Povodom Ramazana 2017.

Posted: 27. Maja 2017. in Intervjui

Džemal Hadžismajlović

Sydney, maj 2017.

Ponovo nam, ako Bog da, dolazi u posjetu Ramazan, najsvetiji mjesec u islamskom kalendaru. Po svemu sudeći džamije će, kao i ranijih godina, biti posjećenije, naročito u vrijeme jacije i teravije namaza. Neki od Bošnjaka koji ne klanjaju tokom godine klanjaće teravija namaz koji nije obaveza (farz), već sunet. Poneki od njih prestaće jesti i piti od izlaska do zalaska Sunca. Pred Ramazan će svoje kuće i stanove očistiti jednako kao i oni koji pokušavaju slijediti Božije upute preko cijele godine. Ramazan u Bosni se najčešće pamti po mirisu somuna i po završetku, tj. Bajramu. Kako se Ramazan bude približavao kraju tako će imami sve vatrenije podsjećati vjernike na obavezu davanja zekata i sadakatul fitra. Terevenke, gozbe praćene šund muzikom i alkoholom, reklamiraće se za „proslavu“ Bajrama.

Bošnjaci BiH-e žive u najljepšoj zemlji i u najgoroj državi od 1992. Dvadeset dvije godine nakon prestanka agresije i odbrane BiH nisu čak uspjeli ostvariti uslove života prije 1992. Političko ustrojstvo BiH, na koje su pristali u Daytonu, načinilo je od zemlje, koju dijele s drugim narodima, društveni eksperimenat bez presedana u istoriji. Čist obraz koji su sačuvali u ratu ne samo da nisu kapitalizirali, već su ga, štaviše, uprljali korupcijom i zamaglili odsustvom ideja i strateških ciljeva. U Federaciji, gdje čine ogromnu većinu stanovništva i gdje nisu ozbiljnije ometani od onih protiv kojih su ratovali, nisu uspjeli revitalizovati život i obezbijediti pristojne ekonomske, društvene i političke uslove. Po prvi put u istoriji BiH familijarni odnosi, koji su vijekovima bili svetinja što se čuvala kao zenica oka, ozbiljno su poremećeni. Devedeset posto mladih ljudi izjavljuje da bi odmah napustilo BiH kada bi im se ukazala prilika.

Bilo bi utješno da su Bošnjaci jedini muslimani s problemima koji prijete da se uvećaju i dovedu do katastrofe.

Muslimani su po brojnosti druga najveća religiozna grupa u svijetu. Prema studiji iz 2015. ima ih 1,8 milijardi, što čini 24% svjetske populacije. Šta činjenice govore o njima?

Šezdeset posto muslimanskog svijeta je nepismeno. Dva posto muslimana završi univerzitetske studije.

Prosječan broj naučnika na milion muslimana je 230, dok ih je u USA 4.000. Dio ukupnog društvenog proizvoda koji muslimani u svijetu izdvajaju za istraživanje i razvoj je 0,2%, dok u kršćanskom svijetu iznosi 5%.

U svim aspektima života muslimani imitiraju one koji ne vjeruju u Boga. Svaki drugi brak u Kuvajtu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Tunisu i svaki treći brak u Egiptu, Kataru i Mongoliji prije ili kasnije se rastavi.

Od devet najkorumpiranijih zemalja svijeta, njih osam čine tkz. islamske zemlje.

Potrošnja alkoholnih pića u tkz. islamskim zemljama višestruko se povećava sa vremenom. Od 2001. u Egiptu i Nigeriji 3 puta je uvećana potrosnja alkohola.

Među zemljama sa najvećom prostitucijom u svijetu su Maroko (na 15-tom mjestu), Turska (24)  i Bangladeš (47).

Pakistan i Egipat su zemlje sa najdužim gledanjem pornografskih filmova na Internetu. Tu su takođe Iran (4), Maroko (5), Saudi Arabija (7) i Turska (8). U Pakistanu do 1990. nije postojao HIV-a, a 2000. je bilo 100.000 zaraženih ljudi.

Ukoliko ukucate „Gay Muslims“ dobićete 84.300 web stranica na Google-u, a ako ukucate „Lesbian Muslims“ dobićete 10.100 web stranica. Britanski gay „muslimani“ se pridružuju globalnoj borbi za ravnopravnost i traže gay islamske brakove. Grupa LGBT „muslimana“ je „ponosno slavila Ramazanski Bajram“ na obali Sene u Parizu. U Parizu je otvorena prva džamija, kako vele: za sve ljude, bez obzira na pol, seks, seksualnost i etničko porijeklo.

Rat godinama traje u Siriji, Iraku, Afganistanu, Jemenu, Libiji. Muslimani međusobno ratuju. Veoma loša je situacija u Palestini, Pakistanu, Bangladešu, Sudanu … Muslimanima Turske i Pakistana prijeti „proljeće“ slično „arapskom proljeću“.

U većini tkz. islamskih zemalja, gdje ne bijesni rat, potrošnja mesa u toku Ramazana će se, kao i ranijih godina, udvostručiti.

Saudijski kralj je u dva navrata tražio od Amerikanaca da bombarduju Iran. Golfski muslimani, predvođeni Saudi Arabijom, najvjerovatnije će kao i ranije dvije godine, čak i u toku Ramazana, bombardovati jemenske muslimane. ISIS će nastaviti ubijanje muslimana i drugih žitelja Iraka, Sirije, Jemena …

Mediji objavljuju da je Saudi Arabija pred ovogodišnji Ramazan sklopila ugovor sa USA za kupovinu oružja u vrijednosti 460 milijardi dolara. Tramp je to nazvao pravim imenom: „porez koji treba da plate Sjedinjenim Američkim Državama“.

Dvije hiljade milijardi dolara arapskog novca je uloženo u privredu Zapada. Niko ne poteže pitanje zekata na taj novac.

Šezdeset miliona izbjeglica od kojih je više od 95% muslimana, dočekat će Ramazan u logorima Libana, Turske, Jordana, Pakistana…

Muslimani se bez ustezanja proglašavaju teroristima. Štaviše, Kur'an se izvrgava ruglu i proglašava „uzrokom dekadencije muslimana“.

Nema sumnje, današnji muslimani su najponiženija bića na Zemlji. Zašto je to tako? Potražimo odgovor u ajetima časnog Kur'ana.

“Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On (Allah) mnoge i oprosti.” (42:30)

“… nesreću koja te zadesi sam si zaslužio…” (4:79)

“ Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće jedan narod kazniti, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitinika.” (13:11)

“Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni – oni su pravi grješnici.” (24:55)

Kada se navedeni ajeti uzmu kao kriterij za procjenu globalnog stanja može se zaključiti da smo kao čovječanstvo, a pogotovo kao oni koji sebe nazivaju muslimanima, u užasno lošem, nikad gorem položaju, sa izgledima na još veću i možda vječitu patnju. Razlog je što najveći broj muslimana su pseudo vjernici, oni koji ne razumiju, niti žive islam, oni koji islam spuštaju sa najvećih visina u dunjalučki kal.

Allah nije ništa obećao muslimanima jer o tome ne postoji nijedan ajet u časnom Kur'anu. Sva Njegova obećanja odnose se na mu'mine, tj. istinske vjernike. Za njih Allah kaže:

“One koje vjeruju i čine dobra djela i molitvu obavljaju i zekat daju čeka nagrada kod Gospodara njihova; i ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.” (2:277)

“One koji vjeruju i čine dobra djela Gospodar njihov će na Pravome putu podržati, zato što vjeruju; rijeke će teći ispred njih u džennetima zadovoljstva.” (10:9)

Njima Allah obećava:

“… dužnost Nam je bila vjernike (mumine) pomoći.” (30:47)

“Allah će one koji vjeruju i čine dobra djela, zaista, uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći; Allah radi ono što hoće!” (22:14)

Raskorak između stvarnosti muslimana i onog što Allah obećava mu'minima ukazuje da muslimani trebaju preispitati svoje razumjevanje Apsolutne Božije Riječi i sunneta Muhammeda a.s. koji je milost svim beskrajnim svjetovima bez obzira na mjesto i vrijeme. Upitajmo se šta bi Muhamed a.s. rekao o stanju onih koji se nazivaju muslimanima? Očigledno je da nam valja ponovo, daleko ozbiljnije čitati, dublje razumjevati i živjeti Kur'an i sunnet poslednjeg Božijeg poslanika.

Kako tom najvažnijem poslu prići? Šejh Agber, Muhidin Arabi konstatuje:

„Sve što imamo od naše tradicije samo su puke riječi. Na nama je da otkrijemo šta one zaista znače.“

Da smo Kur'an razumjeli i prije svega živjeli sigurno je ne bi bili poniženi. U protivnom, Kur'an bi bio lažna knjiga.

U susret nam beskrajnom, nezasluženom Božijom milošću hrli Ramazan. Znamo li njegov značaj? Shvatamo li post i njegovu važnost? Činjenice, nažalost, govore da ne razumijemo. Zato ćemo se vratiti na početak i pokušati razumjeti Kur'an i ono što je govorio, živio i radio poslednji Božiji poslanik. Šejh Egber nas opominje:

„Kada voda dođe tejammum postaje besmislen. Isto tako, kada nas Allah i Muhammed a.s. upute, sva naša razmišljanja i zaključivanja su besmislena.“

Otuda Kur'anu valja prilaziti uz potpuni zaborav onog što smo ranije znali. Tada je svako drugo znanje drvo koje nam zaklanja šumu. Ono dolazi od onog koji je mrtav ili od onog koji će prije ili kasnije umrijeti. Takvo znanje se odbacuje kada dođe znanje Onog koji je vječan. Isto tako, u Kur'anu ne smijemo tragati za potvrdom bilo kog svog stava ili zaključka. Trebamo mu prići sa strahopoštovanjem da bi Mushafska slova, Božijom voljom, postala Kur'an koji nam se objavljuje, umiruje i razgaljuje srce i razum. Postavimo li se u položaj utopljenika koji zove u pomoć Onog koji drži sve u Svojoj ruci, možemo se nadati Njegovoj milosti i pomoći. Nakon toga valja nam činiti ono najvažnije: primjenjivati to što smo saznali. Bez primjene naučenog, bez djela, sav nas trud je jalov. Tek tada možemo reći da smo stekli znanje za koje Muhammed a.s. kaže:

„Znanje je vodič ka djelu, a djelo je njegov slijedbenik.“

Ramazan je živo biće koje će svjedočiti kako smo ga ugostili. Nosi nam poklone. Kako raumijeti i prepoznati te poklone?

Snaga tijela zavisi od hrane i pića. Duhovna snaga zavisi od sposobnosti podnošenja gladi i žeđi, od kontrole i obuzdavanja svih strasti. Post predstavlja „božansku hranu“ jer jedan od Božijih kvaliteta je da

“On hrani, a Njega niko ne hrani!” (6:14)  

Vjernikova istrajnost u postu udaljava ga se od uobičajenih ljudskih slabosti i približava Allahu. Počašćen je da imitira Allaha. Postač pokušava živjeti Allahovo ime As-Samad koje označava Onog koji je potpuno neovisan od bilo čega, ili (etimološki) „Onog koji se uzdigao iznad svega i ostao tamo“. Postač se trudi da mu postupci liče na Allahove postupke. Stiče kvalitete koji podsjećaju na Uzvišenog. Zbog toga ga Allah čašćava izuzetnim darovima budući da u Kudsi hadisu saopštava:

“Onaj koji posti doživljava dvostruku radost: u prekidu posta i viđenju Allaha”

Naše tijelo ima mnoge potrebe i sklonosti. Otkuda izuzetno zadovoljstvo u prekidu posta? Tragači za Bogom od sabaha do akšama se gospodski penju stazama koje vode ka Njemu, uzdajući se u Kur'anski ajet:

“da će se Gospodaru svome ponovo vratiti” (53:42)  

Staza približavanja Bogu je: „Postite da bi Ga vidjeli!“ Kako Ga vidjeti? Ibn Arabi kaže:

„Kada se pojavi moj Voljeni, kojim ga okom vidim? Ne svojim, već Njegovim,  jer niko, izuzev On, ne može Ga vidjeti.”

Tvrđenje Šejh Ekbera da Allaha gleda Allahovim okom počiva na kudsi hadisu:

“Moj rob mi se ne može približiti ničim što bi mi bilo draže od onoga što sam mu Ja propisao da čini. Moj rob mi se približava nafilama sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim, bivam njegovim sluhom kojim sluša, bivam njegovim vidom kojim vidi, bivam njegovom rukom kojom prihvata i nogom kojom hodi.“

Kada Allah kaže:

“… Niko nije kao On (Allah)!…” (42:11),

a Muhammed a.s. saopštava:

“Postite. Ništa nije kao post” (Sahih hadis),

….osjećamo kako nas zapljusne talas nevidljivog, talas gajba. Allah i post su jedinstveni jer niko nije kao On i ništa nije kao post. Otuda se postom naslanjamo na domen izvan racionalnosti, na domen Božanskog. Post je bliska veza sa Allahom jer nam On saopštava:

„Svako čovjekovo djelo pripada njemu, izuzev posta! On pripada Meni i Ja posebno za njega nagrađujem!.“ (Kudsi hadis)

Post je tajna i skrivena akcija koju niko izuzev Allaha ne može vidjeti. Mu'mini obavljaju namaz i hadž, daju zekat, često daju i sadaku u prisustvu drugih. Post je jedini ibadet koji obavljaju u potpunoj tajnosti. Samo Allah zna da poste.

Post je oružje za borbu s našim neprijateljima. Strasti su putevi kojima hode naši neprijatelji s ciljem da nas zavedu, skrenu s puta ka Allahu. Prvi neprijatelj, bez čije pomoći drugi neprijatelj, tj. Šejtan, nam ne može prići je naš nekontrolisani, neukroćeni nefs (duša).

Nefs je sklon zlu:

“… duša (nefs) je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje.” (12:53)

Takav nefs svojom samodopadljivošću, uskoprsnošću, i nezasitim hedonizmom otvara piste za spuštanje drugog neprijatelja, Šejtana. To je razlog zašto se Allah zaklinje Suncem tvrdeći:

“Uspjeće samo onaj ko je (dušu) očisti.” (91:9)

Kad su pitali šejha Mursija, učitelja Hasana Sazilije: „Ko je Šejtan?“ odgovorio je:

„Šejtan? Mi ne znamo ko je Šejtan! Mi smo stalno sa Allahom.“

Post predstavlja kontinualnu svjesnost Allaha i oružje protiv strasti i Šejtana. Abdullah b. Amr b. el-As, r.a., prenosi od Poslanika, s.a.v.s.:

„U postu je suzbijanje strasti moga ummeta!“

Imam Džafer Sadik prenosi da je poslanik Muhammed, s.a.v., jednom upitao ashabe:

“Hoćete li da čujete za nešto što će učiniti da razmak imeđu vas i šejtana bude onoliko koliko je između istoka i zapada?” Kada su odgovorili potvrdno on je nastavio: “To je post. Od njega mu crni lice, sadaka mu slomi leđa, ljubav u ime Allaha i pomoć drugima u činjenju dobra slama mu rep, a traženje oprosta cijepa mu kičmu. Za sve postoji zekat, a zekat za tijelo je post.”

Svetost posta se ogleda i u tome da su Musa a.s. i Isa a.s. postili kada su im spuštene Allahove objave, Tevrat i Indžil. Muhammed a.s. je najvjerovatnije postio kada je počela objava Kur'ana u mjesecu Ramazanu.

Post se može razumjeti kao metod oboženja čovjeka. Kur'anski ajet govori o misiji čovjeka kao halife, namjesnika ili povjerenika Allahovog.

 „I spomeni (Muhammede) kada reče tvoj Gospodar melekima: „Ja ću na Zemlji postaviti halifu.“ (2: 30)

Čovjek kao Allahov namjesnik ili povjerenik predstavlja Allaha. Svojim osobinama, ponašanjem i djelovanjem treba podsjećati na Boga. Otuda je post važan put čovjekovog oboženja.

Na kraju dnevnog  putovanja, u vrijeme akšam namaza, tijelu, koje je dunjalučko prevozno sredstvo, treba hrane i vode da bi postač mogao nastaviti put ka Voljenom. Tada je iftar za postača izuzetno zadovoljstvo u odnosu na koje sva druga zadovoljstva predstavljaju nevolju i bol.

Zadovoljstvo postača viđenjem Allaha nikada se neće moći iskazati riječima. Jezik kapitulira pred gajbom. Podsjetimo se šta je Allah rekao Musau:

O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio! (20:9-16)

Allah naređuje Musau a.s. da skine obuću na ulazu u svetu dolinu Tuva da bi mogao razgovarati sa Njim. Skidanje obuće simbolizira prekidanje kontakta sa materijalnim svijetom. U svojoj knjizi  Metamorfoze i druge priče Franz Kafka piše:

„Prije nego što stupiš pred Najsvetijeg, moraš skinuti cipele. I ne samo cipele nego i odijelo. I ne samo odijelo nego i svu golotinju svoju. I ne samo to, moraš doći do jezgra jezgra, gdje je sjaj vatre. Kad si u sjaju vatre bićeš primljen od Najsvetijeg.“

Jezgro, koje Kafka pominje, ima više slojeva i ukazuje na stvarnost koja ima više nivoa razumjevanja. Jezgro jezgra, gdje je sjaj vatre, predstavlja Alahovu svjetlost opisanu u Kur'anskom ajetu:

Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna.“ (24:35)

Kafka insistira da moramo ukloniti sve zastore da bi se približili Allahu. Cipele, odjelo, čak i golotinja personifikuju tjelesnost, materijalnost za koju se vezujemo, dunjaluk. Valja nam ukloniti sve da bi dosli do centra duhovnog srca u kome je Ruh tj. Allahov Duh, Božija Svjetlost, Jedina Stvarnost. Post je način uklanjanja 70.000 zastora koji nas dijele od Allaha. Čovjek je stvoren kao biće slabe volje, sklono zaboravu. Na to ukazuju Kur'anski ajeti:

A Ademu smo odmah u početku naredili; ali on je zaboravio, i nije odlučan bio. A kad smo melekima rekli: “Sedždu učinite Ademu!” – svi su sedždu učinili, samo Iblis nije htio. “O Ademe,” – rekli smo – “ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožednjeti, ni  žegu osjetiti.” Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: “O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?” I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova pa počeše po njima lišće džennetsko stavljati – tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s Puta je skrenuo. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio. “Izlazite iz njega svi” – reče On – “jedni drugima ćete neprijatelji biti!” Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti.” (20:115-124)

Jedna od uputa Allahovih je namaz, poklon koji nam je Muhammed a.s. donio sa Miradža. Omogućuje da prevaziđemo, Allahovom voljom, genetski utisnutu sklonost ka zaboravu i slaboj volji. Namaz  nam je propisan pet puta svakog dana. Bar pet puta dnevno smo svjesni Allaha. Namaz je jedna od stavki Ugovora koji smo potpisali s Allahom prigrlivši i živeći prvih pet ajeta sure El-Bakare (Krava). Taj ugovor definiše prava i obaveze obadvije strane.

Ramazanski post predstavlja poseban, izuzetno intenzivan trening tokom najsvetijeg lunarnog mjeseca u toku hidžretske godine kojim se mu'minova volja i svjesnost Allaha podižu na najviši nivo. Njime se uklanja naša zaboravnost i pojačava naša volja.

Post se moze razumjeti i kao vraćanje mu'mina u primordijalno stanje Adema a.s. i hazreti Have kada su im tijela bila u ruhu (podrijeđena ruhu). Nakon što su uzeli ono što im je bilo zabranjeno, tijela su izašla napolje, a ruh je ušao u tijela.

Post je univerzalan. Bez obzira na vrijeme i mjesto propisuje se čovjeku da ne bi griješio:

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (2:183)

Post je intenzivni put ka Allahu, Allahovom uputom i Allahovom snagom za sve ljude bez obzira na vrijeme i mjesto.  Zbog toga je post put oboženja čovjeka. Zato je post najsvetija aktivnost mu'mina tokom Ramazana. Svetost posta je toliko velika da predstavlja univerzalni, obavezujući otkup za bolesne i one koji pate od glavobolje tokom hadža, za nehotično ubistvo vjernika, za prekršenu zakletvu, za lov u toku hadža, za one koji se riječima rastave od žene pa se pokaju.

Posteći živimo intenzivnije nego ranije. Post čini da sebe i svijet oko sebe percipiramo, analiziramo, doživljavamo i razumijemo onakvim kakvi smo zaista mi i taj svijet, a ne kako se to čini, predpostavlja, uobražava.  Kur'anski ajet to potvrđuje:

„I reci: “Dosla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!” (17:81)

Muhammed a.s. kaže:

“Za svaki rad slijedi nagrada koja se postepeno uvećava, dok je se ne uveća sedamdeset puta. Međutim, nagradu za post u ime Allaha daje sam Allah”

Dakle, sam Allah uručuje nagradu za post. Postač ihsanom ukrovljuje svoju kuću islama i imana, dovodeći se u stanje u kojem neprekidno vidi Allaha, a ako Ga ne vidi, neprekidno je svjestan da ga Allah gleda. Današnji insan, kao biće zaborava, sve češće i sve duže je mislima umočen u prošlost, kojom je najčešće nezadovoljan, i u budućnost od koje najčešće strijepi, što neminovno vodi egocentricnosti i otuđenju. Zanimljivo je da se budućnost u kori velikog mozga čovjeka projektuje iz centra u kome su pohranjeni događaji iz prošlosti. Bavljenje prošlošću i budućnošću potiskuje življenje sadašnjosti. Nema sumnje da bez življenja sadašnjosti nema svjesnosti Allaha. Kako živjeti sadašnjost? Najbolji način za to su rad, a naročito hizmet, tj. služenje i pomaganje ljudi i svega što je živo.

Hafiz Sulejman Bugari sa grupom saradnika godinama je uspješno liječio narkomane u BiH tako što im je svu pažnju zaokupljivao radom i čitanjem Kur'ana. Pravili su namještaj, rezbarili kutije, bavili se grafikom, umjetničkim zanatima i svakodnevno čitali Mushaf. Na moju radost nigdje nisam vidio više istrošenih, skoro raskopusanih Mushafa kao u Centru za liječenje narkomanije u Ilijašu. Bili su dokaz skidanja velova sa srca učača.

Ramazan je mjesec u kome Allah omogućuje da se sadašnjost živi duže nego u bilo kom drugom mjesecu. Pomoć drugima je tada veća budući da se do kraja ovog mjeseca daju sadakatul fitre, a najćešće i zekjat.

Hizmetimo ljude lijepim mislima i osjećanjima, lijepim govorom, osmjesima, pažnjom, pomaganjem i razumjevanjem. Češće nego ikad ranije prosijavajmo svoje misli, osjećanja i djela kroz dževdžir Kur'ana i Sunneta Muhammeda a.s. Praštajmo jer je Allah sebe obavezao da neprekidno prašta.

Okupljanje vjernika je češće i masovnije u Ramazanu nego prije i posle njega. Obzirnost i ljubaznost su češći nego inače. Duhovna rezonanca, tj. veliki skok takvaluka je prisutniji nego obično jer postači „osciluju“ na sličnim duhovnim frekvencijama. Otuda je Ramazanski post ujedno i vanredna prilika pretapanje visokog, lijepog hala u trajni, viši mekam, tj. višu duhovnu postaju mu'mina.

Dočekajmo Bajram kao proslavu pobjede nad svojim nefsom. Prekinimo Bajramom post kada su u pitanju hrana, voda i bračne obaveze. Što se svega drugog tiče nastavimo postiti do narednog Ramazana da bi bili uravnoteženiji i sretniji.

Veličanstvenim Kur'anskim ajetom hrabrimo ljude da se vrate Allahu:

“Onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.” (25:70)

Nema boljeg vremena za pretvaranje loših djela u dobra djela od Ramazana koji beskrajnom Božijom milošću ponovo kuca na vrata. Muhammed a.s. nam javlja:

„Allah,  naređuje pozivaču s nebesa da poziva tri puta svake ramazanske noći: ‘Ima li iko da nešto traži od Mene pa da mu ispunim želju? Ima li iko da Mi se kaje za učinjenjene grijehe pa da mu oprostim? Ko je taj ko će dati zajam Onome čiji imetak ne propada i Koji valjano ispunjava dato obećanje, ne čineći nikome nepravdu?”

 

 Za neku ženu iz udaljenog i ruralnog područja siromaštvo i borba protiv siromaštva je njen najveći interes i zato je suludo recimo da očekujemo da njen intres bude politička participacija. Za neku drugu ženu je nasilje u porodici i borba protiv tog nasilja najveći interes i zato bi i njen aktivizam trebao biti borba protiv nasilja. Mi smo to nazvali AGENDA simbolično nešto što opisuje vrlo lični interes i po našem mišljenju samo tako je moguće dobiti stavrni ženski pokret u BiH….. Ekonomsko osnaživanje smo izdvojili kao najbitnije jer je ekonomski osnažena žena u stanju da se odupre i bori protiv najvećeg spektra negativnih društvenih pojava od nasilja do socijalne iskučenosti. U brojnim istraživanjima upravo ekonomska ovisnost se navodi kao jedan od najvećih faktora radi kojih žene ostaju u brakovima u kojima trpe nasilje…..Prošle godine smo započeli sa inicijativom AGENDA i nastavili smo je i ove godine. Od preko 50 pristiglih aplikacija odabrano je 10 organizacija koje su dobile potrebnu edukaciju, napravile svoj plan za definisanje njihove lokalne agende i sprovele aktivističku akciju. Za to su od Fondacije imali podršku u iznosu od po 1000 KM (500 EUR). To ne izgleda puno ali smo uspjeli da sa ovim novcem realizujemo 10 Agendi u 10 gradova širom BiH, od Gračanice do Banja Luke, Bijeljine i sl…..Neki su eksperti definisali da smo mi zemlja sa jako dobrim zakonima ali da smo među najgorim zemljama u pogledu njihove implementacije. Da se ova dva zakona (Zakon o ravnopravnosti spolova i Izborni zakon, op. B.G.) koje pominjete implementiraju iz pozicije obezbjeđivanja većeg prava u ovom slučaju ženama, a ne iz pozicije koliko ko će prigrabiti moći, mi ne bismo imali primedbe za njihovo provođenje. Kada su zakoni u pitanju često predstavnicima vlasti koji su zaduženi za njihovo provođenje nedostaje senzibilitet, ili ako hoćete to tako reći dovoljno visoka svijest šta oni zapravo znače….Zato ćemo uskoro pokrenuti kampanju  ZA SVAKU ŽENU,  u cilju prikupljanja sredstava da se u BiH izgradio CENTAR ZA PODRŠKU MARGINALIZIRANIM I SOCIJALNO ISKLJUČENIM ŽENAMA…..

Kada je osnovana Fondacija i šta su bili motivi njenog osnivanja?

KOVAČEVIĆ: Fondacija je osnovana 2014. godine. U to vrijeme, i nakon više od 20 godina mog aktivističkog djelovanja za jačanje ravnopravnosti žena, shvatila sam da stare forme motivisanja žena da budu uključene u različite aspekte doruštvenog života, više ne funkcionišu. Do tada smo mi iz nevladinog sektora ženama govorili šta su njihova prava pa prema tome i šta bi mogao biti njihov interes. Dodatno sam shvatila da u ovoj zemlji imamo najviše 50 NVO-a za koje čujemo, o kojima se priča i stiče se dojam da jedino oni rade, a širom BiH ima jako puno malih organizacija koje nemaju skoro nikakve resurse ali rade divne stvari na vrlo konkretnim životnim pitanjima.  Tako sam ja uz podršku mojih prijatelja došla na ideju da osnujemo fondaciju koja će raditi upravo sa takvim organizacijama. Za nas neki novi ženski pokret neće biti nešto što dolazi od strane NVO sektora, već nešto što predstavlja interes samih individualnih žena. Zato je Fondacija tu samo kao podrška ženama da uz pomoć svojih organizacija sa kojima rade, prvo osvijeste svoj vlastiti interes i da u okviru njega onda traže i budu motivisane za aktivizam. Za neku ženu iz udaljenog i ruralnog područja siromaštvo i borba protiv siromaštva je njen najveći interes i zato je suludo recimo da očekujemo da njen intres bude politička participacija. Za neku drugu ženu je nasilje u porodici i borba protiv tog nasilja najveći interes i zato bi i njen aktivizam trebao biti borba protiv nasilja. Mi smo to nazvali AGENDA simbolično nešto što opisuje vrlo lični interes i po našem mišljenju samo tako je moguće dobiti stavrni ženski pokret u BiH.

Sam naziv Fondacije ukazuje na potrebu da žene treba da su snažnije. Da li se misli samo na ekonomsko osnaživanje ili i …?

KOVAČEVIĆ: Misli se na sve vidove osnaživanja, od edukacije, podrške pisanju projekata, organizovanje  uličnih akcija, edukacije o aktivizmu i pravima i sl.  Ekonomsko osnaživanje smo izdvojili kao najbitnije jer je ekonomski osnažena žena u stanju da se odupre i bori protiv najvećeg spektra negativnih društvenih pojava od nasilja do socijalne iskučenosti. U brojnim istraživanjima upravo ekonomska ovisnost se navodi kao jedan od najvećih faktora radi kojih žene ostaju u brakovima u kojima trpe nasilje. Dodatno za neke žene ekonomsko osnaživanje i borba protiv siromaštva su na primjer najvažniji vidovi aktivizma i njenih potreba.Tako da je cijeli rad fondacije isključivo fokusiran na iskazane potrebe žena kroz različite vrste fondova podrške: Fond solidarnosti, Fond za organizacijski razvoj, Fond za ženske inicijative i podršku ženskog pokreta, Sufinansirajući fond i Urgentni fond.

Jučer (21. maja 2017.) je u Sarajevu promovirano 10 agendi za ženska prava na lokalnom nivou, pripremljeno od strane 10 organizacija za ženska prava iz svih dijelova BiH. Kako je protekao taj događaj?

KOVAČEVIĆ: Mi smo za tri godine postojanja educirali i pružili savjetodavnu i finansijsku podršku za 32 grass root organizacije (male nevladine organizacije) koje djeluju u ruralnim, marginaliziranim i socijalno isključenim regijama u kojim skoro da nema ni projekata niti mogućnosti za žene. Prošle godine smo započeli sa inicijativom AGENDA i nastavili smo je i ove godine. Od preko 50 pristiglih aplikacija odabrano je 10 organizacija koje su dobile potrebnu edukaciju, napravile svoj plan za definisanje njihove lokalne agende i sprovele aktivističku akciju. Za to su od Fondacije imali podršku u iznosu od po 1000 KM (500 EUR). To ne izgleda puno ali smo uspjeli da sa ovim novcem realizujemo 10 Agendi u 10 gradova širom BiH, od Gračanice do Banja Luke, Bijeljine i sl. Posebno nam je drago da smo svi zajedno i mi u Fondaciji i organizacije sa kojima smo radili shvatilii da se ovdje naš rad ne završava. Naprotiv, sada dodatno treba okupljati te žene koje su bile uključene u izradu lokalnih agendi i njihove potrebe i lične interese pretvarati u aktivističke akcije koje dovesti stvarnog ženskog pokreta. Zadovoljni smo što su upravo te žene sa kojima smo radili  izrazile svoju zahvalnost jer im do ove naše inicijative niko nije pomogao niti imao ovakav individualan pristup.

Šta biste detaljnije rekli o radionici “Odnosi sa javnošću i inicijative u lokalnoj zajednici – od promocije do kampanje”?

KOVAČEVIĆ: Kroz ovu radionicu smo htjeli okupljene organizacije educirati ali i motivisati za nekoliko stvari:

  • Prvo kako da uspješno dizajniraju lokalne akcije, šta su kampanje i kako da sarađuju uspješno sa medijima,
  • Drugo kako da se žene sa kojima rade uključe u aktivističke akcije krzo njhvoe vlastite interese,
  • Treće kako da poruke i aktivističke priče prezentuju široj javnosti kako bi mobilizali i motivisali cijelu zajednicu za građanski aktivizam.

Broj AGENDI, a sada ih imamo već preko 20 pokazuje  da smo bili u pravu i da je ovo  bila potreba da se u aktivističkim inicijativama govori i o ličnom interesu ili motiviranosti, pogotovo marginaliziranih građanka i građanki.

S kojim se najčešće problemima susreću žene u BiH i da li su njihovi problemi i potrebe isti u svim dijelovima zemlje?

KOVAČEVIĆ: Možda se razlikuje način na koji se ti problemi manifestuju  u velikim gradovima ili selima, postoje neke regionalne ili specifične razlike, ali su problemi generalno svugdje isti:

Siromaštvo,neravnopravnost u svim pogledima od političke i društvene participacije do neravnopravnosti unutar porodica, diskriminacija (kao u slučaju Romkinja), pa čak i teme neravnopravnog pristupa određenim uslugama ili ljudskim pravima, kao što su pravo na zdravstvo, sigurnost, obrazovanje.

Kako, generalno, rješavati probleme žena u BiH?

KOVAČEVIĆ: Mi smo shvatili da je potrebno primijeniti individualni pristup onako kako to radi Fondacija,  ne da mi iz NVO sektora radimo nešto za neke žene. Da bi se postigao pozitivan efekat i promjena u životu žena, potrebno je ženama dati mogućnost da iskažu svoje vlastite interese, dati im ‘alat’ da one same postanu aktivistkinje i one koje zagovaraju promjene, da organizuju sastanke sa predstavnicima u svojim lokalnim zajednicama i da pregovaraju – a mi iz NVO smo tu da im budemo podrška. Za nas je ekonomsko osnaživanje ključ u rješavanju problema jer, sigurni smo, da smo generalno zemlja sa boljom ekonomskom situacijom onda bi i problemi sa kojima se susreću građani i građanke, posebno marginalizirane žene bili ili drugačiji ili manji.

Dodatno mora se poraditi na racionalnijem trošenju novaca posebno na lokalnom nivou, i tu nevladin sektor može pružiti veliku podršku lokalnim institucijama, jer smo mi već desetinama godina na terenu, tačno znamo kako najefikasnije utrošiti novac za rješavanje različitih vrsta problema sa kojima građani i građanke žive.

Šta znači “feministički pristup izgradnji mira” ?

KOVAČEVIĆ: U okviru Fonda za posebne inicijative, Fondacija za osnaživanje žena podržava inicijativu “Ženski mirovni aktivizam u Siriji i Bosni i Hercegovini” koja okuplja preko 40 lokalnih organizacija i individua koje feminističkim pristupom izgradnje mira se fokusira na važnost priznavanja postojećih direktnih ratnih iskustava žena koje su se nakon rata posvetile borbi za ženska prava pokušavajući tako promijeniti dominantni narativ žene kao žrtve. Tako da ova inicijativa zagovara da pravo žena bude predstavljeno u svim aspektima procesa izgradnje mira, i stavlja u fokus ženski mirovni aktivizam tokom rata, brani ljudska prava žena i promovira socijalnu, ekonomsku i političku pravdu.

Više informacija o ovoj inicijativi možete naći na linku: http://womenorganizingforchange.org/

Da li su Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH i aktuelni Izborni zakon kompatibilni?

KOVAČEVIĆ: Neki su eksperti definisali da smo mi zemlja sa jako dobrim zakonima ali da smo među najgorim zemljama u pogledu njihove implementacije. Da se ova dva zakona koje pominjete implementiraju iz pozicije obezbjeđivanja većeg prava u ovom slučaju ženama, a ne iz pozicije koliko ko će prigrabiti moći, mi ne bismo imali primedbe za njihovo provođenje. Kada su zakoni u pitanju često predstavnicima vlasti koji su zaduženi za njihovo provođenje nedostaje senzibilitet, ili ako hoćete to tako reći dovoljno visoka svijest šta oni zapravo znače. Oba zakona u suštini govore i definišu pravila koja omogućavaju da žene u ovoj zemlji imaju veći stepen ravnopravnosti a ne da ih bude određen broj. To što,na primjer, ova dva zakona definišu određen procenat žena u insititucijama i parlamentima, to ne znači da se tu govori o broju već o ravnopravnosti žena u obnašanju ovako važnih funkcija. Učešće žena je jedini faktor koji garantuje da će se na primjer strategije koje se usvajaju ozbiljno pozabaviti i ravnopravnošću žena u nekoj oblasti, da se ne desi, na primjer, da budemo među rijetkim zemljama gdje se neravnopravnost može dokazati i veličinom ličnog dohotka ili plate, pa se zna da su muškarci za iste poslove znatno više plaćeni, ili da se na primjer podrazumijeva da među tri člana predsjedništva sva tri obavezno moraju biti muškarci. Da postoji svijest o kojoj govorimo stranke i političari bi sami kandidovali uspješne i obrazovane žene na najviše pozicije a ne da ih neki zakon ili neki stranci obavezuju ili primoravaju na to.

Ima li diskriminacije prema ženama u BiH i po kojim osnovama je ona eventualno izražena?

KOVAČEVIĆ: Mi još uvijek ogromne resurse trošimo da ubijedimo političare da je i za njih bolje da imaju ravnopravniji odnos unutar stranaka, nemamo trenutno ni jednu stranku koja za predsjednicu ima ženu, u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti uprkos zakonima koje smo pomenuli nema ravnopravan broj žena.

Ono što je za nas ozbiljnije je činjenica da su žene i po 10 puta ovisnije u svakom pogledu od ekonomskog do socijalnog,  od muškaraca, da unutar porodica samo do 10 % žena su recimo vlasnice imovine, da je 3 puta veći broj žena sa niskim nivoom obrazovanja što govori da je veći broj djevojčica ili žena koje ne završavaju svoje srednje pa često ni osnovno obrazovanje. Nas više brine činjenica da je daleko veći broj žena koje su marginalizrane i socijalno isključene. Brine nas i činjenica da za vrlo ozbiljne probleme, kao što je na primejr podrška ženama žrtvama ratnih tortura, nema dovoljne podrške, adekvatnih mehanizama ni brige društva ni zajednica u kojima žive.

O nasilju nad ženama koje je posljednjih godina čak i u porastu da i ne govorimo. Po mnogim parametrima žene u našoj zemlji nisu ranovpravne.

Zato je za nas ekonomsko osnaživanje jedan od najdirektnijih i najefikasnijih vidova podrške tim ženama, jer kada su ekonomski osnažene na ovaj način onda im je lakše da se bore za svoju ranopravnost  i u drugim pogledima.

Na kraju, kakav je plan djelovanja Fondacije u ostatku ove godine te eventualno u idućoj?

KOVAČEVIĆ: Osim AGENDI i podrške malim organizacijama kao bi one mogle biti podrška marginaliziranim i socijalno isključenim ženama, shvatili smo da nigdje u BiH pa i u regionu, nema  adekvatnog Centra koji bi im pružao takvu podršku, i bio neka vrsta resursa za osnaživanje žena da se uključe u borbu i aktivizam za svoje vlastite interese. Zato ćemo uskoro pokrenuti kampanju  ZA SVAKU ŽENU,  u cilju prikupljanja sredstava da se u BiH izgradio CENTAR ZA PODRŠKU MARGINALIZIRANIM I SOCIJALNO ISKLJUČENIM ŽENAMA. Ovaj Centar bi se bavio pružanjem svih vrsta podrške marginaliziranim i socijalno isključenim ženama, a obratićemo se svima za podršku ovoj ideji, od donatora, predstavniika vlasti i institucija do građana. Želja nam je da SVAKA ŽENA ovaj centar, koji će biti mjesto znanja, edukacije, aktviizma i podrške, prepoznaju kao svoj drugi dom.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KOVAČEVIĆ: Hvala Vama što ste na ovaj način omogućili da se glas marginalizovanih i društveno isključenih žena iz malih mjesta i ruralnih područja BiH čuje.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (897)


 

 

RAMAZAN MUBAREK OLSUN !

Posted: 26. Maja 2017. in Intervjui

Svim čitateljima i prijateljima islamske vjeroispovjesti želim
 
RAMAZAN MUBAREK OLSUN !
 
Bedrudin GUŠIĆ

Predsjednik SDA Bakir Izetbegović djeluje kao dirigent dobro raštimanog orkestra. Nakon lokalnih izbora ima probleme zbog nekoliko izgubljenih općina, potom odmetnutnim poslanicima, i na koncu raštimanom koalicijom koju ima sa SBB-om….. Odavno SDA preko IZ-e vlada na način da je stvorila uvjetno rečeno bošnjački režim. To i nije bilo tako betno i loše dok je lider bio rahmetli Alija, jer se znalo ko „drži bank“ i ko je glavni za stolom. Nakon njega problem ja nastao u trokutu kojeg su sačinjavali Tihić, Silajdžić i Cerić…..Čengić je najmisterioznija poslijeratna figura bošnjačke politike. Ima veoma jake veze u islamskom svijetu i on je na neki način iz sjene uticao na mnoge procese u Islamskoj zajednici i u vrijeme Cerićevog mandata. Uporedo je posredovao u mnogim finansijskim transakcijama, poput osnivanja BBI banke, i stvarao kadrovsku mrežu od bivših malezisjkih studanata poput Amera Bukvića i Semira Efendića. On je bukvalno izlobirao i izrežirao pobjedu Kavazovića da bi sebe postavio za predsjednika Sabora IZ-e odakle je usmjeravao neke investicione projekte, ali i izvršio „bibiaizaciju“ IZ-e…..Neimarlija je ideolog bošnjačkog režima. Kao takav on preko Halida Genjca i Šefika Džaferovića već odavno djeluje u SDA-u, a Kavazović je, kao njegov student, njemu podređen…..Cerić je sigurno kivan na svog najodanijeg bivšeg muftiju Kavazovića koji mu je šurovao iza leđa sa Čengićem i Neimarlijom. Ali, Cerić je odvano autsajder i malo ko je na tako jeftin način proćerdao svoju harizmu kao on. Nažalost, Cerić i nije vodio tako rigidnu politiku kao što je radi Kavazović pod utjecajem „Socijalističkog stroja“. Cerić je bio, mogu reći, galantan i nikoga nije bihuzurio personalno…..Nažalost, Zapadna Hercegovina je njaustaškiji ćošak u regionu! Ta ustaška zmija sikče poput poskoka diljem hercegovačkog kamenjara. Kad-tad ćemo morati „udariti tu zmiju u glavu“ ako mislimo graditi demokratsko društvo u BiH!…..

Gospodine Latiću! Da podsjetim, ovo je naš drugi intervju u relativno kratkom vremenu. Naravno, i za ovaj je bilo nekih neposrednih povoda i svježih tema zanimljivih za našu javnost. Dakle, u međuvremenu se desilo hapšenje generalnog sekretara SDA, pa onda trojica istaknutih članova te stranke su dobili crvene kartone, jedan još “igra” sa žutim. Komentar?

LATIĆ:Mislim da je koleteralna šteta cjelokupne te priče neusvajanje Zakona o akcizama. Jer manje je bitno da li je ovaj zakon dobar ili loš koliko nam je potreban zbog toga što na njegovom usvajanju insistiraju predstvanici EU. Nužno nam je činiti i mravlje korake prema EU. Usljed toga odmetnutni poslanici SDA Šepić, Sokolović i Ahmetović nisu efektuirali svoj odlazak iz SDA u onoj mjeri u kojoj se to zasad doima u javnosti.

Hapšenje Zukića unijelo je nervozu u tajkunske lobije, poput tuzlanskog kojeg kontrolira Mirsad Kukić Kukan. Zbog toga su se pojavile tenzije u odnosima Tuzle i Sarajeva, a na lokalnom nivou počele su frakcijske borbe. Tako da se još ne nazire šta se tačno iz prevoja Karaule dešava.

Kako se u ovim stranačkim turbulencijama snalazi predsjednik SDA?

LATIĆ: Predsjednik SDA Bakir Izetbegović djeluje kao dirigent dobro raštimanog orkestra. Nakon lokalnih izbora ima probleme zbog nekoliko izgubljenih općina, potom odmetnutnim poslanicima, i na koncu raštimanom koalicijom koju ima sa SBB-om.

Da li ova SDA kontrolira IZ BiH i ako je to tako, ko od toga ima koristi a ko štetu?

LATIĆ: Odavno SDA preko IZ-e vlada na način da je stvorila uvjetno rečeno bošnjački režim. To i nije bilo tako betno i loše dok je lider bio rahmetli Alija, jer se znalo ko „drži bank“ i ko je glavni za stolom. Nakon njega problem ja nastao u trokutu kojeg su sačinjavali Tihić, Silajdžić i Cerić.

Na neki način se vejrovalo da se to premostilo dovođenjem Kavazovića za reisa što je rezultiralo vrlo dobrim izbornim rezultatom na izborima 2014. Već danas imamo „konceptualni“ sukob Čengića i Kavazovića unutar IZ-e, što bi moglo rezultirati dodatnim raštimavanjem režima jer je Čengić bio kopča izmešu SDA i IZ-e.

Kako je, nakon svega viđenog (i neviđenog) Hasan Čengić mogao postati predsjednik Sabora IZ BiH? Ko ga je, zapravo, gurao i ko i dalje stoji iza njega, makar i iz pozadine?

LATIĆ: Čengić je najmisterioznija poslijeratna figura bošnjačke politike. Ima veoma jake veze u islamskom svijetu i on je na neki način iz sjene uticao na mnoge procese u Islamskoj zajednici i u vrijeme Cerićevog mandata. Uporedo je posredovao u mnogim finansijskim transakcijama, poput osnivanja BBI banke, i stvarao kadrovsku mrežu od bivših malezisjkih studanata poput Amera Bukvića i Semira Efendića. On je bukvalno izlobirao i izrežirao pobjedu Kavazovića da bi sebe postavio za predsjednika Sabora IZ-e odakle je usmjeravao neke investicione projekte, ali i izvršio „bibiaizaciju“ IZ-e. Zato je doveo nekoliko malezijskih studenata za direktore Uprava pri Rijasetu IZ-e. Mislim da je Kavazović „dobio mig“  od međunarodnih struktura da se riješi Čengića i da će stoga ovaj sukob biti žestok. Ali Kavazović preko muftija, odnosno imama, kontrolira sabornike i vjeruje u svoju pobjedu.

Da li je Hilmo Neimarlija na bilo koji način utjecajan faktor na neke institucije ili pojedince u IZ BiH?

LATIĆ: Neimarlija je ideolog bošnjačkog režima. Kao takav on preko Halida Genjca i Šefika Džaferovića već odavno djeluje u SDA-u, a Kavazović je, kao njegov student, njemu podređen. Tako da će on svim svojim autoritetom pokušati izgladiti sukob sa Čengićem, jer, zapravo, Neimralija će i biti najveći gubitnik u ovom sukobu.

 

A bivši reis Mustafa ef. Cerić?

LATIĆ: Cerić je sigurno kivan na svog najodanijeg bivšeg muftiju Kavazovića koji mu je šurovao iza leđa sa Čengićem i Neimarlijom. Ali, Cerić je odvano autsajder i malo ko je na tako jeftin način proćerdao svoju harizmu kao on. Nažalost, Cerić i nije vodio tako rigidnu politiku kao što je radi Kavazović pod utjecajem „Socijalističkog stroja“. Cerić je bio, mogu reći, galantan i nikoga nije bihuzurio personalno.

U svojoj posljednjoj kolumni ste, između ostalog, napisali i ovakvu rečenicu, citiram: Ali, zato nemam nikakvih sumnji da u ovakvom ambijentu kad ološ vlada gradom može biti ubijen svako ko se drzne „barnuti“ u njihovo osinje gnijezdo. Ko čini to “osinje gnijezdo” i zašto šuti tzv. intelektualna elita, zašto nije solidarna i zašto je režim nemaran?

LATIĆ: Da je Cerić reis, vjerujte, da bih mu se mogao obratiti i on bi sigurno osudio nasilje nad pojedincima. Međutim, Kavazovića drže u šaci bivša grupa „Ljiljanovaca“, poput Veladžića, Hodžića, Brdara itd., i ne daju prići njegovom kabinetu. Zaista ćemo imati problem sa Kavazovićem jer se ponaša kao provincijalni muftija, a ne kao reis, odnosno prva glava u Bošnjaka.

Zadržimo se još malkice na spomenutoj kolumni, a naslovili ste je: Lakše bih halalio metak ubici nego glas muslimana za vladajući režim! Koga podrazumjevate pod onim “režim” i na koje nivoe vlasti ste mislili? I, da li je Alijin sin zaista ubica, makar i metaforički?

LATIĆ: Imam problem sa pojašnjenjem ovog naslova jer mi je motiviran ubistvom Dženana Memića, mladića sa Ilidže, kojeg zataškavaju pravosudni organi. Tako da ne mogu biti eksplicitan u odgovoru. Ali, nakon što sam ukazao na nešto o čemu cijeli grad bruji, natovario mi se mafijaški ološ na kosti i odašilja prijetnje smrću. Taj ološ kontrolira režim i narod ih zove „čistačima“. O svemu je upoznat i Bakir Izetbegović, pa preme tome odgovoran je za ubistva sarajevskih mladića!

U Mostaru, na nekadašnjem “Veležovom” stadionu pod Bijelim brijegom, Marko Perković Thompson i Dragan Čović će pjevati “serenade” Jadranku Prliću i društvu. Hoće li biti belaja u vrijeme i nakon održavanja tog koncerta, hoće li Mostar i BiH zadobiti još jedan udarac i kako komentirate činjenice da tom ustaškom pjevaču zabranjuju koncerte u jednoj Sloveniji i nekim zemljama u Evropi, a u Bosni ili nema ko da mu zabrani ili i ako ima, nema želju ili moć da to učini?

LATIĆ: Nažalost, Zapadna Hercegovina je njaustaškiji ćošak u regionu! Ta ustaška zmija sikče poput poskoka diljem hercegovačkog kamenjara. Kad-tad ćemo morati „udariti tu zmiju u glavu“ ako mislimo graditi demokratsko društvo u BiH!

I, na samom kraju, kako biste prokomentirali posjetu Trumpa Saudijskoj Arabiji i Izraelu?

LATIĆ: To će rasplamsati sektaški sukob između selefija i ši'ija tako da u nekoj formi „bojne otrove“ te propagande očekujem i među Bošnjacima.

Hvala.

LATIĆ: Hvala Vama!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (896)

 

 

 

 

 

 

 

POD KIŠOBRANOM EVROPSKE UNIJE

Posted: 23. Maja 2017. in Intervjui

„EU je počela kao san nekolicine, a postala nada mnogih!“

Image result for evropska unija

Zaklonjeni krošnjom drveta često ne vidimo šumu. Opsjednuti prolaznim dnevnim događajima gubimo iz vida stvarni svijet u kojem živimo i koji nas okružuje. Već dva desetljeća nakon ratnih strahota i stradanja ne vidimo i ne prepoznajemo našu kuću. EU je naša kuća. Ona se ne može odreći nas, niti se mi možemo odreći nje, bez obzira koliko smo u njoj, da li smo u njenim odajama ili smo pred njenim vratima, da li u njoj prepoznajemo izbjeglički ili topli dom.

Pod kišobranom Evropske unije svoje mjesto trenutno ima 28 evropskih zemalja, sa V.Britanijom koja je napušta. Iako kišobran EU sve manje može zaštiti od nepogoda, osloboditi  straha od olujnog nevremena, sve veći broj, naročito manjih evropskih zemalja, želi pod njim naći sebi sigurnije utočište. Kao poMožda se može podvesti pod onoj narodnoj ”Bolje rana,nego mrtva glava“.

EU je jedinstvena ekonomska i politička unija, u koju je do sada (sa V. Britanijom) uključeno 28 zemalja. Nastala je nakon II Svjetskog rata na pokretima iz 50-tih godina prošlog vijeka kao zajednica 6 zemalja radi potsticanja ekonomske saradnje i u prvo vrijeme djelovala pod imenom Evropska ekonomska zajednica (EEZ). Formiranjem EEZ stvoreno je veliko jedinstveno evropsko tržište, koje je u kasnijim dekadama pored ekonomije obuhvatilo zdravstvo, zaštitu okoliša, klimatske promjene, te politiku vanjskih poslova, sigurnost, pravosuđe, migracije…

Tri glavna stuba EU su tri zajednice: Evropska zajednica za ugalj i čelik, Evropska zajednica za atomsku energiju i Evropska ekonomska zajednica. Glavna oblast na kojoj EU počiva je jedinstveno tržište zasnovano na carinskoj uniji, jedinstvenoj moneti (do sada prihvaćenoj od 18 članica), zajedničkoj poljoprivrednoj politici i politici ribarstva.

Pravna osnova EU su ugovori između njenih članica. Prvi takav ugovor je zaključen u Parizu 1951. kojim je 6 evropskih zemalja (Belgija, Zapadna  Njemačka, Italija, Luksemburg, Francuska, Holandija) formiralo Evropsku zajednicu za ugalj i čelik (koji je istekao), te Rimski ugovor iz 1957, koji još traje i Mastrihtski ugovor iz 1992. koji je (u nastojanju da okupi narode i nacije Evrope) EEZ konstituisao kao uniju pod sadašnjim imenom Evropska unija (EU). Sve ove ugovore treba da zamjeni Ustav EU za koji postoji usaglašen tekst, ali ga trebaju ratificirati sve članice. Kao službeni jezici EU priznata su 24 jezika, a pored Eura priznate su još valute 11 članica. 9. Maj se obilježava kao Dan Evrope.

Građani država članica imaju državljanstvo EU. Državljanstvo EU je dodatak nacionalnom. Svaka osoba koja ima državljanstvo države članice EU ujedno ima državljanstvo EU, koje omogućuje slobodno kretanje u bilo kojoj državi EU, daje pravo biranja i pruža diplomatsku i konzularnu zaštitu.

EU sve značajniji politički i privredni faktor

U EU je zaposleno 40.000 uposlenika iz 28 država, od toga 10.000 Britanaca, za platu od 4.500 do 16.000 Eura. U EU radi 4.107 Belgijanaca,Talijana 2.473, Francuza 2.266, Njemaca 2.000, Britanaca 10.000, Poljaka 1.161… U institucijama EU je uposleno i 500 Hrvata. Najviše zaposlenih je u uredima širom svijeta. To su administratori, asistenti, osoblje za tehničke i administrativne poslove, pripravnici, radnici na održavanju, te stručnjaci u javnom sektoru (u matičnoj zermlji) i stručnjaci EU koji pomažu u raznim područjima.

Evropska unija je trenutno najmoćnija regionalna organizacija u svijetu.  Njen pravni status je i sad predmet rasprava, jer se u cjelini ne može definisati ni kao federacija, ni konfederacija, niti kao internacionalna organizacija. EU je: a) federacija – u monetarnim odnosima, poljoprivredi, trgovini i zaštiti čovjekove sredine, b) konfederacija – u socijalnoj i ekonomskoj politici, zaštiti potrošača i unutarnjoj politici, c) međunarodna organizacija – u spoljnoj politici.

Tokom postojanja EU je postala model za integraciju zemalja i regija. Glavna pokretačka snaga EU je jedinstveno tržište, koje omogućuje slobodno kretanje  roba, usluga, novca i ljudi. Razvijanjem tržišta energije, znanja i kapitala, sa eurom kao jedinstvenom evropskom valutom, uloga i snaga jedinstvenog tržišta postaju sve značajniji.

EU je značajan politički i privredni faktor na svjetskoj sceni. EU je najveća trgovinska sila svijeta. Sa 500 miliona stanovnika veća je od SAD i Rusije zajedno. EU prizvodi četvrtinu svjetske proizvodnje, a sa 20% učestvuje u svjetskom uvozu i izvozu.

U proteklih 60 godina EU je značajno podigla nivo opšteg blagostanja svih članica  i društva u cjelini. Istrajno se zalaže za liberalizaciju tržišta, teži ukloniti trgovinske barijere i u uslovima slobodnog tržišta proširiti saradnju sa drugim zemljama i organizacijama. U zadnjih pola stoljeća sistemom liberalizacije svjetska proizvodnja je povećana 4 puta, svjetska trgovina 17 puta, a prihodi po glavi stanovnika udvostručeni. Prosječne carine su smanjena sa 40%  (1941.g.) na  svega 4%. EU je uspostavila i uspješno razvila mržu bilateralnih sporazuma sa pojedinačnim zemljama i regionima, postala kiljučlni faktor multilaterale trgovine.

EU aktivno pomaže zemljama u razvoju, pruža pomoć ugroženim širom svijeta, bori se protiv siromaštva. Od 70-tih godina prošlog vijeka značajno je doprinjela smanjivanju carinskih tarifa i trgovinskih kvota na uvoz  roba i usluga iz zemalja u razvoju. Radi  održavanje stabilnosti u svijetu EU od 1973.g.  po Mastrihskom sporazumu  uspješno razvija zajedničku saradnju i bezbjedonosnu politiku. Programom EU “Sve sem oružja” EU je omogućila slobodan ulaz roba i usluga iz 49 najslabije razvijenih zemalja. U nekim procesima EU se prepoznaju i apsurdi. EU je ponudila članicama i njihovima građanima otvorene granice, a kad su građani krenuli preko granica počela ih zatvarati.

Političke aktivnosti EU obuhvataju sve od zdravstva i ekonomije, monetarnih odnosa, agrokulture, trgovine, do zaštite životne sredine, inostranih poslova i odbrane. Lisabonskom strategijom iz 2000-te  usvojeni su strateški ciljevi po kojima je EU trebala do 2010-te postati najdinamičnija i najkonkurentnija privreda svijeta. U tom kontestu  1999.g. ustanovljen je  “Pakt za stabilnost” po kojem članice EU ne mogu imati budžetski deficit iznad 3% od BDP, a ustanovljene su mjere upozorenja i sankcije za članice koje deficit povećaju  iznad 3%.

Evropski savjet je juna 2001. usvojio “strategiju održivog razvoja”, poznatoj pod nazivom “Geterborška strategija”, po kojoj održivi razvoj postaje strateški cilj EU. Geterborška strategija je revidiranja 2006. i 2009.godine.

ŠirenjeEvropske unije

Evropska unija (EU) je nadnacioanlna zajednica.  Formirle su je 1951.godine : Belgija, Zapadna  Njemačka, Italija, Luksemburg, Francuska i Holandija, a nakon  više godina priključuju joj se: 1973. Danska, Irska, Ujedinjeno kraljevstvo – V. Britanija, 1981. Grčka, 1986. Portugal i Španija, 1995. Austrija, Finska, Švedska, 2004. Estonija, Kipar, Letonija, Litvanija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka, Slovenija i Češka, 2007. Bugarska, Rumunija , a 2013. Hrvatska.  Norveška, Švajcarska i Lihtenštajn sa EU imaju specijalne veze, ali nisu ušle u EU. EU su napustili Island i V. Britanija.

Balkan ostaje prioritet uprocesu daljeg širenja EU, koja se snažno angažuje da kandidatima pomogne u pristupnom procesu. Kandidati za članstvo u EU su: Makedonija, Turska, Albanija, Crna Gora i Srbija, a potencijalni kandidati su Bosna i Hercegovina i Kosovo. Postoji nada da će BiH status kandidata dobiti do kraja ove godine.

Kriterijma iz Kopenhagena, postavljenim 1973.godine, određeni su uslovi  za članstvo u EU: politički – stabilnost institucija, vladavina i poštivanje prava manjina, ekonomski – postojanje djelotvorne tržišne privrede i sposobnost njenih nosilaca, pravni – usvajanje pravnih tekovina EU.

Status kandidata ima država koja je zatražila punopravno članstvo u EU, a kojoj je na osnovu pozitivnog mišljenja Evropske komisije i Evropskog savjeta takav status odobren. Kada ispuni kriterije, zaključi pregovore o članstvu i potpiše ugovor o pristupanju, država kandidat stiče pristupni status. Pristupnu strategiju EU za pomoć državama kandidatima čine: Sporazum o pridruživanju, Pristupno partnerstvo i nacionalni program pravnog nasljeđa EU i Programi pristupne pomoći. Turska već 54 godine traži članstvo u EU. Svoje negodovanje zbog toga turski predsjednik Erdogan izrazio je riječima „EU primorava Tursku da „kleči“  pred njom, kako bi postala njena članica.“

U EU već 60 godina vladaju mir i stabilnost, uz konstantno poboljšanje životnog standarda. Ukidanjem graničnih kontrola  ljudi mogu slobodnije živjeti, raditi i putovati unutar i van granica EU. Za promociju mira, unapređenje demokratije i zaštitu ljudskih prava Evropskoj uniji je 2012. godine dodjeljena Nobelova nagrada za mir.

60 godina postojanja EU

U martu 2017. EU je u Rimu obilježila je 60- godišnjicu postojanja i 60 godina od potpisivanja Rimskog sporazuma. Tom prigodom je konstatatovano da je EU izgrađena kao “jedinstvena unija sa zajedničkim institucijama, kao zajednica mira, slobode, demokratije, ljudskih prava, vladavine zakona i kao velika privredna sila sa zavidnim nivoima socijalnme zaštite i blagostanja“. Na samitu održanom tom prigodom lideri lideri članica potpisali su Rimsku deklaraciju kojom je EU uvela  “princip u više brzina“ koji omogućuje zemljama koje idu brže da idu dalje dok druge ostaju na marginama”, ali zajedno nastavljaju kretanje u istom pravcu.

Jedan od glavnih ciljeva EU je ostvarivanje i zaštita ljudskih prava unutar unije i u svijetu. Ova prava su ustanovljena Lisabonskim ugovorom iz 2009.g. i Poveljom o osnovnim pravima EU.

Aktuelna pitanja EU su: proširenje EU na jug i istok, odnosi sa SAD, revizija pravila Pakta za stabilnost, emigrantska kriza (do nedavno) i ratifikacija Ustava EU od strane država članica. Predsjednici i premijeri država članica EU 29.10.2004. godine donijeli su prvi Ustav EU, koji je trebalo da ratificiraju sve članice, ali su ga odbacili glasači Francuske i Holandije, radi čega je privremeno suspendiran.

Institucije i tijela EU

Evorpska unija je zasnovana na načelima predstavničke demokratije i vladavini prava, a  ozakonjena ugovorom između država članica. Evropski parlament predstavlja građane na razini EU, a države članice imaju svoje predstavnike u Evropskom vijeću, Vijeću EU i drugim tijelima. Predsjedavanje EU odvija se po načelu rotacije, a biće zamjenjeno stalnim predsjedništvom.

Institucije EU su: Evropski parlament u Briselu, Luksemburgu i Strasburgu (Francuska), Vijeće EU (Brisel), Savjet (ministara) EU, Evropska služba za spoljne poslove (EEAS), Sud EU (Luksemburg), Revizorski sud (Luksemburg), Evropski gospodarski i socijalni odbor (Brisel), Odbor regija (Brisel), Evropski ombudsmen (Strasburg), Evropski nadzornik za zaštitu ličnih podataka (Brisel), Evropska komisija ( Brisel), itd.

Brisel je  glavni grad i domaćin plenuma i sastanaka. Strasbur je sjedište Evropskog parlamenta i domaćin plenarnih zasjedanja. U Luksemburgu je sjedište Sekretarijata Evropskog parlamenta i Evropskog suda pravde, a u Frankfurtu je Evropska centralna banka…

Evropski parlament  je predstavničko tijelo za više od 500 miliona stanovnika EU. Postoji od 1979.g. Sjedište Evropskog parlamenta je u Strasburu. Parlament čini 751  poslanik, koje biraju državljani EU na direktnim izborima, svakih 5 godina. Svaka država članica ima određeni broj poslanika.Parlament i Savjet EU zajedno usvajaju zakone iz svih oblasti, uključujući i Budžet EU. Predsjednika i potpredsjednika Parlamenta biraju poslanici svake 2,5 godine.Odluke se donose kvalifikovanom većinom .

Savjet EU ili Savjet ministara ima 28 članova. Čine ga ministri država članica.  Sjedište Savjeta EU je u Briselu. Ima zakonodavnu i izvršnu funkciju po pitanju zajedničke spoljne i bezbjedonosne politike.

Evropski savjet je političko voćstvo EU.  Oformit je 1986. godine, a čine ga predstavnici država članica – predsjednici država ili šefovi vlada. Pomažu im i ministri inostranih poslova država.  Raspravlja o razvojnoj politici EU. Rješava političke krize i neslaganja, te sporove između država članica i institucija EU. Predsjednik Evropskog savjeta je Donald Tusk. Pored Evropskog savjeta postoji Savjet Ervrope, kao međunarodna organizacija nezavisna od EU.

Evropska komisija  je temeljna i najveća institucija EU sa sjedištem u Briselu i dijelom u Luksemburgu. Komisija je izvršno tijelo odgovorno za upravljanje i zakonske inicijative. Zastupa i predstavlja EU i upravlja budžetom EU. Evropska komisija je odgovorna Evropskom parlamentu. Svoja  predstavništva ima  u svim državama članicama, a delegacije u nekim drugim državama. Komisiju čine komesari iz 28 zemalja EU. Komisija ima predsjednika i 5 potpredsjednika. Predsjednik Evropske komisije je Žan Klod Junker. Predsjednika i članove komisije predlaže Evropski savjet, a odobrava Evropski parlament. Njihov mandat je 5 godina.

Evroposki sud za ljudska prava osnovan je 1959. godine, sa sjedištem u Strasbugu. Sud ima 48 sudija, koliko je i potpisnika konvencije. Sud razmatra pritužbe građana na povredu prava po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.

Za sprovođenje politike EU je formirala različite agencije, tijela, savjetodavna tijela i odbore, kao što su:

Integracije koje su strukturalnim razvojem dovele do trenutnog stanja u EU:

Briselski sporazum (1948, izmjenjen 1954/1955), Pariški ugovor (1951-1952), Rimski ugovori (1957/1958), Ugovori o EZ (1965,1967), Zaključci Evropskog savjeta (1975), Šengenski sporazum (1985-1995), Jedinstveni evropski akt (1986/1987), Mastrihtski ugovor (1992/1993), Amsterdanski ugovor (1997-1999), Ugovor iz  Nice (2001-2003), Lisabonski ugovor (2007-2009) …

Rimskim ugovorima, zaključenim marta 1957. u Rimu, osnovana su Evropska ekonomska zajednica (EEZ), Evropska zajednica za atomsku energiju (EURATOM) i  Carinska unija.

Mastrihskim ugovorom, zaključenim februara 1992.g, EU djeluje pod imenom EU.

                         

Šengenski sporazum sklopljen je juna 1985. između Belgije, Francuske, Luksemburga, Njemačke i Holandije o ukidanju graničnih kontrola i slobodi kretanja na području EU, po kojem je državljanima članica EU omogućeno da se  bez granične kontrole ličnih dokumenata (pasoš, LK) mogu kretati prostorima EU. Zbog procedure u ujedinjenju Njemačke, sporazum je stupio na snagu 10 godina kasnije, avgusta 1995.g. Amsterdamskim sporazumom iz 1999. Schengenski sporazum je uključen u zakonodavstvo EU, a prihvatile su ga 24 evropske zemlje i 4 zemlje EFTA.

Amsterdamski ugovor reguliše rad Evropskog parlamenta. Potpisali su ga ministri spoljnih poslova drežava 1977, a primjenjuje se od 1999.godine.

Finansijska tijela EU:

Evropska centralna banka koja  zajedno sa nacionalnim bankama čini Evropski sitem centralnih banaka.  Evropska centralna banka vodi monetarnu politiku EU i brine za stabilnost Eura. Formirana je 1. Januara 1999. godine sa sjedištem u Frankfurtu.

Evropska investiciona banka  osnovana je 1958.godine sa sjedištem u Luksemburgu. U nju je uključeno 120 država širom svijeta.

Evropski finansijski sud  ima 28 članova.

Agencije EU:

Agencije EU su neovisni pravni subjekti formirani sa jasno određenim ciljevima i zadacima. Neke su formirane 70-tih, neke 90-tih prošlog,  a neke od 2000-te godine novog vijeka. Neke su za vanjsku i siguronosnu politiku ( EDA, EUISS… ), neke za policijsku i pravosudnu saradnju u krivičnim stvarima ( Cepol, Eurojust, Europol….). Od 2000-te godine su formirane izvršne agencije za obrazovanje, audiovizuelnu politiku i kulturu (EACEA- Evropsklo istraživačko vijeće, ERC- za konkurentnost i inovacije, GACI-za zdravlje i potrošače…), itd.

Europol  je služba evropske policije za prvenciju i suzbijanje terorizma, trgovinu drogom, ilegalne imigracije, trgovinu ljudima i ukradenim vozilima.  Djeluje od 1.jula 1999.godine, a sjedište mu je u Hagu.

Sud Evropskih zajednica tumači odredbe osnivačkih ugovora EU.

Eurojust  je tijelo EU zaduženo za saradnju pravosuđa. Djeluje od februara 2002.godine.

Evropski građanski pravobranitelj (Ombdusaman) istražuje i razmatra optužbe građana EU na nepravilan rad ustanova EU. U njegovoj nadležnosti nisu pritužbe na račun nacionalnih, regionalnih i lokalnih vlasti, koji se mogu obratiti samo građanskom pravobranitelju.

Taiex je osnovan 1995. radi usklađivanja zakonodavstava i pomoći u tome.

EMU je ekonomska i monetarna unija. Ima za cilj usklađivanje ekonomske i monetarne politike. Formirana je u 3 faze : 1990-1993, 1994-1998, 1999 – do danas.

Evropska banka za obnovu i razvoj   osnovana je 1991.g.  sa sjedištem u Londonu. Banka je  vlasništvo 60 država, a u nju je uključeno 28 država Evrope i Azije.

Strukturalni fondovi imaju za cilj smanjenje jaza između bogatijih i siromašnijih regija EU (Potsticaji). U njih se izdvaja 1/3 sredstava EU.

Eurozona je naziv za skup država koje su napustile svoju nacionalnu valutu i prihvatile  Euro.

EFTA  je Evropska asocijacija slobodne trgovine sa 28 država. Nastala je 1960.

Sporazum o slobodnoj trgovini se koristi za ukidanje  ili smanjivanje carine na neke proizvode i usluge i za necarinske barijere između dviju država.

Carinska unija je stvorena 1957. godine i bila je glavno uporište pri osnivanju EU, sa kojom se sporazumno ukidaju carine između država.

Carine 2007 je program za olakšavanje trgovine od 2003 do 2007.godine.

CEFTA  je Sporazum o osnivanju zone slobodne trgovine, koji su 1992. potpisale  Čehoslovačka, Mađarska Poljska, 1966. Slovenija, 1997. Rumunija, itd.

Eknomski i socijalni komitet je savjetodavno tijelo EU sa 28 država  i 317 članova.

Eurostat  je statistička služba EU.

LIFE su instrumenti EU za zaštitu čovjekove okoline.

Agenda programskih  aktivnosti  EU

Agenda je program aktivnosti za razvoj EU. Sastavni dio agende su Bijela knjiga, koja sadrži prijedloge budućih aktivnosti i Zelena koja sadrži savjetovanja o određnim pitanjima. Neke od tih programskih aktivnosti su:

Bolonjski proces je počeo 19.6.1999.g,  kada je 29 evropskih zemalja potpisalo Deklaraciju o visokom obrazovanju.

Erazmus  je program visokog obrazovanja uveden 1987.g. Uključuje 32 zemlje.

Eureka je program međunarodne saradnje preduzeća i univerziteta od 1985.g.

Youth je program za obrazovanje i kulturu mladih (od 15 do 25 godina)

COST je Sporazum o naučno-tehničkom istraživanju iz 1971.godine.

Culture 2000  je sporazum o kulturi.

IPA je instrument za pretpristupnu pomoć (tehničko-finansijska podrška)  zemljama jugoistočne Evrope u prcesu eurointegracija. Od 2008 do 2011. Srbiji  je odobrena bespovratnu pomoć 1 miljardu Eura, a  aprila 2008.  već je dobila 165 miliona  kao prvu ratu namjenjenu za 36 projekata.

Cards  je Program tehničko-finansijske pomoći  EU državama Jugoistočne Evrope, od 2000-te godiine.  

Sapara je poseban pristupni program za poljoprivredni i seoski razvoj.

INTERREG je inicijativa za privrednu i socijalnu integraciju.

Budžet EU

EU je u 2013.g. usvojila dugoročni budžet  od 2014. do 2020-te godine u visini od 960 miljardi eura. Najviše se budžetskih sredstava troši za poljoprivr edu (40%), regionalni razvoj 35% do 40%,  a preostala sredstva se raspoređuju za administraciju, obrazovanje, kulturu, sigurnost zemalja i očuvanje okoliša.

U 2016. g. budžet EU iznosio je 155 miljardi Eura. Budžet EU za 2017.godinu iznosi 158 miljardi (obaveze), od čega su 134 miljarde za plaćanja. U 2017.g. najviše budžetskih sredstava utrošiće se za  “pametni i inkluzivni rast“  i za „održivi rast“. Administracija košta oko 6%, koliko i globana Evropa. Nešto više  nego godinu ranije potrošiće se za migracije i bezbjednost.

Izlazak V.Britanija iz EU

Nije tajna da je EU skupa visokopozicionirana birokratizirana tvorevina, po nekima sve manje izazovna i popularna za one koji su u njoj, ali i za one koji joj teže, u nedostatku boljih alternativa. EU nudi niz pozitivnih vrijednosti, ali u sebi nosi i ograničenja  koja mogu ozbiljno smetati, naročito malim zemljama kao što je BiH.

Izlaz V. Britanije iz EU kazuje mnogo više nego se da pretpostaviti. Britanija je i u EU bila odvojena i imala svoj status. Sama je regulisala poreze, odbranu i nije uvela Euro. Po nekim mišljenjima to je ozbiljno upozorenje, šamar i pobuna protiv okoštale, preživljene, skupe  i duboko birokritizirane strukture EU. Izlaskom iz EU 10.000 Britanaca koji su bili zaposleni u institucijama EU gubi posao, a 2 miliona Britanaca koji su živjeli u zemljama EU gubi određene privilegije, naročito penzioneri.

Strategija EU do 2020-te

EU je 2010-te godine pokrenula  razvojnu “Strategiju Evropa 2020”  kao viziju evropske socijalne tržišne ekonomije za 21. vijek. Kao prioriteti strategije postavljeni su: 1. pametan rast (razvoj ekonomije zasnovane na znanju i inovacijama),  2. održivi razvoj (stvaranje konkurentne ekonomije koja efikasno koristi resurse i vodi računa o okolišu)  3. inkluzivni rast (poticanje ekonomije na veće zapošljavanje koja ostvaruje ekonomsku, društvenu i teritorijalnu koheziju).

Ciljevi ove strategije su: U oblasti zapošljavanja sa 69% povećati zaposlenost stanovništva starosne dobi  između 20 i 64 godine na 75%,  3% BDP EU investirati u istraživanje i razvoj (više poslova, veća produktivnost), ispuniti klimatsko-energetske ciljeve – smanjiti emisiju štetnih gasova za 20%, povećati udio obnovljive energije za 20% i za 20% povečati energetsku efikasnost. U oblasti obrazovanja postići da najmanje 40% generacija stekne tercijalni stepen obrazovanja, a sa 15% smanjiti na 10% broj osoba koje ranije napuštaju školovanje.  Broj siromašnih smanjiti za 20 miliona, s tim što svaka članica EU treba smanjiti za 25% broj osoba koje žive ispod linije siromaštva.

Pokretačka snaga i zakonodavna osnova ove razvojne strategije EU je Evropski parlament. Evropsko vijeće je nosilac, a Evropska komisija prati napredak. Ovaj partnerski pristup se proteže na odbore EU, nacionalne parlamente, nacionalne, regionalne i lokalne vlasti, na druge učesnike i civilno društvo.

EU pred velikim izazovima

EU je danas suočena sa velikim izazovima, kako na nivou unije tako i na globalnom nivou, koji se ispoljavaju kao regionalni sukobi, terorizam, protekcionizam, rastuće migracije stanovništva ili kao socijalni nemiri i ekonomske nejednakosti.

Politička nestabilnost i krizne situacije, koje se sve učestalije javljuju širom svijeta, a u različitoj formi nisu rijetke ni u Evropi, izazivaju napetosti i potrese i u EU, pa se ponekad postavlja i pitanje od ranjivosti EU do  njenog daljeg opstanka. Na broja pitanja te vrste, koja se često postavljaju, nije jednostavno dati argumentovan  i uvjerljiv odgovor. Najčešća od tih pitanja su : Koja je svrha EU? Koja su dostignuća EU? Šta je do sada ostvarila? Kako EU funkcionira i može li tako dalje opstati? Koji su joj dalji izazovi? Može li se EU uspješno nositi s drugima u uslovima globalizacije? Koja je uloga EU u daljoj budućnosti? Da li će se i pod kojim uslovima  nastaviti proširenje EU ? Kakva je sudbina Eura? A mnoga od ovih i sličnih pitanja žuljaju sve one zemlje koje  su na putu priključenja uniji.

A tu su i druga pitanja  koja traže odgovre su: Koju korist imaju i koju će imati građani od EU ? Koje  i kakve  su mjere za potsticanje zapošljavanja, rasta i ulaganja?Šta se želi postići novostvrenim Evropskim snagama  solidarnosti? Kakav je napredak ostvaren u pogledu migracija, itd.

U EU su svjesni činjenice da Rusija želi oslabiti osnovu djelovanja EU sa SAD prema BiH, Makedoniji, Srbiji, C.Gori i Kosovu, dijelom i Albaniji. Uz to, u EU je još prisutan strah od prenošenja  regionalnih sukoba i rastućih nacionalizama iz jugoistoka Evrope na prostore EU. Nije li i to razlog što Visoka predstavnica EU Federika Moderini za sutra 24.5. 2017. poziva na zajedničku večeru premijere zemalja Zapadnog Balkana, na kojoj će se voditi razgovori o situaciji u svijetu i novim koracima EU.

U EU su odlučni da se suoče sa svim izazovima i da uniju sačuvaju i učine još bezbjednijom, perspektivnijom, konkurentnijom, prosperitetnijom, odr živom i socijalno odgovornijom, kako na nivou unije tako i na globalnoj sceni.

U Burlingtonu, 23. Maja 2017

Zijad Bećirević


Povod da se stranica uspostavi je bio porast neoustaštva u Hrvatskoj. Padom komunizma se počelo zaboravljati da su Jasenovac ali i ostala stratišta puni kosti nevinih ljudi….Stranica nosi ovakav naziv radi 20.101 djeteta mlađeg od 14 godina kao i svih drugih žrtava Jasenovca. Nosi ga i radi svih ostalih znanih i neznanih stratišta. Nosi ga i radi žrtava Ahmića. Radi obitelji Zec. Radi svih nevinih žrtava koje su ubili zločinci i osramotili moj narod i mene. Žalim radi svih žrtava ali najviše one koji su pobijeni u ime mog naroda…..Ta ploča nema što raditi u Jasenovcu. To je pljuvanje na žrtve. To bi bilo isto kao da netko izvjesi zastavu Herceg Bosne u Ahmićima. Ili zastavu sa kukastim križem u Kragujevcu…… Tompson je ikona vladajućeg režima u Hrvatskoj….. U Ustavu stoji da je Hrvatska nasljednik antifašističke Hrvatske nastale odlukama ZAVNOH-a. A vlast se ponaša kao da je nasljednica kvinsliske NDH. Zbog ignoriranja proslave Dana pobjede nad fašizmom sprema se izbacivanje RH iz Antifašističke Lige Europe. Mada izbacivanje neće smetati vlasti i njihovim biračima…..Katolička Crkva i većina klera su nositelji revizije i pojave neoustaštva. Ne može jedan biskup dočekivati osuđenog ratnog zločinca i izjednačavati ga sa Kristom….. Herceg Bosna je jalov pokušaj grabeži teritorija susjedne države. HDZ se igra sa vatrom, htjeli bi tuđe, a Hrvatsku su opljačkali. Potpiruju vatru samo zato da ostanu na vlasti. BH katolici su njihova glasačka mašinerija. Zato podgrijavaju iako su  iako su svjesni da neće dobiti treći entitet. A vodstvo Herceg Bosne će najvjerojatnije biti osuđeno…..

Neofašizam u susjednoj nam Hrvatskoj te u zapadnoj Hercegovini naprosto je u ekspanziji. Ko god drži do svog moralnog i etičkog koda i kome antifašizam teče krvnim žilama, ne može ostati ravnodušan na najveće zlo prošloga stoljeća koje se reinkarniralo u dijelu BiH te u susjedstvu i komšiluku. Da, u mojim venema Vrbas teče, ali i antifašizam. Tražim uporno, gotovo svakodnevno,  časne ljude iz Hrvatske i Srbije koji se na praktičan način bore protiv neofašizma u njihovim zemljama.  I, nalazim ih, ali nikada ih nije dosta, pogotovo ne previše. Jer, nažalost, daleko je više onih na suprotnoj strani koji javno djeluju. Danas sam našao jednog časnog Hrvata – antifašistu iz Hrvatske, čija promišljanja i djelovanja treba čuti.
Od kada djeluje vaša stranica i šta su bili neposredni povodi da se ista uspostavi?
Stranica djeluje od 2014. Povod da se stranica uspostavi je bio porast neoustaštva u Hrvatskoj. Padom komunizma se počelo zaboravljati da su Jasenovac ali i ostala stratišta puni kosti nevinih ljudi. Koji su ubijani zbog načina kako se mole Bogu ili ne mole. Zbog drugačijeg imena.
U nazivu stranice je prva riječ “počast”. Da li se sadržaj vašeg djelovanja svodi samo na taj pojam ili koristite i druge oblike borbe protiv naslijeđa endehazije, odnosno neoustaštva u Hrvatskoj?
Stranica nosi ovakav naziv radi 20.101 djeteta mlađeg od 14 godina kao i svih drugih žrtava Jasenovca. Nosi ga i radi svih ostalih znanih i neznanih stratišta. Nosi ga i radi žrtava Ahmića. Radi obitelji Zec. Radi svih nevinih žrtava koje su ubili zločinci i osramotili moj narod i mene. Žalim radi svih žrtava ali najviše one koji su pobijeni u ime mog naroda.
Koliko je neofašizam danas zahvatio hrvatsko društvo i institucije vlasti?
 
Neofašizam je danas, na žalost, u velikoj mjeri zahvatio hrvatsku vlast i narod. Ne može uzor biti netko tko pjeva pjesme kojima veliča Jasenovac. Danas je bitan nacionalni mit Bleiburg a zaboravlja se ono što je prethodilo Bleiburgu.
 
U Jasenovcu je i ploča sa ustaškim pozdravom. kako u istom mjestu mogu postojati i takva ploča i kameni cvijet? Zar jedno drugo ne isključuje?
 
Jedno drugo itekako isključuje. Ta ploča nema što raditi u Jasenovcu. To je pljuvanje na žrtve. To bi bilo isto kao da netko izvjesi zastavu Herceg Bosne u Ahmićima. Ili zastavu sa kukastim križem u Kragujevcu.
 
 Da li je Marko Perković Thompson ikona vladajućeg režima u Hrvatskoj?
Thompson je ikona vladajućeg režima u Hrvatskoj. Ali na žalost i običnog naroda. To se vidi po tome gdje se njegove “pjesme” puštaju i slušaju. Osobno nikada ga nisam slušao niti ću ga slušati. Kao ni bilo koga drugoga tko je pjevao fašističke pjesme.
 
Ko su sve vaši suborci u antifašističkoj borbi u vašoj domovini?
 
Naši suborci su svi koji se protive neofašizmu. Jer nije antifašist netko tko diskriminira, omalovažava, revitalizira žrtve. Nije ni onaj tko tuče i diskriminira LGBT zajednicu.
Koliko taj neofašizam, kojeg, ne samo da ne osuđuju, nego ponekad javno i demonstriraju Premijer i Predsjednica Republike, šteti ugledu Hrvatske u Evropi i svijetu?
 
 Šteti jako. U Ustavu stoji da je Hrvatska nasljednik antifašističke Hrvatske nastale odlukama ZAVNOH-a. A vlast se ponaša kao da je nasljednica kvinsliske NDH. Zbog ignoriranja proslave Dana pobjede nad fašizmom sprema se izbacivanje RH iz Antifašističke Lige Europe. Mada izbacivanje neće smetati vlasti i njihovim biračima.
Kako se prema čak i institucionalnim pokušajima revizije povijesti, posebno one iz Drugog svjetskog rata, odnosi akademska zajednica u Hrvatskoj, naročito povjesničari?
Danas akademska zajednica u velikoj mjeri podupire reviziju povijesti. Ono malo intelektualaca koji se protive revizionizmu je margilizirano od medija i od vlasti.
A kako vidite ulogu Katoličke crkve naspram revizije novije povijesti i pojavama neoustaštva, općenito?
Katolička Crkva i većina klera su nositelji revizije i pojave neoustaštva. Ne može jedan biskup dočekivati osuđenog ratnog zločinca i izjednačavati ga sa Kristom. Studentski kapelan Stojić aktiviste koji su se protivili hodu za život naziva šakom jada. A uloga crkve se najbolje vidi po tome što u Jasenovcu nema biskupa na komemoraciji. Ali redovno oplakuju kvislinge na Bleiburgu.
 Na kraju, koliko ovakav HDZ utječe na situaciju u susjednoj BiH, naročito na javno proklamirane zahtjeve HDZ BiH za reuspostavu HR Herceg Bosne, čijim se tvorcima, kao što znamo, sudi u Hagu?
Herceg Bosna je jalov pokušaj grabeži teritorija susjedne države. HDZ se igra sa vatrom, htjeli bi tuđe, a Hrvatsku su opljačkali. Potpiruju vatru samo zato da ostanu na vlasti. BH katolici su njihova glasačka mašinerija. Zato podgrijavaju iako su  iako su svjesni da neće dobiti treći entitet. A vodstvo Herceg Bosne će najvjerojatnije biti osuđeno.
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (895)

Sumrak nad Mostarom

Posted: 23. Maja 2017. in Intervjui

C:\Users\User\Desktop\MOSLOG.jpg

Nije nam više naš Mostar, u svijetlu suncem obasjan, u mirisu behara i međusobnoj ljubavi, niti nam je miran i spokojan, kako nam ga je doživio, poštovani i dragi naš Nobelovac, Ivo Andrić . Prisjetimo se često, njegovih divnih i dirljivih osjećanja, kojima je  nadahnjivao svaki  boravak u ovome gradu.

Ivo Andrić: Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutru, nego…

http://www.haber.ba/wp-content/uploads/2015/10/Mostar1.jpg

Podsjećamo na jedan citat: Ivo Andrić o Mostaru:

„ Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutru, nego svjetlost. To znam iz iskustva. Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar.
Uvijek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlaštenim gradom i što prožima sve u njemu, neka naročita svjetlost, izuzetna po jačini i kakvoći. Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u čovjeka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad.
Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u osmijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladića i djevojaka u predvečernjoj šetnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u čaši mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje. Po njoj Neretva naša najsvjetlija rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku velčinu. Ona žari iz priča o borbi mostarskih ljudi za današnju slobodu i sija iz današnjih napora, za napredak u svim pravcima. Po toj svjetlosti se najbolje sjećam Mostara.

Kao da si nam bio i najbolji prorok za ova nastala vremena i događaje koji su nam se dešavali u našem Mostaru, doveli su nas do beznađa i ostavili nas na stanici čekanja, čega ili koga, ni dragi nam Bog/ Allah ne mogu pomoći.“/ završen citat /.

Ivo Andrić: Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim

„ Da ne bi morali da vas sami ubijaju, zarazili su vas tim čekanjem koje vas održava u životu i polagano ubija.

I tako, prihvativši prećutno uslove života koje vam vaš neprijatelj postavlja, živite kako on hoće; upravo, i ne živite nego strpljivo čekate, sve dok se sav vaš život, zajedno sa svim onim što ste očekivali, ne pretvori u strpljenje i beskrajno čekanje, što znači da ste prihvatili rajinski način života, a to je isto što i put dobrovoljne propasti za sebe i svoje potomstvo.

Da ne bi morali da vas sami ubijaju, zarazili su vas tim čekanjem koje vas održava u životu i polagano ubija.  Uvenućete i nestati kao što su uvenuli i nestali toliki preci i narodi u Osmanskom Carstvu, pre vas na isti ili sličan način.

Nisu ni primetili da su sa puta istinskog života neosetno prebačeni na mrtvi kolosek čekanja bez kraja i cilja. Ne osećaju to svoje čekanje kao teret ni kao poniženje, jer su se i sami pretvorili u čekanje.

Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagija, jer se, sa mnogo sreće i veštine, iz zatvora može pobeći i okova se može čovek osloboditi, ali te obmane(!) – nikad ni doveka.

Sve što jeste i što znate, umete i možete, stavljeno je u službu toga čekanja bez kraja i bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Jednima vek prođe u mučnom i uzaludnom čekanju, a drugi dobiju i bez najmanjeg čekanja sve što žele i čemu se nadaju./ završen citat /.

Dakle, sudionici smo i svjedoci obmana i laži u iščekivanju, da nam dozvole izbore u našem gradu, kako bi usposstavili sosptveno Gradsko vijeće, domaću vlast po mjeri i želji svih njegovih građana i naroda. Da budemo i konačno ravnopravni građani, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost, kako bi mogli uživati u svim društvenim blagodatima, za ,koje bi se i pojedinačno i kolektivno izborili i stvarali, svojim znanjem i radnim umijećem.

Zašto bi nas od Dejtona, na ovamo, držali na čekanju u nacionalističkim torovima, poput stada ovaca, da nas sole i na kapaljku dodjeljuju nam kapi vode. Za to vrijeme, naši čobani, feudalci i hadžije, bili oni „ čistokrvni „ samozvani ekskluzivni predstavnici svoga roda ili nametnuti  vladari svojih ideoloških mentora, u viđenom  scenariju realizacije, agresorskih  nakana.

U sumraku nad Mostarom, iz nedavnih događaja iz prošlosti, ostali su nam na djelu recidivi zacrtanih ideoloških zabluda, sa čistim okusom neofašističkih i nacionalističkih elemenata i politika, koji i dalje nastoje dokrajčiti svoja nedjela, u svim vidovima i oblicima, u svim domenima društvenog života i funkcionisanja i grada, sa odgovarajućim strukturama vlasti, sve bez volje i želje većine njegovih građana.

„ De facto“ , i zapadni hrvatski i bošnjački istočni dijelovi Mostara, po načinu djelovanja, međusobnog dogovaranja i činjenim postupcima, dvije vodeće nacionalno- nacionalističke stranke SDA i HDZ-a, nastoji se, daleko od javnosti i „ de jure“ konačno promovisati u sospstvene torove, za svoju Herceg Bosnu ili za“  fildžan“ državicu, kako bi se i totalno rasturila, jedina nam domovina Bosna i Hercegovina.

U ovoj cjelovitoj igri, već dobro poznatoj i pticama na granama, mostarski Srbi su apsolutno isključeni faktor, okrenuti već ustrojenoj i nametnutoj „ dodikovštini „ na ovim prostorima, niko ih ništa niti pita u ovoj Federaciji i posebno u gradu Mostaru. Zajedničkim savezom i bratskim odnosima i djelovanjem, jarana i prijatelja guslara iz Laktaša i orguljaša iz mostarskih Bara,  daju svoj puni doprinos ubrzanom rastakanju  ove nam domovine, a grad Mostar će riješiti, prema nastojanjima i željama shodno scenariju njihovog „ oca nacije“ , kao od vajkada strateški interes, bilo banovine u NDH ili ovdašnje Herceg Bosne, sa dokazanim akterima, iz udruženog cjelovitog zločinačkog poduhvata, već viđenog i doživljenog na ovim prostorima. Sadašnje prilike, sa očiglednim neofašističkim elementima i obilježijima, radi podsjećannnja na pripadnost i vladanje ovih, čiji je interes i nakana vladanja, tako očita i javno ispoljena.

C:\Users\User\Desktop\UZP.jpg

Opljačkali su i prisvojili državne firme i ostala materijalna dobra i resurse, kao njihov strateški interes, te im predstoji da samo jednog dana ozvaniče i svoju agresorsku tvorevinu, tzv . Herceg Bosnu.

Svakako, u svim ovim događanjima, niti jednoga trenutka se ne može amnestirati i međunarodna zajednica, koja je u kontinuitetu nagonila vodu na mlin stranke HDZ-a i njihove „ čistokrvne „ elite,  tapšajući ih po ramenima i dajući im podršku i potporu, za sva njihova nedjela u ovome gradu i za ovaj grad.

Niti Crkva i njeni vjerski vjerodostojnici, uz izuzetak pojedinaca, ne može se pohvaliti sa svojom razumnom podrškom ovakvim i ovim, njihovim predstavnicima u vlasti i njihovim neskrivenim naporima, ustoličenja i grada Mostara u „ stolni grad „, kao i u vaskrsnuće njihove Herceg Bosne.

Međutim, kako ko mislio ili doprinosio ovome haosu, u gradu „ slučaja „ a istinski je takav, u našem Mostaru,nad njim se već poodavno nadvirio sumrak, a mi, njeni građani i narodi, ostajemo do daljeg u ovoj tamnoj čekaonici iščekivanja, koga ili čega, opet treba Boga i Allaha moliti.

Jedini, sveti otac Papa Franjo, šalje pravu i istinsku poruku svojim sunarodnjacima, posebno ovim koji ga dočekuju u Sarajevu ili Vatikanu, uz cjelivanje njegove ruke, zašto nisu zaslužni.

 

Poštovani i dragi moji Mostarci, bez našeg novog Nobelovca, uzoritih vjerodostojnika, sa Papom i Reisom, teško ćemo pronaći osvjetljeni put za naš izlazak iz  čekaonice  sumraka.

Gospođo Grabar-Kitarović!

Ovo je već ne znam ni ja koje po redu javno obraćanje Vama, predsjednici susjedne nam Hrvatske. Ne bih ni ranije a ni sada da niste dali snažne povode za to. A oni ranije, kao i ovaj sada, jesu bili Vaše drsko miješanje u unutarnje stvari moje domovine Bosne i Hercegovine, odnosno atakitranje na njen suverenitet i teritorijalni integritet. Ma kako da je BiH sklepana u Dejtonu i ma šta Vi i oni oko Vas iz hrvatskoga državnog vrha, posebno iz Vama bliskog HDZ-a, mislili o njoj, Bosna i Hercegovina je i de facto i de iure suverena i nezavisna država i niko nema pravo da nasrće na nju. A Vi nasrćete, naprosto u ciklusima i u kontinuitetu. Posljednji nasrtaj ste izvršili prije dva dana u francuskom gradu Lurdu, u povodu Međunarodnog vojnog hodočašća. Ne treba biti previse pismen pa ne zaključiti da pjesmom u kojoj veličate i prizivate fašističku tvorevinu Herceg-Bosnu, zapravo prizivate raspad moje domovine Bosne i Hercegovine, budući da ta dva pojma (Herceg-Bosna i Bosna i Hercegovina, čak i Dejtonska) jedan drugoga isključuju.

Gospođo Grabar-Kitarović!

Marko Perković Tompson je proustaški pjevač, odnosno njegova ideologija koju upražnjava u svojoj muzici je nedvojbeno neonacistička i to su potvrdile i neke države-članice poput vas EU, zabranivši mu nastupe u njima. Vaša posljednja predsjednička intervencija prema Republici Sloveniji koja mu je zabranila koncert a koju ste obrazložili tezom da “muzika spaja ljude” je zapravo morbidna, s obzirom da taj neonacist svojim pjesmama priziva nove krvave sukobe u BiH gdje bi se po Vašoj teoriji spajali masovne ubice i njihove žrtve. Nemoguće čak i teoretski! Taj isti neonacist Tompson će uskoro u zapadnome Mostaru, u organizaciji HNS-a kojim upravlja ideološki sljedbenik Mate Bobana, ali do grla kriminalizirani Dragan Čović, održati koncert na skupu podrške prvoborcima fašističke tvorevine Herceg-Bosne, Prliću i ostalima, a pošto je on i Vaš omiljeni pjevač, znači da podržavate i taj koncert i takav skup. Aferim, predsjednice susjedne Republike Hrvatske, kojoj su slobodu u Domovinskome ratu donijeli i 1125 poginulih Bošnjaka! To što niste lično/osobno raščistili sa mračnim ideologijama iz prošloga stoljeća – fašizmom, nacizmom i ustaštvom, jeste Vaše pravo i Vaš izbor. Ali nipošto nemate pravo čak ni pjesmom prizivati reinkarnaciju jedne fašističke tvorevine kakva je bila Herceg-Bosna, u drugoj državi, odnosno u mojoj domovinu Bosni i Hercegovini. Jer, prizivanjem takvoga nečega, zapravo prizivate nove potoke i rijeke krvi u BiH. Valjda Vam je kao osobi sa iskustvom u NATO-u jasno da instaliranje tog karcinoma u organizmu BiH ne bi prošlo bez novih sukoba. Kome oni trebaju?

Bedrudin GUŠIĆ


 

Prije nekih dva mjeseca imao sam intervju sa hadžinicom Aišom Softić, autoricom knjige “Nana's Shoes” (“Nanine cipele”) i objavio ga na ovom istom mjestu.

Međutim, širenje istine o golgoti autoričine porodice i nje same u vrijeme agresije na RBiH, dokumentirane ovom knjigom, ne prestaje. Naime, danas je u prostorijama Turskog kulturnog centra (TCC) u bostonskom predgrađu Revere upriličena promocija iste. Moderator je bio predstavnik BDF-a (Boston Dialogue Foundation), gospodin Omer Tigli

koji je u uvodnom obraćanju prisutnima predstavio autoricu i njeno djelo. Naravno, i autorica Softić je nadahnuto i veoma emotivno, u kratkim crtama, upoznala posjetitelje sa svojom napisanom životnom pričom, odnosno sa sadržajem knjige.

Jednako tako je odgovarala na postavljena pitanja nekih od prisutnih.

Program ovog, za ovdašnju bošnjačku zajednicu ali i šire, značajnog kulturnog događaja, upotpunili su Nura Tutić

i Bedrudin Gušić

sa po jednom muzičkom numerom, prilagodivši svoj repertoar događaju, ali i strukturi publike. A publiku su činili uglavnom pripadnici ovdašnje turske zajednice te zajednica nekih zemalja – bivših republika bivšeg SSSR-a.

Nakon programa je bila skromna zakuska, a zainteresirani su mogli kupiti knjigu štampanu, da podsjetim, na engleskom jeziku.

Bedrudin GUŠIĆ


 

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, bivši radnik Aluminija 


 

 

Kao redovni slušalac i gledalac Vaše televizije i posebno programa Dnevnika u vremenu od 19 časova, nisam mogao izdržati sa mojom analizom i kritičkim osvrtom na sadržaj istoga, a posebno, večerašnjeg od 19.05. ( petak) 2017. godine.

U proteklom periodu, redovno su gosti bili,neki SDP-ovci, od Nermina Nikšića, Saše Magazinovića i večeras Damira Mašića, bilo da su bili Vaši sagovornici i gosti, gospodine Sanjine, ili kod  Ognjena Blagojevića ili  Nikoline Veljović.

Kada bi mi u startu odgovorili da ste strastveni pobornik i saučesnik stranke SDP-a, ne bih Vam se apsolutno obraćao, jer bi mi sve apriori bilo jasno. Međutim, kao neki normalni građanin i korisnik Vaših televizijskih usluga, a kao građanin grada Mostara i posebno, bivši stručnjak i obespravljeni radnik firme Aluminij, nisam mogao da Vam se ne obratim, sa mojim gledištem i nekim konkretnim konstatacijama i pitanjima, direktno Vama i Vašem uređivačkom programu.

Evo, upravo večeras, u razgovoru sa gospodinom Mašićem, nekako bojažljivo, ali nažalost i tendencionalno i lažljivo se spominje i iznosi  pitanje Aluminija, ove diskriminirajuće i kriminalne firme, neviđene pljačke državnog kapitala. Kako veli Vaš sagovornik, da su oni mnogo toga učinili u javnim firmama države, između ostalih navodi i firmu Aluminij i kako veli, da su oni, tj. SDP sa svojom Vladom i premijerom Nikšićem i ušli u firmu 2013. godine, što je i tačno, ali kamo sreće za naše radnike da nikada i nisu ušli u ovu firmu. Zašto ?

Prije svega, SDP-ova stalna priča o nekoj njihovoj multietičnosti je stara istrošena demagoška fraza i bolje im je da kažu da su „ mutnoetični „ bar kada je firma Aluminij u pitanju. Naime, premijer Nikšić i njihova politika su doprinijeli da se njihovim ulaskom u ovu firmu i konačno eleminišu radnici srpske nacionalnosti i njihova radnička prava svedu na „duplo golo„, rečeno žargonom domino igara. Ti, samozvani  borci za „ državu i čovjeka „ uspjeli su ignorisati Srbe, isključiti ih iz dioničarskog kapitala, a svoje radnike Bošnjake su počastili mrvicama sa mizernih po 7 dionica, nasuprot obilatnoj dodjeli dionica Hrvatima i HDZ-u.To su neosporne činjenice sa kojima smo se suočili, zato je svaka njihova daljnja priča o ovoj fimi i njihovom doprinosu i državi i radnicima samo su puste fraze, floskule i demagoške tirade sa lažima u aluminijskoj foliji.

Zašto se, gospodine Sanjine ni Vi, niti Vaša uređivačka politika, nikada nije udostojila da ovim čimbenicima i postavljate prava pitanja, sa aspekta firme Aluminija i njihove drske i bezobrazne politike, dok su vladali, a u korist svih radnika nehrvata.  Očiti su pristalice HDZ-a i Herceg Bosne i njihove politike pljačke i diskriminacije. Sada imaju obraza, kojeg su poodavno izgubili, nalaze za potrebno da redovno kritikuju i ovu Vladu Novalića i sve njihove poteze, koje su oni zapravo započeli.

Istina je da je Vlada Novalića učinila i krajnji iskorak u ponor, totalnu izdaju i radnika firme Aluminij i otuđenja državnog kapitala, konkretnom predajom HDZ-u svih  upravljačkih struktura.

C:\Users\User\Desktop\HBAL.jpg

Jedini istinski i pravi čovjek, veliki patriota i znalac, ministar energetike i industrije Reuf Bajrović, pokušao je nešto učiniti, ali je njegova iskrenost i neiskustvo, u borbi sa „lukavim latinima„ učinilo je i doprinijelo da sagori kao cigaret papir, uz nesebičnu, očiglednu izdaju i Vlade Federacije sa premijerom Novalićem. Nažalost, mlad, neiskusan, ma koliko patriotski i dobronamjerni, ubačen je Reuf u ralje ovih „ hercegovačkih jastrebova „ koji ni SDP-ovcima i cijeloj prethodnoj bošnjačkoj vlasti nikada i nisu dozvoljavali pristup u firmu, jer je ista bila isključivi strateški interes Hrvatske, što im je odredio Poglavnik Franjo Tuđman, a aminovao i naš „ babo „ Alija Izetbegović, zašto je i odlikovan visokim hrvatskim odličjem. Aferim !

Poštovani gospodine Sanjine, moto ove moje djelomične priče, već 22 godine i vrapcima na granama poznate, u svome sadržaju i suštini njenog značenja, ima za cilj da Vama i Vašim saradnicima i TV1 ukaže i da do znaja, da se nikada više, ovim Vašim borcima „ za državu i čovjeka „ nikada ne dozvole priče o firmi Aluminij i njenim obespravljenim radnicima, sa sadržajima i na način kako to vi vodite te emisije i postavljate ili ne postavljate konkretna pitanja.

Nažalost, Vaša ljevica sa takvim „ljevacima„ bezuspješna je sa svojom izblijedelom crvenkastom bojom i kvazi socijal demokratskim, mutnoetničkim principima i kadrovima. Svi oni bi trebali otići na obuku kod Reufa Bajrovića u Građanski savez, mogu i kod , profesora Marjanovića ili kod čelnika Naše stranke, a stari, ostrašćeni, izblijedeli i otrcani demagoški pamfleti, sa kojima se još uvijek služe i lansiraju putem Vaših medija široj javnosti, odavno su iščitani i vrijeme im je za radikalne promjene, u izboru tih svojih kadrova, ukoliko još uvijek gaje neke iluzije za tretiranjem istinske izvorne socijal demokratije i neke multietičnosti.

Gospodine Sanjine, mijenjate i Vaše programske čipove u duhu realnih i mogućih stanja sveukupne stvarnosti, jer je davno već isteklo vrijeme idola, ideala i istinskih patriotskih boraca „za državu i čovjeka„, jer su kožne fotelje udobnije i dugo su u opticaju, u sopstvenom interesu i sve na štetu naših građana.

Sarajevo, 19.05.2017

                                                            POZIV ZA MEDIJE

                        Poštovani mediji,

Ovim putem vas pozivamo na promociju 10 agendi za ženska ljudska prava na lokalnom nivou pripremljenih od strane 10 ženskih organizacijja iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine

Promocija agendi i filma o njihovoj provedbi bit će održana tokom konferencije ” AGENDA II ŽENA U BOSNI i HERCEGOVINI”, u nedjelju, 21.05.2017. godine., od 11:00 -13:00 sati u prostorijama Fondacije za osnaživanje žena, Čekaluša br.16, Sarajevo.

Izjave za predstavnike/ice medija planirane su prije početka konferencije u 10.30h.

U 2017. godini, Fondacija za osnaživanje žena je  sa 10 (deset ) ženskih  organizacija,  koje se bave ženskim ljudskim pravima u manjim sredinama, održala radionicu pod nazivom “Odnosi sa javnošću i inicijative u lokalnoj zajednici – od promocije do kampanje”. Nakon radionice svih deset organizacija su dobile finansijsku  podršku  za organiziranje kampanja/inicijativa koje su osmišljene tokom treninga.

Film “AGENDA II  ŽENA U BIH” sadrži priče 4 (četiri ) organizacije iz BiH koje kroz iskrene razgovore govore o stvarnom životu i stvarnim potrebama žena iz ruralnih područja, žena koje se suočavaju sa nasiljem, žena koje kroz obrazovanje žele doći do svojih prava.  

Vrlo brzo smo shvatili, da čim se malo odmaknemo od  uobičajenih i opštih termina, potrebe žena u Bosni i Hercegovini nisu iste. Potrebe žena iz ruralnih područja nisu iste kao potrebe žena sa invaliditetom, kao što se i potrebe Romkinja razlikuju u odnosu na potrebe žena povratnica. Ovo nas je ponukalo da započnemo istinski ženski pokret u Bosni i Hercegovini, koji smo nazvali AGENDA. Ovoga puta o potrebama žena, ne govore istraživači i istraživačice unutar nekih projekata, već žene koje žive u specifičnim područjima sa svojim životima.

Za sve dodatne informacije molimo da se obratite na sljedeći kontakt:

Dubravka Kovačević, direktorica Fondacije za osnaživanje žena, mob. 065 529 025, e-mail: dubravka@fwebih.org  

Politika utiče na svaki segment života jednog društva. Možda najviše na sferu zdravlja ljudi. Suočen još odavno sa pacijentima i njihovim sudbinama, osluškujući vreme u kome živim, nisam mogao a da se ne suočim sa politikom…..Ustavno pravni položaj Vojvodine jeste nesuštinska autonomija, oktroisana nelegalnim i nelegitimnim Ustavom iz 2006. od strane nove, skraćene srpske države, a ispražnjena od sadržaja, ekonomski ugnjetena i opljačkana, sa zatiranjem varoši i sela i sa egzodusom mlađe generacije, pogotovo nesrpskih etničkih zajednica….. Srbi, kao najbrojniji živalj u Vojvodini, ne slučajno, zaboravili su lekciju sa kraja devetnaestog veka koju je održao Svetozar Miletić: “Mi smo i Srbi i građani”. Umesto da se ova rečenica obrazloži na pravi način, onako kako je i mišljenja tada, tu nedavno, a jednom prigodnom prilikom od strane uglednog akademika SANU – bila je potpuno iskrivljena. Težište je upravo bačeno na “Srbi”….. Politika Zorana Đinđića odrazila se katastrofalno na Vojvodinu. Tome se nisu suprotstavili vojvođanski politički prvaci, pre svega zbog svojih sinekura. Zaboravili su Vojvodinu. Kruna svega bila je “prodaja”, bolje rečeno predaja vojvođanskog “Naftagasa” (preodenutog u ime “Naftna Industrija Srbije”) ruskoj državi, tobož u cilju očuvanju Kosova. Rezultat ovakvog postupanja Beograda (uz ćutanje lidera vojvođanskih stranaka) sada vidimo: sveopšta propast, neplaćanje rudne rente lokalnim samoupravama, njihovo ruiniranje, nestanak nafte ispod vojvođanske zemlje, zagađenje podzemnih vodotokova, rečju – pljačka važnog ekonomskog resursa pod zemljom Vojvodine. A na zemlji – Vučićeva Vlada prodaje ili daje u zakup “investitorima” iz arapskog sveta, koji drže zemlju u parlogu, dok vojvođanski seljaci istu tu zemlju ne mogu da dobiju iako daju više od Arapa…..Iz Vojvodine treba da se isele svi, ne bi li njena zemlja doživela poslednju prodaju i definitivno nestajanje. Nova politika u Vojvodini mora se suprotstaviti centralizmu i nacionalizmu, koliko god to u ovom trenutku to bilo nelukrativno i kratkoročno neuspešno. Protagonisti nove politike u Vojvodini biće oni koji su do nedavno šetali ulicama Novog Sada i njihovi profesori……Interesi velikih sila jesu  da nema nemira i oružanih sukoba. Velike sile se uzbude kada vide krv. Na lopovluk se žmuri. Na diktatore se gleda se nesimpatijom, ali i sa uvažavanjem. Tobož, oni drže stvari u svojim rukama…..Pametnija je Vojvodina od nacije. Koliko god je najznačajnije ličnosti Mađarske i Srbije gurali u nacionalne torove, Vojvodina se tome opire. To neće nikada prestati…..Zato je samo pitanje: koliko je Srbija spremna da se samo izleči? Ponekad mi se čini da aktuelna država Srbija trči trku sa evropskim vremenom uprapašćavajući i prodajući Vojvodinu. Sve se nada da će se Evropa raspasti i Vojvodina nestati (i naše osećanje pripadnosti Vojvodini), a da će Srbija opstati, definitivno pobedivši “neprijatelje”. Međutim, neće se to desiti. Ta “srpska” politika je krakovida i unapred osuđena na neuspeh. Vojvodina će vaskrsnuti…..

Prije nekoliko mjeseci ovaj prostor je bio ustupljen jednom Miroslavu Iliću koji je, da podsjetim, pjevao “đeneralu Draži” čime je javno obznanio svoj ideološki identitet. A, trebao je imati koncert u Sarajevu. Hvala Bogu da se taj koncert nije i desio. Ali, sretoh jednog drugog Miroslava Ilića kojeg je zaista vrijedilo sresti. Nadam se da ćete se, poštovani čitatelji, u to uvjeriti i sami čitajući  intervju koji je pred vama.

Poštovani gospodine Iliću! Vi ste po struci doktor medicinskih znanosti, dakle profesija Vam je medicina. Ali, oglašavate se i politički. Zašto?

ILIĆ: Politika utiče na svaki segment života jednog društva. Možda najviše na sferu zdravlja ljudi. Suočen još odavno sa pacijentima i njihovim sudbinama, osluškujući vreme u kome živim, nisam mogao a da se ne suočim sa politikom. Smatrao sam da ne mogu stojati po strani dok sve oko mene propada, da moram da pokušam da svet oko mene unapredim, jer su to radili i moji profesionalni očevi daleko pre mene. Jednostavno, ne određuje samo profesija moj odnos prema društvu, nego i činjenica da sam otac, sin, prijatelj, muzičar, jednom rečju integralna ličnost koja misli i radi u skladu sa svojom savešću.

Kako biste definirali sadašnji politički i ustavno-pravni trenutak Vojvodine, ako je moguće u nekoliko rečenica?

ILIĆ: Ustavno pravni položaj Vojvodine jeste nesuštinska autonomija, oktroisana nelegalnim i nelegitimnim Ustavom iz 2006. od strane nove, skraćene srpske države, a ispražnjena od sadržaja, ekonomski ugnjetena i opljačkana, sa zatiranjem varoši i sela i sa egzodusom mlađe generacije, pogotovo nesrpskih etničkih zajednica.

Ovakav položaj Vojvodine i stanje u njoj sigurno ima svoju genezu. Koliko su duboki korjeni ovog stanja?

ILIĆ: Prema mom shvatanju, najdublji koren ovakvog stanja jeste nemogućnost vojvođanske političke i građanske elite da se obračuna sa pogubnim srpskim nacionalizmom, jer je u korenu nacionalne majorizacije u Vojvodini pronađen jedan od od njena dva ključna stuba. Umesto građanstva i etničke tolerancije, pobedila je nacionalna mitomanija i etnička isključivost. Tranzicija – od nekada socijalističkog političkog uređenja ka kapitalizmu – poništila je ekonomski i etnički prosperitet ostvaren mukotrpno u dvadesetom veku. Vojvodina je, kao deo srednje evropskog identiteta, umesto racionalnih, životnih ciljeva dobila siromaštvo i obesčašćenje. Pitanje svih pitanja fokusirano je krajem devedesetih godina: jesam li ja Srbin (Mađar, Slovak, Rusin…) ili sam ja građanin? Šta je bitnije? Srbi, kao najbrojniji živalj u Vojvodini, ne slučajno, zaboravili su lekciju sa kraja devetnaestog veka koju je održao Svetozar Miletić: “Mi smo i Srbi i građani”. Umesto da se ova rečenica obrazloži na pravi način, onako kako je i mišljenja tada, tu nedavno, a jednom prigodnom prilikom od strane uglednog akademika SANU – bila je potpuno iskrivljena. Težište je upravo bačeno na “Srbi”. Kada elita ovako tumači istoriju, onda je sadašnjost ispunjena, ne samo ratom i proterivanjima drugih, nego je ostvaren kohezioni faktor koji tera na poslušnost i pokoravanje, čak i kada su vitalni interesi društva i svakog čoveka ugroženi. Ekonomski, pre svega.

Kako vidite odnos vojvođanskih javnih djelatnika – od političara do intelektualaca, prema sudbini Vojvodine u vremenu od završetka Drugog svjetskog rata do danas, koja joj, kao što znamo, nije bila naklonjena?

ILIĆ: Vojvođanski intelektualci i političari, jednostavno nisu izvukli pouke iz istorije. Već deset godina (1928) nakon “prisajedinjenja” Vojvodine Srbiji, odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, vojvođanski intelektualci su jasno uočili šta donosi blizak zagrljaj sa “većinskom” državom: nestajanje identiteta “manjinske” pokrajine, utapanje u kulturološke, bezbednosne i nacional-ekonomske obrasce centralizovane države i opšte siromašenje. Pad Berlinskog zida, raspad Jugoslavije i osnivanje “demokratskih” stranaka doneli su mogućnost da se sve kaže, ali ne i da se kritički misli. Pobeda DOS-a (“Demokratske Opozicije Srbije”) nad Miloševićevim režimom donela je Vojvodini novo propadanje. Politika Zorana Đinđića odrazila se katastrofalno na Vojvodinu. Tome se nisu suprotstavili vojvođanski politički prvaci, pre svega zbog svojih sinekura. Zaboravili su Vojvodinu. Kruna svega bila je “prodaja”, bolje rečeno predaja vojvođanskog “Naftagasa” (preodenutog u ime “Naftna Industrija Srbije”) ruskoj državi, tobož u cilju očuvanju Kosova. Rezultat ovakvog postupanja Beograda (uz ćutanje lidera vojvođanskih stranaka) sada vidimo: sveopšta propast, neplaćanje rudne rente lokalnim samoupravama, njihovo ruiniranje, nestanak nafte ispod vojvođanske zemlje, zagađenje podzemnih vodotokova, rečju – pljačka važnog ekonomskog resursa pod zemljom Vojvodine. A na zemlji – Vučićeva Vlada prodaje ili daje u zakup “investitorima” iz arapskog sveta, koji drže zemlju u parlogu, dok vojvođanski seljaci istu tu zemlju ne mogu da dobiju iako daju više od Arapa. Ako to nije bilo jasno mnogima 2000. i kasnije, mislim da je sada jasno. Međutim – reakcije još nema.

Vojvodini je, jednom ste se javno odredili, potrebna nova politika. Šta to konkretno znači i kako doći do te politike? S kojim protagonistima?

ILIĆ: Nekada se u Vojvodini stvarala i razvijala politika koja je bila evropska i regionalna. Politika koja nikako nije samo “srpska” ili “balkanska”. Naprotiv: Vojvodini je potrebno političko promišljanje koje neće destabilizovati srednje-evropski region, kao ni Balkanski. To je politika – stabilizovanja emocija i odbrana toleranacije i nacionalnog razumevanja. Nosioci takve autentične politike, moraju biti vođeni razuemvanjem iscrpljivosti vojvođanskih resursa i neophodnosti njihovog racinalnog korišćenja. Politika koja u centar svog interesovanja stavlja čoveka, prirodu, vodu, vazduh, zemljište… To je politika njihove bezuslovne zaštite, jer samo na ovakvom, zaštićenom parčetu panonske ravnice može nastati sigurna društvena zajednica. Bez zaštite, Vojvodina je osuđena na propast. Mislim da to aktuelna vlast i radi. Kada se pogledaju ulaganja u Vojvodini i van nje, jasno je da je Vojvodina pastorče Srbije. U njoj se finansiraju putevi kojima se odnosi njeno prirodno bogatstvo. Nedavni podatak recimo, da se od preko 2000 novih radnih mesta u zdravstvu Srbije, u Vojvodini planira tek 200, a to znači jedna desetina – jasno govori o odnosu Beograda. Iz Vojvodine treba da se isele svi, ne bi li njena zemlja doživela poslednju prodaju i definitivno nestajanje. Nova politika u Vojvodini mora se suprotstaviti centralizmu i nacionalizmu, koliko god to u ovom trenutku to bilo nelukrativno i kratkoročno neuspešno. Protagonisti nove politike u Vojvodini biće oni koji su do nedavno šetali ulicama Novog Sada i njihovi profesori.

Da li današnju vojvođansku političku i ustavno-pravnu zbilju određuju i neki vanjski faktori, odnosno interesi nekih tzv. velikih sila?

ILIĆ: Interesi velikih sila jesu  da nema nemira i oružanih sukoba. Velike sile se uzbude kada vide krv. Na lopovluk se žmuri. Na diktatore se gleda se nesimpatijom, ali i sa uvažavanjem. Tobož, oni drže stvari u svojim rukama. Nikada se stvari u Evropi neće toliko srediti, da neka tamo Vojvodina dođe na red. Jer Vojvodina i njeno umiranje nije spektakularno. Zato nema druge alternative nego uzdignute glave usprotiviti se diktaturi, centralizmu i nacionalizmu.

A kakvu ulogu naspram Vojvodine imaju neke susjedne zemlje, poput Mađarske, naprimjer?

ILIĆ: Vojvodina, umesto da bude prihvaćena kao multikulturalna regija, multikonfesionalna zajednica i društvo koje treba celinom zaštititi, postaje od strane Mađarske poligon za finansiranje samo jednog (mađarskog) naroda. To stvara osećanje trajnog poremećaja međunacionalnih odnosa. Verujem, ipak, da među ljudima različite nacionalnosti postoji mnogo bolje razumevanje i zajedništvo nego što lideri nacionalnih država mogu to i da pomisle. Pametnija je Vojvodina od nacije. Koliko god je najznačajnije ličnosti Mađarske i Srbije gurali u nacionalne torove, Vojvodina se tome opire. To neće nikada prestati.

Poznato mi je da se Vojvođanski klub, kao nevladina organizacija, zalaže da Vojvodina dobije status Republike, u sastavu Federativne Republike Srbije. Da li Vi lično podržavate takav ustroj?

ILIĆ: Ja mislim da je federalizacija Srbije – lek za srpski, nacionalistički centralizam. Da li će ta federalizacija biti simetrična ili asimetrična ili će se to zaodenuti u nekakav “regionalizam”, Vojvodina će biti jedinstvena društvo politička i pravno politička celina. Imaće subregione Srem, Banat i Bačku. Njena nezvanična himna biće uvek ona čuvena pesma iz “Salaša u Malom Ritu”, gde će klijati iznova nova “vojvođanska žita”. Zato je samo pitanje: koliko je Srbija spremna da se samo izleči? Ponekad mi se čini da aktuelna država Srbija trči trku sa evropskim vremenom uprapašćavajući i prodajući Vojvodinu. Sve se nada da će se Evropa raspasti i Vojvodina nestati (i naše osećanje pripadnosti Vojvodini), a da će Srbija opstati, definitivno pobedivši “neprijatelje”. Međutim, neće se to desiti. Ta “srpska” politika je krakovida i unapred osuđena na neuspeh. Vojvodina će vaskrsnuti.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (894)


ČIJI LI JE ALUMINIJ?

Posted: 18. Maja 2017. in Intervjui

Dakle, pune 22 godine se, obespravljeni radnici firme Aluminij, nehrvati, bore za svoja radnička prava, u okupiranoj, pljačkaško, kriminalnoj i nacionalističkoj jazbini tzv. „ hercegovačkog patuljka „. Najveća bosansko-hercegovačka pljačka državne imovine i neviđena diskriminacija radnika na nacionalnoj osnovi, u državi zvanoj Bosna i Hercegovina, upravo se dešava u ovoj, ustaško-fašističkoj  sredini.

Lagali su nas i obmanjivali, svi prethodni i današnji vlastodršci, sa svim premijerima Vlada Federacije, sa obećanjima, potajno da će riješiti našu radničku agoniju i sačuvati državni kapital u 100% vlasništvu ove države.

Međutim, jedini od premijera, koji i javno iznosi, gospodin Neđad Branković, da je Aluminij upravo , rezultat političkog kompromisa, radi mira u kući, da bi i konačno Fadil Novalić i zvanično, ovu firmu predao u nadležnost upravljanja, koalicionom partneru HDZ-u i njihovim , nacionalističkim, kriminalnim čimbenicima.

Obmanjivali su svi redom, kao i našu javnost, jer nam nisu govorili, da im je rahmetli „ babo „Alija Izetbegović,l već poodavno, darovao Aluminij, kao strateški interes Hrvatske, svome pajdašu i darodavcu, ovoga odlikovanja, ujedno i agresoru sa zapada, Poglavniku Franji Tuđmanu. Ovim činom je sve rečeno, šrrto se tiče firme, državne imovine i statusa nas obespravljenih radnika, nehrvata. Uzaludno smo samo kucali i otvarali vrata, mnogih domaćih i međunarodnih faktora, ne znajući za ove tajne i zakulisne, javne radnje, naših podanika, izdajica i poltrona iz reda Bošnjaka.

Međutim, u sadašnjem vremenu, Alijini sljedbenici, nastavljaju i dalje ove prljave rabote, kada je u pitanju firma Aluminij, upravo, sve na štetu i države i građana ove nam jedine domovine, a posebno obespravljenih radnika i ponajviše radnika srpske nacionalnosti, koje su i konačno istjerali i protjerali, bez ostvarivanja njihovih prava.

Tako i dalje kadrovi iz reda Bošnjaka i stranke SDA i SBB-a, ugovaraju i isporučuju struju EP BiH, ovoj firmi Aluminij, koja je inače u prethodnom periodu ostavila i zavila u crno EPHB, od koje je nabavljala struju, ali bez plaćanja i sa velikim dugovanjima. Nije čudno, da je firma Aluminij preko noći iskazala, toliko skrivani svoj rezultat poslovanja, sa dugom od preko 300 miliona.

Istina je, ovi „ latini „ ne bi posjedovali atribut „ lukavstva „ da se nisu i dosjetili, da se udome kod Bošnjaka, sa kojima su inače već odavno vezivali svoje zastave, te ugovorili isporuku električne energije iz njihove EP BiH, u kojoj su ovi hadžije, shodno međusobnim dogovorima, ko je što jamio, jamio je za sva vremena, bez međusobnog mješanja jednih i drugih.

C:\Users\User\Desktop\STRUJA.jpg

Evo već veoma brzo, izlaze na vidjelo, njihovi međusobni talovi, iskazivanjem određenih gubitaka u EP BiH, milionskih iznosa, a o gubicima i statusu sanacije neviđenih gubitaka u firmi Aluminij, niti riječi za javnost, jer će to „ latini „ presipanjem iz šupljeg u prazno, međusobno rješiti, vjerovatno na račun građana, države Bosne i Hercegovine i svojih podaničkih bošnjačkih vlastodržaca.Bilo kako bilo, što bi naši stari govorili ; „ ako laže koza, ne lažu rogovi „i za javnost se ističu i slijedeći podaci iz EP BiH;

C:\Users\User\Desktop\EPBIH.jpg

Nema nikakvih problema, za našu ošamućenu javnost, jer će to sve nadoknaditi građani ove nam osiromašene i napaćene zemlje.

Neka, HDZ i SDA, bezbrižno i dalje sa svojim kadrovima u vlasti, vežu svoje zastave, ali u neki jači čvor, koji se ne bi ohlako razvezivao, poput onoga iz 90-tih godina, ili onoga mostarskog od 09.maja 1993 godine.

Kada je u pitanju firma Aluminij i dobri odnosi HDZ-a i SDA, neka se i dalje slijedi dokazana politika, njihovih idejnih vođa, Poglavnika Franje i „ babe „ Alije, sa ili bez odlikovanja, svakako na sopstvenu štetu i države Bosne i Hercegovine i njihovog slijepog i poslušnog građanstva, ali uskoro i bez sopstvenih gaća i stomačnih tegoba.

Aferim i bujrum, građani, ove nam države, zvana Apsurdistan , budite sretni zadovoljni sa svojom  Vladom, Fadilom Novalićem, ministrom Džindićem, njegovim potrčkalom i čuvarom „ hemeroidalne „ stražnjice, kao i ostalim čuvarima i sljedbenicima izdajničke i podaničke bošnjačke politike, kada je firma Aluminij u pitanju.

C:\Users\User\Desktop\NOVALIĆ.jpg

Nastavite svoj udobni poltronski odnos i život, u aluminijskoj foliji, a zašto bi se i oglašavali o firmi Aluminij, o gubicima u EP BiH, o silnim gubicima firme Aluminij i drugim nečasnim radnjama, kada vam je unosnije pričati o kladionicama ili akcizama, kako bi i dalje teretili svoje građanstvo, poput „ hercegovačkog magarca „ do sudnjega dana ili dok mnogi ne crknu.

C:\Users\User\Desktop\MAGO.jpg

Da li nam se sprema ovakav scenarij, pitanje je naših maloumnih razmišljanja i sopstvenog izbornog glasa, već u 2018-toj godini ???

Mr. Milan Jovičić / bivši stručnjak iz Aluminija /, mostarski Sarajlija.

Dok se u BiH govori o pomirenju, u Hrvatskoj i Srbiji se govori o proširenju!

Image result for pozdravljanje

Agresori na BiH već dvije decenije istrajno rade na falsifikovanju činjenica o ratnim zbivanjima u BiH u periodu od 1992 do 1995.godine, u težnji da odgovornost za počinjene zločine i genocid nad Bošnjacima skinu sa sebe, predstave kao odgovornost drugih ili da odgovornost i krivicu u krajnjem podijele. U tom cilju svih postejtonskih godina, uz asistenciju Međunarodne zajednice, vrši se pritisak na Bošnjake, najveće  žrtve agresije, da sjednu za pregovarački stol sa počiniocima zločina, izvršiocima genocida i profašističkim režimima Srbije i Rs i prihataju protuustavne  nagodbe, kojima se agresori i njihova mašinerija stavljaju ne samo u isti, već u nadređen položaj nad žrtvama. A slični procesi događaju se na području FBiH pod kontrolom Hrvatske. Sve se to radi pod motom zahtjeva za “pomirenje“, iako se ni jedan od agresora, ni hrvatski ni srpski ni do danas nisu odrekli ratnih tenzija, prije svega pretenzija na prisvanje bh teritorija.

U tim procesima bošnjačke žrtve agresije dolaze u sve teži i sve neravnomjerniji položaj, jer bošnjački predstavnici u vlasti padaju pod uticaj i popuštaju pred nepravednim zahtjevima, što Bošnjake kao najbrojniji narod BiH po nekim ključnim pitanjima svodi na nižu razinu i dovodi u ovisne situacije. Posebno zabrinjava činjenica da i vrhovno tijelo IZ BiH predvođeno Ireisom Kavazovićem, zanemaruje nepovoljan status Bošnjaka u toku i nakon agresije, hvata se u kolo sa agresorskim “mirotvorcima“ i bez postavljanja  bilo kojih zahtjeva u prvi plan  stavlja pomirenje sa agresorima. Nepromišljeno, zavedeno i tendenciozno ide se toliko daleko, da prvi čovjek Bošnjačkog korpusa u BiH, glavni čelnik IZ, pomirenje Bošnjaka i Srba naziva “historijskim“. A reis Kavazović nije ni zelen niti neobrazovan. Očito nije mislio svojom glavom. Da jeste ne bi ni pomislio, a kamoli pozvao svoj narod na pomirenje, kojem nije prethodila nikakva pravedna nagodba, nikakav kompromis po bilo kojem spornom pitanju, naročito onim iz vremena agresije koja su uslov za komunikaciju i koja  moraju prethoditi svakom budućem dogovoru agresora i žrtve.  O čemu se može uopšte razgovarati  kad srpski agresor još nije priznao ni da je izvršio agresiju, negira da je počinio najteže zločine i zločine genocida, ni jednim gestom nije pokazao da žali za onim što je učinio, niti nudi izvinjenje i traži oprost. Umjesto da krene putem, koji  vodi zbližavanju i pomirenju, i dalje se teži genocidnom entitetu Rs dati državnost, koketira se i sarađuje sa najvećim zločincima, a izvršioce zločina i počinioce genocida se proglašava srpskim herojima i daju im se najviša državna priznanja. Ako je za IZ i aktuelne bošnjačke političke strukture prihvatljiv takav put do pomirenja, onda ne treba nikog čuditi što je nad Bošnjacima do sad počinjeno 10 genocida, što su od  92-95 doživjeli 11-ti, a već im se sad prijeti 12-tim genocidom. Da li je na takav način postignuto pomirenje i nakon prethodnih 10 genocida nad Bošnjacima,  vjerovatno jeste, jer da nije ne bi bilo Jedanaestog? I dok se tako u BiH govori o pomirenju, Hrvatska i Srbija se ubrzano naoružavaju i govore o proširenju.

Ima li priznanje krivice neki suštinski značaj?

Zašto se uopšte pridaje toliki značaj priznanju krivice za izvršene zločine  i izvinjenju  od strane počinilaca zločina, bilo da se radi o pojedinačnom, grupnom, etničkom ili državnom zločinu? Istina je da su priznanje, izvinjenje i molba najbolji put za oprost i pomirenje, ali ako počinioci zločina, kao što je slučaj sa srpskim agresorom u BiH, uporno negiraju i ne priznaju počinjene zločine, pa ni zločine genocida, onda je za žrtve svaki dalji korak u pravcu pomirenja bespredmetan, opasan i štetan, jer ohrabruje počinioce zločina da ih ponove. U takvom slučaju jedini put ka poravnanju i  mogućem pomirenju vodi preko nadležnih međunarodnih sudskih institucija, koje su, ako već nisu do tada, dužne u pravednom sudskom postupku osuditi zločine i odrediti kaznu. Eventualno naknadno izvinjenje, u toku sudskog procesa, moglo bi se uzeti samo za olakšavajuću okolnost pri izricanju sudske presude.

Da bi se pravilno sagledali odnosi BiH sa agresorima, uputno je prisjetiti se procesa između Njemačke i Izraela. Iako se njemački kancelar Willy Brandt 7.12.1970-te u Varšavi izvinio za zločine fašističke Njemačke u II Svjetskom ratu, zatražio oprost i Njemačka nakon toga platila i danas plaća obeštećenje žrtvama holokausta, još i danas, 72 godine kasnije, samo 23%  Židova je spremno Njemačkoj oprostiti, jer dobro pamte Voltairevu izreku „Ko oprašta zločin, postaje u njemu saučesnik.“

A u BiH, 22. godine nakon agresije, počinjenih zločina i genocida, u ime Srbije se, prilikom obilježavanja 10-godišnjice Srebreničkog genocida u Potočarima, samo deklarativno izvinio tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić. A zvanične vlasti Srbije, najviši državni funkcioneri,  kako ranije, tako i danas, ne samo da negiranju počinjene teške zločine u BiH, uključujući i Srebrenički genocid, već istrajno podržavaju antidržavni režim genocidne Rs protiv BiH, sarađuju sa izvršiocima genocida, daju im najviša državna odlikovanja i  proglašavaju ih nacionalnim herojima. Da li se sa takvim susjedom može graditi povjerenje, njegovati dobri susjedski odnosi, da li se može takvima dati oprost i krenuti u pomirenje? Jer oprost se apriori  bazira na otkrivanju istine i ovisi od iskrenog kajanja.

Srbija i Hrvatska nastavljaju sa ostvarivanjem ratnih ciljeva

Srbija sa Rs i Hrvatska sa službeno nepriznatom ali živom i opipljivom Herceg Bosnom nastavljaju sa ostvarivanjem ratnih ciljeva.  Srbija  je kao ratni plijen zaposjela 49% BH teritorija i na njemu formirala genocidnu Rs, a Hrvatska se rješila svojih Srba, najvećim dijelom ih natovarila na leđa Bosni i sada perfidnim političkim spletkama nastavlja raditi na motaži ratne tvorevine Herceg Bosne.

Saga o pomirenju bh naroda

Narodi  BiH nisu posvađani, iako ih političari uporno odvajaju  jedne od drugih i guraju u izolaciju, što je posebno karakteristično za entitet Rs, gdje su još uvijek ograđeni entitetskom logorskom žicom. Iako između entiteta i naroda postoji sve više dodirnih tačaka, još uvijek su nedovoljne za prisnije druženje i prožimanje. Mada su pod stalnim pritiskom i velikim uticajem nacionalističkih vladajućih struktura, ni građani BiH u entitetima i kantonima nisu prepreka pomirenju.

Nedavno provedeno istraživanje u 13 bh gradova pokazalo je da 77% bh građana daje podršku procesu pomirenja. Naravno, bez ozbiljnijeg pristrupa tom procesu neće se moći mnogo toga  uraditi odozgo, čak i kad su vrhovi vlasti zdravi, već se mora početi iz baze, od korijena pa kroz krošnju, do vrha stabla ozdravljenja.

Za pomirenje bh naroda je potreban politički kompromis i konsenzus, kojeg nema, jer se ne može postići u postojećoj Dejtonskoj strukturi BiH, što znači da je pored postojećih nivoa saradnje,  potrebna je intenzivnija izgradnja međusobnih odnosa. U drugačijim uslovima i u zdravijem okruženju, ne bi bilo ni potrebno tragati za kompromisima te vrste, jer narodi  se nisu ni svađali, pa se ne moraju ni miriti, ali su uvučeni u svađu i ratne sukobe, pa time i snose dio odgovornosti i imaju i obavezu da plate što treba platiti, ali i oproste što se može oprostiti.

Prvi uslov pomirenju je izgradnja međusobnog povjerenja. Pomirenju naroda treba da prethodi pomirenje politika koje dominiraju u entitetima i prenose se na kantone i niže nivoe vlasti. A politike su previše otuđene od naroda, i kao otuđeni centri moći egzistiraju u cijelom  dejtonskom  periodu.  Politička moć je koncentrisana u rukama  vladajuće klase zadojene nacionalizmom i šovinizmom. Da se dođe na puteve pomirenja treba se prvo osloboditi političkih, a dijelom  i ekonomskih centara moći. A to je se može samo pod pritiskom  narodnih masa, koje su se zabavile same o sebi.

Jedna  od bitnih činjenica u procesu pomirenja bh naroda, koja se nikad ne smije gubiti iz vida, je da Bošnjaci nisu nikog napali, nisu ni metra ušli u bilo čiji teritorij. Kao prvo, Bošnjaci se nisu ni svađali. Napadnuti su i samo su se branili da odbrane svoje domove i živote. Ne može biti jednako tretiran onaj koji se branio na kućnom pragu i tu izgubio život sa onim koji je naoružan do zuba ušao u dvoriše i na kućnom pragu ubijao nevine.

Preduslovi za pomirenje

Pokretanje šireg dijaloga i izgradnja međusobnog  povjerenja do pomirenja je imperativ bh društva. Praštanje, pomirenje i izgradnja mira moraju biti u fokusu svake partije, svakog političkog lidera, svake vjerske zajednice, svakog vjerskog predstavnika… ali pitanje svih pitanja je –  pod kojim uslovima se može pokretati i voditi dijalog između agresora i žrtve nakom agresije i počinjenih tolikih zlodjela .

Osnovne pretpostavke na kojima se u BiH morao zasnivati dijalog u pravcu pomirenja trebale su biti: imenovanje agresora, utvrđivanje karaktera rata- agresija a ne građanski rat, pravedno efikasno okončanje  najvažnijih sudskih procesa protiv  počinilaca najtežih zločina,odavanje  dužnog poštovanja žrtvama sa prihvatom obaveze plaćanja ratnih reparacija žrtama agresije. Umjesto da istraje u ovom pravcu, međunarodna zajednica je umjesto pritiska na agresora nastavila s pritiskom na žrtvu i  “spep to step“  iznuđivala nezakonita rješenja koja su, u pravilu, uvijek bila na štetu bh države i na štetu žrtava.

Pri drugačijem pravednijem pristupu neki od mogućih puteva ka pomirenju mogli  su biti: dosljedna izgradnja međusobnih odnosa, potpunija ekonomska saradnja, kontinuirana međuetnička i međureligijska saradnja, ograničavanje i zaustavljanje govora mržnje, te dosljednija  kontrola medija koji šire mržnju…

Dijalog pod prisilom

EU i predstavnici MZ, uvijek kada ne žele dati odgovor koji se od njih traži i očekuje, ili nemaju pravo rješenje za krizne situacije koje u BiH izazivaju srpski i hrvatski nacionalisti, upućuju na dogovor i pritišću Bošnjake na nove ustupke, jer to ne uspjevaju na drugoj strani. I tako se postupa već 20 godina. Od Bošnjačkih žrtava se traži da sjednu zajedno sa njihovim ubicama i koljačima i pregovaraju.U svim pregovorima do sada secesionističke strukture su imale podršku suflera, šaptača i savjetnika, a MZ koja je trebala i dužna bila arbitrirati, uvijek se svrstavala na stranu jačeg i uticajnijeg.

Međunarodna zajednica mora prestati pritiskati i ucjenjivati Bošnjake kao žrtve agresije i genocida da sarađuju i koordiniraju u uslovima u kojima se zanemaruje ko je agresor a ko žrtva , u uslovima u kojima se ne vodi računa ko je oštećen a ko je i šta jamio. A svi mirovni procesi od stupanja na snagu Dejtonskog ugovora, preko raznih tijela i foruma, uključujući i Vijeće za implementaciju mira,  vođeni su na takav način. Čak šta više, sa istim ciljem i na istim osnovama, uz široke ovlasti entitetima, natura se zahtjev za govor jednim glasom i uspostavlja  sistem koordinacije.

Pravo na oprost

Kome se može oprostiti? Šta se smije zaboraviti? Kada su ranijeg Reisa Cerića pitali šta misli o oprostu odgovorio je “Oprostiti možemo, ali zaboraviti ne možemo!“ Kako oprosta nema bez pomirenja, prvo je potrebno znati dokle se došlo u procesu pomirenja i šta ono za koga znači?

Da pojednostavimo. Dođe naoružan uniformisan vojnik, komšija, u tvoje dvorište, ubije ti oca, brata, siluje i ubije sestru i nestane. Nakon  10- 20  godina dođe u tvoju avliju i traži da se  izmirite, da mu oprostiš. Boli te, nisi zaboravio i nikad nećeš zaboraviti, ali možda okreneš glavu, pa i oprostiš.  A šta ako u tvoju zemlju dođe armija takvih i uz sebe angažuje i tvoje komšije, pa pobiju stotine i hiljade očeva, majki, braće, siluju i pobiju desetine hiljada sestara, da li će baš svaki od  tih  30.000 hiljada uplakanih očeva, od tih  30.000 ucviljenih majki, ojađene braće i sestara, moći i htjeti oprostiti? Ima li se pravo oprostiti u ime onih kojih više nema? Ima li se pravo oprostiti u ime onih kojima je time budućnost zauvijek razorena? I šta reći o pravu na oprost u ime desetina hiljada srebrenilčkih, prijedorskih, fočanskih, bratunačkih, višegradskih, sarajevskih majki… koje još uvijek sa teškim uzdahom i okamenjenim suzama obilaze iskopine masovnih grobnica i tragaju za svojim najmilijim?

Neki kažu sve majke jednako plaču za svojom djecom. Jeste, sve majke plaču za svojom djecom. Ali nije isto kad čuješ plač iz grla jedne majke, iz grla desetina majki ili pak plač iz desetine hiljada majčinskih grla, koji sve više doživljavamo kao nijemi  refren najtužnije još nedovršene bošnjačke elegije…

Historijsko pomirenje Bošnjaka i Srba

Nedavno sam pročitao izjavu  u kojoj se kaže: “Opraštanje treba prepustiti Bogu, a zločine organima gonjenja i sudstvu.“

Da li je tako mislio i Reis Kavazović kada je Bošnjacima uputio poziv na „historijsko pomirenje Bošnjaka i Srba“? Da li time glava islamske zajednice u svoje ime, u ime IZ  i u ime Bošnjaka – muslimana oprašta sve zločine i genocide i dojučerašnje koljače prihvata za sagovornike, dok ti isti koji  su klali i ubijali i slali smrtonosne plotune na Sarajevo od zvaničnih vlasti Rs i Srbije za  svoja“herojska djela” dobivaju nagrade i priznanja? Da li je ovakav pristup uvaženog Reisa trezven i osmišljen ili je služinački, vazalski ?… Neka izvine Reis, neka izvine IZ, ali u moje ime, u ime žrtava iz moje familije, nema pravo bezuslovno praštati… Jer praštanje znači staviti tačku, i krenuti dalje zajedno, bez prtljaga. A Bošnjački prtljag je i danas u zatočeništvu i pod patronatom okupatorskih vlasti, prije svega u genocidnoj Rs, na čijem području je do agresije na BiH živjelo 49% Srba i Hrvata. A koliko ih danas tamo živi i kakav tretman uživaju?

Istina, nikom na ovom svijetu ne bi bilo lošije da je malo tolerantniji. Svi trebamo raditi  na razumijevanju i poštivanju. Ali za tolerantniji odnos su potrebni iskreno izvinjenje, uvjerljivo kajanje i još mnogo čega. Makar kajanje i cvijeće.  A umjesto cvijeće na grobove žrtava,  stavljaju se medalje i kolajne na poprsja koljača.

Međureligijsko  vijeća u  procesu izjednačavanja krivice

Najnovija pojava na političkoj sceni BiH je zvanično uključivanje vjere u politiku, ali ovaj put ne po zahtjevu vjerskih institucija, već po strategiji država agresora, što je u interesu agresorskih strateških ciljeva, ali je i u interesu vjerskih institcija, koje time postaju i priznat politički faktor. Tako miješanje vjere i politike postaje nova starteška osnova za pomirenje i izjednačavanje krivice.

Agresori na BiH, Srbija i Hrvatska, koji su dobrim dijelom ostvarili svoje ratne ciljeve, već dvije decenije istrajno rade na izjednačavanju krivice za ratna zbivanja.  U nastojanju da taj proces privedu kraju, paralelno sa okončanjem najvećih pojedinačnih sudskih procesa, sada pokušavaju iskoristiti ugled poznatih hodža, popova i sveštenika uključenih u Međureligijsko vijeće BiH.

U ranijem procesu izjednačavanja krivice prvo je trebalo na međunarodnom planu agresiju predstaviti kao građanski rat, što je bio i ostao primarni zajednički cilj oba agresora. Nakon toga trebalo je umanjiti obim izvršenih zlodjela, odgovornost sa sebe kao agresora prenijeti na neodgovorne grupe i pojedince. Još je preostalo da se izjednače krivice za sve što je učinjeno.

U tom cilju pokušava se mudro iskoristi nevladina organizacija  Međureligijsko vijeće BiH, koje je osnovano 1997. godine zalaganjem Reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića, predstavnika IZ BiH, Mitropolita Dabrobosanskog Nikolaja, predstavnika Srpske pravoslavne crkve, Vinka Kardinala Puljića, predstavnika Rimo katoličke crkve i Nadbiskupa Vrhbosanskog i Jakoba Fincija, predstavnika Jevrejske zajednice BiH. Cilj je skretanje pažnje javnosti na neophodnost poštivanja svih žrtava, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. Iz Međureligijskog vijeća  se krenulo s opredelenjem i porukom da se u BiH ne može graditi budućnost bez sjećanje na žrtve zločina, uz odavanje počasti na mjestima stradanja. Sa zajedničkom obilaskom članova Međureligijskog vijeća tri stratišta na kojima su ubijeni Bošnjaci (Koričanske stijene na Vlašiću), Srbi (Kazani) i Hrvati (Križanićevo selo Kruščica) počinjeni zločini se pokušavaju svesti na zajednički imenitelj, čime broj stradalih pada u drugi plan, što u konačnici daje nerealan osnov izjednačavanju krivice.

Sve o navodi na zaključak da je i Međureligijsko vijeće samo novi pokušaj okupatorskih vlasti, sada u sprezi sa vjerskim centrima, da se izjednače krvice za ratna razaranja, zločine i genocid. Jer kada vjera, preko uticajnih vjerskih dostojanstvenika, poziva na pomirenje naroda, onda to dobiva drugačiji prizvuk i smisao.

Šta za Bošnjake znači kompromis?

Različiti su načini na koje agresorski servisi, među kojim sada i Međureligijsko vijeće BiH, Bošnjacima nude i od njih traže kompromise. U nizu ranijih pokušaja, ovaj  sa  Međureligijskim vjećem neodoljivo podsjeća na trojanskog konja, kojeg redovno šalju u BiH, samo sada sa drugačijom posadom.

Kompromis je opravdan samo kada je dobronamjeran i kad je polazište strana u kompromisu  isto. Kako u kompromisu može naći svoj interes i opravdanje za interes ona strana koja u startu prihvata stanje  u kojem je ogromno izgubila, a druga strana koja učestvuje u kompromisu na račun toga dobila i profitirala, pa kroz kompromis i dalje očekuje ekstra profit? To je isto kada u trci na 100 metara u dalj arbitri jednom ili dvojici od trojice učesnika trke priznaju raniji start za samo 1 metar. U takvoj trci od Dejtona do danas Bošnjaci su redovno gubili, a gube i dalje, jer su njihovi takmaci u trci, odnosno partneri u kompromisu, do tada već jamili što su jamili. Zato su predstavnici Bošnjaka, koji su do sada pregovarali bez prethodnih uslovljavanja izjednačavanjem startne pozicije za bošnjački narod, često tretirani kao prodane duše, izdajnici. Zna se da Dejtonski sporazum nije ispravna polazna tačka za trku ili postizanje pravednog kompromisa, što je od Dejtona do danas svaki dogovor za Bosnu i Bošnjake učinilo štetnim i vodio u propast.

Nakon svega, pritisnuti sa svih strana, možda Bošnjaci moradnu prihvatiti model pomirenja po devizi bivšeg američkog predsjednika  Johna F. Kenedy: „Oprostite neprijateljima, ali nemojte zaboraviti njihova imena“.

Razumno je i razložno zapitati se zašto kasni i zašto dolazi do zastoja u procesu pomirenja, koje je životna potreba svih naroda i građana BiH. Svima je jasno da za to nisu krivi ni narodi ni građani, već isključivo politika, separatističke vlasti koje je kreiraju, neodrživo Dejtonsko uređenje države i međunarodna zajednica koja toleriše pa i podržava separatističeke težnje snažno potsticane iz susjedstva. Zbog svega toga ključnu ulogu u porocesu pomirenja imaju Bošnjaci, koji su do sada najveći gubitnici,ali najznačajni faktor, bez kojeg proces pomirenja ne može dati željene rezultate. Naravno veliku, možda najveću prepreku u procesu pomirenja i dalje predstavljaju izražene  teritorijalne težnje Srbije i Hrvatske, zbog  kojih su prije dvije decenije izvršile agresiju na BiH.

I dok se u BiH sve više govori o pomirenju, u Srbiji i Hrvatskoj se i dalje kuju planovi  i govori o proširenju.

Burlington, maja 14, 2017

Zijad Bećirević

Najkraće kazano, Kineziologija je znanost koja istražuje zakonitosti upravljanja procesom tjelesnog vježbanja i sportskog treninga te mnogobrojnim promjenama koje nastaju kao posljedica tih procesa na antropološki status čovjeka. Sam naziv je izveden od grčkih riječi kinezis – pokret, kretanje i logos – zakon, znanost….. Pojednostavljeno kazano Kineziološki fakultet školuje visoko obrazovane kadrove koji na tržištu rada mogu raditi kao profesori tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnim i srednjim školama i na fakultetima te kao treneri u području sporta, fitnes industrije, kondicijske pripreme i kineziterapije…..Broj kandidata koji žele studirati na Kineziološkom fakultetu je znatno veći nego što su upisne kvote…..U politiku sam se uključio volonterski, u trenutku kad sam bio potpuno siguran da postojeće političke elite nisu u stanju odgovorno i pošteno voditi državu i od nje napravit ono što je većina građana očekivala, a to je država u kojoj vlada istinska demokracija i pravda, država koja je socijalno osjetljivo i ekonomski održiva…..Zašto Živi zid? Izbor je s moje točke gledišta bio logičan. Meni je kritičnost i buntovništvo svojstveno otkad znam za sebe. Nepravdu teško podnosim. Zar sam trebao odabrati HDZ, SDP ili nekog od njihovih političkih satelita (čitaj: parazita)? To bih smatrao izdajom samoga sebe i svega onog što sam do sada bio. Nisam od onih koji se uklapaju u postojeći društveni sustav i pokušavaju u njemu profitirati. Više volim tražiti njegove slabosti i aktivno sudjelovati u njegovom mijenjanju…..Mi smo krenuli putem Slobodne Hrvatske i svjesni smo u kakvu smo se “avanturu” upustili. Vrijeme će pokazati dali smo postupili ispravno ili ne. Za sada nam dobro ide…..Osloboditi Hrvatsku od političkih štetočina koji su u poziciju dužničkog ropstva doveli preko milijun naših sugrađana naša je politička misija. Rušenje monstruoznog ovršnog zakona prvi je politički cilj od kojeg nećemo odustati dok ga ne ostvarimo. No, s time naša politička misija neće prestati. Problemi s kojima se danas suočava cjelokupno čovječanstvo su tako veliki i teški da je potrebna potpuno nova politička paradigma…..Mi u SH smatramo da je neoliberalna paradigma potrošena i da je što prije treba zamijeniti novom, humanističkom paradigmom. Paradigmom u kojoj je čovjek važniji od profita…..Svi oni koji misle da se u suradnji s HDZ-om i SDP-om može nešto bitno mijenjati su politički navini. Jedino rješenje koje ima političku budućnost je jačanje treće političke snage koja će ih prisiliti na međusobnu koaliciju što će biti početak njihovog kraja i početak stvaranja novih političkih odnosa koji će rezultirati nužnim  promjenama…..Uskoro će u RH nastati jaka politička platforma u čijem stvaranju aktivno sudjelujemo, a koja će označiti početak kraja postojećem političkom establišmentu, jer je to društveno-politička nužnost koja se više ne može zaustaviti, a u tom procesu želim aktivno sudjelovati…..

Od kada Kineziološki fakultet djeluje pod tim nazivom i pod kojim je nazivima ranije djelovao u okviru Sveučilišta u Zagrebu?

DIZDAR: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu počeo je s radom 1959. godine kao Visoka škola za fizičku kulturu, da bi 1973. godine postao Fakultet za fizičku kulturu, a od 2001. godine mijenja naziv u Kineziološki fakultet.

Šta je, zapravo, Kineziologija?

DIZDAR: Najkraće kazano, Kineziologija je znanost koja istražuje zakonitosti upravljanja procesom tjelesnog vježbanja i sportskog treninga te mnogobrojnim promjenama koje nastaju kao posljedica tih procesa na antropološki status čovjeka. Sam naziv je izveden od grčkih riječi kinezis – pokret, kretanje i logos – zakon, znanost. Kineziologija je prema službenoj klasifikaciji znanstvenih područja, polja i grana u RH, znanstveno polje koje se nalazi u okviru područja društvenih znanosti, a ima 6 grana. To su: sistematska kineziologija, kineziologija sporta, kineziološka edukacija, kineziološka rekreacija, kineziterapija i prilagođena tjelesna aktivnost i kineziološka antropologija.

U kojim oblastima diplomirani kineziolozi, magistri i doktori kineziologije mogu da primjenjuju svoja znanja?

DIZDAR: Kineziološki fakultet kao visokoškolska institucija u RH školuje magistre kineziologije za potrebe nastave tjelesne i zdravstvene kulture u školstvu te izabranoj grani primijenjene kineziologije, a to su: sport, kineziterapija, sportska rekreacija, fitnes i kondicijska priprema sportaša. Osim toga, Fakultet organizira i provodi poslijediplomski doktorski studij i specijalističke poslijediplomske studije. U okviru Fakulteta djeluje i Studijski centar za izobrazbu trenera koji provodi stručne studije za izobrazbu trenera u područja sporta, sportske rekreacije, kondicijske pripreme i fitnesa. Pojednostavljeno kazano Kineziološki fakultet školuje visoko obrazovane kadrove koji na tržištu rada mogu raditi kao profesori tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnim i srednjim školama i na fakultetima te kao treneri u području sporta, fitnes industrije, kondicijske pripreme i kineziterapije.

Kakav interes pokazuju svršeni učenici srednjih škola za studij na vašem fakultetu u posljednjih 16 godina njegovog postojanja pod tim nazivom, na primjer?

DIZDAR: Interes za studij na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je kontinuirano velik i u zadnjih 20 godina se nije bitno promijenio. Broj kandidata koji žele studirati na Kineziološkom fakultetu je znatno veći nego što su upisne kvote.

Ušli ste u politiku prije nešto više od dvije godine i to pristupivši Živom zidu. Šta Vas je motiviralo da kročite u nemirne političke vode i zašto je Vaš izbor bio baš Živi zid?

DIZDAR: Da, to me često pitaju. Zašto politika? U politiku sam se uključio volonterski, u trenutku kad sam bio potpuno siguran da postojeće političke elite nisu u stanju odgovorno i pošteno voditi državu i od nje napravit ono što je većina građana očekivala, a to je država u kojoj vlada istinska demokracija i pravda, država koja je socijalno osjetljivo i ekonomski održiva. To je stvar osobne odgovornosti. Za ovo stanje socijalne, ekonomske i moralne krize nisu samo krivi “pokvareni političari” već svi mi koji smo im dopustili da se tako ponašaju. Nitko od nas nema pravo prebacivati odgovornost na druge, sve dok nije učinio sve što može kako bi ovaj svijet učinio boljim mjestom za život. A što se tiče drugog dijela pitanja. Zašto Živi zid? Izbor je s moje točke gledišta bio logičan. Meni je kritičnost i buntovništvo svojstveno otkad znam za sebe. Nepravdu teško podnosim. Zar sam trebao odabrati HDZ, SDP ili nekog od njihovih političkih satelita (čitaj: parazita)? To bih smatrao izdajom samoga sebe i svega onog što sam do sada bio. Nisam od onih koji se uklapaju u postojeći društveni sustav i pokušavaju u njemu profitirati. Više volim tražiti njegove slabosti i aktivno sudjelovati u njegovom mijenjanju.

Zašto ste se razišli sa Živim zidom?

DIZDAR: Živi zid je za sve nas koji smo u njemu proveli neko vrijeme još uvijek prilično bolna tema. O tome sam prvi javno govorio gostujući u televizijskim emisijama. Nema smisla više na to trošiti vrijeme. Život ide dalje. Svi smo bogatiji za jedno životno iskustvo koje nam svima može biti od koristi. Svim ljudima koji su ostali u Živom zidu želim sve najbolje u borbi za bolje i pravednije društvo. To nam je zajednički cilj, a različiti putovi vode prema istom cilju. Mi smo krenuli putem Slobodne Hrvatske i svjesni smo u kakvu smo se “avanturu” upustili. Vrijeme će pokazati dali smo postupili ispravno ili ne. Za sada nam dobro ide. U nešto više od godinu dana naša službena fb stranica postala je 4 po broju lajkova u odnosu na sve druge političke stranke u RH. Vodeća smo politička stranka po broju prosvjeda i ostalih oblika aktivističkog djelovanja. Svakim danom smo sve jači i u javnosti sve prisutniji. Podrška nam raste kao i broj članova.

Da li ime Vaše sadašnje stranke budi i neke asocijacije? Odnosno, da li se iz tog naziva može zaključiti da put ka slobodnoj Hrvatskoj još uvijek traje?

DIZDAR: Jako smo ponosni na ime naše stranke. Jer niti jedno drugo ime ne pogađa tako dobro u bit problema s kojim se u ovom trenutku suočava većina naši sugrađana kao što to pogađa ime Slobodna Hrvatska. Slobodna Hrvatska je cilj našeg političkog djelovanja, suština našeg političkog programa. Osloboditi Hrvatsku od političkih štetočina koji su u poziciju dužničkog ropstva doveli preko milijun naših sugrađana naša je politička misija. Rušenje monstruoznog ovršnog zakona prvi je politički cilj od kojeg nećemo odustati dok ga ne ostvarimo. No, s time naša politička misija neće prestati. Problemi s kojima se danas suočava cjelokupno čovječanstvo su tako veliki i teški da je potrebna potpuno nova politička paradigma. Za razliku od svih drugih relevantnih političkih stranaka koje ne dovode u pitanje postojeći neoliberalni društveno–ekonomski poredak, mi se zalažemo za njegovu temeljitu rekonstrukciju jer je dugoročno neodrživ. On uzrokuje stalno povećanje javnog duga i socijalne nejednakosti, privatizaciju javnih dobara, smanjenje socijalnih i radničkih prava, uništavanje okoliša i zdravlja ljudi. Takvu štetnu politiku već godinama provode HDZ, SDP i njihovi partneri koja će na kraju rezultirati potpunom rasprodajom državne imovine i siromaštvom većine građana. Mi u SH smatramo da je neoliberalna paradigma potrošena i da je što prije treba zamijeniti novom, humanističkom paradigmom. Paradigmom u kojoj je čovjek važniji od profita.

Na posljednjim izvanrednim parlamentarnim izborima nastupili ste u koaliciji skupa sa ORaH-om i Pokretom Zajedno pod nazivom “Nema prodaje”.  Šta znači taj naziv, šta ste u svojoj kampanji ponudili građanima i kakve ste rezultate ostvarili?

DIZDAR: Mi smo kao politička stranka nastali svega nekoliko mjeseci prije tih izvanrednih izbora i to je bilo naše prvo predstavljanje biračima u okviru nove političke stranke. Usprkos tako kratkom vremenu za političku promociju uspjeli smo se nametnuti i postati poželjan koalicijski partner karizmatičnom Stipi Petrini te i ORaH-u i Pokretu Zajedno. To je već samo po sebi bio veliki uspjeh. To smo postigli u vrlo kratkom vremenu jer imamo jako motivirano, vrlo inovativno i dobro organizirano članstvo koje je svojim aktivističkim djelovanjem uspjelo skrenuti pažnju političke javnosti na našu stranku uspješnom organizacijom prosvjeda protiv Monsanta i TTIP-a, rasprodaje javnih dobara te niza performansa kojima smo upozoravali na blokade računa i ovrhe koje provodi FINA. Izbore smo iskoristi za nametanje za ovo društvo ključnih pitanja koja muče većinu naših građana. Nismo se bavili niti ćemo se baviti kvaziideološkim prepucavanjima već želimo ukazati da ovaj društveno-ekonomski sustav vodi svijet do točke ekonomske, socijalne i ekološke neodrživosti. Ponudili smo ruku suradnje Stipi Petrini koji je simbol otpora političkom duopolu koji čine HDZ/SDP i njihovi politički partneri te oko njega okupili koaliciju znakovita naziva „Nema prodaje!“ Nema prodaje je u tom trenutku bio prikladan naziv za koaliciju jer smo tim nazivom ukazivali na naše protivljenje daljnjoj rasprodaji Hrvatskih nacionalnih interesa.

Kako komentirate posljednja dešavanja u Vladi i Saboru RH i da li je Hrvatska prevladala parlamentarnu krizu nakon što je ipak izabran novi predsjednik Sabora?

DIZDAR: Dogodilo je ono što je bilo neizbježno. Jer, najbolji prediktor budućeg ponašanja je prošlo. Sve smo to već jednom vidjeli. Svi oni koji misle da se u suradnji s HDZ-om i SDP-om može nešto bitno mijenjati su politički navini. Jedino rješenje koje ima političku budućnost je jačanje treće političke snage koja će ih prisiliti na međusobnu koaliciju što će biti početak njihovog kraja i početak stvaranja novih političkih odnosa koji će rezultirati nužnim  promjenama.

Zašto je nedavno Vaša stranka podnijela kaznenu prijavu protiv premijera Andreja Plenkovića, ministra Tome Medveda, državne tajnice Zdravke Bušić, te saborskog zastupnika Željka Glasnovića i kako komentirate da je USKOK istu odbacio?

DIZDAR: Zbog toga jer smatramo da je to naša građanska i politička dužnost. Takvo ponašanje Premijera smatramo nepihvatljivim jer je potpisao sporni sporazum pod prijetnjom pada Vlade i očito mimo vlastitih uvjerenja. Sve to jako “miriše” na političku korupciju jer se ne radi o klasičnim političkim dogovorima dviju stranaka već je to učinio predsjednik Vlade potaknut strahom od gubitka saborske podrške.

Mlada ste stranka i s obzirom na vaša temeljna opredjeljenja, izgleda da ste svjesno i hrabro pristali na borbu s vjetrenjačama. Koji su vaši dugoročni politički ciljevi i jeste li optimist da će se nekad do njih i doći?

DIZDAR: Veliki sam optimist usprkos velikom, moćnom i dobro organiziranom protivniku. Svi društveno-politički sustavi nakon što su uspostavljeni i postali prevladavajući stvarali su sve više i više problema i na kraju postali neodrživi. Tako je i s ovim. Uskoro će u RH nastati jaka politička platforma u čijem stvaranju aktivno sudjelujemo, a koja će označiti početak kraja postojećem političkom establišmentu, jer je to društveno-politička nužnost koja se više ne može zaustaviti, a u tom procesu želim aktivno sudjelovati.  

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

DIZDAR: Hvala i Vama na iskazanom interesu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (893)

Psi laju, a prolaze nam karavani, govorili bi nam naši stari !  Tako, ovih dana uveliko pričamo o izbornom zakonu, a ja tražim dobre majstore da mi podese preosjetljive moje umne i razumne senzore. Poput razdešenih frekvencija za naše radio aparate ili televizijske signale, čujnost mi je sasvim opala, kako bih ih mogao slušati !

Kažu, Hrvati hoće da biraju svoga Hrvata, a Srbi svoga Srbina, a mi ostali sa našim vrlim Bošnjacima, nismo sigurni da li smo zaista građani ove nam zajedničke domovine zvane Bosna i Hercegovina!

Mostar je, upravo, paradigma svih saznanja i neprijatnih događanja na ovu temu. Zašto ? Glavni akteri, kao klovnovi u svakoj cirkusnoj predstavi, u ovim našim predstavama, učestvuju guslari i orguljaši, sa svojim orkestrima.

Ko to kaže da Dragan Čović nije velikohrvatski, „čistokrvni„ Hrvat, njegovo je ekskluzivno pravo da bira i bude izabran u ime svih Hrvata na našim prostorima. Njegova „ugrožena„ starnka Hrvata, tzv. HDZ, nacionalističko, ustaška i neofašistička, kaku sam je već poodavno definisao, treba da bude jedina u Hrvata, da rješava sudbinu njihovu, ma gdje se nalazili. Njihov „stolni„ grad Mostar, u virtuelnoj Herceg-Bosni, treba da prednjači sa svim institucijama u kojima će njegovi Hrvati da budu uvijek glavni i neprikosnoveni. Imali bi oni i svoje strateške firme koje bi im obezbjeđivali potrebne finansije, uz uslove uspješnog podkradanja države i njenih građana.

Ništa nije drugačija situacija kod njegovog jarana i pajdaša, sa kojim se tako često tapše po ramenima, sa guslarom Miloradom Dodikom iz Laktaša i njegovom nacionalističkom strankom SNSD. Uz obostrane povike i slavopojke, da nam žive i Republika Srpska i virtuelna Herceg-Bosna, dok se ostali svijet ne aviza, da su iste nastale na temeljima genocida, progona i ubijanja, prije svih naših komšija Bošnjaka, ponekog ostalog, na pljački , kriminalu i očitoj diskriminaciji.

Upravo, zahvaljujući svome jaranu i pajdašu, prema shodnoj ideološkoj neofašističkoj ideologiji, sa ciljevima rušenja svega zajedničkog, uz zahvalnost i svojim maticama susjednih država Hrvatske i Srbije, kao njihove neke druge ili rezervne države, nastoje otpisati ovu Bosnu i Hercegovinu i sve njene ostale građane i posebno Bošnjake. Ovi čobani svojih stada i torova, uz akorde guslarsko- orguljaške muzike, u kontinuitetu žele izvoditi svoje ceremonijalne predstave, nalik na životinjske krike u močvarskoj žabokrečini. Dokle li i kako, oni to smišljaju i lansiraju svakodnebno u našu suludu javnost, do besvjesti?

Nesreća je da je Dodik i svoje obotničke, otrovne pipke ispružio i do Hercegovine i grada Mostara, gdje ima svoje „ velikosrpske„ nacionalističke sunarodnjake i crkvene vjerske vjerodostojnike, koji su intezivno angažovani u svojoj svakodnevnoj „dodikovštini„ kao propovjedi za osvještenje svojih zemljaka, posebno povratnika u grad Mostar. Ovi, kao „ dodikovci„, imali su vremena da se po Srbiji i srpskim krajevima dovoljno nadoje ideološkim saznanjima i preporukama, memoranduma SANU, Slobinim i Radovanovim, kao i ostalim nakaradnim nacionalističkim idejama prije povratka u svoje napuštene domove u gradu Mostaru. Njih apsolutno nisu interesovala sva agresorska dešavanja, napadi i progoni, ubijanja i raseljavanja mnogih njihovih bivših komšija, vrlih Bošnjaka, od strane njihovih bivših susjeda, u ovome gradu Mostaru i dijelovima Hercegovine.

Kao što su stvarali i zamišljali u svojim agresorskim nakanama, sa istoka i sa zapada, da zajedničkim nasilničkim djelovanjima, svoje komšije Bošnjake i ostale, otisnu i Neretvom i Drinom i Bosnom, u tokove njihovog sliva, na puteve bez povratka, nažalost bezuspješno zahvaljujući našoj Armiji BiH i ostalim patriotima uz njih, isti u ovom mirnom postdejtonskom periodu nastoje ispoljiti svoje recidive i nakane, bezuspješne ideološke šeme.

Tako se u ovome gradu „slučaja„ zvanom Mostaru, udružene zločinačke ideologije i njihovi akteri iz HDZ-a i SNSD-a, uz pomoć crkvenih vjerodostojnika, nastoje infiltrirati u javnost i očitovati kao jedini predstavnici njihovih „ čistokrvnih „ Hrvata i Srba.

Evo, upravo ovih dana, nečujno i nezapaženo prolazi i sljedeća informacija, koju je objavio srbijanski portal „Danas „, a glasi ;

„ Podpredsjednica Vlade Srbije, gospođa Zorana Mihajlović, primila je delegaciju Srba iz Hercegovine i obećala je konkretnu pomoć“.

Svakako, da ne bi bilo ništa čudno i neobično kada bolji poznavaoci prilika u Mostaru ne analiziraju sastav delegacije iz Mostara. Na čelu i glavni organizator je crkveni vjerodostojnik, paroh Radivoje Krulj, a do njega su, gospođa Radmil Komadina, savjetnica gradonačelnika Mostara, što je bitno i važno da je dugogodišnja članica ove nacionalističke hrvatske stranke HDZ-a, kao i načelnik odjela u Gradskoj upravi, gospodin Predrag Šupljeglav, blagonaklonjeni HDZ-ovac po ženinoij liniji, a inače je ortodoksni „dodikovac„ iz stranke SNSD. Bitno je naglasiti da su to njihovi „veliki i pravi Srbi„ za razliku od svih naših Srba, koji su ostali na prostorima i Mostara i Federacije, a koji su shodno tumačenju Dodika, kao mentora i njegovog Vladike Grigorija, svrstani u tzv. „rezervne Srbe„ ili nesrbe.

Nas, normalne Srbe, upravo sa jedinom svojom domovinom Bosnom i Hercegovinom, koji smo proživjeli i prebrodili sve nedaće dvostruke agresije, osjetili sve neljudske poteze svojih susjeda Hrvata, kao i atake naših sunarodnjaka silnom artiljerijom sa Podveležja i Čobanovog polja, kao normalne i veoma aktivne građane ovog grada, u periodu izbora za vijećnika Gradskog vijeća i u cijelom postdejtonskom periodu, sa natovarenom hipotekom, Alijinih ili Karadžićevih ljudi ili nesrba, iako smo bili nestranački kandidati na listi Za jedinstveni  Mostar, apsolutno nestranački pripadnici, isključivi Srbi po majčinom rođenju.

C:\Users\User\Desktop\MIHAJLOVIĆ.jpg

                                                                                

C:\Users\User\Desktop\BOBAN.jpgC:\Users\User\Desktop\PAPA.jpg

Ova ignorantska praksa i razne hipoteke nastavljene su do današnjih dana, isključivo u nadležnosti crkvenih vjerodostojnika, pod patronatom njihovog guslara iz Laktaša. Dakle, njima trebaju samo njihovi Srbi iz SNSD-a, a može i poneki HDZ-ovac, iz udruženog zločinačkog tabora i guslarsko- orguljaškog orkestra.

Evidentne su  farse, česte demagoško lažne slavopojke i tirade lijepih riječi povjerenja i pomirenja, posebno sa svojim komšijama i Bošnjacima širom Bosne i Hercegovine, kako od velikosrpskih crkvenih vjerodostojnika, isto tako i od pojedinih vlastodržaca u susjednoj nam državi Srbiji, a da i ne žele sa novim predsjednikom Aleksandrom Vučićem sagledati svu tu pogubnost odnosa sa guslarom iz Laktaša i njegovim sljedbenicima.

Zato, svaki njegov dolazak u Mostar i širu okolinu, kao i njegovih saradnika, sa isključivim susretima i razgovorima sa „dodikovcima„ i crkvenim vjerodostojnicima, za nas normalne i prave bosanskohercegovačke Srbe, šuplja su priča i neprimjereno ponašanje i miješanje u naše unutrašnje odnose u našoj domovini.

Kao, mostarski Sarajlija, Bosanac i Srbin iz Bosne, student Univerziteta u Beogradu, privrednik i graditelj velikih objekata u Srbiji i Bosni i Hercegovini, kao poliglota i bivši istaknuti društveno- politički parlamentarac u Saveznoj Skupštini Jugoslavije, kao svjetski čovjek u svome kodeksu ponašanja i razumijevanja svih naših različitosti i ljudskih vrijednosti, svakako mi nikada ne mogu promaći nezapažena ovakva i slična događanja, za razliku od šire javnosti i posebno mojih sunarodnjaka sa ovih prostora.

Zato normalno i mi postavljamo često pitanje: koji su to ljudi koji nas predstavljaju u organima izvršne i zakonodavne vlasti, upravo, na svim nivoima naše državne i institucionalne vlasti. Zašto bi to, kao Srbi u Federaciji, prihvatili i priznali, tamo nekog Srbina iz RS-a, da nas predstavlja, isključivo u Predsjedništvu ili drugim organima vlasti, ukoliko nas zaista tretiraju kao neke „rezervne„ Srbe ili kako nas sve ne nazivaju. 

slikaslika

Ko su ljudi iz HDZ-a, koji nas predstavljaju godinama u upravi Mostara, gradonačelnik Ljubo Bešlić i savjetnica Radmila Komadina? Da li su to i naši predstavnici, ili samo njihovi?

Sigurni smo samo u činjenice da su oni po volji i guslara i orguljaša, kao i crkvenih vjerodostojnika, ma kako se orkestar štimovao!

Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija


Kroz svoje brojne programe i aktivnosti podstičemo društveno pamćenje i negujemo sećanja na razvoj jugoslovenske ideje, počev od njene pojave u 19. veku, preko njenih otelotvorenja do kojih dolazi u 20. veku – Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, do socijalističke Jugoslavije…..Inicijativa o promeni imena u Muzej Jugoslavije predstavlja težnju da se delokrug istraživanja i muzealizacije usmeri na spektar različitih fenomena koji obeležavaju jugoslovensko nasleđe i jugoslovensko iskustvo, a koji su već neko vreme prepoznati u aktuelnoj muzejskoj praksi. Pažnja je sada usmerena i na evoluciju jugoslovenske ideje do otelotvorenja u državu 1918, kao i na društvene, kulturne i identitetske forme koje opstaju i nakon političkog nestanka Jugoslavije…..Gastarbajteri su imali višestruk uticaj na jugoslovensko društvo i kulturu, posebno na svakodnevni život stanovništva i često su u lokalnim zajednicama bili glavni inicijatori i akteri raznih promena. Odlazili su uglavnom iz malih, najčešće seoskih, sredina u industrijske centre Zapadne Evrope. Menjali su dotadašnje i sticali nove navike i običaje postajući značajni socio-kulturalni medijatori u komunikaciji i razmeni između socijalizma i kapitalizma, Istoka i Zapada, sela i grada, Balkana i Evrope. Gastarbajteri su uticali i na svakodnevni život u Nemačkoj i Austriji postajući, umesto gostiju, kolege i komšije, prijatelji i prihvaćeni članovi zajednice…..Bez sumnje trenutno najveću pažnje publike privlači proces rada na stalnoj postavci. Nova metodologija rada razvijena je tokom 2014. godine u okviru projekta 100 godina od stvaranja prve države južnoslovenskih naroda i podrazumeva okretanje ka muzejskom fondu. Projekat se realizuje kao višegodišnje transparentno istraživanje i razvija se u tri faze: Kreiranje otvorenog depoa, Laboratorija Muzeja Jugoslavije i Jugoslavija u 100 predmeta…..Prema istraživanju publike koje smo sproveli 2016. godine, struktura posetilaca je raznovrsna 70 odsto naše publike čine stranci, od čega 30 odsto su građani sa prostora republika nekadašnje Jugoslavije, iz svih krajeva podjednako……Muzej Jugoslavije, čiji je Kuća cveća deo, generalno beleži rast posete od 20 odsto poslednjih godina, ali ta povećana zainteresovanost publike je pozitivna reakcija na naše programe i aktivnosti čija je zajednička nit jugoslovnesko nasleđe……

Šta čini sadržaj Muzeja?

KNEŽEVIĆ:Muzej Jugoslavije čuva, proučava i na inovativan način interpretira kulturnu baštinu Jugoslavije.  Najposećeniji je muzej u Srbiji koji godišnje obiđe preko 120.000 posetilaca. Osnovna snaga Muzeja leži u njegovim resursima: u bogatstvu fonda koji broji više od 75.000 predmeta i jedinstvenom kompleksu koji se prostire na 3,2 hektara (Kuća cveća, Muzej 25. maj i Stari muzej), sa snažnim simboličkim vrednostima, a naročito u stručnom i motivisanom kadru.

Kroz svoje brojne programe i aktivnosti podstičemo društveno pamćenje i negujemo sećanja na razvoj jugoslovenske ideje, počev od njene pojave u 19. veku, preko njenih otelotvorenja do kojih dolazi u 20. veku – Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, do socijalističke Jugoslavije.

Svakog vikenda, subotom i nedeljom, imamo organizovana besplatna stručna vođenja kroz kompleks: na engleskom jeziku od 11.00 i 12.00 časova i na srpskom od 11.30 i 12.30 časova.

1. decembra prošle godine obilježili ste jubilarnu, 20-tu obljetnicu postojanja Muzeja. Međutim, u treću deceniju trajanja Muzeja ušli ste sa novim imenom i logom. O čemu se radi?

KNEŽEVIĆ:Inicijativa o promeni imena u Muzej Jugoslavije predstavlja težnju da se delokrug istraživanja i muzealizacije usmeri na spektar različitih fenomena koji obeležavaju jugoslovensko nasleđe i jugoslovensko iskustvo, a koji su već neko vreme prepoznati u aktuelnoj muzejskoj praksi. Pažnja je sada usmerena i na evoluciju jugoslovenske ideje do otelotvorenja u državu 1918, kao i na društvene, kulturne i identitetske forme koje opstaju i nakon političkog nestanka Jugoslavije.

Koncepcija koju smo usvojili nasleđe ne ograničava samo na predmete, zbirke i fondove muzeja, već obuhvata mrežu ustanova kulture, lokalitete, zajednicu i ljude, uopšte, uže i šire okruženje. Uz to, ono se neprestano stvara i menja.

Donator novog vizuelnog identiteta je Slavimir Stojanović, dizajner.

Vaš Muzej je jedan od suorganizatora izložbe “Povratak na Mesec”, u Rijeci. Hoćete li reći nešto detaljnije o istoj?

KNEŽEVIĆ: Izložba Povratak na Mesec otvorena je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka od 12. aprila do 30. septembra 2017. godine. Ova izložba, čiju okosnicu čini Kamen sa meseca, muzejski eksponat koji je Josipu Brozu Titu poklonio američki predsednik Ričard Nikson, svoju premijeru imala je u Muzeju savrememene umjetnosti Republike Srpske u Banjaluci 2016. godine. Autori muzeološkog koncepta postavke u Rijeci su: Ana Panić, Katarina Živanović, Ivan Manojlović, Momo Cvijović (Muzej Jugoslavije), Svetozar Nilović, Tea Perinčić i Ivana Šarić Žic, dok je dizajnerka postavke Vera Ružić. Na postavci su izloženi predmeti iz zbirke Muzeja Jugoslavije, Beograd (među kojima fragmenti Mesečevog tla i zastava SFRJ koju je posada Apola 17 nosila na Mesec i vratila na Zemlju), muzeja Peek & Poke, Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, Prirodoslovnog muzeja Rijeka, Tehničkog muzeja Slovenije (vezanih za temu futurizma, zamišljanja i promišljanja budućnosti, osvajanja svemira, nematerijalna baština i muzika).

Do kraja ovog mjeseca traje izložba “Jugo, moja Jugo – gastarbajterske priče”. Šta je osnovna poruka te izložbe?

KNEŽEVIĆ:Ova izložba je dobar primer da je Muzej počeo da se bavi i „mikro“ narativima, sudbinama jugoslovenskih građana koje su do sada bile malo istraživane. Po prvi put u domaćoj muzejskoj praksi, izložba Jugo, moja Jugo – gastarbajterske priče obrađuje ovu temu u želji da osvetli segment manje-više negirane istorije ljudi, koji su sterotipizirani i kojima je osporavana uloga u kulturnom i privrednom razvoju Jugoslavije. Muzejskoj interpretaciji prethodila su terenska i arhivska istraživanja, a razumevanju kompleksnosti fenomena pomogli su brojni radnici na privremenom radu u Austriji i Nemačkoj deleći svoja sećanja i njima značajne predmete.

Gastarbajteri su imali višestruk uticaj na jugoslovensko društvo i kulturu, posebno na svakodnevni život stanovništva i često su u lokalnim zajednicama bili glavni inicijatori i akteri raznih promena. Odlazili su uglavnom iz malih, najčešće seoskih, sredina u industrijske centre Zapadne Evrope. Menjali su dotadašnje i sticali nove navike i običaje postajući značajni socio-kulturalni medijatori u komunikaciji i razmeni između socijalizma i kapitalizma, Istoka i Zapada, sela i grada, Balkana i Evrope. Gastarbajteri su uticali i na svakodnevni život u Nemačkoj i Austriji postajući, umesto gostiju, kolege i komšije, prijatelji i prihvaćeni članovi zajednice.

Izložba je deo šireg istraživačkog projekta koji je povezan sa dva značajna datuma: 50 godina od potpisivanja Sporazuma o angažovanju radne snage sa Austrijom 1966. i sa Nemačkom 1968. godine.

Na čelu stručnog tima izložbe su: Aleksandra Momčilović Jovanović i Tatomir Toroman, kustosi, etnolozi-antropolozi (Muzej Jugoslavije) i Ljubomir Bratić, politički filozof i aktivista (Beč). Saradnici na projektu su Vladimir Ivanović, istoričar (Berlin), Rudiger Rosig, sociolog i novinar (Berlin), Vesna Đokić, istoričarka (Arhiv Jugoslavije), Boris Kralj, umetnik i fotograf (Berlin) i Marija Dragišić, etnološkinja (Republički zavod za zaštitu spomenika kulture).

A krajem marta ove godine ste skupa sa kompanijom Avala film Way organizirali program obilježavanja 50 godina od premijere filma Skupljači perja, Aleksandra Petrovića. Kako je obilježen taj značajan jubilej i bez glavnog junaka filma Bekima Fehmiua?

KNEŽEVIĆ:Na našu sreću i zadovoljstvo, obeležavanju jubileja prisustvovala je i supruga pokojnog Bekima Fehmia, glumica Branka Petrić. Tim povodom organizovali smo i jednodnevnu mini-izložbu na kojoj je centralni eksponat bio šešir Belog Bore (glavnog lika u filmu kog je Fehmiu tumačio) sa potpisima svih članova ekipe, koji nam je uz foto album sa snimanja ustupila gospođa Petrić.

Koji su dijelovi Muzeja najposjećeniji?

KNEŽEVIĆ:Bez sumnje trenutno najveću pažnje publike privlači proces rada na stalnoj postavci. Nova metodologija rada razvijena je tokom 2014. godine u okviru projekta 100 godina od stvaranja prve države južnoslovenskih naroda i podrazumeva okretanje ka muzejskom fondu. Projekat se realizuje kao višegodišnje transparentno istraživanje i razvija se u tri faze: Kreiranje otvorenog depoa, Laboratorija Muzeja Jugoslavije i Jugoslavija u 100 predmeta.

Pred publikom je uzorak muzejskog fonda koji na slikovit način prikazuje bogatstvo i raznolikost građe koja se čuva u Muzeju. Jedna naspram druge, postavljene su dve muzejske kolekcije – Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije i Memorijalnog centra Josip Broz Tito. Ovakav pristup omogućava ne samo posetiocima već i kustosima i drugim istraživačima potpuno novi uvid u jugoslovensko nasleđe sagledan kroz dijalog ili naglašene suprotnosti predmeta iz ova dva fonda.

Jugoslavija u 100 predmeta biće finalna faza rada na stalnoj postavci, rezultat prethodne dve, planirana za 1. decembar 2018. godina.

Veoma posećan je i objekat Kuća cveća u kome su sahranjeni Josip Broz Tito, doživotni predsednik, lider komunističke partije, antifašističkog i pokreta nesvrstanih, i njegova supruga Jovanka Broz. Posetioci često posećuju ovaj objekat kao jedno od najzančajnijih mesta sećanja, fenomena proslave i obeležavanja 25. maja, izrade, nošenja i predaje štafeta, obraćanja Titu, itd. Trenutna izložba pod nazivom Figure sećanja biće osvežena ove godine za 25. maj, kada se obeležava i 60 godina od prve štafete mladosti. Štafete su najkarakterističniji, ujedno i najkontroverzniji predmeti koji se vezuju za Jugoslaviju i njenog doživotnog predsednika Josipa Broza i bude veliko interesovanje posetilaca. U Muzeju se čuva najveća i najkompletnija kolekcija štafeta sa oko 20.000 predmeta, a izbor od 200 Titovih štafeta trenutno je izložen kao deo postavke u Kući cveća, dok se veći broj broj Saveznih štafeta može videti u objektu Stari muzej.

Za kulturnu baštinu Srbije veoma je značajan i objekat Muzej 25. maj – jedan od prvih namenski projektovanih i građenih muzeja u Beogradu, ali i poklon Grada Beograda Titu za sedamdeseti rođendan. Ovog meseca obeležavamo 55. godina od njegovog nastanka i tim povodom usvojena je inicijativa Muzeja Jugoslavije da ulica u kojoj se nalazi promeni naziv kako bi se odala pošta arhitekti Mihailu Jankoviću na osnovu čijeg idejnog rešenja je izgrađen.

Muzejski kompleks specifičan je i po parku u kome se, pored više desetina različitih biljnih vrsta, nalaze i skulpture koje su bile deo autentičnog ambijenta rezidencijalnog parka Josipa Broza Tita. Skulpture su većim delom pokloni koje je dobijao, a darodavci su se opredeljivali za istaknuta umetnička imena. Park je najprepoznatljiviji po tri ista spomenika maršala Tita (dela vajara Antuna Augustinčića) koji su nakon raspada Jugoslavije preneti u Muzej.

Veliku pažnju publike budi i bogata foto-kolekcija od blizu milion fotografskih snimaka.

Iz kojih dijelova bivše SFRJ imate najviše posjetitelja?

KNEŽEVIĆ:Prema istraživanju publike koje smo sproveli 2016. godine, struktura posetilaca je raznovrsna 70 odsto naše publike čine stranci, od čega 30 odsto su građani sa prostora republika nekadašnje Jugoslavije, iz svih krajeva podjednako. Pored toga, veliko je interesovanje istraživača, naučnika i druge publike iz zemlje i sveta za istraživanje i tumačenje naših fondova.

A, iz Evrope i svijeta?

KNEŽEVIĆ:Slobodno možemo reći da naša publika predstavlja „svet u malom“. Veliki broj stranih posetilaca dolazi kako iz Zapadne, tako i Istočne Evrope, Amerike, Rusije, Kine, kao i iz zemalja Azije i Afrike. Muzejski kompleks često posećuju i visoke državne delegacije koje su u zvaničnoj poseti Srbiji, ambasadori i drugi članovi diplomatskog kora sa svojim gostima.

Koliko je ljudi posjetilo Kuću cvijeća u posljednjih 37 godina?

KNEŽEVIĆ: Od sahrane Josipa Broza oko 19 miliona ljudi, a od 2010. do danas 670.000 posetilaca.

Da li se bilježi rast posjete Kući cvijeća u posljednjih nekoliko godina i da li je taj eventualni rast vezan za činjenicu da je tu, prije nepune četiri godine, sahranjena i Jovanka Broz?

KNEŽEVIĆ: Muzej Jugoslavije, čiji je Kuća cveća deo, generalno beleži rast posete od 20 odsto poslednjih godina, ali ta povećana zainteresovanost publike je pozitivna reakcija na naše programe i aktivnosti čija je zajednička nit jugoslovnesko nasleđe.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KNEŽEVIĆ:Veliko hvala i Vama na zainteresovanosti za Muzej Jugoslavije.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (892)


“Preporuke” su, kao što se i iz naslova da zaključiti, širokog spektra o zdravlju i liječenju, naučnim dostignućima, religijama, duhovnoj kulturi, meditacijama i afirmacijama, poučnim pričama, izrekama, kanalisanim porukama, psihologiji, proročanstvima, ezoteriji, iscjeljivanju, raznim savjetima, da više ne nabrajam, jednostavno za svakog člana ponesto, pa neka uzme svako od članova šta kome odgovara, iz tih ponuđenih različitih oblasti…..Kad se ljudi sretnu i zavole nebitno je ko je koga izabrao, pa tako i ja svoju životnu misiju biram, a ona bira mene, pa zajedno u ritmu plešemo. Od malena su me roditelji učili da je uzvišeni čin pomagati i davati drugima, jer tako pomažeš sebi.To uvjerenje je stavljeno na kušnju kad sam izgubila sina jedinca. Moj Sandi, oči majčine, poginuo je u Švedskoj u saobraćajnoj nesreći 2005. godine. Imao je samo 18 godina. Cijeli život mi se srušio kao kula od karata, ali spoznah još u vremenu, na vrijeme:“Svi smo mi Božji i Bogu se vraćamo”, pa zato u svojoj poniznosti zahvalih Bogu na davanju, ali mu zahvalih i na uzimanju, jer shvatih da sve ono što mislimo da je naše, nama ne pripada, pa bilo to i vlastito dijete. Ustvari sve nam je samo Bogom dato…..Narod mora pobjeći iz matrice! Kako? Planirati unaprijed i zapamtiti prošle lekcije, ali se ne izgubiti u trenutku. Jednostavno biti i djelovati u trenutku, sa punom sviješću o svojoj budnosti. To nije moguće činiti cijelo vrijeme, ali što više tome težite, to će te duže uspjevati ostati u svjesnom stanju…..Naš balkanski mentalitet je takav, da slabi muškarci ne vole jake žene, jer se osjećaju ugroženim, a ja bih zeljela samo da kažem da žene bilo jake ili manje jake ne žele oduzeti prava muskarcima, već žele bolju raspodijelu poslova i tih istih prava među ženama, jer i žene su ljudi…..ZAHVALITE KREATORU NA SVEMU I SAMO VOLITE!…..

Poštovana gospođo Begić! Kada i kojim povodom se rodila ideja da načinite taj portal?

BEGIĆ:Ideja je nastala spontano, prije nekih par godina. Bila je to težnja da onaj nedokučivi i manje poznati svijet naučnih dostignuća i spoznaja o duhovnom i materijalnom približim sebi i drugima. Svijet u kojem će svako od nas na osnovu svojih sklonosti moći naći ono čemu teži i bolje upoznati onaj manje poznati dio sebe.

Naslov portala objašnjava mnogo toga, ali ne i sve, naravno. Šta i kome preporučujete svojim čitateljima?

BEGIĆ:Svrha web portala “Preporuke” je da pomogne i doprinese čitocima putem odabira tekstova da dođu do novih spoznaja, koje bi mogle obogatiti njihove živote.

“Preporuke” su, kao što se i iz naslova da zaključiti, širokog spektra o zdravlju i liječenju, naučnim dostignućima, religijama, duhovnoj kulturi, meditacijama i afirmacijama, poučnim pričama, izrekama, kanalisanim porukama, psihologiji, proročanstvima, ezoteriji, iscjeljivanju, raznim savjetima, da više ne nabrajam, jednostavno za svakog člana ponesto, pa neka uzme svako od članova šta kome odgovara, iz tih ponuđenih različitih oblasti.

Očigledno je da ste izabrali misiju (ili je ona Vas) da pokušavate pomagati drugima. Da li je tome doprinjela neka Vaša konkretna životna epizoda ili je taj izbor nastao spontano?

BEGIĆ:Kad se ljudi sretnu i zavole nebitno je ko je koga izabrao, pa tako i ja svoju životnu misiju biram, a ona bira mene, pa zajedno u ritmu plešemo. Od malena su me roditelji učili da je uzvišeni čin pomagati i davati drugima, jer tako pomažeš sebi.

To uvjerenje je stavljeno na kušnju kad sam izgubila sina jedinca. Moj Sandi, oči majčine, poginuo je u Švedskoj u saobraćajnoj nesreći 2005. godine. Imao je samo 18 godina.

Cijeli život mi se srušio kao kula od karata, ali spoznah još u vremenu, na vrijeme:“Svi smo mi Božji i Bogu se vraćamo”, pa zato u svojoj poniznosti zahvalih Bogu na davanju, ali mu zahvalih i na uzimanju, jer shvatih da sve ono što mislimo da je naše, nama ne pripada, pa bilo to i vlastito dijete. Ustvari sve nam je samo Bogom dato.

Shvatila sam da posvetiti pažnju drugima odvlači pažnju od tuge i praznine koju osjećamo u sebi, pa zato krenuh i ja tom stazom.

Živimo odavno u svijetu agresivnog materijalizma, koji potiskuje iz čovjeka ono po čemu se on razlikuje (ili treba da se razlikuje) od drugih živih bića. Koliko je bitna duhovna energija da se čovjek odbrani od pošasti spomenutog materijalizma?

BEGIĆ:Duh je energija, baš kao i materija.Razlika između materijalnog i duhovnog života je naša percepcija, to jest kako vidimo stvarnost okolo sebe. Duhovnost je vrlo širok pojam i nije ga lako definirati. Duhovnost se bavi tajnovitim područjem naših vjerovanja koja objašnjavaju svrhu postojanja, značenje života i naše jedinstvene uloge u njemu. Kad tražimo odgovore o sebi, o razlogu našeg postojanja ili utočište od životnih oluja, zakorašit ćemo na to golemo i čudesno područje.

Da li je ova civilizacija na neki način, zapravo, uspavana i kako je probuditi dok ne bude kasno (za neke je već bilo i već jeste)?

BEGIĆ:Znanje je bit cjelokupne egsistencije. Ako pogledam okolo sebe vidim šta ljudi čine, ili govore, koje tračeve prepričavaju, kako komuniciraju, psuju, kako se nakaradno oblače, žive u lažnom svijetu gdje su moralne vrijednosti drastično opale, vidim filmove, serije, tv. show programe koje ljudi prate, uobičajne fraze sa maskama na licu, bez svjesnih sopstvenih misli, ili sopstvene originalnosti, i znam da se radi o programiranom ponašanju. Na vlasti su budni koji drže milijarde ljudi koji spavaju. Ljude koji spavaju je lako kontrolirati, pošto se ljudi nalaze u mentalnom zatvoru djelovanja energije. Oni posjeduju još samo malo ili nimalo slobodne volje, jer su odbacili svijest o generalnom zakonu. Narod mora pobjeći iz matrice! Kako? Planirati unaprijed i zapamtiti prošle lekcije, ali se ne izgubiti u trenutku. Jednostavno biti i djelovati u trenutku, sa punom sviješću o svojoj budnosti. To nije moguće činiti cijelo vrijeme, ali što više tome težite, to će te duže uspjevati ostati u svjesnom stanju.

Koliko su za Vas, lično, bitne neke spoznaje da bi se kroz ovaj život išlo pravim putem, a ne onim drugim? Da li te spoznaje pokušavate prenijeti i na druge ljude, za njihovo dobro?

BEGIĆ:Spoznati sebe i svrhu vlastitog postojanja, kao jedinke utopljene u cjelinu Univerzuma, je uzvišeni čin, a svaki čovjek je došao na ovu planetu možda upravo i sa tim krajnjim ciljem i s razlogom da uči i savladjuje lekcije. Naš moderni obrazovni sistem i društvo nas uče da se identifikujemo s našim tjelom, umom i intelektom, malo znajući o tome da smo u stvari iznutra duša.S proučavanjem duhovne nauke intelektualno sam shvatila da u meni postoji duša, ali da je ne mogu vidjeti, baš kao što ne mogu vidjeti ljubav, ili Kreatora, ali znam i vjerujem da postoji i jedno i drugo. Najveća veličina nije u onome što se vidi, već u onome što se srcem osjeća.Kroz duhovnu praksu moja tama ili ego su se smanjili, a krajnji cilj je i sama spoznaja duše. Ono što ja pokušavam, kao jedinka, je da skupljeno znanje iz različitih oblasti, koje je meni pomoglo i još pomaže, putem “Preporuka” prenesem na što veći broj ljudi, upravo zbog njihovog ličnog dobra, putem pozitivni afirmacija, širenjem pozitivne energije.

Ima li reakcija od drugih? Da li su neki od njih prihvatili Vaše preporuke i da li je to dalo rezultate?

BEGIĆ:Reakcije na web portal “Preporuke” su veoma pozitivne i iznad su mog očekivanja, jer je stranica u stalnoj ekspanziji. Primarni cilj portala je da okupim na jednom mjestu, opet zajedno, naše ljude sa Balkana, iz cijele bivše Jugoslavije, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.Putem “Preporuka” takođe organiziram akcije za pomoć ugroženima, drugim riječima, pomoć čovjeka – čovjeku.Nagrada za mene i moj rad je zahvalnost članova portala “Preporuke”, koji mi se u sve većem broju javljaju privatno u inbox, tražeći od mene pojašnjenja i različite savjete.Raduju me pozitivna iskustva članova, a pogotovo spoznaja istih da su upravo zahvaljujući mojoj komunikaciji s njima i mom portalu u velikoj mjeri i oni zakoračili malo dublje, unutra u dubinu vlastite duše i približili se k sebi.Zaključak je da su “Preporuke” dotaknule veliki broj ljudi i ostavile trag u njihovim životima na jedan pozitivan način.

O Vama znam da ste i borac za ženska prava. Gdje su i na koji način ugrožena i koji su oblici Vaše borbe?

BEGIĆ:Od žene se “prirodno” očekuje da bude majka i domaćica, a ta očekivanja poprilično otežavaju pristup sferi rada ženama. U slučaju ekonomske krize, žene prve ostaju bez posla –  iz navedenog razloga. Isto tako, pristup određenim zanimanjima je za žene prećutno zabranjen, ili žene imaju nižu plažu od muškaraca na istim poslovima, Mlada žena teže dobije posao nego muškarac, zbog eventualne trudnoće,  itd…Naš balkanski mentalitet je takav, da slabi muškarci ne vole jake žene, jer se osjećaju ugroženim, a ja bih zeljela samo da kažem da žene bilo jake ili manje jake ne žele oduzeti prava muskarcima, već žele bolju raspodijelu poslova i tih istih prava među ženama, jer i žene su ljudi. Ja nisam za bilo kakav oblik iskorištavanja ljudi, a pogotovo žena i djece, gdje sam posebno osjetljiva i spremna da se borim maksimalno za prava nezastićenih.

Na kraju, imate li neku specijalnu preporuku ili poruku za moje čitatelje, u njihovom interesu ali i za opće dobro?

BEGIĆ:Što se tiče preporuke, to je sama stranica mog web portala “PREPORUKE” za sve Vaše čitatelje, kao i za Vas samog, gdje sam sigurna da biste Vi kao i Vaši čitatelji mogli naći za svakog od Vas ponešto.

Za Vaše opće dobro :

Nije važno da li ste žena ili muškarac, i da li idete putem prosvjetljenja.

To što je važno –  je Vaša volja i čista namjera.

Posvetite sebi vrijeme, osluškujte sebe pažljivo i čuvajte vezu sa samim sobom.

U VAMA SAMIMA JE SVE, STO MORATE DA ZNATE –

SVE IMATE VEĆ U SEBI STO VAM JE POTREBNO.

Usmjerite svoju energiju na prijem potrebnih unutrašnjih znanja i živite odgovorno svoj dan.

Ne dozvolite spoljašnjim događanjima da utiču previše na vaš život,

Živite u svijesti, u svom višem znanju, u svojoj slobodi.

To znači, sve visš težiti ka višemu i otvoriti se za Ljubav Postojanja.

Budite hrabri i idite napred, čak i kada Vas drugi usporavaju!

Dajte mjesto novim idejama koje se rađaju u Vama, posvetite im pažnju kako bi mogle da se ostvare.

SVE ONO ŠTO BI STE ŽELJELI U ŽIVOTU-  RECITE DA VEĆ IMATE!

OPROSTITE SVIMA,  JER TIME OPRAŠTATE SEBI!

ZAHVALITE KREATORU NA SVEMU I SAMO VOLITE!

HVALA SVIMA, VOLIM VAS SVE!
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (891)

VOJVOĐANSKI KULTURNI KLUB

Vasa Stajić

Vojvodina – Novi Sad

11. maj 2017. godine

Izjava za javnost

U današenjem teletekstu Radio televizije Vojvodine (strana 117 u 08,00h, strana 119 u 08,20, strana 121 u 08,33h), pod nazivom Vremeplov, navodi se da je Vasa Stajić, preminuo na današnji dan. „Riznica duha“ u AP Vojvodini je tako ne samo povredila sećanja na jednu od najdragocenijih i najskromnnijih, istovremeno i najproduktivnijih ličnosti koja je živela i radila na ovim prostorima, nego još jednom pokazala da značajno doprinosi padu svih vrednosti u ovoj sredini, posebno onih vezanih za profesionalne standarde. Vasa Stajić je rođen 10. februara 1878. godine u Mokrinu, a umro je na isti taj dan 1947. godine u Novom Sadu, gde je i sahranjen, na Uspenskom groblju.

Vasa Stajić je bio neumorni pregalac narodnog ujedinjenja. Godinama je obilazio Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku i Dalmaciju, šireći ideju o „narodnom ujedinjenje“, kada je ta ideja u Habsburškoj monarhiji krivično gonjena, zbog čega je bio osuđen na šest meseci zatvora, da bi  početkom Prvog svetsko rata, toj kazni bilo dodato još devet godina robije.

Bio je najpošteniji i najgorljiviji zagovaralac srpske ideje, i zbog toga robijao, čovek visoke kulture i ugleda, koga su olako politički ekskomunicirali kod najviše moći u Beogradu, nakon ondašnjeg „oslobođenja i ujedinjenja“, kada je kralj Aleksandar odbio da ga primi u audijenciju.

„Ja se upisah u Jugoslovene, jer je to dobro za Srbiju!“govorio je Vasa Stajić. Da li je to krivica jednaka današnjoj – Ja se upisah u Vojvođane/Evropljane, jer je to dobro za Srbiju? Da li je već ceo vek usud srbijanske politike da se SVI moraju upisati u SRBE, da bi to bilo bolje za Srbiju?

Vasa Stajić u danima pred ujedinjenje Vojvodine sa Srbijom, novembra 1918. godine, u teškim raspravana, da li da to bude preko Narodnog vijeća (preko Zagreba) ili direktnom akcijom prisajedinjenja, kaže: „mišljenje zvanične Srbije nije merodavno, nego misao narodnog jedinstva, jer vlade dolaze i prolaze, a ta misao ostaje“. Po njemu nije bilo moguće da bečki ili peštanski centralizam treba samo zameniti beogradskim. Jer, Stajić je bio za politiku unutrašnjeg nacionalnog sporazuma, za socijalnu pravdu za to da kurs kulturne akcije ima prioritet.

Vasa Stajić je sam sebe je zvao „nepraktični političarem“. A, proveo je jedan u osnovi, vrlo političan život, sa stavom, kičmom i dostojantsvom. Preko Novog Srbina (lista koji je pokrenuo 1912, godine), Nove Vojvodine (časopis koji je pokrenuo 1922. godine), rada u Matici srpskoj (sekretar 1920-1922, predsednik 1935-1936 i 1947. godine), gde se angažovao, pa razočaran njenom inercijom i provincijalnošću, napuštao. Nije ćutao, javno se angažovao protiv opasnosti ORJUNE, 1922. godine; podržavao je progresivne kulturne akcije, posebno omladinske, (OMPOK, 1938. godine), ostajući čovek kulture. Predan izučavanju arhiva Novosadskog magistrata (pet tomova Novosadskih biografija, građu za kulturnu i političku istoriju Novog Sada, monografije o Svetozaru Miletiću i Jovanu Jovanoviću Zmaju, i niz prevoda). Vojvođanski komunisti, ga pred kraj života, 1944. godine, iz Sremskih Karlovaca prebacuju na slobodnu sremsku teritoriju, potom biva biran i u pokrajinsko političko rukovodstvo.

Srpski Sokrat, kako su ga zvali, a nije bio tome protivan, nije bio po ukusu nijednoj političkoj partiji, ali, nijedna politička partija nije bila po njegovom ukusu. Posebno ne njihova učenja o Vojvodini. Verovatno i zbog toga, stajalo je delo njegovo u zapećku, nedovoljno istraženo, novijim generacijama skoro i nepoznato. TO JE NEPRAVDA KOJA TRAJE VEĆ DECENIJAMA – posebno od kraha vojvođanskih autonomaša, gde ga već godinama posthumno „svrstavaju“! Ostaje tako, kao najznačajnija, Spomenica Vase Stajića, izdata povodom njegovog 60. rođendana 1938. godine, s prilozima Isidore Sekulić, Žarka Vasiljevića, Jovana Popovića, Petra Konjovića, Milana Grola, Josipa Smodlake, Mladena Leskovca, Veljka Petrovića, …. To i, „nacrt za studiju“ o Vasi Stajiću, Živana Milisavca, iz 1949. godine, knjiga Arpada Lebla, “Politički lik Vase Stajića: izabrani politički i ideološki spisi ” iz 1963. godine, i to je to. Ni u najsrećnija autonomaška vremena, u Novom Sadu i Vojvodini, nije o održan o Stajiću ozbiljniji naučni skup. Tek je 2008. godine održan skup (organizatori VANU i Vojvođanski klub), sa kojega je objavljena knjiga “VASA STAJIĆ – MISAO I DELO“.

Sudbina Vase Stajića neodoljivo liči na sudbinu svih velikih intelektualnih pojava na ovim prostorima, među svim ovim narodima. Da li je to istovremeno i “tragični poraz pojedinca” (Latinka Perović) protive mase, rulje, puka, “širokih narodnih masa”, (pred)vođenih nepogrešivim liderom, vođom, voždom, koji zna šta narodu treba! Istorijsko guranje Vase Stajića u zapećak, od strane malograđanštine može biti zasnovano na njegovom stavu o potrebi stvaranja i „novo čoveka“, „avtonomne ličnosti“ i zahteva – Rad, a ne dokolica! A, pamet nikada na ovim prostorima nije bila preterano tražena i cenjena roba.

Isidora Sekulić, pišući o Vasi Stajiću kaže da je bio privržen istini „kako to samo može čovek urođeno siromašan, srdito otporan i uporan“.

I na kraju od 2013. godine kod spomenika Vasi Stajiću, Vojvođanski klub, Vojvođanska politikološka asocijacija, Vojvođanski kulturni klub „Vasa Stajić“ i Udruženje Mokrinjčana u Novom Sadu, polažu vence i cveće, sećajući se na ovoga čoveka, koji je svojim radom idelima toliko zadužio Vojvodinu, Srbiju i prostore bivše Jugoslavije. Poštovaoci imena i dela Vase Stajića to čine zbog Vasinog ljudskog i moralnog integriteta, istinoljubivosti i osećaja za pravdu. Danas, više nego ikada u modernoj istoriji Vojvodine. Zato ne smemo to zaboraviti.

Predsednica Vojvođanskog kulturnog klubaVasa Stajić

Vera Šoti

 

Pisao sam nedavno da sam građanin države Apsurdistana, u kojoj se u dijelu zvanom Hercegovina i nalazi „ grad slučaja“,  zvani Mostar. Upravo je ovih dana, ovaj grad, postao interesantan, po svim obilježima prisjećanja na dane fašizma i borbe protiv fašizma, o danu pobjede nad fašizmom 09.majem 1945. godine, kao i danu rađanja  neofašizma, istoga datuma 1993. godine. Poput kanceroznog tkiva,  godinama našeg životarenja i djelovanja,  između ova dva vida fašizma, živjeli smo  u velikim zabludama, ne vodeći računa da će se ne sasječeni do temelja korijeni ideologije fašizma neće  povratiti i kao njeni recidivi razvijati i djelovati na ovim prostorima. Ovo znači, da u Mostaru fašizam još uvijek nije do temelja iskorijenjen, gdje nam mogu svjedočiti svakodnevni ispisani grafiti sa fašističkim simbolima, ulice kojim hodamo a nose imena fašista, sistem obrazovanja sa dvije škole pod jednim krovom i niz drugih primjera u zajedničkom suživotu i djelovanju..

Mostar je grad, upravo,  slika i prilika, očiglednih primjera za mlađane generacije, jer mi stari smo navikli i prebrodili mnoga ta saznanja i nevolje koje nam je donio i nametnuo fašizam u svim oblicima, a oni tek trebaju da uče i spoznaju njegovu ubitačnu i razornu moć, uništenje i ljudskoga roda i njegovih svih vrijednosti.

Dakle, uzaludni su i ljudski pokušaji da se ovaj naš svijet popravi, te je veoma prihvatljiva u našoj tradiciji i alegorija o „ ispravljanju krivih Drina“. Zato nije ni čudno, da je naš veliki književnik Nobelovac Ivo Andrić, na prvoj stranici svoga romana „Na Drini ćuprija„ ispisao svome kolegi Marku Markoviću, inače piscu knjige „ Kriva Drina„, ovu posvetu;

„ Dragi Marko, Sve su Drine ovog svijeta krive, nikad ih niko neće ispraviti, nikad ne smijemo prestati da ih ispravljamo. „

Postavlja se i pitanje, da li ima smisla i dalje pisanom riječju uvijek i dalje javno djelovati, za dobro svih nas, da li je to jedan od velikih apsurda, upravo u ovoj našoj zemlji Apsurdistanu, raditi posao zvani „ ispravljanje krivih Drina„.

Upravo ovih dana prisjećanja naše antifašističke borbe, danima pobjede nad fašizmom, normalno se nameće i izvorni scenarij fašističko – nacionalističke ideologije, primjenjene i dokazane na ovom prostoru našeg grada Mostara, sa istoka i zapada, u agresorskim napadima, kao njenog postojanja i djelovanja i u ovom vremenu. Prisjetimo se samo SANU i HAZU, bez obzira što je jedna djelovala na nivou države Srbije, sa velikosrpskim idejama, željama, zahtjevima i osvajačkim zabludama, posebno za period agresije na našu domovinu 90-tih godina, isto tako i druga, formirana nešto mlađa, u ovom gradu i „ županiji „ sa velikohrvatskim apetitima i recidivima NDH-azije, na prostorima bivše banovine, te zlodjelima u Hercegovini i posebno u gradu Mostaru. U čemu se razlikuju, možda je SANU na globalnom nivou državotvornosti i nešto starija, sa akademikom Dobricom Ćosićem, te HAZU nešto mlađa na „ županijskom „ nivou, sa samoproglašenim akademikom Draganom Čovićem, ali suštinski i jedna i druga još uvijek, u ovom mirovinskom postdejtonskom periodu, u formi i obliku recidiva korištenih rakademskih recidiva, djeluju u jednom drugom prikrivenom, nasilničkom i zloćudnom obliku, sa ciljevima ispunjenja svojih osvajačkih težnji.

Ideološki ciljevi su im bili isti, rasturiti nam zajedničku domovinu Bosnu i Hercegovinu, stvaranjem genocidnih agresorskih tvorevima, Republike Srpske i Herceg-Bosne, te pripajanjem istih svojim maticama „ lijepoj njihovoj „ sa Poglavnikom Franjom Tuđmanom i velikoj Srbiji, sa Voždom Slobodanom Miloševićem.

Svakako, sve u dosluhu i prećutnoj podršci i međunarodnih faktora, tako licemjernih i ne dobronamjernih, prema građanima ove zemlje, što je u proteklom vremenu sve iskazano kroz bezbroj aktivnosti i očiglednih  njihovih postupaka. Omogućili su postojanje i  razorno djelovanje, nacionalističkih stranaka, koje evo već godinama i naš grad Mostar, drže u stanju totalne agonije, bezumlja i uskostranačkog dogovaranja i podkusurivanja sa  njihovim  snobovskim  interesima.  Međunarodni predstavnici, tako sramno i bestidno, svakodnevno, prolaze kroz naš grad, drže nam svoje „ ublehe „ kao da su oni izmislili neku Evropu, a sve su to davno mogli vidjeti i naučiti od nas, jer smo istinski bili Evropa, ili bolje reći „ mala Švicarska „ u svakom pogledu.

Zato, mi Mostarci, prisjećajući se i ovih dana svih trenutaka i značaja borbenih aktivnosti i pobjeda nad fašizmom, ne zaboravljamo sva neprimjerna ponašanja te iste međunarodne zajednice u teškim trenucima za naš grad i građane Mostara. Primjera radi, evidentno je povlačenje španskih snaga sa prostora gimnazije, ispred HIT-a , uoči samog napada hrvatskog agresora tj.08 maja 1993 godine. Kakve li ironije, da se danas taj isti prostor danas naziva i „ Španski trg „, zašto i kako, sigurno to znaju ti međunarodni faktori i njihovi saveznici sa hrvatskim postrojbama, od 09. Maja 1993 godine.

Zašto je i danas ovako neprimjereno stanje u gradu Mostaru, bez prava glasa  njegovih građana na slobodan izbor svojih  predstavnika u vlasti, sa nužnim Gradskim vijećem grada Mostara,a ne  sa dugogodišnjim gradonačelnikom iz redova, ove pogubne nacionalističke i neofašističke stranke, kakav je dokazani HDZ i njegovo rukovodstvo, sa Draganom Čovićem na čelu? Žele prisilom nametnuti i izborni zakon, samo po njihovoj želji i mjeri, kao „ čistokrvni Hrvati „ ne vodeći brigu niti o svojim sunarodnjacima iz dijelova Bosne i Republike Srpske, a o građanima ovoga grada, nehrvatima, da i ne govorimo.

Dakle, međunarodna zajednica je godinama, u cijelom post dejtonskom periodu išla sa podrškom i navodila vodu na mlin HDZ-a i njihove ignorantske, diskriminirajuće politike, sa željama majorizacije i stvaranja svoje Herceg Bosne, sa stolnim gradom Mostarom.

Svakako, uz ove dane podsjećanja i obilježavanja, bilo koje manifestacije vidova i oblika borbe protiv fašizma, proslava datuma pobjede nad istima, našim napaćenim i još uvijek tlačenim i diskriminisanim građanima, voljenog grada Mostara, nisu omogućena njegova prava i dostojanstvo rada i života, približna duhu civilizovanih i demokratskih Evropskih sredina. Zato se i danas pitamo, ovom prilikom, nisu li ovo sve neki oblici i nagovještaji  djelovanja i postojanja tih fašističko nacionalističkih recidiva u nekoj domaćoj vlasti, u našem Apsurdistanu ???

Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija


Centar za afirmaciju slobodne misli (CEZASM) je osnovan 2014. godine i to iz višestrukih razloga. Polazeći od sopstvenih, kao i iskustava svojih prijatelja i kolega uvidela sam potrebu da se mladima sa stečenim fakultetskim diplomama, ali i onima koji se još uvek školuju ili studiraju, pruži mogućnost da stečena znanja implementiraju u praksi, te da rade na usavršavanju svojih kompetencija…..Polazeći od uverenja da je kroz produktivnu razmenu mišljenja i iskustava moguće obezbediti kvalitetne uslove za rast i razvoj kako pojedinca tako i socijeteta u celini, Centar se zalaže za promovisanje kulture dijaloga, nenasilno rešavanje konflikata, razvijanje svesti o nužnosti lične, kolektivne i uzajamne odgovornosti radi uspostavljanja pravednijih međuljudskih odnosa, poštovanje osnovnih ljudskih prava i sloboda, prihvatanje rodne ravnopravnosti, negovanje multi- i interkulturalnosti, afirmaciju društvenog diverziteta tj. poštovanje kulturnih, religijskih i drugih razlika itd…..Za učešće u radu Centra ne postoje ograničenja po starosnoj dobi, stepenu obrazovanja i sl. tako da svi zainteresovani koji su saglasni sa odredbama našeg Statuta mogu da nam se priključe u radu kao aktivni ili pak potporni članovi…..Podrška od strane ljudi iz struke dodatno nas motiviše da istrajemo u svome radu, a pozive za saradnju na promociji i popularizaciji naučnih i kulturno-umetničkih praksi sa zadovoljstvom prihvatamo pod uslovom da se iza istih ne kriju limitirani afiniteti interesnih grupacija….. Među udruženjima sa kojima smo do sada uspešno sarađivali svako je značajno da pomenem sledeća: Udruga studenata filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Regionalni info centar za mlade Rijeka, Organizacija srpskih studenata u inostranstvu – ogranak Beč, iSerbia i drugi…..S obzirom na to da sam aktivno učestovala na zavidnom broju domaćih i međunarodnih naučnih skupova, osnovano mogu da tvrdim da je Centar sa Karlovačkim danima postavio izuzetno visoke standarde u priređivanju događaja ovakvog tipa…..Za aktivno učešće na predstojećom Karlovačkim danima slobodne misli poziv za prijavljivanje je zatvoren još pre više meseci, a nakon što je na našu e-mail adresu pristiglo više desetina prijava studenata i studentkinja sa Univerziteta u Novom Sadu, Beogradu, Kragujevcu, Nišu, Zagrebu, Rijeci, Banja Luci, Krakovu itd…..Na Karlovačkim danima slobodne misli dobrodošli su svi koji su posvećeni prevladavanju jednodimenzionalnosti u mišljenju i delovanju, te s tim u vezi dekonstrukciji homogenizovanih, devalorizovanih i degradiranih naučnih, kulturnih i umetničkih praksi…..

Kada je osnovan Centar i da li je bilo nekih neposrednih povoda za njegovo osnivanje ili je, jednostavno, ideja rođena spontano?

RATKOVIĆ:Centar za afirmaciju slobodne misli (CEZASM) je osnovan 2014. godine i to iz višestrukih razloga. Polazeći od sopstvenih, kao i iskustava svojih prijatelja i kolega uvidela sam potrebu da se mladima sa stečenim fakultetskim diplomama, ali i onima koji se još uvek školuju ili studiraju, pruži mogućnost da stečena znanja implementiraju u praksi, te da rade na usavršavanju svojih kompetencija. Pored toga, smatrala sam i da je od neizmerne važnosti mladima ponuditi mogućnost da se bave naukom, kulturom i umetnošću na načine koji ne moraju nužno da se poklapaju sa praksama koje prevladavaju na (visoko) obrazovnim institucijama, kao i da se posvete temama/problematikama koje prevazilaze okvire postojećih kurikuluma.

Na čemu se, zapravo, zasniva vaš rad?

RATKOVIĆ:Centar je neprofitno, nevladino i nestranačko udruženje pojedinaca čiji rad se zasniva na (samo)kritičkom promišljanju aktuelnih društvenih fenomena, a radi afirmacije kulture slobodnog mišljenja i stvaralaštva među mladima. U svom nastojanju da svim zainteresovanima obezbedi adekvatnu polaznu osnovu za usvajanje novih i proširivanje njihovih već postojećih saznanja, Centar prvenstveno teži ka tome da prezentuje i promisli one sadržaje koji se javljaju kao nedovoljno poznati i/ili prihvaćeni unutar društva.

Polazeći od uverenja da je kroz produktivnu razmenu mišljenja i iskustava moguće obezbediti kvalitetne uslove za rast i razvoj kako pojedinca tako i socijeteta u celini, Centar se zalaže za promovisanje kulture dijaloga, nenasilno rešavanje konflikata, razvijanje svesti o nužnosti lične, kolektivne i uzajamne odgovornosti radi uspostavljanja pravednijih međuljudskih odnosa, poštovanje osnovnih ljudskih prava i sloboda, prihvatanje rodne ravnopravnosti, negovanje multi- i interkulturalnosti, afirmaciju društvenog diverziteta tj. poštovanje kulturnih, religijskih i drugih razlika itd.

Koji su oblici vašeg djelovanja?

RATKOVIĆ:Kao otvoreni prostor kritike i afirmacije Centar se bavi koncipiranjem i organizovanjem stručnih skupova, pozvanih predavanja, tribina, projekcija dokumentarnih filmova, predstavljanjem radova iz oblasti savremenog kulturno-umetničkog stvaralaštva i sl. S tim u vezi, radi što uspešnije realizacije svojih projektnih i programskih aktivnosti Centar posebnu pažnju posvećuje interkulturnim i interdisciplinarnim praksama, odnosno okupljanju i međusobnom povezivanju domaćih, regionalnih i svetskih teoretičara, umetnika, aktivista i drugih pojedinaca koji deluju u oblasti nauke, kulture i umetnosti.

Ko su članovi Centra? Postoje li neki limiti za učlanjenje po starosnoj dobi i drugim kriterijima, eventualno?

RATKOVIĆ:U rad Centra je uključena mala grupa mladih ljudi koji se ističu svojim zavidnim stručnim kompetencijama i potencijalima, te neizmernom kreativnošću i entuzijazmom. Tako, primera radi, na sprovođenju ovogodišnjih aktivnosti Centra angažovani su: Anđelija Milić (studentkinja doktorskih studija filozofije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu koja je prošle godine dobila prestižnu nagradu „Dr Zoran Đinđić“), Mihailo Stojanović (student osnovnih studija filozofije na Filozofskom fakultetu u Nišu koji trenutno pohađa semestar na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a što mu je nagrada za izvanredne rezultate postignute tokom studija), Stefan Todorović (student doktorskih studija filologije na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu, stipendista Ministarstva prosvete, Fonda za mlade talente Ministarstva omladine i sporta i doktorand-stipendista Ministarstva prosvete, nauke i teh.razvoja). Pored njih, želim da pomenem Lanu Peslać i Anu Marjanović koje su se u rad Centra uključile sa svega petnaest godina, te koje su već treću godinu zaredom volonterski angažovane na realizaciji Karlovačkih dana slobodne misli – glavnog projekta Centra za afirmaciju slobodne misli.

Za učešće u radu Centra ne postoje ograničenja po starosnoj dobi, stepenu obrazovanja i sl. tako da svi zainteresovani koji su saglasni sa odredbama našeg Statuta mogu da nam se priključe u radu kao aktivni ili pak potporni članovi.

Da li i koliko vaše ideje i stanovišta prodiru u određene sfere društva i u koje, eventualno? Da li u tom pogledu imate adekvatnu medijsku, pa i političku podršku u prostoru u kojem djelujete?

RATKOVIĆ:Projektne i programske aktivnost Centra do sada su podržali Opština Sremski Karlovci, Pokrajinski sekretarijat za kulturu i javno informisanje, Pokrajinski sekretarijtat za nauku i tehnološki razvoj, Zavod za kulturu Vojvodine i Muzej grada Novog Sada, a u toku ove godine Centar je uspostavio saradnju i sa Akademijom lepih umetnosti i multimedija iz Beograda, te Karlovačkom Gimnazijom iz Sremskih Karlovaca. Pored navedenih institucija, podršku su nam ukazali i istaknuti predstavnici domaće i regionalne zajednice: dr Lino Veljak (Filozofski fakultet, Zagreb), dr Enis Zebić (Radio slobodna Evropa), dr Slobodan Sadžakov (Pedagoški fakultet, Sombor), dr Aleksandra Đurić Bosnić (Zavod za kulturu Vojvodine), dr Duško Radosavljević (Fakultet za pravne i poslovne studije Dr Lazar Vrkatić, Novi Sad) i mnogi drugi. Navedeno ne samo da svedoči o kvalitetu našega rada, već i o tome da smo za relativno kratko vreme uspeli da ostvarimo jedan od naših primarnih ciljeva, a to je da budemo prisutni, prepoznati i pozitivno vrednovani u okviru akademske zajednice i institucija koje deluju u oblasti nauke, kulture i umetnosti.

Podrška od strane ljudi iz struke dodatno nas motiviše da istrajemo u svome radu, a pozive za saradnju na promociji i popularizaciji naučnih i kulturno-umetničkih praksi sa zadovoljstvom prihvatamo pod uslovom da se iza istih ne kriju limitirani afiniteti interesnih grupacija.

Kada je reč o medijskoj podršci Centar je najvidljiviji na Internetu, dok mu je što se tiče štampanih medija i televizije bezrezervnu podršku u prethodne dve godine ukazivao Branislav Sančanin, glavni urednik mesečnika „Karlovački list“ i autor emisije „Sremski Karlovci od subote do subote“ koja se prikazivala na Novosadskoj TV. S tim u vezi, Centar je posebno angažovan na privlačenju medijske pažnje i to ne zarad sopstvene promocije, već u cilju predstavljanja naučnog i kulturno-umetničkog delovanja perspektivnih mladih ljudi, kao i eminentnih stručnjaka koji su svoj rad posvetili mladima i njihovom stručnom usavršavanju.

Imate li suradnju sa istim ili sličnim udruženjima iz regiona?

RATKOVIĆ:Saradnja koja je uspostavljena sa udruženjima iz zemlje i regiona ogleda se prvenstveno u promociji Centra, a radi uključivanja njihovih članova i saradnika u naše projekte. Među udruženjima sa kojima smo do sada uspešno sarađivali svako je značajno da pomenem sledeća: Udruga studenata filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Regionalni info centar za mlade Rijeka, Organizacija srpskih studenata u inostranstvu – ogranak Beč, iSerbia i drugi.

Vaš glavni projekt su Karlovački dani slobodne misli. Kako ocjenjujete dosadašnje Međunarodne interdisciplinarne studentske skupove?

RATKOVIĆ:Kvalitetnih ideja, znanja kako ih implementirati u praksi, energije da se svaka prepreka na putu ka krajnjem cilju uspešno savlada, te kreativnosti i inovativnosti nam svakako ne manjkaju pa su tako još i Karlovački dani slobodne misli bili priređeni na izuzetno visokom nivou. S obzirom na to da sam aktivno učestovala na zavidnom broju domaćih i međunarodnih naučnih skupova, osnovano mogu da tvrdim da je Centar sa Karlovačkim danima postavio izuzetno visoke standarde u priređivanju događaja ovakvog tipa.

Takođe, imajući u vidu da interesovanje za Karlovačke dane slobodne misli iz godine u godinu sve više raste, kao i da je broj aktivnih učesnika sve veći, mislim da je naš skup na sigurnom putu da bude uvršten na listu vodećih studentskih skupova.

Najava slijedećeg, III Međunarodnog interdisciplinarnog studentskog skupa je već objavljena na ovome blogu. Ipak, hoćete li reći nešto konkretnije za ovu priliku o istom?

RATKOVIĆ:Sa velikim zadovoljstvom želim da istaknem da će u sklopu ovogodišnjih Karlovačkih dana slobodne misli čija glavna tema glasi „Jezik i (pseudo)osobenost“ biti upriličeni sledeći sadržaji: 1. studentska konferencija u okviru koje će rezultate svojih naučno-teorijskih istraživanja predstaviti studenti osnovnih, master i doktorskih studija iz zemlje i regiona, 2. pozvana predavanja dr Dragana Kujundžića (Univerzitet Države Florida, SAD) na temu „Liquid Archive. Mediji i muzeji u digitalnoj epohi“, dr Dušice Filipović (Visoka škola za vaspitače strukovnih studija Gnjilane-Bujanovac) temu „Muški i ženski princip u prozi Miloša Crnjanskog: Eros tela, jezika i mišljenja, te predavanje moje malenkosti na temu „Hermeneutika jezika tela: O ekstralingvističkim aspektima komuniciranja u savremenoj kulturi“, 3. premijerne projekcije dokumentarnih filmova dr Kujundžića „Cinemuse. Selfi sa Sokurovim“ i „В Питере петь“, 4. promocije izdanja Zavoda za kulturu Vojvodine, 5. gostovanje Akademije lepih umetnosti i multimedija iz Beograda.

Kakav odziv očekujete za Skup koji će se desiti od 2-4 juna u Sremskim Karlovcima?

RATKOVIĆ:Za aktivno učešće na predstojećom Karlovačkim danima slobodne misli poziv za prijavljivanje je zatvoren još pre više meseci, a nakon što je na našu e-mail adresu pristiglo više desetina prijava studenata i studentkinja sa Univerziteta u Novom Sadu, Beogradu, Kragujevcu, Nišu, Zagrebu, Rijeci, Banja Luci, Krakovu itd.

Poziv koji je objavljen na Vašem blogu za cilj ima privlačenje pažnje pojedinaca iz stručne i šire javnosti, a u nameri da isti svojim prisustvom na skupu podrže kako mlade koji su uključeni u organizaciju Karlovačkih dana tako i aktivne učesnike koji će u sklopu istih predstaviti rezultate svoga rada.

Uspostavljanje produktivne razmene mišljenja i iskustava, iznošenje argumentovane kritike, te upućivanje dobronamernih sugestija – samo su neki od razloga zbog kojih Centar otvara svoja vrata za sve zainteresovane.

                                                                             Sremski Karlovci

I, za kraj, imate li eventualno neku poruku za potencijalne učesnike Skupa te za javnost?

RATKOVIĆ:Na Karlovačkim danima slobodne misli dobrodošli su svi koji su posvećeni prevladavanju jednodimenzionalnosti u mišljenju i delovanju, te s tim u vezi dekonstrukciji homogenizovanih, devalorizovanih i degradiranih naučnih, kulturnih i umetničkih praksi.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RATKOVIĆ:Hvala Vama na iskazanom interesovanju za rad Centra za afirmaciju slobodne misli, te medijskoj promociji njegovih aktivnosti!U nadi da je ovaj intervju samo početak naše saradnje, te da će u budućnosti biti prilika za njeno dalje razvijanje, šaljem Vama i Vašem uvaženom čitateljstvu srdačne pozdrave iz Sremskih Karlovaca.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (890)

FAŠIZAM PRIJETI CIJELOJ PLANETI

Posted: 9. Maja 2017. in Intervjui

Image result for dan pobjede nad fasizmom 9 maj

Image result for logor trnopolje slike

MALO JE RAZLOGA U SVIJETU ZA SLAVU

FAŠISTI SE BUDE I DIŽU GLAVU!

DOK REPUBLIKA SRPSKA U BIH BASTION FAŠIZMA PRAVI

EVROPA DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM SLAVI!

I KAD JE POBJEĐEN FAŠIZAM PRIJETI

SVIM LJUDIMA NA PLANETI!

Burlington, VT,  9. Maja 2017.

Zijad Bećirević

Izjave predsjednika Glavnog vijeća HNS-a, Bože Ljubića, “da bez izmjena Izbornog zakona izbori u BiH neće biti legitimni” te da “bez harmonizacije pozicije tri konstitutivna naroda u izbornom procesu BiH nije moguća” smatram prijetećim po sigurnost Bosne i Hercegovine kao i zastupanjem interesa Hrvatske u čijem Saboru Ljubić sjedi te, kao takav, ne može istovremeno zastupati interese Bosne i Hercegovine protiv čijih nteresa, očito, djeluje -izjavio je član Predsjedništva BPS-a Semir Halilović, reagirajući na Ljubićevo saopćenje.

Izmjene izbornog zakona BOsne i HErcegovine jesu nužne ali se kroz njih ne mogu ostvarivati ratni ciljevi niti praviti granice radi kojih je jedan cijeli režim osuđen kao udruženi zločinački poduhvat. Bošnjaci Muslimani kao većinski narod u BOsni i Hercegovini su na 75% teritorije svoje države ugroženi te se “zakonskim rješenjima” pokušavaju gurnuti u torove što BPS neće dozvoliti i boriće se protiv majorizacije i diskriminacije najbrojnijeg naroda u BiH – kazao je Halilović.

Sektor za komunikacije BPS-a

CENTAR ZA AFIRMACIJU SLOBODNE MISLI, SREMSKI KARLOVCI

pod pokroviteljstvom Opštine Sremski Karlovci

organizuje

III MEĐUNARODNI INTERDISCIPLINARNI STUDENTSKI SKUP

KARLOVAČKI DANI SLOBODNE MISLI

2-4 jun 2017, Sremski Karlovci

Glavna tema:

JEZIK I (PSEUDO)OSOBENOST

U prostorijama Ekološkog centra Radulovački (Mitropolita Stratimirovića 5) u Sremskim Karlovcima od 2. do 4. juna 2017. godine biće priređeni III Karlovački dani slobodne misli.

Reč je o međunarodnom interdisciplinarnom studentskom skupu u okviru kojeg će biti upriličeni raznovrsni, kvalitetno koncipirani i tematski povezani sadržaji u cilju sagledavanja fenomena jezika, te aktuelnih socio-kulturnih prilika koje u korespodenciji sa njime doprinose afirmaciji (pseudo)osobenosti.

Okosnicu skupa predstavlja konferencija na kojoj će studenti osnovnih, master i doktorskih studija iz zemlje i regiona predstaviti rezultate svojih teorijskih promišljanja sprovedenih iz različitih perspektiva društveno-humanističkih nauka.

U okviru skupa biće upriličena i predavanja eminentnih stručnjaka dr Dragana Kujundžića (Univerzitet Države Florida, SAD), dr Dušice Filipović (Visoka škola za vaspitače strukovnih studija Gnjilane-Bujanovac) i dr Andree Ratković (Centar za afirmaciju slobodne misli, Sremski Karlovci).

III Karlovački dani slobodne misli ugostiće i studente Akademije lepih umetnosti i multimedija, te će domaća stručna i šira javnost biti u prilici da se upozna sa radom perspektivnih studenata ove renomirane visoko-obrazovne institucije iz Beograda.

Pored navedenih sadržaja, planirane su i premijerne projekcije dokumentarnih filmova, kao i promocije publikacija.

Program i satnica skupa biće dostupni u drugoj polovini maja meseca na CEZASM-ovoj web prezentaciji www.cezasm.wix.com/cezasm, dok sva dodatna pitanja u vezi sa III Karlovačkim danima slobodne misli mogu biti upućena na afirmacijamisli@gmail.com.

Ovom prilikom upućujemo poziv svim interesentima iz stručne i šire javnosti da nam se pridruže na predstojećim Karlovačkim danima slobodne misli kako bi iskazali podršku predstavnicima naučnog podmlatka u promociji nauke, kulture i umetnosti.

I za kraj, podrška predstavnika medija nam je naročito dragocena, te stoga pozivamo iste da isprate naš skup kako bi javnost upoznale sa, s jedne strane, naučnim, kulturnim i umetničkim praksama studenata iz zemlje i regiona, te s druge strane, istaknutim stručnjacima i institucijama čiji se rad zasniva na promociji i popularizaciji navedenih praksi među mladima.

Programski odbor:

dr Andrea Ratković (Centar za afirmaciju slobodne misli, Sremski Karlovci)

dr Dragan Kujundžić (Univerzitet Države Florida, SAD)

dr Dušica Filipović (Visoka škola za vaspitače strukovnih studija Gnjilane-Bujanovac)

dr Sanja Ninković (Filozofski fakultet, Novi Sad)

dr Aleksandra Đurić Bosnić (Zavod za kulturu Vojvodine, Novi Sad)

Organizacioni odbor:

Andrea Ratković (Centar za afirmaciju slobodne misli, Sremski Karlovci)

Vesna Ratković (Centar za afirmaciju slobodne misli, Sremski Karlovci)

Anđelija Milić (Filozofski fakultet, Novi Sad)

Mihailo Stojanović (Filozofski fakultet, Niš)

Stefan Todorović (Filološko-umetnički fakultet, Kragujevac)

I POSLIJE TITA – TITO!

Posted: 7. Maja 2017. in Intervjui

Image result for godisnjica smrti josipa broza tita

Legenda o Titu, iz sve dalje prošlosti, postaje sve veća, u sve daljoj budućnosti!

I ove godine, kao nekoliko godina unazad, sa sve više ljubavi i nostalgičnih sjećanja obilježena je 37. godišnica smrti najvećeg sina jugoslavenskih naroda – Josipa Broza Tita, jednog od najomiljenijih i najvećih svjetskih velikana koji su s umijećem i djelom stvarali i obilježili 20 –to stoljeće. Nisu to bile oficijelne državne  svečanosti, jer su osamostaljene države – nasljednice Jugoslavije već dugo zaboravile šta su sve dobroga nasljedile iz matične države, već aktvnosti pojedinaca, grupa i udruženja koje zahvalno i sa ljubavlju baštine vrijednu uspomenu na Titov lik i djelo.

Josip Broz Tito bio je jugoslovenski državnik, političar, komunistički vođa, ratnik, revolucionar (1934-1941), radnik, ilegalac, sindikalac (1920-1928), ustanik, optuženik, robijaš (1928-1933), ratni vođa (1941-1945), a potom 35. godina veliki državnik i doživotni predsjednik nove Jugoslavije, koju i danas zovu Titova Jugoslavija. Uspješno je upravljao državom izraženih nacionalnih, vjerskih i kulturnih različitosti, koje je približio i sbratimio.

Tito je kao austrougarski kaplar učestvovao u Prvom svjetskom ratu, ranjen i zarobljen na Ruskom frontu, a 1917. je  učesnik Oktobarske revolucije. U Kraljevinu SHS se vratio 1920, kada postaje član KPJ, a 1937. je biran  za Generalnog sekretara KPJ. U Drugom svjetskom ratu Tito je predvodio partizanski pokret (NOP)  i iz rata je izišao kao legendarni vođa. Nakon odbacivanja Rezolucije  informbiroa i raskola sa Staljinom (1948) uspješno je balansirao između Istoka i Zapada. Tokom i nakon rata, pored  borbe protiv okupatora, predvodio je komnunističku revoluciju, kada se pod motom borbe protiv saradnika okupatora obračunavalo sa protivnicima KPJ. U tom vremernu je nastao „Goli otok“, u kojem su stradali brojni neprijatelji sistema.

Najposjećejnija i najtužnija sahrana jednog državnika

Tito je umro 4.maja 1980.godine. Sahranjen u  Beogradu, u Kući cvijeća na Dedinju. Na Titovoj sahrani je bilo 209 delegacija iz 127 zemalja, 700.000 ljudi, žena i djece, 4 kralja, 5 prinčeva, 31 državnik, 6 predsjednika parlamenata, 22 premijera, 47 ministara… Na svim stanicama od Ljubljane do Beograda Plavi voz sa tijelom pokojnika dočekivalo je na hiljade uplakanih građana, a na Zagrebačkom glavnom kolodvoru bilo ih je 300.000.  Bila je to najtužnija i  najposjećenija sahrana jednog državnika koju istorija pamti.

Za Titom je plakala cijela Jugoslavija, plakali mnogi u svijetu. Bila je to kiša suza, koje i sada mnogima kanu kada se sjete njega i života koji smo sa njim imali.

Ma koliko neki pokušavali osporiti  historijsku ulogu Tita, sve više ljudi je u zemljama nasljednicama Jugoslavije, ali i širom svijeta, koji odaju priznanje ovom velikanu i posjećuju njegov grob.  I ovih dana je na stotine poštovalaca Titova lika i djela posjetilo kuću cvijeća na Dedinju, kako bi obilježili 37 godina od njegove smrti.

Tito –  tvorac jugoslovenskog nacionalnog ponosa

Tito je tvorac jugoslovenskog nacionalnog ponosa, i danas prepoznatljivog i cijenjenog širom svijeta. Njegova uloga u širenju  mira i ljubavi među narodima i svim ljudima svijeta je ogromna, trajna i nezamjenjiva. Od male marginalne Jugoslavije, potpuno  razorene fašističkom mašinerijom Drugog svjetskog rata, Tito je napravio “giganta“ i stvorio rasadnik naprednih ideja i progresa. Titova Jugoslavija zasnivala se i rasla na principima nezavisnosti, bratstvu-jedinstvu naroda i radničkom samoupravljanju, u kojem je radnik bio stvaralac dohotka i učesnik u njegovoj raspodjeli.

Titovo vrijeme bilo je vrijeme velike ljubavi i mira u zemlji i velikom dijelu svijeta.  Od Jugoslavije je napravio model uzorne uspješne demokratske države, a od sebe cijenjenu i poštovanu  legendarnu ličnost.

U godinama duboke starosti Tito ne uspijeva održati složen i specifičan sistem konsenzusa republika, pokrajina i njihovih zastupnika, što dovodi do jačanja nacionalizama, a nakon njegove smrti i do raspada Jugoslavije.

Titova štafeta

Pune 42 godine 25. Maja – na Dan mladosti i Titov rođendan iz svih dijelova  Jugoslavije Titu su slate  štafetne pozdravne poruke ljubavi, kasnije od nekih okarakterisane kao sredstvo za izgradnju kulta ličnosti. Prva štafeta je poslana 5.5. 1957. iz Titova rodnog  Kumrovca,  a posljednju štafetu na stadionu JNA u Beogradu 1979. godine predala je omladinka Sanija Hiseni sa željama svih građana Jugoslavije za njegov 97. rođendan. Posljednja štafeta 1980. nošena je i stavljena na Titov odar u Skupštini SFRJ.

Mit o Titu

Mit oTitu stvaran je građen ne samo u vrijeme postojanja Jugoslavije, već jedno vrijeme i nakon njegove smrti, dok nacionalisti i šovinisti nisu zauzeli sve pozicije vlasti, i počeli ga nazivati diktatorom i zločincem.

Na svim političkim, kulturnim, sportskim  manifestacijama klicalo se Titu i iz stotina hiljada grla godinama izvikivale parole: „Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!“, “Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži!“, „Mi smo Titovi, Tito je naš!“, “Smrt fašizmu, sloboda narodu!“  Dugo godina su se pjevale a pjevaju se negdje i danas, brojne pjesme o Titu. Njegova  poruka „Čuvajte mi bratstvo i jedinstvo, k'o zjenicu oka svoga“ je i danas neprocjenjive vrijednosti.

Tito je jedan od osnivača, promotor i lider pokreta nesvrstanih,koji je mnoge zemlje sačuvao od blokova i pomogao im odbraniti i sačuvati slobodu i nezavisnost.

U svim zemljama svijeta, koje je Tito posjetio, dočekan je sa velikim uvažavanjem i uz najveće počasti. Prilikom posjete SAD, američki predsjednik Kenedy nazvao ga je “najvećim predsjednikom novog vremena“.

Više nema Tita, nema Jugoslavije, ali je jugonostalgija sve prisutnija i sve veća.

Tito – osnivač i najuticajniji državnik pokreta nesvrstanosti

Tito je bio jedan od osnivača  i najuticajnijih državnika pokreta nesvrstanosti, koji se od 1954. godine razvijao kao „aktivna miroljubiva koegzistencija“. Pokret nesvrstanih okupljao je 120 zemalja svijeta. Svrha pokreta bila je borbom protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, rasizma i apartheida zemljama osigurati nacionalnu neovisnost, suverenitet i teritorijalni integritet.

Uloga omladinskih radnih akcija

Jedan od strateških temelja u procesu obnove i izgradnje Jugoslavije bile su omladinske radne akcije, koje su nastale još u toku NOB-e. Prva je bila žanjenje žita ispred neprijateljskih bunkera avgusta 1942. u Saničkoj dolini. Poznatije radne akcije su:  izgradnja pruga (Brčko-Banovići 1946, Šamac –Sarajevo 1947, Sarajevo –Doboj- Banja Luka 1951,… a kasnije Beograd-Bar, podizanje fabrika (“Ivo Lola Ribar“ – u Željezniku, Kablova – Svetozarevu, Valjonice – u  Sevojnu, Željezare u Nikšiću…, izgradnja  hidrocentrala (Jablanica 1947-1954, Mavrovo, Vlasina, Vinodol…), izgradnja  autoputa “Bratstvo-Jedinstvo“,… Jadranske magistrale…),  podizanje Novog  Beograda, Nove Gorice, obnova Skoplja, studentskih gradova u Zagrebu, Beogradu …

Upravo ovih dana u Jablanici se obilježava 74-ta godišnjica od Bitke (za ranjenike) na Neretvi, a u Brčkom godišnica izgradnje pruge Brčko- Banovići.

Titova nezamjenjiva historijska djela

Od Titova djela nije previše ostalo, jer su nacionalisti i šovinisti uspjeli rasturuti njegova velika historijska djela.  Zauvjek će ostati njegova nezamjenjiva uloga  u tri historijska projekta- u stvaranju nove Jugoslavije, izgradnji jugoslovenskog modela samoupravnog socijalizma  i stvaranju pokreta nesvrstanih.

Titova životna saputnica Jovanka Broz

Titova vjerna životna saputnica, u najznačajnijim etapama njegova života, bila je Jovanka Broz, koja je umrla 20.10.2013. godine. Sa Titom je provela u braku 28 godina, a posljednje godine je provela u izolaciji pod nadzorom vlasti, osumnjačena da sarađuje sa stranim obavještajnim službama i želi da preuzme vlast.  I danas se širi mit o Jovankinim memoarima, u kojima se pominje pet velikih tajni, aktuelnih i u ovom vremenu. Prije braka sa Jovankom, Tito je bio u bračnim odnosima sa još četiri žene, a sa jednom od njih Hertom Haas stekao je sina Aleksandra-Mišu.

Uloga BiH u Titovom dobu

U BiH se ne smije zaboraviti da je Bosna i Hercegovina u vrijeme Titove Jugoslavije bila vezivno tkivo države i  kolijevka bratstva- jedinstva, koji više od pola vijeka nisu bili samo fraza, već  životni stil sa bezbroj vrijednih argumentovanih činjenica. Narodi BiH živjeli su u slozi i ljubavi , ne jedni pored drugih već jedni s drugima. BiH je bila pokretačka osnova ideala o stvaranju jugoslovenske nacije, mrestilište i kolijevka mješovitih brakova, koji su činili značajan procenat u strukturi bračne populacije,  i u kojima su rođene brojne generacije sretnih mladih ljudi. Sve ovo je bio vrijedan kapital stvoren ne samo idealima već voljom i ljubavlju najvećeg broja građana Jugoslavije. A uloga BiH i njenih građana u svemu ovome je ogromna i nezamjenjiva. Nažalost, nakon Titove smrti nacionalisti su se širili kao gljive  i za svege nekoliko godina uspjeli razoriti  skoro sve dobro i napredno što je stvorilo 35 generacija Titove Jugoslavije.

Mnogo dobrog je razoreno, ali nesumljivo da neke od ovih vrijednosti i danas žive u ostacima Jugoslavije, u državama nasljednicama, u generacijama koje su se rodile, pa i onima koje se danas rađaju. To uvjerljivo pokazuje posjećivanje Titova mauzolea  i sjećanje na Titovo djelo, naročito u vrijeme obilježavanja godišnjica njegove smrti. U svemnu tome je razočaravajuće to što Tita i njegovo djelo više cijene  u drugim zemljama svijeta nego u nekim državama nasljednicama Jugoslavije.

Strah od reafirmacije Titovih principa  

U Titovo doba svi narodi Jugoslavije mogli su ponosno podignutom glavom kročiti i sigurno koračati svugdje u svijetu. Njegovim odlaskom narušen je jugoslovenski sistem radničkog samoupravljanja, radnici su izgubili stečena prava, srušeno teško stečeno i brižno čuvano bratstvo-jedinstvo jugoslovenskih naroda i pogaženo dostojanstvo malih naroda.

Sjećanje na Tita i njegovo djelo opasno je za sve nacioalističke vladajuće strukture u državama nasljednicama Jugoslavije, koje sistem vlasti zasnivaju i grade na nacionalizmu, klerofašizmu i fašizmu  poraženih ideologija, na stranom vojnom i državnom prisustvu i podaništvu i pljačkaškoj privatizaciji ekonomskih vrijednosti i prirodnih resursa.

Cilj napada na Tita, rušenjem njegovih principa i obezvređivanjem njegovog životnog djela, je iz straha od reafirmisanja njegovih principa, što bi nacionaliste, fašiste, klerofašiste, mafijaše, lopove, tajkune i vlasnike nezakonito stečenog kapitala dovelo na optuženičku klupu, u sudove i zatvore, zbog počinjenih zločina, pljački i izdajničkog podaništva.

Postojeća antinarodna vlast može opstati i održati se samo na matrici  “zavadi pa vladaj“ i samo dotle dok je radnička klasa podijeljena i dok su narodi  zavađeni i zatvoreni u nacionalne torove.

Sjećanje na Tita i njegovo djelo vraća vjeru u svjetliju budućnost, od teške i sve nepodnošljivije sadašnjosti.

I poslije Tita – Tito!

Burlington, Maja 5. 2017

Zijad Bećirević

 

Imajući u vidu da je BS aktivno participirala u prošloj vladi i da činimo vlast u 8 opština u Crnoj Gori, svakako da ne možemo biti zadovoljni postignutim rezultatom na posljednjim parlamentarnim izborima koji su se održali 16. oktobra 2016, godine, jer smo za oko 3000 glasova manje osvojili u odnosu na parlamentarne izbore iz 2012. god.Te 2012. god. smo za nepunih 500 glasova izgubili četvrtog poslanika, dok sada BS ima dva poslanika…..Ako znamo da se na posljednjem popisu stanovništva izjasnilo kao Bošnjak  8,65% građana u Crnoj Gori i da Bošnjačka stranka ima i druge ciljne grupe u Crnoj Gori tj. da računa na oko 18-20% građana, u koje pored Bošnjaka i Muslimana spadaju i građani druge nacionalnosti. 3,16% osvojenih glasova ni približno ne oslikava bošnjački nacionalni grafikon naše države…..Na zadnjem popisu stanovništva u Crnoj Gori, koji je održan 2011. god. 8,65% građana se izjasnilo kao Bošnjaci, 3,31% kao Muslimani, Bosanci 0,07%, Muslimani-Crnogorci 0,04%, Crnogorci-Muslimani 0,03%, Muslimani-Bošnjaci 0,03%, Bošnjaci-Muslimani 0,03%,neizjasnjeni 4,87% itd. Ne želim da kršim ustavno pravo slobode izražavanja svakog građanina, ali se nemoguće oteti utisku  da se radi o istom narodu…..Svjesni da su u politici vječiti samo interesi, BS ipak nije mogla da  prihvati ponudu za sklapanje koalicije sa onim partijama koje imaju dijametralno različite političke programe, kao što su: nepriznavanje genocida u Srebrenici, nepriznavanje države Kosovo, protiv su evroatlanskih integracija  itd……Nakon dugogodišnjeg zapostavljanja ili bolje reći nebrige države za prava  Bošnjaka u Crnoj Gori, položaj Bošnjaka i drugih manjina od obnavljanja nezavisnosti ide uzlaznom putanjom. Danas su Bošnjaci zastupljeni skoro na svim nivoima države tj. na onim mjestima gdje se može odlučivati o položaju svih gradjana Crne Gore i unutrašnjih i vanjskih interesa države…..Poslanici BS su glasali za punopravno članstvo CG u Nato savez. Pored evropskih integracija, evroatlanske integracije su od osnivanja za BS bili strateški ciljevi……

Gospodine Ibrahimoviću! Na posljednjim izborima održanim oktobra prošle godine Bošnjačka stranka je osvojila 3,16% glasova. Da li ste zadovoljni izbornim rezultatom, odnosno da li je to u domenu vaših očekivanja?

IBRAHIMOVIĆ: Imajući u vidu da je BS aktivno participirala u prošloj vladi i da činimo vlast u 8 opština u Crnoj Gori, svakako da ne možemo biti zadovoljni postignutim rezultatom na posljednjim parlamentarnim izborima koji su se održali 16. oktobra 2016, godine, jer smo za oko 3000 glasova manje osvojili u odnosu na parlamentarne izbore iz 2012. god.Te 2012. god. smo za nepunih 500 glasova izgubili četvrtog poslanika, dok sada BS ima dva poslanika. Kako je glas naroda glas Boga, moramo izvući pouke, uvidjeti greške i u narednom četvorogodišnjem mandatu zavrijediti veće povjerenje građana, samim tim i postići  mnogo bolji rezultat na sljedećim redovnim parlamentarnim izborima 2020. god. Najbolja provjera za to će biti redovni lokalni izbori 2018. god. Naravno ne treba biti razočaran, jer su posljednji izbori održani u bespoštednoj borbi izmedju dva ,, bloka ,, gdje su naši birači  i simpatizeri bili izloženi raznim vidovima manipulacije, a zašto ne reći i političkim pritiscima. Ali  da ne bude  ,, onaj koji gubi ima pravo i da se ljuti,, realnost je da se na političkoj sceni Crne Gore bez BS nije mogla konstituisati većina tj, vlada, da su u Vladi Crne Gore zastupljeni i predstavnici Bošnjacke stranke i to na vrlo odgovornim mjestima, Rafet Husović – potpredsjednik vlade, Osman Nurković – ministar saobraćaja i pomorstva i Kemal Purišić- minister rada i socijalnog staranja.

Da li procenat kojeg ste polučili kao izborni rezultat odražava, otprilike, i procenat sudjelovanja onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci u ukupnoj populaciji Crne Gore?

IBRAHIMOVIĆ: Bošnjačka stranka je jedini autentični predstavnik Bošnjaka u Crnoj Gori. Ako znamo da se na posljednjem popisu stanovništva izjasnilo kao Bošnjak  8,65% građana u Crnoj Gori i da Bošnjačka stranka ima i druge ciljne grupe u Crnoj Gori tj. da računa na oko 18-20% građana, u koje pored Bošnjaka i Muslimana spadaju i građani druge nacionalnosti. 3,16% osvojenih glasova ni približno ne oslikava bošnjački nacionalni grafikon naše države.

Šta su bili vaši izborni slogan, odnosno strategija?

IBRAHIMOVIĆ: BOŠNJAČKA STRANKA je politička organizacija u Crnoj Gori, autentični politički predstavnik Bošnjaka, sa težnjom da oko svojih programskih ciljeva okupi većinu pripadnika ovoga naroda, uz punu otvorenost i za sve ostale građane koji dijele njena zalaganja.Nastavljajuci djelovanje u tom pravcu BS je ponudila veoma ambiciozan ali i ostvariv izborni program, što će za rezultat imati kvalitetniji život Bošnjaka i ostalih gradjana u Crnoj Gori. Prioritetni programski ciljevi su usmjereni: na vladavinu prava, ljudska i manjinska prava, nezavisno i transparentno pravosudje, transparentnost drzavne administracije, vecoj zastupljenosti Bosnjaka u izvrsnoj i zakonodavnoj vlasti, decentralizacija vlasti,  zdrastvenu i socijalnu zastitu, ravnomjerni regionalni razvoj, da se sa drzavnog grba i zastave uklone monarhistička i vjerska obilježja  i tako usklade sa Ustavom i upodobe sa našim realnim društvenim bićem i potrebama, afirmaciju Sandžaka kao moderne multietničke, multikonfesionalne, multikulturalne prekogranične regije, sa slobodnim protokom ljudi, roba i kapitala, uz poštovanje teritorijalnog integriteta i međunarodno priznatih granica države Crne Gore.,unapređenje saobraćajne infrastrukture,zastitu zivotne sredine, razvoj poljoprivrede, turizma,obrazovanje, kultura, sport i mnogi drugi ciljevi koji ce doprinijeti boljem životu svih građana i razvoju naše države.

A, koliko se ljudi u toj zemlji izjašnajva kao Muslimani, a koliko njih kao “Crnogorci islamske vjeroispovjesti”?

IBRAHIMOVIĆ: Na zadnjem popisu stanovništva u Crnoj Gori, koji je održan 2011. god. 8,65% građana se izjasnilo kao Bošnjaci, 3,31% kao Muslimani, Bosanci 0,07%, Muslimani-Crnogorci 0,04%, Crnogorci-Muslimani 0,03%, Muslimani-Bošnjaci 0,03%, Bošnjaci-Muslimani 0,03%,neizjasnjeni 4,87% itd. Ne želim da kršim ustavno pravo slobode izražavanja svakog građanina, ali se nemoguće oteti utisku  da se radi o istom narodu .

Nakon izbora su vam opozicione stranke nudile koaliciju. Zašto niste prihvatili?

IBRAHIMOVIĆ: Svjesni da su u politici vječiti samo interesi, BS ipak nije mogla da  prihvati ponudu za sklapanje koalicije sa onim partijama koje imaju dijametralno različite političke programe, kao što su: nepriznavanje genocida u Srebrenici, nepriznavanje države Kosovo, protiv su evroatlanskih integracija  itd. Iako su opozicione partije nudile mjesto premijera Bošnjackoj stranci, vodeći se isključivo programskim načelima, slijedeći interese Bošnjačkog naroda i gradjana CG, a ne ličnim i uskostranačkim interesima, BS nije prihvatila ponudu opozicije koja je nudila BS mjesto premijera, već je  nastavila saradnju sa partijama iz prethodne vlade. Ponavljam da je BS uvijek za saradnju sa svim partijama koje su sličnih programskih ciljeva i koje su spremne na razgovor na jednakim osnovama , uz poštovanje svih posebnosti koje Crna Gora ima.Vjerujem da će se vremenom mijenjati i politička kultura u Crnoj Gori i da će sve manje prostora imati za retrogradnu politiku.

Vaš poslanički klub čine još kolege-poslanici iz stranke “Albanci odlučno” te Hrvatske građanske inicijative. U čemu ste međusobno našli dodirne tačke za takvu koaliciju?

IBRAHIMOVIĆ: Prema poslovniku Skupštine Crne Gore  poslanički klub se može formirati sa najmanje tri poslanika, a kako je BS imala dva poslanika prirodno je bilo da formira klub sa partijama sličnih programa. Naravno da partije koje predstavljaju Albance (Koalicija ,, Albanci odlucno,, ) i partija koja predstavlja Hrvate ( HGI ) tj. partije koje zastupaju interesa manjinskih naroda, nemaju iste probleme ali svakako imaju sličnih problema. Činjenica da su sva tri subjekta  i državotvorne partije olakšale  postupak stvaranja zajedničkog poslaničkog kluba. Što se iz dana u dan pokazuje kao uspješna priča za sva tri konstituienta poslaničkog kluba.

Kako, generalno, ocjenjujete položaj Bošnjaka u Crnoj Gori? Da li je na nivou položaja ostalih nacionalnih manjina tamo ili…?

IBRAHIMOVIĆ: Nakon dugogodišnjeg zapostavljanja ili bolje reći nebrige države za prava  Bošnjaka u Crnoj Gori, položaj Bošnjaka i drugih manjina od obnavljanja nezavisnosti ide uzlaznom putanjom. Danas su Bošnjaci zastupljeni skoro na svim nivoima države tj. na onim mjestima gdje se može odlučivati o položaju svih gradjana Crne Gore i unutrašnjih i vanjskih interesa države. Svjesni činjenice da to nije onaj stepen koji zaslužuju manjine u CG moramo nastaviti borbu za dostizanje demokratskih standarda kakve imaju razvijene demokratije zapadnih zemalja.Ne želim biti neskroman ali ogromna zasluga za pozitivne procese u nasoj državi  pripada i BS. Ono čime se Crna Gora može pohvalititi, ali prije svega ponositi je da su manjinski narodi uvijek bili na strani državotvornih projekata, čime se ne mogu pohvaliti mnoge evropske države. Crna Gora je primjer multietničkog, miltivjerskog i multikonfesionalnog sklada u regionu. Što su i prepoznali evropski zvaničnici i ocijenili kao poseban kvalitet života u našoj državi. Ne želim biti neskroman ali ogromna zasluga za pozitivne procese u nasoj državi  pripada i BS.

Nedavno je Skupština Crne Gore izglasala članstvo u NATO paktu. Kako ste Vi glasali i zašto?

IBRAHIMOVIĆ: Poslanici BS su glasali za punopravno članstvo CG u Nato savez. Pored evropskih integracija, evroatlanske integracije su od osnivanja za BS bili strateški ciljevi.Poučeni iskustvom iz bliske prošlosti, kada je bošnjački narod platio najveću cijenu prekrajanja granica Jugoslavije, kao i činjenice da ulaskom u Nato organizaciju CG će zaštiti nacionalne i bezbjedonosne interese, tj. dobit će najbolji bezbjedonosni okvir za prevenciju od potencijalnih prijetnji, izazova i rizika po stabilnost države, regiona i šire, da ce CG  ravnopravno učestvovati u procesu donošenja relevatnih odluka, za BS stranku NATO nema alternativu. Takodje očekujem da će punopravnim članstvom u najmoćniju i najrazvijeniju organizaciju današnjice CG stvoriti političke-ekonomske benefite svojim gradjanima.

Neki u Crnoj Gori još prave javni otpor prema NATO paktu. Znamo šta je nedavno bilo u Sobranju Makedonije itd. Može li se očekivati destabilizacija tih zemalja, pa i regiona? Ko, zapravo, na tim prostorima “muti vodu”?

IBRAHIMOVIĆ: Punopravnim članstvom u Nato savez CG ne obezbjedjuje samo sebi bezbijednost već i regionu. Znamo da je Zapadni Balkan vjekovima bio poprište  geopolitičkih kalkulacija i da je bio izložen velikim stradanjima. Danas kada su Slovenija, Hrvatska, Albanija, za koji dan i Crna Gora, kao i mnoge druge zemlje u regionu članice NATO-a, daje mi za pravo da vjerujem da je Zapadni Balkan obezbijedio konačno dugoročnu stabilnost, što je bio jedan od najvažnijih uslova razvoja ovog regiona.Nadam se da oni koji, mute vodu,, tj. koji zarad svojih geopolitickih interesa pokusavaju da donesu destabilizaciju Zapadnog Balkana shvataju da je ovaj region zaslužio bolju šansu i da je spreman da je valorizuje.

Šta su kratkoročni i srednjoročni planovi Bošnjačke stranke ?

 IBRAHIMOVIĆ: Bošnjačka stranka je za deset  godina postojanja uspjela  da svojim radom doprinese  da se značajni društveni procesi i  aktivnosti dešavaju na način da u njih budu ugrađeni  interesi  Bošnjačkog naroda. BOŠNJAČKA STRANKA je, od svoga osnivanja,  aktivno učestvovala u procesu obnove nezavisnosti Crne Gore, podržava evropske integracije i izvjesno učlanjenje u NATO savez, čime daje snažnu podršku strateškim interesima države Crne Gore i stabilnosti regiona.Bošnjačka stranka će nastaviti da voditi ozbiljnu i realističnu politiku u interesu Bošnjačkog naroda u Crnoj Gori i interesa države Crne Gore.  Maksimalno ćemo se zalagati da se Bošnjačka stranka nametne kao relevantan i legitiman politički faktor koji predstavlja većinu Bošnjaka u Crnoj Gori. Trudićemo se da očuvamo nacionalni, kulturni identitet i sve posebnosti Bošnjačkog naroda. Bošnjačka stranka je prepoznala potrebu ujednačavanja regionalnog razvoja i  ulaganja u sjeverni region i mjesta gdje žive Bošnjaci , kako bi se smanjio broj ljudi koji odlaze sa vjekovnih ognjišta. Kroz aktivno djelovanje u institucijama sistema  Bošnjačka stranka će nastaviti da utiče da se  broj  Bošnjaka u institucijama uveća, približno onom broju koji pripada srazmjerno učešću u ukupnom stanovništvu.Bošnjačka stranka će nastaviti da podržava sve procese koji vode političkom, kulturnom i ekonomskom napretku Crne Gore, sa posebnin senzibilitetom za očuvanje multinacionalnog i multivjerskog sklada u Crnoj Gori.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

IBRAHIMOVIĆ:Hvala Vama na interesovanju o radu i djelovanju  Bosnjacke stranke.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (889)


Centar protiv krijumčarenja umjetninama osnovan je 2014. godine, sa sjedištem u Međunarodnom ateljeu “Ismet Mujezinović” u Tuzli. Njegov osnovni cilj je podizanje svijesti javnosti (stručnih lica u muzejima i galerijama, ali i šireg građanstva) o značaju zaštite kulturnog i umjetničkog nasljeđa…..Oblici našeg djelovanja su prvenstveno u organizovanju radionica, obuka i seminara za zainteresovane pojedince i ustanove, čime oni stiču pozitivna znanja i iskustva u ovoj oblasti, sve u cilju poboljšanja stanja u oblasti zaštite pokretnih kulturnih dobara i umjetnina, što je u posljednjih 25 godina permanentno zanemarivano kao problem…..Baza podataka nestalih umjetnina je prva baza podataka ovakvog sadržaja u Bosni i Hercegovini. Naša istraživanja su pokazala da ne postoji jedinstveni registar, na nivou Bosne i Hercegovine, niti na nivou entiteta i kantona, koji bi sadržavao bilo kakve informacije o nestalim umjetninama. Baze podataka sličnog sadržaja ne predstavljaju novost u svijetu. Danas postoji veliki broj baza podataka u svijetu koje sadrže informacije o ukradenim djelima, s ciljem njihovog lakšeg pronalaska i povratka legalnom vlasniku…..Pitanje krađe umjetnina i njihovog krijumčarenja izvan granica Bosne i Hercegovine je kompleksno, ali ne i nerješivo. Smatram da bi se u njegovo rješavanje morale uključiti i državne institucije. Bosna i Hercegovina bi morala biti uključena u proces restitucije ukradenih umjetničkih djela i pokretnih kulturnih dobara kako bi dobila uvid u pravo stanje obima štete koja je učinjena u posljednjih 25 godina…..Zakoni u oblasti zaštite kulturnog nasljeđa su prevaziđeni, anahroni i ne odgovaraju realnom stanju na terenu. Tako da očekujemo i u narednom periodu neke pomake i u oblasti zakonodavstva…..

Kada je osnovan Centar i s kojim ciljem?

JUSUFOVIĆ: Centar protiv krijumčarenja umjetninama osnovan je 2014. godine, sa sjedištem u Međunarodnom ateljeu “Ismet Mujezinović” u Tuzli. Njegov osnovni cilj je podizanje svijesti javnosti (stručnih lica u muzejima i galerijama, ali i šireg građanstva) o značaju zaštite kulturnog i umjetničkog nasljeđa. Osim zaštite umjetničkih djela, artefakata deponovanih ili izloženih u muzejima i galerijama, ukazujemo kroz realizacije mnogobrojnih projekata i na problem krađe i nestanka umjetnina iz privatnih kolekcija, koje su postale metom krađe, kako u ratnim godinama (1992-1995), tako i u poratnom periodu. Aktuelnost krađe umjetničkih djela u kriminalnom miljeu, dokazuje i nedavna pljačka ateljea Maria Mikulića u Sarajevu (septembar 2016. godine). CPKU takođe nastoji formirati platformu od različitih sudionika iz različitih profesionalnih opredjeljenja koji se u svom radu susreću sa pitanjem preventivne zaštite, stručne teoretske i praktične pomoći, pitanjem restitucije i prezentacijom ugroženog umjetničkog nasljeđa.

Na kojem području djeluje – Kantona, F BiH ili cijele BiH i koji su oblici vašeg djelovanja?

JUSUFOVIĆ:Centar je registrovan u Bosni i Hercegovini, ali svoje programske ciljeve realizuje u saradnji sa svim zainteresovanim privatnim i javnim licima, čiji je interes zaštita umjetnina od ilegalne trgovine. Samim time, CPKU djeluje, kako na području Kantona, Federacije Bosne i Hercegovine, tako i na području cijele Bosne i Hercegovine, te na području zemalja regiona, ali i na širem europskom području. Oblici našeg djelovanja su prvenstveno u organizovanju radionica, obuka i seminara za zainteresovane pojedince i ustanove, čime oni stiču pozitivna znanja i iskustva u ovoj oblasti, sve u cilju poboljšanja stanja u oblasti zaštite pokretnih kulturnih dobara i umjetnina, što je u posljednjih 25 godina permanentno zanemarivano kao problem. S tim u vezi, organizovali smo Interdisciplinarnu konferenciju u oktobru 2015. godine „Ilegalna trgovina umjetninama u BiH“, na kojoj je učestvovalo preko 40 sudionika iz različitih sfera društvenog života – nosioci pravosudnih funkcija, policija, granična policija, predstavnici SIPA-e, Ministarstva sigurnosti BiH, muzeja, galerija, privatnih kolekcionara i dr. Osim navedene konferencije, u aprilu 2016. godine, organizovana je izložba „Velikani likovne umjetnosti“, u saradnji sa Umjetničkom galerijom Bosne i Hercegovine, Udruženjem likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i Međunarodnom galerijom portreta Tuzla, u prostoru Umjetničke galerije BiH u Sarajevu. Izložba je realizovana uz pomoć Francuske ambasade u Bosni i Hercegovini, a za cilj je imala potaknuti javnost u pravcu razmišljanja o ogromnom značaju umjetničkih djela, koja su nestala u prethodnom periodu, ne samo sa aspekta njihove materijalne vrijednosti, već i njihovog značaja za kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine. Osim toga, vrijedno je istaći projekat edukacije sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine organizovan u saradnji sa Francuskom ambasadom u BiH i JU Centar za edukaciju sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine. Navedena edukacija je realizovana u septembru 2016. godine, a za cilj ima razmjenu iskustava i sticanje novih vještina i znanja, u oblasti procesuiranja, sudskog postupanja i donošenja sudskih odluka vezano za ilegalnu trgovinu umjetninama i kulturnim dobrima.

Nedavno ste objavili bazu o ukradenim umjetninama u BiH. Koliko ste radili na pripremi i prikupljanju podataka za uspostavljanje te baze i gdje se ona može pogledati?

JUSUFOVIĆ:Baza podataka nestalih umjetnina je prva baza podataka ovakvog sadržaja u Bosni i Hercegovini. Naša istraživanja su pokazala da ne postoji jedinstveni registar, na nivou Bosne i Hercegovine, niti na nivou entiteta i kantona, koji bi sadržavao bilo kakve informacije o nestalim umjetninama. Baze podataka sličnog sadržaja ne predstavljaju novost u svijetu. Danas postoji veliki broj baza podataka u svijetu koje sadrže informacije o ukradenim djelima, s ciljem njihovog lakšeg pronalaska i povratka legalnom vlasniku. Objavljivanjem baze podataka nestalih umjetnina napravili smo inicijalni, ali najvažniji korak u dugotrajnom i kompleksnom procesu povratka umjetnina ukradenom vlasniku. Baza podataka nije konačna i postoji mogućnost njenog stalnog editovanja s ciljem njene dopune novim umjetninama koja se vode kao nestala. Trenutno se u bazi nalaze podaci za 109 umjetničkih djela koja su bila u vlasništvu Umjetničke galerije BiH, Međunarodne galerije portreta Tuzla, ali i djela iz privatne kolekcije Envera Mulabdića. Sadržaj baze podataka možete pogledati na službenoj stranici CPKU   http://www.cpku.org/baza-nestalih-umjetnina-the-database-of-missing-art/

Koliko su građani BiH uopće zainteresirani za ovu temu, odnosno krađu umjetnina?

JUSUFOVIĆ:Građani su zainteresovani za ovu temu, o čemu svjedoči velika zainteresovanost medija, sa kojima uspješno sarađujemo i imamo izuzetno korektnu saradnju. Dokaz za to su mnogobrojni prilozi koji govore o ovoj temi, kako u printanim, tako i elektronskim medijima, na lokalnom ali i državnom, pa i regionalnom nivou. Smatramo da će se vremenom ova tema biti dominantnija u javnom diskursu, sve sa ciljem poboljšanja stanja preventivne zaštite kulturnih dobara, ali i restitucije onih ukradenih koja se nalaze u ilegalnom posjedu, kako u BiH, tako i van njenih granica.

Ovih dana je Radio “Slobodna Evropa” objavio tekst pod naslovom “Ukradene slike iz BiH, nacionalna dobra Srbije”. Šta možete reći na ovu temu?

JUSUFOVIĆ:Radio Slobodna Europa je objavila tekst pod navedenim naslovom u kojem se nalaze podaci do kojih smo došli našim istraživanjem, ali i izjave neposredno oštećenog privatnog kolekcionara Envera Mulabdića, kojem iz kolekcije nedostaje nekoliko vrijednih umjetničkih djela, koja se nalaze na području Srbije, u svojstvu nacionalnog dobra ove zemlje. Pitanje krađe umjetnina i njihovog krijumčarenja izvan granica Bosne i Hercegovine je kompleksno, ali ne i nerješivo. Smatram da bi se u njegovo rješavanje morale uključiti i državne institucije. Bosna i Hercegovina bi morala biti uključena u proces restitucije ukradenih umjetničkih djela i pokretnih kulturnih dobara kako bi dobila uvid u pravo stanje obima štete koja je učinjena u posljednjih 25 godina. U Bosni i Hercegovini su nestala takođe djela, koja su od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, proglašena nacionalnim spomenikom, a radi se o umjetničkim djelima iz Međunarodne galerije portreta. Isti takav status imaju i djela iz privatne kolekcije Envera Mulabdića. Samim time, njihova vrijednost kao nacionalnog spomenika, daleko premašuje materijalnu vrijednost umjetnine. To takođe stvara posebnu obavezu za predstavnike državnih ministarstava i drugih tijela da se aktivno uključe u rješavanje ovog problema.

Kako vratiti pokradeno umjetničko blago njihovim vlasnicima u našoj zemlji?

JUSUFOVIĆ:Povratak nestalih umjetnina legalnim vlasnicima je složen i dugotrajan posao. Smatram da se rješavanje ovog problema može barem početi rješavati formiranjem stručnog tima sastavljenog od policijskih službenika, profesionalaca iz struke, državnih tijela koja se bave ovim i sličinim pitanjima, tužilaštvo, policija, pojedinci, šira javnost i mnogi drugi. Na taj način bi se podigao nivo svijesti o čuvanju kulturnog nasljeđa, čime bi se preventivno uticalo na adekvatnu zaštitu umjetnina od daljnje krađe i nestajanja, a samim time bi se posvetilo više vremena rješavanju pitanja restitucije, odnosno povrata ukradenih umjetnina koje se nalaze u Bosni i Hercegovini, zemljama u okruženju, ali i na drugim lokacijama. Hrvatska i Srbija su formirale komisiju za povrat ukradenih umjetnina i pokretnih kulturnih dobara, dok u Bosni i Hercegovini takvo tijelo ne postoji, niti ima naznaka da će se fomirati. To uveliko smanjuje mogućnost da se na legalan, diplomatski i dostojanstven način vrati veliki broj ukradenih umjetnina u našu zemlju, koja su nestala od početka devedesetih do danas.

Kako se prema ovoj temi odnose bh. vlasti, posebno nadležna ministartva na svim nivoima?

JUSUFOVIĆ:Naš Centar je ostvario značajnu saradnju sa kantonalnim tužilaštvima Tuzlanskog i Sarajevskog kantona, zatim sa JU Centrom za edukaciju sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine, što je izuzetno pozitivno, međutim postoje institucije koje bi se trebale više angažovati s ciljem ostvarivanja pozitivnih pomaka u ovoj oblasti. Mnogo više očekujemo angažman Ministarstva civilnih poslova, zatim Nacionalog komiteta Unesca za Bosnu i Hercegovinu, kancelarija Interpola, Granična policija, zatim institucije u oblasti kulture na federalnim, ali i kantonalnom nivou, kako bi od deklarativnog opredjeljenja za rješenje ovog problema, pristupili nekim konkretnim koracima koja će dati pozitivne rezultate. Zakoni u oblasti zaštite kulturnog nasljeđa su prevaziđeni, anahroni i ne odgovaraju realnom stanju na terenu. Tako da očekujemo i u narednom periodu neke pomake i u oblasti zakonodavstva.

Kakva uputstva dajete zainteresiranim u slučajevima krađe njihovih umjetničkih dijela?

JUSUFOVIĆ:U Bosni i Hercegovini nije postojalo uputstvo šta učiniti u slučaju nestanka umjetnine bilo u privatnom ili javnom vlasništvu. Posebno pitanje predstavlja formiranje dokumentacije o svakoj pojedinačnoj umjetnini ili zbirci umjetnina, što spada u područje preventivne zaštite. Naša istraživanja su pokazala da postoji veliki broj ukradenih djela, iza kojih nije ostao nikakav pisani trag, niti fotografija djela, što umanjuje mogućnost njenog pronalaska. Kako bi se u budućnosti izbjegli problemi oko identificiranja i pokretanja potrage za ukradenim djelima, naš Centar je u saradnji sa Centralnim uredom za borbu protiv krijumčarenja kulturnih dobara, pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Francuske izradio dva dokumenta „Deskriptivna kartica za umjetnine“ i „Uputstvo kako fotografisati umjetnine i vrijedne predmete“ koji predstavljaju dva osnovna alata, u cilju formiranja dokumentacije o postojećim umjetninama, koja bi se u slučaju krađe lakše mogla identifikovati i vratiti legalnim vlasnicima. Sadržaj ovih dokumenata možete vidjeti na našoj službenoj web stranici www.cpku.org

S kojim nevladinim organizacijama istog ili sličnog profila surađujete u zemlji, regionu i eventualno i šire?

JUSUFOVIĆ:CPKU ostvaruje saradnju sa mnogobrojnim vladinim i nevladinim organizacijama u zemlji i inostranstvu. Naš Centar je takođe potpisao niz protokola o saradnji čime se uređuju prava i obaveze potpisnika u cilju poboljšanja stanja u oblasti zaštite kulturnog nasljeđa. Među njima mogu posebno izdvojiti sljedeće: Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Muzej unsko-sanskog kantona, Udruženje likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona, JU Centar za edukaciju sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine, Udruženje Akcija za kulturu, Francuska ambasada u Bosni i Hercegovini, British council BiH i mnogi drugi.

Hvala vam velika za ovaj razgovor.

JUSUFOVIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (888)


Javna ustanova „Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar“ osnovana je 2. svibnja 2013.godine uredbom Vlade Republike Hrvatske s ciljem očuvanja sjećanja na Domovinski rat i Bitku za Vukovar…..Provedba projekta „Posjet učenika osmih razreda Vukovaru“ temeljna je zadaća našeg Centra.Projekt ima odgojno-obrazovni karakter i kao takav dio je kurikuluma osnovnoškolske nastave Povijesti. Dvodnevna terenska nastava obuhvaća učenje o Domovinskom ratu i Bitci za Vukovar kroz predavanja i posjet memorijalnim lokacijama na širem području grada Vukovara….. Jedna od temeljnih pretpostavki našeg školskog programa je da mir nema alternativu i da se do njega dolazi kroz uspostavu međusobnog povjerenja i uvažavanja. Memorijalni Centar uvijek će biti otvoren za takav put u budućnost te će nastaviti raditi na uspostavi povjerenja i suradnje različitih nacionalnih struktura i kultura. Brojni poznati političari, sportaši, znanstvenici i duhovnici različitih religija održali su predavanje učenicima u sklopu Škole mira i takav će se trend nastaviti i u budućnosti…..Memorijalni centar značajno doprinosi turističkoj ponudi grada Vukovara ponajviše u segmentu ratnoga turizma i zahvalni smo što imamo priliku pridonijeti gospodarskom i turističkom razvoju grada Vukovara, što pokazuju podaci o ostvarenim dolascima i broju noćenja u gradu Vukovaru…..Grupnih posjeta iz Srbije nismo imali, ali bilježimo pojedinačne posjete, kako studenata, tako i obitelji…..

Kada je osnovan vaš Centar, čijom inicijativom i šta mu je temeljna zadaća?

ŠANGUT: Javna ustanova „Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar“ osnovana je 2. svibnja 2013.godine uredbom Vlade Republike Hrvatske s ciljem očuvanja sjećanja na Domovinski rat i Bitku za Vukovar. Memorijalni centar bavi se memorijalnim, obrazovnim, turističkim i međunarodnim djelatnostima promovirajući kulturu sjećanja na događaje ključne za obranu suverene i samostalne Republike Hrvatske. Okosnicu našeg djelovanja čini projekt „Posjet učenika osmih razreda Vukovaru“,program dvodnevnog posjeta učenika osmih razreda svih osnovnih škola u Republici Hrvatskoj Vukovaru.

Koje su memorijalne lokacije Domovinskog rata u Vukovaru?

ŠANGUT: Memorijalne lokacije u Vukovaru i na njegovom širem području koje turisti posjećuju su samo središte Memorijalnog centra Domovinskog rata, gdje posjetitelji mogu vidjeti vanjske i unutarnje izložbene postave s tematikom Domovinskog rata, Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti, Spomen dom Ovčara,

spomen-obilježje mjesta masovne grobnice žrtava iz Domovinskog rata na Ovčari, Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991., spomenik na Trgu žrtava Ovčare, križ na Lušcu, spomen-obilježje „Kukuruzni put – Put spasa“, spomen-obilježje masovne grobnice „Nova ulica“, križ na ušću rijeke Vuke u Dunav, hangar „Velepromet“, vodotoranj, Spomenik 12 redarstvenika, spomen-obilježje „Bogdanovci“ i spomen-obilježje „Sotin – Skendra“.

Koje postave vaši posjetitelji mogu trenutno posjetiti?

ŠANGUT: Posjetitelji mogu vidjeti stalni postav „Bitka za Vukovar“, koji prikazuje događaje od 2. svibnja 1991. godine i masakra 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu i općeg napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Vukovar 25. kolovoza 1991. do sloma organizirane obrane grada 18. – 20. studenoga 1991. godine i epiloga koji je uključivao zlostavljanja i ubojstva branitelja i civila te njihovo odvođenje u logore. Postav je kružnog tlocrta i kronološki prati ključne događaje tijekom Bitke za Vukovar. Posjetitelji mogu vidjeti i rekonstrukciju srpskih koncentracijskih logora „Stajićevo“ i „Begejci“, kamo su odvođeni branitelji Vukovara i civili nakon okupacije grada, simulaciju bojnog polja „Ojačana brigada u obrani“ i gostujuću izložbu „Dani poslije“, koja prikazuje fotografije ratnih vojnih invalida Domovinskog rata. Također, vanjski postav uključuje oklopna vozila, tenkove, topove, haubice i zrakoplove korištene u Domovinskom ratu, a kao dio unutarnjeg postava posjetitelji mogu vidjeti i izložbu lakog naoružanja korištenog tijekom obrane Vukovara i Hrvatske. Važno je napomenuti da svakih nekoliko mjeseci ugošćujemo drugu izložbu, čime osiguravamo svježinu tematike.

Jedna od komponenti Centra jeste i Školski program. Šta biste rekli o tome?

ŠANGUT: Provedba projekta „Posjet učenika osmih razreda Vukovaru“ temeljna je zadaća našeg Centra.Projekt ima odgojno-obrazovni karakter i kao takav dio je kurikuluma osnovnoškolske nastave Povijesti. Dvodnevna terenska nastava obuhvaća učenje o Domovinskom ratu i Bitci za Vukovar kroz predavanja i posjet memorijalnim lokacijama na širem području grada Vukovara. Učenici također uče o povijesnoj i kulturnoj baštini Vukovara i okolice, čime učenju o suvremenoj povijesti stvaranja moderne hrvatske države dodajemo i sastavnicu zavičajne povijesti i kulture. Važno je napomenuti kako Ministarstvo hrvatskih branitelja u potpunosti snosi troškove organizacije dvodnevnog boravka, što uključuje prijevoz, prehranu, smještaj i ulaznice za muzeje za učenike i njihove pratitelje, čime projekt ima i socijalni karakter, budući da prebacuje financijsko težište s roditelja i omogućava učenicima iz Dalmacije i s juga Hrvatske, kao i svim ostalim učenicima, besplatan posjet Vukovaru, odnosno Slavoniji i Srijemu. Učenici spavaju u hostelu „Dubrovnik“, a hrane se u restoranu „Istra“, objektima u sklopu Memorijalnog centra. Projekt neprestano napreduje kako opsegom, tako i kvalitetom, te je školske godine 2014./2015.Vukovar posjetilo 6084 učenika osmih razreda, školske godine 2015./2016. 16 722 učenika osmih razreda, a ove će školske godine Vukovar posjetiti svi učenici osmih razreda u Republici Hrvatskoj, njih 39 487 iz 886 osnovnih škola, što čini projekt jedinstvenim ne samo u Europi nego i u svijetu.

Koje su značajke “Škole mira”, koju njegujete u sklopu Školskog programa?

ŠANGUT: Dvodnevna terenska nastava učenika osmih razreda završava Školom mira, čiji je cilj da učenici nakon učenja o Domovinskom ratu i događajima na prostoru Vukovara i njegove okolice 1991. godine završe posjet u pozitivnom ozračju, svjesni da je mir ono čemu trebaju težiti, i kao pojedinci i kao narod. Škola mira želi pomoći učenicima u izgradnji temelja na kojima će se razvijati kao odgovorni građani i građanke svjesni važnosti uvažavanja različitosti i njegovanja trajnog mira jer pravednu i mirnu budućnost možemo graditi tek kada u potpunosti spoznamo svoju prošlost i nešto naučimo iz nje. Jedna od temeljnih pretpostavki našeg školskog programa je da mir nema alternativu i da se do njega dolazi kroz uspostavu međusobnog povjerenja i uvažavanja. Memorijalni Centar uvijek će biti otvoren za takav put u budućnost te će nastaviti raditi na uspostavi povjerenja i suradnje različitih nacionalnih struktura i kultura. Brojni poznati političari, sportaši, znanstvenici i duhovnici različitih religija održali su predavanje učenicima u sklopu Škole mira i takav će se trend nastaviti i u budućnosti.

Koje obljetnice Centar obilježava?

ŠANGUT: Centar obilježava obljetnice vezane za Vukovar tijekom Domovinskog rata te sudjeluje i na obljetnicama vezanima za važne događaje iz Domovinskog rata, neovisno o njihovoj lokaciji. To su ponajprije Dani sjećanja na žrtvu Vukovara, koji se obilježavaju svake godine u studenome, obljetnica masakra hrvatskih policajaca u Borovu Selu, obljetnica vojno-redarstvene operacije „Bljesak“, obljetnica vojno-redarstvene operacije „Oluja“, Dan 204. vukovarske brigade HV-a, Dan hrvatskih branitelja grada Vukovara, obljetnica pogibije Blage Zadre, memorijal „Marko Babić“, obljetnica Bitke za Pakrac i mnoge druge.

 S kojim udrugama iz Vukovara, Županije ili šire surađujete?

ŠANGUT: Surađujemo s Muzejom vučedolske kulture i Gradskim muzejom Vukovar, budući da smo ta dva muzeja uvrstili u program dvodnevne terenske nastave te ih učenici posjećuju tijekom prvoga dana programa. Također surađujemo s Gradom Vukovarom, Institutom društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Vukovar, Hrvatskim državnim arhivom u Vukovaru, Umjetničkom akademijom u Osijeku I Hrvatskim povijesnim muzejom. Ostvarili smo suradnju i s međunarodnim organizacijama i udrugama sličnoga karaktera, ponajprije s Belgijskim institutom za ratne veterane i žrtve rata, izraelskom udrugom veterana Tzevet, belgijskom organizacijom Auschwitz Foundation i Yad Vashemom.

Da li i koliko MCDR čini segment turističke ponude Vukovara?

ŠANGUT: Memorijalni centar značajno doprinosi turističkoj ponudi grada Vukovara ponajviše u segmentu ratnoga turizma i zahvalni smo što imamo priliku pridonijeti gospodarskom i turističkom razvoju grada Vukovara, što pokazuju podaci o ostvarenim dolascima i broju noćenja u gradu Vukovaru. Broj noćenja u Vukovaru ostvarenih otkako je krenuo projekt „Posjet učenika osmih razreda Vukovaru“ značajno je porastao, a posebno nam je drago što smo povećali promet udrugama vukovarskih branitelja koje se bave izradom suvenira i koje su profitirale dolaskom više od tisuću osmaša tjedno u Vukovar. Također, budući da je projekt „Posjet učenika osmih razreda Vukovaru“ pronio glas o Memorijalnom centru diljem Hrvatske, bilježimo i sve veći broj posjetitelja izvan okvira Projekta.

Koliko posjetitelja ste imali u prošloj godini, naprimjer?

ŠANGUT: Prošle godine posjetilo nas je 43 350 posjetitelja, od kojih 26 700 u sklopu Projekta, a 16 651 posjetitelja bilo je izvan Projekta.

 Da li je među njima relevantan broj onih iz inozemstva (izvan bivše SFRJ)?

ŠANGUT: Uglavnom je riječ o hrvatskoj emigraciji koja iz zemalja poput Njemačke i Austrije dolazi posjetiti Vukovar tijekom godišnjih odmora, no svake godine imamo i organizirane posjete, primjerice, iz SAD-a i Nizozemske.

A bilježite li posjete iz Srbije?

ŠANGUT: Grupnih posjeta iz Srbije nismo imali, ali bilježimo pojedinačne posjete, kako studenata, tako i obitelji. Još jedanput napominjem kako se budućnost može graditi samo na istini i njezinu prihvaćanju jer samo tako možemo otvoriti vrata dugotrajnome miru koji svi mi priželjkujemo.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

ŠANGUT: Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (887)


 

 

 

 

 

 

 

 

https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/d1/Red_Carnation_NGM_XXXI_p507.jpg/220px-Red_Carnation_NGM_XXXI_p507.jpg

Od 1. Maja-Dana radničkih prava, ostala je izbljedela parola samo,

koja nam govori koliko smo pali, koliko duboko propadamo!

Prvi maj je međunarodni praznik rada kojim radnici obilježavaju svoja dostignuća i sjećaju se žrtava koje su podnijeli pripadnici radničkog pokreta u borbi  za ostvarivanje radničkih  prava.

Prvi maj se i danas obilježava u skoro svim zemljama svijeta, u znak sjećanja na 1. maj 1886. godine, kada su na Trgu žitne burze u Chicagu izbili nemiri, a 40. 000 radnika Chicaga obustavilo rad i stupilo u štrajk, tražeći bolje uslove rada i života.

Godine 1889. na Prvom kongresu 2. Internacionale, prve međunarodne organizacije radnika, odlučeno je da 1. Maj bude zajednički praznik svih zemalja svijeta, a crvena zastava je postala simbol radničke krvi prolivene u borbi za ostvarivanje radničkih prava.

Na konvenciji održanoj 1884. godine Federacija  američkih organizovanih sindikata  ustanovila je radnička prava na 8 sati rada, 8 sati sna i 8 sati prava na vlastiti život. Od 1890.godine Prvi maj se obilježava kako zvaničan praznik radničke klase cijelog svijeta.

Etape borbe za radnička prava

Radnički pokreti  za oslobođenje radničke klase od ekspoatacije, za ostvarivanje političkih i socijalnih prava vođeni su kroz više razdoblja.  Prva etapa trajala je od kraja 18.stoljeća do osnivanja Prve radničke internacionale (1864). U tom periodu radnici se organizuju i bore za bolje uslove rada, kraće radno vrijeme (tada se radilo dnevno i do 15 sati), veću nadnicu,  pravo na bolovanje , pravo na odmor.. i bolje uslove života. Nažalost, i danas radnici u mnogim  radnim sredinama ne smiju ni upitati za povećanje plate, imaju ograničeno ili nikakvo pravo na bolovanje, uskraćuje im se godišnji i dnevni odmor, itd.

Osnivanjem Druge internacionale 1864. godine radnička klasa se organizuje ne samo unutar zemalja već i internacionalno, što je borbu za radnička prava učinilo efikasnijom i uspješnijom.

Treća etapa borbe za radnička prava u svijetu počela je 1919. osnivanjem Treće internacionale u Moskvi, u cilju potsticanja svjetske revolucije.

Nakon II Svjetskog rata u mnogim zemljama svijeta na vlast dolazi radnička klasa, čime se  unapređuju uslovi rada i proširuju  i poboljšavaju radnička prava.  Na prostorima bivše Jugoslavije radnici stiču pravo na rad, na radno mjesto, pored redovne mjesečne i trinaestu platu, naknadu za godišnji odmor, za topli obrok, finansijski se pomaže obrazovanje i usavršavanje radnika, poširuje se pravo na stan i stanovanje, …

Kraj 20. stoljeća i ulaz u 21. stoljeće radnici su dočekali na koljenima. Mnogi su  ostali bez radnih mjesta, bez plata, bez sigurnosti i mira…

Prvi maj sve manje simbolizuje pobjedu radničkih prava

Prvi maj se širom svijeta nekad slavio kao dan borbe za radnička prava, a danas se Prvi maj doživljava i obilježava kao Dan izgubljenih radničkih prava. Sve manje simbolizira pobjedu radničkih prava, a sve više upućuje na gubitak radničkih prava. Sve što su radici  spontano ili udruženi u sindikate uspjeli ostvariti u protekloj višestoljetnoj borbi, danas se dovodi u pitanje. Radnici postaju moderni robovi rada. Danas se sve manje može govoriti o sigurnom radnom mjestu, o dobrim uslovima rada,  osiguranoj pristojnoj zaradi, zdravstvenoj zaštiti  i socijalnoj sigurnosti, pravima iz radnog odnosa, a sve češće o kršenju i uskraćivanju tih prava. Čak se dovodi u pitanje pravo na sigurnu penziju zarađenu u punoj starosnoj dobi nakon 40  godina rada. U sve većem broju slučajeva radnici, kada god je to moguće, nastavljaju raditi nakon sticanja prava na penziju, da mogu obezbjediti životni minimum i podmirivati visoke troškova zdravstvene zaštite, koji nisu pokriveni osiguranjem. U mnogim zemlja svijeta, prije svega Americi, u  trgovinama, servisima i javnom sektoru za minimalnu satnicu rade starci, djevojčice i golobradi dječaci, dok sve veći broj obrazovanih mladih desetinu godina čeka prvo zaposlenje.

Vraćamo li se na sami početak civilizacijske borbe?

Počelo  je sa krvavom borbom za dostojanstvo i prava radnika, a danas smo prisiljeni vraćati se na sami početak te civilizacijske borbe i tražiti najosnovnija prava, kao što je pravo na rad. Danas smo svjedoci, da u brojnim zemljama svijeta  mladi dožive srednju starosnu dob, a nemaju ni jednog dana radnog staža. To je posebno karakteristično za BiH i zemlje Balkana, u kojima mladi ljudi ne mogu naći zaposlenje, pa  sve masovnije odlaze u svijet trbuhom za kruhom.

I pored tog, sve je manje protesnih sklupova, radnička klasa spava, kao da joj svaki dan cvjetaju ruže, i ni od čega je ne boli glava. Stiče se dojam da šutnja postaje najglasniji izraz nezadovoljstva radnika i novi oblik borbe za vraćanje izgubljenih prava.

Moderni kapitalizam danas funkcionira po modelu: najbolji radnik je koji radi više poslova i koji ima toliko dugova, da će s njima otići u grob. U ranijem socijalističkom društvenom  sistemu radnik koji je imao kreditne obaveze nije mogao dobiti novi kredit, a u kapitalizmu radnik otežano dobiva kredit ili ga ne može dobiti, ako nema kreditnih obaveza i ako ne plaća bankovnom kreditnom karticom.

Danas radnici žive u stalnom strahu od otkaza i  smanjenja plata… A obaveze radnika su sve veće za kuću, stan, struju, vodu, grijanje,  veće dažbine za takse i poreze, sve veće kreditne rate od sve manje plate. Dostojan život je teško ostvariv san i radnički ideal ovog novog vrenmena. I ondje gdje postoje sindikati, često su samo registar događaja i  posmatrači, bez većeg uticaja. A zaštita radničkih prava je na sve nižem nivou.

Samo u nekim dijelovima svijeta i danas se organizuju mirni protesti i nastavlja borba za radnička prava. Posljednji veći radnički protesti prije godinu dana dogodili su širom Rusije, kada je na ulice izašlo preko 2 miliona radnika, u  Turskoj- Istambulu, te Grčkoj, ali i u više azijskih i drugih zemelja…

Tradicija obilježavanja Prvog maja na našim prostorima

Tradicija obilježavanja Prvog maja  počela je u Jugoslaviji nakon II Svjetskog rata i nastavlja se u BiH i državama nasljednicama do današnjih dana, ali sa različlitim intenzitetom. U BiH građani i ranije i danas sa posebnim nadahnućem obilježavaju ovaj radnički praznik, ustaju na uranak probuđeni pleh muzikom, odlaze u prirodu, piju, roštiljaju i peku janjce, pa čak i onda kada im to prihodi ne omogućavaju. Održala se i tradicija održavanja sportskih i zabavnih igara u prirodi, ali nema kao nekad protesta i  prvomajskih parada, iako je sve više razloga za izlazak na ulice i radnički bunt. Narednih dana u BiH stupa na snagu novi Zakon o radu, koji u sindikatu ocjenjuju antiradničkim, jer umjesto da ispuni radnička očekivanja i  poboljša položaj radnika, smanjuje radnička prava. Iz tog razloga Sindikati  Rs u Banja Luci na dan 1. maja organizuju mirnu protesnu šetnju.

Nekad se slavio rad i radnik. Rudar “Breze“ r. Alija Siretanović je umjesto nagrade koju mu je ponudio predsjednik Tito zatražio veću lopatu, sa kojom bi mogao iskopati više uglja. Sada je poslodavac postao alfa i omega, iako kršenje radničkih prava postaje model ponašanja brojnih poslodavaca. Radnici su danas prisiljeni trpiti nasilje da osiguraju egzistenciju za sebe i svoju porodicu. Zbog straha od posljedica radnici maltretiranja ne prijavljuju, a odbrana radničkih prava je sve teža i posljedičnija.

U BiH se i ove godine Prvi maj slavi roštiljanjem, a ne traženjem radničkih prava. Svi su mirni kao ovce u zemlji u kojoj je privreda ratom rasturena a kriminalnom privatizacijom opljačkana, u kojoj je od 3,5 miliona stanovnika pola miliona nezaposleno, a na jednog zaposlenog dolazi jedan penzioner. Nekad je penzija bila san svakog radnika za miran i spokojan život u starosti, a danas je penzija kod većine crkavica sa kojom se ne živi, već preživljava i crkaje. Nekad su javne kuhinje i kontejneri bili mjesta gdje su nekli obrok tražile i nalazile samo beskućnici i osobe koje su zapale u teške nevolje. Danas su narodne kuhinje i  kontejneri mjesta gdje se hrani sve veći broj nezaposlenih , penzionera pa i radnika sa niskim primanjima. I pored toga, i ove godine se ponavlja neobjašnjiv fenomen, da u prirodu odlaze, roštiljaju, piju i peku janjce najviše oni koji žive na rubu egzistencije, i oni koji ne rade i nemaju ni dana radnog staža.

Milioni ljudi su i danas izrabljivani

Iako ni jedna zemlja u svijetu danas pravno ne priznaje ropstvo, milioni ljudi u svijetu i danas su na razne načine izrabljivani. Najčešći oblici izrabljivanja su dužničko ropstvo, trgovina s ljudima, tjeranje na prostituciju, prinudni rad… Prema zvaničnoj statistici u 2005.godini je bilo 12,3 miliona slučajeva prinudnog rada. U nemogućnosti da organizovano i preko sindikata ostvare svoja radnička prava, radnici se pojedinačno ili grupno odlučuju za najteže oblike borbe, kao što je štrajk glađu.

Ranije je ropstvo temeljeno na ekonomskoj, pravnoj, moralnoj, idejnoj, političkoj i vjerskoj zavisnosti i pokornosti. Ranije je rob bio vlasništvo druge osobe ili grupe. Danas je radnik rob rada. Radnici robovi svoje slobode. Ranije je radnik prodavao svoju radnu snagu, a danas sve više prodaje sebe. Parola “Bolje grob, nego rob!” još uvijek nije izgubila svoj puni smisao.

Radnici su danas roba,

koja se kupuje i prodaje,

i postaje sve jeftinija,

što duže traje.

Živio 1. Maj!

je otrcana parola samo,

koja nam govori koliko smo pali,

koliko još niže propadamo.

I dok radnička klasa spava – Živio 1. Maj – Međunarodni praznik rada i  Dan radničkih prava!

Burlington, 30.Aprila 2017

Zijad Bećirević

Vijest o odlasku Vehida Gunića,  istaknutog novinara, TV ličnosti, publiciste, putopisca i nadasve neumornog čuvara bosansko-hercegovačke sevdalinke, te moga prijatelja, zatekla me je na putu. Prvi je o ovome novinske agencije obavijestio njegov prijatelj, naš akademik i pisac Abdulah Sidran riječima de je “Vehid preselio u bolji svijet…” Naravno, Onaj, vječni svijet, je svakako bolji jer je, prije svega, pravedan, ali se moj prijatelj Vehid cijeli svoj život borio da Ovaj svijet – prolazni, bude bolji nego što jeste jer je tu borbu vodio snagom svoga plemenitog bosanskog i krajiškog duha te snagom pisane i izgovorene riječi a te riječi su širile pozitivnu energiju prema onima koji su ih čitali ili slušali.

Pisati o cjelokupnom stvaralačkom opusu ovog velikana pisane i izgovorene riječi u ovom trenutku kada se od njega fizički rastajemo zahtijevalo bi puno više vremena i prostora, a za takvo štivo ima puno više kvalificiranijih ljudi od mene. No, ono što kao čovjek i Vehidov prijatelj osjećam da trebam ovdje i sada napisati jesu neke moje lične uspomene na njega i susrete s njim.

Naprimjer, sjećam se našeg susreta sada davne 2002. godine, dakle prije 15 godina, a desio se ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, na lijevoj obali Miljacke. Kada sam zamolio jednog svog prijatelja da načini snimak nas dvojice, naprije se Vehid okrenuo iza sebe i rekao: “Uh, promijenimo stranu, neka iza nas bude Miljacka, a ne ova zgrada..” Pitao sam za objašnjenje, a on je kao iz topa odgovorio: “Vidiš da je iza nas, uz zgradu Akademije likovnih umjetnosti, i zgrada Ambasade SR Jugoslavije…, nemoj da nam to bude pozadina…” Naravno, shvatio sam zašto je Vehida iritirala čak i zgrada te Ambasade, jer sam sjetio da je njegovu životnu saputnicu, rahmetli Fatimu-učiteljicu, ubila četnička granata 9. novembra 1993.

Godinu potom sam imao s njim intervju i nekoliko mjeseci poslije toga sam u Banja Luci sreo svoga sugrađanina, sada pokojnog Alojza Lojzu Ćurića, poznatog slikara, koji mi je odmah nakon pozdravljanja čestitao  rekavši da mi je “intervju s Vehidom najbolji do tada…” Naravno, našem dobrom Lojzi sam uzvratio da za to zasluge priadaju mome sugovorniku, a ne meni.

Moj posljednji susret sa Vehidom desio se u Skenderiji, jula 2014., a gdje drugdje nego na jednom sevdalijskom događaju. Poslije toga smo ponekad izmijenjivali poruke. Hrabrio sam ga koliko sam mogao u njegovoj borbi sa bolešću koja ga je snašla. Do posljednjeg trenutka se nije se predavao, a pogotovo nije pokleknuo duhom. Ali, kraj je neminovno došao. Vehid je otišao nekako tiho, kao da je otišao na neko od svojih brojnih putovanja pa očekujemo neki novi njegov putopis, ali to je sada u sferi hipotetike, sanjalaštva… Moj i naš Vehid je, zapravo, otišao na svoje posljednje putovanje sa kojeg povratka nema, ali ostaju uspomene i brojna njegova djela. A u svim njegovima djelima, bilo da je riječ o knjigama, putopisima, reportažama i drugima, utkana je ljubav prema Bosni, rodnom Kozarcu i svemu što našu domovinu čini jedinstvenom na svijetu.

I, kako reče naš Anto Tomić, Vehid je bio “fina bosanska bosanska duša…”. A, ja bih dodao, bio je Evlija Čelebija našeg doba.

E, pa, neka je Božiji rahmet na tu finu bosansku dušu!

Bedrudin GUŠIĆ


 

Evo, ovih dana neke emisije sa naših TV ekrana inspirativno mi nalažu da se ponešto i napiše našoj učmaloj javnosti. Tako, primjera radi, sinoćnja emisija / četvrtak / TEME sa TV1 i njeni gosti, gospoda Nermin Nikšić, Željko Komšić i Reuf Bajrović, asocirali su me na mnoga pitanja i nužne odgovore za koje nije kvalifikovana većina našeg građanstva, jer izuskuje saznanja, iskustva, prakse i argumentovane istinite podatke.

Dakle, sve su ovo „ljevičari „ i čelnici svojih stranaka koji imaju i neke svoje programe i sagledavanja cjelovite situacije u Bosni i Hercegovini, sa njihovog socijal- demokratskog pogleda . Neki od njih, istina je, žestoko su mi se zamjerili, kao Nermin Nikšić u funkciji bivšeg premijera Vlade Federacije, kada je kao deklerativni „borac za državu i čovjeka „ jednostavno protjerao sve radnike srpske nacionalnosti iz firme Aluminij, te svojim nerazumnim postupcima stvorio povoljno tlo nacionalistima i kriminalcima iz redova HDZ-a,  da konačno i kompletno preuzmu upravljanje ovom firmom. Njegov jaran i bivši stranački kolega po  „crvenkasto blijedoj„ boji, Željko Komšić, se kao čelnik stranke Demokratska fronta očito poslužio „boljševičkim„ metodama kod neprimjerenog i ignorantskog odnosa u procesu raspuštanja Glavnog odbora stranke u Mostaru, čiji sam po nesreći i bio aktivni učesnik. Treći akter ove emisije, svakako je mlađani, veoma inteligentni i primjereni političar, gospodin Reuf Bajrović, čelnik stranke Građanskog saveza. Dakle, jedini od političara koji je pokazao svoje primjerno i hrabro  ponašanje, sa  konkretnim, veoma sadržajnim  i prihvatljivim  stavovima, kao ministar energetike i industrije, u Vladi Fadila Novalića, osudio je  pljačku i kriminal u firmi Aluminij i nekim drugim firmama, pokušao im je stati na put, te je kao takav i „sagorio„ svojim poštenim i nužnim razmišljanjima i potezima, u našim, svim kriminalnim i nepoštenim Vladama Federacije, sa njihovim premijerima. Gospodin Reuf Bajrović je i ovu večer, veoma rijetko i kao jedan i jedini među političarima, spomenuo i firmu Aluminij i njen uticaj u odnosima sa Elektroprivredom BiH, što je dobrim znalcima sve prepoznatljivo i što će tek izaći na vidjelo. Zato i jedno veliko hvala i bravo, gospodine,  Reufe Bajroviću. Vrijedi  i potrebno se boriti za tvoje stavove i poglede, znalačke i rijetko poštene u ovoj našoj nakardnoj i podaničkoj strukturi vlasti. Svakako je i tvoj Građanski savez na pravom putu za istinsku i građansku državu u  socijal-demokratiji i civilizovanom društvu, tako nama potrebnom  i zasluženom.

Navedene konstatacije  neka posluže čitaocima za saznanja u nastavku interpretacije naših događanja u vezi statusa nam države i svih aktivnosti na putu izbornog zakona i Ustavnih izmjena.

Nalazimo se na pragu stvaranja feuda i begluka, sa feudalcem Draganom Čovićem i njegovim HDZ-om, te Bakir- begom i njegovom SDA. Kako nam, „de facto „ egzistira jedan tor sa Dodikom i njegovim guslarima u RS-u, na pomolu su i ova nova dva tora, tako ćemo imati ustrojenu našu državu Apsurdistan ili Bosnu i Hercegovinu, kao nakaradnu troglavu aždaju, neviđenu u svijetu i Evropi. Moći ćemo se mirne duše i sa tri prsta krstiti i križati, moliti i Bogu i Allahu, ali za građane u ovim torovima neće biti selameta i nafake,  dovoljne za sve.

Sve činjenice ukazuju, da su se i feudalci sa begovima dogovorili, da prije svega poklope materijalna dobra i državne javne resurse, poput Elektroprivrede BiH, Elektroprivrede HB, Telekoma i Eroneta, Aluminija i drugih državnih firmi. SDA i HDZ, sa svojim feudalcima i begovima, preuzeli su upravljanje i korištenje  svih monopolističkih firmi u Federaciji, kako bi građanima mogli nametati stalne namete, bez kontrole i uticaja, kako bi građani stalno plaćali te namete, a dijelidbu finansijske dobiti u ovim firmama, bez uvida i kontrole, neposredno bi sami dijelili. Zapošljavali bi, po već viđenom običaju i dalje svoju rodbinu, daidžiće, tetiće, sinove i kćeri, rođake i prijatelje, a školovane, pametne i mlade kadrove, redovno bi slali, trbuhom za kruhom, u strane zemlje. Tako bi sa ovladanim materijalnim resursima, svojom politikom zavadi pa vladaj, jačali svoj nacionalistički ego, te takva trodjelna država, na geografskoj mapi neka bivša Bosna i Hercegovina, nije više niti interesantna, a da li će se kao takva utopiti u neku zajednicu Evrope, na dugome štapu, ostaje nam da vidimo.

C:\Users\User\Desktop\PAPA.jpgC:\Users\User\Desktop\PAPA2.jpg

Feudalac na svome feudu

Kakve su to reforme i razne agende na djelu, izuzev rapidnog i kontinuiranog zaduživanja kod MMF-a i drugih svjetskih banaka, kako bi i naši unuci bili prezaduženi i trebali vraćati dugove, što sve čini aktuelna vlast u ime naroda i građana.

Rezultat slika za Bakir/slike

Kada je u pitanju Izborni zakon, svakako ne postoje više zajednički interesi, svaki narod će da bira svoje predstavnike u svim strukturama vlasti, stvoriti će se „čistokrvni „ ostrašćeni nacionalisti, koji će i dalje sijati mržnju i glumiti neposrednu ugroženost, kako bi i svim preostalim, van njihovih torova, mogli i dalje soliti pamet, ali bez kapi vode.

Upravo, koliko sam shvatio i razumio, navedena trojka iz emisije TEME, sa svojim programima i stavovima, uz priključenje i ostalih patriotskih pro-bosanskohercegovačkih nastrojenih stranaka i pojedinaca, žele stati na put nacionalistima, etničkim podjelama i grabeži državnih i građanskih javnih dobara. Ovakvim svojim zajedničkim nastupima, te upoznavanjem javnosti sa činjeničnim zloćudnim događanjima, isti žele obezbjediti i većinu razumnog i slobodnomislećeg javnog mnjenja i građanstva, u cilju pridobijanja i podrške na narednim izborima. Sve činjenice i ukazuju, da nam je u tome i spas, jer drugog načina i mogućnosti nemamo da stanemo na putu kancerozne metastaze u agresivnom, pljačkaškom i nadasve ubitačnom putu, aktuelne vlasti iz nacionalističkih stranaka. Njihovu nezajažljivost, životinjske apetite i pohlepe za vlašću, imovinom i svim materijalnim resursima i ljudskim potencijalima, teško će biti obuzdati bez nužne podrške građana i njihovog glasa. Neće više biti potrebno kritizirati ili tražiti krivce za loše nam stanje u državi na bilo kojoj lokaciji, jer činjenice će pokazati, da je  rješenje za sve pozitivne korake, isključivo u narodu, građanima i njihovom ispravnom i jedinom glasu. Dakle, vidjeli smo, pa izaberimo!

Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Dragi i poštovani Banjalučani, ma gdje da ste!

 Vi, koji me pratite, svjedoci ste mojih javnih i argumentiranih napora da se raskrinkaju samo neki u nizu beskrupuloznih ataka na vakufsku imovinu, posebno na neke hareme, u Gradu. Naravno, za te javne istupe, da podsjetim, plaćam i određenu cijenu poput akceptiranja prijetnji od strane onih koji, koristeći časne dužnosti u IZ, pokušavaju da me zastraše, ali to kod mene ne prolazi.

Prevareni smo za harem Hadži Babine džamije

 Harem Hadži Babine džamije na Hisetima je, očigledno, izgubljen. Gornji poster (reder) govori sve: da će se graditi ono što piše na njemu i da su mene i našu javnost obmanuli i slagali i još uvijek to čine direktor Vakufske direkcije hafiz Senaid Zajimović, Medžlis IZ Banja Luka i muftija banjalučki Osman ef. Kozlić. Gledaju nas u oči i lažu! Prvo jutro nakon što je taj reder bio postavljen dva 12-togodišnja dječaka srpske nacionalnosti su zaprepašćeno zastala pokraj harema pitajući se: “Neće valjda praviti zgrade na groblju”?! Zaustavljala su se tada i neka auta na tom mjestu i njihovi vozači, gledajući poster (reder), zaravnati dio harema i preostale nišane okolo, su se čudom čudili. Neki momci iz Banja Luke, srpske nacionalnosti, su svojim prijateljima – Bošnjacima ponudili neki vid svoje pomoći da se “spriječi gradnja zgrada na muslimanskom groblju…” Hvala svima njima!

Kako rekoh, harem Hadži Babine džamije je izgubljen i mogu samo apelirati na preostale (jer je navodno nekoliko budućih stanova prodato) potencijalne kupce stanova, poslovnih prostora i garaža da razmisle hoće li imati mira u tim stanovima izgrađenim na kostima mrtvih Banjalučana. A onima koji defetistički komentiraju ovu temu na način “pa pola grada je izgrađeno na haremima/grobljima” poručujem da to nije nikakav alibi za buduće gradnje na ovakvim lokalitetima jer ako su neki prije nas to aminovali, ne moramo i ne smijemo i mi. Stoga, neka se takvi odmaknu i ako ne mogu pomoći, neka ni ne odmažu, šireći defetizam.

Banjalučki haremi kao nacionalni spomenici BiH

S razlogom prezentiram spisak banjalučkih harema koji su proglašeni nacionalnim spomenicima BiH:

 

 Organizirajmo se i spriječimo daljnji progon naših mrtvih

 Dragi i poštovani Banjalučani!

 Dizao sam, dižem i dizat ću dok dišem svoj glas protiv ove beskrupulozne i kriminalne erozije banjalučkog vakufa, posebno protiv skrnavljenja mezarja u kojima počivaju naši časni sugrađani, jer me se tiče. Tiče me se i preventivno jer se plašim da će ovakvi, poput muftije Kozlića, tog Zajimovića.., u sprezi sa građevinskom mafijom u Banja Luci, nasrnuti i na preostale banjalučke hareme u kojima leže posmrtni ostaci naših najmilijih. Ako se to neće desiti za njihova mandata, bojim se da će odgojiti generacije koje će od njih preuzeti tu nečasnu štafetu. S tim u vezi vas pozivam da formiramo Udruženje za zaštitu preostale vakufske imovine, posebno harema, u našem gradu. Sjedište Udruženja bi bilo, naravno, u Banja Luci, a njegovo vođstvo i članstvo bi činili naši sugrađani koji žive u Banja Luci, ali i izvan. Za neupućene djeluje zaista paradoksalno da smo naprosto prinuđeni da se udružimo kako bi zaštitili uvakufljenu imovinu naših predaka od onih koji to institucionalno treba da čine. Da, takva su vremena došla. Imamo zakonske argumente da barem zaštitimo hareme sa gornjeg spiska koji su registrirani kao nacionalni spomenici BiH te da odgovorne za njihovu eventualnu prodaju ili preimenovanje namjene (pod mafijaškom krinkom “transformacija i unapređenje vakufske imovine”) krivično gonimo. A, ako se udružimo, krivično ćemo goniti odgovorne i za dosadašnju prodaju i skrnavljenje naših harema, poput harema Hadži Babine džamije jer na takvim lokalitetima mogu biti, uz mezare, samo još džamije i ništa više.

 Stoga, razmislite o ovoj ideji ako vas se tiče, a ako ne, onda – ništa.

 Bedrudin GUŠIĆ

APSURDI ILI GLUPOSTI STOLJEĆA !

Posted: 25. Aprila 2017. in Intervjui

U dva događaja, ovih dana, sadržani su apsurdi i gluposti stoljeća, u slici i riječi, u djelima njihovih aktera.

Tako, predstavnik njihovih Srba, guslar iz Laktaša, Milorad Dodik, u posjeti žrtvama Jasenovca, veli,

Šta se drugo i moglo očekivati da izgovori od primitivnog guslara i sljedbenika svoga psihijatrijskog mentora, sa Durmitorskih vrleti, inače trenutnog stanovnika suda u Hagu.

Koristeći vrijeme i trenutak odavanja pijeteta svim žrtvama Jasenovca, zaboravio je svoje blisko vrijeme i počinjene genocidne radnje, upravo u ime te iste Republike Srpske, koju on veliča, nedolično i ovom prilikom. Da li su oni učili i naučili sve metode ustaških zlikovaca iz NDH te su iste radnje i postupke i primjenili u stvaranju i svoje Republike Srpske, sa brojnim stratištima i velikim žrtvama, svojih komšija i susjeda? Nisu učili istoriju da im se ne ponovi, već su nažalost, koristili fašističke metode sa rezultatima, za jednu novu, njihovu istoriju „lažne istine „.

Što bi naši stari govorili, našao je guslar Mića mjesto i vrijeme, nad žrtvama Jasenovca, da izgovori ove gnusne i neprimjerene riječi, kao da je istinska njihova svetinja, za primjer, sjećanje i ponos srpskoga roda, naprotiv, ovo njegovo hodočašće je morao i trebao u miru, tiho i sa velikim poštovanjem prema žrtvama, da učini i da ništa ne govori. Njegovo ponašanje i metode svih njegovih sunarodnika i istomomišljenika, koji su zajednički imali udjela u stvaranju genocidne tvorevine koja njima neka bude samo noćna mora i služi nečasnim tvrdnjama. Njihovo odavanje počasti i prisjećanja i fašističkih žrtava u Jasenovcu, kome je potrebno, ako isti nisu tu svoju iskazanu ciničnu i demagošku„ naklonost žrtvama iskazali u svome bližem okruženju, svim žrtvama njihovog ludačkog i agresorskog pohoda, iz nedavne prošlosti.

Za razliku od ovog guslara i slijedbenika, ubitačne ideologije Vožda i njihovog doktora psihijatra iz Haga, tzv. umobolnog Miće iz Laktaša, kao mentora svoga vjerodostojnika  i vladike Grigorija, ovaj poduzima neke druge i slične aktivnosti, prisjećanja i hodočašća, po našoj Bosni i Hercegovini.

Da li ima i neke sličnosti u vremenu i prostoru kao i određenim događajima, rado ću prepustiti čitaocima moga teksta?

Vladika Grigorije ovom prilikom veli: „Izaberite put praštanja i poštivanja drugog„

Međureligijsko vijeće ovih dana krenulo je na hodočašće da bi se odala počast svim žrtvama i da taj put treba preći u tišini.

“Došlo je vrijeme da se svi na jedan iskreni način postidimo onoga što se dogodilo među nama”, rekao je vladika Grigorije.

Međutim, kao građanin ove nam napaćene, za mene jedine domovine Bosne i Hercegovine, kao hriščanin, normalni Srbin,  istina  Bosanac, priznajem da sam se davno  postidio, bez lične krivnje,  za sve gadosti urađene od moga roda i poroda, od mojih sunarodnjaka, bez obzira kojih i nikakvih, te još uvijek živim u uvjerenju mogućeg praštanja i vjerovanja u zajednički suživot. Ko i kako ga nastoji i ostvariti, nisam lično veliki optimista, iako sam veliki pobornik da prije svih uvjerim moje vrle Bošnjake da oni počnu vjerovati u mogućnosti stvaranja povjerenja, ali za mene i slične meni, tek tada neće biti ništa upitno.

C:\Users\User\Desktop\MRV.jpg

Nisam siguran da je izabran redoslijed pravih poteza koji vode ka dobitku ove igre u partiji, primjetio bih kao dugogodišnji i iskusni šahista, kako mi niko ne bi mogao zamjeriti. Zato nisam ni optimista, ma koliko se drugi oduševljavali sa ovim postupcima MRV / međureligijskog vijeća /.

Kako veli Vladika Grigorije: „Izaberite put praštanja i poštivanja drugog„.

Prije svega, ovi potezi su veoma zakasnili, no svakako bolje ikad, nego nikad, što bi rekli naši stari.

Pitam se, prije svega, šta je to sa priznavanjem krivice u činjenju agresorskih i gnusnih radnji, a svjedoci smo, da su mnoge i zvanično bile aminovane  od visokih vjerodostojnika, u ime vjere i njihovog Boga.

Vjerujem, shodno mojim šahovskim razmišljanjima, trebalo bi doći na red kajanje i iskreno izvinjenje, za činjeno, neljudsko i varvarsko djelovanje, u ime svoga roda i sopstvene nacije.

Zatim, vjerujem,  trebalo bi zatražiti i neposredni oprost od žrtava i njene rodbine, uz nedvosmisleno odavanje počasti i svim tim žrtvama, na svim stratištima dešavanja i njihovog vječnog prebivališta.

Slijedi činjenje svega dobrog, na putu ka pomirenju i djelima i riječima, u kontinuitetu i dugogodišnjoj našoj zajedničkoj životnoj zbilji. Uz iskazivanje poštovanja prema drugom i drugačijem, sa tolerancijom i poštivanjem, često i kompromisnih rješenja, jer povratiti povjerenje, sa kojim smo radili i živjeli u pred periodu agresije i zločestih događaja, veoma je težak i dugotrajan proces. Neosporno da je to proces totalne transformacije i stvaranja ljudskosti od čovjeka i svih njegovih vrlih i dobronamjernih osobina, sa uklanjanjem kukolja i svih  gamadi, sa njihovim  neljudskim porivima i nakanama.

Teško me je uvjeriti, uz sve slavopojke i ovakve pozitivne poteze, primjera radi, od gospode vladike Grigorija i kardinala Vinka Puljića, imajući u vidu jasna i konkretna saznanja, da isti, već godinama u kontinuitetu, podržavaju politike  guslara iz Laktaša Milorada Dodika i orguljaša iz mostarskih Bara, Dragana Čovića. Ovi protagonisti ludačke i već viđene primjenjene ideologije  u našim stradanjima, od Vožda i Poglavnika, naslijedili su i nastavili u miru, kao recidivi, provoditi te iste njihove zamisli, trovati nam ambijent zajedništva, umjesto primjene svih navedenih i nužnih poteza u realizaciji cjelovitog procesa ka pomirenju.

Kao, mostarski Sarajlija, trenutni stanovnik i sudionik svih dešavanja, u gradu Mostaru, meritorno izjavljujem da je na ovim prostorima i u svim neprilikama, vladika Grigorije kao čisti „ odikovac„, prihvatio doktrinu svoga mentora iz Laktaša, o nama „ rezervnim„ Srbima, dok je  kardinal Vinko Puljić, uvijek i neposredno podržavao  orguljaša Dragana iz mostarskih Bara, kao „ čistokrvno „ njihovog predstavnika, te su od Mostara i naših zajedničkih odnosa i suživota u „crnoj rupi“ željnog stolnog grada Mostara, države nam Bosne i Hercegovine, redovno doprinosili i mržnji i nerazumjevanju, u stvaranju prijatnog ambijenta nastavka našeg zajedničkog suživota.

Volio bih znati, istinski, kada su to jedan i drugi vjerski vjerodostojnici  tako jasno, decidno i transparentno, ukazivali ovim svojim „ čistokrvnim„ političkim predstavnicima njihovog naroda da je vrijeme da stanu na putu rastakanja jedine nam domovine Bosne i Hercegovine, da se okrenu totalno i razumno na putu svojih razmišljanja i djelovanja, da to nije svrha niti interes njihovih naroda i da sve to ne doprinosi razumijevanju i potrebama zajedničkog suživota.

Zato meni, i riječi vladike i kardinala, poput meda i mlijeka sa njihovih usana, djeluju tako sladunjavo, bez i malo uvjerenja i poštivanja istih, jer u njima nema niti iskrenosti, niti svrshiodnosti u njihovim postupcima, u neposrednim odnosima u podršci rasturačima, uz gusle i orgulje.

Prema staroj narodnoj, „Da Bog da kćeri da te aga uzme, ako Cigani oko kuće hodaju„, tako isto u Božijoj službi i njihovi služitelji, da se oslanjaju i podržavaju svoje političke mentore, u slici i prilici, guslara i orguljaša, a da nam svojim Bogosluženjem lansiraju tirade u slavopojkama suživota koji je daleko od realnosti života i djelovanja na našim prostorima.

Dosta će još proteći moje smaragdne rijeke Neretve, nek slavuji i dalje pjevuše, behar neka cvjeta, do nekih boljih vremena, ali mi akordi gusala i orgulja nikako ne prijaju ovim uzvišenim frekvencijama moga slušnog sistema.

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Mostar, april 2017 god.

Kad ti tvoje uzmu, Beč ili Hag, isti ti je vrag!

Progon Bošnjaka iz BiH, otimanje Bošnjačke zemlje i pljačkanje Bošnjačkih imanja, mjereno ne više  godinama i decenijama –  već stoljećima,  posebno intenzivno i posljedično dogodilo se od 1918. u Kraljevini SHS, ponovilo tokom nastajanja i postojanja Titove Jugoslavije,  još drastičnije  eskaliralo za vrijeme agresije na BiH  92-95, a događa se i danas u Dejtonskoj BiH (entitetu Rs), koju je samo posljednje tri godine napustilo 100.000 građana, pretežno mladih.

A oteta Bošnjačka zemlja nisu samo oteta polja, otete njive i oranice, otete bašte i dvorišta, već i oteteti gradovi, regije i prirodni resursi, u kojima se i dalje uspješno guši zajedništvo, a neometano jačaju i snaže nacionalizmi.

Image result for lipova greda kozarska dubica

Plodne ravnice uz Unu i  Savu na području  opštine Bosanska Dubica su samo mali dio kapitalnih vrijednosti  i prirodnih resursa koje nam i ovih dana, mjeseci  i godina, kao stoljećima ranije, neprijatelji bespoštedno otimaju i prisvajaju, a nas ubijaju i progone, kako bi  se bez ulaganja i rada domogli našeg bogatstva. Ranije  uzurpirana i oteta agrarnom reformom u Kraljevini SHS, te novom agrarnom reformom, eksproprijacijom i nacionalizacijom u Titovoj Jugoslaviji, bošnjačka zemlja na području opštine  Bosanska sada Kozarska Dubica danas se strancima nudi i prodaje u bescijenje, da se zadovolje nezajažljivi  apetiti  vlasti predvođene Dodikovim SNSD, prikriju i pokriju promašaji  opštinske administracije u postdejtonskom periodu .

Otimačina bošnjačke zemlje

Tokom agresije  na BiH tokom 1992 – 1995. okupatori su učnili sve da zemlju  intelektualno obezglave,etnički pometu i očiste,  pa krenuli u otimačinu i nemilice otimali i prisvajali sve što smo posjedovali, sve što su stvorile ove i prethodne generacije. Od vrijednih kapitalnih vrijednosti koje su stvorile i sačuvale generacije, na  posebnom udaru se našla bošnjačka zemlja.

Nakon okupacije BiH i stvaranja Rs brzo  je rastureno i pojedeno  sve opljačkano , pa se kriminalno udarilo kroz privatizaciju  rasparčavanjem  i prodajom u bescijenje  industrijskih postrojenja i  firmi, a kada se i to pojelo, nastavilo se sa zaduživanjem,  licitiranjem i prodajom prirodnih resursa  i zemljišta. To se odrazilo  na društveni i privatni sektor, čime su  društveni i javni sector  dovedeni na prosijački štap.  Isti ili sličan scenarij se ponavlja i prepoznatljiv je u  mnogim gradovima  širom BiH, a posebno  je upečatljiv na okupiranom području Rs.  Bosanska  kršteno Kozarska Dubica je samo jedna od takvih opština,  jedan od takvih gradova.

Recept Kraljevine SHS za otimačinu Bošnjačke zemlje

Recept za prisvajanje i otimačinu bošnjačkih imanja, primjenjen u Kraljevini SHS,  “uspješno” se koristi do današnjih dana.  U Velikoj Srbiji , koja je nastala 1.12.1918. pod imenom Kraljevina SHS, sve je bilo pretežno srpsko. Već na početku stvaranja ove države Srbima je uspjelo dočepati se muslimanske zemlje. Izdavanjem kraljevskog proglasa na Krfu i Prethodnih odredbi za pripremu agrarne reforme  od 2.2.1919.godine muslimanskim zemljoposjednicima je oteto 755.233 ha zemlje koja je bila  pod tzv. kmetskim selištima (trećinarstvo), a naknadnim Beglučkim uredbama i zakonima  oduzeto je još 419.767 ha zemlje koja je bila pod tzv.  beglucima (napoličarstvo), pa je 1,175.000 ha zemlje koja je bila u vlasništvu muslimanskih posjednika prešlo u ruke srpskih kmetova i beglučara. Od banaka i drugih institucija oduzeto je još 110.922 ha.  Zemlja je oduzeta uz simboličnu nadoknadu, koja nikad do kraja nije isplaćena. Zemlju je dobilo 249.518 srpskih familija, čime je blizu 1 milon građana srpske nacionalnosti postalo vlasnikom i posjednikom. Opljačkana površina zemlje činila je 23% ukupne površine BiH, odnosno 38,8% poljoprivrednog zemljišta ( od čega 52,8% obradivog i 7,8% šumskog). A prije provođenja agrarne reforme 1918-1919. godine u BiH Bošnjaci -Muslimani su imali u posjedu 91,1% zemljišta, Srbi-pravoslavci 6,0%, Hrvati – katolici 2,6% i ostali 0,3%. A nakon prve Agrarne reforme  u Drugoj Jugoslaviji – Titovoj  uz ekspropri jaciju je provedena  Druga agrarna reforma, te izvršena  i nacionalizacija gradskog zemljišta, sa kojom su mnogi Bošnjaci gurnuti na prosijački štap. Koliki su efekti ovih pljačkaških zahvata  ni danas  nema dostupnih tačnih podataka, ali je nesumljivo da su bili ogromni. Tako se zemljom otetom  od bosanskih muslimana manipulisalo i manipuliše već drugo stoljeće.

Ovo potvrđuje i lično iskustvo autora ovog teksta, čija je porodica na ulazu u Bosansku Dubicu, kod Crnačkog mosta, posjedovala 23 dunuma zemlje. Kada je pravljen odvodni kanal za pritoku Une Moštanicu  od te zemlje uzurpirano je 18 dunuma, a 4,5 dunuma neovlašteno  je dato  porodici Liščinski iz sela  Klekovci, koja i danas uživa tu zemlju. Svi pokušaji familije Hasančević da vrati u svoj posjed  preostalih 4,5 dunuma  ostali su bezuspješni.

Vlasti Rs pripremaju ili već imaju pripremljena slična “zakonska”  rješenja  da se dokopaju napuštenih kuća i bošnjačklih  imanja prognanih Bošnjaka, kojih je širom Rs. Uslovljavnje vlasništva plaćanjem različitih nameta, te korištenjem  i  boravkom  koji se na poznat način onemogućava, je oproban recept i osnova za provođenje otimačine. A prema nekim informacijama samo u gradu Bosanska Dubica je trenutno prazno preko 200 bošnjačkih kuća. Ništa nije drugačije ni u ostalim gradovima na okupiranom području Rs.

Dubička poslovna zona Lipova greda

Image result for lipova greda kozarska dubica

S desne i lijeve strane magistralnog puta , koji iz Bosanske Dubice vodi  u Bosansku Gradišku, nedaleko od ulaza u gradsko jezgro, nalaze se velike neizgrađene zemljišne površine.  To područje se zove Lipova greda.  Odlukom opštine Kozarska Dubica od 9.jula 2009. godine na ovom području je osnovana Poslovna zona  “Lipova greda”, radi rješavanje problema nezaposlenosti, pokretanja privredne aktivnosti i privlačenja stranih investicija.  Površina zone je 68 ha, od čega je 47 ha na jednoj strani puta –  predviđeno za proizvodne djelatnosti, a 21 ha  je na drugoj strani –  namjenjen  za trgovinsko- poslovne djelatnosti. Plan za  industrijsku  zonu  usvojen je odlukom opštine  31.3.2009. godine. Do agresije na BiH to zemljište je korišteno za poljoprivredu  i za eksploataciju šljunka. Po novim projekcijama ove zemljišne površine su predviđene  za izgradnju  industrijskih  postrojenja male i srednje veličine u oblasti proizvodnje i obrade, u obrtu i uslužnim djelatnostima, kao što  su hladnjače i skladišta različitih namjena.  Lokalitet je 100 km udaljen od Zagreba, 20 km od autoputa Zagreb- Beograd, a  samo 10 km od graničnog prelaza  D. Gradina – Jasenovac  (Hrvatska). Dodatnu pogodnost predstavlja blizina r. Save, kao plovne veze sa EU.

To područje je nakon  agresije na BiH, formiranjem Rs i preimenovanjem Bosanske Dubice u Kozarsku,  proglašeno Poslovnom zonom. Zemljište je ranije pripadalo prvenstveno dubičkim muslimanskim porodicama i služilo je za poljoprivredu. U vrijem Kraljevine SHS i po završetku Drugog svjetskog rata , kada su stvarane zemljoradničke zadruge i  kasnije poljoprivredna dobra , zemljište je oduzeto od prethodnih vlasnika i dato individualnim poljoprivrednicima i  dubičkim zemljoradničkim zadrugama.

Formiranje industrijske zone Lipova greda je jedan od važnijnijih opštinskih privrednih projekata u opštini Bosanska sada Kozarska Dubica u nekoliko posljenjih izbornih mandata. Projekat je zasnovan  na prodaji dubičke  zemlje stranim privrednim poduzetnicima  za izgradnju privrednih kapaciteta, koji bi nezaposlenim Dubičanima ponudili nova toliko potrebna radna  mjesta.  U tome ne bi bilo ništa sporno da se ne radi o zemlji koja  je mjerama agrarne reforme, eksproprijacijom i nacionalizacijom provedenom u Kraljevini SHS i Titovoj Jugoslaviji  oduzeta od Bošnjaka bez naknade ili uz minimalnu nadoknadu, koja nekima  nikad do kraja nije isplaćena.

U Rs se, po iskustvu stečenom  u vrijema Kraljevione SHS i za postojanja Titove Jugoslavije, nastavilo  sa otimačinom. Dana 1.oktobra 2009.godine Vlada Rs je nezakonitom Odlukom o prenosu prava raspolaganja nepokretnostima otetu zemlju od Bošnjaka  u vrijenosti 1,5 milion BKM kao svoju ustupila bez naknade Opštini Kozarska Dubica u svrhu izgradnje Poslovne zone” Lipova greda”. Po ustaljenom modelu otimačine donošenju ove odluke prethodilo je utvrđivanje opšteg interesa, što je opštini Kozarska Dubica dalo pravo da ekspropriše sve zemljišne parcele na tom lokalitetu.

Podsjećamo da je na sjednici SO K. Dubica održanoj 30.4.2009. donesena Odluka o izradi regulacionog plana  za poslovnu zonu “Lipova greda”, a već 16.6. sa italijanskom grupacijom “Franzoni Filati” dogovoreno  osnivanje Preduzeća sa sjedištem u Dubici, koje bi vršilo promociju poslovne zone.

Dana 23.12.2009. godine načelnik Opštine Kozarska Dubica Nino Jauz  potpisao je Ugovor o izradi studije izvodljivosti  za ovu poslovnu zonu sa direktorom Razvojne agencije grada Ćakovca g.  Kristijanom Mavrekom, iskusnim u formiranju poslovnih zona, a dana 13.4.2010-te zamjenik načelnika Opštine K.Dubica Rajko Marčeta potpisao je Memorandum o saradnji  sa Kristijanom  Kaufholdom , predsjednikom Njemačke vladine organizacije  za tehničku saradnju (GTZ)  i  zaključio Ugovor o sufinansiranju studije izvodljivosti . Odluka o usvanju regulacionog plana usvojena  je aprila 2010.g.

Dana 22.jula 2010-te načelnik Opštine Dubica Nino Jauz i Dražen Vidović, direktor, osnivač i vlasnik  IBC – International  Bridge  Consulting (Italijanska konsultantska kompanija) u prisustvu Predsjednika Rs Milorada Dodika i Ministra privrede, energetike i rudarstva  Slobodana Puhalalo, potpisali su ugovor za izgradnju Poslovne zone “Lipova Greda”.

Javni  poziv  za posredovanje u traženju  i dovođenju potencijalnih investitora kao kupaca u zoni “Lipova greda” objavljen je 4.1.2012.godine. Potencijalnom  posredniku ponuđeno 20% od postignute kupoprodajne cijene zemljišta.

U Bosanskoj Dubici  je 1.maja 2013. boravila delegacija  iz turske pokrajine” Bursa” radi saradnje u metalnoj industriji i transportu, a 11.maja 2013. u Dubici je u prisustvu ambasadora Ujedinjenih Arapskih Emirata A. Dragičevića boravio šeik Muhammad bin Saqr i interesovao se za  uslove poslovanja i poslovne olakšice.

Dana 29.10. 2015. Opština K. Dubica je raspisala oglas za prodaju neizgrađenog zemljišta u zoni L.Greda. Italijanska firma “Megasel”  iz Padove najavil a je kupovinu tri parcele radi izgradnje fabrike za proizvodnju šipki i provodnika (na bazi silicija) za solarne panele.

Avgusta 16. 2016.g. vlasnik turske firme “Avrupa“  Hasan Ašik iz Izmira sa načelnikom opštine Zlojutro Milom potpisao je ugovor  o kupovini  tri parcele u zoni „Lipova greda“  pov. 17000m2 za izgradnju fabrike  za proizvodnju stambenih kontejnera i montažnih kuća, koja će u početku zaposliti 100 a kasnijedo 300 radnika, a počeće rad 2018.g.

Prema dostupnim informacijama na internet adresi  www.poslovna zona.ba  zemljište u industrijskoj zoni se prodaje  po cijeni 4,5 eura za m2 uz popust od 10% ako kupac zaposli 10 do 30 radnika, ili veći ako zaposli više radnika. Usličnim proporcijama  smanjuju se građevinska  renta  i cijena komunalija . Za prvu godinu poslovanja i komunalna taksa je niža.

Zemljište u Lipovoj gredi postaje plijen profitera

U industrijsku zonu  Lipova greda uložena su značajna sredstva. Napravljeni su projekti, obezbjeđeni izvori  energije, postavljena kanalska mreža i  dovedena voda . Sve je spremno samo je  još uvijek malo zamišljenih industriskih  pogona. Većina njih je još uvijek samo na crtežima. Ranije započeta prodaja zemljišta nastavljena je i ove godine javnom oglašavanjem.

Prema dostupnim informacijama u Dubici žele poslovati poslovni ljudi iz inozemstva.  Opštinski privrednici i načelnici Nino Jauz,  Zlojutro Mile, a sada i Reljić Predrag  sa ograničenim uspjehom već duže  vode  pregovore  sa Itatlijanima,  Njemcima, domaćim tajkunima a sada i s Turcima o prodaji ili čak ustupanju  dubičke zemlje, dok impozantni privredni kapaciteti dubičke opštine koji su do rata  zapošljavali preko 6.000 radnika propadaju,  zatvaraju svoje kapije i kupuju ih ratni profiteri za male pare. I dok se  5.000 nezaposlenih Dubičana već 10 godina uzalud nada nekom poslu, od kojih 3.000 aktivno traži posao,  u travi zarastaju  dubički  giganti TI “Knežopoljka” koja je zapošljavala 2.500 radnika, ŠIP” Kozara” koji je zapošljavao 1.500 do 2.000, Tvornica za hemijsku preradu kukuruza  “Šećerana”  300, Tvornica poljoprivrednih priključnih mašina 500, Konfekcija papira 350, IGP “Una” 270,  DRM 500, “Elektro” 150, Komunalno 300, Kooperacija, Mlin” Zitopromet” … itd.

Prethodnih godina napravljen je  jedan poslovni objekat  kojeg  trenutno koristi u najam turski preduzimač, koji gradi pogon za proizvodnju stambenih kontejnera.  Njemačka firma “Carl Kuhne , koja  kooperira  sa dubičkim proizvođačima, najavila je kupovinu četiri parcele za proizvodnju krastavaca u kooperaciji sa oko 100 kooperanata. Firma bi uposlila i manji broj radnika. Tvrdi se da ova firma već ima 7 fabrika u Njemačkoj, Turskoj, Rusiji i Holandiji. U maju 2012.g. počeli su pregovori sa italijanskom advokatskom  kućom “Ferretti  Imolito” iz Vićence, koja povezuje firme koje žele investirati. Pregovara se i sa italijanskom firmom za preradu drveta i kompanijom iz Tunisa koja proizviodiu HTZ opremu.

Prema do sada dostupnim informacijama  u zoni  Lipova greda  firma “Eko Bel” iz Laktaša, u vlasništvu Vladimira Šušnjara, koja se bavi preradom poljoprivrednih proizvoda,  kupila je dvije parcele, a u  avgustu  2012. otvorila je fabriku za preradu voća i povrća , u koju je do sada investirala  3,5 miliona KM. Za istu namjenu, prema nekim informacijama,  ova  firma  kupila je i treću parcelu. Tokom 2015.godine italijanska firma “Megasil”  počela  je gradnju  Fabrike za proizvodnju silicijskih poluga i listića (kao sirovine za jednu fabriku u Italiji), uz najavljeno ulaganje  35 miliona eura, od čega  12,5 miliona eura tokom 2016.g. Početak rada ove fabrike najavljen je za ovu godinu, a posao bi trebalo dobiti 70 radnika.

U nedostatku boljih ideja, priča o Lipovoj gredi se nastavlja  i ove godine.  Nekakvo preduzeće  “Avrupa” iz Turske, koje posluje iznajmljenim  transportom,  kupilo je  dvije parcele zemljišta  na kome gradi poslovni objekat površine 7000m2  u kojem će se proizvoditi stambeni kontejneri za inostrano tržište . “Avrupa”  je rad počela 2016. g. sa 12 radnika u iznajmljenom prostoru od firme” Eko Bel”, a najavila je u prvoj godini uložiti  oko pola miliona KM. “Avrupa” predviđa zaposliti 70 radnika , koji će proizvoditi u početku 2 do 3 kontejnera dnevno, a nasnije 7 do 10 kontejnera.

Bošnjačka zemlja subjekat i predikat

Ali tema ove priče primarno nisu privredni dometi ili promašaji.  I subjekat i predikat je dubičlka zemlja. Plodne oranice uz Unu i Savu koje su neposredno pred formiranje i nakon formiranja Titove Jugoslavije mjerama eksproprijacije, agrarne reforme oduzete bez naknade ili uz minimalnu kandadu od dubičkih muslimana, koji su bili pretežni posjednici. Oduzeta zemlja je data Zemljoradnilčkim zadrugama i Poljoprivrednim dobrima, koja su tada formirana, ili je ušla u privatne posjede. Sada je  ta zemlja oteta ili kupljena za bagatelu od dubičkih muslimana postala važan privredni potencijal opštine.

Velike površine tog zemljišta, koje se nalazi uz rijeke Unu i Savu, u vrijeme Jugoslavije su korištene za eksploataciju šljunka, što je u nekim  periodima  zadrugama bilo važniji prihod od poljoprivrednih proizvoda. Šljunak je vađen iz zemlje i s njime su nasipani lokalni putevi, a opština je šljunak plaćala iz sredstava namjenjenih za sanaciju posljedica zemljotresa, koji je 1968. pogodio Bosansku Krajinu, a nanio ozbiljne štete i dubičkoj opštini. Koliko je toga šljunka izvađeno svjedoči desetina prirodnih jezera koja su nastala na mjestu eksploatacije, koja su vremenom bila poribljena i na njima se održavala ribarska takmičenja na mirnim vodama, jedne godine čak i Jugoslavensko prvenstvo.

Kad ti tvoje uzmu, Beč ili Hag, isti ti je vrag

Progon Bošnjaka iz BiH, otimanje Bošnjačke zemlje i pljačkanje Bošnjačkih imanja, mjereno ne više godinama i decenijama –  već stoljećima,  posebno intenzivno i posljedično dogodilo se od 1918. u Kraljevini SHS, ponovilo tokom nastajanja i postojanja Titove Jugoslavije, još drastičnije  eskaliralo za vrijeme agresije na BiH  92-95, a događa se i danas u Dejtonskoj BiH, posebno u  entitetu Rs.

Područje na kojem egzistira genocidna  Rs je okupirano područje, oteta zemlja. To je 49% bh teritorija kojim  je nagrađen srpski agresor za otimačinu, pljačku, progon,ubijanje i  genocid  nad Bošnjacima.

Republika srpska je oteto područje BiH. Oteta Bošnjačka zemlja nisu samo oteta polja, otete njive i oranice, otete bašte i dvorišta, već i oteteti gradovi, regije i prirodni resursi, u kojima se i dalje uspješno guši zajedništvo, a neometao  jačaju i snaže nacionalizmi.

A  prodaja zemljišta i prirodnih resursa države, od kojeg namjanje koristi ima narod, odvija se pred očima sviju i sve je bezobzirnija i beskrupoloznija. Opravdavanje takve prakse potrebom za novim radnim mjestima je više nego providna laž.  A ovo što se već desetinu godina događa na području Bosanske Dubice, koju sada zovu Kozarska, je samo segment ili epizoda u stoljetnoj tradiciji pljačkanja Bošnjaka.

I dok se od slučaja do slučaja, od vremena do vremena pokrene priča o zahtjevu ili tužbi za povrat otetog, za nadoknadu i obeštećenje, zaborave ili obore građanske i državne tužbe za osudu pljačke i zločina, obnovi priča o denacionalizaciji i zatraži povrat otete imovine, na okupiranom području BiH, u Republici srpskoj, sve što je nekad bilo bošnjačko postaje srpsko – pitoma smaragdna Bosanska Dubica postaje šumska Kozarska Dubica, bosanski gradovi postaju srpski, Bosanski Novi, iz kojeg je u jednom danu istjerano 12.000 Bošnjaka- čitav jedan grad, nije više bosanski već srpski, bosanske njive, šume i polja postaju srpska, ulice bošnjakih graditelja postaju ulice srpskih koljača i pljačkaša…

Bezobzirno, beskrupulozno i zavjerenički nastavlja se progon Bošnjaka iz njihovih kuća i sa njihovih imanja, otimanje Bosne od Bošnjaka se nastavlja… I nije to samo uskraćivanje i brisanje prava na govor i jezik, sa kojim se prije sto godina krenulo iz Beča, već otimanje i brisanje prava na vlasništvo, sa kojim se nastavilo u Hagu… A kad ti tvoje uzmu, Beč ili Hag , isti ti je vrag!

I dok se i danas u  Banja Luci prekopavaju Hiseti, i gradovima na području Rs nastavljaju devastrirati i zatirati bošnjačka mezarja, i tamo negdje –  gdje se prije 100 godina pokušao izbrisati Bosanski jezik , danas se prepravljaju  “matične  i gruntovne knjige”,  briše se sve bošnjačko, a upisuje srpsko; bošnjačko pravo vrasništva postaje srpsko, a bošnjačka imena na mapama i u knjigama zamjenjuju se srpskim.

A lokalitet Lipova greda na području Bosanske sada Kozarske Dubice je samo jedna kocka mozaika, stotinjak katastarskih čestica i gruntovnih parcela na platformi na kojoj se instalira zamišljena Velika Srbija.

Burlington, 23. Aprila 2017

Zijad Bećirević

Hadži reis-efendija!
Izjave i (politički motivirani) postupci koji već duže vremena dolaze iz vrha IZ nagnali su nas da vam se obratimo jer i nas i naš narod neprestano ponižavate i vrijeđate žrtve.
Nedavno ste pozivali na ‘historijsko pomirenje Bošnjaka i Srba’ potpuno zanemarujući činjenicu da su Srbi (osim časnih izuzetaka) počinili genocid i da i danas negiraju presuđeni genocid u Srebrenici, te se ponose tvorevinom nastalom na rezultatima tog genocida na 49% okupiranog dijela naše države. Odlučili ste pod džamijski ćilim sakriti i činjenicu da se „etničko čišćenje“ i dalje nastavlja i da šačica preostalog bošnjačkog naroda u genocidnoj RS živi u aparthejdu. Bošnjacima se negira jezik, kultura, historija i sve ostalo što čini dio njihovog nacionalnog bića.
Nekažnjeni genocid u ratu koji je imao za cilj uništenje bošnjačkog naroda i zatiranje svih njegovih civilizacijskih tragova koji se danas nastavlja, ne mogu biti nikakav povod za mirenje o kojem Vi vazite. Umjesto mirenja i praštanja, mora se inzistirati na pravdi.
Mi se nismo ni sa kim svađali da bi se mirili niti se radilo o nekakvoj uličnoj tuči, već o brutalnoj spoljnoj i unutrašnjoj srpskoj agresiji i genocidu, najtežim ratnim zločinima na tlu Evrope od II svjestkog rata.
Vi kao svjedok genocida vlastitim očima, kako možete i pored presuda svjetskih sudova za genocid, izjaviti kako su genocid počinile grupice i pojedinci? Genocid ne mogu počiniti ni pojedinci ni grupe, nego je to dobro isplaniran i logistički dobro poduprt državni projekat. Ali, Vama je očito do pravde kao do lanjskog snijega što je kod Allaha dž.š. neprostiv grijeh.
Vi se ne pridržavate ni vlastitom rukom potpisanih islamskih pravnih akata poput Fetve muftija o genocidu u Srebrenici iz 2015.
Tinta se na Fetvi nije ni osušila, a Vi ste dozvolili da se u Vašem prisustvu Cvijetom Srebrenice zakiti četnički vojvoda Vučić koji negira genocid. Šta više, spašavate ga na Mezaru u Srebrenici, pa preporučujete nam kao prijatelja. Nije li to grijeh prema žrtvama genocida kojima klanjate dženazu, nije li to ponižavanje svih nas, a pogotovo preživjelih žrtava genocida; mnoge od njih ni do danas nisu saznale gdje su tajne grobnice u koje su katili pobacali njihove najdraže, a Vi – o pomirenju! Kako možete dozvoliti da se majka koja je izgubila i muža i sinove u genocidu miri sa katilima i da na Mezaru u Vašem prisustvu odaje priznanje četničkoom vojvodi!? Takva mogućnost nije nigdje zapisana u Kur'anu na koji se tako često pozivate. To što Vi činite nije u skladu sa osnovnim civilizacijskim normama. To je poniženje i neoprostiva uvreda.
Nije li prirodno i logično da predstavnici agresorskog naroda i njihovih pomagača priznaju genocid, izvinu se žrtvama i bošnjačkom narodu, te zatraže oprost? Možda bi neko i htio, ali i Vaše izjave i djela ga sokole da to ne učini. Pa i kada, i ako to učini, moramo svi njegovati kolektivno pamćenje na genocid kako nam se ne bi ponovio.
‘Hitorijsko pomirenje’ o kojem vi pričate ima smisla koliko i pokušaj građenja kuće bez postavljanja temelja. Nije li pozivanje na ‘historijsko pomirenje’ zapravo nuđenje jednog velikog i sramotnog poniženja bošnjačkog naroda i naših žrtava dželatima? Jeste li čuli ijednog rabina kako poziva Jevreje i naciste na pomirenje? Takav bi bio kamenovan na javnom mjestu. Svijet je naučio poštovati žrtve Holokausta jer su ih Jevreji uvijek poštovali i jer su jasno pokazivali svijetu da od svijeta očekuju isto! Vama je džaba ponavljati da BEZ ISTINE I PRAVDE NEMA POMIRENJA!? Ko ne poštuje zakone svoje vjere, ko obezvrijeđuje svoje žrtve, ko nema dostojanstva…, ne može očekivati ni da ga drugi poštuju niti da poštuju žrtve toga naroda.
Nedavno ste u Sandžaku, agitirajući za četničkog vojvodu Vučića, izjavili kako ‘srpski narod nije genocidan’, te da su genocid počinili ‘pojedinci i grupice’! Ne predstavlja li to umanjivanje odgovornosti naroda koji je izabrao one koji su planirali i sprovodili agresiju i genocid nad nama i koji amnestiraju zločin genocida koji je, kao što je općepoznato, godinama planiran i provođen iz Beograda, svjesno i organizovano i masovno, što je brojnim presudama Haškog tribunala, te presudom Međunarodnog suda pravde od 26.02.07. pravno verificirano.
Laž je tvrdnja da su genocid počinile grupice i pojedinci. Genocid je zlodjelo države Srbija i zločinačke tvorevine RS. Svojom ste izjavom o tome da su genocid počinili ‘pojedinci’ i ‘grupice’ pokazali da ne poštujete niti sudske presude. Vi se u javnosti predstavljate kao da nikada niste čuli za presude o genocidu, niti ste ikada pročitali Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Stoga, kao vjerski poglavar koji se ne drži slova ni vlastitom rukom potpisane Fetve o genocidu u Srebrenici, koji se ne drži Božje riječi u vezi s neprijateljima Islama, koji opstruira pravdu, Vi nemate pravo govoriti to što govorite ni u svoje, a kamo li službeno u ime živih Bošnjaka o pomirenju sa katilima, a ni obmanjivati nas o tome ko je i kako počinio genocid. Ono što vam je dužnost i kao građanina i kao vjerskog poglavara naroda nad kojim je počinjen genocid je poštivanje donesenih presuda o genocidu.
Vaš javni poziv o pomirenju žrtve i katila kojeg još nije stigla pravda, ponižavajući je utoliko više što nam za “glavnog pomiritelja” i prijatelja nudite Vučića, poznatog Šešeljevog šegrta, snajperiste sa Jevrejskog groblja u Sarajevu, osobe koja je javno prijetila da će za jednog ubijenog Srbina biti ubijeno stotinu muslimana. Ne, to nema nikakvog uporišta u logici, nego o namjernom ponižavanju svih nas kojeg nam malo-malo pa javno servirate.
Najnovija u nizu Vaših uvreda jeste izjava koju ste dali 22.04.17. u Banja Luci u povodu polaganja kamena temeljca za Arnaudiju. Za temeljenje ste odabrali ‘Dan Grada Banjaluke,’ umjesto Dan džamija, odnosno 7. maj ili dan kada su srpski fašisti i srušili dvije najpoznatije banjalučke džamije, znači i tu Arnaudiju. Zašto vam se hitilo, osim ako se niste i ovog puta svjesno i planski htjeli dodvoriti katilima, pa nas tako pokušali ponovno poniziti?
 
I pored tolikog dodvoravanja četničkim vlastima, organizatori ovogodišnjeg obilježavanja Dana grada (nekad je to bio Dan oslobođenja Banja Luke od fašizma) nisu u svom programu niti spomenuli polaganje kamena temeljca Arnaudiji, niti je iko od predstavnika genocidne vlasti bio prisutan tom činu, čime su jasno dali do znanja koliko drže do obnavljanja Arnaudije, a i do svih vas koji ste bili sudionici tog čina. Oni su ponizili vas, a vi ste ponovno pokušali poniziti nas. Mi ne dopuštamo da nas niti Vi, niti dušmani ponižavaju! Nemate pravo na to! Istina da je ovaj put u Banja Luci je još jednom praktično IZ amnestirala rušenje džamija, urbicid nad islamskim dobrima, kao sastavni dio genocida. To je već uhodana praksa koja se provodi obnovom džamija o trošku onih koji ih nisu porušili. Sada ste zavukli duboko ruku u tursku haznu, ali se ne odričete ni džeparenja bosanskih muslimana, sve da ne bi udarili po džepu onih koji su planirali i izvršili zločin urbicida.
To je zajednička politika koju IZ provodi ruku pod ruku sa SDA.
7. maja prošle godine Bakir Izetbegović je izjavio kako su Ferhadiju srušili ‘neodgovorni pojedinci,’ što je laž jer je postojalo 614 organizovanih četničkih terorističkih grupa kojima su srpske vlasti osigurale desetine tona eksploziva da bi sistematski razarali islamske bogomolje, spomenike kulture neprocjenjive vrijednosti. IZ i SDA skidaju ljagu sa naših džellata, što je nedopustivo.
I IZ i SDA nas obmanjuju kako je RS neupitna, kako se zločin isplati, što je u konačnici javno negiranje genocida i urbicida, odnosno amnestija počinitelja.
U negiranju urbicida učestvovao je i Ustavni suda BiH po čijoj su se presudi džamije rušile na misteriozan način same od sebe, vjerovatno po principu domino efekta čiji je nastanak, po mišljenju tog suda, očito nepoznat. Kako vas nije stid da nam preko SDA sudija u Ustavnom sudu BiH, sve muslimana, pristajete na takvu nepravdu pa da u ime svih nas amnestirate zločince, čak na mjestu njihova zločina, kao na temeljenju Arnaudije, otvaranju Ferhadije, zatim u Sarajevu, Srebrenici…
 
Vi šutke posmatrate ustaljenu sudsku praksu izjednačavanja žrtava i katila pred pravdom i historijom i to je i Vaša praksa. Nismo čuli da ste se javno odlučno usprotivili protiv montiranih sudskih procesa najvećim i najčasnijim herojima obrane naše države, komandantima, običnim borcima. Umjesto da se izborite da se u svim mektebima, školama, medresama, FIN-u izučava slavna oslobodilačka Armija RBiH, njeni komandanti i borci, vi šutke promatrate njihov sudski progon koji se odvija po onoj narodnoj – kadija te tuži, kadija ti sudi jer ni na jednoj važnoj državnoj funkciji nema Bošnjaka, a ako i ima mora slušati B. Izetbegovića i IZ, inače ih slijedi žuti ili crveni karton. Dok se vi srkletite oko polaganja temljeca Arnaudiji i u vazovima kmečite za parama, dok nas ponižavate i nanosite zijan i državi i nama, američka Ambasadorica nam otkriva da se u nastavnom progamu u RS ni jednom riječju ne spominje država BiH, a obavezna jezgra zajedničkih predmeta je potpuno izbačena. Umjesto toga, vi ste se zadaverali oko pravdanja izmišljenog terorizma u Bošnjaka, dok horde četnika nesmetamo krstare Bosnom i prijete novim genocidom, dok se po Zagrebu postorajavaju ustaše, dok Čović ucjenjuje sve nas, a vi popuštate! Nema mirnijeg naroda na Kugli od Bošnjaka koji tako dureći i bez osvete podnosi četnički i ustaški terorizam u ratu i miru kojeg vi pokušavate opravdati negiranjem genocida i urbicida, skrivanjem pod ćilim povijesnih istina. Sve to ima za cilj negiranje karaktera rata u R BiH – kako bi se opovrgle povijesne činjenice da to nije bio međunarodni sukob, smišljena agresija i planirani genocid, nego građanski rat, kako bi Bosnu na konjske repove, šta je ko jamio, jamio je. Krivica se podjednako razvaguje i na katila i na žrtve, a IZ i SDA sudjeluju u tome, potpuno svjesno. O zajedničkom opstruiranju pravde na Svjetskom sudu pravde ne treba trošiti riječi. Sramotno je da je za predsjednika Sabora IZ i za samu IZ da je planirani propast revizije “dobra stvar za Bošnjake,” pa on na baška organiziranom seminaru, u ime IZ preporučije imamima Bosne da moraju podržati sabotere toga procesa. To je atak na pravdu, din, na žive i mrtve! Zar IZ nije najoštećenija u gencoodu i urbicidu i ubijanjem muslimana i barbarizmom, pa bi se IZ logično trebala i najsrčanije boriti za pravdu… ?!
U istom ste govoru spomenuli da se treba obnoviti pravoslavna crkva u Mostaru.
Jesmo li to mi srušili tu crkvu pa da je trebamo obnavljati ili je i to dio Vašeg ‘mudrog’ plana o ‘historijskom pomirenju’ kojem je osnova beskonačno samoponižavanje? Ako bismo crkvu trebali obnoviti, ispada da smo je mi i srušili, pa nas dovodite istu ravan sa agresorom i njegovim domaćim zločinačkim pomagačima? To je ta Vaša nakaradna logika i amnestiranje zločinaca svaljivanjem krivice i troška na pleća onih koji bogomolje nisu srušili. Kako se ne bojite Boga Dragoga kada se već ljudi ne stidite!?
Nisu li crkvu u Mostaru srušili ‘bojovnici za treću izbornu jedinicu’, kao što su srušili i džamiju u Vitezu, ili Stari most, džamiju u Ahmićima, pobili tolike muslimane? SDA, uz suglasje IZ, nagrađuje ih entitetom, kao što je nagradila i amnestirala četnike za genocid i urbicid. Nije li bilo logično i razumno da ste umjesto izjave koju ste dali o pravoslavnoj crkvi u Mostaru pozvali sve one koji su rušili naše bogomolje, a koje do danas nisu obnovljene, da ih sada i obnove ili nanovo izgrade? To su neprihvatljive Vaše izjave, pa Vam ne dopuštamo da nas njima ponižavate.
Vaša izjava kako ‘muslimani ne prave razliku između džamije i crkve’ je pogodila naša vjerska osjećanja. Iako nam kao muslimanima ni crkve niti druge bogomolje ne smetaju, jer svako ima pravo da svoju vjeru ispovjeda na način na koji želi i gdje to želi (‘Vama vaša vjera, meni moja’- časni Kur’an, Al-Kjafirun 109:6), svaki vjernik zna da sa aspekta vjere za nas crkva i džamija ne mogu biti isto, jer bismo u tom slučaju namaz obavljali i u crkvi isto kao što to činimo u džamiji. Druge religije i crkve poštujemo samo ako te religije i crkve poštuju našu vjeru i nas. Za sada, one nas trijebe i u ratu i u miru, i to uz „amin“ IZ i SDA koje se busaju u svoja muslimanska i bošnjačka prsa, a ustvari izdaju i vjeru i državu „za večeru…“
Ovom prilikom želimo spomenuti i sramotne i potpuno neprihvatljive poteze Medžlisa IZ Banja Luka oko otuđivanja i urvavanja vakufske imovine što je protivno din-ul islamu i strogim odredbama o vakufima i vakufljenju. Budući da se to radi sa Vašim znanjem i odobrenjem Vakufske direkcije, jasno je zašto se ni Vi niti bilo ko iz Rijaseta IZ-e niste ni oglasili, a kamo li spriječili te nečasne rabote, u koje spada i devastiranje harema banjalučkih merhuma, tim gore što su neki od njih u registru nacionalnih spomenika.
Umjesto da spriječite čak i takve i pomisli uništavanja vakufa, prošle se hefte na hutbama u svim džamijama širom BiH, te u bosanskim džamijama u inozemstvu, licemjerno čitala hutba Banjalučkog muftije Kozlića kojom se narod poziva da uvakufljuje imovinu! S obzirom na to od koga takav poziv dolazi, ko stoji iza njega, malo je reći da je takav poziv ciničan, tragičan i beskrajno sramotan. Tu se u konačnici radi o pohlepi za novcem koja gazi i mrtve i žive. Treba da Vam je jasno, hadži reis efendija, da se osvješćeni dio bošnjačkog naroda neće odazivati na te cinične pozive dok god to od njih traži takav jedan, potpuno iskompromitirani muftija i oni koji su se suglasili s njim. Dosta je zavlačenja ruku u muslimanske džepove, dosta je poniženja!
Očito svime ovim želite i Vi ponovo operirati naš narod od povjesnog pamćenja, stvoriti kolektivnu amneziju kako bi i jedanaesti genocid pao u zaborav i kako bi novi dočekali ponovo nespremni kao janjad „mirno spavajući.“ To je dio sprovođenja zločinačkog genocidnog Dejtonskog ugovora koji je negacija i našeg naroda i naše države, zatiranje našeg bivstvovanja, naše kulture, vjere i tradicije – nastavak genocida, urbicida, kulturocida u dejtonskom primirju. To je politika u kojoj IZ na čelu s Vama provodi, politika koja nema uporišta u zdravom razumu i Islamu, niti u svjetovnom pravu i pravdi. To je nedopustiva ponižavajuća politika kapitulanstva koja vodi uništenju i države Bosne i njena najbrojnijeg naroda. To je haram-politika! Mi se toj politici odlučno odupiremo jer nam je naređena borba za pravdu i istinu („Govori istinu, makar jedini bio!“).
Vama i svakom Vašem sljedbeniku ovim putem javno odričemo pravo, ne samo da dajete ovakve i slične nedopustive i ponižavajuće izjave, nego i da činite haram-djela u naše ime. Ne u naše ime, hadži reis efendija! Jer takve izjave jednom vjerskom lideru koji drži do dina, do dostojanstva svoga i ponosa svoga naroda – žrtve genocida – ne pristaju ni u kahvi, a kamo li na mjestima dokazanog genocida i urbicida kakva su Srebrenica, Banja Luka i mnoga druga bosanska mjesta…
Es-selamu alejkum/Mir Božiji neka je na Vas!
Dženana Delić,
Bedrudin Gušić,
 Ibrahim Halilović

Povodom moje inauguracije u prostorijama Počasnog konzulata BiH u Sydneju je organizovana i fotografska izložba stećaka, gdje su prisutni gosti bili upoznati sa istorijskim dijelom naše zemlje.U mome govoru sam prisutnim gostima objasnila šta su stećci, njihovo porijeklo i starost…..Ja i sama dolazim iz Republike Srpske i sama sam prošla sa dvoje djece kroz stradanja i strahote. Mi moramo reći šta se desilo, da se takve stvari više nikad i nikome ne ponove, bez obzira na vjeru i rasnu pripadnost…..Imam nekoliko projekata koji su mi prirasli za srce, ali jedan od najdražih je poklon države Bosne i Hercegovine Parlamentu Australije “Stećak”.Ja sam, skupa sa mojim kolegom,takođe uspješnim biznismenom iz Bosne Rudijem Šišićem, donirala novac za izgradnju monumentalnog spomenika….. Već dugo godina u svim mojim razgovorima sa bh. političarima apelujem da se odnos Matice promijeni prema iseljeništvu.Toliki novac se šalje u Maticu, odlazimo na godišnje odmore u Bosnu, gdje prosječno familiju iz Australije košta oko $20 000, a kad tamo odu nisu poželjni kao gosti. (nešto mi je to poznato, op. B.G.). Pri izborima smo katastrofalno zapostavljeni,mnogo toga se treba poraditi na izmjeni zakona i svijesti o nama kao dijaspori…..Kontakt sa rodnim gradom imam, tamo mi tetka živi, međutim od rata, kad sam otjerana, svega sam dva puta bila u veoma kratkoj posjeti.Taj strah ja jednostavno ne mogu da izbrišem iz srca i ne želim sebe da dovodim u situaciju gdje se ne osjećam sigurno i prijatno…..U našem domu se savršeno spajaju dvije kulture, mada mislim da preovladava bosanska kultura……

Evo me još “u Bosanskoj Dubici”, poštovani čitatelji. Jednostavno, u jednom nizu naišao sam na fine ljude, odnosno na dvije dame i jednog čovjeka od pera i sanjara, pa su mi njihove priče bile itekako zanimljive. Stoga, kao i prethodne dvije, i ovu želim podijeliti s vama.

GospođoTalić-Gabriel! Imenovani ste krajem januara ove godine kao drugi počasni konzul BiH u Sidney-u. Šta za Vas znači to imenovanje? Da li ste to prihvatili samo kao priznanje ili i nove obaveze i odgovornosti?

TALIĆ-GABRIEL: Imenovanje počasnog konzula je zaista ogromna čast, ali takođe i obaveza i odgovornost.Moje ime je poznato i cijenjeno ne samo u bosanskoj javnosti, nego i u australskoj zajednici. Zauzeti poziciju Počasnog konzula je odgovoran posao prema svima, a naročito pred samim sobom. Ja iza sebe uvijek ostavljam rezultate, ja sam radoholik, tako da sam toj poziciji pristupila jako odgovorno i sa elanom.

U povodu Vaše inauguracije otvorene su i prostorije Počasnog konzulata naše zemlje u najvećem australijskom gradu. Šta je sve od sadržaja prezentirano prisutnima, odnosno gostima, tim povodom?

TALIĆ-GABRIEL: Povodom moje inauguracije u prostorijama Počasnog konzulata BiH u Sydneju je organizovana i fotografska izložba stećaka, gdje su prisutni gosti bili upoznati sa istorijskim dijelom naše zemlje.U mome govoru sam prisutnim gostima objasnila šta su stećci, njihovo porijeklo i starost.

 Jedna ste od onih osoba u brojnoj i razuđenoj bh. dijaspori koja se, između ostalog, istakla humanitarnim akcijama za BiH ili neke projekte u njoj. Šta biste rekli o filmu rediteljice “Za one koji ne mogu da govore”, rediteljice Jasmile Žbanić, kojem ste bili producent i finansirali ste ga vlastitim novcem? Šta Vas je neposredno motiviralo da finansirate upravo takav jedan, ne samo kulturni project?

TALIĆ-GABRIEL:Poznavajuci Jasmilu Žbanic i njen rad, kada me je zamolila da pročitam scenario filma “Za one koji ne mogu da govore”, jednostavno me oduševio. Pošto je njoj u to vrijeme trebao investitor, zajedno smo došle na ideju da to ja budem, kao prvi strani investitor koji je vlastiti novac uložio u bosanskohercegovačku kinematografiju. Razlog je jednostavno moj poriv da progovorimo o stradanjima naših žena u ratu, da se tim nedužnim žrtvama oda počast.Ja i sama dolazim iz Republike Srpske i sama sam prošla sa dvoje djece kroz stradanja i strahote. Mi moramo reći šta se desilo, da se takve stvari više nikad i nikome ne ponove, bez obzira na vjeru i rasnu pripadnost.

 

Da li je i koliko na Vaš odnos prema ljudima kojima treba pomoć utjecao i vlastiti odgoj? Naime, poznavao sam vašeg rahmetli oca kao plemenitog i skromnog čovjeka i mogu li onda da tvrdim da “iver nije pao daleko od drveta..”?

TALIĆ-GABRIEL:Hvala Vam na divnim rijecima o mome rahmetli ocu.I stina je da je moj vlastiti odgoj igrao ogromnu ulogu u mome životu. Iako sam iz imućne obitelji, nikad nisam smjela da pogledam nekog sa visine, da ne pozdravim starije, da prođem pored ljudi koji pruže ruku za marku, a da mu ne dam bar pola marke.Taj isti odgoj sam prenijela i na svoju djecu i ponosim se tim. Jednostavno rečeno, ja suosjećam sa ljudima i njihovom patnjom, jer nije lako nekog moliti za pomoć. Ponosan i stidan smo mi narod i upravo iz tih razloga saslušam svakog pažljivo i svakoj molbi priđem sa svoje tačke viđenja.

Koji je Vaš najdraži dosadašnji projekt?

TALIĆ-GABRIEL:Imam nekoliko projekata koji su mi prirasli za srce, ali jedan od najdražih je poklon države Bosne i Hercegovine Parlamentu Australije “Stećak”.Ja sam, skupa sa mojim kolegom,takođe uspješnim biznismenom iz Bosne Rudijem Šišićem, donirala novac za izgradnju monumentalnog spomenika .

Stećak danas stoji u vrtu ispred Parliament House u Canberri i tu će ostati i nakon mene.

 Koliko traje mandat počasnog konzula i na čemu ćete naročito raditi u toku istoga?

TALIĆ-GABRIEL:Mandat Počasnog konzula je četiri godine sa mogućnošđu produžetka još jednog mandata.

Kako često posjećujete Domovinu i kakve utiske ponesete nakon tih posjeta, generalno?

TALIĆ-GABRIEL:Ja sam svakih par mjeseci u Bosni, a naročito sad kad smo otvorili kompaniju za nekretnine i u pregovorima smo za otkupljivanjem još jednog dijela druge kompanije. Mi zaista volimo te prostore i vidimo ogromne neiskorištene potencijale.

 Da li se, po Vašim i naših građana u Australiji spoznajama, naša matica odnosi na odgovarajući način prema nama u tzv. dijaspori?

TALIĆ-GABRIEL: Već dugo godina u svim mojim razgovorima sa bh. političarima apelujem da se odnos Matice promijeni prema iseljeništvu.Toliki novac se šalje u Maticu, odlazimo na godišnje odmore u Bosnu, gdje prosječno familiju iz Australije košta oko $20 000, a kad tamo odu nisu poželjni kao gosti (nešto mi je to poznato, op. B.G.). Pri izborima smo katastrofalno zapostavljeni,mnogo toga se treba poraditi na izmjeni zakona i svijesti o nama kao dijaspori.

Koliko Bosanaca i Hercegovaca danas živi u Australiji? Kako su primljeni na nivou države te u lokalnim sredinama i kako su se snašli tamo?

TALIĆ-GABRIEL: Oko 40 000 naših građana je u Australiji i svi su se jako dobro snašli.To su ljudi srednjeg staleža, marljivi i Australija ih jako mnogo cijeni i poštuje.Ovdje se osjećaju kao vrijedni i priznati građani u društvu.

 Imate li kontakte sa rodnom Bosanskom Dubicom i da li je taj prelijepi gradić, na desnoj obali Une pri njenom ušću, bio, jeste ili će biti predmet nekog od Vaših projekata?

TALIĆ-GABRIEL:Kontakt sa rodnim gradom imam, tamo mi tetka živi, međutim od rata, kad sam otjerana, svega sam dva puta bila u veoma kratkoj posjeti.Taj strah ja jednostavno ne mogu da izbrišem iz srca i ne želim sebe da dovodim u situaciju gdje se ne osjećam sigurno i prijatno. Znate,ipak su me otjerali ljudi koji i dalje žive tu, to se ne može zaboraviti. Ja sam i dalje aktivna i tu, ali sa daljine.

Nogometnim klubu “Borac” sam neki dan donirala kompletnu fudbalsku opremu i kopacke.

 

Na samom kraju: Vaš suprug je Australac, uspješan poslovni čovjek. Da li ste i koliko u privatnom životu zadržali tradicionalne bosanske običaje i koje od njih naročito prakticirate u novoj, dalekoj sredini? Spajaju li se u Vašem domu dvije kulture i nastaje li iz toga svojevrsni “amalgam”?

TALIĆ-GABRIEL:U našem domu se savršeno spajaju dvije kulture, mada mislim da preovladava bosanska kultura. Moj muž kaže da je upravo to što čini naš dom sretnim, ta bosanska tradicija familijarnog života, prijateljstva, poštovanja starijih, sve ono što nema u zapadnom svijetu. Moj muž kaže da je značenje familije tek shvatio u braku sa mnom, jer familija ovdje znači okupljanje od Božića do Božića i tu se završava.

Želim Vam još puno uspjeha u poslu, životu, humanitarnom i patriotskom angažmanu te hvala velika za ovaj razgovor.

TALIĆ-GABRIEL: Bila mi je izuzetna čast razgovarati s Vama. Želim Vam puno uspjeha kako u poslovnom ,tako i u privatnom životu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (886)

 
 

Sav moj životni tok, od ranih školskih dana, sve danas, prožet je literalnim stvaralaštvom. Počeo sam kao pjesnik, nastavio kao prozaista, a kroz dilemu poet ili prozni pisac, sticajem okolnosti, rodio se novinar- žurnalista…..Govoriti  o ovom s tobom, mojim znancem, kolegom i prijateljem o meni kao tekstopiscu i novinaru, je ne samo čast, izazov, već  veliko podsticajno priznanje koje mi potvrđuje da sve ovo moje ipak nešto vrijedi…..Poezija me još neko vrijeme grijala i natapala moje osjećaje. Djelovao sam na dva kolosjeka, još uvijek više opredjeljen za poeziju nego za novinarstvo. U tom periodu osnovao sam u Dubici Klub mladih pisaca i organizovao Prve književne susrete na Kozari, koji su od tada postali tradicionalni, a održavaju se i danas. Na tim  prvim susretima učestvovao je poznati jugoslavenski pjesnik Duško Trifunović…..Novinarstvo danas, bez obzira da li se obavlja profesionalno ili volonterski, od novinara traži profesionalnost i odgovornost, da bude kreativna i misaona ličnost, da dobro zapaža i pravilno prosuđuje, da poštuje novinarske kodekse…..Amerika je priča za sebe. Odmah po dolasku u američku državu Vermont, grad Burlington, postao sam stalni dopisnik jedinog sedmičnog lista na bosanskom jeziku „Sabah“. Bilo to bez ikakve naknade, iz ljubavi i patriotizma. Saradnju sam prekinuo nakon 8 godina, jer nisam dozvolio da se i dalje na meni bogate i eksploatišu moj intelektuali rad…..Posljednjih desetak godina uspješno sarađujem kao kolumnista internet portala čikaškog „Chicagoraja.net“, njujorškog  “Bosnjaci.net“, belgijskog  “Orbus.be“,… Naravno, tu je i Bedrudingusic.wordpress.com, koja sve više plijeni i zapanjuje kvalitetom informacija i aktuelnošću sadržaja…..Borba za istinu i pravdu sve više podsjeća na DonKihotsku borbu sa vjetrenjačama. Običan mali čovjek postaje sve manje vidljiv, pa čak i u fokusu medija za njega ima sve manje mjesta. Naš jezik sve manje razumiju, naš glas i dalje ne žele da čuju. Želim to promjeniti! Želim svakom od nas vratiti jezik i glas!….Nažalost, okolnosti u kojima egzistira dejtonska BiH, jedina država koja opstaje pa čak malo i napreduje u luđačkoj dejtonskoj košulji, prisiljava i mene kako i druge novinare da više svog vremena trošimo na bljuvotine i nebuloze Milorada Dodika, isplakane fraze Čovića, političke marifetluke Izetbegovića, otvorenu  antibosansku politiku  Mladena Ivanića, licemjerstvo Vučića … umjesto  da pišemo  o pet Bosanki koje su sa svjetskog takmičenja domovini  BiH donijele pet svjetskih nagrada za znanje iz matematike…..Državi BiH se mora vratiti  status R i neuspješan Dejtonski sporazum zamjeniti legalnim Ustavom RBiH. Dijasporu treba pozvati da se vrati i obezbjediti mjere stimulativnog povratka, naročitio za etnički očišćena područja. Postojeća vladajuća garnitura u Rs i FBiH mora biti  svrgnuta  i zamjenjena, milom ili silom. Sa njima BiH ne može preživjeti…..Na dijasporu se iz BiH perspektive još uvijek gleda kao na kravu muzaru, na trezor bez dna. Zaboravlja se da su to očevi i majke, kćeri i sinovi, unuke i unuci naše domovine –  majke Bosne i Hercegovine. U dijaspori danas živi 2,5 miliona bh građana, više od pola BiH stanovništva…..Zar danas nije svaki novinar Don Kihot ? Život nije u vjetrenjačama, već u nama, svuda oko nas, u snazi vjetra koji ih pokreće!…..

Dragi i poštovani kolega i prijatelju! Rijetke su prilike da smo mi, koji se bavimo ovim poslom (ali, hvala Bogu, niti smo jeli niti jedemo kruh od toga jer je “od sedam kora”), “s druge strane stola”, odnosno pitani. Došlo vrijeme da Ti budeš nasuprot mene, odnosno da budeš pitan. I vrijeme je bilo. Dakle, hoćeš li se prisjetiti svojih novinarskih početaka? Kako i gdje je počelo?

BEĆIREVIĆ: Sav moj životni tok, od ranih školskih dana, sve danas, prožet je literalnim stvaralaštvom. Počeo sam kao pjesnik, nastavio kao prozaista, a kroz dilemu poet ili prozni pisac, sticajem okolnosti, rodio se novinar- žurnalista. Bilo je više nego uzbudljivo umjesto lirike nastale iz opsesije Brankom Radičevićem (iz koje se rodila prva zbirka mojih pjesama “Sjenke vječnosti“ prožeta  stihovima koji me i danas  s nogu obaraju: „Lišće žuti i lagano pada, u cvijetnjak samoće moje, gdje ruže proljetne venu… grane su gole, gole kao zjenice mojih očiju… i kiša pada, voda pločnikom se sliva, potapajući srce moje“)  čitati svoje prve novinske tekstove u prijedorskom „Kozarskom vijesniku“ ,  a ne dugo po tom u sarajevskom  „Oslobođenju“, „Večernjim beogradskim novostima“.

Bez moje poezije ne bi bilo mene ni kao volonterskog ni kao profi novinara. Poezija me učinila ovom što jesam. Oplemenila mi srce, omekšala dušu. Omogućila mi da brže od onih oko mene spoznam koliko je tvrd i leden kamen, kako peče i boli suza, koliko životno grije sunce. Gurnula me u zvjezdano sazvježđe, u kojem sam sam sebe tražio i nalazio. U takvom poetičnom romantičarskom zanosu rođen je Zijad –  novinar, koji će u svom dugom životnom vijeku, u borbi za istinu i pravdu, napisati više desetina dobrih priča, na hiljade tekstova, komentara, informacija. Kao novinar shvatio sam brzo da imam cilj, da imam  sredstvo, što je učinilo da više koristim oči i uši, postanem oštriji, ozbiljniji, odgovorniji…

Ti si još ranije zapazio moj doprinos informisanju, pa si sa mnom 17. 5. 2012.godine obavio  intervju, koji je tada samo dijelom dotakao moju novinarsku aktivnost.

Govoriti  o ovom s tobom, mojim znancem, kolegom i prijateljem o meni kao tekstopiscu i novinaru, je ne samo čast, izazov, već  veliko podsticajno priznanje koje mi potvrđuje da sve ovo moje ipak nešto vrijedi.

Je li ta žeđ za pisanjem za javnost nastala zbog nekih novinara onoga vremena koji su Te eventualno impresionirali, bili Ti, uvjetno rečeno, uzori, ili je nastala – spontano?

BEĆIREVIĆ: Mislim da je to u početku bio zanos, bila strast i kako se ta strast napajala s osjećajima postajala je žeđ, koju često i nisam stigao ugasiti. Ona u nekim segmentima u meni i sad tinja i gori.

Uzore sam imamo u literaturi, u poeziji i prozi. Prvi izvor zaslađen džennetskim šerbetom bio je neki stari očev Mevlud, a veliku podršku i ohrabrenje imao sam od prijedorske profesorice književnosti g. Dušanke Vesković.

U novinarstvu nisam imao uzora. Moj prvi podsticaj i oslonac u novinarstvu bio je moj profesor stenografije iz srednje škole – g. Ostoja Kesar, tada i glavni urednik “Kozarsklog vjesnika“, koji je u meni uočio sklonost za pisanje. Mislim da je na to imala uticaj vrijedna novčana nagrada koju sam tada dobio od Prijedorskog sreza za poemu o “Kozarskoj epopeji“. Poezija me još neko vrijeme grijala i natapala moje osjećaje. Djelovao sam na dva kolosjeka, još uvijek više opredjeljen za poeziju nego za novinarstvo. U tom periodu osnovao sam u Dubici Klub mladih pisaca i organizovao Prve književne susrete na Kozari, koji su od tada postali tradicionalni, a održavaju se i danas. Na tim  prvim susretima učestvovao je poznati jugoslavenski pjesnik Duško Trifunović. Kasnije je sve išlo spontano, po nekom uhodanom automatizmu.

Novinarstvo Ti nije bilo struka, kao ni meni, jer smo se obojica bavili neki drugim poslovima. Da li i koliko, eventualno, bavljenje novinarstvom na volonterski način nudi više slobode novinaru nego u slučajevima profesionalnog bavljenja? Da li si Ti tu slobodu prepoznao i koristiš li njene blagodeti?

BEĆIREVIĆ: Nikad, čak ni u snu, nisam mogao pomisliti da ću se baviti novinarstvom, da ću biti novinar. Od prvih mladelačkih dana morao sam se boriti sa životom. Rano sam ostao bez oca. Odrastao u porodici sa majkom, sestrom oboljelom od teške koštane bolesti (koju je napustio muž) i troje njene djece.Opština nam je oduzela baštu koja nas je hranila- sve do kućnog praga. Punih 9 godina živjeli smo bez ikakvih prihoda. Prvi  živi novac, prva fasunga nakon 9 godina, bila je od moje prve plate. I tada sam čitao kao opčinjen, kao lud, sve od Maksima Gorkog, Turgenjeva, Andrića .. do Remarka, Dostojevskog, Hemingveja,Krleže…Uz uličnu svjetiljku, na domak kućnog prozora, jer nam je struja bila isključena, čitao sam za dva dana Tolstojev “Rat i mir“, „Jadnike“ Viktora Igoa. Mnoge klasike pročitao sam na prijedlog dubičke bibliotekarke Angeline Košćak, koja je tokom agresije na BiH zajedno sa mužem Jožom i sinom Mladenom masakrirana. Ubice nisu odgovarale, a plemeniti Dubičani dijaspore upravo ovih dana prikupljaju sredstva da im podignu spomenik.

I u takvim okolnostima nije me napustila ljubav za literaturom. Vanredno sam upisao žurnalistiku na zagrebačkoj Pedagoškoj akademiji, ali sam odustao.Brzo sam shvatio da se moram okrenuti životu, više se posvetiti ekonomiji za koju sam se obrazovao i od koje sam živio.  Knjiga je i dalje ostala moj vjeran drug, a novinarstvo je za neko vrijeme skrenuto na sporedni kolosjek. Radio sam volonterski, od slučaja do slučaja.

Zvanje novinar je već dugo nepopularno i opasno. Novinar je danas više nego ikad  prepušten sam sebi. Od njega se traži da poznaje i pravilno koristi tehniku i metode novinarstva, da zapaža, prosuđuje, zastupa istinu i daje kvalifikaciju djela u istinitoj jasnoj i razumljivoj formi. Ako iz bilo kog razloga bude napadnut, a to se sve češće događa, ostaje na vjetrometini bez zaštite i podrške.  

Ipak, novinari novog vremena, za razliku od ranijih, imaju i neke prednosti. Mogu koristiti internet da dođu do pojašnjenja i dijela potrebnih podataka. Na “Facebooku“, „Twiteru“, „Instagramu“ svakodnevno mogu naći neku ideju, otkriti i potkrijepiti sopstvenu. “Google“ , „Yahoo“… su danas prvi i najbolji prijatelji svakog novinara, jer prestavljaju ne samo izvor informacija, već mjesto istraživanja i pretraga, bez kojeg bi istraživačko novinarstvo, kao poseban vid novinarstva, bilo daleko manje uspješno.

Novinarstvo danas, bez obzira da li se obavlja profesionalno ili volonterski, od novinara traži profesionalnost i odgovornost, da bude kreativna i misaona ličnost, da dobro zapaža i pravilno prosuđuje, da poštuje novinarske kodekse.

I ako sad razmišljam o  razlici između amaterskog i profesionalnog novinarstva, mislim da se  ovih posljednjih godina nakon rata, sve više gubi granica između amaterskog i profesionalnog.Volonterski novinari i dopisnici ranije su smatrani manje odgovornim  za eventualne propuste i greške,jer su bili simbolično ili nimalo plaćeni, dok danas sve više padaju pod istu lupu. Istina je da još uvijek volonterski način rada u pristupu novinaru daje nešto više slobode i prostora za djelovanje nego profesionalnom. Tu slobodu novinara volontera sam prepoznao od prvih dana, shvatio njenu vrijednost i značaj, i koristim je kroz cijeli novinarski tok. Svih ovih godina, koje kao novinar provodim u dijaspori, radim isključivo na amaterskoj osnovi, bez ikakve novčane nadoknade, pa se u tom smislu osjećam slobodnijim i manje odgovornim, iako nikad ne gubim iz vida etičke novinarske standarde i poštujem kodekse profesionalnog ponašanja iz međunarodne Deklaracije o novinarstvu.

A hoćeš li se prisjetiti medijskih kuća u bivšoj nam zajedničkoj državi s kojima si surađivao?

BEĆIREVIĆ: Kako sam  već naveo, bio je to prvo „Kozarski vijesnik, gdje sam bio stalni saradnik, te „Oslobođenje“ i „Večernje beogradske“, gdje sam se javljao povremeno. U početku sam  pisao i za „Male novine“. Naravno, sarađivao sam i sa književnim časopisima, ali se ne sjećam kako su se zvali. Uređivao sam i klupske biltene, a profesionalno i mjesečni Informativni bilten radne organizacije DRM (Dubički robin magazine, op. B.G.), u kojoj sam radio 13 godina. A kada je počeo rat, nastavio sam sa pisanjem u Zagrebu, pri izbjegličkom  Povjereništvu Prijedor, gdje su se sastajali i prognani Dubičanci. U izbjeglištvu u Njemačkloj uređivao sam bilten Koordinacionog odbora  Dubičkih klubova Njemačke, koji je distribuiran  dubičkim klubovima u Njemačkoj i šire. Glavni naš moto, koji smo zagovarali sa stranklom “Zelenih“, bio je „blic“ povratak svih Dubičkih prognanika jednim dugim konvojem. Naravno, i to je palo u vodu, kao sve drugo.

A ovdje, u Americi (ili iz Amerike)?

BEĆIREVIĆ: Amerika je priča za sebe. Odmah po dolasku u američku državu Vermont, grad Burlington, postao sam stalni dopisnik jedinog sedmičnog lista na bosanskom jeziku „Sabah“. Bilo to bez ikakve naknade, iz ljubavi i patriotizma. Saradnju sam prekinuo nakon 8 godina, jer nisam dozvolio da se i dalje na meni bogate i eksploatišu moj intelektuali rad. Još i danas su u mom podrumu kutije pune lista “Sabah“, sa nebrojeno mojih priloga.

U tom periodu napisao sam knjigu „Historija Bosanske Dubice“  koja mi je uzela mnogo  vremena, jer sam na 340 strana knjige obuhvatio historijski period dug preko 1500 godina, uključujući aktuelna zbivanja na dubičkom području tokom agresije na BiH. Promocija knjige izvršena je u maju 2008.u Chicagu i St. Louise.

Posljednjih desetak godina uspješno sarađujem kao kolumnista internet portala čikaškog „Chicagoraja.net“, njujorškog  “Bosnjaci.net“, belgijskog  “Orbus.be“,… Naravno, tu je i Bedrudingusic.wordpress.com, koja sve više plijeni i zapanjuje kvalitetom informacija i aktuelnošću sadržaja. Neke aktuelne priloge objavljujem na dubičkim portalima i na svom FB. Svih ovih godina sam stalni saradnik časopisa  bh. dijaspore u V.Britaniji „Haber“  Birmingham. Aktivnu saradnju u dva četvorogodišnja mandata imao sam sa Kongresom Bošnjaka Sjeverne Amerike, narčito u mandatnom periodu Emira Ramića i Harisa Alibašića. Moje teme su politika i ekonomija. Moj moto – ukidanje dejtonskog uređenja BiH, ukidanje entiteta- prije svega genocidne Rs, vraćanje državi BiH statusa Republike, zamjena Dejtonskog ugovora legalnim ustavom R BiH.

Puno, puno, čitavo brdo tekstova si napisao od kojih su mnogi objavljeni na mome blogu,a sada arhivirani. Na mene lično, a i na mnoge moje čitatelje (budući da mogu da pratim čitanost priloga po broju i po destinacijama širom svijeta – na dnevnoj, sedmičnoj, mjesečnoj te godišnjoj osnovi) nekako najsnažniji dojam ostavljaju Tvoje reportaže nastale u Domovini i njenom okruženju u povodu Tvojih posjeta tamo, ili ovdje po Americi. Po njima si, čini mi se, postao, prepoznatljiv. Ima li u trenucima nastanka tih reportaža emocija, nostalgije.. pa i svojevrsnih poruka?

BEĆIREVIĆ: Rado pišem reportaže.U njima je uvijek puno emocija, a često žala i nostalgije. Pišem ih s posebim nadahnućem i draži, ali me aktuelna zbivanja u društvu, posebno ona o nama i oko nas, u tome ograničavaju i sputavaju. Pisao sam o ljudima i njihovim sudbinama, posebno  o putevima i sudbinama prognanih Bošnjaka, o Prijedoru i Srebrenici, o Semiru Osmanagiću i Bosanskim piramidama u Visokom, o Travniku i buđenju Vlašića, o Bihaću – gradu muzeju na otvorenom, o ljepotici Uni i zaboravljenom zemaljskom raju –  Štrbačkom buku, o Novljaninu – slikaru i uredniku portala “Chicagoraja.net“  Feridu Seferu i umjetničkoj galeriji njegove familije..

Događaji se smjenjuju vrtoglavom brzinom i neke od njih naprosto je nemoguće zanemariti i zaobići. Iritiraju ne samo mene već većinu onih koji misle i osjećaju kao ja. Uzdrmaju i uzburkaju kompletno javno mnijenje. I to me čini odgovornim i obaveznim da se oglasim sa informacijama, konstatacijama, upozorenjima, porukama. Protiv zla i nepravde koja se nanosi mom narodu i drugim poštenim ljudima, protiv laži i obmana koje se šire i sve više prekrivaju nebo iznad nas. Koprena laži postaje sve viši zid  pred našim očima. Otvoreno ga projektiraju i postavljaju ne samo ispred pojedinaca, grupa i naroda, već između i ispred država. Pred našim očima se događaju jezive stvari, pokolji, masovna ubistva, genocidi, a mi skoro ništa ne možemo ili ne hajemo učiniti da ih osujetimo i spriječimo. Borba za istinu i pravdu sve više podsjeća na DonKihotsku borbu sa vjetrenjačama. Običan mali čovjek postaje sve manje vidljiv, pa čak i u fokusu medija za njega ima sve manje mjesta. Naš jezik sve manje razumiju, naš glas i dalje ne žele da čuju. Želim to promjeniti! Želim svakom od nas vratiti jezik i glas!

Spomenuh u prethodnom pitanju poruke. Da li u njih možemo svrstati i Tvoje nadahnute priče o našim uspješnim ljudima, posebno Tvojim i mojim Dubičanima i posebno mladima?

BEĆIREVIĆ: Ne pišem samo o zbivanjima i događajima. Sa posebnim zadovoljstvom pišem o uspješnim ljudima, borcima za istinu i pravdu, za jednakosti, ljubavi i slobode.

Uspjesi naših mladih su moj najveći motiv. Kako ne istaknuti Prijedorčanku Herminu Jakupović, koja je među 35.000 studenata Finske izabrana za studenta godine u 2017-oj? Kako ne pisati o dubičkom doktoru veterine Almiru Karabegoviću, koji je za svoj patent spiralu za sprečavanje nekontrolisane oplodnje pasa do sada dobio 7 zlatnih medalja širom svijeta, o njemačkom humanisti Martinu Fisheru koji je iz srpskog okruženja izvukao i spasio 3.000 Dubičana i veliki broj Prijedorčana, Banjalučana?…Kako zaboraviti rad i djelo dubičkog foto- reportera i novinara Rusmira Karata?!  Zar možemo zatvoriti oči pred svim što u cilju odbrane BiH zadnjih 20 godina čine Sarajlija Namik Alimajstorović, Prijedorčanin Emir Ramić, Novljanin Ferid Sefer, Haris Alibašić… ? Zar ništa ne reći  o američkoj turneji  protagonistice islama Aiše Purak, o nagradi guvernera Vermonta Prijedorčanki Medihi Jusufagić, o izbornom uspjehu Anese Kajtazović…o Amini Karić- prvoj Bošnjakinji doktoru pravnih nauka u Americi? Zar zaboraviti sramnu oslobađajuću presudu ubici Dubičanca Hazima Dautovića-Majkija, posmrtnu poruku prvoborca Bore Batos?…Zar ništa ne reći o Amerikankama iz Vermonta koje već 20 godina širom Amerike promovišu bosansku sevdalinku, o velikom jubileju mostarske porodice Gosto,o težnjama počasne konzulice Australije- Dubičanke Đemile Talić Gabriel …?

A šta tek reći o ljudima kao što si Ti Bedro, kao što je Esad Krcić, Salih Čavkić… vama koji svaki dan „grizete nokte“ i oštrite svoja novinarska pera? Nažalost, okolnosti u kojima egzistira dejtonska BiH, jedina država koja opstaje pa čak malo i napreduje u luđačkoj dejtonskoj košulji, prisiljava i mene kako i druge novinare da više svog vremena trošimo na bljuvotine i nebuloze Milorada Dodika, isplakane fraze Čovića, političke marifetluke Izetbegovića, otvorenu  antibosansku politiku  Mladena Ivanića, licemjerstvo Vučića … umjesto  da pišemo  o pet Bosanki koje su sa svjetskog takmičenja domovini  BiH donijele pet svjetskih nagrada za znanje iz matematike…

A moja Dubica je bila i ostaje moja najveća ljubav, moja čežnja, moja nada, moja žeđ. Njoj je posvećeno na stotine mojih tekstova, pisanih u težnji da joj se vrati njeno ime, da se u nju vrati još uvijek 5.000 od preko 7.000 prognanih Bošnjaka i Hrvatra, da se obnove mostovi bratstva –jedinstva sa Hrvatskom Dubicom i gradovima Hrvatske.  

Uz svu ovu ljepšu žurnalističku stranu, dakle uz spomenute reportaže i priče o našim uspješnim ljudima, ima i ona druga, tužna i ružna koju niti ja i ni Ti, ovakvi kakvi smo, ne možemo i da hoćemo izbjeći, o anamo njoj – politici. Da li tekstove na političke teme pišeš u nekim ravnomjernim vremenskim intervalima i planski, ili jednostavno kad “prekipi čaša”?

BEĆIREVIĆ: Tekstovi sa političkom tematikom  su moji najbrojniji u medijima. Zadnjih godina objavljujem ih skoro isključivo na internet portalima  Chicagoraja.net, Bošnjaci.net, Orbus.be, Bhdinfodesk.com, Bosdubica.net, i naravno tvom blogu bedrudingusic.wordpress.com, itd. Najviše pišem o postejtonskoj BiH, licemjerju EU i Haškog tribunala, problemima vezanim za obnovu naših unutarnjih odnosa…Pišem  o “jahačima apokalipse“  Vučiću, Dodiku, Čoviću, Ivaniću, Izetbegoviću… o Srebrenici i majkama Srebrenice, o Tomašici i dubokim tragovima prijedorskog genocida…Pisao sam i pišem o rasturanju prirodnih resursa BiH i prodaji zemlje otete od Bošnjaka, o globalizaciji, regionalizaciji BiH, odbrani BiH u Dobrovoljačkoj, sjećanju na J. Broza Tita, popisu stanovništva u BiH, o predsjedniku Obami i američkim izborima, povratku prognanih, ali i o islamu, bajramskim  porukama iz Vermonta, otvaranju džamija i islamskih centara u Americi, te o humanitarnim akcijama i Bošnjacima sa margina…

A kad je u pitanju naša Bosna, kad je u pitanju moja Dubica, moram priznati da pomalo iskačem iz kodeksa novinara i postajem pristrasan, jer naprosto ne mogu da svarim svo to zlo, svu tu nepravdu koja se od ratnih dana do danas čini nama i našem narodu, posebno Bošnjacima, od strane okupatorskih vlasti, od strane EU pa i MZ u širem smislu, uključujući i UN.

Ponekad se vraćam i svojoj struci- ekonomiji. Punih 30 godina radio sam u oblasti finansija, i to ne mogu sasvim isključiti iz dijapazona svoga djelovanja. Šesnaest godina sam bio Šef budžeta opštine Bosanska Dubica i dvije godine ličnost broj jedan za njen privredni razvoj. Paralelno sa daljim obrazovanjem nastavio sam pratiti  finansijske tokove u Bosni, Sjedinjenim Državama i svijetu, jer sam 13 godina radio na određenim kompjuterskim programima  u kompjuterskoj kompaniji svjetskog nivoa IBM,  koji su mi to omogućavali. Ipak, samo letimičan pogled na teme koje sam obrađivao zadnjih desetak godina uvjerljivo govori da je politička tematika sa preko 60% zastupljena u mom novinarskom opusu.

Mnogo toga, spoznao sam, Te iritira iz naše političke zbilje, odnosno iz tog mulja kojeg tamo zovu politika. Ipak, šta naročito ne možeš da svariš, bilo da je riječ o političkim događajima iz naše zemlje i regiona ili o samim tamošnjim političarima?

BEĆIREVIĆ: Politička zbilja u BiH, ali i u regionu, ne samo da iritira, već konstantno predstavlja novu staru prijetnju miru i sigurnosti ne samo BiH, već cijelom Balkanskom regionu. Ne mnogu shvatiti da narod BiH i dalje pristaje da bude ovca u stadu koje vode kriminalci i neprijatelji države. O Vučiću, Dodiku, Ivaniću, Čoviću, Izetbegoviću, Radončiću…, ne želim trošiti riječi. Oni mi se gade. Ne samo da im nije mjesto u vlasti, već su po svemu što se o njima do sada reklo i čulo, što su radili tajno i javno, trebali davno biti  istjerani iz svojih jazbina i poslani na optuženičku klupu, a neki od nje i korak dalje.

Političko stanje u BiH je neodrživo, ali još uvijek nema dovoljno snažne, jasne i artikulisane narodne mase koja bi pokrenula i iznijela procese promjena. Odnos EU prema BiH mora biti iskreniji sa više razumjevanja i podrške. Od Sjedinjenih Američkih Država očekujem više, prije svega da poprave greške koje su počinili u Dejtonu. U BiH se moraju ukinuti entiteti. Prvi prioritet je bezuslovno ukidanje Rs.Teritorij se mora objediniti i stvoriti regionalna struktura sa racionalnijom upravljačkom garniturom, uz manje nivoa vlasti. Državi BiH se mora vratiti  status R i neuspješan Dejtonski sporazum zamjeniti legalnim Ustavom RBiH. Dijasporu treba pozvati da se vrati i obezbjediti mjere stimulativnog povratka, naročitio za etnički očišćena područja. Postojeća vladajuća garnitura u Rs i FBiH mora biti  svrgnuta  i zamjenjena, milom ili silom. Sa njima BiH ne može preživjeti.   

 Odeš često u Bosnu i, siguran sam, da kao i ja uključiš šesto čulo kada si tamo. Tamo ne srećeš političare, već narod. Da li njih zanima politika, odnosno njihova vlastita sudbina?

BEĆIREVIĆ: Bosna je moja ljubav i moja rana. Moju Bosnu sam posjetio  par puta za ove 24 godine progonstva. Za takav korak sam uvijek spreman.Spreman sam iz ovih stopa sjesti u avion, otići na sarajevsku Bašćaršiju, pojesti duplu porciju ćevapa, zaliti kefirom i ako treba odmah se vratiti u Vermont. Bosnu treba doživjeti, osjetiti njen miris, zaviriti u njenu dušu, iznutra, iz Srebrenice, sa Potočara, sa Bihaćkog trga, Bašćaršije, sa mosta koji ponovno spaja moju Bosansku Dubicu sa Hrvatskom Dubicom.

Svaki put kad sam odlazio bio je to poseban doživljaj. Mislim da se većina izbjeglih i prognanih tako osjeća.Mnogi se žele vratiti, ali gdje i kako? Jer mi  smo ni na nebu ni na zemlji. Ma gdje god da smo, nismo tamo!

A kako nas tamo naši sugrađani, komšije.., znani i neznani gledaju iz tamošnje perspektive? Da li i koliko i oni i takozvana Država drže do nas, uopće? Kakvi su Tvoji utisci i zapažanja po tom pitanju?

BEĆIREVIĆ: Bosna i Hercegovina svih postdejtonskih godina ima maćehinski odnos prema dijaspori, iako dijaspora čini skoro polovinu njenog stanovništva. O tome sam pisao prije 20 godina pod naslovom “Dijaspora u vlastitom ogledalu“, što je dijelom poslužilo kao platforma pri osnivanju Svjetskog saveza dijaspore BiH. I dok druge zemlje čine sve da se povežu sa svojom dijasporom, stimulišu je da pobude interes za matičnu zemlju, BiH nastavlja ignorisati prijedloge, sugestije i zahtjeve koje im se iz dijaspore svakodnevno upućuju. Interakcija između BiH i njene dijaspore je glavna žila kucalica, pupčana vrpca bez koje BiH ne može prosperirati ni preživjeti. Vrijeme je da se to u BiH shvati. Tek tada bi Anex VII Dejtonskog sporazuma mogao dobiti  zeleno svjetlo i postati ostvariv. O svemu ovom razgovarao sam i danas često razgovaram sa Bosancima i Bošnjacima u BiH i u svijetu. Svi imaju isto mišljenje. Ogorčeni su na odnos naše države prema nama, ali nisu izgubili vjeru da će se taj odnos jednog dana ipak promjeniti na bolje. Mi trebamo našu Bosnu, naša Bosna treba nas!

Na dijasporu se iz BiH perspektive još uvijek gleda kao na kravu muzaru, na trezor bez dna. Zaboravlja se da su to očevi i majke, kćeri i sinovi, unuke i unuci naše domovine –  majke Bosne i Hercegovine. U dijaspori danas živi 2,5 miliona bh građana, više od pola BiH stanovništva. I tek jučer, nakon 22 godine, Vijeće ministara BiH usvojilo je dokument kojim se utvrđuje politika saradnje sa bh. iseljeništvom. I to je prvi, lično mislim podobro zakašnjeli dokument te vrste, ali koliko sam na brzinu vidio ostvarenje Anexa VII iz Dejtonskog ugovora o povratku izbjeglih i prognanih je i dalje na sporednom kolosjeku, da ne kažem zadnja rupa na svirali. Ali do sad nismo ni to imali.

Na kraju, vrijedi li ovo što mi radimo ovolikog truda, ulaganja intelektualne energije i drugih ljudskih, pa i materijalnih resursa? Vrijedi li, zapravo, do u beskonačnost se boriti s vjetrenjačama?

BEĆIREVIĆ: Ponekad i sam sebi postavim isto pitanje. Koliko potrošenih sati,dana, godina, koliko uzaludnih nadanja?! Zastanem, stanem, svoja iznevjerena očekivanja, svoje razočarenje i gorčinu koja se nakupila, pretvorim u šutnju. I jednom prilikom, sasvim neočekivano, dok sam tako pasivno okretao glavu da ne vidim i ne čujem, komšija me upita zašto nema mojih tekstova na internetu. Nadao se da će na uobičajenom mjestu u uobičajeno vrijeme naći moj komentar o aktuelnom događaju. To me otrijeznilo, podiglo iz apatije, vratilo mi uvjerenje da moja borba nije uzaludna, da ono što pišem ipak nekom nešto znači. I nastavio sam pisati. Hvaliti ono što zavređuje hvalu, a napadati i rušiti sve ono što razara našu sreću. Nastaviti Donkihotsku borbu sa vjetrenjačama. Zar danas nije svaki novinar Don Kihot ? Život nije u vjetrenjačama, već u nama, svuda oko nas, u snazi vjetra koji ih pokreće!

I još nešto. Učinio bi veliki grijeh sebi i vama kada bi propustio istaknuti ne veliki, već gigantski doprinos koji naš Bedro, banjalučki gazija, daje od sebe u borbi za istinu i pravdu, za Bosnu i Bošnjaštvo… Njegov portal je aktivan i živ svaki dan puna 24 sata, uvijek sa svježim informacijama o aktuelnim događajima. I uvijek, bez dlake na jeziku! Kako to stiže, samo on zna!  

I na kraju, zahvaljujem se g. Bedrudinu Gušiću na izboru mene za sagovornika, na prostoru koji mi je ustupio i svima vama koji budete ovo čitali na poklonjenoj pažnji.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (885)

 

Dilista Međedović je Dubičanka koja nakon rata živi u Bihaću. Tek nedavno je počela da piše o svom zavičajnom gradu Bosanskoj Dubici, obnavljajući svima nama draga i nezaboravna sjećanja, koja su u njoj nastala dok je bila tek nedorasla djevojčica. Ovaj moj prilog je osvrt na njen nadahnut  tekst posvećen uspomeni na malu sajdžijsku radnju  Asije-Sije Pezić, koja je u srcu gradskog jezgra postojala stotinu godina, a nestala u vihoru srpske agresije na Bosnu i Hecegovinu.

Zijad lista , što piše Dilista!

Image may contain: 1 person, closeup

Krajem marta ili početkom aprila na FB Bosanska Dubička Čaršija pročitao sam  memoarske zapise naše šarmantne Dubičanke Diliste Međedović  sa motom “Dok je ljudi mjeriće se vrijeme“, koji nas  na jedan do sada rijetko viđen način vraćaju u našu voljenu i nezaboravnu Bosansku Dubicu, u njeno srce dubičku čaršiju, u „Ajfelov dubički hram“ –  Sahadžijsku radnju  Ismeta  i Asije- Sije Pezić . Ovom njenom tekstu, pisanom sa posebnim nadahnućem, morao sam ponovno da se vratim, ne samo da zadovoljim svoju sujetu, već da sviju nas još jednom svratim u hramove dubičke prošlosti, u to carstvo “Tika-Taka“  sa obiljem šerafića, oprugica, zupčanika, u koje je  jednog običnog ljetnog dana  šezdesetih  godina prošlog vijeka  sa svojom ćerkicom Dilistom, koja je kraj nje cupkala, ušla  Dubičanka Raza u crnim lakanim cipelama sa kajšićem  da popravi svoju kućnu vekericu. Možda bi taj dan bio zaboravljen i za desetogodišnju Dilistu, da  iz jednog od brojnih  zidnih satova, koji su svaki na svoj način mjerili i pokazivali vrijeme, nije kao poludjela izletjela ptičica, isklepetala 12 puta “kuku, kuku, kuku“…pa se povukla od kuda je i došla. U toj ćaroliji batova koji se kreću i svi proizvode čaroban zvuk, nastala je „dubička legenda“ o Sajdžinici Siji, kojoj je Dilista svojim nadahnutim potsjećanjem pojačala ton i popravila boju.

Ovaj tekst pišem iz razloga što želim još jednim snopom svjetla osvjetliti taj dubički hram za mjerenje vremena i oživjeti  Dilistina slikovita sjećanjima  na dubičku  čaršiju, na ljude i događaje koji su je učinili jedinstvenom i nezaboravnom. Dilistina sjećanja  su blagodat. Riznica dragocjenosti, koje  je ona  sve do sada čuvala u sebi kao hamajliju, da bi jednom kada ih je pokrenula,  iz nje suknula  kao vulkanska  lava. Vagoni sjećanja su krenuli, do koje će stanice stići, da im se već danas priključimo?

Dilista vjeruje da je životna sreća u tajni i ona zajedno sa nama djetinjom radoznalošću pokušava do nje doprijeti i otkriti je. Njena  olovka piše srcem o onom što izvire iz njene duše, sa željom  da učini trajnim i ovjekovječi vrijednosti koje su stvarale generacije, kojima pripadaju njena majka Raza i dubička urarka Asija- Sija Pezić. Ali u Dilistinom djetinjem sjećanju, koje obiluje sa obiljem slikovitih detalja, kao na filmskoj traci nižu se segmenti  čaršijskog života sa dražesnim likovima, koje ona tako uvjerljivo oživlljava, da ih doživljavamo kao svoje znance i susjede. Njena karakteristična zapažanja  sastavljena od bezbroj sitnih detalja, naprosto očaravaju i zapanjuju.

Dilista se nadahnuto i inspirativno sa dubokim osjećajima vraća u vrijeme djetinjstva i očima djevojčice  promatra  svoj porodični dom, divi se  svojoj majci dok otvara avlinska vrata,  baca sporadičan ali pronicljiv ispitivački pogled u najbliži komšiluk  u kojem vidi komšinicu Devletu kako sjedi na prozoru i Mehu plavog kako okrenut leđima  mete avliju …U svom slikovitom opusu  ljudi, stvari i događaja, Dilista kao u partiji pokera, koristi džokera da markira svoje izabrane likove i učini ih vječnim. Ona fotografski snima i prati djetinjstvo, zapaža i snima svaki detalj i želi ga sačuvati  za sebe i sviju nas, da prepoznamo njegove vrijednosti i ljepote  i u njemu uživamo.  I kada zaroni u prošlost, sa velikim  zanimanjem  koje plijeni i nas kada njen tekst čitamo, ključem koji strpljivo čuva u svom srcu otvara saharu uspomena i znatiželjno odabire ljude i događaje.

Svaki njen esej, priča ili crtica je portret, panorama, resprotektiva sa živim slikovitim pejsažima i likovima.  Iako su opisani samo sa jenom riječi, ne treba im, ništa dodavati. Zar treba bilo šta dodati u opisu “plavog Mehe koji mete avliju okrenjut leđima“, ili opisu „Devlete na kućnom prozoru“. Zar i sada ne osjećate okus Ćetavinih ćevapa koji je malu Dilistu još  prije pola vijeka čežnjivo zapahnuo, dok je s majkom  priolazila pored Ćetavine ćevapdžinice. Taj miris ćevapa i danas  draži i naše nosnice. U svakoj njenoj riječi je naboj vrijedan desetinu riječi. Sve što je mala Dilista sakupila ispod svojih trepavica, nikad neće zaboraviti naša Bosanska Dubica. Iz Dilistine sahare imaće šta čitati ove i buduće generacije, jer što  njena  olovka  jednom napiše, više niko ne može da izbriše.

Ali ovaj Diilistin esej,  koji kada mu se pridodaju novi koji se tek kale pod njenim perom formira malu enciklopedijsku cjelinu, nije samo oživljavanje jednog minulog vremena, uslovljenog  nostalgičnim raspoloženjima. To je poruka i ovim i budućim generacijama Dubičana, i ne samo Dubičana,  da ne dozvolimo da nas život učini beskorisnim. „Otimajte se, borite se, borite se ne očekujući pomoć  sa strane”  – poručuje nam Dilista. “Svaki dan života je važan, i treba ga živjeti, a ružne stvari potisnuti ljepim i prioritet dati ljubavi“. A ljubav  za našu zavičajnu Bosansku Dubicu nikad neće izblijediti, nikad umrijeti.

Pod snažnim dojmom Dilistinih sjećanja , zapahnut mirisom drage prošlosti, makar u mislima prolazim dubičkim mahalama, silazim na dubičko korzo, i dok prolazim pored mjesta gdje su godinama „stari Urmahor“,  Ismet i Sija Pezić,  mjerili vrijeme i popravljali vekerice , iz grudi mi se otima teški uzdah. Ali samo toliko dugo, dok ne učinim novi korak dalje, idući u susret i priključujući se  svima vama koji ćete opet  jednog dana,  u ljetno predvečerje,  sa svojom djecom, unučadi i praunučadi šetati dubičkim korzom do kasnih noćnih sati.  A do tog dana vratite i vi svoja sjećanja i sa njima dopunite mozaik Dilistinog šarenog tepiha, prostrtog na dubičkom korzu.

Nema više sahadžijske radnje, ni  Ismeta, ni Sije urara, al’ ostaše uspomene  u srcima našim i opomena sa naših mezara.

Zijad Bećirević – U prilog vremenu koje dolazi !!!

Burlington, 21. Aprila 2017.g.

Oni koji vladaju Islamskom zajednicom u Banja Luci su najavili da će se sutra, 22. aprila 2017. izvršiti polaganje kamena-temeljca jedinoj preostaloj neobnovljenoj banjalučkoj džamiji – Arnaudiji, ili, kako sam je u jednom ranijem tekstu nazvao – posestrimi Ferhadije. Prvo što smatram za potrebnim da javno kažem jeste da mi snažnije nego inače naviru sjećanja na to jutro, u petak, 7. maja 1993., kada je u svega nekoliko sekundi razlike u odnosu na Ferhadiju, ista također minirana od strane Karadžićevih, Mladićevih i Župljaninovih fašista. Naviru mi sjećanja na rahmetli muftiju Ibrahim ef. Halilovića i moj obilazak skupa s njim rušilišta obje džamije, vraćaju mi se slike uplakanih i do boli tužnih mojih sugrađana, okupljenih oko oba mjesta zločina, njihova glasna tišina koja je tada nadjačavala buku bagera i kamiona koji su čistili ruševne ostatke džamija, a koju (tišinu) su, opet jedino nadjačavali njihovi jecaji i pokoja kletva.
 
Zašto baš 22. april ?
 
Dakle, evo, neki od nas doživjesmo nakon nepune 24 godine od ubijanja Arnaudije, druge banjalučke ljepotice, da budemo suvremenici polaganja njenog kamena-temeljca. Međutim, na prvi pogled ostaje mi pomalo nejasno zašto su izabrali baš 22. april, kojeg današnji banjolučki vlastodršci obilježavaju kao Dan grada, a ne kao Dan oslobođenja Banja Luke kojeg smo mi i generacije prije nas obilježavali? Kažem, nejasno mi je na prvi pogled, ali kada složim neke kockice onda dolazim do zaključka da i ovaj čin simbolizira lojalnost IZ-e Banja Luka tamošnjem režimu. Jer, da nije tako, zar ne bi bilo logičnije da se kamen-temeljac položi 7. maja, koji nije daleko? Ali, neko misli drugačije, odnosno plaši se da to vlast kojoj su itekako lojalni, ne shvati kao provokaciju. Eno im!
 
Hvala Bogu da neće imati adute da traže donacije za obnovu Arnaudije
 
Kao što je poznato, donator obnove Arnaudije će biti Direkcija vakufa Republike Turske, odnosno financijska konstrukcija je u cjelosti zatvorena. Također je poznato da će izvođenje radova, nadzor i sve radnje po proncipu “ključ u ruke” biti u organizaciji i pod kontrolom donatora. Ovo smatram veoma važnom činjenicom iz dva razloga:
 
1. Da će se realizirati rok završetka obnove od 900 dana;
 
2. Da niko nema argumenata da traži od pojedinaca niti od bilo koga dodatne donacije za ove svrhe i lobira navlakušama tipa “budite vakifi Arnaudije…” ;
 
Ne, vakif Arnaudije je bio i ostao samo jedan – Ferhad-pašin defterdar Hasan efendija koji ju je dao sagraditi potkraj XVI stoljeća, odnosno džamija je završena 1595. a svi poslije njega nisu niti mogu biti to u izvornom smislu, pogotovo niko danas. Naime, da je pravde, pravednika, odvažnih i onih koji odlučuju bez kalkulacija, račun za obnovu Arnaudije, kao i svih drugih banjalučkih i bh. džamija, trebalo je ispostaviti onima koji su je srušili. Ovako, abolirani su rušitelji kao i njihovo životno djelo, a donator, u konkretnom slučaju Direkcija vakufa Republike Turske, se mogu smatrati stvarnim kreditorima rušitelja, na duži ili beskonačan rok, svejedno. A, kao što rekoh, nema potrebe prizivati nikakve dodatne “vakife” jer su sredstva osigurana. Bolje bi bilo da se umjesto toga formira Fondacija za sprječavanje iseljavanja stanovništva (posebno mladih) iz BiH, stvaranjem uvjeta za njihovo zapošljavanje ili pak Fondacija za izgradnju škole za bošnjačku djecu u Banja Luci, kojom  bi rukovodili ljudi izvan političkih stranaka ili IZ-a. Banja Luci treba ljudi, a džamijama džematlija, dragi moji.
 
Da, i uspravljena Arnaudija će “upotpuniti razglednicu Banja Luke”, kako reče u jednom režimskom mediju prije koji dan onaj muftija, ali zar je to najvažnije? Zar nije važnije da bi ona trebala služiti svojoj primarnoj svrsi: da ima ko da klanja u njoj! Ako će ona služiti samo zbog budućih razglednica Banja Luke koje bi nudile lažnu poruku, bolje je da se ne obnavlja.
 
I, još nešto: ni slučajno ne treba ove iz IZ Banja Luka ili Vakufske direkcije Sarajevo smatrati nekim zaslužnima ili “graditeljima”. Ne, oni su samo domaćini turskim donatorima i ništa više. Oni su svoje “graditeljske” sklonosti dokazali devastacijom nekoliko banjalučkih harema, rušenjem nišana od kojih su mnogi proglašeni nacionalnim spomenicima. Ali, to je već druga priča, ne samo za javnost, nego i za pravosudne organe!
 
Bedrudin GUŠIĆ

Sva moja motivacija dolazi od ove djece  koja danonoćno rade bez ikakve naknade, imaju toliko volje da pomognu svima, da osiguraju to neko bolje sutra i samim sebi a i drugima. Ta njihova neizmjerna volja za boljim životom dala mi je motivaciju da pokrenemo i osnujemo naše udruženje “Fokus”, uprkos svima onima koji i danas dani pokušavaju da nam nanesu neku štetu….. Naše udruženje broji trenutno 9 članova i  jesmo multietničkog karaktera. Šareni smo za divno čudo većini. Svi su tu na okupu zajedno , Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Romi. Ta djeca još nikada nisu spomenula jednu jedinu riječ o onome što je bilo i zašto smo mi takvo udruženje kakvo jesmo…..Također bih naglasila da imamo veliku podršku od gospodina načelnika opštine, Centra za socijalni rad i mnogih drugih privatnih i državnih ustanova i onih iz biznisa. Poslije prvog mjeseca našeg rada ljudi su se sami počeli nuditi da pomognu. Jer su vidjeli kakav je naš cilj i šta u stvari Fokus želi da uradi u tom našem malom gradiću na obali Une…..Ova djeca nemaju namjeru da idu nikud, neki su bili i vratili se. Kažu da im nigdje nije ljepše nego tu gdje su odrasli. Drugi opet kažu da su uložili i trud i novac da završe fakultete i da ne žele ići iz zemlje uprkos svim poteškoćama pri nalaženju posla…..Moja komšinica rah. Sarač Atifa ubijena je, nazalost, i još uvijek nije pronađena. Ta žena je ostala u mom sjećanju nekako posebno i uprkos svemu što pokušam da ne mislim na te neke loše stvari, one same dođu kad padne mrak. Počela sam da je sanjam danima, što mi se nije prije dešavalo. Odjednom mi je došlo nešto da tim ljudima niko nije podigao nišan ili bilo kakvo obilježje.  A zaslužili su to. Tako da sam napisala jedan tekst i javno pozvala sve Dubičance da se uključe. Vjerujte mi da sam bila iznenađena koliko se ljudi odazvalo. Novac se skupio za nekih par dana. Moja prijateljica Amra Sevlić je sama od sebe donirala 10.000 KM…..

Uvijek sam do sada razgovarao sa čelnim ljudima humanitarnih i inih organizacija, udruženja, asocijacija i sl. pa bi tom analogijom sada trebao razgovarati sa čelnicima Udruženja mladih iz Vaše i naše Bosanske Dubice “Fokus”. Ali ne, ovoga puta s velikim razlogom pravim izuzetak: razgovarat ću s Vama jer ste inicirali osnivanje tog Udruženja i postali ste njegov najznačajniji donator. Dakle, šta Vas je neposredno motiviralo da pokrenete osnivanje “Fokusa”?

NAHIĆ: U zadnjih nekoliko godina radila sam direktno sa mladim gospodinom Nedimom Krivdićem koji je i predsjednik našeg udruženja. Često se pojavljivao problem kada bi slali pomoć ili pokušali pokrenuti neki novi projekt oko toga kome će se pomoć uručiti ili tko će biti ŠEF u svemu tome, i bezbroj nepotrebnih malih problema . Svo to vrijeme pomagala sam koliko sam mogla , bez obzira na prepreke. Kada smo prošle godine Nedim i ja razgovarali o nekim planovima šta i kako dalje , ja sam htjela da počnemo sa časovima engleskog jezika za svu djecu koja žele da nače jezik. Našli smo i učitelja  i par volontera ali nismo imali svoje prostorije. Jedini prostor koji smo mogli koristiti je bila Omladnsika biblioteka i čitaona “Mehmed ef. Spahic” koja je u sklopu IZ Bosanska Dubica. Pojavila su se određena pitanja kako će sve to da ide, zašto, kako i koliko … Počela sam  se raspitivati kako da registrujemo neko udruženje građana-mladih pa da mi sami radimo? Gdje god sam pitala rekli su mi da je to NEMOGUĆE!! Neki su mi predlagali da otvorim fondaciju ali ja to nisam htjela  ako već imam druge opcije. Tako da smo s malo truda došli do pravih inforamcija  šta nam je potrebno i kako da to uradimo, što je meni a i Nedimu bilo izuzetno drago. Sva moja motivacija dolazi od ove djece  koja danonoćno rade bez ikakve naknade, imaju toliko volje da pomognu svima, da osiguraju to neko bolje sutra i samim sebi a i drugima. Ta njihova neizmjerna volja za boljim životom dala mi je motivaciju da pokrenemo i osnujemo naše udruženje “Fokus”, uprkos svima onima koji i danas dani pokušavaju da nam nanesu neku štetu.

Udruženje je multietničkog karaktera. Znači li to da mladi Bosanske Dubice nisu opterećeni nekom bližom prošlošću, odnosno faktima da je taj gradić ranih 90-tih moralo napustiti nekoliko hiljada nesrba?

NAHIĆ: Naše udruženje broji trenutno 9 članova i  jesmo multietničkog karaktera. Šareni smo za divno čudo većini. Svi su tu na okupu zajedno , Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Romi. Ta djeca još nikada nisu spomenula jednu jedinu riječ o onome što je bilo i zašto smo mi takvo udruženje kakvo jesmo. Dapače, njima to daje posebnu motivaciju za rad. Oni žive zajedno u tom istom gradu iz kojeg su nažalost otišli mnogi nesrbi i nakon 20 i nešto godina nemaju drugog izbora. Jer zemlja je tvrda, nebo visoko !!! Posla nema bez obzira na sve fakultete koje su završili. Ni u jednom mom razgovoru s njima nisam osjetila jedan jedini trag neke mržnje. Jedino što sam osjetila je koliko volje imaju i koliko vole da rade i pomažu drugima. Apsulutno nikakvog opterećenja kod njih nema što se tiče vjere, nacije, boje kože itd.

Kome i kako, zapravo, aktivisti “Fokusa” pomažu, a ko i kako, opet, osim Vas, pomaže-donira “Fokus”?

NAHIĆ: Aktivisti Fokusa pomažu svim građanima Bosanske Dubice  bez obzira na vjersko opredjeljenje. Radimo striktno sa Centrom za socijlani rad. Od njih dobijemo listu i po tome radimo. Ako neki pojedinac  ima želju da mi odradimo neku akciju i da nam instrukcije kome želi da se pomoć uruči, mi tako i uradimo. Osim nas udruženje pomažu i lokalni ugostitelji, biznismeni, pojedinci iz dijaspore također su se pošeli javljati, većina želi ostati anonimna, što mi i poštujemo. Također bih naglasila da imamo veliku podršku od gospodina načelnika opštine, Centra za socijalni rad i mnogih drugih privatnih i državnih ustanova i onih iz biznisa. Poslije prvog mjeseca našeg rada ljudi su se sami počeli nuditi da pomognu. Jer su vidjeli kakav je naš cilj i šta u stvari Fokus želi da uradi u tom našem malom gradiću na obali Une.

Da li postojanje tog Udruženja mladih daje već neke rezultate u Bosanskoj Dubici? Ima li naznaka zaustavljanja procesa dalnjeg iseljavanja tamošnjeg stanovništva?

NAHIĆ: Mi radimo od novembra mjeseca 2016. godine. Imali smo razne akcije, nastupe nekih glumaca, projekt “Dobra djela” koji je privukao najvise pažnje novinskih agencija, raznih radio stanica itd. Dobila sam neki dan molbu od FACE TV da žele napraviti interviju sa Fokusom  što je velika stvar za tako mali grad. Većini je čudan baš taj naš MULTIETNIČKI KARAKTER. Moja namjera i jeste bila da pokušamo pronaći poslove za mlade da ne idu dalje iz svoje zemlje, jer za par godina ako se nastavi iseljavanje ostaće nam Bosna i Hercegovina pusta. Ova djeca nemaju namjeru da idu nikud, neki su bili i vratili se. Kažu da im nigdje nije ljepše nego tu gdje su odrasli. Drugi opet kažu da su uložili i trud i novac da završe fakultete i da ne žele ići iz zemlje uprkos svim poteškoćama pri nalaženju posla. Mislim da s malo volje, truda i rada možemo svi zajedno obezbjediti toj djeci poslove, nadam se u skoroj budućnosti, jer naši planovi su malo veći. Kako se sve odvija do sada uvjerena sam da ćemo to i ostvariti, ali samo zajedno.

Najveći rezultat rada Udruženja je to da su se svi zajedno uključili da pomognu i nama i našim sugrađanima, bez obzira na vjeru i naciju. Moj cilj je i bio takav, da svi radimo zajedno, što se i ostvaruje svaki dan.

 Dok ste živjeli u Chicagu skupljali ste humanitarnu pomoć. U čemu se ogledao taj vid humanitarnog rada i kome ste sve pomagali?

NAHIĆ: Ja sam pomoć počela skupljati na Floridi 2014 .godine,kada je našoj biblioteci i čitaoni bilo potrebno knjiga. Pokrenuli smo taj projekt ali ja sam se odvojila da radim sama, jer su mi se počeli javljati ljudi kojima je bila potrebna pomoć u hrani, lijekovima, ogrjevu i tome slično, te sam odmah uz podršku par mojih prijatelja skupila izvjesnu sumu novca i tada smo obezbjedili pomoć za nekih 15 porodica. I dalje sam naravno podržavala projekt za skupljanje knjiga, jer djeci je porebno da čitaju što više i poboljšavaju svoju edukaciju svakodnevno. Od tad radim s Nedimom Krivdićem i mogu vam samo reći da je toliko razuman, pametan, plemenit i pošten. Zadovoljstvo mi je raditi i s njim i sa ostalim članovima jer me još “glava njie zaboljelja”, kako to kažu kod nas .

 A šta Vas je motiviralo da inicirate akciju podizanja šehidskog nišana u sklopu Gradske džamije u rodnoj Bosanskoj Dubici?

NAHIĆ: Eh, šta da vam kažem!? Svašta smo svi doživjeli i preživjeli tokom rata. Čovjek to nosi sa sobom gdje god da krene. Ja sam možda malo previše (što bi neki rekli) emotvino vezana i za taj grad i ljude. Često mi se desi da sanjam svoje komšije, prijatelje i svašta nešto … Moja komšinica rah. Sarač Atifa ubijena je, nazalost, i još uvijek nije pronađena. Ta žena je ostala u mom sjećanju nekako posebno i uprkos svemu što pokušam da ne mislim na te neke loše stvari, one same dođu kad padne mrak. Počela sam da je sanjam danima, što mi se nije prije dešavalo. Odjednom mi je došlo nešto da tim ljudima niko nije podigao nišan ili bilo kakvo obilježje.  A zaslužili su to. Tako da sam napisala jedan tekst i javno pozvala sve Dubičance da se uključe. Vjerujte mi da sam bila iznenađena koliko se ljudi odazvalo. Novac se skupio za nekih par dana. Moja prijateljica Amra Sevlić je sama od sebe donirala 10.000 KM. Drugi su se naravno odmah uključili da se njoj nadoknadi taj novac, što ona nije očekivala i rekla je sama: “Halal bilo od mene za naše šehide”. Ako neko donira, dobro je, ako ne, isto tako. To su mi bila najteža četiri mjeseca poslije rata jer sam slušala priče od šehidskih porodica kako je ko nastradao, sve njihove muke, sva njihova tuga i bol ušli su u moje srce i potresli me kao ništa do sada. Drago mi je da se to završilo i da spomen na naše sugrađane koji su ubijeni bez razloga stoji u haremu Gradske džamije. Jedno ću samo dodati: da niko od naših sugrađana druge vjere i nacije nije uputio neki loš komentar ili stao na put da se to ne izgradi. Čak sam imala pozive od pojedinaca koji su željeli da učestvuju u toj akciji, što je mene prijatno iznenadilo.

Da li je ta akcija završena i kada će nišan biti podignut?

NAHIĆ: Akcija je završena što se tiče jednog nišana. Nišan je podignut hvala Bogu i sve uređeno oko njega. Trenutno skupljamo novac za drugi nišan jer nisu sva imena upisana, po nekim zakonima i godinama kad je ko nastrado. Zato sad radim na drugom nišanu i skoro sam pri kraju. I on je također već napravljen, što znači čim se sredstva sakupe bit će postavljen.

 Kako inače često posjećujete rodni grad i kakve utiske ponesete nakon eventualnih posjeta?

NAHIĆ: Ne idem u Dubicu, mada planiramo da se ako Bog da vratimo u Bosnu. Onda ću, naravno, ići i zbog svoje majke koja živi u Dubici i zbog svoje djece iz Fokusa i samog Udruženja. Zadnji put sam bila 1996. godine, odnosno prije mog polaska u US. Bio je to sivi grad bez ljudi, bez života, bez imalo nade da će ikada biti bolje. Nisam mogla da ostanem duže od tri dana jer sam imala osjećaj da će me nešto ugušiti. Otišla sam tad s namjerom da se vratim i da pomognem na bilo koji način svoj grad i svoje sugrađane, bez obzira koje vjere oni bili. Jer nisu svi ljudi isti.

 Ima li Bosanska Dubica sadašnjost i budućnost, posebno Bošnjaci u njoj?

NAHIĆ: Lično mislim da ima. Sa malo rada i truda sve se može postići. Bošnjaci koji su trenutno na nekim funkcijama trebaju da puste mlade ljude da rade, da se ističu. Jer imaju više ideja i sposobnosti nego oni. Ako ne počnu podržavati jedni druge teško će išta biti bolje jer ovaj put ne mogu reći kriv je ovaj ili onaj. Ovaj put smo sami sebi krivi. Govorim ovo jer radim i surađujem sa svima jednako – i Bošnjacima i Srbima koji imaju svoje biznise a još niko od njih nije rekao  “necu”, “ne mogu”, “ne želim da pomognem….” A druga stvar, od sjedenja i kukaknja nema ništa. Prošlo je 20 i nešto godina, treba se pomjeriti s mrtve tačke. Mislim da bi se većina trebala ugledati na članove Fokusa koji svaki dan rade i pomažu svima, nisša im nije teško i u njih “NE” prosto ne postoji u riječniku. E, kad malo ostavimo ljubomoru na stranu, kad shvatimo da se neko na nas može samo toliko dugo sažaljevati  pa se prihvatimo posla, možda se možemo i nadati nekoj ljepšoj i boljoj budućnosti u Bosanskoj Dubici .

Na kraju, imate li neku poruku za sve svoje i naše Dubičane, ma gdje bili, te sve ljude dobre volje?

NAHIĆ: Da bi nam svima bilo bolje moramo raditi zajedno, bez obzira na sve što je bilo. Do sada smo svi mogli shvatiti da političari i dalje kolo vode a mi smo nevidljva tačka u vasioni. Ono što je bilo ne smije se zaboraviti, ali se ne smije ni ulje na vatru sipati. Jer od toga nemamo ništa ni mi, ni vi, ni oni. Ne dozvolite da mržnja vlada s vašim umom, zar vam nije bilo dosta 90-tih. Pustite ovu djecu da žive svoj život, da grade svoju budućnost, da obezbjede i bolje danas i bolje sutra za sviju nas. Naše vrijeme je prošlo, takoreći, mi trebamo da im budemo samo podrška. Jer ako nije moguće izgraditi budućnost za mlade, moguće je izgraditi mlade za budućnost.

Moje mišljenje je da glad i neimaština nemaju ni vjeru, ni boju kože, ni zastavu. Na svim jezicima smo isto gladni. I ako ne možete ili čak ne želite pomoći nekome, nemojte mu ni odmagati. Pustite ga da gladuje rahat. Ali se samo sjetite da devedesetih svako od nas, bilo koje vjere da smo, bio je ili gladan ili žedan. Pa ako imate imalo srca i duše nećete dozvoliti da se to više ikada desi bilo kome u našoj Dubici, u našoj Bosni i Hercegovini, u cijelom svijetu. Ako ništa nemate dati, dajte bar lijepu riječ, podršku, ohrabrite nekoga…., jer lijepa riječ ponekad znači više nego brdo para.

Budite mi živi, zdravi i veseli, ma gdje bili.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

NAHIĆ: Hvala i vama !

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (884)

Istinu i samo istinu na vidjelo

Posted: 19. Aprila 2017. in Intervjui

Kakve li slučajnosti, ovih dana, surfajući po stranicama raznih portala na internetu, upravo na portalu CIN / Centar istraživačkog novinarstva /nailazim slijedeći naslov sa slikom Nedžada Brankovića.

C:\Users\User\Desktop\BRANKOVIĆ1.jpg

Isto tako, ovih dana na FB objavljujem, radi podsjećanja, fotografiju mojih zajedničkih drugara, parlamentaraca u Parlamentu Bosne i Hercegovine i Saveznom parlamentu Jugoslavije u Beogradu:

C:\Users\User\Desktop\SFRJ.jpg

Naš obični ili svakodnevni čitalac se može odmah priupitati, kakve li ovo veze ima, međutim, sve me ovo  odmah iniciralo, za ovaj slijedeći tekst, zašto se ja sa   istinitim razlozima, često ispod mojih tekstova i potpisujem sa, Milan, mostarski Sarajlija. U svemu ovome ima mnogo simbolike, koja me često inspiriše za mnoge događaje, kao i za mnoge moje kolumne i u narednom kao i dosadašnjem periodu, radi saznanja  mojih čitalaca.

Kao visoki intelektualac, iskusni stručnjak u svome pozivu, magistar tehničkih nauka, privrednik i graditelj velikih industrijskih objekata u bivšoj nam državi Jugoslaviji, posebno u Republikama Bosni i Hercegovini i u Republici Srbiji, zatim kao aktivni i društveno politički radnik i parlamentarac u skupštinama, u Sarajevu i Beogradu, akumulirao sam ogromna saznanja o ljudima i događajima, koja mi upravo i služe kao istinski izvor pravih, sadržajnih i istinitih informacija i za širu javnost.

Upravo i čitajući prethodni članak o Nedžadu Brankoviću i spoznaji silne golgote, koju je u Sarajevu doživjela i preživjela, gospođa Hajra Balorda, dok je povratila svoj uzurpirani stan, od strane bivšeg našeg premijera Vlade Federacije, gospodina Nedžada Brankovića. Svakako bih preporučio i svim čitaocima da pročitaju isti članak na portalu CIN-a.

Zašto ja o ovome pišem i šta me je na to iniciralo ?

Dva su razloga: prije svega, veoma sam dobro poznavao, prije agresije na našu Bosnu i Hercegovinu, ugledne građane, privrednika i moga parlamentarnog druga, pok. Maksu Balordu / na gornjoj slici iz Beograda /, kao i njegovu cijenjenu suprugu, izuzetnog finansijskog stručnjaka i dugogodišnjeg guvernera naše narodne banke u Sarajevu, gospođu Hajru Balordu.  Upravo su to ljudi i pošteni građani, stubovi njenog društvenog statusa i značaja, kao i mnogi drugi od nas iz istih struktura sveukupnog društvenog statusa i života, u domenima svojih stručnih i ljudskih pozitivnih kvaliteta, koji smo i nešto značili u svome doprinosu cjelovite društvene zajednice.

Drugi je razlog, svakako, neposredno za mene veoma značajan i prepoznatljiv, u odnosima i poznavanju premijera Brankovića, kroz našu višegodišnju bitku, radnika nehrvata iz firme Aluminij iz Mostara, da dokažemo naša prava i na državnu imovinu ove firme i na očitu diskrimanaciju radnika, nahrvata, na nacionalnoj osnovi. Svakako se tada na sceni, kriminala i korupcije  i svih aktuelnih mešetarskih odnosa i djelatnosti, nalazio i gospodin Nedžad Branković , kao premijer Vlade, u zajednici i na istom zadatku i premijeri u Vladi, od Bičakčića Edhema, rah. Hadžipašića, Mujezinovića i Nermina Nikšića, sve do Fadila Novalića. Svi su oni, svaki na svoj način, dali doprinos u pljački državne imovine u firmi Aluminij, kao doprinos u diskriminaciji svih radničkih prava, radnika Bošnjaka i Srba, u istoj firmi. Upravo je, premijer Branković javno i glasno izjavio: „ Sve što se radi sa firmom Aluminij, rezultat je političkog kompromisa, navodno, zbog mira u kući „ što je upravo i godinama rađeno na relaciji odnosa SDA i HDZ-a.

Bila je to, svakako korumpirana i kriminalna vlast, kadrovi SDA, u zajednici sa najvećim  kriminalcima, lopovima i nacionalistima, fašisoidne HDZ stranke i njenim perjanicama, poput Mije Brajkovića, Ive Bradvice i inim njihovim saradnicima.

Zato je iluzorno, poštovana i draga, uvažena , gospođo Hajro Balorda, nešto više ili nešto drugo i pisati i govoriti, ne samo o Nedžadu Brankoviću, saučesniku tvoje golgote, već i o ostalim brojnim kadrovima SDA i HDZ-a, bilo u Sarajevu ili Mostaru. Mnogi slični slučajevi,ugledaće svijetlo dana, jer je istina ne pobjedljiva, jeste bolna, kako za koga, ali pravda, mora isplivati na površinu našeg normalnog društva.

Sve dok ima, nas živih svjedoka, intelektualno sposobnih i voljnih, da pišu i ostave traga u našoj istoriji, za sva zla i nedaće, sa neljudima individualcima ili njihovom kolektivnom djelovanju, ma iz koga naroda ili sredine dolazili, naše mlade i dolazeće generacije će imati i spoznaju i prave slike o istima.

Pameti i sabura, valjda će nam i dragi Bog/ Allah, pripomoći u našoj istini i samo istini.

Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija


 Admir Lješčanin rođen je 14. decembra 1968. godine u Brčkom. Završio je Srednju građevinsku školu u Sarajevu 1986. godine. Od maja 1992. godine aktivno je uključen u odbranu BiH na području grada Brčko. Nakon pogibije dva brata oslobođen je daljeg služenja u Armiji BiH. U periodu od 1993-1998 godine boravi u Njemačkoj. Tokom boravka u Njemačkoj, u periodu od 1995-1998 godine zajedno sa prijateljima iz BiH i Njemačke pokrenuo je i organizovao prikupljanje i transport humanitarne pomoći iz Njemačke za BiH.

Od 1998. godine sa porodicom nastanjuje se u Bihaću. 2010. godine diplomirao je na Pravnom fakultetu, Univerziteta u Bihaću, a 2016. magistrirao je Menadžment i organizaciju na Ekonomskom fakultetu, Univerziteta u Sarajevu. Admir Lješčanin aktivno je govorio njemački jezik. Iza njega su ostali supruga i dvoje djece.

Lješčanin je sa grupom entuzijasta okupljenih u humanitarnoj organizaciji Schutzengel Gesucht iz Njemačke osnovao i izgradio Centar za djecu bez roditeljskog staranja “Duga”, a prva djeca primljena su u novembru 1999. godine, kada je Centar Duga zvanično počeo sa svojim humanim radom.

U Centru Duga u proteklih 17 godina boravilo je 281 dijete, uglavnom sa područja Unsko-sanskog kantona. Najveći broj djece je po rješenju Centra za socijalni rad prešlo na druge oblike zbrinjavanja kao što su povratak u biološku porodicu, usvajanje i smještaj u druge ustanove porodičnog tipa nakon što napune šest godina starosti.

Danas u Centru Duga boravi 22 djece, a radi 20 zaposlenika uglavnom lokalnih stanovnika Kulen Vakufa. Samo zahvaljujući nesebičnom zalaganju i transparentnom radu upravo Admira Lješčanina, Centar Duga je opstao, jer se u kontinuitetu borio sa prije svega finansijskom održivošću.

Lješčanin je nesebično obavljao dužnost direktora Centra Duga, iako se posljednjih pet godina borio sa opakom bolešću, te je Centar izrastao u najsavremeniju ustanovu ovakvog tipa u ovom dijelu Evrope, koji pruža odgovarajuće životne uvjete i osigurava udobno i zdravo okruženje neophodno za normalan psiho-motorni razvoj djeteta.

Komemorativna sjednica povodom smrti ovog velikog čovjeka održat će se u petak 21. aprila u 11:00 sati u sali Kulturnog centra u Bihaću. Posljednji ispraćaj rahmetli Admira Lješčanina biti će ispred Kantonalne bolnice isti dan u 14:15 sati, dok će se dženaza i ukop obaviti u 14:30 sati na mezarju Humci.

DODATAK:
Poštovani čitatelji!
S tugom sam primio gornju vijest. Ovaj plemeniti čovjek ostat će mi u trajnom sjećanju jer sam ga upoznao u situaciji kada je činio dobro ljudima, konkretno, nezbrinutoj djeci. U njemu je do jučer kucalo veliko bosansko srce i bila nastanjena jedna fina, mehka i čovjekoljubiva duša koja se, eto, vratila svome Gospodaru, skrušeno vjerujem zadovoljna i sretna a i Gospodar će biti njome zadovoljan. Molim Gospodara da je nastani u društvu svoga miljenika i drugih džennetlija. Amin! U znak sjećanja na ovu gromadu od čovjeka, postiram kopiju svoga intervjua s njim urađenog prije više od pet godina.
——————————————————————————————————————————————

Admir Lješčanin, direktor Centra za djecu bez roditeljskog staranja “Duga” i predsjednik UO Fondacije Centra “Duga Art” iz Kulen Vakufa kod Bihaća:”AKO STE U PRILICI, POMOZITE LJUDIMA KOJIMA JE POMOĆ POTREBNA, JER SAMO TIM DAVANJEM I VI DOBIJATE”

Posted: 8. Januar 2012. in Intervjui

Moram istaknuti da je Fondacija Centar Duga Art osnovana zajedno sa prijateljima iz Njemačke tako da je jedan od članova Upravnog odbora gospodin Günter Prantl, inače jedan od osnivača i trenutni predsjednik H.O Schutzengel Gesucht…..Naš cilj je da djecu koja su ostala trenutno ili trajno bez roditeljske zaštite kvalitetno zbrinemo i budemo podrška u njihovom psiho-fizičkom razvoju…..Mi, uposlenici, smo ponosni na činjenicu da ja način rada sa djecom kojeg mi prakticiramo u Centru Duga prezentiran prošle godine na Univerzitetu u Beču od strane psihologa dr. Dorothea Weinberga iz Njemačke. …mi smatramo da nije dovoljno samo tražiti donacije i kukati, zato smo pokrenuli par velikih akcija koje realiziramo svake godine….Centar za djecu Duga je izgrađen i prvih godina je financiran isključivo iz sredstava koje su aktivisti organizacije Schutzengel Gesucht skupili u Njemačkoj….

Ovaj sam intervju radio ciljano, odnosno namjenski. Kada sam čuo za ovaj Centar, odmah sam započeo sa razmišljanjem kako mogu pomoći. Osim što je moja kuća već uključena i na drugi, praktičan način u obavljanju građanske i ljudske dužnosti prema Centru Duga, evo i mog uobičajenog načina da približim onima koji me čitaju priču o malim Božijim stvorenjima koji su se igrom raznih sudbina i spleta okolnosti našli u situaciji da kada im je najpotrebnije, izgovaraju prve svoje riječi, prohodavaju i počinju odrastati bez svojih bioloških roditelja, ali koji pokraj sebe ipak imaju dobre ljude koji im pokušavaju njihovo rano djetinjstvo učiniti koliko-toliko sretnim, bezbrižnijim i dostojanstvenijim. Ovu priču vam podarujem kroz razgovor sa najisturenijim njenim protagonistom – utemeljiteljem i prvim čovjekom Centra, iza koga je armija drugih koji na razne načine pomažu. Budite i vi dio njih!

Gospodine Lješčanin! Hoćete li najprije da objasnite u kakvoj su korelaciji Centar “Duga” i Fondacija “Duga Art”?

Lješčanin: Centar Duga je humanitarni projekt pokrenut od strane H.O. Schutzengel Gesucht iz Njemačke, koja je nosilac projekta i svih aktivnosti vezanih za Centar Dugu.
Prvi razlog osnivanja Fondacije Centar Duga Art da su se aktivnosti koje provodimo na prostoru BiH iz godine u godinu povećavale i stvorila se potreba da osnujemo domaću organizaciju (tj. pravno lice) koja će na transparentan način organizirati i sprovoditi te aktivnosti. Ovdje se prvenstveno mislilo na likovnu koloniju i na prodaju čestitki i kalendara. Kao domaće pravno lice uključeni smo u platni promet ta za svaku čestitku ili sliku izdajemo i fiskalne račune. Drugi razlog je svakako bio da se pripremi domaća organizacija koja će u slučaju potrebe biti spremna preuzeti Centar Dugu i nastaviti sa radom. Moram istaknuti da je Fondacija Centar Duga Art osnovana zajedno sa prijateljima iz Njemačke tako da je jedan od članova Upravnog odbora gospodin Günter Prantl, inače jedan od osnivača i trenutni predsjednik H.O Schutzengel Gesucht.

Zašto baš u Kulen Vakufu?

Lješčanin: To je pitanje koje nam se često postavlja. Mi smo kao jedna mala organizacija dovozili humanitarnu pomoć za BiH još od 1995. godine. Prvi kontakt nam je bila OŠ Kulen Vakuf-Orašac koja je tada radila kao izbjeglička škola u Bihaću. U vremenu povratka raseljenih i izbjeglih u Kulen Vakuf i Orašac mi smo pomagali u opremanju školskih objekata. Kod svakog našeg dolaska u BiH uvijek nam je prva stanica bila ta Osnovna škola i uposlenici tako da se vremenom stvorilo i prijateljstvo između aktivista naše organizacije i uposlenika škole. Kada smo poslije, prilikom jedne posjete Kantonalnoj bolnici “dr. Irfan Ljubijankić”, bili upoznati sa problemom ostavljene djece u bolnici i kada se rodila ta ideja izgradnje doma za djecu, uposlenici OŠ Kulen Vakuf su nam ponudili staru devastiranu školsku kuhinju u Kulen Vakufu. Ta ponuda je prihvaćena iz više razloga: predivno okruženje, veliko dvorište, objekat je smješten u strogom centru naselja, pomoć povratnicima da dođu do zaposlenja,…itd. Također treba istaći da se u ovih trinaest godina nismo niti jednom pokajali što je Centar Duga smještena baš u Kulen Vakufu jer odnosi sa mještanima su super a i djeca i uposlenici imaju veći mir nego da smo smješteni u nekom većem gradu. Ja isto tako vjerujem da osim Centra Duga, nema drugih domova za djecu koji su smješteni usred nacionalnog parka.

Koliko djece starosne dobi 0-6 godina trenutno zbrinjavate i kakve im usluge pružaju vaši uposlenici?

Lješčanin: Kapacitet Centra Duga je 24 djece starosne dobi od rođenja do 6 godine. Trenutno je u Centru smješteno 19 djece; najmlađi štićenik je prije dva dana napunio dva mjeseca, a najstariji također je dječak koji ima 6 godina. Naš cilj je da djecu koja su ostala trenutno ili trajno bez roditeljske zaštite kvalitetno zbrinemo i budemo podrška u njihovom psiho-fizičkom razvoju. Koncept koji mi u Centru Duga prakticiramo je dobrim djelom preuzet iz Dječjeg instituta Loczy u Budimpešti koji nosi naziv „Majčinski odgoj bez majke“ razvijen od strane dr.Emmy Pikler(1902-1984) koji je prilagođen našim uslovima i potrebama. Osnova ovog koncepta ima pet osnovnih tačaka: hranjenje, presvlačenje, kupanje, šetnja i kontakt osoba za svako dijete. Što znači da se ovim aktivnostima daje posebna pažnja i da kroz kvalitetno prakticiranje istih uspostavljamo povjerenje između njegovateljice i djeteta kao i jedan kvalitetan emotivni odnos. O pojedinostima našeg koncepta mogli bi pisati dosta dugo. Mi, uposlenici, smo ponosni na činjenicu da ja način rada sa djecom kojeg mi prakticiramo u Centru Duga prezentiran prošle godine na Univerzitetu u Beču od strane psihologa dr. Dorothea Weinberga iz Njemačke.
 
Koliko je ukupno djece prošlo kroz vaš Centar u posljednjih 12 godina postojanja? Koliko ih je vraćeno njihovim porodicama, koliko ih je usvojeno a koliko upućeno u druge nadležne ustanove u BiH?

Lješčanin: Od početka našeg rada po zahtjevu Centara za socijalni rad u Centar Duga ukupno smo zbrinuli 2012 djece.
Ukupno 193 djece je u proteklom periodu, po rješenju nadležnih centara za socijalni rad, smješteno u:
-biološku porodicu 76 djece,
-usvajanje 77 djece
-smješteni u drugu ustanovu 40
Trenutno je u Centru Duga smješteno 19 djece.

Kako, zapravo, dolazite do djece koju onda zbrinjavate u vašem Centru? Jeste li limitirani kapacitetom u jednom ciklusu i postoje li utvrđeni kriteriji za prijem djece u Centar?

Lješčanin: Po porodičnom zakonu Federacije BiH nadležnost nad djecom koja su privremeno ili trajno ostala bez roditeljske zaštite pripada centrima za socijalni rad općina u kojoj roditelji imaju prijavljeno prebivalište ili boravak. Stoga, Centri za socijalni rad upućuju nama zahtjev za smještaj djeteta. O zahtjevu odlučuje stručni tim našeg Centra, i nakon pregleda od strane pedijatra, primamo dijete u našu ustanovu.
Posebnih kriterija nemamo izuzev starosne dobi djeteta. Kapacitet našeg Centra je 24 djece i rijetko je bio slučaj da smo kraći period radili sa više od 24 djece.

Imate li stalne sponzore i ko su oni?

Lješčanin: Imamo stalne sponzore i hvala Bogu da je tako. U proteklih 12 godina Centar Duga je stekao mnogo prijatelja – posebno su nam značajni prijatelji koji su stalna podrška našem radu. a između mnogih izdvojili bi smo: Una Farmacija-Apoteku Kovačević iz Bihaća, koji nam doniraju kompletnu potrebu hrane za djecu do 10 mjeseci, Meggle Mljekara Bihać, koji nam doniraju mjesečne potrebe mlijeka, mesnica MS Alem Bosanska Krupa donira nam meso, firma Avaks Sarajevo konzumna jaja itd… Pored nabrojanih ima i firmi i fizičkih lica koje nam redovno uplaćuju novčane donacije a više pojedinosti o njima možete pogledati na našoj web stranici www.centar-duga.info .

Da li se finansirate i nekim svojim aktivnostima?

Lješčanin: Svakako, mi smatramo da nije dovoljno samo tražiti donacije i kukati, zato smo pokrenuli par velikih akcija koje realiziramo svake godine.

Postavili smo kasice za skupljane donacija u mnoge poslovne objekte: banke, apoteke, supermarkete i elektrodistribucije u svim općinama Unsko sanskog kantona gdje smo omogućili građanima da nas sa sitnim donacijama podrže tako smo u 2010. godini imali ukupan prihod od 36.000 KM samo iz kasica, što je ogroman doprinos našem radu.

Druga naša aktivnost koja ima za cilj prikupljanje novčanih donacija i skretanje medijske pažnje na problematiku ostavljanja djece, kao i problematiku financiranja ustanova koje zbrinjavaju ovu populaciju je Likovna kolonija „ Za djecu Centra Duga“ koju već deset godina organiziramo sa JU Gradska Galerija Bihać. U sklopu ove akcije pozivamo likovne umjetnike na likovnu koloniju koju organiziramo uvijek krajem mjeseca maja, umjetnici nas posjećuju i stvaraju svoja umjetnička djela koja poklanjaju Centru Duga. Ta donirana djela se uokviruju i izlažu na raznim prodajnim izložbama i aukcijama a sav prihod je namijenjen Centru Duga. Na X jubilarnoj likovnoj koloniji koja je održana prošle godine donirano je ukupno 140 likovnih djela od strane 94 umjetnika iz BiH, Srbije, Slovenije, Makedonije,Bugarske, Hrvatske i Njemačke. I na kraju mogu spomenuti i akciju štampanja i distribucije bajramskih novogodišnjih čestitki kao i kalendara. Motive za čestitke rade Njegovateljice zajedno sa djecom a motive za kalendare uzimamo iz slika koje dobijemo na likovnoj koloniji. Čestitke i kalendare nudimo firmama i institucijama na prostoru BiH.
 

Kako pojedinačno donirati novac, recimo iz Amerike, a kako iz evropskih zemalja?

Lješčanin: Na našoj Web stranici postoje uputstvo za slanje novca u valutama USA dollar i euro. Ta uputstva su u PDF formatu pa se mogu isprintati i ponijeti u banku. Tako uplaćen novac stiže direktno na naše devizne račune u BiH.

Budući da sam se i lično uvjerio u transparentnost vašeg rada, a zbog onih potencijalnih donatora kojima nisu nevažna ni vaša javna priznanja, pitam Vas: kako se postaje zlatni donator, kako srebrni i kako bronzani?

Lješčanin: Prije svega ja moram istaknuti da je za nas svaka donacija bitna i da nema male donacije. Zbog toga i ova podjela gdje svi donatori zaslužuju medalje. Sa podjelom zlatni , srebreni i bronzani donatori htjeli smo da se na neki način posebno zahvalimo onima koji nas kontinuirano podržavaju ili su uplatili jako veliku donaciju. Tako da se već prvom uplatom postaje bronzani donator, a ako se uplate nastave sa povećanjem broja uplata prelazi se u srebrenog ili zlatnog donatora.

Pruža li vam ikakvu pomoć Vlada USK ili druge institucije i udruženja u Kantonu?

Lješčanin: Centar za djecu Duga je izgrađen i prvih godina je financiran isključivo iz sredstava koje su aktivisti organizacije Schutzengel Gesucht skupili u Njemačkoj. Vremenom smo i mi počeli u BiH da vodimo naše aktivnosti i počeli smo da skupljamo novac na prostoru BiH. Iz godine u godinu je rastao broj fizičkih i pravnih lica koji su nam donirali. Tako da smo jako zadovoljni sa podrškom društvene zajednice koju imamo ovdje.
Međutim, već duži niz godina pišemo dopise ministarstvima i vladi Unsko sanskog kantona da učestvuju u financiranju našeg projekta sa svega 10% od naših ukupnih troškova, ali do sada dobili nema potvrdnog odgovora. Ove godine smo dobili čak i javna obećanja od strane premijera USK dr. Hamdije Lipovače, pa su i naše nade porasle. U proteklih više od dvanaest godina kako postojimo iz svih mogućih budžeta institucija vlasti u BiH ( a ima ih stvarno puno) dobili smo svega 100.000 KM.
 
Jeste li zadovoljni sa medijskom podrškom u Kantonu, u BiH i izvan BiH?

Lješčanin: Da, medijsku podršku imamo od svih kako elektronskih tako i štampanih medija u BiH. Moram napomenuti da su mediji svojom podrškom i nama doprinijeli i rastu donacija koje primamo. Posebno je za istaknuti već dugogodišnja saradnja sa RTV USK s kojima već duži niz godina u mjesecu decembru organiziramo više TV aukcija na kojima nudimo donirana likovna djela, a ujedno se puno priča i o samom Centru Duga.

Ima li slučajeva da se, nakon što je neko dijete sa navršenih 6 godina napustilo Centar i vratilo se svojoj porodici, ili pak usvojeno ili je upućeno u drugu nadležnu ustanovu u zemlji, da se ponovo sretnete s njim ili njegovim roditeljima i kakvi su ti eventualni susreti bili?

Lješčanin: Da, u puno slučajeva imamo kontakte sa djecom koja su bila smještena u našem Centru i uvijek se radujemo tim susretima. Kada djeca idu na usvajanje njihovi budući roditelji po našem konceptu prije nego što odvedu dijete iz Centra treba da uspostave kontakt sa djetetom, da se upoznaju sa njegovim navikama i osobinama. Potencijalni usvojitelji dužni su par dana da posjećuju dijete, da razgovaraju sa kontakt osobom itd. Za njih imamo osiguran i apartman gdje mogu biti smješteni u toku svog boravka. Kroz sve te posjete stvori se i neko prijateljstvo sa usvojiteljima i njih gotovo 90% nas poslije posjećuje i javlja se telefonom. Roditeljima koji ponovo uzimaju svoju djecu iz Centra Duga mi nudimo da ih jedno vrijeme pomažemo u zavisnosti od njihovih potreba –  da li u paketima sa hranom, da li u rekonstrukciji kuće, da li kupovini pelena, plaćanje vrtića i slično, tako i da na ovaj način ostajemo u kontaktu sa djecom i ujedno pratimo njihov dalji razvoj.
Za sam kraj jedno (polu)lično pitanje: šta je Vas neposredno inspiriralo da otvorite Centar, odnosno da se bavite tim poslom i koliko je u Vaš humanitarni angažman utkana činjenica da ste za vrijeme agresije na BiH izgubili, u 40-ak dana, dva brata?

Lješčanin: Ja moram priznati da mi je humanitarni rad bio malo ili nikako poznat prije početka agresije na BiH. Kada sam nakon pogibije svoje braće, sa svojom familijom otišao u Njemačku i kada su nas primili ljudi (Njemci) i ustupili nam svoju spavaću sobu da spavamo i sve ostalo što su imali na raspolaganju, vidio sam kako i mali doprinos nekome može puno pomoći. Zajedno sa Njemcima i nekim Bosancima sam osnovao i organizaciju za pomoć izbjeglicama iz BiH koja je kasnije i prikupljala i transportovala humanitarnu pomoć za BiH. Valjda je to tako – kada se čovjek nađe u situaciji da mu je potrebna pomoć drugih i primi tu pomoć, tek tada shvati značaj humanitarnog doprinosa. Barem je to kod mene tako bilo.

Ako imate neku poruku za naš čitaoce diljem svijeta, pa i one u BiH – samo bujrum. Inače, Vama i Vašim saradnicima želim još puno uspjeha u Vašem plemenitom radu i hvala Vam velika za ovaj razgovor.

Ja nemam nekih velikih i bitnih poruka. Možda samo ovu, koju sam negdje sam pročitao: Ako ste u prilici, pomozite ljudima kojima je pomoć potrebna, jer samo tim davanjem i vi dobijate, ja sam se uvjerio u to zato i prenosim dalje.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (312)

 

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Ko je licemjeran u ovoj našoj državi, zvanoj Apsurdistan, ni nalik na onu našu lijepu, ponosnu i prkopsnu lijepu državicu, tzv. Malu  Švicarsku.

Koja li je etika okupirala tebe, moj Josipe, htio bih saznati, jer sam te lično onomad iskreno podržavao, otvorenim pismom koje je u slici i riječi, a objavljeno je na portalu Patria.ba ? Čak šta više i javno si se zahvalio na podršci i istom portalu, hvala ti, međutim, upravo u ovoj tvojoj transformaciji i novoj etici, koje ćeš mi možda i pojasniti, dolazi i tvoje totalne, nerazumne i nevjerovatne pretumbacije u moždanoj memoriji, najvjerovatnije sa zamjenom nekog pogrešnog čipa.

C:\Users\User\Desktop\PISMOJOSIPU.jpg

Teško mi je sada i početi, sa poštovani Josipe, jer pored tvoga novog javljanja i ovakvih gnusnih tvrdnji, kako slijedi, u velikoj sam dilemi kako da te oslovljavam, ili da te konačno izbrišem iz mojih, ljudskih memorijskih  saznanja.

C:\Users\User\Desktop\JOSIP.jpg

Dakle , zar i ti, sine Brute? Navodi se da su ovo bile posljednje rječi koje je Cezar izgovorio, dok su urotnici izvršavali atentat na njega. Brut je bio njegov posinak kojeg je on neizmjerno volio i bio mu odan. No, Brut je bio podal pa mu je došao glave. Poslije njegovog ubistva je u Rimu nastao opći metež, građanski sukobi i borba za vlast.

Da li si i ti, Josipe, preko noći postao tako podal i zao, da si se upustio u takvu zlu i najcrnju tvrdnju, za koju ti nije ni mjesto, ni vrijeme, niti tvoji intelektualni ljudski kapaciteti i potencijali, autentičnih saznaja i istinitih dešavanja sa ovih prostora? Rekao bih, apriori, da ti ovo sve liči na podmenuta kukavičija jaja, tvoga „ ljubimca „ i glavne ličnosti svih tvojih dosadašnjih „ ljubavnih“  pisama, svome orguljašu Draganu Čoviću. Kako si student teologije, možda sam pogrešno i pomislio, da si tako blizak i gospodu Bogu, da si iz njegove nebeske arhive crpio vjerodostojne  istinske podatke, te kao takve  si ih mogao kao , intelektualac koristiti i pisati, što si pisao.

Pitam se, Josipe, volio bih sada saznati istinu, o tvojoj pripadnosti nekom timu, ali kojem, jer si postao očigledno i gori od one nedavno lansirane američke „ bombe nad bombama „? Nisi smio zaboraviti da su duži životi od mandata, tako će se i sjenke izgubiti u  čijoj si zaštiti, ostaćeš sam , napušten, izolovan i možda uništen. Svemu se nadati, u ovoj našoj državi, zvanoj Apsurdistan.

Moram ti priznati, Josipe, da me tvoja pojava fascinirala u svakom pogledu, dao sam ti podršku otvorenim pismom, gdje sam ti naglasio, da je ista od Srbina, Milana, mostarskog Sarajlije, te da ti kao takva neće mnogo značiti, jer su ovdje iz firme Aluminij, koju sam gradio i stvarao, sve Srbe poodavno eleminisali. Bio si mi veliki u mojim očima i neposrednim saznanjima, o tvojim Hrvatima, posebno ovim u Mostaru i u Hercegovini, jer je veličina čovjeka i ljudska vrlina, kada konkretno nešto napiše Hrvat o svojim sunarodnjacima, ili Srbin o svojim ili Bošnjak o svojim, ali istinito i vjerodostojno, te posebno ukaže i osudi njihove nedolične radnje. Zato sam te i podržao, jer sam kao Srbin iz Bosne, čistokrvni Bosanac, rođeni Sarajlija, Bosanac od glave do pete, tako jasno i glasno i istinito pisao i  govorio, o agresiji i njeljudskim i zlim poduhvatima i mojih sunarodnjaka Srba, posebno sa istoka, te sam uvijek nešto slično  uvijek očekivao i od ostalih, mojih susjeda ili komšija, da se oglase i osude nedjela iz njihovih redova.

Međutim, kada se, Josipe, uzorno počisti svoje dvorište, poput dobrog pijevca se može, preko taraba, zakurikati i u druga dvorišta, svojih susjeda i komšija.

Istina je, Josipe, da si ti i prije vremena zakukuriko u dvorište svojih komšija, bez završenog i započetog čišćenja svoga dvorišta, nesavjestno ili nesvjesno i bez dovoljnih i pravih saznaja..

Da si, recimo, kao moja malenkost, bio neposredno u žiži zbivanja i činjenog zvjerstva od strane tvojih sunarodnjaka, godina 90-tih ili 09.maja. 1993 god i slijedećih, u gradu Mostaru i Hercegovini, posebno prema našim dobrim komšijama Bošnjacima, siguran sam da ni ti, ma koliko bio pošteni i normalni Hrvat kao i ja Srbin iz Bosne, radi Uborka i zvjerstva mojih sunarodnjaka na ovoj lokaciji Mostara, teško je govoriti o osjećanjima, ali bi trebali biti, bar izvjesno vrijeme, manji od makovog zrna. Bilo šta reći, pisati ili govoriti o našim komšijama Bošnjacima, posebno i neke loše konstatacije, ne samo da je bogohulno, to bi ti kao teolog morao poštovati, već bi bilo i krajnje drsko, nehumano, cinično, licemjerno i za svaku ljudsku osudu.

Zar, Josipe, nije dovoljno saznaje, da su agresori bili, sa istoka moji sunarodnjaci i sa zapada tvoji „ čistokrvni Hrvati, da su najveće žrtve bili, upravo Bošnjaci, a da su nam državu, bar moju jedinu Bosnu i Hercegovinu, a ti imaš i rezervnu, branili i odbranili, borci Armije BiH?

Eto, Josipe, radi mojih sjećanja iz tih kobnih dana, kao živi i neposredni svjedok, kao normalni i pošteni građanin grada Mostara, možda sa sudbinom roda od majke Srpkinje, pišem ti danas, kao slučajno živo i frustrirano biće, sa liste tvojih nacionalista iz HDZ-a i njihovih bojovnika, predodređen za otstrel, ali zahvaljujući i tom tvome Bogu, čiji si poslušnik, da li i na njegovom putu, ne bih se usudio, ni u sopstvenom bunilu, nešto tako loše napisati ili reći, protiv mojih vrlih Bošnjaka. Rođen sam među njima, u starom srcu grada Sarajeva, proveo svoju mladost i gimnazijske dane, osjetio svu njihovu dobrotu i poštivanje i drugih i različitih međuljudskih odnosa i vrlina, što mi je sve skupa i pomutilo sva moja saznaja, o tvojim sunarodnjacima i mojim susjedima, sa danom 09. maja 1993 godine, kada su upravo i udarili nož u leđa, tim istim svojim komšijama.

Pored svih agresija i genocidnih dešavanja, Josipe, evo na red dolaze i takve tvoje zle tvrdnje, ili si ih od nekoga prihvatio, poradi nekih viših tvojih interesa ili ciljeva. Tvrdnje, da su Bošnjaci srušili stari most, graniči ne sa nedostatkom sopstvene pameti, već trajnim gubitkom uma i razuma i svoga indentiteta, ako si ga imao .Nešto slično su tvrdili i nacionalisti i agresori iz moga roda, da su Bošnjaci granatirali i Markale, što se može kvalifikovati izvorno, da i tvoje tvrdnje izviru iz sličnih nacionalističkih kuhinja, što je , Josipe, tako daleko od svih svetih knjiga, koje koristiš kao literaturu u svome odabranom studiju.

Nisam siguran, Josipe, iako sam se i bavio čipovima i njihovom tehnologijom nastajanja, kao primjenom, da bih ti mogao korisno sugerisati da staneš pred ogledalo i doneseš sopstvenu odluku, da ih mjenjaš u dijelu mozga, koji je inače veliki u ljudskoj prirodi.

Razmisli trezveno, Josipe, te na tom Božijem putu, ima vremena da popraviš svoj smjer kretanja, možda da ti i Bog oprosti!

Poštovani,

U tački I vaše Odluke objavljene u “Službenom glasniku BiH” broj 47/04, između ostalog stoji:

Mjesto i ostaci graditeljske cjeline Džamije na Hisetima ( Mehdi-begove džamije) u Banjoj Luci proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

            Nacionalni spomenik čini mjesto džamije, džamijski harem sa nišanima i mezarje preko puta džamije….

….Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite i rehabilitacije utvrđene Zakonom o sprovođenju  odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 9/02)…,

…a u tački III iste (Odluke) se nalaže:

-izvršiti dokumentiranje epigrafske građe mezarja, uređenje harema i sanaciju oštećenih nišana i sanduka (sarkofaga);

Uostalom, s cjelovitim tekstom te Odluke možete se sami podsjetiti, a javnost upoznati, klikom na donji link:

http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=1873

Poštovani!

Nacionalni spomenik o kojemu je riječ je djelomično već devastiran, ili, medicinskim žargonom rečeno – amputiran, kako se vidi na jednoj od priloženih slika, kojom prilikom su polomljeni pripadajući nišani na tom dijelu. Naime, prije nekoliko dana preko istog je usred bijela dana prešao bager ostavivši vidne tragove iza sebe, odnosno tragove devastacije. Ne radi se o pojedinačnom incidentu već o očiglednoj nakani potencijalnih investitora da taj harem pretvore u građevinsko zemljište, a što nije moglo proći bez saglasnosti nadležnih organa Islamske zajednice u Banja Luci te Vakufske direkcije u Sarajevu.

S tim u vezi od vas zahtijevam da provedete istragu o ovom zločinu, ne samo nad predmetnim nacionalnim spomenikom, nego i mrtvim banjalučkim muslimanima, podnesete krivične prijave protiv odgovornih i spriječite daljnju destrukciju harema Mehdi-begove džamije u Banja Luci.

S poštovanjem,

Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist


 

“MORA“ S DLANA ABDULAHA SIDRANA

Posted: 15. Aprila 2017. in Intervjui

Sačuvajmo identitet na putu za napredak i prosperitet!

O  ograničavanju, uskraćivanju i oduzimanju genetskih historijskih prava Bosni i Bošnjacima , o potcjenjivanju, ponižavanju, ismijavanju Bošnjaka govorili su, pisali su, a govore i pišu i danas mnogi, ali malo ko pjesnički slikovito, proročanski dalekovidno, do boli ganutljivo i patriotski snažno, kao b-h akademik Abdulah Sidran, u svojoj pjesmi “Mora“. U „pjesmi ( svih) naših gubitaka“ Abdulah  Sidran je pet godina ranije osujetio i predvidio  događanja u BiH i predstavio ih kao moru Bosne.

Sidran.jpg

Abdulah Sidran

Mnogo vremena prije nego je na BiH izvršena agresija i nad nama Bošnjacima počinjen genocid i prije nego su prognani gubili Domovinu, Kuću, Jezik, Vjeru, Običaje…, akademik Abdulah Sidran je 1986.godine, prije naše more, napisao pjesmu “MORA“, u kojoj kaže:

Šta radiš sine?

Sanjam majko. Sanjam kako pjevam

A ti me pitaš, u mome snu: Šta to činiš , sinko?

O čemu, u snu, pjevaš, sine?

Pjevam, majko, kako sam imao kuću.

A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.

Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.

A sad nemam glasa , ni jezika nemam.

Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,

O kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

On govori o mojoj kući koja prazna zjapi na Google mapi, mojim glasom koji je promuk’o ali ga nije čuo niko, Bosanskim jezikom osporavanim uvijek iznova novom polemikom.

Agresori na BiH, neprijatelji Bosne i Hercegovine i Bošnjaštva nisu uspjeli u svom  paklenom naumu. Srpski agresor  je uz pomoć međunarodne zajednice  uspio donekle poremetiti normalne životne tokove u BiH instaliranjem genocidne tvorevine Rs na etnički očišćenoj polovini bh teritorija , a hrvatski eksremisti su radili i dalje istrajno rade na formiranju hrvatskog entiteta nazvanog Herceg-Bosna, ali tokom dvadesetdvogodišnjeg Dejtonskog perioda nama u BiH i drugima u svijetu postalo jasno da Bosna i Hercegovina može opstati sam kao jedinstvena i multietnička.

Svi pokušaji da nam se oduzme “kuća“, ušutka  glas, ospori pravo na jezik, uguši vjera i zatru kultura i običaji, o kojima  ganutljivo pjesnički pjeva Sidran, samo su pojačali našu odlučnost da te osnove tekovine Bosne i Bosanstva  sačjuvamo i odbranimo. Na putu za napredak i prosperitet  i danas branimo i čuvamo svoj identitet!

Obaveza svih patriotskih snaga BIH je da vrate državi BiH status Republike i nezakoniti Dejtonski ugovor zamjene legalnim Ustavom  RBiH.

U to ime danas pjevam  o “kući“ koja me čeka, glasom koji me plijeni, jezikom koji me čini onom što jesam- Bosanac- Bošnjak!

Burlington, 15. Aprila 2107

Zijad Bećirević

Image result for ratna odsteta bih i gradjanima

Zahvaljujući organizovanom istrajnom angažovanju židovskih zajednica Jevrejima se i do danas, 70 godina kasnije,  plaćala naknada štete pričinjene u II Svjetskom ratu. Dvadeset godina nakon agresije na BiH i nakon počinjenog genocida nad Bošnjacima, Bosni i Hercegovini i bošnjačkim žrtvama ni do danas nisu priznata osnovna prava: pravo da znaju ko ih je napao, ko je počinio genocid, ko je pobio dvjesto hiljada i protjerao polovinu bh stanovništva, ko je oteo polovinu bh teritorija, ko opljačako društveni i privatni sektor, razorio fabrike, porušio gradove i naselja, bolnice, domove, kulturne i  vjerske objekte… Sve to pripisuje se formalnim i neformalnim grupama i pojedincima, umjesto agresorima – Srbniji i Hrvatskoj. Umjesto svega toga agresoru se i danas povlađuje i daje podrška, a bošnjačkoj žrtvi gura glava u živi pijesak.

Oduzimanje statusa R državi BiH, a davanje statusa R genocidnoj tvorevini je monstruozno djelo

Oduzeti titular “Republika“ Bosni i Hercegovini  a dati ga na genocidu stvorenoj genocidnoj Republici srpskoj, je monstruozno djelo koje je mogao učiniti samo Monstrum, koji mrzi Bosnu, Bosanstvo, Bošnjaštvo. I ne samo to, odobrio je i ogućio monstruozan korak dalje: dozvolio i pomogao da se sve što je genetski i historijski bilo “bosansko“ nazove i preimenuje u „srpsko“, kako bi se u skorijoj budućnosti na okupiranoj teritoriji BiH nazvanoj Rs izbrisao svaki trag postojanja  Bosne i Bošnjaštva. Iz Srbije se i danas sve čini, naravno sa drugačijom promocijom, da se onim istim i drugim putevima, kojima su u Bosnu iz Srbije ulazili tenkovi i transporteri,  Drina premosti putevima i mostovima i što tješnje poveže sa Republikom srpskom. Nije li i to skriveni moto  sa kojim se ovih dana  na mala vrata gura povećanje cijena akciza na gorivo?

Umjesto da se od strane najviših sudskih instanci svijeta imenuju i osude agresori na BiH, i nakon dvije decenije pred Haškim sudom nastavlja se svođenje krivice za agresiju i počinjeni genocid na pojedinačne slučajeve, što prestavlja skrivanje istine, skrnavljenje pravde, ohrabrivanje i priznavanje prava na agresiju i genocid. Nije li to otvoreno javno asistiranje agresoru?!

Dejtonom nakaradno struktuirane i same sebi suprostavljene separatne nacionalističke vlasti BiH, pod  nadzorom i cenzurom međunarodne zajednice naklonjene agresorima umjestio žrtvama genocida, ne rade u interesu bh naroda, već djeluju suprotno. Umjesto da se zalažu za  obnovu i restauraciju Republike BiH ukidanjem entiteta i sjedinjavanjem bh teritorija, rušenjem neustavnog pogubnog Dejtonskog uređenja, teže razgradnji države i pripajanju etnički očišćenih teritorija agresorskim državama – Srbiji i Hrvatskoj. Umjesto legalnog Ustava RBIH primjenjuje se Dejtonski mirovni ugovor sa nametnutim ustavnim uređenjem, koji pogoduje daljoj podjeli podjeljene BiH i odgovara samo agresoru.

Repubilici BiH se mora vratiti status Republike. Moraju se ukinuti entiteti i  objedititi teritorij BiH. BiH ne može opstati cijela, podjeljena na tri dijela. Genocidna Rs mora nestati sa mapa i iz usijanih glava, sve oteto državi i narodu BiH mora biti vraćeno, sve uništeno i razoreno mora biti plaćeno.

Krajnje je vrijeme da vlasti BiH počnu govoriti jednim glasom i stave  se u službu naroda. Protiv svih podjela.Separatizam i nacionalizam moraju ustupiti mjesto zajedništvu zasnovanom na multietničkom konceptu, koji i dalje klija u narodu. Narodi BiH, Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali moraju prepoznati svoje mjesto i naći sebe u selima i gradovima u kojima su rođeni oni, njihovi očevi i djedovi, u mjestu gdje se i danas rađaju i gdje će se rađati njihova djeca i unučad. Jer nitko i ništa na svijetu ne može zamjeniti tvoj zavičajni komad neba.

Žrtve agresije i genocida trebaju ostati istrajne u zahtjevima za ostvarivanje svojih prava. To je njihova dužnost, dužnost sviju nas, prije svega u ime onih koji više nisu među nama, koji su stradali u logorima i stratištima i  položili svoje živote  za ovo što mi danas imamo.

Ako nije vrijeme danas, pa ni sutra, doći će vrijeme kada će agresori na BiH morati obeštetiti žrtve genocida, državi i građanima BiH platiti naknadu za pričinjenu štetu tokom agresije izvršene na BiH 92-95. godine.

“Mora“ s dlana Abdulaha Sidrana

O  ograničavanju, uskraćivanju i oduzimanju genetskih historijskih prava Bosni i Bošnjacima , o potcjenjivanju, ponižavanju, ismijavanju Bošnjaka govorili su, pisali su, a govore i pišu i danas mnogi, ali malo ko pjesnički slikovito, proročanski dalekovidno, do boli ganutljivo i patriotski snažno, kao b-h akademik Abdulah Sidran, u svojoj pjesmi “Mora“. U „pjesmi ( svih) naših gubitaka“ Abdulah  Sidran je  5 godina ranije osujetio i predvidio  događanja u BiH i predstavio ih kao moru Bosne.

Sidran.jpg

Abdulah Sidran

Mnogo vremena prije nego je na BiH izvršena agresija i nad nama Bošnjacima počinjen genocid i prije nego su prognani izgubili Domovinu, Kuću i Jezik…, akademik Abdulah Sidran je 1986.godine, prije naše more, napisao pjesmu “MORA“, u kojoj kaže:

Šta radiš sine?

Sanjam majko. Sanjam kako pjevam

A ti me pitaš, u mome snu: Šta to činiš , sinko?

O čemu, u snu, pjevaš, sine?

Pjevam, majko, kako sam imao kuću.

A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.

Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.

A sad nemam glasa , ni jezika nemam.

Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,

O kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

Država BiH i njeni građani nisu obeštećeni za štetu pričinjenu agresijom

Već desetinu godina iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH stižu izvještaji u kojima se govori kako je preko 90% otete i uzurpirane imovine vraćeno prognanim i raseljenim licima, što je notorna laž koja djeluje vrlo destruktivno i destimulativno na sve one koji su oštećeni i koji od zvaničkih državnih organa očekuju da zaštite njihova prava. Državi BiH ne samo da ništa nije nadoknadito, već se nastavljaju neumoljivo i besprizorno otuđivati kapital, materijalne vrijednosti i resursi. Građanima BiH, prije svega Bošnjacima, nije vraćeno ni trećina mateijalnih vrijednosti, ali se to i ne pominje, niti na tome radi. Uzet nam je novac, dragocjenosti, dionice, pokretna i nepokretna imovina. Uzeta su nam radna mjesta. Našoj djeci dječiji doplatci. Mladima prekinuto školovanje i uskraćene stipendije. Zauvijek izgubljena dobit!  Otjerani smo iz naših kuća, iz naših fabrika, sa naših polja i nijiva…U većem dijelu, pod pritiskom međunarodne zajednice i međunarodnog prava, dijelom su vraćene samo privatne nepokretnosti, a sve drugo se gura pod tepih zaborava. Spaljene i minirane Bošnjačke kuće u gradovima Rs skoro nikom nisu obnovljene niti plaćene. Ako do danas nisu, morali bi se od danas međunarodni posrednici i međunarodne pravne institucije početi pitati, da li su žrtve obeštećene i da li im su im vraćena radna mjesta u institucijama, uredima, fabrikama , školama, bolnicama, hotelima, u kojima su radili kao kvalifikovani stručni radnici, a naklon progona sa kućnog praga, nerijetko kao građani drugog reda, čiste urede, tuđe kuće i zahode, crnče na bauštelama,  služe u kafanama i restoranima?!. ..

Moj vlastiti primjer

Da bi nam svima bilo jasnije o čemu govorim ilustrovaću to na vlastitiom primjeru. Zovem se Zijad Bećirević. Rođen sam u Bos.Dubici 1942. godine. Kad je počela agresija na BiH ja i moja supruga Hatemina bili smo u pedesetim  godinama starosti. Sin Armin i kćerka Enida su studirali u Zagrebu. Supruga je 33  godine provela na radu u SDK, a ja 18 godina u opštini Bos. Dubica i nepunih 13 u Trgovačko-ugostiteljskom preduzeću “Dubički robni magazin“. Sa nama je u zajedničkom domaćinstvu živjela moja majka, slijepa starica stara 90 godina.

U toku radnog vijeka dugog preko 30 godina ja i moja supruga izgradili smo vlastitu kuću u  Bosanskoj Dubici i gradili vikendicu na otoku Viru kod Zadra, koja je ostala nedovršena, bez vode i struje. Posjedovali smo manju zemljišnu parcelu u Hrvatskoj Dubici, uz obalu Une i nasljedili lijep komad zemlje od Hateminine majke u dubičkoj ul. Prvomajska, pored gradskog groblja.Tokom rata ovo zemljište je uzurpirano i još ga nismo uspjeli vratiti u posjed. Naša porodična kuća nam je početkom rata oduzeta i data na korištenje doseljenim srpskim familijama. Vratili smo je sudskim putem nakon 10 godina korištenja bez naknade.

U posjedu moje supruge bila je i starija kuća na sprat izgrađena u bosanskom stilu u ul. Bahre Šerića u Bos Dubici, nasljeđena od njenih roditelja, koja je u prvim danima torture minirana, spaljena i izgorjela do temelja, a do sada niko nije proglašen odgovornim, niti je šteta nadoknađena. Prema procjeni Povjereništva opštine Prijedor sa sjedištem u Zagrebu od 18.4. 1994.g. pričinjena šteta je  procjenjena u visini od 105.850 DM. Na pismene zahtjeve podnesene opštini za obeštećenje niko nikad nije odgovorio. Nije bilo odgovora ni na žalbu podnesenu 30.7.2007. Instituciji ombudsmena – Uredu u Bićaću.Većini Dubičana je poznatio da su u Bosanskoj Dubici po dogovoru  ekstremiste Milana Milića, tada nadležnog za urbanizam i komunalne poslove i Radovana Karadžića, koji je Dubicu više puta posjetio, minirane i zapaljene sve starije bosanske kuće u užem centru grada.  Najviše ih je srušeno u zoni dubičke pijace. Pripadale su porodici Ćehajić, Berberović… Niko do sada nije obeštećen. A slično se na isti način dogodilo Bošnjacima u ostalim bosanskim gradovima na području Rs.

Kako na osnovu ovih činjenica, koje su kao jaje jajetu slične situaciji drugih prognanih bošnjačkih porodica, Ministarstvo za izbjeglice ili bilo koji drugi državni organ može osnovano tvrditi da je  oteta imovina uglavnom vraćena.

Imovina dubičke porodice Bećirević

Image result for zijad becirevic dubica

Predratnu imovinu  porodice Zijada i Hatemine Bećirević sačinjavale su :  nekretnine –  kuća na sprat sa odvojenom garažom i vrtom u Dubici, ul. 4. Jula br 13, nedovršena vikendica na Viru kod Zadra i zemljište uz r. Unu pov. 1 dunum u susjednoj Hrv. Dubici, a supruga  je posjedovala vrijedan vlastiti i nasljeđeni porodični nakit. Imali smo nešto ušteđevine kod Ljubljanske banke i nešto gotovine kod kuće. Kuća u Dubici je bila namještena sa svim potrebnim za život prosječne familije. Vozili smo  “Stojadina“ starog 7 g.

Prve dvije godine rata u Dubici proveli  smo u strahu, pod stalnom prijetnjom, izloženi srpskom  teroru, u životnoj opasnosti. Bosansku Dubicu su već prvih dana okupirale srpske vlasti, a teror nad Bošnjacima provodili legalna policija,  vojna policija, JNA, Martićevci i privatne vojske, kojih je bilo nekoliko. Bio sam očevidac i svjedok  mnogih događaja, o kojima sam pisao u svojoj knjizi “Historija Bosanske Dubice“, objavljenoj 2008.g.  Optužen sam da krijem eksploziv koji mi je navodno donio sin iz Zagreba i morao sam svakih 7 dana ići na saslušanje u SUP kod inspektora koji se zvao Dragan. Nije bio iz Dubice.

Prva žrtva četničkog terora u BiH pala je u Bosanskoj Dubici već 23.8.1989. godine, kratko nakon Miloševićevog ratnog pokliča sa Gazimestana. Bio je to sin moje sestre, dubički mesar Nezirević Sulejman.

Etničko čišćenje Bosanske Dubice počelo je već 1991.g. Tada su srušeni mostovi koji su Dubicu spajali sa Hrvatskom Dubicom i Jasenovcom, a  pojedinačni izlasci i konvoji prognanih Bošnjaka i Hrvata krenuli su ka Hrvatskoj  i trajali sve do ljeta 1995.godine.

Na osnovu zaključka IO opštine Kozarska Dubica od 12. 1. 1993. svi prognanici koji su “željeli“ da se isele s podučja opštine bili su dužni svoju nepokretnu imovinu ostaviti na raspolaganje Opštini Kozarska Dubica.

Ja, moja supruga i moja majka Dubicu smo napustili 3.marta 1989. godine. Prije izlaska morali smo platiti sve obaveze i opštini Bosanska Dubica, koja je promijenila ime u Kozarska Dubica, svu svoju nepokretnu imovinu staviti na raspolaganje. U zapisniku od 19.2.1993. sačinjenom u Opštinskoj upravi za geodetske poslove se kaže: ”Ostavljam na raspolaganje opštini Kozarska Dubica svoje nekretnine upisane u PL. Br. 1147 KO Bos. Dubica – grad, a koje se sastoje od porodičnog stambenog objekta, spratnica, namještena, sa pripadajućim objektom – garaža sa drvarnicom i pripadajućim zemljištem u pov. 712 m2.

Zavičajna zajednica Prijedorsko-Bihaćke regije i šire okoline RBiH- Povjereništvo opštine Prijedor sa sjedištem u Zagrebu  dana 18.8.1994. procijenilo je  vrijednost imovine koja je oduzeta mojoj porodici u visini od 242.000 KM.

Moja kuća je 19.2.1993. data u posjed Toljević Borislavu iz Visokog, a kasnije Vanovac Urošu iz Visokog. Pred odlazak sam napravio popis pokretnih stvari koje su ostale u kući. Uradio sam to svjestan da se tu više nikad neću moći vratiti. Popis su ovjerila svojim potpisom dva svjedoka.

SPISAK POKRETNE IMOVINE U KUĆI ZIJADA BEĆIREVIĆA

na dan 3.marta 1993.godine

  • KUHINJA

 

  1. Dvodjelna sećija
  2. Komoda- 4 dijela
  3. Stol kuhinjski na razvlačenje
  4. Stolice ( 3 kom)
  5. TV stolić
  6. TV Ćajavec –Filips 840 T
  7. Bakarni stolić sa tepsijom
  8. Trosjed
  9. Električni šparet (komb. plin)
  10. Šparet na drva „Preporod“
  11. Sudoper
  12. Kuhinjski zidni elementi (8 kom)
  13. Bojler „Tiki“ – mali
  14. Luster sa 2 kugle
  15. Karnišle sa zavjesama (2kom)
  16. Paravan za nišu- dvodjelni
  17. Tepih 3,5 x 2,5
  18. Ibrik- bakarni
  19. Pom. kuh. elementi-dvodjelni
  20. Tepih staza u niši- 2 m
  21. Luster
  22. Ukras. keram. garnitura (4 dijela)
  23. Sobna vaga
  24. Plinska boca 10 l s regul.
  25. Kuhinjsko posuđe razno
  26. Servis za kafu
  27. Servis za vodu
  28. Ostalo kuh. posuđe (tanjiri, tacne, tave,

tepsije, escajg, šerpe, lonci…)

II- PRIMAĆA SOBA

  1. Sobna garnitura (trosjed, stol, 2 fotelje,

tabure, ugaoni sanduk)

  1. TA peć br. 6
  2. Regal 4,5 m (sa 4 x 2 elementa)
  3. Usisivač TS 900
  4. Luster sa 5 kugli
  5. Ležaj jednodjelni
  6. Tepih 3,5 x 2m
  7. Karnišla 4m sa zavjesom
  8. Vezeni stoljnjak
  9. Krist. vaza sa pepeljarom
  10. Keramička vaza podna
  11. Garniture čaša 6 + 6
  12. Servis za kafu orijentalni
  13. Vinski servis
  14. Posteljina
  15. Enciklopedija-opšta
  16. Kompleti knjiga-Remark i dr.

III- PREDSOBLJE ( prizemlje)

  1. Frižider- visoki
  2. Telefon
  3. Šah. garnitura sa figurama
  4. Zidni sat ( Kina)
  5. Tepih 3×2
  6. Luster
  7. Zidni ukrasni tanjiri
  8. Šivaća mašina

IV- KUPATILO

  1. Veš mašina“ Gorenje“
  2. Kada sa tušem
  3. Pregrada najlonska
  4. Lavabo
  5. Ormaić zidni sa kozmetikom
  6. Ormarić podni za deterđente
  7. Vaga podna
  8. Bojler 5l
  9. Držač ručnika
  10. Tepih staza 1,6 m
  11. Stona lampa

V- WC

  1. WC šolja sa poklopcem
  2. Vodokotlić- zidni
  3. Staza- garnit. 3 dijela
  4. Zidna slavina

VI- PODRUM

  1. Staza 1,5 m
  2. Stalaža sa stak. galonima

VII- ULAZ u prizemlje

  1. Zamrzivač 210 l (ladičar)
  2. Tepih staza
  3. Ormar za cipele
  4. Zidna stijena za odjeću
  5. Sanduk za čiš.obuće
  6. Luster- kugla

VIII- PREDSOBLJE na spratu

  1. Tepih staza- uz stepenište
  2. Zavjesa za stepen. prozor
  3. Tepih 2×3
  4. Zidni sat- drveni
  5. Zavjesa sa karnišlom 3m
  6. Drvena ograda stepenišna 7m
  7. Pokretna vrata za sprat
  8. Stol za peglanje
  9. Metal. stalak sa cvijećem

IX- ŠPAJZA

  1. Sanduk za brašno 2 kom
  2. Željezna zidna stalaža
  3. Lavabo
  4. Merdevine
  5. Velika tepsija bakarna
  6. Kamp ranac- planinarski
  7. Pajalica

X- DJEČIJA SOBA

  1. Kauč sa prekrivačima
  2. Tepih 2×3
  3. Zavjesa sa karnišlom 2m
  4. Luster dvodijelni
  5. Vitrina sobna- 3 dijela
  6. Stolić
  7. Tranzistor veliki
  8. Mini polica za knjige
  9. Pustekija
  10. Kasetofon (u kvaru)
  11. Torba sa remenom
  12. Zidni ukrasi
  13. Razna dječija odjeća
  14. Servis za b. kafu
  15. Vaza, pepeljara…

XI-  SPAVAĆA SOBA (sprat)

  1. Tepih- zilija
  2. Francuski ležaj
  3. Vitrina
  4. Ormari 2 kom
  5. Ormarići 2 kom
  6. Psiha
  7. Stona lampa
  8. Karnišla sa zavjesom
  9. Mlin za kafu
  10. Slika zidna
  11. Stolica 2 kom
  12. Luster kugla
  13. Dušek
  14. Posteljina
  15. Deke
  16. Jorgani
  17. Servis za kafu

XII- SOBA SA BALKONOM

  1. Kauči 2 kom
  2. Vitrina
  3. Stol niski
  4. Fotelja 1 kom
  5. Stolica
  6. Tepih 3×2
  7. Karnišle sa zavjesom 2 kom
  8. Posteljina
  9. Servis za crnu kafu
  10. Luster sa 4 kugle
  11. Lutka velika
  12. Slike zidne
  13. Prostirači

XIII- GARAŽA SA DRVARNICOM

  1. Kredenac kuhinj. sa alatom
  2. Salonit ploče za drvarnicu 30 kom
  3. Beton. željezo 30 kom
  4. Vrata sa štokovima
  5. Elekt. šparet
  6. Alatke (sjekila, lopata…)
  7. Stol

XIV- OSTALO

  1. Dvorišna ograda hrastova
  2. Dvorišne saksije za cvijeće
  3. Fontana dvorišna

XV- SVARI  DEPONOVANE  PRED  ISELENJE

  1. TV
  2. Video “Sharp“
  3. Šivaća mašina „Jadranka“
  4. Mašina za peglanje
  5. Muzička linija “Intermac“
  6. Harmonika „Weltmyster“
  7. Aparat za expres kafu
  8. Medicinska enciklopedija
  9. Mikser
  10. Peć „Plamen“
  11. Frižider
  12. Ventilator
  13. Penta 4,5 KS za čamac
  14. Bakarna mangala

Nakon  progonstva iz Bos. Dubice moja porodica je dva mjeseca provela u Hrvatskoj u Zagrebu,  zatim 5 godina u Njemačkoj.  Poslije izgona iz Njemačke nastanili smo se u SAD u državi Vermont, gdje i sada živimo. Naravno, i u Njemačkoj, a potom i SAD, morali smo ponovno obnoviti domaćinstvo i ponovno kupovati ove stvari koje smo morali ostavili u našem rodnom mjestu Bosanskoj Dubici nakon izgona.

Na osnovu mog Zahtjeva za povrat nezakonito oduzete imovine, podnesenog 17.12.1994.  Commission for Real Property Claims of Displaced Persons and Refugees, kuća mi je vraćena u posjed 7.11.2002. godine Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Broj 05-050-18-1716-01, nakon 10 godina besplatnog uživanja, naravno bez bilo kakvog obeštećenja i naknade.

Sa gore popisanim pokretnim stvarima, koje su bile u posjedu mog domaćinstva do našeg progona  iz Bosanske Dubice ( a koje je manje više posjedovalo svako prosječno domaćinstvo), želim da pokažem koliko je svaka prognana familija oštećena i unazadita samo u materijanom smislu.  Koliko godina treba mladom bračnom paru da ovo steknu da bi mogli normalno živjeti?!

Prognani  su pretrpjeli nenadoknadivu  milionsku štetu

Da li su se ikad upitali ti naši dušebrižnici , koji nam uporno guraju glavu u pijesak i vraćaju nas u prošlost, umjesto da nam, ako ne budućnost, učine lakšu i snošljiviju sadašnjost, – gdje smo mi to radili i gradili?,  šta smo mi to sijali u našim njivama koje sada zarastaju u gustiš?, pravili u svojim fabrikama koje su uništene i pokradene?, šta smo mi to imali u našim kućama, garažama, spaljenim kućama i vikendicama?, a što nam je uništeno ili sada zjapi prazno!? Svi oni dobro znaju koliko godina marljivog rada treba da se napravi kuća, nabavi i u nju unese oprema, namještaj i sitne kućne potrepštine potrebne za normalan život. Koliko je trebalo meni i mojoj porodici da kupi sve ovo što je na ovom spisku, što smo ja i moja žena stekli za 30 godina marljiva rada?  Koliko je trebalo rada i novca za 8.000 prognanih iz Bos.Dubice i njihovih 1.800 porodica, koliko za 2, 2 miliona prognanih Bosanaca, pretežno Bošnjaka, od kojih je 1,2  miliona raseljeno u preko 100 zemalja svijeta?…  Samo su oni najsretniji uspjeli sačuvati pretežan dio svoje imovine u BiH, s kojom su raspolagali prije progona, iako se i ona kasnije pokazala neupotrebljivom. Koliko svima nama , ako bi se mogli sutra kući vratiti, treba rada i novca da sve razoreno obnovimo i sve pokradeno i uništeno namirimo?  A to ni do sada, a pogotovo od sada, nije ničija briga, osim nas prognanih.

U takvim okolnostima boli i vrijeđa, kada nam političari, naročito oni iz agresorskih redova, mučki i sa šeretskim podsmjehom upućuju poruke u stilu: “zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti!“ Istina, trebamo se okrenuti ka budućnosti, jer ako se usmjerimo na prošlost otkriće se ono što je svima poznato ali još nije da kraja razotkriveno; postaće jasnije svima ko je to pobio sve te Bošnjake koje i danas tražimo u razvalinama i ponorima i od kojih se njih 8.000 do 10.000 još vodi nestalim, ko je pokrao i gdje je skončalo naše privatno i državno, ko do agresije nije imao ni pošten krov nad glavom a sad ima stanove po Banja Luci, vile po Beogradu, debele devizne račune po stranim bankama, sufurine, šorvanje i prstenje naših supruga i majki u kućnim pretincima? …

Moja familija, kao mnoge druge prognaničke, pretrpjela je mnogo i druge štete i stradanja. Pred početak rata u Jugoslaviji četnici su ubili najmađeg sina moje sestre. Nedugo potom moja sestra je  naprasno umrla, a moja majka od tuge oslijepila. Ni majka moje žene nije mogla prežaliti gubitak rodnog doma, koji joj je spaljen i izgorio do temelja.  A nakon izvjesnog vremena preminula je moja majka, moja supruga izgublila stariju sestru,  nedugo potom i sama preselila na onaj bolji svijet. Za kratko vrijeme igubio sam 7 članova uže i desetinu članova šire familije.   Sad živim sam u iznajmljenom stanu. Moja kuća u Dubici je do nedavno bila  prazna, kao i stotinjak drugih bošnjačkih kuća, koje se ne mogu ni prodati niti ih ima ko koristiti. Ogromna ulaganja uz ogromna životna odricanja pretvorena su u mrtvi kapital. Mrtvi kapital su stotine iseljenih praznih kuća u svim okupiranim gradovima Rs koji prazne zjape i propadaju.

I možda će neki reći, o čemu ja to govorim vama ? Govorim o vama i vašim kućama!

Govorim o mojoj kući koja prazna zjapi na Google mapi, mojim glasom koji je promuk’o ali ga nije čuo niko, govorim našim Bosanskim jezikom osporavanim uvijek iznova novom polemikom

Odgovornost se ne može prevaljivati na pojedince. Odgovorni su agresori!

Svoditi odgovornost za počinjene teške zločine i zločine genocida na pojedinačne odgovornosti,a zanemariti stvarne agresivne  ciljeve, etničko čišćenje,  organizacionu i naredbodavnu odgovornost, zasnovanu na strategiji agresora Srbije i Hrvatske, koja je imala jasan isključiv cilj podjelu BiH, oduzimanje teritorije i progon stanovništva radi stvaranja etnički čistih područja,  je ne samo neodgovorno, štetno, već veoma opasno za politika zbivanja u budućnosti… Pojedinačnim pravnim procesima  mogu se samo djelimično ostvariti pojedinačna prava žrtava  za nanesene povrede i pričinjuenu štetu.

Kao što se pojedinačnim tužbama ne može obuhvatiti i adekvatno sankcionisati odgovornost agresora, u ovom slučaju Srbije i Hrvatske, za teške zločine i zločine genocida, tako isto se ne može pojedinačnim tužbama odbraniti i zaštiti pravo građana na naknadu štete koja im je počinjena od strane agresorskih vojnih i paravojnih formacija, već uz svoje građane u zaštiti njihovih prava mora stati država i njenje pravne institucije.

Od države BiH se očekuje da preko svojih nadležnih organa preduzme sve da zaštiti društveno i privatno vlasništvo, da zakonskim putem pred domaćim ili međunarodnim sudovima izdejstvuje pravednu nadoknadu od agresora, za svu štetu koju su počinili državi BiH i njenim građanima tokom agresije 92 – 95. godine, koristeći pri tome praksu i iskustva židovskih organizacija.

U Burlingtonu, 14. Aprila 2017

Zijad Bećirević

Da li smo državljani Apsurdistana ?

Posted: 15. Aprila 2017. in Intervjui

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Živimo u vremenu i prostoru šarenila u svakom smislu, sa puno apsurda, na brdovitom Balkanu i zajebanom vilajetu, našoj domovini zvanoj Bosna i Hercegovina. Zašto je ne bi mogli  nazvati i zemljom  apsurda ili Apsurdistan , jer njeni smo državljani?

C:\Users\User\Desktop\BIH.jpg

Bosna i Hercegovina ili Apsurdistan ”’

Nekada smo živjeli u zajedničkoj državi,  zvala se Jugoslavija, učili nas da su naše različitosti  pravo ljudsko bogatstvo, a šarolikost zemljopisne mape, poput tigrove kože, negdje crna ili bijela ili šarena, činila nam je zadovoljstvo.Upravo su nas,  po prirodnim ljepotama i bogatstvu naših zelenim prostora, šuma, rijeka, jezera i mora, te bogatstva unutrašnjosti zemlje sa rudnim sadržajima, sasvim normalno i primjereno upoređivali sa divnom Švicarskom. Dakle, bili smo Švicarska u malom , a danas smo Bosna i Hercegovina, sa našim apsurdima država Apsurdistan , u koijem smo primorani živjeti, dokle li i kako ?

Istina je da doživljavamo  Andrićevu sintagmu;“ Dođu neka vremena kada pametni zašute, budale progovore, a fukare se obogate !“.

Agresije, sa istoka i sa zapada, na naše prostore, sa velikosrpskim i velikohrvatskim osvajačkim apetitima, učinili su svoje. Rasturili su nam državu u materijalnom pogledu, ojadili nam duše i ljudske vrijednosti čovječnosti sveli nam na  minimum ljudskog dostojanstva i ostavili nam močvare kao žabokrečine, u kojima možemo da životinjarimo poput žaba kreketuša. Najezda ovih različitih „ izama „od fašizma do nacionalizma, ostavila nam je silnu mržnju među narodima i građanima, koji su nekada živjeli u slozi i ljubavi.

Međutim, danas se pitamo, nije li to bilo samo prividno, ili su nas tako pogrešno učili, pitanja su kako za koga, a odgovori neka budu prepušteni svakom individualnom subjektu ili bilo kojem kolektivitetu, jer svako ima svoje pravo na istinu i nikada nećemo dostići tu jednu i jedinu istinu.

Kao građani i narodi različitih nacionalnih obilježja i vrijednosti, u svim domenima ljudskoga života i djelovanja, živjeli smo u nekom „ bratstvu i jedinstvu „ kao tekovini antifašističke borbe, smatrajući je postulatom ili aksiomom, bez bilo kakvog dokazivanja.Ta naša famozna multietičnost, preko noći se pretvorila u „ mutnoetičnost“, pa nam više nije aktuelna niti ona Božija zapovjed „ Ljubi bližnjeg svoga „.

Šta se desilo u vremenu i na ovim prostorima, u našem Apsurdistanu, izvršena je prisilna transformacija ove vrijednosti u porive mržnje, netolerancije, nerazumjevanja i nemogućnosti zajedničkog poimanja, šta nam je to značilo i do kakvog nas je apsurda dovelo.

Možemo se samo podsjećati, da smo na vrhu države imali jednog vrijednog i sposobnog čovjeka, koji je to sve razumjevao i koji je znao upravljati i sa državom i narodima, to je bio naš idol i ideal, drug Tito, kakvog danas nemamo.Za nekog je bio diktator ili fašista, za nekog veliki nacionalista, za nekog najcrnji komunista i tako redom, međutim stvorio nam je državu, davno spremnu za Evropu, obezbjedio je pristojan rad i život svima u njoj, stvorio dostojanstvo ljudskog postojanja u svim domenima ljudske djelatnosti i socijalnih potreba.Slobodu i sigurnost kretanja i života, od Triglava do Đevđelije, u svim destinacijama, bilo to u parkovima ili sopstvenim kućama i stanovima, gdje se svaki građanin mogao osjećati sigurnim i zaštićenim. Nažalost, ostale su nam danas od svega toga, samo misaone imenice i naše neostvarene želje.

Posebno, mi narodi i građani, ove nam zemlje Apsurdistana, ponajbolje to znamo i cijenimo, jer smo nekako i bili u svakom šarenilu, bilo prostornom ili ljudskom, čime smo i platili najvišu cijenu agresorskih nakana, već davno zacrtanih u raznim memorandumima, bilo srpske akademije nauka i Vožda Slobodana ili Vatikansko- papske ili Poglavničke dekleracije, o njihovoj čistoti roda i poroda, na željenim osvajačkim prostorima.

Naši su im prostori i bili nekako poželjni i interesantni, a posebno je trebalo, u duhu  jezika kojeg smo učili u školama, tzv. „ SH „-jezik i eleminisati za sva vremena i na ovim prostorima, te naše vrle komšije Muslimane ili Bošnjake, te se osloboditi i svih njihovih prava na prostor, jezik i život u cjelini.

Upravo se tako i ponašala i jedna i druga agresorska sila, sa istoka i sa zapada, razlike velike i nema, samo što se od trenutka, prostora i sadržaja  nedjela, mogu na različite načine tretirati, a suština i nakane su im indentične.

Dobili smo „ troglavo“ Predsjedništvo, koje više liči na cirkusnu šatru sa tri klovna, od Mladena, Bakira i Dragana, jedan raštimovani orkestar sa guslama, sviralom i orguljama, za predstavljanjem našeg Apsurdistana, na svetskim vašerima i bez državne himne.Nije ih ni stid, niti sramota, zadovoljavajući nacionalističke apetite, da se kao takvi pojavljuju na nekim ozbiljnijim destinacijama, od svoje šatre i države iz koje dolaze.Svakako da građani i narodi ove zemlje, nešto mbolje i civilizovanije, nisu ni zaslužili ?

Ma koliko stradalo ili bilo u blokadi, moje rodno Sarajevo, mnogo toga je rečeno i sagledano ili pročitano, ipak mi je želja da se zadržim na prostoru moga neposrednog bitisanja i djelovanja u ovim svim događanjima i vremenima, u našem  „ gradu slučaja „ Mostaru. Zato je i danas ,  evidentno i jasno, da je ovaj grad ponajveća crna rupa, u našoj novostvorenoj državi Apsurdistanu. To je grad, u kome je došla do izražaja,  poslije 20 godina od Dejtona, neofašistička i nacionalistička vladavina, hrvatskih agresorskih recidiva iz vremena njihovog Poglavara, sa diskriminacijom, majorizacijom i apsurdnom doktrinom posjedovanja i vladanja, na ovim prostorima, njegovim resursima i odnosima prema druga dva naroda.Stranka HDZ i njene strukture vlasti su glavni protagonisti svih negativnih zbivanja u ovome gradu i na ovim širim hercegovačkim prostorima, a sve pod lažnim motom „ njihove ugroženosti „ ali sve po principu „ zavadi pa vladaj „.

Ljudi su danas postali i hrabri i bezobrazni i licemjerni i na kraju krajeva budale koje su progovorile, zato su pametni zaćutali.

Priču o Mostaru mogu stvarati ljudi koji su sve preživjeli i osjetili na svojoj koži.

Nije bez razloga iz Mostara izvorno pojavilo se toliko prihvatljivih uzrečica, poput mota za svaku knjigu;

„ Ko je šta jamio, jamio je „ / Mišić /

„ Koga su zmije ujedale i guštjera se boji „

„ Mi smo ugroženi, da bi druge mogli tlačiti „,

„ Držite lopove, a lopovi viču, mi smo ugroženi, da bi druge mogli tlačiti „,

Kriminala, diskriminacije i lopovluka nadaleko nije bilo kao u Hercegovini.

Uzmimo Aluminij, Soko, Lijanoviće, hacijende u Barama i dr.

Međutim, Bošnjaci se ponašaju poput međunarodne zajednice, obećavaju i izvršavaju sve po volji jedne agresorske i nacionalističke ideologije, koju upražnjava HDZ na ovim prostorima. Dosta više toga.

Kada smo mi bili za jedinstveni Mostar, oni su nam htjeli glave odsjecati, uzmimo i Hansa Košnika, Jolu Musu, Milana Jovičića i druge.

Kada su priveli kraju svoj scenarij etničkog čišćenja, progona u dijasporu i naseljavanja bosanskih Hrvata u Mostar, danas su za građansku opciju, jedan čovjek jedan glas.

Dominacija, majorizacija i diskriminacija su prisutne na svakom koraku u Mostaru.

Nažalost, nesposobnost domaće vlasti, veliki podanički, uliznički i poltronski odnos, njihovih partnera u vlasti , Bošnjaka, uveliko je doprinio ovakvom stanju i neriješenom statusu grada, bez izbora, bez Gradskog vijeća i sa Gradonačelnikom, koji je godinama jedini i svemoćni imperator svih događanja u gradu, uz budžet građana, koji mu je neposredno na raspolaganju.Dakle, građani i narodi ovoga grada, mogu da bleje kao ovce, jer im je izgleda takav scenarij i pripremljen, do njihovog konačnog odumiranja.Srbi, kao narod ovdje i nisu bitni, niti uticajni, bez konstitutivnosti i ravnopravnosti, a osim toga, kao i strijelci sa „ Čobanovog polja „ iz agresorskih vremena,  nisu nikako poželjni, za sve dogovore i radnje  u ovome gradu, bez njihovog je učešća i saznanja. Sve je pro forme, deklarativno, sa lažnom demagogijom, floskulama i patetikom, jer od zajedništva, u suštini svih događanja nema niti slova „ Z „.Jedini protagonisti, poput nagovještaja ranog proljeća, o ovoj temi, ponekad se oglase međunarodni faktori, koji na našem prostoru poput domaćice kuharice, spremaju meni  nekih  jela i napitke, prema njihovom ukusu, za dobra lična  primanja, a suština je pusta retorika, udaljena od naše svakodnevnice i realiteta odnosa i suživota, u cilju obmanjivanja i šire a posebno svjetske javnosti, kako malte ne u Mostaru, teče med i mlijeko ???

Prema njihovim nalazima i izvještajima, uskoro se možemo nadati i povratku na „ bratstvo i jedinstvo „ nekada tako ožitvoreno među građanima ovog grada, iako danas tako čvrsto i javno koračano u dalju budućnost ulicama „ Ustaških čimbenika „ iz perioda NDH ? Redovno je prisjećanje i proslave  njihovih agresorskih i osvajačkih postrojbi, koje su učestvovale i u udruženom  zločinačkom poduhvatu, u formiranju  logora „ spasa „ njihovih komšija Bošnjaka i ponekog Srbina, sve u cilju stvaranja „ čistokrvne nacije „.

C:\Users\User\Desktop\PAPA.jpg

Ostvariti će oni i svoj entitet, po preporukama HNS-a i njihovog čelnika, akademika i „ čistokrvnog Hrvata „ Dragana Čovića, bilo milom ili silom, kako to nedavno izjavljuje.

Dakle, u ovoj zemlji čuda, Apsurdistanu, sa diskriminacijom na nacionalnoj osnovi, najvećim kriminalom, korupcijom, nepotizmom i raznim lopovlucima, moguće se i ovome nadati, u „ stolnom gradu „ Mostaru, vaskrsnule nam Herceg Bosne ?

USKRS/VASKR

Posted: 15. Aprila 2017. in Intervjui

Svim mojim čitateljima i prijateljima- kršćanima/hrišćanima želim
 
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS/ВАСКРС !
 
Bedrudin GUŠIĆ

Čović i njegova kalakotra okupljena u HNS-u pritišću sve jače, kako partnere u vlasti tako i domaću i međunarodnu javnost kako bi se izglasao njihov prijedlog izmjena Izbornog zakona i Zakona o RTV servisu, odnosno kako bi se dobila posebna izborna jedinica koja u konačnici znači III entitet, te  javni RTV kanal na hrvatskom jeziku. O tome je danas za medije govorio jedan od Čovićevih megafona Mario Karamatić, član Predsjedništva HNS-a (Hrvatski narodni sabor). On je poručio, između ostaloga,  da će, ako SDA ne podrži ove zahtjeve, HNS tražiti i aktiviranje odredbi Bečke konvencije koje podrazumijevaju poništavanje međunarodnih ugovora zbog opstrukcija jedne strane. “To bi značilo da Vašingtonski i Dejtonski sporazum više ne važe i da Hrvati imaju pravo na revitalizaciju Herceg-Bosne”, naveo je Karamatić. 

Bravo Karamatiću! Konačno jedan konstruktivan gest iz HDZ-a BiH/HNS-a, barem u prvom dijelu rečenice koju sam citirao. Jer, malkice ste se preračunali u posljednjem dijelu ove procjene. Naime, ako bi se poništili spomenuti sporazumi koji već četvrt stoljeća znače omču oko vrata Bosni i Hercegovini kao normalnoj državi, ne bi nakon toga vasrsnulo zločinačko kopile u vidu fantomske HR “Herceg-Bosne”, nego bi se po svim normama međunarodnoga prava naša zemlja vratila na prethodno ustavno stanje a ono je: REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA!
Dakle, samo naprijed u borbi za ukidanje Dejtonskog i Vašingtonskog sporazuma kako bismo konačno dobili normalnu državu. A o zločinačkoj i fašističkoj tvorevini HR “Herceg Bosni”, čijim čelnicima je prvostepeno presuđeno u Hagu, sanjajte lijepe snove. Makar vam i Bakir popustio u tim nakanama ili već jeste legao na neku rudu te vrste, znajte i vi i on i svi potencijalni izdajnici koji dignu ruke za tako nešto da vam to neće proći jer BiH ipak ima više svojih patriota nego secesionista i izdajnika. Ponavljam: samo navalite da se skinu te “luđačke košulje” sa naše domovine, a ostalo je naša briga.

Bedrudin GUŠIĆ


 

 

Bismillahir-Rahmanir-Rahim

The Wall Street Journal (New York) je objavio da je onomad papa Franjo poručio da za terorizam nije odgovoran islam, već globalna ekonomija, koja se vrti oko boga novca a ne čovjeka. Dakle, islam niti nadahnjuje niti ima veze sa terorizmom, već svjetska ekonomija koja glorificira boga novca, što je i dovelo do vala nasilja. “Terorizam nastaje kad ne postoji alternativa i rast će sve dok se svjetska ekonomija bude vrtjela oko boga novca, a ne čovjeka”, rekao je papa. “Ovo je fundamentalni terorizam usmjeren protiv cijelog čovječanstva.”

Govorio je da je marginalizacija mladih muslimana važna za razumijevanje onih koji su se priključili ekstremistima: “Koliko smo mi Europljani mladih ljudi lišili njihovih ideala? Nezaposleni su pa se okreću drogama i alkoholu. Odlaze iz svojih domovina i priključuju se fundamentalističkim grupama.”

Papa je rekao da ISIL/ISIS (Islamska Država Iraka i Levanta) nije islam, jer se islam zalaže za mir: “Nije pravedno govoriti da je islam teroristički nastrojena vjera. Ni jedna vjera nema monopol na svoje nasilne članove. Ako ću govoriti o nasilju muslimana, trebao bih govoriti i o nasilju kršćana. Nisu svi muslimani nasilni, kao što nisu nasilni ni svi kršćani. ISIL nije islam.” Dodaje da ljudi ne moraju svoje nasilje nužno pokazivati i ispoljavati fizički: “Ljudi mogu ubiti jezikom jednako kao i nožem.”

Papa Franjo dalje kaže da ovo nije vjerski rat, već rat za novac, rat koji se vodi zbog ekonomskih i političkih interesa: “Postoji rat za novac. Postoji rat za prirodne resurse. Postoji rat za dominaciju na ljudima. Neki možda misle da govorim o vjerskom ratu. Ne, sve religije zalažu se za mir, ljudi su ti koji žele rat.”

Papa je govorio o čovječanstvu koje odbacuje mržnju, granice i barijere među ljudima, te svoje vlastite tradicije njeguje bez sebičnosti i pristrasnosti. To ne treba da bude san već realnost. Papa je govorio jezikom islama, pošteno i pravedno i hvala mu na tome. Tako bi i svi ljudi, ma ko oni bili, trebali osjećati, govoriti i živjeti. Smisao vjere i svih pozitivnih zakona i jeste u tome.

Nije važno samo šta ćemo imati, posjedovati, oblačiti, jesti, koju marku automobila voziti ili telefon nositi. Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Zaista Allah ne gleda u vaša tijela i izgled, nego gleda u vaša srca i vaša djela.” Ovaj hadis upućuje na isto našto upućuje i kur’anski ajet: “O ljudi, Mi smo vas stvorili od jednoga čovjeka i žene, i učinili smo vas narodima i plemenima da se međusobno upoznajete. Zaista je najplemenitiji kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji.” (El-Hudžurat, 13)

Mnogi ljudi ne biraju sredstva da dođu do cilja. Uništavaju narode, gradove, zemlje, našu planetu zarad božanstva koje se zove novac, slava, uspjeh, egoizam. Uspjeh po svaku cijenu je postao opijum koji treba kategorički odbiti svako od nas. Nekada je Marks pogrešno govorio da je vjera opijum za čovječanstvo, a nije jer vjera pomaže čovjeku da se se oslobodi svih vrsta dunjalučkih opijuma i robovanja nekome osim Allaha, dž.š.

Moderni čovjek je opsjednut i brigom samo za sebe i jedan uži krug ljudi i za njihove vlastite dobrobiti. I tom narkotiku se treba odlučno suprotstaviti i uvijek reći NE! I ovdje ljepota islama dolazi do izražaja: “Niko od vas neće vjerovati sve dok ne bude volio svome bratu ono što voli sebi!” (Hadis)

Svoj život moramo osmisliti i uljepšati vodeći brigu jedni o drugima. Uzvišeni Allah nas upućuje: “O vjernici, brinite se o sebi , ako ste na pravom putu neće vam nauditi onaj koji je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili.” (El-Maide, 105)

Pročitao sam jednu divnu izreku iz koje se može dosta naučiti. Kaže se da kahva/kafa nikada nije znala kako divnu aromu i okus ima sve dok se nije pomiješala sa mlijekom i šećerom. Mi smo dobri kao individue, ali postanemo bolji kad se susrećemo i družimo s dobrim i pravim ljudima. Svijet je pun dobrih ljudi, no ako ih ne možeš naći, budi ti jedan od njih. Najveće bogatstvo je zdravlje i mudrost. Najmoćnije oružje je strpljenje. Najbolje osiguranje i zaštita je vjera. Najbolja okrepa je smijeh, a najmoćnija sila je ljubav. Najsigurnije pouzdanje je oslanjanje na Boga. A izvor naše snage je zadovoljstvo s našim Bogom. Sve spomenuto je dostupno i izvodljivo.

Vjerujmo, implementirajmo ono što od nas traži naš Gospodar, činimo dobro drugima pa će i nama biti lijepo, jer dan odlaska s dunjaluka je sve bliži. A kada odemo u vječnost, samo neki nas će se sjećati, pa se potrudimo da nas se sjećaju po dobru.

Poštujmo starije dok smo mladi. Pomažimo slabe kad smo snažni. Priznajmo svoje greške kad pogriješimo. Zatražimo oprosta kad grijeh počinimo i pokajmo se. Jer sigurno će mnogi od nas ostariti, oslabiti i griješiti. Na sedždu padajmo dok možemo i dok vremena ima.

Uzvišeni Allah nam je dao pamet, mogućnost i uslove, pa je do nas da slobodno izaberemo da živimo najboljim životom, bez obzira na okolnosti. A svi možemo bolje nego što mislimo. Ustvari, nikada ne smijemo misliti da bolji ne možemo biti.

Budimo zahvalni na vremenu koje nam je Uzvišeni Allah podario i pravilno ga iskoristimo. Svaki novi dan je i nova stranica u našem životu, pa pazimo šta će na njoj biti napisano. Borimo se za bolju budućnost, ali budimo i zahvalni na onome što već imamo. Jer, nikada neće biti sretni oni koji nisu zahvalni i ne cijene ono što već imaju.

Ne budimo namrgođeni, neveseli i zabrinuti, već svojim osmijehom mijenjajmo svijet a ne dozvolimo da nas dunjaluk liši osmijeha. Ne dozvolimo da nam jučerašnji loš dan pokvari današnji i sutrašnji lijep, uspješan i koristan dan. Nikakva oluja ne traje vječno. Nikada neće kiša padati svih 365 dana u godini. Problemi dolaze da odu a ne da vječno ostanu. Zato ne treba biti stalno zabrinut jer i traume i oluje u našim životima neće se zauvijek zadržati.

Ako si danas na zemlji kao larva, sutra možeš biti na krilima poput leptira. Radi, uči, planiraj, ibadet čini, nadu ne gubi i u Boga se pouzdaj. Ako je danas oblačno, sutra će biti sunčano. Ako si griješio i pogriješio, uvijek imaš šansu da se popraviš, da se vratiš. Allah dragi je milostiv. On te voli, on ti želi sve najbolje na oba svijeta. Sa Njim ćeš to i postići, ali bez Njega ćeš uvijek u opasnosti biti. Osiguraj se vjerom, ibadetom i dobrim djelima.

Ljudi te mogu povrijediti, ali Bog dragi će te izliječiti i zaštititi. Ljudi te mogu poniziti, ali Allah, dž.š., će te uzvisiti. Budimo sa Njim, pa će i On biti s nama. Kad nas svi napuste, On nas neće napustiti i iznevjeriti. Vjerujmo, jer vjera je potrebna poput hrane, vode i zraka. Allahu dragi, ukabuli našu hutbu i naša dobra djela a pređi preko naših loših djela i grijeha i nastani nas u perivojima Firdevsa sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 30.12.2016. god.