Uvod

Svijet je danas  bolesniji kao nikad a mnogi politički analitičari smatraju da današnja  međunarodna  politička situaciju je gora od one iz ranih 30 godina prošlog vijeka .  Ako samo pogledamo profile političara koji danas vladaju pojedinim  državama onda možemo sa sigurnošću reći da je dijagnoza više nego tačna. Demokratija kao oblik vladanja jednom države  se  bez sumnje često upotrebljava kao  sredstvo uzurpiranja vlasti.

Da li se čovječanstvo išta naučilo iz bliže  historije? Da li nam u eri jačanja nukleranog oružja  išta znači 6 augusta 1945 kada su Amerikanci bacili prvu atomsku bombu na Hirošimu zbog ćega je u prvom talasu umrlo 60-80 000 ljud a nedugo poslije toga od posljedica radijacije još 145 000.  Da li smo naučili da nam je sutrašnji dan određen onim jučerašnjim?

Izborni sistem BiH – sistem zaštite kriminala i korupcije!

Građani Bosne i Hercegovine već duže vrijeme bojkotuju opće i lokalne izbore jer ih svega nešto više od 50 % izlazi na izbore.  Ta dilema ima svoj razlog jer vladajuća politička oligarhija je načinila izborni sistem u kojem ne želi promjene.  Diskriminatorski izborni zakon  daje isključivo pravo Bošnjacima, Srbima i Hrvatima da biraju svoje članove Predsjedništva.  Bosanac ne može biti na čelu države, Bošnjak i Hrvat u manjem bosansko-hercegovačkom entitetu  kao ni Srbi iz federalnog dijela ne mogu biti kandidati za člana Predjedništva. Vanrednih izbora  nema zbog čega je  jedan od najljepših gardova Europe Mostar godinama crna rupa na demokratskoj karti svijeta.

Koliko je Izborni zakon koje su donijele političke stranke na vlasti  ruinirao  demokatiju u Bosni i Hercegovini možda je najilustrativniji na primjeru broja glasova koji su stigli iz dijaspore. Naime, na prvim poslijeratnim izborima organizovanim 1996 godine od strane OSCEa (Organizacije za evropsku bezbjednost i sigurnost) bilo je  prijavljeno 458 000 glasača iz inostranstva. Odlazkom OSCEa 2000 godine na narednim izborima  2002 godine prijavljeno je  svega 58 957 građana i taj broj se rapidno smanjivao na svakom narednom izboru. Što se desilo sa biračkim spiskom dijaspore nakon odlazka OSCEa i zašto se za svake naredne izbore postavio uslov njihovog ponovnog prijavljivanja najbolji znaju politički akteri koji su donijeli poslednji  Izborni zakon.  

Presude Ustavnog suda kao i suda u Strazburu su na čekanju jer je postojeća politička vlast nije da je  neodgovorna već je koruptivna i  ne žele je  sprovesti.  Manpulisanje izbornim tijelom je glavna karakteristika predizbornih procesa.  Svjedočili smo  otvaranju novoizgrađenih saobraćajnih dionica, tunela koji su u istom danu, pred kamerama otvoreni, da bi po odlasku novinara ponovo bili zatvoreni.  Svjedočili smo referendumima  i političkim cirkusima. Niko nije spomenuo uništene banke, privredne objekte i  preduzeća i sve onome što  ima veze  sa društvenim i  lokalnim koristima zajednicama  I danas predstavnici  „nacionalnih stranaka“ istupaju po već poznatom šablonu vođenja „visoke politike“, dok su njihovi lideri postupali po principu „zavadi pa vladaj“.  

Izbori – jedina mirna opcija!

Danas sam na portalu lukavicki.ba pročitao kako  u projektu lukavičkog Udruženja altruista „Ruke prijateljstva „ otvorena prva dječja javna kuhinja u Lukavcu u kojoj će se dijeliti 100 obroka dnevno  za djecu predškolskog i školskog uzrasta a koja su u stanju socijalne potrebe. Navikavamo se na ovakve pojave koje postaju naša svakodnevnica! U državi u kojoj ima gladne djece, niko ne bih trebao da bude sretan i  neko bi trebao da snosi odgovornost. Poslije svih ovih godina trebalo je doći do samootrežnjenja. Umjesto toga sebe smo postavili u poziciju najamnih građana u kojoj partiokratije odlučuju o našoj sudbini!   

Masovni izlazak na izbore je naša jedina alternativa promjene koruptivne vlasti mirnim putem.  Oni koji čekaju promjene i ne glasaju pomažu opstanku kriminala i korupcije i snose direktnu odgovornost za svoju neodgovornost.  U Bosni Hercegovini ima ljudi i snaga koji nas mogu voditi dalje u neophodne socijal-ekomomske i društvene promjne. Na nama je da ih prepoznamo i damo im šansu! Ali i da prepoznamo one koji su godinama dobro uhljebljeni u vlasti bez konkretnih rezultata u svom radu.

Čvrsto  vjerujem da zajedno  možemo graditi Bosnu i Hercehovinu kao demokratsku državu sa   oblikom vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili ne izravno većina njenih građana kroz poštene izbore. Na nama je obaveza da stvorimo takve uslove a za to je potreban i Tvoj glas!

Mr. sci. Edin Osmančević

 

.

OVAKO HEROJI NE UMIRU

Posted: 17. Decembra 2017. in Intervjui

Milošević, Mladić, Karadžić, Praljak… nisu heroji već zločinci!

 

Do sada su nas u životu učili, a onda smo mi učili svoju djecu, da uče i oni svoju, da se heroji ne rađaju, već nastaju i stasaju  sa nama i u nama, u teškim životnim bitkama, postaju i ostaju uzor sa kojim se ponosi narod, nacija i motivišu nove generacije. U ovom vremenu obrnutih vrijednosti kukavičluk se falsificira i pokušava predstaviti kao herojstvo.  Ubice i krvnici  se nagrađuju kao heroji, popularišu kao idoli i očevi  naroda i nancija. Tako i zločinac  Slobodan Praljak u posljednjoj sekvenci Haške drame, pred očima čitava svijeta,  postade nacionalni heroj ispijanjem otrova. Ne znam šta  misle lideri Hrvata u BiH , šta misli vrh hrvatske države, ali ako u čaši otrova i nespremnosti  kukavice da se suoči sa posljedicama svoga zločinačkog djela vide herojski čin  koji ga promovira u nacionalnog heroja, onda sa velikom  zabrinutošću moramo gledati u budućnost Hrvatske i njenih  budućih generacija.

Neshvatljivo je da skoro kompletan vrh Hrvatske države, uz časne izuzetke kao što su Stjepan Mesić i Vesna Pusić, zatvara oči pred golim činjenicama, koje potvrđuje sa bezbroj argumenata i dokaza  dokumentuje  Haški sud, kao  najviša  sudska instanca demokratskog svijeta, koju su prihvatili kao svoj sud Hrvatska i njeni građani. Ni u ovom slučaju poznatom kao slučaj “Prlić i drugi” nisu  bili heroji oni s puškom već oni koji su pred puškom stajali, ali to niko od njih ne kaže osim žtrtava.

Heroj se ne  rađa,  heroj se postaje

Heroj se postaje spašavanjem života, a ne ubijanjem. Heroji ne ubijaju ljude druge vjere i nacije, već ih spašavaju. Heroj se postaje odbranom zemlje, a ne agresijom na drugu zemlju. Heroj se ne postaje ubijanjem sebe!

Samoubijstvo kao herojski čin u historiji je poznato samo kod vojnih vođa i visokih oficira kada izgube bitku, pa tim činom izbjegavaju živi pasti u ruke neprijatelja.  Heroji mijenjaju svijet, a Slobodan Praljak ga nije promjenio, već jedan dio  svijeta zavio u crno.

U bivšoj Jugoslaviji, u toku i nakon  NOR-a , desetinama učesnika NOB-e je za života ili posmrtno dodjeljen Orden narodnog heroja za posebne zasluge. Bili su to ljudi koji su sebe ili veliki dio sebe darovali za bolji i sretniji život sviju nas.  Neki od njih su Rade Končar, dr. Mladen Stojanović,  Sava Kovačević, Simela Šolaja… a Tito je postao trostruki heroj.  

U današnjoj Srbiji i Hrvatskoj, za njihove režime,  heroji su osobe osumnjačene i potvrđene za najteže ratne zločine. Oni su za njih heroji i sveci. O njima se pišu i pjevaju pjesme, pripremaju im se dočeci i proslave, aplaudira im se, o njima se daju TV emisije u udarnim terminima. Šta se to dešava, kuda to vodi?

Haški sud spustio zavjesu

Na pozorišnoj bini UN, u Haškom sudu, nakon 20 godina premijernih pozorišnih predstava, tragedija, komedija, drama, melodrama, nakon dramatičnog čina  posljednje drame “Prlić i drugi”, u kojoj ni njen režiser nije mogao predvidjeti tako dramatičan kraj, spuštena je zavjesa.  Zavjesa spuštena, drama nastavljena.  Krvnik Slobodan Praljak je vjerovatno prvi put u životu bio hrabar- Popio je otrov, otrovao sebe i zatrovao sve oko sebe. Avet zločinca Slobodana Praljka izdigla se iznad HAGA i zasjenila jednu od naznačajnijih Haških presuda u protekla dva desetljeća. Time su protagonisti dramne postali važniji od glavnih aktera –  žtrtava.

Opravdavanje zločina i zločinaca je novi zločin nad žrtvama

Dvije posljednje Haške presude, bez obzira na određene propuste i manjkavosti, imaju poseban značaj za verifikaciju istine o  uzrocima i posljedicama ratnih događaja, koji su se u BiH dogodili od 1991 do 1995. godine, a trajnije se  rerflektuju na uslove života  svih BiH naroda.

Dokle aktuelni režimi Srbije i Hrvatske idu u odbranu prava zločinaca i prava na zločin pokazuje i prijedlog Patriotske lige Srbije  za  posmrtnu dodjelu ordena narodnog heroja “Balkanskom kasapinu” Slobodanu Miloševiću, kao  i euforija oko komemoracije p. Slobodanu Praljku.

Činjenice o događajima se mogu prihavatati ili ne prihvatiti, ali se o njima ne može dogovarati. Snagom činjenica i argumenata, kao svjetlom protiv mraka, moramo pobijati laži i na njima zasnovane  neargumentovane  tvrdnje, koje imaju za cilj prikriti i ugušiti istinu. Veličanje zločinaca, njihovo promovisanje u heroje, je novi zločin nad žrtvama, post- zločin, možda posljedičniji od samog  zločina. I što je još tragičnije nije to samo glas izvršilaca zločina, već njihovih sljedbenika, koji počinjene zločine  opravdavaju, podržavaju i potstiču sebe i druge da ih ponove.

Kada je riječ o presudi, indikativno je da ni  političari u Hrvatskoj, kao ni u BiH, nisu tražili od pravnika da tumače presudu, već su uzeli  sebi za pravo  da je tumače, uglavnom onako kako njima odgovara. Pravnici nisu imali pravo da govore, jer bi njihova tumačenja morala biti drugačija.

Značaj presude “Praljku i drugima” je posebno u tome što je argumentovano, jasno i otvoreno rekla da je ovo bio međunarodni ratni sukob, da je Hrvatska bila agresor  i da se radilo u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Na mjestu su primjedbe i prigovori što u presudi Haškog suda vođi vojske Bosanskih Srba  Ratku Mladiću, koja je prethodila ovoj presudi, nije potvrđeno da se radilo o agresiji Srbije na BiH, a ne građanskom ratu, što nije utvrđen udruženi zločinački poduhvat i što nije potvrđeno da se genocide nad Bošnjacima dogodio širom BIH a ne samo Srebrenici. A ni u nizu ranijih presuda Srbija i Crna Gora nisu naznačene kao nosioci udruženog zločinačkog poduhvata i agresori na BiH, iako se zna da su napali prvo Hrvatsku pa BiH i bili glavni kreatori agresije.

Pri svemu tome najmanje se govorilo o tome kako su žrtve agresije i zločina doživjele ovu presudu, u kojoj mjeri je presuda njima dala satisfakciju i da li im otvara prostor za neki vid obeštećenja.

I prilikom ove presude, u odbranu zočina i zločinaca, najviši funkcioneri Hrvatske, uključujući predsjednicu Grabar – Kitarović i premijera Plenkovića, govorili su više o tome kako su pomagali Bosni, branili je, prihvatali bh izbjeglice, ali su malo ili nimalo govorili o tome da su se brojni Bošnjaci iz BiH borili zajedno sa snagama HVO protiv srpske agresije na Hrvatsku i dali veliki doprinos u njenoj odbrani.

Aktuelne vlasti Srbije i Hrvatske kao produkt onih koji su vršili agresiju  

Aktuelne vlasti i Srbije i Hrvatske djeluju kao produkt vlasti koje su izvršile agresiju na BiH i počinile teške zločine. Svojim izjavama i postupcima u posdejtonskom periodu, naročito posljedično zadnjih deset godina, te vlasti pokazuju da podržavaju koncept svojih prethodnika, čime se priključuju udruženom zločinačkom poduhvatu.

Ova presuda u cjelini otkriva i  onu drugu crnu stranu, ono drugo lice naših susjeda Srbije iHrvatske , a to je da vladajuće  strukture u Srbiji i Hrvatskoj nisu ni za metar skrenule s puta kojim su ih u osvajački  pohod poveli Milošević i Tuđman. I ne samo da ostaju na tom putu već neodgovorno za sobom vuku veliku masu svog naroda.

Istna je da je Hrvatska bila napadnuta od strane Miloševićeve Srbije i JNA, da se jedan period sama i zajedno sa BiH  branila, da je pomagala oslobođenje bh od srpskog agresora, da je udomila više stotina hiljada bh izbjeglica, ali sve to joj ne daje pravo da opravdava zločine, niti je amnestira od odgovornosti.

Svako se mora distancirati od zločina i zločinaca

Umjesto odbrane i zaštite zločinaca i njihovih zločinačkih djela, svaka strana i svaki njen pripadnik treba se distancirati od zločinaca koji su pravomoćno osuđeni  i raditi na afirmaciji stvarnih  društvenih vrijednosti, koje  vode u mir i napredak.

I ova presuda, kao i neke ranije, pokazuje da se UN, kao osnivač ovog suda, susreću sa posljedicama svojih promašaja, zbog  nespremnosti da priznaju svoje propuste i greške. U tom kontestu, nije iznenađenje što i pored svih agrumenata i dokaza koji potvrđuju ulogu Srbije i Hrvatske, aktuelne vlasti ne priznaju velike i teške greške svojih prethodnih režima, već  na svaki način nastoje opravdati zločine koje su ti režimi u BiH počinili.

Posebnu težinu imaju licemjerne  poruke i pozivi liderima BiH i žrtvama agresije da se bezrezervno okrenu budućnosti, što u suštini znači da će sve zlo koje im je  počinjeno biti sankcionisano samo time što će manji broj počinilaca zločina individualno odgovarati, ležanjem nekoliko godina u udobnom zatvoru, a države agresori ne samo da neće platiti ni jednu Km obeštećenja, već će zadržati sve ono što su za 3,5 godine agresije odnijeli sa sobom ili razorili. A to ujedno znači da žrtva ponovno treba zapeti raditi i sticati, da bi im to opet kroz nekoliko desetina godina ti isti opet uzeli.

Stoje  primjedbe nekih da je Haški sud bio  kontaminiran politikom sa najviših nivoa, što se moglo uočiti kroz mnoge ranije presude, ali to očigledno nije imalo uticaj na ovu posljenju presudu.

Neobjašnjivo je sa kojim obrazom predsjednica R Hrvatske Kolinda Grabar  Kitarović govori da Hrvatska nije napala nikoga, a hiljade stranica i u ovoj zadnjoj Haškoj presudi upravo o tome govori i  argumentovano potvrđuje, što je temeljito obrazložio predsjedavajući suda čitanjem presude. Za nju je Hag “politički arbiter, a ne sud pravde”, a to nije tako komentarisala kad je donesena oslobađajuća presuda Markaču…, već su svi listom podržali presudu, koja je i danas za mnoge sporna.

Svojim nedosljednim komentarima javnost je iznenadio i premijer Plenković , a uznemirio i revoltirao Predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragani Čović , koji žrtvama izražavaju sućut, a ne priznaju ništa od onog što su njihovi režimi počinili. I ne samo oni, na putu odbramne prava na zločin ostaje čak i Hrvatski sabor.

U svakom slučaju, dobro bi bilo, kako priželjkuje hrvatska predsjednica, da se  ovom presudom okonča jedno teško razdoblje, a počne da teče novo bolje i sretnije.  Ali to najviše ovisi o Hrvatskoj i Srbiji, njihovim vladajućim strukturama, jer opredelenje BiH za dobrosusjedstvo nikad nije ni bilo upitno.

Pravi heroji ostaju u sjeni i zaboravljeni

Mnogi  vjeruju da su heroji  ljudska bića, kojima je dobri Bog podario posebna svojstva, koja nemaju drugi ljudi. Zato je heroj istovremeno čovjek, ali u datim situacijama i okolnostima i natčovjek.

Heroj je hrabar čovjek, koji spasava druge ljude,  junak koji  nas brani od zlih ljudi i zla, ne štedeći sebe i svoj život. To su ljudi koji skaču u vodu da spase davljenika,  ulaze u vatru da izvuku iz požara, svoj život stavljaju na kocku da spase živote drugih. Osuđeni ratni zločinci koji su ubijali civile su zločinci a ne heroji. Ni Milošević, ni Karadžić, ni Mladić ni Praljak… nisu svojim životima spašavali, već su ubijali i uništavali.

Po stavovima lidera Srbije i Hrvatske, koje nažalost slijede i mase  zavedenog naroda, zločinci su heroji i sveci. U sjeni zločinaca promovisanih u heroje danas, makar nakratko, ostaju u sjeni ili zaboravljeni istinski heroji, kakav je  Srđan Aleksić, Goran Čengić… i heroji rada, kakav je bio bosanski rudar Alija Siretanović.  Sa njima i u njima heroji ne umiru… oni žive zauvijek.

Na kraju ostaje nam da se upitamo, kako i od koga nam djeca i mladi mogu naučiti da ne lažu i ne kradu, ne napadaju i ne otimaju tuđe, ne ubijaju civile i nevine, kada im očevi nacija jednog dana jednom stranom svoga lica govore jedno, a drugog dana drugom stranom svoga lica govore drugo i svojom dvoličnošću odobravaju postupke koje najviše sudske instance današnjice osuđuju i  najstrožije sankcionišu. Zar im je svejedno, zar se već sad ne stide,  što će generacije mladih koje od njih uče već sutra u njihovoj dvoličnosti prepoznati ono pravo lice, kojega  se mora stidjeti i od kojega će i oni zazirati.

 Burlington, 16.12. 2017                                               Zijad Bećirević

JAHORINA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

UNOM PLUTAJU LEŠEVI

Posted: 16. Decembra 2017. in Intervjui

http://static.panoramio.com/photos/large/8794389.jpg

Ratna 1991. godina u dolini rijeke Une

Rat u BiH, kako se zvanično navodi, nije počeo 1.4.1992. već u ljeto 1991.g. Nisu ga vodili entiteti BiH protiv R BiH, već Srbija i Hrvatska u saradnji sa paravojnim formacijama.  Nije to bio građanski rat, već  odbrana od agresije.

U mom gradu Bosanskoj Dubici u ljeto 1991. počeo je progon Bošnjaka, počelo paljenje bošnjački i hrvatskih poslovnih objekta i kuća, pale prve žrtve, leševi ubijenih Kostanjčana počeli plutati Unom, srušena oba mosta koja su Bosansku Dubicu povezivala sa Hrvatskom. I zar sve to nije bio rat!?

Ni 22. g. nakon agresije na BiH , koju su izvršile Srbija a potom Hrvatska, ni do danas nema usaglašenih stavova o tome ko su bile sukobljene strane, kada su počeli sukobi, kakav je bio karakter tih sukoba. Agresija na BiH za jedne je građanski rat, za druge  međunarodni oružani sukob, za neke “ Treći Balkanski rat“. Po karakteru rata, za Hrvate je to Domovinski rat, započet 1.oktobra 1991. g., kada je JNA razorila hrvatsko selo Ravno u Ist. Hercegovini. Srbi ga zovu  Odbrambeno – otadžbinski rat, a za početak uzimaju 1. mart 1992.g, kada su napadnuti svatovi u Sarajevu. Bošnjaci rat zovu Agresija na BiH, a za početak uzimaju 1.april 1992, kada su srpske formacije na zapovjed Jovice Stanišića, šefa srbijanske tajne službe, napale Bjeljinu i počinile prvi pokolj Bošnjaka.

Netačna je  i identifikacija sukobljenih strana. Kao sukobljene strane tretiraju  se R BiH i samoproglašeni srpski i hrvatski  entiteti unutar BiH – Rs prvobitno nazvana Srpska republika BiH i Hrvatska republika Herceg-Bosna, iako je  dokazano da se BiH branila od agresije koju su izvršile Srbija a potom Hrvtska, zajedno sa paravojnim formacijama. Mnoga od ovih različitih gledišta postaju jasnija i određenija tek posljednjim presudama Haškog suda, iako agresorske strane i njih pokušavaju osporiti.

Može se shvatiti da agresori zanemaruju činjenice i početak rata računaju po svom nahođenju, može se shvatiti da ih iz svojih razloga podržava međunarodna zajednica,  ali je neshvatljivo da zvanično Sarajevo ni danas ”ne vidi dalje od nosa“  i sva stradanja, razaranja, progone i žrtve, koje su se u BiH dogodile od ljeta 1991. do  1.aprila 1992. ne stavlja u kontest ratnih zbivanja, niti tretira  “žrtvama agresije“.

A samo u mom gradu Bosanskoj Dubici, od ljeta 1991. do 1. aprila 1992.g. (vrijeme koje se ne tretira ratnim) dogodilo se sve što se napadnutom  i okupiranom može dogoditi. Pale su prve žrtve, zapaljene sve bošnjačke kuće sa četiri vode, minirani, zapaljeni i oduzeti od bošnjačkih vlasnika svi poslovni objekti i mnoge privatne kuće, počeli prvi progoni dubičkih Bošnjaka i Hrvata,  srušena oba mosta koja su Bosansku Dubicu povezivala sa Hrvatskom Dubicom  i  Jasenovcem, a XI Kozarska brigada , u kojoj su najbrojniji bili Dubičani, počela ratovati u Kostajnici.

U avgustu 1991. leševi su plutali Unom, noseći tijela Bošnjaka i Hrvata pobijenih tih dana u Bosanskoj i Hrvatskoj Kostajnici.

Bili smo zaslijepljeni i naivni

U vrijeme kada je počela agresija na BiH, Muslimani- Bošnjaci činili su 44% BH stanovništva, Srbi 31%, a Hrvati 17%.

Bili smo zasljepljeni i naivni. Vjerovali smo u život koji smo živjeli. Vidjeli smo šta se oko nas događalo, ali nismo htjeli vjerovati, dok se nije nama dogodilo. Pa ni tada, a možda ni sada, mnogi od nas nisu postali dovoljno svjesni događaja, njihovih uzroka i posljedica.

A sve je počelo u avgustu 1990-te promocijom prvih višestranačkih izbora, kada se i u mom gradu Bosanskoj Dubici osnivaju Srpska demokratskla stranka – SDS-a a potom Stranka demokratske akcije –  SDA-e. Početni opšti zanos brzo nestaje i topi se kao sapunica. Politička situacija podiže tenzije, raste napetost, remete se  opšti odnosi. Dubički SDS preuzima sve pozicije vlasti i diktatorski određuje uslove daljeg života, a oni su  bili izgon Bošnjaka i Hrvata, bez alternative. Po  tom konceptu, kasnije prepoznatom kao koncept „etničkog čišćenja“, na području dubičke opštine moglo je ostati samo 8% Bošnjaka, i to onih koji su do kraja lojalni ili su u porodičnim ili drugim vezama sa Srbima.

Potkraj 1990. u Bosansku Dubicu  je sa posebnim zadatkom došao Krnjajić Milan, član Šešeljeve stranke, čovjek od povjerenja Radovana Karadžića, ranije poznat kao “Zgonjaninov čovjek“, najodgovorniji za zlostavljanja, progone i ubijstva Bošnjaka i Hrvata, koji će se kasnije dogoditi na području Hrvatske i Bosanske Dubice.   

Do tada su Bošnjaci u opštini činili 20,37% , a u gradu bili većinsko stanovništvo. Hrvati su činili 2% stanovništva i u gradu i na opštinskom nivou. I dok su dominantni Srbi listom prihvatali novi koncept života i zauzimali svoje mjesto u SDS-i, dubički intelektualci su okretali glavu od SDA, bježali od nje kao od kuge, pokušavajući naći neki srednji put, kojeg više nije bilo.

Dubičko proljeće 1991.

U proljeće 1991. u Bosanskoj Dubiici je sve  bilo u znaku stranačkog organizovanja. Nastavljena su  stranačka prepucavanja i stranačke promocije. Ulicama grada, kao u svatovima, vozili su se stranački lideri i njihovi sljedbenici okićeni zastavama. Tada niko još nije vjerovao da će se pod tim zastavama, za samo koji mjesec, ubijati, klati i progoniti u logore.  A samo nekoliko mjeseci kasnije tim istim ulicama počeli su  odjekivati puščani rafali. Učestile su  eksplozije i paljevine. U centru grada, Maloj ćaršiji, počeli su gorjeti ugostiteljski objekti muslimana i Hrvata.

Na Urijama, nekoliko desetina metara od Vatrogasnog doma, prvi su u plamenu mržnje nestali ugostiteljski objekti Islamovića – Mehe i Ramadana. Izgorjela  je do temelja porodična kuća moje supruge Hatemine u Binjački. Bačena je  bomba na Šnjacinu ćevabdžinicu, ali je objekat samo manje oštećen, nije izgorio. Trebalo je samo zaplašiti i otjerati vlasnika i preuzeti njegov biznis.

Mnogi od Dubičana, i te subote izišli su na Dubičku zelenu pijacu da kupe mlijeka, sira, kajmaka, jaja, koje su još uvijek kaurkinje (tako smo zvali marljive priječanke) donosile. Ali tog subotnjeg jutra junskih dana 1991.  nije bilo kaurkinja. Pijačne tezge bile su prazne. Hrvatska Dubica je bila u plamenu….

Tih dana u  Bosanskoj Dubici artiljerija je ukopana uz obale Save i  Une, a jedan od bunkera je u centru grada, uz sami most  između Bosanske i Hrvatske Dubice. Iz bunkera se puca na Hrvatsku Dubicu, a Hrvati povremeno uzvraćaju. Naše komšije Srbi govore nam “da se moramo braniti od Mupovaca“.

O tome za medije prvi otvoreno govori Asim Kulenović, nogometni sudija, preko “Yutela“  javnost obavještava Rusmir Karat, dopisnik “Večernjih novina“, a Namka Hašić, jedna od osnivača dubičkog SDA, pred TV kamerama za napade na BiH i Hrvatsku okrivljuje Srbe. Već sutradan, sa Dubičke pijace, gledali smo  kako na hrvatskoj strani gore ugostiteljski objekti Junuza i Namke Hašić i Osme Murćehajića. Plamen je šikljao visoko u nebo, a miris paljevine širio se koritom Une i štipao za nosnice.

U toj i godini koja slijedi, jedna po jedna, uglavnom petkom, gorjele su i izgorjele sve muslimanske kuće, one na 4 vode. Zapaljeni su i izgorjeli muslimanski poslovni objekti i Ćehajića kuće na Gradskoj pijaci. Minirane, zapaljene i do temelja sravnjene  sve četiri dubičke džamije. Prva je izgorjela Krajiška džamija u Jošiku. Imam se jedva spasio bijegom kroz kukuruze. Plamen je progutao cijelo Krajiško naselje prema Kozari. Imao sam priliku vidjeti goretine i pustoš. U zapaljenim kućama ni strujne utičnice u zidovima nisu ostale.  Sve što je u kućama nešto vrijedilo odnešeno je. Na trgu, kojiu se tada zvao Trg Fadila Šerića, izgorio je i Rasimin lijepi crveni kiosk, kupljen u Sloveniji u Ljutomeru, u kojem su dubički mališani, mladi i stari dubičani rado kupovali sladoled i poslastice. Neće više u njemu biti Rasime  da nasmijana djecu dočekuje kad se vraćaju iz škole, niti ukusnog Kemalovcinog sladoleda.

Početkom juna 1991. srpske formacije ušle su u Hrvatsku Dubicu. Više starijih osoba hrvatske nacionalnosti streljano je na mjestu “Krečane“. Paravojne srpske formacije 8.6.1991. u selima Baćin, Cerovljani i Predore ubile su preko 30 Hrvata i jednog muslimana. Narednih dana napadnuta je policijska postaja u Glini, a napadačima su se  priključili tenkovi JNA.

JNA zvijezdu petokraku zamjenjuje kokardom

Dana 26.6.92. XI Kozaraska brigada, sa stalnim sjedištem u Prijedoru, mobiliše u Knežici u vili  “Borik“ stalni i rezervni sastav. Vila „Borik“ postaje glavno komandno mjesto, sa kojeg se već narednih dana napada Kostajnica i jedinice XI Kozarske brigade upućuju na Banjalučki aerodrom, gdje ih čekaju 22 borbena helikoptera sa upaljenim propelerima, radi podrške jedinicama JNA koje od 27. juna napadaju Sloveniju. Dubički bošnjački oficiri Krivdić Mirsad, Hasan Lelić-Kacar,Ismet Palić, Sead Krivdić, Sulejman Mesterbašić i neki srpski – Rokić Mićo… odbijaju ratovati protiv slovenske braće i u znak protivljenja skidaju  vojne činove i vraćaju ih Komandi. Komanda  XI Kozarske brigade odustaje od napada na Sloveniju i jedinice se vraćaju  na zborno mjesto u Knežicu, a  sukob sa Slovenijom zavržava se već nakon 5 dana primirjem.

Narednih dana pod vojničkim šatorima pije se šljivovica, pjevaju četničke pjesme, i sa isukanim noževima iz korica srpski vojnici prijete muslimanskim „drugovima“,koji s njima dijele šatorske ležaje. Postaje očigledno da muslimani nemaju više mjesta u XI Kozarskoj brigadi, pa uz toleranciju komande mnogi ostavljaju oružje i  praćeni psovkama, batinama i rafalima svojih srpskih saboraca odlaze kući. Naša  JNA, u koju smo se svi kleli i zaklinjali, zvijezdu petokraku zamjenjuje četničkom kokardom.

Leševi plutaju Unom

Dok su se Dubičani rashlađivali i kupali u Uni, sunčali na vrelom julskom suncu na  špicu ade i u čudu gledali avione JNA kako u nisko brišućim letu  prelijeću iznad riječnog korita u pravcu Kostajnice, u  samo 20 km udaljenoj  Kostajnici  se već se ginulo. Očevidci, koji su se tog  26. jula, te ratne 1991. godine (koja se po nekim čudnim kriterijima ne smatra ratnom), dolazili iz pravca Kostajnice, sa  vidnom zabrinutošću, zaprepašćenjem i strahom pričali su o ubistvima koja  su se samo dan ranije dogodila u Strugi, Zamlači, Kozibrodu i Volinji, a počinili su ih “pobunjeni“ Srbi nad  Hrvatima. A tih i narednih dana vodile su se  borbe u Hrvatskoj Kostajnici, oko Hrvatske Dubice, Jasenovca i Novske.

Svu ozbiljnost situacije počeli smo shvatati tek narednih dana, kada smo sa dubičkog mosta  gledali ljudske leševe kako plutaju Unom. Gledali smo  ih krišom sa mosta i riječnih obala kako zapinju za stubove mosta i oko pješčanih sprudova. I sam sam bio svjedok jezivog prizora, kada sam na kupalištu, nedaleko od moje kuće, uz samu obalu ugledao ljudsko tijelo. Dok sam živ neću zaboraviti oči  praznih bijelih zjenica, koje su zjapile, kao da su ih izjele ribe. Kao u Goranovoj “Jami“.

Postajali smo sve više zabrinuti, ali se naivno mislilo da se  to još uvijek događa nekim drugima. Kasnije se ispostavilo da su pobunjeni Srbi i JNA u Hrvatskoj Kostajnici opkolili hrvatske bojovnike,od kojih se njih oko 300 nakon neuspješne odbrane 21. avgusta 1991. predalo Srbima. U Bosanskoj Kostajnici tada su ubijena 23 građana, a u Hrvatskoj Kostajnici 230 branilaca. Hrvatska Kostajnica je Srbima pala u ruke 14. Septembra 1991.g.

Bosanska Dubica postaje grad-logor

Pogoršana situacija u Hrvatskoj se ubrzano prenosi u BiH, u narod unosi strah i nevjericu. Širom Hrvatske pobunjeni Srbi drže mitinge, napadaju policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Korenici, Dvoru, H.Kostajnici, a Srpsko nacionalno vijeće usvaja Rezoluciju o razdruživanju od Hrvatske  i ostanku u Jugoslviji.

Oružje iz ranijih ratova, koje su naši susjedi Srbi skrivali u podrumima, i novo koje su dobili, počelo je da “govori“.  Pucnji i rafali su sve češće i zlokobnije parali nebo, u prvo vrijeme noćima, a potom i preko dana. Svi ulazi u grad  i izlazi iz grad zatvorerni su i na njima postavljeni kontrolni punktovi. Noćni sat je postao mora za Bošnjake i Hrvate.

Već u to vrijeme u Dubici su se viđali nepoznati ljudi u civilu i vojnoj uniformi. Jedna grupa je za moju firmu radila Distributivni centar, koji je bio u mom domenu. U isto vrijeme radili su kamenolom u selu Maglajci. Već tada se  govorilo o otvorenim prijetnjama iz Hrvatske, od hrvatskog MUP-a, i potrebi da se moramo braniti. Uskoro je pred mostom u gradu, koji je do tada spajao dvije Dubice, Bosansku i Hrvatsku, iskopan  bunker, oko njega postavljene vreće s pijeskom, a njegovju posadu su sačinjavali neki nepoznati čupavci. A dubički građani, koji su tada preko mosta u Gradini  i Jasenovcu putovali u Gradišku, ili išli prema Zagrebu, pričali su da tamo sve “vrvi“ od vojske.

Svi putevi koji su do tada punih sto godina vodili preme Hrvatrskoj i Zagrebu, udaljenom od Dubice 100 km, preusmjereni su na Srbiju. Teretni kamioni mog preduzeća DRM  svakodnevno su vozili teret ili dovozili različite terete. Vozači su u to vrijeme imali mjesečni paušal, koji im je postao nedovoljan, pa su uz paušal zatjevali i dnevnice, što je bilo suprotno pozitivnim zakonskim propisima i normativnim aktima preduzeća. Ja, kao čelnik administracije u DRM,  dvostruke isplate po istom osnovu nisam mogao  dozvoliti dok se ne izmjene normatiovna akta preduzeća, što me izložilo napadima, iako nisam bio jedini koji stoji iza regulative. Jedan od trgovačkih poslovođa, iako se nije radilo o njemu, jer on nije bio vozač,  počeo je da mi otvoreno prijeti. U njegovoj prijetnji nije bilo ličnog antagonizma, već bijes i otvorena mržnja prema nama muslimanima, koju on nije ni krio.  I nje bio jedini.

Avgusta 1991. vojna kolona JNA iz Hrvatske  preko Dvora i Kostajnice ulazi u BiH, a na ulazu u Dvor dočekuje je postavljena tabla SAO Krajine. Tenkovi JNA su ulaze u Baranju i Istočnu Slavoniju, a sredinom avgusta Banjalučki korpus JNA prelazi Savu, ulazi u Okučane, Staru i Novu Gradišku, napada Pakrac, Borovo selo, Otočac, Plitvice… U to vrijeme mnogi Bošnjaci na to gledaju kao na sukob Srba i Hrvata, koji ih se previše ne tiče.

Prvih dana septembra Prijedorska brigada pod komandom Vladimira Arsića i Radmila Zeljaje napada Lipik i Pakrac, a  jedinice JNA i četnici napadaju Bos. Brod, 12/9 zauzimaju Hrv. Kostajnicu, a 14/9 Topusko i Hrvatsku Dubicu. Užički i Titogradski korpus popunjeni rezervistima Srbije i C.Gore 20.9. ulaze u Hercegovinu. Jugoslavenska narodna armija, ponos Titove Jugoslavije, 22. oktobra odbacuje petokraku i mijenja ime u ime  Vojska Jugoslavije (VJ).

Dvadesetog septembra gromoglasna eksplozija proparala je dubičko nebo. Kuće su drhtale, rušili se zidovi starijih kuća, pucala stakla na prozorima. Srušen je most između Bosanske i Hrvatske Dubice, srušenio Bratstvo- Jedinstvo jugoslovenskih naroda. Na svim objektima užeg dijela grada, svim trgovinama i radnjama, polupana su stakla,  a ul. Maršala Tita bila je u ruševinama. Prizor strave i užasa.

Desetog oktobra opet je potmula eksplozija iz daljine, zaparala nebom i širila se koritom Une. Srušen je i drugi dubički most, velelepno zdanje sa dva kraka, koje je povezivalo Dubicu sa Jasenovcom i Novskom. Taj most su 1974. godine otvorili i pustili u promet Mudžibur Rahman i Džemal Bijedić. Prema novinarskim izvještajima, u  momentu rušenja  mosta u bunkerima i grudobranima na bosanskoj obali u uniformama JNA bili su i vojnici iz Niša i Pančeva. Taj put neki od njih su dali intervju dopisniku TV Sarajevo Nusretu Sivcu. A već sutradan, sa bosanske obale Une, iz Donje Gradine, vidio se visok plamen na  hrvatskoj strani. Gorjele su kuće u Jasenovcu. U plamenu je nestajao i Jasenovački Hotel “Sava“ .

Zbog silovitih napada Srba već tada su se hrvatski branitelji morali  povući iz Hrvatske Dubice i Jasenovca, sve do Savskog kanala u Bročicama, samo nekoliko kilometara od Novske. Hrvatska Dubica i Jasenovac bili su u plamenu. A nakon dubičkih mostova, kao snoplje klasja, počeli su padati mostovi na Uni i Savi –  u Orašju, Šamcu, Kostajnici, Strugi…

Progon dubičkih Muslimana i Hrvata počeo je 1991. i trajao do jesenskih dana 1995.godine. Prvi konvoj sa većim brojem prognanika krenuo je 15.8. 1992. a stigao u Hrvatsku dvadeset jedan dan kasnije. Zadržan je silom u Okučanima, više dana bez hrane i vode. Konvojima njemačke Humanitarne organizacije “Krig erleben“ ili na drugi način od proljeća 1992. do ljeta 1993. iz Bosanske Dubice je iselilo 7.000 Muslimana i skoro svi Hrvati.  Sa konvojem nade 15.8. 1992. izašlo je 420 prognanih, u novembru 92.g. 330., 1.12.92. 400 itd. U Bosanskoj Dubici, kojoj su okupatori promjenili ime u Kozarska Dubica, ostalo je svega pedesetak muslimanskih porodica, od kojih je dio njih u ljeto 95.  utrpan u kamione i protjeran prema Travniku.

Smjena Bošnjaka sa rukovodećih položaja

U Bosanskoj Dubici situacija se naglo pogoršala, posebno kada su smjenjeni svi muslimani sa direktorskih položaja. Nekim čudom ja sam, možda jedini,  ostao na svom radnom mjestu, iako su oko mene, kao gladni vukovi, počeli kolati. Moja radna fotelja postala je privlačna posebno za neke iz moje radne zajednice, kao što je bio sekretar firme Pero Kovačević, pravnik Slobodan Bijelić, koji do tada nije imao nikakvih ambicija, a odjednom je dobio krila, koja će ga odnijeti ravno u Glavni štab  Vojske Rs na jednu od ključnih pozicija – Ministar za  informisanje Rs, ali i neki drugi. Svjestan stanja u kome se nalazim, a u nemogućnosti da se već tada ubacim u neki prognanički konvoj i sve napustim, zatražio sam od direktora RO da me razriješi dužnosti i premjesti na bilo koje niže radno mjesto. Tako sam već narednog dana postao Šef plana i analize. U tom odsjeku radile su dvije žene, od kojih je jedna bila Borka. Do tada sam je poznavao kao ljubaznu i prijaznu, a od tada se uzgoropadila. Morao sam se naviknuti kad dolazi ujutro na posao da  umjesto pozdrava prvo opsuje Aliju i Titu. Dakako da sam reagovo na takav jutarnji pozdrav i govorio  “ako već ne voliš Aliju, pa ga psuješ, kako možeš psovati Titu koji nam je sve dao“. Naravno nije se na to obazirala, kao i mnoge druge žene u firmi i van nje, koje su postale izvor mržnje i prijetnja veća od  muške.

Svaki okupirani grad na području Rs postao je logor

Otimanje bošnjačke zemlje, kuća, stanova i automobila uzelo je pun zamah. Prvo su otimani atraktivniji poslovni objekti, automobili, transportna vlozila i poljoprivredna oruđa. Iz društvenih stanova i kuća izbačeni su Muslimani i Hrvati, a u njihove kuće i stanove uselili su Srbi. Među otimačima je zavladalo rivalstvo, ko će se dočepati boljeg auta, bolje kuće. Tako se dogodilo da neki dođu u posejed nekoliko kuća… A sa pljačkom i otimačinom učestala su i ubistva.

U kratkom vremenu svaki okupirani grad na području Rs postao je logor za Bošnjake i Hrvate. To su  već s proljeća 1991. osjetili Dubičani. Ukinuli su nam telefone, formirali trojke i petorke sa našm uhljebima, prisluškivali i pratili svaki naš korak. A onda su nam zaustavili dotok struje, ostavili nas u mraku. Uveden je policijski čas od 9 naveče do pet ujutro. Zabranili su nam ulaz u trgovine i kupovinu hrane. Svi muslimani su smjenjeni sa direktorskih i šefovskih radnih mjesta. Učestale su mobilizacije vojih obveznika. Ko  se nije odazvao pozivu na mobiolizaciju i ostao u srpskoj vojsci  gubio je zaposlenje i u firmi gdje je do tada radio već narednog dana čekao ga je otkaz. A ostati u srpskoj vojsci značilo je srušiti ideale i petokraku zamjeniti kokardom, postati agresor na svoju zemlju i svoj narod. I da nije bilo drugih razloga, zbog prijetnji od poznanika Srba, koji su usmjeravani da u “balijama“ gledaju i vide glavnog neprijatelja. Na vojnim vježbama takvi ekstremisti, a bilo ih je na svakom koraku, otvoreno su  prijetil svojim muslimanskim saborcima.

Oružje iz Srbije dolazi u mrtvačkim sanducima

U  to vrijeme bio sam direktor Radne zajednice Dubički robni magazin – DRM. Cijenili su me i poštovali. U poslu sam bio marljiv i uspješan. Imao sam i  vojni pedigre, čin starijeg vodnika prve klase. Više godina obavljao sam značajne poslove u Komandi XI Kozarske brigade. Svoje vrijednosti sam potvrdio i afirmisao ne samo volonterskim radom u Komandi, već i na mobilizacijskim i štabnim  vježbama, na koje smo pozivani svake godine u zadnjih desetak godina, a trajale su 7 do 15 dana,  nekad i duže. Sve to mi je davalo neku vrstu autoritativne zaštite. Uz to, imao sam i punu podršku direktora RO DRM Marka Zgonjanina, koji me je uvažavao i cijenio.

Nakon velike zajedničke regionalne vojne vježbe održane u jesen 89-te  u dubičkom selu Ušivac u jesen 89-te, u martu 1991.g. u Milića Gaju a potom u Knežici, kod Bosanske Dubice, održana je pripremna vojna vježba XI Kozarske brigade. Već na tim vježbama otvoreno se vidjelo da su muslimani nepoželjni u JNA, koja se još tako zvala. Kako sam bio pri komandi, dolazili su mi naši vojnici, od kojih Alaga i drugi, žaleći se na neke srpske rezerviste, kako u šatorima, koje zajedno dijele, piju, pjevaju četničke pjesme, oštre  bajonete i otvoreno prijete. Boraviti i spavati u šatoru bilo je rizično i neizdrživo. Tražili su od mene zaštitu, koju im, naravno, nisam mogao pružiti. Upoznao sam s tim komandanta majora Mladenovića a zatim i  zastavnika Banjca, koji je u Komandi XI Kozarske vedrio i oblačio, sa kojim sam imao prisne prijateljske odnose, ali mi je otvoreno dato do znanja da tu nema pomoći. Nakon tih vježbi muslimani su  kao uvijek do tada vratili naoružanje i opremu, a  srpsklim vojnicima je dozvoljenio da svoje oružje i opremu nose sa sobom kući. Ispraćaju u Milića gaju, 10 km od Dubice u pravcu Prijedora, lično je prisustvovao budući srpski general i ratni komadant Rs Ratko Mladić. U nadahnutom govoru poručio je tada srpskim  vojnicima da će uskoro oni, i njima dato naoružanje, zatrebati Jugoslaviji. Mislim da je već tada  pod Jugoslavijom smatrao Veliku Srbiju.

Granični prelaz kod Rače

Novembra 1991. godine u srpske ruke pao je Vukovar. Napadi su počeli krajem avgusta 1991. i  trajali punih 87 dana. Vukovar se branio sa 1.800 ljudi, a napadan je od 36.000 vojnika JNA i paravojnih srpskih formacija. Jedan od meni bliskih rođaka u to vrijeme nalazio se na odsluženju vojnog roka u JNA i bio je poslan na Vukovar. Nije želio ratovati protiv svog naroda, pa je sam sebi pucao u ruku i završio u Beogradskoj vojnoj bolnici. Kada smo saznali da je ranjen, ja i njegova majka otišli smo ga posjetiti u Beograd . Vozili smo se u teretnom kamionu dubičke Konfekcije papira. Bio sam zapanjen onim što sam vidio putem, a posebno na graničnom prelazu u Rači. Mimoilazili smo bezbroj vozila punih naoružanja, transportera i tenkova. Sve je bilo užurbano. Tek tada mi je postalo jasno zašto kamioni mog preduzeća svaki dan idu za Srbiju, a ja kao direktor Radne zajednice ne znam za to. Moj rođak je još jedno vrijeme proveo u bolnici i kada je trebalo da ga ponovno pošalju na ratište, pomogli smo mu da dezertira i prebjegne u inostranstvo.

Posjeta ranjenom rođaku u Beogradu pomogla mi je da bolje vidim i shvatim šta se događa. Kad mi je ranije  jedan od vozača hvalisavo govorio da vozi mrtvačke sanduke i u njima oružje, predstavljajući sebe kao posebno odgovornog i sposobnog, nisam tome pridavao veći značaj. Shvatio sam to kao zezu. Kamioni mog preduzeća dovozili su vojnu opremu i oružje, koje će biti upotrebljeno protiv mog naroda. I baš to oružje, njegov određeni dio,  iskorišteno je  kao “ribiji“ mamac, zbog kojeg su neki od 54 Dubičana odvedena u banjalučki logor Manjača, gdje su robijali mjesecima, a po  zatvaranju logora rastureni na više destinacija u svijetu, kako se ne bi mogli uključiti u odbranu BiH. Do sada niko nije utvrdio koliko je i koje vrste naoružanja iz Srbije preko Rače  stiglo u BiH, niti gdje se to oružje sada nalazi.

Prodaja ruskih kalašnjikova

Jednoga dana, moglo je to biti polovinom juna 92,  otišao sam u Vulkanizersku radnju  Mujagić Salkana da promjenim gume na svom “Stojadinu“. Radnja je bila u uskom sokaku, u koji se  dolazi iz ulice Nikole Luketića. U njegovu radnju uvijek su svraćale komšije da se zabave i malo popričaju, a tih dana svi su ostali bez posla, pa su tako ubijali vrijeme. Dok mi je Salkan balansirao točkove, u radnju je došao  jedan mladić, mislim da je bio musliman. Bio mi je poznat iz viđenja. Vjerujem da je poznavao većinu nas, pa se brzo se uključio o razgovor. Pričalo se o situaciji u gradu. Svako je bio zabrinut za sebe i svoju familiju. Neki od prisutnih su smatrali da se na neki način svako treba zaštiiti, jer su prijetnje bile svakodnevne. U kuće su upadali, naročito za policijskog časa, koji je zato i uveden, batinali i pljačkali sve do čega su došli. Došljak je uzeo glavnu riječ u razgovoru. Rekao nam je da je pametno pribaviti sebi neko oružje za zaštitu i da zna čovjeka koji po cijeni 1.000 KM prodaje ruske kalešnjikove. Pitao je i mene da li sam kupac. Po prirodi ne volim oružje. U zadnjih deset godina svake godine sam najmanje dvije sedmice provodio na vojnim vježbama, ali sam pušku samo dužio, a bježao od nje “kao đavo od krsta“. Rekao sam da nemam para, a i da imam ne bi mi palo na pamet da ih trošim na oružje. Neki  od prisutnih su bili zaintersirani i pitali su za više detalja. Pošto mi je Salkan promjenio gume, požurio sam kući.

Nije prošlo nekoliko dana od ovog događaja u Dubici je izvršerna racija. Uhapšen je veliki broj dubičkih Muslimana i nekoliko Hrvata. Razlozi o kojima se nagađalio bili su banalni. Tako je električar Hare uhapšen pod optužbom da je zoljom sam gađao svoju kuću. Uhapšeni su  i svi kod kojih je nađenio oružje. Među njima su bili svi oni koji su kupili kalešnjikov. Jedan od njih bio je i vulkanizer Salkan. Tek tada sam shvatio da su kalešnjikovi bili mamac. Oružje su prodavale srpske službe sigurnosti. Jednim potezom ubijali su dvije muhe. Prodavali su oružje koje je u mrtvačkim sanducima preko prelaza u Rači  stizalo  iz Srbije, prevoženo vozilima mog i drugih preduzeća. Tako su dolazili do para i otkrivali potencijalne protivnike. Svaki prodati kalešnjikov registriran je po broju i svako ko ga je kupio postao je meta. Pri tom je važno znati da ni jedan dubički  musliman za svih mjeseci i godina rata nije ispalio ni jedan metak. Svi koji su ranije posjedovali oružje, na apel tadašnjeg predsjednika opštine Uzeira Alijagića i grupe građana, predali su oružje. Niko od Bošnjaka nije imao ni poštenog noža. To je srpskim okupatorima bilo dobro poznato, pa su mogli bez imalo straha i rizika upadati u bošnjačke kuće, torerisati,  pljajačati i ubijati.

Dubičani u banjalučkom logoru Manjača

U sunčano popodne 25. Juna 1992. bio sam sa suprugom u posjeti njenoj ujni Zuhri Ćehajić, koja je imala kuću u centru grada, nedaleko od dubičkih platana na kojima su za opomenu pokretu otpora tokom II Svjetskog rata obješene po tri skojevke iz sva tri naroda, Muslimana, Srba i Hrvata.  Dok smo kafendisali u dvorištu, pored naše ograde se  zaustavio  crveni kombi. Iz njega su izašla trojica naoružanih srpskih vojnika i krenuli prema kući Ibre Babića. Samo par minuta kasnije gurali su pred sobom i kundakali po tijelu i glavi Ibrinog sina Fehima, kojeg sam dobro poznavao. Zaplašeni tim događajem, pokupili smo se i požurili kući. Išli smo pješice. Dok smo skretali  u svoj sokak sa glavne ceste koja vodi ka Tekstilnoj fabrici i Bosanskoj Kostajnici, ono isto  vozilo zaustavilo se na trotoaru, pred kućom Mehe Ćejvana, poznatijeg pod nadimkom Meho Ljockar. Nije prošlo ni minut gurali su pred sobom i udarali nogama  Mehinog zeta, mislim da se zvao Ahmet. Ugurali su ga u auto i nestali. Te noći i danima kasnije, čuvao sam spremljen ranac sa džemperom i nekoliko konzervi, očekujući da dođu po mene. Kasnije smo saznali da je tog dana uhapšeno 47 dubičlkih civila, od kojih su 42 poslana u logor Manjača kod Banja Luke, a 7 na prisilini rad u srpske kuće. Uz vriske i vapaje ukućana tada su odvedeni: Čaušević Sead, Babić Fehim, Litrić Ibrahim i Zlatko, Latić Mirsad, Jahić Hašim, Idrizović Husein, Veladžić Omer, Veladžić Halid, Jakupović Gamal (isprebijan,u ćebetu), Brkić Senad, Lađarević Erol, Čaušević Orhan, Terzić Ferid, Tomić Draško, Mujagić Salkan, Hatić Amir zvani “Zub“, Haskić Hase zvani „Grb“, Hodžić Asim zvani „Poglavica“, Lelić Hare, Lojić Mujo, Keranović Šerif, Ogorinac Rasim, Vezirović Nuredin-Nurko, Krivdić Hase i Mirsad, Dido Kerim zvani „Džepar”… Bili su to mladići koje je poznavao, volio i cijenio cijeli grad.

Banjalučki zloglasni logor Manjača otvorila je JNA  12. septembra 1991. godine, a postao je najveći logor Rs za Bošnjake, iz kojega mnogi nisu izašli.  Kroz njega je prošlo preko 5.000 zatvorenika. Zatvoren je u decembru 1992. i ponovno privremeno otvoren u oktobru 1995.g.

**************

Agresija na BiH nije počela 1. aprila 1992, već s proljeća u ljeto 1991. godine, kada su u Bosanskoj Dubici (i ne samo u Bosanskoj Dubici) počeli progoni, kada su u Unskoj smaragdnoj dolini počinjena prva ubijstva i niz Unu počeli plutati leševi. Dubičani su na to bili upozoreni već 23.8.1989. kada su četvorica dubičkih četnika, potstaknuta Miloševićevim govorom na Gazi Mestanu ubili dubičkog mesara Sulejmana Nezirevića, oca troje djece, samo zato što je bio musliman. Bilo je to prvo ubijstvo u BiH a vjerovatno i u Jugoslaviji, koje je označilo početak agresije na BiH. Upozoreni smo, ali nismo shvatili.

Sarajevo mora shvatiti i prihvatiti činjenicu da ono jeste jezgro i srce Bosne i Hercegovine, ali nije samo ono Bosna i Hercegovina. Ono mora bilti arbirar i sponzor u ključnim projektima unutar BiH. U onoj mjeri koliko se Sarajevo otvori prema Bosni i Hercegovini, toliko će Bosna i Hercegovina biti cjelovita i zajednička.  

Burlington, 15. Decermbra 2017.                                                            Zijad Bećirević

U Hrvatskoj trenutno svi sve napadaju, niko nije nevin, ali IFIMES je u svojoj analizi „Hrvatska – BiH – Srbija: Trougao nepriznavanja presuda ICTY i ‘humanizacija’ zločina i zločinaca“, koja se može pročitati na linku http://www.ifimes.org/ba/9486 ukazao na promašaje odbrane koje niko nije spominjao u prvim reakcijama, a posebno je podbacila odbrane Brune Stojića i odvjetnica Senka Nožica, koja je više branila Hrvatsku i tzv. HR Herceg-Bosnu  i spominjala treći entitet nego je to bilo ko očekivao….. Nemojte zaboraviti da presuda protiv Jadranka Prlića i drugih uključuje i Hrvate koji su bili žrtve jedne takve politike, jer se stanovništvo sa dijelova teritorije koji su bili izvan teritorija tzv. HR H-B moralo iseliti ili na područje tzv. HR H-B ili ići u treće zemlje po nalogu Hrvatske i tzv. HR H-B. U to vrijeme je trebalo pokazati da je suživot u BiH nemoguć, čak i iseljavanjem Hrvata sa svojih ognjišta…..Hrvatska će morati promijeniti svoju politiku prema BiH. Poneseni oslobađajućom presudom Anti Gotovini mislili su da će i ovog puta ICTY biti blagonaklon prema Hrvatskoj. Hrvatska je pokušala raznim diplomatskim i drugim (ne)dozvoljenim aktivnostima izdejstvovati oslobađanje od Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP)…..U pet presuda na ICTY je utvrđen međunarodni oružani konflikt i agresija Hrvatske na BiH, a u najmanje tri presude je utvrđena agresija na BiH od strane SRJ odnosno Srbije…..Naglasio sam da u Hrvatskoj svi sve napadaju, uključujući i bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića i gospođu Vesnu Pusić, dvoje časnih ljudi…..Jedini i isključivi krivac jeste Franjo Tuđman, HDZ i njegovi poslušnici koji su napravili UZP u cilju podjele BiH i onda počinili strašan zločin u BiH i šire. Zašto se ne postavi pitanje zašto i kako su takvi monstruozni zločinački planovi nastali u Uredu tadašnjeg hrvatskog predsjednika Tuđmana, a transkripti su samo djelomično svjedočenje o tome. Sada su problem transkripti, a ne monstruozni Tuđmanovi planovi i bliskih suradnika. Pokušali su braniti neobranjivo i sad im je kriv Mesić ili Pusićka. To je moralno i političko dno…..Presuda Prliću i drugima je veoma važna u zaustavljanju velikodržavnog projekta Hrvatske. Što se tiče Slovenije ona sa Hrvatskom ima neriješene granične sporove. Hrvatska ne prihvata odluku međunarodne arbitraže o granici sa Slovenijom, kao što danas ne prihvata presudu ICTY. Hrvatska podsjeća na ponašanje jedne zemlje u Evropi iz vremena sa kraja tridesetih godina prošlog stoljeća….. Jedini istinski pravi lider Zapadnog Balkana je Zoran Zaev, premijer Makedonije, a moguće je da mu se u budućnosti pridruži Denis Zvizdić iz BiH i Albin Kurti sa Kosova. Vučić ili Plenković su prokockali svoje šanse i postali su značajan teret za međunarodnu zajednicu…….SAD je najjača sila i niko je ne može izbaciti iz mirovnog procesa u vezi sa Palestinom i Izraelom. Priznanje Jerusalema od strane SAD je jednostrani akt najjače svjetske sile i to tako treba promatrati…..Odluka Trumpa je samo dio te priče i treba sačekati da se sve “karte bace na sto.” Nažalost, krize su stalne i trenutno ne vidim ko bi mogao da se nametne, da ponudi i da realizira, neko mirovno rješenje…..

Kako komentirate reakcije hrvatskog državnog vrha neposredno nakon izricanja pravomoćne presude Prliću i drugima, a kako njihove reakcije nekoliko dana nakon toga? Može li se tako ponašati država – članica EU?

BEĆIROVIĆ: To su bile predvidive reakcije. Hrvatska histeričnost se nakon reakcija EU i SAD djelimično ublažila, ali suština je ostala ista. U Hrvatskoj trenutno svi sve napadaju, niko nije nevin, ali IFIMES je u svojoj analizi „Hrvatska – BiH – Srbija: Trougao nepriznavanja presuda ICTY i ‘humanizacija’ zločina i zločinaca“, koja se može pročitati na linku http://www.ifimes.org/ba/9486 ukazao na promašaje odbrane koje niko nije spominjao u prvim reakcijama, a posebno je podbacila odbrane Brune Stojića i odvjetnica Senka Nožica, koja je više branila Hrvatsku i tzv. HR Herceg-Bosnu  i spominjala treći entitet nego je to bilo ko očekivao. Ova presuda će biti vječiti dokaz pogrešne politike koju je Hrvatska  vodila i na žalost joj uvijek vodi prema Bosni i Hercegovini. Hrvatska u ovom trenutku predstavlja ružno lice Evrope i stanje duha i previranja unutar Evrope.

Održana je i komemoracija u “Lisinskom” ratnom zločincu Slobodanu Praljku, na kojoj nisu bili Predsjednica i Premijer, ali jesu neki ministri iz Vlade. Niko na tom skupu nije spomenuo žrtve. Komentar?

BEĆIROVIĆ: Nemojte zaboraviti da presuda protiv Jadranka Prlića i drugih uključuje i Hrvate koji su bili žrtve jedne takve politike, jer se stanovništvo sa dijelova teritorije koji su bili izvan teritorija tzv. HR H-B moralo iseliti ili na područje tzv. HR H-B ili ići u treće zemlje po nalogu Hrvatske i tzv. HR H-B. U to vrijeme je trebalo pokazati da je suživot u BiH nemoguć, čak i iseljavanjem Hrvata sa svojih ognjišta. To je bila identična politika sa nešto drugačijim stilom i finesama od one koju su vodili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. Odnos prema žrtvama pokazuje civilizacijski odnos hrvatskih vlasti prema žrtvama, koji je izostao. Previše je prazne retorike o evropskim vrijednostima i kršćanstvu, a krši se i zločinizira čak i ono što je sveto. Peta Božja zapovijest kaže „Ne ubij“, a ovdje se podržava, nagrađuje i blagosilja ubijanje. Zabrinjavajuće je, da su ministar obrane RH general Damir Krstičević i drugi, prije svega, visoki časnici HV u „Lisinskom“ bili u odorama Hrvatske vojske, te iste vojske koja je sada članica NATO-a, dok ministar Krstičević sudjeluje u radu NATO-a na najvišim razinama. Time ne samo HV nego i NATO šalju lošu poruku u svijet.

UZP definitivno “žulja” aktuelni režim u Zagrebu jer osim pravnih, nedvosmisleno će imati i političke pa i povijesne posljedice. Zašto se, po Vašem mišljenju, taj režim još uvijek ne želi distancirati od nekih dijelova Tuđmanove pogubne politike, a cijenu plaća cjelokupno hrvatsko društvo, odnosno građani, pa i BiH?

BEĆIROVIĆ: Hrvatska će morati promijeniti svoju politiku prema BiH. Poneseni oslobađajućom presudom Anti Gotovini mislili su da će i ovog puta ICTY biti blagonaklon prema Hrvatskoj. Hrvatska je pokušala raznim diplomatskim i drugim (ne)dozvoljenim aktivnostima izdejstvovati oslobađanje od Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). Jedna od aktivnosti je izvođenje presije i mobinga preko EU u vezi sa federalizacijom Federacije BiH, što je druga riječ za reinstaliranje tzv. HR H-B, ali i sa pričom oko 10.000 navodnih islamskih ekstremista u BiH. Bilo je tu i drugih pokušaja na raznim razinama, ali bezuspješno. Iako Dragan Čović i Milorad Dodik ovih dana sastanče pokušavajući revitalizirati plan iz Karađorđeva Tuđman –Milošević, odnosno ono što danas pokušavaju Čović i Dodik, kao ranije Boban i Karadžić čije je polazište da se sve može dogovoriti bez Trećih – Bošnjaka. Presudom je udaren “glogov kolac” u srce tajnog sporazuma o podjeli BiH nastalom u Karađorđevu. To su pogubne politike za vlastite etničke zajednice, koje poslije (p)ostaju i dalje fašizirane i suočavaju se sa posljedicama tih pogrešnih politika.

Hrvatska prigovara što u nekim haškim presudama nije spomenuta Srbija, kao subjekt u UZP-u. Kako Vi komentirate te prigovore i da li je činjenici da je Srbija sa Tribunalom prošla bolje nego Hrvatska kumovala i Carla del Ponte?

BEĆIROVIĆ: Tom pričom Hrvatska pokušava prvo sebe amnestirati, a zatim i Srbiju. Činjenice su sasvim drugačije. U pet presuda na ICTY je utvrđen međunarodni oružani konflikt i agresija Hrvatske na BiH, a u najmanje tri presude je utvrđena agresija na BiH od strane SRJ odnosno Srbije. UZP o stvaranju Velike Srbije u kojoj su učestvovali i Karadžić i Mladić zajedno sa Miloševićem je 2008.godine potvrđen pravosnažno u presudi ICTY u slučaju Milana Martića. Rezultati rada ICTY treba promatrati u cjelini, te da  ipak treba sačekati kraj rada Rezidualnog mehanizma (MICT), kao pravnog nasljednika ICTY, da bi se dobila ukupna slika rada svakog Tužitelja, ali i sudija na ICTY i MICT-u.

A kako komentirate prijetnje Stjepanu Mesiću i Vesni Pusić, na primjer?

BEĆIROVIĆ: Naglasio sam da u Hrvatskoj svi sve napadaju, uključujući i bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića i gospođu Vesnu Pusić, dvoje časnih ljudi.Tri pravosnažne presude protiv Aleksovskog, Blaškića i Kordića su izrečene, da se uopće nije znalo za predsjedničke transkripte. Pa, kako onda Mesić može biti odgovoran za ono što je radio Franjo Tuđman. Tuđman je sve navedene zločince izručio ICTY-u, potpisao zakon o suradnji sa ICTY, a ono što je najvažnije preko državne strukture, od obavještajnih službi, diplomacije i do pojedinih advokata  nije uspio spriječiti ove tri navedene pravosnažne presude o agresiji. Jedini i isključivi krivac jeste Franjo Tuđman, HDZ i njegovi poslušnici koji su napravili UZP u cilju podjele BiH i onda počinili strašan zločin u BiH i šire. Zašto se ne postavi pitanje zašto i kako su takvi monstruozni zločinački planovi nastali u Uredu tadašnjeg hrvatskog predsjednika Tuđmana, a transkripti su samo djelomično svjedočenje o tome. Sada su problem transkripti, a ne monstruozni Tuđmanovi planovi i bliskih suradnika. Pokušali su braniti neobranjivo i sad im je kriv Mesić ili Pusićka. To je moralno i političko dno.

Poznato je da u nekim segmentima ne štimaju odnosi između Hrvatske i njenih susjeda – Slovenije, Srbije i BiH. Da li će i kada, eventualno, ti međususjedski problemi biti riješeni?

BEĆIROVIĆ: Biće riješeni onda kada zvanični Zagreb i Beograd zauvijek odustanu od podjele BiH. Ulogu u zaustavljanju velikodržavnih projekata može odigrati međunarodna zajednica, ali sa ovakvim političarima u Srbiji i Hrvatskoj taj proces će još dugo potrajati i proizvodit će nestabilnost u cijeloj regiji. Presuda Prliću i drugima je veoma važna u zaustavljanju velikodržavnog projekta Hrvatske. Što se tiče Slovenije ona sa Hrvatskom ima neriješene granične sporove. Hrvatska ne prihvata odluku međunarodne arbitraže o granici sa Slovenijom, kao što danas ne prihvata presudu ICTY. Hrvatska podsjeća na ponašanje jedne zemlje u Evropi iz vremena sa kraja tridesetih godina prošlog stoljeća. Ne priznaje međunarodne odluke, odnosno priznaju samo ono što njoj odgovara, kao što je presuda Gotovini i slično. Sa Srbijom Hrvatska ima kontinuirani sukob, jer se radi o istovrsnim nacionalističkim politikama u obje države, s tim da postoji obostrani konsenzus kada je u pitanja BiH, a to je njena podjela.

Neki vide Vučića kao lidera zemalja zapadnog Balkana, a neki hrvatski najviši dužnosnici imenuju sami sebe kao predvodnike puta BiH u EU, pa i u NATO. To me podsjeća na vrijeme iz ranih 90-tih kada je Milošević smatran “faktorom mira na Balkanu”. Kako Vi vidite te teze?

BEĆIROVIĆ: Jedini istinski pravi lider Zapadnog Balkana je Zoran Zaev, premijer Makedonije, a moguće je da mu se u budućnosti pridruži Denis Zvizdić iz BiH i Albin Kurti sa Kosova. Vučić ili Plenković su prokockali svoje šanse i postali su značajan teret za međunarodnu zajednicu, iako mislim da Vučić još može ponešto uraditi za Srbiju ako se bude odvojio od radikalnog dijela SPC-a i ratnih struktura, što se sada čini nemogućom misijom. Vučić bi mogao uraditi vrlo značajne stvari za Srbiju nešto što je uspio uraditi Milo Đukanović sa Crnom Gorom, ali za to treba mnogo više  političke vizije i hrabrosti. Zoran Zaev je uspio ujediniti sve etničke grupacije i različitosti u Makedoniji i relaksirao je odnose unutar Makedonije, regiji i EU, pa čak i sa Srbijom koja je pokušala izazvati konflikt nakon pada režima njihovog igrača Nikole Gruevskog (VMRO-DPMNE).

Kako komentirate odluku američkog predsjednika Donalda Trumpa da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela? Da li se tom odlukom Amerika sama diskvalificirala iz pozicije posrednika u mirovnom procesu između Izraela i Palestinaca?

BEĆIROVIĆ: SAD je najjača sila i niko je ne može izbaciti iz mirovnog procesa u vezi sa Palestinom i Izraelom. Priznanje Jerusalema od strane SAD je jednostrani akt najjače svjetske sile i to tako treba promatrati. Vrijeme će pokazati  zašto je Trump donio ovu odluku i koje će biti njene posljedice za cijeli međunarodni poredak, te zašto je Trump donio odluku ne prihvaćajući stavove najjačih EU država, uključujući i Rusiju.

S druge strane, kako komentirate odgovor čelnika zemalja članica Organizacije islamske saradnje na nedavnom samitu u Istanbulu?

BEĆIROVIĆ: Ta organizacija je u suštini nemoćna za najvažnija svjetska pitanja, jer da je moćna vjerojatno Trump ne bi ni donosio ovakvu odluku. U tom svjetlu treba sagledavati svaku reakciju OIC. To su poruke koje čak ne obavezuje ni države članice OIC-a, jer upravo i zbog podijeljenosti islamskog svijeta se dešavaju ovakvi procesi koji nezaustavljivo idu, kako se čini, protiv islamskog svijeta. Ipak, vrijeme će pokazati šta se sve skriva iza Trumpove odnosno odluke SAD-a o priznavanju Jerusalima kao glavnog grada Izraela.

Na kraju, hoće li onda biti nekog belaja na Bliskom istoku nakon ove Trumpove odluke, s jedne strane, te odgovora preko 50 zemalja – članica Organizacije islamske konferencije?

BEĆIROVIĆ: Uvijek ima sporadičnih kriza i biće ih i ubuduće. Belaji kako Vi kažete su već zadesili Bliski i Daleki istok. Veliki ratovi se vode i na žalost ne vidi se kraj. Odluka Trumpa je samo dio te priče i treba sačekati da se sve “karte bace na sto.” Nažalost, krize su stalne i trenutno ne vidim ko bi mogao da se nametne, da ponudi i da realizira, neko mirovno rješenje.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BEĆIROVIĆ: Hvala i Vama. Želim vam puno uspjeha u vašem radu i plemenitoj misiji.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (947)

 

 

 

POLITIKOLOZI U VRBASU

Posted: 15. Decembra 2017. in Intervjui

Memo UPNS 2016 (CIR + ENG) BMP kolor, var3

Поштоване и поштовани,

Позивамо Вас на разговор под називом ДЕМОКРАТСКИ ОТПОРИ НОРМАЛИЗАЦИЈИ АУТОРИТАРИЗМА који организују Удружење за политичке науке Србије (УПНС) и Асоцијација филозофа, социолога  и политиколога „Полис“ из Врбаса. Скуп ће се одржати 18. децембра 2017. године, у Центру за физичку културу „Драго Јововић“ (конференцијска сала) у 18.00 часова.

Последњих година, ауторитарне власти угрозиле су слободу штампе и ослабиле демократске установе у више европских земаља. У некима од њих, нарочито у нашем региону, уздрмани су сами темељи демократије. Ауторитарне вође и странке ефективно користе популистичке теме да умање и подрију напредак у демократском и економском развоју из двехиљадитих. Клијентелизам и корупција, које су раније демократске власти толерисале, сада се користе као битна оруђа политичке контроле и хватају дубоке корене у друштву

После почетне збуњености и посртања, демократске снаге су се вратиле на политичку сцену да се супротставе снажним ауторитарним трендовима, мада су резултати њиховог деловања битно различити од земље до земље. Широк распон идеја данас стоји у основи супротстављања ауторитаризму, од либералних и социјалдемократских становишта до оних које критикују капитализам и савремене демократске установе у целини.

Демократски отпори новом ауторитаризму сада укључују различите организационе облике и репертоаре деловања. Док су неке демократске странке „прве генерације“ подлегле клијентелизму и кооптацији од стране ауторитарних власти, изгубивши тако подршку јавности, друге се обнављају и супротстављају ауторитарним трендовима. Нове странке настају из оних демократских група забринутих олигархијским и коруптивним тежњама „старих“ демократских странака. И једне и друге покушавају да преформулишу расправе о кључним политичким питањима из угла демократских, либералних и/или левичарских идеја.

Истовремено, нове иницијативе у цивилном друштву су изникле у отпору новом ауторитаризму с циљем одбране људских права, демократских установа, владавине права, јавних добара и простора, као и у подршци иницијативама које се тичу све веће неједнакости и различитих локалних питања. Протести, штрајкови и друштвени покрети су изникли да репрезентују нове друштвене групе, заштите њихова права, супротставе се ауторитарној власти и владајућим странкама, и да делегитимишу садашње политичке поретке.

У разговору о овим проблемима учествују: Милан Подунавац, председник Балканског удружења за политичке науке, Небојша Владисављевић, председник Удружења за политичке науке Србије, Душко Радосављевић, председник Војвођанске политиколошке асоцијације. Модератор Горан Калуђеровић.

С поштовањем,

Небојша Владисављевић

Председник УПНС

Горан Калуђеровић

Асоцијација „Полис“

USPAVANKA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

PARADIGMA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

 
Klikom na donji link može se pročitati da su početkom decembra ove godine, u organizaciji Vakufske direkcije iz Sarajeva, održana savjetovanja u Banjalučkom i Bihaćkom muftijstvu. Za one koji ne znaju situaciju na terenu, posebno u Banja Luci, možda bi ova informacija mogla i proći. Ali, za nas koji smo svjedoci kriminalnog čina prodaje harema Hadži Babine džamije u Banja Luci izvjesnom Brani Jankoviću, nakon čega se desila potpuna devastacija harema i na kojem lokalitetu se gradi stambeno-poslovni objekat, to savjetovanje je najblaže rečeno licemjerno. Posebno je licemjerno u situaciji što ni ta Vakufska direkcija, ni Rijaset IZ BiH, ni reisu-l-ulema niti bilo ko iz institucija IZ BiH, kako po horizontali tako ni po vertikali, nije uopće odgovorio na naše višemjesečne vapaje da se zaustavi krininalna rasprodaja banjalučkog vakufa u kojoj glavnu ulogu igra aktuelni muftija Osman ef. Kozlić, a izvođač tih prljavih radova jeste po njemu opunomoćeni Armin Kobilj. Dokumentirali smo sramnu kupoprodaju harema Hadži Babine džamije i inkriminiranu punomoć od strane Medžlisa IZ Banja Luka datu tom Kobilju, te  poslali na sve relevantne adrese u Sarajevu, među kojima je svakako i Vakufska direkcija i niko od njih nije se udostojio da barem odgovori na te dostavljene materijalne dokaze.
————————————————————————————————-
Ali jesu se sastali u Banja Luci sa muftijom i njemu potčinjenim predsjednikom IO Medžlisa da bi mlatili praznu slamu – pozivali na nova uvakufljenja, praveći se istovremeno da se samo 200 metara daleko od njih, u pravcu Gornjeg Šehera, ništa ne događa. Ne može tako. Oni koji prodaju vakufsku imovinu, ruše naše hareme i zatiru svjedočanstva našeg višestoljetnog postojanja u Banja Luci, nemaju moralno pravo ni legitimitet da pozivaju muslimane Banja Luke na nova uvakufljenja. Oni i mi, koji se brinemo o zaštiti vakufske imovine te potencijalni vakifi Banja Luke, jednostavno nismo na istoj strani.
Dakle, kliknite na donji link:

http://www.vakuf.ba/aktuelnosti/odrzana-savjetovanja-u-banjaluckom-i-bihackom-muftijstvu/1160

UZZVIUBL
Evo još svježih fotki:
——————————————
—————————————————————

Naša misija je demokratska Srbija, proaktivna članica evroatlantskih struktura za dobrobit svih građana….. Pre svega mislimo na nacionalne manjine, odnosno Rome, a onda i na pripadnike i pripadnice LGBT populacije. Ove dve grupe su jedne od najdiskriminisanijih grupa u Srbiji i važno nam je da pravosudni, i organi reda i mira budu posebno senzitivisani kako bi najbolje mogli da odgovore na izazove koje se nađu pred njima u svakodnevnom poslu…..Ono što je jasno iz istraživanja javnog mnjenja je da građani za ratove devedesetih ne krive NATO, već Slobodana Miloševića. Pa se postavlja pitanje, kako je moguće da je početkom dvehiljaditih bude veća podrška za članstvo Srbije u NATO nego što je danas? Verujem da je mnogo važnije da se razgovara o tome zašto je NATO bombardovao Jugoslaviju 1999., nego da li Srbija treba da postane članica NATO…..Kako je politički sistem uređen, političari definitivno nisu odgovorni građanima. Proporcionalni izborni sistem gde birate jednu listu na glasačkom listiću koji je sastavio predsednik partije definitivno određuje kome su političari odgovorni…..Nisam se protivio imenovanju g. Gašića, nego principu po kome se na najvažnija mesta u državi nužno ne postavljaju ljudi sa najboljim kvalifikacijama. Ako izuzmemo aferu uvrede novinarke, g. Gašić je oličje netransparentnosti u vršenju javne funkcije….. Miloševićeva retorika o izdajicama, stranim plaćenicima i lobistima je takav relikt prošlosti da je prosto neumesno ga i komentarisati. Diskreditacija neistomišljenika, iako nije naš produkt, jako se ukorenila u naše društvo, ali je meni sasvim u redu da se ne slažemo…..

Kada je osnovan Institut i šta su mu osnovna misija i ciljevi?

BEŠIRI: Osnovani smo pre skoro osam godina, pod imenom Omladinski odbor za obrazovanje da bismo 2015. godine, nakon strateškog planiranja, promenili ime u Institut za evropske poslove. Prvobitno nam je fokus bio na stvaranju alternativnog izvora informacija i kritičkog promatranja obrazovnog sistema u Srbiji. Ubeđeni smo da sistem doprinosi razvoju autoritativnog društva koji se brutalno razračunava sa svakom kritikom i bilo kojom različitošću. Danas, imamo četiri programa koji se bave ljudskim i manjinskim pravima, javnim odgovornostima, regionalnim pomirenjem i borbom protiv nasilnog ekstremizma. Naša misija je demokratska Srbija, proaktivna članica evroatlantskih struktura za dobrobit svih građana.

Koji važniji projekti Instituta su u toku?

BEŠIRI: Već treću godinu zaredom organizujemo treninge za pravnike, advokate, zaposlene u sudstvu i policajce da bolje razumeju koncept manjinskih prava. Pre svega mislimo na nacionalne manjine, odnosno Rome, a onda i na pripadnike i pripadnice LGBT populacije. Ove dve grupe su jedne od najdiskriminisanijih grupa u Srbiji i važno nam je da pravosudni, i organi reda i mira budu posebno senzitivisani kako bi najbolje mogli da odgovore na izazove koje se nađu pred njima u svakodnevnom poslu. Takođe, naredne dve godine sprovodimo kampanju o zaštiti branitelja i braniteljki ljudskih prava u Srbiji koji se u vremenima krize uvek nađu na udaru retrogradnih snaga u našem društvu. Na kraju, javne debate o budućnosti Srbije organizujemo već dve godine na kojima je do sada prisustvovalo preko 3000 ljudi, a uživo, prenos su pratile stotine hiljada građana. Cilj debata je da se da odgovor na neke od izazova sa kojima se Srbija suočava, govornici su iz javnog i političkog života Srbije, moderatori su novinari, a teme su od reforme ustava, dijaloga Beograda i Prištine, očekivanja građana od Vlade Srbije, do evro-atlantskih integracija. U suštini, svi projekti su fokusirani na podršku procesu evroatlantskih integracija Srbije, unapređenja zaštite ljudskih i manjinskih prava i odgovornosti državnih činovnika.

Kako vidite trenutnu poziciju Srbije kada su u pitanju euroatlanske integracije? Da li će činjenica da je NATO “bolna tema za građane Srbije” biti u konačnici odlučujuća da ta zemlja ne pristupi toj vojnoj alijansi?

BEŠIRI: Ako izuzmemo činjenicu da nas još niko ne zove, ustav Republike Srbije ne zahteva da članstvo u NATO bude odluka referenduma, već bi o tome mogao parlament da donese odluku. Međutim, treba uzeti u obzir stavove građana i razumeti njihovu zabrinutost. Ono što je jasno iz istraživanja javnog mnjenja je da građani za ratove devedesetih ne krive NATO, već Slobodana Miloševića. Pa se postavlja pitanje, kako je moguće da je početkom dvehiljaditih bude veća podrška za članstvo Srbije u NATO nego što je danas? Verujem da je mnogo važnije da se razgovara o tome zašto je NATO bombardovao Jugoslaviju 1999., nego da li Srbija treba da postane članica NATO. Vi danas imate manipulaciju brojem poginulih zato što država nikada nije popisala broj stradalih. To je loše i nikako ne izražava poštovanje prema mrtvima, a još manje prema onima koji su, nakon višegodišnje loše politike, preživeli. Verujem da su to koraci koje naše društvo treba da prođe: javna debata o ratovima devedesetih, koji su razlozi da najmoćnija sila u poznatom delu univerzuma napadne jednu malu državu, a zatim koji su to uslovi, a koje koristi od članstva Srbije u NATO. Bojim se da bi preskakanje koraka bilo loše za naše društvo.

Kome su političari u Srbiji odgovorni a kome nisu?

BEŠIRI: Kako je politički sistem uređen, političari definitivno nisu odgovorni građanima. Proporcionalni izborni sistem gde birate jednu listu na glasačkom listiću koji je sastavio predsednik partije definitivno određuje kome su političari odgovorni. Ono što predstavlja veći problem je činjenica da političari, a i građani, ne vide veliki problem u tome. Sa jedne strane političari nemaju nameru da sebi određuju ograničenja, a građani permanentim glasanjem za iste ljude potvrđuju svoju nezainteresovanost. Kada će građani moći da znaju ko je odgovoran za uspeh ili krah određene politike, teško je predvideti, ali ukoliko se ne izvrše sistemske  izmene u toku pregovora za članstvo u Evropskoj uniji, bojim se da sledeći momentum neće doći skorije. Menjanje takve političke kulture moguće je delimično refomom obrazovanja koje bi ohrabrilo kritičko preispitivanje društvenih odnosa.

Zašto ste se usprotivili imenovanju Bratislava Gašića za direktora BIA-e (Bezbedonosno-informativna agencija)?

BEŠIRI: Nisam se protivio imenovanju g. Gašića, nego principu po kome se na najvažnija mesta u državi nužno ne postavljaju ljudi sa najboljim kvalifikacijama. Ako izuzmemo aferu uvrede novinarke, g. Gašić je oličje netransparentnosti u vršenju javne funkcije. Insititut za evropske poslove je više puta izrazio zabrinutost na način koji BIA prikuplja podatke kroz posebne mere, a i na način pristupa zadržanim podacima i zatražili smo sastanak sa g. Gašićem, za koji ni dan danas nema odgovra. Kada vidimo da parlamentarni odbor za kontrolu službi bezbednosti ne radi svoj posao, zabrinutost je još veća.

Uključeni ste u radnu grupu za izradu Nacionalne strategije za mlade za period 2015 -2025. Naziru li se barem neke bitne konture te strategije?

BEŠIRI: Radna grupa je svoj rad završila 2015. godine kada je predložila Vladi, a Vlada i usvojila obimnu i ambicioznu Nacionalnu strategiju za mlade. Proces usvajanja strategije nije bio lak i veliki broj stručnjaka je dao svoj doprinos njenom razvoju. Nije naročit izazov napraviti strategiju u Srbiji, međutim problem nastaje u njenom sprovođenju. Veliki sam bio protivnik rada na strategiji pre nego što dobijemo izveštaj o sprovođenju prethodne strategije. Taj izveštaj nije stigao pre nego što je radna grupa završila svoj rad. Što znači da smo sve podatke koje smo dobijali i definisanje ciljeva u narednih deset godina određivali po sopstvenom nahođenju. Drugi problem sa strategijom je njena obimnost i velika ambicioznost. Nisam siguran koliko vlada i civilni sektor uspevaju da prate ambiciozni akcioni plan, ali je sigurno da za sve zacrtano nema finansija. Verujem da ćemo dobiti na kraju polusprovedenu strategiju koja neće značajnije sistemski unaprediti život mladih ljudi, a pre svega zbog nepostojanja koordinacije delovanja između različitih državnih aktera.

Međutim, neki desničarski krugovi u Srbiji imaju primjedbe na Vaš izbor, predstavljajući Vas kao “NATO lobistu”. Kako se nosite s tim?

BEŠIRI: Nemam nikakav problem s tim, osim što to nije tačno. Miloševićeva retorika o izdajicama, stranim plaćenicima i lobistima je takav relikt prošlosti da je prosto neumesno ga i komentarisati. Diskreditacija neistomišljenika, iako nije naš produkt, jako se ukorenila u naše društvo, ali je meni sasvim u redu da se ne slažemo. To što se ne slažemo, ne znači da ne treba da razgovaramo i ja ću uvek na tome insistirati.

Iz Srbije, kao uostalom i iz cijelog regiona, odlaze ljudi masovno, posebno mladi. Ne treba biti puno informiran pa ne zaključiti da odlaze u druge zemlje u potrazi za boljim životom. Kako Vi vidite taj proces, nazire li mu se kraj i – vrijedi li ipak ostati i boriti se za svoja prava i za bolji život?

BEŠIRI: Svako ima pravo da traži svoju sreću. Očigledno je da neke zemlje na svetu imaju mnogo veću emigraciju od imigracije. To je samo jedan pokazatelj da je u državi Srbiji nešto trulo. Kada pitate zašto ljudi odlaze, pored ekonomskih razloga, najčešće se pominje korumpirani sistem koji vrši negativnu selekciju. Istraživanje Doktoranata Srbije pokazuje da madi naučnici odlaze iz Srbije pre svega zbog nepotizma, negativne selekcije i besperspektivnosti naučnog rada. Sa druge strane, nije svaka emigracija loša sama po sebi niti će Srbije, nužno, nestati zbog toga. Različiti su razlozi odlaska iz zemlje, ali oni koji su otišli i dalje mogu da pomognu društvo. Na kraju, većina se neće upustiti u odlazak, ali je pitanje ko će ostati. Ovde je hroničan problem odlaska koji ni jedna vlada nije suštinski tretirala. Za sada, jedan grad veličine Zaječara, svake godine odlazi iz zemlje.

Na kraju, jesu li mladi sa prostora bivše SFRJ – rođeni ranih 90-tih i kasnije, opterećeni onim što se događalo od 1991-1995, pa čak i do 1999., na tim istim prostorima? Mogu li mladi biti garant neke svjetlije budućnosti tih prostora ili se i njih pokušava indoktrinirati kroz obrazovanje, medijski i sl.?

BEŠIRI: Paradoksalno je da mladi koji nisu rođeni za vreme ratova devedesetih imaju konzervativnije stavove u vezi sa nedelima svojih sunarodnika nego oni koji su proživeli taj period. Svakako je za to odgovoran političko-medijski tandem onih grupa koje su taj rat i vodile. Međutim, ne treba zaboraviti još dva važna segmenta odrastanja mladih: porodica i obrazovni sistem. U vremenima tranzicije, izgovori su roditelja da moraju da više rade kako bi obezbedili sebi i svojim porodicama izglednu budućnost, dok manje vremena provode u diskusijama sa svojom decom. Čak i kad bi želeli, susreću se sa elementom koji nedostaje roditeljima i njihovoj deci, a to su informacije. Obrazovanje ili kako se to u Srbiji zove – prosveta, ima za cilj sve umesto što joj sama reč kaže. Umesto da mlade generacije iz škola izađu prosvećeni, sa znanjima i veštinama da izazovu svaki problem sa kojim se suočavaju pa bili to i ratni zločini svojih sunarodnika, škole na ulicu šalju masu budućih besposlenika. Ukoliko se neko drzne da kritikuje takav sistem, odmah postaje nazivan različitim deklasifikujućim imenima sa ciljem učvršćivanja autoritarnog sistema koji neće trpeti kritiku i bilo kakvu različitost.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BEŠIRI: Hvala mnogo na pozivu. Uspešan dalji rad želim.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (946)

 

U svojim sjećanjima na susrete sa bivšim predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom, bivši američki ambasador  Gelbard je jednom prilikom rekao  da su Predsjednik Tuđman i ljudi u njegovoj Vladi imali  snažne aspiracije da se pridruže EU, NATOu, da budu dio Zapada. Tuđman  se obično vrlo ljutio, jako ljutio na Gebarda  kad bih mu  ovaj rekao ; „Ponašate kao da ste Balkanac!“ . Tuđman bi mu odgovorio ; „ Ja ne želim biti dio Balkana, ja želim biti dio Zapada!“ Gelbard bi ga onda pozvao  da se tako i ponaša!

Lično nemam nikakvih problema sa time kada me neko nazove Balkancem i to doživljavam na isti onaj način kao kada Šveđanina nazovete Skandinavcem. Vjerovatno se Tuđman našao uvrijeđen  Gelbardovom prozivkom Balkanca, jer ga je učinio inferiornim  sa etiketom najveće uvrede.  Oni koji vlastitu veličinu i važnost grade omalovažavajući druge  kao npr Bosance i Hercegovce, Srbe, Makedonce, Bugare i druge motivirani su osjećajem manje vrijednosti i vlastite nemoći. Vjerovatno u pokušaju bijega od svega onoga što je manje ili više karakteristično za kulturu ophođenja  svih naroda i narodnosti od Vardara pa do Triglava.

Što je to onda što strani političari koriste pojam „Balkanac“ koja se od jednog dijela ljudi sa prostora bivše Juge doživljava kao najveća moguća uvreda?   Možda je najbolji odgovor na ovo pitanje nedavni dogođaj održavanja komemoracije osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku gdje se cijeli svijet zgražavao   nad time da Republika Hrvatska kao zemlja članica Evropske unije dopušta takav skup u kojem učestvuju i visokopozicionirani politički i vojni zvaničnici. Vjerujem da su tekstovi  objavljeni  u Washington Postu, Associated Press, AFP i drugim vodeći svjetskim medijima jučer i danas  zapečatili Balkanske političare pogrdnim nazivom „Balkanac“ jer je u  svemu što hrvatski državni i politički vrh radi i izjavljuje proteklih dana premalo je RAZUMA.

Znači u tom grmu leži zec!!! Zapad nas doživljava dakle iracionalnim ljudima  tamo gdje razum i logika prestaju a nastaju apsurdne situacije, nešto od ćega se cijeli svijet ograđuje!  Čekajte, stanite malo! Pa zar  predsjednica Grabar-Kitarović na pitanje hoće li generalima, koji su pravomoćno osuđeni za ratni zločin oduzeti ranije dodijeljena odlikovanja, nije dala očekivan odgovor – NE, NEĆU. Na pitanje  novinara zašto onda  nije bila na komemoraciji  Praljku, ona je odgovorila kako se “država vodi razumom, a ne emocijama”.  Stanite opet malo, ko  ovdje koga da oprostite…. I ko je sada ovdje Balkanac a ko nije? Dok Zapad smatra da je  nedopustivo da  u jednoj demokratskoj, evropskoj zemlji, se odvija komemoracija ratnom zločincu , za to vrijeme hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nastavlja sa sramoćenjem ove, nama susjedne, balkanske  zemlje.  Nedostak zdravog razuma je sposobnost  (oruđe) nesposobnih da onesposobe sposobne!

Zapad ne može čudom da se načudi kako u opasnom balkanskom trouglu Hrvatska- BiH- Srbija  se nastavlja politika nepriznavanja presuda Međunarodnog suda u Hagu (ICTY), dehumanizacija žrtava zločina i „humanizacija“ zločina i zločinaca.   

I dok se Kolinda Grabar Kitarević pravi luda ICTY nam svima šalje razumnu poruku o važnosti udruženog pothvata kao pravnog instituta; „Zahvaljujući toj teoriji utvrdili smo kako rat u BiH nije bio građanski rat, nego da su Beograd ali i Zagreb imali ulogu  u zločinima u BiH , koji je bio međunarodni oružani sukob“.   Kolindin balkanski sindrom koji bi se preveo u  stilu „ Nemam ja pojma ali znam ja  bolje od stručnjaka“!

Ko  to onda Balkancima  prišiva negativnu etiketu i od nas pravi sprdačinu?  Na žalost i  Gelbard je bio u pravu kad je u Tuđmanu prepoznao negativnu konotaciju jednog Balkanca sa dijagnozom nepovratno izgubljenog razuma!   A danas ih balkanski trougao ima u obilju!

Mr. sci. Edin Osmančević

Cirkusijada

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

KOLINDA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

TUŽBA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

 

 

 

 

 

Decentralizacija, regionalizacija i položaj Vojvodine u kontekstu pregovaračkog procesa sa EU i najavljenih ustavnih promena

14. decembar 2017. godine

Medija centar Vojvodine, Zmaj Jovina 3/I, Novi Sad

PROGRAM

11:00-11:15 Otvaranje

Svetlana Lukić, Peščanik

Nedim Sejdinović, Nezavisno društvo novinara Vojvodine

11:15-12.45 Uvodna izlaganja

Nenad Dimitrijević, profesor ustavnog prava na odseku politologije CEU
Upotreba ustava u neustavnoj državi

Slobodan Beljanski, pravnik
Regionalizam i humanizam

Aleksandar Popov, izvršni direktor Centra za regionalizam
Decentralizacija Srbije – nemoguća misija?

Marijana Pajvančić, ekspertkinja za ustavno pravo
Autonomija Vojvodine – međunarodni standari i ustavni okvir

Mijat Lakićević, novinar
Lokalne javne finansije: konsolidacija ili devastacija

Mladen Jovanović, predsednik UO Nacionalne koalicije za decentralizaciju

Centralizacija u svakodnevnom životu – politika praznog džepa

12:45-13:00 Kafe pauza
13:00-14:30 Diskusija i zaključci
14:30-15:30 Ručak

Moderator: Nedim Sejdinović, predsednik NDNV

Naime, u prvim reakcijama je velika većina naših političara, kako iz pozicije, tako i iz opozicije, osporavala zaključke presude i govorila da je presuda (ili neki njezini dijelovi) neprihvatljiva. Mi smo usmjereni na zaštitu vladavine prava i u tome smislu smatramo da državni vrh ima obvezu poštivati i prihvaćati presude nadležnih sudova, uključujući i MKSJ. Nadalje, osudili smo njihove izjave jer je, po nama, ova presuda velika formalna prilika da se politički lideri RH javno i jasno ograde od zločinačke politike Franje Tuđmana u BiH 90-ih godina, a što su eksplicitno propustili učiniti…..Predsjednica je održala govor (u UN, op. B.G.) koji je, u prvom dijelu, bio poprilično korektan, ali je značajno odudarao od njezine domaće retorike. Time se vjerojatno željela pokazati u drugačijem svjetlu pred globalnom političkom javnošću. Međutim, drugi dio govora i potpuno odbijanje preuzimanja odgovornosti za zločine počinjene ’s naše strane’ jest primjer uskogrudne, nazadne i nacionalističke politike…..Tuđman se još uvijek široko doživljava kao heroj, a tome posebno pridonose političari. I to ne samo iz HDZ-a, naime, Zoran Milanović iz SDP-a je predložio da se po ključnoj osobi udruženog zločinačkog pothvata u BiH i čovjeku koji je u Hrvatskoj instalirao sustav masovne korupcije nazove novi zagrebački aerodrom…..Plenković se pokazao političarem koji se obazire na međunarodnu kritiku, on izgleda ima želju Hrvatsku u svijetu predstavljati kao modernu zemlju. Međutim, fascinatno je do koje mjere ne razumije da se to ne može činiti samo prilagodbom diskursa u ponekim situacijama, ponekom biranom izjavom…..Mi smo predložili Vladi RH da krene u proces uspostave programa reparacija za žrtve. Ako možemo plaćati mirovine bivšim pripadnicima HVO-a, zasigurno možemo platiti i reparacije žrtvama zločina koji su počinjeni od strane naših snaga i agenata u BiH……Mi smo predložili Vladi RH da krene u proces uspostave programa reparacija za žrtve. Ako možemo plaćati mirovine bivšim pripadnicima HVO-a, zasigurno možemo platiti i reparacije žrtvama zločina koji su počinjeni od strane naših snaga i agenata u BiH…..

Najoštrije ste osudili reakcije državnog vrha Republike Hrvatske – Predsjednice Republike, Vlade i Sabora, te članova Vlade i Sabora na pravomoćnu presudu Prliću i ostalima. Na čemu ste temeljili vašu javnu osudu, odnosno šta ste im, zapravo, poručili?

MAŽIĆ: Da, osudili smo njihove izjave. Naime, u prvim reakcijama je velika većina naših političara, kako iz pozicije, tako i iz opozicije, osporavala zaključke presude i govorila da je presuda (ili neki njezini dijelovi) neprihvatljiva. Mi smo usmjereni na zaštitu vladavine prava i u tome smislu smatramo da državni vrh ima obvezu poštivati i prihvaćati presude nadležnih sudova, uključujući i MKSJ. Nadalje, osudili smo njihove izjave jer je, po nama, ova presuda velika formalna prilika da se politički lideri RH javno i jasno ograde od zločinačke politike Franje Tuđmana u BiH 90-ih godina, a što su eksplicitno propustili učiniti.

Krajem prošlog mjeseca uputili ste prijedlog Hrvatskom saboru za pokretanje postupka posebne odgovornosti Predsjednice Republike. O čemu se radi i imate li saznanja da li je (i hoće li) taj prijedlog ušao u saborsku proceduru?

MAŽIĆ: Pokrenuli smo ovaj prijedlog kada je predsjednica govorila kako bi, praktički, jedina pravedna presuda bila oslobađanje. Ovo smo vidjeli pritiskom na Sud i time neprihvatljivim pritiskom izvršne vlasti prema sudskom tijelu. Nismo imali očekivanja da će postupak zaista biti pokrenut, ali smo smatrali da o tome moramo razgovarati, značajno i u parlamentu. Izgleda da do toga razgovora, barem u parlamentu, još neće doći.

A kako komentirate jučerašnji (6. 12. 2017.) nastup predsjednice Grabar-Kitarović u Vijeću sigurnosti UN?

MAŽIĆ: Predsjednica je održala govor koji je, u prvom dijelu, bio poprilično korektan, ali je značajno odudarao od njezine domaće retorike. Time se vjerojatno željela pokazati u drugačijem svjetlu pred globalnom političkom javnošću. Međutim, drugi dio govora i potpuno odbijanje preuzimanja odgovornosti za zločine počinjene ’s naše strane’ jest primjer uskogrudne, nazadne i nacionalističke politike. Vjerujem da je njezin govor samo mogao izazvati dodatnu štetu u smislu međunarodne sramote kojoj izlaže našu Republiku svojim neodgovornim djelovanjem. Ona je vjerojatno zadovoljna jer je naglašavala kako je dobila potvrdu da MKSJ sudi pojedincima, a ne narodima niti državama. Međutim, predsjednica za to nije morala do New Yorka, mogla je pročitati Rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom je MKSJ osnovan, ili Statut Tribunala ili Ustavni zakon o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom. Ovo je, čini mi se, jeftin politički spin navodnog međunarodnog potvrđivanja opće poznate činjenice.

Zašto se, po Vašem mišljenju, službena Hrvatska ne želi suočiti sa vlastitom prošlošću? Da li je u pitanju nespremnost da se aktualna vlast ne želi distancirati od Tuđmanove politike, posebno one prema BiH?

MAŽIĆ: Mislim da nedostaje iskren kritički pogled prema našoj vlastitoj poziciji. Tuđman se još uvijek široko doživljava kao heroj, a tome posebno pridonose političari. I to ne samo iz HDZ-a, naime, Zoran Milanović iz SDP-a je predložio da se po ključnoj osobi udruženog zločinačkog pothvata u BiH i čovjeku koji je u Hrvatskoj instalirao sustav masovne korupcije nazove novi zagrebački aerodrom. Stvari u povijesti nisu crno-bijele, svatko mora biti slobodan istaknuti ono što smatra povijesnim doprinosom Tuđmana, ali ne smijemo pritom zaboravljati i ignorirati činjenice, ne smijemo ignorirati patnju koju je izazvao, ne smijemo prešućivati zločine i korozivnu politiku. Vjerujem da naša trenutna politička garnitura spada u isti koš s Dodikom i Vučićem. Grabar Kitarović, Plenković i Dodik, na razini principa, vode istu politiku. To je politika osude zločina s druge strane i njihovo instrumentaliziranje za politički profit, a poricanja ili relativizacije zločina s njihove. Takva nam politika ne da naprijed. To je jasna nacionalistička politika koja se samo koliko-toliko kozmetički prilagodila promjenama od 90ih naovamo, ali je u suštini principijelno ista. Žalosno je što takva politika i dalje predstavlja mainstream kod nas jer bi to trebala biti politika prošlosti.

Hrvatska je već do sada dobila nekoliko žutih kartona, kako iz međunarodnih političkih centara moći tako i od strane poznatih evropskih medijskih kuća. Kako su te kritike primljene u hrvatskoj javnosti?

MAŽIĆ: Hrvatska je mala država izuzetno ograničenog međunarodnog utjecaja pa kritike i pohvale koje dolaze od moćnijih i većih imaju značajan odjek. Mene kao građanina smeta kada se moju političku zajednicu, moju Republiku sramoti u međunarodnoj areni, ali to je nažalost posljedica politike koju vode naši aktualni politički lideri. Plenković se pokazao političarem koji se obazire na međunarodnu kritiku, on izgleda ima želju Hrvatsku u svijetu predstavljati kao modernu zemlju. Međutim, fascinatno je do koje mjere ne razumije da se to ne može činiti samo prilagodbom diskursa u ponekim situacijama, ponekom biranom izjavom. Vrlo se lako uoči nekonzistentnost njegove pojedine izjave s politikom koju vodi. On ili nema hrabrosti ili nema načina ili nema intelektualne sposobnosti da bude politički lider, nego funkcionira reaktivno, od situacije do situacije, prilagođavajući se neposrednom auditoriju. To je nespretna i neodrživa politika.

Da li je, i bez nekih istraživanja, moguće zaključiti, za koji dio hrvatskog društva je Slobodan Praljak heroj, a za koji dio društva je onaj za što je i osuđen – zločinac?

MAŽIĆ: Možemo nagađati. Međutim, dozvolite da se fokusiram na mlade ljude. Velik broj mladih podržava nacionalističku politiku, politiku isključivosti i, gotovo politiku supremacije. Ali ono što zaboravljamo je da se mnogi mladi ne ponašaju tako jer su zli ili žele zlo nekome intrizično. Oni su, naime, takvima odgojeni. Moja je generacija odrastala u vrijeme kada je ubojiti ekstremni nacionalizam bio dominantan politički obrazac. Mi smo svoju (političku) socijalizaciju prolazili tijekom rata i poraća. Razvoj nacionalne mitologije na našu je generaciju ostavio dubok trag. To je strašna posljedica politike 90ih o kojoj se ne priča dovoljno. Moj je stav da je i jedna osoba koja javno ismijava žrtve ili im uskraćuje pravo na istinu i pravdu, koja veliča ubojice i zločince, koja ne prihvaća legitiman sudski proces, previše.

Neki poznati pravni eksperti su već izjavili da žrtve UZP-a u predmetu “Prlić i ostali” mogu tužiti Hrvatsku za odštetu. S druge strane, premijer Plenković tvrdi suprotno, a predsjednik HDZ BiH i predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović poziva sve bivše logoraše iz BiH da tuže državu u kojoj je on prvi čovjek – Bosnu i Hercegovinu. Komentar?

MAŽIĆ: Kada bih bio građanin BiH, nakon Čovićeve izjave se ne bih micao s ceste dok ne podnese ostavku. On se postavio kao zaštitnih nacionalih interesa RH nauštrb nacionalih interesa i interesa pojedine grupe građana države od koje živi i u čijem je samom vodstvu. Ja se ne bih upuštao u predviđanje kako bi nadležni arbitri odlučili o ostvarivanju prava žrtava na reparacije od Republike Hrvatske, ali vjerujem da ova presuda samo potvrđuje da RH ima obveze prema žrtvama koje je izazvala u BiH svojom agresivnom politikom. Mi smo predložili Vladi RH da krene u proces uspostave programa reparacija za žrtve. Ako možemo plaćati mirovine bivšim pripadnicima HVO-a, zasigurno možemo platiti i reparacije žrtvama zločina koji su počinjeni od strane naših snaga i agenata u BiH. Ovo vidim moralnom obvezom RH, ali i prilikom da RH učini iskorak prema pristojnoj politici, da postavi primjer drugima kako se možemo nositi s teškim povijesnim naslijeđem.

Nedavno ste javno zatražili da se Deklaracija o Domovinskom ratu stavi van snage. Zašto?

MAŽIĆ: Zato što je neusklađena s utvrđenim činjenicama i time predstavlja institucionalizaciju očitih laži. Uz to, ona kroz soft law štiti laži kako ih se ne bi moglo osporavati. To nije prihvatljiva situacija u slobodnom društvu.

Javno ste podržali i otvoreno pismo javnosti koji je u povodu Dana dubrovačkih branitelja – 6. decembra, uputila Inicijativa mladih za ljudska prava – Crna Gora. Imate li vi njihovu podršku (kao i drugih Inicijativa iz regije) za vaša javna očitovanja, poput ovog posljednjeg prema hrvatskom državnom vrhu?

MAŽIĆ: Pismo je uputila Inicijativa iz Crne Gore nama kako bismo ga mogli proslijediti hrvatskim medijima, ali je lista potpisnika/ca šira od Inicijative. To je grupa aktivista i intelektualaca koji žele da se njihovo društvo suoči s teškim naslijeđem prošlosti i takvi su glasovi izuzetno značajni i ja vjerujem da, barem u nekoj mjeri, djeluju kao zaštitnici savjesti društva. Svi ljudi koji zastupaju prava čovjeka, koji vjeruju u slobodu i demokraciju, u vrijednost pojedinca lako se razumiju i podržavaju, neovisno o granicama. Tako funkcionira i Inicijativa mladih za ljudska prava koja u 5 zemalja ima neovisne organizacije koje međusobno surađuju i podržavaju se.

Na kraju, založili ste se i za imenovanje „Ulice Josipa Reihl-Kira“, umjesto  planiranog imenovanja „Ulice stožernog generala Janka Bobetka“ u zagrebačkom naselju Podbrežje. Da li ste optimist da će to u Gradskoj skupštini proći nakon što su ukinuli Trg maršala Tita i nakon ovakvog odnosa većinskog političkog establišmenta u Hrvatskoj naspram osuđene hercegovačke šestorke?

MAŽIĆ: Nisam optimist, naročito u trenutnoj konstelaciji Skupštine Grada Zagreba, ali mislim da je neke stvari važno govoriti bez obzira na potencijal za uspjeh.

S obzirom da istekom ovog mjeseca i godine “predajete štafetu” drugoj osobi, zahvaljujem na našoj dosadašnjoj suradnji i želim Vam uspjeh u budućem radu. Hvala i za ovaj razgovor.

MAŽIĆ: Hvala Vama!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (945)

 

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Uoči Dana ljudskih prava, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), uz finansijsku podršku Fonda otvoreno društvo BiH, u subotu 9. decembra 2017. godine organizuje promociju publikacije naziva „Od Jugoslavije do Dejtona, Spomenici i kultura sjećanja kroz uticaj društveno – političkih sistema“.

Cilj ovog priručnika jeste doprinijeti izgradnji kulture sjećanja stanovništva u BiH na ratna dešavanja devedesetih i prevenciji neplanske i masovne izgradnje spomenika kroz edukaciju o spomenicima žrtvama rata koji su nastali u tom vremenskom periodu i nakon njega. Priručnik obuhvata oblasti iz istorije, tranzicione pravde i spomeničke kulture, a namijenjen je nastavnicima, profesorima istorije, kao i svim onim predavačima koji se bave ovim oblastima. Na priručniku su radili:

·        Amra Čusto, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno – historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo,

·        Amir Duranović i Edin Radušić, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu;

·        Edvin Kanka Ćudić, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije Sarajevo i

·        Nerzuk Ćurak, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Promocija će se održati u sali hotela President, Bazardžani 1, Sarajevo, sa početkom u 17:00 sati.

 Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 

No: 24 – 15 – 12 / 17

Sarajevo, December 8, 2017

 

PRESS RELEASE

BOOK PROMOTION EVENT IN SARAJEVO

 On the occasion of the Human Rights Day, the Association for Social Research and Communication (UDIK), with the financial support of the Open Society Fund of Bosnia and Herzegovina, will organize a promotion of the publication “From Yugoslavia to Dayton – Monuments and culture of remembrance through the influence of social and political systems”

The aim of this book is to contribute to the building of a culture of remembrance in Bosnia and Herzegovina and to the prevention of unplanned and massive construction of monuments through education on memorials and monumental culture. This book covers areas of history, transitional justice and monumental culture, and is intended for history teachers, but also for all those who deal with these areas. The publication was made with the help of the following authors:

• Amra Custo, Cantonal Institute for the Protection of Cultural, Historical and Natural Heritage Sarajevo,

• Amir Duranovic and Edin Radusic, Faculty of Philosophy, University of Sarajevo;

• Edvin Kanka Cudic, Association for Social Research and Communication Sarajevo and

• Nerzuk Curak, Faculty of Political Sciences, University of Sarajevo.

Date: Saturday, December 9, 2017, 5pm; Place: Hotel President, Bazardzani 1, Sarajevo

 The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK)

Удружење за друштвена истраживања и комуникације (УДИК)
Association for Social Research and Communication (UDIK)
 
PRESS SLUŽBA / ПРЕС СЛУЖБА / PRESS SERVICE

Može!!!.. ako se ta država zove Bosna i Hercegovina!

Nisu rijetki slučajevi da predsjednik države postane omrznut i da ga narod odbaci, ali da taj i takav ne voli svoju državu, da je na svaki način nastoji razoriti i predati  i pripojiti drugoj, to je zaista bez presedana. A BiH upravo ima takvog – Predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Dragana Čovića.

Imamo vlast kakva nam je određena i kakvu smo izabrali

Dovoljno je vidjeti podmukli hladni pogled na modro- zelenom licu Čovića, unezvijereni silovni pogled Dodika, samouvjerenog umišljenog Ivanića, usplahirenog i zaplašenog Izetbegovića, pa da se shvati šta ti “očevi nacija“ osjećaju, kuda idu i čemu teže. Izrazi njihovih lica i očiju sve govore. Svega tu ima, a najviše licemjerja i potcjenjivanja, prezira i mržnje, samo je sve manje uvažavanja, poštovanja i ljubavi.

Nakon agresije na BiH, iz Srbije i Hrvatske nastavilo se sa pritiskom, koji ne popušta već 20 godina, a ove godine, kako se susjedi ubrzano naoružavaju, sa pritiska se prelazi na diktat. A zahtjevi po diktatu sve više počinju da plaše, vode u punu podaničku podanost, neposlušne etiketiraju, daju packe i ukore. A jučer, se upravo u Beogradu, od podaničke odanosti pokušao oteti bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Njegova reakcija izazvana Čovićevom udvorničkim licemjerjem Beogradu nije bila diplomatska, ali je bila državnički  odgovorna i sa punim opravdanjem.

Bakirova reakcija u Beogradu, o kojoj se danas naširoko raspreda, bila je samo blagi odgovor na uporna nastojanja iz Srbije i Hrvatske da Bosni i Hercegovini naređuju, da svojom produženom rukom i uz pomoć vazala oslabe i razbiju Bosnu i Hercegovinu. Bilo je puno razloga da se Izetbegović  mnogo ranije i odlučnije suprostavi  Ivanićevim provokacijama i Čovićevom licemjerju.

Licemjerje naših dvaju susjeda postalo je do te mjere nepodnošljivo, da se mnogima od nas jave grčevi u stomaku kada se pri svakom obraćanju lideri Srbije i Hrvatske, uz neosnovanu tvrdnju da su garant BiH po Dejtonu,  počnu zaklinjati  da priznaju nezavisnu državu BiH i poštuju njen suverenitet i integritet, a prva im je misao bila i ostaje kako da je razore, podijele i pripoje.

Čović licemjerno radi iza leđa Izetbegoviću, pravi pakleni plan sa Dodikom i Ivanićem, a u zadnje vrijeme njegovi istupi su  sve izazovniji , provokativniji, sve više neprijateljski. Oni su ravni  veleizdaji.

Najveći neprijatelji BiH sjede u Predsjedništvu BiH

Dokazanom Neprijatelju BiH br. 1 Miloradu Dodiku, predsjedniku tzv. Rs, nakon člana Predsjedništva BiH Mladena Ivanića, skidajući oklop licemjerja otvoreno se pridružio i drugi član Predsjedništva BiH Dragan Čović. Iako su svi oni po mnogo čemu na suprotnim stranama, u jednome su jedinstveni – u nastojanju da se sruši BiH i podijeli na takav način, da svaki od njih svoj dio kao miraz donese Srbiji odnosno Hrvatskoj.

Nekim čarobnim štapićem i Dodik i Čović su napadom na bh pravosuđe osujetili i stopirali protiv njih pripremane optužbe za kriminal i korupciju, i za dogledno vrijeme od sebe odagnali opasnost od sudskog gonjenja. Nije to bio samo čarobni štapić, već uz strategiju “napad je najbolja odbrana“ i njihovo umijeće, da  zaplaše i optuže BH pravosuđe umjesto da sami budu optuženi za brojne kriminalne slučajeve i radnje  koji im se pripisuju.

Ovo je zaista vrh ledenog brijega, ovo je neviđeno. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović dosljedno i  otvoreno djeluje protiv države koju vodi i predvodi. Uz svu štetu koju joj je nanio svojim djelovanjem, sada se usudio trgovati sa  njenim suvrenitetom,  kao sa svojim privatnim vlasništvom, i udvornički ga nuditi Srbiji, kako bi od nje dobio podršku za svoje secesionističke ciljeve. I umjesto da bude smnjen, da se od njega zatraži ostavka, pušta mu se da dalje truje i razara temeljne osnove zemlje koju vodi i predstavlja.

Ne može jedan narod birati predstavnike drugom narodu

U politici se rijetko događa da neki političar pagajski ponavlja istu poruku, i da ga pri tom neko ozbiljno shvata i sluša .U zadnje tri četiri godine Čović  je najmanje stotinu puta na stotinu istih i različitih mjesta ponovio, “da jedan narod ne može drugom narodu birati predstavnika“, prikrivajući u tome suštinski važnu stvar, da muslimani –  Bošnjaci nisu ni ranije ni pri izboru člana predsjedništva BiH gledali na nacionalnost. Dali su svoj glas za Predsjedništvo BiH Hrvatu  Željku Komšiću, jer su ga cijenili kao čovjeka, patriotu i u njega vjerovali.

Čović  je sračunatim licemjerjem zloupotrebio tu činjenicu i suprotno stvarnom stanju pokušao domaćem i stranom javnom mnijenju  nametnuti mišljenje  da je hrvatski narod majoriziran od strane Bošnjaka. I nakon teze o Komšiću, Čović je nastavio papagajski bez ikakvih argumernata ponavljatri kako hrvatski narod u BiH nije jednakopravan, a zna kao i drugi oko njega da nije tako. To je produžio sve do ovih dana s porukom mladima “budite sigurni u 2018.g. neće nam drugi  birati naše predstavnike u vlasti!“

A ako u BiH neko nije jedanopravan, onda to sigurno nisu Bošnjaci. U Rs i Bošnjaci su kao i Hrvati građani drugog reda, i ne znače ništa. Nemaju osnovnih građanskih prava. U dijelovima gdje su Hrvati dominantni, ni tu nemaju osnovna  prava, dok svugdje gdje su Bošnjaci dominantni proporcionalno daleko veći broj  pripadnika drugih naroda zauzima najvažnje pozicije vlasti.  Dovoljno je pogledati javne medije. Iako su Bošnjaci najbrojniji, broj Bošnjaka u medijima je zanemarljiv. U svim nivoima vlasti u FBiH Hrvati drže glavne i najvažnije funkcije, naročito u službama sigurnosti, politici i finansijama. Možda je u tome u nekom segmentu izuzetak samo Sarajevo. Iako je u Sarajevu uvijek bila zastupljena multietničnost, Sarajevo se uvijek napada i pripisuje mu se majorizacija Bošnjaka , što uopšte ne stoji i nikad nije stajalo.

A takvo stanje u BiH nije od juče. I za vrijeme Jugoslavije Srbi su zauzimali sve ključne pozicije u vojsci, policiji, službama sigurnosti. Rijetke sju bile škole, viši nivoi vlasti, u kojime direktor ili viši rukovodilac nije bio doseljenik iz Srbije ili Crne Gore. Tako je bilo u mom gradu, i većini drugih gradova Bosanske Krajine. Naravno i Hrvati su držali ključne pozicije, a Bošnjaci bili izvršioci.

Svi znaju da je Hrvate u BiH tokom agresije vodio Zagreb da se priključe matici, a Srbe je mitio i mutio Beograd, pa sada osipanje hrvatskog i srpskog stanovništva uz pad nataliteta pokušavaju drugačije  predstaviti.  Ćović optuženički izjavljuje “Hrvati neće biti manjina“, a upravo njegova politika, kao produžena ruka Zagreba, je naparavila i dalje pravi tu manjinju.

Ako Hrvati imaju zbog nečeg biti zabrinuti, onda to moraju radi opadanja broja Hrvata u BiH, ali ne zbog toga što im u BiH nije dobro, što ih istiskuju Bošnjaci ili Srbi, već zbog toga što  je mnoge tokom agresije  povukla Hrvatska dajući im različite funkcije i uloge, pa ih i danas na razne načine usisava, a  onda optužuju druge što ih je svaki dan sve  manje.  

Izmjenom izbornog zakona do jednakopravnosti Hrvata

Svake godine Čović izabere temu kojom će u BiH izapirati mozak svom i drugim narodima. U zadnje dvije godine, uz one ranije o ugroženosti Hrvata, njegova tema je  Izborni zakon BiH.

U tom cilju njegov HDZ je podnio Prijedlog za izmjenu i dopunu izbornog zakona BiH, koji je ušao u proceduru. Nezadovoljna sa tim prijedlogom i SDA je podnijela svoj prijedlog, koji čeka na raspravu.

Izmjene Izbornog zakona su nužne, ali se moraju postići rješenja koja će odgovarati svim narodima i strankama, a to svi ne žele.  To se ne može postići bez mješanja MZ. Po navodima Čovića izmjene su potrebne kako bi se izbjegle manipulacije pri izboru legitimnih predstavnika iz reda hrvatskog naroda.

O izmjenama Izbornog zakona jučer je u Sarajevu održan sastanak kojem su pored parlamentaraca prisustvovali predstavnici američke ambasade, delegati EU i drugi. Nije poznato da li su na tom nivou nađena neka prihvatljiva rješenja.

Promjene Izbornog zakona i dalje ostaju Čovićevo oruđe kojim zabavlja svoj i blokirati  druge narode.

Rasprodaja BH suvereniteta

Solidarišući se sa Vučićem i Dodikom u aktivnom podrivanju temelja BiH Čović je  u otvorenom obraćanju u Beogradu nastavio mutiti ionako mutnu vodu, i svoj podli stav o pitanjima granice i pitanju Kosova, usklađen iza leđa Izetbegovića sa Vučićem i Dodikom, pokušao predstaviti kao stav Predsjedništva BiH, što je Izetbegović morao negirati.

U obraćanju Vučiću i javnosti Srbije, predsjedavajući predsjedništva BiH Čović nije istupio autoritativno kao predstavnik suverene BiH države, već  poslušnički kao Vučićev šegret i podanik. Čovićeva poruka “da će se  BiH po pitanju Kosova ponašati onako kako se bude ponašala Srbija“, iznesena u ime Predsjedništva BiH,  bila je njegov stav a ne stav Predsjedništva, što je izazvalo  reakciju Izetbegovića, ali i kasnije  reakcije brojnih komentatora, koji u tome vide trgovinu sa bh suverenitetom i  neovlašteno ustupanje državnog suvereniteta Srbiji. Izetbegovićev istup nije bio diplomatski, ali je bilo krajnje vrijeme da se odgovori na provokacije i izazove, sa kojima se  konstano ugrožavaju suverenitet i intgritet BiH.

Meni kao Bosancu jučer je bilo ponižavajuće gledati trojicu BH državnika sa Vučićem u Beogradu. Djelovali su kao đaci, pred učiteljem. Sve ovo je lukavi Vučić popratio sa širokim ironičnim potsmijehom, koji nije ni pokušavao prikriti. Očigledno je uživao u svojoj superiornosti. Da nije smiješno, bilo bi žalosno.

I šta očekivati od Predsjedavajućeg države, kome ništa ne znači suverenitet države koju predvodi. Još manje mu znače sporne tačke na  granici sa Srbijom. Za njega su  važni Klek i Neum, koji se u “njegovim“ udžbenicima iz geografije za 9 razred OŠ već vodi kao teritorij Hrvatske.

U svakoj drugoj državi sa ovakvim istupom ni najviši funkcioner države ne bi ostao na funkciji ni tri dana. U BiH sve može, sve prolazi.

Čović  upućuje logoraše na tužbu protiv svoje države

Građani BiH koji su tokom agresije na BiH bili zatvarani i mučeni u logorima već skoro dvije decenije traže način da ostvare pravo za nadoknadu materijalne i nematerijalne štete, koja im je pričinjena tokom zatočenja.

Kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata u posljednjoj Haškoj presudi “Prlić i drugi“ aktuelizira ovo pitanje. Po nekim mišljenjima, koja se iz susjedstva pokušavaju nametnuti, tuži se država u kojoj je neko bio u logoru. To im je idiotski predložio i Predsjedavajući Predsjedništva BiH Čović. Umjesto da postakne logoraše bih, bez obzira kojem narodu pripadaju, da ako ima osnova  tuže agresore na BiH, Srbiju i Hrvatsku i traže nadoknadu za vrijeme provedeno u logorima, on čini ono što dosad nije zabilježeno od kada je svijeta i vijeka. On pozova logoraše koji su bili u logorima  širom BiH da tuže državu BiH, tu državu koju on vodi i predstavlja, umjesto da im kaže da tuže agresore na BiH, Srbiju i Hrvatsku, koje su osmislile i potstakle formiranje tih logora radi ostvarivanja svojih planova, stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske. Čovićev poziv logorašima da tuže BiH je ne samo provokacija na račun njihovih patnji, već i antidržavno djelovanje, što je izazazvalo reakcije mnogih građana BiH.

Čovićevom stavu ide u prilog izjava hrvatskog  premijera Andreja Plenkovića, koji ne vidi mogućnost za  tužbu logoraša protiv Hrvatske, jer po njemu presudom 6-torki nije osuđena država već pojedinci.

Prema do sada dostupnim informacijama može se očekivati da će Bošnjački i Srpski logoraši tužiti Hrvatsku , a Hrvatski logoraši tužiti  Srbiju. Tako logoraši sami  traže svoj put, umjesto da im u tome pomognu legalne institucije države.

Čović kao Predsjedavajući Predsjedništva BiH države ne štiti prava države koju predvodi, već neopravdano staje u zaštitu interesa iza Hrvatske, na račun BiH. Po njegovoj logici Njemci nisu bili dužni obeštetiti logoraše Aušvica, Varšave…, iako dobro zna da Njemačka još i danas logorašima tih logora plaća obeštećenje.

Pravo žrtve je da bude obeštećena, a tu štetu treba  da plati onaj ko je štetu prouzrokovao, a to su Srbija i Hrvatska prouzrokovale agresijom. Pravo na tužbu i obeštećenje žrtava, uključujući i logoraše, imaju i to ne od države BiH, kako ih usmjerava Predsjedavajući Čović, već od Srbije i Hrvatske, koje su bili agresori . To potvrđuje i  poznati hrvatski advokat Anto Nobila navodima da postoje elementi da se tuži Hrvatska, jer se u predsudi “Prlić i drugi“ jasno kaže da je tzv. Herceg Bosna bila produžena ruka Hrvatske, i da su na teritoriji BiH bili njihovi logori.

Čović okreće leđa žrtvama a brani zločince

Ono što posebno boli sve žrtve, a posebno žrtve genocida, da Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović nije pokazao ni trunke istinskog  saosjećanja sa žrtvama, ali zato duboko saosjeća i daje jednodušnu podršku zločinu i zločincima.

U njegovom ponašanju posebno zaprepaščuje, da nakon presude “Šestorki“, ne samo da ni jednom riječju ne staje iza države koju vodi i predstavlja, već negira, demantuje  i napada sve što je Haški sud utvrdio o ulozi Hrvatske u agresiji, o počinjenim zločinima i zločincima. On u ulozi  Predsjedavajućeg Predsjedništva BiH od najokorjelijih zločinaca iz reda hrvatskog naroda pravi heroje i svece.

Za Čovića su svi Bošnjaci potencijalni teroristi

Čovićevo pismo nedavno upućeno premijerima ili predsjednicima zemalja NATO, u kojem ukazuje na bh “islamski radikalizam i terorizam“, je udar na vlastitu zemlju, sumnjačenje i blaćenje najbrojnijeg bh naroda, koji se želi predstaviti kao radikalan i sklon terorizmu. Čović upire prst u Bošnjake koji idu u svijet trbuhom za kruhom, nastojeći uvjeriti lidere najvećih svjetskih država-  Trumpa, Angelu, Theresi May… da su to potencijalni teroristi.

Ovo Čovićevo pismo naišlo je na osudu mnogih, jer za takve konotacije nema nikakvog valjanog uporišta. Komentrisao ga je i  g. Haris Silajdžić  u intervjuu datom jučer TV N1  i pr i tom istakao da “naš problem nije islamski terorizam, već fašizam“, koji smo prepoznali u progonu, etničkom čišćenju i logorima, a koji se i sada može prepoznati kroz nastavak agresije mirnodopskim sredstvima i nastavkom etničkog čišćenja.

Kroz sve ovo ostaje nam da se upitamo kako sačuvati ovu našu zemlju za ova i buduća  pokolenja i usmjeriti je napretku, kad je ovakvi vode i predstavljaju?

Može li neprijatelj države biti njen prvi lider, njen Predsjedavajući?!  Može, ako se ta država zove Bosna i Hercegovina!   

******

Da sačuvamo BiH jedinstvenu, uspješnu cijelu, moramo ići naprijed i gledati u pravom smjeru. A kako da gledamo u istom smjeru, kad umjesto jedne imamo tri glave, i svaka vuče samo do svoje enklave. I dok svaka glava troglavog B-H zmaja gleda na svoju stranu, na  genetskom bh stablu agresori  lome jednu po jednu granu!

Burlington, 7. Decembra 2017                                        Zijad Bećirević

ALFABETE2

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Dragane Čoviću!
 
Iako si posljednjim skandaloznim izjavama zaslužio mnogo oštrije obraćanje, poštovat ću ipak kodeks i bit ću koliko-toliko umjeren u ovoj javnoj reakciji, ali neovisno o kodeksu, ne mogu na “per si” jer s obzirom na sve viđeno bio bih degutantan samome sebi. Dakle, preuzimam na sebe taj dio odgovornosti u sektoru “nediscipline” u javnome prostoru.
 
Da, u nizu tvojih skandaloznih izjava u posljednje vrijeme najskandaloznija je svakako ona jučerašnja kada si u prisustvu premijera Plenkovića u Mostaru pozvao sve logoraše iz BiH da tuže Bosnu i Hercegovinu!
 
Skandalozno da skandaloznije ne može biti! Probio si dno na kojemu si već odavno. Nakon one kada si hašku presudu Prliću i ostalima nazvao zločinačkom, pomislio sam da ne možeš niže ići. Ali, išao si! Ima li primjera u svijetu da čelnik jedne države traži od građana iste da je tuže?! Takva izjava i odnos prema državi koju predstavljaš izvan nje nije niti u rangu jednog običnog đilkoša, a kamo li nekoga ko se bavi politikom, znanošću i koji bi nama koji nismo pripadnici njegovog stada, promovirao “europske vrijednosti”. 
 
Dragane Čoviću!
 
Nakon svega što znamo o tebi, posebno nakon akrobacija povodom haške presude i krajnje teških kvalifikacija, ti ne samo da nam ne možeš promovirati europske vrijednosti, pa ni voditi nas u tu Europu, ti takav nas ne bi mogao voditi ni u najveće zabiti Afrike, Nove Gvineje i sl. 
 
Ne bih širio ovu temu i nepotrebno zalazio i političke i ideološke vode, jer to bi ti kao stari komunjara jedva dočekao, već bi se zadržao samo na tvome pozivu logorašima da tuže BiH, pa u vezi s tim te javno pozivam: odreci se onda plaće koju primaš od države za koju tražiš da bude tužena, kako bi praktično dopunio njen budžet iz koga bi se finansirale imaginarne odštete potencijalnim tužiteljima. Kad si toliko “velikodušan” prema žrtvama – logorašima, budi hadžija pa im ponudi svoju plaću kao participaciju u odšteti. A naročito ćeš biti hadžija ako se odmakneš od politike jer si previše toga lošega učinio bh. Hrvatima (htjeli to oni priznati ili ne) i svim građanima BiH. Naravno, nisi jedini u BiH koji bi se trebao odmaknuti od politike, ali to ti nije i ne može biti nikakva satisfakcija iliti olakotna okolnost. 
 
Bedrudin GUŠIĆ

Nakon presude  Haškog tribunla 6 -ici bosansko-hercegovačkih Hrvata  za udruženi zločinački poduhvat, čini se da je  predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović prvi put u svojoj političkoj karijeri „iskočio“ iz svog licemjernog uglađenog  političkog kostima. U vrlo kratkom periodu od samo nekoliko dana uspio je da napravi veliki broj političkih gafova, netipičnih za Čovića čije su izjave uglavnom bile odmjerene i  dobro umotane pred domaćom i svjetskom javnošću eufemizmima „federalizacija“, „decentralizacija“, „konsocijacija“, „ravnopravnost“, koje zvuče daleko privlačnije i pravednije nego kad bi otvoreno otkrili svoje prave namjere – stvaranje etnički čiste unitarne jedinice pod potpunom vlašću HDZ-a, zapadnohercegovačku unitarnu republiku po uzoru na RS.

Čović je nedvojbeno izgubio samokontrolu isfrustriran kontinuranim debaklom i porazima svoje antievropske politike posljednjih nekoliko mjeseci.  Sve je počelo neuspjehom Čovićevog  pokušaja da politikom Trojanskih konja, u savezu sa bratskom HDZ  i preko hrvatskih parlamentaraca u Briselu servira Evropi federalni model uređenja Bosne i Hercegovine i u skladu sa tim izmjene Izbornog zakona Federacije BiH. Europski parlamentarci su prepoznali dvoličnost Čovićeve politike u kojoj bi  umjesto sadašnje Federacije BiH s deset kantona, treba formirati treći entitet, a BiH urediti kao državu tri etničke republike, drugim riječima vratiti se na ratno stanje iz 1993. i postojanje tri etničke čiste federalne jedinice koje su građene masovnim zločinima, etničkim čišćenjem i razmjenom stanovništva a presuda Haškog suda je glogov kolac u srce povampirenog čeda!

Presudu čelnicima tzv. “Herceg-Bosne”, uz podršku HDZ-a Hrvatske, Čović koristi kao vrlo pogodnu priliku da učvrsti svoje biračko tijelo ucjenom o  blokiranju  procesa integracija u EU te zahtjevom za reviziju drugostepene presude haškim osuđenicima. Bilo bi zanimljivo znati kako bi  se to Čović ponašao kad bi se tek sada pripremila revizija presude Srbiji za genocid. Nakon  što je Čović podržao Dodika  moglo bi se reći da ga je Dodik navukao poput bekana.

Izjava Dragana Čovića da je spreman odgađati put ka EU zbog haških osuđenika je u podudarnosti sa politikom  onih političara zbog kojih je Hag i upostavljen, koji su spremni žrtvovati budućnost zarad prošlosti. Čović je najveći neprijatelj svog vlastitog naroda, prisiljavajuči ga da kontinuirano iseljava što je donedavno sugerisao i banjalučki nadbiskup Komarica.

Međutim svim ovim nebulozama nije kraj. Donald Trump, Angela Merkel, Theresa May – tek su neke adrese na koje je otišlo neusaglašeno pismo Dragana Čovića u kojima traži ubrzanu aktivaciju MAP-a pravdajući naslijeđem bivših učesnika rata u BiH, a koji su došli iz islamskih zemalja te odlazak radikaliziranih građana BiH na strana ratišta.  Dodatno, njihov povratak u BiH postaje vrlo značajan test za sigurnosne i druge institucije BiH koje brinu o miru i stabilnosti države. Ovo iznimno bitno pitanje, i za BiH i šire okruženje, pokazat će snagu BiH da se odupre jednoj od najvećih kriza za svako društvo, kao i za čovječanstvo u cijelosti; terorizam i radikalizam“.   

Dragan Čović danas  licemjerno u svom stilu poziva sve logoraše da tuže državu BiH umjesto  počinitelja udruženog zločinačkog poduhvata. Kao generalni direktor preduzeća “Soko” Mostar, u junu 1993. godine  Čović šalje zahtjev Josipu Praljku, tadašnjem zamjeniku upravitelja logora Heliodrom, da se “za potrebe Zrakoplovne industrije “Soko” Mostar omogući izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova”.

Tolika doza oholosti prema vlastitoj državi nije slučajna. Vješto se predstavljaući  pred hrvatskim narodom većim katolikom od pape Čović ne brani Prlića i ostale Haške osuđenike već samog sebe, kako za počinjeni criminal, tako kao i člana tima odgovornog za udruženi zločinački poduhvat.

Mr. sci. Edin Osmančević

AMERIČKA AMBASADA O ČOVIĆEVOJ IZJAVI:

“Neprihvatljivo je uslovljavati budućnost BiH presudama koje se odnose na pojedince”

(Naslov iz “Slobodne Bosne.”)

 Vodstvo Grupe koja broji 64.000 građana koji traže povratak Ustava RBiH:

 NEPRIHVATLJVO JE USLOVLJAVATI BUDUĆNOST NAŠE DRŽAVE ISKRIVLJENIM TUMAČENJEM HAAŠKIH PRESUDA OBA SUDA I POD TEPIH STAVLJATI DRŽAVNE ZLOČINAČKE PROJEKTE – GENOCID I UDRUŽENI ZLOČINAČKI POTHVAT

 Po kojim pravnim i političkim kreterijuma Ambasada USA u BiH izbjegava presuđene projekte proglasiti zločinima pojedinaca, ako time ne gazi svjetske zakone, sudske presude, ius cogens normu i rezolucije o genocidu USA Kongresa i Senata?

 * Takav ignorantski pristup internacionalnom pravu, Povelji UN, presudama najviših sudova UN-a, Bečkoj koncenciji o sprečavanju genocida, ultimatvnoj normi ius cogens – za nas patriote RBiH je neprihvatljiv i mi ga odbacujemo.

* U svakom pogledu, i u ljudstvu i materijalnim dobrima, građani RBiH, a posebno Bošnjaci, su pretrpjeli najveće gubitke. Hrvatska je upravo usvojila zakon po kojem Srbija kao agressor mora platiti ratnu odštetu od 40 milijardi dolara. Deytonska Bosna ne može nikada usvojiti sličan zakon jer joj je međunarodona zajednica na čelu sa USA svezala kamen oko vrata koji se zove Republika Srpska koja nikad ne bi dozvoila naplatu štete, ma ko je počinio, pojedinci ili RS i Srbija. Isto je i sa Hrvatskom i njenom ispostavom u Mostaru gdje Plenković obznanjuje da Hrvatska ne prizna presude za udruženi zločinački pothvat, a Čović poziva logoraše da tuže BiH, iako je on kao učesnik zločinačkog pothvata iskorištavao besplatnu radnu snagu zatočenih logoraša, a ne država koju taj predstavlja da bi je rušio u združenom zločinačkom pothvatu.  

Citat iz Saopćenja USA Ambasade u BiH:

“Neprihvatljivo je uslovljavati budućnosti Bosne i Hercegovine presudama koje se odnose na pojedince koji su osuđeni za ozbiljne zločine, kazali su danas iz Ambasade SAD u BiH za N1 komentirajući najave predsjedavajućeg člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića o upitnosti evropskog puta države nakon posljednjih dešavanja i presuda u Haagu.” Kraj citata.

Poštovana Ambasado – Ambasadorice – USA u BiH, ili nepoznati neko ko stoji iza ovog Saopćenja!

Neprihvatljivo je s vaše strane ignoriranje sudskih presuda pojedincima za genocid na ITCY i presude izrečene “državi RS” i Srbiji  na UN-ovom Internacionalnom suda pravde u Haagu. Prva je osuđena za genocid, druga za nesprječavanje genocida.

Neprihvatljiv je nastavak kršenja bečke Konvencije o međudržavnim ugovorima (paragraf 53).

Neprihvatljivo je vaše ignoriranje svjetske pravne norme “ius cogens” koja ultimativno zabranjuje genocid, agresivne ratove, trgovinu ljudima, ropstvo…  

 Kongres i Senat USA priznaju genocid kao državni združeni zločinački projekat, a ambasada USA u Sarajevu negira te rezolucije i sudske presude

Podsjećamo vas, a citat je iz Wikipedie:

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše JugoslavijeEuropski parlament i Ured visokog predstavnika za BiH, okarakterizirali su pokolj u Srebrenici kao genocid.”

Podsjećamo vas na  zajedničku rezoluciju Kongresa koju je prihvatio i Senat USA od 16. juna 2005. godine:

“Resolved, That it is the sense of the Senate that–
109th CONGRESS

1st Session

  1. RES. 134

Expressing the sense of the Senate regarding the massacre at Srebrenica in July 1995.

IN THE SENATE OF THE UNITED STATES

… (1) the thousands of innocent people murdered at Srebrenica in Bosnia and Herzegovina in July 1995, along with all individuals who were victimized during the conflict and genocide in Bosnia and Herzegovina from 1992 to 1995, should be solemnly remembered and honored.”

Također vas podsjećamo,  citat:

“Rezolucija Sjedinjenih Američkih Država br. 199

 Dana 27. srpnja 2005. godine američki je Zastupnički dom usvojio rezoluciju (H. Res 199, koju su sponzorirali kongresmeni Christopher Smith i Benjamin Cardin) i na taj način obilježio desetogodišnjicu pokolja u Srebrenici. Rezolucija je usvojena apsolutnom većinom, s 370 glasova za, jednim glasom protiv, dok su 62 glasača bila odsutna.”

Rezolucija je višepartijska mjera kojom se obilježavao 11. srpnja 1995.-2005. – desetogodišnjica srebreničkog genocida u kojemu je preko 8.000 muškaraca i dječaka detaljno i metodično odvojeno od svojih kćeri, majki, sestara i supruga i potom ubijeno od strane srpskih snaga, zakopano u masovne grobnice i onda prekopano u sekundarne grobnice kako bi se prikrio zločin. Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. srpnja 1995. godine. Grad je u to vrijeme bio UN-ova sigurnosna zona i pod zaštitom međunarodne zajednice. Genocid u Srebrenici bio je najgori pokolj u Europi poslije Drugog svjetskog rata.

Podsjećamo vas na ove činjenice i sudske presude, a citat, opet – Wikipedia:

Presuđeni zločini genocida paradržavi, državi Srbiji i pojedincima

Pukovnik Vidoje Blagojević je u siječnju 2005. godine proglašen krivim za ratne zločine u Srebrenici te je osuđen na zatvorsku kaznu od 18 godina, koja je nakon podignute žalbe smanjena na 15 godina.

(U Srebrenici se dogodio ratni zločin genocida!)

  1. lipnja 2010. godine, ICTY je donio presude sedmorici vojnih i policijskih dužnosnika bosanskih Srba za pokolj u Srebrenici i Žepi, u najvećem suđenju te ustanove to tada. Suđenje Popoviću i drugima počelo je 14. srpnja2006. godine, a iznošenje završnih riječi dovršeno je 15. rujna 2009. godine. Raspravno vijeće zasjedalo je ukupno 425 dana, tijekom kojih je u sudski spis uvršteno više od 5.300 dokaznih predmeta, a saslušano je 315 svjedoka. Vujadin Popović, obavještajni časnik Drinskog korpusa Armije Republike Srpske, i Ljubiša Beara, pukovnik iste vojske, proglašeni su krivim za genocid, istrebljenje, progon i ubojstva te su osuđeni na doživotne kazne u zatvoru. Drago Nikolić, šef sigurnosti Zvorničke brigade, proglašen je krivim za sudjelovanje i pomaganje u genocidu te je osuđen na 35 godina zatvora. Ljubomir Borovčanin osuđen je za pomaganje i sudjelovanje u istrebljenju, ubojstvu, progonu i prisilnu deportaciju te je osuđen na kaznu od 17 godina. Vinko Pandurević dobio je 13, Radivoje Miletić 19 a Milan Gvero pet godina zatvorske kazne. “Opseg i priroda ubilačke operacije, stravičan broj ubojstava, jasna namjera – vidljiva iz dokaza – da se eliminira svaki bosanski musliman koji je uhićen ili koji se predao pokazuje izvan razumne sumnje da je riječ o genocidu”, objavio je ICTY.[20][21][22]

ICTY je također 2005. godine optužio Milorada Trbića – između ostalog, da je odgovoran za pogubljenje oko 1.000 Bošnjaka u Orahovcu u jednom danu, 13. srpnja 1995. godine, te mnoge druge zločine – ali je njegov predmet ustupljen sudu Bosne i Hercegovine.[23][24] 16. listopada 2009. godine prvostupanjskom presudom sud BiH proglasio je Trbića krivim za genocid i istrebljenje u Srebrenici počinjene u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, te ga osudio na dugotrajni zatvor u trajanju od 30 godina.[25]

Radovanu Karadžiću počelo se suditi u Haagu 2009. godine a Zdravku Tolimiru 2010. Optuženi general Ratko Mladić je uhićen 26. svibnja 2011. godine. I Karadžić je presuđen za genocid, kao i Mladić, obojica se žale na presudu.

Tribunal UN-a u Haagu je 15. novembra 2017. presudio Ratku Mladiću za genocid. 29. novembra 2017. Prliću i co. za združeni zločinački pothvat. U ranijim presudama za genocid su pravomoćno osuđeni gore navedeni genocidni zločinci.   

Citat Saopćenja Ambasade USA u Sarajevu, po tekstu objavljenom u “Slobodnoj Bosni:”

“Kako su naveli iz Ambasade, podrška presuđenim ratnim zločincima potkopava načelo zakonitosti i međunarodni poredak.” I dalje:
”Kao što smo već mnogo puta naveli, sudske presude se moraju poštovati. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustanovio je pojedinačnu odgovornost za počinjene zločine. Izjave koje impliciraju kolektivnu odgovornost su netačne i predstavljaju pokušaj da se pojedinačna odgovornost prebaci na cijele grupe ljudi” kazali su iz Ambasade SAD u Sarajevu, a prenosi Slobodna Bosna.”

Gospodo iz USA ambasade u Sarajevu, kako možete od nekoga tražiti da poštuje sudske presude, a vi ih odbacujete kada je u pitanju genocid i združeni zločinački pothvat kao državni projekti?!  

Po pravnoj definiciji toga zločinačkog djela, genocid ne mogu izvršiti pojedinci, nego je to državni projekat, isto tako je udruženi zločinački poduhvat državni projekat.

Internacionalni sud pravde je u svojoj presudu od 26. februara 2007. presudio da je Vlada RS – njena vojska i milicija počinila genocid u Srebrenici. ICJ je proglasio Srbiju odgovornom jer i pored sudskih naloga nije spriječila genocid.

Dakle, tu se radi o državama koje su planirale, organizirale i logistički ljudski i materijalnim sredstvima pomogle izvršenja genocida, kao i skrivanje dokaza o masovnim grobnicama, kako to navode i zakonodavci USA. Sudski je kažnjen mali broj sudionika. Šta više, u MUP-u RS radilo je poslije rata preko 600 učesnika u genocidu u Srebrenici…

Vi to sve navedeno u deklaracijama i rezolucijama Kongresa i Senata u svom saopćenju i ne spominjete niti pojedince presuđene za zločin genocida, niti paradržavu RS i Srbiju kao inspiratore, planere i izvršitelje združenog zločinačkog projekta genocida. Šta više, USA je kreator po bečkoj Konvenciji nevažećeg Mirovnog sporazuma koji je potpisan gaženjem osnovnih međunarodnih normi i pod pritiskom nastavka agresije i genocida, koji se već dogodio i koji je Congress USA već osudio.

Ustav BiH utemljen na Mirovnom Sporazumu nije ispunjen (Aneks VII) a krši ga kako ko stigne, posebno Milorad Dodik kojeg je USA stavila na crnu listu, a koji je gavni kočničar napretka BiH u svakom pogledu, jer on niti priznaje sudove, niti internacionalno pravo, niti Dayton, niti državu Bosnu. Sam on je oličenje države u državi RS koja je nastala na genoccidu. Da bi Milorad Dodik i svi drugi njemu slični, kao i ratni zločinci koje on smatra herojima i svecima i kojima dodjeljuje nazive javnih ustanova bio kažnjen kao pojedinac koji predsavlja državu u državi, mora se ukinuti ilegalni sistem i vratiti RBiH. Sankcije koje je Dodiku uvela USA, za njega su mačiji kašalj.

Vaše Saopćenje se odnosi po svoj prilici i na reagiranja u Srbiji, a i Bosni nakon presuda za združeni zločinački pothvat  (USP) Prlića i co.,  posebno u Hrvatskoj. Presuđeni ratni zločinci se tamo kolektivno veličaju kao nacionalni heroji, s njima se izjednačava kolektivitet, državna politika koja nastavlja UZP u miru. Samo ime UZP podrazumijeva učešće države Hrvatske i paradržave Herceg Bosne u zločinačkom agresivnom pothvatu, takođe i RS i Srbije. Presuđeni pojedinci su revnosno provodili državnu politiku Hrvatske na čelu sa predsjednikom FranjomTuđmanom i Gojkom Šuškom, ministrom obrane. Tu kvalifikaciju možete pročitati u dijelu presude dostupne za javnosti. Kako to da je Tuđman u svemu predstavnik države Hrvatske, samo ne po pitanju združenog zločinačkog pothvata kojemu je bio na čelu, o čemu je postuhmno na sudu svjeočio vlastitom rukom potpisanim stenogramima?

I Srbija je u presudama pojedincima osuđena za UZP, jer taj zločin kao ni genocid ne mogu počiniti samo pojedinci, pojedinci na koje vi općenito pokušavate svaliti svu krivicu. Oni su krivi, ali glavni krivac je državna politika Srbije i Hrvatske koje su projektirale i državnim sredstvima izvršile genocid i u oba slučaja udružene zločinačke pothvate na tlu RBiH.

 USA kao svjetski lider ne poštuje ni svoje, ni međunaodne zakone niti sudove koje finacira

 Umjesto da ispravite greške iz Daytona, umjesto da vratite u život Ustav RBiH koji je jedini važeći, umjesto da USA budu lider u poštivanju i izvršavanju pravosnažnih presuda najviših svjetskih sudova za genocid, kao i rezolucija vlastitog Kongresa, poštivanja ljudskih prava, vi to sve gurate pod tepih ignorirajući ultimativnu svjetsku pravnu ius cogens normu koja zabranjuje genocid i agresorske ratove – udružene zločinačke pothvate koji su počinjeni i sudski dokazani u Bosni. Ne mogu pojedinci izvršiti genocid, niti udruženi zločinački pothvat. Za to trebaju vojske i paravojske, naoružanje i ljudstvo da bi protjeralo, pobilo toliki broj ljudi, da bi srušili 600 džamija, mnoga sela i gradove, razorili Mostar i srušili Stari most, samo da spomenemo dio ledenog genocidnog brijega zločina i zločina udruženog zločinačkog pothvata  i Srbije i Hrvatske.

 Umjesto da učinite sve da se provedu u život sve te presude i pravne norme i ukine ilegalni sistem, vi nam na neprihvatljiv način tumačite sudske presude jedino kao presude pojedincima, ali ne i državama koje su presuđene i u genocidu i u udruženom zločinačkom pothvatu na sudovima UN koje je u najvećem novčanom iznosu finansirala Vlada USA. U međuvremenu, Hrvastka donosi zakon kojim će tužiti Srbiju za združeni zločinački pothvat, a Čović bi, umjesto da država čijem Predsjedništvu predsjedava tuži i Srbiju i Hrvatsku, on bi tužio BiH, tužbom svih logoraša koje kao biva sada poštuje i stalo mu do pravde, premda ih je sam, kao član udruženog zločinačkog pothvata, protupravno iskorištavao. Nije li to šamarčina zdravoj logici, kao i svim pravnim normama i presudama koje se, kako navodite, moraju izvršavati. Ko? Čović, Vučić, Plenković, Izetbegović, USA?

 Nema budućnosti sa genocidnim teretom RS i združenim zločinačkim pothvatom HRHB, nego u građanskom društvu o kojem ne date ni progovoriti

 K tome, vi nam predviđate lijepu budućnost sa genocidnim i USP stečevinama, jer su to djela pojedinaca (sic!).

 Nema budućnosti sa RS i HRHB, sa istom zločinačkom politikom koja je dovela do genocida u Bosni i UZP, koji su presuđeni, a koje jednako negiraju u Zagrebu, Beogradu, Banjoj Luci, Mostaru i Sarajevu, a najveći ratni genocidni zločinci su kolektivno veličani od naroda, država, paradržava, Vlada, kako Karadžić i Mladić, tako i Prlić i Praljak. Vi pred tom činjenicom zatvarate oči, a Saopćenjem pokušavate isprati mozak nama Bošnjacima i svim lojalnim građanima RBiH i amnestirati države, bojeći se valjda da bi i naša država mogla tražiti odštete i od Srbije i od Hrvatske i ono naglavnije – ukidanje ilegalnog sistema kojeg ste nametnuli i vraćanje u život Ustava RBiH. Ni to nije dovoljno, pa se približavate Srbiji kao lideru na Balkanu, a zaboravljate i genocid i združeni zločinački pothvat. EU je nagradila Hrvatsku, uskoro će i EU i USA nagraditi Srbiju, a vi nama poručujete da šutimo i da se gušimo u sistemu koji da je dobar, vi bi ga sebi prisvojili.

 Da li i vi ovim svojim saopćenjem obmanjujete sumrak najvećih civilzacijskih pravnih normi, nepoštivanje presuda – to je svakom razboritom čovjeku potupno jasno.

 Vi nas navikavate na Hitlera i Treći Reich poslije holokausta, u bosanskom izdanju poslije genocida sa svim akterima u životu osim Tuđmana, Miloševića i još nekolicine odgovornih. “Navikavati žrtve na nepravdu, isto je kao i činiti nepravdu,“ riječi su slavnog lovca na naciste Simona Wiesenthala.

 Očito, one nisu doprle do vas.

Imajući u vidu sve rečeno, u cjelosti odbacujemo vaše Saopćenje! 

U ime Grupe zahtjev za povratak Ustava RBiH koja broji 64.000 građana, Vodstvo grupe

1. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/ Mrkonjić Grada, trenutno živi u Windsoru, Kanada

2. Marjan HAJNAL, profesor filosofije, bh. intelektualac u egzilu (Izrael)

3. Dženana DELIĆ, profesorica Poslovnih studija i prava (u penziji), izbjeglica iz Travnika, živi u UK

4. Anto TOMIĆ, direktor NVG Građanski monitoring, bivši zatočenik logora Keraterm, Omarska i Trnopolje, rođen u Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada živi u Hamburgu, Njemačka

5. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac iz Krajine, išćeran….

6. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, izbjeglica iz Banja Luke, živi u Bostonu, USA

JADRANKOVALENTIN

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Radi se o sasvim očekivanoj presudi. Međunarodni oružani sukob je i u više ranijih Haških presuda bio utvrđen i tu nije bilo dileme. Jedina dilema mi je bio UZP sa Tuđmanom, Šuškom i Bobetkom kao učesnicima. Pravno, smatrao sam ih odgovornim. Ali, nakon što je iz presude Mladiću ispao Slobodan Milošević kao član UZP-a, pomislio sam a će ICTY iz političkih razloga ići na smirivanje i hvatanje političke ravnoteže. To se nije desilo. Držali su se prava i činjenica…..Najviši dužnosnici RH ne priznaju presudu, ne priznaju sud. Tražit će da V.S. intervenira. Jednostavno vrh vlasti se pogubio. Nastupila je jedna šizofrena atmosfera. Tek u ponedjeljak 4. prosinca premijer mijenja retoriku, očito nakon intervencija stranih političara…..Mi moramo osuditi zločine, zločince, izraziti žaljenje žrtvama i distancirati se od loših dijelova Tuđmanove bosanske politike. Od jedne zrele europske države upravo bi to trebalo očekivati…..Za mene kao građanina je nesporno da je Slobodan Milošević bio na čelu projekta „Velika Srbija“ i da je pokrenuo ratove u RH i BiH kako bi ostvario taj projekt. Taj projekt je bio borba za novi veći teritorij, što uključuje protjerivanje nesrpskog stanovništva. Zločini su bili glavna poluga ostvarivanja projekta Velika Srbija. Zašto to nije našlo odraz u presudama – ne znam…… ICTY je u globalu odradio veliki posao. Njegova misija je pozitivna. Nikada ne bi vidjeli u zatvoru visoko pozicionirane ratne zločince da nije bilo ICTY-a……

Za ovakvog sugovornika i u ovom trenutku naravno da sam imao još puno pitanja ne jednu vruću i aktuelnu, svima nama poznatu temu. Međutim, poštovao sam njegovo vrijeme i činjenicu da je upravo ovih dana prezauzet. Dakle, u takvoj situaciji išao sam na nekoliko suštinskih pitanja. Zahvalan sam gospodinu Nobilu što je i ovoga puta izdvojio vrijeme za mene i moje čitatelje.

Gospodine Nobilo! Podsjećam i Vas i moje čitatelje da smo prije nekoliko godina imali intervju na temu predmeta “Prlić i ostali”. No, sada smo dočekali i drugostepenu-konačnu presudu u tom predmetu pa sam smatrao logičnim da dovršimo tu priču nakon što je ona dosegla sudski epilog. Dakle, kako općenito komentirate da je Žalbeno vijeće Tribunala povrdilo prvostepenu presudu u tom predmetu? Jeste li je kao takvu očekivali?

NOBILO: Radi se o sasvim očekivanoj presudi. Međunarodni oružani sukob je i u više ranijih Haških presuda bio utvrđen i tu nije bilo dileme. Jedina dilema mi je bio UZP sa Tuđmanom, Šuškom i Bobetkom kao učesnicima. Pravno, smatrao sam ih odgovornim. Ali, nakon što je iz presude Mladiću ispao Slobodan Milošević kao član UZP-a, pomislio sam a će ICTY iz političkih razloga ići na smirivanje i hvatanje političke ravnoteže. To se nije desilo. Držali su se prava i činjenica.

Potvrđen je i UZP, koja kvalifikacija se tiče i Hrvatske. Svjedoci smo prvih reakcija iz službenog Zagreba (saborskih zastupnika i vladajuće koalicije i opozicije, te premijera Plenkovića, a dok se odvija ovaj razgovor nije poznat stav Predsjednice) i uglavnom se ne prihvata pravomoćna presuda Haškog tribunala. Kako Vi komentirate takve reakcije?

NOBILO: Reakcija svih –  premijera, predsjednice, predsjednika Sabora i opozicije bile su apsolutno neprimjerene za jednu europsku državu. Kao da se srušio cijeli pravni poredak RH. Najviši dužnosnici RH ne priznaju presudu, ne priznaju sud. Tražit će da V.S. intervenira. Jednostavno vrh vlasti se pogubio. Nastupila je jedna šizofrena atmosfera. Tek u ponedjeljak 4. prosinca premijer mijenja retoriku, očito nakon intervencija stranih političara.

Šta bi trebali državnički uraditi predsjednica i premijer RH nakon ove presude a što bi bilo u interesu Države, njenih građana i stabilnosti u regionu?

NOBILO:Europska Hrvatska ne smije biti talac zločinaca i Tuđmanove pogrešne politike u BiH. Sadašnjoj Hrvatskoj ne treba taj teret.Mi moramo osuditi zločine, zločince, izraziti žaljenje žrtvama i distancirati se od loših dijelova Tuđmanove bosanske politike. Od jedne zrele europske države upravo bi to trebalo očekivati.

Kako komentirate da u prvostepenoj presudi Mladiću nije uključen UZP a općepoznata je uloga Srbije u ratu u BiH, posebno raznovrsna i kontinuirana podrška te zemlje VRS-e (“Vojska Republike Srpske”) kojom je komandovao taj Mladić? Neki to u Hrvatskoj tumače kao primjenu “dvostrukih aršina” Tribunala. Imaju li argumente za takve tvrdnje?

NOBILO: Da bi na ovo pitanje odgovorio morao bi proučiti spis Mladiću. Mi moramo znati da može postojati raskorak između povijesne istine i stanja kaznenog spisa. Sud sudi na temelju dokaza u spisu. Ako se tužilaštvo i BiH kao država nisu potrudili dostaviti dovoljno dokaza, takove odluke su moguće. Za mene kao građanina je nesporno da je Slobodan Milošević bio na čelu projekta „Velika Srbija“ i da je pokrenuo ratove u RH i BiH kako bi ostvario taj projekt. Taj projekt je bio borba za novi veći teritorij, što uključuje protjerivanje nesrpskog stanovništva. Zločini su bili glavna poluga ostvarivanja projekta Velika Srbija. Zašto to nije našlo odraz u presudama – ne znam.

Kao što je poznato, desio se skandal pri izricanju presude Slobodanu Praljku nakon čega je dotični preminuo. O čijim je propustima ovdje riječ i da li će taj čin biti trajna crna mrlja na Tribunalu koji je okončao svoju misiju?

NOBILO: Očito je to propust sigurnosnog sustava ICTY-a. Netko za to treba odgovarati.

Na kraju, osim što će historičari doći na svoje u smislu mogućnosti korišćenja obilne dokumentarne građe Haškog tribunala, da li je po Vama taj međunarodni sud barem u nekom releventnom procentu izvršio svoju misiju zbog koje je i osnovan?

NOBILO: ICTY je u globalu odradio veliki posao. Njegova misija je pozitivna. Nikada ne bi vidjeli u zatvoru visoko pozicionirane ratne zločince da nije bilo ICTY-a. Države, nastale raspadom SFRJ, i danas bi bili taoci zločinaca.Ogromna građa je dobra za povijesničare, ali posao još nije završen. Nacionalni sudovi na temelju i te građe trebaju procesuirati potencijalne ratne zločince.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

NOBILO: Hvala i vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (944)

 

Da, očekivao sam ovakvu presudu tj. potvrdu prvostepene presude. Istini za volju imao sam dozu sumnje uslijed velikog lobiranja Republike Hrvatske u cilju eliminacije UZP i međunarodnog sukoba iz presude….. Mene niko ne može uvjeriti da neizricanje kvalifikacije genocida u Prijedoru i ostalih pet općina nije upravo posljedica djelovanje diplomatije i lobističkih grupa na Haški Tribunal. Da je ova kvalifikacija presuđena i malom djetetu bi bio do kraja bio jasan karakter rata u BiH. Ovako imamo stanje da je Srebrenica izolirani slučaj genocida, a ona je ustvari samo okončanje genocidnog poduhvata…..Imali su previše godina da se suoče sa sobom i sa dragim Bogom i da spoznaju djelo proisteklo iz njihovih glava koje su hirurški precizno na terenu provodili egzekutori. Ukoliko do kajanja ne dođe do izlaska iz zatvora i nastave promišljati kao do sada oni će biti izgubljeni kod Boga i pravodoljubivih ljudi. Vidjeti ćemo što će vrijeme pokazati…..Pet minuta nakon prekida suđenja u živom javljanju za televiziju N1 rekao sam da mu želim sve najbolje i da ne doživi najgori scenario-smrt te da uredno odsluži izrečenu kaznu. No, dodao sam da treba imati na umu da je Praljak primarno po vokaciji filmski i teatarski reditelj i da moguće da ovim činom sebi želi priskrbiti oreol žrtve koja će sa odmakom vremena u jednom dijelu povijesnog tumačenja postati svecom…..No, presuda suda se mora poštovati bez obzira da li se nekom sviđala ili ne. Znate da su svo vrijeme iz zapovjedništva HVO tvrdili da ga oni nisu srušili. Sada je barem nepobitno potvrđeno da su ga oni srušili pa je to neka vrsta satisfakcije u svemu presuđenom u vezi Starog mosta…..Ovo nije, ne može i nikada neće biti presuda hrvatskom narodu. Apsolutna većina hrvatskog naroda ničim nije uprljala svoje ruke i bili su protiv i njima nametnutog ludila na način kako to davno opisa veliki književnik ”kada ušute muze progovore budale i topovi”…..Izjavu Čovića da je presuda Tribunala zločinačka prokomentirati ću riječima ”Car je go”…..Volio bih da Plenković i svi drugi političari dolaze u zvanično Sarajevo koje je jednako hrvatsko kao i drugih građana i Naroda u BiH, te da ubuduće prema BiH budu puno iskreniji a ne kao do sada jedno govoriti a drugo raditi. Valja svima nama živjeti, mi ćemo biti i proći ali ostaju naša pokoljenja a za zaostavštinu tim generacijama najodgovorniji su političari. U istini i iskrenosti je ključ dobrog življenja……Presudu iz Haga treba dobro i pažljivo analizirati i to prije svega da to učine naši advokati stručnjaci za parnicu a potom ako je uspjeh izvjestan odabrati taktiku. No, sve to treba mirne glave i bez euforija uraditi, euforija nije saveznik niti jednom poslu…..

Evo, prošlo je šest dana od drugostepene presude “hercegovačkoj šestorci” a prašine nije ni bilo među vama – žrtvama, ali je itekako još ima u političkim krugovima. No, o tome ćemo kasnije. Prvo, da li ste očekivali potvrdu prvostepene presude i kako inače komentirate ovu – konačnu, kao žrtva jedne politike ranih 90-tih, jedne tvorevine te nekih ljudi koji stoje iza svega toga?

BATLAK: Da, očekivao sam ovakvu presudu tj. potvrdu prvostepene presude. Istini za volju imao sam dozu sumnje uslijed velikog lobiranja Republike Hrvatske u cilju eliminacije UZP i međunarodnog sukoba iz presude. Svi smo mi svjesni da i pored neovisnosti sudstva, a u ovom slučaju Haškog tribunala, postoje politički utjecaji ili bolje rečeno pritisci na sudstvo. Mene niko ne može uvjeriti da neizricanje kvalifikacije genocida u Prijedoru i ostalih pet općina nije upravo posljedica djelovanje diplomatije i lobističkih grupa na Haški Tribunal. Da je ova kvalifikacija presuđena i malom djetetu bi bio do kraja bio jasan karakter rata u BiH. Ovako imamo stanje da je Srebrenica izolirani slučaj genocida, a ona je ustvari samo okončanje genocidnog poduhvata.

Pošto je presuda Mladiću bila 7 dana prije presude Prliću i njegovom društvu u mene se uvukla zebnja da se ne ponovi popuštanje suda. Drago mi je da je moja sumnja bila neopravdana i da je HT svoj rad okončao uzdignute glave.   

Nijedan od osuđenih nije pokazao ni trunke kajanja ili empatije naspram žrtava. Kako biste to komentirali?

BATLAK:To je katastrofalna spoznaja. Imali su previše godina da se suoče sa sobom i sa dragim Bogom i da spoznaju djelo proisteklo iz njihovih glava koje su hirurški precizno na terenu provodili egzekutori. Ukoliko do kajanja ne dođe do izlaska iz zatvora i nastave promišljati kao do sada oni će biti izgubljeni kod Boga i pravodoljubivih ljudi. Vidjeti ćemo što će vrijeme pokazati.

Kako ste vi doživjeli samoubistvo Slobodana Praljka u sudnici, pred očima cijeloga svijeta?

BATLAK: Pet minuta nakon prekida suđenja u živom javljanju za televiziju N1 rekao sam da mu želim sve najbolje i da ne doživi najgori scenario-smrt te da uredno odsluži izrečenu kaznu. No, dodao sam da treba imati na umu da je Praljak primarno po vokaciji filmski i teatarski reditelj i da moguće da ovim činom sebi želi priskrbiti oreol žrtve koja će sa odmakom vremena u jednom dijelu povijesnog tumačenja postati svecom. Uveče sam čuo iste ili slične komentare.

Kao čovjek koji bez zadrške vjeruje u Boga žalim što se odlučio na taj čin. No, o ovome ne volim govoriti i sam doprinositi skretanju pažnje sa žrtava na smrt jednog od kreatora zločina, te time doprinositi odmicanju od suštine ratnih strahota.

Ako ćemo biti samo u nekoj legalističkoj ravni, onda konačne sudske presude ili njene dijelove ne bi trebalo komentirati, već jednostavno prihvatiti. Međutim, ne mogu da vas ne upitam za dio prvostepene presude protiv Praljka kojom je proglašen krivim za rušenje Starog mosta, a Žalbeno vijeće ga je oslobodilo te odgovornosti jer je po njihovom zaključku “Stari most bio legitimni vojni cilj”. Da li vas je ta sudska konstatacija barem malo uznemirila, odnosno kako ste je doživjeli?

BATLAK: Da naravno da je uznemirila moj racion i osjećaje. Ja neiskrenije mislim da Stari most nije mogao biti legitimnog ratnom metom. Zašto? U opkoljenom Mostaru u kojem su kontrolu imale regularne snage Republike Bosne i Hercegovine, Armija i MUP, jedna četvrtina stanovništva je živjela na desnoj obali Neretve smještena između Bulevara (ratne linije) i same rijeke. Obzirom da su u toku rata ‘92. svi ostali mostovi bili porušeni, te da je odmah u ljetnim mjesecima'93. porušena metalna konstrukcija koja se nalazila na mjestu nekadašnjeg Titovog mosta, stanovnici grada su za jedini prelaz preko Neretve mogli koristiti Stari most. Ovi ljudi su morali svakodnevno prelaziti na lijevu obalu radi hrane, ogrijeva, medicinskih usluga u improviziranoj bolnici smještenoj u Higijenskom zavodu,ukopa mrtvih i svega ostalog.

Na ovom mostu nije bilo artiljerijskog oruđa niti je sa njega ispaljen niti jedan metak, preko njega su prelazili vojnici odlazeći svako drugi dan na liniju fronta. Statističkim jezikom govoreći civili su ovaj most koristili u 90% slučajeva , a vojnici u 10% slučajeva. Uz sve to most je kulturno-historijski spomenik nulte kategorije. Zar pored sve ove argumentacije može imati tretman legalnog vojnog cilja?

No, presuda suda se mora poštovati bez obzira da li se nekom sviđala ili ne. Znate da su svo vrijeme iz zapovjedništva HVO tvrdili da ga oni nisu srušili. Sada je barem nepobitno potvrđeno da su ga oni srušili pa je to neka vrsta satisfakcije u svemu presuđenom u vezi Starog mosta.

Stari je ponovo ustao na svoje noge i potvrdio da ga se može rušiti ali da ga se ne može uništiti i da će on i ubuduće koristiti ljudima za komunikaciju i zbližavanje, a ne udaljavanje jednih od drugih.

Iako ste se već putem nekih medija odredili o tome, ja bih vas zamolio da to učinite i za moje čitatelje: dakle, kome je, zapravo, presuđeno ovom presudom a kome nije?

BATLAK: Nedvosmisleno, presuđeno je civilnom i vojnom vođstvu tzv. Herceg Bosne, kao pojedincima na najvišim funkcijama te time pogrešnoj politici u lošem vremenu čemu su sami doprinijeli. UZP je potvrdio da je HB bila ekspozitura za realizaciju planova samog vrha Republike Hrvatske jer su svi –  pokojni Tuđman, Šušak i Bobetko imenovani kao učesnici UZP.

Ovo nije, ne može i nikada neće biti presuda hrvatskom narodu. Apsolutna većina hrvatskog naroda ničim nije uprljala svoje ruke i bili su protiv i njima nametnutog ludila na način kako to davno opisa veliki književnik ”kada ušute muze progovore budale i topovi”.

Nažalost vođstvo HDZ u BiH i RH želi prikazati da je ovo presuda hrvatskom i time iz samo njima znanih razloga i interesa ”svom” narodu vješaju oko vrata. Nadati se da će hrvatski narod znati to prepoznati i okrenuti se zajedničkom življenju i izgradnji svima nama zajedničke domovine na koju podjedanako pravo imaju Hrvati, Srbi, Bošnjaci kao kolektiviteti i svi građani ponaosob.

Hrvatski državni vrh te političari okupljeni u HNS gotovo horski dižu tenzije i smatraju tu konačnu presudu Haškog tribunala, kojeg je RH jedan od suosnivača, neprihvatljivom. Čović je (a on je, da podsjetim, predsjedavajući Predsjedništva BiH)  presudu Tribunala nazvao zločinačkom. Komentar?

BATLAK:Vidjeli smo jučer da je premijer RH Plenković reterirao izjavom da prihvataju presudu iako na pojedine dijelove imaju određene primjedbe. Po meni i drugim brojnim ljudima među kojima je većina Hrvata je da Republika Hrvatska ima samo jedno dobro i pametno rješenje-prihvatiti presudu i jasno se distancirati od pogrešne politike prema Republici Bosni i Hercegovini ‘90-tih. Izlaz je u katarzi, a ne u negiranju pa ni u relativiziranju krivnje.

Izjavu Čovića da je presuda Tribunala zločinačka prokomentirati ću riječima ”Car je go”.   

Danas je premijer RH Plenković u Mostaru kako bi, kao se najavljuje, “smirio Hrvate”. Jesu li Hrvati tog grada uznemireni, nemirni? Kakva je zaista situacija “na terenu”?

BATLAK: Nigdje na ulici se to uznemirenje ne osjeća. Držim da je došao smiriti političare HDZ i njihovih političkih satelita i objasniti im da projekt nije prošao, a i bolji poznavaoci prilika u Hrvatskoj kažu da posjeta Plenkovića Mostaru treba ojačati njegovu poziciju u njegovom HDZ jer on još nije uspostavio svoju vlast u stranci kako bi to želio.

Volio bih da Plenković i svi drugi političari dolaze u zvanično Sarajevo koje je jednako hrvatsko kao i drugih građana i Naroda u BiH, te da ubuduće prema BiH budu puno iskreniji a ne kao do sada jedno govoriti a drugo raditi. Valja svima nama živjeti, mi ćemo biti i proći ali ostaju naša pokoljenja a za zaostavštinu tim generacijama najodgovorniji su političari. U istini i iskrenosti je ključ dobrog življenja.

Hoće li se konačna presuda “Herceg-Bosni” odraziti na suživot Bošnjaka i Hrvata u Mostaru i Hercegovini? Hoće li biti suživota i šta još, eventualno, treba da se desi da bi ga bilo u nekoj budućnosti?

BATLAK:I danas mi živimo zajedno,mada je to daleko od onoga što bi se nazvalo dobrim i normalnim življenjem. Ova presuda će konačno biti dobra prilika onima koji su svjesno zabijali glavu u pijesak i negirali odgovornost koji su tobože u njihovo ime radili da se propitaju. Niti jedan narod nije glup.Hrvati su jako vrijedan narod i u normalnom stanju ljudi su vrlo pragmatični. Na kraju krajeva RH i BiH imaju najdužu međudržavnu granicu , pa zar to nije dovoljan razlog da gradimo dobrosusjedske odnose.

Nama u BiH treba uvijek biti na umu stara izreka: bliži mi je dobar komšija ma koje vjere bio nego brat koji je daleko od mene.

Hoćete li kao žrtva UZP-a  podnijeti tužbu za neko simbolično obeštećenje i protiv koga, eventualno?

BATLAK:O tome se ovih dana jako puno piše i govori. Još se nisu ni slegle emocije a govori se o tužbama i odšteti. Sve to mi postaje poprilično degutantno, u prvi plan se stavlja novac a ne naš ljudskost i osjećaji. Svih ovih dana žrtve se dostojanstveno drže, umjereno govore bez imalo mržnje, sa puno želje i nade za boljim životom. Presudu iz Haga treba dobro i pažljivo analizirati i to prije svega da to učine naši advokati stručnjaci za parnicu a potom ako je uspjeh izvjestan odabrati taktiku. No, sve to treba mirne glave i bez euforija uraditi, euforija nije saveznik niti jednom poslu.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BATLAK:Hvala i Vama uz veliki pozdrav našim Bosancima i Hercegovcima prisilno rasutim širom svijeta.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (943)

Helsinški bilten br. 137b

Posted: 4. Decembra 2017. in Intervjui

Helsinski bilten br.137b

 

Mladić je dobio najveću moguću kaznu. Presuda kao presuda je veoma važna, bez obzira na to što Mladić nije osuđen i po prvoj tački optužnice za genocid u šest općina. Svi dokazi, koji su izvedeni pred Haškim tribunalom su ubedljivi i dokumentovani i Srbija to neće moći poricati. Ova presuda je, kao i ona Radovana Karadžića, ključna za razumijevanje rata u Bosni i Hercegovini…..Bez obzira na brojne dokaze koji ukazuju na genocidnu politiku u Bosni, Sudsko veće nije išlo dalje od kvalifikovanja genocida samo u Srebrenici i oko nje. Ambasador Arija je još 1993 svedočio pred Savetom bezbednosti o situaciji u Bosni kada je rekao da je na delu „puzajući genocid“…..Mladićeva presuda, ali i ostale, detaljno dekonstruišu srpsku ideologiju o ujedinjenju srpskih zemalja. Nažalost ona još nije poražena, što i dalje ima posledice za region a posebno za Srbiju……Reakciju državnog vrha formulisao je predsednik Aleksandar Vučić ocenom da zemlja ne treba da se „guši u suzama prošlosti, već od radničkog znoja“  da to „nije dan ni za radost ni za tugu“  i da „treba gledati u budućnost, a ne u prošlost“ . Međutim, njemu bliski i kontrolisani mediji uzvratili su naslovima s dijametralno suprotnim porukama…..RS reaguje radikalno na sve što eventualno ugrožava njen status. Veliki broj njih smatra da je kazna doživotnog zatvora Ratku Mladiću nepravedna, i da bi u žalbenom postupku trebalo doći do njene revizije…..

Ovaj razgovor je vođen neposredno nakon prvostepene Mladiću, pa je bio izričito fokusiran na tu temu. Da je vođen ovih dana, nužno bi bio proširen i na temu drugostepene presude Prliću i ostalima. No, možda na istu (temu) nekom drugom prilikom.

Kako komentirate prvostepenu presudu Ratku Mladiću, generalno?

BISERKO: Mladić je dobio najveću moguću kaznu. Presuda kao presuda je veoma važna, bez obzira na to što Mladić nije osuđen i po prvoj tački optužnice za genocid u šest općina. Svi dokazi, koji su izvedeni pred Haškim tribunalom su ubedljivi i dokumentovani i Srbija to neće moći poricati. Ova presuda je, kao i ona Radovana Karadžića, ključna za razumijevanje rata u Bosni i Hercegovini.

Ta vrsta poricanja neće izdržati vrijeme, s obzirom na to da je cijeli svijet upoznat sa tim zločinom i onim za što su Ratko Mladić i Radovan Karadžić odgovorni. Ono što mene zabrinjava jeste što su sve ove presude koje su precizno opisale rat u BiH, nisu utjecale na uređenje unutrašnje BiH. Dejtonski sporazum je zapravo nagradio srpsku stranu. Presuda nije imala nikakvog utjecaja na ono kako će se BiH dalje razvijati ukoliko se ne provedu neke druge mjere, u smislu revizije Dejtonskog sporazuma i reorganizovanja BiH na drugim osnovama. To je moralno pitanje koje ostaje, ne samo za cijeli region već i Evropu.

Sudsko vijeće Haškog tribunala nije proglasilo Mladića krivim i po 1. tačci optužnice, odnosno nije mu stavljen na teret genocid u još šest bh. opština/općina. Komentar?

BISERKO: Bez obzira na brojne dokaze koji ukazuju na genocidnu politiku u Bosni, Sudsko veće nije išlo dalje od kvalifikovanja genocida samo u Srebrenici i oko nje. Ambasador Arija je još 1993 svedočio pred Savetom bezbednosti o situaciji u Bosni kada je rekao da je na delu „puzajući genocid“. Očigledno da nije bilo konsensusa oko toga jer da je tako međunarodna zajednica bi imala obavezu da interveniče prema Konvenciji o genocidu. No, sudska istina nije i istorijska istina. Zato ostaje na budućim istraživačima da koriste dokumentaciju Haga jer mnogi dokumenti i dokazi nisu ušli u presude a jasno govore o karakteru rata i involviranosti Srbije u rat u Bosni.

Ni trunka empatije nije se moglo uočiti kod Mladića, kao ni kod mnogih drugih koji su na ovaj ili onaj način stali iza Mladića. Kako objasniti takve mentalne sklopove?

BISERKO: Kao što se vidi iz reakcija u Srbiji organizovano se negiraju svi navodi protiv Mladića koji se i dalje glorificira kao ratnog heroja. Ta vrsta poricanja neće moći izdržati vrijeme, s obzirom na to da je cijeli svijet upoznat sa tim zločinom i onim za što su Ratko Mladić i Radovan Karadžić odgovorni. Ono što mene zabrinjava jeste što su sve ove presude koje su precizno opisale rat u BiH, nisu utjecale na uređenje unutrašnje BiH. Dejtonski sporazum je zapravo nagradio srpsku stranu. Presuda nije imala nikakvog utjecaja na ono kako će se BiH dalje razvijati ukoliko se ne provedu neke druge mjere, u smislu revizije Dejtonskog sporazuma i reorganizovanja BiH na drugim osnovama. To je ipak jedno moralno pitanje koje ostaje, ne samo za cijeli region već i Evropu.

Da li se i ovom presudom, ma koliko se odnosi na pojedinca, presudilo i jednoj ideologiji pa i nekim političkim matricama, iz ranih 90-tih pa sve do danas?

BISERKO:Mladićeva presuda, ali i ostale, detaljno dekonstruišu srpsku ideologiju o ujedinjenju srpskih zemalja. Nažalost ona još nije poražena, što i dalje ima posledice za region a posebno za Srbiju. Bez distanciranja od te ideologije, Srbija ne može da stvori pretpostavke za moderno društvo koje se bazira na odgovornosti, vladavini prava, ljudskim pravima i toleranciji.

Kako komentirate reakcije na presudu u Srbiji, kako političkog establišmenta tako i javnosti?

BISERKO:Dugo očekivana presuda ratnom komandantu Vojske Republike Srpske (RS) Ratku Mladiću  – osuđenog pred Haškim tribunalom na kaznu doživotnog zatvora – dočekana je sa olakšanjem, jer izuzima Srbiju iz udruženog zločinačkom poduhvata. Medijski komentari su se uglavnom fokusirali na tu činjenicu, pa tako Kurir izveštava da je „Licemerje Haškog tribunala raskrinkano  na samom kraju njegovog rada. Naime, posle 24 godine ucenjivanja i optuživanja da je Srbija najveći krivac u ratu na prostoru bivše Jugoslavije, Tribunal je priznao da srpske vlasti nisu činile ‘udruženi zločinački poduhvat’, što znači da bivši predsednik SRJ Slobodan Milošević, a samim tim i Srbija, nisu odgovorni za rat u BiH. Time je srpski narod amnestiran nakon četvrt veka žestokog satanizovanja“.

Srbija ima negativan stav prema Haškom tribunalu od njegovog osnivanja. Državna strategija od početka bila je usmerena na  opstrukciju i njegovu diskreditaciju. Naučna pravna elita je sve vreme dokazivala da je delatnost svih sudovi stvorenih od različitih međunarodnih organizacija u praksi izlazila izvan okvira zbog kojih su osnovani.

Reakciju državnog vrha formulisao je predsednik Aleksandar Vučić ocenom da zemlja ne treba da se „guši u suzama prošlosti, već od radničkog znoja“  da to „nije dan ni za radost ni za tugu“  i da „treba gledati u budućnost, a ne u prošlost“ . Međutim, njemu bliski i kontrolisani mediji uzvratili su naslovima s dijametralno suprotnim porukama.

Pravna elita, kako proističe iz raznih reakcija, usmeriće svoju energiju na dalje obesmišljavanje Haškog tirbunala, sa ciljem da se svi haški osuđenici (nakon odsluženja kazni) rehabilitiraju.

Za Milorada Dodika Mladić je heroj, po članu Predsjedništva BiH Mladena Ivanića Mladiću treba dati daljnju podršku, posebno pravnu. Kuda vodi takva retorika najviših entitetskih i državnih funkcionera u BiH i može li Bosna, pa i region, sa takvim političarima ka evroatlanskim integracijama za koji put su se svi deklarativno opredjelili?

BISERKO: Sve dosadašnje reakcije na haške presude, pa i Mladićeve, u funkciji su dalje homogenizacije društva, što u suštini ne dopušta da se rat ikad završi. To je rat nakon rata, pre svega rat za interpretaciju ratova iz devedesetih. Zvanični srpski stav je da Srbija nije bila u ratu i da su rat u Bosni počeli Muslimani porotiv JNA, odnosno da je to bio oslobodilački rat Srba. Svako drugo mišljenje se proteruje iz javnog prostora a osobe koje ga promoivišu se stigmatiziraju i proglašavaju izdajnicima. To je direktan udar na slobodu govora i otvaranje prostora ka autoritarnosti. Slično je i na drugim stranama što u suštini onemogućava normalizaciju u regionu jer su svi žrtve i niko nije spreman da se suoči sa vlastitim zločinima.

Nije bilo neke euforične podrške javnosti u Rs-u osuđenom Mladiću, ali je nesporno da ga tamo u velikoj većini i dalje smatraju herojem. Da li takvom javnom mnenju doprinose političari ili još i mediji, akademska zajednica i ko još sve ne?

BISERKO: Predsednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da „presuda nije nikakvo iznenađenje, ali da će osnažiti stav srpskog naroda da je general Mladić heroj i patriota. U nemogućim uslovima je organizovao Vojsku Republike Srpske (VRS) kako bi spasio srpski narod od genocida. Ovo je sramni šamar srpskim žrtvama. Mladić je zahtevao da se utvrdi samo istina. Njemu ne može suditi sud, samo istorija koja će dati konačni odgovor o tome ko je general Mladić. Ne znam da li ijedno srpsko domaćinstvo veruje da je general kriv”. RS reaguje radikalno na sve što eventualno ugrožava njen status. Veliki broj njih smatra da je kazna doživotnog zatvora Ratku Mladiću nepravedna, i da bi u žalbenom postupku trebalo doći do njene revizije.

Zanimljiva je teorija mnogih iz Rs-a i Srbije koji, umjesto da se fokusiraju na činjenice navedene u optužnici protiv Mladića, i dalje lamentiraju sa pričom da je Haški tribunal izrekao najviše osuđujućih presuda Srbima. Imamo li i dalje problema sa suočavanjem sa istinom u regionu i kakvo sutra nudimo budućim generacijama sa takvim odnosom prema prošlosti? Zapravo, možemo li u budućnost bez iskrenog odnosa prema prošlosti, kako recentnoj tako i malo daljoj?

BISERKO: Srbija ima negativan stav prema Haškom tribunalu od njegovog osnivanja. Državna strategija od početka bila je usmerena na  opstrukciju i njegovu diskreditaciju. Naučna pravna elita je sve vreme dokazivala da je delatnost svih sudova stvorenih od različitih međunarodnih organizacija u praksi izlazila izvan okvira zbog kojih su osnovani. Sa ovakvom argumentacijom sistematski se radi na poricanju i relativizaciji.

Mada presude Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću sa ostalim presudama daju zaokruženu sliku o ratu u BiH – stoji činjenica da su sudske odgovornosti oslobođeni politički i vojni zvaničnici Srbije, bez kojih rat u BiH nije bio moguć.  Za šefa diplomatije Ivicu Dačića to je dokaz da je „Srbija nepravedno optuživana svih ovih godina“, što je, po njemu, „moralna i pravna satisfakcija za našu zemlju“.  Kako u tekstu pod naslovom “Niko zadovoljan, živela Srpska”, piše Ekspres, “presuda general Mladiću nikog nije ostavila ravnodušnim, ali je veoma važno da je Srbija oslobođena bilo kakve sumnje za stradanja u BiH, kao i da je definitivno potvrđeno da Republika Srpska nije genocidna tvorevina“.                                                

“Prvi put u povijesti, za genocid nije osuđen pojedinac, već cijeli kolektivitet – bosanski Srbi!”, izjavio je Vaš kolega, predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora za ljudska prava Ivan Zvonimir Čičak. Želite li komentirati ovu njegovu izjavu?

BISERKO: Ne želim.

Na kraju, kako komentirate da se Mladiću nije sudilo i za Škabrnju u Hrvatskoj, na što ukazuju građani tog mjesta te neki drugi krugovi u Hrvatskoj?

BISERKO: Nema opravdanja što to takođe nije ušlo u optužnicu. Fokus je očigledno bio na Bosni.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BISERKO:Hvala i vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (942)

ALUMINIJPPP

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Portal je bio elektronička ekstenzija tjednika Forum koji je izdavala Styria. Nakon gašenja tjednika, dio novinara koji su radili tamo otkupio je od Styrije domenu Forum.tm i nastavio kao neprofitni portal kroz nevladinu organizaciju Dom kulture Zagreb.

    Praljak nije bio „propuh“. Uostalom, negdje usput u ratu stvorio je milijune eura imovine koje vispreni Slobodan, ma koliko bio sposoban, ipak nije uspio zaraditi u „mračnom“ socijalizmu, nego u „svijetlom“ kapitalizmu. Znajući što ga čeka bio je dovoljno pametan da ih pripiše na djecu kako ne bi nestali u onom dugu Haagu za obranu…..Otkud otrov? To pitanje zaista nije za mene, ali odgovor zasigurno zna njegova odvjetnica ili svi oni koji su ga posjećivali, a bilo ih je. Uostalom, i on je bio vani, a vidimo da Haaški sud nije baš najsigurnija institucija. Uostalom, i njegov imenjak Milošević je godinama pio tablete koje su poništavale učinak onih koje je uzimao zbog visokog tlaka. Nikad se nije otkrilo otkud mu…..Presudu nisam pročitao, kao ni 99,9 posto ljudi koji je ovih dana komentiraju. Baš zato mi je zanimljiva reakcija „običnog“ svijeta koji je uvjeren da je njome Hrvatska osuđena na plaćanje odštete, pa se brinu kako će to utjecati na proračun. Kao da inače brinu o budžetu! S druge strane, neposredno nakon izricanja, Zagreb se utišao, ulice su postale neke druge, pogledi su pali na pločnik. A kako je u Mostaru, mogu samo zamisliti…..Čini mi se važnije kako će utjecati na odnose u potpuno nefunkcionalnoj Bosni i Hercegovini gdje Hrvati, suočeni sa stanjem u Federaciji BiH, opet sve otvorenije traže svoj entitet. Srbi nikako ne vide Republiku Srpsku u BiH i to zna svatko tko je dva dana proveo u Banja Luci…..Nije da takvoj politici ne pridonosi i Bakir Izetbegović, da ga ne izuzmemo iz cijele priče……U svakom slučaju, Hrvatska se puno više zanimala za predmet Gotovina-Markač-Čermak koji se i izravno ticao ratnih događaja u Hrvatskoj, a svima je dobro poznato da je tu najviše napravila SDP-ova Vlada Zorana Milanovića, dok je ona HDZ-ova, kako je to kazao doajen te vlasti Vladimir Šeks, nakon bijega Gotovinu „locirala, identificirala, transferirala“…..Antifašizam je u Hrvatskoj uhvaćen za muda. S desnice stalno dolaze optužbe o povampirenim partizanima koji hodaju naokolo i teroriziraju mirne i poštene građane. Dovoljno se, međutim, prošetati gradom i sa svake treće fasade čitati grafite koji veličaju ustaški pokret…..

Razgovaramo neposredno nakon izricanja pravomoćnih presuda u Hagu Prliću i ostalima. Prvo, kako komentirate “dizanje ruke” na sebe Slobodana Praljka u sudnici, posebno kako se to moglo dogoditi u jednoj takvoj međunarodnoj sudskoj instituciji?

Taj čin je uzvišen, gotovo šekspirijanski, definitivno antički, da glavni junak na sebe preuzme muku cijele svoje zajednice, pa samonestankom razriješi teške moralne dvojbe i preuzme svu krivnju na sebe. Onda kor zapjeva njemu u čast, priredba se završi i svi odu na skupi viski. Praljak bi to volio. Da se zalije i da se tako tumači. Jer Praljak je, za razliku od većine drugih ratnih zločinaca, bio em inteligentan, em načitan, em obrazovan čovjek. Praljak nije bio „propuh“. Uostalom, negdje usput u ratu stvorio je milijune eura imovine koje vispreni Slobodan, ma koliko bio sposoban, ipak nije uspio zaraditi u „mračnom“ socijalizmu, nego u „svijetlom“ kapitalizmu. Znajući što ga čeka bio je dovoljno pametan da ih pripiše na djecu kako ne bi nestali u onom dugu Haagu za obranu. Praljak je, vidjeli smo to i po završnom činu, završio dramsku Akademiju efektno skončavši svoj život koji je u mnogo čemu bio opterećen teškim obiteljskim naslijeđem uske suradnje predaka s jugoslavenskim tajnim službama. Na žalost, rješavanje osobnih frustracija, posebno na ovim prostorima, sa sobom nosi i žrtve. U svakom slučaju, uspio je poniziti sud s ciljem da u povijesti hrvatskog naroda bude prepoznat kao svetac, a ne kao ratni zločinac, što je bio. Otkud otrov? To pitanje zaista nije za mene, ali odgovor zasigurno zna njegova odvjetnica ili svi oni koji su ga posjećivali, a bilo ih je. Uostalom, i on je bio vani, a vidimo da Haaški sud nije baš najsigurnija institucija. Uostalom, i njegov imenjak Milošević je godinama pio tablete koje su poništavale učinak onih koje je uzimao zbog visokog tlaka. Nikad se nije otkrilo otkud mu.

Prvostepene presude su potvrđene. Komentar, generalno?

Jedva sam čuo ono nemušto obrazloženje preko televizije. Presudu nisam pročitao, kao ni 99,9 posto ljudi koji je ovih dana komentiraju. Baš zato mi je zanimljiva reakcija „običnog“ svijeta koji je uvjeren da je njome Hrvatska osuđena na plaćanje odštete, pa se brinu kako će to utjecati na proračun. Kao da inače brinu o budžetu! S druge strane, neposredno nakon izricanja, Zagreb se utišao, ulice su postale neke druge, pogledi su pali na pločnik. A kako je u Mostaru, mogu samo zamisliti. U Hrvatskoj je reakcija ljudi bila očekivana. Žrtve jedva da je tko spomenuo. Ako je to i napravio, onda je u pravilu bilo konstatiranje da je i naša strana činila zločine, ali ne kao njihova i da su zapravo svi oni nezahvalni, jer smo ih mi obranili i ugostili kao izbjeglice tokom rata, što je zanimljiva teorija. Najprije te potjeraju, pa te ugoste!

Fokusirajmo se posebno na potvrdu prvostepene presude o UZP-u (Udruženi zločinački pothvat) i međunarodnom karakteru rata u BiH. Da li će s aspekta tog dijela potvrđene presude doći do pogoršanja odnosa između Hrvatske i BiH, mada ni danas nisu dobri?

                                                                    Snimio: Ladislav Tomičić

Čini mi se važnije kako će utjecati na odnose u potpuno nefunkcionalnoj Bosni i Hercegovini gdje Hrvati, suočeni sa stanjem u Federaciji BiH, opet sve otvorenije traže svoj entitet. Srbi nikako ne vide Republiku Srpsku u BiH i to zna svatko tko je dva dana proveo u Banja Luci. U tom smislu je Daytonski sporazum zamrzavajući stanje potpuno promašen, ali ako ništa drugo – bio je važan i koristan, ako zbog ničeg drugog, onda zbog zaustavljanja ratnih sukoba u kojima je, nikako se ne smije zaboraviti, život izgubilo više od sto tisuća ljudi. Što se tiče Haaškog suda, čini mi se važno citirati profesora Žarka Puhovskog koji je prije neki dan upozorio da je Haag od Vijeća sigurnosti dobio nemoguću zadaću da ima bitnu ulogu u procesu pomirenja zavađenih naroda, a nijedan sud, pa tako ni ovaj, ne može tome služiti, nego koliko može u kontekstu nedefiniranog ili krivo definiranog međunarodnog prava, pokušati ispraviti nepravdu. U BiH su se i prije, pa tako i sada, stvarale neprincipijelne koalicije. Kao što znate, najprije su Srbi ratovali protiv svih, pa su onda Hrvati ratovali protiv Muslimana, a sa Srbima… Tako su sada hrvatski predstavnik Dragan Čović i srpski vođa Milorad Dodik u sjajnim odnosima, a Čović će ovih dana u posjet Aleksandru Vučiću u Beograd. Nije da takvoj politici ne pridonosi i Bakir Izetbegović, da ga ne izuzmemo iz cijele priče. Stanje je takvo da Srbi žive u BiH gledajući u Beograd, Hrvati u Zagreb, a Bošnjaci u Istanbul. Iz toga ništa dobro ne može izaći i sve kao da podsjeća na devedesete godine prošlog stoljeća, samo što danas nema sapi za rat.

Prve reakcije na presudu i u Hrvatskoj i u BiH su, mora se priznati, očekivane. Kako komentirate orkestrirano neprihvatanje iste od strane državnog i političkog vrha RH, te političkih prvaka bh. Hrvata okupljenih u HNS? Nastavlja li sadašnji hrvatski državni vrh politiku Franje Tuđmana?

Hrvatska je učinila nešto što, koliko znam, ni Srbija nikad nije: u Saboru je službenom izjavom pokopala haašku presudu „šestorici“. Čak je i Skupština RS-a (Skupština Srbije, op. B.G.) osudila genocid (ali ga nije takvim nazvala, op. B.G.) u Srebrenici. Takvom politikom svi skupa ne možemo krenuti naprijed. Hrvatska je i Ustavnim odredbama dužna brinuti se za Hrvate u BiH, ali to vrlo često čini na potpuno pogrešan način, što najbolje dokazuju podaci o iseljavanju. Smatram da se Tuđmanova politika prema BiH, koja je jasno prokazana presudom Prliću i ostalima ne može danas voditi. Odnosno, ne može se voditi na onakav način, ali će zato Plenkovićeva administracija, kao i s drugim pitanjima, iskoristiti i BiH da se što više dodvori isključivo svojim biračima, ali sve pod uvjetom da se Bruxelles ne naljuti na što je Plenković, kao karijerni birokrat koji se nada odlasku u EU, posebno osjetljiv. Nema više tu neke velike politike, više su to potezi koji počesto nemaju veze jedan s drugim i uglavnom su reagiranje na pojedinačne probleme. Postoji ta tvrda jezgra u HDZ-u koja neće nikad odustati ni od teritorijalnih pretenzija, ali trenutno nisu u mogućnosti nametnuti svoj stav. Što ne znači da neće opet doći njihovih pet minuta.  

S druge strane, veoma su indikativne reakcije bivših logoraša u Hercegovini koji pozivaju na trezvenost, traže da se izbjegne bilo čiji trijumfalizam, da se okrenemo prema budućnosti…dakle njihove reakcije su dijametralno suprotne reakcijama političara. Kako to komentirate?

Kao razuman i racionalan potez. Naslađivat se tuđoj muci, posebno nakon Praljkovog samoubojstva, bilo bi kontraproduktivno i dovelo do novih podjela, ali da bi svi skupa trebali sjesti i s punim uvažavanjem i tuđih, a ne samo svojih žrtava, otvoreno razgovarati što se dogodilo i kako rat prevladati – trebali bismo, inače ćemo zauvijek ostati taoci devedesetih, a od rata je – valja istaknuti – prošlo više od dvadeset godina. Umjesto da ga konačno završimo, mi smo ponovo otvorili i onaj od 1941. i 1945. godine.  

Zašto je po Vama hrvatski državni vrh bio toliko uznemiren uoči izricanja pravomoćne presude hercegovačkoj šestorci i zašto su toliko lobirali gdje god su mogli da se utječe na članove Žalbenog vijeća Tribunala?

Zanimljivo, u Hrvatskoj vlada sasvim drugačiji dojam. Čak i stručnjaci tvrde da se premalo napravilo u tom segmentu. Bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt podsjetila je da je u njenom mandatu osnovan široko sazvan savjet koji se bavio tim pitanjem koji je kasnije u tišini prestao s radom. Hrvatskoj je, uostalom, tri puta odbijen zahtjev da postane prijatelj suda. S druge strane, kao uzor se navodi Srbija koja se kao svojski potrudila oko Haaga. Međutim, kad vidite rezultate, reklo bi se da je obratno s obzirom na onu svu silu osuđenih iz srpskog političkog i vojnog vrha. U svakom slučaju, Hrvatska se puno više zanimala za predmet Gotovina-Markač-Čermak koji se i izravno ticao ratnih događaja u Hrvatskoj, a svima je dobro poznato da je tu najviše napravila SDP-ova Vlada Zorana Milanovića, dok je ona HDZ-ova, kako je to kazao doajen te vlasti Vladimir Šeks, nakon bijega Gotovinu „locirala, identificirala, transferirala“.

Noć uoči izricanja presude održana je i misa u mostarskoj katedrali, ne za žrtve zločina, nego za one koji su ih počinili, koji čin su osudili i neki bh. franjevci. Da li se ta misa može smatrati i kontinuitetom podrške dijela Katoličke crkve u BiH nekim političkim projektima iz ranih 90-tih i koji su imali svoje krvave posljedice, a epilog, evo, u Hagu?

Apsolutno, najveći dio klera stoji na tim pozicijama kojima se u Hrvatskoj otimaju tek neki pojedinci, a u BiH hrabra, ali sve manja skupina bosanskih franjevaca. Pokazalo se, međutim, da Bog tako ne funkcionira.

I u slučaju presude Mladiću i evo sada Prliću i ostalima, za neke su osuđenici heroji, za druge ono zbog čega su osuđeni. Dakle, nema ni na vidiku katarze. Kuda onda idu društva i države nastale na razvalinama bivše SFRJ sa takvim odnosom prema recentnoj prošlosti, bez želje da se suoče sa istinom i pravdom?

Unatrag. Kao što sam rekao, ne samo da se vraćamo u devedesete, nego su nam ustaše i partizani vruća tema, nego što su bili prije dvadeset godina. Takav scenarij, doduše, mnogima odgovara, jer je bolje da se narod bavi time – ma bolje je da se bavi i Haagom“ – nego, na primjer, ulogom političkih elita u stvaranju koncerna Agrokor i pogodovanju Ivici Todoriću. Šteta koju će izazvati propast koncerna jedva da je izračunata, a već na dnevni red dolazi nova koja tek treba isplivati na površinu s uvođenjem tzv. roll-up kredita čime je privremeni upravitelj Agrokora s političkim vrhom izravno pogodovao američkom strvinarskom fondu Knighthead omogućavajući mu nestvarnu zaradu. HDZ je efikasno eutanazirao i saborsko povjerenstvo koje se bavilo prošlošću Agrokora, ali koga to briga kraj političkih problema?!

Da li je i u kojoj mjeri prisutna fašizacija društva u Hrvatskoj i koji faktori su, eventualno, najodgovorniji za to?

Sve to kreće iz kuće i škole, reklo bi se. Ako djeca u udžbenicima uče nekakve nejasne definicije iz povijesti u Drugom svjetskom ratu u kojem su bili tamo neki partizani i tamo neke ustaše, kao da je došlo do sitnih čarki, nemamo se čemu boljem nadati. I ova Vlada se svojski trudi pridonijeti tome, opet jer tako kuca srce njihovih birača. Najbolji je primjer spomen ploča poginulim pripadnicima HOS-a koja je bila postavljena u Jasenovcu na zgradu u kojoj je bilo zapovjedništvo tog koncentracijskog logora s natpisom „Za dom spremni“. Kao što i sve drugo rješava polovno, tako je Plenković riješio i ovo premjestivši je desetak kilometara dalje u Novsku uz spomen kosturnicu poginulim partizanima. A s druge strane, sve se radi da se zabrani crvena zvijezda kao simbol stradanja hrvatskog naroda, kao da je Tito, a ne Pavelić, predao Istru i pola Dalmacije Talijanima, ako već govorimo o teritoriju…

S druge strane, antifašizam, ne samo u Hrvatskoj, je nekako “zahrđao”, gotovo stidljivo i potpuno sa margina reagira na neke pojave koju su mu ideološki suprotne. Zašto je tome tako?

Antifašizam je u Hrvatskoj uhvaćen za muda. S desnice stalno dolaze optužbe o povampirenim partizanima koji hodaju naokolo i teroriziraju mirne i poštene građane. Dovoljno se, međutim, prošetati gradom i sa svake treće fasade čitati grafite koji veličaju ustaški pokret. Možemo napraviti eksperiment, pa da se vi prošetate centrom Zagreba s ustaškom kapom, a ja s partizanskom, pa da vidimo kako će tko proći. Za mene bi, naravno, bilo bolje da je obratno. Antifašisti su ciljano marginalizirani i stjerani u kut. Svedeni su na nekoliko medija, prije svih Novosti koje izdaje Srpsko narodno vijeće, i nekoliko portala. Velika većina ostalih ne daje im prostora, osim Titovim sukobima s Jovankom i prekrajanjem prošlosti s obzirom da je povijesni revizionizam u Hrvatskoj danas vrlo popularan, pa je jedan od njegovih nositelja, Zlatko Hasanbegović, odmah po ulasku u zagrebačku Gradsku skupštinu ušao u koaliciju s gradonačelnikom Milanom Bandićem kako bi preimenovao Trg maršala Tita, u čemu je i uspio. Jedini koji su se tome suprostavili su članovi tzv. lijevog bloka, dok se većina SDP-ovaca time najradije ne bi bavila.

Na kraju, pošto je Todorić propao, da li bi Hrvatska mogla slijediti sudbinu Agrokora? Da li bi bilo zanimljivo čuti i njega ako se pojavi pred hrvatskim pravosuđem?

E to je pravo pitanje za koje bi trebalo pogledati u staklenu kuglu. Prije nekoliko mjeseci odgovorio bih da sam siguran da se neće pojaviti nikad, upravo zbog toga što bi svašta mogao reći, ali s obzirom na sve žešći sukob s vlasti, tko zna… Ako dođe, bit će zanimljivo slušati ga. Ali ne bi stavio ruku ni u vruću vodu da će tako biti.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (941)

Hrvatsko novinarstvo ima the big problem! Histerijsko izvještavanje većine hrvatskih medija o suđenju hercegovačkoj “šestorki” te o samoubistvu Slobodana Praljka u haškoj sudnici kratko se može nazvati skandaloznim. Paranoja obojena sa nacionalističkim narativom o bezgrešnoj Hrvatskoj . U svemu tome, nažalost nimalo iznenađujuće, predvodi navodna javna televizija HTV. Kao najočigledniji primjer je “odstrijel” Vesne Pusić od strane ultra desničarke Višnje Starešine gdje se Pusićka okrivljuje što je Praljak osuđen (a time onda i što je počinio samoubistvo). Pusić se naročito zamjera što je 2001 izjavila da je ”HDZ-ova vlast u Bosni i Hercegovini vodila agresivni rat”, što se onda falsificira u jednostavniju formulaciju da je ”Hrvatska izvršila agresiju na BiH”. Iste večeri Pusićku kao izdajnicu u svojom emisiji je prozvao i osuđeni kokain diler Velimir Bujanec.

HTV se koristi za huškanje protiv neistimišljenika, glorifikuju se osuđeni za ratne zločine, u studio se dovode prononsirani desničari poput generala HV-a i HVO-a Zlatana Miju Jelića, optuženika za ratne zločine u BiH koji je uzgred rečeno  u bijegu od pravosuđa BiH. On je Haški sud napao kao ”udruženu zločinačku organizaciju” koja ”falsificira historiju” te da ”za zločine nad hrvatskim narodom u BiH niko nije odgovarao, da su muslimani počinili na stotine masovnih zločina”. Vrijedi spomenuti i da je Večernji list objavio komentar bizarnog naslova ”Ubili su Praljka, ali ne i hrvatsku želju za slobodom”. U komentaru se inzistira da ne vjerujemo vlastitim očima i tome da je Praljak uživo tokom televizijskog prijenosa počinio samoubistvo, nego da prihvatimo novi mitski narativ o tome da je ubijen.  Praljak se upoređuje sa Sokratesom.  Drugi je tek konstatirao da je Praljak počinio ”harakiri za Hrvatsku”.

Na stub srama se stavlja vodeća  hrvatska politika elita poput hrvatskog odvjetnik Ante Nobilo, bivši hrvatski predsjednci Ivo Josipović  i Stipe Mesić. Svima njima zajednička je tvrdnja da su Hrvati počinili agresiju u BiH. Oni su  izrazili su  duboko žaljenje što je Hrvatska svojom politikom tada pridonijela stradavanjima ljudi i podjelama u BiH koje nas i danas muče.

Odbijanje presuda Haaškog suda značilo bi nepoštivanje sudstva, a u konkretnom slučaju i retroaktivno derogiranje Ustavnog zakona RH.  Jednostrano i navijačko izvješatavanje u kome se osuđeni ratni zločinci prikazuju kao heroji , zločini se pokušavaju „kolektivizirati“ i natovariti na leđa svim Hrvatima u svojoj krajnosti vodi kolektivnoj društvenoj šizofreniji. Ovakvoj količini “lažnog patriotizma ” i propagandi bi i ratni zločinac Milošević pozavidio.

Hrvatska vanjska i unutrašnja politika je neracionalna , samozadovoljavajuća i samogredirajuća. Sjetimo se presude Arbitražnog suda o Piranskom zaljevu koju Hrvatska ne priznaje jer je 30. jula 2015, nakon odluke Sabora, odlučila istupiti iz  Sporazuma o arbitraži smatrajući da je proces arbitraže nepovratno kontaminiran djelovanjem slovenske strane. Arbitrazni sud nije u potpunosti udovoljio ni Slovenija ali ga je ona prihvatila. Međutim, i Slovenija i sam Arbitražni sud nikada nisu prihvatili opravdanost hrvatskog izlaska sve do kraja procesa i izricanja pravorijeka. Oćito da  Hrvatska u ovo slučaju nije poštivala međunarodno pravo. Niz je drugih primjera poput izgradnje Pelješkog mosta, potpisivanja medunarodnog ugovora sa RS-om .

Nadam se da će kod hrvatske javnosti doći do otrežnjenja. Evropska zajednica ne bi smjela tolerisati ovakvo ponašanje njene članice i morala bi intervenisati. Do toga mora doći jer jednostrano guranje glave u pijesak onemogućava razvoj prijeteljskih medunarodnih odnosa sa svojim susjedima.

Mr. sci. Edin Osmančević

 

SIKTERUŠA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Stari će vječno živjeti!

Posted: 29. Novembra 2017. in Intervjui

U historiji Bosne i Hercegovine mjesec novembar  bez sumnje igra veoma značajnu ulogu jer su se u različitim vremenskim periodima, odigrali veoma važni historijski događaji u kojima je ojačana državotvornost naše domovine i razbijeni snovi svih onih kojih su sanjali o podjeli države ili davali sebi pravo na  isključivi teritorijalni ekskluzivitet.

25. i 29. novembar 1943. ostat će upisan zlatnim slovima ne samo  u našoj historiji već i ostalih republika sa prostora  bivše Jugoslavije. Pored vraćanja državotvornosti i očuvanja teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine odlukama ZAVNOBIHa i AVNOJa su udareni temelji izgradnje antifašističkih i humanističkih  vrijednosti jednog boljeg postratnog društva,  izgradnje zajedništva i jedne nove ere, u kome će se graditi povjerenje među njenim građanima, narušeno strašnim ratnim zločinima počinjenim u Drugom svijetskom ratu. Poslijeratni politički sistem ,  koji usput rečeno nije bio idealan i perfektan, je ipak ratnim i poslijeratnim generacijama dao mogućnost da gradimo to povjerenje, izgrađujemo ratom uništenu privredu i da se prije svega  kvalitetno obrazujemo.

Danas 29. novembra 2017. godine u presudi šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata je ponovo ,   i kao i 22 novembra 2017 godine  u presudi  ratnom zločincu Ratku Mladiću  u kojoj  isti osuđen na doživotni zatvor, potvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, te su njihovi akteri osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je  još 2013. godine Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića za učešće u udruženom zločinačkom pothvatu koji je za cilj imao progon i etničko čišćenje Bošnjaka s područja nekadašnje samozvane Hrvatske republike Herceg-Bosne, a koju su htjeli priključiti “Velikoj Hrvatskoj”. Raspravno vijeće je danas potvrdilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je imao za cilj dominaciju Hrvata u hrvatskoj republici Herceg-Bosni putem čišćenja muslimanskog stanovništva, uklanjanje i zatočenje civila, razaranje imovine, zlostavljanje i teški uvjeti zatočenja, korištenje ljudi za žive štitove, uklananje ljudi na druge teritorije kada su pušteni na slobodu. Raspravno vijeće je konstatiralo da su u tome tisuće ljudi bili žrtve. Sva šestorica žalitelja su bili u tom zločinačkom poduhvatu.

Presude Haškog tribunala nisu  samo  značajne da se svim onim nevinim žrtvama i njihovim porodicama da kakva-takva satisfakcija, već su njima indirektno  još jednom potvređuju odluke ZAVNOBIHa i AVNOJa da je država Bosna i Hercegovina trajna i nedjeljiva.  Presuda na 2629 stranica 6 bosansko-hercegovačkih Hrvata obrazlaže ogromnu planinu dokaza podnesenih tokom jednog od najdužih i najkompleksnijih procesa pred međunarodnim sudovima u historiji. Ova presuda je tim više dragocjena jer do u detalje razobličava jednu drugačiju politiku – politiku zasnovanu na spremnosti da se u ime tobožnjih interesa sopstvene nacije ideja o superiornosti jednog naroda nad drugim i osvajanja teritorije,  čine najteži zločini koje poznaje međunarodno pravo. Uvjeren sam da je to danas  jasno i glavnim protagonistima ovih presuda poput Mladića i Prljića, koji su uzgred rečeno obilato koristili blagodeti prošlog sistema obavljajući u njemu važne funkcije.

Kako će se presuda Haškog suda  odraziti na odnose Bosne i Hercegovine i Hrvatske u potpunosti ovisi  od političkih čelnika dvije zemlje, a ne od sadržaja presude.  Siguran sam da činjenice utvrđene presudama Haškog tribunla bi trebale biti temeljem novih, zdravijih odnosa između Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, odnosa zasnovanih na istini, odgovornosti i zajedničkim interesima.

Spremnost za takvu odgovornu politiku koja teži stabilnosti, trajnom miru i dobrosusjedskim odnosima, još uvijek nema jer su na vlasti još uvijek oni političari – licemjeri koji su gradili te pararelne sisteme u državi i koji svoju ideologiju zasnivali na rezultatima ratnih zločina, genocida i etničkog čišćenja.

Ova presuda je još jedna poruka Haškog tribunala upućena svim građanima Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske da ne smiju ostati zatočenicima ratnih zločina jednog vremena  „počinjenog u njihovo ime“, kako to želi da se od vlasti prikaže.    

Do istinske katarze će kad-tad morati  doći a presude Haškog tribunala to još jednom potvrđuju! Što prije to bolje  za  sve njene građane jer je puno dragocjenog vremena izgubljeno!

Mr. sci. Edin Osmančević

 

  1. novembar 2017. godine

Pravo naše ugrabljeno,

Amo natrag dajte nam!

Ne date li, ne molimo,

Uzet će ga narod sam.

Savez antifašista Vojvodine svima građankama i građanima AP Vojvodine, i narodima i narodnostima Republike Srbije, čestita 29. novembar, nekadašnji Dan Republike. Čestitamo uz gorak ukus da u Republici Srbiji nema institucija koje podsećaju na Ustavom proklamovano republikansko uređenje.

Dan Republike ne postoji u Republici Srbiji. Prema Zakonu o državnim praznicima u Srbiji se svetkuju Nova godina, Dan državnosti, Praznik rada i Dan primirja u I svetskom ratu. U „sekularnoj“ državi praznuju se prvi dan Božića i Uskršnji praznici od Velikog petka, zaključno sa drugim danom Uskrsa. Pored  toga, zaposleni, studenti i učenici imaju pravo da ne rade za verske praznike, pravoslavci na prvi dan krsne slave, katolici i pripadnici drugih hrišćanskih zajednica na prvi dan Božića i dane uskršnjih praznika; pripadnici islamske zajednice na prvi dan Ramazanskog bajrama i prvi dan Kurbanskog bajrama; pripadnici jevrejske zajednice na prvi dan Jom Kipura. U Republici Srbiji radno se obeležavaju Sveti Sava, Dan Pobede i Vidovdan.

Samo, nigde nema Dana Republike, niti pomena o njemu! Republika Srbija je jedina država na svetu koja je ukinula dan obeležavanja demokratskog vladavinskog oblika sopstvenog postojanja.

Izmišljeni državni, verski, političko-stranački slavski praznici, prisajedinjenja i primirja sakrili su Dan Republike. Sva znamenja i obeležja su monarhistička ili crkvenog karaktera, na grbu i zastavama, i u himni.

Zog toga, živeo Dan Republike!!! Za nas koji jesmo i za one koji dolaze! Za slobodu i ravnopravnost valja se boriti!

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

POGLEDI

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Sve zemlje svijeta imaju probleme u tretmanu manjina i Slovenija nije izuzetak. Generalno, rekla bih da smo trenutno u statusu quo, veoma mali napredak je u poljima kojima je potrebno ukazati pažnju. Ovo se odnosi na manjine kao što su Romi, osobe sa invaliditetom i nepriznate nacionalne manjine iz drugih republika bivše Jugoslavije. U određenim slučajevima situacija nazaduje, što je posebno slučaj u govoru protiv imigranata i anti-muslimanskoj mržnji…..U početku vlasti su i dalje upućivale na potrebu za “humanitarnim pristupom” izbjeglicama i migrantima, ali je taj jezik uskoro bio reduciran. Od januara 2016. pa nadalje vlasti su govorile skoro isključivo o potrebi zaštite vanjskih granica Slovenije, slovenačkih građana i njihove imovine…..Kao što je poznato, za vrijeme krize vlasti su  podigle ogradu duž nekih dijelova granice sa Hrvatskom, navodno “vodič” izbjeglicama zvanom “ulazne tačke”. Javnost je već pretpostavila da je tom ogradom slovenačka strana poslala poruku Hrvatskoj (“mi vam ne vjerujemo”), a to je kasnije i javno priznao premijer Slovenije…..Primjer AfD-a (Alternativa za Njemačku) pokazuje nam da je prijetnja porasta ultra-desnice u Europi stvarna i već je ovdje. To nije nešto zbog čega bismo se bojali za budućnost. Pitanje je samo koliko daleko će to ići. Činjenica da ljudska prava nisu na vrhu agende (dnevni red), otežava reagiranja na ove događaje…..Biti u politici više od tri decenije, Pahor se smatra dijelom elite. Imao je sreće što je njegov protukandidat bio prilično neiskusan, što mu je pomoglo da pobijedi na kraju…..Mislim da će odluka Arbitražnog suda biti provedena na kraju. Sve arbitražne odluke, prije ili kasnije, bez obzira na to koliko ih je jedna od strana osporavala, čak i ako traje decenijama, se provedu…..U nekim zemljama se nasilje policije odvija svakodnevno protiv migranata, kao što se može vidjeti iz brojnih izvještaja o postupanju bugarske i hrvatske policije na vanjskim granicama EU. To je neprihvatljivo i vjerojatno će biti riješeno na razini Europskog suda za ljudska prava u budućnosti…..
   

Kada je Institut osnovan i koja je njegova osnovna misija?

KOGOVŠEK-ŠALAMON: Mirovni institut je osnovan 1991. godine, prvenstveno za razvoj istraživačkih i obrazovnih aktivnosti u oblasti mirovnih studija, ljudskih prava i jednakosti. Osnovali su ga jedanaest osoba koje su bile dio mirovnog pokreta iz osamdesetih godina.
 
Koje su osnovne karakteristike projekta “Krimigracija između ljudskih prava i nadzora”?
 
KOGOVŠEK-ŠALAMON: Krimigracija je kraće ime za fenomen kriminalizacije migracija. Krimigracione studije su fokusirane na to kako sankcionirani elementi iz krivičnog prava sve više ulaze u upravno pravo, koje je tradicionalno korišćeno za upravljanje migracijama. Posljednjih decenija možemo uočiti nove zločine i mala krivična djela koja su u vezi s migracijama i mogu biti počinjena samo od strane imigranata, stranaca, odnosno nekoga ko nije državljanin države koja definira ove zločine. Kriminalizacija migracija je problem jer podstiče gledanje na migracije samo kroz kriminal i tretman migranata samo kao kriminalaca. Ovo stvara potpuno izobličenu sliku o migraciji i dehumanizuje one koji su u pokretu.
 
Kako ocjenjujete položaj manjina u Republici Sloveniji? Da li postoji diskriminacija i kako se borite protiv nje?
 
KOGOVŠEK-ŠALAMON: Sve zemlje svijeta imaju probleme u tretmanu manjina i Slovenija nije izuzetak. Generalno, rekla bih da smo trenutno u statusu quo, veoma mali napredak je u poljima kojima je potrebno ukazati pažnju. Ovo se odnosi na manjine kao što su Romi, osobe sa invaliditetom i nepriznate nacionalne manjine iz drugih republika bivše Jugoslavije. U određenim slučajevima situacija nazaduje, što je posebno slučaj u govoru protiv imigranata i anti-muslimanskoj mržnji. Ovo je posljedica izbjegličke krize i negativnih i restriktivnih stavova vlasti prema izbjeglicama. U pojedinim zemljama poduzimani su zakonski koraci u cilju smanjenja problema diskriminacije (npr žena, LGBT prava), međutim u društvu, u medijima i politici ove grupe su često izložene napadu. Proces retradicionalizacije je vrlo vidljiv u odnosu na ove grupe.
 
 Kako ocjenjujete odgovor Republike Slovenije na migracionu krizu?
 
KOGOVŠEK-ŠALAMON: Odgovor na migracionu krizu bio je potpuno kaotičan. U početku se vlasti ponašaju kao da ne očekuju krizu, iako su ih na vreme upozorili mnogi različiti izvori. Mogu sa sigurnošću reći da su po NVO Ministarstvo unutrašnjih poslova na sastanku jula 2015. bilo obavješteno, ali sam sigurna sam da su ih slovenačke obavještajne službe upozorile. Međutim, odgovor je bio izuzetno spor i improviziran, a moja procjena je bila da je to bilo namjerno tako da se pokaže da je kriza prevelika da bi se njome moglo upravljati. Onda polako, nakon što je “humanitarni koridor” izbjeglica već prolazio kroz Sloveniju, za nekoliko sedmica logističke operacije na koridoru (naprimjer: pružanje osnovne njege, transport i suradnja s hrvatskim i austrijskim vlastima) postali  su malo više glatki. U početku vlasti su i dalje upućivale na potrebu za “humanitarnim pristupom” izbjeglicama i migrantima, ali je taj jezik uskoro bio reduciran. Od januara 2016. pa nadalje vlasti su govorile skoro isključivo o potrebi zaštite vanjskih granica Slovenije, slovenačkih građana i njihove imovine. Naš tim je obimno pisao o svemu ovome u knjizi pod naslovom “Žičana britva”, koja je dostupna na internetu (na engleskom jeziku):
 
 
Kao što je poznato, za vrijeme krize vlasti su  podigle ogradu duž nekih dijelova granice sa Hrvatskom, navodno “vodič” izbjeglicama zvanom “ulazne tačke”. Javnost je već pretpostavila da je tom ogradom slovenačka strana poslala poruku Hrvatskoj (“mi vam ne vjerujemo”), a to je kasnije i javno priznao premijer Slovenije.
Nakon što se kriza produbila, slovenačke vlasti su nastavile da stvaraju  utisak da je migracija prava opasnost za slovenačko stanovništvo, pa je Parlament usvojio jedan od najrestriktivnijih zakona –  Izmjene i dopune Zakona o strancima, koji će, u slučaju drugog “masovnog priliva”, omogućiti vlastima da u potpunosti zatvore granicu za sve osobe, uključujući i tražioce azila. Ovaj duboko problematičan amandman je bio kopija istom, problematičnom austrijskom zakonu, od aprila 2016. godine. Pisala sam o tome drugdje: 
 
 
Jeste li zadovoljni medijskim slobodama u vašoj zemlji?
 
KOGOVŠEK-ŠALAMON: Ovo bi bilo više pitanje za moju kolegicu Brankicu Petković, koja je poznati stručnjak za ova pitanja. Međutim, slučaj nekoliko godina unatrag kada se novinarka Anuška Delić suočila s kaznom do tri godine zatvora zbog članka utemeljenog na obavještajnim informacijama o vezama između između opozicione stranke desnog centra ( Slovenska Demokratska Stranka – SDS) i neonacističke skupine “Krv i čast”, pokazuje da je sloboda medija krhka, a situacija na ovom području se može brzo pogoršati.
 
U nekim zemljama – članicama EU, postoji govor mržnje, čak na najvišim razinama vlasti. U nekim zemljama, posebice u istočnoj Europi, prisutan je neokonzervativizam, a znamo da je u Njemačkoj jedna iznimno desna politička stranka ušla u Parlament po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata. Kako komentirate ove fenomene s aspekta mira i poštivanja ljudskih prava, na primjer?

KOGOVŠEK-ŠALAMON: Primjer AfD-a (Alternativa za Njemačku) pokazuje nam da je prijetnja porasta ultra-desnice u Europi stvarna i već je ovdje. To nije nešto zbog čega bismo se bojali za budućnost. Pitanje je samo koliko daleko će to ići. Činjenica da ljudska prava nisu na vrhu agende (dnevni red), otežava reagiranja na ove događaje. Problemi lažnih vijesti, antiintelektualizma i zanemarivanja znanja koje proizvodi znanstveni rad, pogoršavaju situaciju.

Postoji li fenomen kojeg sam se dotakao u prethodnom pitanju u Sloveniji i postoji li ikakav značajan oblik ksenofobije u vašoj zemlji?

KOGOVŠEK-ŠALAMON: Govor mržnje (antiimigrant, anti-musliman, anti-žene, anti-LGBT itd.) je veliki je problem i u Sloveniji, također. Masovno se koristi putem desničarskih političkih stranaka koje pokušavaju graditi svoj politički kapital na toj osnovi, podižu ksenofobne i mrzovoljne osjećaje među biračima da bi privukli njihovu podršku. Bojim se da uspijevaju.

Na posljednjim predsjedničkim izborima u Sloveniji Borut Pahor ponovno je pobijedio i osigurao svoj drugi mandat. Pobijedio je u drugom krugu i ne baš uvjerljivo. Kako komentirate te izbore i Pahorovu pobjedu?

KOGOVŠEK-ŠALAMON: Slovensko biračko tijelo vrlo je oduševljeno da uvijek pada na “nova lica” u politici. To je bilo vidljivo i na posljednja dva parlamentarna izbora kada su pobijedili potpuni politički početnici. Stoga postoji snažan anti-establišment pokret koji nagrađuje ljude koji izgledaju kao da nemaju veze s postojećim centrima moći. Biti u politici više od tri decenije, Pahor se smatra dijelom elite. Imao je sreće što je njegov protukandidat bio prilično neiskusan, što mu je pomoglo da pobijedi na kraju.

Kakav spor između Slovenije i Hrvatske očekujete u vezi s odlukom Arbitražnog suda u Haagu, vezano za Piranski zaljev i koju, kao što je poznato, ne priznaje Hrvatska?

KOGOVŠEK-ŠALAMON: Mislim da će odluka Arbitražnog suda biti provedena na kraju. Sve arbitražne odluke, prije ili kasnije, bez obzira na to koliko ih je jedna od strana osporavala, čak i ako traje decenijama, se provedu.

Povodom krize u Kataloniji izjavili ste da “nasilje nije nestalo iz Europske unije”. Hoćete li objasniti tu tezu i mojim čitateljima?

KOGOVŠEK-ŠALAMON: Svake sedmice Evropski sud za ljudska prava donosi osuđujuće presude državnim vlastima za nasilne radnje koje su počinile prema svojim građanima i stanovnicima. Iako je naš svijet vrlo reguliran u smislu da je potpuno jasno kakva su ponašanja prihvatljiva i koja nisu, naša društvena sredina puna je nasilja na svim nivoima – fizičkom, psihološkom, verbalnom, institucionalnom, strukturnom…. Iz te perspektive mislim da ne bismo trebali biti iznenađeni da je članica EU-a pribjegla nasilju da disciplinira svoje građane. Mnoge druge zemlje – članice EU, su to učinile i u posljednjih nekoliko godina, na primjer da rastjeruju prosvjednike, pa čak i one koji su mirni. U nekim zemljama se nasilje policije odvija svakodnevno protiv migranata, kao što se može vidjeti iz brojnih izvještaja o postupanju bugarske i hrvatske policije na vanjskim granicama EU. To je neprihvatljivo i vjerojatno će biti riješeno na razini Europskog suda za ljudska prava u budućnosti. Problem je u tome što će trebati mnogo godina prije nego što se to dogodi, što ukazuje na to kako pravda djeluje danas. Metoda “imenovanja i sramoćenja” gotovo da nema nikakvog učinka. “Mrkva i štapić” su daleko učinkovitiji.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (940)

DEJTONSKA REPUBLIKA SRPSKA MORA NESTATI

Posted: 26. Novembra 2017. in Intervjui

Utvrđeno je u Hagu, a dobro poznao nama,

da je genocidna Republika srpska stvorena

na pojedinačnim i masovnim Bošnjačkim grobnicama.

Ubijanje u BiH mora prestati, Dejtonska genocidna mora nestati.

Što se prije Dejtonska genocidna sruši

svima će nam biti lakše u duši.

Bosna je jedna, i nije sama,

njena je snaga u svima nama!

 

Mapa masovnih Bošnjačkih grobnica

Image result for bih drzava sa najvise masovnih grobnica na svijetu

U BiH je za 20 godina pronađeno 550 masovnih i preko 3000 pojedinačnih grobnica. Najviše na području  Prijedora i Srebrenice, gdje su nad Bošnjacima  počinjeni genocidi. Ovih dana otkrivene su dvije nove masovne grobnice u Vlasenici.

Tokom agresije na BiH nestalo je 32.000 osoba, od kojih je do danas pronađeno 25.000, a identifikovano 23.000. Traga se se za još 7.000 osoba. Time je BiH postala država sa najviše masovnih grobnica na svijetu. Na  tim grobnicama stvorena je genocidna Republika srpska. Svaka stopa te zemlje natopljena je Bošnjačkom krvlju.

Svi znamo da niko svoju kuću, svoj dom, u kojem će se rađati djeca i odgajati potomstvo, ne gradi na grobu. Može li Republika srpska, nastala na bošnjačkoj krvi,  na masovnim grobnicama koje se i danas otkrivaju i otkopavaju, podizati svoje  potomstvo na ovolikom broju masovnih bošnjačkih grobnica, posijanih širom BiH i vidljivih na predstavljenoj mapi?  

Burlington, 25.11.2017                                                     Zijad Bećirević

 

ROĐENDAN

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

 
Još jednom, svim građanima naše domovine, posebno antifašistima, želim sretan Dan državnosti R BiH!
 
Nisam slučajno, ali jesam tendeciozno, spomenuo antifašiste jer su toliko dragocjeni u vremenu i prostorima u kojima živimo, a više od toga na prostorima jedne i jedine nam domovine Bosne i Hercegovine.
 
Da, na tim prostorima vladaju plemenske poglavice poput Milorada Dodika, Mladena Ivanića i Dragana Čovića koji se godinama javno odriču jedne od najvećih civilizacijskih tekovina iz prethodnog stoljeća – antifašizma. S tim u vezi nameće se logično pitanje: u ime koga? Da li u svoje lično, svojih političkih opcija ili u ime naroda za koje kažu da ih predstavljaju? Vjerovat ću u ovo posljednje u onoj mjeri u kojoj relevantan broj i bh. Srba i bh. Hrvata bude prešutio ovaj Dodikov, Ivanićev i Ćovićev odmak od Prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine održanog u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. pod predsjedavanjem dr. Vojislava Đede Kecmanovića. S druge strane, prihvatit ću da su antifašisti oni bh. Srbi i Hrvati koji se javno distanciraju od Dodikovog, Ivanićevog i Čovićevog odricanja od antifašizma i negiranja historijskih činjenica.
Ovdje nije u pitanju njihovo uzmicanje od činjenice da je toga datuma obnovljena državnost BiH, pa makar to bilo zarad velikosrpskih i velikohrvatskih retrogradnih i osuđenih na propast projekata, nego oni naprosto svojom apstinencijom od obilježavanja ovog značajnog datuma u novijoj  historiji BiH i njenih naroda i građana prave distancu i od antifašizma, koji je jedna od suštinskih komponenti spomenutog zasjedanja. 
 
Ne bih komentirao, iz higijenskih razloga, Dodikovo tumačenje ovog historijskog događaja (on se petlja u sve, posebno tamo gdje nije ni stručan ni vičan) jer je u rangu najobičnijeg kočijaša (ne bih da uvrijedim kočijaše, ali sam ih spomenuo kao metaforu), niti Ivanićevo kvaziintelektualno, ali zapravo politikantsko uzmicanje od obaveze za koju prima visoku plaću u Predsjedništvu BiH, te Čovićevo bježanje “na službeni put” baš na dan kada kao prvi u Predsjedništvu treba biti domaćin brojnim gostima izvana. Njihovi postupci ne samo da pokazuju njihov odnos prema BiH kao jedinstvenoj državi, nego govore i o njima samima i politikama i ideologijama koje promoviraju a one su s druge strane antifašizma, dakle jedne od najvećih tekovina modernog čovječanstva iz prošloga stoljeća na čijim temeljima i počiva Bosna i Hercegovina od 25. 11. 1943. Neka i dalje idu po svoja mišljenja u Beograd i Zagreb, ali nikada neće stići do željenog cilja, usprkos svemu. Jer, kao što danas reče brigadni general Mustafa Polutak u Mrkonjić Gradu, “antifašizam živi i na kraju će pobijediti…”!
Bedrudin GUŠIĆ

VOLIMO NAŠU BOSNU I HERCEGOVINU

Posted: 25. Novembra 2017. in Intervjui

Image result for dan drzavnosti bih

Bosno i Hercegovino,

domovino naša jedina,

zemljo Bošnjaka, Srba, Hrvata

Božijom voljom nama si data.

Rođena u kolijevci Zavnobiha

25. Novembra 1943,

da budeš sretni dom

i majka tvoje djece.

 

Povelja Kulina Bana

rodni list tvoga rođendana,

u temeljima srednjeg vijeka,

na svijetlu budućnost čeka.

Naša voljena domovina Bosna,

ko zora rumena rosna,

uvijek se iznova rađa

ljepša, milija, draža…

Bosna i Hercegovina je srce Balkana,

srce Evrope i Svijeta,

najljepše i najsretnije mjesto

ovog planeta.

 

Domovino voljena naša,

kud god idem u srcu te nosim,

rodna grudo moja,

sa tobom se ja ponosim.

Voljeću uvijek svoju Bosnu

i njene bratske narode sve,

Bosancima nema sretna života,

bez majke Bosne i Hercegovine.

Svi koji Bosnu vole

danas se za nju mole,

Dan njene državnosti slave

i ponosno podižu glave.

Burlington, 25.Novembar 2017

Zijad Bećirević

 

Kao i sve prethodne presude Haškog suda i ova presuda Mladiću, za najsvirepije zločine koje poznaje ljudski rod, otkriva detalje događanja u BiH od 1992 do 1995,  ali prikriva notornu istinu da je na BiH izvršena agresija,  da su je počinili Srbija a potom Hrvatska, uz asistenciju međunarodne zajednice i da su najveći stradalnici Bošnjaci. Međunarodna zajednica je bez griže savjesti dopustila Srbiji da uradi ono što je uradila. Nespremnost međunarodne zajednice da stvari i događaje postavi na pravo mjesto i nazove pravim imenom je neodgovornost i licemjerje.

Image result for presuda mladicu

Haški sud je individualnim presudama doprinjeo rasvjetljavanju istine o ratnim stradanjima u BiH 92-95, ali je prećutio odgovornost za  genocidne zločine koji su se dogodili širom BiH od maja 92. i izbjegao ukazati na umješanost i odgovornost Srbije i međunarodne zajednice.

Doživotni zatvor srpskom “heroju”  

Ratko Mladić, general JNA i Komandant VRs, oglašen  je krivim za 10 od 11 tačaka optužbe i osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Osuđen je za najstrašnije zločine koje čovječanstvo poznaje. Oslobođen je po prvoj tački optužnice za genocid počinjen u Prijedoru, Ključu, Kotor Varoši, Sanskom Mostu i Vlasenici.

Presuda dolazi u vrijeme kada se počinjeni zločini veličaju, a njihovi počinioci  nazivaju srpskim herojima.

Haški sud je odradio i ovaj dio svog posla, završio poglavlje Mladić, na koje po završetku žalbenog postupka, kroz godinu dvije, treba staviti samo tačku. Donesenim presudama Tribunal je predočio šta se u BiH dogodilo od 92 do 95, dokumentovao to sa hiljadama stranica i svjedočenja, ali izbjegao  sukobe nazvati agresijom i uprijeti prst u agresore  Srbiju sa Rs, kreatore, nosioce i izvršioce genocidne politike. Svođenjem odgovornosti srpskog agresora na individualne, civilni i vojni vrh srbijanske politike iz 90-ih godina prošlog vijeka ostaje skriven i zaštićen od svake odgovornosti, oslobođen sankcija.

Haški sud je time ispunio svoju zadaću, ali nije u svijet poslao pravu poruku koju je svijet trebao čuti. Srbi su ostvarili svoju namjeru. Stvorili su još jednu srpsku državu,….I ova presuda zločince uvjerava da se zločini isplate i da ih treba i dalje činiti.

Sraman je i neprihvatljiv onaj dio presude koji navodi da je postojao udrženi zločinački poduhvat i navedena su imena udruženih lica, ali da udruživanje nije imalo za cilj istrebljenje Muslimana.

Stiče se dojam da je presuda Haškog suda prethodno cenzurisana i  filtrirana po određenoj matrici i kao takva osudom individualnih počinilaca, u ovom slučaju najodgovornijeg od njih- Mladića, potpuno izbjegla tretirati sve ono što proizilazi  iz kolektivne odgovornosti  u  individualne i sa individualnim  krivicama  prelazi u kolektivnu odgovornosti Srbije i Rs. Kao takva presuda  je prst u oko bošnjačkim žrtvama, posebno onima  iz šest opština uključujući i Prijedorsku, u kojima po prvoj tački Mladićeve optužnice nije prepoznad genocid, već samo utvrđena genocidna namjera.

Podsjećamo da su Haški sud osnovale UN radi progona i kažnjavanja osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. do 1995.g sa zadatakom da počinioci najtežih krivičnih dijela budu kažnjeni, da žrtve dobiju satisfakciju i da se pomogne u pomirenju zavađenih strana u regionu.

Sila Boga ne moli

U aprilu 1992.Ratko Mladić, general JNA,  postavljen je na dužnost Komandanta Druge vojne oblasti  JNA u Sarajevu, a od 12. maja 1992. do 1996.  postaje Komandant Glavnog štaba Vojske Rs, i bili su mu podložni svi : Vojska Rs, MUP, TO, paravojne formacije , regionalne i opštinske vlasti u zoni djelovanja Rs . Od 12.5. 1992. Mladić je bio učesnik UZP- Udruženog zločinačkog poduhvata. Od tog vremena po istom obrascu ubijalo se i ubijeno je dva do tri puta  više Bošnjaka, nego u julu 1995. u Srebreničkom genocidu.

Optužnica protiv Mladića pokrenuta je 24. 7. 1995, nakon  15 g. skrivanja u Srbiji u Lazarevcu. Suđenje je počelo 2012.g.

Pri izricanju presude svijet je bio zapanjen bahatim, silovnim i bezobraznim ponašanjem Mladića, iskazanim na Haškoj pozornici hirom i bijesom, što pokazuje  na koji je način svoju moć i silu demon demonstrirao nad svojim žrtvama, dok su vezanih ruku pred jamom smrti po njegovoj komandi čekali metak u srce. I sada se po njegovom bahatom ponašanju vidjelo da iza njegovih leđa i u ovim uslovima stoji neko moćan, ko je podrška i izvor njegove moći.

Individualnim presudama sud prikrio odgovornost Srbije

Sad izlazi na vidjelo da je Haški sud osnovan da invidualnim presudama za ratne zločine počinjene u BiH od 1992 do 1995. prikrije kolektivnu odgovornost agresora na BiH, Srbije a dijelom i Hrvatske, a time zaštiti UN i prikrije pogreške UN počinjene prema BiH pod uticajem nekih velikih sila.

U Hagu je savršeno odrađena i ova etapa maratonskog sudskog procesa, u kojem je Srbija morala žrtvovati  Mladića, kao ranije Miloševića, da bi njena uloga u agresiji i genocidima počinjenim u BiH nad Bošnjacima ostali skriveni i zaboravljeni.  Srpska diplomatija isturila je Mladića i zaštitila od svake odgovornosti državni vrh Srbije iz 90-tih godina. Krivična odgovornost i veza  Beograda sa događajima nije ni dotaknuta, istina do koje se došlo nije otkrivena niti tematizirana, a o odgovornosti  i osudi Srbije nije bilo ni pomena. Zaštiti Srbiju od konsekvenci istovremeno znači zaštititi ugled i prikriti propuste UN  prema BiH, počinjene od uvođenja embarga na oružje do Srebreničkog genocida, koji je bio takvih razmjera da nije mogao ostati prikriven.

Izbjegnuto priznanje ranije počinjenih zločina genocida

Po nekim komentarima presuda je najvećim dijelom reporiza presude Karadžiću, jer se i u njoj spominju samo rukovodioci Rs a ne i vrh Srbije.  

Haški sud je svjesno izbjegao potsjetiti na teške zločine i zločine genocida, počinjene u periodu od 1991. do jula 1995. Čak je i Tomašica ostala potpuno zaboravljena…

I Iz Hrvatske su stigle reakcije po kojima presudom nisu obuhvaćeni zločini počinjeni nad Hrvatima u tom periodu.

Šta b-h žrtva dobiva presudom?

Šta sa doživotnom presudom Mladiću dobivaju  bošnjačke žrtve posijane u mezarjima  i masovnim grobnicama širom BiH, šta dobivaju bošnjačke majke Srebrenice i drugih bh područja , šta dobivaju porodice žrtava i prognani? Ovom presudom Mladiću, nakon 24 godine borbe za istinu i pravdu, žrtve dobivaju samo neku zakašnjelu moralnu satisfakciju, sadržanu u tome što će jedan od krvnika još koji mjesec ili godinu odležati na nekom udobnom zatvorskom ležaju, umjesto u vlastitom domu sa svojom porodicom. Potpuno je izvjesno da niko ni moralno ni materijalno nije i neće biti obeštećen, ni građani ni država.

Nema presude koja može platiti živote. Ubijene niko ne može vratiti, a sve je manje ili nimalo i onih koji na bilo koji način pokušavaju ublažiti njihov bol.

Čemu se imaju radovati žrtve? Šta je to njihova satisfakcija? Da li to što i danas nakon 24 godine 8.000 majki nije našlo ni jednu jedinu kost svog muža ili sina? Da li je to satifakcija što širom Podrinja, u Prijedoru i okupiranim gradovima širom Rs napuštene bošnjačke kuće zjape prazne, propadaju i u korov zarastaju imanja, a prognanici crnče po svijetu za komad kruha?  Da li je satifakcija to što krvnici i danas izazovno, sa šeretskim osmijehom prolaze kraj svojih žrtava i upućuju im provokativne poruke  i prijetnje?!

Srbija  ostvarila ratne ciljeve

Već pri raspadu Jugoslavije vidjelo se da u mehanizmu Međunarodne zajednice postoje jake snage koje rade na prekrajanju granica BiH u korist Srbije i Hrvatske.

Notorna je laž da su  Srbi bili ugoženi i da su se branili. I ptice na grani znaju da su za Jugoslavije dominirali i kontrolisali sve funkcije države. Oni nisu imali razlog za rat, osim agresivne težnje, da zauzmu teritorij BiH, etnički ga očiste i omoguće stvaranje genocidne Rs “. A to su većim  dijelom i ostvarili.

Srbija je dobila ono čemu je težila, što je bio ratni cilj njenog civilnog i vojnog vrha. Proširila je svoj teritorij na polovinu BiH, instalirala Rs i stvorila preduslove da “svi Srbi žive u jednoj državi“. Pri tom je pobila, potamanila i protjerala milion Bošnjaka i zaposjela njihovu zemlju i imanja.

Iz svake rečenice u presudi vidi se da je to bio udruženi zločinački poduhvat, ali u tome nema Srbije, već samo uzdržano predstavljen  politički i vojni vrh  Rs.

Mitinzi podrške Mladiću

U Beogradu i Bijeljini održani su mitinzi podrške Mladiću, a na dan izricanja presude na ulicama Vlasenice i Srebrenice osvanule su Mladićeve slike, na kojima se krvnik neziva herojem.

Iz Rs i dijela Srbije stižu približna ali i oprečna mišljenja. Lideri Rs ga proglašavaju nacionalnim herojem.

Svi koji učestvuju u negiranju genocida, učestvuju u genocidu…

Zar svi oni koji u zločincu Mladiću vide heroja zatvaraju oči i neće da  vide gomile beživotnih tijela na cestama i u jamama po čitavoj Bosni, koji su produkt njegovog “herojstva“. Ti koji ga zovu herojem treba da upitaju sebe gdje im je duša, gdje su im osjećaji, zar ne vide da su gori od svake životinje.

Međunarodna zajednica i dalje sabotira

Šta ko dobiva ovom presudom?  Rat ne dobiva karakret agresije, već ostaje u formi zaraćenih strana, svak sa svakim. Međunarodna zajednica i dalje više podržava agresore, nego žrtvu agresije. Srbija koja je pokrenula agresiju s ciljem stvaranja Velike Srbije, finansirala projekat, naoružala i koordinirala akcije, nije u presudi ni pomenuta. Milošević je ostavljen na smeću  istorije, a njegova zlodjela zaboravljena. UN, koje su embargom spriječile BiH da se brani, propustile su od Mladićevog bijesa zaštiti Bošnjake Srebrenice i Podrinja u zaštićenoj zoni UN, odakle su ih Mladićevci odveli u smrt. Uz sve to UN su učinile i korak više, uz njihovu suglasnost zaustavljena je oslobodilačka ABiH kada je bila na putu da porazi Vojsku Rs i zauzme Banja Luku. U UN nije čak prihvaćena ni Rezolucija o genocidu u Srebrenici, iako je Srebrenički genocid na svim nivoima utvrđen i prepoznat.

UN ne smiju osuditi Srbiju, jer bi time osudili i sebe. Mogle su i morale spriječiti ubijanja Bošnjaka. .. Ako to nisu učinile u Prijedoru 92g., niti širom BiH od 92 do 95, zašto to nisu to uradile  do 95, i u julu 95 u Srebrenici, gdje se na osnovu svega što se ranije događalo, veliko zlo moglo očekivati.

Srebreničkim genocidom i teškim zločinima u Podrinju Mladić je oduzeo zemlju Bošnjacima i uništio zajednicu Bošnjaka i Srba Podrinja, koja se neće nikad više obnoviti u kvalitetu i kvantitetu u kakvom je postojala.

Istina je da bez Haškog suda mnoge istine ne bi izašle na vidjelo niti bi pred sud pravde bio izveden ni približan broj počinilaca zločina. Haški sud je procesirao 161 slučaj, i u sudnice doveo neke od najodgovornijih. Naravno, najveći broj počinilaca zločina, njih na hiljade, ostat će nekažnjeno, ukoliko ih u svoje sudnice ne dovedu nadležni sudovi u regionu.  

Na BiH je izvršena agresija

Nisu ratovali svi protiv svih, kako se predstavlja i želi predstaviti agresija na BiH, već su se Bošnjaci branili od agresije iz Srbije a potom i Hrvatske. Mladić nije komandovao odbranom Srpskog naroda, već napadom Srba na BiH i njene narode. Sama ta činjenica upućuje da se žrtve koje se brane ne mogu jednako tretirati kao napadači.

Hapšenja, progoni, ubijanja, bacanja u jame, prenošenje u sekundarne,  vršeni su jednako u svim opštinama, u svim napadnutim i okupiranim područjima BiH, po tačnio utvrđenom planu po kojem se znalo koliko i kojih Bošnjaka može ostati u kom gradu, gdje treba pobiti veći a gdje manji broj, gdje prvo udariti na intelektualni vrh, a gdje ne…

Sve što je u BiH urađeno bilo je uz naredbe, podršku  Beograda…a namjera je bila jasna – zauzeti BiH i uništiti muslimane – Turke!

Komentari presude

Komentari na presudu su očekivani, ovisno od toga ko komentariše i u kojem dijelu BiH živi. Za presudu većina posmatrača i komentatora kaže da je očekivana, jer se u političkim odnosima u svijetu, nije moglo od haškog suda više očekivati nego što je dao. Možda je to tačno, ali nije tačno da genocid nije bilo moguće utvrditi kod 6 opština u kojima su utvrđene genocidne namjere. Za to postoje čvrsti dokazi sadržani u svim vođenim procesima. To je  prije svega ista strategija sa istim operativnim zahvatima po kojima su agresori razarali sela i gradove, palili, privodili, odvodili u logore, ubijali, progonili, … i počinili gonocide u svim gradovima na području tzv. Rs. Sudu za to nije trebao pismeni dokument , naredba, jer se za ubijanje  ne izdaju pismene naredbe na takav način.  Upravo to je razlog što najveći broj komentara ima primjedbu na taj dio presude.

Sve to potvrđuje da je Rs nastala genocidom na genocidnoj namjeri, eliminacijom nesrba, i ona je poziv MZ da genocidnu Rs hitno ukine.

Za mnoge komentatore presuda  je skandalozna, katastrofalna i razočaravajuća, jer za 6 opština BiH, uključujući Prijedor, za koje je utvrđena genocidna namjera, nije prepoznat genocid, i to samo radi toga što broj žrtava nije bio dovoljan da se utvrdi genocid, mada broj žrtava nije obavezan  po kriterijima za prepoznavanje genocida. Iz toga proizilazi da nisu tačni navodi nekih da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati genocid u tih 6 opština, već to nije htjelo ili smjelo, jer bi to pokrenulo i neke druge odgovornosti, koje se žele izbjeći.

U nekom smislu i ova presuda Mladiću, kao proces Miloševiću pa dijelom i Karadžiću, pokazuje da se zločini isplate činiti, kad se predstave kao djela za opštu stvar i doprinos domovini. Srpski projekat teritorijalnog proširenja na teritorij BiH i uništenja Bošnjaka genocidnom namjerom je star skoro dva stoljeća, i oni koji se žrtvuju na tom putu,  kao Mladić, postaju srpski heroji. To pokazuju reakcije  na Mladićevu presudu čelnika Rs, posebno Ivanića i Dodika, ali i mnogih građana Rs. Za Dodika  je Mladić heroj i patriota. Čak ni Patrijarh Irenej  ne vidi zločin kao zločin, već kao đavolje djelo.

Kad član Predsjedništva potstiče genocid

Za Ivanića je Haški sud velika politička predstava, u  kojoj su Srbi osuđeni na 758 godina zatvora sa 5 doživotnih, Hrvati na 166 a Bošnjaci na svega 41 godinu. Da su Bošnjaci napali Srbiju sa namjerom i mašinerijom kakvu je pokrenula Srbija (tada krnja Jugoslavija) sa Srbima u BiH, sigurno je da bi odnos izrečenih presuda Bošnjacima bio proporcionalno obrnut, ali još rigorozniji. U svakom drugom državnom uređenju, član Predsjedništva, dojučerešnji Predsjednik države, koji svojom izjavom daje pravo jednom dijelu svog naroda na genocid nad drugim narodom, ne bi dočekao ni drugi dan u svojoj fotelji, a Ivanić ogrezao u mržnji  prema  Bošnjacima nastavlja širiti jaz među narodima.

Samo Bošnjaci teže pomirenju

O pomirenju, koje je bio jedan od ciljeva Haških procesa, smiješno je sad i govoriti. O tome nedvojbeno svjedoče komentari presude Mladiću u  Ist. Sarajevu, Banja Luci, i drugim gradovima Rs . Za utjehu ostaje samo to da ono što ljudi zaista misle možda ne smiju javno reći…

I  prije i nakon ove presude može se uočiti da bošnjačka žrtva, i pored boli  i trauma koje nosi u sebi, nije poklekla, već je sačuvala dostojanstvo i spremnošću na obnovu zajedništva izdigla se iznad same sebe. Za žaliti je veliki dio srpskog naroda, naročito onog u Rs, koji je postao i ostao taocem bolesne ideologije ideologa Velike Srbije, koja se svih postdejtonskih godina oplođuje u fašitičkim klišeima genocidne Rs, vuče srpski narod u izolaciju, prijeti da sruši i ugasi svaki vid  komšijske  ljubavi i saradnje i pretvore je u netrpeljivost i mržnju.

Burlington, 24. 11.2017                                        Zijad Bećirević

Svim građanima Bosne i Hercegovinu, koji svoju domovinu nose u srcu, želim sretan Dan državotvornosti!

25. Novembar 1943 godine je bez sumnje jedan od najvećih dana u našoj bližoj povijesti i zbog toga je naš najveći državni praznik.  Bez ovog dana Bosna i Hercegovina bi bio kao drvo bez korijena.

Pogledamo li u izbor državnog praznika u drugim zemljama biraju se oni događaji koji građane ispunjavaju ponosom poput naprimjer 14 jula, Francuskog nacionalnog dana kada je pala Bastilla  i tiranija te započeta Francuska građanska (buržoaska) revolucija. Francuzi su ponosni na svoje  Liberté, Égalité, Fraternité  ćime su označili epohu slobode od feudalnog pritiska i nepravednosti, ukidanje formi ovisnosti i osobne neslobode ljudi.

Za nas je 25 Novembar Dan kada su branjene iste one vrijednosti  Francuske buržuaske revolucije, univerzalne ljudske vrijednosti kada je njenim građanima vraćena sloboda, kada je  ukinut feudalni pritisci i nepravednosti i građanima vraćena vjera u ljepšu budućnost. To je dan na koji su ponosni svi oni koji znaju cijeniti univerzalne kosmopolitske vrijednosti kojima teži savremeno čovječanstvo.

Tog historijski vrlo značajnog 25. novembra 1943. godine održano je prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine), u Mrkonjić Gradu. Na pomenutom zasjedanju donesena je odluka o obnovi državnosti BiH, potvrđene su njene historijske granice, koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne, te je Bosna i Hercegovina definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugoslaviji. Nakon nekoliko dana pomenuta odluka ZAVNOBIH-a je potvrđena i ozvaničena na Prvom zasjedanju AVNOJ-a, odnosno Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, u Jajcu. Treba napomenuti da je BiH, nakon što je oslobođena 1945. godine, dobila zastavu i grb, koji su bili njeni prepoznatljivi i glavni simboli za vrijeme socijalizma, sve do 1992. godine i početka agresije na BiH.

Ono što je najvažnija činjenica i zaključak zasjedanja ZAVNOBiH-a, je upravo činjenica da je Bosna i Hercegovina, odlukom na ovom zasjedanju, definisana kao jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi narodi imati ista prava. Treba dodati da je ovu odluku na zasjedanju ZAVNOBIH-a potvrdilo i izglasalo 247 vijećnika ZAVNOBIH-a, svih bh. naroda.

25 Novembra će ostati vječna inspiracija današnjim ali i budućim naraštajima ne samo da prepoznaju opasnosti kroz koji prolazi naša domovina već  i da  brane  te tekovine i univerzalne ljudske vrijednosti.  25 Novembar je takođe dan kada izražavamo zahvalnost svima onima koji su imali viziju da grade jedno pravednije društvo i one koji su boreći za te ideale dali svoje živote kako u Drugom tako i poslednjem ratu.

U To ime neka im je vječna slava a na nama je obaveza da nastavimo tim putem!

Svima još jednom od srca čestitam Dan državnosti i neka nam živi vječno naša domovina!

Mr. sci. Edin Osmančević

Bakire Izetbegoviću!

Naše obraćanje započet ćemo tvojim i Reisovim skandaloznim izjavama nakon izrečene presude genocidnom ratnom zločincu Ratku Mladiću koje predstavljaju uvredu za bošnjačke žrtve i cijeli bošnjački narod:

BAKIR IZETBEGOVIĆ: “Od presudnog značaja za budućnost odnosa u BiH je skinuti hipoteku zločina sa naroda, locirati je na pojedince bez obzira koliko je tih pojedinaca bilo, i kakve su funkcije obnašali.”

KAVAZOVIĆ: “Ono što ja želim kazati je da uvijek u našoj svijesti moramo odvojiti počinitelja od naroda. Ovdje je individualna krivica, sudi se onima koji su komandovali, naređivali, počinili i tako dalje i to treba razdvajati.”

Pored najoštrije osude te tvoje izjave o tome kako kolektivnu krivicu srpskog naroda treba svoditi na individualnu, a što je suprotno i pravnoj kvalifikaciji krivaca u presudi genocidnom zločincu Ratku Mladiću, kojom je presuđen za udruženi zločinački poduhvat (dakle, nije riječ o pojedincu, nego o kolektivu!), šaljemo ti samo nekoliko od brojnih slika i primjera koji oslikavaju taj ‘narod’ kojem vi svojim izjavama perete obraz. O njihovim ‘komentarima’ na društvenim mrežama i o brojnosti takvih komentara koji po bolesti, gadostima i podržavanju genocida i ratnih zločinaca prevazilaze i ove slike, mogao bi se napisati elaborat!  

Želimo te pitati da li je ovo taj ‘narod’ koga Bošnjaci kao žrtve presuđenog genocida, udruženog zločinačkog poduhvata i brutalne agresije (izvana i unutar zemlje) trebaju ‘prati’ po vašem receptu?

Da te podsjetimo na presudu genocidnom ratnom zločincu Mladiću kojom je presuđen kao član sveobuhvatnog ‘udruženog zločinačkog poduhvata’ (sudac Orie prilikom čitanja presude: ‘He was a member of an overarching joint criminal enterprise from 12 May 1992…’) koji pokriva cijeli, danas okupirani dio naše države, a genocid se spominje kao dio tog ‘udruženog zločinačkog poduhvata’.

Podsjetit ćemo te na definiciju ‘udruženog zločinačkog poduhvata’ koja kaže:

‘Ova doktrina smatra članove grupe individualno odgovornima za zločine koji su pocinjeni sukladno zajedničkom planu, bez obzira jesu li počinjeni od strane člana grupe ili ne. Član grupe krivično je odgovoran za zločine počinjene od strane drugih lica u okviru zajedničkog plana ili svrhe.[1] (znači, svaki pojedini učesnik u izvođenju genocidnog zločinačkog velikosrpskog projekta- dakle, svaki njihov vojnik itd., snosi krivicu- op.a.). Na primjer, ako troje ljudi izvrši pljačku banke, tokom koje jedan od pljačkaša ubije čuvara, svaki od članova grupe može odgovarati za ubojstvo pod uvjetom da je ono bilo dio zajedničkog plana ili barem predvidljivo (znači, svaki pojedinac koji je učestvovao u genocidu, prisilnim deportacijama, koncentracionim logorima, nametanju bijelih traka’ u Prijedoru, učesnik u medijskoj kampanji laži, teroriziranju građana, ubistvima itd., je jednako odgovoran – op.a.)

1999. žalbeno vijeće Tribunala je u predmetu Tadić dalo prvu eksplicinu definiciju udruženog zločinačkog poduhvata prema kojoj je za ovo krivično djelo neophodno kumulativno postojanje sljedeća tri elementa[4]:

– množina lica,

– postojanje zajedničkog plana, namjere ili cilja koje dovode do ili impliciraju činjenje zločina,

– učestvovanje u zajedničkom poduhvatu koji podrazumeva činjenje zločina.’ (Wikipedia)

Dakle, nije kriv pojedinac nego i svi oni koji su sa njim učestvovali u izvođenju velikosrpskog genocidnog projekta. Genocid, koji je sastavni dio ‘udruženog zločinačkog poduhvata’ za Srebrenicu, nisu mogli izvršiti ‘pojedinci’! Počinio ga je dio srpskog naroda pod komandom presuđenog ratnog zločinca Mladića i drugih! Jednako su krivi i oni koji su ubijali, i oni koji su dovozili kamione iz Srbije za deportaciju leševa, i oni koji su im te kamione obezbjedili, i oni koji su pokopavali mrtve, i bageristi koji su prekopavali masovne grobnice, i oni koji znaju gdje se masovne grobnice nalaze, ali i danas šute, i oni koji su šutjeli tada, i oni koji su širili propagandne laži skrivajući istinu o zločinima. Krivi su i oni koji i danas šute, koji i danas šire propagandne laži i oni koji negiraju genocid, i oni koji slave svoje ratne zločince kao heroje! Svako od njih snosi jednako pjedinačnu krivicu! I svima je njima presuđeno! Prema definiciji ‘udruženog zločinačkog poduhvata’ i oni su jednako krivi kao i on! A oni su i danas dio tog ‘naroda’ kojem ti svojom sramotnom izjavom pereš zločinački obraz!

Projektom, ideologijom (o Velikoj Srbiji), planom operacija, vojskom, vojnom tehnikom, logistikom…, to ne mogu izvesti pojedinci, nego država. Država je bila inspirator i kreator ‘udruženog zločinačkog pothvata’ i genocida. A tu ‘državu’ i njenu vlast podržavao je, a i danas podržava većinski dio tog ‘naroda’ kojem vi perete crni obraz! Ne treba biti posebno pametan da bi se znalo kakva je većina tog ‘naroda’! Dovoljno je pogledati koga biraju na vlast!

Prema presudi, za terorisanje Sarajeva nije kriv samo ratni zločinac Mladić, već i cijeli Romanijski korpus koji se u presudi spominje, a koji je brojao na hiljade četničkih terorista! Gdje su danas ti zločinci i ‘borci’ iz tog ‘korpusa’? Nisu li i oni dio tog ‘naroda’ za kojeg kažete da nije kriv i kojem perete njegov crni obraz?! Ne podržavaju li oni i danas zločinačku velikosrpsku politiku i njen genocidni projekat koji je, do sada, višestruko presuđen u haškom Tribunalu, kao i od strane Svjetskog suda pravde (presuda od 26.02.07.)?

Nemoguće je povjerovati da iko normalan može iskreno misliti da velika većina tog ‘naroda’ nije kriva i da se presuda ne odnosi i na taj dio tog naroda! Koliko puta treba ponoviti činjenicu iz presude ratnom zločincu Ratku Mladiću, pa da bi shvatio koliko je skandalozna i bezobrazna tvoja izjava kojom pereš crni obraz onom dijelu srpskog naroda koji tog ratnog zločinca i genocidnu zločinačku velikosrpsku ideologiju, kao i zločine počinjene u njenom ostvarivanju, slave i veličaju?!

Ponavljanje je, kažu, majka znanja. Tako ćemo ponoviti opet da je presuđeno cijeloj velikosrpskoj ideologiji i onom dijelu srpskog naroda koji je učestvovao na bilo koji način u njenom ostvarivanju, koji  je podržava, koji negira genocid, i koji podržava opstanak genocidnog entiteta čiji je karakter sada i pravno potvrđen i koji slavi svoje ratne zločince kao junake! Zašto TO ne kažeš? Ili su za tebe isti i jedan Jovo Divjak ili kapetan Armije RBiH u penziji, Rade Zoranović, ili Bogić Bogićević i oni koji podržavaju genocid, genocidnu tvorevinu, ratne zločince i genocidnu velikosrpsku ideologiju?!

Ti nemaš pravo umanjivati snagu presude kojom je presuđena jedna cijela ideologija i njen zločinački projekat- genocidna tvorevina, kao i svi sljedbenici te ideologije bez obzira da li su učestvovali u njenom provođenju ili je danas podržavaju! Zar je moguće da ne znaš da je ta zločinačka ideja i danas živa i da se pokušava ostvariti svim sredstvima uključujući i zločinačku propagandu?! Istu onu propagandu koja se navodi u presudi genocidnom ratnom zločincu Mladiću! Istu onu propagandu koju ne samo da slijede, već i šire pripadnici dijela srpskog naroda za koje je presuđeni genocidni ratni zločinac Mladić heroj, a genocid pojam njihovog ‘junaštva’ i ‘sveta dužnost’!

Ti nemaš pravo umanjivati zločin genocida svodeći ga na djela ‘neodgovornih pojedinaca’ jer je takvo što, kao prvo, protivno definiciji genocida, a kao drugo predstavlja negiranje genocida!

Evo sta o presudi kažu pošteni i časni ljud, koji imaju poštovanja za naše žrtve i naš narod koji je cijeli bio, a i danas jeste, žrtva te zločinačke velikosrpske ideologije!

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/65422/ivan_zvonimir_chichak_o_presudi_mladicu_prvi_put_u_povijesti_za_genocid_nije_osudjen_pojedinac_vec_cijeli_kolektivitet_bosanski_srbi.html

Tvoja izjava jeste skandalozna i sramotna, ali se narodu bolje nije nadati od dvojice tzv. bosanskih prvaka koji zajedno u Potočarima, Tomašici, Ferhadiji uče El Fatihu za pet sekundi, izigravajući i vjeru i politiku. Šta drugo se nadati od nekoga ko je svjesno, sistematski i planski sabotirao obnovu sudskog procesa na ICJ, koji u ime svih Bošnjaka javno tvrdi i za govornicom EU, i u Sarajevu, kako je RS ‘nepupitna’. A pravo kaže da je ništavna i da se može i mora ukinuti! Kaze to i prof. Pettigrew u svom intervjuu koji je dao na dan donošenja presude genocidnom ratnom zločincu Mladiću: ‘RS je nastala na genocidnim namjerama.’

Može li iko zamisliti da neki jevrejski politički ili vjerski lider kaže da je ‘Treći Rajh neupitan’ i da ga ‘Jevreji neće ukinuti’ (da je kojim slučajem nastavio postojati poslije holokausta i poslije Nirnberškog procesa)?!

Ali, sta očekivati od najviše uleme koja nam sugerira da nam je četnik Vučić prijatelj, iako je govorio u Skupštini Srbije da će za jednog ubijenog Srbina biti ubijeno stotinu Muslimana? Šta očekivati od ‘dvojca’ koji je Vučića doveo u Potočare i zakitio ga Cvijetom Srebrenice, iako on ne prizna genocid, nego radi na stvaranju Velike Srbije genocidom u kojem je i sam učestvovao i to baš pucajući na Sarajlije. Dio presude koji se odnosi na zločine nad Sarajevom odnosi se i na sve one koji su učestvovali u zločinima nad Sarajevom, pa on sebe lahko može prepoznati u njoj!

Gospodo “prvaci”, možete kako hoćete, ali nećete dokle hoćete. Buditi sigurni da svaku vašu riječ zapisujemo i pamtimo. Vlast je privid moći, a pad sa te visine donosi grubo otrježnjenje. Kao što svako odgovara za svoja djela ili nedjela, tako ćete i vi za sve što činite i govorite morati jednog dana polagati nama račune.

Umjesto da zahtjevate da RS kao genocidna tvorevina bude pometena kao teroristički ISIL, vi napadate ISIL, a branite  PG (pravoslavni genocid nad Bošnjacima- muslimanima i bosanskim katolicima) i čuvate njihov ratni plijen uzvikujući kako ‘Bošnjaci NEĆE ukinuti RS’!

A Bošnjaci hoće i Bošnjaci MORAJU! Jer, to je najveća pravda za naše žrtve genocida i najtežih ratnih zločina počinjenih na tlu Evrope od II svjetskog rata i za naš cijeli, napaćeni narod!I Pravda za stotine hiljada otetih i uništenih života jer smo svi prognani u patnju bez obzira gdje smo! Bošnjaci znaju da genocidni entitet ukinuti mogu. A znate i vi, ali i dalje čuvate rezultate genocida!

Kao što je javnosti poznato, tvoja nedavna izjava o priznanju Kosova je dočekana na nož u Beogradu, posebno od strane Vučića. Ne ulazimo u to da li je to dio vaše igre ili nije, ali je paradoksalno da si samo dan nakon tolike medijske i političke harange iz Beograda protiv tebe, prihvatio Vučićev poziv da sa onom dvojicom preostalih članova Predsjedništva 6. i 7. decembra posjetiš Beograd. Da si državnik, kao što nisi i da istinski predstavljaš Bošnjake, kao što ne predstavljaš, ti tamo u ovakvoj situaciji ne bi išao. Nama režim u Beogradu nije prijateljski i tu tezu bismo mogli argumentirati mnoštvom primjera. Šta se može desiti kada odeš u Beograd Vučiću? Pa, realno, ti ćeš mu se na neki način izvinuti za izjavu o Kosovu, pravdat ćeš se, a on će, vodeći bijele figure, reći, otprilike: “U redu, prihvatamo izvinjenje, ali nemoj to više da ponoviš, bre”! Na takvo poniženje nemaš pravo!

                                  Ponizio te je povodom posjete Sarajevu, zar ćeš dozvoliti slično i u Beogradu?

Vraćajući se na povod ovog našeg obraćanja od tebe tražimo da pod hitno izađes u javnost sa novim saopštenjem koji će odvojiti jasno one iz srpskog naroda koji podržavaju genocidnu i fašističku velikosrpsku politiku od onih koji su časno branili našu domovinu boreći se u sastavu Armije RBiH ili su na drugi način doprinijeli toj borbi, ostavši na pravednoj strani do dana današnjeg. Ne očekujemo da naše pismo demantuješ, ali ponekad vrijedi vjerovati u čuda.

U ime FB Grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’

1. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

2. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

3. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

Evo nekoliko fotki koje ilustriraju kome si sve opravo crni obraz:

SRETAN DAN DRŽAVNOSTI !

Posted: 24. Novembra 2017. in Intervjui

 
Svim građanima Republike Bosne i Hercegovine, posebno antifašistima, želim
 
SRETAN DAN DRŽAVNOSTI !
 
Bedrudin GUŠIĆ

TRANSFORMACIJE

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

 

Ljudi i đonovi!

Posted: 23. Novembra 2017. in Intervjui

Igranje đonom u fudbalu je zabranjeno jer se tretira opasnom igrom.  Ukoliko povrijedite protivničkog igraca đonom i igrate visoko dignutom nogom  slijedi vam isključenje.

U bosansko-hercegovačkoj politici je puno političara sa dignutim nogama, u skladu sa prostituirajućim atributom kojom je politika obilježena,  ceka se sudija koji ce im pokazati ”crveni”.”  Osiljeni” ,”važni”, ” uobraženi” politika ”igre đonom” se  transformisala u politiku ”obraz- đon”.  Do transformacije  politike se moglo doći  u uslovima kada  političari posjeduju niske  moralne kodekse  a kad je tako onda je spreman prodati i dušu Luciferu i izgubiti ono malo  digniteta koji je dobio dolazkom na ovaj svijet (tabule –raza).

Cijeli svijet je pozdravio presudu Haškog tribunala protiv Ratka Mladića za njegove užasne zločine protiv čovječnosti. Osuđujuća presuda Ratku Mladiću naišla je na jednodušnu podršku zapadnih vlada, istaknutih intelektualaca i novinara,  Ovakve osude su  u sjeni činjenice da veliki broj ljudi na Balkanu i dalje smatra Mladića i njegove ubice herojima,

Jedan od takvih političara koji je prestao da igra fudbal ali ”obraz  đon“ politiku uveliko aplicira u svojim nastupima je bez sumnje i član Predsjednistva BiH Mladen Ivanić.  U svom obraćanju javnosti  je  izjavio  “da nikako ne treba odustati od podrške generalu Mladiću i da mu treba pružiti maksimalnu pomoć u žalbenom postupku”.

Medutim, u moru reakcija na doživotnu kaznu zločincu Ratku Mladiću bih ipak  izdvojio nereagiranje predsjedavajućeg Predsjedništva Dragana Čović koji istovremeno bojkotuje svečanu akademiju povodom 25 novembra Dana državnosti BiH. Veću samarčinu nije mogao dobiti, vjerovali ili ne, nego od samog američkog predsjednik Donalda Trumpa  koji  mu je  uputio čestitku povodom Dana državnosti BiH. Tu vijest bi ostala sakrivena od  Čovićev kabineta da je nije objelodanio  ambasador BiH u Vashingtonu, Haris Hrle.

Žrtve danas  žive u okruženju koje negira ono što se dogodilo i „đon  politika“ želi to opravdati i okriviti same  žrtve. Kratkoročno ne , ali dugoročno sam siguran da  će ova presuda omogućiti spoznaju istinu i kroz to saznanje se tražiti pomirenje sa svojim žrtvama.

Nataša Kandić je rekla da “ je presuda pokazala koliko treba da Srbiju bude sramota takvih oficira, poput Mladića, Ljubiše Beare, Vujadina Popovića, “jer ne samo da su ukaljali oficirsku čast i vojne akademije na kojima su stekli profesionalno obrazovanje, oni su ukaljali i društvo, udaljili nas od civilizacije, doveli Srbiju do sunovrata”.

Taj sram je sram svakog  normalnog čovjeka  jer smo dozvolili da se osile i rade sto hoće na očigled svih nas!

Dragan Čović  i Dragan Ivanić ne pripadaju pristojnom svijetu. Vrijeme  je da ih  udaljimo od ovih koji i dalje pokušavaju da se zaštite iza navodne odbrane naroda i nacionalnih interesa, a zapravo, većina njih je poslije rata profitirala.

Bojkotujmo ih i pokažimo put u svlačionicu! U protivnom će nam se ratni zločinci poput Mladića  kao i  „đon –političari“  i dalje rađati.

Mr. sci. Edin Osmančević

 

Nije merilo da li je neko član pa da je pripadnik IZ. Ako mislite koliko su muslimani aktivni u realizaciji ciljeva svoje IZ,  80% vernika učestvuje aktivno u podizanju svesti o Allahu, o obavezama prema svome Stvoritelju i društvu. BROJ MUSLIMANA U ZEMUNU JE PREKO 7000, po našim podacima…..Broj dece koji pohađa versku nastavu je preko 450 učenika po školama i po mesdžidima. Trudimo se da taj broj povećavamo tako što ćemo napraviti infrastrukturu da bi se adekvatno izvodila nastava…..Načelno smo imali usmeni dogovor da možemo graditi ali u međuvremenu se nešto desilo što ni meni nije jasno. Nadam se da ćemo se izboriti za naše pravo da izgradimo versko-obrazovni objekat koji će zadovoljiti potrebe muslimana ovog grada i opštine. Makar se organizovali na neki drugi način kojim će se ozbiljnije sagledavati problem muslimana Beograda tj. Zemuna…..ODUSTALI NISMO. Prikupljamo sredstva za izgradnju ili kupovinu neke zgrade. Na desetine zahteva smo poslali nadležnim institucijama za dodelu placa i dozvole za gradnju još čekamo…..

Es-selamu alejkum poštovani efendija! Za početak, hoćete li reći koliko muslimana živi na području Zemuna, koliko njih su aktivni članovi Islamske zajednice?
 
ZEJNULLAHU: Alejkumu selam we rahmetullahi we berekatehu. Svi muslimani koji žive na području Medžlisa Zemun su članovi Islamske zajednice. Nije merilo da li je neko član pa da je pripadnik IZ. Ako mislite koliko su muslimani aktivni u realizaciji ciljeva svoje IZ,  80% vernika učestvuje aktivno u podizanju svesti o Allahu, o obavezama prema svome Stvoritelju i društvu. BROJ MUSLIMANA U ZEMUNU JE PREKO 7000, po našim podacima.
 
Kako je organiziran vjerski život u džematima Zemuna, koliko imate imama, hatiba i muallima i u kakvim prostorima se odvija taj vjerski život?
 
ZEJNULLAHU: U Medžlisu Zemun ima tri aktivna džemata u kojima se obavljaju dnevni namazi, džuma:
Zemun-gornji grad, Zemun Polje i Batajnica. Još najmanje dva su potencijalna džemata koja treba animirati i pomoći da se organizuju, da se obezbedi prostor za namaz. Svakako i ovi mesdžidi su neadekvatni za potrebe verskog života. To su bile privatne kuće koje je IZ kupila i renovirala kako bi mogli obavljati namaze i organizovati verski život muslimana.  
 
Kakav je odziv djece na vjersku pouku?
 
ZEJNULLAHU: Verska pouka je najvažniji projekat IZ. Verska nastava se odvija u 7  državnih škola u Zemunu, jedan čas nedeljno. Naravno to nije dovoljno pa se po mesdžidima odvija dodatna nastava. Broj dece koji pohađa versku nastavu je preko 450 učenika po školama i po mesdžidima. Trudimo se da taj broj povećavamo tako što ćemo napraviti infrastrukturu da bi se adekvatno izvodila nastava. 
 
Poznato je i široj javnosti da je krajem maja ove godine, odnosno neposredno uoči početka Ramazana, srušena džamija u vašem džematu jer, kako je službeno saopćeno, nije imala dozvolu za gradnju. Zašto ste gradili bez dozvole i jeste li računali na ovakav ishod?
 
ZEJNULLAHU: Zato što nam već 40 godina nisu dali dozvolu za bilo koji kvadratni metar za potrebe muslimana Beograda. Potreba za prostorom je nužna. Zar ja nemam prvo da dostojanstveno spustim svoje čelo svome Gospodaru na čistom a ne na blatu kako sam činio za bajrame u kišnim danima. Taj momenat kad sam klanjao Bajram na musali – na otvorenom mestu-poljana sa džematom po kiši, me naterao da počnemo graditi objekat koji nije imao obeležje džamije-kupolu i minaret nego 4 zida. Načelno smo imali usmeni dogovor da možemo graditi ali u međuvremenu se nešto desilo što ni meni nije jasno. Nadam se da ćemo se izboriti za naše pravo da izgradimo versko-obrazovni objekat koji će zadovoljiti potrebe muslimana ovog grada i opštine. Makar se organizovali na neki drugi način kojim će se ozbiljnije sagledavati problem muslimana Beograda tj. Zemuna.
 
 Kako komentirate činjenicu da su gradske vlasti srušile džamiju noću?
 
ZEJNULLAHU: Ne bi da komentarišem jer me jako boli način na koji je to urađeno nakon što su nam kazali da ćemo naći rešenje. To je bilo danju kad smo branili naše pravo da imamo takvu zgradu a noću došla vojska, topovi sa vodom itd. i mene uhapsili i zadržali dok nisu uradili svoje. NEMORALNO JE, IAKO JE NELEGANO,  SRUŠITI SIMBOL JEDNOG NARODA. STRAŠNO. 
 
 Šta kanite dalje poduzeti po pitanju gradnje džamije (ili ste već poduzeli)?
 
ZEJNULLAHU: ODUSTALI NISMO. Prikupljamo sredstva za izgradnju ili kupovinu neke zgrade. Na desetine zahteva smo poslali nadležnim institucijama za dodelu placa i dozvole za gradnju još čekamo. 
 
 Postoji li, zapravo, opstrukcija od strane lokalnih vlasti za izdavanje odgovarajućih dozvola za gradnju džamije u Zemun Polju?
 
ZEJNULLAHU: Očigledno da ne postoji volja što ne znači da je neće biti.
 
Da li ste se obraćali visim nivoima vlasti u Srbiji vezano za problem gradnje džamije i kako su eventualno reagirali?
 
ZEJNULLAHU: Da, od opstine pa do Vlade Republike Srbije. Strpljivo čekamo odgovore. 
 
 Kako ocjenjujete položaj muslimana u Zemunu i Srbiji, općenito?
 
ZEJNULLAHU: Neravnopravan. Ugrožen, uskraćivanje prava na najosnovnije ljudske potrebe, najintimnija osećanja su uskraćena a to je voleti svoga Boga i živeti u skladu sa principima naše vere. Od ishrane pa do sahranjivanja.
 
Da li je riješeno pitanje ukopa umrlih muslimana u vašem džematu i šire?
 
ZEJNULLAHU: Nije. Nigde zvanično nema upisano naziv muslimanska parcela.
 
 Imate li za kraj, eventualno, neku poruku za javnost pa i za svoje džematlije?
 
ZEJNULLAHU: Strpljivost, veza sa Allahom do ostvarivanja naših ciljeva. Kazivanje o JUSUFU A.S. POČINJE SNOVIMA A ZAVRŠAVA SE STVARNOŠĆU.
 
Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
 
ZEJNULLAHU: BOGU JEDNOME HVALA.
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (939)

KATARZA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Dvoumio sam se da li se oglasiti nakon presude zločincu Mladiću s obzirom da je to ovih dana, posebno danas, top tema svih naših i regionalnih medija pa je neopaženo moglo sve ovo proći i bez mog nekog stava. Prevagnulo je da se ipak oglasim kako bih bio dosljedan sebi i svome poimanju djelovanja u javnom prostoru, odnosno kako nikad nisam kalkulirao, pa zašto bih sada i zašto i ovoga puta ne bih izrekao svoj stav. Dalje, ovom osvrtu doprinjelo je i to što ne samo što imam problem s Mladićem kao fašistom i masovnim ubicom, nego što imam problem sa stotinama hiljada onih u Banja Luci, Rs-u i Srbiji koji nakon svega i dan-danas daju javnu (a koliko li njih misli isto ali se ne javljaju) tom zločincu koji je proglašen krivim za 10 od 11 tačaka optužnice. Svi oni, uključujući naravno i njega samoga, koji mu daju podršku bi ponovili isto: i sa Srebrenicom, i Sarajevom i sa svim drugim zločinima koje su snage pod njegovom komandom počinile nad Bošnjacima i djelimično nad Hrvatima u cijeloj BiH. E s njima ja imam problem i više zbog njih kao takvih, a manje zbog tog haman krepalog krvnika iz Kalinovika, se oglašavam. Jer sam antifašist, a oni su fašisti! Tu se dakle sudaramo! Evo opet javno. Jer ja hoću tako, jer se nikad nisam krio ispod bilo čega, pa neću ni ispod svoga antifašizma na koji sam ponosan.
Eno i Ivaniću, Dodiku i inima koji obnašaju visoke dužnosti BiH i u entitetu koji je danas dobio još jednu međunarodnu potvrdu kako je nastao, dakle eno im njihov fašizam kojeg javno promoviraju podrškom jednom zločincu i fašisti. Visoku cijenu i njihovog fašizma plaćam i ja i stotine hiljada drugih, ali neka – njih će historija zapisati najcrnjim slovima, kao što je zapisala Hitlera, Musolinija, Dražu, Nedića i druge izrode ljudskog roda. 
 
Eno i Vučiću njegova, ne tako davna podrška Mladiću kadaje nosio ploču sa imenom njegove ulice u Beogradu. To što priča danas, ne pije vode. Znano je da je država u kojoj je on danas predsjednik finansirala i logistički pomagala preko 200.000 Mladićevih vojnika, da su ga bezbjednosne službe krile po Srbiji godinama, da je ta država sve činila da odloži ovu presudu…..Uostalom, i taj Vučić je dio priče o opsadi Sarajeva, zar smo to zaboravili!?
Ne, ne likujem, Bože sačuvaj! I nakon Mladića iza rešetaka do kraja njegovog života ostaje njegovo djelo: Republika srpska. To je potcrtala i ona Željka Cvijanović i tu je u pravu. Problem je što mi – žrtve Mladićevih zločina nemamo lidera, ni vjerskog ni političkog, koji će pokrenuti postupak ukidanja onoga što je nastalo na genocidu i teškim ratnim zločinima, a što je u jednom dijelu potvrdila i ova presuda. Umjesto toga, imamo sramnu izjavu reisa Kavazovića u kojoj je propustio da izrekne suštinsku rečenicu – da imamo pravnih agrumenata da zatražimo ukidanje Rs-a. Bolje bi bilo da nije dao nikakvu izjavu, odnosno da je šutio. Naravno, Bakira neću ni spominjati jer se on na ovu temu davno odredio. Sramno, naravno.
 
Imamo i problem vlastite svijesti koju je sinoć sjajno apostrofirao akademik Smail Čekić da  je paradoksalno, naprosto fenomen da “žrtve hoće da žive sa svojim katilima, ali ovi drugi neće s njima, čak i pored činjenice da se ti katili nisu pokajali i nisu zatražili oprost…” Tačno!
 
Ali, ohrabruje izjava predstavika nekih udruženja koji su najavili tužbe protiv Srbije i Rs-a jer presuda Mladiću im daje pravni osnov za to.
 
Bedrudin GUŠIĆ

Mladić je kriv i ostatak svog  života provest će iza rešetaka, siguran sam, pitajući se zašto mu je sve ovo trebalo.  Pravda je djelimično zadovoljena  premda su me rat i ovaj postratni period naučili da pravda ne pobjeđuje uvijek kako su nas to učili! Koliko god se ovaj ratni zločinac  trudio da pred javnošću pokaže svoju indolentnost i cinizam listajući novine i kreveljeći se kao i njegov šef Karadžić, siguran sam da se iza ovakve maske krije strah jednog uplašenog, orunulog  starca nespremnog da prihvati ono što savjest svakog zdravog čovjeka nalaže; POKAJANJE.  Nespremnost na pokajanje  se svjesno negira jer će se ova presuda kao i mnoge ranije iskoristiti prevenstveno  u srbijanskoj politici kao sredstvo kako bi se od osuđenih ratnih zločinaca gradili martiri  i “junaci“ i neki novi mitovi za nove generacije.

Mladićeva presuda neće dovesti do značajnijih  promjena u političkim odnosima BiH i nama susjednih zemalja. Uvjerili smo se u to i na današnjim primjerima  revizionističkih pokušaja da se  okorijelih ratnih zločinaca poput Draže Mihajlovića, Milana Nedića, Ante Pavelića, Andrije Artukovića i mnogih drugih naprave nacionalnim herojima.

Historijski revizionizam veličanja ratnih zločinaca i kriminalnih otpadnika  nije samo specifičan za zemlje zapadnog Balkana već i za razvijene zapadno-evropske države Hitler ima svoje idolpoklonike širom svijeta. Samo su stadijumi oboljenja pojednih društava drugačiji i ovise od spremnosti i zrelosti javnog mijenja da se odupre ovim bolestima.

Kako reče moj prijatelj Nedžad Ahatović vjerovatno bi ovaj bivši pukovnik iz Božanovića  ostao čoban da nije bilo kasarne u Kalinovniku.  Akumilarana mržnju prema svemu onom što je nesrpsko najbolje je iskazao prilikom osvajanja Srebrenice svojom izjavom kako je došlo vrijeme da se osveti dahijama. Kako je moguće da iz redova JNA, u kojoj sam sam služio i i čiji se koncept zasnivao na univerzalnoj vrijednosti bratsva i jedinstvu, iznjedre ovakvi zločinci i zlikovci?

Da li je uniforma bila sredstvo kroz koju  je Mladić ostvario svoje nedosanjene ambicije malog čobana iz Božanovića ? Koja mu je poslužila da pokaže svu svoju osornost i muškost ali i zamraćenost svog uma ubijajući nemoćne i nezaštićene civile, starce, djecu u Srebrenici, Škrabrinji i drugim mjestima?

Da li mu je Vlast na Nušićev način donijela moć i mogućnosti da ostvare svoju ličnu korist? Da li je vlast ga promijenila i od  nekada lošeg i tunjavog đaka odjednom napravila ”važnog”, uobraženog , prepotentnog, koji gleda ljude sa visine i pretvara se da ih ne poznaje. Svoj položaj iskoristio da da preko kostiju desetina hiljada ljudi uđe u historiju  i na kraju kad ostane bez vlasti ne kaje se zbog svojih loših djela!

Zadrtost je osobina glupih ljudi, ljudi koji ne shvataju da im je život dat da se uče da budu bolji ljudi, što između ostalog stoji i u svim svetim knjigama. Patriotizam i rodoljublje nije mentalna šizofrenija   identifikacije presude ratnom zločincu Mladiću sa presudom čitavom srpskom narodu. To je opasnost i zlonamjernost čiji je cilj zadržavanja istog naroda u mentalnim katakombama vječne izolovanosti i učmalosti.

Da smo više i pažljivije čitali Nušića na vrijeme bi prepoznali Mladiće, Karadžiće,  Miloševiće, Tuđmane, Zukiće, Fejziće i mnoge druge političare kojima je vlast bila maska za lične bogaćenja i povređene sujete.

Ja sam raščistio sa jednom dilemom u životu. Život nam  je dat da pokušamo biti na strani pravde kojom će se braniti kosmopolitske i univerzalne vrijednosti  čovjeka uz puno uvažavanje njegovog kulturnog identiteta. Ta borba nije trenutna, za te vrijednosti nam se valja kontinuirano boriti što  traži naš angažman i žrtvovanje.

Mr. sc. Edin Osmančević

 
U prethodna dva saopćenja prezentirali smo javnosti kopije vrijednih dokumenata: kupoprodajni ugovor između Armina Kobilja i Brane Jankovića o prodaji vakufa Hadži Babine, odnosno Mehdibegove (Hisećke džamije) u Banja Luci te generalnu punomoć koju je IO Medžlisa Banja Luka dao Arminu Kobilju da može raditi šta god hoće sa imovinom koja je vlasništvo naših ponajboljih sugrađana iz prošlih vremena i koja je povjerena Islamskoj zajednici na upravljanje (ni slučajno na prodaju).
 
Istraživački tim Udruženja kojeg čine naši sugrađani koji nam se sami javljaju za suradnju i čiji broj se iz dana u dan povećava, je upravo dobio još jedan vrijedan dokument: KOPIJU PRAVOMOĆNE PRESUDE OSNOVNOG SUDA U SARAJEVU I KOPIJU RJEŠENJA O DOZVOLI IZVRŠENJA OSNOVNOG SUDA U BANJA LUCI PROTIV ARMINA KOBILJA čije sadržaje možete vidjeti na samom vrhu ovog Saopćenja.
 
Dakle, ne bi nas se ticalo ništa iz privatnog života Armina Kobilja kao građanina, pa čak niti ova presuda i rješenje, ali treba da nas se tiče dotični i njegov odnos sa zakonom budući da je opunomoćenik Medžlisa IZ Banja Luka zbog čega je, po našooj ocjeni, vakufska imovina u Banja Luci definitivno u velikoj opasnosti da bude i u vremenu ispred nas rasprodavana – nezakonito i netransparentno.
 
Ovaj dokument nam daje povoda da muftiju Kozlića javno upitamo: da li je, prije nego što je pritisnuo predsjednika IO Medžlisa da potpiše punomoć Arminu Kobilju prethodno znao išta o njegovom kredibilitetu? Je li znao za ovakvu presudu? Na osnovu čega je muftija Kozlić predstavio Kobilja direktoru Vakufske direkcije Senaidu Zajimoviću kao “uspješnog banjalučkog biznismena – Bošnjaka…”? Istovremeno pitamo direktora Zajimovića zašto je na neviđeno prihvatio sugestiju muftije Kozlića o Kobilju, odnosno da li je nasjeo na muftijinu podvalu ili je i on znao šta je stvarno ispod toga? 
 
Ne znamo da li je do današnjeg dana tuženi Armin Kobilj vratio dug iz ove presude i da li ga je vratio iz novca od prodatih dvaju harema u Banja Luci i ako nije, da li će to učiniti od eventualne prodaje nekih slijedećih vakufskih parcela u Banja Luci, ali ono što znamo jeste da mu POD HITNO TREBA ODUZETI PUNOMOĆ DA UPRAVLJA VAKUFSKOM IMOVINOM U BANJA LUCI!
 
S tim u vezi još jednom pozivamo članove IO Medžlisa, barem one koji žele dobro IZ Banja Luka i banjalučkom vakufu, da se založe za poništenje punomoći, a njenog potpisnika pod hitno smijene. Pozivamo i Rijaset te Vijeće muftija da se pozabave i ovim slučajem i povuku jedini ispravan potez: da smijene muftiju Kozlića! Pozivamo ih, zapravo, da se bave svojim poslom, na dobrobit muslimana BiH, pa i Banja Luke!
 
Naš istraživački tim će nastaviti sa svojim radom na terenu, a o eventualnim rezultatima javnost će biti, kao i uvijek, pravovremeno obavještavana.
UZZVIUBL