1. jul 2017. godine

Savez antifašista Vojvodine iskazuje podršku hiljadama fabričkih radnika koji štrajkuju u današnjoj Srbiji. Naše političke elite već decenijama zanemaruju život radnika i trude se da njegov tihi bes preusmere na razne adrese – druge nacije, druge konfesije, kulture i poglede na svet. U pitanju je oprobana taktika nehumanog kapitaliste i njegove države-saveznika – upreti prstom u druge identitete kao krivce za naš socijalni nemir, koristeći moćne medije kao sredstvo obmane, kako bi se zamaglila svest radnika o stvarnom uzroku naših problema. Živimo u društvu u kom je alijansa fašizma i kapitalizma veoma moćno oruđe eksploatacije.

Današnja Srbija nije zemlja „kapitalizma sa ljudskim likom“, u kojoj se vodi računa o kvalitetu života radnika i zaposlenog. Srbija je zemlja korupcije i burazerskog kapitalizma, u kojoj institucije postoje samo formalno kako bi zamaskirale otvorenu pohlepu manjine. U takvom društvu razara se radnička solidarnost sa svih mogućih instanci, kako rečima tako i delima. Jedan od poslednjih primera za ovo bila je izjava predsednice Vlade Ane Brnabić, kojom je ukazala da radnici Fijata imaju navodno visoke plate, od preko 40.000 dinara, te da bi se za povećanja morale smanjiti plate radnicima u drugim fabrikama. Međutim, niti je navedeni iznos plate dovoljan za stanovanje, prehranu, obrazovanje i brojne druge životne potrebe, niti se novac mora uzimati od jednih da bi se dao drugima (primera radi, iskrenom borbom protiv korupcije državna kasa bila bi znatno punija). Savez antifašista Vojvodine osuđuje ovakva i njima slična delovanja.

Izgraditi društvo bez fašizma i mržnje, društvo slobode, nije moguće bez osnovnih pretpostavki za dostojanstven život svih građana naše države. U ubeđenju da nas je nehumanost društvenog i ekonomskog sistema načinila više nejednakima nego što jesmo, u ubeđenju da je antifašista onaj koji razumeva probleme drugog čoveka, Savez antifašista Vojvodine iskazuje punu solidarnost sa našim radnicima, i spremnost da pruži svaku izvodljivu vrstu pomoći.

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

                                         Sa Husein efendijom Kovačevićem (u sredini) i Bekirom Bešićem
 
Hadži Husein efendiju Kovačevića, glavnog imama Medžlisa IZ Sanski Most, poznajem skoro tri decenije i kada god pohodim taj gradić na obalama Sane i još osam rijeka i riječica, trudim se da sretnem tog meni dragog čovjeka. Naročito sam priželjkivao da ga sretnem prekjučer ili jučer, za vrijeme svoga dvodnevnog boravka u Sanskom Mostu. Jeste velika stvar sresti prijatelja i časnog čovjeka kada mu “dobro ide”, ali je još veća kada se suočava sa problemima pa ih treba i podijeliti s njim, saslušati njegovu priču i pokazati spremnost da mu se na bilo koji mogući način pomogne. Imao sam s njim intervju prije par godina i sada ga nisam htio opterećivati sa novim jer situacija kroz koju ovaj kršni Bužimljanin, pripadnik V korpusa A RBiH prolazi, upravo nalaže da ga ne otvraram. Pogotovo u ovoj fazi kada je odlučio da javno šuti na harangu koju protiv njega predvodi isti onaj koji je onomad bio sevepom da general Mehmed Alagić doslovno prepukne i ode na Onaj svijet.
 
Sreo sam se preksinoć sa Husein efendijom i njegova priča mi se toliko dojmila da osjećam ljudsku obavezu da napišem ovih nekoliko redaka kao poziv prije svega njegovim džematlijama a potom i institucijama IZ BiH da principjelno i odvažno stanu iza svog imama i kažu “sikter” politici  koja se već 27 godina uvukla u IZ i kontrolira je putem svojih kadrovika, često i sredstvima primjerenim visoko sofisticiranim i organiziranim mafijaškim organizacijama.
Ovu zgradu su natakarili podobni, a ne sposobni, a ona je  potpuno zaklonila pogled na Hamzibegovu džamiju iz smjera Muhića, a ugrozila je i saobraćajnicu s njene lijeve strane
Da, Asim Kamber, taj kadrovik SDA je sada nasrnuo na Husein efendiju Kovačevića koristeći najprljavije harangaške i mafijaške  metode. Tužno, pretužno je čitati po novinama ili slušati neposredno priču nove targetirane žrtve tog monstruma iz SDA, poslanika Skupštine USK-a i stvarnog čaršijskog šerifa koji odlučuje o životu i smrti Sanjana i jučer i danas. Ako SDA valja takav jedan kabadahija, eno im. Ali, kada je taj sada nasrnuo na lik i djelo jednog časnog efendije, borca A RBiH, bolno je da na sve to šuti Bihać (Muftijstvo bihaćko), Sarajevo (Rijaset IZ BiH i sam reisu-l-ulema). Čovjek treba ne samo verbalnu i moralnu podršku, nego konkretnu i praktičnu. Ako prozvani puste niz vodu Husein efendiju Kovačevića, onda bi to bilo probijanje vlastitog dna i pokazatelj da se ta Zejednica ne kani uhvatiti u koštac sa problemima u svojoj avliji kao što je onaj dobro poznati u Banjoj Luci i sada ovaj u Sanskom Mostu. Hoće li zaista muftija bihaćki Hasan ef. Makić i reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović dopustiti da jedna bitanga poput tog Kambera, nakon što je dohakao gaziji – general Mehmedu Alagiću, sada to isto ili slično učini i Husein ef. Kovačeviću? Hoće li IZ BiH dozvoliti sebi da bude pod skutima Stranke koja je, konkretno u tom istom Sanskom Mostu, “najzaslužnija” što je taj gradić na devet rijeka postao grad sa najviše iseljenih stanovnika u F BiH posljednjih par godina?
                                              Ovako Sanjani “čuvaju” jednu od svojih devet rijeka – Zdenu
Zato, pozivam sve, posebno građane Sanskog Mosta te institucije IZ BiH da stanu u odbranu lika i djela glavnog imama IZ Sanski Most i pripadnika V korpusa A RBiH, Husein efendije Kovačevića. Za dobrobit ne samo njega, nego i Sanskog Mosta i IZ BiH u cjelini.
Bedrudin GUŠIĆ

Danas je u džamiji u Šipovu, nakon podne namaza, u povodu obilježavanja 12. obljetnice otvorenja iste, izveden prigodan mevludski program u kojem su sudjelovala djeca-polaznici mektebske nastave tamošnjeg džemata. Program je vodio imam džemata Šipovo Sadik ef. Đulabić.

Prisutnima se obratio i vakif te džamije Asim Hamidović koji je podsjetio na njegove temeljne motive koji su ga opredjelili da uloži svoja sredstva za obnovu te džamije i pripadajućih drugih sadržaja a oni su da to hair djelo služi narodu toga kraja. Istakao je da je u Šipovu po popisu iz 1991. na području opštine Šipovo živjelo nešto preko 2.800 Bošnjaka, da ih je u vrijeme otvorenja džamije, dakle prije 12 godina bilo 640, a danas oko 400.

Potom je o značaju džamije, posebno za Bošnjake džemata opštine Šipovo, govorio glavni imam Medžlisa IZ Jajce prof. Zehrudin ef. Hadžić. Iskazao zahvalnost vakifu džamije, imamu, višegodišnjem predsjedniku Džematskog odbora i današnjem muteveliji Nakibu Musagiću kao i svim džematlijama koji su dali svoj doprinos obnovi ove džamije i njenoj višestrukoj funkciji svih proteklih 12 godina.

Nakon programa proučena je hatmenska dova za roditelje vakifa Asima Hamidovića i njegove hanume Aide Hamidović, rođ. Dedić. Vakif je podijelio i prigodne poklone mektebskoj djeci – izvođačima programa.

Bedrudin GUŠIĆ


 

 

 

Evo još fotki:



 

 

Miris lipe

Posted: 13. Jula 2017. in Intervjui

U mome današnjem gradu lipe cvjetaju u Julu mjesecu. Pojedine ulice kao i u Banja Luci sa obje strane imaju drvorede lipa koje su ovih dana u punom cvatu. Miris koji se širi čitavom ulicom i okolinom vraća me u dane kada sam isti miris ćutio u našem gradu na obalama smaragdnog Vrbasa. Idem ulicom i berem lipu, za čaj u dugim zimskim noćima i prisjećam se dječaka sa kesama, najčesće platnenim, koje su im sašile majke, kako se pentraju po već poodraslim lipama u ulici Kozarskoj, od stare stanice milicije na uglu ulica Fadila Maglajlića i  Titove, koja se protezala kroz skoro čitavu Banja Luku, pa do Gornjeg Šehera.

Nigdje lipa nije mirisala kao u Banja Luci  u mjesecu Junu kada je ona tamo bila u punom cvatu. Pričalo se, dok su još nebom letjeli dvokrilni avioni, da se njen miris čuje na više od četiristotine metara.

Mi dječaci koji smo stanovali u kraju koji je zvan Medrski , a najviše se odnosio na naselje blizu Vrbasa i Studenca čije se hladne vode napijasmo u mladim danima za vrijeme kupanja i sunačanja na obalama i na sedrama gdje se igralo “ganje”, a za one manje obdarene plivače završavalo u obližnjem tihaku nizvodno od  Studenca, visili smo na lipama u mjesecu Lipnju ili Junu.

Moji drugari iz škole ili sa livada na kojima smo ljeti bespoštedno udarali krpenjaču, gumene lopte i na kraju pravu nogometnu loptu, fudbal, tih dana su se pentrali po lipama i prikupljali mirisni cvat za predivni čaj koji će nas,u zimsko doba, vratiti u tople dane ljeta svojim ukusom i mirisom posebno ako je zasladjen medom, koji je u to doba, jos izraženog poratnog siromaštva, bio rjedja slastica po našim kućama.

Tone,Koke-Zvonko, Lasta-Mehmedalija, Ivica, Saltaga,Fikret i mnogi koji prodefilovaše mojim djetinjstvom skupljahu po uputama nasih majki prvo zohvu a kasnije lipu za čajeve koji su nas liječili od prehlada, kojekakvih upala a najviše jačali naše organizme željne hrane bogate vitaminima, u periodu naseg odrastanja. Bilo je to vrijeme kada se od 10 dekagrama faširanog mesa pravila šerpa filovanih paprika, doduše najviše rižom ali se ipak pomalo osjećalo i meso. Danas kada oni koji se bave prehranom savjetuju da se manje jede mesa, naročito crvenog, a po nekima i sveg ostalog mesa, nismo ni znali koliko smo se zdravo najčesće vegetarijanski hranili od krompiruša, zeljanica od žare ili špinata, kljukuša, maslenica i sličnih jela baziranih na brašnu ili krompiru. Ćevapi su mirisali daleko i guštalo se nadugo kada bi nas otac počastio malom porcijom ćevapa. To mu je dolazilo kao neka specijalna nagrada koju smo jeli i zubima i očima.

Istovremeno sa tim opojnim mirisom lipa živjelo se dosta skromno i bez podjela na Srbe, Hrvate ili Muslimane. Slavile su se slave, Božici, Bajrami, dočekivale Nove godine uz čestitanja onima koji ih su ih slavili. Nikada nisu vjernici isticali naročito svoju vjeru ali smo svi od djece učestovali u čisćenju Medreske džamije okružene haremom sa iskrivljenim bašlucima na kojima su se nazirala arpaska slova i poneko ime koje smo uspjevali da pročitamo. Čisćenje je obično bilo pred Ramazan i Bajram  a džamija je uglavnom bila slabo posjećena, izuzev okolnog stanovništva iz Medreskog potoka i obližnjih ulica. Narednih godina groblje se diže i sruši džamija da bi na njoj bila podignuta stambena zgrada sa nekoliko radnji u prizemlju. Kao jedini svjedok tog vremena od objekata ostade piljarnica koja je bila na suprotnoj strani puta koji je vodio ka Vrbasu, a koja čini mi se i danas postoji.

Uklanjanje Muslimanskih grobalja-harema i džamija je bilo praksa koju su provodili u Banja Luci dugi niz godina jer najatraktivnije lokacije sadašnjeg grada bijahu nekada greblja-haremi ili mjesta na kojima su bile džamije. Neznam da se i jedno pravoslavno i li katoličko groblje prekopa i da tu niče neko naselje.

Miris lipa budi i tugu jer mezari naših roditelja, rodbine i prijatelja ostaše u gradu koji izmjeni dušu. Rjetko se obilaze  iako su duboko u nama i živjeće sjećanja dok i mi nekrenemo istim putem. Za lipino drvo uvjek se govorilo da je manje kvalitetno, meko i da nije dobro ni za loženje. Ipak takvo drvo se koristilo za modele, naročito za livenje, jer se dalo lako obraditi i dati mu željeni oblik. Tako i mi protjerani smo pomalo nalik na to meko drvo. Obrađeni smo na način kako se to radi u novim domovinama, polako se utapajući u način života i razmišljanja karakterističan za nove sredine. Stara domovina polako postaje kao miris cvata lipe koji polako zasiti naše čulo mirisa i počinjemo da ga neosjećamo više. Udišemo zrak i na nos i na usta ali tog mirisa nema. Ostarjela drveća polako umiru, nova se nesade i mirisa lipa je sve manje a mi sve dalje i dalje…

Kitchener 07.07.2017

Aljoša Mujagić

 

  1. jul 2017. godine

Savez antifašista Vojvodine (SAV) podseća da se navršava 22 godine od genocida u Srebrenici. Nakon zauzimanja grada od strane vojske bosanskih Srba pod komandom Ratka Mladića, ubijeno je preko 8.000 bošnjačkih muškaraca, dečaka i staraca, zbog svoje nacionalne pripadnosti. Bio je to vrhunac jedne nacional-fašističke politike ogrezle u zločin, koja je vođena u ratu u BiH. Podsećamo da su masakr u Srebrenici i Haški tribunal i stalni Međunarodni krivični sud okarakterisali kao genocidnu radnju izvan svake razumne sumnje.

Republika Srbija, bez čije logističke, vojne i materijalne podrške masakr ne bi bio moguć, presudom Međunarodnog krivičnog suda osuđena je kao odgovorna zbog nesprečavanja i nekažnjavanja genocida. Međutim, iako je Skupština Srbije 2010. godine donela rezoluciju o prihvatanju presude, vladajuće nacionalističke strukture u Srbiji i danas su pre svega posvećene relativizaciji i negiranju srebreničkog genocida. SAV smatra da narodi ne mogu biti zločinački, ali ideologije i politike mogu. Zbog toga je potrebno napraviti diskontinuitet sa fašistoidnom politikom zločina koja je primenjivana u ratovima 90-ih, a čiji nosioci i danas vladaju Srbijom.

Razgraničenje sa fašizmom i njegova osuda, bilo da je reč o Drugom svetskom ratu ili o ratovima iz 90-ih godina prošlog veka, prvi su uslov ozdravljenja i moralne obnove našeg društva.

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

                        prof. dr Duško Radosavljević

 

 
Moj nekadašnji komšija i vrli prijatelj, čovjek, humanista, pisac i Banjalučanin par excellence, pokojni Anto Ćosić je 2000. godine izdao knjigu Vrijeme mraka, Banjalučki dnevnik. Naravno, radnja u vremenu mraka se odvija u gradu mraka – njegovoj, mojoj i našoj Banja Luci. Ako je tada još uvijek bila naša?!
Naš dobri Anto je otišao u vječnost ostavivši nama djela koja nadživješe i njega, ali će i nas i one poslije nas. Često ga se sjetim i pitam se: Da li je u Banja Luci konačno svanulo? U istom trenutku i odgovaram, sam sebi: Nije, niti će se to desiti brzo!
Evo, dok čitav normalan svijet suosjeća sa žrtvama genocida u Srebrenici, dok Marš mira dobija međunarodni karakter, Banja Luka, koja je protjerala mene i svih 80-ak hiljada nesrba ostaje dosljedna samoj sebi iz ranih 90-tih: slavi počinjeni genocid nad Bošnjacima Srebrenice! Da, jer dajući podršku krvoloku Mladiću daje podršku i njegovom djelu a ono se zove na svim jezicima svijeta – GENOCID! Banja Luka morbidno slavi genocid. Mrak se tamo itekako udomaćio, fašizam se u njemu najkomotnije osjeća. Vremenski mjeriti potrebnu katarzu kod većine banjalučkih Srba moglo bi samo u svjetlosnim godinama. Postoji li neka druga, nemladićevska Banja Luka? Ako postoji, zašto šuti? Pa u onom Beogradu se mogu naći organizacije, pojedinci pa i političke opcije koje dižu svoj glas razuma da se prizna genocid počinjen u Srebrenici i da se distancira zdravi dio srpskog naroda od onog bolesnog-fašističkog, odnosno da se skine koletivna krivica sa jednog naroda a procesuiraju pojednici. U Banja Luci je još uvijek mrak! Kako u svim političkim partijama, tako i u društvu. Slušam svog novog banjalučkog komšiju Branisalava Borenovića, predsjednika PDP-a, stranke koja se odaziva na “opoziciona”, koji lamentira o tome da “neka to protekne u najboljem redu, bez incidenata…”, da “nijedna politička opcija ne treba iz ovog izvlačiti neku političku korist…” Naravno, nijednom rječju ne osuđuje suštinu, odnosno podršku zločincu Mladiću kojemu se sudi za počinjeni genocid. Znači, slaže se sa suštinom, odnosno sa podrškom, odnosno sa genocidom! A još otvoreniji je bio Mile Dodik koji je, ne trepnuvši, rekao u mikrofon i kameru, onako zakrvavljenih očiju, da će i on doći da uputi podršku “našem generalu”. Fašizam tamo cvjeta na svim nivoima, kao ruže u maju.
 
I ovoga puta, kao i ranih 90-tih, imaju saveznike u onima koji daju podršku Prliću i društvu. I kao biber po pilavu najavljuje se dan nakon Srebrenice i banjalučke podrške zločincu Mladiću, ama na Petrovdan, posjeta Karadžića Bobanu, pardon, Dodika Čoviću. Da nastave gdje su stali. U cijeloj ovoj priči genocidašima vidno nedostaje stila i novih-autorskih ideja, jer ni za jotu nisu odmakli od svojih uzora Karadžića i Bobana, ponavljaju ih kao papagaji.
 
No, da se vratim Banja Luci. Eno im, izabrali su daljnji mrak i ono što najbolje uspijeva u njemu – najcrnji fašizam koji naravno da proizvodi posljedice po Bošnjake i Hrvate u Banja Luci ili izvan nje, ne ostavlja spokojnim antifašiste generalno, ali će biti i ostati jedna od najcrnjih mrlja na tkivu srpskog naroda. Neko će, nadam se, dočekati, da se djeca, unuci i praunuci ovakvih “Banjalučana” stide svojih predaka. Nije neka utjeha za Ovaj, prolazni svijet, ali jeste za Onaj – vječni!
 
Bedrudin GUŠIĆ
 
 

Na putu za Srebrenicu

Posted: 9. Jula 2017. in Intervjui

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Poštovani Predsjedniče Srbije, Aleksandre Vučiću , trenutak je i pogodno vrijeme, da sa pozicije koju obnašaš, kažeš i posljednje riječi, priznavanja genocida u Srebrenici.

Budi veliki i ostani u našoj istoriji zapisan kao izuzetni i pravi državnik, koji je izgovorio te sudbonosne i istorijske riječi, priznavanja krivice srpskoga naroda.

Ne dozvoli velikosrpskim nacionalistima da i dalje likuju u svome neljudskom i nehumanom pohodu na ljudskost i dostojanstvo srpskoga roda.

U ime sve ukupnog srpstva, njegovog humanog i civilizovanog ljudskog dostojanstva, imaš jedinstvenu i istorijsku ulogu da anuliraš sva ta nacionalistička i barbarska htijenja iz izvora nacionalističkog srpskoga bića, da ne priznaju bol i tugu, prije svih našim komšijama Bošnjacima i ostalima.

Sramota je za naš srpski rod da niko od zvaničnika naše Srbije ne prisustvuje komemoraciji u Srebrenici i da oda  poštovanje svim žrtvama genocida.

U ime našega srpstva jedan si i jedini sa te uzvišene pozicije, koju ti je izglasao srpski rod, da konačno iskazeš i svoj sud u ime cjelokupnog srpskoga roda, da se istinski dogodio genocid u Srebrenici. Ovim činom iskazuješ i povjerenje i opravdano zaslužuješ i praštanje od naših komšija Bošnjaka, kojima je nanesen planetarni bol i tuga, upravo od naših sunarodnjaka i nacionalista, koji u ovom vremenu ignorišu i negiraju da je učinjeno ovo zlo.

Iako si mogao do današnjih dana izbjegavati i svoju ulogu i poziciju u obnašanju najviše vlasti u Republici Srbiji, sa pozicije Predsjednika Republike Srbije, to ti je olakšavajuća okolnost i krajnje vrijeme za iskorak u povlačenju i jedinih pravih, ljudskih, dostojanstvenih i državničkih poteza.

Zato, povuci pravi potez, matiraj svjetsku javnost i posebno sve nacionaliste i negatore ovih zlih radnji, daj do znanja i svim „ dodikovcima„ da istinski poštuješ, ovu našu domovinu Bosnu i Hercegovinu i u njoj, posebno naše komšije Bošnjake. Ti si, Aleksandre najodgovorniji u odlukama, moguće je i da Anu ovlastiš i pošalješ na put za Srebrenicu, ali samo sa darovima i poveljom priznavanja genocida. Nikako da šalješ recidive Slobine, poput Ivice Dačića i inih saradnika, kao i „dodikovce„, kojima možeš tepati i tapšati ih u kuloarima tvojih odaja.

C:\Users\User\Desktop\SRBIJA.jpg

Mogu istinski reći da sam stariji i iskusniji, da li i pametniji, što je relativni pojam, ali sam iskreni i normalni Bosanski Srbin koji je mnogo ranije spoznao i doživio sve vrline i dobrote  našeg srpskog roda, želim te  dobronamjerno savjetovati da dobro razmisliš i učiniš pravi, istorijski iskorak, kako bi  krenuli putem povjerenja i pomirenja,  zajedničkog suživota sa našim komšijama Bošnjacima.

Ovakvim činom, apriori i automatski,  na pravom si putu da  konačno i trajno eliminišeš i sva nacionalistička nakaradna neljudska ponašanja sa obje strane Drine, svih agresivnih, nacionalističkih velikosrpskih recidiva, ne samo Slobodana Miloševića i njegovih  sljedbenika  Karadžića, Mladića i inih, a posebno, ovog našeg današnjeg novokomponovanog ekstremiste, guslara iz Laktaša,  Milorada Dodika. Istina je da  u prošlosti i nije bio takav, ali se transformisao u najvećeg negatora svih pozitivnih kretanja u našoj Bosni i Hercegovini. Vjerujem da je osokoljen i tvojom ličnom, a i  vašom podrškom iz Srbije, čemu i konačno mora se stati u kraj i krenuti drugim ljudskim putem, kojem svi zajednički stremimo.

Nemoj čekati, predsjedniče Aleksandre Vučiću, da se sve prelama preko leđa pozitivnih ličnosti iz Srbije, poput  Čedomira, Biserke ili novoustoličene Ane, kako bi oni vukli poteze u ime Srbije, pored tebe, jedinog i najodgovornijeg autoriteta, priznatog od srpskoga roda. Ovaj značaj i odgovornost ne možeš izbjeći,niti u jednom trenutku, a kucnuo je i posljedni čas da ti učiniš pravi potez, ako istinski želiš da budeš veliki i najveći u srpskome rodu. Razmisli!

Lično ću biti ponosan na cio srpski rod, biće mi drago biti i osjećati se  Srbinom kada mogu i tebe priznati za svoga predstavnika u ovoj našoj svakodnevnoj društveno – političkoj zbilji dešavanja i dogovaranja.

Priznati ću te, vjeruj mi, kao i većina normalnog ljudskog srpskoga roda, koji te podržava i gaji takva očekivanja od tebe. Sve hipoteke, sa kojima se manipuliše iz agresorske prošlosti, a vezane su za tvoju ličnost i djelo, vjeruj mi , padaju u vodu i ostaju za neku prošlost, od koje se tako dostojanstveno opraštamo i krećemo novim stazama, zajednički.

                                                  Šta li mu laže o Bosni: Grabar-Kitarović i Trump

Poštovani!

Mi, dolje potpisani, koji predstavljamo fb. grupu “Zahtjev za povratak u život Ustava Republike Bosne i Hercegovine”, a koja broji blizu 65,000 članova, upućujemo svoj najoštriji protest u povodu najnovijih neprimjerenih, neutemeljenih i krajnje uvrjedljivih tvrdnji predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović upućenih predsjedniku SAD Donaldu Trumpu prilikom njihovog susreta u Varšavi 6. jula 2017. godine.

Prilikom svog nedavnog susreta s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, između ostalog, hrvatska predsjednica je predsjedniku SAD-a izrazila svoju “zabrinutost  zbog postojanja ekstremizma u Bosni i Hercegovini”. Njene tvrdnje o postojanju bilo kakve vrste ekstremizma vezano za Bošnjake-muslimane potpuno su neistinite i neutemeljene, te predstavljaju opasno i krajnje uvrjedljivo etiketiranje jedne druge, suverene i međunarodno priznate države kao i njenog većinskog naroda koji je bio žrtva genocida i najvećih ratnih zločina na tlu Evrope od II svjetskog rata.

Kolinda Grabar-Kitarović nema nikakvo pravo niti mandat da sudi o bilo čemu u drugoj zemlji, a pogotovo ne u našoj – Bosni i Hercegovini, na koju je Hrvatska izrvršila agresiju  u periodu 1992-1994 i nad njenim većinskim stanovništvom počinila najteže ratne zločine na tlu Evrope od II svjetskog rata (dio brojnih dokaza je iznesen i u nedavno objavljenoj knjizi ‘Stenogrami o podjeli Bosne’), te bi za nju bilo za očekivati da se od takve prošlosti distancira, da osuđuje one koji su to počinili kao i njihove današnje sjedbenike koji te zločine i njihove počinioce slave i veličaju, te da se ne miješa u unutarnje poslove naše države, već da poštuje njen suverenitet i teritorijalni integritet, na što se Hrvatska obavezala svojim potpisom na Dejtonski sporazum.

Što se naše države tiče, ona ima svoje institucije nadležne za svaku oblast, pa i za sigurnost. A nadležne institucije naše zemlje su u nekoliko navrata ranije, izazvane ovakvim ili sličnim izjavama hrvatske predsjednice, izvijestile domaću i međunarodnu javnost da “ekstremizma u Bosni i Hercegovini – NEMA”! O tome potpune informacije ima i Američka ambasada u Sarajevu, a o čemu vas je zasigurno i obavjestila.

S druge pak strane, s obzirom da predsjednica Republike Hrvatske pod izgovorom da brine o sigurnosti Regiona te navodno pomaže Bosni i Hercegovini na putu ka EU, zapravo zamjenjuje teze, koristimo priliku da vam ukažemo na ozbiljan problem u njenoj zemlji koji, ako se ne riješi, može ugroziti sigurnost u zemljama zapadnog Balkana pa i u Evropi. Naime, Republika Hrvatska ima ozbiljan problem sa neofašizmom koji ne samo da je prevagnuo u institucijama Države, nego i u cjelokupnom hrvatskom društvu i koji se ‘izvozi’ među bosanske katolike (ili ‘bosanske Hrvate’) što predstavlja direktnu prijetnju sigurnosti naše zemlje. Ekspanzija neofašizma za koju se može navesti mnogo svježih primjera, te antisemitizma, po našoj ocjeni, označava Republiku Hrvatsku potencijalnim faktorom br. 1 nestabilnosti na Balkanu.

Umjesto što zlonamjerno, potpuno neosnovano i na veoma uvrjedljiv način etiketira našu državu i njen većinski narod, predsjednica Hrvatske bi trebala da se ne samo ozbiljno pozabavi jačanjem neofašizma u svojoj zemlji već i da se istog javno posrami i da ga javno osudi, te da takve eksremističke grupe u svojoj zemlji zakonom zabrani.

Umjesto toga, u Hrvatskoj se javno okupljaju i marširaju neofašisti – ustaše i crnokosuljaši (scene neodoljivo podsjećaju na nacističku Njemačku) koji su sljedbenici pokreta koji je surađivao sa nacistima tokom II svjetskog rata, a što prolazi bez ikakve osude hrvatske predsjednice i hrvatskog državnog vrha. Spomenut ćemo i to da je u aprilu 2016., prilikom obilježavanja Dana sjećanja na ustaški koncentracioni logor Jasenovac iz II svjetskog rata (u kojem je stradao ogroman broj nehrvatskog stanovništva, najviše iz BiH), Antifašistička liga Hrvatske održala skup u Zagrebu da bi upozorila na izjave, činjenja i nečinjenja hrvatskog političkog vrha čiji postupci za posljedicu imaju sve otvoreniju promociju ustaštva (fašizma), kako je prenijela regionalna štampa. A predstavnici Jevreja u Hrvatskoj su “zbog relativizacije i revitalizacije ustaštva” bojkotovali centralnu komemoraciju u Jasenovcu. Spomenut ćemo  također  da Hrvatska uz pomoć dijela bosanskih katolika (ili ‘bosanskih Hrvata’) u BiH slavi haške osuđenike, na isti način na koji to čini Srbija uz pomoć velikog dijela bosanskih pravoslavaca (ili ‘bosanskih Srba’). Tako je, uz pompu, dočekala i presuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, po njegovom odsluženju zatvorske kazne za najteže ratne zločine nad Bosnjacima-muslimanima tokom agresije Hrvatske na našu zemlju (1992-1994). Napomenuli bismo da, kao i Srbija, Hrvatska falsificira historiju prisvajajući veliki dio bosanske historije i poturajući je za svoju. Jedan od takvig falsifikata jeste i tvrdnja da u Bosni žive Hrvati, mada ne postoji ni jedan autentičan historijski dokument vezan za bosansku historiju (do kraja XIX stoljeća) koji i jednom rječju spominje da su u Bosni kroz njenu historiju živjeli Hrvati. Baš kao što na Kosovu i u Albaniji žive Albanci tri vjeroispovjesti, u Bosni su uvijek živjeli samo Bošnjaci tri različite vjeroispovjesti (uključujući i katoličku) koje je fašistička velikohrvatska ideologija počela ‘pohrvaćivati’ koncem XIX stoljeća po ugledu na zočinačku velikosrpsku politiku koja je počela ‘posrbljavati’ Bošnjake- pravoslavce.

Također vas želimo  podsjetiti na Izvještaj američkog State Departmenta od 2016. o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, koji bi za svaku ozbiljnu državu, koja tvrdi da je demokratska, bio poražavajući i krajnje sramotan. U njemu se kaže: ‘Društvena diskriminiacija, nasilje nad etničkim manjinama, ženama i djecom i korupcija predstavljaju najveća kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj’. Sudeći po ponašanju hrvatske predsjednice prilikom njenog posljednjeg susreta sa američkim predsjednikom Trumpom, te njenim potpuno neosnovanim i krajnje zlonamjernim i uvjredljivim etiketiranjem naše države i njenog većinskog naroda, spomenuti Izvještaj američkog State Departmenta za nju ne ukazuje na alarmatno stanje u njenoj vlastitoj državi, već na nešto što smatra društveno normalnim i prihvatljivim, a što samo potvrđuje da je neofašizam kao ideologija prevagnuo u državnim institucijama Hrvatske kao i svim segmetnima njenog društva.

Zato vas pozivamo da ne nasjedate na lažno etiketiranje Bosne i Hercegovine čime se služi hrvatska predsjednica posljednjih godinu dana, te da preusmjerite svoju pažnju na ekspanziju neofašizma u Republici Hrvatskoj, odnosno najvećeg zla čovječanstva iz prošlog stoljeća i koje je, da podsjetimo, prouzrokovalo smrt desetina miliona ljudi, Holokaust, patnje stotina miliona žitelja ove planete i druge nedaće. Pozivamo vas da, u skladu sa pomenutim Izvještajem američkog State Departmenta od 2016. o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, od predsjednice Hrvatske i njene Vlade zatražite akcioni plan po kojem će se raditi kako bi se krajnje katastrofalno stanje ljudskih prava u toj državi uvelike poboljšalo, te kako kao članica NATO-a ne bi toliko daleko zaostajala za ostalim zemljama-članicama te nastavila nanositi štetu ugledu NATO saveza.

Također ukazujemo i na druge neprimjerene geste hrvatskog državnog vrha prema našoj zemlji među koje svakako spada i lobiranje za izmjenu Izbornog zakona u BiH, što je akt miješanja u poslove druge države i što u međunarodnom pravu predstavlja akt agresije na našu zemlju, te zahtjeva ozbiljnu intervenciju Savjeta bezbjednosti UN-a. Republika Hrvatska jeste supotpisnik Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali je to ne čini nikakvim garantom za njegovo provođenje, kako se žele predstaviti. Hrvatska, kao i Srbija, je ulogu supotpisnika Dejtonskog sporazuma dobila kao jedna od zemalja koja je izvršila agresiju na našu zemlju, obavezujući se tim potpisom da će poštovati Dejtonski sporazum kao i teritorijalni integritet i suverenitet naše drzave.

U interesu je mira i vladavine prava u zemljama zapadnog Balkana, pa i šire, da spriječite Hrvatsku u njenim lažnim i opasnim “paternalističkim” djelovanjima prema Bosni i Hercegovini, te da se istovremeno pozabavite ogromnim i, za region, krajnje zabrinjavajućim problemom narastajućeg neofašizma u toj zemlji koji je jedina vrsta ekstremizma koji prijeti ne samo sigurnosti naše zemlje, već i cijelog regiona.

S poštovanjem,

U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava R BiH”

 
1.Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA
 
2. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji
 
3. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada
 
4. Anto TOMIĆ, direktor NVO Građanski monitoring, preživio srpske koncentracione logore Keraterm, Trnopolje i Omarska (rođen u Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada živi u Hamburgu, Njemačka)
 
5. Fatmir Alispahić, pisac, živi u Sarajevu, BiH

 

S velikim ponosom i zadovoljstvom prezentiram čitateljima vijest da je naša Sarajka, MELIHA DŽIRLO AYVAZ prije dva dana odbranila doktorsku disertaciju na prestižnom Geogre Washington University u Washington DC-ju. Naravno, jedna je od mnogih mladih ljudi iz naše domovine koja je na svjteski priznatim obrazovnim ustanovama stekla akademsko zvanje doktora znanosti. Ali, njen put do redovnih a poslije postdiplomskih studija na spomenutom Univerzitetu nije bio nimalo lahak jer je cijelo vrijeme opsade Sarajeva, tada najvećeg koncentracionog logora na svijetu, boravila u svome rodnom gradu pohađajući i završavajući ratnu Prvu gimnaziju. Meliha je ponos ne samo svojih najbližih, nego i svih nas drugih koji volimo svoju domovinu – Republiku Bosnu i Hercegovinu. Druga je stvar koliko današnja Bosna treba ovakve. Ali, ni mi ne trebamo ovakvu Bosnu. Čestitke od srca!

 

Final Examination for the Degree of Doctor of Education

July 6, 2017
2136 G St NW
10:00 am

 

Meliha Dzirlo Ayvaz

B.S. in Biology, May 1998, The George Washington University
M.S. in Biology, May 2002, The George Washington University

Dissertation:  Generating Creativity in Teams: An Exploratory Case Study

Field of Study: Human and Organizational Learning

 Admission to Doctor of Education Degree: Summer 2013

 Comprehensive Examination Passed:  Spring 2015

 Dissertation Research Chair:         

Dr. Michael J. Marquardt*, Professor of Human and Organizational Learning and International Affairs

 Examining Committee:

Dr. Maria Cseh*, Associate Professor of Human and Organizational Learning
Dr. Mary Volz-Peacock*, Program Director, Information Management Division, U.S. Office of Personnel Management
Dr. Monika E. Reuter, Instructor, The Art Institute of Fort Lauderdale
Dr. Roy A. Swift, Executive Director, Workcred

*    Members of dissertation committee

Delegacija Evropskog savjeta za vanjske odnose, koju je predvodio kopredsjedavajući odbora ovog savjeta Carl Bildt, u posjeti je Bosni i Hercegovini, a Bildt se u Banjaluci susreo s predstavnicima bh. entiteta Republika Srpska. Uoči susreta, Bildt je na svom zvaničnom Twitter profilu objavio mapu entiteta RS, što je izazvalo burne reakcije korisnika ove društvene mreže.

Ja zaista ne razumjem sto to Bildt traži u Bosni i Hercegovini? On u  stvari nema što da traži tamo i ne zaslužuje ni po kojem osnovu da bude medijator evropske zajednice čija jalovost upravo proizilazi iz  ovakovog izbora političara da je zastupaju! Kao što je poznato, Carl Bildt je kao  visoki predstavnik mežunarodne zajednice 1995. godine  sjedio sa Mladižem i Miloševićem na zajedničkom ručku na samo 50 km od najveće klaonice u agresiji na BiH u Srebrenici! Ovaj kontroverzni političar mogao je da spriječi genocid da je htio, očito da to nije želio! Ovdje se kao prvo pitanje postavlja njegova moralna (ne) odgovornost koju on očito nema ili bolje rečeno njegov dupli moral!

Svijestan sam zato  da Bildtov ironičan stav nikakva kritika ne može promjeniti. Kao i do sada ovaj grlati političar će puno toga reći a malo kazati  sa konkretnim efektima na terenu! Kao i svaki demagog izbjeći će ovu temu poručujući javnosti kako je  ”nezadovoljstvo ratnim dešavanjima prirodno!”

Kao da u Srebrenici u vrijeme njegovog ručka na hiljade ljudi nisu ubijani! Za njega vrijedi zlatno pravilo; ”Važno je učestvovati i biti dobro plaćen!” Nije važno koliko glava će platiti za Bildtov neuspjeh! Kako god da bilo Bildtov dolazak u Bosnu i Hercegovinu treba da nas zabrine jer se nešto iza brda valja!

Mr. sci. Edin Osmančević

Budući da je muftija banjalučki Osman ef. Kozlić javna ličnost, svaka njegova aktivnost, bilo u Domovini ili van nje, treba da je transparentna, odnosno izložena viđenju i sudu javnosti. Da li je tako bilo do sada, barem kada se radi o nekim aktivnostima u Banja Luci, vidi se na terenu, posebno na dva harema u banjalučkom naselju Hiseta. Dakle, suočavamo se sa posljedicama djelovanja organa IZ Banja Luka, IZ BiH te Muftijstva banjalučkog koje je bilo sve samo ne transparentno. Nažalost, posljedice će se tek osjetiti u vremenu ispred nas.
 
Helemnejse, imam puno razloga da tog muftiju pitam slijedeće:
 
1. Šta je bila svrha njegovog puta u Katar prije ovogodišnjeg ramazana?
 
2. Da li su za njegov put znali Rijaset IZ BiH te Vakufska direkcija IZ BiH u Sarajevu?
 
3. Ako nisu znali gore spomenuti, ko je, onda, znao ili, bolje rečeno, ko je stajao iza takvog puta, odnosno šta se očekivalo od muftije da uradi u tom Kataru i za koga?
 
4. Da li je tačno da je posrednik između muftije i njegovih domaćina u Kataru bio jedan muftiji poznati Kuvajćanin?
 
5. Da li je tačno da je od prvog katarskog šeika s kojim mu je taj Kuvajćanin ugovorio susret muftija tražio donaciju u iznosu od 10 miliona US dolara i ako jeste, zašto baš 10 miliona?
 
6. Da li je tačno da je taj šeik tražio od muftije projekt (kako se to u poslovnom svijetu uobičajava, zapravo podrazumjeva) za koji se traži donacija te da mu je umjesto projekta prezentirana nekakva škrabotina na papiru formata A-4 na kojem se spominje gradnja “Intermedijalnog centra u Banja Luci” bez da se ijednom rječju spominju muslimani Banja Luke i njihove potrebe?
 
7. Da li je tačno da od donacije zatražene na takav način i u tom iznosu nije bilo ništa i da se Kuvajćanin crvenio od stida što ga je muftija s takvim nastupom osramotio kod katarskog šeika?
 
8. Da li je tačno da se nisu desili slijedeći planirani susreti muftije sa nekima od ostalih katarskih šeika jer posrednik Kuvajćanin je kod prvog bio osramoćen?
 
9. Da li je tačno da se muftija iz Katara vratio praznih šaka?
 
Nemam više pitanja! Ali, kud ćeš više, brate moj mili!? Ne bi bilo nijedno da stvari teku transparentno i da nas za srce ne ujedaju slike sa ona dva harema u Banja Luci i što istinski suosjećam sa svojom sugrađankom Munirom Zembo kojoj su sada bageri nasrnuli na kosti njenog rahmetli svekra! Kao što suosjećam sa svima drugima, znanima i neznanima, čiji se mrtvi bihuzure na dva harema na Hisetima. Mene se to sve tiče i zato ne šutim. Nije mi svejedno kako će i mene taj muftija predstavljati u svijetu i volio bih da ovo sve što gore upitah nije tačno. Ništa ne tvrdim, samo pitam. A pitam jer imam razloga za to. Valjda se smije pitati osim ako IZ BiH zaista nije uvela kategoriju verbalnog delikta u svoju normativu i praksu. Pa i da jeste, ja bih opet pitao, jer moje poimanje slobode i demokracije ne mora se nužno podudarati sa poimanjem tih civilizacijskih dostignuća od strane IZ BiH.
 
Dakle, ne očekujem ja nikakve odgovore od pitanog, ali sama činjenica da sam imao razloga postaviti upravo ovakva pitanja – više nego konkretna, sama po sebi je znakovita. Ili, kako kod nas kažu: “pametnome je i išaret dovoljan…”
 
Bedrudin GUŠIĆ

HISTORIJA BEŠČAŠĆA

Posted: 5. Jula 2017. in Intervjui

 Latić: Islamska zajednica potpisuje nečastan ugovor sa REŽIMOM

04.07.2017. u 14:38

KOLUMNA

U sjeni smjene Hasana Čengića režim sprema novu sramotnu aferu ravnu onoj koju su SDA i Islamska zajednica priredili svom narodu sa podnošenjem aplikacija za reviziju Tužbe BiH protiv Srbije

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Dođe mi da napišem pismo Mladenu Ivaniću i zamolim ga da spriječi potpisivanje Ugovora Islamske zajednice i države jer je nakon niza godina otkad je, za mandata dr. Harisa Silajdžića kao člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, spriječeno potpisivanje ugovora između države Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice, ovih dana je gosp. Bakir Izetbegović najavio „ultimativno“ ratificiranje toga sramnog dokumenta u Predsjedništvu. „Kao aktualni predsjedavajući Predsjedništva – budući da Vi predstavljate sve građane ove države – i političara koji se godinama bori za mir i sigurnost ove zemlje i regiona, molim Vas da spriječite potpisivanje ovog ugovora“, napisao bih u pismu.

 

Totalitarni ustav

A evo zašto:

Zato što taj ugovor nije ni bio na javnoj raspravi i, pošto su ga pisali manje-više isti manipulatori isključivo za svoje egoistične ciljeve, on je u suprotnosti sa osnovnim ljudskim pravima koja su zagarantirana aneksima Dejtonskog mirovnog sporazuma, a prije svega mislim na pravo na slobodu izražavanja i pravo na izražavanje svoga vjerskog uvjerenja, vjersko organiziranje i djelovanje u skladu sa Ustavom ove države.

Oni u ugovoru uzimaju sebi za pravo da primaju u službu IZ-e  koga oni hoće, ali i da izbace iz službe koga oni hoće – a to znači da mogu svakoga ko se usprotivi njhovim potezima lišiti radnog mjesta, odnosno pravo na rad.

Oni uvode verbalni delikt, a jedino IZ-a u ovom  društvu nema sindikata; Udruženje ilmije je vodio šef kabineta reisl-uleme, a sada ga vodi poslušni(k) imam iz Fojnice. Nikad nijedan od njih nije progovorio ni o jednoj nepravdi nad imamima, niti o standardu imama, niti o ucjenama novih imama koji rade na crno, ili bez stalnog radnog odnosa i sl.

Oni ne daju državi da istražuje bilo kakav eventuani kriminal u IZ-i, nego prvo oni provode vlastitu istragu u tom slučaju, pa tek onda dozvoljavaju državi da vrši istragu u IZ-i, što znači da je naš, narodni novac, ovdje nezaštićen i da IZ-a želi sakriti sav kriminal koga je njezin vrh počinio tokom ratnih i poratnih godina, negdje između 20 i 25 miliona KM. Neke od tih afera dokumentirali smo na našem portalu. Tako niko ne zna zašto cca 4 miliona dolara koje su u Švicarskoj od Salih-ef. Čolakovića uredno preuzeli Hilmo Neimarlija and comp. Do danas nisu položeni na službeni račun IZ-e; niko u procesu sukcesije Jugoslavije ne traži 7 miliona dolara koje je Vlada Ante Markovića nasilno oduzela iz kase Vrhovnog starješinstva IZ-e; nikada nije završena istraga o dvije velike krađe cca nekoliko stotina hiljada direktno iz kase Rijaseta i sarajevskog Medžlisa

Čengić je efemerna pojava

Oni ovim legitimiraju svoj totalitarni Ustav koga po četvrti put prekrajaju Hilmo Neimarlija, Fikret Karčić, vjerovatno i Hasan Čengić…, po kome su svi muslimani lišeni prava da učestvuju u izborima na najviše funkcije u IZ-i, da kanidiraju programe, projekte itd, a u kome istodobno svaki režimski poslušnik može doći na mjesto reisa koji opet postavlja muftije, predsjendika Sabora i sl. Sve ovo govori da je ovo i dalje režimska zajednica koja služi održavanju jedne stranačke oligarhije a ne vjeri i narodu.

Islamska zajednica brižno baštini verbalni delikt u ovom društvu jer sankcionira i kažnjava svakoga ko pisne o Bakiru Izetbegoviću i reisu Huseinu Kavazoviću, a izvitoperujući načelo ogovaranja i klevete, instalirala je moralnu policiju među džematlije da bi se žigosao svako ko se usudi kritizirati režim!

Zato je za stanje islama i muslimana/Bošnjaka – to je potpuno irelevantan sukob; kako god da se završi, to što zovemo Islamskom zajednicom – a ovdje mislim isključivo na njezin vrh u Sarajevu –  nastavit će da se urušava; u takvoj IZ-i i od nje kao takve, sa gosp. Čengićem ili bez njega, ne treba očekivati nikakvog dobra za islam i muslimane, u njoj može doći samo do novih afera, do daljnjeg pada njenog sve manjega kredibiliteta u očima muslimanske i opće javnosti… Dakle, nakon sramtone afere sa aplikacijom za reviziju Tužbe Bosne i Herecegovine protiv Srbije, “historija beščašća” se nastvalja. Govorim o kontinuiranom beščašću vrha IZ-e koji je od 1945. do danas, u saradnji sa ovim ili onim režimom, pokosio vizije i planove, intelektualnu kreaciju ili idžtihad svih naših alima koji su pokušali da našu jugoslavensku i bošnjačku vjersku organizaciju utemelje na islamskim osnovama!

Čengić je samo efemerna pojava koja će svakako biti i proći, sa manjim ili većim potresom, ali kriza u IZ- traje već blizu 70 godina, od 1945.do danas, i za sada nejma izgleda da se ona riješi. A rješavanje te krize – to je ono što bi konačno moralo zanimati svakog muslimana naše zemlje i svakog Bošnjaka ma gdje on živio ukoliko ne želimo sami sebe – i svoje potomstvo! – „svojim rukama baciti u propast,“ kao što se kaže u Kur'anu

 

 

 

Na opštini Kotor Varoš bilo je otprilike bare, skoro jednak broj – 13.000 Srba, oko 12 000 Muslimana i 11.000 Hrvata. Pored Modriče, Kotor Varoš je opština s takvim proporcionalnim omjerom pravoslavaca, muslimana i katolika, što nije imala nijedna od 107 ostalih opština u Bosni i Hercegovini…..Obe strane su imale svoje izdajnike – i mi i Hrvati. Kod Hrvata je napoznatiji Ilija Marić iz Šibova, a kod nas bilo ih je više, od Sulje Majsera s Ravana pa nadalje. U stvari, većina Muslimana u Kotor Varoši, u Čaršiji,  su htjeli da Srbi pobjede. Većina je smatrala tako da otpor nije ni potreban…..Moja knjiga obara sve priče koje su većinom napisali Srbi, lažne priče o Kotor Varoši i obara knjige koje su napisali Srbi do sada. Ovo je ujedno i moj lični odgovor Srbima u Kotor Varoši…..Kotor Varoš se mogao odbraniti bez nekih problema. Iako nismo imali oružje, mi koji smo se branili nismo se bojali Srba, u toku ratovanja pristigla je i pomoć, stigli su Hrvati iz inostranstva sa 9 mitraljeza, minobacačima, minama a došli su i momci iz Vrbanje kod Banja Luke. Jedna strana, desno od Vrbanje, je formirala liniju fronta od 22 kilometra kojoj četnici nisu mogli prići, osim u jednom slučaju – upada u selo Bilice. Nama je trebala pomoć iz Travnika, ali te pomoći nije bilo. Mi smo u stvari pali kada smo najviše bili organizovani radi mnogih događaja koje prikazujem u svojoj knjizi…..To je bila jedinstvena predaja, predaja po Dogovoru naređenom iz Sarajeva. Kotor Varoš je određen da pripadne Srbima, isto kao i Banja Luka, u tada već skrojenim zajedničkim planovima SDS-a i SDA. Hrvati nisu učestvovali u tome –  njih je predao banjalučki biskup Franjo Komarica. Izdao i predao, nas je predao hodža Hasan Halilović, zajedno s Kerimom Dizdarem- nekadašnjim članom Predsjedništva Centralnog Komiteta Saveza Komunista BiH. Ta priča je takođe u mojoj knjizi…..Imena 40 ratnih zločinaca i naredbodavaca objavio sam u “Ljiljanu’, 1994. godine. Glavni organizator zločina koji je pravio spiskove za hapšenje i likvidaciju Muslimana i Hrvata je bio Čedo Kalabić-bivši direktor “Proletera”, ili “Kozare”, tvornice koža u Kotor Varoši. To je tada bilo rukovodstvo SDS-a, prvi do Čede bio je drugi Čedo – Sodolović, direktor hotela “Borje”. Pričalo se ali se kasnije ispostavilo da nije istina, iako, ne znam, da im je pomagao u svemu Jefto Pejović, međutim to ja ne mogu tvrditi. Ostatak ide od četničkih funkcija koje su odmah uzeli-ne mogu znati da li su bili i organizatori ali tu su se u ratu na mjestima oficira pojavili Slobodan Župljanin, Rajko Ponorac zvani Žućo, Jovanka Miljanović, Nedeljko Đekanović, Manojlo Tepić, Savo Tepić, Rajko Škorić ali i Radenko Keverović, Duško Maksimović i mnogi drugi…..Treba napomenuti da neki Srbi nisu prihvatili agresiju na Kotor Varoš i nisu učestvovali u napadima. Jedan od takvih je i bivši predsjednik Opštinskog suda a kasnije opštinski i međuopštinski tužilac Aleksa Tepić, brat dva zločinca- Manojla i Save. Aleksa se bunio i onda pošto su ga mobilizirali, tražio je da dobrovoljno pogine. I poginuo je na ratištu prema Mehurićima. To je najčasnije srpsko ime u Kotor Varoši…..Na imena nemam pravo, ovo je moj lični intervju i knjiga, a nisu počinili nijedan ratni zločin-osim izdaje.Tu su bili Ado Zaimović-Chucho, Ado Barjaktarević, Sabahudin Bili Kurjak, brat dr. Asima Kurjaka,uglavnom, svi poženjeni Srpkinjama, te Sejdo Tatar. Oni i danas žive u Kotor Varoši…..Muhamed Sadiković je bio samoproglašeni Komandant odbrane Kotor Varoši i to je najopasnija varka koja nam se desila u Kotor Varoši. S time da je Muhamed Sadiković bio Komandant Teritorijalne odbrane, koja nije ni postojala, sprovedena je perfidna SDA i SDS priča da Kotor Varoš ima odbranu.Muhamed Sadiković je tako odigrao ulogu dvostrukog špijuna. Na sebi je nosio uniformu Armije BiH, bez oznake, nije bio naoružan kada sjedi s četnicima u hotelu “Borik” u Kotor Varoši i dogovaraju taktiku predaje, a onda Muhamed na konju Riđanu dolazi nama – braniocima, puštaju ga na linijama, naoružan i lično preda mnom pita :”Koliko vas ima “? Tako je Muhamed jahao na konju od sela do sela, u linijama odbrane, samoorganizovane i onda isti broj saopštavao četnicima, vraćajući se u svoju kuću sve vrijeme, dok smo mi izašli iz svojih kuća iz Čaršije i moja djeca su spavala u zemunici, pod zemljom –  Alma kći mi, beba od 7 mjeseci….Ja sam trebao biti prvi svjedok u Hagu, ali su tamo poslali Muhameda Sadikovića. S tim je zaokružena kompletna izdaja Kotor Varoši i davanje Srbima mog Kotor Varoša……

Do sada sam imao nešto informacija o događajima u nama (Banja Luci) obližnjoj Kotor Varoši s početka agresije na našu zemlju, te o padu tog gradića na obalama rijeke Vrbanje. Neke od informacija sam imao i iz “prve ruke”, misleći pri tom na jednog mog kolegu – koautora knjige SVJEDOČITI ZLOČIN I BOSNOLJUBLJE (izdata 2002. g.), Kotorvarošanina. Mislio sam da su te informacije potpune, odnosno da je stavljena tačka na neke događaje u Kotor Varoši te u nastavku – u Travniku (pa i u Sarajevu) i njihove protagoniste. Ali, “nikad ne reci nikad…” Razgovor s ovim čovjekom, koji je komotno mogao biti i njegov monolog, budući da sam osjetio njegovu žeđ da istrese iz sebe sve što ga je više od 20 godina tištilo, je proširio moje spoznaje o nekim događajima i ljudima iz tog kraja i u vezi njega. Zato ovaj razgovor smatram izuzetno značajnim doprinosom ISTINI o Kotor Varoši i njegovim ljudima počev od ranih 90-tih pa nadalje. I ne samo o tom malom gradiću, nego i o odnosu Sarajeva prema tom dijelu naše jedine domovine, kako prije agresije, tako i za vrijeme te nakon toga.

Kako smo se i dogovorili u pripremi ovog razgovora, povod za isti jeste Tvoja buduća (nadam se skora) knjiga, za koju već imaš pripremljen rukopis. No, o knjizi ćemo kasnije. Najprije da Te pitam slijedeće: kakva je nacionalna struktura bila u Kotor Varoši neposredno uoči 1992. – kako na nivou Opštine tako i užeg dijela Grada?

BEGIĆ: Na opštini Kotor Varoš bilo je otprilike bare, skoro jednak broj – 13.000 Srba, oko 12 000 Muslimana i 11.000 Hrvata. Pored Modriče, Kotor Varoš je opština s takvim proporcionalnim omjerom pravoslavaca, muslimana i katolika, što nije imala nijedna od 107 ostalih opština u Bosni i Hercegovini. U užem dijelu grada, Čaršije i Donjeg Varoša, što jeste faktički Kotor Varoš, bilo je najviše nas Muslimana, potom Srba a najmanje Hrvata. Međutim, ako se gleda Kotor Varoš je takav –  naselje Kotor s lijeve strane Vrbanje koja odvaja Kotor od Čaršije, odnosno u potezu Čaršije kojoj je najbliže naselje Cepak i Kotorište te Donjem Varošu,  kojem je najbliže naselje Ripište, omjer je drugačiji, iako ne spadaju u strogi centar Čaršije ni u Donji Varoš, Muslimani i Hrvati su činili apsolutnu većinu u Kotor Varoši kao gradu. Srba je bilo najmanje.

Trebam napomenuti da je Kotor Varoš bila jedna od najljepših malih čaršij i u Jugoslaviji,  ne samo i u Bosni i Hercegovini.

U momentu kada je bilo jasno šta se sprema Kotor Varoši, kao i svim drugim gradovima i mjestima u R BiH, kada je, zapravo, sve i počelo, da li je i kako bio organiziran otpor na području Opštine? Da li se Kotor Varoš mogao odbraniti?

BEGIĆ: Otpora u Kotor Varoši nije bilo nikako i nije isti niko organizovao u smislu otpora u Čaršiji, dok u pojedinim selima jeste, prvenstveno selu Večići u Mjesnoj zajednici Vrbanjci, koje je faktički jedino pružalo otpor na opštini Kotor Varoš. Ta priča mi je objavljena u nekadašnjem “Ljiljanu” pod redakcijskim naslovom “Herojska borba Bošnjaka iz Večića”. Ostala sela nisu pružala takvu vrstu otpora iz razloga što nije ni postojao organizovani otpor na području opštine Kotor Varoš. Ali selo Bilice, Baština, sela u kojima žive Hrvati i gdje sam ja bio s njima, branili su selo. Tu se ne radi o organizovanom otporu u smislu opšteg otpora nego o branjenu sebe, porodice i sela nasuprot nekim drugim selima koja se nisu ni branila nikako – i tamo gdje žive muslimani i tamo gdje žive katolici.Postojale su kasnije borbe koje su se desile u borbi nas koji smo odmah stali u redove odbrane, bez premišljanja. Ni tu nije bilo isto: jedni smo s puškom u ruci branili sebe i svoju porodicu, a oni pravi, istinski borci, formirani su po grupama i takve grupe su ušle u direktne borbe protiv četnika, što ćete pročitati u mojoj fenomenalnoj knjizi “Kotor Varoš – ratni raspored”.

Tamo gdje se otpor najviše očekivao, u Mjesnoj zajednici Zabrđe, gdje žive Hrvati i samo jedan Srbin, te Podbrđe, nije bilo otpora.Otpora nije bilo ni u Mjesnoj zajednici Vrbanjci. Jedino je selo Večići pripremilo otpor prije rata.

Šiprage, najudaljenija Mjesna zajednica od Kotor Varoši (40 km, dalje nego Banja Luka), u podnožju Vlašića, takođe nije pružala otpor.Organizovanog otpora ni u gradu ni na opštini Kotor Varoš nije bilo.

Međutim, neka sela su se branila na način da se brani selo, pokušaj uvezivanja u zajedničku odbranu Muslimana i Hrvata nije uspio. Ja sam bio kurir koji je pokušao da se ostvare veze o zajedničkom otporu, ali to niko nije htio prihvatiti – ni Muslimani na Ravnama ni Hrvati u Bilicama, iako su Hrvati bili daleko fleksibilniji. Međutim, radilo se o tome da Hrvati nisu znali ko će pobijediti i ukoliko bi Srbi pobijedili, zato Hrvati nisu htjeli saradnju s nama i računali su da će oni ostati na svojim ognjištima. Hrvati su kalkulisali u svemu: jedni su se branili a jedni nisu. Ovi što nisu takođe su računali da im Srbi neće ništa tako da se stvorila atmosfera nepodnošenja i između Hrvata – ko se brani a ko se ne brani.

Obe strane su imale svoje izdajnike – i mi i Hrvati. Kod Hrvata je napoznatiji Ilija Marić iz Šibova, a kod nas bilo ih je više, od Sulje Majsera s Ravana pa nadalje. U stvari, većina Muslimana u Kotor Varoši, u Čaršiji,  su htjeli da Srbi pobjede. Većina je smatrala tako da otpor nije ni potreban.

Tada, vidjet ćete u mojoj knjizi, to je ujedno bila i najveća, smrtna opasnost po svakog od nas i uopšte po čovjeka.Tada si bespomoćan, Srbin te kolje k'o jare, na očigled tvog brata i komšije, koji neće otpor. Samo svjesni ljudi su pružali otpor, a svjesnih u Kotor Varoši tada je najmanje ili ih uopšte nije ni bilo. Strah je paralisao sve.

Moja knjiga obara sve priče koje su većinom napisali Srbi, lažne priče o Kotor Varoši i obara knjige koje su napisali Srbi do sada. Ovo je ujedno i moj lični odgovor Srbima u Kotor Varoši.

Kako su onda četnici okupirali Kotor Varoš?

BEGIĆ: Četnici su ušli u Kotor Varoš bez ispaljenog metka otpora i zauzeli sve što su planirali. Došli su sa 3 autobusa, oko 150 četnika iz smjera Banja Luke. Ovdje naglašavam način, odnosno moram pojasniti situaciju prije tog dana, 11. juna 1992. na prvi dan Kurban bajrama, kada su Srbi okupirali Kotor Varoš. Zato i postoji moja knjiga, da se svi fino upoznamo s tim.

Helem, neki ljudi su znali da će okupacija biti ujutro, tačno u 5 ujutro, to su znali milicioneriu tadašnjoj Miliciji pošto je prije okupacije angazovana Milicija u rezervi a prethodno raspuštena Teritorijalna odbrana na poziv da vratimo svi mi u Rezervi uniforme i opremu koju smo zaduženi čuvali u kućama. To je bio prvi znak meni da se prirema opšti napad Srba.Tada nisam znao da je već bio pripremljen, potpuno isplaniran. Od tada sam počeo razmišljati šta će biti.

Milicija u rezervi, u kojoj su tada zajedno bili i Srbi i Muslimani i Hrvati je čuvala straže na prilazu Kotor Varoši od napada eventualnog neprijatelja, što je tada bilo zbunjujuće za sve nas. Ko će nas napasti? Takva Rezervna milicija je čuvala straže na pojedinim punktovima, ulazu i prilazu Kotor Varoši, na magistralnom pravcu Banja Luka prema Tesliću ili Doboju, iz oba smjera, te sa strana, iz prilaza selima. Tada je meni bilo jasno da su se, u stvari, već  Srbi samoorganizovali u Čaršiji, da se spoje sa ovima koji su došli da zauzmu Kotor Varoš i ta taktika je bila prethodno potpuno razrađena. Obzirom na tadašnju normalnu situaciju u Čaršiji rijetko ko osim onih koji su znali šta je, nisu to shvatali. Redovni milicioneri u tadašnjoj Miliciji nisu čuvali straže, nego nadgledali i kontrolisali Rezervnu miliciju i tada su neki od redovnih milicionera kao što su bili Mile zvani Ciki i Uzeir Prlja ali i neki od rezervnih miliconera, dan uoči okupacije, s oružjem koje su imali, pobjegli u šumu. Oni su obavjestili one koje su oni htjeli – prijatelje ili rodbinu i napustili su svoje kuće a da većina u Kotor Varoši nije znala da će ujutro biti rat. Nisam tako ni ja. Neki od drugih ljudi su takođe to znali: jedno od tih imena koje će kasnije biti važno u mojoj knjizi je i Đasim Selman, bivši drmator u Kotor Varoši sa svoji sinom Džerardom Selmanom-danas poznatim imenom u sudstvu Republike Drpske – jednim takođe izdajnikom, ali ne i jedinim, zatim većina bogatih zanatlija kao što su Bajrić Hamid, Ćeman Ahmet, Stipo zvani Grof… U stvari, većina njih su očekivali da Srbi njima neće nista te da će Srbi pobiti samo običan narod. Bili su s nama prva 3 dana u šumama a onda se vratili Srbima.

Uglavnom, nastala je zbrka i u prvi mah kada su četnici zauzeli ono isplanirano, već počeli ubijati milicionere Muslimane i Hrvate koje su zatekli, primjerice Iliju Draguljića, kojem će kasnije silovati i zaklati i ženu a njega prethodno ubiti-tada nije bilo otpora – četnici su to radili bez ometanja od bilo koga. I tu se dešavalo svašta, primjerice milicionere Muslimane koji su bili u mješanim brakovima sa Srpkinjama nisu ubijali, a mnogi raspleti će se desiti tek kasnije. Prvog dana upada četnika u Kotor Varoš i spajanja s domaćim četnicima narod je bio izgubljen – jedni bježe iz kuća a jedni ostaju, nastao je haos. Iz tog haosa kada četnici megafonom obavještavaju da je Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine zauzela vlast u Kotor Varoši i poziva sve one koji su pobjegli u šume da se vrate svojim kućama gdje im Srpska Republika Bosna i Hercegovina i Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine garantuju bezbjednost-počeo je otpor u navedenim selima, osim Večića, prethodno pripremljenih za otpor, formiranjem grupa branilaca kako na kojem lokalitetu i selima ali sve nepovezano jedno s drugim. Hrvati su branili neka svoja sela a Muslimani neka svoja iako i tu ovisno od blizine Čaršije branioci, oni koji su htjeli da se bore i mi koji smo se branili, počeo je simultani otpor, formirale su se linije odbrane. Zauzimanje Čaršije je trajalo 3 dana i nakon proglašenja te srpske države, šta li je, četnici kreću u napad u sela-  i branjena i nebranjena. Tako je u stvari počeo otpor i kasnije bitke koji je trajao sve do 18. oktobra 1992. godine, znači 5 mjeseci bitaka odnosno maskra koje su počinili Srbi u nebranjenim selima ali kasnijim odvijanjem bitki ubijali su i civile u branjenim selima, kao što su Bilice gdje su ubili 11 Hrvata i jednog Muslimana, pošto su se branioci povukli u drugo selo a civili ostali. Jedan širok psihološki roman radim u svojoj knjizi.

Kotor Varoš se mogao odbraniti bez nekih problema. Iako nismo imali oružje, mi koji smo se branili nismo se bojali Srba, u toku ratovanja pristigla je i pomoć, stigli su Hrvati iz inostranstva sa 9 mitraljeza, minobacačima, minama a došli su i momci iz Vrbanje kod Banja Luke. Jedna strana, desno od Vrbanje, je formirala liniju fronta od 22 kilometra kojoj četnici nisu mogli prići, osim u jednom slučaju – upada u selo Bilice. Nama je trebala pomoć iz Travnika, ali te pomoći nije bilo. Mi smo u stvari pali kada smo najviše bili organizovani radi mnogih događaja koje prikazujem u svojoj knjizi.

Branioci su se predali, organizovana predaja, taj opis imate jedino u Jerusalem Postu kada je objavljen intervju sa mnom, kasnije, u Izraelu, pod naslovom NIKO NE ZNA ZAŠTO-NOBODY KNOWS WHY, by Abraham Rabinovich.

Predali smo se pred Jelšingradom u takođe jedinstvenoj priči koja je tada obišla svijet, a koja se nalazi u ovoj mojoj knjizi o kojoj pričamo-radilo se o organizovanoj predaji pod prismotrom Međunarodnog crvenog krsta iz Ženeve, u intervjuu koji sam dao za Jerusalem Post. Taj intervju se može naručiti iz arhive Jerusalem Posta, od 25. juna 1993. godine pod gornjim naslovom i imenom novinara. Plati se kreditnom karticom, nije skupo, da se pročita na internetu.

To je bila jedinstvena predaja, predaja po Dogovoru naređenom iz Sarajeva. Kotor Varoš je određen da pripadne Srbima, isto kao i Banja Luka, u tada već skrojenim zajedničkim planovima SDS-a i SDA. Hrvati nisu učestvovali u tome –  njih je predao banjalučki biskup Franjo Komarica. Izdao i predao, nas je predao hodža Hasan Halilović, zajedno s Kerimom Dizdarem- nekadašnjim članom Predsjedništva Centralnog Komiteta Saveza Komunista BiH. Ta priča je takođe u mojoj knjizi.

Predali smo se nas oko 45o branilaca sa oružjem, ali tada je bio organizovan konvoj od 29 autobusa. Predali su se i oni civili koji su bili s nama na selima, ukupno oko 1500 ljudi, Muslimana i Hrvata, tada. Prije toga Kotor Varoš je čišćen od Muslimana i Hrvata sa sela i četnici su organizovali konvoje do Travnika. Ova naša predaja je za Srbe značila zvanični, službeni pad Kotor Varoša u njihove ruke. Jedino tada još nisu bili pali Večići i četnik Anđelko Stanić meni kaže :”Vi ste samo probni balon za Večiće: kada vide da smo vas pustili onda će se i oni predati. Vas puštamo radi Dogovora, a njih ćemo sve pobiti “.

Prije početka agresije na Kotor Varoš Hrvati iz sela Jakotina i dijela, područje sela Viševice i Sokoline iseljavali su se u Slavoniju-dakle prije sve ove priče, Hrvati su znali za buduću srpsku agresiju. Sve mi je to ukazivalo na ovo što pričam kako se izvelo, slutio sam i prije da će Kotor Varoš pasti u srpske ruke, odnosno da se vrši podjela BiH po principu ko šta zauzme prvi.

Ja sam bio član Predsjedništva Opštinske Konferencije Saveza Socijalističke Omladine Kotor Varoš, u dva i po mandata, 10 godina, bio sam sekretar Mjesne zajednice Kotor Varoš, Čaršijske Mjesne zajednice, bio sam jedini pjesnik Kotor Varoši –  štampana mi je Zbirka poezije DOŠLO VRIJEME, bio sam 2 puta komandant Omadinske radne brigade “Dragan Bubić” Kotor Varoš, pa zato sve to znam i ja nisam seljak, rođen sam u Blatnjaku, Donja Varoš, o čemu si ti Bedrudine i djelimično upoznat da sve to pišem u svojoj Knjizi pa smo i ona i ja ujedno razlog ovog intervjua.

Koliko je civila stradalo u Kotor Varoši od 1992. pa nadalje od četničke ruke?

BEGIĆ: Tada na predaji pred “Jelšingradom”, u naselju Slatina, pričalo se od oko 900 ubijenih. Stvarna današnja cifra mi nije poznata. Mi smo računali da smo ubili nešto oko isto toliko četnika ali nismo,cinformacije koja sam tada dobijao, čule se, pričalo se, prenosilo se različito, tada se nije brojalo nego bi dobili vijest poimenično na našu liniju odbrane kao :”Zaklan Ilija Draguljić, u zatvoru su ubili Edu Pecija, Marjan je s grupom u Orahovi pobio 13 četnika, ubili smo u Serdarima njih 16, poginuo je Ivan, ubili su Ramu Zehera, na Kotoru je pobijena grupa i Stipo Marić Sprzo, ubili su na Stislama kapetana Stevilovića, spaljeni su Hrvaćani, pobijeni su u Kotoru njih 38, Jakić je skidao četnike kao muhe, i tako, Slađo je odsjekao glavu Denijalu, stigla nam je grupa iz Vrbanje da se bori u Kotor Varošu pošto Banja Luka ne pruža otpor, došle su Zenge iz Hrvatske…uglavnom tako. Podataka nije bilo. Svi smo mi tada bili civili koji branimo samo naše vlastite živote. Mi nismo imali organizovani otpor ni Armiju R BiH u Kotor Varoši. Ni organizovanog otpora na organizovan napad.

Jesu li poznati naredbodavci i izvršitelji zločina nad kotorvaroškim muslimanima i katolicima i da li je iko od njih odgovarao za to – bilo u Hagu bilo pred domaćim sudovima?

BEGIĆ: Niko nikada u BiH nije ni postavio takvo pitanje, koje je kruncijalno pitanje –  ni za naredbodavce ni za žrtve, osim kasnijih opštih procesa koji uopšte na taj način kako formulišeš ovo pitanje, čak nije se uobzirilo nego svelo na pojedinačne zločine ili grupne zločine nad Srbima pa su prvo odgovarali Muslimani i Hrvati i oni hapšeni, dok je prvi Srbin uhapšen u Minhenu, Đurađ Kušljić, a kasnije Sud BiH je priveo i pustio neke od direktnih izvršilaca ratnih zločina među kojima je direktni naredbodavac SDS sa Nedeljkom Đekanovićem na čelu, koji uopšte još nije optužen za bilo što. Kotor Varoš i danas vrvi od četnika.

Imena 40 ratnih zločinaca i naredbodavaca objavio sam u “Ljiljanu’, 1994. godine. Glavni organizator zločina koji je pravio spiskove za hapšenje i likvidaciju Muslimana i Hrvata je bio Čedo Kalabić-bivši direktor “Proletera”, ili “Kozare”, tvornice koža u Kotor Varoši. To je tada bilo rukovodstvo SDS-a, prvi do Čede bio je drugi Čedo – Sodolović, direktor hotela “Borje”. Pričalo se ali se kasnije ispostavilo da nije istina, iako, ne znam, da im je pomagao u svemu Jefto Pejović, međutim to ja ne mogu tvrditi. Ostatak ide od četničkih funkcija koje su odmah uzeli-ne mogu znati da li su bili i organizatori ali tu su se u ratu na mjestima oficira pojavili Slobodan Župljanin, Rajko Ponorac zvani Žućo, Jovanka Miljanović, Nedeljko Đekanović, Manojlo Tepić, Savo Tepić, Rajko Škorić ali i Radenko Keverović, Duško Maksimović i mnogi drugi. Bio je to srpski mix svih njih pošto imas i one koji su učestvovali u huškanju Srba u predratnoj situaciji u Čaršiji ali napadom na Kotor Varoš nisu stali u srpske redove. Zajednička karakteristika ovih Srba je da nijedan od njih nije iz Čaršije –  svi su se doselili sa sela za vrijeme mog mandata u Omladini. Ama baš svi sa kotorvaroške opštine a ovih iz Crne Gore i Srbije, kakav je i Duško Lalović i drugi, osim četnika Tešića, nije bio domaći četnik. Uglavnom, većina Srba su se pridružili svojima, a mi smo većinom bili jedni protiv drugih, čak i kada smo zajedno, kasnijim odvijanjem događaja.

Treba napomenuti da neki Srbi nisu prihvatili agresiju na Kotor Varoš i nisu učestvovali u napadima. Jedan od takvih je i bivši predsjednik Opštinskog suda a kasnije opštinski i međuopštinski tužilac Aleksa Tepić, brat dva zločinca- Manojla i Save. Aleksa se bunio i onda pošto su ga mobilizirali, tražio je da dobrovoljno pogine. I poginuo je na ratištu prema Mehurićima. To je najčasnije srpsko ime u Kotor Varoši.

Ko su, imenima i prezimenima, kotorvaroški izdajnici i gdje su sve oni danas?

BEGIĆ: Kotorvaroški izdajnici su još u Kotor Varoši – muslimani četnici u srpskim uniformama, ali nisam čuo da osim dobrovoljnog pristupa da su počinili ijedan zločin i da su ubili bilo koga. Oni su i tada i sada smatraju da je to njihovo opredjeljenje pa im ja ujedno odgovaram da je i ovaj intervju i moja knjiga takođe moje opredjeljenje. Ima takođe i Hrvata- četnika a njihov zet, onaj mali Saša što sam ga vodio na akciju je ratni zločinac. Imali su neki dan postrojavanje u Maslovarama, pustio ih Sud BiH.Neki od naših izdajnika po opredjeljenju otišli su iz Kotor Varoša, međutim, većina izdajnika nas Muslimana živi svugdje.Na imena nemam pravo, ovo je moj lični intervju i knjiga, a nisu počinili nijedan ratni zločin-osim izdaje.Tu su bili Ado Zaimović-Chucho, Ado Barjaktarević, Sabahudin Bili Kurjak, brat dr. Asima Kurjaka,uglavnom, svi poženjeni Srpkinjama, te Sejdo Tatar. Oni i danas žive u Kotor Varoši.

Ovdje ću biti još konretniji: naime i Tebi je poznato da sam bio jedan od koautora knjige moga Banjalučanina Muharema Krzića SVJEDOČITI ZLOČIN I BOSNOLJUBLJE, izdate 2002. godine. Jedan od tih (koautora) je bio i Muhamed Sadiković, Kotorvarošanin. Kako komentiraš sadržaj njegovog poglavlja u knjizi i da li je on zaista pravi reprezentant otpora Kotorvarošana, kakvim ga je autor spomenute knjige predstavio?

BEGIĆ: Sadržaj poglavlja koji sam pročitao u knjizi u kojem se priča o Kotor Varoši je apsolutno tačan. Čak sam tu našao i podatke koje nisam ni ja znao ali znam da su istiniti. Ja, naime, znam čitav Kotor Varoš. Imena zločinaca su tačna, opisi događaja tačni, sve istinito, dobar opis stanja prije rata. Muhamed je bio na poziciji zamjenika komandira Milicije kao kadar SDA. Tada prije rata, SDA i SDS su radile pod istim krovom, kancelarija do kancelarije u baraci Opštinskog računovodstva, daktilografije i moje kancelarije, Mjesne zajednice, te restoran za radnike Opštine. HDZ nije imao kancelariju, nego su se sakupljali u kuci Ante Mandića, bivšeg predsjednika Opštine. Prije rata stranke u Kotor Varoši su na istom nacionalnom programu osvojile i dijelile te tako raposređivale opštinsku vlast, isto kao u prethodnom komunističkom sistemu, na potpuno isti kalup namicala se vlast. Muhamed je došao kao Musliman na poziciju pomoćnika komandira Milicije pošto je u participaciji vlasti to mjesto pripadalo Muslimanu iz SDA. Sve stranke su se dogovorile, pošto je već bilo počelo u Bijeljini, Višegradu, Novom Travniku-da u Kotor Varoši “NEĆE BITI RATA”. Bilo ko da napadne, Zelene beretke ili bilo ko drugi, dogovorena je zajednička odbrana.

Muhamed Sadiković s te pozicije nigdje nije ni išao, ni u odbranu ni u borbe, sam sebe je ovlastio da je Komandant odbrane Kotor Varoši i da je to ukaz iz Sarajeva, da je član Patriotske lige, čto je tačno. Samo što mi nismo imali Patriostku ligu ni odbranu. Srbi su ga prihvatili i zaštitili kao takvog da imaju s kime službeno potpisati predaju Kotor Varoši i pokazati na primjeru Muhameda Sadikovića kako su Srbi ugroženi od Muslimana i Hrvata, komandanta svih.

Muhamed Sadiković je bio samoproglašeni Komandant odbrane Kotor Varoši i to je najopasnija varka koja nam se desila u Kotor Varoši. S time da je Muhamed Sadiković bio Komandant Teritorijalne odbrane, koja nije ni postojala, sprovedena je perfidna SDA i SDS priča da Kotor Varoš ima odbranu.Muhamed Sadiković je tako odigrao ulogu dvostrukog špijuna. Na sebi je nosio uniformu Armije BiH, bez oznake, nije bio naoružan kada sjedi s četnicima u hotelu “Borik” u Kotor Varoši i dogovaraju taktiku predaje, a onda Muhamed na konju Riđanu dolazi nama – braniocima, puštaju ga na linijama, naoružan i lično preda mnom pita :”Koliko vas ima “? Tako je Muhamed jahao na konju od sela do sela, u linijama odbrane, samoorganizovane i onda isti broj saopštavao četnicima, vraćajući se u svoju kuću sve vrijeme, dok smo mi izašli iz svojih kuća iz Čaršije i moja djeca su spavala u zemunici, pod zemljom –  Alma kći mi, beba od 7 mjeseci. Muhameda su Srbi proglasili kao komandanta, hranili ga i čuvali da imaju znači osobu koja vodi nas “ekstreme” po šumama, ustaše i balije, da ubijamo mirne Srbe a oni nas ubijaju u samoodbrani bojeći se napada od Vojske Muhameda Sadikovića, koji sjedi s njima i piju i jedu zajedno u hotelu “Borik”. Naravno, sva ta priča je kasnije otisla na YOU TUBE, Muhamed priča, Srbin snima :”Ja sam onaj koji imam viziju i ogorčeno kaže :”Mi smo izdani”. Tako Muhamed, učen u Sarajevu i kasnije u Sekretarijatu unutrašnjih poslova BiH, obučen i poslan u svoj Kotor Varoš, dobija poene od ljudi kao :”Mi smo izdani…”, koje je on lično izdao po nalogu SDA iz Sarajeva, instrukcijama vjerovatno rađenim i planiranim još u vrijeme stranačkih izbora. Muhamed je inače milicioner.

Susrete sa Muhamedom, zvanim Ćelo, imao sam još dva puta kasnije na liniji odbrane kada je došao nagledati pad sela i kasnije u Travniku, u Medresi. Muhamed je školovani perfidni političar i kako je znao da sam ga ja jedini prokužio, bio je jako uljudan sa mnom: pri svakom susretu ponudio mi je mjesto šefa Press službe Civilnog vojnog okruga Banja Luka, u Travniku. Muhamed je dokaz podjele BiH.

Nezvanični komandant odbrane Večića, govorili su, bio je mali Ramo Zeher. I to je bezveze, iako je Ramo poginuo, Kotor Varoš nije imao organizovani otpor kao ni odbranu ni komandanta. Grupa od 13 momaka koju je vodio Stipo Marić Sprzo je bila najjača borbena grupa koja se je istinski borila u Čaršiji, ali su i oni svi redom pobijeni, radi izdaje.

Dalje manipulacije i gradnju političke karijere Muhameda Sadikovića u Travniku, objašnjene su u mojoj knjizi.

Odeš li u rodni Kotor Varoš i kakve utiske, eventualno, nosiš?

BEGIĆ:Bio sam jednom i ne znam da li ću ikada više. Ja nisam mogao progovoriti kada sam došao pred kuću, nisam se mogao popeti uz stepenice, to je naša porodična kuća u Blatnjaku. Stajao sam i zaplakao. Otišao sam u Čaršiju i neki su me prepoznali: prišao mi je jedan i rekao :”A nismo se vidjeli hejbet godina” i pružio ruku. Nisam prihvatio. Onda sam sišao i Staru čaršiju kod Bibe na ćevape. Tu je sjedio Juro Svalina, jeo je ćevape, kada me vidio skočio je i pružio ruku :”Vidi Ibre, ništa se nije promijenio, isti kao prije…”Srbin, koji me ugledao takođe je rekao isto a ja odgovorio :”Ja nemam potrebu da se mijenjam”. Međutim, pred opštinom počeo me pratiti jedan Srbin, pogledaao sam ga i shvatio da je naoružan, da Srbi imaju raspoređene svoje naoružane ljude koji prate svakog ko dođe u posjetu u Kotor Varoš, ja sam jedan od onih kojem su rekli Srbi :”Svi mogu da se vrate u Kotor Varoš ali ti Begiću ne možeš. Ti piši vašu istoriju ali imamo i mi Srbi svoju srpsku istoriju…” Imao sam to na umu i isti dan napustio Kotor Varoš. Takođe, imam direktne prijetnje od Vensana Šugića koji mi piše da za moja pisanja po internetu i “laž koju širim”, oni me čekaju u Kotor Varoši, bilo kada da dođem.

Vrlo si aktivan na nekim forumima putem društvenih mreža pa mi je za oko zapala jedna Tvoja sintagma – “beskorisna pamet”. O čemu se radi?

BEGIĆ: “Beskorisna pamet” je moj termin. Ja sam talentovan, literarno nadaren i kako ja tvrdim, najbolji pisac Bosne. To ti je kada imaš beskorisnu pamet. Ovakvu, sličnu mojoj, koju niko nema. Šalim se, ipak čitajte “Kotor Varos – ratni raspored”, shvatit ćete onda.

Eh, sada o Tvojoj budućoj knjizi: kada je nastao rukopis i zašto si čekao toliko godina da se odlučiš za njeno štampanje?

BEGIĆ: Sam moj rukopis, sam po sebi već ima svoju priču kako i zašto nije izdan. Originalno je napisan u aprilu 1993. godine., u kibucu Magaan Mihael, u Izraelu.Glavni sadržaj nije mijenjan i sve ostaje baš tako kako sam tada napisao, dakle original.Tada je bilo jasno stanje, nisu, u tom vremenu dok rat još traje, nikome trebala nikakva naknadna pojašnjenja, to je trebala biti prva knjiga u svijetu, štampana u Izraelu, šta se tada to uopšte dešava u Bosni. Ja sam to napisao tada na fantastičan način, imao sam potpunu potporu od jevrejke Ružice Singer koja mi je donijela nekoliko teka i 6 olovaka i rekla samo :”Sjedi i piši, svijet te čeka”…..Sjeo sam i počeo i onda, kada su ostale izbjeglice u kibucu čule da ja pišem knjigu, svi su se okomili na mene :”Nećeš ti pisati, ko si ti, pojma ti nemaš ni o čemu”. Mislim da shvataš taj osnovni razlog.

Ipak ja to napisah. Onda druga prevara, ovaj put Igor Primorac, profesor na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu, nakon mog sklopljenog Ugovora sa američkom Literarnom agencijom Harris-Elon, iz Čikaga, koja ima ispostavu agencije u Jerusalemu, šalje moj rukopis Amielu Alkalaju , bratiću Svena Alkalaja, u Ameriku na prevođenje na engleski jezik. Obzirom na potrebu koju su mi rekli :”Požuri, poslije neće biti aktuelno…”, odmah je organizovan i intervju sa mnom za Jerusalem Post, da čitaoci, tako kažu rade na Zapadu, pokažu prvo pisca a tek onda knjigu i da to mora biti u jednim svjetskim novinama, što je Jerusalem Post i to u nedeljnom izdanju koje, samo inserte nedeljom u boji, čitaju sekretari ili predsjednici svih zemalja na svijetu, pored Washington Posta i drugih svjetskih listova. Intervju je izašao a rukopis je nestao. Predao sam ga Igoru, Igor mi je rekao da je poslao Amielu a ja nisam mogao čekati, pokupio sam ženu i djecu i napustio Izrael. Knjiga je trebala ići na zapadno, svjetsko tržište.Otuđena je i ja sam bio spriječen da je objavim tada. Srpski lobisti, zajedno s hrvatskim lobistom Dinom Katan Bencion i Igor Primorac su spriječili knjigu. Međutim, ja sam sve to prije iskopirao, orginal je nestao ali nije kopija.

Kasnije, obzirom da sam imao malu djecu, izbjeglištvo – Slovačka prvo, onda Njemačka pa sada Amerika, godine su prolazile jedna za drugom, moralo se raditi , školovati djecu i živjeti. Međutim, sve vrijeme sam izgubio na forumima, da sam tada izdao knjigu ova današnja bi bila deseta.

Danas, morao sam je proširiti prethodnim Uvodom na original, pošto je prošlo 20 i kusur godina od originala, čitaoci su odrasli a neki i pomrli u međuvremenu. Original je original.

Naravno, nećemo u ovom razgovoru prepričavati sadržaj knjige jer je to i nemoguće (vremenski i prostorno) i nije ni uputno (knjigu treba pročitati kada se pojavi iz štampe). Imao sam priliku pročitati tri dijela opširnog uvoda iste. Iz istog (uvoda) se nazire da će knjiga biti dokumentarno-literarno štivo.Dakle, da li će u tom žanru biti ispričana cijela Tvoja priča u knjizi?

BEGIĆ: Prije svega ovo je lična i porodična knjiga, a ne priča o ratu. Mnoge tako koji čitaju inserte koje sam postirao na internetu vodi na pogrešan trag da ja nekome objašnjavam nešto što oni znaju bolje od mene. Kniga počinje sa rečenicom :”Pogledaj gore mis vozi kolica”, o mojem sunećenju… do zadnje rečenice u knjizi kada je moj sin Ibrica u avionu za Tel Aviv, koji je poletio sa aerodroma “Pleso” u Zagrebu i kada su francuski i američki Jevreji privolili Izrael da primi 101 izbjeglicu iz Bosne i Hercegovine u Izrael a uz dozvolu Zlatka Lagumdžije da nas pusti za Izrael i Adalberta Rebića koji nas je ispratio, prema aerodromu Ben Gurion u Tel Avivu, čim se avion uspravio u zraku i u onoj tišini Ibrica, koji je imao samo 6 godina, uzviknuo :”A ja sam babo mislio da ćemo mi ovdje vidjeti Boga”!

Knjiga jeste dokumentovano literarno djelo pošto pišem o sebi i svojoj porodici, to je unikatno djelo sa faktima, imenima, mjestu dokumentu, a literaran način je moj vlastiti doživljaj svega, što nijedna knjiga u Bosni do sada nije pisala. Ja već imam priznat stil koji niko nema od naših pisaca. Sva ta priča jeste obuhvaćena u skraćenom obliku u knjizi od pocetka do kraja. Ovako, ne, još nije ispričana.

Meni je poznato, ali radi javnosti pitam: koje još radnje treba obaviti da knjiga ide u štampu?

BEGIĆ: Radim s ljudima na pripremi promocija u Sarajevu, a poslije ću ovdje u Americi.

Kada bi se to moglo desiti?

BEGIĆ: U oktobru 2017., odnosno ove jeseni.

Kakav interes čitatelja očekuješ nakon što se knjiga pojavi iz štampe? Da li će interes da je imaju pokazati samo Kotorvarošani ili i drugi?

BEGIĆ: Mislim iz iskustva za sada najmanje Kotorvarošani, ionako ne čitaju knjige a drugi će najviše, mislim kada knjiga prođe prvi proces da će je vremenom najviše čitati intelektualci. Mislim da će vremenom biti bestseler. Ova knjiga je više namjenjena zapadnom čitaocu, evropskom čitaocu, nego nama. Nas može ubiti, kako svojim sadržajem tako i formom te načinom, stilom mojeg pisanja, u stvari ovo je prva prava literarno dokumnetovana priča koju nisu uspjeli prodati Evropi ni Srajlije sa knjigom o Zlati i Zlatinom dnevniku, jeftinom pokušaju Sarajeva da se plagira bosanska Ana Frank i da lopovsko Sarajevo opet drmne lovu, na ničemu. Ova moja knjiga  je bolja od ijednog domaćeg filma, bilo kojeg, od “Nafake” pa nadalje. Ovo je istinita priča a ostalo što je snimljeno u filmovima je pokušaj da se, kako se u Americi kaže, ” proda govno”.

Na kraju, pošto znam da će knjiga biti i dokumentarna, iz prve ruke napisana, smatram da je neprocjenjiva šteta što istu nije imao Haški tribunal u nekim svojim predmetima. Vjerovatno bi istina o stradanjima Bošnjaka i Hrvata na području opštine Kotor Varoš bila potpunija, a samim tim i neki stavovi Tribunala o Kotor Varoši i zločinima u njemu. Šta Ti o tome misliš?

BEGIĆ: Ja sam trebao biti prvi svjedok u Hagu, ali su tamo poslali Muhameda Sadikovića. S tim je zaokružena kompletna izdaja Kotor Varoši i davanje Srbima mog Kotor Varoša.

Ipak, ovo je porodična knjiga koja ima imunitet i evropsku vrijednost-kasnije kada je prevedemo na engleski.

Hvala Ti velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (908)

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Poštovani i dragi moji Srbi ili svi vi, koji ste veći, ako i jeste, Srbi od mene, Milana, bosanskog Srbina. Obraćam se, prije svega  poštovanom  predsjedniku Vučiću, jer sam u kontinuitetu bio njegov fan i redovno, iskreno pisao o njegovim  istupima, aktivnostima i svemu izgovorenom, na relaciji uspostavljanja dobrih odnosa između dvije susjedne i prijateljske države, Republike Srbije i Bosne i Hercegovine. Bolje i konkretnije rečeno, zalaganjem za  uspostavljanjem  dobrih i prijateljskim odnosa  između Bošnjaka i Srba.

Imajući u vidu  istinite  činjenice  da su upravo naši Srbi nanijeli i najveći bol i traume svojim komšijama Bošnjacima u periodu agresije sa istoka na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Te činjenice je apsolutno potvrdio I Međunarodni  sud pravde u Hagu, konstatujući da je zaista izvršen i genocid u Srebrenici, gdje je na zvjerski način i pobijeno preko 8.300  nevinih građana iz reda Bošnjaka. Planetarni je to bol i stradanje žrtava kojima  evo već godinama ukazujemo naša sjećanja i poštovanja, neposredno u Srebrenici, iako su se slična mnoga zvjerstva, ubistva i stradanja nevinih žrtava događala i na drugim mjestima naše Bosne i Hercegovine.

Sramota me je kao jednog normalnog Srbina iz Bosne, kao Srbina koji je živio, studirao u Beogradu i gradio ovu istu Republiku Srbiju, da se danas, u postdejtonskom periodu oko cca 25 godina, igramo ping- pong lopticama, da li se nešto zaista desilo ili nije, bezobrazno, drsko i katilski, što bi to naši stari govorili, još uvijek negirali genocid u Srebrenici.

Krajnje je smiješno, žalosno i drsko danas i slušati kojekakve priče i tirade o učešću nekih predstavnika iz vlasti Republike Srbije na godišnjoj komemoraciji i odavanja pijeteta pronađenim žrtvama u ovoj istoj Srebrenici.

Zato citiram i podržavam moju iskrenu i divnu prijateljicu iz Vareša Elmedinu Muftić, kao velikog borca za istinu, napisala je sljedeće:

Displaying

Elmedina Muftić iz Vareša

„Zašto se uopće daje pravo političkom vrhu Srbije da pominje (ne)dolazak na komemoraciju, oni trebaju biti nepoželjne osobe, sve dok ne priznaju, osude genocid, upute izvinjenje i obećaju da se više neće ponoviti, do tada koliko je Hitler poželjan u Aušvicu, toliko su Vučić i ostala bratija poželjni u Srebrenici“ / završen citat /.

Upravo podržavajući ovoga iskrenog insana, čovjeka za pravdu i istinu, poštovanu Elmedinu koristim i priliku da poručim i predsjedniku Aleksandru Vučiću da je krajnje vrijeme i istinski trenutak da vlast Republike Srbije, sa njim na čelu i konačno i trajno, prizna ovaj genocid u Srebrenici. To je zaista i jedini ispravni put ka zajedničkim naporima, da krenemo sa priznanjem, ka praštanju i pomirenju, kao  dugoročnom nastavku stvaranja međusobnih dobrih ljudskih i međunarodnih odnosa u ovoj nam zajedničkoj regiji.

C:\Users\User\Desktop\SRBIJA.jpg

Ne možeš se više, uvaženi predsjedniče države Srbije Aleksandre Vučiću, držati kao pijan plota, iza leđa na sopstvenoj grbači ili ispred sebe u bilo kojoj svetkovini, držati, pozdravljati, veličati i tapšati po ramenima, podržavati tog guslara iz Laktaša, zvanog Milorad Dodik i njegovu miljenicu Željku Cvijanović, koji su već odavno dokazani razbijači naše nam domovine Bosne i Hercegovine. Njihova Republika Srpska je genocidna tvorevina, što je neosporno, kao aksiom koji ne treba dokazivati, zato oni i misle dobro, ne samo državi kao cjelini, već i njenom bošnjačkom narodu, kao njihovim žrtvama u protekloj agresiji a u ovome periodu u kontinuitetu osporavati im pravo na njihov bosanski jezik i negirati istoriju istine i njihovom obrazovnom sistemu. Oni su bez sluha i osjećaja ljudskosti, ne bi se trebali nalaziti u tvome frekventnom opsegu, poštovani Aleksandre Vučiću, kao i tvoje Vlade, koju nasleđuje poštovana  Ana.

Poštovani predsjedniče, gospodine Aleksandre Vučiću! Ne može se tako trajno sjediti na dvije stolice, konačno si postao i prvi čovjek svoje države, narod ti je dao puno povjerenje, a na tebi je da budeš ljudina, ili da ostaneš i dalje u sjeni ovih mnogih nacionalističkih elemenata koji su u vremenu i na prostorima činili zvjerstva i zla, u ime, moga i tvoga, srpskoga roda.

Razmisli dobro i povuci prave poteze, jer si i nekad bio dobar šahista, a nedavno si matirao i našeg cijenjenog Predsjednika, gospodina Bakira Izetbegovića, prilikom posjete Beogradu. Zato i hoću i želim,da se držimo naše zajedničke i svjetske šahovske krilatice: GENS UNA SUMUS/ JEDAN SMO ROD! Istina je da smo bili i nastavimo biti.

Nedavno si izabrao i postavio poštovanu Anu za svoga nasljednika na čelu Vlade, olakšaj joj  njenu funkciju i položaj da i sama mnogo ne razmišlja da li će i koga će poslati u Srebrenicu, da ne sluša recidive Slobinih istomišljenika sa Gazimestana, da uspješno i znalački krene u naše dobre i nužne, međudržavne odnose između Srbije i Bosne i Hercegovine.

Želim vam oboma mnogo uspjeha na novim i odgovornim funkcijama, za dobrobit i naših Srba u Srbiji i Bosni i Hercegovini, kao i dobrih odnosa sa našim vjekovnim dobrim komšijama Bošnjacima. Sretno!

Sutra će se u zemljama bivše nam drzave obilježiti 4. juli, Dan ustanka naroda i narodnosti Jugoslavije. Dan na koji smo nekad svi bili tako ponosni kao i  na lik i djelo Josipa Broza Tita i Narodnooslobodilačke Vojska Jugoslavije jedine organizovne antifašističke  snage, priznate od strane saveznika, koja se suprostavila fašizmu i nacizmu.  Paradoks današnje države je što će se vijenci na taj dan polagati, na pojedinim mjestima, upravo od onih   fašističkih idolopoklonika i onih   snaga koje su poražene u Drugom svjetskom ratu. Danas imamo otvoreno  promoviranje ustaških ideja u samom Jasenovcu, okupljanja četničkih organizacija po istočnoj Bosni i druga okupljanja fašističkih grupa, a da strukture vlasti i institucije ne poduzimaju baš ništa da onemoguće njihovo djelovanje. Slike masovnih grobnica u BiH iz devedesetih godina 20. veka potvrdile su da fašizam nije pobeđen u Drugom svetskom ratu. Godinama se selektivno tumače historijske činjenice, javnosu ističu  fašističke ideje, relativiziraju  zločini. Negira se  direktna saradnja sa okupatorom i fašizmom u Drugom svjetskom ratu.  Tako na primjer na  Kozari, tačnije na  platou Mrakovice, gdje se nalazi spomenik učesnicima Bitke na Kozari, je prije neki dan obilježen Dan borca. Organizator manifestacije i ove godine je Vlada RS-a, odnosno njen odbor za obilježavanje “datuma iz oslobodilačko-odbrambenih ratova” koji politikom historijskog revizionizma NOR pokušava prikazati na način da su i četnici bili antifašisti!!!

Proces fašizacije društva u BiH zajedno sa njenim susjednim zemljama poprima sve ozbiljnije razmjere. To nas ne treba da čudi kada se zna sramotna nespremnost Parlamenta BiH usvoji zakon o zabrani delovanja fašističkih i neofašističkih organizacija. Znači, fašizam nam „puše“ već iz najviše institucije države BiH pa se stoga postavlja logično pitanje ; „Jesmo li zemlja koja otvoreno podržava fašizam ili antifašizam?“ Čak ni isticanje fašističkih simbola na javnim priredbama, poput koncerata i sportskih natjecanja nije dovoljno jak znak institucijama da zaustave eskalaciju fašističkih ideja dok još nije kasno. Kao da smo zaboravili sto nam se desilo 90-ih pravdajući  da „neće nas“.! I dok se parlamentarci snebivaju da li nam treba ili ne ovaj zakon a obezglavljene antifašističke organizacije okupljaju samo kada je 9. maj – Dan pobjede,  povampirene snage fašizma marširaju danas po šumama i gorama! To  pokazuje i događaj od 2. jula kada je na planini Čemernici, nedaleko od Banje Luke, otkriven spomenik četničkom vojvodi Lazaru Tešanoviću. U povijesnim dokumentima Tešanovićevo ime veže se za direktnu saradnju s pripadnicima ustaškog pokreta s kojima je tokom Drugog svjetskog rata vršio odmazdu nad svima za koje je postojao i trun sumnje da su antifašisti.

BiH je jedina zemlja u Evropi gde se čitavim narodima i etničkim grupama oduzimaju osnovna ljudska prava, da se kandiduju i budu birani, i to odredbama državnog i entitetskih ustava. Posle nacističke Nemačke i fašističke Italije Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u svijetu u kojem Jevreji i Romi po ustavu ne mogu biti članovi Predsedništva.  Da li je javnost uopšte svijesna  opasnosti koja prozima svaku poru društva gladajući na ovo divljanje sa  apatijom i indolentnošću?

Zašto vjerske zajednice danas šute i ne osuđuju historijsku reviziju NOR-a ? Mozda zato što se antifašistički pokret ne može odvojiti od komunista? A komunizam se veže za ateizam i „neoprostive greške“  poslije `45.?

Kako god da bilo krajnje je vrijeme da se sve organizacije bivših jugoslovenskih republika koje gaje antifašističke  tradicije NOR-a tješnje povežu i usko surađuju! Fašizam se tiče svakog od nas!  Više se ne radi o stranačkoj pripadnosti, vjerskim i drugim podjelama u društvu već o „povratku otpisanih“! Država se ne može graditi na vrijednostima koje prijete da potkopaju njen temelj!  U protivnom će slike masovnih grobnica u zemlji „mlijeka i meda“ biti naša svakodnevnica a naša indolentnost i apatija mjera ljudske gluposti!

Mr. sci. Edin Osmančević

Gospodine Kardinalu Bozaniću!
Mi, dolje potpisani, koji Vam se obraćamo u ime grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’ koja broji gotovo 65,000 članova – građana iz BiH i svijeta, pripadnika različith etničkih skupina, se zgražavamo nedavnim više nego nebuloznim izjavama župnika Župe Ston, don Miljenka Babaića
o tome da je BOSANSKA KRALJICA ‘Katarina Kosača bila najveća Hrvatica u povjesti’! Takvo šta predstavlja čisti (ali nažalost, ne i jedni) historijski falsifikat od strane nekih političkih i crkvenih krugova u Republici Hrvatskoj, kojim se bezočno krade dio historije jedne druge, za Hrvatsku kroz stoljeća pa sve do današnjeg dana, strane zemje – nekada poznate kao Bosanska država, a danas Bosne i Hercegovine. Prije izvjesnog vremena hrvatska tvornica historijskih falsifikata prisvojila je i baladu o Hasanaginici koja ju je, na komičan način, ispuštajuci slovo ‘h’ tako karakteristično za bosanski jezik, ‘prekrižila’ u ‘Asanaginicu’, iako je više nego očito da je riječ o baladi o Bošnjakinji-muslimanki (Hasan-aga je bio BOŠNJAK- musliman!)! Komedija prisvajanja bosanskog jezika i pisma od strane falsifikatora hrvatske historije išla je dotle da nas je nebulozna tvrdnja o ‘bosančici kao hrvatskoj ćirilici’, do suza nasmijala. Zamislite, pismo se zove BOSANČICA (govori o državi porijekla), a onda se neki tupoglavac odluči nazvati je ‘hrvatskim’! Valjda iz razloga što Hrvatska u to doba nije imala ni svoje pismo, ni jezik pa se koristila jezicima i pismima susjednih država (uljučujući i Bosnu)! Više je nego očito da falsifikatori hrvatske historije neumorno rade na negiranju i poništavanju svega što je bošnjačko i bosansko, kako bi opravdali fašistički projekat otimanja naše hiljadugodišnje, jedine države, čiji smo mi jedini autohtoni stanovnici. Tako su na isti, bezočan način prisvojili i bosanski kraljevski grad Bobovac kao ‘grad hrvatskih kraljeva’, kao i bosanskog vladara Tvrtka Kotromanića kao ‘Hrvata’.
Ovih dana svjedoci smo da krivotvorenje hrvatske historije na štetu bosanske ide i korak dalje te se ‘tvornica laži’ od Babaićeve izjave o bosanskoj kraljici Katarini preselila i u filmsku industriju koja se upustila u avanturu bezočne i najbrutalnije krađe naše historije i historijske ličnosti kakva je BOSANSKA KRALJICA Katarina Kosača, koju na filmskom platnu lažno  prikazuju ‘hrvatskom kraljicom’!
Sudeći po izjavama i postupcima falsifikatora hrvatske historije koji u projektu negiranja i otimanja historije bosanske države sudjeluju, počev od onih koji ‘ushićeno’ uzvikuju laži poput one da je bosanska kraljica Katarina Kosača bila ‘najveća Hrvatica’, mogli bismo ih nazvati grupom velikih neznalica i  ljudi sa više nego oskudnim (ili nikakvim) obrazovanjem.  Međutim, pretpostavljamo da bi ih to zasigurno uvrijedilo jer znamo da se ovdje radi o jednoj klasičnoj, zlonamjernoj i bezočnoj krađi naše historije kao sastavnom dijelu velikohrvatskog fašističkog projekta. Znamo i da se proizvođenjem historijskih falsifikata nastoji lažima opravdati, historijski i kulturološki, potpuno neutemeljeno otimanje NAŠE državne teritorije.
Svaki visokoobrazovani čovjek koji drži do svoje profesionalne reputacije  zasigurno će se naći u čudu koliko daleko ‘falsifikatori hrvatske historije’, koji zdušno i neumorno rade na otimanju naše historije, idu da su spremni u javnosti poniziti svoje obrazovanje i spustiti ga na nivo jednog polupismenog neznalice koji, suočen sa dokumentiranim historijskim činjenicama, može biti lahko javno demantiran i javno posramljen (ako se sramiti zna).
Koliko god falsifikatorima pri krađi naše historije ne smeta biti javno uhvaćen u laži i javno prokazan kao ‘kradljvac tuđe historije’, toliko je nama još veće zadovoljstvo takve javno razotkriti i javno osramotiti.
Zahvaljujući nizu autentičnih historijskih dokumenata vezanih za historiju Bosne takvo što nam neće biti teško učiniti na samo nekoliko stranica ovog pisma.
Započet ćemo od činjenica da se svaka historijska tvrdnja mora poduprijeti autentičnim historijskim dokumentima jer će u protivnom biti svedena na nivo ‘mitova i legendi’ ili nečijeg ličnog subjektivnog i/ili zlonamjernog mišljenja koje je u službi nečega ili nekoga. Tako, da bi se tvrdilo da je bosanska kraljica Katarina Kosača bila ‘Hrvatica’ više je nego nužno pozvati se na autentične historijske dokumente gdje takvo šta i stoji. Uvjereni smo da falsifikatori hrvatske historije, bez izuzetka, zasigurno znaju da ne postoji ni jedan autentičan historijski dokument (do kraja XIX stoljeća), vezan za bosansku historiju, u kojem se spominje da su u Bosni živjeli Hrvati (ili Srbi). Prvo spominjanje ‘Hrvata’ (i Srba) u našoj državi (koje datira koncem XIX stoljeća) samo i isključivo je rezultat velikohrvatske i velikosrpske politike iz druge polovine XIX stoljeća kojom su, uz pomoć svojih crkava, Hrvatska i Srbija započele u Bosni ‘pohrvaćivanje’, odnosno ‘posrbljavanje’  Bošnjaka- katolika i Bošnjaka- pravoslavaca. To u svojoj studiji ‘Dalmacija i Hrvati kroz vijekove’ (1952.) isnosi i Josip Smodek.
Svi autentični historijski dokumenti jasno potvrđuju da su Bošnjaci različitih vjeroispovjesti (uključujući i katoličku), kao starosjedioci, jedini narod koji je živio u Bosni stoljećima, uljučujući i doba bosanske kraljice Katarine Kosače i bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića, kojeg falsifikatori hrvatske historije također prisvajaju. Stoga je historijski (i fizički) nemoguće da je iko od njih dvoje bio Hrvat.
Iz autentičnih historijskih dokumenata vezanih za Bosnu, a koji datiraju iz perioda mnogo kasnijeg od doba bosanske kraljice Katarine i bosanskog kralja Tvrtka, potpuno je jasno da ni tada u Bosni osim Bošnjaka nije živio ni jedan drugi narod (ni Hrvati ni Srbi).
Zapravo, Ljudevit Gaj  u ‘Danici Ilirskoj’ od 1835. potvrđuje da je naše ime – Bošnjak, starije i od naziva Hrvat i  Srbin (kada se ono spominjalo nije bilo ni formirano današnje moderno ime Srbi i Hrvati).
U ‘Ljetopisu Matice Srpske’ prvi broj, od 1825. godine jasno stoji da u Bosni žive samo Bošnjaci.
Pismo Fra Antuna Kneževića pisano 1885. u ime varcarskih, jajačkih i liskovačkih župljana, a koje je trebalo biti predano Benjaminu Kalaju, upravitelju Bosne i Hercegovine za Austrougarsku Vladu jasno potvrđuje ko je jedini narod koji živi u Bosni, te govori o nastojanjima velikohrvatske i velikosrpske politike da otmu i prisvoje sve što je naše:
Zadnjeg vremena pripisali su se glasovi, a i novine – osobito susjedne – trubile su pried cielim svietom o budućoj sudbini Bosne, i Bošnjaka. Neka naša bratija zahtijevaše nek se njima Bosna brez ikakva ugovora, i uprav u robstvo pridade; njeki htjedoše ju uprav proždrti, i s lica zemlje dignuti, te joj jedan dio dadoše Crnojgori, a jedan Srbiji, jedan Dalmaciji, a jedan Hrvatskoj, te tako “Bosne ponosne” i spomen u vieke utrnuti.
Vaša preuzvišenost! Sila može svašta učiniti, ali sila silniku nigda nikakvo pravo ne daje; zato Bošnjaci nigda dopustiti neće, da se tako od njih i od njihove dične Kraljevine učini, to će se boriti za svoja prava, dok jedan živ bude! Mi bolnim srcem gledamo u dvoličnost naše visoke Vlade, koja naš jezik zove “Zemaljskim”, i dopušta da se njeki zovu “Srbi” a njeki “Hrvati” umjesto da pravedno, i iskreno rekne “zemlja Bosna”, “žitelji Bošnjaci”, a njihov jezik “bosanski”.
A zar ćemo dopustiti da se spomen nas, i naše kraljevine uništi! Nigda! To nigda dopustiti nećemo! Nek se naš Sbor sazove, i na njem će Bošnjaci slobodnom svojom voljom izjaviti šta žele, i s kim hoće da budu; uvijek prije osiguravši prava svoja, i svoje Kraljevine.
U časopisu ‘Bosanski prijatelj’, Svezak III od 1870, urednik I.F. Jukić  Banjalučanin govori o nastojanjima Hrvatske i Srbije da nametnu svoja nacionalna imena Bošnjacima katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti : ‘U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer između sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, “jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja.’ ****
Šta reći na gornje citate osim: Napisano nekada, a kao da je napisano danas!
U izvještajima britanskog konzulata i vicekonzulata u Bosni (1857-1878) o etničkoj strukturi stanovnika Bosne i Hercegovine Britanci su sve stanovnike smatrali Bošnjacima.
Čak i u svom zločinackom pamfletu ‘Načertanije’ od 1844. godine Garašanin jasno kazuje da u Bosni žive SAMO BOŠNJACI tri vjeroispovjesti, te dalje obrazlaže politiku genocida koji nad njima Srbija  treba provesti u cilju otimanja bosanske države.
Darko Tanasković, rođeni Zagrepčanin, srpski islamolog, filolog orijentalista, univerzitetski profesor, književnik i ambasador Srbije u UNESCO, nedvojbeno kaže da u Bosni ‘koja je starija i od Srbije i od Hrvatske’ žive Bošnjaci.
Ukoliko don Babaic kao i svi falsifikatori hrvatske historije i pored svega nabrojanog odbijaju vjerovati u istinu, pozivamo ih da odu u sarajevsku katedralu koja je sagrađena 1889. godine i pročitaju posvetu na vitražu (‘Bošnjacima-katolicima grada Sarajeva’).
I danas bosanski katolici koji znaju svoju historiju i činjenicu da oni sa Hrvatima osim katoličke vjere ne dijele ni historiju, ni kulturu, ni tradiciju, za svoj narod ne tvrde da su ‘Hrvati’. Tako biskup Franjo Komarica u svom intervjuu datom 26.12.2016., medijskom portalu Saff nigdje ne spominje nikakve Hrvate, već govori samo i isključivo o položaju ‘bosanskih katolika’ u tzv. RS.
Fra Ivo Marković, u svome intervjuu datom Face TV-u 13.06.2016. rekao je ‘Ovdje nema Hrvata, mi smo bosanski katolici!’
Za kraljicu Katarinu prof. dr. Ibrahim Kajan u svome tekstu ‘Čija je naša Katarina’ , kaže: Ona je neumrla bosanska kraljica koja je pripadala narodu iz kojeg je i dolazila. Tako je, uostalom, i uklesano u ploču nad njezinim grobom u rimskoj crkvi Ara Coeli. Da nije tako, pisalo bi da je „najznačajnija Hrvatica“. A tako ne piše.’
Iz svega ovdje ukratko iznesenog svakome je više nego jasno da je BOSANSKA kraljica Katarina Kosača bila Bošnjanka. Rođena kao patarenka (što je također isključuje iz redova ‘hrvatskog naroda, jer  patareni zasigurno nisu bili Hrvati!) katoličanstvo je primila udajom. Ali njeno vjersko preobraćenje ne čini je ni po čemu ‘Hrvaticom’! Isto kao što danas imate Britanaca, Amerikanaca, Nijemaca koji primaju islam, ali to nikoga od njih ne čini ‘Arapom’.
Pošto u Hrvatskoj danas živi veliki broj katolika iz različitih dijelova svijeta, pitamo se hoće li krivotvorci hrvatske historije, kulture i umjetnosti, po istom principu, za nekog muzičkog umjetnika iz Latinske Amerike koji živi i radi u Hrvatskoj, jednoga dana tvrditi da je bio ‘najveći Hrvat u historiji muzičke umjetnosti’, zanemarujući osnovnu činjenicu da se između vjere i nacije ne može staviti znak jednakosti!
Kralj Tvrtko je također, neosporno, bio Bošnjanin. Njega kao Bošnjaka u svome tekstu opisuje i ruski pisac dr. Aleksandar Solovjev*.  A hrvatski historičar, dr.sci Neven Budak, gostujući u emisiji ‘Treća povjest’ do temelja je uništio mit koji su hrvatski ‘historičari’ u XIX I XX stoljeću stvorili o bosanskom kralju Tvrtku kao o ‘hrvatskom vladaru’ i ‘oslobodiocu Hrvatske’. Dr.sci Budak potvrdio je da je bosanski kralj Tvrtko bio osvajač Hrvatske, čime je proširio svoju jedinu državu, Bosnu na čitavu Dalmaciju i druge dijelove Hrvatske…..’
Za sebe sam kralj Tvrtko, u povelji od 9. marta 1387., datoj Dubrovčanima, kaže da je Bošnjanin: ‘jere od startijeh vremena od kojih nije pametra vzada jest bila srcana ljubav, prava dobra volja, krjepn mjer, i tvrda prijazan megju pri visokoga I umnoznoga g. Stefana Tvrtka ….i njegovih prjegnjeh, a navlasno dobroga uspomenitija g. Stefana bana I g. Vladislava roditelja njegova, gospoda plemenita bosanska.’ ***
Bosanske kraljeve nije postavljao ni Rim ni Konstantinopolj, već Vijeće staraca koje je bilo specifično samo za bosansku historiju i Crkvu bosansku koja je i od Rima i od Konstantinipolja smatrana heretičkom, a zbog čega su i jedni i drugi nasrtali na nju, pokušavajući da Bošnjane koji su joj pripadali nasilno prevedu u katoličanstvo ili pravoslavlje.
Kako su, van svake sumnje, bosanski vladari bili Bošnjani, neosporno je da je i Bobovac grad BOSANSKIH KRALJEVA gdje se čuvala kraljevska kruna. On se prvi put spominje u pisanim dokumentima oko 1350. godine. Tu se nalazila i kraljevska grobna kapela, u kojoj su bila sahranjena tri bosanska kralja: Stjepan Ostoja, Tvrtko II Kotromanić i Stjepan Tomaš.
Stoga od vas tražimo se javno distancirate od izjava poput ove župnika Babaića, jer bosanska historija niti je bila, niti jeste, a niti može biti ikada hrvatska.
Umjesto što se  ‘ushićeno’ uzvikuju neistine o bosanskoj kraljici Katarini Kosači, od vas bi također bilo za očekivati da ‘filmadžije’ koji o bosanskoj kraljici Katarini Kosači snimaju historijski falsifikat, odvratite od te zlonamjerne nakane, te da im kažete da ni ne pomišljaju pohoditi grad bosanskih kraljeva – Bobovac, kako bi ga u svojoj  filmovanoj laži o kraljici Katarini, koja prevazilazi i svaku fikciju, prikazali ‘hrvatskim’.
Nama je više nego jasno da je sve to dio šireg zločinačkog projekta kojem je cilj negiranje i Bosne i Bošnjaka kao njenih jedinih starosjedioca koji su tu živjeli stoljećima, a zarad ostvarivanja pavelićevske fašističke nakane o otimanju bosanske teritorije. Iz cijele autentične historijske dokumentacije nedvojbeno proizilazi da u našoj historiji nema ništa što se može nazvati hrvatskim niti što bi Hrvatska imala pravo prisvojiti.
Obzirom da su ovakvi historijski falsifikati nedvojbeno dio zločinačkog projekta identičnog onome koji dolazi od SANU i iz Srbije, a proizilazi iz identične bolesne zlocinačke velikodržavne ideje, morat ćemo se složiti sa onim sto je Miroslav Krleža rekao o Srbima i Hrvatima i o tome kako ih je ‘točak zaprežnih kola historije slučajno prerezao na pola’.  Doslovan citat ćemo ovom prilikom izostaviti iz pristojnosti.
Od vas bi bilo logično očekivati da najoštrije osudite ove sramne i nedopustive poteze koji su sinhronizirani sa fasištičkom agresijom Hrvatske na našu zemlju koja i do danas traje, a koji čine sastavni dio te agresije, te predstavljaju međudrzavni politički incident i doprinose destabilizaciji regiona. Ili ćete nam, pak, dokazati da su naša očekivanja od vas prevelika, te da vi ipak radije pristajete da budete dio takvog jednog projekta.
U osnovi svake vjere leži borba za pravdu, pravičnost i istinu. Stoga je od vas, kao poglavara Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj, za očekivati da se bori za pravdu i pravičnost, a protiv svake laži i falsifikata (uključujući i one historijske) pa se nadamo da sadržaj ovog našeg pisma neće pasti na ‘gluhe uši’ nekog za koga mi u Bosni kažemo da ‘niti se Boga boji, niti se svijeta stidi’.
Na kraju, do vas je hoćete li intervenirati putem dubrovačkog biskupa, msgn. Mate Uzinića da se taj župnik pod hitno ukloni sa te vjerske funkcije, jer je u tom kraju prokazan i kao “prvi ustaša u Stonu i zadrti klerofašist…”
S poštovanjem,
 
 U ime FB grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’
 
 1. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji
 
 2. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA
 
  3. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada
 
  4. Anto TOMIĆ, direktor NVO Građanski monitoring, preživio srpske koncentracione logore Keraterm, Trnopolje i Omarska (rođen u Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada živi u Hamburgu, Njemačka)
PRILOZI:

(https://scontent.fsnc1-2.fna.fbcdn.net/v/t1.0-9/12814447_10201132344308442_948916521082193420_n.jpg?oh=d9645639c37dbdb75ab909a82a723795&oe=59DDA1C6)

Nedavno je na ovom mjestu objavljen vrlo znakovit, opominjući i stručan osvrt prof. Safeta Kadića pod naslovom “Svešteni ‘Koran’ za Srbe muhamedance”, kao reakcija na reizdanje prijevoda “Korana” sveštenika i jednog od vođa “Nevesinjske puške” Miće Ljubibratića iz 1875. Ne bih ponavljao ono što je uvaženi prof. Kadić elaborirao u rečenom tekstu, ali imam potrebu da se osvrnem na motive, protagoniste i sponzore reizdanja “Korana” (“Kur'ana”) od prije nešto više od godinu dana te povučem neke paralele.
 
Inicijativa za reizdanje iz IZ Banja Luka, kao logičan slijed nekih događaja
 
Samo nezainteresirane, neobavještene i nedobronamjerne može da začudi da je ideja za reprint izdanja prijevoda Kur'ana Časnoga potekla iz IZ Banja Luke, odnosno njenog aktuelnog vođstva personificiranih u muftiji banjalučkom i glavnom imamu Medžlisa. Čemu ta inicijativa u situaciji kada se zna da je SPC duhovni generator genocida i drugih brojnih zločina nad muslimanima BiH i kada ta ista SPC te političko rukovodstvo i tzv. opozicija u manjem entitetu negiraju počinjeni genocid nad muslimanima BiH? Čemu dodvoravanje bilo kome od takvih? Nemam problem ako prijevod Kur'ana načini bilo koji nemusliman, uključujući i Srbe, nemam problem ni sa ćirilicom, ali za tako nešto treba da su ispunjeni neki temeljni preduvjeti:
 
– da se autor prijevoda ni nakakav način nije ogriješio o muslimane;
 
– da su motivi prevoditelja dobronamjerni i da nisu motivirani politički;
 
– da nam autor prijevoda ne nameće neku drugu etničku pripadnost koja se ne podudara sa našim identitetom i protiv naše volje;
 
– da je prijevod 100% korektan, uključujući i naslov i da se o tome odredi struka IZ BiH…
 
… i tako dalje, i tako dalje.
 
Da li je ijedan od ovih preduvjeta ispunjen? Nije! Da li je IZ Banja Luke vodila računa o ulozi SPC-a u počinjenom genocidu i drugim zločinima nad muslimanima BiH, o njenom i aktuelnih vlasti Rs i opozicije stavu o počinjenom i sudski verificiranom genocidu nad muslimanima Srebrenice, danas? Nije, naravno! Upravo ga uporno negiraju. Ne može se ovdje govoriti ni o kakvom ekumenizmu, “pomirenju” i sl. otrcanim frazama ako druga strana nije povukla prvi potez. A nije ga povukla. Povukli su ga ovi iz Banja Luke iz samo njima poznatih razloga. Ja, iz svog iskustva s njima, mogu realno pretpostaviti te javno reći da nisu časni i nisu u interesu muslimana Banja Luke i šire. Njihovo podaništvo je prešlo svako razumnu mjeru, a pohlepa, kojoj svjedočimo posljednjih mjeseci, upućuju na realnu procjenu da itekako doprinose da Banjalučani ne samo da nemaju motiva da se vrate u svoj grad i ostatak života provedu u njemu, nego ne žele ni umrijeti jer će ih takvi bihuzuriti i u haremima u kojima bi bili pokopani.
 
“Zar i ti sine Brute” (Enese)?
 
Da bih ilustrirao poveznicu s Kadićevim tekstom, postiram ispod ovog osvrta članak iz NN od prije više od godinu dana. Da, El-Kalem, izdavačka kuća Rijaseta IZ BiH je stala iza ovog reprinta, što znači sami vrh IZ BiH. Ne zna se da li je i ko financijski pomogao ovaj podanički projekt. Na slici se, osim nezaobilaznog muftije Kozlića vidi i Hilmo Neimarlija (gdje bi ovako nešto bez njega?) te prof. dr. Enes Karić. Kada sam njega vidio, zastao mi je dah. A toliko sam prije želio da nam on bude reis. Ne, ništa nas više ne može iznenadit. Ništa, ama baš ništa!!!
 
Drugovi iz banjalučke IZ i IZ BiH, budite podanici čiji hoćete, samo bez mene, molim! A kompletna IZ BiH, čim prije se oslobodite patronstva bilo koje političke stranke, bit će bolje i za vas i za Narod.
 
Evo teksta iz NN:

U Banjaluci promovisan “Koran”, prevod Kur'ana na ćirilici (FOTO)

Vanja Stevanović, Foto V. Stojaković 05.05.2016 18:25 BANJALUKA – U Banjaluci je večeras promovisan prevod Kur'ana na ćirilici odnosno “Koran”, Miće Ljubibratića Hercegovca, u izdanju “El-Kalena” Izdavačkog centra Rijaseta Islamske zajednice BiH i Muftijstva banjalučkog. Uz ovo reizdanje, prvo izdanje Kur'ana na ćirilici poslije više od 120 godina, objavljeni su i “Svjetovi Kur'ana”, svezak eseja akademika Enesa Karića. Muftija banjalučki Osman ef. Kozlić izjavio je da je ovo reizdanje Kur'ana na ćirilici veoma značajno za Bošnjake i Srbe te da je autor Mićo Ljubibratić (1839-1889) pri prvom objavljivanju Kur'ana na ćirilici radio na razumijevanju i poštovanju između ova dva naroda. Večerašnjoj promociji u Vijećnici Banskog dvora prisustvovao je Ramiz Salkić, potpredsjednik RS, značajan broj Banjalučana i kulturnih radnika, kao i predstavnika Srpske pravoslavne crkve.Sadržaj ovog članka kopiran je sa portala Nezavisnih novina, a original se nalazi na linku: http://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/U-Banjaluci-promovisan-Koran-prevod-Kurana-na-cirilici-FOTO/368325

NAPISAO I PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ


 

 

 

Poštovana/i,

Pozivamo Vas da prisustvujete Osnivačkoj skupštini Saveza antifašista Vojvodine, koja će se održati u PETAK, 07. jula 2017. godine u 10,00 časova, u Novom Sadu, ulica Zmaj-Jovina 3, prvi sprat.

Po okončanju rada Skupštine, u 12,00 časova, položiće se venac na spomenik na Iriškom Vencu.

DNEVNI RED

  1. Izbor radnog predsedništva Osnivačke skupštine i zapisničara
  2. Ciljevi i zadaci Saveza i donošenje odluke o osnivanju Saveza
  3. Razmatranje i usvajanje Statuta Saveza antifašista Vojvodine
  4. Razmatranje i izbor Zastupnika Saveza, predsednika i potpredsednika Saveza, članova Glavnog odbora, Predsedništva i članova Nadzornog odbora Saveza
  5. Razno

Srdačno Vas pozivamo da prisustvujete Osnivačkoj skupštini Saveza antifašista Vojvodine.

Za Inicijativni odbor,

Vladislav Radaković

Stanko Šušnjar

Duško Radosavljević

Država po mjeri mafije?

Posted: 28. Juna 2017. in Intervjui

Parlamentarna skupština Vijeća Europe je u januaru 2017. prvi put pozvala BiH da provede presude Europskog suda za ljudska prava u Strazburu u predmetima “Pilav protiv BiH” i “Zornić protiv BiH”, pored uobičajenog poziva za provedbu presude “Sejdić i Finci protiv BiH”. Kako se državna vlast ophodila prema ovom pozivu može se kratko opisati kao bezobrazno, nekorektno i potcijenjivački. Kako bi se spriječilo sprovođenje ovih presuda nakon toga  je Čović i njegov HDZ  ”iznenada” izmislio  hrvatsko pitanje i zahtjev za stvaranje posebne izborne jedinice (rezervata)  za građane hrvatske nacionalnosti. Ovakva politika ”na vodu navođenja” jasno proizilazi iz redovnih sastanaka koje Dodik i Čović organizuju po Banjaluci i Mostaru.

Međutim, jedan od akutnih problema koji prijeti podrivanju čitavog izbornog procesa je stavljanje na kandidatsku listu onih političara koji imaju bogatu kriminalnu prošlost! Zato želim otvoreno da pozovem Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku usvoji  prijedlog nužnih izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine kojom će se zabraniti nastup na narednim općim izborima svim onim kandidatima koji su bili osuđeni za ona krivična djela  kojim se u pitanje dovodi povjerenje glasača prema predloženom kandidatu  a koji se planira kandidovati  na izbornoj listi!

U tom smislu Parlamentarna skupština bi trebala donijeti odluku za koja se krivična djela  kandidat stranke ne može kandidovati a da se istovremeno ne ugrozi građansko pravo svakog građanina da bude biran!Svi kandidati bi bili obavezni da prilikom svoje kandidature prilože izvod iz registra o kažnjavanju za period od poslednjih 20 godina. Na ovakvu izmjenu izborno tijelo ima pravo zbog čega pozivamo sve relevantne organe da podrže ovaj prijedlog uključujući Transparency International te Centar civilnih inicijativa (CCI).

Činjenica je da na svim nivoima vlasti se nalaze i oni političari koji su kažnjavani za razlicita krivična djela. Na ovaj način se na najgrublji način podriva  pravo birača da bira poštene  političare koji će štititi njihove političke interese. Izborni proces se danas koristi od strane pojedinih kriminalizovanih poličara za zloupotrebe, lično bogaćenje, izbjegavanje sudskih procesa  i ismijavanje čitavog sistema.

Takođe je simptomatično da  u biračkim odborima upravo sjede predstavnici političkih stranaka koji broje glasove biračkog tijela. To su mjesta koja se otvoreno trguje  od strane političkih stranaka.

Ako me lično pitate što mislim o izbornom procesu  mogu samo potvrditi da je čitrav Izborni zakon postavljen u službi postojećih vladajućih stranaka na održavanju vlasti i status qwo stanja  u državi. Ne čudi činjenica da nam na izbore izlazi tek nešto malo više od polovine izbornog tijela jer čitav izborni proces je postavljen na temeljima kalkulacije i  sistemu koji više liči mafijaškom nego demokratskom!

Mr. sci. Edin Osmančević


Gospođo Grabar-Kitarović!
Mi, dolje potpisani, koji vam se po ko zna koji put obraćamo u ime grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’ koja broji gotovo 65,000 članova – građana i BiH i svijeta, pripadnika različith etničkih skupina, smo sa zgražavanjem doživjeli Vašu izjavu koju ste uputili javnosti u povodu obilježavanja Dana državnosti ‘lijepe vaše’, a rekli ste, između ostalog, slijedeće: “Inzistiram i uvijek ću inzistirati na jednakopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Zato treba najozbiljnije pristupiti rješavanju političkih pitanja kao što je hitna promjena izbornog zakona…..”
Pa to je naprosto nevjerovatno koliko uporno, drsko i kao pokvarena ploča ponavljate tu tezu, odnosno koliko sebi uzimate za pravo da se miješate u unutarnje stvari jedne druge suverene, međunarodno priznate, neovisne, a za vas strane države, ma šta mislili o njoj Vi i ostali iz hrvatskoga državnog vrha. Otkud Vam to pravo? Otkud tolika drskost da to radite u jednom kontinuitetu posljednjih nekoliko mjeseci? Dosta je više, dalje prste od naše domovine!
Ne pokrivajte se nevješto Ustavom – stvarnost je potpuno drugačija
Znate li vi kako se u međunarodnom pravu zove i tretira miješanje u unutarnje poslove druge države? To predstavlja međunarodni incident i akt agresije na našu zemlju koji protokolarno i u skladu sa radom UN-a zahtjeva hitan saziv vanredne sjednice Vijeća sigurnosti UN-a! Nije vam bilo dosta u ratu, u združenom zločinačkom pothvatu, pa taj projekat fašizacije pokušavate nastaviti u miru.
Aktuelni režim u RH, personificiran kroz kadrove HDZ-a, oličenje je nastavka baštinjenja NDH naci-fašističke politike.  I kao baštinik neofašističkih i neoustaških ideja koje se prakticiraju u vlastitoj zemlji, ali djeluje i prema okruženju, konkretno prema našoj domovini Bosni i Hercegovini, već je poznat u evropskim anitifašističkim krugovima. Ako kao takvi odgovarate EU, eno vam ta ista Unija i eno vas takvih njima, nama takvo društvo ne treba.
Nemojte bacati prašinu u oči javnosti RH, zapadnog Balkana i Evrope da je vaša država utemeljena na antifašizmu, kako piše u preambuli Ustava. Jer, stvarnost je potpuno drugačija i o tome postoji bezbroj materijalnih dokaza. S tim u vezi podsjećamo i Vas i javnost na onaj čuveni grafit na sarajevskoj pošti od prije 25 godina kada su vaša ideološka subraća po zlu na njenoj fasadi napisali “Ovo je Srbija”, nakon čega je uslijedio adekvatan odgovor… (“Ovo je Pošta, budalo!”)
Stoga predlažemo da preambulu Ustava Hrvatske o ‘antifašizmu’ brišete ili da se počnete ponašati u skladu sa onim što tu piše. Vi ste izbacili kip maršala Tita iz svog ureda, ali ne Tita kao diktatora, jer ste navikli na takve, nego Tita kao antifašiste. Isto ste namjerili i sa Trgom Josipa Broza Tita u Zagrebu. Vi zatirete antifašizam sistematski, uvodite ustaštvo na velika i mala vrata, kako u Bleiburgu, tako i u Jasenocvu, kako u Širokom Brijegu, tako i Mostaru, Jajcu… To u Bosni neće proći usprkos vašim sarajevskim minderaškim ahbabima koji nam pokušavaju podvaliti treći entitet na razvalinama HB, samo ne znaju kakav omot da upotrijebe. Ono čega smo svjedoci sve do dana današnjeg jeste vaše ponašanje koje svjedoči o nastavku NDH politike prema NAŠOJ DRŽAVI koju su pokušali provesti fašistički kolaboratori Cvetković- Maček 1939., a zatim njihovi sljedbenici Tuđman i Milošević, te njihovi sateliti unutar RBiH, Boban i Karadžić, a danas to pokušavaju njihovi nasljednici Dodik i Čović, slijedeći vaše instrukcije kao i one iz Beograda. Kako vrijeme prolazi mijenjaju se akteri, ali zločinačka politika uništenja NAŠE DRŽAVE od strane Hrvatske (i vašeg ideloškog partnera u zlu – Srbije) ostaje ista. Sudeći prema politici koju provodite prema NAŠOJ DRŽAVI vaše vam prvo prezime izvanredno pristaje jer vas dobro opisuje u jednoj riječi. Osim što ste ‘grabar’, pokušavate biti i grobar naše države!
Bosanski katolici i bosanski Hrvati – geneza
Po ko zna koji put ponovit ćemo ono što smo vam u svojim ranijim obraćanjima već u nekoliko navrata malo detaljnije objasnili, pa bismo vas ovaj puta samo podsjetili, da sa bosanskim katolicima Hrvati, osim katoličke vjere, historijski ne dijele ništa (uključujući i genetski kod). Ukoliko i dalje tvrdite suprotno, pozvali bismo vas da pogledate rezultate jednog stranog projekta ‘iGenea’ o genetici balkanskih država (link za skraćenu verziju možete naći ovdje: http://www.bosniafacts.info/ other/genetic-makeup-of-the- balkans). To samo potvrđuje i ono što postojanje bezbroj autentičnih historijskih dokumenata o historiji NAŠE DRŽAVE govori. Podsjećamo vas na historijsku činjenicu da Bosna, u svojoj hiljadugodišnjoj historiji, nikad nije bila dijelom ni Hrvatske ni Srbije. Zapravo je u vrijeme bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića, Hrvatska bila dijelom bosanske teritorije. To je prije tri godine potvrdio i hrvatski historičar, dr. sci. Neven Budak, gostujući u emisiji ‘Treća povjest’ rekavši da je ‘Kralj Tvrtko bio osvajač, a ne oslobodilac Hrvatske’. Da je bosanski kralj Tvrtko Kotromanić bio Hrvat, zašto bi osvajao Hrvatsku?!
Ne potoji ni jedan historijski dokument koji dokazuje postojanje Hrvata (ili Srba) u Bosni sve do kraja XIX stoljeća kada su, kako je to u svojoj studiji ‘Dalmacija i Hrvati kroz vijekove’ izdatoj 1952., godine opisao Josip Smodek, rekavši da je ‘pohrvaćivanje’( i ‘posrbljavanje’) Bošnjaka-katolika (i Bošnjaka-pravoslavaca) počelo krajem XIX stoljeća, a radi ostvarivanja zločinačkih velikodržavnih ideologija tih dviju zemalja po kojima se treba oteti teritorija za njih jedne strane države – Bosne!
Hrvati u BiH su majorizirani i ugroženi od Vas, Čovića i sličnih
Vratimo se iz kratke lekcije o historiji naše države ponovo u sadašnjost! Vaš je problem, da li ste svjesni ili ne, da podržavanjem onog bitange, kriminalca i eksploatatora Bošnjaka-logoraša Čovića, zapravo podržavate samo dio bosanskih zavedenih katolika (ili, bh. Hrvata – kako im je, prema brojnim dokumentima koji o tome svjedoče, Hrvatska od XIX stoljeća nametnula da sebe zovu Hrvatima). Da li ste svjesni  ili ne da takvim, tuđmanovskim, selektivnim odnosom prema bh. Hrvatima izazivate odijum kod onih ostalih – srednjobosanskih, posavskih i bosansko-krajiških? Kao što je Vaš problem što ne vidite da i Katolička crkva u BiH okreće leđa Čoviću i njegovoj kriminogenoj bratiji, jer rade protiv interesa bh. Hrvata u cjelini. U isto vrijeme prima ga Papa Franjo kojeg munafički ljubi u ruku taj neznabožac i kriminalac, tražeći od Vatikana da pogura njegov i Vaš fašistički naum u Bosni.  Europa ruši svoje antifašističke temelje baš na primjeru Bosne i baš pod utjecajem ustašoidne Hrvatske, u čemu je Vaš i Čovićev doprinos upravo udarnički.  Problem sa kojim  se suočava Hrvatska, kao i po princpu spojenih posuda  i BiH, je u tome što ne samo da niste izvršili detuđmanizaciju Države i društva u njoj, nego čak nastavljate kontinuitet njegove pogubne politike, posebno po bh. Hrvate, čak i u radikalnijoj formi (ne računajući agresiju RH na RBiH) nego što je to ‘Vrhovnik’ činio. On i Mate Boban, kao dosljedni izvođači radova KOS-ovskih projekata, su nanijeli puno zla Bošnjacima ali bh. Hrvatima još i više da bi danas trebalo prešutjeti nove nasrtaje njihovih sljedbenika na BiH, u koje svakako spadate i Vi.
Usput bismo se osvrnuli i na vašu priču o ‘majorizaciji Hrvata’ u BiH koju uporno ponavljate, a sa kojom Bošnjaci nemaju nikakve veze. Zapravo, za takvu situaciju krivi ste Vi i vaš fašistički sljedbenik u BiH, Čović. Hrvatska je kriva za konstantnu agresiju koju vrši na našu zemlju, a kojom se želi spriječiti svaki napredak naše države kako bi se ista prikazala pred međunarodnom zajednicom kao neodrživa. Rezultat toga je ekonomsko beznađe koje tjera sve, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, da traže izlaz van BiH. Vi ste bosanskim katolicima podijelili putovnice što im omogućava da lahko odu raditi negdje u EU, čime ste uvelike doprinijeli iseljavanju bh. katolika iz BiH. A onda to vaše djelo koristite za vašu priču o nekakvoj ‘majorizaciji’ i ‘ugroženosti’ bosanskih katolika. Čović je odavno izdao bh. katolike iz bosanske Posavine i Krajine gdje su obesrpavljeni koliko i bošnjačko stanovništvo i odakle masovno odlaze. Dakle, za ono što nazivate ‘majorizacijom i ugroženošću Hrvata u BiH’ zaslužni ste isključivo Vi i vaš fašistički satelit u BiH, Čović.
Napominjemo vam, po ko zna koji put, da ni Hrvatska ni Srbija nisu garanti Dejtonskog sporazuma. Svojim su potpisom priznali da su zemlje – agresori i obavezali se da će poštovati suverenitet i teritorijalni integritet naše države što podrazumjeva nemiješanje u unutarnje poslove iste (koje je u međunarodnom pravu definisano kao  akt agresije).
Znakovite Boyle-ove izjave
Podsjećamo na jednu svježu znakovitu izjavu prof.Boyle-a: “Više puta sam ponovio bosanskoj Vladi kako imamo dokaze za tužbu protiv Hrvatske!….I javno sam osudio Tuđmana zbog pokušaja da nas (našu državu RBiH – prof. Boyle je imao bh. državljanstvo, op. Grupa) razbije na pregovorima Owen-Stoltenberga. Odgovorio je također javno i napao  me, rekavši da su “muslimani” plaćali za Bojla. Naravno da sam radio “pro bono,” besplatno.   Bio sam advokat RBiH i svih njenih građana. Tuđmanova stranka se nije promijenila. Oni još uvijek nastoje da nas unište….”
Bavite se svojom zemljom, a ne našom
Jasno nam je da zloupotrebljavate činjenicu da u našoj prijestolnici – Sarajevu, nema državnika koji bi Vama i onima sličnim Vama lupio šakom od stol i rekao: “Dosta”! Ali zato ima nas – građana BiH, patriotski opredjeljenih, koji možemo i hoćemo uputiti tu jednu znakovitu riječ kao poruku i Vama i svakome ko se usudi nasrnuti na BiH. I ima nas dovoljno koji ćemo u svakom momentu stati na branik Domovine i suprostaviti se svim mogućim sredstvima njenim neprijateljima, kako onima izvana, tako i iznutra.
Također nam je jasno da ste uznemireni i zbog novembra ove godine koji nije tako daleko, kada će Haški tribunal, ma kakav da jeste, donijeti jednu konačnu odluku a koja bi se mogla ticati i Republike Hrvatske i debelo je koštati. O detaljima ne bismo jer bliži Vam je tamo odvjetnik Anto Nobilo koji Vam može objasniti tu međunarodnopravnu lekciju.
Tuđmanova politika u Bosni je uz pomoć njegovih trabanata svela bosanske Hrvate na zanemaljivu manjinu, ali u suštini, u praksi, u rukovođenju općinama, kantonima i državom, oni su u povlaštenom položaju u odnosu na Bošnjake. Nema primjera u svijetu da neka manjina može gospodariti većinom. Krenimo od same Hrvatske: proglasite Srbe i Bošnjake konstitutivnim i jednakopravnim sa većinskim Hrvatima u Hrvatskoj, pa tek onda pričajte i o konstitutivnosti manjina u Bosni. Malo sutra!  Umjesto toga, vi govorite o ugroženosti bosanskih katolika (Hrvata) od drugih, a posebno od Bošnjaka, što je notorna laž i uvreda; bosanski katolici (Hrvati) su najugroženiji od Hrvatske, Tuđmana i takvih kao Vi. Nastavite li tako, nestaće ih u Bosni.
Još jednom, ODMAKNITE ŠAKE OD BOSNE i bavite se svojom zemljom, a ne našom! Imate i suviše problema jer vam stanovništvo živi na ivici bijede i masovno se iseljava, uostalom kao što se iseljavaju i bosanski katolici (Hrvati) čak i sa prostora gdje imaju apsolutnu vlast. Imate i velikih demografskih problema o čemu svjedoči najnovija studija UN u kojoj stoji da će do 2100-te godine Republika Hrvatska biti kraća za 40% svoga stanovništva.
 Zajedno sa domaćim uhljupima i trabantima, uz pomoć bošnjačkih minderaša, Srbja i Hrvatska pokušavaju napraviti nemoguću državu kako bi se lakše dočepale njene teritorije.
To neće proći, nikad!
U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH” koja broji oko 65.000 čanova

1. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

2. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

3. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

4. Anto TOMIĆ, direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje (rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

Piše: Safet Kadić

Mićo Ljubibratić

“Duša srpskog naroda”, odnosno njeni predstavnici poput Miće Ljubibratića, bili su nosioci i organizatori tzv. hercegovačkog ustanka 1875. godine, poznatog pod imenom “nevesinjska puška”, na čijim se dostignućima i idejnim osnovama zasniva i sadašnja RS. On je imao izrazit antibosanski, antibošnjački i antimuslimanski karakter i katastrofalne posljedice po Bosnu i Bošnjake. Historijske su činjenice da je ustanak iniciran i sponzoriran iz Srbije, uz podržku majčice Rusije, a crkve su se koristile kao logističke i zavjereničke baze. Po uzoru na Karađorđev ustanak u Srbiji 1804. godine, počinjena su dotad neviđena zvjerstva, ubistva, paljevine i otimačine i nebrojeni zločini. Ustanici su po cijeloj Hercegovini spaljivali kompletne begovske porodice u njihovim kulama. Potomci nekih koji su preživili taj zvjerski pokolj iz Blagaja, Nevesinja, Mostara, Čapljine, Počitelja, Domanovića, Stolca danas žive u nekoliko sela pored Drača u Albaniji, kao što su Borak i Kodžaz. Ustanak je na kraju ugušen, ali je on bio povod za odluku Berlinskog kongresa 1876. za evropskim uspostavljanjem reda u Bosni, odnosno za austro-ugarsku okupaciju Bosne i Hercegovine dvije godine kasnije. Historija se ponovila u posljednjoj deceniji 20. stoljeća u mnogo drastičnijem obliku. Ono što nisu uspili 1875. godine, uspili su stotinu dvadeset godina poslije, 1995. godine, ne samo uz blagoslov nego i aktivno učešće crkve i mantije.

U okrilju te crkve prevedena je i muslimanska sveta knjiga Qur'ān, a preveo ju je niko drugi do sveštenik i vođa hercegovačkog ustanka Mićo Ljubibratić 1895. godine, s proklamovanom prijetvornom namjerom za izmirenjem sa “muhamedancima srpske nacionalnosti”, a stvarnim ciljem uspostavljanja velikosrpskog patronatstva nad desetkovanim i posrnulim Bošnjacima. Razumije se, nije preveden sa arapskog originala, nego sa ruskog, a i ruski sa francuskog. Od uleme je dočekan kao antiislamski potez par exellence. Jedan anonimni autor iz Bosne u zvaničnom glasilu skadarskog vilajeta propratio je Ljubibratićev prijevod Kur'ana izrijekom “da Kur'an na srpskom jeziku što je izašao u Beogradu ne može biti ni u najmanjoj mjeri adekvatan originalu”, a po svjedočenju historičara Muhameda Hadžijahića, bošnjački časopis iz tog vremena “Hikjmet” nije se ženirao da ustvrdi da je uvođenje prijevoda Kur'ana “u svaki islamski narod … skrajna i najviša želja svih kolonizatora”. Hadžijahić zaključuje: “Po svemu se čini da je ovaj podhvat bio motiviran prije svega političkim razlozima s tendencijom da se izdanjem prijevoda Kur'ana postignu kod Bosanskih muslimana određeni nacionalno-politički efekti…”. Nije nimalo začudno što Ljubibratićev sljedbenik, savremeni srpski orijentalista i antiislamski ideolog, koji fabrikuje priče o vehabijama i islamskim teroristima, patološki islamofob, Darko Tanasković tvrdi da je ovaj Ljubibratićev prijevod “jezički i stilski najbolji, a značenjski zadovoljavajući”, jer jezik i stil prijevoda Qur’ana Hercegovca Miće Ljubibratića gotovo da je prekopiran iz prijevoda Biblije, tačnije Novog zavjeta Vuka Karadžića. Nije nikakvo čudo jer Ljubibratić je bio sveštenik i zakleti sljedbenik ideja Vuka Karadžića i njegovog savremenika, hercegovačkog jeromonaha i arhimandrita Joanikija Pamučine.

Ljubibratić je i sam naziv Koran (ar. ﺍﻟﻗﺮﺃﻦ, izg. Al-Qur’ān) prilagodio svome izgovoru: arapsko /u/ zamijenjeno je sa /o/, koje kao glas i grafema ne postoji u arapskom jeziku, a arapski grleni preglas iznad /a/ jednostavno amputirao, pa je njegov naziv postao grafemski i glasovno potpuno identičan nazivu jednog romanijskog lokaliteta u blizini pala (Koran) ili nazivu rijeke koja čini Plitvička jezera (Korana). Inače, izgovor Bošnjaka i Srba na opoziciji u:o razlikuje se i u drugim riječima: Mušćanica (Bošnjaci) prema Mošćanica (Srbi), Dobuje (Bošnjaci) prema Doboj (Srbi), itd. I danas mediji koji baštine tu tradiciju arapska imena transkribuju sa /o/ umjesto /u/, pa će biti Mohamed (prema engleskoj transkripciji), umjesto Muhammed, Hosni (Mubarak), umjestu Husni(ja) (Mubarek). Ljubibratićev Koran je objavljen na “spskom pismu ćirilici” u vrijeme dok je još postojalo kolebanje kod Bošnjaka u pogledu prihvatanjanekog neorijentalnog pisma, na kojima je do tada gajena pismenost, i kada je latinica sve više dobijala primat, a uspostavljanjem austro-ugarske vlasti i zvanično prihvaćena. U njegovom crkvenom Koranu u potpunosti je prihvaćen pravoslavni crkveni vokabular, terminologija i frazeologija Novog zavjeta, dosljedno je provedena Vukova ijekavica, zatim princip štakavizma, nasuprot bosanskom samorodnom šćakavizmu, itd. Vjerovatno taj Koran danas ne koristi ni nekadašnji bosanski reditelj Emir Kusturica koji je nakon konverzije u pravoslavlje izjavio: Ja sam Srbin, a Srbin ne može biti musliman, što kako smo vidili, nije u skladu sa hegemonističkim shvaćanjima najvećih srpskopravoslavnih autoriteta sa područja Hercegovine i Pive i Drobnjaka: Vuka Karadžića, Joanikija Pamučine i Miće Ljubibratića. Posebno je znakovito da su sve te jezičke osobine iz Ljubibratićeva Korana privladale i u Rječniku bosanskog jezika u odnosu na izvorne osobine bosanskog jezika i tako postale leksička norma koju su ustanovili sami Bošnjaci, ali to ne treba čuditi one koji znaju ko je bio urednik ovoga bezprizornog leksikona, koji je svoje jezičko znanje sticao na djelima arhimandrita Joanikija Pamučine. Po svemu se čini da je “crkva i mantija” mnogo više udaljila ljude, istinu i pravdu od ove zemlje, nego što je spremna za ekumenski dijalog sa “muhamedancima srpske nacionalnosti”.Hoće li neko buduće vrijeme demantirati riječi Maka Dizdara kada kaže: Bosni je suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka.


OPREČNI STAVOVI PROF. KADIĆA I PROMOTORA REIZDANJA LJUBIBRATIĆEVOG PRIJEVODA “KOPAHA”

Međutim, iz donja dva priloga (klikni na linkove) se nedvosmisleno može zaključiti da garnitura iz IZ BiH i Muftijstva banjalučkog, promovirajući reizdanje prijevoda “KOPAHA” Miće Ljubibratića, nije na istim valnim dužinama sa tvrdnjama prof. Safeta Kadića izrečenim u gornjem njegovom tekstu. Više je nego očito da se dokumentirani stavovi prof. Kadića o ulozi Ljubibratića u “Nevesinjskoj pušci”, ciljevima i sadržaju ustanka, njenim posljedicama po bošnjački narod toga kraja, inspiratoru i sponzoru prevođenja Kur'ana te njegovim političkim motivima itd., nimalo međusobno ne podudaraju. Naprotiv, u potpunoj su suprotnosti. Također, bar potpisnik ovih redova nije imao priliku da pročita ili čuje stav stručnih ljudi o vjerodostojnosti Ljubibratićevog prijevoda. O nekim bitnim lingvističkim propustima bilo je već riječi u Kadićevom tekstu.

Imajući u vidu gore navedene kontroverze koje se isprepliću između Kadićevog teksta i promotora (a vjerovatno i sponzora) reizdanja Ljubibratićevog prijevoda “KOPAHA”, nameće se logično pitanje šta je motiviralo promotore i vjerovatne sponzore ovog reizdanja, i to baš u ovo vrijeme i, k tome, u jednoj Banja Luci? S obzirom na mnogo toga viđenog i lično doživljenog u posljednjih godinu dana, posebno posljednjih nekoliko dana, meni su njihovi motivi jasni kao dan. A vama?

No, kliknite na slijedeće linkove:

http://www.muftijstvobanjalucko.ba/index.php/vijesti/12-teme/255-kopah-prijevod-kur-ana-mice-ljubibratica-hercegovca

http://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/U-Banjaluci-promovisan-Koran-prevod-Kurana-na-cirilici-FOTO/368325

Bedrudin GUŠIĆ

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je na prijemu na Pantovčak, prilikom obiljezavanja Dana drzavnosti Republike Hrvatske  da ” u žarištu nacionalnih i državnih interesa moraju biti Hrvati u Bosni i Hercegovini gdje su konstitutivan povijesni narod, ali im prijeti da postanu manjina, kazala je. Insistiram i uvijek ću insistirati na jednakopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Zato treba najozbiljnije pristupiti rješavanju političkih pitanja kao što je hitna promjena izbornog zakona”, poručila je te dodala da je BiH nužno što prije “povući” prema euroatlantskim integracijama.

Prije svega koristim priliku da građanima Republike Hrvatske čestitam njihov Dan državnosti.  Takođe im čestitam i 22. juni,  Dan ustanka, dan kada su se građani nama susjedne zemlje jasno rekli NE fašizmu i domaćih kolaboracionistima i slugama. Zaista mi je žao da o ovom danu u sredstvima javnih medija gotovio nista nije reklo, mada je to jedan od najsvijetlijih dana njihove moderne historije!  No vratimo se ”brizi” gospođe Kolinde za Hrvatima u Bosni i Hercegovini!

Nekoliko  sasvim normalnih pitanja koja se doimlju, jesu: ”Draga godpođo Kolinda, dokle više floskulama nacionalpatriotizma ”hraniti” hrvatski narod? Smatrate li da u vašoj zemlji kao i u susjednoj BiH nema normalnih ljudi koji razmišljaju svojim glavama i  koji vaše obraćanje gledaju kao pucanj u prazno?  Zašto BiH ne tretirate kao i svaku drugu zemlju u kojoj imate hrvatsku dijasporu, drugim riješima kao međunarodno priznatu državu? Da li u svijetu postoji neka druga država gdje je ”hrvatska dijaspora” jednakopravna sa domicilnim građanima nego  što je to u Bosni i Hercegovini? Hoćemo li ponovo tražiti isprike u tzv ”konstitutivnosti” i  ”lažama i paralažama”?

Najveću odgovornost za masovno iseljavanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine snosi upravo HDZ politika i njen mentor Čović, jer se želi  načiniti poseban rezervat za Hrvate  što je više nego pogubno za nase sugrađane. Čovića zanima vlast, a najmanje Hrvati u BiH!  Jer da ga zanima narod koga predstavlja, BiH bi bila funkcionalna zemlja sa visokim stepenom zaposlenosti i nivoom ekonomskog razvoja gdje bi Hrvati ostajali, a ne išli trbuhom za kruhom!

Čovićeva politika ”humanog preseljenja” u rezervat nazvan Herceg –Bosna pripada najmračnijim ideologijama nacionalfašizma koji ne samo da ne prijete opstanku Hrvata, već i države Bosne i Hercegovine! Insistiranje na tećem entitetu i  izjmenama Izbornog zakona je nešto čemu se svjesno teži. Vi kao i gospodin  Čović te politika HDZ-a svojom ”brigom” otvoreno iskazujete teritorijalne pretenzije  prema  susjednoj i nezavisnoj državi, čiji suverenitet svjesno potkopavate! Vi želite drugim riječima  nestanak Bosne i Hercegovine što jasno ukazuje vaša politika i postupci!

Jedina politika koja nama svima može pomoći je spoznaja da vi kao predsjednica Hrvatske morate jednom zauvijek raščistiti sa zaostavštinom NDH i utemeljiti vašu državu na antifašističkim vrijednostima na čijim se osnovama može graditi povjerenje i mir.  Dok god Tita i ostale hrvatske velikane trpate u isti koš sa Pavelićem, Stepincom, Artukovićem, Francetićem i drugim zločincima, Hrvatska  neće ići naprijed! Jer, zaboga, znate li što se događa sa  kućom  koja se gradi na lošim temeljima? Prazno kmečanje, dok zemlja iz dana u dan tone u kaos, sramotne su isprike za masovno iseljavanje, koje je preostalo bosanskohercegovačkim Hrvatima.

 

Mr. sci. Edin Osmančević


Bez obzira na to da su u Francuskoj na predsedničkim i parlamentarnim izborima populistički lideri pretrpeli poraz, populizam nije poražen i predstavlja pretnju jer je to korak prema autokratiji i autoritarizmu. Populizam je jednako opasan za države EU i tranzicione države, odnosno Zapadni Balkan…..Moglo bi se postaviti pitanje i u vezi legitimnosti i legalnosti tih predsedničkih izbora u Srbiji. Vidimo da je bilo zloupotrebe medija, pritisaka na opoziciju, pritisak na birače koji su zaposleni u javnim i državnim institucijama. Bilo je i indirektnih zastrašivanja po pitanju egzistencije i stvaranja atmosfere straha od novog rata i međuetničkih sukoba…..Ovakva krhka demokratija će još jedno vreme biti duž cele Jugoistočne Evrope, bez obzira da li su u pitanju države EU ili tranzicione postkomunističke. Tome u velikoj meri doprinosi i kriza u EU…..Makedonja je nakon ozbiljne krize i rizika da se tu odigraju ozbiljniji sukobi, ušla u određenu fazu stabilizacije. Došlo je do promene vlasti. Skoro višegodišnji i veoma uporni mirni građanski protesti su pozitivno tome doprineli. Sada se čeka da nova vlada učini ono što prethodna nije mogla i nije htela – da pokrene državu iz ekonomske krize i korupcije prema EU i NATO…..Verujem da će se u posebnim okolnostima pojavljivati novi nadnacionalni identiteti, kao što je to bio u 20. veku jugoslovenski, te da će neki od njih biti više prihvaćeni. Ljudi su sada siromašni i uplašeni, zatvoreni u sebe, čime se i hrane nacionalistički populisti skoro u svim zajednicama bivše Jugoslavije…..U Srbiji se na popisu 2011. izjasnilo nešto više od 23.000 Jugoslovena i to tu nije baš marginalna manjina. Postoje i analize ko su sve nosioci tog identiteta danas, ali mislim da on kao takav nema budućnost. Oživaljavanje Jugoslovenstva može poslužiti kao osnova za novi, već tu pomenuti, nadnacionalni identitet na ovim prostorima…..Svestan sam da se Jugoslavija, kao ona Titova ne može ponoviti. I ne treba da se ponovi, jer mi živimo u 21. veku. Ali to je sebičan vek i verujem da će generacije koje dolaze biti dalekoglednije od onih koji su u krvi razbili bivšu federaciju…..Region Zapadnog Balkana ne može sam, to smo videli u protekle dve i po decenije. On mora da bude pod budnim okom Zapada i podržan od strane demokratskih država. Međutim, i EU mora da odlučnije reaguje kada region odstupa od demokratskih normi. Sada je takva situacija, a države Zapada tolerišu autokratske mere nacionalističkih lidera u zamenu za mir i prividnu kratkoročnu stabilnost…..Najveće licemerstvo Brisela je u tome što „glasno“ ne iznosi kritike u vezi nacionalističkih lidera u BiH, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji. Takođe ne kritikuje ni pojedine svoje članice koje ne doprinose stabilnosti na Balkanu, poput Hrvatske. Međutim, EU je izabrala stabilnost, umesto unapređenja demokratije u tranzicionim državama i tu je njeno najveće licemerstvo…..SAD će biti prisutne u Evropi, ali najverovatnije da će njihov uticaj biti značajno manji od onog u XX veku. Situaciju menja i odlazak Velike Britanije, čime se gubi jaka višedecenijska transatlantska veza EU sa SAD. Ali ostaje NATO kao važna i verovatno trenutno najjača potka koja spaja države „proširenog Zapada“ – od Vašingtona do Istambula…..

Uvid u biografiju moga sugovornika možete izvršiti klikom na slijedeći link: http://borisvarga.com/main/?page_id=10

Proljeća koje je iza nas, bili smo svjedoci masovnih protesta širom Evrope. Ko to sve protestira, protiv koga (ili čega) i da li je na sceni bila neka varijanta “evropskog proljeća”?

VARGA: Talas većih i manjih protesta u poslednjih godinu dana od Baltika do Bosfora je definitivno najveći od pada komunizma, podseća na 1989. i „baršunaste revolucije“. Međutim, to nije talas koji bi trebao da ukloni ili zameni neki politički sistem. Više je reč o građanskim pobunama protiv populista i njihovih populističkih mera – poput onih protiv kontrole sudstva, gušenja medija i korupcije u Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Rumuniji, te do borbe protiv ozbiljnijih autokratskih mera kakve su na delu u Makedoniji i Turskoj. Tu je i niz protesta u Srbiji od 2014, faktički od dolaska na vlast Aleksandra Vučića i SNS.

Bez obzira na to da su u Francuskoj na predsedničkim i parlamentarnim izborima populistički lideri pretrpeli poraz, populizam nije poražen i predstavlja pretnju jer je to korak prema autokratiji i autoritarizmu. Populizam je jednako opasan za države EU i tranzicione države, odnosno Zapadni Balkan.

U Srbiji je bilo poprilično burno (ali, pod kontrolom) nakon predsjedničkih izbora. Vučić je ubjedljivo pobijedio i ne može se tu osporiti ni legitimitet ni legalitet njegove pobjede. Međutim, ipak je bilo masovnih protesta, ne samo u Beogradu. Koliko se daleko čuo glas mladih i ostalih koji su im se pridružili protiv populizma i autokracije i jesu li ti protesti polučili neke konkretne efekte, ili su ostali samo u domenu poruka?

VARGA: Postoji tu više protestnih pokreta, kao što je “Ne da(vi)mo Beograd” koji je protiv projekta “Beograd na vodi”, zatim njegovo produženje protiv nasilnog rušenja obejakata u Savamali. U Vojvodini je nastao protest i pokret “Podrži RTV” koj je protiv političke kontrole i smena na pokrajinskom javnom servisu Radio-televiziji Vojvodine. “Protest protiv diktature” je poslednji veliki protest protiv vlasti u Srbiji, a njegov okidač bili su predsednički izbori na kojima je u prvom krugu pobedio – Vučić.

Organizatori pojedinih protesta u Srbiji su već formirali takozvani “Građanski front” i to je veoma dobro, jer očigledno je da na svaki od tih protesta izlaze skoro isti ljudi. Ja sam doktorirao na temi protesta i demokratije, te mogu reći da su protesti veoma važan korektivni faktor za jedno tranziciono društvo, ali i tradicionalne konsolidovane demokratije. I ne treba čekati da stasa neki novi Milošević, već treba protestovati protiv svakog ozbiljnijeg nedemokratskog poteza vlade. Kao što to čine demonstranti u Mađarskoj ili Poljskoj.

Moglo bi se postaviti pitanje i u vezi legitimnosti i legalnosti tih predsedničkih izbora u Srbiji. Vidimo da je bilo zloupotrebe medija, pritisaka na opoziciju, pritisak na birače koji su zaposleni u javnim i državnim institucijama. Bilo je i indirektnih zastrašivanja po pitanju egzistencije i stvaranja atmosfere straha od novog rata i međuetničkih sukoba. Pitanje je i koliko je demokratski proces ovako često organizovanje izbora, a posebno kakav je legitimitet one većine čiji se nosilac liste za ne manje od godinu dana sa mesta premijera kanidiovao i postao predsednik države. To je veoma deficitarna demokratija; partokratija tu skoro da nije prestajala od uvođenja višestranačja. Demokratske institucije su često osnivane na insistiranje Zapada (kao deo evrointegrativnog procesa) i pod stalnim su pritiskom političkih moćnika iznutra. Sudska vlast nije nezavisna. U takvom sistemu veoma je teško izboriti se sa svim tim nedostacima i mirni građanski protesti su najjača poluga pritiska na izvršnu vlast, da se ona ne pretvori na autokratsku. Ili kad se već pretvori na autoritarnu, da se na ulici i smeni. Ovakva krhka demokratija će još jedno vreme biti duž cele Jugoistočne Evrope, bez obzira da li su u pitanju države EU ili tranzicione postkomunističke. Tome u velikoj meri doprinosi i kriza u EU.

Makedonija je istovremeno ista, ali i posebna priča. Kako komentirate situaciju u toj zemlji i kakav bi mogao biti slijed događaja?

VARGA: Makedonja je nakon ozbiljne krize i rizika da se tu odigraju ozbiljniji sukobi, ušla u određenu fazu stabilizacije. Došlo je do promene vlasti. Skoro višegodišnji i veoma uporni mirni građanski protesti su pozitivno tome doprineli. Sada se čeka da nova vlada učini ono što prethodna nije mogla i nije htela – da pokrene državu iz ekonomske krize i korupcije prema EU i NATO.

Međutim, ukoliko se ne reši pitanje spora sa Grčkom oko imena i Makedonija ne produži proces integracje u EU i NATO, u kojima je u prvoj polovini 2000-tih bila lider u regionu, toj državi prete nove političke krize, dublje podele i verovatno nove političke i etničke tenzije.

Sličan scenario vremenom može očekivati Srbiju i BiH.

Nacionalizam je jedno od glavnih (možda i glavno) obilježja društava u zemljama nastalih raspadom SFRJ. Uostalom, desili su se i krvavi ratovi ranih 90-tih projektirani na toj matrici. Iako se ta matrica u ranijim periodima pokazala pogubnom za sve etnicitete, ipak se na nju igralo i još igra. Kako to objasniti i da li su potrošene sve “zalihe hrane” kojima se taj fenomen hrani?

VARGA: Savremeni nacionalni identiteti na prostoru bivše Jugoslavije „preporođeni“ su u ratovima i „dograđivani“ na traumama 90-tih. Zato je ta kriza najverovatnije na duži period i teško će te rane „zarastati“, ali verujem da postoji način da je se ona prevaziđe. Za to treba vremena i volje političkih aktera. A mi upravo imamo političke aktere čij se populizam gradi na tom, kako ste ga nazvali, stalnom pothranjivanju nacionalnizma.

Verujem da će se u posebnim okolnostima pojavljivati novi nadnacionalni identiteti, kao što je to bio u 20. veku jugoslovenski, te da će neki od njih biti više prihvaćeni. Ljudi su sada siromašni i uplašeni, zatvoreni u sebe, čime se i hrane nacionalistički populisti skoro u svim zajednicama bivše Jugoslavije.

Da li još postoji tzv. jugoslovenski identitet u zemljama bivše SFRJ i šalje li on, eventualno, izvjesnu i poruku?

VARGA: On postoji, ali je odraz prošlosti. U Srbiji se na popisu 2011. izjasnilo nešto više od 23.000 Jugoslovena i to tu nije baš marginalna manjina. Postoje i analize ko su sve nosioci tog identiteta danas, ali mislim da on kao takav nema budućnost. Oživaljavanje Jugoslovenstva može poslužiti kao osnova za novi, već tu pomenuti, nadnacionalni identitet na ovim prostorima. Jer se tu faktički koristi jedan jezik (BHSC) koji pripada tom jedinstvenom kulturno-društvenom regionu, bez obzora na traume i trenutne animuzitete između naroda bivše Jugoslavije.

Činjenica da postoje ljudi koji se i 26 godina nakon raspada SFRJ izjašnjavaju kao Jugosloveni šalje poruku da na ovim prostorima postoje ljudi koji imaju potrebu za više od svog nacionalnog identiteta. Verujem da je jugoslovenski identitet takođe dobra brana od nacionalizma, jer upravo nacionalistima sa svih strana najviše smeta takvo izjašnjavanje.

SFRJ se raspala prije više od 1/4 stoljeća i živimo jednu, sasvim suprotnu realnost. Točak historije se ne može usmjeriti ka nazad. Koliko je taj ex-yu identitet, pa i jugonostalgija koje ima i koja ne opada posljednjih godina, zapravo samo u sferi utopije i ima li ikakvu političku, pa i ideološku težinu?

VARGA: Verujem u kompleksnost identiteta. Ja se takođe smatram, među ostalom, Jugoslovenom i Vojvođaninom. I to nije nostalgija, ni prkos, niti separatizam – jugoslovenski identitet mi je bazični, ja sam ga prihvatio od roditelja u detinjstvu, a vojvođanski poslednjih godina na svoju inicijativu. Možda bi voleo da mogu da prihvatim i srpski idnetitet, ali on je u Republici Srbiji etnički, nije grđanski i tu nema mesta za „druge“.

Ne mislim da bi Vojvodina trebala da bude posebna država, ali mislim da treba da ima svoju široku autonomiju, koju su joj uskratili srpski nacionalisti. Vojvodina treba da opstane kao poslednji građanski projekt na prostoru bivše Jugoslavije. Čuo sam za ideje za pokušaj kreiranja savremnog „bosanskog identiteta“, koji bi bio nešto nalik vojvođanskom, nadnacionalnom. Ali toga neće biti dok je to jedino u interesu Bošnjaka i drugih „nekonstitutivnih“ manjina jer nemaju „rezervnu“ državu, dok su druga dva „konstitutivna“ naroda nepokolebljivo zagledana u Beograd i Zagreb.

Svestan sam da se Jugoslavija, kao ona Titova ne može ponoviti. I ne treba da se ponovi, jer mi živimo u 21. veku. Ali to je sebičan vek i verujem da će generacije koje dolaze biti dalekoglednije od onih koji su u krvi razbili bivšu federaciju.

Da li se u zemlje zapadnog Balkana već ugnijezdila autokracija i mogu li demokratske snage u njima same parirati istoj, ili treba nekih injekcija i izvana?

VARGA: To su konzervativna i patrijarhalna društva, sklona „tvrdoj ruci“. Međutim, situacija na terenu nje baš toliko loša. Ipak ceo region sporo sporovdi neke reforme i približava se EU. Istina jako sporo, sa velikim oscilacijama, ali ipak tu ima prostora za optimizam.

Region Zapadnog Balkana ne može sam, to smo videli u protekle dve i po decenije. On mora da bude pod budnim okom Zapada i podržan od strane demokratskih država. Međutim, i EU mora da odlučnije reaguje kada region odstupa od demokratskih normi. Sada je takva situacija, a države Zapada tolerišu autokratske mere nacionalističkih lidera u zamenu za mir i prividnu kratkoročnu stabilnost.

Kako se u cijeloj zapadno-balkanskoj, pa i jugoistočno-evropskoj priči, ponaša EU? Ima li tu licemjerja, neodlučnosti, nesnalaženja, nejasnih ciljeva ili se EU i sama o sebi zabavila?

VARGA: Ima licemerja, ali to tako više izgleda gledano iz perspektive Zapadnog Balkana. Pre svega, EU je kompleksna, heterogena, inertna struktura sa nizom svojih problema i trenutno – u krizi. Najveće licemerstvo Brisela je u tome što „glasno“ ne iznosi kritike u vezi nacionalističkih lidera u BiH, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji. Takođe ne kritikuje ni pojedine svoje članice koje ne doprinose stabilnosti na Balkanu, poput Hrvatske. Međutim, EU je izabrala stabilnost, umesto unapređenja demokratije u tranzicionim državama i tu je njeno najveće licemerstvo. Zbog toga region tone i udaljava se od EU, te se problemi samo talože i odlažu a priča o evrointegracijama postaje sve maglovitija.

Da, i Zapad se umorio od Balkana i trenutno se bavi samim sobom. „Proširenje“ je u EU krajnje nepopularna reč i to će se ubrzo primetiti i po evroskeptičnim raspoloženjima u državama kandidatima u EU.

Druga je stvar što su evropski lideri geostrateški u EU i NATO uključili države Jugoistočne Evrope sve do Bosfora, ostavljajući Zapadni Balkan kao neku vrstu tranzicionog ostrva koje prvo mora samo sa sobom da reši probleme, a zatim da se priključi toj demokratskoj zajednici. I to bi trebao da bude sasvim logičan tok događaja nakon svih onih ratova 90-tih.

Ali tu do pomirenja nije došlo, Haški tribunal nije odigrao željenu ulogu „pravednika“, te su nacionalističke strasti sada nakon dve decenije podjednako rasplamsane sa svih strana. Zapadni Balkan ne može sam, njemu treba spoljna asistencija, pre svega sa Zapada. Jer zbog oslabljenog uticaja Zapada (SAD i EU), Zapadni Balkan bi mogao da postane zona interesa Rusije i pojedinih bliskoistočnih i azijskih autoritarnih država, a time krhki mir može biti lako poremećen.

Nadajmo da će planovi EU pod inicijativom Nemačke, takozvani „Berlin plus“, postati neka vrsta „Plana Maršala“ za Zapadni Balkan, u političkom i ekonomskom smislu.

Ulazi li, ustvari, Rusija na velika vrata na Balkan i da li je to jedno od krucijalnih geostrateških pitanja po zemlje tog Poluotoka – nazvanog nekad kao “bure baruta”?

VARGA: Da, Rusija je nakon proglašenja nezavisnosti Kosova preko Srbije na Balkan došla na „velika vrata“. Ona je jako prisutna u Srbiji i Republici Srpskoj, nešto manje u Makedoniji i htela bi da bude prisutna u Crnoj Gori. Jedan od glavnih ciljeva Rusije na Zapadnom Balkanu je da zaustavi integrisanje regiona u NATO, a sve više se govori i „protivljenju“ Moskve integracije bivših jugoslovenskih republika u EU. Rusija se na takav način dugoročno tu pozicionira i odavde će pokušati da stekne bolje pregovaračke pozicije sa Zapadom, pre svega sa EU.

Rusija podstiče nacionalistička, antizapadna i revanšistička raspoloženja u srpskom političkom diskursu. Indirektno se ohrabruje srpske nacionalističke snage da su revizije granica ponovo moguće i da ništa na Balkanu „još nije gotovo“. Rusija to čini na više načina, poslednjih godina tu je vidljivo prisutna njena „meka moć“. Međutim, Srbija se istovremeno više nameće kao neko ko može biti lojalan saveznik Rusije na Balkanu i to će sigurno predstavljati prepreku u integraciji Beograda u EU. Već sada je problem usklađivanje zajedničke spoljne politike Srbije sa EU.

Stoga bi EU i NATO trebali odlučnije da reaguju u Evropi. Pre svega, nakon Bregzita i poraza populista u Francuskoj, nova EU pod jakim liderstvom Berlina i Pariza morala bi da u svojoj zoni interesa zadrži Zapadni Balkan, Ukrajinu i Tursku, sa dugoročnom perspektivom da se te države jednog dana integrišu u Uniju. Brisel ne sme dozvoliti da se Ukrajina i Turska pretvore na istočne despotije, jer će to direktno da ugrožava bezbednost EU.

Na kraju, kako vidite vladavinu Trumpa u prvih pet mjeseci? Hoće li se išta bitnoga promijeniti u svijetu u odnosu na predsjednikovanje njegovog prethodnika – Baracka Obame?

VARGA: Videli smo nakon njegove nedavne turneje, da je Tramp EU prepustio Evropejcima, odnosno Nemcima i Francuzima. Barem to tako tumači Angela Merkel pred parlamentarne izbore. SAD će biti prisutne u Evropi, ali najverovatnije da će njihov uticaj biti značajno manji od onog u XX veku. Situaciju menja i odlazak Velike Britanije, čime se gubi jaka višedecenijska transatlantska veza EU sa SAD. Ali ostaje NATO kao važna i verovatno trenutno najjača potka koja spaja države „proširenog Zapada“ – od Vašingtona do Istambula. NATO će najverovatnije biti i substitucija za evrointegracije, što se može videti na slučaju Crne Gore i planovima Ukrajine i Makedonije da se u Alijasu što pre integrišu.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

VARGA: Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (907)


Istinom do povjerenja i suživota

Posted: 24. Juna 2017. in Intervjui

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Nužna nam je istina uz svakodnevno traganje za istom, stvaranjem povjerenja među narodima, priznavanjem krivnje i nazivanjem iste pravim imenom, kako bi došli do praštanja i stvaranja suživota, dostojanstvenog ljudskog bića, civiliziranog i demokratskog društva.

Ispred, velelepnog spomenika svjetske građevinske baštine, srušenog i uronulog u Neretvu ali i izronulog od hordi zla koje su nas pohodile, u mome voljenom gradu Mostaru, na postavljenoj ploči, koja opominje sve generacije, piše:  DON'T FORGET/ NE ZABORAVITI, ali praštati uvijek i zauvijek.

Samo je u našoj tmurnoj svakodnevnici i prisutno pravo pitanje, sa kojim i kakvim ljudima, političarima u vlasti i kakvom vlasti, krenuti pravim putem, ka jedinom mogućem i ispravnom cilju, ne radi nas postojećih, već za generacije i generacije, za mlade naraštaje, kojima trebamo ostaviti nešto čisto i kvalitetno.

Ovi to zasigurno nisu, na našoj listi želja i mogućnosti, naših nadanja.

 

 

 

 

 

 

 

Dva jarana, dva kicoša iz socijalističkog vakta, u udruženom zločinačkom orkestru, orguljaš iz Mostarskih bara i guslar iz Laktaša. Srodne su duše, mafijaši i kriminalci, sa Dedinja i Mostarskih bara, melodični i srceparajući, sa medom i mlijekom sa usana, a u svome potkožnom tkivu nacionalistički geni, naslijeđeni od Poglavnika i Vožda.

U intelektualnom okruženju, današnjeg sistema obrazovanja, u ulozi mentora i kandidata doktoranta, od samozvanog akademika sospstvene akademije znanosti, do socijalističkog potrčkala i politikanta, sa guslarskim notama od doba Kraljevića Marka.

Dokazani su tvorci svojih paradržavnih tvorevina, nastalih na genocidu, progonima, ubijanjima, zatvaranjima, do etničkog čišćenja, kako bi im tvorevine bile „ čistokrvne” sa nebeskim narodima, velikosrpskih i velikohrvatskih mentalnih naraštaja, za sve buduće generacije.

Bez sopstvenog obraza, ništa im ne smeta, da se drsko, bahatno i siledžijski odnose u svojim pojavama u društvu i da izjavljuju, poput orguljaša – lidera HDZ-a Dragana Čovića, koji najavljujući reorganizaciju države, izjavljuje:

„ Hrvati će u reorganiziranoj Bosni i Hercegovini živjeti na prostoru kojeg je “oslobodio i odbranio HVO“/ završen citat /.

Dakle, moji dragi Bosanci i Hercegovci, na vidiku nam je istinska Herceg-Bosna, za koju su se u agresorskom pohodu na našu domovinu i ove nam hercegovačke prostore već poodavno strateški usmjerio njihov Poglavnik I “otac nacije” , Franjo Tuđman. Kako smo očevidci svakodnevnih, daljih nasrtaja na naš sistem, državu i njene institucije, kao dio recidivne i nedovršene ratne retorike i politike, u cilju da se dokrajče strateški interesi, ovi drski i neostvareni apetiti i dalje bujaju i kako im stati u kraj.

Čak i poljupci u ruku Svetoga oca Pape i njegovo prizivanje dolaska u Mostar i ove  okupirane prostore, prizivanje je aveti i uvlačenje i Svete stolice u ove njihove prljave nakane. No, uzoriti Papa im sa slikom svojom i odgovara.

 

 

 

 

 

 

 

 

Da ne bih zanemario i njegovog suludog pajdaša, guslara iz Laktaša, Milorada Dodika, koji nedavno izjavljuje: “Da je bila formirana Republika srpska, Jasenovac se ne bi dogodio „.Nije li ovo , zvani „lijepi Mića”, izvukao negdje iz starih njegovih junačkih pjesama, koje rado i često gusla, po njihovim sijelima?

Ne smeta to guslaru, tom velikom Srbinu, da mu srpske interese na ovim prostorima i u okupiranom i diskriminiranom gradu Mostaru, od pajdaša i njegovih čimbenika, upravo zastupa i brani, ova još crnja crnokošuljaška nacionalističko i neofašistička stranka HDZ i njeni doglavnici i borci. Njegovi, „mostarski dodikovci” su u ovome gradu samo obične srpske marionete, poslušnici i ulizice svome, neprikoslovenom , mafijašu sa Dedinja i guslaru iz Laktaša.

Pridruženi i blagosiljani od crkvenih vjerodostojnika, sa Vladikom Grigorijem na čelu, nijemi su i gluhi na našu srpsku borbu, od Dejtona do današnjih dana, kao izbačeni i protjerani radnici Srbi iz firme Aluminij,  zajedno sa psima, kako je to lijepo grafitom bilo ispisano na ulazima u firmu. Govore nam u firmi,da su upravo vinovnici našeg stanja i položaja, diskriminiranih svakih ljudskih prava, upravo ispaljivane granate, ovih istih naših sunarodnjaka Srba, sa fortica Podveležja i sa Čobanovog polja. Moguće je, ali ne ulazeći u tadašnju genezu, zasluženih velikosrpskih bojovnika, u današnje vrijeme, ti isti, sada transformisani Srbi , „ dodikovci „ u ovome gradu, uz pomoć agresorskog doušnika i pajdaša, u snagama i čimbenicima, fantazirajuće Herceg Bosne i paljanskih zaluđenih ideoloških elemenata, iz vakta njihovog psihijatra, nastoje nam svakodnevno nametnuti u gradu Mostaru i Hercegovini njihove sve zle namjere. Slično ili po istoj ideološkoj matrici, svoga mentora i tutora, zastupnika njihovih interesa u Mostaru, pojavljuju se „ dodikovci” kao ekskluzivni i jedini, ali velikosrpski  predstavnici ovoga naroda, koji će riješiti i pitanje statusa i grada i njihovih Srba u njemu.

Možda će i uspjeti,sa svojim  guslarom koji se permanentno, samozvano i nameće u prvim redovima, uz rame i novoinaugurisanog predsjednika susjedne nam države Republike Srbije, gospodina Aleksandra Vučića. Znam, da nije Vučićev propust, već njegovog protokola, koji i dozvoljava zajedničko slikanje državnika prisutnih ovome svečanom činu, a na uljeza guslara niko i nije pripazio. No, dragi moji Srbijanci, tako se nešto ne smije događati u vašoj lijepoj državi Srbiji, ako je to sve  zajedno dozvoljeno, da se radi na rasturanju ove naše jadne i napaćene domovine, Bosne i Hercegovine.

Lukavstvu i uljezima stati nogom za vrat, moj je savjet i preporuka, poštovanom i uvaženom novom predsjedniku, Aleksandru Vučiću.

Očekujemo i doživljamvamo ga kao novog lučonošu, istinskog uvjerenja u istinu, sticanjem međusobnog povjerenja i praštanja, uz iskreno pokajanje prema našim dobrim Bošnjacima, kako bi se privukla i njihova ruka prihvaćanja i praštanja, za sva činjena nedjela, u ime našeg srpskog roda.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Posted: 24. Juna 2017. in Intervjui
Bismillahirrahmanirrahim!
 
U ime Allaha, milostivog, samilosnog!
 
Remont naših duša približava se svome kraju. I “hrvanje sa samim sobom…” Nije ovo bio samo mjesec posta i druženja sa izvornim Božijim govorom (Kur'anom), mjesec pojačanih ibadeta i dobročinstava, nego i naših težnji da budemo bolji ljudi nego što smo to izvan ramazana. Zapravo, da dokažemo prvo sebi, ali i drugima, da to uistinu možemo. Bili smo skrušeni u svojim dovama Gospodaru da nam grijehe oprosti a nagradi nas za dobra djela na obadva svijeta, posebno na onom vječnom.
 
Bilo je i onih koji su nam pokušavali narušiti ramazansko ozračje i njegove blagodeti, ali uzmimo to kao dodatna iskušenja od Allaha dš. š. s kojima smo testirani i kojima smo trebali odoljeti, posebno saburom.
 
Nadamo se da izlazimo iz ramazana čistijih duša i uvećanih srdaca spremnih da absorbiraju ali i ponude još više čovjekoljublja te ljubavi općenito. To je onda u skladu sa temeljnom misijom čovjeka na ovoj zemlji.
 
S takvim nadama i osjećajima ulazimo u prebajramsko ozračje. Šta poželjeti u povodu ovogodišnjeg (2017/1438) Ramazanskog bajrama? Ukratko, da ako smo izišli iz ramazana kao bolji ljudi, čemu smo težili, onda ostanimo takvi i nakon tog najodabranijeg mjeseca u godini. Ostanimo takvi do slijedećeg ramazana, ako poživimo. Jer, dokazali smo i sebi i drugima, a posebno Svevišnjem Allahu dž.š. da to možemo. Neka On bude zadovoljan s nama! Budimo tumači autentičnog Islama – vjere mira i predanosti Stvoritelju, posebno u sredinama gdje smo u manjini!
 
Svim mojim prijateljima i čitateljima – sljedbenicima Islama, neka je
 
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!
 
Bedrudin GUŠIĆ

Član Predsjedništva BiH i lider HDZ-a BiH Dragan Čović je najavio reorganizaciju države i izjavio kako će Hrvati u reorganiziranoj Bosni i Hercegovini živjeti na prostoru kojeg je “oslobodio i odbranio HVO“.

Čović je drugim riječima i večeras javno potvrdio da ga Hrvati sa područja u kojima su manjina, poput Posavine i srednje Bosne, ne interesiraju te da ne postoje za politiku koja ih navodno predstavlja. Ukoliko žele biti jednako vrijedni, po Čovićevom bi se receptu trebali preseliti na područja koja je u ratu kontrolirao HVO i politika Herceg-Bosne.

Upravo je ovakvu politiku vodilo rukovodstvo Herceg-Bosne  iz vremena 91′ – 95′ kada je Hrvate sa “ovih prostora” preselila u hercegovačke krajeve, obećala im kule i gradove te izgradila nova naselja i domove, a koji danas žive u bijedi ili odlaze vani.

Čović važi kao političar koji zna da strogo važe i kontrolise  svaku svoju riječ. Zato je njegova prethodna  izjava gotovo iznenađujuće  ”transparetna”. Nismo naučili na ovoliku dozu transparentnosti od majstora marifetluka. Ili, bolje rečeno, “znamo te puško kad si pištolj bila”!  Ja bih to ovako: Znamo te Čoviću kad si Maček bio! Znamo te da se zamišljaš poput malog poglavnika sa ambicijom da san postane java, da bolesne ideje tvojih učitelja  iz dalje i bliske prošlosti ugledaju vidjelo dana! Treba li da te podsjetim, Dragane, na jedan od tih iz blize historije? Na   sastanak u Grazu od 5. maja 1992. kada su Mate Boban i Radovan Karadžić vodili detaljnu raspravu o razgraničenju hrvatskog i srpskog područja u Bosni i Hercegovini. Karadžić je tada pristao na Bobanov prijedlog da glavna mostarska ulica – Ulica maršala Tita, bude granica između Herceg-Bosne i Republike Srpske. SDS je granicu veće Srbije vidio na rijeci Neretvi, što bi razdvojilo Mostar na dva dijela. Između Republike Srpske i Herceg-Bosne bila bi minorna bošnjačka država. Jeli ovo tema tvojih ”ljubavnih” sastanaka sa tvojim ahbabom Dodikom?

Ili te nešto boli, Dragane, pa si na zub uzeo Haški tribunal, ”savjetujući” ih da ne bi trebali koristiti institut udruženog zločinačkog poduhvata u kvalifikaciji događaja na području BiH 92-95? Pa zar misliš Dragane da je Haški tribunal kao  bh. pravosuđe pa da se ”izgube” dokazi kao dokazi protiv tebe  preko noći u nekoj tamo ladici!?  Nisu ovo prave rane Dragane! Prava rana je konstantno iseljavanje mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine i to je ogledalo tvog nerada i etnošovinističke politike!

Ne, neće moći ove noći, Dragane! Neće se moći historija krivotvoriti nit će se među ljudima podizati nevidljivi zidovi u srcu Evrope! Ja želim povratak  mojih komšija Hrvata i Bosnjaka u našu Banjaluku, Doboj, Bijeljinu, Srebrenicu… Ali i povratak  Srba u našu Hercegovinu! I mnogo  je više nas koji tako žele, na tvoju veliku žalost!

Mr. sci. Edin Osmančević


Vjerujem da na gotovo svakog pjesnika, i bilo kog drugog čovjeka koji nastoji odgovoriti određenom umjetničkom pozivu itekako utiče njegov cjelokupni poged na svijet……Neko je rekao – književnost je estetika ružnog, neko želi naružiti stvarnost, neko je uljepšati pisanjem, neko raskrinati ili je jednostavno predstaviti onakvom kakva jeste – i to vrlo često bude sasvim dovoljno, ja samo želim učiniti onoliko koliko mogu….. Spomenuću još jednu Ajnštajnovu misao gdje kaže da je  jedna od najvažnijih ljudskih težnji jeste težnja za moralnošću u sopstvenom djelovanju jer jedino moralnost u djelovanju svakog pojedinca može dati potpunu ljepotu i istinsko dostojanstvo našem životu…..Uradili trun dobra ili zla biće nam predočeno. Sve ostavlja trag, kakav … Nit nas juče napušta, nit nas danas preskače, a ne znamo, možda ćemo baš sutra za sve ispostaviti računicu…..Može se roditi pjesnikom, ali rad i životno iskustvo čovjeka pjesnikom čini…..Redakcija časopisa je otvorena za sve književne i umjetničke pravce, za sve jezike, pravce, generacije… na prvom mjestu promovišemo umjetnost, lijepu riječ, književnost. Želimo i pokazati i da granice ne postoje, da su razlike prednosti, a sve to nam dosta omogućava i čini put lakšim upravo web pomoću kog se sa prilozima mogu susreti ljudi širom svijeta…..

Rođena je 1988. u Novom Pazaru. Na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru diplomirala je 2011. godine na Departmanu za srpsku književnost i jezik. Na istom Univerzitetu 2013. godine završila je master studije odbranivši rad na temu Lik odsutnog oca u romanima Bašta pepeo i Cink. Student je druge godine doktorskih studija Filološko-umetničkog fakulteta Univerziteta u Kragujevcu, odgovorni je urednik Web časopisa za književnost Eckermann. Objavila je zbriku poezije Nefs i ruh 2015. godine.

Prije dvije godine u izdanju književnog časopisa SENT izašla je Vaša prva zbirka poezije pod znakovitim nazivom NEFS I RUH. Zahvaljujući Vama, imao sam priliku pročitati istu. Da li je na tematiku pjesama koje čine tu zbirku bitno utjecao Vaš svjetonazor?

DŽANKOVIĆ: Vjerujem da na gotovo svakog pjesnika, i bilo kog drugog čovjeka koji nastoji odgovoriti određenom umjetničkom pozivu itekako utiče njegov cjelokupni poged na svijet. Kojekava previranja, borbe koje se odvijaju unutar bića individue, sukobi s onim što jeste a ne bi trebalo biti, čežnja za onim što nije a djeluje da bi trebalo biti dio ljudske svakodnevnice, jer prirođeno je ljudskom biću, navedu, natjeraju čovjeka da pohrli ka peru, mastilu, papiru, četkici, bojama, platnu…i tako potraži i obezbedi mir, prvo sebi pa onda donekle i onima oko sebe. Ovo vrijeme je vrijeme kada nemamo snage otkloniti zlo rukom, preostaje nam riječ i misao.

U samom prologu zbirke ste citirali jedan kur'anski ajet kojim ste najavili poetski pravac kojim ćete hoditi. Da li i koliko se može danas poezijom boriti za lijepu riječ, a protiv one nasuprot nje – ružne?

DŽANKOVIĆ: Umjetnost je jedan od najčistijih i najkristalnijih, najbezbolnijih i nimalo krvavih puteva revolucije. Ne doživljavam svoje djelo kao revolucionarnu pojavu, možda se ono može posmatrati kao samo jedan, mali, moj, lični, korak ka nekoj, ličnoj, revoluciji i borbi, borbi koju mora svako od nas na svoj način odraditi i tako ispunuti svrhovitost svog života.

Ovaj svijet, život na njemu koncipiran je na borbi između dobra i zla koja će trajati do konačnice. Borba unutar bića između dobra i zla. Borba na ulici između dobra i zla. Borba na bojištima između dobra i zla, samo što te bitke biju uglavnom oni koji nemaju nikakve veze sa zlom zbog kog gube živote, niti sa ljudima koji stoje ispred tog zla i čiji su uzrok i pokretači. I tu se postavlja pitanje – šta se zapravo sada bori, ko se kome suprotstavlja – dobro zlu?! Ili zlo zlu?! I je li bitno ko će na kraju pobediti?!

Neko je rekao – književnost je estetika ružnog, neko želi naružiti stvarnost, neko je uljepšati pisanjem, neko raskrinati ili je jednostavno predstaviti onakvom kakva jeste – i to vrlo često bude sasvim dovoljno, ja samo želim učiniti onoliko koliko mogu.

Deficitaran je ovaj svijet sa lijepim riječima i suvremenici smo “civilizacije” kada je “čovjek čovjeku postao vuk…” Čime se, osim poezijom, može još boriti da lijepa riječ postane pravilo u komuniciranju među ljudima, a ne izuzetak?

DŽANKOVIĆ: Ljubavlju. Ljudskošću. Spomenuću još jednu Ajnštajnovu misao gdje kaže da je  jedna od najvažnijih ljudskih težnji jeste težnja za moralnošću u sopstvenom djelovanju jer jedino moralnost u djelovanju svakog pojedinca može dati potpunu ljepotu i istinsko dostojanstvo našem životu.

Pogiboh trčeći za sobom. I podijelih se: Nefs – ka onom što je bilo, Ruh – ka onom što može biti…su stihovi iz Vaše pjesme NEFS I RUH, po kojoj je i zbirka dobila naziv, a koji su mi se posebno dojmili. Kako pobijediti vlastiti nefs i ostaviti ga u prošlosti i kako naći put ka svjetlu, da bi svako od nas bio bolji i da bi svijet učinio boljim nego što jeste?

DŽANKOVIĆ: Vjerovanjem u Jednog Boga i nastojanjem ispravnog očitovanja te vjere.

Znakovit mi je i post scriptum zbike: I ono što kroz prozor izađe, zasigurno će traga ostaviti. To je, očigledno, snažna poruka. Šta ste i kome, zapravo, poručili?

DŽANKOVIĆ: Uradili trun dobra ili zla biće nam predočeno. Sve ostavlja trag, kakav … Nit nas juče napušta, nit nas danas preskače, a ne znamo, možda ćemo baš sutra za sve ispostaviti računicu.

Da li je u pripremi neka nova zbirka poezije i koja, eventualno?

DŽANKOVIĆ: Stalno se u čovjeku nešto priprema a nije u poziciji da išta precizira. Imam inspiraciju, a ne znam kakva će biti forma mog narednog djela.

Kada razgovaram s pjesnicima često ih pitam: da li se pjesnik rađa ili to postaje u nekoj fazi ovozemaljskog života? Šta Vi o tome mislite?

DŽANKOVIĆ: Može se roditi pjesnikom, ali rad i životno iskustvo čovjeka pjesnikom čini.

Uređujete književni časopis Eckerman. Šta biste bitnoga rekli za ovu priliku o istome?

DŽANKOVIĆ: Ovaj časopis je izlazio u periodu između 2006. i 2007. godine. Krajem 2015. godine http://eckermann.org.rs/  ponovo se pojavljuje pred čitaoce sa određenim izmjenama. Naime, ranije su bili objavljivani samo intervjui sa književnicima, sada imamo poeziju, prozu, dramu, esej, kritiku, umjetničku fotografiju. Samo njegovo ponovno pojavljivanje je izazvalo pozitivne reakcije i komentare, izlazi periodično, na svaka dva mjeseca, tako da u toku godine imamo šest objavljenih brojeva. U pripremi je deseti broj, koji će javnosti biti dostupan 1. jula, ako Bog da, i gdje će čitaoci između ostalog moći da pročitaju intervju sa Belom Ahmadulinom, Silvijom Monros Stojaković, da uživaju u umjetničkim fotografijama čuvenih fotografa Ansela Adamsa i Mehmeda Suera, tu je naravno i arhiva brojeva i autora gde u svakom ternutku čitaoci  mogu naći ranije objavljene priloge.

Redakcija časopisa je otvorena za sve književne i umjetničke pravce, za sve jezike, pravce, generacije… na prvom mjestu promovišemo umjetnost, lijepu riječ, književnost. Želimo i pokazati i da granice ne postoje, da su razlike prednosti, a sve to nam dosta omogućava i čini put lakšim upravo web pomoću kog se sa prilozima mogu susreti ljudi širom svijeta.

Na samom kraju, iako sam u nekim pitanjima citirao stihove nekih Vaših pjesama, hoćete li iz rečene zbirke izdvojiti jednu cjelovitu pjesmu kojom ćemo zajednički počastiti moje čitatalje?

DŽANKOVIĆ: Dozvolićete da umjesto navođenja stihova neke pjesme iz zbirke Nefs i ruh Vaše cijenjene čitaoce uputim na poemu Singularitet koja je objavljena u januraskom broju novosadskog časopisa Polja:

http://polja.rs/wp-content/uploads/2017/03/Polja-503-kraj-25-30.pdf

Želim Vam još puno uspjeha u književnom radu te hvala za ovaj razgovor.

DŽANKOVIĆ: Hvala i Vama, svako dobro! Drago mi je što ste napravili blog koji prate mnogi naši ljudi u svijetu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (906)

Piše: Mr. sci. Edin Osmančević

Juli mjesec je ponovo tu! Ne znam da li nas je ikoji mjesec tako obilježio kao ovaj 7. mjesec u godini? Mjesec miješanih osjećanja srebreničkog inferna i ljetnog odmora kad željno iščekujemo susret sa našom domovinom.

Već osmu godinu odmor započinjem Maršom mira! Polazna tačka Žepa, orijentir Srebrenica, krajnja destinacija Potočari! Marš dugačak 60-tak kilometara. Cilj je dostojanstvenim maršom evocirati patnje šehida i golgote kroz koju je prošao ovaj narod, pomoći istovaru transportovanih tabuta i pomoći familijama  da nađu svoj smiraj dostojanstvenom dženazom! Željno očekujem susret sa učesnicima marša: našim Mujom Zimićem, vođom marša,  golobradim mladićem koji je kao dijete preživio Žepski genocid, mojim dragim planinarima i vatrogascima iz Mostara Mirom, Zukom, Ibrom, Sabirom i brojnim drugim. Ljudinama sa  srcem kao soliteri! Želim da se napijem ledhladne žepske vode koja izvire ispod žepske džamije, najukusnije vode  na svijetu, vode koja utli i glad!

Ja, Banjalučanin, sam se davno odlučio da svakog 11. jula moram doći u Srebrenicu! I po cjenu da dam otkaz ukoliko mi poslodavac ne odobri godišnji odmor  u ovom periodu! Možda je jedan od razloga mog dolaska što je i moja supruga Amra iz Bratunca, čija je kuća samo 4 km udaljena od Potočara! Možda i zato što je više od 90 Ahmića iz njene bliže i dalje familije ubijeno  i čija su imena uklesana u Memorijalnom centru u Potočarima.

Međutim, glavni razlog su dva momenta, dva događaja koja su me obilježila!

Događaj 1.

Jednog sparnog ljeta boraveći u Voljevici, selu nadomak Bratunca, imao sam čast da sretnem staricu od 70 godina Abidu (rođ.Ahmić) kako vrijedno skuplja sijeno i brine se o kravama i ovcama. Vratila se ova starica u svoje Sikirice nakon srebreničkog genocida u kome je izgubila svo troje djece i muža, na svoje ognjište, tik uz rijeku Drinu, ponovo dižući svoj dom iz pepela. Sa visoravni na kome se nalazi kuća pruža se veličanstveni pogled na dolinu i Drinu, a tamo još dalje vide se obronci planina u Srbiji. Ugledavši mene, suprugu i tada moja dva sina, 9 i 12 godina stara, onako kako to samo bosanska žena-heroj može, prestade radit, obrisa teški znoj sa lica i potrča u svoju kuću da nam iznese ono što je najbolje imala! Pričajući svoju životnu priču, smrt njene djece i muža, u jednom trenutku zastade i reče nam:

” Dragi moji, moja djeca i muž su ukopani u Potočarima. Neka ih tamo, neka su našli smiraj sa hiljadama drugih, rahmet im! To ne mogu promijeniti. Oni su ubetonirali svoje živote u ovu našu lijepu Bosnu i Hercegovinu! Ali na vama  je i vašoj djeci da obilazite ova ognjišta i mezare, proučite Fatihe i ne zaboravite što nam se desilo…..” .  Svakako da se nisam mogao oduprijeti suzama koje su navrle na oči. Pitao sam se u sebi da li je moguće da ova žena u svoj  boli, halali živote svojih najvoljenijih, a tako malo traži od mene? Za mene više nije bilo dileme: Srebrenica me se tiče, tiče me se nevina ljudska  bol.  Srebrenica je moj hadž  i moja obaveza  prema  svim  žrtvama genocida!

Događaj 2.

Svoju  prvu posjetu sa familijom Memorijalnom centru u Potočarima neću nikad zaboraviti. Naime, obilazeći more nišana, skrhani tugom i boli, supruga i ja nismo ni primjetili da nam je mlađi, tada devetogodišnji sin Adin, prosto  nestao. Zabrinuti, dali smo se u potragu i nakon izvjesnog vremena našli smo ga kako kleči pored svježe humke. Plačući,  jedva kroz suze, pokazujući na mezar me je upitao: ” Babi, a zašto su i njega ubili?” Prstom je pokazivao na mezar dječaka manjeg uzrasta nego što je on sam bio!

Neko će me možda osuditi zašto sam svoju djecu izlagao ovakvim traumama. Danas njih dvojica, studenti medicine, jako dobro znaju što se dogodilo u Srebrenici. Za njih nikada nije bilo dileme! Istina je gorka, bolna, teška  ali i mehlem za dušu u borbi za pravdu i budućnost! Nakon pada fašizma u Njemačkoj, saveznici su organizovali kolektivne posjete njemačkih građana, žena i djece koncentracionim logorima u Dahau, Aušvicu i drugim stratištima na kojima je počinjen holokaust. Tek tada je počeo proces denacifikacije i svijesti  o dimenziji zločina i suočavanja sa teškom istinom!

U Srebrenici se desio fašizam i genocid! U Srebrenici će fašizam biti poražen! Želim da vjerujem da će prije svega srpska omladina iz Srebrenice i Bratunca početi da obilazi Memorijalni centar, jasno poručujući da neće biti taoci neofašističke politike. Baš onako kako je to poručila omladina Jajca, jasno protestvujući protiv podjela u školama! I baš onako kako to poručuju hrabre  ”Žene u crnom”, ne prihvatajući kolektivnu odgovornost srpskog naroda, osuđujući ratne zločince.

Radujem se Maršu mira….. Kolona će krenuti dostojanstveno ka Zlovrhu, odakle se pruža prelijep pogled, zaustavit ćemo se na mjestu pada helikoptera i  pogibije hrabrih ljekara i pilota koji su žrtvovali svoje živote spasavajući ranjene i bolesne. Zanoćit ćemo u šatorima u Ljeljendolu, a rano ujutro krenut ćemo ka Srebrenici, prisustvujući času historije, ali  gdje će nas dočekati suze tuge ali i suze radosnice da šehidi nikad neće biti  zaboravljeni. U Potošarima ćemo brižno iznijeti iz kamiona kosti ubijenih šehida, a onda se se pripremiti za dostojanstvenu dženazu 11. jula.

Ovo je najmanje što moja familija i ja  možemo da učinimo za nanu Abidu i za sve one koji su izgubili svoje najmilije!

No, ono što Rijeku čini drugačijom od velikog dijela Hrvatske jer njezina otvorenost i spremnost građana Rijeke da prihvaćaju i cijene razlike među ljudima koji ih okružuju te da svoje sugrađane ne procjenjuju po porijeklu, vjeri, seksualnoj orijentaciji i slično već po njihovim ljudskim kvalitetama. Upravo takvu politiku podržavam, provodim i zastupam te je nastojim dalje razvijati i vjerujem da i takav stav doprinosi činjenici da sam nakon 17 godina ponovno dobio povjerenje Riječana da vodim naš grad…..Točno, ovog je puta HDZ dobio povjerenje nešto većeg broja birača odnosno u nešto većem broju gradova, općina i županija, no od četiri velika grada gradonačelnika imaju tek u Splitu. Rijeka je i dalje grad kojeg vodi SDP-ov gradonačelnik, Osijek vodi nezavisni kandidat kojeg je poduprla SDP-ova kolacija, a u Zagrebu je HDZ-ov kandidat ispao već u prvom krugu i to s jednim od nižih izbornih rezultata…..Izgleda da za sada neće biti novih izbora. Teško mi je prognozirati kakvi bi bili rezultati parlamentarnih izbora da se održavaju sada, no bojim se da ponovno niti jedna stranka ne bi mogla samostalno formirati vlast…..Grad Rijeka i ja kao gradonačelnik stajali smo iz NK Rijeke i kad je bilo najteže, kada su tribine bile prazne, a rezultati loši. Sjećam se dana kada sam praktički sam sjedio u loži stadiona na Kantridi. No, ti dani su srećom iza nas i Rijeka je danas jak klub iza kojeg stoje rezultati i zbog toga sam ponosan i sretan…..A koliko pobjede NK Rijeke znače Riječanima pokazuje činjenica da se na dočeku nogometaša organiziranom u središtu grada okupilo više od 20 tisuća oduševljenih navijača, i muškaraca i žena, i mladih i starih…..Rijeka je ipak bitno manje zahvaćena ovim fenomenom od primjerice Slavonije. Naime, iako i Rijeka bilježi nešto manji broj stanovnika no ranijih godina, najveći dio Riječana preselio je u riječku okolicu, a ne van države…..Rijeka je izabrana među osam hrvatskih gradova za Europsku prijestolnicu kulture u 2020. godini i to odlukom nezavinskih europskih stručnjaka. Naime, prethodno je određeno da će u toj godini titulu prijestolnice nositi po jedan grad iz Hrvatske i iz Irske…..Rijeka godinama bilježi turistički rast pa je tako, primjerice, od 2013. do kraja 2016. godine zabilježeno povećanje noćenja za 22 posto. A da Rijeka ostvaruje izvrsne rezultate potvrđuju i analize stranih tvrtki ili asocijacija koje se bave tom djelatnošću…..

Gospodine Obersnel! Evo da Vam i javno čestitam na ponovnom izboru za gradonačelnika Rijeke i sada ste u 5. mandatu obnašanja te funkcije. Budući da nisam u prilici pitati Vaše birače koji su Vam opet dali povjerenje, pitam Vas: šta je po Vašem mišljenju opredjelilo apsolutnu većinu građana Rijeke koji su u drugom krugu izišli na izbore da ponovo glasaju za Vas? Šta je bio moto Vaše predizborne kampanje?

OBERSNEL:Prije svega hvala na čestitkama. Vjerujem da su građani prepoznali da Rijeka ide u dobrom smjeru te su glasali za nastavak politike koju sa suradnicima provodim u našem gradu. Naime, iako je 2017. godina mi smo već priveli kraju dobar dio zadataka koje smo si zadali Strategijom razvoja Rijeke koja vrijedi do 2020. godine. Postali smo Europska prijestolnica kulture za 2020. godinu, imamo nove vrtiće, obnovljene škole, povukli smo čak 560 milijuna kuna iz fondova EU za realizaciju različitih projekata, u gradu je sve više turista, pada nezaposlenosti razvijaju se novi, visokosofisticirani poslovi. Naravno, posla ima još, no na dobrom smo putu.

No, ono što Rijeku čini drugačijom od velikog dijela Hrvatske jer njezina otvorenost i spremnost građana Rijeke da prihvaćaju i cijene razlike među ljudima koji ih okružuju te da svoje sugrađane ne procjenjuju po porijeklu, vjeri, seksualnoj orijentaciji i slično već po njihovim ljudskim kvalitetama. Upravo takvu politiku podržavam, provodim i zastupam te je nastojim dalje razvijati i vjerujem da i takav stav doprinosi činjenici da sam nakon 17 godina ponovno dobio povjerenje Riječana da vodim naš grad.

Što se tiče kampanje, ona je bila bazirana na programu nazvanom Rijeka za sve jer smo njime obuhvatili odnosno izdvojili čak 11 kategorija građana za koje smo razradili projekte i programe koje planiramo provesti u idućih četri godine. Tako smo program koncipirali da u njemu svatko može pronaći ono što ga specifično zanima.

Osnovne odrednice programa su projekti za koje su osigurana europska sredstva kao i obnova te izgradnja objekata Europske prijestolnice kulture.

To ujedno predstavlja nastavak rada na Strategiji razvoja Rijeke odnosno kontinuitet započetih velikih projekata.

Ako pogledamo mapu Hrvatske nakon netom završenih lokalnih izbora vidjet ćemo dominantno plavu boju. Kako komentirate izgled te mape i jesu li rezultati Vašeg SDP očekivani ili…?     

 OBERSNEL:Od ostamostaljenja Hrvatske i prvih višestranačkih izbora HDZ i SDP izmjenjuju se u dominaciji na osnovu izbornih rezultata i to je normalna stvar u većini demokratskih zemalja. Točno, ovog je puta HDZ dobio povjerenje nešto većeg broja birača odnosno u nešto većem broju gradova, općina i županija, no od četiri velika grada gradonačelnika imaju tek u Splitu. Rijeka je i dalje grad kojeg vodi SDP-ov gradonačelnik, Osijek vodi nezavisni kandidat kojeg je poduprla SDP-ova kolacija, a u Zagrebu je HDZ-ov kandidat ispao već u prvom krugu i to s jednim od nižih izbornih rezultata.

Dok traje ovaj razgovor nije poznato da li će HNS ići u koaliciju sa HDZ-om pa prema tome još se ne zna hoće li biti novih izbora ili ne. Ako ih bude, da li bi oni u ovom trenutku odgovarali SDP-u i da li bi ti izbori polučili rezultate kojim bi se osigurala stabilnija saborska većina od ove aktuelne, te prethodne?

OBERSNEL:Izgleda da za sada neće biti novih izbora. Teško mi je prognozirati kakvi bi bili rezultati parlamentarnih izbora da se održavaju sada, no bojim se da ponovno niti jedna stranka ne bi mogla samostalno formirati vlast.

No, vratimo se lokalnim temama: nakon našeg posljednjeg razgovora, osim što ste ponovo izabrani za gradonačelnika, desilo se i to da je NK “Rijeka” postala prvak Hrvatske i osvajač kupa. Osvojivši prvenstvo Države prekinula je višegodišnju dominaciju “Dinama”. Šta za Vas kao gradonačelnika znače rečeni uspjesi tog kluba? Šta to znači za sam Grad, odnosno njegove građane?

OBERSNEL:Grad Rijeka i ja kao gradonačelnik stajali smo iz NK Rijeke i kad je bilo najteže, kada su tribine bile prazne, a rezultati loši. Sjećam se dana kada sam praktički sam sjedio u loži stadiona na Kantridi. No, ti dani su srećom iza nas i Rijeka je danas jak klub iza kojeg stoje rezultati i zbog toga sam ponosan i sretan.

Naime, prekretnica se dogodila zahvaljujući politici Grada Rijeke koji je u Klub doveo fondaciju Social sport te joj sukladno odrednicama Zakona o sportu, po provedenom postupku obveznog preoblikovanja HNK Rijeka u sportsko dioničko društvo, dokapitalizacijom (privatizacijom) prepustio većinski dio udjela kojeg je do tada imao u Klubu. Klub je potom krenuo nizati pobjede i danas je Rijeka ponosan vlasnik dva pehara – Rabuzinovog sunca za osvojen Kup Hrvatske i pehara za osvojeno prvenstvo.

A koliko pobjede NK Rijeke znače Riječanima pokazuje činjenica da se na dočeku nogometaša organiziranom u središtu grada okupilo više od 20 tisuća oduševljenih navijača, i muškaraca i žena, i mladih i starih.

Da li ste zadovoljni dinamikom realizacije Strategije razvoja Grada Rijeke 2014-2020? Naime, šta je do sada realizirano a šta još predstoji?

OBERSNEL:Jesam, zadovoljan sam. Dijelom sam već odgovorio na to pitanje, no u grubo, mogu reći da su, iako je Strategija na snazi do 2020. godine, već ostvareni gotovi svi ciljevi koji su isključivo pod ingerencijom Grada Rijeke. Naime, strategija je podijeljena u tri dijela i njezine podjedine cjeline nisu isključivo u nadležnosti Grada.

Inače, Grad Rijeka je u rujnu 2013. godine donio Strategiju Razvoja Grada Rijeke do 2020. godine. Ona je usklađena sa Strategijom Europske unije do 2020, a nastala je kao rezultat dijaloga provedenog s više od 130 stručnjaka u raznim područjima te javne rasprave koja je uključila riječke gospodarstvenike, gradske vijećnike, a putem e-konzultacije i građane Rijeke.

Kao što sam rekao, Strategija je podijeljena u tri cjeline odnosno tri razvojna cilja s popisom konkretnih programa i projekata. Prva cjelina tiče se globalnog pozicioniranja Rijeke razvojem Riječkoga prometnog pravca. Druga cjelina obuhvaća razvoj konkurentnog gospodarstva na temeljima društva znanja i novih tehnologija, a treći cilj opisan je kroz viziju dostojanstvenog života svih građana jačanjem socijalne uključenosti i razvojem projekata od zajedničkog interesa.

Treća cjelina Strategije odnosi na projekte i programe koji su pod direktnom nadležnošću Grada Rijeke i koji su do sad gotovo u potpunosti dovršeni. Stoga je namjera ovu cjelinu u Strategiji razvoja dopuniti novim projektima. Realizacija prva dva cilja ovisi o mnogim drugima sudionicima, prvenstveno o centralnoj državi, državnim tvrtkama i agencijama odnosno o suradnji Grada i Sveučilišta kao jednog od važnih pokretača razvoja.

Hrvatska je jedna od zemalja iz regiona koju je također zahvatio proces masovnog odlaska stanovništa u druge zemlje – posebno mladih i stručnih kadrova. Kako stoje stvari u Rijeci po tom pitanju?

OBERSNEL:Rijeka je ipak bitno manje zahvaćena ovim fenomenom od primjerice Slavonije. Naime, iako i Rijeka bilježi nešto manji broj stanovnika no ranijih godina, najveći dio Riječana preselio je u riječku okolicu, a ne van države. Da bi to bilo razumljivo, treba reći da se Rijeka prostire na tek 44 kvadratna kilometra i najgušće je naseljen grad u Hrvatskoj. Stoga jednostavno nema slobodnog zemljišta za značajniju stanogradnju i mlade obitelji svoje domove pronalaze u Rijeci susjednim gradovima i općinama, no i dalje rade u Rijeci, tu školuju djecu i dovode ih u vrtiće, u Rijeci posjećuju kina, kazalište, u Rijeku izlaze ili dolaze liječniku. Naime, sva ta mjesta graniče s Rijekom, njihovi su stanovnici orijentirani na Rijeku, a do središta Rijeke, iz primjerice Kastva ili Viškova, potrebno je tek 15 do 20 minuta vožnje.

Rijeci je 24. marta 2016. dodijeljena prestižna titula Europske prijestolnice kulture 2020. i to za program “Luka različitosti”. S kojim ste se ciljevima kandidirali za EPK 2020?

OBERSNEL:Tako je. Rijeka je izabrana među osam hrvatskih gradova za Europsku prijestolnicu kulture u 2020. godini i to odlukom nezavinskih europskih stručnjaka. Naime, prethodno je određeno da će u toj godini titulu prijestolnice nositi po jedan grad iz Hrvatske i iz Irske.

Inače, Rijeka je svoju kandidaturu temeljila na različitostima koje ju čine takvom kakva jest i upravo je ta riječka otvorenost i tolerantnost o kojoj sam već govorio doprinjela da baš naš grad postane prijestolnica kulture.

Treba reći i da će projekt, uz niz zanimljivih i atraktivnih programa u 2020. godini, donijeti i obnovu bivšeg industrijskog kompleksa središtu grada koji će postati kulturno središte s muzejima, knjižnicom i sadržajima za djecu. Također, bit će obnovljen i brod Galeb kojeg je svima znani Josip Broz Tito rado koristio kao ploveću rezidenciju za što su Rijeci već odobrena sredstva iz EU fondova. Brod će funkcionirati kao muzej.

Da li ste nakon dodjeljivanja titule EPK 2020. zabilježili rast broja turista u Gradu i kakav trend u tom segmentu očekujete u narednom razdoblju?

OBERSNEL:Rijeka godinama bilježi turistički rast pa je tako, primjerice, od 2013. do kraja 2016. godine zabilježeno povećanje noćenja za 22 posto. A da Rijeka ostvaruje izvrsne rezultate potvrđuju i analize stranih tvrtki ili asocijacija koje se bave tom djelatnošću. Tako je, nakon uspješne ljetne sezone 2016. u Hrvatskoj, podaci Booking.com-a svrstali su Novalju, Crikvenicu, Trogir, Šibenik i Rijeku u pet najbrže rastućih destinacija. Osim toga, strane destinacije koje su Hrvati najviše posjećivali ovog ljeta uključivale su Beč, Budimpeštu i Sarajevo, dok su se među domaćim destinacijama vrlo popularnima pokazali Trogir, Rijeka i Zagreb.

Isto tako, Rijeka u periodu od 2011. do 2015. godine ostvarila najveći prosječni godišnji rast od 19,8 % od svih analiziranih gradova, prema podacima strukovne asocijacije. European Cities Marketing.

Naime, Turistička zajednica grada Rijeke svojim višegodišnjim članstvom u međunarodnoj strukovnoj asocijaciji European Cities Marketing, koja okuplja 120 gradova Europe, dobiva mogućnost analize svojeg stanja, ali i planova za razvoj s usporedbama na skoro sve relevantnije destinacije Europe koje su također članice. Stalnim ažuriranjem internih banki podataka svim članicama omogućuje se samostalno analiziranje podataka kao i veliki godišnji izvještaj koji asocijacija priprema temeljem svih dostavljenih podataka. Tako je u posljednjoj usporedbi poslovanja 120 gradskih destinacija u Europi (The European Cities Benchmarking Report 2015-2016) istaknuto da je Rijeka u periodu od 2011. do 2015. godine ostvarila najveći prosječni godišnji rast od 19,8 % od svih analiziranih gradova.

Od 2011. do 2015. godine prosječna godišnja stopa  rasta Europskih gradova iznosi 5,1%, dok je prosječna godišnja stopa rasta država članica EU28  4,1%.

Na kraju, koji su gorući problemi Grada i kako ih, eventualno, planirate riješiti?

OBERSNEL:Svaka sredina pa tako i Rijeka, ima svoju problematiku, no teško mi je nešto nazvati “gorućim. Važno je nastaviti s već započetim projektima u gradu kao što su izgradnja nove bolnice koja nije pod ingerencijom Grada, izgradnjom novih vrtića itd. Treba i dalje stvarati uvjete za razvoj poduzetništva pa tako i za gospodarski rast, smanjenje broja nezaposlenih, u konačnici za bolji život građana. Grad tu nema direktnih ovlasti, no čini sve što može – razvija sustav potpora poduzetnicima, otvara i financira poduzetničke inkubatore i start up inkubatore i slično. Nastavit ćemo razvijati takav sustav, s posebnim naglaskom na zapošljavanje mladih.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

OBERSNEL: Hvala vama i srdačan pozdrav vašim čitateljima.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (905)


 

 U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Večeras je 27. noć ovogodišnjeg (2017/1438) mjeseca ramazana. Meritorni islamski učenjaci su zajedničkog stajališta da je u jednoj od neparnih noći u posljednjoj dekadi ovog mjeseca započela Objava Kur'ana, odnosno Božijeg govora kao univerzalne upute čovječanstvu. Međutim, većina učenjaka smatra da bi to mogla biti upravo ova, 27. ramazanska noć. Mi, bosanski muslimani, koji slijedimo hanefijski mezheb, tradicionalno obilježavamo 27. noć kao Lejletul kadr, odnosno kao noć kada je započelo spuštanje Objave ljudskom rodu. A kada je zaista ta noć, odnosno noć Kadr, zna jedino Onaj koji je spustio Objavu i koji nas je stvorio – Allah dž. š.

 “Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr – a šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci – meleki, i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga spuštaju se u njoj zbog odluke svake, Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.” (Kur'an, 97:1-5)  

Vrijednost noći Kadr

1. Koliko je ta noć vrijedna najbolje se vidi iz samoga Kur'ana. Naime, u Kur'anu se o njoj govori na dva mjesta, od kojih je jedno kompletna 97. sura, koja je po njoj i dobila ime.

2. U drugom ajetu te sure kaže se: “A ko će ti reći šta je noć Kadr?”Onaj ko proučava Kur'an primijetit će da, kada god Uzvišeni počne pitanje riječima A ko će ti reći…” (we ma edrake..), On time skreće pažnju onoga kome se obraća na nešto što je veoma važno. Dakle, ovdje, na taj način, najavljuje govor o najvažnijoj i najodabranijoj noći.

3. U trećem ajetu te sure kaže se: Noć Kadr bolja je od hiljadu mjeseci! Naravno, time se misli na mjesece u kojima nema te noći. Mnogi su pretvarali tu cifru u godine, pa su došli do podatka da je ta noć vrednija od osamdeset tri godine i četiri mjeseca u kojima nema te noći! Tumačeći ovaj ajet, mufessiri kažu da se time misli da su dobra djela urađena u toj noći, ako se kompletna provede u činjenju dobrih djela, vrednija nego sva dobra djela urađena u periodu od osamdeset tri godine i četiri mjeseca. Time se traži od vjernika da tu noć provedu što više, a po mogućnosti i cijelu, u činjenju dobrih djela.

4. U toj suri ona se naziva ‘Noć sudbine’ (lejletul-kadr) i spasom (selam), a u suri “Ed-Duhan” opisuje se kao blagoslovljena noć (fi lejletin mubareketin).

5. Pored toga, i'tikaf, tj. boravak u džamiji zadnjih deset dana i noći u ramazanu, radi ibadeta, propisan je svakako i zbog toga da bi se ta noć provela u činjenju dobrih djela i tako zaradila velika nagrada koja se samo na taj način može steći.

Razlog njenog izuzetnog značaja Najznačajniji događaj koji se desio od samoga početka ljudskog roda do danas jeste spoj višeg i nižeg svijeta, spoj Neba i Zemlje, tj. objava Kur'ana i silazak upute cijelom čovječanstvu, kako bi bili na pravom putu, a to je se desilo o noći Lejletul-Kadra.

 Kada je noć Kadr?

Allah, dž.š, namjerno nije ljudima otkrio kada je tačno noć Kadr. Razlog tome jeste da se ljudi ne bi opustili i samo u njoj ibadet činili, a u ostalim noćima zaboravili na ibadet. Allahova mudrost htjela je da se ne zna kada je, da bi se ljudi trudili čineći ibadet tokom cijelog ramazana, a posebno u njegovoj zadnjoj trećini. Dakle, ljudi ne znaju kada je tačno ta noć, ali su se mnogi bavili tim pitanjem, jer je od izuzetnog značaja. Mnogi mufessiri navodili su mišljenja islamskih učenjaka o tome, a čuveni Kurtubi navodi:

1. Ta noć jedna je od noći u toku godine. To je stav Abdullaha ibn Mes'uda, Ebu Hanife i još nekih. Njima je sigurno bilo poznato da se ta noć može i preciznije odrediti, ali oni to namjerno nisu htjeli, da bi ljudi činili ibadet tokom cijele godine.

2. Ono što je sigurno, i što sam Kur'an navodi, jeste da je ta noć u mjesecu ramazanu. Naime, u već citiranim ajetima navodi se da je Kur'an objavljen u noći Kadr, a u suri El-Bekare Uzvišeni kaže: “U mjesecu ramazanu objavljen je Kur'an, kao uputa ljudima…” , iz čega se vidi da je ta noć jedna od noći u ramazanu. To mišljenje zastupa većina islamskih učenjaka, među kojima je i Ebu Hurejre.

3. To je prva noć mjeseca ramazana, što je mišljenje Ebu Rezina El-Ukajlija i drugih.

4. To je sedamnaesta noć Ramazana, nakon koje se desila bitka na Bedru. To je mišljenje Hasana Basrija, Ibn Ishaka, Abdullaha ibn Zubejra i drugih.

5. Neki smatraju da se radi o devetnaestoj noći ramazana.

6. Međutim, najispravnije mišljenje, koje zastupa veliki broj islamskih učenjaka, jeste da se radi o jednoj od zadnjih deset noći ramazana, budući da postoje vjerodostojni hadisi koje bilježe Buhari, Muslim i drugi, a koji ukazuju na to. To je stav Malika, Šafije, Evza'ije, Ebu Sevra, Ahmeda i drugih.

7. To je dvadeset prva noć ramazana. Prema nekim predajama, to je bio stav imama Šafije.

8. To je dvadeset treća noć ramazana. To je mišljenje Abdullaha ibn Enisa i drugih.

9. To je dvadeset peta noć ramazana, jer na to ukazuju neki hadisi Muhammeda s.a.v.s.

10. To je dvadeset sedma noć ramazana. Najveći broj islamskih učenjaka, opredjeljujući se za određenu noć, smatra da se radi o ovoj noći, zbog nekih hadisa u kojima se o tome govori. Tako npr., Muslim navodi hadis koji prenosi Ubejj ibn Ka'b da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: “Noć Kadr je dvadeset sedma noć”. Pored toga, neki islamski učenjaci navode da se u suri “El-Kadr” nalazi trideset riječi, a da je dvadeset sedma riječ ‘ona’ (hije), te da i to može ukazivati na to da se radi o dvadeset sedmoj noći. Zatim, znak može biti i to što se izraz ‘lejletul-kadr’ (Noć kadr) u toj suri spominje tri puta, što pomnoženo sa devet, koliko taj izraz ima harfova, daje opet dvadeset sedam!

11. Neki smatraju da se radi o dvadeset devetoj noći ramazana.

12. Neki smatraju da se radi o posljednjoj noći u ramazanu.

13. Neki stoje na stanovištu da je to jedna od neparnih noći u zadnjoj trećini mjeseca ramazana. Uporište za taj stav nalaze, između ostalog, u hadisu: “Tražite noć Kadr u neparnim noćima zadnjih deset dana ramazana”!

14. A neki navode stav da se radi o jednoj od parnih noći u zadnjoj trećini mjeseca ramazana. Nisu nabrojana sva mišljenja o tome kada je noć Kadr, ali je vidljivo da o tome ima puno različitih mišljenja. Na našim prostorima, kao i u mnogim drugim dijelovima islamskog svijeta, općeprihvaćeno je mišljenje da se radi o dvadeset sedmoj noći toga mubarek mjeseca. Međutim, potrebno je istaći da se to ipak, ne može sa sigurnošću tvrditi, te da je sigurnije mišljenje da je ona jedna od neparnih noći u zadnjoj trećini ramazana. Ono što je potpuno sigurno, na osnovu vjerodostojnih hadisa, jeste da se radi o jednoj od zadnjih deset noći ramazana. Tako npr., u jednom hadisu stoji: “Tražite noć Kadr u zadnjih deset dana ramazana”! Zato vjernici sve te noći treba da posvete što više u ibadetu.

 Šta činiti u toj mubarek noći?

Iz svega navedenog jasno se vidi da je noć Kadr prilika kakva se samo jednom u toku cijele godine pojavljuje, pa zato vjernici treba da se potrude da se okoriste njenim blagodatima i da uberu njene plodove. U tome smislu Poslanik, s.a.v.s, kaže: “Onome ko provede noć Kadr u ibadetu, vjerujući i nadajući se Allahovoj nagradi, Allah će mu oprostiti sve prethodne grijehe”. Dakle, tu noć treba provesti u klanjanju dobrovoljnog (nafila) namaza, učenju Kur'ana, učenju različitih oblika zikra (tekbir, tehlil, tahmid, tesbih…), tj. sjećanja na Allaha, dž.š., obraćanju Uzvišenom putem dove i tevbom, tj. pokajanjem, te traženjem oprosta od Najmilostivijeg od svih milostivih.
Posebno te noći Uzvišenom treba upućivati slijedeću dovu:

ALLAHUMME INNEKE ‘AFUVVUN, TUHIBBUL-‘AFVE, FA'FU ANNI !   

Allahu moj, zaista si Ti onaj koji prašta i voliš da praštaš, pa oprosti meni !                                 

To vidimo iz hadisa u kojem stoji da je Aiša r.a, jednom prilikom upitala Vjerovjesnika, s.a.v.s: ?Kada bih znala koja noć je noć Kadr, šta bi trebalo u njoj da izgovaram??, pa joj je Poslanik s.a.v.s. odgovorio: “Izgovaraj: ALLAHUMME INNEKE ‘AFUVVUN, TUHIBBUL-‘AFVE, FA'FU ANNI”!
Kako prenosi Aiša r.a., Poslanik, s.a.v.s, je bio inače darežljiv i puno je činio ibadet, ali to je pojačavao u zadnjih deset dana i noći ramazana. On bi cijele noći provodio u ibadetu i skoro nikako ne bi spavao. Pored toga, budio je sve članove svoje porodice u tim noćima, kako bi ih i oni proveli u ibadetu. Iz svih navedenih predaja jasno je da bi na taj način trebalo da postupaju svi oni koji žele provesti noć Kadr u ibadetu i tako zaslužiti veliku nagradu kod Allaha, dž.š.

PRIPREMIO:

Bedrudin GUŠIĆ


U Jajcu neće biti otvorena nova srednja škola koja bi radila po bosanskom nastavnom planu i programu, nego će u postojeće dvije biti uvedeni historija i geografija Bosne i Hercegovine, a učenici će dobiti i mogućnost da izaberu obilježja na svjedodžbama, potvrdila je ministrica obrazovanja Srednjobosanskog kantona Katica Čerkez. Na upit kako je došlo do ovog obrata, Čerkez je istaknula da je do toga, među ostalim, doveo snažan pritisak međunarodne zajednice koja se protivila otvaranju nove škole.Dakle učenici iz Jajca su protiv podjela grada.! Oni smatraju da će podjele u srednjim školama od njihovog grada napraviti novi Mostar, ‘u kojem će se svi mrziti’. Složni iz Jajca oni poručuju; „Za nas, koji se protiv produbljenja segregacije u Jajcu borimo već godinu dana, današnja vijest predstavlja veliku satisfakciju i dokaz da je već načinjene političke odluke moguće okrenuti u svoju korist, ali samo ukoliko smo dovoljno ustrajni i ukoliko verujemo u promjenu. Mi smo u našu borbu verovali istim intenzitetom od prvog dana, pa sve do danas !“

Ova djeca su dokazala da su dostojna divljenja i poštovanja! To su ta ista djeca na koje su danas ponosni svi antifašisti, prije svega oni iz 1941. sa Sutjeske, Neretve, Kozare, Drvara, Kadinjače, oni koji su zajedno, rame uz rame, ginuli za ideale slobode, suživota, ravnopravnosti i jednakosti. Na njih su ponosni i svi oni antifašisti iz 91. koji su vjerovali u ove ideale i za taj ideal dali ono što je najvrijednije; svoje živote! I upravo je to ono što želim da istaknem u ovom tekstu; „Odbrana tradicionalnih vrijednosti bosansko-hercegovačkog društva koje krase mentalitet i karakter bosanskog bitka“! Zato su ovi učenici su vrijedni mog pomena i pažnje!

Ovaj genetski kod ili chip ne datira od juče već je uklesan u bosanskog čovjeka davno od vremena dobrih Bošnjana i dobrijih dana Kulin-bana! Dakle, od onog vremena kada se nismo razlikovali po vjeri, religiji, imenima i kada smo utočište pružali svima onim koji su iz tih istih razloga bili proganjani. To je bilo ono vrijeme kada smo empatijom i razumjevanjem branili tradicionalne bosanske vrijednosti odbrane čovjeka i njegovih prava i otvoreno se suprostavljali nepravdi pred razno-raznim osvajačima i krvnicima! Kada smo mislili svojim glavama i kada nam je u centru svega bio čovjek kao invidua! Država Bosna je od svog nastanka pa do dolaska Turaka upravo bila preteća današnje Evrope koja ujedinjena je duboko svjesna rizika podjela među državama i kulturama koje nas mogu odvesti i u Treći svjetski rat! Te vrijednosti do današnjih dana nisu nikada nestale premda je svaki osvajač – od Osmanlija, preko Austrougara pa do Kraljevine SHS, kao najubojitije oružje u uništavanju tih vrijednosti koristio (ne)pravdu i podjele! Hoćemo li se ikada naučiti lekcija iz naše historije?

Zato dragi moji učenici iz Jajca, vi ste danas moji heroji! Vi ste oni koji upravo brane ono na čemu se zasniva naš genetski kod dobrog Bošnjanina iz „dobrijih dana Kulin-bana“. U jednom neformalnom razgovoru sa mojim poštovanim kolegom gospodinom Esadom Bajtalom, na njegovu opasku da omladina može donijeti promjene u ovom društvu odgovorio sam sa skepsom da su upravo ta djeca ogledalo svojih roditelja, koji danas apatično čekaju da će im neko drugi donijeti promjene! Kao Free-rideri na tacni! Upravo su ta djeca shvatila da su najveće žrtve prošlog rata, jer im je oduzeto pravo na kvalitetno obrazovanje i budućnost !

Pogriješio sam i želim da vjerujem da oni mogu biti pokretači promjena u društvu! A vi koji i dalje čekate na te promjene bez da ste spremni da se žrtvujete i uhvatite u koštac sa problemima, duboko zavaljeni u vaše fotelje, vas zaista žalim! Negdje ste na tom putu vam se zagubio naš tradicionalni, bosanski genetski kod koji kaže – “ne nepravdi”!

Mr Sci. Edin Osmančević


 
Poštovani Banjalučani, ma gdje bili! Poštovani svi dobronamjerni, istinoljubivi i pravdoljubivi ljudi!
 
Slike užasa sa harema Hadži Babine džamije u Banja Luci jednostavno ne daju za pravo nikome, pa ni meni, da šuti a pogotovo da se miri sa “realnim stanjem na terenu”. Dužnost nam je činiti ono što je u našoj moći da raskrinkamo hobotnicu koja je prethodila ovim slikama i koja radi danas to što radi, ili stoji iza toga. Ali, itekako nam je dužnost da preventivno djelujemo da se sutra ne dogode ovakve slike na našim preostalim mezaristanima u Banja Luci, niti grobljima pripadnika drugih konfesija, naših sugrađana. Jer, ovi neće stati! Naime, ljudska pohlepa je teža i opasnija bolest od karcinoma, ma šta medicina mislila o tome.
 
S tim u vezi, kao što znate, sam se prije nekih dva mjeseca založio za osnivanje Udruženja za zaštitu preostale vakufske imovine u Banja Luci i od tada do danas sam na neki način sondirao teren, ali i načinio radnu verziju Statuta eventualnog Udruženja. Odziv je bio kakav je bio, ali sada smo, opomenuti slikama iz uvoda ovog teksta, jednostavno prisiljeni na brzi slijedeći korak. Taj korak jeste da pozivam sve vas – Banjalučane ma gdje bili i bez obzira na etničku ili konfesionalnu pripadnost, ali i druge koji mogu pomoći savjetima i stručno, da se, ukoliko ste zaniteresirani da postanete aktivni članovi Udruženja,  putem messangera, ili u rubrici “komentari” na ovome blogu ili pak na moju e-mail adresu ferhadija078@gmail.com, javite imenom i prezimenom (ne važe pseudonimi i sl.), te mjestom i državom trenutnog boravka. Oni koji žele postati članovi a iz raznih razloga ne žele da se njihova imena spominju u javnosti, neka to posebno naglase u postupku prijavljivanja. Također apeliram da se ne javljaju oni koji nisu spremni aktivno sudjelovati u konkretnim akcijama i aktivnostima koje proističu iz Plana rada i Statuta Udruženja. Nama treba kvalitet, a ne kvantitet!
 
Nakon ove faze uslijedilo bi održavanje Osnivačke skupštine na mogući način, na kojoj bi bilo izabrano najuže rukovodstvo te tijela Udruženja, usvojen Statut i Plan rada za ostatak ove godine, a potom izvršila njegova registracija kod nadležnog suda u Banja Luci.
 
Možda je suvišno, ali ipak ću naglasiti da Udruženje koje pokušavamo osnovati neće biti nikakva paralelna organizacija bilo kojoj drugoj organizaciji ili instituciji niti je upereno protiv bilo koje druge institucije, ali hoće biti pandan svima onima, pojedincima ili grupama, bez obzira gdje djeluju ili koju funkciju obnašaju, ako budu upravljali vakufskom imovinom netransparentno i na štetu Zajednice, a pogotovo hoće biti pandan korupcijskim i kriminalnim radnjama iz domena upravljanja vakufskom imovinom, ako ih bude bilo.
 
Hoćemo li uspjeti osnovati Udruženje kojem treba lokalpatriotsko, odvažno, hrabro, stručno i aktivno članstvo, zavisi od vas, dragi moji, prije svega Banjalučani, ne od mene. Ovo sve što sam do sada uradio i radim je bilo zato jer me se tiče. Ako se vas ne tiče, onda – ništa! Ali, ne zaboravite, danas se bihuzure kosti nečijih predaka za koje se decenijama mislilo da su našle smiraj na haremu Hadži Babine džamije, a sutra bi mogle doći na red kosti vaših najbližih, na nekim drugim banjalučkim haremima.
 
Bedrudin GUŠIĆ

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Kako to lijepo napisa naš veliki pjesnik, Mostarac Aleksa Šantić :

„ Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca“….

Kao mostarski Sarajlija, bosanski Srbin, visoki intelektualac i živi svjedok svih prethodnih događanja u gradu Mostaru, zaista me i bole rane moga roda, te bih želio o njima i nešto napisati.

Uvijek je bilo ugodno pogledati vjekovne istorijske spomenike koje simboliziraju ovaj grad, kao monumentalna graditeljska djela njegovih neimara, iskorak civilizacije i kulture u nekim ranijim vremenima, kao što su to Stari most i Crkva naša, Saborni hram,  Sv. Trojice.
C:\Users\User\Desktop\MOSCRK.jpg

Spomenici graditeljstva i kulture, vjekovni ukrasi Mostara, Stari most i Crkva Sv. Trojice

Odoljeli su zubu vremena kao i svim prethodnim ratovima, posebno u Drugom svjetskom ratu, ali nažalost, nisu to uspjeli u ovim agresorskim napadima, sa istoka i zapada. Varvarsko- barbarska armada, nadojena mržnjom i zlim nakanama, nacionalističkim porivima, u službi suludih ideoloških htijenja, bili su im jača strana, od bilo kakvih ljudskih, humanih ili nekih drugih interesa i potreba.

Horde zla, u oba slučaja, tzv. „ crnokošuljaši sa njihovom šahovnicom„ tako ih ja nazivam, gađali su Stari most i isti je utonuo u Neretvu, ali je ponovo izronio, noviji i ljepši. Isto tako, gađali su, minirali i potom zapalili Crkvu Sv. Trojice, ali se, evo, obnavlja i uskoro će služiti svim vjernicima, Srbima, kako je to i služila do posljednje liturgije u Sabornom hramu na cvjetni dan, nedelja 11.04.1992. godine, sa  mostarskim parohom Momčilom Pejičićem.

Ova Saborna Crkva je zapaljena 15. juna 1992. godine, od istih snaga, crnokošuljaša sa šahovnicom, tzv. pripadnika lijepe njihove, tuđmanovske agresorske armade.

Istoga dana, u tim trenucima, posmatrao sam sa prozora moga stana, upravo je okrenut ka Crkvi, kako se vatra širi i gusti dimni oblaci odlaze u visine, prema planini Velež. Jedna je moja susjetka toga trenutka sa terase naše zgrade glasno povikala: “Neka gori, to im i treba…”, vjerovatno misleći na Srbe, a ne osvrćući se i na moje prisustvo na prozoru moga stana.

Ovo mi je i dalo povoda za ozbiljna razmišljanja, kao građaninu srpske nacionalnosti, da li nam je ovo zaista i trebalo ili ne?

Nas, veoma mali broj Srba, je ostalo u gradu Mostaru, veliki broj je napustilo grad, zahvaljujući i pomoći JNA, u transportu na razne načine, drugi su se snalazili sopstvenim prevozom i tako su krenuli ka istoku, do krajnje destinacije boravka, da li Beograd, Vojvodina ili u treće zemlje.

Tih, zlih godina, uslijedio je i zvanični „Proglas” od strane crnokošuljaša sa šahovnicom, u stilu i sadržaju, kako slijedi i isti je bio dostavljan na sve adrese građana Mostara:

GRAĐANI MOSTARA!

*SNAŠLO NAS JE ZLO,

KOJE SE ZOVE SRBI.

*SNAŠLO NAS JE ZLO, KOJE SE ZOVE VOJSKA.

* IGNORIRAJTE SRBE NA ULICI,

U SUSJEDSTVU, U ULAZU,

NA POSLU, U UDRUŽENJU…

*NE PRUŽAJTE NIKAKVE USLUGE SRBIMA,

PSIMA ( NEK OPROSTE PSI )

U SRBOČETNIČKOJ VOJSCI.

*VRŠITE DIVERZIJU OBJEKATA I SREDSTAVA KOJI

PRIPADAJU SRBIMA U VOJSCI.

*O SADRŽAJU LETKA OBAVIJESTITE

SVE SVOJE PRIJATELJE, RODBINU I POZNANIKE.

*ONI UBIJAJU, ZAR NE !

*BOLJE I SAMI NEGO S NJIMA.

Istina je da sam i lično ovaj tekst i sadržaj predao glavnoj tužiteljici Haškog tribunala, gospođi Carli de Ponte prilikom njenog boravka u Mostaru, godine 2003.

Kako se kaže, da je istorija učiteljica života i ako se dobro ne pročita i nauči, redovno se ponavlja, što je doprinijelo i mojim sugrađanima Srbima koji su to dobro shvatili iz perioda 41-45. godina na ovim prostorima, upravo od crnokošuljaša sa šahovnicom, bivše im NDH tvorevine, njihovih kama i progona, tako su se na vrijeme sklanjali i napuštali svoje domove.

Međutim, nesreća je i sramota za cio srpski rod što su iza sebe u ovom gradu ostavili i takve mrlje zločinstva, neljudkosti, zla, mržnje i sosptvenih nacionalističkih poriva, na lokalitetu  Uborka i stradanja nevinih žrtava, preko 100 naših komšija i susjeda koje su na zvijerski način pobili. Ako je Srebrenica i genocid u njoj planetarnih razmjera, od istih naših sunarodnjaka srpske nacionalnosti, u vremenskim trenucima i razmjerama ovoga prostora, svakako je i ovaj slučaj Uborka za istu takvu osudu i trajno i vječno pamćenje i odavanje pijeteta ovim žrtvama.                                                     

C:\Users\User\Desktop\CS.jpgC:\Users\User\Desktop\CZ.jpg

Crkva Sv.Trojice u Mostaru iz 1873. god.  minirana i zapaljena 15.06.1992. god..

C:\Users\User\Desktop\CN.jpg

U fazi obnove i izgradnje, godine 2017.

U tim zlokobnim danima agresije na našu zemlju i naš Mostar bila je bitna i nužna podrška i Crkve i njenih vjerodostojnika, od kojih su neki i slali poruke evanđeoske,da njihovi vjernici i sunarodnjaci u dolazećim teškim trenucima budu dostojanstveni, hrišćani, da pokažu svoje hrišćansko, bratsko lice i da pomognu onima kojima je ta pomoć potrebna, ali bilo je i onih drugih, što se moglo uvjeriti uz silnu slikovnu dokumentaciju, gdje su  vjerodostojnici blagosiljali svoje postrojbe, koji su zatim odlazili i ubijali nevine žrtve, posebno naše dobre komšije Bošnjake, primjera je bezbroj .

Iako su sve ove tzv. „Božije kuće“, ma kojem narodu pripadale, svetinje koje se nisu smjele rušiti, jer nam je  jedan Bog ili Allah ili zvan na različite načine.

Tako je i ovaj naš Saborni hram istinski bio dijamant i simbol grada Mostara, te ga danas i obnavljamo, kako bi obnovili i prijateljstvo, ostvarili pomirenje i organizovali suživot, vrijedan ljudskosti i ljubavi, kakva je nekada vladala u ovome gradu.

Međutim, kao građanin srpske nacionalnosti, kao građanin u gradu Mostaru koji je ostao u njemu i u teškim danima te dao svoj neizmjerljivi doprinos u realizaciji i ostvarivanju mnogih normalnih aktivnosti u gradu, mogućem suživotu, od biranog vijećnika u dva saziva i njenog Predsjednika/ podpredsjednika Gradskog vijeća, od profesora koji je obrazovao generacije tehničara elektrotehničke struke, preživio sam teške dane i doživio i neviđenu golgotu od strane istih mojih susjeda i njihovih crnokošuljaških sa šahovnicom, nacionalističkih elemenata i povampirene nacionalističke stranke HDZ –a i njenih doglavnika, po scenariju njihovog Poglavnika Franje Tuđmana, sve opisano u mojoj knjizi „ Prognanik u svome gradu „.

Danas se nad Mostarom i njegovim Srbima nadvila i dalje jedna tamna najezda „dodikovaca” sa uticajem i djelovanjem i ovih istih crkvenih vjerodostojnika, sa Vladikom Grigorijem i njegovim istomišljenicima. Isti su poslušnici i realizatori nacionalističke ideologije, njihovog mentora, guslara iz Laktaša, Milorada Dodika.

Nisu se služili osnovnim postulatima iz Evanđelja da bi u svojim Božijim služenjima propagirali slogu svih Srba, kako to i nalaže postojećo geslo sa srpskoga grba „Samo sloga spašava Srbina” već su sve činili da među Srbima Mostara čine razdor. Njihovi javni televizijski istupi, Dodika i Grigorija, o statusu nas Srba, ostalih u Federaciji i gradu Mostaru, a koji se nismo povinovali njhovim suludim ideolozima sa Gazimestana, psihijatra sa Pala i inih drugih, krste nas kao neke „rezervne Srbe”. U Mostaru formiraju i svoju paljansku Prosvjetu, pored već davno postojeće i normalne Prosvjete, kako bi mogli ostvarivati svoje recidive ideološke zaluđene matrice iz prošlih osvajačkih vremena.

Ogavno je i degutantno već postalo bilo šta pisati i govoriti o tome mafijašu i kriminalcu iz Laktaša, Miloradu Dodiku, ali je realna velika nesreća što je pružio svoje obotničke pipke “dodikovštine” u cijelu Hercegovinu i posebno u grad Mostar, uz saučesništvo Vladike i njegovih Crkvenih vjerodostojnika.

Našao je pogodnog jarana, sličnih karakteristika i uloge kriminaliteta, diskriminatorskih radnji i pouzdanog partnera, u Draganu Čoviću, radi odbrane interesa genocidnih tvorevina i RS i famozne Herceg Bosne.

Dakle, taj isti drznik, guslar iz Laktaša, nije se nikada ni zapitao zašto mu je jaran  orguljaš iz Mostarskih bara, najurio, diskriminisao i protjerao radnike srpske nacionalnosti, kao pse iz firme Aluminija. Zašto, u kontinuitetu sa svojim koalicionim partnerom SDA, ignoriše prisustvo predstavnika Srba, bilo kojim dogovorima i razgovorima o statusu grada Mostara, kao i Srba u njemu, kao naroda koji u ovom Kantonu još uvijek nije konstitutivan. Zašto?

C:\Users\User\Desktop\BOBAN.jpg

Dakle, lukavi mu latin u sred Banje Luke prodaje m..a za bubrege, brinući se za srpske interese u strukturama vlasti, kao i u izbornim aktivnostima i zakonskim aktima. Da li je, moji poštovani građani Srbi iz RS-a, taj vaš suludi guslar i luckasti Mića iz Laktaša čitao istoriju, da li svjesno odlazi u Jasenovac i dolazi u Mostar da bi tamo pričao neke bajke i pričice za malu djecu, jer mu interese njegovih Srba “dodikovaca„ u gradu Mostaru čuva orguljaš, Dragan Čović i njegov HDZ. Godinama ima svoju srpkinju, člana HDZ-a, kao savjetnicu gradonačelnika, gospođu Radmilu Komadinu, a šta bi to “dodikovci„ više i htjeli ?

Jadni ste vi i čemerni, moji sunarodnjaci u RS-u, kada takvu rugobatnu strvinu i neznalicu birate za svoga slijepog vođu, tobože da vas predstavlja, kako bi na Dedinju preko stranaca, sebi u džepove  inkasirao silne dolare. Ako zagusti, dolaskom neke pravne države, imao bi gdje i pobjeći, jer se već i pobrinuo za pasoš Republike Srbije.Kao, bivši savezni parlamentarac u Saveznoj skupštini u Beogradu i graditelj  mnogih privrednih objekata u Srbiji, danas sam samo i njen penzioner, ali nisam razmišljao, kao Srbin, o njenom pasošu, jer je moja domovina Bosna i Hercegovina. Upravo, takva lica sa po dva naličja, doprinijela su i raspadu bivše nam domovine, evropskih vrijednosti –  Jugoslavije.

C:\Users\User\Desktop\SV.TROJICA.jpg

U ime Boga i Sv. Trojice i dobrobiti za cio srpski rod sa naših bosansko hercegovačkih prostora, bilo nam svima bolje, oslobodite se te nacionalističke obotnice, koja se širi sa svojim pipcima i bogati u svojim sopstvenim interesima, ali sa vaših grbača.

Mijenjajte svoje čipove i pamet u glave!

Seyran Ates, advokatica, spisateljica i aktivistkinja za prava žena, otvorila je u petak u Berlinu džamiju koja propovijeda vjerske slobode i jednakosti. To je njen odgovor, kako tvrdi, na povećanje fundamentalizma. “Liberalna” džamija, u kojoj rame uz rame molitvu mogu obavljati muškarci i žene, zvanično je otvorena u Berlinu, u četvrti Moabitu, na trećem spratu evangeličke Johannis crkve. Džamija je dobila ime po islamskom učenjaku, liječniku i filozofu Ibnu Rušdu i njemačkom književniku i misliocu Johannu Wolfgangu von Goetheu.

Nije trebalo dugo vremena da prođe a da se ispod teksta na websajtu pojave komentari uvredljivog i vulgarnog sadržaja. Očigledno je gospođa Seyran dodirnula ”osinje gnijezdo” u kojem se tradicionalno sudara sa feminističkim! Pitam se da li takvi ljudi imaju familije, imaju li  žensku djecu, supruge, sestre, sposobnost da se za trenutak stave u položaj žene? Jer da imaju tu sposobnost ne bi sebi dozvolili PRIMITIVIZAM! O ovim “dušebrižnicima” ću pisati malo kasnije!

Tema mog osvrta nije džamija u Berlinu i sukob  tradicionalnog i feminističkog, već jedna druga džamija i   činjenica da se u moj  inbox javio veliki broj mojih Banjalučana koje boli nepravda! Naime, na haremu Hadži Babine džamije u Banja Luci, na vakufskoj zemlji  u Kozarskoj ulici,  u ovim mubarek ramazanskim danima nastavljeni  su građevinski radovi na izgradnji stambenog objekta! Da, dobro ste čuli, na vakufskoj zemlji! Na ovoj parceli se nalazila Hadži-Babina džamija koja je srušena poslije II sv. rata, a ostao je harem sa bašlucima i ogradom od bodljikave žice. Planirana je podjela harema na tri dijela, od kojeg bi „dio sa bašlucima ostao nedirnut“, na drugom-centralnom dijelu, bi se napravila stambeno-poslovna zgrada, a na trećem Islamski školski centar! Naime, sve je počelo 22. marta ove godine kada su nišani lomljeni, natovareni na kamion i po izjavi svjedoka odvezeni na deponiju!  Koliko znam, odluka je donesena 2012. od strane Medžlisa IZ Banjaluka a aminovana od strane tadašnjeg  reisa IZ BiH gospodina  Cerića!

Na ovaj način starosjediocima Banjaluke je poslata vrlo neukusna i loša  poruka! Treba  li da podsetim da je najveća uvreda Indjancima, starosjediocima Amerike, bilo  tradicionalno vjerovanje da niko ne smije povrediti vječni mir njihovih umrlih? Koliko sam dobio informacije   nije bilo nikakve javne rasprave sa džematlijama o ovom pitanju, čime su ljudi stavili pred gotov čin. Iskustva iz ranijih štetnih ugovora između IZ Banjaluka i pojedinaca  upozoravaju, jer je  vakufska imovina izdata u bescijenje, sa velikom mogućnošću gubitka gruntovnog posjeda na duge staze . Nekoliko uglednih banjalučkih intelektualaca je reagovalo i  obratilo i reis-ulemi IZ BiH g-dinu Kavazoviću, kako bi o ovom pitanju zauzeli odgovarajući stav,  da se ovaj slučaj istraži, te da cijela procedura bude provedena transparentno i na dobrobit IZ BiH. Njihovi apeli su naišli na ”gluhe uši”    a pojedinci  koji su se ”drznuli da reaguju”, sramnim Saopštenjem za javnost Muftijstava banjalučkog od 10. augusta 2016., su    prozvani kao “neprijatelji Bošnjaka”  te su im  upućene  prijetnje   ”moralne osude i  krivične odgovornosti”!

Islamska zajednica (IZ) Bosne i Hercegovine očigledno ima problem koji se ogleda u neshvatanju da je IZ institucija osnovana zbog zajedničkih interesa  svojih članova, a ne institucija  iznad njih! Ovakvo ponašanje me ne čudi s obzirom da već duže vrijeme sam upozoravao na činjenicu da je IZ BiH u raljama SDA hobotnice što potvrđuje i sukob uvaženog reis uleme sa predsjednikom Sabora IZ g-dinom Hasanom Čengićem, čovjekom sa američke  crne liste. Treba li građane podsjetiti da su prethodni predsjednici bili kadrovi SDA poput Bičakčića i Softića? U svakom slučaju smatram da reisu Kavazoviću treba dati podršku da se oslobodi balasta zvanog SDA! Jer još nije kasno!

Na kraju bih pitao  sve one “dušebrižnike” koji su reagovali na otvaranje liberalne džamije u Berlinu: Zašto šutite kada se uzurpira vakuf Hadži Babine džamije u Banja Luci i čini nepravda starosjediocima Banjaluke? Zar ne shvatate koliki ste licemjeri?!
Mr. sc. Edin Osmančević

 

Naivno sam vjerovao da nas muftija Kozlić, njegov privatni glavni imam Spahić, njihovi svi podrepaši u Muftijstvu i Medžlisu IZ Banja Luka, neće bihuzuriti makar uz ramazan, jer sam i ja ostavio pero ustranu što se tiče započete priče o  etničkom čišćenju mrtvih banjalučkih Bošnjaka koji svoj smiraj, eto, nisu našli ni u haremu Hadži Babine džamije u Banja Luci. Ne, njima ništa nije sveto pa ni ovaj mubarek mjesec ramazan jer su dopustili da jučer, 21. dan ramazana, bageri i kamioni duboko i naširoko zaoru harem. Dragi Bog zna koliko su još nišana polomili i kostiju iskopali odvozeći ih negdje skupa sa iskopanom zemljom. Ovo me neodoljivo podsjetilo na morbidnu likvidaciju Saddama Husseina kada je Bush mlađi naredio njegovu egzekuciju baš na Bajram.
 
Istovremeno, na jednom drugom haremu, samo kojih 100-tinjak metara dalje, prema Gornjem Šeheru, onome preko puta Mehdibegove džamije na Hisetima, nečiji bager uz nečije dopuštenje je iskopao rupu veličine da bi u nju komotno auto moglo stati (vidi sliku) u svrhu da nešto u njoj postavi. Taj harem je, da podsjetim, pod zaštitom Države!
Oba ova barbarska ataka na dva naša harema koji su se desili u kratkom vremenskom razdoblju su me opet podsjetila na rušenja Ferhadije i Arnaudije, koja su se, o tome itekako mogu da svjedočim, desila paralelno.
 
Moje prve reakcije
 
Jučer sam dobio te potresne vijesti iz Banja Luke te slike samo sa harema preko puta Mehdibegove džamije. Poslao sam pismo članu IO Medžlisa IZ Banja Luka i poslaniku Narodne skupštine Rs Admiru Čavki koji mi je svih ovih prethodnih mjeseci glumio da štiti bošnjačke interese u Banja Luci, da ne zna o čemu se radi kada je riječ o uzurpaciji naših harema, da će sve ispitati…Naravno, obratio sam mu se samo iz jednog razloga: da mu dam na znanje da sam mu, radeći prije par mjeseci intervju s njim, vjerovao, ali da je sada potpuno izgubio moje povjerenje. Nije mi odgovorio, što je i nebitno. Drugi kojem sam se obratio jeste neizbježni hafiz Senaid Zajimović, direktor Vakufske direkcije u Sarajevu. Taj mi, zamislite, odgovara na način da me upućuje na Medžlis IZ Banja Luka i Muftijstvo banjalučko, kao da on nema veze s tim, ili kao da nije “ni luk jeo ni luk mirisao”. Uzvratio sam mu da se jesam obratio i njima, ali da se on (Zajimović) ne pravi kao da ga se to ne tiče. Potom se opet javlja i pita je li riječ o mezarlucima (kakav cinizam!), misleći na onaj harem kod Hisećke džamije. Uzvratio sam da jeste i da se ni jedan jedini  kvadratni milimetar tog nacionalnog spomenika ne smije uzurpirati. Onda me taj, što “ni luk jeo ni luk mirisao” i koji se postavlja kao da je u nekom udruženju ribolovaca, a ne bitna karika u sistemu IZ BiH, upućuje da se obratim Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH. Naravno, poslao sam slike stravične rupe na tom haremu i toj Komisiji. Toliko o hafizu i njegovom cinizmu kojim me, onako uz ramazan i pred Bajram, časti.
Uputio sam i pisma Centru za istraživačko novinarstvo u Sarajevu predlažući im da istraže oba ova slučaja i objave nalaze, te Dnevnom avazu, jer su februara 2015. pisali o haremu Hadži Babine džamije pa sada, pošto je priča dobila neku konkretniju formu, evo im prilike da je nastave.
 
Šta je hafiz Zajimović rekao meni 14. decembra 2015.?
 
Već sam jednom to učinio, ali opet ću. Naime, prezentiram javnosti insert iz svog intervjua sa direktorom Vakufske direkcije od 14. decembra 2015. kada sam ga pitao o haremu Hadži Babine džamije:
 
I, na kraju, o vakufu Hadži-Babine džamije, o čemu je pisao i Dnevni avaz. Navodno je i to prodato i neki i Vas prozivaju za saučesništvo u tom činu. Šta imate kazati na to? Jeste li mogli spriječiti i ako jeste, zašto niste?
 
ZAJIMOVIĆ:Taj vakuf nije prodat i neće biti prodat. Taj vakuf je egzistirao stotinama godina i nastavit će egistirati i u buduće. Međutim, o čemu je riječ? Islamska zajednica sve više vodi brigu i o obrazovanju Bošnjaka, naročito u Republici Srpskoj. Islamska zajednica je neovisna od države i sama i uz pomoć pripadnika Islamske zajednice obezbjeđuje finansijska sredstva za svoju egistenicju. Jedan od izvora prihoda su i vakufi. Međutim, mi moramo pratiti savremene tokove poslovanja. Ne možemo više zarađivati sa vakufskim njivama. Potrebni su nam poslovni prostori. Jedan dio ove parcele je transformiran na način da je Medžlis IZ-e Banja Luka ušao u partnerski odnos sa jednim investitorom na način da se izgradi stambeno-poslovna zgrada na jednom dijelu ove lokacije, a Medžlis će dobiti  površine u poslovnom i stambenom prostoru u vrijednosti duplo većoj nego što vrijedi dio nekretnine na kojoj će se graditi zgrada. Na drugom dijelu će se graditi Školski centar koji će biti u vlasništvu Islamske zajednice. Mi smo javnosti u nekoliko navrata objasnili situaciju sa ovim vakufom i kada je ovaj predmet u pitanju sve je bilo transparentno i u skladu sa procedurama unutar Islamske zajednice u BiH.
 
I još jednom javno pitam: hoće li se ovdje graditi i obećani Školski centar ili neće? Ali, sve i da hoće, žestoko sam protiv gradnje bilo čega na našim haremima, i ne samo na našim, nego i na grobljima pripadnika svih drugih vjeroispovijesti!
 
Neka javno odgovore
 
Dakle, javno prozivam i pozivam muftiju Kozlića, direktora Zajimovića i sve one ispod i iznad njih, po vertikali u sistemu IZ BiH, da se odrede prema ovim slikama zuluma nad našim merhumima. Neka transparentno odgovore na koga je upisan dio Hadži Babinog harema na kojem se sada ore i ko je stvarni investitor, imenom i prezimenom? Neka odgovore hoće li se na preoratom dijelu harema graditi i Školski centar ili neće?
Neka ne pribjegavaju dosadašnjim idiotskim metodama napada na onoga ko čačka po ovom i neka nas ne dijele na one koji su u Banja Luci i one koji su vani. Zar mi, koji ne živimo tamo, nemamo pravo brinuti o vakufskoj imovini koja nije njihova ćaćevina, nego su je uvakufili naši pretci? Zar nemamo pravo voljeti svoj grad i boriti se za svaki boljitak u njemu? Zar smo im bitni samo kada unosimo pare u BiH (a unesemo preko 2 milijarde dollara godišnje) i uoči izbora? Zar su oni patrioti samo zato što su tamo, makar radili ovo što i kako rade, a mi izdajnici jer fizički nismo tamo? Dakle, umjesto daljnjih nevještih saopćenja i prijetnji, neka odgovore javno na ova pitanja koja se ne tiču samo mene, nego svakog Banjalučanina koji drži do svoga grada i njegovih vrijednosti, ma gdje bio.
 
Koji je slijedeći harem?
 
Naučila nas je ova garnitura da brinemo o tome koji će harem biti na redu kao slijedeći, a koji će se preimenovati u građevinsku parcelu. To ih upravo javno pitam! A i za ove radnje koje vidimo sa slika ne preostaje mi ništa drugo nego da ovu, 23. večer mjeseca ramazana, koja je možda i noć Objave, dovim i tražim od Stvoritelja da one koji su to dopustili “radi unapređenja vakufske imovine” stigne kazna Njegova i na Ovome i na Onome svijetu. Dabogda njihove kosti neko nekad iskopavao i odvozio kojekuda! Dabogda im sama zemlja njihove kosti izbacivala. Amin!
 
Najava slijedeće teme: Sramni muftijin put u Katar
 
Da, to će biti skora, slijedeća tema. Najavljujem je ovdje jer itekao ima veze sa jednom od ovih priča. Ali, o tom-po tom.
 
Bedrudin GUŠIĆ

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da će u srijedu, 14. juna 2017. godine, organizovati press konferenciju sa ciljem predstavljanja publikacije Ratni zločini u Višegradu – presude u povodu godišnjice stradanja višegradskih Bošnjaka u Pionirskoj ulici. Ovo je četvrta knjiga iz edicije Ratni zločini – transkripti presuda sudova u BiH. Podsjećamo da se zločin u Pionirskoj ulici u Višegradu dogodio 14. juna 1992. godine kada je 72 višegradskih Bošnjaka zatvoreno u kuću Adema Omeragića, a kuća je potom zapaljena. Najmlađa žrtva bila je stara samo 2 dana. Za ovaj zločin pravosnažnom presudom u Haškom tribunalu osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora.Unutar ove publikacije nalazi se ukupno devet presuda za ratne zločine počinjene u Višegradu donesenih pred Sudom BiH i Vrhovnim sudom FBiH, a kojima su osuđeni Boban Šimšić, Dragan Šekarić, Miloš Pantelić, Momir Savić, Nenad Tanasković, Novo Rajak, Oliver Krsmanović, Predrag Milisavljević, Vitomir Racković i Željko Lelek. Pored presuda, unutar knjige je priložena i lista eskhumiranih osoba nestalih na području Višegrada.

 

Press konferencija će se održati u prostorijama društvenog centra „Snop“,

Ulica kralja Tvrtka br. 5 (prizemlje), Sarajevo, sa početkom u 11:00 sati.

 

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 PRESS SLUŽBA

No: 64 – 06 / 17

Sarajevo, June 13, 2017

———————————————————————————————————————————–

PRESS RELEASE

THE ANNIVERSARY OF THE PIONIRSKA STREET FIRE

 On Wednesday, June 13, 2017 the Association for Social Research and Communication (UDIK) will organize a press conference on the occasion of the anniversary of the Pionirska Street Fire. At the conference, UDIK will present a publication War crimes committed in Visegrad – verdicts as a part of the edition named War crimes – transcripts of verdicts of courts in Bosnia and Herzegovina.

In the Pionirska Street fire, on June 14, 1992, a group of Bosniak civilians were locked en masse in the house of Adem Omeragic in Visegrad. The house was set ablaze and the occupants were left to burn to death. The youngest victim was only two days old. For this crime ICTY sentenced Milan Lukic to life imprisonment and Sredoje Lukic to 27 years in prison.

The publication includes nine convictions for war crimes committed in Visegrad, issued by the State Court and the Supreme Court of the Federation. They were sentenced Boban Simsic, Dragan Sekaric, Milos Pantelic, Momir Savic, Nenad Tanaskovic, Novo Rajak, Oliver Krsmanovic, Predrag Milisavljevic, Vitomir Rackovic and Zeljko Lelek. Also, the book includes a list of exhumed persons missing in the Visegrad area.

The press conference will take place in Center “Snop”, Kralja Tvrtka 5, Sarajevo at 11.00am.

The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE

No: 64 – 06 / 17

Sarajevo, 13 giugno 2017

—————————————————————————————————————

COMUNICATO STAMPA

L’ANNIVERSARIO DEL CRIMINE COMMESSO NELLA VIA PIONIRSKA (VISEGRAD)

Mercoledì 14 giugno 2017 – L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) organizzerà una conferenza stampa in occasione di presentare la pubblicazione Il crimine di guerra commesso a Visegrad – sentenze. Questo libro fa parte di edizione Crimini di guerra – trascrizioni di sentenze dei tribunali in Bosnia-Erzegovina.

Il 14 giugno, del 1992, un gruppo di civili bosniaci sono stati bloccati in massa nella casa di Adem Omeragic a Visegrad. La casa è stata data alle fiamme e gli occupanti sono stati lasciati a bruciare fino alla morte. La vittima più giovane aveva solo due giorni. Per questo crimine ICTY condannato Milan Lukic all’ergastolo e Sredoje Lukic a 27 anni di carcere.

La pubblicazione comprende nove convinzioni per i crimini di guerra commessi a Visegrad, rilasciati dalla Corte di Stato e dalla Corte Suprema della Federazione. Sono stati condannati Boban Simsic, Dragan Sekaric, Milos Pantelic, Momir Savic, Nenad Tanaskovic, Novo Rajak, Oliver Krsmanovic, Predrag Milisavljevic, Vitomir Rackovic e Zeljko Lelek.

Conferenza stampa si terrà mercoledì 14 aprile alle 11:00 nella

sala di Associazione “SNOP”, Kralja Tvrtka 5, Sarajevo.

L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

 

Obavještavam čitatlje da je ovih dana iz štampe izišla knjiga HUMANITARNE MUĆKE, engelskog autora Johna Farenbrothera (imao sam prije nekoliko mjeseci intervju s njim). Autor u svojoj knjizi prezentira neke događaje kojima je svjedočio u vrijeme svoje humanitarne misije u zemljama zapadnog Balkana 1992-1995.

Zainteresirani koji žive u Americi i Kanadi knjigu mogu poručiti putem linka https://www.amazon.com/dp/ ili na telefon 1 527 210 456.

Bedrudin GUŠIĆ

DODATAK

Evo linka jednog nedavnog intervjua autora:

https://www.globalise-asian.co.uk/

 

 

Iako sam dobio samo žuti karton, crvenim se od stida jer mi taj ŽUTI karton dodjeliše upravo oni koji su SDA zavili u crno, oni koji su skloni prodaji kako nacionalnih, tako i državnih interesa zarad svojih pozicija i lagodnog života, oni koji su spletkarenjem mnoge patriote poslali na dugogodišnja suđenja za navodne ratne zločine, oni koji su ogroman simbolički politički kapital koji smo imali kao narod proćerdali upravo svojom pogrešnom politikom i površnošću u provedbi SDA politike.….Demokratizacija SDA će se desiti samnom ili bez mene, jer je to nezaustavljiv val i snaga mladih ljudi koji žele promjene u SDA, a time i promjene politika SDA jer je svima sukobljavanja dosta. Želimo konstruktivnu politiku sa jasnim ciljevima i alatima za njihovu provedbu…..Neću ništa učiniti ako me isključe, oni to mogu uraditi kad god žele, a ja ću se spram toga odrediti ako se to desi. Nisam mislio niti riječi reći o žutom kartonu koji su mi dodijelili, jer je to isključivo njihova odluka iz hira i ona je kao takva odraz njihovog  poimanja demokratije i time se javno hvale da ćete time uplašiti sve druge pokušaje drugačijeg mišljenja-varaju se, zato ih podsjećam da su meni dodijelili žuti karton jer nisam glasao za Zakon o akcizama koji su oni dogovorili iza kulisa, daleko od očiju javnosti, te da su meni predložili neke zaključke a neke sam kao ja po svom nahođenju dopunio, što je čista laž…..Ko se izdigne iznad liderskih privilegija i ponudi alternativu, jednu normalnu demokratsku, prirodnu, uvjeren sam da će pobijediti na izborima, jer sve postojeće stranke funkcioniraju po već ustaljenim klišeima, a BiH stagnira, što je nedopustivo i narod to ne želi više da trpi, bez obzira na složenost geopolitičkih prilika u i oko BiH…..Stoga je neophodan radikalni zahvat u SDA, a to sa ovakvim rukovođenjem neće ići. Ili, bar nisam optimista da oni to žele i znaju…..Očigledno da svi govore da je u i oko SDA jaka bura, a da kapetan spava zimski san i ističe da je mirno more i da se ne talasa. Da li je u pravu, vidjet ćemo na slijedećim izborima, a kurs plovidbe je očigledno pogrešan i treba svakako novi kapetan broda, ili će brod ostati bez posade i putnika, što je najgore…..Ja rješenje vidim stavljanjem u funkciju svih nacionalnih resursa, a i kadrovskog potencijala koji vidim upravo u mladim ljudima, i nužno je HITNO redefinisanje odnosa sa nekim međunarodnim institucijama koje nas očigledno godinama guraju u pogrešnom pravcu, a suprotno interesima i naroda i države…..Na zapadu ali i istoku ništa novo. Gledajući kroz istoriju, uvijek su bile teritorijalne pretenzije i Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, samo su se kroz istoriju mijenjali akteri. Sada su aktualni Dodik-Čović koji su politički sateliti susjednih država i lidera Kolinda-Vučić. Pitanje je samo kako se probosanski politički blok odnosi prema njihovim očiglednim namjerama. A imamo mi najbolje primjere u ne tako davnoj prošlosti koju nam pokušavaju zabraniti da izučavamo ne bi li mlade generacije zaboravile šta se dogodilo i ko je sve učestvovao u agresiji na BiH, i ko je u čije ime počinio genocid u BiH, ko je držao Sarajevo u opsadi 3 godine, ko je etnički očistio Bos. Krajinu, ko je srušio Stari most u Mostaru, ko je odgovoran za Ahmiće, Srebrenicu i rušenje i ubijanje cijele BiH…..

Jedan ste od trojice članova SDA koji je krajem aprila od Predsjedništva te stranke dobio javnu opomenu, iliti žuti karton.Tim povodom ste u jednom intervju izjavili da Vas je stid što su Vam “takvi ljudi dali žuti karton”. Ko su ti ljudi i zašto Vas je stid?

MEHMEDOVIĆ: STID ME! Nisam uopće  reagirao na odluku Predsjedništva SDA, jer narod ne voli da se javno svađamo, ali posljednji istupi lidera i njegovih poltrona na plaćenim portalima su me natjerali da zarad istine napišem i kažem nekoliko rečenica.

Iako sam dobio samo žuti karton, crvenim se od stida jer mi taj ŽUTI karton dodjeliše upravo oni koji su SDA zavili u crno, oni koji su skloni prodaji kako nacionalnih, tako i državnih interesa zarad svojih pozicija i lagodnog života, oni koji su spletkarenjem mnoge patriote poslali na dugogodišnja suđenja za navodne ratne zločine, oni koji su ogroman simbolički politički kapital koji smo imali kao narod proćerdali upravo svojom pogrešnom politikom i površnošću u provedbi SDA politike.

Istupili ste iz Kluba poslanika SDA i djelujete nezavisno u Parlamentu. S obzirom da ste formalno još član Stranke, šta mislite dokle će to tako moći da ide? Vjerujete li da ćete uspjeti utjecati na promjene u SDA, posebno na njenu demokratizaciju, kao autsajder?

MEHMEDOVIĆ: Moj istup je potez da se skrene pažnja aktualnom rukovodstvu da su prešli crvenu liniju i da će takvim potezima  ostati bez stubova SDA koji su je osnivali, gradili, razvijali, i njegovali pozitivan imidž. Zato me stid da mi baš takvo rukovodstvo koje je samoizabrano na 6. kongresu SDA, daje “žuti karton” – meni koji se cijeli život bori za dobrobit običnog bosanskog čovjeka, meni koji sam osnivao i gradio imidž SDA, meni koji sam procesuiran, pritvaran zbog provođenja zacrtanih politika SDA i bosanskog patriotizma. Demokratizacija SDA će se desiti samnom ili bez mene, jer je to nezaustavljiv val i snaga mladih ljudi koji žele promjene u SDA, a time i promjene politika SDA jer je svima sukobljavanja dosta. Želimo konstruktivnu politiku sa jasnim ciljevima i alatima za njihovu provedbu.

Ona trojica koji su prije nekoliko mjeseci skupa s Vama istupili iz Kluba poslanika nisu više članovi Stranke. Šta ćete učiniti ako i Vas isključe?

MEHMEDOVIĆ: Neću ništa učiniti ako me isključe, oni to mogu uraditi kad god žele, a ja ću se spram toga odrediti ako se to desi. Nisam mislio niti riječi reći o žutom kartonu koji su mi dodijelili, jer je to isključivo njihova odluka iz hira i ona je kao takva odraz njihovog  poimanja demokratije i time se javno hvale da ćete time uplašiti sve druge pokušaje drugačijeg mišljenja-varaju se, zato ih podsjećam da su meni dodijelili žuti karton jer nisam glasao za Zakon o akcizama koji su oni dogovorili iza kulisa, daleko od očiju javnosti, te da su meni predložili neke zaključke a neke sam kao ja po svom nahođenju dopunio, što je čista laž. Dok im nisam ja poslao zaključke nisu ih ni vidjeli, a kako sam zaključio iz razgovora sa njima, nisu se uopće upuštali u problem i posljedice koje donosi usvajanje ovog seta Zakona. Nisam podržao jer razumijem posljedice po građane i njihove siromašne budžete, a oni su mi preči od svih njih samoizabranih u SDA. Ako je to moj grijeh prihvatam….neka me isključe  potpuno-halal im bilo.

Šta mislite o Bakiru Izetbegoviću kao predsjedniku SDA i članu Predsjedništva BiH? Da li je dorastao tim funkcijama i ako jeste, može li ih obavljati skupa u isto vrijeme? Šta mu, zapravo, najviše zamjerate?

MEHMEDOVIĆ:Ja sam javno rekao šta mislim o njegovom radu…mislim i tvrdim da je preuzeo prevelik teret sebi na leđa i da se teško nosi stim…a kakve rezultate je postigao obavljajući ove dvije najvažnije funkcije, to će reći birači na izborima, da ne budem ja subjektivan…znam da Bosni i Bošnjacima treba mnogo više i mnogo predanijeg rada.

Nekad ste javno iznosili tezu da je “SDA stranka dva lica…”, a pošto jedno od tih lica nije više među živima, da li je automatski postala stranka jednog lica? I, inače, da li je to slučaj i sa ostalim relevantnim političkim strankama u BiH?

MEHMEDOVIĆ: Sve stranke u BiH su takve, nažalost i naša SDA postaje stranka neprikosnovenog lidera, što nije dobro, ali je rezultat postojećeg Zakona o političkom organiziranju i neophodno je HITNO mijenjati postojeći zakon, ali nema političke volje. Iluzorno je očekivati da neko od postojećih lidera podrži takvu ideju jer bi mu odmah ugrozilo poziciju. Ostale stranke u BiH su u mnogo gorem stanju. Ko se izdigne iznad liderskih privilegija i ponudi alternativu, jednu normalnu demokratsku, prirodnu, uvjeren sam da će pobijediti na izborima, jer sve postojeće stranke funkcioniraju po već ustaljenim klišeima, a BiH stagnira, što je nedopustivo i narod to ne želi više da trpi, bez obzira na složenost geopolitičkih prilika u i oko BiH.

Ima li sadašnja SDA ikakvu viziju, strategiju, ciljeve…?

MEHMEDOVIĆ: SDA BiH je svoja programska opredjeljenja usvojila na zadnjem, 6.Kongresu, no međutim niko to više niti gleda, niti analizira stepen provedbe, nego se dnevno-politički reagira na provokacije i poteze antibosanskih političkih subjekata, što je dugoročno izgubljena bitka, jer SDA ni ne pokušava da upravlja političkim procesima u BiH. Stoga je neophodan radikalni zahvat u SDA, a to sa ovakvim rukovođenjem neće ići. Ili, bar nisam optimista da oni to žele i znaju.

Ako neki brod naleti na oluju njegov kapetan mijenja kurs jer u protivnom, potonut će. Da li će SDA potonuti (čitaj: raspasti se) ako ne promijeni kurs, pa i kapetana?

MEHMEDOVIĆ: Očigledno da svi govore da je u i oko SDA jaka bura, a da kapetan spava zimski san i ističe da je mirno more i da se ne talasa. Da li je u pravu, vidjet ćemo na slijedećim izborima, a kurs plovidbe je očigledno pogrešan i treba svakako novi kapetan broda, ili će brod ostati bez posade i putnika, što je najgore.

Koji su za Vas, kao dugogodišnjeg parlamentarca, gorući problemi u Državi i bh. društvu i jesu li rješivi? Ako jesu, ko i kako ih može riješiti?

MEHMEDOVIĆ:Najteži problem je loša ekonomija i odlazak mladih i kompletnih porodica iz BiH iz ekonomskih razloga. Ostat ćemo bez stanovništva a onda je upitno da li ćemo imati dovoljno biološke mase za normalno funkcioniranje države. Ja rješenje vidim stavljanjem u funkciju svih nacionalnih resursa, a i kadrovskog potencijala koji vidim upravo u mladim ljudima, i nužno je HITNO redefinisanje odnosa sa nekim međunarodnim institucijama koje nas očigledno godinama guraju u pogrešnom pravcu, a suprotno interesima i naroda i države.

Svako malo pa nam se komšije i susjedi miješaju u poslove. Vrlo često prizivaju i neku mračnu prošlost u kojoj je bilo planirano da BiH nestane. Naprimjer, nedavno je predsjednica Hrvatske pjesmom, negdje u Francuskoj, veličala i prizivala fašističku i fantomsku tvorevinu Herceg Bosnu. Ovo ne bih spominjao da je uslijedila neka reakcija iz Sarajeva. Da li ćete barem Vi u Parlamentu postaviti zastupničko pitanje onima koji vode vanjsku politiku zemlje zašto nije upućen demarš Ambasadi RH u Sarajevu zbog javnog nasrtaja na suverenitet i teritorijalni integritet BiH njihove predsjednice?

MEHMEDOVIĆ: Na zapadu al ii istoku ništa novo. Gledajući kroz istoriju, uvijek su bile teritorijalne pretenzije i Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, samo su se kroz istoriju mijenjali akteri. Sada su aktualni Dodik-Čović, koji su politički sateliti susjednih država i lidera Kolinda-Vučić. Pitanje je samo kako se probosanski politički blok odnosi prema njihovim očiglednim namjerama. A imamo mi najbolje primjere u ne tako davnoj prošlosti  koju nam pokušavaju zabraniti da izučavamo ne bi li mlade generacije zaboravile šta se dogodilo i ko je sve učestvovao u agresiji na BiH, i ko je u čije ime počinio genocid u BiH, ko je držao Sarajevo u opsadi 3 godine, ko je etnički očistio Bos. Krajinu, ko je srušio Stari most u Mostaru, ko je odgovoran za Ahmiće, Srebrenicu i rušenje i ubijanje cijele BiH.

HDZ Hrvatske i HDZ BiH sinhronizirano rade na destabilizaciji BiH i to u kontinuitetu. Rehabilitiraju se i veličaju ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata i agresija na R BiH iz ranih 90-tih u dijelu Mostara i dijelu Hercegovine. Pa ipak, s takvim HDZ-om SDA je dugogodišnji koalicioni partner. Uostalom, partner je i sa SDS-om, koji se nije odrekao ni politike ratnog zločinca Karadžića, ni njega samoga. Zašto i kako s njima takvima se koalira, pobogu brate?

MEHMEDOVIĆ: HDZ odnosno njegova politička snaga je rezultat podrške hrvatskog naroda u BiH i ne radi se o koaliranju sa HDZ-om već o nužnosti poštivanja Ustava BiH, a malo je zajedničkih političkih stavova sa ovakvim HDZ-om, a vjerujem da vrijeme koje dolazi mora iznjedriti zdrave političke snage na površinu u BiH, ja se iskreno nadam.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MEHMEDOVIĆ: Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (904)


 

Još se tinta nije ni osušila nakon moje reakcije na dovođenje na N-1 televiziju neonaciste Nine Raspudića, a prekjučer ista ta medijska kuća dovodi u svoj program drugog jednog takvog, također iz Mostara ali Srbina i pisca – Veselina Gatala. Nije problem ni što je iz Mostara, a pogotovo nije problem što je Srbin i pisac. Problem je što je u razgovoru sa voditeljicom Suzanom Stambol, u čijem je studiju u Sarajevu bila profesorica sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu prof. dr. Jasna Duraković, replicirajući i njoj samoj, iznio toliko toga zlobnog na račun BiH i Bošnjaka, da se stekao dojam kao da slušamo portparola Radovana Karadžića ili Milorada Dodika. Naprimjer, negirao je počinjeni genocid u Srebrenici, za njega je položaj Bošnjaka u Rs-u mnogo bolji nego što je položaj Srba i Hrvata u Sarajevu…, za njega je Mostar multikulturan grad jer se u njemu može čuti i “za dom spremni” i “živjela Srbija”…Ponovio je onu Krležinu (nije rekao da ga citira, već pripisuje to sebi) “sačuvaj me Bože srpskog junaštva, hrvatske kulture…” ali i dodao “bošnjačke multikulturalonosti i američkog prijateljstva…”
 
Ni on ne priznaje presude Haškog tribunala niti Tribunal….
 
I, da ne nabrajam, bio je to još jedan tv. šou jednog osvjedočenog neonaciste i pisca koji je očigledno na fonu projekta Karadžić-Boban, odnosno Dodik-Čović.
 
I, onda, nameće se opet pitanje: zašto sarajevski mediji ustupaju medijski prostor tipovima poput Nine Raspudića i sada Veselina Gatala jer šire neonacističke ideje i djeluju na daljnjem ubijanju Bosne. Također i pitanje profesorici Jasni Duraković zašto pristaje na razgovor s takvima? Mogu i te medijske kuće i učesnici u takvim javnim sučeljavanjima to pravdati nekim demokratskim načelima, ali tu nema ni “d” od demokracije, već njena zloupotreba.
 
Bedrudin GUŠIĆ

Udruženje Zelena Rijeka Konjic je osnovano 2011. godine sa namjerom aktivnog sudjelovanja u zaštiti prirodnih ljepota konjičke regije, ali i šire. Trenutno najviše aktivnosti imamo na promociji regije Konjica i aktivnosti koje se mogu ovdje raditi. Zaista se radi o malom gradu, no ovaj grad ima mnogo za ponuditi, i to je ono što mi želimo približiti svima…..Trenutno radimo na proširenju aktivnosti i na ostale, nevodene, površine Konjica. Upravo sutra (subota 10.6.2017.) imamo zakazan sastanak na selu Lukomir, gdje planiramo, u saradnji sa drugim udruženjima i nekim turističkim agencijama, izvršiti čišćenje otpada u selu i oko njega. Ovo je jedna od najtraženijih atrakcija Bosne i Hercegovine, iskonska je i apsolutno autentična, i mi to želimo očuvati i za buduće generacije….Neretva MEDIA Regata je svojevrsan način promocije Konjica, raftinga, kulturno-historijskih znamenitosti ovog grada, ali i ostalih aktivnosti i atrakcija. Na posljednjoj regati smo imali  predstavnike 22 medija, kako bosanskohercegovačkih tako i regionalnih, koji su se odazvalli našem pozivu i sudjelovali u takmičenju – spustu niz Neretvu, od Džajića buka do Stare ćuprije u Konjicu. Pored toga su imali priliku da posjete Titov Bunker – D0 ARK, probaju lokalne specijalitete i uživaju u zabavnom programu…..

Kada je osnovano Udruženje i s kojim ciljem?

ČOMOR:Udruženje Zelena Rijeka Konjic je osnovano 2011. godine sa namjerom aktivnog sudjelovanja u zaštiti prirodnih ljepota konjičke regije, ali i šire. Trenutno najviše aktivnosti imamo na promociji regije Konjica i aktivnosti koje se mogu ovdje raditi. Zaista se radi o malom gradu, no ovaj grad ima mnogo za ponuditi, i to je ono što mi želimo približiti svima.

Koliko članova imate i kako ste organizirani?

ČOMOR:Trenutno brojimo oko 120 članova, od kojih je 20-tak aktivno, dok ostali predstavljaju podršku stavovima udruženja.

Naziv Udruženja asocira da ste fokusirani uglavnom na rijeku Neretvu. Da li je to baš tako ili se svojim aktivnostima brinete i o drugim prirodnim resursima kojima Konjic i njegova okolica obiluju?

ČOMOR:Kada smo osnivali udruženje fokus nam je bio upravo na Neretvi, obzirom da se u to vrijeme desila nagla ekspanzija turizma, naročito raftinga, koji uveliko doprinosi zaprljanju rijeke u smislu otpada, no svakako doprinosi i pozitivnim aspektima poput promocije regije i ostvarenja zarade za pružaoce usluga. Trenutno radimo na proširenju aktivnosti i na ostale, nevodene, površine Konjica. Upravo sutra (subota 10.6.2017.) imamo zakazan sastanak na selu Lukomir, gdje planiramo, u saradnji sa drugim udruženjima i nekim turističkim agencijama, izvršiti čišćenje otpada u selu i oko njega. Ovo je jedna od najtraženijih atrakcija Bosne i Hercegovine, iskonska je i apsolutno autentična, i mi to želimo očuvati i za buduće generacije.

Da li ste u proteklih pet godina djelovanja Udruženja uspjeli dotaknuti svijest stanovništva te Općine vezano za očuvanje i zaštitu okoline? Kako djelujete prema stanovništvu?

ČOMOR:Iskreno, smatramo da smo doprinijeli povećanju svijesti stanovništva o važnosti očuvanja prirode, te smo im uspjeli približiti bitnost pravilne promocije regije. Što se općine tiče, nije da nisu zainteresirani za saradnju, no vjerujem da i oni čekaju neke malo veće korake od nas da bi nas u potpunosti podržali. Do sada nikada nisu odbili svoju podršku u formi dozvola, no nismo imali priliku da direktno finansiraju naš rad. To i nije naša osnova, no svakako vjerujemo da bi bilo mnogo lakše djelovati ukoliko bi jedna zvanična institucija dijelila našu strast prema prirodi i ljepotama Konjica. Stanovništvo je uvijek tu da nas podrži, što kroz aktivno sudjelovanje, što kroz ideje koje nam proslijeđuju. Svakako cijenimo svaki savjet i svaki kontakt koji nas vodi u pozitivnom pravcu.

Imate li u svome radu podršku lokalne, pa i viših nivoa vlasti?

ČOMOR:Do sada smo imali priliku da na dvije regate, koje smo održali u Konjicu, dobijemo potrebne dozvole za organizaciju istih od strane Federalnog ministarstva okoliša i turizma, Ministarstva saobraćaja i komunikacija BiH (s obzirom da se radi o saobraćaju na vodi), općine Konjic, te smo finansijski bili podržani i od strane Turističke zajednice HNK/HNŽ. Zadovoljni smo dosadašnjom saradnjom i nadamo se da će se ista nastaviti i u godinama koje dolaze.

Nedavno ste organizirali drugu po redu Neretva MEDIA Regatu. Hoćete li reći nešto o sadržaju te manifestacije? Ko su bili učesnici i kako je sve to proteklo?

ČOMOR:Neretva MEDIA Regata je svojevrsan način promocije Konjica, raftinga, kulturno-historijskih znamenitosti ovog grada, ali i ostalih aktivnosti i atrakcija. Na posljednjoj regati smo imali  predstavnike 22 medija, kako bosanskohercegovačkih tako i regionalnih, koji su se odazvalli našem pozivu i sudjelovali u takmičenju – spustu niz Neretvu, od Džajića buka do Stare ćuprije u Konjicu. Pored toga su imali priliku da posjete Titov Bunker – D0 ARK, probaju lokalne specijalitete i uživaju u zabavnom programu.

Ono što smo mi željeli postići kroz ovu manifestaciju jeste da se novinari nađu na jednom mjestu, da se dobro zabave i uživaju u druženju, te da prenesu pozitivne stavove o ponudi i iskustvima. Zadovoljni smo odzivom, zadovoljni smo i popratnim reportažama, kao i činjenicom da su svi rekli kako se raduju trećoj Neretva MEDIA Regati. Mnogi od njih će se vratiti ili na rafting, ili planinarenje, ili svratiti na par sati sa porodicom da bi posjetili neki od muzeja, što je nama sasvim dovoljno, a vjerujem da će također preporučiti drugima da svrate do Konjica i da uživaju u svemu što se ovdje nudi.

Kakvom sve florom i faunom obiluje Općina Konjic?

ČOMOR:Općina Konjic je teritorijalno najveća općina na području Bosne i Hercegovine, samim tim govorimo o zaista velikom i bogatom području. Na prostoru ove općine imate Neretvu kojom dominira riječna pastrmka, ali i slatkovodni rak koji obitava samo u zaista čistim vodama, također imamo i Boračko i Jablaničko jezero kao dva velika staništa za ribe i ptice. Obzirom da se na području općine nalaze i planine Prenj, Čvrsnica, dio Visočice i Bjelašnice, svakako možemo pomenuti i medvjede, vukove, jelene, lisice i ostale stanovnike prirode. Ovdje se zaista može svašta vidjeti, i svakako imamo mnogo toga za zaštiti i očuvati.

Svojim aktivnostima doprinosite kvalitetu i kvantitetu turističke ponude Općine. Da li tu ponudu prati i adekvatna turistička potražnja, odnosno posjećuju li turisti – domaći i strani, Konjic i njegovu okolicu? Kakav je trend?

 

ČOMOR:Mi kao udruženje ne pružamo turističke usluge, no zaista imamo odličnu saradnju sa kompanijama koje to rade, te se trudimo da njima pomognemo i da unaprijedimo ponudu regije. Potražnja za uslugama koje se ovdje nude je velika, još uvijek se ista stiže zadovoljiti i svakako ima prostora za napredak i nove posjetioce. Regionalni posjetioci, najčešće sa prostora bivše Jugoslavije, još uvijek vole svoj odmor provesti na Boračkom jezeru, Evropljani najčešće dolaze na rafting Neretvom, dok svakako postoje i oni koji dolaze sa širih područja zbog prirode i historije Konjica. Koliko sam ja upoznata postoji trend rasta posjetioca iz arapskih zemalja i sa područja sjevero-istočne Evrope. Ovo ne znači da i ostali ne dolaze u sve većem broju svake godine, no samo da smo najveće povećanje primjetili upravo na gostima iz navedenih regija.

Na kraju, kakvi su vam planovi u preostalom dijelu ove godine, pa i naredne?

ČOMOR:Kako samo već rekla, za sada planiramo uraditi čišćenje i odvoz smeća sa sela Lukomir, nakon toga naredne sedmice planirano je čišćenje korita Neretve, a vjerovatno krajem turističke sezone da će se to obaviti još jedanput. Svakako smo planirali poraditi malo više na čišćenju i očuvanju stećaka na lokalitetu sela Džajići, obzirom da je to potencijal koji još nije iskorišten. Za narednu godinu planiramo novu Neretva MEDIA Regatu, a možda i neki veči događaj, no sve će se znati na vrijeme.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

ČOMOR:Hvala Vama mnogo, drago nam je da se naš glas čuo i preko pola svijeta, to je samo znak da je održavanje regata ispunilo naše ciljeve i da trebamo nastaviti istim tempom.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (903)


 

 

 Danas sa sigurnošću mogu reći da se pesnik ne rađa, nego to postaje, ali ne samo svojim htenjem i izborom, već ga neke životne situacije mogu tako odrediti…..Mislim da sam poeziju počela istinski doživljavati tek s upoznavanjem avangardnih pesnika. Proces upoznavanja književnosti kod mene je išao obrnuto – od svetske prema manjim, nacionalnim književnostima. Tako sam, otkrivajući svetsku književnost, počela se interesovati i za svoju, savremenu bošnjačku književnost, posebno za poeziju Nadije Rebronje i Enesa Halilovića, ali i Asmira Kujovića i dr. Međutim, interesantno je da sam prvu pesmu zapisala pod utiskom poezije jedne veoma mlade pesnikinje iz Novog Pazara, nepoznate široj sandžačkoj ili srpskoj književnoj sceni, koja je, koliko sam upućena, već posle prve knjige odustala od poezije…..Pre svega, naziv „Fosil sumnje“ proistekao je iz jednog stiha pesme „Pagansko doba“ u kojoj je „fosil sumnje“ glas ženskog roda koji je u kritičnim periodima društva bio marginalizovan, pa čak i ugnjetavan. Ipak, sam naslov ne okuplja sve pesme iz knjige, čega sam i bila svesna kada sam zbirku tako nazvala…..Bosanski jezik, kao jezik Bošnjaka, uveden je u škole pre četiri godine. Pri upisu učenici se mogu opredeliti za svoj maternji jezik, bosanski ili srpski, s tim da učenici koji pohađaju nastavu na bosanskom jeziku imaju i dva časa srpskog nematernjeg jezika…..

Evo me još u Sandžaku. Naime, kada čovjek dođe u taj dio bivše nam zajedničke domovine, ne izlazi iz njega baš lahko. Jer, puno je tamo gostoljubivih ljudi, ali i lirskih duša. Jedna od njih je i moja današnja sugovornica.

Da li se pjesnik rađa ili to postane u jednom dijelu svoga ovozemaljskog života nekim svojim htijenjem, sklonostima, izborom…?

DREKOVIĆ: Danas sa sigurnošću mogu reći da se pesnik ne rađa, nego to postaje, ali ne samo svojim htenjem i izborom, već ga neke životne situacije mogu tako odrediti. Na primer, u višečlanoj porodici, kao i u društvu, postoji stalna borba za dominacijom. Čini mi se da onaj ko ne uspe da se roditeljima ili društvu nametne kao najspretniji i najvredniji pažnje, prilika i ljubavi, ima velike šanse da postane pesnik, sklanjajući se u svoj svet. Međutim, tek onda kada otkrije jedan takav svet, svet stvari koje su mu pripale jer se za njih dominantniji članovi porodice i društva nisu interesovali i borili, čovek može uočiti sve njegove prednosti i razumeti da je sačinjen od stvari koje su pogodne za obrađivanje u poeziji. Tada se javljaju i sklonosti ka pisanju, izbor tema i mogućih načina iskazivanja.

A da li ste Vi imali ili još imate (pošto ste mladi) nekog uzora među poetama zemlje u kojoj živite, regiona pa i šire?

DREKOVIĆ: Svakako. Mislim da sam poeziju počela istinski doživljavati tek s upoznavanjem avangardnih pesnika. Proces upoznavanja književnosti kod mene je išao obrnuto – od svetske prema manjim, nacionalnim književnostima. Tako sam, otkrivajući svetsku književnost, počela se interesovati i za svoju, savremenu bošnjačku književnost, posebno za poeziju Nadije Rebronje i Enesa Halilovića, ali i Asmira Kujovića i dr. Međutim, interesantno je da sam prvu pesmu zapisala pod utiskom poezije jedne veoma mlade pesnikinje iz Novog Pazara, nepoznate široj sandžačkoj ili srpskoj književnoj sceni, koja je, koliko sam upućena, već posle prve knjige odustala od poezije.

Vaš prvijenac, zbirka pjesama FOSIL SUMNJE koju sam pročitao, se može uzeti i kao Vaš lični pogled na svijet, odnosno stvari i događaje koje ga, između ostaloga, čine. S tim u vezi je meni jasno zašto takav naslov zbirke, ali hoćete li to objasniti i mojim čitateljima?

DREKOVIĆ: Pre svega, naziv „Fosil sumnje“ proistekao je iz jednog stiha pesme „Pagansko doba“ u kojoj je „fosil sumnje“ glas ženskog roda koji je u kritičnim periodima društva bio marginalizovan, pa čak i ugnjetavan. Ipak, sam naslov ne okuplja sve pesme iz knjige, čega sam i bila svesna kada sam zbirku tako nazvala. Zato i jeste „fosil“ –  da bi se ta sumnja, najavljena u prvoj knjizi, javila tek u nekoj narednoj, kao dominantniji motiv, kada će se moje sumnje kroz određene teme u pesmama potvrditi i poništiti. Sumnja se može primetiti i u pojedinim pesmama ove zbirke, ali je diskretna i ne teži potvrđivanju.

Da li Vi svojom poezijom, na sebi svojstven način, tragate, zapravo i za istinom?

DREKOVIĆ: Za sada ne. Cilj moje poezije jeste da skrene pogled na nešto, bilo lično, bilo kolektivno. Ono što je lično, čini mi se, nužno je istinito. Tako da traganje za istinom nije prioritet moje poezije niti u tuđoj poeziji istinu tražim. Kada čitam poeziju važno mi je da pomislim, zadržavajući se kod pesme koja mi se dopada: kako do sada ovo nisam primetila. A najdraže su mi knjige koje sa svojim pesmama podsećaju na jezera u kojima je ribolov dozvoljen samo po principu: ulovi – vrati u vodu.

Javni književni prostor, moramo to priznati, je u ovo vrijeme i na našim prostorima itekako skučen, ali ga ipak tu i tamo ima. Da li Vas, kao mladog poetu, ta skučenost obeshrabruje?

DREKOVIĆ: Nimalo. Čini mi se da nikada do sada nije bilo toliko prilika za objavljivanje prve ili druge knjige. Konkursi nisu retki, niti nedostižni. Takođe, sve su popularniji kursevi kreativnog pisanja na kojima mladi, koji osećaju sklonosti ka pisanju, mogu kvalitetno usmeriti svoja interesovanja. Brojni su i festivali na kojima se mladi pesnici mogu predstaviti i družiti sa svojom generacijom, ali i značajnim imenima domaće književnosti, i šire. Svakako da su i preporuke važne, ali najbolja preporuka jeste dobra prva knjiga, pa i kvalitetan neobjavljen rukopis koji se u delovima može objavljivati kroz periodiku. Sve su primetniji i književni blogovi kojima pesnici na putu afirmacije mogu slati predloge svojih pesama. Jedan takav blog jeste i Libela, blog u potrazi za poezijom, koji uređujem sa još nekoliko urednika.

Prije dvije godine ste pobijedili na 30. festivalu DANI POEZIJE u Zaječaru. U čemu se sastojala ta nagrada?

DREKOVIĆ: Festival Dani poezije u organizaciji Centra za kulturu i turizam grada Zaječara svake godine objavljuje konkurs za prvu knjigu poezije. Nagrada se sastoji iz objavljivanja prvog rukopisa. Na konkurs je potrebno poslati ciklus od deset pesama. Bira se sedam finalista koji se predstavljaju na završnoj večeri festivala, s tim da se na kraju bira samo jedan pobednik čija će se knjiga pojaviti godinu dana kasnije, na sledećem festivalu.

A prije nekih devet mjeseci ste u Ćupriji dobili prestižnu književnu nagradu “Matićev šal” za najbolju prvu objavljenu zbirku pjesama. Šta Vam znači ta nagrada?

DREKOVIĆ: Ta nagrada je došla kao potvrda za „Fosil sumnje“ u trenutku kada sam počela sumnjati u kvalitet knjige i potrebu pisanja. Predstavljanje u Ćupriji bilo je motivacija za početak pisanja novog rukopisa.

Mladi ste i na samom početku poetskog puta koji je beskonačno dug. Hoćete li u nastavku tog puta, “popločanog” stihovima, brusiti svoj lirski izražaj i time se tematski i motivaciono definirati kao pjesnikinja u nekom užem smislu?

DREKOVIĆ: Stalno razmišljam o mogućim načinima organizovanja novih pesama u jednu celinu. Kada je prva knjiga u pitanju mislim da je dovoljno pesme rasporediti samo prema dominantnim osećanjima ili raspoloženjima u pesmama. Pesme ne moraju nužno upućivati jedna na drugu, ili na naslov zbirke, ciklusa. Svaka pesma može biti svedočanstvo za sebe i upućivati samo na sebe, a takav način pisanja je za mene ono što je, u trenutku pojavljivanja, za pesnike bio slobodan stih. Cilj moje poezije jeste da skrene pogled na nešto, bilo lično, bilo kolektivno. Ono što je lično, čini mi se, nužno je istinito. Tako da traganje za istinom nije prioritet moje poezije niti u tuđoj poeziji istinu tražim.

Da li pripremate i neku novu zbirku poezije i kada bi mogla ugledati “svjetlo dana”, odnosno doći do ruku čitatelja?

DREKOVIĆ: Nedavno je moj novi rukopis pesama odabran za štampanje od strane Biblioteke „Milutin Bojić“ u Beogradu, koji će u maju sledeće godine biti objavljen i predstavljen u istoj biblioteci. Na rukopisu ću raditi narednih godinu dana, a pesme će biti okupljene oko nekoliko zajedničkih motiva, npr. motiva vode, koji nije nov u književnosti, ali ću pokušati da ga na nov način obradim.

Radite kao profesorica bosanskog jezika u Gimnaziji u Tutinu. Da li je to jedini južnoslavenski jezik kao nastavni predmet u toj školi ili ima još neki (srpski, naprimjer)?

DREKOVIĆ: Bosanski jezik, kao jezik Bošnjaka, uveden je u škole pre četiri godine. Pri upisu učenici se mogu opredeliti za svoj maternji jezik, bosanski ili srpski, s tim da učenici koji pohađaju nastavu na bosanskom jeziku imaju i dva časa srpskog nematernjeg jezika.

Na samom kraju, predlažem da po Vašem izboru počastimo moje čitatelje jednom pjesmom iz zbirke FOSIL SUMNJE. Dakle, koja bi to bila pjesma?

DREKOVIĆ:

KARTA SVETA

Ima reke koje ne teku,

države bez svetlosti gradova,

gradove bez kuća, buke i tramvaja.

Ima rov čija se precizno izmerena dubina

samo naslućuje.

Rudnike čiji rudari spavaju negde izvan nje

i ne ginu pod površinom

svetlih i tamnih nijansi zelene i braon.

Prosečne vrhove i nizije.

Bajkal i dubinu označenu brojem.

Ploče koje ne razmiču kontinente.

Mora koja ne talasaju.

Ima granice koje niko ne prelazi,

koje nikog ne razdvajaju,

na kojima se niko ne bori.

Ima pećine,

nema grobove, epitafe, sirotišta.

Ponekad ležim na njoj

bez straha od rata,

poplava i kiša.

Želim Vam puno uspjeha i još mnogo priznanja u daljnjem književnom radu te hvala za ovaj razgovor.

DREKOVIĆ: Hvala i Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (902)

Proteklog vikenda u Sremskim Karlovcima priređeni su III Karlovački dani slobodne misli,

III Karlovački dani slobodne misli (KDSM) čija je glavna tema glasila Jezik i (pseudo)osobenost okupili su tridesetak studenata osnovnih, master i doktorskih studija sa Univerziteta u Novom Sadu, Beogradu, Kragujevcu, Nišu, Banjaluci, Sarajevu, Krakovu i Poznanju, a koji su predstavili rezultate svojih naučno-teorijskih istraživanja u sklopu studentske konferencije koja je činila okosnicu skupa.

U okviru III KDSM-a bila su priređena i predavanja dr Dragana Kujundžića (Univerzitet Države Florida, SAD) Liquid Archive. Mediji i muzeji u digitalnoj epohi, dr Dušice Filipović (Visoka škola za vaspitače strukovnih studija Gnjilane sa privremenim sedištem u Bujanovcu) Muški i ženski princip u prozi Miloša Crnjanskog: Eros tela, jezika i mišljenja i dr Andree Ratković (Centar za afirmaciju slobodne misli, Sremski Karlovci) Hermeneutika jezika tela: O ekstralingvističkim aspektima komuniciranja u savremenoj kulturi.

Premijerne projekcije dokumentarnih filmova Cinemuse: Selfi sa Sokurovim i В Питере петь. Сергей Шнуров čiji je autor dr Kujundžić, kao i promocije publikacija Iz Interkulturalnosti (dr Kujundžić) i Hermeneutička kritika jezika medija (dr Ratković) u izdanju Zavoda za kulturu Vojvodine iz Novog Sada takođe su bile upriličene u sklopu III KDSM.


Zahvaljujući uspostavljenoj saradnji između CEZASM-a i Ive Nedeljkov Žigić, III KDSM je kao svoj prateći sadržaj imao izložbu odabranih radova ove perspektivne grafičarke likovnih umetnosti iz ciklusa INTROSPEKTIVA.

Bitno je istaći i da je u okviru III KDSM-a realizovana i Mala škola medija kojom su bila obuhvaćena predavanja, okrugli sto, studentske sekcije, kao i otvorene diskusije, pri čemu su svi navedeni sadržaji za svoj cilj imali sagledavanje fenomena medija iz širokog spektra naučnog, kulturnog i umetničkog delovanja.

III Karlovački dani slobodne misli
realizovani su se zahvaljujući finansijskoj potpori Opštine Sremski Karlovci, te podršci Zavoda za kulturu Vojvodine, Vojvođanske politikološke asocijacije, Pokreta gorana Vojvodine, Karlovačke gimnazije i portala iSerbia.

Galeriju fotografija sa ovogodišnjeg skupa možete pogledati na CEZASM-ovoj web prezentaciji: http://cezasm.wixsite.com/cezasm/kdsm3-galerija-fotografija

Reportaža sa III KDSM-a dostupna je na: https://www.youtube.com/watch?v=_Vp-rz9h9Vg

Ovom prilikom želim i da se zahvalim svima koji su nam u proteklom periodu uputili reči podrške, pohvale, ali i konstruktivne kritike. Takođe, veliko hvala svima koji su svojim prisustvom podržali mlade koji su za svoj poziv izabrali nauku, kulturu i umetnost!
 
S poštovanjem,
dr Andrea Ratković
 

CEZASM
Centar za afirmaciju slobodne misli
Sremski Karlovci
web: http://www.cezasm.wix.com/cezasm
e-mail: afirmacijamisli@gmail.com

https://www.youtube.com/watch?v=_Vp-rz9h9Vg&authuser=0

Kako je bilo i najavljeno, i pored brojnih zahtjeva za njegovo otkazivanje kako iz same BiH tako i iz bitnih krugova međunarodne zajednice, sinoć je u Mostaru  pred oko 8.000 posjetitelja održan koncert podrške prvostepeno osuđenim ratnim zločincima Jadranku Prliću i drugima. O tome da je sama namjena tog koncerta sporna i provokativna za sve žrtve stvaranja tada fašističke tvorevine “Herceg-Bosne” pisao sam u nekoliko navrata unazad nekoliko dana i sedmica na ovom istom mjestu. Kao što sam pisao da je i politički i diplomatski neprihvatljivo da ovakvu jednu manifestaciju podržava i službeni Zagreb. To, zapravo zabrinjava više nego činjenica da iza ove spektakularne podrške zločincima Prliću i društvu stoji oficijelno HNS (zapravo, HDZ BiH). A u takvom kontekstu potpuno je ireleventan nastup tog Thompsona
koji je, kako se navodi u medijskim izvještajima, sinoć bio uljudan, čak uljudniji i podnošljiviji od svog kolege Mate Bulića koji je otpjevao “Tiho teče Neretva”,
na što je publika u refrenu uzvraćala “Herceg Bosna, moja država”. Naravno, ta ista publika je Thompsona pozdravila sa “Za dom spremni”.
 
U čemu je kvaka? U tome da se  ovakva podrška ratnim zločincima desila u toku mjeseca ramazana, a poznato je da su žrtve zločina “hrvatskih uznika i branitelja” bili u 99% slučajeva muslimani. Kvaka je i u tome da su se svi oni koji su na bilo koji način stali iza ovog koncerta – dakle taj politički đilkoš Dragan Čović, ona “Marine LePen” sa Pantovčaka, onaj Hvaranin sa Markovog trga, prisutni na otetom “Veležovom” stadionu i oni koji nisu bili prisutni, a izjasnili se da jesu za koncert, dio medija u BiH i Hrvatskoj koji podržavaju reuspostavu “Herceg Bosne”, zapravo indirektno izjasnili da odobravaju i Heliodrom, i Dretelj i ono što je prethodilo masovnom odvoženju Bošnjaka Mostara i Hercegovine u te logore a to je da su ih dovodili prvo na taj isti stadion koji je bio sabirni centar, ili koji je bio u to vrijeme dvojnik stadiona “Nacional” u Santiago de Chile-u iz septembra 1973. To je morbidno i to je neofašizam, dragi moji.
 
Nakon ovakvog događaja, koji je bio najmanje muzički (ma šta o tome tvrdio onaj Čović), potpuno je jasno da je ne samo Mostar duboko ideološki i etnički podijeljen, nego i taj dio BiH, pa i sama BiH, u kojoj itekako stanuju dva neofašizma i djeluju sinhronizirano kao braća blizanci. Sinoć je iz Mostara odaslana snažna poruka kuda stvari idu kada je sudbina Bosne u pitanju. I na hipotetičko pitanje “šta ako Hag potvrdi kaznu Prliću i ostalima”, zagovornici “Herceg Bosne” odgovaraju da će to biti “nepravedna sudska odluka jer je Haški tribunal politički sud…” Kao da slušam Dodika i neke Vučićeve jastrebove iz Beograda! Nije ni čudo, jer jednom sam već napisao da je “Herceg-Bosna velikosrpski projekt…”
 
Jučer je na TV-1 emitiran dokumentarac “Velika Hrvatska”, britanske autorice Belinde Giles, pa ko želi, može ga pogledati i ovdje.
 
SMRT FAŠIZMU, SLOBODA NARODU!
 
Bedrudin GUŠIĆ

Desilo se da mi postane jasno da će linija i boja odrediti moj hod kroz prostor, vreme i sudbinu, ono što zovemo životom koji nam je dat da iskusimo i prođemo. Ali ako bih morao sebe deklarisati kroz jedan likovni element to bi bila linija kao izraz ostvarene mere racionalnog i osećajnog.….Naravno da je talenat neophodan ali ga je danas teže definisati jer je i on sam veoma različit i ne samo to. Na primer pitanje zašto se nečiji talenat, brzo ugasi i osuši a nečiji nastavi da se razvija i oplođuje….Kao student, voleo sam stare majstore. Rembranta naročito. Nije to bio odnos prema uzornom, već nečem što dubinski dodiruje neku sličnost bića. Takođe, tokom tih studentskih dana puno sam razmišljao i o tada aktuelnim bosansko-hercegovačkim umetnicima, Emiru Dragulju, mom profesoru grafike, Safetu Zecu, Berberu, nešto starijem Radenku Miševiću, mom profesoru slikarstva, iz razloga da su oni postavili za predmet svoje umetnosti lokalne, zavičajne teme i regionalnu problematiku….. Funkcija umetnosti je iz temelja promenjena i to je njen društveni kontekst. Kako će stvari ići dalje teško je pretpostaviti. Ono što kao stvaralac mogu da kažem, pluralizam će nužno postojati, kao i reakcija na ono što se kao ,,main stream” protežira…..Ako mnogo znamo i pamtimo onda smo stari, ako tog znanja i pamćenja nemamo onda smo deca kojom se upravlja i manipuliše. Ostaćemo, mladi i vitalni ako se suprotstavimo parolama da  ,,Sloboda je ropstvo” i Neznanje je moć”. Dakle moramo mnogo znati da bismo bili mladi i ostali takvi. A to podrazumeva edukaciju do smrti i aktivizam…..Jesam na neki način izašao razočaran jer sam uvideo da u politici uglavnom opstaju zli i pokvareni, oni čiji je lični interes daleko ispred opšteg, društvenog. No, sa druge strane srećan sam da sam susreo i prave ljude. Mislim da je to vrednija stvar i da je uvek pred nama izbor. Tada sam i ja napravio svoj izbor i povukao se iz te sfere još više predan sopstvenoj umetničkoj vokaciji. Ovog puta sa jednim novim iskustvom….. Svet je globalizovan i mladi ljudi su od samih početaka ubačeni u taj globalizujući vrtlog. Ranije ste prosto bili u poziciji da pronađete korene sopstvene autentičnosti, danas to može izgledati ne samo duboko anahrono već i bizarno. Pa ipak bez te autentičnosti nema ničeg u umetnosti…..Umetnost je danas jedna velika privilegija, mogućnost da se uživa u njoj, da se stvara. Ona zadovoljava onu potrebu ili čak i iluziju za slobodom, da možete izraziti sopstveno biće, ispitati kapacitete sopstvenih mogućnosti…..Rekao bih nema mesta za predah u ovom tragalaštvu, ali se postavlja pitanje naših kapaciteta. Ipak smo mi ljudi ograničena bića u svom individualitetu i uz to smrtna. Ali po prvi put smo u prilici da produžavamo svoju ,,mladost”, kao zahtev vremena, ne samo biološki već i duhovno i intelektualno. Nadajmo se da će i ostati tako…..

Mehmed Slezović je rođen 1960 god. u Novom Pazaru. 1985. završio je Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu, odsjek slikarstva kod prof. Radenka Miševića..God.1987. završava postdiplomske studije slikarstva na istom fakultetu kod prof. Mome Antonovića. 1990. završava postdiplomske studije grafike kod prof. Emira Dragulja.2009. doktorirao na temi ,,Umetnički crtež u savremenoj praksi i teoriji.’’Član je ULUS-a, i Grafičkog beogradskog kruga od 1987 godine, Međunarodnog udruženja Krakovskog trijenala od 1997 . Živi i radi u Novom Pazaru. Profesor je za predmet slikanje i crtanje na Internacinalnom Univerzitetu u Novom Pazaru.

“U početku bijaše riječ…”, stoji u Indžilu/Evanđelju/Jevanđelju kojeg je Gospodar objavio Isau a.s./Isusu. Šta kod Vas bijaše na početku?

SLEZOVIĆ:Slika je starija od pisane reči. Znači uvek je u početku linija. A linija je element geometrije pa je rečeno da Bog stvara posredstvom geometrije. U mom slučaju beše rano ispoljeni talenat, potreba za izražavanjem, otkrivanjem. Ali i sklonost prema nauci, bejah odličan učenik, pa mi je u jednom trenutku bilo teško izabrati životnu stazu. Ali naše odluke, one svesne ne određuju naše sudbine. Desilo se da mi postane jasno da će linija i boja odrediti moj hod kroz prostor, vreme i sudbinu, ono što zovemo životom koji nam je dat da iskusimo i prođemo. Ali ako bih morao sebe deklarisati kroz jedan likovni element to bi bila linija kao izraz ostvarene mere racionalnog i osećajnog.

Umjetnost, preciznije slikarstvo, ili još preciznije – grafika, jeste Vaša sudbina i izbor. Bježim od patetitčnih i stereotipnih pitanja koliko mogu, ali izgleda da ovakvo, jednostavno ne mogu zaobići: da li je i koliko za umjetnika-slikara, osim obrazovanja, bitan i talenat da bi se ozbiljno i svrsishodno bavio tim poslom?

SLEZOVIĆ:Određene likovne discipline su naizmenično dobijale prevagu u mome radu što je zavisilo od niza spoljnjih i unutarnjih okolnosti. Ako je grafika u nekom trenutku dobijala primat to je zato što sam se tada najpreciznije izražavao u njoj. Sada bih mogao reći da je to crtež koji je na samoj granici sa slikom.  Možda danas relativizujemo pitanje talenta jer se umetnošću ne bave više samo najdarovitiji, oni izuzetno obdareni, genijalni. I umetnost je postala obična ljudska delatnost demokratski pristupačna svima ne samo da se njome koriste već i da se u njoj okušaju. Sa druge strane, sam pojam umetnost je toliko proširen u svom značenju da se s razlogom postavlja pitanje šta je to pred pluralizmom izražajnih oblika bar kad je u pitanju domen vizuelnog. Ali stvari se preciznije sagledavaju kad govorimo o slikarstvu, vajarstvu, crežu. Naravno da je talenat neophodan ali ga je danas teže definisati jer je i on sam veoma različit i ne samo to. Na primer pitanje zašto se nečiji talenat, brzo ugasi i osuši a nečiji nastavi da se razvija i oplođuje. Razmišljao sam o tome kroz svoju nastavničku praksu ali i ranije kao student. Potrebno je još nešto uz talenat- potreba ili moranje da se nešto saopšti, izrazi, a to onda tera na rad i pronalaženje određene izražajne forme.

A da li je u Vašem slučaju – kada ste se predali u umjetnosti, utjecao i neko ko Vam je eventualno bio uzor?

SLEZOVIĆ:Kao student, voleo sam stare majstore. Rembranta naročito. Nije to bio odnos prema uzornom, već nečem što dubinski dodiruje neku sličnost bića. Takođe, tokom tih studentskih dana puno sam razmišljao i o tada aktuelnim bosansko-hercegovačkim umetnicima, Emiru Dragulju, mom profesoru grafike, Safetu Zecu, Berberu, nešto starijem Radenku Miševiću, mom profesoru slikarstva, iz razloga da su oni postavili za predmet svoje umetnosti lokalne, zavičajne teme i regionalnu problematiku. Ali moj boravak i rad u Istanbulu tokom ratnih godina i nakon toga, učinio je da ih sagledam u određenom kontekstu istorijskog kretanja vremena i prostora i da se moje duhovno interesovanje udalji sa tih postulata promišljanja i razumevanja određenh konteksta. Znači da je moje carigradsko iskustvo bilo veoma važno jer sam preciznije mogao sagledati relacije Bosne, Sandžaka, Turske i Balkana uopšte ali i onog što je kao određeni senzibilitet i sklonost dolazilo iz Evrope kao nasleđe, ili jak američki uticaj sa kojim sam se susreo u Istanbulu, takođe. Dodao bih da se u našim balkanskim relacijama usporeno sazreva. Ja sam bio u prilici da dosta toga sagledavam i određujem se spram toga. Intelektualno, pre svega. Svako sa sobom nosi put sopstvenog sazrevanja a ono nije moguće bez određenih tačaka koje određuju tu putanju.

Poznata mi je jedna Vaša izjava da ste se “predali umjetnosti, ne očekujući ništa..” Ipak, da li Vam je umjetnost do sada nešto dala?

SLEZOVIĆ:Mnogo više nego što bi se moglo i pretpostaviti. Ne znam da li bih izdržao terete svoje mladosti bez nje.  Dala mi je izuzetne ličnosti za vaspitače. Danas mogu da kažem da je to velika privilegija i čak Božiji blagoslov. Veliko obrazovanje, mogućnost da posmatram život i svet oko sebe i sebe u tom svetu kroz naročitu prizmu saznanja i naravno mogućnost prevazilaženja svih obruča, ograda, ograničenja koja na razne načine ponesemo sa sobom. Hoću reći, uzvratila mi je punom merom svog bića. Ali i ja sam nju živeo svim svojim kapacitetima. Drugačije ne bih ni mogao.

Živimo u vrijeme korporacionizma, tu i tamo vandalizma, agresivnog materijalizma.., diletantizma…i kojih sve ne izama. Hoće li i kako će ih likovna umjetnost preživjeti?

SLEZOVIĆ:Pitanje je vrlo složeno. Otprilike, znamo da bi danas, čovečanstvo moglo podneti gubitak umetnosti, pa zahvaljujući virtualizaciji stvarnosti, taj se proces na neki način i dešava. Sa druge strane, filozofija i umetnost su izgubile svaku moć i značaj pred tehnologijom koja je tu moć preuzela pa se sada umetnost našla u raljama spekulativnog tretmana filozofije koja je glorifikuje i stavlja u funkciju sopstvenog interesa menjajući joj neno izvorno biće. Sve ovo se da lepo videti u tzv ,,recentnim praksama”. Postulat estetskog je nestao  iz umetničkog a dimenziju forme sve više zamenjuje aspekt značenja lišen formalističkih izražajnih značajki. Funkcija umetnosti je iz temelja promenjena i to je njen društveni kontekst. Kako će stvari ići dalje teško je pretpostaviti. Ono što kao stvaralac mogu da kažem, pluralizam će nužno postojati, kao i reakcija na ono što se kao ,,main stream” protežira. U čoveku će pored saznajne dimenzije uvek postojati i potreba za lepim. Na neki način to je pitanje Boga. Svako ga mora pronaći individualno u svom srcu bez obzira na zvanični ateizam ili pomodni religijski populizam. Tako je i sa umetnošću. Onaj ko ga pronađe biće spašen. Ali treba izdržati iskušenja i izazove, bez toga nema ni spoznaje ni uverenja. Uostalom na ovoj duhovnoj stazi to se podrazumeva.

A kako ćemo ostati mladi u ovim vremenima i onima koja slijede?

SLEZOVIĆ:Novo doba i Novi poredak zahtevaju novu svest. Kažu lišenu  sveg istorijskog pamćenja iskustva i znanja. Ali nije tako.  Ako mnogo znamo i pamtimo onda smo stari, ako tog znanja i pamćenja nemamo onda smo deca kojom se upravlja i manipuliše. Ostaćemo, mladi i vitalni ako se suprotstavimo parolama da  ,,Sloboda je ropstvo” i Neznanje je moć”. Dakle moramo mnogo znati da bismo bili mladi i ostali takvi. A to podrazumeva edukaciju do smrti i aktivizam. Nije to ni tako loše. Samo jedni će biti ,,mladi” a drugi ,,stari” već prema istrajnosti pred svetom koji se tako ubrzano menja pokrenut brzim tehnološkim promenama kao i svim ostalim.

 Gdje sve crpite inspiracije za svoj slikarski izražaj?

SLEZOVIĆ:Rekao bih ponajviše u ezoterijskim dimenzijama sopstvenog bića. Ali dosta toga od kako radim i kao profesor se moralo promeniti, od permanentnog čitanja, praćenja savremenih umetničkih tokova, putovanja, praćenja rada drugih umetnika, pisanja i drugih aktivnosti. Naravno sve to sada ukupno utiče i na moj rad. Uvek ima puno podsticaja koji ponekad mogu po malo i smetati. Previše informacija može i da smeta kao i njihov nedostatak. Inspiracija su često i ti mladi ljudi kad napreduju i razvijaju se. Sve je to jedan dinamičan mozaik različitih impulsa koji dolaze do umetnika i deluju na njega pozitivno ili negativno, stoga je umetnost deo ukupnog društvenog konteksta.

Bili ste zagazili i u političke vode, koje tradicionalno, barem na Balkanu, nisu čiste. Idu li ruku pod ruku umjetnička duša i politički djelatnik? Šta Vas je bilo ponukalo za taj eksperimentalni izlet u politiku i jeste li bili svjesni šta Vas čeka u politici? Jeste li se razočarali?

SLEZOVIĆ:Politički angažman je došao kao posledica i sled mog intelektualnog angažmana. Tokom ratnih godina vodio sam Sandžački intelektualni krug koji je najuže sarađivao sa Beogradskim krugom intelektualaca na otporu ratnoj politici i ksenofobiji. Sa rušenjem režima Slobodana Miloševića, pristupio sam tada ekspertskoj mreži G17 Plus koja je prerasla u stranku i u svom programu imala koncept evropske građanske Srbije. Tada je postojala nada da je to moguće i okupljalo je entuzijaste bez političkog iskustva. Mogu reći da mi je to iskustvo bilo dragoceno ponajviše iz dva aspekta. Prvo u poziciji si da dobro sagledaš ljude u strukturama njihovog bića, što može biti korisno za umetnika ali i dubinsku strukturu jednog društva, u ovom slučaju srpskog ali sopstvene nacionalne zajednice. Sve su to dragocena iskustva. Naravno nisam bio svestan šta me sve čeka a dosta toga se odrazilo na moj rad. Umetnik sagleda sebe sa pozicije koliko to njegovo bavljenje umetnošću ne zanima ljude na vlasti i koliko to u osnovi nema neku važnost za te strukture. Jesam na neki način izašao razočaran jer sam uvideo da u politici uglavnom opstaju zli i pokvareni, oni čiji je lični interes daleko ispred opšteg, društvenog. No, sa druge strane srećan sam da sam susreo i prave ljude. Mislim da je to vrednija stvar i da je uvek pred nama izbor. Tada sam i ja napravio svoj izbor i povukao se iz te sfere još više predan sopstvenoj umetničkoj vokaciji. Ovog puta sa jednim novim iskustvom.

Hoćete li povući neku paralelu između vremena nekih Vaših početnih umjetničkih izražaja i današnjeg, kada je riječ o odnosu okruženja, užeg ili šireg, prema umjetnosti, konkretnije – prema slikarstvu?

SLEZOVIĆ:Kontekst je potpuno drugačiji. Ja sam rođen u Jugoslaviji, školovao se dok je ta zemlja još postojala, istina već zahvaćena krizom. Ali ono što je jako bitno je da je ona posedovala elitnu kulturu izraslu na procepu dvaju svetova,  zapadno – kapitalističkog i istočnog – komunističkog, sa jakom svešću o sopstvenom kulturnom identitetu. Danas toga nema. Svet je globalizovan i mladi ljudi su od samih početaka ubačeni u taj globalizujući vrtlog. Ranije ste prosto bili u poziciji da pronađete korene sopstvene autentičnosti, danas to može izgledati ne samo duboko anahrono već i bizarno. Pa ipak bez te autentičnosti nema ničeg u umetnosti. Praznina uniformnog izraza i ideja gde svi rade na istim postulatima je zastašujuća a istovremeno sveprisutna.

S obzirom da ste i pedagog, recite kakav je danas interes mladih ljudi prema likovnoj umjetnosti?

SLEZOVIĆ:Rekao bih da postoji veliko interesovanje i ono ne bi trebalo da čudi. Umetnost je danas jedna velika privilegija, mogućnost da se uživa u njoj, da se stvara. Ona zadovoljava onu potrebu ili čak i iluziju za slobodom, da možete izraziti sopstveno biće, ispitati kapacitete sopstvenih mogućnosti. Pri tom, zastrašujući položaj mladih, obrazovanih ljudi koji ne mogu naći zapošljenje, ove mlade ljude, rekao bih stavlja čak i u nešto povoljniju situaciju.

Na kraju, ima li umjetnik pravo barem na predah u stalnom traganju za istinom?

SLEZOVIĆ:Živimo u vrlo dinamičnom vremenu ubrzanih globalnih promena, vrlo zahvalnom sa pozicije tragalaštva za istinom, kako sopstvenom tako i onim širim, opštim, društvenim pa i umetničkim. Možda je ovo jedno od najzahvalnijih vremena za umetnost. Nove tehnologije koje proširuju opsege naših komunikacija, kretanja, promene prebivališta, nove mogućnosti izraza, nebrojenih problema i pitanja savremenog globalizovanog sveta gde se svi suočavaju sa istim stvarima i tako dalje i tako dalje. Rekao bih nema mesta za predah u ovom tragalaštvu, ali se postavlja pitanje naših kapaciteta. Ipak smo mi ljudi ograničena bića u svom individualitetu i uz to smrtna. Ali po prvi put smo u prilici da produžavamo svoju ,,mladost”, kao zahtev vremena, ne samo biološki već i duhovno i intelektualno. Nadajmo se da će i ostati tako.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

SLEZOVIĆ:Hvala i Vama na zanimljivim pitanjima.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (901)

 

 

 

Kada smo nas dvojica prvi put razgovarali pred publikom bilo je to krajem januara 2011, a u nastavku smo već krajem iste godine, kada si Ti mene uzvratno ugostio na svom portalu, obilježili Tvoj 300-ti intervju. Tom prilikom sam Ti poželio da se taj broj udvostruči. Danas je on trostruko veći. U maratonskom pohodu na istinu nema sumnje da će se cifra Tvojih intervjua uskoro približiti fantastičnoj i po svemu sudeći vrlo teško dostižnoj brojci 1000….. Naša borba ima smisla i imaće i poslije nas. Bez osvrtanja na žrtve, moramo nastaviti da bi se onemogućio pad novih žrtava. Ma kako gledali na Njegoša, moram citirati njegove riječi: „Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj.“; „Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, to je ljudska je dužnost najsvetija.“ Moj je zaključak da se borba protiv posve iracionalnih i korumpiranih tirana i njihove trilateralne tiranide nužno mora nastaviti do posljednjeg daha i do posljednjeg preostalog Čovjeka….. U kuće susjeda vratio se zloduh. Marko Perković Tompson im je ustaška grlata perjanica, kao što je to kod prekodrinskih komšija četnički vojvoda Bora Đorđević Čorba. U pitanju su legionari crnih legija. Predvodnici divljih rulja sa stadiona. Svoj ljudski identitet oni više nemaju…..Preko susjeda i komšija infiltrirane su „demokratija“, „cajke“, turbotrans i pohlepa, samo nema mjesta za kulturu, posebno ako je tuđa. Zato su školstvo, medicina i socijalna zaštita na posljednjem mjestu. Kako pomoći narodu koji je nakon što su ga ubijali i ponižavali, na kraju, sudeći prema definiciji „švedskog sindroma“, postao – opsesivno suicidalan?….. Uglavnom, preliminarno, za nas je Dragan Čović ratni profiter sa kriminalnom prošlošću i izdajničkom reputacijom, Izborni zakon je nelegitiman u ionako nelegalnoj dejtonskoj čudovišnoj varta-tvorevini-paradržavi, tako da bez ikakvog zaziranja mogu iznijeti sud da iza kočopernog mafionera stoji katolički kler, odnosno Vatikan, halapljiva gladna neman čiji apetit za dijelovima Bosne još od iskorjenjivanja Bogumila do danas nikada nije uminuo….. Doprinos prevladavanju bosanske agonije možemo dati najviše mi koji smo vani u egzilu, jer, i mi predstavljamo moćan „vanjski“ faktor, koji je samo u prošloj godini unio u Bosnu 3,5 milijardi KM. Naravno, samo kroz uspješnu simbiozu sa građanima Bosne, prije svega radnicima u industriji i poljoprivredi, skupa sa podmlađenom studentskom inteligencijom svjesne iluzornosti svrstavanja prema klero-afinitetima, moguće bi bilo govoriti o preduslovima za narodni bunt koji bi se mogao izvesti bez nasilja i ispoljavanja rušilačkih manira. Dovoljno je provesti u djelo dobro osmišljenu koncepciju građanske neposlušnosti…..Politiku su profanisali preplaćeni prenamnoženi politikanti i ona već odavno nije područje profiliranja sudbine, sudbinu danas kreiraju šaptači, poltroni, žongleri izvježbani u tehnici bacanja noža u leđa bliskim ljudima. Običnog čovjeka politika zanima samo u mjeri kojom bi se dala premjeriti bezosjećajnost onih za koje je taj „obični“ glasao na izborima…..  Kao i tlo Bosne, do sada je tlo Sirije bilo samo poligon uvježbavanja rukovanjem najmodernijom tehnologijom investiranom za eventualni konačni obračun sila tame. Plašim se da svjetlost poslije tog obračuna ne bi imao ko dočekati. Možda jedino mitski Salamander i Feniks, ali čovjek ne….. Najdalje dokle bi Putin dogurao u karijeri da se kojim slučajem zadesio pod autoritarnom komandom Josifa Visarionoviča Džugašvilija Kobe, bilo bi, – ako bi preživio sibirski gulag, – mjesto osrednjeg magacinera i to pod budnom prismotrom. Staljin takve tipove nije trpio. Bio je monstrum, ali se držao manira proleterske skromnosti i nikada ne bi sebi dopustio da postane jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. A Putin je vjerovatno i najbogatiji i najbolje naoružan, a i vlada najvećim energetskim i rudnim potencijalima. Šta bi rekao Ruzvelt o Donaldu Trampu? Ja bih rekao nešto humoristično, ali, neka ponešto ostane za naš naredni virtualni susret…..

Poštovani i dragi prijatelju! Kao što vidiš, ovaj moj maraton traje i brže nego do sada smo u prilici da “izmjerimo prolazno vrijeme”, odnosno da načinimo nekakav presjek stanja na teme koje nas obojicu žuljaju, nakon još jedne dionice. Dobrodošao i hvala što si učinio presedan u vremenu kada si, kako si mi rekao, odbio intervjue drugima.

HAJNAL: Nakon više od četrdeset godina glasnosti, kao buntovnik koji to nikada nisam bio bez razloga, najavio sam djelomično i privremeno povlačenje sa javne scene. Povukao bih se sasvim samo ako bih morao, tj. pod nekim ekstremnim okolnostima. Dobar i savjestan učitelj, ljekar, policajac, ratar i vatrogasac nikada ne mogu biti spokojni i pasivni prema svijetu koji ih okružuje. Njihova budnost traje sve dok su sposobni brinuti se o drugima. Ali, istina je da sam već veoma umoran od oluja koje donose nedokazni naivni nepromišljeni ljudi što su, bilo protiv svog znanja ili sasvim svjesno, u kohabitaciji sa sračunatim destruktivcima. Djelovao sam uglavnom preventivno, s pozicije prosvjetiteljskog humanizma, ali i neumorno iznova gradio ono što su rušili kabadahije destruirajući druge i sve drugosti, pretvarajući i sebe same u mentalne ruševine. Popraviti Te vrste ruševina je najteže, a često i nemoguće. Ipak, nisam žalio sebe i svoje resurse i ne žalim. Mogao bih u pojedinim slučajevima jedino lamentirati za vremenom koje sam odvajao od porodice ne poklanjajući svojim najbližima pažnju koju su trebali. Hvala onima koji su moj rad prepoznali i koji ga cijene, a nezahvalnicima će se baviti budućnost u kojoj će se probuditi njihova samosvijest pa ništa neće biti uzaludno, samo što se mjereno iz ugla njihove ovovremene percepcije to teško može trenutno sagledati. 

Kada smo nas dvojica prvi put razgovarali pred publikom bilo je to krajem januara 2011, a u nastavku smo već krajem iste godine, kada si Ti mene uzvratno ugostio na svom portalu, obilježili Tvoj 300-ti intervju. Tom prilikom sam Ti poželio da se taj broj udvostruči. Danas je on trostruko veći. U maratonskom pohodu na istinu nema sumnje da će se cifra Tvojih intervjua uskoro približiti fantastičnoj i po svemu sudeći vrlo teško dostižnoj brojci 1000. Ne preostaje mi ništa drugo nego da ponovim želju: da se i taj broj udvostruči! Drugim riječima rečeno, želim da u ovom svijetu uzdrmanih stubova osnovnih vrijednosti egzistencije još dugo jačaš temelje novinarske etike i profesionalnosti. Bez dobrog i sigurnog temelja, posebno u sferi javnog informisanja i nezavisnog istraživačkog žurnalizma, ni najtvrđi stubovi ne mogu spasiti nikakvu nadgradnju. A temelj humanog postojanja je samo istina i borba za pravdu. Hvala Ti u ime te borbe u kojoj nepokolebljivo istrajavaš.

Bosna je, svjesni smo toga obojica, naša rana neprebolna. A njene rane ne da ne liječe oni koji su za to zaduženi (i veoma dobro plaćeni), nego joj još uporno i drsko posipaju ljutu so na iste. Pomaka, jednostavno, nema. Ima li, onda, ova naša (i još nekih) borba daljnjeg smisla?

HAJNAL: Mitski Sizif je svojom upornošću dokazivao da ta upornost svojom edukativnom simbolikom prevazilazi namjeru, motivacijsku ciljnost, – smisao guranja kamena uz brdo nije u kontinuiranom izvršavanju kazne kojom je za svoj prestup vinovnik Sizif bio kažnjen, već da dođu do stupnja samospoznaje i on i svi koji posmatraju njegovu herojsku patnju. (Sizif, sin Eola i Enarete, otac Odisejev, kažnjen je zbog svog lukavstva i sklonosti prevari da vječno gura stijenu uz planinu; – grčka mitologija).

Ranjena i oskvrnuta Bosna je velika škola na otvorenom. Ona je taj kamen koji leži na srcima svih koji je vole, ali, ona je i otjelotvorenje apsurdnosti same ideje njenog uništenja. Još se nije usrećio onaj koji je nešto oteo i porušio, pa će slijedom kamijevske intuitivnosti i sartrovske lucidne prognostičke imaginativnosti biti obilježen kao poguban i uzaludan svaki destruktivan gest, svaka zla pomisao, usmjereni protiv Bosne. Ona neće šaptom pasti i neće propasti. Naša borba ima smisla i imaće i poslije nas. Bez osvrtanja na žrtve, moramo nastaviti da bi se onemogućio pad novih žrtava. Ma kako gledali na Njegoša, moram citirati njegove riječi: „Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj.“; „Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, to je ljudska je dužnost najsvetija.“
Moj je zaključak da se borba protiv posve iracionalnih i korumpiranih tirana i njihove trilateralne tiranide nužno mora nastaviti do posljednjeg daha i do posljednjeg preostalog Čovjeka.

Ni komšije a ni susjedi nam ne miruju već nastavljaju započeto iz ranih 90-tih prema našoj zemlji, samo drugim sredstvima. Da li se ovdje radi samo o njihovoj drskosti ili se više radi o tome da njima nema ko da lupi šakom o stol i kaže “odbij”?

HAJNAL: U kuće susjeda vratio se zloduh. Marko Perković Tompson im je ustaška grlata perjanica, kao što je to kod prekodrinskih komšija četnički vojvoda Bora Đorđević Čorba. U pitanju su legionari crnih legija. Predvodnici divljih rulja sa stadiona. Svoj ljudski identitet oni više nemaju. A takvih se običan čovjek plaši, zazire, sklanja se, ostavljajući nemani slobodan nebranjen prostor da se neometano širi. Imao bi se među hrabrim Bosancima ko uspraviti pred velikom nevoljom, i usprotiviti, ali, problem čine oni koji guše svoje heroje da to ne budu. Kukavičluk je zarazan i neobično voli da se kamuflira. Zato nema odlučnih koji bi ginuli za ideale. A i zašto bi? Vide kako su prošli heroji: degradiraju ih, izgladnjuju, potom hapse, ili čekaju da se zaboravljeni i prevareni, sami dokrajče. Ipak, ljudsko dostojanstvo nalaže da se ne poklekne. Život bez otpora zlu je obezvrijeđen. Koliko god da su većina građana Bosne moralno eutanazirani i prividnim mirom neutralisani, postoji potencijal kojeg samo treba usmjeriti. Ali, ni do kakve koordinirane aktivnosti ne može se doći sve dok tijelo odbija pokornost centru za mišljenje i upravljanje pokretima. Sve dok su masama njihovi idoli „najpametniji“, – a s njima stopljeni jednako lijeni i prezrivi, sumnjičavi i bolesno cinični, samoživi i vlastogramzivi, podli i srebroljubivi, koruptivni i lomitelji zdravih inicijativa, pljuvači i šaptači, denuncijatori i klevetnici, ogovarači i manipulatori, intriganti i špekulanti, crnoberzijanci i narkofili, nekrofili i ratnohuškači, etiketari i kockari, paraziti i muljatori, ljigavci i genocidoprofiteri, hajkači i trabantgrlatori, – neće biti ni onih čije bi „Dosta!“ i „Odbij!“ imalo svoj dobroprihvaćen eho u masama. Preko susjeda i komšija infiltrirane su „demokratija“, „cajke“, turbotrans i pohlepa, samo nema mjesta za kulturu, posebno ako je tuđa. Zato su školstvo, medicina i socijalna zaštita na posljednjem mjestu. Kako pomoći narodu koji je nakon što su ga ubijali i ponižavali, na kraju, sudeći prema definiciji „švedskog sindroma“, postao – opsesivno suicidalan?

To tzv. službeno Sarajevo je sebi dozvolilo da mu otvoreno prijeti jedan politički kabadahija Dragan Čović ucjenjujući Državu sa Izbornim zakonom po mjeri njegovog HDZ-a ili po mjeri Prlića i ostalih za koje znamo gdje su i zbog čega su tamo. Kako Ti vidiš tu priču oko Izbornog zakona i ima li u njoj nevinih?

HAJNAL: Nije potreban akademski rječnik: narod kaže da pokvarena riba smrdi od glave. U Bosni nisu instalirani kantoni, već feudi, zemlja je vraćena u feudalizam. Čović je jedan od feudalaca. Da nema jednog nositelja izdaje, recipročno, ne bi bilo ni drugog. Novo je samo to da Čović pledira na nasilno uspostavljanje trećeg entiteta, a Dodik govori o mogućem novom ratu bude li se zahtijevalo ukidanje paradržave Rs. Te prijetnje ne mogu se minorizirati, niti ih se treba previše plašiti. Kažiprstom treba uprijeti prema pravnom sistemu, a on u Bosni ne funkcionira. Opstruiran je i razoren. Gradovi i sela obnavljaju se nakon rata, ali je pravo srozano na najniži nivo. Zato sam i objavio poziv pravnicima da se probude i otrgnu iz mreže bespravlja, prije nego ih sud povijesti uvrsti u spisak najopasnijih negativaca. Jer, nema po društvo opasnijih subjekata od pokvarenih sudija i advokata, loših i nedoučenih ljekara, korumpiranih policajaca, učitelja pedofila, i onih koji su spremni izdati zemlju u kojoj su rođeni. Zato sam dio nadležnosti svog Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva već angažirao za filijalu sa sjedištem u Bosni, koje će biti nadležno za vrednovanje rada javnih i privatnih pravnih službi, a rezultati rada tog tima biće periodično objavljivani na društvenim mrežama. O tome više u nekom pogodnijem trenutku. Uglavnom, preliminarno, za nas je Dragan Čović ratni profiter sa kriminalnom prošlošću i izdajničkom reputacijom, Izborni zakon je nelegitiman u ionako nelegalnoj dejtonskoj čudovišnoj varta-tvorevini-paradržavi, tako da bez ikakvog zaziranja mogu iznijeti sud da iza kočopernog mafionera stoji katolički kler, odnosno Vatikan, halapljiva gladna neman čiji apetit za dijelovima Bosne još od iskorjenjivanja Bogumila do danas nikada nije uminuo. No, budući da živimo u mitotvornim vremenima, u kojima se Gospa priviđa svakih pet dana, dopustimo sebi gradnju vlastitog mita kojeg ćemo utkati u svijest preostalih normalnih ljudi, a njih ima. Usvojićemo svoj izbor: da se poput Tezeja obračunamo sa svakim politikantskim minotaurom i da se na njegov i svaki sličan „zakon“ pobjedonosno potpišemo poznatom krilaticom-parolom: Smrt fašizmu-sloboda narodu!

Ova agonija s Bosnom zaista previše traje i ne nazire joj se kraj. Ko našu domovinu može izvući iz te agonije, uz startnu spoznaju da ove vlasti ne mogu i ne žele: unutarnji faktori (neke nove političke snage, svenarodni bunt) ili vanjski faktori (koji)?

HAJNAL: Kad je, navodno, Pilat želio upozoriti Jevreje na posljedice raspinjanja Hrista, njihov odgovor je bio: „Krv njegova na nas i na djecu našu.“ Ako su imalo sujevjerni sudionici kalvarije Bosne i njenog naroda, mogli bi sa sigurnošću zaključiti da sva ta patnja i krv nedužnih, sva viđena razaranja, silovanja i pljačke neće proći mimo prorečenog. Tako bi otprilike izgledale konture fatalističko-eshatološke koncepcije vjerovanja da je svakoj uzročnosti komplementarna posljedičnost. O tome bi trebali razmišljati i domaći plaćeni slugani svjetskog zla. A nama ne preostaje ništa drugo nego da sizifovski kotrljamo svoj kamen sve dok se skupa s njim ne otkotrljamo s druge strane. Doprinos prevladavanju bosanske agonije možemo dati najviše mi koji smo vani u egzilu, jer, i mi predstavljamo moćan „vanjski“ faktor, koji je samo u prošloj godini unio u Bosnu 3,5 milijardi KM. Naravno, samo kroz uspješnu simbiozu sa građanima Bosne, prije svega radnicima u industriji i poljoprivredi, skupa sa podmlađenom studentskom inteligencijom svjesne iluzornosti svrstavanja prema klero-afinitetima, moguće bi bilo govoriti o preduslovima za narodni bunt koji bi se mogao izvesti bez nasilja i ispoljavanja rušilačkih manira. Dovoljno je provesti u djelo dobro osmišljenu koncepciju građanske neposlušnosti.          

Koliko je ovo stanje u Bosni posljedica prelamanja geostrateških interesa i ciljeva velikih sila i kakav se rasplet na tom planu (geostrateškom) može realno očekivati?

HAJNAL: Bosna se trenutno nalazi u velikoj opasnosti. Evidentno je da se pod maskom politološke stručnosti danas pojavljuju brojni mešetari. Jedni nastupaju iz populističkih razloga, tek toliko da bi u javnosti bili prisutni svojim imenom i likom, a brojni su plaćeni da u ime tajnih službi unose razdor među ljudima koji bi trebali predstavljati krem bosanske duševnosti. Prvi nesvjesno pomažu ovim drugim, i ne znajući da igraju njihovu igru. A pravi „igrači“ su visokosofisticirani destruktori koji šire virus sverazornog defetizma. Naivni ljudi lako padaju u šemu indoktrinacije, instinktivno se ili po inerciji već viđenog ograđuju od „teorija zavjere“, pa su uglavnom vidljive dvije osnovne grupe analitičara. Jedni frontalno osuđuju unutarnji faktor nejedinstva („niko nama nije kriv, sve smo mi to sami zakuhali“), dok pripadnici drugog fronta za sve loše što se dogodilo pristrasno traže krivca u vanjskim faktorima, priklanjajući se nekoj od sila čije je djelovanje prisutno kroz korupciju implementiranu u vidu pomaganja „svojoj braći“. Tog scenarija bi se trebao plašiti svaki građanin Bosne koji drži do njenog unutarnjeg jedinstva.

Da malo prizemljimo stvari i da budemo krajnje realni: da li, po Tvojoj percepciji, postoji kritična masa onoga što se zove narod a koja (kritična masa) je zainteresirana da se demokratskim sredstvima bori za bolju vlast od ove koju imamo i koju smo preko dvije decenije imali? Zanima li, zapravo, “običnog” bosanskog čovjeka politika, odnosno želi li biti i subjekt, a ne samo objekt politike?

HAJNAL: Ljudi u Bosni su toliko preplavljeni raznim najlošijim politikama da su izgubili osjećaj za realnost, naviknuti na toplu vodu koju im neprekidno dogrijavaju, da će uskoro biti skuhani. Otupljenih senzora na humanost, svejedno im je što komšijina djeca nemaju šta jesti, što u vlasti sjede dvojkaši, propalice, veleizdajnici, kriminalci i ratni zločinci, što ih tajkuni-profiteri lažu, pljačkaju i kao roblje prodaju ih tuđinu, što bijela kuga stvara međugeneracijski vakuum, što mladost ode u svijet da bi bila služinčad koja neće rađati Bosanke i Bosance, što su izjednačeni zlikovci i žrtve… Čak i da se „dogodi narod“, ko bi ga i prema kom cilju poveo? Politiku su profanisali preplaćeni prenamnoženi politikanti i ona već odavno nije područje profiliranja sudbine, sudbinu danas kreiraju šaptači, poltroni, žongleri izvježbani u tehnici bacanja noža u leđa bliskim ljudima. Običnog čovjeka politika zanima samo u mjeri kojom bi se dala premjeriti bezosjećajnost onih za koje je taj „obični“ glasao na izborima.

Kako teku stvari u Tvome komšiluku, konkretnije, u Siriji? Da li je završeno barem prvo poluvrijeme i kako bi se stvari mogle dalje odvijati?

HAJNAL: Ovom pitanju ne bih posvetio toliko pažnje i prostora da u njemu nisu sadržane reference bitne po sudbinu Bosne. Zato je i odgovor opširniji. Katastrofa u koju je zapala Sirija pruža najrealističniju sliku zemlje s vladom koja je interese svog naroda podredila tuđim imperijalnim interesima. Apsolutno sam siguran: da se nije dogodila islamska „revolucija“ u Iranu, ne bi se dogodila dva skoro kontinuirana rata protiv Iraka i svrgavanje Sadama Huseina sa svim pratećim posljedicama, ne bi se dogodilo naoružavanje Hezbolaha pa se ne bi dogodilo novo razaranje juga Libana i prijestolnice Bejruta, ne bi se dogodio rat u Jemenu, ne bi se dogodilo naoružavanje raketama Hamasa što je imalo za posljedicu izraelski odgovor i skoro totalno razaranje Gaze. Istu pozadinu ima svrgavanje libijskog predsjednika Gadafija. Možemo se pristrasno prenemagati u ime „bratstva“, međutim, niko da se zapita o prirodi i porijeklu iranske involucije Islama i koji su mračni subjekti inicirali i programirali izvoz pazdaranske „revolucije“. Iranski ajatolasi favorizuju alevitski „islam“ koji se, nasuprot deklariranoj osudi idolopoklonstva, klanja ptici. U sklopu „teorija zavjere“ može se zaključiti da se doista radi o megazavjeri protiv Islama. A čija bi zavjera mogla biti u pitanju? Odgovor neka potraže nesvjesni i neinformirani zavjerenici čija je zavjera u neznanju ili svjesnom bojkotovanju i gaženju onih koji šire znanje. Televizijsko idilično predstavljanje uspjeha homeinizacije u ravni je surove indoktrinacije i brisanja tragova brižno planiranog programiranja duhovnog vođe, neophodnog za obistinjenje proročanstva o nasilnom rušenju Islama kao religijskog pokreta. Nijedan narod ne može nikada biti sam po sebi kriv, pa ni svi Iranci. Krivci su manipulatori i mizantropi koji se udružuju u klanove i preko njih beskrupulozno zastrašivanjem, prijetnjama, ucjenama, otmicama i svirepim ubistvima potčinjavaju sve oko sebe.
Kada se govori o „programerima“ ne bez razloga se involviraju specijalne paternalističke službe čije se aktivnosti kreiraju u istim trustovnim ćelijama koje kontroliraju najunosnije financijske transfere (narko-karteli, alkohol, oružje, špijunska tehnologija, trgovina robljem, sex-trafficking…)

O korporativnom imperijalizmu odlučuje nekolicina svjetskih moćnika bogatih kao polovina ukupne populacije žitelja Planete. Zauzvrat, da bi mimikrija bila potpuna, iz Irana se plasira gebelsovski upakovana preživjela fraza koju je obilato koristio i Hitlerov bliskoistočni miljenik, veliki muftija jerusalimski, osnivač ozloglašene Handžar divizije Hadž Amin al-Husseini, da iza svih zavjera stoje cionisti.

Kada se „mali“ i „veliki“ Sotona ne bi zabavljali ne bi se ni otkrivali u takvim općeprihvaćenim floskulama. Poznato je da je dozirana otkrivenost najbolji način prikrivanja. Zato postoji tako duboka fenomenološka analogija među „očevima nacije“. A narod vjeruje da je film koji mu se prikazuje na platnu realan događaj. Tek kada platno poprska krv nedužne publike, kako je nakon niza bombaških terorističkih napada i počela „revolucija“ paljevinama kina sa stotinama uglavnom mladih gledalaca, živih spaljenih jer su nosili džins, gledali western-filmove i voljeli rock, postane prekasno jasno da nikakav religijski fanatizam neće za vječnost obuzdati mladost i da će ono zbog čega su stradali njihovi nesuđeni djedovi i nane isto to voljeti i njihovi unuci. Nije problem u konzumiranju nesumnjivo nezdrave Coca-Cole i u hipijevskoj odanosti slobodi već u pobuni protiv anticivilizacijskog trenda da se zbog „porodične časti“ javno kamenuju i brutalno usmrte betonskim blokovima hiljade žena, ostale kastriraju, a sinovi pošalju u Siriju, Irak, Sudan, Libiju, Liban, Afganistan, Čečeniju, Gazu, Jemen… bilo ih je i u Bosni, da bi postali „šehidi“ šijitske religijske farse. Iran prohibira i kažnjava smrću trgovinu narkoticima, a istovremeno se od vremena uspostave teokratije u toj zemlji udesetostručio broj narkomana.
U takvom kontekstu događa se iranska podrška Basharu al-Assadu koji je paktirao prvo sa Turskom, zatim sa Rusijom, tonući sve dublje u ponor bez povratka.
Daleko od toga da bi se normalan razum mogao prikloniti Assadovim protivnicima. Barbarstvo koje ispoljavaju ISIL-ovi „pobunjenici“ u ravni je najbrutalnijeg kršenja svih civilizacijskih normi.
Iz svih tih negativnih okolnosti mogu se apstrahovati reference poučne za branitelje jedinstvene Bosne: Osnovne smjernice borbe za njen opstanak su utemeljene na principu nesvrstanosti i nezavisnosti. Nikakvi tutori, blokovi i paktovi. Mi nismo bacili kola u glib i zapalili krov zajedničke kuće, ali ćemo vinovnike kad-tad izvesti pred sud. Bude li se išlo u susret NATO-izaciji, megalomano-europeizmu, rusofiliji, turkofiliji, germanofiliji, svi su izgledi da se Bosni dogodi isto što i Siriji. A pošto se dio tog scenarija u Bosni već dogodio, suvišno je i pomišljati o tome da li je potrebno da se dogodi nastavak. Pametnom je dovoljno jednom da se nađe u živom blatu. Ako preživi, drugi put se neće ni približavati močvari.
Sirija je nažalost bačena na koljena, a kraj se i ne nazire, i drugačije se ne može sagledati osim kao eruptirano vulkansko grotlo koje se širi i koje se može svakog trenutka pretvoriti u epicentar svjetske kataklizme. Kao i tlo Bosne, do sada je tlo Sirije bilo samo poligon uvježbavanja rukovanjem najmodernijom tehnologijom investiranom za eventualni konačni obračun sila tame. Plašim se da svjetlost poslije tog obračuna ne bi imao ko dočekati. Možda jedino mitski Salamander i Feniks, ali čovjek ne.

U prethodnom intervjuu smo se dotakli Trumpa, tada kao predsjedničkog kandidata. Sada je on predsjednik SAD. Kako si Ti doživio njegovu pobjedu i da li više treba trošiti riječi na njega ili na one koji su glasali za njega onakvog?

HAJNAL: Na prvi pogled Trump već svojom pojavom nekome djeluje odbojno, nekome možda zanimljivo, u skladu sa cirkusantskim spektaklom koji prati bogataša, bombastičnog šoumenskog nastupa, slovenačkog zeta, pomalo nalik bivšem predsjedniku RF Borisu Jeljcinu koji se izigravajući pijanog klovna lijepo zabavljao na račun tragedije naroda Afganistana, Čečenije, Jugoslavije… Nisam osobito vjerovao, niti je moja skepsa bila preduboka po pitanju ukusa Amerikanaca, da bi se moglo očekivati kako će većina njih zbog nedostatka mašte i raspoloživog izbora glasati za Trumpa. Na njegovu pobjedu bitno je uticala i prezasićenost i vidljiva averzija američke javnosti prema prezimenu njegove suparnice na predsjedničkim izborima. Ako ništa drugo pozitivno, bar je bilo krajnje vrijeme da se skloni sa scene antipatična Clinton dinastija, odgovorna za unaprijed pripremljenu trgovinu žrtvama Srebrenice.   
Teško je za sada procijeniti do koje razine će se razvijati Trumpov radikalizam, da li će ostati dosljedan svojim predizbornim frazama, ili će u razmetljivosti, ksenofobiji i prijetnjama nadmašiti čak i samoga sebe. Teatralac jeste, pokušava već na početku svog mandata odmjeriti mišiće sa sjevernokorejskim predsjednikom Kim Jong-Unom. Sudeći po nastavku gomilanja trupa i ratne tehnike na granicama članica Alijanse prema Rusiji, čini se da dolazak na vlast novog predsjednika i nije bitno uticao na plan opkoljavanja Rusije. Taj plan je pripremljen neovisno o tome ko će biti predsjednik. Ali, s druge strane Atlantika, Vladimir Putin ne ostaje dužan. Rusija je razvila tako superiorne vidove naoružanja za vođenje svih vrsta rata, da bi Trump trebao pet puta dobro razmisliti prije nego dopusti Generalštabu US armije da ozbiljno zaprijeti Rusiji. Rusiju nisu ni osvojili ni uništili ni Napoleon, ni Hitler, ali se zato trebaju svi potencijalni napadači na Rusiju u nekom novom ratu zapitati kako će položiti račune eventualno preživjelim žiteljima svojih europskih metropola koje bi mogle nestati u ruskom bilo preventivnom nuklearnom napadu, bilo kroz momentalnu odmazdu ruskog vojnog vrha koji ima program preživljavanja prvog napada, i automatizovanog uzvratnog odgovora čak i uslovima da je komanda neutralisana. Ustvari, poznato je da su svi američki predsjednici samo vidljive marionete u rukama nevidljivih režisera i direktora lutkarskog pozorišta. On samo otvara usta, drugi za njega govore iz trbuha. Ipak, fascinantan je mitomanski dekor, basnoslovno visoke cijene.
Boraveći upravo ovih dana na Bliskom istoku Trump je sklopio gigantski financijski ugovor sa Saudijskom Arabijom. U pitanju su stotine milijardi dolara. A otišao je s poklonima saudijskog kralja Salmana bin Abdulaziza u vrijednosti jedne i po milijarde dolara (jahta, sablja optočena dijamantima, čak će i najveća ulica u Rijadu biti nazvana po Donaldu Trumpu). Morbidno.

Na njegov program islamisti reaguju zabrinutošću, uvjereni da Šejtan djeluje tako, u sprezi sa cionistima, pružajući vojnu moć neprijateljima Islama.

Esad Duraković u svom tekstu Đavolje kolo piše: „Ni selefizam ni šiizam danas nisu vjerske sekte, nego ideologije koje na stravičan način politički zloupotrebljavaju Islam. Oni su u sudbinskom sukobu sa samim bićem Islama i otuda je sva ova destrukcija muslimanskog svijeta na Bliskom istoku. Trump radi sjajan posao sa stanovišta islamofobije i politike cionizma, dok to uopće ne vide oni koje je upregao u to đavolje kolo. Oni će biti servilni, polaskani, ohrabreni na susjedsku destrukciju pa će to usavršeno zlo obaviti s Bismillom: U ime Allaha svemilosnog i samilosnoga. Upravo to je najveći zulum nad samim bićem Islama i za to su neminovne adekvatne posljedice. One su stravične.  Tako vam je to, “muslimani”: to je vaš magistralni put u kataklizmu. I za to ste odgovorni isključivo vi sami!“

http://depo.ba/clanak/161161/savrseno-zlo-s-bismillom-sta-je-stvarni-razlog-trumpove-posjete-saudijskoj-arabiji-i-sta-ce-biti-njene-stravicne-posljedice

Naravno, razumljiva je doza patetike u samoosudi. Puno toga se događa, jer, osim cionizma, ima još sila koje se i cionizmom služe kao svojim moćnim oružjem. Talmud se očigledno pomno proučava i nesumnjivo se primjenjuju najgore varijante eksperimenta nad svim što predstavlja humanu civilizaciju. Naravno, ta poluga rušenja ne samo islamskog svijeta već i svega semitskog, idealan je generator raspaljivanje mržnje i spremnosti na totalno uništenje naroda.  

Pred Trumpovu posjetu Izraelu Palestinci su najavljivali demonstracije zbog plana američke administracije da svoju ambasadu prebaci u istočni Jerusalim, ali, ništa se pompezno nije dogodilo. Abu Mazen (Mahmoud Abbas) se kloni kompromitacije i konfrontacije sa Amerikom, kao što se i Arafat pomirio sa činjenicom da samo uzajamnim priznavanjem dva naroda može se postići trajan mir na Bliskom istoku. Nad Trumpovim prvim službenim gostovanjima nadnijela se sjena terorističkog napada u Mančesteru, u kom su stradala uglavnom djeca. Nije propustio priliku da priprijeti, „ne monstrumima, već luzerima“. No, sigurno je da bi njegovi administrativci morali raspolagati statističkim podacima o broju usmrćene djece u arapskim zemljama u kojima je Amerika skupa sa Velikom Britanijom i ostalim njihovim saveznicima uspostavljala „demokratiju“. Sva djeca su djeca, s istim pravom na život. Na Tviteru su se pojavile poruke u kojima se navodi da je eksplozija u Mančesteru bila izvedena prema ranije najavljenoj osveti za napade na djecu u Mosulu i Al-Raki. Nedugo nakon Trumpove turneje dolazi do zapleta odnosa između Saudijeske Arabije i Qatara, što je dokaz da Saudija ostaje katalizator tržišne dominacije na Bliskom istoku i vojno-ekonomski korealizator američke politike po pitanju osude Qatara za međunarodni terorizam. Prerano je za anticipacije mogućih posljedica takvog zaokreta. U tim kadrovima trenutno se kreće lik novog predsjednika USA.

 Kao što je poznato, i Putin i Trump su uoči drugog kruga francuskih predsjedničkih izbora podržali Marine LePen. Da li bi se njih dvojice postidjeli Staljin i Roosevelt, da su živi?

 HAJNAL: Najdalje dokle bi Putin dogurao u karijeri da se kojim slučajem zadesio pod autoritarnom komandom Josifa Visarionoviča Džugašvilija Kobe, bilo bi, – ako bi preživio sibirski gulag, – mjesto osrednjeg magacinera i to pod budnom prismotrom. Staljin takve tipove nije trpio. Bio je monstrum, ali se držao manira proleterske skromnosti i nikada ne bi sebi dopustio da postane jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. A Putin je vjerovatno i najbogatiji i najbolje naoružan, a i vlada najvećim energetskim i rudnim potencijalima.
Šta bi rekao Ruzvelt o Donaldu Trampu? Ja bih rekao nešto humoristično, ali, neka ponešto ostane za naš naredni virtualni susret.

 Neka bude za ovu dionicu ovoliko. Ako su mnoge lađe potonule, a jesu, zašto to ne priznati, nije umrla nada. Neka nas taj zračak nade održi u kakvoj-takvoj intelektualnoj kondiciji i htijenju da ipak ne posustanemo i da se, ako poživimo, sretnemo na slijedećoj dionici, odnosno na novoj stotki, odnosno hiljadarki. Hvala Ti za ovaj razgovor.

 HAJNAL: Kako rekoh na početku ovog našeg razgovora, volio bih kada bih Ti mogao čestitati još puno jubileja. Da bi jednog dana bilo Ti uručeno priznanje koje si već davno zaslužio. Do tada samo moje skromno, – Hvala Ti!

 RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (900)


 

 

 

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

U lijepoj šahovskoj partiji strategija sa rasporedom svih figura na tabli bitna je činjenica za lepršavu igru i ishod krajnjeg rezultata. Redoslijed poteza, dirigovan iz centra ljudske memorije svakog igrača, upravo je i rezultat pohranjenih saznanja cjelovitog ljudskog bića, nadarenog za ovu kompleksnu igru, bez uticaja stranih faktora.

Kada bi se ovakva šahovska igra realizirala, u  sadašnjosti i našoj društvenoj zbilji, bili bi rahatniji, sa osjećanjima postojanja ljudskog dostojanstva i svega prirodnog i Božijeg, u životu čovjeka.

Međutim, ne samo danas, već u kontinuitetu našeg životarenja, rada i djelovanja, u jedinoj nam domovini Bosni i Hercegovini, svakodnevno smo izloženi, ljudskoj , međunarodnoj i domaćoj prostituciji. Svi zajedno smo stanovnici jednog kupleraja, a prostitutke su izmjenjljive naravi.

U vremenu dana uzvišenog praznika Ramazana, da mi halale Bošnjaci i vjernici, na ovakvim izrazima, jer želim slikovito prikazati naše sveukupno stanje u zemlji, u Federaciji i gradu Mostaru.

Kada je u pitanju međunarodni kupleraj, kojeg upražnjava i provodi Evropska unija, permanentno nam sole pamet i pričaju nam o nekim evropskim vrijednostima, kada smo mi kao Jugoslavija i sadašnja Bosna i Hercegovina, bili daleko, ispred mnogih u Evropi, sa svim vrlinama, bogatstvima i civilizacijskim normama i socijalnom politikom.Kakvi li su to njihovi aršini, da i Hrvatska i Slovenija iz ove grupacije prednjače, kao i mnoge zemlje Evrope, od Bugarske, Rumunije, Poljske i dr. već poodavno ispunjavaju uslove za prijem u tu zajednicu, a da naša Bosna i Hercegovina, kao najveći stradalnik u agresiji i sa zapada i sa istoka, nije zaslužila, da bez ikakvog pogovora, već mnogo ranije pristupi tzv. Evropskoj uniji.Nametanjem dejtonske luđačke košulje, ovoj našoj jedinoj domovini, nije li to i najveći međunarodni kupleraj, iz kojeg nam stalno lansiraju neke komisije i induvidue, da nam drže razana predavanja, izmišljajući neku toplu vodu. Nije li njihov PIC, koji evo zasjeda i ovih dana, najobičnija „fata morgana „ ili Visoki predstavnik, obični lipicaren koji može dobro da kasa i da nam stalno priča, kao za djecu šarene laže, ili razne druge njihove institucije i njihovi pojedinci, koji nam svakodnevno kuvaju svoju kašu i kao, da će nam oni povratiti  naše bratstvo i jedinstvo. Takvi, razno razni domaćinski recepti, koji nam se od Dejtona na ovamo, u kontinuitetu serviraju, rezultat su obične farse, obmane, ignorancije i našeg poniženja od strane ove iste međunarodne zajednice.

Kada je riječ o našem domaćem kupleraju, mnogo bi se toga dalo naqpisati, ali shodno svakodnevnim zbivanjima i tekućim informacijama, opisao bih neke od njih.

Naši glavni protagonisti ili „ dojebnici”po hrvatskom vokabularu, Dragan Čović, orguljaš i Milorad Dodik, guslar, već godinama ne upražnjavaju sopstvene potrebe, već jednostavno natežu svoje sunarodnjake i svoj narod. Iako su akteri iz starog, propalog sistema, nisu imali prilike i saznati, od velikog Kineskog vođe Mao Ze Tunga, koji je izjavio : „ Ona je stvar zaista velika, naročito ako je mala”. Kako ovi, nisu u pravom svijetlu i spoznali „ onu stvar” nije nikakvo čudo da su se okomili u svome kupleraju na ovakvu robu.

Prije par dana  Asocijacija intelektualaca Krug 99, upravo i izvodi „ pucanj usridu” kako bi to naši Dalmatinci rekli.Organizuje sesiju na temu „Hrvatsko pitanje i federalizam”, sa učesnicima, uglednim Hrvatima iz Sarajeva i Bosne, kao što su: fra Ivo Marković, Marijo Pejić, profesor Slaven Kovačević i dr.

Kako je ovom prilikom i rečeno , „ Asocijacija nezavisnih intelektualaca “Krug 99” smatra da hrvatsko pitanje ne može biti riješeno kao separatno pitanje u Bosni i Hercegovini već jedino i isključivo kao bosanskohercegovačko, u kojem će i Hrvati, kao i svi drugi građani i narodi u BiH imati apsolutno ravnopravan položaj na teritoriju cijele države.

Krug 99 smatra da bi, uzimajući u obzir stalne priče o ugroženosti pojedinih naroda, danas konkretno hrvatskog naroda, pred sud javnosti trebalo iznijeti jasne i konkretne činjenice u kom smislu je hrvatski narod ugrožen „.

Kako sam lično, godinama, kao mostarski Sarajlija, ukazivao mojim Bošnjacima, Bosancima i Hrvatima iz Bosne, na veoma pogunu hercegovačku hrvatsku HDZ, politiku, kao nacionalističku i donekle i neofašistički, nastojeći da ovim kažem „ Bo0bu da je bob, a popu da je pop „. Ovom sesijom i izjavama, normalnih i pravih Hrvata, koji istinski ovu Bosnu i Hercegovinu, smatraju i svojom domovinom, svakako je ovo i potvrda mojih konstatacija, što me čini sretnim.

Tako, Fra Ivo Marković, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu kazao je da je povod današnje sesije “raskrinkati najnovije poteze hrvatske vlasti, hrvatskih predstavnika u BiH u vezi sa borbom za hrvatski entitet i hrvatsku televiziju”.

“U osnovi, to je kontinuirana politika Herceg-Bosne i to je ono što želimo raskrinkati. U osnovi politika Herceg-Bosne je velikosrpski projekt koji je prihvatio Franjo Tuđman. Svatko iole pametan u Hrvatskoj i na ovim prostorima imaju jedan konsenzus da je to najveći promašaj hrvatske politike novouspostavljene hrvatske države i ta politika kontinuirano traje. Ta politika sustavno razara bh. društvo, priječi integraciju BiH u Evropu. Ta politika izravno surađuje sa velikosrpskim projektom u Republici Srpskoj i ona se nigdje, u pravo smislu, ne zauzima za bosanske Hrvate”, rekao je Marković.“ / završen citat /.

Isto tako, drugi sagovornik Marijo Pejić,  član Kruga 99, ističe ; „ da takozvani promotori hrvatskih nacionalnih interesa u BiH i hercegovački intelektualci sa sjedištem u Zagrebu ovih dana ne štede sarajevske i bosanske Hrvate koji su ostali živjeti u Sarajevu, odnosno na teritoriju “izvan zacrtanih i zamišljenih granica Herceg Bosne”.

“Sve se to događa nakon prijedloga HDZ-a za izmjene i dopune Izbornog zakona. Naravno i prošlost se stavlja u funkciju HDZ-ove za raspodjelu društvene moći. Konkretno ćemo navesti primjer sarajevskog HVO-a… „ / završen citat /

Kao to ovih dana i piše ugledni Ivan Šarčević / citiram / ; „Nad žrtvama Hrvata u BiH, kao gotovo na svim drugim područjima, dominantnu vlast ima lokalno-patriotska vrhuška, ovdje hercegovačka dominantna politika, jer je ona zauzela sveopće prvenstvo: prva je u stradanju i hrvatstvu, prva u obrani i herojstvu, prva u kulturi i europskim vrijednostima, prva u vjeri i moralu, prva u svemu, prva i u nacionalističkom sljepilu, odsutnosti samorefleksije i poricanju zle prošlosti. Sve bukti od strasti i nacionalne gorljivosti dokazivanja. I za to ima i medijsku i novčanu logistiku.

Kao što Dodik i njegovi komemoracijom jasenovačkim žrtvama poriču zlo i genocid počinjen u ime naroda kojem je on danas prvi od vođa i istodobno preusmjerava svoju drsku i primitivnu politiku na osjetljivo područje stradalih, Čović i njegovi pobočnici uplivali su u amneziju, u grobnu šutnju hrvatskih logora, od Heliodroma do Dretelja, pa se, logično, i ne osvrću na ustaški Jasenovac? A mrtvi – mrtvi neće ustati niti će se Nebo oglasiti. Bi li Dodik i Čović i njihove političko-religijske oligarhije mogli i pomisliti da podignu spomenik žrtvama zločina počinjenih u ime njihova naroda?

U historiografiji se to naziva povijesnim revizionizmom, zato što se povijest ne nadopunja u svojoj činjeničnosti nego iskrivljuje; zato što se pod maskom suosjećanja za vlastite žrtve opravdavaju vlastiti zločini negiranjem ili eventualnim guranjem u prazne fraze osude svih totalitarnih režima i svih zločina. Žrtve jedne ideologije poriču se žrtvama druge ideologije; žrtve jedne totalitarne diktature, jednog državnoga terora, ušutkuju se i guraju u zaborav žrtvama druge ideologije i diktature. Svojim žrtvama iz prošlosti, opravdavaju se ili niječu nedavni zločini i opravdavaju logori, progoni i ubijanja drugih./ završen citat /.

Da bi na kraju, ovdašnjih dana kupleraja i događanja, bio cjeloviti ugođaj, upravo se pobrinuo HNS / hrvatski narodni sabor / da u podršci svojim „ herojima ili uznicima „ iz Haga daju svoju podršku, hercegbosanskih Hrvata, pozvali su svoga pjevača Thompsona, da im otpjeva Ustaške pjesme, pod čijim su arkodima i ubijali, klali i proganjali, prije svega Srbe niz Neretvu do plavoga Jadrana, kao i svoje komšije Bošnjake u logore i širom dijaspore.

Dakle, inat, prkos, licemjerstvo, mržnja i stihija beznađa od strane hercegovačkih Hrvata, granica nema. Ko i kako, obraza ima, da u ime vjere, ljudskosti i ljudskog dostojanstva prilazi Svetom ocu Papi, ljubi mu ruku i poziva ga u goste, da li kao zvijer, na mjesto gdje su te iste zvijeri činile zločine.

Sveti oče, evo, Krug 99 kani da Vam uputi pismo, ne znajući kako će isto biti sročeno, objektivno i transparentno informisano, isključivo sa istinom, želim Vam da ga temeljito proučite i da se tek tada odlučite na svoje putešestvije u grad „ slučaja” Mostar, kao nesuđeni „stolni” grad hercegovačkih Hrvata .

 

 

 

Kritični koraci ka postizanju rodne ravnopravnosti u BiH:

Povećanje roditeljskog dopusta za očeve i aktivna uloga očeva u odgoju djece

Kako bi istražili ulogu muškaraca, a posebno očeva, u borbi za rodnu ravnopravnost, Ambasada Švedske u Bosni i Hercegovini u partnerstvu sa CARE International Balkan i Švedskim institutom organizuje panel diskusiju “Očinstvo, njegovateljstvo i očinski dopust: Kritični koraci ka postizanju rodne ravnopravnosti u BiH“ u srijedu, 07.06.2017. godine u 11 časova u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, Zmaja od Bosne 5, Sarajevo. Panel diskusija će biti propraćena izložbom fotografija koja će biti postavljena, takođe, u Historijskom muzeju u periodu od 07. – 20.06.2017.

Panel diskusija će pokušat potaknuti BiH institucije, civilno društvo i građane da preuzmu proaktivniju ulogu u stvaranju uslova koji bi podržali muškarce da preuzmu veću odgovornost u raspodjeli brige o djetetu. Panel će tražiti odgovore na pitanja koja se odnose na trenutne nedostatke Zakona o porodiljskom dopustu, kako poslodavci mogu da se angažuju, te ko su potencijalni saveznici u postavljanju društvenih normi koje su vezane za produženje trajanja porodiljskog, odnosno roditeljskog dopusta za očeve.

Danas u Bosni i Hercegovini, što zbog nedostatka informacija i podrške, tradicionalnih društvenih normi i poslovnih praksi manje od 0,5% očeva odlučuje da koristi roditeljski dopust i da podijeli odgovornost brige o djeci sa supružnicom. Ovo ugrožava položaj žena na tržištu rada i takođe sputava porodični život s obzirom da su žene bitan dio radne snage, dok u isto vrijeme moraju brinuti o djeci i kućnim poslovima. Ambasada Švedske u BiH i CARE pozvali su paneliste iz BiH i Švedske da razgovaraju  o ovim temama i da daju preporuke kako bi se pokrenula stvarna debata u BiH o korištenju roditeljskog dopusta za očeve.

Švedska je bila prva država na svijetu koja je zamijenila porodiljsko odsustvo sa roditeljskim odsustvom. Nakon više od 40 godina očevi koriste otprilike 25% ili 120 dana od ukupnog broja dana koji su dostupni parovima. Ipak još mnogo toga treba biti urađeno kako bi se ovaj broj dana izjednačio.

Izložba „Očevi u Švedskoj“ švedskog fotografa Johan-a Bävmanlooksa pokazuje razloge zbog kojih su pojedini očevi odlučili da ostanu kući sa djecom mnogo duže nego što to čini većina drugih očeva u svijetu. Šta je to značilo njima, kako je uticalo na njihov odnos sa partnericom i djetetom/djecom? Na sljedećem linku možete vidjeti autora koji govori o ovome i izlaže pojedinosti projekta:  https://www.youtube.com/watch?v=WlfNT5EHb_Q

NJ.E. Anders Hagelberg, Ambasador Švedske u BiH i g-đa Sumka Bučan, regionalna direktorica CARE će otvoriti panel dok će panelisti biti predstavnici institucije Bosne i Hercegovine, lideri civilnog društva koji su uključeni u promociju rodno ravnopravnog roditeljstva, lideri u privatnom sektoru i bosanskohercegovački i švedski aktivisti/očevi koji su koristili roditeljski dopust.

Organizatori takođe planiraju u toku panela da najave detalje kampanje “BiH očevi” i fotografskog natječaja koji će biti pokrenut na tu temu.

Pozivamo predstavnike medija da uzmu press izjave prije početka panel diskusije (u 10:45h), a  takođe pozivamo predstavnike medija da prisustvuju panel diskusiji. Simultani prevod će biti obezbijeđen.

Više informacija ćete pronaći u dnevnom redu koji je priložen uz ovo obavještenje za medije ili kroz direktne  kontakte sa  kancelarijom Ambasade Švedske ili CARE kancelarijom u Sarajevu.

Ambasada Švedske    CARE International

Kontakt osoba: Karin Lissola    Kontakt osoba: ŠevkoBajić

E-mail:karin.lissola@gov.se    E-mail: sbajic@carenwb.org

Kontakt telefon : 061480446    Kontakt telefon: 061 190 569

To prvo što je poteklo kao književnost, vjerovatno je bilo blisko i prozi i poeziji. Dakle, to nije bio hibrid, jer je počelo kao nešto zajedničko. Ja ne volim da odvajam prozu od poezije, posmatram sve to u jedninstvenom toku…..Svakako, mnogo cijenim pjesnike koji pišu za djecu. Naročito one koji naprave poeziju za djecu koja se može čitati i kao poezija za odrasle…..Naravno, mnogi ljudi podižu zidove i prema najbližim ljudima, prema rodbini… ljudi su podigli mnogo zidova i kroz istoriju i u neposrednom okruženju i u sebi…..Nemam ništa protiv ni da su umjetnici upregnuti u neki politički projekat ako taj projekat vodi toleranciji, miru, suživotu, pravdi, sigurnosti, boljem obrazovanju… ali sam zgrožen time što su pojedini ljudi početkom devedesetih godina prošlog vijeka pristali da stave svoje ime u službu totalitarizma, nepravde, mržnje. Malo je bilo umjetnika koji danas za sebe mogu reći da su bili svetionici u mraku….. Nažalost, tehnologija će više smetati nekome da ne postane čitalac nego što će oštetiti samu književnost. Ovo je samo moja pretpostavka, ne tvrdnja……

Enes Halilović, pripovedač, romansijer, pesnik i dramski pisac rođen je 5. marta 1977. u Novom Pazaru.

Objavio je zbirke poezije: Srednje slovo (1995, 2016), Bludni parip (2000), Listovi na vodi (2007, 2008, 2008), Pesme iz bolesti i zdravlja (2011) i Zidovi (2014, 2015), zbirke priča Potomci odbijenih prosaca (2004) i Kapilarne pojave (2006), drame In vivo (2004) i Kemet (2009, 2010) i romane Ep o vodi (2012) i Ako dugo gledaš u ponor (2016). Zabeležio je 172 zagonetke koje je objavio u uporednoj analizi Zagonetke (2015) koautorski sa Elmom Halilović.

Osnovao je književni časopis Sent i književni web časopis Eckermann. Priče, poezija i drame Enesa Halilovića objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom, turskom i bugarskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, nemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski i katalonski jezik.

Halilovićevu dramu Komad o novorođenčadima koja govore premijerno su izveli glumci berlinskog teatra Schaubühne 10. marta 2011. godine.

Halilović je zastupljen u brojnim pesničkim i proznim antologijama u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je Zlatne značke za doprinos kulturi kao i književnih nagrada „Meša Selimović“, „Branko Miljković“, „Đura Jakšić“ i „Ahmed Vali“, a za urednički rad u Sentu dobio je nagradu „Sergije Lajković“.

Mnogi Vas, između ostalog, predstavljaju kao poetu i prozaistu, odnosno romanopisca, a ja, kao što vidite, jednostavno kao književnika jer sam u pripremi ovog razgovorao spoznao da niste skloni odvajanju poezije i proze. Zašto niste skloni i ko ih je i kada razdvojio?

HALILOVIĆ: Svi književni rodovi su srodni. Sve je počelo kao jedan tok. Nijedan književni znalac ne zna pouzdano da li je starija pjesma ili priča. Šta je to bilo? To prvo što je poteklo kao književnost, vjerovatno je bilo blisko i prozi i poeziji. Dakle, to nije bio hibrid, jer je počelo kao nešto zajedničko. Ja ne volim da odvajam prozu od poezije, posmatram sve to u jedninstvenom toku.

Čitajući jedan Vaš intervju spontano mi je i glasno izletio osmijeh kada ste na jedno pitanje odgovorili “neka poeziju za djecu pišu odrasli…” Da, svi smo mi nečija djeca (ili smo to bili), ali može li se onda u nekom slobodnom prijevodu shvatiti Vaš rečeni odgovor na način da ste lično još u fazi nekog odrastanja? Ili ste tako odgovorili, jednostavno, u humorističkom žargonu?

HALILOVIĆ: Poezija za djecu je vrlo ozbiljna stvar, rijetki su majstori koji znaju da pišu tu vrstu poezije. A ova poezija, uslovno rečeno za odrasle, ima dozu autorske infantilnosti. Možda sam prilikom tog odgovora pokušao biti duhovit, a ne znam da li sam uspio u tome. Svakako, mnogo cijenim pjesnike koji pišu za djecu. Naročito one koji naprave poeziju za djecu koja se može čitati i kao poezija za odrasle.

Zidove su ranije podizali neki narodi, vođe, državnici, diktatori, silnici….. potom su ih drugi rušili.., a neki najavljuju podizanje zidova i danas. Međutim, ako su zidovi koje spomenuh nametnuti, podizani nekom silom, kako objasniti da pojedinci podižu zidove u samima sebi, zatvaraju se, izoliraju na neki način od realnog života i stvarnosti? Ili, ako ne podižu sami, lahko pristaju da im u njima podižu drugi?

HALILOVIĆ: Kako to objasniti? Teško je to objasniti. To je dio istorije. Kao da već hiljadama godina postoje ljudi koji podižu zidove unutar sebe. Neke im zidove podiže sredina prema nekome, ali neke i oni samo dozidavaju. Sinoć sam sreo jednog studenta iz Bangladeša i razmišljao upravo o tome – kako je on otvoren da upoznaje sve evropske kulture, a da li smo svi mi u Evropi spremni da upoznajemo kulturu Bangladeša. Retki među nama znaju nešto o Bangladešu. A mene baš to zanima. Naravno, mnogi ljudi podižu zidove i prema najbližim ljudima, prema rodbini… ljudi su podigli mnogo zidova i kroz istoriju i u neposrednom okruženju i u sebi.

Svjedoci smo da je kultura zloupotrebljavana na našim prostorima u svrhu ovih ili onih političkih projekata. Kako tumačite da su neki kulturni djelatnici (književnici, ljudi iz svijeta filma, pozorišta itd.) pristali na to? Da li je u takvim slučajevima prestala misija kulture, odnosno umjetnosti, u pravom njenom smislu?

HALILOVIĆ: Mnogi ljudi su pristali da budu izmanipulisani, a mnogi su pristali da manipulišu ljudima – žalosno je i jedno i drugo. Nemam ništa protiv ni da su umjetnici upregnuti u neki politički projekat ako taj projekat vodi toleranciji, miru, suživotu, pravdi, sigurnosti, boljem obrazovanju… ali sam zgrožen time što su pojedini ljudi početkom devedesetih godina prošlog vijeka pristali da stave svoje ime u službu totalitarizma, nepravde, mržnje. Malo je bilo umjetnika koji danas za sebe mogu reći da su bili svetionici u mraku.

Naslov Vašeg drugog  romana – “Ako dugo gledaš u ponor”, je sam po sebi znakovit i sa snažnom “dijagnozom” i porukom. Šta Vas je doista inspiriralo za pisanje tog romana i može li se sa umjetnošću boriti protiv zla u ovim vremenima i na našim prostorima, pa i šire?

HALILOVIĆ: To je roman dijalog, filozofski dijalog jednog profesora koji zna filozofiju i daje je u anegdotama i jedne polupismene, nesretne djevojke koja ne zna filozofiju, ali prepričava svoje životno iskustvo. To su dva toka u jednom romanu. Sve što sam gledao, slušao, posmatrao… učestvovalo je u pisanju romana. To je i roman o drugoj polovini dvadesetog vijeka i o današnjici u Novom Pazaru, o kriminalu, drogi, trgovini ženama, siromaštvu, ratnoj nepravdi, o invalidima, o nemilosti čovjeka, o nesreći…

Suvremenici smo interneta i vrhunskih tehnoloških dostignuća. Da li će tehnologija “ubiti” književnost?

HALILOVIĆ: Nadam se da neće. Ona može i pomoći književnost i može joj odmoći. Onaj ko je našao dokolicu u kartanju sada će naći dokolicu u igricama. Dakle, ko traži dokolicu taj će je i naći. A ko traži književnost taj će je i naći. Nažalost, tehnologija će više smetati nekome da ne postane čitalac nego što će oštetiti samu književnost. Ovo je samo moja pretpostavka, ne tvrdnja. Pokušao sam da iskoristim tehnologiju osnivanjem web časopisa za književnost Eckermann na adresi www.eckermann.org.rs. Nadam se da ćete ga izreklamirati u dijaspori.

Vratio bih se još jednom Vašem intervjuu, od prije tri godine, kada ste izrekli jednu veoma opominjujuću rečenicu da “rađamo se humani, a umiremo sebični”. Ko nas onda učini sebičnima?

HALILOVIĆ: Eh, to je velika borba sa sobom. Stalno nas plaše siromaštvom, a mnogi od nas odlučuju se za sebičnost. Neki uče sebičnosti čovjeka, a i on sam se uči tome. Ta sebičnost se usavršava. Vidimo je na svakom koraku, ali onaj ko je gradi sa njom će se i sresti.

Živimo li uistinu u vremenu strahova ili to treba da potvrdi neki Kongres (naravno, ovo je asocijacija na jednu Vašu pjesmu pod naslovom “Kongres strahova”)?

HALILOVIĆ: Mnogo je nepotrebnih strahova u nama. Strah od siromaštva, strah od samoće, strah od poraza, strah od nebitnosti, strah od prekratkog života, strah od drugih i drugačijih… Sretan je ko se oslobodi nepotrebnih strahova i ko je radoznao prema drugim kulturama i narodima.

Ima mišljenja da pisci vide neke buduće događaje prije mnogih drugih, na neki način su vizionari društava iz kojih potječu i, uvjetno, u njima djeluju (mada treba poštovati onu da “umjetnost ne poznaje granice”). Ne bih da zalazimo u proročanske vode, odnosno da se miješamo u Božije stvari (pogotovo ne u ovom mjesecu!), ali vidite li Vi neku slijedeću (ili slijedeće) dionicu(e) puta kojim ide ovo čovječanstvo? Ako smo u tunelu, ima li neka lampica koja tinja na njegovom kraju?

HALILOVIĆ: Ima. Ne vidim je, ali znam da nas čeka. Svijet je željan mira i ljubavi.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

HALILOVIĆ: Hvala Vam na saradnji i na interesovanju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (899)


 
Doslovno nijedan jedini dan nije prošao u posljednjih nekoliko mjeseci a da se neko iz Mostara ili Zagreba nije založio za reuspostavu “HR Herceg-Bosne” tog, kako danas argumentirano reče uvaženi fra Ivo Marković na sesiji KRUGA-99 – “velikosrpskog projekta na koji je pristao Franjo Tuđman…”. Pisao sam o tome u nekoliko navrata na ovom istom mjestu ili pak javno se obraćao nekim visokim funkcionerima u RH, ili kao pojedinac ili sa kolegama iz naše Grupe, ukazujući na opasnost lobiranja maltene na svim mogućim instancama u zemlji, regionu, Briselu, Njujorku, Vašingtonu, Vatikanu i gdje sve ne, koja kontinuirano čine ona Kolinda, Plenković, Stier..Čović. Navalili su na oživljavanje nikad pokopane zločinačke tvorevine “Herceg-Bosne” po cijenu opasnih posljedica po mir, ne samo u BiH, nego i šire. S druge, pak, strane, jednako tako zabrinjava i šutnja Bakira Izetbegovića i predstavnika drugih relevantnih stranaka iz Sarajeva. Zapravo, katastrofalno djeluje Bakirova imbecilna izjava da “ako mu se Čović potpiše da neće formirati III entitet, SDA će prihvatiti hadezeov prijedlog izmjena Izbornog zakona…” Takva stupidna izjava je u rangu šibicarskog poimanja politike ili pak svjesno veleizdajnička!
 
Opasno medijsko lobiranje Nine Raspudića
 
U sveobuhvatni projekt reuspostave “Herceg-Bosne”, osim hrvtaskoga državnog vrha i, naravno, Čovića i onih okupljenih u Hrvatskom Narodnom Saboru koji je pod kontrolom HDZ-a BiH, uključili su se i mediji. Između ostalih, i poznati mostarsko-zagrebački intelektualni jastreb Nino Raspudić, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dotični je, da podsjetim, i kolumnist Večernjeg lista – izdanja za Bosnu i Hercegovinu (čitaj: zapadnu Hercegovinu). Naime, prije par dana odgledao sam i odslušao intervju kojeg je na N-1 vodio s njim Amir Zukić (ali ne onaj generalni sekretar SDA, koji je opravdano odsutan, nego momak s istim imenom i prezimenom i novinar). Nino je iskoristio ukazani mu medijski prostor da izlije svoju mržnju prema svemu što dolazi iz Sarajeva, posebno “unitarističkim tendencijama”. Založio se javno za reuspostavu “Herceg-Bosne” tvrdeći da je FBiH nastala od te tvorevine. Na opasku voditelja Zukića da bi jedan dio bh. Hrvata ostao izvan granica “HR Herceg-Bosne”, Raspudić nemušto objašnjava da on vjeruje u insitucije Rs-a, kao i u institucije onog dijela BiH koji bio bio izvan granica tih dviju tvorevina – Rs-a i HB-a, koje bi zaštitile prava bh. Hrvata koji žive u njima. Pa čemu onda poseban entitet za Hrvate u BiH, nameće se logično pitanje? A na opasku voditelja da ni Katolička crkva u BiH nije za III entitet, apostrofirajući izjave msgn. Ive Tomaševića, generalnog tajnika Biskupske konferencije BiH, Raspudić odgovara da to nije stav cijele Katoličke crkve u BiH, nego “osobni stav Ive Tomaševića” te da “ni svi biskupi ne dijele takav stav, poput biskupa Ratka Perića i još nekih…” Za Perića znamo gdje udara, ali znamo kakav je stav i biskupa Komarice po tom pitanju. U svakom slučaju hoću da podvučem da se javno protivim da se takvima, proustaški orijenitiranim javnim djelatnicima, ustupa medijski prostor u BiH jer svojim lobiranjima dodatno truju ionako napetu političku atmosferu u našoj zemlji i djeluju na liniji velikosrpskog projekta koji nikad nije ad aktiran i o čemu svjedoči bliskost Dodika i Čovića, odnosno Čovića i Vučića, baš kao nekad Karadžića i Bobana, odnosno Miloševića i Tuđmana. Zalažem se da mi se u ovome pridruže i drugi bh. medijski djelatnici koji se smatraju neovisnima i slobodnima. U interesu je to opstojnosti BiH!
 
Poruke fra Ive Markovića i Bože Skopljakovića kao tračak nade
 
Kao zračak nade djeluje činjenica da u korpusu bh. Hrvata ima i onih koji javno oponiraju Čovićevim nasrtajima na cjelovitost BiH, u čemu ima podršku službenoig Zagreba i medijskih djelatnika poput proustaški orijentiranog Raspudića. I ima ih, hvala Bogu. Naprimjer, danas je na sesiji Kruga-99 u Sarajevu uvaženi fra Ivo Marković javno poručio Čoviću i društvu, te cijeloj javnosti, da je “Herceg-Bosna velikosrpski projekt i da kao takva “nije u interesu bh. Hrvata…”
Također ohrabruje i vijest da je u Vitezu od donedavnog Hrvatskog Narodnog Saveza (ista kratica kao i za Hrvatski Narodni Sabor, koji je pod kontrolom Čovića) nastala Hrvatska stranka BiH čiji je novoizabrani predsjednik, umirovljeni general ARBiH Božo Skopljaković, između ostalo izjavio da “oni koji ne smatraju Bosnu i Hercegovinu svojom domovinom, nemaju šta da traže u ovoj stranci… i neka potraže političko utočište negdje drugdje…” Na osnivačkoj skupštini te stranke osuđena je politika Dragana Čovića i njegovog HDZ-a koja “nije u interesu bh. Hrvata…”
 
Kako zaustaviti tendencije Bobanovih sljedbenika?
 
Ova euforija sljedbenika politike Mate Bobana i velikosrpskog projekta će se nastaviti ne jednakom žestinom i intenzitetom, nego još žešće i intenzivnije. Oni neće stati: ni Kolinda, ni Plenković, ni Čović, ni Raspudić… I bit će uspješni u svom lobiranju da se reuspostavi zločinačka tvorevina “Herceg-Bosna” onoliko koliko im se politički i medijski dopusti. Politički mu trebaju oponirati probosansko-hercegovačke stranke iz BiH i Sarajeva, kao blok, ne pojedinačno. Nisam siguran da tom bloku pripadaju SDA i SBB, naprimjer. Naime, znamo ko je predsjednik ove prve i podvukao sam u uvodom dijelu njegovu idiotsku izjavu povodom izmjena Izbornog zakona. Ne,nema tu ni “d” od državnika. Dobronamjerno bih mu poručio da ide na tečaj/kurs u Prištinu kod Hašima Tačija i nauči od njega šta znači biti državnik i kako se ponašati državnički, posebno naspram velikosrpskog projekta. A predsjednik ove druge objektivno nema vremena za politiku jer je stalno po nekakvim sudovima. I, k tome, došao je u BiH pod kodnim imenom “Šćepo”. A ta mu hipoteka koju nosi nikako nije kompatibilna sa jedinstvenom BiH. A uspješnost onih koji bi reuspostavili “Herceg-Bosnu” će biti proporcionalna i adekvatnim medijskim tretmanom ove priče u bh. medijskim kućama. Za sada, one su ili pasivne ili se prave lude ili su dio tala.
 
Bedrudin GUŠIĆ
Na današnji dan prije godinu dana naša vrla sugrađanka – Seka je preklopila svoj ovozemaljski tefter i otišla….Ona je otišla, ali ostala su snažna sjećanja na njen lik i djelo. Bio sam jedan od onih koji je imao privilegiju poznavati se s njom, surađivati, drugovati….
 
I onda, naviru brojna sjećanja na te susrete s njom, bilo u nekad našoj Banja Luci, bilo u Cirihu, gradu njenog i njenog životnog saputnika Mustafe, egzila. Susreti i kontakti sa Sekom su imali posebnu aromu nakon 1995. kada sam spoznao koliko je voljela svoju Banja Luku i svoj Gornji Šeher, zapravo koliko je njeno srce bilo ranjeno što nam oteše Grad. Da, koristim termin kojeg je Seka prva javno izrekla u naslovu svoje prve knjige “Sjećanja na oteti grad”. Njen spisateljski prvijenac koji je itekako imao odjeka među, k'o rakova djeca rasutim Banjalučanima po svijetu, da su joj se mnogi javili pismima podrške i priznanja, pa je nastala i druga njena knjiga u egzilu – “Pisma prijatelja”… Sekin spisateljski damar, koji je snažnije kucao u tuđini, nije mirovao pa je izdala i svoju treću knjigu – “Tuđinci”, koja u samom naslovu govori o kome je u toj knjizi pripovjedala i s kolikim nostalgičnim nabojem.
 
Dakle, iza naše Seke ostala su tri znakovita štiva-zapisa o jednom vremenu, prostoru kojeg je do kraja nosila u svom srcu te ljudima koji su pripadali tome prostoru, po rođenju ili svojim dubokim korjenima koje iščupaše.
 
Prije svega ostadoše uspomene na njenu čovjekoljubivost, damski stil ophođenja s ljudima, na srce koje je bilo veće od Šehitluka, na njenu dušu čija mehkoća i plemenitost nisu ostavljali ravnodušnim mnoge znane i neznane.
 
Puno toga bih još mogao dodati iz životnog opusa naše Seke i opet bi bilo premalo za osobu kakva je ona bila. Jednostavno, bila je jedna od banjalučkih biser grana koja se, eto, odlomila prije godinu dana…
 
Uz njeno trajno stanište u haremu Gornji Sitari su, naravno, još uvijek bašluci. Nišani, siguran sam, slijede. Ali, kao što jednom prilikom znakovito reče moj prijatelj i školski kolega, naš sugrađanin Aljoša Mujagić da “onaj ko napiše knjigu, podigao je sebi za života nišane…” Naša Seka, ta banjalučka i gornjošeherska biser grana, je podigla tri….
Molim Uzvišenog Allaha dž. š. u ove mubarek dane da mojoj i našoj sugrađanki Seimi Seki Višić podari svoju milost i njenu dušu nastani u društvu svoga miljenika i drugih džennetlija. Amin!
Bedrudin GUŠIĆ

Našoj Banjaluci, u pohode!

Posted: 19. Jula 2017. in Intervjui

Petak je, 14. juli 2017!  Na putu smo iz Srebrenice ka Banjaluci! Autoput Doboj- Banjaluka prolazi kroz prelijepe krajolike Bosne i Hercegovine i završava u Prnjavoru! Tek poneko zalutalo auto preteknemo i nisam siguran da li vozači izbjegavaju autoput zbog putarine od 4 marke ili zbog toga što  mu je ime ”9. januar”! Valjda nam pokušavaju ovakvim imenima ogaditi zemlju a ne shvataju da se ona nosi u srcu! U svakom slučaju radujem se ovom autoputu i želim da mi Doboj, Zagreb, Sarajevo, Srebrenica, Maribor, Geteborg budu još bliži! Razmišljam, možda je i ova autoput simbolika ”Vezenog mosta” iz poznate pjesme banjalučke pjesnikinje Nasihe Kapidžić-Hadžić!

Osjećam dok polako ulazim u njega da me moj grad grli svojim rukama! Kao da mi želi reći: “dobrodošao”! Osjećam  ponovo humus zemlje drveta iščupanog sa obala Vrbasa koje je našlo svoje korijenje! Moja Banjaluka u srcu nije više grad zelenila, kakvu je pamtim iz dječačkih dana! Vreli sunčani dani postali su još omorniji, valjda zbog silnog betona koji je zamjenio njeno zelenilo. Magičnost u mom gradu čiju dnevnu omorinu smjenjuje noćna svježina vraćajući nam krepost i odlučnost da mu se vratimo ponovno u zagrljaj! Grad, koji kao da mi pokušava reći: ”Ne napuštaj me više!”

U gradu su ponovo ozarena lica mojih Banjalučana koja su mu se vratila u njegova njedra sa svih strana svijeta! Valjda je Banjaluka grad u kome naš život ponovo nalazi svoju balansiranu, tananu nit! Kerani vezeni most koja nas vraća u našu prirodnost svojstvenu banjalučkom, bosanskom bitku!

Ne, nisam sretan zbog toga što ovaj grad napuštaju mladi ljudi i što ljudi sve teže i teže žive! Možda je to prokletstvo ratnih profitera onih koji su uzeli njegovu dušu i više misle na svoje džepove nego na njegovu budućnost! U Gornjem Šeheru srećem Selmu, Vuka, Ermina, Nemanju, Elmu, Habibu koji zajedno trče za istom loptom. I gdje se rađaju prve ljubavi, poput Safikade i nepoznatog austrougarskog vojnika, jače od nacionalšovinističkih poruka onih koji su ih željeli uništiti!

I Vrbas je ljepši nego ikada! Na raftingu smo njegovim kanjonom! Tri čamca puna dragih ljudi djece i mladih ! Veseli smijeh i žagor dobrih ljudi odjekuje njegovom dolinom! Pokazujem devetogodišnjoj Selmi rode i čaplje koje nas prate čitavim putem od Krupe na Vrbasu pa do samog ulaza u Banjaluku! Pomislim da smo mi Banjalučani u dijaspori i te rode jedno te isto! Ljeti mu se vraćamo a zimi ga napuštamo! Iznad naših glava pikću prkosni sokolovi tražeći pogodan plijen! Prkosni sokolovi  koji čuvaju vrbasku dolinu i koji su u nama prepoznali svoju bliskost! Stajemo na prelijepim obalama i bacamo se u njegov magični zagrljaj ! A on se sa nama igra puneći nas snagom da savladamo njegove kovitlace i brzake! I ponovo kao da čujem njegov glas ”Dobro mi došao, ostaj ovdje gdje sunce najljepše sija!”.

Naša Nasiha Kapidžić Hadžić je ušla u Njegovu dušu! Znam sada i zašto! Odrasla i sretna u bašti sljezove boje kraj rijeke čiji šapat je razumjela! U vrtu koji ”uvijek posle tople kiše” tako ”divno zamiriše”, ”lagan je k'o pjena” a ”svaka ruža umivena”!

Zato se moj grad obraduje ljudima koji ga razumiju, zajedno  srasli u jednu dušu! Oni koji su željeli da mu dušu prodaju Luciferu u tome nisu uspjeli!

Mr. sci. Edin Osmančević