Zapis sa Štabne vojne vježbe XI Kozarske brigade održane na planini Plješevici, kod Bihaća
Kao pripadnik rezervnog sastava XI Kozarske brigade, koja je imala sjedište u Prijedoru, učestovao sam više puta na vojnim vježbama. Zadnjih desetak godina, nakon Titove smrti, vježbe su učestale. Pored brigadnih vježbi svih jedinica brigade učestalo su izvođene štabne vježbe. Kako sam bio administrator pri komandi brigade, moje učešće na vježbi trajalo je od prvih sati mobilizacije do završetka vježbe i otpuštanja rezervista i starješina. Mobilizacijsko mjesto obično je bila Kasarna “Žarko Zgonjanin“ u Prijedoru ili Vila “Borik“ u Knežici.
U proljeće 1989. godine održana je Štabna vježba na planini Plješavici, kod Bihaća. Vježba je trajala 7 dana. Svih 7 dana, skoro bez prestanka, lila je ledena kiša. Na vježbi je učestvovala komanda brigade sa komandantima bataljona i komandirima svih štabnih jedinica. Smjestili smo se pod šatore na jedan od planinskih proplanaka, sa kojeg se pružao lijep vidik na okolna brda i kotline usječene između brda. Komandant birigade bio je potpukovnik Koprivica Kostadin, divan čovjek, kojega su svi cijenili i poštovali. Duže smo se poznavali i više puta su me on i zastavnik Banjac Dragoljub, bivši Titov pratioc na Brionima, posjećivali kada su službeno dolazili u opštinski Sekretarijat NO.
Tada je samo nekima od učesnika vježbe bilo poznato da se nedaleko od mjesta na kojem smo se ulogorili, duboko u podzemlju Plješavice, nalazi najopremljeniji jugoslovenski podzemni aerodrom Josip Broz Tito „Željava“. Građen je vizionarski za 21. vijek, a izgradnja je trajala preko 10 godina. Otvoren je 1968. godine. Bio je siguran i u uslovima nuklearnog rata, a nesavladiv iz direktnih pogodaka. U njemu je bila smještena avijacijska brigada sa 60 aviona i više od 3.000 ljudi. Bio je to jedan od najvećih aerodroma i najskupljih objekata tog vremena u Evropi. U toku agresije na BiH, 17.5. 1992. godine vojska Jugoslavije je minirala aerodrom, potpuno ga razorila i sada je ne samo neupotrebiv, već zbog opasnih otrovnih materija koje su se razvile miniranjem, opasan zagađivač podzemnih voda. Misle li Vučić i Srbija da kupovnom školskih klupa za đake u Srebrenici mogu opravdati i iskupiti se za uništenje ovog aerodroma i zlo neseno Bosni i Hercegovini od 1991 do 1995.godine?!
Aerodrom “Željava“
Odmah po postavljanju šatora, počelo je se oblačiti. Gusti crni oblaci nadvili su se nad nama. Munje su počele sjevati, a zloglasna grmljavina parati nebo. Sa silovitim vjetrom na nas se počela izlivati hladana kiša, koja ni po čemu nije pokazivala da smo duboko zagazili u proljeće i da osluškujemo ljeto. Lila je kao iz kabla, a voda se neumoljivo slivala za vrat, na bluzu, pantalone i u cipele.
Neočekivano mokri i prozebli smjestili smo se u veliki Štabni šator i počeli raditi po unapred pripremljenom rasporedu zanimanja. Zajedno sa mnom sa dubičkog područja bila su još tri komandira brigadnih jedinica. Moj zadatak je bio obavljati personalne poslove i kucati naredbe, izvještaje, koje mi je diktirao Komandant brigade i neke od starješina, koji su imali problem sa tipkanjem na pisaćem stroju. Sa kratkim pauzama radilo se do kasno uveče. I kada su svi polazili na spavanje, mene su čekai i drugi zadaci. Jedan od zadnjih dnevnih poslova bili su izvještaj Komnadanta brigade višoj komandi i raspored zanimanja za naredni dan. Spavao sam u jednom ćošku šatora na improvizovanom ležaju. Malo koje noći da sam legao prije ponoćnih sati.
Vrijeme se u toku dana mijenjalo nekoliko puta. Promjene su ovdje silovite i nevjerovatno brze. Kada se sprema nevrijeme magla se podiže i prelazi u niske oblake nepravilnog oblika, koji prijeteće plove nebom, dok se iz njih ne počne izlivati teška kiša. A kad nevrijeme oslabi, magla se spušta od vrhova prema dolini i polako nestaje . Naveče kad je vrijeme povoljno mjesec je čist i zvijezde trepere, a čim počne kiša oko mjeseca se pravi krug oblaka i zvijeze dobiju bolesnu bjelkastu boju.
Za sedam dana, koliko smo bili na Plješavici, ne pamtim da je i jedan dan prošao bez kiše. Te teške hladne kiše nikad neću zaboraviti. Mada je obuka pretežno vršena u šatoru, dovoljno je bilo da se kratko pojavite na kiši, da budete mokri do kože. Šatorsko krilo nije moglo pružiti nikakvu zaštitu.
Jedne večeri otišao sam na počinak u 2 ujutro. Prije nego sam legao, pošao sam na ivicu proplanka pod krošnjom visokog hrasta obaviti nuždu. Po partizanskim uslovima tu su je mnogi obavljali. Krošnja stabla je dominirala nad proplankom. Sitna kiša je rominjala, a nebo bilo mračno i sumorno. Samo što sam sklopio oči, probudila me rafalna pucnjava koja je jezivo zaparala nebo. Kroz samo sekund dva rafali su se upetorostručili. Snažna eksplozija je zaglušila nebo, a kroz šatorski pokrov probila se prijeteća crvena svijetlost. Samo što se svijetlost raspršala i nestala u mraku, uz zaglušujuću eksploziju se ponovila druga, pa treća… Skočio sam sa ležaja i potražio čizme, koje sam pred spavanje stavio pored ležaja. Oblačeći ih, počeo sam panično tražiti pušku. Nisam je volio imati. Komandant me stalno opominjao da je nosim sa sobom, a ja uporno izbjegavao. Smetala mi je u obavljanju mog posla, koji je bio više administrativni nego vojnički. U momentu kad sam opipao kundak puške, začuo se gromoglasan glas, koji me sledio do petnih žila: „Hvataj ga živog!!!“ „Hvataj ga živog!!!“ Bljesak svjetlosti je usmjerio moj unezvjereni pogled prema vratima šatora. Izletio sam iz šatora i kroz mrak, koji je nastao, pretrčao nekoliko koraka i sa novim bljeskom svjetleće rakete pao na zemlju. Rafalna paljba je pljuštala iznad glave. Sa gašenjem svjetlosti ponovno sam potrčao, napravio nekoliko koraka i bacio se na zemlju. Znao sam da se moram izvući iz neprijateljskog obruča. Jedina nada mi je bila da će me zaštiti mrak. U tom momentu shvatio sam da su nedaleko od mene na zemlju padale i podizale se sjene još nekoliko vojnika. Pomislio sam da su to moji saborci. U glavi mi je brujalo. Vidio sam sebe uhvaćenog u rukama neprijatelja. Ne znam da li me više bilo strah što ću kao zarobljenik biti tučen i mučen ili me je više bilo sram što sam dozvolio da im živ padnem u ruke. Kad sam ponovno podigao glavu, zapazio sam da ležim samo nekoliko metara od hrasta, pod kojim sam samo sat ranije obavio nuždu. Jeziv strah, koji me sve do tada držao, polako se smanjivao. Svijest je, kao krv kad nenadano udari u lice, počela prodirati u moj mozak i razne misli se počele rojiti u mojoj glavi. Tek tad sam osjetio da sam sav mokar od mokre zemlje i vlažne trave, koje je kiša već danima natapala. U tom trenutku ponovno se začuo šum rakete koja je probijala nebo, a nebom se umjesto crvene prosula zelena svijetlost. Mada još nisam bio svijstan stanja, zeleno nebo mi je djelovalo ohrabrujuće. Kratko po tom začuo se glas koji oslobađa straha, svih briga i strepnji: “ Vježba je završena!” Kad sam se podigao i pokušao popraviti vojničku bluzu, osjeto sam na rukama neku ljigavu masu. Tek tada sam shvatio da sam ležao na mjestu gdje smo obavljali nuždu. Sav sam bio od govana.
O ovom događaju često sam pričao prijateljima. Na račun toga smo se smijali i zbijali šale. Nadam se da će se i vama koji ovo budete čitali pojaviti smiješak. Meni jeste. A bilo je takvih komičnih događaja koliko hoćeš. Sjećam se i slučaja kad sam se vratio sa vježbe koja je za mene i neke druge trajala mjesec dana. Mislim da je to bila velika vježba svih rodova održana u dubičkom selu Ušivac. Majka i supruga su čuli da se vraćamo sa vježbe, pa su me čekali na ulaznim vratima, a ja umjesto da se s njima izgrlim i izljubim, razgrnio sam ih rukama, proletio pored njih kao hurija i uletio u zahod. Bilo je to u zadnju minutu. Da se razrahatim.
Sve te vježbe su bile teške i nerado smo se na njih odazivali, ali je u njima bilo i puno draži. Svi mi sa njih nosimo i lijepih uspomena. Kroz njih su učvrščivana postojeća i sklapana nova prijateljstva, koja su dugo trajala. I bilo je sve tako do prvih julskih dana 1991.godine, kada je počela preobrazba Jugoslavenske narodne armije u srpsku okupatorsku vojsku, koja je crvenu zvijezdu petokraku, s kojom smo se 50 godina ponosili, zamjenila četničkom kokardom. Tada je postalo očigledno da muslimani Bošnjaci nisu više poželjni u XI Kozarskoj brigadi, koja je 1. Maja 1993.godine transformisana u XI Dubičku pješadijsku brigadu.
Burlington, 23. Decembra 2018 Zijad Bećirević
bedrudingusic 