Ovo što vidite na gornjoj slici je stvarnost. Počelo je jučer, 22. marta ove godine na lokalitetu harema Hadži Babine džamije u banjalučkom naselju Hiseta. Pisao sam na ovu temu negdje u augustu prošle godine jer su ovi radovi, u svrhu gradnje stambenog objekta na ovoj lokaciji, bili najavljeni. Dakle, očekivale su se ove slike iz Banja Luke baš početkom građevinske sezone. Ali mi, koji se ne mirimo sa ravnanjem naših harema i uništavanjem nišana koji svjedoče o našem višestoljetnom postojanju u Banja Luci, iako svjesni s kim “imamo posla”, nekako u podsvijesti nismo vjerovali da će se ovo ipak desiti. Da li je ovdje zadovoljena neka transparentnost ili nije, manje je bitno, jer dešava se. Da, naša nada nije bila utemeljena, ali je ipak bila nada, ona ljudska, iskonska. Nade više nema.
Oni koji su odobrili ovaj barbarski čin, oni koji se nisu njemu usprotivili a mogli su i morali i oni koji danas provode ono što je papirima ugovoreno, očigledno ne haju za našim nišanima koji su jučer, po kazivanjima očevidaca, barbarski lomljeni i natovarani na kamion te odvoženi na neku deponiju. Oni ne haju što će biti sa kostima onih koje su bile ispod tih nišana…, oni ne haju što se brišu originalni tragovi višestoljetnog postojanja Bošnjaka – muslimana u Banja Luci. Njima je bitan novac. A nama, koje je sve ovo uznemirilo i koji  bespomoćno gledamo ove apokaliptične slike iz našeg grada preostaju jedino kletve: da Bog da njima zemlja kosti izbacivala! Da Bog da im prisjela njihova pohlepa za novcem i ovozemaljskim materijalnim dobrima! Prokleti bili i oni i objekat kojeg će graditi na kostima naših predaka! Bože, nemoj im oprostiti, znali su šta rade!
 
Bedrudin GUŠIĆ

Piše: Marjan Hajnal

 

 

 

 

Gospođo Kolinda,

ne vele uzalud Nomen est omen. Značenje imena Linda na španjolskom je lijepa. No, prefiks ko – u jezicima naših naroda često govori više od samog imena. Kao lijepa, ali nije i lijepa. Na koreanskom Linda je zmija. Kao zmija, ali ne i zmija. A vi već znate nastavak priče o Raju, Evi i Luciferu oblikovanom u liku zmije. U hindu tradiciji Kalindi je rijeka. Rijeka, možda, ali ne kao Letha (u grčkoj mitologiji) rijeka zaborava u podzemnom svijetu. Dopušteno je svima nama zaboravljati, u ovisnosti da li nastojimo po naš psihološki integritet i socio-reputaciju nepoželjne sadržaje svijesti potisnuti u zaborav. Nažalost, ako osoba i uspije zavarati sebe čineći svoja znanja nedostatnim i sjećanja prekratkim, to još nikako ne znači da će sakrivanje pogleda biti dovoljno da obmane iole inteligentne promatrače.

Sigurno je da imate dovoljno iskustva u prosudbama relativnosti estetskog. Neko može pojavno izgledati privlačno, a da je istovremeno bezosjećajan, tj. lišen osjećajnosti (grč. Aestesisosjet). Ma koliko vas poltroni uvjeravali (utoliko gore ako ste im počeli vjerovati), dovoljno je da sami kadrirate iz vašeg lika samo dio sa očima – lako će se čak i u vama automatski formirati osjet bola, straha, i potrebe za bijegom.

Kolinda_-_oči

Približno, takav pogled ima Marie Jana Korbelová, poznatija kao Madeleine Albright. Pretpostavimo da još malo dublje poznajete krajnje nezahvalne teorije o frenologiji „odabranih arijevaca“ i „otpisanih“,  kao i rezultate istraživanja hrvatskih haplotipologa da biste se, užasnuti, gledajući se u ogledalu, mogli tješiti: „Ne, to nisam ja!“ Ne samo da je moguće već je sasvim izvjesno da je vaše tijelo posuđeno za ulogu nedoličnu humanom biću. Kako biste inače mogli objasniti da se vama služe kao epigonom i apologetom najretrogradnije ideologije?

Da li se pitate: ko i sa kakvim pravom u ulozi predsjednika države može pretendirati na teritorij susjedne nezavisne zemlje, ako je jasno da je riječ o grabeži? To je već drugi moment podudarnosti s vašim prezimenom – Grabar. Treći element vašeg sadašnjeg imena prepustimo egzegetima i interpretima neofrojdizma.

Koliko je još toga opscenog, bestidnog, u pojavi osobe Predsjednice Republike Hrvatske najbolje ilustriraju primjeri: povlađujući Bilderberg mecenama i recidivistima kleronacizma naredili ste da se iz Pantovčaka izbaci bista druga Tita, kom u svojoj obijesti i neukosti niste ni pomislili da mu se zahvalite što na Kaptolu i na Marjanu ne vijori talijanski stijeg. Kao takva lady, trovačica kulture, pravde i istine o zločinima bez premca u povijesti za perioda NDH,  na sebe ste preuzeli ulogu istrebiteljice šačice preostalih pravih Hrvata, plaćate mirovine ustaškim neofašistima, možda ćete dodatno inaugurirati i do portfelja u UN dogurati ministra MUPA-a Vlahu Orepića koji je relativizirao ustaški zločinački pozdrav i dva puta dopustio da se ustaše postrojavaju usred Zagreba i da ćete ga za te “domoljubne zasluge” odlikovati veleredom Ante Pavelića s lentom Alojzija Stepinca…

Kolinda, niste  osudili pjevanje ustaške pjesme koju su na slavlju Oluje pjevali pripadnici IX bojne “Rafael vitez Boban”, iste one bojne čiji je zapovjednik Marko Skejo financirao vašu izbornu kampanju za predsjednicu Hrvatske.

Iz Neuma bestidno poručujete da je Herceg-Bosna dio Hrvatske. Malo morgen!

Čak ni jedna Amerika vas ne želi takve! State Department izvještava o poražavajućem stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, diskriminaciji, nasilju prema pripadnicima etničkih manjina, ženama i djeci te korupciji, kao najvećim problemima u kršenju ljudskih prava u Hrvatskoj. Vlada Hrvatske ne čini dovoljno ili skoro ništa u svrhu kažnjavanja pojedinaca koji krše ljudska prava. U  modernoj povijesti je prvi put odbačen izvještaj na temelju sadržaja, piše State Department i navodi da je izvješće sadržalo slučajeve govora mržnje, kršenja prava manjina, ograničenja medijskih sloboda. Pretrpani zatvori, sporost pravosuđa,  neriješena pitanja povrata imovine, političko uplitanje vlade u rad agencija za ljudska prava, neka su od područja na koja se upozorava  za 2016. u Hrvatskoj. Zabrinutost u učinkovitost hrvatskog pravosuđa i pravo na dostupnost pravde budi 520.000 neriješenih slučajeva na domaćim sudovima. Antisemitizam, diskriminacija pri zapošljavanju po rodu, spolu, prema osobama s invaliditetom, kršenja prava radnika, među kojima je neisplata plaća, područja su koje State Department također izdvaja kao problematična u području ljudskih prava u Hrvatskoj.

Kako za takvu „nezavisnu državu“, – čijim nebom lete avioni koji je zaprašuju hemijskim oblacima namijenjenim da unište biosistem, u kojoj se slave, a možda i svi zvanično rehabilitiraju, (nezvanično već jesu) Ante Pavelić, Jure Francetić, Mile Budak, Maks Luburić, Ljubo Miloš Dinko Šakić, Andrija Artuković, Alojz Stepinac, Ivo Rojnica – kako može biti bilo kakve nade da će biti prihvaćena od ostalih „normalnih“ država s razvijenim osjećajem za svrhovitost i prednost antifašizma nad fašizmom?  Umjesto da kao žena suosjećate sa drugim majkama, suprugama, kćerkama, sestrama, vi svježe rane polijevate kiselinom. Militantni ste. Prijetite. Kome? Ne znate da ko ruši krov jedne iste kuće, ruševina će pasti i na njegovu glavu. Trebalo bi da vas je sramota, ali vi u svom zabludjelom i fanatizovanom srcu sigurno više niti samu sebe ne osjećate kao humano biće.

17202778_651698798365449_1269049064552426702_n

Zar i ne pomišljate kakvu krvavu hipotetku u vidu ustaštva uvlačite u vlastitu karmu? Zar i ne pomišljate da su se nevidljive sile okoristile vašom ipak samo običnom ljudskom pohlepom i uobičajenim vlastoljubljem, što je posljedica neprosvjetljenosti i neprosvijećenosti? A ako nije, ako ste svega svjesni, onda morate znati da pred licem pravde i pred poviješću humanosti preuzimate odgovornost da ćete biti uvršteni u plejadu najmostruoznijih i najmorbidnijih silnika, koji su svoju „maštovitu“ svirepost dokazali u Jasenovcu. Vi podržavate petokolonaša Čovića koji bestidno objelodanjuje pretenzije na dio Hercegovine, proširujući svoje apetite i na Neum. Isti Čović se legitimirao kao kriminalac i saučesnik u genocidu eksploatišući zarobljenke. Svoju genocidnost povrdio je i dočekom osuđenog Darija Kordića, odgovornog za pokolj muslimanskog stanovništva Ahmića. U nezaboravnom kič-dekoru dočekao je i pratio uz rame Kordića, skupa sa svitom kora katoličke crkve. Njihovi slijepi bezmilosni poslušnici pjevaju: “Nosite, nosite svoje kosti, doće vrijeme, opet ćemo bosti!”

Čović - Kordić.jpg

15665488_610631735805489_8521068900409235731_n

Besprimjeran je pokušaj katolizacije Bosne u neviđenim i besramnom otimanju povijesti, najsvetijih mjesta kao što su Bobovac, Travnik, Jajce. Nikada to nisu bili hrvatski gradovi, niti će biti.

Ne primjećujete li, gospođo Ko-li-(n)-da, da ste već ušli u zonu sumraka i da će vam se oko vrata prije ili kasnije sklopiti sjena zmije Auroboros kojoj ste povjerili svoje fizičko tijelo, um, svoj lik?

Auroboros

Ako mislite da se faustovski uvodeći Hrvatsku u scenarij pakla možete distancirati i ograditi riječima da niste znali, onda budite sigurni da bi to bilo ekvivalentno distanciranju u formi: „Samo sam izvršavao naređenja.“ Niko vas neće sutra amnestirati niti će vam zaboraviti, ma koliko razornih cunamija rijeke zaborava da vas preplave, da ste odgovorni ne samo za ono što se dešava pod vašom državničkom palicom, već i za sve ono što kao odium prati Hrvate i Hrvatsku, uključujući djecu Kozare, Grmeča, Jablanice, Sutjeske, Foče, Višegrada, Ključa, Tomašice, Sarajeva…

Vaš „vrli“ prethodnik „dr“ Tuđman je vezao zastavu sa bosanskom, a dobroćudne i lakovjerne susjede Muslimane uvjerio da predstavljaju „hrvatsko cvijeće“. Kako je postupao sa tim „cvijećem“ dokazao je u Ahmićima, Mostaru, Travniku, Jajcu, Kupresu, a i danas njegov nacistički crnokošuljaški okot demonstrira svoj zlikovački anticivilizacijski repertoar u Stocu. Naravno, na dušu crkvenim poglavarima, od kojih se čak i Papa Franjo polako počinje distancirati. Nema Gospe u Međugorju, nije je ni bilo, niti će biti, zvanični je stav Vatikana. 

Znajte da svi koji su u toku Drugog svjetskog rata izgubili članove porodica i imovinu, što je posljedica agresorske i kapitulantske politike sada osamostaljene države Hrvatske zahtijevat će ratnu odštetu od sadašnjeg režima koji nije ništa drugo do nastavak one iste nacističke doktrine raseljavanja, ubijanja i pokrštavanja bosanskog stanovništva. Zar zaboraviti i oprostiti 80 % uništene porodice,  opljačkana imanja, spaljena i nikad vraćena? Oni kojima su najkrivlje NDH i Katolička crkva, kao i Handžar divizija, nikada neće ni zaboraviti ni oprostiti. Nekom drugom je kriva Nedićeva Srbija i početničena Spc, pa će dugove tražiti od njih i njihovih sljedbenika u paradržavama koje su se identificirale sa najlicemjernijim i najsvirepijim voždovima i njihovim egzekutorima – koljačima.

Oni koje je Tito amnestirao digli su glave i izvukli svoje nikad od krvi oprane kame, pod Tuđmanom i Miloševićem krenuli su u uništavanje onog što je od Bosne preostalo.

Tužbu za genocid treba ne samo revidirati već i proširiti na dublju i ne tako daleku prošlost.

Antifašistima ide u prilog okolnost da se Amerika distancira od povampirenja ustaškog nacizma u Hrvatskoj, ali, isto to se mora učiniti i sa povampirenjem četništva.

Preostaje vam da se duboko zapitate o budućnosti Hrvata. Polako i sistematski stoglava hidra pod čije ste kute iz pohlepe i vlastoljublja stali, pustoši Hrvatsku. Doveli ste NATO, kruzere sa svim svojim porocima i otrovnim algama, nad nebom vam krstare avioni bez oznaka, postajete okosnicom budućeg nuklearnog fronta i potencijalne apokalipse. Ekspertima za geopolitiku i međunarodno pravo nećete moći preusmjeriti pažnju sa činjenice da ne postoji kolektivna krivica i da je neodrživa floskula o genocidnom narodu, sve do one mjere ogrezlosti većine jednog naroda u sveopšti zločin, kao što je bio slučaj sa Nijemcima, Japancima, Amerikancima… Kad se u negativnom pravcu pređe „rubikon“ kolektivne samosvijesti, ne može se reći da su krive samo vođe. Oni su najkrivlji, ali, posljedice moraju snositi ne samo oni koji su im aplaudirali, već i svi oni koji su ih ćutke bez ikakvog otpora trpili. Putin vam opasno puše za vratom, i bilo bi vam krajnje vrijeme da se zaljubite u njega. Bar bi vam više ležalo njegovo društvo nego da ste svojom raskošnom „reputacijom“ u naručju „dobročinitelja“ Soroša, zaslijepljeni trezorima Centralne banke Vatikana pod kontrolom Crnog Pape, ili, nekog svježe uskrslog Rockefellera. Ne preporučujem vam Putina jer sam njegov simpatizer, već samo procjenjujem i dobronamjerno napominjem, iskreno želeći dobro onom neiskvarenom dijelu hrvatskog naroda, da je ovaj opasniji od svih prethodno pomenutih. Budite trezveni, počnite se buditi iz transa, poput predsjednika Mađarske Orbana, prije nego hrvatsku mladost počnete primati natrag sa bojišta za mega-totalitarni NWO, u vozovima i šleperima-hladnjačama.

Marjan Hajnal, Tel Aviv *

_________________

* NAPOMENA:

Sve pozitivno što je bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić postigao na planu normalizacije odnosa između Izraela i Hrvatske, vi ste svojom doktrinarnom dosljednošću NDH-zijskom nacizmu pretvorili u prah. I to će vam se obiti o glavu, kao i svima uz vas koji izjednačavate „diktatora“ pod čijom komandom, upamtite, radi suštinske razlike imeđu borbe ustaša i partizana, ovi drugi, PARTIZANI NIKADA NISU UBIJALI DJECU, TRUDNICE, STARCE… Grešaka je bilo, pokoja zloupotreba i prekoračenje ovlaštenja, ali, ne u sistematskoj formi, kao što su ustaše ubijali pod okriljem sistematski provođene ideologije katoličko-krstaškog istrebljenja, izraženog formulom PPP – pobiti, protjerati, pokrstiti. Parafrazirao bih riječi Stipe Mesića: Niko od ustaških čuvara u jasenovačkim logorima nije bio nevin, ali su svi stradali sužnji tih logora bili nevini.

Kao Bosanac, a ako vam se tako više sviđa, mada se nikada tako nisam izjašnjavao, a mogao bih biti Hrvat po očevoj liniji jer je rođen u Hrvatskoj, upotrijebiću riječ koju ste sigurno čuli – utuviti – utuvite u tu svoju glavu ove riječi: Titovi partizani zastupali su, branili i odbranili humanu civilizaciju. A vi se preodjenite da vas niko ne prepozna i idite u Jasenovački muzej pa iz onog sačuvanog dijela dokumenata, krišom, da vas tko ne prepozna, čitajte o zvjerstvima Maksa Luburića, Ljube Miloša, Jure Francetića… Ako je još imalo ljudskosti ostalo u vama, shvatićete. Ali, plašim se… da je prošlo vrijeme prirodne ljepote i da je sa svojim hembotima i bezemocionalnim hibridima svijet u svoje sfere izopačenosti povukao i Hrvatsku. Opredijelite se, ako nije prekasno. Ne zaboravite da Ivan Goran Kovačić, braća Ribar, Stipe Filipović i mnogi drugi borci protiv fašizma nisu poginuli uzalud, da jedan Vladimir Nazor nije tek tako pod stare dane zamijenio udoban gradski život za ambijent kiša i snijega, po šumama i gorama naše zemlje ponosne… Nje je bilo i biti će je, preživjela je i gore, pa će i ovaj hudi čas. Po njenom Ustavu – nema kapitulacije. A veleizdajnicima svega što je ljudsko sudit će i nebo i narod.

SF-SN!      

Preuzeto sa https://solonovpolis.wordpress.com/2017/03/22/poslanica-hrvatskoj-predsjednici-kolindi-pise-marjan-hajnal/

 

Vasa Stajić

Vojvodina – Novi Sad

  1. mart 2017. godine

Rušenje, malterisanje ili prekrečavanje murala u centru Novog Sada, pokazalo je ne samo stanje zaštite kulturnog blaga u Novom Sadu, nego i elementarno nerazumevanje umetnosti, estetike, a u slučaju uništavanja dela uglednog umjetnika Giljerma Remede – ni etike, ni morala. Ovakav postupak gradskih vlasti u dosluhu sa visokim duhovnim dužnosnikom koji se već godinama nezakonito meša u svetovne poslove, pokazuje jasno da je država još jednom ustuknula pred paralelnim uticajima i neformalnim centrima moći koji deluju u glavnom gradu Vojvodine.

Mural svetski poznatog umetnika, urađen je uz pomoć Novosađana, ali i uz nesebičnu financijsku pomoć švajcarskog nevladinog sektora. Motivi murala su, navodno, uznemiravali duhovnike navodeći ih na satanističke primisli, pa je uništen da bi se spasle uznemirene duše verujućih.

Novi Sad je i inače izložen svakojakim napadim na kulturnu i civilizacijsku baštinu. A to nasleđe svedoči o živom duhu građana Novog Sada, radoznalosti i ulaganju u kulturu, bez obzira na nacije ili veroisposvesti. Na novosadsku kulturnu baštinu izveden je pravi kulturološki urbicid, jer se buduća prestonica kulture sve više pretvara u grad bez fizionomije i kulturnog nasleđa. Pored uništavanja kulturnih spomenika, ukazujemo na katastrofalna resenja izgradnjom kule u centru grada, umesto stare Komunalne banke, i rušenje jermenskog spomenika, pa najzad rušenja autentičnih kuća-trščara, preteča urbanizovanog Novog Sada. Sve to govori da će zarad nekog šoping mola, kockarnice ili prenoćišta, naš grad izgubiti svaki svoj civilizacijski koren.

Vojvođanski kulturni klub “Vasa Stajić” poziva gradsku vlast da ne zatvara oči pred uništavanjem kulture, tradicije i sadašnjosti  ovog grada. Takođe, pozivamo nadležne da pronađu, obelodane imena odgovornih za uništenje murala, kao i da privedu pravdi počinitelje. Naravno, gradska vlast bi morala u sedećim sličnim situacijama da reaguje blagovremeno i preventivno, čuvajući kulturni identitet glavnog grada Vojvodine. Drugačije reagovanje stvoriće samo nove afere.

Predsednica Vojvođanskog kulturnog kluba „Vasa Stajić

                Vera Šoti

U ovoj zamršenoj cirkusijadi i kuhinji, ponudi razlićitih menija, teško se bilo snaći i odrediti se prema pravim i istinitim ponudama, ma sa koje strane dolazili, da li individualnih , od  Dodika i njegovih đilkoša, guslara ili orguljaša Dragana Čovića, da li Mladena Ivanića i drugih psihijatrijskih sljedbenika, velikosrpskih iscjeditelja i dušebrižnika ili krvnika, bili oni pacijenti iz Haga ili turisti iz kazamata u kojima su služili ili služe zaslužene kazne.

Da li je famozna priča o reviziji tužbe protiv Srbije za učinjena genocidna nedjela u našoj domovini Bosni i Hercegovini ili je bilo pitanje 09. januara, slavlja genocidne tvorevine RS i postrojbi nekih oružanih snaga, besjeda Ivanića i ludačkih hvalospjeva, guslara iz Laktaša, ili njegove komemorativne nakane prema našoj domovini, što je sve stvar neukusa i ludila, ograničeno ljudskim normalnim umom, ali pogodna je klonovska hrana koja se svakodnevno servira osiromašenom svome stadu bezumnika i slijepaca.

Zatim se, pored samita premijera država regije Balkana u Sarajevu, istovremeno održava i “Neumski kupleraj”, čime se žele svijetu predstaviti lažne neke evropske vrijednosti ugnjetenih, majoriziranih i nevinih čistokrvnih hrvatskih „ jaganjaca” sa ovih prostora.Bile bi to sve jako ozbiljne stvari kada se istinski ne bi radilo o običnim farsama, navedene cirkusijade, čiji su akteri klovnovi Draganova stalna  roba, poput Borjane Krišto koja ga prati u stopu ili Jelke Miličević koja je stavila svu svoju imovinu pod hipoteku, kako bi se njen  “čistokrvni Hrvat” Dragan Čović oslobodio od optužbi za sve svoje kriminalne rabote, te kako bi  konačno na čudan način, taj optuženički materijal i dosije iščezao, zahvaljujući  upravo znanim čimbenicima koji su tada radili u tužilaštvu i sudstvu. Dakle, da li ima nešto što se ne zna, ali sve se zna i nadati se da će sve jednog lijepog sunčanog mostarskog dana izaći na vidjelo !!!

Nama, građanima ovoga grada, opljačkanog i uništenog grada Mostara, kao i brojnim građanima u njemu i još više onih naših komšija i zemljaka u dijaspori širom svijeta, koji su pod čizmama, prijetnjama, ubistvima i silnim progonima napuštali svoje domove, svoj rodni grad, ili su tavorili i podnosili mučenja u brojnim njihovim kazamatima – od Heliodroma, Dretelja, Gabele, Stoca, Ljubuškog i inih znanih i neznanih destinacija, te predočiti vrijednosti Evropi  od hrvatskog scenarija  Poglavnika i njegovih sljedbenika. Predložio  bih joj da se kani jalova posla i da se posveti doktorskoj tezi : „ Kako prognati Ustaštvo iz Hrvatske i Herceg Bosne”.

                          Sl.Logori, rušenja svjetskih spomenika, dočeci osuđenika iz Haga, hrvatske su dokazane vrijednosti za Evropu !!!

Svakako je bilo prilike istaći i veliku pljačku državnog kapitala firmi Aluminij i Soko, zatim neviđenu diskriminaciju njihovih radnika nehrvata, na nacionalnoj osnovi, kao rezultat majorizacije i siline stvaranja  sveukupnog dobra od hrvatskog starteškog interesa, kao što je u svojim besjedama iz ranijeg perioda isticao i njihov Poglavnik Franjo, kao tvorac ludačkog agresorskog scenarija i na ove firme i na ove prostore. Trebalo je i ovu hrvatsku vrijednost  ozvaničiti  i afirmisati pred Evropom.

Bilo bi to svakako i neukusno, bez određenih začina, njihove Doglavnice  Kolinde, koja se već u više navrata trudi dokazati toj istoj Evropi da je u Bosni i Hercegovini na djelu evidentna islamska radikalizacija za koju su i oni, Hrvati, dokazani naši dušebrižnici od 09. maja 1993. godine veoma spremni, uz povratničke svoje snage NDH iz Argentine,  Čilea, Australije ili Kanade ili… prizvati u pomoć u cilju sprečavanja iste ove radikalizacije i prodora islama u Evropu, za koju, eto oni stvaraju njene vrijednosti. Predložio  bih joj da se kani jalova posla i da se posveti doktorskoj tezi : „ Kako prognati Ustaštvo iz Hrvatske i Herceg Bosne”.

Dobro je ovo, jer je istinito i za naše Bošnjake, da im se vraća poput bumeranga njihovo vezivanje zastava sa HDZ-om ili ne pokretanje tužbe u Hagu  prema Hrvatskoj, kao drugom, zapadnom agresoru, na našu domovinu i njeno stanovništvo. Vrapcima na granama, našim bosansko-hercegovačkim, sve je ovo poznato, ali, nažalost naše Sarajevo i njegove podaničko- ulizničke strukture vlasti nisu imale dovoljno sluha da oslušnu i te ubitačne i nakaradne melodije sa ovih prostora.

Svakako, ovih dana uslijedio je i dobar primjer saradnje i nastojanja, unaprjeđenja dobrih odnosa u regiji Balkana, kroz primjer samita premijera u Sarajevu.

Upravo i koristim priliku da osvijetlim i podržim veoma dobra i pozitivna razmišljanja poštovanog i cijenjenog  reisa ef. Mustafe Cerića, iskazujući dostojanstvenu ulogu i našeg Denisa Zvizdića, kao dokazanog domaćina, organizatora razumnog i vrijednog političara iz reda naših Bošnjaka, /citat M.C. /“ Makar za trenutak doživio sam taj lijepi osjećaj državnog domaćina moje zemlje kroz ličnost Denisa Zvizdića koji sve više pokazuje da je dorastao bosanskom državnom zadatku. Zbog toga premijer Zvizdić zaslužuje našu punu bosansku podršku.“

Ne sumnjajući u ovu vjerodostojnu i opravdanu kvalifikaciju i konstataciju uvaženog gospodina Cerića, poznavajući gospodina Zvizdića i njegove istinske dobre korjene, ugledne i cijenjene porodice iz Gacka, gdje sam proveo godine izgradnje velikog giganta, rudnika i termoelektrane. Moji dobri Gačani su dokazano izvorno nadareni, umni i pošteni sugrađani, dokazani intelektualci, a jedan od njih je svakako i naš premijer Denis Zvizdić. Činjenica je da je veoma odskočio od svih političara, u svakom pogledu, što mu je i uloga dobrog domaćina, a ja bih rekao i dostojanstvena vodeća politička figura kod Bošnjaka, odrednica koja ga krasi, uz svako priznavanje i poštovanje. U svakom slučaju, ne samo dobar domaćin, već i glava svoga naroda, poželjna ličnost i figura, o kojoj treba i trezveno doživljavati i pratiti u našoj društveo- političkoj zbilji.

Sl. Podaničko- ulinićka vlast i utemeljiteli Herceg Bosne !!!

Ne mogu a da se ne podsjetim jedne tribine u Narodnom pozorištu u gradu Mostaru, kada je uvaženi reis Cerić nama prisutnima iznio i svoja razmišljanja u postojanju i osudi jednog broja podaničkih duša, kod Bošnjaka, ja bih pridodao i ulizica, prema Meši Selimoviću u njegovom romanu „Tvrđava”, što smo mi Mostarci to ponajbolje i konkretno osjetili. Uzmimo samo u obzir firme Aluminij i Soko, zatim  hidrocentralu Mostar i druge brojne objekte u gradu, koje su tako velikodušno, naši podanici i ulizice u vlasti, od Bičakčića  preko Nermina Nikšića i do Fadila Novalića, poklonile strukturama HDZ-a i njenim nacionalističkim i agresorskim elementima i čimbenicima.

Cijenim i poštujem iznesene stavove poštovanog gospodina Mustafe Cerića i kamo sreće da nam dragi Allah / Bog, podari i više ovakvih umnih i razumnih ljudi, naša Bosna bi vječno bila i ostala životni raj na zemlji.

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija.

Mostar, mart 2017 god.

Nacisti i njihov glasnogovornik, famozni Gebels, koji je  sospstvenim informacijama, nastojao u kontinuitetu, laži i samo laži, transformisati po mogućnosti u istinite događaje. Dakle, posebno mi stariji, navikli smo na to i kada smo, u vremenu i našem turobnom vaktu preživljavanja, smatrali da je sve prohujalo sa vihorom, nažalost i nije tako.

Ovi prostori, sa gradom Mostarom i širom hercegovačkom okolinom, još uvijek, godinama poslije dvostruke agresije, suočen je  neofašističkim događanjima, njihovim recidivnim elementima, a lažna Gebelsova informativna djelatnost, prisutna je i dalje u našem sistemu informisanja, dnevnih novina, elektronskim medijima i raznim televizijskim emisijama.

Tako nas, evo, ovih dana hrvatski mediji, pa evo i „ Dnevni avaz „informiše, iz poruka direktora Aluminija, gospodina Gadžića ; „ Aluminij je div, koji se uspravlja „ !!!

Dakle, u kontinuitetu se već 20 godina, od Dejtona, do današnjih dana, lansiraju za široku javnost, lažne informacije, prije svega o postojanju lažnog „ Hercegovačkog diva „ koji nikada i nije postojao, da bi, evo danas, njen aktuelni direktor i priznao, da se isti „ div „ uspravlja, jer je navodno bio na koljenima. Istina,  bio je sasvim zreo za stečaj, jer je teško bilo ili nemoguće, preko noći, objasniti ovoj istoj javnosti, kako sanirati gubitke, najvećeg gubitnika u državi, od cca 300 miliona maraka.

Prije svega, firma Aluminij, je kao strateški interes države Hrvatske i Herceg Bosne, kako je to prilikom pokretanja u proizvodnju 1997 godine i igovorio, njihov Poglavnik Franjo, inače tvorac i realizator scenarija agresije sa zapada, valjda u dogovoru sa istočnim agresorom i jaranom, Slobodanom Miloševićem. Firma je u startu pretvorena u najcrnju Ustašku jazbinu, sa pljačkom državne imovine, majorizacijom i diskriminacijom radnika nehrvata , pod njihovim nacionalističkim geslom, ispisanim u grafitu na prilazu u firmu : „ Srbima, Bošnjacima i psima, ulaz je zabranjen „.

Dakle,  činjenice, istinite, ukazuju da je ista zabrana važila i za zvanične institucije i predstavnike vlasti u Federaciji, sve do novembra mjeseca 2013 godine, kada je imenovan i ušao u firmu i prvi zvanični predstavnik Nadzornog odbora, profesor doktor Mirko Puljić.

Kriminalno- lopovski menadžment, sa Mijom Brajkovićem,  Mladenom Galićem,  Ivom Bradvicom, i inim njihovim saradnicima, radili su godinama  po svome, pljačkali i otuđivali imovinu i radnička prava, nehrvatima, u duhu zakona fantazirajuće Herceg Bosne, a sve uz naklonost i blagoslov, nesposobne vlasti Bošnjaka, njihovih poltrona i ulizica, upravo onakvih, kako ih je definisao poznati naš književnik Meša Selimović u svome romanu „ Tvrđava „.

Sve je rađeno ne transparentno, lažno sa plaćenim slavopojkama velikog „ diva „, pljačkalo se i kralo, te su nagomilani gubici, izašli na vidjelo od 300 miliona maraka, kada su i njihove „ zlatne ribice „ iz menadžmenta, Neretvom i Jadranskim morem ili suvozemno, odlepršale na Pantovčak i Maksimirske vile., u susjedstvo svoga tvorca i Poglavnika i mnogih doglavnika, stila i kalibra Senadera.

Svakako, što je javnosti i znano, sve je rađeno pod okriljem, njihove nacionalističke stranke HDZ-a i njihovog „ čistokrvnog Hrvata „ i zaslužnog, akademika, samo proglašene akedemije nauka, Dragana Čovića, inače stanovnika mostarskih Bara, iz veoma skromne „ pozlaćene hacijende „ građene na bijedi , obmanama i siromaštvu svojih „ ugroženih „ čimbenika. Zahvaljujući i neposrednoj podršci, poltrona iz redova Bošnjaka, u našoj vlasti, od Bičakčića do Fadila Novalića i mnogih drugih, uspjevalo se mahinacijama i prikrivenim aktivnostima u zataškavanju, krađi ili nestanku validne dokumentacije, koja jasno optužuje glavne vinovnike u kriminalu, kako u samoj firmi Aluminij, tako isto i u drugim nečasnim radnjama, bilo sa Lijanovićima ili nekim trećim. Svi inspekcijski nalazi zvanične finansijske policije, koja je nažalost, veoma kasno mogla pristupiti u firmu i imati uvida u brojni kriminal i krađu svake vrste, godinama se ista čuvala u ladicama, veoma podobnih Bošnjačkih kadrova, premijera Nermina Nikšića, ministra Erdala Trhulja i drugih, sve do Fadila Novalića, koji iz „ razumljivih razloga „ i konačno diže ruke od Aluminija i sve dobrodušno poklanja, njihovom koalicionom partneru, stranci HDZ-a i njihovim kadrovima.

Zato se, isti i mogu danas šepuriti, poput paunova, u proslavi neke uspješne dvadesotogodišnjice, od pljačke i diskriminacije ove firme Aluminij, a za Soko i ostale pljačke u gradu Mostaru, neće ih imati ko i procesuirati, poslije ovako uspješnog i lahkog polaganja ispita u aluminijskim folijama.

Ovdje je i Elektroprivreda BiH , te ostale Bošnjačke strukture u vlasti, koje su otvoreno stale u odbranu svih navedenih diskriminatorskih i kriminalnih metoda, u podršci ovome „ divu „ na koljenima. Možda im je samo nedostajala vezana zastava HDZ-a i SDA-a, čvrsto vezana u čvor, na ulazu u firmu, pa da fešta bude cjelovita i svečarska.

Možda to bude i nekom drugom prigodom, kod proglašenja grada Mostara, njihovim „ stolnim gradom „ u nekom mjesecu „ limburgu „ koji se očekuje ???

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija / bivši radnik Aluminija /

Mostar, mart, 2017. god.

Naime, nakon što sam za 20 mjeseci završila program za master degree, ja očekujem da mi se poveća plata. Naime, završila sam krajem augusta, proleti septembar pa oktobar ali ništa ne bi od povećanja. Ja nazovem nadležne i pitam šta je s povećanjem a oni rekoše da će se to desiti “za dvije sedmice”, odnosno u slijedećem čeku. I desilo se i to na Hadžili bajram. Onda se ja sjetim kada mi je direktor srednje škole u Bosanskoj Gradišci prije 18 godina samo meni kao muslimanki odbio da isplati bonus objašnjavajući da ja, pošto ne slavim Božić, ne mogu niti dobiti taj bonus, već za moj vjerski praznik – Bajram, što sam opisala i u knjizi. I evo, taj Bajram je došao nakon 18 godina, ali ne u mome zavičaju, nego ovdje u Americi…..Ovdje kažu da se mora biti u nečijim cipelama da bi se znalo kako je toj i toj osobi. Kod nas u Bosni kažu da se mora biti u nečijoj koži.Eh, tao sam ja stavila te nanine cipele…..Ja sam u knjizi spomenula moju komšinicu Ljubicu. Ona me prijatno iznenadila kada nas je pozvala u svoju kuću da noćivamo, umjesto u kukuruzima što smo činili u nekim opasnim situacijama po nas. Kada sam spomenula da ja ne mogu doći bez moje nene koja je bila prava muslimanka, sa šamijom na glavi, u dimijama, bluzi dugih rukava, a Ljubica je znala nenu jer smo mi bile komšinice, ona kaže: “Pa naravno, sa nenom (svi smo je zvali nena, op. A.S.). Ja želim da i nena dođe”. Onda sam shvatila da Ljubica stvarno želi da pomogne meni, neni i mome tada 14-togodišnjem sinu Samiru. Zatim Jelena, koja je bila profesorica biologije, naprimjer, kada su nama muslimanima isključili telefone, jednom Jelena bahnu na moja vrata…..Ponudila mi je a potom dala svoju ličnu kartu kada sam konačno napuštala Bosansku Gradišku odlazeći sa sinom za Ameriku, preko Beograda…..Bila sam potpuno predana Allahovoj volji. Ja sam iskreno vjerovala da će me On nagraditi. Ja sam mislila da ću umrijeti kao šehid – na svome pragu, braneći svoju kuću i porodicu, pa sam vjerovala da će mi Allah dati nagradu na ahiretu. I bila sam spremna na to. Ja nisam ničim pokazala da izazivam neke smutnje na dunjaluku, ali šta god je Allah odredio, bila sam spremna da prihvatim….Grafiku je radila jedna djevojka iz Daytona (nešto mi poznato to mjesto, op. B.G.) koja se zove Feiruz Bakthir. Ona je jednom bila dobitnik prve nagrade za grafiku u Washingtonu DC. Znajući za nju, pitala sam nju i njene roditelje o mogućoj ideji za grafičko rješenje i rečeno mi je neka to bude Bosna sa mostom koji treba da simbolizira premošćavanje svih nedaća koje su zadesile našu zemlju i da oni nikada više ne budu zatvoreni…
 
Oni koji me prate znaju da pokušavam jednim razgovorom predstaviti svakog ko napiše i izda knjigu i koji mi je dostupan. Zašto bi onda moja današnja sugovornica bila izuzetak? I, k tome, ovaj razgovor je za mene imao i jednu dodatnu, emocionalnu aromu, jer je hadžinica Aiša bila školska kolegica moje supruge, a ja školski kolega njenog supruga, dr. Huseina Softića. Kakva slučajnost! Ma, jok, ništa na ovome svijetu nije slučajno!
Es-selamu alejkum, poštovana hadžinice! Dobro došla u moju, kako ja to šeretski volim reći, medijsku kuću.
 
SOFTIĆ: Alejkumu selam! Meni je drago da sam ovdje.
 
Povod za ovaj razgovor je Tvoja knjiga NANA'S SHOES (NANINE CIPELE) i koju sam skupa sa članovima moje familije pročitao, a pročitali su je, siguran sam, još mnogi drugi i ovo neće biti razgovor o sadržaju knjige, nego o nekim detaljima, porukama ili percepcijama koje knjiga nužno proizvodi kod čitatelja. Dakle, koliko je trajala priprema za ovo štivo, odnosno kada je započeo rukopis a kada je završio?
 
SOFTIĆ: Pa neki rukopisi su nastali još u toku rata kao naprimjer moja borba za pšenicu (htjeli su joj neki Srbi u Bosanskoj Gradišci oteti čitav godišnji urod, op. B.G.), pa moj posljednji radni dan u školi, prije otpuštanja, neki emocionalno jaki događaji koji su ds dešavali u to vrijeme ostavili su traga u meni pa nisam mogla da ih ne zabilježim.
 
A kada je nastavo kompletan rukopis?
 
SOFTIĆ: Kada sam došla u Ameriku (Cincinnati, Ohio, op. B.G.) su bili neki drugi prioriteti preda mnom. Naime, trebalo je snaći se u novoj sredini, početi raditi, opstati.. tako da sam morala ovdje ponovo ići u školu pa potom počela raditi kao učiteljica, nagovarali su me onda da upišem i studiram za master degree (postdiplomski studij, op. B.G.), čemu sam se opirala. Naime, nisam to imala ni u Bosni, već sam imala fakultetsku diplomu. Ali, valjda je tako određeno da radim sa pet drugih učiteljica koje su u jednom trenutku upisale taj program online. Ja nisam znala ništa oko kompjutora prije dolaska u USA. Dakle, osim problema sa engleskim i nepoznavanjem rada na kompjutoru, tu je bila i moja dob kao prepreka – u tom trenutku 58 godina. Sve sam to navodila kao razloge zbog kojih sam odbijala upis na master degree. Međutim, moje kolegice – učiteljice su me i dalje ohrabrivale da ipak upišem, pa sam na kraju pristala. Eh, ovo upravo ima veze s knjigom. Naime, nakon što sam za 20 mjeseci završila program za master degree, ja očekujem da mi se poveća plata. Naime, završila sam krajem augusta, proleti septembar pa oktobar ali ništa ne bi od povećanja. Ja nazovem nadležne i pitam šta je s povećanjem a oni rekoše da će se to desiti “za dvije sedmice”, odnosno u slijedećem čeku. I desilo se i to na Hadžili bajram. Onda se ja sjetim kada mi je direktor srednje škole u Bosanskoj Gradišci prije 18 godina samo meni kao muslimanki odbio da isplati bonus objašnjavajući da ja, pošto ne slavim Božić, ne mogu niti dobiti taj bonus, već za moj vjerski praznik – Bajram, što sam opisala i u knjizi. I evo, taj Bajram je došao nakon 18 godina, ali ne u mome zavičaju, nego ovdje u Americi. Dakle, ovo povećanje na Hadžili bajram nije moglo biti slučajno. Onda sam taj detalj ispričala svojim kolegicama – učiteljicama, rekavši da se ovo mora negdje zapisati. One su me podržale i obećale naći izdavača. I tako sam ja 2010. počela pisati ovu knjigu.
 
Kada si završila kompletan rukopis?
 
SOFTIĆ: Završila sam ga 2013. godine.
 
Kada je knjiga štampana i izdana?
 
SOFTIĆ: Štampana je i izdana u junu 2015.
 
U Tvojoj knjizi je ispričana priča o golgoti, prije svega Bošnjaka iz Bosanske Gradiške i njene regije. Možda treba podsjetiti da je taj grad smješten na samoj granici sa Republikom Hrvatskom, što jeste bitno upravo zbog događaja koji su se desili 1991., 1992. i nadalje. Dakle, važno je zbog čitatelja naznačiti gdje se radnja knjige dešava, s jedne strane, a s druge, Ti sada sa familijom (suprugom, kćerkom, zetom i unucima) živiš u Cincinnatiju, u Ohaju, odnosno u SAD, gdje je knjiga rođena. Za one koji nisu čitali knjigu hoćeš li obrazložiti zašto takav naslov?
 
SOFTIĆ: Ovdje kažu da se mora biti u nečijim cipelama da bi se znalo kako je toj i toj osobi. Kod nas u Bosni kažu da se mora biti u nečijoj koži.Eh, tao sam ja stavila te nanine cipele…
 
Nana je Tvoja svekrva, sada rahmetli?
 
SOFTĆ: Da. Znači, mi bismo trebali obući njene cipele pa da vidimo kako je ona živjela, kud je isšla i šta je u životu preživjela.
 
Međutim, za njeno posljednje putovanje  nisu joj trebale njene cipele niti lična karta. To je snažno poentirano u samoj knjizi. I ona je otišla, cipele su ostale..?
 
SOFTIĆ: Jesu.
 
Znam se lično i sa autoricom dr. Svetlanom Broz, Titovom unukom, koja je neposredno nakon rata napisala i izdala knjigu DOBRI LJUDI U VREMENU ZLA i koju sam pročitao. Ne znam da li si čula za tu knjigu ali želim s njome načiniti uvod u moje slijedeće pitanje. Naime, ona je u toj knjizi navela puno primjera kada su u toku rata ljudi jedne etničke pripadnosti i kao većinski na nekim bh. prostorima, pomagali onima iz drugog naroda, a koji su bili u nevolji,  rizikujući ponekad i vlastite živote. Hoćeš li Ti i za moje čitatlje reći nešto i o Srbima koji su Tebi pomogli, budući da smatram da su zaslužili da ih se spomene i u ovom razgovoru, kao što su spomenuti i u knjizi?
 
SOFTIĆ: Svakako. Nekako mislim da je rat poseban test. Jer, mi mislimo da su nam neki ljudi prijatelji ili veoma malo poznajemo neke ljude dok ne dođu prave situacije. Rat je svakoga osvijetlio i stavio svakoga na pravo mjesto., shodno njihovom karakteru. Ja sam u knjizi spomenula moju komšinicu Ljubicu. Ona me prijatno iznenadila kada nas je pozvala u svoju kuću da noćivamo, umjesto u kukuruzima što smo činili u nekim opasnim situacijama po nas. Kada sam spomenula da ja ne mogu doći bez moje nene koja je bila prava muslimanka, sa šamijom na glavi, u dimijama, bluzi dugih rukava, a Ljubica je znala nenu jer smo mi bile komšinice, ona kaže: “Pa naravno, sa nenom (svi smo je zvali nena, op. A.S.). Ja želim da i nena dođe”. Onda sam shvatila da Ljubica stvarno želi da pomogne meni, neni i mome tada 14-togodišnjem sinu Samiru. Zatim Jelena, koja je bila profesorica biologije, naprimjer, kada su nama muslimanima isključili telefone, jednom Jelena bahnu na moja vrata. Prije toga smo se ponekad čule telefonom. Ona je znala da sam još u Gradišci pa bi me nazvala pitajući kako sam, šta radim i sl. I kada mi je došla kući, ispričala sam joj zbog čega me ne može više dobiti na telefon. Bila je začuđena i rekla je da ne bi vjerovala da joj je neko drugi to ispričao, ali pošto je čula upravo od mene, onda je, naravno, povjerovala. Ali, taj slučaj s telefonom je bio povod da joj kažem kako ne mogu kao muslimanka otići do Beograda, odnosno prijeći granicu na Drini, kako bih se srela sa svojom kćerkom Aidom koja je tada bila došla iz Amerike do Njemačke i bila spremna doletjeti do Beograda radi eventualnog susreta samnom. Ponudila mi je a potom dala svoju ličnu kartu kada sam konačno napuštala Bosansku Gradišku odlazeći sa sinom za Ameriku, preko Beograda.
 
Mislim da u ovoj priči trebamo spomenuti i Petra i Daru. Ipak ste s njima, odnosno njihovim autom, Ti i sin Samir prešli granicu u Rači, na rijeci Drini. Hoćeš li taj detalj ispričati?
 
SOFTIĆ: To je bio najstrašniji dan u mome životu.
 
To je bila 1995. nakon naninog preseljenja na ahiret?
 
SOFTIĆ: Jeste, bilo je to u maju 1995. kada je već situacija bila veoma loša, kuća mi je bila puna srpskih izbjeglica iz obližnje Hrvatske nakon akcije “Bljesak”. Dakle, kuću su mi praktično okupirali. Ja sam mislila da ja mogu biti u jednoj sobi sa mojim sinom, međutim ispalo je da ne može ni to pa moram otići ako želim živu glavu spasiti, kako moju, tako i moga sina. Dakle, pošto je most u Gradišci bio zatvoren zbog akcije “Bljesak”, jedina opcija je bila ići preko Rače za Beograd. Jedan dan sam pozvala Jelenu da razgovara sa mojim novim sustanarima, da sazna ko su, kakvi su…Ja sam nekako sa njihovim ženema i djecom i bila neposredna, svima sam im osim prostora za smještaj davala hranu, otvorila im svoje srce, shvativši i njihove muke, ali muškarci – glave tih familija, su nekako djelovali tajanstveno. Nakon što je razgovarala s njima, Jelena mi je rekla da čim prije moram sa sinom otići.
 
Ali, u jednom dijelu knjige si spomenula i indoktrinaciju Tvojih novih sustanara o muslimanima. Percipirali su nas kao neke ljude sasvim drugačije nego što to jesmo. Imali su, da pojednostavim, predrasude o nama. Ti si svojim primjerom njima pokazala naše pravo – humano lice. Ali, ipak si se njih morala klonuti, odnosno napustiti svoj dom, zavičaj, domovinu?
 
SOFTIĆ: Da! Nego, da se vratimo Petru i Dari koji su došli u Bosansku Gradišku iz Beograda i s kojima je bilo dogovoreno da nas voze. Tog ranog jutra, kada smo trebali krenuti, Petar (čovjek se drukčije zvao ali ovo ime mu koristim da ga zaštitim od eventualnih posljedica) se bio malo pokolebao ili možda prepao pa je tražio da to odgodimo za “slijedeći vikend”. Međutim, moja sestra Derviša, koja je posredovala ovom aranžmanu, je rekla da to ne dolazi u obzir jer “Bog zna šta se do tada može desiti i promijeniti…” Ipak, na kraju je pristao i krenuli smo. Taj put je za mene bio strašan. Toliko sam se plašila, jer sam imala iskustvo prethodnog pokušaja istim putem kada nisam uspjela prijeći granicu na Drini i sresti se sa svojom kćerkom Aidom. Dakle, išla sam na Jeleninu ličnu kartu, a Samir je imao rodni list na ime jednog Milana, a mi za graničnu policiju nismo bili ništa u srodstvu. Plašila sam se i zbog Jeleninog pitanja na ispraćaju “da li je Samir osunećen”, kojeg detalja se do tada nikad ne bih sjetila. Naime, u svim tim pripremama za odlazak nikome, pa ni meni, nije palo napamet da bi neki tamo graničari mogli insistirati i na takvoj provjeri. I onda me je Samir ohrabrio rekavši: “pa, mama, nemoj se sekirati, evo Drine blizu, proći ćemo…” A Petar je pred granicom razmišljao o drugim metodama prelaska – ilegalnim, ali je na kraju ipak krenuo na most. Odjednom je pretekao čitavu kolonu automobila koji su čekali prijelaz i stao iza prvoga u koloni. Kada je policajac uzeo ličnu kartu od mene, ja sam se sledila. Nešto je šuškao s papirima. Nisam znala kuda da gledam – preda se, u prvacu policajca ili… Prešli smo bez dodatnih pitanja, valjda što je Jelena iz Novog Sada a Petar i Dara iz Beograda. Ali, ja mislim da je to bila Allahova odredba da se mi konačno nađemo na drugoj obali Drine i nastavimo putem ka slobodi.
 
U knjizi si u mnogo situacija pokazala hrabrost, a naravno i strah, o čemu smo upravo govorili. Čime si taj strah najviše pobjeđivala, jer ipak je on potiskivan?
 
SOFTIĆ: Vjerom u Allaha. Bila sam potpuno predana Allahovoj volji. Ja sam iskreno vjerovala da će me On nagraditi. Ja sam mislila da ću umrijeti kao šehid – na svome pragu, braneći svoju kuću i porodicu, pa sam vjerovala da će mi Allah dati nagradu na ahiretu. I bila sam spremna na to. Ja nisam ničim pokazala da izazivam neke smutnje na dunjaluku, ali šta god je Allah odredio, bila sam spremna da prihvatim.
                                               Most nekada zvan “Bratstvo i jedinstvo” između dvije Gradiške
Ne mogu a da ne napravim jednu paralelu, s obzirom na ukupni sadržaj knjige, između onoga što je doživjela Tvoja majka rahmetli i njena porodica u Rudom za vrijeme Drugog svjetskog rata, i evo sada – vi, mi i svi Bošnjaci iz Bosanske Gradiške, Banja Luke, cijele Bosanske Krajine….BiH…Jesi li Ti razmišljala o toj paraleli da se nama, a pogotovo vama čiji korijeni dosežu u istočnu Bosnu i čije je muslimansko stanovništvo bilo žrtva četničkih zločina pola stoljeća prije, dakle da li si razmišljala da je to sve naš usud, sudbina, testovi na ovom dunjaluku. Evo, sada su Tvoji potomci ovdje, u Americi, pa nema šanse da se njima nešto tako kao Tebi i Tvojima dogodi. Jesi li, dakle, vukla neku paralelu od Rudog, preko Bosanske Gradiške do Cincinnatia?
 
SOFTIĆ: U početku, kada je moja majka rahmetli pričala nama – djeci o tim strahotama iz Drugog svjetskog rata a koji su se događali u Rudom, ja sam razmišljala na način kao da se to dešavalo nekada davno i nekom narodu koji je davno živio, iako sam rođena pet godina poslije završetka Drugog svjetskog rata. Tako da sam mislila de je to nemoguće da se ponovi. Ja sam kao dijete duboko vjerovala učiteljima da je Drugi svjetski rat bio uzrokovan nepismenošću ljudi, njihovim neznanjem, međutim, kad je rat počeo u Bosni, uvjerila sam se da su ga započeli kreirati oni najpismeniji. I strah me je bilo kad su se u Bosanskoj Gradišci bili počeli pojavljivati četnički simboli. Onda sam se sjetila priča moje rahmetli majke koji su sada bili moja stvarnost. Živjela sam do rata jedan normalan život, a kada je rat započeo, bila sam potpuno iznenađena i nepripremljena.
 
Pa svi smo. Baš si u knjizi podvukla kada Te onaj što je htio s Tobom mijenjati kuću slao u Visoko, među “Tvoje” i kada si ga odbila riječima: “Ja tamo ne znam nikoga, ovdje je moj svijet, moj narod, bez obzira ko se kako zove. Imali smo svi takve živote, manje više…
 
SOFTIĆ: Da, odgovorila sam mu da “moj narod nije nigdje do ovdje, gdje sam rođena, išla u školu, odrasla….”
 
Zašto izdanje ove knjige samo na engleskom?
 
SOFTIĆ: Eh, ja bih željela prevesti knjigu na bosanski i to mi je cilj. Nadam se da će se to ostvariti. Ali, odlučila sam se za verziju na engleskom iz više razloga: jedan od njih je da na taj način i svoj engleski poboljšam, drugi je da se nađem u ovdašnjim spisateljskim krugovima od kojih mogu dobiti sugestije i treći je razlog da verziju na engleskom može više čitaoca pročitati knjigu i upoznati se s tim šta se događalo, nego da odmah pišem na bosanskom.
 
A jesi li razmišljala i o bosanskoj verziji i zbog rodnog kraja, jer držim da je veoma važno da se knjiga pojavi i tamo?
 
SOFTIĆ: Jeste, pokušavala sam, zvala neke izdavačke kuće iz Sarajeva i Tuzle, ali uvijek bi me pitali ko je sponzor. I najčešće bi se na tome završavalo. Ja bih voljela da lično sponzorišen svoju knjigu na bosanskom jeziku.
 
I nisi odustala od toga?
 
SOFTIĆ: Ne, nisam nikako.
 
Kako često posjećuješ zavičaj?
 
SOFTIĆ: Ne baš svake godine…
 
Kuća je vraćena, odnosno u vašem posjedu?
 
SOFTIĆ: Jeste. U prosjeku u Bosansku Gradišku odlazim svake druge ili treće godine.
 
Da li si u kontaktu sa osobama koje su Ti pomogle i koje smo spomenuli u prethodnom dijelu razgovora? Da li si s njima u kontaktu odavde i da li ih srećeš kada odeš tamo?
 
SOFTIĆ: Da, Ljubicu srećem….
 
A Jelenu?
 
SOFTIĆ: Jelena je umrla iste te godine…
 
Pokoj joj duši!
 
SOFTIĆ: Da, pokoj joj duši. Ali sam u vezi sa njenom kćerkom. Pitala sam je hoću li spomenuti ime njene pokojne majke u originalu, budući da sam nekim ljudima u knjizi promijenila imena zbog njihove sigurnosti. Dakle, pitala sam Milanu, Jeleninu kćerku tako nešto a ona je odgovorila doslovno: “To će biti najveća počast mojoj pokojnoj majci da bude njenim originalnim imenom spomenuta u toj knjizi”.
 
Da li je ona u posjedu knjige?
 
SOFTIĆ: Nije još. Naime, budući da je knjga, kako sam navela, izdana juna 2015., te godine sam neposredno nakon izdavanja išla na dženazu brata Alije u Dubrave, pa nije bilo prilike da joj ponesem.
 
Kakvi su Ti inače utisci kada posjećuješ Bosansku Gradišku ovih godina, naprimjer?
 
SOFTIĆ: Pa, ja prvu noć ne mogu da spavam jer toliko ožive brojne uspomene A onda se pomalo to smiri.
 
Koliko tamo ima naših ljudi, uključujući i povratnike?
 
SOFTIĆ: Ima ih poprilično, kako u ulici gdje je naša kuća, tako i u Dubravama. Ili, nekad u Gradišci sretnem puno mojh učenika koje se uvijek fino jave, pozdrave me. A nekad, kada odem, desi se da skoro nikod poznatog ne sretnem.
 
Siguran sam da će mnoge čitatelje zanimati gdje i kako mogu kupiti ovu knjigu?
 
SOFTIĆ: Na internetu na web site  www.amazon.com neka ukucaju naslov knjige i mogu je poručiti online. Ima ju tri verzije: printana, e-book i audio.
 
I kako ide prodaja knjige?
 
SOFTIĆ: Pa na internetu se može vidjeti da ima 74 pregleda od čega su samo dvije sa četiri zvjezdice dok su sve ostale sa pet. Ali, ne ide najbolje sa prodajom..
 
Koliki je tiraž?
 
SOFTIĆ: Knjiga se štampa nakon što se naruči.
 
Hoćemo li čitateljima objasniti grafički dizajn na naslovnici?
 
SOFTIĆ: Pa tu su karta BiH, žena sa mahramom na glavi koja dovi te most u Bosanskoj Gradišci (nekad se zvao “Most bratstva i jedinstva”, op. B.G.).
 
A ko je uradio grafiku?
 
SOFTIĆ: Radila je jedna djevojka iz Daytona (nešto mi poznato to mjesto, op. B.G.) koja se zove Feiruz Bakthir. Ona je jednom bila dobitnik prve nagrade za grafiku u Washingtonu DC. Znajući za nju, pitala sam nju i njene roditelje o mogućoj ideji za grafičko rješenje i rečeno mi je neka to bude Bosna sa mostom koji treba da simbolizira premošćavanje svih nedaća koje su zadesile našu zemlju i da oni nikada više ne budu zatvoreni…
 
A je li to baš most između dvije Gradiške, konkretno?
 
SOFTIĆ: Jeste.
 
Da li je bila neka promocija knjige?
 
SOFTIĆ: Jeste, prva promocija je bila ljeta 2015. u jednom restoranu kod škole u kojoj sam radila. Promotor je bio editor John Overbeck koji je predstavio knjigu, a i ja sam govorila, naravno. Bila je zavidna posjeta. Najbolja mi je bila ta prva promocija i tada nisam imala dovoljno knjiga u odnosu na njihovu potražnju. Iznenadile su me mnoge učiteljice koje su u crkvama priredile promociju knjige. Izdvajam jednu održanu i jednoj katoličkoj crkvi u Belhaju, predgrađu Cincinnatija kada je tamošnji svećenik pozvao da se tim povodom pomole Jednom i Jedinom Bogu. Još je jedna tamošnja Amerikanka priredila promociju u svojoj kući.
 
A da li je neka bosanska ili bošnjačka zajednica priredila promociju negdje?
 
SEFTIĆ: Jeste, desilo se to u Chicagu u povodu Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike ali s obzirom da su aktvnosti u povodu održavanja Kongresa bil podjeljene postorno, malo je ljudi prisustvovalo promociji moje knjige. I bila je promocija u Bošnjačkom islamskom centru u Atlanti, Georgia.
 
I, na kraju, imaš li neku poruku za moje čitatelje, odnosno sve ljude dobre volje, kako se to kaže?
 
SOFTIĆ: Ja mislim da vrijedimo na ovome svijetu onoliko koliko jedni drugima pomažemo. Nastojmo kao ljudi tražiti svjetlo u svakom čovjeku, da to svjetlo proširimo i omogućimo da sija kod većine ljudi, da se jedni drugih sjećamo po dobru.
 
Poštovana hadžinice, ja Ti zahvaljujem prvo na tom značajnom dokumentu kojeg si napisala i koji je odštampan i koji će biti svjedok jednog vremena i jednog prostora, za sva vremena – trajno, do kijametskog dana. Svjedočit će o ljudima i događajima iz tog dijela Bosne i Hercegovine i, bez obzira koliko je ljudi do sada imalo prilike da pročita knjigu, ona ostaje kao jedan Trajan dokument za današnje i buduće generacije. I mene je, inače, knjiga kroz koju sam prošao vratila u događaje iz Banja Luke  u vrijeme koje i Ti opisuješ u knjizi. Neka Te Allah nagradi!
 
SOFTIĆ: Eh, hvala i neka vas Allah nagradi za sav vaš trud i želju da ovim putem svijet čuje za knjigu.
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (877)
 
 
 
 
 
 
 

Fondacija CURE osnovana je 2004. godine sa idejom da kreira, sprovodi ili podrži aktivnosti iz oblasti ženskih prava. Fokusirana pretežno na mlade žene kao osnovna ciljna grupa, ali i na druge žene…..Željele smo da  i sam naziv bude intrigantan i  drugačiji.Većina organizacija i udruženja koje se bave ženskim pitanjima i zastupanjem ženskih prava u svom nazivu imaju riječ žene i mi  , osnivačice smo odlučile  da i sam naziv  bude  odraz nečeg drugačijeg i do tada ne viđenog  u civilnom društvu…..Najčešći oblici kršenja ženskih prava su u oblasti  ostvarivanja prava na život bez nasilja; ostvarivanja prava na rad i obrazovanje.Kršenje prava marginaliziranih grupa ( žena sa invalidetom, Romkinja, LBT* žena, samostalnih roditeljki, žena treće dobi…) su veoma  vidljiva i prisutna u bh društvu…..Mi smo zadovoljne činjenicom da BiH ima dobre zakone i što je potpisnica svih Konvencija, Rezolucija i dokumenata koje im nameću međunarodne institucije.Problem je što se u  praksi najčešče ne primjenjuju doneseni zakoni, potpisane konvencije, ne vrši se monitoring i ne koriste  se postojeći mehanizmi……Žene u BiH nisu adekvatno predstavljene. Nije nam bilo dozvoljeno da učestvujemo u  mirovnim procesima, nema nas ni u  pristupnim pregovorima, nema nas u radnim grupama za ustavne promjene ( pa smo pokrenule Inicijativu). BiH je veoma tradicionalna zemlja, sa dosta nacionalizma  i religijskog fundamentalizma. Stoga je teško raditi na ženskoj emancipacijii i osnaživanju……

Kada je osnovana Fondacija i s kojim temeljnim ciljem?

MILIČEVIĆ: Fondacija CURE osnovana je 2004. godine sa idejom da kreira, sprovodi ili podrži aktivnosti iz oblasti ženskih prava. Fokusirana pretežno na mlade žene kao osnovna ciljna grupa, ali i na druge žene. Fondacija CURE nastoji da doprinese kreiranju održivog i solidarnog ženskog pokreta koji uvažava generacijske i sve druge razlike, ima kapacitete, znanja i snage da pokrene, podrži i iznese procese koji će dovesti do poboljšanja položaja žena, ali i drugih marginalizovanih grupa u društvu. Kao rezultat rada Fondacije CURE, žene bi trebale da postanu nositeljice pozitivnih društvenih promena kao i da ravnopravno donose odluke. Svoje ciljeve Fondacija CURE nastoji da ostvari kroz različite program,e a prije svega kroz alternativne edukativne programe, rad sa medijima, javno zagovaranje za sistemske promjene, umrežavanje u zemlji i izvan nje, kao i kroz angažiranu umjetnost i ulični aktivizam, te osvajanje javnih prostora gdje će se promovisati vrijednosti ljudskih prava i kulture nenasilja.

Zanimljiv je, pomalo arhaičan naziv vaše Fondacije. Zašto baš CURE? Borite li se vi samo za prava cura/djevojaka ili pripadnika nježnijeg spola općenito?

MILIČEVIĆ: Željele smo da  i sam naziv bude intrigantan i  drugačiji.Većina organizacija i udruženja koje se bave ženskim pitanjima i zastupanjem ženskih prava u svom nazivu imaju riječ žene i mi  , osnivačice smo odlučile  da i sam naziv  bude  odraz nečeg drugačijeg i do tada ne viđenog  u civilnom društvu.

Fondacija CURE je feministička organizacija koja se fokusira prije svega na rad sa mladim ženama u BIH, te na njihovo osnaživanje i osvještavanje u pogledu ženskih  prava i uloge u društvu. Položaj mladih žena u BiH karakterizuje neravnopravan položaj žena u BIH uopće, kao i dodatna diskriminacija na osnovu starosti. Ukratko, mlade žene su isključene iz javnog života, čine najveći broj među nezaposlenim mladima, nemaju  pristup neformalnoj edukaciji, izložene su nasilju i uticaju jakih patrijarhalnih obrazaca. U civilnom sektoru također su nedovoljno uključene, a unutar ženskog pokreta nailaze na generacijski otpor i neravnopravan tretman. Upravo na ove probleme Fondacija CURE želi da odgovori svojim aktivnostima. S jedne strane, svojim radom stvara novu generaciju feministkinja i aktivistkinja, a sa druge radi na izgradnji ženskog pokreta koji će biti solidaran i koji će uvažavati generacijske razlike i različite pristupe u načinu rada na temama rodne ravnopravnosti.

Kao što je poznato, baš u Sarajevu postoji i Udruženje ŽENE ŽENAMA, čija je suštinska funkcija borba za poboljšanje ženskih prava u našoj zemlji. Po čemu se bitno razlikujete od spomenutog Udruženja?

MILIČEVIĆ: Za vašu informaciju ja sam bila jedna od osnivačica Udruženja građanki Žene ženama davnog 04.03.1997. i mislim da smo bile inicijatorke mnogih promjena u društvu. Bavile smo se pitanjima podrške ženama različitih statusa: povratnicama, raseljenim; domicilnim, ženama preživjelim ratno nasilje, izbjeglicama….ali počeo se prepoznavati problem mladih žena ( vakum između statusa djevojčice i odrasle žene) i nas nekoliko koje smo bile osnivačice  i članice Žene ženama donjele smo odluku da osnujemo Fondaciju CURE.

                                                                     Potočari, 11. juli 2016.

I kako, iz vašeg ugla i spoznaja do kojih ste došli i dolazite, izgleda situacija po pitanju ženskih prava u BiH, generalno?

MILIČEVIĆ: Generalno mi nismo zadovoljne situacijom i položajem žena u bh društvu.

Izradom četvrtog po redu Alternativnog CEDAW izvještaja – Izvještaj organizacija civilnog društva o primjeni zaključnih zapažanja i preporuka CEDAW komiteta za Bosnu i Hercegovinu 2013. – 2017. organizacije civilnog društva iz BiH ( u izradi Izvještaja je direktno ili indirektno učestvovalo više od 20 organizacija civilnog društva) ,su demonstrirale posvećenost dosljednom praćenju i zagovaranju primjene UN Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (CEDAW) koja predstavlja jednu od najvažnjih međunarodnih dokumenata za zaštitu ženskih prava. Aktivistkinje su, ne samo identifikovale i argumentovano predstavile ključne probleme sa kojima se žene u BiH suočavaju, nego su i adresirale odgovorne za njihovo nerješavanje i predložile konkretne mjere za poboljšanje stanja u skladu sa odredbama CEDAW konvencije.

Koji su najčešći oblici kršenja ženskih prava i u kojim segmentima društva se ona naročito pojavljuju?

MILIČEVIĆ: Najčešći oblici kršenja ženskih prava su u oblasti  ostvarivanja prava na život bez nasilja; ostvarivanja prava na rad i obrazovanje.Kršenje prava marginaliziranih grupa ( žena sa invalidetom, Romkinja, LBT* žena, samostalnih roditeljki, žena treće dobi…) su veoma  vidljiva i prisutna u bh društvu.

Da li ste zadovoljni sa važećom zakonskom regulativom iz oblasti ženskih prava u našoj zemlji i šta činite, skupa sa drugima, da se poboljšaju neka zakonska rješenja iz te oblasti?

MILIČEVIĆ: Mi smo zadovoljne činjenicom da BiH ima dobre zakone i što je potpisnica svih Konvencija, Rezolucija i dokumenata koje im nameću međunarodne institucije.Problem je što se u  praksi najčešče ne primjenjuju doneseni zakoni, potpisane konvencije, ne vrši se monitoring i ne koriste  se postojeći mehanizmi.

Ko po vašim eventualnim istraživanjima ili spoznajama najviše opstruira realizaciju zakonom utvrđenih prava žena u BiH a ko to eventualno čini da se ne dođe do boljih zakonskih rješenja, bilo da je riječ o, uvjetno rečeno, moćnim pojedincima ili institucijama?

MILIČEVIĆ: U BiH globalno je veliki problem nepostojanje mehanizama kontrole ili monitoringa primjene postojećih zakona. Ako niste u mogućnosti da u kontinuitetu pratite sudske procese koje pokreću pojedinci /ke ( u slučaju kada im se krše osnovna ljudska prava) i da se ovaki procesi vode po nekoliko godina , znači da ne postoji interes predstavnika/ica države za njihovim rješavanjem. I onda se mnogi čude što žene koje preživljavaju nasilje ostaju u takvim vezama godinama, jer nemaju sigurnu podršku od sistema i  predstavnika/ica institucija. Neusklađenost kantobalnih, entitetskih i državnih zakona je također velika prepreka u ostvarivanju prava građana/ki.

Kako prevenirati “rodno uvjetovano nasilje” u našoj zemlji, naprimjer?

MILIČEVIĆ: Umrežavanjem prestavnika/ica civilnog društa i institucija na svim nivoima.Samo zajedno se može raditi kako na prevenciji , tako i na  posljedicama nasilja.Mi samo i dalje imamo problem u ne primjeni i realizaciji svih postojećih zakona, i tada nastaju veliki problemi.Male kazne za prekršioce, ne poštivanje zakona, korupcija…. su prepreke da se poštuju zakoni i da svi oblici nasilja ne budu u porastu.

Koji su aktuelni projekti koje realizirate?

MILIČEVIĆ: Kroz programe koje već godinama realizujemo u  2017.  implementiramo sljedeće projekte:

Program  MLADE ŽENE I ZAUSTAVLJANJE RODNO ZASNOVANOG NASILJA :

Rodno uvjetovano nasilje – pogled iz drugog ugla: Nasilje u vezama mladih se fokusira na jačanje znanja o nasilju u vezama mladih. Kroz ovaj projekat pružamo adekvatne i kvalitetne edukativne radionice za srednjoškolce/ke, studente/kinje i za mlade žene te radimo na tome da se mladi angažuju u svojim lokalnim zajednicama i promovišemo mlade žene kao agentice pozitivnih društvenih promjena.

Rod i spol kroz obrazovni sistemima za cilj stvoriti ambijent i okruženje gdje će mladi mogu otvoreno razgovarati o problemima rodno zasnovanog nasilja s nastavnim osobljem kao i o rješenjima istih. Organizujemo radionice u srednjim školama Kantona Sarajevo na temu rodno zasnovanog nasilja, spola i roda, stereotipa, predrasuda i diskriminacije.

Kako zaustaviti rodno zasnovano nasiljese temelji na ideji da se koristi moć umjetnosti kako bismo ohrabrile i osnažile pojedinke da postanu pozitivna promjena u svom okruženju. Organizujemo izložbe, kreativne radionice, predavanja, performanse, monologe, stand-up komedije, slang predstave i filmove koji će promovisati NULTU toleranciju na sve oblike nasilja nad ženama, djevojkama i djevojčicama.

Program ŽENSKA PRAVA KROZ PROJEKTE I PARTNERSTVA:

Jačanje vidljivosti ženskih pravaje nastao kao podrška  za implementaciju strateškog plana u cilju rada same  organizacije. Također, kroz ovaj projekat radimo na inkluziji nove generacije aktivistkinja i feministkinja u Ženski pokret BiH.

Ženske zalagačke inicijative u Bosni i Hercegovini – omogućuju nam da se direktno suprotstavimo konzervativnim i patrijarhalnim politikama kroz pojačanu mobilizaciju žena. Projekat  daje mogućnost za provođenje CEDAW i CAHVIO konvencija u svim političkim platformama, na svim nivoima vlasti, kroz direktan rad sa braniteljicama ženskih prava u malim lokalnim zajednicama.

Žensko zagovaranje za rodnu ravnopravnostpokušat ćemo radeći istraživanja dati odgovore  o gorućim problemima s kojima se žene iz malih lokalnih zajednica svakodnevno susreću osobito žene pripadnice marginalizovanih grupa. Ovaj projekt će rezultirati  ženskom zagovaračkom platformom koja će poslužiti za snažne lobističke aktivnosti braniteljica ženskih prava prema donositeljima/cama odluka, s ciljem vraćanja “ženskih pitanja“ na dnevnu političku agendu.

Fondacija CURE za zaštitu marginaliziranim grupama – nastavljamo aktivno raditi sa interesnim mrežama koje okupljaju društveno marginalizirane žene Poput Ženske romske mreže, Mreže žena sa invaliditetom, Posebnim MaMama, samostalnim roditeljkama, ženama treće dobi, LBT* ženama. Mi koristimo sve svoje zalagačke resurse kako bismo usmjerile pažnju javnosti na problematiku merginaliziranih žena.

Građanke za ustavne promjenena ovom projektu smo partnerska organizacija Helsinškom parlamentu građana Banja Luka. Zalažemo se za Ustav Bosne i Hercegovine koji će osigurati veću zaštitu ljudskih prava i sloboda, s posebnim fokusom na rodnu perspektivu. Inicijativa je formirana od strane aktivista/kinja i organizacija iz cijele BiH, koji/e žele da ohrabre sve građane/ke da koriste svoje znanje, energiju i spremnost na uzajamno djelovanje i doprinose ispunjenju ciljeva Inicijative.

Mir sa ženskim licem Osnaživanje žena za suočavanje s prošlošću“ – Projekat realizujemo u suradnji sa organizacijama H.O. Horizonti Tuzla i LARA Bijeljina, i još 9 organizacija iz BiH, a projekat ima za cilj da kreira prostor u kojem bi žene mogle da pričaju o svojim iskustvima u ratu, procesima suočavanja s prošlošću, izgradnji mira te o procesima memorijalizacije žena koje su stradale u ratu i obilježavanju 8. decembra- Dana sjećanja na žene stradale u ratu.

Ženski sud: feministički pristup pravdi – je omogućio javni prostor za slobodno svjedočenje žena  i  mogućnost da se njihova svjedočanstva trajno zabilježe. Sudjelujemo u organizaciji i promociji javnih prezentacija filma i knjige Ženskog suda te regionalnih sastanaka. Također, svake godine članice Fondacije CURE prisustvuju obilježavanju Dana sjećanja na genocid u Srebrenici i time odaju počast osobama stradalim u ratu.

Aktivistkinje Fondacije CURE svojim ličnim doprinosom i aktivizmom pružaju direktnu podršku društveno marginaliziranim skupinama,mirovnim inicijativama i akcijama u Bosni i Hercegovini.

Program  LGBTI AKTIVIZAM KROZ PROJEKTE I PARTNERSTVA U 2017. GODINI:

Siguran prostor za LBT*IQ žene Projekat ima za cilj jačanje LBT*IQ (lezbejki, biseksualnih, trans, intereseks i queer) žena kako bi se kroz radionice povezale međusobno i oduprijele homofobiji/transfobiji u BH društvu.

Pravno osnaživanje LGBT*I osoba – Projekat ima za cilj da radi na širenju informacija za javnost, a posebno za LGBT*IQ osobe o pravnom okviru i zakonskoj regulativi prilikom suočavanja s diskriminacijom i nasiljem. Kroz Školu ljudskih prava i druge aktivnosti LGBT*IQ osobe će moći saznati više informacija o vlastitim pravima i mogućnostima.

Korištenje procesa EU integracija za poboljšanje LGBT prava na Zapadnom Balkanu U suradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom implementiramo ovaj projekat kao dio većeg regionalnog projekta. U BiH, implementiramo aktivnosti u kontekstu unaprjeđenja prava LGBT osoba kroz radionice, analizu udžbenika i javne kampanje sa ciljem dizanja vidljivosti problema s kojima se LGBT osobe suočavaju svakodnevno u BiH.

Program  ANGAŽOVANA UMJETNOST I AKTIVIZAM NA DJELU:

  1. martKao i svake godine 8. mart obilježavamo izlaskom na ulice, marširajući i zahtijevajući jednaka prava i mogućnosti. Želimo da učestvujemo u kreiranju naših sudbina i budućnosti, želimo da imamo jednake mogućnosti te slobodu izbora da odlučujemo o našem životu i tijelu bez uplitanja države i religije!

PitchWise festival ženske umjetnosti i aktivizma u BiH – Održava se XII PitchWise festival – Misli globalno – djeluj lokalno! Festival će i ove godine okupiti umjetnice, muzičarke, teoretičarke, voditeljice radionica, književnice, feministkinje različitih generacija iz BiH, regije i cijelog svijeta.

Globalna kampanja 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasiljaOdvija se u periodu od 25.11. do 10.12. tekuće godine i uključuje dinamične aktivnosti (radionice, javne diskusije, ulične akcije, lobiranja itd.) u solidarnosti s aktivistkinjama koje rade na sprječavanju nasilja.

Program UMREŽAVANJE

Ženska mreža BiH – je neformalna grupa organizacija civilnog društva i pojedinaca/ki koji/e zastupaju i bave se ženskim pravima i podsticanjem rodne ravnopravnosti, a koja promoviše antidiskriminaciju, slobodu odlučivanja, jednakost, nenasilje i antimilitarizam te prihvata feminističke vrijednosti djelovanja –  mir, solidarnost, povjerenje, zajedništvo, jednakost i različitost. Fondacija CURE je koordinirajuća organizacija Ženske mreže BiH

Mreže kulturnih rodnih praksi JI EvropeFondacija CURE je partnerska organizacija K-zone iz Zagreba s organizacijama s cijelog Balkana koje rade na stvaranju regionalne baze umjetnica/ka koje/i se bave rodnim temama.

Mreža za izgradnju mira BiH – Broji 98 organizacija koje djeluju ka obnovi kvalitete društvenog i ekonomskog života u BiH, kao i ka dugoročnom povećanju sposobnosti cijelog bh. društva da se ophodi s različitostima i sukobima na konstruktivan i nenasilan način te time stvaramo okvir za zajedničko, koordinisano djelovanje niza nevladinih organizacija, lokalne uprave i samouprave, poslovnog sektora, medija i državnih institucija za dugoročnu izgradnju mira u BiH.

ERA – LGBTI Equal Rights Association- regionalna je asocijacija lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih, trans i interspolnih osoba aktivna u državama Zapadnog Balkana i Turske. Članice ERA-e su LGBTI vodeće organizacije iz Albanije, BiH, Makedonije, Crne Gore, Kosova, Srbije i Turske.

ILGA Europe – Europska regija Internacionalne asocijacije lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih, trans i interspolnih osoba – krovna internacionalna nevladina organizacija koja broji 490 organizacija članica iz 45 europskih zemalja.

Fondacija Anna Lindh – međuvladina institucija koja povezuje civilno društvo  građane/ke u regiji Mediterana da bi gradili povjerenje i poboljšali međusobno razumjevanje.

Inicijativa za monitoring EU integracija u BiH  – Inicijativa za monitoring evropskih integracija Bosne i Hercegovine je neformalna koalicija trideset organizacija civilnog društva koja doprinosi praćenju reformi i nadgleda primjenu politika, prava i standarda Evropske unije, fokusirajući se na pitanja demokratizacije, vladavine prava, te ljudskih i manjinskih prava.

Koalicija za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje Od 2013. radi na poboljšanju zakonskih okvira kojima bi se sankcionisali slučajevi govora i zločina iz mržnje te aktivno radi na podizanju svijesti javnosti o tome šta je zločin i govor iz mržnje, te njihovih ozbiljnih posljedica po bh. društvo.

FONDACIJA CURE PRODUKCIJA I BIBLIOTEKA

Fondacija CURE nudi niz edukativnih, informativnih i zalagačkih  materijala i publikacija namijenjenih promociji i zaštiti ljudskih prava s posebnim naglaskom na ženska prava, prava manjina i marginalizovanih grupa, feminizmu  i mirovnom aktivizmu. Sve publikacije su dostupne javnosti putem naše web stranice (www.fondacijacure.org), a video edukativno – informativni materijal na našem YouTube kanalu pod imenom Fondacija CURE.

Da li ste vršili neke usporedbe po pitanju realizacije ženskih prava sa zemljama iz regiona i gdje je BiH u tim usporedbama, eventualno?

MILIČEVIĆ: Žene u BiH nisu adekvatno predstavljene. Nije nam bilo dozvoljeno da učestvujemo u  mirovnim procesima, nema nas ni u  pristupnim pregovorima, nema nas u radnim grupama za ustavne promjene ( pa smo pokrenule Inicijativu). BiH je veoma tradicionalna zemlja, sa dosta nacionalizma  i religijskog fundamentalizma. Stoga je teško raditi na ženskoj emancipacijii i osnaživanju.

BiH je učinila ograničene napore u pravcu unapređenja i harmonizacije zakonodavnog okvira, javnih politika, kao i efikasnog provođenja specifičnih sistemskih rodno odgovornih afirmativnih mjera za efikasno poboljšanje položaja žena i zaštite njihovih osnovnih ljudskih prava na svim nivoima.Vijeće ministara BiH je ratifikovalo Konvenciju Vijeća Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici (2013) bez rezervi i usvojilo Okvirnu strategiju za provođenje ove konvencije za period 2015-2018., te naglasilo prioritetne opredijeljenosti za njenu punu primjenu u svjetlu preuzimanja uloge predsjedavanja Odborom ministara Vijeća Evrope (2015), što ukazuje na pozitivne pomake u pravcu jačanja obavezanosti za primjenu međunarodnih instrumenata u zaštiti ženskih ljudskih prava u BiH. Međutim, zabrinjavajuće je da BiH nastavlja s praksom neintegrisanja ženskih  prava i ravnopravnosti spolova u važne reformske i razvojne procese. Na to ukazuje činjenica da je tokom predaje aplikacije za članstvo u Evropskoj Uniji (2016) BiH izradila Reformsku agendu za BiH za period 2015 – 2018, koja je u potpunosti rodno slijepa i ne definiše specifične mjere i akcije u pravcu unaprjeđenja položaja žena. BiH je usvojila novi okvir javnih politika i djelomično unaprijedila zakone sa ciljem djelovanja u oblasti zaštite rodne ravnopravnosti i ženskih ljudskih prava: Gender akcioni plan za period 2013 -2017, Akcioni plan za primjenu Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a br. 1325 o ženama, miru i sigurnosti za period 2014-2017, Akcioni plan za borbu protiv trgovine ljudima u BiH za period 2016-2019. Zakon o zabrani diskriminacije BiH unaprijeđen je izmjenama i dopunama (2016) u pravcu osiguravanja hitnosti postupanja, krivični zakoni entiteta usklađeni su na način da prepoznaju krivična djela počinjena iz mržnje, usvojene su i druge javne politike, smjernice i protokoli na nižim nivoima vlasti i upravljanja u pravcu unaprjeđenja formalnog strateškog okvira zaštite ženskih ljudskih prava. Međutim, provođenje mjera planiranih zakonima i javnim politikama u praksi, kao i njihov uticaj na unapređenje položaja žena i zaštite njihovih osnovnih ljudskih prava i sloboda ostaje bez jasnih kvantitativnih i kvalitativnih indikatora napretka. BiH nastavlja ignorisati potrebu sistemskih i kontinuiranih procjena stanja prilikom izrade zakona i strateških dokumenata, usklađenog sistemskog prikupljanja podataka, kao i procjene efekata i uticaja provedenih mjera u svim oblastima važnim za žene i zaštitu njihovih prava. Javni budžeti na svim nivoima ne planiraju se u skladu s potrebama zakona i javnih politika u ovim oblastima, i njihova primjena u velikoj mjeri zavisi od podrške međunarodnih fondova, što ne ukazuje na dugoročno stvarno opredjeljenje institucija BiH da sistemski podrže rješavanje problema u oblasti zaštite ženskih prava. Problemi u funkcionisanju vlasti i upravljanju na državnom nivou BiH zbog odsustva dogovora ključnih parlamentarnih političkih stranaka i njihovih lidera negativno se reflektuju na sve oblasti zaštite ljudskih prava i naročito pogađaju žene. Aktivistkinje u organizacijama civilnog društva koje se decenijama bave zaštitom ljudskih prava i podrškom ženama, kao i podrškom demokratskim procesima, izgradnjom mira i uključivanjem žena u važne reformske procese ostaju marginalizovane i isključene. Njihova iskustva i znanja stečena u direktnom radu sa ženama širom BiH ne vrednuju se niti ugrađuju u javne politike. Institucije BiH na svim nivoima nedovoljno su aktivne u pravcu otvaranja mogućnosti za saradnju i dijalog s organizacijama civilnog društva. Odsustvo jasnih opredjeljenja međunarodne zajednice, koja u velikoj mjeri ostaje neosjetljiva za podršku akcijama organizacija civilnog društva u oblasti zaštite ženskih ljudskih prava i rodne ravnopravnosti i isključivanje žena iz procesa donošenja svih odluka važnih za funkcionisanje BiH dodatno otežavaju ostvarivanje pozitivnih promjena usmjerenih ka ostvarivanju ženskih ljudskih prava u praksi.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MILIČEVIĆ: Hvala i vama na mogućnosti da predstavim rad Fondacije CURE ( više info možete naći na www.fondacijacure.org; www.zenskamreza.ba )

Više infos o Osmomartovskom maršu:

http://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/niti-jedna-zena-nevidljiva-osmomartovski-mars-u-sarajevu/256047

https://www.klix.ba/vijesti/bih/zene-marsirale-sarajevom-i-porucile-niti-jedna-zena-nije-nevidljiva/170308061

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (876)


Poštovane kolegice i kolege iz PEN-a i HDP-a,

zajedničko radno tijelo, koordinacija židovskih općina, ni ove godine ne želi sudjelovati u službenoj – čitaj državnoj –  komemoraciji 22. travnja u Jasenovcu, na dan kad su se zatočenici 1945. godine pokušali spasiti bijegom i poslije lovljeni i ubijani.

Mislim da trebamo podržati židovske općine i, štoviše, apelirati na službena državna tijela i stranke da zbog toga odustanu od te komemoracije. Ma što da ona je, ta ‘službena komemoracija’, da li se održava nekom odlukom Sabora, vlade ili ne znam koga i čega.

Židovi su najrelevantnije Jasenovcem pogođena grupa. Oni su u Hrvatskoj praktički istrijebljen narod, a njegovi ostatci su danas u našem društvu samo još jedna mikroskopska zajednica. Bez njih je nekakva državna komemoracija besmislena.

Ako se tamo pojave predstavnici drugih izričito progonjenih grupa, na primjer Srbi ili Romi, sve  će se izopačiti u karikaturu situaciju da prisustvuju grupe koje su manje istrijebljene.

Solidarnost potrebna je iz načelnih ljudskih razloga. Komemoracije su po svojoj naravi izražavanje sućuti i solidarnosti. I jedno i drugo je nedjeljivo, pomiješani osjećaji su tu nemogući.  Ne može se imati više sućuti za jedne žrtve nasilja, a za druge manje. Najmanje pak  solidarnost i sućut ne smiju biti predmet političke ekonomije emocijama. Nečije tugovanje, a pogotovo onih najpogođenijih, ne smije se uzurpirati, niti na bilo koji način biti predmet trgovine, dogovaranja uvjeta.

Pogreb na koji neće doći baš djeca i obitelj umrlih je bespredmetan i nakaradan. To vrijedi i za mise zadušnice, kadiše i slična okupljanja iz žalosti. Ona su perimetri apsolutne tuge kao i apsolutnog odbacivanja onog koji je nečiji život nasilno prekinuo. Stoga ljudi i  smatraju cinizmom – i psihološkim nasiljem – kad se osobe koji simpatiziraju s ubojicom pojavljuju na pogrebu.

Dvogodišnji nedolazak Židova na tugovanja i to nad konkretnim žrtvama 22. travnja u Jasenovcu pretvorio je komemoraciju u apsurd.

Posrijedi nije samo ideologija, već paradoks demokracije kao takve, jer se u njoj na vlasti izmjenjuju različite stranke. Kod nas su sad na vlast izabrane stranke koje o strahovladi NDH imaju drugačije mišljenje, ili imaju podijeljeno mišljenje. Na primjer, one žaluju i za ubojicama, ili ih opravdavaju. Time je napušten teren stvarne, apsolutne žalosti nad žrtvom. Na djelu je njihovo relativiranje.  A relativirati znači koliko i stavljati na vagu. Vaga se pak njiše, dok je tugovanje apsolutno. Ne može se na jedno oko tugovati, a na drugo namigivati.

Sada zemljom politički upravljaju stranke koje imaju razumijevanja za ubojice, neki veličaju duh u kojem su ubojstva počinjena, a brojni su njihovi članovi, simpatizeri i njihovi glasači. S tim se mi građani, jer pristajemo na demokraciju, u nekoj mjeri moramo pomiriti. To što se mnogi od nas osjećaju izloženi teroru većine jedna je od ključnih dilema država s općim pravom glasa i sustavom reprezentativne demokracije.

To je teorija demokracije, a jedna njena činjenica je da iza saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića, koji je ljubitelj SS-Handžar divizije, stoji vrlo velik broj glasača. Činjenica je da ministar unutarnjih poslova Orepić, postavljen od stranke Most, jedne od najpopularnijih u Hrvatskoj, nema ništa ni protiv neoustaških marševa po Zagrebu niti postavljanja ploče s ustaškom lozinkom u selu Jasenovac. Činjenica je da je ministrica kulture Obuljen-Koržinek potpisala akt kojim država financira pisanje knjige Zgode i nezgode Ante Pavelića. Činjenica je također da premijer Andrej Plenković isticanje ustaškog pokliča u selu Jasenovac smatra tek delikatnim pitanjem i da ne vidi zašto bi se on od tamo uklonio.

Ono što dosta nas građana smatra terorom većine, odnosno teroriziranjem, sijanjem straha, aktualno nudi samo jednu opciju:  da se barem zaštiti prostor tuge Jasenovac. Da se zatraži, predloži, zamoli one koje ne osjećaju apsolutnu sućut za žrtve, one koji gaje simpatije ili imaju razumijevanja za ubojice, da tamo ne dolaze – barem ne kad se oplakuju žrtve.

Ja, što se mene tiče, uopće ne razumijem zašto ‘službeni’ ljudi, a ponaosob političari pomiješanih osjećaja i stavova, imaju potrebu ići u Jasenovac. Status tog spomen područja određen je zakonom, ne vjerujem da u njemu piše da su stranački vođe, saborski zastupnici, političari svih vrsta obavezni tamo odlaziti. Ako i piše ili pak postoji neki drugi zakon da predstavnici republike tamo na određeni dan moraju ići, onda ga treba ukinuti ili napisati mu neki amandman, da se ta obaveza skine. U protivnom se građani dovode u neprimjeren i neugodan položaj da sad oni koji su Židovi  povodom predstojećeg spomen-dana umjesto da tuguju – politički prosvjeduju. Njihov politički bojkot je iznudila politika. Također, oni koji dođu 22. travnja tamo žalovati i prisjećati se žrtava mogu se naći u situaciji da izađu iz kolone, te naprave skandal vraćanjem na parkiralište i odlaskom doma. Recimo ako se tamo pojavi istaknuta političarka koja uživa u sportskim natjecanjima gdje se skandira Za dom spremni!

Najmanje što možemo učiniti je da ostavimo političare da 22. travnja tamo odu sami. A mi, svaki za sebe ili već kako, možemo tamo otići bilo kad. Spomen područje otvoreno je 365 dana u godini.

Nenad Popović, član HDP-a i PEN-a

16.3.2017.

 
Paralelno sa današnjim održavanjem Summita premijera zemalja zapadnog Balkana u Sarajevu, koji je priča za sebe i kojeg objektivni posmatrači mogu jedino komentirati u stilu one “trla baba lan…”, u Neumu je u režiji Dragana Čovića i društva održan  Znanstveno-stručni skupHrvati Bosne i Hercegovinenositelji evropskih vrijednosti. Prisutna je bila i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
 
Odaslane su subjektivne i vrlo opasne poruke s aspekta stabilnosti Bosne i Hercegovine i pozicioniranja nekih naroda, posebno najbrojnijeg, u njoj.
 
Kolinda je i ovoga puta veoma neukusno i neutemeljeno izjavila da u BiH “raste broj ekstremističkih zajednica”, da su “Hrvati majorizirani u F BiH”, da “treba dopunjavati Ustav BiH…”(nije rekla na koji način). Ovo se mogu uzeti kao, najblaže rečeno, dvosmislene poruke jer na površini djeluje da službeni Zagreb kao podržava suverenitet i teritorijalni integritet BiH, da će nam pomoći na putu ka EU i slične floskule, ali ispod toga može se s puno argumenata i iskustva iščitavati da su u pitanju sasvim druge namjere i ciljevi.
 
Sam naslov skupa u Neumu u startu djeluje pretenciozno i traži odgovore na neka pitanja:
 
1. Na koje je Hrvate  mislio Čović kada je pompezno nadjenuo skupu takav naziv? Da li je mislio na sve Hrvate BiH ili na Hrvate tipa Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića, Berislava Pušića…, Darija Kordića.., da li je mislio na sebe, posebno iz vremena kada je, da još jednom podsjetim, naručivao od upravnika logora Heliodrom 30-40 bošnjačkih zarobljenika za “obavljanje nekih radova u krugu “Sokola”…? Dakle, pozivam ga i ovoga puta da objasni da li je mislio na sve bh. Hrvate ili na samo neke od njih, poput gore spomenutih?
 
2. Znači li to da su drugi narodi i građani BiH nisu nositelji evropskih vrijednosti i ako nisu, čije vrijednosti oni baštine pa ih treba neko “europerizirati” da bi mogli u taj zajednički voz/vlak ka EU?
 
3. Šta je bio suštinski cilj sazivanja ovog skupa i u ovo vrijeme?
 
I tako dalje, i tako dalje…
 
Poručujem javno organizatorima i učesnicima današnjeg supa u Neumu da lično već posjedujem evropske i civilizacijske vrijednosti svojim rođenjem, odgojem, svjetonazorom i obrazovanjem, te da ih kao takve baštinim gdje god se pojavim. Naravno, mislim na pozitivne evropske vrijednosti, a neke druge, koje su strane mojem poimanju morala, etike i humanosti općenito, a koje jesu prisutne u Evropi, su za mene neprihvatljive.
 
U svakom slučaju, takozvani znanstveni skup u Neumu, koji je bio najmanje znanstveni, je neodoljivo podsjetio na neka vremena kada je jedan Vrhovnik, koji je stolovao u Zagrebu, nametao jednom bh. narodu tezu da će ih on voditi u Europu. Da, spomenuo je muslimane (ovdje je izgovor bitan i šteta što ga ne mogu tonski reinterpretirati).
 
E pa, druže Čoviću i društvo oko tebe, hvala na ponudi da nam bilo ko bude vodič ka Evropi, ne treba barem meni i mome narodu jer mi jesmo muslimani, ali evropski. A koliko si ti Evropljanin, o tom po tom!
 
Bedrudin GUŠIĆ

Postavili smo pitanje da li su građani za članstvo u NATO i rezultati su sledeći. Gotovo dve trećine ispitanika (64%) je protiv dok je skoro svaki deseti za (9%). U odnosu na naše istraživanje iz 2013. broj pristalica i protivnika je opao a povećao se broj neopredeljenih. Najveće pristalice članstva u NATO su među glasačima LDP/LSV/SDS, više od polovine…..Manje od polovine građana je za članstvo u EU, tačnije 43%, a protiv je 37%. U poslednjih 7 godina razlika nije bila tako mala…..Kada smo pitali građane da li podržavaju upotrebu vojne sile da bi se Kosovo zadržalo u sastavu Srbije i 74% je odgovorilo da ne podržava. Najviše pristalica oružane borbe je među mladima 18-29 (više od jedne trećine)…..

Da li ste vršili istraživanje na temu eventualnog pristupanja Srbije NATO paktu i kakvi su eventualni rezultati istih?

Postavili smo pitanje da li su građani za članstvo u NATO i rezultati su sledeći. Gotovo dve trećine ispitanika (64%) je protiv dok je skoro svaki deseti za (9%). U odnosu na naše istraživanje iz 2013. broj pristalica i protivnika je opao a povećao se broj neopredeljenih. Najveće pristalice članstva u NATO su među glasačima LDP/LSV/SDS, više od polovine.

 http://bezbednost.org/Sve-publikacije/6483/Stavovi-gradjana-o-spoljnoj-politici-Srbije.shtml  

Koliki je procenat građana Srbije danas za pristupanje EU i kakva je njihova starosna i socijalna struktura?

Manje od polovine građana je za članstvo u EU, tačnije 43%, a protiv je 37%. U poslednjih 7 godina razlika nije bila tako mala. Najviše pristalica je među visoko obrazovanim i ispitianicima starosti 30-39 godina kao i među seoskim stanovništvom, dok su najveći protivnici mladi 18-29 godina i ispitanici bez obrazovanja. Žene su više za članstvo nego muškarci.

Jeste li vršili istraživanja na temu približavanja Srbije Rusiji, umjesto EU, i kakvi su eventualni rezultati?

Pitali smo građane kako bi glasali na referendumu o članstvu u Evroazijskj uniji, političko-ekonomskom savezu pod vođstvom Rusije, i jedna trećina bi glasala ”za” dok gotovo polovina (46%) ne bi izašla na referendum.

A da li ste istražili javno mnijenje o statusu Kosova? Koliko građana ga smatra još uvijek dijelom Srbije a koliko definitivno izgubljenim za Srbiju?

Nismo postavili takvo pitanje.

Kakva je situacija sa javnim mnenjem po pitanju borbe za vraćanje Kosova u sastav Srbije, de facto? Naime, koji procenat je za vraćanje mirnim putem a koji eventualno ratnim sredstvima? Kakva je starosna i socijalna struktura ovih drugih, eventualno?

Kada smo pitali građane da li podržavaju upotrebu vojne sile da bi se Kosovo zadržalo u sastavu Srbije i 74% je odgovorilo da ne podržava. Najviše pristalica oružane borbe je među mladima 18-29 (više od jedne trećine).

http://bezbednost.org/Sve-publikacije/6461/Stavovi-gradjana-o-bezbednosti-Srbije-i-dijalogu.shtml

Kakvu percepciju građani Srbije imaju u odnosu na partizane, s jedne strane, te četnike, s druge, u Drugom svjetskom ratu? Da li su svoj stav zasnovali na informacijama iz medija, kroz obrazovanje, na osnovu teza pojedinih političara i političkih stranaka i sl.?

Nismo postavili ovo pitanje.

A kako percipiraju ratove s početka 90-tih: kao oslobodilačke, osvajačke… dobijene, izgubljene i sl.?

Nismo postavili ovo pitanje.

Posebno, kakav je stav srbijanskog društva prema genocidu u Srebrenici? Koliko građana Srbije ga naziva genocidom a koliko nekim drugim imenom, odnosno osporava da je počinjen genocid?

Nismo postavili ovo pitanje.

Na kraju, da li ste ispitivali javno mnenje o nekom budućem statusu bh. entiteta Republika Srpska: da li i koliki broj građana taj bh. entitet eventualno vidi u nekoj budućnosti dijelom Srbije? Ima li onih koji smatraju da bi to bila kompenzacija za Kosovo?

Nismo postavili ovo pitanje, ali ćemo razmisliti o predlogu za naredno istraživanje.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (875)


Udruženje “Žene ženama” je  nevladina organizacija žena i za žene. Nastala 1997. godine, bazirana na članstvu, organizacija raspolaže širokim iskustvom, koje   integrira rodnu perspektivu u interpretaciji ljudskih prava, demokratije, feminizma i nenasilne komunikacije u jedinstveni i kreativani model djelovanja žena i ženskih grupa u kontekstu Bosne i Hercegovine i regije…..Udruženje Žene ženama djeluje na prostoru Bosne i Hercegovine uključujući  oba entiteta i Distrikt Brčko ali i u regionu Zapadnog Balkana i šire kroz zajedničko djelovanje sa organizacijama žena i organizacijama za ljudska prava sa kojima dijele ciljeve, pristupe, gledišta i napore da se poboljša položaj žena u privatnom i javnom životu…… Gdje su ljudska prava žena u Bosni i Hercegovini ali i u drugim zemljama ovog „poremećenog“ svijeta ? U nepravičnim bolima i nepravičnim smrtima. U  razlikama/jazu između onoga što žene proživljavaju i onoga što je zagarantovana ljudska prava ili rodne politikame koje načelno priznaju prava žena a nesposobne su da prihvate druga i različita iskustva, potrebe i interese……Najveća zabrinutost odnosi se na to da još uvijek žene nisu u potpunosti upoznate sa postojećim zakonodavstvom i politikama usmjerenim ka unapređenju rodne ravnopravnosti i ženskih prava i da to poznavanje rijetko imaju žene koje su izrazito siromašne i žene koje su izložene višestrukoj diskriminaciji, kao što su Romkinje, lezbejke, biseksualne i transrodne žene, žene sa invaliditetom, žene pripadnice etničkih manjina, starije žene i žene sa sela. Nasilje bazirano na rodnoj pripadnosti, nasilje u porodici, prisilna prostitucija i trgovina ženama, diskriminacija po osnovu roda u zapošljavanju, unaprjeđivanju i davanju raznih beneficija i dalje su prisutni….. Šta se dogodi sa ženama tokom izbora? Učestala je konstatacija da žene ne glasaju za žene! Ne glasaju ali za žene ne glasaju ni muškarci. To niko i ne zamjera. Kao da postoji neobična saglasnost između žena, između muškaraca ali između žena i muškaraca da „zadrže“ žene u porodičnom prividu, u privatnoj sferi…..Podaci u različitim istraživanjima, govore da je više od polovine žena iz uzorka (47,2%) doživjela bar neki oblik nasilja nakon što je navršila 15 godina. U prošloj godini u FBiH ubijeno je 5 žena a u RS 11 žena. Nasilje je galopirajući fenomen prema kojem ne smijemo a niti možemo biti ravnodušni…..Dok je prije nekoliko godina BiH svake godine gubila jedan gradić, posljednjih godina gubi grad srednje veličine. Natalitet je sve manji, a mortalitet veći. Stanovništvo stari, a gotovo da ne postoji područje u zemlji kojem ne prijeti “bijela kuga”. Ako ovako nastavimo, za 300 godina BiH neće imati stanovnika. U Bosni i Hercegovini bijela kuga poprima sve veće razmjere. Uzorci su loša socio-ekonomska situacija u zemlji, zbog čega se stanovništvo masovno iseljava…..

Kada je osnovano Udruženje i šta su mu temeljni ciljevi?                

ZVIZDIĆ: Udruženje “Žene ženama” je  nevladina organizacija žena i za žene. Nastala 1997. godine, bazirana na članstvu, organizacija raspolaže širokim iskustvom, koje   integrira rodnu perspektivu u interpretaciji ljudskih prava, demokratije, feminizma i nenasilne komunikacije u jedinstveni i kreativani model djelovanja žena i ženskih grupa u kontekstu Bosne i Hercegovine i regije. Stoga sve aktivnosti koje su uključene i/ili bile uključene u radne programe doprinosile su i doprinose  afirmaciji žena, prava žena i ravnopravnosti polova u svim sferama privatnog i javnog života.

Vrijednosti koje nas vode: timski rad (sudjelovanje i odgovornost); feministički principi u kreiranju ciljeva i vrijednosti organizacije; dobar protok informacija; poštivanje različitosti; dobra komunikacija; motivacija; dobrovoljnost; partnerstvo; solidarnost; transparentnost u radu i djelovanju.

Strateški ciljevi (2015 – 2019)

  • Uvođenje obavezne predmetne nastave o rodu i rodnoj ravnopravnosti

  • Psiho-socijalno savjetovanje za žene, muškarce, djevojke i mladiće i pružanje usluga savjetovanja (individualnog i grupnog) u kompanijama, ustanovama i školama

  • Podizanje kapaciteta zaposlenih u inistitucijama koje su odgovorne za provođenje politika u oblasti rodne ravnopravnosti

Mjere i aktivnosti za jačanje održivosti organizacije:

  • Način funcioniranja koji vodi ka strateškom razvoju ljudskih resursa i većoj diversifikaciji mogućih finasijskih izvora

  • Upravljačka struktura u funkciji organizacijskog razvoja

  • Projektni menagment koji ukazuje na sposobnost organizacije da razvije adekvatne projekte

  • Povećani kapaciteti u oblasti organizacijskog i finasijskog menagmenta

  • Strategija razvoja ljudskih potencijala zasnovana na posvećenosti postojećeg članstva i volontera

  • Organizaciona struktura uspostavljena kroz tri jedinice

  • Usluge psihosocijalnog savjetovanja

  • Mediji i odnosi sa javnošću (PR)

Oblast djelovanja

  • Ljudska prava žena

  • Rodna ravnopravnost

Na kojem prostoru djelujete i da li ste umreženi u udruženja/udruge istog ili sličnog karaktera u regionu i šire?
ZVIZDIĆ: Udruženje Žene ženama djeluje na prostoru Bosne i Hercegovine uključujući  oba entiteta i Distrikt Brčko ali i u regionu Zapadnog Balkana i šire kroz zajedničko djelovanje sa organizacijama žena i organizacijama za ljudska prava sa kojima dijele ciljeve, pristupe, gledišta i napore da se poboljša položaj žena u privatnom i javnom životu.

Javnost rada-drugi sa nama i mi sa drugima u mrežama

Inicijativa za monitoring EU integracija u BiH je koalicija organizacija civilnog društva koje aktivno učestvuju u procesu praćenja i izvještavanja o aktivnostima nadležnih institucija u BiH kao i drugih učesnica, pri ispunjavanju uvijeta pristupa Evropskoj uniji. Inicijativa na taj način osigurava kontinuiranu zaštitu i poštovanje ljudskih prava pri svakom donošenju odluka nadležnih institucija.

 Inicijativa koja se zalaže za Ustav Bosne i Hercegovine koji će osigurati veću zaštitu ljudskih prava i sloboda, sa posebnim fokusom na rodnu perspektivu. Inicijativa je formirana od strane aktivista/kinja i organizacija iz cijele BiH, koji/e žele da ohrabre sve građane/ke da koriste svoje znanje, energiju i spremnost na uzajamno djelovanje i doprinose ispunjenju ciljeva Inicijative.

 Koalicija marginalizovanih grupa u BiH KOMA kao mreža organizacija i pojedinaca čija je misija zalaganje za unapređenje ljudskih prava i jednakih mogućnosti marginalizovanih građana u Bosni i Hercegovini

Ženska mreža BiH je neformalna grupa organizacija civilnog društva i pojedinaca/ki koji/e zastupaju i bave se ženskim ljudskim pravima i podsticanjem rodne ravnopravnosti, a koja promoviše antidiskriminaciju, slobodu odlučivanja, jednakost, nenasilje i antimilitarizam, te prihvata feminističke vrijednosti djelovanja za  mir, solidarnost, povjerenje, zajedništvo, jednakost i različitost.

Cilj je uspostava institucionalnog okvira za djelovanje organizacija civilnog društva koje djeluje u sektoru borbe protiv nasilja u porodici na nacionalnom i regionalnom nivou, kako bi se organizirano pristupilo traženju sistemskih rješenja za borbu protiv nasilja u porodici.

Napori Mreže za izgradnju mira usmjereni ka obnovi kvalitete društvenog i ekonomskog života u BiH, kao i ka dugoročnom povećanju sposobnosti cijelog bh. društva da se ophodi s različitostima i sukobima na konstruktivan i nenasilan način.

Misija mreže je promocija i zagovaranje ključnih pitanja javnih politika od značaja za razvoj civilnog društva, međusektorske saradnje i dobre uprave u našoj zemlji.

 

REKOM je  koalicija organizacija civilnog društva iz zemalja bivše Jugoslavije  za uspostavljanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava.

Regionalni ženski lobi za mir, sigurnost i pravednost u jugoistočnoj Europi (RŽL) je mreža liderica, političarki i žena iz civilnog društva iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Kosova, Makedonije, i Srbije

Mreža pravde u Bosni i Hercegovini je neformalna mreža 64 ne-vladine organizacije koja djeluje u oblasti vladavine prava i zaštite ljudskih prava u cilju podrške efikasnosti, neovisnosti i odgovornosti pravosudnog sistema Bosne i Hercegovine, kao i kvalitetnog informiranja, obrazovanja i zastupanja interesa građanki i građana u sektoru pravde.

V-Day je globalni aktivistički pokret za zaustavljanje nasilja nad ženama i djevojkama i djevojčicama.

 

Žene bez granica okuplja hrabre i odlučne žene da stvore novu žensku sigurnosnu paradigmu. Zalažu se za budućnost, bez straha, represije i nasilja.

N-Peace je mreža koja podržava liderstvo žena za sprečavanje sukoba, rezolucija i izgradnji mira, promoviše implementaciju Rezolucije Saveta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (UNSCR) 1325 i srodnim rezolucijama, na regionalnom, nacionalnom i nivou zajednice.

Institut za inkluzivnu sigurnost zbog svoje vitalne vještine i znanja za žene nudi, podržava njihovo rukovodstvo kao ključno sredstvo za sprečavanje nasilja, zaustaviti rat, i vratiti zajednice nakon smrtonosnog sukoba.

 

Anna Lindh Fondacije je međuvladina institucija koja okuplja civilno društvo i građane širom Mediterana u cilju izgradnje povjerenja i poboljšanja međusobnog razumijevanje.

Žene u crnom Beograd od početka svog rada čini vidljivim nenasilan otpor, stvaraju Mreže ženske solidarnosti, mirovne koalicije I saveze, stvaraju žensku alternativnu istoriju/upisivanjem iskustava drugih i različitih, organizuju permanentnu mirovnu edukaciju, zahtjevaju demilitarizaciju I razoružavanje.

Mreža Žena Kosova predstavlja interese 106 članica, ženskih organizacija svih etničkih skupina u Kosovu na lokalnom, regionalnom i međunarodnom nivou. Mreža je lider među organizacijama civilnog društva na Kosovu i u regionu, redovno sarađuje sa drugim ženskim grupama u regionu,  neformalno i formalno.

“Avaaz web Pokret“ pokrenut je 2007.godine u nekoliko zemalja  Evrope, Bliskog istoka i Azije sa namjerom da osnaži djelovanje žena i muškaraca u javnim politikama i donošenju odluka.

Global Coalition for Conflict Transformation (GCCT) se sastoji od organizacija posvećenih da  podržavanju i implementiraju načela transformacije sukoba.

IWPG misija je podizanje svijesti o miru u svim dijelovima svijeta i pružanje podrške i pomoći na mjestima koja očajnički traže mir, sa ženama i ženskim organizacijama, pruža ljubav i pomoć i podršku.
 
Kako u ovom trenutku vidite realizaciju ženskih ljudskih prava u Bosni i Hercegovini i u kojim se sredinama ona naročito krše?
ZVIZDIĆ: Priču o ljudskim pravima žena, možda je nabolje da počnem sa mojim osobnim iskustvom suočavanja sa polno/rodnom identifikacijom i sterotipima kojima se „betonirao“ položaj žena u društvu u  traženjima  izgubljenih prava, sloboda i dostojanstva u vremenu između svijetla i tame, dobra i zla, ludosti i mudrosti. Gdje su ljudska prava žena u Bosni i Hercegovini ali i u drugim zemljama ovog „poremećenog“ svijeta ? U nepravičnim bolima i nepravičnim smrtima. U razlikama/jazu između onoga što žene proživljavaju i onoga što je zagarantovana ljudska prava ili rodne politikame koje načelno priznaju prava žena a nesposobne su da prihvate druga i različita iskustva, potrebe i interese.

Bosanskohercegovačko razumjevanje prava žena  je uvijek bio i ostao nesklad između ideala koje su muškarci zamišljali i principa podređivanja i poslušnosti koje su nametali ženama. Patrijarhat i ženski otpor protiv podređivanja su u stalnom sukobu. Osvješćivanje žena u Bosni i Hercegovini o njihovim pravima i ulozi u društvu počelo je početkom dvadesetog vijeka.  1906. godine žene organiziraju prve štrajkove zbog uvjeta rada i niskih nadnica,  1919.godine osnovaju feminističko udruženje pod imenom “Društvo za prosvjećivanje žena i zaštitu njihovih prava”, a 1942. godine ženski pokret  u BiH  bilježi kulminaciju u borbi za ženska ljudska prava. Antifašistički front žena omogućio je ženama da imaju ista prava u pristupu gotovo svakoj profesiji, platu kao muškarci, godinu dana porodiljskog odsustva, legaliziran prekid trudnoće i razvod koji se mogao postići međusobnim sporazumom između supužnika. Definirajući ova prava, komunizam nije iskorjenio patrijarhalnu kulturu, nego ju je samo preoblikovao građenjem imidža klasno svijesne, emancipirane, višestruko opterećene žene (majke, radnice i samoupravljačice).

Sigurnost patrijahata u socijalizmu poljuljana je po prvi put na  Međunarodnoj feminističkoj  konferenciji u istočnoj Evropi pod nazivom: Drug/ca žensko pitanje, novi pristup!  održanoj u Beogradu 1978.godine. Ženska ljudska prava i jednakost spolova bili su dugo na margini političkog interesa u Bosni i Hercegovini. Javno govoriti o ženama i ženskim pravima tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka bilo je moguće jedino iz ženskog diskursa. Kroz artikulaciju vlastitog mišljenja i govora, žene su ukazivale na sve  paradokse identifikacije ženske subjektivnosti u  socijalizmu i demokratskoj tranziciji. Konkretan doprinos ženskog civilnog angažmana prije, tokom i nakon rata jeste da su ženska prava i pitanje roda zauzimali sve značajnije mjesto u oficijelnim razvojnim programima unutar politika države i državnih  institucija. Trebalo je uložiti puno napora kako bi javni zahtjev za jednakim mogućnostima prodro kroz patrijarhalni i tradicijski autizam.

Rasprava o pravima žena i ravnopravnosti žena i muškaraca je stalno prisutna i javlja se u kontekstu političke, pravne i ekonomske tranzicije.  Pravni okvir za integraciju ljudskih prava žena i rodne ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini temelji se na Ustavu BiH,  međunarodnim dokumentima navedenim u Anexu 1 Ustava BiH, Zakonu o ravnopravnosti spolova u BiH, Zakonu o zabrani  diskriminacije BiH i drugim zakonima. Uprkos brojnim institucionalnim mehanizmima, zvaničnim priznanjima i pomacima u ovoj oblasti, ljudska prava žena i rodna ravnopravnost još uvijek nisu prisutni u svakodnevnom životu. Društvene, političke, ekonomske i kulturne nejednakosti su i dalje vidljive, a rezultat su stereotipa kako u porodici tako i u društvu općenito ali i (ne)voljnosti odgovornih da ljudska prava žena i rodnu ravnopravnost integriraju u javne politike i podržavaju njihovu stvarnu a ne formalnu primjenu.

Kršenje ljudskih prava žena, zanemarivanje principa rodne ravnopravnosti te isključivanje žena iz političkog i javnog života ne mogu se više opravdati samo nedostatkom resursa i ekonomskom nerazvijenošću. Novi izazovi su rodno zasnovano nasilje kao najveća prijetnja za sigurnost žena i porast jednoroditeljskih porodica.

Ljudska prva žena se krše i u gradskim i u seoskim sredinama. Najveća zabrinutost odnosi se na to da još uvijek žene nisu u potpunosti upoznate sa postojećim zakonodavstvom i politikama usmjerenim ka unapređenju rodne ravnopravnosti i ženskih prava i da to poznavanje rijetko imaju žene koje su izrazito siromašne i žene koje su izložene višestrukoj diskriminaciji, kao što su Romkinje, lezbejke, biseksualne i transrodne žene, žene sa invaliditetom, žene pripadnice etničkih manjina, starije žene i žene sa sela. Nasilje bazirano na rodnoj pripadnosti, nasilje u porodici, prisilna prostitucija i trgovina ženama, diskriminacija po osnovu roda u zapošljavanju, unaprjeđivanju i davanju raznih beneficija i dalje su prisutni.
Da li ste vršili istraživanja o sudjelovanju žena u vršenju javnih funkcija u društvu, bilo da se radi o onima u institucijama vlasti ili pak u ostalim sektorima te do kakvih ste rezultata eventualno došli?

ZVIZDIĆ: Mnoga istraživanja i dokumenti koje su uradile nevladine organizacije i međunarodne organizacije u BiH, svjedoče o diskriminaciji i društvenoj isključenosti žena odnosno ukazuju na potrebne korake u reformskim procesima zaštite ljudskih prava žena a tiče se vidljivosti spolno/rodnog razlikovanja potreba žena u socijalnim strukturama i transformacije političkih institucija kroz odgovornost i efikasnost u djelovanju. A najvažniji korak  je pomjeranje žena iz pasivne asimilacije u aktivni otpor. To je preduvjet za ukidanje diskriminacije i društvene isključenosti žena kako u privatnom tako i u javnom životu.

Odnos prema ženama u BiH nikad nije bio jednostavan niti jednoznačan. Ulazak žena u javni prostor je ograničen i kontroliran. Iako je u međuvremenu uspostavljen institucionalni okvir za promicanje i nadgledanje uravnoteženog sudjelovanja žena i muškaraca u svim oblastima javnog i političkog života, disparitet između polova duboko je ukorijenjen i još uvijek boluje teške rane tradicijskih streotipa a u isto vrijeme prolazi put takozvane evropske perspektive muško/ženskih odnosa i rodne ravnopravnosti. Žene u BiH nisu obavezujući “akter” u sistemu i strukturi donošenja i provođenja politika i reformskih procesa. Uravnoteženo ili paritetno učešće žena u javnom životu je jedno od rijetkih pitanja u bosanskohercegovačkom javnom životu, u vezi s kojim postoji neupitan deklarativni konsenzus u politici i opštem javnom mnijenju. Istovremeno, teško je uvidjeti razumjevanje i iskreno angažovanje svih subjekata ali i samih žena u tom pravcu.

Formalno, ženska ljudska prava i jednakopravnost polova, je “važan”kriterij kvalitet životnog standarda u BiH, od 2000.godine. Bosna i Hercegovina je unaprijedila normativno-pravni i institucionalni okvir kada su u pitanju ljudska prava žena i rodna ravnopravnost, u mnogim slučajevima ali primjena ovih standarda ne sprovodi se na djelotvoran način. Zakonodavstvo i praksa nisu usaglašeni na različitim nivoima. Žene još uvijek ne zauzimaju istaknutu ulogu u društvu kroz aktivno učešće i zastupanje u političkom, ekonomskom i društvenom životu na svim nivoima.

Angažranje žena u političkom i javnom životu još uvijek nije priznato kao vrijednost koja je u stanju da transformira političke, ekonomske, socijalne, duhovne i kulturne prostore življenja. Iako su sistem kvote i mehanizmi rodnog izjednačavanja povećali žensku participaciju u političkom životu sveukupno, prije svega mislim na članstvo u strankama, broj žena na najvišim funkcijama u političkoj partiji i broj žena na kandidatskim listama, statistike pokazuju da  žene uglavnom nemaju pristup moći i forumima gdje se kreira politika i donose odluke, isključene su iz ključnih tijela koja rade na značajnim reformama a broj izabranih žena od 1998 do danas je u stalnom opadanju na svim nivoima vlasti. Rodna nejednakost očita je na svim razinama. Šta se dogodi sa ženama tokom izbora? Učestala je konstatacija da žene ne glasaju za žene! Ne glasaju ali za žene ne glasaju ni muškarci. To niko i ne zamjera. Kao da postoji neobična saglasnost između žena, između muškaraca ali između žena i muškaraca da „zadrže“ žene u porodičnom prividu, u privatnoj sferi.

Iako je sistem kvota i gender mainstreaming povećao učešće žena u javnom životu, njihov broj se nije povećao u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Žene su glavni akteri u politickim partijama ali još uvijek nisu glavne u donošenju odluka niti odlučivanju. Iako bi smo trebale biti sretne što imamo ministrice na državnom nivou (ljudska prava i obrana), premijerku enitetske vlade, desetine ministrica u entiteskim i kantonalnim vladama, zamjenicu predsjednika Federacije, predsjednicu Zastupničkog doma parlamenta FBiH, pet načelnica opština/općina, predsjednicu Stranke penzionera i da ne brojim dalje, nismo jer su na te pozicije zakonodavnih i izvrsnih tijela postavljene od svojih predsjednika i rukovodstva politickih partija. Ta „postavljanja ili imenovanja“ žena na javne funkcije nisu rezultat razumjevanja politike polne jednakosti nego je rezultat posredovanja ili bolje reći pritiska političkog mainstream-a  da se iz retorike uđu u stvarnost, ali naravno u skladu sa vlastim (ne)razumjevanjem muško/ženskih uloga u ustanovljenoj hijerarhiji i strukturi.

Mene zabrinjava to što žene ta postavljanja smatraju ogromnim iskorakom i što se zadovoljavaju da budu “postavljene” umjesto da po osnovu svojih osobnih kapaciteta budu legitimo izabrane i da same biraju pozicije na kojima će dati najveće doprinose. Umjesto što iskazuju “podobnost i suglasnost” političkim liderima voljela bih da pokažu snagu volje, znanja i iskustva i da se pitaju i da odlučuju o strukturi političke partije, o njenim sadržajima, odnosima, politikama i uticajima.

Kada se žena unutar stranke pobuni, prvo je ne podrže žene. Većina žena odustane ali srećom ima i onih, naravno to je mali broj, koje i kada izgube svaku nadu, neće da odustanu i bore se da promjene “unutrašnjost” političke partije svijesne svih prepreka i tegoba.

Broj žena u sudskoj vlasti ( u 100 sudova i 85 tužilaštva na državnom, entiteskom i lokalnom nivou te  u Brčko Distriktu ) se kreće u rasponu od 37 do 62%. Bila je jedna žena predsjednica suda a sad je žena, glavna tužiteljica na državnom nivou a na lokalnom nivou je 16 predsjednica suda.

Što se tiče pozicioniranja žena na rukovodećim pozicijama na fakultetima, u privatnim i javnim kompanijama, agencijama i ustanovama, možemo reći da je stanje zadovoljavajuće ali se može učiniti i bolje i više.

Napori žena usmjereni ka transformaciji institucija i zakonodavstva nisu uspjeli da dovedu do promjene stavova, vrijednosti, političke kulture i svijesti u vezi sa jednakim mogućnostima na ovim prostorima. Samo učestvovanje žena u politici i reformskim procesima, ne osigurava poziciju “subjekta” čije mišljenje ili prijedlog se uvažava i prihvata ali i ne daje ni autoritet ni legitimitet ženskoj politici koja bi bila ravnopravana zvaničnoj politici.

Kako vratiti dostojanstvo, prava i slobodu ženama u ovim nerazotkrivenim simbiotskim obrascima opozicije priroda/kultura koju i žene i muškarci prenose vjekovima s generacije na generaciju? Potrebna je revolucija u glavi, u kući i u društvu. Revolucija protiv tradicije (prikladno za žene) i straha da žene preuzme „velike odgovornosti“. Čudno je da se ženama prepušta vodstvo u odgoju djece, brizi za svakodnevno preživljavanje obitelji kao i organizacija svih vidova pomoći u prevazilaženju nelagoda i kriza. I niko sa tim nema problem. Problemi i zapleti nastaju kad se oglase žene sa svojim zahtjevom da zajedno sa muškarcima organizuju upravu i samoupravu i podjele vodstvo.

Do uravnoteženog sudjelovanja žena u odlučivanja  i do paritetne demokratije put je za sve nas u BiH još veoma dug. Svaki pokušaj pozitivnih promjena se obezvređuje „njegovanjem“ postojećeg stanja stagnacije i frustracije kada se spomenu žene, njihove uloge i pozicije kako u porodici tako i u društvu.
Da li su za značajnije sudjelovanje žena u vršenju javnih funkcija u društvo kao prepreka i određene predrasude koje vladaju u svijesti većine građana BiH i koje datiraju još iz prošlosti? Hoćete li navesti neke od vaših aktivnosti kojima pokušavate doprinjeti poboljšanju položaja žene u bh. društvu?

ZVIZDIĆ: Ne postoji jedan glavni uzrok nego je riječ o kolopletu uzroka  koji utiču na  nejednak tretman žena u javnom životu-u politici i/ili  tržištu rada a možemo ih pojedinačno  nazvati kulturom, tradicijom, stereotipima odnosno njihovim prenošenjima sa koljena na koljeno po ženskoj genologiji, otuđenosti u demokratskoj tranziciji, sticanjem znanja i iskustava na brzinskim kursevima, nedijeljenjima iskustva sa drugom ženama, ratnim dešavanjima, postratnom tranzicijom koja se odnosi na gašenje industrijskih centara, stagnacijom  privrede, velike ponude radne snage na tržištu rada odnosno na  “bezobzirnu” trku ka tržišnoj ekonomiji, ekonomskim interesima, produktivnosti i  profitu što je dovelo do  gubitka posla i  siromaštva žena  te njihovog povratka u porodicu i porodičnim obavezama. Svi ovi uzroci su dio  fenomena zvanog  rodna (ne) jednakosti   ali  uprkos gotovo svakodnevnim  javnim diskusijama o ovom problemu, nema  njegovog adekvatnog  pozicioniranja u društvenu praksu koja je na žalost po pravilu na štetu žena. Žene čine većinu u nevladinim organizacijama, u  političkim partijama, u službama socijalne i zdravstvene zaštite, u pravosudnim i obrazovnim institucijama i uslužnim djelatnostima. Žene čine većinu kada je u pitanju diskriminacija u  zapošljavanju, nejednak društveni status, nejednake mogućnosti u ostvarivanju radnih prava, nejednake koristi od ostvarenih rezultata rada, napredovanja i karijere.  Nisu to marginalne pojave i/ili individualni događaji, nego problemi kojim se treba baviti sustavno. 

 Prepreke su također i:

  • (Ne) usaglašavanje Zakona Bosne i Hercegovine o rodnoj ravnopravnosti i Zakona o zabrani diskriminacije sa drugim zakonima, dovodi do pomalo haotične pravne situacije u zemlji na različitim nivoima kada je u pitanju „hronični nedostatak“ žena u svim nivoima vlasti ali i u svim drugim oblastima. Praćenje postojećeg zakonodavstva u oblasti ljudskih prava i rodne ravnopravnosti nije poboljšano jer ne postoje jasni ciljevi za politike i akcione planove a nisu ni utvrđene državne institucije koje su odgovorne za njihovu implementaciju.

  • Razlike u pravima iz socijalnog osiguranja vezanih za materinstvo između različitih entiteta i kantona kao rezultat neusaglašenosti prava iz socijalnog osiguranja za lica koja uzimaju porodiljsko ili roditeljsko odsustvo u cijeloj zemlji sa najvišim evropskim standardima.

  • Nizak nivo poznavanja zakona o rodnoj ravnopravnosti i zakona protiv nasilja nad ženama, ne samo među generalnom populacijom, već i među licima koja rade na sprovođenju zakona.

  • Ne postojanje adekvatna saradnja u prikupljanju sveobuhvatnih statističkih podataka o pravima žena i rodnoj ravnopravnosti za Bosnu i Hercegovinu.

  1. Radni programi za poboljšanje položaja žena u BiH

  • Program održivosti organizacija civilnog društva u BiH (CSSP)

Program održivosti civilnog društva u Bosni i Hercegovini – CSSP Program (2014-2018), koji finansira Američka agencija za međunarodnu suradnju (USAID) nastoji razviti kapacitete određenog broja organizacija civilnog društva u Bosni i Hercegovini u oblasti kreiranja i donošenja javnih politika te nadgledanja njihove primjene.

CSSP Program, provode Centri civilnih inicijativa (CCI) u partnerstvu sa Centrom za promociju civilnog društva (CPCD)  u dvanaest sektora civilnog društva i učešće 22 izabrane organizacije civilnog društva (OCD) u BiH da: (1) uspostave partnerstvo sa različitim dionicima iz nevladinog, vladinog, poslovnog i medijskog sektora; (2) osnaže interne kapacitete i organizacijsku strukturu radi osiguranja svoje dugoročne održivosti i finansijske stabilnosti, i (3) povećaju svoj angažman u procesu donošenja javnih politika, te u praćenju i nadgledanju procesa provođenja ključnih strukturalnih političkih, društvenih i ekonomskih reformi bitnih za Evropske integracije.

Ovaj Program Udruženje Žene ženama provode u sektoru PRAVA ŽENA u partnerstvu i saradanji sa organizacijama žena i organizacijama za ljudska prava iz Sarajeva, Istočnog Sarajeva, Mostara, Bihaća, Tuzle, Prijedora, Banja Luke, Foče, Trebinja, Goražda, Novog Goražda, Bijeljine, Orašja, Zenice, Jablanice, Livna, Viteza, Stoca, Brčkog, Sanski Most, Doboj, Zvornik. Period implementacije: 2014-2018 godina. Komponente programa:

  1. Razvoj sektorske mreže-Womennet: Konsultacije o diskriminaciji i društvenoj isključenosti žena

Mreža Womennet je osnovana sa ciljem uspostavljanja bosanskohercegovačke baze o konsultacijama o eliminaciji diskriminacije i društvene isključenosti žena i uključuje identifikaciju niza subjekata (organizacija i ljudi), postojećeg stanja kao i izradu liste ključnih problema koji će se rješavati putem javnozagovaračkih akcija u budućim projektima i aktivnostima. Mreža Womennet služi kao alat kako bi se ostvario veći uticaj na poboljšanje javnih politika u skladu sa ljudskim pravima žena i ravnopravnosti polova.

  1. Zagovaranje za društvene promjene- informativne i zagovaračke kampanje- Ljudska prava svim ženama u BiH

U okviru ovog zagovaračkog procesa pod nazivom Ljudska prava svim ženama u BiH, provodili smo i provodićemo različite aktivnosti (akcije, okrugle stolove, sastanke i kampanje) koje  informiraju, motiviraju, ubjeđuju, zahtjevaju i pokreću pojednice i pojedinke da mjenjaju svoje ponašanje kada su u pitanju javne politike za ostvarivanje prava žena od razumjevanja preko djelovanja do provođenja.

Ljudska prava svim ženama u BiH je zajednički naziv zagovaračkog procesa za društvene  promjene u pogledu donošenja i primjene javnih politika koje imaju direktan uticaj na rješavanje problema žena. U ovom izvještajnom periodu, provedene aktivnosti (kampanje i javna događanja u okviru kampanja) imale su za cilj da povećaju vidljivost javno-zagovaračkog procesa te da uključe što veći broj aktera.  Kampanje (informativne i zagovaračke) imale su dva cilja:

  • Izmjene i dopune postojeće i donošenje nove regulative

  • Uključiti što veći broj građana, nevladinih organizacija, stručne javnosti i drugih aktera u ovoj oblasti  koji će doprinjeti  donošenju javnih politika

Nasilje prema ženama i nasilje u porodici – opštedruštvena osuda, odnosila se na  promjenu člana 35 Zakona o zaštitu od nasilja u porodici FBiH, donošenje podzakonskog akta Kriteriji i standardi za osnivanje, rad i finasiranje sigurnih kuća u FBiH i usaglašavanje Pravilnika o postupanju policijskih službenika sa konvencijom VE o zaštiti žena od nasilja i nasilja u porodici.

(Ne) Diskriminacija porodilja u FBiH, bavi se donošenjem mjera kojim vlada poduzima i kojim garantira prava porodilja u okviru natalne, demografske politike i zaštitu porodica sa djecom u svim kantonima; ukida diskriminaciju porodilja po različitim osnovama (mjesto prebivališta, (ne)zaposlenja, sektor zapošljavanja-javni i privatni, visina naknada, način finansiranja) i pitanja isplate naknada osoba koje koriste porodiljsko odsustvo podiže sa nivoa kantona na nivo Federacije BiH.

Stop nasilju i seksualnom nasilju nad ženama i djecom u BiH- Šutnja nije zlato

Kampanjom potaknuti entitetske vlade i vladu DB da iskažu jaču političku volju u borbi protiv nasilja i seksualnog nasilja nad ženama i djecom, tako što će  povećati kazne za počinioce nasilja i budžete  na ime izvršenja mjera iz akcijskih planova protiv nasilja i seksualnog nasilja.

Usmjeriti pažnju i na muškarce i na žene, razne aktere uključujući žrtve nasilja, poslodavce, zdravstvene radnike, novinare, pružaoce internetskih usluga i druge da se aktivno uključe u predlaganje sveobuhvatnih mjera za sprečavanje nasilja i seksualnog nasilja nad ženama i djecom ali i u praćenje njihovog ostvarivanju promatranom periodu.

U cilju jačanja kapaciteta neophodnih za dugoročnu održivost Udruženje Žene Ženama provodi Strategiju održivosti sa Komunikacijskom strategijom kao njenim sastavnim dijelom.

Preventivnim djelovanjem smanjiti nasilje u adolescentskim vezama i stvoriti uslove uspostavljanje zadovoljavajućih i ravnopravnih partnerskih odnosa. Projektne aktivnosti se provode u 4 srednje škole (Sarajevo, Istočno Sarajevo, Goražde i Foča) i odnose se na edukativne radionice (za učenike/učenice, roditelje, nastavnike ), kreativne radionice (za učenike/učenice koje  imaju za cilj da osnaže učenike/učenice da se bave vršnjačkom edukacijom), javni događaji-tribine, zajednička druženja i informativna kampanja a sve u svrhu  podizanja svijesti zajednice o problem nasilja i nasilničkog ponašanja mladih  i potrebi razvoja rodno osvještenog obrazovanja koje zahtjeva učešće mladih, porodice, škole i zajednice u razvoju preventivnih politika  rodno zasnovanog nasilja. Sadržaj programa čine dva modula: Rodna ravnopravnost i Prevencija rodno zasnovanog nasilja.

Modul Rodna ravnopravnost odnosi se na ove ključne pojmove: rod, spol, rodni sterotipi, rodni identiteti, spolni identiteti, ženska ljudska prava i diskriminacija.

Modul Prevencija rodno uvjetovanog nasilja odnosi se na ove pojmove: korjeni rodno uvjetovanog nasilja, partnerske veze, komunikacija/sukob, transformacija sukoba.

  • Psihosocijalno savjetovanje

Od svog osnivanja, Udruženje se kontinuirano bavilo pružanjem psiho-socijalne podrške. S obzirom na dugogodišnje iskustvo i stručnost zaposlenica i suradnica Udruženja u sferi mentalnog zdravlja i psihoterapije, ova djelatnost ima namjeru da komplementarno bude pružana i kao komercijalna usluga za klijente (pojedince-žene i muškarce, kompanije, društva, organizacije i institucije) zainteresirane za poboljšanje zdravlja, osobnih potencijala, radne produktivnosti i odnosa kako u porodici tako i na radnom mjestu i u zajednici.

Psihosocijalna podrška i savjetovanje rezultiraju mjerljivim poboljšanjima koje je moguće kvantificirati i prikazati kroz broj osoba koje su se oporavile od problema mentalnog zdravlja ali i kroz rast prihoda u kompanijama, što bi trebalo da potakne poslodavce da ovaj vid usluga uvrste u redovne troškove poslovanja. Indirektno, pružanje ovih usluga rasterećuje sistem zdravstvenog osiguranja i doprinosi unapređenju kvaliteta mentalnog zdravlja zajednice.

Svjetska zdravstvena organizacija u svojim dokumentima također navodi „promoviranje mentalnog zdravlja u poslovnim sredinama (poput programa prevencije stresa)“ kao jednu od ključnih troškovno isplativih intervencija za unapređenje mentalnog zdravlja koje utječe na produktivnost zaposlenih.

Druge aktivnosti  koje su provođene odnosno koje  se provode  odnose  se na:

Promociju i disiminaciju instrumenata koji se bave pitanjima žena, mira i sigurnosti

Monitoring implementacije UNSCR 1325 u B&H koji se fokusirao na 5 područja:

  • Uključivanje žena na svim razinama odlučivanja

  • Uključivanje principa ravnopravnosti u Izvještajima generalnog sekretara i misiji Vjeća Sigurnosti

  • Zaštitu i poštivanje ljudskih prava žena i ženske djece

  • Uključivanje principa ravnopravnosti u Post – Konfliktnim  Procesima

  • Uključivanje aspekata ravnopravnosti u očuvanju mira

Preuzimanje inicijative na lokalnom nivou/ Sudjelovanje javnosti u bezbjednosti ljudi

Uključivanje žena i njihovih organizacija u procese reforme sektora bezbjednosti predstavljao je suštinski dio efikasnog preuzimanja inicijative na lokalnom nivou. Civilne organizacije žena kao i organizacije koje se bave rodnim pravima su bitni učesnici u ostvarivanju bezbjednosti na lokalnom nivou jer pružaju pomoć žrtvama, ostvaruju veze sa bezbjedonosnim institucijama i rade na sprečavanju osjećaja da je ugrožena bezbjednost. Ove organizacije često imaju pristupa detaljnim informacijama o bezbjednosti na lokalnom nivou kao i potrebama lokalnih pravosudnih organa, te mogu poslužiti kao veza između lokalnih zajednica i ljudi koji donose ključne odluke u oblasti bezbjednosti.

Također, primjetan je porast broja žena vojnika i policajaca u mirovnim misijama BiH kao i sve veća zainteresiranost rukovodnog kadra u vojnim i policijskim nacionalnim snagama za imenovanje osoba za integraciju gendera u unutrašnje strukture rukovođenja i odlučivanja.  

Promocija Plana akcije UNSCR 1325 u B&H

Plan akcije UNSCR 1325, usvojen od strane Vijeća ministara u julu ove godine bavi se nadzorom i odgovornostima nacionalnih zagovarača za implementaciju UNSCR 1325 u B&H. Plan je sačinila radna grupa koju su činili predstavnici i predstavnice vladinih institucija i NGO. Plan akcije će ubrzati implementaciju Rezolucije UNCSR 1325 na državnom nivou, kako na verikalnom tako i na horizontalnom nivou.

Rod i reforma sektora bezbjednosti

Na koji se način rodna pitanja mogu integrisati u procese reformi sektora bezbjednosti i bezbjedonosnih institucija? Moguće su dvije strategije: integracija rodnih pitanja (iskustva i specifične potrebe žena i muškaraca) i mjere kojima se promovira jednaka zastupljenost žena i muškaraca u sektoru bezbjednosti.

Žene u javnom životu-politika na ženski način

Broj žena u politčkom životu je nedovoljan da garantira legitimnost političkih institucija ali je dostatan da motivira druge žene da se bave politikom. Iako bosanskohercegovačko društvo ne uvažava „razlike“ ono je počelo da iskazuje poštovanje prema ženama političarkama  koje su uprkos svim preprekama i pritiscima opstale u „teškoj“ političkoj areni ukazujući na činjenicu da politički pluralizam koji ne uključuje oba spola u procese donošenja odluka dovodi u pitanje legitimitet javnog odlučivanja što postaje stalna opasnost za razvoj stabilnog društva.

Da bi žene iz legalističkog idealizma ušle u politički realizam, moramo poraditi na disparitetu spolova duboko ukorjenjenom i u privatnoj i u javnoj sferi tako što ćemo svi i sve uložiti puno više volje i napora da se promjeni odnos prema ženama i njihovom učešću u kreiranju javnih politika.

Kakva je situacija sa nasiljem nad ženama u BiH i da li i kako, eventualno, vaše Udruženje participira u borbi protiv tog nasilja koje treba da je problem cijelog društva?

ZVIZDIĆ: Moje aktivističko angažiranje  je povezano sa mojim otporom protiv nasilja i zvanično započinje u junu 1993.godine  i traje sve do danas. Prva znanja i iskustva sam sticala u Centru za terapiju žena, silovanih u ratu-Medica Zenica, a dograđivala ih sa ženama iz Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Kosova, Slovenije, Njemačke i Amerike sve do početka 1997.godine kada sam odlučila da se vratim u Sarajevo. Udruženje Žene ženama je „rođeno“ na konferenciji  „Žene prenositeljice mira“ u Zagrebu koja je održana u jesen 1996.godine u organizaciji Ženskih studija Zagreb. Moje drugarice iz Zagreba i Beograda su me podržale u namjeri da pokrenem Udruženje žena i za žene u BiH, koje u ovoj godini obilježava 20 godina rada i djelovanja. Udruženje, utemeljeno na iskustvu, voljnosti i predanosti otvorilo je vrata svim ženama, zainteresiranim da se angažuju za bolji i pravedniji život žena, a protiv nasilja, diskriminacije i isključivanja zbog pripadnosti, starosti, imovinskog i socijalnog statusa.

Fokus našeg rada bila su prava žena i ravnopravnost polova u oblastima političke participacije, izgradnje mira i nenasilja.  Od 1996.godine ženske organizacije u BiH dale su velike doprinose u podizanju svijesti javnosti, prevencije i zaštite žena i djece od nasilja i porodičnog nasilja.

Podaci u različitim istraživanjima, govore da je više od polovine žena iz uzorka (47,2%) doživjela bar neki oblik nasilja nakon što je navršila 15 godina. U prošloj godini u FBiH ubijeno je 5 žena a u RS 11 žena. Nasilje je galopirajući fenomen prema kojem ne smijemo a niti možemo biti ravnodušni.

Veličina problema dokaz je da nasilje nad ženama ne utiče samo na nekoliko žena – ono svakodnevno utiče na cijelo društvo. Stoga, aktivistkinje i aktivisti podstiču i upozoravaju donosioce odluka da stalno preispitivaju  mjere za suzbijanje svih vrsta nasilja nad ženama i djecom.

Iako BiH ima zadovoljavajuću zakonsku regulativu, iako je ratifikovala Konvenciju Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i porodičnog nasilja (Istanbulska konvencija),  uspostavljeni su referalni mehanizmi zaštite koji uključuju sve relevantne aktere (policija, centri za socijalni rad, centri za mentalno zdravlje, obrazovne ustanove, loklane uprave i nevladine organizacije) ali stanje nije poboljšano. U BiH ima 9 skloništa za žene – žrtve nasilja i porodičnog nasilja koje vode ženske organizacije koji se suočavaju sa problemima statusa, rada i finasiranja.

Najveći problem jeste u sprovođenju sveobuhvatnih mjera za sprečavanje nasilja nad ženama. Kažnjavanje počinilaca nasilja je simbolično, sudski procesi traju dugo, žene, žrtve nasilja, nemaju podršku niti od članova porodice niti od zajednice, često ne znaju kome da se obrate za pomoć, a kad progovore ili prijave nasilje, mediji o nasilju izvještavaju senzacionalistički.

To što su neki počinioci kažnjeni i što su dobili poruku da će odgovarati za svoja (ne)djela nije spriječilo druge muškarce da nanose štete ženama. Kroz sve naše pristupe (institucionalne  i vaninstitucionalne) mi hijerarhiziramo bol umjesto da se hijerarhizira zločin (nasilje nad ženama je zločin a ne prekršaj kako to u većini sudskih procesa klasificiraju sudije). Saučestvovanje sa tuđom boli ( pokušaj da shvatimo obrazac užasa nasilja prema ženama te čekanja da žena progovori) dovede nas do toga da i kad pomažemo, često gušimo i lomimo snagu žene koja zbog užasnog iskustva „zaleđena“ u strahu, neoslobođena tereta, prestaju da traže pomoć, optužuju sebe i ostaje u nasilju godinama.

Nasilje prema ženama i nasilje u porodici, trgovina ljudima i diskrimincija, ugrožavaju i dalje ljudska prava žena i ženske djece, ne samo u BiH nego u cijelom svijetu.  Svi/sve trebamo činiti više “zbog brutalne  činjenice” da je “opasnije biti žena nego vojnik u zoni sukoba, jer se u svijetu povećava rizik za žene zbog porasta nasilnih ekstremizama i terorizama. Žene su ponovo najizloženije”. Ovo je rekao zamjenik glavnog tajnika NATO-a Alexander Vershbow na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a prošle godine.
Ima li u Bosni i Hercegovini bijele kuge i kako vi iz Udruženja vidite taj problem?

ZVIZDIĆ: U BiH je svake godine za oko 12.500 manje stanovnika. Prirodni priraštaj je negativan a bijela kuga je zahvatila Srbiju, Hrvatsku i BiH.

Dok je prije nekoliko godina BiH svake godine gubila jedan gradić, posljednjih godina gubi grad srednje veličine. Natalitet je sve manji, a mortalitet veći. Stanovništvo stari, a gotovo da ne postoji područje u zemlji kojem ne prijeti “bijela kuga”. Ako ovako nastavimo, za 300 godina BiH neće imati stanovnika. U Bosni i Hercegovini bijela kuga poprima sve veće razmjere. Uzorci su loša socio-ekonomska situacija u zemlji, zbog čega se stanovništvo masovno iseljava.

Od 2012. godine BiH bilježi negativan prirodni priraštaj, za što stručnjaci uzroke vide u niskom natelitetu, nedostatku priroriteta za osnivanje porodice, kao i porastu broja abortusa. Politička nestabilnost, loša ekonomska situacija, uzroci su zbog kojih mladi, uključujući i cijele obitelji, odlaze u zemlje zapadne Europe.

Kako Udruženje reaguje na ovaj problem- kroz kampanju (Ne)diskriminacija porodilja u FBiH?

Sve za jednu Jednaka za sve!

Otklonimo zajedno različito postupanje u oblasti porodiljskih/ roditeljskih naknada i prava u Federaciji BiH!

Ne diskriminirajte nas, jer mi smo iste!

Ovom kampanjom Udruženje “Žene ženama” zajedno sa 10 organizacija civilnog društva udruženih u “Womennet” zahtijevaju od federalne vlade i resornih ministarstava da donesu jedinstven Zakon o zaštiti porodice sa djecom na federalnom nivou u kojem će, pored ostalog, biti precizirano da će:

a) zaposlene žene za vrijeme porodiljskog odsustva primati naknade u visini prosjecnih plaća koje su ostvarile u posljednjih šest mjeseci, a koje ne mogu biti niže od 66% prosjecne plaće porodilje prije odlaska na porodiljsko. Ovim bi se zadovoljili i bili prihvaćeni međunarodni standardi. Isti propis bi se odnosio i na oca, kojem treba biti ponuđena mogućnost da, u dogovoru s majkom, odluči koristiti roditeljsko odsustvo;

b) Nezaposlene porodilje trebaju primati jednake naknade na području Federacije BiH, a kriterij za visinu naknade je Imovinski census;

c) Isplate porodiljskih naknada treba urediti tako da zaposlene majke budu tretirane u sistemu zdravstvene, a ne socijalne zaštite. Porodiljske naknade za nezaposlene majke kao i naknade za dječiji dodatak, treba da budu tretirani u sistemu socijalne zaštite.

d) Formirati Fond za porodicu na nivou Federacije BiH prekompozicijom doprinosa za zdravstveno osiguranje i osiguranja od nezaposlenosti. Ovim se može obezbijediti ujednačenost isplata za zaposlene i nezaposlene porodilje u svim kantonima u Federaciji BiH.

Uvedite zakonska rješenja koja će djelovati motivirajuće na mlade bračne parove i planiranje porodice, kao i povećanje stope nataliteta s ciljem preveniranja “bijele kuge”!

Kako inače vidite položaj žena u cijelom svijetu i, hipotetički, da li bi danas Klara Cetkin i Rosa Luxemburg imale razloga da budu zadovoljne sa rezultatima svoje brobe za prava žena nakon tolikog protoka vremena?

ZVIZDIĆ: Šta bi rekle ove dvije posebne žene , „Velike dame“ ženskog i radničkog  pokreta koje su zbog svojih antimilitarističkih ideja  bile u izolaciji? Imale su veliki  ugled  ali i veliki broj neprijatelja.
Klara Cetkin (politička buntovnica, feministkinja, angažirana pacifistkinja)  i Rosa Luxemburg (političarka, filozofkinja i revolucionarka) koje i danas inspiriraju feministkinje, ljevičarke, revolucionarke i njihove muške kolege širom svijeta. Njihove teze su i danas veoma aktuelne i bile su među prvim ženama koje su aktivno učestvovale u političkom pokretu.
Njihov politički  aktivizam je bio povezan  s razvojem međunarnodnog radničkog pokreta i borbama između različitih tendencija u tom pokretu i njihovim raspadom.  One su bez straha krizizirale postojeći kaplitalistički sustav i liberalno građansko društvo, a imale hrabrosti otvoreno kritizirati i svoje stranačke kolege i ideološke istomišljenike.

NE SAMO DA SU BILE POLITIČKI RAVNOPRAVNE SA MUŠKARCIMA, VEĆ SU ARGUMENTIRANO POBIJALE NJIHOVE POLITIČKE TEORIJE U VRIJEME KADA JE ŽENAMA DILJEM EUROPE BILO NEZAMISLIVO MUŠKARCU PRIGOVORITI OKO MNOGO BANALNIJIH STVARI OD POLITIČKOG PORETKA.

Možda bi bile zadovoljne. Postoje mali pomaci i tračak nade da neke žene nastavljaju koračati njihovim stazama, žene koje zaziru od nacionalističkih pokreta i žene koje se i dalje pozivaju na njihova načela jedinstva, bratstva i slobode svih ljudi. Iako postoje pomaci u ravnopravnosti žena i muškaraca u politici, na tržištu rada i drugim oblastima, nisu bili dovoljni da se izgradi zrela vizija  harmonične koegzistencije muškaraca i žena u političkom, intelektualnom, ekonomskom i finasijskom, socijalnom i kulturnom životu.  Prava žena su još uvijek  u ćorsokaku zbog  toga što su žene nedovoljno vjerne vrijednostima koju su za nas izborile neke druge žene  i što stalno prenose patrijarhat sa generacije na generaciju.

 Zabrinjava me ovo stanje „moralne nekompetentnosti“ ali ne želim odustati da „koračam“ i tražim makar tračak nade za sve nas žene, bez obzira na sve naše iscrpljenosti, buran period u kojem živimo i sve poremećenosti ovog svijeta. Ne mogu da odustanem zbog sebe, zbog žena sa kojima dijelim sudbinu i zbog onih žena koje će doći.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (874)

 

Bivši direktor Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo je bio član deset komisija u ovoj ustanovi. Uz direktorsku plaću od oko 4.800 KM, u komisijama je zarađivao u prosjeku 2.000 KM mjesečno.

Bivši direktor ZZOKS je za manje od dvije godine na osnovu plaće i naknada u komisijama zaradio oko 140.000 KM. (Foto: Oslobođenje)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Faris Gavrankapetanović, bivši direktor Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo (ZZOKS), je za nešto manje od dvije godine zaradio gotovo 40 hiljada maraka, radeći u deset komisija koje su bile pod krovom ove ustanove. U pet komisija je sebe imenovao za supervizora ili zamjenika vođe projekta, a u ostale su ga imenovali Upravni odbor (UO) i Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo.

Osim naknada u komisijama, Gavrankapetanović je od aprila 2012. do kraja 2013. godine kao direktor zaradio najmanje 100.000 KM.

On je u komisije imenovao još 37 doktora, pravnika i ekonomista kojima je isplaćeno 97.900 KM. U Zavodu, koji se finansira od doprinosa građana, kažu da ne posjeduju izvještaje koji svjedoče o njihovom radu.

Neefikasne komisije

Prije nego što je imenovan za direktora Zavoda, Gavrankapetanović je 12 godina bio direktor Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) gdje je imao mjesečnu plaću oko 12 hiljada KM.

Direktorsku karijeru je nastavio u Zavodu gdje su njegova mjesečna primanja bila dva i po puta manja. Tu je, uz redovnu plaću direktora od oko 4.800 maraka, prosječno zarađivao i nešto više od 2.000 KM radeći u komisijama. Gavrankapetanović je bio član deset komisija, a u pola njih je sebe imenovao za supervizora ili zamjenika vođe projekta.

U razgovoru sa novinarkom Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) je rekao da je bio u komisijama, ali da ne može govoriti o tome dok ne pogleda rješenja o imenovanju. „Ne znam broj, ali jeste, bio sam po službenoj funkciji“, kaže Gavrankapetanović.

U septembru 2012. godine Gavrankapetanović je formirao Komisiju za definisanje dugoročnih ciljeva i strategija razvoja informacionog sistema i praćenje implementacije strategija za ZZOKS te Komisiju za provođenje javnog poziva za odabir pružaoca deficitarnih zdravstvenih usluga.

Za predsjedavajućeg prve komisije je imenovao svog zamjenika Mahmuta Đapu, a svog pomoćnika i još troje uposlenika Zavoda za članove Komisije. Sebe je imenovao za supervizora.

Godinu dana nakon osnivanja Komisija je razriješena i isti dan ponovo imenovana odlukom koju potpisuje predsjednik Upravnog odbora Zavoda Esed Radeljaš. U novi saziv Komisije su izabrani isti članovi, osim Đape. Gavrankapetanovića je pet mjeseci kasnije zamijenio novi direktor ZZO-a Kenan Crnkić. Članovima ove komisije je za tri i po godine isplaćeno 92.400 KM.

Nikada u životu nisam vidjela ovo rješenje niti sam imala bilo kakvu informaciju o tom angažmanu. Vrlo je čudno. To ću sigurno provjeriti.

Komisija je radila do januara 2016. godine kada ju je razriješio Upravni odbor. Tadašnja predsjedavajuća UO-a Jasmina Selimović je za CIN rekla da su ova i ostale komisije razriješene jer nisu bile efikasne i nepotrebno su koštale Zavod.

Gavrankapetanović je sebe imenovao da rukovodi i vrši nadzor u Komisiji za provođenje javnog poziva za odabir pružaoca deficitarnih zdravstvenih usluga. Komisiju je činilo šest članova kojima je isplaćivana kvartalna naknada od po 400 maraka.

Mustafa Cuplov, jedan od članova Komisije za provođenje javnog poziva za odabir pružaoca deficitarnih zdravstvenih usluga, kaže da su imali sastanke samo kada je trebalo donijeti neku odluku. Članovima ove komisije je isplaćeno 9.600 KM. (Foto: Oslobođenje)

Mustafa Cuplov je bio član ove komisije. On kaže da su se sastajali samo u trenutku kada ima nešto o čemu treba da se odluči.

„Ne mogu smatrati to nekom stalnom postavkom, mada smo mi u sastavu bili stalni“, kazao je Cuplov za CIN.

U 2013. godini Gavrankapetanović je osnovao još tri komisije u kojima je sebe imenovao za supervizora ili zamjenika vođe projekta. Bile su to: Komisija za provođenje aktivnosti unapređenja poslovanja i kreiranje načina provođenja postupka javnih nabavki, Tim za kontrolu propisivanja recepata te Projekt edukacije o racionalizaciji farmakoterapije hroničnih oboljenja u KS. Ove komisije su radile samo po nekoliko mjeseci, a Gavrankapetanović je u njima zaradio preko 9.000 maraka.

Projekt edukacije o racionalizaciji farmakoterapije hroničnih oboljenja u KS je imao 16 članova. Svi su imali pravo na naknadu, ali je ona isplaćivana samo za četiri člana među kojima je i Gavrankapetanović.

Prema Rješenju o imenovanju Komisije, jedna od članica je dr. Dženana Tanović. Ona kaže da je prvi put od novinara CIN-a čula za ovaj projekt.

„Nikada u životu nisam vidjela ovo rješenje niti sam imala bilo kakvu informaciju o tom angažmanu. Vrlo je čudno. To ću sigurno provjeriti“, komentarisala je Tanović.

Plaća nakon smjene

Gavrankapetanović je bio imenovan u još pet komisija. Odluke o imenovanju su potpisali predsjednik UO-a Esed Radeljaš, premijer Kantona Sarajevo Suad Zeljković i ministri zdravstva Eldan Lokmić i Zlatko Vuković. Za rad u ovim komisijama Gavrankapetanoviću je od septembra 2012. do aprila 2014. godine isplaćeno 19.500 maraka.

Upravni odbor ga je imenovao u Tim za pripremu sjednica Upravnog odbora, iako su ovi poslovi bili dio redovnih obaveza direktora. Kasnije je imenovan i u Tim za pripremu sjednica Nadzornog odbora.

Faris Gravrankapetanović je smijenjen u decembru 2013. godine jer je Zavod prvi put u deset godina bio u gubitku skoro 14 miliona KM. U Izvještaju o radu Zavoda za 2013. godinu je navedeno da je jedan od razloga takvog poslovanja povećanje plaća i troškova za rad komisija. U Gavrankapetanovićevom mandatu je na komisije potrošeno više od 350 hiljada KM.

Predsjedavajući Komisije za definisanje dugoročnih ciljeva i strategija razvoja informacionog sistema i praćenje implementacije strategija u ZZOKS Mahmut Đapo kaže da je za 13 mjeseci održan samo jedan sastanak. Za rad u ovoj komisiji njemu je isplaćeno 6.500 KM. (Foto: Oslobođenje)

Gavrankapetanovića je naslijedio Kenan Crnkić, a on je pet mjeseci nakon smjene nastavio primati plaću, umanjenu za deset posto. Gavrankapetanović je tada bio na bolovanju, a u Izvještaju o radu i finansijskom poslovanju Zavoda je navedeno da “prava i obaveze zaposlenika se ne mogu mijenjati u vrijeme trajanja bolovanja“.

Tako je Zavod od decembra 2013. do maja 2014. godine na platnom spisku imao dva direktora za čije plaće je izdvajao najmanje devet hiljada maraka mjesečno. Gavrankapetanović je zbog smjene tužio Zavod i Vladu KS. U februaru ove godine Kantonalni sud u Sarajevu je presudio da se treba vratiti na funkciju direktora. Gavrankapetanović nije htio novinarki CIN-a komentarisati presudu.

Gavrankapetanović je trenutno na poziciji stručnog saradnika za kontrolu u Zavodu. Član je jedne komisije u Zavodu u kojoj nema pravo na naknadu.

Prema ranijem istraživanju CIN-a, Gavrankapetanović i članovi njegove porodice su vlasnici nekretnina vrijednih dva miliona maraka. Ovu imovinu su stekli tokom deset godina, u vrijeme kada je Gavrankapetanović bio direktor Kliničkog centra u Sarajevu. Istraživanje je pokazalo da ukupni prihodi članova njegove porodice nisu mogli pokriti kupovinu te imovine.

VEZANO: Skupe neefikasne komisije

Objavljeno 14. 3. 2017.

Izvor: http://www.cin.ba

Ivaniću, Čaviću, Dodiče i ostala politička kalakotro iz genocidne tvorevine zvane Rs!
 
Znamo kako ste se  nečasno ispriječili na putu da se zadovolji pravda i utvrdi istina na Sudu u Hagu i kako si se ti, Ivaniću, hvalio da je to tvoja politička pobjeda, ne hajući za sudski presuđene činjenice da jeste bio genocid, da ga jesu počinili vojska, policija i političko rukovodstvo Rs-a, a da ga Srbija nije spriječila. Genocid je počinjen na temeljima četničke, odnosno fašističke ideologije i to su neoborive činjenice, a Izetbegović i Softić i njihov izbor puta za daljnje procesuiranje tužene Srbije jeste priča za sebe i potpuno je marginalna u odnosu na meritum iznesen u prvom dijelu ove rečenice.
Ti, Ivaniću, sebi slavodobitno pripisuješ neku vrstu političke pobjede jer si se ispriječio na putu do istine i pravde, čime si dugoročno pričinio štetu ne samo žrtvama genocida počinjenog od strane srpskih fašista s obje strane Drine, nego i vlastitom narodu jer je propuštena prilika da se odvoji “žito od kukolja”. O tvom moralnom liku suvišno je i govoriti jer primaš platu od jedne države, a radiš za drugu.
 
Slično je ili isto i s tobom, Mile, koji si bezbroj puta praktično pokazao da ne samo da nisi antifašist, kakvim se ponekad želiš predstaviti, nego osvjedočeni pobornik lika i djela ozloglašenih četnika, odnosno fašista, poput Karadžića, Mladića, Plavšićke i drugih, jer ih nagrađuješ za ono šta su učinili, a učinili su brojne zločine, uključujući i genocid, nad Bošnjacima.
 
Ko si ti, Dragane Čaviću? Kakvim se ti želiš predstaviti podnošenjem krivične prijave protiv Izetbegovića i Softića? Koga ti to braniš od njih, majke ti? Kažeš Bosnu i Hercegovinu. Ma, nemoj! To možeš pričati predškolskoj djeci, a ne bh. javnosti. Njih dvojica su naša briga, a ne tvoja ili bilo čija druga!
 
Nego, sva trojica ste imali prilike da, pošto kažete da štitite BiH, javno osudite današnje postrojavanje fašističkog odreda Ravnogoraca u Višegradu u povodu 71. obljetnice hapšenja kolaboranta njemačkih nacista iz Drugog svjetskog rata – đenerala Draže. Oni su u tom drevnom bosanskom gradiću odaslali veoma jasne poruke, prije svega Bošnjacima, posebno povratnicima, da su oni tu i da su spremni, kada se za to ukaže nova prilika, ponovo aktivirati svoje kame i ponoviti genocid nad Bošnjacima. Nijedan od vas nije se oglasio na današnji neofašistički događaj u Višegradu jer ionako negirate genocid koji je počinjen i u vaše ime, pa samim tim ne bi imali protiv nekog slijedećeg. Vama neofašisti iz reda srpskog naroda, zapravo, ne smetaju i zato ste šutjeli.
 
Ali zato, ima nas antifašista iz redova sva tri bh. naroda koji nećemo šutjeti i koji ćemo se mogućim sredstvima boriti za Bosnu u kojoj se neće aplaudirati neofašistima i neonacistima i u kojoj kojekakvim vojvodama neće bito dodjeljivano ordenje, na bilo kojem nivou vlasti.
 
Bedrudin GUŠIĆ
 

Da ne budem ”general poslije bitke”, ja sam i na savjetovanju, javno za govornicom tražio da nam se ponudi odgovor na pitanje da li su Agent i/ili Kabinet člana Predsjedništva provjerili ”prohodnost” aplikacije kod Međunarodnog suda, tj. da li će aplikacija biti kredibilna i prihvaćena. Slično pitanje je postavio i dr. Ganić, znajući kakve su birokratske procedure. Na žalost nismo dobili odgovor, ali smo smatrali da je šutnja znak odobravanja…..Za mene je status Agenta bio stvar kontinuiteta prethodne Odluke. Ako je već neko možda i dvojio u njenu vjerodostojnost, onda su se stvari trebale staviti na sto u Predsjedništvu BiH, pa da se zna ko želi ili ne reviziju presude…..Vrijeme koje je pred nama će pokazati kolika je bila odgovornost gospodina Izetbegovića. Nisam od onih koji želi nekoga skidati sa pozicije ili tražiti ostavku…..Koliko znam konsenzusa nije bilo ni 2002. godine. Hipotetički, ako je i trebala odluka Predsjedništva, onda ju je trebalo i donijeti, pa bi smo znali ko je u našoj državi za reviziju presude, a ko nije. Tada bi sve karte bile na stolu, pa bi bilo interesantno vidjeti da li bi gospodin Čović tek tako lako zaboravio žrtve genocida u Posavini…..Dok god ima i promil šanse za uspjeh, ne treba odustajati, ali je pitanje kako sada stvari vratiti u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Ko ima ovlasti da podnese bilo kakav podnesak prema Skupštini UN-a? Pisma koja su upućena posebno svakom od članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine je najveći ”diplomatski šamar” modernoj, postdejtonskoj Bosni i Hercegovini….. Ovi koji godinama vladaju u BiH su u stvari shvatili da nije bitno ko glasa, nego ko broji glasove i to zapisuje u zapisnike sa biračkih mjesta. Zbog toga nam treba elektronsko glasanje ili skeniranje dokumenta. Tada će malverzacije i obmana biti svedeni na minimalnu mjeru. To je ono što je potrebno građanima Bosne i Hercegovine, a ne zaštita ”etničkih torova” kroz Izborni zakon…..Ja već sada mogu potvrditi da ću biti velika promjena. Ono što mogu istaći da će biti moja komparativna prednost u odnosu na već viđeno je to da dolazim iz privrede. Da nisam neko ko živi od politike. Svima koji će biti sa mnom, Bosna i Hercegovina će biti prije interesa političke partije ili interesa grupa i pojedinca……

Ovaj je razgovor naprosto iznuđen. Naime, prije nepune dvije sedmice razgovarao sam za javnost sa gospodinom Jerlagićem a povod je, da podsjetim, bilo savjetovanje u sarajevskoj Vijećnici vezano za podnošenje Zahtjeva za reviziju Presude iz 2007. S obzirom na poznate događaje koji su potom uslijedili, smatrao sam da ni moja priča na ovu temu sa gospodinom Jerlagićem nije onda završena pa sam ga zamolio za novi razgovor. Prihvatio je, kao i do sada, ne jedan vrlo uljudan način.

Gospodine Jerlagiću. Evo nas ponovo pri razgovoru za javnost nakon nešto više od dvije sedmice. Naime, tema našeg zahtjeva za reviziju Presude koja je dominirala u prethodnom razgovoru dobila je ovih dana dramatičan epilog pa je samim tim iznuđen i ovaj razgovor. Dakle, da li se Vi lično, kao jedan od sudionika savjetovanja u Vijećnici, nakon svega što je danas poznato javnosti, osjećate obmanutim od strane Bakira Izetbegovića?

JERLAGIĆ: Prije svega želim istaći da sam na savjetovanje otišao po pozivu gospođe Fadile Memišević i da sam tamo otišao kao patriota i čovjek koji ima pietet prema žrtvama. I tada, a i danas sam govorio da se revizija traži isključivo zbog žrtava i pravde, a ne zbog bilo koje politike. Da ne budem ”general poslije bitke”, ja sam i na savjetovanju, javno za govornicom tražio da nam se ponudi odgovor na pitanje da li su Agent i/ili Kabinet člana Predsjedništva provjerili ”prohodnost” aplikacije kod Međunarodnog suda, tj. da li će aplikacija biti kredibilna i prihvaćena. Slično pitanje je postavio i dr. Ganić, znajući kakve su birokratske procedure. Na žalost nismo dobili odgovor, ali smo smatrali da je šutnja znak odobravanja. Ne smijem ni pomisliti da je neko znao ove informacije, a da nam nije rečena istina. To bi bilo sramno. Ako, naprotiv nisu znali, onda plaćamo veliki danak neznanju.

Da li je po Vama logično da se Sakib Softić sam obraća ICJ-u u maju prošle godine, ničim izazvan, ili, eventualno po nečijem nalogu? Zašto pitati taj Sud za vlastitu legitimnost kada je već imao ovlašćenje Predsjedništva da on to jeste i da samo taj organ može proimijeniti tu odluku po jednom predmetu?

JERLAGIĆ: Vraćam se na odgovor iz prvog pitanja. Strah me je da je ovo danak neznanju. Da se svemu prišlo previše površno. Dokazivati učešće u genocidu neke zemlje je prekrupna odgovornost i bojim se da su se stvari potcijenile. Za mene je status Agenta bio stvar kontinuiteta prethodne Odluke. Ako je već neko možda i dvojio u njenu vjerodostojnost, onda su se stvari trebale staviti na sto u Predsjedništvu BiH, pa da se zna ko želi ili ne reviziju presude.

Mnogi traže Izetbegovićevu ostavku u Predsjedništvu. Da li i Vi smatrate da bi bošnjački član Predsjedništva trebao to učiniti?

JERLAGIĆ: Vrijeme koje je pred nama će pokazati kolika je bila odgovornost gospodina Izetbegovića. Nisam od onih koji želi nekoga skidati sa pozicije ili tražiti ostavku. Smatram da to i ako se radi treba raditi hladne glave, a ne ovako nakon 24 sata kada je puno vrele krvi u glavi.

Da li je, po Vašim saznanjima, iko još osim Softića i Izetbegovića znao da je ovome prvom ICJ još u maju prošle godine saopćio da nije legitiman? Naprimjer, da li su to znali ostali članovi našeg pravnog tima koji nas je trebao zastupati u Hagu te da li su znali Rasim Muratović i Fadila Memišević i ako nisu jesu li barem oni trebali znati?

JERLAGIĆ: Kako sam istakao na početku interview-a, tražio sam odgovor na pitanje ”prohodnosti” aplikacije u Međunarodnom sudu na savjetovanju. Niko mi nije dao odgovor. Da li je još neko znao za informaciju iz maja 2016. godine, zaista ne znam.

Hipotetički, šta bi se eventualno moglo učiniti da su Softić i Izetbegović u maju prošle godine obznanili da Softić nema legitimitet? Da li je u tom slučaju bila potrebna odluka Predsjedništva za potvrđivanjem legitimiteta dosadašnjem ili imenovanjem novog agenta i da li je u tom slučaju bio nužan koncenzus?

JERLAGIĆ: Koliko znam konsenzusa nije bilo ni 2002. godine. Hipotetički, ako je i trebala odluka Predsjedništva, onda ju je trebalo i donijeti, pa bi smo znali ko je u našoj državi za reviziju presude, a ko nije. Tada bi sve karte bile na stolu, pa bi bilo interesantno vidjeti da li bi gospodin Čović tek tako lako zaboravio žrtve genocida u Posavini. Pitanje bi bilo i kako bi se u svemu ponašao Ivanić, koji je sve vrijeme insistirao na institucionalnom djelovanju. Odgovornost bi bila znatno veća na donošenju Odluke, nego na pisanju nekih pisama koja nemaju nikakvu težinu, jer Predsjedništvo funkcionira kao kolektivni organ, a ne kao suma pojedinaca. Bez želje da budem savjetnik gospodina Izetbegovića, ako nije bio 100% siguran u kredibilnost Agenta i aplikacije, put do revizije bi i za njega bio lakši kroz instituciju Predsjedništva.

Mnogi lideri stranaka iz F BiH uglavnom traže ostavku Izetbegovića, a niko ne spominje odgovornost druge dvojice članova Predsjedništva, ICJ-a i ne samo njih. Da li su za ovaj epilog koji će najviše pogoditi žrtve genocida odgovorni i Ivanić i Čović, naprimjer? Konkretno, vezano za Ivanića: ima li on institucionalno i moralno pravo voljeti Srbiju iz kabineta predsjedavajućeg Predsjedništva (ili člana) BiH?

JERLAGIĆ: Na Vaše pitanje sam djelomično odgovorio u prethodnom odgovoru. Naravno da postoji i njihova odgovornost, ali ovako su bili ”izloženi” samo formalno i deklarativno. Donošenjem Odluke u Predsjedništvu bi imali i suštinsku odgovornost. Može se postaviti i hipotetička teza, da su eventualno znali za status Agenta Softića i da su svjesno igrali na ovakvu kartu. Ako pretpostavimo da bi Ivanić glasao protiv, sva odgovornost bi bila na plećima Izetbegovića i Čovića, kao što je i prije 15 godina bila na plećima Beriza Belkića i pokojnog Joze Križanovića. Ishod od prije 15 godina znamo. Zanimljivo bi bilo vidjeti reakciju od gospodina Čovića. Ne zaboravimo i ono što se desilo u Posavini u 1992. godini je genocid po svim definicijama genocida.

Ne želeći braniti nikoga iz ove priče, sa bh. strane, ali zar se ne može ovdje govoriti i o nekim, najblaže rečeno, čudnim potezima ICJ-.a, kao naprimjer: da je tražio od članova Predsjedništva pojašnjenje legitimiteta Softića, ali ne i konsenzus njih trojice o tome, zatim na osnovu čega je oduzeo legitimitet Softiću kada mu ga taj Sud nije niti dao i da li ima smisla uputiti protest UN-u, kao osnivaču ICJ-a zbog očigledne pristrasnosti? Odnosno, ima li smisla daljnja pravna borba?

JERLAGIĆ: Dok god ima i promil šanse za uspjeh, ne treba odustajati, ali je pitanje kako sada stvari vratiti u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Ko ima ovlasti da podnese bilo kakav podnesak prema Skupštini UN-a? Pisma koja su upućena posebno svakom od članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine je najveći ”diplomatski šamar” modernoj, postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.

Ulazi li BiH, nakon ovoga nesretnog epiloga sa zahjevom za reviziju, u još dublju političku krizu i kako iz nje eventualno izići?

JERLAGIĆ: Nažalost, zbog nesposobnog rukovodstva i vlasti u Bosni i Hercegovini, građani Bosne i Hercegovine, a i sama država Bosna i Hercegovina živi kontinuiranu krizu. Od Presude Suda u Strazburu u slučaju Sejdić – Finci, od Mostara, preko SDA i SDP vlasti u mandatu 2010. – 2014., do aktuelne vlasti i zadnjih dešavanja sa protuustavnim referendumom u RS-u, obilježavanjem 09.01. do ovih posljednjih dešavanja. Čast i nekim svjetlim izuzecima.

HDZ prijeti da ako se ne prihvate njihovi amandmani na Izborni zakon da neće biti ni izbora 2018. Komentar?

JERLAGIĆ: Dosta je građanima bilo čije prijetnje. Bolje bi im bilo da se uhvate posla, a ne da pričaju nebuloze kako je ”Zakon o igrama na sreću u Federaciji BiH jedan od krupnijih izazova aktuelne vlasti.” Teško državi u kojoj je taj Zakon jedan od ”krupnijih izazova”. Bolje bi im bilo da uvedu elektronsko glasanje ili barem skeniranje dokumenta, pa bi smo imali istinske izborne rezultate koji odslikavaju volju glasača, a ne ”volju brojača”, da ih ne nazovem drugim imenom. Ovi koji godinama vladaju u BiH su u stvari shvatili da nije bitno ko glasa, nego ko broji glasove i to zapisuje u zapisnike sa biračkih mjesta. Zbog toga nam treba elektronsko glasanje ili skeniranje dokumenta. Tada će malverzacije i obmana biti svedeni na minimalnu mjeru. To je ono što je potrebno građanima Bosne i Hercegovine, a ne zaštita ”etničkih torova” kroz Izborni zakon.

Na kraju, obznanili ste svoju kandidaturu za bošnjačkog člana Predsjedništva na izborima 2018. (ako ih bude). Iako je možda rano za neku kampanju, hoćete li u najkraćem obrazložiti šta ćete u svome programu značajnijega ponuditi biračima, odnosno šta bi mogla biti Vaša komparativna prednost u odnosu na ostale kandidate čija imena, doduše, još nisu poznata?

JERLAGIĆ: Ja već sada mogu potvrditi da ću biti velika promjena. Ono što mogu istaći da će biti moja komparativna prednost u odnosu na već viđeno je to da dolazim iz privrede. Da nisam neko ko živi od politike. Svima koji će biti sa mnom, Bosna i Hercegovina će biti prije interesa političke partije ili interesa grupa i pojedinca. Snažna borba protiv kriminala i korupcije od preventivnog do represivnog djelovanja. Vladavina zakona i nulta tolerancija kriminala i korupcije. Dijaspora – budućnost Bosne i Hercegovine. BiH ima vrhunske eksperte i ogromni potencijal u našoj dijaspori koji treba aktivirati. Da ću se zalagati za ”Merit sistem” – Sposoban, a ne podoban. Konkurs, a ne nepotizam. Primjena načela OECD preporuka u rukovođenje i upravljanje javnim preduzećima (dok god budu javna, a ne privatizirana). ”Zanimanje” pripadnik naroda, zamijeniti stručnošću i znanjem. Mladi ljudi – da dobiju priliku preuzimanja odgovornosti u Bosni i Hercegovini. Reforma obrazovanja na svim nivoima (kurikularna reforma) i posvećenost znanju i nauci. Reforma sistema zapošljavanja – uklanjanje s evidencije svih koji odbiju posao ponuđen na teritoriji BiH.

Bosna i Hercegovina treba istorijski unutarnji dogovor zasnovan na načelima ”4K” – konsenzus, kompromis, kooperativnost i koegzistencija.

Zabrana negiranja genocida, uklanjanje posljedica genocida (nepriznavanje stanja stvorenog zločinom i nasiljem) i zločina. Rješenje pitanja restitucije, denacionalizacije i lustracije, rješavanje pitanja žrtava torture na nivou Bosne i Hercegovine…

Ravnopravnost spolova – suštinski, a ne formalno.

Razvoj poljoprivrede i sela. Tu leži budućnost Bosne i Hercegovine.

”Proboj iz obruča”: bijede i siromaštva,  nacionalizma i retrogradnih nacionalističkih ideja, korupcije i kriminala,  dužničkog ropstva, sive ekonomije, licemjerja, zakonitog nemorala i lažnog morala.

Kako? Jasno, iskreno, argumentovano i svima potpuno razumljivo. Savjesno i bez otrcanih floskula. Promoviranjem novih i neokaljanih ljudi. Promoviranjem ideja kompromisa i konsenzusa. Promoviranjem stručnosti i sposobnosti vs podobnosti, nepotizma i lažnih diploma.

Sa kim? Sa svim patriotama koji iskreno vole Bosnu i Hercegovinu, sa predstavnicima političkog demokratskog centra i sa onim simpatizerima lijevo i desno orjentisanih stranaka kojima je Bosna i Hercegovina ispred svega.

Ovo su samo neke od stvari na kojima ću istrajno raditi i za koje ću se zalagati, a koje su u osnovi u potpunosti drugačije u odnosu na ovo što danas imamo u BiH…

Hvala Vam velika i za ovaj razgovor.

JERLAGIĆ: Hvala i Vama na prilici da otvoreno razgovaramo.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (873)

GENOCIDAŠI OPET LIKUJU

Posted: 11. Mart 2017. in Intervjui

Na Bošnjake se vrši neviđen pritisak da batale istinu i pravdu i priznaju  u svijetu svima da se i njima  dogodilo samo  ono što se dogodilo drugim bh narodima

Image result for sud u hagu odbio zahtjev bih protiv Srbije  

Puna istina o 11-tom genocidu počinjenom na Bošnjacima BiH mora izići na vidjelo. Hag je najveća ali ne i jedina adresa za traženje pravde. A ako pak izostane ovozemaljska, počinioce genocida i one koji ih podržavaju stići će Božija pravda.

Kuma Evropa opet asistirala svom nedonoščetu

Kuma Evropa je asistirala svom nedonoščetu – genocidnoj Rs. Stavila se u zaštitu Srbije i genocidne Rs.  Odbijena je revizija presude protiv Srbije za počinjeni genocid… Suci su oprali svoje ruke od  Bosne…Desile su se užasne stvari, a one se negiraju…Evropa je preko Suda u Hagu ponovno rekla, vratimo se životu, nastavimo što smo počeli –  razbijati BiH, ubijati, potamaniti bošnjačku gamad. Odgovornost za počinjenjena zlodjela, za ubijene Bošnjake i silovane Bošnjakinje, skrenuta je na sporedni kolosjek. Čekali smo voz na haškoj stanici, a dočekali ga  na sporednom kolosjeku u Banja Luci.  Sa ovakvom odlukom izgubila je Bosna, izgubili Bošnjaci, ali je na duži rok možda najviše izgubio Hag. Jer izgubljeno povjerenje žrtvama se ne može nikad vratiti.

Haški odgovor je pokazao da EU i svjetske sile podržavaju Srbiju , a podrška Srbiji podrazumjeva opstanak genocidne Rs. A to im neće proći.

Nema odgovornosti za izvršioce genocida

Žrtve nisu važne.  Odgovornost nije na izvršiocima genocida već na onima koji su se stavili u službu žrtava, u službu države BiH i pokrenuli zahtjev za  reviziju Haške presude iz 2007.godine, koja je za žrtve genocida bila toliko utješna, koliko čokoladice darovane jula 1995. Srebreničkoj djeci iz “milosrdne“ ruke ratnog zločinca- srpskog generala Ratka Mladića.

Napadi na Bošnjake ne jenjavaju. Vučji čopor kratko pritajen u svojoj vučijoj jazbini  iz nje reži, a vođa ćopora Vučić nastavlja iz Srbije slati “miroljubive“ poruke i širiti demagogiju. Novom strategijom na perfidan licemjeran način, uz podršku sve nestrpljivijih evropskih lobija,  udara se u jezgro  Bošnjačkog korpusa.

Svim Bosancima, svim Bošnjacima u BiH i van nje, mora biti jasno da Haški sud, koji je sud UN, ne smije osuditi Srbiju za genocid, jer bi u tom slučaju morale biti osuđene odnosno snositi određene konsekvence i UN, kao  osnivači  suda, jer su kao i Srbija dozvolile da se genocid dogodi.

Ima tu i druga stvar. SAD i Evropska unija moraju Srbiju izvući iz ruskih kandži, oslabiti uticaj Rusije na nju, a da bi to postigli moraju  je što prije primiti u EU,  a to ne bi mogli ako bi se protiv Srbije vodio postupak za počinjene genocide na širem području BiH, naročito ne ako bi Srbija za to bila osuđena.

Krivične prijave protiv zastupnika optužbe

Još više silovne, razjarene i osokoljene Haškom podrškom srpske vlasti Rs su već najavile krivičnu prijavu protiv agenta Sakiba Softića i člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Dodik je najavio tužbu preko Tužilaštva Rs.  Ako pak Tužilaštvo BiH podnese prijave protiv ove dvojice,  biće interesantno vidjeti na koji način i koliko brzo će se to dogoditi. Jer to isto tužilaštvo godinama gura u ladicu i šuti na brojne krivične prijave za kriminal, korupciju i antidržavnu aktivnost podnesene  protiv Predsjednika Rs Milorada Dodika. Tom istom tužilaštvu trebali su mjeseci da se usude saslušati Dodika radi nezakonite proslave 9. Januara i provođenja  protuustavnog referenduma, a Cvijanovička je došla na red tek sada, u jeku nove krize,  pa umjesto da bude zabrinuta, napada tužilaštvo što se bavi “nevažnim“ pitanjima.

Neće biti nikakvo iznenađenje da  i Tužilaštvo BiH ili Rs, po analogiji Haškog suda koji  je presudom protiv BiH i protiv bošnjačkih žrtava postigao svojevrstan rekord u brzini procesiranja,  i za svega nedelju dana odbije zatjev BiH za reviziju presude. A da je zahtjev za reviziju bio prihvaćen  više je nego izvjesno da bi proces trajao više godina, a možda ne bi  ni bio okončan.

Bosansko-Hercegovačkoj javnosti je poznato da je BH tužilaštvo do sada imalo najmanje 10 razloga da pokrene krivične prijave protiv Milorada Dodika, Ivanića, Čovića i mnogih drugih, jer oni i sada otvoreno ruše BiH državu, truju Balkan i likuju nad bošnjačkim žrtvama, koje i danas tragaju za svojim najmilijim. Umjesto toga genocidni vrh Rs najavljuje krivičnu prijavu protiv Softića i uz podršku jednog broja bošnjačkih karijerista traže ostavku Bakira Izetbegovića. Pri svemu tome bošnjačke žrtve genocida ostaju odbačene i zaboravljene.  Nikog ne boli srce za majkama koje su izgubile muževe, kćeri i sinove, drage rođake i prijatelje, pa im počinioci genocida oduzimaju i pravo na njihov patenički život i minimum pravde.

Korisno bi bilo izvršti analizu koja bi pokazala koliko je Haški sud trošio vremena za donošenje presuda u do sada vođenjim procesima.  Zaključak bi bio zapanjujući, jer bi pokazao da je Haški sud po nečijem nalogu ili nečijoj volji imao dobre razloge da presječe stvar i spriječi nastavak procesa protiv Srbije.  Svima u svijetu je jasno da ovo nije pravna već politička odluka, bez obzira što se to negira.

Čast Haškog suda dovedena u pitanje

Bez obzira što se neuspjeh za obnovu tužbe protiv Srbije pripisuje Sakibu Softiću i Bakiru Izetbegoviću, uz tvrdnju da su prikrili pred javnošću činjenicu da je Haški sud još 26.5.2016. godine poslao obavjest po kojoj agent Sakib Softić nema legitimit za zastupanje BiH, odbijanjem zahtjeva za reviziju bez ulaženja u pravnu osnovu zahtjeva, čast Haškog suda je ponovno stavljena na vagu i dovedena u pitanje. Pri tome se ne smije zaboraviti da Haški sud djeluje kao institucija UN. I upravo taj sud je nemilosrdno i bezosjećajno zalupio vrata pred onima koji su od njega očekivali makar minimum pravde, što je doživljeno kao šok i izazvalo ogromno razočarenje javnosti. I nije to bilo prvi put. Kada je narodu Podrinja, srebreničkim žrtvama trebala životna podrška, UN su ih ostavile na cjedilu, a na  sličan način su postupile i onda kada je trebalo izglasati Rezoluciju o Srebreničkom genocidu. Nažalost, zatvorili su oči upravo onda kada su trebali progledati i vidjeti ono što su možda  previdjeli ili nisu htjeli vidjeti.

Pravo na reviziju presude nije bilo upitno

Još se ne zna iz kojih razloga  je BiH čekala zadnji rok za podnošenje zahtjeva za  reviziju presude, i očito je da se to moglo i trebalo ranije učiniti, ali to ni u kom slučaju ne uskraćuje niti može umanjiti pravo na reviziju presude i pravedno suđenje. Srpske vlasti su iskoristile oklijevanje, pa su očito još sredinom 2016. godine zatražile od  Haškog suda da se Softić eliminiše. Da je to tako pokazala nam je samouvjerenost  lidera Rs, počev od Ivanića , koji su sa 90% ako ne i 100% sigurnosti  tvrdili da će zathjev za reviziju presude  biti odbijen. Morali su oni biti o tome od nekog ranije informisani.

Nije poznato da li je nakon presude Haškog suda iz 2007. godine neko od Bošnjčke strane kontaktirao sa Haškim sudom, ali je više nego izvjesno da vlasti Srbije i Rs jesu. Svjesne da će biti podnijet  zahtjev za reviziju presude, pokušali su događaje preduhitriti , pa je više nego izvjesno  da su  na neki način kontaktirali sa nadležnim u haskom sudu i dajući im do znanja da za obnovu postupka nema suglasnosti iznudili da agent BiH Softić mora obnoviti legitimitet za zastupanje.

S druge strane pravni tim BiH, koji je pripremao zahtjev za reviziju presude, nije nastupio dovoljno profesionalno. Prije podnošenja zahtjeva za reviziju trebalo je sa Haškim sudom raščistiti pitanje o legitimitetu zastupnika BiH Sakiba Softića. Morali su odgovorno uzeti obavjest suda iz maja 2016. kojom je njegov legalitet doveden u pitanje. Imali su mogućnost od Haškog suda potražiti a možda i dobiti pravni savjet, što bi otklonilo nepotrebne dileme i nedoumice. Srpska strana je, po svemu sudeći,  tu mogućnost dobro iskoristila.

Sa genocidnom Rs nema jedinstvenog stava

Tražiti suglasnost i jednorječje od krvnika i njegove žrtve je ravno ironiji. Svi oni koji misle da će biti nekad zaboravljeno da je Rs napravljena na genocidu, varaju se. To neće nikad biti zaboravljeno. A neće biti ni potrebno dugo pamtiti, jer genocidne Rs će jednog skorog  dana nestati, kao što je nestala i NDH, jer su i jedna i druga stvorene krvavim rukama na okrvavljenoj zemlji fašističkim srdstvima i metodama.

Evropa i svijet treba da zauvjek znaju i da više o tome nikom ne dumaju, da u BiH nema i neće biti usaglašenih stavova, niti uspješnog institucionalnog rada, dok je država podijeljena na dva entiteta, dok postoji genocidna Rs. Sama činjenica da su po Dejtonu  Hrvati i Bošnjaci strpani na 50 % BH teritorija i zarobljeni u FBiH, nasuprot maksimalno izdvojenim Srbima u etnički očišćenoj Rs po prirodi je konfliktna, izaziva antagonizme i ne uliva povjerenje ni jednom narodu. Rs i Predsjedništvo BiH kakvo imamo  su kancerogena metastaza. Uslove egzistiranja BiH države sa troglavom aždajom na čelu plastično je predstavio g. S . Lavić  u nedavnom TV intervjuu. On se upitao da li bi kao država bolje funkcionirala Hrvatska kada bi joj na čelu bili Bošnjak, Srbin i Albanac, ili Hrvatska kada bi joj u predsjedništvu bili Hrvat, Srbin i Bošnjak?! Naravno, nesporno je da bi u takvim okolnostima i Srbija i Hrvatska imale iste probleme kao Dejtonska BiH.

Nema jedinstva među Bošnjacima

Bakir Izetbegović je dovoljno kompromitovan među Bošnjacima i možda zadnji za koga bi se mnogi od nas založili, ali u ovoj situaciji je atakovanje Radončića i Suljagića na njega nekorektno, kontraproduktivno i štetno, i nije potstaknuto samo opravdankim razlozioma, već i vlastitim interesima. Ako neko treba mijenjati Bakira, onda bi to trebali biti Bošnjaci. Bakir je napravio brojne propuste i greške, ali je u ovom procesu, makar i iz drugih interesa, kao član Predsjedništva BiH radio posao za koji je plaćen i zastupao prava žrtava, za razliku od Predsjednika Predsjedništva Mladena Ivanića kojeg BiH država plaća da radi za drugu državu protiv svoje koju predstavlja i negira prava žrtava, za koja je on najpozvaniji da ih zastupa. Trebalo je samo vidjeti tog tzv. Predsjednika BiH Ivanića na konferenciji za medije u Banja Luci, kada je izvještavao o odbijanju BiH zahtjeva za reviziju presude protiv Srbije, kako histerično, slavodobitno i pobjednički pjeni od zadovoljstva, slaveći u duetu sa Dodikom kao vođa petokolonaša  pobjedu genocidaša nad žrtvama genocida.

Nažalost,  antibošnjačka Haška odluka umjesto da ujedini Bošnjake povećala je njihov razdor, posebno kod onih kao Radončić i Suljagić, koji očito imaju karijarističke ambicije. Umjesto da se Radončić i Izetbegović makar sad slože i djeluju u istom smjeru, oni se i sada ujedaju. Umjesto da se okrenu prema MZ i kažu joj što imaju i trebaju reći, oni se između sebe glože, a mi svi plaćamo cijenu.

Odluka Haškog suda nije pravna već politička

Haški sud, kao najviša sudska instanca u svijetu, morao bi svoje odluke, kao i drugi sudovi,  zasnivati isključivo na pravnim zakonskom aktima. Prema onom što smo do sada čuli odluka da se odbije zahtjev za reviziju presude nije zasnovana ni na Statutu suda ni na pozitivnim zakonskim propisima. Ovu odluku Francis Boyle je nazvao političkom sabotažom suda, kao i presudu iz 2007.godine. Ona je  proizvod  pristrasnosti i slobodne volje i  protiv nje treba tražiti pravni lijek,ili pred nekim drugim sudom u svijetu ili jednog dana u Vijeću sigurnosti UN.

Iz svega ovog proizilazi da odluku Haga ne treba shvatiti samo kao presudu protiv Bošnjaka, protiv bosanskih žrtava genocida, već se na neki način ona reflektuje na sve muslimane u regionu, od kojih je neki doživljavaju kao ozbiljnu prijetnju. Možda bi previše bilo reći da se i u ovoj presudi  haškog  suda nazire mržnja prema muslimanima, ali nije previše reći da je i u njoj, kao i nekim ranijim pojedinačnim presudama,  prepoznatljiv pristrasan odnos prema srpskim počiniocima genocida u odnosu na bošnjačke žrtve. To se moglo zapaziti i u pojedinačnim procesima ranije, kako kroz iznenađujuće blage presude, kroz skraćivanje roka izdražavanja kazne najokorjelijim zločincima, ali i kroz panašanja pojedinih sudija. Dovoljno je reći da najokorjeliji zločinci, koji na duši nose hiljade Bošnjaka, izlaze na slobodu nakon par odležanih godina, dok se za najobičnije ubistvo u Americi i drugdje dobije 20 i kusur godina. Dovoljno  se prisjetiti ležiranja slučaja Šešelj, puštenog da umre od teške bolesti, a on i danas u Požarevcu slavi Miloševića i priprema kandidaturu za predsjednika države.

Vučić u ulozi graditelja zajedničke budućnosti

Odbijanje zahtjeva BiH za reviziju presude, likovanje izvršilaca genocida i njihovih sljedbenika, baca posebno svjetlo i na najavljeni skori dolazak Vučića u Sarajevo. Srbija je odahnula, i sad može  slobodnije nastaviti vratolomije. Vučić je dokazao kad je trebalo da je četnik, a sada može u Srbiji, Evropljanima i nekim Amerikancima glumiti jagnje, naročito onima  koji ne haju za bošnjačke žrtve. A  jedan od tih se potvrdio i prije i nakon podnošenja zahtjeva šef misije OSCC g.  Jonatan Moor… Pripremite doček četnicima, pa će vam oni sutra sami doći. Svi koji se stave u službnu domaćina Vučiću i pruže mu ruku dobrodošlice treba da znaju da je on vođa vučijeg čopora. Čopora vukova koji je opet spreman da upadne u krdo i…Vučić će ovaj put doći da ih okupi oko sebe i da ih smiri. Sad su siti i nije vrijeme da pokazuju zube, mogu samo da ih oštre…

Čović torpedirao vlastitu državu

U svemu ovom, u ovoj najnovijoj sudskoj farsi, posebnu ulogu imao je hrvatski  član Predsjedništva BiH Dragan Čović. Svojim odnosom prema zahtjevu za reviziju Haške presude Čović je izdao žrtve iz sva tri naroda, a posebno one iz hrvatskog naroda i bošnjačkog naroda. Izigrao je Bošnjake,  Bošnjačke žrtve genocida, ali žrtve na strani bh Hrvata. Bosanci su platili vrlo visoku cijenu Bakirove koalicije sa Čovićem…Odigrao je hladno, cinički, kurvanjski, kao da igra partiju pokera. Torpedirao je  svoju državu, državu kojom predsjedava,  a žrtvama genocida nanio novi težak, za neke od njih  smrtni udarac.

Čović je svjesno zanemario i žrtvovao i svoje sunarodnike Hrvate koji su i sami bili žrtve i dalje osporavanog i nepriznatog genocida, sa stravičnim posljedicama naročito u  Prijedoru…Za Čovića su se “Bošnjaci poigrali sa BiH“ , a ne kaže to za sebe, jer upravo on je taj koji se nehumano, osvetnički i revanšistički poigrao.  Trebao je samo njegov glas ispred Hrvatskog naroda BiH da žrtvama vrati nadu,digitinitet i mir, a on ga nije dao. I on je kao sudije Haškog suda zatvorio oči pred žrtvama… Čović je  i ovaj put, kao godinama unazad, svoju dvoličnost i licemjerje pokušao maskirati i odbraniti svojom poznatom krilaticom, kako se “odlučivanje jednih u ime svih ne smije dozvoliti“…

Legitimitet Sakiba Softića

Nakon svega ostaje pitanje na koje bi morali odgovoriti pravnici. Imamo ih u BiH na hiljade. Mogu li odgovoriti na to da li je agent BiH Sakib Softić imao legitimitet da zastupa BiH ili nije? Činjenica je da od 2007. godine njegovo imenovanje nije osporeno, nije razriješen dužnosti, niti je imenovan neko drugi. Ako je Softić imao takvo pravo Haški sud nije ima osnovano pravo ulaziti u to da li u trenutku podnošenja zahtjeva za reviziju presude postoji suglasnost trojice članova Predsjedništva. To pokazuje da odluka Haškog suda nije pravna već je politička, jer su svi u sudu, svi u EU,  svi u svijetu znali i znaju da suglasnosti u BiH nema i neće biti dok se  BiH  bori za život u luđaćkoj Dejtonskoj košulji. I u ovom slučaju vaninstitucionalno djelovanje se pripisuje isključivo bošnjačkom članu predsjedništva, mada se zna da druga dva člana konstantno djeluju kao samostalni organi,i to u mnogo slučajeva protiv svoje države.

Međunarodna zajednica u BiH  i dalje samo nijemi posmatrač

Narodi u BiH se i dalje pitaju do kada će MZ u BiH biti i dalje samo nijemi promatrač. Od međunarodnog predstavnika Inska se nije čuo ni glas, kao da je umro ili je na godišnjem odmoru. A i da se oglasio ne bi se imalo šta čuti. Oglasio se, a bolje da nije Šef misije OSCE  Jonatan Moor. Po njemu žrtve nisu dobile pravdu, ali je imaju pravo tražiti (a to nisu znale dok im on nije rekao), samo ne reče koliko još godina treba da joj se nadaju, da li još dvije decenije. Moor se već ranije svrstao na stranu počinilaca genocida, po se od njega ni sad nije mogao očekivati drugačiji stav.

Ponovno smo izmanipulisani

Predstavnice bošnjačkih udruženja žrtava  odlukom haškog suda ostale su šokirane,  razočarane, očajne. “ „Tužba se trebala završiti prije 10 godina. Zar nije bilo dovoljno pogledati Potočare, Tomašicu, Prijedor, Višegrad?!“…Iz Saveza logoraša BiH smatraju  „da je  revizija treba ići u pravcu istine i kažu da su žrtve razočarane i izmanipulirane“. Konstatacijom,  “krivi smo što smo muslimani“. oglasila se Bakira Hasečić. Ni minimum pravde za žrtve nije ostvaren… Fadila Efendić je očajna. „Žrtvama se smiju i slade se njihovim  mukama“…

Nažalost, pri svemu ovom, nikog od pozvanijih i najodgovornijih nisu zanimali  paketi dokaza koje je donio ekspertni tim, niti novi dokazi o genocidu; ni Tomašica,  ni spiskovi plaća isplaćivanih srpskim oficirima za ubijanje Bošnjka… Možda će opet neko u Haškom ili nekom drugom sudu dobiti novu priliku da kao Karla del Ponte uništi i ove dokaze. Tada bi počinioci genocid mogli odahnuti. A možda mogu već sad. Osim ako imaju barem trunku savjesti?

Puna istina o 11-tom genocidu počinjenom na Bošnjacima BiH mora izići na vidjelo. Hag je najveća ali ne i jedina adresa za traženje pravde. A ako pak izostane ovozemaljska, počinioce genocida i one koji ih podržavaju stići će Božija pravda.

Burlington, 11. Marta 2017

Zijad Bećirević

Svako od nas se obavezao da će gledati svoju lokalnu zajednicu i svoju avliju kako bi se postigao red. Kada se to dobro uredi, onda možemo pričati o drugim stvarima i mozaiku koji u suštini predstavlja ovu državu, pa i evropskim integracijama…..Ja bih rekao da se radi o nezavisnoj listi načelnika i gradonačelnika koju je narod po nečemu prepoznao. To ni u kom slučaju ne znači da smo mi bolji od ostalih načelnika u državi, ali nas je narod zadužio sa velikim brojem glasova, da predstvaljamo njihov glas protiv sadašnjeg stanja….Postoje mnogi gorući problemi sa kojima se susreću općine USK-a, a koje ćemo pokušati riješiti zajedničkim djelovanjem. Najvažniji zaključak koji se tiče problema naše općine, je taj da imamo apsolutnu podršku sedam načelnika USK-a vezano za naš zahtjev i izvršavanje presude Ustavnog suda FBiH, o šumama……Postoje neki problemi, a tiču se položaja naše lokalne zajednice i povrata prihoda od šuma, koje se najviše sjeku na područiju naše općine, a simboličan je iznos koji nam se vraća, pored svih ostalih nepravdi koje godinama trpimo……Sanel Gredelj je prvi doktor nauka, nastaljen u našoj općini, nakon nekoliko decenija. Iza titule koju je stekao krije se upornost u stalnom pomicanju vlastitih granica……

I na posljednjim lokalnim izborima pobjedili ste kao nezavisni kandidat. Ti izbori će naročito ostati upunjeni po pobjedama vas sedmerice nezavisnih kandidata. Kako vi komentirate tu činjenicu da birači, barem u tih sedam općina FBiH, više ne vjeruju kandidatima pojedinih stranaka, nego upravo vama-nezavisnim? Je li to i neka svojevrna poruka?

Mi ovo smatramo kao šansu koja nam se desila, kao jednu mogućnost za neko bolje sutra. Mi ćemo se boriti da opravdamo povjerenje naroda. Svjesni smo da nas čeka velika borba, a mi smo dovoljno jaki da uspijemo. Svako od nas se obavezao da će gledati svoju lokalnu zajednicu i svoju avliju kako bi se postigao red. Kada se to dobro uredi, onda možemo pričati o drugim stvarima i mozaiku koji u suštini predstavlja ovu državu, pa i evropskim integracijama.

Šta ste najbitnijega ponudili građanima Bosanskog Petrovca u predizbornoj kampanji i možete li to realno ostvariti u svom mandatu?

Bila je jedna bitna razlika između onoga što sam uradio ja, a šta su obećavali drugi. Dakle, mene su mogli ocjenjivati na osnovu onoga što sam uradio za protekle četiri godine, a u buduće, jednostavno nastavljamo dalje.

Šta biste kazali o projektu „Pokret za Evropu“?

Ja bih rekao da se radi o nezavisnoj listi načelnika i gradonačelnika koju je narod po nečemu prepoznao. To ni u kom slučaju ne znači da smo mi bolji od ostalih načelnika u državi, ali nas je narod zadužio sa velikim brojem glasova, da predstvaljamo njihov glas protiv sadašnjeg stanja. Svi putevi, pa i oni ka Evropi, započinju iz općina.

Početkom ovog mjeseca u Bosanskom Petrovcu, skupa sa ostalim kolegama – nezvaisnim načelnicima, potpisali ste „Platformu o budućem političkom djelovanju“. O čemu se radi?

Potpisali smo Platformu koja je prvi konkretan pisani akt o našem djelovanju. Radi se o principima i načelima koji se tiču, prije svega, ljubavi prema ovoj državi, pravdi, poštenju, vladavini zakona, međunacionalnom i religijskom uvažavanju.

A šta je svrha nedavnog osnivanja kolegija načelnika i gradonačelnika USK-a?

Kolegij je održan u februaru kod gradonačelnika Šuhreta Fazlića gdje je prisustvovalo sedam (grado)načelnika USK-a. Postoje mnogi gorući problemi sa kojima se susreću općine USK-a, a koje ćemo pokušati riješiti zajedničkim djelovanjem. Najvažniji zaključak koji se tiče problema naše općine, je taj da imamo apsolutnu podršku sedam načelnika USK-a vezano za naš zahtjev i izvršavanje presude Ustavnog suda FBiH, o šumama.

Prisustvovali ste 26. januara ove godine Konferenciji „Regija za turizam, turizam za regiju“, koja je održana u Beogradu. Šta su bili zaključci te Konferencije i kakve su šanse Bosanskog Petrovac da postane značajna turistička destinacija u BiH?

Cilj Konferencije je promocija turizma u regiji, ali i uspostavljanje boljih veza sa ostalim privrednim granama regiona. Na Konferenciji je istaknuta i važnost kreiranja novog imidža balkanskog regiona, koji više neće biti mjesto sukoba, nego dobre turističke ponude i prosperiteta.

Prije nekoliko dana primili ste predsjedika Južnobačkog okruga Republike Srbije, gospodina Milana Novakovića. Šta je bila svrha tog susreta i da li je to, na neki način, model regionalne saradnje sa nivoa lokalnih zajednica?

Ovaj susret je rezultat saradnje koja je uspostavljena prošle godine njihovom posjetom u aprilu načelnicima Grahova, Glamoča, Drvara i Bosanskog Petrovca. Svrha ovog susreta je bila darivanje školaraca sa priborom i obilazak kulturnih znamenitosti naše općine. Nadamo se da će se ovakvi susreti nastaviti i u budućnosti, radi njegovanja rodbinskih, kulturnih i svakih drugih korijena i običaja ovih ljudi s rodnim krajem.

Koji su akutni problemi Općine i kako se nosite s njima?

Problema u funkcionisanju općinske administracije nema. Zajedno sa građanima, poslodavcima, javnim preduzećima, nevladinim organizacijama i svim drugim zaintersovanim razvijamo našu općinu. Naravno da možemo bolje i brže, ali to ne zavisi samo od nas. Postoje neki problemi, a tiču se položaja naše lokalne zajednice i povrata prihoda od šuma, koje se najviše sjeku na područiju naše općine, a simboličan je iznos koji nam se vraća, pored svih ostalih nepravdi koje godinama trpimo.

Hoćete li reći nešto o projektu „Igraj košarku i budi sretan“?

Dokaz je ovo da bosanskopetrovačka omladina aktivno radi na unapređenju boljih odnosa, te da se na njih može računati. Ovaj projekat je iznimno značajan za našu zajednicu, jer ističe potrebu da mladi žele učiti o procesu pomirenja i zajedništva koje je zaista neophodno u Bosni i Hercegovini.

Bosanski Petrovac je, nakon nekoliko decenija, ponovo dobijo jednog doktora znanosti. Kako kao načelnik općine doživljavate uspjeh mladog Sanela Gredelja, i može li on biti inspiracija drugim Vašim mladim sugrađanima? Hoće li im općina u tome pomoći ako zatreba?

Sanel Gredelj je prvi doktor nauka, nastaljen u našoj općini, nakon nekoliko decenija. Iza titule koju je stekao krije se upornost u stalnom pomicanju vlastitih granica. Kao i u ovom slučaju općina će uvijek naći načina da pomogne školovanje svojih građana, jer je Bosanski Petrovac, svima već dobro poznato, bio i ostao mjesto u kome je uvijek bilo pametnih, obrazovanih i časnih ljudi.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (872)

Nikad brže u povijesti sudova u svijetu se nije reagiralo na neki podnesak kao što se desilo danas u slučaju Zahtjeva BiH za reviziju presude od 26. februara 2007. kojeg je MCJ u Hagu odbio. Odmah se postavljaju neka logična pitanja, sama po sebi:

1. Otkud tolika žurba?
 
2. Zašto je taj isti Sud pisao trojici članova Predsjedništva, također u rekordnom roku, znajući unaprijed da će dobiti samo jedan potvrdan odgovor?
 
3. Koje i čije političke opcije stoje iza sudija tog Suda pa da se opredijeli za ovakvu sramotnu, političku opciju umjesto da se bavi pravom i pravdom?
 
4. Zašto tom Sudu nije bilo stalo do utvrđivanja istine, bazirane na novim dokazima, kada je riječ o sudjelovanju optužene Srbije za genocid počinjen u BiH?
 
5. Kakvu poruku ovom sramnom odlukom taj Sud šalje, prije svega žrtvama genocida u BiH, te budućim potencijalnim počiniteljima genocida u svijetu?
 
Moglo bi se ovdje postaviti još puno ovakvih ili sličnih pitanja, ali zaustavio bih se na ovih nekoliko koja ad hoc postavih i kako bih se fokusirao na bh. stvarnost danas i sustra.
 
Ivaniću i ostala bratijo, nemate razloga za likovanje jer ste morbidni negatori sudski utvrđenog genocida u BiH i jer se i na osnovu Presude iz 2007. pravno može ukinuti Rs
 
Mladen Ivanić, Igor Crnadak, Mile Dodik, Dragan Čavić i svi drugi u genocitetu likuju zbog ovakve odluke MCJ-a. Ovaj prvi čak to smatra nekim uspjehom u svojoj političkoj karijeri. Ogavno je to, Mladene Ivaniću! Ti se hvališ nekom mrvicom političkih poena za koje misliš da si ih ubrao, a istovremeno si po ne znam koji put pao kao čovjek i političar koji se suprostavio da se pravnim putem dokaže istina i zadovolji kakva takva pravda za hiljade žrtava genocida kojeg su četnici s obje strane Drine počinili nad Bošnjacima i djelimično nad Hrvatima BiH. Kao takav ući ćeš na velika vrata na smetljište historije BiH, regiona pa i šire, jer si između pravde i katarze na jednoj strani te srbovanja i kupovanja jeftinih političkih poena, na drugoj, izabrao ovo drugo. Ama nemaš čak niti jednog političkog razloga da likuješ, ni ti ni ostala bulumenta iz šumske jer ni današnjom odlukom MCJ-a, ma koliko ona jeste politička, a ne pravna, nije rečeno da genocida nad Bošnjacima Srebrenice, za koji su odgovorne insitucije Rs-a te Srbija koja ga nije spriječila, nije bilo. A pošto ga je bilo, onda se pravno može raditi na ukidanju onoga što je nastalo na genocidu. Znajte, i ti, Mladene Ivaniću i svi drugi koji ste se ispriječili pravdi i koji danas likujete, da R BiH ima dovoljno patriota, kako u zemlji tako i izvan nje, koji će se boriti za taj jedini ispravan cilj u ovom trenutku i ovoj situaciji. Vjerovatno će potrajati, ali od tog cilja mi odustati nećemo i taj ćemo amanet prenositi na naša buduća pokoljenja.
 
Poruka nekim tzv. opozicionim liderima iz Sarajeva
 
Možda sam posljednji koji bi branio lik i djelo Bakira Izetbegovića, što sam valjda javno i dokazao. Ali, slušajući poruke Radončića, Suljagića i nekih drugih kako nakon ovoga Bakir Izetbegović treba podnijeti ostavku na sve državne i stranačke funkcije, utroba mi se prevrnula u meni. Zašto je on odgovoran? Pokušao je ono što je bilo do njega. Zar je on kriv što je MCJ donio političku odluku a ne pravnu? Zašto ne traže ostavke Ivanića i Čovića koji su se na najprljaviji način, koristeći svoje državničke pozicije, suprostavili pravdi? Zar taj isti Radončić nije bio u Vijećnici 23. februara o.g. i slušao elaboraciju našeg pravnog tima o svrsishodnosti Zahtjeva i njegovom pravnom utemeljenju? Zašto tada nije bio protiv podnošenja Zahtjeva? I, konačno, kako bi ti isti političari koji traže odgovornost Izetbegovića za ovakav ishod  po našem Zahtjevu reagirali da se nije išlo sa podnošenjem Zahtjeva? Ko je uopće imao pravo ne ići dalje u proces, odnosno reći tako nešto žrtvama i cijelom narodu koji je pretrpio genocid. Stoga, bajni kritizeri poteza Izetbegovića ne politizirajte i ne manipulirajte sa osjećajima brojnih žrtava na dnevnoj osnovi. Ujedinite se svi u jedan probosansko-hercegovački front i zajednički tražite ukidanje Rs-a, jer za tako nešto itekako ima osnova u Presudi iz 2007. 
 
Šuti i ti, Čoviću
 
I, na kraju, taj Čović također uzima sebi za pravo da pametuje, a znano je da je znatno  doprinjeo ovoj situaciji. Stoga, Dragane Čoviću, pošto si se svrstao uz Ivanića u konkretnom slučaju, ne pokazujući nimalo empatije ni prema hrvatskim žrtvama srpske agresije i genocida u BiH, šuti i ne dijeli lekcije nikome. Ti ćeš, kao i Ivanić, ući u historiju kao čovjek i političar koji je kalkulirao sa osjećajima žrtava genocida čak i iz vlastitog naroda, zarad nekih jeftinih političkih poena ili ko zna još kakvih prljavih interesa.
 
Bedrudin GUŠIĆ
DODATAK

Povodom onemogućavanja predstavnika države Bosne i Hercegovine da podnese zahtijev za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za agresiju na našu državu, član Predsjedništva BPS-a, Semir Halilović je u svojoj poruci žrtvama genocida i ratnih zločina u BiH poručio da što prije pokrenu pravnu proceduru i tuže članove PRedsjedništva BiH, Mladena Ivanića i Dragana Čovića, zbog onemogućavanja žrtava da traže pravdu i dobiju presudu, ma kakva ona bila.

S obzirom da su brojnim presudama u predmetima vođenim pred Tribunalom u Den Haagu dokazana krivična djela genocida, ratnih zločina, udruženog zločinačkog poduhvata i sl. odlukom Ivanića i Čovića da onemoguće žrtvama da traže pravdu o dobiju ma kakvu presudu po njihovim traženjima, oni su spriječili žrtve genocida i drugih najtežih oblika zločina da dobiju satisfakciju za preživljene strahote zbog čega, smatra Halilović, žrtve genocida i ratnih zločina iz BiH trebaju podnijeti tužbu protiv Ivanića i Čovića nadležnom tužilaštvu u Bosni i Hercegovini.

Semir Halilović
Član Predsjedništva BPS-a

Pravo slobode kretanja je prirodno pravo i definirano raznim aktima OUN-a, prihvaćenih od svih zemalja članica, uključujući i Francusku, koja je poznata kao kolijevka svjetskih pozitivnih događanja, posebno za Evropu. Zadržavanje g-dina Haradinaja je  suprotno najmanje tri pravno – krivičnim načelima, međunarodno poznatih kao: “Res Iudiciata”, “Ne Bis In Idem”, “ In Dubio Pro Reo” kao i Sudskom presedanu u Sloveniju o istom slučaju! „Res Iudiciata“ , u  kontekstu i veću koherenciju sa njim i “Ne Bis In Idem”, su osnovna načela u proceduri krivičnog prava, po kojima: prema  istoj osobi, protiv koje, ima jedne ili više konačnih presuda,  nije dozvoljena ponovna krivična procedura…..Neprekidno smo govorili da kao i zadržavanje tako i naredba da ne napušta  teritorij Francuske države, g-din   Haradinaj je politički „talac“, bez presedana ali i neprihvatljiv  ne samo za nas nego i za cijeli albanski narod, što se i dokazalo neprekidno već skoro tri mjeseca…..Prema tome,  zbog nervoze i nezadovoljstva bavi se takvim igrama, izdavajući potjernice za svakoga u koga vidi „krivca“ za gubitak Kosova. Vama je poznato da upravo ova  Srbija “osudila u odsustvu ” i mnoge svjetske lidere, uključujući i bivšeg Predsjednika SAD-a Bill-a Clinton-a  i bivšeg Državnog sekretara SAD-a, g-đu Madeleine Albright…..U kontekstu „slučaja Haradinaj“, osnovano se može očekivati da će u korist g-dina Ramush Haradinaja biti poštovana osnovna pravna načela krivične procedure, u prvom redu “Res Iudiciata”, “Ne Bis In Idem”, “In Dubio Pro Reo” , skupa sa presedanom „ slučaja Haradinaj „ iz Slovenije i da se bivši  Predsednik Vlade, g-din Haradinaj oslobodi i  vrati Kosovu i svojim angažiranjima za Kosovo…..Mi ćemo insistirati  da dotični organi institucija Kosova podnesu zahtjev INTERPOLU da se brišu sa  spiskova imena bivših pripadnika OVK-a, jednom za uvijek i da se ne ponavljaju takvi slučajevi, da se uspostavi reciprocitet, da i mi izdajemo takve  potjernice za mnogo zvaničnika  režima Slobodana Miloševića, koji i dan danas rukovode Srbijom…..Da, istina je, pre određenog vremena hakiran je portal AAK-a. Tom prilikom su postirani propagandni materijali  protiv bivšeg Predsjednika  Vlade Ramusha Haradinaja i protiv Oslobodilačke vojske Kosova…..Mi smo htjeli da dokažemo Srbiji da ne može istovremeno da kroči na dvije staze. Nakon slučaja zadržavanja g-dina Haradinaja bilo je potrebno da se ti pregovori obustave automatizmom i  ne bi trebali da se nastavljaju dok se  ne pročiste spiskovi INTERPOLA od imena bivših pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova…..

Dugujem posebnu zahvalnost mome sugovorniku što je prihvatio da razgovaramo na mome maternjem jeziku.

Gospodine Lekaj! Prije nekoliko dana je Apelacioni sud u francuskom gradu Kolmaru  odlučio da zatraži od Srbije dodatne informacije o njihovom pravnom sistemu čime je prolongirao do 6. aprila da se konačno odredi po zahtjevu te zemlje za ekstradiciju gospodina Ramuša Haradinaja, predsjednika Alijanse za budućnost Kosova i bivšeg premijera Republike Kosovo. Komentar?

LEKAJ: Istina je ovo što vi kažete,  bila je druga vijest koja je za nas neprihvatljiva i sva ta prolongiranja se događaju kao bi se zadovoljili apetiti Srbije. Inače ova odlaganja se ne mogu smatrati opravdanim niti u skladu  sa Univerzalnim ljudskim pravima za slobodno i neometano kretanje.

Da li je ovom odlukom spomenuti francuski Apelacioni sud prekršio neke međunarodne pravne norme ili konvencije i radi li se ovdje o pravnom ili političkom procesu? Na čemu Vi, zapravo, zasnivate svoju tezu da je gospodin Haradinaj nezakonito zadržan u Francuskoj?

LEKAJ: Pravo slobode kretanja je prirodno pravo i definirano raznim aktima OUN-a, prihvaćenih od svih zemalja članica, uključujući i Francusku, koja je poznata kao kolijevka svjetskih pozitivnih događanja, posebno za Evropu. Zadržavanje g-dina Haradinaja je  suprotno najmanje tri pravno – krivičnim načelima, međunarodno poznatih kao: “Res Iudiciata”, “Ne Bis In Idem”, “ In Dubio Pro Reo” kao i Sudskom presedanu u Sloveniju o istom slučaju! „Res Iudiciata“ , u  kontekstu i veću koherenciju sa njim i “Ne Bis In Idem”, su osnovna načela u proceduri krivičnog prava, po kojima: prema  istoj osobi, protiv koje, ima jedne ili više konačnih presuda,  nije dozvoljena ponovna krivična procedura. Ovo zadržavanje je suprotno i dokumentima i vrijednostima koji proizilaze iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima; Evropske konvencije o zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda i njenih protokola;  kao i Međunarodnoj konvenciji o civilnim i političkim pravima i njenim protokolima!  Kod slučaja “ Haradinaj” lokalni francuski sud, na zahtjev Srbije za zadržavanje g-dina Ramush Haradinaja, zbog izostanka dokaza za obrazloženje zahtjeva, neophodno je trebao da odbije taj zahtjev i da sudi u korist g-dina Ramush Haradinaja! To što više, jer srpske vlasti nisu imale mogućnost da ni nakon 14 godina prikupe dokaze za zahtjev za zadržavanje g-dina Ramusha Haradinaja, što se i otvoreno dokazalo da je njihova namjera  neki   “Time Out”  dok ne  “ argumentiraju taj zahtjev ”!  Kao što se zna, zahtjev Srbije za zadržavanje g-dina Ramusha Haradinaja, par godina ranije, vlasti Slovenije su odbacili kao neosnovan i između ostalog na taj način su stvorili pravni presedan koji je obavezan za svako pravosuđe, posebno za pravosuđa zemalja članica Evropske zajednice i INTERPOLA. Prema tome, najispravniji  odgovor francuskih vlasti  bi trebao biti odbacivanje i kao takav da se proglasi nevažećim taj zahtjev Srbije, slično  navedenom slovenačkom presedanu ( rejection) za zadržavanje g-dina   Ramush Haradinaja.

Kako inače komentirate samo hapšenje predsjednika Alijanse te njegovo puštanje na slobodu, ali uz zabranu napuštanja teritorija Francuske što se dešavalo u prvoj polovici januara ove godine?

LEKAJ: Neprekidno smo govorili da kao i zadržavanje tako i naredba da ne napušta  teritorij Francuske države, g-din   Haradinaj je politički „talac“, bez presedana ali i neprihvatljiv  ne samo za nas nego i za cijeli albanski narod, što se i dokazalo neprekidno već skoro tri mjeseca.

Da podsjetimo da je gospodin Haradinaj bio uhapšen u junu 2015. i u Sloveniji, po potjernici iste te Srbije te da je pušten. Kako onda tumačiti postupak francuskih pravosudnih organa, dakle zemlje koja je također, kao i Slovenija, članica EU i Interpola?

LEKAJ: Rekao sam i ranije, u slučaju „Haradinaj“ slovenske vlasti zahtjev Srbije za zadržavanje i ekstradiciju, nakon razmatranja su odbacile kao neosnovan, ostavljajući ga slobodnog u svojim pravima za slobodno kretanje i bez smetnji. Slučaj iz Slovenije je bila dovoljna osnova da se g-din Haradinaj oslobađa i da se ne ponavljaju smetnje, ubuduće.

A kako komentirate činjenicu da je gospodin Haradinaj dva puta bio pocesuiran u Haškom tribunalu i da je 2012. pravosnažno oslobođen optužbi, a nalazi se i dalje na Interpolovim potjernicama po zahtjevu Srbije? Znači li to da Srbija ne prizna, u izvjesnom smislu, ni Haški tribunal?

LEKAJ: Shvatamo da Srbija nikada neće preboljeti činjenicu da je izgubila Kosovo i da se više ne može vratiti na Kosovo  svojom vojskom, policijom i administracijom. Prema tome,  zbog nervoze i nezadovoljstva bavi se takvim igrama, izdavajući potjernice za svakoga u koga vidi „krivca“ za gubitak Kosova. Vama je poznato da upravo ova  Srbija “osudila u odsustvu ” i mnoge svjetske lidere, uključujući i bivšeg Predsjednika SAD-a Bill-a Clinton-a  i bivšeg Državnog sekretara SAD-a, g-đu Madeleine Albright . Prema tome, ovo što  nastavlja da čini Srbija, ne može se zvati drukčije osim glupe kampanje protiv svih nesrba. Za to upućujem zahtjev svim demokratskim zemljama i Francuskoj, koje su pomogle Kosovu da se oslobodi, da proglasi državu (nezavisnost) i nastavljaju da pomažu ojačanju državnosti Kosova, da ne uzimaju u obzir ta montirana piskaranja punih izmišljotina od režima Miloševića i njegovih nasljednika, koji nastavljaju da budu na vlasti.

Nije poželjno prejudicirati sudske odluke, pa ni slijedeću Apelacionog suda u francuskom gradu Kolmaru, ali, hipotetički, šta ako ipak odluči da ga isporuči Srbiji, što bi svakako bio u mnogostrukom smislu najgori scenarij?

LEKAJ: Vjerujemo da to neće moći da se desi, jer Srbija nema  nadležnosti nad građanima Republike Kosova. Francuska je zadržala jednog građanina Republike Kosova. Ne želeći da prihvaćam ovu Vašu hipotezu, na Vaše hipotetičko pitanje, dajem slijedeći odgovor:  Kontinentalni pravni sistem Evrope upravo se zasniva na Civilni zakonik Francuske, usvojenog na početku  XIX vijeka. Pravni sistem Francuske se zasniva na ustavnim i zakonskim aktima, najnaprednijih  standarda. Francusko pravosuđe se isto zasniva na načelima, sentencama, postulatima i naučno – pravnim   premisama koje su među najnaprednijima. Shodno tome i francuski pravni ili sistem pravosuđa se svrstava kao najsavremeniji u Evropskoj uniji i šire. Isto tako i praksa francuskog pravosuđa se svrstava na afirmativnim i inspirativnim nivoima. Prema tome, imamo dovoljno argumenata i osnovano očekujemo da će pravosudni sistem Francuske konačno odbaciti imperativ dnevnih efemerskih politika i da će poštivati funkciju  kontemporarnog pravosuđa, vladavinu zakona i vrijednosti pravne države, inspirirano doprinosima i afirmativnim atributima u toku svoje povijesti. U kontekstu „slučaja Haradinaj“, osnovano se može očekivati da će u korist g-dina Ramush Haradinaja biti poštovana osnovna pravna načela krivične procedure, u prvom redu “Res Iudiciata”, “Ne Bis In Idem”, “In Dubio Pro Reo” , skupa sa presedanom „ slučaja Haradinaj „ iz Slovenije i da se bivši  Predsednik Vlade, g-din Haradinaj oslobodi i  vrati Kosovu i svojim angažiranjima za Kosovo.

Opet hipotetički: ako taj sud u Kolmaru konačno odbije zahtjev za ekstradiciju i gospodin Haradinaj se vrati kući, Srbija ga neće skinuti sa Interpolove liste. Da li će u tom slučaju predsjednik Alijanse moći slobodno putovati po Evropi i svijetu, s obzirom na dosadašnja iskustva sa Slovenijom, odnosno Francuskom?

LEKAJ: Ne želeći da ponavljam svoje  odgovore, moram da ponovno kažem   da “slučaj Haradinaj” u Sloveniji je dovoljan i potpun presedan, kako  gospodin Haradinaj ne bi imao takvih  smetnji  iz Srbije, zahtjevima u INTERPOLU za njegovo zadržavanje, bilo kada i kada se bilo tko sjeti za to.

Zanimljiv je zahtjev s početka februara ove godine gospodina Haradinaja kojeg je iz Francuske uputio državnim funkcionerima da Kosovo izda potjernice za Vučićem i Dačićem. Kako to komentirate?

LEKAJ: Mi ćemo insistirati  da dotični organi institucija Kosova podnesu zahtjev INTERPOLU da se brišu sa  spiskova imena bivših pripadnika OVK-a, jednom za uvijek i da se ne ponavljaju takvi slučajevi, da se uspostavi reciprocitet, da i mi izdajemo takve  potjernice za mnogo zvaničnika  režima Slobodana Miloševića, koji i dan danas rukovode Srbijom. Ima dovoljno argumenata da su isti bili ideolozi i pod dirigiranjem Miloševića organizirali masakre i etnička čišćenja nesrpskog stanovništva, na cijeloj teritoriji bivše Jugoslavije, konkretno na Kosovu. Prema tome, Kosovo treba uzima primjer iz Republike Hrvatske koja je  reciprocitetom dokazala Srbiji da joj ne tolerira igre zloupotrebom INTERPOLA za političke ciljeve.

Prije nešto više od mjesec dana hakiran je sajt vaše Alijanse. Kakve poruke su bile i jeste li otkrili ko su bili hakeri?

LEKAJ: Da, istina je, pre određenog vremena hakiran je portal AAK-a. Tom prilikom su postirani propagandni materijali  protiv bivšeg Predsjednika  Vlade Ramusha Haradinaja i protiv Oslobodilačke vojske Kosova. Ti postupci imaju za cilj ponižavanje lika g-dina Haradinaja i pravedne i čiste borbe  Oslobodilačke vojske Kosova. Shvatljivo je da to dolazi od onih koji ne žele dobro Kosovu.

Da li ovaj slučaj sa gospodinom Haradinajem opterećuje pregovore između Srbije i Kosova koji se vode posredstvom EU? Smatrate li vi u Alijansi, kao opozicionoj partiji, da se kosovski predsjednik i premijer dobro nose sa drugom stranom u briselskim pregovorima, ili pak imate nekih primjedbi?

LEKAJ: Dugo vremena smo uputili poziv, kao i g-din Hradinaj, da su ovi pregovori pretvoreni u nešto što je abuzivno, bez srži i supstance, koji ne proizvode nikakav rezultat. Mi smo htjeli da dokažemo Srbiji da ne može istovremeno da kroči na dvije staze. Nakon slučaja zadržavanja g-dina Haradinaja bilo je potrebno da se ti pregovori obustave automatizmom i  ne bi trebali da se nastavljaju dok se  ne pročiste spiskovi INTERPOLA od imena bivših pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova. Kada smo to zahtijevali očekivali smo  da će aktuelni rukovodioci institucija reflektirati i prekinuti pregovore u Briselu, kao znak protesta zbog postupaka Srbije, zidom na sjeveru Kosova, zadržavanjem g-dina Haradinaja i „napadom“ vozom, ali ovi samo su povisili nivo pregovora, prelazeći i na nivou predsednika država, što je non–sens svoje vrste. To se ne treba nastaviti tako. Kosovo mora da se reciprocitetom ponašati prema Srbiji, jer ta država nije promijenila pristup prema Kosovu, što se vidi neprekidno.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

LEKAJ: Hvala i Vama na mogućnosti da komuniciramo i raspravljamo o svemu!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (871)

SRETAN 8. MART

Posted: 7. Mart 2017. in Intervjui
 
Svim damama/hanumama koje ga obilježavaju želim
 
SRETAN 8. MART, Međunarodni dan žena!
 
Bedrudin GUŠIĆ

Laž je prvi indikator bolesti jednog društva, a istina jedini lijek za ozdravljenje!

Image result for istina o genocidu

Oh Bože, šta je to udarilo toliko u naše lude glave, pa kad me zovu Bosanac i Hercegovac hoću da budem Bošnjak, Srbin, Hrvat, a kad me zovu Srbin, Hrvat, Bošnjak krivo mi je što nisam Bosanac i Hercegovac. Je li to da volim više tuđe nego svoje, vjerujem više u tuđe nego u svoje,  vjerujem više drugom i poštujem drugog radije nego sebe ?  Šta je to udarilo u mene, jesam li opčinjen ili začaran, pa mi kuća od komšije draža i važnija od moje, cvijeće u njegovom vrtu mirišljivije nego u mojoj avliji, trava zelenija od moje avlinske, njegova familija mi preča od moje ? Oh, Bože, šta se to događa sa mnom? Ko sam li ja? Jesam li ja Bošnjak, Srbin, Hrvat ili sam i jedno i drugo i treće, ili nisam ni jedno ni drugo ni treće, već Bosanac i Hecegovac?

Bosanac i Hercegovac

Živjeti u Bosni i Hercegovini kao Bošnjak, Srbin ili Hrvat i zvati se Bosanac i Hercegovac, zar nije isto kao biti Srbin, živjeti u Srbiji i zvati se Srbijanac ili biti Hrvat u Hrvatskoj i zvati se Hrvat, biti Njemac i živjeti u Njemačkoj ili biti neznam ko i ne znam odakle u Americi i zvati se Amerikanac?! … Zar nisi veći ako si kao Srbin, Hrvat, Bošnjak uz to i Bosanac /Hercegovac, i zar si nešto manji ako u tebi kao Bošnjaku, Srbinu, Hrvatu prije svega prepoznaju Bosanca/ Hercegovca?! … Okrenimo se sebi, pogledajmo se u ogledalo, prepoznajmo naš lik,  vratimo u naše ožalošćeno srce našu Bosnu, pa će nam se vratiti izgubljeni osmijeh na naše lice, ljubav uliti u naše srce, a komšija nam  više neće biti mrzak ko vrag, već rad i viđen kao prijatelj drag…Uhvatimo se zajedno u Bosansko, Kozaračko ili Brankovo kolo, pa će nam opet postati drag i crnogorski oro.

Sve do jučer smo se voljeli i zvali braća, iako nam nije bila ista mati i isti ćaća, a sad se gledamo poprijeko i za svoju krivicu tvrdimo da nam je kriv drugi neko. Laž nam godi a istina smeta, na ibret svijeta s cijelog planeta. Dok god se ne pogledamo oči u oči niko nam drugi neće pomoći. Kad istina sruši sve naše laži, niko nam neće od nas biti draži. Bošnjak, Srbin, Hrvat,  pa i stranac rado će reći – ja sam Bosanac!

Nepojmljiva shvatanja

Neke pojave i neka shvatanja iz savremenog života naroda BiH u kontestu tradicionalnog zajedničkog života i suživota svih zajedno ili jednih pored drugih naprosto su nepojmljiva i neprihvatljiva. U svih 20-tak postdejtonskih godina Bošnjaci i ne mali broj Srba i Hrvata, koji su manje otrovani nacionalizmom i zavedeni separatizmom, i pored velikih nacionalističkih lobističkih  pritisaka koji se na njih vrše,  pokušavaju održati i obnoviti ideju o zajedničkom životu svih bh naroda zasnovanu i oživotvorenu na multietničkom konceptu i ideji  bartstva- jedinstva koja je stalno ubijana ali nije mrtva,  i dalje živi samo negdje u dubini nostalgičnih sjećanja. Narod se pazio i volio, mogao bi to opet, ali ne daju čuvari stada i projektanti ograda. Za njih svaka livada nije livada, svako stado nije stado… a svako bi podjarmili rado.

Bošnjaci kao ključni faktor zajedništva

Teško je shvatiti da su Bošnjaci i nakon svega što su doživjeli 92-95 u danima agresije iz Srbije i Hrvatske, što su doživjeli u zadnjim stoljećima kroz  desetinu na njima počinjenih genocida, ostali ključni faktor zajedništva, glavni  pobornici  i nosioci koncepta multetničke BiH, kao zajednice svih njenih naroda i građana. Nije li to zato što svi Bošnjaci, sa rijetkim izuzetcima, Bosnu i Hercegovinu smatraju jedinom svojom domovinom. Za razliku od Bošnjaka veliki broj Hrvata i veliki broj Srba, koji u BiH uživaju mnoge blagodati, a u određenim periodima i razne privilegije, jednim okom uvijek gleda preko obala i granica, prema Srbiji i Hrvatskoj, sa uvjerenjem da im od vlastitog doma i sretna života u BiH pripada i nešto više, i da im to može i hoće dati nečija druga mati. Pri tom postaju lakomi, zaboravljajući onu narodnu „ko traži kruha preko pogače, neće imati ni ovsenice“. Zadojeni separatističko- nacionalističkim jednoumljem zemlju majčicu ne vide u zemlji u kojoj su rođeni, u kojoj odrastaju i školuju se njihova djeca, već  je, opsjednuti ideololozima i ideologijom nacioanlizma, traže u susjedstvu, u Srbiji odnosno Hrvatskoj. Pri tome zaboravljaju da su se njihovi očevi pa i oni sami do nedavno osjećali kao Bosanci i Hercegovci, time se ponosili i po tome bili  poznati i cijenjeni u svijetu.

Bosanac i Hercegovac u sjeni Hrvata, Srbina, Bošnjaka

U vihoru nacionalističkog jednoumlja, koji je devedesetih godina prošlog vijeka  zahvatio BiH,  etnički Hrvat i Srbin, dijelom i Bošnjak, potpuno su zasjenili dugo i srtpljivo građen imidž Bosanac/ Hercegovac.  A time je i država izgubila. Time je državi oduzet grb i himna. Time je državi BiH oduzeto ono, što smo svi zajedno slavili i čime smo se svi ponosili, predstavljajući se na podijima širom svijeta kao Bosanci i Hercegovci, kao ljudi velikih mogućnosti i snažna duha. Može li se i pomisliti da se Njemac odrekne svoga imena, da se Amerikanac nazove nekim drugim imenom? Nažalost, danas sve veći broj Srba i Hrvata u prvi plan stavlja i ističe svoj etnicitet, iako im nikad i ničim nije osporavan, pa ignorišu a katkad i potpuno odbacuju pupčanu pripadnost Bosni i Hercegovini kao zajedničkoj domovini. Sa takvim kvascom je oplođena idejea o razlazu i evoluirala u agresivan separatistički neprijateljski pokret projektovan u Srbiji odnosno Hrvatskoj, koji je devedesetih godina pokrenuo oružanu agresiju na BiH i počinio genocide.

Nema miraza za separatiste

Tako je najbrojniji narod u BiH, sa najviše prava na BiH, sa svim onim što je  postojalo i egzistiralo u BiH na multietničkim osnovama nostalgično za bratstvom i jedinstvom, dovedeno u sitaciju da počinoce agresije i izvršioce genocida moli da, uz garancije MZ,  prihvate zajedničlki život sa jednakim pravima i  pod jednakim uslovima. I umjesto da se pozitivno ocijeni i objeručke prihvati takvo nastojanje najbrojnijeg patriotskog naroda BiH, koje je od opšteg interesa svih,  separatisti se i dalje suprostavljaju svakom pokušaju obnavljanja zajedništva i sile nas da pristanemo da im damo u miraz i ono što im prirodno pripada i ono što su njihovi separatisti  uzeli silom oružja, da  ponesu sa sobom u Srbiju odnosno Hrvatsku, u uvjerenju da bi tamo ispunili sebe i bili sretniji. Žele da odu i ponesu nekim drugim svojima sve ono što smo kao radne kolege,  dobre komšije, bračni drugovi i prijatelji zajedničkom mukom stvarali.  Zato nema miraza za separatiste. A pod  takvim okolnostima njihovi mladi, koji se i danas rađaju i odrastaju  pod nametnutim krivim shvatanjima, okreću se protiv svojih susjeda i  svoje zemlje BiH koja ih je rodila i koja ih hrani.

A sve se to događa pod jakim pritiskom ekstremnih nacionalist ičkih i profašističkih vlasti Srbije odnosne Hrvatske, koje još uvijek vođene liderima iz vremena agresije i njihovim sljedbenicima i slijepim poslušnicima,  sve čine da uguše svaku ideju zajedništva bh naroda i razore multietničku BiH, nastavljaju agresiju mirnodopskim sredsvima, namećući  Bošnjacima odgovornost za sve, pa i  tzv. Islamski terorizam.  I onda i nije čudo što su mladi Srbi i Hrvati u velikom  broju zadojeni antagonizmom i mržnjom protim muslimana – Bošnjaka.

Samo ujedinjeni možemo raskrinkati laži i doći do istine

Sve to nas Bošnjake obavezuje da se više ujedinimo u nastojanju da  raskrinkamo laži koje nacionalisti i seperatisti u zemlji i van nje šire o nama, da ih demantujemo argumentima istine, koja se treba širiti riječju i djelima sviju nas. Moramo se truditi mi Bošnjaci, mi Srbi, mi Hrvati i svi ostali, koji dijelimo pozitivna uvjerenja i nastojanja, da sebi i našim mladima otvorimo oči, približimo istinu, da na sličan način, kao u vrijeme Tita, i  uz logorske vatre, u prikladnim uslovima i na prihvatljiv način, pričamo šta smo doživjeli u devedestim  godinama prošlog vijeka, kako je počela agresija, ko je bio agresor i ko je počinio genocide. Svi treba da shvate da zahtjev BiH za reviziju presude protiv Srbije i C. Gore nije uperen ni  protv koga nevinog, već je to svjetlo u tunelu koje treba razbiti mrak, kako bi svi zajedno mogli saznati ko smo, gdje smo i zašto smo tu, kako bi svi mogli dati ono što se od nas traži i dobiti ono što nam pripada, ali ne ni po kakvom nacionalnom ključu već po zasluzi i potrebama.

Otvorite svoja srca i iznesite ono što vas tišti

U prilog istini pozivam sviju vas koji imate šta reći o onom  što ste doživjeli, što ste prežvjeli, što sad doživljavate,  da na internet portalima, preko FB, putem javnih i drugih medija svojim riječima ispričate svoju priču, ispričate nešto o svojim doživljajima i spoznajama,  strijepnjama, stradanjima i nedoumicama, koje će baciti više svijetla u tamne strane naše stvarnosti. Siguran sam da će naši mladi, posebno oni koji su zavedeni nacionalizmom  i otrovani mržnjom u čaši naše istine naći dragocjen lijek za svoju boljku. Naš lijek je samo u istini,  istina je lijek za našu boljku.

Bošnjaci su uvijek bili dobre komšije

Može li se naći neko od Srba i Hrvata iz svih generacija nakon II Svjetskog rata, nakon NOB-e, uz rijetke izuzetke kojih svugdje ima, pa da kaže šta mu je i ko od muslimana- Bošnjaka  naudio i zlo učinio. Bili smo uvijek dobre komšije, dragi prijatelji, znanci, kumovi.  Većina nas koji smo pretežno živjeli u gradovima, a vi u selima, privatali smo vas kao poželjne goste i drage prijetelje. Mijenjali smo iskustva i jedni od drugih učili život. Pružali smo vam i širili neograničena prijateljstva i ukazivali vam neograničeno povjerenje. Ne može se reći da nije bilo i uzvraćano na fin način. Smetalo nam je, ali smo se navikli i prihvatili kao normalno pa i  zasluženo, što je velika večina vas, malte ne svi u mom kraju, uživali brojne povlastice i privilegije po osnovu učešča u NOR- u i kao žrtve fašističkog terora, i to u takvim razmjerima kakve svijet ne poznaje i nikad nije vidio.  Skoro svaka srpska kuća u mom kraju primala je penziju, invalidninu, djeca stipendiju, stariji pomoć kao ŽFT. Zaposleni su uz platu imali poseban borački dodatak. Uživali 20-ak vrsta benificija, isplaćivanih iz federalnih, republičkih i opštinskih fondova, ili iz sredstava radnih organizacija. Bošnjačko učešće i doprinos u NOR-u uvijek je bio pod dozom omalovažavanja i skepse, pa su i privilegije bile restriktivnije i više pod lupom. Srpske familije su besplatno koristile sve vrste bolničkog i banjskog liječenja. Najskuplje bolnice, kao beogradski VMA, uvijek su za njih imale mjesto. Za mnoge je i ljetovanje na moru bilo besplatno. Učesnici NOR-a i njihove porodice iz mog grada Bosanske Dubice imali su besplatan dvonedeljni boravak u najljepšoj zgradi u Kraljevici, koju su koristili godinama samo Dubičani. Zvali su je “Vila Dubičanka“. Korisnici su voženi i vračani bolničkim kolima Doma zdravlja Bos.Dubica. I oni koji su imali kuću na selu prioritetno su dobivali stanove u gradu. Stambena izgradnja boraca finansirana je iz Boračkog fonda za stambenu izgradnju i povoljne kredite fonda koristili su svi koji su se odlučili na gradnju. Poljoprivrednici su dobivali povoljne kredite za unapređenje poljoprivrede i poljoprivrednu mehanizaciju, koji su mnogima otpisivani, iako su ih mnogi nenamjenski koristili za kupovinu putničkih automobila. Borci i članovi njihovih porodica bili su privilegovani u odabiru zanimanja i dobivanju poisla. Pripadnost je bila otskočna daska da službu u Beogradu.  U državnim ustanovama imali su ključna mjesta, u fabrikama bili šefovi, u firmama direktori, u opštini predsjednici i načelnici. U mom gradu Bosanskoj Dubici načelnik SUP-a nikad nije  bio musliman. Iako je grad Dubica, naročito prije  II sv. rata, ali i kasnije, bila pretežno muslimanska ćaršija, od 50 policajaca samo su dva do tri bili muslimani. Slično je  bilo u SNO i Partiji.  U dubičkoj opštinskoj administraciji sve do gresije na BiH visoke položaje i najvišu platu imao je imao čovjek sa osnovnom školom, jer je bio učesnik NOR- a sa spomenicom iz 1941.  U SKJ su svih 46 godina Titove Jugoslavije  vedrili i oblačili isti ljudi. Mi mladi smo čekali da stari ostare i odu, ali su oni uvijek bili tu, pa i onda kada su odlazili. I sve to što su imali, nije im bilo dosta. Htjeli su više, htjeli su i ono naše.

Ne čudimo se pridošlim, čudimo se domaćim

Ne čudimo se Srbima koji su nakon agresije na BiH  iz Hrvatske i drugih područja doselili u naše gradove i sela, zauzeli sve važnije pozicije i počeli diktirati i određivati uslove života, ali smo zapanjeni odnosom domaćih Srba koji su imali s nama sve što im je bilo potrebno, pa im je trebao samo jedan mig da se okrenu protiv nas, da nas protjeraju  s naših imanja i kućnih pragova, upere puške u nas i počine zlodjela i zločine kakve čovjek čovjeku ne može zamisliti.

A kada su počeli sukobi u Hrvatskoj muslimanske porodice u Bosanskoj  Dubici bile su prve koje su primile srpske izbjeglice iz  hrvatskih sela i gradova s područja Hrv.Dubice, Sunje do Siska, koje su se mnogo prije nas drugih osjetile ugrožene. Moja familija je bila među prvima koja je pružila to gostoprimstvo, ne sluteći da će nam to biti višestruko uzvraćeno prvo u Njemačkoj, a onda u Americi.

Sve ovo o čemu govorim  je gorko i čemerno. Mladi Bosanci i Hercegovci, mladi Bošnjaci, Srbi, Hrvati i svi ostali trebaju o ovom i svemu što iz ovog prizilazi više znati. Našoj djeci i našim mladima treba ovo reći, ovo ispričati. Neka znaju, pa neka onda izvlače zaključke ko im je prijatelj ko neprijatelj. Neka sami uvide da li im je majka zemlja Bosna i Hercegovina ili su to Srbija, Hrvatska ili  za neke čak Turska, ako se ide suviše daleko nazad i naprijed.  Ko ne ne ljubi  svoj kućni prag, neka ga ne iznenadi kad mu u kuću uđe vrag.

Kako do istine?

Laž je prvi indikator bolesti jednog društva, a istina jedini lijek za ozdravljenje.  Nažalost, ni 25 godina  nakon agresije na BiH i počinjenog  11. genocida na Bošnjacima  ova istina nije postala dovoljo prihvatljiva i uvjerljiva za sve  Bosance i Hrcegovce, za sve Hrvate, Srbe pa  i Bošnjake. Da dođemo do prijeko potrebnog lijeka, da dođemo do istine, moramo se vraćati u prošlost, jer u prošlosti  su mnogi odgovori  na pitanja koja sebi postavljamo i koja nas muče.  A istina, istina o genocidu, istina o nama i pravu žrtava genocida na satisfakciju ne smije ostati u prošlosti zakopana. Genocid nema rok trajanja, jer u nama koji smo ga doživjeli živi i zauvijek ostaje. I nitko, baš nitko, nema pravo stati na put žrtvama i porodicama žrtava genocida da dođu dio istine. Neka se ne usudi niko u Evropi i svijetu, neka se ne usudi Međunarodni sud pravde u Hagu odlučiti drugačije.

Burlington, 7. marta 2017

Zijad Bećirević

 
NAŠI HEROJI I ANTIFAŠISTI SE NIKAD NE SMIJU ZABORAVITI
 
Ni vremenska distanca od 14, odnosno 19 godina kako su nas napustili naši heroji, ih nije izbrisala iz naših sjećanja i naših srca. Osim herojstva koje su na najbolji način pokazali, braneći Domovinu, krasio ih je i antifašizam kojeg treba uvijek vrednovati, posebno u vremenu u kojem živimo. Neka njihovim herojskim dušama dragi Allah podari svoju milost i nastani ih u društvu svoga Miljenika – u lijepome Džennetu. Amin!
 Bedrudin GUŠIĆ

POD PRAŠINOM ZABORAVA

Posted: 6. Mart 2017. in Intervjui

cistaci-cipelaPod prašinom zaborava gube se i nestaju ljudi, stvari i događaji, koji su nam ispunjavali  život i činili ga srećnijim. Neke stvari koje smo koristili svaki dan i bile nam nezamjenjive, sada su postale prava rijetkost ili uopšte ne postoje. Na jednu od tih podsjeća nas malo i nostalgično sjećanje na čistače cipela sa trgova bosanskih gradova, koji su upotpunjavali dušu i bili simboli gradskog  jezgra.

Opsjednuti visokom politikom odjenutom u dnevno ruho, koja nas umjesto kruhom hrani krizama, gubimo i zaboravljamo drage navike, a opterećujemo se ljudima, stvarima i događajima koji tako malo vrijede, tako mnogo odnose a malo donose, i tako malo znače.  “Prašina zaborava“ je samo podsjećanje na stvari i događaje iz svakodnevnog života, koji su nam nekad mnogo značili, a sada ih prekriva prašina zaborava. Ova mala priča posvećena je mom sugrađanu Migi i svim čistačima cipela sa trgova bosanskih gradova, koji su nam pomogli da shvatimo kao se postiže i kako pod prašinom zaborava gubi i nestaje naš visoki životni sjaj.

Izgubljen je jutarnji osmjeh, zaboravljena  jutarnja pjesma

Nekad, ne tako davno,  jutra smo počinjali s pjesmom iz vesele kutije, koja se pjevušenjem prelivala preko naših usana…Sa pjesmom se budila radost  i rađao meki blagi smiješak koji nam je umivao lice. Kako su dani i godine prolazile jutarnja pjesma je utihnula a osmijeh blijedio i bio sve tanji, dok nije  zauvjek nestao sa naših usana. Danas se nasmijemo samo dok gledamo skrivenu kameru ili usne iskrivimo u osmjeh kada se slikamo za lični dokument, medije i događaje u kojima trebamo biti izvještačeni ili  onakvi kakvi nismo i ne želimo biti.

U ranijim godinama života većina nas je već ujutru izlazila iz kuće. Manje smo se vozili autima, više se kretali pješke. Odrasli odlazili na posao, djeca u školu. Prije izlaska smo morali imati čiste cipele. Svaka kuća, svako domaćinstvo je imalo pribor za čišćenje obuće. Sačinjavale su ga četka blatarica, glancalica, tanka filcana krpa za postizanje visokog sjaja, mast za cipele u kutiji ili tubi… Nije tada bilo svugdje oko nas asfaltnih puteva, već blatnjave ili prašinjave ulice,  pa je obuća koju smo nosili redovno bila uprljana blatom i prašinom. Na ulicu se nije moglo, i bilo je neugledno, izići u prljavoj obući. U većini domaćinstava muževima je obuću čistila žena, a djeci majka. Momak nije mogao otići djevojci na sastanak, a da cipele nisu izglancane, da se ne sjaje. U prvim danima braka, nakon udaje, mlada nevjesta je, da se pokaže vrijednom, čistila obuću i djeci i odraslima. Činila je to kasno naveče ili rano ujutro. Uzimalo je to mnogo vremena i bilo veliko opterećenje, naročito rano s proljeća i u jesenjim  danama.

A blata i prašine je bilo svugdje oko nas. Kao djeca, igrali smo se i odrastali u prašini. U ljetnim danima, kada nije dugo bilo kiše, znali smo skupljati lopte od prašine i šutirati ih ili kada bi ko biva zaratili, uzimati u ruke i bacati jedi na druge. U kišovitim i blatnim danima rado smo gacali bosi ili obuveni kroz blato i jaruge, i nije nas brinulo što ćemo doći pred mater iskaljani i zaprljane obuće.

Sjećanje na čistače cipela sa trgova naših gradova

Sanduk čistača cipela sa trgova naših gradova, korišten za čišćenje cipela, bio je poseban rekvizit.  Bio je u obliku pravougaonika, položen na tlo, sa šablonskim podlošcima u obliku cipele i ukrasnim ogledalima na površini sanduka, a naprijed ili bočnim stranama su na halkama visile četke različitih formata i namjena. Blatarice – kratke i čvrste, glancarice sa dugom i mekom dlakom. Tada smo ih jednim imenom zvali kefe. Sanduk je bio blještav i ukrašen ukrasima. Na gornjoj plohi su bile i masti za mazanje obuće raznih boja i veličina. Čistač je sjedio iza sanduka na tronošcu i kada nije bilo mušterija lupkao je četkom o sanduk i dovikivao duhovite šale, kako bi privukao nekog od prolaznika  koji su ga kradomice promatrali, dok su žurno promicali. Čišćenje je omogućavalo čistaču i da prati zbivanja i kretanja ljudi i registruje događaje. Vremenom je postajao tako iskusan da je mogao ocjeniti svakog prolaznika koje mu je zanimanje,  koliko je težak s parama, kud je krenuo,  šta mu je u glavi…

Čistači su obično sjedili na maloj stoličici iza svog sanduka na glavnim trgovima gradova, gdje je bila najveća frekvencija prolaznika. Svaki grad je imao makar jednog čistača cipela. Bili su u nekom smislu otvorena kamera, koja je registrovala za svoju dušu. Njihove mušterije su bili uglavnom bogatili i ugledniji građani ili poslovni ljudi… Gospodski, uz ponos i primjetno uvažavanje samog sebe, stavljali bi jednu a zatim drugu nogu na podijum sanduka u kalup formata cipele, a čistač bi klijentu vješto stavljao kartonske štitnike da ne uprlja čarape, oprašio cipele, a ako su bile prljavije hvatao se prvo blatarice, a zatim na obuću stavljao tanki sloj kreme i dugo potom revnosno glancao da iz kože izvuče visoki sjaj. Ako je obuća bila više zaprljana koristio je više vrsta blatarica, mazao sa jednom vrstom masti koja daje podlogu, a potom drugom koja kada se dobro uglanca obući daje poseban sjaj. Poslije četke za glancanje posao je finalizirao glancanjem obuće tankom crvrnom ili crnom filcanom krpom, nakon čega su se cipele sjajile kao patkova glava. A po završenom poslu, dok je primao napojnicu, nije  se znalo da li je sa urađenim bio zadovoljniji mušterija ili majstor zanata. Oba su likovali.

Kako su  se vremenom širile asfaltne površine u gradovima, kako su ulice postajale čistije, smanjivao se broj  i nestajalo je čistača obuće. Kasnije, i do ovih dana, čistače obuće su zamjenili autonmati za čišćenje bolje reći glancanje obuće u modnim kućama, hotelima i važnijim gradskim uredima. Oni bogatiji i otmjeniji imaju ih ih i u vlastitim domovima.

Dubički čistač cipela Migo

Čistač obuće je bio omiljen gradski čovjek. Rado se šalio. Poznavali su ga i voljeli svi u gradu i gradskom naselju gdje je radio. U mom gradu Bosanskoj Dubici u moje vrijeme čistač je bio neki veseljak, zvali smo ga Migo. Nizak čovjek, uska lica, široka osmjeha. Rado se šalio s djecom ali i odraslima i šale dobacivao nama dok smo pored njega porolazili. Kuckao je i lupkao četkom o svoj podijum za čišćenje da nam skrene pažnju na sebe i pozove nas da čistimo obuću. Nekad je to radio iz ćejfa i besplatno. Dok je čistio mušteriji cipele, prvo jednu pa onda drugu, sa zadovoljstvom je gledao svoj perfektno odrađen posao i glasno je dovikivao mušteriji koja je odlazila, da i drugi čuju, “Kekin lak“, što je bila asocijacija na njegovu suprugu Keku, uvijek dobro napuderisanu i našminkanu jakim šminkama. Sjećam se kad sam prvi put priuštio sebi novac i zadovoljstvo da mi Migo očisti cipele, učinilo mi se tada da sam važniji samom sebi, srećniji i zadovoljniji sa samim sobom. Za ono vrijeme bio  je to u nekom smislu viši step civilizacijskog dometa. A danas je upitno ko uopšte ikad čisti svoju obuću. Možda samo za posebne izlaske.  Cipele danas ljudi kupe, iznosaju i promijenme, a ne očiste.

Nema više čistača cipela

Dok smo bili djeca i rado gledali američke filmove različitog žanra, posebno kaubojske, čudili smo se kako Amerikanci ulaze u kuću u cipelama, hodaju po tepisima i u njima nerijetko liježu u krevet.  Počeli smo i sami priželjkivati takav status. Nekima se to danas ostvarilo. To nas je oduševljavalo, jer  smo svoje prilike upoređivali sa američkim, čime smo stvarali i uvećavali san o Americi i životu u njoj. U nekom smislu bili smo nosioci i poromotori američkog imidža.

Nekad su čistači cipela, ne samo u Bosni, već i u širem okruženju, bili vrijedna simbolika gradova, znak njihova uspona i dometa. Sada su samo rijetka atrakcija i još za ponekog filmskog režisera zanimljiva filmska priča. Sa izumiranjem čistača obuće i odumiranjem njihova zanimanja izumrla je gospoda i gospoština, na koju se  gledalo sa poštovanjem i uvažavanjem, bez previše zavisti.

Danas više nema čistača cipela na našim trgovima. Nema ni prašine. Ima samo one koju zovemo prašina zaborava, koja prekriva stvari , ljude i događaje. U ovom tekstu nisam pominjao ljude, iako njih zaboravljamo danas mnogo brže nego stvari. Naravno, nije naš jedini zaborav zdrav jutarnji smiješak s naših usana, vesela pjesma iz dubine našeg srca, čistač cipela s jednog od naših trgova, nije to jedino što zaboravljamo,  što ostaje iza nas u pošlosti, sve deblje prekrivano prašinom zbaborava. Zaboravljamo i gubimo svoju uljudnost, pažnju i naviku prvom komšiji rukom mahnuti u znak pozdrava kad odlazima i dolazimo, doviknuti mu nešto veselo, upitati ga za zdravlje i zaželjeti mu sreću u tom danu koji za njega i nas počinje.

I još mnogo toga ostaje u prašini zaborava. A to drugo ovaj put je bolje ne pominjati. Jer sve ima svoju mjeru, pa i zaborav. Neka sjećanje na čistače cipela sa trgova bosanskih gradova, na dubičkog čistača  cipela Migu i njegov lak sa naglancanih cipela budu podražaj našoj svijesti da nam istrgne iz zaborava i vrati draga sjećanja koja će nam obnoviti izgubljeni osmjeh i pokrenuti pjesmu sa naših usana. Pri tome nikad ne smijemo zaboraviti i uvijek trebamo imati u vidu, “što je manje prašine u kući, više je veselih i zdravih ukućana u njoj“.

Burlington, 3. Marta 2017

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

vares-logo

zdravko-marosevic

Moj moto u izbornoj kampanji je bilo vraćanje dostojanstva svome gradu i svakom građaninu općine Vareš. Svakako to nije bilo presudno da dobijem najveće povjerenje građana općine, mislim da je bio presudan moj politički rad dug 20 godina i napokon su građani općine Vareš prepoznali kome mogu povjeriti općinu Vareš u sljedećem razdoblju….. Poslije samih ratnih djelovanja i potpisivanja mirovnih sporazuma vratilo se oko 2500 stanovnika uglavnom Hrvatske nacionalnosti ali općina i država nisu mnogo uradile na održivom povratku tako da su mladi, stručni i sposobni kadrovi odlazili  a stari umirali…..Svakako najgora situacija je kada se govori o natalitetu. Mladi ljudi iz nesigurnosti ne stvaraju bračne zajednice i obitelji pod isprikom čekanja bolje budućnosti, a mortalitet odnosno umiranje je neizbježna činjenica i možemo reći da je Vareš ipak u prosjeku star grad…..Vareš svakako ima ogromne potencijale za razvoj turizma. Potpuno čist okoliš, zdravu i bujnu prirodu, dobre kvalitetne vode, a obzirom da je okružen Sarajevom, Zenicom i Tuzlom koji su u velikoj mjeri zagađeni, Vareš bi mogao iskoristiti taj potencijal i postići napredak ka razvoju turizma, a turizam otvara onda neka druga područja razvoja, proizvodnju zdrave hrane i dr…..

Zdravko Marošević rođen je 1956. godine u Varešu. Osnovnu školu završio je u Vijaci a srednju elektrotehničku “Jaroslav Černi” u Sarajevu. Radni vijek proveo je zaposlen u privredi, od toga tri godine kao samostalni poduzetnik. U ratu je stekao časnički čin u vojsci Bosne i Hercegovine i kao takav otišao u mirovinu. U dva izborna ciklusa, 2004-2008 i 2012-2016 biran za Predsjedavajućeg Općinskog vijeća Vareš. Na lokalnim izborima 2016. godine izabran za Načelnika općine Vareš.

Gospodine Maroševiću! Na posljednjim lokalnim izborima izabrani ste za načelnika glasovima ne samo pripadnika Vašeg naroda. Šta je bio moto Vaše izborne kampanje i da li je to bilo presudno za Vašu pobjedu ili su utjecale i neke druge činjenice vezane za Vašu ličnost?

most-vares                                        Stari kameni most u Varešu – sagrađen između XVI I XVII stoljeća

MAROŠEVIĆ: Moj moto u izbornoj kampanji je bilo vraćanje dostojanstva svome gradu i svakom građaninu općine Vareš. Svakako to nije bilo presudno da dobijem najveće povjerenje građana općine, mislim da je bio presudan moj politički rad dug 20 godina i napokon su građani općine Vareš prepoznali kome mogu povjeriti općinu Vareš u sljedećem razdoblju.

Koliko Općina broji stanovnika i koliko njih je zaposleno?

MAROŠEVIĆ: Općina Vareš broji 8892 stanovnika po zadnjem popisu, na žalost, od prijeratnih 22 000 stanovnika danas u Varešu živi samo ovoliko. Zaposlenost je oko 1350 stanovnika.

                                                            Drvena katolička crkva u Varešu

Koliko se građana vratilo na područje Općine nakon rata i kako se nosite sa tzv. održivim povratkom?

MAROŠEVIĆ: Poslije samih ratnih djelovanja i potpisivanja mirovnih sporazuma vratilo se oko 2500 stanovnika uglavnom Hrvatske nacionalnosti ali općina i država nisu mnogo uradile na održivom povratku tako da su mladi, stručni i sposobni kadrovi odlazili  a stari umirali.

Koji subjekti su nosioci privrednog razvoja Općine?

MAROŠEVIĆ: Subjekti i nosioci privrednog razvoja općine Vareš su drvna industrija, jednim dijelom metalska i nešto malo poljoprivreda. U zadnje vrijeme značajan pomak se pokazuje i na polju turizma.

jezero-vares                                                                          Jezero “Smreka”

Iz naše zemlje masovno odlaze mladi, obrazovani ljudi. Da li je takva ili slična situacija i sa Varešom?

MAROŠEVIĆ: Svakako i Vareš nije zaobišao trend odlaska mladih, stručnih i obrazovanih kadrova. Grad napuštaju i oni koji ne rade, a napuštaju i oni koji kvalitetno rade. To je proces koji se dešava u cijelom regionu, a tome doprinosi otvorenost granica i potraga mladih za sigurnošću po svim pitanjima života. Nadam se da će to ipak stati i da će mnogi prepoznati da se i ovdje može radom živjeti i osigurati sebi ljepšu i sretniju budućnost.

Kakav je odnos između nataliteta i mortaliteta na nivou Općine posljednjih pet godina, naprimjer?

MAROŠEVIĆ: Svakako najgora situacija je kada se govori o natalitetu. Mladi ljudi iz nesigurnosti ne stvaraju bračne zajednice i obitelji pod isprikom čekanja bolje budućnosti, a mortalitet odnosno umiranje je neizbježna činjenica i možemo reći da je Vareš ipak u prosjeku star grad.

Kakva je situacija sa putnom i željezničkom infrastrukturom prema Varešu i da li će se ona u neko skorije vrijeme poboljšati, što je jedan od uvjeta bržeg privrednog razvoja svake, pa i te lokalne zajednice?

MAROŠEVIĆ: Željeznička infrastruktura je od Podlugova do Vareša uglavnom ispravna ali se ne koristi. Naznake postoje da bi se vrlo brzo trebala početi koristiti. Putna infrastruktura još uvijek nije dobra ali se na tome radi, svjesni da dobre putne komunikacije osiguravaju lakši protok ljudi i robe pa tako doprinose i samom gospodarskom razvoju. Puno toga treba da uradi država jer općine nisu ni nadležne a ni financijski spremne da nešto značajno poboljšaju na većini putnih pravaca.

Ima li Vareš i njegova okolica prirodne potencijale za razvoj turizma, naprimjer? Ulažete li i koliko u turističku privredu?

karici-vares-dzamija                                                     Hajdar-dedina džamija u Karićima kod Vareša

MAROŠEVIĆ: Vareš svakako ima ogromne potencijale za razvoj turizma. Potpuno čist okoliš, zdravu i bujnu prirodu, dobre kvalitetne vode, a obzirom da je okružen Sarajevom, Zenicom i Tuzlom koji su u velikoj mjeri zagađeni, Vareš bi mogao iskoristiti taj potencijal i postići napredak ka razvoju turizma, a turizam otvara onda neka druga područja razvoja, proizvodnju zdrave hrane i dr.

Koji važniji projekti su u toku a koji su planirani u narednom razdoblju, odnosno za vrijeme trajanja Vašeg mandata?

MAROŠEVIĆ: Najvažniju projekti u narednom razdoblju su planirani upravo u sferi turizma, posebno zimskih sportova, ali svakako ne možemo zaboraviti da je Vareš rudarski grad i da u tom pravcu postoje naznake da bi se nešto moglo početi. Tu su svakako i drvoprerađivački projekti a značajan pomak je napravljen i u poljoprivredi, posebno u proizvodnji jagodičastog voća te u proizvodnji mlijeka i mliječnih proizvoda.

Na kraju, koliko su za razvoj jedne lokalne zajednice bitni unutarnji faktori a koliko oni vanjski – politički, makroekonomski, infrastrukturni i drugi, dakle svi koji se kreiraju na nivoima Kantona, F BiH, Države, pa i izvan Države…? Konkretnije, do koga je više – do vas u lokalnim zajednicama ili do mnogih drugih izvan tih zajednica? Ili se svi ti faktori nekako isprepliću međusobno?

MAROŠEVIĆ: Za razvoj jedne lokalne zajednice vrlo su bitni svi faktori. Naravno da lokalna zajednica mora znati šta hoće, mora biti brza i efikasna ali politička situacija u našoj zemlji, okruženju, europi i svijetu sigurno utiče na potencijalne ulagače da možda sačekaju neko bolje vrijeme. Tako da se svi nivoi vlasti u našoj državi isprepliću i moraju međusobno biti usuglašeni a jednim dijelom kako sam već i rekao situacija u cijelom svijetu kreira politiku i naše države.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MAROŠEVIĆ: Poštovani gosp. Gušiću zadovoljstvo mi je da ste se javili i da sam imao priliku da jednom uvaženom novinaru dam svoj intervju, da predstavim sliku općine Vareš koja sigurno ide uzlaznom putanjom, da pokažem da pušu neki novi vjetrovi sa vjerom da će se i Vareš priključiti drugim, razvijenim općina i približiti se evropskim standardima. Ako nešto nisam dotakao slobodno se javite za eventualnu dopunu.

Lijep pozdrav iz sunčanog i još uvijek snježnog Vareša!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ  (870)

bg-26-12-2016-1

 
illahije-3-3-17
 Bošnjaci Bostona su Dan nezavisnosti naše domovine obilježili sa nekoliko prigodnih događaja. Jedan od njih, kojemu je bio sudionik i potpisnik ovih redova, je bio u petak, 3. marta. Naime, ovdašnji vokalni sasatv “Nur” je izveo program illahija, kasida i recitacija koje su po svom sadržaju imale u jednom dijelu vjerski karakter, a u drugom patriotski.
 
Nakon izvedenog programa nastavilo se sa međusobnim druženjem, uz zakusku.
 
Ovu večer su svojim prisustvom obogatili i gosti: prof. dr. Suad Kurtćehajić, koji je došao iz Sarajeva,
sam_4496
Ahmet ef. Cerić, iz Jacksonvillea – Florida te hadžinica Aiša hanuma Softić, iz Cincinnatia-Ohio, koja je pružila mogućnost zainteresiranima da kupe njenu knjigu NANINE CIPELE.
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1
Evo još nekoliko slika:
sam_4498—————————————————————————————————————————————————
sam_4499——————————————————————————————————————————————————-
illahije-3-3-17-1—————————————————————————————————————————————————-
illahije-3-3-17-2—————————————————————————————————————————————————–
illahije-3-3-17-3
 ———————————————————————————————————————————————————
illahije-3-3-17-4————————————————————————————————————————————————-
illahije-3-3-17-5——————————————————————————————————————————————————–
illahije-3-3-17-6———————————————————————————————————————————————————-
illahije-3-3-17-7

aleksandar-sekulovic-1

To je najbolje izrazio jedan od istaknutih eksponenata srpskog nacionalizma književnik Brana Crnčević kada je povodom formiranja Tribunala u Hagu rekao: „Za zločine učinjene nad Srbima nadležan je sud, a za zločine koje Srbi počine drugima nadležan je Bog. Polazeći od ovog aksioma Srbi nikako ne mogu da se načude zbog čega Tribunal u Hagu sudi i Srbima, umesto da sudi samo Hrvatima i Bošnjacima. Za njih su srpski predstavnici optuženi u Hagu „heroji“, njihovim porodicama Srbija dodeljuje brojne novčane naknade, po povratku iz Haga priređuju im se zvanični dočeci i odaju priznanja i zahvalnosti, njihove knjige se odmah štampaju i predstavljaju na svečanim promocijama itd. Ako se sve to ima u vidu onda uopšte ne treba da čudi žestoka reakcija srpskih vlasti na zahtev Bosne i Hercegovine da se izvrši revizija presude Međunarodnog suda pravde i Srbija osudi za genocid nad Bošnjacima. A da je  genocida bilo, ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru, Foči, Sarajevu, Tuzli, tj. na Markalama i Kapiji, te da je Srbija neposredni organizator tih genocidnih akata – to je notorna stvar koju ne bi trebalo ni dokazivati….Nemci su danas, u duhovnom smislu, najzdravija nacija i najveći antifašisti upravo zato što su sa sebe zbacili teret nacističkih zločina…..Iz ratova 90-tih, u kojima je doživeo vojnički poraz naročito od Hrvata, srpski nacionalizam je izvukao pouku da se ideja Velike Srbije ne može ostvariti blic-krigom, već da je to dugoročan projekat. Zbog toga je on sada osnovnu pažnju usmerio na obrazovni sistem i na vaspitanje mladih generacija u nacionalističkom duhu. Izrada udžbenika, pre svega istorije, poverena je ortodoksnim nacionalistima koji pripovedaju da su četnici izgubili zato što su bili borci protiv komunizma a nema ni reči o njihovim genocidnim zločinima i tesnoj saradnji sa okupatorima, dok se za ratove 90-tih kaže da su se Srbi samo branili od paklenih namera Hrvata, Bošnjaka i Albanaca. Kada se to ima u vidu onda nije čudo što ekstremni nacionalizam i neofašizam najveći broj pripadnika regrutuju među mladim ljudima…..Mi se protiv istorijskog revizionizma i rehabilitacije četništva borimo javnom rečju i argumentima. Međutim, mi naše stavove jedva uspevamo da izvučemo iz ilegalnosti  jer se skoro ceo medijski prostor nalazi pod kontrolom srpskog nacionalizma i vladajuće garniture…..Ne govori se uzalud „Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se lupaju“. Ne shvata se da srpski nacionalizam gaji duboku mržnju prema Zapadnoj Evropi, a ono što se sada radi u podgledu približavanja motivisano je isključivo lukrativnim razlozima…..Meni se zato čini da Nedić neće biti pravno rehabilitovan, ali to nije ni mnogo bitno. On je već rehabilitovan politički, uvršten je u knjigu 100 najznačajnijih Srba, dodeljena mu je „titula“ borca protiv komunizma i „srpske majke“, a to su najveća priznanja koja srpski nacionalizam može da dodeli. Dakle, Srbija ide u pravcu još veće hegemonije srpskog nacionalizma i gušenja onoga što se zove građanska Srbija….. Srpska pravoslavna crkva je jedan od glavnih kreatora i stubova srpskog nacionalizma a time i istorijskog revizionizma, kao i rehabilitacije četništva koje je ustvari bilo vojno krilo srpskog nacionalizma zaduženo, i tokom Drugog svetskog rata i tokom ratova 90-tih,  da operativno realizuje ideju Velike Srbije…..Savez boraca se još u doba Miloševića pretvorio u državnu organizaciju koja je svesrdno podržavala agresiju Srbije na Hrvatsku i Bosnu, a nedavno je delegacija Saveza boraca išla u posetu četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću, trenutnom predsedniku Republike. Oni u svoje članstvo primaju i takozvane borce iz ratova 90-tih, tj. najekstremnije nacionaliste, pa mi sa Savezom boraca ne želimo ništa da imamo…..Aleksandar Vučić se politički formirao u ekstremnom srpskom nacionalizmu, a ko jednom uđe u to društvo više mu nema izlaska. To se vidi i po njegovoj sadašnjoj demagoškoj, agresivnoj i teatralnoj retorici. On sam kreira dramatične situacije i navodne opasnosti po Srbiju i njega lično a zatim  svečano izjavljuje da on neće nikome dozvoliti da Srbiju „ponižava i gazi“ makar ga to koštalo života…..Zato licemerno deluju izjave srpskih političara, na primer ministra spoljnih poslova Dačića, o bujanju fašizma u Hrvatskoj, a ti isti ljudi su autori vulgarnog istorijskog revizionizma u Srbiji i rehabilitacije ratnih zločinaca. Dakle, i u tom pogledu Srbija je prva počela, što je dalo podstrek drugima da pokušaju sa revizijom istorije Drugog svetskog rata…..

S obzirom da itekako znam u kakvom vremenu živim(o) i šta muči onaj zdraviji dio čovječanstva, pa i mene samog, razgovor sa antifašistima poput ovog sa gospodinom Sekulovićem mi dođe kao reliksir. Vjerujte mi na riječ!

Gospodine Sekuloviću! Da li je po Vašim spoznajama i eventualnim istraživanjima neofašizam, kojem je vaš Savez po definiciji suprostavljen, zahvatio visok procenat društva u Srbiji i u kojim slojevima je naročito prisutan?

aleksandar-sekulovicSEKULOVIĆ: Problem neofašizma u Srbiji ne može se razumeti bez uvida u ukupnu društvenu klimu, u stanje društvene svesti. A njih, još od polovine 80-tih godina, tj. od pojave Memoranduma SANU, karakteriše totalna duhovna hegemonija srpskog nacionalizma. On određuje pravce društvenog kretanja, modelira društvenu svest, upravlja javnom i političkom scenom, vaspitava u svom duhu mlade generacije – jednom rečju, apsolutni je komandant u društvu. Tu poziciju srpski nacionalizam je ostvario služeći se nekim primitivnim i demagaškim formulama u čijem je centru ideja o Srbima kao najplemenitijem narodu na svetu, kao izabranom, „nebeskom“ narodu koji ima tu nesreću da je okružen „zlim“ narodima – Hrvatima, Bošnjacima, Albancima. Srbi su svima njima kroz istoriju činili dobro, a oni su ih uvek napadali i želeli da ih unište. To je imalo za posledicu da jedino srpski narod na ovim prostorima nije ostvario prirodno pravo da ima svoju državu – Veliku Srbiju. Sa ovim mentalnim sklopom praktično je nemoguće komunicirati, nije ga moguće dovesti na teren materijalne istine, etike, prava i pravne države i onoga što su vrednosni standardi savremenog sveta jer on ima sopstveni normativni sistem po kome sudi šta je ispravno a šta ne. To je najbolje izrazio jedan od istaknutih eksponenata srpskog nacionalizma književnik Brana Crnčević kada je povodom formiranja Tribunala u Hagu rekao: „Za zločine učinjene nad Srbima nadležan je sud, a za zločine koje Srbi počine drugima nadležan je Bog. Polazeći od ovog aksioma Srbi nikako ne mogu da se načude zbog čega Tribunal u Hagu sudi i Srbima, umesto da sudi samo Hrvatima i Bošnjacima. Za njih su srpski predstavnici optuženi u Hagu „heroji“, njihovim porodicama Srbija dodeljuje brojne novčane naknade, po povratku iz Haga priređuju im se zvanični dočeci i odaju priznanja i zahvalnosti, njihove knjige se odmah štampaju i predstavljaju na svečanim promocijama itd. Ako se sve to ima u vidu onda uopšte ne treba da čudi žestoka reakcija srpskih vlasti na zahtev Bosne i Hercegovine da se izvrši revizija presude Međunarodnog suda pravde i Srbija osudi za genocid nad Bošnjacima. A da je  genocida bilo, ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru, Foči, Sarajevu, Tuzli, tj. na Markalama i Kapiji, te da je Srbija neposredni organizator tih genocidnih akata – to je notorna stvar koju ne bi trebalo ni dokazivati. Ustvari, genocidnost je kroz istoriju bila bitno obeležje srpskog nacionalizma. Kada se 1917. godine razgovaralo o stvaranju Jugoslavije i kada je Ivan Meštrović upozorio da treba biti posebno pažljiv prema Bosni, srpski političar Stojan Protić mu je rekao: „Pustite vi to nama, mi imamo rešenje za Bosnu. Kad pređe naša vojska Drinu, daćemo Turcima (Bošnjacima, m.p.) dvadeset četiri, pa makar i četrdeset osam sati vremena da se vrate na pradedovsku veru. Što ne bi htelo, to poseći, kao što smo radili u svoje vreme u Srbiji“. A 90-tih godina režiser Dragoslav Bokan iz Beograda, osnivač jedne paravojne formacije, izjavio je: „Prosuti tursku krv, to je srpska dužnost najsvetija“. Kada bi se stvari posmatrale sa stanovišta pravde i etike, onda bi Srbija trebala da bude prva koja bi zahtevala da se utvrdi istina i osude krivci za genocid, a ne da izmišlja neke proceduralne začkoljice. Ona bi to trebala da uradi zbog sebe kako bi izašla iz ovog bolesnog stanja, kao što su to uradili Nemci suočavajući se sa istinom o zlodelima nacizma. Nemci su danas, u duhovnom smislu, najzdravija nacija i najveći antifašisti upravo zato što su sa sebe zbacili teret nacističkih zločina.
Dakle, da odgovorim na pitanje: Neofašizam u Srbiji je samo jedan od ventila preko kojeg srpski nacionalizam emituje svoje poruke i to onda kada oceni da, zbog međunarodne zajednice, nije oportuno da se te poruke emituju direktno preko organa vlasti, nekih kulturnih institucija ili medija. Za tu svrhu se koriste tzv.navijačke grupe, inače tesno povezane sa kriminalom, a sve je to pod kontrolom određenih državnih struktura. Navešću samo jedan primer kako to funkcioniše. Nedavno je u mafijaškom obračunu ubijen čovek sa kriminalnim dosijeom i vođa navijača fudbalskog kluba Partizan. Posle nekoliko dana fudbaleri Partizana odali su poštu tom ubijenom kriminalcu tako što su izašli na teren u majicama sa njegovim likom. A u upravi Partizana sede mnoge istaknute javne i političke ličnosti, a predsednik je Milorad Vučelić, notorni srpski nacionalista koji je u doba Miloševića bio direktor ratnohuškačke nacionalne televizije.

Kako stoje stvari u obrazovnom sistemu Srbije kada je u pitanju istina o događajima iz Drugog svjetskog rata te ratova iz ranih 90-tih prošloga stoljeća?
 
SEKULOVIĆ: Iz ratova 90-tih, u kojima je doživeo vojnički poraz naročito od Hrvata, srpski nacionalizam je izvukao pouku da se ideja Velike Srbije ne može ostvariti blic-krigom, već da je to dugoročan projekat. Zbog toga je on sada osnovnu pažnju usmerio na obrazovni sistem i na vaspitanje mladih generacija u nacionalističkom duhu. Izrada udžbenika, pre svega istorije, poverena je ortodoksnim nacionalistima koji pripovedaju da su četnici izgubili zato što su bili borci protiv komunizma a nema ni reči o njihovim genocidnim zločinima i tesnoj saradnji sa okupatorima, dok se za ratove 90-tih kaže da su se Srbi samo branili od paklenih namera Hrvata, Bošnjaka i Albanaca. Kada se to ima u vidu onda nije čudo što ekstremni nacionalizam i neofašizam najveći broj pripadnika regrutuju među mladim ljudima.

Koji su, zapravo, oblici vaše borbe protiv istorijskog revizionizma i rehabilitacije četništva i kolaboracionista iz Drugog svetskog rata?

sasSEKULOVIĆ: Mi se protiv istorijskog revizionizma i rehabilitacije četništva borimo javnom rečju i argumentima. Međutim, mi naše stavove jedva uspevamo da izvučemo iz ilegalnosti  jer se skoro ceo medijski prostor nalazi pod kontrolom srpskog nacionalizma i vladajuće garniture. Mi smo čak pokušali da stupimo u direktan dijalog sa nosiocima istorijskog revizionizma i da na javnoj sceni suočimo činjenice i argumente. Međutim, oni takav dijalog ne prihvataju a u par prilika kada su ga prihvatili mi praktično nismo uspeli da dođemo do reči. Ti ljudi su agresivni i netolerantni fanatici koji govore povišenim tonom, upadaju vam u reč, skaču sa stolice, mašu nekim papirima koje vam ne daju da vidite – i u takvoj situaciji nikakav dijalog nije moguć.

Borili ste se protiv rehabilitacije Draže Mihailovića te izjednačavanja prava partizana i četnika iz Drugog svjetskog rata i znamo kakav je ishod na kraju. Da li i koliko takav odnos prema Draži Mihailoviću i četnicima uopće službene Srbije krnji njen ugled u Evropi i svijetu, barem onom antifašističkom?

SEKULOVIĆ: Neki krugovi u susedstvu i u Evropi osudili su rehabilitaciju četnika i Draže Mihailovića, mada mi ukupnom reakcijom nismo zadovoljni. Ponekad se stiče utisak da između Evropske unije i vlasti u Srbiji postoji neki prećutni dogovor da se Srbija usmeri prema EU a da EU, za uzvrat, prepusti vlastima da u Srbiji rade šta im je volja. Ako toga ima – to je kratkovida politika. Ne govori se uzalud „Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se lupaju“. Ne shvata se da srpski nacionalizam gaji duboku mržnju prema Zapadnoj Evropi, a ono što se sada radi u podgledu približavanja motivisano je isključivo lukrativnim razlozima.

Sada smo svjedoci procesa rehabilitacije Milana Nedića. Kuda, zapravo, ide današnja Srbija, u ideološkom smislu?

SEKULOVIĆ: U pogledu pravne rehabilitacije Milana Nedića aktuelna vlast se nalazi u velikoj dilemi. Svi pravni razlozi za to su ispunjeni a pošto je do sada rehabilitovano oko 15 ratnih zločinaca, nema razloga da se to ne uradi i sa Nedićem, što je i želja aktuelne vlasti. Ali tome se snažno protive razne jevrejske organizacije a ovoj vlasti je veoma stalo do dobrih odnosa sa Izraelom kako bi se lakše prodala priča da su sudbine Srba i Jevreja identične. Meni se zato čini da Nedić neće biti pravno rehabilitovan, ali to nije ni mnogo bitno. On je već rehabilitovan politički, uvršten je u knjigu 100 najznačajnijih Srba, dodeljena mu je „titula“ borca protiv komunizma i „srpske majke“, a to su najveća priznanja koja srpski nacionalizam može da dodeli. Dakle, Srbija ide u pravcu još veće hegemonije srpskog nacionalizma i gušenja onoga što se zove građanska Srbija.
Ima li, po Vama, na revizionističke i pročetničke trendove službene Srbije utjecaja Srpska pravoslavna crkva?

SEKULOVIĆ: Srpska pravoslavna crkva je jedan od glavnih kreatora i stubova srpskog nacionalizma a time i istorijskog revizionizma, kao i rehabilitacije četništva koje je ustvari bilo vojno krilo srpskog nacionalizma zaduženo, i tokom Drugog svetskog rata i tokom ratova 90-tih,  da operativno realizuje ideju Velike Srbije. Evo samo dva primera: Srpska pravoslavna crkva je dodelila visoko zvanje „mučenika“ popu Macu Vukojičiću iz Pljevalja koga su posle rata partizani streljali jer je izvršio 57 ubistava. Pouzdano je utvrđeno da je svojeručno zaklao šest žena, među njima i majku poznatog glumca Miše Janketića. Kada ga je na suđenju sestra te žene pitala „Zbog čega si je ubio“, on je odgovorio: „I opet bih“. Drugi primer: Poznatog zločinca Arkana, uoči  odlaska u Hrvatsku i Bosnu, gde su njegove paravojne formacije uključene u vojsku Srbije počinile  strašne zločine i pljačku, primio je i blagoslovio srpski patrijarh Pavle. A da bi opravdala zločine koje su Srbi počinili 90-tih godina u Hrvatskoj i Bosni Srpska pravoslavna crkva je lansirala dosetku da su to učinili komunisti koji, samim tim što nisu bili pripadnici pravoslavne religije, nisu bili ni Srbi.

Kako tumačite pasivnost Saveza boraca Srbije na pojave neočetništva u Srbiji? Zar ne bi bilo prirodno da ste i vi i oni na istoj strani i praktično?

SEKULOVIĆ: Savez boraca se još u doba Miloševića pretvorio u državnu organizaciju koja je svesrdno podržavala agresiju Srbije na Hrvatsku i Bosnu, a nedavno je delegacija Saveza boraca išla u posetu četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću, trenutnom predsedniku Republike. Oni u svoje članstvo primaju i takozvane borce iz ratova 90-tih, tj. najekstremnije nacionaliste, pa mi sa Savezom boraca ne želimo ništa da imamo.

Znamo ko je bio Aleksandar Vučić ranih 90-tih a znamo kako se predstavlja danas. Vjerujete li u njegovo istinsko preobraćenje?

SEKULOVIĆ: Aleksandar Vučić se politički formirao u ekstremnom srpskom nacionalizmu, a ko jednom uđe u to društvo više mu nema izlaska. To se vidi i po njegovoj sadašnjoj demagoškoj, agresivnoj i teatralnoj retorici. On sam kreira dramatične situacije i navodne opasnosti po Srbiju i njega lično a zatim  svečano izjavljuje da on neće nikome dozvoliti da Srbiju „ponižava i gazi“ makar ga to koštalo života. U tom cilju se svaki čas „otkriva“ po neka zavera protiv Srbije ili njega lično. Nedavno je u blizini kuće njegovih roditelja „pronađen“ automobil pun oružja i od toga su mediji stvorili neviđenu nacionalnu dramu. Policija je obećala temeljnu istragu, ali je stvar brzo pala u zaborav i bila zatrpana novim aferama i skandalima. Očigledno je da je sve to bio običan pseudo-događaj u režiji same policije. Ukratko, između Vučića i srpskog nacionalizma postoji bliska saradnja što se može videti i iz izjave Veselina Šljivančanina, osuđenog ratnog zločinca, koji kaže „Život bih dao za Vučića“.

Kako komentirate neofašističke pojave i djelovanja u okruženju, kao naprimjer u BiH i Hrvatskoj? U BiH se osuđeni ratni zločinci doživljavaju kao nacionalni heroji, a u Hrvatskoj je neoustaštvo itekako metastaziralo, dok aktuelna vlast ne samo da se ne distancira od njega, nego čak i koketira s njim? Hrane li, zapravo, neofašistički pokreti u regionu jedni druge ili djeluju potpuno nezavisno?

SEKULOVIĆ: Što se tiče neofašizma u okruženju, toga ima pre svega u srpskom entitetu BiH gde su nedavno ravnogorci (četnici), u crnim uniformama, organizovali nekakvu svoju smotru, gde svi ratni zločinci srpske nacionalnosti uživaju veliki ugled i poštovanje, gde se studentskom domu daje ime Radovana Karadžića itd. U Hrvatskoj je situacija ipak drugačija. Tačno je da u njoj ustaštvo i istorijski revizionizam poprimaju zabrinjavajuće razmere, ali je takođe tačno i to da se veliki deo hrvatskog društva tome odlučno suprotstavlja i ima mogućnosti da svoje stavove iznosi kroz medije. U Srbiji toga nema i mi koji smo protiv četništva i istorijskog revizionizma predstavljamo ilegalne organizacije. Zato licemerno deluju izjave srpskih političara, na primer ministra spoljnih poslova Dačića, o bujanju fašizma u Hrvatskoj, a ti isti ljudi su autori vulgarnog istorijskog revizionizma u Srbiji i rehabilitacije ratnih zločinaca. Dakle, i u tom pogledu Srbija je prva počela, što je dalo podstrek drugima da pokušaju sa revizijom istorije Drugog svetskog rata.

Da li SAFS ili Vi lično imate neki službeni stav za kojeg kandidata bi trebalo glasati na predstojećim predsjedničkim izborima u Srbiji?

SEKULOVIĆ: Naša organizacija u Vojvodini već je odlučila da na predsedničkim izborima podrži kandidata Sašu Jankovića. Naše Predsedništvo će u tom smislu podneti predlog Glavnom odboru koji će doneti konačnu odluku. Ja lično se sa ovom orijentacijom slažem ali mislim da kod Jankovića postoji potreba za jasnijim određivanjem prema nekim gorućim pitanjima. Naime, on je obavljao funkciju zaštitnika građana, što znači svih građana bez obzira na njihovu političku orijentaciju, pa postoji bojazan da on taj svoj generalni pristup ne ispolji i tokom predizborne kampanje, da se obraća svim slojevima i društvenim grupama i da vodi politiku, kako se to u Bosni kaže, „dobro jutro čaršijo na sve četiri strane“. On se mora jasno odrediti prema antifašizmu i istorijskom revizionizmu, mora reći da nije kandidat četnika i srpskog nacionalizma, mora osuditi ulogu Srbije u ratovima 90-tih i reći jasno da je u Srebrenici počinjen genocid itd. Koketiranje sa srpskim nacionalizmom se ne isplati jer je jasno da ni jedan nacionalista neće za njega glasati ma šta on rekao. Zoran Đinđić je pokušao da koketira sa nacionalistima, pa su ga oni na kraju ubili.

rehabilitacija-draze-mihailovica-politicko-nasilje-nad-istinom-i-pravom-65620Na samom kraju, da se dotaknemo i Vaše knjige “Rehabilitacija Draže Mihailovića – Političko nasilje nad istinom i pravom”. Kada je izdata i kako se može doći do nje?

SEKULOVIĆ: Moju knjigu su 2016. godine objavili Savez antifašista Srbije i izdavačko preduzeće Mostart i, koliko znam, može se naći samo u Beogradu kod izdavača.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

SEKULOVIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (869)

bg-26-12-2016-1

 

admir

Ja sam Banjalučanin, iz Vrbanje, živim za dan kada će moje “Jedinstvo” opet zaigrati na svom terenu. Rođen sam 1982. godine i dijelim snove mladih Banjalučana, Prijedorčana, Dobojlija, Zvorničana, Fočaka i svih onih koji sanjaju bolje društvo, bolje prilike, zaposlenje i obrazovanje.Vratio sam se iz Danske, te dijelim strahove povratnika, znam kako je živjeti na Zapadu, te želim u naše društvo donijeti ono što je dobro iz sistema evropskih vrijednosti…..Tačan broj povratnika nažalost nije poznat nikome. Nažalost, mnogo je povratnika ponovo napustilo Banjaluku prvenenstveno iz ekonomskih razloga. Također, mnogo je Bošnjaka i doselilo u Banjaluku posljednih godina upravo iz razloga što je Banjaluka ekonomski centar ovoga dijela BiH, mnogo studenata iz cijele Krajine dolazi i ostaje ovdje……Moramo pogledati istini u oči i reći da je sam proces povratka okončan a da se mi trebamo boriti da stvorimo uslove da ljudi koji nose Banjaluku u srcu osjećaju slobodno i ugodno u svom gradu, a tu milsim prvenstveno na djecu koja su se rodila ili rađaju širom svijeta…..Naravno da nije jednostavno sjediti u paralmentu koji negira genocid, negira državu, pravo na jezik, ali ujedno mi je to i jedna vrsta podsticaja da se borim za prava naroda kojega predstavljam u NSRS…..Trenutno se u banjalučkom Merhametu svakodnevno hrani 180 osoboba, za njih 40 koji su nepokretni hrana vozi na kućne adrese…..Naša dokrorica Hanumica Salihagić Horozović se svakodnevno bori i pomaže u skladu sa mogućnostima naše ljude koji su ugroženi, zajedno sa svojim timom koji zaista zaslužuju pomoć i podršku…..Kao član Izvršnog odbora Medžlisa IZ Banjaluka i neko ko je direktno uključen u donošenje odluka kao i sam rad Medžlisa, moram da kažem da je sve rađeno krajnje transparentno i u skladu sa svim zakonima…..U posljednje vrijeme sam suočen sa prijetnjama od strane porodice Glišić a koja je u toku ratnih dejstava u našem gradu uzurpirala stadion u Vrbanji. Kao predsjednik Fudbalskog kluba “Jedinstvo” iz Vrbanje smo pokrenuli tužbu za povrat imovine, te smo istu dobili u našu korsist…..

Poštovani Admire! Predstavio sam Te u dvostrukoj ulozi pa ću pokušati ovaj razgovor voditi na teme i iz NS Rs i “Merhameta”, ali o koječemu i izvan toga, a smatram da je bitno za javnost. No, prije toga, da upoznam čitatelje da si Ti povratnik u Banja Luku, što samo po sebi zaslužuje divljenje i čestitke. Odakle, kada i zašto si se vratio u banjalučko prigradsko naselje Vrbanja?

ČAVKA: Ja sam Banjalučanin, iz Vrbanje, živim za dan kada će moje “Jedinstvo” opet zaigrati na svom terenu. Rođen sam 1982. godine i dijelim snove mladih Banjalučana, Prijedorčana, Dobojlija, Zvorničana, Fočaka i svih onih koji sanjaju bolje društvo, bolje prilike, zaposlenje i obrazovanje.

vrbanja

Vratio sam se iz Danske, te dijelim strahove povratnika, znam kako je živjeti na Zapadu, te želim u naše društvo donijeti ono što je dobro iz sistema evropskih vrijednosti. Diplomirani sam politolog, govorim engleski, njemački i danski jezik. Nepopravljivi sam patriota, čovjek koji ne propušta utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine i sanjam dan kada će ona zaigrati u mom gradu. Bošnjak sam, musliman, govorim bosanski jezik, ali sam prije svega čovjek, koji svoje prijatelje pronalazi u vrijednim i poštenim ljudima bez osvrtanja na njihovo ime i prezime. Ovo nije moj predizborni govor, jer izbori su prošli, ovo je moje nastojanje da vas ukratko upoznam sa onim što jesam i što želim da budem.

Već godinama bošnjačka i hrvatska povratnička zajednica u Banjoj Luci zajedničkim nastupom na izborima pokušava osigurati svoju predstavljenost u Skupštini grada Banja Luka, ali i na višim razinama vlasti. Nije nam išlo. Jednostavno, posljedice etničkog čišćenja i progona učinile su da se naša zajednica nalazi na rubu statističke greške te da nema kapacitet da osigura broj glasova dovoljan za takav iskorak. Bez obzira što posjedujem i državljanstvo Kraljevine Danske, moja odluka je rodna gruda, bez obzira na cijenu koju svakako plaćam na mnoge načine, ali se nikada nisam pokajao i ako Bog da ostajem na rodnoj grudi.

Jesi li bio približno upoznat o tome kakva Te sve iskušenja čekaju po povratku i jesi li se bio spremio za njih?

ČAVKA: Sa obzirom da sam konstantno u Banjaluci posljednjih desetak godina, okolnosti su se mjenjale, i naravno na početku mi je bilo teško se navkinuti na birokratiju, na negiranje i postojanje bosanskoga jezika kao i nacije, ulica i naselja u našem gradu, ali mi je ujedno to sve bilo i podsticaj da uđem u brobu sa tim svim problemima i danas se borim sa tim stvarima.

Koliko Bošnjaka u toku cijele godine živi na području Opštine Banja Luka i kakav je njihov položaj, generalno – u sigurnosnom, političkom, socijalnom i ekonomskom pogledu?

ČAVKA: Tačan broj povratnika nažalost nije poznat nikome. Nažalost, mnogo je povratnika ponovo napustilo Banjaluku prvenenstveno iz ekonomskih razloga. Također, mnogo je Bošnjaka i doselilo u Banjaluku posljednih godina upravo iz razloga što je Banjaluka ekonomski centar ovoga dijela BiH, mnogo studenata iz cijele Krajine dolazi i ostaje ovdje.

Da li su se po Tvom viđenju stvorili adekvatni uvjeti za masovniji održivi povratak u Banja Luku? Šta su eventualne prepreke?

ČAVKA: Generalno, uvjeti za povratak u Banjaluku su kao i na području cijele BIH. Prvenstveno mislim da je tu bitna volja kao i želja za samim povratkom. Moramo pogledati istini u oči i reći da je sam proces povratka okončan a da se mi trebamo boriti da stvorimo uslove da ljudi koji nose Banjaluku u srcu osjećaju slobodno i ugodno u svom gradu, a tu milsim prvenstveno na djecu koja su se rodila ili rađaju širom svijeta. U stalnom kontaktu sam sa Banjalučanima koji su uspješni doktori nauka, inžinjeri, arihitekti, vlasnici firmi, itd a koji su voljni da svoje znanje i svoj novac investiraju upravo u Banjaluku.

Jedan si od četvero Bošnjaka (troje kao članovi SDA i Ti kao član SBB-a) koji obnašate poslaničke dužnosti u NS Rs u tekućem mandatu i jedan si od vas petero koji u tom zakonodavnom tijelu manjeg entiteta djelujete kao Klub ispred Koalicije Domovina. Naravno da se treba demokratskim sredstvima boriti za interese onih koji su vas izabrali, makar odnos snaga u tom Parlamentu bio takav kakav jeste. Oko kojih pitanja ste do sada bili uglavnom suglasni i sa parlamentarnom većinom, a na kojim ste bili preglasavani? U kojim situacijama ste posezali za instrument “zaštite vitalnog nacionalnog interesa” i kako je to završavalo na Ustavnom sudu, naprimjer?

admir-u-nsrs

ČAVKA: Nažalost, situacija u NSRS je takva da je uloga kluba poslanika “Domovina” je minorna jer nismo dio većine. Međutim, to je mjesto gdje možemo da pokrenemo mnoge inicijative, da se čuje naš glas, glas naroda kojega mi predstavljamo. Klub poslanika “Domovina” je pokrenuo vitalni nacionalni interes oko mnogih pitanja, prvenstveno vezano za bosanski jezik, kao i oko prefiksa “srpski”,  vezano za nazive gradova itd. Neki od ovih procesa su još na sudu, neki su okončani u našu korist. Spomenuo bi primjer ukidanja grba grada Banjaluke koji je prestavljao samo jedan narod.

Onako ljudski, ne politički, zanima me kako je sjediti u poslaničkim klupama sa onima koji institucionalno krše odluke Ustavnog suda BiH, koji negiraju presuđeni genocid u Srebrenici, koji nam osporavaju pravo da svoj jezik zovemo kako mi smatramo da treba, koji u toj istoj Skupštini odlikuju presuđene ratne zločince…?

ČAVKA: Naravno da nije jednostavno sjediti u paralmentu koji negira genocid, negira državu, pravo na jezik, ali ujedno mi je to i jedna vrsta podsticaja da se borim za prava naroda kojega predstavljam u NSRS.

admir-cavka-1

A sada, malo o “Merhametu”. Koji su oblici njegovog današnjeg djelovanja?

ČAVKA: Merahamet u Banjaluci je zadržao svoju ulogu humanitarne institucije koja pomaže svima kojima je potrebna pomoć. Nažalost, mnogo toga je još uvjek neriješeno, tu mislim na same prostorije koje nisu vlasništvo “Merhameta” ali biće prilike da se i ove stvari urede u skorijoj budućnosti.

Koliko ljudi redovno koristi usluge vaše Javne kuhinje?

ČAVKA:Trenutno se u banjalučkom Merhametu svakodnevno hrani 180 osoboba, za njih 40 koji su nepokretni hrana vozi na kućne adrese.

Jeste li adekvatno stručno i tehnički osposobljeni za pružanje nekog vida medicinske pomoći barem onima kojima je ona najpotrebnija?

ČAVKA: Naša dokrorica Hanumica Salihagić Horozović se svakodnevno bori i pomaže u skladu sa mogućnostima naše ljude koji su ugroženi, zajedno sa svojim timom koji zaista zaslužuju pomoć i podršku.

Ko sve pomaže “Merhametu”, bilo financijski, bilo u hrani, lijekovima i opremi, da bi “Merhamet” bio i dan-danas pri svojoj osnovnoj funkciji?

ČAVKA: Širok spektar je organizacija kao i pojedinaca koji pomažu rad Merhameta u Banjaluci. Upravo smo realizovali jedan projekat sa udruženjima Banjalučana u Švedskoj kao i sa Merhametom Švedske, koji su pomogli rad kuhinje kao i ambulante. Pored grada Banjaluka koji pomaže rad, tu su naravno naši donatari širom dijaspore. Moram da naglasim da imamo iznimnu podršku centrale Merhameta u Sarajevu koji su u fazi realizacije velikoga projekta pomoći na cijelom području manjeg bh entiteta.

Samo ću se jednim pitanjem, iz najčistijih namjera, dotaći IZ Banja Luka, koliko zbog sebe samoga (jer nisam ravnodušan prema Zajednici kojoj sam služio u neka druga vremena), toliko i zbog nekih džematlija koje redovno srećem kada sam tamo a oni mi se jadaju. Dakle, bez želje da prozivam ikoga, ali u principu me zanima da li su sve radnje koje se tiču nekih investicionih projekata i upravljanja vakufskom imovinom, sa pozicije Medžlisa IZ Banja Luka, do sada bile transparentne?

ČAVKA: Kao član Izvršnog odbora Medžlisa IZ Banjaluka i neko ko je direktno uključen u donošenje odluka kao i sam rad Medžlisa, moram da kažem da je sve rađeno krajnje transparentno i u skladu sa svim zakonima. Izgradnja Islamskoga centra je nešto od krucijalnog značaja za život Bošnjaka u gradu i zasigurno je to projekat buućnosti. Mislim da se bespotrebno ušlo u polemike od kojih niko nema koristi a pogotovo mi koji svakodnevno živimo u Banjaluci. Milsim da nam nije u cilju da se razjedinjujemo nipokojim osnovama, a sve problem, ako ih imamo, trebamo da riješimo u okviru zajednice.

U posljednje vrijeme dobijaš i prijetnje. Od koga i zašto?

ČAVKA: U posljednje vrijeme sam suočen sa prijetnjama od strane porodice Glišić a koja je u toku ratnih dejstava u našem gradu uzurpirala stadion u Vrbanji. Kao predsjednik Fudbalskog kluba “Jedinstvo” iz Vrbanje smo pokrenuli tužbu za povrat imovine, te smo istu dobili u našu korsist. Okružni privredni sud u “Banjaluci” je u oktobru 2013. donio prvostepenu presudu u našu korist, da bi Viši privredni sud u Banjaluci istu potvrdio u junu 2014.,  te je presuda postala pravosnažna. U decembru je Vrhovni sud RS potvrdio sve ove presude te je navedena presuda postala konačna. Nažalost, još uvjek nismo ušli na naš posjed,  svih ovih godina sam dobivao prijetnje od navedene porodice. Kulminiralo je u posljenjih sedmica kada su isti objavili moje slike u obliku čitulje. Razlog je kao što sam naveo to što smo mi tražili i dobili svoju imovinu koja je od 1953. vlasništvo FK “Jedinstvo” Vrbanja.  Razlog je to što su svi sudovi donijeli odluke u našu korist ,a zemljište u Vrbanji je vrijedno nekoliko milona KM, te su mnogi željeli da istu otuđe na način da zastraše ljude oko mene i mene lično, ali ta vremena su iza nas i adekvatno ćemo odgovoriti na sve izazove.

fk-jedinstvo-vrbanja

Da li si ih prijavio policiji i da li je bilo njihove reakcije, pa i konkretne akcije?

ČAVKA: Podnio sam niz krivičnih prijava svim nadležnim organima i čekam njihovu reakciju. Radi daljnjih istražnih radnji, o ovoj temi ne mogu da dajem više informacija.

Da li si o tim prijetnjama upoznao ikoga u NS Rs?

ČAVKA: Naravno, upoznao sam NSRS te sam sazvao press konferenciju i iznio sve detalje.

Da li si upoznao o njima banjalučkog muftiju, pa i tamošnje medije?

ČAVKA: Jedan od prvih koji me je kontaktirao i pružio svu podršku je upravo naš banjalučki muftija dr. Osman Kozlić, na čemu sam mu naravno zahvalan.

Na samom kraju, imaš li eventualno neku poruku za naše ljude koji žive izvan Domovine, posebno Banjalučane?

ČAVKA: Ja bih prvenstveno poselamio i pozdravio sve moje Banjalučane gdje god da se nalaze. Želim da naglasim da sam njihov glas u NSRS i da sam spreman uvijek da im odgovorim na svako pitanje, te sam također spreman da sve ideje kao i pitanja postavim u NSRS. I na kraju želim da kažem da sam glas svih naših građana koji žive širom svijeta te im svakom trenutku stojim na raspolaganju.

Hvala Ti velika za ovaj razgovor.

ČAVKA: Hvala i vama i u svakom trenutku stojim na raspolaganju. Puno selama iz Banjaluke.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (868)

plitvice-ferhadija



dragancovic_0Dragane Čoviću!

Puno je onih sa političke scene BiH, okolice i međunarodne zajednice koji u posljednje vrijeme sipaju sol na nikad zaliječene rane žrtava velikosrpske agresije i genocida u BiH. Neki od njih su već dobili javne depeše, a ostalo je mnogo vas koji niste i sada je red došao na tebe. Kada bi se rangiralo ko je najžešći i najrigidniji u posipanju te soli, po mojim skromnim kriterijima ti bi bio na neslavnom prvom mjestu. Zato ti sada javno i pišem.

Ti predstavljaš velikosrpski projekt u BiH, a ne bh. Hrvate

Da se mi ne lažemo, Dragane Čoviću, tvoje morbidno svrstavanje na stranu onih koji su bili i jesu protiv korišćenja pravnog lijeka naše zemlje po Presudi iz 2007., odnosno protiv prava žrtava velikosrpske agresije i genocida da traže ovozemaljsku pravdu, nedvojbeno potvrđuju najmanje dvije stvari:

1. Da si političar koji verbalno predstavlja bh. Hrvate, a suštinski još uvijek živući velikosrpski projekt u BiH i

2. Da nemaš, kao ni Vučić, Nikolić, Dodik, Ivanić, Govedarica i sva bulumenta političara iz genociteta, ama baš nimalo empatije prema desetinama hiljada onih koji su nevini stradali od četničkog metka, granate ili kame, a među njima je bilo i mnogo Hrvata, doduše ne hercegovačkih.

Evo, da te podsjetim:

Jesi li čuo za Briševo kod Prijedora?

brisevo-spisak-ubijenih-1992

Dakle, 24. i 25. jula 1992. godine je u selu Briševu kod Prijedora ubijeno 68 katolika, koji su inače činili većinu stanovnika tog sela. U Prijedoru je istog tog ljeta mučki ubijen, sa roditeljima, meni poznati svećenik Tomislav Matanović. Jesi li ikad čuo za taj zločin nad Matanovićem i jesi li čuo za Briševo? Znano je da si bezbroj puta pohodio svoga kolegu u razbijanju BiH Milorada Dodika u Banja Luci i sada te pitam: jesi li ikad otišao u taj Prijedor i u to Briševo? Zašto te ovo pitam? Pa zato što znam da nisi jer ti je do njih kao do lanjskog snijega, što potvrđuje i tvoje protivljenje reviziji Presude kao i borba za III entitet koji ne bi obuhvatao ni Posavinu, ni Banja Luku, ni Prijedor ni Briševo kod Prijedora, odnosno područja gdje je itekako bilo Hrvata, a u nekima od njih su bili dominantni (Posavina).

Tvoja ratna prošlost

Dragane Čoviću!

Tvoju ratnu prošlost opterećuju kazivanja logoraša Bošnjaka iz Heliodroma da si u svojstvu direktora “Sokola” ne jednom tražio od upravnika tog konc-logora 40 robova (bošnjačkih zatočenika) da kulače u krugu Tvornice za račun tvoga ćeifa i na uštrb njihovog ponosa i dostojanstva. Aferim! Na tome bi ti pozavidjeli i Hitlerovi izvođači radova u njegovim logorima. Da, bilo je to u vrijeme života fantomske “HR Herceg-Bosne”, koja je, kako ovih dana reče časni fra PetarJeleč, velikosrpski projekt i koju ti i danas prizivaš, ne samo obilježavanjem njenog rođendana, nego i institucionalno. I onda, kada se kockice slože, jasno je ko bijeli dan zašto i dan-danas pušeš u velikosrpska jedra i zašto te smatram srpskim članom Predsjedništva iz F BiH. Ne bih ovdje spekulirao o tvome nekadašnjem nacionalnom izjašnjavanju na kojeg si imao pravo, kao ni o nekim glasinama da si kršten u pravoslavnoj crkvi, što je također bilo pravo tvojih roditelja tada. Ne, ne bih ulazio u to jer bi bilo previše nisko, niti ima potrebe za tim jer sam svoje tvrdnje o tvome srbovanju u Predsjedništvu BiH i na političkoj sceni naše zemlje dovoljno argumentirao.

Ma kako se MCJ odredio po našoj Apelaciji, ni ti ni oni iz genociteta nemate razloga da likujete, naprotiv

Treba imati zaista dobru probavu pa odslušati tvoje svakodnevne fraze da je predaja Aplikacije za reviziju Presude “velika politička greška”, da “ovo nije pravni proces, nego prvorazredni politički…” i tako dalje, i sve u tom ogavnom smjeru. Govoriš jezikom onih iz Banja Luke i onih iz Beograda, što znači da ste u istom prljavom projektu bježanja od istine i pravde za sve žrtve velikosrpske agresije i genocida i da BiH, ovakva kakva je, treba biti predstavljena svijetu kao nemoguća pa je treba dodatno podijeliti do – konačnog nestanka. U tom kolu igraš, Dragane Čoviću, sve drugo je farsa i obmana svih građana BiH, uključujući i bh. Hrvate, ma šta oni ili dio njih mislili o tome. Sada imamo na stolu prvi, neuobičajeno brz potez MCJ-a kroz ona tri odvojena pisma vama, članovima Predsjedništva. Ti i Ivanić ćete se odrediti na isti način, a onaj treći član drugačije od vas, po analogiji stvari. Kako će Sud reagirati na vaša različita pojašnjenja, ne zna se, kao što se ne zna da li će i kako to ići kao proces kod rečenog Suda, te kakav će epilog na kraju biti. Ali, kakav god bude, pa makar ovaj pokušaj predstavnika bh. žrtava završio pravnim neuspjehom za aplikanta, ti i tebi slični nemate ama baš nikakvog razloga da likujete i to proglasite nekom svojom političkom ili bilo kakvom drugom pobjedom.

Ti nemaš pogotovo razloga za tako nešto jer nisi bio u onome što je ostalo od Briševa i ne znaš, ili se praviš da ne znaš, šta se desilo tamošnjim katoličkim civilima od četničke kame koji zločin, kao i druge nad katolicima diljem BiH, bi ti najradije pod tepih. A da ne govorimo o tvome ledenom licu kada govoriš protiv podnošenja Aplikacije, bez i zehre empatije prema žrtvama.

brisevo                                                                       Briševo, danas

A kada slijedeći put dođeš u moju Banja Luku kod tvoj subrata po razbijanju Bosne, pokupi ono malo tamošnjih katolika što ih je ostalo u tom gradu i povedi ih u svoju vilu na Barama kod Mostara, pokraj Radobolje koja, doduše, nije “namjeravala” baš tuda teći.Vidjet ćeš, svi će serbez stati u nju, vjeruj mi. A ti onda skontaj hoće li taj detalj svjedočiti o veličini tvoje vile ili broju katolika koji žive danas u Banja Luci, ili o obadvoma.

Tako stoje stvari, druže srpski članu Predsjedništva iz Federacije BiH.

Bedrudin GUŠIĆ

bg-26-12-2016-1

 

 

 

zastava-r-bih
Svim građanima naše jedine domovine želim
 
SRETAN 1. MART, DAN NEZAVISNOSTI REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE !
 
Bedrudin GUŠIĆ

 fra%20joso%20orsolic

Rad Organizacije je transparentan i u okviru državnih zakona koji reguliraju ovu vrstu djelatnosti. Nije ograničen ni prostornim, ni etničkim, ni vjerskim, niti bilo kojim drugim kriterijima. Glavni kriterij je potreba čovjeka u nevolji……Registrirane podružnice su na Plehanu kod Dervente, u Orašju, Banja Luci (savjetovalište), te u zemljama Europe (Austija – Kufstein, R Hrvatska – Zagreb, Švicarska – Zürich,), te izvan Europe,  Australija – Canberra…..Samo ono što spremno dijelimo jedni s drugima, duhovne i intelektualne sposobnosti, materijelne vrijednosti, jelo, piće i koru kruha, to ima svoju budućnost i naša dobrota uvijek će nam se vratiti po Božjoj ljubavi, mnogostruko. Također, ljude a i sebe samoga na prvome mjestu, opominjem riječima sv. Pavla kako nam „nikada ne smije biti teško činiti dobro!“ (prema Sol.)…..Naši donatori su najprije ljudi koji se mole Bogu za mir i dobro u svijetu, obraćenje, koji su zahvalni za ono što imaju i žele pomoći drugima. Često ih se sjećam u svojim molitvama i svetim misama i molim za njih…..U naše pučke kuhinje tijekom tjedna dođe preko 1.000 osoba. To je jedan topli obrok (ručak) s pola kilograma kruha. Osobe koje ne mogu doći, preko dostave „Jelo na kotačima“, primaju svoj obrok…..Bez pretjerivanja i neke samohvale, HKO „Kruh sv. Ante“  Franjevačke provincije Bosne Srebrene, na godišnjoj razini prehrani jedan grad kao što je otprilike Sarajevo, 365.000 ljudi…..Do sada smo obnavljali u cjelosti ili samo djelomično više od 500 objekata. I još uvijek su velike potrebe, jer su diljem Bosne i Hercegovine rasute mnogobrojne ruševine i raseljeni mnogi ljudi…..Ovih dana pokrećemo i novi projekt pod nazivom „60+“, a cilj je „doprinijeti socijalnom uključivanju i poboljšanju kvalitete života osoba treće životne dobi“. Svjesni smo da je sve više osoba koje su same i kojima treba netko tko će im barem otvoriti vrata i s njima porazgovarati, pomoći im u njihovoj samoći…..Mi svoje stipendije podjednako raspoređujemo svim prijavljenima bez obzira na vjeru i nacionalnost. A bodovanje se vrši prema materijalnom stanju studenata, obitelji iz koje potječu. Jedan od glavnih uvjeta za nastavak primanja stipendije jest završena godina….. Prvo mjesto našeg dolaska je Srebrenica (1291.). Danas tamo imamo vrlo malo vjernika, a samostan i crkva su nam spaljeni i uništeni prije više od 300 godina. Tamo je naša kolijevka i naši korijeni i sada pomalo radimo na projektu izgradnje centra za dijalog, mir i pomirenje, te obnove samostana i crkve sv. Marije!…..

Kada je osnovana vaša HKO i šta su njene djelatnosti?

ORŠOLIĆ: Humanitarno-karitativna organizacija (HKO) ,,Kruh sv. Ante“ je dobrotvorna ustanova naše Franjevačke provincije Bosne Srebrene sa sjedištem u Sarajevu. Registrirana je u Federalnom ministarstvu pravde (Rješenje broj 04-05-2-236/03). Rad Organizacije je transparentan i u okviru državnih zakona koji reguliraju ovu vrstu djelatnosti. Nije ograničen ni prostornim, ni etničkim, ni vjerskim, niti bilo kojim drugim kriterijima. Glavni kriterij je potreba čovjeka u nevolji.

Glavni oblici naše djelatnosti su:

  • Pučke kuhinje (dvije u Sarajevu i jedna u Varešu i ,,Jela na kotačima“). Dnevno više od 1.000 osoba dobiva topli obrok i pola kilograma kruha.
  • Pomoć povratnicima, raseljenim osobama i svima koji su u većoj potrebi.(Obnova ratom porušenih kuća, zimska pomoć, paketi s namirnicama, namještaj i dr. Do sada smo izgradili, obnovili ili djelomično pomogli obnovu u više od 500 stambenih jedinica.)
  • Skrb za djecu: Dječji vrtić i jaslice FRAMICA (Busovača i Bugojno).
  • Franjevački međunarodni studentski dom (FMSD) u Sarajevu za oko 130 studenata iz BiH i ostalih država jugoistočne Europe, zemalja u okruženju.
  • Studentski fond „Kap dobrote“ za stipendiranje studenata. Desetak godina dijelimo stipendije. Godišnje od 50 do 80 stipendija.
  • Služba medicinske pomoći: kućna njega i Centar za fizikalnu terapiju.P omoć starima i nemoćnima, djeci s posebnim potrebama.
  • Trauma centar: psihoterapija u zajednici. Pomoć osobama koje su zahvaćene PTSP-om.
  • Terapijska zajednica ,,Izvor“ na Plehanu kod Dervente, za liječenje muških ovisnika o psihoaktivnim supstancama. Zajednica djeluje već osmu godinu po programu Euro TC (European Treatment Center for Drug eddiction). Uspješnost liječenja je preko 30%, a program traje dvije godine.

Ovo su naši projekti i područja naše djelatnosti. U našem radu ovi projekti imaju podjednaku važnost. Međutim, surađujemo i s drugim humanitarno-karitativnim organizacijama u njihovim projektima.

Gdje imate podružnice?

ORŠOLIĆ: Naše podružnice na prvome mjestu su sve franjevačke župe u Bosni Srebrenoj, diljem naše Provincije Bosne Srebrene koja ima preko 80 župa. Registrirane podružnice su na Plehanu kod Dervente, u Orašju, Banja Luci (savjetovalište), te u zemljama Europe (Austija – Kufstein, R Hrvatska – Zagreb, Švicarska – Zürich,), te izvan Europe,  Australija – Canberra.

Preko svojih podružnica okupljamo ljude dobre volje, a svakako da je i dosta pojedinaca koji osobno uplaćuju svoje priloge za ljude u većoj potrebi. Sve darovatelje redovito objavljujemo u našem glasilu Svjetlo riječi (www.svjetlorijeci.ba) i na stranicama Kruha sv. Ante (www.kruhsvante.org).

fra-joso-orsolic-1Ako koru kruha ti s bratom svojim podijeliš, Neće kruha nestati dok si živ, dok si živ!, glasi vaš slogan.Kako vama pomoći da biste vi pomogli drugima?

ORŠOLIĆ: Ovo su riječi našeg franjevca i pjesnika fra Mirka Filipovića koje je on napisao u svojoj pjesmi pod naslovom „Kora kruha“. Tim riječima se rado poslužim u predstavljanju djelatnosti naše organizacije. Također volim reći da se ovdje misli i na duhovne i materijalne vrijednosti. Samo ono što spremno dijelimo jedni s drugima, duhovne i intelektualne sposobnosti, materijelne vrijednosti, jelo, piće i koru kruha, to ima svoju budućnost i naša dobrota uvijek će nam se vratiti po Božjoj ljubavi, mnogostruko. Također, ljude a i sebe samoga na prvome mjestu, opominjem riječima sv. Pavla kako nam „nikada ne smije biti teško činiti dobro!“ (prema Sol.)

Siguran sam da je dugačak spisak vaših donatora pa ih nećemo, barem u ovom razgovoru, spominjati. Ipak, hoćete li reći generalno odakle se sve ljudi javljaju da bi donirali?

ORŠOLIĆ: Naši donatori su najprije ljudi koji se mole Bogu za mir i dobro u svijetu, obraćenje, koji su zahvalni za ono što imaju i žele pomoći drugima. Često ih se sjećam u svojim molitvama i svetim misama i molim za njih. Oni nam šalju svoju pomoć bilo preko računa ili u skladišta gdje se prikuplja pomoć, pa se onda dijeli potrebnima. Trenutno imamo centralno skladište u Sarajevu na Nedžarićima i u Orašju. U planu smo, jer nažalost situacija u Bosni i Hercegovini svakim danom je sve gora, otvoriti još neka skladišta za pomoć najpotrebnijima!

Koliko pučkih kuhinja imate, naprimjer, u Sarajevu a koliko u Banja Luci? Koliko imate registriranih korisnika u njima i kako im pružate usluge u obrocima?

ORŠOLIĆ: Naše pučke kuhinje su u Sarajevu dvije (Grbavica i Dobrinja), te u Varešu.

pucka-kuhinja-grbavica%201

A što se tiče Banja Luke, tamo je koliko znam pučka kuhinja Caritasa Banjalučke biskupije. U nekim drugim gradovima su također Caritasove pučke kuhinje, kao što i Sarajevu ima više pučkih kuhinja raznih humanitarnih organizacija(šest pučkih kuhinja). Nažalost, potreba je sve veća za pučkim kuhinjama i vjerojatno će se trebati otvoriti u još nekim gradovima kao što su npr. Bratunac i Srebrenica, itd. U naše pučke kuhinje tijekom tjedna dođe preko 1.000 osoba. To je jedan topli obrok (ručak) s pola kilograma kruha. Osobe koje ne mogu doći, preko dostave „Jelo na kotačima“, primaju svoj obrok.

kucna-dostava-hrane%202

Preko vikenda kuhinje ne rade, ali se petkom podjeljuje hrana za vikend. Bez pretjerivanja i neke samohvale, HKO „Kruh sv. Ante“  Franjevačke provincije Bosne Srebrene, na godišnjoj razini prehrani jedan grad kao što je otprilike Sarajevo, 365.000 ljudi.

Postoji li neka procedura kroz koju potencijalni korisnici pučkih kuhinja trebaju prethodno proći, odnosno kakvi su kriteriji za registriranje u iste?

ORŠOLIĆ: Budući da smo registrirani pri državi i sam rad i prijavljivanje na kuhinju idu preko državnog tj. Kantonalnog ureda za socijalnu skrb. Oni daju odobrenje i spiskove korisnika za pojedine kuhinje. Tako nama pripadaju i kod nas dolaze stanovnici s područja Grbavice, što ne znači da netko ne može doći i iz drugog dijela grada, jer nisu na svim kuhinjama jedanaki uvjeti, niti sve kuhinje imaju blagovalište ili trpezariju.

Jedna od vaših djelatnosti jeste i pomoć povratnicima. Kako to činite i hoćete li navesti neke primjere iz bliske prošlosti?

ORŠOLIĆ: Od samog vremena rata, kada se i posebno povećala potreba za radom naše organizacije, ne prestaju potraživanja za pomoć u izgradnji, obnovi i saniranju stambenih jedinica. Do sada smo obnavljali u cjelosti ili samo djelomično više od 500 objekata. I još uvijek su velike potrebe, jer su diljem Bosne i Hercegovine rasute mnogobrojne ruševine i raseljeni mnogi ljudi. Npr. samo jedna mala općine Bosanski Šamac i dan-danas ima preko 1000 srušenih kuća u koje se ljudi ne mogu vratiti jer nemaju gdje. A zamislite koliko je samo ruševina u cijeloj Bosanskoj Posavini odakle je protjerano preko 200.000 ljudi. I nažalost, diljem Bosne i Hercegovine su mnogobrojne ruševine, porušena čitava sela, jer sama lokalna zajednica ne želi povratak stanovnika druge nacionalnosti i na taj način protjeruju i sami sebe. Trenutno radimo na obnovi jednog sela u općini Konjic. Tamo je trebalo sve od nule, jer je bila potpuno uništena sva infrastruktura ( obiteljske kuće, struja, voda, putovi). U zadnjih par godina uz velike napore uspjeli smo obnoviti 20-ak kuća u selu Bukovica. Također smo preko stotinu objekata obnovili ili sanirali nakon poplava 2014. godine. Kao ravnatelja Kruha sv. Ante, kao i sve naše djelatnike, raduje nas svaki vid pomoći koju možemo pružiti, a posebno kada nekome pomognemo da dobije krov nad glavom.

obnova

A šta biste rekli o fizikalnoj/kućnoj njezi? Koliko imate stručnih ljudi za to i jesu li angažirani na volonterskoj osnovi?

ORŠOLIĆ: U nedostatku sredstava na tom našem projektu radi samo jedan tim od par osoba. Na prvom mjestu su osobe s posebnim potrebama kao i svi oni kojima je potrebna neka od fizikalnih terapija. Ekipa kućne njege svakodnevno obilazi određeni broj osoba koje su nepokretne. Nose im se lijekovi, higijenske potrepštine, kao i potrebna ortopedska pomagala. Ovih dana pokrećemo i novi projekt pod nazivom „60+“, a cilj je „doprinijeti socijalnom uključivanju i poboljšanju kvalitete života osoba treće životne dobi“. Svjesni smo da je sve više osoba koje su same i kojima treba netko tko će im barem otvoriti vrata i s njima porazgovarati, pomoći im u njihovoj samoći.

A kakvi su kriteriji za dodjelu stipendija studentima/studenticama?

ORŠOLIĆ: Mi svake godine objavljujemo Natječaj za stipendije u Svjetlu riječi i na našoj stranici. Budući da je Natječaj otvorenog karaktera, mogu se prijaviti svi studenti koji studiraju ili tek upisuju fakultet u nekom od gradova naše domovine Bosne i Hercegovine. Uvjet je da se prijave, redovno upišu studij, uspješno polažu ispite i kao malu nadoknadu za svoju stipendiju trebaju se volonterski uključiti u naše projekte sa po 15 sati mjesečno. Mi svoje stipendije podjednako raspoređujemo svim prijavljenima bez obzira na vjeru i nacionalnost. A bodovanje se vrši prema materijalnom stanju studenata, obitelji iz koje potječu. Jedan od glavnih uvjeta za nastavak primanja stipendije jest završena godina. Ovim želimo potaknuti studente da moraju biti odgovorni i redovito ispunjavati svoje studentske obveze.

Na samom kraju, iz naziva vaše HKO bi se moglo pomisliti da se radi samo o skrbi u kruhu (nasušnome). Međutim, puno toga više vi nudite onima koji trebaju vašu pomoć, od samog kruha. Kako objašnjavate da ste zadržali tako skroman naziv HKO a ispod njega je mnogo toga još…?

ORŠOLIĆ: Pa mi i jesmo humanitarno-karitativna organizacija. Sveti Franjo je utemeljitelj naše franjevačke zajednice. Cijeli život je svijetom širio „Mir i dobro“ i ponavljao kako Ljubav nije ljubljena. Naša organizacija svoj naziv ima po sv. Anti Padovanskom koji je svetac cijeloga svijeta. Organizacija „Kruh sv. Ante“ je stara preko 120 godina. Naime, baštinimo ime od „Bratovštine kruha sv. Ante“ koja je osnovana 1896. godine. Starost i nije toliko važna, koliko je značajna činjenica naše zajednice da je preko 700 godina na ovim prostorima. Prvo mjesto našeg dolaska je Srebrenica (1291.). Danas tamo imamo vrlo malo vjernika, a samostan i crkva su nam spaljeni i uništeni prije više od 300 godina. Tamo je naša kolijevka i naši korijeni i sada pomalo radimo na projektu izgradnje centra za dijalog, mir i pomirenje, te obnove samostana i crkve sv. Marije!

Hvala Vam velika za ovaj razgovor i neka vas sviju dobri Bog nagradi za djela koja činite.

ORŠOLIĆ: I Vama najljepša HVALA na mogućnosti da preko Vašeg portala progovorim o djelatnostima HKO „Krih sv. Ante“. Ujedno predlažem svim ljudima da nemamo vremena za dangubu, nego se trebamo što prije okrenuti jedni prema drugima, ukloniti nepotrebne barijere i pomoći u svakodnevnim potrebama, podijeliti svoj kruh s gladnima, svoja dobra s ljudima u većoj potrebi. Na taj način najbolje ćemo pokazati koliko smo ljudi, a tako je uzvišeno i lijepo biti čovjek. Mir i dobro!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (867)

bg-26-12-2016-1

zeljka-cvijanovic

Госпођо Цвијановић!

Како је и ред у нас у Босни, нajпpиje дa  Вас упитамо за јуначко здравље? Препала нас та Ваша изненадна ‘оспитализација  одмах након позива којег сте добили од Тужилаштва БиХ у свези са илегалним референдумом. Знамо ми да у вашим прсима бије снажно српско јуначко срце и да Вам Tужилаштво неће  моћи ништа због Ваше “невиности”, а уствари чорлука Уставном суду о илегалности Крсне славе РС на дан 9. јануара.

Ту завршавају сва Ваша права на поповање о институцијама и њиховом поштивању, поштивању правде и закона. РС је настала илегално 1992., дата вам у Дејтону илeгално – мимо Устава РБиХ, мандата и овлаштења А. Изетбегoвића, противно свим међунaрoдним повељама  и конвенцијама јер је РС починила геноцид над муслимаима и католицима.

Наша прича о илегалном дјеловању против илегалног Дејтона, права на укидање геноцидне РС не завршава, него тек започиње. Од како је потписан Дејтонски споразум, РС га стално оптструира и руши. Није проведен АНЕКС 7 о повратку избјеглица. Избјеглице које су се вратиле нису рахат у својим кућама. Бихузури их се, убија на кућном прагу. Иако сте амнестирани од муслимана за рушење богомoља, нисте се дозвали памети па их поново скрнавите и обесхрабрујете повратнике на повратак, а оне који су се вратили, присиљавате да поновно бјеже. Не признајете им народни идентитет, говорите да су Срби Мухамеданске вјере, не признајете им право на босански језик. О запошљавању у јавном сектору – нема ни говора. И – будући да не признајете одлуке Устваног суда, нити право на Ревизију на Међунардном суду правде (МСП), ви се усуђујете држати нам предавања о легалитету и правди.

Дигли сте велику дреку због правде за жртве геноцида и РБиХ коју псујете не пасја прескакала. Геноцид  се догодио у читавој Босни, а судски је доказан за Сребреницу и на Међународном суду правде  који суди државама и на Трибуналу који суди појединцима.

Ви сте тачно  рекли оно што и Додик тврди како се Ревизија Пресуде односи на Србију, а да је циљ РС. Нисте смјели рећи да је крајњи циљ укидање РС, али то се да прочитати између редова. Право сте рекли, свака част!

Ви одлично знадете, мада хорски тврдите супротно, да је РС геноцидна творевина и да треба нестати исто онако како је нестао Трећи Хитлеров Рајх и како је на сметљиште повијести бачена НДХ.

Можете ли замислити, барем хипотетички  – Хитлер жив, скрива се, али му се најзад суди, добија 40 година затвора, Јевреји сугласни да његов Трећи Рајх настави живот, макар на пола Њемачке! Не можете, али такав модел накарадног мишљења покушавате примијенити у Босни.

Шта ће нам пресуде ако их не извршавамо? Шта ће нам судови ако осуђене ратне злочинце китите у Народној скупштини као хероје, или надивaтe имена установама од образовног значаја по њима? И Хитлер и Гебелс би вам позавидjели.

Констатацијом како је Ревизија у вези са Србијом, а уствари има циљ рушење РС,  Ви сте доказали да сте особа која зна логички мислити. Барем на први поглед. Исто као и Ваш шеф. Будући да сте таква, није Вам тешко закључити да РС као геноцидна “држава” мора нестати, макар тај важан дио нисте изговорили. Зато и толика дрека у геноцидној РС, већа него с оне стране Дрине. Умјесто да се борите за правду, ма ко је у питању, Ви се борите против правде и оспоравате право жртви да тражи правну сатисфакцију. То је у нормалним државама кажњиво и од суда и кривичне одговорности не могу Вас спасити ни ‘оспитализација, ни приватно путовање у Вашингтон.

Да вас подсjетимо да се ваш геноцитет није жалио на Пресуду из 2006-7. а још тада је пресуђено да су војне формације, институције и полиција онога што је касније у Дејтону печетирано као РС, ПОЧИНИЛИ геноцид у Сребреници. Бојан Бајић је добро ових дана примjетио – пошто се нисте жалили, значи ли то да сте сагласни са Пресудом? Наиме, у пракси, увијек се жали странка која није задовољна пресудом. А тај геноцитет се није жалио. Толико у прилог веjштини вашег “логичког” мишљења.

Ну науци о геноциду, негирање геноцида, пријетње свједоцима и преживјелим жртвама  те одрицање жртвама права на правду и спречавања жртве да остваре правду сматра се осмом фазом геноцида.  Својим реакцјама на Ревизију Пресуде, као и свим својим неприхватљивим понашањем од почетка рата и агресије на РБиХ, доказјете и потврђујете да сте починили геноцид и то на територији цијеле РБиХ.  Коначно, ако нисте криви ни ви ни Србија, ако нисте починили геноцид широм геноцидне творевине, зашто се онда толико борите против Ревизије? Ko није крив, тај једва чека да дође на суд и да сапере љагу. Добро знате да је РС настала на геноциду уз помоћ и учешће Србије, па вам је џаба причати другачије и обмањивати и себе и друге.

Сами избјегавате правду изненадном болешћу. Тужилаштво Вам два пута гледа кроз прсте – једном док сте хватали зјала по Вашингтону (а путовање сте наплатили и из наших џепова, џепова жртава геноцида.) a други пут се нисте одзвали измишљајући болест, а здрави сте –  коњу би реп могли ишчупати, јер свако види да се добро држите, као права српска јунакиња.

Сутра, када и Вашом заслугом  НС донесе одлуку о повлачењу Срба из државних органа БиХ, нека их плаћа РС, Додик и Ваша Влада, а не Босна коју не признајете и против које стално ровите. Босна је добра само када служи као крава музара.

Зато, они који напусте државне институције, морали би остати без плата и привилегија, без обзира ако се физички појаве у згради да би испијали кахве. Ако РС нема пара, нека тaкве кaо војску за вријеме рата плаћа Србија. А aко пак ни она нема пара, нека зајма од Руса. Сви који раде против интереса државе Босне,  а за интерeсе Србије, треба одмах смијенити и кривично гонити. Таква је свугдје пракса – ко ради против послодавца тога отпусте и кривично гоне.

Дозволите нам да Вас подјестимo на најважнији дио Пресуде Међународног суда правде од 27. фебруара 2007.

“Član 297: Sud zaključuje da su djela počinjena u Srebrenici koja potpdaju pod član II (a) i (b) Konvencije izvršena sa specifičnom namjerom da se djelimično uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine kao takva; i shodno tome, da ona predstavljaju djela genocida koje su izvršili pripadnici VRS u Srebrenici i u njenoj okolini počevši od 13. jula 1995. godine.”

На основу ове Пресуде, те међународних конвенција, Бечке конвенције, Повеље УН-а, а  поврх тога примјеном обавезујуће свјетске правне норме над нормама ius cogens грађани РБиХ имају право на укиданје геноцидне РС, без обзира на исход Ревизије те Пресуде у дијелу који се односи на Србију, а од којег Вас већ сада боли глава и хвата лудило. Колективно. Нестанком РС, нестају и сљедбеници Милошевићеве и Караџићеве геноцидне политике са јавне сцене, одлазе у илегалу. Дужност сваког поштеног грађанина РБиХ је да пазе да такви поновно не дигну главу.

Важно је и ово, гледе Србије:

(5) sa 12 glasova naspram 3 ustanovili su da je Srbija prekršila obavezu da spriječi genocid prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, a vezano za genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995.”

(Ово и још много тога можете наћи на званичној страници Међунaродног суда правде).

Не спријечити геноцид, исто је као и починити га. Стога то суд треба јасно потврдити да је Србија крива за геноцид. Доказа је мали милијун.

Геноцид се догодио и у Приједору, Кључу, Санском Мосту, Бањој Луци гдје србујете, Варцар Вакуфу, Зворнику, Фочи, Сарајеву… По правном тумачењу значења Конвенције о спречавању и кажњавању геноцида, чак и убојство једне особе циљане групе одређене за уништење је геноцид под увјетом да  је убојица знао за опћи план. Реците нам, молимo Вас, ко то од Караџићевих  Срба то није знао?

Ако мислите да жртва треба питати свога катила за одобрење да је тужи, грдно се варате. Постоји и писано и неписано одобрење, постоји морална обавеза, а  на суду је да ради свој посао – прихвати или одбије захтјев.

Без обзира на то, ми, грађани РБиХ, посебно жртве агресије и геноцида – муслимани и католици Босне – имамо неотуђиво право да што прије укинемо РС. На то имамо право јер генoцид није престао ни у миру. Навикавање на резултате геноцида и неправду, исто је као и чинити обоје.

А иза Ревизије стоје сви истинољубиви и праведни људи, међу њима и угледни Срби.

Посао око Ревизије не смије бити заједнички режирана фарса осовине Београд – Бања Лука – Сарајево. Народ и грађани не смију дозволити “политичарима” да би их поново обманули, застрашили, подијелили и у властитим торовима лакше га кулучили, све руку под руку и у договору.

Да има имало државничког, бошњачког и вјерског у себи, Б. Изетбеговић би давно имплементирао донесену Пресуду МС и укинуо РС. Али, он није у стању чак ни укинути њено геноцидно име, док нама РС укида једно по једно грађанско право – прaво на живот, на имовину, на језик и на правду.

Наша судбина је у нашим рукама! РС мора на буњиште хисторије, гдје јој је и мјесто.

Стога, не заборавиите оно што сте данас изјавили – како Ревизија (као и Пресуда МСП) имају за циљ (укидање) РС.  Нестанак  РС је неминован будући да је геноцидна и ругло српског народа, рак рана Еуропе и свијета  и стални извор криза.

На крају, као што видите, пишемо Вам ћириличним писмом из два разлога: (1) то писмо својатате као своје и онда цијенимо да ћете га најбоље и разумjети и (2) да вам дамо на знање да је то, заправо, изворно наше писмо .

U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH” koja broji oko 65.000 čanova

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

1.Ибрахим Халиловић, слободни новинар, Варцар Вакуф, прогнаник у Видсору, Канада

 2. мр сци. Џенана ДЕЛИЋ, професор Пословних студија и права (у пензији) избеглица из Травника, живи у Великој Британији

 3. дипл. ек. Бедрудин ГУШИЋ, слободни новинар и публициста, прогнаник из Бања Луке, Бостон, УСА

4. Анто ТОМИЋ директор НВО Грађански мониторинг, преживио логоре Кератерм, Омарска и Трнопоље, (рођен у Бања Луци, живио у Љубији, радио у руднику Омарска, сада у Хамбургу, Немачка)

5. дипл. иур. Нихад ФИЛИПОВИЋ, слободни новинар и публициста, Босанац, Крајишник, оћеран … (наш Нихад инсистира да га се овако представи)

udik-logo

Broj: 33 – 14 – 02 / 17

Sarajevo, 25. februara 2017.

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), u saradnji sa organizacijom „Ženski glas – Priboj“, obavještava javnost da će u nedjelju, 26. februara 2017. godine, organizovati uličnu aktivnost u povodu godišnjice stradanja civila otetih iz voza 671 na relaciji Beograd – Bar. Aktivnost će se organizovati na trgu fra Grge Martića u Sarajevu sa početkom u 12:00 sati, a narednog dana aktivisti će prisustvovati komemoraciji u Prijepolju.

Zločin naziva „Otmica u Štrpcima“ dogodio se 27. februara 1993. godine kada su pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića, uz logističku pomoć države Srbije, oteli grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd – Bar. Tom prilikom oteto je, a potom i ubijeno, 18 Bošnjaka, 1 Hrvat i 1 NN lice. Većina ubijenih su bili građani Srbije i Crne Gore. Za ovaj zločin osuđeni su Nebojša Ranisavljević na kaznu zatvora od 15 godina i Milan Lukić na doživotnu robiju. Takođe, za otmicu civila iz voza u Štrpcima, koji su ubijeni na području Višegrada, Tužilaštvo BiH tereti još 10 lica, a suđenje je u toku.

UDIK već četvrtu godinu podsjeća građane na ovaj zločin uz apel sudovima u BiH da sudske procese privedu kraju i da optuženi odgovaraju za ovaj stravičan čin počinjen nad civilima.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 PRESS SLUŽBA

—————————————————————————————————————-

No: 33 – 14 – 02 / 17

Sarajevo, February 25, 2017

PRESS RELEASE

THE ANNIVERSARY OF THE KIDNAPPING IN STRPCI

 On Sunday, February 26, 2017 the Association for Social Research and Communication (UDIK), in cooperation with female organization “Woman’s Voice – Priboj” will organize a street activity on the occasion of the anniversary of the kidnapping in Strpci. The activity will be carried out at fra Grga Martic Square in Sarajevo. Next day, the activists will attend memorial service in Prijepolje.

The crime named “Kidnapping in Strpci” took place on 27 February 1993 when members of the Serbian paramilitary unit under the command of Milan Lukic, with the logistical support from the Republic of Serbia, kidnapped a group of passengers from Belgrade – Bar train at Strpci station near Visegrad, on Bosnian territory. They kidnapped and later killed 19 civilians: 18 Bosniaks, one Croat and one unidentified person. Most of those killed were citizens of Serbia and Montenegro. For this crime were sentenced Nebojsa Ranisavljevic to imprisonment of 15 years and Milan Lukic to life in prison. Also, for the kidnapping of civilians from the train 671 at Strpci station who were killed in Visegrad, Prosecutor’s Office of Bosnia and Herzegovina charges for 10 persons and the trial is ongoing.

This is the fourth time that UDIK marks this anniversary and reminds the public to this crime. UDIK appeals courts in Bosnia and Herzegovina to speed up trials and to punish the accused for the crime.

The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE

—————————————————————————————————————————————–

No: 33 – 14 – 02 / 17

Sarajevo, 25 febbraio 2017

COMUNICATO STAMPA

L’ANNIVERSARIO DEL SEQUESTRO A STRPCI

Domenica 26 febbraio 2017 – L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK), in collaborazione con l'organizzazione femminile “La voce di donna – Priboj”, organizzerà un'attività in occasione del anniversario del sequestro a Strpci. Attività di mezz'ora sarà organizzata a mezzogiorno sulla Piazza del fra Grga Martic a Sarajevo. Inoltre, il prossimo giorno, gli attivisti saranno presenti alla commemorazione centrale a Prijepolje.

Il reato “Rapimento in Strpci” è successo al 27 febbraio 1993, quando i membri del gruppo paramilitare serbo sotto il comando di Milan Lukic, con il supporto logistico della Repubblica di Serbia, hanno rapito un gruppo di passeggeri da Belgrado – Bar treno a Strpci stazione vicino Visegrad, in territorio bosniaco. Hanno rapito e ucciso 19 civili: 18 bosniaci, un croato e una persona non identificata. La maggior parte delle vittime erano cittadini della Serbia e Montenegro. Per questo crimine sono stati condannati al carcere Nebojsa Ranisavljevic di 15 anni e Milan Lukic all'ergastolo. Inoltre, per il rapimento di civili dal treno 671 alla stazione di Strpci, che sono stati uccisi a Visegrad, l’ufficio delprocuratore di Bosnia – Erzegovina accusa 10 persone e il processo è in corso.

Questa è la quarta volta che UDIK organizzare attività di strada per celebrare l'anniversario di questo crimine. Inoltre, UDIK fa un appello a tutti i tribunali in Bosnia – Erzegovina per accelerare i processi e punire tutti i responsabili per questo crimine.

L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

SERVIZIO STAMPA

walsh-banner
Sinoć je u Islamic Society Boston Cultural Center-u (ISBCC), odnosno najvećoj džamiji u regiji New England (šest država na sjeveroistoku SAD: Vermont, New Hampshire, Massachusetts, Maine, Rhode Island i Connecticut) održan “Forum imigrantsko-izblegličke zajednice” ovoga grada i njegove šire okoline. Istom je prisustvovao i gradonačelnik Bostona, gospodin Martin Walsh – Demokrat, sa suradnicima.
isbcc-1
Forum je započeo nakon klanjanja jacije namaza učenjem jednog ajeta iz Kur'ana časnoga i koji je svojim sadržajem tretirao upravo muhadžire/izbjeglice,
sam_4477
a prigodnu uvodnu besjedu je održao šejh Yasir Fahmy. Dotični je, između ostalog, potcrtao svoje prijateljstvo sa gradonačelnikom Walsh-om i česte službene kontakte. Šejh je ispred ISBCC-a zahvalio bostonskom gradonačelniku na dosadašnjim naporima da zaštiti pripadnike ovdašnje muslimanske imigrantske zajednice i na potpunom razumijevanju koje kontinuirano iskazuje za njih.
sam_4479
Obratilo se i nekoliko imigranata, ne samo muslimana, navodeći svoja iskustva življenja u ovom gradu – oazi slobode i demokracije, kao i problem koje njima ili članovima njihovih familija čini Trumpov selektivni ukaz o zabrani ulaska u SAD iz sedam dominantno muslimanskih zemalja.
 
I onda, kao šlager večeri, za govornicu je izišao gradonačelnik Walsh, isti onaj za kojeg sam nedavno na ovom istom mjestu napisao da je plačući pozvao  migrante koji imaju problema sa ukazom aktuelnog američkog predsjednika, da se skrase, ako treba, u njegov office.
sam_4482
Najprije je prisutnima nazvao selam/mir, a onda, između ostalog, podsjetio da je on dijete irskih imigranata – katolik, da itekako razumije motive imigriranja ljudi iz svih dijelova svijeta, različitih etničkih pripadnosti i vjerskih i svjetonazorskih opredjeljenja u ovu zemlju, da je 25% građana Bostona rođeno u ovom gradu, 43% populacije pripada drugoj generaciji imigranata a 75% prvoj, da bi na kraju poentirao: “BOSTON JE GRAD IMIGRANATA”! Rekao je da su vrata njegovog office-a , kao i njegovih suradnika, otvorena za imigrante koji imaju neki problem. Posebno se veoma kritički osvrnuo na imigransku politiku Donalda Trumpa rekavši da nije sam koji joj se protivi jer su na istoj strani  kao i on i gradonačelnici mnogih drugih velikih američkih gradova poput New Yorka, Los Angelesa, San Francisca, Chicaga, Seattle-a i još nekih. Rekao je da i Republikanci i Demokrati trebaju sjesti u Kongresu i Senatu i hladnih glava naći sveobuhvatno rješenje u sferi imigrantske politike umjesto ovakvih traljavih i diskriminatorskih ad hoc poteza američkog predsjednika. Nije štedio Trumpa ni generalno rekavši da “zemlju vodi u negativnom smjeru…”
Na kraju su uslijedila brojna pitanja prisutnih na koja je gradonačelnik Walsh strpljivo i konstruktivno odgovarao.
sam_4473
 
Sve u svemu bila je ovo veoma korisna tribina kojoj je pečat dao gradonačelnik ovog grada na kojeg, u odnosu na aktuelnu politiku Bijele kuće, kao i inače, itekako treba biti ponosan. Baš kao što treba biti ponosan i na ovog mladog čovjeka, prije svega humanistu pa onda političara, koji tri godine obnaša funkciju gradonačelnika.
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1
Evo još nekih fotki:
sam_4467
————————————————————————————————————————————————
sam_4468——————————————————————————————————————————————————
sam_4469——————————————————————————————————————————————————-
sam_4470—————————————————————————————————————————————————
sam_4471
———————————————————————————————————————————————-
sam_4472———————————————————————————————————————————————————
sam_4474————————————————————————————————————————————————–
sam_4475
 *SDP Hrvatske bi trebao pročitati Presudu ICJ iz 2007. i najzad spoznati da je RS počinila genocid, a Srbija ga nije spriječila, te podržati pravo države Bosne i Hercegovine da inzistira na sudskoj pravdi koja je važna i za Bošnjake i za bosanske katolike, a i sve druge građane*
16-11-27-bernardic_sdp_cx_dt
Davor Bernardić, predsjednik SDP RH
SDP Hrvatske se obratio EU i NATO-u da odmah stavni na dnevni red Bosnu i Hercegovinu “pošto reakcije nekih političkih snaga u BiH na podnošenje zahtjeva za reviziju presude Srbiji pred Međunarodnim sudom pravde mogu dovesti do ozbiljne političke nestabilnosti i ugroziti funkcionalnost države.” 
SDP bi trebao tražiti od EU i NATO da pod hitno osiguraju uvjete za implementaciju Presude Međunarodnog suda pravde kako bi sa lica zemlje nestala genocidna tvorevina i kako RBiH ne bi s tim kamenom o vratu krčila sebi put kao euro-atlanskim integracijama. EU je davno deklarativno raščistila sa fašizmom i holokaustom, ali ne i kada je u pitanju RBiH i genocid nad Bošnjacima.
SDP podmeće neistinu u toj svojoj tužbi EU i NATO-u. 
SDP Hrvatske tvrdi ovo:
“Međunarodni sud pravde u Haagu utvrdio je postojanje genocida u povodu tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije, ali nije utvrdio odgovornost niti jedne države ili političke tvorevine za njega. ” 
Ta tvrdnja je notorna neistina.
Sud jeste utvrdio odgvornost RS – odnosno njene vojske za počinjnei genocid. (U genocidu je učestvovala i Policija, a genocid je naredila Vlada RS. Genocid je inspiriran u SANU, Društvu književnika Srbije, a provodili su ga plaćenici beogradskog režima u Bosni uz svu logističku a i svaku drugu pomoć Beograda. Citat Presude ICJ od 27. marta/veljače 2007.
Suprotno tvrdnji SDP-a Hrvatske “da Međunarodni sud pravde nije utvrdio odgovornost niti jedne države…”, u Presudi toga suda jasno piše:
ICJ,citat iz Presude: “Dvanest (sudija) za, tri protiv utvrđuje da je Srbija prekršila obavezu po Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, u odnosu na genocid koji se dogodio u Srebrenici u julu 1995.” Kraj citata. Jasno, ne može biti jasnije, ali to još nije doprlo do ušiju SDP-a Hrvatske koji je očito obloporan na pravdu.
Lijepo bi bilo da je SDP Hrvatske izrijekom, jasno i glasno stao na stranu pravde, umjesto da se bavi tužakanjem i politikanstvom.
Da je SDP Hrvatske stao na stranu Pravde, tada bi se morao odreći pretenzija na tertorij RBiH, pa tako i sna o trećem entitetu koji nema veze sa pravom i pravdom, ali ima veze za združenim zločinačkim pothvatom koji je u Bosni zločinački inspiriran i proveden na osnovu zločinačke Tuđmanove politike koju SDP očito ne napušta.
***
Neće suza nego na oko. I opozicija i pozicija isto, mada su uloge kao podijeljene. Oglasila se i  Kolinda Grabar-Kitarović, riječnikom Momčila Novakovića.
“Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović apelirala je na političare u BiH da se umjesto na prošlost usredotoče na evropski put svoje zemlje i važne odluke donose u institucijama. “
Sve je jasno.
Ako RH ima inetersa tužiti na istom sudu Srbiju za genocid, a Srbija Hrvatsku također za genocid, pa ako im je u interesu povući tužbe – njihova stvar.
Neka nam ne popuju ni o Pravdi ni o institucijama. Neka se ne miješaju u unutrašnje stvari naše države, pa šta god bilo s nama. Dobro znamo kako institucionalizam fukncionira i u ratu i u miru – pa rezultira genocidom i združenim zločinačkim pothvatom bez prava žrtve na pravdu!
 
Pored bolesne želje za zločinačkom projektom zvanim ‘treći entitet’ ovakva reakcija i pozicije i opozicije se može objasniti još i strahom da i njih ne zadesi ista sudbina- tj. da i Hrvatska bude tužena za genocid i agresiju pa će onaj novac koji ste dobili presudom protiv Srbije (čitave $ 43 milijarde) Srbija umjesto vama morati usmjeriti nama, u ime ratne reparacije nama od strane Hrvatske.
U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH” koja broji oko 65.000 čanova

1. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

2. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

3. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad insistira da ga se ovako predstavi)

 
Na margini dijela emisije RTRS “Aspekt” koju je vodila Vanja Furtula 20. 02.2017. u kojoj su gostovali   Milica Marković, poslanik SNSD u Parlamentu BiH,  Božo Ljubić, predsjednik Glavnog Vijeća hrvatskog narodnog sabora BiH, Momčilo Novaković, poslanik Saveza za promjene u Parlamentu BiH i  Ramiz Salkić, potpredsjednik SDA i potpredsjendik RS
vanja-furtula
 
Moramo priznati – nismo gledali kompletnu emisiju “Aspekt” koju je vodila Vanja Furtula. Na osnovu isječaka – klipova koji su bili dostupni na portalima i socijalnim mrežama, dobro je da nismo gledali tu emisiju. U onom što smo vidjeli jasno je da je voditeljica osoba sasvim suprotnih osobina od onih kakve sama sebi pripisuje u jednom opširnom interviewu datom “Nezavisnim novinama” 11. 12. 2010. nakon što je primila godišnju nagradu “Nikola Guzijan” koja se dodjeljuje novinarima za istraživačko novinarstvo.
U tom dugom interviewu Vanja Furtula je popovala o sebi – ne kakva jeste, nego kakva bi trebala biti, a nije.
 
Osvrnućemo se na nekoliko njenih izjava u interviewu “Nezavisnim novinama” u svjetlu spomenute emisije “Aspekt”:
 
Furtula: Jedno je sigurno – ne smijemo zaboraviti osnovni postulat novinarstva, a to je da novinarstvo mora biti u službi javnosti. 
Komentar: Ovdje izvjesna Furtula vjerovatno misli na strogo određenu javnost. To zaključujemo po njenom ponašanju u emisiji “Aspekt” u kojoj je gostovao i Ramiz Salkić. 
Biće da Furtula ima na umu  srpsku javnost s obje strane Drine, i to onu četničke provenijencije. Najvažnija “javnost” za Furtulu je Milorad Dodik i šta je njegovom uhu milo. 
    
Furtula: U obrazloženju za nagradu koju sam dobila, između ostalog, stoji i da sam doprinijela kulturi dijaloga. To mi se čini veoma važnim. Mislim da zaista moramo slušati jedni druge. Strašno je ako se to zaboravi. Moramo voditi dijalog, prihvatiti i drugačije mišljenje i, naravno, poštovati ljude. Svakog svog gosta neizmjerno poštujem, bez obzira na to o kome je riječ.
Komentar: Ko je pogledao makar i isječak iz emisije o kojoj je riječ, jasno mu je da je svojim odnosom prema Ramizu Salkiću ova nazovi novinarka je demantirala sama sebe; ona ne posjeduje kulturu dijaloga, ona ne sluša druge, da pače, kad god je R. Salkić zaustio da nešto kaže što nije po volji voditeljici i njenoj “javnosti” – bio je grubo prekinut. Svojim nepodaštavjućim i nekulturnim odnosom prema R. Salkiću i široj javnosti ona je dokazala da ne poštuje gosta u emisiji i da strogo vodi računa o kome je riječ. Ona ne voli i ne poštuje drugog i drugačijeg, ma šta govorila, jer to nije mogla odglumiti u spomenutoj emisiji. Ona vjerovatno vodi računa od predsjedniku Dodiku, ali ne i potpredsjedniku Salkiću, jer ima drugačije, utemeljeno na činjenicama mišljenje, za razliku od Dodika koji laže, obmanjuje, prijeti, ne poštuje zakone, niti pravo. Dotična se, zapravo, umjesto da je bila medijator dijaloga sa pozvanim gostima u studiju, bez obzira na njihove očigledne ideološke i političke razlike,da im je postavljala pitanja, ona se potpuno neprofesionalno, u samom početku, svrstala na jednu stranu, ne uvažavajući argumente Salkića od kojih su većina njih potvrđeni sudskim presudama.
 
Pitanje “Nezavisnih novina”: Koliko je, prema Vašem mišljenju, u bh. medijima prisutan govor mržnje?
Furtula: I 15 godina nakon ratnih događaja, govor mržnje u medijima postoji. U nekim medijima, izgleda, ni ne postoji namjera da prestanu s tim. Ja ne znam šta im je cilj, šta žele postići!? Zar nije očigledno da istina uvijek izađe na vidjelo i da govor mržnje ne vodi ničemu?! 
Komentar: Govorom mržnje odisala je spomenuta emisija  nazovi novinarke Furtule.  Porican je narodni identitet Bošnjaka negiranjem prava na bosanski jezik i negirano je pravo an Pravdu na Međunarodnom sudu pravde. Jasno je šta ta voditeljica želi postići pokušajem diskvalifikacije svojeg gosta u emsiji – Ramiza Salkića po pitanju pravde: osporavala je pravo na Reviziju, prebacivala krivnju na one koji posežu za pravdom, citirala mnoge koji prijete, dižu dreku, djeluju nezakonito, stvaraju krizu.  Pri tome je i lagala. U vezi sa Presudom ICJ iz 2007.,  obratila se Ramizu Salkiću ovim riječima: 
Citat: “Prvo ću Vas ispraviti. Kada ste govorili o Presudi tamo je riječ o pojedincima. To stoji u Presudi. To sam prije nekoliko dana čitala.” 
Dakle, voditeljica je slagala, a Salkić je to odšutio pa je u “javnosti”  ispalo da Salkić ne govori istinu i da ga je Furtula uhvatila u laži. Laže međutim voditeljica Furtula, a evo dokaza.
Citat najvažnijeg dijela Presude ICJ od 27. februara/veljače 2007. :
 “Član 297: Sud zaključuje da su djela počinjena u Srebrenici koja potpadaju pod član II (a) i (b) Konvencije izvršena sa specifičnom namjerom da se djelimično uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine kao takva; i shodno tome, da ona predstavljaju djela genocida koje su izvršili pripadnici VRS u Srebrenici i u njenoj okolini počevši od 13. jula 1995. godine.” Kraj citata. 
Nisu pojedinci, nego pripadnici VRS počinili genocid. Ne mogu pojedinci izvršiti tako veliko zlodjelo kao što je genocid. Iza genocida stala je SANU, Društvo književnika Srbije, JNA, SPC, Miloševićev režim i silna logistika, kako u ljudstvu, tako i materijalnim sredstvima – oružju, municiji, bagerima koji su kopali masovne grobnice, mlinovima kojima su mljeli tjela nevinih žrtava da bi sakrili zločin… 
Me]unarodni sud pravde o čijoj je presudi bilo riječi u emisji, ne sudi pojedincima, nego državama. U ovom slučaju, Sud je presudio da je paradržava RS počinila genocid, a da ga država SRJ/SCG nije spriječila, i pored sudskih naloga da to učini. Srbija se ogriješila o Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju genocida jer nije htjela isporučiti Ratka Mladića i Radovana Karadžića Tribunalu koji sudi ratnim zločincima – u ovom slučaju optuženim  za genocid.
Ramiz Salkić ne bio bio potredsjednik SDA i potpredsednik genocidne RS da je uza se imao najvažniji dokument – sudsku Presudu o tome da je RS počinilac genocida.
On ne bi bio to što jeste da se osmjelio, ili da mu je makar naumpalo, pa da je zaustio reći kako na osnovu te Presude imamo pavo ukinuti RS, bez obzira kakav ishod Revizije bio. Očito, Salkić je imao drugačije instrukcije od svoga šefa B. Izetbegovića. 
Kada smo već kod ratnih zločina, onda je važno istaći da ta Furtula ne razaznaje razliku između sudski kažnjene osobe za genocid i ratni zločin, od osobe koju je isti sud oslobodio krivnje. To joj ne ide to prilog, a ni njenim nalogodavcima  i njenoj “javnosti.” 
Citat iz emisije: 
Furtula se obraća Salikiću u emisiji “Aspekt”: “Kada govorite o veličanju ratnih zločinaca, kako Vi kažete, Vi sami znate da je u Bosni i Hercegovini vrlo upitno ko je za koga heroj, a ko je zločinac.”
Salkić: “Zločinac je onaj ko je počinio zločin i ko je presuđen za zločin.”
Furtula:”Jeste. Ko dočekuje ljude koji su počinili zločin nad srpskim narodom?”
Salkić: (Ko?)
Furtula: Pa u Sarajevu. Gospodin Izetbegović je dočekao gospodina Orića.
Salkić: To sam rekao u prošloj emisiji… (Ne razaznaje se šta dalje govori.)
Furtula: Samo malo!
Salkić: Vi znate da je Orić došao iz Haaga oslobođen…
Furtula: Vi znate da Srbi imaju primjedbe na suđenje…”
Kraj citata.
 
Ta Furtula miješa babe i žabe, namjerno. Salkić je spominjao presuđene ratne zločince kao što su Krajišnik koje nagrađuje Narodna skupština RS i kojeg prima predsjednik Srbije.
To su za nazovi novinarku Furtulu vjerovatno heroji, iako sudski dokazani zločinci. Jer, oni su heroji i za zvaničnu četničku politiku kako u RS, tako i u Srbiji. Furtula ovdje pokušava izjednačiti “sve tri strane u sukobu” sugerirati “građanski rat” i tako promovirati separatizam Milorada Dodika. 

Furtula je samo jedan od šarafa u mašineriji četničke dreke na sudove i pravdu, zapravo jedna od njihovih malih ili velikih Goebelsa, koji su pogonsko gorivo svakom fašizmu, pa i srpskom. Ako su Srbi nevinašca, čemu tolika dreka, zašto se boje pravde pa pitanje pravde politiziraju na najprimitivniji način zamjenom teza i uz pomoć Rusa – konkretno ambasadora Ivancova. Ili, ako toliko brane Srbiju u konkretnom predmetu, ispada da im poručuju: “Niste vi, braćo Srbi počinili zločin genocida, nego mi…”, jer tako i piše u prvostepenoj presudi na koju se podnijela aplikacija za reviziju.

U interviewu Nezavisnim novinama, datom povodom dodjeljivanja priznanja novinara godine “Nikola Guzijan” – Furtula je rekla i ovo.

Citat: “Održivost BiH će, prema mom mišljenju, biti dovođena u pitanje sve do onog trenutka do kada svi ne shvate da moraju prihvatiti drugog i drugačijeg, otvarati dijalog, ne nametati svoju volju i svoj cilj, već uvažiti i potrebe ljudi koji ne misle isto. Smatram da ovo mora biti zemlja po mjeri svih ljudi koji u njoj žive. Ja sam čovjek koji živi po principu “poštujem sebe i poštujem druge”.
Komentar:  Očito je da Vanja Furtula pripada četničkom taboru koja dovodi u pitanje opstojnost države Bosne i Hercegovine ne zbog toga što to ne može biti zemlja po mjeri svih njenih građana, nego zemlja po mjeri genocidnih četnika čije zločine ne bi smjeli spominjati, jer, zaboga, prošlo je 18 godina od tada, kako reče Novaković u emisiji. Okanimo se pravde, ko živ ko mrtav, bilo pa prošlo, gradimo dijalog i dobre odnose, po mjeri četnika. Sudski dokazan počinitelj genocida i svi oni koji su počinili genocid a nisu kažnjeni, oni koji se ne odriču genocidnih stečevina i koji ga ne priznaju, su zaista drugi i drugačiji i s njima ne može biti dijaloga. Dotična Furtula skače sebi u stomak kada kaže da poštuje druge i drugačije – ali jasno, pod uvjetom da se drugi i drugačiji mire sa genocidom i nepravdom.
Ne mora ona čak ni poštovati druge i drugačije, ali morala bi poštovati pravo drugih i drugačijih da svoje pravo dokažu na sudu, posebno na Međunarodnom sudu pravde o ulozi Srbije u genocidu u Bosni.
Razlog: nad drugim i drugačijim je počinjen genocid.
Drugi i drugačiji su trebali nestati sa ovih prostora, a ako su slučajno opstali, onda su građani desetog reda čijeg predstavnika, inače bivšeg zatočenika srpskih koncentracionih logora, potpredsjednika tzv. RS ona ne smatra ni približno sebi ravnim.
Ali, šta očekivati od osobe, javnog djelatnika, Dodikovog megafona, svađaliće, osobe koja ne poštuje istinu, nego da učestvuje u dreci koja se nadiže na pravdu.
Da Ramiz Salkić imalo drži do sebe, u ovu emisiju nije trebao ni doći jer je sa Furtulom već imao gorko iskustvo. Ali, kad je već došao, trebao ju je napustiti nakon prvog Furtulnog ispada i vrijeđanja žrtava genocida jer su drugi i drugačiji.
Ali, i Salkić je imao zaduženje, kao i Furtula. Salkić je morao reći to što je pokušao reći jer je tako tražio B. Izetbegović. Furtula je nastupila prostački, neprofesionalno, jednostrano i po mjeri koju je njenom mišljenju skrojio Dodik
U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH” koja broji oko 65.000 čanova

1. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

2. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

3. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad insistira da ga se ovako predstavi)

Kako često znam ispod mojih tekstova napisati, Milan mostarski Sarajlija, čime želim naglasiti da u tome ima dosta simbolike, koju mnogi čitaoci i nisu upoznali.

Istina je, da sam rođeni Sarajlija, sa Vratnika i neposredne blizine, kuća mi je tik uz Jajce kasarnu.Tačno sa mjesta, odakle njemački oficir pokazuje svome drugom kolegi, pokazujući panoramu Sarajeva, koja je idealna sa ovoga položaja, govoreći mu;  „ Das ist Valter „ u mome omiljenom filmu, prijatelja i scenariste Hajrudina Šibe Krvavca. Ovo mjesto njihovog položaja je upravo i prostor moga rođenja, djetinjstva i odrastanja, tako su mi se svakog puta, a film sam gledao 16 puta, u meni se bude emocije i sjećanja na te trenutke i poglede.

Istina je, da silne okupatorske snage, nisu mogli stati u kraj  Sarajevskoj ilegali i dočepati se tog Valtera, kojeg su silno želili uhvatiti.Z a nas, građane Sarajeva, Valter je bila herojska figura, nama poznata, koja se , upravo, nalazila na čelu ilegalnog pokreta, koji je djelovao za odbranu grada Sarajeva.

Međutim, drugu polovinu svoga životnog i radnog vijeka, ja sam građanin grada Mostara, te bi se svaki neupućeni čitalac priupitao, kakve li to ima veze sa sarajevskim Valterom?

Upravo, mi Mostarci imamo,  ja lično i ostali i svoga mostarskog Valtera.

Kao građanin ovoga grada, ne i rođeni, ali imam pravo da koristim i rođenje mojih unuka u ovom gradu, da kažem da sam svojim trudom, znanjem i ljubavlju, u kontinuitetu, već godinama, zavolio ovaj grad, njegove ljepote i njihovu mostarsku ljudsku dušu. Dakle i ja sam Mostarac, ali sa malo objektivnijim pogledima, saznajnima i rasuđivanjima, od njih, kako znaju često deklarisati sebe, kao rođeni Mostarci. U periodu poslije dvostruke agresije na ovaj grad i njegove građane, sa istoka i sa zapada, znajući, šta nam se to sve dešavalo i vrapcima na granama znano, a istorija će to svakako smjestiti u svoje arhive, upravo, zapisano iz pera živih sudionika, kakav sam i lično, jedan od tih.

Upravo, u postdejtonskom periodu, godine 1996. je vrijeme i održavanja prvih izbora građana Mostara za njegovo Gradsko vijeće. To je vrijeme odrednice i nastajanja, moje sopstvene golgote i pokušaja likvidacije od strane nacionalističkih, neofašističkih i ustaških elemenata, pod okriljem, uz nalog njihove stranke HDZ-a, te njihovih doglavnika iz scenarija agresorskih nakana Poglavnika Franje, koji istina nisu uspjeli, uspostaviti svoj „ stolni „ grad Mostar, u genocidnoj tvorevini, fantazirajućoj Herceg-Bosni.Upravo ono što nisu uspjeli ostvariti u agresorskoj namjeri, sa oružjem, tenkovima i progonima ovih nedužnih građana, Bošnjaka i Srba, pokušali su u tzv. mirnodobskim prilikama u post-dejtonskom Mostaru realizirati.

S obzirom da sam kao građanin ovoga grada srpske nacionalnosti, kao normalan i miran građanin, živio u svome domu, u poznatom naselju DUM, u ulici Petra Drapšina 41 ( sada je ulica sa nekim ustaškim imenom), te od 1994. godine radio kao profesor elektrotehnike u školi na zapadnoj strani, sa prvim izborima našao sam se, po pozivu mojih prijatelja sa istočne strane grada, na listi građanja „ Za jedinstveni Mostar „, koju je upravo predvodio moj i naš Valter, gradonačelnik, Safet Oručević, koja je i pobjedila protukandidate sa liste HDZ-a.Tada sam, kao najstariji izabrani vijećnik sa liste „ Za jedinstveni Mostar ” prema Statutu trebao održati i predsjedavati i prvoj konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća. Iako iskusni društveno-politički radnik iz prošlog sistema, u funkciji parlamentarca i Republičke skupštine Bosne i Hercegovine i Savezne skupštine  Jugoslavije, u periodu 1986-1990 god. Nisam mnogo ni razmišljao, niti sam bio svjestan istinite činjenice da je u ambijentu moga življenja i djelovanja, tj. u zapadnom dijelu grada, bilo bogohulno i opasno i razmišljati, a kamo li nešto djelovati za jedinstveni Mostar.

Od ovoga trenutka i ovim činom i započinje moja životna golgota, sa pokušajima likvidacije i progona sa zapadne na istočnu stranu grada, okupacijom i pljačkom moga stana od nekih Miličevića, te konačno trajnim izgonom iz firme “Aluminij” u kojoj sam bio od kamena-temeljca, gradio kao stručnjak i docnije bio u proizvodnji. Konkretna parola u grafitu, na prilazima u firmu, pisalo je ; „ Srbima i psima ulaz zabranjen „  dovoljno je ilustrativno govorila o nacionalističkoj, profašističkoj i ustaškoj diskriminaciji za radnike nehrvate.

Upravo je te godine, čovjek, rođeni Mostarac, koji voli svoj grad i srcem i dušom, veliki patriota ove zemlje, vizionar i još veći strateg, stupio na scenu, poput moga Sarajevskog Valtera, te svojim scenarijem i sopstvenom strategijom djelovanja, u mnogome doprinio stvaranju takve jedinstvene liste i rezultatu njene pobjede za Gradsko vijeće. Bio je to svakako, gradonačelnik Safet Oručević, koji je svakako postao i ostao i moj i naš, brojnih Mostaraca, dokazani i neprevaziđeni Valter, našega doba i mostarskog podneblja.

Kada mi je lično, poslije 20 godina naše borbe za ovaj grad da ostane jedinstven i da bude grad ravnopravnih njegovih građana i naroda, ponudio da sve ove događaje opišem i da izdam i svoju prvu knjigu, bez razmišljanja sam prihvatio. Knjige su u dva toma, iako im je jedna zajednička sadržajna nit, prva PROGNANIK U SVOME  GRADU i druga PISMA SA NERETVE. S obzirom da je institucija ; „ Centar za mir i multietničku saradnju „ kojoj je na čelu, upravo gospodin Safet Oručević, preuzela obaveze svoje izdavačke djelatnosti, to nisam imao nikakvih finansijskih poteškoća u izdavanju, moje  knjige u dva toma. Svoje recenzije ovih knjiga uradili su znani ljudi od  dobre riječi i pera, književnik prof. dr. Ibrahim Kajan,  mr. sci, Gradimir Gojer, dramaturg i književnik, poznati i priznati publicista „ Oslobođenja „ Gojko Berić i prof. dr. Dragan Markovina, književnik.

Evo, upravo, sinoć u gradu na Neretvi, u hotelu “Bristol” je izvršena promocija mojih knjiga, uz prigodno i masovno druženje sa građanima grada i mojim promotorima, prof. dr. Ibrahimom Kajanom, književnikom, profesoricom Jasminom Demirović, inače piscem brojnih romana, uz ulogu moderatora kulturnog i pozorišnog djelatnika Seada Đulića.

Iz  „ Centra za mir i multietničku saradnju „ čiji je direktor upravo gospodin Safet Oručević, stiže nam slijedeće pismo :/ citiram /  

„ U najtežim vremenima grada Mostara, Milan Jovičić je branio čast kosmopolitskog  Mostara , kao izabrani vijećnik Liste za jedinstveni Mostar, branio i odbranio prava građana srpske nacionalnosti i kada su po gradu padale “srpske” granate . Milan je hrabro dizao glas za svakog Mostarca bez obzira na nacionalnost.
Milan je napisao ove dvije knjige, a Centar za mir je sačuvao (i objaviti ćemo) sjećanja na mnoge dobre stvari koje je uradio, a nije ih zapisao samo iz svoje skromnosti.
Danas se u naš voljeni grad vraća sve više građana srpske nacionalnosti i to budi nadu da će grad nekad ponovo svijetliti svojim multietničkim sjajem. Milan je bio jedan od njih koji im je moralno sačuvao i odbranio ta prava u najtežim vremenima.
Milan je naš član i dobitnik nagrade  „ MIMAR MIRA „

Danas, 23. februara 2017.  godine, na promociji mojih knjiga, nije se pojavio, moj i naš poštovani Safet Oručević, radi zdravstvenih razloga, ali je poslao slijedeću poruku, sa molbom da se ista pročita;

Poštovani Milane,

Iz zdravstvenih razloga nisam mogao večeras doći da prisustvujem promociji tvojih knjiga. Sretan sam, kao i mnogobrojni Mostarci, da je na ovaj način i objavljen dio tvog ogromnog angažmana, u borbi za naš grad Mostar.U najtežim vremenima, branio si čast kosmopolitskog Mostara. Kao izabrani vijećnik Liste za jedinstveni Mostar, branio si i odbranio prava građana srpske nacionalnosti i kada su po gradu padale granate, sa svih okolnih brda…Hrabro si dizao glas, rizikujući i svoj život, za svakog Mostarca, bez obzira na nacionalnost. Danas se u naš voljeni grad vraća sve više građana srpske nacionalnosti i to budi nadu da će grad nekad ponovo svijetliti svojim multietničkim sjajem. Ti si, Milane, bio jedan od njih, koji im je moralno sačuvao i odbranio ta prava, u najtežim vremenima…Sa ogromnim zadovoljstvom smo ti dodijelili nagradu „ MIMAR MIRA „.

Danas, u trenutku kada je u našoj zemlji i našem gradu i dalje velika politička kriza, takvi kao ti će i dalje biti potrebni u odbrani zajedničkog grada i zajedničke Bosne i Hercegovine…“/ Safet Oručević, Sarajevo,23.feb.2017. godine /.

Istina je da je brojna posjeta građana i sala u cjelosti popunjena, mnogo toga prijatnog mi lično upriličila, ali mi veliki nedostatak bio, rekao bih žal i tuga, da se ove večeri sa nama nije našoj i moj, naš Safa, Mostarski Valter.

U svojoj besjedi jasno sam i glasno poručio mojim „ rođenim „ Mostarcima da ne mogu više voliti ovaj grad i od mene, Milana, mostarskog Sarajlije, to im ne bi dozvolili ni moji unuci, koji su „ rođeni“ , kao isvi oni, ali da trebaju znati da su odlaskom iz našeg Safe iz Grada u Sarajevo, kola krenula nizbrdo, te da su naše vladajuće retrogardne strukture pokušale i 2017. godine da dijele naš grad i da razbijaju naše jedinstvo.Međutim, mnogi od njih i večeras prisutnih na promociji i mnogi drugi građani nisu bili dovoljno svjesni da se ponovo pojavila sjena i duh našeg Valtera, našeg Safe, koji je opet putem institucije Centra za mir, digao svoj glas i prezentirao pogodnu  formulu rješenja statusa grada i izbornog procesa za Gradsko vijeće. U mnogome je pomogao i predstavnicima mostarskih Srba da formuliraju i svoje slične stavove, koje bi njihovi parlamentarci mogli zastupati i braniti. I pored izdaje njihovog mentora,  guslara iz  Laktaša,  inače velikog pajdaša i orguljaša iz mostarskih Bara, prijedlog nije prihvaćen, ali su se ipak mnogi zbunili i stopirali su svoje trenutne  zamisli u brzom provođenju svojih podjela u Gradu. U svakom slučaju, bolji je i status mirovanja, do nekih boljih prilika i okolnosti, već zamišljena realizacija, njihovih suludih nakana.

Neka nam još dugo i dugo živi i da bude uz nas, moj i naš Safa, Mostarski Valter !

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

JAHAČI APOKALIPSE OPET JAŠU

Posted: 24. Februar 2017. in Intervjui

jahaci-apokalipse

ČETIRI JAHAČA APOKALIPSE OPET JAŠU DA POHARAJU I POKORE BOSNU NAŠU

Zahtjev BiH Haškom sudu  za reviziju presude protv Srbije i C. Gore za agresiju i genocid digao je na noge sve one koji u Srbiji i Rs nose, podržavaju,  servisiraju i potstiču nasljeđeni i duboko ukorjenjeni fašistički režim Slobodana Miloševića,  ugrađen u ključne  poluge vlasti. Pod udarom sve izvjesnije pravde i istine, pozvane da potsjeti svijet na zbivanja u BiH devedsetih godina prošlog vijeka i novim dokazima i činjenicama  ukaže na izvršioce agresije na BIH i počinioce genocida nad Bošnijacima, na tankom Haškom ledu našao se lažni imidž  i nametnuti ego Srbije i entitetska karikatura genocidne Rs sa vladajućim garniturama koje 20 i kusur postejtonskih godina ruše BiH državu,  prave razdor i šire mržnju među narodima  BiH. Prije svega BiHse pokušava uskratiti pravo na reviziju Haške presude i osporava  se legitimitet pravnom  zastupniku BiH  Sakibu Softiću. To je nakon više različitih pokušaja danas ponovno pokušao Predsjedavajući Predsjedništva  Ivanić sazvajući vanrednu sjednicu Predsjedništva, koja je prekinuta, ustvari nije ni održana.  Sastao se i PIK sa ambasadorima zemalja koje čine sastavni dio vijeća i oglasio sa saopštenjem kojim sve strane  poziva na saradnju i kompromis. Uzdrmani izvšioci zločina, njihovi sponzori i potsrekači, osjetili su da im se trese i izmiče do sada sigurno tlo pod nogama, koje su  im aktivno servisirali mešetari međunarodne zajkednice . Uznemireni  i zaplašeni,  u zločinačkom zanosu i objesti,  jahači apokalipse su spremni da opet jašu, ruše istinoljublje i pravdu, razore multietničko biće BiH  i Balkan zaviju crno. Jučer  u Beogradu smo imali priliku  opet  vidjeti četiri obijesna  jahača apokalipse spremna da ponovno jašu na Bosnu našu.

Opet se kreće iz Beograda

Prema  informacijama koje stižu iz Haga, Ekspertni tim BiH koji čine pravnik Sakib Softić , američki profesor  prava David Scheffer i holandski advokat Phona van den Biesena danas su Haškom sudu u ime države Bih i žtrtava srpskog genocida  predali zahtjev za reviziju tužbe protiv Srbije za agresiju i genocid. Presudom donesenom 26.2. 2007. prada je ostala uskraćena  i žrtve nezadovoljne.

Revizija presude protiv Srbije i C.Gore za agresiju i genocid, bez obzira na njen ishod,  je jedini put do pune istine i  posljednja linija odbrane nezavisne  i suverene države BiH. Ako srpski i hrvatski agresori, koji i dalje nastupaju dva protiv jednoga, probiju i tu barijeru, podjela BiH mogla bi ostati samo pitanje vremena.  A ukoliko  se to dogodi, onda je sve što se na ovom svijetu smatra svetim i neprikosnovenim do kraja upitno.  Pri tom ne smijemo  zaboraviti da je u Rs uz podršku Srbije agresija nastavljena mirnodopskim sredstvima i da traje do današnjih dana, da  u proteklih dvadeset godina od vremena agresije agresori nisu ničim pokazali da se kaju i traže oproštaj, već su nasuprot tome nastavili  vrijeđati žrtve agresije i genocida,  negirati zločine, počinioce najtežih zločina proglašavati nacionalnim herojima, nagrađivati ih i odlikovati i sa najodgovornijim od njih usko  sarađivati.

Displaying

Koraci koje dobro poznajemo

Već  par stoljeća Bosnom i Hercegovinom jašu i pobjednički barjak nose jahači apokalipse. Donose bol, razaranja i smrt. Tresu Balkan i prijete miru u Evropi. Dolaze nam iz najbližeg susjedstva ili se rađaju kao ljuta  guja u našim njedrima  i odgajaju na našem  tlu. Do jučer smo ih gledali u Miloševiću,  Tuđmanu, Karadžiću, Mladiću… Neko ih danas vidi u Izetbegoviću, Dodiku,Ivaniću, Ćoviću ,Ljubiću… neko u Šešelju, Nikoliću , Vučiću, Dačiću… Sa njima i među njima bilo je i evropskih državnika, lidera EU, a ovih dana pridružio im se i američki diplomata Jonathan Moor.  U posljednjoj beogradskoj verziji  predstavio nam se  kvartet  Nikolić, Vučić, Ivanić, Dodik,  ohrabren sponzorstvom Rusije i perfidno podržan od ljigavih  hrvatskih separatista  Čovića, Ljubića. I dok  oni odmaraju ili odu umjesto njih  nastupaju njihovi rezervni  jahači  ili neki  novi…u tenkovima ,migovima, sa  topovima, u streljačkim strojevima. Devedesetih godina prošlog vijeka Bogovima MZ i EU prinijeli su kao žrtvu  Prijedor,  Srebrenicu …, a ovih mjeseci i dana na lomači apokalipse su država BiH, njena istina i pravda,  njen suverenitet  i  teritorijalni integritet  i protagonisti  istine i pravde  -žrtve i porodice žrtava,  bosanske patriote, rodoljubi  i branitelji  njene  slobode i nezavisnosti.

Na Bosnu našu četiri jahača apokalipse opet  spremo jašu.  Nekad sami, nekad po dvojica, katkad trojica a sada sva četvorica…zajedno jašu na Bosnu našu. Donose bol, razaranmja i smrt. Da sve razore što u Bosni  život i dobrobit daje, da  smaknu, odnesu, sebi  namaknu.  Dvojac  Čović – Dodik  u kvartetu sa Vućićem i Nikolićem s jedne i  Lubićem i Tuđmanovim potomcima s druge starne granica, zidova i obala…

Srbi imaju pravo na genocid ?!

Smije li se i može li se ovo dogoditi igdje osim u BiH, srcu Evrope, na Balkanu,  u 21. stoljeću – da Srbija i Srbi, svi koji su u vlasti, na bilo kojim funkcijama, u bilo kojoj partiji,  malte ne bez izuzetka,  opravdavaju i brane  pravo na agresiju, pravo na  zatvaranje u logore, silovanje, ubijanje i istrebljenje nedužnih, pravo na  genocid nad Bošnjacima? Da li u ime morala koji se  sramno kao guba lijepi na obraz ovih i budućih generacija koje odrastaju u Srbiji i Rs ?!  Smije li se i može li se dogoditi da  pred očima cijelog svijeta, u srcu Evrope  punih 20 Dejtonskih godina  rastu i cvjetaju srpski fašizam i apartheid Rs? Smije li se i ovaj put dogoditi  kao prije 20 i kusur godina da svjetska pravda i Hag zažmire na jedno ili oba oka, opet  ostanu slijepi i nagluhi na vapaje umirućih, da smaknu  leševe nevinih Bošnjaka u bezdane savjesti, kao počinioci genocida u (ne) otkrivene  masovne grobnice  Bajine bašte, Tomašice … širom BiH ?!

Lično mislim, a  vjerujem da misle i mnogi od vas, da –  od kada je najavljeno podnošenje zahtjeva za  reviziju presude protiv Srbije za agresiju i genocid – organizovaniji i silovitiji napad na Bosnu i Bošnjake, kakav se događa ovih dana i intenzivira iz „kuće Mira“ u Beogradu, nije bio ni u vrijeme ratnih dejstava  u periodu 92-95. g prošlog vijeka. Sa  kojim argumentima i kakvim moralnim pravom  se može  pravdati najveći zločin počinjen u Evropi na kraju XX stoljeća?  Može samo u ime novog  genocida!!!

Čuvaj se Evropo!  Svojiim ćutanjerm i pasivnim odnosom dozvolila si i pomogla srpskom agresoru  da pobije što je pobio, siluje desetine hiljada  Bošnjakinja, protjera u svijet sa njihovih ognjišta  1,300.000 Bošnjaka, izvrši etničko čišćenje na pola bh teritorija, uspostavi i ojača genocidom stvorenu i na genocidu zasnovanu genocidnu Rs i sada izvršiocima genocida  omogućujete da  završe istrebljenje Bošnjaka i ohrabrujete ih za novi genocid.  Osvijesti se i vrati Evropo na pravi put. Pogledaj istini u oči. Prestani  podržavati srpske agresorske fašističke vlasti  Srbije i geniocidni režim Rs. Uskratite im svaku vrstu podrške i pomoći dok se ne odreknu osvajačkih pretenzija.  Ne tražite od žrtve kompromis sa zločincom. Ukinute Rs  i Srbiju vratite u njene prirodne granice. Primite BiH u EU bez uslovljavanja i dodatnih zahtjeva. Ne dozvolite rađanje i odgajanje novih izroda tipa Miloševića, Dodika,  Nikolića, Vučića, Dačića… Zaustavite i onemogućite  jahače apokalipse da Bosnom siju strah i smrt!

Genocidni pohodi jahača apokalipse

U posljednjih par stoljeća muslimani Balkana, posebno Bosne i Hercegovine i C. Gore, dijelom i Sandžaka padali su kao snoplje pod naletom jahača apokalipse, koji su dolazili sa Istoka i Zapada, sa ciljem da unište muslimane –  Bošnjake i zaposjednu njihov teritorij. Svi genocidi su vršeni po strategiji katoličke i  doktrini srpske pravoslavne crkve. Srpsko- Crnogorski osvajači od početka 17. stoljeća do danas kontinuirano vrše fizičko, duhovno istrebljenje i uništenje Bošnjaka po doktrini srpske pravoslavne crkve . U tom peridu nad Bošnjacima je počinjeno 10 genocida. U svakom od tih genocida desetine i stotine hjiljada Bošnjaka je ubijeno ili protjerano. Iz Beograda, Šapca, Užica, Sokola, Niša, Pirota, Vranja… su protjerani muslimani, koji su u njima bili većinsko stanovništvo. U njima su uništene sve džamije, bezistani, hanovi, tekije, turbeta, medrese, biblioteke…

  1. Prvi genocid se dogodio poslije Velikog Bečkog rata 1693- 1699.g. koji se vodio između Austro-Ugarske i Turske, u kojem su  Turci izgubili  posjede Slavonije, Like, Krbave, Dalmacije, Boke- Kotorske, iz kojih su muslimani silom pokršteni ili protjerani, a njihovi vjerski i kulturni objekti uništeni.
  2. Na Badnje verče 1711. na prostorima C. Gore po Njegoševom geslu „Ožariće na ravnom, Cetinju- zaudara zemlja Muhamedom!“ provedena je  „Istraga poturica“  u kojoj je ubijeno 1.000 muslimana. Njegoševe stihove u “Gorskom vijencu“  o ovom genocidnom „herojstvu“ nad Bošnjacima su sve generacije Titove Jugoslavije morale učiti napamet.
  3. Treći genocid nad Bošnjacima dogodio se 1804 – 1820.  pod motom „Generalno trebljenje Turaka- muslimana”, u kojem su Karađorđevi ustanici samo u Sjenici ubili 5.000 staraca, žena i djece.
  4. Godine 1833.g.  Srbija je dobila status vazalne autonomne kneževine unutar Otomanskog carstva. Tada su Bošnjaci iz Beograda, Užica, Sokola, Šapca… protjerani u Bosnu –  Bosanski Šamac, Orašje…
  5. Kada je Berlinskim kongresom 1878. Srbija dobila nezavisnost i proširila teritorij na Niški, Toplički, Vranjski okug, nastavila je s progonom muslimana Niša, Pirota, Vranja, Beograda, Šapca, Užica.. Npr.  1876. u Nikšiću su muslimani činili 98% stanovništva a tri godine kasnije su svi protjerani u Sandžak, Tursku (Anadoliju), Albaniju, Kosovo. Za 16 godina od 1862 do 1878.  u Beogradu, Nišu, Prokuplju, Pirotu, Kuršumliji… uništeno je na stotine džamija, sahat-kula, hanova, bezistana…
  6. Nakon Austro-ugarske okupacije BiH bošnjačka populacija je smanjena za 7% progonom  Bošnjaka u Sanžak, Kosovo, Makedoniju…
  7. Sedmi genocid je počinjen nad bošnjacima Sandžaka i C.Gore. Počeo je prekrštanjem muslimana Plava i Gusinja, a svi koji su odbili primiti kršćanstvo pobijeni su. Za 10 dana prekršteno je 12.500 muslimana. Grupa od 850 je u bukagijama odvedena u Andrijevicu i streljana.
  8. Osmi genocid se dogodio osnivanjem Kraljevine SHS, a trajao je od 1919 do 1941.godine. Stradali su Bošnjaci Sandžaka i Hercegovine, a u Plavsko-Gusinjskom kraju  nakon nasilnog prekštavanja ubijena je grupa od 450 odabranih. U Bijelom polju i Šehovićima je 7.11.1924. ubijeno 2.500 muslimana, a tokom 1925. u Tursku je iseljeno 50.000.
  9. Deveti genocid nad Bošnjacima dogodio se tokom II Svjetskog rata od 1941 do 1945.g. Stradali su Bošnjaci: Foče, Ćajnića,Goražda, Višegrada, Vlasenice, Srebrenice, Rogatice, u kojima je ubijeno više desetina hiljada Bošnjaka, a preživjeli su prebjegli u Sarajevo, Visoko, Mostar, B.Luku, Bos.Gradišku, Tuzlu, Brčko, Gradačac. Početkom 1943.  stradali su Bošnjaci Ljubinja, Autovca, Bileće, Kulen Vakufa, Koraja, Višegrada, Rogatice, Goražda,  Ćajnića, Vlasenice, Srebrenice, Nevesinja , Foče, Prozora, Jablanice, Pljevlja, Ustikoline. Ubijeno je 103.000 Bošnjaka.
  10. Agresijom Srbije i C.Gore a potom  i Hrvatske na BiH od 1992 -1995 ubijeno je 220.000 a protjerano preko 1, 3 miliona Bošnjaka, u cilju stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske. Bošnjaci su se prvi put vojno-organizovano suprostavili agresiji, ali su spriječeni da poraze agresore. Nepravednim Dejtonskim ugovorom državi BiH je oduzet status Republike, ukinut zakoniti ustav RBiH a nametnutim Dejtonskim ugovorom država podjeljena na dva entiteta, od kojih je jedan genocidna Rs. I nakon ovog genocida počinioci  genocida su nagrađeni instalranjem genocidne Rs na 49% bh teritorija.

Osvajačka srpska strategija za stvaranje Velike Srbije do Karlobaga i Virovitice sadržana je u nizu strateških dokumenata, počev od Kosovskog mita, preko Garašaninovog Načertanija, do četničke ideologije i Memoranduma SANU  koji su osvajačkoj genocidnoj ideologiju dali ideološku i duhovnu osnovu, koja im je i danas glavna pokretačka snaga.

Međunarodna zajednica na popravnom ispitu

Revizijom presude donesene 26.2.  2007. godine, kojom je Srbija proglašena odgovornom što nije spriječila genocid a ne zato što ga je počinila nad Bošnjacima  u BiH, Međunarodna zajednica oličena kroz Haški sud, našla se na popravnom ispitu- dobila priliku da okaje teški  grijeh prema žrtvama genocida i popravi  svoju veliku posljedičnu grešku. Gorka i teška  istina koja svjetsko javno mjenje proganja svih ovih posljednjih 10 godina,  ponovno udara na svijest, savjest i odgovornost najviše sudske instance u svijetu. Odgovornost na Haškom sudu je ogromna i veoma posljedična.

Pri  reviziji presude BiH protiv Srbije i C. Gore za agresiju i genocid prva stvar koju bi Haški sud morao da vidi, a koju prije 20 godina nije htio ili nije smio vidjeti, pred kojom je žmirio na jedno ili oba oka, je da su Srbija i C. Gora izvršile agresiju na BiH i na njenom širem području počinile genocid nad Bošnjacima, posebno bolno i  jezivio  u Prijedoru,  Podrinju, Srebrenici i, radi čega  moraju biti osuđen i kažnjeni. Svi u BiH, svi u Srbiji i Hrvatskoj, skoro svi na Balkanu, a mnogi  u Evropi i svijetu pouzdano znaju, a znali su i prije dva desetljeća , da je agresiju i genocide u BiH počinila Srbija sa Srbima u BiH. Počinile su ih regularne snage Srbije, pripadnici bivše JNA, Škorpioni… U mom gradu pripadnik JNA  u uniformi JNA je iz čista mira, pred svjedocima,  bez ikakva povoda  pucao u glavu svom sugrađaninju, samo za to što je bio musliman.  To je istina čista i nepobitna  ko sunce, koju su  uz hiljade izjava svjedoka, na hiljade  pisanih dokumenata, na hiljade otkrivenih masovnih grobnica, potvrdili brojni pojedinačni sudski procesi protiv individualnih zločinaca i zločinaca udruženog zločinačkog poduhvata,  počev od procesa Miloševiću, do ovih koji se tretiraju kao posljednji Karadžiću i Mladiću.

Na osnovu dosadašnjeg iskustva iz rada Haškog suda Bošnjačka strana nema puno osnovanih razloga  vjerovati u potpuno pravedan pristup, jer je više puta bila iznevjerena presudama koje su bile više političke nego pravne prirode, pa se ni u ovom slučaju i u ovim okoklnostima ne može očekivati previše.

Kao odgovor na zahtjeve Bošnjaka da se dođe do istine i pravde,  bez koje se ne ide naprijed, srpski  fašisti  i hrvatski separatisti na sve načine pokušavaju Bošnjake podrediti  svojim isključivim interesima  podmeću  im kukavičije jaje,  optužuju ih za izazivanje krize  i  upućuju prijetnje koje nas vraćaju u devedesete godine prošlog vijeka. Bošnjaci nikad  nisu tvrdili da je BiH samo bošnjačka zemlja, niti su svojatali bilo koji dio bh teritorija kao samo svoj, već su uvijek poštovali svoje susjede i  težili unaprediti komšijski život, dok su Srbi i Hrvati vođeni  bolesnim ambicijama svojih vođa i ranije činili a pokušavaju  i danas da odvoje dijelove BiH kao samo  svoj terorij sa svojim neprikosnovenim pravom.  Za razliku od njih najveći broj Bošnjaka  uvijek  je bio i danas je za jedinstvenu, zajedničku multietničku BiH, kao zajednicu svih njenih naroda i građana, u kojoj bi  svi imali  jedanke dužnost i  jednaka prava.

Mnogi  odgovorni političari, iz različitih partija i naroda, pokušavaju reći da je za agresiju i genocide nad Bošnjacima kriva  samo ona Srbija iz 90-tih godina prošlog vijeka, što nije tačno. Kriva je i ova Srbija danas, jer  podržava genocidnu Rs, stoji  iza svega  i podržava sve što je počinila Srbija iz Miloševićeva doba, pa pravi i korake dalje, usko  sarađuje sa ratnim zločincima, nagrađuje ih i učestvuje u obilježavanju krvavih jubileja, koji su odnijeli na hiljade nevinih bošnjačkih života.

Ovaj put se Međunarodna  zajednica  svojom voljom ili silom prilika našla na popravnom ispitu, možda najvažnijem u histioriji postojanja pravde i međunarodnog  pravosuđa. Na Međunarodnoj zajednici  u BiH  predstavljenoj  sa OHR, Vijećom za implementaciju mira  i g.  Inskom  i  na MZ  zastupljenoj Međunarodnim sudom pravde u Hagu  je da pročuju , progledaju  i poprave ono što su 21 godinu nosili i nose na svojoj  nečistoj savjesti.  Da osude Srbiju za agresiju i genocide počinjene  92-95.  nad Bošnjacima  širom BiH, posebno  nemilosrdno i drastično u Podrinju i Srebrenici, i izreknu joj sankcije koje zaslužuje. Na MZ  je  isto tako , da bez odlaganje i čekanja, u četvorki  koja je krenula iz “kuće mira“ u Beogradu, prepozna četvoricu jahača apokalipse  i zaustavi ih u pokušaju da počine novi  12-ti genociud nad Bošnjacima.

Ako zahtjev BiH za reviziju Haške presude bude uredno prihvaćen i  procesiran stvoriće se pretpostavke da se sazna  puna istina o najvećem zločinu koji se dogodio u BiH, srcu Evrope, na pragu 21. stoljeća, a ako zahtjev BiH za reviziju presude bude zaustavljen  i odbijen  vratiće se kao bumerang,  i to prije svega onima koji su ga odbili. Kad- tad stići će ih izgovorene i neizgovorene kletve iz hiljada bosanskih mezara u kojima leže nevine žrtve srpskog genocida i suze Srebreničkih, Prijedorskih…  i drugih majki koje i danas u iskopinama masovnih grobnica posijanih širom Bosne traže svoje najmilije da ih dostojno isprate na onaj bolji svijet.

U Burlingtonu, 23. Februara 2017

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

enver-bukicIz Ljubljane je danas stigla tužna vijest: Enver Bukić, poznati banjalučki i bh. šahovski velemajstor, napustio je ovaj svijet u 80. godini života, nakon duge i teške bolesti. Izgubio je naš Enver posljednju bitku za ovozemaljski život. Budući da sam ga lično poznavao, ostat će mi upamćen kao čovjek sa blagom naravi te odmjerenim i otmjenim držanjem. Potječe iz poznate banjalučke familije Bukić čiji korjeni u našem gradu datiraju još iz vremena od prije 300 godina.
Za širu banjalučku, bh. i ex-yu javnost njegovo ime i prezime se veže za svijet šaha u kojem je postao poznat ne samo u bivšoj SFRJ, nego i u Evropi i svijetu. Iz njegovog osebujnog šahovskog opusa izdvajam najvažnije momente: da je 1964. godine stekao titulu internacionalnog majstora, a 1976. titulu šahovskog velemajstora FIDE, pa je po tome ušao u anale kao prvi Bošnjak sa tom titulom, a drugi u Banja Luci (nakon Milana Vukića); 1963. godine je bio član studentske reprezentacije Jugoslavije koja je na Olimpijadi u Budvi osvojila srebrnu medalju….
 
Dakle, Enver Bukić je zadužio Banja Luku jer je svojim uspjesima u toj drevnoj igri kojom se bavio tokom svoga života, doprinjeo da i Banja Luka bude prepoznatljiva u Evropi i svijetu.
 
Lično ću gajiti trajne uspomene na njegov blagi lik i mirnoću kojom je naprosto plijenio.
 
Neka njegova duša nađe svoj smiraj u lijepome Džennetu, a supruzi Veri te kćerkama Anesi i Darji želim puno strpljenja o ovim, za njih teškim trenucima.
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1
bh-pobunjenici-u-beogradu
Mnogi su očekivali da će se danas u Beogradu desiti “čudo”, odnosno da će Aleksandar Vučić prizemljiti pobunjene bosanske Srbe iz ovog vremena, oličene u Mladenu Ivaniću i Miloradu Dodiku i da će “spustiti tenzije”, kako su čak i neki “eminentni” bh. novinari najavljivali jer se Vučić, pri prvoj reakciji na vijest da će aplikacija za reviziju presude biti podnešena, po njima, ponašao “državnički”. Nakon što su dvojica pobunjenika išli po svoje mišljenje u Beograd i nakon izjava Vučića i Nikolića (izjave ove druge dvojice su nebitne) postaje definitivno jasno da od očekivanog “spuštanja tenzija” i “državničkog” ponašanja Aleksandra Vučića nema ništa. Srbija ostaje zaglibljena u svom velikom glibu u kojeg se sama uvalila ranih 90-tih, kada i dalje laže sebe i druge, odnosno kada još nije spremna da se suoči sa istinom i pravdom. Oni svojim jeftinim politikantstvom i upornom, ali za njih (pa i za region) pogubnom nacionalističkom retorikom skrivaju istinu o zločinima koje su počinili u BiH i drugdje pod tepih, održavajući pri tom već dva stoljeća neslavnu ulogu epicentra nestabilnosti na Balkanu. Mogao bih do prekosutra redati historijske činjenice da potkrijepim gore izrečenu tezu, ali nije to svrha ovog osvrta niti je to sada potrebno.
   Stav službene Srbije prema najavi BiH da će se podnijeti aplikacija za reviziju presude od 26. februara 2007. niti je državnički, niti je dobronamjeran, kako prema susjednoj BiH i Srbima u njoj, tako niti prema vlastitoj državi jer i sadašnji njen režim očigledno drži zemlju i društvo u njoj zarobljene u prošlosti i mitovima. Problem je, međutim, mnogo složeniji nego što na prvi pogled izgleda: većinsko srpsko društvo, očigledno, nije doživjelo KATARZU, a ona je uvjet broj 1 da i tzv. političke elite u toj državi budu pravi megafon takvog društva.
   Taj Vučić, po nekima “proevropski”, “moderni”, “političar s vizijom”, “državnik”.., i tako dalje, svojom izjavom nakon sastanka sa dvojicom (redovno) pobunjenih Srba iz BiH, kojom je izravno najavio pogoršanje odnosa između dvije zemlje, jasno je i nedvosmisleno pokazao da nije raščistio s prošlošću i da “vuk dlaku može da promijeni, ali ćud nikada”. Naime, jednom četnik, uvijek četnik! I tačka. Neka se niko ne zavarava, mada nisam prvi koji ovo tvrdi: današnji srbijanski režim nije odmakao od ondašnjeg Miloševićevog koji je uradio to što je uradio, kako komšijama i susjedima, tako i vlastitom narodu. Zato, ako treba, a treba (mada ne po svaku cijenu) održavati odnose sa komšijama i susjedima, oni moraju počivati na istini i pravdi, od kojih kategorija, u konkretnom slučaju, Srbija bježi. Oni izvrću teze izjavama tipa da “Bošnjaci iz Sarajeva mrze Srbe pa zato tuže Srbiju…”, što zvuči tragikomično, jer tuži se jedan režim, a ne jedan narod. Ali, ovaj režim se poistovjećuje sa tuženim pa s njim i ne treba imati odnose jer se pokazalo da su i do sada bili lažni sa strane Beograda. Ovo vjerovatno zvuči previše radikalno, ali ja ne vidim alternativu u konkretnom slučaju i s konkretnim protagonistima. Nije do nas, do njih je!
Koliko su se aktuelni bh. političari u stanju adekvatno postaviti prema i ovom posljednjem u nizu nedobrosusjedskih poteza Srbije prema BiH, druga je stvar. A pogotovo kako će se dalje odnositi prema pobunjenim bh. Srbima koji od prošlog petka guslaju (predsjednik SDS-a je poznati guslar) 
kao da je njih neko tužio, a ne neku drugu, makar i susjednu državu.
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1

wigemark

Gospodine Wigemark!

Nije prošlo više od nekoliko dana kako smo vam u paketu (vama i Jonathanu Moore-u) uputili pismo jer ste se najizravnije upleli u jedan politički i pravni proces koji se tiče jedne suverene evropske države i kada ste se drsko svrstali na stranu zemlje koja je počinila agresiju i genocid u BiH, ignorirajući pri tom pravo žrtava da legalim i legitimnim putem traže pravdu na Međunarodnom sudu pravde u Hagu, a Vi učiniste još jedan antibosansko-hercegovački potez zanemarujući prethodni zbog kojeg smo Vam pisali. Evo, sada Vam ponovo pišemo jer ste zloupotrebili svoju oficijelnu misiju u povodu posjete Zagrebu koja se desila u ponedjeljak, 20. februara o.g., odnosno jer ste se jednom svojom izjavom opet drsko umiješali u unutarnje stvari suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine,  u njen ustavno-pravni poredak. Naime, prilikom susreta sa Božom Petrovim i Andrejom Plenkovićem, predsjednikom Hrvatskog sabora i predsjednikom Vlade RH, skandalozno ste izjavili:
“Izmjena Izbornog zakona je najvažniji budući politički proces u BiH”!!!
I tu ste izjavu dali u Hrvatskoj! U državi koja je počinila agresiju na našu zemlju i koja je zbog zločinačkog projekta kojem vodi i izmjena Izbornog zakona o kojoj vi govorite, dovela do najtežih ratnih zločina od II svjetskog rata počinjenih nad našim narodom od strane agresorske Hrvatske, potpomognute domaćim izdajnicima iz reda bosanskih katolika! Podsjećamo vas da je Hrvatska zbog tog zločinačkog projekta presuđena za udruženi zločinački poduhvat, u Haškom tribunalu! Sada se vi zalažete za oživljavanje i sprovođenje tog fašističkog zločinačkog poduhvata koji je počinjen tokom agresije Hrvatske na našu državu 1993-1994! Svojim zalaganjem za izmjenu Izbornog zakona podržavate taj fašizam koji neće odvesti zasigurno nigdje drugdje do u novo krvoproliće, koncentracione logore poput Dretelja, Heliodroma i ostalih fašističkih ustaških zločinačkih mučilišta, te u novo “etničko čišćenje”!

Mi takvu vašu izjavu, zapravo, tumačimo kao Vaše pristrasno i proizvoljno tumačenje posljednje Rezolucije Evropskog parlamenta o BiH iz koje iščitavamo da ste mislili na federalizaciju F BiH, odnosno da ste na fonu projekta sljedbenika fašističke ustaške politike Dragana Čovića i njegovih sponzora iz Zagreba o III entitetu, odnosno na daljnjem komadanju dijela BiH, a samim tim i BiH kao države. Otkud Vama pravo da se u to miješate?! Otkud Vam pravo da Vi procjenjujete šta je najvažniji politički proces u BiH?! Otkud ste se zalijepili baš za taj, koji ruši državu i koji se ne bi mogao realizirati mirnim sredstvima?! Otkud Vam pravo da, zapravo, prizivate rat u našoj zemlji?! Zar niste ništa naučili iz misije Vašeg zemljaka Carla Bildta koji će ostati upamćen kao prosrpski orijentiran visoki predstavnik UN u BiH?! Ili ste i Vi dio istog scenarija skrojenog u nekim mračnim evropskim centrima moći ranih 90-tih da su nečija krvna zrnca neprihvatljiva u nekoj ukupnoj evropskoj priči?! Da budemo jasniji, poslužit ćemo se tezom jednog bh. novinara i političara koja glasi: “Evropske vrijednosti završavaju tamo gdje započinje muslimanska većina…” Igrate li i Vi tu prljavu igru? 

A sada, da Vas mi argumentirano podsjetimo šta je najvažniji politički proces u BiH, kada se već hoćete da bavite time: UKINUTI REPUBLIKU SRPSKU na osnovu presude Međunarodnog suda pravde u Hagu iz 2007. po kojoj su vojska i policija RS odgovorne za počinjeni genocid u Srebrenici. Čak ni ova revizija koja se pokreće i protiv koje ste se izjasnili, bez obzira kakav joj ishod bio, nije neophodna za realizaciju po nama najvažnijeg političkog procesa u BiH, jer ona tretira Srbiju, a ne RS kojoj je već presuđeno u prvom stepenu, ali pored koje ta genocidna tvorevina nastavlja postojati! Zašto niste sačuvali Treći Rajh kad vam fašizam ne smeta?! Tu izmjenu Izbornog zakona za koju se zalažete, kao i federalizaciju, ponudite Hrvatskoj pa neka Dubrovačka Republika ponovo oživi, a Istrom neka upravljaju Talijani. Neka se Srbi, koje su odozgo protjerali nama tokom svoje ‘Oluje’, vrate natrag i neka im Hrvatska da Republiku Kninsku Krajinu! Vidite, za Hrvatsku takvo uređenje ima daleko više smisla nego za Bosnu i Hercegovinu koja u svojoj hiljadugodišnjoj historiji NIKAD nije bila podijeljena! Onim za šta se zalažete, želite nametnuti u našoj zemlji teror manjine nad većinom, jer su Bošnjaci većinski narod, a BiH je oduvijek bila njihova matična država! Kako ne znate, ili nećete da znate, našu historiju, podsjećamo vas da do druge polovine XIX vijeka u našoj državi nije bilo ni Srba ni Hrvata. Postojali su SAMO BOŠNJACI TRI VJEROISPOVJESTI. O tome postoje brojni autentični historijski dokumenti. A to jasno dokazuje da je BiH naša matična država. Mi smo uvijek bili otvoren i tolerantan narod koji je prihvatao i poštovao sve druge i drugačije. Tako smo pod okrilje naše države primili veliki broj sefardskih Jevreja koje su protjerali španjolski križari. Nikada nismo napali ni jednu od susjednih zemalja, ali je njihov fašizam i apetiti otimanja naše teritorije uvijek kroz historiju uz agresiju na našu zemlju nosili i genocid i najstrašnije zločine koje ni jedan zdrav ljudski um ne može zamisliti! Ovo što u kontinuitetu čine Srbija i Hrvatska sve do danas, nastavak je tih istih zločinačkih pohoda na nešto što nikad nije njihovo bilo.
Predlažemo vam da federalizaciju ponudite i svojoj zemlji, Švedskoj, kao i svim ostalim zemljama EU koje se zalažu za taj zločinački projekt koji sa sobom ultimativno nosi i teror manjine nad većinom a koji se već provodi u dijelovima naše zemlje u kojima su Bošnjaci i dio bh. katolika genocidom i “etničkim čišćenjem” pretvoreni u manjinu! Predlažemo vam da taj eksperiment ‘izmjene Izbornog zakona’ koji predlažete, sprovedete u vašoj zemlji, pa da na osnovu sopstvenog iskustva tek onda to nekome drugom predlažete. Rado ćemo tada saslušati sve vaše argumente ‘ZA’ i ‘PROTIV’ koje ćete nam moći izložiti na osnovu iskustva vaše zemlje! Budući da ste taj prijedlog istakli baš na tlu Republike Hrvatske, nije li to bila zgoda da ga baš tamošnjoj, hrvatskoj Vladi predložite kao model federalizacije, te da osiguraju federalne jedinice svakom od tamošnjih manjina – talijanskoj, bošnjačkoj, srpskoj…. Jer, ta se Vlada plaho brine o bosanskim katolicima svojatajući ih kao Hrvate, dok ne brine o problemima u vlastitoj avliji. Ako neko želi nas Bosance – Bošnjake podučavati šta je dobro za nas, neka taj model prvo primijeni kod svoje kuće! Odbacujemo s gnušanjem Vašu izjavu po kojoj ćete Vi – to jeste EU, reagirati. Svjedoci smo vaših pogubnih “reagiranja” na svršene činove genocida i združenog zločinačkog pothvata. Stoga, dalje ruke od Bosne!” Vi stvarate treći entitet, a onda izjavljujete kako bi “reagirali” na stvaranje toga – da Vas podsjetimo – na zločinu utemeljenog  entiteta. Vi možete skakati sebi u trbuh koliko god hoćete puta, ali pri tome nama nećete zabadati prst u oko niti jednom!
U svakom slučaju, svojom ste pristrasnošću dokazali da podržavate zločinačke projekte koji su doveli do uništenja bošnjačkog naroda i svih građana lojalnih državi BiH, te je stoga najbolje da se Vi i takvi kao Vi što prije odmaknete od BiH, čak i fizički, jer ne činite joj dobro, kako njoj tako ni njenim lojalnim građanima. Naprotiv, Vi samo pušete u jedra retrogradnim političkim i ideološkim projektima kao što su neofašizam i neonacizam jer na njima počiva Rs a počivala je i “HR Herceg-Bosna” čije institucionalno uskrsnuće  i Vi prizivate sa pozicija na kojima se nalazite. Stoga,Vi ste, gospodine Wigemark, persona non grata u našoj zemlji.
 
U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH” koja broji oko 65.000 čanova


1. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

2. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

3. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad insistira da ga se ovako predstavi)

dvsBudući da Nikolić ne pobeđuje sigurno, SNS je odlučila da kandidovanjem Vučića izbegne za nju, nepovoljan ishod, tačnije htela je da smanji rizik u novom izbornom nadmetanju…..Nikolić je kao predsednik bio politički bezbojan i bled, iako je više poštovao Ustav od Tadića….. Ostanak na vlasti je posledica, a ne uzrok ovog Vučićevog poduhvata. Naime, pozicija premijera mu mnogo više odgovora sa stanovišta koncentracije moći i njenog praktičnog pokazivanja nego što je pozicija predsednika države, koja je u najvećem broju slučaja, sudeći po ovlašćenjima,  protokolarna….. Recimo, ne ulazim u ispravnost tih odluka, ali predsednik SAD Donald Tramp je za jedan mesec napravio više u domenu svoje prepoznatljivosti nego Nikolić za pet celih godina….. Priča o Vučićevoj diktaturi je spoj usiljenog opozicionog medijskog narativa koji je propagandno koncipiran i činjenice da se dugo u Srbiji nije pojavio neki lider koji je toliko politički dominantan…..Sumnjam da bi u EU integracijama Srbija napredovala da je reč o autokratskoj i izrazito nedemokratskoj državi.Viši stepen nacionalizma i sklonosti ka autokratiji, imate, npr u Poljskoj i Mađarskoj nego u Srbiji…..Integracije traju predugo i napreduju frustrirajuće sporo, nema dobiti za običnog čoveka, a EU, tačnije mnoge zemlje članice šalju poruku nedobrodošlice novim članovima. Ako se EU u skorije vreme ne reformiše, nemam utisak da će ta tema uopšte biti važna u Srbiji, posebno ne kao što je to bio slučaj pre desetak godina. Polako, ali sigurno, EU gubi privlačnu moć za stanovništvo u zemlji……Nema raspoloženja za rat, ali Kosovo se većinski doživljava kao deo Srbije. To jeste jedan od paradoksa u stavovima građana Srbije koji je utoliko veći ako se uzme u obzir okolnost da javnost nepodeljeno podržava normalizaciju odnosa koju aktuelna vlast sprovodi putem Briselskih pregovora. Po pitanju Kosova, javno mnjenje osciluje između nemogućeg, imagininarnog i ponajmnje relanog…..

Jučer (14. februara 2017.) je Predsjedništvo Srpske napredne stranke (SNS)  donijelo jednoglasnu odluku da njihov kandidat na predstojećim predsjedničkim izborima bude Aleksandar Vučić. Da li se, po Vama, ta odluka mogla očekivati?

STANKOVIĆ: Mogla se očekivati odluka da Vučić bude predsednički kandidat iz prostog razloga što je najpopularniji političar u zemlji. Pitanje kanidature za predsedničke izbore je pitanje izgleda kandidata da pobedi na izborima.To nije pitanje o vašim zaslugama za stranku, niti pitanje želje koje neko ima. Posebno je važno naglasiti da u Srbiji predsednički izbori predstavljaju ugaoni kamen političkog legitimiteta neke političke opcije i zbog toga su jako važni. Isto tako, eventualni poraz znači i kraj neke političke garniture.Iskustvo iz 2000., pobeda Koštunice nad Miloševićem i iskustvo 2012., pobeda Nikolića nad Tadićem, pokazuju da je inicijalni i odlučujući korak u smeni vlasti bila pobeda opozicije nad vlasću. Budući da Nikolić ne pobeđuje sigurno, SNS je odlučila da kandidovanjem Vučića izbegne za nju, nepovoljan ishod, tačnije htela je da smanji rizik u novom izbornom nadmetanju.

Šta je, zapravo, bio glavni motiv naprednjaka da daju prednost Vučiću, a ne Nikoliću?

dejan-vuk-stankovicSTANKOVIĆ:Motiv je čisto politički, real politički i tiče se odnosa moći u Srbiji. SNS putem Vučićeve kandidature može lakše i jednostavnije da pobedi nego što bi bio slučaj sa Nikolićem. Uz to, Nikolić je pet godina bio udaljen od stranke, živeo je van stranačkog života i značajno se udaljio od kontakta sa biračima i strankom. Treće, Nikolić je bio bled predsednik sa ponekim nacionalističkim istupom, koji nije imao neki naročit domet, čak i u u pogledu kompromitovanja Vučićeve želje da vodi fer regionalnu politiku.Nikolić je kao predsednik bio politički bezbojan i bled, iako je više poštovao Ustav od Tadića.

Da li su ovakvoj odluci “kumovali” i neki vanjski faktori, makar indirektno?

STANKOVIĆ:Ne bih isključio, ali ne mislim da su bili od od odlučujućeg uticaja. Svet i Evropa generelano, imaju prečih briga i važnijih problema od pitanja predsedničkih izbora u Srbiji. Nisu devedesete, nema ratova, deo ex-YU prostora je u EU i NATO-u, a  svet je i drugačiji, komplikovaniji, bremenit drugačijim izazovima. Ipak, nekog određenog uticaja, kao što je jasno da bi Nikolić bio “ruskiji” kandidat Vučića ili bilo kog drugog kandidata.

A koji bi, s druge strane, mogli biti Vučićevi motivi da se kandidira za funkciju Predsjednika iako nije ni prepolovio mandat predsjednika Vlade? Ima li u tome i želje da se što duže zadrži na vlasti, kako neki analitičari ovih dana tvrde? 

STANKOVIĆ: Pre svega, Vučić želi još jednu potvrdu ispravnosti svoje politike. Potrebna mu je još jedna pobeda jer je skoro u svemu osporavan. Ostanak na vlasti je posledica, a ne uzrok ovog Vučićevog poduhvata. Naime, pozicija premijera mu mnogo više odgovora sa stanovišta koncentracije moći i njenog praktičnog pokazivanja nego što je pozicija predsednika države, koja je u najvećem broju slučaja, sudeći po ovlašćenjima,  protokolarna.

Međutim, dok se čeka odluka GO SNS (u međuvremenu je donešena, op. B.G.)stižu vijesti da je Nikolić odlučio da se kandidira, iako nema podršku naprednjaka. Kako to komentirate?

STANKOVIĆ: Nikolićeva kandidatura u ovom trenutku nije aposlutno izvesna. Ako se kandiduje, doživeće, najverovatnije politički brodolom. Nema stranku, ni medije, ni podršku relevantnih stranaka. Dakle, nijedan parametar političke borbe nije na njegovoj strani. Ne može stranku brzo ni stvoriti. Uz to, čitav mandat je bio predsednik bez politike, bledo je podržavao Vučića i njegovu Vladu i nije uradio ništa prepoznatljivo. Recimo, ne ulazim u ispravnost tih odluka, ali predsednik SAD Donald Tramp je za jedan mesec napravio više u domenu svoje prepoznatljivosti nego Nikolić za pet celih godina.

Vučić se, kao što znamo, založio za raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora koje je prošle godine ubjedljivo dobio. Sada, ide u utrku za mjesto predsjednika Srbije, a još mu itekako traje mandat predsjednika Vlade. Ovo me neodoljivo podsjeća na slučaj sa Putinom i Erdoganom u Rusiji, odnosno Turskoj. Kako Vi to komentirate?

STANKOVIĆ: Vučić je politički taktičar, lider koji dosta dobro razume izazove i zaplete u složenim odnosima medija i političkog, pre svega, stranačkog života. Iako Vučićeve političke protivnike njega  podseća na dvojicu lidera, Vučićeva politika je daleko od Erdogana i Putina. Srbija je manje represivno političko društvo od Rusije i Turske. Nema, npr. zabrane Twittera i drugih socijalnih mreža. Ne zabranjuju se mediji, ne hapse novinari, nema masovnih otpuštanja iz državne i javne službe, kao što je to bio slučaj u Turskoj, posle neuspelog državnog udara prošlog leta. Ne hapse se nvo aktivisti kao što to radi ruska policija, niti, čak u aluziji možete Vučića da okrivite za bilo kakav oblik ekstremne političke agresije, kao što su ubistva, hapšenja i zatvranja političkih protivnika. Priča o Vučićevoj diktaturi je spoj usiljenog opozicionog medijskog narativa koji je propagandno koncipiran i činjenice da se dugo u Srbiji nije pojavio neki lider koji je toliko politički dominantan.

Hoće li se ovi predsjednički izbori u Srbiji završiti već u prvom krugu?

STANKOVIĆ: Nije isključeno kao opcija, ali videćemo kako će se odvijati kampanja. Pobeda Vučića u prvom krugu ne bi bila veliko iznenađenje u uslovima velikog broja opozionih kandidata koji su po prirodi stvari antagonizovani i visokog stepena podrške koji Vučić ima.

Postoji li onda opasnost da se koncentracija vlasti u Srbiji nađe u rukama jednog čovjeka? Da li bi to bio neki oblik autokracije?

Sdvs-1TANKOVIĆ: Predsednička funcija ne nosi vlast. Mesto premijera po Ustavu dodeljuje više vlasti. Pobeda na predsedničkim izborima je potvrda demokratskog legitimiteta vaše politike, jer jedino je predsedničko mesto, mesto koje se direktno bira od strane građana. Značaj pobede nije u sticanju vlasti, već u njenoj legitiamciji. Drugo, ne zaboravite da Srbija trenutno otvara poglavlja 23 i 24 u procesu pridruživanja EU. Ova poglavlja bave se vladavinom prava,a članica je Saveta Evrope od  2003 godine. Sumnjam da bi u EU integracijama Srbija napredovala da je reč o autokratskoj i izrazito nedemokratskoj državi.Viši stepen nacionalizma i sklonosti ka autokratiji, imate, npr u Poljskoj i Mađarskoj nego u Srbiji.

Da li su vršena skora istraživanja na temu puta Srbije ka EU? Koliko građana te zemlje jeste za taj put, odnosno koliko njih nije?

STANKOVIĆ:Dolazi do pada podrške. Podrška članstvu u EU je oko 50 posto, postotak gore, postotak dole. Značajno slabije nego pre desetak godina. Integracije traju predugo i napreduju frustrirajuće sporo, nema dobiti za običnog čoveka, a EU, tačnije mnoge zemlje članice šalju poruku nedobrodošlice novim članovima. Ako se EU u skorije vreme ne reformiše, nemam utisak da će ta tema uopšte biti važna u Srbiji, posebno ne kao što je to bio slučaj pre desetak godina. Polako, ali sigurno, EU gubi privlačnu moć za stanovništvo u zemlji.

A kakva je situacija sa javnim mnenjem kada je u pitanju status Kosova? Naime, koliko građana Srbije ga smatra nezavisnom državom, odnosno definitivno izgubljenim, a koliko još uvijek dijelom Srbije? I, da li su vršena istraživanja na temu povratka Kosova u sastav Srbije, de facto? Koliko građana eventualno smatra da se to može i treba postići političkim i(li) pravnim sredstvima, a koliko ratnim? Ko je u Srbiji za eventualnu ratnu opciju?

STANKOVIĆ: Nema raspoloženja za rat, ali Kosovo se većinski doživljava kao deo Srbije. To jeste jedan od paradoksa u stavovima građana Srbije koji je utoliko veći ako se uzme u obzir okolnost da javnost nepodeljeno podržava normalizaciju odnosa koju aktuelna vlast sprovodi putem Briselskih pregovora. Po pitanju Kosova, javno mnjenje osciluje između nemogućeg, imagininarnog i ponajmnje relanog.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

STANKOVIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (866)

bg-26-12-2016-1

amer-jerlagicIstražitelji, stručni tim na čelu sa agentom su nas uvjerili da postoje novi dokazi za podnošenje aplikacije za reviziju presude, da nema potrebe za novim imenovanjem agenta, te da cijeneći sve ono što se obznanilo u posljednjih deset godina (na suđenju prije svega Karadžiću i Mladiću, kao i niz drugih dokaza) postoje realne  šanse da aplikacija bude prihvaćena….. Izjavio sam više puta da su Izetbegović i agent Softić u službi žrtava agresije i genocida i da pravdu traže žrtve, a ne bilo koji političar…..Beograd mudro i diplomatski šuti, dok Banja Luka ima zadatak da galami. Službeni Beograd vrlo dobro zna šta je pisao Dobrica Ćosić o ulozi Savezne Republike Jugoslavije u ratu na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, koje je novce potrošio na logisticiranje operacija na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine…..Smatram da je stručni tim bio osposobljen da na najbolji način dođe do novih argumenata i činjenica koje nisu bile predmetom prethodnih procesa i da će to Međunarodni sud pravde prihvatiti kao kredibilne dokaze…..Čović se ponaša kao da se genocid nije desio nad Hrvatima Posavine, kao da se Hrvatima Posavine u tom genocidu nisu uništile sve crkve i bogomolje, kuće i ognjišta i uništena sva baština jednog naroda. Licemjerna je ta ”mirotvorna” politika…..Ako žele razgovarati o nekakvoj ”federalizaciji” onda trebamo sjesti za sto i razgovarati o federalizaciji BiH na istorijskim, ekonomskim, privrednik regijama, a ne na isključivo etničkim torovima, koji su posljedica rata i genocida….. Za par dana ću predstaviti koncept projekta probosansko-hercegovačkog jedinstva. To će biti koalicija, savez, unija, kako god ga nazvali, sastavljena od partija, pojedinaca, intelektualaca spremnih da se uhvate u koštac sa jednim općim zlom koje je uhvatilo cjelokupno bosansko – hercegovačko tkivo…..HDZ je po već po oprobanom receptu Mostara napravio grad slučaj i od Stoca. Bojim se da se ništa dobro neće dešavati u Stocu u narednom periodu….. 

Gospodine Jerlagiću! Jučer (17. februara ove godine) bili ste jedan od sudionika savjetovanja u sarajevskoj Vijećnici vezano za podnošenje aplikacije za reviziju presude u predmetu “BiH-SRJ/SCG” kod Međunarodnog suda pravde u Hagu. Kakve utiske, generalno, nosite sa tog skupa?

JERLAGIĆ: Skup je bio dostojanstven, bez obzira što se određeni broj pozvanih političara, intelektualaca i akademskih građana nije odazvao skupu. Istražitelji, stručni tim na čelu sa agentom su nas uvjerili da postoje novi dokazi za podnošenje aplikacije za reviziju presude, da nema potrebe za novim imenovanjem agenta, te da cijeneći sve ono što se obznanilo u posljednjih deset godina (na suđenju prije svega Karadžiću i Mladiću, kao i niz drugih dokaza) postoje realne  šanse da aplikacija bude prihvaćena.

Sama najava podnošenja aplikacije od prije nekoliko sedmica izazvala je buru reakcija političara iz manjeg entiteta. Zapravo, sve se s njihove strane ispolitiziralo i još se to čini, maltene do usijanja. Ko traži pravdu u konkretnom slučaju: Izetbegović, vi-probosansko-hercegovačko orijentirani političari ili žrtve?

JERLAGIĆ: Izjavio sam više puta da su Izetbegović i agent Softić u službi žrtava agresije i genocida i da pravdu traže žrtve, a ne bilo koji političar. Mi smo dali podršku stručnom timu da bude spreman podnijeti aplikaciju.

Veća galama se diže iz Banja Luke, nego iz Beograda. Kako to tumačite?

amer-jerlagic-3JERLAGIĆ: Beograd mudro i diplomatski šuti, dok Banja Luka ima zadatak da galami. Službeni Beograd vrlo dobro zna šta je pisao Dobrica Ćosić o ulozi Savezne Republike Jugoslavije u ratu na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, koje je novce potrošio na logisticiranje operacija na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Banja Luka zaboravlja da je prije tri mjeseca učinjena teška povreda Ustava BiH kada je u pitanju Referendum, pa zaboravlja šta je i kako naredio Ivanić kao Predsjedavajući Predsjedništva BiH u vezi postrojavanja OS BiH na neustavni ”praznik 09.januar”. Ali su vrlo grlati kada su u pitanju napadi na ono što je pravno utemeljeno.

A kako komentirate otvorene pritiske nekih djelatnika izvana, poput Jonathana Moore-a, Larsa Gunara Wigemarka te ruskog ambasadora u BiH Petra Ivancova da se ne ide u tu reviziju?

JERLAGIĆ: Bio bih sretan da su isto ovako kritikovali sve ovo što sam naveo u prethodnom odgovoru oko Referenduma, postrojavanja OS BiH 08.01. i 09.01., a da ne kažem da je Visoki predstavnik imao na desetine ” Dodikovih antidržavnih zicera” da ga davno otjera sa političke scene u BiH, jer na dnevnoj bazi truje odnose među građanima BiH.

Puno se u nekim medijima i u javnosti govorilo o tome da je protraćeno deset godina i da se ova apelacija podnosi u posljednji čas. Da li ste Vi lično bili uključivani u pripremne radnje za aplikaciju koje, očigledno je sada, ne traju od jučer?

JERLAGIĆ: Drago mi je da je stručni tim svoj posao radio savjesno i nadam se kvalitetno. Ovo su poslovi koji se rade u tišini i oko njih i ne treba da bude puno galame i zbrke. Smatram da je stručni tim bio osposobljen da na najbolji način dođe do novih argumenata i činjenica koje nisu bile predmetom prethodnih procesa i da će to Međunarodni sud pravde prihvatiti kao kredibilne dokaze.

Srpski predstavnici u PS BiH već su započeli s opstrukcijama. Da li se može očekivati institucionalna kriza u BiH i kako na nju eventualno odgovoriti?

JERLAGIĆ: Ništa sporno u ovome ne bi bilo da su isto ovako reagovali oko provođenja neustavnog Referenduma, oko akcija i aktivnosti Predsjedavajućeg Ivanića za vrijeme i oko 09.01. Ovako, radi se o neprincipijelnim stavovima. Dobro bi bilo u konačnici da se krajnje savjesno odreknu i plata iz institucija Bosne i Hercegovine, a ne da Bosnu i Hercegovinu cijene i poštuju tamam toliko koliko im treba da od nje uzmu novac.

Kako komentirate odnos Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH prema reviziji presude? Da li on svojim stavovima u konkretnom slučaju predstavlja sve Hrvate u BiH, znači i one koji su također bili žrtve agresije Srbije na našu zemlju?

JERLAGIĆ: Upravo sam na jučerašnjem savjetovanju napravio paralelu između odnosa pokojnog Joze Križanovića i Dragana Čovića. Križanović je podržao napore agenta Softića, a vidimo kako se ponaša Dragan Čović. Čović se ponaša kao da se genocid nije desio nad Hrvatima Posavine, kao da se Hrvatima Posavine u tom genocidu nisu uništile sve crkve i bogomolje, kuće i ognjišta i uništena sva baština jednog naroda. Licemjerna je ta ”mirotvorna” politika.

Nedavno je EU Parlament donio Rezoluciju o BiH. Poznato je koliko su hrvatski parlamentarci pokušavali progurati nešto drugo kroz istu. Kako komentirate uporno, sada već i otvoreno zalaganje Čovića i Ljubića za “federalizaciju”, ali ne BiH, nego FBiH, što u prijevodu znači III entitet, odnosno daljnja podjela naše zemlje kao i odnos službenog Zagreba prema ovoj priči?

amer-jerlagic-2JERLAGIĆ: Ova Rezolucija je što bi se reklo bosanskim žargonom ”provaljena”. Mada ako želimo biti krajnje precizni, u BiH se nije provela Presuda Suda u Strazburu, a da ne spominjemo nekakvu rezoluciju hrvatskih parlamentaraca sa dva aršina. Tamo su im puna usta demokratije i zajedništva, a ovamo podgrijavaju etničke torove. Ovo im Evropa neće tolerirati. Iza svega ovoga se krije želja za izmjenom Izbornog zakona i da jedan mali procenat građana ima ekskluzivu u odnosu na druge građane BiH. Vjerujem da će se službeni Zagreb distancirati od ovoga i da se neće miješati u unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine.

Ako žele razgovarati o nekakvoj ”federalizaciji” onda trebamo sjesti za sto i razgovarati o federalizaciji BiH na istorijskim, ekonomskim, privrednik regijama, a ne na isključivo etničkim torovima, koji su posljedica rata i genocida.

Očigledno je da imamo dva snažna antibosanska bloka koje personaliziraju Dodik i Čović. Nije li vrijeme da se odgovori jednim snažnim probosanskim blokom kojeg bi činile političke stranke, akademska zajednica, javni djelatnici i sl., odnosno da se uradi ono što je do nas samih?

JERLAGIĆ: Za par dana ću predstaviti koncept projekta probosansko-hercegovačkog jedinstva. To će biti koalicija, savez, unija, kako god ga nazvali, sastavljena od partija, pojedinaca, intelektualaca spremnih da se uhvate u koštac sa jednim općim zlom koje je uhvatilo cjelokupno bosansko – hercegovačko tkivo.

I, na kraju, kako komentirate situaciju oko predstojećih lokalnih izbora u Stocu?

JERLAGIĆ: HDZ je po već po oprobanom receptu Mostara napravio grad slučaj i od Stoca. Bojim se da se ništa dobro neće dešavati u Stocu u narednom periodu. Ovdje takođe želim istaći da ne podržavam nasilje sa bilo čije strane i pozivam sud i tužilaštvo da posao rade savjesno i da  kazne sve vinovnike nemilih događaja u Stocu.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

JERLAGIĆ: Hvala i Vama na prilici da otvoreno razgovaramo o svemu.

RAZGOVARAO:Bedrudin GUŠIĆ (865)

bg-26-12-2016-1

 

petar_ivancovGospodine Ivancov!

U ime naše grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’ koja broji skoro 65,000 članova- građana BiH različite etničke pripadnosti, najoštrije osuđujemo vaše miješanje u legalan pravni postupak na koji imamo svako pravo. Svojom izjavom pokušavate putem prijetnji i pritisaka spriječiti reviziju presude od 26.02.2007., po sporu ‘RBiH v Srbija i C. Gora’. Takvo ponašanje nam nalaže da vam se ne obratimo sa ‘Vaša Ekselencijo’ jer neko ko povrjeđuje suverenitet i integritet naše zemlje, kako to vi činite, te ko sprječava žrtve genocida i brutalne srpske i srbijanske agresije na našu zemlju da ostvare pravdu, ne zaslužuje takvo oslovljavanje, kao što ne zaslužuje ni poštovanje dostojno jednog diplomate i dužnosti koje obnaša. A kada bi Vas tako oslovili, svjesni svega gore navedenog, bilo bi lažno i licemjerno s naše strane.

Vi veoma dobro znate da je Srbija počinila genocid nad našim narodom i agresiju na našu zemlju, što je potvrđeno presudama najviših međunarodnih sudova, ali bezobrazno, besramno i drsko pokusšvate od nas iznuditi da kao žrtve tog genocida i agresije odustanemo od pravde i prava! Niko nema pravo od nas tražiti, a još manje pokušati prisilom iznuditi da odustanemo od civiliziranog i demokratskog načina da dođemo do onoga na što imamo i zakonsko i moralno pravo! Demokracija za diktatorsku Rusiju jeste očito strana riječ. Nemojte ovo shvatiti kao uvredu, nego konstataciju koja je općepoznata. Ali, iznenađuje nas da do sada niste shvatili da mi ne želimo pripadati vašem svijetu koji je takav, već svijetu demokracije u kome vladaju pravo i pravda, a ne diktatura komunističko-staljinističkog tipa kako je slučaj kod vas.

Pošto svojim postupcima pokušavate grubo i brutalno osporiti pravo na pravdu žrtvama genocida i agresije koju je počinila Srbija u periodu 1992-1995., očito je da negirate genocid, a što ste pokazali stavljajući veto u UN na britansku rezoluciju o Srebrenici. Očito je da ni po čemu niste prijatelj države BiH, te da je potkopavanjem putem genocidne tvorevine očito želite destabilizirati, a time i čitav region.

Podržavajući genocidnu tvorevinu RS i agresorsku Srbiju koja se nije odrekla fašističke politike koja je počinila genocid i agresiju na našu zemlju, podržavate četnički fašizam i terorizam!

Zbog čega ste se onda borili protiv nacističke Njemačke u II svjetskom ratu? Trebali ste dopustiti da Treći Rajh nastavi postojati i dati mu što veći dio tadašnjeg SSSR, naročito Rusije, u znak odavanja priznanja fašizmu! Pošto negirate genocid i podržavate četnički fašizam i terorizam kroz podržavanje genocidne tvorevine zvane RS i fašističke Srbije, predlažemo i vama, kao i drugim diplomatama u BiH koji nas odvraćaju od revizije presude, da odete Jevrejima i pokušate negirati holokaust, te im reći da nisu imali pravo nacističke zločince privesti pred lice pravde, kao i da Treći Rajh nije trebao biti ukinut! Ponavljamo i Vama: ono što je za Jevreje holokaust to je za nas genocid koji nije počinjen samo u Srebrenici već i na cijelom genocidom i agresijom Srbije okupranom dijelu naše zemlje. A ono što je Treći Rajh za Jevreje, to je fašistička Srbija za nas.

Ovdje ćemo citirati stav jednog Vašeg kolege u BiH, britanskog ambasadora, Njegove Ekselencije Edwarda Fergusona, koji je rekao sljedecće: ‘Velika Britanija podržava vladavinu prava, uključujući činjenicu da bilo koji narod treba da traži pravdu za počinjenje zločine….Odluka o bilo kojem podnošenju zahtjeva za reviziju presude je na domaćim bh. vlastima, a ne na ambasadorima i stranim zemljama.’ Tako se ponaša civiliziran ambasador jedne civilizirane, demokratske zemlje koji, za razliku od vas, zaslužuje poštivanje, te stoga i da bude oslovljen sa ‘Vaša Ekselencijo’!

Želimo vam ovdje poručiti: Mira nema bez pravde. Niti će ga ikada biti!

Poručujemo i vama i svima onima koji se usuđuju tako drsko i bestidno spriječiti nas da na demokratski način ostvarimo pravdu i da politika četničkog fašizma i terorizma bude kažnjena za genocid i agresiju koju je nad nama počinila, da o sudbini naše zemlje i nas samih, pa tako i o Tužbi, nećete odlučivati ni vi ni bilo ko drugi – dakle, niko od onih koji vas i takve kao vi plaćaju da bi nam nametali genocid kao vase vidjenje ‘pravde’!  Pogotovo neće odlučivati niti nas ucjenjivati oni koji su počinili genocid, niti oni koji su poput vase zemlje u njemu saucestvovali na svjetskoj politickoj sceni, a i davali doprinos saljuci svoje zlocince da u genocidu direktno ucestvuju!

Naše je opredjeljenje ANTIFAŠIZAM i mi ćemo u njemu ustrajati suprostavljajući se četničkom fašizmu i terorizmu koji i do danas traje na okupiranoj teritoriji naše države od strane četničkih terorističkih hordi, a koji je potpomognut fasističkom Srbijom!

Vaše izjave vezane za sasvim legitiman pravni postupak naše nezavisne, suverene države ne predstavljaju samo miješanje u unutarnje poslove naše države (što je akt agresije) već i krivično djelo “pokušaj opstrukcije pravde i pravnog postupka”.

Iako je Rusija jedna od odgovornih država za implementaciju Dejtonskog sporazuma podsjetićemo vas da vaše reakcije o kršenju istog neprekidno izostaju (pored stalnog kršenja Anexa VII, najnoviji primjeri uključuju nelegalni referendum o proslavi dana genocidne tvorevine koji je proglašen neustavnim, postrojavanje OS BiH u Banja Luci povodom obilježavanja neustavnog dana genocidne tvorevine što je kršenje Odluke ustavnog suda kao najviše pravne instance naše države, te najnovije – bojkot bh. Parlamenta od strane predstavnika genocidne tvorevine povodom predstojećeg predavanja zahtjeva za reviziju presude Međunarodnom sudu pravde!). Pošto šutnja predstavlja odobravanje vi očito ne priznajete Dejtonski ugovor što je očit znak nama da je nužno vratiti se na Ustav RBiH koji je nezakonito i protupravno suspendovan u Dejtonu 1995., godine.

Podsjećamo vas da u rukama već imamo dobijen spor na Svjetskom sudu pravde po kojem je Srbija osuđena da nije spriječila, a mogla je, agresiju i genocid. A takvom se presudom podrazumjeva da je Srbija osuđena i za agresiju na našu državu.  Jer, kako bi neko mogao biti proglašen odgovornim za nesprječavanje genocida, ako na tome mjestu fizički nije bio prisutan?! A, prema presudi od 26.02.2007., Srbija je očito bila na teritoriji naše države pa je kriva što nije sprječila genocid. A nije li prisustvo vojnih snaga jedne države na tlu druge nezavisne države ništa drugo do agresija?! Ta ista presuda nama daje legitimno pravo da pravno ukinemo genocidnu tvorevinu zvanu RS i poništimo Dejtonski ugovor.

Zbog vaše najnovije izjave vezane za pitanje revizije presude Svjetskog suda pravde od 26.02.2007., koja je samo jedna u nizu izjava i poteza koji predstavljaju vaše direktno miješanje u unutarnje poslove naše države, što je neprihvatljvo i nedopustivo od strane ambasadora jedne strane zemlje i predstavlja akt agresije na našu državu,  od Vas tražimo da je smjesta napustite jer u njoj nema mjesta za one koji rade protiv civilizacijskih tekovina kao što su pravo i pravda, te borba protiv fašizma i terorizma legalnim sredstvima i koji se miješaju u unutarnje poslove naše države, te ne poštuju njenu nezavisnost i suverenitet. Ukoliko se i dalje budete miješali u unutarnje stvari naše države patriotama ove zemlje nećete ostaviti nikakvu drugu alternativu nego da svoju žalbu protiv toga upute Vijeću sigurnosti UN.

U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH”:

1. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

2. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

3. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad insistira da ga se ovako predstavi)

Komšija ti uđe u avliju, sve opljačka i polomi, popali, ubije ti oca, brata otpremi u logor, siluje sestru -majku, tebe protjera… Ne tražiš  krv za krv  već  ideš ga tužiti sudu. Po logici srpskog  zločina nad Bošnjacima, on je prav a ti kriv.

Žrtve

Image result for zrtve genocida u srebrenici

Krivci

Srbi  iz Srbije i Srbi iz BiH izvršili su agresiju na BiH i nad Bošnjacima počinili genocid. Bošnjaci ne traže osvetu, već  traže pravdu pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Po logici srpskog zločina nad Bošnjacima  agresori  i počinioci genocida nisu krivi, već  oni nad kojima je  izvršena agresija i počinjen genocid – Bošnjaci!

Izvršioci genocida osporavaju im pravo i na pravedno suđenje!!!

Zijad Bećirević, Burlington, Februara 16. 2017.g.

zijad_becirevic2

vk

15. februar 2017.

Novi Sad

Na zajedničkoj sednici Predsedništva i Saveta Vojvođanskog kluba doneta je jednoglasna Odluka da Vojvođanski klub podrži  Sašu Jankovića  kao kandidata građana za predsednika Republike Srbije.

Odluka je doneta nakon nedavnog sastanka rukovodstva Vojvođanskog kluba sa Sašom Jankovićem i članovima njegovog tima.

Vojvođanski klub podržava Sašu Jankovića kao reprezenta borbe za  građansku, pravno utemeljenu i demokratsku Srbiju, koja prihvata i poštuje svoje različitosti.

Podrškom Jankoviću, Vojvođanski klub se pridružuje frontu borbe građana, organizacija civilnog društva i političkih stranaka za uspostavljanje Srbije kao normalne države i za pobedu nad autokratskom  vlašću, koja je do svoje srži natopljena kriminalom, korupcijom i nepotizmom.

Saša Janković je svojim radom, ali i hrabrim i razložnim istupima, pokazao da je poslednji momenat da se sve demokratske građanske snage u Srbiji ujedine i pokažu da Srbija ima snage za suštinske promene.

Zajedno sa Jankovićem, idemo u novu etapu borbe za demokratiju, poštovanje i izgradnju institucija i demokratskih procesa, poštovanje i zaštitu građanskih i manjinskih prava, prava na različitost i multietničko društvo, u borbu za jednakost svih građana pred zakonom i institucijama, jednakost u ostvarivanju socijalnih, ekonomskih i svih drugih prava, za državu Srbiju koja poštuje svoje građane i služi im.

Verujemo da je to, ujedno, put za uspostavljanje sistemskog, institucionalnog i političkog okvira za ostvarivanje ciljeva i interesa građana i građanki Vojvodine za koje se već skoro tri decenije zalažemo.

Vojvođanski klub poziva svoje prijatelje i istomišljenike: nevladine organizacije, neformalna udruženja i grupe, vojvođanske intelektualce, umetnike, stručnjake, radnike, paore, starosedeoce i novodošle Vojvođane, pozivamo mladost Vojvodine i vojvođanske sede glave, pozivamo ponosne Vojvođanke i  Vojvođane iz Srema, Banata i Bačke da nam se pridruže, uz poruku:

Nema više čekanja! U ovoj borbi, Vojvodina ne sme ostati po strani!

Dr Branislava Kostić

Predsednica Vojvođanskog kluba

ifimes

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je povodom najavljene revizije presude ICJ u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije pripremio analizu stanja i mogućnosti uspjeha revizije. Iz analize „BiH – Srbija: Revizija presude ICJ – put ka pravdi ili nasilju?“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

Bosna i Hercegovina je 1993. godine podnijela tužbu protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Haagu, najveće sudske instance u sistemu Organizacije ujedinjenih nacija. Presuda ICJ je donesena 26. februara 2007.godine, u vezi sa spоrоm kојi sе odnosi na kršenja Kоnvеnciје о sprečavanju i kažnjavanju zločina gеnоcida, kојu је usvојila Gеnеralna skupština UN-a 9. dеcеmbra 1948.godine i na razna pitanja za kојa je BiH tvrdila, da su sa tim pоvеzana. Presuda predstavlja značajan međunarodni pravno sudski akt, jer je najviši UN-ov sud definirao pokolj nad bosanskim muslimanima u Srebrenici genocidom, za koji ne smatra odgovornom Srbiju i odbacuje zahtjev za isplatom financijske odštete, ali Srbiju smatra odgovornom, jer je zločin propustila spriječiti te kazniti počinitelje.

Revizija kao pravni institut dopušten Statutom i Poslovnikom (ICJ)

Članom 61 Statuta ICJ i članom 99 Poslovnika ICJ predviđeni su uvjeti i procedure da bi se pokrenuo postupak revizije presude. Članom 60 Statuta se navodi da je presuda ICJ konačna i bez prava na žalbu, zbog toga je postupak revizije veoma specifičan i podrazumijeva nove odlučujuće dokaze koji nisu bili poznati prilikom donošenja presude. Podnošenjem revizije se automatski ne otvara postupak pred ICJ, nego Sud donosi presudu da li su dokazi ispunili sve potrebne uvjete da se pristupi reviziji kao pravnom institutu kojeg dopušta Statut i Pravilnik ICJ. Generalni rok za podnošenje revizije je 10 godina od donošenja presude ICJ, a pokretanje revizije se zahtjeva u roku od šest mjeseci od saznanja za nove dokaze. U slučaju eventualnog podnošenja revizionog zahtjeva Bosne i Hercegovine, Republika Srbija ima pravo da podnese svoje mišljenje o prihvatljivosti prijave-revizije u roku kojeg odredi ICJ ili predsjednik ICJ, a ako Sud ne zasjeda, nakon toga mišljenje srbijanske strane se također dostavlja bosanskohercegovačkoj strani, a ICJ može zatražiti dodatne stavove ili objašnjenja od strana prije nego donese konačnu odluku da li će uopće otvoritipostupak po podnesenoj reviziji. Dakle, eventualnim podnošenjem revizije od strane Bosne i Hercegovine automatski se ne otvara postupak revizije pred ICJ, nego se otvara vrsta predpostupaka i onda bi se čekala odluka ICJ da li je Bosna i Hercegovina priložila dovoljno uvjerljive i odlučujuće dokaze da bi se pokrenuo postupak revizije pred ICJ, uz aktivno učešće i zasigurno osporavanje Republike Srbije. Ne postoji značajna sudska praksa u vezi sa revizionim postupkom pred ICJ, a Statut i Poslovnik, koji su vremenom mijenjani, ne sadrže precizne definicije oko predstavljanja u revizionom postupku, posebno imajući u vidu da razni politički predstavnici i stručnjaci osporavaju legalitet i legitimitet za revizioni postupak dosadašnjem agentu BiH, koji je zastupao tužbu BiH protiv SRJ-Srbije. Ukoliko bi Bosna i Hercegovina podnijela zahtjev za reviziju preko dosadašnjeg agenta, po svemu sudeći da bi se, kao prethodno pitanje od strane Srbije, postavilo pitanjelegaliteta predstavljanja, ali i politički, i od strane srpskih predstavnika u BiH. Dosadašnji agent BiH pred ICJ nije opozvan, dok na drugoj strani pravila ICJ zahtijevaju da države, koje su u sporu pred ICJ moraju imati svog agenta sve vrijeme trajanja sudskog postupka odnosno moraju osigurati kontinuitet zastupanja. Revizija se može predati i zvaničnim diplomatskim putem posredno i neposredno i po ovlaštenju. U svakom slučaju eventualno osporavanje legitimacije, načina, legaliteta ili kanala predaje zahtjeva za reviziju od strane Bosne i Hercegovine zasigurno bi zasluživalo poseban pristup ICJ i prema mišljenju analitičara ne bi se mogao svesti samo na prostu provjeru legaliteta i legitimiteta zastupnika i/ili podnosioca zahtjeva za reviziju od registrara ICJ-a, nego bi moglo uključiti i poseban postupak i raspravu, te odluke u pogledu legaliteta. Činjenica je, da agent BiH pred ICJ u tužbi BiH protiv Srbije nikada nije zvanično razriješen od strane Predsjedništva BiH, koje ga je i imenovalo, daje dodatni argument Bosni i Hercegovini u tumačenju legaliteta po unutrašnjem pravu.

BiH i Srbija imaju pravo na rok za reviziju od 10 godina

Opći rok za podnošenje revizije pred ICJ je 10 godina i ističe krajem februara 2017.godine. Obje strane u sporu, BiH i Srbija, imaju procesnu mogućnost za podnošenje zahtjeva za reviziju. Prema izjavama Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH, Bosna i Hercegovina razmatra mogućnost podnošenja zahtjeva za reviziju. Srbija, zvanično, osim nekih političkih izjava kao reakcija na najavu revizije od strane BiH, nije nagovještavala eventualno pokretanje revizije. Srbijanska strana bi nakon podnošenja zahtjeva za reviziju od strane BiH bila u procesnoj mogućnosti, uz odobrenje ICJ, da se izjasni o svim bitnim aspektima podnesene revizije. Nagovještaji i izjave srpskih zvaničnika u BiH, pa čak i nekih međunarodnih predstavnika u BiH, da nema „novih dokaza“ za reviziju i da dosadašnji agent BiH pred ICJ odnosno da nitko trenutno u BiH nema pravo i ovlaštenje za pokretanje revizije su nepravne izjave, jer samo ICJ može da odluči po ovim pitanjima. Svako prejudiciranje i zauzimanje stavova da nema dokaza, da nema zakonske i procesne mogućnosti za ulaganje revizije su ne samo nestručne i protupravne izjave, nego prejudiciraju konačne odluke ICJ-a. Čak kada bi eventualno revizija bila podnesena i javno objavljena, opet je ICJ, odnosno mjerodavni sud, taj koji će donijeti odluku o svemu. Zbog toga svi protupravni komentari ne doprinose stvaranja pravne sigurnosti i povećavaju političke napetosti.

Politički predstavnici srpskog naroda u BiH nisu osporili tužbu BiH pred ICJ

Definitivno je nejasan odnos srpskih političkih i drugih predstavnika u BiH prema procesu u kojem je BiH 1993.godine tužila Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ) – Srbiju pred ICJ zbog kršenja konvencije o genocidu. Najprije Momčilo Krajišnik, kao srpski član Predsjedništva BiH, nije osporio tužbu BiH protiv Srbije pred IJC, iako je na to imao pravo u roku tri mjeseca kao i svaki član Predsjedništva BiH, na međunarodne ugovore ili akte koje su jedna od tzv. tri strane u BiH potpisale od 1992.godine do potpisa Daytonskog mirovnog sporazuma. I Narodna skupština Republike Srpske (NSRS) u predviđenom roku od tri mjeseca nije osporila Tužbu BiH protiv SRJ (Srbije) pred ICJ. Prilikom imenovanja Sakiba Softića za agenta BiH pred ICJ, nakon smjene Muhameda Šaćirbegovića, ponovo srpski član Predsjedništva BiH nije posegnuo za vitalnim nacionalnim interesom i agent Softić je dobio legitimaciju da nastavi predstavljanje i zastupanje BiH pred ICJ u tužbi protiv Srbije. Očigledno je, da srpski predstavnici u BiH nisu smatrali da trebaju zaustaviti tužbu BiH protiv Srbije na ICJ. Analitičari smatraju da su prvobitno Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, a potom i drugi srpski predstavnici, nezadovoljni (pre)raspodjelom Daytonskim sporazumom napravili osvetu Slobodanu Miloševiću, ali i željeli su da stvore trajnu situaciju egzistiranja tužbe i tako drže srbijansku politiku u statusu taoca, te da drže pozornost Srbije na pitanjima koja se tiču RS-a. Kakogod, ovakva politika je rezultirala presudom ICJ po kojoj je Srbija presuđena za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida, a vojska i policija RS presuđeni su za zločin genocida u Srebrenici. Interesantno da Srbija, oslobađanje od direktne odgovornosti za genocid, slavi kao svoju pobjedu, iako su presuđeni za najstrašniji zločin – zločin genocida. S tim u vezi političke izjave srpskih predstavnika u BiH su prema mišljenju analitičara danas ustvari briga za RS, jer su svjesni da bi revizioni proces mogao eventualno ponovo otvoriti i ulogu Republike Srpske (RS), te da skoro nitko i ne spominje Srbiju. U svojim izjavama navode da bi revizioni proces pokrenuo čak i raspad BiH. Stvara se utisak da su revizionim postupkom više zabrinuti i više nervoze pokazuju predstavnici RS, nego zvanični Beograd. Srpski predstavnici u BiH, nakon presude ICJ od 26.februara 2007.godine da su Vojska (VRS) i Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-a počinili genocid u Srebrenci u kontinuitetu negiraju genocid i osporavaju presudu ICJ, ali i presude ICTY-a.

Zašto su srpski predstavnici u BiH prihvatili presudu ICJ da su vojska i MUP RS-a direktno odgovorni za zločin genocida ?

Analitičari postavljaju pitanje zašto upravo srpski predstavnici u BiH, koji na razne načine negiraju genocid, nisu pokrenuli pitanje nalaza iz presude ICJ imajući u vidu da su u procesu BiH protiv Srbije presudom ICJ označeni vojska i policija RS-a kao direktni izvršioci genocida, a ne Srbija koja je za to tužena. BiH je tražila odgovornost Srbije, a ICJ je presudio Srbiji za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida, a organe RS za direktno izvršenje genocida. Možda su politički predstavnici Srba u BiH očekivali da Srbija pokrene reviziju u kojoj bi pored svoje, negirali i odgovornost RS- a, ili su pak i Srbija i RS zadovoljne presudom kojom su proglašeni odgovornim. Ali onda začuđuje zašto i Srbija i predstavnici RS-a negiraju na svim političkim i pravnim instancama odgovornost za genocid, umjesto da to urade na svjetskom sudu koji ih je i proglasio odgovornim za genocid. Zasigurno je, da bi se eventualna revizija od strane BiH fokusirala i na Srebrenicu i odgovornost Srbije, te je onda još nejasnije zašto su interesi Srbije kod srpskih političkih predstavnika u BiH i RS-u važniji od interesa RS-a.

Uloga Čovića i Đukanovića u revizionom postupku?

Analitičari ukazuju da su finalne aktivnosti za eventualni postupak revizije BiH pred ICJ započele prije godinu dana. Protok od devet godina je sasvim realan protok vremena da jedna strana pokuša istražiti i prikupiti sve relevantne informacije i dokaze koji bi eventualno bili odlučujući za pokretanje postupka revizije. Tužba iz 1993.godine prema kojoj BiH tuži SRJ-Srbiju za kršenje konvencije o genocidu je ustvari jedina mogućnost pred ICJ da se utvrdi krivična odgovornost država, jer je poznato da su za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava nadležni krivični sudovi, kako nacionalni tako i međunarodni, kao što su Stalni krivični sud (ICC), Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i dr. Poznati su brojni drugi primjeri pred ICJ kada su se države optuživale npr. za oružane aktivnosti na teritoriji druge države (npr. Demokratska Republika Kongo protiv Ugande) gdje je ICJ presuđivao i smatrao da je npr. Uganda prekršila načela neupotrebe sile u međunarodnim odnosima i neintervencije, odnosno da je Uganda prekršila svoje obaveze prema konvencijama međunarodnog humanitarnog prava. Analitičari smatraju da je dokazivanje krivične odgovornosti jedne države za počinjen genocid neusporedivo teži i kompleksniji zadatak za jednu državu od drugih oblika državne odgovornosti. Posebno, što je u procesu BiH protiv SRJ-Srbije, ICJ primijenio najviše standarde koje je prethodne primjenjivao ICTY/krivični Tribunal za bivšu Jugoslaviju u suđenjima i procesima protiv pojedinaca odgovornih za zločin genocida u BiH. ICJ je primjenjujući krivične procedure i standarde jednog drugog međunarodnog suda (ICTY) koji utvrđuje pojedinačnu odgovornost, postavio skoro nedokučivi standard da jedna država može biti direktno odgovorna za kršenje konvencije o genocidu i prihvaćajući samo pravomoćne pravne zaključke sa ICTY-a, što je također predmet kritičkih mišljenja i pravnih analiza. O presudi ICJ u sporu između BiH i SRJ odnosno Srbije je napisano dosta toga i čak je još uvijek otvoreno pitanje i same definicije zločina genocida, odnosno na koji način se zločin genocida može dokazati pred međunarodnim sudom bilo za pojedinačnu, bilo za državnu odgovornost. Eksperti smatraju da moraju postojati drugačiji pristupi u dokazivanju odgovornosti države. S tim u vezi smatra se da je BiH imala veoma težak zadatak prikupljanja dokaza za reviziju koji bi sadržavali genocidnu namjeru ili dodatne informacije o kršenju konvencije o genocidu od strane Srbije. Dokaza o involviranosti SRJ-Srbije u ratu u BiH je bezbroj i sama Srbija ne bježi od odgovornosti da je aktivno preko JNA-VJ i 30. kadrovskog centra, svojih generala, MUP-a i specijalnih jedinica učestvovala u BiH do kontinuirane vojne, logističke i financijske pomoći bosanskim Srbima, ali ICJ je potvrdio da nije izdavala naredbe JNA-VJ, specijalnim jedinicama VRS i MUP-u RS da počine genocid (ostali zločini nisu bili u nadležnosti ICJ kao istrebljenje, ratni zločin i drugi zločini protiv čovječnosti) odnosno i kada su se jedinice SRJ-Srbije nalazile u BiH i kada su počinile zločine (Škorpioni i dr.) da su bile podčinjene RS-u odnosno VRS ili MUP-u RS ili su djelovale „samostalno“. Momčilo Perišić, načelnik generalštaba VJ, je pred ICTY bio presuđen na 27 godina zatvora, ali je Theodor Meron, predsjednik ICTY-a, zbog utjecaja velikih sila, promijenio standarde i u žalbenom postupku oslobodio Perišića (ranije je predsjedavao Vijećem koje je oslobodilo i Antu Gotovinu) svih optužbi, uključujući I Srebrenicu. Iako su „Meronovi standardi“ (linkovi: http://www.ifimes.org/ba/8484- ratni-zlocini-genocid-moze-li-theodor-meron-sacuvati-ugled-icty , http://www.ifimes.org/ba/8603-icty-meronizacija-nase-buducnosti , http://www.ifimes.org/ba/8896 ) nakon niz presuda ICTY promijenjeni, zahtjev za reviziju od glavnog tužioca ICTY Serga Brammertza protiv oslobađajuće presude Perišiću, Meron kao predsjednik ICTY nikada nije dozvolio. Bakir Izetbegović i pravni stručnjaci su pod snažnim pritiskom i predstavnika međunarodne zajednice, ali i Dragana Čovića, člana Predsjedništva BiH i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH). Postavlja se pitanje da li je i koliko je Crna Gora, koja je apsolutno zaštićena od procesa revizije, jer je Srbija ranije zvanično preuzela pravno nasljedstvo i time svu odgovornost za sebe pred ICJ-om, pomogla BiH da raskrinka Miloševićev režim i počinjen genocid u BiH. Posebno imajući u vidu arhive Vojske Jugoslavije i Službe državne sigurnost (SDB) zajedničke tadašnje države, a koje se nalaze u Podgorici. Pojedini bosanskohercegovački lideri imaju jake prijateljske veze sa liderom Crne Gore Milom Đukanovićem. Najjače prijateljske veze sa Đukanovićem ima predsjednik Saveza za bolju budućnost BiH (SBB) Fahrudin Radončić. Zato je logično očekivati da će lider SBB-a učiniti sve da njegov prijatelj pomogne u postizanju pravde i dokazivanju istine. Analitičari smatraju da predstavnici HDZ BiH i predstavnici hrvatskog naroda neće zvanično, u slučaju određenih državničkih odluka, opstruirati podnošenje eventualne revizije BiH pred ICJ. Osporavanjem revizije bi Hrvati i Hrvatska ušli i u proces osporavanja zločina, a očigledno da bi revizija mogla biti fokusirana i na zločin genocida u Srebrenici u utvrđivanju direktne involviranosti Srbije. Da li hrvatski narod zaista ne želi da žrtve iz Srebrenice ostvare svoja prava i mogućnost revizije je „pitanje od milijardu dolara za Dragana Čovića“. Također, ne treba zaboraviti da je tužba BiH za genocid obuhvaćala i Hrvate koji su stradali na području Bosanske Krajine. Čović preuzima veliku povijesnu odgovornost bezrazložno stajući na stranu zvaničnog Beograda (a ne nikako RS, ili bilo kojeg srpskog političkog predstavnika u BiH, jer je eventualna revizija BiH protiv Srbije) u pogledu ulaganje revizije BiH pred ICJ.

U čije ime govori ambasador Moore?

Ambasador Jonathan Moore, šef misije OSCE-a u BiH je grubo svojim javnim istupima da nema novih dokaza i da BiH ne treba da ulaže reviziju pred ICJ zloupotrijebio svoj mandat i tako pokušao da javnim pritiskom na pravni team BiH i Bakira Izetbegovića spriječi podnošenje revizije. Postavlja se pitanje u čije ime govori ambasador Moore i da li zbog takvih izjava zaslužuje da bude opozvan iz BiH kao ambasador OSCE-a. Upravo predstavnici međunarodne zajednice trebaju i moraju osigurati demokratski ambijent i vladavinu prava. Vladavina prava je upravo osiguravanje uvjeta da jedna država koja je prije deset godina okončala postupak protiv druge države pred jednim međunarodnim sudom ima mogućnost da pokuša iskoristiti zagarantirano međunarodno sredstvo, sredstvo revizije pred ICJ, kao jednim od glavnih organa UN-a. Pozivanje na pravdu, a istovremeno vršiti politički pritisak, od strane ambasadora Moore-a je licemjerna izjava i akt, jer pravda se postiže predviđenim građanskim, međunarodnim i kaznenim procedurama, kažnjavanjem zločinaca, pojedinaca ili država. Drugi vid „pravde“ je poznat kroz historiju, kada se pravde uzima „u svoje ruke“ što onda nužno vodi ka nasilju, a izjave Moore-a upravo idu u tom smjeru da žrtva ili država potiče realizaciju pravde na privatan i nedopušten način, a ne na sudski, što vodi u anarhiju, nasilje čak i zločin.

Šta i tko ugrožava regionalnu sigurnost?

Upravo bi predsjednik Vlade Republike Srbije Aleksandar Vučić mogao odigrati važnu ulogu ukoliko bi pozvao bosanske Srbe da se spuste političke tenzije i omoguće da se proces pred ICJ okonča ukoliko BiH podnese zahtjev za reviziju. Postavlja se pitanje ukoliko bi Srbija najavila ili podnijela zahtjev za reviziju, da li bi bilo tko uključujući i bošnjačke predstavnike politički osporio taj zahtjev za revizijom presude ICJ. Zasigurno ne bi. Svi oni koji su protiv revizije, koju bi pokrenula BiH i tvrde da ne postoje novi dokazi, uključujući i pojedine međunarodne predstavnike, upravo bi oni na poziv Vučića mogli shvatiti da samo ICJ može da odluči i kaže da li ima ili nema novih dokaza i da li BiH može pokrenuti proces revizije, a ne nikako političari. Kao što je sasvim jasno, da odluku da se pokrene revizija može samo inicirati pravni team BiH snagom argumenata, a ne nikako politika koja navodno treba odlučiti da li ima ili nema dokaza. Odluka je pravna i nikako politička. Podnošenje revizije pred ICJ bi upravo moglo da povrati povjerenje ako bi se proces revizije promatrao kao pravni akt, jer onoliko koliko protivnici revizije smatraju da se podnošenjem revizije ugrožava BiH i regionalna sigurnost, toliko se ugrožava ta ista sigurnost od njih samih. Da li međunarodni i nacionalni predstavnici u BiH, koji su protiv revizije, smatraju da li Srbija ima pravo uložiti reviziju ukoliko smatra da je nepravedno presuđena za nesprečavanje ili nekažnjavanje genocida odnosno da li bi kritičari revizije bili protiv toga da Srbija uloži reviziju i traži sa novim dokazima da vojska i policija RS nisu odgovorni za zločin genocida u Srebrenici. Kako Srbiju nitko ne bi mogao ni teoretski, ni faktički onemogućiti da podnose reviziju, ukoliko bi pravni team Srbije smatrao da ima dokaze, zašto bi to neko osporio pravnom teamu Bosne i Hercegovine. Zašto bi Bosna i Hercegovina bila u drugačijoj poziciji od Republike Srbije i od bilo koje druge države odnosno zašto bi joj bila uskraćena mogućnost da ne iskoristi raspoložive pravne instrumente da bi dokazivala počinjene najteže zločinena teritoriji Bosne i Hercegovine u periodu 1992-1995.

Ljubljana, 12. februar/veljača 2017

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) – Ljubljana

Direktor:

Bakhtyar Aljaf

IZLAZI LI DJELO NA VIDJELO???

Posted: 15. Februar 2017. in Intervjui

Prije tri godine, tačnije 1. novembra 2014.godine objavio sam tekst pod naslovom “POČELA NOVA AGRESIJA NA BiH?” Mislim da je ovaj tekst aktuelniji danas nego prije tri godine. To ćete se uvjeriti kada ga pročitate. Time ćete potvrditi ili demantovati vlastite spoznaje, ali se  i uvjeriti da se agresija na BiH nastavlja uz aktivnu ulogu vlasti Rs potsticanih i pomaganih Srbijom i HDZ BiH potsticane i pomagane Hrvatskom, u sadejstvu sa nekima iz Evropske unije. Da je to tačno pokazala je i sinošnja debata o “Rezoluciji o napretku BiH” na putu ka EU.

Image result for evropski parlament rezolucija o bih

Debata  u Evropskom parlamentu o BiH

Ples na žici, koji je prije godinu dana započeo Milorad Dodik,  a ove godine nastavio i Dragan Čović trese ne samo BiH i region Balkana, već počinje udarati i u granice EU. Na to su ukazali i neki od evropskih parlamentaraca, govoreći o važnost održavanja mira u BiH.

Iako i jednom i dugom neki iz EU drže fige, njihov fijasko je, bez obzira na sve, sve izvjesniji. Ni jedan od njih neće postati “pukovnik”…

Srpski i hrvatski secesionisti, ohrabreni pasivnim odnosom MZ i EU, krenuli su združeno u ofanzivu u težnji  da genocidnu Rs osamostale i pripoje Srbiji a za BH Hrvate formiraju zaseban treći entitet modeliran kao “Hercerg-Bosna”. Kako to do sada nisu uspjeli drugim sredstvima, preko sponzora u EU pokrenuli su projekat “federalizacije”, koja nije ništa drugo osim put u nove etničke podjele. Evropski parlament je 14.februara o.g.  razmatrao prijedlog “Rezolucije o napretku u BiH” koji je 31. januara ove godine izglasao Vanjsko politički odbor Evropskog parlamenta, sa kojim se od BiH uz reformu izbornog zakona traže promjene koje bi  po evropskim principima “federalizma i decentralzacije”  trebale omogućiti jednaku zastupljenost konstitutivnih naroda i građana. U toku rasptrave većina zastupnika je podržala put BiH ka EU i založila se za reformu sudstva, administrativnog aparata i ekonomske i socijalne reforme. Više njih lobiralo je za separatistički model federalizacije BiH, zasnovan na decentralizaciji, koja nesumljivo podrazumjeva stvaranje trećeg entiteta. Pri tome se pokušala poturiti teza da Hrvati u BiH nisu ravnopravni i da su konstitutivni samo na papiru. Mogao se steći utisak da većina evropskih parlamentaraca ne zna tačno šta je to federalizacija zagovana po modelu hrvatskih separatista.

Evropski parlament će sutra, 15. Februara,  glasati o “Rezoluciji o napretku BiH” ka EU. Ako bude prihvaćen prijedlog hrvatskih secesionista, predvođenih jastrebom Draganom Čovićem i Božom Ljubićem, o formiranju trećeg entiteta u BiH po matrici “federalizacije”, to će značiti prvi korak udruženih agresora u razbijanju države BiH. Federalizacija po tom modelu je “devil”. Može li se uopšte zamisliti kako bi funkcionirala država sa tri entiteta, kad već sada sa dva entiteta ima 14 parlamenata, 3 predsjednika, 130 ministara i administrativnu mrežu sa više nivoa, koju ne bi mogla finansirati ni dvostruko jača država od BiH?!

Izazvana separatističkim izazovima Čovića i Ljubića bihaćka profesorica Vildana Alibašić ih je potsjetila da u Njemačkoj žive Njemci, u Poljskoj Poljaci, a samo u BiH Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali, umjesto da se zovemo kao i do sada Bosanci i Hercergovci. I obzirom da u BiH po posljednjem popisu živi 50,11% Bošnjaka, 30,78% Srba, 15,43% Hrvta i 3,68% Ostalih, ako hoće separtatisti da se pravedno dijelimo i formiramo treći entitet, onda bi Srbi bili kraći za 18,22% od onog što sada nezakonito uživaju, a Hrvati bi se morali zadovoljiti sa 16% bh teritorija, dok bi Bošnjacima pripalo 50%  i kusur. Ali većina Bošnjaka oduvijek zastupa multietnički  koncept BiH, i to je ono što separatistima smeta. Ne govore li ove činjenice dovoljno jasno i uvjerljivo da je u BiH moguć samo zajednički život svih nenih naroda na cijelom njenom prostoru.

Uz sve ovo ostaje neshvatljivo da veći interes za stanje u BiH vlada u zemljama okruženja, među članicama EU, nego kod bh građana. Velika većina sjedi i čeka šta će drugi o njima odlučiti, umjesto da se pokrenu i uzmu svoju sudbinu u svoje ruke. Umjesto da ustanemo, borimo se i izborimo za restauraciju i obnovu jedinstvene,  nezavisne i suverene Republike Bosne i Hercegovine, sjedimo i gledamo kako je drugi rastaču i krčme. Pokrenimo se, upotrebimo sva mirnodopska sredstva da ukinemo postojeće i spričimo nove podjele po etničkom principu.

A kolika je sličnost između političkih odnosa koji vladaju danas u BiH i odnosa koji su vladali prije tri godine, uvjeriće vas moj tekst  “Počela nova agresija na BiH?”, pisan 1.Novembra 2014.godine i označen tada sa upitnikom, koji je sada skoro suvišan.

POČELA NOVA AGRESIJA NA BiH?

Dodik, njegov SNSD i njihova vladajuća falanga u pratnji  osokoljenog Čovića i njegovog HDZ BiH  počinju novi izborni mandat  istom rušilačkom retorikom, samo malo bolje upakovanoj u pakovanje, koje još dobro prolazi u nacionalnim torovima, a i dalje ima prođu u EU. Rodoljubi i patrioti BiH, ovakvu retoriku dobro znaju i ovaj put je doživljavaju kao početak nove ili nastavak srpske agresije iz devedesetih, sa kojom lešinari još nisu zadovoljili svoje apetite.

Troglavo Predsjedništvo BiH u punoj mjeri simbolizira (ne) jedinstvo suprotnosti koje će biti izvršilac presuda koje će neprijatelji BiH prijekim putem donositi u svojim nacionalističkim torovima ili spregom sa istomišljenicima, u težnji da prisvoje i podijele još ono što je ostalo od nezavisne  multinacionalne RBiH.

mrski-likovilaktasenko

                                         Najomrznutili likovi u BiH na kraju prošlog i  početkom ovog vijeka

Najavom novoizabranog starog predsjednika RS-e Milorada Dodika da će jedini zadatak novog srpskog člana Predsjedništva BiH biti podjela BiH i borba za autonomiju Republike srpske počela je nova srpska agresija na BiH. Početak je to nove ili nastavak agresije iz devedesetih, koja nije ostvarila sve svoje ciljeve u BiH i regionu.

Sjetimo se da je još u toku predizborne kampanje sa zbora u Bosanskoj Gradišci  Predsjednik Rs M. Dodik najavio „da će glavni zadatak novog člana Predsjedništva BiH biti da se bori za autonomiju i nezavisnost RS“, iz čega proizilazi da će i ostali predstavnici RS-e u svim unutarnjim i zajedničkim institucijama BiH imati isti zadatak.

Cilj srpskog i hrvatskog agresora bio je i ostao rasturiti i podjeliti BiH. Danas se isti cilj pokušava ostvariti drugim sredstvima. Umjesto oružane agresije, u sprezi sa interesnim grupama, državama pa čak i savezima država, koriste se različiti metodi političkog, socijalnog i ekonomskog pritiska da se bh vlast razvlasti, profaniše, da se kriza produbi  i izazove veći socijalni bunt, da se narod podjeli i izazove opšte nezadovoljstvo iz kojeg se može sve izroditi.

Dodik nije usamljen u nastojanju da uništi BiH

Narvno, Dodik nije ni sam ni usamljen u nastojanju da uništi Bosnu i Hercegovinu.  On i njegov SNSD-a duže vrijeme rade zajedno sa HDZ BiH, Draganom Čovićem, koji već nekoliko godina ruje po BiH i traži vanjske saveznike da ih na račun teze o ugroženosti Hrvata u BiH, zasnovane skoro isključivo na slučaju” Komšić“ , uvjeri da bh Hrvatima treba dati vlastiti entitet. Lukavi i prepredeni Čović radi prije svega u svoju korist. Kompromitujući poštenu volju bošnjačkog biračkog tijela kroz “slučaj Komšić“ na unutarnjem planu i pred predstavnicima MZ uspio je protjerati g. Željka Komšića iz Predsjedništva BiH i kao predstavnik hrvatskog naroda sjesti na njegovo mjesto. Kada je to ostvario sada mu se pruža mogućnost da dovršava svoj secesionistički plan, da formalno i suštinski podijeli bh teritorij i izdvoji Hrvate u poseban entitet, federalizacijom BiH ili na drugi način. Po tome se može zaključiti da će velikosrpska politika  u sprezi sa hrvatskim secesionistima predvođenim Čovićem i dalje državu BiH držati u blokadi i onemogućavati sve procese koji vode zbližavanju bh građana i naroda i jačanju multetničke BiH.

Čovićeva strategija nije drugačija od Dodikove

Čovićeva strategija nije nepoznata i skoro je identična s Dodikovom, samo se odvija na drugom paralelnom kolosjeku. Njegovi nagovještaji na tom planu nisu nimalo drugačiji niti bezazleniji za opstanak BiH od Dodikovih. To se još ranije znalo, jer ovaj dvojac i njihove partije kojima uspješno manipuliraju po ovom pitanju više nego uspješno rade i sarađuju duži period. Čović sada još vatrenije nastavlja priču o trećem entitetu, uz  distrikte –  Brčko i Sarajevo.

Koliko su Dodik i Čović kompatabilni potvrdio je Dodik svojom prvom izjavom nakon što je postao stari novi predsjednik RS. Po ko zna koji put ponovio je svoj poznat stav da nikakva centralizacija BiH ne dolazi u obzir i naglasio da  je „ostanak Rs u BiH moguć samo u okvirima konfederacije BiH ili unije dvije tri republike“. Svjestan da su takve težnje neostvarive bez podrške bh Hrvata najavio je dalju svesrdnu podršku Čoviću i poručio:  “Pomoći ću Hrvatima da dobiju svoju državu u BiH “.

Čoviću je do sada uspjevalo mnogo šta, a Dodiku je do sada uspjevalo skoro sve. Plesalo je na žici, ali se održao pa čak i podigao. U tome mu je bilo od ogromne pomoći rusko savezništvo, ali i savezništvo sa hrvatskim secesionistima. Kroz savez sa Čovićem uspjelo mu je ubaciti kost, kako bi produbio nesporazume između Bošnjaka i Hrvata i oslabio staus FBiH.  Njegova politika secesije  pomogla mu je ne samo da se održi na vlasti, već i da se spasi od optužbi za veleizdaju, kriminalne radnje i postupke kojima je izgradio svoj “životni imidž”, koji u tom formatu prolazi samo u BiH.

Da li secesionistički dvojac Dodik-Čović prerasta u trojac?

Nakon ovih izbora, secesionistički dvojac Dodik  – Čović mogao bi ubrzo prerasti u trojac. Pridružuje im se Mladen Ivanić, koji je oštar desni zaokret u pravcu secesije najavio već u svojoj prvoj izjavi nakon izbora. Izborom u Predsjedništvo BiH i njemju se pruža prilika da skine masku, koja ga je toliko dugo žuljala. Mada su njegovi stavovi po mnogim pitanjima do sada bili oportuni Dodikovim ( jer Ivanić pripada PDP-a , koja pripada EPP- Evropskoj narodnoj stranci ), već sada se počinju približavati, naročito po pitanjima koja vode glavnom cilju, osamostalenju Rs. To potvrđuje i jedna od njegovih posljednjih izjava, kojom naglašava nužnost  ukidanja OHR, što bi u uslovima suprostavljenih strana kakvi su sada u BiH moglo biti od potsticaja  separatizmu. Ako bi se sudilo na osnovu ovakvih Ivanićevih najava, mogli bi zaključiti da smo sa Izetbegovićem, Čovićem i sada  Ivanićem dobili tročlano Predsjedništvo države koje se neće moći ni u čemu složiti, a od njih se očekuje da pokrenu i daju ton u formiranju i funkcionisanju nove bh vlasti.

Upravo u tom kontestu najnovije Dodikove i Čovićeve secesionističke poruke dobivaju posebno na težini i kako ih je moguće tumačiti drugačije, nego kao najavu nove etape mirnodopske agresije na državu BiH, koja će jaku podršku imati čak u Predsjedništvu BiH.

Političari i narod nisu zabrinuti za stanje u BiH

Mada se Dodikove, Čovićeve a dijelom i Ivanićeve izjave ne mogu tretirati nikako drugačije nego kao napad na suverenitet, nezavisnost i teritorijalni integritet BiH, u BiH ne izgleda da su izazvale potrebnu pozornost i veću zabrinutost ni kod naroda ni kod njegovih političkih predstavnika. Posebno zabrinjava što se bošnjačka strana, kojoj se otvoreno radi o glavi, ni po glavi ne češe. A narodi BiH, kao i do sada. Slušaju i prate s manje ili više pažnje kombinatoriku svojih stranačkih izabranika, bez volje i želje da ozbiljnije utiču na rješenja, koja će im odrediti uslove života u naredne četiri godine. Na ulice izlaze i traže kruh i svoja prava samo izvarani i gladni radnici.

Borba za vlast se nastavlja iza zatvorenih vrata

I nakon ovih izbora, u kojima se znaju izborni pobjednici, borba za vlast se nastavlja za pregovaračkim stolovima, uglavnom iza zatvorenih vrata. Sve stranke i stranački lideri su na nogama.  Ono što se do sada može zaključiti na osnovu izbornih  rezultata kičmu vlasti u BiH će sačinjavati SDA, SNSD i HDZ BiH. Iako će kostur vlasti u BiH sačinjavati ovi izborni pobjednici teško je vjerovati da će nova vlast moći uskladiti svoje djelovanja, jer su to nacionalne stranke koje vode jastrebovi, od kojih svaki zagovara evro-atlanski, a ide svojim putem. Dok iz SDA poručuju  da se bez njih vlast ne može uspostaviti, Dodik (nakon dogovora s Čovićem) pokušava uvjeriti sebe i medije da je formiranje vlasti u Rs i na nivou BiH skoro okončano i da je čine SNSD i HDZ BiH. U isto vrijeme Čović  tvrdi da će osnovu vlasti na svim nivoima u BiH činiti HDZ BiH, SNSD i SDA. Uz to svi drugi, prije svega opozicione partije, imaju svoje računice drugačijeg formata.

Iz svega ovog može se zaključiti da će se i u naredom periodu nastaviti sa blokadom svih pozitivnih procesa koji vode unapređenju zajedničkog političkog i ekonomskog života u BiH, jer Predsjedništvo BiH i nacionalne stranke pobjednice ne mogu nas ničim uvjeriti da će sutra biti drugačije i bolje nego je bilo do sada.

Dodik, njegova svita i njihov SNSD-a u pratnji prepotentnog osokoljenog Čovića i njegovog HDZ BiH počinju novi izborni mandat istom rušilačkom retorikom, samo malo bolje upakovanom u pakovanje koje zabluđeni narod troši, a koje i dalje ima prođu u EU. U tome će im asistirati naklonjene glave iz troglavog Predsjedništva BiH, koje u punoj mjeri simbolizira (ne) jedinstvo suprotnosti, a koje će biti izvršilac odluka donesenih u nacionalnim torovima i u sprezi sa istomišljenicima, u težnji da prisvoje i podijele još ono što je ostalo od nezavisne  multietničke RBiH.

Rodoljubi i patrioti BiH ovakvu retoriku dobro znaju i ovaj put je doživljavaju kao početak nove ili nastavak srpske agresije iz devedesetih, sa kojom lešinari još nisu zadovoljili svoje apetite.

U takvim uslovima i okolnostima Bosnu i Hercegovinu, njene narode i građane čekaju teške možda i sudbonosne četiri nove izborne godine mandata, povjerenog mandatorima među kojima je ne mali broj neprijatelja naroda, neprijatelja Bosne i Hercegovine, spremnih da prisvoje tuđe, unište zajedničko, da bi mogli imati samo svoje.

Burlington 1. Novembra 2014.

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

NAPAD NA AKTIVISTE UDIK-a

Posted: 14. Februar 2017. in Intervjui

udik-logo

Broj: 19 – 02 / 17

Sarajevo, 14. februara 2017.

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da su koordinator UDIK-a, Edvin Kanka Ćudić, te još dvoje aktivista, napadnuti kod semafora u blizini Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Najprije verbalni, a potom i fizički napad, dogodio se u utorak 14. februara 2017. godine u večernjim satima.

Aktivisti UDIK-a su očito bili prepoznati od strane nekoliko mladića koji su najprije vrijeđali aktiviste zbog njihovog angažovanja u UDIK-u, psovajući im četničku majku, te uputili nekoliko homofobnih izjava u povodu Dana zaljubljenih. Nakon vrijeđanja i pljuvanja, uslijedilo je gađanje kamenicama. Slučajni prolaznici incident su posmatrali nezainteresovano.

Podsjećamo, da ovo nije prvi put da aktivisti UDIK-a doživljavaju ovakve neprijatnosti na ulicama Sarajeva, a koji su uzrokovani njihovim angažovanjem i željom za pravednijim društvom u BiH. U protekle dvije godine dogodila su se četiri napada koja su uredno prijavljena Policiji, a u povodu jednog od njih (7. maja 2015) oglasila se i američka ambasadorica u BiH Maureen Cormack. Policija nije učinila ništa na ovom pitanju, niti je proslijedila zabilješke, uprkos upućivanju više zahtjeva od strane UDIK-a. Zbog nepovjerenja prema Policiji, UDIK nije prijavio posljednji incident.

Sve prijetnje i napade UDIK smatra ozbiljnim narušavanjem ljudskog prava na slobodu kretanja, te izražavanja mišljenja u Bosni i Hercegovini. Isto tako, UDIK apeluje na vlast, ali i na građane, da više rade na ovim pitanjima kako bi svačije pravo bilo zagarantovano i ispoštovano.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 PRESS SLUŽBA

Брoj: 19 – 02 / 17

Сaрajeвo, 14. фебруарa 2017.

СAOПШTEЊE ЗA ЈАВНОСТ

НАПАД НА АКТИВИСТЕ УДИК-а

 Удружeњe зa друштвeнa истрaживaњa и кoмуникaциje (УДИК) oбaвjeштaвa jaвнoст дa су кooрдинaтoр УДИК-a, Eдвин Кaнкa Ћудић, тe joш двoje aктивистa, нaпaднути кoд сeмaфoрa у близини Пaрлaмeнтaрнe скупштинe Бoснe и Хeрцeгoвинe. Нajприje вeрбaлни, a пoтoм и физички нaпaд, дoгoдиo сe у утoрaк 14. фeбруaрa 2017. гoдинe у вeчeрњим сaтимa.

Aктивисти УДИК-a су oчитo били прeпoзнaти oд стрaнe нeкoликo млaдићa кojи су нajприje вриjeђaли aктивистe збoг њихoвoг aнгaжoвaњa у УДИК-у, псoвajући им чeтничку мajку, тe упутили нeкoликo хoмoфoбних изjaвa у пoвoду Дaнa зaљубљeних. Нaкoн вриjeђaњa и пљувaњa, услиjeдилo je гaђaњe кaмeницaмa. Случajни прoлaзници инцидeнт су пoсмaтрaли нeзaинтeрeсoвaнo.

Пoдсjeћaмo, дa oвo ниje први пут дa aктивисти УДИК-a дoживљaвajу oвaквe нeприjaтнoсти нa улицaмa Сaрajeвa, a кojи су узрoкoвaни њихoвим aнгaжoвaњeм и жeљoм зa прaвeдниjим друштвoм у БиХ. У прoтeклe двиje гoдинe дoгoдилa су сe чeтири нaпaдa кoja су урeднo приjaвљeнa Пoлициjи, a у пoвoду jeднoг oд њих (7. мaja 2015) oглaсилa сe и aмeричкa aмбaсaдoрицa у БиХ Maурин Кормак. Пoлициja ниje учинилa ништa нa oвoм питaњу, нити je прoслиjeдилa зaбиљeшкe, упркoс упућивaњу вишe зaхтjeвa oд стрaнe УДИК-a. Збoг нeпoвjeрeњa прeмa Пoлициjи, УДИК ниje приjaвиo пoсљeдњи инцидeнт.

Свe приjeтњe и нaпaдe УДИК смaтрa oзбиљним нaрушaвaњeм људскoг прaвa нa слoбoду крeтaњa, тe изрaжaвaњa мишљeњa у Бoсни и Хeрцeгoвини. Истo тaкo, УДИК aпeлуje нa влaст, aли и нa грaђaнe, дa вишe рaдe нa oвим питaњимa кaкo би свaчиje прaвo билo зaгaрaнтoвaнo и испoштoвaнo.

Удружeњe зa друштвeнa истрaживaњa и кoмуникaциje (УДИК) пoмaжe пoст-jугoслoвeнским друштвимa дa успoстaвe влaдaвину прaвa и прихвaтe нaсљeђe мaсoвнoг кршeњa људских прaвa, кaкo би сe утврдилa кривичнa oдгoвoрнoст зa пoчиниoцe, зaдoвoљилa прaвдa и oнeмoгућилo пoнaвљaњe злoчинa. To je aфирмaциja вриjeднoсти oтвoрeнoг грaђaнскoг друштвa, сa jaснo дeфинирaним приoритeтимa у пoглeду прoмoвирaњa, зaштитe људских прaвa, и укључивaњa млaдих у друштвeнo-пoлитичкe прoцeсe крoз мирoвни aктивизaм.

ПРEС СЛУЖБA

dragancovic_0 

Dragane Čoviću!

Dijeli nas još malo vremena od ishoda Prijedloga rezolucije Evropskog parlamenta o BiH koju ti i tvoji politički podanici i zagriženi sljedbenici započetog zločinačkog djela Mate Bobana, poput opskurnog Bože Ljubića, iščitavate kao moguću evropsku tapiju da kroz ustavne promjene dođete do tog III entiteta, odnosno da uskrsnete fašističku paradržavu Herceg-Bosnu. Onog istog zločinačkog projekta koji je presuđen i osuđen u Haškom tribunalu na 111 godina zatvora ‘izvođačima zločinačkih radova’- projekta koji se po definiciji i cilju zločina savršeno uklapa u definiciju udruženog zločinačkog poduhvata kako ga i haške presude nazvaše. Sigurni smo da imate istomišljenike i u političkom Zagrebu i da sinhronizirano djelujete da se dođe do cilja zvanog III entitet, ili, kako vi to pokušavate ispod stola progurati pod  nazivom – federalna jedinica sa hrvatskom većinom.
 
O lažima vezano za III entitet
 
Bezbroj puta ste i ti i taj Ljubić do sada ponovili da hoćete svoj atar, iako nikada niste spomenuli njegove granice. To ste učinili i danas, dva dana prije zasjedanja Evropskog parlamenta, na sjednici HNS-a. A samo nekoliko dana javno na nekoliko bh. tv. kanala kažeš da nikada tako nešto ni ti niti bilo ko od predstavnika hrvatskog naroda u BiH niste izustili, tražeći dokaze za to. Te iste televizije su istovremeno javnosti prezentirale tvoje i vaše ranije izjave da upravo želite svoju federalnu jedinicu, što znači da javno lažeš. Ponoviili ste tu tezu (uvođenje federalne jedinice sa hrvatskom većinom) i ti i Ljubić i danas, nakon zasjedanja HNS-a.
 
Naravno, nisi jedini političar ni u BiH niti u svijetu koji tako besramno javno laže, ali to ti nije nikakva olakotna okolnost. Nije ovdje problem što se laže javnost, uključujući, naravno, i bosanske katolike, nego ko kupuje te laži. 
 
Kako god EU Parlament odlučio o Prijedlogu Rezolucije o BiH i kako god ti i tvoji podanici i istomišljenici tumačili moguću odluku, mi, članovi Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava R BiH” i koja broji blizu 65,000 članova, a sigurno predstavljamo veliku većinu građana BiH, poručujemo da vam III entitet, odnosno ta “federalna jedinica sa hrvatskom većinom”, odnosno daljnje komadanje naše zemlje – NEĆE PROĆI. Makar i ta EU mislila isto kao vi i Zagreb, naša zemlja ima dovoljno patriota da to spriječi. Ako i to bude jedna od cijena našeg puta ka EU, onda nam ne treba članstvo u njoj kao takvoj. Ne zato što imamo nešto protiv bilo kog naroda u BiH, pa ni bosanskih katolika, nego upravo za to jer želimo jednakopravnost svakog naroda i svakog građanina na svakoj stopi BiH a to se ne postiže torovima za koje se zalažeš ti, Dodik ili Izetbegović, nego Ustavom R BiH za kojeg se mi zalažemo a koji je vanparlamentarnim, znači nedemokratskim sredstvima derogiran.
 
Svakome je jasno da vaše zalaganje za ekskluzivni ‘hrvatski teritorij’ ne uključuje sve dijelove BiH u kojima bosanski katolici također žive ili su bili većinski ali su od strane četnika, kao i Bošnjaci, protjerani. S tim u vezi nikome normalnom i dobronamjernom  ne možete ti i tvoji podanici i istomišljenici prodati priču da se borite za jednakopravnost bosanskih katolika u BiH, jer je ispod stola nešto sasvim drugo. Javno pitamo: da li si ti i predstavnik onih 30,000 prognanih banjalučkih katolika, zatim Posavljana,  Krajišnika,  sarajevskih katolika ili su oni za tebe ‘hrvati’  trećeg reda?! Tebi i takvima kao ti, bez obzira koje etničko stado navodno predstavljate, zapravo smeta normalna i pravna država u kojoj biste svi završili kao izvjesni Ivo, onaj čije prezime započinje slovom “S” a završava sa “r”, iz susjedne Hrvatske. To tebe i vas, zapravo, žulja.
 
O fašizmu, napadima na antifašiste i zamjenama teza
 
Dragane Čoviću!
 
Posljednji fašistički napadi na antifašiste Mostara i stav HDZ-a i Bože Ljubića zapravo definitivno otkriva vaše pravo ideološko lice. Ne samo da niste osudili fašistička divljanja nad partizanskim grobljem u tom gradu, nego svojim izjavama na kritike o vašoj šutnji (a šutnja znači slaganje s nečim ili s nekim) ste samo potvrdili ono što se godinama zna: da ti, Božo Ljubić i oni oko vas, zapravo itekako pušete u fašistički rog. Zapravo, osuli ste paljbu po istinskim antifašistima iz Mostara, Sarajeva te drugih dijelova naše zemlje nazivajući ih pogrdnim imenima, a nijednom riječju ne osudivši spomenuta fašistička divljanja. Dakle, zamijenili ste teze. Uostalom, činjenice da ste sa odavno pobrinuli da na desnoj obali tog Mostara egzistiraju ulice sa imenima ustaških zlikovaca i zločinaca iz Drugog svjetskog rata, govore o vašem pozicioniranju, odnosno vašem podržavanju ideologije koju je osudio čitav slobodarski i atifašistički svijet.
O nekim EU “principima”
Da Europa imalo drži do sebe i svojih principa, ne bi nikada ni pomislila na formiranje “entiteta sa hrvatskom većinom” na prostorima gdje su fašističkim metodama ostali narodi postali manjina, ili su haman zatrti združenim zločinačkim pothvatom. Da Europa imalo drži do sebe ne bi nikad prihvatila postojanje dvije škole pod jednim krovom kakve su ozakonjene  na prostorima gdje “su bosanski katolici većinski narod.”  To je praktičan dokaz nacizma i rasizma. Isto tako, ne bi se nikad izjasnila o federalizaicji pogotovo po prijedlogu Hrvatske koja je agresor i koja dugoročno ima u planu prisvajanje  toga dijela sa “hrvatskom većinom. To je nastavak komadanja Bosne i Hercegovine genocidom i fašizmom. Da drži do svojih pricipa, EU bi davno zaustvala taj povampireni fažizam, umjesto što ga grli i njeguje u svojim redovima. Zar reprezentativci Hrvatske u EU Parlamentu ne znaju da se u tom dijelu “sa hrvatskom većinom” ponos fašistima, pjesme im pjevaju, ulice nadijavaju po nacistima poput Lorkovića, Budaka I Francetića, dok se ti, Čoviću, grliš sa osuđenim ratnim zločincem Kordićem iz prošlog agresorskog rata. U toj agresiji i združenom zločinačkom pothvatu svoje ruke do lakata je okrvavila Hrvatska koja kao važna članica EU sada podnosi prijedloge ovakvih deklaracjija u EU Parlamentu, umjesto da moli za oprost zbog počinjenih zločina.  EU formalno slavi Dan fašizma 9. maj, ali prakički drži fašizam i nacizam živim u Bosni i još ga nagrađuje državama u državi – genocidnom RS i na zločinu utemeljenoj Herceg- Bosni. EU uvažava fašizam Hrvatske kao agresora na RBiH. EU mami u svoje čaanstvo Srbiju koju je nagradila sa pola državne teritorije Bosne nakon genocida. Kratkih rukava za sada ostaju antifašisti, uglavnom Bošnjaci, koji su kažnjeni i na vlastitom pragu na kojem su ubijeni ili sa kojeg su otjerani, u svojoj državi gdje su na etnički očišćenim prostorima građani stotog reda, a i u Europi koja podmuklo nastavlja križarsku politiku njihova istrebljenja uništenjem države Bosne.  Takva EU nikome ne treba, a pogotvo nama žrtvama zločina i genocida koji su počinjeni pred nosom EU koja je treći suučesnik u genocidu, kako reče ovih dana jedan ugledni Srebreničanin, Hasan Nuhanović, preživjela žrtva genocida.
No Pasarán
Vjerovatno i vi i vaši politički sponzori iz Zagreba smatrate da je danas profitabilno biti na ekstremnoj desnici jer takav je trend u Evropi, kao što koristite antiislamsku histeriju u nekim zemljama EU da postignete neke svoje mračne političke, hegemonističke i ko zna kakve još bolesne ciljeve, ali vam svima poručujemo da nas je na ovoj – antifašističkoj i probosansko-hercegovačkoj strani u dovoljnom broju da vam možemo poručiti da vam to neće proći i da ćemo se tome oduprijeti svim silama.


Ili, kako bi se to jednom općepoznatom internacionalnom sintagmom reklo: No Pasarán!!!an d

 
U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH”:
  1. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji
  2. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA
  3. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada
  4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka
  5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad je insistirao da ga se ovako predstavi)
 
 

Moj anex otvorenom pismu upućenom šefu misije OSCE Jonathanu Mooru od grupe “Zahtjev za povrat u život Ustava RBiH”

jonathan-moore

Drskost, oholost i bezosjećajnost Jonathana Moora

Srpska genocidna mašinerija iz devedseteih godina prošlog vijeka , podmlađena i ojačana ovih mjeseci i dana, u sadejstvu sa secesionistima HDZ BiH predvođenim jastrebom Draganom Čovićem,  prešla je u ofanzivu da sruši Pravo na Bošnjačku istinu i pravdu, kao posljednju mirnodopsku barijeru u odbrani  cjelovitosti suverene i nezavisne države  BiH, kao zajednice suverenih naroda i građana. Kao što se devedestih godina prošlog vijeka  patriotskim snagama bih onemogućavalo da  nas brane od oružane agresije iz Srbije i Hrvatske, sada  se državi BiH i njenim građanima pokušava osporiti pravo da svoju nezavisnost i suvreneitet brane i odbrane  pravnim sredstvima pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu.

Ofanziva srpskih agresora protiv revizije Haške presude o agresiji i genocidu

Kako se više primicao rok za obnovu postupka po tužbi BiH protiv Srbije i C.Gore za agresiju i genocid otpor srpskih  agresora, u sprezi sa sponzorima i istomišljenicima iz EU i sa hrvatskim secesionistima predvođenim Draganom Čovićem,  pretvorio se u ofanzivu protiv partija,  organa i pojedinaca u BiH koji su podržali  pravo na obnovu tužbe. Posebno oštre reakcije usljedile su prije par dana  nakon izjave bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića da će“Haškom sudu biti upućen zahtjev za reviziju tužbe protiv Srbije.” U Rs odluka o reviziji odmah je protumačena kao “žrtvovanje stabilnosti BiH”, što će “dovesti do zastoja u zemlji, “koji vodi u nestanak BiH.” Predsjednik Rs M. Dodik odmah je uputio poziv srpskim strankama u koaliciji sa SDA da napuste institucije BiH najkasnije do isteka roka obnove postupka protiv Srbije, a  Ministar inostranih poslova Srbije I. Dačić se oglasio saopštenjem da će “tužba narušiti odnos Srbije i BiH”. Za predsjednika SDS Vukota Govedaricu “revizija tužbe je otvaranje jedne vrste hladnog rata.” Predsjednik Predsjedništva BiH Mladen Ivanić je  nastavio sa osporavanjem prava na reviziju tužbe svojim ranijim upozorenjima  da“u BiH nema saglasnosti u vezi sa revizijom tužbe, da ona nema legitimitet u BiH.” Pritisak na nosioce prava za reviziju presude je toliko jak,da se zastupniku Softiću prijete krivičnom prijavom, ako ne odustane od revizije.  Na čelo jurišnih jedinica koje se protive tužbi i nezaustavljivo  jurišaju  na bedeme odbrane teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i nezavisnosti  države BiH, svrstao se ovih dana i Šef misije OSCE u BiH, Dodikov veliki prijatelj Johnatan Moor.

Negatorima genocida pridružio se i Jonathan Moor

Svojom neprimjernom izjavom grupi negatora genocida nad Bošnjacima pridružio se ovih dana i  američki diplomata i Šef misije OSCE Jonathan Moore  pod izgovorom da brani mir na Balkanu, ali sa očitom namjerom da zaplaši bošnjačku žrtvu i odgovori  je od pokušaja da se brani i svoje pravo na odbranu od srpskih agresora odbrani legalnim i legitimnim mirnodopskim sredstvima pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Na takav korak ne bi imao pravu ni Moor ni bilo ko od međunarodnih mešetara u BiH, koji  se sve otvorenije svrstavaju na stranu okupatora , čak ni u uslovima da je Srbija otvoreno priznala učešće u agresiji i saučesništvo u genocidu, da se izvinila bošnjačkim žrtvama i sama bez pritiska ponudila državi i građanima BiH dogovor o obeštećenju. I u takvim okolnostima sudska poravnanja su zakonita i poželjna, ako se sa njima rješavaju sporna pitanja koja se mirnim dijalogom ne mogu postići.

U svojoj izjavi Jonathan Moor ističe da podržava traženje pravde, ali  “za pravu i uspješnu reviziju BiH mora imati nove i konkretne dokaze”, pa u ovakvim uslovima kada nema novih dokaza i kada je veoma upitna punomoć Sakiba Softića i kad je moguće da će biti puno političkih posljedica bez rezultata, on savjetuje  da se to zaustavi i da se sve snage skoncentrišu na budućnost.” Moor posebno naglašava da je revizija postuka očajnički pokušaj za koji BiH nema nikakva osnova.

Iz Moorove izjave se vidi da je u BiH i 20 godina nakon Dejtona bošn jačka žrtva ostala usamljena na jednoj strani, a na drugoj se sve više skoncentrišu snage agresora i njihovi  sponzori i saradnici. Indikatiovno je da tom Mooru i bilo kome iz MZ i EU nije palo na um da kaže da su Bošnjaci izgubili i živote i imovinu i dio domovine i da je njihovo legitimno pravo da traže pravdu i odbrane ono što im je još ostalo, a što im pokušavaju naknadno uzeti. Mogli su sebe, nas i MZ da potsjete da agresija na BiH još nije prestala i da porodice žrtava još obilaze stratišta i masovne grobnice i traže kosti svojih najmilijih da ih dostojno sahrane. Mogli su, ali nisu i neće!

Bošnjačkoj žrtvi “ne dozvoliti  da se oporavi”

  1. Moor, vaša poruka upućena državi  BiH, a adresirana na Bošnjake, nije u interesu mira na Balkanu i prilog suživotu naroda BiH, već podrška zločinu i zločincima, politički sadizam i iživljavanje nad grobovima žrtava srpskog genocida, što rodoljubi BiH i porodice žrtava doživljavaju kao pobjednički ratnički poklić nad žrtvom koja se još nije ni ohladila.

Vaša poruka je političko iživljavanje političkog moćnika nad žrtvom koju želite da dotučete svojom nezdravom logikom u bolesnom uvjerenju da žrtvi ne treba dati da se oporavi i živi. Da se tako postupalo u obračunu sa nacistima Trećeg rajha jednog malog naroda kao što je Bošnjački danas ne bi bilo. Okrenite se sebi g. Moor i vidjećete primjetnu drsklost, bezosjećajnost i oholost na svom licu i u svojim očima.

Siguran sam da su se mnogi od vas kao i ja sam često pitali sa koje to strane antidržavni režim Rs dobiva vjetar u leđa, ko ih savjetuje i  suflira,  od koga  vlastodršciuma Srbije i Rs stiže tako jaka podrška, koja im jača uvjerenje da mogu sve što hoćeiI žele. Znamo da nije samo iz Rusije. Takva podrška  je liderima Rs podigla samouvjrenje, ojačala i  dala posebnu moć, što ih je oihrabrilo za nove antidržavne korake i secesiju. To se moglo potvrditi posebno kroz istupe predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Mladena Ivanića…. i drugih.  Skoro horski, prijeteći  i ucjenjivački , sa toliko prava i samouvjerenosti  od Bošnjaka BiH, koji su na pragu 21. stoljeća doživjeli  11. i do sada najteži genocid, traži  se da odustanu od sebe… da odustanu od svog osnovnog prava koje im je dao Međunarodni sud pravde u Hagu, da se brane i odbrane od agresije koja je počela 90-tih godina i koja do danas traje.

Deset godina od izricanja presude od strane Međunarodnog suda u Hagu, kojom Srbija nije osuđena za počinjeni  genocid nad Bošnjacima, iako je bila učesnik i saučesnik u genocidu, već je osuđena samo za to što nije učinila ništa da genocid spriječi i što nije nakon toga preduzela ništa da odgovorne za počinjene  genocide preda sudu.

Genocid nad Bošnjacima nije počinila samo Rs i njene vojnei paravojne jedinice. Sav svijet  zna da je učesnik u genocidu bila i Srbija. Za to postoje hiljade dokaza i potrebno ih je pokazati svijetu.

Poruku Jonatana Moora  treba dobro poslušati i upamtiti, jer to nije samo njegova lična poruka, već poruka iz vrha MZ i EU. Tom porukom se traži da porodice žrtava zaborave  svoje mrtve,  da stradalnici zaborave pretrpljene udarce i stradanja, da se zaboravi sve dobro što smo imali a što nam je oteto i uništeno; da se  zaboravi  istina o Bosni da bi se na Balkanu i u Evropi moglo nastaviti živjeti po dvojnim standardima EU, koji nisu nimalo imuni od licemjerja, dvoličnosti, ucjena i obmana. BiH se sa oreolom istine o događajima 92-95 ne uklapa u takav kliše, jer se sa istinom o BiH generalno podriva i razobličava dvoIičnost  ne samo zapadne demokratije, već mnogih  njenih najviših institucija u oblasti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti,  a ne amnestira se ni odgovornost UN za genocid nad Bošnjacima Srebrenice i Podrinja.

BiH je u dva svjetska rata  žrtvovana i progutana, a to joj se ponovno dogodilo devedesetih godina prošlog vijeka, a  događa se i sada…. Ako je namjera Jonathana Moora i njegov zadatak da čuva leđa EU na račun BiH, da podmeće glavu bh države umjesto glavu EU, onda je to… nastavak agresije na BiH.

Onemogućavanjem  države  BiH da možda jedinim preostalim legalnim sredstvom dokaže punu istinu o događajima iz 90-tih godina prošlog vijeka (koju znaju svi koji hoće da znaju) ruši se možda posljednja prepreka Srbiji i Hrvatskoj da dovrše projekat započet devedesetih godina prošlog vijeka, sa kojim se ostvaruju  megalomanski planovi veliko- srpskih i velkiko- hrvatskih nacioanlista i uspostavlja neka vrsta granice između ruskog istoka i američkog zapada, sa kojom svi  dobivaju i profitiraju, osim multietničke  BiH države i njenih Bošnjaka.

Revizija haške presude kao posljednja mirnodopska linija odbrane državne cjelovitosti BiH

Revizija postupka pred Haškim  sudom je možda posljednja mirnodopska linija odbrane države BiH od  nove agresije i prijetnje Bošnjacima novim 12-im genocidom.  Ako ne dođe do obnove postupka, odnosno ako BiH bude spriječena da proces obnovi, srpskom i hrvatskom agresoru ostaju širom otvrena  vrata da ušetaju u BiH i bez ikakva ograničenja rade u njoj šta žele. To se zadnjih mjesec  dana moglo osjetiti u prijetećim izjavama vlasti i opozicionih lidera Srbije i  Rs, a ovih dana postalo još  prepoznatljivije kroz Čovićev model “federalizacije”BiH, na kojem se u HDZ BiH intenzivno radi, a pojedinačno o tome niko ništa ne zna, naročito ne predsjednik HDZ Dragan Čović.

Revizija haške presude , bez obzira na njen ishod,  potrebna je najviše radi satisfakcije žrtvama i moralne odgovornosti  prema istini i pravdi. Vladajuće strukture bh susjeda, EU i njene lidere nisu posebno uznemiravale stalne provokacije, antidržavno djelovanje Milorada Dodika,  niti su ih previše uznemirile tenzije izazvane referendumom i  proslavom Dana Rs  te angažovanje oružanih snaga BiH pri proslavi 9. Januara, niti bilo koga od njih posebno uznemirava ubrzano naoružavanje Srbije, Hrvatske , C.Gore, a smeta im, podiže tenzije i prijeti miru legalno zakonsko traženje pravde putem legalnih evropskih sudskih organa.

Ako obnova tužbe nema osnova, zašto je pokušavaju zaustaviti  

Ako  Moor i srpski političari u Srbiji i Rs raspolažu informacijama da obnova tužbe nema osnova i da će biti odbačena, zašto  dižu prašinu i zašto ih obnova postupka zabrinjava? Zašto naprosto ne puste Haškom sudu da postupi po zakonu? Tendenciozno javno kalkulisanje međunarodnih predstavnika  o tome da li će obnova tužbe biti prihvaćena, odbijena  u startu ili tokom procesa  je dobro sračunato sredstvo kojim se žrtva nastoji obeshrabriti u izvršenju  svojih dužnosti i ostvarivanju svojih prava.

Iako  je Međunrodni sud u Hagu  više politička nego pravna institucija (što se moglo vidjeti iz njegove dosadašnje sudske prakse),  pa se može očekivati  da će njegovi organi i u ovom predmetu  države BiH protiv Srbije odlučivati  više na osnovu političkih nego pravnih činjenica, želimo vjerovati da će njihove odluke biti u duhu međunrodnog prava, svjesne historijske odgovornosti pred generacijama ovog i budućeg vremena,  koja će se efektirati na budući život ne samo ovog regiona, već diljem  svijeta.

Ako je Srbija čista od odgovornosti za agresiju i genocide počinjenje u BiH, zašto se boji i suprostavlja reviziji ranije donesene presude, koja bi  joj u slučaju oslobađajuće presude dala punu satisfakciju i oslobodila  je svake odgovornosti?!

Postoji objektivno uvjerenje, zasnovano na činjenicama, da EU i njeni zapadni saveznici na svaki način nastoje što prije uvući Srbiju u EU, kako bi je što više odvojile od Rusije, a to mogu samo ako je oslobode od odgovornosti za agresiju i genocide u BiH. Tu cijenu opet će platiti Bošnjaci BiH, jer sa tavim opredelenjem  MZ i  EU će učiniti sve da bosanske muslimane zadrže u Dejtonskim okovima. U suprotnom,  ako se obnovom tužbe dokaže da je Srbija izvršila agresiju i učestvovala u genocidu, Dejtonska tamnica bi morala otvoriti svoja vrata, a dejtonske tvorevine kao što je genocidna Rs bi morale biti ukinute.

Iako ključni lideri MZ i EU znaju da je Srbija izvršila agresiju na BiH i učestvovala u genocidu ne samo u Srebrenici, već širom BiH, ne čine ništa niti će činiti da se uloga Srbije rasvijetli i pokaže , već  istrajno nastoje da se zločini Srba minimaliziraju i prikrije učešće Srbije u agresiji  i genocidu. Tu se radi o nasljeđenoj strategiji.  Ne zaboravimo da su MZ i EU mirne duše i bez imalo gržnje savjesti založili Srebrenicu radi mira na Balkanu po njihovom modelu. Sada postupaju još beskupuloznije . Radi mira na Balkanu zalažu BiH.

Postoje zahtjevi  i  očekivanja  da će Predsjedništvo BiH raspravljati o obnovi  zahtjeva za reviziju Haške presude protiv Srbije, s ciljem da se umjesto nastavka procesa prekinutog prije 10 godina država BiH preusmjeri  na zanavljanje procesa, što bi u startu onemogućilo reviziju ranije presude, je od tri člana Predsjedništva BiH dvojica su protiv revizije presude. Nadamo se da se to neće dogoditi i da će odgovorni za poktretanje revizije sudske presude uspješno odoljeti svim pritiscima koji dolaze iz Srbije, Rs i moćnika MZ i EU kao što je Jonathan  Moor, koji sebi uzimaju za pravo da u ime najviših sudskih organa svijeta  odlučuju o pravdi i dijele je po svojim aršinima i nahođenjima.

Svima vama  koji  svoje opredjelenje u predmetu tužbe države BiH protiv Srbije (i C. Gore) želite potkrijepiti sa više saznanja,  činjenica i agumenata  predlažem da pročitate  tekst  grupe “Zahtjev za povrat u život Ustava RBiH” objavljen na FB pod naslovom “Otvoreno pismo Jonathanu Moore, Šefu misije OSCCE –a u BiH”.

Burlington, Februra 12, 2017.

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

dacicIvice Dačiću!

Povodom tvoje izjave da “ukoliko BiH pokrene reviziju tužbe protiv Srbije za genocid to će narušiti odnose dveju država…”,  odlučili smo reagirati u ime naše grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’ koja broji skoro 65,000 članova- građana BiH različite etničke pripadnosti. U principu nećemo te persirati jer to treba zaslužiti.

Čini se da se nastojiš utrkivati sa pojedinim četničkim vojvodama na vlasti u Srbiji putem prijetnji našoj državi. Očito time želiš dokazati da si veći Srbin od njih! I ne čudi nas to jer, kako je nadavno objavljeno, nosiš hipoteku činjenice da si zapravo Hrvat. Da podsjetimo (ili upoznamo) javnost:

‘Otac Desimir je Hrvat s Kosova, iz Janjeva. Tamo su rođeni Ivica i njegova sestra Evica. Desimir je radio kao milicioner, ali kad su počeli nemiri sa Šiptarima, pošto nije bio pouzdan, prebačen je u Žitorađu.’ Tako tvrdi Vučić kad te želi prizemljiti i pokazati ti da u toj nacionalističkoj utrci, ma kako se utrkivao, zbog svoje hipoteke etničkog porijekla nemaš šansu pobijediti!

Na osnovu nekih od tvojih izjava od kojih ćemo ovdje spomenuti samo nekoliko, mogli bismo dodati i to da očito boluješ od iluzija.

Za ‘Večernje novosti’ svojevremeno si izjavio sljedeće: “Ako do te tužbe, ipak, dođe, Srbija će upotrebiti sva pravna sredstva da i ovoga puta izađe kao pobednik”.

Nije jasno kako to misliš da će Srbija izaći kao ‘pobednik’, pa uz to još ‘i ovog puta’?! Ali nam je jasno da po starom, oprobanom šablonu, ti i takvi kao ti obmanjujete vašu javnost o tome da ste izašli kao ‘pobednici’ u presudi od 26. februara 2007. godine! Da te podsjetimo da je Srbija tom presudom PROGLAŠENA KRIVOM ZA NESPRJEČAVANJE GENOCIDA! A ne sprječavati genocid isto je kao i činiti ga! Da podsjetimo šta u nekim od brojnih dijelova te presude o krivici Srbije piše:

’438…. Prеma tоmе, mоra sе zaključiti da оrgani Tužеnе stranе nisu uradili ništa da sе sprijеče masakri u Srеbrеnici, tvrdеći da su bili nеmоćni da tо učinе, štо sе tеškо uklapa u kоntеkst njihоvоg pоznatоg utjecaјa na VRS. Kaо štо је ranije u tеkstu navеdеnо, da bi sе nеka država smatrala оdgоvоrnоm za kršеnjе оbavеzе sprеčavanja, niје pоtrеbnо da sе dоkažе da је оdnоsna država nеsumnjivо imala mоć da sprijеči gеnоcid; dоvоljnо је da је imala srеdstva da reagira u tom smislu i da sе оna оčiglеdnо uzdržala da ih primijеni. To je slučaј u ovome sporu. S оbzirоm na naprijеd navеdеnо, Sud zaključuје da је Tužеna strana prеkršila оbavеzu sprеčavanja gеnоcida u Srеbrеnici i da tо pоvlači njеnu mеđunarоdnu оdgоvоrnоst.’’

:‘(5) s dvanaеst glasоva prеma tri, kоnstatira da je vezano za genocid izvršen u Srebrenici u julu 1995, Srbiјa prekršila obavezu sprečavanja genocida prеma Kоnvеnciјi о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida.’

Jesi li svojoj javnosti rekao i to da ste VI svojevremeno pred Međunarodnim sudom pravde tražili reviziju presude koja se odnosi na postupak povodom presude o nadležnosti i prihvatljivosti od 11. jula 1996. u slučaju koji se tiče primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (BiH v. Srbija i Crna Gora) i da vam je ista odbijena?! Dakle, vaša krivica izrečena u presudi od 26. februarua 2007., godine pred Međunarodnim sudom pravde je još jednom potvrđena!

Ali, znamo već odavno da je Srbiji i većini srpskog naroda (čast časnim izuzecima) svojstveno pretvaranje poraza u pobjede, kao i slavljenje izgubljenih bitaka. Zato i postoji tvornica laži i zločina zvana SANU, kao i teza “Oca Nacije” Dobrice Ćosića da je “Srbe mnogo puta u istoriji spašavala laž…” Dakle, u moru takvih laži koje volite sami sebi pričati, a rado biste da u njih i drugi povjeruju, jeste i tvoja izjava  da ste ‘’pobedili NATO 1999., godine’’ (Predrag Popović, beogradski publicista; citat iz knjige “Istina o Vučiću”).  Laž za koju si i sam dokazao da u nju ne vjeruješ, te da dobro znaš da ste tada i zauvijek izgubili Kosovo, rekavši: ‘’…dosta je bilo politike da je Kosovo Srbija, a u realnom životu je Kosovo sve dalje od Srbije.’’ (Izvor BTV, 22. 12. 2012.).

Htjeli smo se samo kratko osvrnuti na to ko vodi Srbiju danas i to onim istim nezaustavljivim putem propasti i fašizma koja je pripremala agresiju na našu zemlju i genocid nad našim narodom kao glavni instrument te agresije, još osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ali ovdje više ne bismo da se bavimo tvojim likom i zlodjelom. Služeći se pouzdanim izvorima poput tvoga i Vučićevog prijatelja, Predraga Popovića, na tvoj lik i zlodjelo izvrsno se osvrnuo jedan od autora ovog pisma, uvaženi novinar i publicista, Ibrahim Halilović. Za slučaj da se ponovo malo duže želis gledati u ogledalu, preporučujemo ti link gdje to možeš učiniti: https://ihalilovic.wordpress.com/2017/02/10/ivica-dacic-zvani-prasko-debeljko-secerko-ratluk-ustasa-sa-cetnickom-subarom-na-glavi/

Kazao si da ‘’Srbija zaslužuje da uđe u Evropsku uniju, ali sa nacionalnim identitetom.’’ Do sad smo i mi i ostatak svijeta od tog ‘identiteta’ vidjeli samo agresiju, mirno gledanje genocida, etničko čišćenje, masovna silovanja i destrukcije naše države, poslije čega su došle brojne presude za genocid i najgore ratne zločine počinjene u Evropi od II svjetskog rata, a sve debelo potvrđene brojnim presudama za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti- presudama izrečenim od strane Haškog tribunala kao i presudom Međunarodnog suda pravde od 26. februara 2007. godine. Obzirom da se Srbija od tog mračnog vremena fašizma i agresije na svoje susjede nije promijenila, da se, zapravo, nije odrekla te i takve politike i ideologije, odnosno da joj je zvanična politika sljedbenik zločinačke i genocidne četničke ideologije, realno je tvrditi da Srbija zaslužuje da postane članicom Evropske unije onoliko koliko bi realno bilo tvrditi da to jednako zaslužuju nacistička Njemačka ili fašistička Italija da su nastavile da kao takve postoje!

Nama je do odnosa sa takvom fašističkom državom, čija je politika, kako rekosmo, sljedbenik zločinačke četničke ideologije, stalo koliko bi Jevrejima bilo stalo do odnosa sa nacističkom Njemačkom da ona kao takva još postoji! Zato je tvoja priča o nekakvom ‘narušavanju odnosa’ između vaše i naše države utemeljena na iracionalnom i iluziornom umišljanju nečega što realno ne postoji niti je postojalo otkad ste na našu državu počinili agresiju 1991., mirno gledali genocid u njoj, etničko čišćenje, masovna silovanja i destrukcije.

Dačiću, da se mi ne zavaravamo, valjda toliko znaš da iz svega zaključiš da se ne može pokvariti odnos koji niti je od tada postojao niti danas postoji, a niti će postojati sve dok Srbijom vladaju takvi kao ti, četnički vojvoda poput Nikolića ili nekadašnji Šešeljev šegrt Vučić, kao i svi oni koji zastupaju genocidnu četničku ideologiju, negiraju genocid i nastavljaju agresiju na našu zemlju u namjeri da, kao najgora i najniža vrsta lopova i drumskih razbojnika, otmu i prisvoje dio naše zemlje koja u svojoj hiljadugodišnjoj historiji NIKAD nije bila vaša, odnosno nikad dio Srbije!

Ovdje ćemo, bez izvinjenja i sa punim pravom kao pripadnici naroda nad kojim ste počinili  agresiju i  mirno gledali genocid u njoj, biti toliko okrutni da i tebi i svima takvima razbijemo iluzije o postojanju nekakvih ‘odnosa’ između naših zemalja, pa ćemo vam reći sljedeće:

Da bi se počelo i govoriti o uspostavljanju minimalnih odnosa između naše države i Srbije, potrebno je da Srbija ispuni minimum pred-uvjeta:

  • Odreći se četničke ideologije kao formalne politike koju vodi, te osuditi istu i ograditi se od nje;

  • Prekuniti agresiju koju i danas, nekim drugim sredstvima, vrši na našu državu;

  • Priznati genocid i agresiju, izvinuti se žrtvama i bošnjačkom narodu nad kojim je pocinjen genocid, a vi ga niste, a mogli i morali ste, spriječili, te zatražiti oprost;

  • Odreći se genocidne tvorevine koja se nalazi na okupiranom dijelu naše države;

  • Na djelu poštovati suverenitet i teritorijalni integritet naše države, te poštovati Odluke Ustavnog suda BiH kao i svih ostalih sudskih instanci;

  • Platiti ratnu reparaciju žrtvama genocida te državi BiH (koja je daleko veća od one koju već dugujete po presudi Hrvatskoj!)

Bez tih uvjeta nema naprijed, niti ima dalje! Između vas i nas do tad će postojati samo šutnja. Bez istine i pravde nema pomirenja. A, kako znamo da ste daleko da ispunite i dio od nabrojanog, nema ništa nužnije za nas od podnošenja zahtjeva za reviziju presude od 26. februara 2007., po tužbi BiH protiv Srbije i C. Gore.

Ponavljamo: počinili ste agresiju na našu zemlju, ubijali nas, palili, vršili masovna silovanja, progone, uništavanja naše zemlje! Sad još očekujete da vas pitamo hoćemo li tražiti da se izvrši revizija presude po kojoj  tražimo da vas osude za direktno učešće u genocidu!

Zbog čega prijetnje i strah od našeg zahtjeva za reviziju presude, ako niste krivi?! Svojim postupcima i nama i cijeloj međunarodnoj javnosti samo potvrđujete vašu krivicu! Ali, u strahu su velike oči, pa to izgleda niko od vas shvatio nije!

Završit ćemo ovo pismo uz napomenu da je i bez podnošenja zahtjeva za reviziju presude od 26. februarua 2007.,  naša država dobila presudu protiv Srbije i genocidne tvorevine koja se nalazi na okupiranom dijelu naše države. Ta presuda osporava pravo na postojanje te genocidne tvorevine, a mi namjeravamo svakako tražiti njeno izvršenje čime ćemo zasigurno pravnim sredstvima kad-tad ukinuti istu i zauvijek zatvoriti vrata vašim potencijalnim budućim agresijama na našu zemlju.  

 

U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH”:

  1. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji
  2. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA
  3. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada
  4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka
  5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad je insistirao da ga se ovako predstavi)