uzunovic d. - 1Mi smo u ovaj posao ušli naopačke. Ne ni kao knjižari, odnosno trgovci, ne ni kao izdavači, već kao pisci, pa je zato prirodno bilo da od samog početka, a trajalo je to godinama, nismo shavatali u šta smo ušli, niti kako se od tog posla može osmisliti kakva takva egzistencija….. A na vaše pitanje, kako nam je to sve uspjelo, mogu odgovoriti da sam jedino siguran u to da mora postojati osnovni preduslov, da voliš posao koji radiš. Tada ne postoji radno vrijeme, cijeli je dan radni dan…..Već smo počeli najavom jubileja u Noći knjige, održanoj na rođendan Buybooka, 26.12.2015, kada smo vrata knjižare ostavili otvorenim do ponoći i kada je blizu hiljadu ljudi taj dan prošlo kroz knjižaru…..Ove godine objavljujemo nove romane pisaca kao što su Mario Vargas Llosa, Umberto Eco, Salman Rushdie, Orhan Pamuk, Elena Ferante, Abdolah Kader, Tony Vieringa…. U posljednje vrijeme najtraženiji su biografije i autobiografije, skandinavski pisci krimića, psihološki trileri, romani modernih klasika poput Pamuka, Murakamija, Houlebequa, Kundere, Franzena, Rotha, itd……

Poštovani gospodine Uzunoviću! Ušli smo u godinu u kojoj se navršava 20 godina od ustanovljenja vaše Kuće te Vam čestitam na tom jubileju. Skupa sa kolegom-književnikom Goranom Samardžićem ste bili jedan od osnivača iste. Ne treba puno pameti pa pretpostaviti da to nije bio hod samo po ružama, nego i (možda više) po trnju. Kako ste uspjeli preživjeti do danas?

UZUNOVIĆ: Mi smo u ovaj posao ušli naopačke. Ne ni kao knjižari, odnosno trgovci, ne ni kao izdavači, već kao pisci, pa je zato prirodno bilo da od samog početka, a trajalo je to godinama, nismo shavatali u šta smo ušli, niti kako se od tog posla može osmisliti kakva takva egzistencija. Mislili smo da će taj posao prodaje i objavljivanja kniga ići kao neki hobi uz naš osnovni poziv pisanja, na sreću prevarili smo se. U zemlji u kojoj su te djelatnosti (knjižarstvo i izdavaštvo) odmah propale sa samim početkom rata, potrebne su godine da se dođe bar u stanje kakvo je u Bosni i Hercegovini bilo prije rata, i mi tek sada, kako ste rekli – u dvadesetoj godini postojanja, izgleda hvatamo taj priključak sa svijetom. Malo je preduzeća, što javnih što privatnih koji se u Bosni i Hercegovini mogu danas pohvaliti da su navršili 20 godina postojanja. Ako ih ima, u pravilu su to ona preduzeća, one djelatnosti koje će i da prežive. Buybook je jedan od njih, i danas to više nisu samo Goran i Damir, tu je već ozbiljna redakcija sa dvije urednice, odjel prodaje, odjel narudžbi knjiga (domaćih i stranih), odjel za strane udžbenike, on line knjižara. Pored Sarajeva, radi još naša knjižara u Tuzli, a u Zagrebu preko firme Buybook Zagreb radimo veoma uspješnu distribuciju naših izdanja u cijeloj Hrvatskoj. Naša izdanja prisutna su i u Beogradu, ekskluzivno u knjižari Zepter. A na vaše pitanje, kako nam je to sve uspjelo, mogu odgovoriti da sam jedino siguran u to da mora postojati osnovni preduslov, da voliš posao koji radiš. Tada ne postoji radno vrijeme, cijeli je dan radni dan.

Hoćete li navesti barem neke manifestacije kojima ćete obilježiti svoj značajan jubilej?

UZUNOVIĆ: Već smo počeli najavom jubileja u Noći knjige, održanoj na rođendan Buybooka, 26.12.2015, kada smo vrata knjižare ostavili otvorenim do ponoći i kada je blizu hiljadu ljudi taj dan prošlo kroz knjižaru. Specijalni program je počeo oko 20h, kada smo čitalačkoj publici predstavili savremene bh književnike i književnice koje objavljujemo u našoj izdavačkoj kući: Faruk Šehić, Bekim Sejranović, Melina Kamerić, Zilhad Ključanin, Marko Tomaš, Snježana Mulić. Programe u jubilarnoj godini nastavili smo promocijom Bekima Sejranovića održanoj 25.01.2016., a slijedeći program će biti gostovanje hrvatskih pisaca Zorana Ferića i Drage Glamuzine u drugoj polovini marta, kada će u knjižari pored njih biti predstavljena i nova knjiga Gorana Samardžića, Zimski zagrljaj.

Da li ste u prilici da sada kažete nešto o Međunarodnom književnom festivalu koji predstoji?

UZUNOVIĆ: U ovom trenutku tragamo za najboljim datumom i kako stvari stoje prvi međunarodni festival književnosti biti će održan polovinom jula. Za sada potvrđujemo učešće veoma važnih imena svjetske književnosti koje smo također objavili u našoj izdavačkoj kući. Više detalja moći ćemo saopštiti krajem ovog mjeseca. Bitno je istaći da smo u ovoj organizaciji dobili potporu federalnog i kantonalnog ministarstva kulture, što nas je ugodno iznenadilo. Festival bi trebao trajati 5 dana, i održavao bi se na nekoliko gradskih lokacija. Bilo bi obezbijeđeno prevođenje i živi prijenos preko našeg web portala.

Koliko naslova izdajete godišnje, u prosjeku?

UZUNOVIĆ: Taj broj je već između 50 i 60 naslova u desetak aktualnih biblioteka (edicija), od kojih smo najviše ponosni na biblioteke Izlog, zatim Memoriju, Orijentalist, Nobelij, Farah, Savremenu bh književnost… Ove godine objavljujemo nove romane pisaca kao što su Mario Vargas Llosa, Umberto Eco, Salman Rushdie, Orhan Pamuk, Elena Ferante, Abdolah Kader, Tony Vieringa…

Koji su žanrovi najtraženiji kod čitalačke publike, da ne kažem kod kupaca?

UZUNOVIĆ: Čitalačka publika tu prati svjetske trendove, pa nikako ne možete pogriješiti kada objavite neku svjetski poznatu knjigu, ali posebno smo ponosni kada našim preporukama iz godine u godinu skrećemo pažnju čitaocima na odlične ali manje poznate autore koje biramo upravo za njih. U posljednje vrijeme najtraženiji su biografije i autobiografije, skandinavski pisci krimića, psihološki trileri, romani modernih klasika poput Pamuka, Murakamija, Houlebequa, Kundere, Franzena, Rotha, itd.

Kada će se u vašem izdanju pojaviti knjigaa Džuliena Bordžera (Julian Borger) “Krvnikov trag” i kakvu potražnju očekujete za istu s obzirom na neke njene “glavne junake”, veoma aktuelne na našim prostorima?

UZUNOVIĆ: Knjiga se otkako je imala svjetsku promociju 19.01.2016. neprestano traži. Mi smo već poslali odlomke nekih portalima i novinama, što je izazvalo veliku pažnju. Knjiga je pri kraju sa pripremom za štampu, radimo naslovnicu i bh izdanje, kao prvo prevedeno izdanje u svijetu, pojavit će se krajem ovog mjeseca. I već imamo jednu eksluzivu za vas, naime autor Julian Borger pristao je da dodje u Sarajevo na promociju svoje knjige, u vrijeme održavanja sajma knjiga (april 22/23).

Nedavno je Hitlerov “Mein Kampf” u Njemačkoj prvi put objavljen nakon Drugog svjetskog rata i prodaje se već u tamošnjim knjižarama. Postoje li zakonske, političke pa i ideološke prepreke da se ta knjiga izda i prodaje i u Bosni i Hercegovini? Da li biste Vi izdali istu kada ne bi bilo nekih od navedenih, eventualnih prepreka?

UZUNOVIĆ: Postoje prepreke kakve su bile i prije, a one su isključivo moralne prirode. Ne bismo je objavili ni tad, niti sada jer smatramo da je nemoralno prodavati knjigu koja je program za ubijanje miliona Jevreja u koncentracionim logorima. Mislim da se podiže bespotrebna prašina, jer manje više svima je jasno, jer na razne načine bilo je dostupno, ono što tamo piše.

Nedavno je otišao Dejvid Bovi (David Bowie). Da li pripremate knjigu o njemu i kada bi ona mogla eventualno biti dostupna čitateljima?

UZUNOVIĆ: Imali smo neke ponude, ali uvidom u poslati materijal jasno nam je da će se morati još pričekati da na tržište izađe izdanje koje će ga pošteno predstaviti. Za sada je to još uvijek lov u mutnom, ili prilika za brzu zaradu nekih nepoznatih izdavača.

Vi ste, uz obnašanje funkcije kojom sam Vas predstavio u nadnaslovu, i književnik. Kako u Vama funkcioniraju te dvije činjenice? Mogu li skupa u istoj osobi, pa i vremenu i prostoru u kojima ta osoba egzistira?

uzunovic d.UZUNOVIĆ: Godinama pokušavam naći tu mjeru ali ne uspijevam. Prodavanje i objavljivanje knjiga je po egzistenciju mnogo sigurniji posao, pisanje je nesiguran posao. Moje pisanje je sporadično i postoji u jednom trajno nezavršenom stanju. Ipak mislim da sam priveo kraju tri knjige koje sam pisao istovremeno i za koje se ispostavilo da mogu biti dijelovi trilogije koja će ih sve objediniti u jednu knjigu, pod naslovom Tri očeve smrti. Vjerujem da ću je objaviti do jeseni ove godine.

Koji su najzastupljeniji domaći, odnosno regionalni autori u vašoj izdavačkoj praksi?

UZUNOVIĆ: Domaći autori koji se najbolje prodaju kod nas su Aleksandar Hemon, Faruk Šehić, Bekim Sejranović, Dževad Karahasan, Abdulah Sidran, Saša Stanišić, Ismet Prcić, Nihad Hasanović, a od onih koje nismo objavili svakako Miljenko Jergović i Semezdin Mehmedinović. Od regionalnih autora čitaju se Zoran Ferić, Anto Tomić, Olja Savičević, Filip David, Igor Marojević, Milorad Popović, Andrej Nikolaidis…

I, za sami kraj, za one koji su fizički daleko od Bosne i Hercegovine, hoćete li reći kako nabaviti vaša izdanja sa razdaljine, odnosno, kako se to političkim rječnikom i neprincipjelno kaže – iz dijaspore?

UZUNOVIĆ: Dijasporu ćemo svakako obradovati informacijom da je na našem web siteu počela da radi on line knjižara, pa bi to bio možda i najbolji put da knjige stignu iz domovine.

Hvala Vam velika.

UZUNOVIĆ: Također i vama, i vašim čitaocima na izdvojenoj pažnji za stanje knjige ili stanje duhova u domovini.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (758)

vrbas-miso

Nakon odlaska sa čela gradskog saobraćajnog preduzeća iz Sarajeva Ibrahim Jusufranić i njegova porodica su stekli milionsku imovinu.

univerzitet_travnikJusufranić je do 2015. godine uložio skoro šest miliona KM u izgradnju zgrade Univerziteta u Travniku. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Kada je Ibrahim Jusufranić nakon 17 godina rukovođenja firmom podnio neopozivu ostavku na mjesto direktora Kantonalnog javnog komunalnog preduzeća (KJKP) GRAS 2006. godine, iza sebe je ostavio 25,2 miliona KM duga.

ibrahim_jusufranicNedugo nakon odlaska iz GRAS-a protiv njega je pokrenuta istraga zbog sumnje da je firmu oštetio za skoro milion KM.

U privatnom životu je vukao uspješnije poteze: sa suprugom Smiljkom i sinom Jasminom stekao je imovinu vrijednu najmanje 7,5 miliona KM.

Za deset godina porodica je kupila: tri poslovna prostora, dva zemljišta i devastiranu vikendicu u Sarajevu te zemljište u Travniku na kojem su izgradili univerzitet.

Prije toga su imali kuću i poslovni prostor u Sarajevu.

Očevim stopama

Jusufranić je bio direktor javnog gradskog prijevoznika GRAS-a od 1989. do 2006. godine.

Naredne dvije godine je bio na čelu firme “Unioninvest – izgradnja objekata“. Sin Jasmin se nije odvajao od oca pa se kao                       svježi  diplomac sarajevskog Elektrotehničkog fakulteta 2002. godine zaposlio na mjesto rukovodioca Informatičke službe u GRAS-u. Tu je ostao do januara 2007., a u martu postaje rukovodilac Tehničke službe firme “Unioninvest – izgradnja objekata”. Obojica su napustila preduzeće 2008. godine.

Do tada je Jasmin Jusufranić već bio vlasnik dva poslovna prostora u sarajevskom naselju Čengić Vila i zemljišta u naselju Osijek.

Prvi prostor od 43 kvadratna metra mu je kupio otac u junu 2004. godine za 60.000 KM. Naredne godine je sa majkom Smiljkom kupio poslovni prostor od 208 kvadrata, plativši ga 416 hiljada KM. Nekretnina je bila skuplja, ali su Jusufranići dobili popust od 10 posto jer su je platili odjednom.

jusufranici_vili                                        Jusufranići žive u skupocjenoj vili u Sarajevu. (Foto: CIN)

Jasmin je novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) rekao da ne zna o kakvoj se nekretnini radi: “Ja nisam kupio ništa, ne znam o kojem prostoru vi govorite. (…) Prvi put to čujem, iskreno da vam kažem”.

Jusufranić mlađi je u martu 2006. godine kupio i parcelu uz magistralnu cestu na zapadnom izlazu iz Sarajeva u naselju Osijek. Za nešto više od tri duluma platio je 90.000 KM.

Nakon otvaranja istrage Federalne uprave policije (FUP) protiv njega u augustu 2007. godine zbog nezakonite trgovine dionicama Jasmin je svoj udio u poslovnim prostorima prenio na oca i majku.

Tužilaštvo Kantona Sarajevo (KS) ga sumnjiči za utaju poreza i pranje novca, tvrdeći da su mu dioničari firme “Unioninvest – izgradnja objekata” fiktivnim ugovorima o poklonu darovali 8.091 dionicu koje je, ustvari, on platio oko 353.000 KM.

Te godine je njegova majka Smiljka kupila nešto više od četiri duluma zemlje i devastiranu vikendicu u Miševićima kod Sarajeva za 77 hiljada KM.

jusufranici_miseviciSmiljka Jusufranić je devastiranu vikendicu i plac u Miševićima kod Sarajeva platila 77.000 KM. (Foto: CIN)

To je bila njena peta uknjižena nekretnina u Sarajevu od početka devedesetih. Osim poslovnog prostora koji je kupila sa sinom, Smiljka Jusufranić je od prije rata vlasnica još jednog poslovnog prostora. Kuću sa zemljištem od jednog duluma je kupila 1999. godine za 81.500 KM. Tu se sada nalazi novoizgrađena skupocjena vila sa bazenom u kojoj žive supružnici Jusufranić.

Smiljka Jusufranić kaže da Ibrahim i ona dolaze iz bogatih porodica te da su i prije rata bili imućni: “Ja i on jako dobro znamo u šta se ulažu pare i kako se parama barata. Mi nismo raspikuće”.

Posljednju nekretninu, poslovni prostor od 19 kvadratnih metara u sarajevskom naselju Čengić Vila, kupio je Ibrahim Jusufranić u februaru 2014. godine za 20 hiljada KM.

Jusufranić je odbio razgovarati sa novinarima CIN-a o tome kako je za deset godina uspio finansirati kupovinu svih nekretnina i izgradnju zgrade privatnog univerziteta.

poslovni_prostor_cvilaJasmin Jusufranić i njegova majka Smiljka su platili 416.000 KM za poslovni prostor u prizemlju zgrade u sarajevskom naselju Čengić Vila. (Foto: CIN)

Nakon GRAS-a univerzitet

Ibrahim Jusufranić je sredinom novembra 2006. godine u Travniku osnovao Fakultet za privrednu i tehničku logistiku (FPTL). Dva mjeseca kasnije sin Jasmin postaje vlasnik Saobraćajnog fakulteta. Istog mjeseca šurjak Branislav Petrović registruje i Ekonomski fakultet.

Petrović je bio šef Turističke poslovnice u GRAS-u za vrijeme Jusufranićevog mandata. Njih dvojicu Tužilaštvo KS-a optužuje za manipulisanje tenderima, kojim su oštetili firmu.

Jusufranić je 2010. godine osnovao Internacionalni univerzitet “Travnik” koji danas broji sedam fakulteta. Po osnivanju Univerziteta Jusufraniću je bio potreban prostor za njegov rad pa je nakon pet mjeseci u blizini nogometnog stadiona “Pirota” u Travniku kupio zemljište za 887 hiljada KM. Sada se tu na površini od skoro sedam duluma nalaze velika zgrada, parking i uređeno zemljište. Prema finansijskim podacima, u izgradnju i opremu je do kraja 2014. godine uloženo nešto manje od šest miliona KM.

Ibrahim Jusufranić se odgovornije odnosio prema privatnom nego prema državnom preduzeću. Prema Informaciji o poslovanju GRAS-a, preduzeće je od 2002. do 2005. godine nagomilalo 25,2 miliona KM duga. Kantonalno tužilaštvo je optužilo Jusufranića da je odlukom o kupovini četiri praonice za GRAS-ova vozila od slovenske firme “Elesprom” 2004. godine oštetio preduzeće za skoro 883 hiljade KM. Suđenje je počelo u novembru prošle godine.

jusufranici_poslovnicaJusufranići su u svom prostoru u sarajevskom naselju Čengić Vila otvorili poslovnicu Internacionalnog univerziteta “Travnik”. (Foto: CIN)

U optužnici piše da je Jusufranić insistirao na nepotrebnoj nabavci, iako je znao da GRAS nema novca za to. Šteta je nastala zbog kamata na kredit koji je preduzeće moralo podići da bi kupilo praonice, a kasnije i zbog plaćanja ležarine za praonice koje nisu radile jer GRAS nije imao dozvole za njihovu ugradnju i rad.

Prema optužnici, Jusufranić je početkom 2004. godine predložio Upravnom odboru preduzeća nabavku praonica, pritom prešutivši Izvještaj Radne grupe GRAS-a u kojem piše da za tim nema potrebe. On je u izjavi Tužilaštvu KS-a rekao da je to bio interni izvještaj koji nije bio dužan dostaviti Odboru. Nabavkom praonica, prema mišljenju Jusufranića, GRAS bi uštedio novac za plaće za više od 60 čistačica koje su ručno prale vozila.

Upravni odbor je krajem iste godine, ne znajući za Izvještaj, prihvatio ponudu slovenskog “Elesproma”.

Devet i po godina nakon isporuke praonice koje je GRAS platio 1,82 miliona KM i dalje ne rade. “I dan-danas praonice, praktično, stoje neugrađene. Odnosno, jedna je ugrađena, ali ona nije u potpunosti u funkciji”, kaže za CIN kantonalni tužilac Senad Osmić.

jusufranici_plac                  Jasmin Jusufranić je za plac od 3,2 duluma na izlazu iz Sarajeva platio 90.000 KM. (Foto: CIN)

Krivotvorenjem do pobjede na tenderu

Osim ovoga Tužilaštvo KS-a optužuje Ibrahima Jusufranića da je sa Petrovićem pomogao sarajevskoj podružnici njemačke firme “Hellner & More” da pobijedi na tenderu za prodaju reklamnog prostora u vozilima GRAS-a. Tako su oštetili firmu za 95.700 KM. Petrović je bio neformalni direktor ove podružnice i našao se u dvostrukoj ulozi pri zaključivanju ugovora. Naime, Tužilaštvo KS-a tvrdi da je Petrović kao predsjednik Komisije za izbor najbolje ponude krivotvorio tendersku dokumentaciju i nakon sklopljenog ugovora potpisivao dokumente za GRAS u kojima je manipulisao cijenom reklamnog prostora.

“Tačno je da Brane (Petrović) nije imao nikakvo pismeno ovlaštenje, ali ja sam smatrao da on odgovorno radi svoj posao”, rekao je Jusufranić na saslušanju.

Polovinom decembra prošle godine održano je ročište na kojem su se Jusufranić i Petrović izjasnili da nisu krivi.

Oni tada nisu htjeli razgovarati sa novinarima CIN-a. Jusufranićevi advokati Senad Kreho i Muhidin Kapo su na pitanje novinara o njegovoj imovini kazali da je on bogat čovjek, veliki radnik i da ima svoj univerzitet.

“Čovjek je uspješan”, rekao je advokat Kapo.

Izvor: cin.ba od 5.2.2016.

Richter_gro_thumbnail_gerHumedica je međunarodna nevladina organizacija sa sjedištem u Kaufbeurenu, Njemačka (Bavarska). Od 1979. Humedica je aktivna u području humanitarnog rada sa fokusom na medicinsku pomoć, a djeluje s projektima u 90 zemalja širom svijeta…..Provodimo do dvadeset projekata u različitim zemljama širom svijeta istovremeno. Ovih dana smo veoma fokusirani na izbjeglice u povodu migrantske krize djelujući u Libanu, Srbiji i Italiji. U oblasti razvoja suradnje djelujemo u Etiopiji, Brazilu, Indiji, Kosovu, Nigeru, Šri Lanci itd……Pružanje prve pomoći rezlizira se pomoću volontera. Imamo oko 600 ljudi koji se nalaze uglavnom ovdje u Njemačkoj, a jedan manji dio i širom Evrope, što je pohranjeno u posebnoj bazi podataka, a većina od njih su medicinski profesionalci…..Mislim da su najveći problemi širom Evrope strah, predrasude, nedostatak plana, integracije pa čak i razumijevanja, te političkog stava u mnogim zemljama, ne samo u razvoju desnokrilnog radikalizma…..

Kada je vaša organizacija osnovana i koja je njena osnovna misija?

RICHTER: Humedica je međunarodna nevladina organizacija sa sjedištem u Kaufbeurenu, Njemačka (Bavarska). Od 1979. Humedica je aktivna u području humanitarnog rada sa fokusom na medicinsku pomoć, a djeluje s projektima u 90 zemalja širom svijeta.

Zahvaljujući počasnom timu visoko kvalificiranih ljekara, u mogućnosti smo da pošaljemo naše timove u vrlo kratkom roku na vrlo učinkovito djelovanje u hitnim slučajevima i katastrofama. Ova spremnost je dopunjena srednjoročnim i dugoročnim projektima u sektoru razvoja suradnje. Više od 500 medicinskih stručnjaka su se dobrovoljno registrirali u Humedica-inu bazu podataka. Osim toga, postoji oko 70 koordinatora. Kao članovi dobrovoljnog tima, svi oni su spremni ponuditi neposrednu pomoć u cijelom svijetu.

U našem sjedištu u Kaufbeuren-u imamo oko 40 zaposlenih sa punim radnim vremenom te više od 200 muškaraca i žena – volontera. Osim toga, Humedica je dobila podršku na globalnom nivou od volontera, kao i lokalnih djelatnika u projektima pojedinih zemalja.

Cilj naših međunarodnih aktivnosti je da pružimo pomoć ljudima u bijedi implementacijom svrsishodnih mjera olakšanja i korišćenjem svih sredstva koja su nam na raspolaganju.

Humedica se doimlje kao međunarodna zajednica uposlenika sa punim radnim vremenom i volontera, donatora i pokrovitelja koji se stavljaju u službu sa njihovim sredstvima, sposobnostima i talentima u svrhu pomoći ljudima koji su u nevolji od katastrofa ili strukturalnog siromaštva.

Procesualno, Humedica djeluje kao posrednik između pogođenih strana i pomaganja ljudima i institucijama ističući konkretne države u hitnim slučajevima, aktiviranjem resursa i pružanjem efikasne pomoći.

Kako ste organizirani i u kojim zemljama djelujete?

RICHTER: Humedica je registrirano udruženje sa oko 70 zaposlenih u nekoliko međunarodnih destinacija.

Provodimo do dvadeset projekata u različitim zemljama širom svijeta istovremeno. Ovih dana smo veoma fokusirani na izbjeglice u povodu migrantske krize djelujući u Libanu, Srbiji i Italiji. U oblasti razvoja suradnje djelujemo u Etiopiji, Brazilu, Indiji, Kosovu, Nigeru, Šri Lanci itd.

Koji su oblici vaše pomoći onima kojima je ona potrebna?

RICHTER: Naša pomoć pokriva sve vrste medicinske pomoći u hitnim slučajevima. Nakon toga, naša akcija je koncentrirana na poslovima kao što su obnova, rekonstrukcija, individualna podrška, distribucija potrepština.

Da li radite kao volonteri i koliko ljudi radi za cijelu organizaciju?

RICHTER: Ne, mi smo puni profesionalci, oko 70 zaposlenih je širom svijeta, kao što je već spomenuh ranije.Pružanje prve pomoći realizira se pomoću volontera. Imamo oko 600 ljudi koji se nalaze uglavnom ovdje u Njemačkoj, a jedan manji dio i širom Evrope, što je pohranjeno u posebnoj bazi podataka, a većina od njih su medicinski profesionalci.

humedica

Za vaš rad potrebna vam je pomoć donatora i sponzora. Kako postati vaš donator i sponzor?

RICHTER: U osnovi, mi radimo bez ikakvih tipičnih marketinških pomagala. Naša strategija je zasnovana na principu ugrađenog novinarstva. Većinu naših operacija prate novinari koji pripadaju mreži koju gajimo godinama. Čak ovi momci pokrivaju sve svoje troškove sami na terenu i oni su mnogo fokusirani na ono što mi radimo.Kao rezultat toga mi smo dio najvažnijih vijesti u prvoj fazi nakon katastrofa. Ova okolnost je u velikoj mjeri kompenzacija za nedostatak bilo kakve marketinške akcije.

Svjedoci smo velike krize migrantske krize koja traje nekoliko meseci i neizvjestan joj je kraj. Kako vi pomažete migrantima tokom njihovog puta – od Turske i Grčke u Njemačku i skandinavske zemlje?

RICHTER: Mi osiguravamo medicinski tretman u više od 30 logora u Libanonu i duž trase u Srbiji, također. Isto tako dajemo potporu lokalnim organizacijama na otoku Siciliji/Italija.

S kojim se problemima susreću vaši aktivisti pri pomaganju migrantima sa Srednjeg istoka? U kojim zemljama na putu migranata u zemlje zapadne Evrope su ovi problemi najveći?

RICHTER: Pa, šta da kažem? Bolno je izvan svih granica. U ovom trenutku bih citirao velikog kanadskog kantautora Bruce Cockburn-a koji je početkom osamdesetih napisao ovu mudrost:

“Moraš udarati u tamu dok krvari dnevna svjetlost”. To je upravo ono što karakterizira ​​našu svakodnevnu situaciju u Libanu a posebno u Srbiji ovih dana.

Tokom prošle jeseni jedan od naših koordinatora je izjavio je da “mi plačemo dok radimo”. Svi naši timovi koji su uključeni u pomoć izbjeglicama se suočavaju sa hiljadama očajnih i naravno iscrpljenih ljudi koji imaju iskustvo u vremenu užasa i patnje.

humedica-1

Mislim da su najveći problemi širom Evrope strah, predrasude, nedostatak plana, integracije pa čak i razumijevanja, te političkog stava u mnogim zemljama, ne samo u razvoju desnokrilnog radikalizma.

Postoje pritisci na kancelarku Angelu Merkel da zatvori vrata za izbjeglice sa Bliskog istoka. To bi moglo izazvati niz problema u mnogim zemljama, kao i migrantima. Kako komentirate te najave i da li biste bili spremni odgovoriti na takav scenarij – moguće pogoršanje migranatske krize?

RICHTER: Molim vaše razumijevanje da neću daljnje komentirati trenutnu političku situaciju zbog činjenice da smo nevladina organizacija. Naša misija je fokusirana na sve vrste operacija pomoći, politikanstvo je isključeno. Izvinite.

Da li komunicirate s vlastima zemalja u kojima djelujete i imate li podršku nekih od njih?

RICHTER: Uključena je stalna komunikacija sa svim vlastima. Češće su spremni pronaći rješenja. Nema sumnje da je to dug i vjetrovit put, ali nikada ne smijemo zaboraviti da su izazovi ogromni.

I, na samom kraju, da li surađujete sa nevladinim organizacijama u zemljama zapadnog Balkana  tokom migrantske krize i s kojim, posebno?

RICHTER: Pretpostavljam da vas ovaj odgovor neće zadovoljiti, ali ne mogu ništa reći drugo osim: Moramo da sačekamo što je u bliskoj budućnosti.

Hvala vam velika za ovaj razgovor.

RICHTER: Molim.

Razgovarao: Bedrudin GUŠIĆ (757)

vrbas-miso

 

 

 

 

 

Version in English

Steffen Richter – press officer/Spokesman of the Organisation for international assistance – Humedica: “You gotta kick at the darkness til’ it bleeds daylight”

 Richter_gro_thumbnail_gerHumedica e. V is an international non-governmental organisation based in Kaufbeuren, Germany (Bavaria). Since 1979 humedica has been active in the field of humanitarian work with a focus on medical aid, operating projects in 90 countries around the world…..We are running up to twenty projects in different countries worldwide at once. These days we are very much focused on refugee relief due to the migrant crisis working in Lebanon, Serbia and Italy as well. In the field of development cooperation we are operating in Ethiopia, Brazil, India, Kosova, Niger, Sri Lanka, e. g…..Nevertheless our emergency aid is realized by volunteers. We have about 600 people located mainly in Germany but a few also all over Europe stored in a special database, most of them are medical professionals…..I think the biggest problems all over Europe are fear, prejudices, lack of plan, integration and even understanding, the political attitude in many countries, not least emerging right wing radicalism…..

When was your organization founded and what its core mission?

RICHTER: Humedica e. V is an international non-governmental organisation based in Kaufbeuren, Germany (Bavaria). Since 1979 humedica has been active in the field of humanitarian work with a focus on medical aid, operating projects in 90 countries around the world.

Thanks to an honorary team of highly qualified physicians, we are able to dispatch our teams on very short notice for highly efficient emergency and disaster relief operations. This commitment is complemented by medium- to long-term relief projects in the sector of development cooperation. Over 500 medical professionals have volunteered to register for the humedica database. In addition, there are about 70 coordinators. As members of a voluntary team, all of them are willing and prepared to offer immediate help all over the world.

At our headquarters in Kaufbeuren, we have approximately 40 full-time staff members and at times more than two hundred men and women are doing voluntary work. Furthermore, humedica receives support on a global level from volunteers, as well as local employees in the project countries.

The objective of our international activities is to render aid to people in misery by implementing purposeful relief measures and by taking advantage of all means at our disposal.

Humedica perceives itself as an international community of full-time and voluntary employees, donators and patrons who by their means, abilities and talents put themselves into service for the assistance for people who are in distress from disaster or structural poverty.

In the process Humedica acts as intermediary between the affected parties and helpful people and institutions by pointing out concrete states of emergencies, activating resources and providing effective as well as efficient assistance.

How are you organized, and in which countries do you operate?

RICHTER:Humedica is a registered association with about 70 employees in several international places.

We are running up to twenty projects in different countries worldwide at once. These days we are very much focused on refugee relief due to the migrant crisis working in Lebanon, Serbia and Italy as well. In the field of development cooperation we are operating in Ethiopia, Brazil, India, Kosova, Niger, Sri Lanka, e. g.

What are the forms of your assistance to those in need of assistance?

RICHTER:Our assistance is covering all kind of medical support in case of emergency aid. Afterwards our action is concentrated on tasks like rebuilding, reconstruction, individual support, distribution of relief supplies.

Do you work as a volunteers and how many people work for your entire Organization?

RICHTER: No, we are full professionals, about 70 employees worldwide as mentioned before. Nevertheless our emergency aid is realized by volunteers. We have about 600 people located mainly in Germany but a few also all over Europe stored in a special database, most of them are medical professionals.

humedica

For your work you need donor's and sponsor's support. How to become your donor and sponsor?

RICHTER:Basically we are operating without any kind of typical marketing tools. Our strategy is based on the principle of embedded journalism. Most or our operations are accompanied by Journalists who belong to a network we are cultivating over years now. Even though these guys are covering all of their costs by themselves in the field they are pretty much focused on what we are doing. As a result we are part of news coverage over the most important first phase after a catastrophe. This circumstance is compensating the largely lack of any marketing action.

We are witnessing a large migrant crisis, which lasts a few months and its uncertain end. How do you help migrants during their ways – from Turkey and Greece to Germany and Scandinavian countries?

RICHTER:We are providing medical relief in more than 30 camps in Lebanon and along the route in Serbia, too. We are also supporting local organizations on the island of Sicily/Italy.

What are the problems encountered by your activists in helping migrants from the Middle East? In which countries of their way to Western European countries these problems are greatest?

RICHTER: Well, what can I say? This is a painful subject beyond all borders. At this point I’d like to quote the great Canadian songwriter Bruce Cockburn who wrote in the early Eighties this wise line:

“You gotta kick at the darkness til’ it bleeds daylight”. That is exactly what it is all about concerning our daily situation in Lebanon and especially Serbia these days.

During last fall one of our coordinators stated that “we are crying while working”. All of our teams involved in this refugee relief are confronted with thousands of desperate and of course exhausted people, who are very much shaped by the time of horror and suffering they experienced.

humedica-1

I think the biggest problems all over Europe are fear, prejudices, lack of plan, integration and even understanding, the political attitude in many countries, not least emerging right wing radicalism.

There are pressures on Chancellor Angela Merkel to close the door to refugees from the Middle East. This could cause a number of problems in many countries, and the migrants themselves. How would you comment on that announcements and would you be willing to answer such a scenario – the possible deterioration of the migrant crisis?

RICHTER:I’d like to appeal to your understanding that I will not communicate further comments on the current political situation due to the fact that we a non-governmental organization. Our mission is focused on any kind of relief operations, politicking excluded. Sorry.

Do you communicate with the authorities of the countries where you operate and whether you are having the support of some of them?

RICHTER:There’s ongoing communication with all authorities involved. More often than not they are willing to find solutions. No doubt it’s a long and winding road but we should never forget that the challenges are enormous.

At the very least, whether it cooperates with NGOs in the Western Balkan countries in the course of the migrant crisis and that, possibly?

RICHTER: Guess this answer is not to your satisfaction but I can tell you nothing else: We have to wait what the near future holds.

Thank you very much for this interview.

RICHTER: Welcome.

Interviewed by Bedrudin GUŠIĆ (757)

vrbas-miso

Saopćenje Stranke za BiH

Posted: 2. Februar 2016. in Intervjui

Sarajevo, 02.02.2016.

M E D I J I M A

Stranka za Bosnu i Hercegovinu  izražava duboku zabrinutost zbog sve učestalijih nasrtaja na državu i državne institucije.

Nasrtaji koji u kontinuitetu dolaze iz entiteta Republika Srpska nisu novost, jer su u cijelom poratnom periodu, slijedeći ratne ciljeve, politički i drugi akteri neumorno radili na slabljenju države i njenih institucija, na njihovom negiranju i osporavanju, te otvorenim prijetnjama i secesionističkim pozivima na podjelu.

Te nasrtaje, nažalost, počeli su da manifestiraju i neki političari koji vrše najodgovornije dužnosti na nivou države. Za javnu osudu su sve  izjave  kako ne treba provoditi odluku institucije čija je osnovna funkcija zaštita ustavnog poretka, ustavnosti i zakonitosti u državi, te izražavanje  sumnje u pravni  poredak  države, pritisci na institucije države  i prizivanje  anarhije.

Nosioci takve politike ne osnažuju reformski kurs i put prema EU integracijama, već djeluju krajnje destruktivno.

Stranka za Bosnu i Hercegovinu poziva sve političke i sve društvene  aktere, a posebno one koji obavljaju najodgovornije poslove, da u medijskim obraćanjima pokažu više zrelosti , patriotskih osjećanja i odgovornosti  prema državi i da svojim primijerom utječu na jačanje svjesnosti građana o političkim zamkama i opasnostima nasrtaja na državu.

Stranka za Bosnu i Hercegovinu je uvijek  bila i  dosljedno ostaje na braniku očuvanja državnosti i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine , zaštiti ustavnog poretka , nezavisnosti sudova , ističući da je sudska vlast po svom značaju i po snazi   potpuno jednaka zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, te  poziva građane da se pridruže savezu snaga u borbi protiv drugačijih mišljenja i stavova.

Press služba SBiH

Sevko Omerbasic

Autor: Vanja Majetić

Ove godine nizom manifestacija obilježit će se 100. obljetnica pravnog i institucionalnog priznanja islama u Republici Hrvatskoj, a jedan od najistaknutijih u više projekata Islamske zajednice u RH svakako je umirovljeni muftija Ševko ef. Omerbašić koji je među najzaslužnijima za izgradnju džamije u Zagrebu, ali i poticanje na ravnopravan i slobodan dijalog među ljudima i kulturama, promičući pritom dostojanstvo i slobodu svih ljudi bez obzira na vjeru. Omerbašić je gradeći džamiju istovremeno gradio i islamsku zajednicu u Hrvatskoj te je svakako najzaslužniji za izrastanje te zajednice u uvaženu instituciju. U razgovoru za tportal povodom značajnog jubileja dotakli smo se tema koje se odnose na suradnju zajednice s državom, značaja islama u Hrvatskoj, islama u Hrvatskoj kao modela za Europu, ali i porasta ksenofobije prema muslimanima, širenja radikalizma, podjela u islamu, borbi protiv terorizma te na koncu o izazovima koji očekuju islamsku zajednicu

Kako ocjenjujete suradnju islamske zajednice u Hrvatskoj s državom? Kakva je atmosfera prema muslimanima u Hrvatskoj?

Suradnja je godinama otvorena i između države i Islamske zajednice nema nekakvih problema. Mislim da bi se ona mogla ocijeniti dobrom i pozitivnom. Naravno, valja znati kako u Hrvatskoj, pa tako i u čitavoj Europi države ne postavljaju neke odredbe vjere. Ipak, ne možemo reći da ponekad ne iskrsnu poneki problemi, no njih prave pojedinci. Muslimani su se u Hrvatskoj izborili za svoje mjesto u društvu i njihova je pozicija stabilna. Nailazili smo na pojedine zapreke, no strpljivo smo gradili ugled naše zajednice u društvu i državi, a za to su zaslužni svi muslimani u Hrvatskoj ne samo vodstvo Zajednice. Kada govorim o određenim problemima, moram reći da su oni dolazili iz susjedne Bosne i Hercegovine od tamošnjih Hrvata i Bošnjaka i njihovih prijepora. Bilo je i nekih nepotrebnih komentara iz redova crkve, ali i iz naših redova, osobito iz redova bivših čelnika Islamske zajednice u BiH, no to su tek sporadični slučajevi. U početku je, ipak, bilo najteže pa smo bilježili bojkote građenja vjerskih objekata, ali sustavnim građenjem odnosa izgrađeno je i međusobno povjerenje. Valja naglasiti kako je za vjerske službenike nužno da izađu iz okrilja politike jer je islam religija koja najviše trpi zbog politike, a položaj islama kao države religije u nekim zemljama neodrživ je i takvo što mora nestati. To je nagrđivanje vjere, a to se dnevno događa. Više se ne sluša što Svevišnji govori nego što političari vele.

U kojoj mjeri su hrvatski građani svjesni koristi Islamske zajednice u RH, budući da ste pokrenuli halal certificiranje koje može značajno pridonijeti rastu izvoza u islamske zemlje i našeg gospodarstva. Pored toga, upravo je Islamska zajednica značajno pridonijela izobrazbi hrvatske vojne misije u Afganistanu.

Kada je riječ o misiji ISAF-a, država je od nas tražila da joj pomognemo i mi smo to prihvatili. Tada je vladao veliki strah od posljedica jer se nije znalo što će se dogoditi kada naša misije stigne u Afganistan. Islamska zajednica odigrala je pritom značajnu ulogu jer je upoznala vojnike s islamom i običajima, ali je upoznala i Afganistance s time da se ne trebaju bojati hrvatskih vojnika koji su im došli pomoći. Osobito smo ponosni što ni jedan hrvatski vojnik u Afganistanu nije ozlijeđen, a kamoli poginuo. To je veliki uspjeh. Naravno, to je uspjeh svih koji su učestvovali u ovom zadatku, prije svega vojnika koji su zauzeli pozitivan odnos prema tamošnjem pučanstvu. Kada, pak, govorimo o halal certificiranju, taj projekt je imao namjeru pomoći hrvatskom gospodarstvu i izvozu u arapske i islamske zemlje. Inače, ljudi često zaboravljaju kako je Islamska zajednica puno pomogla u međunarodnom priznanju Hrvatske. Mnoge arapske i islamske zemlje priznale su Hrvatsku prije od nekih, uvjetno rečeno, kršćanskih zemalja, kao što se zaboravlja da je Saudijska Arabija predsjedala Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda u trenutku priznanja Hrvatske i inzistirala da se zajedno priznaju Bosna i Hercegovina te Hrvatska. Snažni napori bili su usmjereni i prema nekim utjecajnim islamskim zemljama poput Egipta koji je vrlo brzo, neuobičajeno za njega, priznao Hrvatsku. Kada govorimo o našim projektima koji su trebali revitalizirati gospodarstvo poput halal certificiranja, oni nisu u potpunosti ispunili naša očekivanja, jer se na tom polju moglo mnogo više napraviti budući da Hrvatska s arapskim i islamskim zemljama ostvaruje gospodarsku suradnju u iznosu od tek nekoliko stotina milijuna eura godišnje. Neke dobre šanse u Iranu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, unatoč velikim očekivanjima, nažalost nismo iskoristili. Bilo je i niz drugih mogućnosti jer se u arapskom svijetu pročulo kako Hrvatska u odnosu na Europu, ima pozitivan odnos prema muslimanima te su hrvatskim poduzetnicima u islamskom svijetu bila otvorena vrata. Koliko će oni iskoristiti tu šansu, teško je predvidjeti. Islamska zajednica u RH je tu također otvorena i nudi pomoć Hrvatskoj. To sve govorim kako bih naglasio kako su učinjeni napori na povezivanju.

Kada već govorimo o vojsci, čini se da je nepravično zapostavljen podatak da je u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu poginulo 1187 muslimana?

Na neki način ste u pravu, no nisam za trgovanje ljudskim žrtvama. Ti ljudi su išli braniti svoju domovinu koja nije samo domovina Hrvata, već i drugih naroda. Mi čuvamo uspomenu na njih te smo uz pomoć Grada Zagreba i nešto tadašnjeg ministarstva podigli i spomenik u krugu Islamskoj centra koji je trajni podsjetnik i uspomena na njihovu žrtvu. Kur'an za te hrabre branitelje: Ne računajte da su poginuli na Božjem i putu domovine mrtvi, oni su živi, ali vi to ne osjetite.

Kako ocjenjujete odnose Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini?

Povjesničar Ljubo Boban dobro je zapazio kada je kazao kako je dovoljan trenutak da se ti odnosi ugroze u tolikoj mjeri da ih je i nakon pedeset godina teško obnoviti. Dovoljno je da padne kap krvi iz koje će kasnije nastati rijeka. U narušenim odnosima Bošnjaka i Hrvata u BiH ima obostrane krivnje i odgovornosti, osobito kod onih koji su govorili kako Bošnjaci žele preuzeti i ovladati Hercegovinom, kao i onih koji su govorili kako su Hrvati zabili nož u leđa Bošnjacima. Upravo je u tim trenucima Islamska zajednica u RH pomogla zaustaviti sukobe i humanitarnim konvojima Katoličke crkve i Islamske zajednice spašavati stanovnike od gladi. Ne smijemo zaboraviti kako je Hrvatska u početku agresije na BiH primila 300.000 izbjeglica i svi oni iz Hrvatske nose pozitivne dojmove boravka koji je trajao od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Moram istaknuti kako je u BiH sve komplicirano, pa tako i odnosi među narodima, no politički odnosi se s vremenom popravljaju. Sjetimo se kako je tada reagirala Katolička crkva na čelu s kardinalom Franjom Kuharić, ali također Islamska zajednica. Sukob se nije mogao zaustaviti obostranim optužbama, nego mudrim postupcima.

Tijekom rata u BiH pojavio se vehabizam kojeg Europa smatra velikom sigurnosnom prijetnjom povezanom s terorizmom. Treba li se islamska zajednica odrediti prema toj struji u islamu?

Vehabizam je legitiman pravac u islamu, no ono što se iz toga pokreta izrodilo, to je apsolutno neprihvatljivo, a nažalost vidimo kako je mekan odnos prema zagovornicima takve politike doveo do toga što imamo danas. Mnogi su se borili u ime islama ne znajući da je to što čine neoprostivo i pogubno. Vehabističkim vođama islam je samo dekor i pokrov putem kojeg dolaze do ljudi koje novače u svoje redove. Za ta neprihvatljiva učenja hvatali su se oni koji su moralno, ljudski i pravno posrnuli još u bivšem režimu iz kojeg su dobrim dijelom izašli vjerski nepismeni, a da bi poništili nemoralne posljedice prijašnjeg života okrenuli su se tim neprihvatljivim učenjima.

Jesu li taj dekor i pokrov koje ste spomenuli i definicija radikalnog islama?

Problem, kao što sam već naglasio, leži u tome što države čelično stežu islam kao državnu religiju zbog vlastitih sebičnih interesa. Vlast religiju drži u krilu i naređuje joj da govori ono što ona želi i tako je u skoro svim islamskim zemljama. Ako je itko dosegao, da tako kažem, umjetničku razinu porobljavanja duha islama, onda su to te zemlje. Ponavljam, ideja islama kao državne religije ništa dobroga ne donosi muslimanima. Najbolji dokaz tome je ‘arapsko proljeće’ koje je zapravo arapski sumrak. Musliman mora poznavati politiku, ali je istovremeno ne smije unositi u učenje islama jer je takvo što opasno po moralnu doktrinu islama jer kako možete smatrati ispravnim politiku koja kaže da ubiješ nekoga koji vjeruje u isto u što ti vjeruješ. Tu nema opravdanja.

Kolika je odgovornost Zapada u širenju radikalnog islama?

Stalno se provlači teza kako je u Zapad u potpunosti kriv za širenje radikalnog islama, no i nije tako. Vjerujem da Zapad djelomice ima svoje prste u svemu tom svojim prokušanim metodama kako zavaditi narode nepravednim granicama, no udio Zapada nije toliki da bi ga se smatralo glavnim krivcem. Ipak, postoje pojedini slučajevi gdje se takva teza može postaviti. Pakistan je, recimo, dobro naučio od engleskih kolonizatora kako održavati ratno stanje u Afganistanu koje više od stoljeća ne prestaju. Muslimani u svijetu najveći su krivci za stanje u njemu. Prošlo je stoljeće od kako zemlje u Arapskom zaljevu crpe naftu na kojoj su prema nekim procjenama zaradili oko 22 tisuće milijarda dolara. Sav taj novac potrošili su uglavnom za kupnju oružja kojim su srušili sve što su tijekom izgradili. Sada su na razini daleko ispod ništice.

Zbog toga su na udaru i muslimani u Europi. Najnoviji događaji u Njemačkoj o tome zorno svjedoče. Širi se irealan strah od muslimana u Europi, a ksenofobija jača iz dana u dan.

Međusobno zaziranje muslimana i kršćana nije nova pojava. Između njih još od srednjeg vijeka vladaju velike trzavice i ratovi. Do danas se tu malo što promijenilo. Ne znam koliko su predstavnici obje religije svjesne kolika je njihova odgovornost za mir u svijetu, a njihova je odgovornost golema. U Europi kršćani su u velikoj većini i time je njihova odgovornost veća. Smiješno je širiti strah od manje od 5 posto muslimanskog stanovništva. Pogotovo zato što su ti muslimani razjedinjeni i došli su u Europu trbuhom za kruhom jer ga u svojoj zemlji nisu našli. Vidite kako se neki državnici u EU ne libe otvoreno govoriti protiv muslimana.

Kako komentirate sve dublje podjele u islamu među ši'itima i sunitima, odnosno Teherana i Rijada? Pojedini analitičari smatraju da je okosnica tih sukoba borba za ekonomsku, a samim time i za sve druge prevlasti.

Mislim da analitičari nisu u pravu u tom pogledu. Pogoršani odnosi između Perzije i Arapa sežu duboko u povijest i prije nastanka islama. Arapi smatraju Perzijance (medžusijama) poganima, dok Perzijanci Arape smatraju gorima od pogana (balegarima), a ta vjekovna netrpeljivost uvijek je generirala novim ratovima. Islam je u svojem pohodu osvojio Perziju, no Perzijanci, pokazalo se kroz povijest, ne zaboravljaju lako poraze. Jedno vrijeme u početku islama odnosi u bili prihvatljivi, no kasnije su učinjene greške koje se ne zaboravljaju. Prekinut je proces demokracije islama, a za to je zaslužan Muavija i njegovi pobornici, kada je umjesto izvora svog nasljednika nametnuo svoga sina čiji su vojnici pobili cijelu obitelj Božjega poslanika Muhammeda alejhis-selam. Vjerske razlike između sunita i ši'ita nastale su usporedo s političkim. Ako bi suniti provodili neku islamsku odredbu na način koji su držali ispravnim, ši'iti bi tu odredbu sasvim suprotno provodili. I tako su razlike stvarane u nedogled. I ako se ši'iti u vjerskom učenju uvelike razlikuju od nas sunita, oni nisu izašli iz okvira islama i legitimno su islamsko učenje. Spasonosna formula za jedinstvo muslimana leži u islamskoj instituciji odžtihada – prava na vlastito mišljenje ako je ono ispravno i nije u sukobu s kur'anskim odredbama. Sve dok se musliman drži 11 uvjeta islama i vjere, on je musliman i nitko mu to pravo ne može osporiti. U islamu nema izopćenja iz vjere, nego sami sebe izopćujemo. Kada su nedavno tražili od prvog čovjeka islama Šejha dr. Muhammeda Tajjiba, rektora islamskog sveučilišta El-Ezher, da izopći vođu ISIL-a iz vjere, odgovorio je da nije od njega čuo niti pročitao da negira islamske i imanske uvjete. Pripadnike ISIL-a može se ubiti u obrani jer i oni ubijaju, rekao je rektor, ali ih se ne može izopćiti sve dok ne povrijede temeljne islamske uvjete. Što se tiče eskalacije sukoba između nositelja sunita Saudijske Arabije i ši'ita Islamske Republike Iran, uvjeren sam da do tog rata neće doći jer i jedni i drugi drže ih pod snažnom kontrolom. I bolje je za obje zemlje, ali i za svijet jer u slučaju rata, svijet bi se sigurno našao u do sada nezapamćenoj energetskoj krizi. Saudijska Arabija dnevno proizvodi 11 milijuna i 190 tisuća barela, a Iran ubrzano vadi naftu. Rat bi zaustavio proizvodnju, a sami procijenimo što bi to značilo.

Kada već spominjemo ISIL i recentne događaje u Europi, kako tumačite da veliki broj pripadnika te terorističke skupine dolazi upravo iz Europe u kojoj su rođeni i odrasli? Zašto se oni nisu uspjeli integrirati u europsko društvo?

Oni su djeca uglavnom siromašnih obitelji koje su se doselile u Europu iz ekonomskih razloga i dok su se roditelji borili za skrb, djeca su bila prepuštena sama sebi na ulici. Neki od njih plijen su lovaca na krvave ideje, a neki su zabrazdili u nemoral i kriminal da su objeručke prihvatili ISIL-ov poziv da na nedužnom narodu iskale svoje vještine ubijanja. Ta djeca nisu se školovala niti nalazila posao, a i sama vlast gurala ih je postrani. Većina muslimanskih doseljenika u europskim zemljama živi u getima i četvrtima u koje se čak ni policija ne usudi ući ako nema prijeke potrebe. Takve ISIL putem svoje propagande regrutira u svoje redove jer se ti mladići nemaju gdje vratiti niti itko pita za njih, a roditelji ih se odriču i proklinju. Treba također istaknuti da 40 posto ISIL-ovaca su konvertiti na islam koji su se pokazali kao revni ubojice. Njihova glavna težnja jeste da su drugačiji od ostalih i to uistinu i jesu.

Postoji li neko političko rješenje za Siriju? Sukobima u toj zemlji ne nazire se kraj.

Sirija nije islamski problem, već sektaški koji je prerastao u politički. Tamo je na vlast zasjeo Hafez al-Assad koji pripada alavitima, sekti koja je nastala kao nastavak unutarnjih sporova među šijitima. Oni su vrlo vješti u nakani da prigrabe vlast koju ne puštaju iz ruku. Tako je bilo i s Hafezom al-Assadom koji je umro ne dopustivši da itko osim njegovog sina Bashara preuzme vlast koji vlada po uzoru na njega. Jedino političko rješenje je njegov odlazak, no njegovim odlaskom nastat će drugi problem, a to je da su Sirijci toliko razjedinjeni da će poprilično biti teško pacificirati zemlju. Toga je bio svjestan i nekadašnji predsjednik Sirije Shukri al-Quatli koji je nakon ujedinjenja Sirije i Egipta 1958. godine kazao egipatskom predsjedniku Gamalu Abdelu Nasseru kako mu predaje zemlju u kojoj je cijela zemlje protiv ujedinjenja. Neki kažu da je Sirijce zadesila zla sudbina zbog koje su sami krivi. Ja se s tim ne bih složio jer je Sirija bila dobar primjer suživota muslimana i kršćana koji su i danas poštovani u Siriji. Sirijce se uvijek smatralo intelektualnim pokretačima u arapskom svijetu, no njihove političke pogreške i razjedinjenost, poput uplitanja u Libanon dovelo je do situacije u kojoj su sada. Glavna odgovornost za produbljenje rata u Siriji leži na Rusiji i Kini koje su spriječile rezoluciju Ujedinjenih naroda kojom bi se omogućilo svrgavanje Bashara al-Assada i zaustavljanje sukoba. Dok god je on na vlasti, budućnost Sirije je upitna. Najnovija izvješća sirijskog Opservatorija za ljudska prava kažu da su ruski zrakoplovi od rujna prošle godine ubili tri tisuće osoba. Do danas je poginulo 360 tisuća osoba.

Izvor: tportal.hr od 31. januara 2016.

 

radoncic - hapsenje
U ponedjeljak, 25. januara 2016., kao što se zna, uhapšen je Frahrudin Radončić, predsjednik SBB, zastupnik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, bivši ministar sigurnosti BiH, osnivač i bivši (?) vlasnik Dnevnog avaza, poznati bh. i regionalni businessmen… Kao što se također zna, nakon krimi obrade u SIPA-i i Tužilastvu BiH, određen mu je jednomjesečni pritvor. Nisam smatrao za potrebim oglašavati se na ove važne vijesti iz Domovine jer sam bio procijenio da malo koga zanima moje mišljenje o bilo čemu, pa i ovome. Pitao me prije neki dan jedan kolega i prijatelj zašto šutim o hapšenju i pritvaranju “Šćepe” (baš tako se izrazio, aludirajući na Radončićevo kodno KOS-ovsko ime). Objasnio sam i njemu isto ovako kako napisah u prethodnoj rečenici. Ali…ali “teško je žabu u vodu natjerat…”Ali, neću ni duljiti.
 
Odmah sam se sjetio “legendarnog” Čenge
cenga za govornicom
 
Neki vjerovatno još pamte, a neki i ne (nisu bili ni rođeni) spektakularne rečenice Muhameda Čengića, jednog od SDA-aovih prvoboraca, izgovorene za skupštinskom govornicom u jesen 1991., kada je “gospodin Replika” vodio sjednice dok se nije odmetnuo u šumu, odnosno na Pale: “Od ponedjeljka – pravna država! To vam garantujem ja kao potpredsjednik Vlade”! Doduše, nije rekao kojeg ponedjeljka. A pošto nije rekao, sjetio sam se njega i njegove antologijske rečenice. Kakav vizionar, rekli bi neupućeni!
 
Da li je u ponedjeljak, 25. januara 2016. zaista počela djelovati pravna država u BiH?
 
To je po meni ključno pitanje, pitanje svih pitanja. Nisam, ne daj Bože, od onih koji se raduje bilo čijoj nevolji i držim se i ja one da je svako nevin dok se ne dokaže suprotno, ali radovalo bi me ako je procesuiranje tako krupne ribe, kao što je neosporno Fahrudin Radončić, zaista neki pozitivan početni korak u bh. stvarnosti i ako su Tužilastvo, Sud i agencije koje ih opslužuju nepristrasne, neovisne i nisu podložne bilo čijim utjecajima, posebno političkim, a kojih, svjedoci smo, već ima.
 
… i radovalo bi me ako bi ovo bio samo prvi korak u nizu…
 
Ne daj Bože da sve počne i završi na Radončiću, barem kada su krupne bh. ribe u pitanju. Znamo svi, kao što znaju oni golubovi kojima se sada bodljama priječi da slijeću na baščaršijski sebilj, da takvih ima još puno – i u Sarajevu, i u Banja Luci kod Laktaša, i u Mostaru…, ma nema gdje ih nema. Želim da vjerujem da je 25. januara godine 2016., u Bosni i Hercegovini započela stanovati pravna država jer bez ovog “pravna”, male bi bile šanse da opstane i kao država. Je li se zaista obistinilo “proročanstvo” groteksnog lika iz ranih 90-tih –  Čenge, staro haman četrvrt stoljeća, ostaje da se vidi?! “Daj Bože, šćeri, da te aga uzme!!!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

 DraganPUmesto zaštite ljudi i borbe za bolji život građana Kosova (što bi automatski značilo i bolji položaj Srba na Kosovu) prioritet Srbije je teritorija i pitanja vezana za status Kosova. Zato se iscrpljujemo u besmislenim pokušajima da se spreči ulazak Kosova u međunarodne organizacije i institucije, umesto da se insistira na unapređenju ljudskih prava, garancijama za nezavisno sudstvo i sveukupno poboljšanje položaja nacionalnih zajednica na Kosovu…..Vučićeva vlast sve vreme vodi politiku koja bi trebalo u isto vreme da zadovolji i međunarodnu zajednicu i nacionaliste u Srbiji koji čine ogromnu većinu njegovog biračkog tela. U tom kontekstu treba gledati i njegov odnos prema BiH. To nije iskrena potreba da se uspostavi trajni mir na Balkanu niti je ta politika vođena uverenjima ili vrednostima koje Vučić zagovara. U pitanju je najokrutnija real-politika koja zavisi isključivo od stepena pritiska međunarodne zajednice tj, od stepena podrške među biračima u Srbiji….. “Trka u naoružanju” između Hrvatske i Srbije je pre svega farsa. Niti je Hrvatska zatražila od SAD rakete (a tek ih SAD nisu odobrile), niti će Srbija bilo šta dobiti od Rusije, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog nedostatka novca za tako skupu kupovinu……Izbori su potpuno nepotrebni i predstavljaju potvrdu autoritarnog režima Aleksandra Vučića. Vlast ima ogromnu podršku u parlamentu, ali i sigurnu većinsku podršku među građanima. Rezultati izbora verovatno će samo potvrditi ovakvo stanje. Utoliko pre su ovi izbori besmisleni…..

Kada je osnovan Centar i na kojim područjima djeluje?

POPOVIĆ: Osnovan je 2010. godine i deluje na području Zapadnog Balkana, pre svega u Srbiji i na Kosovu.

CP-logo

Kroz koje programe provodite svoje osnovne aktivnosti?

POPOVIĆ: Zaštita ljudskih prava i vladavina prava.

Jedna od tema na koju želim razgovarati s Vama jeste i normalizacija odnosa sa Kosovom te postizanje nekog konačnog rješenja u tom dugotrajnom procesu. S tim u vezi smatram da bio kao uvod u istu, ali i kao moguci vodič i argument, mogla poslužiti vaša podrška akademiku Vladimiru Kostiću koji je, da podsjetim, bio žestoko kritiziran od strane nekih krugova u Srbiji, pa i vladajućih, zbog svoga javnog stava o Kosovu. Dakle, zašto ste podržali tog akademika i da li je ta podrška putokaz zvaničnicima Srbije kako treba rješavati kosovski problem?

POPOVIĆ: Podrška je pre svega bila usmerena na pravo da se o Kosovu progovori jezikom drugačijim od dominantne matrice u Srbiji. Dakle, da svako ima pravo da iznese svoj stav, pa i stav da je Kosovo nezavisna država.

Gdje su do sada, eventualno, činjeni pogrešni potezi u procesu pregovora normalizacije odnosa između Srbije i Kosova, kako od strane službenog Beograda tako i službene Prištine? Je li bilo “greške u koracima” i od strane međunarodne zajednice, eventualno?

POPOVIĆ: Najveća greška je svođenje čitavog procesa na dijalog na najvišem nivou uz isključivanje svih ostalih aktera, pre svega samih građana o čijoj se sudbini pregovara. Proces je obavijen velom tajne i šturi podaci koji se saopštavaju podložni su različitim tumačenjima dve strane. Što se Srbije tiče, glavna zamerka bi bila postavljanje prioriteta. Umesto zaštite ljudi i borbe za bolji život građana Kosova (što bi automatski značilo i bolji položaj Srba na Kosovu) prioritet Srbije je teritorija i pitanja vezana za status Kosova. Zato se iscrpljujemo u besmislenim pokušajima da se spreči ulazak Kosova u međunarodne organizacije i institucije, umesto da se insistira na unapređenju ljudskih prava, garancijama za nezavisno sudstvo i sveukupno poboljšanje položaja nacionalnih zajednica na Kosovu.

Kako komentirate politiku Aleksandra Vučića prema Bosni i Hercegovini? Može li se ona smatrati u nekom dijelu i licemjernom nakon njegovog prisustva obilježavanju 9. januara u Banja Luci, a znao je za Odluku Ustavnog suda države Bosne i Hercegovine (makar nije bila i službeno objavljena)?

POPOVIĆ: Vučićeva vlast sve vreme vodi politiku koja bi trebalo u isto vreme da zadovolji i međunarodnu zajednicu i nacionaliste u Srbiji koji čine ogromnu većinu njegovog biračkog tela. U tom kontekstu treba gledati i njegov odnos prema BiH. To nije iskrena potreba da se uspostavi trajni mir na Balkanu niti je ta politika vođena uverenjima ili vrednostima koje Vučić zagovara. U pitanju je najokrutnija real-politika koja zavisi isključivo od stepena pritiska međunarodne zajednice tj, od stepena podrške među biračima u Srbiji.

Mnogi analitičari u regiji smatraju da i današnja zvanična Srbija, makar “ispod stola”, doživljava manji bh. entitet kao ratni plijen te da taj dio BiH želi kompenzirati za Kosovo. Ima li argumenata za te teze?

POPOVIĆ: Teško je spekulisati sa takvim scenarijom, ali on svakako nije nemoguć. Republika Srpska se bez sumnje posmatra kao druga srpska država na Balkanu i rezultat ratnih napora. U ovom trenutku ne postoje uslovi za njeno otcepljenje od BiH i to političari u Srbiji znaju veoma dobro. Međutim, u slučaju da dođe do promena u međunarodnim odnosima i u ravnoteži sila na Balkanu, siguran sam da bi Srbija stala iza težnji RS za otcepljenjem.

 Kako komentirate naoružavanje Srbije od strane Rusije, pa i Hrvatske, članice NATO saveza? Da li se radi o pozicioniranju Rusije na ovom dijelu Balkana naspram NATO-a, odnosno da li je u pitanju “utakmica” velikih igrača za koje su i Srbija i Hrvatska, kao i njihovi susjedi, samo poligoni? Ima li razloga za zebnju svim pacifistima na prostorima bivše Jugoslavije, jer svako zveckanje oružjem ne može ostaviti ravnodušnim pacifiste, posebno one koji su ratne strahote okusili ne tako davno?

POPOVIĆ: “Trka u naoružanju” između Hrvatske i Srbije je pre svega farsa. Niti je Hrvatska zatražila od SAD rakete (a tek ih SAD nisu odobrile), niti će Srbija bilo šta dobiti od Rusije, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog nedostatka novca za tako skupu kupovinu. Dakle, u pitanju je besmisleno podgrevanje tenzija koje se koristi za unutrašnjo-političke potrebe u obe zemlje. Rusija svakako pokušava da održava svoj uticaj na Balkanu, pre svega zbog mogućnosti da preko tog uticaja dodatno destabilizuje Evropsku uniju. Nakon Ukrajine i Moldavije, BiH je najizglednija tačka za politiku destabilizacije EU od strane Rusije.

Kako komentirate otvoreni pritisak Rusije na Crnu Goru da ne aplicira za članstvo u NATO savezu? Kako će se to na kraju završiti?

POPOVIĆ: Mislim da je u pitanju pre svega simbolična reacija, jer svakako ne postoji strateška važnost CG niti za Nato, niti za Rusiju. Ipak, ulazak svake nove evropske države u NATO jača ovaj savez i nije dobra vest za aktuelnu rusku politiku. Zato je pritisak pojačan i koriste se mnoga i institucionalna i vaninstitucionalna sredstva da se izvrši pritisak na Crnu Goru.

Kako vidite daljnji razvoj događaja na putu Srbije prema EU i koje prepreke se za Srbiju mogu ispriječiti na tom putu? Da li ih je u stanju ta zemlja ukloniti?

POPOVIĆ: Dalje evropske integracije zavisiće pre svega od spremnosti Srbije da se stvarno posveti reformama u svim oblastima društva, ali pre svega u izgradnji vladavine prava i zaštiti ljudskih prava. To su temeljne vrednosti EU i bez njih sve druge reforme su irelevantne. Mnogo faktora može se isprečiti na putu Srbije ka EU, osim same nespremnosti srpske vlade na reforme. Tu su pre svega nove krize koje bi evenutalno pogodile EU (BREXIT, izbeglička kriza, ekonomska kriza…), ali i bilateralni odnosi Srbije i pojedinih država članica koje imaju svoje posebne interese (pre svega države koje imaju svoje nacionalne manjine u Srbiji – Rumunija, Bugarska, Mađarska, Hrvatska…).

Na samom kraju, kako komentirate najavljenje izvanredne parlamentarne izbore u Srbiji i kome oni kao takvi, zapravo, trebaju? Usuđujete li se prognozirati njihov ishod, generalno?

POPOVIĆ:Izbori su potpuno nepotrebni i predstavljaju potvrdu autoritarnog režima Aleksandra Vučića. Vlast ima ogromnu podršku u parlamentu, ali i sigurnu većinsku podršku među građanima. Rezultati izbora verovatno će samo potvrditi ovakvo stanje. Utoliko pre su ovi izbori besmisleni.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

POPOVIĆ: Hvala i vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (756)

vrbas-miso

 

georginawebbbPosebno smo se fokusirati na borbu protiv rasizma i diskriminacije na osnovu boje, nacionalnosti, etničke pripadnosti, vjere, kulture, jezika ili pravnog statusa….. Organizacije mogu postati član ENAR-a ako djeluju na polju anti-rasizma i / ili anti-diskriminacije u nekoj evropskoj zemlji…..ENAR se fokusira na pet širokih grupa koje su posebno pogođene rasizmom i diskriminacijom u Evropi: Romi, ljudi afričkog porijekla i Crni Evropljani, muslimani, Židovi i migranti….. Do sada, većina tih specifičnih oblika rasizma nisu prepoznati, što čini da je teško shvatiti i uhvatiti se u koštac s realnošću s kojom se crnci, muslimani, Židovi, Romi i migranti suočavaju u Evropi….. U Francuskoj, zločini iz mržnje protiv muslimana utrostručili su se prošle godine. U Velikoj Britaniji, 60% ispitanika na ankete kažu da su vidjeli zlostavljanje ili diskriminaciju usmjerene na kolege-muslimane, više od 40% u 2010. godini. Izvještaj Vladine radne grupe o anti-muslimanskoj mržnji pokazuje skok u islamofobičnom zločinu iz mržnje za više od 300 posto nakon masovnih ubijanja u Francuskoj 13. novembra. U Nizozemskoj, zlostavljanje protiv Muslimana porasslo je za više od 50 posto u 2014. godini…..

Kada je osnovana ENAR i kakav je njen primarni zadatak?

ENAR-logoSIKLOSSY: ENAR je osnovana 1998. godine od strane aktivista iz cijele Evrope na misiji za postizanje zakonskih promjena na evropskoj razini i činjenja odlučujućeg napretka za rasnu jednakost u svim zemljama članicama EU. ENAR je jedina panevropska anti-rasistička mreža koja kombinira zalaganje za rasnu jednakost i olakšavanje suradnje među anti-rasističkim akterima civilnog društva u Evropi.

Naša ukupna misija je postizanje pune ravnopravnosti, solidarnosti i blagostanja za sve u Evropi. Želimo da se omogući svim članovima društva, bez obzira na njihovu boju kože, etničku pripadnost, spol, rod, religiju, invaliditet, dob ili seksualnu orijentaciju, da participiraju i da se uključe u društvo. Posebno smo se fokusirati na borbu protiv rasizma i diskriminacije na osnovu boje, nacionalnosti, etničke pripadnosti, vjere, kulture, jezika ili pravnog statusa.

Ko su članovi vaše organizacije? U stvari, kako postati član?

SIKLOSSY: Naši članovi su preko 100 lokalnih i nacionalnih anti-rasističkih nevladinih organizacija širom Evrope. Članovi ENAR-a uključuju niz različitih organizacija: od osnovnih organizacija za zastupanje, od informativnih centara i “think-tanks” sindikalnih do vjerskih organizacija.

Organizacije mogu postati član ENAR-a ako djeluju na polju anti-rasizma i / ili anti-diskriminacije u nekoj evropskoj zemlji. Članovi ENAR mogu biti sve vrste organizacija, pod uvjetom da dijele misiju i viziju ENAR-a. Više ovdje: http://www.enar-eu.org/Our-members-145.

Koji su specifični oblici rasizma i koje su ciljne grupe potencijalnih žrtava ili žrtava rasističkih aktivnosti u Evropi danas?

SIKLOSSY: ENAR se fokusira na pet širokih grupa koje su posebno pogođene rasizmom i diskriminacijom u Evropi: Romi, ljudi afričkog porijekla i Crni Evropljani, muslimani, Židovi i migranti. Milioni ljudi u Europi pripadaju jednoj ili više od ovih grupa se suočavaju sa specifičnim oblicima rasizma – anticiganizma, afrofobije, islamofobije, antisemitizma i ksenofobije i koji otežavaju njihovo perspektivno uključivanje. Ovi oblici rasizma su oblikovani kroz evropsku povijest kolonijalnog zlostavljanja i ponovljenih progona protiv manjina.

enar-map of europa-1

Zakoni EU protiv rasizma i diskriminacije već postoje, ali rasizam i njegovi specifični oblici i dalje prevladavaju, u rasponu od vrlo brutalnih akata nasilja ili uznemiravanja do izuzetno sofisticiranih oblika diskriminacije i instrumentalizacije temeljnih prava da se isključe manjine. Do sada, većina tih specifičnih oblika rasizma nisu prepoznati, što čini da je teško shvatiti i uhvatiti se u koštac s realnošću s kojom se crnci, muslimani, Židovi, Romi i migranti suočavaju u Evropi.

Koji su vaši oblici borbe protiv rasizma?

ENAR-shadowSIKLOSSY: Naš glavni posao je da se zalažemo i vodimo kampanju za bolju politiku i propise EU protiv rasizma. Mi pomno pratimo razvoj politike koja je na dnevnom redu EU da bi se osiguralo promoviranje i aktivno stavljanje jednakosti i različitosti u praksi. Mi vodimo kampanju i lobiramo kod institucija EU da se poduzme akcija, na pokretanje novih inicijativa protiv rasizma i diskriminacije te da se zalaže za raznoliku i inkluzivnu Evropu.

Postižemo promjene povezivanjem lokalnih i nacionalnih anti-rasističkih organizacija širom Evrope i imamo njihove glasove unaprijed. Osiguravamo da se anti-rasistički glas civilnog društva čuje u evropskim i nacionalnim političkim raspravama. Podržavamo rad članica naše organizacije razmjenom informacija, iskustava i najboljih prakticiranja, što im omogućava da utiču na politiku na evropskom i nacionalnom nivou.

U kojim evropskim zemljama su naročito prisutni rasističke akcije danas i da li su te akcije u porastu u odnosu na proteklih nekoliko godina, na primjer?

SIKLOSSY: Vrlo je teško dati precizan odgovor na ovo pitanje pošto mnoge zemalje ne prikupljaju podatke o rasističkim incidentima – pozivanje na sistematsko prikupljanje podataka o grupama u riziku od diskriminacije je također dio našeg posla zastupanja. [Provjerite SR]

8. decembra 2015. godine je održan u Evropskom Parlamentu u Bruxellesu Okrugli stol o borbi protiv afrofobije u Evropskoj Uniji. Koji su najvažniji zaključci i poruke sa tog sastanka?

SIKLOSSY: Glavna poruka je da EU mora iskoristiti priliku da se učini više u borbi protiv afrofobije i šalje snažan signal da EU pozdravlja kulturne raznolikosti, posebno u aktuelnoj Dekadi UN-a za ljude afričkog porekla. Institucije EU i države-članice trebaju dati prioritet sljedećem:

  1. prepoznati realnost afrofobije i usvojiti nacionalne strategije za borbu protiv afrofobije;

2. izmijeniti kodeks ponašanja članova Evropskog parlamenta za jače sankcije protiv parlamentaraca koji se upuštaju u govor mržnje u Parlamentu;

3. pravda je imperativ za ljude afričkog porijekla pogođene transatlantskom trgovinom robljem i neokolonijalizmom;

4.negativnim stereotipima koji se koriste za ljude afričkog porijekla moraju se pozabaviti mediji;

  1. ACP (afričko-karipsko-pacifičke) zemlje treba da uključuju i afrofobiju u svoju strategiju;

Islamofobija je također jedan od fenomena modernog čovječanstva. Bilo bi vrlo složeno sada i ovdje eleboriratii uzročno-posljedične veze sadašnje islamofobije u Evropi. Ali, u kojim je evropskim zemljama islamofobija u porastu u posljednjih nekoliko godina i kako se vi i vaši članovi boriti protiv toga?

SIKLOSSY: Ponavljam, teško je dati precizan odgovor na ovo pitanje zbog nedostatka podataka o rasističkim i islamofobičnim incidentima širom Evrope. Međutim, prema članovima naše organizacije koje rade sa muslimanskim zajednicama, oni doživljavaju diskriminaciju u nizu oblasti, posebno u zapošljavanju, obrazovanju te pristupu robama i uslugama. Tamo gdje se prikupljaju podaci, nedavne brojke u Francuskoj i Velikoj Britaniji pokazuju rast islamofobičnih incidenata u 2015. godini u odnosu na prethodnu godinu. U Francuskoj, zločini iz mržnje protiv muslimana utrostručili su se prošle godine. U Velikoj Britaniji, 60% ispitanika na ankete kažu da su vidjeli zlostavljanje ili diskriminaciju usmjerene na kolege-muslimane, više od 40% u 2010. godini. Izvještaj Vladine radne grupe o anti-muslimanskoj mržnji pokazuje skok u islamofobičnom zločinu iz mržnje za više od 300 posto nakon masovnih ubijanja u Francuskoj 13. novembra. U Nizozemskoj, zlostavljanje protiv Muslimana porasslo je za više od 50 posto u 2014. godini.

ENAR i njegovi članovi pozivaju na usvajanje nacionalne strategije za borbu protiv islamofobije i za uključivanje muslimanskih zajednica. Članice naše organizacije rade s muslimanskim zajednicama također rade na dokumentiranju slučajeva islamofobije, pomažu žrtvama diskriminacije i nasilja te provode kampanje podizanja svijesti da se pokaže pozitivan doprinos muslimana u evropskom društvu.

Da li porast islamofobije u Evropi može biti povezan sa trenutnom migrantskom krizom, na primjer?

SIKLOSSY: Porast islamofobije je povezan sa brojnim faktorima, uključujući i terorističke napade u Europi, ali je migrantska kriza pogoršala islamofobični diskurs u nekim zemljama. Na primjer, slovačka vlada je objavila da ta zemlja odbija da prihvati muslimanske migrante. Bugarski, nizozemski, češki i mađarski Vladini predstavnici i političari nedavno su napravili islamofobične komentare o migrantima. Medijski pokrovitelj nedavnih seksualnih zlostavljanja u Kölnu se također fokusirao na tvrdnju da su neki od navodnih počinilaca muslimanskog porijekla i potiču iz afričkih zemalja ili su sirijske izbjeglica. Ove tvrdnje, kao i fokus na nacionalnosti i religiji počinitelja, su dezorjentirajuće i zbunjujuće, prebacivanje rasprave iz anti-seksizma na rasističko raspirivanje straha.

ENAR - map of Europe

Neke zemlje-članice EU su napravile ogradu od bodljikave žice na svojim granicama kako bi se spriječio ili smanjio priliv izbjeglica iz Sirije i Iraka. Da li ste tom prilikom obratili vladama tih zemalja ili drugim institucijama EU?

SIKLOSSY: Ne obraćamo se uvijek izravno vladama ovih zemalja, ali mnoge od naših organizacija-članica to čine. Izdali smo saopćenja institucijama EU pozivajući da se poštuju ljudska prava migranata, a posebno da se suzdrže od diskriminacije i nasilja policije te profiliranja na granicama. Naš ‘mandat’, kada je u pitanju migrantska politika, je posebno kako bi se osiguralo da oni ne dovode do rasističkih i diskriminatornih praksi, mi pratimo takve incidente širom Evrope – pogledajte našu interaktivnu kartu – koristeći ih da dostavi dokaz o trenutnoj situaciji EU institucijama da zagovaraju promjene.

26. januara 2016. godine, Intergrupa za borbu protiv rasizma i raznolikosti Evropskog parlamenta (ARDI), organizira (razgovor obavljen prije tog datuma, op. B.G.) tribinu “Zajedno protiv rasizma” . Šta očekujete od tog događaja?

SIKLOSSY: Nadamo se da će to biti početak dinamične i snažne Intergrupe u Evropskom parlamentu koja će biti na čelu pitanja iz oblasti anti-rasizma i koja treba rješavati na evropskoj razini. Nadamo se da će dati poticaj za ponovni angažman u borbi protiv rasizma u Evropskom parlamentu i među članovima Europskog parlamenta.

Hvala Vam velika za ovaj intervju.

SIKLOSSY:

Razgovarao: Bedrudin GUŠIĆ (755)

vrbas-miso

 

 

 

 

 

———————————————————————————-

Version in English

Georgina Siklossy, Communication & Press Officer at European Network Against Racism (ENAR): OUR OVERALL MISSION IS TO ACHIEVE FULL EQUALITY, SOLIDARITY AND WELL-BEING FOR ALL IN EUROPE

georginawebbbWe focus specifically on combating racism and discrimination based on colour, ethnicity, national origin, nationality, religion, culture, language or legal status….. Organisations can become an ENAR member if they are an organisation working in the anti-racism and/or anti-discrimination field in a European country…..ENAR focuses on five broad groups that are particularly affected by racism and discrimination in Europe: Roma, people of African descent and Black Europeans, Muslims, Jews and migrants…..So far, most of these specific forms of racism have not been acknowledged, making it difficult to grasp and tackle the realities that Blacks, Muslims, Jews, Roma and migrants face in Europe…..In France, hate crimes against Muslims tripled last year. In the United Kingdom, 60% of respondents to survey say they have seen abuse or discrimination directed at fellow Muslims, up from 40% in 2010. A report to the Government's working group on anti-Muslim hatred shows a spike in Islamophobic hate crime of more than 300 per cent since the killings in France on November 13. In the Netherlands, abuse against Muslims was up by over 50 percent in 2014……

When was founded ENAR and what is its primary mission?

ENAR-logoSiklossy: ENAR was set up in 1998 by grassroots activists from across Europe on a mission to achieve legal changes at European level and make decisive progress towards racial equality in all EU Member States. ENAR is the only pan-European anti-racist network that combines advocacy for racial equality and facilitating cooperation among civil society anti-racist actors in Europe.

Our overall mission is to achieve full equality, solidarity and well-being for all in Europe. We want to allow all members of society, whatever their skin colour, ethnicity, sex, gender, religion, disability, age or sexual orientation, to participate and be included in society. We focus specifically on combating racism and discrimination based on colour, ethnicity, national origin, nationality, religion, culture, language or legal status.

Who are your organization's members? In fact, how to become a member?

Siklossy: Our members are over 100 local and national anti-racism NGOs throughout Europe. ENAR members include a diverse range of organisations: from grassroots to advocacy organisations, from information centres and think tanks to trade unions and faith-based organisations.

Organisations can become an ENAR member if they are an organisation working in the anti-racism and/or anti-discrimination field in a European country. ENAR members can be all types of organisations, provided that they share the mission and vision of ENAR. More here: http://www.enar-eu.org/Our-members-145

What are the specific forms of racism and how about the target groups of potential victims or victims of racist activity in Europe nowadays?

Siklossy: ENAR focuses on five broad groups that are particularly affected by racism and discrimination in Europe: Roma, people of African descent and Black Europeans, Muslims, Jews and migrants. Millions of people in Europe belonging to one or more of these groups face specific forms of racism – anti-Gypsyism, Afrophobia, Islamophobia, anti-Semitism and xenophobia – which hamper their inclusion perspectives. These forms of racism have also been shaped by Europe’s history of colonial abuse and repeated persecutions against minorities.

enar-map of europa-1

EU laws against racism and discrimination already exist but racism and its specific forms continue to be prevalent, ranging from very brutal acts of violence or harassment to extremely sophisticated forms of discrimination, instrumentalising Fundamental Rights to exclude minorities. So far, most of these specific forms of racism have not been acknowledged, making it difficult to grasp and tackle the realities that Blacks, Muslims, Jews, Roma and migrants face in Europe.

What are your forms of struggle against racism?

ENAR-shadowSiklossy: Our main work is to advocate and campaign for better EU anti-racism policies and legislation. We closely follow and monitor policy developments on the EU’s agenda to ensure they promote and actively put equality and diversity into practice. We campaign and lobby the EU institutions to take action, launch new initiatives against racism and discrimination and advocate for a diverse and inclusive Europe.

We achieve change by connecting local and national anti-racism organisations throughout Europe and bringing their voices forward. We ensure that the voice of the anti-racist civil society is heard in European and national policy debates. We support the work of our member organisations by exchanging information, experience, and best practice, enabling them to influence policy at European and national levels.

In which European countries are particularly present racist actions today and are that actions on the rise compared to the last few years, for example?

Siklossy: It is very difficult to give a precise answer to this question as many countries do not collect data on racist incidents – calling for systematic data collection on groups at risk of discrimination is also part of our advocacy work. [Check SR]

On December 8th 2015 was held at the European Parliament in Brussels Roundtable on Combating Afrophobia in the European Union. What were the most important conclusions and messages from that meeting?

Siklossy: The main message was that the EU must seize the opportunity to do more to tackle Afrophobia, and send a strong signal that EU welcomes cultural diversity, especially in the current UN Decade for People of African Descent. EU institutions and member states should prioritise the following:

1.recognise the reality of Afrophobia and adopt national strategies to tackle Afrophobia

2.amend the code of conduct of members of European Parliament for stronger sanctions against MEPs who engage in hate speech in Parliament

3.justice is imperative for people of Afrcian descent affected by transatlantic slave trade and neocolonialism

4.negative stereotypes being used for portrayal of people of African descent in the media must be tackled

5.ACP countries need to also include Afrophobia in their strategy.

Islamophobia is also one of the phenomena of modern mankind. It will be very complexly here and now elaborate causal link current of Islamophobia in Europe. But, in which European countries is Islamophobia on the rise in recent years and how do you and your members fight against it?

Siklossy: Again, it is difficult to give a precise answer to this question due to the lack of data on racist and islamophobic incidents across Europe. However, according to our member organisations working with Muslim communities, they experience discrimination in a range of areas, in particular in employment, education, and access to goods and services. Where data is collected, recent figures in France and the UK show an increase in Islamophobic incidents in 2015 compared to the previous year. In France, hate crimes against Muslims tripled last year. In the United Kingdom, 60% of respondents to survey say they have seen abuse or discrimination directed at fellow Muslims, up from 40% in 2010. A report to the Government's working group on anti-Muslim hatred shows a spike in Islamophobic hate crime of more than 300 per cent since the killings in France on November 13. In the Netherlands, abuse against Muslims was up by over 50 percent in 2014.

ENAR and its members are calling for the adoption of national strategies to combat Islamophobia and for the inclusion of Muslim communities. Our member organizations working with Muslim communities are also working to document cases of islamophobia, are helping victims of discrimination of violence and are conducting awareness raising campaigns to show the positive contributions of Muslims in European society.

Does the rise of Islamophobia in Europe may be associated with the current migration crisis, for example?

Siklossy: The rise in Islamophobia is linked to a number of factors, including terrorist attacks in Europe, but the migration crisis has exacerbated islamophobic discourses in some countries. For example, the Slovak government has declared that the country refuses to take in Muslim migrants. Bulgarian, Dutch, Czech and Hungarian government representatives and politicians have recently made islamophobia comments about migrants. The media coverage of recent sexual assaults in Cologne has also focused on the claim that some of the alleged perpetrators have a Muslim background and originate from African countries or are Syrian refugees. These allegations, as well as the focus on the ethnicity and religion of the perpetrators, are disorienting and misleading, shifting discussions from anti-sexism to racist scaremongering.

ENAR - map of Europe

Some members of the EU make a barbed wire fence on its borders in order to prevent or reduce the entry of refugees from Syria and Iraq in their countries. Were you on this occasion addressed the governments of those countries or other EU institutions?

Siklossy: We do not always directly address the governments of these countries, but many of our member organisations do. We have issued statements to the EU institutions calling to respect the human rights of migrants, and in particular to refrain from discrimination and police violence and profiling at borders. As our ‘mandate’ when it comes to migration policies is especially to ensure that they do not lead to racist and discriminatory practices, we are also monitoring such incidents across Europe – see our interactive map – and using them to provide evidence of the current situation to EU institutions and advocate for change.

On January 26, 2016 the European Parliament’s Anti-Racism and Diversity Intergroup (ARDI) is holding (the interview conducted before this event, op. B.G.) its launch event “Together against racism”. What do you expect of that event?

Siklossy: We hope that it will be the start of a dynamic and strong Intergroup in the European Parliament, which will be at the forefront of the anti-racism issues that need to be tackled at the European level. We also hope it will provide impetus for a renewed engagement to fight racism within the European Parliament and among Members of the European Parliament.

Thank you for this interview.

Siklossy:

Interviewed by Bedrudin GUSIC (755)

vrbas-miso

 

Hvala Srđane. Počivaj u miru Božijem! Eh, da je više bilo takvih….

bg

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na gradskog groblju u Trebinju su obilježene 23 godine od tragične smrti 26-godišnjeg amaterskog glumca i juniorskog plivačkog prvaka Srđana Aleksića, kojeg su četvorica srpskih vojnika ubila na gradskog tržnici jer je branio svoga prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića.

Srdjan Alekisic - 23. godisnjica

Djelo Srđana Aleksića, kako je rekao gradonačelnik Trebinja Slavko Vučurević, je čin kojim se u općoj meteži rata izdigao iznad svega i ostao čovjek.

Sinonim ljudskosti

“Trebinje je samo po sebi spomenik Srđanu Aleksiću, jer je on ponikao u Trebinju”, kazao je gradonačelnik ovoga grada.

Iako su prošle 23 godine od kad je život izgubio mladić koji je postao sinonim ljudskosti, njegov otac Rade ističe kako je Srđan življi nego mnogi koji hodaju ulicama.

“Vi često kažete heroj Srđo, nemojte, jer je Srđo bio obični momak. Srđo je svojim životom ovom gradu ostavio fin pečat. Jednog mladića koji živi blagorodno, koji živi drugarski, pomalo boemski, koji je bio omiljen u svakom društvu i to je najvrednije što je Srđan ostavio ovome gradu”, kazao je Rade.

Zamolio je medije da se kroz Srđanovo djelo potencira činjenica da je i u turobnom ratnom danu ipak odbranjen “čovjek”, što je najvažnije.

“Onog dana kad je Srđan poginuo nad Trebinjem se nadvio crni oblak. Srđanova pogibija je osvijetlila i vratila plavetnilo neba Trebinju. Mislim da je to tako bilo”, kazao je Rade.

Prisjetio se dana kad je njegov sin tragično stradao da bi spasio život svoga prijatelja.

“Zamislite bruku na sred pijace gdje nekoliko stotina ljudi gleda kako ubijaju mladog momka samo zato što se zove Alen. Bila je bruka velika, ali nije se srećom to desilo bez obzira što meni suza teče zbog toga. Oprostite, nije ovo suza kukavičluka, nego je suza radosti što imam vas koji ćete pomoći da svijet i što više ljudi shvati Srđanovo djelo. Srđo je poginuo, ali ostali smo mi koji srećom držimo da Srđo živi i lebdi iznad nas, da nam pomaže da budemo ljudi”, kazao je Rade.

Ponosan i sretan je, kako kaže kad, u nekim emisijama čuje da se njegov sin spominje kao primjer drugarstva i čovječnosti, jer na taj način je on življi nego neki koji ulicama hodaju.

Da je djelo Srđana Aleksića prepoznato u široj javnosti svjedoči činjenica da su u mnogim gradovima ulice i trgovi dobili njegovo ime.

“Nije vrijedna ni ulica ni spomenik, vrijedni su ljudi koji priznaju to i koji se trude da poštujući Srđanovo djelo i oni budu slični i takvi. Moja je želja da oni to rade i da žive, da ni u kojem slučaju ne dožive Srđanovu sudbinu. Ako smo ljudi, nitko neće ni doživjeti Srđanovu sudbinu na onaj način na koji je Srđan doživio, jer među ljudima uvijek postoji rješenje bez zle krvi i bez oružja. Riječ ljudska je vrednija od svega. I to je ono što je ostalo nama”, kazao je Rade.

“Drago mi je da je Beograd prihvatio Srđana”

On nije skrivao ponos što danas, na 23. godišnjicu njegove smrti jedna ulica u Novom Beogradu dobiva ime Srđana Aleksića.

“Drago mi je da je Beograd prihvatio Srđana. Mnogo sam ponosniji kad dođem u Beograd što me taksista poznaje kako Srđanovog oca i što me ljudi na ulici sretnu i kažu ‘vi ste otac Srđana Aleksića’, ali mi je drago da se i zvanično kaže da jedna ulica u Beogradu nosi ime Srđana Aleksića”, kazao je Rade navodeći kako to nije malo obzirom da je upoznat s procedurom prema kojoj imena ulica po nekim osobama se dodjeljuju tek nakon navršenih 30 godina od smrti osobe.

Raduje ga činjenica da će u Beogradu prilikom svečanosti otvaranja ulice o Srđanu Aleksiću govoriti Sanja Dragićević, koja je i autor dokumentarnog filma ‘Srđo’.

“U svakom od nas postoji čovjek, samo treba da ga probudimo”, poručio je Rade sa groba svoga sina Srđana Aleksića u Trebinju, koji na svečanost nije mogao otići u Beograd jer na današnji dan ne želi biti nigdje nego na grobu svoga sina.

Da je djelo njegovog sina,itekako veliko on vidi svaki put u Alenu kojem je spasio život. S njim je u stalnom kontaktu i redovno tokom ljetnih praznika dolazi na Srđanov grob sa svojom obitelji. Čuli su se, kaže Rade, i prije nekoliko dana, kad ga je Alen zvao jer je čuo da u Tuzli postoji neki turnir koji nosi ime Srđana Aleksića, te kazao da želi doći sa svojom ekipom i učestvovati u njemu.

Srđanu Aleksiću je posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Ulica Velikih drveta u Sarajevu je petnaest godina nakon Srđanove smrti nazvana po njegovom imenu. U obrazloženju je navedeno da “bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost a bez nje naš život ne bi imao smisla”.

Izvor: Oslobođenje od 27. januara 2016.

Miroslav-Gasparovic-09-1

Muzej za umjetnost i obrt osnovan je 17.2.1880. na inicijativu Društva umjetnosti. Udruženja čiji su članovi bili mnogi najznačajniji ljudi Hrvatske tog vremena, kao na primjer biskup J.J. Strossmayer, Franjo Rački, grof Janko Drašković, baron Anton Vranyczany i naravno Isidor Kršnjavi koji ga je nakon zastoja u djelovanju tijekom Bachova apsolutističkog režima 1875/6 obnovio i dao mu novu energiju…..Ključna osoba i autor prvih „smjernica“ i statuta Muzeja za umjetnost i obrt bio je Isidor Kršnjavi, zasigurno jedna od najznačajnijih i najkontroverznijih ličnosti hrvatske politike i kulture, koja je kao što je to uobičajeno kod nas dugo vremena bio smatran gotovo nacionalnim izdajnikom…..Druga ključna osoba u zasnivanju Muzeja bio je Herman Bolle po čijem projektu je sagrađena i njegova zgrada 1887/8. godine…..Ukupan broj muzejskih predmeta koji se čuvaju u različitim muzejskim zbirkama prelazi 100.000 predmeta….. U dvadeset pet dvorana predstavljen je razvoj umjetničkih stilova od Gotike do kraja dvadesetog stoljeća, te u sljedećih nekoliko dvorana predstavljene su pojedine značajne muzejske zbirke kao zbirka stakla, keramike i porculana, sakralne umjetnosti…..Početkom prošle godine na primjer priredili smo izložbu „Stoljeće ručnog sata“ kojom smo između ostalog obilježili i početak I Svjetskog rata jer se upravo tada tijekom tog užasnog rata počeo svakodnevno koristiti ručni sat….. U tom kontekstu sa zadovoljstvom mogu vas izvijestiti da se MUO upravo, 21.1. 2016. kao prvi hrvatski muzej pridružio rastućoj obitelji Google Cultural Institute i da ga svi sada pa i vi mogu posjetiti na Google street wiev…..Muzej posljednjih desetak godina ima posjetu od oko sto tisuća godišnje, naravno ima i boljih godina kada se taj broj višestruko premašuje, ali i ne ide ispod navedene brojke…..

Kada je osnovan MUO, na čiju inicijativu te na što je bila usmjerena strategija djelovanja istog u vrijeme njegova osnivanja?

GAŠPAROVIĆ: Muzej za umjetnost i obrt osnovan je 17.2.1880. na inicijativu Društva umjetnosti. Udruženja čiji su članovi bili mnogi najznačajniji ljudi Hrvatske tog vremena, kao na primjer biskup J.J. Strossmayer, Franjo Rački, grof Janko Drašković, baron Anton Vranyczany i naravno Isidor Kršnjavi koji ga je nakon zastoja u djelovanju tijekom Bachova apsolutističkog režima 1875/6 obnovio i dao mu novu energiju. Zadaća i kako bi se danas reklo misija tog Društva bila poticanje razvitka kulture i umjetnosti u tada dosta u tom pogledu zapuštenoj Hrvatskoj. Bili su svjesni da bez temeljnih institucija je tako što nemoguće a smatrali su da je zasnivanje muzeja posvećenog umjetnosti i obrtu ključno za daljnji razvitak zemlje te očuvanje starih tradicija ali i njihovo prilagođavanje novom industrijskom dobu. Koncept na kojem se MUO utemeljio zasnivao se na idejama britanskog Arts and Crafts pokreta te na koncepciji Bečkog Muzeja primijenjene umjetnosti koji je osnovan tek nekoliko godina prije našeg 1876. godine. U tadašnjoj K&K u više gradova osnivani su tada slični muzeji, na primjer Budimpešti, Pragu, Brnu, Krakowu, Lvovu. Unutar te koncepcije vrlo važnu ulogu imala je i obrtna Škola koja je u sklopu Muzeja za umjetnost i obrt osnovana 1882, godine.

Šta je određivalo muzejske koncepcije cijelo vrijeme njegova preko 135-togodišnjeg postojanja? Hoćete li se javno sjetiti nekih osoba koje su dali svoj obol u tim koncepcijama?

GAŠPAROVIĆ: Ključna osoba i autor prvih „smjernica“ i statuta Muzeja za umjetnost i obrt bio je Isidor Kršnjavi, zasigurno jedna od najznačajnijih i najkontroverznijih ličnosti hrvatske politike i kulture, koja je kao što je to uobičajeno kod nas dugo vremena bio smatran gotovo nacionalnim izdajnikom. Ovaj pragmatični umjetnik, intelektualac, političar, ministar obrazovanja, sveučilišni profesor, književni i likovni kritičar, prevoditelj i još koješta bio je iznad svega toga zapravo veliki vizionar i vjerujem da ga je upravo ta vizija unapređivanja hrvatske kulture i umjetnosti nagnala na političke kompromise koje mu njegovi suvremenici nisu nikad oprostili, a mi tek nedavno postali svjesni da bi bez njegova nastojanja Hrvatska bila osiromašena za ogroman broj kulturnih institucija, škola. Druga ključna osoba u zasnivanju Muzeja bio je Herman Bolle po čijem projektu je sagrađena i njegova zgrada 1887/8. godine.

Moramo imati na umu da je u to doba Zagreb bio mali provincijski grad s nepunih pedesetak tisuća stanovnika. Tada zasnovati i izgraditi takav veliki Muzej kako je već tada bio zamišljen MUO zaista je nevjerojatna hrabrost i u punom smislu vizionarski pothvat čije plodove uživamo još i danas. Ne samo mi koji radimo u tom muzeju već i cjelokupna Hrvatska i međunarodna javnost

Koji odjeli čine današnji sadržaj Muzeja?

GAŠPAROVIĆ: Organizacijski Muzej je podijeljen na sedam glavnih odjela: Odjel zbirki, Restauratorski odjel, Knjižnicu, Informacijsko-dokumentaristički odjel, Edukacijski odjel, Odjel za marketing i odnose s javnošću i Upravu muzeja. Svaki od ovih odjela pak sadrži i upravlja sa određenim važnim segmentima muzeja. Tako na primjer Odjel zbirki ima dvadeset zbirki unutar sebe od kojih su mnoge veće nego veći dio muzeja u Hrvatskoj i broje više desetaka tisuća predmeta i unutar sebe također sadrže neke jedinstvene pod zbirke. Ukupan broj muzejskih predmeta koji se čuvaju u različitim muzejskim zbirkama prelazi 100.000 predmeta. Restauratorski odjela se sastoji od tri restauratorske radionice; Metal, keramika i staklo; Polikromna skulptura i slikarstvo te radionica za restauraciju Tekstila. Posljednjih godina borimo se da otvorimo novu radionicu za konzervaciju i restauraciju papira no nažalost zbog nedostatka prostora i naravno financijskih sredstava nismo to još uspjeli iako je to od presudne važnosti za razvoj muzeja je otprilike 40% muzejskih predmeta je od papira. Od izuzetne važnosti naravno je naš pedagoško-edukativni odjel koji vrlo kvalitetno radi sa djecom, odraslima, osobama s posebnim potrebama. Odjel Knjižnice jedan je od temelja Muzeja zasnovan na samom početku njegova djelovanja. Danas je to najveća stručna knjižnica za područja povijesti umjetnosti, arhitekture i dizajna sa preko 100.000 knjiga i časopisa među kojima se čuvaju i neka izuzetno vrijedna stara izdanja kao na primjer prvo izdanje Francuske enciklopedije. Bez suvremenog Informatičko-dokumentacijskog odjela suvremeni muzej jednostavno ne bi mogao funkcionirati. U njemu se upravlja svim podacima vezanim za muzejske predmete, ali i ostale oblike muzejskog djelovanja. Samo u proteklih godinu i pol stavili smo online oko 70.000 zapisa koji se mogu danas naći na Europeani najvažnijem svjetskom portalu kulturne baštine. Usporedbe radi do tog časa cijela Hrvatska imala je niti 10.000 zapisa na tom portalu. Odjel za marketing i odnose za javnošću naš je glavni komunikacijski kanal prema našem okruženju, široj javnosti ali i prema sponzorima. Odjel Uprave koordinaciono je tijelo koje upravlja svim organizacionim segmentima Muzeja, određuje strateške pravce itd.

A šta je aktuelni stalni postav Muzeja?

GAŠPAROVIĆ: Aktualni stalni postav nastao je prije dvadesetak godina 1995. i usprkos dugom vremenskom razdoblju od njegova uspostavljanja još uvijek dobro funkcionira. U dvadeset pet dvorana predstavljen je razvoj umjetničkih stilova od Gotike do kraja dvadesetog stoljeća, te u sljedećih nekoliko dvorana predstavljene su pojedine značajne muzejske zbirke kao zbirka stakla, keramike i porculana, sakralne umjetnosti. Moramo imati na umu da je ovaj postav nastao neposredno po završetku Domovinskog rata čime je MUO postao prvi hrvatski Muzej koji je otvorio svoja vrata po prestanku rata, tako da je upravo i ta činjenica dijelom utjecala na taj postav, ali usprkos tome on još i danas polaže ispit vremena i dobrim dijelom odgovara današnjim potrebama.

MUO-shop-002Šta se sve može kupiti u MUO shopu?

GAŠPAROVIĆ: Svašta! Nastojimo da naš asortiman robe koji se u njemu nudi bude vezan uz muzejske predmete, naše tekuće izložbe ili radovi naših eminentnih umjetnike primijenjene umjetnosti. U proizvodnji tih suvenira želimo uvijek da proizvođač bude iz Hrvatske ali to je svakim danom sve teže i teže. Neki partneri s kojima smo godinama  surađivali nažalost zatvaraju svoja vrata. Usprkos tome iako je naš dućan u neadekvatnom prostoru, premalom još uvijek se smatra jednim od najboljih museum shopova u državi.

MUO-satoviBrojne zbirke su također jedan od sadržaja Muzeja. Hoćete li reći nekoliko riječi o Zbirci satova, na primjer?

GAŠPAROVIĆ: Gotovo je nemoguće opisati bogatstvo naših zbirki. Prije desetak godina priredili smo izložbu pod nazivom „Skriveno blago MUO“ kojom smo željeli pokazati javnosti da uz sve ono što se može vidjeti u našem stalnom postavu preko tri tisuće probranih, izuzetnih umjetničkih predmeta, bi muzej mogao prirediti barem još jedan ili čak i više takvih stalnih postava.

Zbirka satova jedna je od manjih naših zbirki. Svakako ne zbog toga i manje važnih, koja pokriva sa visoko kvalitetnim primjercima koje smo predstavili na nekoliko vrlo kvalitetnih izložbi u Muzeju ali i u nekoliko drugih hrvatskih gradova. Početkom prošle godine na primjer priredili smo izložbu „Stoljeće ručnog sata“ kojom smo između ostalog obilježili i početak I Svjetskog rata jer se upravo tada tijekom tog užasnog rata počeo svakodnevno koristiti ručni sat.

Upravo je aktuelna izložba Pokrenuto oko. Šta biste rekli o njoj?

MUO-Pokrenuto oko

GAŠPAROVIĆ: Ova je izložba poseban kompliment naši Talijanskih partnera, ne samo MUO već i Zagrebu i Hrvatskoj kulturi i umjetnosti jer je na njihovu posebnu želju skrenula sa Sjeverno -Američke turneje u Zagreb da bi svoj put nastavila u Sao Paolu u jednom od najznačajnijih muzeja suvremen umjetnosti. Riječ je o tome da su gotovo svi umjetnici uvršteni u ovu selekciju Talijanske kinetičke umjetnosti od pedesetih do sedamdesetih godina 20.st. bili sudionici jednog od najznačajnijih umjetničkih pokreta tog razdoblja Novih Tendencija kojem je upravo Zagreb bio glavni centar. Kao rezultat ove uspješne suradnje postignut je dogovor da se za dvije, tri godine pripremi velika, međunarodna izložba Novih Tendencija koja bi svoju svjetsku premijeru imala u Muzeju za umjetnost i obrt i Zagrebu odakle bi kasnije obišla sve važnije kulturne centre svijeta-

Od 1. marta 2013. do 30. augusta 2015. učestvovali ste u velikom europskom projektu Athena Plus. O čemu se radi?

GAŠPAROVIĆ: Radi se o EU međunarodnom projektu agregacije i digitalizacije muzejskih predmeta kojim smo kao što sam već napomenuo stavili na Europeanu 60.000 naših predmeta tako da su danas dostupni svima. U tom kontekstu sa zadovoljstvom mogu vas izvijestiti da se MUO upravo, 21.1. 2016. kao prvi hrvatski muzej pridružio rastućoj obitelji Google Cultural Institute i da ga svi sada pa i vi mogu posjetiti na Google street wiev.

Da li je u pripremi neki slijedeći projekt i koji, eventualno?

GAŠPAROVIĆ: O jednom sam vam već govorio. Za svibanj ove godine pripremamo izložbu posvećenu velikoj hrvatskoj plemićkoj obitelji Vranyczani, a sledeće 2107. Izložbu posvećenu šezdesetim godinama u Hrvatskoj. Onom razdoblju, otapljanja i popuštanja jakih stega tadašnjeg režima kada kao što sam to već spomenuo hrvatska kultura i umjetnost doživljava jedan od svojih vrhunaca, do naravno kobne sedamdeset prve, kada opet dolazi do snažnog loma i potiskivanja kreativnih snaga u drugi plan. Naravno naši planovi sežu i dalje i neprestan o radimo kako na popularizaciji našeg muzejskog fundusa tako na pripremi izložbi i u muzeju i u mnogim europskim državama.

Zagreb je jedna od važnih turističkih destinacija ne samo tog dijela Evrope, nego i Evrope u cjelini i svakako je i vaš Muzej jedan od segmenata ukupne turističke ponude Grada. Koliki broj posjetitelja ste zabilježili za prošlu godinu i kakav je omjer posjete u odnosu na prethodnu, 2014.? Ili, kakav je trend posjete Muzeju posljednjih godina, na primjer?

GAŠPAROVIĆ: Muzej posljednjih desetak godina ima posjetu od oko sto tisuća godišnje, naravno ima i boljih godina kada se taj broj višestruko premašuje, ali i ne ide ispod navedene brojke. Naravno da osjećamo bitno povećani priliv stranih turista. Smatram da u suradnji kulturnih institucija, kako se to danas moderno kaže „kulturne industrije“ i turizma ima još jako puno neiskorištenog prostora koji bi se boljom suradnjom mogao iskoristiti na opću korist i zadovoljstvo. Konkretno u Zagrebu takvi se trendovi već i osjećaju, što je rezultiralo i uspjehom ovogodišnjeg „Adventa u Zagrebu“ što će vjerujem sljedeće godine kada Muzej u suradnji s HNK priprema krasnu izložbu „Orašar“ još više doći do izražaja.

I, za sami kraj, hoćete li za one koji još nisu posjetili MOU reći gdje je lociran, o vremenu za posjetitelje i slično?

GAŠPAROVIĆ: Muzej se nalazi na najljepšem zagrebačkom trgu, preko ceste od HNK i uz novosagrađenu zgradu Muzičke akademije.

Muzej za umjetnost i obrt Zagreb

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

GAŠPAROVIĆ: Hvala i Vama. Bilo mi je zadovoljstvo.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (754)

vrbas-miso

UDIK – SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Posted: 26. Januar 2016. in Intervjui

udik logo

DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE HOLOKAUSTA

 

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da će u srijedu, 27. januara 2016. godine, organizovati aktivnost u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta. Polusatna aktivnost će se obaviti na Trgu fra Grge Martića u Sarajevu sa početkom u 12 sati.

Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta obilježava se 27. januara, čime se označava godišnjica oslobođenja koncentracionog logora Aušvic – Birkenau od strane sovjetskih vojnika 1945. godine. Milione ljudi su nacisti i njihovi saradnici širom Evrope, u periodu između 1933. i 1945. godine, progonili, tretirali krajnje neljudski, lišili ih dostojanstva i na kraju ubili.

Generalna skupština Ujedinjenih naroda je 2005. godine donijela zvaničnu rezoluciju o obilježavanju ovoga dana, a rezolucija apeluje na sve članice Ujedinjenih naroda da poštuju sjećanje na žrtve Holokausta. Takođe, ova rezolucija ohrabruje razvoj obrazovnih programa čime se želi pokazati odlučnost da se pomogne u sprečavanju genocida u budućnosti. Iz tog razloga, UDIK smatra da je ova rezolucija dobar primjer kojim bi se trebalo voditi civilno društvo u Bosni i Hercegovini, te ga primijeniti na našu zajednicu i na taj način doprinijeti u sprečavanju ponavljanja naše tragične prošlosti. Kao i Holokaust, i Srebrenica ostavlja najdublji trag u našim sjećanjima te neobilježavanje ovog genocida, ali i nedavanje značaja zločinima koji su manje vidljivi u zajednici, predstavlja licemjerje svih onih koji se bave ljudskim pravima i slobodama. Dok ne budemo dovoljno spremni da obilježimo zločine koji se tiču naše bliske prošlosti, ne bismo trebali pokazivati licemjerje obilježavanjem isključivo međunarodnih datuma.

    Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

PRESS SLUŽBA

————————————————————————————————————————————–

No: 12 – 05 – 01 / 16

Sarajevo, January 26, 2016

PRESS RELEASE

INTERNATIONAL HOLOCAUST REMEMBRANCE DAY

      The Association for Social Research and Communications (UDIK) informs the public that on Wednesday, January 27, 2016, will organize an activity on the occasion of the International Holocaust Remembrance Day. Half-hour activity will be carried out at noon at Fra Grga Martic Square in Sarajevo.

International Holocaust Remembrance Day is an international memorial day on 27 January which marks the anniversary of the liberation of the concentration camp Auschwitz – Birkenau by Soviet troops in 1945. In the period between 1933 and 1945, the Nazis and their collaborators across Europe persecuted millions of people. They treated them extremely inhuman, deprived them of dignity and finally killed.

In 2005, United Nations General Assembly adopted a formal resolution on the commemoration of this day. The resolution calls on all UN member states to honor the memory of Holocaust victims. Moreover, this resolution encourages the development of educational programs, which aims to show the determination to help prevent genocide in the future. For this reason, UDIK believes that this resolution is a good example which should lead civil society in Bosnia and Herzegovina, and apply it to our community and thus contribute to preventing a repetition of our tragic past. Like the Holocaust, Srebrenica left the deepest mark in our memories and not commemorating this genocide, and not giving importance to crimes that are less visible in the community, is the hypocrisy of all those who deal with human rights and freedoms. While we are not sufficiently prepared to commemorate the crimes relating to our recent past, we shouldn’t show the hypocrisy of commemorating exclusively international dates.

The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE

——————————————————————————————————————————————-

No: 12 – 05 – 01 / 16

Sarajevo, 26 gennaio 2016

COMUNICATO STAMPA

GIORNO DELLA MEMORIA

              L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) informa il pubblico che al mercoledì, 27 gennaio 2016, organizzerà un'attività in occasione del giorno della memoria. Attività di mezz'ora sarà organizzata a mezzogiorno sulla Piazza del fra Grga Martic a Sarajevo.

Il giorno della memoria è una ricorrenza internazionale celebrata il 27 gennaio di ogni anno come giornata in commemorazione delle vittime dell'Olocausto. Questa data è l'anniversario della liberazione del campo di concentramento di Auschwitz – Birkenau dalle truppe sovietiche nel 1945. Nel periodo tra il 1933 e il 1945, milioni di persone sono stati perseguitati dai nazisti e loro collaboratori in tutta Europa. Loro sono stati trattati estremamente disumano, privati della dignità e infine uccisi.

Nel 2005, Assemblea Generale delle Nazioni Unite ha approvato una risoluzione formale sulla commemorazione di questo giorno. La risoluzione invita tutti gli Stati membri delle Nazioni Unite per onorare la memoria delle vittime dell'Olocausto. Inoltre, la risoluzione incoraggia lo sviluppo di programmi educativi, che mira a dimostrare la determinazione per aiutare a prevenire il genocidio in futuro. Per questo motivo, UDIK ritiene che questa risoluzione è un buon esempio che dovrebbe portare la società civile in Bosnia-Erzegovina e applicarlo alla nostra comunità e, quindi, contribuire a prevenire il ripetersi del nostro tragico passato. Come l'Olocausto, Srebrenica ha lasciato il segno più profondo nella nostra memoria e non commemorare questo genocidio, e non dare importanza ai crimini che sono meno visibili nella comunità, è l'ipocrisia di tutti coloro che si occupano di diritti umani e libertà. Anche se non siamo sufficientemente preparati per commemorare i reati crimini di nostro recente passato, non dobbiamo mostrare l'ipocrisia di commemorare date esclusivamente internazionale.

        L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

SERVIZIO STAMPA

Crnoja s krizemKao što je poznato, ovih dana je susjedna Republika Hrvatska dobila 13. Vladu od osamostaljenja. I, kao što se također zna, sastavili su je Domoljubna koalicija, predvođena HDZ-om, te MOST nezavisnih lista. Naravno, zašto odmah ne kazati, tu Vladu će kontrolirati – desnica. Neka će i u tome nije problem i ne bih se s tim bavio da se danas, 25. januara 2016., u povodu primopredaje između bivšeg ministra, SDP-ovca Predraga Matića i pukovnika Mije Crnoje, nije desio jedan, za mnoge možda jedan bezazlen gaf, ali za ovog autora itekako ne – sisačko-moslovački biskup Vlado Košić, isti onaj koji je slavodobitno dočekao osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića nakon njegovog izlaska iz haškog zatvora

Zagreb, 060614. Bivsi predsjednik HR Herceg-Bosne Dario Kordic kojega je Haski sud osudio na 25-godisnju kaznu zatvora zbog ratnih zlocina nad bosnjackim civilima Lasvanskoj dolini, danas je stigao u Zagreb nakon sto je pusten iz zatvora odsluzivsi dvije trecine kazne.  Na fotografiji: docek Kordica na Plesu. Foto: Ranko Suvar / CROPIX

i isti onaj koji je prije nekoliko sedmica javno zaprijetio MOSTU nakon što su bili dogovorili koaliranje sa SDP-om u sastavljanju nove Hrvatske Vlade, što je i urodilo plodom pa se MOST preko noći prešaltao prema HDZ-u, dakle taj Košić je danas službeno blagoslovio ured novog ministra branitelja i službeno postavio u njemu križ.

crnoja-2

Naravno, ne smeta mi ni križ, ni krst.., ni Davidova zvijezda…, ne…, nije to u pitanju. U pitanju je da Republika Hrvatska svojim Ustavom samu sebe smatra sekularnom državom a dopušta ovakve praktične poteze u svojim državnim institucijama. Ne bih ni na to reagirao jer riječ je o jednoj drugoj, suverenoj zemlji, a ne o mojoj matičnoj domovini, Bosni i Hercegovini. Ali, ovdje je jedna druga činjenica u pitanju koju svi prešućuju, a ja ne mogu i neću: u Domovinskom ratu je sudjelovalo oko 30.000 Bošnjaka-muslimana i njih 1156 svoje živote položilo za hrvatsku slobodu i neovisnost i ne znam koliki broj pripadnika drugih manjina (u etničkom i vjerskom smislu).

bosnjacibranitelji

Spomen obilježje poginulim 1156 Bošnjaka u Domovinskom ratu – ispred Zagrebačke džamije

Ako je Hrvatska sekularna država, kao što za sebe tvrdi da jeste, onda zašto vjerska ceremonija i križ u prostorijama jednog resornog ministarstva nove Hrvatske Vlade koja treba da je Vlada svih građana te zemlje? Zašto samo križ kada su Hrvatsku branili i drugi? Zašto baš taj Košić (ma ni kardinal Bozanić nema ništa protiv, jer se nije oglasio!)? Ne mora mi niko odgovoriti na ova pitanja, ali ja ih postavih u principu. Kako bih ostao dosljedan sebi i kodeksu novinarstva!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

46. EKONOMSKI FORUM U DAVOSU

Posted: 24. Januar 2016. in Intervjui

U švicarskom gradu Davosu od 20. do 23. januara ove godine održan je 46. Ekonomski forum (World Economic Forum Annual Meeting 2016), na kome se okupio do sada rekordan broj ekonomista, biznismena, političara, kulturnih radnika. Prisustvovalo mu je 40 državnika i  2.500 lidera poslovnog svijeta iz 100 zemalja, iz svih oblasti društvenog života. U fokusu Davosa ove godine bili su svjetska ekonomija i politička nestabilnost u svijetu, a kao glavni cilj označen je jačanje saradnje u svijetu.

http://www.capital.ba/wp-content/uploads/2016/01/davos-2.jpg

U fokusu Davosa – Četvrta industrijska revolucija

Glavni dnevni red (ili kako sada vole reći agenda) na Davoskom forumu bila je “Četvrta industrijska revolucija“ u svjetlu naglih ekonomskih promjena i političkih potresa, uslovljena aktuelnim izazovima kao što su pitanje sigurnosti, klimatske promjene i novi normalan globalni rast sa jakim uticajem cijena sirovina, posebno nafte. U tom kontestu na 300 secija, od kojih 100 uživo, razmatrana su ekonmska pitanja ali i pitanja globalne sigurnosti zbog učestalih  terorističkih napada i naglašene izbjegličke krize, sa traženjem odgovora kako se društva mogu mobilisati i pripremiti za brzo mijenjanje siguronosnog stanja na bolje, u uslovima kada ključnu ulogu čine nove tehnologije i društvo struktuirano u konkurenciji jakih država na jednoj i još uvijek mnogo neuspješnih i slabih država na drugoj strani.

Svrha Davosa je da se formira zajedničko težnja i razumjevanje za nove predstojeće promjene, što je od prevashodne važnosti ako želimo oblikovati kolektivno društvo budućnosti sa ljudskim bićem u centru zbivanja. Zato je jedno od ključnih pitanja i ovogodišnjeg skupa u Davosu bilo – Kako čovječanstvo može ostvariti maksimalnu korist od novih revolucionarnih promjena, koje donosi sadašnjost i nudi skora budućnost?

Ne treba zaboraviti da se i ovaj ekonomski forum održava u uslovima učestalih razornih terorističkih napada širom svijeta i pod pritiskom rastuće migrantske krize, praćenih padom cijena nafte, usporavanjem kineskog ekonomskog rasta i prijetećim klimatskim promjenama.

Učesnici foruma iz svih oblasti političkog i javnog života

Na forumu u Davosu ove godine uzeli su učešće ne samo ekonomisti, političari, državnici već i kulturni radnici, među njima i holivudske zvijezde. Zapaženiji učesnici ovog foruma bili su, Satya Nadella, izvršni direktor Microsofta, Sheryl Sandberg, direktorica Facebooka, Mary Barra, predsjednik i glavni izvršni direktor General Motorsa, kinez Jak Ma Yun… Na forumu je učestvovalo 300 osoba iz političkog i javnog života, šefovi država i vlada, visoki funkcioneri UN, Svjetske banke, MMF, ministri država, a među njima britanski premijer David Cameron, premijer Turske Ahmet Davutoglu, potpredsjednik NR Kine Li Yuanchao, predsjednica Argentine Mauricio Macri, predsjednik Meksika Enrique Penanieto…  Američku delegciju su predstavljali potpredsjednik Joe Biden, Jill Biden i John Kerry. Njemačku kancelarku Angelu Markel zamjenio je predsjednik Njemačke  Joachim Gauck, a Putina premijer  Rusije Jurij Trutnjev.

Značaj Davoskog  ekonomskog foruma

Svjetska ekonomija u 2016. godini gradi poslovno okruženje širokih razmjera. Značaj Davosa je u tome što  omogućuje zbližavanje politike i ekonomije, povezivanje njihovih nosilaca  i osigurava perspektive za značajne inspirativne promjene u ekonomiji i politici.

Nova industrijska revolucija promatra se kao spoj tehnologije kroz fizički, digitalni i biološki svijet, koji otvara potpuno nove razvojne mogućnosti i ostvaruje dramatičan uticaj na ekonomski,  politički i društveni sistem svih zemalja svijeta. Brzina, snaga i sistematska priroda ove transformacije stvara potencijal sposoban da mijenja sve sektore privređivanja i uslove života, uključujući identitet i suštinu ljudske prirode.

Stručnjaci u Davosu traže načina za postizanje kontinuiranog održivog pozitivnog rasta bruto društvenog proizvoda (BDP) u uslovima niske inflacije i teško predvidivih cijena roba, nafte, valuta. Prema predviđanjima ekonomista globalni ekonomski rast u ovoj godini iznosiće 3,7% što je neznatno više od 3,5% ostvarenih u prošloj godini.

Svijet je na putu Četvrte industrijske revolucije

Svijet je na ivici tehnološke revolucije, koja će iz temelja izmjeniti stil i način našeg života. Pokretačka snaga su inovacije i nagovještaji na koje ukazuje Četvrta industrijska revolucija, koja je u glavnom fokusu ovogodišnjeg Davoskog foruma. Inovacije sa ogromnim promjenama su na raskrsnici i one će promjeniti život na nove nepredvidive načine i imati presudan uticaj na svaku industiju i svako društvo.

Četvrta industrijska revolucija ima u fokusu tekuću transformaciju svjetskog društva i ekonomije, a vođena je napretkom vještačke inteligencije, robotike, tehnologije, automatike naročito u autoindustriji, 3- D printingu…Transformacija će biti sveobuhvatna, integralna i uključiće sve subjekte globalnog uređenja. Kao neka vrsta materijalne podloge za sagledavanje aktuelnih zbivanja u svijetu, na ovom Davoskom forumu korištena je knjiga prof.  Klausa Schwaba, osnivača i predsjednika Svjetskog ekonomskog foruma “The Forth Industrial revolution” (“ Četvrta industrijska revolucija“), koju su na poklon dobili svi učesnici foruma.

Prvu industrijsku revoluciju (od polovine XVIII do sredine XIX stoljeća) pokrenula je voda i termoelektrane. Ručna proizvodnja je zamjenjena parnim strojem. Druga industrijska revolucija ( u drugoj polovini XIX i početkom XX stoljeća) za masovnu proizvodnju koristila je naftu i električnu energiju, a pokrenuta je tehničkim pronalascima (Teslin motor za naizmjeničnu struju, Edisonova sijalica…). Treća industrijska revolucija je digitalna. Počela je 1980.godine a traje i danas. Za automatizaciju proizvodnje koristi elektroniku i informacijsku tehnologiju. Karakteriše je masovna proizvodnja i široka upotreba digitalnih logičkih krugova i iz njih izvedenih tehnologija sa kompjuterima, fax-mašinama,digitalnim celularnim telefonima…

Četvrta digitalna industrijska revolucija sa “umreženom tehnologijom“ gradi se na trećoj i ima potencijal za oblikovanje budućnosti. Pominje se nekoliko godina unazad, od Industrijskog sajma u Hannoveru (Njemačka). Od nje se očekuje da podigne globalni nivo dohotka, ubrza ekonomski rast i poboljša kvalitet života. Struktuirana ja kao fuzija tehnologija koja spaja granice fizičke, digitalne i biološke sfere, a odlikuje se brzinom, obimom. Tehnološke inovacije će stvoriti nove proizvode i usluge, poboljšati efikasnost, povećati produktivnost rada, a smanjiće se troškovi i otvoriti nova tržišta. Drastične promjene su već u automobilskoj industriji. Auto na benzin će postati stvar prošlosti. Niz poslova će obavljati roboti.

Sve ovo će doprinjeti olakšanju uslova rada i uslova života, ali stavlja društvo pred nove socio-ekonomske, demografske  i geopolitičke izazove. Promjenom tržišta rada mnogi poslovi će biti zamjenjeni robotima i umjetnom inteligencijom, zbog čega će po ocjeni Ekonomskog foruma u narednih 5 godina, samo u 15 najrazvijenijih zemalja svijeta biti ukinuto 5 miliona radnih mjesta. Iako će nove tehnologije stvoriti i brojna nova zanimanja, u svijetu će više miliona poslova postati nepotrebnim.

Globalna svjetska valuta

Jedan od ranije proklamovanih ciljeva u centralizaciji globalnog ekonomskog sistema je uvesti potpuno novu vrstu valute koja bi  bila globalna, a zamjenila bi papirne novčanice. Tehnološki uvjeti za njeno uvođenje već postoje. Po nekim izvorima bila bi to „elektronska valuta“ a po nekima  „karbonska valuta“, a činila bi jedan od potpornih stubova svjetskog ekonomskog sistema. Karbonska valuta se ne bi zasnivala na cijeni već na proizvodnji i potrošnji energije.

Uticaji nove tehnologije na društveni život

Zbog brzine novih inovacija mogu se uz pozitivne očekivati i negativni uticaji, koji će se osjetiti kao sistemski poremećaji i zahtjevati promjene. Promjeniće se ne samo ono što radimo, već će se osjetiti jak uticaj na naše odnose, na naš identitet, našu privatnost, na način trošenja našeg vremena. Revolucijua u biotehnologiji će promjeniti stanje našeg zdravlja, uticati na naše spoznajne mogućnosti i sposobnosti, što će redefinisati i naše moralne i etičke granice.

Državna vlast će dobiti novu tehnološku moć kojom će moći povećati kontrolu nad stanovništvom. Od sposobnosti vlasti da se prilagodi uslovima ovisiće moć njena uticaja i njen opstanak na vlasti.  Praćenje i razmjena informacija o nama i našim uslovima života biće ključni element novog povezivanja. S druge strane promjene u fizičkom, biološkom i digitalnom svijetu zasnovane na novim platformama omogućiće građanima da koordiniraju sa vlasti, izraze svoje stavove i mišljenja i uključe se u struktutre vlasti. Sa novim načinom zaštite smanjiće obim nasilja i prinude.

Premijer Srbije u Davosu

Forumu u Davosu prisustvovao je i srpski premijer Aleksandar Vučić i on je bio jedini predstavnik s područja Zapadnog Balkana. Svoje prisustvo na forumu Vučić je iskoristio za susrete sa značajnim političarima i ekonomistima. S njima je razgovarao o ekonomiji i investicijama. Dao im je na znanje da je težnja Srbije sačuvati stabilnost i nastaviti brži ekonomski razvoj. Glas Srbije čuo se na panelima i u komunikaciji sa više svjetskih lidera, od kojih je posebno naglašen susret s Norveškim, od koje se očekuje posebna podrška Srbiji da ojača preduzetništvo. Neki mediji ističu da je Srbija Vučićevim prisustvom u Davosu dobila na političkom značaju, jer Srbija već cijelu deceniju nema uticaja na ekonomska zbivanja. Vučić je ponudio Beograd za narednu regionalnu konferenciju.

Ekonomski forum u Davosu bila je idealna prilika i za Bosnu i Hercegovinu da razmjeni iskustva i uspostavi kontakte, koji bi bili više nego korisni za prevazilaženje političkog i ekonomskog jaza u kojem se bh društvo nalazi. Ali politička elita BiH nije u tome našla interesa.

Kratke poruke lidera iz Davosa

Sa posebnim zanimanjem u Davosu su se mogle čuti i kratke poruke svjetskih ekonomista i političara. Neke od tih su: “Četvrta industrijska revolucija će biti revolucija vrijednosti; Brzina je nova valuta biznisa; Raznovrsnost je mašina izuma, a generira kreativnost da obogati svijet; Prilika za povećanje kvaliteta života je – ti uvijek možeš ići brže nego što misliš; Trenutni ekonomski model je nejednak po dizajnu i najveća smetnja na budućem uspjehu kompanije je njen prošli uspijeh; Stepen nestabilnost je OK- ali tržište sortira stvari na kraju; Moramo početi dijelitiu ne teret- ali odgovornost; Mi želimo okončati polnu nejednakost- i zato nam je potrebno da svako bude uključen; GDP nije dobra mjera ekonomskog učinka, niti dobra mjera blagostanja.“. Posebno zanimljiva poruka je – „Da svaka zemlja treba da ima Ministra budućnosti“.

Oblikovanje naše budućnosti

Ogroman tehnološki napredak zasnovan na robotici i inovacijama ugroziće humanu komponentu društva. Samo zajednička briga za sudbinu čovječanstva može odbraniti i očuvati ljudsku prirodu i obogatiti njenu kreativnost. Da bi nastupajuće promjene u društvu mogle omogućiti bolji i sretniji život treba ih formirati na takav način da ispunjavaju naše zajedničke ciljeve i održavaju naše zajedničke društvene vrijednosti. Jer sve se na kraju svodi na ulogu čovjeka i ljudske vrijednosti. Da bi čovjek ostvario ulogu koja mu pripada, mora se razviti i izgraditi zajednički stav o tome kako će tehnologija oblikovati naše živote preoblikovanjem ekonomske, socijalne, kulturne komponente života u našem užem i širem okruženju. Da bi se to postiglo trebaće se osloboditi linearnog načina razmišljanja i nekih prevaziđenih tradicionalizama. Vođeni tim smjerom svjetski političari i eminentni ekonomsiti svijeta sastaju se svake godine u Davosu. Zato je centralni cilj i ovog skupa bio da spozna mogućnost kako čovječanstvo ugroženo terorizmom, opterećeno rastućom izbjegličkom krizom i hroničnim disproporcijama u političkom i ekonomskom razvoju može ostvariti maksimalnu korist od novog ubrzanog tehnološkog napretka, kome je u predstojećem periodu pokretačka mašina tehnološka osnova  Četvrte industrijke revolucije.

Davos je bio i sada je jedan od najsigurnijih testova  globalne svjetske ekonomije, ali i matrični model po kojem se modelira  inspirativan globalni ekonomski sistem, trasiraju modeli za prevazilaženje društvenih i ekonomskih problema, gradi put i osiguravaju perspektive budućnosti.

Ali Davoski forum je samo putokaz. Na čovjeku je da ga koristi ili ne koristi u odabiru svojih ciljeva.

Burlington, 24. Januara 2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

Federalni premijer Fadil Novalić gostovao je 22. januara  u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića, gdje je pored aktuelnosti  ”o rasipništvu” koja je uzburkala bh. javnost te o gorućim političkim pitanjima, istakao značaj bosansko-hercegovačke dijaspore u privredi BiH.

Izjava je tim značajnija što je jedan BiH zvaničnik otvoreno putem sredstava javnog informisanja  priznao činjenicu da bi država Bosna i i Hercegovina  bankrotirala bez novčanih doznaka BiH dijaspore  iz inostranstva.  Porazna je činjenica da spoljnotrgovinski dug BiH u robno-novčanoj razmjeni sa inostranstvom od 1997. godine prevazilazi 110 milijardi konvertibilnih maraka (KM).  Premda je u posljednjoj godini izvoz iz BiH u blagom porastu, neosporno je da je  neodrživim spoljnotrgovinskim deficitom u poslednih 18 godina država  osiromašena  ili, najblaže rečeno, opljačkana  zahvaljujući uvoznom lobiju koji više vodi  računa o  vlastitom profitu a najmanje o domaćoj privredi. Pozivamo sve građane da kupuju domaće proizvode i koriste domaće usluge kako u zemlji tako i inostranstvu, kako bi se destimulisao uvoz i  stimulisao izvoz iz BiH!

U izjavi je još jednom potvrđena teza Stranke dijaspore i domovine BiH da ”susjedne države  kroz izvoz u BiH peru robu i usluge”  te da je bosansko-hercegovačko tržište najprofitabilnije za njihov suficit u robno-novčnoj razmjeni.

Izjava gospodina Novalića pokazuje značaj BiH dijaspore  u razvoju privrede BiH kao i što još jednom pokazuje njenu snagu, organizovanost, humanost i patriotizam.

Krajnje je vrijeme da BiH predstavnici vlasti u BiH uvaže ove činjenice te izmjenama Izbornog zakona omoguće  predstavnicima BiH dijaspore, kao značajnom ekonomsko-političkom faktoru, daju joj ono mjesto koje i zaslužuje!

BiH dijaspora je spremna da zajedno sa svim njenim građanima ravnopravno učestvuje u privrednom i ekonomskom razvoju i izgradnji  zemlje!

Za Predsjedništvo SDD BiH

Mr.ci. Edin Osmančević

edin osmancevic

sonja biserko-1

Proslava  dana RS (9. januar) i odlazak premijera Vučića i gotovo cele Vlade Srbije u Banja Luku bila je demonstracija koja je ujedinila sve Srbe i, u suštini  je svetu poslala poruku da Srbija ne odustaje od svog ratnog plena….. Stav o RS kao ratnom plenu je jedinstven kad je reč o srpskoj eliti i tu ne treba imati iluzije da će Srbija lako odustati od toga. Mislim, da je i međunarodna zajednica odgovorna za to, jer je marginizovala BiH poslednjih godina i dozvolila ili nije reagovala na radikalizaciju Milorada Dodika koji de facto, bez podrške Beograda i Rusije ne bi mogao opstati…..Podsećanja radi, SPC je imala veoma značajnu ulogu u “bosanskom ratu” kao i kasnije, u “očuvanju RS”. Uostalom, ona je jedina institucija koja ima mogućnost da deluje van granica Srbije…..Vučić je i u Banja Luci pokušao da odbrani svoj evropski imidž. Kao sagovornik EU od koga se imaju određena očekivanja, Vučić je svakako hteo da ostavi utisak da je protiv rasposivanja referenduma…..Nažalost, Srbi van Srbije još uvek nisu nezavisni od Beograda i u velikoj meri su instrumentalizovani, pre svega za demonizaciju druge strane…..Podrška Rusije veoma će skupo koštati Srbiju, jer Rusija na Balkanu, pre svega, odmerava jedinstvo EU. Srbija nije smela sebi dopustiti da bude na klackalici između Zapada i Rusije. Objektivno, interes Srbije, dugoročno gledano, je članstvo u EU…..Nema sumnje da će Rusija sve snažnije pokušavati da podeli Balkan između zapadne i takozvane ruske sfere uticaja. Džonatan Ejl, britanski vojni analitičar, ističe da je Srbija za Rusiju ključ, jer je jedna od najvećih i najsnažnijih zemalja na Balkanu i sve dok se Srbija ne integriše u evropske strukture vrlo je teško govoriti kako Balkan može biti siguran…..Evo šta kaže Dobrica Ćosić na tu temu: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”. Laž je srpski državni interes.“ I još „Laž je u samom biću Srbina“.„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“„Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“. Nemam šta tu da dodam…..

Poštovana gospođo Biserko! Evo nas, nakon nekoliko godina, pri još jednom razgovoru za javnost. Naravno, opet s nekim povodima. Puno je svježih tema na koje bih želio razgovarati s Vama, ali zbog limita s vremenom i prostorom izdvojit ću za ovu priliku samo neke od njih. Pa, da krenemo od one najsvežije: kako komentirate dolazak Aleksandra Vučića i dvojice njegovih ministara 9. januara u Banja Luku na neustavno obilježavanje tzv. Dana Republike Srpske?

BISERKO: Proslava  dana RS (9. januar) i odlazak premijera Vučića i gotovo cele Vlade Srbije u Banja Luku bila je demonstracija koja je ujedinila sve Srbe i, u suštini  je svetu poslala poruku da Srbija ne odustaje od svog ratnog plena. Ustavni sud BiH je u novembru 2015. godine proglasio taj datum neustavnim, ali su predstavnici RS i Srbije odbili da uvaže takvu odluku.

Da li se suštinski promijenio odnos službenog Beograda prema BiH, odnosno njenom manjem entitetu, od Miloševićevog i Koštuničinog vremena do danas? Da li i Vučić i Nikolić, ali i neki tamošnji akademski, kulturni i crkveni (cijela SPC) krugovi RS također smatraju ratnim plijenom Srbije?

BISERKO: Stav o RS kao ratnom plenu je jedinstven kad je reč o srpskoj eliti i tu ne treba imati iluzije da će Srbija lako odustati od toga. Mislim, da je i međunarodna zajednica odgovorna za to, jer je marginizovala BiH poslednjih godina i dozvolila ili nije reagovala na radikalizaciju Milorada Dodika koji de facto, bez podrške Beograda i Rusije ne bi mogao opstati. Bez rešavanja bosanskog pitanja teško je očekivati da se Balkan trajno stabilizuje. BiH ne moze opstati na etničkoj podeli koja svako malo generiše tenzije. Političke elite u BiH žive u nekoj vrsti saveza koji je omogućio status quo. A, to je sve rezultat njihove suštinske impotencije da odgovore na goruća egzistencijalna pitanja koja muče sve građane BiH.

U Banja Luci je bio i patrijarh Irinej, što samo po sebi ne bi bilo indikativno pa ni vrijedno pomena. Ali, izjavio je da je “RS nastala na istini, pravdi i kostima mučenika…” Komentar?

BISERKO: Poznato je da je bosanski rat u srpskom narativu “oslobodilački rat Srba”. To je prvi lansirao Dobrica Ćosić i ta interpretacija se odomaćila kao zvanični stav. Zato nije neobična izjava patrijarha Irineja. Podsećanja radi, SPC je imala veoma značajnu ulogu u “bosanskom ratu” kao i kasnije, u “očuvanju RS”. Uostalom, ona je jedina institucija koja ima mogućnost da deluje van granica Srbije.

U mnoštvu prisutnih iz Srbije 9. januara u Banja Luci bili su i neki iz kulturnog miljea, kao naprimjer ex Emir, sada Nemanja Kusturica i Radoš Bajić. Da li je i to neka poruka, ne samo domaćinima – Srbima u RS-u, nego i cijeloj BiH?

BISERKO: Njihovo prisustvo u Banja Luci nije neobično, jer to su sve ličnosti koje zajedno sa Dodikom svakodnevno promovišu nezavisnu RS. Njihova retorika je sve radikalnija, jer se sve učestalije pominje  potreba revizije Dejtonskog sporazuma, a međunarodna zajednica, čini se, ozbiljnije pristupa situaciju u BiH nego prethodnih godina. Da pomenem samo nemačko-britansku inicijativu i Berlinski proces koji će, nadam se, dati i neke konkretne rezultate.

Prije nekoliko dana izjavili ste da je “Vučić prislio Dodika da odustane od referenduma”. Zašto je, po Vama, to učinio premijer Srbije?

BISERKO: Vučić je i u Banja Luci pokušao da odbrani svoj evropski imidž. Kao sagovornik EU od koga se imaju određena očekivanja, Vučić je svakako hteo da ostavi utisak da je protiv rasposivanja referenduma. To ne znači da Milorad Dodik neće nastaviti sa osporavanjem BiH kao države, što je uradio i na dan proslave (9. januara). On je na svečanoj akademiji poručio da će RS  braniti svim raspoloživim sredstvima. Zanimljivo je da su narednih dana mnogi imali potrebu da kažu da su protiv referenduma u Republici Srpskoj, uključujući i predsednika Tomislava Nikolica, koji inače, stalno potencira nemogućnost opstanka BiH.

Da li se Srbi izvan Srbije (BiH, Hrvatska, Crna Gora, Makedonija, Kosovo) još uvijek instrumentaliziraju od strane službenog Beograda i zašto, eventualno?

BISERKO: Nažalost, Srbi van Srbije još uvek nisu nezavisni od Beograda i u velikoj meri su instrumentalizovani, pre svega za demonizaciju druge strane. Međutim, u BiH i na Kosovu i dalje sprečavaju konsolidaciju tih zemalja. Srbi van Srbije, može se reći, su takođe zrtve neodgovorne politike  Beograda, koji ih koristi samo za ostvarivanje svojih državnih ciljeva bez uzimanja u obzir njihovih istinskih potreba.

Srbija je pred aplikacijom za članstvo u EU. Hoće li na svom putu prema toj evropskoj zajednici država i naroda neko u određenom trenutku u ime Srbije morati, eventualno, izreći ili potpisati po mnogima “najskuplju srpsku riječ”? Nisu li i dugogodišnji pregovori, ne između Beograda i Prištine, nego na nivou premijera Srbije i Kosova samo po sebi, de facto, priznanje te nekadašnje Pokrajine?

BISERKO: Za sada, i Briselski sporazum i opredeljenje Srbije za EU su još uvek deklarativnog karaktera. Briselski sporazum ima ozbiljne probleme u sprovođenju, ali i u interpretaciji. Nije jasno koliko brzo i kako će se taj proces odvijati. U velikoj meri će zavisiti i od odlučnosti EU i SAD da prate i nadgledaju taj proces. Priznavanje Kosova je svakako krajnji cilj. Međutim, sve dok Rusija stoji iza Rezolucije UN 1244, pitanje kosovske državnosti će biti na dnevnom redu. Podrška Rusije veoma će skupo koštati Srbiju, jer Rusija na Balkanu, pre svega, odmerava jedinstvo EU. Srbija nije smela sebi dopustiti da bude na klackalici između Zapada i Rusije. Objektivno, interes Srbije, dugoročno gledano, je članstvo u EU.

Ipak, Briselski sporazum jeste iskorak, kao i otpočinjanje pregovora sa EU, ali to nije dovoljno. Otpor promenama dolazi od elita, ali i iz društva. Neophodno je maštovitije objašnjavati zašto je članstvo u EU korisno za svakog građanina. Za sada o EU se govori više tehnički, bez razumevanja suštine. Ne treba da pominjem da je aktuelna kriza EU dodatni argument za mnoge da je EU pred raspadom i slično.

No, tu imamo i Rusiju, koja je, između ostalog, blokirala donošenje Rezolucije o Srebrenici u UN. Kakvi su interesi Rusije u Srbiji i regionu i podržavate li aktuelnu politiku Aleksandra Vučića naspram Rusije, s jedne strane, i deklarativnog puta prema EU, s druge? Može li to dvoje skupa?

sonja biserkoBISERKO: Ruska strategija na Balkanu, nakon što je propao projekat “Južni tok” sastoji se pre svega, u sprečavanju širenja EU i NATO na zemlje Zapadnog Balkana. Poziv Crnoj Gori za članstvo u NATO, pokušaj EU da ubrza integraciju BiH u EU i otvaranje pregovora sa Srbijom – sve to, Rusija vidi kao pokušaj  Zapada da ubrzanim tempom uspostavi kontrolu nad preostalim jugoslovenskim republikama, koje još uvek nisu integrisane u NATO. Rusija kao alternativu integrisanju Zapadnog Balkana u evroatlantske strukture vidi neutralnost tih zemalja. Ciljevi Rusije i Zapada dijametralno su suprotni kad je reč o Zapadnom Balkanu.

Nema sumnje da će Rusija sve snažnije pokušavati da podeli Balkan između zapadne i takozvane ruske sfere uticaja. Džonatan Ejl, britanski vojni analitičar, ističe da je Srbija za Rusiju ključ, jer je jedna od najvećih i najsnažnijih zemalja na Balkanu i sve dok se Srbija ne integriše u evropske strukture vrlo je teško govoriti kako Balkan može biti siguran.

Zato ruski zvanični predstavnici i komentatori ističu da dejtonsko rešenje može postati mogući model kompromisa između Zapada i Rusije u rešavanju situacije u istočnoj Ukrajini. Smatra se da dejtonski model, između ostalog,  predstavlja efikasano sredstvo za “razdvajanje strana”, s operativnom realizacijom novih ustavnih temelja državnog uređenja. To znači da se teritorijalna podela BiH nadovezala na njeno ustavno “preformatiranje” i prilagodila lokalnim uslovima, što omogućava kasniju transformaciju bilo u pravcu unifikacije ili civilizovanog odvajanja. Sugerišu se i moguće dopune, poput, na primer, aktivnijeg uključivanja mehanizma monitoringa OEBS, slično onima koji se sprovode u okviru mirovnih procesa na Južnom Kavkazu.

U julu prošle godine ste u intervjuu datom časopisu Matice hrvatske “Vijenac”, između ostalog rekli da je “cijela srpska istorija jedna velika laž”, čime ste izazvali lavinu negodovanja iz raznih kugova u Srbiji, posebno istoričara, te dijela javnosti. Jeste li u momentu davanja te izjave bili svjesni težine izgovorenog ili ste to izjavili kao metaforu te jeste li mogli pretpostaviti moguće reakcije na istu? Da li biste, nakon svega, i danas ponovili tu tvrdnju?

sonja biserko-2BISERKO: Aktivno pratim dešavanja na Balkanu tokom poslednjih 30 godina i posebno raspad Jugoslavije. Uglavnom sam bila u Beogradu i svedok sam, tako reći, svakodnevne zloupotrebe istorije. Posebno u vreme pripreme rata, znači osamdesetih. Srpska propaganda tog vremena je uglavnom isticala Srbe kao “žrtvu” obe Jugoslavije i bila je u funkciji priprema osvete za četrdesete.

Odnos prema prošlosti varira i što vreme više odmiče ona je sve zamagljenija. Naravno, ima istoričara koji objektivizuju prošlost, ali, nažalost, oni još uvek nisu mainstream. Važno je, međutim, da postoje. Stasala je jedna mlađa generacija istoričara koji se vraćaju na Jugoslaviju na veoma objektivan način. Relativizacija i nacionalizacija istorije Jugoslavije sprečava uvid u širi kontekst i razumevanje dugotrajnijih procesa i trendova. Takav pristup istoriji dodatno podiže tenzije u regionu, jer do sada nije napravljen napor da se, recimo, devedesete sagledavaju  objektivno i odgovorno. Na delu je “nacionalizam žrtava” što sprečava otvaranje pitanja odgovornosti.

Evo šta kaže Dobrica Ćosić na tu temu: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”. Laž je srpski državni interes.“ I još „Laž je u samom biću Srbina“.„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“„Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“. Nemam šta tu da dodam.

Naravno da nema pomirenja i iskrenih dobrosusjedskih odnosa između Srbije i njenih komšija, posebno BiH, bez istinskog suočavanja s istinom, odnosno vlastitom prošlošću. Dokle će, na primjer, Srbija moći negirati da se u Srebrenici desio zločin genocida te da je ta zemlja najveći krivac za raspad bivše Jugoslavije?

BISERKO: Ja nemam velika očekivanja od Vučića i generacije koja je učestvovala u ratu i koja se nikada nije distancirala od politike Miloševića. Njihovo navodno odmicanje od prošlosti je neuverljivo. Pomirenje je kompleksan i transgeneracijski proces i zahteva vreme i zrelost elita. Od aktuelne elite maksimalno je očekivati, i to, pre svega pod pritiskom, da odustanu od mešanja, kad je reč o BiH, u prilike BiH. To je jedan od preduslova da Bosna krene svojim putem. Odgovornost za brutalni raspad Jugoslavije, uprkos uverljivim dokazima, još uvek se negira i relativizuje. Srbija gubitak Jugoslavije nije prežalila, jer to je njen imperijalni san o velikoj državi. Pokušaj da njome dominira doživeo je krah i region je trajno unazađen. Biće potrebne decenije za njegovu moralnu i ekonomsku obnovu. Srbija nije sposobna da se suoči sa tom odgovornošću. Smatram da bi to i za samu Srbiju bio veliki izazov i potencijal za oporavak.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BISERKO:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (753)

vrbas-miso

fejzicU Crnoj Gori islam je druga vjera po brojnosti svojih pripadnika. Prema poslednjem popisu stanovništva u njoj živi oko 120 hiljada muslimana, što čini 20 odsto ukupnog stanovništva. Ovime nisu obuhvaćeni iseljenici iz Crne Gore, koji su dominantno islamske vjere. Već sam kazao da je Islamska zajednica, pored muslimana koji žive u Crnoj Gori, otvorena i za sve njihove rođake koji privremeno ili trajno borave u inostranstvu…..Naša Zajednica ima 137 džamija i tri mesdžida, što znači da u prosjeku na 850 muslimana ima jedna džamija. Na ovu činjenicu smo posebno ponosni jer najbolje očitava svijest naših vjernika i privrženost islamu. U opštini Podgorica imamo 10 džamija, međutim, u samom gradu ima svega dvije, koje služe za potrebe preko 10 hiljada muslimana…..Uz Allahovu pomoć i naše braće iz islamskog svijeta u najskorijoj budućnosti započećemo izgradnju Islamskog centra, za koji smo već dobili lokaciju….. Svi znamo koliko je stradanja bilo i izazova da se skrene lijevo ili desno, ali se nije posustalo. Zato smo i danas ovdje i čvrsti u islamu. Hoću da kažem da je vrijeme potvrdilo snagu ovog izbora i da ga smatramo jedinim putem kojim treba ići. Duboko sam uvjeren da će to biti konačni izbor ukupnog islamskog svijeta koji prolazi kroz možda i najteža iskušenja u istorijskom trajanju…..Allah najbolje zna šta je ljudima u srcu. Međutim, i u Crnoj Gori imamo onih koji propagiraju ekstremno učenje dovodeći ga u vezu sa “pravim islamom”. Tu pojavu smo uočili na samom početku i trudili smo se da je prevaziđemo na najbolji mogući način…..Da, veoma sam zadovoljan jedinstvom naše zajednice i muslimana, tim više što je naša vjernička struktura veoma heterogena i u jezičkom i u nacionalnom smislu. Bilo je pokušaja da se ova harmonija i jedinstvo isprovociraju…..Ja sam se u inerciji njegovih napada našao kao reis Islamske zajednice u Crnoj Gori, a ne kao Rifat Fejzić. S druge strane ja nemam problem sa Islamskom zajednicom u Srbiji već samo s muftijom Zukorlićem. Pokušavao sam argumentima kroz jedan bratski odnos da predočim i zaštitim interese muslimana Crne Gore, ali to nije imalo uticaja na muftijine narastujuće ambicije i njegov odnos prema našoj Zajednici….. Imamo dobre odnose sa IZ u BiH, iako bi oni mogli biti sadržajniji jer ima dovoljno prostora za to. Autoritet reisu-l-uleme u Sarajevu i bosanske uleme je nešto što tradicionalno daje nadahnuće našoj Zajednici i vjernicima…..Poznato vam je da se 2006. godine bez muslimana ne bi ostvarila potrebna većina za obnovu države Crne Gore. Podrška tih istih muslimana potrebna je i za evroatlanske integracije…..

Es-selamu alejkum, poštovani hadži reis efendija! Da podsjetim, ovo je naš drugi razgovor za javnost nakon protoka od nekoliko godina i za njega su, kao i za prethodni, postojali povodi i razlozi. Na samom početku koristim priliku da Vam, evo sada i javno, čestitam na reziboru za reisa Islamske zajednice Crne Gore, odnosno na III mandatu na toj časnoj i odgovornoj funkciji, doveći Allahu dž.š. da Vam podari mudrosti i kuvveta kako biste na najbolji mogući način odgovorili zahtjevima funkcije koju obnašate, na dobrobit svih muslimana i građana Crne Gore, te svih muslimana u okruženju. Amin!

FEJZIĆ: Hvala Vam na lijepim željama i interesovanju za aktivnosti i razvoj naše Islamske zajednice. Kažem naša, jer znam da je i naši iseljenici doživljavaju svojom i da je na razne načine pomažu i podržavaju. Takav odnos deklarisan je i u novom Ustavu Islamske zajednice, po kojem svi imamo podjednaka prava i obaveze prema njoj.

Koliko muslimana danas živi u Crnoj Gori i kako je organizirana Islamska zajednica te zemlje, po vertikali?

FEJZIĆ:U Crnoj Gori islam je druga vjera po brojnosti svojih pripadnika. Prema poslednjem popisu stanovništva u njoj živi oko 120 hiljada muslimana, što čini 20 odsto ukupnog stanovništva. Ovime nisu obuhvaćeni iseljenici iz Crne Gore, koji su dominantno islamske vjere. Već sam kazao da je Islamska zajednica, pored muslimana koji žive u Crnoj Gori, otvorena i za sve njihove rođake koji privremeno ili trajno borave u inostranstvu. U organizacionom smislu Islamsku zajednicu čini 14 medžlisa, koji vrše lokalne nadležnosti u organizaciji vjerskog života. Medžlis obuhvata više džemata na određenom području. Nadzor nad radom medžlisa vrši Mešihat, koji je je najviši organ za vjerske, obrazovne, imovinske, pravne i druge poslove Islamske zajednice. S druge strane imamo Islamsko vijeće koje je najviši organ za pitanja vjere i šerijatsku legitimnost odluka svih drugih organa. Reis, kao poseban inokosni organ i najviši vjerski autoritet, predsjedava Mešihatom i Islamskim vijećem. Sabor Islamske zajednice je najviši predstavnički organ koji donosi opšta akta i smjernice za rad svih organa i ustanova Islamske zajednice. Njega čine predstavnici vjernika iz svih medžlisa. Novim Ustavom je ustanovljeno i Vijeće za zaštitu ustavnosti, kao vrhovni organ za ocjenu ustavnosti akata i rada ustanova i organa Islamske zajednice.

Koliko džamija ili mesdžida ima u toj državi, posebno u njenom glavnom gradu Podgorici i da li njihov broj zadovoljava potrebe svih tamošnjih muslimana?

pljevlja_pljevlja_husein_pasina_dzamija_01                                                                    Husein-pašina džamija u Pljevljima

FEJZIĆ: Naša Zajednica ima 137 džamija i tri mesdžida, što znači da u prosjeku na 850 muslimana ima jedna džamija. Na ovu činjenicu smo posebno ponosni jer najbolje očitava svijest naših vjernika i privrženost islamu. U opštini Podgorica imamo 10 džamija, međutim, u samom gradu ima svega dvije, koje služe za potrebe preko 10 hiljada muslimana.

Podgorica - Osmanagica dzamija                                                                Osmanagića džamija u Podgorici

Već duži vremenski period u Podgorici je prisutan trend naseljavanja stanovništva sa sjevera Crne Gore, dakle i muslimana. Mi smo u Islamskoj zajednici prepoznali ova kretanja i potrebe vjernika. Uz Allahovu pomoć i naše braće iz islamskog svijeta u najskorijoj budućnosti započećemo izgradnju Islamskog centra, za koji smo već dobili lokaciju.

Posebno je zanimljiva i znakovita “Džamija Pomoraca” u Ulcinju. Hoćete li reći nekoliko riječi o njoj?

FEJZIĆ:To je jedna od najljepših i najstarijih džamija na ovim prostorima. Postoji teza da je džamija izgrađena na samom početku dolaska Osmanlija, sredinom 16 vijeka, a da je proširena i renovirana 1798. godine od strane skadarskog Ibrahim paše Bušatlije, za što postoje i pisana dokumenta. Prema nekim hroničarima, ovu džamiju su još u 14. vijeku izgradili Mauri kako bi njihovi trgovci obavljali molitvu prilikom trgovine sa ovim dijelom Jadrana. Dakle, prema predanjima džamija je sagrađena prije dolaska Osmanlija u Ulcinj. Kao žrtva tadašnje ideologije džamija Pomoraca srušena je 1931. godine, a nakon 80 godina, tačnije 2012. godine, ponovo smo je sagradili i svečano predali vjernicima na upotrebu.

dzamija pomoraca - ulcinjI u svom inaugurirajućem govoru, u povodu III po redu dobijanja menšure, podvukli ste da je “srednji put islama koji baštinimo, naš jedini put”. Koliko je to važno javno isticati u ovo vrijeme i ne samo na tim prostorima, nego izgleda po cijelom dunjaluku?

FEJZIĆ:Dozvolite mi da kažem da je to poruka našeg Poslanika, a.s. Pored viševjekovnih iskušenja kroz koja su prolazili muslimani ovih prostora nikada nisu odustali od srednjeg puta. Svi znamo koliko je stradanja bilo i izazova da se skrene lijevo ili desno, ali se nije posustalo. Zato smo i danas ovdje i čvrsti u islamu. Hoću da kažem da je vrijeme potvrdilo snagu ovog izbora i da ga smatramo jedinim putem kojim treba ići. Duboko sam uvjeren da će to biti konačni izbor ukupnog islamskog svijeta koji prolazi kroz možda i najteža iskušenja u istorijskom trajanju.

Reisu Fejziću je menšuru, šerijatsko-pravno ovlaštenje da može valjano vršiti dužnost prvaka muslimana u Crnoj Gori uručio predsjednik Uprave za vjerske poslove Republike Turske Mehmet Gormez. (Adel Ömeragiç - Anadolu Agency)

Ipak, ovdje se nameće logično pitanje: ima li u Crnoj Gori onih koji se predstavljaju muslimanima a koji ne slijede taj put? Koliko je njihov procenat u ukupnom broju muslimana te zemlje i imate li vi u IZCG problema s njima?

FEJZIĆ:Allah najbolje zna šta je ljudima u srcu. Međutim, i u Crnoj Gori imamo onih koji propagiraju ekstremno učenje dovodeći ga u vezu sa “pravim islamom”. Tu pojavu smo uočili na samom početku i trudili smo se da je prevaziđemo na najbolji mogući način. Propagatori te ideologije kod nas nisu u prilici da se na taj način neposredno obraćaju skupinama vjernika. Nastojimo uvjek biti korak ispred njih i predano radimo na edukaciji vjernika po tom pitanju. Mislim da u tome imamo uspjeha.

Da li ste zadovoljni sa stepenom jedinstva muslimana Crne Gore i ima li, eventualno, pokušaja da se ono uruši?

FEJZIĆ:Da, veoma sam zadovoljan jedinstvom naše zajednice i muslimana, tim više što je naša vjernička struktura veoma heterogena i u jezičkom i u nacionalnom smislu. Bilo je pokušaja da se ova harmonija i jedinstvo isprovociraju. Takođe, svjesni smo da će ih i dalje biti, ali ćemo ih, kao i do sada, blagovremeno identifikovati i odbaciti. Mi smo mala zajednica slobodnih i skromnih vjernika i populizam ljudi okovanih sopstvenom “veličinom” nije koska na koju ćemo se baciti.

Nedavno ste u jednom tv. intervjuu izjavili da sandžački muftija Zukorlić “još jedino nije napao Chucka Norrisa…” To znači da je, među brojnima, i Vas napao. Kakav on problem ima s Vama ili Vi s njim?

Rifat-Fejzic-Muamer-Zukorlic

FEJZIĆ:Ja sam se u inerciji njegovih napada našao kao reis Islamske zajednice u Crnoj Gori, a ne kao Rifat Fejzić. S druge strane ja nemam problem sa Islamskom zajednicom u Srbiji već samo s muftijom Zukorlićem. Pokušavao sam argumentima kroz jedan bratski odnos da predočim i zaštitim interese muslimana Crne Gore, ali to nije imalo uticaja na muftijine narastujuće ambicije i njegov odnos prema našoj Zajednici. Svjedoci smo nesaglasja njegovih ambicija i stvarnosti već duže vrijeme i sklon sam da tu vrstu upornosti kvalifikujem kao neozbiljnost. U tom smislu sam se poslužio satiričnim komentarom koji ste naveli u pitanju. Takvo ponašanje i djelanje i jesu za podsmijeh, da za posledicu nemaju podjele.

Kakve odnose imate sa IZ BiH i konkretno sa reisu-l-ulemom Husein ef. Kavazovićem?

FEJZIĆ:Imamo dobre odnose sa IZ u BiH, iako bi oni mogli biti sadržajniji jer ima dovoljno prostora za to. Autoritet reisu-l-uleme u Sarajevu i bosanske uleme je nešto što tradicionalno daje nadahnuće našoj Zajednici i vjernicima. Snažna i napredna Islamska zajednica u BiH je ohrabrenje za sve islamske zajednice na Balkanu. Činim dove Allahu, dž.š., da pomogne reisu-l-ulemu Kavazovića na tom putu i radujem se njegovom razumijevanju za prilike u kojima djeluje Zajednica koju ja predvodim. Lično imam dobru komunikaciju sa njim i veoma ga cijenim.

A kakvo su danas odnosi IZCG, pa i Vaši lično, sa vjerskim liderima drugih konfesija u Crnoj Gori? Posebno, kakve odnose imate sa mitropolitom CPC-a Mihailom a kakve sa mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem?

FEJZIĆ: Naši odnosi su korektni sa svima iako su više protokolarne prirode. Zbog postojanja poznatog nesporazuma između MCP i CPC mi nismo u situaciji da promovišemo neku posebnu saradnju jer bi to bilo shvaćeno kao podrška jednoj ili drugoj strani. Međutim, moram Vam reći da znamo da cijenimo primjer vladike Mihaila koji se jedini poklonio žrtvama genocida, šehidima u Potočarima.

 Crna Gora je na ozbiljnom putu prema EU. Neki u toj zemlji su znali izjaviti da se “ne može u to evropsko društvo s Kur'anom u ruci…” Pa, hoće li se moći?

FEJZIĆ: Poznato vam je da se 2006. godine bez muslimana ne bi ostvarila potrebna većina za obnovu države Crne Gore. Podrška tih istih muslimana potrebna je i za evroatlanske integracije. Tako da je sasvim jasno da će Crna Gora ući u Evropu uz podršku svojih muslimana koji Kur'an Časni nose i u srcu i u ruci.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

FEJZIĆ:Hvala i Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (752)

plitvice-ferhadija

 

Saving Sarajevo’s Literary Legacy

Posted: 21. Januar 2016. in Intervjui

Mustafa Jahic

https://vimeo.com/151652147 (click on left link, please)

In the autumn of the year 1521, Gazi Husrev-beg, the newly appointed governor of the Ottoman province of Bosnia, rode at the head of a detachment, fresh from Istanbul, bound for the provincial town of Sarajevo, on the banks of the Miljacka River.

The appointment was a gift to the 41-year-old general from his cousin, Sultan Suleiman i (“the Magnificent”), who regarded Husrev-beg (Hoos-rev-bey; the suffix beg is an honorific, akin to the English “Sir”) as one of his most trusted military officers and diplomats.

The new governor likely entered Sarajevo across a stone bridge over the Miljacka, just east of the Careva Džamija or Sultan’s Mosque, among the first structures built by his predecessor and Sarajevo’s founder, Isa-Beg Ishaković (ih-sha-ko-vich). Creaking along behind, packed among his wagonloads of possessions, were Husrev-beg’s many books and manuscripts, some of which he ultimately bequeathed to posterity. In time, his bequest would grow into the largest library of Islamic manuscripts and documents in the Balkans, the most extensive collection of Ottoman manuscripts outside of Turkey and one of the largest libraries of its kind in all of Europe.

Sarajevo-1 Sarajevans walk north across the Emperor’s Bridge, the same route Jahić and his team took under the guns of snipers. The Sultan’s Mosque, the library’s home from 1935 until 1992, stands in the background.

Nearly five centuries later, in 1992, the latest in the line of scholars to whom Husrev-beg had entrusted his legacy, Mustafa Jahić, then director of the library, warily approached the southern end of the landmark bridge together with a handful of colleagues. Clutching boxes filled with the library’s precious collection literally and figuratively close to their hearts, they calculated their chances of making it across the river alive. In the buildings and hills around them, Serb snipers waited to train crosshairs on anyone drifting into the exposed thoroughfares that became known during the 1992-1995 Siege of Sarajevo as “sniper alleys.” If they made it today, they would do it again. And again, over the next three years, throughout the besieged city.

Jahić and his colleagues were willing to take those risks to preserve part of the surviving cultural heritage of their city and newly declared country. Established in March 1992 following the breakup of multi-ethnic Yugoslavia, Bosnia-Herzegovina had turned almost immediately into a battlefield. In Sarajevo, both Muslim Bosniak and Catholic Croatian populations found themselves targets of Orthodox Serb nationalists supported by neighboring Serbia. In addition to claiming the lives of nearly 14,000 in Sarajevo alone—5,400 of whom were civilians—the Serb militia also systematically attacked Bosnia’s cultural identity: by August 1992, two of Sarajevo’s top libraries, the National Library and the Oriental Institute, had been reduced to cinders.

Jahić was determined to save Gazi Husrev-beg’s legacy from the same fate. With the help of others who shared his devotion to the library and commitment to Bosnia’s intellectual history, the dedicated librarian led the spiriting of the collection from one hidden location to another throughout the war until, in 2014, it ultimately came to rest in a brand-new and secure building just steps away from the site of the original library established by Gazi Husrev-beg.

This is their story: Of one man who regarded books and knowledge as essential legacies and of another who risked his life to preserve them both.

The year Gazi Husrev-beg took up his governor’s residence, Sarajevo was classified in Ottoman records as a kasaba, meaning it was bigger than a village but smaller than a šeher, or city. Founded by Ishaković around 1462, it lay within the boundaries of the medieval Bosnian kingdom of Vhrbosna, conquered by the Ottomans a decade earlier. Though well sheltered by surrounding mountains and well watered by the Miljacka, at the same time the city was potentially vulnerable to aggressors who could scale those selfsame mountains encircling the valley town. Still, its strategic location, within marching distance of “the empire’s shifting boundaries with Venice and the Hapsburg Monarchy,” as historian Robert J. Donia observed, made it an increasingly important commercial, administrative and military center for Ottoman expansion into “Rumelia”—the Balkans.

“That which is written down endures, that which is remembered disappears.”

—Mula-Mustafa Ševki Bašeskija
Ljetopis o Sarajevu 1746-1804 (Chronicle of Sarajevo)

The city was named after the saraj (sar-eye), or royal court, Ishaković erected on the south side of the river near a large ovaši (oh-vah-shee), or field, and hence Sarajevo, a Slavic contraction of Sarajovaši. The founder also built a fortification on a rocky outcrop to the east, the city’s natural gateway where the Miljacka chisels its way through the mountains. Crumbling remains of this stone fortress, together with later Ottoman-era defenses, still dot the city’s forested highlands like broken teeth.

It was Gazi Husrev-beg who would, over 20 years, help grow Sarajevo into a šeher. It was a job the middle-aged diplomat-general was bred for. Born in Seres, Greece, in 1480, Husrev-beg was the son of the local Ottoman governor, the Bosnian-born Ferhad-bey, and a Turkish mother, Sultana Selçuka, daughter of Sultan Beyazid ii. His mother’s royal connection made him first cousin to Sultan Suleiman the Magnificent. During his tenure as governor of the eyalet (province) of Bosnia—which comprised territory roughly equivalent to today’s Bosnia and Herzegovina—Sarajevo grew into the empire’s third largest European city after Salonica and Edirne. The era has been called Sarajevo’s “Golden Age.”

By way of transforming the provincial capital into an “expression of Ottoman civilization,” as Donia put it, Husrev-beg used the Empire’s basic blueprint for growth: Divide it into residential neighborhoods, called mahalas, with a house of worship at the center of each. Prior to Husrev-beg’s arrival, Sarajevo had only three Muslim mahalas; under his administration, that number increased to 50. By the early 17th century, there were nearly a hundred, together with a small number of Christian and Jewish mahalas in the decidedly interfaith city.

Sarajevo-2Above: Beautifully bound books with embossed leather covers, dating back several centuries, are numerous within the Gazi Husrev-beg Library’s 25,000-volume collection. At its heart are books that Gazi Husrev-beg brought when he arrived in Sarajevo as governor of Bosnia (today’s Bosnia and Herzegovina) in 1521. Below, right: Lejla Gazič, former director of Sarajevo’s Oriental Institute, watched helplessly as its books burned after Serbian nationalists firebombed the Institute the night of May 16, 1992. She still struggles to understand why they attacked the library.

The heart of Sarajevo’s commercial and cultural activity was the Baščaršija (bahsh-char-see-yah), or marketplace, justSarajevo-3 north of the river. Both Ishaković and Husrev-beg built bezistans (covered bazaars) here, and to this day it remains the city’s most popular pedestrian thoroughfare. Retaining much of its Ottoman-era flavor, the Baščaršija offers browsers everything from Bosnian soccer jerseys to Persian carpets, as well as post-siege novelties such as ballpoint pens fashioned from spent bullet cartridges harvested from the streets. At five city blocks long, Gazi Husrev-beg’s bezistan is the largest of all.

In Ottoman times, traveling merchants stayed in hans, which were also called karavan-saraj (caravanserai). Essentially business hotels, they featured central courtyards for unloading and stabling pack animals and rooms above where the merchants enjoyed free meals and lodging for a maximum of three days. Many hans survive today as restaurants, including the colorful Morica Han—built by Husrev-beg. In the han’s tree-shaded courtyard, tourists now sip tea or milky, beige-colored Bosnian coffee and chat with the easygoing rug and ceramics merchants operating out of the historic structure’s converted stables.

Most of the city’s cultural, economic and religious institutions—its mahalas, mosques and hans—were supported by charitable endowments known as vakuf, which is a Bosnian adaptation of the Arabic waqf. Vakufs were endowed by wealthy patrons, many of whom were high-ranking military officers like Husrev-beg who amassed fortunes (some might say loot) after years of campaigning. Of all of Bosnia’s vakuf, Husrev-beg’s was the wealthiest and most extensive. In addition to mahalas, hans and bezistans, the governor endowed a hammam (bathhouse), a imaret (soup kitchen), a haniqah (a Sufi study center) and a madrasa (school) that he named Seljuklia, after his mother. (Because its roof was made of lead—kuršum in Turkish—it became known locally as Kuršumlija, and it remains the oldest surviving madrasa in Bosnia and Herzegovina.)

At the center of it all, Husrev-beg erected a mosque that now bears his name. Elegant with its slender minaret, multi-domed roofline and clock tower, it is the largest historical mosque in Bosnia and Herzegovina, reputed to be the finest example of Ottoman Islamic architecture in the Balkans. Rising from the heart of the Baščaršija, it stands as a symbol of the city and a focal point for Sarajevo’s—and indeed all of the country’s—Muslim community, which comprises some 40 percent of the country’s population today. (Orthodox Christians follow at 31 percent; Catholics at 15 percent.)

Thus it was that under Husrev-beg’s governorship, Sarajevo became an urban reflection of the governor’s belief in the enduring virtue of vakuf.

Sarajevo-4To the east of the new Gazi Husrev-beg Library, which opened in 2014, lies the library’s first home, in the 16th-century mosque-and-madrasa complex built by Husrev-beg. The hills surrounding the city, which held snipers during the Siege of Sarajevo, are today a postcard backdrop to Sarajevo’s old city.

“Good deeds drive away evil, and one of the most worthy of good deeds is the act of charity, and the most worthy act of charity is one which lasts forever,” Husrev-beg declared in his vakuf’s endowment charter, preserved in the archives of the modern Gazi Husrev-beg Library.

With these principles in mind, in 1537 Husrev-beg also decreed in the charter of the school that “whatever money remains from the costs of construction be used to purchase good books to be used in the said madrasa, that they be used by those who will read them and that transcriptions be made from them by those who are involved in study.”

Books purchased under these terms, along with manuscripts Husrev-beg donated, comprised the library at its founding, and it grew quickly. Amid its increasingly notable collection were well-known works on philosophy, logic, philology, history, geography, Oriental languages, belles-lettres, medicine, veterinary sciences, mathematics, astronomy and more. Some were donated (including entire private libraries); many more were transcribed, per Husrev-beg’s directive, by copyists working in the whitewashed cells of the madrasa and haniqah. Meanwhile, just a few meters away, in Mudželiti (moo-zhel-ee-tee) or Bookbinders Street, what began in the 1530s as a clutch of small bindery shops blossomed into a full-blown bookseller’s bazaar, reflecting Sarajevo’s growth as one of the Ottoman empire’s most prolific literary and intellectual centers.

“In these religious complexes, rarely was it only just a mosque. It was usually a number of buildings, and some of them, from the very beginning, had an educational purpose,” observed Ahmed Zildžić, a scholar at the Bosniac Institute, a research center for the study of Bosnia and Herzegovina’s cultural past headquartered in the beautifully restored and repurposed Gazi Husrev-beg hammam. “So there was either a side-library or a little maktab (office), which is like a [Christian] Sunday school, that introduced literacy to Slavic converts to Islam who then started to acquire literacy in Oriental languages,” he said.

Taking full advantage of the Pax Ottomana’s far-flung resources, some of these promising young scholars fanned out across the empire to study in its famed centers of scholarship: Istanbul, Damascus, Beirut, Cairo, Baghdad, Makkah, Madinah and more. Returning to Bosnia, they brought with them still more books and manuscripts, in Arabic, Ottoman Turkish and Persian, all of which enriched the country’s literary heritage and its libraries including Gazi Husrev-beg’s. Books and manuscripts were also acquired through trade or were brought back by individuals completing the Hajj, or pilgrimage to Makkah. Many times, these imported works were translated into Bosnian, while local scholars also began producing more of their own uniquely Bosnian Islamic scholarship: treatises and commentaries on Arabic philology, Islamic law, the Qur’an, etc., composed in their native language. And as this corpus grew, so too did Sarajevo’s reputation as a repository for Bosniak culture and “one of the most significant cultural and scholarly centers of Rumelia,” said Zildžić.

Sarajevo-5

Certainly, 1992 was not the first time these literary treasures came under threat. Punching his way into Bosnia in 1697, Hapsburg prince Eugene of Savoy vowed to “destroy everything with fire and sword,” including Sarajevo, unless it surrendered. True to his word, as he recorded in his military diary, “[w]e let the city and the whole surrounding area go up in flames.” These “Austrian infidels,” as one anonymous Sarajevan reported, seemed especially bent on destroying the city’s Islamic institutions: “[T]hey burned books and mosques, ravaged mihrabs [prayer niches in mosques] and the beautiful Šeher-Sarajevo, from one end to the other.”

In the late 19th century, a citywide fire razed many buildings, and this literally cleared the way for German architects to remake Sarajevo in the image of the Austro-Hungarian Empire during its roughly 33-year rule that began in 1885 under Emperor Franz Joseph i. (One stylistic exception to this early modernism was the city’s Moorish Revival town hall, completed in 1894, which later became the National Library.)

More famous than burning books during this era was the assassination, on June 28, 1914, at the foot of the Latin Bridge just a few meters west of the Emperor’s Bridge, of Austria’s Archduke Franz Ferdinand and his wife, Sophie, Duchess of Hohenberg. The incident ignited the First World War, which ironically largely spared Sarajevo, though the city fared less well in World War ii, when it suffered both German and Allied bombing.

Meanwhile, through it all, the Gazi Husrev-beg Library continued to grow, to the extent that it had to move to expand, twice prior to the Second World War. The first move was in 1863, across the street to a purposefully built room at the base of the Gazi Husrev-beg mosque’s minaret. By 1935, the library outgrew this space, too, and was relocated across the river to a room in the basement of the mufti of Sarajevo’s office, next to the Sultan’s Mosque. Eventually, the mufti—the city’s foremost Islamic scholar—vacated the whole office building to accommodate the growing collection.

Sarajevo-6To ferry books from one “library safe house” to another during the siege, Jahić and his companions frequently used banana boxes, then as now a common method of storing and transporting books in Sarajevo's open-air book market.

By the early 1990s, the Gazi Husrev-beg Library had become one of the most valuable in the Balkans, with some 10,000 manuscripts in Arabic, Persian, Ottoman Turkish and Bosnian Slavic written in Arabic script, known as arebica or aljamiado. Its oldest and most precious manuscript remains a copy of al-Ghazali’s Ihya’ulum al-din (The Revival of Religious Sciences), produced during the author’s lifetime in 1105. Another treasure is the Tufhat al-ahrar (The Gift to the Noble), a didactic poem by the 15th-century classical Persian writer Nur al-Din ‘Abd al-Rahman, penned in exceptionally beautiful calligraphy in Makkah in 1575. Also significant are the library’s decoratively bound copies of the Qur’an, which served as templates for copyists. Many of these beautifully produced volumes, encased within embossed leather covers, featured richly illuminated pages with calligraphy and border decorations in azure, gold and brick-red ink.

Among its 25,000 books are the oldest printed works (from the mid-18th century) by some of the most prolific Bosnian authors writing in Oriental languages as well as the oldest in the Bosnian language, together with several of the earliest books produced by Hungarian-born Ibrahim Müteferrika, who in his lifetime from 1674 to 1745 became the first Muslim to operate a printing press using moveable Arabic type. The library’s periodical collection includes Bosnia’s oldest newspapers as well as nearly all Muslim newspapers and journals, current and historic, published in Bosnia, including a nearly complete set of Bosna, the eyalet’s official newspaper from 1866-1878. In addition, there are some 5,000 Ottoman firmans (royal decrees) and berats (charters); local sharia court registers known as sijjils; defters (tax records); as well as photographs, leaflets and posters.

“Census books, tax books, government records: These are indispensable sources if you want to study the history of any religious or ethnic groups in the Balkans, not just Muslims,” said Zildžić.

Adding to these invaluable resources, prior to the Bosnian War, were the collections of the National Library and the University Library of Bosnia Herzegovina, just up the river in the former city hall, and the nearby Oriental Institute, founded in 1950. Together these two institutions housed some two million volumes, 300,000 original documents and 5,263 codices (bound manuscript collections). Along with the Gazi Husrev-beg Library, this entire, precious cache, the body if not the soul of Bosnia’s cultural and intellectual heritage, lay concentrated inside a few square kilometers of the city, open to attack. Keenly aware of this vulnerability, Jahić preemptively moved the Gazi Husrev-beg collection from the mufti’s offices back across the river to its original home, the Kuršumlija, where he thought the books would be safer.

Sarajevo-7Above: Sarajevo remains a city of bibliophiles. Here, residents and visitors browse at a Ramadan book fair. Below, right: Tourist souvenirs brighten a window in a bezistan (bazaar) shop in the Baščaršija, Sarajevo’s commercial and cultural center.

His decision was prescient. On the night of May 16, 1992, the attack came, within blocks of the Sultan’s Mosque.Sarajevo-8

The firebombing of the Oriental Institute that night was the opening salvo of a war not only against people, but also against their very thoughts, ideas and cultural identity. Seeking to create a unified, monoethnic state from the rubble of post-Communist Yugoslavia, Serbian nationalists were determined to wipe out Bosnia and Herzegovina’s Bosniak and Croat culture.

The three-year Siege of Sarajevo was to become the longest siege of a capital city in the history of modern warfare. Taking up positions in its surrounding mountains, Serbs firebombed Sarajevo night and day. During lulls in the bombing, snipers watched and waited to pick off pedestrians who emerged from the chaos, desperate for food, water and fuel. Signs reading Pazite, Snajper! (“Beware, Sniper!”) were plastered about like wallpaper. So willfully focused on the eradication of culture was the Serb aggression that philosophy professors at the university were identified as prime assassination targets. So, too, were their writings and those of their cultural predecessors. “The Siege of Sarajevo,” observed Bosnian scholar András J. Riedlmayer a decade after the conflict, “resulted in what may be the largest single incident of deliberate book-burning in modern history.”

On the morning of May 17, as the Oriental Institute still smoldered, former director Lejla Gazič rushed to the scene, hoping to salvage what she could, but firefighters blocked her. Not only was the building unstable, but it remained a target, as Serbs were shooting at the firefighters. Recalling that terrible day, Gazič still struggles to fathom the event.

“People kill people in wars, I understand this,” she said. “But if you kill books, that is something you cannot imagine. Books are a common heritage for everybody, everywhere. How can somebody kill the books?”

The books lost during the siege filled 440 kilometers of shelf space “the largest single incident of deliberate book-burning in modern history.”

Yet the unimaginable got even worse. Three months later, Gazič and her fellow Sarajevans again watched in horror as, an hour after nightfall on August 25, Serb forces immolated the National Library with a barrage of phosphorus bombs. As they had during the destruction of the Oriental Institute, Serb fighters in the hills “peppered the area around the library with machine-gun fire, trying to prevent firemen from fighting the blaze,” according to Associated Press reporter John Pomfret, who was on the scene. Nevertheless braving the sniper fire, librarians and citizen volunteers formed a human chain, passing what books they could gather out of the burning building. But when the heat exploded the structure’s slender Moorish columns and the roof came crashing in, it was too late: The library’s invaluable collection was gone.

“The sun was obscured by the smoke of books, and all over the city sheets of burned paper, fragile pages of grey ashes, floated down like a dirty black snow,” one librarian later recalled. “Catching a page, you could feel its heat, and for a moment read a fragment of text in a strange kind of black and grey negative, until, as the heat dissipated, the page melted to dust in your hand.”

Asked by Pomfret why he was risking his life against such odds, fire brigade chief Kenan Slinič—“sweaty, soot-covered and two yards from the blaze”—said, “Because I was born here, and they are burning a part of me.”

Jahić understood this intense devotion. Thirty-eight years old at the start of the war, he had been on the job as director of the Gazi Husrev-beg Library for five years when the siege began. Throughout the ordeal, he dutifully made his way back and forth every weekday between the two loves of his life: his wife and children, and the library. It was a perilous commute. His house stood a mere 500 meters from Serb lines, and his family was forced to hide in the basement for most of the day. To minimize the risk of sniper fire along his seven-kilometer journey each way, he snaked through graveyards, crouching for cover behind the broad, flat headstones of the Christian sections, which provided better cover than the slender Muslim headstones.

Sarajevo-9Strollers throng Sarači Street, a pedestrian thoroughfare in the Baščaršija that runs east-west through hundreds of years of the city’s history. The new Gazi Husrev-beg Library, and its original location at the Kursumlija, are nearby.

Committed to his job and to maintaining as normal a life as he could under the circumstances, Jahić kept the library  collection available to scholars as long as possible. Yet he knew that the Serbs knew where it was, which is what prompted him to move the collection in the first place. After the destruction of the Oriental Institute and the National Library, he knew he had to keep the collection on the move, if it was to be spared the same fate.

“I knew that the Serbs’ agenda was to completely destroy the cultural heritage of Bosnia,” said Jahić. “So in order for the enemy not to know the location of the library, I contacted friends and other librarians and had them help me physically move the collection from one location to another throughout the war.”

From 1992 to 1994, Jahić and his faithful, dedicated colleagues—including a volunteer from the library’s cleaning staff and a night watchman—moved the collection a total of eight times, changing locations every five to six months. For the duration of the conflict, Jahić placed the most valuable items, such as the al-Ghazali and other rare manuscripts, in the vault of the Privredna bank near the center of town. But the bulk of the collection he and his colleagues carried by hand, from place to place, usually in cardboard banana boxes, like college students moving in and out of a dorm.

The first hiding place was the library’s original home, the Kuršumlija. This was followed by a move next door, to the larger, “new” madrasa, built during the Austro-Hungarian period. It was moving the books to these locations, back across the river over the Emperor’s Bridge, that was one of the most dangerous, said Jahić.

“This bridge was open to snipers up there in Trebević,” he said, glancing up at the rocky highland from the middle of the bridge.

Next, an influx of refugees from the surrounding area requiring shelter in the madrasa compelled Jahić to move the collection again, to the dank bowels of the old fire department barracks where it languished for several months in a disused, subterranean firing range—hardly an ideal setting for rare books. Still, Jahić knew he had to use whatever resources he could to stay one step ahead of the Serbian militia. Two more moves followed in 1993: to the dressing rooms of the National Theater, and then to the classrooms of a girl’s madrasa not far from the fire department barracks. All the while, Jahić was thinking even further ahead of his enemy’s intentions.

While the library seemed to be relatively safe for the time, he realized that it could yet go up in flames at any moment. So to ensure its intellectual if not physical contents, he began microfilming the entire collection. While this might sound like a daunting project even during the best of times, Jahić had to cope with infrequent electricity, no running water for film processing, no real proper equipment nor knowledge of how it worked once he got it—all the while under enemy fire. A lesser librarian might have faltered or never started. But Jahić, energetic and resourceful, fully grasped what was at stake and, like many an insurgent before him, resorted to the underground.

“We arranged to have microfilm equipment smuggled in through the tunnel,” said Jahić, referring to the 700-meter, hand-dug tunnel beneath the Sarajevo airport. During the war, this narrow passageway, just one meter by one meter, running from a private garage to the suburb of Dobrinja, proved a lifeline that channeled food and supplies to Sarajevo’s 400,000 besieged citizens, and provided the only safe escape route out of the city.

With the help of a local microfilm technician and his hired crew, Jahić commenced photographing as best he could. In spite of all odds, the team managed to microfilm 2,000 manuscripts during the war.

“It was a problem because there were frequent blackouts and no electricity, so we used car batteries to supply power whenever the electricity went out,” Jahić recalled. The water they required they drew from the Miljacka. All the while, such resources were dwindling.

“Food, water and wood. These were the three most important things during the siege,” said Jahić, recalling that luxuries like the library’s wooden bookshelves were among the first items to be seized by people for kindling during the crisis, followed by the trees in every park in the city, transforming them into vast, empty fields of stumps.

Sarajevo-11

sarajevo-12

Left: A conservator works on restoring a document in the library’s book-preservation lab, part of the expanded, nine-million-dollar library complex that rose, phoenix-like, after the siege, to open last year. Right: Display cases include this facsimile of the library’s oldest manuscript, Al-Ghazali’s The Revival of Religious Sciences, produced during the author's lifetime in 1105.

The new Gazi Husrev-beg Library blends modernism with the classical, inviting visitors both to savor its holdings and to  find inspiration in its historic surroundings. Three stories of glass and marble with room for 500,000 books, reading areas for students, researchers and the public, and conservation facilities, it was funded by the government of Qatar.

Sarajevo-10Sarajevo-14The new Gazi Husrev-beg Library blends modernism with the classical, inviting visitors both to savor its holdings and to  find inspiration in its historic surroundings. Three stories of glass and marble with room for 500,000 books, reading areas for students, researchers and the public, and conservation facilities, it was funded by the government of Qatar.

To hear him describe it, architect Kenan Šahovič had never faced quite so daunting a challenge in his career. Not only was he charged with designing a new home for a unique, extensive and in some cases fragile collection, but he had to create it within the confines of an architecturally diverse, historic section of Sarajevo. His solution: use glass to enable library patrons to feel like they never actually entered the building at all.

“The ambience of the surrounding streets is very old, very historic,” said Šahovič. “My idea was to have people in the library reading books be inspired by these surroundings. I wanted them to feel like they still were outside in this historic space, even though they were inside a very modern building.”

To accomplish this, Šahovič’s design called for a massive wall of treated, reflective glass on the east façade, facing the original site of the library, the 16th-century Kuršumlija. Outside, the glass reflects the old madrasa and its surrounding buildings; inside, it offers views of those same buildings, and both experiences highlight the relationship between old and new. In a nod to the historic bezistans, Šahovič incorporated a row of shopfronts opposite the library’s front entrance.

“I think [Husrev-beg] would be happy,” said Šahovič, “because I have designed a building that looks to the future, and that is what he did when he endowed his library and his vakuf.”

Relocating the books themselves was also risky and not only because of snipers. On one occasion, while scuttling through the bombed-out streets with their banana boxes filled with books, Jahić and his crew encountered a pack of young men. The gang accosted them, thinking they were hoarding a load of bananas, an exotic luxury at a time when such basics as bread were at a premium.

“But when they looked into the boxes and saw that they were just books, they threw them to the ground and went on their way,” Jahić recalled.

Certainly neither Jahić nor his crew had signed up for confrontations with street gangs. But like the firefighters waging their losing battles against burning buildings, they viewed what they were doing as not only their patriotic duty, but their obligation to humanity.

“Of course it was worth risking my life for,” said library night watchman Abbas Lutumba Husein later to the producers of the 2012 bbc documentary “The Love of Books: A Sarajevo Story.” An immigrant born in Congo, where he grew up amid violence and conflict, Husein said his life had been transformed by reading the Qur’an. During his night shifts at the library, he took comfort in reading its books, sensing the presence of their authors and feeling at peace among them. The library, he said plainly, “saved my life.” He would have preferred, he concluded, “to die together with the books than to live without them.”

Sarajevo-13A family prepares to break the Ramadan fast with a picnic at Sarajevo’s old Yellow Fortress, north of the Miljacka River, while other city residents take in a tranquil sunset panorama.

When the siege ended in 1995, the library was back at the girl’s madrasa, and Jahić continued to work on digitizing, microfilming and cataloguing its entire content to preserve it and minimize the threat of its destruction ever again. The cataloguing was completed in 2013 and published with the support of the London-based al-Furqan Islamic Heritage Foundation. Now, the most important items in library’s collection are completely digitized.

In the early 1990s, discussions had already begun about the creation of a new building to house the library’s continually growing collection, but had to be postponed because of the war. Eventually, an architect was commissioned (see sidebar, opposite), and in 2014 the new Gazi Husrev-beg Library opened, thanks to a major donation from the government of Qatar. The glittering, three-story glass-and-marble structure, opposite the site of the original library, holds storage for 500,000 volumes, reading rooms, a conservation room and a 200-seat auditorium with WiFi-connected headsets in every seat for simultaneous translation of up to three different languages. In the basement, there is also a museum dedicated to Bosnia’s history of literacy.

Yet at the heart of the high-tech structure are the books, all of them, which Jahić, now a resident scholar, regards almost as dearly as his own children.

“During the war, I was trying to save both my family and the library,” he said. “In the process, I came to love the books very much. It is difficult for me to speak about them now without great emotion.”  

oks than to live without them.”

Written by Tom Verde                        

Verde_Tom

 

 

 

Photographs and video by Boryana Katsarova   

BoryanaKatsarova

 

 

Source: AramcoWorld, January 2016

Uništena bliska prošlost Islamske zajednice
KavazovicSa gašenjem web stranice Rijaset.ba i pokretanjem nove službene stranice Islamskazajednica.ba učinjena je nedostupnom arhiva od neprocjenjive vrijednosti, u kojoj su se mogle naći desetine hiljada tekstova koje je godinama prije objavljivala službena stranica Islamske zajednice Rijaset.ba. Uništeno je jedno kompletno generacijsko sjećanje na vijesti iz džemata, na kulturne manifestacije, na različite aktivnosti Reisu-l-uleme, muftija i glavnih imama, nestale su i stotine kolumni i reportaža koje su objavljivane na rijaset.ba. Kad bi se sva ta arhiva zamislila u fizičkom obliku, to bi bilo kao da spalite jednu biblioteku punu knjiga. 
Tako je danas nemoguće na službenoj stranici Islamske zajednice pronaći Prvi i Drugi izvještaj o islamofobiji, iz čega se ispostavlja da su reisu-l-ulema Kavazović i njegovi saradnici uradili nečastan posao zametanja tragova o diskriminaciji i vrijeđanju muslimana u Bosni i Hercegovini.
Svaki totalitarizam, svako jednoumlje, počinje sa ispravljanjem povijesti, koja se redovno „nulira“, baš onako kao što je to u romanu „1984“ napisao George Orwell. Znamo iz kojih pobuda su Radovan Karadžić i divljaci s brda spalili sarajevsku Vijećnicu. Ali, još uvijek ne znamo iz kojih pobuda reisu-l-ulema Kavazović, predvođen svojim opasnim velikosrpskim mentorima, dozvoljava spaljivanje neprocjenjivo vrijedne arhive sa stranice Rijaset.ba.
Ovo blago nije i ne može biti vlasništvo ikakvog Reisu-l-uleme i njegovog mandata, to blago pripada Bosni i Bošnjacima, a Islamska zajednica je dužna ponovo ga učiniti dostupnim sadašnjim i budućim generacijama. U protivnom, morat će se suočiti sa teretom optužbe za kulturocid nad bošnjačkom baštinom.
 
Fatmir Alispahić
 Fatko
Napisano: 19.01.2016.
 
 

zivko budimirZahvaljujući bivšem predsjedniku Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) Živku Budimiru, 247 osuđenika je dobilo pomilovanje. Na osnovu toga neki od njih su izašli ranije na slobodu, nekima je umanjena zatvorska kazna ili zamijenjena za uvjetnu presudu ili novčanu kaznu. Među pomilovanim su i sedmerica kojima je Budimir omogućio brisanje presude.

Prema podacima koji su objavljeni u Službenim novinama FBiH, u periodu od maja 2011. do novembra 2014. godine Budimir je davao pomilovanje osuđenim za: ubistvo, razbojništvo, dilanje droge, organizovanje otmice, navođenje na prostituciju, zloupotrebu položaja, nasilno ponašanje, nanošenje tjelesne ozljede, napad na službene osobe, prekršaje u prometu kao i šumsku krađu.

Djelo za koje je presuda izrečena
Izrečena kazna
Gdje se osuđena osoba nalazila u vrijeme pomilovanja
Način pomilovanja
Datum pomilovanja
Elvis Hodžić Ubojstvo u pokušaju 1 godina i 10 mjeseci zatvora Na slobodi Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 27. 06. 2012.
Dijana Alpeza Zloupotreba ovlasti u gospodarstvu 1 godina i 2 mjeseca zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 31. 07. 2012.
Rizvan Zjakić Prevara 1 godina i 2 mjeseca zatvora KPZ Bihać Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 16. 12. 2011.
Frano Krnjić Proizvodnja i trgovina drogom i nedozvoljeno držanje oružja 1 godina i 2 mjeseca zatvora KPZ Mostar Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 23. 04. 2012.
Adnan Helać Razbojništvo 1 godina i 3 mjeseca zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 20. 06. 2012.
Salih Alikalfić Razbojništvo 1 godina i 3 mjeseca zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 12. 04. 2013.
Amela Korda Pronevjera u službi 1 godina i 3 mjeseca zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 27. 05. 2011.
Fata Smajlović Pronevjera 1 godina i 3 mjeseca zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 05. 12. 2011.
Mirhada Zejnilović zv. Mikica Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droga 1 godina i 3 mjeseca zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 13. 03. 2013.
Irena Obradović Zloupotreba položaja i ovlasti 1 godina i 3 mjeseca zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 18. 05. 2012.
Suvad Karašin Produljeno djelo šumske krađe 1 godina i 4 mjeseca zatvora Na slobodi Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 19. 02. 2013.
Sanel Kaltak Nasilničko ponašanje 1 godina i 4 mjeseca zatvora Na slobodi Smanjena zatvorska kazna za mjesec dana 13. 03. 2013.
Nurvet Dervišević zv. Nurko Prouzrokovanje smrti iz nehata 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Bihać Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 20. 06. 2012.
Mirhad Majetić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Bihać Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 02. 10. 2012.
Josip Ćališ Razbojništvo 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Mostar Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 20. 01. 2012.
Branko Šimunac Kazneno djelo protiv sigurnosti u prometu 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 13. 07. 2012.
Vjekoslav Krtalić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 03. 04. 2013.
Jure Kutleša Zlouptreba službenog položaja ili ovlasti 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 03. 04. 2012.
Alen Mikić Teška krađa 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Orašje Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 13. 03. 2013.
Mirnes Mašić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Sarajevo Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 10. 05. 2012.
Adnan Alikadić Teško djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 23. 04. 2012.
Neversa Dizdarević Ubojstvo 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Tuzla Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 22. 01. 2013.
Senad Balvanović Krivotvorenje isprava 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Tuzla Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 25. 10. 2011.
Evelin Salanović Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 19. 02. 2013.
Marko Buljan Razbojništvo 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Zenica Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 07. 2011.
Zehrudin Šišić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 1 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 29. 11. 2012.
Ivica Tuka Teška tjelesna ozljeda 1 godina i 6 mjeseci zatvora Na slobodi Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 05. 12. 2011.
Irhad Biber Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 1 godina i 6 mjeseci zatvora Na slobodi Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 05. 12. 2011.
Tanja Dujić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 1 godina i 6 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 29. 08. 2012.
Tarik Aljović Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 1 godina i 7 mjeseci zatvora Na slobodi Smanjena zatvorska kazna za 7 mjeseca 03. 11. 2014.
Mustafa Hrapović Napad na službenu osobu, Obiteljsko nasilje, Lake tjelesne povrede 1 godina i 8 mjeseci zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 13. 07. 2012.
Arslo Karašin Šumska krađa 1 godina i 9 mjeseci zatvora Na slobodi Smanjena zatvorska kazna za 9 mjeseci 16. 12. 2011.
Olja Zelčić Razbojništvo 1 godina zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 02. 10. 2012.
Zoran Šimić Zloupotreba ovlasti u gospodarstvu 1 godina zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za mjesec dana 02. 10. 2012.
Mustafa Bijelić Ubojstvo u pokušaju 1 godina zatvora KPZ Orašje Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 17. 10. 2012.
Ivan Kljujić Zlouptreba službenog položaja ili ovlasti 1 godina zatvora KPZ Sarajevo Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 27. 05. 2011.
Senad Šenderović Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 1 godina zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 12. 12. 2012.
Zdravka Pavličević Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droga 1 godina zatvora KPZ Tuzla Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 25. 10. 2011.
Anto Šimić Krivotvorenje službene isprave i nesavjestan rad u službi 1 godina zatvora Na slobodi Brisanje presude 26. 06. 2012.
Miroslav Čolić Ubojstvo 1 godina zatvora Na slobodi Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 17. 07. 2014.
Mato Lamešić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 1 godina zatvora Na slobodi Zamjena zatvorske kazne za novčanu u iznosu od 36.000 KM 19. 02. 2013.
Redžo Softić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 1 godina zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 27. 05. 2011.
Merica Adamović Obmana pri dobivanju kredita i drugih pogodnosti 1 godina zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 06. 03. 2014.
Agnesa Peco Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 1 godina zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 15. 04. 2014.
Siniša Tuka Teški slučajevi razbojničke krađe i zabojništva 1 godina zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 22. 04. 2014.
Ševko Gvozden Šumska krađa 1 godina zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 03. 04. 2012.
Edis Gvozden zv. Lendo Šumska krađa 1 godina zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 03. 04. 2012.
Nikola Babić Razbojništvo 1 godina zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 02. 04. 2012.
Igor Bušatlija Iznuda u pokušaju 1 godina zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 28. 08. 2012.
Ivica Žutić Razbojništvo 1 godina zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 29. 12. 2011.
Slavko Batinić Krivotvorenje isprava 1 godina zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 23. 04. 2012.
Amadi Esadović Razbojništvo i teška krađa 10 godina i 2 mjeseca zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 29. 08. 2012.
Omer Nargalić Ubojstvo u pokušaju i ubojstvo 10 godina i 4 mjeseca zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 06. 12. 2011.
Jasmin Hajlaković Ubojstvo i ubojstvo u pokušaju 10 godina zatvora KPZ Sarajevo Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 29. 12. 2011.
Adis Mekić Ubojstvo 10 godina zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 02. 10. 2012.
Aldin Huko Ubojstvo 10 godina zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 12. 07. 2011.
Ibrahim Delić Ubojstvo 10 godina zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazna za 10 mjeseci 05. 12. 2011.
Sanja Vuleta Ubojstvo u pomaganju 10 godina zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseca 22. 01. 2013.
Halil Rogović Ubojstvo 10 godina zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazna za 8 mjeseci 05. 12. 2011.
Halil Bejhanović Ubojstvo 10 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 12. 07. 2011.
5ar Rašić Ubojstvo 10 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 2 godine 23. 04. 2012.
Milan Ševo (Milan Basta) Ubojstvo 10 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 2 godine 23. 04. 2012.
Sulejman Popržanović Ubojstvo 10 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 12. 07. 2011.
Nusret Jahić Ubojstvo 10 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 16. 12. 2011.
Derviš Murtić Teško kazneno djelo protiv sigurnosti ljudi i imovine 10 mjeseci zatvora KPZ Bihać Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 04. 11. 2014.
Almir Alić Teška krađa 10 mjeseci zatvora Na slobodi Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 25. 01. 2013.
Fahrudin Suljić Ubojstvo 11 godina i 2 mjeseca zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 22. 04. 2014.
Josip Lekić-Ninić Ubojstvo 11 godina zatvora KPZ Busovača Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 25. 01. 2013.
Suvad Tutundžić Ubojstvo 11 godina zatvora KPZ Sarajevo Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 07. 2011.
Dino Bajrić Ubojstvo 11 godina zatvora KPZ Zenica Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 21. 07. 2014.
Almir Granulo Ubojstvo i razbojništvo 11 godina zatvora KPZ Zenica Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 15. 06. 2011.
Adis Sukanović Ubojstvo 11 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 8 mjeseci 20. 01. 2012.
Mustafa Samardžić Ubojstvo i teško djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine 11 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 8 mjeseci 03. 04. 2012.
Ivo Babić Prevara 11 mjeseci zatvora KPZ Sarajevo Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 12. 12. 2012.
Adis 8anović Razbojništvo i krađa 12 godina i 8 mjeseci zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 10. 05. 2012.
Asmir Ahmetović Razbojništvo, teška krađa i prevare 12 godina i 1 mjesec zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 2 godine 21. 07. 2014.
Amir Mujić Ubojstvo u pokušaju 12 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 2 godine 25. 01. 2013.
Ramiz Tašaković Ubojstvo 12 godina zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 12. 07. 2011.
Duško Kačar Ubojstvo i nedozvoljeno držanje oružja 12 godina zatvora KPZ Zenica Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 23. 10. 2014.
Suljo Smlatić Ubojstvo 12 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 12. 07. 2011.
Boro Grujičić Ubojstvo 12 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 18 mjeseci 13. 03. 2013.
Nesib Bihorac Ubojstvo 12 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 03. 04. 2012.
Semir Radeljaš Ubojstvo 13 godina zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 23. 04. 2012.
Edin Đozo Ubojstvo 14 godina zatvora KPZ Sarajevo Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 05. 12. 2011.
Zvonimir 5rović Razbojništvo 14 mjeseci zatvora KPZ Zenica Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 21. 07. 2014.
Marin Sušac Napad na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti 14 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 15. 04. 2014.
Osman Hodžić Ubojstvo 15 godina zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 02. 10. 2012.
Meho Ibrišević Ubojstvo 15 godina zatvora KPZ Zenica Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 29. 12. 2011.
Eniz Kurtalić Ubojstvo 15 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 16. 12. 2011.
Mate Bulić Ubojstvo 15 godina zatvora Na slobodi Brisanje presude 03. 04. 2012.
Elvir Poljo Teški slučajevi razbojničke krađe i zabojništva 16 godina i 4 mjeseca zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseca 22. 01. 2013.
Ivica Čobanac Zloupotreba položaja i ovlasti 18 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 26. 02. 2014.
Derviš Dervić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 2 godine zatvora KPZ Busovača Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 29. 08. 2012.
Safet Tursanović Smrt iz nehata 2 godine zatvora KPZ Busovača Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 07. 2011.
Bojan Nuk Izazivanje opće opasnosti 2 godine i 10 mjeseci zatvora KPZ Busovača Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 29. 08. 2012.
Enver Pašić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 2 godine i 10 mjeseci zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 04. 11. 2014.
Emin Alić Ubojstvo i nedozvoljeno držanje oružja 2 godine i 10 mjeseci zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 29. 11. 2012.
Salih Kapić Razbojništvo 2 godine i 10 mjeseci zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 18. 05. 2012.
Eldar Salkić Protivpravno oduzimanje slobode 2 godine i 2 mjeseca zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 28. 09. 2011.
Azrudin Kubat Utaja i ubojstvo u pokušaju 2 godine i 2 mjeseca zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 13. 03. 2013.
Mirsad Muratspahić Ugrožavanje sigurnosti 2 godine i 3 mjeseca zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 12. 07. 2011.
Eldar Mujkić Razbojništvo 2 godine i 4 mjeseca zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 02. 04. 2012.
Sevad Švraka Razbojništvo 2 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Busovača Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 31. 07. 2012.
Sanjin Bešić Razbojništvo 2 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 23. 04. 2012.
Amir Husejnović Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 2 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Busovača Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 10. 05. 2012.
Nikica Bošnjak zv. Kožnjak Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 2 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Busovača Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseca 06. 05. 2014.
Damir Lukić Paljevina 2 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Mostar Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 24. 05. 2011.
Dražan Šunjić Paljevina 2 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Mostar Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 07. 2011.
Mehdija Fehrić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 2 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 28. 09. 2011.
Mersed Hadžić Ubojstvo 2 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Zenica Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 29. 08. 2012.
Omer Bešo Šumska krađa 2 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Zenica Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 07. 2011.
Uzeir Kurtalić Produženo kazneno djelo prevare 2 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Zenica Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 07. 2011.
Edin Lendo Šumska krađa 2 godine i 8 mjeseci zatvora KPZ Busovača Smanjena zatvorska kazna za 8 mjeseci 12. 07. 2011.
Tihomir Ljubić Ubojstvo 2 godine i 9 mjeseci KPZ Mostar Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 23. 04. 2012.
Šemsudin Handukić Ubojstvo 2 godine zatvora KPZ Bihać Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 02. 10. 2012.
Davor Ružić Razbojništvo 2 godine zatvora KPZ Busovača Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 19. 02. 2013.
Mirsad Musić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 2 godine zatvora KPZ Busovača Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 12. 07. 2011.
Marin Sivrić Zloupotreba ovlasti u privredi 2 godine zatvora KPZ Mostar Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 10. 05. 2012.
Zdravko Sičaja Trgovina drogom 2 godine zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 13. 07. 2012.
Enes Kruškić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 2 godine zatvora KPZ Orašje Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 12. 07. 2011.
Mila Tomić Zloupotreba položaja i ovlasti 2 godine zatvora KPZ Tuzla Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 07. 2011.
Asmir Forčaković Ubojstvo 2 godine zatvora KPZ Tuzla Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 10. 2011.
Mahmut Muratspahić Šumska krađa 2 godine zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 02. 10. 2012.
Muradif Omerović 2 krivična djela u realnom sticaju ubojstva 2 godine zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 05. 11. 2012.
Muhamed Heralić Kazneno djelo protiv sigurnosti u prometu 2 godine zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 13. 07. 2012.
Mate Bašić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 2 godine zatvora Na slobodi Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 15. 06. 2011.
Naser Orić Neovlašteno držanje vatrenog oružja i municije 2 godine zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 16. 12. 2011.
Dražen Vučemil Zloupotreba opojnih droga 2 godine zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 17. 11. 2014.
Šemso Mrkaljević Navođenje na prostituciju 2 godine zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 13. 03. 2013.
Jozo Banović Navođenje na prostituciju 2 godine zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 27. 06. 2012.
Jozo Franković Razbojništvo 3 godina zatvora Na slobodi Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu i 6 mjeseci 27. 06. 2012.
Nihad Šehić Ubojstvo 3 godine i 10 mjeseci zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 26. 06. 2012.
Damir Vašiček zv. Vilko Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droga 3 godine i 4 mjeseca zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseca 22. 01. 2013.
Adin Omerović Razbojništvo 3 godine i 4 mjeseca zatvora KPZ Tuzla Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 07. 2011.
Miroslav Gelić Nedozvoljeno držanje oružja i neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga 3 godine i 6 mjeseci KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 02. 10. 2012.
Munevera Ovnović Proizvodnja i trgovina drogom 3 godine i mjesec dana zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 10. 05. 2012.
Đorđe Taminđija Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droga 3 godine zatvora KPZ Foča Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 12. 07. 2011.
Marko Bilić Razbojništvo i nedozvoljeno držanje oružja 3 godine zatvora KPZ Mostar Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 27. 06. 2012.
Mijo Begić Zloupotreba ovlasti u privredi 3 godine zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 12 mjeseci 28. 09. 2011.
Asmir Hamzić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 3 godine zatvora KPZ Tuzla Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 25. 10. 2011.
Samir Suljić Ubojstvo 3 godine zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 02. 10. 2012.
Boris Duvnjak Utaja poreza i stavljanje u opticaj krivotvorenja novca 3 godine zatvora KPZ Zenica Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 18. 05. 2012.
Damir Jukić Ubojstvo 3 godine zatvora Na slobodi Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 03. 11. 2014.
Mario Subašić Ubojstvo u pokušaju 3 godine zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 03. 04. 2013.
Ante Čarapina Porezna utaja i krivotvorenje isprava 3 godine, 6 mjeseci i 20 dana zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 10 mjeseci 12. 07. 2011.
Enes Ahmić Krađa 3 mjeseca i 15 dana zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 12. 04. 2013.
Anita Oručević-Čuljak Posjedovanje i omogućivanje uživanja opojnih droga 3 mjeseca zatvora KPZ Tuzla Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 18. 05. 2012.
Mustafa Begić Sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje 3 mjeseca zatvora Na slobodi Smanjena zatvorska kazna za mjesec dana 12. 09. 2011.
Muradif Bešić Šumska krađa 3 mjeseca zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 19. 02. 2013.
Branislav Barišić Napad na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti 3 mjeseca zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 29. 12. 2011.
Jovo Dvizac Ubojstvo 4 godine i 11 mjeseci zatvora KPZ Banjaluka Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 24. 10. 2014.
Ahmet Šumar Ubojstvo 4 godine i 11 mjeseci zatvora KPZ Bihać Smanjena zatvorska kazna za 9 mjeseci 23. 04. 2012.
Miran Voljevica Razbojništvo i teška krađa 4 godine i 11 mjeseci zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 06. 03. 2014.
Đulaga Ahmić Šumska krađa 4 godine i 2 mjeseca zatvora KPZ Busovača Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 03. 04. 2012.
Mustafa Mrakić Krađa 4 godine i 3 mjeseca zatvora KPZ Bihać Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 05. 12. 2011.
Darjan Dujić Razbojništvo 4 godine i 3 mjeseca zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 27. 05. 2011.
Stanko Barbarić Nedopuštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga 4 godine i 4 mjeseca zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 31. 07. 2012.
Muradif Rošić Ubojstvo 4 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Bihać Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 27. 05. 2011.
Mirzo Macić Ugoržavanje javnog prometa 4 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za za 6 mjeseci 16. 12. 2011.
Mirhet Hrnjić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 4 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 18. 05. 2012.
Muris Varupa Teška krađa i krivotvorenje novca 4 godine i 6 mjeseci zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 17. 07. 2014.
Nedim Karić Razbojništvo 4 godine i 7 mjeseci zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 5 mjeseci 29. 08. 2012.
Almir Hopić Silovanje 4 godine i 8 mjeseci zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 05. 12. 2011.
Hazim Velić Šumska krađa 4 godine i mjesec dana zatvora KPZ Busovača Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 18. 05. 2012.
Sakib Hadžić Zlouptreba službenog položaja ili ovlasti 4 godine zatvora KPZ Bihać Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 10. 2011.
Dejan Kalem Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 4 godine zatvora KPZ Mostar Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 23. 04. 2012.
Igor Vukoja Razbojništvo 4 godine zatvora KPZ Mostar Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 25. 10. 2011.
Vinko Skoko Zloupotreba položaja i ovlaštenja 4 godine zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 8 mjeseci 06. 12. 2011.
Dževad Hazić Razbojništvo 4 godine zatvora KPZ Zenica Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 07. 2011.
Husejin Musić Ubojstvo 4 godine zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 03. 04. 2012.
Almir Bešić Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droga 4 godine zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 12. 07. 2011.
Dragan Kvesić Razbojništvo 4 godine zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 29. 08. 2012.
Marko Andrić Razbojništvo 4 godine zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 28. 09. 2011.
Alija Delimustafić Otmica 4 godine zatvora Na slobodi Brisanje presude 12. 04. 2013.
Admir Memić Ubojstvo iz nehata 4 godine zatvora Na slobodi Brisanje presude 27. 05. 2011.
Nedjeljko Ćemeraš Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droga 4 godine zatvora Na slobodi Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 15. 04. 2014.
Hazim Vikalo Zloupotreba položaja 4 mjeseca zatvora Na slobodi Brisanje presude 02. 04. 2012.
Sabahudin Horman Šumska krađa 4 mjeseca zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 12. 07. 2011.
Azem Karamustafić Teška tjelesna ozljeda 4 mjeseca zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 03. 04. 2012.
Selvedin Bulbul Neovlašteno držanje i nošenje oružja 4 mjeseca zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 29. 12. 2011.
Fahrudin Brigić Teška tjelesna ozljeda 4 mjeseca zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 19. 02. 2013.
Ivo Kokalović Nasilničko ponašanje 4 mjeseca zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 03. 04. 2012.
Bakir Zekotić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 4 mjeseca zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 31. 07. 2012.
Mehmed Vehabović Razbojništvo 5 godina i 2 mjeseca zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 27. 05. 2011.
Dragan Milošević Razbojništvo 5 godina i 3 mjeseca zatvora KPZ Mostar Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 23. 04. 2012.
Idriz Zijadić Ubojstvo u prekoračenju nužne obrane i nedozvoljeno držanje oružja 5 godina i 4 mjeseca zatvora KPZ Sarajevo Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 06. 12. 2011.
Adis Šabić Razbojništvo i teška krađa 5 godina i 5 mjeseci KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 23. 04. 2012.
Rasim Čaušević Ubojstvo 5 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 18. 05. 2012.
Vahidin Suljanović Ubojstvo 5 godina zatvora KPZ Bihać Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 28. 09. 2011.
Rifet Bevrnja Ubojstvo u pokušaju 5 godina zatvora KPZ Busovača Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 23. 07. 2014.
Ratko Pantoš Razbojništvo 5 godina zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 23. 04. 2012.
Jasmin Viković Ubojstvo 5 godina zatvora KPZ Zenica Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 07. 2011.
Marko Šantić Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 5 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 29. 11. 2012.
Desto Cucak Nedozvoljeno držanje oružja 5 mjeseci zatvora Na slobodi Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 27. 05. 2011.
Nihad Muco Izazivanje opće opasnosti 5 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 27. 05. 2011.
Željko Miletić Napad na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti 5 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 12. 07. 2011.
Matej Madžarević zv. Dodo Razbojništvo 5 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 09. 05. 2014.
Mirnes Krehmić Krađa 5 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 23. 04. 2012.
Alen Idrizi Teška krađa i teška tjelesna ozljeda 6 godina i 10 mjeseci KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 12. 07. 2011.
Nasmir Hindić Izazivanje opće opasnosti i nedopušteno držanje oružja 6 godina i 11 mjeseci zatvora KPZ Busovača Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 29. 12. 2011.
Safet Mušeta Ubojstvo 6 godina zatvora KPZ Bihać Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 09. 2011.
Aldin Grizović Teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja 6 godina zatvora KPZ Busovača Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 02. 10. 2012.
Dragan Vasiljević Ubojstvo 6 godina zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 26. 02. 2014.
Edin Đulan Produženo kazneno djelo teška krađa 6 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 29. 08. 2012.
Eset Bilanović Ubojstvo 6 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu i 6 mjeseci 29. 12. 2011.
Armin Bešlija Teška krađa 6 mjeseci zatvora Na slobodi Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 27. 05. 2011.
Goran Filipović Nasilničko ponašanje 6 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 17. 10. 2012.
Ratko Vidović Nasilničko ponašanje 6 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 12. 07. 2011.
Hazim Ahmeljić Teška tjelesna ozljeda 6 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 29. 12. 2011.
Rasim Delić Šumska krađa 6 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 08. 05. 2014.
Rade Merdžan Nasilničko ponašanje i teške tjelesne ozljede 6 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 23. 10. 2014.
Sead Šehić Teška tjelesna ozljeda 6 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 19. 02. 2013.
Nedžad Bajramović Ubojstvo na mah i lake tjelesne ozljede 7 godina i 2 mjeseca zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 03. 11. 2014.
Jasmin Đulan Teška krađa 7 godina i 3 mjeseca zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 16. 12. 2011.
Ilija Dovođa Ubojstvo, teške tjelesne ozljede, ugrožavanje sigurnosti, nasilje u obitelji 7 godina i 3 mjeseca zatvora Smanjena zatvorska kazna za 18 mjeseca 13. 03. 2013.
Belma Brulić Ubojstvo 7 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Tuzla Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 05. 12. 2011.
Hasib Mujić Ubojstvo 7 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Bihać Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 10. 05. 2012.
Eldar Muslimović Ubojstvo 7 godina i 6 mjeseci zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazna za 2 mjeseca 13. 03. 2013.
Ismet Delić Ubojstvo 7 godina zatvora KPZ Busovača Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca 23. 07. 2014.
Dragan Marić zv. Gagi Ubojstvo 7 godina zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 07. 05. 2014.
Nebojša Savić Razbojništvo 7 godina zatvora KPZ Orašje Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 10. 2011.
Ševal Zlatić Teška tjelesna ozljeda 7 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 20. 01. 2012.
Anto Čule Razbojništvo 7 godinai 6 mjeseci zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 27. 05. 2011.
Mirsad Omerika Kazneno djelo protiv sigurnosti u prometu 7 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 27. 06. 2012.
Sejad Karić Ubojstvo na mah i nedozvoljeno držanje oružja 8 godina i 4 mjeseca zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 29. 08. 2012.
Josip Cvitanović zv. Cviki Ubojstvo i 2 ubojstva u pokušaju 8 godina zatvora KPZ Mostar Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 03. 04. 2012.
Ivan Radoš Ubojstvo 8 godina zatvora KPZ Mostar Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 23. 04. 2012.
Nahid Alić Ubojstvo 8 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 07. 05. 2014.
Semir Duvnjak Teška kaznena djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja i neukazivanje pomoći osobi ozlijeđenoj u prometnoj nesreći 8 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseca 09. 05. 2014.
Dragan Tankuljić Napad na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti 8 mjeseci zatvora KPZ Busovača Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 27. 05. 2011.
Šahin Hadžihasanović Krađa 8 mjeseci zatvora Na slobodi Smanjena zatvorska kazna za 3 mjeseca 27. 05. 2011.
Zlatko Jarkić Izazivanje opće opasnosti 8 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 12. 07. 2011.
Dževdo Memić zv. Dževad Prevara 8 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 19. 02. 2013.
Izeta Bojić Ubojstvo 9 godina zatvora KPZ Tuzla Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 12. 07. 2011.
Fikret Halilović Ubojstvo 9 godina i 2 mjeseca KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 6 mjeseci 23. 04. 2012.
Asmira Ćosić Prevara 9 godina i 5 mjeseci zatvora KPZ Tuzla Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 25. 10. 2011.
Mario Raič Ubojstvo 9 godina zatvora KPZ Mostar Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 24. 05. 2011.
Mustafa Mehičević Ubojstvo 9 godina zatvora KPZ Sarajevo Smanjena zatvorska kazna za 9 mjeseci 29. 12. 2011.
Zaim Hasanović zv. Zaja Ubojstvo 9 godina zatvora KPZ Tuzla Smanjena zatvorska kazne za 3 godine 29. 12. 2011.
Edin Pelto Ubojstvo 9 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 28. 08. 2012.
Alen Lepirica Ubojstvo 9 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 1 godinu 02. 10. 2012.
Milorad Stanić Ubojstvo 9 godina zatvora KPZ Zenica Smanjena zatvorska kazna za 12 mjeseci 13. 03. 2013.
Ivan Roso Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droga 9 mjeseci zatvora KPZ Mostar Oslobađanje neizdržanog dijela zatvorske kazne 02. 10. 2012.
Nezir Spahić Teška krađa 9 mjeseci zatvora Na slobodi Smanjena zatvorska kazna za 4 mjeseca i 15 dana 27. 05. 2011.
Kenan Mulić Teška i laka tjelasna ozljeda 9 mjeseci zatvora Na slobodi Zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom osudom 12. 10. 2011.
Merim Šehić Prevara Uvjetna osuda na 4 mjeseca zatvora Na slobodi Brisanje presude 07. 05. 2014.
Osman Redžić Sitno djelo krađe, utaje ili prevare Uvjetna osuda na mjesec dana zatvora Na slobodi Brisanje presude 29. 12. 2011.

Izvor: Službeni list Federacije Bosne i Hercegovine

Moj izvor: http://www.cin.ba

Saopštenje Vojvođanskog kluba

Posted: 16. Januar 2016. in Intervjui

VK

Novi Sad, 15. januara  2016.

DRŽAVA SRBIJA NE ŠTITI DEMOKRATSKE PROCESE U VOJVODINI

Vojvođanski klub izražava ozbiljnu zabrinutost za održivost demokratskih procesa u celoj Srbiji, a posebno u Vojvodini, povodom potpunog ukidanja osnovnih demokratskih prava delu odbornika u lokalnom parlamentu u Beloj Crkvi, koje je praćeno ne samo političkim, već i fizičkim nasiljem.

Činjenica da je Vojvodina već dve godine poligon za nedemokratsko dokazivanje moći koalicije koja vlada na republičkom nivou, ipak nas nije pripremila na ovako direktno i nasilno suspendovanje demokratije, zarad osvajanja vlasti na lokalnom nivou. S druge strane, tokom poslednjih par godina, preuzimanje lokalne vlasti od strane SNS i njihovih koalicionih partnera, u mnogim opštinama u Vojvodini je izvedeno i nelegalno i nasilno, što nas sve svrstava u saučesnike, jer nismo uspeli da nađemo demokratski način da ovakve pojave zaustavimo. Dok mi tražimo legalne, legitimne, nenasilne i demokratske načine da zaustavimo političko nasilje naprednjaka, stanje se sve više pogoršava, a nasilje prestaje da bude samo političko, jer prerasta i u fizičko, sa značajnim elementima dela podložnih krivičnom gonjenju. Time pitanje političkog nasilja prerasta u ozbiljan bezbednosni problem, na koji je neodgovorno ne reagovati!

Iz toga izvlačimo zaključak da se takvo političko nasilje, koje sve više prerasta u direktno fizičko nasilje i kriminal – legalnim, legitimnom, nenasilnim i demokratskim načinom, uz pomoć zvaničnih organa države Srbije, ne može rešiti, odnosno – da je neophodno tražiti međunarodnu zaštitu.

Smatramo da nije dobro čekati na raspisivanje pokrajinskih i lokalnih izbora, pa da se tek tada zatraži ovakva zaštita, jer do tada – još mnogo toga može da se desi, a sudeći po Beloj Crkvi – i desiće se.

Zato se Vojvođanski klub pridružuje inicijativi Pokrajinskog sekretara za lokalnu samoupravu, za traženje međunarodne zaštite za Vojvodinu i demokratiju u Vojvodini, uz proširenje i konkretizaciju tog zahteva:

  • Tražimo hitnu međunarodnu zaštitu za demokratske institucije i procese na lokalnom i pokrajinskom nivou, kao i međunarodnu zaštitu svih učesnika demokratskih procesa u Vojvodini: nosilaca javnih funkcija, poslanika, odbornika, novinara, zaposleniih u zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, kulturi i u svim drugim delatnostima u kojima su neistomišljenici na udaru republičke vlasti, koja ukida i derogira njihova osnovna prava i primenjuje različite metode zastrašivanja.
  • U skladu sa nastalom situacijom posebno ističemo potrebu da se, u vreme predstojeće predizborne kampanje i samog izbornog postupka, obezbedi zaštita svih građana Vojvodine, bez obzira na političku, versku i nacionalnu pripadnost, jer aktuelna republička vlast pokazuje sklonost ka ne biranju sredstava za zaustavljanje i ućutkivanje političkih neistomišljenika.

Ovo saopšenje Vojvođanskog kluba biće prosleđeno organima Evropske unije, kao i svim međunarodnim i srodnim organizacijama sa kojima Klub sarađuje.

Za Vojvođanski klub

dr Branislava Kostić, Predsednica

Amela PenavaIzgradili smo partnerski odnos sa relavantnim institucijama koje se bave odgojno-obrazovnim radom sa našom djecom i participiramo partnerski u donošenju odluka u interesu za našu djecu u odgojno-obrazovnom procesu u Kantonu…..Cijela društvena zajednica je zakazala, svi su odgovorni ,ali sada nažalost se ne može ništa uraditi za tragično izgubljeni život, ali se moraju poduzeti mjere da se nikada više nikome ne desi ovakav tragičan događaj.Svi smo potreseni i izražavamo duboku sućut roditeljima i porodici našeg Mahira…..Kroz vijeća roditelja se rješavaju ti problemi sa uključivanjem pedagoga, psihologa škole a po potrebi socijalnog radnika…..Zakone imamo ali ih ne primjenjujemo. Preventiva je uslov za sve…..Pristup mora ići multidisciplinarno.Prva i najbitnija karika u odgoju je porodica, tj.roditelji. Međutim, imamo jako veliki broj djece čiji roditelji trebaju pomoć pri odgoju dijeteta.Tu mora postojati takav sistem koji će pomoći odrastanju i odgoju djece na pravilan način.Što znači svi skupa moramo djelovati i na mikro i makro planu…..Hitno je neophodna dubinska reforma obrazovnog sistema u cijeloj BiH, gdje će se kroz rasterećenje i reformu nastavnih planova i programa dati na značaju odgojnoj komponenti i samim tim ne može biti viška prosvjetnih radnika u školama ako se bude radilo istovremeno i na odgojnoj komponenti koja ima isti ili veći značaj od obrazovne komponente, a posebno u današnjem vremenu pada moralnih vrijednosti u svakom segmentu….. Samo zdrava nacija BiH je sigurnost ekonomske stabilnosti…..Mi roditelji moramo biti oslonac našoj djeci u odgoju, jer naša najveća bogastva i trajne investicije su naša djeca. Djeca se ponašaju onako kako se mi ophodimo prema njima i kako im pokazujemo moralne vrijednosti i koliko im poklanjamo pažnje, ljubavi i pozitivnih smjernica….. Ako nismo u stanju sami potražiti pomoć stručnog kadra (pedagoga,psihologa,porodična savjetovališta……) jer vrlo je bitno pomoći djeci da se otvore i pričaju o problemu jer svaki problem je rješiv kroz razgovor…..

Koliko škola pokriva Vijeće i koliko roditelja učenika osnovnih i srednjih škola na području Kantona ono predstavlja?

PENAVA:Predstavlja sve osnovne i srednje škole na Kantonu ali ne privatne.

Koje su ingerencije Vijeća -kako prema školama tako i institucijama sistema, pa i javnosti? Da budem konkretniji:da li su neke odluke donešene na nivou Vijeća obvezujuće i za koga, naprimjer?

PENAVA:Izgradili smo partnerski odnos sa relavantnim institucijama koje se bave odgojno-obrazovnim radom sa našom djecom i participiramo partnerski u donošenju odluka u interesu za našu djecu u odgojno-obrazovnom procesu u Kantonu.

Da li Vijeće pokriva i privatne škole, uključujući i internacionalne, posebno onu na Ilidži?

PENAVA:Ne.

Vršnjačko nasilje je prisutno u školama, pa i u onima na području vašeg Kantona. Naravno, povod za ovaj razgovor je tragičan kraj 14-togodišnjeg rahmetli Mahira Rakovca. Istraga jeste u toku, ali ko je sve po Vama u njegovom slučaju zakazao u fazi preventive?

Mahir R.

PENAVA:Cijela društvena zajednica je zakazala, svi su odgovorni ,ali sada nažalost se ne može ništa uraditi za tragično izgubljeni život, ali se moraju poduzeti mjere da se nikada više nikome ne desi ovakav tragičan događaj.Svi smo potreseni i izražavamo duboku sućut roditeljima i porodici našeg Mahira. 

Da li Vama, kao strunoj suradnici Vijeća roditelja, prijavljuju slučajeve vršnjačkog nasilja u školama i šta se poduzima u tim situacijama? Ima li rezultata?

PENAVA:Kroz vijeća roditelja se rješavaju ti problemi sa uključivanjem pedagoga, psihologa škole a po potrebi socijalnog radnika.

Kako i kada, zapravo, prepoznati da dijete ima problema sa raznim oblicima zlostavljanja u školi i kako na to reagirati?

vrsnjacko nasilje

PENAVA:Prepoznati se treba i odmah reagirati, kroz pedagošku službu škole sa uključivanjem roditelja, a sem toga je vrlo bitno raditi na edukaciji učenika o međuvršnjačkom nasilju kao negativnom ponašanju sa velikim posljedicama,jer svaki oblik nasilja nije prihvatljivo ponašanje.

Podržavate li izmjenu zakonske regulative za sankcioniranje počinitelja vršnjačkog nasilja i hoće li to biti dovoljno, eventualno, da se ta pošast koja je zahvatila i naše bh. društvo, barem u nekoj mjeri reducira?

PENAVA:Istinski i jedini pravilan način je planski, sistemski provoditi određene mjere i aktivnosti sa 100%-tnom implementacijom kroz sve osnovne i srednje škole kao dio sistema koji će za rezultat imati ranu detekciju međuvršnjačkog nasilja i na taj način će se reagirati i raditi i sa dijetetom koje vrši nasilje, jer je to alarm za pomoć, kao i dijetetom koje je trpi nasilje, da se ne bi desio tragičan kraj. Zakone imamo ali ih ne primjenjujemo. Preventiva je uslov za sve.

Ali, svaka bolest i svaka pojava, osim što se liječe treba ih i prevenirati, zar ne.Gdje i kako preventivno djelovati da se bitno smanji broj maloljetnih delikvenata a time i koliko-toliko stane na putporastu vršnjačkog nasilja u našoj zemlji? Da li su te adrese: porodica, odgojno-obrazovne institucije,vjerske zajednice, mediji…, pojedinačno ili sve skupa zajedno?

PENAVA:Pristup mora ići multidisciplinarno.Prva i najbitnija karika u odgoju je porodica, tj.roditelji. Međutim, imamo jako veliki broj djece čiji roditelji trebaju pomoć pri odgoju dijeteta.Tu mora postojati takav sistem koji će pomoći odrastanju i odgoju djece na pravilan način.Što znači svi skupa moramo djelovati i na mikro i makro planu. Školama vratiti odgojnu komponentu, ojačati ulogu porodice kao ćelije društvene zajednice, ali kontinuirani rad. Intezivirati rad vijeća roditelja kroz svaku školu, jer još uvijek imamo i škole gdje su roditelji indiferentni i ne uključuju se a imaju mogućnost, jer Vijeće roditelja je dio Zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju i kao partneri mogu dati puni doprinos.Imamo jako puno pozitivnih primjera koji trebaju biti modul za sve škole u BiH. Hitno je neophodna dubinska reforma obrazovnog sistema u cijeloj BiH, gdje će se kroz rasterećenje i reformu nastavnih planova i programa dati na značaju odgojnoj komponenti i samim tim ne može biti viška prosvjetnih radnika u školama ako se bude radilo istovremeno i na odgojnoj komponenti koja ima isti ili veći značaj od obrazovne komponente, a posebno u današnjem vremenu pada moralnih vrijednosti u svakom segmentu.

Imate li neke usporedne pokazatelje o obimu i intenzitetu vršnjačkog nasilja na području vašeg Kantona u odnosu na drugih devet kantona u F BiH, pa i u odnosu na manji entitet?

PENAVA:Ne, nemamo, ali u globalu, nasilje je prisutno u cijeloj BiH, prema istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije a to je alarm za sistemsko, plansko, kontinuirano rješavanje kroz programe resocijalizacije, društveno- korisnim radom, volontiranjem, jačanjem kapaciteta stručne službe koja će provoditi određene programe kroz sistem, jer svako participiranje je kratko i bez dugoročne vizije. Samo zdrava nacija BiH je sigurnost ekonomske stabilnosti.

Na samom kraju, imate li neku poruku svim roditeljima naše djece u BiH vodeći se onom znakovitom sintagmom da su djeca “naši sutrašnji suci…”?

PENAVA:Mi roditelji moramo biti oslonac našoj djeci u odgoju, jer naša najveća bogastva i trajne investicije su naša djeca. Djeca se ponašaju onako kako se mi ophodimo prema njima i kako im pokazujemo moralne vrijednosti i koliko im poklanjamo pažnje, ljubavi i pozitivnih smjernica.
Zanemariti sva druga okruženja,razgovarati i provoditi vrijeme sa djecom.,,jer samo zdrave, mlade ličnosti će biti korisne i sebi i drugima i čitavoj društvenoj zajednici.Primjećivati svaku promjenu u ponašanju i uključiti se u rješavanje da bi se pomoglo dijeteu. Ako nismo u stanju sami potražiti pomoć stručnog kadra (pedagoga,psihologa,porodična savjetovališta……) jer vrlo je bitno pomoći djeci da se otvore i pričaju o problemu jer svaki problem je rješiv kroz razgovor.Naša djeca su samo djeca i treba imati pozitivan utjecaj nas samih na njihovo odrastanje, karakter, navike, empatiju prema drugom i drugačijem.Roditelji moraju biti partneri u odgojno obrazovnom procesu sa menadžmentom škole kroz rad Vijeća roditelja, Školskog odbora i na taj način doprinijeti boljem odgojno-obrazovnom procesu u školama. Mijenjati Zakon o srednjem obrazovanju gdje će se djetetu obavezno dati tri godine srednjeg obrazovanja (zanat), samim time mlada osoba će biti produktivna i korisna za tržište jer sadašnji zakon je obavezujuće dvije godine a samim tim dijete izlazi iz srednje škole bez profesije.Na taj način ćemo kroz zakonsku osnovu pomoći mladima, smanjiti nepismenost u BiH i imati dugoročne pozitivne rezultate. Obavezno proširiti Školske odbore sa još dva roditelja a sada je samo jedan roditelj i obavezati roditelje da budu dio odgojno-obrazovnog procesa jer problemi iz osnovnih škola se prenose u srednje škole i postaju intezivniji.Vijeće roditelja Kantona Sarajevo je postalo pridružena članica Evropske asocijacije roditelja sa sjedištem u Beču poslije jedne Međunarodne konferencije u Beogradu gdje sam izlagala pozitivnu praksu participacije roditelja u O.Š.”Skender Kulenović” u Sarajevu a samim tim Kantonu i BiH .Sa osnovnim ciljem da dovedem Evropu da uloži u naše postojeće škole i da se približimo evropskim standardima obrazovanja i obezbjedimo našoj djeci bolju budućnost.NAŠA DRUŠTVENA ZAJEDNICA BiH mora početi ulagati u odgojno-obrazovni proces, raditi preventivno….Početi stvarati i ekonomski jačati državu kroz privredu, otvaranje radnih mjesta i na taj način pomoći mladima da žive u sigurnijem okruženju….

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

PENAVA:Hvala i vama.Moja poruka za sve građane BiH da zajedno trebamo raditi i graditi sigurniju državu za našu djecu i ne zaboraviti :”Naše je samo ono što damo”. Hvala.

RAZGOVARAO:Bedrudin GUŠIĆ (751)

vrbas-miso

sidran-620x330

U Sarajevu se jutros munjevitom brzinom raširio trač o tome kako je nagrabusio jedan marljivi savjetnik u Predsjedništvu BiH zato što je u skici za govor kojeg njegov šef – ako baš bude u nevolji da ga mora izgovoriti ! – upotrijebio zaboravljenu bosansku frazu koja se izgovara pri dočeku neželjenog gosta. Pola se rekne njemu u lice, a pola progunđa u šerpu na šporetu:

DOBRODOŠAO, KAD TE ĐAVO DONIO !

Svejedno što od države BiH nezvani gosti – predsjednik i članovi Vlade susjedne države, u punom sastavu – čine težak diplomatski prekršaj i time narušavaju sva pravila ponašanja i odnošenja među suverenim i uzajamno priznatim državama – taj je nesretni savjetnik ipak zaslužio da mu se natrljaju uši ! Zašto ? Zato što je, u skladu sa usaglašenom i općeprihvaćenom pomiriteljskom politikom našega državnog vrha za delegaciju Republike Srbije trebao pripremiti IZVINJENJE uime svih onih građana Banje Luke koji iz objektivnih razloga neće moći prisustvovati dočeku i proslavi današnjeg, najvažnijeg entitetskog praznika. Nisu tu važna pojedinačna imena, bilo je dovoljno pobrojati samo prezimena porodica u čije se ime izgovara izvinjenje. Savjetnik je morao negdje priruci, u nekom registru ili ladici, imati spisak što ga je prije tri godine sačinio banjalučki publicist i književnik Zlatko Lukić (danas stanovnik Norveške, Švedske i slično). Taj spisak objavljen je na portalu DEPO, 24.1.2014. – prije gotovo pune dvije godine.

SPISAK 1033 PORODICE KOJIH VIŠE NEMA U BANJALUCI

ABADŽIĆ, Abaza, Abazi, Abazagić, Abazović, Abdić, Abdiji,
Abdulahagić, Abdulahović, Abdulai, Abdulaj, Abdulić,
Abdulović, Abdurahmanović, Abidagić, Abidilović, Adamec,
Ademović, Adilagić, Adilović, Adrović, Afgan, Aganović,
Agatić, Agić, Agotić, Ahmetović, Ahmetspahić, Ajanović,
Ajzerle, Alagić, Alatović, Aldobašić, Alibašić, Alibegović,
Aličević, Aličić, Alić, Alidžanović, Alihodžić, Alijagić,
Ališa, Ališić, Alispahić, Alivodić, Altarac, Aljoša, Alkić,
Ambrozić, Amidžić, Anaćić, Ančić, Andrić, Andrijević,
Andromako, Anić, Antonić, Antunović, Antolić, Anušić,
Arabadžić, Arambašić, Arapović, Arar, Arifagić, Arnautović,
Atlagić, Atić, Ašić, Aubreht, Avdagić, Avdibegović, Avdić,
Avdija, Avdijevski,

BABAHMETOVIĆ, Babić, Bačić, Badić, Bagarić, Bahonjić,
Bahtijaragić, Bahtijar, Bahtijarević, Bajagić, Bajagilović,
Bajilović, Bajraktarević, Bajramović, Bajrić, Bakalbašić,
Balaban, Balagić, Balagija, Balešić, Balić, Balonek, Balvan,
Balvanović, Bandžović, Banusi, Barać, Barić, Barišić, Baroš,
Bartulović, Baručija, Bastijančić, Bašimamović, Bašagić,
Bašić, Batinić, Bečić, Bećirbašić, Bećirbegović, Bednarčuk,
Beganović, Begić, Beglerović, Beglerbegović, Begović,
Beharić, Bejdić, Beka, Bekić, Bekrić, Bektašević, Belini,
Beneš, Benko, Berber, Berberović, Berbić, Berendika, Berić,
Bertotti, Bešić, Beširević, Bešlagić, Bešlić, Bezrodnik,
Biberić, Bibić, Bibuljica, Bićanić, Bijelić, Bijol,
Bilalbegović, Bilandžija, Bilić, Biruški, Bišćević, Biško,
Blažević, Blentić, Boban, Bobek, Bočiluk, Bodnaruk,
Bojadžić, Bojer, Bojić, Bojović, Boltuzić, Borančić, Borić,
Borovac, Borović, Bosančić, Bosnić, Bostan, Bošnjak, Botić,
Božić, Breitenberger, Brandl, Branković, Brekalo, Brkić,
Brković, Brnić, Brnjak, Brtan, Bubalo, Buca, Bućo, Budimir,
Budimlić, Budin, Budiša, Buhić, Bukić, Bukvić, Bulut,
Buljugić, Bunić, Burazerović, Burazor, Burazorović, Burda,
Bursać, Burić, Buro, Burut, Burzić, Bušatlić, Buzaljko,
Buzdalek, Bzik,

CACAN, Cerić, Cero, Cetofski, Cincar, Ciraj, Coco, Cof,
Cota, Cripljanin, Crkvenčić, Crnalić, Crnić, Crnkić,
Crnomat, Cukerić, Cvitan,

ČABARABADŽIĆ, Ćabdžić, Čabrić, Čalma, Čavlović, Čampara, Čehobašić,Čejvan, Čeleš, Ćenanović, Čirkić, Čujić, Čalo, Čamdžić,
Čančar, Čandek, Čardžić, Čauš, Čaušević, Čavar, Čavka,
Čekić, Čelebić, Čengić, Černi, Čivljak, Čizmić, Čokić,
Čolak, Čondrić, Čoralić, Čorbegović, Čorbić,

ĆAJO, Ćatić, Ćehajić, Ćehić, Ćejfović, Ćejvan, Ćengić,
Ćeranić, Ćerimagić, Ćerimić, Čerimpašić, Ćirić, Ćirkić,
Ćirkinagić, Ćokić, Čolić, Ćoralić, Ćorbo, Ćorković, Ćorluka,
Ćosibegović, Ćosić, Ćošabić, Ćošković, Čović, Ćuk, Ćukur,
Ćulum, Ćurčija, Ćurić, Ćurlić,

DABULHANIĆ, Danelišen, Dautćehajić,Debeljak,Dedić,Dedukić,
Dedušić, Delač, Delibašić, Delić, Delnezirević, Deljanin,
Demir, Demirača, Demirović, Deranić, Dervišević, Dervišić,
Dervović, Destanović, Deumić, Didović, Digusto, Dindić,
Dinek, Divić, Dizdar, Dizdarević, Dobrač, Dodić, Dolić,
Domazet, Domić, Domuzinović, Donković, Dovgan, Dražić, Drča,
Drinčić, Drobić, Droždek, Dubalhanić, Dubica, Dubičanac,
Duić, Dujilo, Dujmenović, Dujmić, Dujmisić, Dujsić, Dujso,
Duljić, Duna, Duraković, Durbić, Durgutović, Durić, Durut,

DŽABIĆ, Džaferagić, Džaferbegović, Džaferović, Džaja,
Džandro, Džanić, Džankić, Džebić, Džebo, Džehverović,
Džerahović, Dželić, Džigunović, Džihić, Džiho, Džin,
Džindić, Džinić, Džolić, Džonlić, Džafić, Džumhur,

ĐELIĆ, Đabić, Đođić, Đolić, Đonlagić, Đulić, Đumišić,
Đuvelek, Đuzel,

EKIĆ, Elijas, Elkaz, Eminović, Erceg, Erović,

FABIĆ, Fajković, Falan, Fatkić, Fazlagić, Fazlić, Feraget,
Ferhatović, Fejzić, Ferizović, Ferjančić, Ferković, Ferušić,
Filipović, Finčić, Fišeković, Fišić, Folkner, Franjić,
Frcić, Fric, Forić, Frljević, Fulanović,

GABIĆ, Gačić, Gagula, Gajetić, Gajić, Gaković, Galešić,
Galić, Galijaš, Galijašević, Ganić, Ganović, Ganibegović,
Garćević, Garić, Gašić, Gašnjani, Gašpar, Gavran, Gazić,
Germović, Glavaš, Glavičić, Glavina, Gluhać, Gluhonjić,
Gnjip, Golalić, Golbeher, Golić, Golub, Golubović,
Gorušanović, Gotlin, Gotovuša, Govedar, Gozić, Grabić,
Grabovac, Gračanin, Gradašćević, Građanin, Graho, Grahovac,
Grahović, Graljuk, Granić, Granulić, Grbešić, Grbić, Grgić,
Grgičević, Grgurević, Grotić, Grozdanić, Grujić, Gubo,
Guljaš, Gunić, Guri, Gušić, Gutlić, Gvožđar,

HABIBOVIĆ, Habul, Hadrović, Hadžagić, Hadžiabdić,
Hadžiabdulahović, Hadžiahmetović, Hadžialić, Hadžiavdak,
Hadžibajramović, Hadžibašić, Hadžić, Hadžidedić,
Hadžihafizbegović, Hadžihalilović, Hadžikadić, Hadžikarić,
Hadžimešinović, Hadžimujagić, Hadžiomerović,
Hadžiomerspahić, Hadžiosmanović, Hadžisaković,
Hadžiselimović, Hadžiosmanaliefendić, Hadžišabić, Hadžović,
Hafizović, Hajdarević, Hajdarpašić, Hajić, Hajrić,
Hajrudinović, Hajrulahović, Halalkić, Halilić, Halilović,
Halimić, Halimović, Halvadžija, Hamidović, Hamzić, Hamula,
Handan, Handanović, Handžić, Hanjalica, Hanjalić,
Harambašić, Harbaš, Hasagić, Hasanagić, Hasanbašić,
Hasanbegović, Hasani, Hasanić, Hasić, Haskić, Hasković,
Hasukić, Hatibović, Havralenko, Hazbi, Haznadar, Hejni,
Heldić, Helić, Hemon, Heralić, Hercegovac, Herić, Herman,
Hidić, Hir, Hodžić, Hojić, Hojkurić, Horozović, Horvat,
Horvatović, Hot, Hotić, Hotilovac, Hotilović, Hozić, Hozo,
Hren, Hrkač, Hrle, Hromadžić, Hromatko, Hrstić, Hrustić,
Hubier, Hujić, Hukić, Huremović, Husedžinović, Huseinbašić,
Huseinbegović, Huseinović, Husetić, Husić, Huskanović,
Huskić, Husrefović,

IBRAHIMBEGOVIĆ, Ibrahimović, Ibraković, Ibrekić, Ibričić,
Ibrišagić, Ibrišević, Ibrišimović, Ičagić, Idrizović, Idžan,
Ikan, Ikeljić, Ilijazagić, Imamagić, Imamović, Insanić,
Ilovača, Imširović, Isaković, Islamović, Ivaniš, Ivaštanin,
Iveljić, Ivezić,

JAHIĆ, Jajčević, Jakić, Jakirlić, Jakobašić, Jakovoljević,
Jakumatović, Jakupović, Jamak, Jamaković, Janković, Janjić,
Jarak, Jaran, Jašarević, Javor, Jelača, Jelačić, Jeličić,
Jelić, Jerković, Ješe, Jezidžić, Jokić, Jorgić, Josipović,
Jovičić, Jović, Jugo, Jujić, Juklen, Julardžija, Jungić,
Junuzagić, Junuzović, Jurić, Juričić, Jurinović, Jurišić,
Jurišković, Jurković, Jusić, Jusufagić, Jusufbegović,
Jusufović, Juzbašić,

KABILJAGIĆ, Kadenić, Kadić, Kadribegović, Kadrić, Kahriman,
Kahrimanović, Kajević, Kajfež, Kalabić, Kalač, Kalabić,
Kalauzović, Kaliman, Kalin, Kaluđerović, Kampuš, Kanlić,
Kantoci, Kapetanović, Kapidžić, Karabeg, Karabegović,
Karačić, Karaduz, Karadža, Karaga, Karahalilović, Karajlić,
Karamatić, Karamehić, Karaselimović, Karat, Kartal,
Karaušrefbegović, Kasapović, Kasipović, Kasper, Kastelić,
Kasum, Kasumović, Kašljević, Katana, Katušić, Kaurin,
Kazaferović, Kazaz, Kelava, Keljalić, Keran, Kerenović,
Kerić, Kern, Keser, Keserović, Kesić, Kevac, Kezić,
Kirchbaumer, Kirn, Kivač, Klaić, Klarić, Klaser, Klečina,
Klemenčić, Klepić, Klindić, Klipić, Klipanović, Ključanin,
Kljunić, Knez, Knezević, Knežević, Kobašlić, Kobašlija,
Kobilj, Kolabarić, Kolak, Kolarević, Kolarić, Kolobarić,
Kolonić, Koljenović, Komarica, Komić, Komljenović, Komenić,
Konić, Konofski, Konošić, Konjhodžić, Kopanja, Korčeba,
Korić, Korjenić, Kos, Kostelnik, Kotorić, Kovač, Kovačić,
Kovačević, Kozaragić, Kozarčanin, Kozarić, Kozlagić,
Kozličić, Kožo, Krajišnik, Kralj, Kremesec, Kreso, Krezić,
Krhalić, Kristo, Krivić, Krivaja, Križanović, Krkić, Krlić,
Krnatić, Krnetić, Krnjić, Kršlak, Krstanović, Krupa, Krupić,
Kruško, Krzić, Kuc, Kuček, Kučuković, Kuduzović, Kufner,
Kujundžić, Kulenović, Kulić, Kuljanac, Kupljenik,
Kurbegović, Kurić, Kurjak, Kurspahić, Kurtagić, Kurtić,
Kurtović, Kuruzović, Kušmić, Kušmirc, Kuštrić, Kutela,
Kvasnij,

LACKOVIĆ, Lagundžija, Laštro, Lastrić, Latić, Latifić,
Lattinger, Latkovac, Leko, Letica, Lerh, Lesić, Lević,
Ligić, Lihović, Liović, Lipovac, Lisičar, Litrić, Livnjak,
Logo, Lojić, Lojo, Lokmer, Lolić, Lopar, Lovčalić,
Lovrenčić, Lovrenović, Lovrić, Lovšin, Lozić, Lucević,
Lugarić, Lukačević, Lukenda, Lukić, Lukšija, Lulić, Lupić,

LJESKAVICA, Ljevar, Ljubičić, Ljubović, Ljušev, Ljutić,
Ljutović,

MAČEDONCI, Mačkić, Maglajlić, Maglić, Maglajlija,
Mahmutagić, Mahmutefendić, Mahić, Mahmić, Mahmutović,
Mahurić, Majdanac, Majdandžić, Majstorović, Makor,
Malagajski, Malbašić, Malešević, Malić, Malikić, Malinić,
Malkić, Malkoč, Maluhija, Mamuza, Mance, Mandić, Manojlović,
Marić, Marinković, Marjanović, Markov, Marošević,
Martinović, Marukić, Marušić, Masak, Masleša, Masli, Maslo,
Mastnak, Mašić, Mašinović, Matenda, Matić, Matijević,
Matinjanin, Matić, Mažar, Medenhodžić, Medić, Medved,
Mehdić, Mehadžić, Mehica, Mehmedović, Mehinović, Mehulić,
Memić, Memišević, Memon, Merđanović, Merđić, Merkec, Mermol,
Mešić, Mešinović, Midžić, Miftari, Mihaljević, Miheljčić,
Miholić, Mijatović, Miketa, Mikuš, Miletić, Milovac,
Milutinović, Miljanović, Miljević, Milošević, Misirlić,
Mišić, Mišković, Mitrović, Mjede, Mlivić, Mollnar, Moretti,
Mosinović, Mostarac, Mottl, Mrak, Mravac, Mraz, Mršić,
Muftić, Muhadžić, Muhedinović, Muhsinović, Muhurdarević,
Mojović, Muhamutović, Muharemović, Muharemspahić, Muhić,
Mujačić, Mujadžić, Mujagić, Mujakić, Mujčić, Mujčinović,
Mujičić, Mujezinović, Muji, Mujkanović, Mujkić, Mujnović,
Mulabdić, Mulabegović, Mulahasanović, Mulalić, Mulaomerović,
Mundžić, Mulji, Muminović, Muratagić, Muratović, Musić,
Musličić, Mulisić, Mustajbašić, Mustedanagić, Mušan, Mutić,
Mužević,

NADAREVIĆ, Najrajter, Nalbantić, Nalić, Nanut, Naprelac,
Narančić, Naskov, Nasup, Naumov, Nazalević, Neslan,
Neslanović, Ness, Nezirević, Nikolić, Nižalek, Novak,
Novosel, Novicki, Nuhović, Numanović, Nurudinović, Nurkić,
Nurspahić, Nuspahić,

OBRADOVAC, Obralić, Odić, Odobašić, Ojdanić, Okanović,
Olević, Olujić, Omanović, Omeragić, Omerbašić, Omerbegović,
Omerčehajić, Omerhodžić, Omerkić, Omerović, Omić, Omukić,
Opalić, Opolcer, Orlovac, Oruč, Osmančević, Osmanović,
Ostman, Ostojćić, Ostojić, Ostrouška, Ovčica, Ovčina,
Ozanić,

PALA, Paić, Pajić, Palislamović, Pandić, Pandžić, Palalić,
Panjeta, Papić, Parić, Partalo, Pascolo, Pastuhović,
Pašalić, Pašić, Paulin, Pavelić, Pavičić, Pavić, Pavković,
Pavleka, Pavlešin, Pavlić, Pavliško, Pavlović, Pačariz,
Pećanac, Pedić, Pegan, Pehadžić, Pehlić, Pehlivanović,
Pejaković, Pekez, Pekić, Pelak, Perija, Perišić, Pernek,
Peternel, Petričević, Petrović, Pezić, Pikula, Pilaušić,
Pilić, Piralić, Pirić, Plačko, Plaćo, Plavetić, Plazanić,
Pleić, Pletikosa, Pletilić, Pleša, Plićanić, Plivac, Pobrić,
Podnar, Popaja, Popara, Poparić, Popović, Pogorelac,
Podgornik, Polanec, Porić, Porobić, Porobija, Poteri,
Poturović, Pozderac, Požgaj, Požlep, Prcić, Pranjić, Predić,
Pregl, Pristaš, Prlja, Prpić, Priliplija, Pržulj, Psutka,
Psorn, Pučaj, Pućurica, Pudar, Pugelnik, Puhalić, Pujić,
Puljić, Purič, Purišić, Purivatra, Puškar, Pustahija,

RAC, Raca, Račić, Radić, Radaslić, Radman, Radončić,
Rahimić, Rajić, Rakić, Rako, Raković, Ramadani, Ramadanović,
Ramić, Ramizović, Ramljak, Ramukić, Ramusović, Rastoder,
Rašak, Ravlić, Razbusek, Rebrina, Redžepović, Redžić, Reiz,
Relja, Reljić, Repac, Rešić, Retel, Riđal, Rihtermoc,
Rizvanbegović, Rizvanović, Robović, Rojc, Rold, Rolih,
Rošer, Rozić, Rožajac, Rudak, Rukavina, Runić, Rustanpašić,
Rustempašić, Ružić, Ružićić,

SABO, Saćić, Sadagić, Sadaut, Sadić, Sadiković, Sahačić,
Saitović, Salahović, Salama, Salamunić, Salihagić,
Salihović, Salkanović, Saltaga, Saltagić, Samardžić,
Samardžija, Sarač, Saračević, Sarajlić, Sarajlija, Sarkotić,
Sauerborn, Savić, Schubert, Sedić, Sefer, Seferović, Sefić,
Sejdić, Sejdinović, Seksan, Selec, Selimbegović, Selimović,
Selman, Semiz, Senek, Serhatić, Sesar, Sijarić, Sijerćić,
Sikirić, Silajdžić, Simatović, Simiratić, Sinanović,
Siniković, Sipić, Sitnica, Skakavac, Skenderija, Skočibušić,
Skoko, Skopljak, Skorup, Skulo, Sladoljev, Slavulj, Slipac,
Slamanjković, Smailagić, Smailbegović, Smailović, Smajić,
Smajlagić, Smajuković, Sobo, Sofić, Softić, Sojtarić, Sokal,
Soko, Sokolović, Solak, Somić, Sorić, Spahić, Spahović,
Stanić, Stanković, Starčević, Stehlik, Stojčević, Strelec,
Subašić, Suhonjić, Suhović, Sulejmanpašić, Sulojdžić,
Suljić, Suručić, Sušilović, Sušnica,

ŠABANOVIĆ, Šabić, Šaćirović, Šahović, Šaković, Šalak, Šalić,
Šamlija, Šanta, Šantra, Šarac, Šarčević, Šaranović, Šarić,
Šarvan, Šašić, Šašivarević, Šaškin, Šatrić, Šebenik,
Šećeragić, Šećerbegović, Šećerkadić, Šego, Šeherćehajić,
Šehić, Šehović, Šahurić, Šemić, Šenek, Šeranić, Šerbić,
Šerić, Šerifović, Šestović, Šibalović, Šibarević, Šibić,
Šiljković, Šimbera, Šimleša, Šimunđa, Šimundžić, Šimunec,
Šiniković, Šipo, Šipraga, Šips, Širbegović, Širbić, Šišić,
Škaljić, Škarija, Škodra, Škoro, Škrgo, Škulj, Šljivar,
Šljivić, Šljivo, Šmileša, Šmit, Šomić, Šorli, Šošić,
Španović, Špica, Štadler, Štaljo, Štefanac, Šturm, Šugić,
Šundrić, Šuvalić, Švraka,

TABAKOVIĆ, Tadejević, Tadić, Tadžić, Tafilović, Tagi,
Tahirović, Talić, Talović, Tamamović, Tanjga, Tarle,
Tasović, Taslidža, Tatar, Tatarević, Tauš, Tekač,
Teljigović, Tenjević, Terzić, Teskeredžić, Tetarić, Tibold,
Tinjić, Tiro, Todorovac, Tomić, Tonković, Topalović, Topić,
Traković, Trčić, Tripalo, Trkovnik, Trnovac, Trokić,
Trubajić, Tucek, Tufegdžić, Tufekčić, Tukarić, Tulek, Tulić,
Turčinhodžić, Turčinović, Turkanović, Tustonić, Tušek,
Tutić,

UNKIĆ, Uvalić, Uzeirović,

VAJRAČA, Valenčić, Valentić, Valjevac, Varga, Varjača,
Varmaz, Vasilišin, Vehabović, Velić, Verem, Veron, Werner,
Vidaković, Vidimlić, Vidović, Vidžen, Vinčević, Vipotnik,
Višić, Vitjuk, Viržlin, Vižin, Vižlin, Vladimirov, Vlajnić,
Vojinović, Volf, Vojić, Volk, Vološin, Voljč, Vrebac,
Vučetić, Vučić, Vučković, Vujić, Vujović, Vukoja, Vuković,
Vuksić, Vuletić, Vulić, Vurzberg,

ZAHIĆ, Zahirović, Zaimović, Zamola, Zanoti, Zdenac, Zeba,
Zečić, Zehrić, Zejnić, Zejnilagić, Zejnilović, Zelinčević,
Zeljković, Zembo, Zemić, Zgorelac, Zilić, Zjajo, Zjakić,
Zlatarević, Zoltan, Zorić, Zovkić, Zrile, Zrno, Zubović,
Zuhdić, Zuhrić, Zukančić, Zulić, Zulkić, Zvirac, Zvirkić,
Zvizdić,

ŽABO, Žilić, Žiško, Živković, Žižak, Žuna, Žutić,

Spisak nije konačan i književniku Zlatku Lukiću i danas pristižu informacije sa novim prezimenima, jevrejskih, hrvatskih, bošnjačkih i ‘ostalih’ porodica prognanih iz lijepe Banje Luke – u kojoj nije bilo rata, koju niko nije okovao Opsadom, niti je po njenim alejama krhalo teško željezo, ni gorjele kuće, ni ljudi padali kao snoplje, pod kišama od snajpera i granata !

Praktičan i istodobno vizionarski um srbijanskog premijera Aleksandra Vučića zasigurno bi velikodušno prihvatio izvinjenje opravdano odsutnih Banjalučana i svi bi eventualni ekscesi i nesporazumi bili unaprijed onemogućeni.

obrada: novihorizonti.ba

Izvor: portal novihorizonti.ba od 9. januara 2016.

KastratovicCentar je neformalno osnovan 1992. godine, kada se okupila grupa osječkih intelektualaca i počela promišljati što raditi nakon rata, kako pomoći da se uništeno, razoreno ratom obnovi, kako pomoći ljudima da trauma, boli, ljutnja, patnja, budu lakši…..Do sada su Nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ dobili: Ladislav Bognar, Ana i Otto Raffai, Borbara Matejčić, Ljiljana Gehrecke, Veljko Vičević, Šerif Isaković, Veselinka Kastratović, Bojan Glavašević, Marijan Lubina i Prince Wale Soniykiju…..Već jedanaest godina radim kao monitorica (promatračica) suđenja za ratne zločine. Prije toga radila sam na direktnoj zaštiti ljudskih prava. Centar je jedna od utemeljitelja projekta monitoring suđenja. Osim nas tu je cijeli niz organizacija koje su sudjelovale u praćenjima suđenja….. Ima i neistraženih zločina. Upravo neistraženi zločini su fokus moga rada, jer vrlo često, kada dođem do podataka, te podatke proslijeđujem nadležnom županijskom državnom odvjetništvu…..Gđa Ljiljana Gerechke ima moje veliko poštovanje. Iskreno sam joj se divila na hrabrosti, humanosti, ustrajnosti u radu. Meni je bila oličenje dobre duše, blagosti, ali velike ustrajnosti u ostvarivnaju rezultata do kojih je željela doći…..Bez obzira na činjenicu da Vladu RH čine stranke desnog političkog miljea, očekujem da ne smije biti odustajanja od poštovanja, sada već usvojenih, standarda ljudskih prava. Uvijek će biti onih koji se služe govorom mržnje, i to vrlo često u najniže politikantske svrhe, populistički pridobivajući ili pokušavajući pridobiti najnaivnije, neobrazovane, ili najnesretnije dijelove stanovništva. No, generalno, hrvatsko društvo je ulaskom u EU, barem deklaratorno, a pred nama je vrijeme i za praktično, usvojilo standard zaštite ljudskih prava, standard borbe protiv zločina iz mržnje, govora mržnje, zaštite ranjivih skupina…..

Kada je osnovan Centar i hoćete li navesti neka imena onih koji se smatraju osnivačima?Centar za mir...Osijek, logoKASTRATOVIĆ: Centar je neformalno osnovan 1992. godine, kada se okupila grupa osječkih intelektualaca i počela promišljati što raditi nakon rata, kako pomoći da se uništeno, razoreno ratom obnovi, kako pomoći ljudima da trauma, boli, ljutnja, patnja, budu lakši. Kako pridonijeti prekidu rata, uspostavljanju mirovnog (političkog) rješavanja sukoba, te građenje trajnog mira i demokracije. Formalno, Centar je, kao ogranak Antiratna kampanja – Hrvatske, osnovan 1993. godine.

Šta su misija i vizija Centra?

KASTRATOVIĆ: Vizija: održivi mir, misija: izgradnja društva utemeljenog na kulturi mira.

2009. utemeljena je Mirovna nagrada. Hoćete li reći nekoliko rečenica o Krunoslavu Sukiću i koji su osnovni kriteriji za dobijanje nagrade utemeljene u njegovu čast?

Krunoslav Sukic - Nagrada

KASTRATOVIĆ: Mirovna nagrada „Krunoslav Sukić“ ima više kategorija. Za 2014. godinu imali smo kategorije:

  • Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić”
  • Priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić”
  • Priznanje MIROTVORNA ŠKOLA
  • Priznanje KNJIGA GODINE

Mirovna nagrada je prva takva nagrada u Republici Hrvatskoj. Namijenjena je „ljudima koji ispravno življenje za dobro ljudi, zajednice i prirode svjedoče svojom građanskom i ljudskom zauzetošću“.

Dodjeljivanjem nagrade i priznanja Centar želi pridonijeti vidljivosti solidarnog, dosljednog, posebno kreativnog i hrabrog djelovanja pojedinaca i pojedinki u sprječavanju nasilja, umanjivanju društvenih nepravdi te građenju demokratskog društva utemeljenog na kulturi nenasilja. Vjerujemo kako proslava i zahvala za djelovanje za zajedničko dobro ohrabruje pojedince/ke da svoju građansku političku moć pokrenu u korist pozitivnih društvenih promjena.

Do sada su Nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ dobili: Ladislav Bognar, Ana i Otto Raffai, Borbara Matejčić, Ljiljana Gehrecke, Veljko Vičević, Šerif Isaković, Veselinka Kastratović, Bojan Glavašević, Marijan Lubina i Prince Wale Soniykiju.

Koji su oblici vaše borbe protiv nenasilja?

KASTRATOVIĆ: Ne želim da neskromno zvučim, ali citirat ću obrazloženje odluke (2013. godine) da mi se dodjeli Nagrada “Krunoslav Sukić”. Mislim da je u tom obrazloženju sukus moga preko dvadeset godina dugog mirovnog rada:

„Veselniki Kastratović dodijeljena je Nagrada “Krunoslav Sukić” za njezinu dvadesetogodišnju hrabru, ustrajnu, ljudsku i profesionalnu posvećenost zaštiti ljudskih prava i poslijeratnoj izgradnji mira u ratom pogođenim dijelovima Hrvatske.

Iako javnosti slabo vidljiva, neprocjenjiva je vrijednost njezine zauzetosti kojom, prije svega, pridonosi očuvanju ljudskog dostojanstva prognanih i izbjeglih, povratnika, stradalnika i žrtava ratnih zločina. Kao pravnica, monitorica sudskih procesa, istraživačica ljudskih gubitaka ona podržava žrtve i obitelji žrtava u njihovoj potrazi i težnji za otkrivanjem istine o stradanjima. Istovremeno putem javnog zagovaranju u prilog profesionalnog i nepristranog suđenja za ratne zločine pridonosi stvaranju društvenog ozračja i političkog okvira za transformaciju totalitarnog i ratnog u demokratsko i miroljubivo društvo. Čini to nesebično, bez zadrške, unatoč pritisaka, nerazumijevanja ili zlonamjernih napadanja, čini to tako da svojim primjerom i raspoloživošću predstavlja podršku kolegama, udrugama, institucijama i samom procesu. Za to joj iskazujemo zahvalnost!“

Jedna od vaših temeljnih aktivnosti je praćenje suđenja za ratne zločine. Da li to praćenje podrazumjeva samo suđenja u Hrvatskoj ili i u regionu, pa čak i u Hagu? Koje aktivnosti provodite u povodu tih suđenja i prema kome (institucije, nevladine udruge, mediji…)?

KASTRATOVIĆ:Već jedanaest godina radim kao monitorica (promatračica) suđenja za ratne zločine. Prije toga radila sam na direktnoj zaštiti ljudskih prava. Centar je jedna od utemeljitelja projekta monitoring suđenja. Osim nas tu je cijeli niz organizacija koje su sudjelovale u praćenjima suđenja. Unazad par godina surađujemo i provodimo projekt tri organizacije: Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba i Građanski odbor za ljudska prava iz Zagreba.

Osobno od početka rada na monitoringu radila sam regionalna praćenja suđenja, dakle u Republici Hrvatskoj, Republici Srbiji i Bosni i Hercegovini. Rad i praksa Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (kraće MKSJ) su mi, kao i mojim kolegama pravnicima iz drugih organizacija koje prate suđenje, poznati. Konačno, ta se praksa reflektira na suđenja u regiji. Konkretno u Republici Hrvatskoj imali smo jedno suđenje prepušteno od MKSJ, za zločin počinjen u Medačkom džepu, opt. Rahim Ademi i opt. Mirko Norac. Ostali predmeti, koji su prepušteni RH bili su u fazi istraga, dakle kategorija III, što konkretno znači da je Državno odvjetništvo provodilo istrage, podizalo optužnice.

Aktivnosti monitoring tima, dakle, svakog monitora su: praćenje suđenja tijekom prvostupanjskog postupka – konkretno svakog ročišta (dana suđenja), pisanje izvještaja s tih ročišta, koja se objavljuju na web stranicama partnerskih organizacija. Konkretno, Centar za mir iz Osijeka na svojoj web stranici, ima preko 250 slučajeva suđenja za ratne zločine. Monitoring tim piše dvotjedne izvještaje, koji se također objavljuju. Nakon donesene prvostupanjske presude, dakle u fazi kada je postupak nepravomoćno završen, piše se analiza postupka. U analizi se detaljno promatra postupak, analiziraju se optužnice, njihova kvaliteta u odnosu na preciznost u opisivanju mjesta, vremena, načina počinjenja zločina, uloge optuženika, navođenja okolnosti stradavanja žrtava, preciznost u navođenju dokaza i okolnosti na koje će se ti dokazi izvesti. Potom analizira se rad vijeća za ratne zločine u odnosu na odredbe Zakona o kaznenom postupku i zakonskim ovlastima vijeća. Potom se analizira zastupanje optužnice, zakonske ovlasti državnog odvjetništva u odnosu na preciznost optužnice, u odnosu na zastupanje te optužnice tijekom prvostupanjskog postupka, u odnosu na poštovanje zakonskih odredbi pri izvođenju nekih od dokazih radnji,…. Potom prati se postupanje optuženika i odnos prema optuženiku, a vezano za zakonska prava i obveze optuženika prema Zakonu o kaznenom postupku.

Svake godine monitoring tim objavljuje godišnje izvješće o praćenju suđenja, u kome navodimo sve što smo tijekom godine uočili. Navodimo pozitivne primjere, ali i negativne i dajemo preporuke kako se može nešto izmijeniti ili poboljšati. Primjera radi, u više izvještaja smo sugerirali, u vrijeme kad se u RH sudilo za ratne zločine na svim županijskim sudovima, da se suđenja moraju koncentrirati, zbog kvalitete suđenja, kvalitete istraživanja zločina, na četiri najveća županijska suda, koji su najbolje ekipirani, imaju veće mogućnosti rada i kvalitete rada. Izmjenama zakona upravo je takva sugestija prihvaćena. Osim toga zalagali smo se za kvalitetnije istrage ratnih zločina, permanentnu edukaciju sudaca, državnih odvjetnika, o praksi međunarodnih sudova u kaznenim predmetima, o praksi MKSJ. Davali smo preporuke da se zbog poštovanja načela ekonomičnosti, zaštite žrtava od retraume, ne sudi u odsutnosti, jer su postupci vrlo skupi, preživjele žrtve i oštećenici se izlažu višekratnoj retraumi ponovnog svjedočenja o traumatičnim iskustvima, a u slučaju da optuženik postane dostupan postupak se mora ponavljati. Ukazivali smo na važnost uspostavljanja službe za podršku svjedocima i žrtvama ratnih zločina, koje su uspostavljene na nekim sudovima i pokazale vrlo značajne rezultate u podizanju kvalitete suđenja.

Godišnji izvještaji, koji se predstavljaju na okruglom stolu, dostavljaju se Vrhovnom sudu RH, svim županijskim sudovima na kojima se vode postupci (Osijek, Zagreb, Split i Rijeka), svim županijskim državnim odvjetništvima koji su podigli optužnice i zastupali ih tijekom sudskih postupaka, Ministarstvu pravosuđa RH, Pravosudnoj akademiji, Državnom odvjetništvu RH,… Svake godine prije okruglog stola najavimo teme okruglog stola, glavne nalaze monitoring tima.

Okrugli stol s Centrom za mir

Kada za to ima potrebe, prema procjeni svih monitora unutar monitoring tima, izlazimo  s povremenim priopćenjima.

Kako dugi niz godina radim sa članovima obitelji žrtava, konkretno sam pomagala obiteljima žrtava iz Sotina pri traženju mjesta masovne grobnice s posmrtnim ostacima 13 žrtava (u Sotinu je ubijeno i nestalo 64 mještana toga prigradskog naselja kod Vukovara). Osim potrage za mjestom masovne grobnice pomagala sam im i pri kontaktima s nadležnim organima, kako bi se pokrenuo sudski proces protiv osumnjičenika, koji sada žive u Srbiji. Rezultat toga rada je sudski proces protiv petorice optuženika, koji je proveden na Višem sudu u Beogradu. Osim toga, 2013. godine pronađena je masovna grobnica s posmrtnim ostacima 13 žrtava.

Prije par mjeseci pomagala sam obitelji iz Bosanske Posavine, koja je, nakon četri neuspjele ekshumacije, konačno pronašla posmrtne ostatke svoga oca, koji je ubijen 1992. godine i pokopan na rubu rova, na prvoj liniji. Bio je pripadnik HVO.    

Pred kraj 2015. godine razgovarala sam sa ženom čija je majka, u kritično vrijeme u dobi od 62 godine, preživjela silovanje. To sam prijavila Županijskom državnom odvjetnitšvu iz Osijeka, u čijoj nadležnosti je istraživanje i procesuiranje toga zločina, za koga vjerujem da ima elemente ratnog zločina (počinitelj je bio vojnik, naoružan, žrtva je civil i to u zoni koju osigurava vojska, silovanje je počinjeno 1992. godine, žrtva je druge nacionalnosti u odnosu na počinitelja….)

Imate li evidenciju o broju eventualno neprocesuiranih ratnih zločina počinjenih na području Hrvatske, naprimjer?

KASTRATOVIĆ: Na žalost nemam taj broj, ali zasigurno neprocesuiranih zločina ima. Ima i neistraženih zločina. Upravo neistraženi zločini su fokus moga rada, jer vrlo često, kada dođem do podataka, te podatke proslijeđujem nadležnom županijskom državnom odvjetništvu.

Tijekom 2012. i 2013. godine radila sam kao istraživačica ljudskih gubitaka na području bivše općine Vukovar. To je projekt koji su provodili kolege iz Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, u kojemu su se popisivale sve civilne žrtve rata. Podatke o stradanju, načinu i okolnostima stradavanja, sve smo zabilježili. Upravo sam neki dan, na upit novinara Radio Slobodna Europa, dala izjavu vezanu za sudjelovanje Željka Ražnatovića Arkana i njegovih postrojbi na području Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema. Svoja saznanja temeljim na radu na terenu, onome što sam čula tijekom suđenja o različitim zločinima, i to na županijskim sudovima u Osijeku, Vukovaru i Višem sudu u Beogradu.

Da li ste registrirali slučajeve počinjenih zločina iz mržnje u Hrvatskoj i prema kojim skupinama u toj zemlji je mržnja naročito izražena, odnosno iz kojih skupina su pojedinci žrtve ili potencijalne žrtve spomenutih zločina?

KASTRATOVIĆ: Zločin iz mržnje do sada nismo posebno monitorirali. Konačno, takvih sudskih postupaka nema puno u Republici Hrvatskoj. To ne znači da takvih zločina nema. Upravo stoga što smo uočili problem u razumijevanju tih zločina, istraživanju i procesuiranju tih zločina, Centar od rujna 2015. godine provodi projekt “Stručno osposobljavanje za zločin iz mržnje pravosudnih i policijskih djelatnika” i to za područje Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije. Kroz dvije dvodnevne radionice državnim odvjetnicima, sucima, predstavnicima Ureda Pučke pravobraniteljice, koji su iskazali interes za ove teme, studentima Pravnog fakulteta Sveučilišta “Josip Juraj Strossmayer” iz Osijeka, monitorima i monitoricama suđenja, želimo dati osnovne informacije o međunarodnim odredbama i dokumentima o zločinu iz mržnje (predrasude), o praksi Europskog suda za ljudska prava, o zakonskim odredbama u RH (Kazneni zakon RH), o Protokolu o postupanju u slučjevima zločina iz mržnje,…. Angažirali smo domaće i međunarodne stručnjake (suce, profesore, predavače), koji vode radionice, drže teoretska predavanja i neki od njih provode i praktične vježbe sa sudionicima tih radionica. Ujedno smo održali tribinu za 60-tak studenata – seminaraca iz kaznenog prava Pravnog fakulteta iz Osijeka o zločinu iz mržnje. Na taj način želimo povezati pravosuđe, akademsku zajednicu, u osvještavanju važnosti rada na zločinu iz mržnje, njegovu prepoznavanju, istraživanju, procesuiranju. U drugoj fazi, koju ćemo zasigurno raditi u bližoj budućnosti, želimo uključiti u priču o zločinu iz mržnje i potencijalne žrtve. Žrtve nismo uključivali u fazu edukacije pravosuđa jer smo željeli dobiti prostor za uočavanje važnosti toga problema upravo u pravosuđu, što je pretpostavka za prepoznavanje potencijalnih žrtava, razumijevanje njihovih patnji i rad na prevenciji.

Zbog migrantske krize policija nam se nije mogla priključiti u edukaciji. Zasigurno bi takva vrsta edukacije, s tako kvalitetnim predavačima, s konkretnim primjerima na kojima inzistiramo u dijelu edukacije na radionicama, dobro došla policajcima, posebno policajcima u zajednici, koji se prvi susreću i sa žrtvom i sa počiniteljem.

Iz medijskih natpisa najčešće žrtve su pripadnici nacionalnih, rodnih i spolnih manjina. Potencijalno, kako se migrantska kriza bude razvijala, žrtve mogu biti i migranti. Isto tako zanimljivo bi bilo vidjeti, što na žalost još uvijek nemamo kao istraživanje, i populaciju počinitelja, milje iz koga počinitelji dolaze, koje motive navode za počinjenje djela,….

Šta je svrha projekta “Stručno osposobljavanje pravosudnih i policijskih djelatnika o zločinu iz mržnje” na kojem ste radili. Dakle, očekujete li neke praktične rezultate involviranjem tog projekta u pravosudnu i policijsku praksu i na kojem području?

KASTRATOVIĆ: Mislim da sam odgovorila na ovo pitanje u prethodnom odgovoru. Svakako nam je bila nakana upravo pomoći u osvještavanju problema zločina iz mržnje, potaknuti pravosudne i policijske djelatnike na traženje i iznalaženje boljih metoda u prevenciji tih djela, boljoj suradnji, a napose i boljoj zaštiti žrtava. U budućnosti bi svakako trebalo raditi i sa pedagozima, socijalnim radnicima i zdravstvenim radnicima, u sredinama gdje žive potencijalne žrtve zločina iz mržnje. Isto tako, da bi se problem riješio, potrebno je raditi u sredinama iz kojih dolaze i potencijalni počinitelji.

Hoćete li nešto reći o Platformi 112?

KASTRATOVIĆ: O Platformi 112 mogu više reći moji kolege iz Centra za mir, koji provode aktivnosti vezane za Platformu. Zbog nedavne bolesti nemam dostatnih informacija. Bila sma preko mjesec dana na bolovanju, potom na oporavku, stoga ne mogu kvalificirano govoriti o tome. Nadam se da ćete razumjeti.

GehreckeNe mogu u ovom razgovoru zaobići činjenicu da je u oktobru prošle godine (dakle, ne tako davno) ovaj svijet napustila prof. dr. sc. Ljiljana Gerechke, predsjednica Europskog doma Vukovar, s kojom sam prije dvije godine također imao intervju. Kakve Vas uspomene vezu za tu humanistkinju?

KASTRATOVIĆ: Gđa Ljiljana Gerechke ima moje veliko poštovanje. Iskreno sam joj se divila na hrabrosti, humanosti, ustrajnosti u radu. Meni je bila oličenje dobre duše, blagosti, ali velike ustrajnosti u ostvarivnaju rezultata do kojih je željela doći. U vremenima i na mjestima velikih nevolja, osoba kao što je gđa Gerechke je melem za rane, lijek za povrede i uzor kako se može unatoč velikim problemima riješiti taj problem i sačuvati čovjeka.

Na samom kraju, bez želje da se išta prejudicira, ali šta očekujete od nove Hrvatske vlade po pitanju promicanja ljudskih prava, govora mržnje i sl.,budući da će je ipak kontrolirati – desnica?

KASTRATOVIĆ: Bez obzira na činjenicu da Vladu RH čine stranke desnog političkog miljea, očekujem da ne smije biti odustajanja od poštovanja, sada već usvojenih, standarda ljudskih prava. Uvijek će biti onih koji se služe govorom mržnje, i to vrlo često u najniže politikantske svrhe, populistički pridobivajući ili pokušavajući pridobiti najnaivnije, neobrazovane, ili najnesretnije dijelove stanovništva. No, generalno, hrvatsko društvo je ulaskom u EU, barem deklaratorno, a pred nama je vrijeme i za praktično, usvojilo standard zaštite ljudskih prava, standard borbe protiv zločina iz mržnje, govora mržnje, zaštite ranjivih skupina. Na tome jednostavno treba inzistirati i tražiti od najodgovornijih da to poštuju. Jednostavno ne treba odustajati. Konačno, Ustav RH propisuje instrumente za zaštitu ljudskih prava. Povelja o temeljnim pravima EU, Europska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, i cijeli niz drugih međunarodnih propisa, potom domaći zakoni (Zakon o zabrani diskriminacije, Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje, Kazneni zakon RH, Prekršajni zakon,…), sve su obvezujući dokumenti koje svaka vlada, bez obzira bila desna ili lijeva, mora poštovati. Isto tako, svi nadležni organi, i na lokalnoj i na regionalnoj razini, imaju istu obvezu. Postoje i insturumenti, npr. Pučka pravobrantieljica, specijalizirane pravobraniteljice, koje moraju reagirati na povrede, kojima se treba obratiti. Mreže NVO također su na usluzi građanima.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KASTRATOVIĆ:Poštovani gospodine Gušić, hvala Vama na pitanjima, koja su za mene poticajna i ohrabrujuća, jer ste prepoznali ono što radimo. Osim toga, Albert Einstein nas je učio da uvijek pitamo. Stoga hvala za pitanja i iskazani interes.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (750)

vrbas-miso

 

 

Bled 30.12.15.———————————————————————————————————–

Bled, 30.12.2016.-1

Danas sam bio jedan od mnogih koji je od gradonačelnika Bleda dobio nesvakidašnju, ali originalnu novogodišnju čestitku, uz koju su priložene dvije čarobne fotografije tog turističkog mjesta u Sloveniji. Čestitku je uputio na engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku, a ja prezentiram prijevod na bosanskom. Da podsjetim, s gospodinom Fajfarom sam imao intervju krajem prošle godine i evo, čovjek njeguje daljnji kontakt i samnom, prije svega za dobrobit Bleda i njegove bogate turističke ponude. Budući da čestitka nije namijenjena samo meni, nego i mojim čitateljima, logično je onda da je podijelim s vama. Evo teksta:

 Dragi prijatelji,

Ovako je izgledalo  Bledsko jezero je na 30. decembra prošle godine. Nekoliko minuta poslije 18 h 5712 malih svjetiljki su svijetlile u isto vrijeme uz pomoć ljudi  koji su ih držali u rukama oko Bledskog jezera. Formirali smo Sigurnosni olimpijski krug  i veselimo se ući u Guinnessovu knjigu rekorda.

Sretna 2016. i dobrodošli na Bled.

Vaš,

Janez Fajfar / Gradonačelnik

Proslava Dana Rs je nož u leđa Bosni i Hercegovini, prst u oko Međunarodnoj zajednici i novi težak udarac svima koji se zalažu za jedinstvenu multietničku BiH. Srbija i Rs su jasno i glasno reki u BanjaLuci šta smjeraju. Država BiH mora odgovoriti na provokacije iz Srbije i Rs, mora zaustaviti euforiju srpskog nacionalizma. Ako to ne uradi već sada, uskoro će doživjeti novi još teži udarac, od kojeg se neće moći oporaviti.

http://www.cazin.net/images/made/images/remote/http_s3-us-west-1.amazonaws.com/s3cazinnet/2016/01/4c135860c156a509a0548617e280a818/dan_rs_100116-658x369_680_381_70_s_c1.jpg

Srpski nacionalisti i četnici proslavili su jučer Dan genocida nad Bošnjacima. Kompletna Vlada Srbije na čelu sa četnikom Vučićem došla je u našu avliju da slavi i likuje. Niko se od njih ni jednom do sada kroz 20 postDejtonskih godina nije ni jednom upitao kako bi to izgledalo da je u njegovo dvorište, na domak prozora gdje mu sjede majka i djeca, došla “bratija“ i  na kućnom pragu, bez ikakva razloga i povoda ubila oca, majku, brata, silovala sestru ili njega i njegove protjerala sa vjekovnih kućnih ognjišta, i danas pred njegovim i našim očima slavila taj dan kao dan svoje pobjede. Slavila dane kada su Bošnjacima  punjeni logori smrti, kada je potocima tekla bošnjačka krv, a kolone unesrećenih prognanika spasavali glavu bijegom u svijet. A Dodik, Bosić, Vučić, član Predsjedništva BiH Ivanić, srpski patrijarh Irinej… i njihova četnička bratija jučer su silovitije i hirovitije nego ikad u mojoj avliji, u avliji moje Bosne i Hercegovine, slavili taj dan. Slavili ga pred mojim očima, pred očima  miliona prognanih i pred očima bošnjačkih majki koje bi se i tog dana osjećale sretnim da nađu makar jednu koščicu iz skeleta svoga sina ili muža, da je sahrane i za njega i sebe nađu kakav takav smiraj.

O krvnici, dabogda se o sebi zabavili

Došli ste iz Srbije u našu avliju da ubijate i slavite. Mi nismo ušli u vaše avlije ni nakon deset nad nama  počinjenih genocida. Mi Bošnjaci nismo ni jednom prešli Drinu i ušli u srpske avlije da svetimo više stotina porušenih i zatrtih džamija širom Srbije i nad nama počinjene genocide, već smo slali svoju djecu i unučad na Kozaru, Tjentište, u Kragujevac… na časove historije da uče i slušaju sve drugo samo ne o zločinama počinjenim nad njihovim djedovima i očevima.

Banjalučki Bal vampira

Jučerešnja proslava Dana Republike srpske, Banjalučki bal vampira, u režiji i premijera Srbije Aleksandra Vučića, pod patronatom predsjenika Rs Dodika i sa blagoslovom Patrijarha Irineja, je tipičan čin agresije, frontalni udar na državu Bosnu i Hercegovinu uz odobrenje Međunarodne zajednice, inutra iz Rs i izvana iz Srbije. Ovaj put još nije bilo uperenih tenkovskih cijevi i kalešnjikova, ali su bili više nego prepoznatljivi: nosioci euforije, osvajačka strategija po modelu fašistoidnog nacionalizma, cilj, izvršioci i sredstva. Nažalost, i ovaj put Bosna i Hercegovina je ostala zatečena, zabezegnuta, zamrznuta. Nemir i muk. Narod se uznemireno komešao, ali sve to kao da se nije puno ticalo odgovornih državnih funkcionera i političara iz stranačkih vrhova. Bez brige i uzbuženja su uživali u vikendu.

Nemate kredibiltet za pregovore sa okupatorima

Nakon svega što se dogodilo, što se sada još intenzivnije događa nego zadnjih 20 godina, ni jedan bošnjački političar, ni jedan lider državnih organa i institucija, nema kredibilitet naroda ni moralno pravo kontaktirati niti bilo šta dogovarati sa onima koji su učestvovali u proslavi i slavili 9. Januar- Dan tzv. Republike srpske. Oni su fašistoidni. Oni su okupatori. Ako to učinite bit ćete prokleti vi i vaše porodice. Prokleće vas šehidi Prijedorskog, Zvorničkog, Srebreničkog… genocida, prokleće vas šehidi sa Markala i barikada odbrane BiH. A njih stižu i stizaće ih suze i kletve bošnjačkih majki, suze i kletve svih onih koji su izgubili svoje namilije, svoje očeve, majke, sestru, braću, prijatelje… zaklane na Uni, Sani, Drini… streljane  na Koričanskim stijenama i stratištima širom BiH. Jer danas, kad se u Rs slavi genocid, šehidi se prevrću u svojim kaburima.

Ma ko od vas tražio, ma koliko vas teško ucjenjivao, ma koliko vam prijetio i tražio od vas saradnju i kooperativnost, nemate odobrenje bošnjačkih žrtava, nemate odobrenje naroda to činiti. Ne može  se sa zločincima i onima koje zločine podržavaju i slave ni o čemu razgovarati, osim o izvinjenju, traženju oprosta, plaćanju pričinjene štete i zaslužene kazne. A za teške zločine genocida još nema ni izvinjenja,ni kajanja ni stida.

Srbija neće odustati od agresivne strategije

Pamet u glavu Bošnjaci! Vrijeme je da svi od građanina do najvišeg u državi shvatite da Srbija neće odustati od agresivne politike prema BiH, niti od svojih ciljeva u BiH. Učesnici slavlja su to jasno rekli i sebe žigosali. Zauvijek će ostati žigosani. Od njih se ne mogu očekivati pozitivne promjene. Vučić, Dodik, Ivanić, Čavić, Bosić, Crnadak… su aveti ovog i minulog vremena. Nakon ove potvrdne identifikacije nikakve njihove poruke, nikakve izjave, izgovori i izvinjenja nisu prihvatljivi. Svaka njihova izgovorena riječ je obmana i laž. Narod je u njima već odavno prepoznao neprijatelje BiH. Krajnje je vrijeme da ih kao takve prepoznaju i državni lideri.

Najveća obmana i laž su poruke koje nam šalje Vučić. Vučić ne samo da ne poštuje Dejtonski sporazum, već ga je ismijao, i „popišao “, kako reče Senad H. u dnevniku TV “Face”. Istina je samo to da je došao da pruži podršku Dodiku i Republici srpskoj, da je ponosan na Rs kao tekovinu srpske agresije na BiH i da će je uvijek podržati i zalagati se za pretenzije na teritorij BiH. Dok je njega Republiku srpsku niko ne može da ukine. Svima nam se u stomaku prevrće kad slušamo njegov papagajski refren “da je obaveza Srbije da čuva i bude garant teritorijalnog integriteta BiH“, a odmah potom na tlu slobodne i nezavisne Bosne i Hercegovine, koje su on i njegovi istomišljenici natopili bošnjačkom krvlju, uzvikuje “Živjela Republika srpska!, Živjela Srbija!“. Kakve li ironije, agresor i sponzor genocida, garant BiH, garant Dejtona…Marš! Marš iz naše avlije!

Rs je ostala jedini ratni plijen Srbije nakon raspada Jugoslavije. Srbija taj plijen čuva i neće od njega odustati, naročito kada je uhvati strah zbog izgubljenog Kosova i komešanja u Vojvodini.

Uprkos zahtjevima EU, Dodik naglašava da će “nastaviti jačati autonomiju Rs; Srpsku niko neće demontirati i put ka EU nije jedini kojim Srpska treba da ide“. Ne manje drsko, izazovno i krajnje neodgovorno, Mladen Ivanić, u ulozi člana Predsjedništva BiH, prkosnije od Dodika ističe, da R srpska slavi i slaviće 9. Januar kao Dan Rs i “da je ova proslava još više učvrstila odlučnost”, a u čemu drugom nego da ide do kraja.

A svi slavljenici genocidne, koji su zaduženi da govore, horski se zaklinju da će poštivati teritorijalni integritet BiH, a još prije 20 godina Bosnu podijelili… Narodi BiH, EU i svjetsko javno mnijenje se navikavaju na podjelu. I ako zemlja ostane tako podjeljena još desetak godina, potpuno će nestati multietničke BiH, a Bošnjaci će pasti pod jaram Srba Srbije i Hrvata Hrvatske.

Svi u BiH, svi u Hrvatskoj, u svim državama bivše Jugoslavije, znaju šta se danas slavilo u Rs. Zna to OHR i MZ, znaju EU i SAD. I svi šute. Čak i Sjedinjene države, koje su kumovale Rs u Dejtonu, pa se ugrizle za usnu, sliježu ramenima i svoje negodovanje svode “na obavezu poštivanja odluka ustavnog suda BiH“.

Ko benda Bosnu, koga briga za Ustavni sud BiH. Nije to samo negiranje suvereniteta i udar na teritorijalni integritet BiH. To je mirnodopska agresija na BiH.

Bošnjačke hinje šute

U Banja Luci slavlje, muzika, histerija srpskog nacionalizmna, za neprijatelje BiH milina, u Sarajevu uzdržana napetost i grobna tišina…I dok Dodik, Vučić, Ivanić, Cvijanovićka…  likuju i slave, dok Irenej posvećuje, dok se šalju poruke i drže prijeteći govori, i dok se na naše oči komada država, bošnjačke hinje šute ko zalivene. Bakire, gadiš nam se. Farudine, crn si nam pred očima. Zvizdiću, srami se… U ime kojeg Boga Patrijarh Irinej podmeće laži da je “Rs utemeljena na istini i pravdi i na kostima svetih mučenika “? Nije istina Irineju! Rs je utemeljena na krvi i grobovima Bošnjaka, na genocidu koji ste počinili širom Bosne, na kostima Bošnjaka koje ste istrgali gore nego divlje zvijeri i posuli Bosnom i Hercegovinom.

Euforična proslava Dana Rs bila je samo u Banja Luci i ondje gdje je SNSD vladajući. Kod običnog naroda Rs nije bilo euforije. I narodu Rs je došlo do guše. Iz reda bošnjačkih političara negodovali su samo Denis Bećirović, Sejfudin Tokić… Sa nekoliko riječi negodovanja oglasio se i izgubljeni Željko Komšić…Na sramotu, dušu i odgovornost državnim i partiskim liderima! Zar niste i vi morali prepoznati ogorčenje naroda i opasnost koja nam prijeti sa banjalučkog Bala vampira, objediniti svoje stavove i suprostaviti se euforiji srpskog nacionalizma makar zajedničkom izjavom, saopštenjem ili zahtjevom OHR i MZ da zaustave i spriječe ovu srpsku ofanzivu na suverenitet i teritorijalni integritet BiH.

Šutjeli su i ključni mediji  

Ne samo da je vladao muk u Sarajevu, da su šutjeli bosanski i bošnjački političari, već su šutjeli i mediji.TV kuće su škrto i suhoparno informisale, kao da se boje reći ono što trebaju i moraju. Ali to i nije iznenađujuće, jer većina njih informiše Srpskim a ne Bosanskim jezikom i program modelira po matrici srpskih medija, koji pogoduje asimilaciji. Ogromno priznanje zaslužuje TV “Face” koja je pravovremano i sveobuhvatno informisala o ovom događaju i reakcijama javnosti. Oštrije reakcije i otpor na neustavnu proslavu dana RS stigle su od nekih srpskih političara, nego od bošnjačkih poltrona, ulizica i srpskih vazala, tipa Bakira Izetbegovića, Fahrudina Radojčića… Sadržajna i objektivna reakcija prijedorske doktorice Nikoline Balaban došla je kao mehlem na rane. Tekstom “Šta slaviš Rs, ovo je zemlja u kojoj je izvršen genocid!” Nikolina (se) pita Šta slaviš Republiko Srpska??? …koliko tvojih građana ima razloga za slavlje??? Koja himna će biti na svečanim “akademijama” i dočeku gostiju…??? Koja zastava entitetske kabadahije???”U istom tonu je i njena čestitka“Sretan 09. januar, dan stida, sramote i genocida Republiko Srpska!”uz poziv slavljenicima čestitajte vi meni, to je dan kada sam krštena, pravoslavka, ali na istini i na pravdi !!!” A iz istog razloga i na sličan način reagovali su Čedomir Jovanović, Nemanja Stefanović…

Protestovale samo majke Srebrenice

U Srebrenici su protiv Dana Rs protestovale “Srebreničke majke “, od kojih mnoge još traže svoje najmilije. Načelnik Srebrenice Duraković sebe i nas je pokušao zadovoljiti konstacijom “da je proslava pravno nelegalan događaj”. Novi reis se nije ponovno oglasio, a bivši reis Cerić je upozorio da“Jahači apokalipse dolaze iz Srbije u Bosnu.“  Nešto oštrije od drugih proslavi Dana Rs  suprostavio se i Potpredsjednik Rs Ramiz Salkić, potjetivši da je “entitet Rs napravljen za samo jedan narod.” Po njemu diskriminacija i radikalizacija Bošnjaka Rs, u koju je uključena i policija, ima za cilj otežati život Bošnjaka u Rs, kako bi ih natjerali da i oni koji su ostali odu. Po Salkiću, Dodik ima ulogu da pali a Vučić da gasi, čime se omogućavaju dalji procesi izdvajanja, asimilacije, diskriminacije i apartheida.

Međunarodna zajednica opet šuti

Poruke lidera OHR u ime Međunarodnog predstavnika Inska su najobičnije bljuvotine. Ispljuvak. I dalje nas nastavljaju blamirati objašnjenima da se „Oduke ustavnog suda moraju poštivati“, a znaju da im je na taj komentar Dodik prije desetak dana poručio „da ih mogu svezati mačku za rep“. OHR, Ambasada SAD ne slažu se sa proslavom dana Rs, ali dopuštaju da se slavi. Zašto ne. Nisu pale glave njihovih državljana. Ne iskopavaju se masovne grobnice ni u jednoj državi EU, niti u SAD. Ne sahranjuju se ubijeni u genocidu na osnovu jedne koščice rastrganog skeleta žrtve, koji ni psi ne bi mogli rastrgati i raznijeti, kao što su to srpske zvijeri.

Da li ta neodgovorna MZ želi zaboraviti da su glavne odluke stvaralaca Rs bile ubijanje i progon Bošnjaka, odvajanje teritorija i uspostava granica,  premoštenje Drine i likvidacija Bošnjaka na Drini?… što je srpski okupator i ostvario! Da li MZ zaboravlja da je osnivač i prvi predsjednik Rs najveći živi ratni zločinac Evrope- Radovan Karadžić još nevin, i da mu se još sudi u sumnjivom maratonskom procesu? Da li ta MZ vidi da Srbija u BiH instalira državu samo za Srbe? Prepoznaje li MZ u proslavi Dana Rs nastavak agresije na BiH?

Proslava Dana Rs je nož u leđa Bosni i Hercegovini, prst u oko Međunarodnoj zajednici i novi težak udarac svima koji se zalažu za jedinstvenu multietničku BiH. Srbija i Rs su jasno i glasno reki u Banja Luci šta smjeraju. Država BiH mora odgovoriti na provokacije iz Srbije i Rs, mora zaustaviti euforiju srpskog nacionalizma. Ako to ne uradi već sada, uskoro će doživjeti novi još teži udarac, od kojeg se neće moći oporaviti.

Burlington, 10. Januara 2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

biserka momcinovic1996. je održan prvi sastanak prestavnica ženskih organizacija i od tada članice Ženske mreže Hrvatske djeluje zajedno u zaštiti i promociji ženskih ljudskih prava, dakle ove godine službeno obilježavao 20 godina rada. Ženska mreža Hrvatske najbrojnija je i najstarija mreža organizacija u Hrvatskoj i šire u regiji.…. Iako žene u RH čine preko 51% stanovništva i biračkog tijela to je tek statistička većina i potencijalna snaga. Da, odgovor bi mogao bit upravo taj: žene su i dalje politička manjina što pokazuju i netom održani izbori za Hrvatski Sabor…..Žene su i ekonomska manjina, čine većinu nezaposlenih, veliki dio žena uopće nije uključen u proces rada, ekonomska snaga većine žena je umanjena jer rade u privrednim granama s najnižim plaćama, žene u ruralnim dijelovima imaju smanjene mogućnosti zapošljavanja zbog udaljenosti radnih mjesta i prometne izoliranosti…..Zakonski, žene i muškarci su ravnopravni.  Ravnopravnost spolova je navedena i u Ustavu RH kao jedna od najvećih vrednota ustavnog poretka. Međutim, praksa je nešto drugo….. Liječnici koji se pozivaju na priziv savjesti na obavljanje zdravstvene njege u javnim zdravstvenim ustanovama, bez problema naplaćuju tu uslugu u privatnim klinikama, koje nisu ovlaštene za obavljanje pobačaja. Pri tome, nema statistike, nema traga novca, ni poreza…..Prema prijavama nasilja evidentiranim u policiji čini se da nasilje u obitelji stagnira jer je u 2014. godini zabilježeno oko 14.000 prekršajnih i oko 1100 kaznenih prijava, što je nešto manje prijava nasilja od predhodnih godina…..Otpori uvođenju građanskog odgoja se nastavljaju  s najavama novog ministra pa upitno je da li će djeca od trećeg razreda osnovne škole do zadnjeg razreda srednje škole dobiti i tih minimalnih 2 do 4 sata godišnje seksualnog odgoja…..U svakom slučaju u posljednjih 16 godina zastupljenost žena u političkim tijelima odlučivanja na nacionalnoj razini kreće se oko 20 % i nikad nije prešla 26%. Pri tome treba imati na umu da to nisu izabrane parlamentarke, već zamjenjuju muške kolege, koji nakon izbora odlaze u izvršnu vlast. Taj postotak je na lokalnoj razini još niži i godinama ne prelazi 15%……Sve aktivnosti protiv fašizma, protiv relativizacije fašizma i rehabilitacije tog poretka su dio našeg stava i odgovornosti prema prošlosti. Naša poruka otpora poslana je javnosti i odgovornima. Međutim, nedostaje kritična masa ljudi koji bi javno podržali antifašističke aktivnosti ili se na drugi način javno suprostavili veličanju fašizma i negiranju činjenica o zločinačnkom ustaškom režimu…..Vidimo da predsjednica drži predavanja o ravnopravnosti spolova (USA) ali nismo osjetile utjecaj predsjednice ili njezine prijedloge koji se odnose na podršku ženama u RH (radna prava, podrška pravu na pobačaj i sl.)…..

Moja sugovornica je jedna od pet koordinatorica  ŽMH, a još tri žene im, kako mi je rekla u pripremi ovog razgovora, jako pomažu. Sve su volonterke. Gospođa Mirjana Kučer, također koordinatorica ŽMH,  je pogledala kompletan tekst intervjua i složila se s istim. Iako nisam pitao svoju sugovornicu sama me je usput informirala da su napisale pismo mandataru da NE imenuje tri osobe ministrima (Antu Ćorušića, Stjepana Šterca i Borisa Kunsta, op. B.G.) jer su javno govorili protiv ženskih ljudskih prava, protiv seksualnih i reproduktivnih prava, zagovarali legalizaciju prostitucije i sl.

logozmh

Kada je formirana Mreža i koliko je članica umreženo u istu?

Momčinović: Zajedničke aktivnosti ženskih organizacija počele su s prvima najavama zabrane pobačaja, 1994.g , kroz organizirani otpor i prikupljanje potpisa protiv zabrane od građana i građanki RH. Tada je u vrlo kratkom roku skupljeno 20.000 potpisa protiv zabrane. Suradnja je nastavljana 1995. povodom izbora za Sabor RH prvom ad hoc koalicijom ženskih organizacija. 1996. je održan prvi sastanak prestavnica ženskih organizacija i od tada članice Ženske mreže Hrvatske djeluje zajedno u zaštiti i promociji ženskih ljudskih prava, dakle ove godine službeno obilježavao 20 godina rada. Ženska mreža Hrvatske najbrojnija je i najstarija mreža organizacija u Hrvatskoj i šire u regiji. Glavne zajedničke aktivnosti su aktivnosti ZA veće sudjelovanje žena u političkom i predstavničkom odlučivanju, stalna borba protiv nasilja nad ženama uključujući i trgovanje ženama u cilju seksualne eksploatacije te prostitucije, zaštita seksualnih i reproduktivnih prava žena, obrazovanje za mir, nenasilje, ljudska prava te zdravstveni odgoj koji uključuje ljudsku seksualnost, obrazovanje bez rodnih stereotipa,  ekonomska samostalnost žena s naglascima na probleme nezaposlenosti žena i  potplaćenosti i sve većoj nesigurnosti  ženskog rada. Posebnu pažnju smo posvetile realizaciji zaključaka Pekinške platforme za akciju radi jačanja institucionalnog okvira za uspostavu ravnopravnosti spolova.   

Članice smo Evropskog ženskog lobija i niza drugih saveza.

Koliki je postotak žena u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske i jesu li one i danas “politička, ekonomska i statusna manjina” u državi?

Momčinović: U RH živi preko 51% žena. Znak ŽMH se temelji na tom podatku čini ga 51 % s ženskim znakom. Iako žene u RH čine preko 51% stanovništva i biračkog tijela to je tek statistička većina i potencijalna snaga. Da, odgovor bi mogao bit upravo taj: žene su i dalje politička manjina što pokazuju i netom održani izbori za Hrvatski Sabor. RH ima  dva zakona koji bi trebali osigurati barem 40% zastupljenost osoba ženskog spola u Saboru, na prošlim izborima izabrano je tek 15% žena; to je najlošiji rezultat od 2000.godine. Žene su i ekonomska manjina, čine većinu nezaposlenih, veliki dio žena uopće nije uključen u proces rada, ekonomska snaga većine žena je umanjena jer rade u privrednim granama s najnižim plaćama, žene u ruralnim dijelovima imaju smanjene mogućnosti zapošljavanja zbog udaljenosti radnih mjesta i prometne izoliranosti. Žene poduzetnice čine oko 25 do 30% malih i srednjih poduzetnika, a  većina žena se tim poduzetničkim koracima samozapošljava. Iako su žene danas isto ili više obrazovane od muškaraca, poslovi koji obavljaju su mahom feminizirani i stoga manje plaćeni. Mediji, politika i snažan patrijarhat utječu da su žene u većini svojih djelatnosti, uspjesima i naporima nevidljive. Žene su većina u servilnim djelatnostima, većinu ugovora na određeno vrijeme, gotovo 90% zaključuju žene, žene čine većinu na crnom tržištu rada, te u područjima potplaćenog i neplaćenog rada. Najveći je problem upravo ekonomska ovisnost žena danas u Hrvatskoj koje imaju tek 13% ukupnog vlasništva nad nekretninama u Hrvatskoj.

U kojim segmentima su naročito žene neravnopravne u odnosu na muškarce u Hrvatskoj? Da li su zakonski izjednačena prava oba spola u toj zemlji te da li se krše i važeće zakonske odredbe o ravnopravnosti spolova na uštrb žena, eventualno?

 Momčinović: Zakonski, žene i muškarci su ravnopravni.  Ravnopravnost spolova je navedena i u Ustavu RH kao jedna od najvećih vrednota ustavnog poretka. Međutim, praksa je nešto drugo.Činjenica je da osobe muškog spola donose odluke i to na svim razina vlasti od Sabora do općina, a upravljačka i nadzorna tijela u javnim poduzećima i privatnim kompanijama u velikoj večini vode muškarci. Ovakva praksa znači i odustajanje od proklamirane politike ravnopravnosti spolova. Izdvojila bi područje nasilja nad ženama koje je najteži oblik diskriminacije žena koja se pojačava nedovoljnom edukacijom službenih osoba koje dolaze u kontakt sa žrtvama nasilja, te zakonima kojima se nasilje najčešće tretira kao prekršaj a ne kazneno djelo. Također bih naglasila područje rada s zakonima koji pogoduju poslodavcima i inspekcijom rada koja nije djelotvorna, zbog čega su radnice nezaštićene od seksizama do neisplata plaća i loših uvjeta rada. Žene su u velikoj mjeri žrtve strukturnog nasilja, budući da država nema razvijen efikasan sustav zaštite žena od raznih oblika nasilja, pa tako i od najbrutalnijih partnerskih ubistava. Samo u posljednjih 10 godina na taj način ubijeno je više od 300 žena.

Vrlo konkretno: imaju li žene u Hrvatskoj problema sa pravom na prekid trudnoće i u kojim medicinskim ustanovama? Kako se nosite s tim problemom?

Momčinović: Žene imaju pravo na prekid trudnoće na zahtjev temeljem Zakona o zravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodu odlučivanja o rađanju djece. Taj zakon je odličan jer uzima u obzir potrebe žena, priznaju im pravo na raspolaganje i odlučivanje o svojem tijelu.

Prve najave zabrane pobačaja pojavile su se ranih 90-tih godina kroz djelovanje od raznih katoličkih udruga a potom i kao dio pritiska politike kroz «demografsku obnovu Hrvatske». Iako je službeno takva «demografska», nacionalistička, patrijarhalna politika bila službeno napuštena, ona je ostala trajna aktivnost. Niz vjerskih udruga, koristeći formu građanskog aktivizma uz financijsku podršku RKC sve se energičnije  javno suprostavlja seksualnim i reproduktivnim pravima žena, te nastoje u zakone i praksu uvesti katoličku dogmu. U ovom sudjeluju i sve političke stranke bilo zbog svojeg svjetonazora pa podržavaju ove aktivnosti ili kroz praksu nesukobljavanja sa crkvenom hijerarhijom izbjegavaju raspravu i  javno zastupanje ženskih ljudskih prava. Na valu tih konzervativnih ideja danas, odnosno već par godina, imamo stanje da veliki broj ginekologa u javnim bolnicama koje su jedine ovlaštene za obavljenje pobačaja, pobačaj za zahtjev ne obavljaju. Pozivaju se ne «priziv savjesti» koji u nekim bolnicama  ima karakter kolektivnog priziva. Tako smo u jednom trenutku krajem 2014. godine imale čak 11 bolnica u kojima su svi ginekolozi odbijali vršiti pobačaj. Zbog te situacije nekoliko puta smo alarmirale nadležno ministarstvo i predsjednika Vlade RH. Nakon ovih javnih intervencija učinjeni su neki mali, kozmetički pomaci i nađena  neka alterntivna rješenja ali i dalje je pobačaj za zahtjev je teško dostupan. Tako imamo situaciju da su žene diskriminirane, jer se radi o medicinskoj usluzi koju trebaju samo žene i za nju moraju plaćati i cijena je tržišna, što za posljedicu ima nedostupnost siromašnim ženama, te razvijanje korupcije, odnosno ilegalnog obavljanja pobačaja. Liječnici koji se pozivaju na priziv savjesti na obavljanje zdravstvene njege u javnim zdravstvenim ustanovama, bez problema naplaćuju tu uslugu u privatnim klinikama, koje nisu ovlaštene za obavljanje pobačaja. Pri tome, nema statistike, nema traga novca, ni poreza. Naše akcije su i dalje usmjerene prema vlasti koju smatramo odgovornom za pravnu sigurnost i provedbu zakona. Nakon netom provedenih izbora u RH u kojima je pobjedila desnica, uslijedila je javna  najava niza političara konzervativnog političkog svjetonazora da će Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece bitno promjeniti, uz napomenu da je (zakon) «komunistički relikt» i da ga treba dokinuti.  Naše aktivnosti u obrani  prava  na pobačaj ostaju stalne. O našim bojaznima i problemima obavjestile smo niz EU i UN institucija i ženskih organizacija u svijetu.

Nasilje nad ženama nije specifikum samo jedne zemlje ili regiona, čak, njega ima u cijelome svijetu. Kakva je situacija u Hrvatskoj i je li ono porastu posljednjih godina, naprimjer, ili…? Koji su oblici vaše borbe protiv te općedruštvene pošasti?

Momčinović: Prema prijavama nasilja evidentiranim u policiji čini se da nasilje u obitelji stagnira jer je u 2014. godini zabilježeno oko 14.000 prekršajnih i oko 1100 kaznenih prijava, što je nešto manje prijava nasilja od predhodnih godina. Iz ovakvih podataka vidimo da  žene manje prijavljuju nasilje a razloge možemo naći u tome što i žene same često budu prijavljene kao počiniteljice nasilja (posebno ukoliko se nastoje obraniti od nasilja ili se verbalno suprostavljaju  počinitelju). Također, razlog za manje prijava nasilja vidimo i u tome jer pravosudni sustav počinitelje nasilja osuđuje na simbolične, uglavnom prekršajne kazne, opomene i novčane kazne. Nedostatak dostupnih  i sigurnih skloništa za žene žrtve nasilja i njihovu djecu i veliki manjak stvarne  podrške ženama (stanovi, posao, socijalni status, vrtići za djecu i sl.) također utječe na to da žene manje prijavljuju nasilje. Odluke o prijavi  nasilja su vezane uz ove činjenice, koje žene itekako dobro znaju. RH nije osigurala zakone i praksu u korist žena i ostvarivanja njihova prava na miran i siguran život.

RH je u siječnju 2013. potpisala Konvenciju VE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, no do danas je nije ratificirala. Smatrajući je važnom polugom za podršku ženama protiv svih oblika nasilja u javnom i privatnom životu nizom smo akcija nastojale utjecati na ratifikaciju ove, za žene važne Konvencije. Konvenciju su ratificirale sve zemlje u okruženju – osim Hrvatske.

Članice ŽMH provode kampanje protiv nasilja nad ženama, obilježavaju nacionalni i međunarodni dan protiv nasilja nad ženama, a svake godine članice se posebno angažiraju prilikom kampanje «16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama». Osim javnog djelovanja članica ŽMH, neke članice vode skloništa i SOS savjetovališta za žene žrtve nasilja, neke su specijalizirane za seksualno nasilje i podršku ženama, neke za probleme trgovanja ženama u cilju seksualne ekspoatacije, dio aktivnosti je usmjeren na promjene zakona slanjem amandmana i prijedloga zakonskih riješenja, nastojimo riješiti pitanje stalnosti financiranja skloništa za žene žrtve nasilja i sl.

Postoje li i danas stereotipi u udžbenicima i nastavi u obrazovnom sustavu Hrvatske kada je riječ o muško-ženskim odnosima i vrednovanju uloge žena u povijesti i sadašnjosti?

 Momčinović: Građanski odgoj i obrazovanje  još uvijek nije uključen u redovni nastavni program u RH  zbog velikog protivljanja dijela javnosti potaknutih aktivnostima već spomenutih vjerskih udruga. Kampanja protiv Građanskog odgoja je bila snažna zbog dijela u kojima se govori o spolnim i rodnim manjinama i seksualnosti. Vjeronauk pohađa veliki broj djece a on sam po sebi utvrđuje i cementira ono što djeca, možda i kod kuće dobivaju kao obrazac ponašanja.  Stereotipi su i dalje u udžbenicima povijesti i drugim udžbenicima uz česte citate autora iz prošlosti. Međutim, danas je jasno da imamo udžbenike i sadržaje koji sadrže krecionističke ideje i da su one već uhodane u našem obrazovnom sustavu. Imamo primjere da udžbenici sadrže znanstvenu činjenicu ali je potkrepljuju podacima vjerskog sadržaja. Znanost se zamagljuje a mladi ostaju zbunjeni. Kako će se taj trend reflektirati na znanost, na društvo, na demokraciju, na poštivanje ljudskih prava, ženskih ljudskih prava, prava manjina i sl? Podaci o stavovima mladih su zabrinjavajući, mladi u velikom postotku pokazuju netoleranciju prema drugima (LGBT osobama, pripadnicima nacionalnih manjina, solidarnost im je nepoznanica, pravo na pobačaj  bi oko 30% zabranilo i sl.). Otpori uvođenju građanskog odgoja se nastavljaju  s najavama novog ministra pa upitno je da li će djeca od trećeg razreda osnovne škole do zadnjeg razreda srednje škole dobiti i tih minimalnih 2 do 4 sata godišnje seksualnog odgoja.

Da li imate, eventualno, usporedne pokazatelje o učešću žena u političkom, ekonomskom te inače u javnom životu u Hrvatskoj u odnosu na ostale zemlje EU, te u Hrvatskoj u odnosu na zemlje zapadnog Balkana?

 Momčinović: Neposredno nakon izbora konstatirale smo da je zastupljenost žena u Saboru pala na 15% što je najniže sudjelovanje od 2000.g. U političkom životu političkih strana sudjeluje manje od 30% žena; one su uglavnom članice a u  rukovodećim tijelima stranaka su minorno zastupljene (izuzetak Vesna Pusić i Mirela Holly). U svakom slučaju u posljednjih 16 godina zastupljenost žena u političkim tijelima odlučivanja na nacionalnoj razini kreće se oko 20 % i nikad nije prešla 26%. Pri tome treba imati na umu da to nisu izabrane parlamentarke, već zamjenjuju muške kolege, koji nakon izbora odlaze u izvršnu vlast. Taj postotak je na lokalnoj razini još niži i godinama ne prelazi 15%.U poslovnom svijetu, prema provedenim istraživanjima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova proizlazi da žene imaju prosječno veće kvalifikacije. U  upravama poduzeća  je cca 18 % žena, a u Nadzornim odborima oko 13%.  Znamo na primjer da je taj postotak u Makedoniji preko 35% i da je to rezultat primijenjenih izbornih kvota. No, u Makedoniji je pobačaj na zahtjev zabranjen, tako da se još jednom potvrđuje da više žena u politici ne znači i provođenje politike u korist žena. U Srbiji pak djeluje Klub žena u parlamentu, ali sve su to kozmetički pomaci, koji se stvarno ne odražavaju na promjenu položaja žena u društvu na bolje. Nadalje, valja uzeti u obzir činjenicu da je Hrvatska 2013. ušla u EU, za razliku od zemalja Zapadnog Balkana, te su one pod svojevrsnim monitoringom provedbe politika, pa tako i mjera koje promiču ravnopravnost i jednakost građana i građanki.

Jedna od vaših aktivnosti u posljednje vrijeme, koja je barem na mene ostavila znakovit utisak jeste ona da ste 29. decembra prošle godine sudjelovali u prosvjedu “protiv održavanja javne mise zadušnice za ustaškog zločinca Antu Pavelića, protiv rehabilitacije fašističke NDH i za obranu osnovnih antifašističkih vrijednosti našeg društva….” Kakav je odjek u hrvatskoj javnosti imao taj prosvjed i šta očekujete od od nove hrvatske Vlade, koju će nedvosmisleno kontrolirati desno orijentirana Domoljubna koalicija, po pitanju odnosa prema fašizmu, odnosno antifašizmu?

zmh protiv fasizma

Momčinović: Sve aktivnosti protiv fašizma, protiv relativizacije fašizma i rehabilitacije tog poretka su dio našeg stava i odgovornosti prema prošlosti. Naša poruka otpora poslana je javnosti i odgovornima. Međutim, nedostaje kritična masa ljudi koji bi javno podržali antifašističke aktivnosti ili se na drugi način javno suprostavili veličanju fašizma i negiranju činjenica o zločinačnkom ustaškom režimu. Mislim da će desna Vlada nastojati minorizirati fašističke ispade i nastojat će ih držati pod kontrolom. Tu izuzimam obilježavanje Blaiburga, koje će bit pod visokim pokroviteljstvom Vlade ili Sabora. Desničarski ispadi od Vukovara od Savske ceste ili svastike na Poljudu predstavljali su vaninstitucionalni način borbe desnice da dođe na vlast.  

Svojevremeno ste (u povodu 8. marta 2009.) organizirali Akciju pod nazivom “Crkva bez politike, država bez propovjedi”. Na šta ste time htjeli ukazati i kakvo je danas, sedam godina poslije, stanje po tom pitanju – kako što se tiče Crkve tako i Države?

Momčinović: Već sam navela da u RH jača desni konzervativizam koji nastoji vjersku dogmu iz crkve unijeti u javni prostor pa i zakone RH.  U tim aktivnostima sinhronizirano nastupaju političari i vjerski aktivisti organizirani u udruge. RH je potpisala četiri ugovora sa Svetom Stolicom koji, prema našem mišljenju, nisu u skladu s Ustavom RH. ŽMH je akcijom «Crkva bez politike – država bez propovjedi « željela upozoriti na neprirodnu vezu između crkvene i svjetovne vlasti. Tad smo  «rezale pupčanu vrpcu između Trga Sv. Marka (sjedište Sabora i Vlade RH) i Kaptola (sjedište Hrvatske biskupske konferencije). Pored parole koju ste naveli i tad smo nosile  poruke o zaštiti ženskih seksualnih i reproduktivnih prava.  Zabrinute za sekularni karakter države organizirale smo navedenu akciju.

Na samom kraju, Hrvatska je zemlja koja je imala premijerku, a sada ima i predsjednicu Republike. Da li te činjenice eventualno svjedoče da je ipak poboljšano stanje ženskih prava u suvremenoj Hrvatskoj u odnosu na neka prošla vremena, ili…? Konkretno, da li su se gospođe Kosor i Grabar-Kitarović, svaka sa svoje pozicije, dodatno založile za poboljšanje prava žena u Hrvatskoj?

Momčinović: U vrijeme «vladavine» Jadranke Kosor donosio se je II po redu Zakon o ravnopravnost spolova (2008.g). Tad je bila prilika da se jasno zakonom regulira  odredba o o ravnopravnom sudjelovanju žena i muškaraca u tijelima odlučivanja (najmanje 40% osoba istog spola). No, nije utjecala i nije podržala žene. Zato sada u zakonu stoji odredba o 40% sudjelovanju žena s odgodom primjene od tri izborna ciklusa.  I zato ni danas nemamo odgovarajuću zakonsku podršku (kad izostaje ona demokratska i politička) za ravnopravno sudjelovanje žena u odlučivanju.

Što se tiče predsjednice države, njezine stvarne ingerencije nisu velike ali ima mogućnost utjecaja, posebno sad kad je njezina (bivša) politička stranka i koalicija pobjedila na izborima. Vidimo da predsjednica drži predavanja o ravnopravnosti spolova (USA) ali nismo osjetile utjecaj predsjednice ili njezine prijedloge koji se odnose na podršku ženama u RH (radna prava, podrška pravu na pobačaj i sl).

No, naravno sve je ovo politika, pratit ćemo rad svih koji su odgovorni za ravnopravne odnose u hrvatskom društvu.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (749)

vrbas-miso

vucicu, kakav je pogled s jevrejskog groblja
Pratim obilježavanje 9. januara, kako u samoj Banja Luci, tako i u, za ovu priču, ne manje važnom Sarajevu. Zaista treba imati dobru probavu pa svariti slike i ton iz Banja Luke, te tužne slike, na istu priču, ali bez tona iz Sarajeva. Ta paralela je uvijek bila važna, danas pogotovo.
 
Vučić  nasrnuo na suverenitet države BiH
 
Aleksandar Vučić, koji je za ovu priču važniji i od samog Dodika, je, kako je i najavio, došao na odlukom Ustavnog suda suverene države Bosne i Hercegovine zabranjeno obilježavanje 9. januara, koju Dodik i svi relevantni politički Srbi u Banja Luci i u Sarajevu, obilježavaju kao nikad do sada. Uz inat Ustavnom sudu koji je čak i Dejtonska kategorija. Vučić je time javno i drsko, kao premijer Srbije, nasrnuo na suverenitet države Bosne i Hercegovine a njegove izjave poput one današnje u Banja Luci da njegovo prisustvo “ne znači nikakvu mržnju prema Bosni i Hercegovini…”, da on “poštuje Dejtonski mirovni sporazum kojeg je Srbija jedan od garanata…” jednostavno su priče za naivne, maolumne i maloljetnu djecu. Niko od njega ne traži da ne mrzi Bosnu i Hercegovinu niti mu brani da voli Srbe i Rs, ali on je dužan, ako je legalista, poštovati odluke najviših sudskih instanci BiH, a time i nju samu kao i njen suverenitet. To se od njega traži, a ne neka ljubav ili da mu se brani neka mržnja. Ovdje nije riječ o emocijama, Aleksandre Vučiću, nego o pravu, ne samo domaćem, nego i međunarodnom. Dakle, premijer Srbije drsko obmanjuje javnost i javno laže. Može se on kititi čime hoće, brijati (ako ima šta), oblačiti šta hoće…, ali ispod svega toga su brada i kokarda jer neodoljivo podsjeća na politiku svoga neospornog uzora Draže Mihailovića koji je htio šurovati malo sa Nijemcima, malo sa partizanima. Ne može: ili si fašist ili antifašist, i tačka! Znamo kako je dalje išlo i kako je završilo. Kao što znamo da je Vučić, nakon svih filmova kojih smo se nagledali, bio i ostao ne samo protagonist današnjeg morbidnog velikosrbovanja u Banja Luci, nego i režiser i scenarist. Dodik, Cvijanovićka, Čavić, Ivanić, Crnadak, Bosić… su samo bili glumci, odnosno izvođači radova idejnog i izvedbenog projekta načinjenih u Beogradu.
 
SPC i dalje nudi mrak i laž Srbima i okruženju
 
Znakovita je izjava Patrijarha Irineja data danas u toj istoj Banja Luci. Rekao je, između ostalog: “Mnogo škrguću na RS, ali uzalud, jer je ona utemeljena na istini i pravdi, na kostima i krvi svetih mučenika”. Kakva odvratna laž i zamjena teza! Zna i Patrijarh da cijela bh. i svjetska javnost znaju da je Rs utemeljena na LAŽI I NEPRAVDI, na zločinima, logorima, progonima, masovnim silovanjima, rušenjima vjerskih objekata pripadnika drugih konfesija…Međutim, tačan je dio izjave Patrijarha Irineja da je Rs nastala “na kostima i krvi svetih mučenika”, samo s tom razlikom da on, s jedne strane, te cijela bh. i svjetska javnost, s druge, ne mislimo na iste kosti i istu krv. Da me se pogrešno ne razumije, pravim jasnu razliku između pravoslavlja kao vjere i SPC kao institucije pa zato javno kažem: SPC kao institucija decenijama unazad, posebno u vrijeme agresije na R BiH, pa i dan-danas, nudi svom narodu i okruženju mrak i laž. Pitam javno Irineja: VJERUJETE LI VI UOPĆE U BOGA?!
 
Smrtna nezainteresiranost u Sarajevu
 
Tužno, pretužno je bilo gledati sliku da su protestno pismo zbog dolaska Vučića u Banja Luku ambasadi Republike Srbije u Sarajevu predali šef antidejtonske fb. grupe Nihad Nino Aličković te Sejfudin Tokić, uz prisustvo nekoliko građana. Od političkih i javnih djelatnika još su se oglasili državni poslanik Denis Bećirević te Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca i to je bilo sve. Gdje su bajni tzv. bošnjački politički prvaci, gdje je protestna nota člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda ambasadi Srbije, gdje je njegova javna poruka Vučiću? Gdje je njegov protest prema OHR-u? Ali, “naš” Bakir ima preča posla – treba ustoličiti suprugu na mjesto direktorice UKC-a te ukinuti Opću bolnicu “Dr. Abdulah Nakaš”. To je Bakirov prioritet ovih dana. Znači nepotizam, koji je jedan od prepoznatljivih atributa Stranke kojoj je na čelu, je sada prerastao u – idiotizam i u prioritet.
 
Rezime
 
Da rezimiram: Banja Luka danas slavi početak genocida nad Bošnjacima, a takozvano službeno Sarajevo smrtno šuti, umjesto da prozove premijera Srbije i visokog predstavnika a posebno da podnese krivičnu prijavu protiv Mladena Ivanića i Igora Crnadka koji, kao državni funkcioneri, podrivaju suverenitet iste te zemlje ignorirajući odluke njenog Ustavnog suda. Budući je i ovim činom Rs iskočila iz okvira Dejtonskog ustava, pravno utemeljen bi bio potez proglasiti taj Ustav nevažećim te vratiti derogirani Ustav R BiH u funkciju. Ne, to nije parola, to bi bio jedini ispravan, legalan i legitiman čin i u ovoj situaciji.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

SRPSKI BAL VAMPIRA

Posted: 9. Januar 2016. in Intervjui

Ko 9. januar kao dan RS slavi, taj savjesti svojoj grobnicu pravi!

srebrenica_potocari

Bez imalo kajanja, srama i stida

9. januar- Dan Republike srpske

slave danas izvršioci i sponzori genocida.

Danas piju, likuju i slave

vrijeme kad su sjekli bošnjačke glave.

Na Balu vampira

Dodikove četničke bratije

perijanicu nosi Vučić sa Vladom Srbije.

Zlikovci i krvnici opet dižu glave,

na bošnjačkim grobovima

Veliku Srbiju prave.

Sarajevo, Zvornik, Prijedor, Srebrenica…

samo su pritoke u moru bošnjačkih grobnica.

R Srbija i Republika srpska

i onima koji je vole, postaje mrska.

Bošnjačka će krvca prestati teći

al’ nećete ni vi moći mirno leći!

Slavite ubice, slavite koljači,

i vas će zaslužena kazna snaći.

Zijad Bećirević , Burlington, VT 9. januara 2016.g .

Zijad_Becirevic2

 

   dan_genocidne_tvorevine_9_januar
   Usprkos odluci Ustavnog suda BiH kojom je neustavnim proglašen 9. januar kao Dan Rs-a, Dodik i kompletno društvo, dakle i vlast i tzv. opozicija  će ga obilježiti vjerovatno na do sada najglamurozniji način. Da, to je još jedan prst u oko i Ustavnom sudu BiH, i BiH kao državi i OHR-u, odnosno tzv. međunarodnoj zajednici. Bačena je rukavica, ne prvi put.
 
Vučić i svi njegovi ministri na balu vampira
 
   Aleksandar Vučić se ubi mlateći praznu slamu otrcanim frazama da “prizna suverenitet BiH, njeno ustavno uređenje, granice….Dejtonski sporazum ali već na prvoj krivini demantira samoga sebe. Evo, vrlo konkretno, da je iskren u tome što govori za javnost, posebno za neke evropske uši, poštovao bi odluku Ustavnog suda zemlje za koju kaže da poštuje njen suverenitet i ne bi došao na bal vampira u Banja Luku. Dakle, on samo nastavlja kontinuitet svojih prethodnika i drugih najviših funkcionera Srbije u smislu da, kada je BiH u pitanju, ima jednu priču za javnost, posebno onu međunarodnu, a na terenu igra sasvim drugu igru. To više nije ni perfidno, nego itekako prozirno. Ne, on ovim činom ne poštuje i ne prizna suverenitet države Bosne i Hercegovine jer drsko ignorira njen Ustavni sud, odnosno njegove odluke. I, tačka! To treba jasno i glasno reći i to treba da mu neko kaže iz tzv. službenog Sarajeva. Ali, ko će!? Neće valjda onaj s kojim je igrao partiju šaha na Skadarliji i kojemu je naručivao pjesmu “Sarajevo, ljubavi moja…” Kakvo licemjerje!
   U intervjuu kojeg je ovih dana dao za RSE (Radio Slobodna Evropa) na pitanje novinarke Sabine Čabaravdić zašto ide u Banja Luku 9. januara kada je taj dan proglašen neustavnim odlukom Ustavnog suda BiH, on u svom stilu odgovara: “Pa tamo će biti i član Predsedništva BiH Mladen Ivanić, zašto ne bih bio i ja…”! Tačno je da će Ivanić biti jeadn od domaćina bala, ali je tačno i to da je takav Ivanić, kao i svi njegovi prethodnici iz reda srpskog naroda u Predsjedništvu BiH, produkt i sljedbenik politike tog istog Beograda, od Miloševićevog vremena do danas, do Vučića. Dakle, umjesto da svojim autoritetom kojeg neosporno ima prema svim političarima u Rs-u upozori i tog Ivanića i Dodika i ostalu tamošnju kalakotru da moraju poštovati odluke suda države kojoj pripadaju, on im puše u jedra i praktično podržava njihovu antibosansku i secesionističku politiku. Takav Vučić nije dobronamjeran prema državi Bosni i Hercegovini i takvu Srbiju koju on predstavlja treba iz bh. ugla gledati kao na još uvijek hegemonističkog komšiju prema kojem se treba adekvatno ravnati. Da ne spominjemo sada suočavanje zvanične Srbije s vlastitom prošlošću, genocid u Srebrenici i druge “sitnice”.
 
Podržati inicijativu za proglašenje 9. januara kao Dana sjećanja na genocid Rs-a nad građanima R BiH
 
   Da se mi ne lažemo, 9. januara 1992. nije bilo ni Dejtona ni ikakve međunarodne validne tapije na postojanje Rs-a. Nju su proglasili pobunjenici koji će koji mjesec kasnije, uz političku, logističku i vojnu podršku tadašnje SRJ, izvršiti agresiju na međunarodno priznatu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu i počiniti najkrvavije ratne zločine, uključujući i genocid. Taj 9. januar 1992. treba uzeti kao dan sjećanja na genocid koji je do 21. 11. 1995. fantomska Republika srpska izvršila nad građanima Republike Bosne i Hercegovine, posebno nad Bošnjacima. Takva kvalifikacija postoji i u presudi Međunarodnog suda pravde po tužbi R BiH protiv SRJ. Vučić, Nikolić i svi drugi koji predstavljaju Republiku Srbiju su dobrodošli na obilježavanje takvog dana, a ne onoga neustavnog i koji asocira na najstrašnije zločine počinjene u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Srbija se, ako hoće iskrene odnose sa svojim komšijama, u konkretnom slučaju sa nama iz Bosne i Hercegovine, mora pogledati u ogledalu i suočiti sa vlastitom prošlošću iz ranih i srednjih 90-tih prošloga stoljeća. Smatram da Vučić nije taj igrač! Da li će neko biti poslije njega, ostaje da se vidi. Suočavanje sa ISTINOM, koju preko dvije decenije drže pod beogradskim tepihom, je u interesu srpskog naroda s obje strane Drine, kao i svih njihovih komšija i susjeda. Onda možemo naprijed, svi skupa ili jedan po jedan….Sve ostalo je kupovanje vremena i prodavanje magle!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

PRAVOSLAVNI BOŽIĆ

Posted: 6. Januar 2016. in Intervjui
bozic_clanak_3
 
Svim prijateljima i čitateljima pravoslavne vjeroispovjesti neka je
 
SRETAN BOŽIĆ !
 
Bedrudin GUŠIĆ

Preuzimajući na sebe dužnost službi sigurnosti, kojih je u BiH preko deset javnih a bezbroj tajnih, predsjednik R Srbije Tomislav Nikolić je umjesto  proklamovane podrške državi BiH i  novogodišnje čestitke njenim građanima javio svom prijatelju, srpskom vazalu Miloradu Dodiku, da se sprema rušenje Republike srpske.  Ova vijest je prošla potpuno nezapaženo i zaboravljena već prvi dan,  jer se kao mnoge slične puštene ranije u eter pokazala kao farsa. Istina je da se opozicija Rs organizuje i nastoji preuzeti vlast, ali ne rušiti paradržavu Rs. A za rušenje iz vana nema niti je bilo ikakvih  vjerodostojnih nagovještaja. Kad dođe vrijeme Rs će se srušiti sama. Srušiće je njeni građani kada shvate da su joj sve dali a od nje nisu ništa dobili. Oteto i opljačkano je davno pozobano, dugovi povećani do guše, a novostvorena vrijednost, i pored rasipničke prodaje resursa,  je sve bliže nuli.

Mješanje Srbije i njenih čelnih lidera u unutarnje stvari države BiH postalo je toliko nametljivo i opasno, da je  natjeralo na reakciju čak i srpskog člana Predsjedništva BiH g. Mladena Ivanića.

http://www.bosniak.org/bosanski/wp-content/uploads/2013/04/dodik-i-nikolic.jpg

Spasonosni zagrljaj?

Kad čovjek gleda, čita, sluša sve ovo što se zadnjih desetak godina događa u Rs,  govori i piše o velikom i slavnom voždu genocidne Rs – Miloradu Dodiku i njegovom klanu, kad se promatra njegova sve više iskrivljena faca i slušaju njegove isplakane odvratne bljuvotine o BiH državi, ne možete jednostavno povjerovati da se takve stvari mogu događati ovom narodu, u ovoj zemlji, na ovoj planeti. Ne može ga se ni trpjeti, ni podnijeti! Ne trpe ga više ni njegovi najbliži. A još  nam je teže podnositi uglađeno diplomatsko licemjerje međunarodne zajednice i gledati kako trećerazredni politikanti i poltroni EU prisiljavaju poštene ljude da sa tim mamlazom pregovaraju i sa njim se nešto dogovaraju. Prisiljavaju nas da prihvatimo i priznamo ono što ni jedan narod ni u jednoj zemlji na svijetu ne može prihvatiti, da genocidnu tvorevinu tzv. Republiku srpsku prihvatimo kao neku državu ili paradržavu u kojoj se može mirno i sretno živjeti na zemlji natopljenoj bošnjačkom krvi, a u njoj  je za sva vremena sve što postoji je oteto i prokleto.

Ali danas se događaju svakakva čuda, pa ni to sve ne bi bilo čudo, da nije pomućenog društvenog razuma i evropskog licemjerja, da u svijetu nisu obezvrijeđene moralne vrijednosti ; da narod nije “ovca“,  da nije Milorada Dodika, njegove para-države Rs i da nije njegovih banaka, koje on i njegovi peljaše i šalju u grob jednu po jednu.

Imperija evropskog genocida

U srcu Evrope gradi se imperija evropskog genocida. 9.januara će da slavi svoj Krvavi dan. Još jedna država samo srpskog naroda- Genocidna Rs. Na grobovima Bošnjaka i zemlji natopljenoj bošnjačkom krvi. Grade je Evropljani i njihov čoban Milorad Dodik, kojeg Evropljani prihvataju i ne prihvataju. Trpe ili podržavaju. Možda im upravo takav odgovara, dok Bošnjacima drži omču na vratu i osigurava strategiju podjela.  Dozvolili mu da hara, šenluči i u šaci drži “državu“  kao svoju ćaćevinu. Da formira entitetsku vojsku. Vlastitu “body guard“. Dopustili mu da ide kroz  svijet u svijet i prosipa  otrov. Napada svoju državu BiH i o njoj iznosi najveće gadosti.  Formira svoja predstavništva, vlastite lobije. Dopustili mu da uđe u banke, uzima i daje narodne pare onom kome mu se ćefne. Dozvolili mu da rasprodaje i rasipa prirodne resurse, šuruje i trguje s kim i kako hoće. Imovinu stiče na sve strane. Pare drži u raznim bankama. Niko mu ne može doći u kraj, jer niko do danas nije smio ni presmrditi u njegov atar. Svi koji su pokušali baciti svjetlo na njegove prljavštine povukli su se, pali u nemilost, ušutili se ili bili ušutkani, jer srpska politika diže ruku od svojih velikana tek onda kad su isluženi i dobiju pripremljenu zamjenu. A Dodik je još nije dobio. Još uvijek je u timu koji pobjeđuje. Moćan, bahat i silovan. Bog je i batina u svom ataru. A njegov atar je Republika srpska,  presto u Beogradu i Banja Luci, a imanja od Laktaških banja do Kiparskih zdanja. Jači je od pozicije koju vodi i opozicije iz koje se rodi.

Pukovnik ili pokojnik?

Za njega se već dugo zna da će završiti kao pukovnik ili pokojnik. Kako vrijeme sve dalje odmiče sve je izvjesnije da će ostati bez čina pukovnik i da će se morati zadovoljiti sa utješnim činom- pokojnik.  Ali ako završi i kao pokojnik, imaće penziju pukovnika. Nakon šaputanja u ćoškovima, stidljivih informacija u medijima, nakon otvorenih istupa  jadnika koje godinama niko nije htio slušati i uzeti za ozbiljno, nakon pokrenutih propalih optužbi, sada se neki ponovno usuđuju javno govoriti. Sa kritikama i optužbama iz drugog entiteta, iz FBiH, lako se Dodik nosio. Ignorisao sve i postajao jači i neprikosnoveniji. Iz svake afere je izlazio malo ranljiviji, ali jači. Ali kada su insinuacije, kritike i otvorene optužbe učestale od ugroženih, nezadovoljnih i onih koji su progledali u njegovom ataru, u Rs, Dodik se počeo tresti, počeo ga hvatati strah. Jednih se uspio otarasiti, proglasiti ih izdajnicima srpstva, ali su se neki pokazali žilavi i uporni. Najveća opasnost Dodiku trenutno prijeti od predsjednika SDS Mladena Bosića, koji ga teško sumnjači i tereti za ozbiljne kriminalne radnje, što je izazvalo veliku pažnju brojnih medija, ali i istražnih organa.

Bogaćenje Dodikovih omogućile banke

Dodikovo  brzo bogaćenje počinje izborom za Predsjednika IO općine Laktaši. Tada mu Uroš Gostić daje milionski kredit  za proizvodnju namještaja, dušeka i jorgana, za koji se tvrdilo da nije vraćen. Iza kreditne podrške Dodiku stajao je tada i Direktor sektora za investicije PBUBS, koji kao zaslužan odlazi na mjesto direktora Kreditne banke Beograd. Bila je to samo uvertira. Sticanjem premijerske funkcije (januar 1998) i pozicije predsjednika kreditnog odbora Investicione razvojne banke (IRB RS) imovina porodice Dodik enormno raste. A maratonski politički uspon sa sticanjem sve većeg bogatstva nastavlja se 2010- te kada Dodik od Dragana Čavića preuzima predsjednički mandat.

Dodikova vila na Dedinju

Ranije se govorkalo a sada se već otvoreno piše da je neka banka Rs Miloradu Dodiku, kao zaslužnom i povjerljivom građaninu, dala masan kredit od 750.000 Eura. I to nije kredit za razvoj industrije, unapređenje poljoprivrede, pokretanje privatnog biznisa, već za kupovinu impozantne zgrade u Beogradu, na čuvenom Dedinju. Da velikan bude tamo među velikanima, bliže aleji velikana, gdje mu i jeste mjesto.

Prema pisanju brojnih medija, Dodik je vilu na Dedinju kupio od beogradske  Komercijalne banke  14. maja 2007. godine. Po cijeni od 750.000 Eura. Novac je prodavcu doznačila “Pavlović“  banka. Koji je novac doznačen, da li iz Dodikove marljivo sakupljane štednje ili iz nekih namjenskih bančinih fondova, vjerovatno će se uskoro saznati. Evidentna je činjenica da je za kupovinu vile Dodik podigao kredit Pavlović banke tek 27. juna 2008.godine. Godinu dana kasnije. To upućuje na zaključak da je vilu kupio kešom, a kasnije pokušao pokriti kreditom.  Kupljeni objeklat je dat u zakup 31.1.2008.godine. Ovim je veliki državnik iz masne kirije sebi i svojoj familiji obezbjedio doživotnu rentu. Možda ovo ne bi bilo toliko upadljivo i indikativno, da za protuuslugu,  banka nije odobrila 5 miliona KM kredita firmi „Aqua City” za izgradnju vodenog grada, čiji je vlasnik niko drugi nego Slobodan Pavlović.

Ko je ta banka i ko je taj šef banke, ko je taj kreditni referent koji je na te lijepe jastrebske oči dao ni manje ni više nego 750.000 Eura kredita? I još pride, da se njihov uvaženi klijent ne bi mučio i tolike novce sam nosio, prebacili su ih sa svog bankovnog računa na račun prodavca. Time se postavlja pitanje čije su pare u toj banci i kakvo je njihovo porijeklo. Pa čak i ako je sa te strane formalno pravno sve u redu, takvo poslovanje se teško može opravdati  po pricipu bankovnog poslovanja.

Sve prijave protiv Dodika odbačene ili zaboraljene

Prema podacima Centra istraživačkog novinarstva (CIN) Dodik je kao Predsjednik kreditnog odbora Investiciono razvojne banke Rs odobravao kredite bliskim osobama, firmama u vlasništvu stranih kompanija, pa i firmama pod istragom. Tako su odobrena dva kredita firmi „Integra Inžinjering“ u vlasništvu Slobodana i Slavice Stanković. U vrijeme kada su neke općine kojima su na čelu bili opozicioni lideri i firme iz tih općina morale čekati do pola godine da im se odobri kredit koji se rješava za 30 dana, kompaniji  “Fruit Eco“ iz Bos. Gradiške u vlasništvu  Dodikovog sina Igora odobren je kredit 3 miliona KM isti dan kad je podnesen zahtjev.

A Dodiku su i ranije više puta upućivana otvorena pitanja, nedostojna odgovora, za koja istražni organi nisu pokazali interes: kad će njegov prijatelj Đurić vratiti Rs 15 miliona KM za Robnu kuću „Boska“, kad će njegov prijatelj Mišković vratiti 4 miliona KM za privatizaciju “Oslobođenja“, kad će biti uhapšeni odgovorni za pljačku „Birača“, kada će odgovarati odgovorni za pljačku zdravstva Rs, kada će odgovarati Dodik za kriminal, kupovinu poslanika,   neprijateljsvo prema BiH  i veleizdaju BiH…????

Prije nepune dvije godine, protiv Dodika se usudio podnijeti prijavu hrvatski novinar Margotić za krivična djela: organizovani kriminal, zloupotrebu položaja i ovlasti, trgovinu utajom poreza i doprinosa, pranje novca, ali Specijalno Tužilaštvo Rs u prijavi nije našlo osnova za sumnju pa je 3. oktobra 2014. godine  prijavu odbacilo.

Grad Sarajevo u oktobru 2009. tužilo je Dodika zbog poricanja ratnih zločina na Markalama i Tuzlanskoj kapiji, a majke “Enklave Srebrenica i Žepa“ podnijele su protiv njega prijavu zbog omalovažavanja žrtve i negiranja genocida, ali sve to nije ničim rezultiralo.

Po pisanju IFIMES-a Dodik je još 2004. bio optužen po 33 tačke optužnice, ali je na osnovu „prisiljenih svjedoka i lažnih dokaza oslobođen“. Spominje se i nestanak znatne sume novca prilikom  konverzije tzv. srpskih dinara u KM, pri  čemu je Dodiku pomagao guverner Centralne banke BiH Peter Nicholl.

Podsjećamo da se u emisiji FTV 60 minuta, prije dvije godine, govorilo “o Dodikovoj mafiji“ koja teroriše građane Bosanske Gradiške.  Oglašavali su se i ozlojeđeni Gradiščani. Pominjana su konkretna imena osoba, koje je Dodik štitio, a koje su premlaćivale vlasnike lokala i iznuđivale im pare.

Sa Dodikovim imovinskim stanjem ne može se ne povezati enorman imovinski rast kod njegovog sina Igora, kćerke Gorice i brata Ljubiše nakon 2006.godine, o čemu se pisalo još septembra 2011.godine. Govorilo se o kupovini  Kafe bara  “Roma“ za 220.000 KM, poslovnog prostora  za 180.000 KM,  automobila Volvo V 70 za 105.000 KM registrovanog na firmu „Elektro Union“ , te o ulaganju 650.000 KM u porodičnu kuću Lukavici.  Njegov brat Ljubiša, slikar, postao je tada direktor porodičnog preduzeća „Galeb International“ koje je realizovalo značajne projekte u termoelektranama Gacko i Ugljevik, rafineriji Brod, Olimpiskom centru Jahorina. Kćerka Gorica postala je vlasnik firme „Trinity Media& Consulting“,koja se podizala bankovnim kreditima.  Po ovom se  jasno vidi da su u poslovnom svijetu Rs, naročito kod banaka, bili povlašteni ne samo predsjednik entiteta, već i članovi njegove šire familije. Dizali su enormne kredite, pelješili banke, a narod je živio od have. Zahvaljujući takvim korupcijskim odnosima i takvoj poslovnosti banaka, do sada je sahranjena “Bobar banka“, sa halalom od 250 miliona KM, a ukop se priprema „Balkan investment banci“, sada „Banka Rs“, preko koje se prao prljavi novac, a koja (kako se tvrdi) ima ogromne gubitke.

Dodik zaštićen sistemom Rs

Svi ovi argumentirani materijalni dokazi su toliko očiti, toliko temeljno optužujući, da ih nije mogao vidjeti i prihvatiti samo korumpirani tužilac odnosno oligarhijska struktura pravosuđa, koja od rata do danas usporava sudske procese i optužuje selektivno po diktatu vlasti. A Dodikove opasne izjave protiv države BiH su toliko opteretile narode, izazvale toliko negodovanja u narodu, da se sa sigurnošću može tvrditi da ni u jednoj zemlji svijeta za takve neprijateljske istupe, tipičnu veleizdaju, ne bi ostao na slobodi ni 24 sata, a Dodik slavi desetljeća. Ovu Dodikovu veleizdaju mogao je ne vidjeti i ne sankcionisati samo onaj  pravosudni organ koji je duboko zaglibio u korupciju. I nije tačno da mi u BiH nemamo sudove, tužilaštva, pravobranilaštva, niti je tačno da nam ne valjaju propisi. Upitna  je i najodgovornija rukovodna struktura tih organa, koja se začaurila i pretvorila u svojevrsnu oligarhiju u službi vlasti.

Od dolaska na vlast Dodikovo glavno uporište standardizirano kroz  njegovu političku praksu bilo je i sada je zaštita osumnjačenih i podrška osuđenim i optuženim Srbima za ratne zločine. Oni mu čuvaju zaleđe.Takvom političkom strategijom Banja Luka je postala glavno uporište i centar za ratne zločince i kriminalce pod zaštitom režima.

Najveći kriminalci države nedodirljivi

Do sada osujećene korupcijske afere u BiH i one koje se naslućuju i nagovještavaju  od strane istražnih organa, sve češće se vežu za rukovodne strukture države, posebno za enitet Rs. Po riječima ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića, “SIPA bi uskoro trebala razotkriti višemilionske afere u ovom entitetu “. Bilo je i nagovještaja da bi se prva hapšenja mogla dogoditi tokom novogodišnjih praznika, ali se ništa nije dogodilo. Sve najave ostale su do sada mrtvo slovo na papiru. Vodeći ljudi države i entiteta pokazuju ne samo da su  nedodirljivi, već im optužbe samo povećavaju popularnost. Oklijevanje službi sigurnosti, i u predmetima gdje imaju čiste dokaze, daje kriminalcima  dodatno vrijeme da se pripreme, zaštite i osiguraju. Pitamo se ko smije pristupiti u Laktaše ili B. Luku i uhapsiti Dodika, koji  ima ličnu gardu i nesumljivu zaštitnu podršku ne samo u Rs, iz Srbije, već iz vana? Zar nisu nedavna hapšenja osumnjačenih za ratne zločine nad Bošnjacima u Bosanskom Novom izazvale buru negodovanja u Rs i Srbiji, a kad se po isceniranim optužnicama hapse patrioti i branioci Bosne, svi šute ko zaliveni. Neka se radi po zakonu. I zadnjih dana minule godine, čim je Dodik osjetio da mu gori pod petama, da mu zaštita iz Srbije nije potpuna, nagario u Rusiju i Kinu tražiti dodatnu zaštitu i podršku.

Da skrenu pažnju sa Rs i Dodika i sebe oslobode odgovornosti za ono što se u BiH dogodilo 1991-1995. i što se događa i danas, Srbija i srpski lobiji upiru se i troše ogomne sume novca. Umjesto da pomogne pozitivne političke procese i teritorijalno sjedinjenje, na dobrobit svih naroda, Srbija čini sve da se učvrsti Rs a oslabi država BiH. Posebno efikasno sredstvo u takvim nastojanjima je upiranje prsta i usmjeravanje paženje svijeta na Bosnu i Hercegovinu kao izvor, sjemenište i rasadnik tzv. islamskog terorizma i terorista. Dio takvih nastojanja  je i najava premijera Srbije Vučića da će 9. Januara sa Vladom Srbije  (uprkos presudi Ustavnog suda BiH i svim negodovanjima) prisutvovati obilježavanju dana Rs, čime pokazuje da Srbija nastavlja put započet devedesetih godina, da podržava državotvornost genocidne Rs i čvrsto stoji uz Dodika.

O velikom slavnom voždu od Laktaša iz Rs se pisalo i pisaće se, ali, kako mnogi predviđaju, uskoro u crnoj hronici. Jer kada se svedu bilansi  njegove političke aktivnosti, postaće nam jasnije koliko je navukao sebi i svojima, a za koliko je država očerupana.

Po riječima Predsjednika Srbije Nikolića Republici srpskoj prijeti rušenje. Da, jer propadaju velike firme, raste nezadovoljstvo naroda, padaju banke, samo ostaje Dodik. Ali ne zauvijek. Ostaje sve dotle dok se ne  otvore kriminalni dosijei i ne počne rastakati korupcijska struktura Rs . Morat će se jednoga dana i to dogoditi.

Burlington, 4. Januara 2016.

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

Sabira H.Posljednji dan stare godine u Sarajevu je u 76. godini života na ahiret preselila prof. dr. Sabira Husedžinović. Puno toga bi se moglo napisati o njenom stručnom i znanstvenom opusu i sigurno je da ima puno kompetentnijih ljudi za to od mene. Zato ću sa nekoliko rečenica, u povodu njenog odlaska sa Ovoga svijeta, osvježiti vlastita sjećanja na nekadašnju svoju sugrađanku, a u nekim situacijama i suradnicu. Dakle, rahmetli Sabiru sam upoznao dok je radila u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Banja Luci. Već tada sam mogao zaključiti da se radi ne samo o jednom stručnom radniku-profesionalcu, nego prije svega entuzijasti koja je kao malo ko voljela posao kojeg je radila i cijelim svojim bićem mu se bila predala. Sabira je bila i primjer da neko, ko nije rođen u Banja Luci (već u Tešnju, u familiji Smailbegović), se itekako može smatrati Banjalučankom jer je u tom gradu ostavila svoj neizbrisiv stručni i ljudski trag. Bila je jedan od najboljih poznavalaca osmanske sakralne arhitekture na prostoru bivše Jugoslavije i trebalo je biti s njom u nekim projektnim relacijama kada je riječ o sanaciji nekih sadržaja te arhitekture u Banja Luci, a posebno u danima nakon što su ubili Ferhadiju, pa spoznati o Dokumenti opstanka - Sabira H.kakvom se stručnjaku i entuzijasti radi. Ili izmijeniti mišljenja u povodu svojevremene pripreme njene kapitalne knjige “Dokumenti opstanka” pa zaključiti da se radi o jednom perfekcionisti, kako je za nju znao kazati jedan drugi banjalučki bard kulture Fuad Balić. I nakon rata smo se sretali, a posljednji put bilo je to u Sarajevu dok je obnašala funkciju stručnog savjetnika za kulturno-historijsko naslijeđe u Ministarstvu za kulturu i sport FBiH, prije više od deset godina. Tim povodom sam obavio s njom intervju koji je objavljen na portalu “Orbus” pa ga ovim tužnim povodom postiram i na ovom mjestu.

Pošto je za sebe znala reći da je “prekaljena muslimanka i Bošnjakinja”, onda mi preostaje da zamolim Gospodara da našoj Sabiri podari svoju milost i njenu dušu nastani u društvu svoga Miljenika i ostalih džennetlija, a kćerci Emini sabur. Amin!

Bedrudin GUŠIĆ

——————————————————————————————————————————————–

sabira_husedzinovicProf. dr. SABIRA HUSEDŽINOVIĆ, docent na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu i stručni savjetnik za kulturno-historijsko naslijeđe u Ministarstvu za kulturu i sport FBiH:

“POČETAK OBNOVE BANJALUČKE FERHADIJE JE NEORGANIZOVAN I MORALO SE KORISTITI ISKUSTVO OBNOVE STAROG MOSTA U MOSTARU”!

Biografija

Sabira Husedžinović diplomirala na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu, specijalizirala i magistrirala na Postdiplomskom studiju iz zaštite i proučavanja graditeljskog naslijeđa na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, a doktorirala na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu iz iste oblasti.

Svoj naučnoistraživački rad dr. Sabira Husedžinović započela je u Zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa BiH odmah po završetku studija, baveći se proučavanjem i zaštitom brojnih objekata kulturnog naslijeđa, kako sakralnih, tako i stambenih, javnih i starih gradova, a posebno ambijentalnih cjelina, što je i nastavila u Zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u Banjoj Luci.

Napravila je veći broj projekata za sanaciju i obnovu objekata kulturnog naslijeđa i objavila veliki broj stručnih i naučnih radova u domaćim i stranim časopisima posvećenim ovoj problematici. Učestvovala je na brojnim naučnim skupovima sa temama o obnovi kulturnog naslijeđa u raznim gradovima širom svijeta. Kao koordinator Savjeta Evrope za kulturno naslijeđe vodila je vrlo uspješno manifestaciju “Dani evropskog naslijeđa”, koja je imala veliki broj aktivnosti, gdje je posebno potencirala značaj podizanja svijesti o kulturnom naslijeđu kao dijelu kulturnog identiteta svih naroda koji žive na ovim prostorima. Dobila je medalju za rad na zaštiti i obnovi objekata graditeljskog naslijeđa. Docent je na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu a zaposlena je kao stručni savjetnik za kulturno-historijsko naslijeđe u Ministarstvu za kulturu i sport FBiH od 1995.

GUŠIĆ: Prvo, dobrodošla na ovaj muhabbet za javnost i predlažem da se, kao stari prijatelji, sugrađani i saradnici, ni ovom prilikom ne persiramo.

HUSEDŽINOVIĆ: Hvala na pozivu za ovaj razgovor, smatram Tvoj rad vrlo korisnim, posebno za naše sunarodnjake u dijaspori koji su napustili domovinu u toku rata 1992/95. i kojima je svaka informacija dragocjena.

GUŠIĆ: Budući da si najveći dio svog banjalučkog radnog vijeka provela u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, kako ocjenjuješ ulogu te institucije za vrijeme agresije na BiH, posebno sa aspekta zaštite spomenika islamske arhitekture u našem gradu?

HUSEDŽINOVIĆ: Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Banja Luka je u početku, u vrijeme rušenja islamskih objekata kulturno-historijskog naslijeđa, imao profesionalan stav u smislu pismenih zahtjeva upućenih odgovarajućim organima u opštini, da se sačuvaju ostaci porušenih objekata na licu mjesta. Tada sam još radila u ovom Zavodu, pa sam inicirala pisanje ovih zahtjeva. Međutim, kasnije su se stručnjaci ovog Zavoda povukli od bilo kakvih aktivnosti. Pošto sam dobila otkaz, izgubila sam svaki kontakt sa tim Zavodom.

GUŠIĆ: Ferhadija je naša rana neprebolna. Kako si doživjela njeno rušenje te odvoženje ruševnih ostataka na deponiju gradskog smetljišta?

HUSEDŽINOVIĆ: Sasvim je sigurno da sam rušenje najznačajnije banjalučke džamije, kao i Arnaudije (pošto je izvršeno u isto vrijeme), doživjela kao atak na vlastiti život. Vadila sam iz ruševina vrijedne komade sa ukrasnom kamenom plastikom. Osim toga sam fotografisala ostatke u čemu su mi ljudi iz Medžlisa Islamske zajednice svim silama pomagali.

GUŠIĆ: Da li su pripreme za obnovu najpoznatije banjalučke džamije, po Tvojoj ocjeni, bile adekvatno osmišljene u organizacionom, financijskom i tehničkom pogledu?

HUSEDŽINOVIĆ: Smatram da je početak obnove najznačajnije banjalučke džamije neorganizovan i da se moralo koristiti iskustvo obnove Starog mosta u Mostaru. Čula sam da je formirana Komisija za obnovu džamije, čiji je član projektant prof. dr. Muhamed Hamidović, a glavni koordinator radova gospođa Tina Wick, član Švedske organizacije za zaštitu kulturnog naslijeđa. Ova organizacija je puno učinila na obnovi objekata kulturnog naslijeđa kod nas poslije rata 1992/95. Gospođa Tina Wick je i član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Koji su ostali članovi ovog tima, kakvi su njihovi planovi kao i koji su datumi završetka radova, to nije objavljeno, sigurno bi se o tome mogao informisati kod Medžlisa Islamske zajednice Banja Luka.

GUŠIĆ: Nedavno sam radio intervju sa našim sugrađaninom dipl. ing. arh. Seadom Zahirovićem. Budući da ste obadvoje ljudi od struke i entuzijazma, posebno banjalučkog, evo istog pitanja i za Tebe: da li si bila uključena i u jednu fazu izrade izvedbenog projekta Ferhadije?

HUSEDŽINOVIĆ: Prilikom početnih radova na projektu, koji je radio Arhitektonski fakultet u Sarajevu bila sam uključena kao konsultant, gdje sam dokumentacijom koju sam dala, kako tehničkom tako i fotodokumentacijom (koja je poslužila za izradu projekta), nastojala utjecati da se dobije autentičan izgled džamije koju je ona imala prije rata 1992/95.

GUŠIĆ: Da li si bila konsultirana ili na bilo koji način uključena u fazama nakon izrade i prezentacije projekta?

HUSEDŽINOVIĆ: Nakon izrade projekta u ostalim fazama nisu me pozivali niti uključivali u bilo kakve aktivnosti oko projekta.

GUŠIĆ: Imaš li, uopće, informacije da li će biti ispoštovani temeljni stručni i metodološki kriteriji u obnovi objekta ovakve vrste i ovakvog kulturno-historijskog značaja?

HUSEDŽINOVIĆ: Arhitektonski fakultet bio je nosilac izrade projekta i izdao je dvije Studije sa djelomičnim informacijama o projektu iz kojih bi se moglo zaključiti, da su ispoštovani metodološki principi obnove. Međutim, pošto u Studijama nisu dati detalji to bi se samo moglo vidjeti u projektu. Moralo bi se i ispitati jesu li dovoljna planirana statičko-konstruktivna osiguranja objekta, s obzirom na to da se objekat nalazi na seizmičkom području.

GUŠIĆ: Prema posljednjim informacijama iz našeg grada u toku je dovoženje ruševnih ostataka Ferhadije sa deponije gradskog smetljišta, njihovo smještanje na lokalitet srušene džamije, te na neki drugi lokalitet u užoj okolici Banja Luke. Neki mediji su to objavili kao vijest da je započela obnova. Da li se to još uvijek može smatrati početkom obnove?

HUSEDŽINOVIĆ: Mislim da se to ne bi moglo smatrati početkom obnove, zbog toga što još uvijek na samom lokalitetu nisu napravljeni nikakvi početni radovi koji bi govorili u prilog tome. Sigurno je i sama aktivnost vađenja ostataka porušenih džamija pozitivna, s tim što čišćenje ovih ostataka i njihovo deponovanje mora biti u skladu sa principima zaštite sa posebnim označavanjem i mogućim korištenjem u budućoj obnovi. Smatram da pranje kamena, posebno kemikalijama ne bi smjelo doći u obzir, moralo bi se vršiti suho čišćenje ovih ostataka, te temeljito ispitivanje njihove nosivosti, kao i utvrđivanje i označavanje njihovog mjesta u budućem objektu.

GUŠIĆ: U medijskim izvještajima i izjavama nekih relevantnih zvaničnika nigdje se ne spominje termin “obnova kompleksa Ferhadije”, što uključuje tri njena turbeta, šadrvan, ogradu, kapiju, sahat kulu, ili se sve to, jednostavno, podrazumjeva. Da li Ti je poznato da je izvedbeni projekt uključio sve sadržaje koji su pripadali nekadašnjem kompleksu naše Ljepotice i da li se mogu očekivati autentične kopije svega navedenog?

HUSEDŽINOVIĆ: Projektom su uključeni osim Sahat kule, svi ostali objekti kompleksa koji su tu bili prije rata 1992/95.

GUŠIĆ: Još jedno nezaobilazno pitanje: ko treba da finansira obnovu kompleksa Ferhadije džamije, u principu?

HUSEDŽINOVIĆ: Po Zakonu o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenih po Anexu 8. Općeg mirovnog sporazuma za mir u BiH iz 1995. vlade odgovarajućeg entiteta su dužne da obnavljaju objekte koji su proglašeni nacionalnim spomenicima a koji su na njihovom području. Vlada F BiH je tako obnovila veliki broj objekata svih konfesija na svom području. Pošto postoji isti Zakon i u drugom entitetu, Vlada ovog entiteta morala bi se pobrinuti za obnovu ovog objekta. Svakako bi se morale animirati različite međunarodne organizacije (Svjetska banka i vlade prijateljskih država) u smislu finansijske pomoći, s obzirom na to da se radi o objektu visokih kulturno-historijskih vrijednosti.

GUŠIĆ: Druga banjalučka znamenita džamija, “posestrima” Ferhadije, Arnaudija, je kao što znaš, srušena skoro istovremeno kad i Ferhadija. O njenoj obnovi se još ništa ne govori, kao ni o obnovi Gazanferije, preko Vrbasa. Kako to komentiraš?

HUSEDŽINOVIĆ: Smatram da bi se moralo ubrzo početi sa izradom projekta za Arnaudiju džamiju, odnosno bilo bi neophodno formirati stručnu organizaciju koja bi imala zadatak da napravi plan i organizuje pravilnu obnovu ostalih džamija u Banjoj Luci.

GUŠIĆ: Poznato mi je da si bila pripremila jednu knjigu o banjalučkom kulturno-historijskom naslijeđu. Da li je knjiga izašla iz štampe i ako nije, kada će?

HUSEDŽINOVIĆ: Knjiga sa naslovom “Dokumenti opstanka” koju sam napisala sadrži historiju prostornog i graditeljskog razvoja Banje Luke do rata 1992/95. sa opisom vrijednih sakralnih objekata svih konfesija, sa posebnim naglaskom na objekte islamskog graditeljstva. Vrijednosti ovih objekata kao i njihova rušenja i mogućnosti obnove detaljno su opisani u knjizi.

Smatram da će knjiga biti korisna pri budućoj obnovi, pošto sadrži metodologiju obnove brojnih objekata kulturnog naslijeđa u svijetu, od Poljske do Samarkanda, kao i svih naših susjednih država. Posebno sam obradila različite pristupe obnovi kod nas (od pravilnih do devastacija), koji su izvršeni poslije rata 1992/95. Knjiga ima veliki broj arhitektonskih, tehničkih, geodetskih i grafičkih priloga kao i fotografija u boji. Zbog izvjesnih finansijskih poteškoća došlo je do zastoja štampanja.

GUŠIĆ: Kada god radim intervju sa ljudima od struke, ma koliko se trudio da pitanjima zadovoljim eventulnu znatiželji čitatelja te svoju, svjestan sam da su ostala i mnoga koja nisam postavio, a bitna su. Stoga, ako sam propustio Tebe da upitam nešto bitno na temu obnove kulturno-historijskih objekata u Banja Luci, bujrum, iznesi svoj prijedlog, mišljenje, kritiku, sugestiju i sl.

HUSEDŽINOVIĆ: Smatram da su neke od obnovljenih džamija u Banjoj Luci izgrađene sa nedostatkom poštivanja nekadašnjeg izgleda, čime se izgubila njihova vrijednost, kao i vrijednost čitavog ambijenta. Svakako bi se morala formirati stručna organizacija koja će sistematski i planski pristupiti obnovi ostalih džamija.

Kako je obnova naslijeđa kompleksan zadatak kojim se nastoji vratiti dio izgubljenog historijskog identiteta ambijentima koji su bili srasli sa baštinom, to ona traži zajedničko djelovanje svih, kako izvođača tako i korisnika, čime će se očuvanje naslijeđa učiniti mogućim.

Sasvim je sigurno da naš osnovni zadatak mora biti očuvanje kontinuiteta prostornih odnosa obnovom objekata koji su tu postojali, kako bi se ljudi htjeli vratiti, odnosno kako bi se stvorili ambijenti koji su tu postojali prije rata 1992/95.

GUŠIĆ: Hvala Ti za ovaj razgovor i želim Ti puno zdravlja te uspjeha u Tvom stvaralačkom radu, na dobrobit našega grada, Domovine i svih ljudi dobre volje.

17.11.2005.

Za “Orbus”

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

gusic_bedrudin_200

 

Ceric-ZukorlicNa današnji dan prije tri godine, osnovan je Svjetski bošnjački kongres, a posljednja Skupština održana je prije dvije godine, što znači da SBK radi protuzakonito, jer je po Statutu (str. 8) obavezan sljedeće:
– “Redovna skupstina se sastaje po potrebi, a najmanje jednom u toku kalendarske godine, i ima za cilj kontrolu rada putem razmatranja godisnjeg izvjestaja o radu Udruzenja.”
S obzirom da su u SBK na ime finansiranja nacionalnih projekata ušle STOTINE HILJADA EURA, od kojih nije realizovan ni jedan projekat, te da SBK već dvije godine posluje na crno, pod kriminalnim okolnostima, jer nikome ne podnosi završni račun i finansijski izvještaj – Bošnjaci su dužni otkazati povjerenje ovoj pljačkaškoj instituciji i njenim liderima Ceriću i Zukorliću.
Svaki Bošnjak koji i dalje podržava SBK, Cerića i Zukorlića, direktno podržava njihovu pljačku bošnjačkog naroda i taj kriminalni bezobrazluk, gdje se od naroda uzimaju pare kojima se gubi svaki trag.
Potpuno je neshvatljivo kako ikakav Bošnjak može podržavati ikakvog Bošnjaka koji siledžijski odbija ispuniti svoju zakonsku i moralnu obavezu da narodu podnese račun za novac koji je uzeo i emanet koji je preuzeo. Cerić i Zukorlić su uzimali novac za SBK, a niti su kakav projekat realizirali, niti su podnijeli račun o ulasku i izlasku sredstava.
Da li onim okupljenim Bošnjacima u sali BKC u Sarajevu, koji su došli da “nakon 100 godina ustoliče Zukorlića za bošnjačkog lidera”, smeta činjenica da taj njihov Zukorlić ponižava bošnjačke dobrotvore, jer mu je normalno da “zagubi” stotine hiljada eura i da nikome ne podnosi račun.?!
Cerić i Zukorlić se oglašavaju oko svega i svačega, a to što ne smiju sazvati Skupštinu SBK, što ne podnose finansijski izvještaj, što ne odgovaraju na otvorene pozive da kažu – gdje su nestale pare koje su uzeli – e, to je stvar najgoreg licemjerstva, neodgovornosti i bahatosti.
Normalni narodi bi prema takvima osjećali prezir, a Bošnjaci ove prevarante promoviraju u tzv. lidere.
Fatmir ALISPAHIĆ

Fatko

 

 

 

 

Vezani članci

OSPORAVAMO PRAVO „SVJETSKOM KONGRESU BOŠNJAKA“ DA NAS ZASTUPA

* To privatno preduzeće Mustafe Cerića ima za cilj nelegalno prigrabiti ulogu vrhovnog zaštitnika Bošnjaka kako bi unovčilo svoj dušmanluk, politički prevrtanluk i podvalu Bošnjacima.

U Sarajevu je 29. decembra 2012. godine osnovan “Svjetski bošnjački kongres” čiji je predsjednik donedavni reisu-ul-ulema IZ Bosne i Hercegovine dr. Mustafa ef. Cerić. Predsjednik “Skupštine” je Muamer ef. Zukorlić, muftija Sandžački, dok vodstvo čine Muhamed Filipović, Ejup Ganić, Dževad Jahić, Mehmed Akšamija….
Mi – dolje potpisani osporavamo legalitet i legitimitet Svjetskom kongresu Bošnjaka da nas zastupa bilo gdje i pred bilo kim jer to nije u našem interesu.
U procesu osnivanja “Svjetskog kongresa Bošnjaka” izostala je demokratska javna rasprava unutar bošnjačkog korpusa. Nije ponuđen program rada. Time je suspendirano pravo Bošnjaka da odlučuju o tome šta je njihov najviši interes i ko će ih i kako kao narod zastupati.
Mi ne priznamo samoproglašeni Svjetski kongres Bošnjaka nikakvim, a pogotovo vrhovnim zaštitnikom interesa svih Bošnjaka.
Mustafa Cerić i njegovi “kongresmenimi” mogu osnivati kakvu god hoće organizaciju, kongres ili stranku, ali se ne mogu proglašavati zaštitnicima interesa svih Bošnjaka svijeta već ponuditi program zaštite bošnjačkih interesa i metode njegovog oživotvorenja u javnoj političkoj i izbornoj utakmici.
Uskraćujemo pravo Svjetskom kongresu Bošnjaka neovlaštenog prisvajanju zastave sa ljiljanima kao znamenja jedno Bošnjaka jer je ta zastava zakonski simbol i vlasništvo međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine i sviih njenih građana.
Iznenadno prisvajanje godinama odbacivane državne zastave RBiH kao zastave isključvo Bošnjaka – providan je trik Cerićevog društva kojim se odbacuje država Republika Bosna i Hercegovine i prikanja se ilegalnom projektu njene podjele na tri nacionalne državice, što nije uopće u interesu Bošnjaka.
Postojanje ilegalne i genocidne RS za Cerića i društvo je neupitno, iz čega proizlazi da je za njih upitna RBiH. Za Bošnjake pak, nema većeg intresa od vraćanja u život legaliteta Republici Bosni i Hercegovini jer je ona jedina garancija njihovog opstanka.
Osnivanja Svjetskog kongresa Bošnjaka u izvedbi dr. Mustafa Cerića, Muamera Zukorlića, prof. dr. Muhameda Filipovića, Ejupa Ganića i njihovog društva – opasna je politička avantura po opstojnost i države Bosne i njenog najbrojnijeg naroda. To privatno preduzeće Mustafe Cerića ima za cilj nelegalno prigrabiti ulogu vrhovnog zaštitnika Bošnjaka kako bi unovčilo svoj dušmanluk, politički prevrtanluk i podvalu Bošnjacima.
Stoga se mi dolje potpisani protivimo podmuklom ilegalnom projektu “Svjetskog kongresa Bošnjaka” koji uz Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti u izvedbi istih rešisera i protagonista osporava bošnjački najviši interes – njihovo pravo na građansku zavnobihovsku državu Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Živjela Republika Bosna i Hercegovina !
Vodstvo Grupe koja zahtijeva povratak u život Ustava Republike Bosne I Hercegovine
(Ibrahim HALILOVIĆ, Bedrudin GUŠIĆ, Besima MAŠINOVIĆ, Mirza HALILOVIĆ, Suada PAŠIĆ, Kadro IBRAKIĆ, Đemal HADŽIĆ, Marjan HAJNAL, Safija HASKIĆ)

—————————————————————————————————————————————————————-

MUSTAFA I MUAMER PROTIV FATMIRA

ad hoc, kratki komentar

Sven Rustempašić

sven_rustempasic_sSarajevo, 29.12.2015. — Jedinstvo se u grupi postiže slogom oko CILJEVA grupe.  Ima Bošnjaka s drugačijim ciljevima od glavnog cilja za kojeg je bošnjački narod glasao na Referendumu 29. februara i 1. marta 1992. – nezavisna, suverena Republika Bosna i Hercegovina, svjetski priznata država – i to u maksimalnom omjeru od 98%.  Ali s osobama koje su još i prije ispaljene granate, a neke nešto kasnije, odstupile tajno a postupno i javno od tog glavnog patriotskog cilja, naročito s onim na liderskim pozicijama, bilo duhovnim bilo svjetovnim, ne može biti jedinstva niti takvi lideri mogu stvarati jedinstvo u narodu ili među vjernicima.

Bošnjački je narod u 25 godina formirao čak preko 100 političkih stranaka, što je možda i svjetski rekord!  A to znači da ustvari niti jedna NE VALJA!  Jer da valja, ne bi ih bilo 100 nego možda 5-6 ili najviše 10 kao kod Hrvata i Srba.  Ona koja je u prvih 10 godina okupila najviše Bošnjaka i Bošnjakinja (1990.-2000.), SDA, učinila je najveću veleizdaju države, građana i naroda koji joj je vjerovao, a zna se da je to stranka-paravan iza koje stoji Islamska zajednica po pitanju članstva, ideološke i propagandne podrške, glasačke mašinerije u vrijeme izbora, kadrovskih naimenovanja u državnoj vlasti i privredi pod državnom kapom i tako dalje.  A tu je kao reisu-l-ulema dvije decenije žario i palio, grmio i oblačio, Mustafa ef. Cerić; da bi zatim nakon isteka mandata od svega bez trunke izvinjenja, bez trunke savjesti i dostojanstva – tek barem toliko malo da narodu kaže, recimo, ¨Halalite Bošnjaci ako sam što pogriješio¨ – jednostavno ¨opr'o ruke¨ i još izjavio ¨da Bošnjaci nisu nikad bili u gorem položaju nego danas¨ (kraj 2012. godine).  Koje li drskosti – kao da on, Mustafa ef. Cerić reis, nije na diskretnim sijelima, za soframa i kahvama, odlučivao o postavljanju kadrova u vlast počevši od ambasadora i konzula pa do čelnika banaka, direktora državnih firmi, ministara, načelnika… pa sve čak i niže do šefova kabineta, sekretara i sekretarica i tako dalje do besvijesti; kao da nije on, reis Cerić, po bijelome svijetu milione kilometara o našem i ko zna čijem trošku proputovao a da nikome račune nije podnio; kao da nije on milione dolara iz ruke u ruku gledao kako prelaze i pri tome i osobno dilao u nekim transakcijama; kao da nije on donosio odluke o ideološkom usmjerenju SDA i IZ BiH te na hudbama po džamijama i od vrata do vrata po selima, kasabama i gradovima, to nametao vjernicima glasačima i članovima stranke i zajednice; kao da nije on pred vjernicima preko svojih hodža u narodu prao prljavi obraz nebrojenim SDA-ovim, SBiH-ovim i SBB-ovim lopužama, prevarantima, izdajnicima, hrsuzima…

Ali vratimo se našem cijenjenom publicisti i Bošnjaku patrioti Republike BiH koji poštuje i danas volju bošnjačkog naroda iskazanu na Referendumu od 1. marta, 1992., a koju je narod platio s preko 100.000 ubijenih i više stotina hiljada ranjenih, traumiranih, opljačkanih, protjeranih… vratimo se, dakle, našem publicisti mr. Fatmiru Alispahiću kojeg niko nikada nije plaćao za hiljade i hiljade njegovih ispisanih paragrafa u obranu Republike BiH, svih njenih odanih građana Bosanaca i Hercegovaca, a naročito njenog bošnjačkog naroda i u njemu muslimanskih vjernika, a kojega godinama, a naročito sa ubrzanjem i žestinom ove godine, napada i srpska i albanska tajna ruka, pri tome koristeći svoje produžene kandže u bošnjačkom korpusu, kandže bošnjačkih veleizdajnika na liderskim mjestima, svjetovnim i duhovnim, a redovito i u medijima.

U ovom konkretnom slučaju povodom mizernog, vulgarnog napada Mustafe ef. Cerića i Muamera ef. Zukorlića na Fatmira Alispahića, u pravu je Fatmir a kriva su ova dva ego-manijaka, ova dvojica hodža što decenijima sve dadoše za svoj visoki položaj, za svoj uzvišeni status, za sebi prigrabljeni novac, za sebi i svojoj porodici namaknute vrijedne nekretnine, za sebi uzete akademske i ostale titule pa čak i cijeli univerzitet i akademiju, za svoja beskrajna putovanja po svijetu avionima, Mercedesima, Audijima i ostalim luksuznim automobilima uključujući cijele vozne parkove džipova, za svoje boravke po svjetskim luksuznim hotelima u vjersko-političko-avanturističko-turističkim destinacijama kao što su Rijad, Džeda, Kuala Lumpur, Dubai, London, Nju Jork, Aman, Čikago, Atlanta, Beč, Istanbul… te za mnoga druga dunjalučka dobra o kojima jadni Bošnjaci i Bošnjakinje mogu samo sanjati.  Jednostavno rečeno, imamo dvojicu pohlepnih hodža, Mustafu i Muamera, koji ne predstavljaju niti volju niti želju niti ciljeve bošnjačkog naroda iako nažalost donekle imaju još nekih sljedbenika koje nazivati možemo samo zalutalim, zavedenim, zabludjelim.

Upotreba ili bolje rečeno ZLOupotreba vjere i vjerskih institucija je u proteklih 25 godina pala na dno dna, na najnižu stepenicu ispod koje se čini da nema niže (ko li to zna, možemo se još čak i nižem možda nadati?) – i to upravo djelovanjem Cerića, a kako se čini nama ovdje iz Sarajeva koji gledamo, i Zukorlića.  Oni nemaju ¨autorska prava¨ na Islam, oni su profesionalni muslimani… a što to znači, bolje dalje sada ne tumačiti.

 

Vojvodjanski klub

30. decembra  2015. godine, u Novom Sadu

Socijalistička partija Srbije i njen lider, Ivica Dačić, su se nedavnim izjavama u Novom Sadu pridružili Srpskoj naprednoj stranci u pokušaju da opravdaju sve nesreće i zla koje su, prema sopstvenim građanima, počinili krajem osamdesetih i ranih devedesetih godina prošlog veka.

Prvi put, Dačič sa očiglednim ponosom govori o neustavnom rušenju autonomije Vojvodine 1988. godine, kao o zasluzi svoje partije. Zato Vojvođanski klub želi da to, takođe, istakne: istina je, najveća zasluga za rušenje Ustavom garantovanog položaja Vojvodine u Srbiji, pripada Socijalističkoj partiji Srbije. Oni su razbili temelje vojvođanske samouprave, oni su, zajedno sa nekadašnjim radikalima, današnjim naprednjacima, direktno odgovorni: za političke progone krajem osamdesetih, za naša stradanja devedesetih, za odlazak vojvođanske mladosti kako ne bi bila uvučena u neželjeni rat i za proterivanje ne-Srba iz Vojvodine. Oni su krivi što smo od najrazvijenije regije postali sirotinja, koja više nema prava ni da se zove Vojvođanima.

Gospodo, sve te zasluge vam rado priznajemo i nećemo ih zaboraviti!

Danas, kad svi Dačići, Vučići i Bajatovići viču kako „neće dozvoliti da Vojvodina postane otvoreno pitanje“, možemo samo da poručimo: zakasnili ste, gospodo – Vojvodina je već postala i otvoreno i internacionalno pitanje! Najbolji dokaz je činjenica da o tome stalno govorite baš vi! Vojvođani su, napokon, uspeli da na dnevni red javnosti Vojvodine, Srbije, ali i Evrope, stave pitanje položaja Vojvodine u Srbiji.

Mi nismo separatisti, ali vi jeste direktno odgovorni za formiranje separatističkih opcija u Vojvodini, jer, kao i sve autokrate, nemate sluha za realne – pravno, ekonomski i istorijski utemeljene zahteve Vojvođana.

Aktuelna vlast zaboravlja da Vojvodina nikada nije bila samo Srpska. Vojvodina pripada građanima Vojvodine, svih nacija, čiji preci su legitimno i legalno odlučili da hoće da se Vojvodina pripoji Srbiji, kao elementu šire državne celine. Te šire državne celine više nema. Građani Vojvodine u tim novim, promenjenim uslovima, ne traže izlazak Vojvodine iz Srbije. To je samo vaša konstrukcija, kojom plašite ostatak Srbije. Mi nećemo izdvajanje iz Srbije, ali hoćemo da se prava Vojvodine i Vojvođana poštuju.  

Svaki vaš bahati potez, samo učvršćuje borbu za promenu Ustavnog položaja Vojvodine u Srbiji. Juče ste usvojili  izmenjeni Zakon o poljoprivrednom zemljištu, kojim se  naša plodna vojvođanska zemlja na tacni daje domaćim i stranim tajkunima. Otimate nam ono što je naše! Nepoštovanjem Ustava, do ponižavajućeg nivoa smanjujete budžet Vojvodine. Bogatu Vojvodinu svodite na prosjakinju koju terate da Vas moli za sopstveni  novac! Varate se, ako mislite da ćete time obesmisliti i samu autonomiju Vojvodine. Naprotiv, time samo povećavate broj onih  koji  se bore za Vojvodinu!

Koliko nam je danas dobro ne treba da nam kaže ni Vučić, ni bilo koja televizija. To vidimo i sami. A koliko će nam sutra biti dobro, opet ne treba niko ništa da nam obećava. Biće nam onoliko dobro za koliko se izborimo.

Zato Vojvođanski klub poziva sve stranke i nevladine organizacije, javne ličnosti i pojedince da se  ujedinimo u borbi za za jačanje položaja i nadležnosti Vojvodine u Srbiji, za našu plodnu oranicu koju država nemilice krčmi, za naše pravo da se nikome ne prebrojavaju ni srpska, ni mađarska, ni slovačka, ni rumunska, ni ukrajinska, ni rusinska, ni bilo koja  krvna zrnca.  

Da ne dozvolimo da Vojvodinu bilo ko pljačka, ponižava, zastrašuje, zakida i maltretira. Republika Srbija najmanje, jer je u pitanju naša zajednička država u kojoj Vojvođani više ne mogu dozvoliti da budu građani drugog reda.

Za Vojvođanski klub

Dr Branislava Kostić, Predsednica

Kontakt:   E-mail:    vojvodjanski.klub@hotmail.com; 063 18 44 006

Vojvodjanski klub

28. decembra  2015. godine, u Novom Sadu

 

KA POTPUNOM JEDNOUMLJU I NEOGRANIČENOJ VLASTI JEDNOG ČOVEKA

Marketinška akcija u kojoj je za 24  sata uhapšeno 80 osoba za različite vidove navodne korupcije, kratkovido je, od strane opozicije, okarakterisana kao progon političkih neistomišljenika.

Ne, nije u pitanju samo progon političkih neistomišljenika! U pitanju je dugoročna, koordinisana i sistemska akcija vladajuće koalicije, čiji je cilj raščišćavanje političke i privredne scene Srbije! Na taj način aktuelna vlast  želi da ukloni prepreke ka ostvarenju njenih ključnih ciljeva, koji se daju sažeti u jedan: potpuna kontrola nad svim ljudima i procesima u Srbiji! Najbitniji „kockice“ tog plana su: uklanjanje neistomišljenika, stvaranje uslova za dominaciju krupnog kapitala, nemoć radnika i sindikata, apsolutna zavisnost  malih i srednjih privrednika od milosti partijske države, zastrašivanje i nesigurnost građana, dosledna i potpuna centralizacija Srbije i uništavanje autonomije „neposlušne“ Vojvodine.

Svima je jasno da je  apsolutno neverovatno da se svi procesi po kojima je uhapšeno 80 ljudi završe u jednom danu, kao što je jasno i to da su većina uhapšenih članovi opozicionih partija. Svi dosadašnji procesi posle kojih su optužnice povučene ili istražni postupak obustavljen, su  dokaz  da se hapsi po nalogu valdajuće partije, bez valjanih dokaza i osnove, a optuženi se puštaju kad je šteta pojedincima, njihovim porodicama i partijama već naneta. Ili kad se, kao Subotiću, „steknu uslovi“ da se neko ko je (postao) blizak vlastima pusti. To unosi zebnju u sve građane i odbija časne ljude od bavljenja politikom, jer ne žele da im se, ni krivima ni dužnima, ime povlači po blatu, porodica raspada, a prijatelji, zarad sopstvene bezbednosti, povlače. Selektivna pravda je u praksi uvek nepravda, njen rezultat nesigurnost a njen cilj pokornosti u ime opstanka.

Ovo ne znači da među uhapšenima nema i onih koji je zaista trebalo uhapsiti, jer su i takvi uvek prisutni u ovakvim grupnim hapšenjima: neki kao kolateralna šteta, neki kao nastavno pokazni primer „pravih kriminalaca“.

Pred pokrajinske izbore, Vučić će organizovati nova hapšenja. I svaki put će „meta“ biti za stepenicu viša: juče bivši gradonačelnik, danas aktuelni pokrajinski ministar, sutra pokrajinski premijer!

Dok ne dođu na red i njegovi ministri, koji mu danas čuvaju leđa, blaženo nesvesni da u sistemu samovlasti jednoga, koji se postepeno stvara, niko neće biti siguran da naredne noći svemoćni „broj 1“ neče poslati policiju da zakuca na njegova vrata. Makar zato što se nisu dovoljno nisko poklonili. Ili zato što nisu valjano klekli.

Za Vojvođanski klub

Dr Branislava Kostić, Predsednica

MAJKA SRBIJA GENOCIDNOJ U POHODE

Posted: 30. Decembar 2015. in Intervjui

Genocidna rs

KO 9. JANUARA KAO DAN REPUBLIKE SRPSKE SLAVI, TAJ  SVOJOJ SAVJESTI GROBNICU PRAVI!

Nadmudrivanje između EU i Srbije na pristupnom putu Srbije prema EU se nastavlja. I svako dosljedno ostaje na svojoj poziciji, uz male jedva primjetne pomake, sa tom razlikom što je u početnoj fazi ton i boju pregovora određivala EU, a kako se dalje odmicalo na modalitete, ton i boju sve više utiče Srbija vođenja licemjerjem premijera AleksandraVučića. Da se pretpostaviti da je u takvim okolnostima i iz takvog milijea događaja izvučena i Vučićeva najava da će on osobno sa vladom R Srbije 9. Januara 2016. prisustvovati i svojim prisustvom uveličati Dan genocidne Rs i sa Dodikom slaviti rezultate genocida nad Bošnjacima, što uvjerljivije nego ikad do sada pokazuje da Srbija i njeni lideri nisu ni za najmanji postotak promjenili svoju ekspanzionističku politiku iz devedesetih, iz koje je pokrenuta agresija na BiH i počinjen genocid nad Bošnjacima.

Rodu u pohode

Majka Srbija širokih rukava ide u pohode svom nedonoščetu, genocidnoj Rs. Čuva, štiti i brani majka Srbija  svoju tvorevinu . Na proslavu Dana kada je počelo sitematsko ubijanje i zatiranje Bošnjaka BiH okrunjeno genocidom dolazi vlada R Srbije u punom sastavu, predvođena premijerom Aleksandrom Vučićem. U ovakvom sastavu  posjećuju se  samo najeminentniji državnički skupovi i  slave velike pobjede.  A pobjeda Srbije je sve izvjesnija, jer je u Evropi sve više doživljavaju kao regionalnog lidera i mirotvorca, zaboravljajući njenu ključnu ulogu u agresiji na BiH i bošnjačkom egzodusu.

Najava posjete proslavi Dana Rs, od koje se ograđuju čak i oni koji Srbiju pomažu i sa njom šuruju, je drskost nezamisliva u međudržavničkim odnosima. Ovakve opasne najave uznemirile su mnoge u BiH. Na tlu BiH, još mokrom od Bošnjačke krvi, počinioci genocida će slaviti genocid. Opet će se piti rakija, pjevati pobjedničke pjesme i u sumorno nebo Bosne i Hercegovine bjesomučno ispaljivati  pobjednički rafali. Na trgovima bosanskih gradova četnici će izići sa poznatim parolama, igrati kozaračko kolo, a rijetki bošnjački povratnici će zabrinuto provirivati iza prozorskih zavjesa. I šta se nakon tog dana može očekivati sutra?

Srbija i Dodik vladaju Bosnom

Srbija i Dodik vladaju polovinom BiH države, vladaju Republikom srpskom. I svoj otrovni nacioanlizam šire širom BiH. To je fakat. To je činjenica. Ko god misli drugačije, vara se. Vlasti države BiH mogu samo posmatrati šta se tamo događa. I jadikovati. Okupirani teritorij BiH, teritorij Rs, je pod srpskom vlašću i pod tiranijom Dodika i Vučiča; sa tolerancijom i vjetrom u leđa iz EU, Rusije,pa i Kine, ali i nekih drugih.  Ne zaboravimo, samo desetinu dana unazad, nakon presude Ustavnog suda BiH sa kojom je Dan Rs 9. januar proglašen neustavan, Dodik je gromoglasno, prkosno- kapricljivo izjavio da će uporkos presudi Ustavnog suda  9. januara  Dan Rs biti proslavljen jače i veličanstvenije nego ikad do sada. Ni tada on to nije rekao sam. Već u dosluhu. Imao je on već tada, i ne samo tada, punu podršku Vučića, Nikolića i Srbije. I ne samo njih. Proslavi Dana mraka BiH – 9. januara , kako je ovih dana najavljeno, prisustvovaće skoro kompletna vlada Srbije.  A danu Državnosti BiH nije prisustvovao ni Predsjednik Predsjedništva BiH, srbin Mladen Ivanić, kome je to primarna ustavna dužnost, za koju je debelo plaćen.

Proslava 9. januara je i dobra prilika da se još jednom, sada pred očima svijeta, sastanu “vuk“  i „lisica“, da bilansiraju svoje domete i nazdrave novim koracima kojim bi se legalizacijom okupiranog  i etnički očišćenog područja- entiteta Rs rastočili temelji BiH i za bh Hrvate otvorila vrata trećeg entiteta. A za takav aranžman već odavno su pripreljeni scenarij, režija i glavni protagonisti.

Urgentno pismo ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada

Krajnje zabrinut namjerama Srbije, Internacionalni ekspertni tim Instituta za istraživanje genocida Kanada uputio je urgentno pismo Visokom predstavniku za BiH g. Valentin Inzku, članovima UO Vijeća za implementaciju mira u BiH i drugim odgovornim institucijama , da spriječe ovakve namjere Srbije, koje predstavljaju  nastavak agresije na BiH drugim sredstvima i direktno miješanje u unutarnje stvari BiH. Reaguju i mnogi drugi. Tim povodom, više u svoje ime i radi vlastite karizme nego u ime zabrinute države, oglasio se bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavom da ta parada „predstavlja povratak politici „inata i konflikta“. Nešto u tom smislu, više sebi u njedra, izjavio je predsjedavajući Vijeća ministara BiH g. Zvizdić, koji ide čak toliko daleko da normalzaciju odnosa i napredak BiH vidi u dogovoru na  zajedničkim sjednicama sa vladama zemalja-dojučerešnjih agresora, koje se ni do danas nisu odrekle svojih prvobitnih namjera, što na više načina potvrđuju. Više je nego indikativno da podrška Republici srpskoj da negira presudu Ustavnog suda BiH o Danu Rs stiže kratko vrijeme nakon toliko hvaljene zajedničke sjednice sa Vladom R Srbije.

Nažalost, ponašanje Srbije prema BiH ne samo da se ne može tretirati kao povratak napuštenoj ekspanzionističkoj politici (kako tumači Izetbegović), već ono predstavlja dosljedno, principijelno, inatno ostajanje na putu agresije, koje šovinizmu i separatizmu Rs daje vjetar u leđa. Srbija i ovaj put kao devedsetih kroz široka vrata ulazi u BiH na Trojanskom konju, kojem smo već brojali zube. I gdje je tu susjedova podrška suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH? U takvim okolnostima sve veći broj bosanskih i bošnjačkih rodoljuba se pita u čije ime i za čiji račun potsticati i podržavati multietničku opciju, kada najveći broj bh Srba i veliki broj bh Hrvata podliježe pritiscima nacionalizma i separatizma.

Ko 9. Januara kao dan Rs slavi, taj svojoj savjesti grobnicu pravi!

Usmjeravanjem pažnje javnosti na konfliktne tačke Rs sa državom BiH, kao što je ova o obilježavanju dana Rs, potpuno se preusmjerava pažnja javnog mnijenja sa kriminala i korupcije u kojoj je do guše zagrizao vrh Rs na čelu s Dodikom. Ipak, sve ovo će samo nakratko Dodika  osloboditi straha zbog kojih zadnjih mjeseci ne spava.  Sukob sa Mladenom Bosićem, koji je na tragu njegovih strahova, ne može Dodiku donijeti ništa dobro. Neće mu moći pomoći nikakve forme zaštite, ni Vučić , ni Srbija, ni Rusija. Ali u svemu tome Dodik je samo mali dio bh problema. Pravi problemi su apetiti Srbije preko Rs na teritorij BiH i Hrvatske krtoz nastojanja da uspostave svoj entitet.

Vlada Srbija ide genocidnoj u pohode. Ide da svojim nedonoščetom likuje i slavi. Da slavi dan kad je počelo umiranje i  istrebljivanje njihovih komšija, prijatelja, kumova  Bošnjkaka, sa kojima su gradili i izgradili suživot, koji smo zvali bratstvo i jedinstvo. Napadom na BiH, napadom na bošnjaštvo, sve to je razoreno i uništeno. I to uništenje uz prolivanje bošnjačke krvi Srbija i Rs će da slave 9. Januara- na dan Rs aktivnije i prkosnije nego ikad do sada, gaženjem prava drugih naroda.

Ko 9. Januara kao dan Rs slavi, taj svojoj savjesti grobnicu pravi!

Burlington, 28. decembra 2015.

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

Stranka dijaspore BiH traži od međunarodne zajednice da preduzme oštre korake jer se predsjednik Srbije Nikolić otvoreno i drsko miješa u unutarnje stvari suverene države Bosne i Hercegovine pokušavajući da spasi Dodika pričom o navodnoj ugroženosti RS-a.

Personifikacija i izjednačavanje RS sa jednim čovjekom je prijetnja demokratskim vrijednostima BiH i uvod u  diktaturu čiji jedini cilj da  Milorada Dodika spasi od krivičnog gonjenja i zaslužene kazne za kriminalne radnje koje je počinio prema sopstvenom narodu i BiH kao cjelini. Izmišljanje zavjere su  prozreni trikovi  Miloševića koju Nikolić kopira, te drskim i lažnim optužbama stvara stanje nepovjerenja i zavade među narodima u Bosni i Hercegovini.

Demokratska javnost zna da nema šta drugo očekivati od jednog četničkog vojvode koji svojim idejama, stavovima i  rehabilitacijom  ratnih zločinaca  Draže Mihajlovića i Milana Nedića predstavlja faktor nesigurnosti na teritoriji čitavog Balkana

Za Glavni odbor stranke                                                                                                        Za Predsjedništvo,

Mesud Bajrektarević , predsjednik GO                                                      Mr. sci.Edin Osmančević, predsjednik SD BiH

 

 

SDD BiH povodom Izetbegovićeve izjave

Posted: 30. Decembar 2015. in Intervjui

Kao što to  već duže vrijeme vješto izbjegava, predsjednik SDA stranke gospodin Izetbegović nije napravio nikakav presedan kad je iskoristio 25 godišnjicu osnivanja Muslimanskog omladinskog saveza kao mjesto sa koga je poslao  niz  demagoških fraza poput one da „SDA nosilac svega što je vrijedno spomena ili da SDA nije savršena stranka ali je najbolja u BiH“.

Jer da je stvarno ovako kako Predsjednik SDA stranke kaže onda se ne bi  svjesno prešućivao  problem duboko ukorijenjenog   kriminala i korupcije u vlastitoj stranci i  društvu. Da li je gospodin Izetbegović zaboravio slučaj Kemala Čauševića, bivšeg direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH  koji je bio samo sredstvo u rukama političkih moćnika koji su preko njega bavili se prljavim poslovima a za ostvarivanje lične imovinske koristi? Čaušević u određenim kontekstima spomenje imena Amira Zukića, Sadika Ahmetovića  Fuada Kasumovića, Amira Zukića i Nedžada Brankovića, Anesa Sadikovića, Hajrudina Lagumdžije, Adnana Kulenovića, i niz drugih zvaničnika SDA stranke.

Gospodin Izetbegović izgleda nije svjestan kompleksnosti situacije u BiH i privredi, koja stagnira sa tendencijom nazadovanja gdje se  ne prepoznaje neka sistemska politika i rješenja nego sve je prepušteno umijeću i spretnosti  pojedinaca i menadžera. Gospodin Izetbegović ostaje gluh na pozivanje odgovornosti stranke kad je za vrijeme njene vladavine izvršena pljačkaška i tajkunska privatizacija javnih preduzeća, potpuno uništena privreda, stvorena armija nezaposlenih, produbljena socijalna, imovinska i licna nesigurnost gradana, udomaćen nepotizam, kriminal, mito i korupcija za koje niko nije odgovarao.

Da li gospodin Izetbegović je uopšte svjestan situacije u kojoj se nalaze povratnici u manji BiH entitet koji su su prepušteni  sami sebi dok je Aneks 7 mrtvo slovo na papiru zbog čuvanja stranačke glasačke mašinerije?

Nepostojanje volje da se objektivnim i analitičkim  pristupom priđe u riješavanju nagomilanih problemi u zemlji te samozadovoljavanja postojećim stanjem definitivno nisu garant boljeg sutra građana BiH.

Za Predsjedništvo SDD BiH

Mr.sci. Edin Osmančević

Happy-New-Year-2016-download-besplatne-pozadine-za-desktop-1366-x-768-3
Svim mojim prijateljima,  čitateljima i sugovornicima želim
 
SRETNU I USPJEŠNU NOVU, 2016. GODINU!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Jasmina PopovicMost sam od početka percipirala kao ekstenziju HDZ-a i pokazalo se na koncu da on to i jest, samo je bilo potrebno mjesec i pol dana da to priznaju građanima…..Ovako, Hrvatskoj mandatara nije donio Most (jer HDZ i Most zajedno nemaju većinu) nego Milan Bandić i dvoje prestrašenih predstavnika nacionalnih manjina, a koliko će se Mostovci snaći u izvršnoj vlasti tek ćemo vidjeti. Mislim da je i njih strah odgovornosti, osobito jer je praćena nezadovoljstvom dijela njihovih birača…..Naravno da nije isto voditi korporaciju i državu. G. Orešković je bio menadžer u raznim korporacijama i odgovarao je svojim poslodavcima ispunjavajući njegove zahtjeve. Zato je pomalo i tužna rečenica iz Mostova pisma ‘ako je znao zaraditi za sebe , znat će zaraditi i za Hrvatsku’, jer govori o dubokom nepoznavanju društvenih mehanizama, smislu izbora i demokracije općenito. Nije premijer tu da zarađuje za nas, već da upravlja procesima, ispunjava određeni politički, reformski ili ekonomski program…..Inače, nije Hrvatska jedina zemlja koja je na takav način, premijerom iz šešira, nepoznatom javnosti pokušala riješiti svoj problem. Imali su to i u Saveznoj republici Jugoslaviji (Milan Panić), Sloveniji (Andrej Bajuk), Makedoniji (Hari Kostov)….Svi su potrajali nekoliko mjeseci i nakon toga se išlo na nove izbore i nitko se više nije vratio na taj eksperiment…..To što je nestranačka osoba ne osporava njegov legitimitet, on je prijedlog onih koji imaju većinu, ali mu može otežati posao, osobito ako ne bude spreman na ono što stranke koje su ga dovele na vlast od njega očekuju….. Bila je to gola borba za političku prevlast. Kod Milanovića da ostane na vlasti, kod Karamarka da do nje dođe. Milanović je vodio vladu koja se nije pokazala uspješnom,a Karamarko stranku s ogromnim utegom afera. Obojica su u ovoj igri imali na umu svoju političku budućnost. Da su se htjeli dogovarati mogli su to i bez Mosta…..Hrvatski građani brzo zaboravljaju, pa će vjerojatno zaboraviti i niz detalja kojima su svjedočili tijekom pregovora, ali Most je u mjesec i pol dana toliko puta promijenio svoje stavove i mišljenja da se o bilo kakvoj javnoj konzistentnosti ne može govoriti. A sam Božo Petrov je u 24 sata prošao put od mandatara nove Vlade do nekoga tko daje bjanko potpise za bilo koga…..O vezi HDZ-a i mosta s Crkvom se zna,a istup biskupa Košića je samo pokazao da Crkva zna pritisnuti prave gumbe kada osjeti da joj stvari izmiču kontroli…..Kako će Sabor dalje funkcionirati i hoće li se ostvariti obećanje Mosta da će kontrolirati procese, to ćemo tek vidjeti. Ne znam koliko Most uopće zna o tome kakav je stvarni ugled i utjecaj Sabora u Hrvatskoj i koliko se toga događa u procesima izvan Sabora…..

Ne tako davno sam imao intervju sa ovom sugovornicom. Ali, pojavila se upravo sada potreba za još jednim, s obzirom na aktuelni trenutak na hrvatskoj političkoj sceni. Bila je i ovoga puta susretljiva pa sam joj zahvalan.

Da li je za Vas izbor gospodina Tihomira Oreškovića za mandatara 13. Vlade moderne Republike Hrvatske iznenađenje, posebno imajući u vidu činjenicu da ste neposredno uoči obznanjivanja famoznog dogovora između Domoljubne koalicije i Mosta bili jedna/jedan od onih koja je priželjkivala nove izbore?

POPOVIĆ: Prije svega, nisam priželjkivala nove izbore, nego mi se i dalje čini da bi oni bili najpošteniji zbog onih građana koji se danas osjećaju prevareni raspletom situacije. U demokraciji je narod suveren, iz njega izvire i njemu pripada vlast i zato bi svaki novi izbori u mladim demokracijama trebali biti korak prema potvrđivanju te definicije. Kod nas ispada da su građani važni samo taj dan kada zaortužuju,  a nakon toga se matematika, moć i vlast prebacuje na sasvim druge razine ( ne samo kod nas, naravno, ali sada govorimo o Hrvatskoj).

Most sam od početka percipirala kao ekstenziju HDZ-a i pokazalo se na koncu da on to i jest, samo je bilo potrebno mjesec i pol dana da to priznaju građanima. U međuvremenu se Most djelomično podijelio, izašao je g. Prgomet i dvije zastupnice i osnovali su stranku Hrid,a g. Petrina je svojim izjavama pokazao da nije sklon podržati Vladu koju bi oformio HDZ s Mostom pa je tako broj pao na 15. Od tih 15 neke smo čuli, za neke još i danas ne znamo što dosita misle, a neki novi, koji se nisu kandidirali za Sabor su se pojavili u ime Mosta i objašnjavali situaciju. Pregovori su bili mučni zbog upornog i nerealnog inzistiranja Mosta na tripartitnoj  Vladi, od kojeg je u jednom trenutku odustao nakon što je koalicija Hrvatska raste pristala na sve njihove, pa i najnerealnije zahtjeve. Da je Most od samog početka rekao da je sklon koaliciji s HDZ-om ne bi bilo problema, birači bi znali kome daju glas. Ovako, Hrvatskoj mandatara nije donio Most (jer HDZ i Most zajedno nemaju većinu) nego Milan Bandić i dvoje prestrašenih predstavnika nacionalnih manjina, a koliko će se Mostovci snaći u izvršnoj vlasti tek ćemo vidjeti. Mislim da je i njih strah odgovornosti, osobito jer je praćena nezadovoljstvom dijela njihovih birača.

Gospodin Orešković nema političkog iskustva, ali je uspješan u poslovnom svijetu. Da li je i koliki, eventualno, njegov hendikep ovo prvo i može li to kompenzirati ovim drugim? Je li isto voditi korporaciju i državu?

POPOVIĆ:Naravno da nije isto voditi korporaciju i državu. G. Orešković je bio menadžer u raznim korporacijama i odgovarao je svojim poslodavcima ispunjavajući njegove zahtjeve. Zato je pomalo i tužna rečenica iz Mostova pisma ‘ako je znao zaraditi  za sebe , znat će zaraditi i za Hrvatsku’, jer govori o dubokom nepoznavanju društvenih mehanizama, smislu izbora i demokracije općenito. Nije premijer tu da zarađuje za nas, već da upravlja procesima, ispunjava određeni politički,  reformski ili ekonomski program. Koji i kakav će to program biti mi još ne znamo. S jedne strane možemo čitati da Predsjedničin savjetnik Nikica Valentić priprema paket reformskih mjera,a s druge strane HDZ se ‘prijetio’ nikad pokazanim ekonomskim programom IFO instituta iz Munchena. Iz onog što se za sada može iščitati i prvi projekti i reforme koje najavljuju iz kruga oko novog mandatara  su već poznati. Može li ih realizirati veliko je pitanje. Kada vidimo sastav vlade koju će ponuditi Saboru možda ćemo znati više, a vidjet ćemo i može li takva vlada proći u Saboru. Inače, nije Hrvatska jedina zemlja koja je na takav način, premijerom iz šešira, nepoznatom javnosti pokušala riješiti svoj problem. Imali su to i u Saveznoj republici Jugoslaviji (Milan Panić), Sloveniji (Andrej Bajuk), Makedoniji (Hari Kostov)….Svi su potrajali nekoliko mjeseci i nakon toga se išlo na nove izbore i nitko se više nije vratio na taj eksperiment.

Neki mu, međutim, osporavaju i politički legitimitet, jer je nestranačka osoba. Da li bi to moglo utjecati na njegov kredibilitet kao premijera te njegove Vlade općenito, ma kakvog sastava ona bila?

POPOVIĆ: To što je nestranačka osoba ne osporava njegov legitimitet, on je prijedlog onih koji imaju većinu, ali mu može otežati posao, osobito ako ne bude spreman na ono što stranke koje su ga dovele na vlast od njega očekuju. U Sloveniji se takva Vlada raspala na ustavnim promjenama i izbornom zakonu, u Makedoniji zbog nesuglasica unutar vladajuće koalicije. Nestranački premijer je netko tko ima poslodavca kojeg mora slušati, ako želi biti premijer. U ovom slučaju mi se više čini da mu je ‘poslodavac’ Pantovčak, nego HDZ. Alternativa mu je dići ruke i otići. A nije nevažno ni pitanje  kako bi na izborima prošla stranka da ga je prije izbora predstavila kao mogućeg premijera. Zašto se nije išlo s tim nego se od zadnjeg trenutka govorilo da to ne dolazi u obzir, da bi na kraju vođe obaju velikih blokova pristali na to da to ne budu oni? Možda bi izbori posve drugačije izgledali da se prema građanima išlo iskreno. Možda bi upravo tu ideju nagradili. A možda i ne bi. Sada to nećemo nikada saznati.

U mnoštvu brojnih komentara na davanje mandata gospodinu Oreškoviću jedan mi se posebno dojmio, i to jednog građanina iz Metkovića koji je podržao dogovor Karamarko-Petrov za izbor mandatara za sastav 13. po redu Vlade RH i koji je, između ostalog, uz zagonetan osmijeh metaforički i pomalo dvosmisleno podvukao: “Bolje je da ne zna hrvatski..” Da li je i Oreškovićevo oskudno znanje jezika zemlje čiji će biti premijer u nekom smislu hendikep i za koga, eventualno? Malkice to podsjeća na Milana Panića, zar ne?

POPOVIĆ: Nisam sigurna da je znanje hrvatskog kod gospodina Oreškovića baš tako oskudno kao što se činilo u prvom istupu. A pitanje je i koliko će mu hrvatski trebati da realizira svoju misiju, ako jednom utvrdimo koja je ona. Nadam se da je svjestan u kojim je okolnostima prihvatio pokušaj da sastavi vladu i da zna što s njom želi postići. Svaki premijer mora na umu imati da postoje građani i njihovi interesi, da postoji civilno društvo, sindikati, interesi kapitala i međunarodno okruženje. To nije vođenje knjigovodstvenog servisa, svaka mjera ima reperkusije na živote građana.

Trakavica oko izbora Vlade i konstituiranja Sabora je trajala oko mjesec i pol, što i nije neuobičajeno u demokratskom svijetu. Kako biste nakon svega što smo čuli i vidjeli komentirali poteze glavnih protagonista tog postizbornog maratona -Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka?

POPOVIĆ: Bila je to gola borba za političku prevlast. Kod Milanovića da ostane na vlasti, kod Karamarka da do nje dođe. Milanović je vodio vladu koja se nije pokazala uspješnom,a Karamarko stranku s ogromnim utegom afera. Obojica su u ovoj igri imali na umu svoju političku budućnost. Da su se htjeli dogovarati mogli su to i bez Mosta. Nije bitna duljina trakavice, nego cilj. Dio građana je doista vjerovao da se Most bori za dobar cilj,a mi koji smo izbliza promatrali borbu za svaki glas unutar Mosta vrlo smo brzo shvatili da interesi građana tu ne igraju neku bitnu ulogu. Milanović i Karamarko su to pretvorili u međusobno nadmetanje,a Most je učio u hodu. U ovoj priči nema pobjednika,jer je nakon svega osjećaj da su građani poslužili još jednom eksperimentu s neizvjesnim ishodom. I dalje mislim da je Petrov u trenutku kada je shvatio da od tripartitne vlade neće biti ništa, trebao reći da svaki zastupnik Mosta treba glasati po svojoj savjesti i prikloniti se opciji koja mu je bliža. Na taj bi se način izbjegle teorije zavjere, saborski zastupnici Mosta nezavisnih lista bi pokazali da su nezavisni,a pobijedio bi onaj tko bi (s)kupio više. Ako nitko ne bi uspio išlo bi se na nove izbore. Ovako je ostalo previše neodumica i trakavica će još neko vrijeme sigurno trajati.

A da li je Most, predvođen Božom Petrovim, bio konzistentan “vezni igrač” u cijeloj postizbornoj priči?

POPOVIĆ: Naravno da nije. I dalje ostaje misterij što se događalo u pozadini. Dati potpise za budućeg mandatara, a da se još to jutro ne zna njegovo ime znači ili biti neozbiljan ili odraditi posao bez obzira na posljedice. Hrvatski građani brzo zaboravljaju, pa će vjerojatno zaboraviti i niz detalja kojima su svjedočili tijekom pregovora, ali Most je u mjesec i pol dana toliko puta promijenio svoje stavove i mišljenja da se o bilo kakvoj javnoj konzistentnosti ne može govoriti. A sam Božo Petrov je u 24 sata prošao put od mandatara nove Vlade do nekoga tko daje bjanko potpise za bilo koga. I onda piše tužna pisma o oceanu punom morskih pasa i ‘prijeti’ da ih nitko neće moći usisati pa ni HDZ, jer su oni u svakom trenutku spremni povući svoju podršku. Baš me zanima u kojem trenutku bi se to moglo dogoditi jednom kada uđu u sustav i tko će im reći:Sada rušite Vladu!

Ne može se u ovoj kratkoj analizi zaobići ni sisački biskup Vlado Košić koji se, samo dan uoči dana “D”, odnosno nakon što se naziralo i najavljivalo da će Most ići sa Koalicijiom Hrvatska raste, predvođenom SDP-om, obrušio na Mostovce koristeći pri tom i malo teže riječi. Može li se razlog konačnog šaltanja Mosta na desnu stranu, koje se desilo sutradan, tražiti i u pritiscima koji su i javno dolazili iz klerikalnih krugova? Da li je “Crkva u Hrvata” bitan igrač pa makar iza zavjese političke scene?

POPOVIĆ: Crkva je onoliko bitan igrač u politici koliko joj politika dozvoli. O vezi HDZ-a i mosta s Crkvom se zna,a istup biskupa Košića je samo pokazao da Crkva zna pritisnuti prave gumbe kada osjeti da joj stvari izmiču kontroli.

A da li je po Vašim spoznajama i utiscima predsjednica Republike korektno odigrala svoj dio uloge u cijeloj ovoj postizbornoj priči, osim one koja jeste bila u okvirima Ustava i Zakona? Je li tu bilo nekog prostora za “između redova” i je li ga koristila?

POPOVIĆ: Predsjednica je dala mandat onome tko je došao s potrebnim brojem potpisa i , kako piše u Ustavu, uvjerio je da raspolaže potrebnom većinom za prvi pokušaj. Time je izbjegnuto ponavljanje izbora u ovom trenutku, jer očito to nije bila prihvatljiva opcija za mnoge. Moć Pantovčaka se u svakom slučaju ojačala i ne sumnjam da Predsjednica svoju ulogu u narednom periodu vidi vrlo važnom.

Razgovaramo neposredno uoči konstituirajuće sjednice Hrvatskog sabora, koju je, da podsjetim, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović zakazala za ponedjeljak, 28. decembra 2015. Dok se ovaj intervju bude čitao ta sjednica će biti iza nas no, ipak, kakve su Vaše prognoze: hoće li se uspjeti konstituirati i kako će Sabor funkcionirati sa tijesnom saborskom većinom koju će činiti zastupnici Domoljubne koalicije, Mosta, manjina, Bandić…?

POPOVIĆ:  Mandatar ima 30 dana da pokuša sastaviti Vladu i ponuditi je Saboru. U tih 30 dana, kako smo se uvjerili, puno se toga može dogoditi. Iza svakog ministarskog imena tražit će se pozadina i razlozi zbog kojih je uopravo on/ona postavljen na to mjesto. Što se tiče Sabora, za izglasavanje novog predsjednika dovoljna je većina većine, što znači većina od 76 zastupnika, odnosno 39 njih koji će dići ruku za novog predsjednika Sabora. Predsjednik Sabora se na taj način može izabrati i ako se, recimo,  Hrvatska raste i ostali koji su protiv, ne pojave u Saboru. No vjerujem da će ipak velika većina,a vjerojatno i svi,  doći po svoje mandate, jer to za mnoge znači egzistencijalnu sigurnost, važnost, prisutnost u javnosti. Mnogi su zabljesnuti položajima, rotirkama i uredima zaboravili što su obećavali građanima prije izbora. Kako će Sabor dalje funkcionirati  i hoće li se ostvariti obećanje Mosta da će kontrolirati procese, to ćemo tek vidjeti. Ne znam koliko Most uopće zna o tome kakav je stvarni ugled i utjecaj Sabora u Hrvatskoj i koliko se toga događa u procesima izvan Sabora. Mislim da sada ne znaju dovoljno, a s vremenom bi im, kao i mnogima prije njih koji su govorili o vraćanju važnosti i dostojanstva formalno najvažnijoj instituciji u Hrvatskoj, moglo prestati biti bitno. Toga smo se već nagledali.

Hvala Vam velika i za ovaj razgovor.

POPOVIĆ: Hvala Vama!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (748)

vrbas-miso

 

 

 

 

asima smajicTema ove moje četvrte knjige su opet ljudi, iz mog djelokruga življenja u Francuskoj, oni obični ljudi koji su svugdje u svijetu na neki način zanemareni, mariginalni, koji koračaju pored nas, koji žive svoje individualne živote na svoj način, uvijek anonimni, koji svoje prisustvo na životnoj sceni ne nameću nikome i ne očekuju niciju pozornost….. Oni, moji likovi u knjizi, nisu pali, oni su samo posrnuli jer pripadaju drugoj klasi društva. A ja, u svom življenju, brzo osjetim tu nepisanu crtu između dobra i zla, istine i pravde, razuma i bezumlja i spontano se uvijek okrećem prema strani koja trpi, koja je inferiorna, u kojoj nalazim neke druge vrijednosti običnog čovjeka…..Na pragu pakla, koji je pred nama, čovjek se mora boriti protiv mržnje, niskih strasti, mora sam tražiti put u sferi međuljudskog duhovnog dijaloga, mora se naći način da oplemeni svoju vlastitu dušu, težiti svijetlu istine i pravde……Danas, i u ovo vrijeme, moje veze sa Banja Lukom su nažalost osiromašene. Htjedoh ljetos svratiti u Banja Luku, obići harem i vidjeti samo nekoliko prijatelja, ali sama pomisao da odsjedam u nekim novonastalim hostelima, zaustavi moju nakanu i ja odustadoh. A, da Ti pravo kažem, dragi sagovorniče, smetaju mi i drugačiji nazivi ulica, teško mi pada da pitam koji autobusi vode i u koja naselja, gdje bih htjela otići…..Nije moje da dajem lekcije, niti sam sposobna za to, ali bih žarko željela da ponovo doživim Bosnu i Hercegovinu kao svoju dragu DOMOVINU…..Naravno da se nakon terorističkog napada koji se dogodio 13. novembra ove godine u Parisu, osjećam obilježenom, naravno da se u Muslimane, bilo kojeg porijekla, upire prstom i da je pojam Islama prihvaćen i tumačen kao veliko zlo koje se desilo Evropi i ostalom svijetu i sva se nakana opredijelila kako bi iskorijenila pripadnost islamskom svijetu…..

Poštovana kolegice i sugrađanko! Evo nas pri još jednom razgovoru za javnost nakon skoro 3,5 godine. Dobro došla!

SMAJIĆ-ČOŠABIĆ: Hvala na prijatnom prijemu na Tvojoj cijenjenoj stranici, kao i na prijedlogu za ovaj treći intervju, poštovani kolega Gušiću. U pravu si, godine su prošle od našeg zadnjeg razgovora, a opet povodom knjige, i na toj relaciji je veliko zadovoljstvo pričati sa Tobom.

AvenijeNaravno, i ovoga puta je bio neki neposredni povod za razgovor. Naime, prije nekoliko mjeseci izišla je iz štampe Tvoja nova knjiga proze HRONIKA AVENIJE PROUDHON. Naime, u istoj si kroz priče, na jedan duboko senzibilan način, literarno kreativan, dočarala sudbine tzv. običnih ljudi iz svoga mikro okruženja. Jesu li ti ljudi, sa margina društva, antiheroji po nekim stereotipnim klišeima, i neka vrsta Tvoga unutarnjeg bunta prema društvu koje ih je odbacilo i pozitivnog bunta naspram sudbine koja je Tebe i stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca, zadesila?

SMAJIĆ-ČOŠABIĆ: U pravu si, možda je to i moja podsvjesna borba provocirana zlom koje se nama i meni desilo, pa se uvijek nalazim u nekoj odbrani ljudske prirode koju smatram na bilo koji način oštećenom. Da, u pravu si, ove godine, jer još smo u 2015., u periodu od 6-10 augusta Udruženje za kulturu pod nazivom KNS Sarajevo održalo je VII po redu književne susrete u hotelu “Saraj”- Sarajevo, čiji sam bila učesnik i tom prilkom sam promovisala svoju četvrtu knjigu pod naslovom Hronika avenije Proudhon. Knjiga je štampana putem KNS-a, a sama organizacija je bila jako uspješna, uz prisustvo preko 100 učesnika, koji su se također predstavili sa svojim pisanim djelima. Uz bogat program pisane riječi dogodili su se i zanimljivi i novi susreti sa učesnicima, iz dijaspore i cijele naše regije.
Tema ove moje četvrte knjige su opet ljudi, iz mog djelokruga življenja u Francuskoj, oni obični ljudi koji su svugdje u svijetu na neki način zanemareni, mariginalni, koji koračaju pored nas, koji žive svoje individualne živote na svoj način, uvijek anonimni, koji svoje prisustvo na životnoj sceni ne nameću nikome i ne očekuju niciju pozornost. Kroz moja zapažanja i moje pisanje ja ih izvlačim iz anonimnosti, u mojim pričama njihovi likovi se formiraju u profil individue koja se može prepoznati, pamtiti i dobiti svoje pravo ime. Iz slučajnih susreta obostrano postajemo poznanicima. Prepoznajemo se, razgovaramo i u svakodnevnom mimohodu upućujemo i riječi jedni drugima. Stvara se događaj, rađaju osmjesi i drugi vidovi ljudskih komuniciranja, ili, u drugim slučajevima kada im ni imena ne znam, ali spoznajem navike i bivam svijesna da svaki od njih pojedinačno zaslužuje aktivno prisustvo u mom pisanju. U više prilika oni prilaze meni, prepoznaju u meni nekog a da ni sami nisu svijesni, na čas zatreperi onaj sjaj u oku, pokret kojeg prihvaćam, postajemo svijesni jedni drugih.
Nisu oni odbačeni od društva, jer ne postoji takvo društvo koje bi imalo pravo da nekoga odbaci, oni mogu imati samo drugačiji tretman u ovom vremenu kojeg živimo, prije bih rekla da su oni odbacili društvo koje ne posjeduje kvalitetne ljudske norme, razumne i jednake za sve ljude ovog svijeta. Oni, moji likovi u knjizi, nisu pali, oni su samo posrnuli jer pripadaju drugoj klasi društva. A ja, u svom življenju, brzo osjetim tu nepisanu crtu između dobra i zla, istine i pravde, razuma i bezumlja i spontano se uvijek okrećem prema strani koja trpi, koja je inferiorna, u kojoj nalazim neke druge vrijednosti običnog čovjeka.

Da li si za ovaj Tvoj, IV po redu svoj prozni izražaj, crpila inspiraciju iz svjetla svoje bosanske duše, usprkos vanjskim silama mraka, u ljubavi prema ljudima, naspram mržnje koja je vladala i vlada u svijetu…, je li to, zapravo, poruka da sile zla ipak ne mogu dobiti rat nad silama dobra…?

SMAJIĆ-ČOŠABIĆ: Na pragu pakla, koji je pred nama, čovjek se mora boriti protiv mržnje, niskih strasti, mora sam tražiti put u sferi međuljudskog duhovnog dijaloga, mora se naći način da oplemeni svoju vlastitu dušu, težiti svijetlu istine i pravde. I, nasuprot tome, ja u knjigama koje čitam i u onima koje pišem, vidim i nalazim snažnu poruku kreativne pisane riječi.

Uspjeh se već desio jer se u književnom sadrzaju probudio bosanskohercegovački čovjek, kao produkt otpora prema dvostrukoj agresiji koja nas je zadesila. Materijalnoj i duhovnoj, ostvarenoj oružjem i terorom, lažima i manipulacijom.

Iako je Bosna i Hercegovina pogođena ratnim užasom, nalazim da se ipak rađa proces duhovne transformacije – izronjava bosanski čovjek, nanovo rođen, afirmišu se na hiljade pisaca sa bogatim sadržajima, stvara se jedinstvo koje treba podržati i čuvati od sile zla koja prijeti na svakom koraku današnjice.

U kolikom tiražu je štampana i kako moji čitatelji mogu da dođu u njen posjed? Gdje se, zapravo, može naručiti ili kupiti?

SMAJIĆ-ČOŠABIĆ: Knjiga Hronika Avenije Proudhon štampana je u 200 primjeraka. Do nje je, kao i do sve četiri moje knjige, jednostavno doći – putem e- mail adrese. asimacosabic@yahoo.fr Knjige dostavljam poštom na naznačenu adresu.

Ja, Ti i nama slični kojima pero još nije presušilo, bez obzira i na godine i mnoge druge realnosti, smo u nekom smislu, kako se to kod nas kaže, na istoj deredži. Naime, ne znamo stati. Kod mene se, naprimjer, taj maraton od intervjua zakotrljao kao velika i sve veća grudva i samo dragi Bog zna gdje i kada će se zaustaviti. Kako je kod Tebe? Gdje crpiš toliki entuzijazam i energiju?

SMAJIĆ-ČOŠABIĆ: Tvoje klupko, koje se kotrlja kroz prizmu pisanih riječi, ne treba stati, Tvoj talenat i profesionalnost nalaze svoj put do široke publike i ljubitelja štiva, a niti možeš ići protiv samog sebe. Pisanje je Tvoja potreba, Tvoj poriv, Tvoj opstanak, Tvoja budućnost koja Ti donosi i radost življenja, pa Ti ovom prilikom želim da Ti životna staza bude i dalje bogata, da kročiš njome i siješ svoje tekstove koji rađaju sa plodovima Tvoga rada.

Što se mene tiče, ja sam isto tako opredjeljena da svoj život dijelim sa knjigom, bilo da je čitam ili da je pišem. Možda će izgledati čudno, ali u svojoj nakani u pisanju ja se prvo ogradim naslovom knjige, ono iskrsne kao prvi čin kojeg blokiram u svojoj svijesti, tema je već određena i vremenom sama sadržina knjige podrazumjeva o čemu mogu pisati. U noćima kada san skriva svoju moć, ja razgovaram sama sa sobom, kolaju dijalozi, najljepša razmišljanja dobivaju svoju formu, isprepliću se moja htjenja, pa ponekad jedva čekam da svane jutro, kako bih to već skrojeno mogla prenijeti na bijelu hartiju koja me uvijek vjerno čeka.

Kada živiš u tuđini, daleko i dugo od svoje zemlje, nema se puno izbora da ispoštuješ svoje potrebe i želje za neke druge aktivnosti. Vrijeme i godine su učinili svoje, djelokrug mogućeg iskazivanja je ograničen, te ako nemam volje i želje da se iščupam iz banalne svakidašnjice, da pobjegnem od crnih misli i depresije, moram se boriti da nađem neki drugi put kako bih živjela svoj život na način koji mi nije nametnut, kojeg sam izabrala sama i na kome se svijetla pale onoliko, koliko posjedujem lične energije, zdravlja i želja. Ponekad se i to jedino svijetlo ugasi, ali u tom slučaju moj sin mi priskače u pomoć, otklanja kvarove i svojom podrškom pristižem tamo gdje sam stala.

Kakve veze ovih godina imaš s Banja Lukom, osim onih emotivnih? Odeš li tamo?

SMAJIĆ-ČOŠABIĆ: Danas, i u ovo vrijeme, moje veze sa Banja Lukom su nažalost osiromašene. Htjedoh ljetos svratiti u Banja Luku, obići harem i vidjeti samo nekoliko prijatelja, ali sama pomisao da odsjedam u nekim novonastalim hostelima, zaustavi moju nakanu i ja odustadoh. A, da Ti pravo kažem, dragi sagovorniče, smetaju mi i drugačiji nazivi ulica, teško mi pada da pitam koji autobusi vode i u koja naselja, gdje bih htjela otići.

SAM_2770popa jovice ulica u bl

   Banja Luka, danas                                                  

Tamo se osjećam novopridošlom, neupućenom, uhvate me i tuga i bijes. Nekad poznata vrata ostaju sve više zatvorena, pružena ruka za pozdrav izostaje. Pa onda krenem nekim drugim putem sa osjećajem krivice što nišani mojih dragih ostadoše neposjećeni.

A uz sve to, nalete pusta sjećanja na moj grad iz prošlosti. Prisjetim se dragih, čestitih porodica koje su krasile Banja Luku, druženja sa generacijama kada smo zajedno stizali i na nezaboravno banjalučko korzo, kada smo hrlili u sale gdje se održavale plesne večeri, prisjetim se svih tih dragih sugrađana koji su pjevali, svirali, ispunjavali naše živote vrijednostima koje više nigdje ne nalazim. Bili smo svi zajedno i na okupu, skoro svakodnevno na obalama Vrbasa, poznavali svaki čamac koji je sjekao bukove drage nam rijeke, dok bi se uz predvečerje pjevale serenade i kao da je cijeli grad bio ispunjen pjesmom.

Vrbas_ilustracija        Zelena rijeka ne teče samo od Tijesna, Novoselije, Gornjeg Šehera…, ispod Kastela…, nego i kroz naše vene

Biblioteke su bile pune i svojim sadržajem i članovima, knjiga je išla od ruke do ruke, studiralo se, putovalo se, sportske dvorane punili, radujući se uspjesima naših sportista. Voljelo se drugačije, ljepše, suptilnije…I tada, kada sam sretno živjela u svom sada otetom gradu, nedostaju mi pisma različitih boja, sa cvijetnim motivima, i rukopisom koji se prepoznaje, koji govori mnogo i prije nego što otvorim pismo. Radovalo se poštaru koji bi pješice od kuće do kuće otvarao svoju čarobnu crnu torbu i baš ta pisma donosila su veliku radost u svaku kuću. Danas, iz daljine, želim svojim prijateljima, sugrađanima koji su ostali, ili koji se vraćaju, da im život protiče u miru, da čuvaju svoje posjede i da nikada ne napuštaju svoje ognjište!

Banja Luka - panorama                                                                          Banja Luka, nekad

A odeš li na Sajam knjige koji se u aprilu svake godine održava u Sarajevu? Kakve utiske nosiš sa eventualnih posjeta Sajmu?

SMAJIĆ-ČOŠABIĆ: Na Sarajevski sajam knjige, koji se održava u aprilu svake godine, više ne idem. Bilo zbog termina u kojima se organizuje Sajam, bilo zbog nekih drugih razloga. Kako sam se okrenula prema drugim izdavačima koji održavaju promocije i štampanje knjiga, tako i odlazim na skupove u Sarajevo obično krajem ljeta. Žao mi je što propuštam i druženja u Banja Luci, kada se uz ostali program predstavljaju i Banjalučki žubori, a sve u lijepoj organizaciji u prigodnom dvorištu drage nam Nasihe Kapidžić. Sve je nekako u raskoraku vremena – Sarajevski sajam i druženje Banjalučana, pa se iz više razloga ne stiže na sve stići.

Kako Ti iz Francuske vidiš našu domovinu i stanje u njoj?

SMAJIĆ-ČOŠABIĆ: Bosnu i Hercegovinu vidim teško bolesnu već odavno izranjavanu, teritorijalno podjeljenu državu kojoj treba hitna intervencija. U ovakvom stanju i u ovo vrijeme, njoj trebaju nove snage, novi mladi ljudi kojima politika nije cilj i koji se neće prije nego što preuzmu vlast zvati političarima, nego nešto slično strukturi ljudi koji samo sa svojom energijom žele otkloniti amputiranu dodatnu tvorevinu, koji su u stanju rastjerati lešinare koji vrebaju fotelju u kojoj bi mirno spavali i hrkali, obilježiti i skloniti sve one koji su se bespravno obogatili – struktura ljudi koji bi budućnost BiH oslobodili od kriminala i korupcije, nacionalizma, suvišnih političkih kadrova i sa svojim poštenim namjerama odškrinuli bar vrata našoj zemlji na putu ka prosperitetu u svakom smislu.

Današnja vlada i politika nije u konteksu nikakvih progresivnih promjena, ona samo govori jezikom bla-bla… Duboki rezovi trebaju otkloniti sve to zlo koje se nagomilalo, koje guši, a naravno uz pomoć naroda koji tamo živi.

Nije moje da dajem lekcije, niti sam sposobna za to, ali bih žarko željela da ponovo doživim Bosnu i Hercegovinu kao svoju dragu DOMOVINU.

Koristim priliku da njenim građanima, kao pojedinac, poželim generalno transformisanje društva u kojem će vladati jedino mir, tolerancija, legalitet i suživot svih naroda koji je doživljavaju kao jedinu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu.

Ne mogu a da Te ovo ne upitam, imajući u vidu da si i Ti veliki ljubitelj istine i voliš je javno reći: kako je biti musliman u Francuskoj, pogotovo nakon posljednjeg terorističkog masakra u toj zemlji?

Tours-France                                         Most preko rijeke Loare u Toursu, mjestu življenja moje sugovornice

SMAJIĆ-ČOŠABIĆ: Naravno da se nakon terorističkog napada koji se dogodio 13. novembra ove godine u Parisu, osjećam obilježenom, naravno da se u Muslimane, bilo kojeg porijekla, upire prstom i da je pojam Islama prihvaćen i tumačen kao veliko zlo koje se desilo Evropi i ostalom svijetu i sva se nakana opredijelila kako bi iskorijenila pripadnost islamskom svijetu. Nacionalne partije su iskoristile ovaj nesretni događaj, kojeg naravno osuđujem, za ekstremni prosperitet svojih desničarskih ideja te, iako takva partija nije pobjedila na regionalnim izborima koji su održani 14. decembra ove godine, na veliko iznenađenje, za nju je glasalo približno sedam miliona Francuza.

Šta to znači?

SMAJIĆ-ČOŠABIĆ: Znači da je francuska nacija sama sebi stavila omču oko vrata i po cijenu sunovrata u mračnu provaliju u uvjerenju da će tamo naći društvene promjene koje bi joj donijele napredak i bolju budućnost.

Srećom, u drugom krugu glasanja, u narodu je ponovo oživjela svijest i razboritost i sve regije su ravnomjerno pripale ljevici i desnici, uz jasnu činjenicu da zlo nije otklonjeno što znači da rasizam i nacionalizam i dalje cvjetaju ovim prostorom.

Da li Vlada Francuske i relevantni mediji u toj zemlji prave nedvosmislenu distinkciju između terorista koji nose muslimanska imena i ostalih muslimana te Islama kao vjere? Zapravo, čini li se dovoljno da se kod kritične mase građana te zemlje ne stvara kriva slika o svim muslimanima i o Islamu?

SMAJIĆ-ČOŠABIĆ: Danas političke administracije i mediji rade za privatne interese svjetske globalne finansijske i industrijske moći. Pojam republike i konstitucije gotovo da se gasi. Danas u zapadnom svijetu i širem, ono što zvanični mediji i propaganda zovu demokratijom, u suštini je fašistička oligarhija u svom privatnom i reprezentativnom obliku.

Pojam sukoba svjetova, kao što mnogi identifikuju ratom između Islama i zapadnog svijeta, u suštini je geopolitički problem u potpunosti sagrađen u interesu svjetske finansijske politike i privatizacije prirodnog bogatstva. Način na koji to uspjevaju tipičan je, što znači podjela naroda na etničke, vjerske, socijalne, sociološke, nacionalne i čak razlicito obojene narode, sa težnjom ka većinskom bijelom rasom, te takvom podjelom je lako manipulisati masama. Držati je dalje od bitnijih problema ovog svijeta. Uzimajući sve to u obzir, te kao Bosanka i državljanin ove zemlje, izjašnjavam se radije kao građanka ujedinjenih naroda čiji je jedini cilj mir i ravnopravnost.

Bilo mi je i ovoga puta ugodno razgovarati s Tobom i želim na kraju kazati da se sa svim drugim sugovornicima posebno pripremam za intervjue dok sa svojim sugrađanima to ne činim jer mi je najlakše s njima razgovarati. Hem imamo puno zajedničkih tema hem se osjećam nekako opušteno kada razgovaram sa svojim Banjalučanima, a Ti si jedna o njih. Hvala Ti velika za ovaj razgovor.

SMAJIĆ-ČOŠABIĆ: Hvala još jednom, poštovani prijatelju, na pruženoj prilici da još jednom razgovaramo na ovaj način. Bilo mi je čast i zadovoljstvo biti Tvoj gost, te u nadi da ćemo se opet, nekom prilikom, ponovo sresti, koristim priliku da Ti povodom nastupajuće Nove, 2016. godine, uputim svoje iskrene želje za dobro zdravlje – Tebi i Tvojoj familiji, mir i radost i da nam i dalje nudiš svoje bogate i rado čitane tekstove i intervjue sa osobama dostojnim Tvog ličnog izbora.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (747)

vrbas-miso

 

 

 

.

 merry christmas
Svim mojim  čitateljima i prijateljima katoličke vjeroispovjesti neka je
 
ČESTIT BOŽIĆ!
 
Bedrudin GUŠIĆ

Vojislav MartinovZačeci muzejskih fondova smešteni su u sredinu XIX veka, kada je osnovana prva muzejska zbirka Srba u Vojvodini u okviru najvažnije kulturne organizacije ugarskih Srba, Matice srpske. Javnost je morala da čeka preko 80 godina na uvid u ove zbirke, koje su prvi put javno izlagane tridesetih godina XX veka, kada je otvoren Muzej Matice srpske u Novom Sadu…..Ukupan fond svih odeljenja Muzeja Vojvodine čini preko 350.000 predmeta…..Osnovna poruka izložbe je, dakle, ukazati na ovaj potpuno zaboravljeni segment delovanja u Narodnooslobodilačkom pokretu, upoznati javnost sa korpusom političkog i ideološkog znanja koje je preovlađivalo unutar Pokreta, ali i ukazati na emancipatorski karakter revolucionarnog obrta koji se odvijao u toku NOB-a, jer ove publikacije svojom brojnošću i sadržajem svedoče i o potrebi rukovodstva pokreta, odnosno KPJ, da propagira ciljeve svoje borbe među najširim slojevima stanovništva, tj. da od objektivnih žrtava fašističkih okupatora i njihovih trabanata izgradi aktivne subjekte otpora i revolucionarne transformacije…..U razgovoru sa kustosicom Kristinom Meneši –  inače šeficom Odeljenja savremene istorije, zaključili smo da bi Muzej Vojvodine mogao da doprinese javnoj debati na ovu temu priređivanjem jedne jednostavne “interventne” izložbe, na kojoj bismo prikazali tridesetak ilustrovanih, propagandnih plakata iz naših zbirki, nastalih u periodu Nedićeve marionetske “Vlade narodnog spasa”. Izloženi plakati sami za sebe dovoljno govore o prirodi Nedićevog režima – režima koji je propagirao mržnju prema Jevrejima, satanizovao NOP i države antifašističke alijanse, režima koji je veličao Treći rajh i njegov “Novi evropski poredak”, propovedajući pokornost i poniznost pred okupatorom…..Da, Muzej Vojvodine se finansira iz budžeta Autonomne pokrajine Vojvodine, mada ima punu slobodu u traženju dodatnih, alternativnih izvora finansiranja za svoje projekte. Ne mogu da kažem da postoje pritisci pokrajinskih vlasti na programsku orijentaciju, ali svakako postoje sugestije za određene teme koje bi trebalo da budu u fokusu, no muzejskom kolektivu je, takođe, data sloboda u realizaciji tih tema, kao i u odabiru drugih projekata. U Muzeju Vojvodine kustosi svakako imaju autonomiju u svom radu, ali vlasti će, naravno, finansijski prvenstveno podržati one projekte koje sami smatraju značajnim….. Svesno prenebregavajući krvave posledice prve afirmacije lika i dela Draže Mihajlovića, nastavili su sa normalizacijom i kanonizacijom četničkog pokreta, vođeni potrebom da iznađu alternativnu prošlost za “nacionalno osvešćenu”, postsocijalističku Srbiju. Draža iz njihove imaginacije bio je legalista, antifašista u duši (!), brižan rodoljub, saveznik zapadnih demokratija i pošteni antikomunista. Kao takav, on ulazi u školske udžbenike, istorijske časopise, žutu štampu, tv serije, muzejske postavke. Nakon ove javne rehabilitacije, sprovedene pre svega zahvaljujući Demokratskoj stranci i Demokratskoj stranci Srbije, preostao je još samo sudski štambilj da zapečati tu priču jednom za svagda…..Četnički pokret je imao zanemarljivu ulogu na prostoru Vojvodine u toku Drugog svetskog rata i ne predstavlja ključni element vojvođanskog nacionalizma srpske provenijencije, mada je prisutniji u redovima relativno brojnog kolonizovanog stanovništva i izbeglica iz BiH I Hrvatske…..Antifašizam je danas u Srbiji prisutan prvenstevno u redovima dela liberalne inteligencije, određenih kulturnih elita i dela aktivističke scene. Ovako izolovan i razjedinjen, on nema potencijal da zadobije širu podršku naroda, jer većina njegovih aktera nije sposobna da ga „prevede“ i približi običnom čoveku – da racionalizuje i kontekstualizuje njegov značaj u savremenosti…..

Gospodine Martinov! Muzej Vojvodine traje, evo već, 168 godina. Puno bi vremena i prostora trebalo za ispričati neku iole sveobuhvatnu, cjelovitu priču o njemu. Zato ćemo se te stare pokrajinske kulturne ustanove dotaći samo fragmentarno. Dakle, šta čini muzejski fond, slovom i brojevima?

MARTINOV:Fondovi današnjeg Muzeja Vojvodine formirani su, kako ste i sami rekli, u preko vek i po dugom procesu, iako sam Vojvođanski muzej (kako se prvobitno zvao) postoji tek od 1947. godine. Začeci muzejskih fondova smešteni su u sredinu XIX veka, kada je osnovana prva muzejska zbirka Srba u Vojvodini u okviru najvažnije kulturne organizacije ugarskih Srba, Matice srpske. Javnost je morala da čeka preko 80 godina na uvid u ove zbirke, koje su prvi put javno izlagane tridesetih godina XX veka, kada je otvoren Muzej Matice srpske u Novom Sadu. Nakon Drugog svetskog rata su iz ovih zbirki izdvojeni predmeti iz domena umetničke baštine kako bi bili uvršteni u fondove novoformirane Galerije Matice srpske, a ostatak muzealija je nastavio svoj život u depoima i galerijama Vojvođanskog muzeja. Početkom 90-ih godina ovoj instituciji je priključen i nekadašnji Muzej socijalističe revolucije Vojvodine, koji je usled zahteva novog ideološkog trenutka, pretvoren u Odeljenje savremene istorije Muzeja Vojvodine (kako se naziva tek od trenutka ovog pripajanja 1992. godine).

Danas u Muzeju, pored Odeljenja savremene istorije, postoje i Odeljenje za stariju i kulturnu istoriju, Arheološko odeljenje, Odeljenje etnologije i jedino kompletno konzervatorsko-restauratorsko odeljenje na području Vojvodine. Osim toga, Muzej Vojvodine poseduje i bogatu biblioteku opremljenu retkom literaturom iz oblasti arheologije, etnologije, istorije, marksizma (90-ih je Muzej prihvatio obimnu biblioteku rasformiranog pokrajinskog marksističkog centra), muzeologije, kao i vrednu kolekciju stare štampe nastale na području Vojvodine. Ukupan fond svih odeljenja Muzeja Vojvodine čini preko 350.000 predmeta.

Hoćete li reći nešto o aktuelnim stalnim postavkama u depadansima  Muzeja s kojima se izlazi pred javnost?

MARTINOV:Muzej Vojvodine smešten je u dve zgrade, koje se nalaze se u samom centru Novog Sada, u čuvenoj Dunavskoj ulici i u oba objekta postoje stalne postavke, većim delom urađene još 90-ih godina XX veka.

Muzej Vojvodine

U glavnoj zgradi nalazi se stalna postavka kompleksnog tipa, na kojoj je posredstvom arheoloških, istorijskih i etnoloških eksponata prikazano raznovrsno kulturno i etničko bogatstvo ovih prostora od praistorije do kraja XIX veka. U drugoj zgradi, koja je nekada pripadala Muzeju socijalističke revolucije Vojvodine, a koju danas Muzej Vojvodine deli sa Muzejem savremene umetnosti Vojvodine, prikazan je turbulentni život Vojvodine u prvoj polovini XX veka, odnosno od izbijanja Prvog svetskog rata do oslobođenja Vojvodine i Jugoslavije od fašizma. Ova postavka je u značajnoj meri skraćena 2010. godine zbog dodeljivanja većeg dela izložbenih prostora Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, tako da nas u bliskoj budućnosti očekuje pravljenje nove postavke, koja bi na raspoloživom prostoru prezentovala javnosti jednu kondenzovaniju, ali celovitiju istoriju Vojvodine u XX veku.

Osim ove dve postavke, Muzej Vojvodine je nadležan i za depadans u Kulpinu, u kojem je smeštena stalna izložba stilskog nameštaja i izložba o istoriji poljoprivrede u Vojvodini, izrađena u saradnji sa Poljoprivrednim fakultetom iz Novog Sada. Takođe, naš Muzej upravlja tzv. “Brvnarom”, etno-kućom u prigradskom novosadskom naselju Bački Jarak, gde se nalazi mala stalna postavka posvećena istoriji kolonizovanog stanovništva sa područja Bosanske Krajine.

17. septembra ove godine je u Muzeju održana Izložba „Otisci revolucije, partizanske brošure u Vojvodini 1941-1945”, čiji ste bili autor. Kako je protekao taj događaj i šta je osnovna poruka istog?

izlozba-otisci-revolucije-jpg_660x330

MARTINOV:U pitanju je pomalo opskurna i do sada previđana tema iz Drugog svetskog rata i istorije NOP-a. Postao sam zaintrigiran pričom o brošurama, kada sam se suočio sa nepreglednim mnoštvom ovih knjižica koje se nalaze u fondovima Odeljenja savremene istorije. Posebno me je motivisala činjenica, da se ovim segmentom „partizanskog izdavaštva“ do sada niko nije studiozno bavio, dok je sam fenomen partizanske štampe – pre svega listova i časopisa, proučen do tančina (Sam Muzej revolucije je do 90-ih imao i poseban depadans sa postavkom posvećenom partizanskoj štampi). Ove brošure za današnje istoričare predstavljaju izvore prvog reda i donose nam svedočanstva o značaju pisane reči u NOP-u. Rađene primitivnim tehnikama (šapirografi i ciklostil mašine), malih tiraža i formata, one već samim svojim izgledom svedoče o teškim uslovima organizovanja ilegalnog otpora fašizmu. Skrivane u torbama sa duplim dnom, u koricama debelih knjiga, štampane pod svetlošću sveća u tajnim rupama pod zemljom, prenošene su od baze do baze širom zemlje, gde su ponovo prekucavane i umnožavane radi dalje distribucije. U sadržinskom smislu, većina ovih brošura je političkog karaktera – prevashodno revolucionarne tematike – i rađena je iz nužne potrebe da se u što kraćem roku edukuje veliki broj, do tada politički neizgrađenih pojedinaca ,koji su se masovno priključivali NOP-u. Putem ovih knjižica, novi borci su se upoznavali sa osnovama marksizma, Staljinovim koncepcijama nacije i nacionalnog pitanja, Lenjinovim pogledima na seljaštvo, pitanjima fašizma. Osim ove, čisto partijske literature, brojne su bile i informativne knjižice, koje su govorile o prirodi oslobodilačkog pokreta, o rešenjima AVNOJ-a, o principima funkcionisanja Narodnooslobodilačkih odbora, o AFŽ-u i omladinskim organizacijama. Pored političke literature, sačuvane su i brojne brošure kulturno-prosvetnog karaktera – mahom književna dela nastala u toku rata – partizanske pesme i pripovetke, sirova i poletna literatura pisana za pobunjeni narod, a često i sama proistekla od običnih ljudi – ustanika.

Osnovna poruka izložbe je, dakle, ukazati na ovaj potpuno zaboravljeni segment delovanja u Narodnooslobodilačkom pokretu, upoznati javnost sa korpusom političkog i ideološkog znanja koje je preovlađivalo unutar Pokreta, ali i ukazati na emancipatorski karakter revolucionarnog obrta koji se odvijao u toku NOB-a, jer ove publikacije svojom brojnošću i sadržajem svedoče i o potrebi rukovodstva pokreta, odnosno KPJ, da propagira ciljeve svoje borbe među najširim slojevima stanovništva, tj. da od objektivnih žrtava fašističkih okupatora i njihovih trabanata izgradi aktivne subjekte otpora i revolucionarne transformacije.

Što se tiče same recepcije ove izložbe u javnosti, može se reći da je bila zanemarljiva, što je postao manir kada su ovakve izožbe u pitanju. Doduše, i sama izložba je bila „kamernog“ karaktera, rađena bez velikih pretenzija i bez posebne medijske pompe, ali ono što će možda ostaviti ozbiljniji trag je manja studija na ovu temu, a na kojoj trenutno radim.

A 20. novembra, dakle prije nepunih mjesec dana (razgovaramo 14. 12. 2015.), ste bili koautor Izložbe “Propagandni plakat u Nedićevoj Srbiji”, kada je promovirana knjiga  “Ideologija varvarstva”. Hoćete li za moje čitatelje reći nekoliko rečenica o tome?

Nediceva Srbija - plakat

MARTINOV:-E, to je već malo drugačija priča. Inspiracija za ovu izložbu mi je stigla u vidu vesti da je za decembar mesec zakazano ročište u slučaju zahteva za rehabilitaciju Milana Nedića. U razgovoru sa kustosicom Kristinom Meneši –  inače šeficom Odeljenja savremene istorije, zaključili smo da bi Muzej Vojvodine mogao da doprinese javnoj debati na ovu temu priređivanjem jedne jednostavne “interventne” izložbe, na kojoj bismo prikazali tridesetak ilustrovanih, propagandnih plakata iz naših zbirki, nastalih u periodu Nedićeve marionetske “Vlade narodnog spasa”. Izloženi plakati sami za sebe dovoljno govore o prirodi Nedićevog režima – režima koji je propagirao mržnju prema Jevrejima, satanizovao NOP i države antifašističke alijanse, režima koji je veličao Treći rajh i njegov “Novi evropski poredak”, propovedajući pokornost i poniznost pred okupatorom. Izložbu smo dopunili prigodnim citatima iz mnogobrojnih govora Milana Nedića u kojima je on sam, svojim rečima, govorio ono što su plakati izražavali likovnim sredstvima.

Umesto klasičnog otvaranja izložbe, smatrao sam da bi to bila odlična prilika da promovišemo novoobjavljenu knjigu istoričara dr Nenada Ž. Petrovića “Idelogija varvarstva”, koja govori o vodećim propagatorima fašizma u predratnoj Jugoslaviji. Tematski je ova knjiga u potpunosti kompatibilna sa samom izložbom, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da su mnogi predratni promoteri fašizma zauzimali značajne pozicije u Nedićevoj vladi.

Nedic-Hitler

Ova tema je privukla solidnu pažnju, pre svega, akademske javnosti, ali je, nažalost zaintrigirala i grupu od 15-ak neo-fašista iz organizacije “Srbska akcija”, koji su sa, ne baš jasnim, motivima odlučili da kolektivno umarširaju na promociju. Imajući u vidu da je u Novom Sadu pre desetak godina, na jednom sličnom događaju, došlo do incidenta iniciranog od strane grupe nacista iz organizacije “Nacionalni stroj”, ni publici ni govornicima nije bilo svejedno. Dok se dotična grupa motala po sali deleći svoje propagandne letke i pokušavajući da zaplaši prisutne (više držanjem nego gestom), pristigla je policija koja je uspela da pacifikuje situaciju i predupredi eventualne incidente. Promocija ni jednog trenutka nije prekidana i održana je do kraja, doduše, u pomalo nelagodnoj atmosferi.

Nažalost, izgleda je trebalo da se dogodi ovakav eksces, da bi se probudilo interesovanje medija, što je na kraju ipak rezultovalo i solidnom posećenošću ove izložbe.

Pretpostavljam da je i vaš Muzej na budžetskom finansiranju. Da li je istovremeno  i autonoman u programskoj orijentaciji, odnosno ima li od strane bilo koje vlasti pritisaka za ove ili one ideološke smjerove kada su u pitanju muzejske aktivnosti, posebno stalne postavke, izložbe, konferencije i sl.?

MARTINOV:Da, Muzej Vojvodine se finansira iz budžeta Autonomne pokrajine Vojvodine, mada ima punu slobodu u traženju dodatnih, alternativnih izvora finansiranja za svoje projekte. Ne mogu da kažem da postoje pritisci pokrajinskih vlasti na programsku orijentaciju, ali svakako postoje sugestije za određene teme koje bi trebalo da budu u fokusu, no muzejskom kolektivu je, takođe, data sloboda u realizaciji tih tema, kao i u odabiru drugih projekata. U Muzeju Vojvodine kustosi svakako imaju autonomiju u svom radu, ali vlasti će, naravno, finansijski prvenstveno podržati one projekte koje sami smatraju značajnim.

Doduše, ako nekog drugog pitate, možda ćete dobiti i malo drugačiji odgovor. Činjenica je da vlasti imaju moć i kontrolu nad kulturnim institucijama i da se ne libe da je instrumentalizuju, ali svetonazori koje današnje pokrajinske vlasti afirmišu se ne kose, u značajnoj meri, sa mojim stavovima, tako da nisam imao prilike da iskusim cenzuru na svojoj koži. Ovde treba napomenuti još i to, da su aktuelne pokrajinske vlasti u Vojvodini sačinjene od političkih partija koje su, mahom, u opoziciji na republičkom nivou, što sigurno u određenoj meri umanjuje njihove kapacitete za vršenje pritisaka. Videćemo šta će biti kada sadašnja garnitura političara siđe sa vlasti, što nas gotovo neminovno čeka u narednoj, izbornoj godini.

Eh, evo nas kod povoda za ovaj razgovor. Naime, razgovaramo na sam dan promocije Zbornika radova “Rehabilitacija – uzroci i posledice”, na kojoj ćete biti jedan od promotora i dok se ovaj intervju bude čitao, taj događaj će biti iza nas. Šta su, zapravo, uzroci rehabilitacije (vjerovatno se radi o Četničkom pokretu i Draži Mihailoviću) u Srbiji?

MARTINOV:Jako je teško govoriti o uzrocima i posledicama kada je „fenomen Draža“ u pitanju, jer je tu reč o jednom dužem procesu, koji je prošao više uzročno-posledičnih ciklusa. Ono što je prethodilo pravnoj rehabilitaciji, je ideološka, pa i moralna rehabilitacija Draže Mihajlovića, čije početke možemo da smestimo još u 80-godine. Tadašnje uzroke možemo tražiti u političkim sukobima unutar federalnih jedinica razlabavljene Jugoslavije, u urušavanju socijalističke ideologije i uobličavanja jedne kontrakulturne, pseudosubverzivne ideologije nacionalizma koja je kontrirala birokratizmu poznog socijalizma. Uzroke možemo tražiti i u širim kontekstima – u kolapsu globalnog socijalističkog projekta, ekonomskom nazadovanju, pa i u postmodernističkoj promeni paradigme u istorijskim naukama, koja je doprinela subjektivnom interpretiranju istorijskih činjenica i vrednosnom relativizmu, što je ponovo otvorilo vrata nacionalističkoj istoriografiji. Posledice te prve rehabilitacije već su se osetile početkom devedesetih. Nove vlasti, koje su stupile na istorijsku scenu zbacivanjem Miloševića, formirane su u snažnom antikomunističkom sentimentu i dogmatskom antitotalitarizmu (neoliberalnoj verziji antikomunizma), a doktrinarno su propagirale imaginarnu ideju izgubljene nacionalne demokratije, iza koje se krila pljačkaška restauracija kapitalizma u domaćoj, partokratskoj varijanti. Svesno prenebregavajući krvave posledice prve afirmacije lika i dela Draže Mihajlovića, nastavili su sa normalizacijom i kanonizacijom četničkog pokreta, vođeni potrebom da iznađu alternativnu prošlost za “nacionalno osvešćenu”, postsocijalističku Srbiju. Draža iz njihove imaginacije bio je legalista, antifašista u duši (!), brižan rodoljub, saveznik zapadnih demokratija i pošteni antikomunista. Kao takav, on ulazi u školske udžbenike, istorijske časopise, žutu štampu, tv serije, muzejske postavke. Nakon ove javne rehabilitacije, sprovedene pre svega zahvaljujući Demokratskoj stranci i Demokratskoj stranci Srbije, preostao je još samo sudski štambilj da zapečati tu priču jednom za svagda.

A koje su posljedice i koje bi još mogle biti, kako po Srbiju tako i region?

MARTINOV:Kao što rekoh, posledice smo već osetili i nadam se da neće više biti prilike za tako otvoreni prodor istorijske revizije u savremenu praksu. No, normalizacija nacionalizma, čiji simptom je, između ostalog, rehabilitacija Draže, samo dodatno ušančuje rovoske pozicije naroda na Balkanu. Moram ipak reći, da ne očekujem da je ovom presudom suštinski promenjeno mnogo toga. Ko je do trenutka presude veličao Dražu, nastaviće to i dalje da čini, ali koncenzus po ovom pitanju nikako nije postignut u Srbiji, uprkos svom voluntarizmu i višedecenijskoj propagandi vlasti. Pokazalo se da ne postoje laži koje bi mogle da razuvere svo stanovništvo u Dražinu krivicu, a oni koji ga podržavaju, ionako to čine upravo zbog njegovih zlodela, a ne zbog  gorepomenute uglađene predstave četnika.

Da li se posljedice rehabilitacije Četničkog pokreta i Čiče na specifičan način, eventualno, osjećaju u Vojvodini?

MARTINOV:Četnički pokret je imao zanemarljivu ulogu na prostoru Vojvodine u toku Drugog svetskog rata i ne predstavlja ključni element vojvođanskog nacionalizma srpske provenijencije, mada je prisutniji u redovima relativno brojnog kolonizovanog stanovništva i izbeglica iz BiH i Hrvatske. Ipak, kada govorimo o posledicama normalizacije nacionalizma u Vojvodini, nakon skoro tri decenije, mogu se konstatovati sledeći problemi: sve veće zatvaranje nacionalnih manjina u okvire svojih zajednica, dramatičan porast iseljavanja manjinskog stanovništva (ovome je uzrok i ekonomsko propadanje), jačanje ekstremno nacionalističkih tendencija unutar mađarske zajednice, politizacija pitanja autonomije. Vojvodina, kao izrazito multietnička teritorija, sa dinamičnom prošlošću određenom, pre svega, nacionalnim momentom, predstavlja osetljivo područje za svaku vrstu nacionalističkog eksperimenta, a sistematskom centralizacijom i urušavanjem zajedničkog antifašističkog nasleđa već su nanete velike štete po njen viševekovni multikuturni karakter.

Moram reći da su sadašnje pokrajinske vlasti svesne ovog problema, ali i konstitutivnih osnova autonomije Vojvodine – izgrađene u antifašističkoj borbi, i da se trude da ne podstiču razgradnju antifašizma. U poslednjih par godina Skupština AP Vojvodine je čak i obeležila 9. maj – Dan Evrope i pobede nad fašizmom.

Može li se onda reći da se službena Srbija odrekla svoje antifašističke prošlosti i antifašizma uopće?

tito-draza

MARTINOV:Odrekla ga se još pre tri decenije, kada je prostačkom šovinističkom propagandom pretvarala „radnike u Srbe“. Doduše, zvanično se vlasti nikada nisu odrekle antifašizma, jer bi obznanjivanje takve politike bilo nečuveno u savremenom svetu – upravo su zato, poslednjih godina, primetni napori i da se četnički pokret svrsta u redove antifašističkih snaga. Antifašizam je, u najboljem slučaju, postao retorički ukras u prigodnim ceremonijalnim momentima (kao što je to bilo prilikom prošlogodišnje proslave oslobođenja Beograda), a puno češće je jednostavno potpuno ignorisan, i gurnut u istorijski zaborav. U tom smislu, zvanična Srbija se zdušno potrudila da preimenovanjem ulica, naziva škola, zapuštanjem i uklanjanjem spomenika, ukidanjem značajnih datuma i proslava kao i mnogim drugim sredstvima, trajno progna antifašističko nasleđe iz javne sfere.

Da li su i koliko izjednačavanju prava četnika i partizana te njihovih uloga u Drugom svjetskom ratu doprinjeli i neki akademski krugovi, čak i neke Vaše kolege-istoričari, u Srbiji? Je li i akademska zajednica u Srbiji i Vojvodini, zapravo, ideološki podijeljena?

Vojislav Martinov-1MARTINOV:Zvanični intelektualci su u velikoj meri oduvek bili u službi vladajućih elita, postavljeni sa zadatkom da oblikuju hegemone diskurse u prihvatljivoj formi. U polju istoriografije to se reflektuje u konstantom upodobljavanju zvanične prošlosti za zahtevima aktuelnog trenutka. Ta praksa je stara koliko i institucija državnog istoričara. Međutim, pojedini istoričari u Republici Srbiji tom zadatku pristupaju sa misionarskim žarom, često se uživljavajući u ulogu nacionalističke avangarde. Naravno da ovakve zloupotrebe istorije, često sa štetnim posledicama, provociraju reakciju jednog dela zvaničnih i nezvaničnih intelektualaca, spremnih da uđu u obračun koji se odigrava u sferi „kulture sećanja“. U pitanju nije klasičan istoriografski spor, jer su činjenice o Drugom svetskom ratu svima poznate, već je to borba za interpretaciju, koja je suštinski vrednosnog, moralnog i političkog karaktera.

Na samom kraju, antifašizam je jedini pravi odgovor fašizmu. Ima li ga dovoljno u Srbiji i Vojvodini te da li je ujedinjen, organiziran?

MARTINOV:Antifašizam je danas u Srbiji prisutan prvenstevno u redovima dela liberalne inteligencije, određenih kulturnih elita i dela aktivističke scene. Ovako izolovan i razjedinjen, on nema potencijal da zadobije širu podršku naroda, jer većina njegovih aktera nije sposobna da ga „prevede“ i približi običnom čoveku – da racionalizuje i kontekstualizuje njegov značaj u savremenosti. Antifašizam je danas postao, pre svega, svojevrstan kulturni i vrednosni, da ne kažem moralistički, koncept, a takvim sredstvima se ne može izaći u sukob sa fašističkim tendencijama. Samo aktivnom kritikom svih njegovih manifestacija, politizacijom pojma fašizma ukazivanjem na njegovu ideološku funkciju, solidarnom borbom za zaštitu ugroženih manjina, svakodnevnim prisustvom u javnosti, moguće je danas omasoviti antifašistički pokret.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (746)

vrbas-miso

 

N. GolubovicNevladina, neprofitna organizacija Fondacija “Udružene žene” Banja Luka je osnovana 16. augusta 1996. godine u Banja Luci-BiH, sa osnovnim ciljem djelovanja u pravcu unapređenja  društvenog položaja žene i njenog prava na život bez nasilja u porodici i javnom životu…..Udružene žene  su jedna od osnivačica Sigurne mreže zajedno sa Vive Žene-Tuzla, Žena BiH-Mostar, Budućnost- Modriča, Medica- Zenica, Žene ženama-Sarajevo, Žene sa Une-Bihać te Fondacija lokalne demokratije-Sarajevo…..Područja  u kojima djelujemo i usluge koje pružamo su SOS telefon, sigurna kuća za žene i djecu-žrtve porodičnog nasilja i trgovine ljudima, pravno savjetovalište za žene i djecu-žrtve porodičnog nasilja, žene- žrtve trgovine ljudima, žene-žrtve rata…Sve  usluge su besplatne…..Žrtve nasilja u porodici se smještaju u oba entiteta po rješenju Centara za socijalni rad. U Federaciji BiH žrtve se mogu smjestiti uz asistenciju policije. Postoji mogućnost da žena sama podnese molbu za smještaj u Sigurnu kuću…..Zakonski su prepoznati svi oblici nasilja – ekonomsko, psihološko, sekualno, fizičko i mješovito.Međutim sve osim fizičkog nasilja je mnogo teže dokazati…..Također se Centri za socijalni rad postavljaju kao čuvari budžeta sa nivoa lokalne zajednice…..

Ponesen željom da se i na ovom blogu javno progovori o nasilju nad ženama i u porodici te o udrugama koje se bore za “unapređenje  društvenog položaja žene i njenog prava na život bez nasilja u porodici i javnom životu” u BiH, obratio sam se na dvije bh. adrese sa upitom za razgovor sa čelnicama takvih udruga: gospođi Nadi Golubović, predsjednici Upravnog odbora Fondacije “Udružene žene” – Banja Luka i gospođi Jasni Zečević, čelnoj osobi Centra za terapiju i rehabilitaciju “Vive žene” – Tuzla. Dakle, izabrao sam dvije nevladine organizacije – članice mreže takvih i sličnih udruga  “Sigurne kuće” iz cijele BiH –  jednu iz manjeg entiteta drugu iz onog malo većeg, zbog paralela i eventualno različitih iskustava. Gospođa Jasna Zečević nikada nije odgovorila na upit, a gospođa Nada Golubović, moja današnja sugovornica, je  pravovremeno prihvatila poziv za razgovor, a u poželjnom roku odgovorila i na moja pitanja, znači postupila je profesionalno. I damski, dodao bih. Jer, riječ je o jednoj istinskoj dami. Možda je i ovo što sam iznio samo po sebi neka – paralela?!

Kada je osnovana Fondacija i šta su joj vizija i misija?

Udruzene zene Banja Luka-logoGOLUBOVIĆ: Nevladina, neprofitna organizacija Fondacija “Udružene žene” Banja Luka je osnovana 16. augusta 1996. godine u Banja Luci-BiH, sa osnovnim ciljem djelovanja u pravcu unapređenja  društvenog položaja žene i njenog prava na život bez nasilja u porodici i javnom životu.

Vizija: Žena svjesna njene moći, ravnopravna, poštovana, zaposlena i srećna.

Misija: Fondacija Udružene žene Banja Luka se zalaže za život žena i djece bez nasilja i povećanje uticaja žena u javnom i političkom životu kroz promociju i zaštitu ženskih ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

Strateški pravci:

  • Sprečavanje nasilja protiv žena
  • Jačanje uloge žena na mjestima odlučivanja

Vaša Fondacija je članica Sigurne mreže. Hoćete li reći nešto o toj neformalnoj mreži i kakvu suradnju ostvarujete sa ostalim članicama iste?

GOLUBOVIĆ:Sigurna mreža je nastala 2001. godine (kao neformalna mreža) i činile su je 32 nevladine organizacije i vladine institucije koje se bave problemom nasilja sa područja cijele BiH (Federacija BiH i Republika Srpska).

Udružene žene  su jedna od osnivačica Sigurne mreže zajedno sa Vive Žene-Tuzla, Žena BiH-Mostar, Budućnost- Modriča, Medica- Zenica, Žene ženama-Sarajevo, Žene sa Une-Bihać te Fondacija lokalne demokratije-Sarajevo.

Osnivačice čine sekretarijat Sigurne mreže i predsjedavjuća organizacija se mjenja svakih 12 mjeseci.

Momentalno Sigurnom mrežom koordinira Fondacija lokalne demokratije, Sarajevo.

Koje su vaše aktivnosti, odnosno kakve sve usluge pružate onima kojima su one potrebne?

GOLUBOVIĆ:Ciljana grupa sa kojom radimo su žene žrtve porodičnog nasilja, žene na mjestima odlučivanja, žene žrtve/svjedokinje ratnog silovanja, drugih ratnih zločina i drugih krivičnih djela rodno zasnovanog nasilja, djeca- žrtve porodičnog nasilja, žene žrtve trgovine ljudima….

Geografsko područje djelovanja je Bosna i Hercegovina i regija Jugoistočna Evropa.

Područja  u kojima djelujemo i usluge koje pružamo su SOS telefon, sigurna kuća za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja i trgovine ljudima, pravno savjetovalište za žene i djecu- žrtve porodičnog nasilja, žene-žrtve trgovine ljudima, žene-žrtve rata…Sve  usluge su besplatne.

Koliko sigurnih kuća ima na području tog entiteta i  kako žrtve nasilja dolaze do njih?

GOLUBOVIĆ:Na području Bosne i Hercegovine postoje u Republici Srpskoj tri kuće i u Federaciji BiH je bilo pet kuća ali je Kuća u Mostaru zatvorena zbog nedoststka financijskih sredstava.

U Bosni i Hercegovini postoje i dvije SOS linije –  jedna u Republici Srpskoj a jedna u Federaciji BiH.

Žrtve nasilja u porodici se smještaju u oba entiteta po rješenju Centara za socijalni rad. U Federaciji BiH žrtve se mogu smjestiti uz asistenciju policije. Postoji mogućnost da žena sama podnese molbu za smještaj u Sigurnu kuću.

sigurne-kuće-u-BIH-copy

Kakva su Vaša iskustva sa obimom i strukturom prijavljivanja nasilja nad ženama? Da li ih prijavljuju same žrtve, druga lica i sl? Ima li straha kod žrtava od moguće odmazde? Da li su zabilježeni slučajevi odmazde?

GOLUBOVIĆ:U cijeloj Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstvena baza podataka o broju prijavljenih slučajeva. Najbolje evidencije od državnih institucija ima policija. Nevladine organizacije imaju evidencije o broju prijavljenih slučajeva na SOS linije. Međutim, sve te evidencije pokazuju samo vrh ledenog brijega od stvarnih slučajeva nasilja. U državi kao što je Bosna i Hercegovina, u patrijarhalnom okruženju, žene se libe da prijave nasilja.

Žene se boje nasilnika ali se boje i osude sredine jer još uvijek postoji stigma da je žena kriva i da je u osnovi sama kriva za nasilje.

Koji je maksimalan vremenski okvir u kojima žrtve nasilja provedu u sigurnim kućama? Šta im, zapravo, još pružaju sigurne kuće osim što su, privremeno boraveći u njima, žrtve fizički dislocirane od domašaja nasilnika?

GOLUBOVIĆ: Po Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici je predviđeno da žene i djeca žrtve nasilja u porodici mogu ostati do šest mjeseci, a u slučaju potrebe i procjene, može ostati duže.

Kako se nasilje u porodici, konkretno nad ženama, odražava na djecu koja su neposredni svjedoci svega toga? Mogu li se desiti dugoročne, možda trajne posljedice?

GOLUBOVIĆ:Nasilje u porodici se dešava najčešće protiv žena u BiH oko 93 %. No, djeca su u svim slučajevima nasilja 100% žrtve. Posljedice po djecu su katastrofalne. Djeca uče ponašanje u porodici pa muškarci iz tih porodica često postaju nasilnici, a djevojčice, tolerantne na nasilje, postaju žrtve.

Da li djeca obavezno borave sa svojim majkama u sigurnim kućama?

GOLUBOVIĆ:To je najbolje jer tako odlaze od nasilnika i prolaze kroz psihosocijalni tretman kako bi korigirale ponašanja i smanjile posljedice trauma.

Koji su jos oblici nasilja nad ženama na području tog entiteta, osim fizičkih?

GOLUBOVIĆ:Zakonski su prepoznati svi oblici nasilja – ekonomsko, psihološko, seksualno, fizičko I mješovito.Međutim, sve osim fizičkog nasilja je mnogo teže dokazati.

Jeste li zadovoljni sa zakonskom regulativom po pitanju nasilja nad ženama u tom entitetu?

GOLUBOVIĆ:U oba Entitieta postoje zakonski osnovi za prepoznavanje i zaštitu žrtava. No, politička volja i patrijarhalno društvo često utiču da žrtve ne budu adekvatno zaštićene i nasilje ne bude prepoznato i adekvatno tretirano.

Kako se finansiraju sigurne kuće?

GOLUBOVIĆ:U Republici Srpskoj je predviđeno financiranje Sigurnih kuća 70% od strane Entiteta i 30% od strane lokalne zajednice. U Federaciji BiH plaćanje je predviđeno od strane Federacije BiH 70% i lokalne zajdnice 30%.

Plaća se po broju smještenih žena sa rješenjem Centra za socijalni rad.

U Republici Srpskoj podzakonskim aktom su regulisani fiksni i varijabilni troškovi.

Plaćanje po osobi nije dobro jer ne omogućuje rad hladnog pogona, iako je zakonom propisano osoblje koje mora raditi u Sigurnoj kući.

Kakva je uloga Centara za socijalni rad u zbrinjavanju žrtava nasilja nad ženama?

GOLUBOVIĆ:Centri za socijalni rad imaju ključnu ulogu ali vrlo često ne postoji politička volja da se žene smjeste u Sigurnu kuću. Također se Centri za socijalni rad postavljaju kao čuvari budžeta sa nivoa lokalne zajednice.

Da li je prijavljivanje nasilja u porodici na dobrovoljnoj osnovi ili je obavezno po zakonu?

GOLUBOVIĆ:Prijavljivanje je po službenoj dužnosti za subjekte zaštite (policija, socijalni radnici, prosvjetni radnici, zdravstveni radnici)  a građani koji imaju saznanja također bi trebali prijaviti nasilje, ali često to ne rade jer smatraju da je to privatna stvar a ne kršenje ljudskih prava.

Hoćete li reći nešto o akciji 16 Dana aktivizma protiv rodnog nasilja u BiH?

GOLUBOVIĆ:U 16 dana aktivizma naša Fondacija je uradila Kalendar aktivnosti za cijelu Bosnu i Hercegovinu koji je objavljen na globalnoj stranici  16 days of activism http://www.unwomen.org/en/partnerships/civil-society

Na samom kraju, šta su preventivne mjere, kako institucija sistema, nevladinih organizacija, građana.., tako i društva u cjelini da se, ako ne potpuno iskorijeni, a ono bar značajno reduciraju svi oblici nasilja nad ženama?

GOLUBOVIĆ:Nasilje protiv žena je rodno zasnovano. Da bi se smanjilo, potrebno je da se na svim nivoima intenzivno radi na

  1. Prevenciji
  2. Zaštiti
  3. Reparaciji rodno zasnovanog nasilja.

Na taj način ćemo dugoročno pomoći ženama žrtvama nasilja.

Potrebno je da BiH uskladi sve zakone sa Istanbulskom konvencijom (CAHVIO) koju je ratificirala 2013. kao šesta zemlja članica Vijeća Evrope. To je jedini način da žene budu zaštićene od svih oblika rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici. Osim usklađivanja zakonodavstva, potrebno je da postoji i politička volja da se žene zaštite. Zaštitom žena štite se i njihova djeca.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

GOLUBOVIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (745)

vrbas-miso

Edin-zijadov unuk

21. decembra – petnaest godina prije,

od Bećirevića i Jukića familije

nitko sretniji bio nije.

 Tog dana su Senad i Enida dobili sina, a Zijad i Hatemina unuka Edina.

—————————————————-

Danas – petnaest godina kasnije

Edinovu rođendansku odu pjevamo veselo još glasnije:

 BOŽE DINA ZA EDINA

 Ljudi će te mjeriti po onom što imaš, al’ ćeš biti samo ono što možeš i znaš!!!

 

                                              Kad prvi sunčev zračak                             Svi danas sa tobom slave

umije obraz tvoj                                  mehke ti obraze ljube,

donijeće naše želje                              biserne osmjehe mame,

za prvi rođendan tvoj.                          da vide prve zube.

 

Poljupce mame i babe,                        Voli i budi voljen,

dar Prvog rođendana,                          u zdravlju, bogatstvu i slavi,

blagoslov za život vječni,                    nauči kako se sreća

što daruju dido i nana.                         malim stvarima pravi.

Kum Nedžad i kuma Martha,   U bajci svoga života

u pramenu kose zlatne,                        prepoznaj „lisicu” i “vuka”,

čuvaće sreću tvoju                               ne traži mjeru za nježnost

i želje da te kroz život prate.               dok grli te majčina ruka.

 

Odvažnošću tetke Finzete,                  Kad sunce na počinak pođe,

imidžom dajđe Armina,                      nurom Božijeg dina,

svaka će vizija biti                               srebreni mjesec će sjati

ostvariva za Edina.                              na čelu Jukić Edina.

 

                                  Od Dijane i Dževada,

                              uz zvuke talijanske kancone,

                               saznat ćeš kako uložen dolar

                                  biznisu donosi milione.

 ——————————————————–

                                                  MOM UNUKU EDINU NA NJEGOVU 15-TU GODINU

Edin-Zijadov unuk-1

 Nek’ ti zdravlje bude snaga,

Nek’ ti um bude razum,

      Nek’ ti znanje bude imanje,

   Nek’ ti ljubav bude sreća,

              Nek’ ti duša od sveg’ bude veća,

                Nek ti vjera od sveg’ bude preča.

     Bio si i bićeš ljubav i nada

r. Nane i dide Zijada

 Burlington, 21. decembra 2015.godine

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

safet ef. beganovic

Trenutno na području Bosanske Dubice žive 2.000 povratnika.….Na području Medžlisa mektebska nastava se održava u dva mekteba koji pohađa 73 učenika.Mektebska nastava se održava u dva mekteba, džuma namaz se klanja u dvije džamije, tokom godine organiziramo  mevlude povodom mubarek noći kao i koncerte u domu kulture i priredbu u osnovnim školama. Tokom ramazana u trećoj džamiji angažujemo studenta koji je rođen i odrastao u Bosanskoj Dubici…..Saradnja nije ni blizu kao sa prethodnim načelnikom, počev od samog budžeta koji  je smanjen sa deset na dvije hiljade na godišnjem nivou…..Posljednjih nekoliko godina nismo zabilježili niti jedan napad.….

Es-selamu alejkum, poštovani efendija! Za početak, hoćete li reći koliko se Bošnjaka do sada vratilo na područje Opštine Bosanska Dubica, odnosno koliko ih tokom cijele godine tamo živi?
BEGANOVIĆ:Trenutno na području Bosanske Dubice žive 2.000 povratnika.
 
Koliko dzemata čini vaš Medžlis i ima li svaki od njih džamiju/mesdžid i imama?
 
BEGANOVIĆ:Na području Medžlisa imaju  4 džamije, tri su obnovljene i svečano otvorene, a jedna je pri završetku.

BF2-A002                                                                             Gradska džamija

U kojoj je fazi obnova najstarije džamije u Bosanskoj Dubici – Čaršijske? Kada je planirano njeno službeno otvorenje?
 
BEGANOVIĆ:U toku su završni radovi, ovih dana se aktivno radi na unutrašnjem uređenju, ne usuđujemo se još razgovarati o otvorenju džamije, a razlog su finansije. Da bismo završili džamiju potrebno nam je još 40.000 KM.
Carsijska dzamija iza mene (B.Dubica)
Čaršijska džamija
Koliko djece pohadja vjersku pouku u svim bosansko-dubičkim džematima?
 
BEGANOVIĆ:Na području Medžlisa mektebska nastava se održava u dva mekteba koji pohađa 73 učenika.
 
Kako je inače organiziran vjerski život na području tog Medzlisa, kako tokom cijele godine tako u povodu ramazana? U koliko se džamija klanja džuma namaz, naprimjer?
 
BEGANOVIĆ:Mektebska nastava se održava u dva mekteba, džuma namaz se klanja u dvije džamije, tokom godine organiziramo  mevlude povodom mubarek noći kao i koncerte u domu kulture i priredbu u osnovnim školama. Tokom ramazana u trećoj džamiji angažujemo studenta koji je rođen i odrastao u Bosanskoj Dubici.
Puhalska-dzamija
 Puhalska džamija 
Kakvi su međunacionalni odnosi u Bosanskoj Dubici? Da li je koliko-toliko uspostavljen ambijent suživota i tolerancije, ili barem život jednih pokraj drugih, ali u miru i medjusobnom uvažavanju?
 
BEGANOVIĆ:Trenutnom situacijom možemo biti zadovoljni, djeca idu zajedno u školu, omladina se druži, a stariji šetaju zajedno korzom.
Dzamija-Polje
Džamija Polje
Poznato mi je da ste imali koretan odnos sa prethodnim opštinskim načelnikom. Kakav imate sa aktuelnim?
 
BEGANOVIĆ:Saradnja nije ni blizu kao sa prethodnim načelnikom, počev od samog budžeta koji  je smanjen sa deset na dvije hiljade na godišnjem nivou, a komunikacije ima i sa novim načelnikom,  al’ para nema.
 
A da li surađujete sa lokalnim predstavnicima pravoslavne i katoličke vjerske zajednice i kako ocjenjujete eventualnu suradnju?
 
BEGANOVIĆ:Saradnje nema iako smo pokušavali da je ostvarimo, izuzev  sa vjeroučiteljima u školama koji svakodnevno komuniciraju sa nama.
 
Ima li pojava napada na džamije i druge objekte u vlasnistvu IZ-e, te skrnavljenja nišana u našim mezarjima, naprimjer? Da li su eventualni počinitelji identificirani i procesuirani?
 
BEGANOVIĆ:Posljednjih nekoliko godina nismo zabilježili niti jedan napad.
 
Na samom kraju, budući da samo rijeka Una, kao medjudržavna granica, dijeli dvije Dubice, imate li kontakt sa predstavnicima katoličke i eventualno pravoslavne crkve iz Hrvatske Dubice?
 
BEGANOVIĆ:Mi smo se odazvali na svečanost otvorenja obnovljene katoličke crkve a i oni su bili u posjeti nama prije tri godine kade su razbijeni prozori na džamiji.
 
Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
 
BEGANOVIĆ:
 
RAZGOVARAO:Bedrudin GUŠIĆ (744)
Mevlud, 19.12.2015.png-2
Pripadnici Bošnjačke zajednice Bostona i njegove regije su večeras, 19. decembra 2015., na prigodan način obilježili predstojeći 12. rebiu-l-evvel 1437. h.g., odnosno rođendan posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda svs., što je svakako jedan od najznačajnijih datuma u historiji islama i u svjetskoj povijesti uopće. Spomenutim prigodnim programom Bošnjaci ovog dijela Amerike su  istovremeno obilježili i druga dva značajna događaja iz života i misije najodabranijeg među ljudima – okončanje njegove hidžre (preseljenja) iz Mekke u Medinu te preseljenje na ahiret, koja dva događaja su se, kao i njegovo rođenje, desili upravo 12. rebiu-l-evvela.
 
Uz prisustvo zapaženog broja džematlija i džematlijki, mevludski program (učenje mevluda, izvođenje illahija, kasida i recitacija, uz prigodan vaz/predavanje i učenje sura) su, uz imama ovog džemata Jasmin ef. Rošu, izveli članovi lokalne vokalne grupe “Nur” i naša djeca.
 
Nakon programa se nastavilo sa druženjem i zakuskom.
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija
———————————————————————————————————————————-
Evo još fotki:
Mevlud, 19. decembra 2015.png-8—————————————————————————————————————————————-
Mevlud, 19. decembra 2015.png-4—————————————————————————————————————————————–
Mevlud, 19. decembra 2015.png-7—————————————————————————————————————————————–
Mevlud, 19. decembra 2015.png-3—————————————————————————————————————————————
Mevlud, 19. decembra 2015.png-9—————————————————————————————————————————————
Mevlud, 19. decembra 2015
 ——————————————————————————————————————————————
Mevlud, 19.12.2015.png-1

Fatko

Konkretno, uvidio sam da Svjetski Bošnjački kongres i Bošnjačka nacionalna fondacija sakupljaju sredstva po dijaspori, na ime realizacije velikih nacionalnih projekata, a da za tri godine postojanja nisu uradili ništa. Smatrao sam se moralno odgovornim upozoriti Bošnjake na prevaru, budući da sam i ja bio jedan od onih koji su podržali ove projekte umrežavanja Bošnjaka u svijetu, ne sluteći da će to biti maska za pljačku dijaspore…..Konkretno, za izgradnju prve faze Muzeja genocida trebalo je 17.000 maraka, za projekat dokumentarnog filma o genocidnim porukama Ive Andrića trebalo je desetak hiljada maraka, a Cerić, Zukorlić i SBK nisu našli za shodno da podrže ove projekte u čije ime su skupili stotine hiljada eura…..Direktan povod za moje pisanje na ovu temu bilo je Cerićevo priznanje da će se ponovo kandidirati za člana Predsjedništva BiH, pa ako ponovo propadne, da će se ponovo kandidirati za reisu-l-ulemu, te da je u svoju kampanju potrošio 100.000 eura, i da se ne kaje…..Ibrahim Kajan će uputiti otvoreno Pismo i tražiti od Cerića i SBK da podnesu izvještaj o  ulasku i izlasku para, ali oni to očito nikad neće uraditi, jer bi se ispostavilo da su izvarali bošnjački narod…..Ispostavilo se da je priča o potrošnji sredstava u kampanji bila samo vrh ledenog brijega, a da su otvorene mnogo teže teme, kao što je pitanje vlasništva nad objektom BANU – Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti u Novom Pazaru, jer je plasirana sumnja da je ovaj navodno svebošnjački objekat građen kao privatno vlasništvo sandžačkog muftije Muamera Zukorlića, koji je ujedno i akademik i sekretar BANU, iako nema nikakvih naučnih referenci…..U svemu tome meni je najzanimljvije to ekspresno obezbjeđivanje termina za dr. Cerića na jednoj islamofobičnoj tv, u jednoj islamofobičnoj emisiji, kod Duške Jurišić, koja je dijaloškog tipa, a da bi neko bio sam gost, e, taj neko mora biti iznimno politički bitan, a dr. Cerić to nije….. Zašto bi se neko, ako je pošten, osjećao uvrijeđen ako se od njega traži da podnosi račun? Sav ovaj bjesluk iz Cerićevog i Zukorlićevog tzv. Kongresa izbio jer se, eto, neko usudio pitati: gdje su pare? Ko se usuđuje te bošnjačke lidere, te sultane i padišahove, pitati jednu takvu stvar, jer njihovo je da pare uzimaju, a narodno je da se pare daju, bez riječi…..Kada bi Akademija nauka i umjetnosti BiH bila oslobođena od ideoloških uticaja, i kada bi imala snage da bošnjačku nauku i kulturu prihvati kao kičmu bosanske opstojnosti, možda bi se moglo govoriti o nepotrebnosti BANU. Na žalost ANUBiH se ponaša kao velikosrpska ekspozitura, potpuno neprijateljski orijentirana prema bošnjačkoj okosnici bosanskog bitka. Zato je bilo potrebno osnivanje BANU….. Na čelu BANU je bio Ferid Muhić, koji je s ogorčenjem napustio ovu adresu, na koju je postavljen da bude figura i pokriće, što ga je vrijeđalo, da bi na kraju digao sidro i u šutnji otišao…..Danas imate istaknute Bošnjake koji našu Sutorinu prodaju Crnoj Gori, i to je normalno, kao što se normalnim smatraju mnoge nenormalne pojave. Lider u Bošnjaka, Bakir Izetbegović, evo, garantira opstojnost genocidnog entiteta, poručuje Srbima da je “Republika Srpska neupitna”, upravo podržava izgradnju tzv. Hrvatskog entiteta, a što je u funkciji betoniranja Republike Srpske, čime će Bošnjaci biti svedeni na “pojas Gaze”, od Ilijaša do Tešnja. Zar ima gore? U takvoj bošnjačkoj nesvijesti normalno je da Nikola Pošlašen bude bošnjački izbor…..Imao sam priliku da u maju sa prijateljima organiziram prvi javni skup na temu ukidanja Republike Srpske, po osnovnu nekoliko pravnih uporišta. Taj skup je medijski izignoriran. Na njemu se nije pojavio niko od bošnjačkih političara ili vjerskih uglednika….. Ko god bježi od ovog pitanja, i ko god se ne izjašnjava da je za ukidanje entiteta, znajte da je njihov, a ne naš….. Alija Izetbegović je, kao i svaki vladar, imao raznih grešaka, ali te greške ni iz bliza nisu takve da bi se on označavao velikosrbinom i narodnim izdajnikom. Mnogo je više dobrog ostavio, nego što je lošeg, u neznanju, napravio…..Duboko sam uvjeren da  ISIS nema veze sa muslimanskim interesima i da je instaliran kao sredstvo za ubijanje muslimana i stvaranje tzv. Velikog Izraela. ISIS je savršen medijski i politički proizvod, jer nedopustivo dugo drži svijet u zabludi da je to neka islamska ekstremistička formacija…..

Moj je sugovornik u jednom od svojih odgovora rekao da se nas dvojica ne slažemo u svim viđenjima i ocjenama bh. stvarnosti, posebno one političke. Ali je i dodao da je veoma važna kultura dijaloga. Naravno da se slažem s tom njegovom posljednjom konstatacijom. No, smatram bitnim ovdje podvući da se nas dvojica godinama nismo slagali oko ocjene lika i djela dr. Mustafe ef. Cerića i njegove loše ili manje loše kopije, muftije sandžačkog Muamer ef. Zukorlića, ali danas, evo, slažemo se. Ne, ne likujem što sam (ako sam) godinama prije prepoznao u tom Ceriću i njegovom novopazarskom satelitu ono što mlađahni (barem za mene) i veoma bitni bh. i bošnjački intelektualac Fatmir Alispahić javno tvrdi danas o njima, s argumentima, naravno. Da li će doći vrijeme da ćemo se i po nekim drugim pitanjima, o kojima se danas još uvijek ne slažemo, ipak složiti, ostaje da se vidi. Ali, da podvučem i ja: važni su i dalje – KULTURA DIJALOGA i hod prema ISTINI! Makar hodali i po TRNJU…

Poštovani Fatmire! Evo nas, nakon više od 12 godina, ponovo pri razgovoru za javnost. Puno se toga u međuvremenu izdogađalo, ili nije, a trebalo je. Vrijeme jeste proticalo ali mi nismo tapkali u mjestu. Ovoga puta povod je bio za mene, a vjerujem i za moje čitatelje, više nego izazovan, naprosto ekskluzivan. Šta je u Tebi prepuklo da se odlučiš javno prozvati aktuelnog predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa i kandidata za člana Predsjedništva u minulim izborima Mustafu Cerića za novac tog istog Kongresa potrošen u njegovu kampanju, kao i za neke druge njegove poteze?

Fatmir-Ceric

ALISPAHIĆ: Konkretno, uvidio sam da Svjetski Bošnjački kongres i Bošnjačka nacionalna fondacija sakupljaju sredstva po dijaspori, na ime realizacije velikih nacionalnih projekata, a da za tri godine postojanja nisu uradili ništa. Smatrao sam se moralno odgovornim upozoriti Bošnjake na prevaru, budući da sam i ja bio jedan od onih koji su podržali ove projekte umrežavanja Bošnjaka u svijetu, ne sluteći da će to biti maska za pljačku dijaspore. Silne novce su dali bh. Patrioti u dijaspori, vjerujući da novce daju ljudima od povjerenja, koji će graditi nacionalne projekte, kao što je Muzej genocida nad Bošnjacima. Konkretno, za izgradnju prve faze Muzeja genocida trebalo je 17.000 maraka, za projekat dokumentarnog filma o genocidnim porukama Ive Andrića trebalo je desetak hiljada maraka, a Cerić, Zukorlić i SBK nisu našli za shodno da podrže ove projekte u čije ime su skupili stotine hiljada eura. To znači da su bošnjački interesi bili samo maska za skupljanje para, a pare su odlazile ko zna gdje. Kad je buknula afera, saznali smo iz SBK da planiraju praviti ginekološku ambulantu na Pešteru, pa da se Bošnjakinje imaju gdje pregledati i porađati, kao da će sad neka Bošnjakinja iz Cazina putovati na Pešter da se pregleda. Ako je ginekološka ambulanta na Pešteru prvorazredni svebošnjački projekat, onda smo mi na zelenoj grani, jer sve drugo imamo. Direktan povod za moje pisanje na ovu temu bilo je Cerićevo priznanje da će se ponovo kandidirati za člana Predsjedništva BiH, pa ako ponovo propadne, da će se ponovo kandidirati za reisu-l-ulemu, te da je u svoju kampanju potrošio 100.000 eura, i da se ne kaje. Poslije su me ljudi pitali a zašto sam objavio detalj jednog privatnog razgovora, a ja sam im rekao da bih na isti način reagirao da mi je neko došao i u povjerenju rekao da je ubio nevinog čovjeka, moja bi dužnost bila da to zlo prijavim. Za mene je morbidno razbacivati tolike pare u besmislenu i jalovu kampanju, dok ovamo Muzej genocida ne može da sakupi ni deset hiljada maraka za izgradnju kulture pamćenja, onoga što je za Bošnjake fundamentalno. Potom će izbiti afera koja je razotkrila mnogo veće ponore nego što su se naslućivali. Ibrahim Kajan će uputiti otvoreno Pismo i tražiti od Cerića i SBK da podnesu izvještaj o ulasku i izlasku para, ali oni to očito nikad neće uraditi, jer bi se ispostavilo da su izvarali bošnjački narod.

Zanimljiva su reagiranja i Cerića i SBK-a na Tvoju bačenu rukavicu. Naime, Cerić je u jednoj od emisija “Pošteno” F TV BiH demantirao navode koje si Ti javno iznio u zagrebačkom Preporodovom Journalu rekavši da je najvećim dijelom sam finansirao svoju kampanju, dok se SBK jednostavno obrušio na Tebe ali ne demantirajući da je njihov predsjednik pare potrošio u druge svrhe, a ne za potrebe SBK-a. Komentar?

Ceric-ZukorlicALISPAHIĆ: Ispostavilo se da je priča o potrošnji sredstava u kampanji bila samo vrh ledenog brijega, a da su otvorene mnogo teže teme, kao što je pitanje vlasništva nad objektom BANU – Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti u Novom Pazaru, jer je plasirana sumnja da je ovaj navodno svebošnjački objekat građen kao privatno vlasništvo sandžačkog muftije Muamera Zukorlića, koji je ujedno i akademik i sekretar BANU, iako nema nikakvih naučnih referenci. Nedavno sam saznao da je svestrani muftija Zukorlić onomad bio i rektor tog Univerziteta u Novom Pazaru, što je sveukupno pravljenje cirkusa i od institucije muftije i od ovih naučnih instanci, budući da neko ko nema ni jednog naučnog rada sebe meće gdje mu nije mjesto. Tako su tragom priče o finansiranju Cerićeve kampanje na vidjelo izašla i neka pitanja o  sakupljanju velikih para iz dijaspore, kojima se, uglavnom, gubi trag. U svemu tome meni je najzanimljvije to ekspresno obezbjeđivanje termina za dr. Cerića na jednoj islamofobičnoj tv, u jednoj islamofobičnoj emisiji, kod Duške Jurišić, koja je dijaloškog tipa, a da bi neko bio sam gost, e, taj neko mora biti iznimno politički bitan, a dr. Cerić to nije. Ko je to mogao ekspresno narediti Federalnoj tv da se pere obraz dr. Cerića i da se spašava njegov poljuljani moralni kredibilitet? Zna se ko može ovakvu stvar narediti Federalnoj tv i Duški Jurišić, samo neko ko radi za velikosrbe i velikohrvate. Otkud dr. Cerić da bude u zoni takvih interesa,veoma je zanimljivo pitanje.

Bilo je oprečnih reagiranja i građana, posebno Bošnjaka na Tvoje javno iznesene podatke o finansiranju Cerićeve kampanje. Kako komentiraš reakcije onih Bošnjaka koji su javno kritizirali Tebe zato što si javno prenio te podatke, a ne onoga koji je, kako Ti je sam rekao, parama SBK-a finansirao vlastitu predsjedničku kampanju? O kakvoj se tu svijesti u tih Bošnjaka radi? Radi li se tu o klasičnoj zamjeni teza?

ALISPAHIĆ: Upravo u tom aspektu vidim najveći hajr iz ove afere, budući da će se ljudima razbistriti dvije stvari: prvo, da više nikome ne daju novac ako im on ne predstavi projektni prijedlog i ne obaveže se da će podnijeti račun gdje su i kako su ta sredstva utrošena, i drugo, da će se konačno razumjeti kako se jedinstvo ne treba graditi na truhlim pozicijama, tako što ćemo sakrivati prljavštinu pod tepih, odnosno, da nas kritički dijalog i uspostavljanje kriterija, u koristi pozitivnog, a protiv negativnog, može samo ojačati i ujediniti na principu borbe protiv vlastitih slabosti. Beskonačna je drskost mnogih bošnjačkih lidera i liderskih potrčkala koji su od 90-tih naovamo sakupljali novac od naroda, podsticali narod da daje novac u ime Allaha, a onda tom narodu, kao da je malouman, odricali pravo da pita gdje je taj novac završio. Ima tu silnog nipodaštavanja našeg običnog čovjeka, poglavito u dijaspori, ima nepoštivanja njegovog rada, kojim krvavo stekne to što dadne u ime Allaha, za Bosnu, za Bošnjake, i to je nešto što se definitivno mora mijenjati. Zašto bi se neko, ako je pošten, osjećao uvrijeđen ako se od njega traži da podnosi račun? Sav ovaj bjesluk iz Cerićevog i Zukorlićevog tzv. Kongresa izbio jer se, eto, neko usudio pitati: gdje su pare? Ko se usuđuje te bošnjačke lidere, te sultane i padišahove, pitati jednu takvu stvar, jer njihovo je da pare uzimaju, a narodno je da se pare daju, bez riječi. To je krajnji bezobrazluk, koji će, nakon ove gužve, ako ništa biti ublažen, a ponegdje i eliminisan. Konkretno, mislim da Cerić i Zukorlić više nigdje neće moći otići da traže pare, kao dosad, a da ne budu upitani gdje su potrošili pare koje su dosad sakupili. Možda riječ “pare” zvuči trivijalno u odnosu na uzvisine nacionalnih interesa, ali, kad znate da se iza para krije moral, a iza morala iskrenost u borbi za narod, onda razumijete da je to, zapravo, veoma važno pitanje.

Da li osnivanje BANU od prije četiri godine i kusur ide u prilog Bošnjacima, ma gdje bili, te državi Bosni i Hercegovini koja već četvrt stoljeća hoda po trnju, ili je, kako su neki već kazali, klinički mrtva? Kome, zapravo, treba BANU a kome koristi ovakva ANUBiH?

ALISPAHIĆ: Kada bi Akademija nauka i umjetnosti BiH bila oslobođena od ideoloških uticaja, i kada bi imala snage da bošnjačku nauku i kulturu prihvati kao kičmu bosanske opstojnosti, možda bi se moglo govoriti o nepotrebnosti BANU. Na žalost ANUBiH se ponaša kao velikosrpska ekspozitura, potpuno neprijateljski orijentirana prema bošnjačkoj okosnici bosanskog bitka. Zato je bilo potrebno osnivanje BANU. Ali između osnivanja i rada, ogromna je razlika. BANU je osnovan, ali ne radi. BANU je danas jedna velika bošnjačka sramota, jer je ova papirnata institucija dobila podršku i nade naroda, koji je povjerovao da to Bošnjaci dobijaju akademski kompas, a sve to se izrodilo u jedan veliki kič i strašnu jalovost, gdje od BANU imate samo te akademike koji povremeno, u Zukorlićevoj kući, obuku mantije, sjede i uslikaju se. Nema nikakvog istraživačkog i naučnog projekta, nema ni jednog naučnog skupa, okruglog stola, nema izdavačke djelatnosti,  nema nikakvog, ni najmanjeg izraza da BANU postoji i radi. Na čelu BANU je bio Ferid Muhić, koji je s ogorčenjem napustio ovu adresu, na koju je postavljen da bude figura i pokriće, što ga je vrijeđalo, da bi na kraju digao sidro i u šutnji otišao. Rastjerani su i neki drugi vrijedni ljudi, koji su razumjeli da je BANU pokriće za drpanje para po dijaspori. Napose, sama činjenica da muftija Zukorlić sjedi kao akademik, kao da je BANU njegovo vlasništvo, činjenica je koja diskreditira ozbiljnost ove instance. Šteta.

A kome treba ovakva Bosna i Hercegovina? Treba li i onima u Bošnjaka koji glasaju ili su kurvanjski (izvinajvam se i Tebi i čitateljima na izrazu, ali adekvatnijeg ne mogu naći !) uzdržani za izbor četničkog vojvode Nikole Poplašena u Odbor za obrazovanje, naprimjer?

Fatmir-AlispahicALISPAHIĆ: Velika odgovornost ALije Izetbegovića je što je Bošnjake sveo na kapacitete SDA, a narod koji je sveden na nivo političke stranke, namjesto da bude uzdignut na nivo institucije, teško da može opstati, jer, politika je sklona korupciji, i politika ne može zaštititi narod, ako ta politika nije obavezana na poštivanje nacionalnih institucija, a ALija Izetbegović, kada je mogao, nije izgradio te institucije, vjerovatno u strahu da ne bude reducirana snaga SDA, pa je evo reducirana snaga bošnjačkog naroda. Namjerno sam ovo objašnjenje smjestio u ovu podugačku rečenicu, da sve bude na jednom mjestu. Šta smo dobili danas? Imamo korumpirane političare, koji svojim primjerom odgajaju korumpiran narod, spreman da prihvati tuđe, a bagateliše svoje, da svoj identitet pusti niz vodu, jer ne postoji ni jedan institucionalni vid iskrene borbe za Bosnu i Bošnjake. Postoje razni prividi, a iza tih privida valjdaju se i redaju se razne izdaje i prodaje. Samo kad biste analizirali djelovanje Fondacije Popis 2013., iza koje su stajale sve važnije bošnjačke institucije, mogli biste uočiti neke nelogičnosti koje vas dovode do zapanjujuće pretpostavke da su ove institucije učestvovale u reduciranju Bošnjaka, između ostalog i tako što su tvrdile da je Bošnjak samo onaj koji je musliman. Danas imate istaknute Bošnjake koji našu Sutorinu prodaju Crnoj Gori, i to je normalno, kao što se normalnim smatraju mnoge nenormalne pojave. Lider u Bošnjaka, Bakir Izetbegović, evo, garantira opstojnost genocidnog entiteta, poručuje Srbima da je “Republika Srpska neupitna”, upravo podržava izgradnju tzv. Hrvatskog entiteta, a što je u funkciji betoniranja Republike Srpske, čime će Bošnjaci biti svedeni na “pojas Gaze”, od Ilijaša do Tešnja. Zar ima gore? U takvoj bošnjačkoj nesvijesti normalno je da Nikola Pošlašen bude bošnjački izbor. Jer, bošnjačka politika je danas skup nepismenih idiota kojima je glavna preokupacija kako što prije rasprodati Bosnu i Bošnjake.

Puno se sastančilo po svijetu i u samoj Bosni kako bi se obiljezio praznik Rs-a – 21. novembar, odnosno jubilarna, 20-ta obljetnica Dejtona. Ali, niko ne spomenu Ustav R BiH i način na koji je on derogiran, kao što niko ne spomenu da je Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma nelegalan, jer nije usvojen u parlamentarnoj proceduri. Kako tumačiš javnu šutnju bh. zvaničnika i tzv. bh., pa ako hoćeš i bošnjačke akademske zajednice na te činjenice koje bi mogle biti snažni probosanski argumenti?

ALISPAHIĆ: Imao sam priliku da u maju sa prijateljima organiziram prvi javni skup na temu ukidanja Republike Srpske, po osnovnu nekoliko pravnih uporišta. Taj skup je medijski izignoriran. Na njemu se nije pojavio niko od bošnjačkih političara ili vjerskih uglednika. A radi se o fundamentalnom pitanju za bošnjački opstanak, jer je danas već jasno da će ili nestati Bosna ili će nestati Republika Srpska, da će ili nestati Bošnjaci ili će nestati dejtonski poredak. Kako je onda moguće da te važne Bošnjake ne zanima ovo najvažnije pitanje za Bošnjake? Ili su glupi ili su korumpirani, treći odgovor ne postoji. Evo, nedavno je Forum koji vodi Suad Kurtćehajić napravio jednu uspješnu raspravu na ovu temu, ponovo, i to je za svaku pohvalu. Ovo je pitanje opstanka, i tako ga treba intonirati. Ko god bježi od ovog pitanja, i ko god se ne izjašnjava da je za ukidanje entiteta, znajte da je njihov, a ne naš.

Ponekad ni sam nisam siguran da li smo mi, koji skoro svakodnevno šiljimo pero i koristimo ga pokušavajući koliko-toliko utjecati na neko javno mnijenje i time svjesno pristali da budemo stalno na nekom brisanom prostoru, izloženi i javnoj kritici i kritizerstvu, sami izabrali takvu sudbinu ili je ona izabrala nas. S tim u vezi, hoćeš li u svrhu eventualnih pojašnjenja na neke prozivke Tvojih kritičara ili kritizera, reći nekoliko riječi o svojoj knjizi Krv boje benzina?

krv boje benzinaALISPAHIĆ: Ja bih odgovor na tvoje pitanje počeo jednim citatom iz istoimenog teksta, objavljenog u decembru 1992. godine, u kome pišem: „Uljezi koji u ime Muslimana zagovaraju protjerivanje pravoslavaca iz Tuzle, vrše gori i poganiji zločin prema vlastitom narodu, nego što su to učinili četnici. Legaliziraju sve užase koje su četnici učinili Muslimanima! Aboliraju srpske ratne zločince! Stavljaju pečat na sve što je srpska fašistička horda zamislila i uradila!, a Muslimane osuđuju da umjesto u svojoj zemlji žive u dva-tri opkoljena grada. A ako Muslimani prihvate tu igru, potpisali su svoj duhovni i fizički kraj!“ – piše(m), između ostalog, u tekstu „Krv boje benzina“ koji je objavljen u tuzlanskom „Frontu slobode“ 11. decembra 1992”. Bez lažne skromnosti, ja sam ponosan na ovaj tekst, jer je to prva javna odbrana pripadnika drugog naroda od ekstremista iz svog naroda. Danas u cijeloj BiH i u Srbiji opravdano slave Srđana Aleksića koji je stao u zaštitu svog komšiju Bošnjaka, a ja ovo nisam uradio u afektu, već proračunato, svjestan rizika koje nosi takva konfrontacija sa naelektrisanom lokalnom javnošću. Da je u opkoljenom Sarajevu neko uradio ovakvu stvar, možda se ne bi dogodio Caco i Kazani, ali u Sarajevu još dugo poslije nisu smjeli kazati da onaj koji se sveti na lojalnom Srbinu direktni je pomagač Radovana Karadžića. Eto, ja sam to rekao, vjerujem da sam mnoge Srbe zaštitio i da sam Tuzli pomogao da ne ponese biljeg nekih tuzlanskih Kazana. E, to što sam ja godinama već tzv. vehabija, tzv. ekstremista, i sl., to je već stvar cijene slobode govora, budući da godinama već ratujem protiv nekih novih ekstremista, upakovanih u dejtonsku ambalažu, koji se predstavljaju kao demokrati  i humanisti, a zapravo su zakamuflirani velikosrbi i velikohrvati.

U ovo vrijeme se podigla prašina u povodu nedavnog izdavanja knjige Mustafe Čengića “Alija Izetbegović: Jahač apokalipse ili anđeo mira”? Jesi li pročitao tu knjigu i kako se određuješ prema navodima u istoj?

ALISPAHIĆ: Ti znaš da se nećemo složiti oko uloge ALije Izetbegovića. A pretpostavljam da znaš da niko u toku rata nije javno kritikovao ALiju Izetbegovića kao što sam to činio ja. Sve ovo što se piše oko Alije u proteklih 20 godina, ja sam napisaio prvi u ratu, dok je on bio apsolutni vladar i dok je bilo štos nepravednom vladaru kazati istinu u lice. ALija Izetbegović je, kao i svaki vladar, imao raznih grešaka, ali te greške ni iz bliza nisu takve da bi se on označavao velikosrbinom i narodnim izdajnikom. Mnogo je više dobrog ostavio, nego što je lošeg, u neznanju, napravio. Mislim da nas te rasprave o ALiji nepotrebno isrcpljuju, da su jalove, bezvezne, i da ta tema, općenito, nema može pozitivno uticati na rješavanje mnoštva važnih pitanja koja su pred nama.

Da se barem okrznemo i o neku izvanbosansku (uvjetno rečeno!), maltene globalnu temu. Dakle, ako je moguće u par rečenica – protiv koga, zapravo, ISIS vodi rat i ko stoji iza njega? Da li je, zapravo, započeo Treći svjetski rat?

FatkoALISPAHIĆ: Duboko sam uvjeren da  ISIS nema veze sa muslimanskim interesima i da je instaliran kao sredstvo za ubijanje muslimana i stvaranje tzv. Velikog Izraela. ISIS je savršen medijski i politički proizvod, jer nedopustivo dugo drži svijet u zabludi da je to neka islamska ekstremistička formacija. Ipak, sve ove kockice poslažu se u logički niz ako pretpostavite da je ISIS teroristički teatar, čiji su ciljevi ubijanje muslimana, osvajanje teritorije za cionistički projekat I zastrašivanje zapadnog građanina putem terorističkih zlodjela koje realiziraju zapadne obavještajne službe u koje se infiltrirao cionisitčki factor. Ako je cilj porobiti građanina, onako kako je to učinjeno u Orwellovoj “1984”, svesti ga na nivo prestrašenog pojedinca, kao što je to učinjeno u Kafkinom “Procesu”, onda je ovo instaliranje paranoje, putem terorističkiog teatra, logičan put. Napose, toliko logičkih šupljina ima u posljednjim terorističkim napadima, da se zapitate – a da li je zapravo cilj da ustanovimo kako nismo sigurni od same države, koja je spremna da ubija svoje građane i istalira terorizam kao sredstvo zastrašivanja i ponižavanja svoga građanina. U jedno nemam sumnje, a to je da će se sve ove tajne ubrzo razbistriti. Danas, recimo znamo da Sadam Husein nije imao oružje za masovno uništenje, znamo i da je Gadafi libijskim građanima obezbijedio izuzetnu socijalnu sigurnost, a kada su rušeni ovi diktatori, čija je diktatura bila raj u odnosu na ono što je donijela zapadna intervencija, svijet je vjerovao u negativnu medijsku sliku Sadama i Gadafija. Tako će nam se uskoro prikazati i pravo lice ISIS-a.

Kakav je Tvoj stav o postojanju vehabijskog/selefijskog pokreta u BiH i ko je, barem od domaćih igrača, najzaslužniji za njihovo egzistiranje i djelovanje u našoj zemlji?

ALISPAHIĆ: Iz ove priče treba izuzeti ljude koji imaju pravo da vjeruju kako god hoće i da se oblače kako god hoće, isto onako kao što to pravo imaju jehovini svjedoci, pankeri, transrodne osobe i drugi koji furaju svoju posebnost. Niko ne bi smio ugrožavati nekoga ko je pustio bradu, skratio nogavice i ima imidž tzv. Vehabije. Druga je, pak, priča, sa perfidnim planom agresora na našu zemlju da građansku platformu Armije RBiH tansformiraju tako što formalistički u islamsku grafiju odjenuti oružanu silu u kojoj je bilo najviše Bošnjaka. Zbog te formalne intervencije, zamagljena je suština, a to je da je Armija RBiH i dalje štitila sve narode i građane, i njen formalni islamski imidž nije ništa utjecao da se poremeti ideološka, antifašistička platforma Armije RBiH. Nama je trebalo naoružanje, a ne ljudstvo, nama je trebala direktna veza sa idejom ZAVNOBIH-a, a ne ideološko lutanje od građanskog do islamskom kocepta, i meni je iskreno žao što tu nije bilo više odlučnosti da se prepozna ova podvala koja je dolazila sa Zapada. Trebalo je insistirati na islamu unutar građanskog koncepta, kao na komponentni multietničke BiH, a ne na islamu kao nečemu što nadvisuje imperative zajedništva. O tome je nedavno govorio i Milorad Dodik, da su mudžahedini u BiH uvezeni preko Zagreba. Nesumnjiv je bio interes Zapada da se Armija RBiH svede na trećinskog suvlasnika, da joj se odrekne zaštita svih građana BiH, odnosno, da se tako legitzimiziraju srpska i hrvatska etnonacionalna vojna hunta. A ja sam o svemu ovome pisao još u ratu, i upozoravao na negativne posljedice koje će uslijediti jer ne znamo prepoznati podvalu. A ko je odgovoran? Pa oni koji su bili naši vizionari i rukovodioci.

Na samom kraju, slovo o jeziku, bosanskom, naravno. Da li se na pravi način, mislim institucionalno i meritorno, vodi aktuelna bitka za bosanski jezik i jesu li pravi igrači u igri?

ALISPAHIĆ: Dokle god u igri nemamo sve igrače, puni akademski kapacitet, dobro su došli bilo kakvi igrači, a koliko vidim, ova se bitka svela na nekoliko slova, uz časnu, historijsku ulogu roditelja iz Konjević Polja koji su svojoj borbom za bosanski jezik opravdano ponizili tu korumpiranu i kukavičku akademsku zajednicu u Bošnjaka.

Hvala Ti velika za ovaj razgovor.

ALISPAHIĆ: Lijepo je imati sagovornika sa kojim se u svemu ne slažeš, a da tim razgovorom svjedočiš kulturu dijaloga, i saglasnost oko neupitnih stvari. Ne moramo se, eto, složiti oko ALije Izetbegovića ili tzv. Vehabija, ali se slažemo oko Srebrenice, genocida nad Bošnajcima, ZAVNOBiH-a i borbe za ukidanje entiteta. Kud ćeš više! Hvala i tebi.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (743)

vrbas-miso

 

 

 

 

 

PRILOZI:

Aušvajs za „lažnog Bošnjaka“
 
Nisam znao, dina mi i imana
Da je dr Cerić šalter muslimana
Da izdaje aušvajs i pasoše razne
Za Bošnjake prave i Bošnjake lažne
 
Sudbina je kleta Strefila me kletva
U Kongresu Bošnjaka izdata je fetva
Fatmir vaki-naki, nije vitez naš
On je„lažni Bošnjak“ Sada je „reketaš“
 
Lideri Bošnjaka Sve hodža do hodže
Stadoše ko jedan iza vrlog vođe
Selamun alejkum Otvoriše salter
Pa Fatmiru opsovaše mater
 
Majstorluk je ovo  Duljevića Hake
Da vrijeđa i psuje u Bošnjaka majke
Vizije su to bošnjačkog jedinstva
Dina i imana, bratstva muslimana
 
Obavješten je narod putem ove sile
Majka mu je kurva A Fatmir kopile
Čestitke sad stižu Idu sa svih strana
Psovka je u srcu naših talibana
 
(Pjesma je napisana kao jedini razumljiv odgovor na klevete i uvrede kojesu na moje ime i čast bacile tzv. krovne organizacije u Bošnjaka, SBK-BANU-BNF, na čelu sa dr. Mustafom Cerićem.)
 Fatmir Alispahić
——————————————————————————————————————————————
Saopštenje za javnost video-reportera Bilala Isakovića u povodu kleveta SBK i BNF protiv Fatmira Alispahića
Nije istina da je Fatmir novac uzimao sebi
Tri javne rasprave koje je u maju ove godine u prostorijama Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK) organizovao Fatmir Alispahić sa saradnicima, proizvele su veliki medijski efekat i imale su veliki politički značaj.
Za tri rasprave u maju Bošnjaka nacionalna fondacija (BNF) je izdvojila minorna sredstva. Za samo 400 maraka po raspravi, angažovana su dva kamermana, urađene su dvije tv reportaže, kreirana je kompletna marketinška i medijska priprema skupa, plaćeni putni troškovi, a što bi po tržišnim vrijednostima iznosilo oko 2000 maraka.
U polemici ne želim učestvovati, ali želim kazati istinu – da je Fatmir Alispahić ta minimalna sredstva od 400 maraka ravnomjerno raspodijelio saradnicima, koji su radili ispod tržišne cijene, u ime ideje i prijateljstva. Ružno je što su SBK i BNF oklevetali jednog poštenog čovjeka, namjesto da mu odaju priznanje za projekat koji je danas prerastao u Forum bošnjačkih intelektualaca.
Bio sam angažovan kao kamerman i reporter (kao i kolega Suad Karamustafić), i ovdje u ime istine svjedočim da nam je Fatmir proslijedio hediju iz okvira ovih 400 maraka.
Osjećam se neprijatno što moram pravdati tih 400 maraka, kojima se ne može pokriti ni Fatmirov, ni naš rad – jer smo radili u ime patriotizma – ali, to je neophodno zbog odbrane Fatmirove i naše časti, jer su neistine iz SBK i BNF učinile da se od podmetnutog stabla ne vidi cijela šuma.
Bilal Isaković – video-reporter
(Islam my life TV)
Zenica 02.XII 2015.
————————————————————————————————————————————–
 
Saopćenje za javnost reportera Suada Karamustafića u povodu neistina koje su SBK i BNF iznijeli protiv Fatmira Alispahića
Potvrđujem da me je uvaženi publicista i novinar gospodin Fatmir Alispahić angažovao i da sam kao novinar i snimatelj pratio dvije javne tribine za šta sam dobio traženi novac. Koliko me sjećanje služi, a to se i vidi na pojedinim snimcima, tribinu je pratio i kolega iz druge redakcije, gospodin Bilal Isaković. U sklopu mog angažmana izvršio sam zadatke snimanja, uzimanja izjava učesnika tribine, pisanja teksta izvještaja sa tribine, audio snimanja tog izvještaja (kolegica), montaže i medijskog plasmana videa. Kako imam pravo da svoja primanja (honorar) tretiram kao poslovnu tajnu, želim reći da je tržišna cijena ovih usluga veća od one po kojoj sam, a i dalje pratim tribine, ali zbog ideje, tema koje se obrađuju i prateljstava sa gospodinom Alispahićem i njegovim nasljednikom na poziciji organizatora tribina, gospodinom prof. dr. Suadom Kurtćehajićem (Forum bošnjačkih intelektualaca), dobrovoljno sam pristao na taj iznos i spreman sam i dalje, zbog podrške projektu, nastaviti profesionalno pratiti ove skupove.
Potvrđujem da, ukoliko zaista postoje, nisu tačne špekulacije da je g. Alispahić sav iznos od 400 KM uzimao samo za sebe. Značajan dio tog iznosa je proslijedio i meni, a pretpostavljam i kolegi Bilalu.
Želim, također, iskoristiti priliku i naglasiti da su gospoda Alispahić i Kurtćehajić opravdali forumski pristup organizaciji skupa, te da je svako od prisutnih imao priliku iskazati svoje mišljenje, čak i u slučajevima kada se ono nije slagalo sa onima koje su imali organizatori, uvodničari i moderatori skupa. Većinu snimljenih izlaganja sam uvrštavao u svoje izvještaje, izuzev u slučajevima kada su ona sadržavala značajno skretanje sa teme skupa.
Iako u ovom iskazu navodim činjenice, bjelodano je da je on obojen pomirilačkom notom. Ne bezrazložno. Sudionici nesporazuma iz svoje perspektive ne mogu to primjetiti i za njih je, vjerovatno, važno ko je više, a ko manje kriv, ali mi, koji to posmatramo izvana, u tome vidimo bespotrebno cijepanje patriotskih snaga. Od sukoba u kojem se spominju nečije majke, prevrću se fioke u potragama za priznanicama, plasiraju se optužbe za krađu ideja… malo je opće koristi. Upadajući u opasnost da zbog drugog dijela mog iskaza budem optužen za patetiku, nadam se da će sve to doprinijeti istini i zarastanju pukotina među nama.
Suad Karamustafić, novinar
Sarajevo, srijeda, 2. novembar 2015.

SAV BIHAĆ PLAČE ZA NJIM

Posted: 18. Decembar 2015. in Intervjui

Rusmir K.Plače i Bosanska Dubica, plaču prognani  Dubičani širom svijeta. I moje suzne oči ovog momenta, dok pišem priču o velikom malom čovjeku, novinaru i foto-reporteru Rusmiru Karatu, suzama kvase tastaturu kompjutera, a skvasile su i pustekiju dok sam danas na namazu molio dragog Alaha da našem Rusmiru podari dobri džennet.

Bosanska zemlja čuva u svojoj utrobi i rađa iz nje tajnovite čari Bosne i u njih utkane ljudske sudbine. Svjedočenja o njima otkrivaju nam bosanski stećci i sve veći broj nišana u sve većem broju mezara posijanih  širom svijeta, koji se kao sjeme života rađaju i obnavljaju u našem potomstvu u nekoj drugoj zemlji, pod suncem nekog drugog neba, da bi svijetu zabluda otkrili skrivene istine u kojima se krije tajna života.

A rovita bosanska zemlja bosanskog grada Bihaća u svoju mehku utrobu primiće danas 18. Decembra 2015.godine  još jednog svog voljenog sina, Dubičanca po genetskoj ljubavi a Bihaćliju po manirima bosanskog rodoljublja, bosansko-hercegovačkog novinara i foto-reportera od malih bosih bosanskih nogu  do koraka ka posljednjem smiraju –   Rusmira Karata. Kada mnogi nisu ni znali šta je to kamera, sedmogodišnji Rusmir nosio je na sebi tada potešku kameru, prvog dubičkog slikara Foto “Stakića“, koji ga je volio i pazio kao rođeno dijete. Tako je naš Rusmir od malih nogu naučio čitati izraze s lica, uočavao i  prepoznavao razliku između pravde i nepravde, između istine i laži, i bilježio je u svojoj svijesti i na prvim fotografijama svoga života.

A priča o Rusmiru Karatu, koju vam želim ovim tekstom donekle predstaviti i dočarati, je priča o tome kako je bosonogi golobradi bosanski dječačić izrastao u velikog malog čovjeka, prodorna ali dobroćudna pogleda, oštra pera, u rodoljuba i patriotu, koji je svojoj Bosni, svojoj Bosni i Hercegovini, nesebično dao ne samo sebe, već značajan dio svoga potomstva. Rusmir je postao svjedok i argument istine, a njegovi sinovi njen puniji izraz.  A završetkom više škole za novinare u Beogradu mogao se kvalifikovanije i sa više kredibiliteta posvetiti svom omiljenom poslu.

Trnovit životni put

Životni put Rusmira Karata obuhvata dva različita perioda. Prvi u kojem se borio s bijedom i neimaštinom i drugi, koji je obećavao i donio lagani oporavak, u kojem je mogao biti svoj na svome. Rođen je 9. Janura 1945. godine u Bosanskoj Dubici.  Oca Muju izgubio je prije rođenja. Doživio je istu sudbinu kao njegova majka Naima, koja nikad nije upoznala svoga oca, jer je prije njena rođenja bestraga  otišao u Argentinu i nikad se nije vratio. U drugom braku koji je Rusmirova majka Naima zaključila sa sanjaninom  Rasimom Nezirevićem rođeni su sestra Aziza i brat Sulejman. Nakon rođenja Sulejmana Rusmirova majka se teško razboljela i više godina provela po bolnicama za koštana obolenja. Pune dvije i pol godine ležala je u drvenom koritu, napuštena od supruga.  Brigu o Rusmiru, njegovoj majci, sestri Azizi i bratu Sulejmanu preuzeo je dido Sulejman Bećirević. Kratko po tom i on je preminuo, a sav teret života pao na nanu Adilu Bećirević, kojoj niko nije dao zaposlenje, niti je imala ikakvu pomoć. Ležeći u koritu Rusmirova majka je vezla narodni vez i pomagala koliko je mogla, da se preživi. Punih 9 godina živjelo se bez ičega. Ni plate, ni penzije, ni zemlje da ih hrani. Po nalogu opštine u prizemlje Bećirevića kuće u naselju Puhalo ( u kojoj su živjeli) na silu je smještena neka porodica, koja je godinama plaćala mizernu kiriju u visini 1 kg govedine. Čak im je opština oduzela i baštu uz kuću, u kojoj su uzgajali povrće,  na kojoj je kasnije napravljena dubička Gradska sportska dvorana. Prvi novac koji je ušao u izmiksanu familiju Bećirevića-Karata – Nezirevića bila je prva plata naninog sina Zijada Bećirevića, kada se po završetku srednje škole zaposlio u dubičkoj opštinskoj administraciji. Bio je to nagovještaj boljih dana. I Rusmir je završio zanat i zaposlio se. Kao i mnogi u to vrijeme, usavršavao se. Presudan događaj u njegovu životu bio je Prvi skup mladih pisaca BiH, koji su u jesen 1964. organizovali Dubičani na Kozari, u kojem je Rusmir učestvovao kao izviđač Odreda „Avdo Ćuk“. Izviđači su obezbjeđivali šatorsko naselje u kojem su boravili mladi pisci. Inspirisan poezijom mladih literata (koji su tada održavali književne večeri u mjestu gdje je nakon pola vijeka postavljen zloglasni prijedorski logor Trnopolje) Rusmir je napisao dirljivu  i veoma prihvaćenu pjesmu o majci, koja ga je poetski “otrovala“ i opredjelila za pisanje  i novinarstvo. Od tada je novinarstvo postalo Rusmirov život.

Ovaj dio iz njegovog života navodim radi toga da se shvati da se može živjeti i preživjeti u najtežim uvjetima, i bez ičega. Želim da kažem svima koji se nađu u velikim teškoćama – da se ne treba bojati života. Život rođen iz ničega jači je od svega. On može pobjediti sve osim smrti. Pa i nju može odgoditi.  U njemu se čeliči i oplemenjuje naša snaga i obnavlja naša mladost. A ta mladost nakon mene – Zijada Bećirevića, mog Rusmira, moje Azize, mog Sulejmana, su Rusmirova djeca Elmar i Zijad, moj Sin Armin i kćerka Enida, Azizin sin Denijal, kćerke rah. Sulejmana Rasema i Ajla, a iza njih cijelo jato, jedna nova generacija naše unučadi, praunučadi, ako Bogda i bijelih pčela.

Drugi period Rusmirova života se počeo rušiti upravo onda kada je bio obećavajući. On i supruga su bili zaposleni. Imali su lijep život.  Živjeli su u stanu u gradskom jezgru. Na brdu iznad Dubice su gradili novi porodični dom, koji je miniran i zapaljen kada su u Dubici počele goriti prve bošnjačke i hrvatske kuće. I kratko po tom, kao i drugi dubički nesrbi, ostali su bez posla, oduzet im stan. Počele prijetnje, ucjene, privođenja, strahovi…

Rusmirovih pola vijeka sa suprugom Suphijom

U sretnom braku sa suprugom Suphijom, sa kojom je proveo pola vijeka, Rusmir je stekao sina Elmara i mlađeg Zijada.  Kada se zaratilo, morao je među prvim Dubičanima napustiti okupiranu Dubicu. Razlog za to bio je što je bio musliman i nije imao dlake na jeziku. Bio je previše opasan za okupatorski srpski režim, jer je pisao i tragao za istinom. Tada je bio dopisnik „Večernjih novina“ za područje Bosanske Dubice, Prijedora, Bosanskog Novog, Kostajnice i Kozarca. Imao je i dodatni razlog za strah za svoj život i živote članova porodice. Njegov stariji sin Elmar bio je u završnoj godini škole MUP Hrvatske u Sisku.  Nakon privođenja Rusmira u dubički SUP i  upozorenja prijatelja Srbina da im se radi o glavi, Rusmir i supruga nastoje  prvo spasiti djecu. Stariji Elmar sklanja se u Sisak, a mlađi, samo 16 godina star Zijad, bježi u Austriju.  Sa prvim konvojem prognanih Dubičana Rusmir i supruga  pokušavaju preći u Hrvatsku. Martićevci ih nepun mjesec drže u privremenom Martićevom logoru u Okučanima, koji je bio pod nadzorom pripadnika UN iz Pakistana. Kada su nakon dugih mjesec dana agonije iscrpljeni i izbezumljeni stigli u Lipovljane (Hrvatska), kao da su se ponovno rodili . Spašeni iz ralja smrti prvi put su osjetili šta znači slobodu udisati punim plućima. Iz Lipovljana su se prebacili u Zagreb, gdje su našli privremeni smještaj. U tom periodu, kao foto reporter i novinar, Rusmir se potpuno posvetio otkrivanju, identifikovanju i publikovanju istine o srpskom teroru u Bosanskoj Dubici, gradovima Bosanske Krajine i šire. Pisao je za “Reprezent“, bosanski „Ljiljan“, Kuvajtski centar “Elbedil“, „Igasu“  i pomagao u radu humanitarnih organizacija. U nešto kasnijem periodu postao i do smrti ostao stalni dopisnik mostarskog „Dnevnog lista“. Njegovi reporterski zapisi i reportaže, dokumentovani originalnim izjavama i fotosima o sudbini prognanih, zločinima, logorima, izbjegličkim kampovima, jetimima- djeci koja su ostala bez roditelja, posebno o životu Dubice i Dubičana, obišli su čitav svijet.

Rusmir K.-2

Nakon ne dugog boravka u Zagrebu Rusmir i njegova supruga su prebačeni u Njemačku, gdje su ostali do okončanja agresije na BiH i zaključenja Dejtonskog mira. Rusmir je bio prvi koji je juna 1991. javio iz srpskog okruženja Goranu Miliću za “Yutel“ da su  Martićevci okupirali Hrvatsku Dubicu i da napadaju katoličko stanovništvo u njoj.  Od svojih orginalnih fotografija novinarskih zapisa napravio je pokretnu izložbu “Istina o Bosni“, koju je prezentirao njemačkoj javnosti u Munchenu, Mannheimu, Hamburgu, Studgartu, Zagrebu, na susretu Dubičana u Hanoveru i Saar Bruckenu. U to vrijeme, kada je istina o Bosni bila teško dostupna evropskoj javnosti, njegove izložbe vidjelo je više hiljada ljudi, što im je pomoglo da jasno identifikuju i razluče zločinca i žrtvu. Svoju bogatu arhivu  iz perioda agresije na BiH, sa više stotina originalnih foto-snimaka, Rusmir je zavjetovao novoosnovanom Bošnjačkom institutu Sarajevo.

Čovjek bez dlake na jeziku

Rusmir K. - 1

Rusmir Karat svojim tekstovima i odlučnošću punih 50 godina svojoj Bosni i Hercegovini ali i njenom okruženju daje jedno vrijedno medijsko bogastvo. Njegovi prijatelji i znanci u njemu vide i prepoznaju “čovjeka bez dlake na jeziku“.Uvijek je pun ideja, zanimljivih sadržajnih događaja i zanimljivih životnih priča. Pomaže  bolesnima i unesrećnicima,raduje se uspjehu običnih ljudi. Uvijek je u akciji, na svom motoru, po žegi, kiši i snijegu. Prvi je namjestu važnih događaja i prvi šalje fotografije i tetstove. Kada god je potrebno ukazuje i opominje. Ne libi se i ne uzmiče. Uz sve to njegove omiljene teme su ljudske sudbine, tople ljudske priče, koje su ga navodile da svojim tekstovima pokrene čamotinju, udari na baruštinu, probudi nadu i potstakne plemenitost za  brojne humanitarne akcije i akcije pomoći. Često je govorio : “U pričama o drugima uvijek polazim  od sebe, a da bi to mogao morao sam prvo dobro upoznati svoju pa tek onda ulaziti u njihovu  dušu“.A u nedavno objavljenom tekstu novinara „Specijala“  pod nazivom „Novinarstvo je moj život“, Rusmir nam priča o izazovima i manama svog (novinarskog) poziva , pa kaže…. „Priče ne dolaze same, za njima se mora ići. A svaka porodica ima svoju životnu priču, i svaka od njih bi trebalo da se ispriča i čuje.”

Među prvim povratnicima vratio se u domovinu

Rusmir K.-3Nakon nepunih pet godina progonstva u Njemačkoj, Rusmir se sa suprugom prvi vratio u Bosnu. U još i danas okupiranu Bosansku Dubicu nije se mogao vratiti. Nastanio se u Bihaću i zavolio ga. I njega su zavoljeli Bišćani. Odmah se posvetio informisanju.  Upoznao je i sarađivao sa kulturnim radnicima, sportistima,  knjževnicima, političarima, privrednicima, radnicima, građanima svih doba i zanimanja. Upoznao Vesnu Parun, Mirosava Krležu, Ivu Robića, Ivana Gavrilovića, Stipu Mesića, Aliju Izetbegovića, Martina Raguža, Schwarz Schilinga… Za relativno kratko vrijeme, nepune dvije decenije, Rusmir je svojom neposrednošću, pažnjom, ljubavlju i dobrotom, ali i zdravim kritičkim pristupom u Bihaću stekao brojne prijatelje i osvojio ljubav Bišćana, koji su u ranijem periodu bili malo sujedni i nepovjerljivi prema došljacima.  O Rusmiru svi imaju samo lijepe riječi i hvalopojke. Zato danas Bihać plače. Danas pored njegova tek iskopana mezara tužno je bezbroj Bišćana, Dubičana i drugih dobrih Bošnji, Bosanaca i Hercegovaca. Uz uzdahe i suze uče Fatihu.

Njegov sugrađnin, Emir Tabaković za njega kaže: “Bio je Bošnjak, Dubičanac, Bišćanin, Bosanac i Hercegovac, čovjek-  po mjeri Maksima Gorkog. A njegova komšinica, Kijana Jahić za njega kaže: „Bio je to jedan dobri čovjek, uvijek nasmijan i prijatan. Volio je svoj komšiluk i poštovao sviju nas. „Tužna vijest, sviju nas je ražalostila“,  preko FB poručuju Kemo i Nevza Fejzić iz St. Louise, SAD.  “Vječni rahmet velikom čovjeku, strpljivom, kulturnom i meni dragom pacijentu“… od dr. Vezire.

Rusmirov brat Sulejman je prvi šehid Dejtonske BiH

Rusmirov mlađi brat Sulejman, dubički mesar kojeg Dubičani znaju kao Sulju, bio je jedan od rijetkih Dubičana koji je petkom nosio fes i išao u džamiju. To je srpskim četnicima odmah palo u oči i gledali su ga s velikim podozrenjem. Dana 23. Avgusta 1989.  godine, kratko nakon poruka koje je srpski zločinački vođa Slobodan Milošević poslao sa Gazi-Mestana, dubički prvoobučeni četnici Maslić Željko, Bijelić Rodoljub- Rođo, Čurćija Mladen i Drinić Mladen dočekali su Sulejmana, oca troje djece, na jednom od dubičkih trgova, ispred Bifea “Kod Paule“ (odakle se putevi odvajaju za Prijedor i Kostajnicu), oborili ga na zemlju i udarajući ga drvenim klompama u glavu prosuli mu mozak na cestu. Gosti bifea su samo nemoćno gledali. To ubistvo je bila prva javna uvertira za “balvan revoluciju“ i četnička divljanja, koja će u BiH od 1990 do 1995. odnijeti preko 200 hiljada nevinih života. Iza rah. Sulejmana ostala je supruga Sabiha i troje male djece –  kćerke Rasema i Ajla i sin Naim tada star svega 2,5 godine.

Rusmirova sestra Aziza sa suprugom Sakibom živi u gradu Hamelnu u Njemačkoj. Njihov sin jedinac Denijal oženjen sa Dubičankom Nermom ima petoro djece, od kojih je najstarija kćerka Lejla već udata.

Rusmirov sin Elmar prvi branilac Bosne i Hercegovine

Rusmirov mlađi sin Zijad, kao šesnaestogodišnji je prebjegao u Austriju i bez ičije pomoći uspostavio uspješan život. Postigao je solidno obrazovanje, znanjem unapredio radne vještine, sa austrijankom Inge formirao porodicu, stekao troje djece i već imaju jedno unuče.

Stariji Elmar je jedan od malog broja dubičkih Bošnjaka koji se odmah po otpočinjanju agresije na BiH uključio u odbranu domovine. Na 230-toj  strani “Historije Bosanske Dubice“ o  Elmaru, kao poznatom Dubičancu, zapisano je sljedeće: „ Elmar Karat je prvi Dubičanac koji se već u aprilu 1990.  kao policijski kadet MUP-ove škole u Sisku oružano suprostavio srpskom agresoru  u Kozibrodu kod Kostajnice, na Plitvicama, a potom kao pripadnik ABiH i pitomac Vojne škole za oficire Travnik-Zenica. Kao borac Sarajevske prve motorizovane brigade i 502-druge brigade, od aprila 92. učesnik je mnogih borbi širom BiH, spasilac i svjedok stravičnog  raketnog pokolja civila na Sarajevskim Markalama. Pet puta ranjavan, a po oslobođenju zemlje odbačen i odgurnut, kao mnogi drugi branioci Bosne.“ Elmar danas živi u Norveškoj i pomaže obuku  mladih. Govori više evropskih jezika. Oženjen je i ima dvije kćerke, Jasminu i Elmu.

Za Rusmirom plače sav Bihać

Dragu uspomenu na Rusmira Karata nosiće desetine i stotine nas koji smo ga voljeli, poštivali i cijenili. Sa njegovom užom porodicom, suprugom Subhijom, sinovima Elmarom i Zijadom, sestrom Azizom… danas tugu dijele komšinica Mira i njegove komšije, prijateljica Antonija,  brojni novinari,  porodice Tulić, Jogić, Karabegović, Mesić, Bilajac, rođaci i prijatelji iz okolnih gradova, poznanici i prijatelji iz Hrvatske, Njemačke, Sjedinjenih država, Australije… Izrazi rahmeta i sućuti stižu sa svih strana, izgovoreni sa suzama i uzdahom.

Sav Bihać danas plače za njim. Plače i Bosanska Dubica, plaču prognani Dubičani širom svijeta. I moje suzne oči ovog momenta, dok pišem priču o velikom malom čovjeku, novinaru i foto-reporteru Rusmiru Karatu, suzama kvase tastaturu kompjutera, a skvasile su i pustekiju dok sam danas na namazu molio dragog Alaha da našem Rusmiru podari dobri dženet.

Burlington, 18. Decembra 2015.

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

 

 

 

rusmir-karat-GLAVNA

Danas je u 70-oj godini života na onaj bolji svijet preselio moj Rusmir. Rusmir Karat. Neka mu dragi Allah podari vječni dženet. Bio je i ostaje u meni kao dio moga srca i moje duše. Zajedno smo odrasli, dijelili one slatke i sirotinjske zalogaje, zajedno gladovali i zajedno gradili porodičnu sreću iz koje su stasale porodice Karat, Bećirević, Nezirević, Sefer…Moj Rusmir, moja Ziza, moj Suljo bili su kalemi mirisnog cvijeta koji raste i širi našom Bosanskom Dubicom, Bihaćom, Bosnom i svijetom. Nisu nas uspjeli zatrti i nikad neće. Danas je tužna Rusmirova vjerna supruga Suphija, sa kojom je proveo pola vijeka. Tužni su njegovi sinovi Emar i Zijad sa porodicama. Tužni smo ja Zijad Bećirević, moja Aziza- Ziza Sefer, Sebiha Nezirević i naše familije. Tužni su Bosanska Dubica, Bihać, veliki dio Bosne. Rusmir odlazi, ali njegova djela će zauvijek ostati. Nikad ga neće zaboraviti oni koje je volio, oni o kojima je pisao, oni kojima je dobra činio. Njegovi dometi kao foto-reportera i novinara su teško dostižni. Volio je svoju Bosnu, za nju se borio i njoj se među prvima zauvijek vratio. O Rusmiru Karatu će se govoriti i pisati još dugo, dugo. Njemu veliki rahmet a svima nama koji smo ga znali i voljeli sabur.

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2