Dvojno državljanstvo u Danskoj

Posted: 27. Mart 2015. in Intervjui

sdbih

Danski parlament je usvojio novi Zakon o dvojnom državljanstvu za sve njene državljanje.
Zakon stupa na snagu od 1. septembra/ rujna 2015. Ovo u  praksi znači da svi   državljani BiH koji su se odrekli B-H državljanstva  i uzeli dansko državljanstvo  ponovo mogu zatražiti  povrat B-H državljanstva.
 Do sada je BiH je imala sporazum  o dvojnom državljanstvu sa Srbijom, Hrvatskom i Svedskom i ovo je sjajna vijest za sve naše građane koji žive u Danskoj !

Čovjek bez domovine je kao drvo bez korijena! Zato pozivamo jos jednom naše građane da  vrate svoje državljanstvo u okvire države, kojoj prirodno pripadaju!


Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine
sdbih
Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine je zajedno sa BiH savezom Integrijum,   Bošnjačko-kulturnim sportskim centrom, (BKSC),  udruženjima “Sedef ” i Aktivitetcentrom u Halmstadu, Islamskom zajednicom Geteborga i realizovala vrijednu humanitarnu akciju u kojoj je donirana školska oprema i muzički instrumenti u vrijednosti od cirka 200 hiljada konvertibilnih maraka. Isti akteri su, podsjećamo u oktobru prošle godine donirali medicinsku opremu bolnici “Irfan Ljubljankić” u Bihaću u vrijednosti od 250 hiljada km.

Vrijedne donacije su uručene osnovnim i muzičkim školama u Izačiću, Bihaću, Oborcima i Sarajevu. Školska oprema se sastojala od preko 400 školskih stolica i 200 klupa, ormara, 3 klavira, grafoskopa, mikroskopa, knjiga, tabli, higijenskog školskog pribora, protivpožarne opreme i drugog materijala.
 
Ovu akciju su omogućili i vrijedni  pojedinci koji su novčanim donacijama platili transport opreme do odredišta. 
Očekivanja bosansko-hercegovačke dijaspore su da će u prvu ruku učenici a potom i njihovi nastavnici biti obradovani ovom donacijom što će olakšati i poboljšati vaspitno-obrazovni proces!

 

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine
 

Potpisnici ove izjave izražavaju svoje ogorčenje povodom najnovijeg pokušaja revizije naše istorije predlogom za donošenje skupštinske deklaracije o navodnim zločinima komunističkog režima protiv civilnog stanovništva.

Ukazujemo na to da formalni predlagač ove deklaracije gospodin Aleksandar Čotrić ima funkciju predsednika Republičkog udruženja za negovanje tekovina ravnogorskog pokreta te da njegov predlog nije motivisan nikakvom željom za istorijskom istinom već za daljom afirmacijom poražene četničke ideologije. Radi se, dakle, o jednom eklatantno ideološkom činu sa kojim Narodna skupština Republike Srbije, kao zakonodavno telo, ne bi smela da ima bilo kakve veze niti da bude stavljena u službu neke ideologije.

Ovo utoliko pre što predlog deklaracije vrvi od neistina i poluistina i pokušaja da se pripadnici oružanih formacija Draže Mihailovića, Nedića, Ljotića i drugih saradnika okupatora, koji su, povlačeći se zajedno sa okupatorom,  masovno izginuli u završnim borbama za oslobodjenje zemlje 1944. i 1945. godine, prikažu kao nevino stradali civili.

Nije sporno da medju stradalima iz tog doba ima i pojedinačnih slučajeva neosnovanog proganjanja ljudi koji su tokom rata obavljali svoje poslove, bavili se trgovinom ili bili u administrativnoj službi, ali koji lično nisu počinili nikakav zločin. Ipak, jedan manji broj njih bili su žrtve osvetničkog gneva onih koji su se čitavog rata borili protiv okupatora, a to je nešto što se dogadjalo posle svih oslobodilačkih ratova i u svim zemljama, nešto što se   dogadjalo i u Francuskoj, Italiji, Holandiji, Grčkoj, Norveškoj i u svim evropskim zemljama koje su bile okupirane od fašizma. Tu se nije radilo o nasilju komunističkih vlasti, kako se lažno tvrdi u predlogu deklaracije, već o osveti pripadnika pokreta otpora, pri čemu je bilo i izolovanih samovoljnih akata pojedinaca. Svega toga bilo je i u drugim pokretima otpora i danas niko u Evropi ne smatra da se time treba baviti, osim poraženih kolaboracionističkih snaga, koje su, nažalost, u nekim zemljama postale vladajuće.

Posebno licemerno deluje tvrdnja predlagača da će ta deklaracija doprineti nacionalnom pomirenju. O kakvom pomirenju može biti reči na osnovu laži i falsifikata? Mi, potpisnici ove izjave, energično odbacujemo da prihvatimo navodno pomirenje zasnovano na lažima i falsifikatima i na ostrašćenom revanšizmu. Šta više, smatramo da i sam predlog ove deklaracije, inspirisan netrpeljivošću i zavišću prema pobednicima nad fašizmom, doprinosi daljim podelama i sukobima u našem društvu.

Potpisnici ovoga dokumenta smatraju da nije slučajno što je predlog takve deklaracije podnet upravo u godini kada treba dostojno obeležiti 70. godina od pobede nad fašizmom i njegovim pomagačima. To je pokušaj da se još jednom baci ljaga na Srbiju i prikaže da je ona u toj borbi bila na pogrešnoj strani. Uvereni smo da će Narodna skupština Republike Srbije energično odbaciti predlog te deklaracije i Srbiju pridružiti svim antifašističkim snagama Evrope u obeležavanju velikog jubileja.

U Beogradu, marta 2015. godine.

Potpisnici:

Ida  Sabo, nosilac „Partizanske spomenice 1941“

Petar Matić Dule, narodni heroj

Veselin Radičević, narodni heroj

Žika Stojšić, generalpotpukovnik

Svetozar Oro, generalpotpukovnik

Radovan Pantović, nosilac „Partizanske spomenice 1941“

Mira Pantović, nosilac „Partizanske spomenice 1941“

Mladenko Colić, pukovnik

Latinka Perović

Dubravka Stojanović

Radina Vučetić

Olga Manojlović-Pintar

Srdjan Milošević

Milivoj Bešlin

Todor Kuljić

Sonja Biserko

Staša Zajović

Borka Pavićević

Biljana Srbljanović

Jelica Minić

Olga Dimitrijević

Maša Malešević

Dunja Blažević

Snežana Tabački

Biljana Stojković

Goran Babić

Zlatko Paković

Aleksej Kišjuhas

Živan Berisavljević

Aleksandar Kraus

Miljan Radović

Nebojša Dragosavac

Aleksandar Sekulović

Blažo Mandić

Ramiz Crnišanin

Zlatoje Martinov

Nedim Sejdinović

Voja Vučićević

Milo Petrović

Nebojša Milikić

Stanko Šušnjar

nonsense
     Neću otkriti nikakvu Ameriku ako kažem da je Bosna po mnogo čemu i zemlja nonsensa (lat. non =ne i sensus=smisao), apsurda te za ostali svijet potpuno neshvatljivog mazohizma.
Ne može se tu ništa promijeniti, riječ je o kroničnom stanju bh. društva koje kao takvo u cikličkim razdobljima iznjedruje političare i glasa za njih a o čijim rezultatima ne treba trošiti riječi jer sve se itekako vidi na terenu.
     Treba li sada zabiti glavu u pijesak i praviti se da me se ne tiče…eno im tamo…ne mogu ništa promijeniti…?! Ne, ja ću reći ono što me žulja i barem zehru olakšati svojoj duši.
 
     Ovoga puta ću o tri nonsensa koji jesu bh. zbilja i svakodnevnica ovih dana, pa i sedmica i koji će trajati Bog dragi zna dokle, ako uopće prestanu trajati. Na kraju ću i o jednom nesuđenom, hipotetičkom, ali globalnom. Slijedi kratka elaboracija istih uz napomenu da je njihov redoslijed potpuno nebitan – može biti i drugačiji i opet bi bio nebitan.
 
Nonsens # 1
 
SNSD zast.Dakle, svjedoci smo prave cirkusijade za vrijeme održavanja sjednica Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH kada Dodikovi zastupnici i njihovi koalocioni partneri iz DNS-a teatralno napuštaju sjednice jer ne mogu osigurati da se na dnevni red stavi njihov prijedlog za smjenu predsjedavajućeg Šefika Džaferovića kojeg je, da podsjetim, opanjkao izvjesni Mirsad Kebo a Tužilstavo BiH se odredilo prema tim optužbama na način da nema osnova za procesuiranje po Kebi (i Dodikovim Srbima) optuženog. Dakle, iako je najviša pravosudna instanca u zemlji rekla svoje, cirkus se od strane zastupnika kojima Dodik dirigira na daljinski nastavlja. Šta je tu nonsens? Pa nonsens je da niko ni ne pokušava učiniti da se ta lakrdija zaustavi, a pogotovo niko ne pokušava da, dok god javno opstruiraju svoj posao, tim zastupnicima umanji i za cent visoke plaće, a kamo li da im do daljnjeg (do prestanka opstrukcije) prestane isplaćivati. Koga briga za to – ni poziciju, ni ostatak opozicije…, ni visokog.. neka agonija traje do besvijesti.
 
Nonsens # 2
 
borjana kristoNovoizabrana prva zamjenica predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta BiH, a zašto ne reći i bivša predsjednica (prije Budimira) Federacije BiH te aktuelna potpredsjednica HDZ BiH Borjana Krišto ovih dana je sa govornice istog tog Doma čiji je de facto i de iure drugi čovjek pozvala svoje pučanstvo (čitaj: zapadnohercegovačke Hrvate) da ne plaćaju tv. pretplatu dok se “bh. Hrvatima ne osigura Javni tv. servis na hrvatskome jeziku…” Dakle, drugi čovjek (u konkretnom slučaju žena) institucije u kojoj se donose zakoni traži javno da se ne poštuju zakoni, pa ni zakon koji regulira rtv. pretplatu u BiH. Dotična je, naravno, bila samo megafon svoga partijskog gazde Dragana Čovića koji će i sa pozicije člana Predsjedništva BiH te kao predsjednik HDZ BiH učiniti sve da opstruira put ka reformama u BiH te integrativnim procesima, odnosno radit će ka daljnjoj destrukciji zemlje. Zar je neko išta drugačije očekivao od njega? Da se vratim Borjani Krišto. Ako neko misli da joj je za javno zalaganje da se krši zakon falila dlaka s glave, vara se. Naprotiv! Agonija, odnosno pretpostavljena tlapnja o Javnom servisu na hrvatskom jeziku (usput, ne postoji nijedan Javni servis na nekom od tri bh. službena jezika, a druga je stvar kakvi su nam Javni servisi) tek je počela i trajat će najmanje do slijedećih izbora. Umjesto da je neko pokrenuo krivični postupak protiv Borjane Krišto zbog huškanja naroda da krši zakon, gledat ćemo tu sapunicu do oktobra 2018. Mislim ko bude živ do tada. Takav nonsens je također jedan od bh. specijaliteta ovoga vremena.
 
Nonsens # 3
 
munira s.Džigere su mi se ne jednom prevrnule kada sam prije koji dan čuo pompeznu najavu od Munire Subašić, predsjednice Udruženja Majke Srebrenice i Žepe da na 20-tu obljetnicu genocida u Srebrenici dolazi Bill Clinton. Za nju, ostale koji je slijede, vjerovatno i za aktuelni bh. državni i politički establišment to će biti velika čast i po njihovim kriterijima uvećat će Bill specifičnu težinu tog događaja. Ali, činjenice nisu na njihovoj strani. Treba li podsjećati da isti taj 42. po redu američki predsjednik, naravno, skupa s Mladićem i njegovim koljačima te clinton billizdajnicima iz reda bošnjačkog naroda, takodjer treba da nosi na duši onih preko 8 hiljada ubijenih srebreničkih civila.?! Zašto? Zato što je tada imao moć da potezom pera spriječi genocid u tom dijelu svijeta, Evrope i BiH. Mogao je a nije! Zar onda nije nonsens, te jednako tako i mazohizam, njega zvati na tu jubilarnu a tužnu godišnjicu i pri tome ga smatrati “specijalnim” ili “visokim gostom”. O tempora, o mores!
 
Nesuđeni nonsens # 4 – globalni
 
lubitz a.Na samom kraju, da se ne desi još jedan nonsens, doduše ne kao bh. specijalitet već onaj globalni i o kojem bih sada pisao  na ovom istom mjestu pobrinuo se Andreas Lubitz, ko-pilot njemačkog aviona koji se prije dva dana srušio negdje na Alpama i što je prouzrokovalo veliku ljudsku tragediju jer je nasilno ugašeno 150 ljudskih života, među njima puno mladih i među njima i dvoje koji vode porijeklo iz naše zemlje. Šta bi tu bio nonsens? Pa da se taj ko-pilot zvao pad njemackog avionanaprimjer Muhammed, Hasan, Husein…. zna se kakav bi prefix dobio taj tragični čin. Zar to u svojoj osnovi ne bi bio nonsens?! Neka me se pogrešno ne shvati, ne daj Bože da me raduje što se ko-pilot zvao kako se zvao i što se nije drugačije zvao, jer tragedija je tragedija, žrtve su žrtve, a ubice su ubice i tačka.
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-vlasinje

zvonimir mahecicHDZ se odbija izjasniti podržava li društvenu i političku blokadu do koje je došlo iako je potpuno jasno da, čak i ako nije pokrenuo i organizirao ovaj prosvjed, onda čini sve da ga stalno potpiruje i da se strasti ne smire. To je postao i modus operandi Predsjednice Republike od dana kada je preuzela dužnost, a ne treba zaboraviti da bi ona po Ustavu trebala biti Predsjednica svih građana ove zemlje, a ne samo jedne polovice…..Skupina branitelja koja se okupila u šatoru ispred Ministarstva branitelja također se ismijava građanima Hrvatske u lice na najbezočniji način…..Prosvjed traje toliko dugo zato što sadašnja Vlada koju vodi SDP jednostavno nema hrabrosti poslati prosvjednike kućama i uputiti ih na konačno iznošenje jasnih zahtjeva o kojima bi onda bila provedena najšira društvena rasprava. U obranu takvog mlakog stava može se samo reći da je gotovo sigurno da bi naredba policiji da raščisti prostor pred Ministarstvom branitelja vrlo vjerojatno doživjela sabotažu velikog broja pripadnika policije, i još k tome isto toliko vjerojatno izazvala nemire pa i fizičke sukobe u kojima bi mogla pasti i krv…..Republika Hrvatska troši na braniteljske mirovine, invalidnine i ostale prinadležnosti približno deset posto više novaca nego što potroši na cijeli vojni proračun. Radi se o iznosu od približno 5,5 milijardi kuna…..Konačno, mogu reći i to da sam svojevremeno proveo devet godina u Uredu Predsjednika te da sam redovno na tjednoj pa i dnevnoj bazi komunicirao i primao pojedince branitelje ili pak predstavnike braniteljskih udruga i tako tijekom tog razdoblja skupio sigurno tisuću-dvije razgovora što putem telefona što u živo sa braniteljskom populacijom. Zanimljivo je da se njih 99,9% obraćalo Uredu sa zahtjevima za još većim pravima te se mogu sjetiti u svih tih devet godina tek dva ili tri časna izuzetka da su rekli da imaju i previše prava…..O premijeru Milanoviću ne treba trošiti previše riječi jer ova situacija nije ni prva, ni zadnja, ni jedina u kojoj je on odigrao ispod razine onoga što se očekuje već i od prosječnog političara, a kamo li premijera i državnika…..Jest, sigurno da je braniteljski prosvjed u funkciji HDZ-ove predizborne kampanje! Ali stvar je šira i kompliciranija od toga. Naime, premijer Milanović i vrh SDP se isto tako nadaju da ovi prosvjedi tjeraju vodu i na njihov mlin. Nedavno smo dobili Predsjednicu Republike koja je došla iz HDZ-a i čiji prvi potezi na toj časnoj funkciji nisu baš pokazali da se ona smatra predsjednicom svih građana…..Kraj ovog prosvjeda može biti antiklimaktičan, ali isto tako može biti i krvav. Između te dvije krajnosti sve su opcije moguće…..Kako sada stvari stoje bilo bi ravno osmom svjetskom čudu da SDP pobijedi na idućim parlamentarnim izborima. Nije rečeno da SDP neće izvući pokojeg asa iz rukava u razdoblju koje je pred nama, ali morali bi imati prilično veliku zalihu skrivenih asova da promijene percepciju koju su si sami stvorili među građanima…..ORaH je vrlo mlada politička stranka osnovana tek prije približno godinu i pol i u tom razdoblju smo prošli kako kroz proces ekspanzije i dobivanja velike podrške u ispitivanjima javnog mnijenja, tako i kroz proces smanjenja iskazane podrške građana. Smatramo da je to normalno i da je bilo za očekivati. Kao što nismo davali pretjerani značaj i nismo si priuštili neutemeljenu euforiju u doba kad smo bilježili porast podrške, tako i sada ne smatramo propašću kad nam se podrška smanjila…..

Gospodine Mahečiću! Preko pet mjeseci pred Ministarstvom branitelja traje nelegalni prosvjed grupe ratnih vojnih invalida i ratnih veterana. Ko, zapravo, stoji iza istih?

MAHEČIĆ: Odgovor na ovo pitanje zanima zapravo i cijelu hrvatsku javnost zato što je očigledno na djelu jedna duboko licemjerna, ali potencijalno i vrlo opasna, igra skrivača.

HDZ se odbija izjasniti podržava li društvenu i političku blokadu do koje je došlo iako je potpuno jasno da, čak i ako nije pokrenuo i organizirao ovaj prosvjed, onda čini sve da ga stalno potpiruje i da se strasti ne smire. To je postao i modus operandi Predsjednice Republike od dana kada je preuzela dužnost, a ne treba zaboraviti da bi ona po Ustavu trebala biti Predsjednica svih građana ove zemlje, a ne samo jedne polovice. Na djelu je računica da će ovaj prosvjed poslužiti kao instrument pritiska na sadašnju Vladu, pa možda čak i izazvati pad Vlade i znatno ranije raspisivanje parlamentarnih izbora, a s druge strane homogenizirati desno biračko tijelo u pripremi za nadolazeće izbore.

Skupina branitelja koja se okupila u šatoru ispred Ministarstva branitelja također se ismijava građanima Hrvatske u lice na najbezočniji način. S jedne strane, vođe te skupine dosljedno odbijaju preuzeti odgovornost za organizaciju prosvjeda tvrdeći da se radi o spontanom okupljanju, iako je na djelu zapravo gotovo vojnička organizacija ovog događanja, sa slanjem poziva za dežurstva. Braniteljska pobunjenička skupina uživa gotovo sigurno punu suradnju para-obavještajnih i para-policijskih skupina kako u tako i izvan službenih državnih institucija i organizacija. S druge pak strane ova se skupina pokušava prikazati kao zaštitnik prava svih branitelja, i ne samo branitelja nego i svih građana Hrvatske, iako zapravo jedino na čemu dosljedno ustraju je ostvarivanje povlaštenog društvenog i političkog položaja, a sve to na štetu svih ostalih građana Hrvatske.

prosvjed veterana

Kako je moguće da prosvjed, koji se smatra nelegalnim, traje toliko dugo i da je mnogo vremena trebalo policiji da otkrije organizatore? Ko je tu zatajio ili, još konkretnije – ko to sve gleda žmureći na jedno ili čak na oba oka?

MAHEČIĆ: Prosvjed traje toliko dugo zato što sadašnja Vlada koju vodi SDP jednostavno nema hrabrosti poslati prosvjednike kućama i uputiti ih na konačno iznošenje jasnih zahtjeva o kojima bi onda bila provedena najšira društvena rasprava. U obranu takvog mlakog stava može se samo reći da je gotovo sigurno da bi naredba policiji da raščisti prostor pred Ministarstvom branitelja vrlo vjerojatno doživjela sabotažu velikog broja pripadnika policije, i još k tome isto toliko vjerojatno izazvala nemire pa i fizičke sukobe u kojima bi mogla pasti i krv. Uz para-obavještajnu logistiku koja prosvjednicima stoji na raspolaganju jasno je da su Vladi zapravo vezane ruke jer je vrlo vjerojatno da voditelji braniteljske pobune dobivaju informacije od svojih jataka u policiji i obavještajnim i sigurnosnim službama prije nego što ih službenim kanalima dobiju političke strukture koje vode i upravljaju zemljom.

No to samo dodatno podcrtava da su u vojnom, policijskom i sigurnosnom sustavu Republike Hrvatske tijekom vremena primat preuzeli oni pojedinci i interesne skupine koje zapravo ne zanimaju građani i njihova dobrobit, koji ne brane Ustav te društveno i političko uređenje zemlje, a ponajmanje ih zanima obrana nekih demokratskih i civilizacijskih vrednota, koje su između ostalog zapisane i u Ustavu. Oni u političkom smislu razmišljaju na način da je HDZ najljevija moguća opcija koju oni uopće mogu prihvatiti i podržati na vlasti. Jer ne zaboravimo do ovakvih je društvenih eskapada dolazilo samo u onim trenutcima naše novije povijesti kada je HDZ bio u opoziciji, a Vladu vodio SDP u koalicijama sa nekim manjim strankama.

Šta Vi, također bivši hrvatski branitelj, mislite o zahtjevima prosvjednika? Jesu li osnovani, realni…? Mogu li se realno osigurati proračunska sredstva, a neki kažu da je to 20-ak milijardi kuna, za sva prava sadržana u prijedlogu Zakona o pravima branitelja? Gdje naći tolika sredstva?

MAHEČIĆ: Republika Hrvatska troši na braniteljske mirovine, invalidnine i ostale prinadležnosti približno deset posto više novaca nego što potroši na cijeli vojni proračun. Radi se o iznosu od približno 5,5 milijardi kuna. Nedavno se pojavio u javnosti za sada još nekompletan i neredigiran popis želja vođa braniteljskog prosvjeda i pojedinih braniteljskih udruga. Osobno nisam imao priliku vidjeti taj popis u originalu, niti napraviti osobnu procjenu troška koji bi iz njega proizlazio,  ali ako je procjena ministra branitelja g. Matića makar i približno točna radi se o iznosu od približno 20 milijardi kuna.

Za usporedbu, državni proračun predviđa utrošak od nešto iznad 60 milijardi kuna na sve moguće naknade iz osiguranja, a tu ulaze mirovinsko, zdravstveno, socijalna davanja, branitelji i sl. Znači, zahtijeva se jedna trećina tog novca samo za braniteljsku populaciju u situaciji kada je država svake godine u deficitu i uz stalno zaduživanje u inozemstvu, a prihvaćanjem ovog prijedloga mogle bi se dogoditi samo dvije situacije: ili bi već redovan i uobičajen deficit porastao na dvadesetak milijardi kuna, ili bi pak ovaj višak od petnaestak milijardi kuna za branitelje trebalo namaknuti na način da se uzme svim ostalim građanima.

Konačno, mogu reći i to da sam svojevremeno proveo devet godina u Uredu Predsjednika te da sam redovno na tjednoj pa i dnevnoj bazi komunicirao i primao pojedince branitelje ili pak predstavnike braniteljskih udruga i tako tijekom tog razdoblja skupio sigurno tisuću-dvije razgovora što putem telefona što u živo sa braniteljskom populacijom. Zanimljivo je da se njih 99,9% obraćalo Uredu sa zahtjevima za još većim pravima te se mogu sjetiti u svih tih devet godina tek dva ili tri časna izuzetka da su rekli da imaju i previše prava.

Spomenimo usput i to da sam prateći po internetu kako su riješena prava i status branitelja ili veterana u drugim zemljama naišao na podatak da je Obamina administracija u trenutku stupanja na vlast zatekla približno 70-80 tisuća veterana beskućnika u SAD. U Hrvatskoj takvih primjera jednostavno nema. A da ima budite sigurni da bi se njima do sada već paradiralo na cesti i po medijima. A, s druge strane, predstavnici braniteljske skupine kao i predsjednik HDZ prodaju javnosti demagoške parole da oni žele da se status branitelja riješi kao u SAD-u!

Kako komentirate odnos resornog ministra prema zahtjevima prosvjednika i prosvjedu inače, te ponašanje njegovih stranačkih kolega, posebno premijera Zorana Milanovića u cijeloj toj priči?

predrag maticMAHEČIĆ: Ministar branitelja Matić još se i dobro drži, uzevši u obzir da trpi najveće napade, omalovažavanja i prijetnje. Njemu to sasvim sigurno pada posebno teško i ostavlja gorak okus u ustima jer je i sam bio branitelj i proveo prilično vremena u zarobljeništvu, gdje mu sigurno nisu servirali jela po izboru za svaki obrok, uz redovnu saunu i masaže! U njegovim je izjavama primjetno razočaranje i rezignacija nad cijelom ovom situacijom. Pa ipak on je zapravo jedini član Vlade koji se o svemu što se događa zauzeo konkretan stav, ima svoje mišljenje i ne boji ga se izraziti.

O premijeru Milanoviću ne treba trošiti previše riječi jer ova situacija nije ni prva, ni zadnja, ni jedina u kojoj je on odigrao ispod razine onoga što se očekuje već i od prosječnog političara, a kamo li premijera i državnika.

Ministar unutarnjih poslova Ostojić u svojim javnim istupima ostavlja utisak kao da je pao sa neke druge planete. Imao sam priliku gostovati u jednoj emisiji na radiju u kojoj je bio i on te mogu samo reći da su njegove riječi, misli, djela i propusti u odnosu na ovaj prosvjed i njegovo tretiranje upravo kolosalno promašeni! Toliko podilaženja najekstremnijem i najagresivnijem dijelu braniteljske populacije te guranja glave u pijesak poput noja ne sjećam se da je viđeno već podulje vrijeme u hrvatskoj političkoj areni.

No mislim da je najznačajnije da ni većina drugih ministara u Vladi niti u jednoj prilici nije izrazila jasan stav, bilo pojedinačno ili kolektivno, i podržala svog kolegu Matića. Tu je na djelu najprizemnije politikantstvo i čuvanje vlastite pozicije da se ne bi zamjerili braniteljskoj skupini kao i njenim sljedbenicima. Problem sa sadašnjom navodno socijal-demokratskom vlašću koji se ovako brutalno manifestira u situaciji s braniteljima, je zapravo generalni problem koji ima socijaldemokracija u Hrvatskoj i šire, a to je da ona pokušava ugoditi i „zavesti“ građane koji imaju desni konzervativni svjetonazor i politička uvjerenja, a ne one građane koji po svojim društvenim, političkim i svjetonazorskim opredjeljenjima naginju ljevici. I u tom grmu leži zec upravo nevjerojatne „pomirljivosti“ SDP-a kako u ovoj tako i u drugim važnim društvenim temama.

Bili ste prošlog weekenda (14. marta 2015.) u mnogo manjoj grupi prosvjednika protiv “terora šatoraša”.  Zašto je policija prijavila organizatore i tog prosvjeda? Zar će se oba prosvjeda eventualno zakonski tretirati (sankcionirati) podjednako?

MAHEČIĆ: Da, to je zaista nevjerojatno ironična situacija! Imate s jedne strane nelegalan i neprijavljen skup koji traje sada već preko pet mjeseci i za koji nema naznake da će skoro prestati. A s druge strane imate skup, isto tako nelegalan i neprijavljen, ali koji je trajao slovom i brojkom tri sata, nakon čega su se sudionici mirno razišli. Policija nije imala nikakvih problema da identificira organizatore protu-prosvjeda i da im uruči prekršajne prijave, a nekim čudom, uz sve blagodati informacijsko-komunikacijskih tehnologija, pet mjeseci nije uspijevala identificirati organizatore prosvjeda pred Ministarstvom branitelja. I to usprkos tome što su najeksponiraniji pojedinci koji vode taj skup gotovo stalno na mobitelima i s nekim komuniciraju, što će reći da ili oni organiziraju nekoga, ili netko organizira njih! Nameće se jedini mogući zaključak da policiji nije ni stalo ili da se boji reći jasno tko su organizatori braniteljskog prosvjeda.

kontra rposvjed u zagrebu

Ono što je još važnije jest presedan koji je ova Vlada stvorila svojom pasivnošću u odnosu na organizatore ovog nelegalnog braniteljskog skupa. Sama činjenica da nije reagirala stvorila je plodno tlo za produbljivanje svekolikog kaosa u društvu te daje za pravo svim ostalim nezadovoljnim društvenim skupinama da bez traženja bilo kakve suglasnosti organiziraju prosvjede u cilju ostvarivanja svojih interesa. I kada bi bilo neke pravde to bi se i dogodilo jer bi samo kaos koji bi time nastao mogao građanima jasno pokazati da je ovakav pristup rješavanju problema u društvu neprihvatljiv, a vlast natjerati da konačno povuče i prave poteze.

klemm i gogoskiKako komentirate činjenicu da su organizatori prosvjeda Đuro Glogoški i Josip Klemm prihvatili prijave za prosvjede organizirane prošlog weekenda pod prozorom premijera Milanovića, a nisu i one pred Ministarstvom branitelja i koji traju preko pet mjeseci?

MAHEČIĆ: Radi se o najobičnijem laviranju Ministarstva i cjelokupne Vlade i za to se može navesti više argumenata. U ovom se slučaju organizatori zapravo i nisu skrivali, jer je prosvjed bio uperen protiv premijera i faktično njegove obitelji. Drugo, čak je i šef HDZ-a javno rekao, misleći vjerojatno na neki potencijalan svoj budući interes, da se protivi uznemiravanju premijerove obitelji. Treće, i ono najvažnije jest da se ovim činom ni na koji način ne dovodi u pitanje legalnost i nastavljanje prosvjeda pred Ministarstvom branitelja, niti se na bilo koji način zauzima stav o opravdanosti ili neopravdanosti njihovih zahtjeva. Kada to sve čovjek gleda sa strane može doći čak i na pomisao da su organizatori prosvjeda branitelja i njihovi mentori iz HDZ ovime čak bacili neku kost i slamku spasa ovoj Vladi da barem prividno sačuva malo dostojanstva. Jer znate kako se kaže, pobjeda nad totalno nemoćnim protivnikom ne vrijedi ništa!

Da li je višemjesečni prosvjed pred Ministarstvom branitelja u funkciji HDZ-ove predizborne kampanje? A da li je HDZ, kao najjača oporbena stranka u RH, jedina koja želi profitirati na ovim nelegalnim prosvjedima? Šta su eventualni motivi pasivnog odnosa SDP-a?

MAHEČIĆ: Jest, sigurno da je braniteljski prosvjed u funkciji HDZ-ove predizborne kampanje! Ali stvar je šira i kompliciranija od toga. Naime, premijer Milanović i vrh SDP se isto tako nadaju da ovi prosvjedi tjeraju vodu i na njihov mlin. Nedavno smo dobili Predsjednicu Republike koja je došla iz HDZ-a i čiji prvi potezi na toj časnoj funkciji nisu baš pokazali da se ona smatra predsjednicom svih građana. Ona je počela prema Vladi voditi politiku koja je bez ikakve sumnje usmjerena na njenu destabilizaciju, izazivanje potresa u političkom sustavu uz podilaženje svim desnim konzervativnim skupinama i organizacijama u društvu, uz po mogućnosti izazivanje prijevremenog raspisivanja izbora. Paralelno, prosvjed branitelja u sebi nosi vrlo opasan agresivni i pučistički potencijal. Nije uopće nemoguće zamisliti marš ojačane braniteljske skupine pred sjedište Vlade na Markovom trgu, a onda se može dogoditi baš sve!

Sa takvim stanjem u društvu SDP se nada da će se konačno do idućih parlamentarnih izbora kristalizirati dovoljna kritična masa ljudi, građana, birača koji su izgubili sve iluzije da u Hrvatskoj postoji politička stanka koja govori u njihovo ime i štiti njihove interese i potrebe, te da će takvi ljudi potaknuti mrakom koji se širi sa svih strana, izaći na izbore u većem broju nego do sada te se odlučiti za SDP. Podsjećam da približno 40% ili tek nešto manje građana nije sudjelovalo na svim izborima provedenim u zadnjih šest godina na nacionalnoj razini (jedni parlamentarni i dvoje predsjedničkih izbora).

No, postoji i kvaka 22 u razmišljanjima kako HDZ-a tako i SDP-a. U politici često nije toliko presudna kvaliteta nekog političkog čina, koliko je presudan njegov tajming! Koja od spomenute dvije stranke promaši sa točnim tempiranjem svojih odluka i aktivnosti, uključujući tu i odluku o raspisivanju izbora, kao i eventualnu odluku vrha HDZ da su prosvjedi branitelja postali kontraproduktivni za postizanje optimalnog političkog rezultata, na kraju će vrlo vjerojatno izgubiti sve. A za njih i jedne i druge, ono sve je – samo i jedino vlast! Sve drugo je nevažno.

Vidite li kraj ovoj prosvjedničkoj priči i kakav bi on mogao biti?

MAHEČIĆ: Kraj ovog prosvjeda može biti antiklimaktičan, ali isto tako može biti i krvav. Između te dvije krajnosti sve su opcije moguće. Nekim vremenskim redoslijedom moguće je da vrh HDZ i organizatori prosvjeda dođu do manje-više zajedničkog i usklađenog zaključka da je prosvjed postao kontraproduktivan te se povuku. Naravno ova bi opcija zahtijevala i da se pronađe bilo kakvo prihvatljivo objašnjenje koje bi služilo spašavanju obraza, kao nekakav slatki kolačić koji bi olakšao gutanje gorke pilule.

Druga je opcija da SDP zaključi da je prosvjed postao prevelika opasnost po mir i red u zemlji te odluči djelovati policijskim snagama protiv prosvjednika. No to bi sigurno značilo da će doći i do fizičkog sukoba i da se jedno izvanredno stanje mijenja za drugo izvanredno stanje. Mislim da SDP nema niti snage za tako nešto, a niti političke volje.

Do kraja prosvjeda će doći i ako, odnosno nakon što HDZ eventualno pobijedi na parlamentarnim izborima. Tada ćemo gledati scenarijo u kojem će HDZ ispuniti preko noći neke od zahtjeva prosvjednika i time još dodatno zacementira njihov sakrosanktan položaj u društvu, a oni će isto tako preko noći zaboraviti ostale zahtjeve, kao i činjenicu da HDZ po svojoj političkoj vokaciji zapravo i nije njihovom srcu najbliži politički izbor i opredjeljenje.

No, „najzanimljivije“ će biti ako HDZ uspije osvojiti relativno najveći broj glasova na izborima, ali ne uspije formirati Vladu. U tom slučaju možemo samo očekivati nastavak pritiska kroz braniteljske prosvjede, a bit će sigurno zanimljivo slušati i zaoštravanje retorike koja će ići negdje smjerom da ova sadašnja SDP-ova Vlada nije bila ni približno toliko ljevičarska i „komunjarska“, koliko će eventualno biti neka buduća vlast sastavljena od neke potencijalne lijeve koalicije!

U svakom slučaju jedna stvar je sigurna, kao ljudi i građani ne možemo se žaliti da ne živimo u zanimljivim vremenima!

Na samom kraju: hoće li SDP izgubiti i parlamentarne izbore krajem ove godine i kakve rezultate na istima očekujete za svoju stranku?

MAHEČIĆ: Kako sada stvari stoje bilo bi ravno osmom svjetskom čudu da SDP pobijedi na idućim parlamentarnim izborima. Nije rečeno da SDP neće izvući pokojeg asa iz rukava u razdoblju koje je pred nama, ali morali bi imati prilično veliku zalihu skrivenih asova da promijene percepciju koju su si sami stvorili među građanima.

No, ako SDP i izgubi izbore to još ne mora značiti da će ih HDZ sigurno dobiti. Rekao sam već ranije, ako HDZ loše odigra svoje poteze u vremenu i prostoru tada bi se moglo dogoditi da ni HDZ ne kapitalizira na ovoj kaotičnoj i prijetećoj društvenoj te katastrofalnoj ekonomskoj situaciji onoliko koliko se oni nadaju i misle da bi mogli.

Obje glavne stranke, SDP i HDZ, imaju manje-više nepromjenjiv rezervoar svojih glasača, koji će se teško odlučiti za neku treću političku opciju, a koji po mojoj procjeni čini negdje između 40 i 50% ukupnog broja birača. Odluka će ovisiti o onih 10-15% posto birača koji su spremni mijenjati svoje odluke kome dati podršku kao i o barem jednom dijelu od onih 40% birača koji praktično redovno ne izlaze na izbore. Taj dio biračke populacije će odlučiti tko će iduće četiri godine upravljati zemljom.

zvonimir mahecic-1ORaH je vrlo mlada politička stranka osnovana tek prije približno godinu i pol i u tom razdoblju smo prošli kako kroz proces ekspanzije i dobivanja velike podrške u ispitivanjima javnog mnijenja, tako i kroz proces smanjenja iskazane podrške građana. Smatramo da je to normalno i da je bilo za očekivati. Kao što nismo davali pretjerani značaj i nismo si priuštili neutemeljenu euforiju u doba kad smo bilježili porast podrške, tako i sada ne smatramo propašću kad nam se podrška smanjila.

Za nas je bitno da radimo i dalje na svojoj prisutnosti i prezentaciji u javnosti, da radimo na pripremi i prezentiranju odrednica naših politika usmjerenih na ključna područja funkcioniranja države i društva, da pokažemo da smo odlučni preokrenuti negativne gospodarske trendove i time omogućiti građanima porast životnog standarda, uz istovremenu brigu o stvaranju sustava društvene pravde i brige o kvaliteti života i okoliša.

Isto tako mislimo da je od velike važnosti da odlučno prezentiramo naše stavove iz kojih će biti jasno da ne mislimo biti ni HDZ niti SDP, ali i da za razliku od nekih drugih stranaka koje bez puno promišljanja obećavaju radikalna, ali nesmotrena, nepromišljena i neprovediva rješenja, mi znamo točno kako ćemo, s kojim alatima i instrumentima, u realnom životnom, pravnom, ekonomskom i međunarodnom okruženju, naše ciljeve ostvariti. Ukoliko u tome uspijemo tada ćemo sasvim sigurno ostvariti i dobre rezultate na izborima, a time stvoriti i pretpostavke da onda uz pomoć građana doista i provedemo u praksi ono što smo zacrtali. I budite sigurni da na tome radimo i radit ćemo koristeći svo znanje i energiju koju imamo.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MAHEČIĆ: Hvala i Vama!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (665)

vrbas-miso

sdbih

Predsjednik manjeg B-H entiteta Milorad Dodik  nema pravo da daje moralne pridike o zločinu u Srebrenici jer nikada nije priznao genocid, koji je počinjen nad Bosnjacima  od strane tadašnje vojske RS-a , paravojnih jedinica i vojske Republike Srbije.

Pored presuda Haškog tribunala, postoji više presuda sudova drugih država za djela genocida.

Podsjećamo još jednom da je presudom Haškog tribunala, zločin u Srebrenici  jasno okarakteriziran kao genocid za čija nedjela su do sada osuđeni Radislav Krstić, Ljubiša Beara , Vujadin Popović  te Drago Nikolić. Sud u BiH je takode  osudio devetero  ljudi za genocid u Srebrenici i to;  Milenka  Trifunović , Branu Džinića, Aleksandara Radovanovića, Branislava Medana, Petra Mitrovića, Milorada Trbića, Radomira Vukovića  te Zorana Tomića.

Nikolu Jorgića , Vrhovni sud Düsseldorfa je za zločin genocida u masakru u Doboju u presudi 1997 osudio na četverostruku doživotnu zatvorsku kaznu. Evropski sud  za ljudska prava odbio je 2007 njegovu žalbu na presudu.

Izjava Dodika  za današnju “Politiku” “da Srebrenica traži novi pristup i ispitivanje realnosti, koju bi svi prihvatili” je neozbiljna i još jedan dokaz licemjerstva. On dalje pokušava da negira ovaj zločin genaralizujući cjelokupan srpski narod,  u kome tvrdi da “Srbi nikada u prošlosti nisu pravili nedjela. Naprotiv, ponašali su se viteški, a ne kukavički, kako su se ponijeli u Srebrenici”.

Dodik je izgubio svaki moralni i etički kredibilitet za bilo kakvu polemiku o  karakteru rata u BiH i počinjene zločine jer kao dobar đak Dobrice Ćosić nastavlja svoje suludo negiranje genocida u BiH.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Vojvodjanski klub

25. mart 2015. godine

SINIŠA KOVAČEVIĆ – OMALOVAŽAVANJA I UVREDE

Gospodin Siniša Kovačević, dramski pisac, je u petak 20. marta 2015. godine, u emisiji „U nedostatku dokaza“ na Javnom servisu Vojvodine, u raspravi o simbolima AP Vojvodine, izjavio da je sadašnja  zastava Vojvodine  „ponjava“.  Smatramo da je ovo omalovažavanje jednog od zvaničnih simbola AP Vojvodine, a samim tim i uvreda za Skupštinu Vojvodine, kao njenog donosioca. U isto vreme, ovim se vređaju i osećanja svih građana Vojvodine koji su tu zastavu prihvatili, koji je poštuju kao legalni simbol autonomije Vojvodine i smatraju  delom svog regionalnog identiteta, koji nije samo kulturni već i politički. Pravo na sopstvene simbole, grb i zastavu propisano je i garantovano Ustavom Republike Srbije: „Autonomne pokrajine utvrđuju simbole pokrajine i način njihovog korišćenja“ (čl.183. ).  To što gospodin Kovačević, kao doskorašnji pripadnik desničarske DSS i protivnik ulaska u EU, u tri zvezdice na toj zastavi ne vidi simbolično predstavljanje tri vojvođanske regije: Srema, Banata i Bačke (što je vrlo bitno jer upućuje i na decentralizaciju same Vojvodine), već vidi simbole zastave EU, to je njegova stvar. On nije dužan da ceni i voli ovu zastavu, ali je dužan da se uzdrži od javnog omalovažavanja zvaničnog simbola Autonomne pokrajine Vojvodine.

Blaćenje i vređanje drugih, pre svega političkih neistomišljenika, izgleda da je manir gospodina Kovačevića.  Podsećamo, povodom održavanja Četvrte vojvođanske konvencije,  čiji je i Vojvođanski klub član,  1. aprila 2012. u Novom Sadu, gospodin Kovačević je javno reagovao u dva maha. Tako je u listu Politika od 3. aprila 2012. zabeleženo da je pisac i reditelj Siniša Kovačević, član predsedništva DSS, posebno kritkovao pojavljivanje narodnog heroja Petra Matića Duleta na tom skupu, te se uz napomenu da „… već postoji zakon o političkoj zloupotrebi dece“,  založio za “zabranu zloupotrebe duboke starosti“. Dakle, gospodin Kovačević priziva zakonske zabrane, izopštavanje iz javnog života i uskraćivanje prava na javnu reč određenoj kategoriji ljudi. Zna se koji su režimi posebno posezali za takvim „zabranama”. Petar Matić Dule, narodni heroj i general pukovnik, ne prvi put među nama, pozvan je i pojavio se na ovom skupu. Čovek izuzetan, dostojanstven, gospodstven,  uspravan, glatke fizionomije, u tamnom odelu – sa svoje 92 godine (!) izgovorio nam je, bez papira i podsetnika,  jasan, primeren govor, govor o Vojvodini na liniji svojih partizanskih uverenja. Kao dokaz tačnosti ovoga upućujemo na video snimak njegovog istupa (https://www.youtube.com/watch?v=SyYREiroQrs). Ovog  impresivnog čoveka je gospodin Kovačević sramotno i uvredljivo predstavio  kao zloupotrebljenu marionetu koja ne zna šta govori, koga treba zaštiti od same sebe i društvo od njega, osobu kojoj treba zabraniti da istupa, kao i drugima da je na istupe pozivaju! S kojim pravom,  gospodine Kovačeviću? Sa  kojih to moralnih i drugih visina? Možda člana predsedništva DSS?

U listu Dnevnik od 11. 4. 2012. navodi se da je gospodin Kovačavić za učesnike IV Vojvođanske konvencije rekao da su to ljudi koji su „napali Vojvodinu“,  „beskičmeni i beskarakterni ljudi … upravo ti kojima je Vojvodina samo kraći put do privilegija, … da kažu da Srbiju treba federalizovati…„  Ovim se i učesnici iz Vojvođanskog kluba koji su učestvovali na tom skupu vređaju kao beskičmeni, beskarakterni i u svom delovanju motivisani sticanjem privilegija. S kojim pravom gospodine Kovačeviću ? Niko od članova Kluba (koji postoji 23 godine) „od politike“ nije stekao ništa, ni novaca ni položaja. Ove uvrede i obede javno su izrečene od onoga koji je bio u vrhu partije koja je, što aktivno doprinosila, što tolerisala, tolika zla koja su nas dovde dovela, a da pritom nismo čuli da je gospodin Kovačević digao svoj  glas protiv!  Samo onaj kome je strano da se neko iz poštenog uverenja i ljubavi prema Vojvodini može boriti za nju, a ne radi vlasti i privilegija, može ovako da blati, a time i osporava, politički angažman drugih.  Pri tome je sam, nakon raspada DSS,  osnovao svoju  političku stranku.  Ovo jeste legitimno, ali rađa i određenu bojazan. Naime, dometi ličnosti  ovakve političke kulture su relativno ograničeni kada deluje samostalno, dok zajedno sa skupinom ljudi sličnog profila mogu postići sinergiju i jačanje  političke nekulture koja razdire Republiku Srbiju: netrpeljivost prema neistomišljenicima, neodmerenost  javne reči, lakoća uvrede i obede, jedan moralni mulj, zbog koga, kao i materijalne bede,  mladost  beži iz Srbije. A oni će „liti suze“ za njom, kao što je gospodin Kovačević, između ostalog,  to činio u pomenutoj emisiji.

Za Predsedništvo Vojvođanskog kluba

Dragomir Jankov

Dragi moji Banjalučani, ma gdje bili!

Naš, trakođer nostalgični sugrađanin Boris Zrile, mi je upravo poslao set fotografija Banja Luke do zemljotresa (do 26. i 27. oktobra 1969.). Izabrao sam neke od njih i sada želim s vama da podijelim uzdahe i, možda, po koju suzu.

Dakle, svi vi koji pamtite naš  grad sa ovih fotki, osvježite uspomene na njega. Naravno, prilika je da se svi podsjetimo da je Banja Luka imala dušu upravo do katastrofalnog potresa iz 1969., od kada počinje njeno demografsko i fizičko ubijanje, djelimično višom silom a jednim (većim) dijelom nečijom strategijom. Grad čine naročito njegovi ljudi a Banja Luke koju imate ispred sebe više nema, kao ni velike većine njenih ljudi. Barem ne u njoj. Danas paralelno egzistiraju dvije Banja Luke – ona sa ovih fotografija koju svi mi, iščupani iz svojih zavičajnih korjena (i jedan mali broj onih koji danas žive u njoj)  nosimo u sebi te ona koja je ostala tamo, ni nalik, ne na onu do 1969., nego ni na onu do 1992., kao da joj nije “ni u rodu rod…” Ova prva će trajati dok budemo trajali mi koji je nosimo u svojim srcima i uspomenama, a ova druga neka traje koliko njoj bude suđeno. Ali, neka ni ova (današnja Banja Luka) ne nadživi mezarja i groblja svojih domicilnih žitelja koji svjedoče i koji će, ako Bog da, svjedočiti o njihovom višestoljetnom bitisanju u gradu na Vrbasu.

Banja Luka - panorama——————————————————————————————————————————————–

Banjalucka%20(realka)%20gimnazija                                                                      Realka (nema je više)

crna kuca                                                                “Crna kuća” (nema je više)

djaki dom veselin maslesa                                                 Đački dom “Veselin Masleša” (nema ga više)

dzinica palata                                                                 Vakufska palata (nema je više)

kastlov cosak                                                                                 Kastlov ćošak

Medicinska%20škola%20prije%20zemljotresa                                                         Stara medicinska škola (nema je više)

na-ma                                                                                  Na-Ma (nema je vise)

novoselija - tulekova brana                                                                              Lijeva Novoselija (Tulekova brana)

OS%20Mirko%20Visnjic                                                                       Osnovna škola “Mirko Višnjić”

Pogled%20na%20Gradsku%20tržnicu%20i%20Gimnaziju_%20Snimljeno%201965_%20godine                                                       Pogled na Gimnaziju preko Gradske tržnice

park-1                                                                  Gradski park (danas ne izgleda ovako)

restoran sehitluci                                                                                Restoran “Šehitluci”

Sahat%20kula%20i%20Ferhadija%20snimljeno%201967Obje srušene – džamija 7. maja 1993., sahat-kula 15. decembra 1993. – džamija obnovljena, sahat-kula nije

stadio sportskih igara                                                               Stadion sportskih igara  (nema ga više)

Stara bolnica                                                                            Stara bolnica  (nema je više)

Stara%20zeljez_%20stanica                                                 Stara željeznička stanica (danas Umjetnička galerija)

VEKS                                                             Viša ekonomsko-komercijalna škola (nema je više)

zmaj jovina osnovna skola                                                                   Zmaj Jovina Osnovna škola (nema je više)

Fijakeri%20pred%20Gradskim%20parkom_%20Snimljeno%20aprila%201968_%20godine                                                                      Fijaker pred Gradskim parkom

Titanik%20i%20ulica%20Marsala%20Tita                                                                             “Titanik” (nema ga više)

Titanik%20ljeto%20uoci%20zemljotresa                                                                             “Titanik”, desno (nema ga više)

Međutim, kako će ova priča bez trojice živih banjalučkih muzičkih legendi – Enesa, Nadira i Atifa!? Bila bi suhoparna kao baklava bez agde. Ako dovde niste pustili suzu, siguran sam da će odavde poteći i onima čije je srce i duša od “kamena”. Dakle, zaplačite, dragi moji, bit će vam lakše…imam puno iskustva s tim……

PRIREDIO: Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

ŽURNALISTIČKI HIPOKRITI

Posted: 23. Mart 2015. in Intervjui

Piše: Marjan Hajnal

marjan h.

 

 

 

 

Imaju li novinari svoga Hipokrata? Nemaju, i zato su oni koji bježe od istine, – ne hipokratovci, već hipokriti. Uskratiti javnosti pravu istinu ravno je zločinu

Iako sam svoje tekstove počeo objavljivati još kao student u različitim listovima prije skoro četiri decenije, nikada nisam ni za jedan naplatio honorar, bilo zato što to pitanje nije ni bilo obuhvaćeno nekim dogovorom, bilo zato što sam određen broj ponuda za suradnju na profesionalnom planu odbio. Tako sam zadržao status novinara-amatera koji mi je više odgovarao, nikome nisam bio obavezan, niti je bilo moguće da neko cenzurira moje tekstove, jer sam na takve pokušaje reagirao povlačenjem svog teksta ako nije mogao biti prihvaćen integralno. Ponekad sam inzistirao, da ostane kakav jeste, čak i kada je bilo očigledno da je negdje nedostajao zarez ili je ispuštena neka povratna zamjenica. Imao sam razloga za tu svoju tvrdokornu principijelnost. Dovoljno bi bilo da se redaktoru učinilo da su pojmovi objektivizacija i objektivacija sinonimi. Ili, da pribjegne samoinicijativnom skraćivanju moga teksta. Ili, da nešto dopuni. Ne, sa mnom to nije išlo. S obzirom na činjenicu da su većina urednika sa kojima sam dolazio u kontakt imali svoje lične kriterije ili su se prilagođavali zahtjevima novinskih kuća, još od samog početka svog rada sam jasno dao svima do znanja da neću dopustiti interveniranje u svojim tekstovima. Ili idu u mojoj verziji, ili nikako. Cijeneći osnovne metodološke postulate funkcioniranja „sedme sile“ istrajavao sam na apsolutnoj slobodi riječi i informiranju javnosti na osnovu činjenica, a ne na osnovu osobnih pretpostavki. Događalo se ne jednom da su moji tekstovi kompilirani, no, nikada nisam istraživao motive kojima bi se rukovodio korisnik mojih pogleda preuzimajući ih kao svoje. Smatrao sam da je i prirodno da u medijima struji fluidna masa spoznaja koje se multipliciraju i doprinose specifičnom koloritu u kom se razaznaju uticaji pravih bardova novinarstva i uloge amatera poput mene. Ono što me je uvijek deprimiralo svih ovih godina provedenih uz pisanu riječ vjerovatno je deprimirajuće djelovalo i na širu javnost koja od medijskih činovnika očekuje da ispune obaveze prema etici svoje profesije. Nažalost, svjedoci smo brojnih zloupotreba u sferi žurnalistike, ali, ima jedan grijeh koji je veći i od skribomanske pompeznosti, težnji diskriminaciji, harangama, linču, sluganskom odnosu prema gazdi kuće ili politikantskim komesarima nadležnim za ozvaničenu mizantropiju i huškačku histeriju… Taj grijeh veći od svih, prema mom vlastitom ubjeđenju, odnosi se na one novinare po profesionalnoj vokaciji koji su odlučili da ćute. To uzmicanje od istine liči na gest ljekara koji pred osobom koja mu je u neki kritični čas pokucala na vrata očekujući pomoć zatvara ta vrata pred njenim nosom, eventualno je upućujući na drugu adresu, tj. nekom drugom liječniku ili bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi, samo da bi on našao alibi pred Hipokratom. Imaju li novinari svoga Hipokrata? Nemaju, i zato su oni koji bježe od istine, – ne hipokratovci, već hipokriti. Uskratiti javnosti pravu istinu ravno je zločinu, kom, s jedne strane, doprinose masno plaćeni priučeni ćate, stavljeni u masne fotelje, sa skupocjenom opremom, koji izvještavajući svjesno lažu, a, s druge strane su često kvalitetno školovani i nadareni novinari koji su opredijelivši se za ćutanje ustvari pljunuli na svoj kruh. Neophodno bi bilo provesti kompletnu psihološku egzegezu kukavičluka onih koji su u epohi socijalizma besplatno školovani da bi štitili istinu radi istine, ne radi zaštite poretka kojem su, u krajnjoj liniji, dugovali završetak studija koji bi u svakoj kapitalističkoj zemlji bio uglavnom basnoslovno skup i rezerviran mahom za elitu. Zato sam u svojoj jednoj nikad objavljenoj knjizi napisao da su ratu kojim je razbijena Jugoslavija doprinijeli bivši robijaši, loši đaci, i loši novinari. Pod lošim novinarima ne podrazumijevam njihovu polupismenost ili nedovoljno izgrađenu elokventnost, ne mislim na njihovu artificijelnu akcentuaciju, zamuckivanje i propadanje u pukotine nevješto koncipiranih tema, koliko sam imao u vidu njihovu nedoraslost situaciji, što njihovom moralnom profilu nije smetalo da se oglašavaju u holivudskom stilu, samouvjereni, a smiješni i odbojni u isto vrijeme, kao gusani gačući u svim oktavama svog lakonskog farizejstva. Lažovi su prepredeni dekadentni slugani, izverzirani manipulatori, dostojni gađenja i prezira, nepravedno oduzimaju profesiju časnim prostitutkama, a ćutolozi su recipročni nositelji krivice. Njihov grijeh je ne samo u saučesništvu u nasilju nad slobodoumljem i nad samim životom u cjelosti, on je i veći. Naravno, postoji veliki broj novinara koji su ostali na visini svoga zadatka i među njima je ne mali broj onih koji su sigurno zaslužili Pulicerovu nagradu.

Pulitzer

Joseph Pulitzer

(10. april, 1847 – 29. oktobar, 1911)

Sada je bitnije pokrenuti lavinu koja mora u potpunosti zatrpati laž neizgovorene istine. Grijeh takve laži je pogubniji od prave tendenciozne obmane, jer, u većini slučajeva, uloge novinara prepuštene su “nadriljekarima”. Nikada neće zdravom umu biti jasno kako novinar može biti režimski žbir? Kako novinar može biti nacionalist? Hibridno prenamnoženi, preplavili su sve medije i od njih se pravi novinari ne samo da ne mogu prepoznati, oni dolaze pod udar nekorektne kritike, prijetnji, ucjena, sudskih procesa, lažnih optužbi sa ciljem da se financijski opterete drakonskim kaznama koje favorizuju vlastodršci, nerijetko izloženi i fizičkim napadima, a i članovi njihovih porodica trpe razne oblike tortura. Danas je presudno značajno razlučiti pozitivne komponente u sferi novinarstva od negativnih tendencija. Skrenuo bih pažnju korektne publike na imena časnih ljudi od pera: Štefica Galić, Ibrahim Halilović, Milan Pekić, Domagoj Margetić, Veseljko Koprivica, Bedrudin Gušić … (ovo je samo pokretačka ideja za listu sa imenima uglednih novinara koje bi trebalo nagraditi, nekad i negdje… listu nudim na uvid i dopunu). Paralelno, nekad i negdje, nekome, morali bi položiti račune svi novinarski hipokriti, za svoj prljavi “rad” koji je rezultirao prikrivanjem istine o genocidu, urbicidu, ekocidu, kolturocidu… Imena ovih drugih manje-više se znaju, ali, ostaje gorčina spoznaje da su dali svoj obol širenju etno-nacizma, teroru nad nedužnima, da i dalje piruju iz svojih studija i da njihovi omraženi likovi i dalje regrutiraju istomišljenike onih koji ih plaćaju, za laž, za mržnju, za antihumanost. Iskreno se nadam da će u skoroj budućnosti biti uvedena u sudsku praksu i grana pravosuđa koja će se baviti pokretanjem krivičnih postupaka protiv takvih nadrinovinara i procesuiranjem njihove odgovornosti u ravni počinjenih zlodjela nad čovječnošću i nad civilizacijom uopće.

(Preneseno sa bloga  https://solonovpolis.wordpress.com/2015/03/22/zurnalisticki-hipokriti-marjan-hajnal/)

enes h.Publika je film prihvatila vrlo emotivno, obzirom da isti govori o krvavom dijelu naše bh. historije. Rane su još uvijek svježe, te svako evociranje tih nemilih događaja zasigurno pokreće lavinu emocija…..Iz Prijedora je za vrijeme rata protjerano preko 53.000 nesrba, preko 31.000 njih je prošlo kroz srpske logore, ubijeno je 3.173 Bošnjaka i Hrvata, od čega 102 djece i 256 žena…..Bilo bi nam zadovoljstvo predstaviti ovaj igrano-dokumentarni film bh. dijaspori u Americi…..Naša je obaveza da uzdignuta čela, generacijama koje dolaze, prenesemo istinu o patnjama i stradanju našeg naroda, kako bi mlađa pokoljenja imala nepomućenu sliku o događajima koji su obilježili period od 92. – 95. godine……Arhiviranje i dokumentovanje naše ratne prošlosti, ali istovremeno afirmacija općih društvenih univerzalnih vrijednosti, predstavljaju osnovne intencije naše produkcije…..Narod koji ne poznaje svoju prošlost, samim tim stvara realne pretpostavke da mu se ona ponovi, a Bošnjaci su i suviše propatili da bi imali pravo na tako nešto…..Danas, jednostavno, nije ”IN” govoriti o činjenicama da je na BiH izvršena agresija, jer se to zapravo ne uklapa u percepciju trenutne političke i društvene atmosfere. Međutim, na nama je da damo svoj doprinos na polju afirmacije istine, a rezultati će, ako Bog da, bez imalo sumnje uslijediti…..

Iz samog nadnaslova se vidi šta je povod ovom razgovoru pa ćemo se tematski najviše fokusirati na Tvoj posljednji igrano-dokumentarni film. Dakle, koliko dugo si radio na tom filmu i ko Ti je sve u tome pomagao?

 HOTIĆ: Imajući u obziru da smo radili rekonstrukciji određenih segmenata filma, na filmu ”Prijedorsko ljeto 92” smo radili nešto više od godinu dana. Projekat filma su pomogli uglavnom osviješteni pojedinci, kao i mali broj institucija koje su u ovom projektu prepoznale opći društveni interes.

Koliko je do sada premijera upriličeno i gdje su se one desile? Kako je film bio primljen kod publike te filmske kritike?

 HOTIĆ: Ne mogu decidno govoriti o broju premijera, obzirom da ih je bilo zaista mnogo. Film je do sada prikazan u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, Švicarske, Švedske i Norveške. Publika je film prihvatila vrlo emotivno, obzirom da isti govori o krvavom dijelu naše bh. historije. Rane su još uvijek svježe, te svako evociranje tih nemilih događaja zasigurno pokreće lavinu emocija.

 U povodu jedne od promocija filma si, između ostalog, rekao da se “slobodno može reći da je Prijedor Srebrenica prije Srebrenice…” Hoćeš li i za moje čitatelje obrazložiti tu tezu, pa i tezu da se Prijedor, na domak moje Banja Luke, može smatrati i paradigmom stradanja nesrba u tom dijelu BiH, posebno Bošnjaka?

hambarine

 HOTIĆ: Prije svega, jako je nezahvalno eksploatisati brojem žrtava, odnosno, praviti bilo kakvu usporedbu u pogledu stradanja ljudi u jednom ili drugom dijelu BiH. Međutim, ovdje govorimo o činjenici da je u Prijedoru sistematski i planski, od strane tadašnje vlasti, činjen zločin nad nesrpskim stanovništvom. Kada kažem da je Prijedor Srebrenica prije Srebrenice, onda se rukovodim činjenicom da je na prostoru Srebrenice, u vremenu kada je počinjen genocid, bilo smješteno stanovništvo sa prostora nekoliko općina, za razliku od Prijedora, gdje je to bilo uglavnom domicijelno stanovništvo. Iz Prijedora je za vrijeme rata protjerano preko 53.000 nesrba, preko 31.000 njih je prošlo kroz srpske logore, ubijeno je 3.173 Bošnjaka i Hrvata, od čega 102 djece i 256 žena.

 U pripremi ovog razgovora si rekao da film nije imao promociju u Americi, zemlji u kojoj živi oko 300.000 građana BiH, od čega najviše Bošnjaka i mnogo Prijedorčana. Znači li to da si spreman doći i u ovaj dio veoma razuđene bh. dijaspore ako Te neko pozove, odnosno organizira promociju filma “PrijedoRSko ljeto 92”?

 HOTIĆ: Mi smo se do sada odazivali svim pozivima, pa bismo to i ovoga puta učinili. Zapravo, naše dosadašnje premijere i jesu rezultat poziva upućenog nama od strane organizatora. Bilo bi nam zadovoljstvo predstaviti ovaj igrano-dokumentarni film bh. dijaspori u Americi.

tuzla - promocija prijedorskog ljeta 92

Iako ne treba biti puno pismen i dešifrirati značenje ona dva velika slova u prvoj riječi naziva filma, ipak neke stvari treba i otvoreno, jasno i glasno izreći. Dakle, da li je jedna od poruka filma i ta da je u temelje manjeg bh. entiteta ugrađen i pogrom nesrba Prijedora i njegovog kraja te cijele BiH?

 HOTIĆ: Naravno, tu poruku smo ovim filmom i akcentirali. Naša je obaveza da uzdignuta čela, generacijama koje dolaze, prenesemo istinu o patnjama i stradanju našeg naroda, kako bi mlađa pokoljenja imala nepomućenu sliku o događajima koji su obilježili period od 92. – 95. godine.

Naravno, ne može se kroz jedan razgovor ni približno prepričati sadržaj nekog filma, posebno ovakvog autentičnog i potresnog. Da, treba ga odgledati! Kako doći do DVD-a tog filma, odnosno kako se može isti pogledati?

 HOTIĆ: Do sada smo pristup filmu omogućavali kroz organizaciju premijera i promocija istog, jer je to bilo tehnički najizvodljivije. Nadam se da će uskoro i bh. dijaspora u Americi biti u prilici da prisustvuje premijeri i promocijama filma, nakon čega će svi oni koji to budu željeli, biti u prilici da film pribave za svoju kućnu videoteku.

Ti si autor i drugih dokumentarnih filmova. O kojim je još filmovima riječi šta je njihova zajednička poruka?

 enes-1HOTIĆ: Moja maleknost predstavlja Multimedijalni servis Exit Media (www.exitmediafilm.com) u čijoj produkciji sam radio nekoliko dokumentarnih filmova i preko 80 kratkometražnih filmova. Ovom prilikom bih izdvojio sljedeće naslove dokumentarnih filmova: ”Istina o bužimskim vitezovima”, Muslimani pod opsadom”, ”Dani ubijanja – Prijedor”, ”Prijedorsko ljeto 92”, ”IDENTIFIKACIJA”, ”SANDŽAK” te dokumentarni film radnog naslova ”Pucanj u dušu” na kojem trenutno radimo u saradnji sa Udruženjem žrtava i svjedoka genocida. Ovaj dokumentarni film tretira tematiku zločina ratnih silovanja žena za vrijeme agresije na BiH.

Arhiviranje i dokumentovanje naše ratne prošlosti, ali istovremeno afirmacija općih društvenih univerzalnih vrijednosti, predstavljaju osnovne intencije naše produkcije.

Ti si bio dječak kada su se desili Prijedor, Srebrenica..pa i Tvoj rodni Bosanski Novi. Šta Te je motiviralo da se baviš tim zahtjevnim poslom? Gdje crpis energiju koje zaista treba za svaki takav ozbiljni project?

 HOTIĆ: Mi na ovim prostorima imamo potrebu da govorimo o suživotu, a osnovni i esencijalni preduslov za suživot jeste ISTINA. Istina o počinjenim zločinima i procesuiranje onih koji su počinili zločine. Svaka druga priča o suživotu koja zaobilaze spomenute faktore, po meni je itekako licemjerna i krnjava. Drugi motiv jeste naša ljudska, vjerska i duhovna potreba da progovorimo i arhiviramo istinu o stradanju nedužnih ljudi i na taj način pružimo svojevrsnu satisfakciju porodicama žrtava.

Narod koji ne poznaje svoju prošlost, samim tim stvara realne pretpostavke da mu se ona ponovi, a Bošnjaci su i suviše propatili da bi imali pravo na tako nešto.

 Ovo pitanje je neka vrsta analogije prethodnom. Naime, općepoznato je da Tebi i takvima kao što si Ti nedostaje podrška institucija, na svim novoima u državi kakva je BiH. Malo koga (možda nikoga) na vlasti ne zanimaju projekti s takvom tematikom, – intencija je i izvana i iznutra da se izjednače katil i žrtva. Slažeš li se s takvim mojim zapažanjima i kako, unatoč i tome, nalaziš motive za takve projekte?

 HOTIĆ: Danas, jednostavno, nije ”IN” govoriti o činjenicama da je na BiH izvršena agresija, jer se to zapravo ne uklapa u percepciju trenutne političke i društvene atmosfere. Međutim, na nama je da damo svoj doprinos na polju afirmacije istine, a rezultati će, ako Bog da, bez imalo sumnje uslijediti.

Na samom kraju: radiš li na nekom novom filmskom ostvarenju i kojem, eventualno?

 HOTIĆ: Da, kao što sam već kazao, radim na igrano-dokumentarnom filmu radnog naslova: ”Pucanj u dušu”, koji se bavi tematikom ratnih zločina silovanja žena za vrijeme rata u BiH. Istovremeno, pripremamo prvu fazu realizacije dokumentarnog filma koji će govoriti o ratnim dešavanjima na području općine Brčko.

Želim Ti puno uspjeha i sreće u Tvom daljnjem stvaralačkom radu te hvala za ovaj razgovor.

 HOTIĆ: Hvala i tebi, te srdačan selam i pozdravi tvojim čitateljima.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (664)

zivica t. - 2Dijalog unutar jedne religije, kao i između religija, ne može se ograničiti na mali prostor kao što je Srbija, ili Balkan. Na taj dijalog utiče stanje odnosa u celom svetu…..Dijalog je potreban i na globalnom nivou. Poznati stari švajcarski teolog Hans Kueng, osnivač zadužbine Weltethos, s pravom tvrdi da u svetu ne može biti mira bez mira i tolerancije između svetskih religija. Religije imaju  izuzetan potencijal za mir, ali i za konflikte…..Agencija VIA daleko više je od osnivanja izveštavala o stanju odnosa u okolini, Evropi, svetu, da bi ovdašnji čitaoci saznali  za primere kako loše tako i dobre. Loše primere, da bi smo ih izbegli ovde, dobre da bi smo razmislili da ih i mi primenjujemo…..Rešenje pitanja MPC će se naći, ono ne zavisi (samo) od SPC, to je svepravoslavno pitanje, kako nekome dati autokefaliju. Oko toga nema svepravoslavne saglasnosti, tu je konflit koncepata Carigrada i Moskve…..Ko je protiv makedonske samostalnosti? Rusi. Jer, ako mogu Makedonci crkveno biti samostalni, zašto ne i Ukrajinci, Belorusi, Moldavci, Balti. Zato ukrajinsko crkveno pitanje, ali sada i političko, ometa i rešavanje makedonskog statusa…..CPC, stručno gledano, ne nacionalno, emotivno, i nije Crkva, ona nema crkvenih struktura, ona je paracrkvena organizacija, nevladina organizacija…..Predsednik i premijer susreću se sa patrijarhom, predsednik kaže da od njega traži savete. Nije se posavetovao sa drugim verskim poglavarima Srbije, čak ne verujem da ih je uopšte sve upoznao…..Srbija jeste doista sekularna, iako neki to ne vide…..Vladika Filaret je godinama tema u Crkvi, javnosti, medijima, od samog svog izbora. Poznata je njegova neobična politička orijentacija, a za vladike nije da se bave političkim ocenama, već spašavanjem  duša vernika. Šta je tačno  konkretan povod da se sada on smeni, nije poznato javnosti, Crkva nije objavila nalaz komisije koja je boravila u Mileševi da ispita stanje. Zato ne treba špekulisati…..Po meni, međureligijski dijalog je veoma nerazvijen i niko se ne trudi to da izmeni…..Nisam očekivao da će Katolička crkva imati snage da izabere poglavara koji nije iz Evrope, koji stanje vere vidi iz drugog ugla i koji nije deo sistema rimske kurije. Mislio sam da će to biti ponovo Italijan, kao gotovo uvek ranije. Ali, desilo se pozitivno iznanađenje…..Papa Franja ipak nije veliki reformator, a Crkvi su potrebne promene.  Tela koja je formirao da provere stanje  i predlože  izmene presporo rade. Jako je teško šta izmeniti, na primer neke etičke postulate, celibate, položaj žene, da ne govorimo o dogmama. Svaka promena je nekome bogohulna, mogu nastati raskoli……Katolici Srbije imaju pravo da žele da im dođe poglavar, nikome to ne bi smelo da smeta. Ali, kako mi kažu katolički krugovi, Vatikan ne želi da među Srbima stvara podele. Ne bi bilo dobro da ga ovde neko dočeka jajima, paradajzom, da ima demonstracija, vređanja…..Papa Franja itekako je potreban svetu, ne samo katolicima i hrišćanima, već i drugim religijama.  Nije čudo da ga i u islamu i jevrejstvu takođe uvažavaju……

Gospodine Tuciću! Agencija, čiji ste urednik, je sastavni dio  Zadužbine “Sveta Jelisaveta Fjodorovna”, čiji ste osnivač. A u Saopštenju Zadužbine između ostalog stoji da će nastaviti svoju misiju unapređenja međuhrišćanskog i međureligijskog dijaloga…(parafraziram). Da li se radi samo o prostoru Srbije ili i sire?

Dijalog unutar jedne religije, kao i između religija, ne može se ograničiti na mali prostor kao što je Srbija, ili Balkan. Na taj dijalog utiče stanje odnosa u celom svetu. Mada, svako ima odgovornost da dijalog vodi pre svega na prostoru na kome deluje, živi. Srpska prav. Crkva (SPC) mora da misli na kontakte i razumevanje sa katolicima, sa ovdašnjim islamom, a ne na hinduizam ili budizam. Jer, ona je najveća verska zajednica u zemlji a samim tim  snosi najveću odgovornost za  dijalog. Takođe, država treba da je za to zainteresovana, njoj treba da je stalo do verskog mira i saradnje, jer i to utiče na opšte stanje u zemlji. Ovdašnje nekada Ministarstvo vera, sada Kancelarija, nedovoljno se interesuje za to.

Dijalog je potreban i na globalnom nivou. Poznati stari švajcarski teolog Hans Kueng, osnivač zadužbine Weltethos, s pravom tvrdi da u svetu ne može biti mira bez mira i tolerancije između svetskih religija. Religije imaju  izuzetan potencijal za mir, ali i za konflikte. Svaka misli da je samo ona prava , u pravu, da su druge religije nespasavajuće, da su vernici drugih religija manje vredni. Istorija je puna svakakvih iskustava sa religijom. Svaka religija čini na neki način posebnu civilizaciju. Njihov konflikt se mora izbeći.

sv_jelisavetaAgencija VIA daleko više je od osnivanja izveštavala o stanju odnosa u okolini, Evropi, svetu, da bi ovdašnji čitaoci saznali  za primere kako loše tako i dobre. Loše primere, da bi smo ih izbegli ovde, dobre da bi smo razmislili da ih i mi primenjujemo. Srbija, ali i okolne zemlje žive u nekoj samozatvorenosti, misli se da se sve zna, nemamo od koga potrebe da učimo, pa pametni smo i sami. Ali, upravo pametan uči i od drugih.

Osim toga, prostoru Srbije potreban je dijalog jednih  sa drugima, nema ga dovoljno, nema pravih unutarkonfesionalnih (unutarhrišćanskih) tela, niti međureligijskih. Nema izgleda ni velike zainteresovanosti među svim velikodostojnicima da se saradnja unapredi. Ja sam bio optimista, ali više nisam.

Kada je riječ o međuhrišćanskom dijalogu, postoji li on između SPC, s jedne strane, te MPC (Makednonska pravoslavna crkva) i CPC (Crnogorska pravoslavna crkva), s druge strane?

Rešenje pitanja MPC će se naći, ono ne zavisi (samo) od SPC, to je svepravoslavno pitanje, kako nekome dati autokefaliju. Oko toga nema svepravoslavne saglasnosti, tu je konflit koncepata Carigrada i Moskve.

Grčki blok crkava, a to je pola pravoslavlja (Carigrad, Jerusalim, Aleksandrija, Atina, Kipar, Tirana) je protiv toga da se ta crkva naziva makedonskom, a ona na tome insistira. U opticaju su ideje- ohridska, ili skopska arhijepiskopija (ne patrijaršija). Skoplju to ne odgovara. Skoplje zapravo ispunjava sve uslove za samostalnost, ali ako je samo Beograd za to, a ne i drugi, onda to ništa ne vredi. Poslednja i glavna instance autokefalije je Carigrad i samo on. Tu se izdaje dokument, tomos o samostalnosti, ali na predlog Beograda što se tiče Makedonaca.

Ko je protiv makedonske samostalnosti? Rusi. Jer, ako mogu Makedonci crkveno biti samostalni, zašto ne i Ukrajinci, Belorusi, Moldavci, Balti. Zato ukrajinsko crkveno pitanje, ali sada i političko, ometa i rešavanje makedonskog statusa. Rusi se nude da posreduju između Beograda i Skoplja, to je nepotrebno i neiskreno, oni nemaju šta da ponude. Ako ko u pravoslavlju može da posreduje, arbitrira, savetuje, pa i nameće je isključivo Carigrad, on ima kanonski status kao najviša instanca za sve, sviđalo se to kome ili ne (Rusima ne). Beograd je, hvala Bogu, svestan te posebne uloge Carigrada i respektuje je.

CPC, stručno gledano, ne nacionalno, emotivno, i nije Crkva, ona nema crkvenih struktura, ona je paracrkvena organizacija, nevladina organizacija. Ko se od SPC u CG od sveštenika i vladika odvojio da bi pristupio CPC? Niko. Da li će u CG nastati i kada neka struktura koja bi mogla postari Crkva, to ne znamo, ništa nije nemoguće. Ali, CPC nije Crkva, to niko ni ne tvrdi van CG, nijednoj pravoslavnoj crkvi ne pada na pamet da ima kontakte sa CPC dok kontakta sa MPC ima. CPC i MPC su neuporedive. To znaju i crnogorski političari, oni bi bili zadovoljni da se Cetinjska mitropolija odvoji od SPC i bude samostalna.

S druge strane, da li se i koliko institucije neke od država, u kojima djeluju gore spomenute Crkve, miješaju u status istih (Crkvi) kao i njihove međusobne odnose?

Nedvosmisleno. Makedonskim vlastima je stalo, zašto da ne, da se reši status MPC.  Ona to smatra nerešenim pitanjem između Srbije i Makedonije. Političari su pokupšali da pomognu, ali SPC to im nije dozvolila. I predsednik Nikolić je pokušao dobronamerno da se angažuje, zajedno sa makedonskim predsednikom. I crnogorskim vlastima je itekao stalo da  Crkva bude takva kakva njima odgovara. Srpska država i ne krije da joj je od verskih zajednica najbliža SPC. Predsednik i premijer susreću se sa patrijarhom, predsednik kaže da od njega traži savete. Nije se posavetovao sa drugim verskim poglavarima Srbije, čak ne verujem da ih je uopšte sve upoznao.

Jer, SPC je, smatra se u političkom establištmentu, ali i u javnosti,  državotvorna, narodnotvorna, čuvar tradicije, jezika, kulture  i identiteta. Naravno da je i to. No, u sekularizmu se to toliko ne ističe.

Država mora da je zaštitnik sloboda, naravno i verskih, tolerancije  međusobnog razumevanja. Ona ima  načina  da utiče na stanje u ovoj oblasti, između ostalog i davanjem ili nedavanjem novčane pomoći. Multireligijska pluralnost Srbije treba svakako više da dolazi do izražaja.

Po Ustavu, Republika Srbija je sekularna država. Da li je takva i u realnom životu, odnosno “na terenu”?

Srbija jeste doista sekularna, iako neki to ne vide. Crkva nema uticaj na vlast, na parlament, vladu, školstvo, ne zauzima stavove po nekim pitanjima iako bi mogla, naravno sa etičke a ne političke tačke gledišta. Veronauka nije obavezna, već fakultativna. Stav o na primer abortusu, homoseksualizmu, bioetici, (ne)diskriminaciji po raznim osnovama, Crkva i kad  bi htela ne  može da nametne.

Ne poštuje se nedelja kao sakralni dan odmora, nedeljom se u Srbiji ide u kupovinu, pijacu, pere auto, sve drugo samo se ne ide u crkvu. Na bogosluženje odlazi tek samo nekoliko posto ljudi, ne malo ih niti ostane na celu službu, već zapale sveće i odu, uz put.

Nekada se govorilo da je za neko mesto najvažniji autoritet lekara, apotekara, učitelja i sveštenika. Crkvena štampa ima izuzetno mali tiraž, crkveni radio se ne sluša mnogo, mada na njemu ima i dobrih intevjua i emisija iz oblasti kulture. Tako, populacija i ne zna šta Crkva o nečemu misli. Ona se izjašnjavala o nacionalnom, teritorijalnom pitanju, Kosovu i još nekim, ali razvoj događaja i odluka odveo je državu u drugi pravac. Patrijarh se poziva na prijeme, svečanosti, kao i nadbisup, muftija i rabin, ali oni su tu gosti kao i svi drugi.

Nedavno je smijenjen vladika Filaret. Šta je stvarna pozadina njegove smjene i znači li to da je SPC zauzela neki novi kurs prema svojim, uvjetno rečeno, jastrebovima?

filaretVladika Filaret je godinama tema u Crkvi, javnosti, medijima, od samog svog izbora. Poznata je njegova neobična politička orijentacija, a za vladike nije da se bave političkim ocenama, već spašavanjem  duša vernika. Šta je tačno  konkretan povod da se sada on smeni, nije poznato javnosti, Crkva nije objavila nalaz komisije koja je boravila u Mileševi da ispita stanje. Zato ne treba špekulisati. Na Saboru SPC maja meseca će ipak morati da se iznesu detalji jer Sabor treba da potvrdi ili odbije odluku Sinoda. Do sada odbijanja nikada nije bilo.

Govori se da će komisije ići i u druge eparhije odakle dolaze informacije o nekim neregularnostima.

Fundamentalisti vode kampanju protiv smena, tvrdeći da se to sve radi po nalogu Vatikana, Brisela, ili koga drugog. Tvrde da se eliminišu antiekumenisti, oni koji su za predanje, tradiciju, čistu veru, a eto patrijarh i Sinod nisu za to.   To ne stoji. Ne ulazi Crkva u neke ekumenske vode, unijaćenje, političku poslušnost. Crkva je veoma zatvorena institucija, mi i ne znamo dovoljno, premalo, o međuvladičanskim odnosima i kako jedni na druge gledaju, to zapravo više naslućujemo.

Međutim, do promena dolazi kasno,  mada dobro da ih je i sada, neki potezi su se morali povući daleko ranije, tada bi SPC imala veći kredibilitet, ugled. Takođe, neke stvari se ne dovode do kraja, već napola. Zbog smena pojedinaca,  ne preti raskol, radi se o vladikama koje ni u svom sveštenstvu ni u javnosti, nemaju neki poseban autoritet.

Kako vidite međureligijski dijalog u Srbiji u ovom trenutku, naprimjer? Da li je konstruktivan i dopiru li poruke s tih dijaloga do relevantnog dijela javnosti u toj zemlji, odnosno jesu li adekvatno medijski pokriveni?

Po meni, međureligijski dijalog je veoma nerazvijen i niko se ne trudi to da izmeni. Religije imaju svakako potrebu da se o nekim temama zajednički izjasne, zašto ne o socijalnim temama koje zapravo imaju opštedruštvenu i etičku dimenziju. To ne bi bilo ulaženje u političku sferu. Na primer, zajednički stav o siromaštvu, nezaposlenosti, bedi, lošem odnosu prema ženama, o bioetici, o tome kuda treba da stremi Srbija, gde je njeno mesto na kontinentu. To rade verske zajednice drugde.

Nema pravih međureligijskih tela, nešto se sarađivalo oko veronauke, ili restitucije. Ima kadkad nekih zajedničkih, više manifestacionih nastupa. Najviše kontakata ima između pravoslavnih i katolika, protestante u to i ne uključuju. Islamska zajednica je podeljena, a kontaktira se samo sa jednom, i to manjom a većinski deo je neuključen u kontakte, a to nije dobro. Postoji zakonski koncept „tradicionalnih“ religija koji isključuje male zajednice a i one imaju šta da kažu.

Mediji prate obično ekscese u verskom životu, premalo je analitike. U medijima nema novinara koji su eksperti za verska pitanja, sem časnih izuzetaka. Neki novinar dobije dnevni zadatak da nešto iz oblasti religije uradi, a da se religijom zapravo i ne bavi. Oni ne znaju odnose, čak ni terminologiju. Zapažam da religija, pa i stanje u SPC, sve manje interesuje sredstva informisanja, ako uporedimo sa interesovanjem od pre nekoliko godina. Potrebna je kvalitetna analitika, a stanje u medijima je sve gore. Pogledajte naslovne stranice, šta se nameće kao „važan“ događaj. Jad.

Prije dvije godine, kada je izabran aktuelni papa, javno ste izrazili svoje iznenađenje tim izborom. Hoćete li i ovom prilikom navesti razloge tog iznenađenja te kako ocjenjujete “mandat” pape Franje u protekle dvije godine?

Nisam očekivao da će Katolička crkva imati snage da izabere poglavara koji nije iz Evrope, koji stanje vere vidi iz drugog ugla i koji nije deo sistema rimske kurije. Mislio sam da će to biti ponovo Italijan, kao gotovo uvek ranije. Ali, desilo se pozitivno iznanađenje, papa Franja ima druge akcente, neoptrećen je Evropom i unutarkurijskim odnosima ili lobijima i intrigama. On  svakako danas nailazi na prikriven ali evidentan otpor. Mnogima u Vatikanu nije do reformi, talasanja, promena, novih ideja.

papa franjoPapa Franja ipak nije veliki reformator, a Crkvi su potrebne promene.  Tela koja je formirao da provere stanje  i predlože  izmene presporo rade. Jako je teško šta izmeniti, na primer neke etičke postulate, celibate, položaj žene, da ne govorimo o dogmama. Svaka promena je nekome bogohulna, mogu nastati raskoli. Pravoslavlje zato ništa ne preduzima, zadržava se na nezdravom tradicionalizmu po nekim pitanjima upravo bojeći se raskola, a u njemu je ta opasnost realna. Zato ono zaostaje za vremenom. Eto, davnašnja kalendarska promena pre devedesetak godina stvorila je raskol u više pravoslavnih crkava. Kod katolika je posle Drugog vatikanskog sabora nastao maleni raskol, odvojili su se tradicionalisti, tzv. Lefevristi, oni i danas postoje ali njihov broj se meri promilima.

Ali papa je simpatičan, drag, spontan, brižan, blag ali i odlučan da osudi šta to zaslužuje (mafiju, kriminal, izrabljivanje, profiterstvo) a da ne osudi čoveka kao grešnika ili one koji ne svojom krivicom imaju neku sklonost (homoseksualnost). On uživa moje iskrene simpatije, iako shvatam da neće mnogo toga potrebnog izmeniti.

Zbunilo me je da je ovih dana papa izjavio da će njegov pontifikat trajati kratko, samo par godina, dve do pet godina. Da li šta sluti ili razmišlja da se i on povuče? Da se ne desi da imamo dvojicu penzionisanih papa istovremeno i trećeg koji je na vlasti. Potrebno je da njegov pontifikat potraje desetak godina jer je blagotvoran za njegovu Crkvu ali i za sve religije sveta.

Da li u Srbiji postoji raspoloženje za posjetu pape toj zemlji?

Ne nema ga, teško da će ga u dogledno vreme biti. Ovde postoji  široko antikatoličko raspoloženje, Vatikan se sumnjiči za sve stare i savremene zavere i spletke. Postoji i istorijska opterećenost događajima iz 20. veka. Neki, ne maloborojni, traže da on prvo ode u Jasenovac. Pa neka i ode, on bi bio sigurno  spreman na to, ali verovatno bi to naišlo na snažan otpor hrvatskog episkopata. Papa se može u Jasenovcu pomoliti za sve tamo stradale. Ali, da li bi i to bilo dovoljno nekim fanaticima i zilotima, ostaje pitanje.

Srpska država je za papinu posetu, pozvala ga je više puta,  misli da bi to bilo pozitivno za njen imidž,  što je tačno, ali ne želi da je sprovede bez saglasnosti SPC. I tu tek ima oko ovoga nejedninstva. Patrijarh Irinej je toliko puta rekao da je za papinu posetu, godinama govori o ovome, ali očigledno nema za to podršku u episkopatu. Može se desiti da pre srpski patrijarh  stigne u Vatikan, kakvih je najava i bilo, nego papa u Beograd.

Katolici Srbije imaju pravo da žele da im dođe poglavar, nikome to ne bi smelo da smeta. Ali, kako mi kažu katolički krugovi, Vatikan ne želi da među Srbima stvara podele. Ne bi bilo dobro da ga ovde neko dočeka jajima, paradajzom, da ima demonstracija, vređanja. Za posetu je bila jedinstvena prilika koja je propuštena 2013. kada je obeležavana 1.700 godišnjica Milanskog edikta cara Konstantina. Tada je sve urađeno samo da do toga ne dođe.

Da li se u kontekstu tog raspoloženja, kao i eventualno dalekog datuma posjete patrijarha SPC Vatikanu, može eventualno tumačiti sadašnji nivo odnosa između katoličanstva i pravoslavlja u ovom trenutku, na globalnom te na regionalnom nivou?

Globalno ovi odnosi su u krizi, blokadi, za to je odgovorna  ponajviše Moskovska patrijaršija. Najvažnija institucija dijaloga, Mešovita komisija za bogoslovski dijalog između pravoslavnih i katolika, koja postoji već decenijama i obično zaseda svake druge godine, godinama ne postiže saglasje i razilazi se bez rezultata.

Pravoslavlje je podeljeno, zato ono sebe marginalizuje, kaže najveći pravoslavni teolog, mitropolit Jovan Ziziulas. Rusi svaki zajednički dokument odbijaju. Stalno se osporava prvenstvo Carigrada u pravoslavlju. Zahteva se da se između 14 priznatih kanonskih pravoslavnih crkava odlučuje koncenzusom, a ne većinski, kako je uvek u istoriji bila praksa. Moskva je nezadovoljna svojim petim mestom u redosledu pravoslavnih crkava – posle Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jerusalima koji tu poziciju imaju petnaest vekova. (SPC je na šestom mestu).

Rusi bi bilateralno  da sarađuju intenzivno sa Vatikanom, da spašavaju kako sami kažu  svet od nemorala, homoseksualaca, abortusa, za “očuvanje biblijskih vrednosti”. Vatikan nije spreman za taj borbeni kurs, već traži jedinstvo hrišćana u razlikama, ne da potčini sav hrišćanski svet, kako pravoslavni fundamentalisti to tvrde.

Osim toga, ne treba ignorisati i druge hrišćane, stotine i stotine miliona protestanata,  nema jedinstva bez njih a oni i nisu posebno zainteresovani za neko jedinstvo.

Otuda, ekumenski dijalog je u krizi iz koje neće skoro izaći. Ni Svetski savet crkava, preko 250 crkava (Ženeva) nema više elana, u njemu dominiraju protestanti, pravoslavci su u njemu ali Rim tu nikada nije bio. Entuzijazam ranijih decenija se istopio, treba nalaziti nove koncepte, sada ih nema na vidiku. Ideju svakako treba spasti i revitalizovati.

Početkom juna ove godine papa dolazi u Sarajevo, u BiH. Bilo je nekih političkih inicijativa da posjeti Mostar, umjesto Sarajeva, ali to se neće ovoga puta desiti. Kako tumačite njegovu posjetu – da li samo kao pastoralnu ili i državničku?

Da ne posećuje Mostar, razumljivo je, pitanje Međugorja je još nerešeno, a to razara mir Mostarske biskupije. Niti papa Benedikt, niti sada Franja, nisu spremni da priznaju autentičnost tamošnjeg ukazanja Marije, niti jasno presude da li se radi o nesvesnoj umišljenosti ili o ukazanju. Dobro je da su crkve veoma oprezne prema ukazanjima, zato se i ne javljaju nova.

Ipak je Sarajevo prestonica, centar i za državu i za druge verske zajednice, za jedan dan, 12 sati, se ne može mnogo uraditi. On nije želeo prošle godine da bude u Sarajevu, godišnjici Prvog rata, ne želeći da se o tome politički špekuliše.

Poseta se ne može razdvojiti na pastoralnu ili državnu, ona je uvek i jedno i drugo, mada se katkad rado kaže da se radi samo o “hodočašću”. Da je on i poglavar države, to se ne može ne uzeti u obzir, mada nema vojsku, avijaciju ni atomske arsenale, moćan je. Tako bi morao doći u oba svojstva i u Srbiju, ali izgleda da od toga skoro neće biti ništa, ovde ne postoji  pogodna atmosfera za takvu posetu.

Papa Franja itekako je potreban svetu, ne samo katolicima i hrišćanima, već i drugim religijama.  Nije čudo da ga i u islamu i jevrejstvu takođe uvažavaju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (663)

vrbas-miso

djenicDanašnji SKOJ je reosnovan 1992. u Beogradu kao marksističko-lenjinistička omladina Nove komunističke partije Jugoslavije (NKPJ). SKOJ je obnovljen u situaciji kada je naša socijalistička domovina Jugoslavija bila razbijana od strane zapadnog imperijalizma, u vremenu velike antikomunističke histerije, upravo sa ciljem da oko sebe okupi mlade ljude koji će biti kadri da brane tekovine socijalizma i odupru se imperijalističkoj agresiji i pljački kojima je naša zemlja bila izložena, a nažalost im je izložena i danas…..Današnji SKOJ je nastao inspirisan revolucionarnim tradicijama predratnog SKOJ-a, koji je na svojim plećima izneo antifašističku borbu i socijalističku revoluciju, osnovanog 1919. godine u Zagrebu, a koji je ukinut nakon rezolucije Informbiroa 1948. godine…..Danas su istorijske okolnosti takve da SKOJ svoje organizacije isključivo ima na prostoru Srbije. Postoje pojedinci iz ostalih republika koju su članovi, ali u drugim republikama ne postoji SKOJ-evska organizacija…..SKOJ je najviše uspeha u svom radu ostvario na studentskom planu, gde je preko svoje frontovske organizacije Studentski front, predvodio proteste u nekoliko poslednjih godina, ističući klasni karakter studentskog pitanja. Ta borba je izražena u prvom redu protiv Bolonjske deklaracije koja znanje pretvara u robu, sa paralelnom borbom za besplatno i svima dostupno obrazovanje….. Karakter buržoaske i komunističke organizacije je drugačiji, jer smo mi kadrovska partija. U buržoaskoj partiji je dovoljno da popunite pristupnicu, dok kod nas vi morate da prođete kandidatski staž, jer nama nisu potrebni ljudi na papiru, već kadrovi, koji su organizatori i propagatori, koji su aktivisti, koji okupljaju mase…..Što se tiče nacionalne strukture članstva zastupljeni su pripadnici raznih nacionalnosti, a u prilog tome je i činjenica da u našoj organizacioji u Kosovskoj Mitrovici među članstvom imamo i Albance i Srbe…..Jugoslavija se pokazala u praksi uz sve svoje mane kao najbolje rešenje za sve nacionalnosti koje žive na tom prostoru, a od njenog rasturanja korist je jedino imao zapadni imperijalizam, dok su svi narodi koji su živeli u njoj gubitnici….. Mladi ljudi su prosto besni na današnji sistem i mrze ga! Mladi ljudi sa prezirom gledaju na buržoaske partije koje prodaju šarenu lažu kako bi odbranile interese krupnoga kapitala. Sve nam to govori da biti SKOJ-evac danas znači biti buntovnik sa razlogom…..U Palati Pravde u Beogradu je otpočeo 21. januara montirani politički proces koji za cilj ima da progoni našu organizaciju. Ovim sudskim procesom nisam samo napadnut ja, nije napadnut SKOJ, ovim sudskim procesom su napadnuti svi progresivni, pošteni ljudi koji se suprostavljaju bahatoj pljački proimperijalističkog buržoaskog režima na čelu sa njihovim eksponentom Aleksandrom Vučićem…..Upravo danas, kada živimo u sistemskoj krizi kapitalizma, nije slučajno da buržoazija u takvom trenutku pokreće procese rehabilitacije kvislinga i domaćih izdajnika…..Socijalizam i komunizam su zakonomerene etape u razvoju ljudskoga društva, tako da neko može da privremeno zaustavi točak istorije, ali ne može trajno. Nakon svake noći dolazi do zore, bilo da petao kukurikne, ili ne. Tako mi gledamo i na današnju politiku buržoaske vlasti u Srbiji…..Proces rehabilitacije Draže Mihailovića se odvija po nalogu EU, kako bi se pokazalo da put u EU nema alternative, da bismo tamo bili da je Draža pobedio, ali su ga u tom putu sprečili zlikovci iz šume…..Naša budućnost mora biti okrenuta ka borbi za bolji svet! Stoga ću se osvrnuti na velikog pozorišnog reditelja, pisca i revolucionara Bertold Brehta, koji je rekao: „Ko se bori, taj može i izgubiti; ali ko se ne bori, taj je već izgubio!” Mladi ljudi će većinu svog života provesti živeći u budućnosti, ali oni nemaju nikakvu budućnost živeći u kapitalizmu…..

Kada je obnovljen SKOJ i šta su bili motivi njegovog obnavljanja baš tada?

Današnji SKOJ je reosnovan 1992. u Beogradu kao marksističko-lenjinistička omladina Nove komunističke partije Jugoslavije (NKPJ). SKOJ je obnovljen u situaciji kada je naša socijalistička domovina Jugoslavija bila razbijana od strane zapadnog imperijalizma, u vremenu velike antikomunističke histerije, upravo sa ciljem da oko sebe okupi mlade ljude koji će biti kadri da brane tekovine socijalizma i odupru se imperijalističkoj agresiji i pljački kojima je naša zemlja bila izložena, a nažalost im je izložena i danas. Svakodnevnoj borbi SKOJ-a tada i danas, podrazumeva borbu za društvo socijalne pravde, društvo u kom neće biti eksploatacije čoveka od strane čoveka, društvo u kom će svako moći da se školuje, leči, živi od svoga rada, kulturno uzdiže, ima krov nad glavom, društvo u kom će čovek imati budućnost. Takvo društvo je jedino moguće ostvariti u socijalizmu, a socijalne pravde nema bez socijalizma, dok socijalizma nema bez marksizma – lenjinizma.

Da li je SKOJ pravni i ideološki sljedbenik iste omladinske organizacije osnovane prije više od 95 godina i koja je djelovala u svim izdanjima nekadašnje Jugoslavije?

skoj - logoDanašnji SKOJ je nastao inspirisan revolucionarnim tradicijama predratnog SKOJ-a, koji je na svojim plećima izneo antifašističku borbu i socijalističku revoluciju, osnovanog 1919. godine u Zagrebu, a koji je ukinut nakon rezolucije Informbiroa 1948. godine. Naša borba se zasniva na svakodnevnim aktivnostima čiji je smisao poboljšanje materijalnog standarda omladine. Mi težimo da oko sebe okupimo svu progresivnu, naprednu i revolucionarnu omladinu koja je nezadovoljna današnjim kapitalističkim sistemom. Mi jesmo ideološki sledbenici predratnog SKOJ-a, jer cilj koji sebi postavljamo, a to je zbacivanje kapitalističkog varvarstva, odnosno izgradnja socijalističke alternative i komunističke perspektive su odrednice za koji su se borili predratni komunisti.

Naša partija i naš omladinski Savez su nastali kao nove političke organizacije, tako da mi nismo pravni naslednici imovine SKJ i Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (koji je pravni naslednik SKOJ-a), mi nemamo nikakve veze sa onima koji su izdali radničku klasu Jugoslavije prešavši na pozicije nacional – šovinizma i buržoazije, mi nemamo nikakve veze sa onima koji su se prodali zapadnom imperijalizmu, koji su bili peta kolona i koji su u krvavom bratoubilačkom građanskom ratu razbili SFRJ.

SKOJ je odigrao svoju ulogu u historiji naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, posebno u njenim (jugoslovenskim) burnim vremenima. Jugoslavije više nema. Kakvu ulogu i na kojim prostorima SKOJ igra danas?

Danas su istorijske okolnosti takve da SKOJ svoje organizacije isključivo ima na prostoru Srbije. Postoje pojedinci iz ostalih republika koju su članovi, ali u drugim republikama ne postoji SKOJ-evska organizacija. Međutim, svakako da je nama jedan od ciljeva da nam oragnizacije zažive na prostoru čitave Jugoslavije. Naša se centrala nalazi u Beogradu, tj. u Srbiji, tako da je i za očekivati da nam organizacije budu najjacče tamo gde nam je i sedište. Ubeđeni smo da će jačanje organizacije u Srbiji, pratiti stvaranje objektivnih faktora da naš uticaj proširimo i na ostale republike. U svim značajnim centrima u Srbiji imamo organizacije poput Beograda, Niša, Novog Sada, Kragujevca, Kosovske Mitrovice… Važno je istaći da je SKOJ jedini član Svetske Federacije Demokratske Omladine sa prostora Jugoslavije. Svetska Federacija Demokratske Omladine je organizacija u kojoj se nalaze sve komunističke omladinske organizacije, a da bilo koja organizacija sa prostora Jugoslavije želi da pristupi ovoj organizaciji, prvo mora dobiti saglasnost SKOJ-a. SKOJ je najviše uspeha u svom radu ostvario na studentskom planu, gde je preko svoje frontovske organizacije Studentski front, predvodio proteste u nekoliko poslednjih godina, ističući klasni karakter studentskog pitanja. Ta borba je izražena u prvom redu protiv Bolonjske deklaracije koja znanje pretvara u robu, sa paralelnom borbom za besplatno i svima dostupno obrazovanje.

Koliko članova imate i kakva im je nacionalna struktura?

SKOJ svakako predstavlja jednu od najaktivnijih omladinskih organizacija u Srbiji, ako ne i najaktivniju. Mi maltene imamo svakodnene aktivnosti koje se tiču dnevno političkih tema kako u Srbiji, tako i u svetu. Gledamo da na svaku od njih damo odgovor. Mi imamo svoj list Glasnik SKOJ-a, dok je naš sajt redovno ažuriran. Što se tiče članstva, SKOJ svakako ima mnogo više aktivista od brojnih buržoaskih partija, pa čak i od nekih koje su u parlamentu i učestvuju u vlasti, ali svako da se ne zadovoljavamo trenutnom cifrom. Važno je napomenuti da se komunističke partije i omladine razlikuju od buržoaskih partija i po tome kako se postaje član partije. Karakter buržoaske i komunističke organizacije je drugačiji, jer smo mi kadrovska partija. U buržoaskoj partiji je dovoljno da popunite pristupnicu, dok kod nas vi morate da prođete kandidatski staž, jer nama nisu potrebni ljudi na papiru, već kadrovi, koji su organizatori i propagatori, koji su aktivisti, koji okupljaju mase. Tako npr. KP Jugoslavije koja je povela ustanak, organizovavši borbu protiv fašističkog okupatora i domaćih izdajnika, izvojevavši revoluciju imala je 9000 članova pred Drugi svetski rat, ali je to bila kadrovska partija, partija masa, koja je bila u stanju da za sobom povede narod ka slobodi. Što se tiče nacionalne strukture članstva zastupljeni su pripadnici raznih nacionalnosti, a u prilog tome je i činjenica da u našoj organizacioji u Kosovskoj Mitrovici među članstvom imamo i Albance i Srbe.

Pretpostavljam da velika većina vas nisu bili ni rođeni u vrijema trajanja Jugoslavije, pa prema tome nemate iskustva življenja u takvoj zemlji. S tim u vezi se nameće logično pitanje: šta je onda bio motiv vas – mladih za pristupanje SKOJ-u i djelovanju u sklopu istog, odnosno, u širem smislu, u sklopu NKPJ-a?

Što se tiče Jugoslavije, mi se zalažemo za njenu obnovu, ali ne iz nostalgičarskih osećanja, već iz razloga što smatramo da je ona najbolje rešenje za sve južnoslovenske narode. Svakako, svesni smo da je grešaka bilo, kako u samoj izgradnji socijalizma, tako i u funkcionisanju Jugoslavije, jer da ih nije bilo, ne bismo danas živeli u satelitima nastalim iz nje, ali to ne isključuje činjenicu, da je ona bila najbolje rešenje, za sve njene narode. Sadašnje države koje su nastale iz nje na to najbolje pokazuju, jer su sve marionete Brisela i Vašingtona.

Jugoslavija se pokazala u praksi uz sve svoje mane kao najbolje rešenje za sve nacionalnosti koje žive na tom prostoru, a od njenog rasturanja korist je jedino imao zapadni imperijalizam, dok su svi narodi koji su živeli u njoj gubitnici. Mi smo svesni istorijskih okolnosti u kojima živimo, odnosno da Jugoslavije nema, ali je nema ne zato što je to bila volja njenih naroda, već volja zapadnog imperijalizma, koji ju je razbio u krvavom bratoubilačkom ratu, uz pomoć svojih pijuna i domaće pete kolone. Ipak, iako nje više nema, proces njenog razbijanja još uvek traje. Zapadni imperijalizam taj proces nastavlja jednostranim proglašenjem Kosova i Metohije. Kada bismo se mi, kao komunisti, odrekli Jugoslavije, to bi značilo da bismo priznali njeno razbijanje kao legitimno.

Naravno, važno je napomenuti da se mi zalažemo za obnovu socijalističke Jugoslavije, jer uvek postoji mogućnost da u budućnosti krupni kapital obnovi kaptalističku Jugoslaviju, ali u takvoj državi nacionalni i ekonomski problemi ne bi bili rešeni. Što se tiče južnoslovenskih naroda, to se može proširiti na čitav Balkan. Naš stav po tom pitanju je jasan: „NATO napolje sa Balkana – Balakan pripada balkanskim narodima.“

Tačno je da većina članova SKOJ-a nije ni rođeno u SFRJ, jer naše članstvo čine ljudi u između 16 i 30 godina. Mi smo deca kapitalizma. Mi znamo šta je beda. Mi znamo šta znači besperspektivnost, apatija, siromaštvo… Mladi ljudi su prosto besni na današnji sistem i mrze ga! Mladi ljudi sa prezirom gledaju na buržoaske partije koje prodaju šarenu lažu kako bi odbranile interese krupnoga kapitala. Sve nam to govori da biti SKOJ-evac danas znači biti buntovnik sa razlogom. Stoga je nužno i logično da se mladi ljudi priključe našoj opciji, jer većinu svog života će provesti u budućnosti, a ko će se izboriti za našu budućnost sem nas samih? Niko. Mi sami moramo da se borimo za nju i da je stvaramo. Jedini izlaz omladine je organizovana, svakodnevna klasna borba koja je usmerena protiv kapitalističkog varvarstva, koja će biti kadra da sruši današnji nepravedni sistem i izbori se za bolji i humaniji svet. Tako da je logično da danas mladi ljudi prilaze SKOJ-u.

21. januara ove godine u Palati Pravde u Beogradu održan je sudski proces protiv Vas. Zašto ste procesuirani i kakav je bio ishod istog? Jeste li tim povodom imali podršku i čiju?

U Palati Pravde u Beogradu je otpočeo 21. januara montirani politički proces koji za cilj ima da progoni našu organizaciju. Ovim sudskim procesom nisam samo napadnut ja, nije napadnut SKOJ, ovim sudskim procesom su napadnuti svi progresivni, pošteni ljudi koji se suprostavljaju bahatoj pljački proimperijalističkog buržoaskog režima na čelu sa njihovim eksponentom Aleksandrom Vučićem. Prošle godine u oktobru su bili studentski protesti u Srbiji koji su bili najmasovniji u poslednjih 15 godina. Te proteste je predvodila organizacija Studentski front, a u to vreme sam ja bio njen lider. Protesti su pored borbe za materijalne uslove studenata izražavali jasni klasni, antisistemski i antirežimski karakter. Tome svedoči činjenica da su se mogle čuti parole protiv Bolonjske deklaracije, protiv Vučića, kao i ‘bando buržujska’. Naravno da sadašnjem buržoaskom režimu to nije odgovaralo, tako da su prionuli da na sve načine razbiju taj protest. Kada im razne malveracije nisu uspele u pokušaju da razbiju studentsko jedinstvo preko svojih omladinskih aktivista, onda su pokušali da represijom, zaplašivanjem i montiranim optužbama da prestrave progresivne studente. Dok sam bio na Filozofskom fakultetu (koji ujedno i pohađam), u pauzi jednog studentskog zbora, nakon izlaska ispred fakulteta mene su napala dvojca siledžija koji su pripadnici ozloglašene grupacije Srbska akcija. Ta grupacija ima klero – fašistički karakter, a dvojca siledžija koji su nasrnuli na mene tada, prethodno su me napala već tri puta, i to dva puta dok sam bio u prisustvu devojke (jednom su nasrnuli i na nju), a jednom dok sam bio u prisustvu druga, kad su njih šestorica napravili klasičnu sačekušu. Kad su krenuli na mene, u samoodbrani sam povredio jednog razbojnika, a u tom trenutku je odmah iskočilo petnaestak policajaca. Odmah mi je bilo jasno da sam bio predmet policijske nameštaljke, tako da me je policija privela u stanicu i zadržala u pritvoru. Umesto da se pokrene tužba protiv osvedočenih siledžija, Ministrastvo unutrašnjih poslova je pokrenulo tužbu protiv mene, jer logično je da policija neće potegnuti tužbu protiv onih koji rade za nju. Važno je istaći da to nije bio jedini napad kako na naše aktiviste, tako i na druge prgresivne studente. Veče pre napada na mene, napadnut je naš član CK SKOJ-a i sekretar Studentskog fronta, drug Kosta Ristić, on je napadnut od strane četvorice fašističkih huligana. Sve kamere na Filozofskom fakultetu su to snimile, a prenela je čak i državna televizija taj varvarski čin, no taj slučaj naravno je ostao nerešen. Od marta do oktobra bilo je 13 napada na naše aktiviste i jednom su nam razlupane prostorije. Nijedan taj slučaj nije rešen. Ova tužba jasno pokazuje da iza ovih napada stoji proimperijalistički buržoaski režim u Srbiji, koji će uraditi sve kako bi mogli da ućutkaju one koji  se protive pljački naroda. No, mi smo pokazali da se ne plašimo represije buržuja, tako da su nam morali ispuniti studentske zahteve. Što se tiče samog procesa on još traje, sad se ispituju svi svedoci. NKPJ i SKOJ su povodom tog slučaja napravili komitet za moju odbranu, a taj komitet su podržali SUBNOR, sindikat SLOGA, Komunisti Srbije, Studentski front i naravno NKPJ i SKOJ. Komitet za moju odbranu je organizovao protest povodom prvog salušanja, a pritisak je izvršen i van Srbije, tako da su tog dana kada sam ja imao suđenje bili organizovani protesti ispred srpskih Ambasada u Moskvi, Atini, Rimu…dok je solidarnost stigla sa Kube i iz Venecuele.

djenicprotest

Veliki pritisak je učinjen povodom ovog montiranog političkog procesa, tako da sam ubeđen da ćemo i u ovoj bitki pobetiti.

Da li i na koji način surađujete sa istim ili sličnim organizacijama iz bivših jugoslovenskih republika?

Sarađujemo sa omladinom Socijalističke radničke partije iz Hrvatske i Radečki radikalima iz Slovenije. Prvenstveno sarađujemo po pitanjima borbe protiv imperijalističkih tvorevina kao što su EU i NATO okupacija Balkana, borbi protiv marionetskih režima u zemljama koje su nastale razbijanjem SFRJ, borbi protiv Bolonjske deklaracije u obrazovnom sistemu i revizije istorije, odnsono povampirenja fašizma. Naša studentska organizacija Studentski front sarađuje sa studentskom organizacijom Iskra iz Slovenije i sa progresivnim studentima iz Makedonije koji su predvodili nedavne proteste.

Jedna od vaših ideoloških premisa jeste svakako antifašizam. Kako se vi borite protiv te nemani koja je, kao što nam je svima poznato, vaskrsnula na prostorima bivše Jugoslavije ranih 90-tih prošloga stoljeća, a ima ga i dan-danas?

Ona nije vaskrsnula, već buržoazija pokušava da je rehabilituje. Svakako važno polje naše borbe je borba protiv revizije istorije. To je odrednica iz našeg programa. Upravo danas, kada živimo u sistemskoj krizi kapitalizma, nije slučajno da buržoazija u takvom trenutku pokreće procese rehabilitacije kvislinga i domaćih izdajnika. U Jugoslaviji tokom Drugog svetskog rata nije se odvijala samo borba protiv fašizma, već i revolucija koja je donela socijalizam. Buržuji rehabilitacijom domaćih izdajnika i kvislinga žele da degradiraju izgradnju socijalizma, sistema koji je ukinuo eksploataciju čoveka nad čovekom, obezbedio masama osnovne civilizacijske tekovine kao što su svima dostupno školstvo i zdravstvo, pravo na rad, sistema koji je rešavao stambeno pitanje, sistema koji je rešio osnovna egzistencijalna pitanja čoveka. Svakako da ćemo nastaviti borbu protiv kvislinga i domaćih izdajnika, jer današnje četničke vojvode koje su na vlasti imaju istu slugeransku politiku prema imperijalizmu, odnosno lihvarskim institucijama kao što je MMF i Svetska banka, politici prema Kosovu i Metohiji, Briselu i Vašingtonu, isto kao što su i njihovi ideološki preci imali prema Berlinu i Rimu, odnosno nacizmu i fašizmu. Naci-fašizam je najveće zlo koje su se dogodilo u istoriji čovečanstva. Vodeću ulogu u njegovom slamanju su imali komunisti i SSSR, tako da borbe za socijalizam – komunizam, nema bez odbrane tekovina NOR-a!

Pored brojnih protesta koje smo organizovali povodom rehabilitacije naci-fašističkog okupatora i domaćih izdajnika, protesta protiv revizije istorije, obeležavanja značajnih praznika iz NOB-a, mi smo dve godine za redom organizovali antifašistički kamp mladih u saradnji sa SUBNOR-om. Ove godine ćemo održati treći antifašistički kamp mladih i ono što nas raduje je to da on postaje redovna manifestacija i poprima međunarodni karakter. Ta manifestacija je jedna od najvažnijih u našoj kalendarskoj godini, a cilj tog kampa je da se kroz niz radionica mladim ljudima ukaže na opasnost koju za sobom nosi pokušaj revizije istorije.

Najkonkretnije: kako je danas biti skojevac u Beogradu, u Srbiji gdje su se zakonski pomirili četnici i partizani i gdje se nije odustalo od rehabilitacije Draže Mihailovića, naprimjer? Kako je, uostalom, biti skojevac u zemlji čiji se predsjednik nije odrekao titule četničkog vojvode? Je li teško, opasno….?

Mi nećemo da kukamo, već da se borimo. Komunistima nije nikad lako, bilo da grade socijalizam, ili da se bore za socijalizam. Naspram sebe za protivnika imaju krupni kapital koji ima novac, medije, vojske, represiju. Svesni smo činjenice da što se klasni odnosi budu više zaoštravali, buržuji će nas više progoniti. No, mi ih se ne plašimo, jer bez obzra na sve to mi imamo ideje, a ideje su ono što im mi ne smemo prepustiti. Socijalizam i komunizam su zakonomerene etape u razvoju ljudskoga društva, tako da neko može da privremeno zaustavi točak istorije, ali ne može trajno. Nakon svake noći dolazi do zore, bilo da petao kukurikne, ili ne. Tako mi gledamo i na današnju politiku buržoaske vlasti u Srbiji. Ona ima kontinuitet koji sve vlasti od 2000.  pa na ovamo imaju, a to je pljačka, revizija istorije, slugeranska politka prema NATO, EU, MMF, Svetskoj banci… Proces rehabilitacije nije samo karakterističan za Srbiju. Taj proces se događa u čitavoj istočnoj Evropi kako bi se smanjila uloga komunista, odnosno kako bi se falsifikovanjem istorije komunisti izjednačili sa nacistima. Proces rehabilitacije Draže Mihailovića se odvija po nalogu EU, kako bi se pokazalo da put u EU nema alternative, da bismo tamo bili da je Draža pobedio, ali su ga u tom putu sprečili zlikovci iz šume. Veličanje četništva vlastodržaca se savršeno uklapa u politiku zavisnosti, jer kao što su njihovi ideološki preci bili vazali, tako su i oni danas. Međutim, oni zaboravljaju jednu činjenicu, da je takva vazalska politika već jednom doživela krah, a doživeće ga opet. Neminovnost takve politike je da završi na đubrištu istorije gde joj je i mesto.

“Ne zbog nostalgije, već zbog budućnosti”, glasi logo na vašoj oficijelnoj stranici. Kakva je budućnost mladih ljudi sa prostora bivše Jugoslavije? Imaju li je?

Većina nas je rođena u kapitalizmu u kom vlada siromaštvo, besperspektivnost I apatija. Mi za našim detinjstvom koje je obeležilo imperijalističko razbijanje Jugoslavije, privatizacija, ratovi, pljačka, nikako ne možemo biti nostalgični. Naša budućnost mora biti okrenuta ka borbi za bolji svet! Stoga ću se osvrnuti na velikog pozorišnog reditelja, pisca i revolucionara Bertold Brehta, koji je rekao: „Ko se bori, taj može i izgubiti; ali ko se ne bori, taj je već izgubio!” Mladi ljudi će većinu svog života provesti živeći u budućnosti, ali oni nemaju nikakvu budućnost živeći u kapitalizmu. Iako je to sistem koji je truo, pljačkaški, koji čoveka pretvara u robu, u kom manjina živi na račun većine… neće se sam urušiti od sebe. Potrebno je neko da ga pogura u sunovrat i baci na istorijsko đubrište. To jedino mogu komunisti. Stoga, mladim ljudima je jedina šansa da se bore, da pobede nepravdu, da se izbore za svet socijalizma – komunizma, da se izbore za svoju budućnost! Mladi ljudi jedino ako se bore mogu se izboriti za svoju budućnost! Zbog toga treba da se učlane u SKOJ!

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ  (662)

vrbas-miso

Sarajevo, 19. mart  2015.

U svoje ime i u ime članova Stranke za Bosnu i Hercegovinu pozdravljam vijesti koje nam dolaze iz istočnog susjedstva.  Jučer je na teritoriji Republike Srbije uhapšeno 8 pripadnika vojnih formacija, pod sumnjom da su učestvovali u egzekuciji više od 1000 nevinih ljudi na području Srebrenice, a ovih dana svjedoci smo i katarzičnih svjedočenja nekadašnjeg Ministra Vanjskih Poslova Srbije, predsjednika Srpskog Pokreta Obnove i jednog od najglasnijih srbijanskih nacionalista u posljednih tridesedak godina Vuka Draškovića.

Ne ulazeći u motive, razloge i vrijeme davanja ovih izjava od strane Vuka Draškovića, ono što je bitno je prepoznati da sve izjave koje je Drašković dao BN televiziji, srbijanskom presu i Slobodnoj Bosni, treba da služe kao referenca u spiječavanju relativizacije istine o genocidu, agresiji na BiH i zločinima na teritoriji naše domovine.  Te reference također, moraju da posluže akademskoj zajednici u konačnom dokazivanju i rasvjetljavanju istine, koja je nama već odavno kristalno jasna.

Ističem da je ovo drugi Ministar Vanjskih Poslova susjedne države, nakon Čedomira Jovanovića, koji konačno pomaže Srbiji da izađe iz paralelnog univerzuma, kreiranog od Dobrice Ćosića i njegovih suradnika, tako što u istina malim inkrumentima, ali važnim za proces pomirenja u regionu, prihvata implicitnu odgovornost Srbije za genocid, agresiju i zločine u Bosni i Hercegovini.  Također, nema sumnje da ovakva svjedočenja pomažu i sudski proces u Hagu, posebno u predmetima Mladić i Karadžic.

Nadam se da će ove vijesti pomoći i stanovnicima manjeg BH entiteta, da shvate pravu istinu i prihvatajući je kao takvu, konačno se okrenu zacijeljivanju rana i finalnoj integraciji u BH društvo koje je podjednako  i “naše” i “njihovo.”

Kao Predsjednik političke partije koja je od svoje incepcije uvijek bila lider u borbi protiv relativizacije genocida i agresije na Bosnu i Hercegovinu, u ime svih naših članova, sa sigurnošću tvrdim da jedino putem istine o ovim i svim drugim pitanjima, mi u Bosni i Hercegovini možemo brze pronaći put do Evrope u koju svi želimo i formalno ući što prije.

S poštovanjem,

Amer Jerlagic

Predsjednik

SD BiH o hapšenjima u Srbiji

Posted: 18. Mart 2015. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine  pozdravlja hapšenje i provođenje istrage protiv bivših pripadnika Centra za obuku Jahorina u sastavu Specijalne brigade MUP-a Republike Srpske, zbog postojanja osnova sumnje da su u Srebrenici, na lokalitetu Kravice, počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Iako se sa ovakvom odlukom čekalo predugo, očekujemo da će  optužnica i presuda optuženim za zločine u Kravici biti prvo zvanično priznanje žrtava genocida u Srbiji. Ovo je u svakom slučaju dobar gest Srbije u kome će biti testirana stvarna namjera u njenom pokušaju da se suoči sa svojom prošlošću kako bi se cijelom regionu dala jedna nova šansa za jedan novi početak.

Slučaj je kao što se zna plod saradnje dvaju tužilaštava, Republike Srbije i Bosne i Hercegovine. Koliko su obe zemlje izgubile na ovoj suradnji i “dekontaminaciji” balkanskog prostora pokazuje činjenica da ratni zločinci poput Nedeljka Milidragović i Tomislava Kovač,   znali da iskoriste ovaj vakum enormno se  bogateći. Ovakvi zločinci i  dalje šalju poruku mržnje   da ” ukoliko bi se zaratilo, ponovo bili u istom stroju i ponovno činili iste zločine za koje se  danas ne kaju!” unoseći nemir u domaću javnost i spriječavajući  obnovu povjerenja i pomirenje.

Vjerujemo da će podizanje ovih optužnica biti direktna poruka svim onim koji bi ponovo ratovali, klali i ubijali , poput poruke koju su poslali  pripadnici četničkog pokreta sa  nedavnog vašerskog okupljanja u Višegradu, da se zločin ne isplati.

Do obnove povjerenja i mira u balkanskom regionu neće doći, dok se fašističke i radikalne organizacije u potpunosti ne zabrane i ne dožive osudu domaće javnosti!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

tatjana spasojevic vukobratovic Nastojimo pomoći svima, dati pravovaljane i prvovremene upute i savjete. U svim onim predmetima u kojima je potrebna pomoć odvjetnika imamo i angažiranu odvjetnicu koja može predmet pratiti i u sudskim procesima…..Pravni tim SNV-a pruža besplatnu pravnu pomoć svima koji se obrate za takvu vrstu pomoć bez obzira da li su pripadnici srpske nacionalne manjine ili ne. Najveći broj naših stranaka su povratnici u Republiku Hrvatsku, prije svega u urbane sredine, obzirom da se u ovom trenutku najveći broj povratnika vraća isključivo prema Programu stambenog zbrinjavanja povratnika bivših nositelja stanarskog prava…..Znači svima onima koji se nalaze izvan teritorije RH, najviše u Srbiji, sugerirano je da reguliraju ovu zakonsku obavezu, te da u navedenom roku odjave ili dojave svoje prebivalište…..Od stupanja na snagu Zakona provodili smo razne aktivnosti, prije svega, u cilju da informiramo raseljene Srbe da obave svoju zakonsku obavezu i zadrže prebivalište u RH. Cilj je bio da dojave, a ne da odjave svoje prebivalište. U tu svrhu tokom 2013. i 2014. organizirali smo nekoliko tribina u Novom Sadu i Beogradu na temu reguliranja prebivališta…..Prema evidenciji MUP-a izbrisano je na dan 29.12.2014. 254.222 osobe, od toga broja 131.050 su Hrvati, 37.234 su Srbi, 70.682 su nepoznate nacionalnosti, 7.504 su ostali (Muslimani-3.293, Albanci-1450) i drugo. Znači ne radi se isključivo o hrvatskim Srbima…..Najviše Srba izbjeglo je 1995. u Srbiju, tamo se i danas nalazi gotovo 42000 registrairanih izbjeglica; dosta ih je i u BiH, u Republici Srpskoj – nešto više od 6000. Značajan povratak počeo je krajem 90-tih, vrhunac je bio 2001. kada se vratilo 15000 izbjeglica. Nakon toga povratak jenjava, posljednjih godina se vraća tek po nekoliko stotina ljudi godišnje. Procjena je da se u RH vratilo otprilike 133000 Srba, no tek je manji dio njih i ostao, otprilike 48%…..

Vaš pravni tim, između ostaloga, pruža besplatnu pravnu pomoć  onima kojima je potrebna. O kakvim se slučajevima najčešće radi i da li je neko od građana koji su se obratili vama pa onda nadležnim institucijama, uspio da dođe do cilja u svojoj pravnoj borbi?

 VUKOBRATOVIĆ-SPASOJEVIĆ: Pravni tim SNV-a pruža besplatnu pravnu pomoć svima koji nam se obrate za pomoć. To činimo na različite načine: pružanjem usmene pravne pomoći, davanjem informacija, pisanjem raznih podnesaka, dopisa i drugo. Suradnja sa nadležnim institucijama je vrlo važna. SNV-e pored centralnog ureda pravne pomoći u Zagrebu ima urede u Karlovcu, Rijeci, (uredovne dane u Puli i Daruvaru). Nastojimo proširiti pravnu mrežu. U posljednjih nekoliko godina u našim izvještajima zapažamo da nam se najveći broj slučajeva odnosi na rješavanje pitanja stambenog zbrinjavanja van područja posebne države skrbi i unutar područja posebne državne skrbi, obnove porušene imovine za vrijeme rata,  zatim statusna pitanja povratnika i izbjeglica, imovinsko pravna pitanja (uzurpacija vlasništva, neriješeno zemljišno-knjižno stanje), konvalidacija radnog staža, pitanja dospjelih, a ne isplaćenih mirovina za vrijeme rata  i drugo. Moramo naglasiti da su neka od navedenih pitanja,  nažalost još uvijek politička, a ne pravna pitanja. Nastojimo pomoći svima, dati pravovaljane i prvovremene upute i savjete. U svim onim predmetima u kojima je potrebna pomoć odvjetnika imamo i angažiranu odvjetnicu koja može predmet pratiti i u sudskim procesima.

Da li se vama obraćaju samo građani srpske nacionalnosti ili i drugi? Pružate li pravnu pomoć svima koji vam se obrate i ispunjavaju eventualne kriterije da mogu dobiti besplatnu pravnu pomoć?

VUKOBRATOVIĆ-SPASOJEVIĆ: Pravni tim SNV-a pruža besplatnu pravnu pomoć svima koji se obrate za takvu vrstu pomoć bez obzira da li su pripadnici srpske nacionalne manjine ili ne. Najveći broj naših stranaka su povratnici u Republiku Hrvatsku, prije svega u urbane sredine, obzirom da se u ovom trenutku najveći broj povratnika vraća isključivo prema Programu stambenog zbrinjavanja povratnika bivših nositelja stanarskog prava. Kako sam i naglasila, pravnu pomoć u uredima pravne pomoći SNV-a mogu dobiti svi koji nam se obrate bez obzira na nacionalnu pripadnost. S obzirom da smo implementni partner UNHCR-a i zajedno sa njima nadgledamo i poduperemo Program stambenog zbrinjavanja, obnove, povratka te integraciju izbjeglica u Republici Hrvatskoj, jasno je da nam se obraćaju i osobe koje su drugih nacionalnosti (najčećše izbjegli iz BiH). Izbjeglicama pomažemo kako u integraciji u RH, tako u rješavanju njihovih statusnih i drugih problema (stjecanje privremenog ili stalnog boravaka i drugo).

Da li ste Vi zadovoljni efikasnošću nadležnih sudova u Hrvatskoj, barem kada su u pitanju predmeti vaših klijenata?

VUKOBRATOVIĆ-SPASOJEVIĆ: Nismo zadovoljni, rad sudova nije zadovoljavajući, postupci dugo traju. S obzirom na prirodu predmeta naših klijenata mnogi od njih su nažalost izgubili sudske sporove i nisu ostvarili nikakvu satisfakciju (naknadu štete i drugo).

Posljednjeg dana prošle godine u Hrvatskoj je stupio na snagu Zakon o prebivalištu. Kakve je posljedice po pripadnike srpske manjine u RH, koji su se zatekli izvan teritorija te zemlje,  do sada prouzrokovala primjena tog zakona?

 VUKOBRATOVIĆ-SPASOJEVIĆ: Zakon o prebivalištu stupio je na snagu 29.12.2012. Odredbom navedenog Zakona određena je obaveza svima onima koji se nalaze van RH duže od godinu dana da obavijeste MUP o svom boravaku izvan RH. Isto tako pružena je i mogućnost onima koji nisu podigli nove osobne iskaznice (nakon 1991.) da se odjave iz RH bez ikakvih pravnih sankcija, a i onima kojima je istekla osobna iskaznica dulje od 15 dana da je produže. Također, ovaj rok od godinu dana (koji je produžen još jednu godinu, do 29.12.2014.) odnosio se i na one koji su bili prijavljeni na adresama BB ili O, oni su morali da u ovom periodu promjene svoju osobnu iskaznicu na adresu sa kućnim brojem. Znači svi oni koji su se nalazili na dana stupanja na snagu Zakona o prebivalištu van RH bili su dužni dojaviti ili odjaviti svoje prebivalište u RH.  Svi oni koji žele zadržati prebivalište u RH trebali su dokumentirati razlog svog izbivanja iz RH. Na taj način bi zadržali svoje prebivalište i dobili o tome potvrdu od MUP-a da zadržavaju prebivalište na rok od 5 godina.  To su mogli potkrijepiti slijedećim dokumentima: potvrdom da su izbjeglice, da su u radnom odnosu, da se školuju, liječe u inozemstvu, da su izdržavana osoba ili da su u Programu obnove ili stambenog zbrinjavanja, a da nisu još ostvarila ta prava.

Znači svima onima koji se nalaze izvan teritorije RH, najviše u Srbiji, sugerirano je da reguliraju ovu zakonsku obavezu, te da u navedenom roku odjave ili dojave svoje prebivalište.

Vi iz SNV-a ste tražili i dobili odgodu primjene toga zakona, ako se ne varam, čak za dvije godine. Kakve ste aktivnosti u tom razdoblju činili prema raseljenim Srbima iz Hrvatske?

 VUKOBRATOVIĆ-SPASOJEVIĆ: SNV je inzistiralo na odgodi primjene zakona u dva navrata. Prvi put smo uspjeli i zahvaljujući našim aktivnostima taj rok je produžen do 29.12.2014. Pokušali smo ovaj rok produžuti na još bar 6 mjeseci ( do 30.6.2015.) ali u tome nažalost nismo uspjeli. Od stupanja na snagu Zakona provodili smo razne aktivnosti, prije svega, u cilju da informiramo raseljene Srbe da obave svoju zakonsku obavezu i zadrže prebivalište u RH. Cilj je bio da dojave, a ne da odjave svoje prebivalište. U tu svrhu tokom 2013. i 2014. organizirali smo nekoliko tribina u Novom Sadu i Beogradu na temu reguliranja prebivališta. Na navednim tribinama zajedno sa pravnim timom SNV-a prisustovali su i predstavnici MUP-a RH, te konzularnih odjela Veleposlanstva RH u Subotici i Beogradu. Također, smo u našim medijima obavještavali sve one na koje se zakon odnosi o njihovim pravima i obavezama.

Reagiranje na primjenu spomenutog zakona gospodina Miodraga Linte, predsjednika Koalicije udruženja izbjeglica u Srbiji, vi iz SNV-a ste okvalificirali kao “…širenje panike bez potrebe…” Hoćete li to pojasniti?

 VUKOBRATOVIĆ-SPASOJEVIĆ: Mišljenja sam da takvim izjavama stvaramo prije svega dezinformacije koje nikako ne idu u korist rješavanja zaostalih pitanja iz perioda rata, a posebno onih koji se tiču „običnih, malih ljudi“. Točno je da je MUP RH na dan 29.12.2014. izbrisao 254.222 osobe, ali nije točno da su to većinom Srbi. To su osobe koje nisu u ovom zakonskom roku regulirale svoje prebivalište u RH, točnije to su: oni koji nisu nikada podigli svoju osobnu iskaznicu nakon 1991., zatim oni kojima je istekla osobna iskaznica, a nisu je produžili (zadnje dvije godine) i na kraju oni koji su imali O i BB, a nisu promjenili svoju  osobnu iskaznicu (iako je bila važeća), a to su bili obavezni jer su u međuvremenu dobili kućni broj (napomena sve kuće u RH imaju kućne brojeve). Mišljenja sam da je posljednja kategorija osoba najviše oštećena prije svega zbog toga što se pretpostavlja da je ovom obavezom bilo obuhvaćeno i veliki broj osoba starije životne dobi koje su imale trajne osobne iskaznice, a koje su više iz nemogućnosti i neznanja propustile obaviti zakonsku obavezu. Prve dvije kategorije odnose se u više slučaja na one osobe koje stvarno ne žive u RH i koje nisu često dolazile u RH.

Koje kategorije građana srpske nacionalnosti su izbrisane iz evidencije prebivališta? Da li se samo radi o hrvatskim Srbima ili ima i drugih?

 VUKOBRATOVIĆ-SPASOJEVIĆ: S obzirom da podatak o nacionalnoj pripadnosti nije obavezan, odnosno osoba se ne mora izjasniti o svojoj nacionalnoj pripadnosti prilikom prijave prebivalište, ako ne želi, MUP RH raspolaže podacima  o nacionalnosti samo u onim slučajevima kada je osoba to izrazito napisala. Prema evidenciji MUP-a izbrisano je na dan 29.12.2014. 254.222 osobe, od toga broja 131.050 su Hrvati, 37.234 su Srbi, 70.682 su nepoznate nacionalnosti, 7.504 su ostali (Muslimani-3.293, Albanci-1450) i drugo. Znači ne radi se isključivo o hrvatskim Srbima. Moram naglasiti još jednu činjenicu. Naime, brisanje iz evidencije prebivališa je proces koji će se nastaviti po službenoj dužnosti. Naime, MUP ima ovlasti da u svakom pojedinom slučaju utvrdi da li neka osoba stvarno živi u RH ili ne. Smatra se prema zakonu da netko stvarno živi ukoliko boravi bar 3 mjeseca godišnje. U svakom slučaju namjera je zakonodavca da riješi pitanje fiktivnih prijava, te da utvrdi da li netko stvarno živi ili ne u RH. Zbog toga smo svima onima koji su bili u mogućnosti apelirali da dojave svoje prebivalište, jer to podrazumjeva i slobodu kretanja i slobodnog boravka izvan RH, bez opasnosti od brisanja iz evidencije prebivališta. MUP će u narednom periodu, s velikom vjerovatnoćom, provjeravati određene adrese i utvrđivati činjenično stanje. Za utjehu je da će se o svemu voditi upravni postupak, u kojem će stranka moći učestvovati i poduzimati određene radnje u svoju koristi.

Koliko se do sada vratilo Srba u Hrvatsku a koji su bili izbjegli nakon “Bljeska” i “Oluje”? U kojim dijelovima te zemlje se desio njihov značajniji povratak?

 VUKOBRATOVIĆ-SPASOJEVIĆ: Najviše Srba izbjeglo je 1995. u Srbiju, tamo se i danas nalazi gotovo 42000 registrairanih izbjeglica; dosta ih je i u BiH, u Republici Srpskoj – nešto više od 6000. Značajan povratak počeo je krajem 90-tih, vrhunac je bio 2001. kada se vratilo 15000 izbjeglica. Nakon toga povratak jenjava, posljednjih godina se vraća tek po nekoliko stotina ljudi godišnje. Procjena je da se u RH vratilo otprilike 133000 Srba, no tek je manji dio njih i ostao, otprilike 48%.  Neposredno nakon rata glavna prepreka povratku je bila sigurnost (niz ubistava povratnika, premlaćivanje, prijetnje i uništavanje imovine), kasnije i danas to postaje ekonomska besperspektivnost i diskriminacija. Neki podaci o stvarnom povratku govore da je među registriranim povratnicima najveći broj stvarnih povratnika u Slavoniju, te Liku, Kordun i Baniju (Banovinu). Činjenica je da su „rani“ povratnici oni koji su se vratili u periodu od 2000-2005 i ostali živjeti u RH, te su bili znatno motiviraniji za povratak od onih koji su se kasnije vratili. Očekivanja su da će se možda vratiti jedan broj osoba zbog provedbe Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja, rješavanja neriješenih pitanja te mogućnosti lakšeg zapošljavanja zbog ulaska RH u Evropsku uniju.

Od čega uglavnom žive Srbi – povratnici u RH i koja im je prosječna starosna dob?

 VUKOBRATOVIĆ-SPASOJEVIĆ: Nažalost, u RH vratio se najveći broj Srba starije životne dobi ( oko 30 % povratnika ima više od 65 godina) koji uglavnom žive od skromnih mirovina ili se ukoliko ih zdravlje služi bave poljoprivrednom.

Na samom kraju, ukoliko smatrate za potrebnim da uputite neku dodatnu poruku hrvatskim Srbima, ma gdje bili, ali i ostalim građanima RH, izvolite.

VUKOBRATOVIĆ-SPASOJEVIĆ: Željela bih upoznati vaše čitatelje sa ulogom  Srpskog narodnog vijeća – kao Nacionalne koordinacije vijeća srpske nacionalne manjine u RH koja djeluje kao manjinska samouprava Srba na području RH. Koordinacija je osnovana temeljem Ustava RH, Ustavnog Zakona o pravima nacionalnih manjina, međunarodnih akata o ljudskim pravima i pravima etničkih zajednica, a historijski je utemeljena na dokumentima koja su kroz nekoliko stoljeća potvrđivala prava Srba s područja današnje RH. Osnovni ciljevi rada su afirmiranje nacionalnih, kulturnih, prosvjetnih, političkih, socijalnih, ekonomskih i svih drugih prava i interesa Srba. SNV djeluje kao mreža koja okuplja općinska, gradska i županijska vijeća Srba. SNV-e svoje aktivnosti provodi kroz slijedeće odjele: Centralni ured, Pravni odjel, Centar za razvoj i investicije, Odjel za kulturu i izdavaštvo, Odjel za informiranje („Tjednik Novosti“), Arhiv Srba u Hrvatskoj te Političku Akademiju SNV-a.

Jedan od važnih ciljeva je i suradnja sa Srbima koji se još uvijek nalaze u izbjeglištvu, te utjecaj na rješavanje i poboljšavanje srpsko-hrvatskih odnosa koji su, nažalost, posljednjih nekoliko godina u silaznoj putanji. Naravno, pozivamo sve one koji imaju pravne ili druge probleme na području Republike Hrvatske da nam se  jave bez obzira gdje trenutno žive.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor. 

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (661)

vrbas-miso

pod lupom

SUZITI POLITIČKI UTICAJ NA IZBORNU ADMINISTRACIJU

Koalicija Pod lupom održala je danas u Banjoj Luci okrugli sto na temu ”Imenovanje i obuka člnova biračkih odbora: Uočeni nedostaci i moguća unapređenja” , koji je završio usvajanjem zaključaka i liste preporuka koje će biti upućene zakonodavcima i ostalim relevantnim institucijama u BiH.

Koalicija - sastanak u Banja Luci

Glavni zaključak ovog okruglog stola je da je nužno pristupiti izmjenama Izbornog zakona BiH, a među konkretnim prijedlozima našli su se prijedlozi o promjeni načina imenovanja članova biračkih odbora (BO) u smislu da predsjednik i zamjenik predsjednika BO budu imenovani na osnovu stručnosti, a ne nominacijom političkih subjekata.

Takođe učesnici su predložili i usaglasili se oko potrebe za efikasnijom, kontinuiranom i ujednačenom obukom članova BO, te unapređenju tehničkih aspekata izornog procesa.

Na ovom događaju predstavljen je Završni izvještaj o posmatranju Opštih izbora 2014. godine Koalicije Pod lupom (link za izvještaj: http://goo.gl/FJ7VJC), koji je bio temelj za vrlo produktivnu diskusiju u cilju unapređenja izbornog procesa u BiH.

Učesnici okruglog stola u Banjoj Luci bili su poslanici Narodne skupštine Republike Srpske, predstavnici Centralne izborne komisije BiH, te predstavnici civilnog društva.

Ovaj okrugli sto je jedan od tri regionalna događaja koja se organizuju kao nastavak aktivnosti na unapređenju izbornog zakonodavstva u BiH. Posljednji regionalni okrugli sto Koalicije ‘Pod lupom’ biće održan 24.03. u Mostaru, nakon čega će Koalicija izdati izvještaj s kompletiranim materijalima sa svih događaja.

udik brcko

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije Brčko distrikt BiH (UDIK Brčko DC BiH) će 21. marta 2015. godine održati akciju u povodu Međunarodnog dana borbe protiv rasne diskriminacije. Akcija će se održati u Brčkom na Trgu mladih u 12:00 časova u trajanju od pola sata.

Međunarodni dan borbe protiv rasizma se obilježava se na dan kada je 1960. godine u Šarpvilu policija ubila najmanje 69 demonstranata, Južnoafrikanaca, koji su protestovali protiv rasističkog režima.

UDIK svojom akcijom želi ukazati na još jedan problem u društvu i zajednici u kojoj živimo i koji se ne smije nikako zanemariti. Rasizam i svi njegovi pojavni oblici neće nestati ako ga negiramo i ignorišemo. Borba protiv rasizma traži da svi nadležni organi efikasno reaguju i kažnjavaju izvršioce bilo kakvog rasističkog nasilja i one koji šire rasnu mržnju i netrpeljivost.

Godišnjica događaja u Šarpvilu je dan kada odajemo poštu nastradalima ali i onima koji su se borili protiv rasizma i na taj način uticali na sopstvene živote i živote svih nas u zajednici. Ovaj dan je prilika da se obnovi naše opredjeljenje za izgradnju ljepšeg i pravednijeg svijeta, svijeta pravde i jednakosti, gdje ne postoje ksenofobija i netrpeljivost. Moramo naučiti lekcije iz prošlosti i priznati duboke štete uzrokovane rasnom diskriminacijom.

KOORDINACIONI ODBOR


mile i gordanaPrije nekoliko dana svjedočili smo još jednom u velikom nizu Dodikovih primitivnih, seljačkih i rasisističkih napada na novinare koji su mu, kako se to obrazlaže u mnogim bh. medijima, postavili “neugodna” pitanja. Ovoga puta žrtva njegovog grubog, primitivnog i seljačkog nagona bila je dopisnica “Oslobođenja” iz Banja Luke Gordana Katana.
Odgledao sam i odslušao tu scenu divljanja još uvijek većinskog “vlasnika” Rs-a i, iako sam je popratio s gnušanjem, nisam bio iznenađen.
 
   Svedoci smo također javnih osuda postupka jednog javnog djelatnika prema novinarki koja je samo profesionalno radila svoj posao. Ma koga to iznenadilo ili ne ja se neću ovoga puta pridružiti papagajskoj, patetičnoj i horskoj osudi divljanja Mile Dodika jer smatram da od toga nema ništa. Zapravo, neće proizvesti nikakav praktičan efekt osim publiciteta da se, eto, još neko pero pridružilo kolektivnoj kuknjavi i horskom pjevanju Udruženja novinara BiH te još nekih nevladinih organizacija iz BiH. Naime, nisam nikada bio horski pjevač nego solista ili ništa! Šta onda treba činiti? Odgovor je vrlo jednostavan: sve medijske kuće iz BiH koj drže do svoga digniteta te digniteta svojih novinara, pa i sami novinari, jednostavno trebaju u velikom luku zaobilaziti sve pressice koje organizra taj siledžija iz Laktaša. Ne, neće javnost biti uskraćena za bilo šta, pa čak i za informacije iz Palate Predsjednika Republike! Zašto? Zato što taj opskurni i rigidni tip već godinama ne kaže ništa novo (nažalost, nije jedini među političarima iz cijele BiH), pa prema tome ono što stalno ponavlja zapravo i nije vijest. Ne zaboravimo da je od njega onakvoga medijsku zvijezdu koja doduše ne sija, već proizvodi mrak, napravio onaj Bakir Hadžiomerović i sada imamo to što imamo.
 
   Dakle, umjesto jalove osude postupka Mile Dodika prema kolegici Gordani Katani zalažem se za bojkot svih sijela koje organizira predsjednik manjeg entiteta i predsjednik SNSD-a. To bi moglo polučiti neke efekte, kako za koletivno mentalno zdravlje tako i za ličnu higijenu.
 
Bedrudin GUŠIĆ
Augusta 2013. uradio sam i na istom ovom mjestu objavio intervju sa gospođom Helen Walasek, suradnicom Bosnia - Destruction...helen w.Bosanskog instituta u Londonu. Kao i sa većinom drugih svojih sugovornika, ostao sam i s njom u daljnjem kontaktu. Ovih dana mi je gospođa Walasek poslala obavijest da ce 28. aprila ove godine biti objavljena njena  i cetvero koatura (Richard Carlton, Amra Hadžimuhamedović, Valery Perry i Tina Wik) knjiga BOSNA – UNIŠTENJE KULTURNOG BLAGA.
Mene je posebno dotakla naslovnica knjige na kojoj su ostaci moje i naše srušene Ferhadije. Knjiga ima 430 stranica, tvrdog je poveza, formata 234×156 mm, sa 126 ilustracija i jednom mapom.
Regularna cijena knjige je $ 144.95 a website cijena je $ 130.46. Knjiga se može poručiti putem

http://www.ashgate.com/isbn/9781409437048

Evo nekoliko mišljenja o knjizi:

“Temeljena na impresivnoj stručnosti i izvanrednom istraživanju, ova pionirska studija kulturnog razaranja i obnove  Bosne i Hercegovine predstavlja podvig. Helen Walasek i njezini suradnici  napravili su knjigu bez koje nijedan ozbiljan student bosanskog rata ne bi trebao biti.
Marko Attila Hoare, Sveučilište Kingston, UK, autor knjige “Kako je Bosna naoružavana – genocid i otpornost na Hitlerovsku Bosnu: partizani i četnici, 1941-1943”.

“Kao što je kultura sve više bila cilj u sukobima, Walasek nas podsjeća na epizodu iz koje bi trebalo izvući vitalne lekcije. Njezina forenzička analiza neuspjeha međunarodne zajednice da razumijevamo koja baština je bila uništena tijekom sukoba u Bosni i zašto je esencijalna kao informator budućih napora za očuvanje baštine kao i ljudskih prava. “Robert Bevan, autor knjige “Uništenje memorije: Arhitektura u ratu

‘Walasekina jedinstvena suradnja s drugim vodećim stručnjacima iz oblasti kulturne baštine koristi mnoštvo studija slučaja o bosanskoj  opsežnoj krivotvornosti, vrhunski je detaljan prikaz kaleidoskopskih učinaka kulturnog razaranja. Ovaj račun vuče bez političkih udaraca, ali se sistematski naglašava ključna uloga kulturne baštine u održavanju pluralizma i raznolikosti i njene duboko ukorijenjene veze s pravdom i ljudskim pravimau  kontekstima izgradnje mira”.
 Gregory Kent, Sveučilište u Roehampton, Velika Britanija, autor knjige “Uramljeni rat i genocide: Reakcija britanske politike i medija na rat u Bosni”.
‘Koncept kulturološkog genocida često je oprezno primljen, čak i sada, ali ta ogromna i nezaboravna knjiga će ustanoviti njegovu valjanost zauvijek u svijesti javnosti. Ovo je detaljan i uvjerljivo čitljiv račun o strašnom kulturnom razaranju u bosanskom ratu, pri čemu zajednice nisu pokušale samo da prognaju i uništite svoje suparnike, nego da da fizički unište dokaze da su ikada postojale. Ali Helen Walasek i njezine kolege također optužujui nezaboravnu nespremnost međunarodne zajednice da prepoznaju ono što se događa, da intervenira ili imenuje krivca. “
Neal Ascherson, Institut za arheologiju, University College London, UK, autor knjige “Crno more i borba za Poljsku”
PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ

Sporazum o stabilizaciji

Posted: 16. Mart 2015. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine izrazava svoje  zadovoljstvo nakon sto je Vijeće Europske unije preporučilo da  Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Bosnom i Hercegovinom stupi na snagu nakon što je BiH ispunila tražene uvjete.

EU je ispoljila veliko razumjevanje i  senzibilnost političke situacije u BiH nakon prihvatanja novog pristupa prema BiH, kojim je promijenjen redoslijed poteza koje Bosna i Hercegovina treba učiniti da bi se pomaknula s mjesta i krenula putem europskih integracija.

Od B-H vlasti očekujemo da će  prihvatiti i sprovesti obaveze koje BiH treba ispuniti na svom putu prema EU-u, a prije svega  socijalne i ekonomske reforme kako bi se popravila  privredna situacija u zemlji.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Vojvodjanski klub16. mart 2015. godine

Vojvođanski klub protestuje protiv najnovijeg pokušaja da se ponište simboli Vojvodine kao multietničke i multikulturne evropske regije. Zahtevamo od aktuelne vlasti u Vojvodini da se prema ovom problemu postavi odgovorno i kako dolikuje onima koje su građani Vojvodine različitih nacionalnosti demokratski izabrali.

Važeći grb i zastava Vojvodine su prvi i jedini simboli Vojvodine koje su usvojili zvanični organi Vojvodine, u skladu sa Ustavom. Svi simboli koji su pre toga bili u upotrebi su bili simboli borbe delova Vojvodine, ili pojedinačnih nacionalnih grupacija da se izbore za svoja prava, pretežno u austrougarskoj monarhiji. Uz svo poštovanje prema takvim nastojanjima, Vojvođanski klub naglašava da bi prihvatanje simbola koji se vezuju za partikularne interese delova Vojvodine ili njenih pojedinih nacija predstavljali direktan atak na Vojvodinu kao jedinstvenu multikulturnu i multietničku zajednicu.

Zahtev za uvođenje “paralelnih” simbola Vojvodine je samo najnoviji, četvrti, pokušaj se srpski nacionalni simboli nametnu kao jedini u pokrajini koja ima više od 27 nacija, u kojoj je šest jezika u službenoj upotrebi, a pokrajinski javni servis emituje program na čak deset jezika. Vojvođanski parlament je, pored Evropskog parlamenta, najmnogojezičniji parlament u Evropi.

Ove zahteve iznose isti oni koji su 2002. i 2004. godine bezuspešno pokušavali da onemoguće usvajanje danas važećih simbola Vojvodine, isti koji su to ponovo pokušali kroz ocenu ustavnosti Statuta Vojvodine i još jednom u vreme usklađivanja Statuta Vojvodine sa rigidnom političkom Odlukom Ustavnog suda. Zato je politički nepismeno reći da se usvajanjem ovakve odluke “ništa bitno ne bi promenilo”, jer samo onaj ko to ne želi, u ovakvom nastojanju ne vidi uporne pokušaje brisanja vojvođanske posebnosti. Naša zastava i grb su simboli te posebnosti i njihovom postepenom eliminacijom briše se i posebnost Vojvodine, a Vojvodina pokušava svesti na “srpsku nacionalnu enklavu”. Ko to ne razume nema prava da predstavlja građane Vojvodine u našem parlamentu.

Kome nije dovoljno što zastava Vojvodine, ustanovljena je 27. februara 2004. godine, Odlukom Skupštine Autonomne pokrajine Vojvodine, na osnovu člana 183 Ustava Republike Srbije, svojim bojama simbolizuje da je Autonomna pokrajina Vojvodina deo Republike Srbije? Kome smetaju tri žute zvezdice u plavom polju koje predstavljaju Srem, Banat i Bačku? Kome smeta grb Vojvodine, koji se sastoji od grba Bačke, Banata i Srema? Ko ima prava da izbriše deo naše istorije time što će za grb Vojvodine proglasiti  nekadašnji grb Kneževine Srbije, šaljući poruku svim vojvođanskim nacionalnim zajednicama da Vojvodina pripada samo Srbima. Onima čije pamćenje seže u devedesete je jasno ko to radi: isti oni koji su vojvođanskim Mađarima i Hrvatima obećavali po sendvič i besplatan autobuski prevoz da se isele iz Vojvodine. Tada nisu uspeli, ali su se danas vratili, da, novim metodama pokažu da je Vojvodina samo Srpska. Međutim, ne čude njihova nastojanja, jer su dosledna i suštinski nepromenjena. Čude i bude sumnju odobravanja ove inicijative od strane onih koji su devedesetih bili meta tih progona. Treba li još dokaza da se radikalska politika i politika ostalih nacionalističkih stranaka, uprkos “evropejskoj retorici” nikada nije promenila? Sve je ostalo isto kao i devedesetih. Tada je Koštunica grmeo protiv vojvođanskog grba i zastave, radikali su spremali autobuse i sendviče za ne-Srbe, a danas DSS i SNS rade to isto, samo kultivisanije i podmuklije.

Današnji Vojvođani nisu ugarski Srbi, već građani različitih nacija i veroispovesti, koji govore različitim jezicima, ali su svi zajedno reavnopravni građani Vojvodine.

Pozivamo zato one koji nas u parlamentu Vojvodine predstavljaju, a posebno Demokratsku stranku i Savez vojvođanskih Mađara, da to ne zaborave i da odbace kukavičja jaja predloga o “paralelnim obeležjima Vojvodine”.

Za Vojvođanski klub

Predsednica dr Branislava Kostić

   

berislav jelinicPonovno pokretanje i nastavak izlaženja Nacionala u postojećim gospodarskim uvjetima u Hrvatskoj ni u kom slučaju ne može se smatrati jednostavnim i laganim izazovom. Da sam se osvrtao na brojne sugestije o postojećim uvjetima na izdavačkom tržištu, vjerojatno se niti jedan izdavački projekt ne bi pojavio na hrvatskom tržištu…..Nacional će, kao što sam i u uvodniku prvog broja pod mojoj uređivačkom palicom napisao, nastaviti biti tjednik koji će nastojati ubrzavati tempo društvenih promjena…..Uskoro pripremamo i online interaktivno pdf izdanje, koje će prvenstveno biti namijenjeno našim iseljenicima i po vrlo povoljnim uvjetima dostupno za kupnju preko naše internet stranice….. Dobar dio svoje knjige ‘Zašto je ubijen Ivo Pukanić’ posvetio sam upravo Jocićevoj ulozi u tom ubojstvu. Ostajem kod svega što sam u njoj napisao….. Gadi mi se licemjerje policijskih i sigurnosnih struktura, koje odgovorne za te propuste nisu kaznili, već su njihovu odgovornost nastojali zataškati. Naravno da se preventivno moglo puno toga učiniti. Zašto se to nije učinilo trebalo bi upitati tadašnje šefove policije i sigurnosnih službi…..Gradske vlasti zasad funkcioniraju normalno, a situacija je takva kakva jest ponajprije zbog toga što je Milan Bandić gradom upravljao tako da je otvorio prostor da ga se sumnjiči za razna kaznena djela, zbog čega je trenutno opet u pritvoru…..

Poštovani gospodine Jeliniću! Nacional je početkom posljednjeg mjeseca prošle godine nastavio gdje je bio stao. Da li je bilo teško vratiti taj popularni, usuđujem se reći – regionalni tjednik na medijsko tržište? Da li je Nacional zadržao istu uređivačku politiku kakvu je njegovao godinama unazad, odnosno prije privremenog prestanka rada?

nacional

JELINIĆ: Ponovno pokretanje i nastavak izlaženja Nacionala u postojećim gospodarskim uvjetima u Hrvatskoj ni u kom slučaju ne može se smatrati jednostavnim i laganim izazovom. Da sam se osvrtao na brojne sugestije o postojećim uvjetima na izdavačkom tržištu, vjerojatno se niti jedan izdavački projekt ne bi pojavio na hrvatskom tržištu. Nacional je i u regionalnom smislu poznat tjednik, pa vjerujem da će to olakšati njegov definitivni povratak na onu tržišnu poziciju gdje se godinama nalazio. Prva tri mjeseca rada daju pozitivne naznake da će se to u budućnosti vrlo vjerojatno i dogoditi. Nacional je zadržao istu uređivačku politiku kao i ranije. Nacional je prvenstveno politički tjednik, koji se bavi istraživačkim novinarstvom, te koji nastoji prije od ostalih otvarati značajne društvene teme. To nije lak posao, ali ako se radi dobro, on stvara čvrst put do stabilne čitalačke publike. Nacional će, kao što sam i u uvodniku prvog broja pod mojoj uređivačkom palicom napisao, nastaviti biti tjednik koji će nastojati ubrzavati tempo društvenih promjena.

Kakvi su prvi utisci nakon, evo, tri mjeseca ponovnog pojavljivanja na kioscima te na internetu? Jeste li zadovoljni sa odzivom čitalačke publike?

JELINIĆ: Bazično sam zadovoljan. Sukladno tržišnoj situaciji, na dobrom smo putu do onog broja čitatelja koji će jamčiti stabilnost i održivost tog projekta. Posebno sam zadovoljan odazivom čitatelja našeg internetskog izdanja. Uskoro pripremamo i online interaktivno pdf izdanje, koje će prvenstveno biti namijenjeno našim iseljenicima i po vrlo povoljnim uvjetima dostupno za kupnju preko naše internet stranice.

Ovih dana je izrečena pravomoćna presuda Prizivnog suda u Beogradu prema kojoj je Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam, oslobođen optužbi kao organizator ubojstva Nacionalovog izdavača i novinara Ive Pukanića. Komentar?

JELINIĆ: Ta je presuda za mene razočaravajuća, ali me nije iznenadila. Ona pokazuje da srbijansko pravosuđe ima prilično licemjernu poziciju prema tom zločinu, a vrlo je vjerojatno i da je bar dijelom pod utjecajem srbijanskih sigurnosnih službi, čiji je Jocić proizvod. Dobar dio svoje knjige ‘Zašto je ubijen Ivo Pukanić’ posvetio sam upravo Jocićevoj ulozi u tom ubojstvu. Ostajem kod svega što sam u njoj napisao.

Kakvu poruku, eventualno, Jocićevo oslobađanje šalje hrvatskim istražiteljima?

JELINIĆ: Šalje im poruku da se mogu sramiti jer su taj slučaj posve zaboravili, vjerujući da su svoj posao dostatno odradili nakon što su uhvatili dio neposrednih izvršitelja i koordinatora izvršiteljima prema organizatorima i naručiteljima atentata. Ono šalje i dodatnu poruku da bi se taj slučaj u Hrvatskoj morao preotvoriti i na način da se kazne svi oni koji su svojim propustima otvorili prostor da se to ubojstvo uopće i dogodi.

Vidite li u eventualnoj slabosti hrvatskih pravosudnih institucija i moguće uzroke likvidacije Ive Pukanića? Da li se moglo, zapravo, ista preventivno učiniti?

JELINIĆ: Tu se ne radi o slabosti pravosudnih, već policijskih i sigurnosnih institucija, o čemu sam u svojoj knjizi također vrlo iscrpno pisao. Gadi mi se licemjerje policijskih i sigurnosnih struktura, koje odgovorne za te propuste nisu kaznili, već su njihovu odgovornost nastojali zataškati. Naravno da se preventivno moglo puno toga učiniti. Zašto se to nije učinilo trebalo bi upitati tadašnje šefove policije i sigurnosnih službi.

Vi ste autor knjige ‘Zašto je ubijen Ivo Pukanić’. Na takvo pitanje trebala je cijela knjiga da da odgovor. Ipak, možete li u najkraćem navesti osnovne razloge zbog kojih je Vaš cijenjeni kolega izgubio život tako mlad?

JELINIĆ: Prvenstveno zbog potkapacitiranosti policijskih i sigurnosnih institucija koje su ga morale zaštititi, jer su znale tko mu i zašto prijeti. Bilo je više mogućih razloga zašto je naručeno njegovo ubojstvo, ali je najviše indicija koje upućuju da je to ubojstvo naručila balkanska duhanska mafija o čijim je protagonistima Nacional godinama pisao.

Iskoristimo priliku da informiramo moje čitatelje diljem svijeta (a ima ih, uistinu, na svim kontinentima) o mogućnosti nabavke te knjige. Dakle, kako se može nabaviti knjiga ‘Zašto je ubijen Ivo Pukanić'?

JELINIĆ: Knjiga trenutno nije u prodaji, jer je kompletna naklada od pet tisuća primjeraka rasprodana. Bit će uskoro moguće kupiti je u interaktivnom pdf izdanju preko internet stranice http://www.nacional.hr. Ostatak tiskanog izdanja može se dobiti besplatno. Svatko tko kupi godišnju pretplatu na tiskano izdanje Nacionala, dobit će tu knjigu poštom besplatno.

Postoji li u gradu Zagrebu kriza vlasti s obzirom na situaciju vezano za gospodina Bandića? Koliko to još može potrajati i dolikuje li glavnom gradu Hrvatske ova, ako se može reći, pat pozicija upravljanja Gradom?

JELINIĆ: Gradske vlasti zasad funkcioniraju normalno, a situacija je takva kakva jest ponajprije zbog toga što je Milan Bandić gradom upravljao tako da je otvorio prostor da ga se sumnjiči za razna kaznena djela, zbog čega je trenutno opet u pritvoru. Potrajat će to konfuzno stanje još sigurno nekoliko mjeseci. Rekao bih da ta situacija dolikuje Zagrebu, jer je do nje došlo zahvaljujući volji građana Zagreba.

Kako komentirate da predsjednica i premijer Republike Hrvatske za sada komuniciraju isključivo putem medija?

JELINIĆ: To se u međuvremenu promijenilo, jer su se tijekom proteklog tjedna prvi puta susreli na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost u Saboru. Milanović se u toj komunikaciji isprva nije iskazao, jer je teško podnio poraz na predsjedničkim izborima. Nije se tada ponio kao gospodin, a to također ponešto govori o njegovu osobnom karakteru, koji ga je zasigurno koštao gubitka u najmanju ruku dijela izgubljene popularnosti.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

JELINIĆ: Hvala Vama na iskazanom interesu za razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (660)

SAM_3102

UDIK – SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Posted: 15. Mart 2015. in Intervjui

udik logo

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) oštro osuđuje osuđuje verbalni napad predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika na novinarku Gordanu Katanu, dopisnicu Oslobođenja iz Banjaluke.

Ovo nije prvi slučaj osionog ponašanja kojim Milorad Dodik sprječava novinare da u miru i dostojanstveno obavljaju svoj posao, pritom kršeći osnovne postulate slobode, demokratije i ljudskih prava, ali i rušeći ugled institucije Predsjednika RS-a.

Milorad Dodik, predsjednik jedne od vodećih političkih stranaka u BiH, napadom na Gordanu Katanu je jasno stavio do znanja kakav tretman novinari u ovoj zemlji mogu očekivati i u narednom periodu,

Napad na Gordanu Katanu doživljavljavamo kao napad na cijelu novinarsku zajednicu u BiH.

KOORDINACIONI ODBOR

Magna karta srpske demokratije

Posted: 14. Mart 2015. in Intervjui

Optužen sam da sam govorio o politici, o Zapadu, o cenzuri. Ali, zar svi ljudi ne razmišljaju o tome? Zašto sam se obrazovao, zašto je kroz studiranje buđena u meni želja za znanjem ako nemam pravo da izrazim svoja lična uverenja, ako nemam pravo da se suprotstavim drugom mišljenju zato što ono potiče od autoriteta?“- Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Piše: Beba KAPIČIĆ

2702bebakapicic

Mart, simboličan mesec za zemlju Srbiju u sebe je utkao četiri broja 9, 11, 12, 24, četiri datuma od kojih svaki ima svoju nesrećnu priču o ludilu proizvedenom na brdovitom Balkanu, Magna karti srpske demokratije.

Dvadest i četvrti mart brojimo od onog 9-og koji je trebao, a nije, biti istorijski! Tom 9. martu iz 1991. godine, radi podsećanja, prethodile su godine unisone podrške nacionalisičkoj eliti Srbije, bezumlju rata koji će tutnjati Jugoslavijom, danas zvanom Regija. Na plodno tle “gladnih” građana sa platama od po tisuću maraka padalo je seme baštovana Mihajla Pilje MarkovićaDobrice Gedže ĆosićaMatije Ćerača BećkovićaAntonija Luleta Isakovića… Šta god pričali danas, dementni negdašnji “lideri”, sve tada osnovane stranke u Srbiji bile su nacionalističke, neke manje, neke više, Savez Reformskih Snaga Jugoslavije uzalud je pokušavo sprečiti „vožda od Požarevca“ u njegovom krvavom pohodu, on je već iznikao kao crveni božur Gazimestana u snovima očeva, majki, strina… nacije.

… “Kod nas se 1990. raspao SKJ: Slovenci su predlagali labavi savez, Srbija je insistirala na monolitnoj komunističkoj organizaciji. Kada su 22. januara 1990. na Vanrednom kongresu SKJ odbijeni svi slovenački amandmani Centar “Sava” napušta 106 slovenačkih delegata predvođenih Milanom Kučanom. U sali tajac, pa gromoglasan, oproštajni aplauz vedre većine. “Prva ruža Slovenije” Sonja Lokar nije krila suze.

Premijer Ante Marković dao je novinarima optimističku izjavu: “Jugoslavija će i dalje postojati!”

…Kako je ključni princip partijskog dokumenta klasičnog naslova “Stavovi komisije Predsedništva Srbije o reformi političkog sistema” jedan građanin – jedan glas, nije bilo šanse da bude prihvaćen u višenacionalnoj Jugoslaviji: pravno se ruši ustavni sistem Jugoslavije.

Srpska elita oko SANU-a i UKS-a je oduševljena: stavove naziva “magna kartom srpske demokratije” i ushićeno podržava svojevrsnu varijantu naše “kulturne revolucije”.*** Dobrica Ćosić poručuje da je “u ovom istorijskom trenutku od adekvatne demokratske procedure mnogo važniji sadržaj i kvalitet predloženog ustava”. I Matija Bećković podržava radikalne promene Ustava Srbije – “Srbija, republika koje nema, ne može imati prečih zadataka nego da je ima”.

…Te godine na malim ekranima su tutnjali mitingaši, iskopavane su jame po Hercegovini i svečano sahranjivane mošti pobijenih u Drugom svetskom ratu, Krajinom su se šunjali naoružani ljudi, u Benkovcu noćne straže, a u Kninu je započela “balvan revolucija”…

…Ratnička politika i retorika režima nije skrivana: od Gazimestana Slobodan Milošević šalje jasnu poruku: “Biće rata, bogami!” (februar 1990, prema dnevničkim zapisima Borisava Jovića).

…Socijalisti su parole umotali u ružičastu svilu – umesto Komnenićevog (SPO) pokliča “Mi ćemo povesti Srbiju u smrt ili slavu, satrćemo komuniste!”, Slobodan Milošević i hor kandidata SPS-a ponavljaju da će SPS vratiti dostojanstvo srpskom narodu, da su za “dužno poštovanje kulture, vere i tradicije srpskog naroda”, jer “prošlost nam može služiti na čast”. (Vreme broj 455,25.sept.1999.- Slobodanka Ast)

I sada tu smo, gde smo.

9. mart 1991. godine bio je početak manipulacije, zloupotrebe građana u lične svrhe od politikanata – lidera našeg sunovrata. Šarenolika skupina svega i svačega u ljudskom obličju, izmešanog u svim neprincipijelnim koalicijama iskoristila je i potrošila decenije borbe za demokratsku Srbiju da bi se dolaskom na vlast razobličila, bahato pretočivši resurse u svoje i džepove “sposobnih” partijskih kadrova i simpatizera njihovog besčašća, naplaćujući minuli rad svog “patriotizma”!

Ovih dana vesela družina srbijanskih čarobnjaka razbaškarila se na Kopaoniku, srpskom U-Davosu gde se održao tzv. Biznis-forum! Kovači naše sreće čarobnih prstića, rumenih obraščića od zime, ne od stida, igrali su, pevali, skijali se, uživali u zimskim čarolijama odvojeni od “rulje”. Žive život u svom paralelnom svetu!

“Filozofiju bede finansiraju oni koji su sva materijalna dobra prigrabili za sebe, objašnjavajući kako ugodan i prijatan život kvari čoveka, omekšava i slabi njegovu otpornost. Iz svojih zlatnih dvoraca poručuju narodu da je ovo još dobro u odnosu na ono što može biti. Beda je po filozofima ovoga stanja preduslov za zdravlje. Iz nje se rađaju vitalnost i otpornost. Sit stomak stvara lenjivce, a obilje proizvodi mekušce. Od mnogo kulture se ludi, od čitanja postaje zamlata i zanesenjak, dok previše moralnih skrupula kvari dobar biznis. Sve to znaju iz sopstvenog iskustva,”- Filip David

 11. mart. 2006. godine. Ispustio je dušu kao sužanj u Ševeningenu izvođač radova gore pomenutih baštovana, odbačen od njih zbog snova koje im nije ostvario, Slobodan Milošević, sahranjen je u Požarevcu pod lipom u kućnom dvorištu, a krokodilske suze lili su njegovi saborci u zlu, danas većinom dobro situirani materijalni korisnici njegove vladavine.

12. mart 2003. godine. Ubijen je premijer Srbije Zoran Đinđić! Tzv. DOS koja je preuzela vlast 5. oktobra 2000, sastavljena od 19 raznorodnih stranaka i strančica nije bila obučena a ni sposobna da čvrsto preuzme vlast, razni ustupci koji su činjeni međusobno da bi se zadovoljili apetiti svih, uz kriminalno-antihaški lobi doveli su do jedne od najveće sramote Srbije, da se njen premijer usmrti na pragu zgrade vlade!

Nalogodavci, pozadina atentata i dvanaest godina posle prekriveni su velom tajne i šutnje. Amfilohijeve reči na odru „Ko se mača laća od mača će poginuti“, govore dosta o špiljama iz kojih su nalogodavci dirigovali izvršiocima.

Đinđićevi saborci, nosioci kovčega do poslednjeg počivališta danas su većinom dobrostojeća klasa, njegova stranka je devastirana, politika koju su vodili posle njega, koketiranje sa nacionalizmom, rehabilitacija svega i svačega, revizija istorije pohlepnih prodavaca magle narodu koji su pljačkali, doveli su na vlast SNS!

24. mart 1999. godine. U 20 sati NATO je počeo vazdušne napade na SRJ. “Masakr u Račku je označio prekretnicu u ratu jer je Međunarodna zajednica izgubila strpljenje sa Miloševićevomagresivnom politikom i odlučila vojno intervenisati kako bi se sprečila daljnja eskalacija nasilja na Balkanu.

U Račku je toga dana ubijeno 45 meštana, uglavnom odraslih muškaraca, ali i dve žene, dvanaestogodišnji dečak i nekoliko staraca. Pored toga, poginulo je i desetak pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova koji su se sukobili sa policijom. Ni jedan srpski policajac nije poginuo tokom sukoba.

Krajem prošlog meseca Beograd je pokazao da se budi i da opet može biti svet, premijera filma “Bićemo prvaci sveta” je priča o snovima pretočenim u stvarnost, o ljubavi, zajedništvu i lepoti življenja u zemlji koje više nema! Dugotrajan aplauz sinu Krešimira Ćosića, koji glumi svog legendarnog oca, Zlatnim dečacima iz Hrvatske, Slovenije, Srbije…

govori i vredi više od svih političkih fraza koje se razmenjuju u regionu, kao dokaz da Srbija kreće nekim boljim putem praveći otklon od poimanja povelje slobode – Magna karte srpske demokratije po Memorandumskom receptu!

Ovaj film pun nostalgije dočaraće mlađim generacijama vreme u kome smo živeli, slušali Elvisa, Bitlse…pili Koktu i Koka Kolu, igrali roken-rol, putovali po “mrskom” zapadu, u kome su i Zagreb i Ljubjana, Podgorica, Sarajevo, Priština, Skoplje bili naši gradovi! Vreme koje se udaljava ostaće zabeleženo da bi generacije videle kako smo umeli zajedno da se radujemo od Vardara pa do Triglava kada su naši Zlatni dečaci iz 1970-te stigli na krov sveta!

Svoju turneju po ex-Jugoslaviji “Prvaci sveta” započeli su u Podgorici gde su sa oduševljenjem primljeni i ispraćeni sa ponekom suzom generacija odraslih u zemlji koje više nema i vremenu mira,ljubavi i sloge.

O odnosima dve države posle odlaska sa vlasti “naših” govori Andrej Nikolaidis u svom intervjuu za Portal Analitika: Odnosi su, izgleda, odlični. To je dobro i za Crnu Goru i za Srbiju. Što se Vučića tiče – ako on zaista minimizira uticaj Putina u Srbiji, i odlučan je da Srbiju uvede u EU, on čini epohalnu stvar za Srbiju. Nemojte misliti da je to lako ili bezopasno.“

Aplauz hrvatskoj himni u Kraljevu, glavna nagrada beogradskog Festa glumcu iz Bosne Emiru Hadžihafizbegović, uprkos minornom cijukanju naslednika “elite” iz devedesetih i poklonika srpske Marin Lepenice Sande, govori nam da se konačno građanska Srbija budi i ide nekim boljim putem, sama, bez partija, čobana koji su ovaj narod shvatili kao stado kojim manipulišu po svom nahodjenju!

“Živeli smo u takvom vremenu kada smo imali mogućnost o ljudima saznati sve. Danas je lakše pisati o svinjama, nego o ljudima. O ljudima sve znamo: o žrtvama smo nemoćni da progovorimo, o dželatima, pak, nemamo dovoljno ubitačnih reči.”

 (Predrag Čudić, Grickajući čvarke, iz knjige “O prirodi stvari”)
(preneseno sa portala analitika.me od 14.03.2014.)

Divljanje četnika u Višegradu

Posted: 14. Mart 2015. in Intervjui

sdbih

Izražavamo svoj najoštriji protest državnim vlastima zbog njihovog blagonaklonog odnosa i nesprečavanja   vašerskog orgijanja, primitivizma i postrojavanje četnika u Višegradu, gradu u kome je izvršen genocid i etničko čiščenje nad nesrpskim življem u zadnjem ratu.  Veličanje  fašitičkog kvislinga i krvnika Draže Mihajlovića te slanje poruke da su četnici “srpska vojska koja je spremna vratiti srpske teritorije” predstavljanju oličenje povampirenog i bolesnog mentalnog uma kako bi se unio strah medu povratnike i spriječio njihov povratak.

Nacional-fašizam se još jednom manifestao u svom najgorem obliku pod pokroviteljstvom lokalnih, entitetski i državnih vlasti šaljući poruke  mržnje i  netolerancije! Mirno posmatranje, ćutanje i odobravanje četničkog okupljanja je takođe zločin! Koliko treba da još ratova i žrtava da se desi da bi današnji građani Višegrada osudili poruke zlotvora i spriječili nova krvoprolića?

Zelimo jasno da poručimo da nikakvi maskenbali neće spriječiti protjerane da se vrate na svoja ognjišta . Tražimo da se spomenik Draže Mihajlovića izmjesti sa teritorije BiH jer mu ovdje nije mjesto!   Pozivamo nadležne organe , krivične organe gonjenja, te  predstavnike međunarodne zajednice da rade svoj posao  kako bi se onemogućila fašistička divljanja po zemlji ali i preventivno spriječili  sukobi .

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

batricNova komunistička partija Jugoslavije (NKPJ) osnovana je 30. juna 1990. godine na osnivačkom kongresu u Beogradu kom su prisustvovali delegati iz svih republika Jugoslavije. Dakle mi ove 2015. godine obeležavamo jedan važan jubilej, 25 godina, odnosno četvrt veka kontinuiranog delovanja partije što nas čini jednom od najstarijih političkih partija uopšte od uvođenja višestranačja kod nas, svakako najstarijom levičarskom partijom u Srbiji.….Međutim to ne znači da smo mi stoprocentno afirmativno orijentisani prema svim strategijama i principima borbe koja je vođena pre no što se formirala naša partija, a prema razdoblju SKJ imamo najveći stepen animoziteta u tom smislu koji ide dotle da smo stava da je to bila revizionistička partija koja je forsirala jedan vid socijalizma koji je između ostalog doprinosio i političkom i revolucionarnom razoružavanju radničke klase kod nas uz otvoreno paktiranje s imperijalistima i podrivanje međunarodnog komunističkog i radničkog pokreta. Takve politike mi nismo nastavljači…..Tako i s našom domovinom Jugoslavjom koja se nije, kako neki tvrde raspala sama od sebe, jer eto nije valjala, bila je „veštačka tvorevina“, ne, Jugoslavija je nasilno rušena, i to u prvom redu od strane zapadnog imperijalizma i uz korišćenje domaće pete kolone. Ako odustanemo od Jugoslavije mi ćemo na neki način opravdati ta nastojanja zapadnih imperijalista koji su do dana današnjeg delimično vojno, a u celosti politički okupirali čitav prostor naše domovine…..Jako je važno međutim napomenuti, ono što je velika stvar i uspeh kojim se mi ponosimo, to da NKPJ okuplja puno mladih ljudi…..Štaviše mi ocenjujemo otpor Miloševića zapadnom imperijalizmu, naročito tokom NATO intervencije 1999. godine kao herojski, kao i njegovo držanje i odbranu u Hagu…..Niti u jednoj od bivših jugoslovenskih republika ne živi se bolje, živi se gore, to je jasno čak i mladima koji nisu imali vlastitog iskustva života u socijalizmu…..Vučić Srbiju vodi u potpunu propast i to je svima jasno, pa i njemu. Samo briga Vučića za Srbiju, kao i čitavu parazitsku kliku oko njega. Mi smo već u nekoliko navrata pozivali na ostavku premijera i mnogih ministara zbog frapantnih poteza koje su povlačili na uštrb građana i njihovih interesa, a u korist ili ličnu ili krupnog kapitala, imperijalista, mafije i tajkuna……Tradicije antifašizma uprkos tome imaju mnogo duži kontinuitet u Srbiji od aktuelne vlasti ili njihovih prethodnika….. To je zlokoban odraz cinizma srpskih vlasti, da u godini u kojoj mi obeležavamo 70. godina od pobede nad fašizmom pokušavaju da rehabilituju otvorenog slugu naci-fašista, nedopustivo je. Moramo istaći da smo mi jedini, NKPJ i SKOJ, uporno protestvovali uoči svakog ročišta protiv farsičnog procesa za rehabilitaciju Mihailovića koji vodi ista vlast koja svakodnevno zavija narod naše zemlje u crno…..Levice ima, iako neki kao levicu pokušavaju da proture i najdesničarskije elemente pritom se kiteći levičarskim epitetom. Levica mora biti antikapitalistička ili ona nije levica uopšte….. Sve svoje pobede, sva dostignuća u prošlosti radni narod je izborio sam, niko mu nije ništa poklonio. Glavu gore, radni narode u nove pobede!

 Kada je osnovana NKPJ i da li je ona idejni nasljednik KPJ/SKJ
 MIJOVIĆ: Nova komunistička partija Jugoslavije (NKPJ) osnovana je 30. juna 1990. godine na osnivačkom kongresu u Beogradu kom su prisustvovali delegati iz svih republika Jugoslavije. Dakle mi ove 2015. godine obeležavamo jedan važan jubilej, 25 godina, odnosno četvrt veka kontinuiranog delovanja partije što nas čini jednom od najstarijih političkih partija uopšte od uvođenja višestranačja kod nas, svakako najstarijom levičarskom partijom u Srbiji.
NKPJS
 
NKPJ se oslanja na bogate tekovine ravolucionarnog radničkog pokreta kod nas, još od prvih partija radničke klase u našoj novijoj istoriji i progresivnih ideja koje su zagovarale takve veličine kakve su bili Svetozar Marković, Dragiša Lapčević, Radovan Dragović, Dimitrije Tucović, Triša Keclervić i mnogi drugi. Dakle, ne samo da se smatramo u idejnom smislu naslednicima KPJ, već i partije i progresivnih misli koji su prethodili osnivanju KPJ. Međutim to ne znači da smo mi stoprocentno afirmativno orijentisani prema svim strategijama i principima borbe koja je vođena pre no što se formirala naša partija, a prema razdoblju SKJ imamo najveći stepen animoziteta u tom smislu koji ide dotle da smo stava da je to bila revizionistička partija koja je forsirala jedan vid socijalizma koji je između ostalog doprinosio i političkom i revolucionarnom razoružavanju radničke klase kod nas uz otvoreno paktiranje s imperijalistima i podrivanje međunarodnog komunističkog i radničkog pokreta. Takve politike mi nismo nastavljači.
 
Od osnivanja NKPJ pa do danas desile su se mnoge bitne promjene na prostorima gdje je nekada bila SFRJ, ali ime vaše Partije se nije promijenilo. Zašto?
 
MIJOVIĆ: Najpre, Jugoslavija je naša nacionalna odrednica jer smatramo da ona predstavlja istorijsku težnju naroda s naših prostora. Ipak, ona prva Jugoslavija, Kraljevina, bila je tamnica naroda, proimperijalističa zemlja, pa i monarho-fašistička što i pored toga ne znači da ideja o zajedništvu naših naroda nije dobra. Mi i EU smatramo tamnicom naroda, ali smo za istinsku solidarnost i saradnju svih naroda Evrope koja samo u socijalizmu može do kraja biti ostvarena. Tako i s našom domovinom Jugoslavjom koja se nije, kako neki tvrde raspala sama od sebe, jer eto nije valjala, bila je „veštačka tvorevina“, ne, Jugoslavija je nasilno rušena, i to u prvom redu od strane zapadnog imperijalizma i uz korišćenje domaće pete kolone. Ako odustanemo od Jugoslavije mi ćemo na neki način opravdati ta nastojanja zapadnih imperijalista koji su do dana današnjeg delimično vojno, a u celosti politički okupirali čitav prostor naše domovine.
 
 Koliko članova imate, ima li mladih u članstvu i kakve izborne rezultate postižete u posljednjih nekoliko izbornih ciklusa u Srbiji, kako na lokalnim nivoima tako i na općim-parlamentarnim?
 
MIJOVIĆ: Nova komunnistička partija Jugoslavije je od svog osnivanja do danas imala blizu 20.000 članova. Ipak mi nismo nikad uspeli da uđemo u parlament, puno je objektivnih i subjektivnih razloga za to, a potpuno obrazlaganje bi zahtevalo puno prostora.
 
Jako je važno međutim napomenuti, ono što je velika stvar i uspeh kojim se mi ponosimo, to da NKPJ okuplja puno mladih ljudi. U prvom redu preko partijske omladinske organizacije, SKOJ-a, koji čine borbeni mladi ljudi koji se idejno grade, tumače, kritikuju i menjaju naše društvo na temeljima naučnog socijalizma, marksizma-lenjinizma. Skoro polovinu članova našeg Centralnog komiteta čine omladinci ili oni koji su tek malo prekoračili preko tog uzastnog limita od 30 godina za članstvo u SKOJ-u.
skoj
 
 Postoji li radnička klasa u klasičnom smislu riječi u Srbiji?
 
MIJOVIĆ: Naravno da postoji, dok god postoji eksploatacija tuđeg rada, dok postoje tlačitelji i poltlačeni, dok postoje kapitalistički društveni odnosi, a takvi odnosi karakterišu savremenu Srbiju, postoji i radnička klasa u svom izvornom smislu. Danas neki pokušavaju da prenebegnu tu činjenicu služeći se ideološkim manipulisanjem i zamajavanjem ljudi, govori se mnogo o uslužnim delatnostima kao zameni za industrijsko razdoblje kojim se uspešno ili neuspešno nadomešćuje praznina koju je donela deindustrijalizacija u mnogim društvima, o informatičkom razdoblju potpuno novih odnosa i mogućnosti u svetu rada, potom o tome da je „marksova radnička klasa“ iščezla sa istorijske scene, o mnogim drugim još primerima koji imaju samo jedan zajednički cilj, a to je da prikriju suštinu društvenih odnosa koji se i dan danas zasnivaju na brutalnoj ili čak  varvarskoj eksploataciji. Štaviše, ta se eksploatacja dodatno zaoštrava u okolnostima krize kapitalizma, te bi zato ideolozima vladajuće klase odgovaralo da proletarijat bude sahranjen, i kao termin i  faktički, znajući da grobar ovako okrutnog sistema, sistema kapitalističkog varvarstva može biti samo proletarijart.
 
 Kakav je odnos vaše Partije prema politici Slobodana Miloševića, naprimjer?
 
MIJOVIĆ: Milošević je bio lider koji je prvi otpočeo značajnu sistematičnu privatizaciju u Srbiji po slomu socijalizma u našoj domovini, i to je strana njegove vladavine na koju mi ne gledamo sa simpatijama iako su srazmere te privatizacije bile višestruko manje od onoga što je usledilo po njegovom rušenju, kidnapovanju i predavanju imperijalističkoj alatci Tribunalu u Hagu. Razdoblje njegove vladavine je bilo u višestrukoj meri teško i  problematično, ali nikako proimperijalističko i slugersko prema zapadnom imperijalizmu kao što je to situacija danas. Štaviše mi ocenjujemo otpor Miloševića zapadnom imperijalizmu, naročito tokom NATO intervencije 1999. godine kao herojski, kao i njegovo držanje i odbranu u Hagu.
 
 Općepoznata je sintagma na našim prostorima ali i šire da se “točak (h)istorije ne može vratiti nazad…” odnosno da je “komunizam smješten u prošlost padom Berlinskog zida…” i tako dalje….Zaista, ima li komunistička ideja ikakvu realnu sansu da se vrati na neka vrata (mala ili velika, svejedno) u politički prostor Srbije i ostalih bivsih jugo-republika pa i na druge prostore u Evropi, da postane ponovo, ako ne jedina politička opcija kao nekad, ali barem kao respektabilni politički faktor u uslovima višepartijskih sistema? Ako ste optimist u tom pogledu, na čemu temeljite taj optimizam, eventualno?
 
MIJOVIĆ: Najpre treba reći da je komunizam mladost sveta, da je to mnogo svežija i novija ideja od danas vladajuće, da je još više od toga, on zakonomerna etapa u razvoju ljudskog društva.
 
Socijalizam nije nekakva istorijska prošlost zarobljena pod ruševinama Berlinskog zida, u većini socijalističkih zemalja van Evrope taj se sistem u većoj ili manjoj meri uspešno održao i čak dodatno unapredio. U mnogim kapitalističkim zemljama, pa i u Evropi, komunističke partije su izuzetno moćne snage u društvu, a mnoge od njih danas ponovo doživljavaju značajan rast. Istorija nas uči tome da u razvoju društvenih sistema i uređenja postoje privremeni padovi, stagnacije, porazi, ali da naprednije ideje i društvena ustrojstva na kraju uvek trijumfuju.
 
Uprkos i dalje ostaršćenoj antikomunističkoj histeriji koju promoviše vladajuća klasa na prostoru čitave bivše Jugoslavije, u narodu posledice te histerije jenjavaju pred neospornim faktima da kapitalizam nije uspeo da reši niti jedan veliki problem, a da je zapravo stvorio hiljade novih. Niti u jednoj od bivših jugoslovenskih republika ne živi se bolje, živi se gore, to je jasno čak i mladima koji nisu imali vlastitog iskustva života u socijalizmu. Kako je jasno da druge alternative i izlaza iz takvog stanja nema sem izgradnje društva s većom socijalnom pravdom, s većom solidarnosti i brigom za čoveka, mi smo optimistični jer smatramo da jedino socijalizam najdoslednije i najpotpunije može ostvariti te imperative.
 
 Da li ste vi iz NKPJ detektirali neke krucijalne greške nekadašnje KPJ/SKJ i jeste li svoja programska opredjeljenja utemeljili i na osnovu iskustava iz bliske i dalje prošlosti prethodnice vaše Partije?
 
MIJOVIĆ: Naš program se u znatnoj meri odredio i naspram naših prethodnika, te tako i nasram KPJ/SKJ. Greške su bile brojne, neke i katasrofalne, ponajpre saradnja na različitim nivoima sa zapadnim imperijalizmom, kao i tržišne reforme, naravno sve posle ’48., ali mi volimo da kažemo da je i najgori socijalizam bolji od najboljeg kapitalizma. Sve do rasturanja SFRJ ta je zemlja bila socijalistička.
 
 Kuda Vučić vodi Srbiju? Kojim putem bi Srbija, po Vašem mišljenju, trebala ići??
 
MIJOVIĆ: Vučić Srbiju vodi u potpunu propast i to je svima jasno, pa i njemu. Samo briga Vučića za Srbiju, kao i čitavu parazitsku kliku oko njega. Mi smo već u nekoliko navrata pozivali na ostavku premijera i mnogih ministara zbog frapantnih poteza koje su povlačili na uštrb građana i njihovih interesa, a u korist ili ličnu ili krupnog kapitala, imperijalista, mafije i tajkuna.
 
Po našem mišljenu, Srbija bi morala krenuti procesom deprivatizacije, povratka narodne imovine u ruke naroda, i radničkim upravljanjem sredstvima za proizvodnju. U obnovi zemlje i podizanju na svoje noge sigurni smo da bi značajnu ulogu igrao dobrovoljni rad, a kad bi građani, naročito mladi shvatili da će te fabrike i preduzeća koje grade dobrovoljno pripasti njima, da će im biti siguran i dugoročan izvor sigurnosti, zagarantovan posao od kog se može pristojno živeti, dobrovoljni rad u velikim razmerama bi bio moguć, a samim tim bi pale u vodu sve priče o spasonosnim stranama nužnosti stranih investicija koje inače upošljavaju višestruko manje ljudi od onih koji se konstanto otpuštaju. Srbija bi trebalo da se osloni u što većoj meri na vlastite snage, da ulaže i gradi u stretškim oblastima, poput energetike, saobraćaja, privredne, putne, poljoprivredne infrastrukture. Bogata je ovo zemlja i ima brojne potencijale. Tako bi se ekonomije i privreda mogle postaviti na zdrave noge, ali je važan preduslov za sve to otklanjanje zavisnosti i podređenosti interesima stranog krupnog kapitala, interesima imperijalizma. Otkazivanje poslušnosti koju nazivaju saradnjom i procesom pridruživanja zapadnom imperijalizmu, u prvom redu s Evropskom unijom. Mi se kategorički protivimo ulasku Srbije u ovu tamnicu naroda stvorenu da bogati budu još bogatiji a siromašni još sirmoašniji što se jasno pokazuje svaki danom. Protivimo se i perfidnim pokušajima da se Srbija u perspektivi uvuče u NATO, što je proces na kom rade sve vlade od 2000. na ovamo, dakle prekid te saradnje je jedan od važnih imperativa za našu zemlju. Otkaz poslušnosti lihvarskim institucijama zapadnog imperijalizma, MMF-u i Svetskoj banci, i otkaz kompletnoj finasijskoj mašineriji u prvom redu oličenoj u velikim stranim bankama koje lihvarskim kredtima kakve ne nameću ni u svojim zemljama ispumpavaju milijarde dolara novaca građana Srbije. Potpuna nacionalizacija finasijskog sektora je takođe jedan od imperativa. To su samo neki od preduslova neophodnih da bi se zemlja oporavila i krenula dalje, bez toga nema nam spasa.
 
 U Srbiji su zakonski izjednačena prava četnika i partizana. Nisu bili skupa od 1941-1945 a danas jesu, u Zakonu. Kako to može? Može li srbijansko društvo nastaviti antifašističkim putem s takvim službenim odnosom prema vlastitoj prošlosti?
 
MIJOVIĆ: Može, jer je na vlasti antinarodna klika, koja misli da ako 1000 puta ponovi da je crno belo da će crno zaista i postati belo. Ali prevarili su se, istorija se ne može nanovo napisati, ona se može samo falsifikovati. No falsifikovanje istorije ima i svoje dnevno-političke ciljeve. Atak na svest ljudi, posebno mladih, blaćenje NOB-a samo zbog revolucionarnog i socijalnog aspekta od kog strepe korumpirane proimperijalističke klike na vlasti neki su od razloga koji su direktno vezani s dnevno-političkim ciljevima rehabilitacije četnika.
 
Tradicije antifašizma uprkos tome imaju mnogo duži kontinuitet u Srbiji od aktuelne vlasti ili njihovih prethodnika. Ovo nisu mali udarci na te tradicije i doprinose kojima smo mi zadužili čitavo progresivno čovečanstvo, sramotno je i odvratno što se ti ataci sprovode danas u zemlji koja je dala tolike žrtve od strane njenih vrhovnih institucija, ali smo mi načelno optimistični i znamo da istinu pred snagom argumenata i fakata nikava buržoaska vlast i njeni zakoni ne mogu pobediti.
 
 Kako komentirate reaktuelizaciju inicijative za rehabilitaciju Draže Mihailovića?
 
MIJOVIĆ: To je zlokoban odraz cinizma srpskih vlasti, da u godini u kojoj mi obeležavamo 70. godina od pobede nad fašizmom pokušavaju da rehabilituju otvorenog slugu naci-fašista, nedopustivo je. Moramo istaći da smo mi jedini, NKPJ i SKOJ, uporno protestvovali uoči svakog ročišta protiv farsičnog procesa za rehabilitaciju Mihailovića koji vodi ista vlast koja svakodnevno zavija narod naše zemlje u crno. Nastavićemo i dalje da dižemo svoj glas protiv rehabilitacije do koje i ako dođe, smatraćemo je, mada sramotnom, ništavnom, pod našom parolom „narod mu je već presudio – za zlikovca nema milosti“.
antidraza
 
 U Srbiji, regionu te u Evropi, desnica je u ofanzivi, bilo u parlamentima bilo na ulici. Šta je sa istinskom ljevicom? Ima li je?
 
MIJOVIĆ: Levice ima, iako neki kao levicu pokušavaju da proture i najdesničarskije elemente pritom se kiteći levičarskim epitetom. Levica mora biti antikapitalistička ili ona nije levica uopšte. Ako ne zagovara radikalan raskid s društvenim sistemom koji legitimiše eksploataciju teško da se može nazvati levicom i postavlja se pitanje čije interese zaspravo zastupa.
 
 Na samom kraju: da li je pobjeda Sirize u Grčkoj na neki način vjesnik istinskog ljevičarskog proljeća u regionu, pa i šire?
 
MIJOVIĆ: Vesnik istinskog levičarskog proleća biće potpuno preuzimanje nadležnosti, preuzimanje odgovornosti od strane radnog naroda za samog sebe. Bez borbe nema ni pobede, da čekamo da neko negde nešto uradi pa da i kod nas bude bolje, od toga nema ništa. Sve svoje pobede, sva dostignuća u prošlosti radni narod je izborio sam, niko mu nije ništa poklonio. Glavu gore, radni narode u nove pobede!
 
Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (659)

Div

Počivaj u miru Božjem  – Prijatelju i sugrađanine!
 
Bedrudin GUŠIĆ

SD BiH na izjavu “Dveri”

Posted: 9. Mart 2015. in Intervjui

sdbih

Izjava člana starješinstva pokreta “Dveri” Boška  Obradovića  da podjele između političkih stranaka u Republici Srpskoj ozbiljno prijete njenoj stabilnosti, predstavlja oličenje krajnje desne konzervativne politike koju ovaj  klero-politički pokret zagovara ali i poltičke nepismenosti kako generalno demokratija funkcioniše.

Zelimo da podsjetimo javnost da ova organizacija, koja  izmedu ostalih uživa i podršku SPC, promovira jasnu srpsku nacionalističku ideologiju u koja se jasno protivi rezoluciji srbijanskog parlamenta koji je osudio genocide u Srebrenici počinjen od strane vojske RS-a, protivi se neovisnosti Kosova , protiv je članstva Republike Srbije u EU te je poznata po svojim ekstremnim anti-gay stavovima.

U skladu sa ovakovom destruktivnom politikom njeni predstavnici izražavaju zabrinutost i poručuju da se “  ustavni status Republike Srpske, uspostavljen 1995. godine, ne smije se mijenjati ni po koju cijenu na štetu srpskih nacionalnih interesa, kao i njene postojeće nadležnosti, bitno smanjene neustavnim odlukama visokih predstavnika, zarad proširivanja nadležnosti centralnih vlasti BiH u Sarajevu”.

Nesposobni da uvide globalna politička kretanja na Balkanu i Evropi, okovani u  tradicionalne ultra-konzervativne vrijednosti, izjave njihovih predstavnika su krajnje štetne jer ometaju razvoj demokratskih procesa u regionu, uspostavljanje dijaloga i pomirenja.

“Dveri” nemaju nikakvo moralno pravo za “davanje za lekcija” kako građani druge susjedne države trebaju da urede svoj ustav. Politički stavovi u neprihvatanju presuda Međunarodnog suda u Hagu o počinjenom genocidu u Srebrenici, te osporavanju ljudskih prava drugih i drugačijih ne pripadaju modernim demokratskim učenjima i kretanjima, specifičnim za   vijek u kome živimo.Opasnost politike koju ovaj pokret vodi, su prepoznali i građani Republike Srbije  ne davajući im povjerenje na poslednjim parlamentarnim izborima kada nisu uspjli da prođu prag od 5 % .

Mi im ovom prilikom želimo poručiti da svoje političke stavove drže dalje od naše domovine jer oni vode u sunovrat i ponor. Umjesto ovakve politike BiH treba podrška koja će omogućiti  neophodne  ustavne i ekonomske reforme, suživot njenjih građana, toleranciju i obnovu poverenja.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Nije se štedio kako bi zaštitio Bosance i Hercegovce • Iz dana u dan veća i bolnija samoća, veći strah od budućnosti, kaže Zlata

Porodica Hajrulahović 1993. godine

Upoznali se kao srednjoškolci, zavoljeli, uživali u ljubavi na Vrbasu. O velikoj i iskrenoj ljubavi Mustafe i Zlate Hajrulahović pričale su se priče, a oni uživali jedno u drugome. Vjenčali su se 1980. godine kada je Mustafa završio Vojnu akademiju i otišli živjeti u Split.

– Sve nam je u životu išlo kako smo željeli i planirali. Dobili dvoje djece i bili najsretniji na svijetu. Mustafa je pamtio datume, obilježavao ih, ali nije se vezao samo za te dane. Znao me je često obradovati nekim sitnicama bez ikakvoga povoda. Ustvari, povod za radost i sreću bili smo jedno drugome, kaže Zlata uoči 15. godišnjice suprugove smrti.

Rađanje Patriotske lige

Mustafa Hajrulahović Talijan rođen je u Banjoj Luci 22. januara 1957. godine, gdje je završio srednju školu i proveo najljepše godine života potpuno prepušten beharu, šeheru i Vrbasu. Završava Mornaričku vojnu akademiju u Splitu sa odličnim ocjenama, a nakon toga školu za pomorskog diverzanta, postaje stručnjak za diverzije na moru i kopnu. Kao najbolji među diverzantima postaje komandant odreda, pa zatim i diviziona. Nastavlja stručno obrazovanje, prolazi niz kurseva, uči italijanski jezik i odlazi na školovanje u Italiju što su bile prave pripreme za neki budući rat. Nešto kasnije, postaje kapetan korvete. Rat u Sloveniji zatiče ga u službi u Splitu gdje je živio s porodicom. Ratovi koje je povela JNA definitivno ga okreću od toga poziva i Mustafa dolazi u Sarajevo.

– I ja sam napustila JNA, jer smo oboje radili tamo, ali sam ostala u Splitu kada je Mustafa otišao u Sarajevo. Dolazili su po mene, odvodili me u policiju na ispitivanja, a djeca su ostajala sama. Bilo je strašnih momenata i tada sam i ja osjetila ono o čemu je Mustafa već govorio, a to je da se crni oblak nadvija nad BiH. Odlučila sam biti uz supruga i krajem 1991. dolazim s djecom u Sarajevo, prisjeća se Zlata i dodaje kako su joj djeca tada imala pet i 10 godina.

Te 1991. godine u haustorima, podrumima i na sijelima rađala se Patriotska liga. Jednu od glavnih uloga imao je Mustafa, jedan od rijetkih vojnih stratega koji su u to vrijeme bili svjesni zla koje se sprema našoj domovini. Prenosio je svoje znanje mladima, pokušavao ih obučiti kako ne bi nespremni dočekali vojnu silu kakva je bila JNA.

– Nije se štedio kako bi zaštitio Bosance i Hercegovce od agresora, kaže Zlata.

Uspomene na veliku ljubav

Talijan je bio član Patriotske lige, preteče Armije RBiH. Bio je branilac grada i prije prvih agresorskih barikada. Bio je prvi ratni komandant 1. korpusa ARBiH, general ARBiH.

– Bio je najsretniji čovjek na svijetu kada je u BiH prestalo zlo i ubijanje. Mislili smo da ćemo nastaviti život tamo gdje je stao 1992. godine. 8. marta 1998. Mustafa je otišao u Njemačku majci u posjetu i na operaciju vena koje su mu dugo stvarale probleme. Nije se vratio. Osmog marta sam saznala da je moj Mustafa imao infarkt i da nije preživio, sa tugom i bolom u glasu, govori Zlata.

Šok, nevjerica, tuga, praznina… Iz dana u dan veća i bolnija samoća, veći strah od budućnosti.

– Mislila sam da neću znati živjeti dalje bez njega, prisjeća se Zlata i dodaje da je svaki put kada bi pokleknula bio dovoljan pogled na djecu da se izdigne i uhvati ukoštac sa problemima, a bilo ih je.

Valjalo je dvoje djece iškolovati, izvesti na put. I uspjela je.

– Dolazi i ovaj, petnaesti Osmi mart nakon smrti moga supruga. Njega nema i to je najveća tuga. Poklone imam. Ostavio mi je dvoje zlatne djece koja su najveći i najljepši poklon na svijetu, najljepša uspomena na našu ljubav i divan život, priča Zlata.

Zlata kaže da ne voli plakati, ali kako vrijeme prolazi sve je teže.

(prenešeno iz  “Oslobođenja” od 8. marta 2013.)

SRETAN 8. MART !

Posted: 7. Mart 2015. in Intervjui
 
osmi mart
Svim damama želim
 
SRETAN 8. MART, MEĐUNARODNI DAN ŽENA!
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-vlasinje

In memoriam:

general Mehmed Alagić, 07. mart 2003 – 07. mart 2015

mehmed alagic

In memoriam:
 
general Mustafa Hajrulahović Talijan, 08. mart 1998 – 08. mart 2015
mumo hajrulahovic
 
Neka je vječni Božji rahmet na njihove gazijske bosanske duše.
 
 Bedrudin GUŠIĆ
bg-vlasinje

udik logo                                               Udruženje za Društvena Istraživanja i Komunikacije

Sarajevo, 07.03.2015

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

ONE SU SE BORILE ZA PRAVA, A NE ZA KARANFIL

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) će 07. marta 2015. godine od 12:00h do 12:30h obilježiti Osmi mart ispred Katedrale Presveta Srca Isusova, na Trgu fra Grge Martića, u Sarajevu.

Akcija je posvećena ženama koje su se borile za ženska prava u Bosni i Hercegovini, a ne za karanfil. Pitanje ženskih prava treba osnaživati, a imena borkinja za ženska prava ne treba zanemariti, pogotovo onih koje su se borile za ista prava na našim prostorima. Da nije bilo tih žena, danas ne bih mogli govoriti o ženskim ljudskim pravima u zajednici.

Akcijom „One su se borile za prava, a ne za karanfil“ želimo da podsjetimo javnost kako u državnim institucijama tako i u društvu i danas imamo neravnopravnost  rodova i spolova.

Mi kao civilno društvo imamo moralnu obavezu da se što više bavimo ovim pitanjem, i radimo na riješenju istog.

KOORDINACIONI ODBOR

sdbih

Nakon što su hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu podnijeli niz amandmana na izvješće o napretku Bosne i Hercegovine, kojima pozivaju na institucionalne reforme koje bi osigurale ravnopravnost konstitutivnih naroda i da se pri tome slijede načela federalizma aludirajući na uspostavu jednakopravnosti Hrvata, jasno je da predsjednik HDZ-a Dragan Čović zajedno sa Tomislavom  Karamarkom sinhronizovano koristi lobi kako bi se utvrdile pozicije pred nastupajuće pregovore o ustavnim reformama.

Nimalo nas ne ćudi  činjenica da ovi amandmani dolaze nakon Deklaracije Hrvatskog narodnog sabora u Mostaru, kojom se predlaže federalizacija BiH.   Javnosti je jasno da Čoviću i sličnim ni na kraj pameti ne pada pomisao građanskog uređenja  BiH kao osnovnog principa u riješenju  presude Sejdić-Finci. Čovića ne interesuje jednakopravnost Hrvata u Banjaluci, Bihaću, Bijeljini, Srebrenici, Doboju i drugim gradovima BiH već zajedno sa Dodikom, kao što se i zna,  nastavlja svoju beskorpuloznu politiku dezintegrisanja države.  U tome mu  podršku daje Tomislav Karamarko nastavljajući politiku miješanja u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, gdje  računa da mu priča o (ne)ravnopravnosti Hrvata sa druga dva naroda u Bosni i Hercegovini, pred nastupajuće izbore mogla donijeti značajan broj glasova.

Želimo jasno da kažemo da se ovdje se  ne radi ni o kakvoj Čovićevoj brizi za položaj Hrvata u BiH.  Bosnu i Hercegovinu treba federalizovati kako bi se podijelili njeni prirodni i privredni resursi te vladajućoj oligarhiji osigurao kontinuitet eksplatacije i izbjegavanja odgovornosti za kriminal i korupciju! Jednakopravnost građana važi samo u slučaju  ako među njima nema granica i podjela na području cijele BiH!

 Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

dusan bogdanovicBudući da je Fond osnovan kao izraz želje da se očuva uspomena na Biljanu Kovačević-Vučo – jednu od najistaknutijih ličnosti u naporima da u Srbiji pobede ideje demokratije, poštovanja ljudskih prava i neprikosnovenosti vladavine prava – sve ono što ide na uštrb tih ideja nespojivo je sa motivima koji su nas vodili pri njegovom osnivanju. Pošto je u jednom trenutku došlo do pojava koje su Fond udaljavale od njegove prvobitne svrhe, odlučio sam da odstupim. Uspomena na Biljanu i vernost njenoj ostavštini je linija ispod koje nisam spreman da idem i tu nikakvih kompromisa ne može i neće biti…..Ponavljam: ekipi u Fondu želim sve najbolje, spreman sam da pomognem i doprinesem da se započeto okonča, ali je za taj tango potrebno dvoje…..Ne zaboravimo da je Tomislav Nikolić još uvek nosilac titule četničkog vojvode, „zaslužene“ tokom ratova u Hrvatskoj i BiH! I, još važnije: ne zaboravimo da nikad nije izgovorio jednu kritičku (i samokritičku) reč o politici koju je zastupao i sprovodio tokom balkanskih ratova 1990tih. Njegov „politički sin“ Aleksandar Vučić je, doduše, govorio o sopstvenim „zabludama iz prošlosti“, ali ni on nikad nije osudio tu politiku…..Ustav Srbije ionako ne vredi ni papira na kojem je napisan: setimo se samo preambule u kojoj piše da je Kosovo deo Srbije…..Dakle, razmere štete koju je Boris Tadić naneo državi, društvu i, najzad, sopstvenoj Demokratskoj stranci su nemerljive i tek će ozbiljni i nepristrasni istoričari biti u stanju da je sagledaju i ocene…..Ne, sudstvo u Srbiji nije samostalno i nikome ne pada na pamet da tu bilo šta menja, jer se svi nadaju da će jednog dana doći na vlast, a kad si u Srbiji na vlasti, nezavisno sudstvo (i slobodni mediji) je poslednje što ti treba…..Plašim se da se pred Srbijom ukazuje tmurna budućnost: prenaduvani balon neostvarivih obećanja, personifikovan u Vučiću, moraće da pukne, a alternativa se ne nazire. U takvoj, po mnogo čemu vajmarskoj Srbiji, svi scenariji su mogući, osim jednog: svestran preobražaj celog društva na demokratskim osnovama…..Osim toga, „vrh“ srbijanskog novinarstva (opet) čine barjaktari Miloševićeve propagandne mašinerije, a o komercijalnoj održivosti medija kroz selektivan pristup plasiranju reklama odlučuju režimu bliski direktori javnih i vlasnici privatnih preduzeća…..U Beogradu – a i u Banja Luci – treba tražiti suštinski deo odgovora na pitanje kada će i BiH početi da funkcionira kao normalna država i društvo, ali se plašim da Zapad i ovde Srbiji gleda kroz prste…..

Gospodine Bogdanoviću! Da podsjetim i Vas i čitatelje da je ovo naš  drugi razgovor za javnost u posljednjih nekoliko godina. Prošli puta sam Vas predstavio i kao osnivača i kao, otprilike, “najisturenijeg” djelatnika tima Fonda “Biljana Kovačević Vučo”. Međutim, u pripremi ovog razgovora rekli ste mi da ste  “prekinuli sve veze sa Fondom…. “Naravno, činjenicu da ste osnivač istog ne može niko da promijeni i tematiku ovog razgovora odredit će ista ali i ona prva da niste više unutra. Ako ne zadire u bilo čiju privatnost, pitam Vas: zašto ste se razišli sa Fondom?

BOGDANOVIĆ: Odgovor na ovo pitanje nužno se sastoji iz dva dela.

Budući da je jedna od njegove dve dimenzije protkana ličnim razlozima koji zadiru i u odnose sa drugim ljudima, taj deo ću izostaviti.

Drugi aspekt ovog pitanja tiče se stanja u takozvanom „civilnom sektoru“ u današnjoj Srbiji. Srbija je – to je moja osnovna teza i duboko uverenje – zemlja razorenih institucija, veoma niskog stepena gradjanske i političke kulture i duboko ukorenjene nespremnosti bezmalo svih aktera javnog života da se u tome bilo šta promeni. Otud haos u obrazovnom sistemu, sudstvu i političkom i praktično svim drugim oblastima života. Otud sistemska, endemska i kapilarna korupcija u svim sferama društvenih, ekonomskih i privrednih aktivnosti. Otud nepoštovanje jasne podele na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast i gotovo potpuna dominacija izvršne nad drugim dvema granama vlasti. Otud katastrofalno stanje u medijima i njihova instrumentalizacija u službi interesa korumpiranih elita i manipulatorskih političkih klika.

Takvo stanje ne može ostati bez odraza na „civilni“ sektor. Ako izuzmemo značajan broj nevladinih organizacija i građanskih udruženja koji se „na terenu“ – mahom u unutrašnjosti zemlje – bave konkretnim aktivnostima koje država nije spremna, sposobna i voljna da organizuje i sprovodi, velik broj organizacija koje se bave ljudskim pravima, edukacijom i drugim problemima koje se graniče sa politikom postale su same sebi svrha. One – a najviše ih je u privilegovanom Beogradu – energiju, vreme i aktivističke kapacitete troše u jurnjavi za finansijskim donacijama i međusobnim rivalitetima, pri čemu neke od njih nisu imune na izazov finansijskih malverzacija („štimovanje“ obračuna, nenamensko trošenje i drugi postupci s one strane zakona) i svakojake „nameštaljke“ koje truju atmosferu i nagrizaju njihovu sposobnost za bavljenje temama kojima treba da se bave, ali i moralni integritet plemenite ideje gradjanskog aktivizma.

Takvo stanje nije ostalo bez uticaja na organizaciju u čijem sam osnivanju učestvovao. Budući da je Fond osnovan kao izraz želje da se očuva uspomena na Biljanu Kovačević-Vučo – jednu od najistaknutijih ličnosti u naporima da u Srbiji pobede ideje demokratije, poštovanja ljudskih prava i neprikosnovenosti vladavine prava – sve ono što ide na uštrb tih ideja nespojivo je sa motivima koji su nas vodili pri njegovom osnivanju. Pošto je u jednom trenutku došlo do pojava koje su Fond udaljavale od njegove prvobitne svrhe, odlučio sam da odstupim. Uspomena na Biljanu i vernost njenoj ostavštini je linija ispod koje nisam spreman da idem i tu nikakvih kompromisa ne može i neće biti.

Kakav onda Fond, kojeg ste osnovali, ostavljate iza sebe?

dusan bogdanovic1BOGDANOVIĆ: Pre svega moram da naglasim da onima koji su u Fondu ostali želim da prevaziđu probleme sa kojima se suočavaju – a „proizveli“ su ih zahvaljujući sopstvenoj nezrelosti i nespremenosti za odgovoran i ozbiljan timski rad na započetim projektima – i vrate se izvornim idejama njegove misije. Moje povlačenje je izraz želje da i na taj način pomognem: ukoliko sam i ja odgovoran za zastoje u radu, nedovoljno angažovanje na okončanju važnih projekata i neodgovoran odnos prema materijalnim obavezama i finansijskim propisima, svojim odlaskom dajem doprinos otklanjanju tih smetnji.

Najbolji način da budem demantovan biće okončanje najvažnijeg projekta: 2007. godine smo Biljana i ja koncipirali dugogodišnje istraživanje o zloupotrebi državnih i društvenih institucija u Srbiji i nekadašnjoj SRJ u službi pogubne Miloševićeve politike koja je devedesetih godina prošlog veka u crno zavila dobar deo Balkana, ali i Srbiju koja i danas stenje pod nasleđem te i takve politike. Kao rezultat prve faze projekta 2011. smo objavili knjigu „Zloupotrebljene institucije: Ko je bio ko u Srbiji 1987-2000“, sa popisom i političkim biografijama najvažnijih 1.500 ličnosti u Miloševićevom režimu. Drugi deo projekta je trebalo da bude interaktivni internet portal sa širim opsegom podataka o tom vremenu – svojevrstan virtuelni dokumentacioni centar sa podacima o Miloševićevoj vladavini i ulozi svakovrsnih elita u njoj. O važnosti tog projekta jedva da je potrebno govoriti: današnju Vladu Republike Srbije, vodeća mesta u privredi, kulturi, zdravstvu, školstvu i svim drugim područjima društvenog života zauzimaju isti oni koji su odgovorni za sunovrat Srbije u devedestim godinama. Pored toga, na meni neobjašnjiv način je obustavljen projekt dodeljivanje godišnje nagrade za branioce/braniteljke ljudskih prava, koja nosi Biljanino ime. Do toga je došlo zbog sumnjivih rabota u vezi sa finansiranjem novčanog izbora Nagrade.

Na toj tački – odgovornom sprovođenju tih izuzetno značajnih projekata – je u Fondu „zapelo“: dobijena sredstva su trošena nenamenski, Nagrada „Biljana Kovačević-Vučo se već dve godine ne dodeljuje, portala još uvek nema – sve su to razlozi zbog kojih sam, iako sam autor projekta, odstupio.

Ponavljam: ekipi u Fondu želim sve najbolje, spreman sam da pomognem i doprinesem da se započeto okonča, ali je za taj tango potrebno dvoje.

Iako više niste aktivni u Fondu “BKV”, Vi ste bili i ostali čovjek od koga se traži javna riječ ili stav po mnogim pitanjima kada se radi o srbijanskom društvu, pa čak i šire. U tom smislu i ja ću se kroz pitanja fokusirati na neke aktuelne teme. Dakle, kako komentirate nedavnu poruku predsjednika Nikolića upućenu  tužiocu za ratne zločine Vladimiru Vukčeviću  da “razmisli šta to kopa po Srbiji…”?

BOGDANOVIĆ: Tomislav Nikolić je žalostan dokaz teze o kontinuitetu Srbije kao nezrelog, ne-pravnog i suštinski nedemokratski ustrojenog društva. Duboko sam uveren da je to posledica tvrdoglavog odbijanja političke (i intelektualne) Srbije da pogleda u ogledalo, suoči se sa nedavnom prošlošću i izvuče pouke iz katastrofe kroz koje su tu i takvu Srbiju vodile njene elite (možda je bolje: „elite“), a medju njima je i g. Nikolić igrao ne tako beznačajnu ulogu. Ne zaboravimo da je Tomislav Nikolić još uvek nosilac titule četničkog vojvode, „zaslužene“ tokom ratova u Hrvatskoj i BiH! I, još važnije: ne zaboravimo da nikad nije izgovorio jednu kritičku (i samokritičku) reč o politici koju je zastupao i sprovodio tokom balkanskih ratova 1990tih. Njegov „politički sin“ Aleksandar Vučić je, doduše, govorio o sopstvenim „zabludama iz prošlosti“, ali ni on nikad nije osudio tu politiku. Tu oni, međutim, nisu ni sami, ni originalni: restauraciju miloševićevskog režima i renesansu te politike (doduše, bez rata) započeo je Vojislav Koštunica, a pun zamah i – što je posebno važno – legitimitet dao joj je Boris Tadić.

Da zaključim: sve dok Srbija izbegava da se suoči sa sopstvenom ružnom prošlošću, ona ne može da se kvalifikuje za mesto medju civilizovanim demokratskim društvima, a deklarativna opredeljenost za članstvo u Evropskoj uniji ostaće upravo ono na šta se ta deklarativnost svodi: želimo u Evropu zbog njenih para i tehnologije, ali ne želimo Evropu u Srbiji – Evropu u kojoj se poštuju prava i izršavaju obaveze.

Umesto toga, Srbija danas ima četničkog vojvodu za predsednika, nekadašnjeg portparola SPS za ministra spoljnih poslova (bez znanja stranih jezika!!!) i čitavu ergelu ministara, direktora javnih preduzeća, urednika i novinara u medijima, kulturnih (još bolje: „kulturnih“) udarnika i sličnih individua koje čine ono što oni sami vole da zovu „državnim vrhom“, a šta se svodi na intelektualno, političko i moralno dno.

Da li se takva izjava-poruka predsjednika Srbije može smatrati i kao kršenje Ustava te zemlje?

BOGDANOVIĆ: Da je to jedina takva izjava i da ona nije propraćena nizom postupaka – kao što je deljenje „šakom i kapom“ odlikovanja perjanicama miloševićevske politike kao što je profesorica Smilja Avramov – mogla bi se smatrati incidentom polupismenog četnika i priučenog političara (koji, doduše, sprema doktorat – priča se u kuloarima vlasti) kakvima Srbija obiluje. Ustav Srbije ionako ne vredi ni papira na kojem je napisan: setimo se samo preambule u kojoj piše da je Kosovo deo Srbije.

Može li se u ovom kontekstu, ali i inače, povući neka paralela između Borisa Tadića i Tomislava Nikolića? Ima li bitnih razlika i(li) sličnosti i jesu li one kao takve slučajne?

BOGDANOVIĆ: Na ovo pitanje sam dobrim delom već odgovorio. Dodaću još nešto:

Tadić se, impresioniran svojim izborom za predsednika i ponesen svojim samoljubljem i skromnim intelektualnim kapacitetom, drznuo da uradi ono što „salonski fašist“ Koštunica nije: čuvenim sporazumom o pomirenju sa SPS on je rehabilitovao tu zločinačku organizaciju i otvorio joj put ka vlasti. Osim toga, vođen željom da ukloni Srpsku radikalnu stranku – ne zbog njene zločinačke prošlosti, već želje da je ukloni kao političkog takmaca – on je odlučujuće doprineo stvaranju Srpske napredne stranke. Tako danas imamo naprednjački režim sa svim obeležjima političkog monopola i bezobzirnog kršenja svih normi i standarda demokratskih procedura, u čemu se samo održava kontinuitet sa načinom na koji je vladao Tadić. Činjenica da se sad sve to odvija pod plaštom „evropske“ retorike ne menja ništa na suštini.

Dakle, razmere štete koju je Boris Tadić naneo državi, društvu i, najzad, sopstvenoj Demokratskoj stranci su nemerljive i tek će ozbiljni i nepristrasni istoričari biti u stanju da je sagledaju i ocene.

Kako komentirate zahtjev opozicije za smjenu Nikolića? Da li je predsjednik Srbije nedodirljiv?

dusan bogdanovic2BOGDANOVIĆ: Koje opozicije? Svi koji tvrde da je Aleksandar Vučić „počistio“ opoziciju grdno se varaju. Opoziciju je počistio Boris Tadić svojim bolesnim samoljubljem i diletantizmom, ali su mu u tome zdušno pomogli drugari iz njegove Demokratske stranke, slepo ga prateći i predajući se bezmalo orgazmičnom oduševljenju svakom glupošću koju je on izgovorio i/ili učinio – a njih je bilo tako mnogo…

Ono što je ostalo od te opozicije ne daje povoda bilo kakvom optimizmu. Umesto da se ozbiljno zamisle nad činjenicom da je u današnjoj – ekonomski uništenoj i politički nezreloj – Srbiji smena vlasti nije moguća, te ozbiljno porazmisle o drugim načinima delovanja u pravcu građenja političke kulture i pripremanju atmosfere za ozbiljan kritički i samokritički društveni dijalog koji bi na scenu doveo nove aktere, to što se naziva opozicijom se utrkuje u dodvoravanju Aleksadru Vučiću i skupljanju mrvica ispod njegove političke trpeze. Da podsetim: među mnogima koji gamižu ispod te trpeze je i Boris Tadić…

Plašim se da se pred Srbijom ukazuje tmurna budućnost: prenaduvani balon neostvarivih obećanja, personifikovan u Vučiću, moraće da pukne, a alternativa se ne nazire. U takvoj, po mnogo čemu vajmarskoj Srbiji, svi scenariji su mogući, osim jednog: svestran preobražaj celog društva na demokratskim osnovama.

Mislim da dobar deo odgovornosti za takvo stanje snose i naši zapadni prijatelji i partneri: politikom koja se zasniva na prisili da se učine ustupci u vezi Kosova, a nagrađuje licencom da se ubije demokratija u Srbiji, Zapad propušta da učini ono što je i u njegovom interesu, a to je da doprinese da Srbija prestane da bude leglo i izvor nestabilnosti koja preti neposrednom, ali i širem okruženju.

U ovakvoj atmosferi se dešava i suđenje Nataši Kandić, bivšoj direktorki Fonda za humanitarno pravo a po tužbi načelnika Generalštaba Vojske Srbije Ljubiše Dikovića. Da li je taj konkretan slučaj, po Vašim saznanjima, u nekom političkom ili samo u pravnom nivou?

BOGDANOVIĆ: Odgovor na ovo pitanje sadržan je u već naglašenom uverenju da od Srbije neće postati normalno demokratsko društvo sve dok se ne suoči sa nedavnom prošlošću. Nataša Kandić je neugodna svedokinja koja stalno podseća na nedela počinjena u ime svih nas, pa je svaki napad na nju – a posebno sudski progon – potvrda da se radi o političkim motivima.

Da li je srbijansko sudstvo potpuno neovisno ili…?

BOGDANOVIĆ: I ovde se sledi već pomenuta matrica: počeo Koštunica, usavršio Tadić, a plodove ubire Vučić.

Ne, sudstvo u Srbiji nije samostalno i nikome ne pada na pamet da tu bilo šta menja, jer se svi nadaju da će jednog dana doći na vlast, a kad si u Srbiji na vlasti, nezavisno sudstvo (i slobodni mediji) je poslednje što ti treba.

A postoji li potpuna sloboda medija u toj zemlji?

BOGDANOVIĆ: Postoji, ali kao potpuna nesloboda. Ne radi se tu samo o vladajućoj vrhuški kojoj je u „opisu radnog mesta“ da u medijima ima poslušne apologete spremne da na svaki mig političara zareže i lanu – a bogami i da ujedu – čim se neko drzne da pomisli, kaže ili napiše nešto što nije mainstream. Značajan deo razloga vidim i u bednom materijalnom položaju medija i novinara: kako očekivati ozbiljan, odgovoran, profesionalan i nepristrasan novinarski rad od nekoga ko zaradjuje 250 ili 300 dolara mesečno i često nema socijalno, zdravstveno i penzijsko osiguranje, dok se za naručene tekstove sa jasnim političkim porukama „na ruke“ dobijaju višestruke sume?

Osim toga, „vrh“ srbijanskog novinarstva (opet) čine barjaktari Miloševićeve propagandne mašinerije, a o komercijalnoj održivosti medija kroz selektivan pristup plasiranju reklama odlučuju režimu bliski direktori javnih i vlasnici privatnih preduzeća.

Na samom kraju, ne mogu zaobići ni pitanje koje se tiče Bosne i Hercegovine. Naime, ove godine, kao što Vam je poznato, će se obilježiti 20. godišnjica genocida u Srebrenici. Službena Srbija još nije izgovorila tu riječ (genocid). Da li i ta činjenica spada u dio priče da srbijansko društvo još nije spremno da se suoči sa vlastitom prošlošću?

BOGDANOVIĆ: I na ovo pitanje sam odgovorio osvrćući se na situaciju u Srbiji. Iz svega toga se vidi kolika je duboko povezano i međuzavisno sve što se dešava na području pokojne SFRJ. Najveća žrtva ludila koje je to područje zahvatilo nakon njegovog lansiranja iz Beograda je van svake sumnje Bosna i Hercegovina. U Beogradu – a i u Banja Luci – treba tražiti suštinski deo odgovora na pitanje kada će i BiH početi da funkcionira kao normalna država i društvo, ali se plašim da Zapad i ovde Srbiji gleda kroz prste.

To, naravno, ne znači da zatvaram oči pred sebičnim i štetočinskim delovanjem BH-političara – dakle, ne samo onog opasnog klovna Dodika – čiji postupci idu na štetu samih naroda koji su ih izabrali.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BOGDANOVIĆ: Bilo mi je zadovoljstvo da se odazovem Vašoj molbi, ali me rastužuje činjenica da nisam u stanju da saopštim ni jednu dobru vest. Štaviše, mislim da će to potrajati…

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (658)

SAM_3102

Sarajevo, 05.03.2015

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

14.000 Romkinja i Roma u zajedničkom projektu na Zapadnom Balkanu

U Sarajevu je danas održana press konferenciju pod nazivom “Romkinje na Zapadnom Balkanu – priča o aktivizmu, solidarnosti i podršci’ na kojoj su predstavljeni rezultati trogodišnjeg projekta pod nazivom „Aktivna inkluzija i prava Romkinja na Zapadnom Balkanu“ koji finansira Austrijska razvojna kooperacija.

Kako je naglasila Sumka Bučan, direktorica organizacije CARE International Balkans, projekat je pomogao u povećanju vidljivosti Romkinja, njihovom aktivnom učešću u društveno-političkom životu kroz različita tijela i komisije te priznavanje rada njihovih organizacija u romskim zajednicama.

sumka b.

Projekat je, kako je kazala Bučan, dao doprinos rješavanju konkretnih problema s kojima se Romkinje susreću poput obrazovanja, zdravstva, stambenog zbrinjavanja i generalno podizanja nivoa ljudskih prava Romkinja te njihovoj vidljivosti.

Statistike pokazuju da je u ovom projektu učestvovalo ukupno 14.000 Romkinja i Roma jer su muškarci, na primjer, njih 435aktivno učestvovali u radionicama o podizanju svijesti kada je u pitanju obrazovanje djevojčica.

Pored ovoga, 23 Romkinje je obrazovano i razvilo vještine za političku participaciju, što će značajno povećati njihovu predstavljenost u organima vlasti.

Kroz projekat su uložena i značajna sredstva, pa je tako dodijeljeno 39 malih grantova romskim organizacijama u vrijednosti od po 3.500 eura u oblasti obrazovanja i pristupa zdravstvenoj zaštiti, odnosno prevenciji rodnouslovljenog nasilja..

U sve tri zemlje u kojima se projekat odvijao protekle tri godine, BiH, Srbiji i Crnoj Gori, zahvaljujući obrazovnim aktivnostima smanjen je broj prijavljenih slučajeva nasilja u romskim porodicama.

Kada je u pitanju sama BiH, Udruženje žena Romkinja ‘Bolja budućnost’ iz Tuzle koje je bilo glavni partner projekta, zabilježilo je da je broj slučaejva nasilja smanjen za 20%. Romkinje su po prvi put imale priliku da obave ginekološke i preglede dojke. Direktnu i konkretnu korist od projekta imalo je ukupno 2.705 Romkinja i Roma, a indirektnu 62.932 u cijeloj BiH, rekla je Jadranka Miličević, iz CARE International Balkans.

jadranka milicevic

U projekat su kao pertneri bile uključene tri organizacije – Romski ženski centar ‘Bibija’ iz Srbije, Centar za romske inicijative iz Crne Gore i UŽR ‘Bolja budućnost’ iz BiH.

Na press konferenciji je predstavljen i Kalendar aktivnosti povodom Mjesec dana ženskog romskog aktivizma koji počinje 8.marta i traje do 8.aprila.2015.

Za dodatne informacije, izjave ili medijska gostovanja obratite se na sljedeći kontakt:

Asim Bešlija

PR

Udruženje INFOHOUSE

Tel. 033 209 304

Mob. 061 202 092

Izborni zakon

Posted: 5. Mart 2015. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine podržava zaključke učesnika konferencije “Izborno zakonodavstvo BiH: Kako i kada do izmjena?” o neophodnim izmjenama Izbornog zakona.

Međutim, ne slažemo se sa konstatacijom predsjednika Centralne izborne komisije /CIK/ BiH Stjepana Mikića da je današnja konferencija došla u pravi čas jer smo o diskriminatorskim regulativama ovog Zakona skretali pažnju javnosti  već gotovo 4 godine.  Ovakav spor pristup izmjenama postojećeg Izbornog zakona za posljedicu ima povećanu političku korupciju manifestovanu u primjeru “Dva papka”  i niz drugih, već poznatih negativnih posljedica po demokratiju i vrijednosti, tradicinalno prepoznatljivim za  B-H društvo.

Pitamo se šta je  smisao demokratije i izbora  ako je moguća zloupotreba glasačkog prava  i ako se zanemaruje činjenica da ima građana koji nemaju pravo da budu birani? O mahinacijama biračkih odbora, koga čine predstavnici političkih stranaka   i njihovom radu smo upozoravali javnost  u našim ranijim saopćenjima. Mjesta u biračkim odborima se otvoreno kupuju i prodaju bez da je iko odgovarao za ovaj kriminal! U toku poslednjih izbora, naši kandidati su nas redovno izvještavali o kupo-prodaji izbornih glasova na terenu po principu “ko da više”. Poznato je koje su stranke koristile humanitarnu pomoć poslatu iz dijaspore kako bi podmitile glasače u svoju korist! Premda 1,5 miliona građana BiH živi u inostranstvu, izbornim zakonom im je otežano glasanje pri ćemu i uredno registrovanim biračima nisu poslati glasački listići!   U stilu  “kadiji se sudi” izmjenama antikorupcionog Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH, dogovorom Lagumdžije i Dodika , nadležnosti CIK-a BiH su prebačene na parlamentarno tijelo sastavljeno od po dva zastupnika iz pozicije i opozicije i tri predstavnika iz reda uglednih javnih radnika. Izborni zakon je pravljen po “receptu” vladajućih” političkih stranka u cilju dugotrajnog zadržavanje njihove vlasti i stvaranja postizbornih kriza kao što je to i danas slučaj.

Potrebno je hitno pristupiti izmjenama koje će dovesti u ravnopravan odnos građana BiH sa biračkim pravom gdje  će glas svakog pojedinca isto vrijediti. Ukoliko se  konačno ne  uklone  diskriminatorske odredbi u Izbornom zakonu koje su u direktnoj vezi  vezi sa Ustavom BiH, BiH će u svijetu ostati prepoznata kao nedemokratska zemlja sa svim konsekvencama koji iz toga prizilaze!

Parlamentarna skupština BiH treba pod hitno staviti  u parlamentanu proceduru razmatranje pitanja izmjena izbornog zakonodavstva!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

kukicIzvjesno je da proces ne ide prema scenariju kojeg su pred izbore razrađivali dvojac Dodik-Čović. Plan je, naime, bio da državnu razinu vlasti u kapacitetu kontrolnog paketa preuzmu oni – i da, naravno, time realnima učine šanse projekta na kojem godinama zajedno rade. A radi se, da ne bi bilo dvojbi, o scenariju kontinuiteta destruiranja BiH i dokazivanja svijetu kako je ona nemoguća i kao država i kao društvo. I kako je, sukladno tome, neophodno uraditi jednu od dviju stvari – ili je preurediti na način da se od nje napravi labava konfederacija ili ići i na najradikalnije rješenje, disoluciju…..Ali, istodobno je rezultat izbora omogućio Čoviću poziciju ucjene. Logika, s kojom prethodnih mjeseci nastupa, je krajnje jednostavna – ili će te mi na razini države dati sve što tražim ili vlasti neće biti. A protiv toga on također nema ništa protiv jer u postojećem vijeću ministara kontrolne poluge drže Dodik i on……Krajnje pojednostavljeno, iza Deklaracije se ne kriju interesi Hrvata nego interesi pojedinaca i užih grupa koji tobože istupaju u ime Hrvata a stvarno brinu kako da spase vlastitu kožu zbog kriminala koji prethodnih desetljeća počiniše…..Temeljem zaključaka HNS-a će se pokušati stalno radikalizirati politički ambijent u dva segmenta. Istrajavat će se na hrvatskom TV kanalu – a to je, vjerovali ili ne, podvala kakvu siroti hrvatski narod nije iskusio nikad u svojoj dosadašnjoj povijesti…..Posjetu BiH gospođe Grabar-Kitarović obilježile su prihvatljive, rekao bih izjave dobra susjeda i prijatelja. Ostaje za vidjeti, međutim, hoće li takav kurs biti i zadržan obzirom na neke izjave, koje je gospođa predsjednica davala u predizbornoj kampanji i neposredno nakon izbora, a koji sugeriraju mogućnost da njezino predsjedničko djelovanje ipak ostane u okvirima hrvatskoga HDZ-a…..BiH je mala država – svega četiri miliona stanovnika – i nema prostora za veliki broj stranaka lijeve provenijencije. Dapače, usitnjenost može proizvesti samo gubitak glasova biračkoga tijela i njihovu preraspodjelu na druge političke partije. Snažna ljevica joj je, prema tome, jedan od preduvjeta njezine pobjede na izborima i konačnog početka stvarnih društvenih promjena…..Priča o Sutorini je priča ljudi koji se nisu uspjeli značajno etablirati u bh. javnosti – barem najznačajniji dio njih – i koji preko jedne ekscesne priče pokušavaju postati prepoznatljivi. Time ne želim sugerirati zaključak kako meni ne bi bilo drago da je Sutorina dio BiH. Ali, mogućnost dobivanja Sutorine je tek u sferi teorijskog…..Napad na mene je napad na sve koji se ne slažu s jednom politikom. Suština napada je prebijanjem ušutjeti, ako treba i eliminirati. Radi se, drugim riječima, o filozofiji koja je već viđena u prvoj polovici XX stoljeća na prostoru njemačkoga Reicha. I usput, radi se o napadu iza kojega stoji sami vrh HDZ-a. Stoga ni od procesuiranja napadača ne treba očekivati ništa spektakularno. Jer, on je samo izvršitelj, nalogodavci su u centrima političke i državne moći…..

Uvaženi gospodine Kukiću! Od naseg posljednjeg razgovora za javnost protekle su više od 2,5 godine. Za to vrijeme se mnogo toga izdešavalo u BiH i regionu pa ćemo selektivno ovoga puta na neke od tih tema. Dakle, od općih izbora u BiH dijeli nas, evo, skoro pet mjeseci. Kako komentirate dosadašnji učinak  u formiranju vlasti na svim nivoima?

KUKIĆ: Izvjesno je da proces ne ide prema scenariju kojeg su pred izbore razrađivali dvojac Dodik-Čović. Plan je, naime, bio da državnu razinu vlasti u kapacitetu kontrolnog paketa preuzmu oni – i da, naravno, time realnima učine šanse projekta na kojem godinama zajedno rade. A radi se, da ne bi bilo dvojbi, o scenariju kontinuiteta destruiranja BiH i dokazivanja svijetu kako je ona nemoguća i kao država i kao društvo. I kako je, sukladno tome, neophodno uraditi jednu od dviju stvari – ili je preurediti na način da se od nje napravi labava konfederacija ili ići i na najradikalnije rješenje, disoluciju.

Podbacili su, međutim, prvo rezultati Milorada Dodika i stranaka koje je okupio na državnoj razini. Zapelo je, potom, kako sada stvari stoje, i na federalnoj razini Draganu Čoviću i njegovoj ambiciji da temeljne procese u ovom dijelu zemlje stavi pod svoju kontrolu.

Kako će sve to završiti još je prerano govoriti. Ali, kako god da se sve ovo završi, sve upućuje da vrijeme nestabilnosti još uvijek nije iza nas – i da ni slijedeće četiri godine nećemo imati ambijent kolektivne opredijeljenosti za BiH kao evropsko društvo i evropsku državu.

Dok vodimo ovaj razgovor (3. marta 2015.) zapelo je među koalicijskim partnerima SDA-HDZ-DF vezano za formiranje Vlade F BiH, a što bi se posljedično moglo odraziti na formiranje Vijeća ministara. Zašto je, po Vašem mišljenju, došlo do tog “kurzschlussa” i kakav mogući rasplet očekujete?

KUKIĆ: Obrazloženje je relativno jednostavno. Rezultati izbora nisu onakvi kakvima su ih priželjkivali Dodik i Čović. Pojednostavljeno, Dodikov plan na državnom nivou je podbacio, a posljedica toga je i njegova eliminacija iz državnih struktura vlasti. Ali, istodobno je rezultat izbora omogućio Čoviću poziciju ucjene. Logika, s kojom prethodnih mjeseci nastupa, je krajnje jednostavna – ili će te mi na razini države dati sve što tražim ili vlasti neće biti. A protiv toga on također nema ništa protiv jer u postojećem vijeću ministara kontrolne poluge drže Dodik i on. Drugim riječima, njemu se ne žuri da to i mijenja – osim da, dakako, za sebe utrži toliko da na mala vrata u nekoj formi također može u vlast slijedeće četiri godine uvesti i Dodika.

kukic-1Na Čovićeve ucjene drugi su, najiskrenije, pristali. Pitate se, zašto? Pa, jer su  time definitivno s leđa htjeli skinuti Milorada Dodika – i za to su morali platiti cijenu. Pogledajte uostalom. Stranke iz RS-a su na državnoj razini s preko 260.000 glasova dobile 3 ministarske i tri zamjeničke pozicije, SDA s čak 300.000 glasova premijera, dvije ministarske i dvije zamjeničke pozicije, DF s preko 160.000 glasova samo jednog ministra i jednog zamjenika, a HDZ s oko 123.000 glasova tri ministra i čak četiri zamjenika. Ispade, izbori nam nisu ni potrebni jer je puno važnije od toga kako će te nakon njih uspjeti ispregovarati raspodjelu pozicija u izvršnoj vlasti.

S istom logikom ucjena Čović je ušao i u razgovore o federalnoj razini vlasti. Zašto? Zato jer je računao da bi blokadom formiranja vijeća ministara, i prijetnjom pada esdeaova kandidata za predsjedavajućeg Vijeća ministara – jer, ne bude li Vijeće formirano do 11. ožujka, gospodin Zvizdić pada po automatizmu zbog probijanja zakonskog roka konstitucije Vijeća – mogao prisiliti Izetbegovića da ucjene prihvati i na federalnoj razini.

I, po mojoj procjeni, u tome bi i uspio da se ispriječio nije lider DF-a Željko Komšić. Izgleda, međutim, da bi Komšićeva principijelnost mogla priču oko formiranja vlasti i „iskomplicirati“ – i rok formiranja vlasti dodatno produljiti. To, međutim, ne treba gledati kroz negativne naočale. Potpuno suprotno, principijelnost DF-a, izdrže li u tome, mogla bi označiti početak postupnih promjena stvarnosti na koju je BiH već desetljećima osuđena.

Svježa je tema i Deklaracija HNS-a. Kako je Vi komentirate i rješava li ona suštinski tzv. hrvatsko pitanje u BiH?

KUKIĆ: Deklaracijama poput ove, koju nedavno usvoji tzv. HNS, ne rješava se bukvalno ništa. Pita li se mene, time se stanje Hrvata u BiH samo dodatno komplicira. Iskreno, međutim, ja sam sklon uvjerenju kako ni tvorci Deklaracije nisu imali prevelikih očekivanja od nje, barem što se hrvatskog naroda u BiH tiče. I, ako takva očekivanja i postoje, ona su sračunata tek za održavanje razine homogenizacije koja omogućuje produžavanje vijeka njihova političkog trajanja. Krajnje pojednostavljeno, iza Deklaracije se ne kriju interesi Hrvata nego interesi pojedinaca i užih grupa koji tobože istupaju u ime Hrvata a stvarno brinu kako da spase vlastitu kožu zbog kriminala koji prethodnih desetljeća počiniše. Najefikasniji način je baš ovaj – da Deklaracijama održavaju ili i dodatno povećavaju postojeću razinu straha sunarodnika, a time onemogućavaju zaživljavanje pravne države. Jer, dođe li do njezina zaživljavanja, mnogi od njih će morati tamo gdje svi takvi u svijetu i završavaju –  u zatvoru.

Koji su mogući scenariji operacionalizacije Deklaracije HNS-a?

KUKIĆ: Temeljem zaključaka HNS-a će se pokušati stalno radikalizirati politički ambijent u dva segmenta. Istrajavat će se na hrvatskom TV kanalu – a to je, vjerovali ili ne, podvala kakvu siroti hrvatski narod nije iskusio nikad u svojoj dosadašnjoj povijesti. S druge strane, stalno će se obnavljati priča o potrebi ustavnih promjena i formiranju hrvatske federalne jedinice kao nužnog uvjeta nacionalne jednakopravnosti.

Sve to je, međutim, nerealno jer podrazumijeva procedure koje treba savladati, a koje je zbog nepostojanja konsenzusa, nemoguće savladati. To znaju i u HDZ-u. Ali, oni istodobno i mole Boga da se postojeće stanje održi – i da se ništa ne promijeni – kako bi na kraju četverogodišnjeg mandata mogli tražiti obrazloženje zašto njihova vlast nije mogla biti uspješnija. Pojednostavljeno, učinili bi mi sve ono što obećasmo, ali, nažalost, imamo sistemske blokade koje nas u tome sprečavaju. A, za njih nismo odgovorni mi nego Bošnjaci i Srbi koji nam ne omogućuju status ravnopravnog naroda. I stoga nas nemojte kažnjavati. Naprotiv, potrebno nam je vaše povjerenje i slijedeći mandat kako bi našim zahtjevima mogli nastaviti pritiskati i Srbe i Bošnjake da popuste – pa tako sve dok nas pola ne pomre (osim njih, razumje se).

Danas dolazi predsjednica Republike Hrvatske u svoju prvu zvaničnu posjetu našoj zemlji. Hoće li obje zemlje imati neke praktične koristi od te posjete s obzirom na neke kontradiktorne izjave koje je u kratkom vremenskom razdoblju dala gospođa  Grabar-Kitarović vezano za rješavanje tzv. hrvatskog pitanja u BiH?

KUKIĆ: Posjetu BiH gospođe Grabar-Kitarović obilježile su prihvatljive, rekao bih izjave dobra susjeda i prijatelja. Ostaje za vidjeti, međutim, hoće li takav kurs biti i zadržan obzirom na neke izjave, koje je gospođa predsjednica davala u predizbornoj kampanji i neposredno nakon izbora, a koji sugeriraju mogućnost da njezino predsjedničko djelovanje ipak ostane u okvirima hrvatskoga HDZ-a. Apostrofiram ovo zbog izjava predsjednika ove stranke koje upućuju na njegove ambicije da se već sutra, kao eventualni premijer zapadnih susjeda, ozbiljnije umiješa u poslove ove zemlje, i sve to pod kišobranom tobožnje brige za hrvatski narod koji ovdje živi.

Kažu da Lagumdžija nije više predsjednik SDP-a. Da li je stvarno otišao i ima li znakova da je  započela konsolidacija i demokratizacija Stranke čiji ste i Vi bili član ili će tako nešto popričekati neka bolja vremena i druge ljude u prvom safu SDP-a?

KUKIĆ: Prvo, nikada nisam bio član SDP-a (izvinjavam se, onda sam imao krivu informaciju, odnosno bio sam dezinformiran o tome, op. B.G.), ali jesam intelektualac lijeve političke provenijencije, pa onda i po prirodi stvari blizak strankama socijaldemokratske provenijencije. Prvi potezi novog predsjednika SDP-a daju osnova i za pozitivne i za tvrdnje s rezervom. Pozitivna je činjenica da je iz predsjedništva stranke uklonjen najveći dio Lagumdžijinih ljudi. Pozitivna je, potom, činjenica da je SDP omogućio izbor DF-ovog čovjeka za potpredsjednika Federacije – što Lagumdžija ne bi učinio ni pod utjecajem alkohola. Suzdržanost, međutim, izaziva činjenica da je Lagumdžija imenovan za prvog čovjeka savjeta koji je tek sada, faktički radi njega formiran – i da je tamo doveo sve svoje ljude, a to sugerira sud kako na taj način nastoji razviti paralelan centar moći u SDP-u. No, vidjet ćemo u kojem će pravcu sve to ići.

Postoji li u BiH istinska ljevica? Treba li našoj zemlji jedna snažna ujedinjena  politička opcija lijeve (ali suštinski lijeve) orijentacije i može li se tako nešto u doglednoj budućnosti i dogoditi? Šta su preduvjeti za tako nešto?

kukic-2KUKIĆ: BiH je mala država – svega četiri miliona stanovnika – i nema prostora za veliki broj stranaka lijeve provenijencije. Dapače, usitnjenost može proizvesti samo gubitak glasova biračkoga tijela i njihovu preraspodjelu na druge političke partije. Snažna ljevica joj je, prema tome, jedan od preduvjeta njezine pobjede na izborima i konačnog početka stvarnih društvenih promjena.

U ovom momentu, na sreću, na sceni već imamo prve inicijative za umrežavanje političke ljevice. Održana je, primjerice, i prva zajednička tribina SDP-a, DF-a i Naše stranke nedavno u Mostaru. Za vjerovati je da će takvih i sličnih susreta biti i u bližoj budućnosti i da će oni biti sve učestaliji.

Što se mene tiče, ujedinjavanje ljevice bi u sljedećih nekoliko godina moralo ići kroz barem dvije faze. U prvoj fazi treba vidjeti mogućnost zajedničkog, koordiniranog političkog djelovanja. Lokalni izbori su odlična prilika za to – da se, recimo, vidi mogućnost kreiranja zajedničkih politika, mogućnost formiranja zajedničkih izbornih listi, mogućnost zajedničkog nastupa na izborima. Pokaže li se ta mogućnost realno ostvarivom, već na parlamentarnim izborima bi se ista priča mogla ponoviti – možda u još intenzivnijoj formi. A uspije li i to, pitanje ujedinjavanja bi nakon toga moglo biti više tehničko nego suštinsko pitanje. No, s tim ne treba žuriti, lomiti preko koljena. To mora biti promatrano kao proces i u čitavoj toj priči treba pokazati i mudrosti i strpljenja. Osobno, dakako, vjerujem u takav završetak ove priče

Aktuelna je i priča o Sutorini i trebalo bi se, jel’ tako, odrediti i o tome. Ima li ta priča neku ideološku pozadinu, eventualno?

KUKIĆ: Priča o Sutorini je priča ljudi koji se nisu uspjeli značajno etablirati u bh. javnosti – barem najznačajniji dio njih – i koji preko jedne ekscesne priče pokušavaju postati prepoznatljivi. Time ne želim sugerirati zaključak kako meni ne bi bilo drago da je Sutorina dio BiH. Ali, mogućnost dobivanja Sutorine je tek u sferi teorijskog. Što se, hoću reći, realne mogućnosti tiče, ona je izvan prostora racionalnoga. Jer, odlukom Badinterove komisije – a ta odluka je, zapravo, presuda – Sutorina je dio Crne Gore, ona se i katastarski vodi u općini Herceg Novi itd. Prizivanje u pomoć povijesnog prava – kako je Sutorina 500 godina bosanskohercegovačka, kako je i na Berlinskom kongresu pripala BiH i slično – ne pije vode. Uostalom, ako bi se u pomoć prizivalo povijesno pravo BiH bi mogla biti i značajno veća nego što jeste, ali i mnogo manja nego što jeste. Granice, pak, u kojima BiH danas jeste su međunarodno priznate i to je mjesto gdje priču treba zatvoriti. Sve ostalo može samo narušavati naše dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, ali i pogoršavati naš položaj u svijetu. Uostalom, u američkom se kongresu, ako sam dobro upratio, priprema rezolucija kojom se BiH upozorava da zatvori priču sa Sutorinom ukoliko želi i dalje zadržati interes svjetskih centara moći za svoje stabiliziranje.

Ima li se sve to u vidu, čovjek se ponekad ne može oteti dojmu kako iza svega toga stoji i nešto gore – kako je, recimo, talasanje u vezi sa Sutorinom dio velikosrpskog političkog koncepta. U prilog tome, uostalom, govore i neke reakcije iz toga ideološkog kruga.

Nekako sam iz pristojnosti bježao od ovog pitanja ali ne mogu ga ipak zaobići, ne bi bilo niti korektno,  jer nije samo lične prirode. Kako danas, više od pola godine od tog nemilog događaja, tretirate brutalni fizički napad na Vas i ima li on neku političku pozadinu, nalogodavce i sl.? Da li je napadač procesuiran?

KUKIĆ: Napad na mene je napad na sve koji se ne slažu s jednom politikom. Suština napada je prebijanjem ušutjeti, ako treba i eliminirati. Radi se, drugim riječima, o filozofiji koja je već viđena u prvoj polovici XX stoljeća na prostoru njemačkoga Reicha. I usput, radi se o napadu iza kojega stoji sami vrh HDZ-a. Stoga ni od procesuiranja napadača ne treba očekivati ništa spektakularno. Jer, on je samo izvršitelj, nalogodavci su u centrima političke i državne moći.

Na njihovu žalost, međutim, u svojem planu nisu uspjeli – nisu me zastrašili, nisu me ušutjeli, nisu u meni ubili ni duh ni optimizma u vezi s očekivanjima kako će ovaj suludi politički ambijent – koji je BiH koštao i miliona raseljenih i na stotine tisuća poginulih – u konačnici ipak biti pobijeđen.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (657)

vrbas-miso

mario mazicInicijativa je osnovana 2003. godine, no programe u svim zemljama u kojima djeluje danas počela je provoditi 2009. U Hrvatskoj je osnovana krajem 2008. godine….. S jedne strane, nastojimo pridonijeti procesu priznavanja prava onima čija su prava grubo prekršena tijekom sukoba, a s druge, izgraditi institucije i društvo u kojem su građani zaštićeni od mogućnosti ponovne ugroze prava. Rječju, promoviramo odgovorno otvoreno društvo temeljeno na vrijednostima ljudskih prava….. Žao mi je što naše političare treba podsjećati što je to odgovoran odnos prema prošlosti, no to je naš posao. Vjerujem kako ćemo u sljedećih nekoliko godina ipak imati priliku svjedočiti osnivanju REKOM-a, a Inicijativa mladih za ljudska prava duboko je predana ovoj ideji…..Političari radije traže opravdanja, izbjegavaju otvoreno govoriti o teškim greškama učinjenima 1990-ih zbog kojih mnogi ljudi i danas pate. Konačno, svaka država nastoji promovirati narativ temeljen na nacionalnim mitovima prije nego na činjenicama. To je simbol nezrelih i neodgovornih društava….. Svaka je država dužna učiniti sve u njezinoj moći da adekvatno odgovori na teška kršenja ljudskih prava iz prošlosti. Kada se toj dužnosti pristupi sustavno i odgovorno, a to bude uključivalo ne samo instumentalne mehanizme, nego i doprinos društvenoj promjeni kroz reformu obrazovnog sustava koji mora biti utemeljen na činjenicama i razvoju kritičkog mišljenja; kada se oslobodimo dominacije nacionalnih i nacionalističkih mitova; kada više pažnje posvetimo suosjećanju s patnjama ljudi i kada to suosjećanje ne bude ovisilo o etničkom podrijetlu, proces pomirenja bit će na pravom putu, a naša će društva biti odgovornija…..

Kada je osnovana Inicijativa i u kojim ex-jugoslovenskim republikama, danas državama, ima svoje programe?

MAŽIĆ: Inicijativa je osnovana 2003. godine, no programe u svim zemljama u kojima djeluje danas počela je provoditi 2009. U Hrvatskoj je osnovana krajem 2008. godine. To je stoga što je osnivanju uvijek prethodilo iskazivanje interesa od strane mladih iz zemlje u kojoj se osniva. Danas djeluje na području BiH, Crne Gore, Hrvatske, Kosova i Srbije. No, Inicijativa ima i outreach aktivnosti te je članica niza europskih i globalnih mreža pa ima i širi doseg djelovanja.

logo

Šta je vaša misija i šta promovirate?

MAŽIĆ: Inicijativa je osnovana s osnovnim ciljem da pridonese spriječavanju ponavljanja nasilnih sukoba na području bivše Jugoslavije. No, u Inicijativi razumijemo da za osiguranje trajnog mira nije dovoljno samo instrumentalno onemogućiti sukob. Kako bi stanje mira bilo osigurano, potrebno je izgraditi stabilne i učinkovite, ali istovremeno responzivne i odgovorne institucije, temeljene na principima demokracije i ljudskih prava. Također, potrebno je raditi na društvenoj promjeni prema demokratskoj političkoj kulturi i otvorenom društvu. Zbog toga, pristup Inicijative je poprilično širok te uključuje monitoring rada institucija, izvještavanje prema domaćim, regionalnim i međunarodnim mehanizmima za ljudska prava, zagovaranje osnivanja novih mehanizama (posebno u području tranzicijske pravde), obrazovanje, provođenje kampanja i sl. S jedne strane, nastojimo pridonijeti procesu priznavanja prava onima čija su prava grubo prekršena tijekom sukoba, a s druge, izgraditi institucije i društvo u kojem su građani zaštićeni od mogućnosti ponovne ugroze prava. Rječju, promoviramo odgovorno otvoreno društvo temeljeno na vrijednostima ljudskih prava.

Koji su aktuelni projekti Inicijative u Hrvatskoj?

MAŽIĆ: Inicijativa u Hrvatskoj ima nekoliko osnovnih programa. Aktivni smo u području tranzicijske pravde, dijaloga o prošlosti, poticanja regionalne suradnje i pomirenja, imamo širok program praćenja i zagovaranja ljudskih prava te razne obrazovne i aktivističke programe usmjerene mladima.

Postoji li neko tijelo koje, eventualno, koordinira provedbu programa u svim državama zapadnog Balkana?

MAŽIĆ: Svaka Inicijativa mladih za ljudska prava je neovisna nevladina organizacija koja provodi aktivnosti na području države u kojoj djeluje na način koji, po prosudbi članova/ica i aktivista/kinja, najbolje odgovara na izazove u toj zemlji. Međutim, regionalne programe provodimo u suradnji i koordinaciji s drugim Inicijativama u regiji. Stoga imamo tijelo koje se zove Regionalna koordinacija, a koje čine direktori/ce svake od Inicijativa. Ovo tijelo koordinira regionalne aktivnosti naše mreže. Kako bismo olakšali ovu koordinaciju, upravo smo u procesu osnivanja formalne regionalne mreže čije će članice biti Inicijative iz ovih 5 zemalja.

Svojevremeno ste sproveli kampanju za REKOM. Kako je ona završila?

MAŽIĆ: Aktivni smo u Inicijativi za osnivanje REKOM-a (Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i teških kršenja ljudskih prava na području bivše Jugoslavije) od početka. Sudjelovali smo i organizirali niz konzultacija na kojima je razvijan mandat buduće Komisije. Godine 2011. smo proveli regionalnu kampanju prikupljanja potpisa podrške građana u suradnji s nizom drugih organizacija, a u koordinaciji Inicijative mladih za ljudska prava iz Hrvatske i Srbije. Ova je kampanja prikupila preko 500.000 potpisa. Sada smo aktivni u procesu političkog zagovaranja. Još uvijek tražimo osnivanje REKOM-a i politička se podrška okuplja oko ove ideje. Problem nam predstavlja to što zagovaranje radimo u danas 7 država, pa se često dogodi da kad smo na korak od postizanja konsenzusa, dođe do izbora u jednoj ili više država, pa moramo ponovno raditi zagovaranje. Ovo usporava proces, ali od početka smo svjesni ovih okolnosti kao izazova. Osobno vjerujem da nam države duguju osnivanje ovakve komisije. Duguju nam da saznamo činjenice, duguju nam da činjenicama spriječimo buduće manipulacije brojkama i događajima jer smo vidjeli tijekom 1990-ih koliko te manipulacije poviješću mogu biti opasne i koliki potencijal imaju u izazivanju mržnje i netrpeljivosti, prvenstveno kroz sijanje straha. Žao mi je što naše političare treba podsjećati što je to odgovoran odnos prema prošlosti, no to je naš posao. Vjerujem kako ćemo u sljedećih nekoliko godina ipak imati priliku svjedočiti osnivanju REKOM-a, a Inicijativa mladih za ljudska prava duboko je predana ovoj ideji.

Ko su vaši strateški partneri?

MAŽIĆ: Surađujemo s nizom nevladinih organizacija, institucija, međunarodnih i međuvladinih organizacija i sl. Strateški su nam partneri mreže u čijem smo članstvu – Međunarodna koalicija mjesta sjećanja (New York, SAD), Europski antirasistički pokret – EGAM (Paris, Francuska), Svjetski pokret mladih za demokraciju (Washington, SAD) i dr. Partner nam je i MKSJ u Haagu. S Tribunalom godinama provodimo projekte koji pridonose razumijevanju njegova rada među mladima. Blizak i važan partner nam je Fond za humanitarno pravo od kojeg smo mnogo naučili o radu u području tranzicijske pravde. Imamo i važna partnerstva s akademskim institucijama u zemljama regije i inozemstvu.

Kako komentirate nedavno izrečenu presudu Međunarodnog suda pravde po međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije? Pokazuju li te zemlje spremnost da se suoče sa vlastitim zločinima?

MAŽIĆ: Presuda je očekivana, ali vrlo značajna u tome što je ustvrdila političku; ideološku pozadinu zločina koji su počinjeni. Ona je još jedan podsjetnik koliko je važno da države ozbiljnije pristupe procesu suočavanja s prošlošću. A po mom sudu države zasad ne pokazuju ovu spremnost u dovoljnoj mjeri. Političari radije traže opravdanja, izbjegavaju otvoreno govoriti o teškim greškama učinjenima 1990-ih zbog kojih mnogi ljudi i danas pate. Konačno, svaka država nastoji promovirati narativ temeljen na nacionalnim mitovima prije nego na činjenicama. To je simbol nezrelih i neodgovornih društava. Otvorena pitanja se sporo rješavaju jedno po jedno, više inercijom i pritiskom izvana nego na temelju stvarne, iskrene volje.

Kako se, po Vašim spoznajama, pravosuđe Hrvatske odnosi prema zločinima počinjenim u toj državi, bilo da se radi o zločinima Srba nad Hrvatima te obrnuto?

MAŽIĆ: Inicijativa prati procese tranzicijske pravde, pa tako i procesuiranje ratnih zločina. U nekoliko proteklih godina postignut je određen napredak gdje su se sudovi više profesionalizirali i kako su suđenja za ratne zločine prebačena na 4 velika županijska suda. Ovo je također uglavnom učinjeno pod pritiskom EU. Međutim, tvrdimo kako određena razina diskirminacije još uvijek postoji. Manjim se intenzitetom istražuju i procesuiraju zločini počinjeni od strane hrvatskih snaga, a posebice se slabo procesuiraju oni koji su bili više pozicionirani i koji nose zapovjednu odgovornost za zločine. Budući da je jasno kako vjerojatno neće moći biti procesuirani svi koji nose odgovornost za počinjene zločine, vjerujemo kako je država dužna prvenstveno procesuirati najodgovornije, a to izbjegava raditi.

Skupa sa Fondom za humanitarno pravo iz Beograda se zalažete za reparaciju žrtvama ratnih zločina počinjenih i nad Srbima i nad Hrvatima. Zar to ne zvuči kao utopija u aktuelnom trenutku odnosa između Srbije i Hrvatske?

MAŽIĆ: Vjerujem da ne. Bilo lako ili teško, radi se o nečemu što je obveza naših država. U tom smislu, one bi morale naći način da riješe ova otvorena pitanja i daju adekvatan odgovor onima kojma su prava grubo prekršena tijekom sukoba.

Da li je moguće pomirenje među narodima bivše SFRJ prije zadovoljenja postulata istine, pravde i prava te suočavanja određenih društava na tim prostorima sa vlastitom prošlošću?

MAŽIĆ: Ja vjerujem kako je upravo zadovoljenje ovih postulata condicio sine qua non pomirenja. Pomirenje je bez toga nemoguće, a čak i da ga zamislimo, ono bi bilo isprazno i neodrživo.

Za kraj: pomirenje među narodima je složen i dugotrajan proces. Ima li naznaka da je on (proces) otpočeo na prostorima bivše SFRJ i koliko bi, realno, mogao potrajati?

MAŽIĆ: Taj proces traje. Ja ne vidim mogućnost da jednoga dana magično kažemo ‘evo, gotovo je, pomireni smo’. To je trajan proces jer su zločini počinjeni u sukobu 1990-ih stalan podsjetnik na važnost izgradnje demokratskog, otvorenog i odgovornog društva. I Inicijativa mladih za ljudska prava dio je tog procesa. Inicijativa za REKOM dio je tog procesa. Niz društvenih aktera djeluje u tom smjeru. Niz političara ovom je procesu značajno pridonio. Međutim, ono što je potrebno kako bi pomirenje uznapredovalo je odgovoran pristup vladajućih elita. Odgovoran pristup rješavanju niza otvorenih pitanja. Svaka je država dužna učiniti sve u njezinoj moći da adekvatno odgovori na teška kršenja ljudskih prava iz prošlosti. Kada se toj dužnosti pristupi sustavno i odgovorno, a to bude uključivalo ne samo instumentalne mehanizme, nego i doprinos društvenoj promjeni kroz reformu obrazovnog sustava koji mora biti utemeljen na činjenicama i razvoju kritičkog mišljenja; kada se oslobodimo dominacije nacionalnih i nacionalističkih mitova; kada više pažnje posvetimo suosjećanju s patnjama ljudi i kada to suosjećanje ne bude ovisilo o etničkom podrijetlu, proces pomirenja bit će na pravom putu, a naša će društva biti odgovornija.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (656)

bg-vlasinje

sdbih

Najoštrije osuđujemo provokativnu  izjavu predsjednika manjeg B-H entiteta Milorada Dodika da ne postoji “Dan nezavisnosti BiH”.    Želimo da mu poručimo da ga ima jer je juče proslavljen u Štokholmu, Geteborgu, Alvesti, Oslu, Bostonu, Njujorku, Sidneju i drugim gradovima  širom svijeta.

Izjava nas ne iznenađuju jer su kontinuitet Dodikovog djelovanja  iz programa Drugog  Memorandum SANU  koji u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa. Da je sadržaj ovog programa zapravo Dodikova “Biblija” čijih se načela čvrsto pridržava, govore njegova poglavlja o odnosu rukovodstva RS-a prema državnim institucijama BiH. U tom program se između ostalog kaže da treba “koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, te obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Dalje se kaže da treba ” sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u.  Iz Memoranduma prepoznajemo zadatke koje Dodik doslovno prati  kao što je i ” ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BIH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženje pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati.”

Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih instutucija ali i po svaku cjenu onemogućavanja obnove povjerenja među njenim građanima.

Skoro neopaženo u našoj javnosti prošla je sjednica “Saveta za odnose sa Srbima u regionu”, održana 14. februara ove godine u Skupštini Srbije. Tom prilikom je Milorad Dodik u prisustvu savjetnika Tomislava Nikolića i članova Odbora za dijasporu i Srbe u regionu iznio čitav niz skandaloznih stavova, koji su međutim u potpunom skladu sa Memorandumom 2. Njegovo obraćanje u Skupštini Srbije, gdje su se bili skupili predstavnici Srba izvan Srbije, pretvorilo se praktično u predavanje, čija je kulminacija bila ponovno potezanje prava na samoopredeljenje Srba u Bosni i Hercegovini. izostanak reakcija iz Srbije na Dodikovo izlaganje u Skupštini Srbije govori u prilog tezi da upravo Srbija jeste generator BiH krize.

Negiranje Dana nezavisnosti je  jedna od tačaka Ćosićevog priručnika u rastakanju B-H države koju Dodik dosljedno i kontinuirano  sprovodi.  Za Dodika se slobodno može reći da je  “Trojanski konj”  čiji je osnovni zadatak destabilizirati stanje u BiH. Njegovo  antidržavno djelovanje je ohrabreno ignorantnom pasivnošću BiH pravosuđa ali i blagonaklonošću međunarodne zajednice.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

edvin kanka cudicMultietničnost ne čine samo crkve, džamije i sinagoge, nego upravo duh onog života i shvatanja koji ga trebaju voditi u EU. To sada predstavlja problem za buduću suradnju izmedju civilnog društva i onih koji bi od Sarajeva najradije napravili grad krojen po mahalnim poimanjima politike…..To je odgovoran čin prema ubijenim, ali ujedno to je znak bijesa što Republika Srbija nikada nije procesuirala one koji su taj zločin počinili. O nalogodavcima ove otmice nema ni riječi. Dobrica Ćosić je bio jedan od ključnih aktera ovog zločina. Umro je. Takodjer, Slobodan Milošević je umro. Milanu Lukiću ovaj zločin nije unesen u presudu pred ICTY…..Kao koordinator UDIK-a primio sam 108 prijetećih poruka u periodu februar-novembar 2014. godine. Bosna i Hercegovina nije ništa uradila o tom pitanju, ali sada se pokazuje činjenica da nama sigurnost ne može biti garantovana ni u Sarajevu ni u Brčko distriktu BiH, gdje također imamo svoje kancelarije…..Međutim, građani Bosne i Hecegovine žive etnički aparthejd, kulturu nasilja. Mi radikalni oblik nasilja (rat) sada živimo u drugačijem obliku. Ta kultura nasilja se manifestovala i napadom na UDIK ispred katedrale u Sarajevu…..Teško je definirati tu podršku. Šta znači podrška? Je li to dolazak na mirovnu akciju ispred Katedrale ili je to samo tapšanje po ramenu?! Ja mislim da je to dolazak pred Katedralu. To je čin ljudske solidarnosti i odgovornosti, a ne osobne podrške. Bitno je osuditi zločin na politički način, a toga je jako malo na svakoj strani…..Mi se borimo za vrijednosti čovjeka. Poštivanje čovjeka kao ljudskog bića i žrtve koja je dostojanstveno pala. Borimo se i protiv zločinaca i onih koji ih podržavaju  i veličaju…..Genocid u Srebrenici je paradigma svih zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. On je finalna verzija genocida koji je počinjen etničkim čišćenjem 1992. godine…..

udik logo

  • Razgovaramo neposredno nakon što ste danas (26. februara 2015.) u Sarajevu obilježili 22. godišnjicu zločina u Štrpcima. Međutim, desio se incident usred glavnog grada BiH. Kakav?

 

To je incident koji pokazuje pravo lice Grada Sarajeva. Multietničnost ne čine samo crkve, džamije i sinagoge, nego upravo duh onog života i shvatanja koji ga trebaju voditi u EU. To sada predstavlja problem za buduću suradnju izmedju civilnog društva i onih koji bi od Sarajeva najradije napravili grad krojen po mahalnim poimanjima politike.

  • Da li je bila policija i kako je, eventualno, reagirala? Da li je neko od građana stao u vašu zaštitu?

Policija je uvijek prisutna na svim mirovnim akcijama koje organizuje UDIK. Međutim, ovom prilikom Policija nije reagovala na način koji joj zakon nalaže.

  • Kakav je inače bio odziv građana na današnjem obilježavanju godišnjice zločina u Štrpcima?

strpci - 22-ga godisnjica

 

Dovoljan. Oni koji su se sjetili i odazvali su se. Oni su ti koji smatraju da je naša solidarna podrška važna u obilježavanju ove otmice. To je odgovoran čin prema ubijenim, ali ujedno to je znak bijesa što Republika Srbija nikada nije procesuirala one koji su taj zločin počinili. O nalogodavcima ove otmice nema ni riječi. Dobrica Ćosić je bio jedan od ključnih aktera ovog zločina. Umro je. Takodjer, Slobodan Milošević je umro. Milanu Lukiću ovaj zločin nije unesen u presudu pred ICTY.

  • Da li je današnji incident, odnosno prijetnje Vama i Vašim suradnicima rijetkost ili je toga bilo i ranije?

 

Ovo je možda bio do sada najjasniji oblik fašističkog pritiska na UDIK. Međutim, mi već dvije godine dobijamo e-mailove, poruke na FB, SMS poruke prijetnji povodom toga što radimo. Kao koordinator UDIK-a primio sam 108 prijetećih poruka u periodu februar-novembar 2014. godine. Bosna i Hercegovina nije ništa uradila o tom pitanju, ali sada se pokazuje činjenica da nama sigurnost ne može biti garantovana ni u Sarajevu ni u Brčko distriktu BiH, gdje također imamo svoje kancelarije. Sada se pravi atmosfera u kojoj će se neko u budućnosti iživljavati nad nama, samo zato što drugačije mislimo.

  • Šta, zapravo, dokazuje zločin u Štrpcima?

 

Da je Savezna Republika Jugoslavije tj. Srbija i Crna Gora učestovale u  ratu protiv Bosne i Hecegovine, te da su svi u političkom vrhu Savezne Republike Jugoslavije bili upoznati s otmicom u Štrpcima, pa čak i Železnica Srbije.

  • Neki od vas (iz UDIK-a) nisu bili ni rođeni kada se dešavala krvava bh. drama 1992-1995 aVi lično ste tada bili dijete. Šta su onda motivi vašeg angažmana te vrste?

 

Istina. Međutim, građani Bosne i Hecegovine žive etnički aparthejd, kulturu nasilja. Mi radikalni oblik nasilja (rat) sada živimo u drugačijem obliku. Ta kultura nasilja se manifestovala i napadom na UDIK ispred katedrale u Sarajevu. Prestat će, kada se suočimo za prošlošću, kada se suočimo sa svim onim što se dogodilo i kada budemo znali istinu o tome. Tek tada možemo govoriti o izgradnji mira jer UDIK ne pristaje na koncept pomirenja bez odgovornosti.

  • Kakav je odjek vašeg djelovanja u BiH, a kakav u regionu. Imate li podršku i čiju, eventualno?

 

Mi smo mala, ali glasna skupina odgovornih građana Bosne i Hecegovine. Teško je definirati tu podršku. Šta znači podrška? Je li to dolazak na mirovnu akciju ispred Katedrale ili je to samo tapšanje po ramenu?! Ja mislim da je to dolazak pred Katedralu. To je čin ljudske solidarnosti i odgovornosti, a ne osobne podrške. Bitno je osuditi zločin na politički način, a toga je jako malo na svakoj strani.

Prije dvije godine ustanovili ste Nagradu za građansku solidarnost “Dejan Nebrigić”. Hoćete li reći nešto o istoj i ko je bio njen prvi laureat?

Dejan Nebrigić je bio prvi srbijanski gay aktivista. Bio je antifašista, feminista, antimilitarista i prije svega dobar čovjek. Bio je otvoreni protivnik ratova koje je Srbije vodila 90-tih godina. Ubijen je na svoj rođendan 29.12.1999.. godine u Pančevu.. To je prva LGBT nagrada u regionu, koja se dodjeljuje u Sarajevu.  Prvi laureat bio je Damir Imamović.

S obzirom na pozamašnu nisku memorijalnih datuma koje obilježavate i koja sadržajno prelazi granice BiH, može li se reći da se vi borite za univerzalne vrijednosti ovoga čovječanstva i imate li partnere u toj borbi u regionu, Evropi i svijetu?

Mi se borimo za vrijednosti čovjeka. Poštivanje čovjeka kao ljudskog bića i žrtve koja je dostojanstveno pala. Borimo se i protiv zločinaca i onih koji ih podržavaju  i veličaju. Imamo solidarnu podršku aktivista i aktivistkinja u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, Francuskoj, Gruziji i  Sjedinjenim Američkim Državama.

Na samom kraju, u godini smo u kojoj će se navršiti dvije decenije počinjenog genocida u Srebrenici. Kako ćete i s kim, eventualno, obilježiti tu jubilarnu tužnu godišnjicu?

Genocid u Srebrenici je paradigma svih zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. On je finalna verzija genocida koji je počinjen etničkim čišćenjem 1992. godine. S tim u vezi, UDIK, Žene u crnom, Dah teatar, ŠKART, Art Klinka Novi Sad, su 11.02. 2015. godine otvorili kampanju 20 godina genocida u Srebrenici parolom „PAMTIMO“, a sve u cilju da sve tri države Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora proglase 11. juli Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Tom prilikom posjetili smo Memorijalni centar u Potočarima i poklonili se žrtvama genocida. Svakog 11. u mjesecu u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori se organiziraju aktivnosti povodom dvije decenije od genocida u Srebrenici. Kampanja „PAMTIMO“ će se zatvoriti 11. jula 2015. godine posjetom na Komemoraciju  i odavanjem pošte ubijenima u genocidu u Srebrenici.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

Hvala Vama na ovakvom vidu podrške.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (655)

vrbas-miso

 

Bosna i Hercegovina danas 23-treći put proslavlja svoju sputavanu, osporavanu, ograničavanu nezavisnost, ponosna na svoju historijsku postojanost, a malaksala i umorna od zavjereničkih uplitanja. Prvi mart – Dan nezavisnosti dočekujemo u okovima vlastitih podjela i Dejtonske uslovljenosti, ispod siromašnog sjaja federalnih lampiona i muklog mraka entitetske Republike Srpske. Da je BiH nezavisna koliko je zavisna svi bi njeni građani zajedno obilježavali i slavili njene praznike i jublije i u njima dostojanstveno i praznički učestvovali. Svečano i s puno ljubavi i optimizma i ove godine obilježiće se Dan nezavisnosti samo u jednom dijelu zemlje, a s uzdržanošću, negiranjem i odbijanjem u drugom dijelu, posebno u Republici srpskoj.  Danas slavimo svi mi koji smo srcem, dušom i životom bili i ostali domovinski opredjeljeni, svi mi koji rasuti po svijetu u snovima posjećujemo svoje gradove i domove, ali neki  i od onih, kojima su uporno tupili u glavu da ne pripadaju toj slobodarskoj zemlji, zemlji svih njenih naroda i građana , već nekoj drugoj ili trećoj u kojoj bi samo oni biti neosporni gospodari.

Još uvijek to nije jubilej kao u drugim državama koje se ponose svojom nezavisnošću i demokratskim slobodama, kite svoje gradove, kuće i trgove nacionalnim zastavama i cvijećem, nose i pronose barjake snagom takmičarskog duha i voljom rodoljublja, ali jeste jubilaran dan jedne napaćene države u kojoj svjetlost sunca još uvijek svugdje ne dopire da razbije avetinjsku noć i mračnjaštvo, s kojim su zatočeni i okovani ne samo njeni građani, već i narodi. Ipak, različit odnos, kao produkt  još uvijek visokih separatističkih oportunih naboja, ne umanuje činjenicu da je Bosna i Hercegovina bila i ostaje suverena država svih njenih građana i ravnopravnih naroda, što je prije 23 godine nedvosmisleno potvrđeno referendumskom voljom naroda. Na referendumu provedenom 29.2. i 1.3. 1992. godine, na kojem je glasao 62,60% gradjana BiH (uz neznatan broj Srba, jer ih je tada SDS-a pozvala na bojkot referenduma ), 92,7% glasalih građana Bosne i Hrecegovine izjasnilo se za jedinstvenu i suverenu BiH. Na temelju toga 5. aprila 1992. proglašena je nezavisnost BiH, koju su dva dana kasnije priznale države EEZ, a već 7. aprila 1992.godine (tri godine prije Dejtona) suverenitet i teritorijalni integritet BiH priznale su i Sjedinjene države. Od tog prvog dana potvrđene nezavisnosti, Dan nezavisnosti 1. Mart obilježava se i manifestuje u punom sjaju samo u jednom dijelu Federacije BiH, gdje većinu čine Bošnjaci, a u mnogim područjima sa hrvatskom većinom jubilarni dan se ignoriše, dok u Republici srpskoj ni vlast ni dio još uvijek  drogiranog naroda ne priznaju ni taj praznik, pa čak negiraju državu BiH, iako znaju da je BiH postojala stoljećima ranije i da će opstati i dalje na cijelom svom području, u svojim avnojevski priznatim granicama.

Nažalost, zahvaljujući nehatu, nejedinstvu i nemoći međunarodne zajednice, neprijatelji cjelovite i nezavisne BiH, prije svega Srbija, a dijelom i Hrvatska, i dalje kontrolišu zemlju i nebo Bosne i Hercegovine, preko ljigavaca i špijuna zaviruju u svaku avliju i svačiju dušu, prisvajaju, zavađaju i dijele. Na 23-treću godišnjicu svoje nezavisnosti Bosna i Hercegovina nikad nije bila više zavisna, nikad više razbijena, nikad više preturana i rasturana, nikad više napadana i savjetovana, nikad više varana i obmanjivana, nikad više uslovljana i ucjenjivana, nikad više prihvatana i odbacivana, nikad kao na ovu svoju sretnu ili nesretnu 23. godišnjicu svoje nezavisnosti, koju je uz sve moguće nedaće nakon provedenih izbora  dočekuje sa samo djelimično formiranom vlasti.

Iako je nezavisna, Bosna i Hercegovina je zavisna od svih; od svojih dušmana u Srbiji i Hrvatskoj (koji joj stalno rade o glavi), zavisna od zemalja Evropske unije (od kojih neke podržavaju nezavisnost, a istovremeno podržavaju pa i potstiču njene podjele), ovisna od UN ( koje je zauvjek nose na duši), ovisna od SAD (koje joj drže teške Dejtonske negve na rukama i nogama), ovisna od MMF i raznih euro-svjetskih banaka, ovisna od predstavnika EU i međunarodne zajednice (koji samo pregovaraju, balansiraju, uslovljavaju, prijete, obećavaju ), pa čak i od raznih ambicioznih ili isluženih državnih politikanata, od kojih zavisi da li će BiH dobiti prolaznu ocjenu ili pasti na testu prolaznosti ka EU. Nema Bosna slobode ni da diše ni da napravi korake, sa kojima bi neprijatelji ostali daleko iza njenih leđa. Ukinuli su nam vize da bi mogli makar “temporary” izići iz naših kaveza i odahnuti, pa nas presretaju, hvataju, sumnjače i hapse gdje god se pojavimo. Ulazak BiH u Evropsku uniju i NATO neprestano se uslovljava unutarnjim dogovorima, koji se u uslovima Dejtonskog uređenja ne mogu postići.

I pored toga, dočekujemo i ovaj 23-Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine s novim optimizmom, ali i velikim teretom razočarenja. Malo je šta po volji naroda, jer narod nema ni posla ni kruha. Ipak, različit odnos, kao rezultat visokih separatističkih oportunih naboja nije ni u čemu umanjio činjenicu da je Bosna i Hercegovina bila i ostaje nezavisna suverena država svih njenih građana i ravnopravnih naroda,  koji će i dalje živjeti zajedno na njenom jedinstvenom  teritoriju, ma koliko se to sviđalo ili nesviđalo njenim dušmanima. Slijedom optimizma, razuma i logike izražavamo nadu da će uskoro doći vrijeme kada će se Dan nezavisnosti i Dan državosti BiH obilježavati i slaviti u cijeloj BiH sa voljom i ljubavlju svih nas koji u njoj živimo i osjećamo je svojom.

Ono što danas izgleda teško ostvarivo i nerealno, već sutra može postati realnost. Bosna i Hercegovina će izići iz ovisnosti i postati voljena i poželjna zemlja za sve njene građane i narode. Na to ima historijsko pravo i historijsku obavezu. Poželimo da to postane već naredne godine, na 24-tu. godišnjicu svoje  nezavisnosti.

Živjela nezavisna Bosna i Hercegovina, bez unutarnjih etničkih granica, entiteta i kantona, sa više međusobne ljubavi i narodnog jedinstva, zemlja u kojoj će ustavno uređenje po volji naroda zamjeniti nametnuto Dejtonsko uređenje.

Dan nezavisnosti R BiH

Sretan ti rođendan voljena naša domovino, Bosno i Hercegovino!

Burlington, 28. Februara 2015

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

DOBRO JUTRO AMERIKO

Posted: 1. Mart 2015. in Intervjui

Gromoglasno, kao jaka eksplozija, u američkoj bh dijaspori, BiH i njenom susjedstvu odjeknula je vijest da su Sjedinjene države najavile deportaciju 150 bh državljana za koje se vjeruje da su počinili ratni zločin u BiH, a dolaskom u Ameriku prikrili svoju umješanost u ratne zločine.

Rezultat slika za Sjedinjene drzave

Da li si se probudila ili si još sanjiva Ameriko? Da li znaš ili nećeš da znaš da se sa bh izjeglicama u SAD uselilo znatan broj srpskih vojnika, koji su u BiH počinili teške zločine, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima?! Kako logika zdravog razma može shvatiti da je američkim imigracionim službama i službama bezbjednosti trebalo skoro dvije decenije vremena da se odluče zaviriti u izbjeglička dosija, iako su pouzdano znali da je sa civilnim izbjeglicama iz BiH u SAD ušao jedan  broj pripadnika agresorskih vojnih i paravojnih jedinica, od kojih su mnogi bili umješani ili sami počinili ratne zločine?

Ranije do američkog tla nije mogao doploviti ni jedan brod, niti na bilo koji američki aerodrom sletjeti ni jedan avion, da se ne zna ko u njima dolazi i kakav teret nosi. Nakon agresije na BiH i po zaključenju Dejtonskog sporazuma, kada je veliki broj bh izbjeglica morao napustiti Njemačku i neke druge evropske zemlje, pa po sporazumu sa američkim vlastima doseliti u Sjedinjene države i Kanadu, kao da se na to zaboravilo. U prvom valu izbjeglica koji je počeo devedeset druge i trajao preko pet godina, doselili su prvenstveno prognani Bošnjaci. Među njima najviše onih koji su protjerani iz svojih domova i ostali bez svojih bližnjih. A kada je postalo izvjesno da je rat okončan, sa kojim su se agresorske formacije počele rastakati i kada je kasnije mnogim srpskim ratnim zločincima zaprijetila opasnost da budu otkriveni i privedeni, srpske vlasti su ih na vrijeme sklonili na sigurne destinacije u neke zemlje Evrope, ili ih prebacili preko okeana i uhljebili. Vlasti Srbije i Rs su im pripremile zadatke i dosija i sa solidnom otpremninom otpremile ih u evropske zemlje i Ameriku, a neke u područja gdje se već od prognanih formirala Bošnjačka dijaspora.

Osude i deportacije bh građana iz Amerike bile su do sada dosta rijetke, iako se na ovom području i nakon Drugog svjetskog rata skrivao znatan broj osumnjačenih za ratene zločine. Posljednjih godina u Sjedinjenim državama je osuđeno i sa teritorija SAD deportovano svega nekoliko zločinaca, kao Duško Šarić, Zvezdan Batanović, Zdenko Jakiša, Dean Radojković, Neđo Ikonić, Rasema Handanović, Edin Sakoč… Ranije je širenje informacija bilo limitirano, pa su i najtraženiji zločinci ostajali dugo neotkriveni i sigurni. U današnjim uslovima, kada su informacije svima dostupne, ne može proći nezapaženo da se na američki kontinent sklonio ili je organizovano sklonjen veliki broj počinilaca zločina nad Bošnjacima, koji su bili pripadnici agresorskih vojnih i paravojnih formacija, a sada svi mirno žive među prognanim Bošnjacima, mada se za mnoge zna ili s pravom pretpostavlja da su bili umješani u zločine na području bh tokom 91-95 g.

Dosta šturu informaciju o deportaciji 150 bh državljan iz SAD prije dva dana objavio je “New York Times”, a takvu su prenijeli i neki drugi mediji. Kada se saznaju imena osoba predviđenih za deportaciju pokazaće se da li se pretežno radi o pripadnicima četničkih ili ustaških formacija ili je to progon muslimana po inerciji iz Evrope. Ne bi bilo nikakvo iznenađenje da u konvoju za deportaciju budu i Bošnjaci, jer u Beogradu, Banja Luci a dijelom i Zagrebu već godinama u saradnji s lobijima u svijetu pripremaju optuženička dosija sa kojima često uspjevaju baciti sumnju i nerijetko optužiti uticajne Bošnjake za zločine ili učešće u zločinima koje nisu počinili.  Na osnovu spiskova i internacionalnih potjernica sa imenima tih Bošnjaka hapse se Bošnjaci u svijetu, pa nerijetko budu i optuživani zato što su branili svoju zemlju i svoj kućni prag.

Ne može se reći da imigracione službe SAD nisu znale ili barem nisu mogle pretpostaviti ko im to dolazi, pa su svjesno i neodgovorno u isti koš trpali i bošnjačke žrtve i njihove dželate. Nije bilo teško znati i saznati ko je gdje bio, šta radio, za koga kalešnjikov nosio i za koga klao i ubijao. Američka administracija je bila dovoljno informisana o svemu što se događa u BiH pa je znala ko čini strukturu bh izbjeglica i mogla je lako zaključiti da veliku većinu Bošnjaka čine civili koji nisu učestvovali u ratnim operacijama a da je najveći broj Srba bio uključen u srpske vojne i paravojne formacije, pa time i potencijalno odgovoran za zločine koji su se tamo dogodili. Međutim, imigracione službe kao da to nije opterećavalo. S povjerenjem su primane lične izjave u kojima su doseljenici odgovorno potvrđivali da nisu ili da jesu učestvovali u ratnim sukobima.

Imigracione službe SAD tek sada, dvije decenije kasnije, sjetile su se dublje zaviriti u dosija brojnih izbjeglica iz bh, među njima i osumnjačenih za ratne zločine, koji su po okončanju agresije na BiH doselili na tlo Amerike i nastanili se u skoro svim američkim državama  i mnogim američkim gradovima.

U BiH i njenoj dijaspori malte ne svi znaju da na području koja sada pokriva Republika srpska tokom agresije na BiH skoro da nije bilo muške osobe koja je tada mogla nositi pušku a da na bilo koji način, svojom voljom ili pod pritiskom srpskog ekstremizma, nije bila uključena u vojne ili paravojne formacije Rs, pomagate tada iz Srbije. Davno se zaboravilo i više se i ne spominje da je Ratko Mladić bio na platnom spisku Srbije, da je Karadžićevo dugogodišnje skrivanje bilo finansirano iz državne kase Srbije, itd, itd.

Deportacija 150 od oko 300 identifikovanih bh državljana koja se sad najavljuje trebala je usljediti prije 10 ili 15 godina, odmah po njihovom ulasku u SAD. Bezbroj vojnika paravojnih srpskih formacija i vojske Republike srpske i onih iz Srbije i susjednih zemalja koje su pomagale agresiju, od kojih su mnogi do lakata okrvavili ruke s bošnjačkom krvi, došlo je u SAD sa otpremninom iz Srbije zaposlili se na posebno odabranim radnim  mjestima sa kojih i danas mogu nesmetano promatrati i snimati Bošnjake u njihovim domovima, na njihovim radnim mjestima, zabavama i javnim skupovima, pratiti svaki njihov pokret, slušati svaku njihlovu riječ, zajedno sa njima veseliti se i slikati, a fotose i  informacije slati svojim političkim sponzorima u Srbiju ili Rs.

I umjesto da imigracione službe još ranije malo dublje zavire u dosija doseljenih srpskih izbjeglica, one prihvataju iz Srbije spiskove osumnjačenih Bošnjaka sa upakovanim optužbama, privode ih i prijete deportacijom, a mnogi srpski zločinci mirno spavaju u svojim domovima i uživaju blagodati američkog gostoprimstva.

Kako nakon srpske a potom i hrvatske agresije na BiH, Bosni i Hercegovini nije priznato ni da se branila, nisu imenovani agresori niti osuđeni na obeštećenje, niti priznato da su na njenom širem području počinjeni genocidi (osim genocid u Srebrenici i izrečenih pojedinačnih kazni koje ne odražavaju visinu zločina), tako ni braniteljima bh nije priznato pravo na odbranu, pa se odbrana jednako tretira kao agresija a branioci nerijetko oštrije sankcionišu od onih koji su nad njima vršili teror. Po istoj analogiji i sada je za očekivati da će se u spisku za deportaciju naći ne mali broj Bošnjaka koji su samo branili svoju zemlju i svoj kućni prag, a krivicu su ima upakovale srpske vlasti koje se tim  aktivno bave godinama, kako bi izjednačili krivice za rat i predstavili ga kao građanski.

Sviju nas koji očekujemo pravdu, priželjkujemo da svi odgovorni budu privredeni pravdi i adekvatno kažnjeni za zla koja su počinili, ohrabruje činjenica da se u Sjedinjenim državama, a vjerovatno uskoro i u drugim dijelovima svijeta, makar sa zakašnjenjem počelo odvajati žito od kukolja. Odluka o deportaciji osumnjačenih za ratne zločine daje nadu porodicama žrtava u svim gradovima BiH da će zločinci konačno završiti tako gdje im je odavno bilo mjesto.

Zaželjeti dobro jutro Americi je izraz nade svih onih koji su izgubili svoje bližnje da se uspavana pravda budi i najavljuje svoju beskompromisnu borbu i pobjedu nad zlom i nepravdom.

Burlington, 1. Marta 2015.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

Bismillahir-Rahmanir-Rahim !

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, kojim se proslavlja nezavisnost Bosne i Hercegovine od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, obilježava se 1. marta svake godine. Na referendumu koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, punoljetni građani Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine glasali su o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Nezavisnost su podržali uglavnom Bošnjaci i bosanski Hrvati, dok je veći broj bosanskih Srba bojkotovao referendum usljed poziva SDS-a da Srbi ne glasaju na referendumu. Od 2.073.568 glasača, njih 99,7% je glasalo za nezavisnost.

Parlament BiH je 28. februara 1995. godine, dakle tačno prije dvadeset godina, donio Odluku da se 1. mart slavi kao Dan nezavisnosti BiH. Oni koji su bojkotovali referendum i danas osporavaju ovaj dan, te se on zbog toga proslavlja samo u Federaciji Bosne i Hercegovine. Molim Uzvišenog Allaha da usadi ljubav u srca svih građana prema njihovoj domovini Bosni i Hercegovini.

Mi muslimani, Bošnjaci, el-hamdu lillah, volimo svoju domovinu Bosnu i Hercegivnu, a to svjedoči da smo mi autohtoni narod, dakle starosjedioci a ne došljaci. To smo dokazali tokom hiljadu i više godina postojanja Bosne, koja je kao država starija tri puta od Sjedinjenih Američkih Država, a, Boga mi, i od naših susjednih država. Dakle, dobri Bošnjaci, makar i hiljadama kilometara bili udaljeni od svog ognjišta, vole svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, jer je to dužnost sveta. Vole Bošnjaci i sve čestite građane naše Bosne i Hercegovine, ma koje vjere i nacije bili. Jednostavno, mi smo narod u koji je Uzvišeni Allah usadio ljubav a ne mržnju.

Naša veličanstvena vjera islam nas uči da svi ljudi vode porijeklo od jednog oca Adema, alejhis-selam, i jedne majke Have, radijellahu ‘anha. Dakle, ljudi ne vode porijeklo od majmuna, kao što su nas učili u doba komunizma i materijalizma. I sam Darvin nije poznat po tome, već po prirodnoj selekciji i umijeću prilagođavanja na određene uvjete a zarad opstanka. Njemački filozof Fojerbah u svojoj knjizi Predavanja o suštini religije kaže: „Čudim se da je Darvin ipak bio teista.“ Dakle, vjerovao je u Boga, Koji je stvorio ljude od Adema i Have, a ne od majmuna. Ako je tako, onda bi se do danas, valjda, svi majmuni pretvorili u ljude. No, i pored unaprijeđenih uslova, ipak ne primjećujemo da se ijedan današnji majmun razvio bilo gdje u čovjeka. Majmun je majmun, a čovjek je čovjek. Allah, dž. š., ih je stvorio takvim. Uostalom, ogromna većina naučnika vjeruje da je Uzvišeni Bog stvorio čovjeka, a i sva druga bića, imperativom: „Budi! I ono biva!“ (Ja Sin, 82)

U početku je Uzvišeni Bog stvorio Adema, a. s., i Havu, r. a., pa su se ljudi razmnožavali i živjeli u plemenima, potom su se organizirali kao narodi i države. Neki od tih naroda su iščezli jer ih je Uzvišeni Allah zbog nepokornosti i obijesti uništio, kao što su i neke poznate države ostale samo zabilježene u historiji. Kao što niko nema ekskluzivitet ninašto, jer sve pripada Uzvišenom Allahu, Stvoritelju svega, tako niko nema ekskluzivitet ni na državu. Vrlo je nepravedna i opasna ideja sročena u latinskoj izreci „Cuius regio, eius religio“ (Čija je zemlja, toga je i vjera). Država pripada svima koji su u njoj i koji je vole. Mi volimo svoju državu Bosnu i Hercegovinu jer nas Božija vjera islam obavezuje i uči tome. Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Voljeti domovinu je imperativ/obaveza.“

Dakle, praroditelji su isti svim ljudima, jedan nam je Bog dragi, a globalno gledajući, ista nam je i domovina – Zemlja. Otkud onda tolike barijere i prepreke među ljudima kad nam je isti Bog, isti roditelji, isti način rađanja, življenja i umiranja?! Apsurd je to, zar ne? Ljudi umjesto da uljepšavaju i osmišljavaju život različitostima, često ga čine ružnim i pretvaraju ga u pakao. A nije nas dragi Bog radi toga stvorio, već da se upoznajemo, volimo, pomažemo jedni druge i želimo drugima isto što i sebi. (Pogledaj kur'ansku versu br. 13, sura el-Hudžurat) A Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Niko  od vas neće biti vjernik sve dok ne bude želio svome bratu ono što voli sebi.“ Veličanstveno, nema šta.

No, to je tako sa onima koji su civilizirani, koji prihvataju druge sa svim njihovim osobenostima, ali islam nam zabranjuje da prijateljujemo sa onima koji nas ubijaju i protjeruju samo zato što smo muslimani. (Pogledaj sure el-Mumtehine, ajet 8-9) Ne dirajmo nikoga i ničije, ali neka se i nas okane i ne diraju nas. Neka jednom shvate da smo mi zadovoljni sa onim što smo i ne prihvatamo da nas iko na bilo koji način svojata.

Valjda je konačno došlo vrijeme da se međusobno uvažavamo u domovini koju svi treba da volimo, a da se okanimo beskorisnih snova o pripadnosti drugim državama. Obično kada ljudi sanjaju o nekim destinacijama, oni tamo i odlaze. Lijepo je otići, posjetiti druge države i narode, ali je najljepše vratiti se svojoj kući, ognjištu, domovini, gdje si uvijek svoj na svome. Tamo, Boga mi, može biti lijepo i primamljivo, ali nikada nije sigurno šta se može roditi u glavama nastranih ljudi, koji misle da im je porijeklo od majmuna a ne od Boga.

Pored ljubavi koju treba da iskazujemo prema domovini, naša lijepa vjera islam nas obavezuje i da je čuvamo od dušmana: „Ko umre, čuvajući granicu, on je šehid.“ Kada su Poslanik, a. s., i ashabi učinili hidžru u Medinu, iz Meke ih je posjetio  Usajl el-Gifari a kad ga je hazreti Aiša upitala kako je u Meki, on je rekao: „Zazelenjeli su se obronci, dolina se blista, rodio na sve strane izhir, a na sve strane se rasprostro selem.“ Na to Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: „Dosta, Usajle, nemoj nam žalost u srcu podjarivati, pusti srca nek se smire!“ Allah, Allah! Kako bi se tek osjećali da su vidjeli veličanstvene bosanske planine, brda, doline, rijeke, jezera, šume, livade, žitna polja, okrečene šljivike, slušali žubor potoka i jutarnju simfoniju ptica?! Kako bi onda osjećali nostalgiju prema zavičaju? Subhanallah! Allahu ekber! A mi to slabo vidimo i osjećamo! Za ljepotu i vrijednost nečega znaš tek kad ga izgubiš!

Dragi naši Bošnjaci, ma gdje vi bili i živjeli! Neka vas tamo, radite, zarađujte i lijepo se vladajte, ali svoju Bosnu ne zaboravljajte. Šparajte i u svom zavičaju nešto sagradite da se možete, kad-tad, vratiti. Ovdje je vaš početak i naš kraj. Neka vaših tijela tamo, ali srce ostavite ovdje u našoj prelijepoj Bosni i Hercegovini. Pazite, poznajem mnogo stranaca koji su napustili Australiju, SAD, Njemačku, Tursku i druge razvijene države a nastanili su se u našoj Bosni. Ne dozvoli da stranci, koji su sada naši, vole više tvoju Bosnu i Hercegovinu od tebe. Tvoji korijeni su ovdje. A bez korijena je biljka osuđena da uvehne i nestane. Živi da i dalje živiš a ne da umreš i nestaneš tamo zauvijek. Ovdje nikada ne umireš. Znamo mi da ima kahve i komšija i tamo, ali nije to isto. I tamo su komšije ljubazne, ali komunikacija nije ista. Možete živjeti desetke godine jedni pored drugih i da uvijek koristite samo dva izraza: „hi i bye (haj i baj)“ i ništa više. To su samo „hi i bye“ komšije i prijatelji.

Muhamed, a.s., i ashabi su toliko voljeli Meku da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio ovu dovu: „Ja Rabbi, o, Gospodaru moj, daj nam prema Medini onakvu ljubav kakvu si nam dao prema Mekki.“ Šejhu Juji su nudili da ostane i radi kao profesor u Istanbulu, a on je rekao: „Ja osjećam povjetarac Svemogućeg iz pravca Hercegovine.“ Osjećajmo i mi povjetarac iz pravca Bosne i Hercegovine, ma gdje bili i ma gdje živjeli.

Makar se povremeno vraćajmo u svoju Bosnu, svoju domovinu, i iskažimo ljubav prema njoj djelom a ne samo praznim riječima. Čuvajmo svoju lijepu vjeru islam i svoj identitet. Ako budemo držali do sebe i drugi će nas poštovati. Budemo li pogazili svoje svetinje, ne očekujmo respekt od drugih. Volimo svoju domovinu, našu dragu Bosnu i Hercegovinu, volimo i sve one koji je vole a učimo dove da Uzvišeni Allah uputi one koji u njoj žive a srce poklanjaju nekoj drugoj, imaginarnoj domovini. Svim građanima naše domovine čestitam Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Bosne koja je postojala hiljadu godina prije Referenduma o nezavisnosti.

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, hutba 27.02.2015. god.

Abdullah_Hodzic1

SRETAN DAN NEZAVISNOSTI R BiH !

Posted: 28. Februar 2015. in Intervjui

Dan nezavisnosti R BiH

Svim građanima naše jedine domovine želim

SRETAN DAN NEZAVISNOSTI REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE !

Bedrudin GUŠIĆ

bg-vlasinje

sdbih

Poštovani građani Bosne i Hercegovine!

Dozvolite nam da vam u ime članova i simpatizera Stranke dijaspore Bosne  i Hercegovine čestitamo naš zajednički praznik – 1. mart, Dan nezavisnosti, jedan od naznačajnih praznika u historiji Bosne i Hercegovine!

Na ovaj dan se sjećamo svih onih koji su utemeljili živote u ono što danas imamo. U knjigama koje govore o historiji Bosne, od Kulina Bana pa do dobrih dana, turske i austro-ugarske okupacije, stare i nove Jugoslavije, poslednjeg rata protiv agresora, vidljivo je da naša domovina nikad nije bila mirna i da je plaćala veliki danak i ljudskim životima kao zalog onoga što danas imamo od Une do Drine, od Save do mora.

Danas se BiH i dalje suočava  sa istim i sličnim  prijetnjama po opstanak, kao i onima iz 1992. Pred nama su ključne godine demokratske borbe protiv diskriminacije i korupcije te nastojanja da se očuvaju fundamentalna građanska i politička prava građana BiH.

Cilj Stranke dijaspore je da pomogne pro-evropskim snagama u BiH gdje će BiH naći svoje mjesto, koje joj i pripada u velikoj evropskoj familiji. Dezintegracione snage teže širenju ruskog uticaja na Balkanu,  stvaranja stanja ukrajinizacije i pokušavaju da ometu ustavne reforme kako ne bi došlo do uspostavljanja suradnje i povjerenja među ljudima, kako bi spriječile ekonomske reforme. Krajnji cilj ovih snaga je destabilizacija BiH i njenja podjela.

 Stranka dijaspore će nastaviti svoju političku borbu koja će jačati pravnu državu, voditi je ka ekonomskom progresu i razvoju te jačati ljudska prava po principima solidarnosti, jednakosti i ravnopravnosti.

To treba da nam bude putokaz u borbi za one vrijednosti koje krase bosanskog čovjeka i društvo!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

KRIZA BIH PRAVOSUĐA

Posted: 27. Februar 2015. in Intervjui

Tužiteljstvo i sudovi su već punih 20 godina, cijeli tok postejtonskog djelovanja, bili političko usko grlo i poslije šutnje očevidaca najveća prepreka Pravdi da identifikuje i osudi zločine i njihove počinioce za genocid i teške ratne zločine počinjene na teritoriji BiH tokom agresije.

Nedavni intervju Predsjednice suda BiH g. Meddžide Kreso dat  TV1 i  hapšenje sudinke Azre Miletić koje je nakon toga usljedilo, ne samo da baca ljagu na rad pravosudnih organa BiH, pokazuje koliko je pravosuđe BiH zahvaćeno korupcijom, već nam vraća pozornost na niz sudskih procesa u kojima su počiniocima najtežih krivičnih djela, uključujući i zločin genocida, maksimalno smanjene kazne ili su neosnovano oslobođeni svake odgovornosti.Time je ravnoteža pravnog sistema zemlje ozbiljno poremećena. U ovom trenutku teško je sagledati koliko je duboka provalija u kojoj se nalazi pravosuđe BiH, posebno pravosudni organi Republike srpske.

  Praksa nagrađivanja zločina i zločinaca, uspostavljena Dejtonskim  sporazumom, kojim je srpski agresor na BiH nagrađen priznanjem genocidne Rs sa 49% bh teritorija, nastavljena je u sudovima Republike srpske i u sudskim organima BiH ležiranjem sudskih procesa, ublažavajućim i  oslobađajućim presudama za najteže zločine, uključujući i zločine genocida. U ovih 20 postejtonskih godina u Republici srpskoj, a dijelom i Federaciji BiH, oslobođen je odgovornosti odnosno amnestiran veliki broj zločinaca za počinjene teške zločine, uključujući  i učešće u zločinu genocida nad Bošnjacima. O tome mediji nisu detaljnije izvještavali niti postoji sumarna statistika iz koje bi se moglo vidjeti o kojem se broju slučajeva radi.

Zloupotreba Zakona o amnestiji

Zakoni o amnestiji FBiH, Republike srpske i Distrikta Brčko su kukavičija jaja podmetnuta žrtvama, posebno žrtvama genocida, jer su poslužila kao sredstvao za oslobađanje i ublažavanje kazni počiniocima najsurovijih zločina od Drugog svjetskog rata, uključujući zločin genocida nad Bošnjacima. U toku pripreme ovih zakona neke pravne institucije države (sudovi, tužilaštva) su zamrzle i zaboravile brojne predmete koji su bili u procesu i trebali biti procesirani i sačekali slovo zakona da se olakšaju i bez imalo grižnje savjesti oslobode najokorjelije zločince. Ovo bi se komotno moglo nazvati udruženim pravnim poduhvatom sa kriminalnom namjerom. Ko se kroz ovo opario, ko je potpuno a ko dijelom oslobođen odgovornosti, vjerovatno se nikad neće ni znati.

Mnogi zločinci za najteža krivična djela oslobođeni su krivice po članu 1 i 2. Zakon o amnestiji F BiH, ili po sličnim odredbama Zakona o amnestiji Rs i Brčko Distrikta, u kojima se određuju uslovi oslobađanja. Tako je zloupotrebom odredbi ovog zakona, Opštinski sud u Prijedoru u dosluhu za Okružnim sudom Banja Luka 6.2.2012.godine , u predmetu koji je kod ovog suda ležao skoro 20 godina, oslobodio svake odgovornosti ubicu Stojana Zgonjanina, koji je 13.8.1992. hladnokrvno i bez ikakava povoda, isključivo iz mržnje prema muslimanima, pucao u glavu Hazimu Dautoviću-Majkiju, ocu dvoje male djece, koji nikad ni muhu nije zgazio. Da bi mogli osloboditi ubicu, Zgonjanin nije optužen za počinjeno ubistvo (kave li ironije) već “za izazivanje opće opasnosti sa smrtnim slučajem“. Optuženi nije ni došao na ovaj sudski proces, jer su mu iz suda ranije javili da će biti oslobođen. U ovom slučaju se može otvoreno posumnjati da je optužnicu neko naknadno mijenjao, kako bi se oslobađajuća presuda mogla zasnovati na Zakonu o amnestiji. A sa istom namjerom, nakon 20 godina Okružni sud Banja Luka osudio je na  samo 6 godina zatvora  Milinka Konjevića iz Bos. Dubice za ubistvo Remzije Hajdarevića (19) izvršeno 31.8.1992.g. A koliko je tek ovakvih presuda ili slučajeva koji nikad neće biti ni procesirani u svim gradovima BiH, posebno u Rs gdje je izvršen genocid nad Bošnjacima.

Niko od sudskih organa nije odgovarao za zastare

S pravom  se može vjerovati da su mnogi krivični predmeti, na osnovu  krivičnih prijava podnesenih prije više godina, namjerno zadržani ili u tužilaštvima ili u ladicama sudija, sa očitom namjerom da čekaju da predmeti panu u zaborav ili zastare, kako bi se poznatim počiniocima zločina mogle minimalizirati kazne ili kako bi mogli biti potpuno oslobođeni odgovornosti.

Za sve ove godine do sada niko nije pozvao na odgovornost niti pokrenuo postupak protiv odgovornih u tužilaštvu ili protiv sudija u sudovima, koji su kod sebe zadržali neki predmet da dočeka zastaru. Najčešći izgovori tužilaca i sudova, ako su za neki predmet u mirovanju bili pitani, bio je da su opterećeni, da imaju prevelik broj neriješenih predmeta i da nema dovoljan broj sudija, mada s pravom  možemo pretpostaviti da je njihov motiv mogao biti samo sprega sa počiniocem zločina, primljeno mito od okrivljenog ili dogovor sa  korumpiranim vlastima koji štite zločinca. Dakle radi se o kriminalu, odgovornosti tužilaca, sudija ili o lancu odgovornosti u kojem su i organi vlasti, pa čak organi sigurnosti. Za takve kriminalne radnje niko od sudija i tužilaca nije odgovarao, nije smjenjen, niti je bilo ko zavirio u njihove radne  ormare da skine prašinu s predmeta za najteže zločine koji su dočekali ili još čekaju amnestiju.

Dubički slučaj

Kao markantan primjer navodimo slučaj iz Bosanske Dubice, u kojoj za počinjena brojna ubistva Bošnjaka niko nije odgovarao, a ubice kao srpski heroji žive normalan građanski život i prkose porodicama žrtava. Prije tri godine Prijedorski sud je u sprezi sa Banjalučkim oslobodio  Stojana Zgonjanina, ubicu Dautović Hazima- Majkija a da suđenje nije ni održano. Ubica se čak nije ni pojavio na sudu. Dvije sestre pok. Hazima, koje su doputovale iz inostranstva da prisustvuju suđenju, ostale su zapanjene kada je sudija rekao da je ubica amnestiran po Zakonu o amnestiji. U ovom slučaju ako nije osuđen ubica morao je biti pozvan na odgovornost sudija. Naravno, niko od pravnih institucija i drugih nadležnih sudskih organa nikad se nije ni upitao kod kojeg sudije je predmet dočekao zastaru. Niko sudiju nije ni spomenuo, niko ga nije pozvao na odgovornost, nije ga smjenio. A prvi koji je to bio dužan učiniti bio je predsjednik Opštinskog suda Prijedor. To nije učinjeno tada, ali može biti učinjeno sada.

Predsejednica suda BiH najavljuje prekretnicu u radu sudova?

Prije dva dana u Dnevniku plus BH TV1 gostovala je Predsjednica suda BiH g. Meddžida Kreso, koja je tada iznijela slučaj jednog sudije Republike srpske koji je zbog držanja predmeta do zastare umjesto da bude pozvan na odgovornost i kažnjen, kada se to otkrilo, samo premješten na sudijsku dužnost na mjesto sudije u drugi sud. Tom prilikom predsjednica Kreso je naglasila da se mora spriječiti da se nastavi sa zastarom, da počinjeni zločini ne smiju ostati nerasvjetljeni, da ubice ne smiju izbjeći odgovornost.  Da li je riječima “Moramo oteti od zaborava i ne dozvoliti da kriminalci i kriminal budu nagrađeni” predsjednica Kreso najavila prekretnicu u radu bh sudova? Vidjetćemo!

Uhapšena sudkinja Azra Miletić

Kako javljaju brojni mediji, jučer je po nalogu Posebnog odjela za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju SIPA uhapsila sudinku Azru Miletić, Ramu Brkića i Senada Šabića zbog primanja i davanja mira. Sudinka Azra Miletić, kao Predsjednica vijeća suda BiH, prošle sedmice je u obnovljenom postupku oslobodila odgovornosti Miloša Stupara, koji je prvostepenom presudom u julu 2008. godine bio osuđen na 40 godina zatvora za genocid počinjen jula 95. u Srebrenici (ubistvo više od 1000 civila u ZZ Kravica i Bratunac). Pored ove oslobađajuće presude Miletićki, predsjednici Apelacionog vijeća, stavljaju se na teret oslobađajuće presude Mirku Todoroviću ( ranije suđenom na 17 godina), Radmilu Vukotiću (prvostepeno osuđen na 5,5 godina) i  Marku Samardžiji, ranije suđenom 26 godina za zločine počinjene jula 1992. u Bjeljini i Ključu.

Nakon hapšenja Azre Miletić, Rame Brkića i Senada Šabića, sa optužbom za davanje i primanje mita, ponovno se oglasila predsjednica suda BiH g. Kreso i najavila oštriji obračun sa korupcijom. Pod lupom će se naći sve presude sudinke Azre Miletić od 2004.godine. Možda se Azri i onima oko nje i dohaka, ali šta će biti sa oslobađajućim i omekšavajućim presudama drugih sudija u sudovima BiH, a posebno u sudovima Republike srpske, o čijem se kriminalu govori i piše godinama, a niko od odgovornih se ne češe ni po stražnici.

Tužiteljstvo i sudovi usko grlo i prepreka pravdi  

Tužiteljstvo i sudovi su već punih 20 godina, cijeli tok postejtonskog djelovanja, bili političko usko grlo i poslije šutnje očevidaca najveća prepreka Pravdi da identifikuje i osudi zločine i njihove počinioce za genocid i teške ratne zločine počinjene na teritoriji BiH tokom agresije. U istom kolu sa tužilaštvima i sudovima su bili neki istražni organi, koji su imali načina da razbiju zid šutnje i dođu do dokaza i činjenica potrebnih tužilaštvu za pokretanje optužbi protiv počinilaca zločina i kriminalnih dijela. Oni su mogli biti pokretači i potsticaji građanima da prijave, kao što je tužilaštvo već prvih godina nakon završetka rata trebalo biti filter i trijaža za odabir prioritetnih predmeta, kako bi najznačajniji predmeti bili što prije procesirani. Tužilaštvo je u nekom smislu moralo ažurno pripremljenim predmetima pritiskati sudove da zakažu i provedu suđenja.

Sporosti i neažurnosti sudova kumovali i građani

Nažalost, u svemu ovome je i velika krivica naroda, nas građana. Ne svih, svaka čast “Ženama u crnom“, „Majkama Srebrenice“, Udruženju Prijedorčana… i mnogim drugima, ali da nije ovih moglo bi se generalno zaključiti da se narod predao, jadikuje, ljudi kukaju, žale se, a ništa ne preduzimaju da promijene stanje. Njihove reakcije se ne doživljavaju  kao govor, već kao šutnja. Pojedinačne akcije i reakcije se gube i nemaju dalek domet.

Zaista je vrijeme da mi, građani BiH, prestanemo živjeti dvojni život,  na jednoj strani stajati izolirani i ograđeni zidom šutnje a na drugoj kritikovati i kritizirati druge i za svoju nepreduzimljivost.

I nadležni državni organi su su-odgovorni

Nadležni državni, organi FBiH, Rs i Brčko Distrikta, su su-odgovorni za greške i propuste u radu tužilaštava, sudova i istražnih organa, jer tolerišu pasivan odnos i ne reaguju na ekscesne greške u ključnim krivičnim predmetima. Javnost očekuje njihovu reakciju kada se naruši ravnoteža pravnog sistema zemlje. A ona je već dugo narušena. Sudija koji je amnestirao Stojana Zgonjanina i sve druge sudije koje su slično postupile morale su biti pozvane na odgovornost i kažnjene, jer su ubice neosnovano oslobođene za počinjene zločine.

Da bi se ovo postiglo, neki tvrde da trebaju promjene. Treba stvoriti novi pravni okvir, a potom i politički okvir, u kojem će biti moguće uraditi ono što se ne može sad. To bi u suštini značilo dalje odlaganje procesa, odnosno konačno amnestiranje drugih počinilaca zločina, za koje postoje prijave ili se još pripremaju.

Situacija u pravosuđu BiH već godinama bode oči svima. U sudnicama bh sudova, naročito sudova Republike srpske nešto smrdi.Takvo stanje ukazuje na potrebu da se revizorskim očima mora zaviriti u sve sudske institucije zemlje, na način kako to rade finansijski revizori u računovodstvima preduzeća. A takva revizija ne mora biti ni teška ni složena.

Provosuđu BiH treba hitno pomoći, da se žito odstrani od kukolja. Ako se to ne uradi sada ostaćemo bez žita.

Burlington, 27. Februrara 2015.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 

kozemjakinJevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini, tačnije prisustvo jevrejskog naroda u Bosni i Hercegovini, na osnovu pisanih dokumenata datira od 16. stoljeca. Prvi pisani dokument koji govori o Jevrejima u Sarajevu je dokument u sidžilu sarajevskog suda iz 1557. g….Istina, postoji još jedan dokument iz 1565.godine sačuvan u sidžilima, koji ukazuje na još jedan spor…Mi smatramo da je već tada postojala organizovana jevrejska zajednica u Sarajevu, te je odlučeno da se ova godina uzme kao zvanična godina dolaska Jevreja u Sarajevo, odnosno godina institucionalizacije i osnivanja Jevrejske opštine u Sarajevu…..Dr Moric Levi, poznat je kao autor mnogih naučnih rasprava i istorijskih članaka objavljenih između dva rata u sarajevskim jevrejskim listovima, u almanasima rabina, u godišnjacima, kalendarima i spomenicama. Najviše se pročuo po svojoj knjizi »Die Sephardim in Bosnien«, koju je napisao kao prilog za poznavanje istorije Jevreja Balkanskom poluostrvu,u izdanju Štamparije Daniela A. Kajona, Sarajevo, 1911…..1454. rabin Yitzhak Sarfati iz osmanskog grada Edirne poslao pismo svojoj braći po vjeri koji su živjeli u Evropi gdje su patili zbog srednjovjekovnog antisemitizma u kojem je napisao: „Napustite patnju kojoj ste izloženi u zemlji kršćanstva i tražite sigurnost i prosperitet u Turskoj.“ Ova muslimanska zemlja je raj za Jevreje, tvrdio je rabin i dodao kako „ovdje svaki čovjek živi u miru pod svojom lozom i smokvinim stablom.“Sultan Bajazit II otvorio je vrata Osmanskog carstva Jevrejima, ‎pozvavši ih da ‎‎dostojanstveno žive u njegovom carstvu…..Osmanski izvori pokazuju da su ‎Jevreji od svog dolaska u Bosnu mogli slobodno da vrše ‎svoje vjerske obrede, te da nikada nisu živjeli u posebnim getima, što je u drugim krajevima Evrope bila praksa, naravno ne u dijelovima Evrope pod Osmanskim Carstvom…..Kad ja pođoh na Bentbašu sefardski je napjev i posmatrano muzički radi se istovjetnoj melodiji  sefardske romanse posvećenu veličanju Šabata: Para noće de alhad…..Jevrejska zajednica, uoči II Svjetskog rata u BiH, po popisu 1935/1936 godine, imala je 14.500 registrovanih članova od kojih je nešto preko 12.500 živjelo u Sarajevu, koje je tada imalo oko 80,000 stanovnika, znači Jevreji su bili zastupljeni sa nešto manje od 16% ukupnog gradskog stanovništva…..Najbrojnija i, svakako, najaktivnija opština u Jevrejskoj zajednici Bosne i Hercegovine je Jevrejska opština u Sarajevu. Ona broji nešto manje od 700 članova…….Nikada se u Jevrejskoj opštini ne bismo upuštali u bilo kakvu inicijativu da se Hagada trajno izmjesti bilo gdje, te tako ni u Izrael, jer znamo da bi to izazvalo negativne konotacije. Zvanično, koliko je meni poznato, nije bilo, niti ima bilo kakvih zahtjeva iz Izraela da se sarajevska Hagada izmjesti tamo…..

Gospodine Kožemjakin! Koji je prvi pisani dokument u kojem se govori o dolasku Jevreja-Sefarda  u Sarajevo i šta je u njemu (dokumentu), između ostaloga, zabilježeno?

KOŽEMJAKIN: Kao što Vam je sigurno poznato, Katolički kraljevi Ferdinand i Izabela donijeli su 31. marta 1492. godine kraljevski edikt kojim se naređivalo svim Jevrejima da napuste Španjolsku u roku od četiri slijedeća mjeseca ili kako su doslovce rekli: “Poslije zrelog razmatranja, naređujemo da se protjeraju iz naših kraljevstava svi Jevreji i da se tu više nikada ne vrate.”

Jevreji, prodaju svu svoju imovinu, često u bescijenje, i napuštaju Španiju, svoju domovinu koju nikada neće zaboraviti i koju će uvijek nositi u dubini svoje duše, idu u raznim pravcima, prvo u Portugal, zatim u tadašnje Otomansko carstvo i Italiju, odakle dolaze u Dubrovnik, te najzad na prostore današnje Bosne i Hercegovine, gdje evo, istina u veoma skromnom broju i danas žive.

Jevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini, tačnije prisustvo jevrejskog naroda u Bosni i Hercegovini, na osnovu pisanih dokumenata datira od 16. stoljeca. Prvi pisani dokument koji govori o Jevrejima u Sarajevu je dokument u sidžilu sarajevskog suda iz 1557. g. Tu je zabilježeno da je iza smrti nekog pisara – katiba Jusufa ostalo duga u iznosu od 1.852 akče. Taj novac pokojnik je bio dužan bojadžiji Hasanu i jednom Jevreju. Ovaj podatak upućuje na činjenicu da se pomenuti Jevrej bavio najvjerovatnije bankarskim poslovima, te da je davao novac u zajam.

Međutim, 1565. godina, koja se uzima zvanično kao godina dolaska Jevreja-Sefarda, se spominje u jednom drugom dokumentu, zar ne?

KOŽEMJAKIN: Kako se vidi iz rukopisne knjige iz stare turske biblioteke, postoji o dolasku Jevreja još podataka, oni koji su došli u Sarajevo u vrijeme vladavine Hadim Ali-bega (958. godine po hidžri tj. 1551.godine), bilo je trideset ili četrdeset osoba‎. Istina, postoji još jedan dokument iz 1565.godine sačuvan u sidžilima, koji ukazuje na još jedan spor…Mi smatramo da je već tada postojala organizovana jevrejska zajednica u Sarajevu, te je odlučeno da se ova godina uzme kao zvanična godina dolaska Jevreja u Sarajevo, odnosno godina institucionalizacije i osnivanja Jevrejske opštine u Sarajevu.

Da, možda nije autentičan dokument, ali svakako jedini vjerodostojan izvor je knjiga dr.Morica Levija, sarajevskog rabina, pod nazivom “Sefardi u Bosni”.
Dr Moric Levi, koji je od Sefarada u Bosni bio prvi rabin školovan i promovisan na visokim teološkim studijama u Beču.

Dr Moric Levi, poznat je kao autor mnogih naučnih rasprava i istorijskih članaka objavljenih između dva rata u sarajevskim jevrejskim listovima, u almanasima rabina, u godišnjacima, kalendarima i spomenicama. Najviše se pročuo po svojoj knjizi »Die Sephardim in Bosnien«, koju je napisao kao prilog za poznavanje istorije Jevreja Balkanskom poluostrvu,u izdanju Štamparije Daniela A. Kajona, Sarajevo, 1911. Ova knjiga predstavlja za ono vrijeme nesumnjivo značajno naučno djelo, koje do danas može korisno da posluži kao pouzdani izvor za crpljenje podataka o prošlosti Jevreja u Bosni i Hercegovini.  Podaci su utoliko dragocjeniji što se zasnivaju na upisima unesenim u opštinski Pinkes iz 1720. godine, a ilustruju prilike i događaje Jevrejske opštine u Sarajevu kroz punih 200 godina, sa navodima o rabinima, osnivanju Opštine, statutima, gradnjli hrama, nošnji, kulturno-političkom i pravnom položaju Jevreja i njihovom odnosu prema vlastima za vrijeme Turske.

U knjizi se mogu naći dragocjeni podaci o trgovinskim i privrednim vezama, istaknutim javnim jevrejskim radnicima toga vremena, uz dragocjene priloge i materijal o jevrejskim apotekama i ljekarima itd. itd. Knjiga je pisana vrlo studiozno i konciznim stilom. Zahvaljujući upravo njoj, u stanju smo da nakon katastrofe jevrejske zajednice u BiH u drugom svjetskom ratu, u kojem su uništeni biblioteka, sva arhiva i dokumentacija iz prošlih vremena, crpimo dragocjenu građu o prošlosti bosanskih Jevreja. Tako iz ove knjige, cijeneći da su Dr.Leviju, bili dostupni izvorni podaci i izvlačimo podatak o godini osnivanja Jevrejske opštine u Sarajevu.

U vrijeme dolaska Sefarda u Sarajevu, Bosna je bila pod turskom okupacijom. Kakav je odnos imala zvanična Porta, odnosno sam sultan Bajazid II prema Jevrejima koji su, u to vrijeme, nakon progona iz Španije i zadržavanja u nekim područjima sjeverne Afrike, došli u Sarajevo, u Bosnu? Jesu li, kako bi se to reklo “modernim” političkim jezikom , imali problema sa dobijanjem “azila”?

KOŽEMJAKIN: 1454. rabin Yitzhak Sarfati iz osmanskog grada Edirne poslao pismo svojoj braći po vjeri koji su živjeli u Evropi gdje su patili zbog srednjovjekovnog antisemitizma u kojem je napisao: „Napustite patnju kojoj ste izloženi u zemlji kršćanstva i tražite sigurnost i prosperitet u Turskoj.“ Ova muslimanska zemlja je raj za Jevreje, tvrdio je rabin i dodao kako „ovdje svaki čovjek živi u miru pod svojom lozom i smokvinim stablom.“

Sultan Bajazit II otvorio je vrata Osmanskog carstva Jevrejima, ‎pozvavši ih da ‎‎dostojanstveno žive u njegovom carstvu. 1532.godine. Gazi Husrev-beg izdaje Emer-namu ‎ ‎‎o slobodi vjeroispovjesti žitelja ‎Sarajeva koja dokazuje otvorenost Osmanskog carstva ‎‎prema ‎nemuslimanima pa i prema Jevrejima.‎ S obzirom na činjenicu da je Bajazit II pozvao sve Jevreje da dođu u njegovo carstvo ne možemo govoriti o traženju azila.

Na svu sreću, za Jevreje, ali i Muslimane koji su također protjerani iz Španije 1492. godine, Otomanska imperija je predstavljala utočište, bez posebnih uslovljavanja za naseljavanje u dijelove koje je kontrolisala i kojima je upravljala i vladala Velika porta. Naravno, tadašnjim imigrantima nisu trebale “vize”, a jedino što je bilo potrebno, naravno osim opšteg poziva sultana Bajazita II,  bila je bezuslovna lojalnost tadašnjoj vlasti, što za narod koji je već tada živio preko 1500 godina u dijaspori nije predstavljalo značajnu novinu, te to nije bio poseban problem Jevrejima Sefardima protjeranim iz Španije. Zbog ovog odnosa Otomanske imperije, koji je Jevrejima dozvoljavao, osim naseljavanja i bavljenje mnogim aktivnostima, kao i drugim nemuslimanima, opstanak Jevreja u tadašnjoj imperiji nije bio dovođen u pitanje.Tada, nakon duge vladavine Otomanske imperije, nakon mnogih generacija koje se rađaju u tim uslovima, Jevreji se aktivno integrišu u bosanskohercegovačko društvo, postaju njegov sastavni dio, nikako “gosti”, ali zadržavaju vlastiti identitet, organizujući se u jevrejske opštine i njegujući vlastitu religiju.

Po čemu će, u 450-togodišnjoj povijesti življenja Sefarda u Sarajevu, biti upamćen Sijavuš-paša, naprimjer?

KOŽEMJAKIN: Rumelijski beglerbeg Sijavuš-paša [je] godine 1581. ili 989. godine po hidžri sagradio u ‎Sarajevu jednu nastambu koja će odmah ponijeti ime Sijavuš-pašina daira, u narodu će pak ‎ona  ostati poznata pod imenom Velika avlija, dok će je sarajevski Sefardi zvati jednostavno ‎il Kortižo što je prijevod ovog turcizma, ili pak Hanizitju, što bi značilo “mali han”. Godine 1581. Sefardi su baš tu podigli prvu sinagogu, nazvanu “Il kal grandi” (“Veliki hram”), ili      “Il ‎kal vježu” (“Stari hram”).‎

Il Kal Grandi je stajao unutar stambene jevrejske četvrti Velika avlija. Prvobitni izgled Velikog hrama nije poznat, izuzev da je hram bio trobrodna građevina sa jednom galerijom. Sinagoga je gorjela nekoliko puta, a najveće posljedice su bile 1697. i 1788. godine. Godine 1788. u Sarajevu je izbio požar koji je zahvatio «jevrejsku mahalu» i okolne mahale, i tada se u sinagogi obrušio krov i popadali stupovi.

Nakon osam godina gradnje, hram je obnovljen i objekat je dobio današnji izgled. Tom prilikom stupovi su ojačani i dodat je još jedan sprat. Nije poznato kako je jevrejskoj općini uspjelo zaobići tadašnje zakone i povećati visinu sinagoge. Sinagoga je nadsvođena sa 4 veće kupole u glavnom brodu i 4 manje u bočnim brodovima.

Danas taj objekat egzistira kao Muzej Jevreja i jedan je od muzeja u sastavu Muzeja Sarajeva.

Da li se pravni i društveni položaj Jevreja u Sarajevu razlikovao od položaja Jevreja nastanjenih u drugim gradovima tadašnjeg Osmanskog Carstva?

KOŽEMJAKIN: Pravni i društveni položaj Jevreja u Sarajevu nije se razlikovao od položaja Jevreja ‎nastanjenih ‎po drugim gradovima Osmanskog Carstva. Svoje porodične, bračne, nasljedne i ‎druge ‎imovinsko – pravne poslove Jevreji su rješavali pred svojim vjerskim starješinom, dok ‎su u ‎agrarno – pravnim stvarima odgovarali isključivo pred kadijom.‎ Osmanski izvori pokazuju da su ‎Jevreji od svog dolaska u Bosnu mogli slobodno da vrše ‎svoje vjerske obrede, te da nikada nisu živjeli u posebnim getima, što je u drugim krajevima Evrope bila praksa, naravno ne u dijelovima Evrope pod Osmanskim Carstvom.

Osim to su sa sobom donijeli smisao za trgovinu i neke zanate, čime su dali svoj veliki doprinos razvoju privredne djelatnosti, društveni i kulturni zivot Sefarda se bazirao na tekovinama donesenim iz Španije, pa su oplemenili u tom pogledu i prostore u koje su doselili – Sarajevo i druge bh. gradove. Hoćete li nešto reći o tome, posebno o sevdalinci “Kad ja pođoh na Bemtbašu”, naprimjer?

KOŽEMJAKIN: Kroz nekoliko stoljeća življenja u Sarajevu, Jevreji su pružali veliki doprinos razvoju grada. Među ‎najuspješnije i najistaknutije sarajevske Sefarde i Aškenaze valja uvrstiti: Nehemiju Kajona, Davida ‎Pardu, Abrahama Kapona, Morica Levija, Kalmija Baruha, Lauru Papo La Bohoretu, Danijela Ozmu, ‎Marcela Šnajdera, Isaka Samokovliju, Samuela Elazara, etc., etc… Početkom rata 1992-1995. godine, ‎znatan broj sarajevskih Jevreja je evakuisan iz okupiranog grada. Oni koji su ostali, dijelili su sudbinu ostalih ‎Sarajlija i kroz djelovanje Jevrejskog kulturno prosvjetnog i humanitarnog društva  “La Benevolencija” preživljavali, ali i pružali veliku pomoć svojim sugrađanima.

Kad ja pođoh na Bentbašu sefardski je napjev i posmatrano muzički radi se istovjetnoj melodiji  sefardske romanse posvećenu veličanju Šabata: Para noće de alhad. Prožimanje i stvaranje pluralnog identiteta je ‎nužda i, rekao bih, prednost svih multikulturnih zajednica.

Kada su Jevreji-Sefardi, u demografskom smislu, činili visok procenat populacije grada Sarajeva i hoćete li podsjetiti šta je Holokaust učinio da se taj procenat poslije bitno smanjio?

KOŽEMJAKIN: Jevrejska zajednica, uoči II Svjetskog rata u BiH, po popisu 1935/1936 godine, imala je 14.500 registrovanih članova od kojih je nešto preko 12.500 živjelo u Sarajevu, koje je tada imalo oko 80,000 stanovnika, znači Jevreji su bili zastupljeni sa nešto manje od 16% ukupnog gradskog stanovništva.

Večina Jevreja u BiH, te i u Sarajevu su bili Sefardi. Nažalost, užase ustaške okupacije Bosne i Hercegovine i nacističkih logora i kazamata širom Evrope, Holokaust uopšte, preživjelo je jedva 2,500 članova Jevrejske zajednice naše države, od toga nešto više od 1,500 sarajevskih Jevreja.

Krajem rata, u drugoj polovini 1945. godine, Jevreji se po povratku iz nacističkih logora i kazamata, ali i iz Narodno- oslobodilačke borbe, u kojoj su aktivno učestvovali, okupljaju u svojim, Jevrejskim opštinama, fizički desetkovani, ali moralno uspravni, s željom da obnove jevrejski život i uprkos svemu, zadrže vlastiti identitet.

Nastankom države Izrael, u periodu od 1948. – 1951 godine, jedan broj članova Jevrejske zajednice se iseljava u Izrael.

Njihovim odlaskom Jevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini doživljava novo osiromašenje, te se broj njenih članova značajno smanjuje, te uglavnom iznosi između 1,500 i 1,700 članova, od čega velika večina živi u Sarajevu.

Jevrejske opštine u SFRJ, u kojoj je Bosna i Hercegovina bila federalna jedinica, bile su udružene u Savez jevrejskih opština Jugoslavije, koji je egzistirao sve do 1992. godine, kada raspadom do tada zajedničke domovine, od ranijih federalnih republika, nastaju nezavisne države, nažalost u krvavom i tragičnom ratu. Od tada Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine djeluje samostalno, sa šest jevrejskih opština i Jevrejskim kulturno prosvjetnim i humanitarnim društvom “La Benevolencija” kao članovima Zajednice.

Nakon II Svjetskog rata, “narodni režim” je nacionalizacijom objekata, te drugim oblicima otuđenja privatnog vlasništva vjerskih zajednica i crkava, Jevrejsku zajednicu definitivno i materijalno desetkovao i njen rad se praktično sveo na egzistiranje u jednom jedinom objektu, zgradi današnje sinagoge u Sarajevu, u kojem se i danas odvija vjerski i društveni jevrejski život u gradu Sarajevu. U drugim gradovima naše zemlje, nažalost ni jedan objekat nije ostao u funkciji, niti je ostao u aktivnom vlasništvu Jevrejske zajednice. Voljom i sredstvima privatnog donatora, početkom novog milenijuma, izgrađena je nova zgrada Jevrejske opštine u Doboju sa sinagogom, a prije godinu dana otvoren je i Jevrejski kulturni centar sa sinagogom u Banja Luci. Naravno, za aktivan rad tih sinagoga, za aktivan vjerski život potreban je predmolitelj, ali i “minjan”, odnosno deset punoljetnih muškaraca, Jevreja, koji aktivno mogu učestvovati u molitvi, što za sada, nažalost, u tim sredinama nije slučaj.

Koliko je Jevreja živjelo u Sarajevu do 1992. godine a koliko ih je danas?

KOŽEMJAKIN: Prije rata u Bosni i Hercegovini, sarajevska Jevrejska opština je imala cca 1,000 članova, dok je bilo i Jevreja, koji zbog različitih razloga ( članovi SKJ, mješoviti brakovi i drugi razlozi ) nisu željeli biti članovi naše Opštine, tačnije nisu željeli biti članovi vjerske zajednice, tako da je taj broj Jevreja nama nepoznat, ali nije bio značajno veliki.

Najbrojnija i, svakako, najaktivnija opština u Jevrejskoj zajednici Bosne i Hercegovine je Jevrejska opština u Sarajevu. Ona broji nešto manje od 700 članova, koji imaju materijalnu obavezu da, srazmjerno svojim mogućnostima, finansijski podrže aktivnosti opštine. U drugim gradskim sredinama, gdje postoje registrovane i aktivne jevrejske opštine, egzistira znatno manji broj sljedbenika jevrejske vjere, odnosno članova tih zajednica.

Veliki problem u Jevrejskoj zajednici duže vremena, pa i danas,predstavlja činjenica da nema rabina te se vjerski život u svim jevrejskim opštinama odvija otežano, uz pomoć članova zajednice koji najbolje poznaju jevrejsku vjeru, tradiciju i običaje. Taj problem se djelimično rješava dolaskom nerezidentnog rabina dva puta godišnje (za Pesah i Roš Hašana), ali je naša tendencija da Jevrejska zajednica odškoluje vlastiti kadar za vjeroučitelje, kako bismo na taj način održali koliko-toliko aktivan vjerski život u našoj zajednici, svjesni činjenice da bez sinagoge, bez vjerskog života, izgubili bismo dio svog identiteta, što nikako ne želimo da se dogodi.

Sarajevska Hagada je neizbježna tema u ovoj priči. Bilo je nekih, hajd'mo reći, špekulacija, da će biti premještena u Izrael. Šta je prava istina o daljnjoj sudbibi  tog, neprocjenjivo vrijednog dokumenta – “jevrejskog rukopisnog iluminiranog kodeksa”? Prvo, kako je sačuvana tokom opsade i granatiranja Sarajeva, je li osuđena na “doživotnu robiju” u sarajevskom Zemaljskom muzeju i hoće li i kada biti ponovo izložena za građane i turiste iz cijelog svijeta?

KOŽEMJAKIN: Koliko je meni poznato, u toku predhodnog rata 1992.-1995. godina, za vrijeme opsade i granatiranja Sarajeva, aktivnošću jednog broja sugrađana, koji su znali vrijednost i značaj Sarajevske Hagade, ista je premještena iz Zemaljskog muzeja u zgradu i smještena u dobro čuvani sef Narodne banke, gdje je dočekala kraj rata, bezbjedna i sačuvana, te po otvaranju Zemaljskog muzeja i uz naš angažman i finansijsku pomoć Vlade SAD-a vraćena i smještena u za nju posebno izgrađenu i klimatiziranu prostoriju sa posebnim režimom čuvanja i nažalost, veoma rijetkim rasporedom dana kada je bilo moguće vidjeti original.

Nikada se u Jevrejskoj opštini ne bismo upuštali u bilo kakvu inicijativu da se Hagada trajno izmjesti bilo gdje, te tako ni u Izrael, jer znamo da bi to izazvalo negativne konotacije. Zvanično, koliko je meni poznato, nije bilo, niti ima bilo kakvih zahtjeva iz Izraela da se sarajevska Hagada izmjesti tamo. Ponovo naglašavam, javnosti radi, Jevrejska opština Sarajevo o tome ne pregovara niti inicira takav čin. Mi jesmo svojevremeno bili inicijator da se sarajevska Hagada na privremenoj osnovi izloži u muzeju Metropolitan u New Yorku, cijeneći i mogućnost da se ovim izlaganjem i mnogim donatorskim sredstvima pomogne aktuelnoj besparici Zemaljskog muzeja, ali i kulture u BiH uopšte, ali smo se, nakon što to nije odobreno, nakon što je taj prijedlog dočekan “na nož” ovdašnje javnosti, nekako ohladili od bilo kakvih novih prijedloga. Istina,predložili smo i da se Hagada, na izvjesno vrijeme, možda izloži u Viječnici, ali i ta ideja je naišla na “gluhe uši” onih koji odlučuju.

hagada

Mislim kako je prava šteta da Hagada ne bude dostupna sarajevskoj, ali i svjetskoj javnosti s obzirom na to da su već duže vrijeme vrata Zemaljskog muzeja BiH zatvorena. Naša inicijativa je bila stoga u najboljoj namjeri.  Nakon najnovijih poteza Vlade Federacije BiH, iako bismo voljeli da tu inicijativu, kao vlasnik Hagade, podrže organi vlasti Bosne i Hercegovine, za očekivati je kako će se stanje i kada je pitanje skorog otvaranja vrata Zemaljskog muzeja BiH za posjetitelje uskoro riješiti. Time će Hagada ponovno biti dostupna javnosti koja je veoma zainteresirana da je vidi, jer predstavlja dokument od neprocjenjive vrijednosti. Ove godine, kada obilježavamo 450 godina Jevrejske opštine, bio bi to lijep poklon bosanskohercegovačkoj, pa tako i sarajevskoj publici, tačnije našim sugrađanima, ali nažalost, to najmanje zavisi od nas i naše Opštine.

Na samom kraju, kada i kako će biti održana cetralna menifestacija u povodu 450-te godišnjice dolaska Jevreja-Sefarda u Sarajevo?

KOŽEMJAKIN: Osim mnogih manifestacija kulturnog sadržaja koje se počev od januara ove godine dešavaju u prostorima Jevrejske opštine i drugim prostorima grada Sarajeva, gdje nastojimo prezentirati svoju kulturu, tradiciju, istoriju i identitet u svakom pogledu, sve ove manifestacije su u funkciji obilježavanja 450 godina postojanja sarajevske Jevrejske opštine. Do mjeseca oktobra ovih dešavanja, promocija knjiga naših sunarodnjaka, naših članova, izložbi likovnih i drugih umjetničkih izražaja, filmskih projekcija kratkih i dokumentarnih filmova naših autora i sličnih manifestacija biće mnogo, a centralno obilježavanje naše četri i po vijeka organizovane djelatnosti kroz Opštinu, završit ćemo u mjesecu oktobru 2015. godine sa tri sadržaja, i to:

– međunarodnom naučnom konferencijom na temu “Bosna i Hercegovina i Jevreji 1565-2015. godina”, na kojoj očekujemo oko tridesetak prijavljenih tema i autora, prvenstveno iz jugoistočne Evrope, ali i autora iz drugih zemalja koji se bave određenim segmentima jevrejskog bitisanja u ovim prostorima i njihovom doprinosu ukupnog društvenog razvoja u Bosni i Hercegovini, koji će se održati od 12.-13. oktobra 2015. godine u prostoru Jevrejske opštine, nakon čega će biti objedinjeni svi referati i štampani u odgovarajućem Zborniku koji će biti dostupan svim zainteresovanim;

– izložbom fotografija američkog fotografa, publiciste, producenta i filmskog stvaraoca Eduarda Serotte pod nazivom “Preživjeti u Sarajevu” koja će nakon SAD-a, Njemačke, Austrije i još nekoliko zemalja, gdje je doživjela veliki uspijeh biti predstavljena i sarajevskoj publici, sa željom da prikaže život Jevreja i naše Opštine u toku rata u Bosni i Hercegovini, tačnije u toku opsade grada Sarajeva, koju ćemo postaviti u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine;

– značajnim koncertom Sarajevske filharmonije kojom će dirigovati poznati dirigent Uroš Lajovic, uz solistički nastup  poznatog i več afirmisanog ruskog violiniste  Denisa Goldfelda, koncertom kojim sarajevskoj i široj publici želimo prezentirati djela jevrejskih kompozitora, između ostalog i njemačkog jevrejskog kompozitora, Felix Mendelsshon Bartholdyja, koji će se održati u Narodnom pozorištu u Sarajevu, 14.oktobra 2015. godine.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KOŽEMJAKIN: Hvala Vama na mogućnosti da uz ovih nekoliko pitanja, i nadam se, zadovoljavajućih i interesantnih odgovora, vašim čitaocima prezentiram nešto iz prošlosti, ali  sadašnjosti dešavanja u sarajevskom i bosanskohercegovačkom jevrejstvu. Nadam se da ću naredni put moći nešto više reči o budućnosti u kojoj Jevrejska opština i jevrejstvo Bosne i Hercegovine želi aktivno da učestvuje, bar još 450 godina.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (654)

bg-vlasinje

VK

E-mail: vojvodjanski.klub@hotmail.com   web: http://www.vojvodjanskiklub.com

Upuceno:

– gospodinu Bojanu Pantiću, predsjedniku Vlade Vojvodine

– gospodinu Ištvanu Pastoru, predsjedniku Skupštine Vojvodine

– gospodinu Zoranu Vapi, direktoru Zavoda za zaštitu spomenika kulture Vojvodine

– gospodin Ljubiša Šulaja, director Zavoda za zaštitu spomenika kulture Sremska Mitrovica

Poštovani,

“Vojvođanski klub”, kao nevladina organizacija koja se, između ostalog, zalaže i za poštovanje časne antifašističke prošlosti koju ova zemlja ima, protestuje zbog neadekvatne zaštite spomen-obeležja podignutih u čast te borbe i poziva Vas na hitno angažovanje kako bi se proces njihove devastacije odmah prekinuo.

Konkretan povod za ovaj zahtev je dopuštanje da se spomenički kompleks “Sloboda” na Iriškom vencu razgrađuje, urušava i devastira, zbog neadekvatnog angažovanja nadležnih, ali i zbog dozvoljavanja organa vlasti da tako bude.

Spomenici iz narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije su deo antifašističkog nasleđa i predstavljaju nezamenljiv segment negovanja tradicija antifašizma na ovim prostorima. U godini kada treba dostojno da obeležimo 70 godina od pobede nad fašizmom, devastacija jednog od najmonumentalnijih spomenn obeležja stradanja i antifašističke borbe građana Vojvodine, deluje kao simbolična opomena i slika našeg ukupnopg odnosa prema antifašizmu.  

Upoznati smo sa činjenicom da je Zavod za zaštitu spomenika kulture Sremska Mitrovica izradio projekat rekonstrukcije spomenika na Vencu i da je Pokrajinski sekretarijat za kulturu obezbedio novčana sredstav za realizaciju tog projekta. Ali smo takođe upoznati i sa činjenicom da još uvek nije rešeno pitanje obezbeđenja i nadzora nad ovim spomen-obeležjem, o čemu se, izgleda, više priča pred menijima nego što se nešto konkretno radi. Nedopustivo je da se zaključi da nadzora i obezbeđenja nema i da se na tome ostane. Kada će ga biti? Ko će obezbediti sredstva za to? Hoće li da tada ovaj spomenik prestati da postoji?

Imajući u vidu da je politički subjektivitet Vojvodine značajnim delom rezultat antifašističke borbe, očuvanje spomeničke kulture iz Narodnooslobodilačke borbe je istovremeno i očuvanje simboličkih garanta autonomije Vojvoidne, koje je iz te borbe proizašla.

Stoga Vas pozivamo da, svako u okviru svojih nadležnosti, preuzme deo odgovornosti i aktivno se uključi u prekid devastacije svih spomenika i spomen obeležja i kompleksa posvećenih antifašističkoj borbi naroda Vojvodine, a posebno onih koji su najviše na udaru, kao što je spomen obeležje na Iriškom Vencu.

Takođe Vas pozivamo da preduzmete neophodne aktivnosti i inicijative kako bi se poduprlo konkretno i potpuno rešavanje pitanja nadležnosti staranja o spomenicima koji su obeležja  narodnososlobodilačke borbe, što uključuje i adekvatnu zakonsku regulativu, finansiranje, uključivanje u obrazovanje naše dece, ali i u turističku ponudu Vojvodine.

Ukoliko procenite da bi Vojvođanski klub, zajedno sa prijateljskim nevladinim organizacijama, mogao da pomogne realizaciji ovih ciljeva i zadataka, molimo Vas da nas pozovete, jer smo veoma spremni da pomognemo u svakom pogledu.

S poštovanjem

Za Vojvođanski klub

Predsednica dr Branislava Kostić

dubrave - tragedijaNesreće u rudnicima su se dešavale od kad je svijeta i vijeka i ginuli su brojni rudari u njima. Svugdje u svijetu, u Bosni naročito. Uzroka tome – mali milion. Nije džaba ona rudarska prije njihovog spuštanja u jame – “sretno”, jer je svaki njihov silazak u utrobu zemlje put u neizvijesnost, bez obzira koliko je taj i taj rudnik opremljen, moderniziran…Kruh kojeg jedu rudari i njihove familije je težak, pretežak…., gorak, pregorak…, Bog zna od koliko kora! Ali, nisu oni uglavnom birali svoju sudbinu, već je sudbina njih izabrala.
 
Bosna ima i svoje “alternativne” rudare
 
Bosna je zemlja svakakvih čuda kakvih nigdje u svijetu nema. Jedno od njih je da mladi ljudi koji nemaju ama baš nikakvog drugog rješenja da prežive i prehrane svoje porodice posežu za ilegalnim kopanjem uglja u napuštenim jamama nekih rudnika da bi ga po izlasku iz tih jama prodavali. Sve ilegalno, naravno. Ali, ima onih koji se nisu vratili iz takvih jama, barem ne živi. Desilo se tako nešto – tragično da tragičnije ne može biti Reufu Alibašiću (28), Adelu Šehiću (27) i Alemu Dediću (22) u prošlu subotu, 21. februara ove godine u Površinskom kopu Dubrave kod Tuzle. Sva trojica su, nakon što se desio zemljotres na tom području, ostali zatrpani u jami i nisu preživjeli.
stotine-ljudi-oprostilo-se-od-mladica-koji-su-poginuli-skupljajuci-ugalj_1424796874

Dženaze namaz Adelu i Reufu na poligonu Dubrave kod Živinica

Država u kojoj su rođeni i živjeli nije im omogućila zaposlenje (kao ni stotinama hiljada njihovih vršnjaka u cijeloj zemlji), ali im je zato, žmureći na jedno oko, ili na oba, “velikodušno” omogućila da se “snalaze” na ovakav način koji ih je onako mlade (sva trojica ispod 30 godina) odveo u sigurnu smrt. Tugo moja!
stotine-ljudi-oprostilo-se-od-mladica-koji-su-poginuli-skupljajuci-ugalj_1424796875_3
Moglo bi se ovdje postaviti bezbroj pitanja na temu nečije odgovornosti ili kojekakvih sprega, ali to su teme za sebe i za istražne organe. Kako god se ova priča eventualno završi na nekom od nadležnih sudova, neće vratiti živote ove trojice mladića niti će biti utjeha njihovim porodicama, ali bi neki konstruktivan epilog mogao imati preventivni značaj. Država, ili ono što je od nje ostalo, je na potezu!
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-vlasinje