izabela k.Reč je o zahtevu koga “Žene u crnom”, sa još nekoliko organizacija, među kojima je i Helsinški odbor iz godine u godinu postavljaju liderima Srbije, a to je da se 11. jul proglasi Danom sećanja na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. U pismu se jasno kaže ko je odgovoran za genocid. Navodi se da je prošlo 20 godina od kada je vojska Republike Srpske, predvođena generalom i haškim optuženikom Ratkom Mladićem, a uz svaku vrstu pomoći režima Slobodana Miloševića, počinila genocid. To se malo ko u Srbiji usuđuje da kaže, ali moramo biti uporni u našem zahtevu…..Reakcija srpskih zvaničnika, pa i ministra Dačića povodom Rezolucije, je kao i obično, uoči svake godišnjice genocida u Srebrenici, burna i neodmerena, bez empatije za žrtve…..Teško je očekivati da će oni koji su bili na vlasti devedesetih u Srbiji, ili iz neke druge pozicije učestvovali u ratu, da učine neki krupniji korak kao što je prihvatanje Rezolucije kojom bi se osudio genocid nad Bošnjacima u Srebrenici…..Premijer Vučić je nedavno još dublje upao u blato kada je je izjavio da je njegova izjava za skupštinskom govornicom  iz 1995. „da će za jednog ubijenog Srbina biti ubijeno 100 muslimana“ izvučena iz konteksta. Takva rečenica je zastrašujuća u svakom kontekstu….. Premijer i Predsednik bili su visoki funkcioneri stranke koja je imala paravojne formacije, a osim toga učestovala u podsticanju mržnje i opravdanju pokolja. Do 2008. godine eksplicitno su štitili Ratka Mladića kao srpskog heroja. Srpska radikalna stranka i njeno vođstvo  bila je udarna pesnica Miloševićevog režima….. Veoma je važno da postoje organizacije i pojedinci koji će u Srbiji stalno opominjati vlast šta se desilo pre dvadeset godina i da budu uporne u tome da jednog dana i Skupština Srbije proglasi Dan sećanja na žrtve genocida u Srbiji. To je važno i zbog novih generacija rođenih devedesetih i kasnije…..Građanin, pre svega mladi građanin Evrope, ostaje zbunjen posle recimo, obeležavanja dana pobede nad fašizmom u Moskvi na koji ne dođe nemačka kancelarka Angela Merkel, ali se pojavi četnički vojvoda Tomislav Nikolić….. Draža Mihailović je politički rehabilitovan još osamdesetih i to je uvek bio državni projekat oko koga su ujedinjeni i vlast i ogroman deo opozicije. Posle 2000. godine istorijski revizionizam je samo dobio i svoju pravnu, sudsku stranu, kroz razne zahteve za poništavanje suđenja vođama četničkog pokreta, ali i drugim saradnicima nacističkog režima u Srbiji…..Ministar spoljinh poslova Ivica Dačić se sa puno žara borio protiv rehabilitacije Mihailovića, ali s druge strane nisam primetila da je ikada pomenuo ideologiju velike Srbije i njene monstruozne posledice devedesetih. Čak je i ministar unutrašnjih poslova odjednom “izvukao” svog dedu partizana i rekao nekoliko reči protiv četnika, ali ni on nije pomenuo njihovu ideologiju…..Ne treba zaboraviti da i u Srbiji živi veliki broj Bošnjaka i ovakav istorijski revizionizam ih praktično tera iz Srbije, uliva im strah i nepoverenje…..Na udaru je pre svega osnivačica i predsednica Helsinškog odbora Sonja Biserko. Kampanje protiv nje vode se neprestano od osnivanja Odbora, više od 20 godina…..Uticaj žena na desnici raste svuda, ne samo u Srbiji. Mislim da se ne posvećuje dovoljno pažnje njihovom uticaju i opasnostima koje to donosi…..Podsetiću i na monstruozno svedočenje Sande Rašković Ivić u Haškom tribunalu u slučaju silovanih žena u Foči, kada je izjavila da pošto nema medicinske dokumentacije o silovanim ženama, nema ni silovanja…..Iako je film rađen u Srbiji i bavi se srpskim desničarkama, mnogi iz regiona i nekih drugih zemalja su veoma zainteresovani za film i smatraju da je tema univerzalna. Do sada se malo ko bavio tim aspektom desnice…..

Poštovana Izabela! Kao što znate i Vi i javnost, ovo je naš drugi intervju u relativno kratkom vremenu. U pripremi istog sam Vas podsjetio da se u međuvremenu mnogo toga izdogađalo i za što Vas smatram kompetentnom sugovornicom, a Vi ste i ovoga puta bili ljubazni i prihvatili da razgovaramo. Dakle, krenimo s nekim svježim temama. Prije nekoliko dana ste sa aktivistkinjama “Žena u crnom” te još nekih nevladinih organizacija bili pred zgradom Predsjedništva Srbije gdje je javno pročitano jedno pismo. O kakvom se pismu radi i da li su ga primili oni koji su zaduženi za poštu predsjednika Srbije?

izabela i stasaKISIĆ: Reč je o zahtevu koga “Žene u crnom”, sa još nekoliko organizacija, među kojima je i Helsinški odbor iz godine u godinu postavljaju liderima Srbije, a to je da se 11. jul proglasi Danom sećanja na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. U pismu se jasno kaže ko je odgovoran za genocid. Navodi se da je prošlo 20 godina od kada je vojska Republike Srpske, predvođena generalom i haškim optuženikom Ratkom Mladićem, a uz svaku vrstu pomoći režima Slobodana Miloševića, počinila genocid. To se malo ko u Srbiji usuđuje da kaže, ali moramo biti uporni u našem zahtevu. Što se tiče drugog dela pitanja, da li je predsednik Nikolić primio pismo, službenik administracije nas je obavestio da predsednik ne prima poštu na svojoj adresi nego da to mora da se nosi u drugu zgradu?! Zaista čudna praksa.

Nedavno je u ruke ministra spoljnih poslova Ivice Dačića stigao Prijedlog rezolucije o Srebrenici kojeg je pripremila Velika Britanija. Kako komentirate reakciju spomenutog ministra?

KISIĆ: Reakcija srpskih zvaničnika, pa i ministra Dačića povodom Rezolucije, je kao i obično, uoči svake godišnjice genocida u Srebrenici, burna i neodmerena, bez empatije za žrtve. I ministar Dačić, ali i premijer Vučić tumače Rezoluciju kao napad na Srbiju i to je lajtmotiv koji ponavlja svaka vlada uoči bilo kakvog pokušaja međunarodne zajednice da se moralno i politički odredi prema genocidu u Srebrenici. Protiv ministarke Zorane Mihajlović, koja je jedina na sednici Vlade, podržala Rezoluciju, pokrenuta je odmah medijska kampanja. Srbija ne razume da i međunarodna zajednica snosi svoj deo odgovornosti za genocid jer nije uspela da ga spreči. To je i pokušaj da da se ukaže na značaj preventivnog delovanja u sprečavanju genocida.

Hoće li i koliko dugo službena Srbija moći zabijati glavu u pijesak iliti sklanjati neke bolne istine iz ranih i srednjih 90-tih pod tepih, posebno kada je u pitanju Rezolucija o genocidu u Srebrenici? Ide li, zapravo, civilizirani dio čovječanstva drumom, a Srbija – šumom?

KISIĆ: Teško je očekivati da će oni koji su bili na vlasti devedesetih u Srbiji, ili iz neke druge pozicije učestvovali u ratu, da učine neki krupniji korak kao što je prihvatanje Rezolucije kojom bi se osudio genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.  To nisu učinile ni prethodne vlade, recimo ona na čijem čelu je bio Boris Tadić. Tadić pripada srpskoj eliti koja nikada nije osudila jasno ulogu srpske strane u ratu, onoj eliti koja je bila u opoziciji, ali istovremeno relativizovala ulogu Srbije i nikad nije kritikovala Miloševića zbog odgovornosti za ratove već zbog poraza u tim ratovima. Međutim, odgovornost tog dela elita nije jednaka odgovornosti partija i političkih snaga onih koji su tada bili, i danas su na vlasti. Premijer Vučić je nedavno još dublje upao u blato kada je je izjavio da je njegova izjava za skupštinskom govornicom  iz 1995. „da će za jednog ubijenog Srbina biti ubijeno 100 muslimana“ izvučena iz konteksta. Takva rečenica je zastrašujuća u svakom kontekstu. Za genocid se danas koriste razni eufemizmi, kao što je „strašni zločin“, umanjuje se broj žrtava, relativizuje se genocid nekakvom pričom o osveti za ubijene Srbe, kriju se stratezi, planeri zločina koji je imao za cilj bio nestanak Bošnjaka na određenom delu teritorije. Čak ni glavni tužilac za ratne zločine u Srbiji ne može da izgovori reč genocid. Ponovo su u opticaju teorije zavere protiv Srbije. Srpska vlast i srpska akademska elita se na identičan način ponašala u julu 1995.

Za sada se zna da predsjednik Nikolić neće biti 11. jula u Potočarima, za razliku od nekih svojih kolega iz regije, ali se još kao ne zna hoće li biti premijer Vučić. Kako komentirate definitivnu apstinenciju Nikolića i kolebanje Vučića?

KISIĆ: Njihovo kolebanje i neodlazak može se tumačiti u kontekstu onog što sam već prethodno rekla. I ono je svakako neprimereno s obzirom na tragediju koja se desila i lične sudbine ogromnog broja ljudi. Ja o njihovom (ne)odlasku mogu da govorim iz dve pozicije. S jedne strane, i to je prva reakcija koja vam pada na pamet, je da njima nije ni mesto u Potočarima s obzirom na njihovu prošlost i ulogu u to vreme. Premijer i Predsednik bili su visoki funkcioneri stranke koja je imala paravojne formacije, a osim toga učestovala u podsticanju mržnje i opravdanju pokolja.  Do 2008. godine eksplicitno su štitili Ratka Mladića kao srpskog heroja. Srpska radikalna stranka i njeno vođstvo  bila je udarna pesnica Miloševićevog režima.

S druge strane, kao građanka Srbije očekujem  da Srbija ima hrabro rukovodstvo  koje će otići u Potočare, pokloniti se žrtvama i poslati jasnu poruku građanima Srbije, ali i Srbima u Republici Srpskoj, da je tamo počinjen genocid nad Bošnjacima. Takva izjava podrazumeva i niz konkretnih poteza unutar Srbije, u vezi sa tim, pre svega kako će se govoriti o genocidu nad Bošnjacima, šta će se učiti u školama. Samo takvim potezima Srbija može da ubedi region da želi dobre odnose sa susedima. Podsetiću i da je Tadićev odlazak na komemoraciju u Potočare, pre nekoliko godina, prihvaćen pozitivno u Bosni i da je region pokazao veliki interes za njegov dolazak.

Kako će vaš Odbor obilježiti 11. juli ove godine, odnosno “jubilarnu”, 20-tu obljetnicu genocida u Srebrenici?

KISIĆ: Deo Odbora, uključujući predsednicu Sonju Biserko, biće tog dana u Potočarima. U Beogradu ćemo organizovati izložbu fotografija “Srebrenički put pakla” bosanskog autora Ahmeta Bajrića Blicka. Reč je o fotografijama koje su obišle svet, on je jedini snimio prve kolone proteranih iz Srebrenice u julu 1995. Takođe planiramo da održimo komemorativni skup, tribinu u znak sećanja na žrtve. Veoma je važno da se takvi skupovi održe i u Beogradu, gradu iz koga je krenulo planiranje rata koji se završio genocidom u Srebrenici. Veoma je važno da postoje organizacije i pojedinci koji će u Srbiji stalno opominjati vlast šta se desilo pre dvadeset godina i da budu uporne u tome da jednog dana i Skupština Srbije proglasi Dan sećanja na žrtve genocida u Srbiji. To je važno i zbog novih generacija rođenih devedesetih i kasnije.

Prije više od mjesec dana sudski je rehabilitiran Draža. Kako bi se takva presuda mogla odraziti na poziciju Srbije u antifašističkom bloku evropskih zemalja te na međunarodnu poziciju te zemlje, inače?

izabelaKISIĆ: Nemam utisak da međunarodna zajednica, a pre svega Evropska unija, trenutno pokazuje veliki interes za istorijski revizionizam u Srbiji. To je i zbog toga što i u samoj EU, koja se inače temelji na ideji antifašizma, danas postoji izvesna ideološka konfuzija čija je posledica izjednačavanje fašizma i komunizma. Time se zapravo nesvesno relativizuje ideja antifašizma. Sve je to dodatno opterećeno novim zaoštravanjem odnosa između Rusije i EU. Građanin, pre svega mladi građanin Evrope, ostaje zbunjen posle recimo, obeležavanja dana pobede nad fašizmom u Moskvi na koji ne dođe nemačka kancelarka Angela Merkel, ali se pojavi četnički vojvoda Tomislav Nikolić. I Rusija danas, međutim, zloupotrebljava ideju antifašizma u dnevno političke svrhe kako bi osporila legitimitet nekih postsovjetskih država. Ako ništa drugo barem ideja antifašizma bi danas trebalo da ujedinjuje Evropu, posebno u naletu desničarskih grupacija i partija. Da zaključim, revizija istorije, ili rehabilitacija Draže Mihailovića, neće bitno uticati ne njen položaj u EU, ali hoće na odnose u regionu. I u tom smislu, mislim da će EU morati uskoro da se ozbiljinije pozabavi i ovim pitanjem u region.

A da li bi presuda o Draži mogla da znači da apetiti o tzv. velikoj Srbiji nisu presahli u nekim tamošnjim akademskim i političkim krugovima ?KISIĆ: Draža Mihailović je politički rehabilitovan još osamdesetih i to je uvek bio državni projekat oko koga su ujedinjeni i vlast i ogroman deo opozicije. Posle 2000. godine istorijski revizionizam je samo dobio i svoju pravnu, sudsku stranu, kroz razne zahteve za poništavanje suđenja vođama četničkog pokreta, ali i drugim saradnicima nacističkog režima u Srbiji.

Politička rehabilitacija četničkog pokreta je imala pogubne posledice i završila se pokoljima i proterivanjem Bošnjaka devedesetih, upravo na istim teritorijama na kojima su četnici ubijali muslimane u Drugom svetskom ratu. Ubice su bile vođene istim ciljem – da se stvori homogena srpska teritorija i zaokruži srpska država. Tekst četničkog ideologa Stevana Moljevića “Homogena Srbija”, instrukcije Draže Mihailovića  o stvaranju velike Srbije čišćenjem manjina ili pak program Skupštine Republike Srpske u šest tačaka iz 1992. imaju identičnu poruku. Pune su arhive takvih dokumenata i odluka. Akademska javnost u Beogradu je imala i ima klučnu ulogu u rehabilitaciji i to je glavno mesto u kome se ideja o velikoj Srbiji održava živom. Glavni njihov oslonac u vlasti je trenutno predsednik Srbije Tomislav Nikolić koji ima titulu četničkog vojvode. I to je najopasnije kada ta ideologija ima oslonca u onima koji imaju moć i vlast.

Ministar spoljinh poslova Ivica Dačić se sa puno žara borio protiv rehabilitacije Mihailovića, ali s druge strane nisam primetila da je ikada pomenuo ideologiju velike Srbije i njene monstruozne posledice devedesetih. Čak je i ministar unutrašnjih poslova odjednom “izvukao” svog dedu partizana i rekao nekoliko reči protiv četnika, ali ni on nije pomenuo njihovu ideologiju.

Nove generacije uče iz udžbenika, punih falsifikata i prećutanih činjenica, u kojima su, između ostalog, vođa pokreta otpora u drugom svetskom ratu Tito i Mihailović izjednačeni. Jasno je da ideologija nije poražena, ali međunarodne okolnosti, pa i vojna nemoć Srbije, sprečavaju da se ona realizuje ratom. Međutim, ona otežava i konsolidovanje Bosne i Hercegovine i pomirenje u regionu. Ne treba zaboraviti da i u Srbiji živi veliki broj Bošnjaka i ovakav istorijski revizionizam ih praktično tera iz Srbije, uliva im strah i nepoverenje.

U prošlosti, kako daljnjoj tako i bliskoj, vi iz Helsinškog odbora bili ste izloženi gruboj kampanji, ne samo medijskoj. Da li je ta kampanja jenjala i(li) potpuno prestala?

KISIĆ: Na udaru je pre svega osnivačica i predsednica Helsinškog odbora Sonja Biserko. Kampanje protiv nje vode se neprestano od osnivanja Odbora, više od 20 godina. U njima često učestvuju i visoki državni funkcioneri i uticajni pojedinci iz akademskog sveta i mediji. Posledica tih brutalnih kampanja je slika u javnosti da je ona državni neprijatelj broj 1, i ljudi je na ulici često vređaju ili prilaze sa pitanjima koji su posledica medijskog spinovanja. Ono, što nas je posebno zabrinulo jeste kada su na portalima nekih printanih medija našle vrlo grube pretnje i poruke „čitalaca“ da je treba likvidirati. Komentari tih čitalaca svedoče o tome kako su oni razumeli medijske napise i koliko ti tekstovi nose opasne poruke. To se dešavalo recimo pre godinu dana. O svemu smo obaveštavali policiju ali nikada nismo čuli rezultate istrage. Te kampanje imaju za cilj da ućutkaju i zastraše one koji drugačije misle i izbrišu neke ideje iz javnog života. S obzirom kako se u poslednje vreme tretiraju branitelji ljudskih prava u Srbiji koji pokreću osetljiva, ali izuzetno značajna pitanja za demokratizaciju Srbije, bojim se da moram da kažem da sam pesimista u pogledu jenjavanja takvih kampanja.

 Otkud najezda toliko žena prema ultra desnici i desnici u Srbiji?

KISIĆ: Uticaj žena na desnici raste svuda, ne samo u Srbiji. Mislim da se ne posvećuje dovoljno pažnje njihovom uticaju i opasnostima koje to donosi. Desnica je sve organizovanija i u Srbiji je na poslednjim izborima osvojila oko 300 hiljada glasova, što je 10 odsto od ukupnog broja izašlih na izbore. Žene na desnici, koje sam intervjuisala, su uglavnom fakultetski obrazovane, veoma su angažovane i uticajne u javnom životu, politici, na fakultetima, u studentskim organizacijama, imaju pristup medijima. Ja sam se u filmu bavila pre svega njihovim poimanjem rodne politike i uloge žene u društvu. Iznenadila sam se kad sam videla da one preuzimaju neke feminističke ideje, kao što je veća zastupljenost žena na uticajnim pozicijama ili broba protiv nasilja u porodici. Čim se, međutim, malo dublje zagrebe vidi se koliko one degradiraju žene i rodnu politiku. Njihova rodna politika ne može se posmatrati van njihove generalne ekstremno konzervativne političke pozicije, čija je okosnica nacionalizam. Daću samo jedan primer. Jedno od glavnih programskih načela tih žena jeste povećanje nataliteta. Kada ih pitate da li se u multietničkoj Srbiji to odnosi na sve žene ili samo Srpkinje, one će odgovoriti politički korektno i reći da se odnosi na sve žene, dakle i Bošnjakinje, Romkinje, Albanke. Međutim, kada to stavite u kontekst „populacione politike“ ovih desničarskih partija tokom ratova devedesetih – stvaranje etničke čiste teritorije bez svih koje sam nabrojala, vidite da one nisu iskrene u svojim odgovorima. Takođe, one nemaju nikakvu empatiju za majke Srebrenice i to se jasno vidi iz razgovora. Podsetiću i na monstruozno svedočenje Sande Rašković Ivić u Haškom tribunalu u slučaju silovanih žena u Foči, kada je izjavila da pošto nema medicinske dokumentacije o silovanim ženama, nema ni silovanja.

Da, napisali ste scenarij za dokumentarni film “Šta hoće žene na desnici”, kojeg je režirao Zlatko Paković. Je li bila neka javna promocija filma i kako je do sada primljen od strane publike, pa i kritike?

KISIĆ: Film je promovisan u punoj sali Centra za kulturnu dekontaminaciju, jednog od retkih nezavisnih mesta u Beogradu u kome se može čuti drugačije mišljenje. Prikazan je i na regionalnoj TV N1, tako da je osim u Srbiji, mogao da se vidi i u Bosni i Hrvatskoj. Tek smo počeli sa distribucijom filma. Postoji interes na Kosovu da se prikaže na nekim festivalima. Dobila sam i poziv iz Hrvatske da se tamo organizuje promocija i razgovor o filmu. Iako je film rađen u Srbiji i bavi se srpskim desničarkama, mnogi iz regiona i nekih drugih zemalja su veoma zainteresovani za film i smatraju da je tema univerzalna. Do sada se malo ko bavio tim aspektom desnice.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KISIĆ: Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (694)

vrbas-miso

Prvi Kongres SD BiH

Posted: 2. Juli 2015. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine  će 22 jula ove godine održati svoj Prvi Kongres u Banjaluci.

Na Kongresu će delegati SD BiH, kako iz domovine tako i iz dijaspore,  birati svoje nove predstavnike za period od 4 godine. Pored novog statuta stranke,  javnosti će se prezentovati nova politička platforma .  Kongresu će biti predložen i novi naziv stranke ; Stranka dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine (SDDBiH).  Na ovaj način  želimo da javnosti poručimo da su  bosansko-hercegovačka dijaspora i građani BiH  jedno neraskidivo tkivo bez podjela, sa zajedničkim interesom  i ciljevima.

Na Kongresu će se ponovo ukazati na nepoštovanje Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma,  težak položaj povratnika i ugrožavanja njihovih ljudskih prava,  naša opredijeljnost za povratak na prijeratna ognjišta  i  ambicija da  da budemo faktor demokratizacije B-H društva koji će aktivno učestvovati u ekonomskim i političkim reformama.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

S BiH – S A O P Ć E NJ E

Posted: 1. Juli 2015. in Intervjui

Sarajevo,01.07.2015.godine

U posljednje vrijeme svjedoci smo kontinuiranog pritiska na povratnike Bošnjake u manji BH entitet.  Nakon onemogućavanja da prate nastavu sa nacionalnom grupom predmeta, koja je zakonom zagarantovana svim etničkim grupama, Vlada manjeg bh. entieta samoinicijativno je proglasila bosanski jezik, bošnjačkim. Iako je bosanski jezik također ustavna kategorija vlasti manjeg entiteta su ga proglasili bošnjačkim i upisali ga u knjižice i svjedočanstva učenika.

Međutim provokacije i provođenje politike aprthejda nije stalo ni s tim, nego je nastavljeno pritiskom na vaspitačicu Lejlu Avdić, zaposlenu u obdaništu Poletarac u Srebrenici. Naime, grupa bosanskih Srba, roditelja djece koja pohađaju obdanište  Poletarac u Srebrenici, potpisali su peticiju za smjenu vaspitačice Lejle Avdić, navodeći kako im smeta marama koju nosi.  Evidentno je da je propaganda, aktivnosti vlasti u manjem entitetu, konstantno anatemiziranjenje i dikriminacija svega sto je bošnjačko ili jednostavno drugačije, pa i marama na glavi vaspitačice, ne mareći što vaspitačica obavlja dobro svoj posao.

Godine indoktrinacije, promocije segregacije i afirmacije ksenofobičnog ponašanja, imaju vrlo jasan cilj, a to je da se spriječi integracija društva, da rane ne zacjeljuju nego da se produbljuju.

Mi u Stranci za Bosnu i Hercegovinu se takvom ponašanju i politici najoštrije suprostavljamo i pozivamo sve relevantne domaće i međunarodne faktore da zaštite Lejlu Avdić i konačno stanu u kraj onima koji destabilizaju bh. društvo u cjelini. Vrijeme je da se stane na put snagama koje ne žele harmoniju, prosperitet i progres, nego isključivo haos i krizu kao jedini ambijent u kojem mogu egzistirati.   

    Press služba S BiH

Neposredno nakon što su Karadžićevi Srbi srušili Ferhadiju, dakle nakon 7. maja 1993. godine, prostorije Islamske zajednice u Banja Luci su pohodili mnogi novinari iz Evrope i svijeta, tražeći od mene i rahmetli muftije Halilovića izjave o tom barabarskom činu koji nam je učinjen. Među njima je bila i jedna ekipa nizozemske televizije koja je došla posredstvom biskupa Franje Komarice. Načinili su, zapravo, sveobuhvatnu reportažu o Banja Luci iz ugla “sve tri strane”. Mjesec dana nakon njihovog boravka biskup Komarica je od njih dobio dvije kopije video kaseta te reportaže. Jednu je uručio nama. Naravno, ja sam napravio još jednu kopiju prije izgona iz Banja Luke za sebe i ponio sa sobom u egzil. Ovih dana sam dao načiniti DVD te reportaže i smatram da je trebam podijeliti i sa našom javnošću, prije svega sa svojim Banjalučanima, ma gdje bili.
Dakle, pogledajte kako je to bilo prije 22 godine u gradu mraka i u vremenu mraka, snimljeno kamerama jedne profesionalne medijske kuće sa Zapada. Ovo je dio naše novije historije i traje 30-ak minuta.
Kliknite na donji link:
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija
Aida_Sehovic_0706Naša mlada Banjalučanka koja trenutno živi u New Yorku AIDA ŠEHOVIĆ, je autorica jedinstvenog projekta-javnog, nomadskog spomenika “Što Te Nema?”

“Što Te Nema?” javni spomenik je stvoren kao odgovor na jedan od najstrašnijih zločina počinjenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata: planirano je i po planu ubijeno više od 8.000 muškaraca i djece muslimana u zaštićenoj zoni UN-a u Srebrenici i okolnim mjestima u Bosni i Hercegovini u mjesecu julu 1995. godine.

“Što Te Nema?” se svake godine postavlja na dan godišnjice genocida u Srebrenici kao živi spomenik sačinjen od hiljada fildžana koje prikupljaju i doniraju bosanskohercegovačke porodice iz cijelog svijeta. Broj fildžana se stalno povećava, simbolično prateći broj pronađenih, identifikovanih i ukopanih žrtava koji je svake godine sve veći i veći. “Što Te Nema?” se zajednički postavlja i sklanja na gradskim ulicama i trgovima jednom godišnje. Prolaznici i posjetioci učestvuju u kreiranju ovog spomenika postavljajući fildžane na zemlju i sipajući u njih bosansku kahvu/kafu tradicionalno pripremljenu na licu mjesta. Postavljanje i postojanje živog spomenika “Što Te Nema?” zavisi od aktivnog učešća i incijative javnosti. Zajednički rad prisutnih, njihov doprinos i sudjelovanje omogućavaju ponovno stvaranje, interpretaciju i obilježavanje ličnog i kolektivnog sjećanja na genocid u Srebrenici.

aida-2

Do sada je “Što Te Nema?” spomenik bio postavljen svakog 11. jula u sljedećim gradovima:

  • Yonge-Dundas trg, Toronto, Kanada
  • Washington Sq. park, Njujork, SAD
  • Taksim trg, Istanbul, Turska
  • Church Street, Burlington,SAD
  • Normalmstorg, Štokholm, Švedska
  • Het Plein, Hag, Holandija
  • Trg žrtava genocida Srebrenice, Tuzla, Bosna i Hercegovina
  • Sjedište Ujedinjenih naroda, Njujork, SAD
  • Baščaršija, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
11. jula ove godine, odnosno na 20. obljetnicu genocida u Srebrenici, spomenik će biti postavljen na Saint-Gervais square u Ženevi (Geneva).
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija
aida-1——————————————————————————————————————————————
aida-4———————————————————————————————————————————-
aida-5——————————————————————————————————————————–
aida-6——————————————————————————————————————————–
aida-7—————————————————————————————————————————————
aida-8————————————————————————————————————————————–
aida-9———————————————————————————————————————————-
aida-10

SD BiH: Inicijativa za nominaciju

Posted: 30. Juni 2015. in Intervjui

sdbih

Povodom 20 godišnjice obilježavanja genocida u Srebrenici, Stranka dijaspore BiH je pokrenula  inicijativu o zajedničkoj nominaciji za Nobelovu nagradu za mir, za  godinu 2016,  Udruženja Pokreta “Majki enklava Srebrenice i Žepe”, Udruženja “Žene u Crnom” i Instituta za traženje nestalih osoba u BiH.

Kao što je poznato  Nobelova nagradu za mir, se još od 1901 godine dodjeljuje pojedincima, grupama građanima i organizacijama koje su učinile iznimne napore na jačanju mira u svijetu. Među brojnim nobelovcima ističemo biskopa Desmonda Tutua, (Južnoafrička republika) za svoj angažman protiv aparthejda, organizaciju ” Liječnika bez granica”, Elia Wisela (SAD), preživjelog svjedoka nacističkog progona i zadnju dobitnicu Malalu Yosafzai, za svoje promicanje školovanja djece.  Nominacije se podnose od  osoba koje ispunjavaju kriterijume za podnošenje aplikacija, među kojima su i univerzitetski rektori, profesori,  direktori mirovnih instituta, internacionalni sudovi i slično sa aplikacijom koja se treba dostaviti najkasnije do  1 februara 2016 godine. Zato pozivamo akademske krugove iz BiH, Srbije i dijaspore da podrže ovu inicijativu i svoje prijedloge pošalju Nobelovom komitetu u Oslu.

Ova heroine i heroji su zaslužile bez ikakve sumnje   nominaciju za Nobelovu nagradu za mir  jer su pored ličnih,  porodičnih tragedija  dale ogroman doprinos  saznavanju  istine o ratu u BiH, boljem međusobnom razumjevanju i pronalazku posmrtnih ostataka poginulih i nestalih, te se hrabro suprostavili negiranju genocida, reviziji historije i  daljem ponižavanja nevinih, civilnih žrtava rata.

Nominiranjem ovih organizacija, civilno društvo  i akademska zajednica bi pokazalo zahvalnost i poštovanje  za njihov dosadašnji plemeniti rad.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

ivo banacNažalost, ne postoji mogućnost da se Mihailoviću ponovno sudi. Mislim da to ništa ne mijenja. Ni Hitler nije izveden pred sud, ni Pavelić, pa ih ta okolnost nipošto ne ekskulpira niti mijenja njihovu zasluženu reputaciju. To što će četnički simpatizeri mahati ovom presudom također mnogo ne mijenja…..Sudska rehabilitacija Draže Mihailovića sigurno ne unaprijeđuje odnose između Srbije i njenih susjeda, ali ti odnosi nikad nisu bili normalni, jer postoji ponor između srpskih pogleda na niz pitanja dvadesetog stoljeća i iskustava drugih…..Budite sigurni da se Nikolić i Vučić o tomu neće očitovati. A i zašto bi, kad je riječ o njihovim političkom odabiru. Uostalom, ne znam koliko mrtav čovjek može okoristiti s povratkom svih ljudskih i građanskih prava…..Ljudska potreba za uljepšavanjem povijesti je mnogo ustrajnija od mogućnosti relativno malog broja dobrih povjesničara da povijest prikažu, ukoliko to uopće mogu, onakvom kakva je bila……Katolička crkva u Hrvatskoj, ali i brojni drugi javni činioci, uključujući i IVZ, imaju jasan stav o naravi posljeratnih komunističkih pokolja. Oni ih ne taje, na Bleiburgu ili drugdje…..Ni kod nas ni u svijetu ne postoji klasična desnica i ljevica. Za mene antikomunizam nije desni nego demokratski stav, a ipak svaka kritika komunizma izlaže vas optužbama da ste ne samo desničar nego i fašist…..Nova predsjednica je bila na mnogim mjestima od inauguracije, ali niste je primijetili u Banja Luci. Mislim da i nećete. Posebna linija s Dodikom pala je s Josipovićem, premda u Hrvatskoj još uvijek ima sponzora te linije. Čitajte „Večernji list“ pa će vam biti jasno…..Činjenica je da su destruktivne snage među bh. Hrvatima u defanzivi. Bilo bi dobro kad bi nešto slično bilo na djelu u drugih bh. naroda…..

Gospodine Banac, ako Vi komentirate presudu Višeg suda u Beogradu od 14. maja ove godine u predmetu Draža Mihailović? Ima li ta presuda, zapravo, neku ideološku i političku pozadinu?

BANAC: Nema tu mnogo prostora za komentar. Nedvojbeno je da je Draža Mihailović 1946. godine osuđen u političkom procesu na vojnom sudu kojim je stvarno upravljala Komunistička partija. Cilj procesa nije bio utvrđivanje pravde nego likvidacija političkog protivnika. Netko će reći da bi rezultat bio isti, da je Mihailović suđen pred posve nepristranim sudom. S tim bih se složio, ali tako doista nije bilo. Nažalost, ne postoji mogućnost da se Mihailoviću ponovno sudi. Mislim da to ništa ne mijenja. Ni Hitler nije izveden pred sud, ni Pavelić, pa ih ta okolnost nipošto ne ekskulpira niti mijenja njihovu zasluženu reputaciju. To što će četnički simpatizeri mahati ovom presudom također mnogo ne mijenja. Četništvo i velikosrpska ideologija općenito ne mogu se rehabilitirati upravo radi svojih žrtava, posebno u BiH i Hrvatskoj. Jedino žrtve mogu rehabilitirati počinitelje, a to se neće dogoditi dok god postoji otpor trajnim velikosrpskim pretenzijama.

Da li bi se nakon ove presude mogli narušiti odnosi Srbije sa zemljama regiona?

ivo banac-2BANAC: Kad ti odnosi nisu bili narušeni? Sudska rehabilitacija Draže Mihailovića sigurno ne unaprijeđuje odnose između Srbije i njenih susjeda, ali ti odnosi nikad nisu bili normalni, jer postoji ponor između srpskih pogleda na niz pitanja dvadesetog stoljeća i iskustava drugih. Samo kroz zadnjih mjesec dana nižu se incidenti: od traženja izručenja Haradinaja i Orića, preko Vulinovih provokacija u Jadovnom, do proglašenja 5. kolovoza Danom sjećanja na stradale i prognane Srbe u Srbiji i RS-u, dakle upravo na dan kad je slomljena velikosrpska okupacija dijelova Hrvatske i znatno oslabljena velikosrpska vojna sila u BiH.

Treba li se državni vrh Srbije javno očitovati s obzirom da je četnički komandant iz Drugog svjetskog rata, Draža Mihailović, proglašen neosuđenim i da su mu posthumno vraćena sva ljudska i građanska prava?

BANAC: Budite sigurni da se Nikolić i Vučić o tomu neće očitovati. A i zašto bi, kad je riječ o njihovim političkom odabiru. Uostalom, ne znam koliko mrtav čovjek može okoristiti s povratkom svih ljudskih i građanskih prava. To, zapravo, koristi samo onima koji mu žele odati javne počasti, ali to su sa spomenicima na Ravnoj Gori i drugdje radili i dosad…

Postoje li u Hrvatskoj inicijative za revizijom novije povijesti?

BANAC: Ima ih i bit će ih. Ljudska potreba za uljepšavanjem povijesti je mnogo ustrajnija od mogućnosti relativno malog broja dobrih povjesničara da povijest prikažu, ukoliko to uopće mogu, onakvom kakva je bila.

Iza nas je još jedna obljetnica bleiburške tragedije. Da li se oltar na Bleiburgu zloupotrebljava kao politička govornica od strane vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj, konkretno, kardinala Bozanića?

BANAC: Katolička crkva u Hrvatskoj, ali i brojni drugi javni činioci, uključujući i IVZ, imaju jasan stav o naravi posljeratnih komunističkih pokolja. Oni ih ne taje, na Bleiburgu ili drugdje. Uostalom, zašto bi poglavari Katoličke crkve u Hrvatskoj tajili svoja stajališta, pa i politička. To je dio demokratskog diskursa. Ne živimo u vremenima kad se samo slušalo, a ne i govorilo, kad je samo jedan Titov govor mogao pokrenuti lavinu represije. Naravno, aktivno sudjelovanje na javnoj sceni nosi i rizike. Bit će onih koji će se javno izrečenoj riječi javno usprotiviti. I to je dio demokratskog diskursa. Što se kardinala Bozanića tiče, on vrlo diskretno koristi mogućnosti javnih nastupa.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je neoficijelno obišla i Jasenovac i Bleiburg. Komentar?

BANAC: Bolje je reći privatno, jer ništa vezano uz funkciju šefa države ne može biti neoficijelno. To je njena odluka. Osobno mislim da su godišnji komemorativni rituali, ne samo u Hrvatskoj, postali mjesta planirane nelagode. Možda bi barem državni službenici s tim trebali prekinuti. Ne postoji obveza polaganja vijenaca osim možda na državne praznike, a i to selektivno. Barem se meni tako čini.

Desnica je u popriličnoj ofanzivi u zemljama nastalim na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Ima li ljevica adekvatan odgovor na to? Postoji li danas, ustvari, ljevica u klasičnom smislu riječi, kako na našim prostorima tako i šire?

ivo_banacBANAC: Ne bih se zamarao takvim pitanjima. Ni kod nas ni u svijetu ne postoji klasična desnica i ljevica. Za mene antikomunizam nije desni nego demokratski stav, a ipak svaka kritika komunizma izlaže vas optužbama da ste ne samo desničar nego i fašist. Djeca nomenklature brane zatečene privilegije. Je li to lijevi stav? Ne bih rekao. U današnjoj Europi desnica se bori protiv imigranata, posebno muslimanskih. Nisam primijetio da se naši socijaldemokrati tomu naročito suprotstavljaju. Prije par dana Milanović je rekao da će Hrvatska preuzeti stanoviti broj izbjeglica „ali samo jednom, jer nemamo kapaciteta za više“. Nekoć je klasična ljevica bila internacionalistička i borila se za ukidanje privatnog vlasništva. Današnja tzv. ljevica u najboljem se slučaju bori protiv prekomjernog otpuštanja državnih činovnika, svoje stvarne baze. Očito je da su stare definicije desnice i ljevice došle kraju.

Tijekom predsjedničke predizborne kampanje u Hrvatskoj javno ste apelirali da  “hrvatski predsjednik mora prekinuti posebne odnose sa RS-om”. Zašto ste uputili takav apel i imate li saznanja da je to novoizabrana predsjednica Hrvatske do sada učinila ili da će, eventualno, učiniti?

BANAC: Nova predsjednica je bila na mnogim mjestima od inauguracije, ali niste je primijetili u Banja Luci. Mislim da i nećete. Posebna linija s Dodikom pala je s Josipovićem, premda u Hrvatskoj još uvijek ima sponzora te linije. Čitajte „Večernji list“ pa će vam biti jasno.

Kako, inače, vidite aktuelne odnose između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske? Ima li nekih bitnijih promjena nakon smjene na Pantovčaku?

BANAC: Zaustavljen je jedan trend, ali, na prvi pogled paradoksalno, poboljšanje odnosa bit će moguće tek onda kad „regionalne snage“ napuste zagrebačko Ministarstvo vanjskih poslova. Naravno, mnogo ovisi i o unutarnjim odnosima u BiH. Činjenica je da su destruktivne snage među bh. Hrvatima u defanzivi. Bilo bi dobro kad bi nešto slično bilo na djelu u drugih bh. naroda.

Na samom kraju: Bosna i Hercegovina još uvijek diše na škrge po Aneksu IV Dejtonskog sporazuma. Dokle će tako moći i hoće li i ko bi to mogao, eventualno, skinuti “luđačku košulju” sa tijela naše zemlje?

BANAC: Daytonski ustav zajamčen je čl. X., st. 1. istog Ustava. Dakle, moguće ga je mijenjati samo odlukom Parlamentarne skupštine „najmanje dvotrećinskom većinom glasova nazočnih u Zastupničkom domu“. Ni ta formula nije jasna. Zašto „nazočnih“? Što ako ih je nazočno samo 9? Hoću reći, zar ne  bi bilo bolje mijenjati stvari iznutra i ne „čekajući Godota“? Možda taj vanjski Godot nikad ne dođe…

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BANAC:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (693)

plitvice-ferhadija

LEID I danas se jasno sjećam prvog susreta sa rahmetli prof. Krkićem. 2003. godine sam posjetio FIT kako bih promivisao konferenciju koju smo organizovali moje kolege i ja, studenti ETF-a u Sarajevu. Iznenadila me je profesorova direktnost i jasnoća stava. Nakon kratkog upoznavanja upitao me je: “Koji ti je prosjek na fakultetu?” Dobivši odgovor, nastavio je: “Ovdje se ne divani, ovdje se ore…..Uz dobre akademske refernce, preporuke izvanrednih profesora iz Sarajeva i Amerike, i zahvaljujući mojim raznolikim van-nastvanim aktivnostima, imao sam čast da dobijem punu stipendiju vlade Portugala. Stipendija je pokrivala studij, i u većoj mjeri životne troškove boravka  prve godine u Portugalu, nakon toga dvije godine u Americi, i zatim još 2 godine u Portugalu…..Na kraju doktorata svaka od institucija u programu izdaje svoju diplomu studentu, uključujući i Carnegie Mellon Univerzitet. Otuda i obaveza dvogodišnjeg boravka na kampusu tog univerziteta u Pittsburgh-u…..Do skora su se inovacije u medicini povezivale isključivo sa znanstveno-istraživačkim centrima, laboratorijama, velikim kompanijama i univerzitetima. „Patient Innovation“ u prijevodu sa engleskog znači inovacija pacijenta, i odnosi se na inovativno rješenje koje osoba sa zdravstvenim poremećajem ili njegovatelj takve osobe nađe kako bi riješila vlastiti problem. Takvi inovatori najčešće nemaju motiva za aktivnu promociju svojih rješenja, i njihovo iskustvo, znanje, i rješenja se – ukoliko se ne sačuvaju – nepovratno izgube…..Zapravo, moja istraživanja su fokusirana na širi kontekst otvorenih i korisničkih inovacija. To je oblast čiji je utemeljitelj Eric von Hippel, profesor sa MIT-a. On je poznat po svom radu o izvorima inovacija i tvrdnji da su korisnici značajan izvor inovacija. Možda ta tvrdnja danas i nije toliko iznenađujuća, ali je do skora je dominantno viđenje u svijeu bilo utemeljno na učenju Šumpetera koji je u prvoj polovini dvadesetog vijeka zastupao tvrdnje da su firme te koje inoviraju, i kao takve one su nosioci ekonomskog razvoja. Rijetke bolesti su odličan primjer manjkavosti takvog koncepta. Firme su vođene profitom, i bez državnih subvencija ili bogatih donora, mala je vjerovatnost da bi se neka firma odlučila na riskantno istraživanje oboljenja koje obuhvata vrlo malu populaciju…..Ako je cilj zdravstvenog sistema blagostanje i kvalitetan život u domenu mogućeg, onda je logično da se kao minimum treba podići svijest o kreativnim aktivnostima pacijenata…..Teško je odoljeti šarmu Portugal i ljepoti miru koji krasi ovo podneblje. Spoj kultura zapadne Evrope, maorskog uticaja, i elemenata kulture bogatih portugalskih kolonija, uz blagu klimu i prekrasnu obalu, učinila je Portugal posebno prijatnim mjestom…..Bilo bi zanimljivo vidjeti jednog Zejnilovića da zaigra u takvom klubu. Iako moj sin trenutno pohađa školu fudbala Benfike iz Lisabona, neizvjesno je hoće li ga taj interes držati dugo. Tradicionalno, porodični prioriteti i profesionalne naklonosti nam nisu u sportu, ali ko zna…..

Gospodine Zejniloviću! U želji da ovaj razgovor, ma koliko bio nužno kratak, ima i neku svoju kronologiju, započeo bih sa pričom o Fakultetu informacijskih tehnologija (FIT) Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Prilika je da pomenemo tu instituciju, ali i osnivača te prvog dekana tog Fakulteta. Hoćete li ukratko pojasniti otkud vi na FIT-u, te kakve Vas uspomene vežu za rahmetli prof. dr. Safeta Krkića?

ZEJNILOVIĆ: I danas se jasno sjećam prvog susreta sa rahmetli prof. Krkićem. 2003. godine sam posjetio FIT kako bih promivisao konferenciju koju smo organizovali moje kolege i ja, studenti ETF-a u Sarajevu. Iznenadila me je profesorova direktnost i jasnoća stava. Nakon kratkog upoznavanja upitao me je: “Koji ti je prosjek na fakultetu?” Dobivši odgovor, nastavio je: “Ovdje se ne divani, ovdje se ore. Svi rade, mnogo. I volimo to što radimo. Ako si takav, dođi, radi sa nama.” On je bio krajnje neobičan čovjek za podneblje BiH. Nije želio da posjeduje auto, uvijek je držao otvorena vrata kancelarije, poštovao je studente i nesebično im pomagao, i predano radio. Imao je jasnu viziju, i prihvatao je i primjenjivao većinu savjeta studenata koji bi unaprijeđivali rad Fakulteta. Zamislite situaciju u kojoj vodeća osoba institucije pročita kritike klijenata (studenata) na forumu, i brižljivo ih proba riješiti.

FIT je izazivao uvriježenu percepiju o ulozi fakulteta, nametnuvši se kao mjesto razvoja, noviteta, i edukacije kao usluge studenatima. Vidjevšti to, osjetio sam želju da budem dio takvog projekta. Prof. Krkić je uspješno eksperimentisao sa hibridnim modelom učenja na daljinu i tradicionalnim obrazovanjem, i isticao je primjenjivost naučenog kao mjerilo kvaliteta. Dovoljno je reći da bivši studenti FIT-a danas rade u multinacionalnim kompanijama, poput Amazona, prave sofisticirane robote na prestižnim svjetskim univerzitetima, ili doprinose razvoju poduzetničkog duha u Bosni i Hercegovini i u svijetu – bilo kao uposlenici u novim firmama ili kao nosioci stvaralačke baklje. Bila je čast raditi s njime.

Koja je bila slijedeća destinacija na Vašem znanstveno-istraživačkom putu?

ZEJNILOVIĆ:Nakon završenog magistarskog studija, započeo sam i doktorat na FIT-u. Međutim, osjetio sam da trebam promjenu i započeo sam dvojni doktorski studij na pri Carnegie Mellon Portugal programu.

I onda ste se obreli u Lisabonu? Koji je bio motiv da donesete takvu odluku, odnosno da nastavite svoj znanstveno-istraživački put u glavnom gradu Portugala, gdje i sada živite?

lisboa

ZEJNILOVIĆ: Još kao dječak sam gajio interes za tehnologiju i poduzetništvo, i želio sam da to izučavam u okruženju gdje to ima smisla raditi. Slučajno sam u profesionalnom žurnalu vidio oglas za dvojni doktorki program pod nazivom “Tehnološke promjene i poduzetništvo” u organizaciji Univerziteta Carnegie Mellon u Pittsburgh-u (Pensilvanija, SAD), Catolica-Lisbon poslovne škole u Portugalu, i Tehničkog Fakulteta u Lisabonu. Sve što me privlači je bilo na jednom mjestu. Imalo je čak i dodatnu dimenziju, snažnu akademsku instituciju iz Amerike i mogućnost da bliže upoznam dvije kulture – američku i portugalsku – i naučim portugalski jezik. Oglas je sugerisao akademski inspirativno i egzotično životno iskustvo. Poslao sam samo jednu prijavu za doktorat, jer sam tumačio da je to jedino što želim.

Uz dobre akademske refernce, preporuke izvanrednih profesora iz Sarajeva i Amerike, i zahvaljujući mojim raznolikim van-nastvanim aktivnostima, imao sam čast da dobijem punu stipendiju vlade Portugala. Stipendija je pokrivala studij, i u većoj mjeri životne troškove boravka  prve godine u Portugalu, nakon toga dvije godine u Americi, i zatim još 2 godine u Portugalu.

Uz nesebičnu podršku supruge i tada jednogodišnjeg sina, 2009. godine smo započeli naše akademsko putovanje, sa Lisabonom kao početnom destinacijom. Dvije godine kasnije je i moja supruga dobila punu stipendiju vlade Portugala za doktorat pri istom programu, samo u oblasti elektrotehnike.

U pripremi ovog razgovora spomenuli ste da ste proveli dvije godine ovdje, u Americi, u gradu Pittsburgh-u ( Pennsylvania). Šta je bila svrha boravka u tom gradu i kakve ste uspomene ponijeli iz njega?

ZEJNILOVIĆ:Na kraju doktorata svaka od institucija u programu izdaje svoju diplomu studentu, uključujući i Carnegie Mellon Univerzitet. Otuda i obaveza dvogodišnjeg boravka na kampusu tog univerziteta u Pittsburgh-u.

Pittsburgh je sjajan grad za život sa porodicom. Ima odlične obrazovne institucije, svjetski poznate medicinske centre, lijepu prirodu, bogatu kulturnu ponudu, vizuelno je upečatljiv, i za svoju veličinu vrlo miran grad. U akademskom smislu, kampus Carnegie Mellon-a diše bogatom historijom u neobično kompaktnom kampusu za američke univerzitete. Na svakom koraku se osjeća akademski zanos i istinski interes za istraživački rad. Bilo je to odlično nadahnjujuće iskustvo. Privatno, imali smo i sreću da pri prvom odlasku u Pittsburgh slučajno stupimo u kontakt sa divnim ljudima iz Goražda, porodicom Agović, koji su nam nesebično pomagali. Uz njihovu podršku, ali i drugih naših ljudi tamo, boravak u Americi je bio znatno lakši i ljepši nego prva godina boravka u Portugalu. Uz to, sin je savladao engleski jezik koji mu je i dalje u aktivnoj upotrebi, i svi smo bili na dobitku.

Šta je to “Patient Innovation“?

ZEJNILOVIĆ: Vjerovatno mislite na internet stranicu i neprofitnu organizaciju „Patient Innovation“?

Do skora su se inovacije u medicini povezivale isključivo sa znanstveno-istraživačkim centrima, laboratorijama, velikim kompanijama i univerzitetima. „Patient Innovation“ u prijevodu sa engleskog znači inovacija pacijenta, i odnosi se na inovativno rješenje koje osoba sa zdravstvenim poremećajem ili njegovatelj takve osobe nađe kako bi riješila vlastiti problem. Takvi inovatori najčešće nemaju motiva za aktivnu promociju svojih rješenja, i njihovo iskustvo, znanje, i rješenja se – ukoliko se ne sačuvaju – nepovratno izgube.

Istraživačka grupa u kojoj radim je kreirala stranicu na internetu kako bi probala riješiti taj problem. To je platforma putem koje ljudi mogli jednostavno podijeliti svoja kreativna rješenja sa drugima koji gaje slične interese. Platforma funkcioniše kao repozitorij inovativnih rješenja, i ima ugrađene funkcionalnosti za evaluaciju istih od strane korisnika. Zainteresovani joj mogu pristupiti putem internet adrese: www.patient-innovation.com.

  1. jula ove godine će se dodijeliti i prve „Patient Innovation“ nagrade u Lisabonu. O nagrađenim rješenjima takođe možete pročitati na istoj internet stranici.

Zašto su vaša istraživanja fokusirana naročito na inovacijske napore pacijenata sa tzv. rijetkim bolestima?

ZEJNILOVIĆ: Zapravo, moja istraživanja su fokusirana na širi kontekst otvorenih i korisničkih inovacija. To je oblast čiji je utemeljitelj Eric von Hippel, profesor sa MIT-a. On je poznat po svom radu o izvorima inovacija i tvrdnji da su korisnici značajan izvor inovacija. Možda ta tvrdnja danas i nije toliko iznenađujuća, ali je do skora je dominantno viđenje u svijeu bilo utemeljno na učenju Šumpetera koji je u prvoj polovini dvadesetog vijeka zastupao tvrdnje da su firme te koje inoviraju, i kao takve one su nosioci ekonomskog razvoja. Rijetke bolesti su odličan primjer manjkavosti takvog koncepta. Firme su vođene profitom, i bez državnih subvencija ili bogatih donora, mala je vjerovatnost da bi se neka firma odlučila na riskantno istraživanje oboljenja koje obuhvata vrlo malu populaciju. Međutim, rijetkih bolesti ima mnogo, preko 7000, i njihov broj stalno raste. To su najčešće hronične, neizlječive bolesti, i procjene su da kumulativno nositelji rijetkih bolesti čine do 8 procenata svjetske populacije. To je značajan društveni problem. Pri tome, najbrojnija populacija, koja izvanredno poznaje kako je živjeti sa nekom bolesti – pacijenti i njegovatelji -, često bude marginalizovana u smislu rješenja koja može da ponudi za medicinsku brigu ili čak i u domenu medicinskih tretmana. Sjetite se samo čuvenog filma iz 1992. godine, Lorencovo ulje, sa Nik Nolti i Susan Sarandon kao glavnim protagonistima, u kojem kao njegovatelji djeteta sa rijetkim oboljenjem mozga prolaze kroz teške muke, i upornim zalaganjem i pronalaze tretman koji usporava efekte bolesti.

Do kakvih ste zaključaka do sada došli pri tim istraživanjima i na koje oblasti isti (zaključci), eventualno, mogu biti primjenjivi?

ZEJNILOVIĆ: Naša istraživanja su novina u svijetu inovacija i još uvijek su u toku rigorozne provjere.

Dio rezultata koje smo objavili u žurnalu za rijetke bolesti (Orphanet Journal of Rare Diseases) ukazuje da nositelji rijetkih bolesti i njihovi njegovatelji ulažu veliki trud da pronađu nova rješenja. Više od polovine ispitanika u uzorku iz Portugala je prijavilo neka rješenja za koje tvde da su sami razvili. Nakon evaluacije eksperata, oko osam procenata od ukupnog broja ispitanika je prijavilo rješenja sa elementima novine za postojeću praksu u određenim bolestima. Kada smo istraživanje proširili na reprezentativan uzorak Portugala i sa fokusom na reumatološka oboljenja, ustanovili smo da su aktivnosti ispitanika sa klinički potvrđenim oboljenjima značajno manje.

Takođe, ciljevi su često drugačiji za istraživače i nosioce oboljenja. Prvi rade da pronađu lijek, a drugi svakodnevno rješavaju važne probleme koji interesuju samo njih i njima slične.. Pacijenti prirodno preuzimaju vodeću ulogu tamo gdje je usluga zdravstvenog sistema nedovoljna. Ako je cilj zdravstvenog sistema blagostanje i kvalitetan život u domenu mogućeg, onda je logično da se kao minimum treba podići svijest o kreativnim aktivnostima pacijenata.

Sa aspekta politike zdravstva ovo su važni rezultati, i ukazuju da se umjesto isključivo firmama i istraživačkim organizacijama, resursi za istraživanje i razvoj trebaju obezbijediti i pojedincima koji pokazuju kapacitet da dođu do rješenja. Pri tome, ne treba zaboraviti bezbjednost, koja je često nedovoljno ustanovljena kada su aktivnosti pacijenata u neformalnim relacijama i sivoj zoni. To je razlog više da se pažljivo pomogne pacijentima i njegovateljima u implementaciji kreativnih rješenja.

Hoćete li, u najkraćem, predstaviti vašu istraživačku grupu?

ZEJNILOVIĆ: Dio sam istraživačke grupe pri poslovnoj školi Catolica-Lisbon School of Business and Economics i koja se bavi izučavanjem inovacija. To je interdisciplinarna grupa koju vodi profesor Pedro Oliveira, akademski direktor poslovne škole. Savjetnik i naš saradnik je Eric von Hippel, profesor sa MIT-a i utemeljitelj koncepta korisničkih inovacija,

Medicinski aspekt grupe vodi doktorica Helena Kanjao, profesorica na medicinskom fakultetu Univerziteta u Lisabonu, i ujedno i klinički doktor bolnice Santa Maria u Lisabonu. Grupu čine i desetak profesora sa dvije vodeće poslovne škole u Lisabonu, i u prosjeku pet asistenata u istraživanju.

Moje čitatelje će sigurno zanimati da kažete nešto i o zemlji u kojoj trenutno živite. Kako biste u nekoliko rečenica opisali Portugal i njegove domicilne stanovnike, kakve ih vidite iznutra? Kakvi su prema strancima, odnosno prema Vama?

ZEJNILOVIĆ: Teško je odoljeti šarmu Portugal i ljepoti miru koji krasi ovo podneblje. Spoj kultura zapadne Evrope, maorskog uticaja, i elemenata kulture bogatih portugalskih kolonija, uz blagu klimu i prekrasnu obalu, učinila je Portugal posebno prijatnim mjestom.

Iznenađujuća je i opšte prihvaćena privrženost pozitivnim društvenim vrijednostima. Na svakom mjestu sa javnim pristupom, bilo to prodavnica, služba za strance, aeordrom, ili bolnica, ljudi sa fizičkim ograničenjima, stariji, i osobe sa malom djecom imaju prioritet. Izuzetno se cijeni istina, i ljudi pokazuju zahvalnost čak i za najmanje stvari. Prisnost je prirodna, i ogleda se čak i u samom pozdravu koji je uglavnom propraćen zagljajem ili poljupcem. Ljudi su jednostavni, prijatni, i vole da pomognu.  No, jezik nekada može biti prepreka.

Buka, galama, i žurba, jednostavno nisu dio ovdašnjeg mentalnog sklopa. Sve se odvija polako, odmjereno. Kako je vrijeme rasteziljiv pojam, a kašnjenje uobičajena pojava, čovjek nekada treba malo više strpljenja. Ipak sve funkcioniše, i to vrlo dobro.

Moja i iskustva moje porodice u Portugalu su odlična. Djeca su dobro prihvaćena u školi i van nje, i imamo dosta prijatelja.  Možda sam pristrasan u davanju ocjene, jer su moja iskustva uglavnom skoncetrisana na prijestonicu, Lisabon, i na akademsku zajednicu. Čak i ako izdvojim ostala iskustva u svakodnevnom životu, negativna iskustva su izuzetna rijetkost.

Za nas, starije generacije, koji pratimo nogomet, Portugal je bio poznat po “Benfici” i njenim tadašnjim asovima – pokojnom Eusebiju, Augustu, Simoesu, Coluni, Torresu…, a današnji tu zemlju, u nogometnom svijetu, vezu, ne bez razloga, za Ronalda. Da li će doći vrijeme da bi neki mogli pamtiti “Benficu” po jednom Zejniloviću?

ZEJNILOVIĆ: Benfika je i klub za koji tvrde da ima najmnogobrojnije udruženje simpatizera. Bilo bi zanimljivo vidjeti jednog Zejnilovića da zaigra u takvom klubu. Iako moj sin trenutno pohađa školu fudbala Benfike iz Lisabona, neizvjesno je hoće li ga taj interes držati dugo. Tradicionalno, porodični prioriteti i profesionalne naklonosti nam nisu u sportu, ali ko zna.

Koliko Bosanaca i Hercegovaca, otprilike, živi u Portugalu?

ZEJNILOVIĆ: Ne znam. Znam da ima desetak osoba iz Bosne i Hercegovine, a svako malo se pojavi informacija o još po nekom. One koje poznajem su izuzetno vrijedni mladi ljudi i često se družimo.

Na kraju, da li je ta zemlja Vaša trajnija destinacija življenja i znanstveno-istraživačkog rada?

ZEJNILOVIĆ: To zavisi od mnogo faktora. Jednom kada se familija pokrene i opredijeli se za život u znanstveno-istraživačkoj sferi, mjesto življena je podređeno mogućnostima daljeg razvoja. Ali sigurno je da su se tokom proteklih godina stvorile snažne veze sa akademskom zajednicom u Portugalu i da ćemo barem kroz saradnju biti još dugo ovdje prisutni.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

ZEJNILOVIĆ: Hvala Vama. Prijatno me je iznenadio Vaš poziv za intervju, i raduje me da sam mogao podijeliti dio moga iskustva sa čitaocima Vašeg bloga.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (692)

plitvice-ferhadija

sdbih

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u sinhronizovanom sadejstvu sa  Vladom Republike Srpske    nastoji da  destabilizira političku situaciju u Bosni i Hercegovini i pritiskom na Predsjednika Predsjedništva BiH Mladena Ivanića naruši jedinstveno djelovanje  Predsjedništva BiH. To jasno proizilazi iz identičnih izjava koje su došle nakon sastanka u Beogradu gdje su  pozvali člana Predsjedništva BiH Mladena Ivanića da zakaže sjednicu na kojoj bi Predsjedništvo zauzelo stav o rezoluciji o Srebrenici, dodavši kako bi onaj tko predstavlja Republiku Srpsku u Sarajevu mora zastupati stav koji mu nalaže Republika Srpska.  Tomislav Nikolić se po ko zna koji put upliće u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine pokazujući svoju dosljednost političkog djelovanja na njenom razbijanju.

I dok iz cijelog svijeta dolazi podrška prijedlogu rezolucije o Srebrenici dotle Vlada Republike Srpske zajedno sa Tomislavom  Nikolićem smatra da se taj prijedlog treba odbaciti “jer ne doprinosi stabilizaciji i pomirenju u BiH, naprotiv unosi dodatni nemir i podjele, što nije u interesu bilo koga u Bosni i Hercegovini”.

Cilj sinhronizovanog djelovanja je pritiskom na Predsjedništvo BiH zauzeti negativan stav u pogledu Rezolucije I izjednačiti žrtve srebreničke tragedije sa srpskim žrtvama i time degradirati značaj Rezolucije.

Sasvim je jasno da donošenje Rezolucije o Srebrenici otvara mnoga druga  politička pitanja,  poput karaktera rata u BiH, obnove tužbe za genocide i slično, kojih se Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i aktuelna Vlada RS-a plaše a koja će se neminovno prije ili kasnije naći na dnevnom redu.

Jedini ispravni put na međunacinalnom pomirenju i suživotu kako građana BiH tako i Srbije je put istine koji se mora poštovati i od koga se ne smije odstupiti.

Pregovarati o genocidu u Srebrenici nema niko pravo iz poštovanja prema nevinoj žrtvi rata!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

 

             

Stranka za Bosnu i Hercegovinu, nakon hapšenja komandanta odbrane Nasera Orića, prva je rekla da premijer Srbije Aleksandar Vučić igra dvostruku igru i da je ta igra prepoznatljiva i licemjerna.

Trebalo je samo nekoliko dana, da Vučić prikrivenu smirenost i odglumljenu pomirljivu politiku zamjeni onim što on jeste, čovjek koji  je pucao na Sarajevo. Vučić se konstantno poziva na medjunarodno pravo i pravdu, a nakon puštanja Orića od strane Švajcarske, kada mu je strpljenje popustilo, Vučić je rekao: “Vidim da su drugi spremni da promjene politiku zbog jednog ratnog zločinca”.

Pitamo se kako premijer Srbije može suditi nekome ko je oslobodjen od Suda Ujedinjenih nacija i nazvati ga ratnim zločincem? Iskreno se nadamo da će i oni koji su u posljednje vrijeme glorificirali predsjednika Vlade Srbije, nakon ovoga prizvati iz sjećanja da je to niko drugi, nego čovjek koji je pod komandom Ratka Mladića pucao na Sarajevo. Devedesetih iz puške, a posljednjih par godina puca na perfidniji način, s tim što samo rijetki vide metke.

Press služba Stranke za Bosnu i Hercegovinu

udik logo

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

POKUŠAJ RELATIVIZACIJE ZLOČINA U SKUPŠTINI BRČKO DISTRIKTA BiH

           Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije Brčko distrikt BiH (UDIK Brčko DC BiH) izražava svoje nezadovoljstvo licemjerjem srpskih poslanika u Skupštini Brčko distrikta BiH koji su 24. juna 2015. godine napustili sjednicu Skupštine povodom Prijedloga rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Ovakvo negiranje genocida jeste najteži oblik krivičnog djela koji može pogoditi jednu etničku, nacionalnu ili vjersku grupu jer njegovo zataškavanje prijeti ka novom genocidu. Osudu genocida nad Bošnjacima u Srebrenici kroz Rezoluciju Evropskog Parlamenta o Srebrenici iz 15. januara 2009. godine i institucionalno prihvatanje iste predstavlja jedan od faktora stabilizacije i svijetlije budućnosti Bosne i Hercegovine, koja se mora suočiti sa vlastitom prošlošću na način da će uspostaviti sistem u kojem niti jedan narod na njenoj teritoriji neće više nikada biti doveden pred neki novi genocid.

Podsjećamo da UDIK u sklopu kampanje „20 godina od genocida u Srebrenici“ svakog jedanaestog u mjesecu organizuje određene aktivnosti. U mjesecu maju aktivisti UDIK-a su predali prijedlog Skupštini Brčko distrikta BiH o proglašenju 11. jula kao Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Ovog mjeseca predana su otvorena pisma Predsjedništvu BiH smatrajući da Bosna i Hercegovina kao i Srbija, ali i Crna Gora zanemarujući ovo pitanje učestvuju u politici poricanja genocida u Srebrenici.

Ističemo da je ovo pitanje zapravo pitanje moralne ali i političke odgovornosti prema žrtvama koje su ubijene u Srebrenici, a sada u ovim mjesecima potrebno je što više iskazati poštovanje prema istim a ne provlačiti ih kroz politizaciju. Usvajanje Rezolucije o Srebrenici bi trebao biti važan korak u stvaranju preduslova za bolje odnose, a narodi i države regiona pozvani su na pomirenje.

KOORDINACIONI ODBOR

RADOST ZBOG VRIJEDNOG POKLONA, A JOŠ VIŠE ZBOG PROMICANJA ISTINE U DEMOKRATSKOM I CIVILIZIRANOM SVIJETU  

   Bosnia and Destruction of Cultural heritageOvih dana mi je iz Londona stigao vrijedan poklon: knjiga Bosnia and the Destruction of Cultural Heritage/Bosna i uništenje kulturne baštine, autorice Helen Walasek i koautora Richarda Carltona, Amre Hadžimuhamedović, Valery Pery-ja i Tine Wik. Knjigu mi je poslala autorica u, kako kaže u posveti, “znak zahvalnosti za pomoć u prikupljanju fotografija za knjigu…”

   Knjiga je sa tvrdim povezom i čini je sadržaj sa brojim fotografijama na 399 stranica. Zašto ne kazati, citiran sam na stranicama 26 i 28 iste.
   Ako je priznanje stiglo iz akademskih krugova izvana (u ovom slučaju iz Velike Britanije) i ako sam zehru doprinjeo promicanju istine o uništenju kulturne baštine u našoj zemlji, posebno u Banja Luci, onda, zašto biti lažno skroman i ne kazati: ponosan sam na to.
 
   Koliko god me je obradovala knjiga, još više me je obradovala spoznaja da u svijetu ima ljudi od struke da istinu o stradanju kulturne baštine u BiH u razdoblju 1992-1995 šire po svijetu. Nažalost, u ovome kontekstu osjećam i izvjesnu dozu sjete što istinu o zbivanjima u BiH 1992-1995 neće spoznati mnoga djeca sa prostora bivše SFRJ, pa i dijelova same BiH u kojoj su se desili skoro svi mogući cidovi – od genocida do kulturocida….
 
   Evo i jedne paralele: dok gospođa Walasek iz Londona svojom nedavno izdatom knjigom kojoj sam u posjedu širi istinu o BiH, dotle se istovremeno u Bajinom entitetu bošnjačkoj djeci u đačke knjižice upisuju ocjene iz predmeta koji ne postoji. Čisti aparthejd, nego šta!
 
   Upućujem javnu zahvalnost gospođi Helen Walasek za vrijedan poklon, a još više (ne prvi put) za promicanje istine o onome što se desilo sa kulturnom baštinom u BiH 1992-1995.
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija

udik logo

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da će u subotu, 27.6.2015, u saradnji sa Udruženjem „Žena – žrtva rata“, obilježiti godišnjicu zločina živih lomača u Višegradu i to na dvije lokacije koje su dokazane u ICTY.

UDIK će održati stajanje u Višegradu, a potom položiti vijence u ul. Pionirskoj (gdje je spaljeno oko 70 civila), a potom i na Bikavcu (gdje je spaljeno 50 civila).

Zločini u Pionirskoj (14.6.1992) i na Bikavcu (27.02.1992) predstavljaju jedne od najstrašnijih zločina spaljivanja živih ljudi koji su se dogodili u dvadesetom vijeku. Najmlađa žrtva u Pionirskoj nije imala ni ime. Bila je stara samo dva dana. Dok je najmlađa žrtva na Bikvacu bila stara samo godinu dana.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Sud BiH do sada su za zločine u Višegradu krivim proglasili osam pripadnika vojnih, paravojnih i policijskih snaga Republike Srpske. Milan Lukić osuđen je na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 30 godina zatvora, Momir Savić na 18, Mitar Vasiljević 15, Boban Šimšić i Novo Rajak na po 14 godina, Željko Lelek na 13, a Nenad Tanasković na 12 (presuda mu je u žalbenom postupku smanjena na 8 godina). Osuđene zločince Milana i Sredoja Lukića, te Mitra Vasiljevića, Haški tribunal teretio je za „istrebljenje velikog broja civila, uključujući žene, djecu i starce“.

Pored toga, UDIK se nada da će ovom prilikom civilno društvo u RS-u prekinuti konturu šutnje, negiranja i zaborava ovih zločina, te da će nakon 23 godine doći i položiti vijence, i na taj način odati počast spaljenim civilima Pionirske i Bikvaca, o čijim strahotama je svjedočila i Zehra Turjačanin pred ICTY.

KOORDINACIONI ODBOR

No: 62-06/15

Sarajevo, June 24, 2015

PRESS RELEASE

THE ANNIVERSARY OF THE PYRES IN VISEGRAD

      The Association for Social Research and Communications (UDIK) informs the public that on Saturday, June 27, 2015, in cooperation with the Association “Women – Victims of War”, will mark the anniversary of the crime of pyres in Visegrad at two locations that ICTY proved.

UDIK will organize a standing in Visegrad, and then will lay a wreaths at Pioneers Street (where 70 civilians were burned), and then at Bikavac (where 50 civilians were burned).

Crimes in the Pioneers Street (06/14/1992) and Bikavac (06/27/1992) are one of the most terrible crimes of burning people alive that occurred in the 20th century. The youngest victim in the Pioneers Street did not have a name. It was a two days old baby. The youngest victim of the Bikavac was only a one year old.

For crimes committed in Visegrad the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY) and the Court of Bosnia and Herzegovina declared guilty 8 members of the military, paramilitary and police forces of the Republic of Srpska. Milan Lukic was sentenced to life imprisonment, Sredoje Lukic to 30 years in prison, Momir Savic to 18, Mitar Vasiljevic 15, Simsic and Novo Rajak to 14, Lelek to 13, and Tanaskovic to 12 (on appeal the judgment was reduced to 8 years). Convicted criminals Milan and Sredoje Lukic and Mitar Vasiljevic, the ICTY charged for “the extermination of a large number of civilians, including women, children and the elderly.”

UDIK hopes that on this occasion the civil society in the Republic of Srpska will stop the contour of silence, denial and oblivion of these crimes, and that after 23 years somebody from Republic of Srpska will come and lay wreaths to pay tribute to the burned civilians of Pioneers Street and Bikavac, whose horrors witnessed Zehra Turjacanin and spoke about that in the ICTY.

COORDINATION COMMITTEE

No: 62-06/15

Sarajevo, 24 Giugno 2015

COMUNICATO STAMPA

L’ANNIVERSARIO DELLA ROGHI A VISEGRAD

L'Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) informa che a sabato 27 giugno, 2015, in collaborazione con le “Donne – vittime della guerra”, organizzerà una azione in ocassione del'anniversario del reato di roghi a Visegrad. L’azione sarà organizzata in due località che ICTY ha dimostrato.

UDIK organizzerà una azione a Visegrad, e poi porrà le corone a Pionirska (dove sono stati bruciati 70 civili), e poi a Bikavac (dove sono stati bruciati 50 civili).

Crimini nella Pionirska (14.6.1992) e Bikavac (27.6.1992) sono uno dei più terribili crimini di bruciare persone vive che si sono verificati nel ventesimo secolo. La vittima più giovane di Pionirska non aveva un nome e aveva solo due giorni. La vittima più giovane di Bikavac aveva solo un anno.

Per i reati commessi a Visegrad il Tribunale penale internazionale per l'ex Jugoslavia (ICTY) e la Corte della Bosnia-Erzegovina ha dichiarato colpevoli 8 membri delle forze militari, paramilitari e di polizia della Repubblica Srpska. Milan Lukic è stato condannato al carcere a vita, Sredoje Lukic a 30 anni di carcere, Momir Savic a 18, Mitar Vasiljevic 15, Simsic e Novo Rajak a 14, Lelek a 13, e Tanaskovic a 12 (su impugnazione, la sentenza è stata ridotta a 8 anni ). I criminali condannati Milan e Sredoje Lukic e Mitar Vasiljevic, l'ICTY addebitato per “lo sterminio di un gran numero di civili, tra cui donne, bambini e anziani.”

UDIK spera che in questa occasione la società civile nella Repubblica Srpska si fermerà il contorno del silenzio, la negazione e l'oblio di questi crimini, e che dopo 23 anni qualcuno di Repubblica Srpska verrà e deporre corone di fiori per rendere omaggio ai civili bruciati a Pionirska e Bikavac. Delle loro orrori Zehra Turjacanin era testimone e lei ha parlato di questo in ICTY.

COMITATO DI COORDINAMENTO

 

ORIĆEVO PUŠTANJE NA SLOBODU VAŽNIJE OD UKIDANJA RS I PIJETETA PREMA ŽRTVAMA GENOCIDA

Ibrahim Halilovic's photo.

– Na dugi spisak manipulatora sa žrtvama genocida i organizacijama koje zastupaju obitelji ubijenih, stavio se Organizacioni odbor na čalu sa Ćamilom Durakovićem –

Na današoj sjednici Organizacionog odbora u Srebrenici koji se brine o kolektivnoj džennazi kostiju ubijenih u genocidu, odlučeno je – ako Orić ne bude pušten za heftu, odgađa se džennaza!

Citat: “Organizacioni Odbor je zabrinut zbog zadnjih dešavanja u vezi hapšenja Nasera Orića. Poziva organe da stupe u kontakt sa organima Švicarske kako bi se problem riješio. Ukoliko se u narednih 7 dana slučaj ne riješi, Odbor će biti primoran da odgodi dženazu i sve aktivnosti vezane za dženazu.“

Ovakvo što ne može se naći ni kod Riplija „Vjerovali ili ne!“

Ovo su prljave igre bez granica, nedopustiva manipulacija sa žrtvama i mrtvim i živim… To je šamar pravdi za mrtve, žive i našoj državi.

Da je sto puta bio komandant obrane Srebrenice i sto puta narodni heroj, ne može se zbog Nasera Orića odgađati džennaza ubijenim.

Ma koliko bio popularan, niko nema pravo u istu ravan stavljati živog Nasera Orića i tolike nevino pobijene.

Njihove tek pronađene i otkopane kosti ne mogu čekati ni sekunde duže na konačni smiraj.

Tražiti da se pusti na slobodu Naser Orić koga je uhapsila Srbija, legalan je i poželjan akt.

Ali, čim dođe u Bosnu, niko ne garantira Oriću da neće biti uhapšen jer protiv njega godinama Tužilaštvo BiH vodi postupak za ratni zločin. Dokaze protiv Orića koje nema, Tužilaštbo taži od Srbije!

Tako se prljave igre bez granica sa Naserom Orićem nastavljaju.

U igri je mnogo igrača, uglavnom u Vučičevom timu koji nam zabijaju golove. Oni tim golovima ne potresaju samo mrežu, nego i kosti mrtvih koje čekaju smiraj. Zahjtevu Odobra pridružilo se Udruženje Bošnjačkih porodica i udruženja nestalih koji su suglasni za odgađanjem džennaze.

Slobodnog građanina dejtonske nakaradne države Bosne Nasera Orića uhapsio je švicarski Interpol na osnovu potjernice iz Srbije.

Te tzv. “crvene” potjernice bio je ukinuo Tarik Sadović, nekadašnji ministar sigurnosti BiH, ali ih je vratio Tihić. Sadović je najuren s posla, a Srbiji data prilika da hapsi bosanske građane – Ganića, Divjaka, Orića, iako ih haaški Tribulan ne tereti, dok čuva veliki broj ratnih zločinaca na svojoj teritoriji koji su okrvavili ruke u Bosni.

Cilj tih hapšenja je smišljeno odvraćanja pažnje od genocida u Srebrenici u cilju stvaranja lažne slike o stradanju Srba kako bi se eventualno skinula odgovornost za genocid i sačuvala genocidna RS.

Digla se u Srebrenici halabuka na Vučića – sve zbog hapšenja Orića.

Za Odbor – Vučić je nepoželjan gost, sve zbog Orića. Sada Vučiću – koji je najavio dolazak u Potočare, Odbor ne garantira sigurnost zbog Orića, ali ne i zbog tolikih ubijenih u genocodu – čiju džennazu odgađaju ako Orićevo puštanje ne isposluju “organi” do 30. juna. Na stranu što su mediji već javili kako će Orić biti pušten – jer nema pravnih razloga za njegovo držanje, Odbor igra za Vučića i RS. Istu igru igra i B. Izetbegović, koji se grčevito bori da spasi RS; na današnjem sastanku sa britanskim ambasadorom, problem puštanja Orića je bio glavna tema. Pohvalio je britansku Rezoluciju o genocidu u kojoj se ne spominje ukidanje genocidne RS.

Čim Orića puste, što je dio srbijansko-bosanske igre, četnik Vučić će odmah biti dobrodošao u Srebrenicu – gdje će pognuti glavu “kako bi Srbi hodali uspravno!” Naći će se u Bakirovom zagrljaju, kao Tadić u Tihićevom, i to nad kaburima nevino pobijenih.

U toj obrani RS – manipulacijom sa Orićem i žrtvama genocida – svoj nesebični doprinos daje Organizacioni odbor koji poručuje – pustite Orića, a mi ćemo pustiti Vučića neka dođe na mjesto zločina sa genocidnim prtljagom koji se zevo RS pa neka se zdrav i ves'o vrati – uspravan, među uspravljene Srbe – kao da genocida nije ni bilo… I neka RS ostane vječna, pravdi i pobijenim – uzinad!

U ovoj prljavoj igri bez granica, cijelo vrijeme se govori o pravdi (za Orića), ali se izbjegava spomen pravde za žrtve genocida i RBiH koja je izrečena u presudama najviših svjetskih sudova.

Nikome ni na kraj pameti, ni na državnom nivou, a ni u UN-u, niti u Srebrenici – da odlučno zahtijeva izvršenje tih presuda kojima genocidna RS nestaje, a uspostvalja se ustavno-pravni poredak RBiH.

Kako bi se glavni pravni problem sakrio i sačuvala genocidna RS, Srbija je proizvela slučaj “Orić.”

Ucjenjivačim zahtjevom – ili puštanje Orića ili otkazivanje džennaze – Organizacioni odbor podupire tu velikorpsku namjeru.

Ibrahim Halilovic's photo.
Ibrahim Halilović
ibrahim halilovic

Sarajevo,23.06.2015.godine

S A O P Ć E NJ E

Stranka za Bosnu i Hercegovinu u potpunosti razumije reakciju Organizacioni odbor za obilježavanje 11. jula 1995. godine, 20. godišnjice genocida nad Bošnjacima “Sigurne zone UN-a” Srebrenica , kojom se traži oštrija i ozbiljnija reakcija vrha države Bosne i Hercegovine kad je u pitanju hapšenje komadanta odbrane Srebrenice Nasera Orića.

Nalazimo se u situaciji kad svi moramo ustati u odbranu Bosne i Hercegovne jer se šutnjom pokazuje najveća nebriga za državu i konkretan slučaj Orić. Naravno, najveću odgovornost snose oni kojima je narod dao povjerenje na proteklim izborima.

Stranka za Bosnu i Hercegovinu s  pravom može ukazivati na loše poteze po ovom pitanju jer je javnosti poznato kako su njeni kadrovi, kad su bili u poziciji, reagovali u slučajevima Ganić, Divjak i Jurišić. Rezultat je evidentan, svi su na slobodi.

Sa odgađanjem dženaze 11. jula, Srebreničani žele ukazati na činjenicu da su reakcije i akcije vrha države preblage i neučinkovite. Tačno je također, da Orić kao i drugi slučajevi nisu samo pravno pitanje nego i političko.

Moguće je napraviti pritisak u više pravaca i iznuditi njegovo puštanje, od poziva na bojkot srbijanskih proizvoda, preko zahlađivanja odnosa sa Srbijom pa do jake diplomatske ofanzive. Međutim, očigledno je da je takav pritisak izostao i da je sve prepušteno slučaju.

Stranka za Bosnu i Hercegovinu

Negiranje bosanskog jezika

Posted: 23. Juni 2015. in Intervjui

sdbih

Tvrdnja Milorada Dodika da ne postoji bosanski jezik je poslednji nonsens predsjednika manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta iz bogatog arsenala negiranja bosanske države i bosanskog identiteta. Dodik kao i Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a krši Ustav BiH, kojim je definisano da su službeni jezici u BiH bosanski, hrvatski i srpski.  Dodikove  tvrdnje su  direktno uperene protiv povratničke populacije i kako bi se ona dodatno iznurila i iscrpila te obeshrabrio povratak svih onih koji o tome razmišljaju, posebno mladih kategorija.

Notorne laži nas  ne iznenađuju,  jer su  nastavak kampanje koju Dodik koristi iz kuhinje Dobrice Cosića i  SANU memoranduma.  Negiranjem bosanskog jezika nastoji se negirati bosansko biće kao i hiljadugodišnja tradicija i opstojnost bosanske države.

I ovakvim tvrdnjama Dodik pokazuje da je neracionalan političar  čija se politička duguvječnost zasniva na stvaranju stanja haosa, svađa  i frustracija. Indikativno je da negiranje genocida, bosanskog jezika i bosanske države se intenzivira sa  procesima otkrivanja velikih   kriminalnih prevara i pljački u RS-u. Dodik nije u službi ni jednog naroda a najmanje građana BiH ,  koji po svojoj ekonomskoj i kupovnoj moći zauzimaju  poslednje mjesto u Evropi.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

zastava R BiH

* Pozdravljamo rezolucije o genocidu, ma ko ih donosio, ali dajemo prednost pravdi *

U Nacrtu rezolucije o genocidu u Srebrenici, pobrojani su gotovo svi pravni argumenti koji građanima Republike Bosne i Hercegovine daju za pravo da od UN-a traže neodložno ukidanje Republike Srpske i uspostavu ustavno-pravnog poretka Republike Bosne i Hercegovine.

UN-ov Svjetski sud pravde presudio je 2007. da je za genocid u Srebrenici kriva Vlada RS, to jeste njena vojska i milicija.

UN-ov Trubunal u Haagu osudio je ratne zločince za genocid u Srebrenici.

Dvadeseta godišnjica genocida u Srebrenici trebala bi poslužiti UN-u kao poticaj na izvršenju presuda svojih sudova na nedoložnom ukidanju RS koja je nastala na genocidu i uspostavu RBiH na čitavoj državnoj teritoriji.

Zločin genocida ne zastarijeva. Građani RBiH nikada neće odustati od svoga prava na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Obaveza UN-a za ukidanje RS i uspostavu ustavno-pravnog poretka RBiH je tim veća što se zločin genocida dogodio u takozvanoj UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenica.

Odgovornost za sprovođenje jus cogens norme na UN-u je tim veća što UN priznaje da UN-a nisu spriječile genocid, a bile su dužne. Šta više, i snage UN-a su bile ponižene od strane paravojske RS.

Mi, građani RBiH, pozdravljamo Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, ali dajemo prednost pravdi, to jeste ističemo zahtjev UN-u da sprovede u život presude svojih sudova i vrati ustavno-pravni poredak koji je važio u RBiH prije zločina genocida.

un rezolucija

Tek kada UN izvrši svoje presude, ukine RS i revitalizira Ustav RBiH, UN će početi sticati kredibilitet na osnovu kojeg može tražiti od bilo koga u svijetu da radi na sprečavanju i kažnjavanju genocida. Neizvrašavnje presuda o genocidu je poricanje toga teškoga zločina.

Izvršenjem presuda svojih sudova, što je neodložna dužnost i obaveza, UN će djelom ispraviti svoju povijesnu grešku zbog toga što je UN skrštenih ruku dozvolili ubijanje hiljade nezaštićenih civile svoje “zaštićene zone” u Srebrenici.

Ne spriječiti zloćin je isto kao i počiniti zločin, u ovom slučaju – genocid.

Ne izvršiti sudske presude znači nepoštivanje pravde, a tim gore – jer se radi o presudama najviših sudova UN-a. To je činjenje ponovnog genocida – nepravdom.

To će biti signal za novi genocid, kojeg neće moći spriječiti nikakve rezolucije, makar bile i savršene.

Niste nikad dobro došli, niti iko, dok ne ukinete genocidno djelo – Rs.

Za Pokret-Grupu:

Ibrahim Halilović

ibrahim halilovic

 

sejdalija gusic

Tradicija čuvanja arhivske građe na području Sarajeva seže od srednjevjekovnih vremena, o čemu svjedoče sačuvani primjerci  listina, povelja, rukopisnih knjiga i raznih drugih dokumenata historijskog, kulturnog, ekonomskog, političkog i drugog značaja i vrijednosti…..Tako u Sarajevu, kao centru Bosanskog sandžaka, još u XVI stoljeću egzistira funkcija Defteri-emina, kao čuvara zvaničnih katastarskih knjiga i državne arhive uopće. Tek sredinom devetnaestog stoljeća i reformama u Osmanskom carstvu, dolazi do poboljšanja mehanizama za upravljanje zapisima i stavaranja uslova za odgovarajuću brigu o odlaganju spisa koji su do tada čuvani u raznim magacinima bez odgovarajućih uslova…..Unatoč svim iskušenjima, Arhiv je uspio odoljeti svim izazovima vremena i sačuvati dostojanstvo profesionalne časti bez obzira na sve nedaće koje su ga pratile od njegovog osnivanja do današnjih dana…..Ove godine je Historijski arhiv Sarajevo, obilježavajući  Međunarodni dan arhiva, priredio već tradicionalno i Sedmicu arhiva. Počelo je sa  poosjetom učenika OŠ „Zajko Delić“ i Zavoda za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“ kojom prilikom je  održano predstavljanje Arhiva i interaktivna radionica za djecu pod nazivom „Šta je to Arhiv?“ a završilo otvaranjem naše izložbe „Sarajevski atentat“  u galerijskom prostoru  Državnog arhiva u  Zadru, Republika Hrvatska…..Smještajni, kadrovski i tehnološki kapaciteti nisu adekvatno podržani od vlasti Bosne i Hercegovine i realna je opasnost propadanja kulturne baštine koju čuvamo u okviru svojih fondova i zbirki i koja predstavlja identitet države i naroda koji žive u njoj…..Historijski arhiv Sarajevo ima dugogodišnju saradnju ili  potpisane protokole o međusobnoj saradnji s arhivima u Celju, Mariboru, Dubrovniku, Zagrebu, Užicu, Novom Pazaru, Ljubljani, Beogradu, Međimurju, Zadru. Redovni su kontakti sa arhivima u Beču, Gratzu, Istambulu, Budimpešti…..

Odabir ovog sugovornika zaista nije bio zbog njegovog lijepog prezimena, nego su teme na koje smo razgovarali itekako zanimljive, a on više nego kompetentan da odgovara na moja pitanja.

Od kada datira tradicija čuvanja arhivske građe na području Sarajeva i postoje li o tome neki pisani dokumenti?

 GUŠIĆ:Tradicija čuvanja arhivske građe na području Sarajeva seže od srednjevjekovnih vremena, o čemu svjedoče sačuvani primjerci  listina, povelja, rukopisnih knjiga i raznih drugih dokumenata historijskog, kulturnog, ekonomskog, političkog i drugog značaja i vrijednosti. Iako u periodu osmanske a ni austrougarske uprave, a kasnije ni u Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini, pa ni Sarajevu, nije formirana samostalna arhivska ustanova, ipak je organizirano čuvanje arhivske građe, i što više, njena naučna obrada i objavljivanje. Tako u Sarajevu, kao centru Bosanskog sandžaka, još u XVI stoljeću egzistira funkcija Defteri-emina, kao čuvara zvaničnih katastarskih knjiga i državne arhive uopće. Tek sredinom devetnaestog stoljeća i reformama u Osmanskom carstvu, dolazi do poboljšanja mehanizama za upravljanje zapisima i stavaranja uslova za odgovarajuću brigu o odlaganju spisa koji su do tada čuvani u raznim magacinima bez odgovarajućih uslova. Četrdesetogodišnji period austrougarske uprave ( 1878-1918) obilježen je intenzivnijon brigom i pravilnijim ophođenjem prema spisima i arhivskoj građi. Tako je već Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu u Prvoj provizornoj uredbi o poslovanju institucija u Bosni i Hercegovini od 16.2.1879. godine, a koja je objavljena u Zborniku zakona i naredaba za BiH u Beču 1880.godine, u članu 17 naložila da se diplome, ugovori i svi zapisi od važnosti imaju čuvati na sigurnom. U Općinskom štatutu za grad Sarajevo iz 1884. godine u članu 47 navodi se da se sjednički zapisnici čuvaju u općinskom arkivu gdje moraju biti pristupni svakom članu općinskog zastupstva. U okviru odsjeka Vladinog povjerenika za glavni grad Sarajevo, 1914. godine egzistirao je i Pomoćni ured sa arhivom i otpravništvom.

Uviđajući neophodnost, značaj i važnost jedne arhivske ustanove za grad Sarajevo, kao centar cjelokupnog političkog, ekonomskog i kulturnog života, Narodni odbor grada Sarajeva je, po ugledu na slične ustanove koje su već postojale u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, predložio osnivanje Arhiva. Aktom o osnivanju nosio je naziv Arhiv grada Sarajeva .Odluku o osnivanju Arhiva, koja je donesena pod brojem I/6491, donio je Narodni odbor grada Sarajeva 03. maja 1948. godine

Kada je došlo do osnivanja prve samostalne arhivske ustanove u gradu Sarajevu?

 GUŠIĆ:Uviđajući neophodnost, značaj i važnost jedne arhivske ustanove za grad Sarajevo, kao centar cjelokupnog političkog, ekonomskog i kulturnog života, Narodni odbor grada Sarajeva je, po ugledu na slične ustanove koje su već postojale u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, predložio osnivanje Arhiva. Aktom o osnivanju nosio je naziv Arhiv grada Sarajeva .Odluku o osnivanju Arhiva, koja je donesena pod brojem I/6491, donio je Narodni odbor grada Sarajeva 03. maja 1948. godine.

Da li je institucionalno čuvanje arhivske građe, nakon što je bila osnovana prva arhivska ustanova, u daljnjem periodu imalo svoj kontinuitet ili diskontinuitet?.

 GUŠIĆ:Arhiv je u proteklom periodu od svog osnivanja dijelio sudbinu Grada u kojem  je osnovan. Unatoč svim iskušenjima, Arhiv je uspio odoljeti svim izazovima vremena i sačuvati dostojanstvo profesionalne časti bez obzira na sve nedaće koje su ga pratile od njegovog osnivanja do današnjih dana. Ostao je i opstao kao središnja institucija arhivske djelatnosti koja je nezaobilazna za proučavanje naše historije, kulture, ekonomije, graditeljstva i drugih ljudskih djelatnosti. Baština prikupljena i smještena u našim  depoima neiscrpno je vrelo za istraživanje prošlosti, ali i temelj za razumijevanje savremenosti.

Zbog limita u vremenu i prostoru, nećemo ovaj razgovor voditi nekom historijskom kronologijom, pa ćemo  retrospektivno “skoknuti” na blisku prošlost, konkretno na vrijeme agresije na R BiH 1992-1995. Kao što je poznato, Sarajevo je bilo pod opsadom 1425 dana i svakodnevno granatirano. Kako je Arhiv prošao tada? Je li stradala građa ili njen dio te je li neko poginuo od zaposlenih?

GUŠIĆ:Sastavni dio edukacije svakog arhiviste, bar u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji,  bila je i tema o značaju i načinu čuvanja arhivske građe u ratnim uslovima i u slučajevima prirodnih nesreća i velikih katastrofa.  Svi smo to učili kao čisto teorijsko pitanje, ne sluteći da će mo to znanje jednog dana morati primjenjivati i u praksi.

Bez obzira što su nas  rat i agresija iznenadi i izbacili iz kolotečine, uposlenici (oni koji su ostali u Sarajevu) Arhiva su se vrlo brzo konsolidovali i svako je nastojao učiniti ono što je bilo u njegovoj mogućnosti. U prvom ratnom mjesecu, u aprilu 1992. godine, Arhiv je radio prilično normalno, što znači da su uposlenici dolazili na posao i nastavili rad na redovnim radnim zadacima, kao i na zadacima proisteklim iz proglašene ratne opasnosti. U toku maja i juna, nakon potpune blokade Sarajeva, strahovitog svakodnevnog granatiranje, uništavanja brojnih objekata, prekida dostave struje, vode, plina i drugih živežnih namirnica, prekida svih komunikacija kako sa svijetom tako i unutar Bosne i Hercegovine, u potpunosti je bio onemogućen normalan rad. Ali, i pored  strahovitih ratnih dejstava, uposlenici su pojedinačno obilazili matičnu zgradu Arhiva i depoe ( Matična zgrada je tada bila smještene u Ul. Koturova 3, a dva depoa u ulicama čiji su današnji nazivi  Čadordžina 90 i Ferhadija 13).  U maju je jedna grupa uposlenika, cijeneći da je između ostalog cilj agresora i fizički uništiti i izbrisati tragove državnosti Bosne i Hercegovine i njenog kontinuiteta,  hitno izmjestila Orijentalnu zbirku,  vrijednije fondove austro-ugarskog perioda i pojedine zbirke i lične i porodične fondove koji su čuvani u matičnoj zgradi. Neposredno nakon ove akcije, samo nekoliko dana kasnije, granatirana je matična zgrada Arhiva i pretrpila je značajna oštećenja : porušen je krov, znatno oštećene prostorije na drugom spratu, oštećena fasada, polupana su stakla na svim prozorima zgrade i niz sitnijih oštećenja. Nešto kasnije, 6. juna 1992. godine,  prilikom granatiranja, izbio je požar u susjednij zgradi. Proširio se na podrum Arhiva, ali je brzom intervencijom uposlenih i stanara susjednih zgrada, požar lokalizovan i ugašen tako da nije oštećena arhivska građa. Od druge polovine juna 1992. godine većina uposlenika Arhiva koji su ostali u Sarajevu a nisu bili mobilizirani u Armiju Republike Bosne i Hercegovine, u sklopu radne obaveze počela je dolaziti na posao. Odmah se pristupilo osposobljavanju matične zgrade Arhiva za kakav-takav normalniji rad, jer je ta zgrada u više navrata granatirana i znatno oštećena. Samo u toku 1992. godine tri puta je obnavljana krovna konstrukcija i zamjena crijepa, na sve prozor postavljene su folije ( staklo nije stavljano jer zbog detonacija na okolnim objektima to nije imalo svrhe). Otklonjene su i posljedice izbijanja požara u matičnoj zgradi, dok je arhivska građa, koja se nalazila u ugroženom prostoru , sklonjena na sigurnije mjesto. Jedan dio prostorija u matičnoj zgradi Arhiva tokom 1992. i 1993. godine  je korišten i za smještaj uposlenih sa njihovim porodicama jer su im kuće ili stanovi bili uništeni ili devastirani granatiranjem.

Na svu sreću niko od uposlenika koji su radili u Arhivu početkom rata,  nije  poginuo, a o načinu preživljavanja i posljedicama koje je rat ostavio svako od njih bi mogao ispričati posebnu priču.

Kako je riješen prostor za potrebe Arhiva nakon rata, odnosno nakon 1995. godine?

GUŠIĆ:Arhivi u mislima mnogih, pa i onih koji odlučuju o njihovoj sudbini i statusu, žive kao zabačena i zapuštena mjesta na kojima se godinama skupljaju debele naslage prašine i u kojima stoga ne vide ništa značajnog i zanimljivog. Jedino na taj način se može objasniti odluka Skupštine Kantona Sarajevo iz 1998.godine da Arhiv napusti zgradu u Koturovoj ulici broj 3 (1000 kvadratnih metara) i preseli u nove prostore u ulici Alipašina 19 (350 kvadratnih metara), koji apsolutno ne odgovaraju ni njegovim potrebama niti njegovu ugledu i u velikoj mjeri znatno otežava njegov normalan i efikasan rad. Osim što je prostor upravne zgrade mali i nefunkcionalan,  arhivska građa je smještena na još dvije lokacije što u velikoj mjeri otežava normalan i efikasan rad.

historijski arhiv sarajevo

Ko danas polaže prava osnivača vase Javne ustanove?

 GUŠIĆ:Skupština  Kantona Sarajevo i Arhiv je u nadležnosti Ministarstva kulture i sporta.

Koje su osnovne djelatnosti Arhiva?

 GUŠIĆ:Kao institucija od posebnog interesa za Kanton Sarajevo, Historijski arhiv Sarajevo obavlja matičnu arhivsku djelatnost za  teritoriju Kantona Sarajevo. Arhiv evidentira, preuzima, sređuje, stručno obrađuje, istražuje, čuva, zaštićuje registraturski materijal i arhivsku građu,objavljuje i daje na korištenje arhivsku građu iz djelokruga organa vlasti Kantona Sarajevo, Grada Sarajeva i općina s teritorija Kantona, udruženja građana i drugih pravnih i fizičkih lica, kao i druge poslove od značaja za obavljanje arhivske djelatnosti: prezentacija i publikovanje arhivske građe, izložbe, međuarhivska saradnja i sl.

Šta čini vaš Bibliotečki fond?

 GUŠIĆ:Naš arhivski i bibliotečki fond sadrži preko 11. kilometara arhivske građe.Najstarija arhivska građa datira iz osmanskog perioda od koje je sačuvano preko 14.000 arhivskih jedinica. Ta arhivsko-rukopisno-štampana građa (na turskom, arapskom i perzijskom jeziku) sastoji se od dokumenata, deftera (popisne knjige), sidžila (sudskih protokola), rukopisnih i štampanih knjiga, salnama (godišnjaka), takvima (kalendara), novina, časopisa, geografskih karata i slično. Ukaz o slobodi vjeroispovjedanja iz 1532. godine velikog Gazi Husrev-bega je najstariji originalni dokument u Arhivu.

Iz perioda austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini (1878.-1918.) sačuvane su veće količine arhivske građe, a posebno se ističu vrlo značajni fondovi: Vladin povjerenik za zemaljski glavni grad Sarajevo (1879.-1918.), Gradsko poglavarstvo Sarajevo (1879.-1918.), Okružni i Kotarski sud i nekoliko vojnih sudova (1914.-1918.)

Arhivska građa nastala između Prvog i Drugog svjetskog rata (1918.-1941.) sačuvana je, također, u znatnoj količini. Tako je, primjera radi, sačuvan fond Gradskog poglavarstva Sarajevo iz perioda 1918.-1941., zatim fond Okružnog suda Sarajevo iz 1922.- 1941., kao i fondovi Trgovinsko-industrijske i Zanatske komore, koji sadrže i arhivsku gradju iz austrougarskog perioda, a i više fondova privrednih preduzeća značajnih za ekonomski razvitak Sarajeva. Osim toga, sačuvani su i brojni fondovi sarajevskih škola koje su djelovale u tom razdoblju.

Iz ratnog perioda (1941.-1945.) također je sačuvana arhivska građa Gradskog poglavarstva, Ureda za upravu židovskih nekretnina, Sarajevo (1941.- 1942.), zatim Rizničkog upraviteljstva – Ureda za podržavljeni imetak Sarajevo (1942.-1945.), kao i građa nekoliko privrednih preduzeća i raznih škola, koje su u to vrijeme djelovale na sarajevskom području. Želimo napomenuti da se mnogi fondovi, nastali u ovom periodu u Sarajevu, nalaze i u drugim institucijama, često i izvan Bosne i Hercegovine.

Ipak, najviše arhivske građe sačuvano je iz perioda bivše Jugoslavije (1945.-1992.). Najveći dio te građe odnosi se na privredna, trgovačka i zanatska preduzeća, te građu tadašnjih društveno-političkih organizacija, društava i udruženja.

S obzirom na to da je arhivska građa poslije 1945. godine planski prikupljana, ona je i cjelovitija, te se na osnovu nje može, pratiti cjelokupni ekonomski, politički, društveni, kulturni i drugi oblici života Sarajeva.

U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.) i nakon njenog završetka intenzivno se prikuplja i obrađuje arhivska građa koja se odnosi na ovaj period. Fondovi raznih provenijencija obogaćuju se svakodnevno novom arhivskom građom i stvaraju se novi arhivski fondovi, koji će u budućnosti biti nezaobilazni za izučavanje ovog kratkog, ali značajnog razdoblja u  razvitku grada Sarajeva, pa i njegovog šireg okruženja.

Posebnu vrijednost arhivske građe Istorijskog arhiva Sarajevo čine porodični i lični fondovi, među kojima se naročito izdvajaju fondovi poznatih sarajevskih porodica Despića, Ćurčića, Hadži-Ristića, Jeftanovića, Miličevića, Fadilpašića, Užičanina, Kreševljakovića i mnogih drugih.

Iz zbirki koje se čuvaju u Arhivu, treba posebno izdvojiti zbirku plakata (1878.-2008.) koja sadrži preko 2.800 primjeraka i zbirku fotografija (1878.-1945.) od oko 2.300 komada.

Svi  podaci  o našin fondovima i zbirkama nalaze u «Vodiču kroz fondove i zbirke Istorijskog arhiva Sarajevo» kao i na web stranici Arhiva ( arhivsa.ba).

Kako ste obilježili ovogodišnji Međunarodni dan arhiva i Sedmicu arhiva?

 GUŠIĆ:Na međunarodnom kongresu u Beču održanom 2004. godine ICA (International Council on Archives) je usvojila rezoluciju kojom se zahtijeva od UNESCO-a da odredi dan koji će se obilježavati kao međunarodni dan arhiva, a 2007. godine ICA je usvojila odluku da se 9. juni, što je datum njenog osnivanja, uzme kao datum obilježavnja Međunarodnog arhivskog dana.

Prvi put je ovaj dan u svijetu obilježen 9. juna 2008. godine, a Historijski arhiv Sarajevo, kao punopravni član ICA, se već 2010. godine pridružio svjetskoj arhivskoj zajednici u obilježavanju ovog, za nas, značajnog datuma. Ovo je dobra prilika kada arhivi u čitavom svijetu skreću pažnju javnosti na sebe, svoj rad i značaj koji imaju u svakoj društvenoj zajednici, a isto tako i da skrenu pažnju organima odlučivanja u svakoj zemlji na svoju ulogu. Prilika je to da svi bolje upoznaju i spoznaju pravu misiju arhiva, a također i da se svi oni koji odlučuju o sudbini arhiva i arhivske profesije pozovu na bolje razumijevanje i podršku.

Ove godine je Historijski arhiv Sarajevo, obilježavajući  Međunarodni dan arhiva, priredio već tradicionalno i Sedmicu arhiva. Počelo je sa  poosjetom učenika OŠ „Zajko Delić“ i Zavoda za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“ kojom prilikom je  održano predstavljanje Arhiva i interaktivna radionica za djecu pod nazivom „Šta je to Arhiv?“ a završilo otvaranjem naše izložbe „Sarajevski atentat“  u galerijskom prostoru  Državnog arhiva u  Zadru, Republika Hrvatska.

Jeste li zadovoljni sa trenutnim stanjem arhivske struke i arhivske građe u BiH?

 GUŠIĆ:Obzirom da ni jedan Arhiv u Bosni i Hercegovini ne posjeduje namjenski izgrađen objekat za čuvanje i zaštitu arhivske građe, samo entuzijazmom uposlenih se uspijeva sačuvati arhivski fond Bosne i Hercegovine. Smještajni, kadrovski i tehnološki kapaciteti nisu adekvatno podržani od vlasti Bosne i Hercegovine i realna je opasnost propadanja kulturne baštine koju čuvamo u okviru svojih fondova i zbirki i koja predstavlja identitet države i naroda koji žive u njoj.

U stručnom i naučnom pogledu nastojimo uhvatiti korak sa modernim tokovima u svjetskoj ahivistici, ali i to nije planski i sistemski riješeno i više je stvar pojedinačnog angažmana arhivista. Samo da podsjetim da u Bosni i Hercegovini ne postoji studij arhivistike.

S kojim arhivima u zemlji i regionu surađujete i u čemu se ogleda ta suradnja?

 GUŠIĆ:Saradnja sa svim arhivima u Bosni i Hercegovini je na zadovoljavajućem nivou i u tom segmentu zajednički radimo na unapređenju arhivske struke. Želim istaći izuzetno dobru saradnju sa arhivima u regionu. Historijski arhiv Sarajevo ima dugogodišnju saradnju ili  potpisane protokole o međusobnoj saradnji s arhivima u Celju, Mariboru, Dubrovniku, Zagrebu, Užicu, Novom Pazaru, Ljubljani, Beogradu, Međimurju, Zadru. Redovni su kontakti sa arhivima u Beču, Gratzu, Istambulu, Budimpešti. Saradnja se ogleda u razmjeni iskustava, informacija, kopija dokumenata, stručne literature ali i zajedničkim projektima, izložbama i izdavanjem publikacija. Značajan segment saradnje jeste i učešće stručnih uposlenika Arhiva na seminarima, savjetovanjima, naučnim i stručnim skupovima u zemlji i inostranstvu (savjetovanja, konferencije i seminari u Sarajevu, Tuzli, Ljubljani, Zagrebu, Trstu, Parizu, Istanbulu).

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

 GUŠIĆ:Hvala i Vama na prilici da na određeni način predstavim djelatnost Arhiva i ukažem na njegov značaj za očuvanje kulturne baštine Bosne i Hercegovine.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (691)

bg-vlasinje

 

srebrenica-genocid-pod-zastavom-un-a
Aleksandre Vučiću!
 
Kao  u nekim ranijim slučajevima kada sam svjesno postupio izvan kodeksa i bontona, ali u skladu sa svojim principima, neću ni tebe javno persirati. Jer, kao ni oni prije tebe, ne zaslužuješ  tako nešto. Nije mi ni običaj obraćati se javnim ličnostima drugih zemalja, ali tvoj slučaj je specifičan kao i tvoja zemlja koja je neodvojivi dio tragične priče o genocidu u Srebrenici.
 
Riječ je, naravno, o tvojoj odluci da dođeš  u Potočare 11. jula. Sve bi bilo u redu i ne bi ni došlo do ovog javnog obraćanja da su tvoje namjere iskrene, ljudske.., pa i državničke –  dugoročno. Možda će se tvoj dolazak i uklopiti u neke kratkoročne državne interese Srbije, ma šta o tome mislili tvoji dojučerašnji partijski drugovi – radikali, jer tim činom ti ćeš, sada je to valjda potpuno jasno, inkasirati političke poene u Evropi i šire. A to što ćeš se naći u društvu visokih zvaničnika iz drugih zemalja koji će, kako su i sami najavili, obilježiti 20-tu obljetnicu GENOCIDA u Srebrenici, a ti ćeš, stajući uz bok njima, obilježiti 20-tu obljetnicu NEČEGA DRUGOG, kao nema veze! Isto tako, zar kod tebe može proći i činjenica da si tamo nepoželjan gost, kako su rekli načelnik opštine Srebrenica i predsjednik Organizacionog odbora obilježavanja 20-te obljetnice srebreničkog genocida, pa i Munira Subašić, Hatidža Mehmedović…koje nisu marginalne linosti u ovoj priči?! Ne, za njih nisi nepoželjan zato što si Srbin i što predstavljaš državu Srbiju, nego zato što ti i tvoja zemlja niste iskreni. Ta neiskrenost se vidi iz aviona. Hoćeš li se, Aleksandre Vučiću, dok budeš kao poginjao glavu pred srebreničkim žrtvama, barem u podsvijesti upitati: “Ima li, bre, u ovome, makar malo i moga masla”?!
 
U svom demagoškom obrazloženju dolaska govoriš o budućnosti na tim prostorima, o potrebi pomirenja među narodima, konkretno među Bošnjacima i Srbima…., o “našim unucima”. Kako može doći do pomirenja ako se ne vidi istinska katarza ni kod tebe niti većinskog dijela tvojih sunarodnika? Da skratim: u tvoju iskrenost i dobre namjere bi, siguran sam, povjerovali i oni koji su ti otkazali gostoprimstvo (naveo sam ih gore), pa i potpisnik ovih redova, da si u stanju ne samo pognuti glavu pred 8 hiljada i kusur brutalno pobijenih srebreničkih Bošnjaka-muslimana, civila, nego se, poput Willy-ja Brandta javno izvinuti žrtvama. I, poput Angele Merkel, u slučaju holokausta, jasno i glasno reći: “Da, počinili smo genocid, ali…Ne, nema – ALI…”!
 
No, za velika djela trebaju veliki ljudi. Da si taj ušao bi u historiju ne samo Bošnjaka, BiH i civiliziranog dijela čovječanstva, nego i Srba i Srbije, dugoročno. Nažalost, nisi taj! I, kako možeš doći tamo gdje domaćini kažu da nisi dobrodošao?! Ako je i od političara, previše je!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Povodom Dana izbjeglica

Posted: 20. Juni 2015. in Intervjui

sdbih

Povodom 20 juna Međunarodnog dana izbjeglica želimo da ukažemo na alarmantnu situaciju  u kojoj je danas oko 60 milona ljudi širom svijetuana brutalan način napustito svoj dom i domovinu usljed ratnih dejstava i etničkog čišćenja.  Veći dio njih je  prisiljen da se preseli u novu zemlju noseći sa sobom traume za čitav život .  Nova sredina se često  doživljava kao neprijateljska zbog čega se otežava process integracije i identifikacje u novom društvu . Gubitak identita je, zapravo, ono što čini taj traumatski egzil problematičnim.

Bosansko-hercegovačka dijaspora  čiji broj danas  dostiže oko 1.5 miliona živi u skoro svim državama svijeta  je primjer uspješne integracije gdje većina njenih građana radi i doprinosi izgradnji  društva u kojima žive.

Ovaj dan koristimo da još jednom ukažemo B-H javnosti na Aneks 7 Dajtonskog sporazuma  o održivom povratku protjeranih na svoja prijeratna ognjišta koji  nikad nije sproveden čime je legalizirano etničko čišćenje  počinjeno nad ovom populacijom.

Današnji dan koristimo takođe da pozovemo građane BiH na uklanjanju podijeljenosti između matice i dijaspore  te jačanju našeg jedinstva . Pozivamo takođe predstavnike države na uspostavljanju tiješnjih odnosa sa dijasporom koji svojim ljudskim, obrazovnim i finansijskim resursima želi da pomogne svojoj domovini u njenom razvoju i reintegraciji.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

sdbih

Premijeru Srbije gospodinu Vučiću ne treba omogućiti da prisustvuje obilježavanju 20 godišnjice genocida u Srebrenici jer u njoj nema istinskog pokajanja, iskrene empatije  i ljudske spremnosti da se Republika Srbija suoči sa svojom ulogom u učešću i nesprečavanju genocida. Republika Srbija nije odustala od svog ratnog plijena koji proizilazi iz takozvanih specijalnih odnosa sa manjim B-H entitetom, neprimjernim i nezabilježenim u historiji političkih međunarodnih odnosa.

Vučićevi negativni stavovi u pogledu negiranja genocida o Srebrenici i Rezolucije o osudi genocida,  ignorisanje oslobađajuće presude Haškog tribunala u slučaju Orić te davanje prava Tužilaštva  susjedne državi da se proglasi nadležnim u ovom slučaju, pokazuju ponovo da premijer Srbije koliko god se trudio da se prikaže kao mirotvorac na ovim prostorima, nije odustao od svoje vučje kože koju je zamjenio jagnjećom.

Gospodin Vučić nije naučio glavnu lekciju svog političkog bitisanja a to je da jedino istinom može se osloboditi  mračnih okova prošlosti  narod koji predstavlja i time olakša patnja žrtava genocida.

Zato, gospodine Vučiću,  prestanite da sebe i druge  “lažete stvaralački, maštovito  i inventivno” kako je to Dobrica Ćosić jednom zapazio u  definisanja laži kao instrumenta u ostvarivanju ” srpskog državnog interesa”.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

neven crvenkovic

UNHCR svakome kome je to potrebno nastoji osigurati korištenje prava na azil i pronalaženje sigurnog utočišta u drugoj državi, uz mogućnost dobrovoljnog povratka kući, lokalne integracije ili preseljenja u treću zemlju. U mandat UNHCR-a također ulazi pružanje pomoći osobama bez državljanstva. Tijekom više od šest desetljeća rada, Agencija je pružila pomoć desecima milijuna osoba da iznova započnu živjeti svoje živote…..Novi godišnji izvještaj UNHCR-a Globalni trendovi pokazuje nagli porast broja osoba primoranih da napuštaju svoje domove – 59,5 milijuna osoba prisilno raseljenih na kraju 2014. godine u usporedbi s 51,2 milijuna prethodne godine i 37,5 milijuna prije jednog desetljeća…..U Bosnu i Hercegovinu se od rata vratilo oko 1.030.000 ljudi, od toga 450.000 iz inozemstva, a 580.000 raseljenih unutar BiH. Od te ukupne brojke, 470.000 su tzv. manjinski povratnici.  U BiH se trenutno nalazi još oko 7.000 izbjeglica, uglavnom iz Hrvatske, te oko 85.000 interno raseljenih…..U BiH je trenutno oko 150 kolektivnih centara u kojima živi oko 8.500 ljudi…..

Gospodine Crvenkoviću! Radi onih čitatelja koji nisu “familiar” (upoznati) sa djelatnošću UNHCR-a, pa i onih koji su imali sreću da im ne zatreba vaša pomoć, jer nisu morali izbjeći ili nisu bili raseljeni ili prognani sa svojih ognjišta, hoćete li, ukratko, reći nešto o temeljnoj djelatnosti vaše organizacije?

 CRVENKOVIĆ: Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice osnovala je Opća skupština Ujedinjenih naroda 14. 12. 1950. Agencija djeluje temeljem mandata za upravljanje i koordiniranje međunarodnih operacija zaštite izbjeglica i rješavanje izbjegličkih pitanja u cijelom svijetu. Njezina je glavna svrha zaštita prava i dobrobiti izbjeglica. UNHCR svakome kome je to potrebno nastoji osigurati korištenje prava na azil i pronalaženje sigurnog utočišta u drugoj državi, uz mogućnost dobrovoljnog povratka kući, lokalne integracije ili preseljenja u treću zemlju. U mandat UNHCR-a također ulazi pružanje pomoći osobama bez državljanstva. Tijekom više od šest desetljeća rada, Agencija je pružila pomoć desecima milijuna osoba da iznova započnu živjeti svoje živote.

 Djelujete u 123 zemlje svijeta sa svojih preko 9,300 djelatnika. Koji oblici pomoći svim izbjeglim/prognanim/raseljenim bi se mogli staviti, tako da kažem, pod zajednički nazivnik, a šta su, opet specifični oblici pomoći u konkretnim slučajevima i u konkretnim zemljama?

 CRVENKOVIĆ: Zaštita miljuna ljudi koja su izgubila svoju domovinu i osobe bez državljanstva (apatrida) je u osnovi mandata UNHCR. Agencija pruža zaštitu na nekoliko načina: ona obezbjeđuje osnovna ljudska prava izbjeglica i apatrida u zemljama azila ili prebivališta i da ih se ne može prisilno vratiti u zemlju u kojoj bi bili suočeni sa progonom. Dugoročno posmatrano, organizacija pomaže izbeglicama da nađu odgovarajuća trajna rješenja putem dobrovoljnog povratka u domovinu, integracije u zemlji azila ili preseljenjem u treće zemlje.

U mnogim zemljama, zaposlenici UNHCRa rade rame uz rame sa partnerima na raznim lokacijama, od glavnih gradova do udaljenih kampova i graničnih zona. Oni nastoje da unaprijede ili osiguraju pravnu i fizičku zaštitu, te da svedu na minimum opasnost od nasilja – uključujući i seksualnog nasilja – kome su izložene brojne izbjeglice, čak i u zemljama azila. Oni takođe nastoje da osiguraju barem minimalne uslove za smještaj, hranu, vodu i zdravstvenu zaštitu neposredno nakon svake izbjegličke krize, imajući u vidu specifične potrebe, žena, djece, starijih i osoba sa invaliditetom.

Ljudima koji su primorani da bježe iz svojih domova u potrazi za sigurnošću u nekoj drugoj zemlji ili u drugom djelu vlastite domovine uvijek je potrebna pomoć. Mnoge izbjeglice i interno raseljena lica napuštaju svoje domove bez ičega ili sa malo stvari. UNHCR i njegovi partneri osiguravaju razne oblike vitalne pomoći. U početku pružamo interventnu, životno važnu pomoć u obliku čiste vode i higijenskih paketa, medicinske njege, građevinskog materijala ili artikala poput deka, dušeka, kanti za vodu, pokućstva i ponekad, hrane. Drugi oblici pomoći koju pružamo ili pri čijem pružanju pomažemo jesu registracija izbjeglica, pomoć i savjetovanje o zahtjevima za azil, obrazovanje i pravno savjetovanje. Pomoć UNHCRa se nastavlja i kada se ljudi vrate svojim domovima – organiziramo prijevoz avionom, brodovima i autobusima i dajemo povratnicima pakete pomoći. Agencija također provodi programe lokalne integracije ili reintegracije, uključujući dohodovne projekte, obnovu infrastrukture, i druge vrste pomoći.

Konačno, UNHCR se često suočava sa iznenadnim krizama koje zahtjevaju momentalnu reakciju  – izbijanjem borbi uslijed kojih desetine hiljada ljudi napuštaju svoje domove ili snažan zemljotres uslijed koga stotine hiljada ljudi gubi svoje domove. To znači da agencija mora biti spremna da pošalje hitnu pomoć i stručnjake u ugrožena područja bez odlaganja. Pružanje interventne pomoći stanovništvu u takvoj situaciji često predstavlja prvi korak ka njihovoj dugoročnoj zaštiti i rehabilitaciji. Da bi se pripremio za i reagirao na krizne situacije, UNHCR je okupio timove ljudi sa širokim spektrom vještina i znanja koji su spremni za rad u bilo kom dijelu svijeta na prvi poziv. Agencija je također stvorila zalihe neprehrambenih artikala da bi dopunila lokalne zalihe pomoći u regijama gdje nastaju potrebe.

Imate li podatak koliko je trenutno izbjeglih i raseljenih osoba u svijetu i koji procenat od toga konzumira neki oblik pomoći UNHCR-a?

 CRVENKOVIĆ: Izvještaj koji je 18.6. 2015. objavio UNHCR ukazuje na to da je raseljavanje stanovništva uslijed ratova, sukoba i progona u svijetu dostiglo najvišu zabilježenu razinu, te da broj raseljenih ubrzano raste.

Novi godišnji izvještaj UNHCR-a Globalni trendovi pokazuje nagli porast broja osoba primoranih da napuštaju svoje domove – 59,5 milijuna osoba prisilno raseljenih na kraju 2014. godine u usporedbi s 51,2 mllijuna prethodne godine i 37,5 milijuna prije jednog desetljeća. Porast broja raseljenih zabilježen od 2013. godine najveći je ikad zabilježen u toku jedne godine. Svakog dana tijekom 2014. godine, 42.500 osobe postajale su izbjeglicama, tražiteljima azila ili interno raseljenim licima, što predstavlja četvorostruki porast u periodu od samo četiri godine. Svaka 122. osoba na svijetu danas je izbjeglica, interno raseljeno lice ili osoba koja traži azil. Kad bi oni bili stanovnici neke zemlje, ta zemlja bi po veličini bila 24. na svijetu.

A koliko je trenutno izbjeglih i raseljenih osoba sa prostora bivše Jugoslavije?

 CRVENKOVIĆ: Što se tiče situacije na području bivše Jugoslavije, s 31.3.2015. godine, prema službenim podacima, u regiji se nalazi oko 58.000 izbjeglica, 100.000 interno raseljenih ljudi, uz 204.000 u Srbiji raseljenih s Kosova.

 I, naravno, koliko je takvih sa prostora BiH?

 CRVENKOVIĆ: U Bosnu i Hercegovinu se od rata vratilo oko 1.030.000 ljudi, od toga 450.000 iz inozemstva, a 580.000 raseljenih unutar BiH. Od te ukupne brojke, 470.000 su tzv. manjinski povratnici.  U BiH se trenutno nalazi još oko 7.000 izbjeglica, uglavnom iz Hrvatske, te oko 85.000 interno raseljenih.

 Koliko izbjegličkih centara u BiH još uvijek postoji i koliko je ljudi u njima, sada, 20 godina nakon završetka rata?

 CRVENKOVIĆ: U BiH je trenutno oko 150 kolektivnih centara u kojima živi oko 8.500 ljudi.

 Ko su vaši partneri iz vladinog a ko su iz nevladinog sektora u BiH, naprimjer? U čemu se ogleda to partnerstvo, odnosno međusobna suradnja?

 CRVENKOVIĆ: Dvadeset godina od okončanja sukoba u BiH, iako je uistinu učinjeno mnogo u provedbi Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, izbjeglice, interno raseljene osobe i povratnici se I dalje suočavaju sa brojnim problemima, koji sprečavaju njihovu efikasnu socijalnu inkluziju i nastavak života u normalnim okolnostima. UNHCR pomaže vlastima Bosne i Hercegovine da nađu održiva rješenja, bilo kroz direktni plasman projektnih fondova ili putem zalaganja ili izgradnje kapaciteta u cilju rješavanja većine potreba. Rekonstrukcija/stambena pitanja, povrat imovine, elektrifikacija, infrastruktura, zdravstvo, socijalno i penzijsko/invalidsko osiguranje, obrazovanje rad i zapošljavanje te sigurnost su elementi održivosti na kojima radi UN-ova Agencija za izbjeglice, u suradnji sa vlastima na svim nivoima, međunarodnom zajednicom i civilnim društvom, posredstvom niza projekata.

 Koji su vaši aktuelni programi u BiH?

 CRVENKOVIĆ:

  • Kao prvo, tu je zajednički regionalni program trajnih rješenja za izbjeglice i raseljene osobe poznat kao Regionalni stambeni program (RSP) potiče od tzv. Sarajevskog procesa, koji je osigurao politički okvir za okončanje regionalnog aspekta raseljenja na zapadnom Balkanu. Četiri partnerske zemlje koje učestvuju u tom procesu – Bosna I Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija – ulažu napore kako bi osigurale trajna rješenja za ljude koji su raseljeni zbog sukoba iz 1991-1995. godine te zbog sukoba u bivšoj Jugoslaviji iz 1999. godine. RSP je osmišljen da osigura stambena rješenja za 74.000 ljudi u regiji, a BiH segment pokriva 14.000 raseljenih u zemlji. Predviđeno je da RSP osigura trajna stambena rješenja u BiH za 5.400 porodica ugroženih izbjeglica, interno raseljenih osoba i povratnika.
  • Zatim tu je projekt „Zatvaranje kolektivnih centara I alternativnog smještaja kroz osiguranje javnih stambenih rješenja“, poznat kao „projekat CEB II“ čiji je cilj je ponovno stambeno zbrinjavanje ugroženih stanara iz 121 (72% od ukupnog broja) kolektivnog centra i alternativnog smještaja u 46 općina širom Bosne i Hercegovine, do 2019. godine.
  • Podrška održivim rješenjima iz „Revidirane strategije za implementaciju Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma“ je projekt vrijedan 8.1 milion eura. Finansira ga Evropska unija u iznosu od sedam miliona eura, a sufinansira i realizuje UNHCR. Cilj projekta je da pomogne u rješavanju socijalnih i ekonomskih izazova najmanje 2.400 ugroženih interno raseljenih osoba I povratnika, uključujući žene-žrtve rata, kroz usku suradnju lokalnih vlasti, lokalnih zajednica, civilnog društva I projektnih partnera. Zajedno sa lokalnim vlastima, projektni partneri identifikuju potrebe interno raseljenih osoba i povratnika u cilju jačanja njihove socijalne zaštite i inkluzije i osiguranja zdravstvene zaštite za starije, obrazovanja za djecu, pravne pomoći, psiho-socijalnog savjetovanja i boljih stambenih uvjeta.
  • „Stabilizacija zajednica u Kantonu 10 putem koncepta ljudske sigurnosti“ je projekat osmišljen za Kanton 10 u Federaciji BiH, u svrhu stabilizacije zajednica, uz primjenu koncepta ljudske sigurnosti, te kroz postizanje pet ciljeva: snažno partnerstvo sa lokalnim vlastima, povećanje kapaciteta kantonalnih i općinskih upravnih organa za pružanje socijalnih usluga, prevencija diskriminacije u obrazovanju, smanjivanje rizika od mina, jednake mogućnosti za zapošljavanje i ekonomska održivost. Projekat finansira Fond Ujedinjenih naroda za ljudsku sigurnost (UNTFHS) i sufinansira Kanton, i njegova ukupna vrijednost je 2.5 miliona dolara (vrijednost UNHCR-ove komponente je 160.500 dolara). Projekat je započeo 2013. godine i okončat će se 2016. godine. Realizuje ga tim koji čine UNDP (kao vodeća agencija), UNICEF, UNHCR i IOM, a cilj mu je da identifikuje I osigura pomoć za 2.500 ugroženih manjinskih povratnika i zajednica
  • UNHCR je također uključen u „Projekat za razvoj i saradnju u regiji Birač“. To je zajednička inicijativa UNDP-a, UNICEF-a i UNHCR-a, koja se nadograđuje na već realizovanu i postojeću podršku datu općinama Bratunac,

Milići, Srebrenica, Šekovići, Zvornik i Vlasenica, te potiče na međuopćinsku i regionalnu suradnju kako bi se pružila podrška partnerskom pristupu od dna prema vrhu, radi razvoja i poticanja teritorijalne povezanosti.

 (Vidi brošuru u prilogu)

 I, na kraju, kako ćete obilježiti predstojeći Svjetski dan izbjeglica koji je, da podsjetim, 20. juna?

 CRVENKOVIĆ: Ove je godine, 15.6.  PREDSTANIŠTVO UNHCRa  u BiH i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH obilježilo Svjetski dan izbjeglica organizacijom događaja na kojem su nekada raseljene osobe, kojima je UNHCR pomogao da se ekonomski osamostale, predstavile  svoje proizvode, – povrće, voće, sir i ručne radove. Dvadeset godina od okončanja sukoba u BiH ,iako je uistinu  učinjeno mnogo u provođenju  Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, izbjeglice, interno raseljene osobe  i povratnici  se i dalje suočavaju  sa brojnim problemima, koji sprečavaju  njihovu efikasnu  socijalnu inkluziju  i nastavak života  u normalnim okolnostima . UNHCR  pomaže vlastima u BiH  da se nađu održiva rješenja , pa je upravo zbog toga moto ovogodišnjeg  Svjetskog dana izbjeglica  RJEŠENJA SU NA VIDIKU …ali ostalo je još mnogo posla.

 (Fotografije u prilogu)

 Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

 CRVENKOVIĆ:

 RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (690)

vrbas-miso

 

 

 

 

Prilozi:

UNHCR-1————————————————————————————————————————————–

UNHCR-2————————————————————————————————————————————-

UNHCR-3—————————————————————————————————————————

https://annotatepdf.appspot.com/#/edit/0B5CNLOISUG-pcXk1NEs5Qkw3MVMzV3o5VnZaWngweWhGcHow

 

   srebrenica-genocid-pod-zastavom-un-a

Kako se približava 11. juli, odnosno 20-ta obljetnica genocida u Srebrenici, kojeg su, na to treba uvijek podjećati jer neki brzo zaborave/”zaborave”, počinile vojne i policijske snage bosanskih Srba, a Srbija nije učinila ništa da to spriječi, a mogla je jer su barem Mladić i njegovi najviši oficiri  bili na platnom spisku Beograda, podgrijava se ukupna atmosfera, kako na regionalnom, tako i na širem planu. Neću ići u širinu odnosno na licemjerje nekih zemalja koji bi rezolucijama da pokriju svoju pasivnost kada je likvidirano preko 8.000 srebreničkih civila, Bošnjaka-muslimana, ali hoću pokušati dobaciti do nekih destinacija u regiji.

   Aleksandar_Vučić_cropTreba, naime, reagirati na Vučićevu odluku da je spreman doći u Potočare 11. jula. Da Srbija koju on predstavlja prizna presude dvaju međunarodnih sudova koje kažu da je u Srebrenici počinjen genocid, kao što ne prizna, potez srbijanskog premijera bi se mogao uzeti kao iskren i dobronamjeran, čak i da  mu halalimo njegovu političku prošlost koja je, zasto ne reći, doprinjela da se desi to u Srebrenici što se desilo. Također, djeluje provokativno i kao prosto sipanje soli na žive rane žrtvama da on bi, kao došao, prodajući nama i cijeloj međunarodnoj demokratskoj javnosti fraze “kako nisu  važne sudbine ni njega, ni Nasera Orića, ni Bakira Izetbegovića, već sudbina naroda…” Ma nemoj! Naser je itekako važna, najvažnija figura u odbrani Srebrenice i po pravomoćnoj odluci Međunarodnog suda u Hagu slobodan je čovjek. No, Srbija ne misli tako i ona bi da mu sudi, nalazeći navodne svjedoke nakon 20 i kusur godina. A suditi Naseru, nakon pravnih činjenica ovjerenih međunarodnim muhurima, je isto što i suditi Hatidži Mehmedović, Muniri Subašić i svima drugim majkama koje su pokopale ili još uvijek traže dvocifren broj svojih najmilijih.
 
  Bosni i Srebrenici ne trebaju gosti, ni visoki ni oni niži koji bi da u Potočarima odigraju farsu, nego iskreni predstavnici koji će prvo poštovati pravne činjenice koje su izrekli međunarodni sudovi i koji će se iskreno pokajati i izvinuti žrtvama. Vučić  nije taj!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Rezultat slika za Sarajevo

Posjet predsjednika Srbije Nikolića Bosni i Hercegovini , koji je bio predviđen za 16. Juna je s pravom odgođen, mada nije trebao biti ni dogovoren. Vrh Srbije iz dana u dan je sve slatkorječiviji a faktičko djelovanje za državu i narod Bosne i Hercegovine sve pogubnije. Čelni ljudi Srbije i vladajuća Dodikava klika iz tzv.  Republike srpske nisu se odrekli aspiracija i teritorijalnih pretenzija prema BiH.

Sa Srbijom treba održavati kontrolisane diplomatske odnose

Srbija vrši teror nad BiH i sa njom dok totalno ne promjeni svoj odnos treba  održavati kontrolisane diplomatske odnose ili ih zamrznuti. Srbija govori o porukama mira, ali ih ne donosi. Odnosima BiH i Srbije nenadoknadivu štetu  nanosi Sporazum o paralelnim i specijalnim vezama između Srbije i Rs, koji umjesto podloga dobrosusjedstvu služi kao kanal za podgrijavanje separatizma i sijanje podjela. Posebnu  opasnost za državu BiH i njene građane predstavlja infiltracija srbijanskih službi bezbjednosti u sistem bezbjednosti BiH, koje po matrici bivše UDBE, zloupotrebom sporazuma o regionalnoj saradnji koje im je servisirao F. Radonjčić, sve otvorenije i beskrupuloznije udaraju na Bošn jake i razaraju temelje države BiH.Vrh ledenog brijega u odnosima sa Srbijom je davno dostignut, a nedavna masovna hapšenja Bošnjaka, uključujući ovaj posljednji slučaj hapšenja Nasera Orića, je van svih podnošljivih normi.

Za svakog branioca Bosne Srbija ima dosije

Nevjerovatno je da vlasti, organi i službe BiH nisu sve do sada ništa naučile od srpskih vlasti, koje su za svaku vojnu i važniju civilnu akciju izvedenu u toku agresije na BiH napravili dva ili više vlastitih scenarija i na osnovu njih pripremili ili još uvijek pripremaju optužnice protiv bh patriota i građana koji su u takvim akcijama učestvovali. Na osnovu toga u interpolovu mrežu se ubacuju potjernice. I umjesto da u svijetu danas kruže potjernice BiH za desetinom hiljada srpskih počinilaca zločina i učesnika u genocidu, bh patriote koji su branili zemlju od agresora hvataju kao zečeve i sa lisicama na rukama odvode u sudnice i svjetske zatvore. I dok počinioci zločina nad Bošnjacima uz puno uvažavanje uživaju punu slobodu i privilegije na prostorima koje su stoljetno uživali Bošnjaci, dotle Bošnjaci nemaju mira ni u vlastitoj kući ni u zemlji koja im je nakon progonstva dala novi dom.

Optužnice protiv vas svaki dan mogu biti aktivirane

Kako ne možemo sebi utuviti u glavu da Srbija i Rs za svakog Bošnjaka koji je branio BiH oružjem, riječju ili perom imaju pripremljene ili pripremaju optužnice, koje će u datim uslovima biti aktivirane. I na tome se gradi šema o građanskom ratu i jednakoj krivici. Svoje ciljeve su u cjelosti ostvarili kroz slučaj Ganić i Divljak, iako su obojica oslobođena optužbi, jer njihov prvenstveni cilj je bio uzburkati javnost i poslati u svijet poruku da su oni žrtva a ne ono što im se pripisuje. Ono što se ovih dana događa Oriću već se dogodilo ili će se dogoditi mnogima od nas, samo na nižim nivoima, uz siguran matematički dobitni rezultat, sa ne mnogo manjim publicitetom. To potvrđuje i najnoviji slučaj hapšenja kosovskog lidera Ramuša Haradinoja u Sloveniji, koji je kao i Orić svoju nevinost već dokazao oslobađajućom haškom presudom.

Orić i svi ovi slučajevi su samo oprobano sredstvo agresivne srpske politike koja ima za cilj destabilizirati BiH i nad njom uspostaviti neki vid dominacije.Time Ganić, Divljak,Orić postaju proizvod, a svi progonjeni sa nižih nivoa su nus-proizvodi. A sve ove stvari su produkt naše pasivnosti, nezainteresiranosti, nejedinstva, neodlučnosti i nedovoljne istrajnosti u suprostavljanju dobra zlu. Najveći broj nas nije spreman ustati čak ni u vlastitu odbranu. Masovni protesti protiv protagonista nepravde i zla, koje organizuju i pokreću oni najagilniji sa osjećajem vlastite odgovornosti, nas ostavljaju skoro ravnodušnim, kao da je obaveza uključivanja i prisustva protestima nečija druga a ne naša. Zato nas ne treba iznenaditi kada zaštitari Rs u uniformama policije Rs pokucaju na vaša vrata i stave vam na ruke lisice, zbog vaše navodne krivice, koju neće ni morati dokazati. Kao rezultat svega ovoga može se očekivati i novo iseljavanje bošnjačkih povratnika s područja Rs, na kojem nemaju ni mira,ni sigurnosti, ni uslova za život.

Srbija još nije pokazala da žali za onim što se u BiH dogodilo

Srbija do sada nije dovoljno riječito a još manje djelima pokazala da žali za onim što se u BiH dogodilo. Ako znamo za ranija opredelenja Vučića i Nikolića kako da vjerujemo njihovim novim obećanjima, a oni i dalje negiraju odgovornost i počinjeni genocid nad Bošnjacima. Ono što je cijeli svijet prihvatio i mnoge zemlje pravno verifikovale, Srebrenički genocid, i dalje se negira. U tom cilju (povodom obilježavanja 20-te godišnjice Srebreničkog genocida) nastoji se onemogućiti donošenje Rezolucije o Srebrenici i žrtve koje su pale na srpskoj strani tokom agresije na BiH poistovjetiti sa žrtvama  BiH i predstaviti ih kao žrtve genocida, mada se zna da je genocid plansko istrebljenje, koje branioci BiH nisu ni učinili ni mogli učiniti, jer su samo branili domovinu, a ne napadali tuđi teritorij da ga zaposjednu. Pojedinačni zločini, počinjeni tokom odbrane, mogu biti za osudu i jesu kažnjivi, ali nisu genocidno djelo.

Kako vjerovati srpskom državnom vrhu?

Samo korumpirane, nezainteresirane, glupe i neinformisane mogu zavarati lažne poruke srbijanskog vrha na čelu sa Vučićem i Nikolićem o opredelenju za dobrosusjedstvo i saradnju. Svih ovih postdejtonskih godina srpski političari ističu da žele saradnju , a ponašaju se suprotno. U krajnjem, Srbija bi imala interesa za punu saradnju i pomirenje s Bošnjacima, jer su agresijom dobili skoro sve čemu su težili. Ovladali su sa 49% bh teritorija na kojem su uspostavili genocidnu Rs, uspješno kontrolišu Brčko distrikt i sve se više usmjeravaju prema FBiH kao interesnom području. Sada im treba da nas opet umire, uspavaju a potom nastave sa istrebljenjem Bošnjaka.  Srbija nije odustala od svojih nezdravih negolomanskih planova. BiH je i dalje za nju miraz iz bivše Jugoslavije. Za ostvarenje prepoznate osvajačke strategije treba joj liderstvo na Balkanu, koje uz pomoć istomišljenika pokušavaju jeftino kupiti od nejedinstvene Evropske zajednice. Oni žele Veliku Srbiju, i samo zbog toga što to u datim okolnostima ne mogu postići u nekom razumnom roku, dolaze nam pjevati uspavanke i pripremati nas za projektovani završni čin.

Rezolucija o Srebreničkom genocidu samo preventira a ne sanira

Nacrtom Rezolucije o Srebrenici, koji Vijeću sigurnosti UN u 13 tačaka nudi V. Britanija,  govori se o osudi poricanja i prevenciji zločina genocida, potstiče na saradnju i pomirenje, ali se gotovo ništa ne govori o sanaciji genocidnog nasljeđa, ne govori o ukidanju genocidnih mehanizama i tvorevina kojima se i danas drže u pokornosti i ponižavaju žrtve genocida. Pa čak takvu, manjkavu Rezoluciju, u BiH željno očekuju i pozdravljaju. Iz Srbije i Rs se i dalje, umjesto da podrže Rezoluciju, nastoji onemogućiti njeno donošenje. Prema izjavama čelnih ljudi Srbije i Rs sa rezolucijom o Srebrenici ne bi bilo skoro ništa sporno da se Rezolucijom obuhvataju i zločini počinjeni u Podrinju nad Srbima, da se pojedinačni zločini koje su počinili branioci BiH izjednače sa zločinima genocida počinjenim nad Bošnjacima. Pri tome oni smatraju nebitnim da Bošnjaci nisu nikog napali i nisu ni na kom počinili genocid. Ni ovom  prilikom ne treba zaboraviti  da su genocid nad Bošnjacima počinile formacije Rs (koji Srbija nije pokušala spriječiti) uz asistenciju mirovnih snaga UN, i ono najmanje što bi UN  dvadeset godina nakon genocida mogle učiniti je da usvoje ponuđeni nacrt Rezolucije i zauzmu se za njeno provođenje.

U ovakvim okolnostima Srbija i Nikolić nisu dobro došli u Sarajevo

Ni ovakva Srbija, ni ovakav Nikolić, nisu poželjni u BiH i odgađanje posjeta Nikolića BiH, koji je bio predviđen za 16. Juna , više je nego ispravno.  To potvrđuju i brojne poruke bh građana na FB u stilu „bošnjačke heroje trpaju u zatvor a četnički vojvoda dolazi da šeta Baščaršijom“. U goste želimo primati i domaćinski ugostiti one koji ovom narodu i ovoj zemlji žele dobro, a to Srbija i njeni čelni ljudi do sada ničim nisu pokazali.

Kako shvatiti u čije ime aktuelni predsjednik Predsjedništva BiH Mladen Ivanić apeluje na saradnike u rukovodstvu BiH i svijest građana da prime u posjetu četničkog vojvodu, predsjednika Srbije Nikolića, i dozvole mu da u prestonici države, još uvijek okrvavljenom Sarajevu, promoviše četnički pokret i četništvo, kojeg se ne samo nije odrekao, već se njime i njegovim djelima ponosi. Može li se uopšte zamisliti da je Hitler nekim čudom preživio i po završetku rata, nakon holokausta, došao u mirovnu misiju Londonu, Parizu ili Jerusalimu… da u novoj formi predstavi i promoviše njemački nacizam i fašizam. Da li bi i njemu sterali crveni tepih i dočekivali ga s himnom dobrodošlice?!

Put za Sarajevo vodi preko Srebrenice

BiH i Sarajevo imaju za svakog crveni tepih dobrodošlice i gostoprimstva, ko nam dolazi s dobrim i poštenim namjerama.  Za Nikolića nismo sigurni da li nam dolazi  kao prijatelj ili na trojanskom konju sa kojeg će imati bolji pogled u Bosnu i preko Bosne do Karlobaga.  Ako Nikolić zaista dobije crveni tepih u Sarajevu, postavlja se pitanje da li je to neki drugi Nikolić ili onaj s četničkim znamenjima i likom njegova idola-  četničkog vođe Draže Mihajlovića na poprsju? Ovo pitanje nas neodoljivo podsjeća na onu narodnu „Vuk dlaku mjenja, ali nikad ćud“ i s pravom se opet pitamo da li ćemo ponovno  biti prevareni i izigrani? Ni desetak puta nam to nije bilo dovoljno! I tko bi ovaj put trebao prirediti svečani doček četničkom vojvodi, da li malobrojna regularna vojska BiH koja ionako služi samo za parade i mirovne misije ili četnički pokret, koji u sve većem broju bh gradova ima svoje ogranke, u koje se uključuje sve veći broj mladih?

Niko u ovoj zemlji, niti bilo ko u Evropi i svijetu, nema pravo od države i građana BiH, od Bošnjaka kao naroda, tražiti da prihvate vođe i kolovođe fašističkih organizacija i u njima prepoznaju graditelje mira i mirotvorce, dok oni uporno ponavljaju i naglašavaju svoje neskrivene namjere da taj narod i tu zemlju pokore i prisajedine. A kako po svemu izgleda, Nikolić i mnogi oko njega u Sarajevo dolaze najviše zato da nas ponovno hipnotišu lažnim obećanjima i uspavaju, kako bi se mogli što skuplje prodati Evropi i u miru dovršiti ono što nisu postigli agresijom.

BiH želi sa Srbijom biti dobar susjed, komšija kojeg pošuješ i ne možeš ne voljeti. Ali takva miroljubiva BiH od Srbije očekuje izvinjenje za zlo koje joj je naneseno. Čeka ga već punih 20 godina i još ga nije dočekala. Nova prava prilika za izvinjenje i traženje oprosta je prihvatanje Rezolucije o Srebreničkom genocidu i dolazak 11. Jula u Potočare. Sve drugo je luk i voda.  Put iz Srbije na crveni Sarajevski  tepih dobrodošlice vodi preko Srebrenice. Za Srbiju nema drugog puta.

Burlington, 18. Juna 2015

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

sarajevo-film-1

U Sarajevu je počelo snimanje dugometražnog dokumentarnog filma “Poslije kraja svijeta” američke rediteljice iz New Yorka Anne Barliant, Film govori o prvom sarajevskom filmskom festivalu koji je održan 1993. godine pod opsadom.

U filmu se pojavljuju tadašnji direktor prvog filmskog festival Haris Pašović,  Ismet Nuno Arnautalić, Lejla Pašović – Mustafić, Kasim Džajić, Srđan Vuletić i mnogi drugi poznati umjetnici koji su stvorili filmski festival u ratu.

NOVI FILM i producent Srđan Šarenac potpisuju produkciju, dok autorsku ekipu čine  Vanja Ban, direktor fotografije i tonski snimatelji Predrag Đorda.

U filmu će se pojaviti i svjetski poznati umjetnici: Jeremy Irons, Vanessa Redgrave, Wim Wenders, Annie Liebowitz i mnogi drugi. Film će premijerno biti prikazan u 2016. godini.

Srdjan Sarenac

NOVI FILM Film producer and filmmaker www.novi-film.com

production@novi-film.com

cell: +387 61 158 164

Skype ID: ssarenac

Evo još fotki:

sarajevo-film-2————————————————————————————————————————————

sarajevo-film-3———————————————————————————————————————————–

sarajevo-film-4—————————————————————————————————————————————

sarajevo-film-5

 

 

 anto knezevic

Prije ovoga intervjua želim reći nešto što se previđa: svaki čovjek nosi svoj teret, a često ne znamo kako ga treba nositi. Način na koji ga ljudi nose u zadnje vrijeme postaje neizdržljiv. To je na svojoj koži osjetio i fra Grga Vilić…..Fra Grga je bio tipičan primjer bosanskoga franjevca. Bio je istovremeno i intelektualac i čovjek iz naroda. Za narod. Bio je pravi bosanski “ujak”. Što to znači? To znači da je bio veći praktični vjernik nego nacionalist….. Je li mjera hrvatstva Zagorac maršal Josip Broz Tito kao “najveći sin hrvatskoga naroda”, ili drugi Zagorac, Vrhovnik, najmlađi Titov general i “Otac Hrvatske Domovine” dr. Franjo Tuđman, ili pak Hercegovac – Poglavnik Ante Pavelić. Hercegovci su vjerno, kao i drugi, služili vjerno svu trojicu: i Maršala i Vrhovnika i Poglavnika….. Gospodin Dodik NIJE u pravu kada kaže da “niko ne može reći da nisu prihvatljive papine poruke, vezane za mir i dobru suradnju među ljudima”. Zašto nije u pravu? Zato što se može REĆI sve što se želi ili ne želi. Slažem se što se tiče FUNKCIJE farse, ali tvrdim da je Sarajevo, koje je pretrpjelo višegodišnje ubijanje, ipak multikulturalnije nego Banja Luka koja nije bila bombardirana. Naravno da se Njemačka, a i gospođa Merkel, odriču NJEMAČKOGA tipa multikulturalnosti, u kojemu se bezdjetne Njemice osjećaju biološki ugrožene od nadirućih Turaka. Kao što su se Srbi osjećali ugroženi od mnogodjetnih Albanki s Kosova. Ali zar Turci i Albanci sprječavaju Nijemce i Srbe da rađaju više djece? Sami Nijemci i Srbi sprječavaju sebe…..Radi se o nečemu gorem, moralno gorem od institucionaliziranja protuprirodnih odnosa među ljudima i ozakonjenju bračne zajednice među istim spolovima. Radi se o ozakonjenju bestijalnosti (brak žene i konja u Danskoj) i ozakonjenju braka osobe sa samom sobom (u Velikoj Britaniji)….. To je žalosno stanje u kojemu jedan čovjek (“napredni Zapadnjak”) nameće drugomu (“nazadnomu vjerniku”) svoja vjerovanja. To što se događa u Danskoj, meni se gadi kao čovjeku…..

Poštovani gospodine Kneževiću! Za koje se temeljne vrijednosti Udruga zalaže osim onih propisanim Statutom iste?

 KNEŽEVIĆ: Prije ovoga intervjua želim reći nešto što se previđa: svaki čovjek nosi svoj teret, a često ne znamo kako ga treba nositi. Način na koji ga ljudi nose u zadnje vrijeme postaje neizdržljiv. To je na svojoj koži osjetio i fra Grga Vilić.

Sada treba nešto reći o pokojnom fra Grgi Viliću (1945.-2009.). Fra Grga je bio tipičan primjer bosanskoga franjevca. Bio je istovremeno i intelektualac i čovjek iz naroda. Za narod. Bio je pravi bosanski “ujak”. Što to znači? To znači da je bio veći praktični vjernik nego nacionalist.

misa-fra-grge

Marija Ćulap Imhof, suradnica glasila “Društvene obavijesti” Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj upoznala je fra Grgu u svojoj seoskoj crkvi u Bosanskoj Posavini. Marija piše o fra Grgi: “Kad bi počeo propovijedati, ljudi su ostajali bez riječi. Navodio ih je na razmišljanje. Znao je vjeru prikazivati kroz primjere iz običnog života. Šalama je znao otjerati svaku monotoniju na vjeronauku, u propovijedima i u razgovoru s ljudima. Vjernike je naprosto oduševljavao. Upečatljive slike fra Grge ne će izblijedjeti nikada zato što je ostavio na mene jako pozitivnu sliku dobrog čovjeka, franjevca, znalca i sjajnog govornika. Tada nisam srela niti jednu osobu sličnu fra Grgi Viliću: bio je inteligentan čovjek, bez predrasuda.”

Fra Grga je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i Katoličkom bogoslovskom fakultetu u Zagrebu. Zaređen je 1971. godine Djelovao je kao kapelan ili župnik diljem Bosne: u Petrićevcu, Livnu, Zenici, Kotor Varoši, Dubici, Plehanu, Sivši i Potočanima. Služio je i kao definitor provincijske uprave (1976.-1979.). Fra Grga je tijekom rata pomagao i diplomatsko-konzularnom predstavništvu Republike Bosne i Hercegovine u Zagrebu. Utemeljio je i bio ravnatelj Doma invalida Bosanske Posavine u Đakovačkoj Breznici (1994.-1997.). Bio je prvi urednik sarajevskoga franjevačkog časopisa “Jukić” (1971.).  Objavio je niz članaka i četiri knjige iz povijesti, jezika, vjere i kulture. Preminuo je 7. siječnja 2009. godine kao župnik u Potočanima.

Nakon fra Grgine smrti skupina njegovih prijatelja osnovala je udrugu građana koji poštuju misao i rad fra Grge Vilića. Udruga skrbi o objavljenim djelima fra Grge Vilića; bavi se humanitarnim radom i izdavačkom djelatnošću; pruža povremenu pomoć potrebitima; promiče pravo na jednakost u izražavanju nacionalnih, vjerskih i kulturoloških posebnosti i tako stvara tolerantan ambijent za suživot u Bosanskoj Posavini i cijeloj državi.

Osnovni kulturno-društveni cilj Udruge određen je našim Statutom: to je stvaranje pozitivnih promjena u Bosanskoj Posavini i cijeloj državi Bosni i Hercegovini. Osim toga, Udruga ima i drugi cilj koji nije spomenut u Statutu. Taj cilj je moralno-duhovno nadilaženje naših svakodnevnih materijalnih potreba. To nadilaženje materijalnosti ima i terapijski učinak na stvaranje zajednice suosjećajnih ljudi.

logo udruge fra grga vilic

Postoje li posebno bosanski i posebno hercegovački franjevci i koja je eventualna razlika među njima?

 KNEŽEVIĆ: Da: postoje, općenito gledano, posebno bosanski i posebno hercegovački franjevci. Oni su i crkveno-pravno odvojeni u različite franjevačke redodržave odnosno provincije. Postoje i neke razlike među njima.  Osnovna razlika, općenito govoreći, jest u tome što Hercegovci, pa i hercegovački franjevci, smatraju sebe većim Hrvatima od bosanskih Hrvata. (Zašto pišem “općenito govoreći”? Zato što postoje i brojne iznimke.) U čemu je problem pri mjerenju hrvatstva? Problem je ustanoviti pravu mjeru (ili etalon). Je li mjera hrvatstva Zagorac maršal Josip Broz Tito kao “najveći sin hrvatskoga naroda”, ili drugi Zagorac, Vrhovnik, najmlađi Titov general i “Otac Hrvatske Domovine” dr. Franjo Tuđman, ili pak Hercegovac – Poglavnik Ante Pavelić. Hercegovci su vjerno, kao i drugi, služili vjerno svu trojicu: i Maršala i Vrhovnika i Poglavnika.

Neposredno iza nas je posjeta pape Franje Sarajevu, odnosno BiH. Kako ste Vi vidjeli njegovu posjetu, posebno u kontekstu komentara predsjednika manjeg bh. entiteta?

 KNEŽEVIĆ: Ovdje ću ukratko prokomentirati izjave gospodina Milorada Dodika, kako ih je prenijela Federalna televizija (videoprilog Dejana Kožula u Dnevniku 2). Prvo citiram vijest (iza kratice FTV), a onda svoje komentare (iza mojega imena i prezimena).

FTV [naslov]: “Dodik: U Sarajevu živi više Kineza nego Srba i Hrvata”

Anto Knežević: Nema dokaza za takvu tvrdnju.

FTV: “Papine poruke koje je uputio tokom posjete Sarajevu su univerzalne i prihvatljive, ali je sam taj posjet bio farsa, koja je imala za cilj pokazati da je Sarajevo multikulturalan grad […].”

Anto Knežević: Kao vjernik i psiholog nalazim opravdanje za podsvjesnu potrebu ljudi, osim za vjerom, i za okupljanjem. Desetci tisuća ljudi okupljenih na jednom mjestu ima iste potrebe i isto zadovoljenje podsvjesnih potreba kao i desetci tisuća ljudi okupljenih na nogometnom igralištu ili gitarističkom koncertu Erica Claptona.

FTV: “[…] iako u njemu [Sarajevu] sada živi više Kineza nego Srba i Hrvata”, izjavio je danas predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

Anto Knežević: Nema dokaza za takvu tvrdnju.

FTV: “Dodik je, na predavanju ‘20 godina od Daytonskog sporazuma’ na beogradskom Fakultetu političkih nauka, naglasio da niko ne može reći da nisu prihvatljive papine poruke, vezane za mir i dobru suradnju među ljudima. ‘Naravno da su univerzalne i ja ih prihvatam, ali sve je to bilo u funkciji farse da se pokaže kako je Sarajevo multikulturalan grad, u kojem navodno živi multikulturalizam. Njega se odrekla recimo i sama Njemačka, izjavom Angele Merkel od prije nekoliko godina, da je to mrtvo i da ne postoji. Ali se pokušava oživjeti u Sarajevu, gradu gdje živi više Kineza, nego Srba i Hrvata’, rekao je Dodik.

Anto Knežević: Gospodin Dodik NIJE u pravu kada kaže da “niko ne može reći da nisu prihvatljive papine poruke, vezane za mir i dobru suradnju među ljudima”. Zašto nije u pravu? Zato što se može REĆI sve što se želi ili ne želi. Slažem se što se tiče FUNKCIJE farse, ali tvrdim da je Sarajevo, koje je pretrpjelo višegodišnje ubijanje, ipak multikulturalnije nego Banja Luka koja nije bila bombardirana. Naravno da se Njemačka, a i gospođa Merkel, odriču NJEMAČKOGA tipa multikulturalnosti, u kojemu se bezdjetne Njemice osjećaju biološki ugrožene od nadirućih Turaka. Kao što su se Srbi osjećali ugroženi od mnogodjetnih Albanki s Kosova. Ali zar Turci i Albanci sprječavaju Nijemce i Srbe da rađaju više djece? Sami Nijemci i Srbi sprječavaju sebe.

FTV: “Prema njegovim riječima, priča o 70.000 ljudi na stadionu je obišla svijet.”

Anto Knežević: Točno.

FTV: “Nije bilo više od 1000 kršćana (iz Sarajeva) na tom skupu od 70 000.

Anto Knežević: Možda netočno. Možda je na tom skupu od 70 000 ljudi bilo ukupno MANJE od 1000 pravih kršćana, vjernika, koji ŽIVE svoju vjeru.

FTV: “Svi drugi došli su iz Hrvatske i iz drugih dijelova.”

Anto Knežević: Nema dokaza za gornju tvrdnju.

FTV: “Predsjednik RS je napomenuo da nema ništa protiv papinog posjeta, ali da ima protiv imaginacije koja se uporno pravi i da je tako, s početka raspada Jugoslavije, BiH bila imaginacija.”

Anto Knežević: U redu je što gospodin Dodik ima nešto protiv neke imaginacije. Problem je u tome što on, jednim dijelom, djeluje protiv interesa stvarne države BiH.

Kako komentirate papin trenutni odnos prema “Gospinom ukazanju” u Međugorju o čemu se javno očitovao nakon posjete BiH?

 KNEŽEVIĆ: Vjerujem da sadašnji Papa govori o nadnaravnom djelovanju kao da on osobno ima uvid u nadnaradvno. Nema dokaza da on ima takav uvid. Povjerenstva koje istražuje međugorski fenomen još nije završilo svoj rad jer očito ima i drugih vjerodostojnih živih svjedoka koji su vidjeli Gospu i druge nadnaravne pojave.

Jedan ste od onih koji principijelno pravi razliku između nevladine organizacije i udruge građana. U čemu je kvaka?

 KNEŽEVIĆ: Ima više kvaka. Prva kvaka: takozvane nevladine organizacije dobivaju izdašnu financijsku potporu iz inozemstva. Druga kvaka: nevladine organizacije promiču nama tuđe ideologije, sustave vrijednosti. Pa tako razaraju domaće, lokalno tkivo zajednice. Za razliku od takvih organizacija, naša udruga građana fra Grga Vilić nije dobila nikakvu financijsku potporu ni od općine Odžak, ni od Posavskog kantona, ni od Federacije BiH, ni od države BiH, ni od inozemstva (RH).

Problem je širi i dublji od nevladinih organizacija. Problem zahvaća gotovo sve sfere društvene stvarnosti. Navodim primjer koji ću ukratko analizirati.

Radi se o knjizi “KOMENTAR ZAKONA O ZABRANI DISKRIMINACIJE sa objašnjenjima i pregledom prakse u uporednom pravu”. Izdavač je Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu (Sarajevo, 2010.). Autori su Faris Vehabović, Midhat Izmirlija i Adnan Kadribašić.

Je li ta pravna analiza (komentar) zakonom zaštićena? Drugim riječima, možemo li tu analizu javno citirati? Možemo: i sami autori ističu: “Slobodno smijete: dijeliti — umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo, te remiksirati — prerađivati djelo”!

Da sada vidimo što to piše Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu. Evo što na str. 5 piše sarajevski pravni tim:

“Iako je princip zabrane diskriminacije ključni princip Aneksa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, i iako je Bosna i Hercegovina pristupila brojnim međunarodnim instrumentima koji nude obaveze za uspostavljanje mehanizama za zaštitu od diskriminacije, diskriminacija u bosanskohercegovačkom društvu nikada nije u potpunosti iskorijenjena i dalje predstavlja značajan problem.”

A u kojem je društvu diskriminacija “u potpunosti iskorijenjena”? Ni u jednom. Dakle, po ovome je BiH kao i sve druge države na svijetu.

Što dalje piše u ovoj pravnoj analizi? Evo što piše: “Direktiva Vijeća 2000/78/EZ o uspostavi okvira za jednak tretman na području zapošljavanja i odabira zvanja predstavljaju ključne dokumente u razvoju zakonodavstva u oblasti diskriminacije na nivou Evropske unije i ove direktive su imale značajan utjecaj na razvoj ovog Zakona.”

Je li BiH članica Europske unije? Nije.

Je zakonodavstvo Europske unije mjerodavno za BiH?

Jest isto kao i zakonodavstvo Unije TDBB-a.

A što je TDBB?

To je Unija koja okuplja općine koje imaju ili su imale dodir s turskom baštinom. Godine 2013. Goražde je kao prva općina BiH pristupila TDBB-u. Do ožujka 2013. godine turskoj je Uniji pristupila 1001 općina iz 16 (šesnaest!) zemalja Europe, Azije i Afrike. A o toj se uniji ne objavljuju pravni komentari i analize.

Sarajevski univerzitet očito nije plaćen da istražuje kulturno-pravno-povijesne veze sa Turskom, nego sa Zapadom. Kako to? Zašto?

Kada Sarajevo istražuje kulturno-povijesne veze sa muslimanskim istokom, i Zapad i Beograd i Banja Luka i Mostar to vide kao sigurnosni problem.

Kada Banja Luka istražuje kulturno-povijesne veze sa pravoslavnim istokom, i Zapad i Sarajevo i Mostar to vide kao sigurnosni problem.

Kada Mostar istražuje kulturno-povijesne veze sa katoličkim zapadom, Banja Luka i Beograd to vide kao sigurnosni problem.

A pravi je problem u tome što, u vrijeme velike nezaposlenosti i bijede, i ono malo novca izdvojenoga za znanost i kulturu odlazi na bezvrijedne projekte poput televizijske serije “Lud, zbunjen, normalan”. Takvi pljuvačko-psovački projekti prikazuju sve državljane BiH kao kretene (lude) ili barem zbunjene (dezorijentirane u prostoru i vremenu), a nipošto kao normalne ljude.

Vraćamo se ka pravnoj analizi sa sarajevskog univerziteta. Pravna analiza dalje kaže (str. 5): “Usvajanje jedinstvenog Zakona o zabrani diskriminacije podrazumijeva uvođenje novih koncepata u jedan pravni sistem.”

Čemu NOVI pravni koncepti? Odgovor glasi: jer se ionako neučinkovit domaći pravosudni sustav treba učiniti još neučinkovitijim. Osim toga, treba zaposliti još više birokracije.

Već u idućoj rečenici sarajevski pravni eksperti otkrivaju nešto što je važno:

“Prije usvajanja ovog Zakona kao instrumenti za zaštitu od diskriminacije su smatrani samo Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu odnosno Ustavni sud Bosne i Hercegovine, ali ovim Zakonom se ŠIRI BROJ TIJELA koje nude zaštitu od diskriminacije te se sudska zaštita povjerava i općinskom nivou sudske vlasti.”

Dok nezaposlena sirotinja kopa po kontejnerima, pravni tim predlaže zaštitu ZAPOSLENIH od nekakve diskriminacije. Zašto pravni tim ne ponudi zakonsku zaštitu nezaposlenih? Zašto pravni tim ne ponudi zakonsku zaštitu PRAVA na RAD?

Sarajevski pravnički tim odmah nastavlja (str. 5): “Upravo zbog ove činjenice će pojmovi neposredne i POSREDNE diskriminacije, uznemiravanja i seksualnog uznemiravanja predstavljati koncepte koji će biti najproblematičniji za razumijevanje i primjenjivanje.”

Tu smo, znači! Idemo redom.

Tek ovdje ISTINA izlazi na vidjelo: pravnici kažu da će novi pravni pojmovi biti  “najproblematičniji i za razumijevanje i za primjenjivanje”. A što je problematično?

Problematičan je novouvedeni pojam POSREDNE diskriminacije. To znači da se netko može osjetiti diskriminiran ne od Vas osobno, nego posredno, od treće osobe, s kojom ste Vi na bilo koji način povezani!

Najproblematičniji je novouvedeni pojam “SEKSUALNOG uznemiravanja”. Zašto je problematična ta “seksualna novina”?

Nažalost, sarajevski pravnički tim ne objašnjava ZAŠTO, ne objašnjava UZROKE problematičnosti. A evo uzroka: problematično je to što se SEKS shvaća na zapadni način!

A na Zapadu sve može biti seks: i moderna muška homoseksualnost, i žensko-ženska slobodna partnerska ljubav (lezbijstvo), i dvosposlonst, i višespolnost, i bestijalnost, i transspolnost i mnoge druge stvari.

Budimo svjesni osnovnih činjenica: to ne guraju ni Rusija, ni Kina, ni islamski svijet, nego moćni Zapad. To uništava prvo obitelji i školstvo, a onda vjerske ustanove, vlade, vojske, tradicionalne kulture i cjelokupnu civilizaciju.

Sarajevski pravni tim dalje tvrdi (str. 9): “Evropska konvencija u pravnom poretku Bosne i Hercegovine se prema ustavnoj odredbi iz člana II/2 nalazi iznad cjelokupnosti pravnog poretka Bosne i Hercegovine.”

To što ste pročitali zvuči zapravo strašno: BiH uopće nema nikakvu pravnu moć! Je li to točno? Sarajevski pravni tim tvrdi da je to točno. Pravni tim je iza riječi “prema ustavnoj odredbi iz clana II/2” dodao fusnotu u kojoj piše ovo: “Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se DIREKTNO primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.”

Ovdje se čovjek može upitati: je li DOISTA tako kao što piše u službenoj publikaciji Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu?

Tako doista PIŠE u službenoj publikaciji Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu. Ali tu ima jedna pravna kvaka.

Kakva sad pravna kvaka? Ova kvaka: Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu jest objavio tu publikaciju. Dakle, Centar za ljudska prava je NAKLADNIK ili IZDAVAČ te knjige.

A tko pred zakonom odgovara za sadržaj te pravne analize? Je li odgovoran Centar za ljudska prava sarajevskoga univerziteta? Nije. Sarajevski univerzitet pere ruke od cijelog ovog projekta. Kako to?

Ovako: na stranici 2 ove publikacije piše sitnim slovima: “Ovaj tekst [pravna publikacija] NE mora nužno sadržavati stavove Centra za ljudska prava”.

Pa tko je onda odgovoran za ono što piše u toj stručnoj pravnoj analizi? Evo odgovora koji na stranici 2 ove publikacije piše sitnim slovima: “MIŠLJENJA iznesena u izvještaju predstavljaju STAVOVE autora”.

Dakle, ne radi se ni o kakvim znanstvenim, ili pravnim analizama, ili stručnim komentarima, nego o pojedinačnim mišljenjima i stavovima trojice građana BiH. Njihova mišljenja i stavovi NISU pravno obvezujuća.

Njihova mišljenja i stavovi imaju jednaku pravnu težinu kao moji ili vaši stavovi i mišljenja.

Miroslav Lajčak, bivši visoki predstavnik Međunarodne zajednice, prilikom odlaska s funkcije je rekao da jednu zemlju (BiH) ne možemo tretirati i kao partnera i kao europski protektorat. To je točno. Ali je žalosno kada sami građani BiH, koji su uz to pravni stručnjaci, vlastitu domovinu tretiraju kao europsku koloniju.

Zanimljiv je i Vaš slogan za kojeg ste se odredili da je najbolji – “za dogme a protiv neznanja”. Zašto?

 KNEŽEVIĆ: To je moj odgovor na ateistički slogan “Protiv dogmi i neznanja”. To je loš slogan jer nije logičan. Evo zašto: kako vi možete znati što je neznanje, ako nemate čvrst temelj u neupitnoj istini i znanju, a neupitna istina jest dogma!

Budući da ste se u jednoj prijepisci koju je istovremeno moglo da vidi nas preko 170 potpisali i sa “muškarac”, znači imali ste potrebu to javno potcrtati. Zaista, ide li demokracija u neku svoju drugu krajnost kada institucionalizira protuprirodne odnose među ljudima i ozakonjuje bračne zajednice medju istim spolovima? Suvišno je i naglasavati da je to protivno i postulatima najvećih monoteističkih religija na svijetu, zar ne?

 KNEŽEVIĆ: Demokracija ne ide u krajnost, nego u samouništenje. Radi se o nečemu gorem, moralno gorem od institucionaliziranja protuprirodnih odnosa među ljudima i ozakonjenju bračne zajednice među istim spolovima. Radi se o ozakonjenju bestijalnosti (brak žene i konja u Danskoj) i ozakonjenju braka osobe sa samom sobom (u Velikoj Britaniji).

Neki u regionu se udružuju na fonu ateizma. Oni, kao javno daju na znanje da vjeruju da ne vjeruju. U čemu je point, što bi rekli Amerikanci? Zar i ateizam, kao i teizam, nije lična stvar pojedinca koju treba da nosi u sebi? I, jesu li uistinu ateisti oni koji za sebe kažu da vjeruju da ne vjeruju?

 KNEŽEVIĆ: Pitanju ateizma pristupam i kao vjernik i kao psiholog. Na predstavljanju jedne knjige citirao sam mistika koji je rekao: “Kada se moliš Bogu ili meditiraš, drži jedno oko otvoreno, a drugo zatvoreno. Zašto pri molitvi ili meditiranju jedno oko trebaš držati otvoreno? Zato da ostaneš prisutan u ovoj materijalnoj stvarnosti, da te ne bi iznenada napala neka životinja ili da te ne proguta požar u sobi u kojoj se moliš Bogu. Zašto pri molitvi ili meditiranju jedno oko trebaš držati zatvoreno? Zato da tim zatvorenim, slijepim okom ostaneš prisutan u onoj, Božjoj, duhovnoj stvarnosti, da te ne bi iznenadila smrt, koja može nastupiti ako te rastrgne neka životinja ili te proguta požar prije što odeš u oganj pakleni, a Bog te upozorava i želi te spasiti i na ovom i na onom svijetu.” (kraj citata) Ja izvan Boga ne vidim spasa, ni sebi ni čovječanstvu. Ali u milosrdnoga Boga teško može vjerovati onaj tko je imao nasilnoga oca.

Vjerujete li u Huntingtonovu teoriju o “sukobu civilizacija” ili se tu radi o nečemu drugome?

 KNEŽEVIĆ: Radi se o interesima moćnika koji prodaju strah umjesto nuđenja istine o suradnji raznih vjera i civilizacije.

Postoji li islamofobija i(li) antiislamska kampanja u Evropi i svijetu i ko/šta je naročito, eventualno, generira?

 KNEŽEVIĆ: Postoji, kao što postoje i razne druge fobije. Nju generira nedostatak ljubavi prema drugome i prema sebi.

 A kako komentirate “demokratska dostignuća” u nekim zemljama Zapada kada se ismijava Poslanik jedne od četiri najveće monoteističke religije na svijetu, unatoč spoznaji da to vrijeđa osjećaje njegovih (Poslanikovih) sljedbenika?

 KNEŽEVIĆ: To je žalosno stanje u kojemu jedan čovjek (“napredni Zapadnjak”) nameće drugomu (“nazadnomu vjerniku”) svoja vjerovanja. To što se događa u Danskoj, meni se gadi kao čovjeku.

 I, na kraju, šta mislite o Nini Raspudiću, ne kao sveučilišnom profesoru, nego kao posleniku javne riječi?

 KNEŽEVIĆ: Mislim da je odličan kao sveučilišni professor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (689)

vrbas-miso

warriors champs.

Već  sam nekoliko puta ovdje napisao da sam ljubitelj sporta, posebno nogometa, košarke i, naravno, kajaka. Živim već  20 godina u zemlji u kojoj se igra vrhunska košarka i u gradu čiji je košarkaški klub najtrofejniji u historiji NBA lige – sa 17 osvojenih titula. I, nije tajna, navijam za taj klub. Ali, ove sezone nisu mogli dalje od prvog kruga play offs-a jer su naletjeli na LeBrona Jamesa i njegove Cleveland Cavaliers-e.

Pobjednici Zapadne Konferencije
stephen-curryU regularnom dijelu minule sezone najbolji rekord su imali Golden State Warriorsi, iz Oaklanda, California, koji je čuvenim Golden Gate mostom povezan sa San Franciscom. Imali su, dakle, rekord 67:15. Igrali su najbolju i najatraktivniju košarku, a predvodio ih je “Mozart” među koševima – Stephen Curry. Bili su pobjednici Zapadne Konferencije nakon tri serije utakmica play offs-a protiv New Orleans Pelicansa, Memphis Grizzlies-a te u finalu Konferencije protiv Houston Rockets-a.
 
Pobjednici Istočne Konferencije
 
Nasuprot njima, u Istočnoj Konferenciji, drugoplasirani u regularnom dijelu Cleveland Cavaliers-i, su bili pobjednici iste nakon odigranih serija play offs-a protiv Boston Celticsa, Chicago Bullsa te Atlanta Hawks-a.
 
Finalna serija NBA lige
 
Dakle, sudarila su se ova dva tima, kao pobjednici Konferencija, u finalnoj seriji za apsolutnog pobjednika NBA lige za sezonu 2014/2015. Nakon što je Golden State dobio prvu utakmicu, slijedeće dvije je dobio Cleveland i poveo u seriji sa 2:1. Malo ko je očekivao da će LeBron i društvo ostati do kraja na te dvije pobjede. Onda je Steve Kerr, head coach Warriorsa, u četvrtoj, petoj i šestoj utakmici umjesto visokog centra, Australijanca Andrew Boguta, kao startera stavio do tada šestog igraca, guard-fowarda Andre Iguodalu (proglašen Finals MVP), i to se pokazalo punim pogotkom. Briljirao je, uz “Mozarta” Steph-a Curry-ja, Klaya Thompsona, Draymonda Greena, Harrisona Barnesa i druge. Dakle, košarka koju su igrali ovi momci, posebno u poslednje tri utakmice finalne serije je bila vrhunska – za oko i dušu. Igrali su šampionski i odbranu i napad te postali šampioni NBA lige prvi put nakon 1975. (prije toga su bili još dva puta – 1947. i 1956.), odnosno nakon 40 godina.
 
Steve Kerr
steve kerrPrvo, ovaj 50-togodišnjak, rođen u Bejrutu (Lebanon) je imao briljantnu igračku karijeru jer je osvojio pet NBA titula: tri sa Chicago Bulls-ima i dvije sa San Antonio Spurrs-ima. Prije godinu dana je prvi put, kao rookie head coach sjeo na nečiju klupu i odmah uzeo titulu sa tim klubom, odnosno večeras sa Golden State Warriors-ima. Briljantan početak i trenerske karijere, nema šta.
 
LeBron James
 
labron-james-cleveland-cavaliers-2014-billboard-650Bio sam cijelo vrijeme sentimentalan prema tom momku, rođenom u Ohaju (Ohio) i draftovanom 2004. za Cleveland Cavaliers-e, također iz Ohaja. Nije slučajno uzeo dres sa brojem 23 jer je i time htio pokazati da je nasljednik legendarnog Michaela Jordana. U šest sezona provedenih u Clevelandu nije uspio uzeti nijednu NBA titulu pa je 2010., u potrazi za klubom s kojim bi uzeo neki šampionski prsten, potpisao za Miami Heat. U Clevelandu su ga doživjeli kao izdajnika i javno spaljivali njegov dres. U četiri sezone u Miamiju je uzeo dva prstena i igrao u sva četiri finala NBA lige. Prošle godine, kada je bio free agent (slobodan igrač), mogao je da bira klub u kojem će igrati i za cifru od koje se vrti u glavi, ali je postupio atipično američki, odnosno sentimentalno i lokalpatriotski: vratio se u svoj matični klub Cleveland Cavaliers-e kako bi pokušao ipak uzeti prvu titulu u historiji tog kluba. Ali, eto, nije uspio. Falili su tu povrijeđeni Kevin Love i Kyrie Irving da bi se napravilo nešto više protiv romantičara iz Oaklanda. Nije mogao sam. Nakon što se izgrlio nakon večerasnje utakmice sa Steph-om Curry-jem i ostalima, otišao je s grčem na licu i suznih očiju u svlačionicu.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
 

RAMAZANSKA ČESTITKA

Posted: 16. Juni 2015. in Intervjui
ramazan
Bismillahirrahmanirrahim!
 
U ime Allaha, općeg dobročinitelja, milostivog, samilosnog!
 
   “Mjesec ramazana počinje….”, pjevao bi nekad Bebek. Odabrao sam ove tri riječi jedne od antalogijskih pjesama “Bijelog dugmeta” kako bih, uvjetno rečeno, što kozmopolitskije uveo čitatelje svih svjetonazora u najavu dolaska najodabranijeg mjeseca u godini za nas – muslimane. Dakle, pred vratima nam je najdraži musafir/gost i znamo da donosi najbolje darove i poruke. Red je da ga dočekamo dostojno: da osim što ćemo ga, uz Božju pomoć, ispostiti i pojačano ibadetiti, budemo još više bogobojazni i čovjekoljubivi i da, družeći se s Njegovom rječju koju je spustio čovječanstvu baš u ovom mjesecu, budemo bliži Stvoritelju, a time i bolji ljudi. Za dobrobit nas samih, naših familija, te društva u cjelini, kako na lokalnim nivoima, tako i šire. Budimo, mi, muslimani, spremni u mjesecu koji je pred nama da izvršimo “remont vlastite duše” kako bi što časnije nastavili sa svojom misijom na Ovome, prolaznom svijetu i kako bi Stvoritelj bio njome zadovoljan na Onome, vječnom.
 
Svim mojim prijateljima i čitateljima islamske vjeroispovjesti neka je
 
RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN !
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija

Rezolucija o Srebrenici

Posted: 16. Juni 2015. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore BiH u cijelosti podržava sadržaj Rezolucije o Srebrenici i očekuje da će  je Savjet bezbjednosti usvojiti.

Britanski prijedlog Rezolucije o Srebrenici  nije puko brojanja ponavljanje riječi “genocid” u rezoluciji, kako to žele da prikažu pojedini srpski političari u BiH.  Izvlačenjem iz konteksta rezolucije broja ponavljanja riječi “genocid” bez isticanja njenog sadržaja i krajnjeg cilja, želi se prije svega obezvrijediti značaj britanske inicijative a  kod građana srpske nacionalnosti, stvoriti utisak  da se rezolucijom generalizuje zločin počinjen u ime jednog naroda za koji trebaju svi da snose odgovornost.

Ovakva saopštenja su čiste manipulacije kako bi se diskreditovale dobre namjere onih ljudi koji žele svim narodima na ovim prostorima dati nadu u bolji život i budućnost. Da bi došlo do katarze univerzalnih ljudskih vrijednosti, građani i  antifašisti moraju bez obzira na svoju nacionalnu pozadinu osuditi ratne zločine.  Nacizam u Njemačkoj je srušen onog trenutka kad je njemački narod postao svjestan dimenzije nacističkih zločina počinjenih nad jevrejskim narodom.

Osude Rezolucije dolaze prije svega kako iz onih krugova koji su svojom aktivnom  ratno-huškačkom politikom podržavali etničko čišćenje i genocid u Srebrenici  tako i onih političara koji zbog sitnih političkih poena  nemaju dovoljno hrabrosti da prihvate relevantne  historijske činjenice.  “Osuda negiranja genocida u Srebrenici” kao jedne od tačaka britanske rezolucije je trn u oku svim onima koji nastavljaju put razgradnje BiH ali i održavanja stanja kaos, kriminala i korupcije.

Usvajanjem Rezolucije o Srebrenici , se stavlja pečat na završetak negiranja zadnja faze genocida kao jednog procesa i novim naraštajima daje šansa, da ne nose breme  ratnih zločina.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

kukasti kriz na poljudu

   Osjetljiv sam itekako na sve neofašističke i neonacističke aktivnosti, poruke, simbole…ma odakle da dolaze, posebno ako dolaze iz komšiluka ili susjedstva. Smatram svojom moralnom dužnošću reagirati kao čovjek i kao poslenik javne riječi, i, ako hoćete, i kao dijete antifašističkog borca iz Drugog svjetskog rata.

   Dakle, nakon Šimunića i njegovog proustaškog pozdrava u Maksimiru nakon utakmice Hrvatska-Island, nakon pronacističkih pokliča dijela gledalaca na utakmici Hrvatska-Norveška zbog čega je HNS kažnjen po džepu (ne prvi put) i zbog čega je jučerašnja utakmica Hrvatska-Italija igrana na splitskom Poljudu pred praznim tribinama, desio se novi gaf sa kukastim križem na travnjaku stadiona na kojim je igrana utakmica. To su odmah primjetili talijanski novinari i ta vijest sa slikom je već obišla svijet. Pravdaju se sada iz HNS-a, pravda se predsjednica Grabar Kitarović,  ali ostaju mnoga pitanja na koja treba neko da odgovori. Naprimjer, kako je neko mogao tek tako kročiti na travnjak stadiona na Poljudu i kreirati nacistički znak na njemu? Ima li taj stadion osiguranje? Dalje, nakon niza ovakvih i sličnih necivilizacijskih, pronacističkih poruka koji prate hrvatsku nogometnu reprezentaciju na njenim utakmicama posljednjih godina, bilo u samoj zemlji ili vani, nameće se logično pitanje: “Da li se to može sada smatrati “pojedinačnim ekscesima huligana”, kako se želi predstaviti, ili Hrvatska država i društvo zaista imaju problem sa neonacizmom?! To sve, naravno, nema veze sa sportom i mnogo je više od od sporta, odnosno igre. Prema agencijskim vijestima, Talijani će se žaliti kod UEFA-e zbog kukastog križa po kojem su morali igrati jučer na Poljudu i vidjet ćemo šta će Platini i društvo na tu temu odlučiti.
 
  Nije Hrvatska usamljena u tome na Balkanu. Srbija je također kažnjavana zbog takvih i sličnih stvari, te Crna Gora zbog divljaštva  gledalaca na utakmici sa Rusijom.
 
   Kako god okreneš, najciviliziraniji navijači na Balkanu su navijači nogometne reprezentacije BiH koji ne samo da su operirani od takvih ideoloških gadosti, nego ne prave niti druge ekscese na stadionima poput petardi i sl. To su, naprosto, činjenice. Kao i ono prvo, u slučaju Hrvatske, i ovo je više od igre, samo s druge strane.
 
   Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
P.S.
Nakon ovoga osvrta stigle su i vijesti o nekim nemilim događajima prije i nakon utakmice u Zenici. Radi se, naime, o javnom gaženju izraelske zastave, nekim političkim uzvicima i skadiranjima te zvižducima bh. reprezentativcu Ognjenu Vranješu. Ne mogu sada jednostavno prebrisati ono što sam u gornjem osvrtu rekao za navijače bh. nogometne repke, koji sebe sami zovu “Fanatikosi”, ali nakon ovih informacija mogu im, najblaže rečeno, dati žuti karton i javno osuditi gore spomenute izgrede. Istovremeno osuđujem i šutnju čelnih ljudi iz N/FS BiH i bh. političara na iste koji, naravno, nemaju nikakve veze sa sportom.
B.G.

  naserSrbija je ostala dosljedna sebi i svojoj politici staroj više od jednog stoljeća: faktor je nestabilnosti na Balkanu. Treba, jednostavno, baratati činjenicama a one neumoljivo govore u prilog ovoj tvrdnji.

   Naser je uhapšen po potjernici Srbije jer je optužen da je počinio zločin na teritoriji BiH u vremenu 1992-1995. Za navodne zločine po haškoj optužnici je već  odgovarao i pravomoćnom presudom tog suda oslobođen. Ako Srbija ima dokaze o njegovim zločinima koji nisu procesuirani u Hagu, a počinjeni su na teritoriji BiH, neka ih dostavi Tužilaštvu naše zemlje s kojim, navodno, surađuje. Međutim, ne, Srbija iz političkih razloga koristi međunarodne pravne mehanizme kako bi dolila ulje na vatru u  priči koju forsira glavni baja u manjem bh. entitetu, sipa so na žive rane preživjelim žrtvama genocida u Srebrenici i relativizirala upravo taj genocid uoči obilježavanja njegove 20-te obljetnice.
 
   Usput, Srbija u javnom lovu i na heroje Srebrenice i bh. odbrambeno-oslobodilačkog rata, poput Nasera, zapravo pokušava da pođoni svoje jalovo, anticivilizacijsko, morbidno i bijedno stajalište da u Srebrenici nije počinjen genocid, za razliku od stajališta civilizranog dijela čovječanstva. Zaključak je, onda, lahko izvesti: onaj ko negira genocid u stanju je ponovo stati iza njega, podržati ga na ovaj ili onaj način ili ponoviti, i ubuduće. S takvom zemljom se još uvijek ne mogu njegovati iskreni dobrosusjedski odnosi jer Srbija je bila i ostala faktor destabilizacije Balkana. I tačka!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

 Turski dan

   U srijedu, 10. juna ove godine, u State House (Državna kuća) u Bostonu, održan je 6. po redu godišnji turski dan. Domaćini ovom značajnom kulturnom događaju u glavnom gradu savezne države Massachusetts su bili dvanaestorica  kongresmena koji su činili specijalno formirani komitet za ovu i slične prilike.

   Nakon intoniranja himni SAD i Turske, prisutnima su se prigodnim govorima najprije obratili kongresmen Harold P. Naughton, Jr. te Furkan Kosar, predsjednik Council of Turkic American Associations  (Vijeće tursko-američkih udruženja), čije je sjedište u New Yorku, a potom i još neki kongresmeni.
 
  Uslijedila je zakuska sa  orijentalnom turskom hranom i sufi muzika.
 
  U neodoljivom mirisu Orijenta, dizajniranom u ovom dijelu svijeta i Amerike, uživali su prisutni – kako domaćini ovog kulturnog događaja, tako i gosti porijeklom iz nekoliko zemalja turskog okruženja – Bosne i Hercegovine, Albanije, Turkmenistana, Kazahstana, Azerbejdžana…. , čiji su karakteristični eksponati, uz državne zastave, bili izloženi. S obzirom da je manifestacija održana u radni dan i u vremenu kada mnogi rade (12:00 PM-3:00 PM), posjeta je bila relativno skromna.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
Evo slika:
Turski dan - 1———————————————————————————————————————————
Turski dan - 2—————————————————————————————————————————
Turski dan - 4————————————————————————————————————————————–
Turski dan - 5—————————————————————————————————————————————
Turski dan - 6———————————————————————————————————————————–
Turski dan - 7————————————————————————————————————————————
Turski dan - 8————————————————————————————————————————————–
Turski dan - 9———————————————————————————————————————————–
Turski dan - 10

sdbihHapšenje  Nasera Orića,u Švicarskoj po Interpolovoj potjernici raspisanoj na zahtjev Srbije predstavlja flargantno  kršenje Međunarodne povelje o ljudskim pravima gdje se  uprkos oslobađajućoj presudi Haškog tribunala  nastavlja besomućna hajka na  ljudski integritet i slobode onih koji su i sami bili žrtve najvećeg genocida počinjenog u Evropi poslije Drugog svijetskog rata.  Presuda Haškog tribunala se mora poštovati od strane domaćih sudova uz puno uvažavanje njene relevantnosti.

Raspisivanje Interpolove  potjernice za gospodinom Orićem je nastavak politike  pritisaka na državu BiH koje Republika  Srbija kontinuirano  koristi kako bi se izmislili argumenti u izjednačavanju zločina, odnosno opravdao dželat sa žrtvom.  Svojom praksom Srbija potvrđuje  da je bila agresor u zadnjem ratu jer se gospodin Orić optužuje za ratne zločine na području sela Zalazja kod Srebrenice koje je pod jurisdikcijom države BiH .  Poznato je da su u operacijama oko Srebrenice učestvovale i mehanizovane jedinice iz Čačka, Užica, Valjeva i drugih srbijanskih vojnih garnizona zašto Srbija nikada nije snosila odgovornost za počinjenu agresiju.

Državni organi zajedno sa Tužilaštvom BiH snose punu odgovornost za hapšenje jer su svojim nemarom propustile mogućnost storniranje  ove optužnice. Zahtjevamo od državnih organa da stanu u zaštitu svojih građana i da ne dozvole da budu glavna meta političkih potjernica iz Srbije

Pozivamo naše građane koji žive i rade u Švajcarskoj da javnim protestima izvrše pritisak na organe vlasti kako bi se gospodin Orić što prije oslobodio i nastavio planirano putovanje.  Stranka dijaspore BiH će uputiti protestno pismo Haškom tribunalu od kojih ćemo zahtjevati njihovu reakciju!

 Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

 srebrenica-genocid-pod-zastavom-un-a

Neko je jednom davno ispravno rekao da “ništa ne može pokvariti stomak nego stara vijest…” Dodao bih da je za probavu, barem moju, jednako neprobavljivo ono što nije vijest a mediji u BiH se prosto utrkuju da je plasiraju pod “vijest”, čak kao udarnu.

    Nije mi se stomak još smirio od stupidnog pokušaja gotovo svih bh. tv. kuća od prije nekoliko dana koji su u udarnim terminima i kao ekskluzivnu vijest saopćili da je Igor Radojčić napustio Klub poslanika SNSD-a, ali da nije napustio i Stranku. Pa, zar je to uopće vijest? Zar nije logično da ako “uvređena mlada” u liku imenovanog, donedavnog predsjednika Narodne skupštine Rs-a i jednog od čelnih ljudi SNSD-a, ako nije napustio Stranku, a jeste Klub poslanika, nije ništa uradio da bi to bila vijest. Kao što će razvoj događaja kasnije pokazati, nakon susreta s Bajom (Dodik), stvari su se drastično okrenule i sada se traži prostor gdje će se dotični uhljebiti. Toliko o tome, kao uvod u priču da naši mediji prodaju pod vijest i ono što to nije.
    Danas pratim raspravu u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH o Prijedlogu rezolucije o genocidu u Srebrenici, koju su predložili Denis Bećirević i Mirsad Mešić iz SDP-a_ te Zaim Backović iz BPS-a. To za mene također nije nikakva vijest jer se unaprijed zna da od toga neće biti ništa. Treba li, naime, argumentirati ovu trvdnju da su se svi srpski poslanici u Zastupničkom domu već odredili da će glasati protiv Prijedloga rezolucije, a njihovi partneri u raspamećivanju i razvaljivanju BiH – poslanici HDZ BiH, će biti kao uzdržani (nije šija, nego vrat). Ako Prijedlog rezolucije i bude izglasan nekom matematičkom većinom, ide se na drugi krug glasanja i dovoljno je da 10 poslanika Doma bude protiv da ista ne prodje.
    BiH je i ovim povodom pokazala da je zemlja apsurda. Jer je talac Dejtonskog šinjela koji upravo omogućuje da ono što je Međunarodni sud u Hagu izrekao, a parlamenti nekih zemalja u svijetu izglasali, ne može i zemlja u kojoj se genocid desio. Eh, dragi moji, kuća se ne pravi od krova, nego od temelja i tu je kvaka!
    Dakle, “nije vijest da je pas ujeo čovjeka, nego čovjek psa…”!
 
   Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
 
 
  

sdbih

Koalicija Prvi mart je u svojoj jučerašnjoj izjavi navela kako  SDA nezakonito  troši sredstva Koalicije Domovina. Stranku dijaspore BiH ne iznenađuju protuzakoniti  postupci  Kluba poslanika  SDA u RS-u  koji su jednostrano predali zahtjev Ministarstvu finansija Republike Srpske kako bi se sredstva namjenjana Koaliciji Domovina  isplatila na račun SDA u Sarajevu. Ovako ponašanje SDA predstavnika je nastavak njihovog nedoslednog ponašanja iz preidzbornog ciklusa. Kao što je poznato prema Zakonu o finansiranju političkih stranaka u RS-u, finansijska sredstva se dodjeljuju političkim subjektima koji su imali učešće na izborima. Cijenimo da je Ministarstvo  finansija RS-a svojim  nezakonitom isplatama,  koje iznose 19 hiljada i 800 maraka mjesečno, namjerno  željelo unijeti nemir i nesloga među koalicione članice!

Postavljamo opravdano pitanje ko na nivou države i entiteta kontroliše utrošak sredstava koje stranke dobivaju iz državnog buđeta porezkih obaveznika ??? Koliko nam je poznato ne postoji ni jedna državna ili entitetska reviziona finansijska komisija. Građani BiH moraju znati gdje se i na koji način  troše sredstva porezkih obaveznika iz čijeg se buđeta finansira rad i aktivnosti stranaka i Koalicija! Za ovakav nemar i kriminal  najviši organi vlasti snose najveću odgovornost !

Izjavu bivšeg koordinatora Koalicije Prvi mart i člana predsjedništva Demokratske fronte Emira Suljagića, u kojoj se najavljuje  mogučnost raskidanje koalicionog sporazuma Domovina smatramo vrlo neozbiljnom  jer je upravo gospodin Suljagić svojim neprincipjelnim stavovima doveo do situacije u kojoj je SDA stranka privilegovana   na prošlogodišnjim izborima ćime je  zloupotrebila povjerenje stranaka koje su ušle u Koaliciju  radi očuvanja jedinstva i državnih interesa.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Povodom papine posjete

Posted: 7. Juni 2015. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine  pozdravlja snažnu poruka koju je  papa Franjo poslao  svim građanima Bosne i Hercegovine prilikom svoje posjete  Sarajevu i Bosni i Hercegovini.  Stranka dijaspore BiH očekuje da će papina poruka biti inspiracija  svim dobronamjernim građanima  da istraju u nastojanjima  da istinski grade mir, suživot  i povjerenje rušeći sve vještačke barijere među narodima i raznolikostima uz puno uvažavanje njihovih specifičnosti .

Mir, pravda i dijalog nemaju  alternativu a raznolikost Bosne i Hercegovine je čine posebnim kao dijelom njene velike evropske familjie.    Papa se stavio u službu običnih ljudi, ukazujući na patnje siromašnih, potlačenih i protjeranih i uklanjajući barijere koji ih dijele.

To je put koji nedostaje aktuelnoj  politici u BiH na što je papa svojim porukama jasno ukazao!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

    papa franjoU predvečerju smo historijskog dolaska poglavara Rimokatoličke crkve – pape Franje u glavni grad Bosne i Hercegovine. O značaju te posjete ne samo po katolike naše zemlje, regiona pa i šire, nego i za državu Bosnu i Hercegovinu i njenu itekako poljuljanu opstojnost, suvišno je trošiti riječi. Ne bih ponavljao ono što su mnogi već  rekli ili napisali, odnosno ne bih bespotrebno trošio vrijeme na to.
   Naravno da ova posjeta baš Sarajevu, a ne Mostaru ili Banja Luci, ima svoju specifičnu težinu ne samo u religijskom kontekstu, nego i državničkom, budući da je papa ne samo vjerski lider katolika u svijetu, već i šef male, ali veoma moćne države Vatikan. Historijska je i po tome što u našu zemlju prvi put dolazi jedan papa drugačiji od svojih prethodnika i to po tome što je nekonvencionalan, skroman, neposredan…zapravo ponaša se kao obični čovjek (jer on to, ipak, i jeste) i razumije tzv. običnog, “malog” čovjeka bolje od mnogih drugih iz svoje branše, pa i njegovog nivoa. Najavio je već taj visoki gost, a po ponašanju itekako običan i prisan svakom čovjeku, ma kojeg svjetonazora bio, da dolazi u glavni grad naše zemlje “kao brat i glasnik mira…”. Kako to fino i gordo zvuči!
   No, papa će doći i otići a Sarajevo i Bosna će ostati da žive sa svojom stvarnošću i realnošću. Ostat će zabilježena ova posjeta najvišeg katoličkog velikodostojnika kao historijska, s pravom, ali nisam siguran da će bh. i regionalni mediji, pogotovo ne svjetski, istovremeno zabilježiti jednu “sitnicu” vezano za ovu pastoralnu i državničku misiju pape Franje a to je da je na čelu Organizacionog odbora za njegov doček bio Dragan Čović, čovjek i političar koji je prije godinu dana u Busovači trijumfalno dočekao osuđenog ratnog zločinca iz Haga Darija Kordića.
covic na doceku kordica
A taj isti zločinac je, da podsjetim, odgovoran i za pokolj 104 bošnjačka civila u Ahmićima. Zna li papa za Ahmiće i zna li da je predsjednik Organizacionog odbora za njegov doček, dočekujući Kordića k'o Titu, najblaže rečeno “negirao Ahmiće”, kako je to lani primjetio uvaženi akademik, prof. dr. Slavo Kukić.
800px-Ahmici_massacre
   Misija u kojoj je papa i negiranje bilo kojeg zločina, u konkretnom slučaju spomenutog u Ahmićima, nikako se ne podudaraju. O tome je trebalo voditi računa kod formiranja Odbora, posebno kod izbora njegovog predsjednika i po mome skromnom ubjeđenju zatajile su obavještajne službe Vatikana, pa i sami vrh Katoličke crkve u BiH. Osim, ako i njima, eventualno, ne smeta predsjednik sa ovakvim backgroundom. Dragan Čović je potpuno promašen i kontraproduktivan izbor te velika mrlja na ovaj časni, historijski događaj.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

JosipKregar-MaticaHR300pxNe znam što je prevagnulo. Politikom sam se bavio otkada znam za sebe  i to će ostati, ali se politikom neću baviti kao profesionalni političar. Živim za politiku a ne od politike. Kad sam pred 19 mjeseci ostavio saborsku plaću i vratio se na fakultet, višestruko ispunio svoju nastavničku normu to nitko nije kritizirao, ali ni pohvalio…..Kod osnivanja masovne stranke malo ljudi poznaješ, a s njima djeliš sudbinu. Strahujem od upozorenja M. Webera, „Tko hoće ostvariti pravdu na zemlji, taj mora imati sljedbenike, oslanja se na aparat sastavljen od ljudi. Ovom aparatu on mora obećati određene unutarnje ili vanjske nagrade…..Ne vozi se naprijed neprestano gledajući u retrovizor. Odrastao sam u obitelji političkog zatvorenika, prognanika i gastarbeitera koji sigurno nije želio da njegovi potomci žive sa strašnim uspomenama već s nadom. Tako sam naučio da se život ne svodi na neprestano vraćanje. Fraza je da od povijesti učimo. To je rijetko istina, ali je istina da duhovi prošlosti ometaju jasan i izoštren pogled na stvarnost…..Oni se boje loših rezultata i odlaska s ugodne vlasti, znaju da rade krivo. Mi nismo izdali svoja obećanja. Oni jesu. Sram ih je. Bilo bi im puno lakše da smo im neprijatelji, a sada im je glavni argument da im otimamo glasače. Na ljude je prije trebalo misliti…..Dozvolite mi pravo na razočaranje. Ja teška srca ulazim u stranku, jer teško podnosim dogmu, trikove, kupnju i prodaju glasova. Izlazim iz kluba SDP jer oni ne rade što su obećali, i čime su me privukli. Smatraju da je politika borba za popularnost i skupljanje glasova, i time su mi dali pravo da se u novim ulogama borim za ono u što vjerujem i što su nekad predlagali…..Ono što ljevica danas brani i zagovara ne nastaje na okruglim stolovima, kabinetima i ideološkim komisijama. Nastaje u životu, u shvaćanju da su društva bolesna, da vlada nepravda. Ne živi se da bi se jelo, na radi da bi se umorili…..HDZ ako i nije neposredni organizator od početka je prigrlio ideju prosvjeda. Ali stvar je otišla predaleko. Optuživati pravog heroja Vukovara da je izdajnik, tvrditi da su im primanja premala, a to tvrdi neplatiša poreza, da su invalidi i nemoćni, a otvoreno prijetiti nasiljem krupnih ljudi, pojaviti se u svečanim uniformama pred ljudima koji su im činom i biografijom nadređeni, nije pristojno….. Točno, u vodećim strankma sve je manje zadovoljnih. No kako biti zadovoljan i kako ostati u strankama koje vode Tomislav Karamarko i Zoran Milanović? Njihova svemoć je vidljiva, njihova nepopularnost je opasna…..

Gospodine Kregar! Prije dva dana (nedjelja, 31. maja 2015.) bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović osnovao je novu stranku – “Naprijed Hrvatska! Progresivni savez”. Gospodin Josipović je izabran za predsjednika Stranke, a Vi za njegovog zamjenika. Uz čestitke na izboru, evo i pitanja: šta je Vas, kao sveučilišnog profesora te nezavisnog saborskog zastupnika, motiviralo da pristupite toj stranci?

naprijed hrvatska

KREGAR:Ne znam što je prevagnulo. Politikom sam se bavio otkada znam za sebe  i to će ostati, ali se politikom neću baviti kao profesionalni političar. Živim za politiku a ne od politike. Kad sam pred 19 mjeseci ostavio saborsku plaću i vratio se na fakultet, višestruko ispunio svoju nastavničku normu to nitko nije kritizirao, ali ni pohvalio.

Nezavisni zastupnik u Saboru ima pravo govoriti tek nakon predstavnika klubova (stranaka), a kako je sada takvih preko deset, već godinu dana nisam bio za govornicom prije 20 sati. Ja hoću raditi svoj posao i poziv. Moja produktivnost u znanosti nije smanjena, u zadnjih 10 mjeseci objavio sam, tri udžbenika, više članaka i razvio više novih predmeta.

Ipak, mediji su prenosili, čak neposredno uoči Osnivačke skupštine Stranke, da se kolebate oko eventualnog pristupanja istoj. Da li je to tačno i zašto ste se, eventualno, kolebali? Šta je, onda, prevagnulo?

 KREGAR:Svaka nova stranka privlači jedan broj ljudi koji u njoj traže šansu za osobni dobitak. Kod osnivanja masovne stranke malo ljudi poznaješ, a s njima djeliš sudbinu. Strahujem od upozorenja M. Webera, „Tko hoće ostvariti pravdu na zemlji, taj mora imati sljedbenike, oslanja se na aparat sastavljen od ljudi. Ovom aparatu on mora obećati određene unutarnje ili vanjske nagrade. Što se u tim uvjetima može postići nije više u njegovim rukama već to određuju pobude njegovih sljedbenika koje su sa etičkog stajališta obično niske. Ali ovo uvjerenje čak i kada je subjektivno najpoštenije, u vrlo velikom broju slučajeva služi samo kao etičko opravdanje želje za osvetom, moći, plijenom i pljačkom. U tome se ne smijemo zavarati lijepim riječima. Poslije emocionalne revolucije dolazi tradicionalistička rutina svakodnevnog života. Mučenik za vjeru, a još prije sama vjera, nestaje ili češće postaje dio konvencionalnih fraza skučenih i kratkovidnih političkih tehničara. Sljedbenici borca za vjeru koji se domogao vlasti obično lako degeneriraju u sasvim prostački sloj pljačkaša  >>(Die herrschend gewordene Gefolgschaft eines Glaubenskämpfers pflegt daher besonders leicht in eine ganz gewöhnliche Pfründnerschicht zu entarten.)»  kao da je gledao Hrvatsku u 90-tima. No tko god živi u stvarnom svijetu  zna da izbirljivost ima granice. I kad se na poziv ne odazovu, iz svojih razloga, oni koje priželjkuješ, treba imati strpljenja i raditi što se može. I imati povjerenja u one koji prilaze bez materijalnih obećanja, uz ambicije da promjene što smatraju nevaljanim.

Jedna od poruka gospodina Josipovića na Osnivačkoj skupštini bila je da  je “vrijeme da se prestane baviti ustašama i partizanima, da se prestane pitati ko je gdje bio 1941, 1971. i 1991…pitajmo se gdje ćemo biti 2021…” Ima li, onda, Stranka definiran odnos prema novijoj hrvatskoj prošlosti i može li se u budućnost bez jasnog te nedvosmislenog definiranja vlastite prošlosti?

KREGAR:Ne vozi se naprijed neprestano gledajući u retrovizor. Odrastao sam u obitelji političkog zatvorenika, prognanika i gastarbeitera koji sigurno nije želio da njegovi potomci žive sa strašnim uspomenama već s nadom. Tako sam naučio da se život ne svodi na neprestano vraćanje. Fraza je da od povijesti učimo. To je rijetko istina, ali je istina da duhovi prošlosti ometaju jasan i izoštren pogled na stvarnost.

Stalno se vraćati u prošlost znači falsificirati stvarnost i zanemariti budućnost!

Primjetno je bilo da na Osnivačkoj skupštini nije bilo predstavnika SDP-a. Komentar?

KREGAR:Mi ne znamo kakvi će biti naši izborni rezultati, ali znamo da radimo pravu stvar. Oni se boje loših rezultata i odlaska s ugodne vlasti, znaju da rade krivo. Mi nismo izdali svoja obećanja. Oni jesu. Sram ih je. Bilo bi im puno lakše da smo im neprijatelji, a sada im je glavni argument da im otimamo glasače. Na ljude je prije trebalo misliti. Vjeruju da će sve ispati dobro ako Hrvatsku podjele na tabore neprijatelja. No mi smo im savjest koja podsjeća da u politici vrijede i načela i ideali a ne samo neprekidne taktike i PR (public relation). Umjesto da plaćaju savjetnike mogli bi misliti.

Nisu došli da to ne bi čuli i da zadrže privid moguće suradnje.

Postali ste 138. registrirana stranka u Republici Hrvatskoj. Nije li to malo puno za jednu malu državu kakva je Hrvatska?

KREGAR:Tolike stranke postoje samo na papiru. Mnoge resi samo dobar akronim i poznati lider. Nemaju ljude koji imaju ideja i znaju se i žele za njih boriti. Mi imamo. Broj zavarava i u tom smislu da postoje mnoge skupine koje se ne registriraju kao stranke. No postati stranka znači ne skrivati namjeru da se ide na izbore i preda procjeni birača. Ne sramimo se naših planova i ne skrivamo namjere. Planovi i namjere nisu predizborni trik. Namjere su obećanje i obaveza svakog tko želi dobiti izbore. Zato smo postali stranka. Ne želimo izbore i vlast  već napredak: a napredak nije da je nekom bolje, on se mjeri uspjehom ljudi koji žive od rada, traže rad, a žive ponosno i skromno. Poštujemo ljude koji teško rade i žive, oni trebaju graditi i dijeliti rezultat napretka.

Prosudite samo o izboru: ostati uz stranku koja ne radi što obeća, koju karakteriziraju unutarnji sukobi i intrige, zavisiti i spletke, znači obavljati posao za nekog drugog za neku sukobljenu stranu. Zar nije poštenije izložiti se sudu javnosti?

Stranka je, zbog Vašeg dosadašnjeg statusa u Saboru, automatski postala parlamentarna. Zašto ćete se, sada kao zastupnik stranke koju predstavljate, ubuduće posebno zalagati u Saboru i na čiju podršku u Saboru eventualno računate?

KREGAR:Dozvolite mi pravo na razočaranje. Ja teška srca ulazim u stranku, jer teško podnosim dogmu, trikove, kupnju i prodaju glasova. Izlazim iz kluba SDP jer oni ne rade što su obećali, i čime su me privukli. Smatraju da je politika borba za popularnost i skupljanje glasova, i time su mi dali pravo da se u novim ulogama borim za ono u što vjerujem i što su nekad predlagali. Predlagao sam decentralizaciju (http://tripalo.hr/tag/decentralizacija/), etičkim kodeks obavljanja vlasti (https://www.pravo.unizg.hr/UZ/predmet/ejs) predlagao zakone o sprječavanju korupcije (konflikta interesa, financiranja stranaka, otvorenost vlasti). To uz SDP kako ga sada vode ne mogu, pa odlazim. Ako budu htjeli, podnijeti ću i ostavku, jer sam izabran na njihovoj listi, a oni su iskoristili moje dobro ime.

josipovic_kregar310515

Predstavili ste se kao stranka lijevog centra. Da li i koliko ima istinske ljevice u Hrvatskoj i može li, uvjetno rečeno, ovako usitnjena i razjedinjena ljevica u vašoj zemlji parirati ofanzivnoj i itekako prisutnoj desnici?

KREGAR:Ljevica općenito, a osobito liberalna ljevica oduvijek pati od te dječje bolesti. Ljevica okuplja slobodne umove i nezavisne ličnosti. No ono što je novo je da ideje o novim vrijednostima ne nastaju u ideološkim komisijama, već suočavanjem sa stvarnošću: globalizacijom, društvom potrošnje, lagodnom neslobodom, deindustrijalizacijom Europe. Ono što ljevica danas brani i zagovara ne nastaje na okruglim stolovima, kabinetima i ideološkim komisijama. Nastaje u životu, u shvaćanju da su društva bolesna, da vlada nepravda. Ne živi se da bi se jelo, na radi da bi se umorili. Za što vrijedi živjeti? Dostojanstvo i ponos su potreba ljudi.  Želimo da naši slijednici žive u boljem društvu, a da promjena počne odmah i sada. Danas ljevica znači solidarnost s poniženima, sudbinu sa nezaposlenima, shvaćanje da bogati nisu to radi svoje plemenitosti, i najviše od svega; da divlji kapitalizam jamči sukobe a ne mir, bijedu mnogima a obilje hedonističkim parazitima. To je ljevica.

Tu leži nada da svadljivost i rascjepkanost ljevice stvaraju ljudi koje će stvarnost ujediniti a neprijatelj uplašiti i zbiti. Desnica je intelektualno sterilna, teži falsifikatu i povijesti i stvarnosti. Ako i ne znam što točno ljevica traži danas, znam razlikovati dobro i zlo.

Prosvjedi branitelja traju preko 200 dana, na ulici. Jučer ih je konačno primio premijer Milanović. Da li su, po Vašem mišljenju, ti prosvjedi ispolitizirani i da li im je mjesto na ulici, barem toliko dugo?

KREGAR:Ispolitizirani da. Sada više koriste vladi. Iskorišteni da, no katastrofalno organizirani i tek srećom nisu postali kaotični. Svakako da su ispolitizirani: ne samo da se tražila ostavka ministra Matića, pa i premjera, ali je tek sada primijećeno da to vodi pitanju zašto ne traže rješenje u izborima. U nekim trenucima nije se moglo razumjeti što su zahtjevi: isprike, materijalna pomoć, razumijevanje -valjda ne sažaljenje, posebna skrb.

Mislim da su postigli suprotno. Tolika masa ljudi u Hrvatskoj živi dosita teško pa su im zahtjevi, osobito materijalni, nerazumljivi. A što se tiče priznanja i izraza zahvalnosti, njih je bilo toliko da su izgubili važnost. Čemu još jedna rezolucija, odlikovanje ili fraza? Danas oko nas žive heroji svakodnevice i borbe za dostojanstvo u siromaštvu. Nema ponosa u oskudici. Svatko ima pravo na rad,  posla nema. Živi se od dugova koje će vraćati naši potomci. I još kada dođu podržati radnike koji su žrtve privatizacije, rade štetu svojoj povijesnoj ulozi. I sada pregovaraju s premjerom. Što će im obećati. Bilo bi bolje da im da datum izbora i kaže neka otvoreno podrže koga hoće na izborima. Da šatori ne postanu oblik predizborne kampanje. Reći da je sve to trebalo ranije, točno je ali i mrlja na karakteru strana.

U vašem pitanju krije se i jedna aluzija na organizatora. HDZ ako i nije neposredni organizator od početka je prigrlio ideju prosvjeda. Ali stvar je otišla predaleko. Optuživati pravog heroja Vukovara da je izdajnik, tvrditi da su im primanja premala, a to tvrdi neplatiša poreza, da su invalidi i nemoćni, a otvoreno prijetiti nasiljem krupnih ljudi, pojaviti se u svečanim uniformama pred ljudima koji su im činom i biografijom nadređeni, nije pristojno.

Početkom februara ove godine iskazali ste, kao tada nezavisni zastupnik, nezadovoljstvo zbog epiloga po prijedlogu izmjena izbornog zakonodavstva. O čemu se, zapravo, radi i hoćete li se zalagati, sada ispred Stranke, da sa svojim saborskim istomišljenicima pokrenete novu proceduru izmjena izbornog zakonodavstva?

KREGAR:Ideju o potrebi radikalne promjene modela i načina izbora propagiram više od desetljeća. U izmjenama mi – Jadranka Kosor i Gvozden Flego, uz pomoć GONGa– tražili smo minimum i nudili kompromis. Predlagača je u početku bilo znatno više, 32, i iz svih stranaka. Vladajući, i lijevi i desni, su to bahato odbili. Kozmetički su prihvatili jedan preferencijalni glas i žensku kvotu (40% kandidatkinja), ono što ne ugrožava vlast vođa. Da podsjetim, tražimo mješoviti izborni model – 50% zastupnika izabranih u većim jedinicama na proporcionalnim listama uz tri preferencijalna glasa. Drugih 50% biralo bi se neposredno većinom glasova u jednom krugu. Za to bi se Hrvatska podijelila u 50 izbornih jedinica. Tražili smo demokratizaciju postupaka stvaranja stranačkih lista o kojima bi odlučivalo članstvo a ne predsjednik, lider.

To nije bila promjena radi promjene, jer Sabor je izgubio vjerodostojnost, izgubio legitimitet i politički je marginaliziran.

Politička moć je u oligarhiji stranke, plutokraciji novca i  kontroli kukavičkih medija. Pa protiv toga se neću prestati boriti, i predlagati kako da to učinim, s reformama a ne anarhijom.

I, na kraju, neki su vašu stranku nazvali “strankom nezadovoljnika”. Očekujete li pristupanje još nekih, uvjetno rečeno,  nezadovoljnika iz drugih političkih stranaka, posebno SDP-a, u stranku “Naprijed Hrvatska! Progresivni savez”?

KREGAR:Ne znam je li to točno, a doista kad razmislim, tako i jest,  naša stranka je stranka tihe većine naroda. Ne, nije samo nezadovoljna stranka, već je u Hrvatskoj teško naći čovjeka koji ne izražava svoje nezadovoljstvo, čak i bijes, stanjem u društvu. To je psihološki razumljivo nakon godina tihog propadanja i pljačke. Stranke slabe, nemaju ideje, ne nose polet, na kraju ostati će prazne ljušture koje štite svoje klijente. Točno, u vodećim strankma sve je manje zadovoljnih. No kako biti zadovoljan i kako ostati u strankama koje vode Tomislav Karamarko i Zoran Milanović? Njihova svemoć je vidljiva, njihova nepopularnost je opasna. U panici od moguće konkurencije i odgovornosti, smjenjuju lijevo i desno, izbacuju iz stranke, raspuštaju ogranke, umnožavaju svoje neprijatelje i nezadovoljnike. Mislim da je poštenije pokazati svoje nezadovoljstvo nego vjerovati u sitne stranačke urote i intrige protiv vođa. A dok oni stvaraju neprijatelje, huškaju jedne na druge, vrijeme prolazi, šanse propadaju, Hrvatska pada u bezvoljnost. Oni stvaraju nezadovoljnike, čak neprijatelje, a osjećaju se sigurnima dok su nezadovoljnici sami, prognani iz politike i raspršeni. Zato i sada na nas gledaju s visine, kao bahati neprijatelji gluhi na nezadovoljstvo, slijepi na stvarnost i mutavi kada trebaju zamisliti budućnost.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KREGAR:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (688)

bedro-new-100

milanovicJučer je hrvatski premijer Zoran Milanović nediplomatski, čak grubo poručio BiH da “Hrvatska nije zločinac u BiH…” te da “nećemo dopustiti političke optužnice…”
Radi se, naime, o predmetima u okviru potpisanog Sporazuma o suradnji pravosudnih organa Hrvatske i BiH vezano za ratne zločine počinjene u posljednjem ratu u BiH.
 
Ako je i od onakvog Milanovića, poznatog po aroganciji pri javnim nastupima, previše je. Da podsjetim, arogantan je bio prema Njemačkoj, odnosno EU vezano za slučaj “Lex Perković“, ali je potom ubrzo podvio rep prema Merkelovoj i ostalim bossovima Unije. Također, njegova arogancija prema aktuelnoj predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović, s kojom komunicira uglavnom preko medija, jedinstven je slučaj u svijetu kada su u pitanju odnosi predsjednika i premijera jedne te iste države. Ovaj jučerašnji gaf prema susjednoj zemlji – Bosni i Hercegovini, domovini 1.100 Bošnjaka koji su dali svoje živote u Domovinskom ratu, jeste kap koja je prelila čašu. To su, istovremeno, i simptomi davljenika ili dio predizborne kampanje, budući da je do sada izgubio nekoliko uzastopnih izbora i veoma loše stoji uoči slijedećih, parlamentarnih, pa mu je arogancija, dio njegovog imidža, jedino sredstvo kada mu se podastru činjenice.
 
A činjenice jesu da ono o čemu Milanović govori nije stvar njega, kao političara, nego pravosudnih organa dviju država koji treba da rade svoj posao, neovisno i nepristrasno. Možda ga žulja ono o “udruženom zločinačkom poduhvatu…”. Evo šta je na tu temu obznanio sudac Haškog tribunala koji je Prliću i društvu prvostepeno presudio kaznu u ukupnom trajanju od 111 godina:
 
 Vijeće je utvrdilo da je postojao ”udruženi zločinački poduhvat” čiji cilj bio uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske Banovine iz 1939. godine, a da bi došlo do ”ujedinjenja hrvatskog naroda”.”Mnogi zločini počinjeni od siječnja i travnja 1993. godine nisu bili nasumična djela pojedinaca, već udruženi pothvat kojemu je bio cilj trajno maknuti muslimansko stanovništvo iz BiH. A na čelu udruženog zločinačkog pothvata bio je Franjo Tuđman – zaključio je sudac Antonetti, prenio je novinar AA.
Još bih dodao i jedno kazivanje moga, sada rahmetli tetića iz Splita. Naime, bio je pripadnik jedne Splitske brigade HV i branio Hrvatsku 1991. u Domovinskom ratu. Međutim, 1993. pokušali su ga ponovo mobilizirati radi ratovanja u Hercegovini, ali on je to odbio.
 
Toliko o tome, naročito Milanoviću na znanje.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Doboj - gradonacelnik Petrovic

Za vrijeme prošlogodišnjih katastrofalnih majskih poplava i nakon njih se pokazalo da u BiH nema nikakvih granica. Međuetnička, odnosno međuljudska i međureligijska saradnja su došle do punog izražaja, što je uslovilo da su nam najviše pomagali ljudi, koji su u tom trenutku jedini i mogli da nam pomognu…..Što se tiče kritika konstantno sam sa republičkog nivoa od strane najviših funkcionera vladajućeg SNSD – a, kao i u sredstvima javnog informisanja iz RS koja su pod njihovom kontrolom ili uticajem izložen napadima kao neko ko je oličenje vođenja probosanske politike, kao da je to nešto negativno…..U saradnji sa Republikom Turskom, obezbijedili smo funkcionisanje javne kuhinje u Doboju koja prehranjuje 1300 korisnika dnevno, u koju je od juna prošle godine uloženo oko 4 miliona KM. Zatim, preko turske razvojne agencije TIKA obezbijedili smo sredstva u iznosu oko 120.000 KM koja su uložena u obnovu dobojske bolnice (odjeljenje neurologije)…..Mi nemamo odgovarajuću podršku Vlade RS u onom obimu u kojem bi smo mi to željeli, pa se trudimo da investitore dovodimo sami dovijajući se na različite načine. Zamolio bih i ovim putem vlasti RS da nam barem ne odmažu, a što se tiče problema imali smo problema sa dobijanjem građevinske dozvole za fabriku……Što se tiče političke cijene svjestan sam da ima pojedinaca i grupa koji su nezadovoljni usvajanjem odluke da naš grad pristupi Zajednici opština turskog svijeta. Oni su organizovali i neke proteste sa kojih je poslata ružna poruka prema  Turskoj……Bez obzira na to sve siguran sam, da veliki broj stanovnika Doboja voli narod Turske i smatram da se ne trebamo obazirati na te pojedince i grupe, koji se bave dnevnopolitičkim prepucavanjima sa ciljem da ostvare neke svoje lične interese i uberu sitne političke poene……Pisali su i grafite “Ubijte Omera”, misleći na mene, o svemu tome sam obavijestio entitetsko tužilaštvo i MUP RS, no za sada nema bilo kakvih informacija o počiniocima. Čak, štaviše MUP RS je bezbjednosnu situaciju u gradu ocijenio zadovoljavajućom, mogu oni da je ocijenjuju kako žele, ali ja i građani se tih dana nismo osjećali bezbjedno…..

Evo još jedne, u kratkom vremenskom razdoblju, pozitivne priče iz Doboja.

Doboj%20Bosnia-Herzegovina%201147867003

Gospodine Petroviću! Prije godinu dana Bosnu i Hercegovinu, posebno Doboj, zadesile su katastrofalne poplave. Međunacionalna, odnosno međuljudska solidarnost, tada je došla do punog izražaja, u kom smislu ste se i javno odredili. Da li ste imali i imate li još kritika od strane nekih političkh opcija, ili uvjetno rečeno, centara moći u manjem entitetu, zbog datih izjava tim povodom?

Za vrijeme prošlogodišnjih katastrofalnih majskih poplava i nakon njih se pokazalo da u BiH nema nikakvih granica. Međuetnička, odnosno međuljudska i međureligijska saradnja su došle do punog izražaja, što je uslovilo da su nam najviše pomagali ljudi, koji su u tom trenutku jedini i mogli da nam pomognu. To su bili ljudi iz opština koje se nalaze sa suprotne strane međuentitetske linije razgraničenja, dakle Bošnjaci i Hrvati iz opština Tešanj, Doboj Jug, Doboj Istok, Usore, Gračanice itd, kojima se i ovom prilikom zahvaljujem što su nam bili pri ruci i pomogli nam kada nam je to zaista bilo najpotrebnije.

Doboj%2015%205

Što se tiče kritika konstantno sam sa republičkog nivoa od strane najviših funkcionera vladajućeg SNSD – a, kao i u sredstvima javnog informisanja iz RS koja su pod njihovom kontrolom ili uticajem izložen napadima kao neko ko je oličenje vođenja probosanske politike, kao da je to nešto negativno.Vođenje probosanske politike uopšte nije nešto što je negativno iz razloga što je BiH naša država i logično je da neko ko voli svoju državu vodi i takvu  politiku. To ne znači da vodim politiku koja urušava RS, iako to oni žele tako da prikažu u javnosti. Smatram da je nelogično da, ako se posredno borim za bolju i prosperitetniju BiH, a čiji je RS sastavni dio, a neposredno za Grad Doboj i njegove građane, koji je opet u RS, da radim protiv interesa entiteta u kojem živim, radim i obavljam tako jednu odgovornu funkciju, kao što je funkcija gradonačelnika. Nažalost, postoje i ljudi koji ne vole državu BiH, i koji je doživljavaju kao nužno zlo i nešto što je prolazno, a to su oni koji ne žele dobro ni svom narodu, ni svom entitetu, ni svojoj državi. Međutim, duboko i iskreno vjerujem da je nas koji vole državu BiH, i koji će se svakodnevno boriti za njenu bolju budućnost mnogo više.

Da li je ta prirodna kataklizma od prošle godine na neki način ujedinila te krajeve, pa i sam grad Doboj?

Siguran sam da ništa tako ne vezuje ljude kao zajednički proživljena nesreća. Kompletan grad je bio pod vodom, priroda nije razlikovala ko je Srbin, Hrvat ili Bošnjak, nas je sve zajedno pogodila ista muka, svi smo isto patili i jedni sa drugima saosjećali i pomagali se međusobno. Pomoć nam je stizala iz svih susjednih krajeva, odnosno opština iz FBiH, gdje su Bošnjaci ili Hrvati u većini, tako da smo u tim teškim danima svi bili ujedinjeni. Nakon poplava, a isto tako i danas trudili smo se, i trudimo se i dalje da sagledamo sve svoje potencijale i da zajednički nastupamo prema stranim donatorima i potencijalnim domaćim i stranim investitorima, kako bi smo učinili sve da obnovimo, naše opštine i povećamo njihove privredne kapacitete, a sve u cilju opšte dobrobiti naših građana.

Kada smo kod poplava, od kojih nas dijeli godinu dana, u kojem obimu ste uspjeli do sada sanirati posljedice istih?

Godina koja je iza nas nimalo nije bila laka, prošlogodišnja poplava je razorila 2980 stambenih objekata i 950 privrednih subjekata, što je dodatno usložilo ionako od ranije tešku ekonomsko – socijalnu situaciju u gradu. Imajući u vidu stanje u kojem smo se našli, odlučili smo da otvorimo vrata svima koji su bili spremni i voljni da nam pomognu kako bi smo stali na noge i započeli proces obnove koji je dugotrajan s obzirom na posljedice. Situacija je sve bolja i stanje se pomalo normalizuje, veliku pomoć smo imali od strane međunarordne zajednice, koja je u procesu obnove odigrala značajnu ulogu uloživši do sada preko 16 miliona KM u Doboj, to je za nas velika stvar, i ja se trudim, da se taj trend nastavi do kraja godine, a  težiću da se nastavi i u narednoj godini.

Konkretno u okviru saradnje sa Delegacijom Evropske unije (u daljem tekstu EU) u BiH dogovorili smo iznos sredstava za sanaciju javnih objekata u Doboju u visini od 3.182.548 evra. U okviru programa EU za oporavak od poplava, koji provodi UNDP u saradnji s Unicefom i IOM – om,  a koji se realizuje u periodu od avgusta 2014. do oktobra 2015. godine, u Doboju smo završili sanaciju 11 javnih objekata, dvije predškolske ustanove, sedam škola, zgrade gradske administracije i Centra za socijalni rad, a u toku je sanacija Doma zdravlja. U obnovu stambenog fonda uložili smo 695.357 evra, a planirana su sredstva od 1.229.913 evra za 283 stambene jedinice. Do sada su završeni radovi na 119 stambenih jedinica, a radovi su u toku na 41 stambenoj jedinici. Dodatna sredstva uložili smo u obnovu tri putna pravca na području grada u ukupnom iznosu od 22.241 evra. Takođe putem programa EU za oporavak od poplava obezbijedili smo finansijsku podršku za pet malih i srednjih preduzeća u Doboju u ukupnom iznosu od 122.710 evra. Uz pomoć američke humanitarne organizacije CRS (Catholic Relief Service) obezbijedili smo značajna sredstva za obnovu stambenih objekata i pomoć poljoprivednicima u našoj lokalnoj zajednici. Takođe, zahvaljujući našim prijateljima iz američke ambasade u Sarajevu i američkih vojnika iz vojnih baza SAD u Njemačkoj, uspjeli smo dogovoriti veoma značajna finansijska sredstva za izgradnju i opremanje Centra za djecu sa posebnim potrebama i četvrtog objekta vrtića “Majka Jugovića”.

U saradnji sa Republikom Turskom, obezbijedili smo funkcionisanje javne kuhinje u Doboju koja prehranjuje 1300 korisnika dnevno, u koju je od juna prošle godine uloženo oko 4 miliona KM.

narodna kuhinja u doboju

Zatim, preko turske razvojne agencije TIKA obezbijedili smo sredstva u iznosu oko 120.000 KM koja su uložena u obnovu dobojske bolnice (odjeljenje neurologije). Preko Vlade Japana dogovorili smo značajna sredstva u okviru Projekta upravljanja rizicima od klizišta, koji implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP), kako bi sanirali klizišta na području grada i na taj način uklonili opasnost od ugrožavanja života građana i njihove imovine. Dosta toga je urađeno kao što vidite iz prethodno navedenog, ali ono uvijek može još bolje i tome ću sa svojim saradnicima svakodnevno težiti.

Dokle se došlo sa realizacijom gradnje Fabrike za preradu voća i povrća u povratničkom naselju Ševarlije iza koje investicije vrijedne 40 miliona eura, stoje Azerbejdžanci?

Mi smo taj projekat započeli prije poplava. U cilju njegove realizacije radili smo  na tome da dobijemo podršku svih struktura vlasti, od nivoa BiH, preko entiteta do najnižeg nivoa i u tome smo uspjeli. Nakon poplava jedno vrijeme smo bili zabrinuti da li će se projekat nastaviti, s obzirom da je na lokaciji gdje je predviđena izgradnja fabrike, bila voda u visini od 2 metra. Uspjeli smo ubijediti investitora da se nastavi sa realizacijom projekta, inače riječ je o firmi iz Azerbejdžana, za što smo dobili podršku iz RS, BiH i od ambasdora Azerbejdžana iz Beograda koji pokriva i BiH. Za nas je to veoma značajan projekat, naime, riječ je o investiciji čija vrijednost iznosi 40 miliona evra, koja bi trebala osigurati 300 – 400 novih radnih mjesta i posao za kooperante, odnosno male poljoprivredne proizvođače sa teritorije grada. što će svakako biti zamajac podizanju privredne aktivnosti u našoj lokalnoj zajednici. Radi se o prostoru od 100 dunuma koji se nalazi uz samu prugu, a imajući u vidu da je Doboj važno saobraćajno (željezničko čvorište) to će omogućiti da fabrika svoje gotove proizvode transportuje i prema luci Ploče, Zapadnoj Evropi, a i dalje na druga tržišta. Prošle godine u junu mjesecu je položen kamen temeljac za fabriku, na gradu je bilo da obezbijedi zemlju, rentu, uređenje,vodu i trafo stanicu, što nas je koštalo oko 3 miliona KM, što smo i učinili.

voce-savarlije

Ima li opstrukcija vezano za realizaciju tog projekta, odnosno postoje li “kočnice” u jednoj Banjoj Luci, naprimjer i kako se, eventualno nosite sa time?

Mi nemamo odgovarajuću podršku Vlade RS u onom obimu u kojem bi smo mi to željeli, pa se trudimo da investitore dovodimo sami dovijajući se na različite načine. Zamolio bih i ovim putem vlasti RS da nam barem ne odmažu, a što se tiče problema imali smo problema sa dobijanjem građevinske dozvole za fabriku. Učinili smo sve da se taj problem riješi pa smo na sastanku koji je održan u Doboju 20. maja ove godine upriličili sastanak kojem su prisustvovali pored mene kao predstavnika Grada Doboja i potpredsjednica Vlade RS Srebrenka Golić (ministarka za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju u Vladi RS ) i   predstavnici investitora – Benkons Bosna d.o.o, na kojem smo usaglasili procedure za izdavanje saglasnosti za realizaciju projekta izgradnje fabrike. Ministarka nam je dala čvrsta obećanja da će se ona i njeni saradnici u okviru svojih nadležnosti maksimalno angažovati da se ova investicija što prije realizuje i da se što prije počne proizvodnja.

Nedavno ste pristupili Zajednici opština turskog svijeta. Zašto ste im pristupili i plaćate li političku cijenu zbog toga? Jeste li se pokolebali zbog toga?

Obzirom na stanje u kojem smo se našli nakon prošlogidišnjih majskih poplava, odlučili smo da otvorimo vrata svima koji su bili spremni i voljni da nam materijalno – finansijski pomognu.. Republiika Turska, je bila među prvim zemljama koja se odazvala i pritekla nam u pomoć. Poučeni tim dobrim iskustvom donijeli smo odluku u martu mjesecu na gradskoj skupštini da pristupimo Zajednici opština turskog svijeta..Članstvom u pomenutoj zajednici pružila nam se mogućnost za razmjenu znanja i iskustava sa gradovima i opštinama članovima te zajednice, a koja se odnose na problematiku iz oblasti lokalne zajednice, što smo iskoristili da dogovorimo sredstva za realizaciju određenih projekata koji su od opšteg interesa za sve građane Doboja. Naime, riječ je o sledećim projektima : izgradnja mosta u mjesnoj zajednici Suvo Polje preko rijeke Spreče u vrijednosti 1.000.000 KM, izgradnji kolektora u Ulici Cara Dušana do rijeke Bosne sa precrpnom stanicom u iznosu od 1.000.000 KM, rekonstrukcija i sanacija gradskih ulica Nemanjina i Kralja Aleksandra sa izgradnjom kružnog toka na magistralnom putu u iznosu od 1.000.000 KM, pomoć privrednim društvima i preduzetnicima po osnovu otklanjanja posljedica prošlogodišnjih poplava u iznosu od 2.000.000 KM, i izmještanje vrelovoda koji prelazi stari željeznički most na Usori u iznosu od 1.000.000 KM. Iz navedenog se jasno vidi da su efekti članstva u pomenutoj zajednici, već vidljivi.

Što se tiče političke cijene svjestan sam da ima pojedinaca i grupa koji su nezadovoljni usvajanjem odluke da naš grad pristupi Zajednici opština turskog svijeta. Oni su organizovali i neke proteste sa kojih je poslata ružna poruka prema  Turskoj. Isto tako ti pojedinci i grupe moraju biti svjesni da su Doboju potrebni investitori, jer ja moram, zajedno sa Vladom RS, Savjetom ministara BiH i međunarodnom zajednicom, obnoviti ovaj grad koji je uništen tokom prošlogodišnjih poplava. Bez obzira na to sve siguran sam, da veliki broj stanovnika Doboja voli narod Turske i smatram da se ne trebamo obazirati na te pojedince i grupe, koji se bave dnevnopolitičkim prepucavanjima sa ciljem da ostvare neke svoje lične interese i uberu sitne političke poene.

Jeste li zadovoljni sa dosadašnjim procesom povratka na područje grada  Doboja i kako ocjenjujete aktuelne međunacionalne i međukonfesionalne odnose u Gradu, odnosno u Opštini?

Sa sigurnošću se može reći da je 20 godina nakon ratnih sukoba Doboj stasao u moderan, uređen i perspektivan grad, i vratio naslov multietničke, multireligijske i multikulturalne lokalne zajednice, koja je i administrativni i saobraćajni centar regiona. Doboj je među prvim gradovima u BiH završio implementaciju imovinskih zakona i postao prepoznatljiv po broju ostvarenog povratka raseljenih lica u prijeratne domove. Doboj je otvoren grad, grad sloge i jedinstva, gdje su svi narodi u Doboju Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Jevreji i svi ostali ravnopravni u svemu. Svi narodi rade na izgradnji i jačanju povjerenja kako bi poboljšali kvalitet života u našem gradu. Doboj je lijep grad, grad na tri rijeke Bosni, Spreči i Usori koji je pokazao da je širok za sve, jer je nakon ratnih sukoba postao novi dom hiljadama novih stanovnika koji su iskoristili svoje pravo odabira mjesta življenja.

Nažalost, postoje pojedinci i grupe koji sve dobre stvari, koje su posebno u Doboju od 2000. godine, strpljivo građene, poput multietničnosti, tolerancije, suživota, povjerenja odlučili da pokvare raznim izgredima. Unazad par mjeseci jedan broj ljudi iz SNSD – a  je radio na tome da se bezbjednosna situacija pogorša sa ciljem da naruše međunacionalne odnose, što nikako nije dobro jer jedan nacionalizam za sobom povlači drugi. Misle da će na taj način dobiti lokalne izbore sljedeće godine, ja im jasno ovim putem poručujem da neće i da ne pokušavaju na taj način, jer im se to već u prošlosti dva puta obilo o glavu. To je dovelo do toga  da je bezbjednosna situacija u gradu na izuzetno lošem nivou, te da su građani bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u strahu. Izloženi su svakodnevnim prijetnjama i uvredama. Sve je eskaliralo nakon odluke da pristupimo Zajednici opština turskog svijeta. Od tada sam i sam izložen prijetnjama smrću, dobijam pisma u kojima mi nepoznati pošiljaoci prijete ubistvom. Pozvao sam sve policijske strukture i vlasti na višim nivoima u Bosni i Hercegovini, ali i međunarodnu zajednicu, da reaguju kako bi se stanje smirilo i vratilo u prvobitno stanje. Uvjeren sam da su dobojlije strpljive i snažne i da će sve ovo ubrzo prevazići.

Ipak, neki grafiti koji se i danas pojavljuju na pojedinim dobojskim fasadama poručuju da Bošnjaci nisu dobrodošli na tom području. Kako komentirate iste i da li policija i pravosuđe reagiraju profesionalno u tim slučajevima?

Te grafite ispisuju pojedinci i grupe kojima smeta suživot u Doboju, i mahom su instruisani od pojedinaca iz političkih krugova, koji opet imaju neke svoje lične interese i koji  pokušavaju da otvaranjem rana iz prošlosti ostvare neke sitne političke poene u radikalnom – nacionaističkom dijelu biračkog tijela. Svi ti problemi su vezani za predizbornu aktivnost, jer se u BiH stvara predizborna klima vezana uz nacionalna pitanja, smatram da ti ljudi nisu u pravu i da je pogrešno to što rade. Svojim primjerom to stalno pokazujem, jer na izborima svaki puta dobijem po 25.000 glasova, od toga 8.000 bošnjačkih i hrvatskih glasova. Smatram da je narod za koncept zajedničkog života i rada  Najiskrenije, stidim se tih grafita na kojima je između ostalog pisalo “Kolji balije”, jer znam, kako su se zbog toga osjećali Bošnjaci povratnici u Doboj. Pisali su i grafite “Ubijte Omera”, misleći na mene, o svemu tome sam obavijestio entitetsko tužilaštvo i MUP RS, no za sada nema bilo kakvih informacija o počiniocima. Čak, štaviše MUP RS je bezbjednosnu situaciju u gradu ocijenio zadovoljavajućom, mogu oni da je ocijenjuju kako žele, ali ja i građani se tih dana nismo osjećali bezbjedno.

SNSD odavno prijeti otcijepljem od BiH čak su izglasali i rezoluciju na tu temu. Kako to komentirate i kojim putem BiH, zapravo treba ići?

Oni su usvojili tu deklaraciju na saboru svoje stranke krajem februara mjeseca. Lično smatram da nije dobro što su krenuli tim putem, jer to zadire u ustavnu osnovu države BiH i može da naruši mir i stabilnost, kako u BiH tako i u regionu. Odvajanje RS iz sastava BiH prema postojećem Ustavu BiH je nemoguće. Nemoguće je, jer su sva tri naroda Srbi, Hrvati i Bošnjaci konstitutivni na čitavoj teritoriji BiH, tako da RS se ne bi mogla odvojiti na miran način, jer na to ne bi pristali Hrvati i Bošnjaci, kao ni međunarodna zajednica. Ako bi se eventualno RS i odvojila na osnovu njene jednostrane akcije nastupile bi katastrofalne posljedice i po RS i po srpski narod u BiH u cjelini. Jednostranim aktom RS bi prekršila Ustav, a Dejtonski sporazum bi prestao da važi i prestalo bi i verifikivano priznanje RS kao entiteta. Lično želim da vjerujem da nema toliki broj političkih avanturista koji bi se odlučili za takav jedan radikalan korak.

Što se tiče puta kojim BiH treba ići dovoljno je pogledati geografsku kartu i vidjeti kojim su to putem krenule zemlje iz okruženja, Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Makedonija i odgovor se nameće sam od sebe. Imajući u vidu to, moj koncept je kristalno jasan – ja sam za EU, za ulazak u NATO. Mi se trebamo posvetiti ekonomiji i raditi na regionalnom povezivanju na ekonomskoj osnovi, jer su nam privredni sistemi međusobno dopunjujući i u skladu s tim zajednički tražiti šansu na tržistima. To će nam omogućiti da izgradimo i ojačamo unutrašnji mir i stabilnost, a i doprinijeti izgradnji dobrosusjedskih odnosa. Smatram da na taj način u BiH može biti izgrađen stabilan demokratski politički sistem koji za krajnji cilj ima uspostavljanje pravne države, u kojoj postoji vladavina prava, poštovanje ljudskih i manjinskih prava, u kojoj su kriminal i korupcija svedeni na društveno prihvatljiv nivo i sve ono što jednu zemlju čini modernom zemljom koja treba u dogledno vrijeme da postane članicom EU. Uvažavam i one koji imaju drugačije mišljenje od moga, jer mi živimo u demokratskom društvu gdje svako ima pravo na svoje mišeljenje. Tako da ne dozvoljavam ni da me se osuđuje, jer imam svoje stavove. Svako ima svoje stavove, a na ovim stavovima do sada nisam izgubio izbore. Ako narod misli drugačije, izbori su pred nama sljedeće godine, ne moram ni biti gradonačelnik, ako narod bude odlučio tako.

Na kraju, jeste li optimist da će BiH prevazići aktuelnu političku, ustavnu, ekonomsku i socijalnu krizu i hoće li kao država preživjeti?

Posmatrano iz istorijskog ugla BiH je preživjela razne osvajače, bila dijelom dvaju carstava, dvije države i na kraju postala nezavisna država nakon disolucije SFRJ. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, njena državna struktura je izmjenjena uvažavanjem realnog stanja na terenu. Međunarodna zajednica nikada nije dovodila u pitanje međunarodni subjektivitet i teritorijalni integritet BiH, a na narodima BiH je bilo kako će da urede njeno državno i društveno uređenje, što je dogovorom između predstavnika konstitutivnih naroda uz međunarodnu arbitražu i učinjeno u Dejtonu 1995. godine. Dejtonskim mirovnim sporazumom kroz njegove norme i principe stvorena je osnova za njeno dalje fukncionisanje i razvoj. Norme su u funkciji sadašnjeg funkcionisanja BiH, a principi sadrže programske ciljeve koje treba ostvarivati u budućnosti. Dva glavna programska cilja su uspostavljanje demokratskog poitičkog sistema na osnovi balansa etničkih i građanskih vrijednosti i integracija BiH u EU.. Na političkom elitama iz reda sva tri konstitutivna naroda je sada da iznađu najbolja rješenja kako da se ti ciljevi ostvare u praksi.

Posmatrajući političke procese koji se odvijaju nakon Opštih izbora iz prošle godine mogu reći da sam optimista i da vjerujem da smo na dobrom putu da prevaziđemo krizu koju ste pomenuli, jer su na državnom nivou odgovornost za formiranje vlasti preuzele političke partije i lideri koji su pokazali političke volju da se postojeće stanje promjeni nabolje u pravcu ostvarivanja tih ciljeva. Kada se uzme u obzir i novi pristup EU prema BiH gdje se fokus sa političkih tema, prebacio na ekonomsko – socijalne teme, nesumnjivo je da dolaze bolja vremena, jer će to podrazumijevati pokretanje procesa u državi i društvu (usvajanje od strane PSBIH izjave Predsjedništva BiH o opredijeljenosti političkih lidera u BiH za preduzimanje neophodnih reformi u okviru procesa pristupanja BiH Evropskoj uniji) koji će obuhvatiti stukturalne reforme na svim nivoima, što bi na kraju trebalo da omogući bolji i kvalitetniji život za sve građane BiH.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (687)

vrbas-miso

Efraim_Zuroff_(May_2007)
Mi smo bili uključeni u oko tridesetak slučajeva u kojima su poduzete neke pravne akcije protiv nacističkih zločinaca.….Mnoge vlade nemaju političku volju da privedu nacističke ratne zločince na suđenje…..Nastojimo se boriti putem obrazovanja i lobiranja prema vladama da donesu zakone protiv antisemitizma i da ih se strogo primjenjuje…..Saznao sam da su ustaški zločinci dobili posebne mirovine od Hrvatske vlade.…..
Ukratko, što je primarna misija Centra? 

DR. ZUROFF: Danas je primarna misija Centra borba protiv antisemitizma i delegitimizacije Izraela. 

Poznato je da je sjedište Centra u Los Angelesu. Gdje još imate urede? 

DR. ZUROFF: U Jerusalimu, Njujorku, Torontu, Čikagu, Buenos Airesu i Parizu. 

Koliko je nacističkih ratnih zločinaca do sada bilo osumnjičeno i uhapšeno nakon aktivnosti vašeg Centra i uvjeravanja mnogih stranih vlada da donesu zakone koji omogućuju progon nacističkih ratnih zločinaca? 

DR. ZUROFF: Mi smo bili uključeni u oko tridesetak slučajeva u kojima su poduzete neke pravne akcije protiv nacističkih zločinaca. 

Jesu li takvi slučajevi bili i u državama nastalim na prostorima bivše Jugoslavije? 

DR. ZUROFF: Da:Dunlop i Nada Šakić, Ašner, Eterović, Kepiro… 

Jesu li vlade nekih zemalja odbili surađivati ​​u vezi sa zakonom o progonu nacističkih ratnih zločinaca? 

DR. ZUROFF: Mnoge vlade nemaju političku volju da privedu nacističke ratne zločince na suđenje.

 
Je li antisemitizam u porastu u svijetu i kako se vi borite protiv toga?
DR. ZUROFF: Definitivno je u porastu. Nastojimo se boriti putem obrazovanja i lobiranja prema vladama da donesu zakone protiv antisemitizma i da ih se strogo primjenjuje. 

 14. maja ove godine Viši sud u Beogradu je rehabilitirao Dražu Mihailovića, dokazaniog suradnika nacističke Njemačke tokom Drugog svjetskog rata. Želite li komentirati ovu presudu? 

DR. ZUROFF: Po  mom najboljem saznanju, on nije rehabilitiran, nego je sud odlučio da on nije imao pošteno suđenje pod komunistima. 

Ovih dana ste poslali pismo hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću. Što je bio razlog ovog pisma? 

DR. ZUROFF: Saznao sam da su ustaški zločinci dobili posebne mirovine od Hrvatske vlade.
Što je moto vaše knjige “Operacija posljednja prilika”?
DR. ZUROFF:Da je pravda još uvijek je moguća, čak i danas, te da dugujemo žrtvama pokušati privesti njihove ubice pred lice pravde.
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (686)
vrbas-miso
——————————————————————————————————————————
The version in English
Shortly, what is primary mission of the Center?
DR. ZUROFF:Today the primary mission of the Center is to combat anti-Semitism & the delegitimization of Israel.
It is known that the seat of the Centre in Los Angeles. Where else do you have offices?
DR. ZUROFF:Jerusalem, New York, Toronto, Chicago, buenos Aires and Paris.
How many Nazi war criminals were suspects and arrested so far after the activities of your Center to convince of many foreign governments to enact laws that allow the prosecution of Nazi war criminals?
DR. ZUROFF:We were involved in about 3 dozen cases in which some legal action was taken against Nazi criminals.
Were there such cases in the states that emerged from the former Yugoslavia?
DR. ZUROFF: Yes. Dunlop and Nada Sakic, Asner, Eterovic, Kepiro
Are the governments of some countries have refused to cooperate in relation to the law on the prosecution of Nazi war criminals?
DR. ZUROFF: Many governments do not have the political will to bring Nazi war criminals to trial.
Is anti-Semitism on the rise in the world and how you fight against it?
DR. ZUROFF: It is definitely on the rise. We are trying to combat it by education and lobbying governments to legislate laws against anti-Semitism and apply them stringently.
May 14th this year the High Court in Belgrade rehabilitated Draza Mihailovic, a proven collaborator Nazi Germany during World War II. Would you like to comment on this verdict?
DR. ZUROFF: To the best of my knowledge, he was not rehabilitated, but rather the court decided that he did not get a fair trial under the Communists.
These days you have sent a letter to Croatian Prime Minister Zoran Milanovic. What was the reason for this letter?
DR. ZUROFF:I learned that Ustasha criminals were getting special pension benefits from the Croatian government.
What is motto of your  book  Operation Last Chance?
DR. ZUROFF:That justice is still possible,even today, and that we owe to the victims to try and bring their killer to justice.
Interview by Bedrudin GUSIC

Dvoličnost jedne sage

Posted: 2. Juni 2015. in Intervjui

Piše: Zvonimir Mahečić

zvonimir mahecicNakon pažljivog gledanja i slušanja snimke sastanka i razgovora u Vladi RH postaje jasno da nema nikakvog razloga za osmomjesečne ilegalne proteste već da su se svi konkretni problemi u provedbi mogli, i još uvijek mogu, riješiti uz malo dobre volje, a ne politikantskim rušenjem nevoljene vlade. Istovremeno je jasno i to da su sva pozivanja predstavnika vlasti da se, ako ima pogrešaka u operativnoj provedbi propisa koji se odnose na status branitelja, ne može govoriti o namjeri da se smanje braniteljska prava, uzaludna i neće imati nikakvog rezultata, što se vidi i iz kasnijih izjava predstavnika braniteljske skupine da se prosvjed u Savskoj nastavlja. Koliko god se izjašnjavali suprotno, jasno je da oni prvenstveno žele dobro trgovati svojim pravima i na temelju njih ostvarivati i širi društveni i politički utjecaj.

Promatrača sa strane mora osupnuti kako su predstavnici braniteljske skupine ne jednom bili izrazito neugodni prema predstavnicima Vlade od kojih pak očekuju pozitivan stav u rješavanju svojih zahtjeva. Može se jasno uočiti da je njihovo inzistiranje da Vlada primi i predstavnike drugih skupina koje smatraju da imaju konkretne probleme samo jeftin i providan pokušaj umanjivanja negativne javne percepcije kod ostalih građana. Predstavnici braniteljske skupine zaigrali su opasnu igru iza koje zapravo ne stoji ništa drugo nego osobne emocije, distorzirani i nerealni osobni utisci, te želja da se bude konačni arbitar u društvu. Više je nego očigledno potpuno neprihvaćanje prava i pravnog poretka u svakom onom slučaju koji im ne ide u prilog ili oni procijene, koristeći se svojim diskrecionim pravom, da nekome drugome daje nešto nezasluženo. A kako gledaju na ulogu zakona i pravnog poretka jasno se vidi i iz slabo prikrivenog stava da oni traže poštivanje propisa i zakona, ali kada se stvari ogole do kraja to poštivanje zapravo za njih znači da se zakoni ne mogu mijenjati ako oni samo pomisle da bi to moglo biti na njihovu štetu.

Izjave predstavnika braniteljske skupine da nisu došli tražiti materijalna prava, da su došli po dostojanstvo, najobičnija je demagogija. Dostojanstvo nije nešto što im bilo tko drugi mogao oduzeti i još manje dati. Dok s druge strane ne žele shvatiti koliko su sami svojim djelima zadnjih mjeseci naštetili ugledu svih branitelja. U tom kontekstu traženje predstavnika braniteljske skupine da se Vlada i njen Predsjednik javno založe za njih i zaštite ih od objeda da su militanti, barbari, teroristi i sl. u najmanju je ruku čudno ako se zna da su oni dignuli šator u Savskoj sa jednim jedinim ciljem, a to je rušenje ove vlasti i prijevremeno dovođenje na vlast HDZ-a. Inzistiranje pak na tome da hrvatski branitelj što god radio ne može biti tretiran kao militant, barbar i terorist zapravo potiho potura ideju na davanju poštede unaprijed predstavnicima jedne skupine u odnosu na njihova moguća djela, a uz to neugodno korespondira sa izjavom predsjednika HDZ-a da zakoni nisu važni ako se radi o braniteljima. I onda se u tom kontekstu na ulice izvlače plinske boce, što je čin koji bi u većini država na svijetu od strane bilo koje pobunjeničke skupne bio tretiran kao potencijalni teroristički akt ili barem kao opasna prijetnja sigurnosti građana. Predstavnici braniteljske skupine međutim mrtvo-hladno izjavljuju da se oni s tim činom ne slažu iako ne nude nikakvo objašnjenje tko je to onda učinio na prostoru koji oni smatraju svojim domom (sic)! Domom koji su doduše nelegalno prisvojili na javnoj površini, ali to je naravno za njih samo nevažna finesa. Sve ovo jasno pokazuje kakvu ćemo vlast i pravni poredak imati osvoji li rigidna desnica na idućim parlamentarnim izborima vlast. Upravo je zastrašujuć stav da su oni nakon Domovinskog rata prepustili državu političarima! Taj stav nije samo greška u izražavanju već jasno pokazuje kako oni vide način obnašanja vlasti u našem društvu, od kuda uopće vlast odlazi, koji su joj društveni, politološki i sociološki korijeni, i svoju ulogu u tome. Jer ako su oni to prepustili onda valjda imaju pravo i uzeti natrag!

No i više od toga, zamjerka da se predstavnici vlasti nisu htjeli pridružiti u molitvi jasno govori i kakav ćemo dominantan svjetonazor imati po svoj prilici nakon idućih parlamentarnih izbora. Sve to ukazuje da predstavnicima braniteljske skupine nije ni približno jasno i ne prihvaćaju Ustavne temelje postojanja hrvatske države, razdiobe vlasti i činjenicu da je ovo republika u kojoj su vlast i vjera, država i crkva, odvojeni. To se potpuno logično uklapa u njihovu sliku svijeta u kojoj su uvijek oni drugi strana koja radi podjele, nikada oni sami! To je isto tako i pokušaj nametanja takvih društvenih odnosa u kojima će biti nevažno koje i koliko propisa su oni prekršili jer se radi o jednoj samo-posvećenoj  skupini koja sve što radi ima pravo raditi, a ako i izlazi iz općeprihvaćenih društvenih pravnih i etičkih okvira, ima se smatrati da su oni branitelji i time automatski u pravu, ili barem pošteđeni od posljedica i odgovornosti za svoja djela. To se vidi i u načinu na koji oni tretiraju svoje i tuđe pravo na prosvjed. Oni koji prosvjeduju protiv njih su po njihovom neke čudne skupine ljudi, i te skupine nemaju pravo doći pred njihovu kuću (!) u Savskoj reći im što misle o njihovom nelegalnom prosvjedu. A od iste one vlasti u čije su se rušenje upregnuli, počevši već od slogana „oba će pasti“, oni traže zaštitu od tih nekih čudnih ljudi. Oni smatraju da imaju pravo iskazivati svoje stavove i svjetonazor, ali vlast koju ne podnose mora ih zaštiti od onih koji imaju drugačiji stavove i svjetonazor. Način na koji oni bagateliziraju i iskazuju nepoštivanje bilo čega što u opisu ima pojam civilni ili građanski zapravo jasno govori o tome kakva nas budućnost čeka ako takva viđenja prevladaju u našem društvu. U to se logično uklapa činjenica da su oni zapravo najkonkretniji u svojim zahtjevima ne kada traže neka svoja prava, nego onda kada se zalažu za to da se drugima oduzmu mogućnosti za ostvarenje nekih prava ili makar samo i za raspravu o tome. Pri tome je njima potpuno nevažno da se u nekim slučajevima radi o stvarima koje su riješene tako kako jesu riješene na zahtjev međunarodne zajednice i upravo u mandatima u kojima je Vladu vodio HDZ.

S druge pak strane čudi izražena nelagoda predstavnika Vlade koji su prije sastanka na svaki način pokušavali ostvariti kontakt i komunikaciju sa predstavnicima druge strane koja ih kontinuirano vrijeđa i prijeti im svrgavanjem skoro osam mjeseci. Time su oni možda pokušali pokazati dobru volju prema ovoj skupini i razbiti led, ali su ujedno pokazali i slabost koju ne zaslužuju svi oni građani Republike Hrvatske koji financiraju rad državnih tijela i ne slažu se kako sa zahtjevima braniteljske skupine, tako još manje sa načinom na koji se ti zahtjevi pokušavaju nametnuti cijelom društvu.

Predsjednik Vlade nije odolio pa je u nekoliko navrata krenuo i on u demagoške priče koje i nisu imale baš previše veze sa temom sastanka. S obzirom da se čini prilično uvjerljivim da je prvu rundu rasprave dobila Vlada jasno se potvrđuje da uz kolovođe braniteljske skupine i vodstvo HDZ treći vrh trokuta koji se nastoji okoristiti ovom uzavrelom društvenom situacijom čini i vrh SDP-a. Vlada Republike Hrvatske, posebice resorno ministarstvo, u proteklih osam mjeseci propustili su učinit sve što je bilo potrebno i obavljati svoje temeljne zadaće, od kojih je ona najvažnija zaštita pravnog poretka, te svojom pasivnošću omogućuju sukobe i tenzije u društvu i među građanima isključivo iz mješavine svojih stranačkih političkih interesa i određene doze straha.

Pristojno odgojenom objektivnom promatraču sa strane nije za zanemariti da su s jedne strane predstavnici braniteljskog prosvjeda imali svo vrijeme potrebno da iznesu svoje stavove, ali da su predstavnike vlasti, naročito ministra Matića, prekidali kad i kako im je palo na pamet. S druge strane, došli su na sastanak u svečanim odorama što se može jedino protumačiti kao oblik pritiska na legalno izabrane predstavnike vlasti i pokazivanje mišića. Time su poslali poruku koja nije dobra i ne ide im u prilog, a uz to su po tko zna koji put pokazali da ne poštuju niti jednu odredbu važećeg pravnog poretka koja im ne ide u prilog. Nošenje odora je propisano zakonskim i podzakonskim odredbama u pogledu toga tko, kada i pod kojim uvjetima ima pravo nositi odore. Kada se radi o nošenju odora od strane osoba koje više nisu u djelatnom statusu to je moguće samo u slučajevima sudjelovanja na točno određenim svečanostima, proslavama, počastima, a današnji sastanak u Vladi Republike Hrvatske niti je na popisu takvih aktivnosti određenih važećim propisima, niti ispunjava bilo kakve uvjete ili kriterije da bi ga se takvim moglo smatrati.

Tako se samo potvrđuje još jednom da djelovanje braniteljske skupine i njenih kolovođa izlazi izvan okvira zakona Republike Hrvatske, te izvan legitimnih okvira izražavanja različitih stavova i obrane svojih interesa. Događanja kojima smo svjedoci zadnjih skoro osam mjeseci jasno potvrđuju da je na djelu potiho izazivanje izvanrednog stanja, koje je zadnjih dana eskaliralo – zanimljivo upravo u trenutku kada proces protiv jednog od kolovođa pobune zbog financijskih malverzacija dobiva nove impulse – u kojem se na zna koja iskra može biti ona presudna koja će izazvati i fizičke sukobe sa nemjerljivim društvenim posljedicama.

Svatko kome je na srcu kvaliteta života svih građana i njihova dobrobit morao bi znati da situacija u Hrvatskoj zahtijeva da se svi društveni resursi i sposobnosti usmjere na poboljšanje gospodarske situacije, razvoj, borbu protiv neimaštine i siromaštva, te rješavanje problema velikog broja nezaposlenih. Ovakva borba za parcijalne interese jedne skupine ljudi traženjem dodatnih prava koja mogu biti ostvarena isključivo na štetu drugih građana nije i ne može biti ni na koji način opravdana, pogotovo kad se traži na ovakav način.

Izvor: http://www.barometar.vecernji.hr od 2. 6. 2015.

Vojvodjanski klub

  1. juni 2015.

ZAHTEV ZA VRAĆANJE NELEGALNO ODUZETIH USTAVNIH PRAVA VOJVODINE

Juče je, potpisivanjem ugovora o formiranju Javnog preduzeća EPS, prestala da postoji Elektrovojvodina d.o.o. Činjenica da je, za razliku od prethodnih slučajeva otimanja od Vojvodine, u ovom slučaju reagovala i Skupština Vojvodine donošenjem Zaključaka o štetnosti pripajanja, nije ni na koji način uticala na gašenje Elektrovojvodine.

Umesto žalopojki i vajkanja kako se “sve pokušalo, ali se ništa nije moglo uraditi”, Vojvođanski klub poziva građanke i građane Vojvodine, kao i sve političke stranke i nevladine organizacije koje u svojim programima imaju zalaganje za Vojvodinu, da udruže svoje snage i krenu u borbu za ostvarivanje jedinog zahteva koji danas ima smisla: da se Vojvodini, u skladu sa odlukom Mirovne konferencije u Londonu (1992. godine), vrate sva nelegalno oduzeta stečena Ustavna prava i da joj se obezbedi ravnopravan Ustavni položaj u decentralizovanoj Republici Srbiji!

Prošlo je vreme jalovih zalaganja za “malo bolju verziju” sramotnog Statuta Vojvodine, ili bilo kog drugog konkretnog prava Vojvodine i Vojvođana, jer ni Vlada, ni Skupština Vojvodine, niti bilo koja vojvođanska institucija više nemaju nikakve ingerencije, nikakva prava da odluče o bilo čemu što se u Vojvodini dešava. Vojvodina više ni finansijski, ni privredno, ni institucionalno ne pripada građanima i građankama Vojvodine! Na temelju nelegalno oduzetih ustavnih prava Vojvodine, korak po korak, oduzimani su nam NIS i ostali energetski resursi, plodna vojvođanska zemlja koja je budzašto prodavana i davana strancima, VANU i druge institucije kulture i obrazovanja,  šumska, vodna i druga bogatstva… dok ne dođe na red Novosadski univerzitet i samo ime Vojvodina. Suština i smisao postojanja Vojvodine se kontimuirano i sistemski urušavaju i obezličavaju. Danas je pitanje svih pitanja za građane Vojvodine: hoćemo li dozvoliti da Vojvodina bude samo pojam za nostalgično sećanje, ili ćemo se uzeti u pamet i svoju sudbinu uzeti u svoje ruke? Od nas to zavisi.

Kako su se sve šanse u koje su se Vojvođani uzdali od dvehiljadite na ovamo – izjalovile, zahvaljujući pre svega strankama koje su u tom periodu imale vlast u Republici Srbiji, danas ih prozivamo da urade ono što nisu uradile za proteklih 15 godina: da se stave u odbranu interesa Vojvodine, stvarno i bez ustupaka dnevnopartijskim interesima!

Ukoliko se to ne desi, Vojvodina će nastaviti da propada, ko god da sedi u njenoj obespravljenoj Skupštini. A stranke će nastaviti da se glođu oko sve mršavijeg vojvođanskog kolača, dok ne postane tako mizeran da se oko njega više niko neće ni otimati.

Zato pozivamo građanke i građane Vojvodine, kao i sve političke stranke i nevladine organizacije koje u svojim programima imaju zalaganje za Vojvodinu, da udruže svoje snage i krenu u vraćanje svih onih Ustavnih prava koja su nelegalno Vojvodini oduzeli i Milošević i Koštunica i Tadić i Vučić, uz pomoć stranaka koje sa kojima su vladali i građana koji su to dopustili.

Vojvodine će, prijatelji, biti samo onoliko koliko bude borbe za nju! Vojvođanski klub je, kao i uvek za više od dve decenije svog rada, spreman na mnogo borbe, zarad dostojanstvene i bogate Vojvodine! Ali, sami ne možemo.

Za Vojvođanski klub

dr Branislava Kostić, Predsednica

milivojReč je pre svega o rehabilitaciji koja je motivisana ne željom za istorijskom istinom ili pravdom, nije tu u pitanju ni briga za same četnike i Mihailovića, već iznad svega ideja da se rehabilituje ideologija koja je stajala u osnovi četničkog pokreta a to je nacionalizam. Nacionalizam je potrebno rasteretiti stigme istorijske odgovornosti zbog kolaboracije i masovnih ratnih zločina, pa i izdaje zemlje…..Inače, smatram da bi previše eufemistički bilo reći da je prošlost upotrebljena, ona je ovom prilikom na najgrublji način zloupotrebljena i falsifikovana…..Dakle, kritička istoriografija je nauka koja ima svoje metode. Revizioniste ti metodi ne zanimaju. Ali ako bismo ih se držali, antifašizam četnika je apsolutno nedokaziv…..Kada je u pitanju region, ova rehabilitacija će dodatno povećati distancu u regionu i uticati na faktičku rehabilitaciju optuženika za ratne zločine iz 90-ih…..Vlada je, ako mene pitate, morala da pošalje jasnije poruke u javnost, jer je ova rehabilitacija suprotstavljena svim vrednostima za koje se vlast nominalno zalaže – pomirenje, evropske integracije, saradnja u regionu itd…..Rehabilitacija je samo poslednji čin koji je započet još prvim petooktobarskim udžbenicima istorije. Ovime se zapravo krug zatvorio…..Istoriografija se ovde kao i drugde vrlo lako stavila u službu politike i nacionalističke ideologije. Ne mislim naravno na čitavu istoriografiju, već na jedan njen deo…..Istoričar može biti kao ekspert svedok na sudu samo u slučajevima da utvrdi da li je neki dokument autentičan ili je falsifikat; može da izvrši istorijsku kritiku (spoljnu i unutrašnju) izvora i tu se naša uloga završava. A da istoričar dođe na sud i nameće sudu svoju sliku prošlosti, pri tome neproverenu i manipulativnu, to je zaista neprihvatljivo. Oni su lagali na sudu, nametali sudu neistinitu sliku istorije, služili se ciljanim netačnostima pod zakletvom……Ja se Ranka Končara sećam pre svega kao svog profesora i prijatelja. A istorigrafija bi trebalo da ga se seća kao kritičkog istoričara koji je uvek bez ostatka stojao u odbranu struke i zanata istoričara……

Gospodine Bešlin! Kako Vi, kao historičar, komentirate nedavnu rehabilitaciju četničkog komandanta iz Drugog svjetskog rata Draže Mihailovića?

BEŠLIN: Reč je pre svega o rehabilitaciji koja je motivisana ne željom za istorijskom istinom ili pravdom, nije tu u pitanju ni briga za same četnike i Mihailovića, već iznad svega ideja da se rehabilituje ideologija koja je stajala u osnovi četničkog pokreta a to je nacionalizam. Nacionalizam je potrebno rasteretiti stigme istorijske odgovornosti zbog kolaboracije i masovnih ratnih zločina, pa i izdaje zemlje. Priča da je pravno pitanje i procesni problem pre svega bio u fokusu, ne stoji. Faktičke posledice toga su daleko od „procesnih“.

Da li je presudom od 14. maja ove godine uistinu politički upotrebljena prošlost Srbije i regiona, kako upućuje naslov Zbornika Alternativne kulturne organizacije iz Novog Sada? Kome je i zašto, eventualno, trebala takva upotreba prošlosti?

BEŠLIN: Bila je potrebna ideologiji nacionalizma da bi se rasteretila istorijske stigme zločina koje su četnici (kao eksponenti te ideologije) počinili u Drugom svetskom ratu i naravno da bi se nacionalizam ekskulpirao od istorijske odgovornosti i za kolaboraciju koja je neosporna. Inače, smatram da bi previše eufemistički bilo reći da je prošlost upotrebljena, ona je ovom prilikom na najgrublji način zloupotrebljena i falsifikovana.

Ovdje se radi o očiglednoj reviziji historije i njenih činjenica, zar ne? Mogu li oni koji stoje iza presude o rehabilitaciji Draže Mihailovića, dokazati da su četnici bili antifašisti, kako ih se već predstavlja u javnosti, ne od jučer?

beslinBEŠLIN: Pitanje je gde se i na koji način, kojim metodama to postiže. Dakle, kritička istoriografija je nauka koja ima svoje metode. Revizioniste ti metodi ne zanimaju. Ali ako bismo ih se držali, antifašizam četnika je apsolutno nedokaziv. Ali revizionisti su pred sudom i pod zakletvom tvrdili da je to bio antifašizam i da nije bilo kolaboracije. Četnici kao pojava u Drugom svetskom ratu i vojno i politički nastaju kao antiokupatorski pokret. Međutim, njihov nacionalizam i antikomunizam odveli su ih u neprijateljstvo prema partizanima kao jedinom antifašističkom pokretu i prirodno u kolaboraciju sa okupatorima, već od novembra 1941. Kratak odgovor na Vaše pitanje bi bio da to jeste nesumnjivi revizionizam i to onaj koji nema nikakvo uporište u novopronađenim izvorima, već isključivo u politički motivisanim falsifikatima.

Četnički komnadant Draža Mihailović će sada dobiti svoje ulice i trgove u nekim gradovima i mjestima Srbije, a možda će se po njemu mnogo toga zvati u toj zemlji. Šta bi to sve moglo značiti za imidž Srbije u Evropi i svijetu?

BEŠLIN: Za imidž, kako kažete, Srbije u svetu to neće značiti mnogo, jer su tačka kristalizacije tu ratovi 90-ih. Za taj imidž zločini i ratovi u Bosni, genocid, Srebrenica, Prijedor itd. su važne determinante odnosa kada je reč o imidžu Srbije u svetu. Kada je u pitanju region, ova rehabilitacija će dodatno povećati distancu u regionu i uticati na faktičku rehabilitaciju optuženika za ratne zločine iz 90-ih.

Bez obzira na ideološku matricu nekih čelnih funkcionera Srbije, smatrate li da bi se oni trebali kao državnici javno i nedvosmisleno odrediti naspram presude Višeg suda u Beogradu od 14. maja?

BEŠLIN: Prethodna Vlada do 2012. je pokazala veoma visok stepen identifikacije sa četničkim pokretom Mihailovića. Oni su doneli zakon o rehabilitaciji, restituciji, ovi pre njih zakon o izjednačavanju četnika i partizana. Aktuelna vlast pokazuje indiferentnost i čak ambivalenciju. Dva važna ministra su osudila tu rehabilitaciju. S druge strane, kabinet Nikolića je preko savetnika Antića vršio žestok pritisak na pravosuđe u cilju rehabilitacije. Vlada je, ako mene pitate, morala da pošalje jasnije poruke u javnost, jer je ova rehabilitacija suprotstavljena svim vrednostima za koje se vlast nominalno zalaže – pomirenje, evropske integracije, saradnja u regionu itd.

Je li realno očekivati da će se sada u toj zemlji mijenjati nastavni planovi i programi, barem kada je u pitanju novija historija Srbije, odnosno Jugoslavije?

BEŠLIN: Neće se ništa epohalno promeniti u udžbenicima. Prvi revizionistički talas u udžbenicima desio se već 90-ih u vreme Miloševića. Nije se u rat za ciljeve koji su bili identični ciljevima četnika moglo krenuti sa partizanskom antifašističkom ideologijom. Ipak, totalni revizionizam je nastupio tek posle 2000. kada je napisano da su partizani ubijali bez milosti a četnici čuvali biološku supstancu naroda. Ili da je Tito bio “notorni agent Kominterne” a Draža “ljubitelj fancuske književnosti”. Dakle, tek iza toga dolaze zakon o rehabilitaciji, izjednačavanju četnika i partizana itd. Rehabilitacija je samo poslednji čin koji je započet još prvim petooktobarskim udžbenicima istorije. Ovime se zapravo krug zatvorio.

Da li su među vama – historičarima u Srbiji, podijeljeni znanstveni stavovi oko uloge Draže Mihailovića i njegovog Četničkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata i jesu li neki, uvjetno rečeno, od Vaših kolega doprinjeli da je Viši sud u Beogradu donio ovakvu presudu?

beslin-1BEŠLIN: Ulogu istoričara ja vidim kao servisera državne ideologije; oni svakako nisu autonomni subjekt niti su reprezent struke. Istoriografija se ovde kao i drugde vrlo lako stavila u službu politike i nacionalističke ideologije. Ne mislim naravno na čitavu istoriografiju, već na jedan njen deo. Istoriografija je kao i društvo pluralna, ali ovde su neki, nazivani dvorskim istoričarima, vrlo doprineli da se ovaj sudski spor završi. Neki od njih bliski prethodnom režimu Borisa Tadića su bili svedoci na sudu, što je već i moralno i profesionalno nedopustivo. Istoričar može biti kao ekspert svedok na sudu samo u slučajevima da utvrdi da li je neki dokument autentičan ili je falsifikat; može da izvrši istorijsku kritiku (spoljnu i unutrašnju) izvora i tu se naša uloga završava. A da istoričar dođe na sud i nameće sudu svoju sliku prošlosti, pri tome neproverenu i manipulativnu, to je zaista neprihvatljivo. Oni su lagali na sudu, nametali sudu neistinitu sliku istorije, služili se ciljanim netačnostima pod zakletvom. I to je apsurd, čovek na sudu može da svedoči o stvarima kojima je bio neposredan svedok. A ovako kako je urađeno, to je zaista teško naći bilo gde u svetu.

Ni mi u Bosni i Hercegovini nimalo nismo imuni na Dražu, a potom na Karadžića, Mladića… i njihove izvođače krvavih radova. Naprotiv! Da li se presudom o rehabilitaciji Čiče prećutno rehabilitiraju i zločini sljedbenika ove dvojice u BiH 1992-1995, pa i sam zločin genocida u Srebrenici?

BEŠLIN: Naravno! Ovom rehabilitacijom, to sam više puta ponovio, se pre svega rehabilituje ideologija nacionalizma, sa svim svojim ciljevima (velikodržavlje, pre svega) i metodama (nasilje, rat, zločini). Dakle, to je iznad svega rehabilitacija ratova iz 90-ih. Ta bitka za interpretaciju postjugoslovenskih ratova tek mora da počne i ona će biti dugotrojna i sa neizvesnim ishodom.

11. jula će u Potočare doći predsjednici Slovenije, Hrvatske i Crne Gore, ali ne i predsjednik Srbije. Komentar?

BEŠLIN: Njemu tamo nije mesto. Jer nije suština u fizičkom prisustvu, već u politici koja bi u svemu i po svemu morala biti diskontinuitet u odnosu na onu koja je dovela do genocida u BiH. Jasno je da Nikolić i njegov kabinet nisu ni na stvarnoj niti na simboličkoj ravni, dakle, ni idejno ni personalno, nisu diskontitnuitet sa epohom devedesetih.

Na samom kraju, zašto se svakog 29. oktobra, kao i inače, treba javno sjećati prof. dr. Ranka Končara?

BEŠLIN: Ja se Ranka Končara sećam pre svega kao svog profesora i prijatelja. A istorigrafija bi trebalo da ga se seća kao kritičkog istoričara koji je uvek bez ostatka stojao u odbranu struke i zanata istoričara. A Vojvodina bi morala da ga se seća kao istoričara koji je utemeljio istoriju o njoj. Upravo završavam urednički posao za knjigu u kojoj sam sabrao njegove radove, analize, studije, polemike itd. Mislim da je to vid “kreativnog sećanja” od kojega će pre svega nauka, kritička istoriografija, imati benefit.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BEŠLIN: Hvala Vama na prilici da ponovo razjasnimo ova pitanja.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (685)

vrbas-miso

 bijeletrake1

I danas, kao i ranijih godina, građani Prijedora, članovi porodica žrtava stradalih u genocidu nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru polovinom 1992. i nadalje, građani iz drugih krajeva BiH kojih se to tiče (jer je ljudski da ih se tiče), su se okupili u Prijedoru, Sarajevu, Zagrebu, Banja Luci….Malmeu….da obilježe 23. godišnjicu vjerovatno najcrnjeg dana u novijoj povijesti tog bosansko-krajiškog i podkozarskog grada kada su aktivisti SDS-a, pripadnici prijedorske policije i Mladićevih vojnih falangi naredili građanima nesrpske nacionalnosti da svoju etničku pripadnost obilježe bijelim trakama. Dakle, četnička ideologija, koju su slijedili projektanti i izvođači radova, konkretno u Prijedoru, je nadahnuta ideologijom onih s kojima su Draža Mihailović i njegovi četnici u Drugom svjetskom ratu kolaborirali – ideologijom njemačkih nacista koji su, da podsjetim, u tom ratu naređivali Židovima da nose žute trake. Dakle, ideologija ista, samo je razlika u boji.

       Ni ove godine, na tom skupu šutnje zbog šutnje o strašnim zločinima u Prijedoru nije se pojavio prvi čovjek tog grada – Marko Pavić.
marko pavic
      Koliko god  njegovo nepojavljivanje među svojim sugrađanima i drugima koji su se tu našli zbog solidarnosti i ljudskog suosjećanja izazivalo revolt svakog normalnog čovjeka, još više djeluje licemjerno njegovo obrazloženje kada je, između ostalog, rekao da “ne želi sudjelovati u jednom politikantskom događaju…”, jer ga, kako navodi, organiziraju oni koji ne žive u Prijedoru, “napale građane Prijedora, uslikaju se i odu odakle su i došli…”, a “meni valja živjeti s mojim sugrađanima daljnjih 365 dana…” Klasična zamjena teza! Da je moralan čovjek, kao što nije, da je političar i gradonačelnik koji drži do toga da bude upamćen po dobru, kao što nije, on bi se barem zacrvenio nakon ovakvih morbidnih izjava i apstinencije da se nađe među ljudima koji su bijelim trakama oko ruku podsjetili na ne tako davnu, ali sramnu prošlost Prijedora od koje se on, Marko Pavić, očigledno ne želi distancirati. Zato ono u naslovu oko njegovog crvenog obraza treba iščitavati u – kondicionalu!
     Taj isti Marko Pavić još uvijek šuti na nekoliko mjeseci staru inicijativu 1000 građana Prijedora i roditelja da se u tom gradu podigne spomenik 102 ubijene djece. Ako će istrajati i u toj šutnji, prvi čovjek grada u kojem je ubijeno 3173 pripadnika nesrpske nacionalnosti a puno više njih strpano u zloglasne konc-logore, znači pristaje da bude upamćen i po tome da mu nije smetala ni činjenica da je, i pored mnogih zločinaca tog grada koji su procesuirani i osuđeni u Hagu, još uvijek na slobodi te na raznim funkcijama u tom gradu njih oko 2000.
     Ipak, pomaka u ljudskoj solidarnosti na širem planu u BiH ima, što potvrđuje i činjenica da je Dan bijelih traka obilježen i u Banja Luci. Doduše skromno, ali je ipak obilježen i to od strane mladih aktivista Banja Luke što podgrijava nadu u neko bolje sutra na tim prostorima. A to bolje sutra podrazumijeva da Marko Pavić i njemu slični neće biti aktivni sudionici političkog i društvenog života u tom dijelu BiH, odnosno cijeloj BiH. Ali hoće biti smješteni tamo gdje im je mjesto – na smetljište historije. Čak i srpske, kad-tad!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
 
 

Dan bijelih traka

Posted: 31. Maj 2015. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine  će zajedno sa B-H dijasporom širom svijeta i preiživjelim logorašima iz Omarske, Keraterma, Trnopolja i drugih logora obilježiti ” Dan bijelih traka”prigodnim okupljanjima i odavanjem počasti svim nedužno nastradalim civilima Prijedora i okoline.

Bijele trake  su simbol jednog vremenu   kada su fašizam i srpski nacionalizam  početkom 90 -ih ponovo vaskrsnuli Potkozarjem kao uvod u genocid koji se nedugo poslije toga i desio u ovom B-H gradiću poznatom prije rata po toleranciji, suživotu i uvažavanju dugog i drugačijeg. Bijele trake nisu  samo svjedočanstvo o poniženju , torturi i smrti već i o ravnodošnosti komšija i nekadašnjih prijatelja koji su to nijemo gledali i odobravali.  Najveća masovna grobnica u Tomašici je svjedočanstvo višegodinje šutnje i ponavljanja zločina na civilnoj žrtvi rata, zbog koje bi se svaki normalan čovjek trebao da stidi.

Današnje vrijeme ostat će upamćeno  i po ravnodušnosti i šutnji  prvog čovjeka Prijedora gradonačelnika Marka Pavića. Nonšaliranjem inicijative roditelja i građana Prijedora za izgradnju spomenika za 102 ubijene djece Pavić  nastavlja proces  negiranja istine  ostavljajuči u nasljeđe  građanima Prijedora  da žive u gradu sa  epitetom anatemiziranog   grada  ubica.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

  sdbih

Rezolucija o Srebrenici nije politizacija žrtvama genocida, nego naprotiv potreba kojom bi se dao pijetit nevinoj žrtvi rata i njihovim najbližim kao najvećim stradalnicima. Zato osuđujemo izjave onih političara koji kod B-H javnosti žele da inicijativu o  usvajanju Rezolucije o Srebrenici  prikažu kao politizaciju žrtvama genocida! Prikazivanje Rezolucije o Srebrenici kao tobože politizaciju žrtvama, nije ništa drugo nego manipulacija sa javnim medijiem, kojim se želi nonšalirati ovo važno pitanje i pokušaj za  pronalaženje razloga kojim se želi opravdati neusvajanje ove Rezolucije!

Stranka dijaspore BiH  čvrsto vjeruje da će  kod  B-H parlamentarci  proraditi zdrav razum te da će usvojiti Rezoluciju o Srebrenici  predlagača Denisa Bećirovića, Zaima Backović i Mirsada Mesića.

Ovo je historijska šansa da se usvajanjem ove rezolucije pruži šansa miru i pravdi, tim prije što se o genocidu   očitovao   Međunarodni  sud pravde kao i veliki broj  stranih država.  Veliki broj visokih zvanica koji se  očekuje ove godine na obilježavanju 20. godišnjice genocida u Srebrenici  je još jedna potvrda  pijeteta  koju svijet odaje  nedužnim žrtvama.

Usvajanjem Rezolucije o Srebrenici bi se široj svjetskoj javnosti poslala ozbiljna poruka  da  B-H političari čvrsto odlučni da rade na političkim promjenama koje će vratiti povjerenje medu građane i time dala prednost izgradnji budućnosti čiji temelji će se graditi na prihvatanju  historijskih činjenica.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

ivanic i dodik
Mladene Ivaniću,
 
svjestan sam da bi mi neki mogli spočitati neprofesionalnost i zaobilaženje bontona, ali ne zaslužuješ, čovječe, ni persiranje ni ono ispred – “gospodine”, pa ću stoga biti krajnje iskren i prema tebi i prema javnosti kada je u pitanju način obraćanja ovim povodom.
 
Dakle, danas si išao po svoje mišljenje kod svog ideološkog istomišljenika Milorada Dodika s kojim si se veoma lahko složio da, kao “šef države”, nećeš ići u Potočare 11. jula ove godine. Da podsjetim, tamo će, među ostalima, biti predsjednici Slovenije, Hrvatske i Crne Gore, ali ne i domaćin, odnosno predsjedavajući Predsjedništva zemlje u kojoj je, prema presudama relevantnih međunarodnih sudova, počinjen genocid nad preko 8 hiljada bošnjačkih civila. Sramna je, neljudska i nedržavnička tvoja odluka, Mladene Ivaniću! Razumijem, donekle, iako ne opravdavam, Tomu Nikolića koji neće doći s obzirom na njegovu ideološku i političku matricu te minuli rad iz ranih i srednjih devedesetih, ali kako da razumijem tvoj potez kojeg ne možeš prikriti nikakvim frazama da ne želiš sudjelovati “u politizaciji Srebrenice…” i sl.? Naravno, preostaje da se to iščitava da si, negirajući počinjeni i presuđeni genocid u Srebrenici zapravo, stao na stranu onih koji ga, upravo iz politikantskih i kojekakvih drugih razloga ili osporavaju ili stoje iza njega, s obje strane Drine, posebno s njene desne.
 
Bez obzira kako se politički i ideološki deklariraš, djelima dokazuješ da si izabrao stranu koja je osuđivana i osuđena od strane progresivnig dijela čovječanstva – stranu nacizma te da nisi legalista! I zato, javno zamjeram Senadu Hadžifejzoviću koji te je u nedavnom intervjuu sa Sejfudinom Tokićem, nakon njegovog inkriminiranog hapšenja u Banja Luci 22. maja ove godine, branio, a istovremeno javno odobravam istom tom Tokiću koji je rekao da “nema bitne razlike između tebe i Dodika…”, osim što ti svoju ideološku i političku matricu znaš iskazati “malo suptilnije”, ali, dodao bih, samo za lahkovjerni i slijepi kod očiju dio bošnjačkog korpusa te za tvoje političke partnere u Sarajevu.
 
Za velika djela trebaju veliki ljudi i veliki državnici. Ti, ne samo da nisi taj, nego daleko od toga u razmjerama svjetlosnih godina. Ne služi ni tebi kao ni funkciji predsjedavajućeg Predsjedništva BiH na čast što 11. jula ove godine, na 20-tu obljetnicu počinjenog genocida u Srebrenici, nećeš u Potočarima dočekati svoje kolege Boruta Pahora, Filipa Vujanovića i kolegicu Kolindu Grabar Kitarović, te mnoge druge goste iz svijeta, bez obzira koliko su neki od njih poželjni da se nađu tada i na tom mjestu.
 
Dakle, svojim djelima dokazuješ da si mali čovjek, Mladene Ivaniću, da nisi nikakav državnik, već uposlenik u Predsjedništvu BiH. Gore spomenuti tebi, onda, i nisu kolege, pa neka ti ovo bude blagi alibi što ih nećeš dočekati.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

MEĐUNARODNI DAN BIJELIH TRAKA

Posted: 28. Maj 2015. in Intervjui

udik logo

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

MEĐUNARODNI DAN BIJELIH TRAKA

    Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije Brčko distrikt BiH (UDIK Brčko DC) obavještava javnost da će u nedjelju 31. maja 2015. godine održati uličnu akciju u povodu Međunarodnog dana bijelih traka. Polusatna aktivnost biće organizovana u 12 sati na Trgu mladih u Brčkom gdje će svi prolaznici imati priliku da uzmu bijelu traku i na taj način iskažu solidarnost sa svim žrtvama zločina počinjenih u Prijedoru.

Podsjećamo da su 31. maja 1992. godine vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. To je prvi put da su nakon nacističkog proglasa iz 1939. članovi jedne etničke ili religijske grupe na ovaj način bili obilježeni za istrebljenje.

UDIK svojom aktivnošću želi podsjetiti javnost na ovaj nemili čin koji je predstavljao početak kampanje istrebljenja nesrpskog stanovništva kroz otvaranje koncentracionih logora, masovne egzekucije, silovanja i razne druge zločine. Stavljanjem bijele trake odajemo počast svim nastradalima i iskazujemo solidarnost sa svim žrtvama kojima se negira pravo na sjećanje.

KOORDINACIONI ODBOR

Sarajevo, May 27, 2015

PRESS RELEASE

THE INTERNATIONAL DAY OF WHITE RIBBONS

    The Association for Social Research and Communications Brcko DC BiH (UDIK Brcko DC) informs the public that on Sunday, May 31, 2015 will organize a street action on the occasion of the International Day of White Ribbons. Half-hour activity will be organized at noon on the Square of youth in Brcko, where all passers-by will have the opportunity to take the white armband and to express solidarity with all victims of crimes committed in Prijedor.

We remind that on May 31, 1992, Bosnian Serb authorities in Prijedor issued a decree through local radio for all non-Serbs to mark their houses with white flags or sheets and to wear a white armband if they were to leave their houses. This was the first time that after the Nazi edict of 1939 members of an ethnic or religious group in this way were marked for extermination.

With this street action UDIK wants to remind the public to this unfortunate act that was the beginning of a campaign of extermination of non-Serbs through the opening of the concentration camps, mass executions, rape and various other crimes. Putting white bands we will pay tribute to all the victims and express solidarity with all the victims who have been denied the right to memory.

COORDINATION COMMITTEE

Sarajevo, May 27,  2015

COMUNICATO STAMPA

LA GIORNATA INTERNAZIONALE DEI NASTRI BIANCHI

    L'Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione Brcko DC BiH (UDIK Brcko DC) informa che a domenica 31 maggio, 2015 organizzerà una azione di strada, in occasione della Giornata internazionale dei nastri bianchi. L’azione durerà mezz'ora e sarà organizzata alle 12 sulla Piazza dei giovani in Brcko dove i tutti passanti avranno l'opportunità di prendere il bracciale bianco e per esprimere solidarietà a tutte le vittime di reati commessi a Prijedor.

UDIK vuole ricordare che a 31 maggio 1992 le autorità dei serbi bosniache a Prijedor hanno emesso un decreto attraverso radio locale per tutti i non – serbi per marcare le loro case con le bandiere bianche o fogli e di indossare un bracciale bianco se dovessero lasciare le loro case. Questa è stata la prima volta che, dopo l'editto nazista del 1939 i membri di un gruppo etnico o religioso in questo modo sono stati contrassegnati per lo sterminio.

Con questa azione di strada UDIK vuole ricordare al pubblico di questo sfortunato atto che è stato l'inizio di una campagna di sterminio dei non – serbi attraverso l'apertura dei campi, esecuzioni di massa, stupri e vari altri reati. Mettere i nastri bianchi sulle braccia noi rendiamo omaggio a tutte le vittime ed esprimiamo la solidarietà a tutte le vittime cui è stato negato il diritto alla memoria.

COMITATO DI COORDINAMENTO

Sarajevo, 27 Maggio, 2015

UDIK – SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Posted: 28. Maj 2015. in Intervjui

udik logo

UDIK PODRŽAVA HAPŠENJE ĐORĐA RISTANIĆA

 

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pozdravlja hapšenje ratnog gradonačelnika Brčkog Đorđa Ristanića. U više navrata podcrtvali smo važnost ovog dana, jer je bivši gradonačelnik izbjegavao procesuiranje.

Đorđe Ristanić (rođen 2. avgusta 1957. godine u Brčkom), koji je stalno nastanjen u Brčkom bio je alfa i omega prvih mjeseci ‘92-e u Brčkom. Poznato lice srpskog gradonačelnika sa TV-a ‘92 tvrdilo je zapadnim medijima: Ja čvrsto garantujem da u Brčkom nije ubijen nijedan civil od srpske ruke, nego je ubijen od muslimanskih i hrvatskih granata“. Odmah nakon ovih izjava američki listovi su objavili fotografije egzekucije Huseina Krše i Hajrudina Muzurovića u Zanatskom centru u Brčkom.

Ratni gradonačelnik je također “nekoliko dana nakon preuzimanja vlasti” saznao od načelnika policije u Brčkom da je formiran “sabirni centar Luka” u kojem su bili zatvoreni ljudi nesrpske nacionalnosti.

„Ne znam zašto je formiran. Samo mogu da pretpostavim da su to formirale srpske vojne snage. Sjećam se da je bilo civila u ograđenom prostoru, ali, prema mom mišljenju i mišljenju Ratnog predsjedništva, nisu postojali pravni razlozi da se ti ljudi tamo odvode. Da bi se neko zatvorio, mora biti procedura i optužba, ali toga nije bilo”, pravdao se Ristanić u predmetu protiv Radovana Karadžića u ICTY.

U logoru Luka, prema Ristaniću, logoraši su premlaćivani i zlostavljani. „Kasnije sam čuo i za ubistva u Luci, ali ne tokom rata. Tada sam znao da se ljudi maltretiraju, da ih se tjera da pjevaju. To se čak čulo i po noći u gradu, to horsko pjevanje“, tvrdio je Ristanić u ICTY.

Ovim činom država pokazuje mogućnost da radi one stvari za koje je odgovorna i da ih sprovodi onog momenta kada ima želju da to čini.

KOORDINACIONI ODBOR