Gospodine Izetbegoviću!

Referendum u Rs-u ruši Dejtonski ugovor. Podsjećamo vas da prema Ustavnom zakonu od 12.12.1995., u ovoj situaciji na snagu stupa Ustav RBiH koji je nelegalno i neregularno suspendovan u Dejtonu, te se uspostavlja Republika Bosna i Hercegovina bez entiteta. Ustavni zakon je donešen sa jasnim ciljem da se zna šta je činiti onome ko bude na vlasti ako i kada dođe do rušenja Dejtonskog ugovora.
Nadalje, ne zaboravite da je Dejtonski ugovor samo ugovor koji se kao i svaki drugi ugovor smatra pravno ništavnim ako se prekrši i na snagu stupa pravno stanje koje je postojalo prije tog ugovora. To je princip ugovornog prava svuda u svijetu.
Od vas tražimo da odmah proglasite Ustav RBiH i povratak Republike Bosne i Hercegovine jer vi to možete i morate učiniti shodno Ustavnom zakonu i bez konsenzusa u Predsjedništvu, te da odmah prekinete sa finansijskom pomoći genocidnom entitetu pošto ovim prestaju sve finansijske obaveze prema entitetima.
Ako naši predstavnici u vlasti nisu ništa učinili za sve ove godine na povratku i zaštiti naših povratnika u genocidnu tvorevinu, čime je brutalno kršen Annex VII Dejtonskog ugovora, učinite to sada kada vam se pruza legalna prilika da ukinete genocidnu tvorevinu i teror manjine nad većinskim bošnjačkim stanovništvom.
    FB GRUPA ”ZAHTJEV ZA POVRATAK USTAVA RBiH sa 65.319 članova

mali-sloba
                      Dačić kao Sloba: Muslimani u BiH žele rat? E, pa dobit će ga!
Dijeli nas noć od antiustavnog referenduma u manjem bh. entitetu. Mnogi su već rekli da se neće desiti ništa, a neki upozoravaju najmanje na oprez. Pripadam ovim drugima, jer imamo već iskustva iz 1992. pa nadalje, a ne pripadam velikoj većini svojih sunarodnika koji boluju od amnezije. One, koji su iz ovih ili onih razloga rekli da se neće desiti ništa, podsjećam da se već desilo i dešava. Desila se izjava ministra spoljnih poslova Srbije Ivice Dačića koji je doslovno rekao: “Ako Muslimani hoće rat, imat će ga…”, što je ničim izazvana otvorena prijetnja službene Srbije jednom bh. narodu jer se  njegov boss, premijer Vučić, nije ogradio od iste. I desila se izjava ministra unutrašnjih poslova u Vladi Rs-a Dragana Lukača koji navodi kako imaju pouzdane informacije da u nekim mjestima u Rs-u, tokom održavanja referenduma, neke ekstremističke grupe  planiraju izazvati sukobe… Mislio je na vehabije i njima slične, a nije naveo na kom biračkom mjestu se to kao planira izvršiti, ali je zato mobilizirao sve policijske snage u tom entitetu da pokrivaju s dugim cijevima (kao da su vojna formacija, a ne policijska) cijeli teritorij Rs-a. To je također prijetnja nesrbima u Rs-u te miru u tom dijelu BiH kao i u cijeloj BiH te regionu.
 
Bakir o klimatskim promjenama, Siriji, Iraku…
 
Da, dok sa zebnjom slušamo te ratne pokliče iz Beograda i Banja Luke u kojima se doslovno Sefer Halilović spominje kao “portparol Bakira Izetbegovića”, što je nonsens, jer zna se kako stoji Sefer sa porodicom Izetbegović naročito nakon njegove smjene te ubistva njegove supruge i šurjaka, dakle dok slušamo i čitamo takve podmetačine i zamjene teza  iz Beograda i koje treba iščitavati kao navodnu pripremu napada na Rs s najvišeg bošnjačkog nivoa, čime bi sljedbenici Miloševića, Šešelja i Karadžića valjda opravdali vlastiti ratni scenarij, predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjednik SDA za govornicom UN-a govori o visokim svjetskim temama – klimatskim promjenama, terorizmu, Iraku, Siriji, Isilu…
Teško j izvagati šta više ledi krv u žilama – te ratne prijetnje malog Slobe i prvog Dodikovog pendreka ili šutnja tog Bakira.  I ne samo njegova.
 
Dabogda sutra i kasnije sve prošlo bez incidenata ili ne daj Bože nečega gorega, ali apeliram na svoje sunarodnike koji žive na prostoru Rs-a da ne izlaze na referendum, kako mu ne bi dali legitimitet, ali i da  izbjegavaju bilo kakve situacije u kojima bi mogli biti isprovocirani i izloženi bilo kakvoj opasnosti.
 
Mnogi na potezu, naročito državno tužilaštvo
 
Sutra, kada se desi referendum, bit će flagrantno prekršen Anex-IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno Ustav BiH, te Krivični zakon. Normalno bi bilo da neko meritoran iz državne vlasti (Bakir, naravno) nakon toga proglasi da je Dejtonski ustav mrtav, te da se BiH vraća u prethodno ustavno stanje. Ali, budući da znamo s kim imamo posla, to nije realno za očekivati. Na potezu je i visoki predstavnik, a naročito Tužilaštvo BiH da podigne optužnice protiv onih koji flagrantno krše Ustav i Krivični zakon Države. Ne bude li takvih reakcija to će Dodiku i njegovim mentorima iz Beograda biti vjetar u leđa za onaj referendum kojeg je već najavio da će se desiti 2018.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Image result for stranka dijaspore i domovine bih

Pozivamo sve građane Bosne i Hercegovine u zemlji i inostranstvu  da se ne odazivaju i  bojkotuju sutrašnji referendum kojim se ignorišu i krše presude najviših domaćih i međunarodnih pravosudnih organa  i teži konačnoj podjeli BiH.  Svako sudjelovanje u pripremi i provedbi neustavnog referenduma predstavlja krivično djelo zbog ćega pozivamo Tužilaštvo BiH kao i Visokog predstavnika da u okviru svojih nadležnosti preduzmu mjere u cilju  zaštite ustavnog  poretka države.

Sirenjem straha i osjećaja ugroženosti nastoje se etnički mobilizirati glasači  na predstojecim lokalnim izborima  sa ćijim se glasovima nastoji legalizirati enormna  pljačka države. Pozivamo vas da umjesto na referendum masovno  izađete na opće izbore  2 oktobra gdje ćete povjerenje dati ljudima koji ga zaslužuju a time pružiti priliku pravosudnim instancama da nastave svoj rad.

Sutrašnji referendum je direktna posljedica straha istog tog kriminalnog političkog miljea, gdje se  destabilizacijom društveno-političkih prilika u zemlji pokušava  pobjeći  od odgovornosti pred zakonom, zbog istražnih postupaka  u vezi sa korupcijom i kriminalom,

Pozivamo sve građane da zadrže mir i razboritost  i ne nasjedaju na preizborne trikove pojedinih političkih  stranaka koje danas sve više liče na mafijaške organizacije nego partije u službi svojih  građana.

Za

Predsjednistvo Stranke Dijaspore i Domovine Bosne i Hercegovine

Mr.Sci Edin Osmancevic www.strankadijaspore.com

NEPOPRAVLJIVE GREŠKE ĆAMILA DURAKOVIĆA

Posted: 22. Septembar 2016. in Intervjui

Gradonačelnik Srebrenice Ćamil Duraković u društvu sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem prisustvovao je specijalnoj godišnjoj plenarnoj diskusiji  „Clinton Global Initiative“ posvećenoj pomirenju na Balkanu, koja je održana u prisustvu bivšeg predsjednika Sjedinjenih Država Billa Clintona u New Yorku od 19. do 21. septembra 2016.godine. Radni naslov i moto ove panel konferencije, koju organizuje Fondacija Clinton,  je “Pomirenje i zajedničko društvo”. Kao posmatrač u gledalištu, konferenciji je prisustvovao i predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.

Image result for BILL Clinton with Vucic and DurakovicNova promocija Vučićevog licemjerja

Za Srbiju, predvođenu Vučićem i Nikolićem, pomirenje znači da se Bošnjaci pomire s tim da su izgubili polovinu države i da bez galame i otpora omoguće njeno osamostaljenje i spajanje sa majkom Srbijom. I ne samo to. Da mirno, ravnodušno i s odobravanjem dopuste slične procese na području Federacije, u kojem Srbi čine većinsko stanovništvo. Ovakve više nego agresivne  ”mirnodopske”  težnje srpske vlasti u Srbiji i Rs ne smatraju izazivanjem rata, već huškače rata traže i nalaze na bošnjačkoj strani, među dokazanim patriotima kakav je penzionisani general Sefer Halilović, koji je jedan od rijetkih koji se usudio suprostaviti širenju srpske rušilačke hegemonije.

Nova promocija Vučićevog licemjerja

Nakon prošlogodišnjih pozdrava i zagrljaja u Potočarima Vučiću se ponovno ukazala prilika da uz asistenciju Ćamila Durakovića na svjetskom nivou  prezentira svoje osobno i političko licemjerje. Lepršavo i sa nadahnućem, oči u oči sa Billom Clintonom,  istakao je spremnost Srbije da se liderski i s pomirenjem okrene ka budućnosti, radi mira na Balkanu. Stiče se utisak da je i ovaj put gradonačelnik Srebrenice suviše jeftino ponudio Vučiću svoj nesumljivo visok autoritet kao alibi za guranje istine o agresiji i genocidu pod američki tepih u Clintonovoj rezidenciji.

Svi se slažemo u tome, čak i srpski agresor, da nema alternative miru. Istina je da svi težimo  pomirenju i boljoj budućnosti, koje će kako su se složili učesnici panela, uzeti ovim i novim generacijama još stotinu godina, ali se pomirenje mora zasnivati na istini i pravdi, a ne na podvalama, lažima i licemjerju. Mora se znati ko je odgovoran za ubistva, progone, logore i etničko čišćenje Bošnjaka, ko je odgovoran za  konstatntno narušavanje Dejtonskog mira i podrivanje temelja države BiH

Nepopravljive greške Ćamila Durakovića

Na putu progresa i pomirenja Ćamil je učinio mnogo, ali i napravio tri velike greške, i nema pravo na nove. Prva je bila što se u Potočarima grlio sa katilom. Hrabro je bilo pozvati snajperistu sa Židovskog groblja u Sarajevu, diplomatski, dobrosusjedski i ljudski je bilo domaćinski ga pozdraviti kad je došao, ali mu je nesmotreno i previše bilo pružiti i pun zagrljaj dobrodošlice. Simbol Srebrenice je samo za one koji istinski žale za stradalim u srebreničkom genocidu, a na Vučićevom  poprsju  je grijeh i sramota.  Druga greška Ćamila Durakovića, kao gradonačelnika Srebrenice i predstavnika žrtava Srebreničkog genocida, bila je nasjesti Vučićevim obećanjima i polakomiti se za parama obećanim za obnovu i razvojne programe Srebrenice. Devastrirani i etnički očišeni gradovi uz Drinu, posebno Srebrenica, ne trebaju Vučićev dobrovoljni prilog i milostinju, već ratnu odštetu  po aršinima međunarodnog prava. I treća velika greška Durakovića je prihatanje razgovora o pomirenju, bez priče o prošlosti, mada mu je više nego jasno da je u toj prošlosti 7.000 samo srebreničkih kabura i njegova Srebrenica, kao crna rupa u okupiranom području BiH, na kojem se korak po korak instalira druga srpska država na Balkanu. U tom kontestu Durakovićeva izjava po kojoj ”umjesto priče o prošlosti o tome ko je koga i kako ubio, imamo iste misli (sa Vučićem, op.ZB), da se mirimo i promijenimo budućnost”,  ne samo da odudara, već obeshrabruje, smeta i boli.

Naravno, u takvoj klimi, gdje gradonačelnik Srebrenice  ponovno ističe i hvali dolazak Vučića u Potočare, umjesto da svaku misao o budućnosti veže i zasniva na bolnoj prošlosti, mogao se očekivati sličan stav američkog posrednika u razgovorima g. Billa Clintona. I on je još jednom dolazak Vučića u Potočare ocjenio kao hrabar potez, kao i Ćamilov da ga u Potočare pozove. Tako je Vučić uz pomoć nesmotrenog  Durakovića Amerikancima opet skupo prodao svoje licemjerje, što se očituje u naglašenoj zaključnoj poruci bivšeg američkog predsjednika  ”da oni koji riskiraju u političkom i ličnom smislu zaslužuju našu (američku) podršku , a na drugima je da stvore uslove i podrže regiju Balkana u procesu pomirenja”. Iz toga proizilazi da će Vučić kod Amera i dalje imati dobru prođu.

Vuk Vučić je opet promjenio dlaku, a sačuvao ćud, a gradončelnik Srebrenice Ćamil Duraković se ponovno našao u slijepoj ulici, iz koje još ne zna naći izlaza.

Ostaće nerazjašnjeno u kojoj je mjeri kontakt g. Clintona sa Vučičem i Durakovićem bio u funkciji pomirenja a koliko u funkciji smanjenja tenzija uzrokovanih predstojećim referendumom Rs o 9. januaru kao Danu Rs, koji je Ustavni sud BiH zabranio,  i u funkciji predstojećih oktobarskih izbora u BiH.

Panel  Fondacije Clinton  “Pomirenje i zajedničko društvo” završen  je aplauzom.  U tom aplauzu se mogao osjetiti gorak okus, jer se još jednom pokazalo da su laž, licemjerje za aktuelnu politiku upotrebljiviji i prihatljiviji od istine i pravde.

Obeštećenje naroda i države, a ne dobrovoljni prilog i milostinja

Koliku je grešku napravio Ćamil Duraković, kada se polakomio na pare obećane od premijera Srbije Alksandra Vučića Srebrenici, najuvjerljivije govori podatak da je od obećanih 40 miliona  u Srebrenicu do sada uloženo svega 2,7 miliona  i to ne za razvojne već socijanle programe. Suviše je kasno shvatio Duraković da Vlada Rs opstruira i blokira razvoj Srebrenice u svakom segmentu koji je približava matičnoj državi. To se moglo vidjeti i ovih dana kada je bošnjačkim parlamentarcima iz Rs onemoćeno da održe sastanak u sali za sastanke Parlamenta  Rs, u zgradi izgrađenoj parama svih bh građana, što potvrđuje da se diskriminacija Bošnjaka u Rs nakon agresije ne smanjuje, već nastavlja i produbljuje.

Svaki i bilo koji razgovor predstavnika BiH sa predstavnicima Srbije na najvišem državnom ili na najnižem lokalnom nivou mora mora polaziti od interesa BiH kao države, koja je u agresiji 92-95 razorena. Niko u BiH ne može od dojučerešnjog okupataora primati obećanja i darove, ako ta obećanja i ti darovi nisu dobronamjerni, niti od općeg intersa države.

Posebno i uvijek mora se imati u vidu da je u Srebreničkom genocidu ubijeno 8.372 Bošnjaka, ali je i u Zvorniku je ubijeno 3.900, Foči  2.800, Višegradu 1.760, Vlasenici  2.000, kao i drugim gradovima BiH: Prijedoru 3.600, Doboju 2.300, Sanskom Mostu 1.300, Banja Luci 1.800, Kotor Varoši 1.048, Sarajevu 14.000,… Za sve ove gradove, za sve ove žrtve srpski agresor mora platiti obeštećenje, obeštetiti porodice i bh državu.

Srbija ima poseban interes za opštine na Drini

Jasno da Srbija ima interes surađivati s opštinama na Drini, koje su etnički očišćene od muslimana, jer se time neutrališe i ruši granica na Drini, što je i bio jedan od 6 glavnih ciljeva Rs utvrđenih još 12.5.1992. na Skupštini Rs. Treba li se i ovom prilikom sjetiti Karadžićeve izjave da “Ova dolina (dolina rijeke Drine, op. ZB) treba biti potpuno srpska, a granica sa Srbijom ukinuta“.

S pravom se može očekivati da će Srbija i Rs prihvatiti, podržati pa i pokretati zajedničke razvojne programe na Drini, koji omogućuju premoštenje rijeke i približavanje njenih obala, kako bi se postigao što veći stepen teritorijanog sjedinjenja okupiranog teritorija BiH sa Srbijom.

Zato u ime etnički očišćenih,  porobljenih i devastriranih bh gradova na Drini niko nema pravo sam praviti pogodbe sa Srbijom, niti primati novac na lokalnom nivou, na štetu opšteg interesa. Srbija može davati donacije za pojedine programe, ali je prevashodno dužna platiti ratnu štetu svim gradovima na Drini, ne samo Srebrenici.

Srbija ne priznaje agresiju ni genocid

Kampanja Srbije konstantno vodi tome da se ne priznaje genocid i insistira na zajedničkoj odgovornosti za sve, iako se dobro zna ko je, kada i gdje počinio zločine i okrvavio ruke.

Koliko poruke srpskog političkog vrha o saradnji sa BiH i miru na Balkanu odudaraju od onog što te vlasti predvođene Nikolićem i Vučićem čine, najuvjerljivije pokazuje političko stanje BiH, koje je po opštoj ocjeni gore nego 90-tih godina prošlog vijeka. Zato sa punom ozbiljnošću i krajnje odgovorno treba uzeti u obzir upozorenje koje je nedavno uputio g. Fatmir Alispahić, ”Ili će Rs biti ukinuta, ili će nestati Bošnjaka kao naroda.”  Ma koliko ocjena izgledala oštra, ona upozoravajuće dijagnosticira stanje ne samo na okupiranom području BiH- u Rs, već na širem području BiH.

Mirotvorcima i miroljubivom narodu BiH ostaje samo nada

Nakon razgovora u New Yorku mirotvorcima i miroljubivom narodu BiH ostaje samo nada, jer panel diskusija o pomirenju između premijera Srbije Vučića i načelnika općine Srebrenica, kojoj je posredovao bivši predsjednik SAD Bill Clinton, nije donijela ništa osim slabe nade  u pomirenje  Srba i Bošnjaka u narednih stotinjak godina. U mnogim segmentima  koji su pomenuti ili prećutiti ostaje glavni dojam da budućnost zajedničkog života nije izvjesna i da ćemo još dugo morati živjeti jedni pored drugih umjesto jedni s drugima. Razlog tome je što nije rečena puna istina da Srbija ne želi integraciju okupiranog dijela u državu BIH već konstantno podržava i potstiče osamostalenje Rs u cilju njenog pripajanja Srbiji. Srbija i dalje negira istinu, a bez istine se zajedno ne može ići dalje.

Ono što Amerika predvođena Clintonom nije razumjela ili nije htjela razumjeti devedesetih godina prošlog vijeka Clinton nije razumio ili nije htio razmjeti ni sada. Strategija Srbije i onda i sada zasniva se na devizi ” jedno govorim, drugo mislim,  treće radim” .Vučić je u New Yorku ponovno, više nego uspješno, demonstrirao taj isprobani model i poentirao.

I umjesto podrške žrtvama agresije, umjesto ohrabrenja žrtava genocida, negdje u eteru je  poturena nova upozoravajuća prijetnja, a kome nego Bošnjacima, po kojoj bi, ako u BiH dođe do novog sukoba, koji naravno niko ne želi, Srbi opet mogli pobjediti, jer su brojniji.

A prijetnje ratom su ono posljednje što nastradali i napaćeni narod BiH želi čuti. Ipak ne treba zaboraviti da su Srbi agresijom na BiH itekako profitirali. Srbija danas kontroliše polovinu bh države koji neargumentovano zovemo manjim entitetom i sa nje neprestano torpedira onaj drugi dio sa težnjom da ga podijeli i rasturi. Sve druge priče o težnji za mirom i zajedničkim životom, koje svijetu poturaju  sljedbenici Slobodana Miloševića, su laž i obmana.

Burlington, 22. Septembra 2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

sefer-halilovic_0

Predsjednik BPS-a Sefer Halilović od jučer je glavna vijest u regiji. Mediji u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj prenose izjave predsjednika BPS-a kojima je, nakon šutnje svih bošnjačkih politčara, uputio javno pismo vodstvu Srbije i bh.entiteta “RS” koji putem referenduma već mjesecima prijete ratom u BiH. Danas su srbijanski premijer Aleksandar Vučić, ministar vanjskih poslova Ivica Dačić i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik osuli po Haliloviću paljbu optužujući ga kako je dao “ratnohuškačke izjave”. Halilović im je u kratkom telefonskom razgovoru sa urednicom BNN-a, odgovorio.

Pokretanjem priče o referendumu i, na kraju, njegovim konkretnim organizovanjem, štampanjem referendumskih listića, rukovodstvo bh.entiteta zvanog “RS” pokazalo je da slijedi politiku koju je 1992.godine otpočeo Radovan Karadžić kada je uradio istu stvar koju danas radi i Milorad Dodik čime BiH direktno vodi u rat kao što je to uradio i njegov prauzor Karadžić“, kaže na početku razgovora predsjednik BPS-a Sefer Halilović.

Na optužbe iz Beograda i Banja Luke da je dao “ratnohuškače izjave” Halilović kratko odgovara: “Ja odlično znam šta je rat i ne pada mi na pamet da ga zagovaram, jer znam koje je to stradanje i nesreća. Rat danas, kroz priču o “pravu na samopredijeljenje”, zagovaraju razni dodici, vučići, dačići, kao što su je 1992. zagovarali njihovi stranački i politički uzori i šefovi Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. Teško će bilo koga u svijetu vikend četnik Aleksandar Vučić koji je pucao po Sarajevu, ili ratni švercer Milorad Dodik, ili mali Slobo Ivica Dačić ubijediti da su za mir. Oni svojim referendumima, negiranjem genocida, rehabilitacijom Draže Mihailovića, slavljenjem Mladića i Karadžića cijelu regiju guraju u rat i sukobe i njima međunarodna zajednica mora pokazati mjesto u ćošku. Ja sam za mir ali neću dati moju državu da cijepaju kojekakvi novi mali miloševići i karadžići. Žao mi je što niko od predstavnika vlasti u BiH, naši premijeri i ministri šute pred klasičnim napadom na državu BiH i njenu teritoriju. Da li čekaju da otmu dio BiH pa da izdaju saopćenje za javnost!?“, zaključio je Halilović u izjavi za BNN.

Izvor: BNN.BA/A.R

udik-logo

 Broj: 12 – 13 – 09 / 16

Sarajevo, 20. septembra 2016.

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da će u srijedu, 21. septembra 2016. godine, u povodu Međunarodnog dana mira, organizovati press konferenciju sa ciljem predstavljanja publikacije pod nazivom „IN MEMORIAM – Centar Sarajevo (1992 – 1995)“, a koja je objavljena uz podršku Općine Centar Sarajevo.

udik-in-memoriam-1992-1995

Ovo je prva knjiga iz edicije „Memorijali“, u okviru koje se nalaze podaci o spomenicima i spomen – obilježjima izgrađenim na području općine Centar Sarajevo, a koji su posvećeni stradanjima devedesetih u BiH.

Podsjećamo da u okviru svojih redovnih aktivnosti, pored obilaska mjesta stratišta, UDIK istovremeno radi i na prikupljanju podataka o spomenicima i spomen obilježjima u BiH koji su namijenjeni žrtvama proteklog rata sa ciljem izgradnje jedinstvene baze podataka u okviru Centralne evidencije spomenika u BiH.

Mjesto događaja je Kino Meeting Point, Hamdije Kreševljakovića 13, Sarajevo,

a vrijeme početka aktivnosti je 13:00 sati.

 Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 PRESS SLUŽBA

————————————————————————

No: 12 – 13 – 09 / 16

Sarajevo, September 20, 2016

PRESS RELEASE

PRESS CONFERENCE IN SARAJEVO

    On Wednesday, September 21, 2016, on the occasion of the International Day of Peace, the Association for Social Research and Communications (UDIK) will organize a press conference in order to present the publication entitled “IN MEMORIAM – Centar Sarajevo (1992 – 1995)” with the support of the Township of Centar Sarajevo.

This book is a part of the edition “Memorials” and contains information on the monuments and memorials built in the municipality of Centar Sarajevo but dedicated to the suffering of the nineties in Bosnia and Herzegovina.

In addition to visiting places of war crimes, at the same time, UDIK is working on the collection of data on monuments and memorials in Bosnia and Herzegovina which are dedicated to the victims of the recent war with the aim of building a unique database named “Central Register of Memorials”.

Press conference will take place in Kino Meeting Point at 1 pm.

The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE

——————————————————————————————-

No: 12 – 13 – 09 / 16

Sarajevo, 20 settembre 2016

COMUNICATO STAMPA

CONFERENZA STAMPA A SARAJEVO

    Mercoledì 21 settembre 2016 – In occasione della Giornata internazionale della pace, l'Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) con il supporto di Comune di Centar Sarajevo organizzerà una conferenza stampa per presentare la pubblicazione dal titolo “IN MEMORIAM – Centar Sarajevo (1992 – 1995)”.

Questo libro fa parte di Edizione “I memoriali”. All'interno di questo libro ci sono dati sui monumenti costruiti nel comune di Centar di Sarajevo, e che sono dedicati alla sofferenza degli anni novanta in Bosnia – Erzegovina.

Oltre a visitare i luoghi di crimini di guerra, allo stesso tempo UDIK sta lavorando alla raccolta dei dati sui monumenti e memoriali in Bosnia – Erzegovina, che sono dedicati alle vittime della recente guerra con l'obiettivo di costruire una base di dati chiamata “Il registro centrale dei monumenti”.

Conferenza stampa si terrà mercoledì 21 settembre alle 13 nella sala di Kino Meeting Point.

L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

SERVIZIO STAMPA

Sarajevo, 17. 09. 2016.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine još jednom je, a što je bilo i za očekivati, potvrdio svoju prethodnu odluku o neustavnosti 09. januara kao Dana Republike Srpske.

Najave Dodika da će se neustavni referendum o danu Republike Srpske ipak održati protivustavno je djelovanje, derogiranje i ponižavanje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i njegovih odluka, kao i napad na ustavni poredak u Bosni i Hercegovini, te stoga pozivamo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine da hitno reaguje i izda naloge za podizanje optužnica protiv svih koji čine krivično djelo – nepoštivanje Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Očekujemo hitnu reakciju i za primjer kažnjavanje svih vinovnika protiv ustavnog djelovanja i nepoštivanja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Amer Jerlagić

Predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegvinu

amer jerlagic

josip-simic

Govoreći naime o Draganu Čoviću, on je prije svega veoma kompromitantna ličnost sumnjiva morala na svim vidovima društvenog života. To je prije svega “nazovi” osoba, koja se odlično snalazi u svakom sistemu, osoba koju zapravo i nije briga za hrvatski narod u BiH. Sjetite se samo da je prije rata bio Jugoslaven, potpisivao se sa ćirilicom…..Kad se uzme u obzir sve o Draganu Čoviću, njegovi mutni poslovi…, njegovo ime i prezime je kompatibilno sa kriminalom. Čović je osoba, koja se krila u Uredima, to je osoba koja nije niti mrdnula u obrani BiH od srpskog agresora, naprotiv surađivala je s njima! To je ukratko Dragan Čović……Nažalost, u BiH vlada mišljenje, da “tko dirne u HDZBiH kao da je udario na Katoličku crkvu”! Ovo vam prije svega govorim iz ličnoga iskustva, gdje zbog otvorenih stavova iznesenih spram politike Dragana Čovića trpim degradaciju na crkvenom polju, ipak ovdje treba reći, čast izuzetcima, onim svećenicima koji su uspjeli sačuvati svoj obraz….. Politika Dragana Čovića ide dotle, da određuje, gdje će koji župnik/svećenik doći na župu. Žalosno je to, ali tako je! Često vodim razgovore sa ljudima bliskih kard. Puljiću, gdje sami kažu: “Kardinala je Čović ščepo pod svoje”!….. Ponajprije, vrh Katoličke crkve ima pozitivan odnos prema Draganu Čoviću i HDZBiH, nažalost! Jedino što ovdje mogu izdvojiti banjolučkog biskupa Franju Komaricu, koji je istinski borac za istinu, pravdu, koji je borac za čovjeka…..Za uspon Dragana Čovića zaslužan je jedino lično kardinal Vinko Puljić i njegov Ured, i naivni birači. Ta sam je Dragan Čović kazao: “Narod je poput ovaca, što ih ne bi šišali svake godine”!…..Prijetnji imam na pretek. To pokazuje i činjenica da je Kantonalno tužilaštvo KS povelo istragu u svezi prijetnji koje sam dobivao. Nedavno sam putem messengera dobio prijetnju da ću biti silovan. Vjerujem, da ste upratili, kako sam počeo raskrinkavati i mračnu stranu lidera SBB-a Fahrudina Radončića, a kojega kosovska optužnica, tužilac Andrew Hugs tereti za mnoga ubistva, organizovani kriminal, zajedno s Naserom Keljimendijem…..Obično za koaliciju SDA-HDZBiH-SNSD koristim jedan naziv “koaliciona prostitutka”, koja je prodala i uništila sve što se da prodati i uništiti! Te tri nacionalističke stranke nikome ništa dobro nisu donijele na ovim prostorima, osim što su nas naučile da mrzimo ljude koje nikada nismo ni upoznali ni vidjeli….. Dakle, kad političari zbog svoje nesposobnosti nisu u stanju da izvrše svoja obećanja, onda oni među narod ubace “kost” – ovaj put referendum, da se narod nečim zabavi, jer se političari boje da narod ne počne razmišljati u BiH i uvidi, kud nas ovo sve odvede?! Ova vlast u BiH je nesposobna, a “nesposobni imaju sposobnost da onesposobe sposobne” – kaže G. Bernard!….Svjetlo na kraju tunela je tu, pred nama, a za 15 – ak dana u našim rukama, gdje možemo reći: “STOP KRIMINALU I KORUMPIRANIM POLITIČARIMA”, a izabrati bolji život!……

Ovaj mladi čovjek, budući teolog, već je poznat bh. javnosti kao žestoki kritičar anomalija u našem društvu, posebno kriminala i korupcije koji se opet vežu naročito za političke elite. Naročito ne štedi javno prozivati Dragana Čovića, pa ni dio Katoličke crkve u BiH, uključujući i samog Kardinala, kojeg je, po tvrdnjama moga mladog sugovornika, “Čović ščepao pod svoje…” Jednako tako javno kritizira i ostale političare koji kao predstavljaju svoja etnička stada, pa u vezi s tim veoma je indikativno da on koaliciju SDA-HDZBiH-SNSD naziva “koaliciona prostitutka”. Naravno, za svoje javne istupe kojima argumentirano ne štedi mnoge, ponajprije političke čelnike bh. Hrvata, dobija i brojne prijetnje. U mnogim damarima mladog Josipa Šimića prepoznao sam i svoje, uključujući i fakture koje se i njemu, kao i meni,  ispostavljaju za javnu riječ – svakome od nas iz vlastitih etnikusa. Ali, prepoznao sam i to da se radi o hrabroj mladoj osobi koja, siguran sam, neće pokleknuti u daljnjoj borbi s vjetrenjačama, što ulijeva nadu da ima neko svjetlo na kraju bh. tunela. Samo, da je više ovakvih kao Šimić…, to svjetlo bi se brže pronašlo…..

U bh. javnosti ste poznati kao žestoki kritičar naročito Dragana Čovića. Ko, je, ukratko, predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva naše zemlje?

ŠIMIĆ: Govoreći naime o Draganu Čoviću, on je prije svega veoma kompromitantna ličnost sumnjiva morala na svim vidovima društvenog života. To je prije svega “nazovi” osoba, koja se odlično snalazi u svakom sistemu, osoba koju zapravo i nije briga za hrvatski narod u BiH. Sjetite se samo da je prije rata bio Jugoslaven, potpisivao se sa ćirilicom. Tokom rata, mudro je promatrao rasplet ratnih okolnosti, te se opredijelio na stranu “dobrog” Hrvata i katolika, na kojemu je zadnjih godina profitirao više nego i jedna firma na Balkanu. Kad se uzme u obzir sve o Draganu Čoviću, njegovi mutni poslovi…, njegovo ime i prezime je kompatibilno sa kriminalom. Čović je osoba, koja se krila u Uredima, to je osoba koja nije niti mrdnula u obrani BiH od srpskog agresora, naprotiv surađivala je s njima! To je ukratko Dragan Čović.

U svojim javnim istupima ne štedite ni dio Katoličke crkve u BiH. Zapravo smatrate da “postoji Katolička crkva Kristova i Katolička crkva Čovića….” Hoćete li obrazložiti tu tezu?

josip-simicŠIMIĆ: Naravno. Prije svega, žalosti me činjenica da su se vjerski velikodostojnici u BiH prodali korumpiranim političarima za veoma male pare, te su na taj način postali veći ološi od samih političara. Na samome početku ovdje za vaše čitatelje, predlažem neka svatko pročita moje pismo pod nazivom “Licemjernost i grijeh vjerskih struktura”, koje se može naći na portalima i na mome ličnom fb profilu i sve će mu biti jasno! Nažalost, u BiH vlada mišljenje, da “tko dirne u HDZBiH kao da je udario na Katoličku crkvu”! Ovo vam prije svega govorim iz ličnoga iskustva, gdje zbog otvorenih stavova iznesenih spram politike Dragana Čovića trpim degradaciju na crkvenom polju, ipak ovdje treba reći, čast izuzetcima, onim svećenicima koji su uspjeli sačuvati svoj obraz. Imate takvih slučajeva u BiH, gdje Dragan Čović sa oltara u pojedinim crkvama drži predizborni skup, naravno, sve s blagoslovom crkvenog vrha u BiH. Codex iuris canonici Katoličke crkve je jasan po pitanju toga, gdje izričito zabranjuje zlouporabe sakralnih prostora u političke svrhe. Ovdje mi sada na um pada jedan događaj iz Svetoga pisma: Došao Isus u jedan hram i vidio da ljudi i svećenici u hramu prodaju stoku, drže političke govore, umjesto da to bude kuća molitve… Kad Isus to vidje, naljuti se, isprevrća stolove, a istjera i političare govoreći: “Ne stoji li pisano: “Moja kuća treba biti kuća molitve za sve narode? A vi načiniste od nje razbojničku špilju”! Sve je nažalost u BiH ispolitizirano! Politika Dragana Čovića ide dotle, da određuje, gdje će koji župnik/svećenik doći na župu. Žalosno je to, ali tako je! Često vodim razgovore sa ljudima bliskih kard. Puljiću, gdje sami kažu: “Kardinala je Čović ščepo pod svoje”!

Kako ocjenjujete odnos vrha Katoličke crkve prema Čoviću i politici HDZ-a inače?

ŠIMIĆ: Ponajprije, vrh Katoličke crkve ima pozitivan odnos prema Draganu Čoviću i HDZBiH, nažalost! Jedino što ovdje mogu izdvojiti banjolučkog biskupa Franju Komaricu, koji je istinski borac za istinu, pravdu, koji je borac za čovjeka. Vrh Katoličke crkve u BiH i nema nekog razloga da kritizira Dragana Čovića i njegovu politiku. Vjerski velikodostojnici nikad bolje nisu živjeli, gdje narod daje tu ne može nestati novaca! Nije ovo nikakva ironija, ovo je činjenica. Oni nikada nisu osjetili ni materijalni ni egzistencijalni gubitak, sve imaju. Zapravo, crkveni vrh u BiH podrži Čovića, a Čović njih zauzvrat financijski obdari. O tome sam pisao u svojim Otvorenim pismima više puta. To vam je isto, kad je Austrougarska monarhija u BiH željela da učvrsti svoju vlast, podržala je nadbiskupa Stadlera u svemu, a zauzvrat Stadler je davao punu podršku Monarhiji. A sve to, jer narod sluša vjerske velikodostojnike.

Ko je još zaslužan za uspon Dragana Čovića na političku scenu BiH i trajanja na njoj, osim dijela Katoličke crkve?

ŠIMIĆ: Za uspon Dragana Čovića zaslužan je jedino lično kardinal Vinko Puljić i njegov Ured, i naivni birači. Ta sam je Dragan Čović kazao: “Narod je poput ovaca, što ih ne bi šišali svake godine”!

Zanimljiva je također Vaša teza koja je u aktuelnom bh. javnom diskursu gotovo usamljena prema kojoj je “Dragan Čović i dan danas pobornik velikosrpske ideologije…” Hoćete li to elaborirati?

ŠIMIĆ: Tu je stvar jasna kao dan. Kad bih krenuo u razrađivanje ove teze, zacijelo bih mogao doktorat na ovoj tezi napraviti. Prvo: Ali za sve postoje zvanični dokazi u arhivima RH iz kojih se jasno da iščitati da su SRBO-ČETNIČKI avioni koji su granatirali hrvatski Vukovar, i ostale gradove „Naše nam Lijepe“ slijetali u Mostar, gdje su servisirani od strane „Sokola“ kojom je u to vrijeme, „glavom i bradom“ rukovodio gosp. Čović! No, nikada mi neće biti jasna aktualna podrška pojedinih hrvatskih obitelji, pa i Katoličke Crkve u BiH gosp. Čoviću koji je bio „palica“ u rukama njihovih zlotvora! Ali što bi rek'o naš svijet: „Para vrti gdje burgija ne može“! Nadalje, kad je Milorad Dodik nedavno pozvao da se linčuje biskup Franjo Komarica, svi su stali u obranu biskupa Komarice, Čović ne! Dodik održava referendum, koji je protivan odluci Ustavnog suda, Čović ne reaguje. A tko šuti, taj se slaže sa trenutnom situacijom… Tu je i njegovo izjašnjavanje prije kao Jugoslaven, potpis ćirilicom…

Kako objašnjavate činjenicu da su sve dosadašnje optužnice protiv Čovića za kriminal i korupciju pale?

ŠIMIĆ: Ovo pitanje, započeo bih sa izjavom američke ambasadorice u BiH Maureen Cormack koja je jako dobro kazala: “Antikorupcijska tijela u BiH su korumpiranija od samih političara”! Čović je u 2006. bio osuđen na 5 godina zatvora, žalio se na Drugostepeni Sud BiH i taj se Sud proglasi ne nadležnim, i cijeli slučaj uputi na Kantonalni nivo (KS). U toku dvogodišnjeg prenosa sva je originalna dokumentacija nestala, koja je bila nužna za dokazivanje tačaka iz optužnice. Kada sam gostovao na SNN N1 kazao sam slijedeće o tome kako su dokazi “slučajno” zagubljeni: “Kad se uzme u obzir da je tada glavni državni tužilac bio Milorad Barašin, i kad se još dalje uzme u obzir da je Borjana Krišto (HDZBiH) iz Livna, gdje je Barašin bio dugogodišnji tužilac, Čoviću nije bilo teško da nagovori Borjanu, a Borjana Barašina da “slučajno” zagube dokaze”! Jako je čudno, da nikada nije istraga sprovedena, da se utvrdi, gdje su dokazi koji su stvarno postojali?! Tko ih je sklonio?!… Nakon ove moje izjave, zanimljivo, da me nitko nije tužio za klevetu.

simiccovic-09032016

Pišete pisma i bh. javnosti i tome Čoviću. Naravno, javno iznošenje istine, pogotovo danas i tamo ima svoju cijenu. Ima li, zaista, prijetnji i od koga dolaze? S druge strane, imate li podršku i čiju, eventualno?

ŠIMIĆ: Prijetnji imam na pretek. To pokazuje i činjenica da je Kantonalno tužilaštvo KS povelo istragu u svezi prijetnji koje sam dobivao. Nedavno sam putem messengera dobio prijetnju da ću biti silovan. Vjerujem, da ste upratili, kako sam počeo raskrinkavati i mračnu stranu lidera SBB-a Fahrudina Radončića, a kojega kosovska optužnica, tužilac Andrew Hugs tereti za mnoga ubistva, organizovani kriminal, zajedno s Naserom Keljimendijem… Tu sam iznio istinu, odnosno imena ubica Taiba Torlakovića, gdje upravo i Fahrudin Radončić upetljan. Sjetite se samo, 12 godina tužilaštvo još uvijek istražuje taj slučaj. Podršku dakako da imam, jer davno bih nestao da nemam ničiju podršku. Uvijek imate ljudi časnih, poštenih. Imam podršku brojnih struktura, ljudi, koje ovdje ne mogu navoditi, kako im ne bih stvorio neugodnosti.

Kako generalno ocjenjujete vladavinu SDA, HDZ-a i SNSD-a nakon Dejtona? Kome su te stranke učinile dobro, a kome štetu? Kakvi su, zapravo, rezultati njihove vladavine i vide li se iz aviona?

ŠIMIĆ: Obično za koaliciju SDA-HDZBiH-SNSD koristim jedan naziv “koaliciona prostitutka”, koja je prodala i uništila sve što se da prodati i uništiti! Te tri nacionalističke stranke nikome ništa dobro nisu donijele na ovim prostorima, osim što su nas naučile da mrzimo ljude koje nikada nismo ni upoznali ni vidjeli. Te stranke su 95% stvari uradile za sebe, svoju obitelj i svoje grupacije, a za narod preostalih 5%, a možda ni to! Ovo je jako vidljivo na velelebnim imanjima i grandioznim vilama Dragana Čovića, Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika. Rezultati vladavine triju nacionalističkih stranaka jesu: 500 tisuća nezaposlenih, siromaštvo, jad, bijeda, svakim danom ulični obračuni na sarajevskim ulicama, pljačke poslovnih objekata, ubistva… Vlast ništa ne radi na suzbijanju kriminala. Građani su prepušteni sebi na milost i nemilost. Političari samo o sebi brinu. Ovo nema nigdje, samo u Bosni i Hercegovini!

Kako vidite ovu ukupnu situaciju oko Dodikovog referenduma te ponašanje Čovića, Izetbegovića te Međunarodne zajednice u cijeloj ovoj priči?

ŠIMIĆ: Budući da Dodik ništa nije uradio za srpski narod, mora nečim mahati pred izbore, kako bi narodu “zamazao” oči. Ovaj put je odlučio mahati referendumom, na koji će narod nasjesti, a Dodik pokupiti političke poene, gdje će narod glasati za njega i opet će naredne 4 godine narod sjediti na plikovima. To vam je jeftina politička igra. Govoreći dalje o referendumu u RS-u, od toga će referenduma profitirati i Izetbegović, gdje se on u cijeloj toj priči pojavljuje kao “heroj i čuvar” bosanskog blaga, glumi svoga babu, ali nije mu ni do koljena. I Izetbegović je obećao 100 tisuća radnih mjesta, od zlatnih kašika do kutlača, ali “lijepo obećanje, ludom radovanje”! Dakle, kad političari zbog svoje nesposobnosti nisu u stanju da izvrše svoja obećanja, onda oni među narod ubace “kost” – ovaj put referendum, da se narod nečim zabavi, jer se političari boje da narod ne počne razmišljati u BiH i uvidi, kud nas ovo sve odvede?! Ova vlast u BiH je nesposobna, a “nesposobni imaju sposobnost da onesposobe sposobne” – kaže G. Bernard!

Na samom kraju, vidite li neko svjetlo na kraju bh. tunela? Ako ne vidite, postoji li put kojim treba ići da se dođe do tog svjetla?

ŠIMIĆ: Naravno da vidim svjetlost. Čuveni američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt je kazao: “Ako nešto činiš ili radiš, vjeruj i već si 50% uspio”! Svjetlo na kraju tunela je tu, pred nama, a za 15 – ak dana u našim rukama, gdje možemo reći: “STOP KRIMINALU I KORUMPIRANIM POLITIČARIMA”, a izabrati bolji život!

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

ŠIMIĆ: Hvala Vama!

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (822)

vrbas-miso

aco_ravlicEvo, dočekasmo i 11. po redu 15. septembar bez čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag ne samo u poslu kojim se tako uspješno bavio, nego i u jednom širem društenom kontekstu grada Banja Luke u drugoj polovici prošloga stoljeća. Nekako imam lični dojam da što godine više odmiču od njegovog odlaska u vječnost, sve više se osjeti i praznina koja je ostala nakon njega. Aco Ravlić, taj gorostas od novinara i publiciste, majstor fotografije a prije svega čovjek i humanista, je za sve autohtone i dobronamjerne Banjalučane na velika vrata ušao u legendu Grada kojeg je toliko volio i kojeg je zadužio. Zadužio je sve nas koji smo bili njegovi suvremenici, prijatelji, suradnici… Zadužio je posebno mene jer mi je dao mnogo poduka u poslu kojim se ja danas bavim, kao i zbog iskrenog prijateljstva kojeg ja gajio prema meni, a ja se trudio da uvratim na najbolji mogući način.
aco_ravlic_gusicNaš posljednji susret u njegovom riječkom domu, nešto više od godine prije Acine smrti
Aco Ravlić je bio omiljen kod Banjalučana. Prepoznali su naši sugrađani da se radi o čovjeku koji je spontano, ali snagom svoga htijenja, djela, stručnosti a prije svega ljubavi prema Gradu, postao neko ko vrši jednu plemenitu misiju u prostoru i vremenu u kojima je živio. Ako je Sarajevo imalo svoga Bašeskiju, imala je i Banja Luka svoga kroničara – imala je svoga Acu Ravlića.
 
Da li današnja Banja Luka adekvatno njeguje sjećanja na svoje velikane iz prošlosti, među koje svakako spada i junak ovog sjećanja, a bez prebrojavanja krvnih zrnaca, ne znam, ali znam da ga barem mi, preostali živući Banjalučani, rasuti diljem svijeta, nećemo i ne smijemo nikada zaboraviti.
 
Hvala Ti, dragi Aco, za sve što si ostavio u amanet svome i našem gradu, nama-njegovim autohtonim žiteljima i svim ljudima dobre volje, ma ko da su i ma gdje bili, a ostavio si previše toga dobroga da bi zaboravili.
 
Počivaj i dalje u miru Božijem te neka Ti je lahka zemlja banjalučka i bosanska!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Dubičanac Nermin Tulić, sada nastanjen u Švajcarskoj, je prvi dubički magistar harmonike, koji već drugu deceniju svojom harmonikom uspješno promovira bosansku sevdalinku, sa kojom je već svirao za holandsku krljicu Beatrix i osvojio treće mjesto na svjetskom takmičenju harmonikaških orkestara u Italiji. Nermin radi kao profesor harmonike i klavira u vlasitoj muzičkoj školi, održava Workshops balkanske muzike, MasterClass-e klasične i moderne muzike i nastupa kao dirigent Harmonikaškog orkestra HC Kolliken. Sevdalinka je njegova trajna ljubav i životni izazov.C:\Users\ZIJAD\Pictures\nermin tulic.jpg

Tokom boravka na ostrvu Viru kod Zadra susreo sam moje sugrađane, drage prijatelje iz predratnih dana, bračni par Žolu i  Ferisu Tulić. Mislim da Žola i nije matično ime jednog od poznatijih predratnih fudbalera Dubičkog nogometnog kluba “Borac“, ali to i nije važno, jer kad bi ga nazvao njegovim pravim imenom, koje bi moglo biti Nafiz, niko možda ni u njegovoj široj familiji ne bi znao o kome se radi. Nakon spontanih zagrljaja i nekoliko pozdravnih riječi, izmjenjenih uz radostan osmijeh na našim licima, sa zadovoljstvom sam prihvatio njihov poziv da ih posjetim u njihovoj vikendici u naselju Kozjak. na sjevero- istočnoj obali ostrva Vira.

Već sljedećeg popodneva bio sam im u posjetu. Žola mi je prvo pokazao predivne čiste plaže   pune kupača, uvučene u mali zaliv udaljen samo par stotina metara od njihove vikendice. Tulići posjeduju dvije vikendice, ”ranch style”, jedna pored druge. Sa terasom i dvorištem ispred. Jedna pripada njihovom sinu i trenuto je prazna.

Kada nas je vrsna domaćica Ferisa Tulić, do rata opštinski službenik u katastru, poslužila sa trahanom, bosanskim loncom, kolačima i lubenicom, nezaobilazna tema bila je život Bošnjaka u Holandiji, a iznad svega vanredni uspjesi njihovog sina Nermina, magistra harmonike, o kojem sam kao ”poznatom”  Dubičancu pisao već davne 2008. godine u svojoj knjizi “Historija Bosanske Dubice“.  O njemu je tada napisano;

“Nermin Tulić rođen je 1977. godine u Bosanskoj Dubici, gdje je živio samo 15 godina, do srpske agresije. Nakon progonstva njegove porodice u Holandiju  stekao je najviše muzičko obrazovanje od svih Dubičana u njenoj historiji. Postao je magistar harmonike i profesor na muzičkim akademijama Holandije i Njemačke. Svojim muzičkim stvaralaštvom, na brojnim koncertima širom Evrope, od kojih posebno značajan za holandsku krljicu Beatrix povodom 750-godišnjice grada Oldenzaala, promovira bosansku muziku, posebno sa svojim sastavom “ „EtnoSaraj“  starogradske pjesme i bosanski sevdah. Njegov muzički izraz postaje jedinstven i vodeći, dajući mu inidž „muzike budućnosti“, u kojoj živi i raste njegova voljena Dubica.“

U dijelu knjige, u kojem se govori o sevdahu i sevdalinci,  o Nerminu Tuliću se kaže „Novu promotivnu  formu bosanskom a posebno dubičkom sevdahu (koju do sada još niko nije upotrijebio), na prostorima Evrope, posebno Holandije i Njemačke, daje mladi Dubičanac , magistar harmonike Nermin Tulic, koji je 2003.g u talijanskom gradu Castellfidardo na takmičenju harmonikaških orkestara osvojio treće mjesto u svijetu, a 2005. g. povodom 750-godišnjice holandskog grada Oldenzaala svirao za holandsku kraljicu Beatrix.“

Tulići pored Nermina imaju još jednog sina, ne manje  marljivog i uspješnog. Ali o njemu nekom drugom prigodom.

Prvi dubički magistar harmonike Nermin Tulić   

Dubičanac Nermin Tulić rođen je 21. maja 1977. u Bosanskoj Dubici. Zbog ratnih zbivanja u BiH  jedno vrijeme je živio u Holandiji, potom u Njemačkoj, a od 2015- te živi u Bernu –  Švajcarska.

C:\Users\ZIJAD\Pictures\NERMIN.jpg

Nakon uspješno položenog prijemnog ispita pri Konzervatorijumu  ”Artez“ Saksion Hogeschool 1996. u gradu Enschede u Holandiji, na odsjeku klasične harmonike, otpočeo je studije, da bi 2001.g. u klasi uvaženog profesora Egbert-a Spelde-a postao Bachelor -profesor „Docerend Musicus”. To ga nije zaustavilo, već mu dalo novi potsticaj.

Težnja za daljim usavršavanjem vodi ga na prijemni ispit u Saxion Hogeschool na “Messiaen Academie” “ArtEZ”, gdje 2004. postaje akademski glazbenik i stiče zvanje Koncert majstora  “Master of Musik” – magistar harmonike( mag. Art).

Tokom studija Nermin je u domenu masterclass-a pohađao razne seminare uglednih profesora harmonike, kao što su  C. Jacomucci, M. Rantanen, F. Lips, A. Dimitriev, B. Lenko, M. Kern, M. Lequeux,P.A. Glorvingin, V. Dolgoponov, L. Bjorn, G.Daanen, itd. Tri mjeseca je proveo na specijalizaciji kod prof. Bogdana Dowlasz-a pri Muzičkoj akademiji Lodz.

Nakon okončanja studija Nemin docira harmoniku pri različitim muzičkim školama i institucijama kulture, što mu je pomoglo da stekne uvid u savremene  inovativne nastavne metode koje se primjenjuju na području zapadne Evrope, te je u skladu sa stečenim znanjima razvio i usavršio sopstveni pristup i tehniku dociranja.

Nermin Tulić radi kao pedagog, profesor harmonike i klavira u vlastiotoj privatnoj muzičkoj školi “Lasst uns musizieren”,  uporedo održava Workshops Balkanmuzike te master classe klasične i moderne muzike u muzičkim školama,  a radi i kao dirigent Harmonikaškog orkestra HC “Kolliken”.Pedagoški rad je za Nermina Tulića primarni izazov i izvor inspiracije za daljim usavršavanjem i promocijom.  Zadnjih godina Nermin se počinje baviti komponovanjem muzike i aranžiranjem postojećih kompozicija i pjesama za teatre, dokumentarne filmove i za svoj “EtnoSaraj”.

Nerminova koncertna aktivnost

Paralelno sa obrazovanjem i usavršavanjem Nermin je na prostorima zapadne i istočne Evrope  razvijao koncertnu aktivnost, koja obuhvata širok i raznovrstan repertoar,  world music, muziku od baroka do avangarde, sa posebnim afinitetom i žarom za bosansku sevdalinku. Pored solističkih koncerata izvodi redovno i komornu glazbu u različitim postavkama. Na svjetskom takmičenju harmonikaških orkestara održanom 2003. godine u italijanskom gradu Castellfidardu sa ”Nederlanse Accordeon Ensemble” osvojio je treće mjesto. Više puta je kao solista nastupao na koncertima sa filharmonijskim i puhačkim orkestrima. 2008. godine je u Holandiji sudjelovao na snimanju cd-a “Tonen van Vrijheid” pod  pokroviteljstvom UAF-A, gdje je kao solista sa “Orion ensamble” snimio kompoziciju Astor Piazzoll-e ”Oblivion”.

U julu i avgustu 2015. godine Nermin je kao koncertmajstor- solista zajedno sa Simfonijskim orkestrom „Ricciotti ensemble“  iz Amsterdama nastupao na turneji „Bosnische Balkan Connectie“, koji je startovao u Nizozemskoj a potom nastupao u gradovima širom BIH. Zapaženo mjesto u njihovom repertoaru imale su sevdalinke: Prošetala Suljegina Fata, Čudna jada od Mostara grada, Ehlimana, te instrumental Saraj, koji je Nermin sam komponovao. Veliki uspjeh imali su koncerti nedavno održani u Kirchemeinde haus Arche u Kollikenu sa njegovim harmonikaškim orkestrom i koncerti u Bernu sa grupom Masciuli-Ratatila i talijanski Pizzica Muzika, te Duo sa uvaženim Bern-skim Flamengo-Jazz gitaristom Nicolas Perrin.

Promocija sevdalinke

U težnji da svojoj Bosni dadne veći dio sebe Nermin je 2003. oformio vlastiti akustični ansambl sa populistikim imenom “EtnoSaraj“, sa kojim nasupa, njeguje i popupuliše tradicionalnu muziku sa prostora bivše Jugoslavije na koncertnim podijumima širom Holandije, Njemačke i Švajvarske. Njegov ansambl je uvršten u kataloge eminentnih holandskih impresarijata. U organizciji teatra Veenfabriek oktobru 2008.godine ansambl EtnoSaraj  je nastupao sa kazališnom predstavom Excellence in Exile u koncertnoj dvorani Schouwburg Utrecht u predstavi kojoj je prisustvovalo njeno Veličanstvo kraljica Holandije Beatrix.  U studiju ”Silfox“ Holandija Nermin je do sada sa sastavom „EtnoSaraj“ snimio dva cd-a pod nazivom „EtnoSaraj“ 2011 i „Roots“ 2014.g.

Iz ljubavi prema sevdalinki u Nerminu stalno jača želja za istraživanjem korijena ovog posebnog stila muzike, pa 2009. g.počinje učiti i istraživati instrument saz, što mu omogućuje da prvi put iskuša i svoje vokalne mogućnosti. Sa velikim interesovanjem i uspjehom  otkriva nove dimenzije te predivne muzike i aranžira stare sazlijske pjesme za muziciranje sa ansanblom.

Nikad neće zaboraviti voljenu Dubicu

Iako je na prostorima Evrope postigao dosta toga što se ambicijama mladog čovjeka sa posebnim darom može postići, Nermin sa velikom željom i čežnjom priča o Bosni i svojoj Bosanskoj Dubici, koja je njemu ne samo u srcu i duši, već predstavlja izvor njegova nadahnuća. On duboko vjeruje da će pjesma i sevdah kad tad ujediniti ove prostore i vratiti im mir, imidž i dostojanstvo koje su kroz histioriju stvorili. Svoj  “EtnoSaraj“  sa nezamjenjivom harmonikom on doživljava  kao zvijezdu vodilju, koja u tamu ovog suludog vremena unosi pramičak svjetlosti.

Uz dužnu zahvalnost za sve što je učinio za promociju bosanske kulture i tradicije, posebno bosanske sevdalinke, u ime građana Bosanske Dubice i svih nas koji volimo harmoniku i rado slušamo sevdalinku,  magistru harmonike Nerminu Tuliću upućujem srdačne čestitke i želje za novim uspjesima na odabranom putu.

Opraštajući se od mojih dobrih domaćima, Žole i Ferise Tulić, poželio sam njihovim sinovima nove veće uspjehe, a svima zajedno dobro zdravlje uz volju da sve nedaće ovog vremena zaboravimo i uz svoju djecu odlučnije nastavimo graditi sretniju budućnost.

Burlington, septembra 10, 2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

 

 

 

 

 

DODATAK

Evo nekoliko snimaka-ilustracija:

– kompozicija “Oblivion” komponist “Astor Piazzolla”: https://www.youtube.com/watch?v=b9bDtY0iE7c

– instrumental “Saraj” koji sam ja napisao: https://www.youtube.com/watch?v=Yu7wKVKnuoE
-sevdalinka “Na hastalu gori svijeca” uz Saz, moj aranzman za vlastitu grupu “EtnoSaraj”: https://www.youtube.com/watch?v=Ao7SgPO5eok

Bajramska čestitka

Posted: 11. Septembar 2016. in Intervjui
kibla
Svim mojim prijateljima i čitateljima islamske vjeroispovjesti
 
neka je
 
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija

IVEKA PAMTE MNOGE GENERACIJE DUBIČANA

Posted: 10. Septembar 2016. in Intervjui

Prije 40 dana napustio nas je još jedan cijenjen i voljen Dubičanac, ISLAMOVIĆ ENVER – IVEK, čovjek sa širokim osmjehom i posebnim šarmom, koga su zbog njegovih istaknutih manira popularno zvali  “najveći dubički gospodin”.

C:\Users\ZIJAD\AppData\Local\Packages\microsoft.microsoftedge_8wekyb3d8bbwe\AC\#!001\MicrosoftEdge\Cache\QH90N7YO\14249096_10210486235414828_967975163_n[1].jpg

Dana 25. jula ove godine preselio je na Ahiret poznati dubički ugostitelj Islamović Enver, koga većina Dubičana poznaje pod nadimkom Ivek. Bio je naočit, šarmantan, zabavan i duhovit. Voljeli su ga cijenili posebno mladi. Odlikovao se posebnim manirima ponašanja, svojsvenim samo njemu, radi čega su ga zvali  “najveći dubički gospodin.  Sahranjen je 29. jula u u gradu Norrtalje u Švedskoj, u kojem je od dana progona iz rodne Bosanske Dubice živio sa suprugom Ismetom, okružen pažnjom sina Mirze i njegove porodice.

Danas 9. septembra u Gradskoj džamiji u Bos.Dubici, poslije džuma namaza, obilježeće se 40 dana od Ivekove smrti, a uz građane Dubice prisustvovaće joj brojni članovi porodice Islamović. Ivekov sin Mirza i porodica posebno se zahvaljuju za stalnu saradnju i podršku, a posebno ovom prigodom, predsjednici Udruženja žena ”Putevi mira” g. Ćimi Zdenac.

Enver Islamović zvani Ivek pripada generaciji dubičkih ugostitelja, koji su svoju karijeru vrsnog ugostitelja osavremenili, unaprijedili i izdigli u sami vrh. Karijeru su počinjali u nekom od dubičkih ugostiteljskih objekata društvenog sektora, a stečeno znanje i iskustvo upotpunili u hotelim najviše kategorije diljem Jadranske obale.  Njihov pristup svakom gostu bilo je sa posebnim respektom i uvažavanjem, bez obzira da li se radilo o starijim ili mladim.

Islamovići su među prvima u Bosanskoj  Dubici pokrenuli poslastičarski biznis. Bili su to Ivekov otac Šaban i brat Šefkija. Ivek  je odrastao u u porodici sa dvoje braće (Ramadan, Meho) i tri sestre (Asija, Emina, Asima). Njegov brat Meho, koga Dubičani i danas popularno zovu “Luna”, bio je popularni pjevač zabavnih melodija. Njegove izvedbe, koje su obožavali stari i mladi, bile su hit i na takmičenju gradova Bosanske Krajine. Dok ovo pišem i sada mi u ušima odjekuju milozvuci  popularnne italijanske melodije u njegovoj izvedbi  …”dok  Luna žuta ko zlato sja…”

U toku duga i stretna života sa suprugom Ismetom Ivek je stekao dvoje djece, sina Mirzu i kćerku Mirzetu, koji su i sami svojim doprinosom unapredili stečeni imidž ove porodice.

Početkom agresije na BiH, kada su u Dubici počele prve paljevine kuća i poslovnih objekata u vlasništvu dubičkih muslimana, među prvima su zapaljeni Ivekova ćevapdžinica i Caffe bar “Luna”, u posjedu njegova brata Mehe na Urijema, nedaleko od Vatrogasnog doma. Pritisnuti srpskim tereorom i prijetnjama Islamovići su već decembra 1992. morali bježati. Nastanili su se u Nortalju u Švedskoj, gdje i danas žive. Dubička opštiona ne samo da nije platila nadoknadu štete za uništene objekte, već je nezakonito otuđila njihovo zemljište.

Tokom radnog vijeka Ivek je radio u restoranima i hotelima širom Jugoslavije. Ipak, Dubičani ga posebno pamte iz popularnog mliječnog restorana” Zdravljak”, koji je dugo godina bio najomiljenije mjesto Dubičana ( smješten u u zgradi u kojoj je kasnije otvorena Ljubljanska banka) i Hotela”Park”  gdje je duže vrijeme bio šef sale. Posebno značajan period, kojeg se Ivek rado sjećao, je 9 godina provedenih na radu u Krapinskim Toplicama, u lokalu u koji je rado navraćao bivši predsjednik Jugoslavije, drug Tito. Tito je rado jeo fileke i paprikaš, pričao je Ivek.

Ivek pripada generaciji dubičkih ugostitelja, koji su tokom svoga rada maksimalno unaprijedili svoj imidž i izuzetno visoko podigli ugled ugostiteljsko-turističke djelatnosti dubičkog društvenog sektora od 70- tih do 90-tih godina prošlog vijeka.U toj generaciji pored Iveka, dominirali su Meho Bašić–Kora,  Kočan, Šukrija, Džemal-Ćajec, Mićo Bundalo, Omer Hatipović, Meho Nizam, Murisa Mašić, Meho Peković… a njihovim sljedom su nastavili nešto mlađi Rasim Bašić, Mirko Bašić, Said Zahirović, Ilija Kaurin,Vlajsević Miro- Ćiro, .. Naravno, moglo bi se ovom spisku dodati još mnogo imena.Velikim dijelom njihovom zaslugom Bosanska Dubica je 1985. godine u akciji unapređenja turizma, koju je vodio Turistički savez Jugoslavije, zauzela treće mjesto u Jugoslaviji iza Poreča, a naredne 1986. godine bila je četvrta. U okviru takmičarskih akcija tada je u Dubičkom hotelu “Park” organizovana najveća promocija hrane ikad viđena u Bosanskoj Krajini, u kojoj su uz naše kuhare i konobare učestvovali najpoznatiji kuhari sarajevskih hotela, a promociji  specijaliteta bosanske kuhinje prisustvovali su predsjednik i sekretar Turističkog saveza Jugoslavije g. Ljubo Kojo i Šurlan Zdravko i predsjednik Turističkog saveza BiH g. Alija Pozderac. Dubičlki ugostitelji, a među njima naš Ivek, predstavili su nas i tada u najljepšem svijetlu.

I Ivekovog sina Mirzu, koji živi u Norrtalju u Švedskoj, zna sva Dubica, ali i mnogo šire, jer je u sebi obogatio neposrednost, duhovitost i poseban šarm, očitio nasljeđene od oca Iveka. Na Mirzinom internet portalu  Bosanska Dubica više od dvije decenije mogli ste pratiti i saznati sve o najvažnijim događajima u Dubici, vidjeti drage osobe na nebrojenim fotosima, stupiti u kontakt s rođacima i prijateljima  koje je rat rasturio širom svijeta. Preko njegova portala su vođene a i sada se pokreću i vode i brojne akcije, posebno humanitarne, kojima se spašavaju životi naših sugrađana i njihovim porodicama ublaživaju boli. Mirzin poseban hobi su ribarenje i kuhanje, koje ga čine dodatno zabavnim i zanimljivim.

Islamović Enver – Ivek bio je u pravom smislu riječi gospodin. Uvijek dotjeran,  uglađen, nasmijan, vedra raspoloženja  i nenametljivo komunikativan.  Takvoga ga pamtimo,  i takav nam ostaje u sjećanju. Njegovo  profesionalno ophođenja upotpunjavao je i obogaćivao njegov poseban šarm, koji je plijenio goste. Gosti su sa zadovoljstvom zauzimali mjesto u lokalu u kojem je on bio domaćin.

U posljednje vrijeme Ivek je češće  poboljevao, ali je te probleme uspješno savlađivao. Zadnjih pet dana je pao. Po vlastitoj želji sahranjen  je Švedskoj. Svoju voljenu Bosansku Dubicu nikad nije preboljeo. Sretnijem dijelu svijeta u nasljeđe je ostavio šest praunuka – četiri od kćerke Mirzete i dva od sina Mirze, koji su mu uvijek bili rezervna snaga, podrška i uzdanica.

I ovom prigodom se molimo Allahu dž. da mu podari dobri dženet, koji je on svojim radom, ponašanjem i ljudskim odnosom mogao zaslužiti. A familija Islamović će i u vremenu koje dolazi, kao u prošlim vremenima, biti moralna i koheziona snaga dubičkih građana sa njihovim voljenim gradom Bosanskom Dubicom.

A Islamović Enver, poznat dubičanima kao Ivek,  je bio i ostao najveći dubički gospodin, u pravom smislu te riječi. Na njega njegova familija i svi koji su ga poznavali imaju razloga biti ponosni.

Burlington, 9.septembra 2016.

Zijad Becirević

Zijad_Becirevic2

ANKICA NEĆE BITI ZABORAVLJENA

Posted: 9. Septembar 2016. in Intervjui

U sisačkom domu za stare i iznemogle 31.avgusta ove godine u 8 naveče u 88. godini života umrla je Ankica Varga, supruga pok. Josipa, a majka Lidije Redžepović rođ. Varga. U obiteljski dom Prebeg smještena je samo sedmicu prije jer se osjećala slabija na nogama. U domu, koji joj je pružio svu udobnost i pažnju, svi su iznenađeni. Kažu, večerala i samo zaspala. Smrt kakvu bi svi samrtnici poželjeli. Sahranjena je u groblju u Hrvatskoj Dubici pored supruga Josipa. Mi koji smo je znali, cijenili i voljeli nikad je nećemo zaboraviti.

C:\Users\ZIJAD\AppData\Local\Packages\microsoft.microsoftedge_8wekyb3d8bbwe\AC\#!001\MicrosoftEdge\Cache\QH90N7YO\14248023_10209908651096397_1844548645_o[1].jpg

Dana, 31. avgusta 2016. godine, dok sam nakon duga naporna puta na aerodromu “Ronald Regan” u Washingtonu D.C. čekao avion za Burlington, od drage prijateljice Lidije Redžepović rođ. Varga primio sam preko fb vijest koja me duboko rastužila. U njenoj poruci je pisalo:

“Dragi Ziko, večeras je umrla moja mama. Danas je osmi dan kako je smještena u jedan dom u Sisku gdje je pristala otići, jer nije više mogla sama na noge. Umrla je nakon večere. Samo je zaspala. Hvala Vam za uvijek lijepe riječi koje ste imali za nju. Uvijek Vas je sa radošću spominjala kao divnog prijatelja, koji je svima pomagao.”

Obuzela me tuga. Suze su orosile moje oči. Ispisujući izjavu sućuti, prisjetio sam se prijateljice i radne kolegice Ankice, sa kojom sam radio punih 15 godina. Bio sam na čelu opštinskog Odsjeka za budžet, u kojem je ona obavljala poslove blagajnika. Bila je savjesna i odgovorna, draga, komunikativna i bezazlena. Živjela je u Hrvatskoj Dubici i bila udana za Josipa Vargu, koji je nakon kraće bolesti umro prije desetak godina. Njen Josip je bio vrlo duhovit. Volio se šaliti i svirao gitaru. Kada sam im sa zajedničkim prijateljima odlazio u posjetu, rado smo slušali i zajedno pjevali njihovu omiljenu  pjesmu “Kud plovi ovaj brod…kud ljude odnosi?” Tada, kao danas,  nisam bio dovoljno svijestan da shvatim poruku i moto te divne melodije, koja se i danas rado sluša.

Sedamdsetih godina, u Hrvatskoj Dubici Varge su izgradile  sebi novi dom. Rado smo im pomagali radnim akcijama. U njemu je odrasla njihova jedinica Lidija, koja je bila ponos ne samo oca i majke, već sviju nas koji smo je poznavali. Odlikovala se posebnim odgojem i bila učenik van klase. Majčina dika i ponos! U to sam se imao prilike uvjeriti, kada je po povratku iz škole Lidija ponekad znala navratiti do svoje mame, da obavi neki zahtjevan posao. Kratko vrijeme po završetku srednje škole i fakulteta, Lidija se udala za Redžepović Gorana, sa kojim i danas živi u sretnom braku.

Nakon Josipove smrti i Lidijne udaje Ankica je ostala sama. Ne dugo potom otišla je u zasluženu mirovinu i u svojoj kući živjela mirno i spokojno. Pazile su je komšije i obilazili prijatelji, a njena Lidija i njena porodica uvijek su joj bili podrška i oslonac. Kad god je trebalo, Lidija i Goran, iako su nastanjeni u Zagrebu, bili su uz nju. Naročito vikendima i u ljetnim mjesecima za vrijeme ferija. A kada oni nisu bili tu, uz nju je uvijek bio neko koga su angažovali, iako se mogla služiti i sama.

Ankicu i njenu finoću , njeno vjerno drugarstvo, nisam zaboravio ni osamdesetih godina, kada sam napustio opštinu i prešao u privredu. Navraćao sam ponekad da je pozdravim i s njom kafendišem. I tako je bilo sve dok nije počeo rat. Svako je otišao na svoju stranu. Ipak, pravi prijatelji se ne zaboravljaju. Više puta zvao sam je telefonom iz vermontskog grada Burlingtona, u kojem sam se nastanio sa svojom porodicom. Jedno vrijeme smo se mogli dobro čuti, porazgovarati. Obnoviti draga sjećanja. I tada je znala reći, “Nema te ni u Bogu”! A kad joj je oslabio sluh, pitao sam za nju i upućivao joj pozdrave preko njene Lidije ili osobe koja joj je pomagala. I tako sve do ovog kobnog 31. avgusta.

Možda će neko, kada ovo bude čitao, pomisliti da pišem o sebi. Ne, zaista. Pišem o prijateljstvu između mene Zijada Bećrevića i prijateljice Ankice Varga, koje je trajalo godinama. Godine ga nisu umanjile ni utanjile, mada nam nije nepoznato da je na današnjem dunjaluku godina sve više, a prijatelja sve manje.

A govoriti o tom prijateljstvu, a ne spomenuti pok. Jelenu Babović, rah. Uzeira Alijagića, Šemsu Bećirević, Petra Bijelića, Milicu Milinović … bilo bi nepošteno i značilo bi osiromašiti ga i umanjiti mu značaj. Jer svi oni, duboko vjerujem, kada bi mogli i danas bi je prijateljski zagrlili i stisnuli joj ruku,  jer im je uvijek bila iskren i odan prijatelj. Ali tada smo svi ili većina nas imali dušu, a sada je toliko beskrupuloznih, hladnih i bezdušnih.

I danas sam sjetan i tužan dok ovo pišem. Volio sam tu dragu osobu, tog dugo godina dragog i vjernog prijatelja, radnog kolegu, koji mi je čuvao leđa dok sam obavljao teške i odgovorne poslove Šefa budžeta u opštini Bosanska Dubica. Bila je uvijek iskrena i otvorena. Nekad sam je neodgovorno znao i naljutiti. Ponekad je zbog mene pustila i suzu, ali nikad mi to nije uzela zlo. Znala je da sam dobronamjeran i da na moje prijateljstvo uvijek može računati, kao i ja na njeno.

A “Prijatelji su kao zvijezde, ne vidiš ih uvijek, ali znaš da su uvijek tu”. A naša Ankica je bila prijatelj i imala prijatelje. Imala, i znala ih sačuvati.  A ja sam samo jedan od mnogih, koji je nisu i koji je nikad neće zaboraviti. Naše veliko prijateljstvo ni smrt ne može izbrisati. Ono ostaje u nama koji ostajemo. Ostaje u mojoj duši i velikom plemenitom srcu Ankicine kćerke Lidije.

Na dan ovozemaljskog oproštaja nisam u prilici da mojoj prijateljici Ankici Varga položim buket cvijeća, zato umjesto buketa  svima nama ostavljam ovaj epitaf:  “Nećete znati ko su vam pravi prijatelji, dok vam ne zatrebaju”, a “imati prijatelja je neprocjenjivo veliki dar!”

Sa ljubavlju i tugom sačuvaćemo uspomenu na Ankicu Varga. Zauvijek će ostati u našim srcima. Neka spokojno počiva u miru Božijem.

Burlington, 6. septembra  2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

filip-davidMi smo društvo u kojem vladaju hipokrizija i primitivizam. Jedno se govori a drugo čini. Političkom i javnom scenom vladaju mediji  koji šire prostakluk rečnikom od kojeg se svaki normalan, pristojan čovek mora zastideti….. Sada su na vlasti, na najvažnijim položajima nekadašnji Miloševićevi saradnici. Malo se toga promenilo nabolje. Čini se da je Srbija i dalje uhvaćena u klopci sopstvenih zabluda. Ima dovoljno razloga i za depresiju i za apatiju…..Nacionalizam je još uvek snažan opijum za mase, ogorčenost i nekakva želja za osvetom itekako su prisutni u društvu. Po svemu sudeći, a voleo bih da nisam u pravu, još jedna generacija mladih, žrtvovana je i izgubljena…..I mediji, elektronski i pisani, pod strogom kontrolom samog premijera i njegove partije neprijateljski su raspoloženi prema Evropskoj uniji, a u potpunosti podržavaju Rusiju i njenog predsednika Putina. Kome onda verovati? U Srbiji zahvaljujući ovom licemerju među stanovništvom vlada velika konfuzija koja prelazi u opštu društvenu šizofreniju…..O medijskoj situaciji mogao bih dodati još samo to da je većina medija tabloidnog karaktera i da su promoteri najgore vrste primitivizma i prostakluka. Ozbiljni mediji, a nema ih mnogo, odumiru, gase se. To se uklapa u generalnu sliku stanja u kulturi….. Odnos prema kulturi ogleda se i u tome što nazive ulica i spomenike dobijaju Karadžićevi senatori (Kapor, Crnčević), a poptuno se ignorišu, zapravo ne postoje,  najumniji  Srbi koji čine čast umetničkoj i književnoj Srbiji poput Mirka Kovača, Radomira Konstantinovića i Bogdana Bogdanovića…..Koju i kakvu politiku Srbija vodi prema Bosni i Hercegovini može se najbolje proceniti  po pordršci koju dobija separatistička politika Milorada Dodika i Republike Srpske. Onaj ko podržava takvu politiku sigurno  ne podržava celovitu Bosnu i Hercegovinu, makar se deklerativno i drugačije izjašnjavao…..Jevrejska zajednica u Srbiji je malobrojna. Po poslednjem popisu Jevreja u Srbiji ima manje od 1000. Ali svuda gde ima nacionalizma ima i antisemiizma. On je obično prikriven, ali izbija na površinu kada se objavi neka knjiga antisemitskog sadržaja…..

Filip David je rođen u Kragujevcu u jevrejskoj porodici. Diplomirao je jugoslovensku i svjetsku književnost na Filološkom fakultetu i dramaturgiju na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Jedan je od osnivača Nezavisnih pisaca, udruženja osnovanog 1989. u Sarajevu koje je okupljalo najznačajnije pisce iz svih dijelova bivše Jugoslavije i osnivač Beogradskog kruga (1990), udruženja nezavisnih intelektualaca koji su se od samoga početka suprotstavljali režimu Slobodana Miloševića. Godine 1992. je udaljen sa posla u RTS zbog osnivanja Nezavisnog sindikata Radio-televizije Beograd. Član je Grupe 99, osnovane na Frankfurtskom sajmu knjiga 1999. i jedan od utemeljivača nezavisne književne asocijacije Forum pisaca, osnovane u decembru 1999. godine.

Napisao je više TV drama i filmskih scenarija i knjige pripovjedaka, romana i eseja.

  • Pripovjetke:
    „Bunar u tamnoj šumi“ (1964)
    „Zapisi o stvarnom i nestvarnom“ (1969)
    „Princ vatre“ (1987, dopunjeno izdanje 2013)
    „Priče“ (sabrane priče, 2015)
  • Romani:
    „Hodočasnici neba i zemlje“ (1995)
    „San o ljubavi i smrti“ (2007)
    „Kuća sećanja i zaborava“ (2014)
  • Eseji:
    „Fragmenti iz mračnih vremena“ (1994)
    „Jesmo li čudovišta“ (1997)
    „Svetovi u haosu“ (2004)

Zajedno sa Mirkom Kovačem objavio je „Knjigu pisama 1992—1995“ (2003).

Od početka rata na prostorima bivše Jugoslavije napisao veći broj angažovanih tekstova pod zajedničkim nazivom „Fragmenti iz mračnih vremena“. Tekstovi su emitovani na francuskom radiju (RFI), objavljivani u „Našoj borbi“, „Feral tribjunu“ i mnogim drugim novinama i časopisima u zemlji i inostranstvu.

Knjige su mu prevođene na švedski, francuski, poljski, mađarski, italijanski, albanski, esperanto, makedonski, slovenački, hebrejski, a pripovjetke se nalaze u dvadesetak antologija.

Kao dramaturg, scenarista ili koscenarista radio je, između ostalih, na filmovima Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Ko to tamo peva, Bure baruta (nagrada kritike u Veneciji, nagrada Feliks za najbolji evropski film godine), Poseban tretman (nagrada u Kanu), Paviljon 6, San zimske noći (Gran pri filmskog festivala u San Sebastijanu), Optimisti (Gran pri u Valjadolidu i Ženevi), Kad svane dan (srpski kandidat za Oskara 2012. godine).

Njegove pripovjetke i romani su između ostalih dobili slijedeće nagrade:

Gospodine David! S obzirom na Vaš ukupni, veoma bogati stvaralački opus, na mnogo tema bismo mogli razgovarati, ali vrijeme i prostor su ograničeni pa ću se fokusirati na neke od njih, a za koje Vas smatram kompetentnim. Dakle, da li je tamošnje društvo danas spremno da aktivno odgovora na izazove koji treba da se tiču svakog pojedinca i društva u cjelini, ili je zavladala apatija?

DAVID: Daleko smo od toga. Mi smo društvo u kojem vladaju hipokrizija i primitivizam. Jedno se govori a drugo čini. Političkom i javnom scenom vladaju mediji  koji šire prostakluk rečnikom od kojeg se svaki normalan, pristojan čovek mora zastideti. Ali da ne bude zabune: najgori elektronski i štampani mediji su pod kontrolom vladajuće partije i ona je najodgovornija za stvaranje takve atmosfere u društvu koja često dovodi do verbalnog (zasad samo verbalnog) linča neistomišljenika. A to sve, nesumnjivo, dovodi do apatije onih koji misle drugačije, koji se ne slažu sa postojećim stanjem u zemlji.

Ako ima te apatije, koko je objasniti te koje je dijelove društva ona zahvatila?

DAVID:Pre svih drugih zahvatila je mlade jer su, objektivno, oni u najtežoj situaciji. Teško je doći do posla, za posao su potrebne jake partijske veze, pa tako mnogi odmah po završetku studija planiraju odlazak u inostranstvo, a Srbija ostaje bez onih koji u tu istu Srbiju treba da ulože svoju pamet, svoje znanje. Apatija je zahvatila i delove takozvane „intelektualne elite“posebno one koja se suptotstavljala Miloševiću i njegovoj politici koja je Srbiji i njenim susedima donela toliko nesreća, mržnje i zločina. Sada su na vlasti, na najvažnijim položajima nekadašnji Miloševićevi saradnici. Malo se toga promenilo nabolje. Čini se da je Srbija i dalje uhvaćena u klopci sopstvenih zabluda. Ima dovoljno razloga i za depresiju i za apatiju.

Općepoznat je Vaš stav da ste 90-tih, u povodu antimiloševićevskih demonstracija, najveću podršku imali iz Studentskog grada, a da bi danas isti taj Stutentski grad izišao da podrži Šešelja, Karadžića, Mladića… Šta se to desilo sa sviješću kod mladih ljudi-budućih intelektualaca, za proteklih četvrt stoljeća? Otkud toliki salto mortale?

DAVID: Delimično se može objasniti time da su mnogi mladi ljudi deca izbeglica koji su u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije izgubili mnogo ili sve: svoje najbliže, kuće, imanja,posao. Likovi ratnih zločinaca Mladića, Karadžića i njima sličnih ratnih zločinaca, u  svesti izbeglih  još uvek su  heroji iako su zapravo najveći krivci za njihovu zlosrećnu sudbinu. Srpska državna propaganda i mediji održavaju ih u tome uverenju. Nije bilo nikakvog stvarnog iskrenog i dubokog suočavanja sa neslavnom prošlošću. Nacionalizam je još uvek snažan opijum za mase, ogorčenost i nekakva želja za osvetom itekako su prisutni u društvu. Po svemu sudeći, a voleo bih da nisam u pravu, još jedna generacija mladih, žrtvovana je i izgubljena.

Također, jedna od Vaših znakovitih javno izrečenih teza jeste da se plašite da bi proevropska politika Vučića mogla da bude velika obmana. Hoćete li je pojasniti?

DAVID: Premijer Vučić se više puta izjašnjavao i još uvek tako govori da Srbija osim  prihvatanja evropkog put nema alternativu. Distancirao se i od svoje radikalske prošlosti i veze sa Miloševićem i Šešeljom, ali ne dovoljno ubedljivo. Međutim, ono što izaziva najveću sumnju jeste njegov  izbor neposrednih saradnika  od koji su neki, svi to znaju, proruski orijentisani a bili su i bliski Miloševićevi saradnici. I mediji, elektronski i pisani, pod strogom kontrolom samog premijera i njegove partije neprijateljski su raspoloženi prema Evropskoj uniji, a u potpunosti podržavaju Rusiju i njenog predsednika Putina. Kome onda verovati? U Srbiji zahvaljujući ovom licemerju među stanovništvom vlada velika konfuzija koja prelazi u opštu društvenu šizofreniju.

Kako ocjenjujete aktuelnu situaciju na području kulture i medija u Srbiji?

filip-david-foto-betaDAVID: O medijskoj situaciji mogao bih dodati još samo to da je većina medija tabloidnog karaktera i da su promoteri najgore vrste primitivizma i prostakluka. Ozbiljni mediji, a nema ih mnogo, odumiru, gase se. To se uklapa u generalnu sliku stanja u kulturi. Na kulturi bi trebalo da se zasnivaju mnogi oblici društvenog života i politika i ekonomija i obrazovanje i prvosuđe. Kultura nije i ne može biti izdvojeni segment ukupnog javnog i društvenog života. Ako nema pravog interesa za kulturu, a ova vlast demostrira tu nezainteresovanost, onda je kultura samo slika i prilika opšteg nezadovoljavajućeg stanja u državi i društvu.  Odnos prema kulturi ogleda se i u tome što nazive ulica i spomenike dobijaju Karadžićevi senatori (Kapor, Crnčević), a poptuno se ignorišu, zapravo ne postoje,  najumniji  Srbi koji čine čast umetničkoj i književnoj Srbiji poput Mirka Kovača, Radomira Konstantinovića i Bogdana Bogdanovića.

Mogu li intelektualci bitno utjecati na pozitivne promjene u tamošnjem društvu i čine li oni to dovoljno ili uglavnom ćute? Ako ćute, zašto ćute?

DAVID: Bilo bi dobro da mogu. Ozbljna vlast trebalo bi da podržava, a ne da guši, svaku onu kritiku koja ukazuje na ozbiljne društvene probleme, da takvu kritiku poštuje i uvažava. Ali,ne, ovde se svi neistomišljenici i kritičari proglašavaju za strane plaćenike, domaće izdajnike i lepe im se slični epiteti. Kritička reč ne dopire do onih kojima je namenjena. Naravno, ne ćute svi. Ima i pojedinca i nevladinih organizacija koji se ne mogu ućutkati. Ali većina gleda kako da preživi i po cenu odricanja od nekih bitnih i suštinskih uverenja i principa. A to je na opštu štetu.

Da li Srbija vodi korektnu, dobronamjernu i dobrosusjedsku politiku prema Bosni i Hercegovini, naprimjer?

DAVID: Koju i kakvu politiku Srbija vodi prema Bosni i Hercegovini može se najbolje proceniti  po pordršci koju dobija separatistička politika Milorada Dodika i Republike Srpske. Onaj ko podržava takvu politiku sigurno  ne podržava celovitu Bosnu i Hercegovinu, makar se deklerativno i drugačije izjašnjavao.

Kako komentirate rehabilitaciju Draže Mihailovića i proces za rehabilitaciju Milana Nedića, pa i samo izjednačavanje prava četnika i partizana iz Drugog svjetskog rata, u Srbiji? Može li Srbija tim putem stići do Evrope? Zapravo, je li to vožnja prema naprijed, odnosno prema budućnosti, ili je vožnja unazad?

DAVID:To su sramni revizionistički potezi koji čitavu istoriju Srbije i Jugoslavije okreću naopako. Istini iza volju ta naopaka revizija istorije prisutna je i u drugim sredinama, ne samo u Srbiji. Od pobednika u Drugom svetskom ratu tako se neki dragovoljno svrstavaju među gubitnike. Evropa je očevidno previše zaokupljena sosptvenim problemima da bi reagovala na takve istorijske vratolomije.

Ima li antisemitizma u Srbiji, bilo u medijima, javnom diskursu.., pa i u nekim političkim te inače javnim miljeima u toj zemlji?

davidDAVID: Jevrejska zajednica u Srbiji je malobrojna. Po poslednjem popisu Jevreja u Srbiji ima manje od 1000. Ali svuda gde ima nacionalizma ima i antisemiizma. On je obično prikriven, ali izbija na površinu kada se objavi neka knjiga antisemitskog sadržaja. Srpski antisemitizam se zasniva na uverenju o postojanju „teorije zavere“, odnosno da svetsko jevrejstvo i tajni centri kroje svetsku politiku, čime se objašnjavaju svi porazi Srbije u poslednjih dvadesetak godina.Drugi, važan izvor antisemitizma može se naći u delima episkopa i sveca Nikolaja Velimirovića posebno u njegovoj veoma čitanoj knjizi „Kroz tamnički prozor“. Pravoslavna crkva se nikada nije ogradila od njegovog opasnog antisemitizma što je veoma razočaravajuće.

Na samom kraju, smatrao sam neizbježnim da postavim i ovo pitanje: naime, početkom ove godine u Narodnoj biblioteci, u povodu primanja nagrade za Najbolju knjigu u mreži javnih biblioteka u Srbiji, ogradili ste se od prisustva Tomislava Nikolića, predsjednika Srbije. Zašto ste se ogradili i jeste li očekivali brojne, ali suprotne reakcije javnosti koje su potom uslijedile?

DAVID: Bio sam iznenađen i zatečen prisustvom četničkog vojvode i predsednika Srbije Tomislava Nikolića na dodeli ove nagrade. Nisam imao drugog izbora osim da se ogradim od njegovog prisustva i njegove politike. Jedan deo javnosti, sasvim neočekivano, podržao je to što sam učinio. Žestoko su me napali vladini mediji.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (821)

vrbas-miso

 

 

 

Description: SBIHlogo

OPĆINSKI  SAVJET  LUKAVAC

Septembarska br. 7; tel-fax: +38735 553 278 ; e –mail:szbih.lukavac@hotmail.com

Broj: 78/2016

Lukavac, 09.09.2016. godine

Nezaposlenost je sigurno najveći ekonomski, socijalni i politički problem bosansko – hercegovačkog društva.

Stranka za BiH smatra da je eliminacija siromaštva i nezaposlenosti kroz otvaranje novih, produktivnih radnih mjesta najvažniji nacionalni i lokalpatriotski interes kojem treba podrediti sve raspoložive resurse i sve instrumente ekonomske politike na području općine Lukavac.

Tradicionalna razmišljanja da budućnost zapošljavanja na području općine Lukavac treba isključivo vezati za bazično – hemijsku industriju, imaju određena uporišta, ali živimo u 21. stoljeću, kada se problemu rješavanja nezaposlenosti moraju otvarati perspektive i u drugim oblastima biznisa. Općina Lukavac je teritorijalno među većim općinama u Bosni i Hercegovini. Posjeduje značajna prirodna bogatstva, kao što su ugalj, voda, šume, poljoprivredne površine i drugo. U dosadašnjem privređivanju, mnogi oblici privrede su bili zapostavljeni. U narednom periodu, Stranka za Bosnu  i Hercegovinu će u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti općine Lukavac insistirati na otvaranju malih i srednjih preduzeća, te razvoju poljoprivrede i turizma.

U funkciji povećanja zaposlenosti, u narednom periodu potrebno je da se formiraju na nivou općine timovi koji će koncipirati posebne programe zapošljavanja i obezbijediti sredstva za realizaciju. Općina Lukavac mora izraditi programe koji će obezbijesiti olakšice za privlačenje stranog kapitala. Potrebno je stimulisati razvoj privatnog sektora, malih i srednjih preduzeća, ali ne kao do sada, da se državni novci, npr. sredstva od MMF-a daju privatnicima koji će vršiti opstrukcije zapošljavanja, izbjegavati plaćanje poreza i doprinosa i na taj način stvarati mala carstva, a mladi, stručni i nezaposleni kadrovi u našoj općini neće rješavati osnovna egzistencijalna pitanja.

U funkciji zapošljavanja, svakako je potrebno uraditi i određene izmjene kroz Zakon o inspekcijama Tuzlanskog Kantona, gdje će se inspekcija rada vratiti na nivo općine i time ojačati kontrolu nelegalno angažovanih radnika, te spriječiti mjere sive ekonomije, a naročito rad na crno. Potrebno je sprječiti svaki oblik zloupotreba vezanih za neplaćanje poreza i drugih dadžbina prema državi, što će sasvim sigurno ojačati budžete općina i drugih nivoa vlasti.

Sa onim rukovodstvima i upravama koji se ne budu pridržavali zakonskih mjera, potrebno je sprovoditi radikalnu politiku, jer je to jedini način da se zaustavi brutalno kršenje zakonskih propisa i onemogućavanje zapošljavanje, prije svega pripadnika mlađih generacija.

Neka nam, kao uzor posluže biznis centri kakvih možemo sresti na području susjednih općina Gračanice, Tuzle, Živinica, Srebrenika, Gradačca i Kalesije. Šta smo to mi do sada u Lukavcu radili, pokazat će stručne analize, ali sa ovakvom praksom u narednom periodu se mora stati.

U naredne četiri godine možemo otvoriti nekoliko stotina radnih mjesta uz podršku domaćih i stranih investitora, te barem ublažiti odlazak mlade i stručne radne snage u zemlje Evropske Unije i druge destinacije.

 

        Komisija za informisanje OS SBiH Lukavac                                   

Č E S T I T K A

Posted: 9. Septembar 2016. in Intervjui

Tuzla: 09.09.2016. godine

Povodom nastupajućeg Kurban Bajrama svim muslimanima u Bosni i Hercegovini i dijaspori, u ime Kantonalnog vijeća S BiH TK upućujemo najiskrenije čestitke povodom velikog praznika muslimana sa željom da ga provedete u miru, slozi, zdravlju i  radosti, zajedno sa  svojim najmilijima.

Neka Vam ovaj Kurban Bajram donese svako dobro, ličnu i porodičnu sreću, ljubav i blagostanje, više jedinstva i bratske solidarnosti prema onima koji trebaju našu pomoć.

Bajram Šerif Mubarek Olsun

    

Kantonalno vijeće Stranke za BiH TK

 

sastanak_1
Priča o referendumu svakim danom dobija na intenzitetu, njome se bave mnogi, ali niko, barem od službenih faca, bilo međunarodnih a pogotovo domaćih, a pogotovo “prvi u Bošnjaka” ne povlači pravi potez kako bi zaustavili prvi probni balon beogradskog kurira iz Bosanskog Aleksandrovca kod Laktaša ka konačnom rušenju Države. Jedna vijest pretiče drugu, a one su takve da nisu za svačiju probavu. Jedna od njih je, svakako, i današnji odlazak na noge Dodiku ambasadora Francuske, Italije i Velike Britanije (članice PIC-a), a s njima su bili i zamjenik šefa Delegacije EU u BiH, zamjenik njemačkog ambasadora te šef ureda Ambasade SAD u Banja Luci.
 
Oni ga pozvali da odustane, ponižavajući se, on ih sikterisao, onako seljački
 
Pa to je da ti pamet stane. Ako je i od diplomata, previše je. Išli su na noge onome ko gotovo svakodnevno primitivno vrijeđa predstavnike međunarodne zajednice i ko, ne od jučer, brutalno nasrće na Ustav BiH, a oni su, baš gore spomenuti, kao zaduženi da ga čuvaju. Pozvali su ga da odustane, maltene trgovali s njim, jer kako drukčije objasniti njihovo pitanje anamo njemu tipa: “Pod kojim uvjetima bi odustao od referenduma…?” Pa to je dno dna evropske i svjetske politike koju takvi predstavljaju u našoj zemlji. Naravno, oni nisu išli u Banja Luku bez znanja i stavova svojih vlada, pa je time ova političko-diplomatsko-trgovačka lakrdija utoliko tužnija. I opasnija po BiH. Jer, ako su mu već išli, jedini politički i pravno utemeljen potez bi bio da su mu saopćili da mu, s obzirom da nasrće na Ustav zemlje kojeg su oni kao čuvari, uvode ekonomske sankcije. Onda bi kurir Mile minut nakon tog sastanka išao po svoje novo mišljenje u Beograd. Ovako, ovo me neodoljivo podsjeća na vrijeme kada je ratni zločinac Karadžić vezao za bukve pripadnike UNPROFOR-a, jer Dodik radi slično, samo u drugim okolnostima i drugim metodama ponižava međunarodnu zajednicu.
 
Francis Boyle bi dao pravno tumačenje nekoj bh. televiziji, ali one nemaju interesa za njegovu priču i stavove
 
Francis Boyle, taj poznati profesor međunarodnog prava ali i osvjedočeni prijatelj BiH je iznio svoje stavove u razgovoru sa našom Dženanom Delić i ovaj autor ih je objavio. Objavili su još neki na društvenim mrežama. Međutim, u istom tom razgovoru Boyle je izrazio želju da govori za neku od bh. televizija, dakle mnogo moćnijih i respektabilnijih medija od društvenih mreža. I, pokušalo se nekima od njih preporučiti spremnog Boylea da govori o ovoj temi koja je ozbiljnija nego što to mnogi misle, ali nije bilo interesa da se s takvim čovjekom razgovara na temu referenduma, mogućim posljedicama po opstojnost BiH, te potezima koje bi mogli učiniti neki što stoluju u tom Sarajevu. Kako to drukčije tumačiti nego da je riječ o režimskim tv. kućama – dosljednim čuvarima ilegalnog Dejtonskog ustava, odnosno čuvarima Republike srpske. Hipotetički, gotovo da sam 100% siguran da Srbi, bilo u Banja Luci ili u Beogradu, svejedno, jer to je ista politička kuhinja, imaju pravne adute kakve mi – probosanski orijenirani građani BiH imamo, te da imaju Boylea, taj bi bio gost na njihovim najgledanijim televizijama svaki dan, a odlikovali bi ga već ordenom Nemanjića.
 
Bakir po Ustavnom zakonu može, ali neće…
 

Boyle je jasno i  nedvosmisleno objasnio da “…referendum, koji je u suštini korak ka otcjepljenju RS (što je prema Dejtonskom ugovoru nemoguće), poništit će Dejtonski sporazum, a u situacji kada je Dejtonski sporazum poništen, primjenjuju se odredbe koje postoje u Ustavnom zakonu a donesene su u novembru 1995., prije nego što je potpisan Mirovni sporazum, što znači da se na snagu vraća Ustav RBiH na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva, može formalno objaviti da je Mirovni sporazum poništen i proglasiti ponovno uspostavljanje Ustava RBiH bez ikakve pravne procedure, pošto na to ima pravo u skladu sa odredbama sadržanim u Ustavnom zakonu od novembra 1995., godine….”Da, on to može ali i ptice na grani znaju da neće prstom mrdnuti da to učini. Umjesto toga, on i dalje mrmlja kako “vjeruje da se referendum neće održati…”, dalje popušta Čoviću kao u slučaju pristanka  da Ivan Šušnjar, vlasnik i kolumnista hercegovačkog portala Poskok.info, bude predložen za generalnog konzula Bosne i Hercegovine u Čikagu, što su SAD odbile jer je  grupa bh. intelektualaca potpisala prije godinu dana peticiju i tražila od američke ambasade u BiH da Šušnjaru uskrati gostoprimstvo, jer je dotični, kako su naveli potpisnici peticije, kao vlasnik i urednik internetskog portala Poskok.info, već godinama davao “nemjerljiv doprinos raspirivanju šovinizma, međunacionalne netrpeljivosti i ksenofobije u BiH”. I umjesto da preispita svoju odluku, kolektivni šef države tog “Čovićevog dilera mržnje” (po Štefici Galić) nagrađuje šaljući ga na ambasadorsku poziciju u Češku Republiku. Još se čeka agreman iz Praga. Dakle, i na to je Bakir pristao, ali zato ne pada mu napamet da zaštiti Državu u situaciji kada je ona potkopana iz temelja i kada joj objektivno prijete veći belaji do konačnog nestanka. Jer, ako ovo Dodiku prođe, slijedeći referendum će biti za ukidanje nadležnosti Suda i Tužilaštva BiH na teritoriju Rs-a, a poslije toga konačni esker u bh. tabut – referendum o otcjepljenju. Tugo moja!

Bedrudin GUŠIĆ

SAM_4070

 

 

 

 

Naša Dženana Delić je netom razgovarala sa Francisom Boyle-om, profesorom međunarodnog prava pri University of Illinois, Chicago, a na temu zakazanog referenduma u Rs-u. Evo Boyle-ovih osnovnih poruka iz tog razgovora:

boyleReferendum je proizveo veoma ozbiljnu krizu za Dejtonski ugovor, za Bosnu i Hercegovinu i za mir u regionu.

Cilj referenduma je da se pokuša poništiti odluka Ustavnog suda BiH koja je konačna i obavezujuća. Referendum poništava Ustavni sud kao instituciju koja čini dio Dejtonskog Ustava.

Referendum, koji je u suštini korak ka otcjepljenju RS (što je prema Dejtonskom ugovoru nemoguće), poništit će Dejtonski sporazum.

U situacji kada je Dejtonski ugovor poništen, primjenjuju se odredbe koje postoje u Ustavnom zakonu a donesene su u novembru 1995., prije nego što je potpisan Mirovni ugovor, što znači da se na snagu vraća Ustav RBiH na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.

Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva, može formalno objaviti da je Mirovni ugovor poništen i proglasiti ponovno uspostavljanje Ustava RBiH bez ikakve pravne procedure, pošto na to ima pravo u skladu sa odredbama sadržanim u Ustavnom zakonu od novembra 1995., godine.

Pošto će referendum vjerovatno stvoriti ozbiljnu krizu, Međunarodna zajednica treba spriječiti referendum i sankcionisati svakoga onog ko insistira na njegovom provođenju.

Visoki predstavnik Valentin Inzko,treba primijeniti Bonske ovlasti i smijeniti odmah sve one koji su smetnja Dejtonskom mirovnom ugovoru. Nije mu potrebno nikakvo dodatno ovlaštenje od PIC-a jer su mu sve ovlasti date Dejtonskim mirovnim ugovorom.

Bosanski građani mogu zaustaviti referendum organizujući danonoćne masovne mirne proteste ispred Američke ambasade jer je Amerika najodgovornija za implementaciju Mirnovog ugovora te je jedina koja bi mogla učiniti puno više od samog PIC-a. Pozivam građane Bosne i Hercegovine da se organizuju i da protestuju ispred Američke ambasade sve dok bude potrebno i dok se referendum ne zaustavi, te dok se oni koji su smetnja provođenju mirovnog procesa ne smijenu i ne sankcionišu.

DODATAK:

S obzirom da je jedan broj čitatelja u ovom javnom očitovanju na temu referendumu prepoznao izvjesnu kontradiktornost u stavovima Francisa Boylea, zamoljen sam od strane Dženane Delić, koja je obavila razgovor s njim, da prenesem njeno tumačenje Boyleovog stava vezano za njegov poziv za proteste pred Američkom ambasadom u BiH koji, po njenom mišljenju, ne bi bili u funkciji očuvanja Dejtonskog sporazuma, već kao preventive sprječavanja eventualnih sukoba i nastavka rata u BiH. Također je zamolila da prezentiram e-mail Boyla upućen njoj vezano za ovu temu.

Evo tog e-maila u originalu, znači na engleskom:

Summary of Comments by Professor Boyle On The Referendum In RS
 
The referendum has brought about a very serious crisis for Dayton Peace Accords, Bosnia and Herzegovina, and peace in the region.
The referendum is aimed at overriding the Constitutional Court’s decision which is final and binding. It invalidates the Constitutional Court as an institution which forms part of the Dayton Constitution.
The referendum which in essence is a step forward towards the RS secession (which is impossible according to Dayton Peace Accords) will void Dayton Peace Accords.
In the situation where Dayton Peace Accords is voided the provision in the Constitutional Law passed in November 1995., prior to the Peace agreement being signed applies meaning the RBiH Constitution gets reinstated in the entire country.
Bakir Izetbegovic, President of the Presidency can formally declare the Peace agreement void, and proclaim the reinstatement of the RBiH Constitution without taking any legal action as he is entitled to do is by the provisions made in the Constitutional law of November 1995.
As the referendum is likely to create a serious crisis the International community should stop the referendum, and sanction those wanting to pursue it.
Valentin Inzko, High Representative, should use his Bonn powers to dismiss immediately all those who are an obstacle to Dayton Peace Accords. He is not required to seek any further authority from the PIC as those powers had been given to him by Dayton Peace Accords.
Bosnians can also stop the referendum by staging mass peaceful protests around the clock before the US Embassy as they are the most responsible for implementation of the Peace Agreement, and are the only ones who could do much more than the PIC all together. I’d invite Bosnians to get organize and to protest  peacefully  before the US Embassy for as long as it is necessary until the referendum is stopped and those being on obstacle to the process of peace implementation are dismissed and sanctioned.
FAB (Francis Anthony Boyle, op. B.G.)

SUSRETI U ZAGREBAČKOJ DŽAMIJI

Posted: 6. Septembar 2016. in Intervjui

Image result for zagrebacka džamija

Zagrebačka džamija je mnogo više od vjerskog i kulturnog objekta muslimana. Svaki posjet, svaki susret u njoj je nadahnuće koje nam jača vjeru, snaži, oplemenuje i ujedinjuje. Ona je za mnoge balkanska Meka!

Zagrebačka džamija izgrađena je u gradskom području  Folnegovićevo naselje, preko r. Save. Kamen temeljac postavljen je 1981. godine, a otvorena je 1987. godine uoči Univerzijade. Prije ove  Zagreb je prvu džamiju dobio 1944.g. na Trgu žrtava fašizma, ali su joj srušeni minareti i zatvorena odmah 1948.godine, jer je izgrađena u vrijeme NDH.

Nova Zagrebačka džamija je moderna građevina klasične islamske arhitekture, spoj tradicionalnog i modernog. U njoj ima mjesta za 2000 ljudi. Čine je tri cjelime: molitvena sa bibliotekom, čitaonicom i Kur’anom kao temeljnom knjigom islama, soba za druženja i razgovore – divan hana, uz koju je i restoran s kuhinjom. U središnjem dijelu džamije je muzejski dio, a treći dio su soba za goste i stanovi za vjerske službenike. Uz Srednju vjersku školu tu je sjedište Omladinskog muslimanskog kluba i Nogometnog kluba „NUR”. Prilikom otvorenja džamije 52 divna tepiha poklonila je država Iran.

Zagrebačku džamiju rado posjećuju turisti iz svih krajeva svijeta. Otvorenost, gostoljubivost i domačinski odnos je na zavidnoj visini prema svima koji otvore džamijska vrata.

Od dana kada je izgrađena, Zagrebačka džamija je postala omiljeno mjesto sastajanja za mnoge Bosance, posebno Bošnjake koji žive u dijaspori. Kada posjećuju ili prolaze kroz Zagreb, vjernici u njoj s posebnim nadahnućem klanjaju namaze, izaberu neku od zanimljivih knjiga u bogatoj džamijskoj biblioteci, pojedu ćevape ili svoje omiljeno jelo koje se nudi u džamijskoj kuhinji i provedu dio raspoloživog vremena u svom odabranom društvu.  Za one koji nisu previše podložni uticaju vjere, zagrebačka džamija je omiljeno sastajalište, jer sa velikom sigurnošću uvijek mogu očekivati da će u njoj sresti nekog poznatog ili doživjeti nešto zanimljivo, što će im pričiniti zadovoljstvo.

Putujući kroz Hrvatsku i vraćajući se s puta po Bosni, odlučio sam ponovno posjetiti Zagrebačku džamiju. Jedan od mojih posjeta usljedio je tokom agresije na BiH. U to vrijeme Zagrebačka džamija je bila izbjeglički centar. U njenom krugu dominirali su improvizovani izbjeglički šatori sa nebrojeno mnogo nesretnika, prognanih sa njihovih ognjišta.

Moj novi posjet upriličen zadnjeg dana avgusta ove 2016. godine  je u neuporedivo drugim okolnostima i boljoj atmosferi. U društvu sam sa badžom Sadulahom, penzionisanim sekretarom popularnog folklornog sastava “Lado” i svastikom Mirsadom, magistricom farmacije, koja je  mirovinu stekla kao šefica u nekoj od zagrebačkih apoteka. U tim trenutcima nisam ni slutio da će to biti i jedan izuzetno prijatan susret i sa mojim dragim komšijama za neke od nas prvo nakon rata, a za neke i prvo viđenje nakon više od pola stoljeća.

C:\Users\ZIJAD\AppData\Local\Packages\microsoft.microsoftedge_8wekyb3d8bbwe\AC\#!001\MicrosoftEdge\Cache\HD8O48XW\14233054_10207325482203183_4986274559049607922_n[1].jpg

I dok smo ja i moji najbliži zagrebački rođaci i prijatelji evocirali drage uspomene iz mirnih dana i prisjećali se stravičnih događaja iz dana rata, ispijali prve gutljaje limunade i kušali teletinu ispod saća, našem stolu su neočekivano prišle dvije očito dobro njegovane i situirane dame, zagledale se u nas i s osmjehom zapitale da li ih se sjećamo. Teško je bilo u liku  žene smeđe ovalne kose prepoznati moju sugrađanku Berku Pezić, udanu za g. Zijada Sedića, koja nam je kratko po tom saopštila da već ima unuku koja se zove Una i dva sina, Tarika, starog 38 i Edu, starog 28.g. Berka živi u Zagrebu i veoma je dobro situirana. Potiče iz poznate dubičke porodice. Njen otac Ismet, dugodišnji trgovac i majka Sija, dugo godina- sve do rata, zajedno su vodili sajđisku radnju, nasljeđenu od Sijinog oca, koga su zvali urmahor.  Svojom urođenom komunikativnošću i posebnim šarmom Sija je stekla poseban imidž. Znala je i poštovala svakog, a nju su znali i cijenili svi. Oni i njihova sajdžiska radnja postali su toliko markantni i znameniti, da im je autor ovog teksta posvetio svoju pjesmu, pod naslovom “Poznatim Dubičkim urarima”, koja se uglazbljena može naći na internet portalu info@orbus.be i drugim portalima. Berkin otac je nakon rata preselio, a njena majka Sija je duže vrijeme nakon rata živjela u Zagrebu kao izbjeglica. Sada je smještena u staračkom domu u Petrinji.

A druga šarmantna gospođa, prirodno bijele kratko ošišane kose, rekla je da se zove Senija Mujović, da živi u Berlinu od decembra 1968.godine, te da ima četvoro djece i 9 unučadi. Od muža se rastavila prije 11 godina. Potsjetila me da je rođena u Bosanskoj Dubici, a odrasla sa četvoro braće i sestara: Seadom, Seidom, Abdulahom i Mevlidom u ulici Puhalo u kojoj sam ja rođen i odrastao. Nakon što smo se izgrlili i izljubili, sentimentalni i sjetni, nije se bilo teško sjetiti njenih roditelja, starog Hasana, koji je bio mujezin Puhalske džamije i njegove supruge Bahre, koja je i pored teških uslova života uvijek bila vedra, nasmijana i svoju zdravu energiju potsticajno prenosila na druge. Dok nas je konobar posluživao s baklavom  i bosanskom kahvom serviranom sa rahat lokumom, našem  stolu pridržila se Senijina sestra Seida, koja živi u Parizu, u Francuskoj. Sve na njoj odavalo je elegantnu dobro njegovanu  prirodu, tihe naravi i nenametljive ćudi.

U višesatnom prijateljskom razgovoru dotakli smo se svega što je nekad činilo naš sretan život, u kojem je svako od nas imao svoj udio. Živjeli smo u malom gradu u kojem je znao svako svakog. Gradili smo ga za svoju djecu i unuke. Htjeli smo od njega stvoriti miran kutak u kojem se može slobodno i srećno živjeti od svoga rada. Rat je srušio naše nade, uništio sve što smo dugogodišnjim marljivim radom stvorili. Srpski agresor nas je protjerao iz naših domova, razorio našu sreću i prisvojio sve što smo za sebe i druge oko sebe stvorili. A naš srećan život gradilo je 23.000 naših sugrađana, od kojih su 7.000 bili Muslimani, 1.000 Hrvati, a 15.000 Srbi.  Ove brojke ranije nismo znali i nisu nas interesovale. Sad kad ih znamo,  ne smijemo zaboraviti i moramo imati na umu da su iz našeg grada pod prijetnjom smrti protjerani skoro svi Muslimani  isvi Hrvati. Do sada se svojim  kućama vratilo svega 1.000 prognanih. I svi mi koji i danas živimo na nekim tuđim destinacijama ili lutamo svijetom i tražimo da nam se vrati izgubljeno, srećni smo kada svoj istrgnuti dio sreće prepoznamo makar kroz prijateljski razgovor, poput ovog koji smo ovog dana vodili ovdje u Zagrebačkoj džamiji.

Tokom svoga postojanja, Zagrebačka džamija postala  je mnogo više nego vjerski i kulturni objekat, značila  mnogo više od obrazovnog i duhovnog centra muslimana. Tokom agresije na BiH bila je baza i utočište obespravljenih i beskućnika, mjesto na kojem se ponovno iz beznađa rađanla nada u bolje sutra. Za Bošnjake BiH koji su danas u dijaspori postala je središnje mjesto sastajanja iz kojeg se šire vidici i na kome se ukrštaju njihovi putevi. Izgradnjom ove džamije pokrenut je ili potstaknut isti ili sličan  proces na prostorima Hrvatske, BiH i Slovenije, a rezultati su već vidljivi u gradovima Rijeci, Ljubljani…  Zato Zagrebačku džamiju s pravom možemo nazvati balkanska Kaba.

I ovaj moj susret zadnjeg dana avgusta  sa mojim sugrađanima, rođacima i prijateljima  u Zagrebačkoj džamiji učvrstio je u meni i njima uvjerenje da smo na pravom putu, obnovljeni, osnaženi, i da više nikad nećemo biti sami, nikad ostavljeni i zaboravljeni. Senija Mujović se vratila u Berlin, njena sestra Seida u Pariz, moji rođaci i Berka Pezić- Sedić otišli u svoj zagrebački raj, a ja se uputio u Ameriku. I svako od nas ponio je u sebi miris Bosne koji nas spaja i opija.

A vrata Zagrebačke džamije ostaju širom otvorena i čekaju na vas i nas.

Burlington, Septembra 4, 2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

amer-jerlagic-2

Prije svega smatram da se radi o činu koji neće priznati ama baš niko, ali ga se mora spriječiti. To će biti djelo koje su mogli napraviti i u kafani, jer neće imati adekvatne spiskove ovjerene od državnih institucija. Sve će to biti cirkus u režiji Dodika. Ukoliko se Dodik odluči da ga provede, očekujem reakciju državnog tužilaštva, pa čak i neku naknadnu reakciju OHR-a…..Ako se odluče za taj kurs, moraju biti svjesni i posljedica koje mogu nastati. Jednostrano kršenje Daytonskog mirovnog sporazuma, stavlja ga u stranu i tada po međunarodnom pravu stupa na snagu Ustav koji je bio na snazi prije rata u BiH, a to je Ustav Republike BiH….. Podsjećam, ”aksiomi” se ne dokazuju, pa tako i odluke Ustavnog suda. One se primjenjuju. Referendum i kada bi se desio, svakako neće biti priznat nigdje, ali se sa njim ulazi u ”jednosmjernu ulicu”…..Retorika između zvaničnog Zagreba i Beograda nikada nije bila na nižem nivou nego ovih posljednjih sedmica. Čović je samo jedan od tih aktera…..Ali bez obzira na svu priču oko referenduma, smatram da je Izetbegovićeva velika pogreška odlazak na noge Dodiku i razgovori sa politički mrtvim čovjekom o Mehanizmu koordinacije i političko oživljavanje Dodika…..Beograd zna da je u Daytonu zaustavljen rat i da su stvorene dvije administrativne jedinice, dva entiteta kao sastavni dio BiH, a ne da je BiH nastala spajanjem dva entiteta kako to želi i voli reći Dodik. On na silu i lažima želi nametnuti prijeratno postojanje ”Republike Srpske” kako bi ispalo da je post-daytonska BiH nastala spajanjem dva entiteta, a ne kao nasljednica Republike Bosne i Hercegovine. (Ustav BiH – kontinuitet)….. Nije isključeno da se, ukoliko se bude insistiralo na provođenju referenduma i desi neki incident sa posljedicama o kojima sada ne bih špekulisao. Smatram da je svakom normalnom čovjeku, a pogotovo nama koji smo preživjeli rat sa svim njegovim strahotama bilo koja priča o ratu korak unazad od stotine hiljada milja. Nadam se da će razum prevladati i usijane glave otići u stranu…..Naravno da sam za takvu ideju sve bosanskog fronta. BiH će ostati cjelovita, jedinstvena, nedjeljiva i suverena država ma koliko bilo ideja za podrivanje njene suverenosti i cjelovitosti…..Očekujemo rezultat bolji od rezultata iz 2012. godine kada nismo dobili niti jednog načelnika. Naš cilj na ovim izborima je 4 do 5 načelnika što direktno Stranke za BiH ili ujedinjeni oko nezavisnog kandidata…..Dragi građani, ukoliko želite promjene ovih političkih struktura koje 26 godina vladaju pojedinim gradovima i općinama izađite na izbore, glasajte za Stranku za BiH i donesite promjene…..

Gospodine Jerlagiću! 22. augusta ste uputili pismo OHR-u i PIC-u tražeći primjenu bonskih ovlasti zbog “kršenja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i nepoštivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma…” od strane Dodika i društva, a vezano za referendum u manjem entitetu zakazan za 25. septembar ove godine. Podsjećam da je te ovlasti već primjenio zamjenik Visokog predstavnika u Distriktu Brčko. Očekujete li, onda, da će i gospodin Inzko postupiti kao njegov zamjenik, odnosno da će biti udovoljeno Vašem zahtjevu?

JERLAGIĆ: Već odavno smo svjedoci da Visoki predstavnik ne povlači krupne i odlučne poteze i da hoda kao po šampiti. Do juče smo mogli vidjeti primjenu bonskih ovlasti i za bezbolnije povrede prava i ustavnog poretka u BiH. U ovom slučaju se radi o eklatantnoj povredi ustavnog poretka i najmanje što bih očekivao je primjena bonskih ovlasti i smjene svih odgovornih u entitetu RS za donošenje odluke o referendumu 25.09.2016. Naravno, očekujem da državno tužilaštvo i SIPA odrade svoj posao i kazne vinovnike napada na Ustav BiH.

Dijele nas tri sedmice od datuma za koji je referendum zakazan i postoje dva scenarija: da će se ipak održati ili da se neće održati. Šta ako se održi? Ko je tada na potezu?

JERLAGIĆ: Prije svega smatram da se radi o činu koji neće priznati ama baš niko, ali ga se mora spriječiti. To će biti djelo koje su mogli napraviti i u kafani, jer neće imati adekvatne spiskove ovjerene od državnih institucija. Sve će to biti cirkus u režiji Dodika. Ukoliko se Dodik odluči da ga provede, očekujem reakciju državnog tužilaštva, pa čak i neku naknadnu reakciju OHR-a.

Dejtonski ustav je već napušten od strane Dodika i društva. Treba li proglasiti tu međunarodno-pravnu činjenicu takvom, kojom, da se razumijeno, nema onda ni Republike srpske, te ko to, eventualno treba da učini?

JERLAGIĆ: Po meni još nije napušten, ali oni su kurs zauzeli. Ako se odluče za taj kurs, moraju biti svjesni i posljedica koje mogu nastati. Jednostrano kršenje Daytonskog mirovnog sporazuma, stavlja ga u stranu i tada po međunarodnom pravu stupa na snagu Ustav koji je bio na snazi prije rata u BiH, a to je Ustav Republike BiH. Toga su svjesni u Srbiji, a Srbija je supotpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma (kao pravna nasljednica SRJ) i svjesna je odgovornosti njegovog jednostranog kršenja. Otuda onako rezerviran stav gospodina Nikolića i gospodina Vučića.

Naše najjače oružje je pravo. Dakle, je li krajnje vrijeme da se koristimo tim oružjem kroz državni Parlament, umjesto da kronično očekujemo da će nas neki stranci zaštiti od rušitelja BiH i njenog ustavnog poretka? Zar ne možemo u Parlamentu reći da “ne priznamo rezultate neustavnog referenduma u Rs-u”, ako se on održi i niko na svijetu nam nema pravo tako nešto osporiti?

JERLAGIĆ: Smatram da Parlament nema potrebe da raspravlja o nečemu što je Ustavni sud BiH kao najveća pravna instanca presudio. Svaka rasprava u Parlamentu BiH na tu temu derogira Ustavni sud BiH i njegove odluke. Upravo bi Dodik i htio da se o tome politički raspravlja, jer on ne želi primjenu odluka Ustavnog suda. On bi htio da politizira ono što je pravni i ustavni fakt. Podsjećam, ”aksiomi” se ne dokazuju, pa tako i odluke Ustavnog suda. One se primjenjuju. Referendum i kada bi se desio, svakako neće biti priznat nigdje, ali se sa njim ulazi u ”jednosmjernu ulicu”.

Kako komentirate aktivnosti Dragana Čovića u posljednje vrijeme, pri čemu prvenstveno mislim na njegovo pismo Inzku kojim je tražio III entitet, te njegov susret s Vučićem u Beogradu neposredno nakon susreta srbijanskog premijera i predsjednika sa Dodikom i drugima liderima srpskih političkih stranaka iz BiH? Ovo mi liči na koordinirano djelovanje njihovih prethodnika – Miloševića, Bobana i Karadžića iz ranih 90-tih, zar ne?

JERLAGIĆ: Nažalost sve se ovo dešava pred lokalne izbore i lideri nacionalnih stranaka su kao nikada do sada podigli ljestvicu vraćanja na dijaloge iz ranih ”devedesetih”. On to ne čini slučajno, nego koordinirano sa svim dešavanjima u BiH i regionu. Podsjetimo da su izbori i u Republici Hrvatskoj 11.09.2016. i da je sve to dio tog folklora. Retorika između zvaničnog Zagreba i Beograda nikada nije bila na nižem nivou nego ovih posljednjih sedmica. Čović je samo jedan od tih aktera.

Kako se u svemu ovome snalazi predsjednik SDA, podnosilac apelacije za ocjenu ustavnosti 9. januara kao Dana Rs-a? Kako komentirate njegovu izjavu od prije dva dana za TV-1 da “bh. Srbi imaju pravo na referendum…”?

JERLAGIĆ: Nisam čuo, ni vidio tu izjavu. Ali bez obzira na svu priču oko referenduma, smatram da je Izetbegovićeva velika pogreška odlazak na noge Dodiku i razgovori sa politički mrtvim čovjekom o Mehanizmu koordinacije i političko oživljavanje Dodika. Zar se nije moglo sačekati par sedmica sa Mehanizmom kordinacije, do poslije izbora i onda sa političkim gubitnikom razgovarati o uslovima iz Mehanizma koordinacije?!? Ovako su Izetbegović zbog Mehanizma koordinacije, a Ivanić i Bosić zbog prihvatanja utakmice o neustavnom referendumu, Dodika doveli u vrh popularnosti i praktično svi, za čovjeka koji je uništio privredu entita RS, uništio privatne banke u tom entitetu, pa čak i onu koja nosi naziv po tom entitetu i bio u ”slobodnom padu”, besplatno rade kampanju za njega.

Kako komentirate nedavni zvanični stav službenog Beograda po pitanju referenduma?

amer jerlagicJERLAGIĆ: Službeni Beograd je svjestan da je Republika Srbija pravna nasljednica SR Jugoslavije koja je bila potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma i strana u postupku zadužena da provodi i čuva Daytonski mirovni sporazum. Beograd je svjestan da su Dodikove aktivnosti oko referenduma protiv ustavne, da te aktivnosti prave ambijent jednostranog nepoštivanja Daytonskog mirovnog sporazuma i da je prevelika odgovornost onog koji se jeftino i slatkorječivo prodaje narodu kao posljednja slamka spasa, bez obzira na cijenu tog čina. Beograd vrlo dobro zna da je tog famoznog 09.01.1992. godine bila sjednica petog svesrpskog sabora i da tada nije postojala nikakva ”Republika Srpska”, nego jedino Republika Bosna i Hercegovina. Beograd vrlo dobro zna sa kim se razdruživao oko sukcesione  imovine bivše SFRJ. Ni sa kakvom ”Republikom Srpskom”, nego sa Bosnom i Hercegovinom. Beograd zna da je u Daytonu zaustavljen rat i da su stvorene dvije administrativne jedinice, dva entiteta kao sastavni dio BiH, a ne da je BiH nastala spajanjem dva entiteta kako to želi i voli reći Dodik. On na silu i lažima želi nametnuti prijeratno postojanje ”Republike Srpske” kako bi ispalo da je post-daytonska BiH nastala spajanjem dva entiteta, a ne kao nasljednica Republike Bosne i Hercegovine. (Ustav BiH – kontinuitet). Istina je bolna za one koji ne vole BiH i na strani onih koji poštuju i cijene međunarodno pravo. Otuda distanca Beograda zbog njegovih budućih odnosa sa EU, Njemačkom, pa čak bih rekao i sa USA.

Međutim, sve češće se u bh. javnosti spominju i neki crnji scenariji od ove halabuke o referendumu i posljedica njegovog eventualnog održavanja. Ljudi se boje novog rata! Ima li realne osnove za bilo koji oblik oružanih sukoba-incidenata u našoj zemlji, odnosno ima li razloga za takav za strah?

JERLAGIĆ: Oni koji po svaku cijenu čuvaju svoju vlast i plaše se hapsa spremni su ići čak i tako daleko kako bi postali neki ”kvazi junaci”. Forsiranje neustavnog referenduma je guranje prsta u oko cjelokupnoj međunarodnoj javnosti. Dodik je ostavljen sam na vjetrometini uz jedinu pomoć Rusije koja preko svog ambasadora u BiH podgrijava atmosferu. Nije isključeno da se, ukoliko se bude insistiralo na provođenju referenduma i desi neki incident sa posljedicama o kojima sada ne bih špekulisao. Smatram da je svakom normalnom čovjeku, a pogotovo nama koji smo preživjeli rat sa svim njegovim strahotama bilo koja priča o ratu korak unazad od stotine hiljada milja. Nadam se da će razum prevladati i usijane glave otići u stranu.

Nije li došao trenutak za formiranje jednog svebosansko-hercegovačkog fronta, sastavljenog od političkih stranaka, intelekualaca, javnih djelatnika, građana kada bi se, po meni, efikasnije djelovalo i prema unutra i prema vani u odbrani ustavnog poretka Države te njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta koji su očigledno, ne od jučer, ugroženi?

amer jerlagic-3JERLAGIĆ: Moram ovdje napomenuti da kada je Stranka za BiH vodila državu BiH na čelu sa Harisom Silajdžićem kao članom Predsjedništva BiH govorili smo o MAP-u, Sporazumu o saradnji i pridruživanju, velikim energetskim projektima vrijednim sedam milijardi KM. Rušili su nas iz zavisti i straha da ćemo ”vladati dvadeset godina” (strah Tihića i Lagumdžije). Bilo je sporadičnih prepucavanja sa Dodikom, ali nikada niko nije spominjao niti incidente, niti komflikte, a kamo li rat. Evo gdje su nas doveli ovi novi prvaci i lideri. Umjesto ulaska u EU, ovdje se prebrojavaju nacionalna krvna zrnca, ne priznaje se Popis, umjesto stvaranja integrirajućih državnih kompanija po Aneksu IX Daytonskog mirovnog sporazuma, jačanju prava i političke stabilnosti, mi svakodnevno slušamo priču o ugroženosti Hrvata, trećem entitetu, Dodikovom referendumu. Bez malo kao da su na sceni akteri iz ”devedestih”.

Naravno da sam za takvu ideju sve bosanskog fronta. BiH će ostati cjelovita, jedinstvena, nedjeljiva i suverena država ma koliko bilo ideja za podrivanje njene suverenosti i cjelovitosti.

Na samom kraju, kako teče predizborna kampanja Vaše stranke i kakve rezultate očekujete 2. oktobra? Imate li neku poruku za birače izvan BiH?

JERLAGIĆ: Stranka za BiH u ove izbore ulazi potpuno reformisana. Mi smo očistili svoju avliju i čista obraza i dlanova izlazimo pred građane. Na ovu predizbornu i nacionalističku retoriku odgovat ćemo kvalitetnim projektima, stvaranjem boljih uslova za život građana.

Očekujemo rezultat bolji od rezultata iz 2012. godine kada nismo dobili niti jednog načelnika. Naš cilj na ovim izborima je 4 do 5 načelnika što direktno Stranke za BiH ili ujedinjeni oko nezavisnog kandidata.

Naš slogan za ove izbore je ”Glasaj i promijeni” uz ”Like za BiH”. Kampanju smo usmjerili na onih preko 50 % većinom mladih građana koji ne izlaze na izbore i ne glasaju. Bez glasanja nema promjena. Ovih drugih 50 % građana što glasaju su ustvari u ”radnoj obavezi” toga dana jer većina njih su zaposleni po stranačkim i političkim podobnostima i to im je politički zadatak. Takođe i ”Like” je usmjeren prema mladima i kampanji putem društvenih mreža kao simbol nove generacije mladih ljudi.

Dragi građani, ukoliko želite promjene ovih političkih struktura koje 26 godina vladaju pojedinim gradovima i općinama izađite na izbore, glasajte za Stranku za BiH i donesite promjene.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

JERLAGIĆ: Hvala i Vama na prilici da iskreno iznesem svoje stavove.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (820)

vrbas-miso

KLADUŠKI BABO PONOVO NA PUTU IZDAJE

Posted: 5. Septembar 2016. in Intervjui

 

Izdaja ima sto lica, a čovjek koji je izdao samo jedno – izdajničko

https://tse1.mm.bing.net/th?&id=OIP.Me9b0f29f54d3ae45e31e98a69758a92do2&w=299&h=199&c=0&pid=1.9&rs=0&p=0&r=0

Kladuški Babo je ponovno na putu izdaje. Izjava Fikreta Abdića, lansirana ovih dana u brojnim bh medijima, da Rs i Dodik uz sebe imaju 20.000 Kladuščana, uzburkala je bh javnost i uznemirila građane. Možda Abdić u svemu što čini ima iza sebe jedan broj Kladušana, ali ni na koji način ne može argumentirati da je nakon svega i danas uz njega cijela V.Kladuša. Kandidat Laburista za načelnika Velike Kladuše, nekad popularni kladuški Babo –  Fikret Abdić, je opet onaj prepoznatljivi otpadnik svoga naroda, koji je u najsudbonosnijim danima odbrane pružio ruku neprijatelju i svojoj domovini zabio nož u leđa.

Fikret Abdić (77g)  vratio se u V.Kladušu kao 70-godišnjak nakon 17 godina provedenih u progonstvu i izdržavanju zatvorske kazne za zločine počinjene nad svojim narodom. Prije rata je bio cijenjen privrednik ”Agrokomerca” i značajno doprineo da se Cazinska krajina izvuče iz bijede i siromaštva, a u toku agresije na BiH bio je jedan od “gospodara rata“. Zloupotrebio je povjerenje i izdao svoju zemlju i narod. Njegova vojska je u saradnji sa agresorskim Srbijanskim specijalnim jedinicama pod komandom DB ratovala protiv ABiH, što je rezultiralo velikim brojem mrtvih  Bošnjaka, od kojih su mnogi završili u logorima otvorenim za Bošnjake.  U Cazinskoj krajini mnogi  još vjeruju da se njihov Babo bori za njihovu budućnost  i da jedini bh političar koji ne radi  za svoj džep.

Po ugledu na predsjednika Rs i mnoge druge bh političare, ovaj predratni  političar i privrednik ne bira  sredstva da se opet vrati u politički vrh države, koju je izdao i okrenuo se se neprijatelju u njenim najsudbonosnijim danima. Prema šturoj vjesti na portalu vijesti.ba,  koju su istovjetno prenijeli i drugi mediji, Fikret Abdić je na strani naroda iz Rs i njihovog predsjednika. Izdajniku Abdiću ne smeta, ili mu čak imponuje, što su srpski agresori okupirali polovinu bh teritorija, etnički ga očistili, na njemu počinili brojne zločine i posijali masovne grobnice s tijelima Bošnjaka, počinili genocid koji osuđuje cijeli svijet. Da ponovno okusi slast vlasti, ne smeta mu ponovno stati uz M. Dodika, neprijatelja bh broj 1, kao u vrijeme agresije uz Karadžića, Mladića i Miloševića, svom narodu  i svojoj domovini zabijati nož u leđa.

Nažalost, nije Abdić jedini koji se srpskim vlastima uvlači u stražnjicu i ljubi im krvave skute i rukave. Nismo zaboravili ni nebuloze akademika Muhameda Filipovića, koji je nakon svega doživljenog, okrivljujući pok. Aliju Izetbegovića za odvajanje BiH od Jugoslavije, predložio bezuslovni istorijski sporazum sa Srbima, koji ni do danas nisu dali do znanja da se kaju za počinjeno, pa ni onda kada su sticajem okolnosti njihovi čelnici morali prisustvovati masovnim dženazama bošnjačkih tijela izvađenih iz novootkrivenih masovnih grobnica.

Prema polemici na fb i pisanju medija može se zaključiti da i danas znatan broj Kladušana, zaluđenih zabludama jednoumlja, ne mnogo dručijim od opijuma kojim je zaluđen srpski narod Rs, ostaje uz svog Babu, iako su svjesni da je to što on sada čini nečasno, neprijateljsko i izdajničko. Mnogi Babini obožavaoci ga i sada slijepo obožavaju i bezrezervno podržavaju, jer ih je, kako tvrde, izvukao iz bijede i sačuvao u ratu. S druge strane,  ima i onih koji mu poručluju  „Marš srpska slugo u Srbiju, dok ti neko oči ne izvadi”.

Abdićeva izdaja ponovno prijeti  Bosni. Inficira i truje, udara na dušu nacije i potkopava temelje. I ova izdaja ima sto lica a izdajnik samo jedno – izdajničko.

Nepobitna je istina da su Kladušani, građani Cazinske krajine, više stotiona godina branili i čuvali sjeverozapadne granice Bosne, što ih je više puta koštalo života, o čemu i danas svjedoče broje masovne grobnice u Ljutočkoj dolini, oko Kulen Vakufa. Kladušani su bili prvi koji su se digli protiv nepravde u prvim godinama postojanja Titove Jugoslavije. I sve tako dok neke od njih na put izdaje nije poveo izdajnik Fikret Abdić, do tada njihov popularrni Babo, kojeg su slijedili i slijepo mu vjerovali.

S pravom se može vjerovati da Dodik i nacionalistički vrh Rs, koji na strateškim pravcima objedinjuje poziciju i opoziciju, ima zeleno svjetlo iz Srbije i Rusije za sve što čini, mada u mnogo slučajeva iz vana dopiru drugačiji glasovi i čujemo drugačiji ton. I ovaj put na velika zvona, uz orkestralnu pratnju trubača, Vučić i Nikolić se ograđuju od najavljenog referenduma kojim se želi 9. Januara ozvaničiti kao dan Rs, mada je više nego jasno da vlasti Srbije svesrdno podržavaju sve što vodi učvršćivanju i osamostalenju njihovog nedonoščeta –  genocidne Rs.

I ovaj put Fikret Abdić je izabrao pogrešan put da se izdigne iz zaboravljenih i mrtvih i vrati sebi popularnost. Srbija i Rs i dalje imaju teritorijalne pretenzije na BiH, ne odriču se ratne strategije i svaka podrška takvim njihovim  nastojanjima  je svrstavanje na stranu agresora i izdaja domovine.

Nema nimalo sumnje da će vlasti Srbije i Rs izdaju Fikreta Abdića znati dobro iskoristiti u predizbornoj kampanji, za vanjsku politiku i promociju.

Burlington 5. septembra 2016                                                            

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

hodzic h.

Samo ću kratko izjaviti: učinjen mi je zulum i nepravda.Bio je strahovit pokušaj degradiranja moje ličnosti što nije ništa neobično na ovome svijetu i vremenu, pogotovu kada su ljudske vrijednosti potpuno poremećene. U toj činjenici ja nalazim oduška, zadovoljstva i utjehe, uz poseban naglasak na nadu u Allahovu konačnu pravdu. Političke strukture Bošnjaka i više, nadređene instance Islamske zajednice u BiH, su mi onemogućile daljnji boravak i rad u Trebinju…..Nažalost ili ne, ja posjedujem narav slobodnog, oštrijeg izražavanja, ali posjedujem i osobinu umjeća u svome poslu koji donosi uspjehe. Zvaničnici IZ su prije na moje takve postupke upotrebljavali kompromisnu konstataciju tipa „Husein ima pravo da kritikuje!“Ali, kada je došlo do novog kursa u Islamskoj zajednici, kada se udružila sa zvaničnom politikom Bošnjaka /SDA/, onda to nije moglo tako ići dalje. Sve je poznato šta je bilo dalje…..Da, govorio sam još u ranom periodu moga službovanja.Pred demokratske izbore 1990. godine, odnosno  1988. godine inicirao sam poznati Pokret imama /pogledati osvrt o trajanju, uspjesima i koristi  Pokreta koji je nastao nakon smrti dr. Ahmeda Smajlovića /u knjizi Filandre “Bošnjaci poslije socijalizma”/. Nažalost, domete, ostvarenja i rezultate tog Pokreta pomela je Cerićeva pohlepa za reisovanjem i iniciranjem Obnoviteljskog sabotra IZ 1993. godine…..Mi želimo obezbijediti i podići infrastrukturu institucija za potrebe novih muslimana koji nemaju nikakve veze sa inim prošlima koji 1687. godine hidžret učiniše u Trebinje i okolinu.Jedina nam je kopča u svemu ovome samo ime jednog od Resulbegovića i nebitno je je li ona važna ili nije. Važno je da je projekat prilagođen budućnosti…..Nije problem imati i steći vakuf, ali se javlja problem kad njme treba gazdovati, upravljati, unapređivati ga….Islamska zajednica u BiH ima te resurse ali još nisu pokazali ni približnu brigu i domaćinski odnos. A to pitanje je jako bitno u postojanju Zajednice islama ili bilo koje vjerske zajednice. IZ BiH je propustila šansu u posljednjih 20 godina da to stanje popravi, posebno na polju restitucije…..Nekad je važila ona „dobro sito o čiviji visi“ ali nije zanemarljiva ni nedavna telefonska izjava mog prijatelja-sufije iz Sarajeva koji mi usput  dodade:“Sad ste vi u Crnoj Gori najjača Islamska zajednica na Balkanu.“ Alidirao je na moj i hafizov dolazak ovdje. Ako je mislio na prostor koji baštini vrijednosti, netrvenja i stabilnost,  tj. nepostojanje toga kao što ima afera  u sličnim zajednicama, onda je u pravu. Mislim da je budućnost ove zajednice  u Crnoj Gori svijetla….. Mislim da je Islamska zajednica Crne Gore postala  muhadžirski prostor za ljude-hizmećare islama koji bježe od onih koji se pokušavaju baviti i Sudnjim danom, odnosno konačnim obračunom i prije zakazivanja ročišta od strane Svemogućeg…..

 Es-selamu alejkum, uvaženi efendija. Podsjećam i Vas i svoje čitatelje da smo nas dvojica već razgovarali za javnost, ali tada niste bili tu, nego u Trebinju. Zašto više niste u Trebinju, odnosno u istočnoj Hercegovini, odnosno u BiH? Da li Vas je Trebinje, nakon više od 15 godina službovanja u njemu, još trebalo ili je Vaša misija tamo bila završila?

HODŽIĆ: Alejkumusselam Vama i Vašim čitateljima! Da, razgovarali smo u jednom drugom vremenu i ozračju, u vrijeme drugih aktivnosti i događaja.Od tada su se dogodile mnoge promjene vezane za istočnu Hercegovinu i Trebinje. U pogledu pitanja koje mi upućujete, iskreno izjavljujem da mi je to najteze pitanje koje mi se više od skoro godinu dana postavlja.Odgovor na to pitanje nažalost neće bit prihvaćen od nekih političkih i vjerskih struktura, mislim oficijelne IZ i pojedinaca, pa stoga odlažem potpuni odgovor na njega. Mislim da odgovor na to pitanje može dati samo protok vremena tj. onda kada relevantni i nepristrasni pojedinci budu hladne glave i objektivno istraživali petnaestogodišnji period Islamske zajednice i muslimana u Trebinju i šire te pisali o tome. Samo ću kratko izjaviti: učinjen mi je zulum i nepravda.Bio je strahovit pokušaj degradiranja moje ličnosti što nije ništa neobično na ovome svijetu i vremenu, pogotovu kada su ljudske vrijednosti potpuno poremećene. U toj činjenici ja nalazim oduška, zadovoljstva i utjehe, uz poseban naglasak na nadu u Allahovu konačnu pravdu. Političke strukture Bošnjaka i više, nadređene instance Islamske zajednice u BiH, su mi onemogućile daljnji boravak i rad u Trebinju.

Poznati ste kao imam koji “nema dlake na jeziku”, a to svakako ima i svoju cijenu. Jedna od Vaših izjava data prošle godine za javnost je bila, naprimjer: “Ako progovorim, sve vertikale, bilo vjerske ili političke, mogle bi postati horizontale…” Šta je bio povod ovoj, mora se priznati, oštroj kvalifikaciji?

HODŽIĆ: Tačno je da sam to izjavio i napisao.Ja i dalje stojim iza tih svojih riječi i do konačnog susreta pred Vrhovnim Sudijom. Nažalost ili ne, ja posjedujem narav slobodnog, oštrijeg izražavanja, ali posjedujem i osobinu umjeća u svome poslu koji donosi uspjehe. Zvaničnici IZ su prije na moje takve postupke upotrebljavali kompromisnu konstataciju tipa „Husein ima pravo da kritikuje!“Ali, kada je došlo do novog kursa u Islamskoj zajednici, kada se udružila sa zvaničnom politikom Bošnjaka /SDA/, onda to nije moglo tako ići dalje. Sve je poznato šta je bilo dalje. Ja samo ističem da zvanično nikada nisam ni od koje više, nadređene instance IZ ili politike bio pozvat ili opomenut, a da ne govorim o disciplinskoj odgovornosti, nikad ništa slično, ali su proveli linč kako ga nazva u jednoj svojoj kolumni na bosnjaci.net uvaženi gosp Adamir Jerkovic. Ja ovim putem ponovo upozoravam IZ BiH da me ostave na miru jer ima jasno provjerenih informacija da me i dalje njihovi viši zvaničnici ogovaraju i ponižavaju. Ja još nisam sve progovorio i izgovorio kao argumente „ za vertikalu hirizontalu“ što nosim i što sam doživio. Ja sam Bogu dž.š., islamu i ummetu dao sebe u radu u neprikidnom trajanju od 42 godine i još radim honorarno sa tek napunjehih oko 35 godina radnog staža. Zajednica me je izrabljivala, jedan dio radnog perioda – cio ratni i poratni staž u trajanju od oko 6 godina. Ja to ne tražim, niti sam tražio, niti me ko nudio, ali su učinili sve da što prije izađem iz Zajednice.

 Pa jeste li do sada progovorili, a ako niste, zašto niste? Imamo li koristi od guranja stvari “pod tepih”, zabijanja noseva u pijesak…, što neki smatraju čak i opravdanim, nevješto pravdajući mazohističku tezu da “ne iznosimo vlastiti prljav veš u javnost…”, a zapravo radi se upornom bježanju od istine?

HODŽIĆ: Da, govorio sam još u ranom periodu moga službovanja.Pred demokratske izbore 1990. godine, odnosno  1988. godine inicirao sam poznati Pokret imama /pogledati osvrt o trajanju, uspjesima i koristi  Pokreta koji je nastao nakon smrti dr. Ahmeda Smajlovića /u knjizi Filandre “Bošnjaci poslije socijalizma”/. Nažalost, domete, ostvarenja i rezultate tog Pokreta pomela je Cerićeva pohlepa za reisovanjem i iniciranjem Obnoviteljskog sabotra IZ 1993. godine.

Zatim sam pokušao reći i ukazivati u doba trajanja moga mandata u članstvu sabora IZ u vremenu 2006-2014 godine. Bila je zapažena moja uloga kroz ucešća u saborskim komisijama. Nedavno mi je jedan zvaničnik općine Novi Travnik rekao da se sjeća moga angažmana u tim godinama jer je i sam bio tada član Sabora. Ctiram ga: ,,kada si ti izlazio za saborsku govornicu prvi red u klupma sa ahmedijama se je crvenio“.. a tamo su sjedili muftije i direktori predvodeni reisom Cerićem. Koliko sam uspio samo u govoru nebitno je. Znam samo i to da mi je poslije moga skidanja sa liste ponovo za kandidata za člana Sabora direktor Vakufske direkcije u privatnom razgovoru priznao da nedostajem u Saboru jer kaže “bio si jedini koji je uvijek gurao pitanja i taržio rjesenja zaštite vakufske imovine općenito.

Konačan odgovor na pitanje dat je u prethodnom pitanju. Nisam sve rekao, ima još toga mnogo ozbiljnijeg i neugodnijeg.

Nikako da se odmaknem od Vaših izjava koje same po sebi daju odgovore na mnoga postavljena ali i nepostavljena pitanja kada je riječ o IZ BiH i njenoj sprezi sa SDA, naprimjer. U martu ove godine, neposredno nakon što ste se preselili u Crnu Goru, izjavili ste da nećete “halaliti ni Bakiru Izetbegoviću ni reisu-l-ulemi Husein ef. Kavazoviću…” Da li je ta izjava data u nekom posebnom, afektivnom stanju i da li bi je ponovili i danas? I, zašto im eventualno nećete halaliti?

HODŽIĆ: Znao sam da Vas to pitanje posebno interesuje jer sam davno pročitao Vaš komentar na tu izjavu koju, kako sam razumio, jedini nisi mogao „progutat“ tj. da je prejaka i sl. Ističem da to što sam izjavio u vezi ne/halala navedenom dvojcu nisam izjavio ni u kakvom afektu. Nisam do sada osjetio kajanje i mislim da neću.Neću to nikada učiniti radi vlastitog mira ili čiste savjesti navedene dvojice. Onoga momenta kad se uvjerim da i oni žele prosperitet islamu i bošnjačkoj naciji i kad naprave reviziju moga slučaja /cio radni vijek ako treba/ i kad izjave da su i oni nepromišljeno u žurbi napravili pogrešku /a ni ja nisam bezgriješan –  ko radi taj i griješi/ tek onda ću se oglasiti i pokajati se u pogledu ne/halala. Dakle, ponoviću je ako treba opet tj. još je na snazi.

Prošlo je pola godine Vašeg službovanja u Tivtu, odnosno u Crnoj Gori. Kakvi su dosadašnji utisci?

HODŽIĆ: Da pojasnim, ja sam honorarni imam pri Mešihatu Islamske zajednice u Crnoj Gori  sa legalnim boravkom kao stranac, dakle imam u Herceg Novom i predsjednik Medzlisa  IZ u za Boku i Budvu, sa sjedištem u Tivtu koji Medžlis ima još dva imama, jednog u Budvi i drugog u Tivtu i smatra se da na ove četiri opštine /Budva, Tivat, Kotor i Herceg Novi/ živi preko 4000 muslimana različitih nacija i etničkih grupa. Imam još savjetodavnu ulogu kod reisa, hadži Rifata ef. Fejzića i zadaću na ovom prdručju da pratim  i vodim poslove međunacionalne i međukonfesionalne saradnje i odnosa.

Što se tiče prvih utisaka, oni su čini mi se onakvi kakve sam i priželjkivao.Doček izvanredan i to od svih struktura /crkvi, medija i vlasti – valjda je tome doprinijela dotadašnja komšijska blizina/.Moram pohvaliti građane i više strukture iz Trebinja koji su me toplo preporučili na sve te četiri opštine.Bez toga bi mi početak sigurno bio teži.Počeli smo raditi tj. nastavili tamo gdje se postiglo u posljednjih devet godina u podizanju institucija Medžlisa i džemata te poterbne infrastrukture za muslimane. IZ Crne Gore ima 13 medžlisa i ovaj je najmlađi – tek slijedi njegova afirmacija i snaženje. Pripremili smo prvi izvedbeni projekat za gradnju prvog stambeno-molitvenog prostora. Centar će se graditi ako Bog da u Kumboru na već kupljenoj i uređenoj parceli sa nedovršenom kućom gdje se klanja džuma naamaz za Herceg Novi, pokraj magistrale na tom dijelu Crne Gore čiju je izradu /projekta/ potpisao čuveni ulcinjski arhitekta gosp. Selim Resulbegović, srodnik  loze ulcinjskih Resulbegovića /Osman pase Resulbegovića čija je džamija /1726./ u Trebinju prva obnovljena još 2005. godine.

kumbor-mesdzid

Da li svoj odlazak iz Bosne te angažman u toj sredini smatrate i svojevrsnom hidžrom?

HODŽIĆ: Mislim baš tako i ako nije tako bilo bi da ne budem tu gdje jesam. Našao sam prostor, područje i stanje koje odgovara mojim ambicijama i sposobnostima. Iduće godine navršava se 330  godina od kad su tamošnji muslimani bili primorani napustiti Herceg Novi i okolinu, ostavivši iza sebe imanja i ogromnu vjersku infrastrukturu.Ja nemam namjeru baviti se istraživanjem te baštine, to je bilo i nestalo. To je stanje kulturne prošlosti. Mi želimo obezbijediti i podići infrastrukturu institucija za potrebe novih muslimana koji nemaju nikakve veze sa inim prošlima koji 1687. godine hidžret učiniše u Trebinje i okolinu.Jedina nam je kopča u svemu ovome samo ime jednog od Resulbegovića i nebitno je je li ona važna ili nije. Važno je da je projekat prilagođen budućnosti .

Ako je moguće, hoćete li povući neku paralelu između Islamskih zajednica Crne Gore i BiH, u smislu njihove organiziranosti, kadrovske politike, međuljudskih odnosa, odnosa sa političkim strankama i državom i sl.?

HODŽIĆ: Ovo pitanje zahtijeva široku analizu i predstavljanje, a nemamo vremena ni prostora, pa ću reći ukratko: Islamska zajednica Crne Gore je poslije Berlinskog kongresa bila prva zajednica islama koja se na Balkanu ponovo osnovala tj. konstituisala.Ta Zajednica je prošla kroz teška vremena i doživljavala siromašenja u svakom pogledu.U novoj mladoj državi Crnoj Gori jest mala i siromašna, ali potezi i namjere rukovodstva Zajednice  su historijski  i daju rezultate. Ideje imaju prolaz kod legalnih vlasti. Mislim da je država Crna Gora najsekularnija od svih zemalja bivse ex Jugoslavije. Saradnja sa državom je dobra  a mogla bi biti još bolja jer uslovi postoje. Ova zemlja je doista multinacionalna i multikonfesionalna i ona korača tim putem.

U Bosni je, ma ko to htio priznati ili ne, itekako izražen problem neprincipjelnog i bahatog (najblaže rečeno) upravljanja vakufskom imovinom u nekim sredinama. Kakva je situacija po tom pitanju u Crnoj Gori?

HODŽIĆ: Prvo što mi je reis ef. Fejzić rekao prije ponude angažmana u Crnoj Gori da je Islamska zajednica Crne Gore mala i još i siromašna. To je istina. Ona nema  značajan resurs vakufa. Na tom planu treba udubuće raditi istovremeno na iznalaženju rješenja i za sada, a posebno u budućem vremenu. Nije problem imati i steći vakuf, ali se javlja problem kad njme treba gazdovati, upravljati, unapređivati ga….Islamska zajednica u BiH ima te resurse ali još nisu pokazali ni približnu brigu i domaćinski odnos. A to pitanje je jako bitno u postojanju Zajednice islama ili bilo koje vjerske zajednice. IZ BiH je propustila šansu u posljednjih 20 godina da to stanje popravi, posebno na polju restitucije.

Islamska zajednica u Crnoj Gori je zaista siromašna, dosta je pomaze Republika Turska ali u odgovoru na ovo pitanje bih dodao nedavno izgovorenu izjavu jednog moga prijatelja – Srbina iz Bileće, koji reče: „Da nije siromašnih, ko bi Boga štovao, spominjao i molio…”, pa valjda će i Zajednica muslimana Crne Gore kao takva dobiti zauzvrat svoju nafaku i dostojanstvo tj. svoju veću samostalnost i nezavisnost.

Nedavno se u Podgorici nastanio i hafiz Sulejman ef. Bugari. Koliko je njegovim dolaskom dobila IZ Crne Gore, odnosno svi muslimani (pa i pripadnici drugih konfesija) te zemlje, a koliko su IZ BiH, pa i bh. društvo u cjelini, izgubili?

HODŽIĆ: O dolasku uvaženog hafiza Bugarija u Crnu Goru znam koiliko i vi. Nisam detaljnije informisan. Mediji su napuhivali i pokušali praviti senzacije.To je stvar i pitanje IZ Crne Gore.Nadam se da će dosta uspješno i lahko uklopiti sve potrebe i sposobnosti koja šasna se dobija dolaskom hafizovim. Rano je na široko govoriti. Nekad je važila ona „dobro sito o čiviji visi“ ali nije zanemarljiva ni nedavna telefonska izjava mog prijatelja-sufije iz Sarajeva koji mi usput  dodade:“Sad ste vi u Crnoj Gori najjača Islamska zajednica na Balkanu.“ Alidirao je na moj i hafizov dolazak ovdje. Ako je mislio na prostor koji baštini vrijednosti, netrvenja i stabilnost,  tj. nepostojanje toga kao što ima afera  u sličnim zajednicama, onda je u pravu. Mislim da je budućnost ove zajednice  u Crnoj Gori svijetla.

Da li se odlazak hafiza Bugarija iz Sarajeva, iz Bosne, može smatrati i kao indikator sveukupnog stanja u IZ BiH i oko nje?

HODŽIĆ:Naravno da tako mislim jer se služim jednim podatkom a to je da je od jedinstvenog ili sličnog govornog područja na Balkanu, gdje postoje zajednice muslimana osim Kosova i Makedonije, prostor postao jako interesantan, sa puno potresa, razdora i raskola te odmetanja od srednjeg puta a zbog činjenice da skoro cio taj prostor pokriva iZ BIH, sve osim Kosova Makedonije i Crne Gore. Mislim da je Islamska zajednica Crne Gore postala  muhadžirski prostor za ljude-hizmećare islama koji bježe od onih koji se pokušavaju baviti i Sudnjim danom, odnosno konačnim obračunom i prije zakazivanja ročišta od strane Svemogućeg. Mnogi dostojanstvenici, i vjerski i politički, po meni se dosta bahato i arogantno ponašaju i nije čudo što je IZ Crne Gore postala prostor i skupina gdje će i neistomišljenici, a  koji drugačije a uspješno rade, biti primljeni i prihvaćeni. Čestitke Islamskoj zajednici, Mešihatu i mladom, sada već iskusnom reisu Crne Gore.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (819)

plitvice-ferhadija

 
bugariSve se odigralo u nekoliko dana: i najava odlaska hafiza Sulejman ef. Bugarija U Podgoricu i realizacija te najave. Te vijesti su me zatekle u bolesničkoj postelji i nisam mogao odmah reagirati. Nije niti bitno, reakcija na činjenicu da su  Sarajevo i IZ BiH olahko dopustili (ovo je najblaža formulacija za ovu priču) da višedecenijski duhovni autoritet naše zemlje i njene prijestolnice tek tako, gotovo nečujno ode, nije nikada zakašnjela. Ali, nije ovdje primarna reakcija nekoga ko je poštovao lik i djelo hafiza Bugarija, u koje svakako spadam, nego mene žuljaju neka pitanja na koje neko treba dati kredibilan odgovor.
 
Nije se ni moglo očekivati od hafiza da javno kaže šta ga je pritiskalo pa je odlučio odstupiti
 
Čitali smo izjave hafiza nakon donošenja odluke o napuštanju IZ BiH i odlaska u IZ Crne Gore na funkciju savjetnika tamošnjeg reisa za da'vu (islamsko znanje), kao i izjave pri preseljenju prije par dana. Svi koji iole poznaju lik i djelo hafiza Bugarija nisu mogli niti očekivati da će reći javno šta ga je toliko pritislo da nakon višedecenijskog djelovanja u Sarajevu, napusti Vratnik, Sarajevo i BiH s kojima se bio toliko srastao da je bilo nemoguće ga zamisliti u nekoj drugoj sredini. Njegove izjave su u skladu sa njegovom duhovnom misijom i autoritetom kojeg je stekao ne samo u IZ BiH, nego i u bh. društvu inače. A rekao je, između ostaloga, da je to “Allahova odluka”, a ne njegova, da “čini hidžru…” Naravno da mi koji slijedimo islam vjerujemo da je to tako, ali se i u vrijeme hidžre posljednjeg Božijeg poslanika znalo zašto je čini, a u slučaju hafiza Bugarija mi ne znamo. Neko, međutim, osim hafiza Bugarija, također zna. Ili treba da zna i treba da javno kaže!
 
IZ BiH treba izići sa javnim saopćenjem u vezi odlaska hafiza Bugarija
 
Svjestan da će ovaj apel biti dočekan na nož od nekih nedobronamjernika koji, iz njima znanih razloga koji su najmanje islamski ne dopuštaju nikakav kritički odnos prema IZ BiH i njenim funkcionerima, ipak ću javno i opet krajnje dobronamjerno prozvati Rijaset IZ BiH i resu-l-ulemu IZ BiH da se javno odrede o razlozima zbog kojih je posljednjih godina najpoznatiji bh. hafiz, Sulejman ef. Bugari, napustio Sarajevo, odnosno BiH. I, posebno, šta je učinjeno da se otklone uzroci njegovog odlaska, odnosno da ga se zadrži. Jer, njegov odlazak iz naše zemlje je neprocjenjiv gubitak za IZ BiH i bh. društvo u cjelini. Za ovu drugu tvrdnju podastirem općepoznate činjenice da je uvaženi hafiz, osim što je djelovao u sistemu IZ BiH, pomagao svim ljudima u nevolji, ma ko da su, te kao takav bio omiljen među njima, pogotovo mladim. S druge strane, ne znam jesu li ovog trenutka svjesni muslimani Crne Gore i tamošnje društvo u cjelini kakvog su duhovnog dragulja dobili? Ako nisu, siguran sam da će to postati u vrlo skoro vrijeme.
 
Vrijeme do hafiza i poslije
 
Nisam baš pristalica velikih riječi, pogotovo ako nemaju čvrstu podlogu. Ali, pošto sam lično poznavao hafiza Bugarija, slušao njegova predavanja, bilo na tv., radiju, uživo u Bijeloj džamiji..,
SAM_1382
čitao njegove knjige, onda ima razloga da javno, ovdje i sada, predvidim da ništa više neće biti isto, ni na Vratniku (gore pogotovo), ni u Sarajevu niti u BiH, nakon što smo izgubili hafiza Sulejman ef. Bugarija. Smjelo predviđam da će se i na Vratniku, Sarajevu i većem dijelu BiH vrijeme mjeriti, ne po mandatima ovog ili onog reisu-l-uleme, nego do bh. misije časnog hafiza Sulejmana ef. Bugarija, te nakon prestanka te misije, odnosno njegovog napuštanja Bosne. Upravo zato što ništa neće biti isto kao za vrijeme dok je on fizički bio među nama.
 
I još nešto: u jednom sam svome feljtonu, nakon rušenja banjalučke Ferhadije, između ostalog napisao da će se Predrag Radić pamtiti kao gradonačelnik Banja Luke za vrijeme čijeg mandata je srušena Ferhadija, a sada, ne prejudicirajući bilo kakve sličnosti s ratnim banjalučkim gradonačelnikom, ali za jednu paralelu sasvim dovoljno, zapisujem da je IZ ostala bez svog najvećeg dragulja, hafiza Sulejmana ef. Bugarija, za vrijeme mandata reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića. Ne, ne optužujem nikoga, već samo konstatiram! Dugo su se mnogi kitili sintagmom da se “u Sarajevo dolazi, ali se iz Sarajeva ne odlazi…” Boga mi, evo i odlazi se. I to ne bilo ko!
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija

Šemso-Avdić15. jula ove godine manifestacija koja se desila u Banja Luci je nešto što je sakupilo Banjalučane iz cijelog svijeta…..Meni se posrećilo jer sam na toj manifestacij, pred mojim Banjalučanima iz cijelog svijeta dobio najveće svjetsko priznanje za književnost, koju mi je uručio predsjednik Svjetske romske organizacije, gospodin Jovan Damjanović…..Sevdah je Banjalučanima nacionalni identitet i to nas veže kroz historiju…..Nastojao sam preokrenuti sudbinu mojih tamnoputih ljepotana, ćutanje i nevjericu, i niko više ne može reći da nisu napustili svoja vjekovna ognjišta, pet stotina romskih porodica. Kod njih je prosjek šest članova, pa sad gradski oci neka vide…..Romi su narod, nostalgičan, često su mi izjave davali kroz suze, raspitivajući se za svoje najdraže, kao i za svoje komšije. Mnogi su i otišli sa ovog svijeta, a nisu saznali za svoje najdraže…..Niko od vlasti Banja Luke se nije potrudio da stvori uvjete povratka, lično to dobro poznajem. Bio sam prvi poslijeratni, demokratski izabran predsjednik udruženja Roma Banja Luke u Sanskom Mostu, dok je tada bio predsjednik opštine gospodin Kemal Gunić i skupa smo surađivali, ali bezuspješno. Grad Banja Luku ne čine zgrade, nego ljudi, a Banjalučana je veoma malo u tom gradu…..Često se pitam, gdje su naši boemi Banja Luke, kakav oni život vode po bijelom svijetu, a tamo nigdje nema hotel ” Bosna ”, ” Palas ”, ” Tri fenjera ” itd… Nastojaću da ih skupim sve u mojoj novoj knjizi ” Banjalučki boemi ”, kao što su Besko, Ešef Puć, Brka, Tane Kuvelja, Hare, Ekana, Lule, Bajbaga, Naci, Brane Gojić, Piket i mnogi drugi…..

Šemso Avdić rođen je 11. 02. 1950. godine u Banja Luci gdje je proveo svoje djetinjstvo i dio mladosti. Osnovnu i srednju školu završio je u Banja Luci. Kao mlad, živio je u Beču, zatim u Njemačkoj. Osamdesetih je došao u Italiju, grad Torino gdje upoznaje filiologa i književnika Sergia Franzesija koji je prepoznao Šemsinu dušu u pisanju i predlaže mu da njegova knjiga, koja je izdana u Torinu, učestvuje u takmičenju pisaca Evrope na jezicima minoriteta. Učestvovali su književnici Španije, Italije, Rusije, Ukrajine, Mađarske i Poljske, a zbirka  poezije Avdića je zauzela treće mjesto i osvojila pehar “NOSIDE”, dvije slike i novčanu nagradu. To mu je dalo vjetar u leđa i nastavlja pisati. Mada je živio dugo godina u Italiji – Milanu, Pezaru, Fanu i Rimu, Banja Luku je ponio sa sobom u duši i danas joj poklanja najljepše stihove koje piše dušom prožetom suzama. Knjige su mu prevedene na pet svjetskih jezika a njegovu poeziju recituju naeminentniji glumci Španije, Italije i Francuske, poznatiji je u Evropi nego u svojoj Banja Luci i Bosni i Hercegovini. Pjesme su mu zastupljene u talijanskoj, španjolskoj i jugoslovenskoj antologiji. U knjigama “Žubori”, urednika našeg poznatog književnika Ismeta Bekrića, Avdić je zastupljen svojim pjesmama u više navrata. U hrvatskim novinama “ROMANO ČAĆIPE”, urednika Alije Mešića, Šemso godinama ima svoje stranice gdje su zastupljene njegove pjesme. U Italiji su njegove pjesme zastupljene u knjigama sa poznatim svjetskim književnicima kao što su Marta Banyanova, Aleksandar Begulin, Branislav Wajsom i drugi.

Šemso Avdić je nedavno dobio priznanje za svoj tridesetogodišnji književni rad i unapređenje romske kulture u svijetu – zlatnu plaketu Svjetske romske organizacije koju mu je, 15. jula ove godine, u Banja Luci uručio predsjednik iste, gospodin Jovan Damjanović. Nedavno je i nominiran od književnika Džemala Softića za “Džek popularnosti” Bosne i Hercegovine. Pjesme su mu objavljivane u mnogim časopisima ex Jugoslavije, Italije, Francuske i Švedske.

Objavljena djela:

  • Poezije, poezija, Primalpe edizioni Boves, Cuneo, Italia, 1985.
  • Romi između prošlosti i budućnosti, Primalpe edizioni Boves, Cuneo, Italia, 1985.
  • Romi juče i danas, Il centro stampa srl. Roma, u koautorstvu sa poznatim Romina-pjesnicima, Italia 1993.
  • Krvari cigansko srce, Forum Quinta generazione, Forli, Italia 1994.
  • Romi od rođenja do smrti, Preporod, Ključ, 1998.
  • Romska sudbina lancima okovana, Dnevne nezavisne novine, Banja Luka, BiH, 2010.
  • Karta u jednom smjeru, 2015. (knjiga proglašena dokumentom
  • Banja Luko, ljubavi, snovima viđena, 2016.

Dragi prijatelju! Iako je ovo razgovor za javnost, ja jednostavno ne mogu s Tobom na per si, odnosno na nekoj distanci, jer i kroz moje kao i kroz Tvoje vene teče Vrbas, a i mnogi drugi damari su nam zajednički. Evo i javno, hvala Ti za poklonjene Tvoje knjige koje si mi darivao na Večeri banjalučkog sevdaha 15. jula ove godine. Kakve utiske nosiš sa te večeri, i kao izvođač i kao posmatrač?

SAM_4195

AVDIĆ: 15. jula ove godine manifestacija koja se desila u Banja Luci je nešto što je sakupilo Banjalučane iz cijelog svijeta. Banjalučke legende, izvođači sevdalinki, su otpjevali dušom, a ja se nadam da sam i ja veoma dobro interpretirao sevdalinku koji su pratili orkestar Radio televizija Sarajevo. Meni se posrećilo jer sam na toj manifestacij, pred mojim Banjalučanima iz cijelog svijeta dobio najveće svjetsko priznanje za književnost, koju mi je uručio predsjednik Svjetske romske organizacije, gospodin Jovan Damjanović.

Šta je za Tebe, zapravo, sevdalinka i koje su njene dodirne tačke sa romskom muzikom?

AVDIĆ: Sevdalinka je za nas Banjalučane nešto sveto, njeni stihovi protkani čežnjom i saburom, s kojima sam bio uspavljivan i to ostade u meni da s njom živim i kao muhadžir. Sevdah je Banjalučanima nacionalni identitet i to nas veže kroz historiju.

Napisao si do sada osam knjiga, a posljednja u tom nizu, koju si i meni darovao, jeste Banja Luko ljubavi snovima viđena. Pjesme koje čine sadržaj te knjige su nostalgične, tužne, sjetne…Koliko su Tvoji snovi bazirani na patnji duše za Banja Lukom, Vrbasom, Veselim brijegom…, dragim osobama kojih više nema i jesu li oni barem kakvo-takvo bježanje od neke surove stvarnosti? Da li oni (snovi) liječe dušu ranjenu?

AVDIĆ: Ovo je moja osma knjiga ” Banjaluko ljubavi snovima viđena ”, nostalgična je, puna tuge i suza. Sva tuga i patnje mojih sugrađana i Roma Banja Luke je i moja sudbina. Crni oblak se spustio nad sudbinom Veselog brijega. Uradio sam u mojoj osmoj knjizi, koja se zove ” Karta u jednom smjeru ”, više nego jednu retrospektivu.

Karta%20u%20jednom%20smjeruKarta u jednom smjeru jeste zapravo autentično svjedočenje o odiseji Roma Banja Luke koncem XX stoljeća. Koliko dugo si skupljao podatke o svojim banjalučkim sunarodnicima i koliki je procenat onih koji su prihvatili da daju podatke o sebi i budu objavljeni u knjizi?

AVDIĆ:To je i dokument sa njihovim fotografijama i biografijama. Nastojao sam preokrenuti sudbinu mojih tamnoputih ljepotana, ćutanje i nevjericu, i niko više ne može reći da nisu napustili svoja vjekovna ognjišta, pet stotina romskih porodica. Kod njih je prosjek šest članova, pa sad gradski oci neka vide. Tri godine sam istraživao kako Evropu, tako i van evropskog kontinenta, da bih sakupio dokumente o njima. ” Karta u jednom smjeru ” je istinita knjiga, nažalost. Romi su narod, nostalgičan, često su mi izjave davali kroz suze, raspitivajući se za svoje najdraže, kao i za svoje komšije. Mnogi su i otišli sa ovog svijeta, a nisu saznali za svoje najdraže.

Neki nisu prihvatili da se spomenu u knjizi. Kako su to obrazlagali i vjeruješ li da će neki od njih ipak na to pristati za neko slijedeće, eventualno prošireno izdanje iste?

AVDIĆ: Istina, bilo je onih koji nisu željeli biti dio ove priče, u veoma malom broju, plašeći se da im se identitet ne pojavi u javnosti, ako se nekad vrate u Banja Luku, da nemaju problema. Pojedini od njih su se bavili kriminalom, i to je bih jedan od razloga zašto nisu htjeli biti u mojoj knjizi. Mada ja nisam imao pravo da ulazim u njihove privatne živote, niti mi je to bila namjera.

Ipak, ima li banjalučkih Roma koji su kupili kartu u dva smjera? Koliko ih se do sada vratilo u Banja Luku, odnosno na Veseli brijeg?

romi-veseli-brijeg1

AVDIĆ: Nažalost, niti jedan Rom se posve nije vratio u svoje prvobitno prebavilište. Istina, napravljeno je desetak velelijepnih kuća, u kojim se samo u ljetnom periodu čuje žagor, miriše roštilj i muzika trese. Kada se približi jesen, tuga i tišina prekriva Veseli brijeg. Grad Banja Luka je napravila sedam stambenih jedinica, i tu je smještena najugroženija kategorija Roma, koja nije imala novaca da iziđe za vrijeme teških vremena. Mnogi Romi su mi zahvalni što sam napisao ovu knjigu i sjetom se prisjećaju kada je na Veselom brijegu živjelo sretno stanovništo i bili sretni jedni s drugima. Na mojim promocijama po Evropi, za vrijeme predstavljanja knjige ” Karta u jednom smjeru ” često su se čuli uzdisaji i tihi plač, jer Romi su narod za koje postoje samo dobri i loši. U svim ratovima, bijehu protjerani, često i ubijani.

Šta je po Tvome mišljenju osnovni uzrok nikakvog ili neznatnog povratka Roma u Banja Luku?

AVDIĆ: Niko od vlasti Banja Luke se nije potrudio da stvori uvjete povratka, lično to dobro poznajem. Bio sam prvi poslijeratni, demokratski izabran predsjednik udruženja Roma Banja Luke u Sanskom Mostu, dok je tada bio predsjednik opštine gospodin Kemal Gunić i skupa smo surađivali, ali bezuspješno. Grad Banja Luku ne čine zgrade, nego ljudi, a Banjalučana je veoma malo u tom gradu.

S radošću sam primio vijest da si se upravo nastanio u Donjem Vakufu, odnosno da si povratnik u BiH. Doduše, nije Banja Luka, ali jeste Vrbas. Otkud Donji Vakuf i kakvi su prvi utisci?

AVDIĆ: Da, danas boravim u jednom bosanskom gradiću, Donji Vakuf. To je kasaba koja ima dušu, kao i njeni stanovnici i moje komšije. Primljen sam ovdje kao da sam rođen, počevši od načelnika ovog grada, Huse Sušića, i veoma se dobro osjećam u ovoj čaršiji. Pa ni ovdje nisam sam, ovdje je moj Vrbas, često jedan drugom šapućemo o nekadašnjoj sreći i ljepotama našeg grada. Često se pitam, gdje su naši boemi Banja Luke, kakav oni život vode po bijelom svijetu, a tamo nigdje nema hotel ” Bosna ”, ” Palas ”, ” Tri fenjera ” itd… Nastojaću da ih skupim sve u mojoj novoj knjizi ” Banjalučki boemi ”, kao što su Besko, Ešef Puć, Brka, Tane Kuvelja, Hare, Ekana, Lule, Bajbaga, Naci, Brane Gojić, Piket i mnogi drugi.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (818)

vrbas-miso

 

policija-vezba-713x350
Nemam pravo praviti se da ne vidim to što vidim, da ne čujem to što čujem, ili što ne čujem a treba da čujem. Nemam pravo na to ni kada sam na bolovanju. Pokušao sam za ovu temu pronaći nekog iole kompetentnog sugovornika iz BiH ili regiona, ali do sada nisam uspio. A vremena nema previše, čak nikako. Iako tu i tamo dižem svoj glas na aktuelnu bh. zbilju u nekim timskim nastupima, evo i jednog individualnog pogleda na stanje u Bosni i oko nje. Ili, bolje rečeno, krika žednog u pustinji pa makar me niko i neće čuti…
Beograd opet zvecka oružjem na Drini, Sarajevo poslovično šuti
Nedavna, navodno antiteroristička vježba policijskih snaga Srbije i Rs-a na jednom graničnom prijelazu na Drini, bez učešća granične policije i policijskih agencija susjedne države s lijeve strane te rijeke, jeste zapravo opasna poruka Bosni i Hercegovini iz Beograda i Banja Luke da može, ko god hoće, paradirati na njenoj granici, zveckati oružjem i glumiti da su oni – policija Republike Srbije i policija Rs-a jedna strana, a ostatak Bosne, izuzimajući cijelo vrijeme živuću Herceg-Bosnu (bit će o njoj opširnije u nastavku), druga. Naravno, fingirano je da su ta druga strana teroristi, za koje je zloupotrebljenja sintagma da nemaju granica, ali svako iole politički pismen će tu drugu stranu smatrati, zapravo, državom Bosnom i Hercegovinom, koju se provocira na njenoj granici. Nije nimalo slučajno da je za vježbu odabran baš ovaj, ionako napet politički trenutak, kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i oko nje same.
 
Čak je u Parlamentu BiH poslanica SNSD-a Milica Marković javno rekla da se “Bošnjaci i trebaju plašiti vježbe policijskih snaga Srbije i Rs-a…” Dakle, izravna prijetnja jednog parlamentarca u državnom parlamentu narodu nad kojim je počinjen genocid 1992-1995!
 
S druge strane, da ova situacija neodoljivo podsjeća na početak 1992., ponovo se pobrinulo  “službeno Sarajevo”, bolje rečeno “prvi u Bošnjaka”, trenutno prvi među jednakima u Predsjedništvu BiH…, Sin od Oca.., Bakir Izetbegović. Dok mu Nikolić i Dodik zveckaju oružjem na granici, on, Izetbegović II, je imao preča posla – tamo negdje u Stambolu na Bosforu. I kada se vratio u Sarajevo, ponaša se kao da se ništa nije desilo, kao da ga se ne tiče. Šta je trebao učiniti? Pa, istog trenutka uputiti oštru notu Ambasadi Srbije u Sarajevu zbog međudržavnog skandala na Drini. Ali ne, on šuti. Njegova šutnja me neodoljivo podsjeća ne nečije riječi s kraja 1991. i početka 1992. da “rata neće biti..”
Nažalost, šuti i bh. intelektualna zajednica koja sve više postaje imaginacija toga pojma. Šuti, doduše, i narod!
Beogradski jastrebovi i ovoga puta u funkciji podrivanja suvereniteta BiH i lansiranja konstantnih prijetnji
I onomad (ranih 90-tih) je Beograd imao svoje jastrebove koji su svojim otrovnim govorima mržnje prema drugim narodima unutar SFRJ zapravo pripremali i Srbiju i njene susjede na rat koji će uslijediti potom. Ima ih i danas. Osim tog Vučića, tu su još i neizbježni igrači zaduženi za svakodnevne svađe sa komšijama – Ivica Dačić (Miloševićev učenik i nus-produkt) i Aleksandar Vulin. Gotovo ne prođe dan da se oni ne obruše na Hrvate ili Bošnjake. Doduše, u Hrvatskoj imaju partnere za taj nivo javne komunikacije (prije svega Milanovića), a iz Bosne se tu i tamo neko tek oglasi, kao naprimjer Denis Bećirević koji je jučer Vučiću javno poručio da se “ne ponaša kao premijer velike Srbije…” Kada se, naprimjer, desi provala i podmetnut požar u pravoslavnoj crkvi u Sarajevu, istoga dana taj Dačić, u funkciji ministra vanjskih poslova Srbije, se obruši na Sarajevo i na Bošnjake. Bez čekanja rezultata istrage sudi Sarajevu i Bošnjacima! Dan-dva nakon toga se utvrdi da je provalu i požar počinio Srbin, slika solidarnosti triju vjerskih zajednica u konkretnom slučaju u Sarajevu je obišla svijet, ali nije došla do Beograda, odnosno do Dačića, Vučića, Vulina….Ne, nema izvinjenja iz glavnog grada Srbije. Valja dalje situaciju u Bosni i prema Bosni držati napetom, u interesu podrške svemu onome što Milorad Dodik radi, a radi na destrukciji države Bosne i Hercegovine.
Čović i HR Herceg Bosna kao nekada Mate Boban u toj kombinaciji, a zapravo, za isti projekt
 
Zaista, kao jaje jajetu ovo sve podsjeća na početak 1992. S jedne strane imamo tog Dodika koji retorički i na djelu, po prijetnjama BiH, liči na Karadžića (čak ga je u nekim segmentima i nadmašio), a s druge strane imamo Čovića koji u jeku ove krize oko referenduma piše pismo Inzku tražeći sada javno III entitet. Dakle, sinhronizirano djeluju protiv BiH Banja Luka (uz svesrdnu podršku Beograda) i Mostar (zapadni) iza kojeg ne znam i koliko, eventualno, stoji i službeni Zagreb, ali ono što jeste očigledno je to da Čović nastavlja tamo gdje je Mate Boban stao, samo što ovoga puta djeluje iz zapadnog Mostara, a ne iz Gruda kao njegov ideološki prethodnik. Separatisti iz zapadne Hercegovine idu čak i korak dalje u zabijanju prsta u oko državi Bosni i Hercegovinu: obilježili su jučer 23. obljetnicu utemeljenja HR Herceg Bosne, dakle jedne zločinačke paradržavne tvorevine čiji su glavni igrači – Prlić i njih još petorica, u Hagu nepravomoćno osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Dakle, uspostavljanje takve tvorevine u BiH se danas javno i trijumfalno obilježava, a Sarajevo opet šuti. A ko šuti, znači, slaže se! Ne samo s činjenicom da se na teritoriju BiH obilježava ustanovljenje jednog zločinačkog i antidržavnog projekta, nego i s njenim kontinuiranim postojanjem svih ovih 23 godine.
 
Ima li odgovora na ove izazove?
 
Naravno da ima! Jedini logičan i pravno utemeljen odgovor jeste da se, s obzirom na sve ove antidejtonske radnje, Dejtonski ustav proglasi napuštenim od Dodika, Čovića i društva, a vrati na snagu derogirani Ustav RBiH. Ne, to nije parola, to je, jednostavno, PRAVO!  U interesu opstojnosti države BiH i mira u njoj! Ili će mira zaista ponovo nedostajati u našoj zemlji kada će Aleksandar Vučić imati priliku da ponovi svoju prijetnju iz ranih 90-tih da “za jednog ubijenog Srbina treba ubiti 100 Muslimana…” Naime, pobornik sam one da “vuk dlaku mijenja a ćud nikako…”
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

PROGLAS

Posted: 29. August 2016. in Intervjui

refrendum-RS

 

1. Bakire IZETBEGOVIĆU

– Poštuj Ustav Republike BiH i rezultate referenduma građana iz 1992. o RBiH kao suverenoj i nedjeljivoj državi;

– Poštuj Odluku Ustavnog suda RBiH iz 1992. o ništavnosti formiranja Srpske Republike BiH;

– Odbaci ilegalni Dajtonski Sporazum zbog kršenja njegovih odredbi i pozovi se na Ustavni zakon iz 1995., te na zakon o ugovorima po kojima automatski vraćamo u život Ustav RBiH;

– Proglasi vraćanje Ustava RBiH na snagu i vraćanje RBiH za kakvu su se izjasnili građani na referendumu iz 1992. i momentalno obustavi svako finansiranje genocidne Dejtonske tvorevine i  njenih predstavnika, uključujući i one koji su u Predsjedništvu i Vladi BiH, te svih njenih institucija;

– Poštuj Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida – ius cogens normu – presude Tribunala pojedincima za genocid i Svjetskog suda pravde koji je presudio da je RS kriva za genocid;

– Odmah vrati prof. Boylea na čelo zastupničkog tima RBiH na Svjetskom sudu kako bismo nastavili proces protiv Srbije i Crne Gore za genocid, naplatili ratnu odštetu i potvrdili ukidanje genocidne RS. Sve što je potrebno učiniti jeste dodati ga na ovlaštenje za pokretanje revizije.

-Promijeni svoju politiku, prihvati RBiH – pa će i međunarodna zajednica promijeniti politiku prema našoj državi i prihvatiti RBiH na osnovu domaćeg i svjetskog prava.

– Ukoliko ne želiš provesti navedeno odmah podnesi neopozivu ostavku, jer nemaš mandat bošnjačkog naroda za sramotnu i krajnje pogubnu politiku kaju vodiš.

  1. SDA

–  Napustite izdajničku politiku koju vodite prema bošnjačkom narodu i drugim lojalnim građanima RBiH,  i od Bakira Izetbegovića tražite da odmah provede gore navedene zahtjeve. Ukoliko on to neće, tražite da odmah podnese neopozivu ostavku na sve pozicije ili ga odmah smijenite.

– Ako to odbijate sprovesti, onda odmah opozovite sve svoje kandidate sa izbornih listi, jer nemate mandat bošnjačkog naroda i drugih lojalnih građana RBiH,   voditi politiku koju vodite pa se nemate pravo ni kandidovati.

  1. Nevladine Organizacije

– Opravdajte svoje postojanje i organizujte masovne demonstracije pred OHR-om i Američkom ambasadom i tražite da se referendum u Rs-u otkaže.

– Od Bakira Izetbegovića zahtjevajte da u slučaju održavanja referenduma momentalno proglasi povratak Ustava RBiH na snagu te obustavi svako finansiranje Dejtonske genocidne tvorevine i njenih predstavnika i institucija ili da u suprotnom odmah podnese neopozivu ostavku na sve pozicije koje obnaša.

– Ukoliko to ne učinite, odreknite se svakog vida finansiranja i samog svog postojanja, jer ni za vase postojanje ni za finansiranje ne postoji opravdanje.

Pare koje trošite i vi i Bakir Izetbegović su naše pare! Ne dozvoljavamo da svoju i nesreću svoje države financiramo kao do sada svojim novcem!

Postpinici:

  1. Ramo KOLAR, urednik “Oslobođenja” u penziji
  2. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar (prognanik iz Mrkonjić Grada- Varcar Vakufa, živi u Kanadi)
  3. mr. sci Fatmir ALISPAHIĆ, književnik iz Batve
  4. mr. sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) (izbjeglica iz Travnika, živi u Britaniji)
  5. mr. sci. Marjan HAJNAL, profesor filosofije, prognanik iz Sarajeva (zivi u Tel Avivu, Izrael)
  6. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist (prognanik iz Banja Luke, Boston, USA)
  7. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja okoliških i energetskih statistika i statistike sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)

Image result for zastava BiH sa ljiljanima

OBAVIJEST

Posted: 13. August 2016. in Intervjui

Poštovani čitatelji i dragi prijatelji!

Obavještavam vas da do daljnjeg neće biti novih priloga na mome blogu zbog malo žešće operacije koljena koja će mi biti izvršena u ponedjeljak, 15. augusta 2016. Hvala vam na razumijevanju!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

zelena knjiga
ISPRAVKA JEDNOG NAVODA
Od svog izvora iz Sarajeva sam bio jučer neprecizno informiran da je čitano Saopštenje u tamošnjoj Ferhadiji džamiji, jer je jutros uslijedila korekcija i rečeno je da je čitano neko drugo pismo banjalučkog muftije. Ja nisam novinar-reporter i ne izvještavam sa lica mjesta, nego se u nekim situacijama moram osloniti na izvore, pa se dese i ovakvi propusti. S tim u vezi tražim halal od svih koje je ova dezinformacija dotakla te ako je ovim krivim navodom u tekstu učinjen neki grijeh, uzimam ga na sebe. Međutim, bez obzira na to, donji tekst ne gubi na svojoj suštini i osnovnim porukama jer je Saopštenje, puno prijetnji protiv mene, ionako otišlo u javnost, a da li je ili nije pročitano u jednoj džamiji, realno govoreći, manje je bitno.
Iako sam napisao odgovor na pamflet od Saopštenja Muftijstva banjalučkog i u kojem je izneseno sijaset neistina, podmetanja i prijetnji meni, dva momenta su me opredjelila da se ponovo osvrnem ne na cijeli pamflet od Saopštenja, nego na onaj dio u kome mi se prijeti institucijama genocidne tvorevine. Prvi momenat je jučerašnji sjajni komentar moje sugrađanke Aide Dedić koji mi je bio inspiracija da poentiram na suštinski dio pamfleta, a drugi jeste vijest koju dobih iz Sarajeva i gdje se kaže da je to Saopštenje čitano na hutbi u Ferhadiji džamiji u našoj prijestolnici. Nemam još informacija da li je čitano i o ostalim džamijama u BiH.
Čuvari Republike srpske, kandidati za slijedeću “zelenu knjigu”
 
Ovdje mi je moja sugrađanka Aida Dedić dala inspiraciju da poentiram. Evo šta je, između ostalog, napisala:
Vidi, vidi! Ne mogu vjerovati! Pročitajte ove PRIJETNJE sa zakonima genocidne. Pogledajte kako su se saživili s njom i zavolili je! Udružili se protiv protjeranih Banjalucanki/na i tvrde da su sami otišli iz Banjaluke, niko ih nije protjerao ili prisilio!!!! Vidite kakve laži i mržnja je u ovom tzv saopstenju BL muftijstva. Koliko su zakreštali, uspaničili za samo nekoliko postavljenih pitanja o financiranju i raspodjeli donacija, porijeklu i brojkama istih. Za ne povjerovati da jedna vjerska institucija širi ovoliku smutnju i da je protiv svog naroda a u službi genocidne i Dodika!…..Sudeći po ovim reakcijama i bljuvotinama u tzv saopstenja BL muftijstva, vi cete prije uzeti PUŠKU u ruke, nego srpski “branitelji i čuvari”genocidne,branit cete genocidnu od nas,od našeg naroda!! Licemjerstvom i podmetanjem, izvrdavate odgovore na tako jednostavna i jasna pitanja!!!…..
 
Naravno, slažem se sa komentarom uz dodatak da ako se nekada na tamošnjim prostorima pojavi opet neki “Ivan Bešlić” i napravi neke nove knjige o suradnicima režima u manjem bh. entitetu, ima već kandidata za “zelenu knjigu”
– muftiju banjalučkog Osman ef. Kozlića čije mi Muftijstvo prijeti sudovima Rs-a, istim onim sudovima koji ni u jednom jedinom procesu do sada nisu presudili u korist Bošnjaka. Dakle, muftija i njegovi suradnici su spremni ruku,  “crnu” ili neku drugu, svejedno, kako bi zaštitili entitet nastao na genocidu nad Bošnjacima i Hrvatima. I kako bi zaštitili vlastite pozicije. Stidim se takvog muftije i takvog Muftijstva! Ali to ne znači da ih se plašim, naprotiv!
 
Poziv na linč putem hutbe
 
Čitanje Saopštenja u Ferhadiji džamiji u Sarajevu, shvatio sam kao još konkretniju prijetnju meni koji sam se udostojio nešto javno pitati odgovorne u Muftijstvu banjalučkom putem kabineta reisu-l-uleme. Kakvog li paradoksa: za njih sam “izvjesni” i “novinarčić” i zbog mene takvog su digli toliku prašinu te harangu protiv mene. Zanimljivo, nisu reagirali na pisma dvojice mladih Banjalučana koji valjda nisu izvjseni kao ja, niti na javne istupe jednog poznatog banjalučkog vakifa, dakle sve trojice članova našeg tima koji provodi ovu akciju, nego su se okomili na mene – “izvjesnog”. Naravno, ne prizivam ovim hajku i na ostale moje suradnike, ali govorim o paradoksu. Dakle, čitanje Saopštenja punog laži, potvore i prijetnji najozbiljnije sam shvatio kao opći poziv na linč mene, odnosno svojevrsnu potjernicu protiv mene. Budući da neću odustati od traganja za istinom u i oko IZ Banja Luka i da me u tome može eventualno spriječiti samo neka viša sila, javno poručujem svojoj supruzi, sinovima, unucima, sestrama, rodbini, prijateljima, kolegama i javnosti da ako mi se šta dogodi u Banja Luci slijedećeg ljeta, kada je budem pohodio, ako Bog da, ili bilo gdje u BiH, da iza toga stoji muftija banjalučki Osman ef. Kozlić, a ako se ne ogradi od ovog prijetećeg Saopštenja i općeg poziva na linč protiv mene Rijaset IZ BiH, onda za ono što se meni može eventualno desiti smatram odgovornim i reisu-l-ulemu, Husein ef. Kavazovića. Ovima u Banja Luci poručujem da se neću kriti, da ću opet spavati u svome stanu u ulici Duška Koščice br. 9/4, da ću dolaziti u Ferhadiju, posebno na noćne namaze, obilaziti banjalučka mezarja, posebno ono kod Halil-pašinog turbeta…, pa neka mi namjeste sačekušu. I oni i ostali koji su primili na znanje danas pročitano Saopštenje Muftijstva banjalučkog, diljem BiH, mogu mi nauditi i u jednoj od džamija u BiH, na mezarima generala Mehmeda Alagića u Fajtovcima, Izeta Nanića u Bužimu, Mume Hajrulahovića kod Ali-pašine džamije u Sarajevu, ili na mezaru muftije Ibrahim ef. Halilovića kod Begove džamije u Sarajevu. To se, ustvari, moje uobičajene destinacije i zone kretanja kada sam tamo. Eto im prilike da izvrše fetvu  koja je danas napunila uši mnogih bh. džematlija.
 
Na kraju, ni kriv ni dužan postadoh “popularan” u bh. džematima, odnosno “neprijatelj # 1”. Allah mi je svjedok da nisam tome težio, publiciteta mi zaista ne treba, ali nekome je sve ovo trebalo. Otkrit će se kad-tad i zašto. Za mene živoga ili nakon mene, svejedno….. 
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija

BANJALUČKI TABUT

Posted: 11. August 2016. in Intervjui

tabutBanjalučki tabut je pripremljen i sva Banja Luka je stala tu u ta tri i po dunuma Hadži Babinog vakufa. Dženaza je spremna. Vakuf kao zadnja instanca i zadnja slamka spasa banjalučkih Bošnjaka je pao ponovo kao u najslavnija komunistička vremena kad je Banja Lukom vladao komunistički despot i poltron u liku omraženog gradonačelnika Dede Gazića koji je za svoje vladavine porušio brojne banjalučke džamije, bezistan i druge banjalučke vrijednosti. Ovaj put na taj gnusni čin odlučio se direktor Vakufske direkcije kojem je desna ruka bio novoizabrani banjalučki muftija .Oni su se udružili u ovoj mračnoj radnji pokušavajući da eksperimentišu i sve nas prevare i obmanu, služeći se do kraja raznim smicalicama.Prodaju vakufa su prvo skrivali od očiju javnosti, zatim nazvali zajedničkom investicijom, obmanjući javnost sa stambenim objektom zbog kojega će i prodati vakuf Hadži Babine džamije s time da će Islamska zajednica dobiti za čitavu lokaciju vakufa dva stana i jedan poslovni objekat u istom. Sve ostalo će biti na slobodnom tržištu, što će reći da će stanove i ostale lokale najvjerovatnije do posljednjeg pokupovati Srbi. O tome direktor Vakufske direkcije u svom spektakularnom obraćanju javnosti ne govori ništa kao ni o najnovijoj izmjeni Regulacionog plana koja predviđa dva stambena objekta između kojih bi se umetnula omanja, više simbolična škola, najmanjih mogućih gabarita. Tako da će stanari novoizgrađenih stambenih objekata moći pljuvati po našoj djeci jer dobro znamo kakav je još uvjek animozitet naših komšija Srba naspram nas. Direktor Vakufske direkcije nije rekao da će veliki mezaristan sa temeljima džamije i starim nišanima biti prekopan i sve to sabrano u jednom omanjem ćošku tako da će budući stanari zgrada moći izvoditi svoje cuke da zapišavaju stare nišane naših predaka.

hadzi babin harem

Nije spomenuo još i to da će lokali novoizgradenih zgrada biti prodati na slobodnom tržištu – svi osim jednog kojem će moći odrediti namjenu. Ostali lokali će sigurno biti birtije, kockarnice i ostali neprimjereni sadržaji ovom za nas svetom mjestu. Planeri ovog gnusnog zločina su mogli pripistati gotovo sve Banjalučanima, al’ da su glupi to sigurno ne i tu su se zeznuli kao i to da pamte dugo onog ko im je nepravdu učinio.Jer su svi redom već prokužili o čemu se u ovom slučaju radi: o velikoj podvali da bi se prodalo ono što nije na prodaju i ono što je prijeko potrebno nama Bošnjacima da bi ostali na na ovom trusnom području. Vapaj. Zov za pomoć kao što su nekada davne 1737. godine, kada se odigrala poznata bitka pod Banja Lukom i kada su hrabri Banjalučani prije toga stali u prve redove te pozvali čitavu Bosnu da se odbrani Din, Bosna i bošnjaštvo na ovim prostorima i gdje se cjela Bosna diže i okupi da pomogne svojoj braći u nevolji. I ovaj put pozvaše Banjalučani gotovo sve u odbranu Hadži Babinog vakufa, ali ovaj put glas nije dopro do ušiju naših duhovnih vođa – nisu htjeli da čuju ili im je možda drugačije servirano da čuju.Vakuf je prodat, Banja Luka je pala. Pedeset srpskih porodica naseliće se na mezaristan i temelje džamije. Mnogi Banjalučani ne znaju da je vakuf bio Gradski park u Banja Luci, kao i hotel Palas, zatim dugačka zgrada odmah do Gradskog parka zvana Vakufska palata, dakle sami centar Banja Luke je bio područje velikog vakufa. Nepoznanica je i to da je oko Ferhadije džamije njen vakif Ferhad -paša uvakufio šest stotina dućana ( lokala ), medresu, karavan saraj ( hotel ), veliki kameni besistan ( danasnja Robna kuća ), kamenu ćupriju ( most ) preko rijeke Vrbas itd. itd. Od svega tog vakufa danas Islamska zajednica nema ni pedlja ni u jednom od ovih objekata jer su oduzimani, prodavani i ulazilo se u svakakve moguće zajedničke investicije (citaj: prodaje). Mi Banjalučani možda još nismo ni svjesni šta ovom zadnjom transformacijom vakufa u stanbeni fond gubimo, ali su sigurno svjesni scenaristi ovog zlodjela. Direktor Vakufske direkcije cinički pere ruke od svega i svu odgovornost prenosi u svom obraćanju medijima povodom ovog slučaja na Vijeće muftija i Rijaset, ne želeći priznati da je on ustvari glavni planer a oni puki izvršioci njegovog plana transformacije ( prodaje ) vakufa. Banjalučani su izdati od Islamske zajednice koliko god on to želio da prikrije, potcjenivši našu inteligenciju. Nama je ostalo još da uputimo dove, a neki Banjalučani čak i prokljinu sve one koji su sudjelovali u ovoj otimačini. Sjetimo se samo našeg Poslanika a.s. koji je savjetovo Omera r.a. ovim rjecima:” Čuvaj se Omere dove mazluma (onog kojem je načinjeno zlo) jer između njega i Gospodara svjetova nema prepreka”. A mi, banjalučki muslimani, smo svi odreda mazlumi u svom rodnom gradu, bez ikakvih prava koje nam grubo krše naše komšije Srbi a sad i neki pojedinci iz Islamske zajednice. Dove su upućene iz mnogih usta tako da će ih ovaj trenutni direktor i njemu slični sigurno, ako Bog da, osjetiti. Priče o navodnoj školi su takođe velika laž i obmana. Ta škola će biti u percepciji onih koji su je i zamislili a oni misle da Banja Luci treba manja seljačka područna škola sa par razreda, zbornicom i sportskom dvoranom, koja bi ustvari bila livada, jer prostora za jedan impozantniji i reprezentativniji školski objekat između ovih zgradurina ustvari i nema. Sve u svemu, ukop nas, preostalih Banjalučana, je započeo. Dženaza se bliži svome kraju uz sramnu i gorku činjenicu da smo prodati.

Mustafa Sultanović


Mehlem za uvo

sajoPiše: prof. Safet Kadić

Proučavanje te strukturnojezičko i standardnojezičko pozicioniranje glasa/foneme h u fonetsko-fonoložkom sistemu i vokabularu bosanskog jezika je iznimno važno pitanje za bos(a)nistiku, jer njegovo naglašeno prisustvo ima nezamjenjiv simbolički značaj za Bošnjake kao unikatan biljeg njihova identiteta i njihov jezički amblem.

O zemljini ljubavnici pod pazuhom mojim!

Čujte cvrkut – rásprs grla,

Čujte prhut – rásprh perja:

– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –

Utopite žedne zjene u modrini!

Školjke uha otvorite kapljevini!…

Zbog vâs prhnuh prvom suncu

i s njim treptim pod pazuhom u modrini,…“ )

Tako pjeva Skenderova Ševa. Iz svakog stiha, nabreklog značenjem, kao da se slivaju zvučne bujice u nezadržive slapove smisla. Ekspresivnost ove pjesme, sazdana na aliteraciji mnogih raznozvučnih glasova, doživljava se kao veličanstveni oratorij ili glasomet na otvorenoj sceni prirode.  Upravo u tom čudesnom milozvučju ove pjesme izvanredno se očituje jezikotvornost glasa/foneme h u bosanskom jeziku. Glas h nalazi se u još pedesetak riječi ove pjesme. Da je bošnjački pjesnik Skendar Kulenović poslušao “filosofski” savjet učenog srbskog pravoslavnog kaluđera Lukijana Mušickog i podržao paraklis glasu h reformatora srpskog jezika i pravopisa, Vuka Karadžića, nikad ne bi mogli nastati ovi stihovi u neponovljivoj, tagoreanskoj, pjesmi “Proljetna ševa nad kolonom pjeva domovinu”, koja može poslužiti kao egzemplar stvaralačke upotrebe glasova u smislu onomatopejskog sugeriranja značenja zvukom u bosanskom jeziku.

„Ja ‘hjeru’ dobro ne mislim. Blagoglasie ezika est edno od suštestvenih svoistava. H nam to blagoglasie naivećma vređa“, “filosofski” poručuje Lukijan Mušicki Vuku Karadžiću, u februaru 1817. godine, na njegov panični upit od 12. juanuara 1817. godine: “Nego za Boga kažite mi šta ćemo raditi sa h? (…) Odgovorite mi i na ovo štogod, ali ne kaluđerski, nego filosofski.”? Dobivši ovakav odgovor, Vuk trijumfalno, s dubokim olakšanjem, u odgovoru Mušickom 1817. godine, kliče: „Hjeru ste očitali dobar paraklis. Bog da mu dušu prosti. Sad ćemo slobodno pisati ristos, duovnik, oću, ora, kožu, itd. kao što


1) Kulenović PŠ (1984/85), str. 79.

naša braća i govore.“) Bez obzira kako bi otorinolaringolozi okvalifikovali ovo stanje uha, za lingviste ostaje činjenica da je na ovaj način uveden refleks ‘gluvizma’ u srbsku normativistiku, koji je ostao, u principu, sve do danas mada se u trećoj tački ‘bečkog književnog dogovora’ između Srba i Hrvata iz 1850. godine “preporučuje da se glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto (uho, muha)”.)

Za razliku od “Karadžićeve braće”, “bošnjačka braća” u svim ovim riječima imaju glas/fonemu h, gdje mu je po etimologiji mjesto: hristos, duhovnik, hoću, orah, kožuh. Neupitan status glasa/foneme h kao etimologijskog konstituenta fonetsko-fonoložkog sistema kod Bošnjaka nepobitno potvrđuje referentno poetsko-leksikografsko djelo, stihovani riječnik,  Muhameda Hevaije Uskufije Bosnevije Makbūl-i ‘ārif (Ričnik u stihu na bosanskom jeziku) iz 1631. godine,) golema dva vijeka prije Vuka.) Na simboličkoj ravni glas h je za Bošnjake jezički amblem i nezaobilazni biljeg njihova jezičkog identiteta. Upravo o tome svjedoči i zorno dokumentuje ovo kapitalno djelo, koje se uzima ne samo kao početna tačka bosanske leksikografije nego i kamen-temeljac bos(a)nistike obćenito. U njemu, razumljivo, nisu našle mjesta gori spomenute riječi hristos i duhovnik, ali sve ostale (praslavenske) navode se sa etimologijskim h u stihovima, npr. uho (“Usta ağiz, rame omuz, hem kulağa uho di”, str. 76); gluh – „Gluh oldi sağir, slip ne – kördür“, str. 99); orah (“Di smokva incir ve koz ne – orahdur”, str. 113); kožuh (“Hem puž ile kožuh daḫi kürk ü böcek, koža deri“, str. 81); muha (“Muha sinek, kelebege der lepir“, str. 110). Da nije postojalo to h, ni u srbskom (slavenskom) jeziku ne bi mogle postojati riječi, kao što su: uši, oglušiti (se), mušica, kišem, pušem, prašiti, promašiti, omekšati itd., jer to š nastalo je upravo od h. To kontrastivno bošnjačko-srbsko suponiranje, pretočeno u sh. pravopisnu kontroverzu, osjetio je na svojoj koži i beogradski profesor hercegovačkih korijena i deklarisani vukovac, Asim Peco, koji se, gotovo pokajnički, pravda: „Nikad nisam prestao da govorim i pišem uho, suho (…), mada je norma sredine u kojoj radim i u kojoj sam stasao propisivala nešto drugo ili i nešto drugo.“)

Odkud ova razlika između bosanskog i srbskog jezika? Odakle potiče i kakvo značenje ima ta naglašena averzija, gotovo animozitet, Karadžićevih Srba i gotovo emotivna vezanosti Bošnjaka za glas h, odnosno kako i iz kojih razloga su Bošnjaci razvili “princip haka” u bosanskom jeziku, a Srbi “refleks gluvizma”?


2) Peco (2007), knj. V, str. 254/255) Kao što možemo primijetiti Mušicki uvodi termin ‘hjer’ za glas/fonemu ‘h’,

3) Jonke JAZU (1976), str.83. do 95.

4) Najnovije izdanje nosi naziv: Bosansko-turski rječnik, Muhamed Hevai Uskufi, 1631. godine, Izdavač: Općina Tuzla,

Suizdavač: Ministarstvo nauke i obrazovanja FBiH, Tuzla 2011. godine (Dalje: Uskufi Ričnik (1631)

5) Nekoliko godina pred agresiju na BiH 1992. godine, u Srbiji i još nekim dijelovima Titine Jugoslavije, cijelu
 
6) Peco (1991), str. 8.

“Princip haka” je unikatan jezički fenomen u slavistici i ekskluzivno su ga ustanovili tokom svog samostalnog razvoja jedino Bošnjaci između svih (jezički) slavenskih naroda kao svoju samostalnu jezičku kreaciju. Ne samo da su zadržali glas h u svim riječima naslijeđenim iz praslavenskog (gdje mu je po etimologiji mjesto), nego su ga zadržali u svim riječima koje su tokom svoje povijesti i doticaja sa drugim jezicima prihvatili iz drugih jezika, posvojili i podomaćili, te razvili taj princip do savršenstva i fonološke ekskluzivnosti u bezbrojnim onomatopejskim riječima koje su u samostalnom razvoju stvorili leksikalizacijom onomatopeja. Zato se “zakon haka” smatra  jezičkim amblemom Bošnjaka. Zakon haka u Bošnjaka zasniva se na hiperproduktivnosti glasa i foneme h, drugim riječima Bošnjaci su razvili hiperjezikotvornost glasa/foneme h. Tome je doprinio splet društveno-historijskih okolnosti tokom polumilenijskog života u sastavu Otomanskog carstva i dvostruke izolacije mada su u tom periodu bili dominantan etnički faktor na Balkanu: od blizkojezičnih susjeda dijelila ih je vjera i staležki položaj kao zemljovlastnika, a od istovjernih gospodara dijelio ih je jezik. Ali ne može se zanemariti uticaj arabskog jezika na proces profiliranja jezičkog “principa haka”, s obzirom na dominantno prisustvo glasa h u semitskim jezicima, u arabskom u tri glasovno-fonemske varijante. Kada su u drugoj polovici 19. pa potom u prvoj polovici 20. stoljeća drastično promijenjene društveno-historijske prilike i položaj Bošnjaka, to je dovelo do brojnih i snažnih jezičkih turbulencija, koje se osjećaju i danas. Nakon srbske okupacije Bosne 1918. godine i uzpostave velikosrbske vlasti, pored zatiranja ikavskog i šćakavskog govora Bošnjaka, počela je službena iztraga i paraklisizacija glasa h putem književnojezičke norme u školstvu, državnoj administraciji i medijima. Glas h je označen kao nacionalni biljeg Bošnjaka i tretiran kao strani elemenat u zajedničkom jeziku, upravo kao relikt turske vlasti i srušene dominacije Bošnjaka. Jezički refleks gluvizma doživljavao je izrazito prisustvo glasa h u govoru i tradiciji Bošnjaka kao nešto suvišno i nepotrebno, kao udar na njihovo uvo i predpostavljenu prijetnju njihovoj jezičkoj pravovjernosti. Oskrnavljene su brojne riječi i kao takve nametnute Bošnjacima. Ta praksa je dovela i do destrukcije brojnih orijentalnih imena Bošnjaka u kojima je postojao glas h.) A, u stvari, glas h, zajedno sa k i g, pripada izuzetno značajnoj grupi glasova u ljudskom govoru, grupi stražnjih velara, odnosno grlenih glasova koji su, kako se predpostavlja, prvi izrazili ljudski govor, odnosno supstancijalizirali zvuk u značenje i omogućili prvo ljudsko smisleno oglašavanje. Za francuske ekspresioniste glasovi su imali i svoju boju, a za jednog savremenog bosanskog pjesnika “iz glasova hlipti rȕmēn i zôv.”) Kako navodi Klaić,) stari Latini su, čak, glas r označavali kao pasije slovo, pasiji glas (canina littera).


7) Brojni su primjeri za to, a ovdi navodim samo jedan, nedavno zabilježen: Idajet (umjesto Hidajet), zaposlenikna FTV. Isti je slučaj i sa njegovim prezimenjakom Senaidom I. (umjesto Senahid), državnim nogometnim

8) Hajdarević, Hadžem: Sutrašnje putovanje brodom, Bemust, Sarajevo 2000. godine, pjesma "Gluho doba", str.38. („Kako iz glasova hlipti rumen i zov“)

9) Klaić (1974), str. 197.

Uho predstavlja čulo sluha, koje njegovi poznavaoci svrstavaju u najvažnijije od svih ljudskih osjetila. Ne ulazeći detaljnije u anatomske i fizioložke osobine uha i laiku je jasno da je uho jedan od najznačajnijih, najsloženijih i najsofisticiranijih organa ljudskog organizma. Uho je složeni sistem absorbcije zvučnih podražaja iz prostora, koje te zvučne signale detektira, zatim selektira i pretvara u kodirane informacije u obliku elektroimpulsa za centralni nervni sistem i tako klasificira najprimjereniju reakciju cijelog organizma. U bosanskom jeziku postoje tri riječi koje definiraju i semantički, pojmovno i terminoložki pokrivaju ovaj fenomen: uho (organ), sluh (proces) i gluh (patoložki poremećaj) Sve ostale su iz njih izvedene, kao što su: uši/uheta/ušesa (množ.), naušnice/naušnjaci; uholaža, ušara (sova), doušnik; ogluhnuti/oglušiti, pogluh, nagluh, gluhak:gluhaci (vrsta kukuruza), Gluha Bukovica, travničko selo na obroncima Vlašića), zaglušiti; slušati, po-, od-, na-, prisluškivati, osluhnuti: osluškivati, (ovo š nastalo je od h poznatim fonetskim promjenama još u dalekoj prošlosti, u praslavenskom jeziku, a vodi porijeklo od još starijeg indoevropskog s, čije tragove vidimo u oblicima duala (ušesa). Čulo sluha je presudno za govor, odnosno sluh je nerazdvojan od govora i zato je svaki gluh čovjek i nijem, gluhonijem. Uho, gluh i sluh su praslavenske riječi i u tom obliku ih, osim bosanskog, poznaju i drugi slavenski jezici, izuzev srbskog, u kojem ove riječi nemaju glas h, nego fonetski supstitut v pa se riječi uvo, gluv i sluv tretiraju kao srbizmi u bosanskom jeziku.

Razlozi emotivne vezanosti Bošnjaka za ovaj glas sežu do daleko u prošlost. Kao što nedvosmisleno navodi hrvatska historičarka i borac za povijestnu istinu dr. Nada Klaić, Slaveni, koji su kasnije (samo)identifikovani kao Bošnjani, naselili su Bosnu u 6. stoljeću i počeli „u bosanskim zemljama svoj samostalni politički razvitak mnogo prije nego su Hrvati i Srbi doselili i dospjeli do Dinarskih planina potkraj 8. i početkom 9. stoljeća“. Zajedno s njima iz Panonske nizije, koja im je bila vatan nekoliko stoljeća, nadirući Madžari iz Baškirije, potisnuli su i zantan broj već slaveniziranih Vlaha, koji su se rasuli po Balkanu, pretežno na nenaseljenim visoravnima i neposjednutim kraškim poljima. Oni su kao stočari i nomadi dolazili u doticaj, razumije se, i sa već ranije naseljenim Slavenima, odnosno slaveniziranim Ilirima, tj. Bošnjanima u bosanskim zemljama, koji su veća tada imali oformljen jezički sistem stvoren na bazi svog osobenog izdiferenciranog jezičkog genetskog koda. U njemu su svi elementi funkcionirali saobrazno po jasnim principima na kojima je počivala ukupna jezička struktura. Međusobno su se jasno jezički diferencirali i prepoznavali, između ostalog i po prisustvu glasa ‘h’ u riječima. Naime, Bošnjani kao (jezički) Slaveni imali su glas h u svim slavenskim riječima gdje mu je po etimologiji mjesto, a slavenizirani Vlasi kao Romani nisu imali taj glas u svome glasovnom inventaru i svome vokabularu pa su slavenske riječi primali i upotrebljavali bez toga h, stvarajući zijeh ili hijatus između vokala, u kojem su razvijali posebne glasove da bi taj zijeh popunili, primarno v (iza u) ili j (iza i). Primjerice, riječ uho primali su kao u'o,  pa su u tom hijatusu razvili glas, preciznije sonant ‘v‘  kao najbliži vokalu ‘u‘ i dobili novu riječ ‘uvo‘. Tako je bilo i sa riječima gluh, priko genitiva glu'a pa gluva, a odatle se ‘v’ analogijom prenijelo i u nominativ: gluv. Tako je stvoren jezički princip po kojem su i riječi koje su primane iz drugih jezika ili onomatopejske riječi dehakirane. Prema tim riječima, tzv. gluvizmima jasno su se identificirali Vlasi i Bošnjani u međusobnim kontaktima i međusobno diferencirali. A mnogo citirana srbska historičarka, Dušanka Bojanić, kaže: “Vlasi u Srbiji, među kojima je bilo dosta hercegovačkih, su praktički, vlahizirali Srbe, a u Bosni i Hercegovini su Srbi srbizirali Vlahe.”) Zato se glas h reformatoru srbskog jezika Vuku Karadžiću činio kao nerješiv problem pa je potražio “filosofski” savjet od tada vodećeg učenog kaluđera Lukijana Mušickog. Takva situacija zadržala se do danas, o čemu  svjedoči onomastika, ali i samostalno zasebno normiranje standardnog jezika. Tako imamo paralelne nazive planina (oronim Mahnjača i Manjača) ili mjesta (toponimi) Hrenovica i Renovica, Hreljevo (izvorno po vlastnicima, familiji Hrelja; Hreljevo piše na karti Sarajeva  iz 1883. godine) i Reljevo (nakon uzpostave velikosrbske vlasti 1918.godine); Vrhpolje (kod Sanskog Mosta, nastanjeno Bošnjacima) i Vrpolje u Srijemu; Hrasno (<Hrastno) i Rasno (< Hrastno), južna bosanska pokrajina Hercegovina i Ercegovina. Slično je sa imenima) i prezimenima u kojima alternira glas ‘h’: Hodović i Odović, Hrenovica i Renovica, Helez i Elez, Halilović i Alilović, Hasanović i Asanović, Horozović i Orozović, Kahrović i Karović, Herceg i Erceg, Pehlivan i Pelivan i sl.) Prezimena Halimić i Halimanović, nasuprot Alimanović, ne treba


10) Mulić (2006), moto

11) U periodu velikosrbske vlasti u BiH između dva svjetska rata mnoga bošnjačka imena su oskrnavljena, jer su polupismeni srbski matičari upisivali bošnjačka imena, shodno svom gluvističkom izgovoru, bez h: Senaid (umjesto Senahid) ili Mersija (umjesto Mersiha), npr. I u najnovije vrijeme vrši se atak na bošnjačka imena.Jedan primjer sa Federalne televizije višestruko je indikativan: bonjačko ime Hasib (ar. ‘plemeniti’, ‘častni’) u kontakt-emisiji FTV &quot;Odgovorite ljudima&quot;,12.02.2014. godine, bilo je napisano na telopu kao Asib. Gledalac koji se uživo javljao u emisiju zvao se Hasib, ali onaj operater koji je primio poziv gluvistički je prenio na telop kao Asib. Očito je da se radi o osobi koja ne samo da nema h u svom glasovnom sistemu nego ne poznaje sredinu u kojoj radi i imena domicilnih stanovnika. Očito je, također, da se radi o polupismenom novinarskom neprofesionalcu, jer i novinar početnik mora znati da se pogrešno navođenje imena i naziva u novinarstvu smatra najtežom povredom materijalne istine i zato se obavezno provjeravaju. I ovaj primjer potvrđuje izpravnost moga stava da se u riječniku bosanskoga jezika moraju naći najfrekventnija imena iz bošnjačke muslimanske tradicije.Naime, tokom izrade prvog standardnog Riječnika bosanskog jezika u sarajevskom Institutu za jezik nakon 2000-te godine, kao član peteročlanog tima za njegovu izradu, a poučen izkustvima iz medija, predlagao sam da se u taj riječnik uvrsti barem stotinjak najfrekventnijih bošnjačkih imena orijentalnog porijekla, jer se radilo o prvom riječniku takvog formata koji prave Bošnjaci da ne bi bilo nedoumica oko njihove upotrebe ne samo kod stranih novinara i drugih stranaca koji su dolazili u BiH nakon agresije nego i evropskih zvaničnika u kontaktu sa (bošnjačkim) zvaničnicima iz BiH tokom pregovora o članstvu naše zemlje u EU. Nažalost, to su odbili srbskohrvatski dogmati iz sastava tima bez ikakvog razumnog obrazloženja i validnih argumenata.

12) Bivši fudbaler Želje  Milomir Odović, povremeno trener novopečenog prvoligaša Slavije sa Pala (Istočno Sarajevo) i Senad Hodović, direktor Zavičajnog muzeja Visoko. Milanko Renovica je nekadašnji član Predsjedništva SRBiH, a Emir Hrenovica, ministar privrede Kantona Sarajevo. Jedan Helez je ministar (Zukan, Vlada FBiH), a jedan Elez je osuđeni kriminalac (Darko sa Pala). Sefer Halilović je ratni komandant Armije Republike BiH, a Mirko Alilović iz Ljubuškog je golman RK Izviđač i hrvatske reprezentacije. Dr.sc. Aida Hasanović je profesor Anatomije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, a Aljoša Asanović bivši nogometaš Hajduka iz Splita. Sarajevski tv-režiser Ratko Orozović je prezimenjak sa istaknutim bosanskim književnikom,prognanim iz rodne Banjaluke, Irfanom Horozovićem. Novinar iz Tuzle Samir Kahrović je po tome prezimenjak

svrstavati među ove primjere, jer nisu nastala iz iste osnove, prva dva su od imena Halim (= ar. “blagi”), a drugo je od ar. alim (=ar. “učenjak, znanstvenik”). Nekadašnji toponim Hojnica, srednjevjekovno rudarsko mjesto u centralnoj Bosni, očito onomatopejskog nastanka, koji se navodi u opširnom popisnom defteru Bosanskog sandžaka iz 1489. godine,) odavno se bilježi kao Fojnica. Dvostruko je ilustrativan izvorni bosanski toponim Hodidid,) koji su brđansko-istočnohercegovački doseljenici, uglavnom slavenizirani vlasi, nakon pomora kuge domicilnog bosanskog stanovništva u 18. stoljeću, saglasno svom jezičkom kodu, vremenom priobrazili u Odiđed. To su vlasi koji su došli svana, naselili se i daju pristojbu po vlaškom običaju a prihod od njih je (upisan) na sandžak-bega.) U tom kontekstu može se navesti veoma raširen antroponim u srbskoj tradiciji iz samog temelja hrišćanskog vjerozakona, a to je ime Risto, nastalo od izvornog imena Hristo(s), kojemu je, u skladu sa srbskim principom gluvizma, amputirano inicijalno h, a nalazimo ga izvorno npr. u makedonskom i bugarskom. Da se tome h izgubio svaki trag u tom imenu i da se znak r smatrao njegovim početkom, svjedoči jedan detalj iz Karadžićeve polemike sa učenim Jovanom Hadžićem, priznatim autoritetom kod vojvođanskih Srba, povodom reforme pisma. Konzervativni Hadžić (polemike sa Vukom vodio je pod pseudonimom Miloš Svetić) bio je protiv pozajmljivanja znaka j iz latinice u reformisanu srbsku ćirilicu. Vuk je vrlo efektno ušutkao nadobudnog Hadžića opazkom: kad ne bi bilo j, onda bi Jovan bio Ovan, a Risto – Isto! Odsustvo toga j vidimo i kod Mušickog u citatu sa početka teksta.

U serbokroatistici su poznati različiti pokušaji, od gori citiranog reformatora srbskog jezika i pravopisa Vuka Karadžića pa sve do današnjih


zeničkog muzičkog pedagoga Milenka Karovića ili nekadašnjeg crnogorskog pjevača Nikole Karovića. Sejad Herceg iz Novog Travnika i Vlado Erceg iz Posušja su prezimenjaci, kao i Jure Pelivan, prvi premijer SRBiH nakon prvih višestranačkih izbora i biciklistički as Kenan Pehlivan iz Kiseljaka.

13) Kanuni (1957) „Kanuni i kanun-name“, grupa autora, Orijentalni institut, Sarajevo, 1957. godine

 14) Imenom Hodidid drevni Bošnjani nazivali su najstariju poznatu sarajevsku utvrdu na istočnom izlazu prema Romaniji. Danas je tu mjesto Bulozi (Bulagaj), koje je bilo &quot;veliko i dobro naseljeno podgrađe pod gradom Hodididom, koje je 1459. godine spalio bosanski kralj Tomaš prilikom pokušaja da oslobodi Hodidid od Turaka. Dizdar utvrđenog grada Hodidida do 1463. godine bio je hadži-Mehmed, a tada je dat silahdaru Isa-begovom Kemalu, zajedno sa timarom Oruča i Ilijasa. Tvrđava Hododid ubicirana je na mjestu koje se danas zove Gradišće/šte u blizini sela Hodidid, sada Odiđed. (Šabanović (1964) Danas na putu Sarajevo – Pale, u mjestu Bulog, svaki vozač primijetit će tablu sa nadpisom Odiđed. Brđansko-istočnohercegovački doseljenici su zatečeni naziv Hodidid priobrazili prema svome govoru, u kojem nije bilo glasa h, pa smo dobili Odidid, ali pošto su oni bili ijekavci, oni su ijekavizirali  u djed a zatim jotovali sa j i dobili đ pa je Odidjed Odiđed, kao u primjeru divojka-djevojkagt-đevojka. Ijekavizirani Bošnjaci ga danas nazivaju Hodidjed.

15) Kanuni (1957), str. 11. (Vlasi su bili razprostranjeni po cijelom Balkanu pa i na prostoru srednjevjekovne bosanske države. O tome postoje brojni vjerodostojni dokumenti. U uvodnom tekstu pod naslovom „Kanuni za Bosnu i Hercegovinu iz XV vijeka“ stoji: „ Od materijala koji je pripremljen za ovu knjigu hronološki su najstariji kanuni koji se odnose na vlahe Hercegovačkog i Bosanskog sandžaka i kanuni rudničkih trgova Kreševa i Fojnice (u kanunu o tom rudniku iz 1489. Fojnica se navodi kao Hojnica, str. 17, op. S.K.). U opširnom defteru Hercegovčkaog sandžaka iz 1477. godine dat je kanun vlaha te oblasti. U sumarnom defteru Bosanskog sandžaka iz 1485. godine nalazi se kanun vlaha Oblasti Pavlovića. Opširni defeter toga sandžaka iz 1489. donosi kanun vlaha Kraljeve zemlje. Međusobno upoređeni, ti kanuni pokazuju da su njihove odredbe o vlasima gotovo istovjetne. Očevidno je da su u tim kanunima preuzete naše stare odredbe o vlasima. To potvrđuje poređenje tih kanuna sa sličnim kanunima o vlasima drugin naših oblasti“ (misli se na exjugoslavenski prostor, op. S.K.).

dana, do beogradskog profesora i hercegovačkog vukovca, Asima Pece, da se znanstveno razsvijetli ovaj fenomen, ali niko nije konzistentno odgovorio na neka temeljna pitanja, koja se svakom naučnom istraživaču nameću na samom početku. Rečeni akademik Asim Peco ovako logicira: „Razlozi su u islamizaciji. Prelazeći na islam, primajući novu vjeru u čijim molitvama često se javlja fonema h, oni su, možda i nesvjesno, čuvali taj glas i u domaćim riječima.“) Ili: „Bez sumnje, najdosljednije ga, upotrebljavaju Muslimani. Poznati su i razlozi za to: pod uticajem molitava koje su na arapskom jeziku, a u kojima se ovaj glas često javlja, došlo je i do očuvanja ovog konstriktiva u našim riječima, u našem jeziku.“) Peco, međutim, izpušća iz vida činjenicu da su Bošnjaci čuvali taj glas u domaćim (slavenskim) riječima i prije prihvaćanja islama, za razliku od drugih Južnih Slavena (Srbi, Crnogorci, Hrvati). Također, islam su primili i Turci i Albanci, ali to nije bitnije uticalo na jezikotvornost glasa/foneme h u tvorbi njihovih domaćih riječi.

Svesti izrazito prisustvo glasa h u Bošnjaka na islamizaciju je ne samo površno i  nenaučno, nego i ideologizirano i politički tendenciozno. Peco slijedi matricu jedne teze u serbokroatistici koja je bliže proizvoljnom nagađanju, nego naučnom dokazivanju. Iz ovakvog i sličnih shvaćanja stvoren je srbski ksenofobični anticivilizacijski književnojezički princip, zasnovan na animozitetu prema glasu h, kao i nezapamćena književnojezička hajka (pod bajrakom purizma) na orijentalizame (koje su, napadno, uvijek imenovali kao turcizme) u zajedničkom tzv. srbsko-hrvatskom književnojezičkom standardu, koji je nametnut i Bošnjacima. Ne može se odbaciti teza da arabski jezik nije uticao na bosanski, posebno na glasovni sistem, osobito glas h, jer arapski jezik ima izrazitu grupu grlenih glasova, od kojih samo tri zasebna glasa i foneme h, ali to nije razlog njegovog izrazitog prisustva u jeziku Bošnjaka, nego upravo potvrda.) Tako misli i tuzlanski profesor Ismet Smajlović: „Ja dozvoljavam da je preko islamizacije i turskoga jezika glas h učvršćen u sakralnim i religioznim izrazima, ali turskom utjecaju na čuvanje glasa h u ostalim riječima ne dajem presudnu ulogu.“) Do sada, koliko je poznato, naučno nije ozbiljno tretirano pitanje da li su Slaveni, koji su naselili Bosnu u 6. stoljeću (Bošnjani), odprilike kada se i u Arabiji javio islam, imali doticaja sa islamom i arabskim jezikom prije nego su ga zvanično i masovno prigrlili tokom 15. vijeka.

Spomenutom beogradskom profesoru (kao i bos(a)nistima) treba javno postaviti nekoliko pitanja, na koja nedvosmisleno treba i mora odgovoriti bos(a)nistika:


16) Peco, Asim: Govor istočne Hercegovine, str. 60/61.
17) Peco (2007), knj. V, str. 253.
18) I sam sam, nezavisno od Pece, iznio ovakvu tezu na jednom času Fonetike kod profesora Jovana Vukovića u prvoj godini studija 1969. godine. I profesor i studenti su bili iznenađeni nekonvencionalnošću moje teze I hrabrošću da se vjeri prida neki javni značaj u ateističkom društvu, kao i polemičkom smjelošću prema profesoru, s kojim sam o tome poveo dužu razpravu. Tu tezu je J.Vuković varirao u jednome svom radu.
19) Smailović, Ismet: O porijeklu specifičnih osobina u govoru Bosanske krajine, POSEBNA IZDANJA, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, knj. 2. (1974), str. 107-109.

– Kako to da su Bošnjaci u Bosni čuvali, njegovali i razvijali u svom slavenskom jeziku taj glas/fonemu, koji su naslijedili iz praslavenskog, predhodnih hiljadu godina svoga samostalnog razvitka u Bosni do prihvaćanja islama, a drugi nisu, odnosno kako to da samo Bošnjaci od svih Slavena iz neposrednog okruženja imaju glas/fonemu  h u određenim slavenskim riječima, a drugi nemaju, npr. snaha, uho, buha, muha, duhan, kuhati, kihati; hud isl.;

– Kako to da su i drugi narodi primili islam, a u svom jeziku nisu razvili princip ‘haka’ i nemaju takvoga h u svom jeziku, npr. Albanci na Balkanu, pa djelimično i sami Turci;

– Kako to da Bošnjaci imaju glas h (hiperhak ili tzv. sekundarno ‘h’) i u usvojenim arapskim ili turskim riječima gdje ga nemaju ni Arapi ni Turci, što potvrđuje da su imali već stvorenu jezičku matricu i modele prema kojima su pozajmljene riječi iz drugih jezika, u kontaktima s njima, saobražavali prema načelima zadatog ustrojstva svoga jezičkog koda, npr. bos. sevdah), tur. sevda; bos. sahat, ar. sa'at ili bos. horda, tur. urdu, bos. halat, tur. alat, bos. hambar, tur. ambar) i sl., a u nekim slučajevima tursko-arabsko ‘f’ zamjenjuju sa ‘h’);

– Kako i zašto su Bošnjaci u samostalnom jezičkom razvoju stvorili brojne riječi sa h, po modelu leksikalizacije onomatopeja, odnosno čitav leksički fond po principu ‘haka’, a kojih nema u drugim balkanskoslavenskim jezicima, npr. holuja, hlipati, huka(ti), hudovica, promaha, prhut, i sl.;

– Kako to da su i Srbi primili iste orijentalizme iz turskog jezika, kao i Bošnjaci, ali kod Bošnjaka ima h, a kod njih nema: halka, halal, halat, hajvar, hajvan, mahana, mahrama, mehlem, mahmuran, hamajlija, hamal i sl.;

– Kako to da Bošnjaci imaju h i u riječima iz orijentalnih jezika, koje nisu vezane za vjerski život, a drugi nemaju, npr. halva, halka, halvat i sl.;

– Kako to da Bošnjaci imaju h u riječima iz drugih jezika, koji nisu, uslovno rečeno, muslimanski, a drugi, kao Srbi, nemaju, npr. lehemiti (sanskrt), historija (grč.), hora (lat.) i sl.;

Čekajući te odgovore treba ponoviti da je pitanje upotrebe glasa/foneme h u bosanskom jeziku veoma važno pitanje za bosanistiku. Ono ima


20) Bosanska riječ sevdah nastala je prema turskoj riječi sevda, što znači ljubav;.Osim bošnjačkog “zakona haka”, moguće je da je ovo “sekundarno” “h” nastalo prema dah, uzdah, jer sevdah označuje melanholičnu ljubav
ili je djelovala analogija u periodu tursko-bosanske interferencije po modelu turskih riječi tipa: perdah (‘zadovoljstvo’) ili, pak, zvukovna asocijacija prema bosanskim riječima tipa predah. Serbokroatistika je priznala
ovu bošnjačku inovaciju pa je od Rječnika JAZU sve do danas, u svim sh. riječnicima, normiran leksički oblik sevdah, ali ne i iz nje izvedene riječi. Samo Škaljić ima dubletne oblike: sevdalija/sevdahlija, sevdaluk/sevdahluk, ali, začudo, samo sevdalinka.
21) Zajednička sh. norma nije prihvatila ovu bošnjačku jezičku kreaciju i sve ove riječi normirane su bez ‘h’;uprkos činjenici da neka sela nose ime sa ovim protetskim ‘h’; npr. Hambar u travničkom kraju ili Hambarina u
banjalučkom kraju.
22) Takav je slučaj sa riječju juhka (tur. yufka -ar. ufqa – ‘tanka kožica’). Taj oblik redovno sam bilježio kod Bošnjaka u srednjebosanskim govorima, kao i u Sarajevu: -Onaj ko zna da razvija juhke, razvije juhku, kaže čuvena voditeljica narodne kuhinje za siromašne na Baščaršiji, tetka Zilha, povodom sjećanja na obsadu Sarajeva, TVSA, 08.07.2010. godine. Isti oblik (nana bi savij juhku) zabilježen je i od Šaćira Malohodžića, potomka izseljenih Bošnjaka u Turskoj, iz sela Fevzije kod Ankare, TVSA, 17.05.2013. godine.

sociolingvistički, strukturnojezički, komunikološki, standardnojezički i, napose, simbolički značaj, jer jednima blagoglasie ezika naivećma vređa, a drugima je pravi mehlem. A za svaku boljku ima mehlem, kaže stara bosanska izreka, dosta česta kod Bošnjaka. Toga načela držala se hrabra doktorica Fatima Dautbašić, tada mladi ljekar, koja je u nedostaku lijekova koristila domaće mehleme za zbrinjavanje ranjenika u obkoljenoj i blokiranoj enklavi Srebrenica i Žepa, koju je srbska vojska danonoćno granatirala iako je bila zaštićena zona UN. –Morala sam koristiti mehleme, kaže dr. Dautbašić u jednoj emisiji povodom Dana Srebrenice.) Nakon rata bosanski farmaceutski lider iz Sarajeva pustio je na tržišće svoj bosanski mehlem kao iladž za mnoge postratne boljke, ali nedugo zatim, što se moglo i očekivati, neka konkurentska firma iz okruženja počela je na istoj tv-stanici reklamirati svoj melem. Ništa čudno ni neobično. Regularno reklamno nadmetanje u tržišnoj utakmici i borbi za kupce. No, kupci su se počeli opredjeljivati već i na osnovu samog naziva lijeka. Za iste boljke jedni su tražili mehlem, a drugi melem, a dobijali su, možda, i jedni i drugi, neki surogat. Turska riječ melhem, prema grčkoj riječi malagma, sa značenjem ljekovita maza, posvojena je u bosanskom jeziku, odnosno pobošnjena ili, kako bi rekao Visoki predstavnik Valentin Inzko, pobosančena, u dva oblika: kod Bošnjaka kao mehlem, ) sa metatezom likvida h↔l, analožkim putem prema modelu uzpostavljenog glasovnog sklopa hl kao u riječima: oprhlo, rahlo, uvehlo, truhlo, ogluhlo i sl.,) a kod Srba i Hrvata kao melem, bez glasa h koji se nalazi i u bošnjačkoj i u turskoj varijanti. –Imaš li još onih hećim-Bećirovih mehlema? – pita jedan akter u predratnoj sarajevskoj TV-seriji “Tale”.)

Za jednog pravoslavnog popa iz Sarajeva “Božić dolazi kao me'lem na ranu.”) Kao što se na prvi pogled primjećuje, kod popa je nestalo ono ‘h’ iz mehlema. Mehlema nema ni na bosanskohrvatskom tv-kanalu OBN, čak ni u situacijama kada melem djeluje zaista neprirodno, više povređujuće, nego ljekovito. Zar ne  djeluje groteskno njihov postupak prilikom titlovanja popularne turske serije “Sulejman Veličanstveni” kada se zna da je mehlem došao preko turskog jezika u obliku melhem, kao u primjeru kako je titlovan:


23) BHT1, 11.07.2012. godine
24) U svim dosadašnjim riječnicima i pravopisima bosanskog jezika propisan je mehlem: Škaljić, Isaković, Institutski Rječnik, Fakultetski Rječnik, Jahić Rječnik, Halilović Pravopis, ali ga zajednički novosadski srbsko- hrvatski pravopis odbacuje i propiosuje melem, što slijede potonji srbski i hrvatski normativci, oslanjajući se na svoje narodne govore.
25) Postoje i nedopustive metateze glasova u orijentalizmima, kao što se u svakodnevnom govoru sekularnih Bošnjaka ili manje obrazovanog svijeta u arabsko-islamskoj tradiciji, mogu čuti i arapske riječi sa permutacijom
glasova ‘v’ i ‘h’, koje imaju neželjene efekte i koje kod obrazovanijih izazivaju pravi šok. Primjerice: arabskuriječ levha (u osnovnom značenju tabla, ploča) neki izgovaraju kao lehva, što znači strast, požuda. U bošnjačkoj tradiciji levhama se nazivaju kaligrafski izpisani harfovi, ajeti iz Qur'ana, dove ili hadisi na zidu ili slici. Riječ levha spominje se i u Qur'anu, u posljednjem ajetu sure Burudž: fi levhi-l- mahfuz (”… na ploči pomno čuvanoj).” Također, neki izgovaraju arapsku riječ tevhid (Jednoća Svevišnjeg Stvoritelja) kao tehvid, što znači pojevrejiti se, tj. konvertirati u jevrejstvo.
26) FTV, 14.02.2014. godine, oko 17,30 sati (Jedan akter iz naroda izgovara riječ mehlem, upadno naglašavajući ono h, što može značiti da je traženo od njega, kako bi se na taj način etiketirao kao Bošnjak ili, s druge strane da
je glumac nebošnjak pa se muči da ga izgovori.
27) Branislav Livopoljac, NTV Hayat, 07.01.2013. godine

Dopustite da jedno drugom budemo me lem na duši, obraća se nježno veliki vezir svjetskog Osmanskog carstva, Ibrahim-paša, svojoj supruzi, sultaniji Hatidži, u nastojanju da se zaliječe stare rane koje su jedno drugom nanijeli.) A jedan ugledni akademik iz Sarajeva je izričit: „Kad u riječi mehlem nestane glasa h, nestaju i njegova blagotvorna, ljekovita svojstva i zato nema iladža u melemu.“) Zato su gotovo blasfemično zazvučale riječi jednog drugog uglednog Bošnjaka, poznatog glumca i, kako se govorilo, agilnog ministra kulture u bosanskoj metropoli, Emira Hadžihafizbegovića, kada je u vrijeme SFF 2007. godine izjavio na državnoj televiziji da mu “nagrada dođe kao melem”.) Bez obzira na to je li se riječ melem omakla slavnom glumcu i “agilnom ministru” pod utiskom one napadne reklame melema, ostao je gorak okus u ustima Bošnjaka, jer Hadžihafizbegović je dvostruko javna ličnost, javna ličnost na kvadrat, i u njega su kao Bošnjaka uprte dvostruke oči svih pa i onih manje obrazovanih i manje “kulturnih” Bošnjaka. Šta su Bošnjaci dobili pojavom “Dnevnog avaza” u bosanskom medijskom prostoru, zorno svjedoči i njihov melem:  “Od ovakve pobjede nije bilo boljeg načina da se još jednom melemom namaže rana s proteklog Svjetskog prvenstva kada su Francuzi doživjeli debakl“, kaže jedan sportski novinar tog lista.) Tako se Bošnjacima, umjesto da im se mehlemom namažu postgenocidne rane, izpira mozak, kao što se izapira prhut iz glave.

Prhut razdragane Skenderove Ševe u razprhu perja je homonim sa riječju prhut, još jednom veoma ekspresivnom i frekventnom  bosanskom riječi, u značenju “luščice epitela koje se gule i opadaju, obično na glavi”, koja, također, nije našla mjesto u Institutskom Rječniku. Obrađivačica riječi pod slovom ‘p’ i ‘završna obrađivačica’, Naila Valjevac, nije unijela riječ prhut iz bosanskog/bošnjačkog narodnog izraza, ali jeste riječ perut iz srbskog vokabulara. Tu normu slijedi Dnevni avaz koji čak i u križaljki ima perut.) Zato se ne treba čuditi glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću kada u liku Samira, foliranta i sitnog prevaranta, “mahera za sve”, kaže: Ima perut u kosi. Mora ići na transplantaciju dlaka.) Fakultetski Rječnik donosi obadva značenja riječi ‘prhut’: pȑhūt¹ (naglo polijetanje uz lepršanje (o pticama) i pȑhūt² (ljuščice dijelova površinske kože koja se guli, otpada (ob. na glavi), ali na značenje kod ove druge upućuje kod riječi perut, navodeći uz to kao sinonim riječ prhut).) Znači, priznaje postojanje riječi ‘prhut’, ali propisuje samo riječ ‘perut’ da nosi navedeno značenje. Riječ pȑhūt predstavlja pravu paradigmu leksikalizacije


28) Popularna turska serija “Sulejman Veličanstveni”, OBN, 10.12.2012. godine. Četiri dana kasnije gledamo I čitamo titl u istoj seriji: Donijet ću vam me lem.
29) Rahm. akademik, prof. dr. Faruk Konjhodžić, direktor KCU Sarajevo, u privatnom razgovoru u Mekki 1997.godine
30) …Nagrada dođe kao melem… (Emir Hadžihafizbegović, glumac i ministar kulture Sarajevskog kantona,BHRT dnevnik u 19 sati, 20.08.2007. godine u razgovoru s Majom Čengić o svojim filmskim nagradama)
31) Dnevni avaz, 19.11.2010. godine, str. 66. (autor: N.D.)
32) Avazova križaljka, 01.02.2013. godine
33) FTV, satirično-humoristička serija “Lud, zbunjen, normalan”, 03.12.2013. godine, 21 sahat
34) Fakultetski Rječnik (2010), str.

onomatopeja kod Bošnjaka po ‘zakonu haka’, u kojoj je glas h supstancijaliziran u semantičkom jezgru –prh-, koje čini leksički korijen i morfoložku osnovu brojnih riječi: prhati, prhut (sa sufiksom “ūt koji se može deminuirati na -ъk, npr. vrútak”,) prhnuti, prhutati, prhutanje, prhak (snijeg, hljeb), prhtina (trag u snijegu), prhulja (prhka zemlja,), oprhnuti (hljeb), lepršati (<le-prh-a-ti, bajrak, zastava, sin. vihoriti), razpršiti (raz-prh-i-ti). Treba spomeniti da o jezikotvornoj potenciji jezgra ‘prh‘ govore i dva glagola, izvedena iz tog korijena, koji imaju isti grafemski lik, ali različito značenje koje diferencira samo akcenat: pŕhnuti (o ptici – mahnuti krilima za poletanje) i pȑhnuti (o hljebu – postajati prhak, lahko mrvljiv). Postoje i bosanski toponimi izvedeni iz ovoga leksičkog korijena, kao što su Prhinje, selo kod Breze, ili Prhovo, selo kod Ključa. Serbokroatistika etimologizira riječ perut iz pero još od Vuka i Rječnika JAZU.) Za Barakovića je prh postverbal od prhati.) Anić propisuje samo prhut i upućuje da mu je perut sinonim.) Referentni ruski leksikograf I.I. Tolstoj ima riječ prhut, ali upućuje na njeno značenje kod riječi perut,) gdje kaže: пéрхоть (на голове).

Šta reći na samom kraju? Za leksikografe poput N.V. prije bi se moglo reći da vrše izpiranje mozga Bošnjacima od prhuti, nego što peru glavu od peruti, mada, kako kaže narodna poslovica, voda sve opere osim crna obraza. Milozvučnost bosanskog jezika i muzikalno uho su dunjalučke blagodati. Muzikalni Sarajlija, zdravog uha i iztančanog sluha, povratnik u rodni grad, frontmen i kompozitor slavne rock-grupe “Bijelo dugme”, Goran Bregović, lahko će čuti i kad “zvoni telefon u gluho doba“,) ali gluvo uvo neće. Teško je usaditi mehku riječ u tvrdo uho, kaže jedna bosanska poslovica, a druga upozorava:

Suho drvo je džaba zalivat. Ako je za muzikalno uho i komarac muzika, kako je smatrao jedan čuveni evropski mislilac 19. stoljeća, za uvo gluva sluva ni stihovana harmonija Horacijevih heksametara, ni čarobni zvuci razkošne harfe, ni prhut razprhnutog perja Skenderove ševe, ni himničnost ‘Ode radosti’, ni uzdah sevdahlije, ne može proizvesti duhovno uzhićenje rahatluka. No, stara je mudrost da za svaku boljku postoji mehlem prije paraklisa.

(2008)


35) Skok ER (1973), III, str. 551.

36) Rječnik JAZU (1880-1976), tom IX, str. 800.

37) Skok ER (1973), III, str. 39

38) Anić RHJ (2007), str.427.

39) Толстой СХРС (1982), str. 486.

40) FTV, emisija &quot;60 minuta&quot;, 20.02.2012. godine, 20 sahata

 (Iz knjige “Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida”, objavljene krajem 2014. godine, istog autora)

Zamoljen sam od dvojice naših sugrađana, džematlija i intelektualaca, prof. dr. Mirze Bišćevića i dr. rer. soc. oec. Emira Karaselimovića da objavim ova dva pisma koja su još prošle godine uredno, putem protokola Rijaseta, uputili reisu Husein ef. Kavazoviću I članovima Rijaseta IZ BiH i na koja do danas nisu dobili odgovor.

mirza biscevicemir

           Dr. rer. soc. oec. Emir Karaselimović 

 

 

Prof. dr Mirza Bišćević

Pismo # 1    

 – Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Zelenih beretki 17

– Husein ef. Kavazović reis-ul-ulema

Kabinet Reisa, Isa-bega Isakovića 2

Predmet: Pretvaranje harema (vakufske parcele) u Banjaluci u građevinsko zemljište

Esselamu-allejkum uvaženi Reis ef. Kavazović i članovi Rijaseta,

Obraćamo Vam se kao rođeni Banjalučani i džematlije koji, iako trenutno živimo i radimo van svoga grada, često ga posjećujemo. Razlog ovog dopisa je uočena priprema terena za građevinske radove na vakufskoj zemlji u Kozarskoj ulici, u banjalučkom naselju Hiseta. Na ovoj parceli se nalazila Hadži-Babina džamija koja je srušena poslije II sv. rata, a ostao je harem sa bašlucima i ogradom od bodljikave žice. Prema članku iz Dnevnog avaza od 16.2.2015. na str. 10 (u prilogu) planirana je podjela harema na tri dijela, od kojeg bi „dio sa bašlucima ostao nedirnut“, na drugom- centralnom dijelu bi se napravila stambeno-poslovna zgrada, a na trećem Islamski školski centar!

Smatramo da je hvale vrijedno nastojanje Muftije banjalučkog da se općenito vakufska imovina koristi za dobrobit muslimana ali moramo iskazati svoj skepticizam prema ovom konkretnom projektu. Njime bi se još više izmijenila slika naselja Hiseta, a starosjediocima Banjaluke i povratnicima bi se poslala veoma loša poruka. U stvarnosti, prvi dio harema bi postao park stambeno-poslovne zgrade. Nadalje, izgradnja Islamskog školskog centra u današnjoj Banjaluci je pozitivna ideja, ali treba imati u vidu postojanje školske zgrade u vlasništvu Banjalučkog muftijstva, 700 metara dalje, bliže centru grada, Ulici Mirka Kovačevića (današnja zgrada Muftijstva uz džamiju Gazanferiju), gdje se uz minimalno ulaganje može pokrenuti rad Medrese u Banjaluci.

Žalosno je da nije bilo nikakve javne rasprave sa džematlijama o ovom pitanju, čime se ljudi stavljaju pred gotov čin. Ovakvu aktivnost džematlije shvataju i emocionalno, jer su tu ukopani njihovi predci. Ne želimo nagađati, niti bilo koga prozivati ali nažalost svjedoci smo ranijih štetnih ugovora između IZ Banjaluka i pojedinaca gdje je vakufska imovina izdata u bescijenje, sa velikom mogućnošću gubitka gruntovnog posjeda na duge staze.

O ovom problemu smo informisali g. Zajimovića, predsjednika Vakufskog ureda, a sada želimo upoznati i Vas, kako bi o ovom pitanju zauzeli odgovarajući stav. Stoga, tražimo u svoje, i ime drugih džematlija da se ovaj slučaj istraži, te da cijela procedura bude provedena transparentno i na dobrobit IZ BiH. Smatramo da bi Vaša reakcija dovela do vraćanja ovog slučaja u zakonske okvire, jer ne želimo da se u medijima institucije IZ BiH i Vakufa pojavljuju u negativnom kontekstu.

Molimo Allaha dž.š. da Vakuf uvijek bude simbol naše zrelosti, jedinstva i snage, a nikada slabljenja.

Mahsuz selam,

Prof. dr Mirza Bišćević

Dr. rer. soc. oec. Emir Karaselimović         


 

Pismo # 2        

– Husein ef. Kavazović, reis-ul-ulema

Kabinet Reisa, Isa-bega Isakovića 2

– Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Zelenih beretki 17

Uvaženi Reis ef. Kavazović,

ponovo Vam se obraćam obzirom da nije odgovoreno na prethodno preporučeno pismo  (u prilogu) koje smo Vam poslali 19.3.2015. u ime velikog broja zabrinutih banjalučkih džematlija, a vezano za sporna dešavanja oko vakufa u Banjaluci. Čak šta više, nakon toga sporni prijedlog je prihvaćen na Vijeću muftija!

Uz sve navode iz prošlog pisma, naglašavamo da ukoliko je Islamska zajednica i odlučila da dopusti prekopavanje kosti naših predaka i izgubi gruntovno vlasništvo nad zemljom, onda bi procedura “transformacije” vakufa trebala biti transparentna i bez mogućnosti zloupotrebe. U konkretnom slučaju, Muftija sa Glavnim imamom (kojeg on bira) pokreće proceduru, pregovara sa blago rečeno kontraverznim izvođačem radova i dogovara aranžman. Vakufska direkcija i Vijeće muftija na to daje saglasnost bez da iko od pomenutih uzme u obzir jedinstven stav džematlija. Pa čak i tada, valjda bi Islamska zajednica trebala raspisati tender za parcelu od skoro 4 dunuma na prvorazrednoj lokaciji, jer ta parcela vrijedi mnogo više od dva stana i jednog poslovnog prostora.

Prije obraćanja Vama, ovaj problem smo pokušali riješiti na lokalnom nivou, ali Muftija je odbijao svaki razgovor sa džematlijama na ovu temu, a mi smo sve saznali posredno. Više nas je kontaktiralo gospodina Zajimovića mailom, telefonom, ali nije imao efekta. Nije imao vremena za sastanak, a u telefonskom razgovoru mi je rekao da “ukoliko se Banjalučani vrate, možda promjeni odluku”! Nažalost ovo nije prvi slučaj zloupotrebe vakufa u Banjaluci zbog kojeg se obraćamo strukturama IZ. To smo činili i prije desetak godina kada je u bescijenje izdata ogromna vakufska parcela pored Rebrovačkog mosta na 30 godina. U razgovoru sa džematlijama iz Tuzle, Visokog, Mostara, Sarajeva vidim da nažalost ima takvih primjera i u drugim gradovima.

Od Vas očekujemo da kao vrhovni autoritet Islamske zajednice posredujete u donošenju nove odluke uz poštivanje stavova onih čiji su predci uvakufili ova imanja i u čije ime se sve ovo čini.

Mahsuz selam,

Prof. dr. Mirza Bišćević

Dr. rer. soc. oec. Emir Karaselimović

 

 

                                                              

skSrbsko-hrvatski lingvocid u bečkim rukavicama

Piše: prof. Safet Kadić

Jezička sudbina Bošnjaka skrojena je u Beču 1850. godine dogovorom “o jezičkom jedinstvu Hrvata i Srba”, a stotinu godina kasnije u Novom Sadu zapečaćena tzv. novosadskim dogovorom istih reprezentanata. Uzprkos svemu, bošnjački strateški odgovor na Bečki i Novosadski dogovor mora biti bosanski dogovor, bez obzira što se on čini (trenutno) nemogućim

Srpsko-hrvatski lingvocid predhodio je srbsko-hrvatskoj agresiji na Bosnu i srbskom genocidu nad Bošnjacima. “Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika” – napisao je najautoritativniji srpski jezikoslovac Aleksandar Belić još prije gotovo stotinu godina.) Belić je, dakako, pod “našim književnim jezikom” podrazumivao zajednički književni jezik Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba na rečenim osnovama pod ekskluzivnim nacionalnim nazivom srpski ili hrvatski, odnosno srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Sedamdesetak godina kasnije jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca Dalibor Brozović priznaje: “Nazivi tipa srpskohrvatski, koji su se u raznim dvočlanim varijacijama upotrebljavali u značenju “srednjojužnoslavenski” ne zadovoljava zbog, najmanje, tri razloga: sadrži imena samo dva od četiriju naroda, višestruko su mnogoznačna, te beznadno i nepopravljivo su kompromitirana u obama nekadašnjim jugoslavenskim razdobljima”.)

Jezička sudbina Bošnjaka skrojena je u Beču 1850. godine dogovorom o jezičkom jedinstvu Hrvata i Srba, a stotinu godina kasnije u Novom Sadu zapečaćena tzv. novosadskim dogovorom istih reprezentanata.) Široj javnosti manje je poznato šta je to “bečki književni dogovor”. To je, zapravo, dogovor o jezičkom jedinstvu i zajedničkom unificiranom književnom jeziku Hrvata i Srba, uspostavljenom na substratu bosanskog jezika, odnosno srednjojužnoslavenskom dijasistemu, uz potpuno ignorisanje Bošnjaka, kao glavnih nosilaca tog jezika, a potpisali su ga 28. ožujka 1850. književnici Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter i Ivan Kukuljević, gramatičari Vuk St. Karadžić, Đuro Daničić, Franjo Miklošić, te Vinko Pacel i Stjepan Pejaković, koji kazaše da “jedan narod treba jednu književnost da ima” pa je dogovoreno da bi to trebalo da bude ijekavština. To je značilo podpuno prihvaćanje Karadžićevih ideja iz njegovog “Kovčežića”, objavljenog u Beču godinu dana ranije, u kojem se nalazi Karadžićev članak “Srbi svi i svuda” i koji je izazvao veliku buru zbog svoje teze da su svi Slaveni na jugu zapravo Srbi, sa dva imena i različitih vjera: grkopravoslavnog, rimokatoličkog, muhamedanskog vjerozakona, odnosno da su svi štokavci Srbi, kajkavci da su Slovenci, a samo čakavci da su Hrvati.) Tako su Hrvati dobrovoljno postali ijekavski konvertiti: Zagorci kao kajkavski ekavci, Slavonci kao štokavski ikavci i Dalmatinci kao čakavski ikavci. Kao što je poznato, taj jezik je normom podpuno nametnut ikavsko-šćakavskim Bošnjacima bez njihove volje i saglasnosti i kao takav predstavlja paradigmu lingvocida.

‘Bečki književni dogovor’ sadrži pet tačaka: “u prvoj tački priznaje se da ne valja miješajući narječja graditi novo kojega u narodu nema; u drugoj se priznaje da je za jezik Hrvata i Srba najpravije i najbolje primiti ijekavski govor, i to tako da se u dugim slogovima piše ije, a u kratkim je (dijete, dječji); u trećoj tački se preporučuje da se glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto (uho, muha); u četvrtoj se priznaje da u genitivu množine imenica nije potrebno pisati glas h (ženah) i u petoj tački svi pristaju da se vokalno r piše bez popratnih vokala, dakle prst, a ne perst ili parst.”)

U ‘bečki književni dogovor’ unesene su osnovne Karadžićeve jezičke i pravopisne koncepcije, pa on zapravo znači napušćanje jezičkih i pravopisnih shvaćanja i prakse “iliraca”, prisutnih od 1836. godine. Poznato je, naime, da su “ilirci” od 1836. dalje, pod vodstvom Ljudevita Gaja, Vjekoslava Babukića i Bogoslava Šuleka na tradiciji bosanskog jezika kodificirali poseban štokavski ijekavski književni jezik sa starijim oblicima i s etimološkim pravopisom, namijenjen, kako su oni smatrali, “svim Ilirima, tj. Hrvatima, Srbima, Slovencima i Bugarima”, koji se i po leksičkom fondu i po pravopisu i grafiji znatno razlikovao od Karadžićeva narodnog jezika i fonetskog pravopisa. Bio je to ijekavizovan stariji tip bosanskog jezika kakav susrećemo u “Hasanaginici”. Znakovito je što se među potpisnicima “bečkog književnog dogovora” nalaze “zakleti” ilirci Mažuranić, Demeter i Kukuljević. Nadobudni Daničić nije se libio da čisto politički uztvrdi da je Šulekov leksikografski rad nanio mnogo štete književnom jeziku u Hrvata. A Šulek je bio glavni “ilirski” leksikograf, o kome su Vatroslav Jagić (1910), Aleksandar Belić (1929) i Petar Skok (1954) izrekli vrlo povoljno mišljenje. Najistaknutiji “ilirac”, a potom “vukovac” u Bosni bio je franjevac Ivan Franjo Jukić sa svojim časopisom “Bosanski prijatelj”, dok su Bošnjaci ksenofobično nojevski ignorisali te procese i, kao da se to njih absolutno ništa ne tiče, vodili jalove rasprave po carigradskim književnim društvima i okupljališćima o leksičkom bogatstvu bosanskog jezika. (Tako neodgovoran odnos bošnjačkih književnika i intelektualaca prema svome maternjem jeziku u sudbonosnim vremenima nije zabilježen u povijesti, ali o tome drugi put.)

Rečeno Karadžićevo shvaćanje i principe iz ‘Bečkog dogovora’ bezpogovorno i dosljedno je proveo njegov epigon i oduševljeni pristalica, Novosađanin Đorđe Popović, alias Đuro Daničić, u projektu: Rječnik srpskog ili hrvatskog jezika, uzpostavljenom u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU), sa sjedišćem u Zagrebu.) Daničić je postao prvi sekretar Akademije i prvi (dugogodišnji) urednik Rječnika. Iako štakavizam nije obuhvaćen ‘Bečkim književnim dogovorom’, Daničić ga je dosljedno uveo u normu kao odliku srbske ćirilometodske književne tradicije koja je postala i svojina srbskog narodnog izraza, nasuprot općeslavenskom i bošnjačkom  (dvo)glasu ‘šć’ u organskom idiomu. Sliveni glas ‘šč/šć’ je glasovni refleks praslavenskog jotovanja suglasničkih grupa ‘sk’, ‘st’. Jedino su solunski Slaveni razvili glas i fonemu ‘št’ kao pandan i fonološku alternantu općeslavenskom ‘šć’. Budući da je prirodni jezik solunskih Slavena uzet kao podloga za prvi književni jezik svih Slavena, poznat pod nazivom staroslavenski ili starocrkvenoslavenski, glas i fonema ‘št’ ušli su i u taj književni jezik, a kao što ćemo viditi, i u neke organske idiome, npr. srbski, a normom uspostavljenom ‘Bečkim književnim’ dogovorom nametnut je i Bošnjacima i Hrvatima. S ovim nikako ne treba dovoditi u vezu glasovni skup ‘št’ u savremenom bosanskom jeziku različitog nastanka. Ovdi treba podsjetiti na općepoznati stav u slavistici da “palatalizacija velara i, poslije, dentala, uz promjene do kojih je dolazilo u vezi s glasom ‘ê‘ (jat) sa svojim refleksima, u vezi s poluglasima, s vokalnim ‘r’ i vokalnim ‘l‘, i s metatezom likvida, predstavlja jednu od najglavnijih diskriminanata po kojima se južnoslavenski jezici i danas među sobom razlikuju.”)

______________________________________

Riječnički štakavizam

Prvi urednik Rječnika JAZU  Đorđe Popović, alias Đuro Đaničić, sin novosadskog popa Joana, uzpostavio je normativni automatizam zamjene svakoga izvornog govornog ‘šć’ sa “književnim” crkvenoslavenskim ‘št’. Dovoljno je kao ilustraciju tog vještački uzpostavljenog načela navesti jednu krivotvorinu u Rječniku JAZU, kada je normirana podpuno nepostojeća riječ kao posebna leksička jedinica. Na primjer, autori su našli potvrdu u literaturi za samo jedan primjer riječi ‘njesteršćica’, ali su je oni, ipak, unijeli kao riječničku odrednicu ‘njesterštica’, ne krijući da se nalazi samo u jednom primjeru i to kao ‘njesteršćica’. Treba osmotriti tu nevjerovatnu leksikografsku obmahnu i podvalu. Evo je doslovno:

ŃESTERŠTICA,  f. isto što Ńester. Samo u jednoj knjizi, u kojoj upravo stoji Njesteršćica. Mrnavić osm. 59. Vidi Njeperštica.”

ŃEPERŠTICA,  f. isto što Ńeper. Samo u jednoj knjizi, u kojoj upravo stoji Njeperšćica i Ńeperšćica. Mrnavić osm. 38. 40. 41. Vidi Nesterštica.” )

I tako ukrug. Pravo sholastičko presipanje iz šupljeg u prazno. Vidimo kako se jednim nepostojećim objašnjava drugo nepostojeće.

_____________________________

 

Za razliku od štakavizma, koji je unesen u književnu normu mimo bečkog književnog dogovora, dogovoreni ijekavizam Srbi nikada nisu proveli u normi, nego su zadržali svoj ekavizam. Velikosrbska asimilatorska ideja nije se zadovoljila ijekavizacijom i štakavizacijom Bošnjaka i Hrvata, nego je na mala vrata pokušala unijeti još jednu asimilatorsku podvalu. Kako je navedeno u Jezičnom savjetniku Instituta za jezik JAZU,) istaknuti srpski književni historičar i javni radnik svoga vremena Jovan Skerlić podnio je prije Prvog svjetskog rata prijedlog da Srbi i Hrvati uzmu ekavsko narječje kao zajednički književni jezik i latinicu kao zajedničko pismo, iako se u Bosni i Hrvatskoj, kao književni jezik tada već posve bilo utvrdilo Karadžićevo ijekavsko narječje. Premda su se za taj pokušaj založili i najnapredniji pisci, kao što su Hrvati Miroslav Krleža i August Cesarec, taj

iluzionistički i jalov pokušaj ekavske konverzije je propao. “Osim toga stara se Jugoslavija iz iluzije zajedničke države bratskih naroda pretvorila u tamnicu neravnopravnih naroda, u kojoj je vladajuća srpska buržoazija nastojala, kao i sve druge buržoazije svijeta, da u svojoj državi eliminira ili apsorbira sve ostale nacije i njihove buržoazije i tako stvoriti prostor za svoj razmah i razvitak. U tome joj je, kao jedno od sredstava, dobro došla i mogućnost da izbriše jezičke razlike i svoj književni izraz nametne kao jedini.”) Najistaknutiji pristalica te ideje u Bosni bio je velikosrpski diplomata i književnik, pristalica ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihajlovića, rođeni Trebinjac Jovan Dučić, dok je drugi  velikosrpski diplomata i književnik, jugoslavenski književni nobelovac, rođeni Travničanin Ivo Andrić, toj ideji najjače puhao u jedra i do kraja života provodio u svom književnom radu i javnom djelovanju. Bošnjake opet niko ništa nije pitao, ali ovu Skerlićevu ideju, čak i poslije Drugog svjetskog rata, dodvornički su u djelo pretvarali neki bosanski književnici poput Izeta Sarajlića, Huseina Tahmiščića, Mubere Pašić i nekoliko njihovih, još živih, mlađih kolega.

U skladu sa onovremenim evropskim antiturskim, pa onda i antibošnjačkim trendovima, Srbi i Hrvati su ne samo prisvojili bosanski jezik nego ga imenovali i svojim imenom, a potpuno ignorisali postojanje Bošnjaka i njihovog jezika. Iz današnje perspektive postavlja se pitanje zašto Bošnjaci nisu učestvovali u ‘bečkom književnom dogovoru’ i zaštitili svoj jezik. Gdje su bili bošnjački intelektualci, književnici i naučnici toga vremena? Ali Bošnjaci su se već bili sami o sebi zabavili, jer se ‘bečki književni dogovor’ događa u razdoblju najveće bošnjačke narodne tragedije u svekolikoj povijesti. Taj dogovor podpisivan je upravo u vrijeme dok je po Bosni harao poturčeni lički Srbin Mihajlo Latas, alias Omer-paša Lutvi,  kao glavnokomandujući osmanske vojske na čelu kažnjeničke ekspedicije sultana Abdul-Medžida protiv pobunjenih Bošnjaka i zadavao im završni smrtni udarac. (Tridesetak godina kasnije, 1878. godine, samo ih je dotukao austrijski general Josip Filipović, sa bliskih prostora spominjanog Latasa, na čelu austro-ugarske vojske, zapravo neokrstaške europske vojske.)

Ono što je započeto ‘bečkim književnim dogovorom’ 1850. godine nastavljeno je stotinu godina kasnije, preciznije 1954. godine u Novom Sadu poznatim “Zaključcima o srpskohrvatskom jeziku i pravopisu” koji sadrži deset tačaka. Dogovor su postigli, uz Srbe i Hrvate, i Crnogorci, bez ijedne riječi o Bošnjacima kao da i ne postoje.) Potvrđena su sva načela dogovora iz Beča, s tim da je uz ijekavski legalizovan i ekavski kao zvaničan izraz zajedničkog jezika, nazvanog srpskohrvatski. Taj dogovor je rezultirao novim pravopisom koji je uveo mnoge nedosljednosti i bio još restriktivniji prema nekim elementima bosanskog izraza. Narušen je princip da se “glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto”, otvoren je normativni prostor za naknadnu štakavizaciju, narušeno je načelo ijekavizma “da se u dugim slogovima piše ije, a u kratkim je” itd. Novosadski dogovor slijedio je, zapravo, političku matricu sporazuma Cvetković-Maček iz 1939. godine o dvopolnoj podjeli BiH tako da su Bošnjaci kao narod ponovo negirani u novosadskom dogovoru i u socijalističkoj Jugoslaviji, uzprkos značajnom doprinosu Bošnjaka u pobjedi antifašističke koalicije i velikom stradanju u Drugom svjetskom ratu i odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a.

Danas je fundamentalno političko i sociolingvističko pitanje može li se od bečkog, priko novosadskog, doći do bosanskog dogovora? Uzprkos svemu, bošnjački strateški odgovor na bečki i novosadski dogovor mora biti bosanski dogovor, bez obzira što se on čini (trenutno) nemogućim. No, predhodno treba postići bošnjački dogovor. Najmanje što Bošnjaci mogu učiniti na saniranju posljedica lingvocida i obnovu svoga (jezičkog) identiteta jeste reforma standardnojezičke norme, pisma i pravopisa bosanskog jezika. O tome se, kao jednom od sudbonosnih pitanja, mora postići bošnjački konsenzus na svenarodnom bošnjačkom saboru.

(2008)

11Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika, Matica srpska-Matica hrvatska, Novi Sad-Zagreb, 1960. godine, str. 7.

(Tekst je iz knjige “Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida”, objavljene krajem 2014. godine, istog autora)

Datum objave: 10 Aug 2016

Saopćenja
IZ BiH - logo

Poštovani Banjalučani! Povodom učestalih napisa samozvanih novinara i dušebrižnika, poput izvjesnog Bedrudina Gušića, koji iznosi neistine, neprovjerene informacije i izvlači neutemeljene konstrukcije i zaključke, a u kojima se blate i nipodaštavaju institucija Islamske zajednice u BiH, Reisul-ulema IZ-e u BiH, Mr.Husein ef. Kavazović, muftija banjalučki, dr.Osman Kozlić, te glavni imam Medžlisa IZ-e Banja Luka, Muhedin ef. Spahić, Služba za odnose s javnošću Muftijstva banjalučkog izdaje slijedeće

SAOPŠTENJE

Obavještavamo banjalučke muslimane, ali i sve druge ljude dobre volje da Institucije Islamske zajednice u BiH, Muftijstvo banjalučko i Medžlis IZ-e Banja Luka rade transparentno, u skladu sa islamskim propisima, Ustavom IZ-e u BiH, drugim normativnih aktima Islamske zajednice, kao i pozitivnopravnim propisima važećim u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.

S tim u vezi, odbacujemo kao neosnovane tvdnje, konstrukcije i zaključke izvjesnog gospodina Gušića i njegovih pomagača, koji bez ikakvih argumenata izazivaju nepovjerenje naših džematlija i dezinformišu širu društvenu javnost.

Upozoravamo gospodina Gušića da u ovoj zemlji, Bosni i Hercegovini, tj. u entitetu u kojem je smješteno Muftijstvo banjalučko, Republici Srpskoj, za klevetu i skrnavljenje časti pojedinca i Zajednice kojoj isti pripada može krivično odgovarati, te da takvu mogućnost najozbiljnije razmatramo.

Nama je poznato da postoji jedna neformalna grupa građana čiji su idejni kolovođe smješteni po Sjevernoj Americi, Evropi, Federaciji BiH i drugdje, koja sije sjeme smutnje i nastoji izazvati nepovjerenje banjalučkih muslimana prema institucijama Islamske Zajednice, prije svih Muftijstvu banjalučkom i Medžlisu IZ-e Banja Luka, te iz samo njima znanih razloga širi pesimizam i ogorčenje među čestitim banjalučanima koji su cijelo vrijeme u Banja Luci ili onima koji su se vratili da žive u svom rodnom gradu.

Izgleda kao da ti ljudi koji su zauvjek napustili svoj rodni grad, a ne mogu to sebi priznati, svim silama nastoje otjerati i ono malo Bošnjaka, muslimana iz grada na Vrbasu. Drugi razlog je, moguće je, vjerovatniji, a tiče se njihovih propusta, pronevjera i zloupotreba, jer ovakvim napadima na instituciju zajednice, a posebno na uvaženog muftiju banjalučkog, dr.Osmana ef.Kozlića, zapravo žele spriječiti ili prikriti ono što bi uskoro moglo i uslijedit: moralna osuda i materijalna i krivična odgovornost.

Imajući u vidu da su tim samozvanim zaštitnicima i dušebrižnicima puna usta vakufske imovine i, tobože, njene zaštite i unapređenja, za ovu priliku ćemo našim cjenjenim banjalučkim muslimanima, kao i svim drugim čestitim ljudima koji podržavaju naš rad, skrenuti pažnju upravo na to i slikama i dokumentima potvrditi sve njihove insinuacije, potvore i laži. I sam gospodin Gušić pripada istoj toj eliti koja je kroz strukture Medžlisa IZ-e Banja Luka dugi niz godina prije dolaska uvaženog muftije Kozlića, svojim nemarom, neradom, bahatošću, drskošću i bezobrazlukom krčmila i upropaštavala vakufsku imovinu u Banja Luci. Za sve ove naše tvrdnje postoje slike, skice, dokumenti, zemljišnoknjižni izvaci, te izuzetno štetni ugovori potpisani od strane odgovornih lica unutar Medžlisa u to vrijeme, a koji pokazuju da su pojedini banjalučani, muslimani izuzetno profitirali i, naravno, unazadili vakufsku imoivinu, a samim tim i Islamsku zajednicu u Banja Luci.To se posebno odnosi na period izgradnje Ferhadije (2001-2014) u kojem su pojedini banjalučani nanijeli milionske štete vakufskoj imovini i ukaljali obraz brojnim čestitim banjalučanima. (Odatle, čini se, proizilaze problemi i hajka na muftiju Kozlića koji je razotkrio i dokumentovao sve njhove malverzacije. Brojnu dokumentaciju koju posjedujemo bićemo primorani pokazati široj javnosti, a svi oni čija imena se nađu na tom spisku, neka zahvale ekspertu Gušiću i njegovim izvorima). To dokazuju i brojne tužbe koje su u zadnje vrijeme pokrenute, ali i one koje su u fazi pripreme, a koje će na najbolji način dokazati šta su radili Gušići, Pašići i ostali.

Molimo cjenjene čitaoce, banjalučane posebno, da obrate pažnju na zemljišnoknjižni izvadak od 12.06.2016.godine, gdje piše B Vlasnički list, Medžlis IZ-e Banja Luka, zatim na Posjedovni list od istog datuma gdje stoji vakuf Ferhat-pašine džamije, da se uvjere da muftija nije ništa prodao, nego da je Gušić Bedrudin slagao. Radi se o zgradi u ulici Meše Selimovića čija je rekonstrukcija u toku.Ostalo što ćemo vam pokazati u ovom obavještenju jasno je ko’ dan. Pogledajte i zaključite sami, jer slike sve govore.

AKTIVNOSTI MUFTIJSTVA BANJALUČKOG

ODGOVOR:

KLEVETE, LAŽI I PRIMITIVNA PODMETANJA, UMJESTO ODGOVORA NA JAVNO POSTAVLJENA PITANJA

Eto, prijete mi i sudovima u Rs-u i naravno da me ni time neće uplašiti niti zaustaviti u ovoj akciji. U nedostatku dokaza, ne za moje tvrdnje, nego za moja pitanja koja sam javno postavio i reisu (po njima je to napad na reisa) služe se etiketiranjima i podmetanjima. Blate moju ličnost i moj angažman u IZ Banja Luka u vremenu 1992-1994. Kakve ja veze imam sa događanjima u IZ Banja Luka od 2001. do 2014.? To im je jedino preostalo u nedostatku argumenata. Evo, reći ću i ja sada, da se služe lažnim imenima na društvenim mrežama kako bi mene napali, a zapravo skrenuli razgovor sa pravih tema. I to čini jedan visokorangirani imam u Medžlisu IZ Banja Luka. Otkrio sam ga, naravno! Taj me poziva da se vratim da se borim za bolju IZ tamo, a ja mu poručujem da je bolje za njega, prije svega, da nisam tamo jer da jesam on ne bi bio na tom mjestu na kojem je sada. Slike koje su podastrli pod linkom “Aktivnosti Muftijstva banjalučkog” ne daju odgovor na ključna pitanja, kao:

  1. Koliko je koštalo sve to što su pokazali na slikama?
  2. Iz kojih je izvora sve to sagrađeno-sanirano?
  3. Ako je iz kreditnih sredstava finansirano to čime se hvale na slikama, ko je zadužen za te kredite i pod kojim uvjetima?
  4. Ako su se žalili da imaju manjak imamskih stanova, zašto je srušena kuća u Zagrebačkoj 4 čije su dvije od tri njene etaže (tri stana) bile nedavno sanirane?
  5. Je li kleveta što sam javno podastro sliku srušene kuće u Zagrebačkoj 4 i radova na tom lokalitetu (evo je opet)?

Zagrebačka-gradilište1

               6. Da li  se odluke o investicionim aktivnostima i zaduženjima kod banaka donose na nivou Izvršnog odbora Medžlisa ili ih samo neko potpisuje u ime Medžlisa?

               7. Na koga je upisana parcela sa izvoda novog Regulacionog plana na lokaciji Hadži-babinog harema na Hisetima na kojima  su crvenom bojom označene dvije buduće zgrade u obliku slova “L” (vidi sliku)?

Regulacioni plan - hadzi babin harem

Dakle, ja ništa ne tvrdim, nego samo pitam. Za njih je to kleveta! A, zapravo, oni kleveću na jedan primitivan i prizeman način.

Ponavljam, neka me krivično gone putem njima bliskih pravosudnih institucija Rs-a, to mi je najbolji kompliment za ovo šta radim. A njima poručujem da postoje insajderi u Banja Luci, čestiti ljudi i džematlije koji prikupljaju materijalne dokaze o onome o čemu sam prethodnih dana pisao, odnosno za što sam javno tražio odgovore. Dakle, ova priča nije završena i neće završiti na ovome. Mora se ići do kraja…Ima nas dovoljno odlučnih i stručnih da dođemo do istine o upravljanju s vakufskom imovinom posljednjih godina u Banja Luci. Dakle, istina nam je cilj, ništa drugo. A da je bilo transparentnosti, kao što nije, ne bi ni došlo do ove situacije u kojoj smo dvije suprostavljene strane, ne mojom voljom. I, na kraju, očita je nervoza kod kreatora gornjeg saopštenja jer nju psihologija prepoznaje u situacijama kada se koriste niski udarci kao u slučaju predstavljanja mene pod “izvjesni”…, “samozvani novinar…” i sl. Barem za Banjalučane nisam izvjesni, (“izvjesni” bi bio u njegovom selu, jer me tamo zaista niko ne poznaje), a za one koji su iole bliski IZ i koji nisu zlonamjerni kao potpisnik ovog Saopštenja sam poznat kao predsjednik Odbora IZ Banja Luka od 21. maja 1992 do 7. novembra 1994., te aktivni član IZ Banja Luka (plaćam vazifu/članarinu), a za širu ex-yu javnost nisam ni samozvani novinar. Pa kada sam “izvjesni” ili”samozvani novinar”, zašto se Muftijstvo banjalučko toliko uzbihuzurilo i zašto daje toliki značaj ovome? Čudi me ipak i taj muftija da nije mogao naći pismenijeg pobočnika od aktuelnog. Njemu krnji ugled a ne meni kojeg onako primitivno vrijeđa. Dakle, idemo dalje…, do istine!

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

Bosnofobija i bosnocid

Posted: 10. August 2016. in Intervjui

 (POST)GENOCIDNO ZATIRANJE BOSANSKOG IMENA

SAM_4377Piše: prof. Safet Kadić

Zemlja Bosna i njezin matični narod Bošnjaci ugroženi su i u postgenocidnom razdoblju u svim aspektima svoga postojanja: fizički, demografski, ekonomski, politički, kulturno, medijski, itd. Sve to je, razumije se, epilog krvave bosanske drame, čiji je prolog bila srbska genocidna agresija krajem prošlog stoljeća i okupacija polovice bosanske teritorije, na kojoj je napravljeno bezbroj masovnih grobnica i katilski sbrisano bosansko ime sa lica zemlje Bosne pa uzpostavljena dejtonska paradržavica sa monoetničkom atribucijom “srbska”, umjesto “genocidna”, shodno presudi Internacionalnog suda prava (ICJ) u Haagu. Agresija i rat nisu zaustavljeni “dejtonskim mirom”, nego su nastavljeni nesmanjenim intenzitetom drugim sredstvima. Bosnofobija i bosnocid, kao najviši stadij genocida, širi se poput kuge, a Bosna i Bošnjaci kao občinjeni i paralizirani samo nemoćno sliježu ramenima.

Postgenocidno zatiranje bosanskog imena, bosnocid, jedan je od najeklatantnijih primjera ubijanja jednog naroda u mirnodobsko vrijeme u cjelokupnoj europskoj historiji. Dakle, plansko i sistematsko fizičko uništavanje i etničko čišćenje jednog naroda sa njegovog etničkog prostora obuhvaća i “etničko čišćenje” njegova materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, poput toponima, etnonima i lingvonima, ali i drugih obilježja toga naroda.

Toponimocid predstavlja ubijanje (brisanje) izvornog narodnog imena nekog mjesta ili drugog geografskog pojma, jer je toponim jezički spomenik jednog naroda na njegovom etničkom prostoru. Shodno obćejezičkim zakonitostima toponimi nastaju tako što se određeni glasovni sklop u jeziku supstancijalizira u semantičko jezgro i veže za označeno tlo, praveći leksički korijen imena. Ako je jezik rodno mjesto duha, onda su toponimi sedimenti toga duha na etničkom stanišću jednog naroda, u njegovoj postojbini, i kao takvi predstavljaju nezaobilani dio etničkog identiteta. Bosanski toponimi su nedvojbeno sedimenti bosanskog duha na licu zemlje Bosne, kojim je obilježen etnički prostor Bošnjana/Bošnjaka/Bosanaca na svojoj zemlji, neporecivo svjedočeći o njihovom postojanju, životu i trajanju. I zato se brisanje i promjena izvornih narodnih toponima simbolično može uzeti kao struganje tih sedimenata sa gradova, sela, planina, brda i dolina, rijeka, itd. Bosanski toponimi su, kao emanacija i najautentičniji biljezi topologije bosanskog duha, kulturna baština nulte kategorije, kao i drugi onomastički pojmovi poput lingvonima, etnonima, hidronima, oronima, patronima, antroponima, i sl. Slijedeći postulate onomastike, nauke koja se bavi proučavanjem porijekla, značenja i tvorbe vlastitih imena, potrebno je predočiti ovaj onomastikon kao izraz autohtone i autentične bosanske topologije, nastao na prostoru centralnog Balkana, prvobitno u dolini rijeke Bosne, koju su njeni baštinici Iliri imenovali Basan (u latinskim izvorima Bathinus, izg. Basinus). Od toga imena su doseljenici slavenskog jezika, koji su se asimilirali sa Ilirima i samoidentificirali kao Bošnjani, izveli naziv Bosna, fonetskom transformacijom od Basan, priko Bosina, a potom Bosna (<Bosьna). Iliri su Bošnjanima dali ime, a Bošnjani Ilirima dali jezik, preslojivši ilirski jezik svojim slavenskim ikavskim jezikom. Semantičko jezgro ovoga toponima čini supstanca ilirskog glasovnog sklopa -bsn-, iz kojeg se razvio bosanski leksički korijen (-bosьn-) kao morfoložka osnova za tvorbu brojnih riječi i njihovih oblika u morfoložkom procesu afiksacije. Iz toga jedinstvenog korijena, kao kod rijedko kojeg naroda, razvila su se četiri izdanka u vidu četiri imena: ime rijeke, ime zemlje, ime naroda, ime jezika. Zato se na udaru toponimocida prvo našlo upravo ime Bosna. (Uzgred da spomenem da ime albanskog grada Elbasana u svom sastavu ima ilirski naziv Bosne (Basan) i isti ilirski glasovni sklop (bsn). Toponimocid čini, odnosno toponime mijenja neprijateljska, okupatorska vlast na zaposjednutoj, okupiranoj teritoriji, kako bi je simbolički posvojila, posvojčila, nakon što ju je nasilno prisvojila sebi. Ništa bolje ne identificira neku vlast kao okupatorsku, nego što je nasilna i nelegalna promjena toponima, odnosno primijenjeni toponimocid. Kao što je obćepoznato, još u toku srbske genocidne agresije, srbske agresorske vlasti su na zaposjednutom prostoru Bosne administrativno poništile bosansku atribuciju svih mjesta koja su u dvočlanom nazivu imala atribut ‘bosanski’, a zamijenile atributom ‘srpski’. Tako je Bosanski Brod postao Srpski Brod, okupirano sarajevsko naselje Grbavica sa predgrađem Lukavicom dobila je ime Srpsko Sarajevo, itd. Neka mjesta su podpuno preimenovana: Foča u Srbinje, Donji Vakuf u Srbobran i sl. To se desilo prvi put od postanka Bosne. Da bi izbjegli bosansko ime, a naglasili srbsko, Karadžićeva vlast je u Daytonu preimenovala okupirani dio Bosne, ranije proklamiran kao “srpska republika BiH’ u etnički čistu “republiku srpsku”. Pod pritiskom tzv. međunarodne zajednice, srbska toponimocidna atribucija u nazivima gradova na jedvite jade je skinuta nakon Daytona, ali nisu svim mjestima u dejtonskom entitetu masovnih grobnica, kojima je nelagalno promijenjen naziv, vraćena prvobitna imena, kao što su Varcar Vakuf (Mrkonjić-Grad), Skender-Vakuf (Kneževo), Bosanski Novi (Novi Grad), Bosanska Gradiška (Gradiška), Bosanska Dubica (Kozarska Dubica), Bosanski Šamac (Šamac) i drugi. No, ipak, u svijetu nije zabilježen primjer takvog sistematskog toponimocida do u najsitnije detalje kao što je proveden u opjevanom bosanskom šeheru Banjaluci. Naime, svi raniji narodni nazivi lokaliteta, naselja, ulica i dr. promijenjeni su i umjesto njih i protjeranih banjalučkih Bošnjaka naseljeni su srbski vojskovođe, hajduci, vojvode, guslari, zločinci i ubice, koji nikada nisu imali nikakve veze sa Bosnom osim mržnje i patoložke želje da je pokore. Srbska monoetnička nomenklatura zbrisala je sa lica zemlje sve što je podsjećalo na Bosnu i Bošnjake kao da ih tu nikada nije ni bilo, a kamo li da su činili većinsko gradsko stanovništvo. Čak su i rimske banje u Gornjem Šeheru, od kojih vodi porijeklo dio imena ovoga grada, preimenovali u Srpske toplice, Šehitluke u Banovo brdo, a naselje Borik u Obilićevo. To je urađeno po istom modelu kako su velikosrbske kraljevske okupacione vlasti 1919. promijenile topografiju Sarajeva. Takav neciviliziran gest skrnavljenja i uništavanja toponima kao izvorne baštine Bošnjana/Bošnjaka mogu napraviti samo primitivni barbari poput đikana. Bosanski toponimi su kulturna baština svih građana BiH i zato mora postojati konsenzus svih građana na cijeloj teritoriji za njihovu promjenu u parlamentarnoj proceduri na državnom nivou. Pošto takva procedura nije provedena, te promjene nisu legitimne pa se na te toponime odnose ustavne i zakonske odredbe Ustava Republike Bosne i Hercegovine u skladu sa čl. I. Aneksa 4, tzv. dejtonskog ustava. Zato je protivzakonita upotreba novih nelegalnih naziva i u administraciji i u medijima. Posebno je začudno da takve nazive koriste i mediji i novinari u okviru javnog (službenog) servisa BiH i zbog toga bi trebali snositi zakonske sankcije. Ali, nekompetentne, podaničke i izdajničke bosanske dejtonske vlasti na državnom nivou su prešutno prihvatile tu činjenicu i nisu ništa učinile da se očuva i zaštiti bogata kulturno-civilizacijska baština Bosne pa su tako postale suicidni saučestnik u kulturocidu, odnosno genocidu. Nisu, čak, alarmirale ni UNESCO iako su bile dužne zatražiti pomoć u zaštiti svoje autentične baštine, a da i ne govorimo da su se obratili Sudu za ljudska prava u Strasburu. U tom smislu junska Konferencija o bosanskom jeziku u Banjaluki, koja je okupila četrdesetak jezičkih stručnjaka, književnika, novinara i političara prava je paradigma takvog stanja. Nikto nije ni spomenuo banjalučki toponimocid, a kamo li da je zatraženo da se takvo nasilje nad bosanskom tradicijom odkloni. Da ne govorimo o podnošenju tužbe Internacionalnom sudu prava u Hagu, pogotovo što je taj Svjetski sud (ICJ) još 2007. godine donio izvršnu presudu da su institucije te paradržavice, eksplicite vojska i policija, počinile genocid u BiH sa završnom operacijom u Srebrenici, kao jedan od dva genocida koja su se dogodila na tlu Europe u posljednjih 70 godina.

Drastičan je postgenocidni primjer deformacije i promjene sarajevskog povijestnog toponima Hodidid, koji srbske okupacione vlasti nekom čudnom toponomastičkom alhemijom pretvorile u Odiđed. Tragajući za značenjem i etimologijom ovoga neobičnog toponima, označenog na saobraćajnom znaku na istočnom izlazi iz Sarajeva prema Palama, toponomastičar će lahko uočiti da se radi o složenici, sastavljenoj od odi– i –đed. Drugi dio ove očigledne složenice je lakše odgonetnuti, znajući da Karadžićevi sljedbenici očevog oca u organskom idiomu nazivaju đed, a u književnom djed, kao što tog istog predka Bošnjaci tradicionalno imenuju kao did (ili dedo, prema orijentalnoj posvojenici dede); Hrvati i oni Bosanci koji su konvertirali u ijekavski kao djed; Srbi kao deda, po uzoru na Bošnjake, a Bošnjaci Sandžaka svetroje. Ova riječ (dïd/děd; ï/ě< ie.ē) predstavlja “indoevropski, praslavenski i sveslavenski naziv za očeva i materina oca”. Ali šta je sa prvom sastavnicom ove složenice odi-, koja izaziva više nedoumica, jer kao samostalna riječ ne postoji ni u jednom riječniku, niti kao leksički korijen iz kojeg bi se mogle izvesti druge srodne riječi. Pa odkud, onda, u ovoj složenici taj glasovni sklop brez značenja? Misterija biva riješena čim se zaviri u necenzuriranu historijsku i toponomastičku literaturu grada i okoline i naiđe na toponim Hodidid i već na prvom koraku odkrije da je riječ Odiđed najobičniji karadžićevski brđansko-romanijski kalk (prevedenica) bosanske riječi Hodidid, dakle mjesto gdje se nahodi (nalazi, obitava) vrhovni vjerski poglavar bosanskih krstjana, Veliki Did bosanski. (Šćap Dida bosanskog, kao znak njegovog vrhovnog vjerskog autoriteta, čuvali su derviši Isa-begove tekije na Bentbaši sve do II. svjetskog rata, kada mu se gubi svaki trag, a nedugo nakon rata srušena je i sama tekija.) Uviđamo da prvi dio te složenice čini leksički korijen glagola hod-i-ti i brojnih drugih riječi tvorenih od njega (hod, hod-iti, pohod-iti, razhod (razhodovna strana budžeta), mimohod, podhod, izhod, izhodišće, nahođenje (<nahod-jenje), prohod, prihod, zahod, hodnik, predhodnik, dohodak, hodočastnik, hodoljublje, prohodnost, neobhodnost, uhoda, uhod-iti, itd, itd., ali da mu je u kalku amputiran glas h. Hoditi je sveslavenska i praslavenska riječ (sinonim: laziti), koju su naslijedili i izvorno sačuvali Bošnjani, sukladno ‘zakonu haka’ u svome bosanskom jeziku, a slavenizirani balkanski vlasi, kao Romani, koji nisu imali glasa h u svom glasovnom sistemu, shodno svome principu gluvizma, preuzeli kao od-i-ti. Ta fonetska pojava prisustva glasa i foneme h u praslavenskim riječima kod Bošnjaka i odsustva kod slaveniziranih i srbiziranih vlaha poznata je u bosnistici pa i serbokroatistici. O toj etnoložkoj paradigmi srbska historičarka, dr. Dušanka Bojanić, svjedoči: “Vlasi u Srbiji su vlahizirali Srbe, a Srbi u Bosni su srbizirali vlahe“. I u drugoj sastavnici složenice Odiđed uviđaju se velike fonetske i fonoložke promjene u odnosu na izvorno Hodidid. Došljaci su jednostavno značenje starobosanske riječi did “prekopirali” u svoj jezik kao đed, budući da su bosanski glas ‘i’, nastao od praslavenskog glas ‘jat’, izgovarali kao ‘je’ da bi u izgovoru, potom i u pisanju, ‘d’ jotovali u ‘đ’ i dobili đed. Da podsjetimo da su imenom Hodidid drevni Bošnjani nazivali najstariju poznatu sarajevsku utvrdu na iztočnom izlazu prema Romaniji, u mjestu Bulog (<Bulagaj), što je varijacija (istog) imena Blagaj na Buni. U ovom očito kompozitnom imenu drugi dio čini riječ ‘gaj’, što je veoma raširen slavenski toponim u značenju ‘mala šuma’. Ovaj Bulagaj, bio je, kako navodi historičar Hazim Šabanović, “veliko i dobro naseljeno podgrađe  pod gradom Hodididom, koje je 1459. godine spalio bosanski kralj Tomaš prilikom pokušaja da oslobodi Hodidid od Turaka.” Dizdar utvrđenog grada Hodidida do 1463. godine, kada je Bosna zvanično pala pod vlast sultana, bio je hadži-Mehmed, a tada je dat silahdaru Isa-begovom Kemalu, zajedno sa timarom Oruča i Ilijasa. Tvrđava Hododid ubicirana je na mjestu koje se danas zove Gradište prema starijem izvornom bosanskom Gradišće, u blizini sela Hodidid, sada Odiđed. Originalni  naziv Hodidid nalazi se u  svim sarajevskim siđilima i povijestnim kartama, sve do velikosrbske okupacije Bosne 1918.  godine.

Razorne posljedice po autohtono bosansko toponomastičko naslijeđe proizvodi falsifikovanje toponima koje čine nazovi bosanski stručnjaci. Uzmimo primjer Visokog. Visočki kraj, sa starim gradom Visokim, je središće srednjevjekovne bosanske države i sjedišće kraljevske porodice (pored Bobovca), sjedišće vrhovnog vjerskog autoriteta – Dida bosanskog, tu je neolitsko arheoložko nalazišće butmirske kulture na lokalitetu Okolišće od prije 5000-7000 godina, konačno tu su još starije hipotetičke visočke piramide kao svjetska senzacija u visočkoj Dolini piramida. Ali ako bi neko svratio na taj neolitski lokalitet, dočekala bi ga arheologistkinja Zilka Kujundžić-Vejzagić iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koja bi posjetiocu objasnila da se nalazi na “neolitskom nalazištu u Okolištu“, iako je narodni, ali i službeni naziv ovoga lokaliteta Okolišće. Prije nekoliko godina Zilka Kujundžić-Vejzagić najavila je, čak, da će neolitsko nalazišće butmirske kulture u Okolišću kod Visokog kandidovati za upis na svjetsku mapu neolitskih nalazišća, ali u srbiziranom obliku kao OkoliŠTe. Odmah je uočljivo da je Zilka štakavizirala naziv lokaliteta i tako ga falsifikovala, a dalje logiciranje teče ovako: ako je arheologinja spremna da krivotvori jedan toponim, kako joj, onda, povjerovati u njezine navodno nađene arheoložke artefakte. Ovaj toponim u tako falsifikovanom obliku OkoliŠTe lansiran je na sve strane svijeta, a prenijeli su ga mnogi mediji, portali pa i entitetska novinska agencija FENA. Zato tek treba sagledati koliku je štetu po bosansko kulturno naslijeđe izazvala ova kvaziarheologinja i rukovodilac iztraživanja na ovome bosanskom lokalitetu,  jer kako imati povjerenje u ciljeve, rezultate i domete ovoga arheoložkog iztraživanja, kojim rukovodi Zilka, pa i njenu kompetenciju, ako ona prid našim očima krivotvori naziv jednog bosanskog mjesta. Pravilan oblik ovog mjesta, OkoliŠĆe, može se provjeriti na službenoj web-stranici Općine Visoko i u „Zakonu o utvrđivanju naseljenih mjesta i o izmjenama u nazivima naseljenih mjesta u određenim općinama“ od 24. marta 1986. godine (Službeni list SRBiH br. 24 od 24. juna 1986. godine), a u izvornom bosanskom obliku OKORIŠĆE navodi ga i srbski kraljevski etnograf  Milenko S. Filipović u svojoj studiji „Visočka nahija“ iz 1937. godine. Podsjetimo da su toponimi jezički spomenici jednog naroda kao sedimentirana supstanca njegovog duha na svom povijestnom obitavališću i ne mogu se mijenjati prema jezičkom kodu govornika sličnog jezika drugog naroda. Izvorni toponimi  pripadaju svjetskom kulturnom naslijeđu pod zaštitom UNESCO-a. Sufiksalna morfema –šće/šte diferencira bosanski i srbski jezik i u riječima obćeg značenja, npr. nalazišće (bosanski) i nalazište (srbski). Pogubne posljedice ovog Zilkinog falsifikata vidljive su odmah “na licu mjesta”. U reportaži Sarajevske televizije sa tog lokaliteta i svi drugi stranci iztraživači, angažirani na arheološkim iskopavanjima, slijedeći Zilku, upotrebljavaju isti, falsifikovani oblik: Okolište, ali i druge izraze, priuzete od Zilke, kao što su: djed bosanski, umjesto Did bosanski, bosanski muslimani, umjesto Bošnjaci, ognjište, a ne domaće ognjišće, a neki mladi “arheolog” iz Srbije, sasvim proizvoljno nagađajući, kaže da je za ovu butmirsku kulturu matična “vinčanska”. Tako se te perfidne podvale multipliciraju i nije ni čudo što se negira postojanje bosanskog jezika, kao i njegovi nosioci šćakavci, od kojih mnogi još nisu ekshumirani iz masovnih grobnica koje su napravili štakavci. Spomenuta arheologistkinja je u nazivu lokaliteta alternirala bosansku sufiksalnu morfemu -šće u srbsku -šte, prema srbskom standardnom izrazu, jer su “srpskom izrazu svojstveni oblici sa št, koji su preuzeti iz ćirilometodskog (staroslovenskog i srpskoslovenskog) nasleđa“, kako stoji u Srpskom pravopisu iz 1995. godine. Oblici Okolišće i Okolište ne mogu alternirati, jer se radi o toponimu – vlastitom imenu jednog lokaliteta, koji svjedoči o etničkom identitetu naroda koji ga je imenovao i kao takav ima nezamjenjivo simboličko značenje za njegov etnički identitet, tj. Bošnjake, kao njegov trajni jezički spomenik. Riječ obšćeg značenja štakavskog oblika nalazište, “preuzetom iz ćirilometodskog (staroslovenskog i srpskoslovenskog) nasleđa” arheologinja je upotrijebila u skladu sa leksičkom normom srpskohrvatskog jezika, predstavljenom u jednotomnom riječniku Instituta za jezik u Sarajevu iz 2007. godine, koji je lažno nazvan “Rječnik bosanskog jezika”. Nažalost, u tom riječniku, koji su priredili izključivo Bošnjaci ili “bošnjaci”, ne samo da nije zastupljena izvorna bosanska riječ: nalazišće, nego je propisala izključivo štakavske oblike (prema štaki hromog Vuka Karadžića!) kao što je spomenuto nalazište. Ova pseudobosanska leksička norma nije dozvolila čak ni alterniranje leksema nalazišće/nalazište kao dubleta, što bi bilo prirodno za književni jezik koji objedinjuje specifične tradicije, i tako lingvocidno poništila izvorno leksičko naslijeđe Bošnjaka. Tu lingvocidnu namjeru urednika “Rječnika” teorijski je veoma jednostavno demaskirati. Sufiksalne morfeme -šće i -šte spadaju u kategoriju nedistinktivnih varijantnih oblika, koji imaju istu funkciju i značenje, a različito porijeklo i oblik. Nikakvi suštinski strukturno-gramatički, pa ni komunikacijski, razlozi za takav potez bosanskih normativaca nisu postojali, jer formalna varijacija sufiksalnih morfema -šće i -šte nije jezički distinktivna pošto ne mijenja funkcionalni identitet jezičke jedinice u govoru i ne dovodi do promjene značenja, a simboličko značenje je nezamjenjivo. Sličnu sudbinu doživljava i zenički toponim Gradišće, najvjerovatnije sjedišće Velikog bosanskog sudije Gradiše iz vremena slavnog bosanskog Bana Kulina kao i kakanjsko selo Vrtlišće te vitežko-zenički toponim Vitrenice, promijenjen u Vjetrenica. Spomenimo uzput i naziv jednog malog kakanjskog prigradskog sela Dobuje, koje u posljednje vrijeme izazvalo senzacionalnu pažnju zbog uspjeha svoga sportskog društva pod imenom “Mladost” Kakanj. Radi se o današnjem kakanjskom predgrađu, koje narod imenuje kao Dobuje, a danas se u javnom obticaju koristi “savremeni” toponimocidni oblik Doboj. Narodno ime Dobuje potvrđuje i autoritativni srbski kraljevski etnolog Milenko S. Filipović u svojoj respektabilnoj etnoložkoj studiji “Visočka nahija” iz 1928. godine, u kojoj se kaže: Nepravilan je zvanični naziv ovog sela : Doboj. Narodni je naziv Dobuj. Stariji ljudi govore: Idem u Dobuje”. Oblik Dobuje i lično sam bilježio u narodu pola stoljeća nakon Filipovića prilikom dijalektoložkih iztraživanja toga kraja. Kad danas slušate sarajevske audio-vizuelne elektronske medije lahko ćete uočiti da se skoro svaki lokalitet nepravilno izgovara pa nije težko zaključiti ko uređuje i ko radi u tim medijima ne poštujući izvorne narodne nazive.

Tek kao toponomastički kuriozitet može se spomeniti bosanski toponim Dubrovnik, ne onaj bosanski u Kulinovoj Bosni, između današnjeg Ilijasa i Vareša, nego onaj na jadranskoj obali. Drevni jadranski grad-republika, latinskog imena Ragusa, prvi put je spomenut na bosanskom jeziku u Povelji Bana Kulina iz 1189. godine. To nije nimalo slučajno, jer je Raguza bila naslonjena na svoje bosansko-humsko kontinentalno zaleđe još mnogo prije Kulina, gdje se odvijala veoma dinamična trgovina. Svaki bosanski ban, i poslije kralj, nanovo je davao garancije Dubrovčanima za slobodnu trgovinu. Čak je bosanski ban Stjepan I. Kotromanić prodao u prvoj polovici 14. stoljeća Konavle Dubrovniku. Te veze su nastavljene sve do najnovijeg vremena. O obimu tih veza svjedoči i jedan sarajevski toponim ‘Latinluk’, u kojem su boravili dubrovački trgovci, pa je u tom dijelu čak i  ćuprija vakifa Ali Ajni-bega u narodu nazvana Latinska ćuprija, sve do velikosrbske okupacije 1918. godine, kada je preimenovana u Principov most. Radi tih veza i uticaja, ali i drugih razloga, tadašnji narodni jezik Dubrovnika se može tretirati kao jedan dijalekat bosanskog jezika. Tome u prilog govori i činjenica da je na Porti postojala Dubrovačka kancelarija (konzulat) preko koje su Osmanlijski zvaničnici održavali veze sa Dubrovnikom, kao svojim vazalom, jer su prema podpisanom ugovoru Osmanlije bile dužne štititi Dubrovnik od Mletaka, a Dubrovčani su plaćali godišnji danak u dukatima. Sva korespodencija se odvijala na bosanskom jeziku, uz latinski, jer je, kako navodi poznati norveški bosnista, slavista i orijentalista povodom reprint izdanja Uskufijinog Ričnika u stihu na bosanskom jeziku iz 1631. godine, Svein Mønnesland “bosanski jezik je bio na neki način službeni jezik na sultanovom dvoru. Švicarski orijentalist Hottinger bilježi u svojoj knjizi Historia Orientalis iz 1651. da se turski jezik rijetko čuje na sultanovom dvoru, jer dvorski ljudi većinom govore slavenski, što znači bosanski. Razlog je što su mnogi Bosanci postali janjičari, zbog institucije devşirme, te dobili visoke položaje na porti. U carevoj službi je bilo mnogo učenih ljudi, a i sam Hevai je dvadeset godina služio na carskom dvoru. U Carigradu, na Porti, postojala je slavenska kancelarija, koja je održavala veze s Dubrovnikom.” Ovu činjenicu potvrđuje i jedan carski ferman na bosanskom jeziku iz XVI vijeka Sanģak-begu Dukađina i kadiji crnogorskome: “Oni svešćenici imaju tri ribnika kojizi su ńihovi odъ davna vremena.”

Među primjere hidronimocida, svakako se može ubrojati oskrnavljeno ime opjevane pritoke Drine, Ćehotine u Ćeotinu, u skladu sa srbskim jezičkim principom gluvizma, koje se može viditi na separatističkim eresovskim geografskim kartama. Pjesma svjedoči ovako: Haj, dvije su se vode zavadile/ Haj, Ćehotina i studena Drina/ Haj, Ćehotina Drini govorila/ Haj, što s’ se Drino mamom pomamila. I stariji naziv ove pitome rijeke imao je glas ‘h’ i bio je tačno u skladu s njezinom ‘prirodom’: Tihotina, kako navodi E. Ćelebija u svom ljetopisu.

U oronimocid svakako spada pretvorba imena ozloglašene prijedorske planine Mahnjača u Manjaču, također shodno srbskom principu gluvizma te sarajevskog brda Šćavljak u Čavljak, shodno suicidnom izgonu šćakavizma. Postoji još jedna Mahnjača u zavidovićkom kraju. Iznimno je važan oronim Lisina. Ono što je bitno naglasiti jeste činjenica da takvih oronima u Bosni Hercegovini ima oko tri stotine, razprostranjenih na cijeloj njenoj teritoriji, uzduž i poprijeko. Ovaj oronim značajan je po tome što svjedoči najstariji bosanski ikavski jezik. To je naziv za planinu, goru, brdo ili kosu, koja je obrasla šumom, a stari slavenski naziv za šumu je u ikavskom lis, kao što je u ukrajinskom, starobosanskom i dalmatinskom, a u ijekavskom kao i ruskom je ljes. Iz tog korijena izvedene su mnoge riječi kao što su: lis(ac), lisa/lisica, list, liska (ijek. lijeska), lišnjak (ijek. lješnjak), listve (ijek. ljestve), listopad, kao i toponim Liskovik, itd. Spomenut ću ovdi Lisinu između općina Varcar-Vakufa i Šipova, koju je nedavno posjetila grupa planinara te Lisinu sred prostranog vlašićkog platoa, koja je toliko obrasla šumom da  se jedna izkustna planinarska ekipa izgubila u maju 1967. godine idući iz pravca Skender-Vakufa prema planinarskom domu na Devećanima, noseći u Travnik planinarsku štafetu. U ovoj prilici spomenit ću i jedan ovakav oronim u muškom rodu, Lisin (u izgovoru akademika prof. dr. Dževada Jahića ima akcenat: Lìsīn), koji se nalazi na prostoru južne Bosne kod Ivan-planine.

I oko bosanskih etnonima nesuvislo se otvaraju vještačke politikantske nedoumice i kontroverze, mada u jeziku ne postoje. Etnonim Bošnjanin, izveden je iz iste osnove (-bosьn-) bosanskim sufiksom –janin, naslijeđenim još iz praslavenskog jezika (bosьn-janin). On se historijski prvi javlja. Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim izvorima sing. Bosnensis) kao etnik prvobitno označava pripadnika ranosrednjevjekovnog bosanskog teritorija, a potom i ranofeudalne bosanske države. Pojmovi i termini Bošnjanin/Bošnjak/Bosanac, kojim se imenuje ovaj balkanski etnos, predstavljaju rudimentarne etnonime, koji su  nastali u bosanskom jeziku kao varijante istog imena, iz istog korijena, tvoreni sa tri različita bosanska sufiksa sinonimskog značenja i sa leksičkog stajališća, za razliku od terminoložkog, Bošnjanin/Bošnjak/Bosanac su čiste alternacije i sasvim je svejedno kada će se koja upotrijebiti. Hrvatska historičarka i borac za povijestnu istinu, Nada Klaić, u knjigi Srednjovjekovna Bosna, nalazi da su “Slaveni u bosanskim zemljama (samo)identifikovani kao Bošnjani, op.a.) počeli  svoj samostalni politički razvitak (prva vijest potiče iz 567. godine, op.a.), mnogo prije nego su Hrvati i Srbi doselili i dospjeli do Dinarskih planina potkraj 8. i početkom 9. stoljeća”. Tokom 14. i 15. stoljeća, kada su se, inače, desile mnoge promjene u bosanskom jeziku, stariji naziv Bošnjanin sve češće zamjenjuje etnonim Bošnjak. Isti jezički proces odvijao se i kod tvorbe etnonima Bošnjak, sa sveslavenskim i praslavenskim sufiksom -jak: bosьn-jak > bosnjak > bosnjak > bošnjak, dakle: Bošnjak. Kada, primjerice, iztaknuti hrvatsko-srbski slavista i etimolog, Petar Skok, u svome Etimologijskom rječniku objašnjava složeni sufiks -jak koji je živ i prouduktivan i danas, on upravo kao primjer njegove tvorbe “etnika od imena zemalja i naseljenih mjesta” navodi etnonim ‘Bošnjak’. Prva dosad poznata upotreba riječi Bošnjak odkrivena je u jednom dokumentu u Dubrovačkoj arhivi 1332. godine, a zatim 1440. godine, kada je bosanski kralj Tvrtko Drugi Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je vođa bosanske delegacije rekao da su “Bošnjakom isti pradidovi bili kao i Poljakom”. Do dolazka Turaka taj oblik je podpuno potisnuo stariji tako da osmanlijska administracija isključivo koristi taj termin. To je zavelo neupućene, poput angliste M. Riđanovića, orijentalnog imena ‘pohvaljeni’ (midhat), koji u ulozi kvazislaviste i kvazietimologa slavodobitno kliče da je etnonim ‘Bošnjak’ turska riječ kako bi zlonamjerno etiketirao Bošnjake kao narod koji su Turci izmislili i imenovali. “Prije Osmanskog osvajanja Bosne njeni stanovnici su se zvali Bošnjani. Osmanlije ih počinju zvati Turskom riječju Bošnjak i taj naziv prihvaća i sam Bosanski narod,” – slavodobitno kliče Riđanović. (Doslovan citat sa Riđanovićevim pravopisom, moja je samo ‘underline’ kod tiječi ‘Turskom‘.) Ne nijekajući činjenicu da su Osmanlije pokoreni narod Bosanskog kraljevstva u centralnom Balkanu nazivali Bošnjacima, niti Riđanovićevu tačnu opazku da su se Bošnjaci prije ove varijacije u imenu nazivali Bošnjani, mora se jasno reći da je čista budalešćina i ordinarna laž proglasiti etničko ime ‘Bošnjak’ turskom riječju i, s obzirom na kontekst, zlonamjerna podvala neupućenoj javnosti i neprijateljski akt prema narodu koji je pritrpio genocid od onih koji su koristili takve parole. (Riđanović ponekad, čak, s ciljem sijanja smutnje i jala, iznosi i takvu nebulozu da je Bošnjake izmislio Tunjo – tako on oslovljava bosanskog akademika Muhameda Filipovića). U osmanlijskom administrativnom vokabularu izrazi Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti su označavali pripadnika bošnjačkog naroda odnosno potomke srednjovjekovnih Bošnjana, dok se izrazom Bošnjak-taifesi označava svaki pripadnika Bosanskog ejaleta bez obzira na narodnost, kulturu i jezik. Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti je označavalo čovjeka koji je pripadao bošnjačkom narodu, govorio bosanski jezik, slijedio bošnjačku i bosansku kulturu te slijedio islamski vjerozakon. Nakon odlazka Turaka i dolazka drugih osvajača, ime Bošnjak su im zanijekali tokom posljednja dva stoljeća agresivni susjedi, pretendirajući na njihovu zemlju, njihove duše i njihove živote. Tek su odlukom Bošnjačkog sabora iz 1993. godine, kao najvišeg svebošnjačkog nacionalnog foruma, donesene u sudbonosnom vremenu otvorene srbske agresije na Bošnjake i Republiku BiH, Bošnjaci vratili svoje povijestno ime Bošnjak. Kao što je predhodno objašnjeno, riječ ‘Bošnjak’ je čista bosanska riječ, da čistija ne može biti, kao što su, također, i riječi ‘Bošnjanin’ i ‘Bosanac’. Ne ulazeći ovim povodom kakve se političke ili ine konotacije pridavale ovom etnonimu u različitim historijskim kontekstima, Bošnjak je povijestno interkonfesionalno ime naroda Bosne sve do druge polovice 19. stoljeća. To potvrđuje i etnonim ‘Bošnjak’ kao patronim brojnih porodica i osoba muslimanske, katoličke i pravoslavne tradicije u Bosni.

Sve što je rečeno za toponimocid i etnonimocid odnosi se i na lingvocid. Svjedoci smo prošlojesenske velikosrbske anticivilizacijske lingvocidne hujdurme Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) iz Beograda, koja Bošnjacima osporava njihov organski etnički jezik i odriče pravo na povijestni kontinuitet i bosansku atribuciju svoga maternjeg bosanskog jezika te nalaže da svoj jezik mogu imenovati izključivo kao bošnjački, što predstavlja najeksplicitniji izraz velikosrbske hegemonističke asimilatorske ideologije i najeklatantniji postgenocidni izliv mržnje i netrpeljivosti, kao najgrublji postgenocidni akt neprijateljstva prema Bošnjacima. Odkrivajući velikosrbsku alhemijsku formulu: nema bosanskog jezika – nema Bošnjaka – nema Bosne, a kad nema Bosne, onda je to – Srbija, kao portparol ove osvjedočene intelektualne manufakture zla javlja se Miloš Kovačević, zemljak hažkog obtuženika za genocid iz kalinovačko-uložkog kraja na Romaniji, Ratka Mladića, koji u jednoj tv-emisiji odkriva pozadinu ove sa(nu)tanske šovinističke smicalice. “Bosanski jezik podrazumijeva bosanski narod”, docira ovaj romanijski lingvistički mešetar sa beogradskom adresom i odkriva razloge lingvocidne intervencije i katilskog zasijecanja u bosansko kulturno-povijestno tkivo. “To je upravo cilj bosanskog jezika da se napravi bosanska nacija na osnovu samog jezika, na osnovu kriterija koji su vladali u 19. veku”, insinuira Miloš, a zaboravlja da bosanska nacija već postoji u smislu internacionalnog prava kao nacija-država, koju sačinjavaju bosanski građani i etniciteti = narodi. Bosanska nacija-država je članica Ujedinjenih nacija. Kovačević docira Bošnjacima da svoj jezik mogu nazivati samo ‘bošnjački’, a nikako ne smiju ‘bosanski’, jer  se, kaže on, iz odrednice ‘jezik bošnjačkog naroda’ može izvesti samo lingvonim ‘bošnjački jezik’, kako je to regulisano u ustavu eresa, uzput odkrivajući gdje je pisan ustav tog ‘genocidnog entiteta’. Ime jezika, logicira dalje Kovačević, tvorbeno se izvodi u srbskom jeziku prema imenu naroda pa od Srbin može biti samo srpski, od Hrvat – hrvatski, a od Bošnjak – bošnjački, a nikako bosanski. Nesporno je da ne postoji nikakav gramatičko-tvorbeni razlog da se iz etnonima ‘Bošnjak’ izvede lingvonim ‘bošnjački jezik’ i u bosanskom i u srbskom jeziku. Ali lingvonim ‘bosanski jezik’ se i ne izvodi od imena naroda Bošnjak, nego iz ranije spomenutog  jedinstvenog ilirskog korijena  (bosьn) iz kojeg je izvedeno i ime naroda, i ime jezika, i ime rijeke, i ime zemlje. Kao rijedko kojem narodu, Bošnjacima je Bosna i otac i majka, i genetski, i jezički, i civilizacijski kod identiteta, nastao u osvit civilizacije u srdcu Balkana, dok je Srbima civilizacijski kod identiteta ideologema svetosavlja, nastala u okrilju Bizanta u Srednjem vijeku. U osnovi različitog etimologiziranja naziva jezika kod bošnjačkih i srbskih teoretičara leži različito poimanje fenomena jezika, njegovog porijekla i uloge u ljudskom društvu: u osnovi Kovačevićevog je plemensko-etničko određenje, a u osnovi bosanskog je kulturno-civilizacijsko. Dakle, imenovanje bosanskog jezika kod Bošnjaka, zasniva se na shvaćanju jezika kao kulturno-civilizacijskog fenomena, a kod SANU-ovaca kao plemenskog posjeda. Oni dobro znaju da je naziv ‘bosanski jezik’ ne samo kulturno-historijski pojam, nego i ustavna kategorija i da ga Bošnjaci izključivo tako imenuju, ali Kovačević zlonamjerno uvodi u javni obticaj i “naučni” diskurs pojam ‘bošnjački’, umjesto ‘bosanski’ jezik. Da, upravo je ‘bosanski jezik’ ime za ‘jezik bošnjačkog naroda’! Bosanski jezik je rodno mjesto i emanacija bosanskog duha, jezik zemlje i naroda Bosne u njezinim povijestnim granicama, koju najpouzdanije obilježavaju nekropole stećaka kao nepobitni granični kamenovi povijestne etničke teritorije Bošnjaka i zato je njegova standardnojezička norma zasnovana na jedinstvenoj kon'junktivnoj normi, za razliku od srbske i hrvatske, koja se temelji na disjunktivnoj (razlučujućoj) normi. Time se potvrđuje kontinuitet bosanskog jezika i poslije tzv. srbsko-hrvatske faze, koji nema razloga da se razlikuje sam od sebe za razliku od srbskog i hrvatskog standarda koji se upinju iz petnih žila da po principu razlikovnosti razgrabe zajedničko standardnojezičko naslijeđe, stvoreno nakon “bečkog književnog dogovora” Srba i Hrvata 1850. godine. Bošnjaci, dakle, nemaju potrebe ni razloga za etničkim terminoložkim određenjem svoga jezika, jer je termin ‘bosanski jezik’ historijski potvrđen u tom obliku kao jezik bošnjačkog naroda pa bi njegova promjena bilo suicidno brisanje i falsificiranje vlastite historije. Lingvocidni nalog SANU automatski je primijenila okupatorska vlast u genocidnom entitetu, provodeći najcrnju segregaciju prema bošnjačkim učenicima i negirajući im pravo na maternji bosanski jezik. Krajem juna podpredsjednik “RS” Ramiz Salkić organizirao je Konferenciju o bosanskom jeziku u Banjoj Luci, koja je okupila četrdesetak jezičkih stručnjaka, književnika, novinara i političara… Oni su došli upravo u ovaj grad kako bi poručili vlastima ovog bosanskog entiteta da svojom politikom krše ljudska prava i da trebaju svakom čovjeku osigurati pravo da živi slobodno i da ima nastavu na maternjem jeziku. Ali dok je konferencija još trajala, predsjednik tog dejtonskog entiteta, Milorad Dodik, pozvao je svoje medijske plaćenike i pred kamerama drzko poručio da nikada neće dozvoliti korišćenje bosanskog jezika na području „RS“, iznova razpirujući međuetničku mržnju i netrpeljivost. Ali Konferencija nije reagovala! Nije  reagirao ni njegov podpredsjednik Ramiz Salkić, ni tada ni poslije. Niko nije podnio ni tužbu protiv njega iako je bosanski jezik ustavna kategorija i njegovo negiranje je protivustavno djelo. Tako se, u stvari, samo dalje šire granice bošnjačkog  podaništva prema genocidnoj vlasti.

Na kraju, treba odlučno i nedvosmisleno naglasiti da genocid uključuje i kulturocid a da u njemu učestvuju ne samo izvršioci genocida, nego i svi oni koji prihvaćaju i podržavaju takvo nelegalno stanje, nastalo genocidom, a to su ovdje u javnom prostoru prvenstveno mediji i bosanske postgenocidne dejtonske vlasti, ali i tzv. međunarodna zajednica, oličena u PIC-u, ali i svi mi. Drugim riječima, svaki onaj ko upotrebljava takve nelegalne nazive čini toponimocid, etnonimocid i lingvocid u okviru kulturocida kao sastavnog dijela genocida. Provođenjem toponimocida, etnonimocida i lingvocida prid našim očima u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini dovršava se posljednja faza genocida, odnosno završna operacija uništenja i nestanka povijestne zemlje Bosne i njezinog domicilnog, matičnog naroda Bošnjaka, u kojem suicidno učestvuje i sama postdejtonska bosanska vlast, ali i svi mi građani koji to pasivno posmatramo. Da se zna, to je put nestanka Bošnjaka i njihove domovine Bosne pa sutra niko ne može reći da nije znao.

Gdje je izlaz? Jedino djelotvorno rješenje za budućnost jeste restitutio ad integrum, u skladu sa regulama Bečke konvencije tj. povratak u prijašnje predgenocidno stanje, na Ustav Republike Bosne i Hercegovine, odnosno poništavanje genocidom uzpostavljenog poredka stvari, i privođenje genocidnog entiteta, ali i svake druge nezakonite prakse, u ustavnopravni poredak jedino legalnog i legitimnog Ustava Republike Bosne i Hercegovine. Tek nakon toga može se otvoriti proces promjene Ustava po predviđenoj ustavnoj proceduri i novi administrativni ustroj Republike Bosne i Hercegovine. Sve drugo je novi rat.

Piše: prof. Safet Kadić

Dok crnogorski jezikoslovac Vojislav Nikčević poručuje da je “ijekavski izgovor prenešen od početka XV. stoljeća s područja crnogorskog jezika”, a dekan Filološkog fakulteta u Beogradu Radmilo Marojević se hvali da je, braneći četničkog zlikovca Milana Lukića u Haškom tribunalu, “odbranio srpski jezik i srpsku ijekavicu”, dotle bosanski pisnik Abdulah Sidran glorifikuje “najbolju tradiciju bosanske ijekavice”

“Ovdi gori je izgorila djevojka”, reče sprolitja 2009. godine sedamdestpetprocentno ikavski jedna Višegrađanka Bošnjakinja u tv-kameru povodom haške presude višegradskom monstrumu, zlikovcu nad zlikovcima, Milanu Lukiću. Za Lukićevo ime veže se jedan od najmonstruoznijih pojedinačnih srbskih genocidnih zločina tokom protekle agresije: u jednu kuću u višegradskoj Pionirskoj ulici on je, pod pritnjom kame i kalašnjikova, stirao sedamdeset civila, komšija Bošnjaka: muškaraca, žena i dice, iz naselja Koritnik i sve ih žive spalio. (Za takav zločin dobio je u Hagu samo doživotnu robiju.) Iako je Lukić bosanski Srbin ijekavac, kakvi su svi Srbi u Bosni, naseljeni uglavnom iz istočne Hercegovine i današnje Crne Gore, njega je prid Tribunalom u Den Haagu branio ekavski Srbin iz Beograda (raniji naziv Biograd), a ne neki bosanski ijekavski Srbin, jer i Lukić nije “branio” samo Srbe u Bosni, nego svekoliko srbstvo. Zato Lukić, kao ni Milorad Dodik, ne želi da u svom nacionalnom određenju ima atribuciju “bosanski” (bosanski Srbin), nego (veliko)Srbin. (Ijekavskom bosanskom Srbinu iz Bosne vlaškog prezimena, Dodiku, lahko je se sporazumiti sa ekavskim Srbima u Srbiji kad ode u svoju vilu u Beogradu, koju je kupio s leđa “ijekavskih Srba” iz Bosne i Hercegovine, jer časkom poltronski konvertira u ekavski.) Svidok odbrane Milana Lukića, u liku dekana Filološkog fakulteta iz Beograda, po imenu Radmilo Marojević, svidočio je kao jezički višćak, pa kaže: “Ja sam na Sudu odbranio srpski jezik i srpsku ijekavicu”. Na Marojevićevu sriću, tu izjavu nije upratio vodeći crnogorski jezikoslovac i akademik Vojislav Nikčević, inače bi se odmah ščepali za jezikoslovne vratove, jer za Nikčevića “u štokavskom dijasistemu kao osnovici bosanskoga, crnogorskog, hrvatskoga i srpskog standardnoga jezika izvorno je ijekavski izgovor crnogorski i hrvatski(dubrovački), ikavski hrvatski i bosanski i ekavski srpski i hrvatski.” Bosanski ikavski jezik je definitivno pokopan u nebrojenim masovnim grobnicama i novouzpostavljenom bošnjačkom suicidnom normom kao još jedna žrtva i poklonjenje svojim katilima, a suprotno svojem autentičnom nasliđu. „Ijekavski izgovor je prenešen masovnijem seobama stanovništva pred najezdom Turaka od početka XV stoljeća s područja crnogorskoga jezika“ – tvrdi Nikčević. Težko je dokučiti šta Nikčević podrazumiva pod pojmom “područje crnogorskoga jezika”, jer do Berlinskog kongresa Crnu Goru su sačinjavale četiri nahije: Vasojevići, Piperi, Morača i Katuni sa sjedišćem u Cetinju, a većinsko stanovništvo ostalih kasaba današnje Crne Gore (Podgorica, Nikšić, Berane, Bar, Herceg-Novi i dr.) činili su Bošnjaci sa svojim ikavskim jezikom. Najbolji primirak za to je današnja crnogorska pristolnica Podgorica. Kako svidoči dr. Adnan Čirgić u svojoj doktorskoj disertaciji, ikavski govor podgoričkih muslimana je najupadljivija karakteristika njihovog govora. „Osnovna fonetska obilježja govora podgoričkih muslimana (Bošnaka, op.a.) u odnosu na hrišćane Podgorice su ikavica, čije porijeklo ni do danas nije sa sigurnošću utvrđeno, sudbina glasa h, sudbina glasa v u intervokalnom položaju, dosljedna desonorizacija zvučnih suglasnika na kraju riječi“, tvrdi Čirgić. Bošnjačko stanovništvo je bilo dominantno, i u demografskom, i u ekonomskom, i u kulturnom pogledu i njihov ikavski jezik, uz također obćebošnjački princip haka (izrazita jezikotvornost glasa h), najizrazitije ih je diferencirao od ostalog stanovništva. Zar to ne znači, Nikčevićevim jezikom rečeno, da je to bio prostor bosanskog (ikavskog), a ne crnogorskog (ijekavskog) jezika, bez obzira što je za vrime turske uprave Podgorica administrativno uglavnom pripadala Skadarskom, a ne Bosanskom vilajetu i što je danas najbolje očuvan taj nekadašnji podgorički govor kod (bošnjačkih, op.a.) iseljenika u Skadru, a ne Podgorici. Kako svidoči profesor srbskog jezika, Mehmed Muminović, u svojoj knjizi “Moji Tuzi”, taj bosanski govor, sa ikavicom i orijentalizmima, (te glasom h, op.a.) kao posebnim odlikama, duže su se zadržali u Tuzima, nego u Podgorici. Nikčeviću je najbolje replicirati kompilacijom njegova citata: “Ikavski izgovor je prognan masovnim seobama stanovništva pred najezdom Crnogoraca od početka XIX stoljeća s područja bosanskoga jezika.” Jer bosanski jezik se prostirao sve dokle se prostirala i Tvrtkova sridovikovna Bosna, potom pod Turcima i šire.
Vjerovatno u skladu sa aktuelnim ideoložkim konceptom jedinstvene crnogorske nacije sa više vjera, ovdi se jezičke razlike tretiraju kao vjerski, a ne kao etnički fenomen. U citatu koji slidi dr. Čirgić je sve objasnio: „Današnje razlike u govoru Podgoričana tiču se uglavnom stepena obrazovanja govornih predstavnika i zbog toga je mlađim generacijama nemoguće odrediti vjersku pripadnost na osnovu govora. U vrijeme kad je vjerska pripadnost igrala važnu ulogu u životu ovoga grada- i govorne razlike bile su uočljivije. U posljednje vrijeme, naročito od drugog svjetskog rata, razlike među školovanijim govornim predstavnicima su se potpuno neutralisale. Muslimani su se po govornim osobenostima približavali većinskom pravoslavnom stanovništvu, a i jedni i drugi su svoj govor, pod uticajem školstva i medija, počeli upravljati prema jezičkom standardu.“ Nešto slično tvrdi i Mihailo Stevanović u pomenutom dilu, ali se njegov stav u potpunosti ne može prihvatiti. On navodi: “Samo starije stanovništvo i ono što ne izlazi iz svojih mahala staroga dela varoši, ima tipičan izgovor. U mlađeg sveta, koji je već svuda, sem u crkvi, zajedno sa pravoslavnim življem, današnja vrednost ï nije ni ī ni iî, a ni iê, nego isto ono što kod njihovih pravoslavnih sugrađana –ije, iîe ili ie, prema tome da li je taj glas j jak, slabiji ili potpuno reduciran. Ne može se sporiti da se i energičnije izgovara nego e, (…)”.
Nikčević smatra da su zapadnobalkanski Slaveni: Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi svoj izgovor naslijedili iz “pradomovinske baltoslovjenske etničke i jezičke zajednice”, a Josip Hamm postulira da je glas ‘jat’ “sa svojim refleksima postao jedna od najglavnijih diskriminanata po kojima se slavenski jezici i danas među sobom razlikuju”. Nikčevićev stav o vrimenu i načinu ijekavizacije je podložan strogom kritičkom naučnom priispitivanju, ali jedno je sigurno – proces ijekvizacije bosanskog ikavskog jezika, odnosno narastanja ijekavskog na ikavski, došao je sa te strane, odnosno sa jugoiztoka. Historijski posmatrano, u Bosni i Hercegovini Bošnjaci i Hrvati su ikavci, a Srbi ijekavci.
Uzprkos stopedesetgodišnjim strogim zabranama u državnoj administraciji, školskom drilu, tzv. književnojezičkoj politici i bezobzirnom medijskom anatemisanju, ikavski izraz, kao prvobitni organski idiom Bošnjana/Bošnjaka, ipak se zadržao u narodnim govorima, i to kod svih kategorija stanovništva i na cilom prostoru BiH, na kojem je historijski egzistirao kao i njegovi nosioci Bošnjaci i bh. Hrvati, a ne kako je to ideološki postavljeno po modelu srpsko – hrvatske polarizacije bosanskog bića i diktatu velikonacionalnih politika, ekspliciranih u cvetković-mačekovskoj podili, po kojoj je zapadna Bosna ikavska i triba pripasti Hrvatskoj, a istočna ijekavska i triba pripasti (ekavskoj) Srbiji. Takvoj vrsti dioba i polarizacije bosanskog jezičkog bića prihvatili su i velikonacionalni lingvisti, primarno dijalektolozi, a kasnije i neki bošnjački dijalektolozi nekritički priuzeli. Čak ni antiikavska norma u administraciji, školstvu i medijima nije mogla iztirati starije ikavske oblike. Za ilustraciju dovoljno je navesti neke slučajno zabilježene izkaze izvornih govornika u javnoj komunikaciji. I ne samo kod Bošnjaka. Tako će legendarna nana Fata Orlović, od Bratunca, povodom bezobzirne srbske harange i sudske farse protiv nje, samo zato što je tražila da se ukloni crkva, nelegalno sagrađena u njenoj avliji dok je ona bila u progonstvu, između ostalog, reći: „Svemu svitu na sramotu šta se radi“, a uplašena Zeničanka nakon zemljotresa priča: „Svît je nȁpolju bȉō.“ Jedan odpušćeni radnik “Mitalstila” u bivšoj Zeničkoj željezari na TV se jada: Ja mogu radit. Istirali su me… Isti ikavski oblik ovog glagola, ali i drugih riči, upotribljuje u jednoj dokumentarno-reportažnoj tv-emisiji Suhbija Frašto (posebna je priča kako mu je srbski matičar unakazio ime Suhbija, umjesto pravilnog Subhija) iz sela Paunci kod Foče, svidočeći o svojoj golgoti prid srbočetničkim zlikovcima, pa između ostalog, kaže: “Natiralo me, vjerujte…Ne znam kuda ću, ni gori, ni doli… Ženu mi zapalili u ovoj ovdi sobi…Rožnici spali doli… Valja mi naći vrijeme kada ću pobići Drîni doli.” Isto govori i Srebreničanka Remzíja Delić: „Došla sam ovdi…sišli doli u logor…nadio mi sin…U Liskovíku žena pet sinóva izgubila… „Ovo je sìkira“ – objašnjava majstor Salko iz Piskavice u sjeveroistočnoj Bosni jednom ljubopitcu, ali će sarajevski list, čiji je vlastnik upravo Gusinjanin, ijekavizirati tu riječ u sjekira, i to u naslovu, sa nevjerovatno prizemnim, prostačkim asocijacijama i jezički neinventivnim zvukovnim analogijama: “Sjekira je moj sekjuriti”. A u Banjaluci je zabiliženo pridime Sikiraš. Izvorni ikavski oblik sikira upotrebljava i zaštićeni svidok Hažkog tužilaštva protiv Radovana Karadžića, (Bošnjak između 65-70 godina, koji je priživio striljanje hiljadu Bošnjaka u Kravicama), svidočeći o logorskim patnjama kroz koje je ranije prošao i zlostavljanju obtuženika: „Donosio je krvavu sikiru da nam pokaže šta rade sa zatvorenicima.“ Spomenio je sikiru 5-6 puta, ali i jednoć sikirište, a ne primarno sikirišće. Sikira se nasađuje na držalicu, odnosno na sikirišće ili toporišće (ijekavsko-štakavska varijanta: sjekirište, toporište). Servirka na ORL KCUS, Rogatičanka, upozorava: „Čaj je još vrio.“ Olovljak Nezir Karaga kaže: „Nísu me nàšli zà misēc“, a Sarajlija Vedran Smajlović, poznati čelista iz obkoljenog Sarajeva, ovako navodi staru bosansku uzrečicu: „Izio vuk magarca.“ Sakib Tokalija iz Sopotnice kod Kaknja zadovoljan je kupljenom motornom pilom (testerom, žagom) pa kaže: „Dòbro rȉžē.“ Nekadašnji rukovodilac tehničke kontrole izlivenih profila čelika, sedamdesetpetogošnji Mehmed Durmić iz Gornje Zenice, sića se da njihova kuća nikad nije bila bez mlíka i hvali starinske, domaće sorte voća, od kojih se pravio i kvalitetan pekmez: „Sidàci su plaho sočni i lahko hi je tucat u stupi“, kaže Durmić. Istu krušku (sìdac) i isto mišljenje o njoj ima i njegov vrstnik i radni kolega Akif Tarahija iz Počulice kod Viteza, ali se žali da “često prirodi, brate, pa mu se skrše grane i opada po putu”. Istu krušku ima i osamdesetpetogodišnji penzioner, Mustafa Kadić, nekadašnji željezarac-mašinovođa iz sela Gora, dvadesetak kilometara jugoistočno, ali je on češće naziva síjedac, nego sídac (“k'o babo”). Fratar iz Ovčareva u fojničkom kraju navodi: „Ispod te kapelice izvire vrȉlo. … Góspino vrȉlo … Vrȉlo je ìzviralo…“, a postarije žene tamošnjeg KUD-a pjevaju: „Smilje, bilje, beru l’ te divôjke.“
Ikavski zbori i jedan katolik, oženjen Bošnjakinjom muslimankom, u Conjinoj emisiji: „Priko zime, priko lita… Imam svoju dicu.“ Pedesetogodišnji Travničanin, Bošnjak, kaže da je vlašićke proplanke zaposila srȉmuža/srȉmuša. Ova biljka bila je u maju ove godine u udarnim vistima, jer se jedan postariji bračni par iz okolice Pridora otrovao na izletu u prirodu jedući neku sličnu biljku, a misleći da je srimuža. Mediji su je upotrebljavali u ijekavskom obliku: srȉjemož. Narodni naziv srȉmuža za diviju lukovičastu jestivu biljku, sa sabljastim listovima iz korina, ljuta okusa i mirisa, poput saransaka, bilog luka, s kojim je u srodstvu, karakterističan je ne samo po ikavskom obliku nego i po ženskom rodu na –a. Bošnjakinja, oko 65 godina, iz Tarčina, kaže: „Ja sam se posli infuzije zȁnīla (onesvijestila se, op.a.) Devla Arapović, Bošnjakinja, oko 70 god, selo Žitovo, spominje „… ljetošnje dviske…“ „Nismo nigdi…“ jada se Hatidža Mehmedović, jedna od unesrećenih majki Srebrenice, kojoj su Srbi pobili sinove i druge srodnike 1995. godine u srebreničkom genocidu. Poimeničenje ovoga pridloga nigdìna (daleki, nepoznati, neodređeni, zamišljeni, nepostojeći prostor) još uvik odoliva ijekavizaciji, kao i još neke riječi: osvit, krvoproliće, nalivpero, neprikosnoven, linguz, proricati, izričaj, izričit, i sl. Još uvik je u narodu živa jedna cinična doskočica: Sidi di si, ni za di si – nisi! Zanimljivo je dovijanje glavnog lika Izeta Fazlinovića u humorističkoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”, koji smišlja bosanske nazive za misece, kako bi trebao biti naziv za misec august – zvîzdanj „zato što se kaže: ùpekō zvìzdan“! Možda mu je na pameti bilo brezime aktuelnog predsidatelja Vića ministara Zvizdića, a možda ona stara bosanska sevdahlinka u sedmercu: „Zvizda tira miseca/Za goru ga zatira/Za goricom vodica/Na vodici curica/Bilo lice umiva//Daj mi, curo, vodice/Iz te bile ručice!/Ne dam, dragi, ni kapi/Da ti duša izkapi/Zbog sinošnje beside./Drugoj daješ rumene,/Meni mladoj uvehle/Uvehla ti duša ta.“
Upotreba sveslavenskog nominalnog (pridjevski) i glagolskog prefiksa pri/pre- (< prasl. *per-), u svim njegovim funkcijama vrlo je frekventna i raširena po svim dilovima BiH. (U ekavskom je pre-, a u ijekavskom se nalazi u dva vida: prije- u dugim slogovima (tip prijegled) i pre- u kratkim slogovima (tip pregledati). U značenju ‘ponovo obaviti radnju’ upotrebljava ga jedan penzionisani kakanjski rudar, govoreći o strogim rudarskim procedurama: „Nejma lampe! Nije pridata lampa i haj nazad! (…) Dȍli je žíviō niže Zàraća, sela…granćurom otirala. Priuze ope’ šuma, priuze breza.“ Šestdesetogodišnji Zeničanin Suad Kaljić, koji ima anatomski ekskluzivitet – srce na desnoj strani, kaže: „Ništa, doktori prigledaju i upućuju dalje…“ Identičan oblik upotribio je sedamdesetogodišnji Ibrišim Gušić iz Han-Pi(je)ska, kao pacijent na sarajevskoj ORL, objašnjavajući svojoj pridošloj bolničkoj positi: „…prigledaju me…bio malo sìdio…“
Prefiks pri- sasvim prirodno funkcionira u postverbalima, npr. prisada, prilaz, prilog, prikaz. Tako se N.N. supruga Mehmeda Šarića iz Trnova u čuđenju pita: „Šta, ima prívoz?“ i napominje da „… ona šćédī…“ Ali će voditeljica BHT dnevnika Svjetlana Topalić, ekavizirati (nepravilno) jedan od ovakvih postverbala (<pri-liti): „… dolazi do préliva sredstávā“ (priliv sredstava : priliti). Za razliku od nje, načelnica MUP-a Kantona Sarajevo, Sabina Bukva, navodi „priliv predmeta“ kao faktor koji utiče na brzinu registracije vozila u Sarajevu. (Ovaj primjer je višestruko zanimljiv: po brkanju prefiksa pri- i pre- (i u ekavskom je priliv); zatim, po tome što, čak, i osoba koja je negramatički, nepravilno, ekavizirala prefiks pri-, u pre-, upotrijebila je pravilan oblik postverbala ‘preliv’, prema glagolu ‘liti’, a on je nastao od glagola preliti i označuje pripremljen sadržaj koji se prilije priko čega: kolača, pite, musake i sl.) Ali, nije Svjetlana jedina koja pogrišno upotribljava riči sa prefiksima pri- i pre-, kojima se diferencira značenje. Čini to i šef kriminalističke policije SBK, koji kaže: „Dana… prestupila je …“ (u značenju pristupila, došla, prišla, pridošla). Da je prestupila, napravila bi prestup i bila bi prestupnik. Prestupiti može atletičarka u skoku udalj, i tada čini prestup preko/priko linije, ali ona može i pristupiti nekom atletskom klubu kada joj se odobri pristup i kada podpiše pristupnicu. Istu grišku pravi i sportski komentator Zoran Šuko (inače, nešto profesionalniji novinar od mnogih drugih) kada kaže: „… da dio krivice prepišu golmanu West Ham-a.“ Ne znamo da li je Zoran u školi od koga šta izpravno prepisivao, ali ovdi se radi o glagolu pripisati, u značenju pribrojiti nekome nešto, staviti nekome nešto u pripadanje, kao osobinu ili nadležnost. Drugo je glagol prepisati koji znači: pisanjem priniti sadržaj napisanog sa jednog predložka na drugi. Kvaziekavizam upotribila je i Srebreničanka Hatidža Mehmedović, ogorčena postupkom policije RS-a povodom hapšenja Midhata Salihovića, koji je došao na dženazu u Potočare: „… da se naša djeca policijski prevode“, umjesto pravilnog privode. Drugo je nekada bilo privest s jezika na jezik, kao što je fra Matija Divković 1611. godine priveo Nauk karstianski za narod slovinski. Simpatični tv-lik dr. Điđimilović brka druga dva glagola različitih prefiksa, kada kaže: „Da ti prepišem ozbiljnu terapiju“, umisto pravilnog: propišem. Isti ikavski oblik glagola prići upotribit će tri Bosanca iz tri različita bosanska mjesta, različitog etno-nacionalnog identiteta i različitog zanimanja. Obućar Hamdo Hadžiomerović iz Visokog sića se nekog poznanika: „Pȍslī je prìšō u Vìsokō… Da kalàišū sùdje.“ „Oni su bili prišli u Srbiju“, kaže četrdesetogodišnji Biljinac Rahman Isić, roditelj dice koja su na početku srbske agresije 1992. oteta u Biljini. Pedesetogodišnji načelnik Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove u Opštini Laktaši Milenko Bajić, objašnjava: „Da bi stanovništvo iz Žúpe moglo da prîđē na drugu stranu“ (rijeke). „Čuj, prepast…„ čudi se jedan doseljenik iz Bosanske krajine u Vojvodinu (kolonisti) na govor svog zemljaka, koji se jezikom već prilagodio mještanima ekavcima: kod njega je „pripast“. I kod političara Sulejmana Tihića iz Bosanskog Šamca je ‘pripast’: „…kad se jedan poslanik pripao i pobjegao …“, svdoči Tihić. I u južnijim dijelovima Bosne prisutni su izvorni ikavski oblici. Tako će jedan pedesetogodišnji Stolčanin pravdati svog prijatelja u kahvanskom društvu u vrime održavanja “Slova Gorčina”: „On je prisp'o jutros. Mahmuran je bio, sigurno.“ Enver Halilović, komandant 404. brigade ARBiH iz Konjica, objašnjava: „Da se prisijeku svi putovi i tragovi.“ Dok na jednoj skorašnjoj tv-stanici ekavski savjetuju gledaoce: Foliju je potrebno prelijepiti (umjesto prilijepiti), dotle već stoljećima na mnogim bosanskim stećcima stoji upozorenje: Proklet kto će privalit’ (a ne: k o će prevaliti). Djevojčica Kristina, na rehabilitaciji u “Reumalu” u Fojnici, ovako objašnjava odakle je: „Misto Rika kod Jajca…prema Vincu.“ Zanimljivo je navesti naziv mjesta Pridjel Donji kod Doboja, jer je pola ikavski, a pola ijekavski, ali je znakovito spomeniti i izvorni toponim Bili Brig kod Gruda u ikavskoj Zapadnoj Hercegovini za razliku od skorašnjeg naziva za bivšu Lišticu – Široki Brijeg. Franjevac Filip Lastrić priredio je „Nediļnik dvostruk o.f. Filipa iz Oćevije… to jest po dva govoreńa za svaku nediļu priko godine… data na svitlost 1766. u Mleci.“ Mleci nisu izpravljali Lastrića, a dva i pol stoljeća kasnije sam sebe izpravlja nogometni ex-
reprezentativac Vlatko Glavaš kada kaže: „… koji će nam omogućiti da priko… (pa se brzo izpravi) … preko Nogometnog saveza…“ Da je, makar, u privatnoj javnoj upotrebi (mediji) ozvaničen izvorni bosanski ikavski izraz, Vlatko Glavaš ne bi morao javno sam sebe izpravljati sa svog rodnog ikavskog na tuđi ekavski.
_______________________

Razpolućeni Sandžak

Sandžak je najupečatljiviji urnek kako se instrumentima tzv. književnojezičke politike (školstvo, administracija, mediji) može prominiti jezik cilog naroda za relativno kratko vrime. Nekada jedinstveno etničko i kulturno biće Bošnjaka Sandžaka jezički je razpolućeno podilom Sanžaka na dva dila između Srbije i Crne Gore nakon balkanskih ratova. Koristeći razpad Otomanskog carstva i podpunu dezorijentaciju Bošnjaka, ekavski Srbi i ijekavski Crnogorci su 1912. godine okupirali Sandžak i podijelili ga između sebe. Za nepunih stotinu godina u “srbijanskom” dilu Sandžaka Bošnjaci su ekavci, a u “crnogorskom” dilu ijekavci, tako da je danas, za razliku od svojih didova, Bošnjak Rasim Ljajić (jezički) bliži Srbinu Borisu Tadiću, nego Bošnjaku Ćamilu Sijariću. U sandžaku je bilo čuveno i prezime Zvizdić.
_____________________________

No, da se sa ove ikavske digresije vratimo otimanju za ijekavicu. Šta bi radio i kako bi u sporu Marojevića i Nikčevića prošao “najveći živi pjesnik u Bošnjaka” i bosanski poetski akademik, Abdulah Sidran, sa svojom “najboljom tradicijom bosanske ijekavice”. Ovu sintagmu Sidran je upotribio u svojoj kolumni na TV Hayat povodom smrti bosanske pisnikinje Mubere Pašić u Beogradu, a kasnije ponovio u emisiji o Andriću na FTV. Lamentirajući nad sudbinom ove pisnikinje, rodom iz Sarajeva, Sidran iztiče da je ona pisala poeziju na ekavskom, a da je poslidnju pismu napisala u maniru “najbolje tradicije bosanske ijekavice”, nastojeći da ilustruje tezu da se svako prid smrt vraća svojim korinima, svome rodnom ili duhovnom zavičaju, svome identitetu. Prisitimo se, Sarajka Mubera Pašić bila je životna saputnica srbijanskog ekavca i zagriženog andrićevca, Radovana Vučkovića, koji je do početka agresije na BiH predavao srpsku književnost 20. vika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a onda početkom srpske agresije vratio se pod skute matice u Beograd.
Teško je razabrati šta Sidran podrazumiva pod “najboljom tradicijom bosanske ijekavice”: je li to nametnuta “original ijekavica” hajduka i guslara Vuka Karadžića, koja, između ostalog, obuhvaća tzv. tvrdu pridivsko-zaminičku prominu (našijem, onijeh, vjernijeh) i najnovije jotovanje (đevojka, polećeti), štakavizam (kršten, osvještati), nasilnu ijekavizaciju bosanskih ikavskih postnominala (goriti, letiti) pa čak ijekavizaciju praslavenskog /i/ (liti) ili /e/ (letiti) u iterativima. Karadžićev istočnohercegovačko-crnogorski ijekavski dosljedno je slidio Hercegovac Mićo Ljubibratić, pop koji je sačinio prvi prevod Qur'ana na jedan južnoslavenski jezik, savremeni privodilac Qur'ana, prof. dr. Esad Duraković, ali i Bošnjaci, Ljubibratićevi savremenici, Nevesinjac Safvet-beg Bašagić i Ljubušak Mehmed-beg Kapetanović. Je li Sidran mislio na Bihorca Ćamila Sijarića, Krajišnika Skendera Kulenovića ili Stolčanina Mehmedaliju Maka Dizdara ili, možda, Tuzlaka Mehmeda Mešu Selimovića, poriklom Bilećanina, čije je prvo izdanje sabranih dila objavljeno u Novom Sadu na ekavskom. Da li je, možda, Sidran mislio na “najbolju tradiciju bosanske ijekavice”, koju u posljednjih petnaestak godina dosljedno provodi u milionskim primjercima “najtiražniji bh. politički dnevnik”, koji ni za milimetar ne odstupa od srbsko-hrvatske standardnojezičke norme, kao da standardnojezička norma bosanskoga jezika i ne postoji, sedimentirajući tako novoijekavski (pseudo)identitet u bosanske glave za sva vrimena, jer se tako, neponovljivom ironijom sudbine, povistni krug bosanskog ikavskog jezika konačno zatvara medijskom egzekucijom ovoga lista, čiji vlastnik vodi poriklo “s područja crnogorskog jezika” kao i spomenuti Nikčević. Pritom se bezobzirno falsifikuju čak i bosanski toponimi (poznati primjer štakavizacije Okolišća, Vrtlišća i Gradišća), često i živa riječ ljudi. Taj list će bezobzirno ijekavizirati sve živo. Tako je povodom prošlogodišnjeg paljenja tek obnovljene džamije u Kuli Fazlagića kod Gacka, mišćanin Lutvo Fazlagić reporteru sa lica mista Goranu Karanoviću u kamere BHT-a govorio da je gorilo i da je džamija izgorila, a “Dnevni avaz” u svojoj informaciji krivotvori istog Fazlagića, citirajući ga da, navodno, kaže: “Džamija je počela gorjeti”. I reporter Karanović drži se izvornog bosanskog izgovora, pa izvješćuje: “Potpuno je izgorila krovna konstrukcija”. I slidići slučaj svidoči kako se falsifikuje jezik, kako se minja govorna slika i jezički identitet izvornih govornika. U informaciji o navodnom poskupljenju struje citiraju se riči direktora “Elektroprivrede BiH” Jerlagića, među kojima se uopće ne nalazi rič poskupjeti, koju mu u usta stavlja “Dnevni avaz” i izvlači naslov: “Jerlagić: Ni ugalj ni struja neće poskupjeti”, podmećući tako sagovorniku i stvarajući lažnu sliku o jeziku sredine. Čak i u križaljkama koje objavljuje ovaj list ne poštuje se jezički princip haka u Bošnjaka kao izrazita odlika njihova jezika i njihov jezički amblem, nego se čak riječi ukršćaju na slovima koja predstavljaju sekundarne glasove, npr. slovu /j/, (čoja i ajvar, prema srpsko-crnogorskoj normi), umjesto na slovu /h/ (čoha i hajvar, prema bosanskoj normi). U spomenutom listu redovan je i kvazijekavizam u iterativnim oblicima glagola ‘liti’ iako te oblike demantuje i struka i govorna praksa. Ništa bolja situacija nije ni u drugim medijima koji diluju u sredinama sa bošnjačkom većinom. Tako se npr. u “Hayatovoj“ kuhinji upotribljuju “dva čena bijelog luka” i pored toga što je riječ čehno u bosanskom jeziku naslijeđena još od praslavenskog i tako je navedena i u Rječniku bosanskog jezika pa i u Rečniku Matice srpske, a na sarajevskoj kantonalnoj televiziji (u titlovima) stalno “vjetar duva” i množe se “žutouvi pingvini”, umisto izvornog i pravilnog “vjetar puše (ili: duha)” i “žutouhi pingvini”.
Kad se govori o glagolu liti, iz čijeg je semantičkog jezgra razuđen čitav sliv riči, tipičan je uzorak najnovije hiperjekavizacije, zapravo kvazijekavizacije u službi diskriminantnosti po svaku cinu, izgleda samo zato što se smatra ikavskim oblikom: umisto etimologijskih izvornih oblika, kako ih je, uglavnom, propisivala i ranija norma i u ekavskom i u ijekavskom standardu: liti, livati, prolivati, odlivak, liv, sliv, izliv (krvi u mozak), priliv (novčanih sredstava), odliv (mozgova), proliv, zaliv, livnica, slitina, nalivpero, ulivak, krvoproliće, i sl. – najnovijom normom se forsiraju ijekavski oblici: ljev, ljevati, ljevaonica, zaljev, izljev, proljev, ali nikako im se ne da ijekavizirati infinitiv liti ili navedenih ustaljenih frazeologizama. Tako će kod Anića sliv biti slijêv sa dugosilaznim akcentom na ‘e’, množina sljåvovi, a Rečnik je propisao i u ekavskom i u ijekavskom slîv, dopušćajući u ijekavskom i slȉjev. Za razliku od poznate zeničke livnice u sastavu Željezare Zenica, koja izliva gvožđe više stotina godina (sivi liv), u novije vrime u javnom obticaju je sve više ljevaonica aluminija u Mostaru. U TV istupima predstavnika ovih kompanija redovno jasno se uočavaju polarizirani i:je-oblici ovih riječi, samo se još ne zna kako će se, ne tehnoložki, nego jezički, rišiti problem slitine ili legure, ako se bude u toj tvornici počeo praviti dur-aluminijum ili neka druga slitina. Neće, valjda, biti sljetina ili šljetina. I neće je, valjda, nametnuti i zeničkim gvožđarima u Željezari.
Nasuprot tom vištačkom ijekaviziranju, u javnoj komunikaciji svakodnevno susrećemo od izvornih govornika izvorne oblike u svim dilovima BiH i iz svih etničkih zajednica. U ad hoc iztraživanju metodom slučajnog uzorka zabilježeno je mnogo takvih primjera, od kojih navodimo neke. „…i da imamo jednu modernu livnicu“, kaže jedan tuzlanski privrednik, koji sanja o njenoj modernizaciji. Posebno su važna svidočenja najmlađih. Tako će petogodišnja divojčica Minja iz Banjaluke ditinje iskreno i prirodno reći “… trava…zaliva se…” Daleko odatle, od grada na Vrbasu, na siveroistok Bosne, u Brčkom na Savi, kandidat za gradonačelnika ovog distrikta, u predizbornoj kampanji kaže da pripada partiji „…koja uliva veliko povjerenje.” Aktuelni dopredsidnik Federacije BiH, Sarajlija Svetozar Pudarić, dok je bio zastupnik SDP-a u Parlamentu FBiH, govorio je: „Argumentacija se preliva…“ Isti oblik upotrebljava i Adil Pezerović iz ravne Posavine kada tvrdi: „Ovo nam uliva nadu.“ Javno dižući glas protiv pljačke bosanskog prirodnog bogatstva, radnik u rudniku „Sase“ – Srebrenica, Rado Cvjetinović, objašnjava: „Pare se prelivaju u tuđe džepove.“ Voditeljica emisije “Da, možda, ne” na RTRS-u, Olivera Kovačević, se pita: „Kako smo došli do toga da gledamo sve veće izlive mržnje.“ Već citirani Podgoričanin Adnan Čirgić tvrdi da su se “odlivom islamskog stanovništva i prilivom hrišćanskog – običaji, kultura i govor muslimana Podgorice našli pod većim uticajem pravoslavnog stanovništva”. Njegova stogodišnja sugrađanka Fahrija sića se da je u ditinjstvu osnovnu virsku nastavu, mekteb, pohađala slušajući predavanja iz usta hafiza Sulejmana – Suke, koja su, kako kaže, „tekla kao med i ulivala znanje.“ Govoreći o brzini registracije vozila u Sarajevu, načelnica u MUP-u KS navodi da to zavisi i od „priliva predmeta“. S druge strane, zemljoradnik sa plahovite Drine, iz glasovite Janje kod Bijeljine, svidoči o težkom i neizvjestnom težačkom životu, jadajući se prid tv-kamerama da im je suša 2011. godine uništila ljetinu: „Paprike zalivamo svaki drugi-treći dan…“
Ovakvi uzorci prisutni su i u stručnoj, lingvističkoj, i u umjetničkoj literaturi. Čak i rodonačelnik ijekavske književnojezičke norme, Vuk Karadžić, u svome prvom “Srpskom rječniku” iz 1818. godine kaže da su ponekad u Pivi i Drobnjaku morali “izlívati đeci strȁu” (strȁhu/strȁvu, op. a.). U Akademijinu rječniku strava se objašnjava kao “salitak od olova” I u Rečniku je saliti (“Salila se nesavršena moja povijest u vredniji spomenik.”), saliveno (“Sve na njemu bijaše kao saliveno.”), sliva (“… koji se stvara na mestima gde se sliva tekuća voda.” Srbska književnica Isidora Sekulić, dočekujući muslimanske pisce u Beogradu 1941. godine, reče: “Bosanski jezik i književnost – to je jedna livada koja se guši od rasta, cveća i mirisa. Livada ostaje blizu, zemlju krasi i preliva, u zemlju otresa seme”. Ovaj citat prenosi dr. Muhamed Huković, porijeklom Čajničanin, i komentariše: “Plodovi se prelijevaju i svoje sjeme otresaju u bosansku zemlju”. Kako možemo primititi, Srbkinja i ekavka Isidora, upotrebljava pravilan oblik sa korijenskim ‘i’ preliva, a Muhammed, Bošnjak, pretvara u nepravilan pseudoijekavski oblik prelijevaju. Ako to radi jezikoslovac, nije se onda čuditi običnom narodu, kojeg ovakve jezičke zavrzlame samo zbunjuju i unose nepotrebne nedoumice. Od brojnih uzoraka u umitničkoj literaturi izdvajamo dva velika pisnika. Neponovljivi i nedostižni bosanski pisnik, Mak Dizdar, u “Kamenom spavaču” ima veoma ekspresivan stih: „O logama krvi što ih istraga crna proliva“, a njegov hrvatski kolega, tragični tvorac ratne poeme “Jama”, Ivan Goran Kovačić, u pismi “Usnula draga” izlio je stihove: „I san svih zvijezda na njoj sniva/Na grudi joj se bijele sliva.“ Ovakav oblik potvrđuju brojni toponimi, kao što su npr. naselje Slîvno kod Breze ili oranica Pòslīvnica u Gori kod Lašve u centralnoj Bosni. Izvorni narodni oblik potvrđuju i bosanske narodne poslovice, kakva je, primjerice: “Kahva nalivena i žena odkrivena ne mogu čekat”.
I neprevaziđena bosanska ljubavna narodna pisma – sevdahlinka, svjedoči kontinuitet narodnog oblika ovoga glagola. Jedan izvođač na “Bihać sevdah festu” 2008. godine piva izvorno stihove poznate sevdahlinke: „Ružo moja, mladost sam ti dala/Svojom sam te suzom zalivala.“ Za razliku od nedostižnih stihova sevdahlinke, neinventivni novokomponovani stihoklepci, nošeni kompleksaškom samomržnjom, ne samo da ne znaju i ne poštuju narodni izraz, nego razbijaju pravu rimu u stihovima. Tako hor Kulturnog centra u Bihaću piva pismu pod nazivom “Dert”, čiji je autor rukovodilac Centra, u kojoj su stihovi: “Djevojka lice umiva/I mnoge suze proljeva“,u kojoj, čak, radi kvaziijekavizacije razbija jaku rimu/srok. Nažalost, i neki bosanski pisnici podlegli su toj tendenciji hiperijekavizacije, kao što čitamo u stihu bosanskog pisnika Hadžema Hajdarevića, koji je dugo iterativno ī glagola sniti – snīvati hiperijekavizirao u snijevati, kao da u bosanskom jeziku ne postoji (praslavensko) dugo ī: „Još je bolnije da te snijevamo u vodi.“ Za razliku od njega, srpski romantičarski pjesnik Laza Kostić, kao ekavac, upotriljava u svojim poznatim stihovima pravilan oblik ovoga iterativa: “Snove snivam, snujem snove”. Tako je postupio i hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić u svojim naprid citiranim stihovima.
Novokomponovani bosanski mediji, također, unose kvazijekavizam. Tako u jednom od njih čitamo naslov da je “Janu pretukla Nijemica, a urednik “državne” televizije, Saša Deli,ć upoznaje bosanske gledaoce šta se desilo “nakon izlijevanja rijeke Rzav.” Tako se vremenom, malo-pomalo, došlo do izljeva proljeva u zaljev, iako se čak ni aktuelna hrvatska ministrica za evropske integracije, Petra Barišić, ne drži propisane hrvatske norme, nego bosanske narodne, kada govori o “odlivu mozgova”. Za razliku od nje, domaći bosanski lik u jednom serijalu kaže: Dobit ću izljev krvi u mozak. Ali neki sporedni lik, dakle iz naroda, u istoj seriji reći će izvorno: Stoji ti ko saliveno (odijelo, op.a.). „Nema opasnosti od izlijevanja“, slušamo u dnevniku TVSA. „Suho drvo je džaba zalivat“, kaže stara narodna poslovica. Jedna demonstrantkinja na protestima građana u Banjaluci citira ovu poslovicu kako ju je, kaže, rekao Milorad Dodik: Suvo drvo je džaba zalivat . U kontroverznoj seriji Federalne televizije glavni lik podučava praunuka: „Višak kapitala se prelijeva…“ Najdalje je otišao jedan sportski komentator gimnastičkog programa na OI u Londonu, koji čak ijekavizira i ruske patronime. Nastradala je ruska gimnastičarka Ксения Афанасева (Ksenija Afanasjeva), koju on izgovara kao Afanasíjeva. Koliko je kod njega prisutna ta ijekavska zaslipljenost vidi se po tome što mu je malo bilo da umetne nepostojeće ‘i’, nego ga je, čak, uduplao u dugo ‘i’ sa uzlaznom intonacijom.
_______________________

Nedeljko pored Nediljka

Ime i prezime nekadašnjeg vrstnog interpretatora bosanskih narodnih pisama krajem šezdesetih godina, Nedeljka Bilkića iz Bugojna, prava je paradigma jezičkog stanja u BiH i tokova razvoja bosanskog jezika. Kao što se odmah primićuje, ime mu je ekavsko, a prezime ikavsko. Bugojno je ikavski kraj, ali je masovniji pristup školstvu u socijalističkoj Jugoslaviji i ijekavska norma, a najčešće ekavski nastavnici (ili nešto treće) doprinili da se ovo ime ekavizira. Taj fenomen je jednostavno objasniti. Imena su, inače, podložnija prominama, nego prezimena, posebno ove vrste, nastala prema nekoj općeznačnoj leksemi, pa se susreću imena u sva tri oblika: pored rečenog Nedeljka Bilkića, tu je i ikavski Nediljko Rimac, načelnik općine Livno, pa ijekavski Nedjeljko Opančić, dugogodišnji radijski i televizijski novinar i voditelj te vrsni humorista, kao i adeš mu Kovinjalo i dr. U Bosni se može susresti i ekavski pandan Bilkićevom prezimenu, kao što je prezime Beriza Belkića, visokog funkcionera u Parlamentarnoj skupštini BiH i Stranci za BiH. Često je prezime Bilić (npr. Nikola, neponovljivi bosanski sportski novinar u penziji, koji je prvi 1978. godine iz Atine objavio vist da je Sarajevo dobilo organizaciju ZOI ‘84) i Bijelić (poznati slikar Jovan ili novinar Tihomir, dopisnik BHT iz Posavine), a u Srbiji Belić (npr. Aleksandar, ‘otac srbskog jezikoslovlja’). Međutim, na Palama živi Slaviša sa ikavskim prezimenom Bilinac. Ikavsko prezime zagrebačke glumice Livaković ijekavski alternira prezime Ljevaković, čiji je nosilac Irfan iz Okolice Tešnja, poznat u javnosti po tome što je bio optužen za terorizam u predmetu “Pogorelica”, ali i po tome što je uništio sarajevske “Večernje novine” kriminalnom privatizacijom. Slično je sa imenima i prezimenima u kojima alternira glas ‘h’. Tako u Sarajevu koegzistiraju bivši fudbaler “Želje” Milomir Odović, povremeno trener novopečenog prvoligaša ‘Slavije’ iz jugoistočnog sarajevskog pridgrađa Lukavice, a u Visokom Senad Hodović, direktor Zavičajnog muzeja. Televizijski režiser Ratko Orozović je prezimenjak sa istaknutim bosanskim književnikom iz Banjaluke Irfanom Horozovićem. Novinar iz Tuzle Samir Kahrović je po tome prezimenjak zeničkog muzičkog pedagoga Milenka Karovića ili nekadašnjeg crnogorskog pjevača Nikole Karovića, kod kojeg je u skladu sa crnogorskom tradicijom, ‘h’ izgubljeno u govoru pa se shodno pravilu Srbina-Crnogorca Vuka Karadžića, porijeklom iz Drobnjaka: “Piši kao što govoriš!”, taj manir prenio i na pismo. Odnedavno ministar za boračka pitanjau Vladi FBiH Zukan Helez nosi isto prezime kao i osuđeni kriminalac sa Pala Darko Elez, Sejad Herceg iz Novog Travnika i Vlado Erceg iz Posušja.
___________________________

Treba nedvojbeno kazati da je bosanski ikavski jezik naslijedio iz praslavenskog jezika iterativno duljenje osnovnog vokala ‘i’, ali to duljenje, osim promine kvantiteta, nije imalo i prominu kvaliteta kao u ijekavskom: od liti je lívati, od letiti je létati. Ali će ijekavci ovo dugo ‘i’ i ‘e’ pretvoriti u ‘ije’. “Mladinska knjiga” iz Ljubljane ijekavski smatra hrvatskom svojinom, a ekavski srbskom. Bošnjaka i Crnogoraca nema nigdi. Tako je najnovije trodijelno DVD izdanje “Putovanje života”, sa putopisima po ciloj zemaljskoj kugli, koje se distribuira po BiH, ‘pokriveno’ naracijom “samo na hrvatskom ijekavskom i srbskom ekavskom”, kako navode u sarajevskom predstavništvu ove izdavačke kuće, iztičući da nema izdanja na bosanskom.
Držeći se krilatice da mrtva usta ne pušćaju avaza, jezikoslovac Radmilo Marojević nije negirao samo “najbolju tradiciju bosanske ijekavice”, nego i Bošnjake i srbski genocid nad njima, podastirući svoje zaumne “argumente”: “Tu nije bilo genocida, jer su se Srbi međusobno ubijali. Srbi su ubijali Srbe, muslimane i katolike. U Bosni žive samo Srbi sa tri vere: Srbi pravoslavci, Srbi katolici i Srbi muslimani”, objašnjavao je Marojević Karadžićevim tezama od prije dvjestotinjak godina, iznesenim u članku „Srbi svi i svuda“, objavljenom u „Kovčežiću“. Ovakve fašistoidne teze zastupa i Marojevićev i Dodikov beogradski sugrađanin i član zloglasne SANU, a rodom iz hercegovačkog sela Hortiješa, Asim Peco, u svojoj čuvenoj izjavi u kojoj razvijajući tezu poznatog slaviste Vatroslava Jagića, naglašuje da su se “Muslimani razvili u krilu srpskog naroda pa je i njihov jezik srpski”. Što se tiče Marojevića, on trenutno gazduje fakultetom u zadužbini Ilije Milosavljevića – Kolarca, srbskog veletrgovca koji se obogatio liferacijom stoke, najviše krmadi, iz Kneževine Srbije priko Save i Dunava u Austro-Ugarsku u drugoj polovici 19. stolitja. Ono što je javnosti manje poznato, to je da je ta ista zadužbina finansirala štampanje privoda “Korana” Hercegovca, popa Miće Ljubibratića u glavnom gradu Kraljevine Srbije Biogradu 1895. godine. (O jeziku toga prevoda, drugi put). Ovom prilikom nezaobilazno je primititi da priređivač reprint-izdanja ovoga dila stotinjak godina kasnije, 1990. godine u Sarajevu, islamski teolog dr. Enes Karić, „prevod Miće Ljubibratića cijeni kao prvorazredni ‘ekumenski događaj’ na našim prostorima na prelazu XIX u XX vijek“. Danas, nakon stotinu godina, mora se primititi da su efekti tog “ekumenskog događaja” sabrani u priko pet stotina masovnih grobnica Bošnjaka diljem BiH i toliko su upečatljivi da ih ljudski um ne može pojmiti, a Srpska pravoslavna crkva ne samo da je to ritualno blagosiljala, nego i pridvodila u svom “svetom” pohodu. Neka ostane zabiliženo i to da neki čitaoci smatraju spomenuti privod jednim od najperfidnijih instrumenata asimilatorskog “jezičkog prozelitizma” i dovršetka ijekavskog konvertitstva Bošnjaka ili, kako bi se reklo u Ljubibratićevoj tradiciji, završni udarac, odnosno ‘posljednji čavao’ u bošnjačkom mrtvačkom sanduku ikavskog jezika. Dakle, privod je bio direktno u funkciji velikosrpske politike zatiranja i jezičke asimilacije Bošnjaka kao muslimana, odnosno njihovog pretvaranja u Karadžićeve (Vukove i Radovanove) te Marojevićeve “Srbe muslimane” koje su potom onako bratski efikasno klali Marojevićevi “Srbi pravoslavci”. Karićeva težnja za ekumenizmom pokazala se u historijskom kontekstu o kojem govorimo kao onaj biblijski stav da je uzalud sterati bisere pred svinje. S obzirom na takve poslidice toga Karićevog “ekumenskog događaja” u vitar su otišle i Karićeve observacije u kontekstu ovoga privoda da islam nedvosmisleno promiče lingvistički pluralizam, jednakost jezikâ “pred Bogom” i govori o jeziku kao o jednoj od bitnih čovikovih karakteristika. Zato, smatra Karić, islam ne poznaje lingvistički nacionalizam, u Kur'anu čitamo o Bogu koji svoju poruku upućuje svim narodima na njihovim jezicima, citirajući qur'anski ajet “Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio”. (Q.XIV.4.) Dvadeset pet godina nakon tog reprinta i nakon dokazanog srbskog genocida nad Bošnjacima, srebroljubac Karić ide i korak dalje u svom pravoslavnom prozelitizmu, praveći suicidni salto mortale: povodom otvaranje obnovljene Ferhadije ponovo izdaje reprint izdanje toga popovog privoda (2016), ide sa bratijom Gavrilom Grahovcem i Ivanom Lovrenovićem na noge osvidočenom neprijatelju Bosne, Miloradu Dodiku, i vrše promociju tog popovog ‘Korana’ u Banskim dvorima u Banjaluci, koji su najveći simbol velikosrbske okupacije Bosne 1918. godine i dvadesetogodišnjeg zatiranja Bošnjaka u korinu. Popov ‘Koran’ završio je u mihrabu Ferhadije, a Karić na sedždi na Dodikovom ćilimu. Da se nikad ne zaboravi: ovo gnusno dilo štampala je izdavačka kuća Rijaseta IZ u BiH, El Kalem, lažući da je jezik prilagođen kur'anskoj terminologiji u bosanskom jeziku. Istina je da je jezik toga prevoda crkvenoslavenski kao i u Vukovom privodu Starog zavita.
Treba li, na kraju, podsititi da je za identitet Bošnjaka presudno važno da se bosanski organski ikavsko-šćakavski idiom ustavno i politički pozicionira ravnopravno sa nametnutim karadžićevskim ijekavsko-štakavskim. Taj avaz je još živ, što svidoči i izkaz one Višegrađanke sa početka teksta u kojem su prve tri riči ikavske (ovdi, gori, izgorila), a četvrta ijekavska (djevojka). Ako je tako u Višegradu, koji je prvi na udaru “pred najezdom ijekavskog izgovora sa područja crnogorskog jezika”, kako je tek u ostalim dilovima Bosne, posebno zapadnoj, kao i u zapadnoj Hercegovini. Uzimajući u obzir ove činjenice, logično bi bilo pridpostaviti da bi taj zahtiv, bar u federalnom bosanskom entitetu, morao imati punu podržku. U Federaciji bi to moralo imati stopostotnu podržku. Toga se ne treba niko bojati, jer to danas ima izključivo simboličko značenje za identitet Bošnjaka, a ne bi imalo gotovo nikakve praktične poslidice, pošto je danas gotovo nemoguće propisati ovaj bošnjački etnički idiom kao standardnojezički idiom u službenoj upotrebi, jer ga je “najbolja tradicija bosanske ijekavice”, haman, progutala, ali bi bio legaliziran makar u privatnoj upotrebi i slobodnom ličnom izboru u javnoj upotrebi.
Ali nije tako. Na krilima “matice”, “hercegbosanski turbohrvatski”, kompleksaški će ijekavizirat svako ‘i’ (ili ‘e’) na koje naiđu, makar se svilo i u sivi kamen hercegovački ili zatvorilo u čuvenu krašku jamu Vitrenica, kojoj su pridili ime u Vjetrenica. Taj zavičajni zapadnohercegovački ikavski jezik pokušava afirmirati i udahnuti mu dah (književnog) života pisnik Miro Petrović u dičijem listu “Cvitak”, pokrenutom u Mostaru nakon okončanja agresije, ali se taj avaz slabo čuje, dok je u isto vrime jedan svakodnevni ijekavski avaz u Sarajevu procvitao u punom cvatu. Na prostorima stare Bosne, gdje su Bošnjaci ratnim demografskim inžinjeringom stirani sa svojih širih povistnih etničkih prostora, nema ni takvog simboličnog pokušaja da se bosanski ikavski jezik afirmiše kao stub bošnjačkog identiteta. Suviše je mnogo među njima Karadžićevih ijekavsko-štakavskih “spavača”, koji su dobro razpoređeni po ključnim mistima i koji budno bdiju, kao Makove nespine ili nemilosrdni badci. Takvi se sa rasističkim prezirom i odbojnošću odnose prema tome izvornom i najstarijem bosanskom jezičkom naslijeđu, a svoju ijekavsku pravovjernost, kad im zatreba, dokazuju čak i etničkim “argumentima”, kao što to čini spomenuta Gačanka muslimanskog imena, naučna saradnica u sarajevskom Institutu za jezik, potežući kao posljednji adut svoju baku iz crnogorskog plemena Martinovića. Skloni su falsifikatima, potvorama i podvalama.
– Mi ne normiramo narodni, nego standardni jezik; nećemo primitivni, seljački, zaostali ikavski i šćakavski, nego moderni, napredni ijekavski, kojim se govori posljednjih deset godina kao “bosanskohercegovačkim standardnojezičkim izrazom”
– kaže ona. Ovo je podpuno izvrtanje stvari, totalna zamina teza, zloslutni lavež hijene, izrazito antibosanski stav sa dalekosežnim implikacijama. Pa, valjda, i treba normirati narodni jezik toga naroda za koga se normira. Tako je uradio i njen idol Vuk Karadžić, uzevši stočarski narodni i istočnohercegovački ijekavski jezik kao književni, a odbacujući učeni slavenoserbski. Upravo su taj njegov jezik njegovi oponenti, Dositej Obradović, Jovan Hadžić i arhimandrit Stratimirović smatrali prostačkim i govedarskim, a on je nametnut Bošnjacima iako su svi oni, od kraljevske dinastije, priko plemstva, gospode, učenih ljudi, do neobrazovanog svita govorili istim narodnim ikavsko-šćakavskim jezikom.
Među članovima peteročlanog leksikografskog tima Instituta za jezik u Sarajevu, u vrime izrade Riječnika bosanskog jezika, bilo je dosta neslaganja, nesporazuma i razmirica pa bi se ponekad i sporičkali. U skladu sa svojim jasno izraženim stavom da u ričniku treba dubletno normirati izvorne narodne ikavske i šćakavske oblike riči uporedo sa usvojenim ijekavskim i štakavskim, navodeći, pored ostalog, i uzorak pridloga gori/gore, doli/dole, prid/pred, priko/preko i sl. kao izraz bošnjačkog jezičkog identiteta, spomenuta zadojena ijekavka, porijeklom iz Gacka, rezolutno je ponovila da u normi mogu biti samo (ekavski) oblici gore, dole, pred, preko. „Da li ti preferiraš uklon prema srpskom ekavskom ili prema bosanskom ikavskom?“ – pitao sam je. „Prema dosadašnjem!“ – odgovorila je. „Ali to je ekavski!“ podsitio sam. „Neka je! Nećemo se vraćati na staro!“ Ova naučno titulirana dijalektologinja navela je 1983. godine u Upitniku za ispitivanje bosansko-hercegovačkih govora, ko zna iz kojih karijerističkih razloga, da se u sarajevskoj mahali Bjelave govori ekavski iako svi stanovnici i svi povistni dokumenti svidoče da se ovaj prostrani sarajevski, sivero-iztočni, padinski lokalitet u prošlosti, naprotiv, zvao Bilave, sve do prije stotinjak godina kada je “pred najezdom ijekavskog izgovora sa područja crnogorskog ijezika” ijekavizirano u Bjelave. Svoju ljubav prema tom naselju, koje je tako priližno prigrlilo njihovo ime, Crnogorci su izrazili posebno nakon Drugog svitskog rata, kada su crnogorske studentske brigade, kako navodi Nijazija Koštović u knjizi “Sarajevo između dobročinstva i zla”, ekshumirale veliko i staro bošnjačko bilavsko grebje i na tom mistu su podignuti studentski domovi da bi se oni mogli tu nastaniti i studirati. Šta su i kako studirali vidili smo tokom poslidnje agresije i genocida a i posli u liku njihovog potomka na čelu eresovske skupštine. Ovu drzku laž i podvalu danas niko ne provirava, nego uzima zdravo za gotovo, i to ne samo srbijanski dijalektolozi kad im zatreba argumenat za tobožnje srbsko poriklo bosanskog jezika, nego i bosanski. “Ekavska je zamjena dugog ‘jata’ na području Bosne i Hercegovine (…) potvrđena osamdesetih godina prošlog stoljeća i u govoru sarajevskih Bjelava…”, kaže jedan tuzlanski kvaziliingvista.
Mrtva usta iz masovnih grobnica ne pušćaju avaza, a po Bosni su se razgmizali zloslutni drekavci: jedna usta – hiljadu avaza! Šćenad pušćena, a kamenje svezano, kako bi metaforično kazao čuveni Nasrudin-hodža. Bošnjaci ne samo da nemaju jedinstven stav o standardnojezičkoj normi svoga jezika, nego ni osnovne poluge u svojim rukama za njenu provedbu, to jest: državnu administraciju, školski sistem i medije. I zato smo tu gdi jesmo i zato nam je tako kako nam je!
(2009)
(Tekst iz knjige „Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida“, objavljene krajem 2014. godine)

zaimovic-intervju-620Poštovani hafize Zaimoviću!
 
Kao što znate, radili smo intervju za moj blog 14. decembra prošle godine i podsjećam Vas na jedno moje pitanje, te Vaš odgovor:
 
Do mene dopiru, za sve autohtone Banjalučane i članove IZ BiH uznemirujuće informacije o navodnoj prodaji vakufske imovine u tom gradu. Naprimjer, znate li išta o navodnoj prodaji vakufske kuće u ulici Meše Selimovića br. 4 (bivša Zagrebačka), uvakufljene za imama Ferhadija džamije i jeste li mogli to eventualno spriječiti?

ZAJIMOVIĆ:Ne znam odakle vam ta informacija, stan nije prodat, stan je vakufski. U njemu je nekada bilo smješteno jedno udruženje građana kojima je stan bio iznajmljen. Udruženje je prestalo da radi i stan je sada u posjedu Medžlisa IZ-e Banja Luka.

Dakle, rekli ste da stan nije prodat, stan je vakufski….Međutim, kuća u kojoj su bili stanovi za imama i mujezina obližnje Ferhadije je u međuvremenu srušena i, kao što se vidi na fotografijama, izvode se građevinski radovi na tom lokalitetu.

Zagrebačka-gradilište——————————————————————————————————————————————————–

Zagrebačka-gradilište1———————————————————————————————————————————————————-

Zagrebačka-gradilište2

Do sada nisam uspio doći do informacije da li će se na tom lokalitetu obnoviti kuća za stanovanje za potrebe prvenstveno imama Ferhadije, ili pak nešto drugo.

Ukoliko se neće graditi namjenska stambena jedinica na istom, upućujem javni protest jer je decenijama kuća na tom lokalitetu bila namijenjena za stanovanje prije svega imama Ferhadije džamije, iz praktičnih razloga (blizina džamije).

S tim u vezi smatram da je naš intervju ostao nedorečen i nepotpun, pa u cilju pravovremenog i autentičnog informiranja javnosti, prije svega banjalučke, smatram za potrebno da Vam  postavim dodatna pitanja:

1. Da li ste u momentu davanja odgovora na moje konkretno pitanje znali da se planira rušenje tog stambenog objekta?

2. Ako ste znali, zašto ste mi dali onakav odgovor koji je, evo, demantiran na terenu?

3. Ako niste znali da odgovorni za vakufsku imovinu u Banja Luci planiraju srušiti tu kuću, jeste li u skladu sa svojim ovlašćenjima reagirali, odnosno stavili znak zabrane na plan rušenja?

4. Da li Vas je iko do sada obavijestio šta se planira graditi na toj lokaciji – ponovo imamska kuća ili neki drugi objekat?

5. Ko je investitor predstojeće gradnje objekta na tom lokalitetu – Medžlis IZ Banja Luka ili neko drugi?

Na gornja pitanja, koja su iznuđena, mi, banjalučke džematlije, očekujemo precizne odgovore. U konkretnom slučaju očekujem ih od Vas lično, jer smo tu priču započeli i red bi bio da je i završimo. Ukoliko mi dostavite odgovore, objavit ću doslovno svako njihovo slovo i bit će to anex našem intervjuu s kraja prošle godine.

Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

arnaudijaArnaudija ili Defterdarija džamija u Banja Luci je po godini gradnje bila 15 godina mlađa od svoje posestrime i 300-tinjak metara udaljene Ferhadije, ali su obje skončale 7. maja 1993. godine kada su ih srušili pripadnici tzv. Vojske Republike srpske, uz podršku i osiguranje policije tada pobunjeničkog dijela RBiH. Dakle, Ferhadija je bila na zemlji 414, a Arnaudija godinu manje od četiri stoljeća, odnosno 399 godina. O njihovom kulturno-historijskom značaju toliko toga je kazano i napisano pa bi bilo deplasirano to ponavljati i ovom prilikom.

Ferhadija je uspravljena, a obnova Arnaudije nije niti započela. Da, niti više od 23 godine nakon njenog rušenja ne zna se hoće li i kada biti položen kamen-temljac za obnovu te, jedne od najljepših džamija u Banja Luci, pa i šire. I kada se tome doda vrijeme koje treba proteći u procesu njene ponovne gradnje, onda nije teško zaključiti da smo još daleko od dana kada će se uspraviti i prelijepa Arnaudija, sa svojim pripadajućim sadržajima, posebno jedinstvenom munaricom ili ezan-tašom s njene južne strane. Stoga, javno pitam one koji znaju (ili treba da znaju) slijedeće:

  1. Postoji li projekt za obnovu Arnaudije?
  2. Postoji li ostala potrebna dokumentacija za početak obnove?
  3. Da li je utvrđena predračunska vrijednost svih radova po principu “ključ u ruke” i kolika je?
  4. Da li je tužena Rs čije su vojne i policijske snage srušile Arnaudiju?
  5. Ako nije tužena, postoji li alternativna financijska konstrukcija za obnovu?
  6. Postoji li okvirni plan polaganja kamena-temeljca, odnosno započinjanja građevinskih radova na obnovi?

Zapravo, smatram da je potencijalni investitor dužan prema nama-džematlijama Banja Luke i ostalim građanima koji Arnaudiju smatraju jednim od prepoznatljivih obilježja našega grada i svakako kulturno-historijskim spomenikom da odgovori na gornja i druga pitanja koja se tiču obnove te znamenite banjalučke džamije, odnosno da nas redovno izvještava o eventualnim problemima koji još uvijek sprječavaju početak obnove.

Sahat-kula je bila stoljećima pripadajući dio kompleksa Ferhadije džamije, bez obzira što ih je fizički dijelila samo jedna uska ulica. Djelovale su skladno kao dva oka u glavi. Sahat-kula, taj javni sahat koji je stoljećima pokazivao vrijeme na svim “jezicima” ovoga svijeta, kao i pismima (čak i na “ćirilici”, ako treba), skupa sa Ferhadijom stoljećima orijentir u vremenu i prostoru te značajna turistička atrakcija Grada, je od strane istih onih koji su srušili sve banjalučke i ukupno 614 bh. džamija srušena 15. decembra 1993. Kao što rekoh, Ferhadija se uspravila, ali fali joj drugo oko u glavi – sahat-kula. Bez nje, prelijepa Ferhadija kao da žmiri na jedno oko, djeluje nekako sjetno, nostalgično….nije to taj ambijent banjalučki koji je Grad činio prepoznatljivim, sa dušom i srcem u njemu.

Banja Luka - panorama

Opet pitam sve one koji znaju:

1. Hoće li i kada otpočeti obnova sahat-kule i je li načinjen barem projekt?

2. Koliko bi koštala njena obnova?

3. Da li je tužena Rs za njeno rušenje?

4. Da li su se javljali potencijalni donatori?

5. Gdje je, zapravo, zapelo?

Eto, ja upitah javno i olakšah svojoj duši. Kontam, građevinska sezona jeste pri kraju, ali nije i završila.  Barem kada se radi o nekim parcelama koje su u vlasništvu IZ, ili su do jučer to bile. Bez obzira što bi i ovo moglo naići na nož kojekavih “muhamedalija”, “buki bandji” i sličnih njima, bilo da su samosvjesni ili nesvjesni idolopoklonici, ili se pak raznim pseudomimima nečasno kriju ispod časnih ahmedija ili džubbeta. Ovo upitah s najčistijim nijjetom (namjerom), doduše javno, jer nedostaje transparentnosti od strane organa IZ koji su nadležni za džamije, sahat-kule i ostalu vakufsku imovinu. Da je bilo rečene transparentnosti i da je ima, ja ovo sada ne bih pitao. A pitao sam i iz razloga što bi mi, iz “mrske dijaspore”, mogli i ovoga puta pomoći.

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

 

SAM_4377Večeras je u prostorijama Turskog kulturnog centra u bostonskom predgrađu Revere održana najavljena promocija poeme “Hava majka Pridorka”, autora prof. Safeta Kadića iz Sarajeva. O knjizi su govorili prof. dr. Muhamed Borogovac, kao promotor, te njen autor.

Nakon uvodnih riječi promotora i autora, uslijedila je 45-tominutna prezentacija ekranizirane verzije poeme. Završnu besjedu je održao autor Kadić, nakon čega su prisutni mogli kupiti knjigu, s potpisom autora.

Šteta da se ovom izuzetno važnom kulturno-patriotskom događaju nije odazvalo više posjetitelja. I oni bi, da su došli, imali jedinstvenu priliku da prisustvuju neponovljivom času historije, te podijele s nama snažne emocije prilikom gledanja i slušanja ekranizirane verzije poeme.

 

Bedrudin GUŠIĆ

Evo nekih fotki:

SAM_4375———————————————————————————————————————————————–

SAM_4378—————————————————————————————————————————————————-

SAM_4379—————————————————————————————————————————————————

SAM_4380

safet-kadić-480x330

Poema „Hava majka Pridorka“ je zasnovana na stvarnom događaju i stvarnim ličnostima sa konkretnim ljudskim imenima, kako ste i Vi naveli. Radi se o Havi Tatarević iz sela Zecovi kod Pridora na obroncima Kozare i njezinih šest sinova: Senadu, Sejadu, Nihadu, Zilhadu, Zijadu i Nishadu te mužu Muharemu. Ali ova poema nije novinarska reportaža o stvarnoj Havi, nego književni lik, stvoren pjesničkom imaginacijom. Hava je simbol svih bošnjačkih majki, njihovog stradanja, patnje i bola za nedužno ubijenim sinovima tokom velikosrbske genocidne agresije na Bosnu i Bošnjake…..Prvo, radi simbolike njezina imena: Hava (Eva) kao pramajka ljudskog roda, zajedno sa Ademom (Adam) i svega drugog što ta simbolika sa sobom nosi: ubijanjem njenih sinova, zločinci su ubijali cijeli ljudski rod…..Poema „Hava majka Pridorka“ zapravo je postgenocidna replika Skenderu, posvećena ucviljenim i unesrećenim bošnjačkim majkama. Radi se o „ponavljanju“ historije, koja se nužno ispoljava kao tragedija. I to je jedan od razloga zašto je kao simbol stradanja bošnjačke majke uzeta baš Hava da bi se ukazalo na tragični kontinuitet na tom prostoru. Ova poema je, zapravo, jedna spontana ljudska pobuna protiv zla i nasilja…..Kada je već izabrana Hava kao simbolička bošnjačka majka, iz poštovanja prema njoj i Krajišnicima, koji su sačuvali izvorni bosanski ikavski jezik, odlučio sam da poema bude na ikavskom. To su pozdravili i recenzenti Jahić i Sidran. Bosanski ikavski jezik je jezik naših predaka. To je najstariji etnički jezik Bošnjaka i time sam htio podsititi da bi Bošnjaci morali vratiti svoj izvorni maternji jezik u svoja srca i u svoja pera. Ali i u svoj književni jezik i službenu upotrebu…..Nisam se nikada susreo sa majkom Havom, ali jesam sa njezinom nesrećom i bolom koji priživljavam sa njom kao da se događa mojoj majki. Za to ne treba nikakva inspiracija. Dovoljno je samo biti čovik i imati ljudsko srce…..Akademik prof. dr. Dževad Jahić nazvao je poemu „Hava majka Pridorka“ bošnjačkim književnim čudom. Kuriozitet je u tome što je on to izjavio na književnoj večeri, gddi je promoviran njegov roman „Ustraga“, 1. juna u Domu Armije u Sarajevu. Ova poema predstavlja pandan sličnim, ali antibošnjačkim dilima u susidnim književnostima, kao što je velikosrbski ep „Gorski vijenac“ P.P. Njegoša ili hrvatski ep „Smrt Smailage Čengića“ hrvatskog bana Ivana Mažuranića…..Na inicijativu publiciste mr. Fatmira Alispahića poemu je ekranizirala tuzlanska NeonTV na već postojeći tonski zapis na CD, koji je snimit u sarajevskoj Biblioteci za slijepa i slabovida lica za potribe svojih članova. Taj projekat ne bi bilo moguće realizirati brez finansijske podržke Instituta za iztraživanje genocida Kanada i njegovog agilnog direktora prof. Emira Ramića…..Ja sam tu poemu napisao i, metaforički rečeno, odbolovao. Ona nastavlja svoj samostalni život kroz vrijeme, kao svojevrstna opomena i sićanje na budućnost. Nadam se da će ona snažno uticati da naša povist budućnosti postane manje tragična. Sudeći po stanju svisti u našem družtvu i po nebrizi vlasti za obrazovanje i kulturu te sveobću kolonijalnu ideologiziranost, dobro će biti ako ne bude zabranjena ili čak spaljena…..Svaki narod, pa i Bošnjaci, imaju sudbinu kakvu zaslužuju. Bošnjani/Bošnjaci su stari balkanski narod, nekada među najbrojnijim i najrespektabilnijim evropskim narodima, svojevremeno subjekat historije. Ali ne živi se od stare slave…..Današnji bošnjački političari su prava paradigma toga stanja bošnjačke svijesti: bez državotvorne vizije i prakse, intelektualno inferiorni, skorojevićki egoistični i gramzivi, nitkovski nemoralni i podkupljivi, izdajnički neodgovorni, ogrezli u kriminalu i korupciji, bez pravih prijatelja i partnera, sa neprijateljskom agenturom u sobstvenim redovima i državnom aparatu. Često se sitim jedne mudre opazke prefinjenog slobodoumnog intelektualnog disidenta, Halida Čauševića, sina čuvenog reisa Muhameda Džemaludina ef. Čauševića, koju mi je rekao u jednom intervjuu ratne 1993. godine kao ratnom reporteru u obkoljenom Sarajevu: Bošnjaci su uvijek imali najbolje ratnike, a najgore političare…..Toponimi su jezički spomenici jednog naroda na njegovom etničkom prostoru. Toponimocid je ubijanje toponima, odnosno nezakonita, nasilna promjena naziva naseljenih mista i drugih geografskih pojmova. To je nastavak genocida drugim sredstvima. Genocidom se zatiru ljudi u krvi, toponomocidom brišu njihovi tragovi postojanja na licu rodne grude. Zato svaka okupatorska vlast prvo što uradi jeste da izbriše nazive mista i drugih geografskih pojmova i nadije svoje da bi taj prostor posvojčila, označila svojim…..

Povod za ovaj razgovor je svakako predstojeća promocija Vaše knjige HAVA MAJKA PRIDORKA, ovdje u Bostonu. Poema je neposredno inspirirana stvarnom tragedijom Have Tatarević, kojoj su četnici 23. jula 1992. g. ubili šestericu sinova i muža. Ali, kome je, zapravo, posvećena poema koja čini sadržaj spomenute knjige?

poema-hava-majka-pridorka_l

KADIĆ: Poema „Hava majka Pridorka“ je zasnovana na stvarnom događaju i stvarnim ličnostima sa konkretnim ljudskim imenima, kako ste i Vi naveli. Radi se o Havi Tatarević iz sela Zecovi kod Pridora na obroncima Kozare i njezinih šest sinova: Senadu, Sejadu, Nihadu, Zilhadu, Zijadu i Nishadu te mužu Muharemu.

hava

Ali ova poema nije novinarska reportaža o stvarnoj Havi, nego književni lik, stvoren pjesničkom imaginacijom. Hava je simbol svih bošnjačkih majki, njihovog stradanja, patnje i bola za nedužno ubijenim sinovima tokom velikosrbske genocidne agresije na Bosnu i Bošnjake. Svaka od hiljade ucviljenih majki, kojima su zločinci napravdiboga ubili ne jednog, nego dva, tri, četiri, pet, šest pa i sedam sinova, mogla je biti u naslovu ove poeme: Azema, Nazija, Nezira, Zakira, Fata, Nura…. Treba imati na umu da su majke najveći stradalnici svakoga rata, a ovoga stostruko, jer se radi o izdaji i nezamislivoj svireposti dojučerašnjih komšija: zločin ubijanja njihovih sinova često se dešavao prid njihovim očima. Nakon čitanja nedovršene poeme prije godinu dana, akademik Abdulah Sidran se u naslovu jedne svoje kolumne zapitao može li tolika bol stati u pjesmu, a u recenziji pripremljene poeme za štampanje, godinu kasnije, naglasio: „I da je ova lirsko-epska pjesma Safeta Kadića milion puta potresnija, nego što jest, i da je hiljadu bosanskih pjesnika razlilo ovoliku patnju i bol u svoje najbolje pjesme, kao što nije, ne bi bilo dovoljno da izrazi ni stoti dram sklupčanog bola, jada i čemera naših hudih majki, kojima su krvoloci na pravdi Boga pomorili tolike sinove. Puklo bi i kameno srce! Tako ni spregnuto srce racionalnog lingviste Safeta Kadića nije moglo pred toliko silnim naletom zla zaustaviti svoju ljudsku emociju da ne eruptira, poput vulkana, iz grotla gdje ga nikad bilo nije, u ovu neponovljivu i potresnu patriotsku pjesmu.“ Zašto baš Hava pored tolikih drugih majki? Postoje brojni razlozi, a ovdi ću navesti najeksplicitnije. Prvo, radi simbolike njezina imena: Hava (Eva) kao pramajka ljudskog roda, zajedno sa Ademom (Adam) i svega drugog što ta simbolika sa sobom nosi: ubijanjem njenih sinova, zločinci su ubijali cijeli ljudski rod. Drugo, Pridor je paradigma velikosrbskog genocida nad Bošnjacima, gdi se jasno očitava genocidna namira. Odmah na početku agresije 1992. godine, naoružani Srbi su pučem priuzeli vlast i zatim masovno hapsili nenaoružane Bošnjake, civile, dojučerašnje komšije, kojima se potom gubi svaki trag. Tek mnogo godina nakon dejtonskog mira saznalo se za njihovu tragičnu sudbinu. Treće, Hava je najdulje nosil bol nestalih sinova, jer ona našla kosti svojih ubijenih sinova nakon 20 godina paklene patnje i beznadnog traganja i zločinačkog sakrivanja, i to u najvećoj dosad odkrivenoj masovnoj grobnici, poznatoj kao Tomašica, u okolici Pridora.

Nekako na samo spominjanje majke, i to iz prijedorskog kraja, proizvodi asocijaciju na poemu Skendera Kulenovića “Stojanka majka Knežpoljka” iz 1942. Nije li Vaša HAVA svojevrsna replika na Skenderovu STOJANKU? Može li se tu povući i neka paralela te uspoređivati konteksti u kojima su nastale obadvije poeme?

KADIĆ: Zaista je “Stojanka majka Knežpoljka” velika poema velikog pisnika. Nastala je nakon nacističko-ustaške ofanzive na ustaničku Kozaru i Kozarski partizanski odred u lito 1942. godine i zločine počinjene nad srbskim civilnim zbigovima po Kozari. Stojanka je samo simbolično književno ime za neznanu srbsku majku. Kako opisuje Mladen Oljača u svome romanu „Kozara“, Skender je svoju poemu prvi put pročitao prid strojem preživilih partizana sprolića 1943. godine i imala je strahovit učinak. Ubrzo se pronila među partizanskim jedinicama od Đevđelije do Triglava.  Srbska književna kritika i književna historija smatraju je „najvećom srpskom poemom“.

Poema „Hava majka Pridorka“ zapravo je postgenocidna replika Skenderu, posvećena ucviljenim i unesrećenim bošnjačkim majkama. Radi se o „ponavljanju“ historije, koja se nužno ispoljava kao tragedija. I to je jedan od razloga zašto je kao simbol stradanja bošnjačke majke uzeta baš Hava da bi se ukazalo na tragični kontinuitet na tom prostoru. Ova poema je, zapravo, jedna spontana ljudska pobuna protiv zla i nasilja. Ja sam kao novinar i ratni reporter u obsjednutom gradu Sarajevu još 1992. posredstvom radio-amatera saznavao dosta o strahvičnim događajima u Krajini, hapšenjima i nestajanjem ljudi kojima se gubio svaki trag. Naslućivao sam najgore. I to me je progonilo 20 godina nakon Daytona, kada je odkrivena masovna grobnica Tomašica. Tu tragediju majka Hava u završnom, desetom, pjevanju instinktom majkinog srca izliva u bolni vapaj i krik, jer „majkino srce je najviša prirodna tačka ovoga svijeta“, kako reče recenzent, akademik prof. dr. Dževad Jahić. Ona nema snage ni da proklinje kao Stojanka, a u tome je sprečava i muslimanska tradicija Bošnjaka. Najviše što može ta „pitoma pod strehom kumrija“, kako reče Skender, je da jekne:

Ja Hava majka Pridorka

U amanet stavljam dunjalučki

Stojanki majki Knežpoljki

Da kletvu svoju sa mnom ponavlja

Sveti nas seko Kozaro

Kad čuješ jednu huku veliku

Kako zločincima džehennem hajcaju…

HAVA je napisana na pomalo zaboravljenoj ikavici. Zašto? Da li ste je koristili samo u ovoj poemi ili je češće koristitite u svom poetskom izražaju?

Kadic S.KADIĆ: Kada je već izabrana Hava kao simbolička bošnjačka majka, iz poštovanja prema njoj i Krajišnicima, koji su sačuvali izvorni bosanski ikavski jezik, odlučio sam da poema bude na ikavskom. To su pozdravili i recenzenti Jahić i Sidran. Bosanski ikavski jezik je jezik naših predaka. To je najstariji etnički jezik Bošnjaka i time sam htio podsititi da bi Bošnjaci morali vratiti svoj izvorni maternji jezik u svoja srca i u svoja pera. Ali i u svoj književni jezik i službenu upotrebu. Time sam hotio naglasiti da bi se Bošnjaci morali vratiti svojim korinima ako se žele uzpraviti nakon pritrpljenog genocida i obstati na svojim etničkim prostorima. Ijekavski izgovor je migracijskog porijekla i unesen je sa strane u Bosnu tokom poslidnjih vikova. O tome svidoči bošnjački pisnik i leksikograf rodom iz Tuzle,  Muhamed Hevai Uskufi, koji je napisao prvi ričnik bosanskog jezika 1631. godine pod naslovom Bosansko-turski ričnik u stihu. Sa grupom bošnjačkih intelektualaca pokrenut ću inicijativu da se u službenoj upotrebi koristi bosanski ikavski jezik uporedo sa  ijekavskim, pa ko kako voli, nek izvoli. Ikavski jezik je mnogo pogodniji za elektronsku komunikaciju i racionalniji za automatsko prevođenje.

Da li ste se ikad sreli sa Havom Tatarević i je li taj eventualni susret sa sinonimom bošnjačke majke – tragičarke bio dodatna inspiracija za poemu?

KADIĆ: Nisam se nikada susreo sa majkom Havom, ali jesam sa njezinom nesrećom i bolom koji priživljavam sa njom kao da se događa mojoj majki. Za to ne treba nikakva inspiracija. Dovoljno je samo biti čovik i imati ljudsko srce. Ipak, moram reći da sam inspirativnu  podlogu za stvaranje književnog lika Have majke Pridorke našao, zapravo, u jednoj drugoj Skenderovoj poemi: „Na pravi put sam ti majko izišo“, u kojoj veliki pisnik maestralno portretira svoju majku Hanifu, zapravo jedan univerzalni lik bošnjačke majke. Razumi se da je u ovaj lik ugrađen i lik moje majke Aze, ali i svih bošnjačkih majki čija sam užasnuta lica od bola susretao tokom agresije i gledao na televiziji nakon srbskog zauzimanja zaštićene zone UN Srebrenice i Žepe.

Koliko je do sada bilo promocija u BiH, a koliko u SAD te kakve su bile reakcije publike i književne kritike?

KADIĆ: Prema ocinama književne kritike, radi se o vrhunskom književnom dilu kakvo do sada nije postojalo u bošnjačkoj književnosti. Ova poema se po književno-stilskom postupku naslanja na bošnjačku usmenu lirsko-epsku poeziju i čuvenu baladu „Hasanaginica“. Akademik prof. dr. Dževad Jahić nazvao je poemu „Hava majka Pridorka“ bošnjačkim književnim čudom. Kuriozitet je u tome što je on to izjavio na književnoj večeri, gddi je promoviran njegov roman „Ustraga“, 1. juna u Domu Armije u Sarajevu. Ova poema predstavlja pandan sličnim, ali antibošnjačkim dilima u susidnim književnostima, kao što je velikosrbski ep „Gorski vijenac“ P.P. Njegoša ili hrvatski ep „Smrt Smailage Čengića“ hrvatskog bana Ivana Mažuranića.

U Bosni je poema do sada promovirana u visočkoj medresi „Osman ef. Redžović“, u Gradskoj biblioteci u Mostaru i oglednoj školi Zalik, Narodnoj biblioteci u Kaknju i Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu i naišla je na izuzetan prijem kod publike kao i kod književne kritike. Posebno je upečatljiva ostala prva promocija u Medresi u Čajan-Gradu kod Visokog. Bio je to visoko profiliran poetsko-scenski recital sa odgovarajućom scenografijom i kostimografijom u izvedbi učenika ove medrese. Prva promocija i neponovljivo snažna izvedba, puna emotivnog naboja: cili pripuni amfiteatar je plakao. Plakao sam i ja. Prije mog dolazka u USA krajem juna, postojale su inicijative iz Sandžaka, Zenice, Tuzle za održavanje promocija, ali sam to prolongirao do povratka u Bosnu. Za jesen je predviđeno gostovanje u Kanadi, koje je inicirao direktor Instituta za iztraživanje genocida u Kanadi, prof. Emir Ramić. Postoji ponuda iz BH Kluba iz Chicaga da se ova poema predstavi tamošnjim Bošnjacima za Dan bilih traka, 31. maja iduće godine. Prva promocija u USA održana je polovicom jula u prostorijama ABNH u Manchesteru, New Hampshire, u izvanrednoj organizaciji te ugledne i ogledne bošnjačke zajednice u ciloj Americi. Druga je ove subote u administrativnom, kulturnom i univerziteskom sridišću Massachusettsa, Bostonu, a u toku su dogovori sa BAICC iz Hartforda u Connecticutu na čelu sa Mirzet ef. Mehmedovićem o utvrđivanju termina. Postoje inicijative iz New Yorka, ali ne znam da li će biti vremena, jer se vraćam u Bosnu krajem augusta.

Da li je poema ekranizirana?

KADIĆ: Na inicijativu publiciste mr. Fatmira Alispahića poemu je ekranizirala tuzlanska NeonTV na već postojeći tonski zapis na CD, koji je snimit u sarajevskoj Biblioteci za slijepa i slabovida lica za potribe svojih članova. Taj projekat ne bi bilo moguće realizirati brez finansijske podržke Instituta za iztraživanje genocida Kanada i njegovog agilnog direktora prof. Emira Ramića.

Skenderova STOJANKA je onomad bila neizostavni dio lektire u osnovnim i srednjim školama. Da li je realno očekivati da i Vaša HAVA postane dio nastavnih planova i programa, ako ne u cijeloj BiH, a ono barem u F BiH? Barem toliko dugujemo svojoj djeci i budućim pokoljenjima, zar ne?

KADIĆ: To ne zavisi od mene, nego od aktuelne vlasti. Ja sam tu poemu napisao i, metaforički rečeno, odbolovao. Ona nastavlja svoj samostalni život kroz vrijeme, kao svojevrstna opomena i sićanje na budućnost. Nadam se da će ona snažno uticati da naša povist budućnosti postane manje tragična. Sudeći po stanju svisti u našem družtvu i po nebrizi vlasti za obrazovanje i kulturu te sveobću kolonijalnu ideologiziranost, dobro će biti ako ne bude zabranjena ili čak spaljena.

Bošnjaci su pretrpili genocid 1992-1995 kojeg njegovi počinitelji i dalje negiraju, ali eno im…No, šta je to do nas samih kako nam se isti nikad više ne bi ponovio, odnosno kako preventivno djelovati? Da li je baš sve do politike i političara koji se predstavljaju da štite interese Bošnjaka – ubjedljivo najvećih žrtava posljednjih agresija na R BiH?

Kadic S - 1KADIĆ: Genocid je najstrašnija kob koja može zadesiti jedan narod i zato se javlja kao sudbinska tačka koja dili sveukupnu povist Bošnjaka na ono što je bilo prija i na ono posli genocida. Kao izraz iracionalnog, zaumnog i antiljudskog čina, genocid je strašna mora i za počinioce i za žrtve. Genocid koji su na kraju 20. stoljeća nad Bošnjacima, kao matičnom narodu u njihovoj rodnoj zemlji Bosni, počinili Srbi, koji su se poslidnjih vikova naselili u Bosnu i živili izmišano na brdovitom i zabačenom Balkanu, na periferiji Evrope, historije i savremenih svitskih zbivanja, tako je neočekivan i nepojmljivo barbarski, divljački, anticivilizacijski čin da je šokirao i paralizirao Bošnjake i konsternirao miroljubivi svijet, nanovo otvarajući neka zapretana historijska pitanja. Svaki narod, pa i Bošnjaci, imaju sudbinu kakvu zaslužuju. Bošnjani/Bošnjaci su stari balkanski narod, nekada među najbrojnijim i najrespektabilnijim evropskim narodima, svojevremeno subjekat historije. Ali ne živi se od stare slave. Suviše dugo traje njihovo osipanje i razsap, njihova agonija, koja je skončala u genocidu. Bošnjaci su silom, ratom, genocidom, stjerani na prvobitni etnički prostor povijesnih bosanskih zemalja. Bioložki desetkovani, vojno poraženi, politički potlačeni i marginalizirani, Bošnjaci su na samom rubu obstanka. Nema dalje! Sada je na Bošnjacima: uzpraviti se ili nestati sa historijske pozornice. Gordo uzpravljanje, pisnički rečeno, bit će veoma težko i dugotrajno, jer su viševikovni neprijatelji Bošnjaka planski i sistematski razarali bošnjački identitet dugo vremena kidajući sve niti koji ga povezuju. Ponekad mi se čini da su Bošnjaci već zaboravili sami sebe. Današnji bošnjački političari su prava paradigma toga stanja bošnjačke svijesti: bez državotvorne vizije i prakse, intelektualno inferiorni, skorojevićki egoistični i gramzivi, nitkovski nemoralni i podkupljivi, izdajnički neodgovorni, ogrezli u kriminalu i korupciji, bez pravih prijatelja i partnera, sa neprijateljskom agenturom u sobstvenim redovima i državnom aparatu. Često se sitim jedne mudre opazke prefinjenog slobodoumnog intelektualnog disidenta, Halida Čauševića, sina čuvenog reisa Muhameda Džemaludina ef. Čauševića, koju mi je rekao u jednom intervjuu ratne 1993. godine kao ratnom reporteru u obkoljenom Sarajevu: Bošnjaci su uvijek imali najbolje ratnike, a najgore političare.

Prije nepune dvije godine izašla je Vaša knjiga eseja “Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida”. Zaintigriralo me ovo drugo – lingvosuicid. Ko to diže ruku na vlastiti jezik u našoj zemlji?

KADIĆ: Položaj, mjesto i uloga bosanskog jezika u bosanskom družtvu i državi je izpod nivoa jezika nacionalne manjine u demokratskim državama. Zašto je to tako? Već ranije sam kazao da su neprijatelji Bošnjaka u poslidnjih dvista godina uzpili razoriti bošnjački identitet pa to neki rade iz neznanja. Želim virovat da je falsifikovanje imena Velikog bosanskog sudije Gradiše u Građeša u nazivu zeničke ulice samo neznanje. Ali znatan broj je onih gorih, koji to rade iz karijerizma i ličnog interesa pod snažnim uticajem svojih patrona iz centara izvan BiH u kojima su se školovali. Ali već nastupa nova mlada garda bosanskih lingvista.

Jezik je imanentno svojstvo Čovjeka kao bića, Božijeg stvorenja, sadržano u njegovom genomu, različito kodiran kod svakog naroda. Kao izvorni slavenski organski idiom zemlje i naroda Bosne u njenim povistnim granicama, bosanski jezik je rodno miesto i emanacija bosanskog duha i prva domovina Bošnjaka. Kao takav, bosanski jezik je na udaru i sa istoka i sa zapada već hiljadu godina, baš kao i autohtoni balkanski narod Bošnjaka koji njime govori u svojoj povistnoj zemlji Bosni. Knjiga koju spominjete obuhvaća tridesetak iztraživačko-analitičkih sociolingvističkih eseja i ogleda te drugih kritičko-polemičkih tekstova o bosanskom jeziku u savremenom bosanskom kulturnom, društvenom i političkom kontekstu, pisanih bez dlake na jeziku i sitnih konformističkih kalkulacija, često veoma oštro, a nerijetko i sarkastično. Tu se bosanski jezik posmatra iz rakursa bošnjačkog etno-nacionalnog identiteta nakon srbskog genocida nad Bošnjacima, odnosno sa pozicija bosnistike. U tim tekstovima se otvaraju neka fundamentalna pitanja bos(a)nistike, koja do sada niko na ovaj način nije otvarao: ili nije smio ili nije znao. Zato se u njima razvija nova, bos(a)nistička, lingvistička koncepcija i kao crvena nit provlači temeljna teza o bošnjačkom postgenocidnom uzpostavljanju lingvosuicidne standardnojezičke norme bosanskog jezika u svjetlu nesaglasnosti organskog i standardnog idioma. Ta knjiga je sastavnica BOSANSKE POSTGENOCIDNE TRILOGIJE, koja obuhvaća i knjige „Antibosanska jezička zavjera“ i „Bošnjaci i bosanski jezik“. Te knjige su pripremljene za štampu, ali nema sredstava da bi se izdale.

Na samom kraju, u pripremi ovog razgovora spomenuli ste da radite ozbiljno istraživanje o bosanskim toponimima i toponimocidu. O čemu se, zapravo radi, odnosno otkud interes i za tako nešto? Ili je i to samo segment ukupne priče, iliti Vašeg općeg interesiranja za bh. ‘-cide’ u nekom širem aspektu?

Kadic S - 2KADIĆ: Toponimi su jezički spomenici jednog naroda na njegovom etničkom prostoru. Toponimocid je ubijanje toponima, odnosno nezakonita, nasilna promjena naziva naseljenih mista i drugih geografskih pojmova. To je nastavak genocida drugim sredstvima. Genocidom se zatiru ljudi u krvi, toponomocidom brišu njihovi tragovi postojanja na licu rodne grude. Zato svaka okupatorska vlast prvo što uradi jeste da izbriše nazive mista i drugih geografskih pojmova i nadije svoje da bi taj prostor posvojčila, označila svojim. Ništa bolje ne legitimira neku vlast kao okupatorsku kao što je promina naziva naseljenih mista i drugih lokaliteta na zaposidnutom prostoru. Toponimocidom, koji provode genocidne vlasti na okupiranom prostoru ‘entiteta masovnih grobnica’ kako se eufemistički naziva dejtonski entitet „rs“, čisto historijsko-geografsko lice zemlje Bosne nagrđeno je kao nikad do sada. Dovoljno je samo uzeti Banjaluku kao paradigmu toponimocida. Nijedan predratni bosanski narodni naziv lokaliteta: ulica, trgova, naselja, područja i sl. nije ostao a da nije prominjen ili je na njihovo misto dodat atribut ‘srpski’. Odjednom su se u bošnjački šeher Banjaluku naselili likovi iz srbijanske mitologije ili savremene genocidne bratije. Tako je, primjerice, Mejdan nazvan Obilićevo, Šehitluci – Banj brdo, a Gornji Šeher sa drevnim rimskim banjama nazvan je Srpske Toplice. Oni koji su rođeni od 1990. naovamo ili neki turista koji slučajno zaluta u taj dio Bosne i ne zna za te starije nazive misleći da je došao u  Šumadiju. To je bosanska toponimocidna stvarnost.

Hvala velika za ovaj razgovor.

KADIĆ: Hvala Vama što se zanimate za ova značajna pitanja za obstanak Bošnjaka.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (817)

vrbas-miso

kozlic
Poštovani hadži reis efendija!
Neposredno iza mene je još jedna posjeta Banja Luci i Domovini. Bio bih nekorektan prema samome sebi i velikom broju banjalučkih džematlija ako bih, pa i javno, prešutio navode svih njih, uključujući i neke banjalučke imame, da je situacija u IZ Banja Luka neizdrživa, naprosto alarmantna. Svi do jednoga, prije i nakon klanjanja namaza u prelijepoj Ferhadiji bi me zamolila da odvojim vrijeme za razgovor s njima i oni bi mi tim povodima, u očaju i s velikim ogorčenjem pričali da u IZ moga i njihovog grada vladaju “mrak” i “najcrnji staljinizam”, naravno u režiji i izvedbi muftije Osman ef. Kozlića. Ferhadija izvana blješti svojim punim sjajem, ali unutar nje, tačnije unutar IZ Banja Luka, vladaju mrak, strah i diktatura! Sve njih sam pitao zašto se sami ne oglase, bilo prema Tebi, kao vrhovnom poglavaru IZ BiH, nadležnim tijelima IZ BiH ili pak javno, kao što to ja činim, a oni, ama baš svi, kažu da ne smiju jer “za svaku izgovorenu riječ ovdje pada glava”, da se “prijeti njima i njihovim porodicama…” Dakle, to govore banjalučke džematlije i neki imami, ne ja! Naravno, ne bih govorio o njihovim imenima jer su me zamolili da ih ne spominjem, iz straha od odmazdi kojih, kako kažu, tamo ima i mogu se očekivati od “strahovlade muftije Kozlića….” Pitao sam jednog imama: “Zna li išta o ovome reisu-l-ulema”? Na takvo pitanje dobih odgovor: “Pa ne može ne znati, ako ne za sve, ono bar za dio ovoga o čemu pričamo i za što se jadamo”.
 
Ne bih spekulirao sa ovim da li si, poštovani hadži reis efendija, upoznat sa stanjem u IZ Banja Luka na način na koji sam netom upoznat ja od strane ne bilo koga, nego meni poznatih džematlija, “džamijskih ljudi” i koji 12 mjeseci u godini žive u toj Banja Luci, pa koristim priliku da Te, evo i javno upoznam sa načinom na koji vlada u IZ Banja Luka i šire muftija Osman ef. Kozlić i zbog čega velike štete trpi upravo IZ Banja Luka, Muftijstvo banjalučko, IZ BiH u cjelini te svi muslimani Banja Luke i BiH, ma gdje da su. Zašto ja? Najmanje zato što sam od 21. maja 1992. do 7. novembra 1994. bio tamo to što sam bio, niti zato što sam i danas aktivni član IZ Banja Luka, nego zbog iznošenja istine o Zajednici u mome gradu koju, kako rekoh, mnogi iz raznih razloga ne smiju ili neće da iznesu i posebno zato što od Tebe, kao vrhovnog poglavara IZ BiH, očekujem da iznađeš načina da provjeriš navode koji slijede i poduzmeš konkretne mjere u interesu IZ Banja Luka i IZ BiH. Dakle, ja sam apsolutno u ovoj priči nebitan, bitna je Zajednica te njena sadašnjost i budućnost!
S mnogo navoda banjalučkih džematlija i nekih imama sam se prošli mjesec, neposredno nakon Bajrama, suočio, ali zbog vremena i prostora izdvajam one najbitnije:
Rasprodaja vakufske imovine 
Da, postoji Vakufska direkcija pri IZ i ima svog direktora hafiza Senaida Zaimovića. S njim sam prije nekoliko mjeseci imao intervju i podsjetio banjalučke džematlije koji su mi navodili primjere rasprodaje vakufske imovine na isti, jer sam u tom intervju tretirao i banjalučki vakuf. Hafiz Zaimović mi je odgovorio što je odgovorio, a razočarane džematlije navode da je direktor Vakufske direkcije, najblaže rečeno, iznio neke neistine u vezi dosadašnjih ili predstojećih transakcija kada je u pitanju banjalučki vakuf.
 
Evo jedne ilustracije (izvod iz moga intervjua sa Zaimovićem od 14. decembra 2015.):

Do mene dopiru, za sve autohtone Banjalučane i članove IZ BiH uznemirujuće informacije o navodnoj prodaji vakufske imovine u tom gradu. Naprimjer, znate li išta o navodnoj prodaji vakufske kuće u ulici Meše Selimovića br. 4 (bivša Zagrebačka), uvakufljene za imama Ferhadija džamije i jeste li mogli to eventualno spriječiti?

ZAJIMOVIĆ:Ne znam odakle vam ta informacija, stan nije prodat, stan je vakufski. U njemu je nekada bilo smješteno jedno udruženje građana kojima je stan bio iznajmljen. Udruženje je prestalo da radi i stan je sada u posjedu Medžlisa IZ-e Banja Luka.

 
Uvjerio sam se i sam (vidi sliku)
SAM_4307
da je srušena vakufska kuća u Zagrebačkoj (danas Meše Selimovića) ulici br. 4 koja je decenijama bila namijenjena za stanovanje imama i mujezina obližnje Ferhadije džamije. Pitao sam neke džematlije da li je to urađeno transparentno i po važećoj proceduri koja proističe iz akata IZ? Uzvratili su mi, umjesto odgovora, ovako: “O čemu ti pričaš? Pa muftija Kozlić nikoga ne pita niti obavještava kada donosi odluku da nešto od vakufske imovine hoće prodati! Navodno je tu kuću dao srušiti kako bi ponudio na prodaju plac jednoj banci i kako bi vratio kredit uzet za sanaciju zgrada Medžlisa i Muftijstva.. I, navodno, nešto mu je zapelo u realizaciji prodaje, ali kuća je već srušena…”
 
Jedan drugi džematlija me pozvao da snimim novoizgrađenu pravoslavnu crkvu na Pobrđu koja je, kako tvrdi, sagrađena na vakufskom zemljištu za koju transakciju nije mogao biti zaobiđen muftija Kozlić. Bitno je da se izvrši provjera da li je to zemljište prodato ili poklonjeno SPC i ko se udostojio u ime IZ da to učini?
crkva na pobrdju
 
Jedan treći džematlija me upućuje da je muftija Kozlić uputio zahtjev nadležnim službama u Banjoj Luci za diobu parcele poznate pod nazivom harem Hadži Babina džamija te da će se na toj parceli graditi zgrade, o čemu sam već ranije bio upoznat i o čemu sam razgovarao sa hafizom Zaimovićem.
hadzi babin harem
 
Jedan četvrti džematlija, za kojeg mogu svjedočiti da je u vremenu 1992-1994 financijski pomagao IZ Banja Luka iz inozemstva, dakle dijete jednog uglednog banjalučkog džematlije i intelektualac me je zamolio da, ako budem pisao na temu rasprodaje vakufske imovine u Banja Luci, javno podvučem da ta imovina “nije babovina ni muftije Kozlića pa ni reisa Kavazovića, ako ovaj drugi dopušta Kozliću da je krčmi i rasprodaje…” I evo, iz poštovanja prema njemu i njegovom rahmetli ocu, posebno u interesu zaustavljanja muftije Kozlića u daljnjoj rasprodaji onoga što je ostalo od te imovine u našem gradu, upravo to činim.
 
I tako dalje, i tako dalje….
 
Savjetnici
 
Poštovani hadži reis efendija!
 
Dovoljno je da pitaš one ptice na krošnjama brojnih banjalučkih stabala ko su dvojica savjetnika muftije Kozlića, ne u vođenju Muftijstva, nego u transakcijama, odnosno beskrupuloznom krčmljenju vakufske imovine. Dakle, to je toliko znano svima koji iole imaju kontakta sa IZ Banja Luka, pa čak i pticama.
 
Naravno, svaki funkcioner treba imati savjetnike iz oblasti koje se tiču obnašanja njegove funkcije, ali oni nužno treba da jesu u sistemu, u konkretnom slučaju unutar Zajednice. U slučaju muftije Kozlića i njegovih savjetnika oni (savjetnici) su bliski Islamskoj zajednici onoliko koliko je blizak i patrijarh SPC Irinej.
 
Problem je i to, kako navode banjalučke džematlije, što novac od rasprodaje vakufske imovine u Banja Luci završava kod nekih srpskih tajkuna u Banja Luci i s kojima su muftijini savjetnici, kako navode, povezani.
 
Menadžer, a ne duhovni i vjerski lider
 
Poštovani hadži reis efendija!
 
Više je nego očito da je banjalučki muftija Kozlić menadžer, a ne duhovni i vjerski lider muslimana Banjalučkog muftijstva! Pitam Te otvoreno: Da li je menadžerstvo posao jednog muftije ili on treba da radi nešto drugo, a ne to? Znaš li za te njegove omiljene aktivnosti? Ako znaš, zašto to dopuštaš, a ako ne znaš, nađi načina da saznaš i ukloni ga sa te funkcije jer Banja Luci, odnosno nama – banjalučkim muslimanima, ma gdje da smo, treba muftija, dakle duhovni i vjerski lider, a ne tzv. muftija, a zapravo menadžer! “Mi nemamo muftije”, riječi su jednog uglednog banjalučkog džematlije koji živi u Banja Luci i koji, otkad znam za sebe, klanja u Ferhadiji. Treba li potcijeniti njegove riječi i njegovu poruku? Naravno da ne treba!
 
Otuđen od džemata i džematlija
 
Poštovani hadži reis efendija!
 
Nije nikakav ekskluzivitet da je jedan vjerski lider, ma kojeg nivoa, blizak sa džematlijama, odnosno sa bazom, kako bi se još reklo. To se naprosto treba da podrazumjeva. No, muftija Kozlić je ekskluzivan ali u obrnutom smjeru: nema nikakav kontakt sa tzv. običnim džematlijama, nema ga među njima. U to sam se i lično uvjerio. Napravio je “kineski zid” oko sebe. Ali, neke džematlije su mi svjedočile da ga je zato bilo svake ramazanske noći nakon iftara i prije teravije koju je klanjao u Gazanferiji džamiji, u jednom kafiću preko Vrbasa gdje se, naravno, toči i alkohol. Da li je to primjereno muslimanu, posebno jednom efendiji i k tome još i muftiji? Pa naravno da nije!
 
Kadrovska politika
 
Poštovani hadži reis efendija!
 
Da ne bude sve u stilu da sam čuo, evo, mogu i lično da svjedočim da je muftija Kozlić za glavnog imama Medžlisa IZ Banja Luka postavio mladog Muhidin ef. Spahića koji ima arogantan odnos prema džematlijama. Svjedokom sam njegovog grubog odnosa prema rahmetli Kjazimu Halimiću, a takav odnos je imao i prema uglednom Banjalučaninu i džematliji dr. Emiru Bišćeviću, o čemu mi je pričao dotični i koji je, kako je rekao, uputio pismenu predstavku organima IZ. A neki drugi mogu svjedočiti da je glavni imam kojeg je postavio muftija Kozlić iz džamije izbacio jednog Aliju Alu Mahmutovića, vjerovatno jedinog hodajućg čovjeka-evliju u Banja Luci.
SAM_4316
 
Da li je takav čovjek dostojan funkcije koju obnaša, makar bio iz istog sela odakle je i muftija? Naravno da nije!
 
Kadrovsku politiku muftija Kozlić vodi i na način da daje stanove njemu podobnim imamima, premještajući pri tom imame sa četveročlanim obiteljima u manje i sl..
 
A vodi je i na način da je jednom bivšem predsjedniku Medžlisa, kao formalno odgovornom licu za upravljanje vakufskom imovinom, dao ponuditi nekakav ugovor na potpis u kojem  se navodno ovlašćuje jedan od njegovih business savjetnika za sve transakcije iz domena vakufske imovine, te kada je ovaj odbio to potpisati, rekao mu je da ide dvije sedmice na bolovanje i potom će ga smijeniti zbog “nedolaska na posao” te postaviti nekog drugog. Tako je i bilo. Ne sjećam se da je i Josip Visarionovič Staljin  tako radio!
 
Evo, ne možeš reći da nisi znao…
 
Poštovani hadži reis efendija!
 
Ne tvrdim, kao neki drugi, da si o svemu naprijed navedenom bio upoznat, barem ne do sada. Niti tvrdim da je sve što mi je prenešeno od banjalučkih džematlija tačno. Kao što ne tvrdim da sam ovim obuhvatio sve što žulja banjalučke džematlije, ma gdje da jesu, pa i mene samoga. Ali zato smatram da imaš načina da sve ove navode provjeriš i ako se utvrdi da su samo neki od njih tačni, proglasiš muftiju Kozlića odgovornim za učinjeno i smjeniš ga sa te funkcije. To je najmanje što kao naš vrhovni vjerski poglavar možeš i trebaš učiniti. Na dobrobit Islamske zajednice Banja Luke, Banjalučkog muftijstva, BiH te svih muslimana Banja Luke, njene regije i BiH, ma gdje da jesu. U protivnom, logično ćeš postati saučesnik naprijed navedenih radnji a koje nemaju veze sa onim čemu nas uči islam. Želim da vjerujem da sebi tako nešto nećeš dopustiti.
 
Uz mahsuz selame,
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija
 
 
 
 
 
 

 

Poštovani,

Dolaskom Velantina Inzka na poziciju Visokog Predstavnika koji je nadležan za implementaciju Dejtonskog Ugovora naša je država započela svoju strmoglavu putanju u ambis u koji je vodi destruktivna politika Milorada Dodika po nalogu Srbije čija je agresorska politika prema našoj državi nepobitno ostala nepromjenjena od vremena srbijanske vojne agresije na našu zemlju 1992.-1995.godine. Takvo destruktivno ponašanje Milorada Dodika i politika koju vodi umjesto na oštre sanckije i smjene kako je propisano Annexom X Dejtonskog sporazuma koji definiše ulogu Visokog Predstavnika i njegove ovlasti, nailazila je i nailazi na neshvatljivu krajnju popustljivost i pasivnost od strane Valentina Inzka čime se krši i Annex X, a time i sam Dejtonski sporazum.

Umjesto sprovođenja Dejtonskog sporazuma Valentin Inzko svojom pasivnošću aktivno doprinosi destrukciji naše države koju je doveo do ruba građanskog rata, a njene stanovnike do ruba krajnjeg ljudskog očaja i beznađa. Stoga nama, građanima ove države, pružanje podrške Međunarodne zajednice našoj zemlji na njenom putu ka EU i članstvu u NATO izgleda kao prazna retorika.

Nije nam namjera spekulirati da li Valentin Inzko tako postupa jer nije vičan poslu niti je dorastao odgovornosti koja mu je povjerena ili iz nekog razloga i sam želi doprinijeti destrukciji naše države. Nas, građane BiH, ti razlozi za pasivnost ne zanimaju kao što nas ne zanima ni svako ko podržavanjem destruktivne politike koju sprovodi Milorad Dodik po nalogu Srbije i SANU II, a kojim se pokušavaju ostvariti zločinački ciljevi neostvareni agresijom na BiH 1992-95. godine, našu državu želi uništiti, pošto ćemo se tome snažno oduprijeti i protiv toga boriti svim raspoloživim sredstvima.

Pozivati se na predugu listu nedopustive pasivnosti Valentina Inzka traži puno veći prostor. Stoga se sada želimo pozvati samo na najnoviju ozbiljnu krizu u državi koju je izazvala najava referenduma tzv. RS, a koja predstavlja prijetnju po mir i stabilnost u BiH, a i u samom regionu, a za čije će nesprječavanje odgovnornost snositi Međunarodna zajednica.

Stoga od vas tražimo da naložite Valentinu Inzku da bez odlaganja upotrijebi Bonske ovlasti (te da smijeni Milorada Dodika i sve one koji podržavaju i promoviraju referendum u tzv. RS) ili da ga u protivnom odmah smijenite sa pozicije Visokog Predstavnika i zamjenite ga nekim ko će te ovlasti obilato koristiti kad god za to postoji i najmanja potreba kako bi se sprječile sve destruktivne snage unutar naše zemlje koje slijede i sprovode Miloševićevu, Karadžićevu i Mladićevu zločinačku politiku, te omogućilo da naša država konačno krene naprijed.

S poštovanjem,

U ime 65,564 clana FB Grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH:

  1. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar (prognanik iz Mronjic Grada- Varcar Vakufa, živi u Kanadi)
  2. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji), izbjeglica iz Travnika, živi u Britaniji
  3. mr sci. Marjan HAJNAL, profesor filosofije, prognanik iz Sarajeva, živi u Tel Avivu
  4. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA
  5. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja okoliških i energetskih statistika i statistike sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)
  6. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm,  Omarska  i  Trnopolje,  (rođen  Banja Luci,  živio u Ljubiji,  radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

 

SAM_4136Eto, neposredno iza mene je još jedna posjeta Zavičaju, Domovini te njenom okolišu (sjeverozapadnom). Utiske ću sređivati u vremenu ispred i oni će biti samo moji, znači subjektivni. Naime, svako ima svoje kriterije pa tako i ja. Stoga, ne bih u ovoj reportaži puno o njima, barem ne u tekstualnom dijelu. Ipak, izjava jednog mladog Sarajlije, banjalučkih korjena, je na mene ostavila snažan dojam i još uvijek mi odzvanja u ušima. Naime, momak često pohodi Banja Luku i već je definitivno sredio svoje utiske. Kada smo razgovarali o netom otvorenoj Ferhadiji, on je potpuno mirno i gotovo proročanski izrekao rečenicu koju sam stavio u naslov. Nije mi želja nikada, pa niti ovim povodom, da širim nekakav pesimizam ili defetizam, ali ni nerealni optimizam. Svako neka snimi situaciju na temu našeg biološkog opstajanja ili nestajanja u našem gradu svojim čulima i neka izvede zaključke. Nisam rekao da sam ja izveo neki konačni zaključak na osnovu izjave mladog banjalučkog Sarajlije, ali hoću kazati da o njoj valja razmisliti. Barem toliko dugujemo svojoj savjesti i svojim budućim pokoljenjima. I, svome gradu, ma kakva mu je krvna slika danas.

Dakle, toliko kada je riječ o suštini. O onom drugom, posebno o susretima sa dragim osobama te posjetama živima i mrtvima (ovih drugih je svake godine sve više), neka kažu fotke koje ne moraju imati samo privatni karakter. Kažu da jedna fotka zamjenjuje 300 riječi. Pa, stoga, bujrum prijatelji i ostali….

Banja Luka

SAM_4318——————————————————————————————————————————————————-

SAM_4057                                                 Tevhid r. Emiru Džaniću Tiketi u Jama džamiji u Gornjem Šeheru

SAM_4059——————————————————————————————————————————————————-

SAM_4097                                                                                            Sa sestrom/tetkom Suadom

SAM_4099Sa Mišom Vidovićem

SAM_4103                                                                                      Sa Halimom i Fatom Huremović

SAM_4114                                            Ploča sa imenima donatora za obnovu Ferhadije, pri ulaznoj kapiji, ali nedostaju mnoga imena….

SAM_4319                                                                    Biciklima nikako ne smije biti mjesto u dvorištu Ferhadije…

SAM_4115————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4118Hor “Safikada” je na ovom mjestu, desetak metara od Vrbasa, zapjevao “Dok palme njišu grane” – nikakve veze nemaju pjesma i ambijent

SAM_4055


SAM_4138                                                                           Dva rođaka, dva Bedrudina (ovaj drugi je Gunić)

SAM_4142————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4148                                                                                                            Sa Borisom Zrilom

SAM_4164                                                                                                            Sa Enesom Bašićem

SAM_4166                                                                                                 Sa dr. Jasminom Latifićem

SAM_4172                                                                                                                  Sa, zna se s kim…..

SAM_4174                                                                                           Sa Esadom Zajom Cerićem

SAM_4176                                                                                                Dragi i dobri moj Bjanki

SAM_4178                                                                               Na terasi restorana “Alibi”, u Gornjim Sitarima

SAM_4231                                                                     Sa našim muzičkim legendama – Nadirom  i Rusom

SAM_4233                                                                                                   Sa Edinom Osmančevićem

SAM_4235                                                                                   Sa Kovačevićima – Suadom i Nedžadom

SAM_4307                       Ovdje je donedavno bila kuća imama i mujezina Ferhadije. Kome je i zašto je muftija Kozlić prodao ovaj  vakufski plac?

SAM_4310                                                              Na papiru je ovo moja vikendica, ali na terenu je potpuno drugačije

SAM_4314                                                   Sa bivšim komšijom Vladimirom Zgonjaninom te njegovom suprugom Vesnom

SAM_4315                                                       Sa Halimom Huremovićem i Hamdijom Todorovcem uoči džume u Ferhadiji

SAM_4170     Lijevo od mene je Safet Pašić, a desno Halim Huremović, Enver Cerić i rođak Muhamed-Alija Gunić, uoči džume u Ferhadiji

SAM_4171        Sa Mirsadom Halimićem (lijevo) te Mersudin ef. Hodžićem i Ismet ef. Zejnelovićem (Atlanta, GA) – ovaj u sredini mi nije poznat

SAM_4316                                                                                       Alija u svome tipičnom izdanju

Fajtovci kod Sanskog Mosta

SAM_4016

Bosanska Krupa

SAM_4021                                                           Bio sam i ostao ponosan na svoga tetića, borca V korpusa A R BiH

SAM_4025                                                                             Sa sestrom Bedrijom (lijevo) i tetičnom Fikretom

Bužim

SAM_4028                                                                      Sa braćom Šahinović – Hamdijom i Mersudom

SAM_4030———————————————————————————————————————————————————

Bosanska Dubica

SAM_4049                                                                            Neka je vječni rahmet mojoj tetki i tetku

SAM_4320————————————————————————————————————————————————————

Varcar Vakuf/Mrkonjić Grad

SAM_4062                                                                          Naši domaćini, Ibrahim i Hajra Halilović

Pliva, nizvodno od izvora do ušća

SAM_4074————————————————————————————————————————————————————

SAM_4075                                                              Sa Banjalučaninom iz Amerike Milanom Komljenovićem

SAM_4076                                                                                             Sa Ibrahimom Halilovićem

SAM_4070—————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4073—————————————————————————————————————————————————————

SAM_4079————————————————————————————————————————————————————

SAM_4080———————————————————————————————————————————————————–

SAM_4065                                                                                                 Ispred džamije u Pljevi

SAM_4066                                                                                                   ….sada sa Ibrahimom

SAM_4067                                                                          …i sa mutevelijom džamije u Pljevi, Arminom

SAM_4084————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4085———————————————————————————————————————————————————-

SAM_4086————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4088—————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4095————————————————————————————————————————————————-

Jajce

SAM_4090                                                                                    Džamija Esme Sultanije iznutra

SAM_4091                                                                                                                 …..i izvana

Prnjavor

SAM_4107                                            Sa rodicama Sabrijom i Minom Dujsić

SAM_4108                                             Sa Fikret ef. Čelenkom, glavnim imamom Medžlisa IZ Prnjavor

Lišnja

SAM_4109                                             Sa mojim Gušićima – Mersadom, Sabrijom i Ivanom

SAM_4112                                            Sa rođacima – Suadom, Sabrijom i Enizom

Travnik

SAM_4236————————————————————————————————————————————————

SAM_4237——————————————————————————————————————————————————

SAM_4242—————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4239———————————————————————————————————————————————————–

SAM_4240———————————————————————————————————————————————————-

Ahmići

SAM_4243———————————————————————————————————————————————————-

SAM_4247                                                                    Sa Mahir ef. Husićem, imamom džamije u Ahmićima

SAM_4244————————————————————————————————————————————————–

SAM_4248———————————————————————————————————————————————————–

Sarajevo

SAM_4249                                              Fatiha za rahmetli muftiju Ibrahim ef. Halilovića

SAM_4250——————————————————————————————————————————————————-

SAM_4252—————————————————————————————————————————————-

SAM_4254                                             Sa Tarikom Maglajlićem

SAM_4255                                              Sa Sadom Đurđevićem i Mikijem Dvizcem

SAM_4258————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4257————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4262————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4263                                             Fatiha našem dragom i dobrom Munibu Maglajliću

SAM_4266                                              Sa mojim dugogodišnjim prijateljem – Dubičancem, Hasanom Dizdarom

SAM_4270————————————————————————————————————————————————————

Split

SAM_4281———————————————————————————————————————————————————

SAM_4280———————————————————————————————————————————————————–

SAM_4273                                             Moj dragi i dobri tetić, rahmet mu duši

SAM_4275                                              ….. i tetka

SAM_4277                                              …. pa tetak….

SAM_4279———————————————————————————————————————————————————–

SAM_4282—————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4288————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4289————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4291                                             Sa mojom jedinom tetkom Nisvetom

Bugojno

SAM_4293                                             Sa našim američkim komšijom, Bugojancem Rahmom Haračićem

Prusac-Ajvatovica

SAM_4295Sa kćerkom moga prijatelja, akademskog slikara rahmetli Ismeta Ramljaka Zinaidom i njenim suprugom Mehmedom

SAM_4300                                             Sa imamom Handanagine džamije Sakib ef. Beganom

SAM_4301————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4302————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4303————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4304————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4305————————————————————————————————————————————————————

SAM_4306—————————————————————————————————————————————————————

Koprivnica-Đelekovec

SAM_4322                                              Dženan sa Aleksandrom Valentom

SAM_4323                                              Dženan sa Dragom i Vesnom Valent, te Vladom i Marijom Varović

SAM_4324———————————————————————————————————————————————————–

SAM_4327                         Sa Varovićima te Marijinom i Vesninom majkom Ankom, u Đelekovcu na hrvatsko-mađarskoj granici

SAM_4328                                            Tu je sada i Franjo Cmrk, otac Marije i Vesne

SAM_4331————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4332————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4333                                            Sa našim velikim prijateljima, Vesnom i Dragom Valent, na glavnom trgu u Koprivnici

Vrsar

SAM_4338————————————————————————————————————————————————————-

Pula

SAM_4345


SAM_4356                                              Ispred mesdžida, nakon džume

SAM_4360                                             Sa prof. Filipom Ćorlukićem

SAM_4346————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4359——————————————————————————————————————————————–

Dajla kod Novigrada

Dajla                                                   Sa mojim Gušićima: Mustafom, Senom i njihovim unukom Harisom

dajla-1                                                                    … sada sa njihovim sinom Senadom

 

Zagreb

SAM_4373                                            Poslije Ferhadije, meni najdraža džamija

SAM_4367———————————————————————————————————————————————————

SAM_4370

PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ma koliko bio nekakav čovjek od pera, priznajem da mi nije lahko sa ovih nekoliko redova i približno dočarati osjećaje koji su u meni nakon vijesti da je u njegovom rodnom Varcar Vakufu/Mrkonjić Gradu, brutalno fizički napadnut moj prijatelj i kolega, naš nepokolebljivi borac za Istinu, Pravdu i Republiku Bosnu i Hercegovinu – Ibrahim Halilović. Vijest me je zatekla “u trku”, na putu prema Zagrebu, a doživio sam je sa zaprepašćenjem i nevjericom, zapravo kao da se meni lično to desilo. U nekom prenesenom smislu tako treba i tumačiti, jer napad na Ibrahima, kojemu je taj bijedni četnički kabadahija pokušao davljenjem oduzeti život, jeste istovremeno napad i na mene…, Marjana…, Fatmira…, Dženanu…, Antu…, Nihada…, Selmu…, Kadru…, odnosno na svih preko 65,000 sljedbenika Zahtjeva za povratak u život Ustava RBiH, odnosno na sve one građane BiH koji ljube Istinu, Pravdu i Bosnu. Napad na Ibrahima je jedna od cijena koja se plaća u ovakvim vremenima, na teritoriju genocidne RS i za izrečenu riječ, stav…Ne, tamo sloboda bilo čega, posebno javne riječi, ne stanuje. Tamo stanuju najcrnji fašizam i aparthejd. Pred licem “slobodarske” i “antifašističke” Evrope i pred licem tzv. službenog Sarajeva. To su samo obične farse. Da je kojim slučajem negdje u Federaciji BiH napadnut novinar srpske nacionalnosti, ne samo da bi se digli Vučić, Dačić, Vulin i ostala post i promiloševićka kalakotra, nego bi se digao i Bakir i slični njemu u Sarajevu u odbranu slobode javne riječi. Ovoga puta svi takvi šute kao zaliveni na napad na dugogodišnjeg novinara TV SA i sada slobodnog novinara. Ibrahim jeste slobodan jer se sam, skupa sa svojim istomišljenicima, izborio i bori za tu slobodu, ali i plaća visoku cijenu toga. Cijene ne bi bilo, ili bi bila zanemarljiva, da djeluje u nekoj slobodnoj demokratskoj sredini. Svi znamo u kakvoj sredini, odnosno mraku, djeluje i obitava naš Ibrahim.

Zato, dajući mu punu podršku na njegovom dugogodišnjem javnom angažmanu, suosjećam u potpunosti s njim i njegovom životnom dramom kroz koju trenutno prolazi, te pozivam sve slobodoljubive građane BiH, javne djelatnike bilo koje provenijencije, baštinike Istine i Pravde, sve patriote R BiH, da svi do jednoga, bez obzira na eventualne ideološke i svjetonazorske razlike, stanemo iza našeg Ibrahima jer napad na njega jeste napad i na sve nas. BUDIMO SVI – IBRAHIM HALILOVIĆ!

Bedrudin GUŠIĆ

Poštovani
Obraćamo vam se u ime FB Grupe Zahtjev za povratak u život legalnog Ustava RBiH koja broji 65,620 građana Bosne i Hercegovine, a povodom najnovijih prijetnji državi Bosni i Hercegovini, njenom suverenitetu i teritorijalnom integritetu, upućenih od strane Srbije, a putem njihovog ministra Aleksandra Vulina.
Prijetnje su vezane za navodno paljenje srbijanske zastave u našoj državi čiji se snimak pojavio na internetu, a srazmjere prijetnje koje je izrekao srbijanski ministar Vulin uključuju i to da će njihove nadležne službe ući na teritorij međunarodno priznate, nezavisne države Bosne i Hercegovine kako bi izvršile istragu o tom navodnom incidentu. Na takvo šta niti imaju pravo niti imaju jurisdikciju da po našoj teritoriji vršljaju bilo kojim povodom.
Kao prvo, smatramo da je navodno paljenje zastave Srbije čista montaža u režiji propagandnih službi same Srbije (zasigurno snimljeno na teritoriji Srbije, što se vidi i iz okoliša) sa namjerom da se ista iskoristi upravo za upućivanje ovih prijetnji. Time je Srbija još jednom potvrdila da ima strateški interes od ovog izrežiranog događaja.
Spaljivanje zastave ni u jednoj varijanti i niti u jednoj zemlji ne može biti povod da policija jedne države izvrši upad na teritorij druge države, niti povod da se tako ultimativno traži istraga o nečemu što na teritoriji susjedne države uopće nije definirano kao krivično djelo.
Česti smo svjedoci da se u znak protesta prema nekoj zemlji pale zastave te zemlje (recimo, američka ili izraelska zastava). Ali, nismo još nikada  bili svjedocima tako brutalne prijetnje agresijom od strane i jedne zemlje prema bilo kojoj zemlji čija je zastava zapaljena na teritoriju te druge zemlje u kojoj se paljenje zastave desilo.
Suvišno je i spominjati općepoznatu činjenicu da je Srbija za Bosnu i Hercegovinu agresorska zemlja. Stoga, i da je bilo paljenja njihove zastave (a zasigurno, kao što rekosmo, nije, već se radi o još jednoj montaži velikosrpske propagande), takvo šta Srbiju ne bi trebalo ni iznenaditi. Jer, Srbija i pored brutalne fizičke agresije i činjenice da je bila ideološki tvorac i učesnik u najgorim ratnim zločinima na tlu Evrope od 2.svjetskog rata (uključujući i etničko čišćenje), genocidu, kulturocidu (plansko i sistematsko rušenje svih muslimanskih vjerskih i kulturnih objekata) i urbicidu ona i danas nastavlja sa istom agresorskom politikom prema našoj državi koju provodi u drugim oblicima (npr. negiranje bosanskog jezika i bošnjačkog identiteta, fabrikovanje historije i širenje te lažne historije, tvrdnje u školskim udžbenicima da je genocidni entitet nekakva država- sve su to preduvjeti za novi međudržavni sukob). Uz to, već više od dvije decenije negira genocid u Srebrenici koji ne samo da je počinjen, već je i presuđen od strane najviših međunarodnih sudskih instanci. Stoga, i da se desilo paljenje srbijanske zastave u našoj državi (a nema materijalnih dokaza da jeste) poslije svega i obzirom na to da Srbija i dalje negira genocid i provodi agresrosku politiku prema našoj državi putem svojih služinčadi koje je instalirala u genocidnoj tvorevini zvanoj RS, činjenica je da takvo šta za Srbiju  ne bi trebalo doći kao neprijatno iznenađenje, a pogotovo ne kao nešto zbog čega bi se otvoreno prijetilo fizičkom agresijom na BiH.
Umjesto fabrikovanja i montaže priče o paljenju srbijanske zastave Srbija bi se trebala pozabaviti stravičnim slučajevima paljenja živih ljudi tokom agresije na našu državu 1992-95. (poput “Žive lomače” gdje je u jednoj kući u Višegradu 27. juna 1992. godine zapaljeno 70 živih Bošnjaka, ponajviše žena i djece od kojih najmlađe nije imalo ni godinu dana- zločin u kojem su sudjelovali i zločinci iz Srbije) i osuditi ih, te priznati genocid nad Bošnjacima kojeg uporno negira.
”Nesumnjivo je da je navodno paljenje srbijanske zastave od nekih pojedinaca u našoj državi još jedna u nizu sličnih podvala velikosrpske propagande, a sto je očito i iz načina na koji je izrežirano spaljivanje zastave. Velikosrpska propaganda je redovito prepoznatljiva po tome  kako zamišljaju muslimane: ‘’Ilahija u pozadini, islamska zastava lijevo, “ratna zastava Armije RBiH” desno, likovi pod kapuljačama. Nema ni jedne manifestacije u BiH na kojoj su se ove dvije zastave našle jedna pored druge, jer ova prva isključuje ovu drugu. Te tzv. islamiste ne zanima ni bosanska, a kamo li srbijanska zastava. Oni nemaju nacionalne vizure, niti imaju odnos prema Srbiji. Ako bi neko od Bošnjaka, pak, spaljivao srbijansku zastavu, to bi radio eventualno pod zastavom sa ljiljanima, ne bi u pozadini puštao illahiju i vjerovatno ne bi na lice navlačio čarapu (‘’čarapa na licu’’ je bila prepoznatljiv ‘folklor srpskih zločinaca tokom agresije na našu državu), samim tim što spaljivanje srbijanske zastave nije krivično djelo. 
Predstava sa spaljivanjem zastave najvjerovatnije je izrežirana kako bi bila faktor pritiska na Bošnjake u povodu najavljenog državnog udara tzv. Republike Srpske na dejtonski poredak čime se Srbija još jednom direktno miješa u unutrašnje poslove naše države.”(komentar: Fatmir Alispahic, publicista i knjizevnik)
Istovremeno, isti srbijanski ministar u svojim bolesnim halucinantnim izjavama tvrdi da je genocidni entitet zvani RS, ‘međunarodno priznat entitet’ što je zapravo obična laž. Genocidna tvorevina je samo entitet, tj. administrativna jedinica, unutar MEĐUNARODNO PRIZNATE DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE. Krajnje je vrijeme da međunarodna zajednica to nedvosmisleno Srbiji stavi do znanja i onemogući time njihovo privatno tumačenje Dejtonskog sporazuma , te od vas tražimo da to odmah učinite i da to Srbiji stavite do znanja kako bi prestala sa stalnim stvaranjem krize unutar naše države.
Nadalje, od vas tražimo da Srbiji jasno stavite do znanja da je svojim potpisom na Dejtonski sporazum Srbija priznala agresiju koju je počinila na našu zemlju kao i genocid koji je počinjen nad bošnjačkim- muslimanskim stanovištvom i bosanskim katolicima u našoj državi, te da se obavezala da će neupitno poštovati suverenitet i teritorijalni integritet naše države. Molimo vas da im nedvojbeno i odlučno kažete da im potpis na Dejtonskom sporazumu ni po kojem osnovu ne daje za pravo da se miješaju u unutarnju politiku niti vođenje naše države, niti pravo da njen progres na evropskom putu i putu ka NATO-u obstruiraju i blokiraju. Srbija takvim postupcima koje povlači putem svojih služinčadi u genocidnoj tvorevini želi uzaludno dokazati međunarodnoj zajednici da je naša država nefunkcionalna, a zapravo je Srbija ta koja je takvom čini. Vjerujemo da je međunarodna zajednica toga i svjesna, pa nas stoga zaprepašćuje da na takve poteze Srbije ne reaguje niti poduzima mjere kojima bi takve poteze sankcionirala, a posebno zato što ta međunarodna zajednica tvrdi da im je stalo da evropskog puta i puta u NATO naše drzave.
Želimo naglasiti da za ovakve postupke Srbije te za stvaranje stanja stalne krize koju preko svog služinčeta, Dodika, Srbija proizvodi u našoj državi, veliki dio krivice snose međunarodna zajednica i OHR, odnosno Visoki predstavnik OHR-a, Valentin Inzko koji i pored mehanizama (Bonske ovlasti) koji mu daje ovlasti za smjenu svih onih koji izazivaju krizu i koče napredak države pasivno posmatra kršenje Dejtonskog sporazuma koji je u velikom dijelu zahvaljujući i tome pravno već odavno mrtav. Jedan od njegovih ključnih elemenata, Anex 7, srpska strana redovito krši, a što potvrđuju i rezultati popisa iz 2013. godine gdje Bošnjaci-muslimani i bosanski katolici u genocidnoj tvorevini čine svega 15% ukupnog stanovništva (a prije agresije na našu državu činili su tu 50% ukupnog stanovništva). Anex 4, tzv. Dejtonski ustav, već je tri puta oboren pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strazburu, što znači da je protivan odredbama međunarodnog prava. A ako je nešto protivno odredbama međunarodnog prava u toj oblasti, onda je to i pravno ništavno, te se moraju primjenjivati relevantne odredbe iz međunarodnog prava. Ukoliko pak Međunarodna zajednica i pored pravne ništavnosti Anexa 4 smatra da se on i dalje treba primjenivati u našoj državi predlažemo vam da poučeni našim ”pozitivnim iskustvom’ isti počnete primjenjivati i u vašim državama.                                                                                                               
Također, s obzirom da jedan od entiteta nosi nacionalni predznak to omogućuje provođenje najgoreg aparhejda i fašizma nad bošnjačkim stanovništvom u tom dijelu, što je direktno protivno svim odredbama međunarodnog Zakona o ljudskim pravima. Najnoviji u nizu terora kojeg vlasti genocidnog entiteta sprovode nad Bošnjacima jeste prijetnja da Bošnjaci moraju izaći na referendum 25.09.2016. čime ih pod prijetnjom tjeraju da krše Odluku Ustavnog suda BiH (nepotrebno je spominjati da referendum i zvanično ruši Dejtonski sporazum, čime po pravnom automatizmu na snagu stupa Ustav RBiH).
Međunarodna zajednica je kriva jer je našoj državi navukla luđačku košulju zvanu Dejtonski sporazum koji je protivan svim ljudskim pravima i principima čak i najnižeg oblika demokracije, a koji je uz to, već odavno pravno mrtav. Iako je Dejtonski sporazum trebao biti privremenog karaktera, međunarodna zajednica ga se pokušava uporno držati kao da je taj Ugovor trajno rješenje, a zapravo se radi samo o ugovoru koji se pravno može poništiti ili staviti van snage bilo kada i koji je zapravo već odavno pravno mrtav (kršenje Anexa 7, poništenje Anexa 4 pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strazburu). Uz to, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma izrečene su brojne haške presude za genocid kao i Presuda Međunarodnog suda o genocidu, što automatski poništava Dejtonski sporazum po principu jus cogens norme (Clan 53 Becke Konvencije Zakona međudrzavnim  ugovorima iz 1969 godine)  po kojoj se sve što je nastalo na genocidu mora se poništiti. 
Sada je na međunarodnoj zajednici da nas te luđačke košulje i formalno oslobodi. Stoga od međunarodne zajednice tražimo da poduzme odlučne korake koji će pokazati ozbiljnost i odlučnost da se našoj državi zaista pomogne kao i  da se Srbiji nedvosmisleno i direktno pokaže da joj je mjesto van granica naše države. Također, s obzirom da je očito da je Dejtonski sporazum pravno ništavan, od međunarodne zajednice tražimo da uloži sve napore da se na snagu vrati Ustav RBiH iz 1991, koji je jedini legitimni Ustav i koji garantira građansko društvo po uzoru na sve civilizirane države, te garantira siguran put naše države ka EU i NATO-u.
Nadalje, s obzirom da su prijetnje upućene povodom zasigurno iskonstruirane velikosrpske propagandne laži o navodnom paljenju srbijanske zastave u našoj državi od strane Srbije, a putem njihovog ministra Aleksandra Vulina ne samo nedopustive, već predstavljaju i otvorenu prijetnju međudržavnim incidentom koji bi vodio u međudržavni sukob, kao sto su i tvrdnje istog srbijanskog ministra o tome da je genocidna tvorevina nekakav ”međunarodno priznati entitet’, u ime svih 65,620 članova naše FB Grupe, mi, kao građani države Bosne i Hercegovine, a neki od nas i kao državljani zemalja članica EU i/ili NATO-a, tražimo od vas da ovaj međunarodni incident tretirate najozbiljnije, upravo na način na koji biste treritali takve prijetnje eventualno upućene vašoj državi od strane neke druge države, te da u skladu sa tim sankcionirate takvo ponašanje Srbije. Također, od vas tražimo da istovremeno i neizostavno Srbiji nedvosmisleno i direktno kažete da im njihov potpis na Dejton ne daje nikakvo pravo miješanja u unutarnje poslove naše države.  On ih, zapravo, samo obavezuje da će poštovati nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet naše države.
Od međunarodne zajednice tražimo da nam uputi odgovor na ovaj zahtjev uz obrazloženje šta ćete poduzeti povodom prijetnji koje je u ime Srbije uputio našoj državi njihov ministar Aleksandar Vulin, a vezano za navodno paljenje srbijanske zastave i tvrdnje da je genocidna tvorevina zvana RS nekakav ‘međunarodno priznati entitet’. Također, od vas tražimo da nam odgovorite kako namjeravate podržati i pomoći vraćanje na snagu Ustava RBiH iz 1991. godine s obzirom da je Dejtonski sporazum već odavno pravno ništavan te se više kao takav ne može primjenjivati. Krajnje je vrijeme da građanima naše države jasno kažete da li namjeravate da nas oslobodite okova inkriminiranog  Dejtonskog sporazuma koji je nagradio genocid i agresiju ili ćete nama prepustiti da sami riješimo svoju sudbinu i budućnost. Mi želimo naprijed, želimo budućnost, ali u građanskoj državi u kojoj neće vladati teror manjine nad većinom, niti vladavina većine nad manjinom, već vladavina građanskih i ljudskih sloboda i jednakosti te vladavina prava.
U očekivanju vašeg odgovora, unaprijed zahvaljujemo.
U ime FB Grupe ‘’Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’’:
1. Ibrahim HALILOVIC, slobodni novinar (prognanik iz Mronjic Grada- Varcar Vakufa, zivi u Kanadi)
2. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji), izbjeglica iz Travnika, živi u Britaniji
3. mr sci. Marjan HAJNAL, Profesor filozofije, prognanik iz Sarajeva, živi u Tel Avivu
4. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA4.
5. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja okoliških i energetskih statistika i statistike    sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)
6. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm,  Omarska  i  Trnopolje,  (rođen  Banja Luci,  živio u Ljubiji,  radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)



Beograd, 2.januara 2014. - Premijer Srbije Ivica Dacic porucio je danas da vanredeni parlamentarni izbori nisu prioritet, ali da to ne znaci da se plasi izbora, jer i ako ih bude, smatra da ce time biti "zapecacena sudbina opozicionih stranaka". Dacic je novinarima rekao da tema izbora nije aktuelna i ponovio da se prvi potpredsednik vlade i lider SNS Aleksandar Vucic i on slazu da izbori nisu prioritet i da to nije na dnevnom redu, a da li ce biti promenjen odnos politickih snaga to je za neku kasniju raspravu. FOTO TANJUG / ZORAN ZESTIC / nr

Gospodine Dacicu !

Vase pitanje nedavno upuceno ‘licemjernim Bosnjacima’ zasto ne priznaju genocid nad Armenima je vise nego bezobrazno, licemjerno i veoma uvrjedljivo, a jos vise obzirom od koga dolazi i kome je upuceno.

Stoga ste podstakli ‘licemjerne Bosnjake’ da na vas javno sruce lavinu pitanja na koja traze vas odgovor. Stoga, recite nam Dacicu:

  1. Kad su to Bosnjaci oteli cetvtro najjace naoruzanje u Evropi koje su svojim parama kupovali i placali svi narodi u bivsoj Jugoslaviji, kao sto su placali za debele plate srpskih oficira, i uperili ga u armenske nenaoruzane civile?
  2. Kada su to Bosnjaci izvrsili agresiju na Armeniju?
  3. Kad su to Bosnjaci iznudili embargo na naoruzanje Armencima u UN preotevsi diplomaciju cijele Jugoslavije i zloupotrijebivsi je na svaki moguci nacin za svoju korist?
  4. Kada su to Bosnjaci ‘junacki’ ukopali tesko naoruzanje oko armenskog glavnog grada mjesecima prije nego sto je zvanicno zapocela agresija?
  5. Kada su Bosnjaci u opsadi drzali armenski glavni grad, izgladnjivali i ’junacki´ ubijali njegovu djecu i civile teskim oruzjem i snajperima s okolnih brda puna 44 mjeseca?
  6. Kada su, recimo, samo u armenskom glavnom gradu za 44 mjeseca opsade gadjali porodiliste i u gradu ukupno ubili 1600 armenske djece?
  7. Kada su to Bosnjaci snajperima sa okolnih brda i zgrada ubijali armensku djecu i civile ne samo u armenskom glavnom gradu vec i u drugim armenskim gradovima?
  8. Kada su to Bosnjaci u nekom armenskom Gorazdu ubili i ranili 548 armenske djece dok je grad bio zasticena zona UN-a?
  9. Kada su to Bosnjaci iz Batajnice slali Migove da bombarduju armensku djecu i nenaoruzane armenske civile i gradove?
  10. Kada su to Bosnjaci slali na Armene citave korpuse cetnika (Uzicki, Valjevski i ostali) da kolju kamama i ubijaju na najsvirepije nacine armensku decju i nenaoruzane civile?
  11. Kada su to Bosnjaci u nekom armenskom Prijedoru tjerali civile da nose bijele trake i stavljaju bijele carsafe na svoje kuce? Kad su to Bosnjaci napravili nacisticku ‘Kristalnu noc’ za Armene u nekom armenskom Prijedoru?
  12. Kada su se to Bosnjaci tri i po godine ‘junacki’ borili protiv armenske djece, zena, staraca i svih ostalih nenaoruzanih civila?
  13. Kada su to Bosnjaci drzali 650 koncentracionih logora za armenske civile u kojima je ubijeno skoro 5000 ljudi?
  14. Kada su to Bosnjaci u nekom armenskom Kalinoviku, Rogatici, Bjelimićima, Foči, Kozarcu, Semberiji i drugim mjestima Armene silom prevodili na islam?
  15. Kada su to Bosnjaci ubili stotinu hiljada armenskih civila?
  16. Kada su to Bosnjaci sistematski silovali oko 40,000 armenskih zena, djevojaka i djevojcica kako bi promijenili demografsku sliku i nanijeli najgore ponizenje njihovoj casti? To je najbrutalniji cin kojem cak ni barbari nisu dorasli.
  17. Kada su to Bosnjaci napravili 600 masovnih grobnica za Armene , pa su jos iz njih da bi prikrili svoje zlocine i genocid koji su pocinili onda raznosili dijelove tijela u sekundarne grobnice (dijelovi pojedinacnih tijela nalazeni su u pet razlicith sekundarnih grobnica)?
  18. Kada su to Bosnjaci u nekoj armenskoj Srebrenici ubili 8372 armenska djecaka i nenaoruzana muskarca (ukljucujuci i tek rodjenu bebu koju je cetnik istrgao majci iz narucja i zgnjecio cizmom!) u razmaku od tri dana?
  19. Kada su to Bosnjaci planski i sistematski (po naredbi koja je bila dio zlocinackog, genocidnog plana) porusili 614 armenskih bogomolja?
  20. Kada su to Bosnjaci uzrokovali da se sa ognjista istjera ili pred genocidom i najgorim ratnim zlocinima u Evropi od 2.svjetskog rata pokrene preko million armenskih izbjeglica?
  21. Kada je to odlukama najvisih medjunarodnih sudova bosnjacko vojno i politicko rukovodstvo presudjeno na 600 godina zatvora i jos 4 dozivotne robije za genocid, najstrasnije ratne zlocine pocinjene na tlu Evrope od 2.svjetskog rata, za udruzeni zlocinaski poduhvat i zlocine protiv covjecnosti?
  22. Kada su to Bosnjaci slavili ratne zlocince kao svoje ‘junake’ i genocid kao ‘junastvo’, a  njegove rezultate kao ‘svetu zemlju’ (iako je ta zemlja nastala na krvi i kostima desetina hiljada neduzne djece i nenaoruzanih civila)? I kada su to Bosnjaci odgajali svoju djecu da slijede takvu bolesnu ideologiju od koje bi se svako normalan i stidio i ogradjivao?
  23. Kada su to Bosnjaci rehabilitirali svoje ratne zlocince i nacisticke kolaboratore iz 2.svjetskog rata zato sto su i tada pocinili nad Armenima genocid (obavezna literatura za vas i sve negatore genocida – ‘Genocid nad Bosnjacima u 2. Svjeskom ratu’ Vladimir Dedijer)  
  24. Kada su to Bosnjaci pocinili 11 genocida nad Armenima kroz manje od dva stoljeca?
  25. Podsticu li Bosnjaci svoj narod da glasa za one koji su tokom rata obilazili sa snajperom brda opsjednutih gradova i sa njih pucali na nezasticenu djecu i civile i koji su jos uvijek na kursu te iste politike koju pokusavaju provoditi drugim sredstvima?
  26. Kada su to Bosnjaci negirali armenski identitet i jezik (a bosanski jezik je stariji od srpskog za sto kao dokaz postoje autenticni dokumenti ukljucujuci i cinjenicu da je Vuk Karadzic kao osnovu za svoj Rječnik uzeo hercegovačko narječje bosanskog jezika.)
  27. I kada su to Bosnjaci odgajali svoju omladinu da je prihvatljivo biti fasista i da tudje moze biti tvoje samo ako sebe dovoljno lazes da na kraju i sam povjerujes u svoju laz?
  28. Kada su to Bosnjaci pocinili agresiju i genocid nad nekim armenskim Vukovarom ili nekim armenskim Kosovom?

Imamo mi jos bezbroj takvih pitanja, ali cemo ovdje stati. Jer, kao i cijeli svijet znate dobro da nismo nikad niti imali svoje ratne zlocince niti pocinili nista od toga. Znamo, kao sto i cijeli svijet zna, a znate i svi vi, da je to nama pocinila Srbija pod komandom ‘Balkanskog kasapina’ Slobodana Milosevica, cija ste desna ruka bili upravo Vi.

Citajuci ovo pismo gledate u ogledalo vlastitog naroda i uzase koje su pocinili u ime bolesne, genocidne ideje zvane ‘Velika Srbija’- one iste cije je ideolosko zlo posijao Garasanin u svom ‘Nacertaniju’ iako je dobro znao, a to i napisao, kao sto i vi svi dobro znate, da BiH NIKADA nije bila dijelom srbijanske teritorije. I kao sto svi vi isto dobro znate, kao sto je Garasanin znao i napisao, da su u BiH sve do druge polovine 19. stoljeca, kroz njenu cijelu historiju do tada, zivjeli samo Bosnjaci tri vjeroispovjesti i da sve do tada u BiH nije bilo ni Srba ni Hrvata. Znate vi veoma dobro, kao sto je i Garasanin znao, a i napisao, da ste od vremena kad je zlocinacka ideja iznesena u ’Nacertaniju´ intenzivno radili na ubjedjivanju Bosnjaka-pravoslavaca da su oni ono sto nikad nisu bili- da su Srbi. A sve kako biste, po zlocinackom receptu zvanom ’Nacertanije’, starom skoro dva stoljeca, mogli ostvariti svoju zlocinacku nakanu otimanja NASE drzavne teritorije.

Ne mozemo a da se ne zapitamo osjecate li i mrvu stida i sramote od onoga sto vas iz tog ogledala strave kakvu su mogli smisliti samo najbolesniji i najmracniji umovi iz podzemlja ljudske civilizacije, ogledala iz kojih vas gledaju masovne grobnice, genocid pocinjen nad Bosnjacima i bosanskim katolicima sirom nase drzave (a ne samo u Srebrenici) u ime jedne bolesne fasisticke ideologije, gleda? Ili ste i pored svog toga uzasa i dalje ponosni na to zlo?

Koliko god EU ne prihvatala Tursku u clanstvo zbog Armenije, toliko jos vise Srbija ne zasluzuje da bude primljena. Jer, za razliku od onog sto je pocinjeno nad Armenima, za GENOCID nad Bosnjacima postoji presuda Medjunarodnog suda pravde po kojoj je ne samo presudjen genocid, vec i Srbija za nesprjecavanje genocida (sto je isto kao i da ga je pocinila). Da Vas podsjetimo samo na Presudu Međunarodnog suda Pravde u Hagu od 27.02.2007.:

  1. Sud zaključuје da su djеla pоčinjеna u Srеbrеnici, koja pоtpadaјu pоd član II (a) i (b) Kоnvеnciје, izvršеna sa specifičnom namjеrоm da sе djеlimičnо uništi grupa muslimana Bоsnе i Hеrcеgоvinе kaо takva; i shоdnо tоmе, da оna prеdstavljaјu djela gеnоcida kојi su izvršili pripadnici VRS u Srеbrеnici i u njеnој оkоlini počevši od 13. јula 1995.

Direktno ucesce Srbije u genocidu zasigurno ce se dokazati na osnovu brojnih novih dokaza ukljucujuci i dokumente koje je Haski tribunal sramno skrivao od nas u reviziji tuzbe protiv Srbije i Crne Gore.

Za razliku od Turske koja ne priznaje nesto sto nema ni sudsku presudu, vi namjerno negirate genocid koji je vasa drzava, potpomognuta bosanskim pravoslavnim stanovnistvom (domacim izdajnicima), u nasoj drzavi pocinila nad Bosnjacima i bosanskim katolicima iako za to postoji presuda najvisih medjunarodnih sudskih  institucija kao i presude srpskom vojnom i politickom rukovodstvu.

I za kraj, Bosnjaci postavljaju vise nego licemjernoj Srbiji, a i vama, koji ste dio te Srbije, sljedeca pitanja:

  1. Zasto ne priznate genocid nad Bosnjacima za koji postoji Presuda medjunarodnog suda pravde i niz presuda haskog Tribunala srpskom vojnom i politickom rukovodstvu koje je za to presudjeno na 600 godina zatvora plus 4 dozivotne?
  2. Zasto se ne odreknete nacisticke i fasisticke politike i ne osudite je kao sto su to ucinili Nijemci?
  3. Zasto ne podrzite ukidanje genocidne tvorevine u nasoj drzavi, vec se svakodnevno i bespravno mijesate putem iste i svojih sluzincadi koju ste u njoj instalirali u unutrasnje poslove nase drzave?
  4. Zasto se ne odreknete agresije na nasu drzavu koju neprestano provodite raznim drugim sredstvima nakon povlacenja trupa po potpisivanju Dejtonskog MIROVNOG ugovora (MIROVNOG je velikim slovima da se naglasi njegov privremeni karakter, a nikako kao sporazum koji predstavlja trajno rjesenje za nasu drzavu)?

Usput podsjecamo da je Srbija svojim potpisom na Dejtonski sporazum potpisala priznanje da je pocinila agresiju i genocid u nasoj drzavi, ali se tim potpisom i obavezala da ce postovati teritorijalni integritet i suverenitet nase drzave.

Sasvim dobro znate da je pravo ime manjeg BiH entiteta ‘DEJTONSKI ENTITET Republika Srpska’ kako je definisan u Dejtonskom mirovnom sporazumu.

Zasto onda u vasim udzbenicima za nize razrede osnovne skole bezobrazno podvaljujete gnusne lazi o tome da je genocidna tvorevina nekakva ‘drzava’ kad dobro znate da je to samo manji administrativni entitet u jednoj medjunarodno priznatoj DRZAVI BiH (sto je potvrdio cak i Dejtonski MIROVNI sporazum)? (Ocito se ponasate po onom kako je Cosic opisao srpski narod.)

Dokle ce Srbija i njen narod pothranjivati lazima svoju bolesnu ideologiju koja se bori da otme ono sto je tudje i sto vase nikad nije bilo, ocito u nadi da ce ‘hiljadu puta izrecena laz postati istina’?

Bosnjacka javnost dugo ocekuje odgovore na ova pitanja.

Za Bosnjake je genocid isto sto i za Jevreje Holokaust. Negirajuci genocid koji je presudjen na najvisim medjunarodnim Sudovima vise je od ponizavanja Bosnjaka i takvo sta Bosnjaci nikada nece dopustiti.

A genocid nije počinjen samo u Srebrenici, već i širom RBiH, pa tako i u sedam općina koje su spomenute u Presudi Karadžiću, a koje će biti obuhvaćene i u žalbi Tužiteljstva protiv sramno blage presude Karadžiću. Kako vama i svima prisutnima u svome obracanju rece Kosovska predstavnica u UN Viora Citaku,  ‘’nema pomirenja bez istine’’ ma koliko bolna i stravicna ona bila.

Kako rece poznati bosanski pisac, Abdulah Sidran:

S kime to treba da se mire majke Srebrenice, Prijedora, Brčkog, Sarajeva… s kime su se to one svađale ? Državu Bosnu i Hercegovinu napala je od nje stoput jača sila – s namjerom da je uništi ! Taj napad u jeziku međunarodnoga prava i politike ima svoje ime i kad god se u taj jezik unose pojmovi koji mu ne pripadaju, nego dolaze iz svijeta dječijih svađa i kafanskih tuča – POMIRENJE, IZVINJENJE, itd. – radi se o velikoj prevari !

Izvinjenje ? Kao da je neko nekome u tramvaju, nehotice, stao na cipelu !? Pa se, je li, uljudno izvinjava. Milion ili dva izbjeglih i prognanih, pa: Izvinite ! Dvjesto, tristo hiljada ubijenih, osakaćenih, silovanih, pa: Izvinite !

Nama jeste potrebna normalizacija odnosa sa susjednim državama, ali nikako po cijenu poništenja, relativizacije i zabašurivanja istorijske istine ! A ona je nesporna: postoji žrtva i agresor, a zločini počinjeni nad Bošnjacima, kao najbrojnijim narodom u državi Bosni i Hercegovini, imaju karakteristike i razmjere genocida.’

Onaj ko negira presude medjunarodnih sudova o genocidu jasno pokazuje da ne zeli normalizaciju odnosa. A nikakve normalizacije nema i ne moze biti dok Srbija ne prizna genocid koji je pocinjen nad Bosnjacima i ne odrekne se svog genocidnog ratnog plijena zvanog RS.

Stoga vas pozivamo da i vi i svi koji poput vas upucuju neprimjerene, vise nego licemjerne, potpuno neutemeljene i neprihvatljive, a uz to i veoma uvrjedljive komentare i primjedbe na racun Bosnjaka, koji su zrtve srpske agresije i genocida, razmislite koliko time iskazujete zelju da zajedno sa nasom drzavom  pokusate zapoceti graditi ikakve normalne odnose na nivou medjusobnog uvazavanja i postovanja kakvo bi se ocekivalo za neku zemlju koja je kandidat za clanstvo u Evropskoj Uniji.

U ime FB Grupe ‘’Zahtjev za povratak u zivot Ustava RBiH’’

      1.mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Britaniji

  1. mr sci. Marjan HAJNAL, Profesor filozofije, prognanik iz Sarajeva, živi u Tel Avivu

      3.dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

  1. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja okoliških i energetskih statistika i statistike sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)
  2. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm,  Omarska  i  Trnopolje,  (rođen  Banja Luci,  živio u Ljubiji,  radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

(članovi FB Grupe i njena Vodstva)

SAM_4180

Da, samo sevdah može okupiti toliko ljudi – posjetitelja i toliko izvođača koji su došli iz raznih dijelova svijeta da budu učesnici, konzumenti ili svjedoci događaja koji je mjesecima unazad najavljivan na društvenim mrežama. To nije bio samo muzičko-sevdalijski događaj, nego mnogo šire i više od toga. Svi koji su došli, bilo da su svirali ili pjevali, ili da budu dio publike, donijeli su na ovaj koncert u hotelu “Fortuna”, u banjalučkom prigradskom naselju Petrićevac, svoju dušu i svoje srce. Ili, bolje rečeno, njihova duša i njihovo srce donijeli su njih na ovu jedinstvenu smotru 30-ak banjalučkih muzičkih legendi koji su svojim muzičkim opusom obilježili jedno vrijeme i nekoliko prostora, naročito ovaj lokalni – banjalučki. Kako su i najavljivani, oni su za života postali banjalučke muzičke legende.

Koncert je trebao biti održan u bašči spomenutog hotela, pokraj bazena, ali je zbog obilne kiše morao da se desi unutra, u manjem prostoru. Možda je time bio reduciran broj prisutnih, odnosno kvantitet, ali nipošto to nije utjecalo na sadržaj programa, odnosno kvalitet muziciranja, pjevanja i druženja koje ćemo dugo pamtiti.

U ovoj kratkoj reportaži neće bitio spominjana imena izvođača s obzirom na njihov broj i s obzirom da su mnogo spominjana u najavama putem društvenih mreža. Ovo iz razloga da ne bih nekoga nenamjerno izostavio spomenuti a oni su, kako je sinoć rekao voditelj Enver Šadinlija, svi jednaki.

Općenito, bilo je vrhunskih izvedbi i isto takvog oduševljenja u publici.

Nisu zaboravljeni ni mnogi banjalučki muzičari koji su napustili ovaj svijet i koji su za svoga života postali legende. Neka je njihovim dušama rahmet i pokoj. Oni će, zapravo, živjeti dok je nas i sevdalinke. Mi ćemo otići, kad-tad, ali ostat će sevdalinka poslije nas. Zahvaljujući njima, ovima koji su nas sinoć oduševljavali svojim interpretacijama, kao i onima koji će doći poslije njih.

Dakle, od mene je riječi bilo malo, tona nimalo (bit ce DVD-ova), ali za “utjehu” nudim fotografije sa ovog jedinstvenog muzičkog i banjalučkog događaja.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

 

 

 

 

Fotke:

SAM_4183———————————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4186——————————————————————————————————————————————————————————————————

SAM_4188——————————————————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4191————————————————————————————————————————————————————————————————————

SAM_4195—————————————————————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4196———————————————————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4198————————————————————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4207————————————————————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4217————————————————————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4222—————————————————————————————————————————————————————————————————————

SAM_4226—————————————————————————————————————————————————————————————————————

SAM_4228—————————————————————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4229————————————————————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4230

 

SAM_4157

Sinoć je u prepunoj sali Kulturnog centra Banskog dvora (mi ga bolje znamo kao Dom kulture, ali eto…) u Banja Luci naš vrli sugrađanin, koji živi u SAD, pianist prof. MUHAMED BRACO SKOPLJAK, sa svojim gostima – Sarah Skopljak (unuka od maestra), klavir, Sanelom Selimovićem, harmonika te kubansko-amertičkom mladom glumicom i pianistkinjom Gabriellom Castillo, održao koncert pod radnim naslovom Tri pianista i jedan harmonikaš.

Izvedena su djela Bacha, Scarlattia, Beethovena, Chopina, Bwentgssona, Rachmaninoffa, Williamsa, Donizettia, McCaretneya, Lecuona Liszta, Redžića, Skopljaka, Kosorića, Gavilana i Desmonda

Ovaj kratki reportažni tekst, sa fotkama, ma koliko se kao njegov autor trudio dočarati ukupne utiske sa sinošnjeg događaja, ostat će samo na jednom nadahnutom pokušaju jer pravu atmosferu i utiske, protkae izljevom pozitivnih emocija i sjete, mogli su absorbirati samo oni koji su bili prisutni u sali banjalučkog Kulturnog centra. Na pozornici i za klavirom naš Braco i njegovi spomenuti gosti, bilo kao solisti ili u nekim duo kombinacijama, a u sali brojni Banjalučani i gosti našega grada koji se s ushićenjem i gromkim aplauzima reagirali na iznaredni perfomans umjetnika. Pomiješale su se tu i emocije, one banjalučke, a i sjećanja nas koji malo duže pamtimo na ona vremena te nas i našeg dragog Bracu i druge banjalučke muzičke legende u njima.

Naš Braco također nije mogao zaustaviti emocije prije i nakon održanog koncerta. Nije bilo teško uočiti da ga je odradio svome i našem gradu s ljubavlju i za nezaborav. Bila je to i prilika da se mnogi Banjalučani prvi put međusobno sretnu nakon dugog niza godina. Nezaboravni koncert ovih umjetnika jeste i najoriginalnija uvertira u večerašnji sevdalijski, za kojeg su već spremni njegovi organizatori i 32 izvođača. Ali, o tom-po tom.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

 

 

 

 

Evo još nekih fotki:

SAM_4150


SAM_4151


SAM_4152—————————————————————————————————————————————————————————————————————

SAM_4154


SAM_4156


SAM_4158


SAM_4161


SAM_4163———————————————————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4168


SAM_4167Sa dva maestra: Bracom Skopljakom i Draganom Cicovićem

SAM_4033

Danas je pokraj odgovarajuceg Spomen obiljezja na uscu rijeke Dabar u Sanu, blizu Sanskog Mosta, obiljezena 24. obljetnica stradanja 19 Bosnjaka i Hrvata iz Sanskog Mosta koji su tog vrelog sedmojulskog dana 1992., kakav je i danas bio, bili transporirani u zatvorenoj prikolici jednog kamiona prema logoru Manjaca. Pod nesnosno visokoj temperaturi zraka i zatvoreni u prikolici kamiona svi su se pogusili. Potom su bili zatrpani u masovnu grobnicu na jednom obliznjem lokalitetu da bi tek devet godina poslije bili pronadjeni njihovi posmrtni ostaci, ekshumirani i pokopani u odgovarajuca mezarja, odnosno groblja. Ostaci jednog od njih ni do danas nisu pronadjeni.

Danas je u organizaciji Opcinskog udruzenja logorasa Sanski Most, kako rekoh, obiljezena tradicionalna obljetnica tog tragicnog dogadjaja koji se po svim releventnim definicijama genocida moze smatrati dijelom ukupnog genocida koji je pocinjen u opcini Sanski Most (ubijeno oko 800 civila) a kojeg, nazalost, jos uvijek nisu prepoznale medjunarodne pravne instance.

Na danasnjem obiljezavanju, 24. po redu, okupilo se nekoliko desetina clanova obitelji zrtava umorstva 19 sanskih Bosnjaka i Hrvata, predstavnici nekih nevladinih organizacija, Islamske zajednice i drugi. Treba li  reci (TREBA, zasto da ne), da su i za ovaj zlocin odgovorni njihove komsije Srbi, odnosno sljedbenici lika i djela ratnog zlocinca Radovana Karadzica i inih. Govorili su glavni imam Medzlisa IZ Sanski Most Mr. Husein ef. Kovacevic, svjedok tog gnusnog zlocina Osman Botonjic, predsjednik Opcinskog udruzenja logorasa opcine Sanski Most Nihad Kljucanin, predsjednik Saveza udruzenja logorasa BiH Jasmin Meskovic i neki drugi.

Nakon prigodnih govora polozeno je cvijece na Spomen obilezje zrtava, proucene Fatihe ili na drugi nacin upucen pijetet umorenim zrtvama.

Osnovna poruka sa ovog skupa jeste da se ni ovaj zlocin, kao ni svi drugi, nikada ne smije zaboraviti, da se njegovi naredbodavci i izravni pocinitelji konacno moraju procesuirati jer su dostupni –  zive i slobodno rade u Prijedoru i Banja Luci, sve to kako se zlocini ne bi nikad i nikome ponovili.

Inace, pimjeceno je takodjer da je ovog puta bilo manje prisutnih nego ranijih godina, ali to nimalo ne umanjuje znacaj poruka koje su odaslane domacoj i ino-javnosti sa ovog memorijalnog skupa.

Bedrudin GUSIC

vrbas-miso

 

 

 

 

 

Evo i fotki sa tog skupa:

SAM_4034


SAM_4036


SAM_4037


SAM_4038————————————————————————————————————————————–

SAM_4039————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4040————————————————————————————————————————————————–

SAM_4042


SAM_4043

———————————————————————————————————————————————————-

SAM_4044

————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4045


SAM_4046


SAM_4048

OBAVIJEST

Posted: 3. Juli 2016. in Intervjui

Poštovani čitatelji!

Obavještavam vas da na ovom blogu neće biti novih priloga počev od danas, 3. jula 2016., pa do zaključno 2. augusta ove godine, radi godišnjeg odmora. No, ukoliko se u rečenom vremenskom okviru ukaže potreba za nekim izvanrednim prilogom, “žabu u vodu neće biti teško natjerat'…”

U svakom slučaju, poštovani čitatelji, zadovoljite se obilnim zalihama na blogu, odnosno arhivom, u slijedećih mjesec dana.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso