OBAVIJEST

Posted: 13. August 2016. in Intervjui

Poštovani čitatelji i dragi prijatelji!

Obavještavam vas da do daljnjeg neće biti novih priloga na mome blogu zbog malo žešće operacije koljena koja će mi biti izvršena u ponedjeljak, 15. augusta 2016. Hvala vam na razumijevanju!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

zelena knjiga
ISPRAVKA JEDNOG NAVODA
Od svog izvora iz Sarajeva sam bio jučer neprecizno informiran da je čitano Saopštenje u tamošnjoj Ferhadiji džamiji, jer je jutros uslijedila korekcija i rečeno je da je čitano neko drugo pismo banjalučkog muftije. Ja nisam novinar-reporter i ne izvještavam sa lica mjesta, nego se u nekim situacijama moram osloniti na izvore, pa se dese i ovakvi propusti. S tim u vezi tražim halal od svih koje je ova dezinformacija dotakla te ako je ovim krivim navodom u tekstu učinjen neki grijeh, uzimam ga na sebe. Međutim, bez obzira na to, donji tekst ne gubi na svojoj suštini i osnovnim porukama jer je Saopštenje, puno prijetnji protiv mene, ionako otišlo u javnost, a da li je ili nije pročitano u jednoj džamiji, realno govoreći, manje je bitno.
Iako sam napisao odgovor na pamflet od Saopštenja Muftijstva banjalučkog i u kojem je izneseno sijaset neistina, podmetanja i prijetnji meni, dva momenta su me opredjelila da se ponovo osvrnem ne na cijeli pamflet od Saopštenja, nego na onaj dio u kome mi se prijeti institucijama genocidne tvorevine. Prvi momenat je jučerašnji sjajni komentar moje sugrađanke Aide Dedić koji mi je bio inspiracija da poentiram na suštinski dio pamfleta, a drugi jeste vijest koju dobih iz Sarajeva i gdje se kaže da je to Saopštenje čitano na hutbi u Ferhadiji džamiji u našoj prijestolnici. Nemam još informacija da li je čitano i o ostalim džamijama u BiH.
Čuvari Republike srpske, kandidati za slijedeću “zelenu knjigu”
 
Ovdje mi je moja sugrađanka Aida Dedić dala inspiraciju da poentiram. Evo šta je, između ostalog, napisala:
Vidi, vidi! Ne mogu vjerovati! Pročitajte ove PRIJETNJE sa zakonima genocidne. Pogledajte kako su se saživili s njom i zavolili je! Udružili se protiv protjeranih Banjalucanki/na i tvrde da su sami otišli iz Banjaluke, niko ih nije protjerao ili prisilio!!!! Vidite kakve laži i mržnja je u ovom tzv saopstenju BL muftijstva. Koliko su zakreštali, uspaničili za samo nekoliko postavljenih pitanja o financiranju i raspodjeli donacija, porijeklu i brojkama istih. Za ne povjerovati da jedna vjerska institucija širi ovoliku smutnju i da je protiv svog naroda a u službi genocidne i Dodika!…..Sudeći po ovim reakcijama i bljuvotinama u tzv saopstenja BL muftijstva, vi cete prije uzeti PUŠKU u ruke, nego srpski “branitelji i čuvari”genocidne,branit cete genocidnu od nas,od našeg naroda!! Licemjerstvom i podmetanjem, izvrdavate odgovore na tako jednostavna i jasna pitanja!!!…..
 
Naravno, slažem se sa komentarom uz dodatak da ako se nekada na tamošnjim prostorima pojavi opet neki “Ivan Bešlić” i napravi neke nove knjige o suradnicima režima u manjem bh. entitetu, ima već kandidata za “zelenu knjigu”
– muftiju banjalučkog Osman ef. Kozlića čije mi Muftijstvo prijeti sudovima Rs-a, istim onim sudovima koji ni u jednom jedinom procesu do sada nisu presudili u korist Bošnjaka. Dakle, muftija i njegovi suradnici su spremni ruku,  “crnu” ili neku drugu, svejedno, kako bi zaštitili entitet nastao na genocidu nad Bošnjacima i Hrvatima. I kako bi zaštitili vlastite pozicije. Stidim se takvog muftije i takvog Muftijstva! Ali to ne znači da ih se plašim, naprotiv!
 
Poziv na linč putem hutbe
 
Čitanje Saopštenja u Ferhadiji džamiji u Sarajevu, shvatio sam kao još konkretniju prijetnju meni koji sam se udostojio nešto javno pitati odgovorne u Muftijstvu banjalučkom putem kabineta reisu-l-uleme. Kakvog li paradoksa: za njih sam “izvjesni” i “novinarčić” i zbog mene takvog su digli toliku prašinu te harangu protiv mene. Zanimljivo, nisu reagirali na pisma dvojice mladih Banjalučana koji valjda nisu izvjseni kao ja, niti na javne istupe jednog poznatog banjalučkog vakifa, dakle sve trojice članova našeg tima koji provodi ovu akciju, nego su se okomili na mene – “izvjesnog”. Naravno, ne prizivam ovim hajku i na ostale moje suradnike, ali govorim o paradoksu. Dakle, čitanje Saopštenja punog laži, potvore i prijetnji najozbiljnije sam shvatio kao opći poziv na linč mene, odnosno svojevrsnu potjernicu protiv mene. Budući da neću odustati od traganja za istinom u i oko IZ Banja Luka i da me u tome može eventualno spriječiti samo neka viša sila, javno poručujem svojoj supruzi, sinovima, unucima, sestrama, rodbini, prijateljima, kolegama i javnosti da ako mi se šta dogodi u Banja Luci slijedećeg ljeta, kada je budem pohodio, ako Bog da, ili bilo gdje u BiH, da iza toga stoji muftija banjalučki Osman ef. Kozlić, a ako se ne ogradi od ovog prijetećeg Saopštenja i općeg poziva na linč protiv mene Rijaset IZ BiH, onda za ono što se meni može eventualno desiti smatram odgovornim i reisu-l-ulemu, Husein ef. Kavazovića. Ovima u Banja Luci poručujem da se neću kriti, da ću opet spavati u svome stanu u ulici Duška Koščice br. 9/4, da ću dolaziti u Ferhadiju, posebno na noćne namaze, obilaziti banjalučka mezarja, posebno ono kod Halil-pašinog turbeta…, pa neka mi namjeste sačekušu. I oni i ostali koji su primili na znanje danas pročitano Saopštenje Muftijstva banjalučkog, diljem BiH, mogu mi nauditi i u jednoj od džamija u BiH, na mezarima generala Mehmeda Alagića u Fajtovcima, Izeta Nanića u Bužimu, Mume Hajrulahovića kod Ali-pašine džamije u Sarajevu, ili na mezaru muftije Ibrahim ef. Halilovića kod Begove džamije u Sarajevu. To se, ustvari, moje uobičajene destinacije i zone kretanja kada sam tamo. Eto im prilike da izvrše fetvu  koja je danas napunila uši mnogih bh. džematlija.
 
Na kraju, ni kriv ni dužan postadoh “popularan” u bh. džematima, odnosno “neprijatelj # 1”. Allah mi je svjedok da nisam tome težio, publiciteta mi zaista ne treba, ali nekome je sve ovo trebalo. Otkrit će se kad-tad i zašto. Za mene živoga ili nakon mene, svejedno….. 
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija

BANJALUČKI TABUT

Posted: 11. August 2016. in Intervjui

tabutBanjalučki tabut je pripremljen i sva Banja Luka je stala tu u ta tri i po dunuma Hadži Babinog vakufa. Dženaza je spremna. Vakuf kao zadnja instanca i zadnja slamka spasa banjalučkih Bošnjaka je pao ponovo kao u najslavnija komunistička vremena kad je Banja Lukom vladao komunistički despot i poltron u liku omraženog gradonačelnika Dede Gazića koji je za svoje vladavine porušio brojne banjalučke džamije, bezistan i druge banjalučke vrijednosti. Ovaj put na taj gnusni čin odlučio se direktor Vakufske direkcije kojem je desna ruka bio novoizabrani banjalučki muftija .Oni su se udružili u ovoj mračnoj radnji pokušavajući da eksperimentišu i sve nas prevare i obmanu, služeći se do kraja raznim smicalicama.Prodaju vakufa su prvo skrivali od očiju javnosti, zatim nazvali zajedničkom investicijom, obmanjući javnost sa stambenim objektom zbog kojega će i prodati vakuf Hadži Babine džamije s time da će Islamska zajednica dobiti za čitavu lokaciju vakufa dva stana i jedan poslovni objekat u istom. Sve ostalo će biti na slobodnom tržištu, što će reći da će stanove i ostale lokale najvjerovatnije do posljednjeg pokupovati Srbi. O tome direktor Vakufske direkcije u svom spektakularnom obraćanju javnosti ne govori ništa kao ni o najnovijoj izmjeni Regulacionog plana koja predviđa dva stambena objekta između kojih bi se umetnula omanja, više simbolična škola, najmanjih mogućih gabarita. Tako da će stanari novoizgrađenih stambenih objekata moći pljuvati po našoj djeci jer dobro znamo kakav je još uvjek animozitet naših komšija Srba naspram nas. Direktor Vakufske direkcije nije rekao da će veliki mezaristan sa temeljima džamije i starim nišanima biti prekopan i sve to sabrano u jednom omanjem ćošku tako da će budući stanari zgrada moći izvoditi svoje cuke da zapišavaju stare nišane naših predaka.

hadzi babin harem

Nije spomenuo još i to da će lokali novoizgradenih zgrada biti prodati na slobodnom tržištu – svi osim jednog kojem će moći odrediti namjenu. Ostali lokali će sigurno biti birtije, kockarnice i ostali neprimjereni sadržaji ovom za nas svetom mjestu. Planeri ovog gnusnog zločina su mogli pripistati gotovo sve Banjalučanima, al’ da su glupi to sigurno ne i tu su se zeznuli kao i to da pamte dugo onog ko im je nepravdu učinio.Jer su svi redom već prokužili o čemu se u ovom slučaju radi: o velikoj podvali da bi se prodalo ono što nije na prodaju i ono što je prijeko potrebno nama Bošnjacima da bi ostali na na ovom trusnom području. Vapaj. Zov za pomoć kao što su nekada davne 1737. godine, kada se odigrala poznata bitka pod Banja Lukom i kada su hrabri Banjalučani prije toga stali u prve redove te pozvali čitavu Bosnu da se odbrani Din, Bosna i bošnjaštvo na ovim prostorima i gdje se cjela Bosna diže i okupi da pomogne svojoj braći u nevolji. I ovaj put pozvaše Banjalučani gotovo sve u odbranu Hadži Babinog vakufa, ali ovaj put glas nije dopro do ušiju naših duhovnih vođa – nisu htjeli da čuju ili im je možda drugačije servirano da čuju.Vakuf je prodat, Banja Luka je pala. Pedeset srpskih porodica naseliće se na mezaristan i temelje džamije. Mnogi Banjalučani ne znaju da je vakuf bio Gradski park u Banja Luci, kao i hotel Palas, zatim dugačka zgrada odmah do Gradskog parka zvana Vakufska palata, dakle sami centar Banja Luke je bio područje velikog vakufa. Nepoznanica je i to da je oko Ferhadije džamije njen vakif Ferhad -paša uvakufio šest stotina dućana ( lokala ), medresu, karavan saraj ( hotel ), veliki kameni besistan ( danasnja Robna kuća ), kamenu ćupriju ( most ) preko rijeke Vrbas itd. itd. Od svega tog vakufa danas Islamska zajednica nema ni pedlja ni u jednom od ovih objekata jer su oduzimani, prodavani i ulazilo se u svakakve moguće zajedničke investicije (citaj: prodaje). Mi Banjalučani možda još nismo ni svjesni šta ovom zadnjom transformacijom vakufa u stanbeni fond gubimo, ali su sigurno svjesni scenaristi ovog zlodjela. Direktor Vakufske direkcije cinički pere ruke od svega i svu odgovornost prenosi u svom obraćanju medijima povodom ovog slučaja na Vijeće muftija i Rijaset, ne želeći priznati da je on ustvari glavni planer a oni puki izvršioci njegovog plana transformacije ( prodaje ) vakufa. Banjalučani su izdati od Islamske zajednice koliko god on to želio da prikrije, potcjenivši našu inteligenciju. Nama je ostalo još da uputimo dove, a neki Banjalučani čak i prokljinu sve one koji su sudjelovali u ovoj otimačini. Sjetimo se samo našeg Poslanika a.s. koji je savjetovo Omera r.a. ovim rjecima:” Čuvaj se Omere dove mazluma (onog kojem je načinjeno zlo) jer između njega i Gospodara svjetova nema prepreka”. A mi, banjalučki muslimani, smo svi odreda mazlumi u svom rodnom gradu, bez ikakvih prava koje nam grubo krše naše komšije Srbi a sad i neki pojedinci iz Islamske zajednice. Dove su upućene iz mnogih usta tako da će ih ovaj trenutni direktor i njemu slični sigurno, ako Bog da, osjetiti. Priče o navodnoj školi su takođe velika laž i obmana. Ta škola će biti u percepciji onih koji su je i zamislili a oni misle da Banja Luci treba manja seljačka područna škola sa par razreda, zbornicom i sportskom dvoranom, koja bi ustvari bila livada, jer prostora za jedan impozantniji i reprezentativniji školski objekat između ovih zgradurina ustvari i nema. Sve u svemu, ukop nas, preostalih Banjalučana, je započeo. Dženaza se bliži svome kraju uz sramnu i gorku činjenicu da smo prodati.

Mustafa Sultanović


Mehlem za uvo

sajoPiše: prof. Safet Kadić

Proučavanje te strukturnojezičko i standardnojezičko pozicioniranje glasa/foneme h u fonetsko-fonoložkom sistemu i vokabularu bosanskog jezika je iznimno važno pitanje za bos(a)nistiku, jer njegovo naglašeno prisustvo ima nezamjenjiv simbolički značaj za Bošnjake kao unikatan biljeg njihova identiteta i njihov jezički amblem.

O zemljini ljubavnici pod pazuhom mojim!

Čujte cvrkut – rásprs grla,

Čujte prhut – rásprh perja:

– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –

Utopite žedne zjene u modrini!

Školjke uha otvorite kapljevini!…

Zbog vâs prhnuh prvom suncu

i s njim treptim pod pazuhom u modrini,…“ )

Tako pjeva Skenderova Ševa. Iz svakog stiha, nabreklog značenjem, kao da se slivaju zvučne bujice u nezadržive slapove smisla. Ekspresivnost ove pjesme, sazdana na aliteraciji mnogih raznozvučnih glasova, doživljava se kao veličanstveni oratorij ili glasomet na otvorenoj sceni prirode.  Upravo u tom čudesnom milozvučju ove pjesme izvanredno se očituje jezikotvornost glasa/foneme h u bosanskom jeziku. Glas h nalazi se u još pedesetak riječi ove pjesme. Da je bošnjački pjesnik Skendar Kulenović poslušao “filosofski” savjet učenog srbskog pravoslavnog kaluđera Lukijana Mušickog i podržao paraklis glasu h reformatora srpskog jezika i pravopisa, Vuka Karadžića, nikad ne bi mogli nastati ovi stihovi u neponovljivoj, tagoreanskoj, pjesmi “Proljetna ševa nad kolonom pjeva domovinu”, koja može poslužiti kao egzemplar stvaralačke upotrebe glasova u smislu onomatopejskog sugeriranja značenja zvukom u bosanskom jeziku.

„Ja ‘hjeru’ dobro ne mislim. Blagoglasie ezika est edno od suštestvenih svoistava. H nam to blagoglasie naivećma vređa“, “filosofski” poručuje Lukijan Mušicki Vuku Karadžiću, u februaru 1817. godine, na njegov panični upit od 12. juanuara 1817. godine: “Nego za Boga kažite mi šta ćemo raditi sa h? (…) Odgovorite mi i na ovo štogod, ali ne kaluđerski, nego filosofski.”? Dobivši ovakav odgovor, Vuk trijumfalno, s dubokim olakšanjem, u odgovoru Mušickom 1817. godine, kliče: „Hjeru ste očitali dobar paraklis. Bog da mu dušu prosti. Sad ćemo slobodno pisati ristos, duovnik, oću, ora, kožu, itd. kao što


1) Kulenović PŠ (1984/85), str. 79.

naša braća i govore.“) Bez obzira kako bi otorinolaringolozi okvalifikovali ovo stanje uha, za lingviste ostaje činjenica da je na ovaj način uveden refleks ‘gluvizma’ u srbsku normativistiku, koji je ostao, u principu, sve do danas mada se u trećoj tački ‘bečkog književnog dogovora’ između Srba i Hrvata iz 1850. godine “preporučuje da se glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto (uho, muha)”.)

Za razliku od “Karadžićeve braće”, “bošnjačka braća” u svim ovim riječima imaju glas/fonemu h, gdje mu je po etimologiji mjesto: hristos, duhovnik, hoću, orah, kožuh. Neupitan status glasa/foneme h kao etimologijskog konstituenta fonetsko-fonoložkog sistema kod Bošnjaka nepobitno potvrđuje referentno poetsko-leksikografsko djelo, stihovani riječnik,  Muhameda Hevaije Uskufije Bosnevije Makbūl-i ‘ārif (Ričnik u stihu na bosanskom jeziku) iz 1631. godine,) golema dva vijeka prije Vuka.) Na simboličkoj ravni glas h je za Bošnjake jezički amblem i nezaobilazni biljeg njihova jezičkog identiteta. Upravo o tome svjedoči i zorno dokumentuje ovo kapitalno djelo, koje se uzima ne samo kao početna tačka bosanske leksikografije nego i kamen-temeljac bos(a)nistike obćenito. U njemu, razumljivo, nisu našle mjesta gori spomenute riječi hristos i duhovnik, ali sve ostale (praslavenske) navode se sa etimologijskim h u stihovima, npr. uho (“Usta ağiz, rame omuz, hem kulağa uho di”, str. 76); gluh – „Gluh oldi sağir, slip ne – kördür“, str. 99); orah (“Di smokva incir ve koz ne – orahdur”, str. 113); kožuh (“Hem puž ile kožuh daḫi kürk ü böcek, koža deri“, str. 81); muha (“Muha sinek, kelebege der lepir“, str. 110). Da nije postojalo to h, ni u srbskom (slavenskom) jeziku ne bi mogle postojati riječi, kao što su: uši, oglušiti (se), mušica, kišem, pušem, prašiti, promašiti, omekšati itd., jer to š nastalo je upravo od h. To kontrastivno bošnjačko-srbsko suponiranje, pretočeno u sh. pravopisnu kontroverzu, osjetio je na svojoj koži i beogradski profesor hercegovačkih korijena i deklarisani vukovac, Asim Peco, koji se, gotovo pokajnički, pravda: „Nikad nisam prestao da govorim i pišem uho, suho (…), mada je norma sredine u kojoj radim i u kojoj sam stasao propisivala nešto drugo ili i nešto drugo.“)

Odkud ova razlika između bosanskog i srbskog jezika? Odakle potiče i kakvo značenje ima ta naglašena averzija, gotovo animozitet, Karadžićevih Srba i gotovo emotivna vezanosti Bošnjaka za glas h, odnosno kako i iz kojih razloga su Bošnjaci razvili “princip haka” u bosanskom jeziku, a Srbi “refleks gluvizma”?


2) Peco (2007), knj. V, str. 254/255) Kao što možemo primijetiti Mušicki uvodi termin ‘hjer’ za glas/fonemu ‘h’,

3) Jonke JAZU (1976), str.83. do 95.

4) Najnovije izdanje nosi naziv: Bosansko-turski rječnik, Muhamed Hevai Uskufi, 1631. godine, Izdavač: Općina Tuzla,

Suizdavač: Ministarstvo nauke i obrazovanja FBiH, Tuzla 2011. godine (Dalje: Uskufi Ričnik (1631)

5) Nekoliko godina pred agresiju na BiH 1992. godine, u Srbiji i još nekim dijelovima Titine Jugoslavije, cijelu
 
6) Peco (1991), str. 8.

“Princip haka” je unikatan jezički fenomen u slavistici i ekskluzivno su ga ustanovili tokom svog samostalnog razvoja jedino Bošnjaci između svih (jezički) slavenskih naroda kao svoju samostalnu jezičku kreaciju. Ne samo da su zadržali glas h u svim riječima naslijeđenim iz praslavenskog (gdje mu je po etimologiji mjesto), nego su ga zadržali u svim riječima koje su tokom svoje povijesti i doticaja sa drugim jezicima prihvatili iz drugih jezika, posvojili i podomaćili, te razvili taj princip do savršenstva i fonološke ekskluzivnosti u bezbrojnim onomatopejskim riječima koje su u samostalnom razvoju stvorili leksikalizacijom onomatopeja. Zato se “zakon haka” smatra  jezičkim amblemom Bošnjaka. Zakon haka u Bošnjaka zasniva se na hiperproduktivnosti glasa i foneme h, drugim riječima Bošnjaci su razvili hiperjezikotvornost glasa/foneme h. Tome je doprinio splet društveno-historijskih okolnosti tokom polumilenijskog života u sastavu Otomanskog carstva i dvostruke izolacije mada su u tom periodu bili dominantan etnički faktor na Balkanu: od blizkojezičnih susjeda dijelila ih je vjera i staležki položaj kao zemljovlastnika, a od istovjernih gospodara dijelio ih je jezik. Ali ne može se zanemariti uticaj arabskog jezika na proces profiliranja jezičkog “principa haka”, s obzirom na dominantno prisustvo glasa h u semitskim jezicima, u arabskom u tri glasovno-fonemske varijante. Kada su u drugoj polovici 19. pa potom u prvoj polovici 20. stoljeća drastično promijenjene društveno-historijske prilike i položaj Bošnjaka, to je dovelo do brojnih i snažnih jezičkih turbulencija, koje se osjećaju i danas. Nakon srbske okupacije Bosne 1918. godine i uzpostave velikosrbske vlasti, pored zatiranja ikavskog i šćakavskog govora Bošnjaka, počela je službena iztraga i paraklisizacija glasa h putem književnojezičke norme u školstvu, državnoj administraciji i medijima. Glas h je označen kao nacionalni biljeg Bošnjaka i tretiran kao strani elemenat u zajedničkom jeziku, upravo kao relikt turske vlasti i srušene dominacije Bošnjaka. Jezički refleks gluvizma doživljavao je izrazito prisustvo glasa h u govoru i tradiciji Bošnjaka kao nešto suvišno i nepotrebno, kao udar na njihovo uvo i predpostavljenu prijetnju njihovoj jezičkoj pravovjernosti. Oskrnavljene su brojne riječi i kao takve nametnute Bošnjacima. Ta praksa je dovela i do destrukcije brojnih orijentalnih imena Bošnjaka u kojima je postojao glas h.) A, u stvari, glas h, zajedno sa k i g, pripada izuzetno značajnoj grupi glasova u ljudskom govoru, grupi stražnjih velara, odnosno grlenih glasova koji su, kako se predpostavlja, prvi izrazili ljudski govor, odnosno supstancijalizirali zvuk u značenje i omogućili prvo ljudsko smisleno oglašavanje. Za francuske ekspresioniste glasovi su imali i svoju boju, a za jednog savremenog bosanskog pjesnika “iz glasova hlipti rȕmēn i zôv.”) Kako navodi Klaić,) stari Latini su, čak, glas r označavali kao pasije slovo, pasiji glas (canina littera).


7) Brojni su primjeri za to, a ovdi navodim samo jedan, nedavno zabilježen: Idajet (umjesto Hidajet), zaposlenikna FTV. Isti je slučaj i sa njegovim prezimenjakom Senaidom I. (umjesto Senahid), državnim nogometnim

8) Hajdarević, Hadžem: Sutrašnje putovanje brodom, Bemust, Sarajevo 2000. godine, pjesma "Gluho doba", str.38. („Kako iz glasova hlipti rumen i zov“)

9) Klaić (1974), str. 197.

Uho predstavlja čulo sluha, koje njegovi poznavaoci svrstavaju u najvažnijije od svih ljudskih osjetila. Ne ulazeći detaljnije u anatomske i fizioložke osobine uha i laiku je jasno da je uho jedan od najznačajnijih, najsloženijih i najsofisticiranijih organa ljudskog organizma. Uho je složeni sistem absorbcije zvučnih podražaja iz prostora, koje te zvučne signale detektira, zatim selektira i pretvara u kodirane informacije u obliku elektroimpulsa za centralni nervni sistem i tako klasificira najprimjereniju reakciju cijelog organizma. U bosanskom jeziku postoje tri riječi koje definiraju i semantički, pojmovno i terminoložki pokrivaju ovaj fenomen: uho (organ), sluh (proces) i gluh (patoložki poremećaj) Sve ostale su iz njih izvedene, kao što su: uši/uheta/ušesa (množ.), naušnice/naušnjaci; uholaža, ušara (sova), doušnik; ogluhnuti/oglušiti, pogluh, nagluh, gluhak:gluhaci (vrsta kukuruza), Gluha Bukovica, travničko selo na obroncima Vlašića), zaglušiti; slušati, po-, od-, na-, prisluškivati, osluhnuti: osluškivati, (ovo š nastalo je od h poznatim fonetskim promjenama još u dalekoj prošlosti, u praslavenskom jeziku, a vodi porijeklo od još starijeg indoevropskog s, čije tragove vidimo u oblicima duala (ušesa). Čulo sluha je presudno za govor, odnosno sluh je nerazdvojan od govora i zato je svaki gluh čovjek i nijem, gluhonijem. Uho, gluh i sluh su praslavenske riječi i u tom obliku ih, osim bosanskog, poznaju i drugi slavenski jezici, izuzev srbskog, u kojem ove riječi nemaju glas h, nego fonetski supstitut v pa se riječi uvo, gluv i sluv tretiraju kao srbizmi u bosanskom jeziku.

Razlozi emotivne vezanosti Bošnjaka za ovaj glas sežu do daleko u prošlost. Kao što nedvosmisleno navodi hrvatska historičarka i borac za povijestnu istinu dr. Nada Klaić, Slaveni, koji su kasnije (samo)identifikovani kao Bošnjani, naselili su Bosnu u 6. stoljeću i počeli „u bosanskim zemljama svoj samostalni politički razvitak mnogo prije nego su Hrvati i Srbi doselili i dospjeli do Dinarskih planina potkraj 8. i početkom 9. stoljeća“. Zajedno s njima iz Panonske nizije, koja im je bila vatan nekoliko stoljeća, nadirući Madžari iz Baškirije, potisnuli su i zantan broj već slaveniziranih Vlaha, koji su se rasuli po Balkanu, pretežno na nenaseljenim visoravnima i neposjednutim kraškim poljima. Oni su kao stočari i nomadi dolazili u doticaj, razumije se, i sa već ranije naseljenim Slavenima, odnosno slaveniziranim Ilirima, tj. Bošnjanima u bosanskim zemljama, koji su veća tada imali oformljen jezički sistem stvoren na bazi svog osobenog izdiferenciranog jezičkog genetskog koda. U njemu su svi elementi funkcionirali saobrazno po jasnim principima na kojima je počivala ukupna jezička struktura. Međusobno su se jasno jezički diferencirali i prepoznavali, između ostalog i po prisustvu glasa ‘h’ u riječima. Naime, Bošnjani kao (jezički) Slaveni imali su glas h u svim slavenskim riječima gdje mu je po etimologiji mjesto, a slavenizirani Vlasi kao Romani nisu imali taj glas u svome glasovnom inventaru i svome vokabularu pa su slavenske riječi primali i upotrebljavali bez toga h, stvarajući zijeh ili hijatus između vokala, u kojem su razvijali posebne glasove da bi taj zijeh popunili, primarno v (iza u) ili j (iza i). Primjerice, riječ uho primali su kao u'o,  pa su u tom hijatusu razvili glas, preciznije sonant ‘v‘  kao najbliži vokalu ‘u‘ i dobili novu riječ ‘uvo‘. Tako je bilo i sa riječima gluh, priko genitiva glu'a pa gluva, a odatle se ‘v’ analogijom prenijelo i u nominativ: gluv. Tako je stvoren jezički princip po kojem su i riječi koje su primane iz drugih jezika ili onomatopejske riječi dehakirane. Prema tim riječima, tzv. gluvizmima jasno su se identificirali Vlasi i Bošnjani u međusobnim kontaktima i međusobno diferencirali. A mnogo citirana srbska historičarka, Dušanka Bojanić, kaže: “Vlasi u Srbiji, među kojima je bilo dosta hercegovačkih, su praktički, vlahizirali Srbe, a u Bosni i Hercegovini su Srbi srbizirali Vlahe.”) Zato se glas h reformatoru srbskog jezika Vuku Karadžiću činio kao nerješiv problem pa je potražio “filosofski” savjet od tada vodećeg učenog kaluđera Lukijana Mušickog. Takva situacija zadržala se do danas, o čemu  svjedoči onomastika, ali i samostalno zasebno normiranje standardnog jezika. Tako imamo paralelne nazive planina (oronim Mahnjača i Manjača) ili mjesta (toponimi) Hrenovica i Renovica, Hreljevo (izvorno po vlastnicima, familiji Hrelja; Hreljevo piše na karti Sarajeva  iz 1883. godine) i Reljevo (nakon uzpostave velikosrbske vlasti 1918.godine); Vrhpolje (kod Sanskog Mosta, nastanjeno Bošnjacima) i Vrpolje u Srijemu; Hrasno (<Hrastno) i Rasno (< Hrastno), južna bosanska pokrajina Hercegovina i Ercegovina. Slično je sa imenima) i prezimenima u kojima alternira glas ‘h’: Hodović i Odović, Hrenovica i Renovica, Helez i Elez, Halilović i Alilović, Hasanović i Asanović, Horozović i Orozović, Kahrović i Karović, Herceg i Erceg, Pehlivan i Pelivan i sl.) Prezimena Halimić i Halimanović, nasuprot Alimanović, ne treba


10) Mulić (2006), moto

11) U periodu velikosrbske vlasti u BiH između dva svjetska rata mnoga bošnjačka imena su oskrnavljena, jer su polupismeni srbski matičari upisivali bošnjačka imena, shodno svom gluvističkom izgovoru, bez h: Senaid (umjesto Senahid) ili Mersija (umjesto Mersiha), npr. I u najnovije vrijeme vrši se atak na bošnjačka imena.Jedan primjer sa Federalne televizije višestruko je indikativan: bonjačko ime Hasib (ar. ‘plemeniti’, ‘častni’) u kontakt-emisiji FTV &quot;Odgovorite ljudima&quot;,12.02.2014. godine, bilo je napisano na telopu kao Asib. Gledalac koji se uživo javljao u emisiju zvao se Hasib, ali onaj operater koji je primio poziv gluvistički je prenio na telop kao Asib. Očito je da se radi o osobi koja ne samo da nema h u svom glasovnom sistemu nego ne poznaje sredinu u kojoj radi i imena domicilnih stanovnika. Očito je, također, da se radi o polupismenom novinarskom neprofesionalcu, jer i novinar početnik mora znati da se pogrešno navođenje imena i naziva u novinarstvu smatra najtežom povredom materijalne istine i zato se obavezno provjeravaju. I ovaj primjer potvrđuje izpravnost moga stava da se u riječniku bosanskoga jezika moraju naći najfrekventnija imena iz bošnjačke muslimanske tradicije.Naime, tokom izrade prvog standardnog Riječnika bosanskog jezika u sarajevskom Institutu za jezik nakon 2000-te godine, kao član peteročlanog tima za njegovu izradu, a poučen izkustvima iz medija, predlagao sam da se u taj riječnik uvrsti barem stotinjak najfrekventnijih bošnjačkih imena orijentalnog porijekla, jer se radilo o prvom riječniku takvog formata koji prave Bošnjaci da ne bi bilo nedoumica oko njihove upotrebe ne samo kod stranih novinara i drugih stranaca koji su dolazili u BiH nakon agresije nego i evropskih zvaničnika u kontaktu sa (bošnjačkim) zvaničnicima iz BiH tokom pregovora o članstvu naše zemlje u EU. Nažalost, to su odbili srbskohrvatski dogmati iz sastava tima bez ikakvog razumnog obrazloženja i validnih argumenata.

12) Bivši fudbaler Želje  Milomir Odović, povremeno trener novopečenog prvoligaša Slavije sa Pala (Istočno Sarajevo) i Senad Hodović, direktor Zavičajnog muzeja Visoko. Milanko Renovica je nekadašnji član Predsjedništva SRBiH, a Emir Hrenovica, ministar privrede Kantona Sarajevo. Jedan Helez je ministar (Zukan, Vlada FBiH), a jedan Elez je osuđeni kriminalac (Darko sa Pala). Sefer Halilović je ratni komandant Armije Republike BiH, a Mirko Alilović iz Ljubuškog je golman RK Izviđač i hrvatske reprezentacije. Dr.sc. Aida Hasanović je profesor Anatomije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, a Aljoša Asanović bivši nogometaš Hajduka iz Splita. Sarajevski tv-režiser Ratko Orozović je prezimenjak sa istaknutim bosanskim književnikom,prognanim iz rodne Banjaluke, Irfanom Horozovićem. Novinar iz Tuzle Samir Kahrović je po tome prezimenjak

svrstavati među ove primjere, jer nisu nastala iz iste osnove, prva dva su od imena Halim (= ar. “blagi”), a drugo je od ar. alim (=ar. “učenjak, znanstvenik”). Nekadašnji toponim Hojnica, srednjevjekovno rudarsko mjesto u centralnoj Bosni, očito onomatopejskog nastanka, koji se navodi u opširnom popisnom defteru Bosanskog sandžaka iz 1489. godine,) odavno se bilježi kao Fojnica. Dvostruko je ilustrativan izvorni bosanski toponim Hodidid,) koji su brđansko-istočnohercegovački doseljenici, uglavnom slavenizirani vlasi, nakon pomora kuge domicilnog bosanskog stanovništva u 18. stoljeću, saglasno svom jezičkom kodu, vremenom priobrazili u Odiđed. To su vlasi koji su došli svana, naselili se i daju pristojbu po vlaškom običaju a prihod od njih je (upisan) na sandžak-bega.) U tom kontekstu može se navesti veoma raširen antroponim u srbskoj tradiciji iz samog temelja hrišćanskog vjerozakona, a to je ime Risto, nastalo od izvornog imena Hristo(s), kojemu je, u skladu sa srbskim principom gluvizma, amputirano inicijalno h, a nalazimo ga izvorno npr. u makedonskom i bugarskom. Da se tome h izgubio svaki trag u tom imenu i da se znak r smatrao njegovim početkom, svjedoči jedan detalj iz Karadžićeve polemike sa učenim Jovanom Hadžićem, priznatim autoritetom kod vojvođanskih Srba, povodom reforme pisma. Konzervativni Hadžić (polemike sa Vukom vodio je pod pseudonimom Miloš Svetić) bio je protiv pozajmljivanja znaka j iz latinice u reformisanu srbsku ćirilicu. Vuk je vrlo efektno ušutkao nadobudnog Hadžića opazkom: kad ne bi bilo j, onda bi Jovan bio Ovan, a Risto – Isto! Odsustvo toga j vidimo i kod Mušickog u citatu sa početka teksta.

U serbokroatistici su poznati različiti pokušaji, od gori citiranog reformatora srbskog jezika i pravopisa Vuka Karadžića pa sve do današnjih


zeničkog muzičkog pedagoga Milenka Karovića ili nekadašnjeg crnogorskog pjevača Nikole Karovića. Sejad Herceg iz Novog Travnika i Vlado Erceg iz Posušja su prezimenjaci, kao i Jure Pelivan, prvi premijer SRBiH nakon prvih višestranačkih izbora i biciklistički as Kenan Pehlivan iz Kiseljaka.

13) Kanuni (1957) „Kanuni i kanun-name“, grupa autora, Orijentalni institut, Sarajevo, 1957. godine

 14) Imenom Hodidid drevni Bošnjani nazivali su najstariju poznatu sarajevsku utvrdu na istočnom izlazu prema Romaniji. Danas je tu mjesto Bulozi (Bulagaj), koje je bilo &quot;veliko i dobro naseljeno podgrađe pod gradom Hodididom, koje je 1459. godine spalio bosanski kralj Tomaš prilikom pokušaja da oslobodi Hodidid od Turaka. Dizdar utvrđenog grada Hodidida do 1463. godine bio je hadži-Mehmed, a tada je dat silahdaru Isa-begovom Kemalu, zajedno sa timarom Oruča i Ilijasa. Tvrđava Hododid ubicirana je na mjestu koje se danas zove Gradišće/šte u blizini sela Hodidid, sada Odiđed. (Šabanović (1964) Danas na putu Sarajevo – Pale, u mjestu Bulog, svaki vozač primijetit će tablu sa nadpisom Odiđed. Brđansko-istočnohercegovački doseljenici su zatečeni naziv Hodidid priobrazili prema svome govoru, u kojem nije bilo glasa h, pa smo dobili Odidid, ali pošto su oni bili ijekavci, oni su ijekavizirali  u djed a zatim jotovali sa j i dobili đ pa je Odidjed Odiđed, kao u primjeru divojka-djevojkagt-đevojka. Ijekavizirani Bošnjaci ga danas nazivaju Hodidjed.

15) Kanuni (1957), str. 11. (Vlasi su bili razprostranjeni po cijelom Balkanu pa i na prostoru srednjevjekovne bosanske države. O tome postoje brojni vjerodostojni dokumenti. U uvodnom tekstu pod naslovom „Kanuni za Bosnu i Hercegovinu iz XV vijeka“ stoji: „ Od materijala koji je pripremljen za ovu knjigu hronološki su najstariji kanuni koji se odnose na vlahe Hercegovačkog i Bosanskog sandžaka i kanuni rudničkih trgova Kreševa i Fojnice (u kanunu o tom rudniku iz 1489. Fojnica se navodi kao Hojnica, str. 17, op. S.K.). U opširnom defteru Hercegovčkaog sandžaka iz 1477. godine dat je kanun vlaha te oblasti. U sumarnom defteru Bosanskog sandžaka iz 1485. godine nalazi se kanun vlaha Oblasti Pavlovića. Opširni defeter toga sandžaka iz 1489. donosi kanun vlaha Kraljeve zemlje. Međusobno upoređeni, ti kanuni pokazuju da su njihove odredbe o vlasima gotovo istovjetne. Očevidno je da su u tim kanunima preuzete naše stare odredbe o vlasima. To potvrđuje poređenje tih kanuna sa sličnim kanunima o vlasima drugin naših oblasti“ (misli se na exjugoslavenski prostor, op. S.K.).

dana, do beogradskog profesora i hercegovačkog vukovca, Asima Pece, da se znanstveno razsvijetli ovaj fenomen, ali niko nije konzistentno odgovorio na neka temeljna pitanja, koja se svakom naučnom istraživaču nameću na samom početku. Rečeni akademik Asim Peco ovako logicira: „Razlozi su u islamizaciji. Prelazeći na islam, primajući novu vjeru u čijim molitvama često se javlja fonema h, oni su, možda i nesvjesno, čuvali taj glas i u domaćim riječima.“) Ili: „Bez sumnje, najdosljednije ga, upotrebljavaju Muslimani. Poznati su i razlozi za to: pod uticajem molitava koje su na arapskom jeziku, a u kojima se ovaj glas često javlja, došlo je i do očuvanja ovog konstriktiva u našim riječima, u našem jeziku.“) Peco, međutim, izpušća iz vida činjenicu da su Bošnjaci čuvali taj glas u domaćim (slavenskim) riječima i prije prihvaćanja islama, za razliku od drugih Južnih Slavena (Srbi, Crnogorci, Hrvati). Također, islam su primili i Turci i Albanci, ali to nije bitnije uticalo na jezikotvornost glasa/foneme h u tvorbi njihovih domaćih riječi.

Svesti izrazito prisustvo glasa h u Bošnjaka na islamizaciju je ne samo površno i  nenaučno, nego i ideologizirano i politički tendenciozno. Peco slijedi matricu jedne teze u serbokroatistici koja je bliže proizvoljnom nagađanju, nego naučnom dokazivanju. Iz ovakvog i sličnih shvaćanja stvoren je srbski ksenofobični anticivilizacijski književnojezički princip, zasnovan na animozitetu prema glasu h, kao i nezapamćena književnojezička hajka (pod bajrakom purizma) na orijentalizame (koje su, napadno, uvijek imenovali kao turcizme) u zajedničkom tzv. srbsko-hrvatskom književnojezičkom standardu, koji je nametnut i Bošnjacima. Ne može se odbaciti teza da arabski jezik nije uticao na bosanski, posebno na glasovni sistem, osobito glas h, jer arapski jezik ima izrazitu grupu grlenih glasova, od kojih samo tri zasebna glasa i foneme h, ali to nije razlog njegovog izrazitog prisustva u jeziku Bošnjaka, nego upravo potvrda.) Tako misli i tuzlanski profesor Ismet Smajlović: „Ja dozvoljavam da je preko islamizacije i turskoga jezika glas h učvršćen u sakralnim i religioznim izrazima, ali turskom utjecaju na čuvanje glasa h u ostalim riječima ne dajem presudnu ulogu.“) Do sada, koliko je poznato, naučno nije ozbiljno tretirano pitanje da li su Slaveni, koji su naselili Bosnu u 6. stoljeću (Bošnjani), odprilike kada se i u Arabiji javio islam, imali doticaja sa islamom i arabskim jezikom prije nego su ga zvanično i masovno prigrlili tokom 15. vijeka.

Spomenutom beogradskom profesoru (kao i bos(a)nistima) treba javno postaviti nekoliko pitanja, na koja nedvosmisleno treba i mora odgovoriti bos(a)nistika:


16) Peco, Asim: Govor istočne Hercegovine, str. 60/61.
17) Peco (2007), knj. V, str. 253.
18) I sam sam, nezavisno od Pece, iznio ovakvu tezu na jednom času Fonetike kod profesora Jovana Vukovića u prvoj godini studija 1969. godine. I profesor i studenti su bili iznenađeni nekonvencionalnošću moje teze I hrabrošću da se vjeri prida neki javni značaj u ateističkom društvu, kao i polemičkom smjelošću prema profesoru, s kojim sam o tome poveo dužu razpravu. Tu tezu je J.Vuković varirao u jednome svom radu.
19) Smailović, Ismet: O porijeklu specifičnih osobina u govoru Bosanske krajine, POSEBNA IZDANJA, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, knj. 2. (1974), str. 107-109.

– Kako to da su Bošnjaci u Bosni čuvali, njegovali i razvijali u svom slavenskom jeziku taj glas/fonemu, koji su naslijedili iz praslavenskog, predhodnih hiljadu godina svoga samostalnog razvitka u Bosni do prihvaćanja islama, a drugi nisu, odnosno kako to da samo Bošnjaci od svih Slavena iz neposrednog okruženja imaju glas/fonemu  h u određenim slavenskim riječima, a drugi nemaju, npr. snaha, uho, buha, muha, duhan, kuhati, kihati; hud isl.;

– Kako to da su i drugi narodi primili islam, a u svom jeziku nisu razvili princip ‘haka’ i nemaju takvoga h u svom jeziku, npr. Albanci na Balkanu, pa djelimično i sami Turci;

– Kako to da Bošnjaci imaju glas h (hiperhak ili tzv. sekundarno ‘h’) i u usvojenim arapskim ili turskim riječima gdje ga nemaju ni Arapi ni Turci, što potvrđuje da su imali već stvorenu jezičku matricu i modele prema kojima su pozajmljene riječi iz drugih jezika, u kontaktima s njima, saobražavali prema načelima zadatog ustrojstva svoga jezičkog koda, npr. bos. sevdah), tur. sevda; bos. sahat, ar. sa'at ili bos. horda, tur. urdu, bos. halat, tur. alat, bos. hambar, tur. ambar) i sl., a u nekim slučajevima tursko-arabsko ‘f’ zamjenjuju sa ‘h’);

– Kako i zašto su Bošnjaci u samostalnom jezičkom razvoju stvorili brojne riječi sa h, po modelu leksikalizacije onomatopeja, odnosno čitav leksički fond po principu ‘haka’, a kojih nema u drugim balkanskoslavenskim jezicima, npr. holuja, hlipati, huka(ti), hudovica, promaha, prhut, i sl.;

– Kako to da su i Srbi primili iste orijentalizme iz turskog jezika, kao i Bošnjaci, ali kod Bošnjaka ima h, a kod njih nema: halka, halal, halat, hajvar, hajvan, mahana, mahrama, mehlem, mahmuran, hamajlija, hamal i sl.;

– Kako to da Bošnjaci imaju h i u riječima iz orijentalnih jezika, koje nisu vezane za vjerski život, a drugi nemaju, npr. halva, halka, halvat i sl.;

– Kako to da Bošnjaci imaju h u riječima iz drugih jezika, koji nisu, uslovno rečeno, muslimanski, a drugi, kao Srbi, nemaju, npr. lehemiti (sanskrt), historija (grč.), hora (lat.) i sl.;

Čekajući te odgovore treba ponoviti da je pitanje upotrebe glasa/foneme h u bosanskom jeziku veoma važno pitanje za bosanistiku. Ono ima


20) Bosanska riječ sevdah nastala je prema turskoj riječi sevda, što znači ljubav;.Osim bošnjačkog “zakona haka”, moguće je da je ovo “sekundarno” “h” nastalo prema dah, uzdah, jer sevdah označuje melanholičnu ljubav
ili je djelovala analogija u periodu tursko-bosanske interferencije po modelu turskih riječi tipa: perdah (‘zadovoljstvo’) ili, pak, zvukovna asocijacija prema bosanskim riječima tipa predah. Serbokroatistika je priznala
ovu bošnjačku inovaciju pa je od Rječnika JAZU sve do danas, u svim sh. riječnicima, normiran leksički oblik sevdah, ali ne i iz nje izvedene riječi. Samo Škaljić ima dubletne oblike: sevdalija/sevdahlija, sevdaluk/sevdahluk, ali, začudo, samo sevdalinka.
21) Zajednička sh. norma nije prihvatila ovu bošnjačku jezičku kreaciju i sve ove riječi normirane su bez ‘h’;uprkos činjenici da neka sela nose ime sa ovim protetskim ‘h’; npr. Hambar u travničkom kraju ili Hambarina u
banjalučkom kraju.
22) Takav je slučaj sa riječju juhka (tur. yufka -ar. ufqa – ‘tanka kožica’). Taj oblik redovno sam bilježio kod Bošnjaka u srednjebosanskim govorima, kao i u Sarajevu: -Onaj ko zna da razvija juhke, razvije juhku, kaže čuvena voditeljica narodne kuhinje za siromašne na Baščaršiji, tetka Zilha, povodom sjećanja na obsadu Sarajeva, TVSA, 08.07.2010. godine. Isti oblik (nana bi savij juhku) zabilježen je i od Šaćira Malohodžića, potomka izseljenih Bošnjaka u Turskoj, iz sela Fevzije kod Ankare, TVSA, 17.05.2013. godine.

sociolingvistički, strukturnojezički, komunikološki, standardnojezički i, napose, simbolički značaj, jer jednima blagoglasie ezika naivećma vređa, a drugima je pravi mehlem. A za svaku boljku ima mehlem, kaže stara bosanska izreka, dosta česta kod Bošnjaka. Toga načela držala se hrabra doktorica Fatima Dautbašić, tada mladi ljekar, koja je u nedostaku lijekova koristila domaće mehleme za zbrinjavanje ranjenika u obkoljenoj i blokiranoj enklavi Srebrenica i Žepa, koju je srbska vojska danonoćno granatirala iako je bila zaštićena zona UN. –Morala sam koristiti mehleme, kaže dr. Dautbašić u jednoj emisiji povodom Dana Srebrenice.) Nakon rata bosanski farmaceutski lider iz Sarajeva pustio je na tržišće svoj bosanski mehlem kao iladž za mnoge postratne boljke, ali nedugo zatim, što se moglo i očekivati, neka konkurentska firma iz okruženja počela je na istoj tv-stanici reklamirati svoj melem. Ništa čudno ni neobično. Regularno reklamno nadmetanje u tržišnoj utakmici i borbi za kupce. No, kupci su se počeli opredjeljivati već i na osnovu samog naziva lijeka. Za iste boljke jedni su tražili mehlem, a drugi melem, a dobijali su, možda, i jedni i drugi, neki surogat. Turska riječ melhem, prema grčkoj riječi malagma, sa značenjem ljekovita maza, posvojena je u bosanskom jeziku, odnosno pobošnjena ili, kako bi rekao Visoki predstavnik Valentin Inzko, pobosančena, u dva oblika: kod Bošnjaka kao mehlem, ) sa metatezom likvida h↔l, analožkim putem prema modelu uzpostavljenog glasovnog sklopa hl kao u riječima: oprhlo, rahlo, uvehlo, truhlo, ogluhlo i sl.,) a kod Srba i Hrvata kao melem, bez glasa h koji se nalazi i u bošnjačkoj i u turskoj varijanti. –Imaš li još onih hećim-Bećirovih mehlema? – pita jedan akter u predratnoj sarajevskoj TV-seriji “Tale”.)

Za jednog pravoslavnog popa iz Sarajeva “Božić dolazi kao me'lem na ranu.”) Kao što se na prvi pogled primjećuje, kod popa je nestalo ono ‘h’ iz mehlema. Mehlema nema ni na bosanskohrvatskom tv-kanalu OBN, čak ni u situacijama kada melem djeluje zaista neprirodno, više povređujuće, nego ljekovito. Zar ne  djeluje groteskno njihov postupak prilikom titlovanja popularne turske serije “Sulejman Veličanstveni” kada se zna da je mehlem došao preko turskog jezika u obliku melhem, kao u primjeru kako je titlovan:


23) BHT1, 11.07.2012. godine
24) U svim dosadašnjim riječnicima i pravopisima bosanskog jezika propisan je mehlem: Škaljić, Isaković, Institutski Rječnik, Fakultetski Rječnik, Jahić Rječnik, Halilović Pravopis, ali ga zajednički novosadski srbsko- hrvatski pravopis odbacuje i propiosuje melem, što slijede potonji srbski i hrvatski normativci, oslanjajući se na svoje narodne govore.
25) Postoje i nedopustive metateze glasova u orijentalizmima, kao što se u svakodnevnom govoru sekularnih Bošnjaka ili manje obrazovanog svijeta u arabsko-islamskoj tradiciji, mogu čuti i arapske riječi sa permutacijom
glasova ‘v’ i ‘h’, koje imaju neželjene efekte i koje kod obrazovanijih izazivaju pravi šok. Primjerice: arabskuriječ levha (u osnovnom značenju tabla, ploča) neki izgovaraju kao lehva, što znači strast, požuda. U bošnjačkoj tradiciji levhama se nazivaju kaligrafski izpisani harfovi, ajeti iz Qur'ana, dove ili hadisi na zidu ili slici. Riječ levha spominje se i u Qur'anu, u posljednjem ajetu sure Burudž: fi levhi-l- mahfuz (”… na ploči pomno čuvanoj).” Također, neki izgovaraju arapsku riječ tevhid (Jednoća Svevišnjeg Stvoritelja) kao tehvid, što znači pojevrejiti se, tj. konvertirati u jevrejstvo.
26) FTV, 14.02.2014. godine, oko 17,30 sati (Jedan akter iz naroda izgovara riječ mehlem, upadno naglašavajući ono h, što može značiti da je traženo od njega, kako bi se na taj način etiketirao kao Bošnjak ili, s druge strane da
je glumac nebošnjak pa se muči da ga izgovori.
27) Branislav Livopoljac, NTV Hayat, 07.01.2013. godine

Dopustite da jedno drugom budemo me lem na duši, obraća se nježno veliki vezir svjetskog Osmanskog carstva, Ibrahim-paša, svojoj supruzi, sultaniji Hatidži, u nastojanju da se zaliječe stare rane koje su jedno drugom nanijeli.) A jedan ugledni akademik iz Sarajeva je izričit: „Kad u riječi mehlem nestane glasa h, nestaju i njegova blagotvorna, ljekovita svojstva i zato nema iladža u melemu.“) Zato su gotovo blasfemično zazvučale riječi jednog drugog uglednog Bošnjaka, poznatog glumca i, kako se govorilo, agilnog ministra kulture u bosanskoj metropoli, Emira Hadžihafizbegovića, kada je u vrijeme SFF 2007. godine izjavio na državnoj televiziji da mu “nagrada dođe kao melem”.) Bez obzira na to je li se riječ melem omakla slavnom glumcu i “agilnom ministru” pod utiskom one napadne reklame melema, ostao je gorak okus u ustima Bošnjaka, jer Hadžihafizbegović je dvostruko javna ličnost, javna ličnost na kvadrat, i u njega su kao Bošnjaka uprte dvostruke oči svih pa i onih manje obrazovanih i manje “kulturnih” Bošnjaka. Šta su Bošnjaci dobili pojavom “Dnevnog avaza” u bosanskom medijskom prostoru, zorno svjedoči i njihov melem:  “Od ovakve pobjede nije bilo boljeg načina da se još jednom melemom namaže rana s proteklog Svjetskog prvenstva kada su Francuzi doživjeli debakl“, kaže jedan sportski novinar tog lista.) Tako se Bošnjacima, umjesto da im se mehlemom namažu postgenocidne rane, izpira mozak, kao što se izapira prhut iz glave.

Prhut razdragane Skenderove Ševe u razprhu perja je homonim sa riječju prhut, još jednom veoma ekspresivnom i frekventnom  bosanskom riječi, u značenju “luščice epitela koje se gule i opadaju, obično na glavi”, koja, također, nije našla mjesto u Institutskom Rječniku. Obrađivačica riječi pod slovom ‘p’ i ‘završna obrađivačica’, Naila Valjevac, nije unijela riječ prhut iz bosanskog/bošnjačkog narodnog izraza, ali jeste riječ perut iz srbskog vokabulara. Tu normu slijedi Dnevni avaz koji čak i u križaljki ima perut.) Zato se ne treba čuditi glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću kada u liku Samira, foliranta i sitnog prevaranta, “mahera za sve”, kaže: Ima perut u kosi. Mora ići na transplantaciju dlaka.) Fakultetski Rječnik donosi obadva značenja riječi ‘prhut’: pȑhūt¹ (naglo polijetanje uz lepršanje (o pticama) i pȑhūt² (ljuščice dijelova površinske kože koja se guli, otpada (ob. na glavi), ali na značenje kod ove druge upućuje kod riječi perut, navodeći uz to kao sinonim riječ prhut).) Znači, priznaje postojanje riječi ‘prhut’, ali propisuje samo riječ ‘perut’ da nosi navedeno značenje. Riječ pȑhūt predstavlja pravu paradigmu leksikalizacije


28) Popularna turska serija “Sulejman Veličanstveni”, OBN, 10.12.2012. godine. Četiri dana kasnije gledamo I čitamo titl u istoj seriji: Donijet ću vam me lem.
29) Rahm. akademik, prof. dr. Faruk Konjhodžić, direktor KCU Sarajevo, u privatnom razgovoru u Mekki 1997.godine
30) …Nagrada dođe kao melem… (Emir Hadžihafizbegović, glumac i ministar kulture Sarajevskog kantona,BHRT dnevnik u 19 sati, 20.08.2007. godine u razgovoru s Majom Čengić o svojim filmskim nagradama)
31) Dnevni avaz, 19.11.2010. godine, str. 66. (autor: N.D.)
32) Avazova križaljka, 01.02.2013. godine
33) FTV, satirično-humoristička serija “Lud, zbunjen, normalan”, 03.12.2013. godine, 21 sahat
34) Fakultetski Rječnik (2010), str.

onomatopeja kod Bošnjaka po ‘zakonu haka’, u kojoj je glas h supstancijaliziran u semantičkom jezgru –prh-, koje čini leksički korijen i morfoložku osnovu brojnih riječi: prhati, prhut (sa sufiksom “ūt koji se može deminuirati na -ъk, npr. vrútak”,) prhnuti, prhutati, prhutanje, prhak (snijeg, hljeb), prhtina (trag u snijegu), prhulja (prhka zemlja,), oprhnuti (hljeb), lepršati (<le-prh-a-ti, bajrak, zastava, sin. vihoriti), razpršiti (raz-prh-i-ti). Treba spomeniti da o jezikotvornoj potenciji jezgra ‘prh‘ govore i dva glagola, izvedena iz tog korijena, koji imaju isti grafemski lik, ali različito značenje koje diferencira samo akcenat: pŕhnuti (o ptici – mahnuti krilima za poletanje) i pȑhnuti (o hljebu – postajati prhak, lahko mrvljiv). Postoje i bosanski toponimi izvedeni iz ovoga leksičkog korijena, kao što su Prhinje, selo kod Breze, ili Prhovo, selo kod Ključa. Serbokroatistika etimologizira riječ perut iz pero još od Vuka i Rječnika JAZU.) Za Barakovića je prh postverbal od prhati.) Anić propisuje samo prhut i upućuje da mu je perut sinonim.) Referentni ruski leksikograf I.I. Tolstoj ima riječ prhut, ali upućuje na njeno značenje kod riječi perut,) gdje kaže: пéрхоть (на голове).

Šta reći na samom kraju? Za leksikografe poput N.V. prije bi se moglo reći da vrše izpiranje mozga Bošnjacima od prhuti, nego što peru glavu od peruti, mada, kako kaže narodna poslovica, voda sve opere osim crna obraza. Milozvučnost bosanskog jezika i muzikalno uho su dunjalučke blagodati. Muzikalni Sarajlija, zdravog uha i iztančanog sluha, povratnik u rodni grad, frontmen i kompozitor slavne rock-grupe “Bijelo dugme”, Goran Bregović, lahko će čuti i kad “zvoni telefon u gluho doba“,) ali gluvo uvo neće. Teško je usaditi mehku riječ u tvrdo uho, kaže jedna bosanska poslovica, a druga upozorava:

Suho drvo je džaba zalivat. Ako je za muzikalno uho i komarac muzika, kako je smatrao jedan čuveni evropski mislilac 19. stoljeća, za uvo gluva sluva ni stihovana harmonija Horacijevih heksametara, ni čarobni zvuci razkošne harfe, ni prhut razprhnutog perja Skenderove ševe, ni himničnost ‘Ode radosti’, ni uzdah sevdahlije, ne može proizvesti duhovno uzhićenje rahatluka. No, stara je mudrost da za svaku boljku postoji mehlem prije paraklisa.

(2008)


35) Skok ER (1973), III, str. 551.

36) Rječnik JAZU (1880-1976), tom IX, str. 800.

37) Skok ER (1973), III, str. 39

38) Anić RHJ (2007), str.427.

39) Толстой СХРС (1982), str. 486.

40) FTV, emisija &quot;60 minuta&quot;, 20.02.2012. godine, 20 sahata

 (Iz knjige “Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida”, objavljene krajem 2014. godine, istog autora)

Zamoljen sam od dvojice naših sugrađana, džematlija i intelektualaca, prof. dr. Mirze Bišćevića i dr. rer. soc. oec. Emira Karaselimovića da objavim ova dva pisma koja su još prošle godine uredno, putem protokola Rijaseta, uputili reisu Husein ef. Kavazoviću I članovima Rijaseta IZ BiH i na koja do danas nisu dobili odgovor.

mirza biscevicemir

           Dr. rer. soc. oec. Emir Karaselimović 

 

 

Prof. dr Mirza Bišćević

Pismo # 1    

 – Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Zelenih beretki 17

– Husein ef. Kavazović reis-ul-ulema

Kabinet Reisa, Isa-bega Isakovića 2

Predmet: Pretvaranje harema (vakufske parcele) u Banjaluci u građevinsko zemljište

Esselamu-allejkum uvaženi Reis ef. Kavazović i članovi Rijaseta,

Obraćamo Vam se kao rođeni Banjalučani i džematlije koji, iako trenutno živimo i radimo van svoga grada, često ga posjećujemo. Razlog ovog dopisa je uočena priprema terena za građevinske radove na vakufskoj zemlji u Kozarskoj ulici, u banjalučkom naselju Hiseta. Na ovoj parceli se nalazila Hadži-Babina džamija koja je srušena poslije II sv. rata, a ostao je harem sa bašlucima i ogradom od bodljikave žice. Prema članku iz Dnevnog avaza od 16.2.2015. na str. 10 (u prilogu) planirana je podjela harema na tri dijela, od kojeg bi „dio sa bašlucima ostao nedirnut“, na drugom- centralnom dijelu bi se napravila stambeno-poslovna zgrada, a na trećem Islamski školski centar!

Smatramo da je hvale vrijedno nastojanje Muftije banjalučkog da se općenito vakufska imovina koristi za dobrobit muslimana ali moramo iskazati svoj skepticizam prema ovom konkretnom projektu. Njime bi se još više izmijenila slika naselja Hiseta, a starosjediocima Banjaluke i povratnicima bi se poslala veoma loša poruka. U stvarnosti, prvi dio harema bi postao park stambeno-poslovne zgrade. Nadalje, izgradnja Islamskog školskog centra u današnjoj Banjaluci je pozitivna ideja, ali treba imati u vidu postojanje školske zgrade u vlasništvu Banjalučkog muftijstva, 700 metara dalje, bliže centru grada, Ulici Mirka Kovačevića (današnja zgrada Muftijstva uz džamiju Gazanferiju), gdje se uz minimalno ulaganje može pokrenuti rad Medrese u Banjaluci.

Žalosno je da nije bilo nikakve javne rasprave sa džematlijama o ovom pitanju, čime se ljudi stavljaju pred gotov čin. Ovakvu aktivnost džematlije shvataju i emocionalno, jer su tu ukopani njihovi predci. Ne želimo nagađati, niti bilo koga prozivati ali nažalost svjedoci smo ranijih štetnih ugovora između IZ Banjaluka i pojedinaca gdje je vakufska imovina izdata u bescijenje, sa velikom mogućnošću gubitka gruntovnog posjeda na duge staze.

O ovom problemu smo informisali g. Zajimovića, predsjednika Vakufskog ureda, a sada želimo upoznati i Vas, kako bi o ovom pitanju zauzeli odgovarajući stav. Stoga, tražimo u svoje, i ime drugih džematlija da se ovaj slučaj istraži, te da cijela procedura bude provedena transparentno i na dobrobit IZ BiH. Smatramo da bi Vaša reakcija dovela do vraćanja ovog slučaja u zakonske okvire, jer ne želimo da se u medijima institucije IZ BiH i Vakufa pojavljuju u negativnom kontekstu.

Molimo Allaha dž.š. da Vakuf uvijek bude simbol naše zrelosti, jedinstva i snage, a nikada slabljenja.

Mahsuz selam,

Prof. dr Mirza Bišćević

Dr. rer. soc. oec. Emir Karaselimović         


 

Pismo # 2        

– Husein ef. Kavazović, reis-ul-ulema

Kabinet Reisa, Isa-bega Isakovića 2

– Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Zelenih beretki 17

Uvaženi Reis ef. Kavazović,

ponovo Vam se obraćam obzirom da nije odgovoreno na prethodno preporučeno pismo  (u prilogu) koje smo Vam poslali 19.3.2015. u ime velikog broja zabrinutih banjalučkih džematlija, a vezano za sporna dešavanja oko vakufa u Banjaluci. Čak šta više, nakon toga sporni prijedlog je prihvaćen na Vijeću muftija!

Uz sve navode iz prošlog pisma, naglašavamo da ukoliko je Islamska zajednica i odlučila da dopusti prekopavanje kosti naših predaka i izgubi gruntovno vlasništvo nad zemljom, onda bi procedura “transformacije” vakufa trebala biti transparentna i bez mogućnosti zloupotrebe. U konkretnom slučaju, Muftija sa Glavnim imamom (kojeg on bira) pokreće proceduru, pregovara sa blago rečeno kontraverznim izvođačem radova i dogovara aranžman. Vakufska direkcija i Vijeće muftija na to daje saglasnost bez da iko od pomenutih uzme u obzir jedinstven stav džematlija. Pa čak i tada, valjda bi Islamska zajednica trebala raspisati tender za parcelu od skoro 4 dunuma na prvorazrednoj lokaciji, jer ta parcela vrijedi mnogo više od dva stana i jednog poslovnog prostora.

Prije obraćanja Vama, ovaj problem smo pokušali riješiti na lokalnom nivou, ali Muftija je odbijao svaki razgovor sa džematlijama na ovu temu, a mi smo sve saznali posredno. Više nas je kontaktiralo gospodina Zajimovića mailom, telefonom, ali nije imao efekta. Nije imao vremena za sastanak, a u telefonskom razgovoru mi je rekao da “ukoliko se Banjalučani vrate, možda promjeni odluku”! Nažalost ovo nije prvi slučaj zloupotrebe vakufa u Banjaluci zbog kojeg se obraćamo strukturama IZ. To smo činili i prije desetak godina kada je u bescijenje izdata ogromna vakufska parcela pored Rebrovačkog mosta na 30 godina. U razgovoru sa džematlijama iz Tuzle, Visokog, Mostara, Sarajeva vidim da nažalost ima takvih primjera i u drugim gradovima.

Od Vas očekujemo da kao vrhovni autoritet Islamske zajednice posredujete u donošenju nove odluke uz poštivanje stavova onih čiji su predci uvakufili ova imanja i u čije ime se sve ovo čini.

Mahsuz selam,

Prof. dr. Mirza Bišćević

Dr. rer. soc. oec. Emir Karaselimović

 

 

                                                              

skSrbsko-hrvatski lingvocid u bečkim rukavicama

Piše: prof. Safet Kadić

Jezička sudbina Bošnjaka skrojena je u Beču 1850. godine dogovorom “o jezičkom jedinstvu Hrvata i Srba”, a stotinu godina kasnije u Novom Sadu zapečaćena tzv. novosadskim dogovorom istih reprezentanata. Uzprkos svemu, bošnjački strateški odgovor na Bečki i Novosadski dogovor mora biti bosanski dogovor, bez obzira što se on čini (trenutno) nemogućim

Srpsko-hrvatski lingvocid predhodio je srbsko-hrvatskoj agresiji na Bosnu i srbskom genocidu nad Bošnjacima. “Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika” – napisao je najautoritativniji srpski jezikoslovac Aleksandar Belić još prije gotovo stotinu godina.) Belić je, dakako, pod “našim književnim jezikom” podrazumivao zajednički književni jezik Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba na rečenim osnovama pod ekskluzivnim nacionalnim nazivom srpski ili hrvatski, odnosno srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Sedamdesetak godina kasnije jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca Dalibor Brozović priznaje: “Nazivi tipa srpskohrvatski, koji su se u raznim dvočlanim varijacijama upotrebljavali u značenju “srednjojužnoslavenski” ne zadovoljava zbog, najmanje, tri razloga: sadrži imena samo dva od četiriju naroda, višestruko su mnogoznačna, te beznadno i nepopravljivo su kompromitirana u obama nekadašnjim jugoslavenskim razdobljima”.)

Jezička sudbina Bošnjaka skrojena je u Beču 1850. godine dogovorom o jezičkom jedinstvu Hrvata i Srba, a stotinu godina kasnije u Novom Sadu zapečaćena tzv. novosadskim dogovorom istih reprezentanata.) Široj javnosti manje je poznato šta je to “bečki književni dogovor”. To je, zapravo, dogovor o jezičkom jedinstvu i zajedničkom unificiranom književnom jeziku Hrvata i Srba, uspostavljenom na substratu bosanskog jezika, odnosno srednjojužnoslavenskom dijasistemu, uz potpuno ignorisanje Bošnjaka, kao glavnih nosilaca tog jezika, a potpisali su ga 28. ožujka 1850. književnici Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter i Ivan Kukuljević, gramatičari Vuk St. Karadžić, Đuro Daničić, Franjo Miklošić, te Vinko Pacel i Stjepan Pejaković, koji kazaše da “jedan narod treba jednu književnost da ima” pa je dogovoreno da bi to trebalo da bude ijekavština. To je značilo podpuno prihvaćanje Karadžićevih ideja iz njegovog “Kovčežića”, objavljenog u Beču godinu dana ranije, u kojem se nalazi Karadžićev članak “Srbi svi i svuda” i koji je izazvao veliku buru zbog svoje teze da su svi Slaveni na jugu zapravo Srbi, sa dva imena i različitih vjera: grkopravoslavnog, rimokatoličkog, muhamedanskog vjerozakona, odnosno da su svi štokavci Srbi, kajkavci da su Slovenci, a samo čakavci da su Hrvati.) Tako su Hrvati dobrovoljno postali ijekavski konvertiti: Zagorci kao kajkavski ekavci, Slavonci kao štokavski ikavci i Dalmatinci kao čakavski ikavci. Kao što je poznato, taj jezik je normom podpuno nametnut ikavsko-šćakavskim Bošnjacima bez njihove volje i saglasnosti i kao takav predstavlja paradigmu lingvocida.

‘Bečki književni dogovor’ sadrži pet tačaka: “u prvoj tački priznaje se da ne valja miješajući narječja graditi novo kojega u narodu nema; u drugoj se priznaje da je za jezik Hrvata i Srba najpravije i najbolje primiti ijekavski govor, i to tako da se u dugim slogovima piše ije, a u kratkim je (dijete, dječji); u trećoj tački se preporučuje da se glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto (uho, muha); u četvrtoj se priznaje da u genitivu množine imenica nije potrebno pisati glas h (ženah) i u petoj tački svi pristaju da se vokalno r piše bez popratnih vokala, dakle prst, a ne perst ili parst.”)

U ‘bečki književni dogovor’ unesene su osnovne Karadžićeve jezičke i pravopisne koncepcije, pa on zapravo znači napušćanje jezičkih i pravopisnih shvaćanja i prakse “iliraca”, prisutnih od 1836. godine. Poznato je, naime, da su “ilirci” od 1836. dalje, pod vodstvom Ljudevita Gaja, Vjekoslava Babukića i Bogoslava Šuleka na tradiciji bosanskog jezika kodificirali poseban štokavski ijekavski književni jezik sa starijim oblicima i s etimološkim pravopisom, namijenjen, kako su oni smatrali, “svim Ilirima, tj. Hrvatima, Srbima, Slovencima i Bugarima”, koji se i po leksičkom fondu i po pravopisu i grafiji znatno razlikovao od Karadžićeva narodnog jezika i fonetskog pravopisa. Bio je to ijekavizovan stariji tip bosanskog jezika kakav susrećemo u “Hasanaginici”. Znakovito je što se među potpisnicima “bečkog književnog dogovora” nalaze “zakleti” ilirci Mažuranić, Demeter i Kukuljević. Nadobudni Daničić nije se libio da čisto politički uztvrdi da je Šulekov leksikografski rad nanio mnogo štete književnom jeziku u Hrvata. A Šulek je bio glavni “ilirski” leksikograf, o kome su Vatroslav Jagić (1910), Aleksandar Belić (1929) i Petar Skok (1954) izrekli vrlo povoljno mišljenje. Najistaknutiji “ilirac”, a potom “vukovac” u Bosni bio je franjevac Ivan Franjo Jukić sa svojim časopisom “Bosanski prijatelj”, dok su Bošnjaci ksenofobično nojevski ignorisali te procese i, kao da se to njih absolutno ništa ne tiče, vodili jalove rasprave po carigradskim književnim društvima i okupljališćima o leksičkom bogatstvu bosanskog jezika. (Tako neodgovoran odnos bošnjačkih književnika i intelektualaca prema svome maternjem jeziku u sudbonosnim vremenima nije zabilježen u povijesti, ali o tome drugi put.)

Rečeno Karadžićevo shvaćanje i principe iz ‘Bečkog dogovora’ bezpogovorno i dosljedno je proveo njegov epigon i oduševljeni pristalica, Novosađanin Đorđe Popović, alias Đuro Daničić, u projektu: Rječnik srpskog ili hrvatskog jezika, uzpostavljenom u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU), sa sjedišćem u Zagrebu.) Daničić je postao prvi sekretar Akademije i prvi (dugogodišnji) urednik Rječnika. Iako štakavizam nije obuhvaćen ‘Bečkim književnim dogovorom’, Daničić ga je dosljedno uveo u normu kao odliku srbske ćirilometodske književne tradicije koja je postala i svojina srbskog narodnog izraza, nasuprot općeslavenskom i bošnjačkom  (dvo)glasu ‘šć’ u organskom idiomu. Sliveni glas ‘šč/šć’ je glasovni refleks praslavenskog jotovanja suglasničkih grupa ‘sk’, ‘st’. Jedino su solunski Slaveni razvili glas i fonemu ‘št’ kao pandan i fonološku alternantu općeslavenskom ‘šć’. Budući da je prirodni jezik solunskih Slavena uzet kao podloga za prvi književni jezik svih Slavena, poznat pod nazivom staroslavenski ili starocrkvenoslavenski, glas i fonema ‘št’ ušli su i u taj književni jezik, a kao što ćemo viditi, i u neke organske idiome, npr. srbski, a normom uspostavljenom ‘Bečkim književnim’ dogovorom nametnut je i Bošnjacima i Hrvatima. S ovim nikako ne treba dovoditi u vezu glasovni skup ‘št’ u savremenom bosanskom jeziku različitog nastanka. Ovdi treba podsjetiti na općepoznati stav u slavistici da “palatalizacija velara i, poslije, dentala, uz promjene do kojih je dolazilo u vezi s glasom ‘ê‘ (jat) sa svojim refleksima, u vezi s poluglasima, s vokalnim ‘r’ i vokalnim ‘l‘, i s metatezom likvida, predstavlja jednu od najglavnijih diskriminanata po kojima se južnoslavenski jezici i danas među sobom razlikuju.”)

______________________________________

Riječnički štakavizam

Prvi urednik Rječnika JAZU  Đorđe Popović, alias Đuro Đaničić, sin novosadskog popa Joana, uzpostavio je normativni automatizam zamjene svakoga izvornog govornog ‘šć’ sa “književnim” crkvenoslavenskim ‘št’. Dovoljno je kao ilustraciju tog vještački uzpostavljenog načela navesti jednu krivotvorinu u Rječniku JAZU, kada je normirana podpuno nepostojeća riječ kao posebna leksička jedinica. Na primjer, autori su našli potvrdu u literaturi za samo jedan primjer riječi ‘njesteršćica’, ali su je oni, ipak, unijeli kao riječničku odrednicu ‘njesterštica’, ne krijući da se nalazi samo u jednom primjeru i to kao ‘njesteršćica’. Treba osmotriti tu nevjerovatnu leksikografsku obmahnu i podvalu. Evo je doslovno:

ŃESTERŠTICA,  f. isto što Ńester. Samo u jednoj knjizi, u kojoj upravo stoji Njesteršćica. Mrnavić osm. 59. Vidi Njeperštica.”

ŃEPERŠTICA,  f. isto što Ńeper. Samo u jednoj knjizi, u kojoj upravo stoji Njeperšćica i Ńeperšćica. Mrnavić osm. 38. 40. 41. Vidi Nesterštica.” )

I tako ukrug. Pravo sholastičko presipanje iz šupljeg u prazno. Vidimo kako se jednim nepostojećim objašnjava drugo nepostojeće.

_____________________________

 

Za razliku od štakavizma, koji je unesen u književnu normu mimo bečkog književnog dogovora, dogovoreni ijekavizam Srbi nikada nisu proveli u normi, nego su zadržali svoj ekavizam. Velikosrbska asimilatorska ideja nije se zadovoljila ijekavizacijom i štakavizacijom Bošnjaka i Hrvata, nego je na mala vrata pokušala unijeti još jednu asimilatorsku podvalu. Kako je navedeno u Jezičnom savjetniku Instituta za jezik JAZU,) istaknuti srpski književni historičar i javni radnik svoga vremena Jovan Skerlić podnio je prije Prvog svjetskog rata prijedlog da Srbi i Hrvati uzmu ekavsko narječje kao zajednički književni jezik i latinicu kao zajedničko pismo, iako se u Bosni i Hrvatskoj, kao književni jezik tada već posve bilo utvrdilo Karadžićevo ijekavsko narječje. Premda su se za taj pokušaj založili i najnapredniji pisci, kao što su Hrvati Miroslav Krleža i August Cesarec, taj

iluzionistički i jalov pokušaj ekavske konverzije je propao. “Osim toga stara se Jugoslavija iz iluzije zajedničke države bratskih naroda pretvorila u tamnicu neravnopravnih naroda, u kojoj je vladajuća srpska buržoazija nastojala, kao i sve druge buržoazije svijeta, da u svojoj državi eliminira ili apsorbira sve ostale nacije i njihove buržoazije i tako stvoriti prostor za svoj razmah i razvitak. U tome joj je, kao jedno od sredstava, dobro došla i mogućnost da izbriše jezičke razlike i svoj književni izraz nametne kao jedini.”) Najistaknutiji pristalica te ideje u Bosni bio je velikosrpski diplomata i književnik, pristalica ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihajlovića, rođeni Trebinjac Jovan Dučić, dok je drugi  velikosrpski diplomata i književnik, jugoslavenski književni nobelovac, rođeni Travničanin Ivo Andrić, toj ideji najjače puhao u jedra i do kraja života provodio u svom književnom radu i javnom djelovanju. Bošnjake opet niko ništa nije pitao, ali ovu Skerlićevu ideju, čak i poslije Drugog svjetskog rata, dodvornički su u djelo pretvarali neki bosanski književnici poput Izeta Sarajlića, Huseina Tahmiščića, Mubere Pašić i nekoliko njihovih, još živih, mlađih kolega.

U skladu sa onovremenim evropskim antiturskim, pa onda i antibošnjačkim trendovima, Srbi i Hrvati su ne samo prisvojili bosanski jezik nego ga imenovali i svojim imenom, a potpuno ignorisali postojanje Bošnjaka i njihovog jezika. Iz današnje perspektive postavlja se pitanje zašto Bošnjaci nisu učestvovali u ‘bečkom književnom dogovoru’ i zaštitili svoj jezik. Gdje su bili bošnjački intelektualci, književnici i naučnici toga vremena? Ali Bošnjaci su se već bili sami o sebi zabavili, jer se ‘bečki književni dogovor’ događa u razdoblju najveće bošnjačke narodne tragedije u svekolikoj povijesti. Taj dogovor podpisivan je upravo u vrijeme dok je po Bosni harao poturčeni lički Srbin Mihajlo Latas, alias Omer-paša Lutvi,  kao glavnokomandujući osmanske vojske na čelu kažnjeničke ekspedicije sultana Abdul-Medžida protiv pobunjenih Bošnjaka i zadavao im završni smrtni udarac. (Tridesetak godina kasnije, 1878. godine, samo ih je dotukao austrijski general Josip Filipović, sa bliskih prostora spominjanog Latasa, na čelu austro-ugarske vojske, zapravo neokrstaške europske vojske.)

Ono što je započeto ‘bečkim književnim dogovorom’ 1850. godine nastavljeno je stotinu godina kasnije, preciznije 1954. godine u Novom Sadu poznatim “Zaključcima o srpskohrvatskom jeziku i pravopisu” koji sadrži deset tačaka. Dogovor su postigli, uz Srbe i Hrvate, i Crnogorci, bez ijedne riječi o Bošnjacima kao da i ne postoje.) Potvrđena su sva načela dogovora iz Beča, s tim da je uz ijekavski legalizovan i ekavski kao zvaničan izraz zajedničkog jezika, nazvanog srpskohrvatski. Taj dogovor je rezultirao novim pravopisom koji je uveo mnoge nedosljednosti i bio još restriktivniji prema nekim elementima bosanskog izraza. Narušen je princip da se “glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto”, otvoren je normativni prostor za naknadnu štakavizaciju, narušeno je načelo ijekavizma “da se u dugim slogovima piše ije, a u kratkim je” itd. Novosadski dogovor slijedio je, zapravo, političku matricu sporazuma Cvetković-Maček iz 1939. godine o dvopolnoj podjeli BiH tako da su Bošnjaci kao narod ponovo negirani u novosadskom dogovoru i u socijalističkoj Jugoslaviji, uzprkos značajnom doprinosu Bošnjaka u pobjedi antifašističke koalicije i velikom stradanju u Drugom svjetskom ratu i odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a.

Danas je fundamentalno političko i sociolingvističko pitanje može li se od bečkog, priko novosadskog, doći do bosanskog dogovora? Uzprkos svemu, bošnjački strateški odgovor na bečki i novosadski dogovor mora biti bosanski dogovor, bez obzira što se on čini (trenutno) nemogućim. No, predhodno treba postići bošnjački dogovor. Najmanje što Bošnjaci mogu učiniti na saniranju posljedica lingvocida i obnovu svoga (jezičkog) identiteta jeste reforma standardnojezičke norme, pisma i pravopisa bosanskog jezika. O tome se, kao jednom od sudbonosnih pitanja, mora postići bošnjački konsenzus na svenarodnom bošnjačkom saboru.

(2008)

11Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika, Matica srpska-Matica hrvatska, Novi Sad-Zagreb, 1960. godine, str. 7.

(Tekst je iz knjige “Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida”, objavljene krajem 2014. godine, istog autora)

Datum objave: 10 Aug 2016

Saopćenja
IZ BiH - logo

Poštovani Banjalučani! Povodom učestalih napisa samozvanih novinara i dušebrižnika, poput izvjesnog Bedrudina Gušića, koji iznosi neistine, neprovjerene informacije i izvlači neutemeljene konstrukcije i zaključke, a u kojima se blate i nipodaštavaju institucija Islamske zajednice u BiH, Reisul-ulema IZ-e u BiH, Mr.Husein ef. Kavazović, muftija banjalučki, dr.Osman Kozlić, te glavni imam Medžlisa IZ-e Banja Luka, Muhedin ef. Spahić, Služba za odnose s javnošću Muftijstva banjalučkog izdaje slijedeće

SAOPŠTENJE

Obavještavamo banjalučke muslimane, ali i sve druge ljude dobre volje da Institucije Islamske zajednice u BiH, Muftijstvo banjalučko i Medžlis IZ-e Banja Luka rade transparentno, u skladu sa islamskim propisima, Ustavom IZ-e u BiH, drugim normativnih aktima Islamske zajednice, kao i pozitivnopravnim propisima važećim u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.

S tim u vezi, odbacujemo kao neosnovane tvdnje, konstrukcije i zaključke izvjesnog gospodina Gušića i njegovih pomagača, koji bez ikakvih argumenata izazivaju nepovjerenje naših džematlija i dezinformišu širu društvenu javnost.

Upozoravamo gospodina Gušića da u ovoj zemlji, Bosni i Hercegovini, tj. u entitetu u kojem je smješteno Muftijstvo banjalučko, Republici Srpskoj, za klevetu i skrnavljenje časti pojedinca i Zajednice kojoj isti pripada može krivično odgovarati, te da takvu mogućnost najozbiljnije razmatramo.

Nama je poznato da postoji jedna neformalna grupa građana čiji su idejni kolovođe smješteni po Sjevernoj Americi, Evropi, Federaciji BiH i drugdje, koja sije sjeme smutnje i nastoji izazvati nepovjerenje banjalučkih muslimana prema institucijama Islamske Zajednice, prije svih Muftijstvu banjalučkom i Medžlisu IZ-e Banja Luka, te iz samo njima znanih razloga širi pesimizam i ogorčenje među čestitim banjalučanima koji su cijelo vrijeme u Banja Luci ili onima koji su se vratili da žive u svom rodnom gradu.

Izgleda kao da ti ljudi koji su zauvjek napustili svoj rodni grad, a ne mogu to sebi priznati, svim silama nastoje otjerati i ono malo Bošnjaka, muslimana iz grada na Vrbasu. Drugi razlog je, moguće je, vjerovatniji, a tiče se njihovih propusta, pronevjera i zloupotreba, jer ovakvim napadima na instituciju zajednice, a posebno na uvaženog muftiju banjalučkog, dr.Osmana ef.Kozlića, zapravo žele spriječiti ili prikriti ono što bi uskoro moglo i uslijedit: moralna osuda i materijalna i krivična odgovornost.

Imajući u vidu da su tim samozvanim zaštitnicima i dušebrižnicima puna usta vakufske imovine i, tobože, njene zaštite i unapređenja, za ovu priliku ćemo našim cjenjenim banjalučkim muslimanima, kao i svim drugim čestitim ljudima koji podržavaju naš rad, skrenuti pažnju upravo na to i slikama i dokumentima potvrditi sve njihove insinuacije, potvore i laži. I sam gospodin Gušić pripada istoj toj eliti koja je kroz strukture Medžlisa IZ-e Banja Luka dugi niz godina prije dolaska uvaženog muftije Kozlića, svojim nemarom, neradom, bahatošću, drskošću i bezobrazlukom krčmila i upropaštavala vakufsku imovinu u Banja Luci. Za sve ove naše tvrdnje postoje slike, skice, dokumenti, zemljišnoknjižni izvaci, te izuzetno štetni ugovori potpisani od strane odgovornih lica unutar Medžlisa u to vrijeme, a koji pokazuju da su pojedini banjalučani, muslimani izuzetno profitirali i, naravno, unazadili vakufsku imoivinu, a samim tim i Islamsku zajednicu u Banja Luci.To se posebno odnosi na period izgradnje Ferhadije (2001-2014) u kojem su pojedini banjalučani nanijeli milionske štete vakufskoj imovini i ukaljali obraz brojnim čestitim banjalučanima. (Odatle, čini se, proizilaze problemi i hajka na muftiju Kozlića koji je razotkrio i dokumentovao sve njhove malverzacije. Brojnu dokumentaciju koju posjedujemo bićemo primorani pokazati široj javnosti, a svi oni čija imena se nađu na tom spisku, neka zahvale ekspertu Gušiću i njegovim izvorima). To dokazuju i brojne tužbe koje su u zadnje vrijeme pokrenute, ali i one koje su u fazi pripreme, a koje će na najbolji način dokazati šta su radili Gušići, Pašići i ostali.

Molimo cjenjene čitaoce, banjalučane posebno, da obrate pažnju na zemljišnoknjižni izvadak od 12.06.2016.godine, gdje piše B Vlasnički list, Medžlis IZ-e Banja Luka, zatim na Posjedovni list od istog datuma gdje stoji vakuf Ferhat-pašine džamije, da se uvjere da muftija nije ništa prodao, nego da je Gušić Bedrudin slagao. Radi se o zgradi u ulici Meše Selimovića čija je rekonstrukcija u toku.Ostalo što ćemo vam pokazati u ovom obavještenju jasno je ko’ dan. Pogledajte i zaključite sami, jer slike sve govore.

AKTIVNOSTI MUFTIJSTVA BANJALUČKOG

ODGOVOR:

KLEVETE, LAŽI I PRIMITIVNA PODMETANJA, UMJESTO ODGOVORA NA JAVNO POSTAVLJENA PITANJA

Eto, prijete mi i sudovima u Rs-u i naravno da me ni time neće uplašiti niti zaustaviti u ovoj akciji. U nedostatku dokaza, ne za moje tvrdnje, nego za moja pitanja koja sam javno postavio i reisu (po njima je to napad na reisa) služe se etiketiranjima i podmetanjima. Blate moju ličnost i moj angažman u IZ Banja Luka u vremenu 1992-1994. Kakve ja veze imam sa događanjima u IZ Banja Luka od 2001. do 2014.? To im je jedino preostalo u nedostatku argumenata. Evo, reći ću i ja sada, da se služe lažnim imenima na društvenim mrežama kako bi mene napali, a zapravo skrenuli razgovor sa pravih tema. I to čini jedan visokorangirani imam u Medžlisu IZ Banja Luka. Otkrio sam ga, naravno! Taj me poziva da se vratim da se borim za bolju IZ tamo, a ja mu poručujem da je bolje za njega, prije svega, da nisam tamo jer da jesam on ne bi bio na tom mjestu na kojem je sada. Slike koje su podastrli pod linkom “Aktivnosti Muftijstva banjalučkog” ne daju odgovor na ključna pitanja, kao:

  1. Koliko je koštalo sve to što su pokazali na slikama?
  2. Iz kojih je izvora sve to sagrađeno-sanirano?
  3. Ako je iz kreditnih sredstava finansirano to čime se hvale na slikama, ko je zadužen za te kredite i pod kojim uvjetima?
  4. Ako su se žalili da imaju manjak imamskih stanova, zašto je srušena kuća u Zagrebačkoj 4 čije su dvije od tri njene etaže (tri stana) bile nedavno sanirane?
  5. Je li kleveta što sam javno podastro sliku srušene kuće u Zagrebačkoj 4 i radova na tom lokalitetu (evo je opet)?

Zagrebačka-gradilište1

               6. Da li  se odluke o investicionim aktivnostima i zaduženjima kod banaka donose na nivou Izvršnog odbora Medžlisa ili ih samo neko potpisuje u ime Medžlisa?

               7. Na koga je upisana parcela sa izvoda novog Regulacionog plana na lokaciji Hadži-babinog harema na Hisetima na kojima  su crvenom bojom označene dvije buduće zgrade u obliku slova “L” (vidi sliku)?

Regulacioni plan - hadzi babin harem

Dakle, ja ništa ne tvrdim, nego samo pitam. Za njih je to kleveta! A, zapravo, oni kleveću na jedan primitivan i prizeman način.

Ponavljam, neka me krivično gone putem njima bliskih pravosudnih institucija Rs-a, to mi je najbolji kompliment za ovo šta radim. A njima poručujem da postoje insajderi u Banja Luci, čestiti ljudi i džematlije koji prikupljaju materijalne dokaze o onome o čemu sam prethodnih dana pisao, odnosno za što sam javno tražio odgovore. Dakle, ova priča nije završena i neće završiti na ovome. Mora se ići do kraja…Ima nas dovoljno odlučnih i stručnih da dođemo do istine o upravljanju s vakufskom imovinom posljednjih godina u Banja Luci. Dakle, istina nam je cilj, ništa drugo. A da je bilo transparentnosti, kao što nije, ne bi ni došlo do ove situacije u kojoj smo dvije suprostavljene strane, ne mojom voljom. I, na kraju, očita je nervoza kod kreatora gornjeg saopštenja jer nju psihologija prepoznaje u situacijama kada se koriste niski udarci kao u slučaju predstavljanja mene pod “izvjesni”…, “samozvani novinar…” i sl. Barem za Banjalučane nisam izvjesni, (“izvjesni” bi bio u njegovom selu, jer me tamo zaista niko ne poznaje), a za one koji su iole bliski IZ i koji nisu zlonamjerni kao potpisnik ovog Saopštenja sam poznat kao predsjednik Odbora IZ Banja Luka od 21. maja 1992 do 7. novembra 1994., te aktivni član IZ Banja Luka (plaćam vazifu/članarinu), a za širu ex-yu javnost nisam ni samozvani novinar. Pa kada sam “izvjesni” ili”samozvani novinar”, zašto se Muftijstvo banjalučko toliko uzbihuzurilo i zašto daje toliki značaj ovome? Čudi me ipak i taj muftija da nije mogao naći pismenijeg pobočnika od aktuelnog. Njemu krnji ugled a ne meni kojeg onako primitivno vrijeđa. Dakle, idemo dalje…, do istine!

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

Bosnofobija i bosnocid

Posted: 10. August 2016. in Intervjui

 (POST)GENOCIDNO ZATIRANJE BOSANSKOG IMENA

SAM_4377Piše: prof. Safet Kadić

Zemlja Bosna i njezin matični narod Bošnjaci ugroženi su i u postgenocidnom razdoblju u svim aspektima svoga postojanja: fizički, demografski, ekonomski, politički, kulturno, medijski, itd. Sve to je, razumije se, epilog krvave bosanske drame, čiji je prolog bila srbska genocidna agresija krajem prošlog stoljeća i okupacija polovice bosanske teritorije, na kojoj je napravljeno bezbroj masovnih grobnica i katilski sbrisano bosansko ime sa lica zemlje Bosne pa uzpostavljena dejtonska paradržavica sa monoetničkom atribucijom “srbska”, umjesto “genocidna”, shodno presudi Internacionalnog suda prava (ICJ) u Haagu. Agresija i rat nisu zaustavljeni “dejtonskim mirom”, nego su nastavljeni nesmanjenim intenzitetom drugim sredstvima. Bosnofobija i bosnocid, kao najviši stadij genocida, širi se poput kuge, a Bosna i Bošnjaci kao občinjeni i paralizirani samo nemoćno sliježu ramenima.

Postgenocidno zatiranje bosanskog imena, bosnocid, jedan je od najeklatantnijih primjera ubijanja jednog naroda u mirnodobsko vrijeme u cjelokupnoj europskoj historiji. Dakle, plansko i sistematsko fizičko uništavanje i etničko čišćenje jednog naroda sa njegovog etničkog prostora obuhvaća i “etničko čišćenje” njegova materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, poput toponima, etnonima i lingvonima, ali i drugih obilježja toga naroda.

Toponimocid predstavlja ubijanje (brisanje) izvornog narodnog imena nekog mjesta ili drugog geografskog pojma, jer je toponim jezički spomenik jednog naroda na njegovom etničkom prostoru. Shodno obćejezičkim zakonitostima toponimi nastaju tako što se određeni glasovni sklop u jeziku supstancijalizira u semantičko jezgro i veže za označeno tlo, praveći leksički korijen imena. Ako je jezik rodno mjesto duha, onda su toponimi sedimenti toga duha na etničkom stanišću jednog naroda, u njegovoj postojbini, i kao takvi predstavljaju nezaobilani dio etničkog identiteta. Bosanski toponimi su nedvojbeno sedimenti bosanskog duha na licu zemlje Bosne, kojim je obilježen etnički prostor Bošnjana/Bošnjaka/Bosanaca na svojoj zemlji, neporecivo svjedočeći o njihovom postojanju, životu i trajanju. I zato se brisanje i promjena izvornih narodnih toponima simbolično može uzeti kao struganje tih sedimenata sa gradova, sela, planina, brda i dolina, rijeka, itd. Bosanski toponimi su, kao emanacija i najautentičniji biljezi topologije bosanskog duha, kulturna baština nulte kategorije, kao i drugi onomastički pojmovi poput lingvonima, etnonima, hidronima, oronima, patronima, antroponima, i sl. Slijedeći postulate onomastike, nauke koja se bavi proučavanjem porijekla, značenja i tvorbe vlastitih imena, potrebno je predočiti ovaj onomastikon kao izraz autohtone i autentične bosanske topologije, nastao na prostoru centralnog Balkana, prvobitno u dolini rijeke Bosne, koju su njeni baštinici Iliri imenovali Basan (u latinskim izvorima Bathinus, izg. Basinus). Od toga imena su doseljenici slavenskog jezika, koji su se asimilirali sa Ilirima i samoidentificirali kao Bošnjani, izveli naziv Bosna, fonetskom transformacijom od Basan, priko Bosina, a potom Bosna (<Bosьna). Iliri su Bošnjanima dali ime, a Bošnjani Ilirima dali jezik, preslojivši ilirski jezik svojim slavenskim ikavskim jezikom. Semantičko jezgro ovoga toponima čini supstanca ilirskog glasovnog sklopa -bsn-, iz kojeg se razvio bosanski leksički korijen (-bosьn-) kao morfoložka osnova za tvorbu brojnih riječi i njihovih oblika u morfoložkom procesu afiksacije. Iz toga jedinstvenog korijena, kao kod rijedko kojeg naroda, razvila su se četiri izdanka u vidu četiri imena: ime rijeke, ime zemlje, ime naroda, ime jezika. Zato se na udaru toponimocida prvo našlo upravo ime Bosna. (Uzgred da spomenem da ime albanskog grada Elbasana u svom sastavu ima ilirski naziv Bosne (Basan) i isti ilirski glasovni sklop (bsn). Toponimocid čini, odnosno toponime mijenja neprijateljska, okupatorska vlast na zaposjednutoj, okupiranoj teritoriji, kako bi je simbolički posvojila, posvojčila, nakon što ju je nasilno prisvojila sebi. Ništa bolje ne identificira neku vlast kao okupatorsku, nego što je nasilna i nelegalna promjena toponima, odnosno primijenjeni toponimocid. Kao što je obćepoznato, još u toku srbske genocidne agresije, srbske agresorske vlasti su na zaposjednutom prostoru Bosne administrativno poništile bosansku atribuciju svih mjesta koja su u dvočlanom nazivu imala atribut ‘bosanski’, a zamijenile atributom ‘srpski’. Tako je Bosanski Brod postao Srpski Brod, okupirano sarajevsko naselje Grbavica sa predgrađem Lukavicom dobila je ime Srpsko Sarajevo, itd. Neka mjesta su podpuno preimenovana: Foča u Srbinje, Donji Vakuf u Srbobran i sl. To se desilo prvi put od postanka Bosne. Da bi izbjegli bosansko ime, a naglasili srbsko, Karadžićeva vlast je u Daytonu preimenovala okupirani dio Bosne, ranije proklamiran kao “srpska republika BiH’ u etnički čistu “republiku srpsku”. Pod pritiskom tzv. međunarodne zajednice, srbska toponimocidna atribucija u nazivima gradova na jedvite jade je skinuta nakon Daytona, ali nisu svim mjestima u dejtonskom entitetu masovnih grobnica, kojima je nelagalno promijenjen naziv, vraćena prvobitna imena, kao što su Varcar Vakuf (Mrkonjić-Grad), Skender-Vakuf (Kneževo), Bosanski Novi (Novi Grad), Bosanska Gradiška (Gradiška), Bosanska Dubica (Kozarska Dubica), Bosanski Šamac (Šamac) i drugi. No, ipak, u svijetu nije zabilježen primjer takvog sistematskog toponimocida do u najsitnije detalje kao što je proveden u opjevanom bosanskom šeheru Banjaluci. Naime, svi raniji narodni nazivi lokaliteta, naselja, ulica i dr. promijenjeni su i umjesto njih i protjeranih banjalučkih Bošnjaka naseljeni su srbski vojskovođe, hajduci, vojvode, guslari, zločinci i ubice, koji nikada nisu imali nikakve veze sa Bosnom osim mržnje i patoložke želje da je pokore. Srbska monoetnička nomenklatura zbrisala je sa lica zemlje sve što je podsjećalo na Bosnu i Bošnjake kao da ih tu nikada nije ni bilo, a kamo li da su činili većinsko gradsko stanovništvo. Čak su i rimske banje u Gornjem Šeheru, od kojih vodi porijeklo dio imena ovoga grada, preimenovali u Srpske toplice, Šehitluke u Banovo brdo, a naselje Borik u Obilićevo. To je urađeno po istom modelu kako su velikosrbske kraljevske okupacione vlasti 1919. promijenile topografiju Sarajeva. Takav neciviliziran gest skrnavljenja i uništavanja toponima kao izvorne baštine Bošnjana/Bošnjaka mogu napraviti samo primitivni barbari poput đikana. Bosanski toponimi su kulturna baština svih građana BiH i zato mora postojati konsenzus svih građana na cijeloj teritoriji za njihovu promjenu u parlamentarnoj proceduri na državnom nivou. Pošto takva procedura nije provedena, te promjene nisu legitimne pa se na te toponime odnose ustavne i zakonske odredbe Ustava Republike Bosne i Hercegovine u skladu sa čl. I. Aneksa 4, tzv. dejtonskog ustava. Zato je protivzakonita upotreba novih nelegalnih naziva i u administraciji i u medijima. Posebno je začudno da takve nazive koriste i mediji i novinari u okviru javnog (službenog) servisa BiH i zbog toga bi trebali snositi zakonske sankcije. Ali, nekompetentne, podaničke i izdajničke bosanske dejtonske vlasti na državnom nivou su prešutno prihvatile tu činjenicu i nisu ništa učinile da se očuva i zaštiti bogata kulturno-civilizacijska baština Bosne pa su tako postale suicidni saučestnik u kulturocidu, odnosno genocidu. Nisu, čak, alarmirale ni UNESCO iako su bile dužne zatražiti pomoć u zaštiti svoje autentične baštine, a da i ne govorimo da su se obratili Sudu za ljudska prava u Strasburu. U tom smislu junska Konferencija o bosanskom jeziku u Banjaluki, koja je okupila četrdesetak jezičkih stručnjaka, književnika, novinara i političara prava je paradigma takvog stanja. Nikto nije ni spomenuo banjalučki toponimocid, a kamo li da je zatraženo da se takvo nasilje nad bosanskom tradicijom odkloni. Da ne govorimo o podnošenju tužbe Internacionalnom sudu prava u Hagu, pogotovo što je taj Svjetski sud (ICJ) još 2007. godine donio izvršnu presudu da su institucije te paradržavice, eksplicite vojska i policija, počinile genocid u BiH sa završnom operacijom u Srebrenici, kao jedan od dva genocida koja su se dogodila na tlu Europe u posljednjih 70 godina.

Drastičan je postgenocidni primjer deformacije i promjene sarajevskog povijestnog toponima Hodidid, koji srbske okupacione vlasti nekom čudnom toponomastičkom alhemijom pretvorile u Odiđed. Tragajući za značenjem i etimologijom ovoga neobičnog toponima, označenog na saobraćajnom znaku na istočnom izlazi iz Sarajeva prema Palama, toponomastičar će lahko uočiti da se radi o složenici, sastavljenoj od odi– i –đed. Drugi dio ove očigledne složenice je lakše odgonetnuti, znajući da Karadžićevi sljedbenici očevog oca u organskom idiomu nazivaju đed, a u književnom djed, kao što tog istog predka Bošnjaci tradicionalno imenuju kao did (ili dedo, prema orijentalnoj posvojenici dede); Hrvati i oni Bosanci koji su konvertirali u ijekavski kao djed; Srbi kao deda, po uzoru na Bošnjake, a Bošnjaci Sandžaka svetroje. Ova riječ (dïd/děd; ï/ě< ie.ē) predstavlja “indoevropski, praslavenski i sveslavenski naziv za očeva i materina oca”. Ali šta je sa prvom sastavnicom ove složenice odi-, koja izaziva više nedoumica, jer kao samostalna riječ ne postoji ni u jednom riječniku, niti kao leksički korijen iz kojeg bi se mogle izvesti druge srodne riječi. Pa odkud, onda, u ovoj složenici taj glasovni sklop brez značenja? Misterija biva riješena čim se zaviri u necenzuriranu historijsku i toponomastičku literaturu grada i okoline i naiđe na toponim Hodidid i već na prvom koraku odkrije da je riječ Odiđed najobičniji karadžićevski brđansko-romanijski kalk (prevedenica) bosanske riječi Hodidid, dakle mjesto gdje se nahodi (nalazi, obitava) vrhovni vjerski poglavar bosanskih krstjana, Veliki Did bosanski. (Šćap Dida bosanskog, kao znak njegovog vrhovnog vjerskog autoriteta, čuvali su derviši Isa-begove tekije na Bentbaši sve do II. svjetskog rata, kada mu se gubi svaki trag, a nedugo nakon rata srušena je i sama tekija.) Uviđamo da prvi dio te složenice čini leksički korijen glagola hod-i-ti i brojnih drugih riječi tvorenih od njega (hod, hod-iti, pohod-iti, razhod (razhodovna strana budžeta), mimohod, podhod, izhod, izhodišće, nahođenje (<nahod-jenje), prohod, prihod, zahod, hodnik, predhodnik, dohodak, hodočastnik, hodoljublje, prohodnost, neobhodnost, uhoda, uhod-iti, itd, itd., ali da mu je u kalku amputiran glas h. Hoditi je sveslavenska i praslavenska riječ (sinonim: laziti), koju su naslijedili i izvorno sačuvali Bošnjani, sukladno ‘zakonu haka’ u svome bosanskom jeziku, a slavenizirani balkanski vlasi, kao Romani, koji nisu imali glasa h u svom glasovnom sistemu, shodno svome principu gluvizma, preuzeli kao od-i-ti. Ta fonetska pojava prisustva glasa i foneme h u praslavenskim riječima kod Bošnjaka i odsustva kod slaveniziranih i srbiziranih vlaha poznata je u bosnistici pa i serbokroatistici. O toj etnoložkoj paradigmi srbska historičarka, dr. Dušanka Bojanić, svjedoči: “Vlasi u Srbiji su vlahizirali Srbe, a Srbi u Bosni su srbizirali vlahe“. I u drugoj sastavnici složenice Odiđed uviđaju se velike fonetske i fonoložke promjene u odnosu na izvorno Hodidid. Došljaci su jednostavno značenje starobosanske riječi did “prekopirali” u svoj jezik kao đed, budući da su bosanski glas ‘i’, nastao od praslavenskog glas ‘jat’, izgovarali kao ‘je’ da bi u izgovoru, potom i u pisanju, ‘d’ jotovali u ‘đ’ i dobili đed. Da podsjetimo da su imenom Hodidid drevni Bošnjani nazivali najstariju poznatu sarajevsku utvrdu na iztočnom izlazu prema Romaniji, u mjestu Bulog (<Bulagaj), što je varijacija (istog) imena Blagaj na Buni. U ovom očito kompozitnom imenu drugi dio čini riječ ‘gaj’, što je veoma raširen slavenski toponim u značenju ‘mala šuma’. Ovaj Bulagaj, bio je, kako navodi historičar Hazim Šabanović, “veliko i dobro naseljeno podgrađe  pod gradom Hodididom, koje je 1459. godine spalio bosanski kralj Tomaš prilikom pokušaja da oslobodi Hodidid od Turaka.” Dizdar utvrđenog grada Hodidida do 1463. godine, kada je Bosna zvanično pala pod vlast sultana, bio je hadži-Mehmed, a tada je dat silahdaru Isa-begovom Kemalu, zajedno sa timarom Oruča i Ilijasa. Tvrđava Hododid ubicirana je na mjestu koje se danas zove Gradište prema starijem izvornom bosanskom Gradišće, u blizini sela Hodidid, sada Odiđed. Originalni  naziv Hodidid nalazi se u  svim sarajevskim siđilima i povijestnim kartama, sve do velikosrbske okupacije Bosne 1918.  godine.

Razorne posljedice po autohtono bosansko toponomastičko naslijeđe proizvodi falsifikovanje toponima koje čine nazovi bosanski stručnjaci. Uzmimo primjer Visokog. Visočki kraj, sa starim gradom Visokim, je središće srednjevjekovne bosanske države i sjedišće kraljevske porodice (pored Bobovca), sjedišće vrhovnog vjerskog autoriteta – Dida bosanskog, tu je neolitsko arheoložko nalazišće butmirske kulture na lokalitetu Okolišće od prije 5000-7000 godina, konačno tu su još starije hipotetičke visočke piramide kao svjetska senzacija u visočkoj Dolini piramida. Ali ako bi neko svratio na taj neolitski lokalitet, dočekala bi ga arheologistkinja Zilka Kujundžić-Vejzagić iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koja bi posjetiocu objasnila da se nalazi na “neolitskom nalazištu u Okolištu“, iako je narodni, ali i službeni naziv ovoga lokaliteta Okolišće. Prije nekoliko godina Zilka Kujundžić-Vejzagić najavila je, čak, da će neolitsko nalazišće butmirske kulture u Okolišću kod Visokog kandidovati za upis na svjetsku mapu neolitskih nalazišća, ali u srbiziranom obliku kao OkoliŠTe. Odmah je uočljivo da je Zilka štakavizirala naziv lokaliteta i tako ga falsifikovala, a dalje logiciranje teče ovako: ako je arheologinja spremna da krivotvori jedan toponim, kako joj, onda, povjerovati u njezine navodno nađene arheoložke artefakte. Ovaj toponim u tako falsifikovanom obliku OkoliŠTe lansiran je na sve strane svijeta, a prenijeli su ga mnogi mediji, portali pa i entitetska novinska agencija FENA. Zato tek treba sagledati koliku je štetu po bosansko kulturno naslijeđe izazvala ova kvaziarheologinja i rukovodilac iztraživanja na ovome bosanskom lokalitetu,  jer kako imati povjerenje u ciljeve, rezultate i domete ovoga arheoložkog iztraživanja, kojim rukovodi Zilka, pa i njenu kompetenciju, ako ona prid našim očima krivotvori naziv jednog bosanskog mjesta. Pravilan oblik ovog mjesta, OkoliŠĆe, može se provjeriti na službenoj web-stranici Općine Visoko i u „Zakonu o utvrđivanju naseljenih mjesta i o izmjenama u nazivima naseljenih mjesta u određenim općinama“ od 24. marta 1986. godine (Službeni list SRBiH br. 24 od 24. juna 1986. godine), a u izvornom bosanskom obliku OKORIŠĆE navodi ga i srbski kraljevski etnograf  Milenko S. Filipović u svojoj studiji „Visočka nahija“ iz 1937. godine. Podsjetimo da su toponimi jezički spomenici jednog naroda kao sedimentirana supstanca njegovog duha na svom povijestnom obitavališću i ne mogu se mijenjati prema jezičkom kodu govornika sličnog jezika drugog naroda. Izvorni toponimi  pripadaju svjetskom kulturnom naslijeđu pod zaštitom UNESCO-a. Sufiksalna morfema –šće/šte diferencira bosanski i srbski jezik i u riječima obćeg značenja, npr. nalazišće (bosanski) i nalazište (srbski). Pogubne posljedice ovog Zilkinog falsifikata vidljive su odmah “na licu mjesta”. U reportaži Sarajevske televizije sa tog lokaliteta i svi drugi stranci iztraživači, angažirani na arheološkim iskopavanjima, slijedeći Zilku, upotrebljavaju isti, falsifikovani oblik: Okolište, ali i druge izraze, priuzete od Zilke, kao što su: djed bosanski, umjesto Did bosanski, bosanski muslimani, umjesto Bošnjaci, ognjište, a ne domaće ognjišće, a neki mladi “arheolog” iz Srbije, sasvim proizvoljno nagađajući, kaže da je za ovu butmirsku kulturu matična “vinčanska”. Tako se te perfidne podvale multipliciraju i nije ni čudo što se negira postojanje bosanskog jezika, kao i njegovi nosioci šćakavci, od kojih mnogi još nisu ekshumirani iz masovnih grobnica koje su napravili štakavci. Spomenuta arheologistkinja je u nazivu lokaliteta alternirala bosansku sufiksalnu morfemu -šće u srbsku -šte, prema srbskom standardnom izrazu, jer su “srpskom izrazu svojstveni oblici sa št, koji su preuzeti iz ćirilometodskog (staroslovenskog i srpskoslovenskog) nasleđa“, kako stoji u Srpskom pravopisu iz 1995. godine. Oblici Okolišće i Okolište ne mogu alternirati, jer se radi o toponimu – vlastitom imenu jednog lokaliteta, koji svjedoči o etničkom identitetu naroda koji ga je imenovao i kao takav ima nezamjenjivo simboličko značenje za njegov etnički identitet, tj. Bošnjake, kao njegov trajni jezički spomenik. Riječ obšćeg značenja štakavskog oblika nalazište, “preuzetom iz ćirilometodskog (staroslovenskog i srpskoslovenskog) nasleđa” arheologinja je upotrijebila u skladu sa leksičkom normom srpskohrvatskog jezika, predstavljenom u jednotomnom riječniku Instituta za jezik u Sarajevu iz 2007. godine, koji je lažno nazvan “Rječnik bosanskog jezika”. Nažalost, u tom riječniku, koji su priredili izključivo Bošnjaci ili “bošnjaci”, ne samo da nije zastupljena izvorna bosanska riječ: nalazišće, nego je propisala izključivo štakavske oblike (prema štaki hromog Vuka Karadžića!) kao što je spomenuto nalazište. Ova pseudobosanska leksička norma nije dozvolila čak ni alterniranje leksema nalazišće/nalazište kao dubleta, što bi bilo prirodno za književni jezik koji objedinjuje specifične tradicije, i tako lingvocidno poništila izvorno leksičko naslijeđe Bošnjaka. Tu lingvocidnu namjeru urednika “Rječnika” teorijski je veoma jednostavno demaskirati. Sufiksalne morfeme -šće i -šte spadaju u kategoriju nedistinktivnih varijantnih oblika, koji imaju istu funkciju i značenje, a različito porijeklo i oblik. Nikakvi suštinski strukturno-gramatički, pa ni komunikacijski, razlozi za takav potez bosanskih normativaca nisu postojali, jer formalna varijacija sufiksalnih morfema -šće i -šte nije jezički distinktivna pošto ne mijenja funkcionalni identitet jezičke jedinice u govoru i ne dovodi do promjene značenja, a simboličko značenje je nezamjenjivo. Sličnu sudbinu doživljava i zenički toponim Gradišće, najvjerovatnije sjedišće Velikog bosanskog sudije Gradiše iz vremena slavnog bosanskog Bana Kulina kao i kakanjsko selo Vrtlišće te vitežko-zenički toponim Vitrenice, promijenjen u Vjetrenica. Spomenimo uzput i naziv jednog malog kakanjskog prigradskog sela Dobuje, koje u posljednje vrijeme izazvalo senzacionalnu pažnju zbog uspjeha svoga sportskog društva pod imenom “Mladost” Kakanj. Radi se o današnjem kakanjskom predgrađu, koje narod imenuje kao Dobuje, a danas se u javnom obticaju koristi “savremeni” toponimocidni oblik Doboj. Narodno ime Dobuje potvrđuje i autoritativni srbski kraljevski etnolog Milenko S. Filipović u svojoj respektabilnoj etnoložkoj studiji “Visočka nahija” iz 1928. godine, u kojoj se kaže: Nepravilan je zvanični naziv ovog sela : Doboj. Narodni je naziv Dobuj. Stariji ljudi govore: Idem u Dobuje”. Oblik Dobuje i lično sam bilježio u narodu pola stoljeća nakon Filipovića prilikom dijalektoložkih iztraživanja toga kraja. Kad danas slušate sarajevske audio-vizuelne elektronske medije lahko ćete uočiti da se skoro svaki lokalitet nepravilno izgovara pa nije težko zaključiti ko uređuje i ko radi u tim medijima ne poštujući izvorne narodne nazive.

Tek kao toponomastički kuriozitet može se spomeniti bosanski toponim Dubrovnik, ne onaj bosanski u Kulinovoj Bosni, između današnjeg Ilijasa i Vareša, nego onaj na jadranskoj obali. Drevni jadranski grad-republika, latinskog imena Ragusa, prvi put je spomenut na bosanskom jeziku u Povelji Bana Kulina iz 1189. godine. To nije nimalo slučajno, jer je Raguza bila naslonjena na svoje bosansko-humsko kontinentalno zaleđe još mnogo prije Kulina, gdje se odvijala veoma dinamična trgovina. Svaki bosanski ban, i poslije kralj, nanovo je davao garancije Dubrovčanima za slobodnu trgovinu. Čak je bosanski ban Stjepan I. Kotromanić prodao u prvoj polovici 14. stoljeća Konavle Dubrovniku. Te veze su nastavljene sve do najnovijeg vremena. O obimu tih veza svjedoči i jedan sarajevski toponim ‘Latinluk’, u kojem su boravili dubrovački trgovci, pa je u tom dijelu čak i  ćuprija vakifa Ali Ajni-bega u narodu nazvana Latinska ćuprija, sve do velikosrbske okupacije 1918. godine, kada je preimenovana u Principov most. Radi tih veza i uticaja, ali i drugih razloga, tadašnji narodni jezik Dubrovnika se može tretirati kao jedan dijalekat bosanskog jezika. Tome u prilog govori i činjenica da je na Porti postojala Dubrovačka kancelarija (konzulat) preko koje su Osmanlijski zvaničnici održavali veze sa Dubrovnikom, kao svojim vazalom, jer su prema podpisanom ugovoru Osmanlije bile dužne štititi Dubrovnik od Mletaka, a Dubrovčani su plaćali godišnji danak u dukatima. Sva korespodencija se odvijala na bosanskom jeziku, uz latinski, jer je, kako navodi poznati norveški bosnista, slavista i orijentalista povodom reprint izdanja Uskufijinog Ričnika u stihu na bosanskom jeziku iz 1631. godine, Svein Mønnesland “bosanski jezik je bio na neki način službeni jezik na sultanovom dvoru. Švicarski orijentalist Hottinger bilježi u svojoj knjizi Historia Orientalis iz 1651. da se turski jezik rijetko čuje na sultanovom dvoru, jer dvorski ljudi većinom govore slavenski, što znači bosanski. Razlog je što su mnogi Bosanci postali janjičari, zbog institucije devşirme, te dobili visoke položaje na porti. U carevoj službi je bilo mnogo učenih ljudi, a i sam Hevai je dvadeset godina služio na carskom dvoru. U Carigradu, na Porti, postojala je slavenska kancelarija, koja je održavala veze s Dubrovnikom.” Ovu činjenicu potvrđuje i jedan carski ferman na bosanskom jeziku iz XVI vijeka Sanģak-begu Dukađina i kadiji crnogorskome: “Oni svešćenici imaju tri ribnika kojizi su ńihovi odъ davna vremena.”

Među primjere hidronimocida, svakako se može ubrojati oskrnavljeno ime opjevane pritoke Drine, Ćehotine u Ćeotinu, u skladu sa srbskim jezičkim principom gluvizma, koje se može viditi na separatističkim eresovskim geografskim kartama. Pjesma svjedoči ovako: Haj, dvije su se vode zavadile/ Haj, Ćehotina i studena Drina/ Haj, Ćehotina Drini govorila/ Haj, što s’ se Drino mamom pomamila. I stariji naziv ove pitome rijeke imao je glas ‘h’ i bio je tačno u skladu s njezinom ‘prirodom’: Tihotina, kako navodi E. Ćelebija u svom ljetopisu.

U oronimocid svakako spada pretvorba imena ozloglašene prijedorske planine Mahnjača u Manjaču, također shodno srbskom principu gluvizma te sarajevskog brda Šćavljak u Čavljak, shodno suicidnom izgonu šćakavizma. Postoji još jedna Mahnjača u zavidovićkom kraju. Iznimno je važan oronim Lisina. Ono što je bitno naglasiti jeste činjenica da takvih oronima u Bosni Hercegovini ima oko tri stotine, razprostranjenih na cijeloj njenoj teritoriji, uzduž i poprijeko. Ovaj oronim značajan je po tome što svjedoči najstariji bosanski ikavski jezik. To je naziv za planinu, goru, brdo ili kosu, koja je obrasla šumom, a stari slavenski naziv za šumu je u ikavskom lis, kao što je u ukrajinskom, starobosanskom i dalmatinskom, a u ijekavskom kao i ruskom je ljes. Iz tog korijena izvedene su mnoge riječi kao što su: lis(ac), lisa/lisica, list, liska (ijek. lijeska), lišnjak (ijek. lješnjak), listve (ijek. ljestve), listopad, kao i toponim Liskovik, itd. Spomenut ću ovdi Lisinu između općina Varcar-Vakufa i Šipova, koju je nedavno posjetila grupa planinara te Lisinu sred prostranog vlašićkog platoa, koja je toliko obrasla šumom da  se jedna izkustna planinarska ekipa izgubila u maju 1967. godine idući iz pravca Skender-Vakufa prema planinarskom domu na Devećanima, noseći u Travnik planinarsku štafetu. U ovoj prilici spomenit ću i jedan ovakav oronim u muškom rodu, Lisin (u izgovoru akademika prof. dr. Dževada Jahića ima akcenat: Lìsīn), koji se nalazi na prostoru južne Bosne kod Ivan-planine.

I oko bosanskih etnonima nesuvislo se otvaraju vještačke politikantske nedoumice i kontroverze, mada u jeziku ne postoje. Etnonim Bošnjanin, izveden je iz iste osnove (-bosьn-) bosanskim sufiksom –janin, naslijeđenim još iz praslavenskog jezika (bosьn-janin). On se historijski prvi javlja. Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim izvorima sing. Bosnensis) kao etnik prvobitno označava pripadnika ranosrednjevjekovnog bosanskog teritorija, a potom i ranofeudalne bosanske države. Pojmovi i termini Bošnjanin/Bošnjak/Bosanac, kojim se imenuje ovaj balkanski etnos, predstavljaju rudimentarne etnonime, koji su  nastali u bosanskom jeziku kao varijante istog imena, iz istog korijena, tvoreni sa tri različita bosanska sufiksa sinonimskog značenja i sa leksičkog stajališća, za razliku od terminoložkog, Bošnjanin/Bošnjak/Bosanac su čiste alternacije i sasvim je svejedno kada će se koja upotrijebiti. Hrvatska historičarka i borac za povijestnu istinu, Nada Klaić, u knjigi Srednjovjekovna Bosna, nalazi da su “Slaveni u bosanskim zemljama (samo)identifikovani kao Bošnjani, op.a.) počeli  svoj samostalni politički razvitak (prva vijest potiče iz 567. godine, op.a.), mnogo prije nego su Hrvati i Srbi doselili i dospjeli do Dinarskih planina potkraj 8. i početkom 9. stoljeća”. Tokom 14. i 15. stoljeća, kada su se, inače, desile mnoge promjene u bosanskom jeziku, stariji naziv Bošnjanin sve češće zamjenjuje etnonim Bošnjak. Isti jezički proces odvijao se i kod tvorbe etnonima Bošnjak, sa sveslavenskim i praslavenskim sufiksom -jak: bosьn-jak > bosnjak > bosnjak > bošnjak, dakle: Bošnjak. Kada, primjerice, iztaknuti hrvatsko-srbski slavista i etimolog, Petar Skok, u svome Etimologijskom rječniku objašnjava složeni sufiks -jak koji je živ i prouduktivan i danas, on upravo kao primjer njegove tvorbe “etnika od imena zemalja i naseljenih mjesta” navodi etnonim ‘Bošnjak’. Prva dosad poznata upotreba riječi Bošnjak odkrivena je u jednom dokumentu u Dubrovačkoj arhivi 1332. godine, a zatim 1440. godine, kada je bosanski kralj Tvrtko Drugi Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je vođa bosanske delegacije rekao da su “Bošnjakom isti pradidovi bili kao i Poljakom”. Do dolazka Turaka taj oblik je podpuno potisnuo stariji tako da osmanlijska administracija isključivo koristi taj termin. To je zavelo neupućene, poput angliste M. Riđanovića, orijentalnog imena ‘pohvaljeni’ (midhat), koji u ulozi kvazislaviste i kvazietimologa slavodobitno kliče da je etnonim ‘Bošnjak’ turska riječ kako bi zlonamjerno etiketirao Bošnjake kao narod koji su Turci izmislili i imenovali. “Prije Osmanskog osvajanja Bosne njeni stanovnici su se zvali Bošnjani. Osmanlije ih počinju zvati Turskom riječju Bošnjak i taj naziv prihvaća i sam Bosanski narod,” – slavodobitno kliče Riđanović. (Doslovan citat sa Riđanovićevim pravopisom, moja je samo ‘underline’ kod tiječi ‘Turskom‘.) Ne nijekajući činjenicu da su Osmanlije pokoreni narod Bosanskog kraljevstva u centralnom Balkanu nazivali Bošnjacima, niti Riđanovićevu tačnu opazku da su se Bošnjaci prije ove varijacije u imenu nazivali Bošnjani, mora se jasno reći da je čista budalešćina i ordinarna laž proglasiti etničko ime ‘Bošnjak’ turskom riječju i, s obzirom na kontekst, zlonamjerna podvala neupućenoj javnosti i neprijateljski akt prema narodu koji je pritrpio genocid od onih koji su koristili takve parole. (Riđanović ponekad, čak, s ciljem sijanja smutnje i jala, iznosi i takvu nebulozu da je Bošnjake izmislio Tunjo – tako on oslovljava bosanskog akademika Muhameda Filipovića). U osmanlijskom administrativnom vokabularu izrazi Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti su označavali pripadnika bošnjačkog naroda odnosno potomke srednjovjekovnih Bošnjana, dok se izrazom Bošnjak-taifesi označava svaki pripadnika Bosanskog ejaleta bez obzira na narodnost, kulturu i jezik. Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti je označavalo čovjeka koji je pripadao bošnjačkom narodu, govorio bosanski jezik, slijedio bošnjačku i bosansku kulturu te slijedio islamski vjerozakon. Nakon odlazka Turaka i dolazka drugih osvajača, ime Bošnjak su im zanijekali tokom posljednja dva stoljeća agresivni susjedi, pretendirajući na njihovu zemlju, njihove duše i njihove živote. Tek su odlukom Bošnjačkog sabora iz 1993. godine, kao najvišeg svebošnjačkog nacionalnog foruma, donesene u sudbonosnom vremenu otvorene srbske agresije na Bošnjake i Republiku BiH, Bošnjaci vratili svoje povijestno ime Bošnjak. Kao što je predhodno objašnjeno, riječ ‘Bošnjak’ je čista bosanska riječ, da čistija ne može biti, kao što su, također, i riječi ‘Bošnjanin’ i ‘Bosanac’. Ne ulazeći ovim povodom kakve se političke ili ine konotacije pridavale ovom etnonimu u različitim historijskim kontekstima, Bošnjak je povijestno interkonfesionalno ime naroda Bosne sve do druge polovice 19. stoljeća. To potvrđuje i etnonim ‘Bošnjak’ kao patronim brojnih porodica i osoba muslimanske, katoličke i pravoslavne tradicije u Bosni.

Sve što je rečeno za toponimocid i etnonimocid odnosi se i na lingvocid. Svjedoci smo prošlojesenske velikosrbske anticivilizacijske lingvocidne hujdurme Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) iz Beograda, koja Bošnjacima osporava njihov organski etnički jezik i odriče pravo na povijestni kontinuitet i bosansku atribuciju svoga maternjeg bosanskog jezika te nalaže da svoj jezik mogu imenovati izključivo kao bošnjački, što predstavlja najeksplicitniji izraz velikosrbske hegemonističke asimilatorske ideologije i najeklatantniji postgenocidni izliv mržnje i netrpeljivosti, kao najgrublji postgenocidni akt neprijateljstva prema Bošnjacima. Odkrivajući velikosrbsku alhemijsku formulu: nema bosanskog jezika – nema Bošnjaka – nema Bosne, a kad nema Bosne, onda je to – Srbija, kao portparol ove osvjedočene intelektualne manufakture zla javlja se Miloš Kovačević, zemljak hažkog obtuženika za genocid iz kalinovačko-uložkog kraja na Romaniji, Ratka Mladića, koji u jednoj tv-emisiji odkriva pozadinu ove sa(nu)tanske šovinističke smicalice. “Bosanski jezik podrazumijeva bosanski narod”, docira ovaj romanijski lingvistički mešetar sa beogradskom adresom i odkriva razloge lingvocidne intervencije i katilskog zasijecanja u bosansko kulturno-povijestno tkivo. “To je upravo cilj bosanskog jezika da se napravi bosanska nacija na osnovu samog jezika, na osnovu kriterija koji su vladali u 19. veku”, insinuira Miloš, a zaboravlja da bosanska nacija već postoji u smislu internacionalnog prava kao nacija-država, koju sačinjavaju bosanski građani i etniciteti = narodi. Bosanska nacija-država je članica Ujedinjenih nacija. Kovačević docira Bošnjacima da svoj jezik mogu nazivati samo ‘bošnjački’, a nikako ne smiju ‘bosanski’, jer  se, kaže on, iz odrednice ‘jezik bošnjačkog naroda’ može izvesti samo lingvonim ‘bošnjački jezik’, kako je to regulisano u ustavu eresa, uzput odkrivajući gdje je pisan ustav tog ‘genocidnog entiteta’. Ime jezika, logicira dalje Kovačević, tvorbeno se izvodi u srbskom jeziku prema imenu naroda pa od Srbin može biti samo srpski, od Hrvat – hrvatski, a od Bošnjak – bošnjački, a nikako bosanski. Nesporno je da ne postoji nikakav gramatičko-tvorbeni razlog da se iz etnonima ‘Bošnjak’ izvede lingvonim ‘bošnjački jezik’ i u bosanskom i u srbskom jeziku. Ali lingvonim ‘bosanski jezik’ se i ne izvodi od imena naroda Bošnjak, nego iz ranije spomenutog  jedinstvenog ilirskog korijena  (bosьn) iz kojeg je izvedeno i ime naroda, i ime jezika, i ime rijeke, i ime zemlje. Kao rijedko kojem narodu, Bošnjacima je Bosna i otac i majka, i genetski, i jezički, i civilizacijski kod identiteta, nastao u osvit civilizacije u srdcu Balkana, dok je Srbima civilizacijski kod identiteta ideologema svetosavlja, nastala u okrilju Bizanta u Srednjem vijeku. U osnovi različitog etimologiziranja naziva jezika kod bošnjačkih i srbskih teoretičara leži različito poimanje fenomena jezika, njegovog porijekla i uloge u ljudskom društvu: u osnovi Kovačevićevog je plemensko-etničko određenje, a u osnovi bosanskog je kulturno-civilizacijsko. Dakle, imenovanje bosanskog jezika kod Bošnjaka, zasniva se na shvaćanju jezika kao kulturno-civilizacijskog fenomena, a kod SANU-ovaca kao plemenskog posjeda. Oni dobro znaju da je naziv ‘bosanski jezik’ ne samo kulturno-historijski pojam, nego i ustavna kategorija i da ga Bošnjaci izključivo tako imenuju, ali Kovačević zlonamjerno uvodi u javni obticaj i “naučni” diskurs pojam ‘bošnjački’, umjesto ‘bosanski’ jezik. Da, upravo je ‘bosanski jezik’ ime za ‘jezik bošnjačkog naroda’! Bosanski jezik je rodno mjesto i emanacija bosanskog duha, jezik zemlje i naroda Bosne u njezinim povijestnim granicama, koju najpouzdanije obilježavaju nekropole stećaka kao nepobitni granični kamenovi povijestne etničke teritorije Bošnjaka i zato je njegova standardnojezička norma zasnovana na jedinstvenoj kon'junktivnoj normi, za razliku od srbske i hrvatske, koja se temelji na disjunktivnoj (razlučujućoj) normi. Time se potvrđuje kontinuitet bosanskog jezika i poslije tzv. srbsko-hrvatske faze, koji nema razloga da se razlikuje sam od sebe za razliku od srbskog i hrvatskog standarda koji se upinju iz petnih žila da po principu razlikovnosti razgrabe zajedničko standardnojezičko naslijeđe, stvoreno nakon “bečkog književnog dogovora” Srba i Hrvata 1850. godine. Bošnjaci, dakle, nemaju potrebe ni razloga za etničkim terminoložkim određenjem svoga jezika, jer je termin ‘bosanski jezik’ historijski potvrđen u tom obliku kao jezik bošnjačkog naroda pa bi njegova promjena bilo suicidno brisanje i falsificiranje vlastite historije. Lingvocidni nalog SANU automatski je primijenila okupatorska vlast u genocidnom entitetu, provodeći najcrnju segregaciju prema bošnjačkim učenicima i negirajući im pravo na maternji bosanski jezik. Krajem juna podpredsjednik “RS” Ramiz Salkić organizirao je Konferenciju o bosanskom jeziku u Banjoj Luci, koja je okupila četrdesetak jezičkih stručnjaka, književnika, novinara i političara… Oni su došli upravo u ovaj grad kako bi poručili vlastima ovog bosanskog entiteta da svojom politikom krše ljudska prava i da trebaju svakom čovjeku osigurati pravo da živi slobodno i da ima nastavu na maternjem jeziku. Ali dok je konferencija još trajala, predsjednik tog dejtonskog entiteta, Milorad Dodik, pozvao je svoje medijske plaćenike i pred kamerama drzko poručio da nikada neće dozvoliti korišćenje bosanskog jezika na području „RS“, iznova razpirujući međuetničku mržnju i netrpeljivost. Ali Konferencija nije reagovala! Nije  reagirao ni njegov podpredsjednik Ramiz Salkić, ni tada ni poslije. Niko nije podnio ni tužbu protiv njega iako je bosanski jezik ustavna kategorija i njegovo negiranje je protivustavno djelo. Tako se, u stvari, samo dalje šire granice bošnjačkog  podaništva prema genocidnoj vlasti.

Na kraju, treba odlučno i nedvosmisleno naglasiti da genocid uključuje i kulturocid a da u njemu učestvuju ne samo izvršioci genocida, nego i svi oni koji prihvaćaju i podržavaju takvo nelegalno stanje, nastalo genocidom, a to su ovdje u javnom prostoru prvenstveno mediji i bosanske postgenocidne dejtonske vlasti, ali i tzv. međunarodna zajednica, oličena u PIC-u, ali i svi mi. Drugim riječima, svaki onaj ko upotrebljava takve nelegalne nazive čini toponimocid, etnonimocid i lingvocid u okviru kulturocida kao sastavnog dijela genocida. Provođenjem toponimocida, etnonimocida i lingvocida prid našim očima u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini dovršava se posljednja faza genocida, odnosno završna operacija uništenja i nestanka povijestne zemlje Bosne i njezinog domicilnog, matičnog naroda Bošnjaka, u kojem suicidno učestvuje i sama postdejtonska bosanska vlast, ali i svi mi građani koji to pasivno posmatramo. Da se zna, to je put nestanka Bošnjaka i njihove domovine Bosne pa sutra niko ne može reći da nije znao.

Gdje je izlaz? Jedino djelotvorno rješenje za budućnost jeste restitutio ad integrum, u skladu sa regulama Bečke konvencije tj. povratak u prijašnje predgenocidno stanje, na Ustav Republike Bosne i Hercegovine, odnosno poništavanje genocidom uzpostavljenog poredka stvari, i privođenje genocidnog entiteta, ali i svake druge nezakonite prakse, u ustavnopravni poredak jedino legalnog i legitimnog Ustava Republike Bosne i Hercegovine. Tek nakon toga može se otvoriti proces promjene Ustava po predviđenoj ustavnoj proceduri i novi administrativni ustroj Republike Bosne i Hercegovine. Sve drugo je novi rat.

Piše: prof. Safet Kadić

Dok crnogorski jezikoslovac Vojislav Nikčević poručuje da je “ijekavski izgovor prenešen od početka XV. stoljeća s područja crnogorskog jezika”, a dekan Filološkog fakulteta u Beogradu Radmilo Marojević se hvali da je, braneći četničkog zlikovca Milana Lukića u Haškom tribunalu, “odbranio srpski jezik i srpsku ijekavicu”, dotle bosanski pisnik Abdulah Sidran glorifikuje “najbolju tradiciju bosanske ijekavice”

“Ovdi gori je izgorila djevojka”, reče sprolitja 2009. godine sedamdestpetprocentno ikavski jedna Višegrađanka Bošnjakinja u tv-kameru povodom haške presude višegradskom monstrumu, zlikovcu nad zlikovcima, Milanu Lukiću. Za Lukićevo ime veže se jedan od najmonstruoznijih pojedinačnih srbskih genocidnih zločina tokom protekle agresije: u jednu kuću u višegradskoj Pionirskoj ulici on je, pod pritnjom kame i kalašnjikova, stirao sedamdeset civila, komšija Bošnjaka: muškaraca, žena i dice, iz naselja Koritnik i sve ih žive spalio. (Za takav zločin dobio je u Hagu samo doživotnu robiju.) Iako je Lukić bosanski Srbin ijekavac, kakvi su svi Srbi u Bosni, naseljeni uglavnom iz istočne Hercegovine i današnje Crne Gore, njega je prid Tribunalom u Den Haagu branio ekavski Srbin iz Beograda (raniji naziv Biograd), a ne neki bosanski ijekavski Srbin, jer i Lukić nije “branio” samo Srbe u Bosni, nego svekoliko srbstvo. Zato Lukić, kao ni Milorad Dodik, ne želi da u svom nacionalnom određenju ima atribuciju “bosanski” (bosanski Srbin), nego (veliko)Srbin. (Ijekavskom bosanskom Srbinu iz Bosne vlaškog prezimena, Dodiku, lahko je se sporazumiti sa ekavskim Srbima u Srbiji kad ode u svoju vilu u Beogradu, koju je kupio s leđa “ijekavskih Srba” iz Bosne i Hercegovine, jer časkom poltronski konvertira u ekavski.) Svidok odbrane Milana Lukića, u liku dekana Filološkog fakulteta iz Beograda, po imenu Radmilo Marojević, svidočio je kao jezički višćak, pa kaže: “Ja sam na Sudu odbranio srpski jezik i srpsku ijekavicu”. Na Marojevićevu sriću, tu izjavu nije upratio vodeći crnogorski jezikoslovac i akademik Vojislav Nikčević, inače bi se odmah ščepali za jezikoslovne vratove, jer za Nikčevića “u štokavskom dijasistemu kao osnovici bosanskoga, crnogorskog, hrvatskoga i srpskog standardnoga jezika izvorno je ijekavski izgovor crnogorski i hrvatski(dubrovački), ikavski hrvatski i bosanski i ekavski srpski i hrvatski.” Bosanski ikavski jezik je definitivno pokopan u nebrojenim masovnim grobnicama i novouzpostavljenom bošnjačkom suicidnom normom kao još jedna žrtva i poklonjenje svojim katilima, a suprotno svojem autentičnom nasliđu. „Ijekavski izgovor je prenešen masovnijem seobama stanovništva pred najezdom Turaka od početka XV stoljeća s područja crnogorskoga jezika“ – tvrdi Nikčević. Težko je dokučiti šta Nikčević podrazumiva pod pojmom “područje crnogorskoga jezika”, jer do Berlinskog kongresa Crnu Goru su sačinjavale četiri nahije: Vasojevići, Piperi, Morača i Katuni sa sjedišćem u Cetinju, a većinsko stanovništvo ostalih kasaba današnje Crne Gore (Podgorica, Nikšić, Berane, Bar, Herceg-Novi i dr.) činili su Bošnjaci sa svojim ikavskim jezikom. Najbolji primirak za to je današnja crnogorska pristolnica Podgorica. Kako svidoči dr. Adnan Čirgić u svojoj doktorskoj disertaciji, ikavski govor podgoričkih muslimana je najupadljivija karakteristika njihovog govora. „Osnovna fonetska obilježja govora podgoričkih muslimana (Bošnaka, op.a.) u odnosu na hrišćane Podgorice su ikavica, čije porijeklo ni do danas nije sa sigurnošću utvrđeno, sudbina glasa h, sudbina glasa v u intervokalnom položaju, dosljedna desonorizacija zvučnih suglasnika na kraju riječi“, tvrdi Čirgić. Bošnjačko stanovništvo je bilo dominantno, i u demografskom, i u ekonomskom, i u kulturnom pogledu i njihov ikavski jezik, uz također obćebošnjački princip haka (izrazita jezikotvornost glasa h), najizrazitije ih je diferencirao od ostalog stanovništva. Zar to ne znači, Nikčevićevim jezikom rečeno, da je to bio prostor bosanskog (ikavskog), a ne crnogorskog (ijekavskog) jezika, bez obzira što je za vrime turske uprave Podgorica administrativno uglavnom pripadala Skadarskom, a ne Bosanskom vilajetu i što je danas najbolje očuvan taj nekadašnji podgorički govor kod (bošnjačkih, op.a.) iseljenika u Skadru, a ne Podgorici. Kako svidoči profesor srbskog jezika, Mehmed Muminović, u svojoj knjizi “Moji Tuzi”, taj bosanski govor, sa ikavicom i orijentalizmima, (te glasom h, op.a.) kao posebnim odlikama, duže su se zadržali u Tuzima, nego u Podgorici. Nikčeviću je najbolje replicirati kompilacijom njegova citata: “Ikavski izgovor je prognan masovnim seobama stanovništva pred najezdom Crnogoraca od početka XIX stoljeća s područja bosanskoga jezika.” Jer bosanski jezik se prostirao sve dokle se prostirala i Tvrtkova sridovikovna Bosna, potom pod Turcima i šire.
Vjerovatno u skladu sa aktuelnim ideoložkim konceptom jedinstvene crnogorske nacije sa više vjera, ovdi se jezičke razlike tretiraju kao vjerski, a ne kao etnički fenomen. U citatu koji slidi dr. Čirgić je sve objasnio: „Današnje razlike u govoru Podgoričana tiču se uglavnom stepena obrazovanja govornih predstavnika i zbog toga je mlađim generacijama nemoguće odrediti vjersku pripadnost na osnovu govora. U vrijeme kad je vjerska pripadnost igrala važnu ulogu u životu ovoga grada- i govorne razlike bile su uočljivije. U posljednje vrijeme, naročito od drugog svjetskog rata, razlike među školovanijim govornim predstavnicima su se potpuno neutralisale. Muslimani su se po govornim osobenostima približavali većinskom pravoslavnom stanovništvu, a i jedni i drugi su svoj govor, pod uticajem školstva i medija, počeli upravljati prema jezičkom standardu.“ Nešto slično tvrdi i Mihailo Stevanović u pomenutom dilu, ali se njegov stav u potpunosti ne može prihvatiti. On navodi: “Samo starije stanovništvo i ono što ne izlazi iz svojih mahala staroga dela varoši, ima tipičan izgovor. U mlađeg sveta, koji je već svuda, sem u crkvi, zajedno sa pravoslavnim življem, današnja vrednost ï nije ni ī ni iî, a ni iê, nego isto ono što kod njihovih pravoslavnih sugrađana –ije, iîe ili ie, prema tome da li je taj glas j jak, slabiji ili potpuno reduciran. Ne može se sporiti da se i energičnije izgovara nego e, (…)”.
Nikčević smatra da su zapadnobalkanski Slaveni: Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi svoj izgovor naslijedili iz “pradomovinske baltoslovjenske etničke i jezičke zajednice”, a Josip Hamm postulira da je glas ‘jat’ “sa svojim refleksima postao jedna od najglavnijih diskriminanata po kojima se slavenski jezici i danas među sobom razlikuju”. Nikčevićev stav o vrimenu i načinu ijekavizacije je podložan strogom kritičkom naučnom priispitivanju, ali jedno je sigurno – proces ijekvizacije bosanskog ikavskog jezika, odnosno narastanja ijekavskog na ikavski, došao je sa te strane, odnosno sa jugoiztoka. Historijski posmatrano, u Bosni i Hercegovini Bošnjaci i Hrvati su ikavci, a Srbi ijekavci.
Uzprkos stopedesetgodišnjim strogim zabranama u državnoj administraciji, školskom drilu, tzv. književnojezičkoj politici i bezobzirnom medijskom anatemisanju, ikavski izraz, kao prvobitni organski idiom Bošnjana/Bošnjaka, ipak se zadržao u narodnim govorima, i to kod svih kategorija stanovništva i na cilom prostoru BiH, na kojem je historijski egzistirao kao i njegovi nosioci Bošnjaci i bh. Hrvati, a ne kako je to ideološki postavljeno po modelu srpsko – hrvatske polarizacije bosanskog bića i diktatu velikonacionalnih politika, ekspliciranih u cvetković-mačekovskoj podili, po kojoj je zapadna Bosna ikavska i triba pripasti Hrvatskoj, a istočna ijekavska i triba pripasti (ekavskoj) Srbiji. Takvoj vrsti dioba i polarizacije bosanskog jezičkog bića prihvatili su i velikonacionalni lingvisti, primarno dijalektolozi, a kasnije i neki bošnjački dijalektolozi nekritički priuzeli. Čak ni antiikavska norma u administraciji, školstvu i medijima nije mogla iztirati starije ikavske oblike. Za ilustraciju dovoljno je navesti neke slučajno zabilježene izkaze izvornih govornika u javnoj komunikaciji. I ne samo kod Bošnjaka. Tako će legendarna nana Fata Orlović, od Bratunca, povodom bezobzirne srbske harange i sudske farse protiv nje, samo zato što je tražila da se ukloni crkva, nelegalno sagrađena u njenoj avliji dok je ona bila u progonstvu, između ostalog, reći: „Svemu svitu na sramotu šta se radi“, a uplašena Zeničanka nakon zemljotresa priča: „Svît je nȁpolju bȉō.“ Jedan odpušćeni radnik “Mitalstila” u bivšoj Zeničkoj željezari na TV se jada: Ja mogu radit. Istirali su me… Isti ikavski oblik ovog glagola, ali i drugih riči, upotribljuje u jednoj dokumentarno-reportažnoj tv-emisiji Suhbija Frašto (posebna je priča kako mu je srbski matičar unakazio ime Suhbija, umjesto pravilnog Subhija) iz sela Paunci kod Foče, svidočeći o svojoj golgoti prid srbočetničkim zlikovcima, pa između ostalog, kaže: “Natiralo me, vjerujte…Ne znam kuda ću, ni gori, ni doli… Ženu mi zapalili u ovoj ovdi sobi…Rožnici spali doli… Valja mi naći vrijeme kada ću pobići Drîni doli.” Isto govori i Srebreničanka Remzíja Delić: „Došla sam ovdi…sišli doli u logor…nadio mi sin…U Liskovíku žena pet sinóva izgubila… „Ovo je sìkira“ – objašnjava majstor Salko iz Piskavice u sjeveroistočnoj Bosni jednom ljubopitcu, ali će sarajevski list, čiji je vlastnik upravo Gusinjanin, ijekavizirati tu riječ u sjekira, i to u naslovu, sa nevjerovatno prizemnim, prostačkim asocijacijama i jezički neinventivnim zvukovnim analogijama: “Sjekira je moj sekjuriti”. A u Banjaluci je zabiliženo pridime Sikiraš. Izvorni ikavski oblik sikira upotrebljava i zaštićeni svidok Hažkog tužilaštva protiv Radovana Karadžića, (Bošnjak između 65-70 godina, koji je priživio striljanje hiljadu Bošnjaka u Kravicama), svidočeći o logorskim patnjama kroz koje je ranije prošao i zlostavljanju obtuženika: „Donosio je krvavu sikiru da nam pokaže šta rade sa zatvorenicima.“ Spomenio je sikiru 5-6 puta, ali i jednoć sikirište, a ne primarno sikirišće. Sikira se nasađuje na držalicu, odnosno na sikirišće ili toporišće (ijekavsko-štakavska varijanta: sjekirište, toporište). Servirka na ORL KCUS, Rogatičanka, upozorava: „Čaj je još vrio.“ Olovljak Nezir Karaga kaže: „Nísu me nàšli zà misēc“, a Sarajlija Vedran Smajlović, poznati čelista iz obkoljenog Sarajeva, ovako navodi staru bosansku uzrečicu: „Izio vuk magarca.“ Sakib Tokalija iz Sopotnice kod Kaknja zadovoljan je kupljenom motornom pilom (testerom, žagom) pa kaže: „Dòbro rȉžē.“ Nekadašnji rukovodilac tehničke kontrole izlivenih profila čelika, sedamdesetpetogošnji Mehmed Durmić iz Gornje Zenice, sića se da njihova kuća nikad nije bila bez mlíka i hvali starinske, domaće sorte voća, od kojih se pravio i kvalitetan pekmez: „Sidàci su plaho sočni i lahko hi je tucat u stupi“, kaže Durmić. Istu krušku (sìdac) i isto mišljenje o njoj ima i njegov vrstnik i radni kolega Akif Tarahija iz Počulice kod Viteza, ali se žali da “često prirodi, brate, pa mu se skrše grane i opada po putu”. Istu krušku ima i osamdesetpetogodišnji penzioner, Mustafa Kadić, nekadašnji željezarac-mašinovođa iz sela Gora, dvadesetak kilometara jugoistočno, ali je on češće naziva síjedac, nego sídac (“k'o babo”). Fratar iz Ovčareva u fojničkom kraju navodi: „Ispod te kapelice izvire vrȉlo. … Góspino vrȉlo … Vrȉlo je ìzviralo…“, a postarije žene tamošnjeg KUD-a pjevaju: „Smilje, bilje, beru l’ te divôjke.“
Ikavski zbori i jedan katolik, oženjen Bošnjakinjom muslimankom, u Conjinoj emisiji: „Priko zime, priko lita… Imam svoju dicu.“ Pedesetogodišnji Travničanin, Bošnjak, kaže da je vlašićke proplanke zaposila srȉmuža/srȉmuša. Ova biljka bila je u maju ove godine u udarnim vistima, jer se jedan postariji bračni par iz okolice Pridora otrovao na izletu u prirodu jedući neku sličnu biljku, a misleći da je srimuža. Mediji su je upotrebljavali u ijekavskom obliku: srȉjemož. Narodni naziv srȉmuža za diviju lukovičastu jestivu biljku, sa sabljastim listovima iz korina, ljuta okusa i mirisa, poput saransaka, bilog luka, s kojim je u srodstvu, karakterističan je ne samo po ikavskom obliku nego i po ženskom rodu na –a. Bošnjakinja, oko 65 godina, iz Tarčina, kaže: „Ja sam se posli infuzije zȁnīla (onesvijestila se, op.a.) Devla Arapović, Bošnjakinja, oko 70 god, selo Žitovo, spominje „… ljetošnje dviske…“ „Nismo nigdi…“ jada se Hatidža Mehmedović, jedna od unesrećenih majki Srebrenice, kojoj su Srbi pobili sinove i druge srodnike 1995. godine u srebreničkom genocidu. Poimeničenje ovoga pridloga nigdìna (daleki, nepoznati, neodređeni, zamišljeni, nepostojeći prostor) još uvik odoliva ijekavizaciji, kao i još neke riječi: osvit, krvoproliće, nalivpero, neprikosnoven, linguz, proricati, izričaj, izričit, i sl. Još uvik je u narodu živa jedna cinična doskočica: Sidi di si, ni za di si – nisi! Zanimljivo je dovijanje glavnog lika Izeta Fazlinovića u humorističkoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”, koji smišlja bosanske nazive za misece, kako bi trebao biti naziv za misec august – zvîzdanj „zato što se kaže: ùpekō zvìzdan“! Možda mu je na pameti bilo brezime aktuelnog predsidatelja Vića ministara Zvizdića, a možda ona stara bosanska sevdahlinka u sedmercu: „Zvizda tira miseca/Za goru ga zatira/Za goricom vodica/Na vodici curica/Bilo lice umiva//Daj mi, curo, vodice/Iz te bile ručice!/Ne dam, dragi, ni kapi/Da ti duša izkapi/Zbog sinošnje beside./Drugoj daješ rumene,/Meni mladoj uvehle/Uvehla ti duša ta.“
Upotreba sveslavenskog nominalnog (pridjevski) i glagolskog prefiksa pri/pre- (< prasl. *per-), u svim njegovim funkcijama vrlo je frekventna i raširena po svim dilovima BiH. (U ekavskom je pre-, a u ijekavskom se nalazi u dva vida: prije- u dugim slogovima (tip prijegled) i pre- u kratkim slogovima (tip pregledati). U značenju ‘ponovo obaviti radnju’ upotrebljava ga jedan penzionisani kakanjski rudar, govoreći o strogim rudarskim procedurama: „Nejma lampe! Nije pridata lampa i haj nazad! (…) Dȍli je žíviō niže Zàraća, sela…granćurom otirala. Priuze ope’ šuma, priuze breza.“ Šestdesetogodišnji Zeničanin Suad Kaljić, koji ima anatomski ekskluzivitet – srce na desnoj strani, kaže: „Ništa, doktori prigledaju i upućuju dalje…“ Identičan oblik upotribio je sedamdesetogodišnji Ibrišim Gušić iz Han-Pi(je)ska, kao pacijent na sarajevskoj ORL, objašnjavajući svojoj pridošloj bolničkoj positi: „…prigledaju me…bio malo sìdio…“
Prefiks pri- sasvim prirodno funkcionira u postverbalima, npr. prisada, prilaz, prilog, prikaz. Tako se N.N. supruga Mehmeda Šarića iz Trnova u čuđenju pita: „Šta, ima prívoz?“ i napominje da „… ona šćédī…“ Ali će voditeljica BHT dnevnika Svjetlana Topalić, ekavizirati (nepravilno) jedan od ovakvih postverbala (<pri-liti): „… dolazi do préliva sredstávā“ (priliv sredstava : priliti). Za razliku od nje, načelnica MUP-a Kantona Sarajevo, Sabina Bukva, navodi „priliv predmeta“ kao faktor koji utiče na brzinu registracije vozila u Sarajevu. (Ovaj primjer je višestruko zanimljiv: po brkanju prefiksa pri- i pre- (i u ekavskom je priliv); zatim, po tome što, čak, i osoba koja je negramatički, nepravilno, ekavizirala prefiks pri-, u pre-, upotrijebila je pravilan oblik postverbala ‘preliv’, prema glagolu ‘liti’, a on je nastao od glagola preliti i označuje pripremljen sadržaj koji se prilije priko čega: kolača, pite, musake i sl.) Ali, nije Svjetlana jedina koja pogrišno upotribljava riči sa prefiksima pri- i pre-, kojima se diferencira značenje. Čini to i šef kriminalističke policije SBK, koji kaže: „Dana… prestupila je …“ (u značenju pristupila, došla, prišla, pridošla). Da je prestupila, napravila bi prestup i bila bi prestupnik. Prestupiti može atletičarka u skoku udalj, i tada čini prestup preko/priko linije, ali ona može i pristupiti nekom atletskom klubu kada joj se odobri pristup i kada podpiše pristupnicu. Istu grišku pravi i sportski komentator Zoran Šuko (inače, nešto profesionalniji novinar od mnogih drugih) kada kaže: „… da dio krivice prepišu golmanu West Ham-a.“ Ne znamo da li je Zoran u školi od koga šta izpravno prepisivao, ali ovdi se radi o glagolu pripisati, u značenju pribrojiti nekome nešto, staviti nekome nešto u pripadanje, kao osobinu ili nadležnost. Drugo je glagol prepisati koji znači: pisanjem priniti sadržaj napisanog sa jednog predložka na drugi. Kvaziekavizam upotribila je i Srebreničanka Hatidža Mehmedović, ogorčena postupkom policije RS-a povodom hapšenja Midhata Salihovića, koji je došao na dženazu u Potočare: „… da se naša djeca policijski prevode“, umjesto pravilnog privode. Drugo je nekada bilo privest s jezika na jezik, kao što je fra Matija Divković 1611. godine priveo Nauk karstianski za narod slovinski. Simpatični tv-lik dr. Điđimilović brka druga dva glagola različitih prefiksa, kada kaže: „Da ti prepišem ozbiljnu terapiju“, umisto pravilnog: propišem. Isti ikavski oblik glagola prići upotribit će tri Bosanca iz tri različita bosanska mjesta, različitog etno-nacionalnog identiteta i različitog zanimanja. Obućar Hamdo Hadžiomerović iz Visokog sića se nekog poznanika: „Pȍslī je prìšō u Vìsokō… Da kalàišū sùdje.“ „Oni su bili prišli u Srbiju“, kaže četrdesetogodišnji Biljinac Rahman Isić, roditelj dice koja su na početku srbske agresije 1992. oteta u Biljini. Pedesetogodišnji načelnik Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove u Opštini Laktaši Milenko Bajić, objašnjava: „Da bi stanovništvo iz Žúpe moglo da prîđē na drugu stranu“ (rijeke). „Čuj, prepast…„ čudi se jedan doseljenik iz Bosanske krajine u Vojvodinu (kolonisti) na govor svog zemljaka, koji se jezikom već prilagodio mještanima ekavcima: kod njega je „pripast“. I kod političara Sulejmana Tihića iz Bosanskog Šamca je ‘pripast’: „…kad se jedan poslanik pripao i pobjegao …“, svdoči Tihić. I u južnijim dijelovima Bosne prisutni su izvorni ikavski oblici. Tako će jedan pedesetogodišnji Stolčanin pravdati svog prijatelja u kahvanskom društvu u vrime održavanja “Slova Gorčina”: „On je prisp'o jutros. Mahmuran je bio, sigurno.“ Enver Halilović, komandant 404. brigade ARBiH iz Konjica, objašnjava: „Da se prisijeku svi putovi i tragovi.“ Dok na jednoj skorašnjoj tv-stanici ekavski savjetuju gledaoce: Foliju je potrebno prelijepiti (umjesto prilijepiti), dotle već stoljećima na mnogim bosanskim stećcima stoji upozorenje: Proklet kto će privalit’ (a ne: k o će prevaliti). Djevojčica Kristina, na rehabilitaciji u “Reumalu” u Fojnici, ovako objašnjava odakle je: „Misto Rika kod Jajca…prema Vincu.“ Zanimljivo je navesti naziv mjesta Pridjel Donji kod Doboja, jer je pola ikavski, a pola ijekavski, ali je znakovito spomeniti i izvorni toponim Bili Brig kod Gruda u ikavskoj Zapadnoj Hercegovini za razliku od skorašnjeg naziva za bivšu Lišticu – Široki Brijeg. Franjevac Filip Lastrić priredio je „Nediļnik dvostruk o.f. Filipa iz Oćevije… to jest po dva govoreńa za svaku nediļu priko godine… data na svitlost 1766. u Mleci.“ Mleci nisu izpravljali Lastrića, a dva i pol stoljeća kasnije sam sebe izpravlja nogometni ex-
reprezentativac Vlatko Glavaš kada kaže: „… koji će nam omogućiti da priko… (pa se brzo izpravi) … preko Nogometnog saveza…“ Da je, makar, u privatnoj javnoj upotrebi (mediji) ozvaničen izvorni bosanski ikavski izraz, Vlatko Glavaš ne bi morao javno sam sebe izpravljati sa svog rodnog ikavskog na tuđi ekavski.
_______________________

Razpolućeni Sandžak

Sandžak je najupečatljiviji urnek kako se instrumentima tzv. književnojezičke politike (školstvo, administracija, mediji) može prominiti jezik cilog naroda za relativno kratko vrime. Nekada jedinstveno etničko i kulturno biće Bošnjaka Sandžaka jezički je razpolućeno podilom Sanžaka na dva dila između Srbije i Crne Gore nakon balkanskih ratova. Koristeći razpad Otomanskog carstva i podpunu dezorijentaciju Bošnjaka, ekavski Srbi i ijekavski Crnogorci su 1912. godine okupirali Sandžak i podijelili ga između sebe. Za nepunih stotinu godina u “srbijanskom” dilu Sandžaka Bošnjaci su ekavci, a u “crnogorskom” dilu ijekavci, tako da je danas, za razliku od svojih didova, Bošnjak Rasim Ljajić (jezički) bliži Srbinu Borisu Tadiću, nego Bošnjaku Ćamilu Sijariću. U sandžaku je bilo čuveno i prezime Zvizdić.
_____________________________

No, da se sa ove ikavske digresije vratimo otimanju za ijekavicu. Šta bi radio i kako bi u sporu Marojevića i Nikčevića prošao “najveći živi pjesnik u Bošnjaka” i bosanski poetski akademik, Abdulah Sidran, sa svojom “najboljom tradicijom bosanske ijekavice”. Ovu sintagmu Sidran je upotribio u svojoj kolumni na TV Hayat povodom smrti bosanske pisnikinje Mubere Pašić u Beogradu, a kasnije ponovio u emisiji o Andriću na FTV. Lamentirajući nad sudbinom ove pisnikinje, rodom iz Sarajeva, Sidran iztiče da je ona pisala poeziju na ekavskom, a da je poslidnju pismu napisala u maniru “najbolje tradicije bosanske ijekavice”, nastojeći da ilustruje tezu da se svako prid smrt vraća svojim korinima, svome rodnom ili duhovnom zavičaju, svome identitetu. Prisitimo se, Sarajka Mubera Pašić bila je životna saputnica srbijanskog ekavca i zagriženog andrićevca, Radovana Vučkovića, koji je do početka agresije na BiH predavao srpsku književnost 20. vika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a onda početkom srpske agresije vratio se pod skute matice u Beograd.
Teško je razabrati šta Sidran podrazumiva pod “najboljom tradicijom bosanske ijekavice”: je li to nametnuta “original ijekavica” hajduka i guslara Vuka Karadžića, koja, između ostalog, obuhvaća tzv. tvrdu pridivsko-zaminičku prominu (našijem, onijeh, vjernijeh) i najnovije jotovanje (đevojka, polećeti), štakavizam (kršten, osvještati), nasilnu ijekavizaciju bosanskih ikavskih postnominala (goriti, letiti) pa čak ijekavizaciju praslavenskog /i/ (liti) ili /e/ (letiti) u iterativima. Karadžićev istočnohercegovačko-crnogorski ijekavski dosljedno je slidio Hercegovac Mićo Ljubibratić, pop koji je sačinio prvi prevod Qur'ana na jedan južnoslavenski jezik, savremeni privodilac Qur'ana, prof. dr. Esad Duraković, ali i Bošnjaci, Ljubibratićevi savremenici, Nevesinjac Safvet-beg Bašagić i Ljubušak Mehmed-beg Kapetanović. Je li Sidran mislio na Bihorca Ćamila Sijarića, Krajišnika Skendera Kulenovića ili Stolčanina Mehmedaliju Maka Dizdara ili, možda, Tuzlaka Mehmeda Mešu Selimovića, poriklom Bilećanina, čije je prvo izdanje sabranih dila objavljeno u Novom Sadu na ekavskom. Da li je, možda, Sidran mislio na “najbolju tradiciju bosanske ijekavice”, koju u posljednjih petnaestak godina dosljedno provodi u milionskim primjercima “najtiražniji bh. politički dnevnik”, koji ni za milimetar ne odstupa od srbsko-hrvatske standardnojezičke norme, kao da standardnojezička norma bosanskoga jezika i ne postoji, sedimentirajući tako novoijekavski (pseudo)identitet u bosanske glave za sva vrimena, jer se tako, neponovljivom ironijom sudbine, povistni krug bosanskog ikavskog jezika konačno zatvara medijskom egzekucijom ovoga lista, čiji vlastnik vodi poriklo “s područja crnogorskog jezika” kao i spomenuti Nikčević. Pritom se bezobzirno falsifikuju čak i bosanski toponimi (poznati primjer štakavizacije Okolišća, Vrtlišća i Gradišća), često i živa riječ ljudi. Taj list će bezobzirno ijekavizirati sve živo. Tako je povodom prošlogodišnjeg paljenja tek obnovljene džamije u Kuli Fazlagića kod Gacka, mišćanin Lutvo Fazlagić reporteru sa lica mista Goranu Karanoviću u kamere BHT-a govorio da je gorilo i da je džamija izgorila, a “Dnevni avaz” u svojoj informaciji krivotvori istog Fazlagića, citirajući ga da, navodno, kaže: “Džamija je počela gorjeti”. I reporter Karanović drži se izvornog bosanskog izgovora, pa izvješćuje: “Potpuno je izgorila krovna konstrukcija”. I slidići slučaj svidoči kako se falsifikuje jezik, kako se minja govorna slika i jezički identitet izvornih govornika. U informaciji o navodnom poskupljenju struje citiraju se riči direktora “Elektroprivrede BiH” Jerlagića, među kojima se uopće ne nalazi rič poskupjeti, koju mu u usta stavlja “Dnevni avaz” i izvlači naslov: “Jerlagić: Ni ugalj ni struja neće poskupjeti”, podmećući tako sagovorniku i stvarajući lažnu sliku o jeziku sredine. Čak i u križaljkama koje objavljuje ovaj list ne poštuje se jezički princip haka u Bošnjaka kao izrazita odlika njihova jezika i njihov jezički amblem, nego se čak riječi ukršćaju na slovima koja predstavljaju sekundarne glasove, npr. slovu /j/, (čoja i ajvar, prema srpsko-crnogorskoj normi), umjesto na slovu /h/ (čoha i hajvar, prema bosanskoj normi). U spomenutom listu redovan je i kvazijekavizam u iterativnim oblicima glagola ‘liti’ iako te oblike demantuje i struka i govorna praksa. Ništa bolja situacija nije ni u drugim medijima koji diluju u sredinama sa bošnjačkom većinom. Tako se npr. u “Hayatovoj“ kuhinji upotribljuju “dva čena bijelog luka” i pored toga što je riječ čehno u bosanskom jeziku naslijeđena još od praslavenskog i tako je navedena i u Rječniku bosanskog jezika pa i u Rečniku Matice srpske, a na sarajevskoj kantonalnoj televiziji (u titlovima) stalno “vjetar duva” i množe se “žutouvi pingvini”, umisto izvornog i pravilnog “vjetar puše (ili: duha)” i “žutouhi pingvini”.
Kad se govori o glagolu liti, iz čijeg je semantičkog jezgra razuđen čitav sliv riči, tipičan je uzorak najnovije hiperjekavizacije, zapravo kvazijekavizacije u službi diskriminantnosti po svaku cinu, izgleda samo zato što se smatra ikavskim oblikom: umisto etimologijskih izvornih oblika, kako ih je, uglavnom, propisivala i ranija norma i u ekavskom i u ijekavskom standardu: liti, livati, prolivati, odlivak, liv, sliv, izliv (krvi u mozak), priliv (novčanih sredstava), odliv (mozgova), proliv, zaliv, livnica, slitina, nalivpero, ulivak, krvoproliće, i sl. – najnovijom normom se forsiraju ijekavski oblici: ljev, ljevati, ljevaonica, zaljev, izljev, proljev, ali nikako im se ne da ijekavizirati infinitiv liti ili navedenih ustaljenih frazeologizama. Tako će kod Anića sliv biti slijêv sa dugosilaznim akcentom na ‘e’, množina sljåvovi, a Rečnik je propisao i u ekavskom i u ijekavskom slîv, dopušćajući u ijekavskom i slȉjev. Za razliku od poznate zeničke livnice u sastavu Željezare Zenica, koja izliva gvožđe više stotina godina (sivi liv), u novije vrime u javnom obticaju je sve više ljevaonica aluminija u Mostaru. U TV istupima predstavnika ovih kompanija redovno jasno se uočavaju polarizirani i:je-oblici ovih riječi, samo se još ne zna kako će se, ne tehnoložki, nego jezički, rišiti problem slitine ili legure, ako se bude u toj tvornici počeo praviti dur-aluminijum ili neka druga slitina. Neće, valjda, biti sljetina ili šljetina. I neće je, valjda, nametnuti i zeničkim gvožđarima u Željezari.
Nasuprot tom vištačkom ijekaviziranju, u javnoj komunikaciji svakodnevno susrećemo od izvornih govornika izvorne oblike u svim dilovima BiH i iz svih etničkih zajednica. U ad hoc iztraživanju metodom slučajnog uzorka zabilježeno je mnogo takvih primjera, od kojih navodimo neke. „…i da imamo jednu modernu livnicu“, kaže jedan tuzlanski privrednik, koji sanja o njenoj modernizaciji. Posebno su važna svidočenja najmlađih. Tako će petogodišnja divojčica Minja iz Banjaluke ditinje iskreno i prirodno reći “… trava…zaliva se…” Daleko odatle, od grada na Vrbasu, na siveroistok Bosne, u Brčkom na Savi, kandidat za gradonačelnika ovog distrikta, u predizbornoj kampanji kaže da pripada partiji „…koja uliva veliko povjerenje.” Aktuelni dopredsidnik Federacije BiH, Sarajlija Svetozar Pudarić, dok je bio zastupnik SDP-a u Parlamentu FBiH, govorio je: „Argumentacija se preliva…“ Isti oblik upotrebljava i Adil Pezerović iz ravne Posavine kada tvrdi: „Ovo nam uliva nadu.“ Javno dižući glas protiv pljačke bosanskog prirodnog bogatstva, radnik u rudniku „Sase“ – Srebrenica, Rado Cvjetinović, objašnjava: „Pare se prelivaju u tuđe džepove.“ Voditeljica emisije “Da, možda, ne” na RTRS-u, Olivera Kovačević, se pita: „Kako smo došli do toga da gledamo sve veće izlive mržnje.“ Već citirani Podgoričanin Adnan Čirgić tvrdi da su se “odlivom islamskog stanovništva i prilivom hrišćanskog – običaji, kultura i govor muslimana Podgorice našli pod većim uticajem pravoslavnog stanovništva”. Njegova stogodišnja sugrađanka Fahrija sića se da je u ditinjstvu osnovnu virsku nastavu, mekteb, pohađala slušajući predavanja iz usta hafiza Sulejmana – Suke, koja su, kako kaže, „tekla kao med i ulivala znanje.“ Govoreći o brzini registracije vozila u Sarajevu, načelnica u MUP-u KS navodi da to zavisi i od „priliva predmeta“. S druge strane, zemljoradnik sa plahovite Drine, iz glasovite Janje kod Bijeljine, svidoči o težkom i neizvjestnom težačkom životu, jadajući se prid tv-kamerama da im je suša 2011. godine uništila ljetinu: „Paprike zalivamo svaki drugi-treći dan…“
Ovakvi uzorci prisutni su i u stručnoj, lingvističkoj, i u umjetničkoj literaturi. Čak i rodonačelnik ijekavske književnojezičke norme, Vuk Karadžić, u svome prvom “Srpskom rječniku” iz 1818. godine kaže da su ponekad u Pivi i Drobnjaku morali “izlívati đeci strȁu” (strȁhu/strȁvu, op. a.). U Akademijinu rječniku strava se objašnjava kao “salitak od olova” I u Rečniku je saliti (“Salila se nesavršena moja povijest u vredniji spomenik.”), saliveno (“Sve na njemu bijaše kao saliveno.”), sliva (“… koji se stvara na mestima gde se sliva tekuća voda.” Srbska književnica Isidora Sekulić, dočekujući muslimanske pisce u Beogradu 1941. godine, reče: “Bosanski jezik i književnost – to je jedna livada koja se guši od rasta, cveća i mirisa. Livada ostaje blizu, zemlju krasi i preliva, u zemlju otresa seme”. Ovaj citat prenosi dr. Muhamed Huković, porijeklom Čajničanin, i komentariše: “Plodovi se prelijevaju i svoje sjeme otresaju u bosansku zemlju”. Kako možemo primititi, Srbkinja i ekavka Isidora, upotrebljava pravilan oblik sa korijenskim ‘i’ preliva, a Muhammed, Bošnjak, pretvara u nepravilan pseudoijekavski oblik prelijevaju. Ako to radi jezikoslovac, nije se onda čuditi običnom narodu, kojeg ovakve jezičke zavrzlame samo zbunjuju i unose nepotrebne nedoumice. Od brojnih uzoraka u umitničkoj literaturi izdvajamo dva velika pisnika. Neponovljivi i nedostižni bosanski pisnik, Mak Dizdar, u “Kamenom spavaču” ima veoma ekspresivan stih: „O logama krvi što ih istraga crna proliva“, a njegov hrvatski kolega, tragični tvorac ratne poeme “Jama”, Ivan Goran Kovačić, u pismi “Usnula draga” izlio je stihove: „I san svih zvijezda na njoj sniva/Na grudi joj se bijele sliva.“ Ovakav oblik potvrđuju brojni toponimi, kao što su npr. naselje Slîvno kod Breze ili oranica Pòslīvnica u Gori kod Lašve u centralnoj Bosni. Izvorni narodni oblik potvrđuju i bosanske narodne poslovice, kakva je, primjerice: “Kahva nalivena i žena odkrivena ne mogu čekat”.
I neprevaziđena bosanska ljubavna narodna pisma – sevdahlinka, svjedoči kontinuitet narodnog oblika ovoga glagola. Jedan izvođač na “Bihać sevdah festu” 2008. godine piva izvorno stihove poznate sevdahlinke: „Ružo moja, mladost sam ti dala/Svojom sam te suzom zalivala.“ Za razliku od nedostižnih stihova sevdahlinke, neinventivni novokomponovani stihoklepci, nošeni kompleksaškom samomržnjom, ne samo da ne znaju i ne poštuju narodni izraz, nego razbijaju pravu rimu u stihovima. Tako hor Kulturnog centra u Bihaću piva pismu pod nazivom “Dert”, čiji je autor rukovodilac Centra, u kojoj su stihovi: “Djevojka lice umiva/I mnoge suze proljeva“,u kojoj, čak, radi kvaziijekavizacije razbija jaku rimu/srok. Nažalost, i neki bosanski pisnici podlegli su toj tendenciji hiperijekavizacije, kao što čitamo u stihu bosanskog pisnika Hadžema Hajdarevića, koji je dugo iterativno ī glagola sniti – snīvati hiperijekavizirao u snijevati, kao da u bosanskom jeziku ne postoji (praslavensko) dugo ī: „Još je bolnije da te snijevamo u vodi.“ Za razliku od njega, srpski romantičarski pjesnik Laza Kostić, kao ekavac, upotriljava u svojim poznatim stihovima pravilan oblik ovoga iterativa: “Snove snivam, snujem snove”. Tako je postupio i hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić u svojim naprid citiranim stihovima.
Novokomponovani bosanski mediji, također, unose kvazijekavizam. Tako u jednom od njih čitamo naslov da je “Janu pretukla Nijemica, a urednik “državne” televizije, Saša Deli,ć upoznaje bosanske gledaoce šta se desilo “nakon izlijevanja rijeke Rzav.” Tako se vremenom, malo-pomalo, došlo do izljeva proljeva u zaljev, iako se čak ni aktuelna hrvatska ministrica za evropske integracije, Petra Barišić, ne drži propisane hrvatske norme, nego bosanske narodne, kada govori o “odlivu mozgova”. Za razliku od nje, domaći bosanski lik u jednom serijalu kaže: Dobit ću izljev krvi u mozak. Ali neki sporedni lik, dakle iz naroda, u istoj seriji reći će izvorno: Stoji ti ko saliveno (odijelo, op.a.). „Nema opasnosti od izlijevanja“, slušamo u dnevniku TVSA. „Suho drvo je džaba zalivat“, kaže stara narodna poslovica. Jedna demonstrantkinja na protestima građana u Banjaluci citira ovu poslovicu kako ju je, kaže, rekao Milorad Dodik: Suvo drvo je džaba zalivat . U kontroverznoj seriji Federalne televizije glavni lik podučava praunuka: „Višak kapitala se prelijeva…“ Najdalje je otišao jedan sportski komentator gimnastičkog programa na OI u Londonu, koji čak ijekavizira i ruske patronime. Nastradala je ruska gimnastičarka Ксения Афанасева (Ksenija Afanasjeva), koju on izgovara kao Afanasíjeva. Koliko je kod njega prisutna ta ijekavska zaslipljenost vidi se po tome što mu je malo bilo da umetne nepostojeće ‘i’, nego ga je, čak, uduplao u dugo ‘i’ sa uzlaznom intonacijom.
_______________________

Nedeljko pored Nediljka

Ime i prezime nekadašnjeg vrstnog interpretatora bosanskih narodnih pisama krajem šezdesetih godina, Nedeljka Bilkića iz Bugojna, prava je paradigma jezičkog stanja u BiH i tokova razvoja bosanskog jezika. Kao što se odmah primićuje, ime mu je ekavsko, a prezime ikavsko. Bugojno je ikavski kraj, ali je masovniji pristup školstvu u socijalističkoj Jugoslaviji i ijekavska norma, a najčešće ekavski nastavnici (ili nešto treće) doprinili da se ovo ime ekavizira. Taj fenomen je jednostavno objasniti. Imena su, inače, podložnija prominama, nego prezimena, posebno ove vrste, nastala prema nekoj općeznačnoj leksemi, pa se susreću imena u sva tri oblika: pored rečenog Nedeljka Bilkića, tu je i ikavski Nediljko Rimac, načelnik općine Livno, pa ijekavski Nedjeljko Opančić, dugogodišnji radijski i televizijski novinar i voditelj te vrsni humorista, kao i adeš mu Kovinjalo i dr. U Bosni se može susresti i ekavski pandan Bilkićevom prezimenu, kao što je prezime Beriza Belkića, visokog funkcionera u Parlamentarnoj skupštini BiH i Stranci za BiH. Često je prezime Bilić (npr. Nikola, neponovljivi bosanski sportski novinar u penziji, koji je prvi 1978. godine iz Atine objavio vist da je Sarajevo dobilo organizaciju ZOI ‘84) i Bijelić (poznati slikar Jovan ili novinar Tihomir, dopisnik BHT iz Posavine), a u Srbiji Belić (npr. Aleksandar, ‘otac srbskog jezikoslovlja’). Međutim, na Palama živi Slaviša sa ikavskim prezimenom Bilinac. Ikavsko prezime zagrebačke glumice Livaković ijekavski alternira prezime Ljevaković, čiji je nosilac Irfan iz Okolice Tešnja, poznat u javnosti po tome što je bio optužen za terorizam u predmetu “Pogorelica”, ali i po tome što je uništio sarajevske “Večernje novine” kriminalnom privatizacijom. Slično je sa imenima i prezimenima u kojima alternira glas ‘h’. Tako u Sarajevu koegzistiraju bivši fudbaler “Želje” Milomir Odović, povremeno trener novopečenog prvoligaša ‘Slavije’ iz jugoistočnog sarajevskog pridgrađa Lukavice, a u Visokom Senad Hodović, direktor Zavičajnog muzeja. Televizijski režiser Ratko Orozović je prezimenjak sa istaknutim bosanskim književnikom iz Banjaluke Irfanom Horozovićem. Novinar iz Tuzle Samir Kahrović je po tome prezimenjak zeničkog muzičkog pedagoga Milenka Karovića ili nekadašnjeg crnogorskog pjevača Nikole Karovića, kod kojeg je u skladu sa crnogorskom tradicijom, ‘h’ izgubljeno u govoru pa se shodno pravilu Srbina-Crnogorca Vuka Karadžića, porijeklom iz Drobnjaka: “Piši kao što govoriš!”, taj manir prenio i na pismo. Odnedavno ministar za boračka pitanjau Vladi FBiH Zukan Helez nosi isto prezime kao i osuđeni kriminalac sa Pala Darko Elez, Sejad Herceg iz Novog Travnika i Vlado Erceg iz Posušja.
___________________________

Treba nedvojbeno kazati da je bosanski ikavski jezik naslijedio iz praslavenskog jezika iterativno duljenje osnovnog vokala ‘i’, ali to duljenje, osim promine kvantiteta, nije imalo i prominu kvaliteta kao u ijekavskom: od liti je lívati, od letiti je létati. Ali će ijekavci ovo dugo ‘i’ i ‘e’ pretvoriti u ‘ije’. “Mladinska knjiga” iz Ljubljane ijekavski smatra hrvatskom svojinom, a ekavski srbskom. Bošnjaka i Crnogoraca nema nigdi. Tako je najnovije trodijelno DVD izdanje “Putovanje života”, sa putopisima po ciloj zemaljskoj kugli, koje se distribuira po BiH, ‘pokriveno’ naracijom “samo na hrvatskom ijekavskom i srbskom ekavskom”, kako navode u sarajevskom predstavništvu ove izdavačke kuće, iztičući da nema izdanja na bosanskom.
Držeći se krilatice da mrtva usta ne pušćaju avaza, jezikoslovac Radmilo Marojević nije negirao samo “najbolju tradiciju bosanske ijekavice”, nego i Bošnjake i srbski genocid nad njima, podastirući svoje zaumne “argumente”: “Tu nije bilo genocida, jer su se Srbi međusobno ubijali. Srbi su ubijali Srbe, muslimane i katolike. U Bosni žive samo Srbi sa tri vere: Srbi pravoslavci, Srbi katolici i Srbi muslimani”, objašnjavao je Marojević Karadžićevim tezama od prije dvjestotinjak godina, iznesenim u članku „Srbi svi i svuda“, objavljenom u „Kovčežiću“. Ovakve fašistoidne teze zastupa i Marojevićev i Dodikov beogradski sugrađanin i član zloglasne SANU, a rodom iz hercegovačkog sela Hortiješa, Asim Peco, u svojoj čuvenoj izjavi u kojoj razvijajući tezu poznatog slaviste Vatroslava Jagića, naglašuje da su se “Muslimani razvili u krilu srpskog naroda pa je i njihov jezik srpski”. Što se tiče Marojevića, on trenutno gazduje fakultetom u zadužbini Ilije Milosavljevića – Kolarca, srbskog veletrgovca koji se obogatio liferacijom stoke, najviše krmadi, iz Kneževine Srbije priko Save i Dunava u Austro-Ugarsku u drugoj polovici 19. stolitja. Ono što je javnosti manje poznato, to je da je ta ista zadužbina finansirala štampanje privoda “Korana” Hercegovca, popa Miće Ljubibratića u glavnom gradu Kraljevine Srbije Biogradu 1895. godine. (O jeziku toga prevoda, drugi put). Ovom prilikom nezaobilazno je primititi da priređivač reprint-izdanja ovoga dila stotinjak godina kasnije, 1990. godine u Sarajevu, islamski teolog dr. Enes Karić, „prevod Miće Ljubibratića cijeni kao prvorazredni ‘ekumenski događaj’ na našim prostorima na prelazu XIX u XX vijek“. Danas, nakon stotinu godina, mora se primititi da su efekti tog “ekumenskog događaja” sabrani u priko pet stotina masovnih grobnica Bošnjaka diljem BiH i toliko su upečatljivi da ih ljudski um ne može pojmiti, a Srpska pravoslavna crkva ne samo da je to ritualno blagosiljala, nego i pridvodila u svom “svetom” pohodu. Neka ostane zabiliženo i to da neki čitaoci smatraju spomenuti privod jednim od najperfidnijih instrumenata asimilatorskog “jezičkog prozelitizma” i dovršetka ijekavskog konvertitstva Bošnjaka ili, kako bi se reklo u Ljubibratićevoj tradiciji, završni udarac, odnosno ‘posljednji čavao’ u bošnjačkom mrtvačkom sanduku ikavskog jezika. Dakle, privod je bio direktno u funkciji velikosrpske politike zatiranja i jezičke asimilacije Bošnjaka kao muslimana, odnosno njihovog pretvaranja u Karadžićeve (Vukove i Radovanove) te Marojevićeve “Srbe muslimane” koje su potom onako bratski efikasno klali Marojevićevi “Srbi pravoslavci”. Karićeva težnja za ekumenizmom pokazala se u historijskom kontekstu o kojem govorimo kao onaj biblijski stav da je uzalud sterati bisere pred svinje. S obzirom na takve poslidice toga Karićevog “ekumenskog događaja” u vitar su otišle i Karićeve observacije u kontekstu ovoga privoda da islam nedvosmisleno promiče lingvistički pluralizam, jednakost jezikâ “pred Bogom” i govori o jeziku kao o jednoj od bitnih čovikovih karakteristika. Zato, smatra Karić, islam ne poznaje lingvistički nacionalizam, u Kur'anu čitamo o Bogu koji svoju poruku upućuje svim narodima na njihovim jezicima, citirajući qur'anski ajet “Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio”. (Q.XIV.4.) Dvadeset pet godina nakon tog reprinta i nakon dokazanog srbskog genocida nad Bošnjacima, srebroljubac Karić ide i korak dalje u svom pravoslavnom prozelitizmu, praveći suicidni salto mortale: povodom otvaranje obnovljene Ferhadije ponovo izdaje reprint izdanje toga popovog privoda (2016), ide sa bratijom Gavrilom Grahovcem i Ivanom Lovrenovićem na noge osvidočenom neprijatelju Bosne, Miloradu Dodiku, i vrše promociju tog popovog ‘Korana’ u Banskim dvorima u Banjaluci, koji su najveći simbol velikosrbske okupacije Bosne 1918. godine i dvadesetogodišnjeg zatiranja Bošnjaka u korinu. Popov ‘Koran’ završio je u mihrabu Ferhadije, a Karić na sedždi na Dodikovom ćilimu. Da se nikad ne zaboravi: ovo gnusno dilo štampala je izdavačka kuća Rijaseta IZ u BiH, El Kalem, lažući da je jezik prilagođen kur'anskoj terminologiji u bosanskom jeziku. Istina je da je jezik toga prevoda crkvenoslavenski kao i u Vukovom privodu Starog zavita.
Treba li, na kraju, podsititi da je za identitet Bošnjaka presudno važno da se bosanski organski ikavsko-šćakavski idiom ustavno i politički pozicionira ravnopravno sa nametnutim karadžićevskim ijekavsko-štakavskim. Taj avaz je još živ, što svidoči i izkaz one Višegrađanke sa početka teksta u kojem su prve tri riči ikavske (ovdi, gori, izgorila), a četvrta ijekavska (djevojka). Ako je tako u Višegradu, koji je prvi na udaru “pred najezdom ijekavskog izgovora sa područja crnogorskog jezika”, kako je tek u ostalim dilovima Bosne, posebno zapadnoj, kao i u zapadnoj Hercegovini. Uzimajući u obzir ove činjenice, logično bi bilo pridpostaviti da bi taj zahtiv, bar u federalnom bosanskom entitetu, morao imati punu podržku. U Federaciji bi to moralo imati stopostotnu podržku. Toga se ne treba niko bojati, jer to danas ima izključivo simboličko značenje za identitet Bošnjaka, a ne bi imalo gotovo nikakve praktične poslidice, pošto je danas gotovo nemoguće propisati ovaj bošnjački etnički idiom kao standardnojezički idiom u službenoj upotrebi, jer ga je “najbolja tradicija bosanske ijekavice”, haman, progutala, ali bi bio legaliziran makar u privatnoj upotrebi i slobodnom ličnom izboru u javnoj upotrebi.
Ali nije tako. Na krilima “matice”, “hercegbosanski turbohrvatski”, kompleksaški će ijekavizirat svako ‘i’ (ili ‘e’) na koje naiđu, makar se svilo i u sivi kamen hercegovački ili zatvorilo u čuvenu krašku jamu Vitrenica, kojoj su pridili ime u Vjetrenica. Taj zavičajni zapadnohercegovački ikavski jezik pokušava afirmirati i udahnuti mu dah (književnog) života pisnik Miro Petrović u dičijem listu “Cvitak”, pokrenutom u Mostaru nakon okončanja agresije, ali se taj avaz slabo čuje, dok je u isto vrime jedan svakodnevni ijekavski avaz u Sarajevu procvitao u punom cvatu. Na prostorima stare Bosne, gdje su Bošnjaci ratnim demografskim inžinjeringom stirani sa svojih širih povistnih etničkih prostora, nema ni takvog simboličnog pokušaja da se bosanski ikavski jezik afirmiše kao stub bošnjačkog identiteta. Suviše je mnogo među njima Karadžićevih ijekavsko-štakavskih “spavača”, koji su dobro razpoređeni po ključnim mistima i koji budno bdiju, kao Makove nespine ili nemilosrdni badci. Takvi se sa rasističkim prezirom i odbojnošću odnose prema tome izvornom i najstarijem bosanskom jezičkom naslijeđu, a svoju ijekavsku pravovjernost, kad im zatreba, dokazuju čak i etničkim “argumentima”, kao što to čini spomenuta Gačanka muslimanskog imena, naučna saradnica u sarajevskom Institutu za jezik, potežući kao posljednji adut svoju baku iz crnogorskog plemena Martinovića. Skloni su falsifikatima, potvorama i podvalama.
– Mi ne normiramo narodni, nego standardni jezik; nećemo primitivni, seljački, zaostali ikavski i šćakavski, nego moderni, napredni ijekavski, kojim se govori posljednjih deset godina kao “bosanskohercegovačkim standardnojezičkim izrazom”
– kaže ona. Ovo je podpuno izvrtanje stvari, totalna zamina teza, zloslutni lavež hijene, izrazito antibosanski stav sa dalekosežnim implikacijama. Pa, valjda, i treba normirati narodni jezik toga naroda za koga se normira. Tako je uradio i njen idol Vuk Karadžić, uzevši stočarski narodni i istočnohercegovački ijekavski jezik kao književni, a odbacujući učeni slavenoserbski. Upravo su taj njegov jezik njegovi oponenti, Dositej Obradović, Jovan Hadžić i arhimandrit Stratimirović smatrali prostačkim i govedarskim, a on je nametnut Bošnjacima iako su svi oni, od kraljevske dinastije, priko plemstva, gospode, učenih ljudi, do neobrazovanog svita govorili istim narodnim ikavsko-šćakavskim jezikom.
Među članovima peteročlanog leksikografskog tima Instituta za jezik u Sarajevu, u vrime izrade Riječnika bosanskog jezika, bilo je dosta neslaganja, nesporazuma i razmirica pa bi se ponekad i sporičkali. U skladu sa svojim jasno izraženim stavom da u ričniku treba dubletno normirati izvorne narodne ikavske i šćakavske oblike riči uporedo sa usvojenim ijekavskim i štakavskim, navodeći, pored ostalog, i uzorak pridloga gori/gore, doli/dole, prid/pred, priko/preko i sl. kao izraz bošnjačkog jezičkog identiteta, spomenuta zadojena ijekavka, porijeklom iz Gacka, rezolutno je ponovila da u normi mogu biti samo (ekavski) oblici gore, dole, pred, preko. „Da li ti preferiraš uklon prema srpskom ekavskom ili prema bosanskom ikavskom?“ – pitao sam je. „Prema dosadašnjem!“ – odgovorila je. „Ali to je ekavski!“ podsitio sam. „Neka je! Nećemo se vraćati na staro!“ Ova naučno titulirana dijalektologinja navela je 1983. godine u Upitniku za ispitivanje bosansko-hercegovačkih govora, ko zna iz kojih karijerističkih razloga, da se u sarajevskoj mahali Bjelave govori ekavski iako svi stanovnici i svi povistni dokumenti svidoče da se ovaj prostrani sarajevski, sivero-iztočni, padinski lokalitet u prošlosti, naprotiv, zvao Bilave, sve do prije stotinjak godina kada je “pred najezdom ijekavskog izgovora sa područja crnogorskog ijezika” ijekavizirano u Bjelave. Svoju ljubav prema tom naselju, koje je tako priližno prigrlilo njihovo ime, Crnogorci su izrazili posebno nakon Drugog svitskog rata, kada su crnogorske studentske brigade, kako navodi Nijazija Koštović u knjizi “Sarajevo između dobročinstva i zla”, ekshumirale veliko i staro bošnjačko bilavsko grebje i na tom mistu su podignuti studentski domovi da bi se oni mogli tu nastaniti i studirati. Šta su i kako studirali vidili smo tokom poslidnje agresije i genocida a i posli u liku njihovog potomka na čelu eresovske skupštine. Ovu drzku laž i podvalu danas niko ne provirava, nego uzima zdravo za gotovo, i to ne samo srbijanski dijalektolozi kad im zatreba argumenat za tobožnje srbsko poriklo bosanskog jezika, nego i bosanski. “Ekavska je zamjena dugog ‘jata’ na području Bosne i Hercegovine (…) potvrđena osamdesetih godina prošlog stoljeća i u govoru sarajevskih Bjelava…”, kaže jedan tuzlanski kvaziliingvista.
Mrtva usta iz masovnih grobnica ne pušćaju avaza, a po Bosni su se razgmizali zloslutni drekavci: jedna usta – hiljadu avaza! Šćenad pušćena, a kamenje svezano, kako bi metaforično kazao čuveni Nasrudin-hodža. Bošnjaci ne samo da nemaju jedinstven stav o standardnojezičkoj normi svoga jezika, nego ni osnovne poluge u svojim rukama za njenu provedbu, to jest: državnu administraciju, školski sistem i medije. I zato smo tu gdi jesmo i zato nam je tako kako nam je!
(2009)
(Tekst iz knjige „Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida“, objavljene krajem 2014. godine)

zaimovic-intervju-620Poštovani hafize Zaimoviću!
 
Kao što znate, radili smo intervju za moj blog 14. decembra prošle godine i podsjećam Vas na jedno moje pitanje, te Vaš odgovor:
 
Do mene dopiru, za sve autohtone Banjalučane i članove IZ BiH uznemirujuće informacije o navodnoj prodaji vakufske imovine u tom gradu. Naprimjer, znate li išta o navodnoj prodaji vakufske kuće u ulici Meše Selimovića br. 4 (bivša Zagrebačka), uvakufljene za imama Ferhadija džamije i jeste li mogli to eventualno spriječiti?

ZAJIMOVIĆ:Ne znam odakle vam ta informacija, stan nije prodat, stan je vakufski. U njemu je nekada bilo smješteno jedno udruženje građana kojima je stan bio iznajmljen. Udruženje je prestalo da radi i stan je sada u posjedu Medžlisa IZ-e Banja Luka.

Dakle, rekli ste da stan nije prodat, stan je vakufski….Međutim, kuća u kojoj su bili stanovi za imama i mujezina obližnje Ferhadije je u međuvremenu srušena i, kao što se vidi na fotografijama, izvode se građevinski radovi na tom lokalitetu.

Zagrebačka-gradilište——————————————————————————————————————————————————–

Zagrebačka-gradilište1———————————————————————————————————————————————————-

Zagrebačka-gradilište2

Do sada nisam uspio doći do informacije da li će se na tom lokalitetu obnoviti kuća za stanovanje za potrebe prvenstveno imama Ferhadije, ili pak nešto drugo.

Ukoliko se neće graditi namjenska stambena jedinica na istom, upućujem javni protest jer je decenijama kuća na tom lokalitetu bila namijenjena za stanovanje prije svega imama Ferhadije džamije, iz praktičnih razloga (blizina džamije).

S tim u vezi smatram da je naš intervju ostao nedorečen i nepotpun, pa u cilju pravovremenog i autentičnog informiranja javnosti, prije svega banjalučke, smatram za potrebno da Vam  postavim dodatna pitanja:

1. Da li ste u momentu davanja odgovora na moje konkretno pitanje znali da se planira rušenje tog stambenog objekta?

2. Ako ste znali, zašto ste mi dali onakav odgovor koji je, evo, demantiran na terenu?

3. Ako niste znali da odgovorni za vakufsku imovinu u Banja Luci planiraju srušiti tu kuću, jeste li u skladu sa svojim ovlašćenjima reagirali, odnosno stavili znak zabrane na plan rušenja?

4. Da li Vas je iko do sada obavijestio šta se planira graditi na toj lokaciji – ponovo imamska kuća ili neki drugi objekat?

5. Ko je investitor predstojeće gradnje objekta na tom lokalitetu – Medžlis IZ Banja Luka ili neko drugi?

Na gornja pitanja, koja su iznuđena, mi, banjalučke džematlije, očekujemo precizne odgovore. U konkretnom slučaju očekujem ih od Vas lično, jer smo tu priču započeli i red bi bio da je i završimo. Ukoliko mi dostavite odgovore, objavit ću doslovno svako njihovo slovo i bit će to anex našem intervjuu s kraja prošle godine.

Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

arnaudijaArnaudija ili Defterdarija džamija u Banja Luci je po godini gradnje bila 15 godina mlađa od svoje posestrime i 300-tinjak metara udaljene Ferhadije, ali su obje skončale 7. maja 1993. godine kada su ih srušili pripadnici tzv. Vojske Republike srpske, uz podršku i osiguranje policije tada pobunjeničkog dijela RBiH. Dakle, Ferhadija je bila na zemlji 414, a Arnaudija godinu manje od četiri stoljeća, odnosno 399 godina. O njihovom kulturno-historijskom značaju toliko toga je kazano i napisano pa bi bilo deplasirano to ponavljati i ovom prilikom.

Ferhadija je uspravljena, a obnova Arnaudije nije niti započela. Da, niti više od 23 godine nakon njenog rušenja ne zna se hoće li i kada biti položen kamen-temljac za obnovu te, jedne od najljepših džamija u Banja Luci, pa i šire. I kada se tome doda vrijeme koje treba proteći u procesu njene ponovne gradnje, onda nije teško zaključiti da smo još daleko od dana kada će se uspraviti i prelijepa Arnaudija, sa svojim pripadajućim sadržajima, posebno jedinstvenom munaricom ili ezan-tašom s njene južne strane. Stoga, javno pitam one koji znaju (ili treba da znaju) slijedeće:

  1. Postoji li projekt za obnovu Arnaudije?
  2. Postoji li ostala potrebna dokumentacija za početak obnove?
  3. Da li je utvrđena predračunska vrijednost svih radova po principu “ključ u ruke” i kolika je?
  4. Da li je tužena Rs čije su vojne i policijske snage srušile Arnaudiju?
  5. Ako nije tužena, postoji li alternativna financijska konstrukcija za obnovu?
  6. Postoji li okvirni plan polaganja kamena-temeljca, odnosno započinjanja građevinskih radova na obnovi?

Zapravo, smatram da je potencijalni investitor dužan prema nama-džematlijama Banja Luke i ostalim građanima koji Arnaudiju smatraju jednim od prepoznatljivih obilježja našega grada i svakako kulturno-historijskim spomenikom da odgovori na gornja i druga pitanja koja se tiču obnove te znamenite banjalučke džamije, odnosno da nas redovno izvještava o eventualnim problemima koji još uvijek sprječavaju početak obnove.

Sahat-kula je bila stoljećima pripadajući dio kompleksa Ferhadije džamije, bez obzira što ih je fizički dijelila samo jedna uska ulica. Djelovale su skladno kao dva oka u glavi. Sahat-kula, taj javni sahat koji je stoljećima pokazivao vrijeme na svim “jezicima” ovoga svijeta, kao i pismima (čak i na “ćirilici”, ako treba), skupa sa Ferhadijom stoljećima orijentir u vremenu i prostoru te značajna turistička atrakcija Grada, je od strane istih onih koji su srušili sve banjalučke i ukupno 614 bh. džamija srušena 15. decembra 1993. Kao što rekoh, Ferhadija se uspravila, ali fali joj drugo oko u glavi – sahat-kula. Bez nje, prelijepa Ferhadija kao da žmiri na jedno oko, djeluje nekako sjetno, nostalgično….nije to taj ambijent banjalučki koji je Grad činio prepoznatljivim, sa dušom i srcem u njemu.

Banja Luka - panorama

Opet pitam sve one koji znaju:

1. Hoće li i kada otpočeti obnova sahat-kule i je li načinjen barem projekt?

2. Koliko bi koštala njena obnova?

3. Da li je tužena Rs za njeno rušenje?

4. Da li su se javljali potencijalni donatori?

5. Gdje je, zapravo, zapelo?

Eto, ja upitah javno i olakšah svojoj duši. Kontam, građevinska sezona jeste pri kraju, ali nije i završila.  Barem kada se radi o nekim parcelama koje su u vlasništvu IZ, ili su do jučer to bile. Bez obzira što bi i ovo moglo naići na nož kojekavih “muhamedalija”, “buki bandji” i sličnih njima, bilo da su samosvjesni ili nesvjesni idolopoklonici, ili se pak raznim pseudomimima nečasno kriju ispod časnih ahmedija ili džubbeta. Ovo upitah s najčistijim nijjetom (namjerom), doduše javno, jer nedostaje transparentnosti od strane organa IZ koji su nadležni za džamije, sahat-kule i ostalu vakufsku imovinu. Da je bilo rečene transparentnosti i da je ima, ja ovo sada ne bih pitao. A pitao sam i iz razloga što bi mi, iz “mrske dijaspore”, mogli i ovoga puta pomoći.

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

 

SAM_4377Večeras je u prostorijama Turskog kulturnog centra u bostonskom predgrađu Revere održana najavljena promocija poeme “Hava majka Pridorka”, autora prof. Safeta Kadića iz Sarajeva. O knjizi su govorili prof. dr. Muhamed Borogovac, kao promotor, te njen autor.

Nakon uvodnih riječi promotora i autora, uslijedila je 45-tominutna prezentacija ekranizirane verzije poeme. Završnu besjedu je održao autor Kadić, nakon čega su prisutni mogli kupiti knjigu, s potpisom autora.

Šteta da se ovom izuzetno važnom kulturno-patriotskom događaju nije odazvalo više posjetitelja. I oni bi, da su došli, imali jedinstvenu priliku da prisustvuju neponovljivom času historije, te podijele s nama snažne emocije prilikom gledanja i slušanja ekranizirane verzije poeme.

 

Bedrudin GUŠIĆ

Evo nekih fotki:

SAM_4375———————————————————————————————————————————————–

SAM_4378—————————————————————————————————————————————————-

SAM_4379—————————————————————————————————————————————————

SAM_4380

safet-kadić-480x330

Poema „Hava majka Pridorka“ je zasnovana na stvarnom događaju i stvarnim ličnostima sa konkretnim ljudskim imenima, kako ste i Vi naveli. Radi se o Havi Tatarević iz sela Zecovi kod Pridora na obroncima Kozare i njezinih šest sinova: Senadu, Sejadu, Nihadu, Zilhadu, Zijadu i Nishadu te mužu Muharemu. Ali ova poema nije novinarska reportaža o stvarnoj Havi, nego književni lik, stvoren pjesničkom imaginacijom. Hava je simbol svih bošnjačkih majki, njihovog stradanja, patnje i bola za nedužno ubijenim sinovima tokom velikosrbske genocidne agresije na Bosnu i Bošnjake…..Prvo, radi simbolike njezina imena: Hava (Eva) kao pramajka ljudskog roda, zajedno sa Ademom (Adam) i svega drugog što ta simbolika sa sobom nosi: ubijanjem njenih sinova, zločinci su ubijali cijeli ljudski rod…..Poema „Hava majka Pridorka“ zapravo je postgenocidna replika Skenderu, posvećena ucviljenim i unesrećenim bošnjačkim majkama. Radi se o „ponavljanju“ historije, koja se nužno ispoljava kao tragedija. I to je jedan od razloga zašto je kao simbol stradanja bošnjačke majke uzeta baš Hava da bi se ukazalo na tragični kontinuitet na tom prostoru. Ova poema je, zapravo, jedna spontana ljudska pobuna protiv zla i nasilja…..Kada je već izabrana Hava kao simbolička bošnjačka majka, iz poštovanja prema njoj i Krajišnicima, koji su sačuvali izvorni bosanski ikavski jezik, odlučio sam da poema bude na ikavskom. To su pozdravili i recenzenti Jahić i Sidran. Bosanski ikavski jezik je jezik naših predaka. To je najstariji etnički jezik Bošnjaka i time sam htio podsititi da bi Bošnjaci morali vratiti svoj izvorni maternji jezik u svoja srca i u svoja pera. Ali i u svoj književni jezik i službenu upotrebu…..Nisam se nikada susreo sa majkom Havom, ali jesam sa njezinom nesrećom i bolom koji priživljavam sa njom kao da se događa mojoj majki. Za to ne treba nikakva inspiracija. Dovoljno je samo biti čovik i imati ljudsko srce…..Akademik prof. dr. Dževad Jahić nazvao je poemu „Hava majka Pridorka“ bošnjačkim književnim čudom. Kuriozitet je u tome što je on to izjavio na književnoj večeri, gddi je promoviran njegov roman „Ustraga“, 1. juna u Domu Armije u Sarajevu. Ova poema predstavlja pandan sličnim, ali antibošnjačkim dilima u susidnim književnostima, kao što je velikosrbski ep „Gorski vijenac“ P.P. Njegoša ili hrvatski ep „Smrt Smailage Čengića“ hrvatskog bana Ivana Mažuranića…..Na inicijativu publiciste mr. Fatmira Alispahića poemu je ekranizirala tuzlanska NeonTV na već postojeći tonski zapis na CD, koji je snimit u sarajevskoj Biblioteci za slijepa i slabovida lica za potribe svojih članova. Taj projekat ne bi bilo moguće realizirati brez finansijske podržke Instituta za iztraživanje genocida Kanada i njegovog agilnog direktora prof. Emira Ramića…..Ja sam tu poemu napisao i, metaforički rečeno, odbolovao. Ona nastavlja svoj samostalni život kroz vrijeme, kao svojevrstna opomena i sićanje na budućnost. Nadam se da će ona snažno uticati da naša povist budućnosti postane manje tragična. Sudeći po stanju svisti u našem družtvu i po nebrizi vlasti za obrazovanje i kulturu te sveobću kolonijalnu ideologiziranost, dobro će biti ako ne bude zabranjena ili čak spaljena…..Svaki narod, pa i Bošnjaci, imaju sudbinu kakvu zaslužuju. Bošnjani/Bošnjaci su stari balkanski narod, nekada među najbrojnijim i najrespektabilnijim evropskim narodima, svojevremeno subjekat historije. Ali ne živi se od stare slave…..Današnji bošnjački političari su prava paradigma toga stanja bošnjačke svijesti: bez državotvorne vizije i prakse, intelektualno inferiorni, skorojevićki egoistični i gramzivi, nitkovski nemoralni i podkupljivi, izdajnički neodgovorni, ogrezli u kriminalu i korupciji, bez pravih prijatelja i partnera, sa neprijateljskom agenturom u sobstvenim redovima i državnom aparatu. Često se sitim jedne mudre opazke prefinjenog slobodoumnog intelektualnog disidenta, Halida Čauševića, sina čuvenog reisa Muhameda Džemaludina ef. Čauševića, koju mi je rekao u jednom intervjuu ratne 1993. godine kao ratnom reporteru u obkoljenom Sarajevu: Bošnjaci su uvijek imali najbolje ratnike, a najgore političare…..Toponimi su jezički spomenici jednog naroda na njegovom etničkom prostoru. Toponimocid je ubijanje toponima, odnosno nezakonita, nasilna promjena naziva naseljenih mista i drugih geografskih pojmova. To je nastavak genocida drugim sredstvima. Genocidom se zatiru ljudi u krvi, toponomocidom brišu njihovi tragovi postojanja na licu rodne grude. Zato svaka okupatorska vlast prvo što uradi jeste da izbriše nazive mista i drugih geografskih pojmova i nadije svoje da bi taj prostor posvojčila, označila svojim…..

Povod za ovaj razgovor je svakako predstojeća promocija Vaše knjige HAVA MAJKA PRIDORKA, ovdje u Bostonu. Poema je neposredno inspirirana stvarnom tragedijom Have Tatarević, kojoj su četnici 23. jula 1992. g. ubili šestericu sinova i muža. Ali, kome je, zapravo, posvećena poema koja čini sadržaj spomenute knjige?

poema-hava-majka-pridorka_l

KADIĆ: Poema „Hava majka Pridorka“ je zasnovana na stvarnom događaju i stvarnim ličnostima sa konkretnim ljudskim imenima, kako ste i Vi naveli. Radi se o Havi Tatarević iz sela Zecovi kod Pridora na obroncima Kozare i njezinih šest sinova: Senadu, Sejadu, Nihadu, Zilhadu, Zijadu i Nishadu te mužu Muharemu.

hava

Ali ova poema nije novinarska reportaža o stvarnoj Havi, nego književni lik, stvoren pjesničkom imaginacijom. Hava je simbol svih bošnjačkih majki, njihovog stradanja, patnje i bola za nedužno ubijenim sinovima tokom velikosrbske genocidne agresije na Bosnu i Bošnjake. Svaka od hiljade ucviljenih majki, kojima su zločinci napravdiboga ubili ne jednog, nego dva, tri, četiri, pet, šest pa i sedam sinova, mogla je biti u naslovu ove poeme: Azema, Nazija, Nezira, Zakira, Fata, Nura…. Treba imati na umu da su majke najveći stradalnici svakoga rata, a ovoga stostruko, jer se radi o izdaji i nezamislivoj svireposti dojučerašnjih komšija: zločin ubijanja njihovih sinova često se dešavao prid njihovim očima. Nakon čitanja nedovršene poeme prije godinu dana, akademik Abdulah Sidran se u naslovu jedne svoje kolumne zapitao može li tolika bol stati u pjesmu, a u recenziji pripremljene poeme za štampanje, godinu kasnije, naglasio: „I da je ova lirsko-epska pjesma Safeta Kadića milion puta potresnija, nego što jest, i da je hiljadu bosanskih pjesnika razlilo ovoliku patnju i bol u svoje najbolje pjesme, kao što nije, ne bi bilo dovoljno da izrazi ni stoti dram sklupčanog bola, jada i čemera naših hudih majki, kojima su krvoloci na pravdi Boga pomorili tolike sinove. Puklo bi i kameno srce! Tako ni spregnuto srce racionalnog lingviste Safeta Kadića nije moglo pred toliko silnim naletom zla zaustaviti svoju ljudsku emociju da ne eruptira, poput vulkana, iz grotla gdje ga nikad bilo nije, u ovu neponovljivu i potresnu patriotsku pjesmu.“ Zašto baš Hava pored tolikih drugih majki? Postoje brojni razlozi, a ovdi ću navesti najeksplicitnije. Prvo, radi simbolike njezina imena: Hava (Eva) kao pramajka ljudskog roda, zajedno sa Ademom (Adam) i svega drugog što ta simbolika sa sobom nosi: ubijanjem njenih sinova, zločinci su ubijali cijeli ljudski rod. Drugo, Pridor je paradigma velikosrbskog genocida nad Bošnjacima, gdi se jasno očitava genocidna namira. Odmah na početku agresije 1992. godine, naoružani Srbi su pučem priuzeli vlast i zatim masovno hapsili nenaoružane Bošnjake, civile, dojučerašnje komšije, kojima se potom gubi svaki trag. Tek mnogo godina nakon dejtonskog mira saznalo se za njihovu tragičnu sudbinu. Treće, Hava je najdulje nosil bol nestalih sinova, jer ona našla kosti svojih ubijenih sinova nakon 20 godina paklene patnje i beznadnog traganja i zločinačkog sakrivanja, i to u najvećoj dosad odkrivenoj masovnoj grobnici, poznatoj kao Tomašica, u okolici Pridora.

Nekako na samo spominjanje majke, i to iz prijedorskog kraja, proizvodi asocijaciju na poemu Skendera Kulenovića “Stojanka majka Knežpoljka” iz 1942. Nije li Vaša HAVA svojevrsna replika na Skenderovu STOJANKU? Može li se tu povući i neka paralela te uspoređivati konteksti u kojima su nastale obadvije poeme?

KADIĆ: Zaista je “Stojanka majka Knežpoljka” velika poema velikog pisnika. Nastala je nakon nacističko-ustaške ofanzive na ustaničku Kozaru i Kozarski partizanski odred u lito 1942. godine i zločine počinjene nad srbskim civilnim zbigovima po Kozari. Stojanka je samo simbolično književno ime za neznanu srbsku majku. Kako opisuje Mladen Oljača u svome romanu „Kozara“, Skender je svoju poemu prvi put pročitao prid strojem preživilih partizana sprolića 1943. godine i imala je strahovit učinak. Ubrzo se pronila među partizanskim jedinicama od Đevđelije do Triglava.  Srbska književna kritika i književna historija smatraju je „najvećom srpskom poemom“.

Poema „Hava majka Pridorka“ zapravo je postgenocidna replika Skenderu, posvećena ucviljenim i unesrećenim bošnjačkim majkama. Radi se o „ponavljanju“ historije, koja se nužno ispoljava kao tragedija. I to je jedan od razloga zašto je kao simbol stradanja bošnjačke majke uzeta baš Hava da bi se ukazalo na tragični kontinuitet na tom prostoru. Ova poema je, zapravo, jedna spontana ljudska pobuna protiv zla i nasilja. Ja sam kao novinar i ratni reporter u obsjednutom gradu Sarajevu još 1992. posredstvom radio-amatera saznavao dosta o strahvičnim događajima u Krajini, hapšenjima i nestajanjem ljudi kojima se gubio svaki trag. Naslućivao sam najgore. I to me je progonilo 20 godina nakon Daytona, kada je odkrivena masovna grobnica Tomašica. Tu tragediju majka Hava u završnom, desetom, pjevanju instinktom majkinog srca izliva u bolni vapaj i krik, jer „majkino srce je najviša prirodna tačka ovoga svijeta“, kako reče recenzent, akademik prof. dr. Dževad Jahić. Ona nema snage ni da proklinje kao Stojanka, a u tome je sprečava i muslimanska tradicija Bošnjaka. Najviše što može ta „pitoma pod strehom kumrija“, kako reče Skender, je da jekne:

Ja Hava majka Pridorka

U amanet stavljam dunjalučki

Stojanki majki Knežpoljki

Da kletvu svoju sa mnom ponavlja

Sveti nas seko Kozaro

Kad čuješ jednu huku veliku

Kako zločincima džehennem hajcaju…

HAVA je napisana na pomalo zaboravljenoj ikavici. Zašto? Da li ste je koristili samo u ovoj poemi ili je češće koristitite u svom poetskom izražaju?

Kadic S.KADIĆ: Kada je već izabrana Hava kao simbolička bošnjačka majka, iz poštovanja prema njoj i Krajišnicima, koji su sačuvali izvorni bosanski ikavski jezik, odlučio sam da poema bude na ikavskom. To su pozdravili i recenzenti Jahić i Sidran. Bosanski ikavski jezik je jezik naših predaka. To je najstariji etnički jezik Bošnjaka i time sam htio podsititi da bi Bošnjaci morali vratiti svoj izvorni maternji jezik u svoja srca i u svoja pera. Ali i u svoj književni jezik i službenu upotrebu. Time sam hotio naglasiti da bi se Bošnjaci morali vratiti svojim korinima ako se žele uzpraviti nakon pritrpljenog genocida i obstati na svojim etničkim prostorima. Ijekavski izgovor je migracijskog porijekla i unesen je sa strane u Bosnu tokom poslidnjih vikova. O tome svidoči bošnjački pisnik i leksikograf rodom iz Tuzle,  Muhamed Hevai Uskufi, koji je napisao prvi ričnik bosanskog jezika 1631. godine pod naslovom Bosansko-turski ričnik u stihu. Sa grupom bošnjačkih intelektualaca pokrenut ću inicijativu da se u službenoj upotrebi koristi bosanski ikavski jezik uporedo sa  ijekavskim, pa ko kako voli, nek izvoli. Ikavski jezik je mnogo pogodniji za elektronsku komunikaciju i racionalniji za automatsko prevođenje.

Da li ste se ikad sreli sa Havom Tatarević i je li taj eventualni susret sa sinonimom bošnjačke majke – tragičarke bio dodatna inspiracija za poemu?

KADIĆ: Nisam se nikada susreo sa majkom Havom, ali jesam sa njezinom nesrećom i bolom koji priživljavam sa njom kao da se događa mojoj majki. Za to ne treba nikakva inspiracija. Dovoljno je samo biti čovik i imati ljudsko srce. Ipak, moram reći da sam inspirativnu  podlogu za stvaranje književnog lika Have majke Pridorke našao, zapravo, u jednoj drugoj Skenderovoj poemi: „Na pravi put sam ti majko izišo“, u kojoj veliki pisnik maestralno portretira svoju majku Hanifu, zapravo jedan univerzalni lik bošnjačke majke. Razumi se da je u ovaj lik ugrađen i lik moje majke Aze, ali i svih bošnjačkih majki čija sam užasnuta lica od bola susretao tokom agresije i gledao na televiziji nakon srbskog zauzimanja zaštićene zone UN Srebrenice i Žepe.

Koliko je do sada bilo promocija u BiH, a koliko u SAD te kakve su bile reakcije publike i književne kritike?

KADIĆ: Prema ocinama književne kritike, radi se o vrhunskom književnom dilu kakvo do sada nije postojalo u bošnjačkoj književnosti. Ova poema se po književno-stilskom postupku naslanja na bošnjačku usmenu lirsko-epsku poeziju i čuvenu baladu „Hasanaginica“. Akademik prof. dr. Dževad Jahić nazvao je poemu „Hava majka Pridorka“ bošnjačkim književnim čudom. Kuriozitet je u tome što je on to izjavio na književnoj večeri, gddi je promoviran njegov roman „Ustraga“, 1. juna u Domu Armije u Sarajevu. Ova poema predstavlja pandan sličnim, ali antibošnjačkim dilima u susidnim književnostima, kao što je velikosrbski ep „Gorski vijenac“ P.P. Njegoša ili hrvatski ep „Smrt Smailage Čengića“ hrvatskog bana Ivana Mažuranića.

U Bosni je poema do sada promovirana u visočkoj medresi „Osman ef. Redžović“, u Gradskoj biblioteci u Mostaru i oglednoj školi Zalik, Narodnoj biblioteci u Kaknju i Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu i naišla je na izuzetan prijem kod publike kao i kod književne kritike. Posebno je upečatljiva ostala prva promocija u Medresi u Čajan-Gradu kod Visokog. Bio je to visoko profiliran poetsko-scenski recital sa odgovarajućom scenografijom i kostimografijom u izvedbi učenika ove medrese. Prva promocija i neponovljivo snažna izvedba, puna emotivnog naboja: cili pripuni amfiteatar je plakao. Plakao sam i ja. Prije mog dolazka u USA krajem juna, postojale su inicijative iz Sandžaka, Zenice, Tuzle za održavanje promocija, ali sam to prolongirao do povratka u Bosnu. Za jesen je predviđeno gostovanje u Kanadi, koje je inicirao direktor Instituta za iztraživanje genocida u Kanadi, prof. Emir Ramić. Postoji ponuda iz BH Kluba iz Chicaga da se ova poema predstavi tamošnjim Bošnjacima za Dan bilih traka, 31. maja iduće godine. Prva promocija u USA održana je polovicom jula u prostorijama ABNH u Manchesteru, New Hampshire, u izvanrednoj organizaciji te ugledne i ogledne bošnjačke zajednice u ciloj Americi. Druga je ove subote u administrativnom, kulturnom i univerziteskom sridišću Massachusettsa, Bostonu, a u toku su dogovori sa BAICC iz Hartforda u Connecticutu na čelu sa Mirzet ef. Mehmedovićem o utvrđivanju termina. Postoje inicijative iz New Yorka, ali ne znam da li će biti vremena, jer se vraćam u Bosnu krajem augusta.

Da li je poema ekranizirana?

KADIĆ: Na inicijativu publiciste mr. Fatmira Alispahića poemu je ekranizirala tuzlanska NeonTV na već postojeći tonski zapis na CD, koji je snimit u sarajevskoj Biblioteci za slijepa i slabovida lica za potribe svojih članova. Taj projekat ne bi bilo moguće realizirati brez finansijske podržke Instituta za iztraživanje genocida Kanada i njegovog agilnog direktora prof. Emira Ramića.

Skenderova STOJANKA je onomad bila neizostavni dio lektire u osnovnim i srednjim školama. Da li je realno očekivati da i Vaša HAVA postane dio nastavnih planova i programa, ako ne u cijeloj BiH, a ono barem u F BiH? Barem toliko dugujemo svojoj djeci i budućim pokoljenjima, zar ne?

KADIĆ: To ne zavisi od mene, nego od aktuelne vlasti. Ja sam tu poemu napisao i, metaforički rečeno, odbolovao. Ona nastavlja svoj samostalni život kroz vrijeme, kao svojevrstna opomena i sićanje na budućnost. Nadam se da će ona snažno uticati da naša povist budućnosti postane manje tragična. Sudeći po stanju svisti u našem družtvu i po nebrizi vlasti za obrazovanje i kulturu te sveobću kolonijalnu ideologiziranost, dobro će biti ako ne bude zabranjena ili čak spaljena.

Bošnjaci su pretrpili genocid 1992-1995 kojeg njegovi počinitelji i dalje negiraju, ali eno im…No, šta je to do nas samih kako nam se isti nikad više ne bi ponovio, odnosno kako preventivno djelovati? Da li je baš sve do politike i političara koji se predstavljaju da štite interese Bošnjaka – ubjedljivo najvećih žrtava posljednjih agresija na R BiH?

Kadic S - 1KADIĆ: Genocid je najstrašnija kob koja može zadesiti jedan narod i zato se javlja kao sudbinska tačka koja dili sveukupnu povist Bošnjaka na ono što je bilo prija i na ono posli genocida. Kao izraz iracionalnog, zaumnog i antiljudskog čina, genocid je strašna mora i za počinioce i za žrtve. Genocid koji su na kraju 20. stoljeća nad Bošnjacima, kao matičnom narodu u njihovoj rodnoj zemlji Bosni, počinili Srbi, koji su se poslidnjih vikova naselili u Bosnu i živili izmišano na brdovitom i zabačenom Balkanu, na periferiji Evrope, historije i savremenih svitskih zbivanja, tako je neočekivan i nepojmljivo barbarski, divljački, anticivilizacijski čin da je šokirao i paralizirao Bošnjake i konsternirao miroljubivi svijet, nanovo otvarajući neka zapretana historijska pitanja. Svaki narod, pa i Bošnjaci, imaju sudbinu kakvu zaslužuju. Bošnjani/Bošnjaci su stari balkanski narod, nekada među najbrojnijim i najrespektabilnijim evropskim narodima, svojevremeno subjekat historije. Ali ne živi se od stare slave. Suviše dugo traje njihovo osipanje i razsap, njihova agonija, koja je skončala u genocidu. Bošnjaci su silom, ratom, genocidom, stjerani na prvobitni etnički prostor povijesnih bosanskih zemalja. Bioložki desetkovani, vojno poraženi, politički potlačeni i marginalizirani, Bošnjaci su na samom rubu obstanka. Nema dalje! Sada je na Bošnjacima: uzpraviti se ili nestati sa historijske pozornice. Gordo uzpravljanje, pisnički rečeno, bit će veoma težko i dugotrajno, jer su viševikovni neprijatelji Bošnjaka planski i sistematski razarali bošnjački identitet dugo vremena kidajući sve niti koji ga povezuju. Ponekad mi se čini da su Bošnjaci već zaboravili sami sebe. Današnji bošnjački političari su prava paradigma toga stanja bošnjačke svijesti: bez državotvorne vizije i prakse, intelektualno inferiorni, skorojevićki egoistični i gramzivi, nitkovski nemoralni i podkupljivi, izdajnički neodgovorni, ogrezli u kriminalu i korupciji, bez pravih prijatelja i partnera, sa neprijateljskom agenturom u sobstvenim redovima i državnom aparatu. Često se sitim jedne mudre opazke prefinjenog slobodoumnog intelektualnog disidenta, Halida Čauševića, sina čuvenog reisa Muhameda Džemaludina ef. Čauševića, koju mi je rekao u jednom intervjuu ratne 1993. godine kao ratnom reporteru u obkoljenom Sarajevu: Bošnjaci su uvijek imali najbolje ratnike, a najgore političare.

Prije nepune dvije godine izašla je Vaša knjiga eseja “Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida”. Zaintigriralo me ovo drugo – lingvosuicid. Ko to diže ruku na vlastiti jezik u našoj zemlji?

KADIĆ: Položaj, mjesto i uloga bosanskog jezika u bosanskom družtvu i državi je izpod nivoa jezika nacionalne manjine u demokratskim državama. Zašto je to tako? Već ranije sam kazao da su neprijatelji Bošnjaka u poslidnjih dvista godina uzpili razoriti bošnjački identitet pa to neki rade iz neznanja. Želim virovat da je falsifikovanje imena Velikog bosanskog sudije Gradiše u Građeša u nazivu zeničke ulice samo neznanje. Ali znatan broj je onih gorih, koji to rade iz karijerizma i ličnog interesa pod snažnim uticajem svojih patrona iz centara izvan BiH u kojima su se školovali. Ali već nastupa nova mlada garda bosanskih lingvista.

Jezik je imanentno svojstvo Čovjeka kao bića, Božijeg stvorenja, sadržano u njegovom genomu, različito kodiran kod svakog naroda. Kao izvorni slavenski organski idiom zemlje i naroda Bosne u njenim povistnim granicama, bosanski jezik je rodno miesto i emanacija bosanskog duha i prva domovina Bošnjaka. Kao takav, bosanski jezik je na udaru i sa istoka i sa zapada već hiljadu godina, baš kao i autohtoni balkanski narod Bošnjaka koji njime govori u svojoj povistnoj zemlji Bosni. Knjiga koju spominjete obuhvaća tridesetak iztraživačko-analitičkih sociolingvističkih eseja i ogleda te drugih kritičko-polemičkih tekstova o bosanskom jeziku u savremenom bosanskom kulturnom, društvenom i političkom kontekstu, pisanih bez dlake na jeziku i sitnih konformističkih kalkulacija, često veoma oštro, a nerijetko i sarkastično. Tu se bosanski jezik posmatra iz rakursa bošnjačkog etno-nacionalnog identiteta nakon srbskog genocida nad Bošnjacima, odnosno sa pozicija bosnistike. U tim tekstovima se otvaraju neka fundamentalna pitanja bos(a)nistike, koja do sada niko na ovaj način nije otvarao: ili nije smio ili nije znao. Zato se u njima razvija nova, bos(a)nistička, lingvistička koncepcija i kao crvena nit provlači temeljna teza o bošnjačkom postgenocidnom uzpostavljanju lingvosuicidne standardnojezičke norme bosanskog jezika u svjetlu nesaglasnosti organskog i standardnog idioma. Ta knjiga je sastavnica BOSANSKE POSTGENOCIDNE TRILOGIJE, koja obuhvaća i knjige „Antibosanska jezička zavjera“ i „Bošnjaci i bosanski jezik“. Te knjige su pripremljene za štampu, ali nema sredstava da bi se izdale.

Na samom kraju, u pripremi ovog razgovora spomenuli ste da radite ozbiljno istraživanje o bosanskim toponimima i toponimocidu. O čemu se, zapravo radi, odnosno otkud interes i za tako nešto? Ili je i to samo segment ukupne priče, iliti Vašeg općeg interesiranja za bh. ‘-cide’ u nekom širem aspektu?

Kadic S - 2KADIĆ: Toponimi su jezički spomenici jednog naroda na njegovom etničkom prostoru. Toponimocid je ubijanje toponima, odnosno nezakonita, nasilna promjena naziva naseljenih mista i drugih geografskih pojmova. To je nastavak genocida drugim sredstvima. Genocidom se zatiru ljudi u krvi, toponomocidom brišu njihovi tragovi postojanja na licu rodne grude. Zato svaka okupatorska vlast prvo što uradi jeste da izbriše nazive mista i drugih geografskih pojmova i nadije svoje da bi taj prostor posvojčila, označila svojim. Ništa bolje ne legitimira neku vlast kao okupatorsku kao što je promina naziva naseljenih mista i drugih lokaliteta na zaposidnutom prostoru. Toponimocidom, koji provode genocidne vlasti na okupiranom prostoru ‘entiteta masovnih grobnica’ kako se eufemistički naziva dejtonski entitet „rs“, čisto historijsko-geografsko lice zemlje Bosne nagrđeno je kao nikad do sada. Dovoljno je samo uzeti Banjaluku kao paradigmu toponimocida. Nijedan predratni bosanski narodni naziv lokaliteta: ulica, trgova, naselja, područja i sl. nije ostao a da nije prominjen ili je na njihovo misto dodat atribut ‘srpski’. Odjednom su se u bošnjački šeher Banjaluku naselili likovi iz srbijanske mitologije ili savremene genocidne bratije. Tako je, primjerice, Mejdan nazvan Obilićevo, Šehitluci – Banj brdo, a Gornji Šeher sa drevnim rimskim banjama nazvan je Srpske Toplice. Oni koji su rođeni od 1990. naovamo ili neki turista koji slučajno zaluta u taj dio Bosne i ne zna za te starije nazive misleći da je došao u  Šumadiju. To je bosanska toponimocidna stvarnost.

Hvala velika za ovaj razgovor.

KADIĆ: Hvala Vama što se zanimate za ova značajna pitanja za obstanak Bošnjaka.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (817)

vrbas-miso

kozlic
Poštovani hadži reis efendija!
Neposredno iza mene je još jedna posjeta Banja Luci i Domovini. Bio bih nekorektan prema samome sebi i velikom broju banjalučkih džematlija ako bih, pa i javno, prešutio navode svih njih, uključujući i neke banjalučke imame, da je situacija u IZ Banja Luka neizdrživa, naprosto alarmantna. Svi do jednoga, prije i nakon klanjanja namaza u prelijepoj Ferhadiji bi me zamolila da odvojim vrijeme za razgovor s njima i oni bi mi tim povodima, u očaju i s velikim ogorčenjem pričali da u IZ moga i njihovog grada vladaju “mrak” i “najcrnji staljinizam”, naravno u režiji i izvedbi muftije Osman ef. Kozlića. Ferhadija izvana blješti svojim punim sjajem, ali unutar nje, tačnije unutar IZ Banja Luka, vladaju mrak, strah i diktatura! Sve njih sam pitao zašto se sami ne oglase, bilo prema Tebi, kao vrhovnom poglavaru IZ BiH, nadležnim tijelima IZ BiH ili pak javno, kao što to ja činim, a oni, ama baš svi, kažu da ne smiju jer “za svaku izgovorenu riječ ovdje pada glava”, da se “prijeti njima i njihovim porodicama…” Dakle, to govore banjalučke džematlije i neki imami, ne ja! Naravno, ne bih govorio o njihovim imenima jer su me zamolili da ih ne spominjem, iz straha od odmazdi kojih, kako kažu, tamo ima i mogu se očekivati od “strahovlade muftije Kozlića….” Pitao sam jednog imama: “Zna li išta o ovome reisu-l-ulema”? Na takvo pitanje dobih odgovor: “Pa ne može ne znati, ako ne za sve, ono bar za dio ovoga o čemu pričamo i za što se jadamo”.
 
Ne bih spekulirao sa ovim da li si, poštovani hadži reis efendija, upoznat sa stanjem u IZ Banja Luka na način na koji sam netom upoznat ja od strane ne bilo koga, nego meni poznatih džematlija, “džamijskih ljudi” i koji 12 mjeseci u godini žive u toj Banja Luci, pa koristim priliku da Te, evo i javno upoznam sa načinom na koji vlada u IZ Banja Luka i šire muftija Osman ef. Kozlić i zbog čega velike štete trpi upravo IZ Banja Luka, Muftijstvo banjalučko, IZ BiH u cjelini te svi muslimani Banja Luke i BiH, ma gdje da su. Zašto ja? Najmanje zato što sam od 21. maja 1992. do 7. novembra 1994. bio tamo to što sam bio, niti zato što sam i danas aktivni član IZ Banja Luka, nego zbog iznošenja istine o Zajednici u mome gradu koju, kako rekoh, mnogi iz raznih razloga ne smiju ili neće da iznesu i posebno zato što od Tebe, kao vrhovnog poglavara IZ BiH, očekujem da iznađeš načina da provjeriš navode koji slijede i poduzmeš konkretne mjere u interesu IZ Banja Luka i IZ BiH. Dakle, ja sam apsolutno u ovoj priči nebitan, bitna je Zajednica te njena sadašnjost i budućnost!
S mnogo navoda banjalučkih džematlija i nekih imama sam se prošli mjesec, neposredno nakon Bajrama, suočio, ali zbog vremena i prostora izdvajam one najbitnije:
Rasprodaja vakufske imovine 
Da, postoji Vakufska direkcija pri IZ i ima svog direktora hafiza Senaida Zaimovića. S njim sam prije nekoliko mjeseci imao intervju i podsjetio banjalučke džematlije koji su mi navodili primjere rasprodaje vakufske imovine na isti, jer sam u tom intervju tretirao i banjalučki vakuf. Hafiz Zaimović mi je odgovorio što je odgovorio, a razočarane džematlije navode da je direktor Vakufske direkcije, najblaže rečeno, iznio neke neistine u vezi dosadašnjih ili predstojećih transakcija kada je u pitanju banjalučki vakuf.
 
Evo jedne ilustracije (izvod iz moga intervjua sa Zaimovićem od 14. decembra 2015.):

Do mene dopiru, za sve autohtone Banjalučane i članove IZ BiH uznemirujuće informacije o navodnoj prodaji vakufske imovine u tom gradu. Naprimjer, znate li išta o navodnoj prodaji vakufske kuće u ulici Meše Selimovića br. 4 (bivša Zagrebačka), uvakufljene za imama Ferhadija džamije i jeste li mogli to eventualno spriječiti?

ZAJIMOVIĆ:Ne znam odakle vam ta informacija, stan nije prodat, stan je vakufski. U njemu je nekada bilo smješteno jedno udruženje građana kojima je stan bio iznajmljen. Udruženje je prestalo da radi i stan je sada u posjedu Medžlisa IZ-e Banja Luka.

 
Uvjerio sam se i sam (vidi sliku)
SAM_4307
da je srušena vakufska kuća u Zagrebačkoj (danas Meše Selimovića) ulici br. 4 koja je decenijama bila namijenjena za stanovanje imama i mujezina obližnje Ferhadije džamije. Pitao sam neke džematlije da li je to urađeno transparentno i po važećoj proceduri koja proističe iz akata IZ? Uzvratili su mi, umjesto odgovora, ovako: “O čemu ti pričaš? Pa muftija Kozlić nikoga ne pita niti obavještava kada donosi odluku da nešto od vakufske imovine hoće prodati! Navodno je tu kuću dao srušiti kako bi ponudio na prodaju plac jednoj banci i kako bi vratio kredit uzet za sanaciju zgrada Medžlisa i Muftijstva.. I, navodno, nešto mu je zapelo u realizaciji prodaje, ali kuća je već srušena…”
 
Jedan drugi džematlija me pozvao da snimim novoizgrađenu pravoslavnu crkvu na Pobrđu koja je, kako tvrdi, sagrađena na vakufskom zemljištu za koju transakciju nije mogao biti zaobiđen muftija Kozlić. Bitno je da se izvrši provjera da li je to zemljište prodato ili poklonjeno SPC i ko se udostojio u ime IZ da to učini?
crkva na pobrdju
 
Jedan treći džematlija me upućuje da je muftija Kozlić uputio zahtjev nadležnim službama u Banjoj Luci za diobu parcele poznate pod nazivom harem Hadži Babina džamija te da će se na toj parceli graditi zgrade, o čemu sam već ranije bio upoznat i o čemu sam razgovarao sa hafizom Zaimovićem.
hadzi babin harem
 
Jedan četvrti džematlija, za kojeg mogu svjedočiti da je u vremenu 1992-1994 financijski pomagao IZ Banja Luka iz inozemstva, dakle dijete jednog uglednog banjalučkog džematlije i intelektualac me je zamolio da, ako budem pisao na temu rasprodaje vakufske imovine u Banja Luci, javno podvučem da ta imovina “nije babovina ni muftije Kozlića pa ni reisa Kavazovića, ako ovaj drugi dopušta Kozliću da je krčmi i rasprodaje…” I evo, iz poštovanja prema njemu i njegovom rahmetli ocu, posebno u interesu zaustavljanja muftije Kozlića u daljnjoj rasprodaji onoga što je ostalo od te imovine u našem gradu, upravo to činim.
 
I tako dalje, i tako dalje….
 
Savjetnici
 
Poštovani hadži reis efendija!
 
Dovoljno je da pitaš one ptice na krošnjama brojnih banjalučkih stabala ko su dvojica savjetnika muftije Kozlića, ne u vođenju Muftijstva, nego u transakcijama, odnosno beskrupuloznom krčmljenju vakufske imovine. Dakle, to je toliko znano svima koji iole imaju kontakta sa IZ Banja Luka, pa čak i pticama.
 
Naravno, svaki funkcioner treba imati savjetnike iz oblasti koje se tiču obnašanja njegove funkcije, ali oni nužno treba da jesu u sistemu, u konkretnom slučaju unutar Zajednice. U slučaju muftije Kozlića i njegovih savjetnika oni (savjetnici) su bliski Islamskoj zajednici onoliko koliko je blizak i patrijarh SPC Irinej.
 
Problem je i to, kako navode banjalučke džematlije, što novac od rasprodaje vakufske imovine u Banja Luci završava kod nekih srpskih tajkuna u Banja Luci i s kojima su muftijini savjetnici, kako navode, povezani.
 
Menadžer, a ne duhovni i vjerski lider
 
Poštovani hadži reis efendija!
 
Više je nego očito da je banjalučki muftija Kozlić menadžer, a ne duhovni i vjerski lider muslimana Banjalučkog muftijstva! Pitam Te otvoreno: Da li je menadžerstvo posao jednog muftije ili on treba da radi nešto drugo, a ne to? Znaš li za te njegove omiljene aktivnosti? Ako znaš, zašto to dopuštaš, a ako ne znaš, nađi načina da saznaš i ukloni ga sa te funkcije jer Banja Luci, odnosno nama – banjalučkim muslimanima, ma gdje da smo, treba muftija, dakle duhovni i vjerski lider, a ne tzv. muftija, a zapravo menadžer! “Mi nemamo muftije”, riječi su jednog uglednog banjalučkog džematlije koji živi u Banja Luci i koji, otkad znam za sebe, klanja u Ferhadiji. Treba li potcijeniti njegove riječi i njegovu poruku? Naravno da ne treba!
 
Otuđen od džemata i džematlija
 
Poštovani hadži reis efendija!
 
Nije nikakav ekskluzivitet da je jedan vjerski lider, ma kojeg nivoa, blizak sa džematlijama, odnosno sa bazom, kako bi se još reklo. To se naprosto treba da podrazumjeva. No, muftija Kozlić je ekskluzivan ali u obrnutom smjeru: nema nikakav kontakt sa tzv. običnim džematlijama, nema ga među njima. U to sam se i lično uvjerio. Napravio je “kineski zid” oko sebe. Ali, neke džematlije su mi svjedočile da ga je zato bilo svake ramazanske noći nakon iftara i prije teravije koju je klanjao u Gazanferiji džamiji, u jednom kafiću preko Vrbasa gdje se, naravno, toči i alkohol. Da li je to primjereno muslimanu, posebno jednom efendiji i k tome još i muftiji? Pa naravno da nije!
 
Kadrovska politika
 
Poštovani hadži reis efendija!
 
Da ne bude sve u stilu da sam čuo, evo, mogu i lično da svjedočim da je muftija Kozlić za glavnog imama Medžlisa IZ Banja Luka postavio mladog Muhidin ef. Spahića koji ima arogantan odnos prema džematlijama. Svjedokom sam njegovog grubog odnosa prema rahmetli Kjazimu Halimiću, a takav odnos je imao i prema uglednom Banjalučaninu i džematliji dr. Emiru Bišćeviću, o čemu mi je pričao dotični i koji je, kako je rekao, uputio pismenu predstavku organima IZ. A neki drugi mogu svjedočiti da je glavni imam kojeg je postavio muftija Kozlić iz džamije izbacio jednog Aliju Alu Mahmutovića, vjerovatno jedinog hodajućg čovjeka-evliju u Banja Luci.
SAM_4316
 
Da li je takav čovjek dostojan funkcije koju obnaša, makar bio iz istog sela odakle je i muftija? Naravno da nije!
 
Kadrovsku politiku muftija Kozlić vodi i na način da daje stanove njemu podobnim imamima, premještajući pri tom imame sa četveročlanim obiteljima u manje i sl..
 
A vodi je i na način da je jednom bivšem predsjedniku Medžlisa, kao formalno odgovornom licu za upravljanje vakufskom imovinom, dao ponuditi nekakav ugovor na potpis u kojem  se navodno ovlašćuje jedan od njegovih business savjetnika za sve transakcije iz domena vakufske imovine, te kada je ovaj odbio to potpisati, rekao mu je da ide dvije sedmice na bolovanje i potom će ga smijeniti zbog “nedolaska na posao” te postaviti nekog drugog. Tako je i bilo. Ne sjećam se da je i Josip Visarionovič Staljin  tako radio!
 
Evo, ne možeš reći da nisi znao…
 
Poštovani hadži reis efendija!
 
Ne tvrdim, kao neki drugi, da si o svemu naprijed navedenom bio upoznat, barem ne do sada. Niti tvrdim da je sve što mi je prenešeno od banjalučkih džematlija tačno. Kao što ne tvrdim da sam ovim obuhvatio sve što žulja banjalučke džematlije, ma gdje da jesu, pa i mene samoga. Ali zato smatram da imaš načina da sve ove navode provjeriš i ako se utvrdi da su samo neki od njih tačni, proglasiš muftiju Kozlića odgovornim za učinjeno i smjeniš ga sa te funkcije. To je najmanje što kao naš vrhovni vjerski poglavar možeš i trebaš učiniti. Na dobrobit Islamske zajednice Banja Luke, Banjalučkog muftijstva, BiH te svih muslimana Banja Luke, njene regije i BiH, ma gdje da jesu. U protivnom, logično ćeš postati saučesnik naprijed navedenih radnji a koje nemaju veze sa onim čemu nas uči islam. Želim da vjerujem da sebi tako nešto nećeš dopustiti.
 
Uz mahsuz selame,
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija
 
 
 
 
 
 

 

Poštovani,

Dolaskom Velantina Inzka na poziciju Visokog Predstavnika koji je nadležan za implementaciju Dejtonskog Ugovora naša je država započela svoju strmoglavu putanju u ambis u koji je vodi destruktivna politika Milorada Dodika po nalogu Srbije čija je agresorska politika prema našoj državi nepobitno ostala nepromjenjena od vremena srbijanske vojne agresije na našu zemlju 1992.-1995.godine. Takvo destruktivno ponašanje Milorada Dodika i politika koju vodi umjesto na oštre sanckije i smjene kako je propisano Annexom X Dejtonskog sporazuma koji definiše ulogu Visokog Predstavnika i njegove ovlasti, nailazila je i nailazi na neshvatljivu krajnju popustljivost i pasivnost od strane Valentina Inzka čime se krši i Annex X, a time i sam Dejtonski sporazum.

Umjesto sprovođenja Dejtonskog sporazuma Valentin Inzko svojom pasivnošću aktivno doprinosi destrukciji naše države koju je doveo do ruba građanskog rata, a njene stanovnike do ruba krajnjeg ljudskog očaja i beznađa. Stoga nama, građanima ove države, pružanje podrške Međunarodne zajednice našoj zemlji na njenom putu ka EU i članstvu u NATO izgleda kao prazna retorika.

Nije nam namjera spekulirati da li Valentin Inzko tako postupa jer nije vičan poslu niti je dorastao odgovornosti koja mu je povjerena ili iz nekog razloga i sam želi doprinijeti destrukciji naše države. Nas, građane BiH, ti razlozi za pasivnost ne zanimaju kao što nas ne zanima ni svako ko podržavanjem destruktivne politike koju sprovodi Milorad Dodik po nalogu Srbije i SANU II, a kojim se pokušavaju ostvariti zločinački ciljevi neostvareni agresijom na BiH 1992-95. godine, našu državu želi uništiti, pošto ćemo se tome snažno oduprijeti i protiv toga boriti svim raspoloživim sredstvima.

Pozivati se na predugu listu nedopustive pasivnosti Valentina Inzka traži puno veći prostor. Stoga se sada želimo pozvati samo na najnoviju ozbiljnu krizu u državi koju je izazvala najava referenduma tzv. RS, a koja predstavlja prijetnju po mir i stabilnost u BiH, a i u samom regionu, a za čije će nesprječavanje odgovnornost snositi Međunarodna zajednica.

Stoga od vas tražimo da naložite Valentinu Inzku da bez odlaganja upotrijebi Bonske ovlasti (te da smijeni Milorada Dodika i sve one koji podržavaju i promoviraju referendum u tzv. RS) ili da ga u protivnom odmah smijenite sa pozicije Visokog Predstavnika i zamjenite ga nekim ko će te ovlasti obilato koristiti kad god za to postoji i najmanja potreba kako bi se sprječile sve destruktivne snage unutar naše zemlje koje slijede i sprovode Miloševićevu, Karadžićevu i Mladićevu zločinačku politiku, te omogućilo da naša država konačno krene naprijed.

S poštovanjem,

U ime 65,564 clana FB Grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH:

  1. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar (prognanik iz Mronjic Grada- Varcar Vakufa, živi u Kanadi)
  2. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji), izbjeglica iz Travnika, živi u Britaniji
  3. mr sci. Marjan HAJNAL, profesor filosofije, prognanik iz Sarajeva, živi u Tel Avivu
  4. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA
  5. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja okoliških i energetskih statistika i statistike sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)
  6. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm,  Omarska  i  Trnopolje,  (rođen  Banja Luci,  živio u Ljubiji,  radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

 

SAM_4136Eto, neposredno iza mene je još jedna posjeta Zavičaju, Domovini te njenom okolišu (sjeverozapadnom). Utiske ću sređivati u vremenu ispred i oni će biti samo moji, znači subjektivni. Naime, svako ima svoje kriterije pa tako i ja. Stoga, ne bih u ovoj reportaži puno o njima, barem ne u tekstualnom dijelu. Ipak, izjava jednog mladog Sarajlije, banjalučkih korjena, je na mene ostavila snažan dojam i još uvijek mi odzvanja u ušima. Naime, momak često pohodi Banja Luku i već je definitivno sredio svoje utiske. Kada smo razgovarali o netom otvorenoj Ferhadiji, on je potpuno mirno i gotovo proročanski izrekao rečenicu koju sam stavio u naslov. Nije mi želja nikada, pa niti ovim povodom, da širim nekakav pesimizam ili defetizam, ali ni nerealni optimizam. Svako neka snimi situaciju na temu našeg biološkog opstajanja ili nestajanja u našem gradu svojim čulima i neka izvede zaključke. Nisam rekao da sam ja izveo neki konačni zaključak na osnovu izjave mladog banjalučkog Sarajlije, ali hoću kazati da o njoj valja razmisliti. Barem toliko dugujemo svojoj savjesti i svojim budućim pokoljenjima. I, svome gradu, ma kakva mu je krvna slika danas.

Dakle, toliko kada je riječ o suštini. O onom drugom, posebno o susretima sa dragim osobama te posjetama živima i mrtvima (ovih drugih je svake godine sve više), neka kažu fotke koje ne moraju imati samo privatni karakter. Kažu da jedna fotka zamjenjuje 300 riječi. Pa, stoga, bujrum prijatelji i ostali….

Banja Luka

SAM_4318——————————————————————————————————————————————————-

SAM_4057                                                 Tevhid r. Emiru Džaniću Tiketi u Jama džamiji u Gornjem Šeheru

SAM_4059——————————————————————————————————————————————————-

SAM_4097                                                                                            Sa sestrom/tetkom Suadom

SAM_4099Sa Mišom Vidovićem

SAM_4103                                                                                      Sa Halimom i Fatom Huremović

SAM_4114                                            Ploča sa imenima donatora za obnovu Ferhadije, pri ulaznoj kapiji, ali nedostaju mnoga imena….

SAM_4319                                                                    Biciklima nikako ne smije biti mjesto u dvorištu Ferhadije…

SAM_4115————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4118Hor “Safikada” je na ovom mjestu, desetak metara od Vrbasa, zapjevao “Dok palme njišu grane” – nikakve veze nemaju pjesma i ambijent

SAM_4055


SAM_4138                                                                           Dva rođaka, dva Bedrudina (ovaj drugi je Gunić)

SAM_4142————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4148                                                                                                            Sa Borisom Zrilom

SAM_4164                                                                                                            Sa Enesom Bašićem

SAM_4166                                                                                                 Sa dr. Jasminom Latifićem

SAM_4172                                                                                                                  Sa, zna se s kim…..

SAM_4174                                                                                           Sa Esadom Zajom Cerićem

SAM_4176                                                                                                Dragi i dobri moj Bjanki

SAM_4178                                                                               Na terasi restorana “Alibi”, u Gornjim Sitarima

SAM_4231                                                                     Sa našim muzičkim legendama – Nadirom  i Rusom

SAM_4233                                                                                                   Sa Edinom Osmančevićem

SAM_4235                                                                                   Sa Kovačevićima – Suadom i Nedžadom

SAM_4307                       Ovdje je donedavno bila kuća imama i mujezina Ferhadije. Kome je i zašto je muftija Kozlić prodao ovaj  vakufski plac?

SAM_4310                                                              Na papiru je ovo moja vikendica, ali na terenu je potpuno drugačije

SAM_4314                                                   Sa bivšim komšijom Vladimirom Zgonjaninom te njegovom suprugom Vesnom

SAM_4315                                                       Sa Halimom Huremovićem i Hamdijom Todorovcem uoči džume u Ferhadiji

SAM_4170     Lijevo od mene je Safet Pašić, a desno Halim Huremović, Enver Cerić i rođak Muhamed-Alija Gunić, uoči džume u Ferhadiji

SAM_4171        Sa Mirsadom Halimićem (lijevo) te Mersudin ef. Hodžićem i Ismet ef. Zejnelovićem (Atlanta, GA) – ovaj u sredini mi nije poznat

SAM_4316                                                                                       Alija u svome tipičnom izdanju

Fajtovci kod Sanskog Mosta

SAM_4016

Bosanska Krupa

SAM_4021                                                           Bio sam i ostao ponosan na svoga tetića, borca V korpusa A R BiH

SAM_4025                                                                             Sa sestrom Bedrijom (lijevo) i tetičnom Fikretom

Bužim

SAM_4028                                                                      Sa braćom Šahinović – Hamdijom i Mersudom

SAM_4030———————————————————————————————————————————————————

Bosanska Dubica

SAM_4049                                                                            Neka je vječni rahmet mojoj tetki i tetku

SAM_4320————————————————————————————————————————————————————

Varcar Vakuf/Mrkonjić Grad

SAM_4062                                                                          Naši domaćini, Ibrahim i Hajra Halilović

Pliva, nizvodno od izvora do ušća

SAM_4074————————————————————————————————————————————————————

SAM_4075                                                              Sa Banjalučaninom iz Amerike Milanom Komljenovićem

SAM_4076                                                                                             Sa Ibrahimom Halilovićem

SAM_4070—————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4073—————————————————————————————————————————————————————

SAM_4079————————————————————————————————————————————————————

SAM_4080———————————————————————————————————————————————————–

SAM_4065                                                                                                 Ispred džamije u Pljevi

SAM_4066                                                                                                   ….sada sa Ibrahimom

SAM_4067                                                                          …i sa mutevelijom džamije u Pljevi, Arminom

SAM_4084————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4085———————————————————————————————————————————————————-

SAM_4086————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4088—————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4095————————————————————————————————————————————————-

Jajce

SAM_4090                                                                                    Džamija Esme Sultanije iznutra

SAM_4091                                                                                                                 …..i izvana

Prnjavor

SAM_4107                                            Sa rodicama Sabrijom i Minom Dujsić

SAM_4108                                             Sa Fikret ef. Čelenkom, glavnim imamom Medžlisa IZ Prnjavor

Lišnja

SAM_4109                                             Sa mojim Gušićima – Mersadom, Sabrijom i Ivanom

SAM_4112                                            Sa rođacima – Suadom, Sabrijom i Enizom

Travnik

SAM_4236————————————————————————————————————————————————

SAM_4237——————————————————————————————————————————————————

SAM_4242—————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4239———————————————————————————————————————————————————–

SAM_4240———————————————————————————————————————————————————-

Ahmići

SAM_4243———————————————————————————————————————————————————-

SAM_4247                                                                    Sa Mahir ef. Husićem, imamom džamije u Ahmićima

SAM_4244————————————————————————————————————————————————–

SAM_4248———————————————————————————————————————————————————–

Sarajevo

SAM_4249                                              Fatiha za rahmetli muftiju Ibrahim ef. Halilovića

SAM_4250——————————————————————————————————————————————————-

SAM_4252—————————————————————————————————————————————-

SAM_4254                                             Sa Tarikom Maglajlićem

SAM_4255                                              Sa Sadom Đurđevićem i Mikijem Dvizcem

SAM_4258————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4257————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4262————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4263                                             Fatiha našem dragom i dobrom Munibu Maglajliću

SAM_4266                                              Sa mojim dugogodišnjim prijateljem – Dubičancem, Hasanom Dizdarom

SAM_4270————————————————————————————————————————————————————

Split

SAM_4281———————————————————————————————————————————————————

SAM_4280———————————————————————————————————————————————————–

SAM_4273                                             Moj dragi i dobri tetić, rahmet mu duši

SAM_4275                                              ….. i tetka

SAM_4277                                              …. pa tetak….

SAM_4279———————————————————————————————————————————————————–

SAM_4282—————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4288————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4289————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4291                                             Sa mojom jedinom tetkom Nisvetom

Bugojno

SAM_4293                                             Sa našim američkim komšijom, Bugojancem Rahmom Haračićem

Prusac-Ajvatovica

SAM_4295Sa kćerkom moga prijatelja, akademskog slikara rahmetli Ismeta Ramljaka Zinaidom i njenim suprugom Mehmedom

SAM_4300                                             Sa imamom Handanagine džamije Sakib ef. Beganom

SAM_4301————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4302————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4303————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4304————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4305————————————————————————————————————————————————————

SAM_4306—————————————————————————————————————————————————————

Koprivnica-Đelekovec

SAM_4322                                              Dženan sa Aleksandrom Valentom

SAM_4323                                              Dženan sa Dragom i Vesnom Valent, te Vladom i Marijom Varović

SAM_4324———————————————————————————————————————————————————–

SAM_4327                         Sa Varovićima te Marijinom i Vesninom majkom Ankom, u Đelekovcu na hrvatsko-mađarskoj granici

SAM_4328                                            Tu je sada i Franjo Cmrk, otac Marije i Vesne

SAM_4331————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4332————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4333                                            Sa našim velikim prijateljima, Vesnom i Dragom Valent, na glavnom trgu u Koprivnici

Vrsar

SAM_4338————————————————————————————————————————————————————-

Pula

SAM_4345


SAM_4356                                              Ispred mesdžida, nakon džume

SAM_4360                                             Sa prof. Filipom Ćorlukićem

SAM_4346————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4359——————————————————————————————————————————————–

Dajla kod Novigrada

Dajla                                                   Sa mojim Gušićima: Mustafom, Senom i njihovim unukom Harisom

dajla-1                                                                    … sada sa njihovim sinom Senadom

 

Zagreb

SAM_4373                                            Poslije Ferhadije, meni najdraža džamija

SAM_4367———————————————————————————————————————————————————

SAM_4370

PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ma koliko bio nekakav čovjek od pera, priznajem da mi nije lahko sa ovih nekoliko redova i približno dočarati osjećaje koji su u meni nakon vijesti da je u njegovom rodnom Varcar Vakufu/Mrkonjić Gradu, brutalno fizički napadnut moj prijatelj i kolega, naš nepokolebljivi borac za Istinu, Pravdu i Republiku Bosnu i Hercegovinu – Ibrahim Halilović. Vijest me je zatekla “u trku”, na putu prema Zagrebu, a doživio sam je sa zaprepašćenjem i nevjericom, zapravo kao da se meni lično to desilo. U nekom prenesenom smislu tako treba i tumačiti, jer napad na Ibrahima, kojemu je taj bijedni četnički kabadahija pokušao davljenjem oduzeti život, jeste istovremeno napad i na mene…, Marjana…, Fatmira…, Dženanu…, Antu…, Nihada…, Selmu…, Kadru…, odnosno na svih preko 65,000 sljedbenika Zahtjeva za povratak u život Ustava RBiH, odnosno na sve one građane BiH koji ljube Istinu, Pravdu i Bosnu. Napad na Ibrahima je jedna od cijena koja se plaća u ovakvim vremenima, na teritoriju genocidne RS i za izrečenu riječ, stav…Ne, tamo sloboda bilo čega, posebno javne riječi, ne stanuje. Tamo stanuju najcrnji fašizam i aparthejd. Pred licem “slobodarske” i “antifašističke” Evrope i pred licem tzv. službenog Sarajeva. To su samo obične farse. Da je kojim slučajem negdje u Federaciji BiH napadnut novinar srpske nacionalnosti, ne samo da bi se digli Vučić, Dačić, Vulin i ostala post i promiloševićka kalakotra, nego bi se digao i Bakir i slični njemu u Sarajevu u odbranu slobode javne riječi. Ovoga puta svi takvi šute kao zaliveni na napad na dugogodišnjeg novinara TV SA i sada slobodnog novinara. Ibrahim jeste slobodan jer se sam, skupa sa svojim istomišljenicima, izborio i bori za tu slobodu, ali i plaća visoku cijenu toga. Cijene ne bi bilo, ili bi bila zanemarljiva, da djeluje u nekoj slobodnoj demokratskoj sredini. Svi znamo u kakvoj sredini, odnosno mraku, djeluje i obitava naš Ibrahim.

Zato, dajući mu punu podršku na njegovom dugogodišnjem javnom angažmanu, suosjećam u potpunosti s njim i njegovom životnom dramom kroz koju trenutno prolazi, te pozivam sve slobodoljubive građane BiH, javne djelatnike bilo koje provenijencije, baštinike Istine i Pravde, sve patriote R BiH, da svi do jednoga, bez obzira na eventualne ideološke i svjetonazorske razlike, stanemo iza našeg Ibrahima jer napad na njega jeste napad i na sve nas. BUDIMO SVI – IBRAHIM HALILOVIĆ!

Bedrudin GUŠIĆ

Poštovani
Obraćamo vam se u ime FB Grupe Zahtjev za povratak u život legalnog Ustava RBiH koja broji 65,620 građana Bosne i Hercegovine, a povodom najnovijih prijetnji državi Bosni i Hercegovini, njenom suverenitetu i teritorijalnom integritetu, upućenih od strane Srbije, a putem njihovog ministra Aleksandra Vulina.
Prijetnje su vezane za navodno paljenje srbijanske zastave u našoj državi čiji se snimak pojavio na internetu, a srazmjere prijetnje koje je izrekao srbijanski ministar Vulin uključuju i to da će njihove nadležne službe ući na teritorij međunarodno priznate, nezavisne države Bosne i Hercegovine kako bi izvršile istragu o tom navodnom incidentu. Na takvo šta niti imaju pravo niti imaju jurisdikciju da po našoj teritoriji vršljaju bilo kojim povodom.
Kao prvo, smatramo da je navodno paljenje zastave Srbije čista montaža u režiji propagandnih službi same Srbije (zasigurno snimljeno na teritoriji Srbije, što se vidi i iz okoliša) sa namjerom da se ista iskoristi upravo za upućivanje ovih prijetnji. Time je Srbija još jednom potvrdila da ima strateški interes od ovog izrežiranog događaja.
Spaljivanje zastave ni u jednoj varijanti i niti u jednoj zemlji ne može biti povod da policija jedne države izvrši upad na teritorij druge države, niti povod da se tako ultimativno traži istraga o nečemu što na teritoriji susjedne države uopće nije definirano kao krivično djelo.
Česti smo svjedoci da se u znak protesta prema nekoj zemlji pale zastave te zemlje (recimo, američka ili izraelska zastava). Ali, nismo još nikada  bili svjedocima tako brutalne prijetnje agresijom od strane i jedne zemlje prema bilo kojoj zemlji čija je zastava zapaljena na teritoriju te druge zemlje u kojoj se paljenje zastave desilo.
Suvišno je i spominjati općepoznatu činjenicu da je Srbija za Bosnu i Hercegovinu agresorska zemlja. Stoga, i da je bilo paljenja njihove zastave (a zasigurno, kao što rekosmo, nije, već se radi o još jednoj montaži velikosrpske propagande), takvo šta Srbiju ne bi trebalo ni iznenaditi. Jer, Srbija i pored brutalne fizičke agresije i činjenice da je bila ideološki tvorac i učesnik u najgorim ratnim zločinima na tlu Evrope od 2.svjetskog rata (uključujući i etničko čišćenje), genocidu, kulturocidu (plansko i sistematsko rušenje svih muslimanskih vjerskih i kulturnih objekata) i urbicidu ona i danas nastavlja sa istom agresorskom politikom prema našoj državi koju provodi u drugim oblicima (npr. negiranje bosanskog jezika i bošnjačkog identiteta, fabrikovanje historije i širenje te lažne historije, tvrdnje u školskim udžbenicima da je genocidni entitet nekakva država- sve su to preduvjeti za novi međudržavni sukob). Uz to, već više od dvije decenije negira genocid u Srebrenici koji ne samo da je počinjen, već je i presuđen od strane najviših međunarodnih sudskih instanci. Stoga, i da se desilo paljenje srbijanske zastave u našoj državi (a nema materijalnih dokaza da jeste) poslije svega i obzirom na to da Srbija i dalje negira genocid i provodi agresrosku politiku prema našoj državi putem svojih služinčadi koje je instalirala u genocidnoj tvorevini zvanoj RS, činjenica je da takvo šta za Srbiju  ne bi trebalo doći kao neprijatno iznenađenje, a pogotovo ne kao nešto zbog čega bi se otvoreno prijetilo fizičkom agresijom na BiH.
Umjesto fabrikovanja i montaže priče o paljenju srbijanske zastave Srbija bi se trebala pozabaviti stravičnim slučajevima paljenja živih ljudi tokom agresije na našu državu 1992-95. (poput “Žive lomače” gdje je u jednoj kući u Višegradu 27. juna 1992. godine zapaljeno 70 živih Bošnjaka, ponajviše žena i djece od kojih najmlađe nije imalo ni godinu dana- zločin u kojem su sudjelovali i zločinci iz Srbije) i osuditi ih, te priznati genocid nad Bošnjacima kojeg uporno negira.
”Nesumnjivo je da je navodno paljenje srbijanske zastave od nekih pojedinaca u našoj državi još jedna u nizu sličnih podvala velikosrpske propagande, a sto je očito i iz načina na koji je izrežirano spaljivanje zastave. Velikosrpska propaganda je redovito prepoznatljiva po tome  kako zamišljaju muslimane: ‘’Ilahija u pozadini, islamska zastava lijevo, “ratna zastava Armije RBiH” desno, likovi pod kapuljačama. Nema ni jedne manifestacije u BiH na kojoj su se ove dvije zastave našle jedna pored druge, jer ova prva isključuje ovu drugu. Te tzv. islamiste ne zanima ni bosanska, a kamo li srbijanska zastava. Oni nemaju nacionalne vizure, niti imaju odnos prema Srbiji. Ako bi neko od Bošnjaka, pak, spaljivao srbijansku zastavu, to bi radio eventualno pod zastavom sa ljiljanima, ne bi u pozadini puštao illahiju i vjerovatno ne bi na lice navlačio čarapu (‘’čarapa na licu’’ je bila prepoznatljiv ‘folklor srpskih zločinaca tokom agresije na našu državu), samim tim što spaljivanje srbijanske zastave nije krivično djelo. 
Predstava sa spaljivanjem zastave najvjerovatnije je izrežirana kako bi bila faktor pritiska na Bošnjake u povodu najavljenog državnog udara tzv. Republike Srpske na dejtonski poredak čime se Srbija još jednom direktno miješa u unutrašnje poslove naše države.”(komentar: Fatmir Alispahic, publicista i knjizevnik)
Istovremeno, isti srbijanski ministar u svojim bolesnim halucinantnim izjavama tvrdi da je genocidni entitet zvani RS, ‘međunarodno priznat entitet’ što je zapravo obična laž. Genocidna tvorevina je samo entitet, tj. administrativna jedinica, unutar MEĐUNARODNO PRIZNATE DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE. Krajnje je vrijeme da međunarodna zajednica to nedvosmisleno Srbiji stavi do znanja i onemogući time njihovo privatno tumačenje Dejtonskog sporazuma , te od vas tražimo da to odmah učinite i da to Srbiji stavite do znanja kako bi prestala sa stalnim stvaranjem krize unutar naše države.
Nadalje, od vas tražimo da Srbiji jasno stavite do znanja da je svojim potpisom na Dejtonski sporazum Srbija priznala agresiju koju je počinila na našu zemlju kao i genocid koji je počinjen nad bošnjačkim- muslimanskim stanovištvom i bosanskim katolicima u našoj državi, te da se obavezala da će neupitno poštovati suverenitet i teritorijalni integritet naše države. Molimo vas da im nedvojbeno i odlučno kažete da im potpis na Dejtonskom sporazumu ni po kojem osnovu ne daje za pravo da se miješaju u unutarnju politiku niti vođenje naše države, niti pravo da njen progres na evropskom putu i putu ka NATO-u obstruiraju i blokiraju. Srbija takvim postupcima koje povlači putem svojih služinčadi u genocidnoj tvorevini želi uzaludno dokazati međunarodnoj zajednici da je naša država nefunkcionalna, a zapravo je Srbija ta koja je takvom čini. Vjerujemo da je međunarodna zajednica toga i svjesna, pa nas stoga zaprepašćuje da na takve poteze Srbije ne reaguje niti poduzima mjere kojima bi takve poteze sankcionirala, a posebno zato što ta međunarodna zajednica tvrdi da im je stalo da evropskog puta i puta u NATO naše drzave.
Želimo naglasiti da za ovakve postupke Srbije te za stvaranje stanja stalne krize koju preko svog služinčeta, Dodika, Srbija proizvodi u našoj državi, veliki dio krivice snose međunarodna zajednica i OHR, odnosno Visoki predstavnik OHR-a, Valentin Inzko koji i pored mehanizama (Bonske ovlasti) koji mu daje ovlasti za smjenu svih onih koji izazivaju krizu i koče napredak države pasivno posmatra kršenje Dejtonskog sporazuma koji je u velikom dijelu zahvaljujući i tome pravno već odavno mrtav. Jedan od njegovih ključnih elemenata, Anex 7, srpska strana redovito krši, a što potvrđuju i rezultati popisa iz 2013. godine gdje Bošnjaci-muslimani i bosanski katolici u genocidnoj tvorevini čine svega 15% ukupnog stanovništva (a prije agresije na našu državu činili su tu 50% ukupnog stanovništva). Anex 4, tzv. Dejtonski ustav, već je tri puta oboren pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strazburu, što znači da je protivan odredbama međunarodnog prava. A ako je nešto protivno odredbama međunarodnog prava u toj oblasti, onda je to i pravno ništavno, te se moraju primjenjivati relevantne odredbe iz međunarodnog prava. Ukoliko pak Međunarodna zajednica i pored pravne ništavnosti Anexa 4 smatra da se on i dalje treba primjenivati u našoj državi predlažemo vam da poučeni našim ”pozitivnim iskustvom’ isti počnete primjenjivati i u vašim državama.                                                                                                               
Također, s obzirom da jedan od entiteta nosi nacionalni predznak to omogućuje provođenje najgoreg aparhejda i fašizma nad bošnjačkim stanovništvom u tom dijelu, što je direktno protivno svim odredbama međunarodnog Zakona o ljudskim pravima. Najnoviji u nizu terora kojeg vlasti genocidnog entiteta sprovode nad Bošnjacima jeste prijetnja da Bošnjaci moraju izaći na referendum 25.09.2016. čime ih pod prijetnjom tjeraju da krše Odluku Ustavnog suda BiH (nepotrebno je spominjati da referendum i zvanično ruši Dejtonski sporazum, čime po pravnom automatizmu na snagu stupa Ustav RBiH).
Međunarodna zajednica je kriva jer je našoj državi navukla luđačku košulju zvanu Dejtonski sporazum koji je protivan svim ljudskim pravima i principima čak i najnižeg oblika demokracije, a koji je uz to, već odavno pravno mrtav. Iako je Dejtonski sporazum trebao biti privremenog karaktera, međunarodna zajednica ga se pokušava uporno držati kao da je taj Ugovor trajno rješenje, a zapravo se radi samo o ugovoru koji se pravno može poništiti ili staviti van snage bilo kada i koji je zapravo već odavno pravno mrtav (kršenje Anexa 7, poništenje Anexa 4 pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strazburu). Uz to, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma izrečene su brojne haške presude za genocid kao i Presuda Međunarodnog suda o genocidu, što automatski poništava Dejtonski sporazum po principu jus cogens norme (Clan 53 Becke Konvencije Zakona međudrzavnim  ugovorima iz 1969 godine)  po kojoj se sve što je nastalo na genocidu mora se poništiti. 
Sada je na međunarodnoj zajednici da nas te luđačke košulje i formalno oslobodi. Stoga od međunarodne zajednice tražimo da poduzme odlučne korake koji će pokazati ozbiljnost i odlučnost da se našoj državi zaista pomogne kao i  da se Srbiji nedvosmisleno i direktno pokaže da joj je mjesto van granica naše države. Također, s obzirom da je očito da je Dejtonski sporazum pravno ništavan, od međunarodne zajednice tražimo da uloži sve napore da se na snagu vrati Ustav RBiH iz 1991, koji je jedini legitimni Ustav i koji garantira građansko društvo po uzoru na sve civilizirane države, te garantira siguran put naše države ka EU i NATO-u.
Nadalje, s obzirom da su prijetnje upućene povodom zasigurno iskonstruirane velikosrpske propagandne laži o navodnom paljenju srbijanske zastave u našoj državi od strane Srbije, a putem njihovog ministra Aleksandra Vulina ne samo nedopustive, već predstavljaju i otvorenu prijetnju međudržavnim incidentom koji bi vodio u međudržavni sukob, kao sto su i tvrdnje istog srbijanskog ministra o tome da je genocidna tvorevina nekakav ”međunarodno priznati entitet’, u ime svih 65,620 članova naše FB Grupe, mi, kao građani države Bosne i Hercegovine, a neki od nas i kao državljani zemalja članica EU i/ili NATO-a, tražimo od vas da ovaj međunarodni incident tretirate najozbiljnije, upravo na način na koji biste treritali takve prijetnje eventualno upućene vašoj državi od strane neke druge države, te da u skladu sa tim sankcionirate takvo ponašanje Srbije. Također, od vas tražimo da istovremeno i neizostavno Srbiji nedvosmisleno i direktno kažete da im njihov potpis na Dejton ne daje nikakvo pravo miješanja u unutarnje poslove naše države.  On ih, zapravo, samo obavezuje da će poštovati nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet naše države.
Od međunarodne zajednice tražimo da nam uputi odgovor na ovaj zahtjev uz obrazloženje šta ćete poduzeti povodom prijetnji koje je u ime Srbije uputio našoj državi njihov ministar Aleksandar Vulin, a vezano za navodno paljenje srbijanske zastave i tvrdnje da je genocidna tvorevina zvana RS nekakav ‘međunarodno priznati entitet’. Također, od vas tražimo da nam odgovorite kako namjeravate podržati i pomoći vraćanje na snagu Ustava RBiH iz 1991. godine s obzirom da je Dejtonski sporazum već odavno pravno ništavan te se više kao takav ne može primjenjivati. Krajnje je vrijeme da građanima naše države jasno kažete da li namjeravate da nas oslobodite okova inkriminiranog  Dejtonskog sporazuma koji je nagradio genocid i agresiju ili ćete nama prepustiti da sami riješimo svoju sudbinu i budućnost. Mi želimo naprijed, želimo budućnost, ali u građanskoj državi u kojoj neće vladati teror manjine nad većinom, niti vladavina većine nad manjinom, već vladavina građanskih i ljudskih sloboda i jednakosti te vladavina prava.
U očekivanju vašeg odgovora, unaprijed zahvaljujemo.
U ime FB Grupe ‘’Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’’:
1. Ibrahim HALILOVIC, slobodni novinar (prognanik iz Mronjic Grada- Varcar Vakufa, zivi u Kanadi)
2. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji), izbjeglica iz Travnika, živi u Britaniji
3. mr sci. Marjan HAJNAL, Profesor filozofije, prognanik iz Sarajeva, živi u Tel Avivu
4. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA4.
5. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja okoliških i energetskih statistika i statistike    sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)
6. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm,  Omarska  i  Trnopolje,  (rođen  Banja Luci,  živio u Ljubiji,  radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)



Beograd, 2.januara 2014. - Premijer Srbije Ivica Dacic porucio je danas da vanredeni parlamentarni izbori nisu prioritet, ali da to ne znaci da se plasi izbora, jer i ako ih bude, smatra da ce time biti "zapecacena sudbina opozicionih stranaka". Dacic je novinarima rekao da tema izbora nije aktuelna i ponovio da se prvi potpredsednik vlade i lider SNS Aleksandar Vucic i on slazu da izbori nisu prioritet i da to nije na dnevnom redu, a da li ce biti promenjen odnos politickih snaga to je za neku kasniju raspravu. FOTO TANJUG / ZORAN ZESTIC / nr

Gospodine Dacicu !

Vase pitanje nedavno upuceno ‘licemjernim Bosnjacima’ zasto ne priznaju genocid nad Armenima je vise nego bezobrazno, licemjerno i veoma uvrjedljivo, a jos vise obzirom od koga dolazi i kome je upuceno.

Stoga ste podstakli ‘licemjerne Bosnjake’ da na vas javno sruce lavinu pitanja na koja traze vas odgovor. Stoga, recite nam Dacicu:

  1. Kad su to Bosnjaci oteli cetvtro najjace naoruzanje u Evropi koje su svojim parama kupovali i placali svi narodi u bivsoj Jugoslaviji, kao sto su placali za debele plate srpskih oficira, i uperili ga u armenske nenaoruzane civile?
  2. Kada su to Bosnjaci izvrsili agresiju na Armeniju?
  3. Kad su to Bosnjaci iznudili embargo na naoruzanje Armencima u UN preotevsi diplomaciju cijele Jugoslavije i zloupotrijebivsi je na svaki moguci nacin za svoju korist?
  4. Kada su to Bosnjaci ‘junacki’ ukopali tesko naoruzanje oko armenskog glavnog grada mjesecima prije nego sto je zvanicno zapocela agresija?
  5. Kada su Bosnjaci u opsadi drzali armenski glavni grad, izgladnjivali i ’junacki´ ubijali njegovu djecu i civile teskim oruzjem i snajperima s okolnih brda puna 44 mjeseca?
  6. Kada su, recimo, samo u armenskom glavnom gradu za 44 mjeseca opsade gadjali porodiliste i u gradu ukupno ubili 1600 armenske djece?
  7. Kada su to Bosnjaci snajperima sa okolnih brda i zgrada ubijali armensku djecu i civile ne samo u armenskom glavnom gradu vec i u drugim armenskim gradovima?
  8. Kada su to Bosnjaci u nekom armenskom Gorazdu ubili i ranili 548 armenske djece dok je grad bio zasticena zona UN-a?
  9. Kada su to Bosnjaci iz Batajnice slali Migove da bombarduju armensku djecu i nenaoruzane armenske civile i gradove?
  10. Kada su to Bosnjaci slali na Armene citave korpuse cetnika (Uzicki, Valjevski i ostali) da kolju kamama i ubijaju na najsvirepije nacine armensku decju i nenaoruzane civile?
  11. Kada su to Bosnjaci u nekom armenskom Prijedoru tjerali civile da nose bijele trake i stavljaju bijele carsafe na svoje kuce? Kad su to Bosnjaci napravili nacisticku ‘Kristalnu noc’ za Armene u nekom armenskom Prijedoru?
  12. Kada su se to Bosnjaci tri i po godine ‘junacki’ borili protiv armenske djece, zena, staraca i svih ostalih nenaoruzanih civila?
  13. Kada su to Bosnjaci drzali 650 koncentracionih logora za armenske civile u kojima je ubijeno skoro 5000 ljudi?
  14. Kada su to Bosnjaci u nekom armenskom Kalinoviku, Rogatici, Bjelimićima, Foči, Kozarcu, Semberiji i drugim mjestima Armene silom prevodili na islam?
  15. Kada su to Bosnjaci ubili stotinu hiljada armenskih civila?
  16. Kada su to Bosnjaci sistematski silovali oko 40,000 armenskih zena, djevojaka i djevojcica kako bi promijenili demografsku sliku i nanijeli najgore ponizenje njihovoj casti? To je najbrutalniji cin kojem cak ni barbari nisu dorasli.
  17. Kada su to Bosnjaci napravili 600 masovnih grobnica za Armene , pa su jos iz njih da bi prikrili svoje zlocine i genocid koji su pocinili onda raznosili dijelove tijela u sekundarne grobnice (dijelovi pojedinacnih tijela nalazeni su u pet razlicith sekundarnih grobnica)?
  18. Kada su to Bosnjaci u nekoj armenskoj Srebrenici ubili 8372 armenska djecaka i nenaoruzana muskarca (ukljucujuci i tek rodjenu bebu koju je cetnik istrgao majci iz narucja i zgnjecio cizmom!) u razmaku od tri dana?
  19. Kada su to Bosnjaci planski i sistematski (po naredbi koja je bila dio zlocinackog, genocidnog plana) porusili 614 armenskih bogomolja?
  20. Kada su to Bosnjaci uzrokovali da se sa ognjista istjera ili pred genocidom i najgorim ratnim zlocinima u Evropi od 2.svjetskog rata pokrene preko million armenskih izbjeglica?
  21. Kada je to odlukama najvisih medjunarodnih sudova bosnjacko vojno i politicko rukovodstvo presudjeno na 600 godina zatvora i jos 4 dozivotne robije za genocid, najstrasnije ratne zlocine pocinjene na tlu Evrope od 2.svjetskog rata, za udruzeni zlocinaski poduhvat i zlocine protiv covjecnosti?
  22. Kada su to Bosnjaci slavili ratne zlocince kao svoje ‘junake’ i genocid kao ‘junastvo’, a  njegove rezultate kao ‘svetu zemlju’ (iako je ta zemlja nastala na krvi i kostima desetina hiljada neduzne djece i nenaoruzanih civila)? I kada su to Bosnjaci odgajali svoju djecu da slijede takvu bolesnu ideologiju od koje bi se svako normalan i stidio i ogradjivao?
  23. Kada su to Bosnjaci rehabilitirali svoje ratne zlocince i nacisticke kolaboratore iz 2.svjetskog rata zato sto su i tada pocinili nad Armenima genocid (obavezna literatura za vas i sve negatore genocida – ‘Genocid nad Bosnjacima u 2. Svjeskom ratu’ Vladimir Dedijer)  
  24. Kada su to Bosnjaci pocinili 11 genocida nad Armenima kroz manje od dva stoljeca?
  25. Podsticu li Bosnjaci svoj narod da glasa za one koji su tokom rata obilazili sa snajperom brda opsjednutih gradova i sa njih pucali na nezasticenu djecu i civile i koji su jos uvijek na kursu te iste politike koju pokusavaju provoditi drugim sredstvima?
  26. Kada su to Bosnjaci negirali armenski identitet i jezik (a bosanski jezik je stariji od srpskog za sto kao dokaz postoje autenticni dokumenti ukljucujuci i cinjenicu da je Vuk Karadzic kao osnovu za svoj Rječnik uzeo hercegovačko narječje bosanskog jezika.)
  27. I kada su to Bosnjaci odgajali svoju omladinu da je prihvatljivo biti fasista i da tudje moze biti tvoje samo ako sebe dovoljno lazes da na kraju i sam povjerujes u svoju laz?
  28. Kada su to Bosnjaci pocinili agresiju i genocid nad nekim armenskim Vukovarom ili nekim armenskim Kosovom?

Imamo mi jos bezbroj takvih pitanja, ali cemo ovdje stati. Jer, kao i cijeli svijet znate dobro da nismo nikad niti imali svoje ratne zlocince niti pocinili nista od toga. Znamo, kao sto i cijeli svijet zna, a znate i svi vi, da je to nama pocinila Srbija pod komandom ‘Balkanskog kasapina’ Slobodana Milosevica, cija ste desna ruka bili upravo Vi.

Citajuci ovo pismo gledate u ogledalo vlastitog naroda i uzase koje su pocinili u ime bolesne, genocidne ideje zvane ‘Velika Srbija’- one iste cije je ideolosko zlo posijao Garasanin u svom ‘Nacertaniju’ iako je dobro znao, a to i napisao, kao sto i vi svi dobro znate, da BiH NIKADA nije bila dijelom srbijanske teritorije. I kao sto svi vi isto dobro znate, kao sto je Garasanin znao i napisao, da su u BiH sve do druge polovine 19. stoljeca, kroz njenu cijelu historiju do tada, zivjeli samo Bosnjaci tri vjeroispovjesti i da sve do tada u BiH nije bilo ni Srba ni Hrvata. Znate vi veoma dobro, kao sto je i Garasanin znao, a i napisao, da ste od vremena kad je zlocinacka ideja iznesena u ’Nacertaniju´ intenzivno radili na ubjedjivanju Bosnjaka-pravoslavaca da su oni ono sto nikad nisu bili- da su Srbi. A sve kako biste, po zlocinackom receptu zvanom ’Nacertanije’, starom skoro dva stoljeca, mogli ostvariti svoju zlocinacku nakanu otimanja NASE drzavne teritorije.

Ne mozemo a da se ne zapitamo osjecate li i mrvu stida i sramote od onoga sto vas iz tog ogledala strave kakvu su mogli smisliti samo najbolesniji i najmracniji umovi iz podzemlja ljudske civilizacije, ogledala iz kojih vas gledaju masovne grobnice, genocid pocinjen nad Bosnjacima i bosanskim katolicima sirom nase drzave (a ne samo u Srebrenici) u ime jedne bolesne fasisticke ideologije, gleda? Ili ste i pored svog toga uzasa i dalje ponosni na to zlo?

Koliko god EU ne prihvatala Tursku u clanstvo zbog Armenije, toliko jos vise Srbija ne zasluzuje da bude primljena. Jer, za razliku od onog sto je pocinjeno nad Armenima, za GENOCID nad Bosnjacima postoji presuda Medjunarodnog suda pravde po kojoj je ne samo presudjen genocid, vec i Srbija za nesprjecavanje genocida (sto je isto kao i da ga je pocinila). Da Vas podsjetimo samo na Presudu Međunarodnog suda Pravde u Hagu od 27.02.2007.:

  1. Sud zaključuје da su djеla pоčinjеna u Srеbrеnici, koja pоtpadaјu pоd član II (a) i (b) Kоnvеnciје, izvršеna sa specifičnom namjеrоm da sе djеlimičnо uništi grupa muslimana Bоsnе i Hеrcеgоvinе kaо takva; i shоdnо tоmе, da оna prеdstavljaјu djela gеnоcida kојi su izvršili pripadnici VRS u Srеbrеnici i u njеnој оkоlini počevši od 13. јula 1995.

Direktno ucesce Srbije u genocidu zasigurno ce se dokazati na osnovu brojnih novih dokaza ukljucujuci i dokumente koje je Haski tribunal sramno skrivao od nas u reviziji tuzbe protiv Srbije i Crne Gore.

Za razliku od Turske koja ne priznaje nesto sto nema ni sudsku presudu, vi namjerno negirate genocid koji je vasa drzava, potpomognuta bosanskim pravoslavnim stanovnistvom (domacim izdajnicima), u nasoj drzavi pocinila nad Bosnjacima i bosanskim katolicima iako za to postoji presuda najvisih medjunarodnih sudskih  institucija kao i presude srpskom vojnom i politickom rukovodstvu.

I za kraj, Bosnjaci postavljaju vise nego licemjernoj Srbiji, a i vama, koji ste dio te Srbije, sljedeca pitanja:

  1. Zasto ne priznate genocid nad Bosnjacima za koji postoji Presuda medjunarodnog suda pravde i niz presuda haskog Tribunala srpskom vojnom i politickom rukovodstvu koje je za to presudjeno na 600 godina zatvora plus 4 dozivotne?
  2. Zasto se ne odreknete nacisticke i fasisticke politike i ne osudite je kao sto su to ucinili Nijemci?
  3. Zasto ne podrzite ukidanje genocidne tvorevine u nasoj drzavi, vec se svakodnevno i bespravno mijesate putem iste i svojih sluzincadi koju ste u njoj instalirali u unutrasnje poslove nase drzave?
  4. Zasto se ne odreknete agresije na nasu drzavu koju neprestano provodite raznim drugim sredstvima nakon povlacenja trupa po potpisivanju Dejtonskog MIROVNOG ugovora (MIROVNOG je velikim slovima da se naglasi njegov privremeni karakter, a nikako kao sporazum koji predstavlja trajno rjesenje za nasu drzavu)?

Usput podsjecamo da je Srbija svojim potpisom na Dejtonski sporazum potpisala priznanje da je pocinila agresiju i genocid u nasoj drzavi, ali se tim potpisom i obavezala da ce postovati teritorijalni integritet i suverenitet nase drzave.

Sasvim dobro znate da je pravo ime manjeg BiH entiteta ‘DEJTONSKI ENTITET Republika Srpska’ kako je definisan u Dejtonskom mirovnom sporazumu.

Zasto onda u vasim udzbenicima za nize razrede osnovne skole bezobrazno podvaljujete gnusne lazi o tome da je genocidna tvorevina nekakva ‘drzava’ kad dobro znate da je to samo manji administrativni entitet u jednoj medjunarodno priznatoj DRZAVI BiH (sto je potvrdio cak i Dejtonski MIROVNI sporazum)? (Ocito se ponasate po onom kako je Cosic opisao srpski narod.)

Dokle ce Srbija i njen narod pothranjivati lazima svoju bolesnu ideologiju koja se bori da otme ono sto je tudje i sto vase nikad nije bilo, ocito u nadi da ce ‘hiljadu puta izrecena laz postati istina’?

Bosnjacka javnost dugo ocekuje odgovore na ova pitanja.

Za Bosnjake je genocid isto sto i za Jevreje Holokaust. Negirajuci genocid koji je presudjen na najvisim medjunarodnim Sudovima vise je od ponizavanja Bosnjaka i takvo sta Bosnjaci nikada nece dopustiti.

A genocid nije počinjen samo u Srebrenici, već i širom RBiH, pa tako i u sedam općina koje su spomenute u Presudi Karadžiću, a koje će biti obuhvaćene i u žalbi Tužiteljstva protiv sramno blage presude Karadžiću. Kako vama i svima prisutnima u svome obracanju rece Kosovska predstavnica u UN Viora Citaku,  ‘’nema pomirenja bez istine’’ ma koliko bolna i stravicna ona bila.

Kako rece poznati bosanski pisac, Abdulah Sidran:

S kime to treba da se mire majke Srebrenice, Prijedora, Brčkog, Sarajeva… s kime su se to one svađale ? Državu Bosnu i Hercegovinu napala je od nje stoput jača sila – s namjerom da je uništi ! Taj napad u jeziku međunarodnoga prava i politike ima svoje ime i kad god se u taj jezik unose pojmovi koji mu ne pripadaju, nego dolaze iz svijeta dječijih svađa i kafanskih tuča – POMIRENJE, IZVINJENJE, itd. – radi se o velikoj prevari !

Izvinjenje ? Kao da je neko nekome u tramvaju, nehotice, stao na cipelu !? Pa se, je li, uljudno izvinjava. Milion ili dva izbjeglih i prognanih, pa: Izvinite ! Dvjesto, tristo hiljada ubijenih, osakaćenih, silovanih, pa: Izvinite !

Nama jeste potrebna normalizacija odnosa sa susjednim državama, ali nikako po cijenu poništenja, relativizacije i zabašurivanja istorijske istine ! A ona je nesporna: postoji žrtva i agresor, a zločini počinjeni nad Bošnjacima, kao najbrojnijim narodom u državi Bosni i Hercegovini, imaju karakteristike i razmjere genocida.’

Onaj ko negira presude medjunarodnih sudova o genocidu jasno pokazuje da ne zeli normalizaciju odnosa. A nikakve normalizacije nema i ne moze biti dok Srbija ne prizna genocid koji je pocinjen nad Bosnjacima i ne odrekne se svog genocidnog ratnog plijena zvanog RS.

Stoga vas pozivamo da i vi i svi koji poput vas upucuju neprimjerene, vise nego licemjerne, potpuno neutemeljene i neprihvatljive, a uz to i veoma uvrjedljive komentare i primjedbe na racun Bosnjaka, koji su zrtve srpske agresije i genocida, razmislite koliko time iskazujete zelju da zajedno sa nasom drzavom  pokusate zapoceti graditi ikakve normalne odnose na nivou medjusobnog uvazavanja i postovanja kakvo bi se ocekivalo za neku zemlju koja je kandidat za clanstvo u Evropskoj Uniji.

U ime FB Grupe ‘’Zahtjev za povratak u zivot Ustava RBiH’’

      1.mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Britaniji

  1. mr sci. Marjan HAJNAL, Profesor filozofije, prognanik iz Sarajeva, živi u Tel Avivu

      3.dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

  1. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja okoliških i energetskih statistika i statistike sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)
  2. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm,  Omarska  i  Trnopolje,  (rođen  Banja Luci,  živio u Ljubiji,  radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

(članovi FB Grupe i njena Vodstva)

SAM_4180

Da, samo sevdah može okupiti toliko ljudi – posjetitelja i toliko izvođača koji su došli iz raznih dijelova svijeta da budu učesnici, konzumenti ili svjedoci događaja koji je mjesecima unazad najavljivan na društvenim mrežama. To nije bio samo muzičko-sevdalijski događaj, nego mnogo šire i više od toga. Svi koji su došli, bilo da su svirali ili pjevali, ili da budu dio publike, donijeli su na ovaj koncert u hotelu “Fortuna”, u banjalučkom prigradskom naselju Petrićevac, svoju dušu i svoje srce. Ili, bolje rečeno, njihova duša i njihovo srce donijeli su njih na ovu jedinstvenu smotru 30-ak banjalučkih muzičkih legendi koji su svojim muzičkim opusom obilježili jedno vrijeme i nekoliko prostora, naročito ovaj lokalni – banjalučki. Kako su i najavljivani, oni su za života postali banjalučke muzičke legende.

Koncert je trebao biti održan u bašči spomenutog hotela, pokraj bazena, ali je zbog obilne kiše morao da se desi unutra, u manjem prostoru. Možda je time bio reduciran broj prisutnih, odnosno kvantitet, ali nipošto to nije utjecalo na sadržaj programa, odnosno kvalitet muziciranja, pjevanja i druženja koje ćemo dugo pamtiti.

U ovoj kratkoj reportaži neće bitio spominjana imena izvođača s obzirom na njihov broj i s obzirom da su mnogo spominjana u najavama putem društvenih mreža. Ovo iz razloga da ne bih nekoga nenamjerno izostavio spomenuti a oni su, kako je sinoć rekao voditelj Enver Šadinlija, svi jednaki.

Općenito, bilo je vrhunskih izvedbi i isto takvog oduševljenja u publici.

Nisu zaboravljeni ni mnogi banjalučki muzičari koji su napustili ovaj svijet i koji su za svoga života postali legende. Neka je njihovim dušama rahmet i pokoj. Oni će, zapravo, živjeti dok je nas i sevdalinke. Mi ćemo otići, kad-tad, ali ostat će sevdalinka poslije nas. Zahvaljujući njima, ovima koji su nas sinoć oduševljavali svojim interpretacijama, kao i onima koji će doći poslije njih.

Dakle, od mene je riječi bilo malo, tona nimalo (bit ce DVD-ova), ali za “utjehu” nudim fotografije sa ovog jedinstvenog muzičkog i banjalučkog događaja.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

 

 

 

 

Fotke:

SAM_4183———————————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4186——————————————————————————————————————————————————————————————————

SAM_4188——————————————————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4191————————————————————————————————————————————————————————————————————

SAM_4195—————————————————————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4196———————————————————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4198————————————————————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4207————————————————————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4217————————————————————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4222—————————————————————————————————————————————————————————————————————

SAM_4226—————————————————————————————————————————————————————————————————————

SAM_4228—————————————————————————————————————————————————————————————————————-

SAM_4229————————————————————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4230

 

SAM_4157

Sinoć je u prepunoj sali Kulturnog centra Banskog dvora (mi ga bolje znamo kao Dom kulture, ali eto…) u Banja Luci naš vrli sugrađanin, koji živi u SAD, pianist prof. MUHAMED BRACO SKOPLJAK, sa svojim gostima – Sarah Skopljak (unuka od maestra), klavir, Sanelom Selimovićem, harmonika te kubansko-amertičkom mladom glumicom i pianistkinjom Gabriellom Castillo, održao koncert pod radnim naslovom Tri pianista i jedan harmonikaš.

Izvedena su djela Bacha, Scarlattia, Beethovena, Chopina, Bwentgssona, Rachmaninoffa, Williamsa, Donizettia, McCaretneya, Lecuona Liszta, Redžića, Skopljaka, Kosorića, Gavilana i Desmonda

Ovaj kratki reportažni tekst, sa fotkama, ma koliko se kao njegov autor trudio dočarati ukupne utiske sa sinošnjeg događaja, ostat će samo na jednom nadahnutom pokušaju jer pravu atmosferu i utiske, protkae izljevom pozitivnih emocija i sjete, mogli su absorbirati samo oni koji su bili prisutni u sali banjalučkog Kulturnog centra. Na pozornici i za klavirom naš Braco i njegovi spomenuti gosti, bilo kao solisti ili u nekim duo kombinacijama, a u sali brojni Banjalučani i gosti našega grada koji se s ushićenjem i gromkim aplauzima reagirali na iznaredni perfomans umjetnika. Pomiješale su se tu i emocije, one banjalučke, a i sjećanja nas koji malo duže pamtimo na ona vremena te nas i našeg dragog Bracu i druge banjalučke muzičke legende u njima.

Naš Braco također nije mogao zaustaviti emocije prije i nakon održanog koncerta. Nije bilo teško uočiti da ga je odradio svome i našem gradu s ljubavlju i za nezaborav. Bila je to i prilika da se mnogi Banjalučani prvi put međusobno sretnu nakon dugog niza godina. Nezaboravni koncert ovih umjetnika jeste i najoriginalnija uvertira u večerašnji sevdalijski, za kojeg su već spremni njegovi organizatori i 32 izvođača. Ali, o tom-po tom.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

 

 

 

 

Evo još nekih fotki:

SAM_4150


SAM_4151


SAM_4152—————————————————————————————————————————————————————————————————————

SAM_4154


SAM_4156


SAM_4158


SAM_4161


SAM_4163———————————————————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4168


SAM_4167Sa dva maestra: Bracom Skopljakom i Draganom Cicovićem

SAM_4033

Danas je pokraj odgovarajuceg Spomen obiljezja na uscu rijeke Dabar u Sanu, blizu Sanskog Mosta, obiljezena 24. obljetnica stradanja 19 Bosnjaka i Hrvata iz Sanskog Mosta koji su tog vrelog sedmojulskog dana 1992., kakav je i danas bio, bili transporirani u zatvorenoj prikolici jednog kamiona prema logoru Manjaca. Pod nesnosno visokoj temperaturi zraka i zatvoreni u prikolici kamiona svi su se pogusili. Potom su bili zatrpani u masovnu grobnicu na jednom obliznjem lokalitetu da bi tek devet godina poslije bili pronadjeni njihovi posmrtni ostaci, ekshumirani i pokopani u odgovarajuca mezarja, odnosno groblja. Ostaci jednog od njih ni do danas nisu pronadjeni.

Danas je u organizaciji Opcinskog udruzenja logorasa Sanski Most, kako rekoh, obiljezena tradicionalna obljetnica tog tragicnog dogadjaja koji se po svim releventnim definicijama genocida moze smatrati dijelom ukupnog genocida koji je pocinjen u opcini Sanski Most (ubijeno oko 800 civila) a kojeg, nazalost, jos uvijek nisu prepoznale medjunarodne pravne instance.

Na danasnjem obiljezavanju, 24. po redu, okupilo se nekoliko desetina clanova obitelji zrtava umorstva 19 sanskih Bosnjaka i Hrvata, predstavnici nekih nevladinih organizacija, Islamske zajednice i drugi. Treba li  reci (TREBA, zasto da ne), da su i za ovaj zlocin odgovorni njihove komsije Srbi, odnosno sljedbenici lika i djela ratnog zlocinca Radovana Karadzica i inih. Govorili su glavni imam Medzlisa IZ Sanski Most Mr. Husein ef. Kovacevic, svjedok tog gnusnog zlocina Osman Botonjic, predsjednik Opcinskog udruzenja logorasa opcine Sanski Most Nihad Kljucanin, predsjednik Saveza udruzenja logorasa BiH Jasmin Meskovic i neki drugi.

Nakon prigodnih govora polozeno je cvijece na Spomen obilezje zrtava, proucene Fatihe ili na drugi nacin upucen pijetet umorenim zrtvama.

Osnovna poruka sa ovog skupa jeste da se ni ovaj zlocin, kao ni svi drugi, nikada ne smije zaboraviti, da se njegovi naredbodavci i izravni pocinitelji konacno moraju procesuirati jer su dostupni –  zive i slobodno rade u Prijedoru i Banja Luci, sve to kako se zlocini ne bi nikad i nikome ponovili.

Inace, pimjeceno je takodjer da je ovog puta bilo manje prisutnih nego ranijih godina, ali to nimalo ne umanjuje znacaj poruka koje su odaslane domacoj i ino-javnosti sa ovog memorijalnog skupa.

Bedrudin GUSIC

vrbas-miso

 

 

 

 

 

Evo i fotki sa tog skupa:

SAM_4034


SAM_4036


SAM_4037


SAM_4038————————————————————————————————————————————–

SAM_4039————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4040————————————————————————————————————————————————–

SAM_4042


SAM_4043

———————————————————————————————————————————————————-

SAM_4044

————————————————————————————————————————————————————–

SAM_4045


SAM_4046


SAM_4048

OBAVIJEST

Posted: 3. Juli 2016. in Intervjui

Poštovani čitatelji!

Obavještavam vas da na ovom blogu neće biti novih priloga počev od danas, 3. jula 2016., pa do zaključno 2. augusta ove godine, radi godišnjeg odmora. No, ukoliko se u rečenom vremenskom okviru ukaže potreba za nekim izvanrednim prilogom, “žabu u vodu neće biti teško natjerat'…”

U svakom slučaju, poštovani čitatelji, zadovoljite se obilnim zalihama na blogu, odnosno arhivom, u slijedećih mjesec dana.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

BAJRAMSKA ČESTITKA

Posted: 2. Juli 2016. in Intervjui
Bajramska cestitka 
Bismillah ir-Rahman ir-Rahim!
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
 
“Noć sudbine” je iza nas, Bajram je pred vratima naših domova i avlija, njegovo ozračje je već u našim srcima i skrušenim nam dušama. Bajram je radost nas muslimana, ma kako “realni” svijet oko nas izgledao. Podijelimo tu radost sa svojim najmilijim, rodbinom, prijateljima, komšijama i svim dobronamjernim ljudima. Sjetimo se i svih naših merhuma, uručimo i njima bajramske hedije, bilo posjetama njihovih vječnih staništa, bilo na druge moguće načine. Ali, sjetimo ih se!
 
Skrušeno se nadamo da smo iz minulog mjeseca ramazana u bajramsko ozračje kročili kao bolji ljudi.
 
Svim mojim čitateljima, sljedbenicima dinul-islama, neka je
 
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija

Aleksandar_Vučić_cropPremijeru Srbije, Aleksandre Vučiću,

Vaša izjava o tome kako nećete dopustiti da ‘Bošnjaci iz BiH gaze Srbiju’ više je nego uvredljiva i nedopustiva za nas. Njen je povod da su Bošnjaci konačno rekli da više nikada neće dopustiti da ih Srbi ponižavaju. A ponižavanja je do sad bilo i previše s obzirom na ‘zasluge’ Srbije, a i Vas osobno od početka agresije Srbije na našu zemlju 1992., saučesništva u genocidu, pa sve do danas.

Podsjećamo Vas samo ukratko:

Srbija je slala avione, tenkove, topove, municiju i svu ostalu logistiku, i čitave korpuse četnika da ubijaju bošnjačke civile zajedno sa svima ostalim koji su s njima dijelili sudbinu ne priklonivši se barbarizmu.

O tome postoje brojni dokumenti koji su nam sada dostupni, a koje je Tribunal u Den Haagu sramno sakrivao. Oni direktno dokazuju agresiju Srbije na našu zemlju kao i direktnu umiješanost u genocid i to ne samo u Srebrenici. O tome postoje i brojni dokumentovani dokazi i video zapisi kojima su potkrijepljene presude srpskim ratnim zločincima za genocid uključujući i dokumente vezane za presudu ratnom zločincu Šešelju.

Tokom agresije i sami ste sa snajperom obilazili brda oko Sarajeva, zajedno sa vašim tadašnjim mentorom, četničkim vojvodom Vojislavom Šeseljom, o čemu postoje brojni video zapisi. Tada se umjesto na divljač išlo u lov na bošnjačke civile i sve ostale građane koji su ostali sa Bošnjacima na strani civilizacije.

Prema presudi Međunarodnog suda pravde u Haagu od 27.02.2007., Srbiji je presuđeno za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida, što je isto kao da ga je počinila. Zločini genocida koji je Srbija počinila u Bosni biće predmet revizije Tužbe RBiH za agresiju i genocid, tužbe protiv Srbije i Crne Gore. Obnovljena Tužba će sadržavati i zahtjev za ukidanje genocidne tvorevine RS, kao i naplatu oko 30 milijardi dolara ratne reparacije. Vaša nagrada za genocid samo je privremene prirode, ali račun ćete morati platiti i Srbija će za sva vremena dići ruke od Bosne i Bošnjaka kojima je bila namijenila istrebljenje.

Pobrojaćemo samo dio rezultata zločinačke i genocidne agresije Srbije na našu zemlju:

– stotinu hiljada ubijenih Bošnjaka (genocid i najgori ratni zločini na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata do danas),

– oko 40,000 sistematski silovanih Bošnjakinja u cilju izmjene demografske slike Bošnjaka,

– nekoliko stotina koncentracionih logora,

– gradovi i sela potpuno uništeni, fabrike, infrastrutura…

– 614 džamija planski porušeno

– oko milion izbjeglica

– Bošnjaci i bosanski katolici sa 50% prijeratnog stanovništva koje su činili u danas okupiranom dijelu naše države zvanom RS svedeno je na svega 15%, pa je i to neprihvatljivo za projektante i izvršitelje zločinačkog projekta zvanog Velika Srbija.

Broj onih čije je djetinjstvo prekinuto zločinačkom rukom je ogroman. Samo da podsjetimo na dva grada:

– 1600 djece ubijeno je tokom 44-mjesečne opsade Sarajeva,

– U Prijedoru je tokom rata ubijeno 102 bošnjačke i hrvatske djece od tri mjeseca do 17 godina starosti i to za vrijeme četničke strahovlade i genocida.

Ilustracije radi, citiramo:

‘’Djeca na području opštine Bratunac nisu ginula samo zbog granatiranja, već su mučena i ubijana zajedno sa svojim roditeljima. Nastradalo je njih sedamdeset dvoje, a tijela četrdeset šestoro djece još uvijek nisu nađena, kaže predsjednica Udruženja žena Podrinje – Bratunac Šuhra Sinanović:

Na najsvirepiji način su ubijana ta mala djeca. Ova mala Nedžada je pronađena u naručju svoje majke sa sestrom – držala je flašicu u ruci.“ (Portal ‘’Slobodna Evropa’’ od 24. maja 2010).

Možete li barem i najmanjim dijelićem sebe saosjećati sa hiljadama ljudskih tragedija poput ove? Možete li i na tren zamisliti, Vučiću, kako bi se osjećali da je u pitanju bilo vaše dijete ili dijete nekoga vama bliskog?

Svojim potpisom na Dejtonski mirovni sporazum Srbija je faktički potpisala priznanje da je počinila agresiju i genocid. Jer, zašto bi inače jedna za RBiH strana zemlja stavljala potpis na taj mirovni sporazum, ako nije umiješena i kriva za rat u nasoj zemlji? Srbija se također svojim potpisom obavezala da će poštovati teritorijalni integritet i suverenitet naše države, ali tu svoju Dejtonsku obavezu redovno krši svakodnevno miješajući se u njene unutarnje poslove.

Sudeći po stalnom potkopavanju naše države preko genocidnog entiteta zvanog RS, jasno je da se Srbija ni danas ne odriče svoje agresorske politike. U okupiranom dijelu naše države provodi se neviđeni aparthejd nad bošnjačkim povratnicima što je nastavak genocida. Negira se bosanski jezik koji je i pravna i historijska činjenica. Taj jezik je stariji od srpskog jezika. Vuk Karadžić je kao osnovu za svoj Rječnik uzeo hercegovačko narječje bosanskog jezika. Tek objavljeni rezultati popisa potvrđuju da tim jezikom govori većina stanovnika Bosne, ne samo Bošnjaci-muslimani. Govore bosanskim jezikom i Bošnjaci-pravoslavci i Bošnjaci-katolici koje Beograd i Zagreb nastoje posrbiti i kroatizirati da bi lakše došli do Bosne kao svoga plijena. Kao dio tog svog plana provode širenje hrvatskog i srpskog jezika (ekavskog!) po Bosni dok negiraju bosanski jezik. Sasvim je jasno šta iza takvih poteza stoji: Kada nekome uzmeš jezik, uzeo si mu i nacionalni identitet.

U srbijanskim udžbenicima za niže razrede osnovne škole bezobrazno se potura laž da je genocidni entitet RS država. Osim što je takvo što notorna laž to je protivno i Dejtonskom sporazumu u kojeg se i Vi lažno zaklinjete. U njemu je jasno definirano da je “RS” samo jedan od dva entiteta u sastavu DRŽAVE Bosne i Hercegovine. Svako zna, pa i Vi, da taj Sporazum, pa tako ni Annex IV kao “Ustav” nije nikada verificiran u Parlamentu RBiH, pa je jedino važeći Ustav RBiH koji ćemo zasigurno vratiti, oslanjajući se na domaće i međunarodno pravo, Povelju UN, Konvenciju o sprečavnju i kažnjavanju genocida, Bečku konvenciju i pozivajući se na njihove relevantne paragrafe kao što su onaj o ništavnosti međudržavnih ugovora, zatim ius cogens normu, te presude o genocidu izrečene na oba najviša svjetska suda.

Srbija koči napredak naše države prema euro-atlanskim integracijama putem svojih potrčka i služinčadi u genocidnom entitetu zvanom RS. Jedan od najnovijih u nizu tih pokušaja desio se početkom ove sedmice kada je SSP protokol Ivanić odbio potisati nanijevši ogromnu štetu građanima RS jer ostaje bez međunarodne financijske potpore.

Istovremeno Srbija negira genocid iako je genocid pravno dokazan i presuđen brojnim haškim presudama. Da Vas podsjetimo samo na Presudu Međunarodnog suda u Hagu od 27.02.2007.:

297. Sud zaključuје da su djеla pоčinjеna u Srеbrеnici, koja pоtpadaјu pоd član II (a) i (b) Kоnvеnciје, izvršеna sa specifičnom namjеrоm da sе djеlimičnо uništi grupa muslimana Bоsnе i Hеrcеgоvinе kaо takva; i shоdnо tоmе, da оna prеdstavljaјu djela gеnоcida kојi su izvršili pripadnici VRS u Srеbrеnici i u njеnој оkоlini počevši od 13. јula 1995.

Genocid nije počinjen samo u Srebrenici, već i širom RBiH, pa tako i u sedam općina koje su spomenute u Presudi Karadžiću, a koje će biti obuhvaćene i u žalbi Tužiteljstva protiv sramno blage presude Karadžiću.

Za nas je genocid isto što i za Jevreje Holakaust.

Jer, s obzirom na odnos broja ukupnog bošnjačkog stanovništva i srazmjere našeg stradanja od četničke kame, ta dva stradanja se zasigurno mogu porediti. Mislite li da bi Jevreji dopustili da na Dan obilježavanja godišnjice Holokausta dođu njegovi negatori ili predstavnici zemlje koja je u njemu učestvovala?

Podsjetićemo Vas da u Kragujevac nije dopušten dolazak Nijemaca ni danas nakon što je tamo stradala “Četa đaka u jednom danu‘‘. A Nijemci danas nisu niti dio politike koja je to počinila niti počinitelja. Upitajte se kakvu vezu ili sličnost ima njemačka odmazda u Kragujevcu sa odmazdom koju ste nad muslimanima tražili u Skupštini Srbije!

Što se tiče Srbije i njenog ‘predstavljanja‘‘ u Srebrenici sve se može sumirati u rečenici iz teksta‘‘Vučić, lažni mirotvorac i negator genocida, ne treba Srebrenici‘‘ Muhamda Fazlagića Fazle : ‘’Srbija je sebe predstavila u Srebrenici u julu 1995., a takvo predstavljanje on podržava i danas.’ (‘VUČIĆ, LAŽNI MIROTVORAC I NEGATOR GENOCIDA, NE TREBA SREBRENICI‘‘, od 8.jula 2015 – Bošnjaci.net)

Bošnjaci su dali šansu Srbiji da doživi katarzu, suoči se sa prošlošću i prizna genocid, a Vama je pružena prilika da postanete srbijanski Willy Brandt, da se preko Vas Srbija odrekne agresije na našu državu i teritorijalnih pretenzija prema njoj. Umjesto da nam se zahvalite na takvoj velikodušnoj ponudi, Vi ste svojim negiranjem genocida ponizili Bošnjake, pobijene u genocidu i one preživjele.

Nikome uključujući i Vas,Vučiću, nećemo dozvoliti da nas navikava na nepravdu, na rezultate genocida jer, što bi rekao slavni lovac na naciste, to je isto kao činiti novi genocid. Nema pomirenja bez pravde, niti dobrih odnosa Srba i Bošnjaka dok god se Srbija ne suoči sa onim što je počinila u Bosni i dok se ne odrekne svoga ratnog plijena – genocidne RS. Sve drugo je laž i obmana.

Srbija još nema svoga Willy-ja Brandta na čelu države, a sudeći po politici koju ona i dalje vodi teško je reći koliko će vremena proći dok se to ne desi. Ali, Srbija ima jednu Latinku Perović, jednu Sonju Biserko, jednog Čedu Jovanovića i Žene u crnom. Oni i njima slični su uvijek dobro došli u Srebrenicu. Vi i oni poput Vas – nikako!

Zato mi, 65.500 građana okupljenih u Facebook Grupi koja zahtjeva vraćanje Ustava RBiH, poručujemo i Vama i Vašoj Srbiji:

‘’NIKADA VIŠE BOŠNJACI NEĆE DOPUSTITI DA IH SRBIJA PONIŽAVA, DA IH GAZI SRPSKA ČIZMA, DA IM ODREĐUJE KO SU, KOJIM JEZIKOM GOVORE, KAKO SE IMENUJU I KAKVU BUDUĆNOST HOĆE!’’

Nikada više nećemo dozvoliti da ploče na Vijećnici koje jasno i nedvojbeno imenuju krivce za njeno paljenje i uništenje preko dva milijuna knjiga i dokumenta budu prekrivene pred bilo kime. Nema vela kojim se može prikriti taj četnički, fašistički barbarizam koji Vi negirate. Ko ne želi pogledati istini u oči, uzalud može od nas očekivati da te ploče više ikada budu prekrivene i da pristanemo na falsificiranje povijesti. Nikakva krpa na ploči niti bilo kojem drugom spomeniku genocidu i srpskim ratnim zločinima ne može sakriti sudski dokazanu istinu o agresiji i genocidu niti je išta može izbrisati.

Našom zemljom, natopljenom krvlju žrtava genocida i najgorih ratnih zločina počinjenih na tlu Evrope od 2. Svjetskog rata pa do danas, nisu dobrodošli da hode oni koji genocid negiraju niti oni koji bi da nas opet ponižavaju.

U ime FB Grupe ‘’Zahtjev za povratak u zivot Ustava RBiH’’

1.mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Britaniji 

 2. mr sci. Marjan HAJNAL, prognanik iz Sarajeva, živi u Izraelu

 3.dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

 4. Aida DEDIĆ, asistent glavnog hirurga Univerzitetske bolnice, Beč (iz Bihaća, živi u Beču)

 5. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja okoliških i energetskih statistika i statistike sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)

 6.Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm,  Omarska  i  Trnopolje,  (rođen  Banja Luci,  živio u Ljubiji,  radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

7. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, publicist (zatočenik koncentracionog logora Manjača, uhapšen u rodom Ključu kao civil, živi u UK)

(članovi Grupe i njena Vodstva) 

LEJLETUL- KADR/NOĆ SUDBINE

Posted: 1. Juli 2016. in Intervjui

kadr

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Večeras je 27. noć ovogodišnjeg (2016/1437) mjeseca ramazana. Meritorni islamski učenjaci su zajedničkog stajališta da je u jednoj od neparnih noći u posljednjoj dekadi ovog mjeseca započela Objava Kur'ana, odnosno Božijeg govora kao univerzalne upute čovječanstvu. Međutim, većina učenjaka smatra da bi to mogla biti upravo ova, 27. ramazanska noć. Mi, bosanski muslimani, koji slijedimo hanefijski mezheb, tradicionalno obilježavamo 27. noć kao Lejletul kadr, odnosno kao noć kada je započelo spuštanje Objave ljudskom rodu. A kada je zaista ta noć, odnosno noć Kadr, zna jedino Onaj koji je spustio Objavu i koji nas je stvorio – Allah dž. š.

“Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr – a šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci – meleki, i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.” (Kur'an, 97:1-5)

Noć Kadr

“Uči u ime svoga Gospodara koji stvara, koji je čovjeka stvorio od ugruška. Uči, Plemenit je Gospodar tvoj, koji je podučio čovjeka” (El- ’Alek 1 -4)

Objava Kur’ana je počela u mjesecu Ramazanu 610. god. a završila 632. godine. Božji poslanik Muhammed s.a.v.s. je kao i obično meditirao u pećini Hira, kad mu se melek Džibril ukazao. To je bio Muhammedov a.s. prvi susret sa Džibrilom.

Objava Kur'ana u potpunosti je trajala 23 godine, jedan dio objavljen je u Mekki (13 godina), dok je drugi dio objavljen u Medini (10 godina).

Vrijednost noći Kadr

Koliko je ta noć vrijedna najbolje se vidi iz samoga Kur'ana. Naime, u Kur'anu se o njoj govori na dva mjesta, od kojih je jedno kompletna 97. sura, koja je po njoj i dobila ime.

Allah dž.š. u prvom ajetu ove sure kaže: “Mi smo Kur'an počeli objavljivati u blagoslovljenoj noći Kadr”.

U drugom ajetu te sure kaže se: “A ko će ti reći šta je noć Kadr”? Onaj ko proučava Kur'an primijetit će da, kada god Uzvišeni počne pitanje riječima: “A ko će ti reći…”? (“we ma edrake…”), On time skreće pažnju onoga kome se obraća na nešto što je veoma važno. Dakle, ovdje, na taj način, najavljuje govor o najvažnijoj i najodabranijoj noći.

U trećem ajetu te sure kaže se: “Noć Kadr bolja je od hiljadu mjeseci…” Naravno, time se misli na mjesece u kojima nema te noći. Mnogi su pretvarali tu cifru u godine, pa su došli do podatka da je ta noć vrednija od osamdeset tri godine i četiri mjeseca u kojima nema te noći! Tumačeći ovaj ajet, mufessiri (tumači Kur'ana) kažu da se time misli da su dobra djela urađena u toj noći, ako se kompletna provede u činjenju dobrih djela, vrednija nego sva dobra djela urađena u periodu od osamdeset tri godine i četiri mjeseca. Time se traži od vjernika da tu noć provedu što više, a po mogućnosti i cijelu, u činjenju dobrih djela. U toj suri ona se nazivaNoć sudbine” (lejletul-kadr) i spasom (selam), a u suri “Ed-Duhan” opisuje se kao blagoslovljena noć (fi lejletin mubareketin).

Pored toga, i'tikaf, tj. boravak u džamiji zadnjih deset dana i noći u ramazanu, radi ibadeta, propisan je svakako i zbog toga da bi se ta noć provela u činjenju dobrih djela i tako zaradila velika nagrada koja se samo na taj način može steći.

Zašto je ova noć od izuzetnog značaja ?

Najznačajniji događaj koji se desio od samoga početka ljudskog roda do danas jeste spoj višeg i nižeg svijeta, spoj Neba i Zemlje, tj. objava Kur'ana i silazak upute cijelom čovječanstvu, kako bi bili na pravom putu, a to je se desilo o noći Lejletul-Kadra.

Šta činiti u ovoj mubarek noći?

Iz svega navedenog jasno se vidi da je noć Kadr prilika kakva se samo jednom u toku cijele godine pojavljuje, pa zato vjernici treba da se potrude da se okoriste njenim blagodatima i da uberu njene plodove. U tome smislu Poslanik, s.a.v.s, kaže: “Onome ko provede noć Kadr u ibadetu, vjerujući i nadajući se Allahovoj nagradi, Allah će mu oprostiti sve prethodne grijehe”. Dakle, tu noć treba provesti u klanjanju dobrovoljnog (nafila) namaza, učenju Kur'ana, učenju različitih oblika zikra (tekbir, tehlil, tahmid, tesbih…), tj. sjećanja na Allaha, dž.š., obraćanju Uzvišenom putem dove i tevbom, tj. pokajanjem, te traženjem oprosta od Najmilostivijeg od svih milostivih. Posebno te noći Uzvišenom treba upućivati slijedeću dovu:

ALLAHUMME INNEKE ‘AFUVVUN, TUHIBBUL-‘AFVE, FA'FU ANNI !

Allahu moj, zaista si Ti onaj koji prašta i voliš da praštaš, pa oprosti meni !

To vidimo iz hadisa u kojem stoji da je Aiša r.a, jednom prilikom upitala Vjerovjesnika, s.a.v.s: “Kada bih znala koja noć je noć Kadr, šta bi trebalo u njoj da izgovaram”?, pa joj je Poslanik s.a.v.s. odgovorio: “Izgovaraj: ALLAHUMME INNEKE ‘AFUVVUN, TUHIBBUL-‘AFVE, FA'FU ANNI”! Kako prenosi Aiša r.a., Poslanik, s.a.v.s, je bio inače darežljiv i puno je činio ibadet, ali to je pojačavao u zadnjih deset dana i noći ramazana. On bi cijele noći provodio u ibadetu i skoro nikako ne bi spavao. Pored toga, budio je sve članove svoje porodice u tim noćima, kako bi ih i oni proveli u ibadetu. Iz svih navedenih predaja jasno je da bi na taj način trebalo da postupaju svi oni koji žele provesti noć Kadr u ibadetu i tako zaslužiti veliku nagradu kod Allaha, dž.š.

Allahov Poslanik a.s. je rekao : ” Ko klanja u noći Kadr dva rekjata, tako da na svakom rekjatu prouči Fatihu i sedam puta Ihlas (Kul-huvallahu ehad), i kada preda selam, prouči sedamdeset puta: ESTAGFIRULLAHE VE ETUBUILEJHI (Tražim oprosta od Tebe, moj Gospodaru i Tebi se kajem), prije nego što ustane sa mjesta gdje je klanjao biće mu oprošteni grijesi, njemu i njegovim roditeljima! Allah dž.š. će zadužiti posebne meleke da pripreme džennete i u njima izgrade dvorce za njega. Tom vjerniku će se prije smrtnog časa pokazati mjesto u džennetu.”

U ovoj mubarek noći lijepo je i poželjno što više proučiti suru Kadr (Inna enzelnahu) kao i gore spomenutu dovu.

PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

mate-knezoviclogo Obiteljske strankeObiteljska stranka je osnovana kao odgovor na sve svestranije, sveobuhvatnije, prepredenije i bezočnije razaranje ljudske osobe i obitelji te Hrvatske kao slobodne zemlje slobodnih ljudi. Ona je politički odgovor na rodnu ideologiju (genderizam) koji je vladajuća ideologija te razaranje Hrvatske kao države. Ta ideologija je ideologija smrti, razvrata, razaranja muževnosti, ženstvenosti, bezbrižnog djetinjstva i obitelji, kao jedine ustanove koja je još preostala na putu tzv. Novih ljudskih prava i stvaranju novog, gender čovjeka, bez spola, bez vjere, bez nacije, bez korijena…..Naziv Obiteljska stranka izabrali smo jer je obitelj danas postala meta bolesnih i zlih političkih projekata. Ti projekti redefiniraju ne samo pojam obitelji, nego i našu tradicionalnu antropologiju…..Na žalost u Hrvatskoj imamo autistične politike i političare. Oni nemaju kulturu dijaloga, nego kulturu prikrivanja, obmanjivanja i u konačnici prijevare. Jednu od mnoštva prijevara gledamo i ovih dana, a po svemu sudeći nastavit će se sve do izbora te svoju provedbu imati nakon izbora za Hrvatski Sabor. Već sada najavljujem da će kraj tih autista, lažaca i prevaranata biti neslavniji od Karamarkovog pada…..U potrazi smo za ljudima koji prepoznaju glavne smjerove kojima nas razbijaju i koji su voljni dati na raspolaganje svoje intelektualne i organizacijske sposobnosti, materijalno i na druge načine nam pomoći da snažnije stupimo na hrvatsku političku scenu…..Prema sadašnjem stanju stvari lažni antifašisti i iskreni antihrvati i dalje će vladati Hrvatskom, dok će u dijasporu pritjecati sve više ljudi. Samo neko čudo može donijeti nešto drugo. Molim vas iz dijaspore – pomozite nam dok je vrijeme. Hrvatska je, doslovno, u opasnosti da nestane…..Prvi i presudan udar na obitelj bio je mijenjanje mentaliteta suvremenog čovjeka na način da mu je ponuđena kontracepcijska pilula kao “dar” slobode, užitka, bezbrižnosti i neodgovornosti. Time je spolni odnos odvojen od prokreacije. Kada se država u to umiješala, a narod prihvatio bez značajnijeg otpora, kao i vjerske zajednice (osim Sv. Oca i dijela Katoličke Crkve) brak i obitelj su dugoročno bili slomljeni. Nakon toga brzo dolazi legalizacija abortusa, a što predstavlja ubojstvo nevinih ljudskih bića uz predumišljaj i na poticaj države, zatim eutanazija, rodna ideologija, tablete za “dan poslije”…..Naša borba je borba Davida i Golijata. Međutim, nismo sami. Ima niz intelektualaca, udruga, inicijativa, aktivista koji su na “našoj strani”. Uvjereni smo u autentičnost našeg programa i nećemo zašutjeti….Mislim da su oni koji nikada nisu prežalili Jugoslaviju i komunizam ideologizirali hrvatsko društvo. Lijek protiv polarizacije je lustracija…..

Kada je osnovana stranka, šta su bili temeljni motivi njenog osnivanja te koliko članova danas broji?

KNEZOVIĆ: Obiteljska stranka osnovana je 28. veljače 2009. godine. Obiteljska stranka je osnovana kao odgovor na sve svestranije, sveobuhvatnije, prepredenije i bezočnije razaranje ljudske osobe i obitelji te Hrvatske kao slobodne zemlje slobodnih ljudi. Ona je politički odgovor na rodnu ideologiju (genderizam) koji je vladajuća ideologija te razaranje Hrvatske kao države. Ta ideologija je ideologija smrti, razvrata, razaranja muževnosti, ženstvenosti, bezbrižnog djetinjstva i obitelji, kao jedine ustanove koja je još preostala na putu tzv. Novih ljudskih prava i stvaranju novog, gender čovjeka, bez spola, bez vjere, bez nacije, bez korijena. Obiteljska stranka je po tome jedinstvena u svijetu, izvorni je hrvatski politički proizvod. Naša politika je snaga koja zaustavlja destruktivne projekte razaranja obitelji, naroda, vjere i država. Radi se o sveobuhvatnom političkom programu kojem je u temelju zaštita osobe od začeća do prirodne smrti, obitelji, trajnih vrijednosti i hrvatskog naroda kao naroda patnje, snage i nade.

Očigledno ste mlada stranka ispod hrvatskoga političkog neba. Ipak, može li se govoriti o nekim značajnim postignućima Stranke u proteklih sedam godina postojanja?

KNEZOVIĆ: Obiteljska stranka je pokrenula građansku inicijativu MORE JE KOPNO. To je bilo 2009. godine. Prikupili smo više od 203 000 potpisa hrvatskih državljana. Ukazali smo na nacionalnu izdaju prilikom potpisivanja Sporazuma o arbitraži između RH i Slovenije o razgraničenju. Znamo da je taj Sporazum nanio puno štete Republici Hrvatskoj i doveo u opasnost njezin integritet. Nitko nije vjerovao da će taj sporazum propasti, no mi smo se oslonili na volju hrvatskog naroda, vjerovali smo u naš narod i na kraju se Sporazum pokazao kao neprihvatljiv, kontaminiran i štetan za odnose hrvatskog i slovenskog naroda. Imali smo i niz drugih akcija, okruglih stolova, mnoštvo priopćenja, javnog djelovanja…

Ko dominantno čini vašu biračku bazu, odnosno koji slojevi društva vas podržavaju?

KNEZOVIĆ: Obiteljska stranka želi probuditi usnuli, isfrustrirani, razočarani hrvatski narod. Zato se obraćamo svima. Današnje političke filozofije ne nude dubinske promjene. Mi upravo to činimo. Nudimo političku filozofiju koja se oslanja na dva nosiva stupa. To su kršćanski korijeni te hrvatski nacionalni interesi temeljeni na prirodnom i povijesnom pravu hrvatskog naroda na državu i slobodan razvitak. Zato se obraćamo svima kojima je na srcu dobrobit hrvatskog naroda i razvoj hrvatske države. Naziv Obiteljska stranka izabrali smo jer je obitelj danas postala meta bolesnih i zlih političkih projekata. Ti projekti redefiniraju ne samo pojam obitelji, nego i našu tradicionalnu antropologiju.

Negdje jesenas, uoči posljednjih parlamentarnih izbora, uputili ste pismo tadašnjem predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku postavivši mu simboličnih pet plus pitanja. Da li je na njih ikad odgovorio? Ili je njegov politički pad, kojemu svjedočimo ovih dana, svojevrsni odgovor ne samo na ta, nego i druga postavljena ili nepostavljena pitanja?

KNEZOVIĆ: Slična pitanja sam, u jednom od svojih otvorenih pisama, uputio i Boži Petrovu i Mostu. Na žalost u Hrvatskoj imamo autistične politike i političare. Oni nemaju kulturu dijaloga, nego kulturu prikrivanja, obmanjivanja i u konačnici prijevare. Jednu od mnoštva prijevara gledamo i ovih dana, a po svemu sudeći nastavit će se sve do izbora te svoju provedbu imati nakon izbora za Hrvatski Sabor. Već sada najavljujem da će kraj tih autista, lažaca i prevaranata biti neslavniji od Karamarkovog pada. Oni koji tvrde da “svjetonazorska pitanja nisu važna” ili da nam je “važna samo ekonomija” su manipulatori i lašci, a jedan od takvih je i osoba koja je sa mnom utemeljivala Obiteljsku stranku. Ako im ništa, osim ekonomije, nije važno neka se ujedine u jednu stranku. Oni, makar i nesvjesno, demonstriraju da su u svojevrsnoj svjetonazorskoj koaliciji, o kojoj sam govorio i pisao prije 7-8 godina. Oni koji ne odgovaraju na ključna pitanja kao što je lustracija, komunistički i velikosrpski zločini, demografska obnova, oslobađanje zakonodavstva i društva od rodne ideologije, odnos prema dijaspori i Hrvatima u BiH, snažna zaštita branitelja i njihovo uključivanje u institucije, demografski oporavak i razvoj sela, zapravo su manipulatori, a takvi su zvijezde hrvatskog javnog i političkog prostora. U potrazi smo za ljudima koji prepoznaju glavne smjerove kojima nas razbijaju i koji su voljni dati na raspolaganje svoje intelektualne i organizacijske sposobnosti, materijalno i na druge načine nam pomoći da snažnije stupimo na hrvatsku političku scenu.

Kako komentirate pad Vlade i raspuštanje Sabora i hoće li novi izbori donijeti išta bitnoga na hrvatskoj političkoj sceni?

KNEZOVIĆ: Hrvatskoj bi bilo bolje bez Vlade. Pokazuje se da vlade ne vladaju u skladu s interesima i pravima Republike Hrvatske i hrvatskog naroda. Prema sadašnjem stanju stvari lažni antifašisti i iskreni antihrvati i dalje će vladati Hrvatskom, dok će u dijasporu pritjecati sve više ljudi. Samo neko čudo može donijeti nešto drugo. Molim vas iz dijaspore – pomozite nam dok je vrijeme. Hrvatska je, doslovno, u opasnosti da nestane.

Kakve su vaše stranačke ambicije na prijevremenim izborima? Očekujete li neki relevantan rezultat i u kojim izbornim jedinicama, eventualno?

KNEZOVIĆ: U ovom trenutku razmatramo razne mogućnosti. Ne znamo hoćemo li izaći na izbore i ako izađemo u kojem će aranžmanu to biti.

Najkonkretnije, da li je u Hrvatskoj ugrožena institucija obitelji i ko je sve eventualno ugrožava?

KNEZOVIĆ: Često ističem da su je vladajućim politikama obitelj meta, a ne predmet zaštite i pomoći. Obitelj se sustavno razara od 60-tih godina dvadesetog stoljeća. Prvi i presudan udar na obitelj bio je mijenjanje mentaliteta suvremenog čovjeka na način da mu je ponuđena kontracepcijska pilula kao “dar” slobode, užitka, bezbrižnosti i neodgovornosti. Time je spolni odnos odvojen od prokreacije. Kada se država u to umiješala, a narod prihvatio bez značajnijeg otpora, kao i vjerske zajednice (osim Sv. Oca i dijela Katoličke Crkve)brak i obitelj su dugoročno bili slomljeni. Nakon toga brzo dolazi legalizacija abortusa, a što predstavlja ubojstvo nevinih ljudskih bića uz predumišljaj i na poticaj države, zatim eutanazija, rodna ideologija, tablete za “dan poslije”… Tome pomaže i radno zakonodavstvo, duljina školovanja, način života, općenito kultura smrti, kako ju je definirao sv. Ivan Pavao II. Sve to se događa i u Hrvatskoj a iz dana u dan je sve gore. Osiromašenje, starenje, iseljavanje, vlast jugo-velikosrpske mafije, zakonodavstvo koje je bestijalno, često bezdušni sudovi i državna uprava, napad na roditeljska prava. Jednostavno se radi o cijelom sustavu. Obiteljska stranka zato nudi sasvim drugačiji sustav vrijednosti i sustav prava i dužnosti te narodu usmjerenu državnu upravu.

A ko je još štiti osim vas iz Stranke i da li ste vi u odnosu na one, uvjetno na drugoj strani – institucije, druge političke stranke, pojednice, udruge, neke medije…, autsajderi u ovom trenutku?

KNEZOVIĆ: Bolno je vidjeti da je u Hrvatskoj izgrađen cijeli sustav protiv obitelji. Mi u svemu izgledamo kao vapijući u pustinji. Ipak, smatram da je naš glas vrijedan. Na drugoj strani su svakako do sada vladajuće političke stranke (HDZ, SDP, Most, HNS, IDS…). U antiobiteljske udruge, kao što je GONG, razne homo-udruge, udruge za ljudska prava… Ja te udruge zovem Babe i Žabe. Tu su razni pravobranitelji, mediji… Naša borba je borba Davida i Golijata. Međutim, nismo sami. Ima niz intelektualaca, udruga, inicijativa, aktivista koji su na “našoj strani”. Uvjereni smo u autentičnost našeg programa i nećemo zašutjeti. Nadam se da će oni koji prepoznaju tu autentičnost i naše dosadašnje djelovanje prepoznati Obiteljsku stranku i pomoći joj na prikladne načine.

Naravno, svaka borba ima smisla bez obzira koliko je “druga strana” brojnija te politički i eventualno medijski moćnija. Koji su sve oblici vaše borbe za zaštitu obitelji u Hrvatskoj?

KNEZOVIĆ: Obiteljska stranka je neprestano aktivna. Uz MORE JE KOPNO organizirali smo niz okruglih stolova o abortusu, medicinski potpomognutoj oplodnji, Hrvatima u BiH, Hrvatima u Vojvodini, GMO, maslinarstvu, obitelji… Često se oglašavamo priopćenjima. Ulazimo među ljude. Pojavljujemo se na izborima. Svjesni smo da je to još malo, no rastemo, stječemo iskustva i odgajamo novu vrstu političara Hrvata, autentičnog, zaljubljenog u Hrvatsku, njene ljude, našu slavnu i ponosnu povijest, našu snagu i volju. Iako se stranka naziva Obiteljska nastojimo odgovoriti na sva bitna politička pitanja. Najnoviji projekt je NEDUŽNICA koja je naš poziv na samolustraciju. Pokrenuo ju je Ivan Juroš, inženjer u mirovini, a provodi ju Obiteljska stranka zajedno s HAZUD-om i Vijećem za Hrvatsku.

I, na kraju, hrvatsko društvo je itekako ideološki polarizirano. Da li ste u takvoj situaciji ipak optimist da ćete većinu svojih programskih ciljeva i realizirati kad-tad?

KNEZOVIĆ: Mislim da su oni koji nikada nisu prežalili Jugoslaviju i komunizam ideologizirali hrvatsko društvo. Lijek protiv polarizacije je lustracija. Postoji vladajuća nevidljiva struktura u Hrvatskoj koja upravlja svim bitnim tijekovima društva. Ona je do svoje moći došla na kriminalan način i na taj način održava svoju moć. Mi otvoreno kažemo da ćemo razoriti tu strukturu i uspostaviti vladavinu hrvatskog duha u svim područjima života ako nas narod prepozna i da nam povjerenje. Radi se o pljačkaškom pohodu koji ne prestaje. Radi se o zlostavljanju hrvatskog naroda koje traje. Radi se o privilegiranima koji jačaju svoje privilegije i prenose ih na djecu. To je naizgled nepobjediva struktura zla. Međutim, ta struktura ima Ahilovu petu. Pozivam hrvatski narod na otpor tim strukturama zla.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (816)

vrbas-miso

Pismo Angeli Merkel

Posted: 29. Juni 2016. in Intervjui

Poštovana gospođo, uvažena kancelarko Merkel,
  

 Obraćamo Vam se u ime Facebook grupe koja broji 65.500 građana BiH koji zahtijevju povratak u život Ustava
Republike Bosne i Hercegovine. Povod je Vaš susret 30. 06. 2016.  sa trojicom  članova Predsjedništva
BiH.U medijima u Bosni i Hercegovini objavljene su najave toga susreta i teme o kojima će se raspravljati među kojima je
održavanje međunarodne konferencije Dayton 2 ili pisanje novog Ustava.
   Naša grupa odbacuje ideju Dejtona 2 i pisanja novog Ustava te se oštro protivi bilo kakvoj reformi Annex-a IV Mirovnog sporazuma koji se smatra trenutnim Ustavom BiH. Taj Ustav kao i sam Dejtonski sporazum su ilegalni jer ih nikada nije usvojio Parlament RBiH. Jedini važeći  je Ustav RBiH i mi građani Republike Bosne i Hercegovine zahtijevamo da se on vrati u život.
 Za razliku od Daytonskog Annexa IV, Ustav RBiH je prošao legalnu parlamentarnu proceduru, potvrđen je na referendumu 1992. , a bespravno je suspendiran u Daytonu 1995. Daytonski sporazum niko od bosanske delegacije nije imao pravo potpisati na osnovu legalnog i legitimnog Ustava RBiH. Na suspenziju Ustava države RBiH  nisu imale pravo ni USA, ni EU, jer je to protivno domaćem i međunarodnom pravu. Nadalje, Daytonski Annex IV ne funkcionira u praksi, a krši ga kako ko stigne. Nevažeći je i zato što nije proveden u  život Annex VII Mirovnog sporazuma o povratku izbjeglica kojeg i danas  na sve moguće načine opstruiraju vlasti takozvane RS koja je nastala na genocidu. Grubo kršenje, zapravo neprovođenje u praksu Annexa VII kao jednog od dijelova Daytonskog sporazuma, prema ugovornom pravu čini Daytonski sporazum ništavnim.
 U članku 297. Presude ICJ-a RS je proglašena krivom za genocid i kao takva mora nestati.

 Članak 297: “Sud zaključuје da su djеla pоčinjеna u Srеbrеnici, koja pоtpadaјu pоd članak II (a) i (b) Kоnvеnciје, izvršеna sa specifičnom namjеrоm da sе djеlimičnо uništi grupa muslimana Bоsnе i Hеrcеgоvinе kaо takva; i shоdnо tоmе, da оna prеdstavljaјu djela gеnоcida kојi su izvršili pripadnici VRS u Srеbrеnici i u njеnој оkоlini, počevši od 13. јula 1995…”
 U RS vlada možda najgori aparthejd na svijetu gdje se negira bosanski jezik i vrše fizički napadi te zastrašivanja bošnjačkih povratnika (uperivanjem oružja sa dugim cijevima u civile bez ikakvog razloga) kako bi se iselilo i preostalo bošnjačko stanovništvo koje je kroz genocid, etničko čišćenje, koncentracione logore i ratne zločine iz većine pretvoreno u manjinu u tom okupiranom dijelu naše države.
 Evropski sud za ljudska prava obara paragraf po paragraf Annexa IV Mirovnog sporazuma jer je protivan Zakonu o ljudskim pravima. Stoga se kao takav ne može reformirati.
 Za novim Ustavom nema potrebe, jer imamo Ustav RBiH.Osamdeset hiljada mladih napustilo je zemlju samo prošle godine, a gospodin B. Izetbegović uvozi u Bosnu Arape koji za sada investiraju, te će nakon što pokupuju sve što vrijedi u Bosni, i zagospodariti slobodnim dijelom naše države. Tek tada bi se Zapad mogao suočiti sa radikalnim Islamom koji danas ne postoji. Postoji jedino bijes žrtava genocida i ratnih zločina koji je rezultate nekažnjenog genocidnog projekta RS i izigravanja prava i pravde od strane međunarodne zajednice, uključujući i EU.  Istovremeno, Srbija i RS rade na jačanju ruskih interesa. Tako su ruske specijalne snage “Spetznaz” već izvjesno vrijeme prisutne u okupiranom dijelu naše države koju kontroliraju Srbi, što predstavlja akt agresije na našu državu. Dopuštanjem jačanja ruskog uticaja u BiH onemogućit će da naša država ikad postane članicom NATO-a. Vraćanje na snagu Ustava RBiH te poništavanje Daytonskog ugovora omogućilo bi naš brži napredak prema članstvu u EU i NATO, a ostavili bi Srbiju  pred izborom: ili da se pridruži i napusti savezništvo sa Rusima ili da ostane u izolaciji okružena članicama NATO-a.

EU je svoj novac namijenjen razvoju Bosne dala u ruke pohlepnim političarima: umjesto da je EU gospodarila tim novcem i investirala ga u razvoj, on je potrošen nenamjenski, dok se BiH enormno zadužuje. Umjesto da, koristeći Bonske ovlasti, smjenjuju sve one koji koče progres države i čine je nefunkcionalnom, predstavnici EU u Bosni odavno spavaju zimski san i ne miješaju se ni u svoj posao. Oni tobože čuvaju Daytonski ugovor kao “sveto pismo”, koji niti je legalan niti funkcionira i koji se svakodnevno krši nepoštivanjem njegovih odredbi, a posebno Annexa VII i Annexa IV.

 
Obzirom da poredak koji je stvoren Daytonskim ugovorom  počiva na rezultatima genocida i agresije, takav  se Ugovor u cjelosti mora smatrati pravno ništavnim. Na osnovu Konvencije o sprječavanju i kažnjavnanju genocida, Povelje UN-a te Bečke konvencije o međunarodnim ugovorima, RS mora biti ukinuta, a na osnovi ius cogens norme – ustavno-pravni poredak vraćen na pređašnje stanje, to jeste na ustvano-pravni poredak RBiH.
 Zahvaljujući Daytonskom ugovoru RS provodi najgori aparthejd na svijetu, pokušavajući protjerati i preostalo bošnjačko i hrvatsko stanovništvo koje su srpski fašisti pretvorili u manjinu u  tom dijelu naše zemlje tokom agresije 1992-95. godine. RS koči sve reforme na putu ka euroatlanskim integracijama. U RS-u je fašizam jedina ideologija koja postoji. Održavanjem RS-a pothranjuje se i ta idelogija koja ide u prilog jačanju krajnje desnice i fašističkh partija unutar EU sa kojima se EU danas suočava i protiv kojih se bori.
 Zabrinutost zbog širenja ruskog uticaja u RS-u Evropski parlament je izrazio u svojoj Rezoluciji od ove godine. Ukoliko pak EU bude podržavala opstanak RS-a, time će podržavati jačanje i širenje ruskog uticaja u BiH, odnosno na prostoru zapadnog Balkana.Tako će se onemogućiti MAP i naše pridruživanje NATO-u, pa ćemo postati sfera ruskog uticaja u okruženju NATO članica. 
Ponavljamo: RS je genocidna, fašistička tvorevina. Stoga se pitamo ne bi li Evropa koja bi podržavala opstanak te tvorevine proturječila svojim tvrdnjama da je pobijedila fašizam i nacizam i istih se odrekla? Willy Brandt se poklonio žrtvama Holokausta, a počinitelji genocida i vlasti RS i Srbije odbijaju priznati genocid, pa čak i kriju masovne grobnice u koje su diljem RBiH posakrivali žrtve genocida u namjeri da sakriju taj najveći zločin počinjen u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.
 Vrijeme je da EU napravi drastičan preokret za boljitak Bosne i Hercegovine, ali i EU, te da potisne potencijalni ruski uticaj iz svoga dvorišta.
 Molimo Vas učinite sve što je u Vašoj moći da nam se putem prava i pravde vrati u život važeći Ustav RBiH kojeg je EU svojevremeno već priznala kao evropski i civilizacijski.
 U nadi da ćete ozbiljno razmotriti sadržaj našeg pisma te ga uzeti obzir u svim svojim odlukama vezanim za pitanje Ustava i uređenja naše države, unaprijed vam zahvaljujemo.
 
 
 S poštovanjem,
 1. Mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i
prava (u penziji), izbjeglica iz Travnika, živi u
Velikoj Britaniji
 2. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar, prognanik iz Mrkonjić
Grada- Varcar Vakufa, živi u Kanadi
 3. Mr sci. Marjan HAJNAL, profesor filosofije, prognanik iz
Sarajeva, Jerusalem, Izrael
 4. Selma ČEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja okoliških
i energetskih statistika i statistike sigurnosti hrane,
doktorand na interdisciplinarnom studiju „Zaštita
 okoliša“, rođena u Sarajevu, živi u Republici
Sloveniji
 5. Anto TOMIĆ, direktor NVO Građanski monitoring, preživio
logore Keraterm,  Omarska  i
Trnopolje, rođen  Banja Luci,  živio u Ljubiji,  radio u rudniku Omarska, živi u Hamburgu,
Njemacka
 6. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz
Banje Luke, Boston, USA
 7. Nihad FILIPOVIĆ, publicista, zatočenik koncentracionog logora
Manjača, uhapšen u rodnom Ključu kao civil, živi u UK…

… svi članovi Grupe i njena Vodstva

FB Grupa: https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/?fref=nf

 

Nepune dvije sedmice nas dijeli od 21. godišnjice izvršenog genocida u Srebrenici kojeg su meritorne međunarodne pravne instance te parlamenti mnogih zemalja civiliziranog svijeta označili kao takvog, nadležni međunarodni sudovi proglasili odgovornim policijske i vojne snage manjeg bh. entiteta, a državu Srbiju suodgovornom da nije spriječila genocid nad preko 8.000 srebreničkih Bošnjaka – civila, a mogla je. Najradije bih da ne pišem ništa na ovu temu jer svako slovo je istovremeno i suvišno i manjkavo u ovoj tužnoj bh. i planetarnoj priči. Jednom sam već napisao da bi “tišina bila najrječitija”. Ali, drugi ne šute i zato nastaju ovi redovi.

Zašto lani nisi poručio negatorima genocida da nisu poželjni, Ćamile?

camil-1Dakle, načelnik Srebrenice i predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 21. godišnjice genocida u Srebrenici Ćamil Duraković ovih dana javno upućuje poruku da “svi oni koji negiraju genocid u Srebrenici nisu poželjni ovoga puta u Potočarima”. Prošle godine sam bio jedan od onih koji je javno napisao da Aleksandar Vučić nije poželjan u Srebrenici i obrazložio sam taj svoj stav. Naravno, bilo je i podrške takvom stavu a bilo je i onih koji su ga kritizirali. Bože moj, ovo je javni, brisani prostor i svjestan sam bio i jesam da kada iziđem na njega, a izišao sam, neće biti samo tapšanje po ramenima. I, kao što znamo, desilo se što se desilo i još uvijek se službeno ne zna ko stoji iza incidenta u Potočarima 11. jula prošle godine kada je napadnut srbijanski premijer. Ali se zna ko stoji iza onih mazohističkih i ponižavajućih grljenja Majki Srebrenice sa Aleksandrom Vučićem koji je imao prošlost kakvu je imao i koja se indirektno može dovesti u korelaciju sa izvršenim genocidom u Srebrenici i koji je i tada, kao i sada, negirao da je izvršen genocid. A negiranje genocida, po poveljama UN-a, jeste slijedeća faza genocida. Iza Majki je stajao Ćamil Duraković! A da li je i ko eventualno stajao iza Ćamila, to je barem za ovu priču manje bitno. I šta se onda u međuvremenu promijenilo da je Organizacioni odbor (čitaj: Ćamil Duraković) za ovogodišnje obilježavanje poručio da nisu dobrodošli oni koji negiraju genocid? Znači, Aleksandar Vučić ovoga puta nije dobrodošao, kao ni cijeli državni vrh Srbije! Je li našem Ćamilu u ove mubarek ramazanske dane Svevišnji podario naknadnu pamet ili ga je zaista neko pritisnuo da donese ovakvu odluku, ostaje za sada misterija? A da mu nije proradila savjest? Ne bih rekao. Ali, jest se promijenio ukupni ambijent i u Srebrenici i u ostatku tvorevine u čije temelje je ugrađen srebrenički genocid i to – nagore. Negatori genocida sa svih instanci u Rs-u sada negiraju ustavno pravo roditeljima srebreničke djece da zovu svoj jezik onako kako oni smatraju da treba, što je također jedna od faza potencijalnog etničkog čišćenja prostora kojeg nisu dokraja očistili koljač Ratko Mladić i njegove falange. I, jedna od posljednjih slika iz ekskluzivno pravoslavnog entiteta jeste da su došli zloglasni ruski “Noćni vukovi” i da ih je primio ministar industrije, energetike i rudarstva (kakve oni veze imaju s tim resorom?!) Petar Đokić, Dodikov koalicioni partner. Da li će samo proslaviti Vidovdan i vratiti se, ostaje da se vidi.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

udik logo

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da će u ponedjeljak, 27. juna 2016. godine, prisustvovati komemoraciji u Višegradu koja se organizuje sa ciljem podsjećanja na stradanja višegradskih Bošnjaka na Bikavcu. Protestna šetnja će se održati u 14:00 sati, a komemoracija i polaganje vijenaca na stratištu u naselju Bikavac u 14:30 sati.

Podsjećamo da se zločin u naselju Bikavac u Višegradu dogodio 27. juna 1992. godine kada je oko 70 višegradskih Bošnjaka zatvoreno u kuću Mehe Aljića. Zarobljeni su najprije opljačkani a potom je kuća zapaljena. Najmlađa žrtva bila je stara samo godinu dana. Za ovaj zločin pravosnažnom presudom u Haškom tribunalu osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora.

Na ovaj način UDIK želi podsjetiti javnost na ovaj stravični zločin, te odati počast nastradalim civilima u Višegradu o čijim strahotama je svjedočila i Zehra Turjačanin pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

    Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 PRESS SLUŽBA

————————————————————————————————————————-

No: 79 – 05 – 06 / 16

Sarajevo, June 26, 2016

PRESS RELEASE

THE ANNIVERSARY OF THE BIKAVAC FIRE

     On Monday, June 27, 2016, the Association for Social Research and Communications (UDIK) will attend a memorial service in Visegrad, on the occasion of the anniversary of the killing of Bosniaks in the settlement of Bikavac, near Visegrad. The protest walk will be held at 2.00 pm, a memorial service and laying wreaths at the execution place at 2.30 pm.

In the Bikavac Fire, on June 27, 1992, approximately 70 Bosniak civilians were forced into one room in the house of Meho Aljic in the settlement of Bikavac, near Visegrad. After the captives were robbed, the house was set on fire and the occupants were burned alive. The youngest victim was only one year old. Zehra Turjacanin testified in relation to this incident. For this crime ICTY sentenced Milan Lukic to life imprisonment and Sredoje Lukic to 27 years in prison.

UDIK wants to remind the public in Bosnia and Herzegovina to this horrendous crime and to pay tribute to the civilian victims in Visegrad.

   The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE


No: 79 – 05 – 06 / 16

Sarajevo, 26 giugno 2016

COMUNICATO STAMPA

L’ANNIVERSARIO DEL CRIMINE COMMESSO NELL’INSEDIAMENTO BIKAVAC A VISEGRAD

     Lunedì 27 giugno 2016 – L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) sarà presente alla commemorazione a Visegrad, in occasione della ricorrenza dell’uccisione di bosniaci nell’insediamento Bikavac a Visegrad. La passeggiata di protesta si terrà alle 14:00, la commemorazione e corone di posa nel luogo di esecuzione alle 14:30 ore.

Il 27 giugno, del 1992, un gruppo di civili bosniaci sono stati bloccati in massa nella casa di Meho Aljic a Visegrad. La casa è stata data alle fiamme e gli occupanti sono stati lasciati a bruciare fino alla morte. La vittima più giovane aveva solo un anno. Per questo crimine testimoniato Zehra Turjacanin. ICTY condannato Milan Lukic all’ergastolo e Sredoje Lukic a 27 anni di carcere.

UDIK vuole ricordare al pubblico in Bosnia-Erzegovina per questo crimine terribile e per rendere omaggio alle vittime civili di Visegrad.

L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

SERVIZIO STAMPA

 eu-result-graphic-2
 
Jučerašnji dan je svakako ušao u povijest Velike Britanije, Evropske unije, pa i Bosne i Hercegovine u određenom smislu. Kao što je poznato, skoro 52% građana UK (Ujedinjeno Kraljevstvo) koji su se odazvali tzv. Brexit referendumu glasali za izlazak iz Unije. Neka istraživanja su pokazala da su za ostanak u Uniji dominantno bili građani velikih gradova u Engleskoj (London, Liverpool.., napr.), te Škoti, a po strukturi obrazovanja uglavnom oni sa višim ili visokim stepenom. Znači, za izlazak su bili oni iz manjih gradova, ruralnih područja, sa nižim stepenom obrazovanja, penzioneri…, odnosno starija populacija, odnosno isti oni koji su onomad glasali sa pristupanje Ujedinjenog Kraljevstva Evropskoj uniji, a sada sudbinu svoje djece i unučadi određuju u nekom drugom smjeru.
Puno toga je već neposredno nakon objavljivanja rezultata referenduma kazano ili napisano od puno meritornijih od mene (tu nikako ne mislim na političare, posebno balkanske, nego na analitičare, dakle ljude od struke), pa ne bih išao u detalje i neke projekcije kada je riječ o mogućim posljedicama ove historijske odluke građana Velike Britanije, ali bih se zato bavio onim što mene žulja a što može biti izravna posljedica odluke Britanaca da izlaze iz EU.
 
Desničari, hegemonisti i separatisti već likuju
 
Donald TrumpDa, oglasio se već jedan poznati ultradesničar Donald Trump, potencijalni predsjednik SAD, koji podržava i pozdravlja izlazak UK iz EU. Iako u njemu teče i škotska krv, on je ipak za izlazak Velike Britanije iz EU. Ne vjerujem da je njegov stav baziran na nekim političkim razlozima, jer on se i ne razumije plaho u politiku. Njegov stav kao predsjedničkog kandidata bio bi potpuno irelevantan ako on ne postane predsjednik SAD, ali ako postane…, eh, to će već imati neku specifičnu težinu, ne samo u odnosu na ovu temu, nego to pokazuje koliko je on sklon radikalizmu, pa hajde ti s njim kao takvim, ako se domogne Bijele kuće, iziđi na kraj!
 
putin u beograduPutin je ovu historijsku britansku odluku pozdravio iz njegovih interesa i motiva. Naravno da njemu kao nekrunisanom ruskom caru paše sve što slabi Evropsku uniju, s kojom je on godinama u konfrontaciji (naročito zbog Ukraine). I naravno što se EU bude više bavila sama sobom, a bavit će se jer je Velika Britanija, htio to neko priznati ili ne, bila jedan od autoriteta u EU, on bi mogao ofanzivnije djelovati prema zonama ruskih hegemonističkih interesa i ciljeva u koje spada svakako i Balkan.
 
DodikNaravno, oglasio se i Mile Dodik. Gdje će to bez njega?! Najprije je rekao da je EU daljni interes BiH i Rs (kao da je riječ o dvjema državama – konfederalnim jedinicama), ali je i rekao: – Referendum, kao vrhunac demokratskog izražavanja, mora biti dostupan građanima u svim modernim društvima, kao što je nesumnjivo Velika Britanija, koja je na taj način dokazala svoju političku zrelost. Dakle, ko o čemu Mile o referendumu. Kao anamo one o poštenju, ili robijaši o slobodi! Nije teško pročitati između redova da je mislio na mogući referendum entiteta Rs kojim godinama plaši vrane, a kako su i one (vrane) shvatile da Mile puca ćorcima, ne plaše ga se više ni one. Ali, eto, taj referendum mu je praktično ostao jedina predizborna ili postizborna fraza, ma koliko bila otrcana, u njegovom političkom repertoaru.
 
Ostavka Camerona i neke paralele
 
Britanski premijer David Cameron, koji se zalagao za ostanak u EU,  je odmah po objavljivanju rezultata referenduma podnio ostavku na svoju dužnost, kada je između ostalog rekao: – Ja ću kao premijer učiniti sve da upravljam ovim brodom u idućim mjesecima, ali mislim da ne bi bilo ispravno da budem kapetan tog broda. Nastavit ću biti premijer kroz sljedeća tri mjeseca – o svemu sam obavijestio i kraljicu Elizabetu II.
 
Tako to rade odgovorni političari i državnici u demokratskim zemljama i društvima. A u vezi s tim, ne mogu a da ne povučem neke paralele:
 
karamarkoNaime, samo dan prije britanskog referenduma ostavku na funkciju predsjednika HDZ-a je podnio Tomislav Karamarko, a glavni tajnik te stranke Milijan Brkić je na Drugom dnevniku HRT-a rekao da je to Karamarsko učinio “kao odgovoran političar”. Neupućeni bi i mogli nasjesti na tu floskulu ali svi koji prate poltiička zbivanja u Hrvatskoj u posljednje vrijeme znaju za “aferu konzultantica”, zatim za Karamarkovo rušenje Vlade koju je HDZ, s njim na čelu, izabrao, za potpuni fijasko u njegovoj najavi da će nakon smjenjivanja premijera Oreškovića izvršiti preslagivanje u Vladi… Dakle, kada je toliko odgovoran političar zašto je vukao tako neodgovorne poteze koji su naštetili i Stranci i Državi?
Ali, Karamarko i njegova ostavka su mila majka u odnosu na političare u BiH. Sjeća li se iko da je neko od bh. stranačkih prvaka ili visoko-pozicioniranih dužnosnika u vlasti podnio ostavku? Ako se neko sjeća, neka mi javi. Ja se, naime, ne sjećam!
 
Eto, to su te paralele. Britanska demokracija je stotinama godina ispred demokracije naših sjevero-zapadnih susjeda, a demokracija u lijepoj njihovoj je isto toliko daleko ispred demokracije u BiH. U praksi, naravno….
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

hromadzicTu svjedočimo već jednoj mini povijesti sukoba između navijača, predvođenih spomenutom „Torcidom“ i vodstva HNS-a kojim još uvijek vlada ‘kralj’ hrvatskog nogometa Zdravko Mamić. Svi su izgledi da se stvari po ovom pitanju neće moći promijeniti nabolje dok su na čelu HNS-a Mamić i njegove marionete tipa Šukera ili Vrbanovića…..Navijačke su tribine tako često poligon za odašiljanje ideološko-političkih poruka obilježenih različitim tipovima „politika identiteta“, ovdje shvaćenih kao markacijskih linija koje dijele „nas“ od „njih“. Istovremeno su navijačke skupine često rosteri za prakse mobilizacija mladih ljudi s ideološkim predznacima, najčešće radikalno desnih, puno rjeđe lijevih, političkih opcija…..Sigurno. Jasne poruke s vrhova političke moći, koje bi osudile ove nedopustive pojavnosti, akutno nedostaju. Štoviše, ovakvi se incidenti prešutno toleriraju. Pa će tako predsjednica Grabar-Kitarović mrtvohladno izjaviti da nije čula ono što su svi ostali čuli, ustašofilsko urlanje na osiječkom stadionu prilikom zadnjeg gostovanja nogometne reprezentacije u tom gradu…..Uglavnom, čistke koje su uslijedile na HRT-u nakon ustoličenja nove garniture bliske ovoj donedavnoj vlasti, nisu mogle zaobići ni Treći program. Otkaz suradnje, u mom slučaju, nije došao preko noći. Pokušalo me se, u mafijaškom stilu, prvo „urazumiti“, to jest sugerirati kako valja voditi računa da su se „vremena promijenila“ te kako treba paziti na izbor tema i gostiju, na „ujednačenost ljevice i desnice“ i tomu sličan, dobro poznat, repertoar… Bez obzira kada će, sutra, prekosutra ili za dva-tri mjeseca otići ministar Hasanbegović iz Ministarstva kulture, izvjesna šteta je već učinjena. Zakočeni su, ali na sreću ne i zaustavljeni, pozitivni razvojni procesi u poljima neprofitnih medija i nezavisne kulturno-civilne scene. Dugo je već očigledno da je osnovni zadatak koji je stavljen pred Hasanbegovića ideološko lobotomiziranje hrvatskog društva po mjeri najreakcionarnijih dijelova ovog društva, oličenih u vidu udruga kakva je „U ime obiltelji“ Željke Markić ili u politikama kakvu vodi stranka HRAST Ladislava Ilčića, sve pod budnom paskom najkonzervativnijih struja unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj. No, to im neće poći za rukom…..Ako to apliciramo na perspektivu žilave opstojnosti nostalgije ka 80-im koja je već dugo prisutna na prostoru nekadašnje Jugoslavije, potom bih rekao da to kazuje više o našoj današnjoj izgubljenosti, besperspektivnosti, poziciji marginalne poluperiferije u post hladno-ratovskoj geopolitici svijeta, društvenom beznađu i razvlaštenosti, te autokolonijalnom refleksu kojem smo skloni, a puno manje o objektivnoj slici i prilici te ubijene zemlje u spomenutom periodu…..U Hrvatskoj su novinari i novinarke Feral Tribunea u 90-im i tzv. 00-im godinama pokazali što znači dignitet novinarskog profesionalizma, etičnosti, hrabrosti i zanatske domišljatosti s elementima genijalnosti.Danas su neki od tih ljudi pod okriljem tjednika „Novosti“, uz ljubljansku „Mladinu“ trenutno vjerojatno najkvalitetnije tiskovine na prostoru bivše Jugoslavije…..Konzumerizam vidim i tretiram na razmeđu neoliberalizma u političkom, postindustrijalizma u ekonomskom i postmodernizma u kulturnom smislu. Sve se tri varijable znakovito isprepliću kroz hegemonijske trendove epohe unatrag tri do četiri desetljeća…..

Rođen u Bihaću, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, te uz puno sreće preživio golgotu agresije na BiH. Nakon što je krajem devedesetih diplomirao žurnalistiku i kratko vrijeme radio kao novinar u Sarajevu, početkom 2000. seli u Ljubljanu gdje je doktorirao antropologiju i medijske studije. U međuvremenu piše i objavljuje znanstvene i stručne tekstove s područja medijskih i kulturalnih studija, eseje, kritike i recenzije, te povremeno novinarsko-dopisničke članke. Trenutno je profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filizofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Gospodine Hromadžiću! Nekoliko je aktuelnih i, kako neki vole reći, vrućih tema za koje Vas smatram kompetentnim da na iste razgovaram s Vama. Neke od njih nećemo moći, barem u ovom razgovoru, dotaći, zbog famoznih limita u vremenu i prostoru. Jedna od onih koje ne bih zaobišao jeste svakako incident koji se desio u Saint Ettienu pri kraju nogometne utakmice Hrvatska-Češka Republika. Da li se u Hrvatskoj iko preventivno bavi sa mladim ljudima koji po nogometnim stadionima diljem Evrope rade to što rade, nanoseći štetu ne samo hrvatskoj repki, nego i državi Hrvatskoj?

HROMADŽIĆ: U sociologiji u Hrvatskoj postoji prepoznatljiva i izvjesna tradicija bavljenja analizama navijačke, prvenstveno nogometne, subkulture. Detaljne znanstvene uvide o tome ponudili su nam, primjerice, Vrcan, Lalić, Perasović… Zanimljivo, sve odreda Splićani, a uz Split i Hajdukovu „Torcidu“ najčešće vezujemo problematiku i specifičnost navijačkih skupina, barem kada govorimo o tzv. regiji, odnosno prostoru nekadašnje SFRJ. Zakonski propisi koji reguliraju ovu sferu u Hrvatskoj dosta dobro izgledaju na papiru, no očigledno je da postoji diskrepancija kada su modeli praktične primjene u pitanju, to jest poteškoće prilikom provođenja zakonske regulative.

Da li se ova divljanja mladih ljudi po stadionima mogu tumačiti i kao odraz stanja u hrvatskom društvu u širem smislu, odnosno u HNS-u, u nekom užem?

HROMADŽIĆ: Sigurno je da postoji prostor da se ovakve pojavnosti tretiraju i kao svojevrsna refleksija općeg stanja u društvu koje je uzdravko-mamic-1 Hrvatskoj rapidno pogoršano u posljednjih pola godine te obilježeno kako eskalacijom kleronacionalizma u ime domoljublja, s elementima reustašizacije društva, ali i nastavkom neoliberalnih trendova privatizacije državnog, nekad društvenog, vlasništva pod paskom sada već bivše Vlade tehnokratskog premijera Oreškovića. No, to drugo je već dva desetljeća dugi kontinuitet, bez obzira na vladajuće garniture… Da se vratimo pitanju o navijačima i HNS-u. Tu svjedočimo već jednoj mini povijesti sukoba između navijača, predvođenih spomenutom „Torcidom“ i vodstva HNS-a kojim još uvijek vlada ‘kralj’ hrvatskog nogometa Zdravko Mamić. Svi su izgledi da se stvari po ovom pitanju neće moći promijeniti nabolje dok su na čelu HNS-a Mamić i njegove marionete tipa Šukera ili Vrbanovića. Pritom je zanimljivo primijetiti i da je „Torcida“ usvojila neke modele direktno demokratske prakse „odozdo“, što je svojevrstan novum za prilike navijačkih skupina u regiji. No, treba znati da „Torcida“ nije tek obična navijačka skupina, ona funkcionira kao jedna od najjačih društvenih institucija u Splitu i Dalmaciji.

Ali, nije ovdje samo riječ sukobu “Torcide” i HNS-a, jer desila se i “svastika” u Splitu, pa i antisemitski gestovi u Osijeku. Dakle, da li ovi više nego incidenti imaju neku svoju pozadinu i u ideološkoj ravni?

HROMADŽIĆ: Naravno. Već smo zaključili da dešavanja na stadionima nisu tek puka sportsko-navijačka stvar, već društveni fenomeni sa širim političkim, socijalnim i kulturnim kontekstima i učincima. Uostalom, sjetimo se da jedna od popularnijih interpretacija početaka ratnih sukoba u bivšoj SFRJ glasi „rat je započeo u Maksimiru“, aludirajući na neodigranu utakmicu između Dinama i Crvene Zvezde u zadnjem jugoslavenskom nogometnom prvenstvu 1991… Navijačke su tribine tako često poligon za odašiljanje ideološko-političkih poruka obilježenih različitim tipovima „politika identiteta“, ovdje shvaćenih kao markacijskih linija koje dijele „nas“ od „njih“. Istovremeno su navijačke skupine često rosteri za prakse mobilizacija mladih ljudi s ideološkim predznacima, najčešće radikalno desnih, puno rjeđe lijevih, političkih opcija.

Ako nije bilo pravih reakcija od državnih dužnosnika na incidente u Osijeku, kojima su sami svjedočili, nije li to vjetar u leđa takvima da nekad i negdje ponove slično?

HROMADŽIĆ: Sigurno. Jasne poruke s vrhova političke moći, koje bi osudile ove nedopustive pojavnosti, akutno nedostaju. Štoviše, kolinda na utakmici u osijekuovakvi se incidenti prešutno toleriraju. Pa će tako predsjednica Grabar-Kitarović mrtvohladno izjaviti da nije čula ono što su svi ostali čuli, ustašofilsko urlanje na osiječkom stadionu prilikom zadnjeg gostovanja nogometne reprezentacije u tom gradu. Istovremeno će donedavni kapetan te iste reprezentacije, koji je kraj nogometne karijere neslavno zaključio huškanjem navijača hrvatske reprezentacije s ustaškim pokličem „za dom spremni“, postati trenerom u reprezentativnom stručnom stožeru. Najveći nacionalni medij HRT ne da ne prekida prijenose utakmica kada se ovakve stvari dese, što bi morali napraviti prema minimumu uzusa profesionalne etike i time poslati jasnu poruku, već njihovi sportski komentatori tek jedva mucavo prozbore pokoju o ružnim stvarima koje eto odašilju lošu sliku o Hrvatskoj, ili čak ni toliko.

U prošlom mjesecu je Vama i Katarini Luketić otkazana suradnja na autorskoj emisiji “Okrugli stol ponedjeljkom”, Trećeg programa Hrvatskoga radija. Zašto Vam je otkazana suradnja i  da li je u Hrvatskoj bio zavladao medijski mrak dok je Domoljubna koalicija, na čelu zna se s kim, bila na poziciji?

HROMADŽIĆ: To oko mog angažmana na spomenutom radiju lijepa je i ružna priča. Lijepa jer sam od jeseni 2013. do proljeća 2016. bio dijelom jednog malog, ali kompaktnog i dobro uigranog tima kojeg je okupio donedavni urednik Trećeg programa Hrvatskog radija Bojan Munjin s ciljem pokretanja emisije „Okrugli stol ponedjeljkom“. Osnovna ideja emisije bila je argumentativno-kritička valorizacija širokog spektra društvenih tema iz područja kulture, politike, ekonomije… koje su „pustile trag u vremenu“, koncipirana u vidu jednosatnih razgovora s nekoliko kompetentnih gostiju i gošći na dogovorene teme. Ja sam ukupno napravio 38 emisija u kojima sam razgovarao sa 110-120 gostiju ne samo iz Hrvatske, već i iz BiH, Srbije i Slovenije, te sam ponosan na taj učinak, ali i zahvalan na ukazanom povijerenju i prilici da steknem iskustvo rada na jednom mediju koji ima ogromne emancipacijske potencijale, mislim na radio, ali je najčešće, u današnjem medijskom svijetu, pretvoren tek u oglašivačku platformu zaodjenutu u ruho bezbrižnog čavrljanja i hinjene ležernosti u kombinaciji s lošom muzikom… Uglavnom, čistke koje su uslijedile na HRT-u nakon ustoličenja nove garniture bliske ovoj donedavnoj vlasti, nisu mogle zaobići ni Treći program. Otkaz suradnje, u mom slučaju, nije došao preko noći. Pokušalo me se, u mafijaškom stilu, prvo „urazumiti“, to jest sugerirati kako valja voditi računa da su se „vremena promijenila“ te kako treba paziti na izbor tema i gostiju, na „ujednačenost ljevice i desnice“ i tomu sličan, dobro poznat, repertoar… Mene je sve to samo dodatno motiviralo da još odlučnije obradim neke od prijepornih tema s kojima se Hrvatska suočila u ovoj godini, poput ideoloških zastranjenja, stanja u medijima, neokozervativne trendove u društvu… Naravno da sam znao kako ne mogu dugoročno ‘preživjeti’ s takvim pristupima, izborom tema i gostiju u kontekstu novokreirane atmosfere, stoga sam u trenutku, kojeg sam i sam dijelom tempirao, izveo gestu svojevrsnog ‘samoukinuća’ s odjavom-porukom u zadnjoj emisiji emitiranoj 02. 05. 2016. u kojoj sam ukratko, u zadnje dvije minute, rekapitulirao kratku povijest pritisaka i cenzura kojima sam bio izložen tijekom zadnja dva-tri mjeseca suradnje s Trećim programom. Zaključio sam ju riječima „Laku noć i sretno!“, citirajući pritom riječi čuvenog CBS-ovog voditelja i novinara Edwarda R. Murrowa iz 50-ih godina te time kontekstualno aludirajući na paralelu s McChartijevom desničarskom kampanjom u SAD-u tijekom tog razdoblja i pritiske na medije koji su se pritom dešavali. Zanimljivo ili ne, samo moje dvije zadnje emisije nećete naći u arhivi slušaonice emisije „Okrugli stol“ na web stranici HRT-a, a misteriozno je sa YouTube-a ‘nestao’ i klip s mojom spomenutom dvominutnom odjavom kojeg su dobronamjerne kolege, prijatelji i drugovi sa Trećeg programa, a takvih tamo ima dosta, pravovremeno ‘skinuli’ i distribuirali novomedijskim kanalima.

Da li se onda nazire eventualno svanuće u medijskom prostoru RH nedavnim padom  Vlade i raspuštanjem Sabora? Mogu li novi izbori donijeti neki opći boljitak, pa i u medijima?

HROMADŽIĆ: Bez obzira kada će, sutra, prekosutra ili za dva-tri mjeseca otići ministar Hasanbegović iz Ministarstva kulture, izvjesnaZlatko-Hasanbegović-600x420 šteta je već učinjena. Zakočeni su, ali na sreću ne i zaustavljeni, pozitivni razvojni procesi u poljima neprofitnih medija i nezavisne kulturno-civilne scene. Dugo je već očigledno da je osnovni zadatak koji je stavljen pred Hasanbegovića ideološko lobotomiziranje hrvatskog društva po mjeri najreakcionarnijih dijelova ovog društva, oličenih u vidu udruga kakva je „U ime obiltelji“ Željke Markić ili u politikama kakvu vodi stranka HRAST Ladislava Ilčića, sve pod budnom paskom najkonzervativnijih struja unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj. No, to im neće poći za rukom. Neke su se stvari ipak promijenile u proteklih 15-20 godina. Ljudi su hrabriji, teže ih je ustrašiti, neki dijelovi društva su zreliji… Kada pak govorimo o medijima, onda ovi desničari zaboravljaju, ili možda toga nisu niti svjesni, da su se komunikacijski kanali u eri Interneta medijski decentralizirali. Ne treba nam više HRT da bismo svjedočili problematičnim aspektima recentne socijalne zbilje. Eto im HRT, ionako ga sve manje ljudi gleda i sluša. Što se tiče novih izbora u septembru, oni će, bojim se, samo potvrditi jaku polariziranost hrvatskog društva na konzervativni blok predvođen HDZ-om koji će u ovom kratkom periodu do izbora intenzivno raditi na ponovnom kreiranju jedne slike „uljuđenije“ i modernije demokršćanske stranke desnog centra i liberalnog bloka na čelu sa SDP-om na drugoj strani. Moguće je i jačanje tzv. trećih opcija poput Živog zida ili Mosta, ali to nisu prave alternative. Prave političke ljevice, u vidu stranke koja bi se mogla približiti parlamentu, nečeg poput Združene liste u Sloveniji, nažalost u Hrvatskoj trenutno nema.

Medijska konstrukcija drustvene zbilje, H. HromadzicProšle godine je izišla Vaša knjiga ‘Medijska konstrukcija društvene zbilje: socijalno-ideološke implikacije produkcije medijskog spektakla’. Šta je osnovna poruka iste?

HROMADŽIĆ: Ta je knjiga pokušaj svojevrsne sinteze glavnih problemskih motiva i strujanja u polju medijskih studija i sociologije medija koji su mene preokupirali i koje smatram relevantnim. Naime, kada sam se osvrnuo i rekapitulirao što sam pisao i govorio o medijima unatrag 10-15 godina, potom mi se već odavno etablirana sociološka paradigma o konstrukciji društvene zbilje iskristalizirala kao nosiva platforma za moje interese i razumijevanja procesa unutar medijskog svijeta. Tu sam tezu gradio na nalazima medijskih i kulturalnih studija, ali i uz pobočnu asistenciju nekih koncepata u domeni kritike političke ekonomije, strukturalizma, psihoanalize i (neo)marksizma, u ovom primjeru apliciranim na analize medijskih institucija i medijskih sadržaja. Testirao sam ju preko koncepta spektakla koji je već odavno, parafrazirajući američkog teoretičara kulture Douglasa Kellnera, postao jvodeće organizacijsko načelo u politici, ekonomiji, kulturi i društvu općenito, a imamo i izgrađeno teorijsko nasljeđe za prikladan tretman kulture i društva spektakla još od 60-ih godina prošlog stoljeća, započevši sa Boorstinom i Debordom. Analizirao sam tako nekoliko „studija slučaja“, s pokušajem da pokrijem kako klasične masovne medije, tako i neke aspekte tzv. novomedijske digitalne paradigme.

Mnogi, ne samo u Hrvatskoj, nostalgično se prisjećaju vremena do 1980., ne iz nekih ideoloških pobuda, nego ekonomskih, životnih. Da li taj nostalgični odnos prema nekoj bliskoj prošlosti znači, zapravo, dijagnozu sadašnjeg stanja?

HROMADŽIĆ: Nostalgija je zapravo oblik pročišćenog, često uljepšanog i romantičnog, sjećanja na neka prošla vremena, prostore i ljude, a nikako ne nekakav objektivan uvid u zbilju nekog društva u nekom povijesnom periodu, njegovu političku, kulturnu, ekonomsku realnost. Pritom je nostalgija, kao što vidimo, dobro utrživa roba, vrlo ju je zgodno i lako ukomponirati u komercijalne uratke poput filmova, serijala, glazbe, muzejskih i galerijskih izložbi, itd., te potom isporučiti potrošačima gladnim sjećanja na „stara dobra vremena“. Stoga je prisutnost ili odsutnost nostalgičnih narativa, što sam već na jednom drugom mjestu definirao, produktivnije promatrati kao refleksiju društvenog stanja i prilika pozicije koja producira nostalgične reminiscencije, taj zamagljeni pogled unatrag. Ako to apliciramo na perspektivu žilave opstojnosti nostalgije ka 80-im koja je već dugo prisutna na prostoru nekadašnje Jugoslavije, potom bih rekao da to kazuje više o našoj današnjoj izgubljenosti, besperspektivnosti, poziciji marginalne poluperiferije u post hladno-ratovskoj geopolitici svijeta, društvenom beznađu i razvlaštenosti, te autokolonijalnom refleksu kojem smo skloni, a puno manje o objektivnoj slici i prilici te ubijene zemlje u spomenutom periodu.

Ima li žala i za nekom medijskom prošlošću u Hrvatskoj i ko su eventualni bajraktari svijetle povijesti hrvatskoga žurnalizma?

HROMADŽIĆ: Novinarstvo je strašno degradirana profesija u zadnjih 10-20 godina, na globalnoj razini. Razloga za to je puno, sveprisutna moć marketinške industrije u medijima i ubrzane promjene obličja tog zanata u uvjetima novomedijske tehnološke realnosti, samo su neki od razloga za to. Klasičnije novinarske forme, poput istraživačkog novinarstva, opstaju, ali tek na marginama medijskog mainstreama. No, primjera dobre novinarske prakse u lošim uvjetima ima. U Hrvatskoj su novinari i novinarke Feral Tribunea u 90-im i tzv. 00-im godinama pokazali što znači dignitet novinarskog profesionalizma, etičnosti, hrabrosti i zanatske domišljatosti s elementima genijalnosti. Danas su neki od tih ljudi pod okriljem tjednika „Novosti“, uz ljubljansku „Mladinu“ trenutno vjerojatno najkvalitetnije tiskovine na prostoru bivše Jugoslavije. Ali, dobre je primjere koji daju nadu u novinarstvo moguće naći i drugdje, primjerice, na brojnim portalima neprofitnih medija gdje se bruse nove generacije mladih talentiranih novinara. Nisam pesimističan po ovom pitanju, mislim da ima nade za novinarsku profesiju, premda sve trenutne društvene okolnosti ne idu tomu u prilog.

konzumerizamNa samom kraju, ako može u nekoliko rečenica, hoćete li objasniti pojam konzumerizma?

HROMADŽIĆ: Konzumerizmom sam se intenzivno bavio prije 8-10 godina, ali je to i dalje predmetom mojih znanstvenih interesa. U najkraćem, za mene taj pojam označava dio ideoloških trendova u epohi neoliberalizma, zapravo ga vidim kao poleđinsku, socio-kulturnu stranu političke ekonomije neoliberalizma. Stoga sam i sklon upotrebi ovog neologističkog termina jer mislim da je on prikladniji od pojma potrošačka kultura kao sabirališta potrošačkih navika, praksi i rituala, da ukazuje na spomenutu ideologičnost kulture potrošnje. Konzumerizam vidim i tretiram na razmeđu neoliberalizma u političkom, postindustrijalizma u ekonomskom i postmodernizma u kulturnom smislu. Sve se tri varijable znakovito isprepliću kroz hegemonijske trendove epohe unatrag tri do četiri desetljeća.

 

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

HROMADŽIĆ: Hvala Vama na iskazanom interesu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (815)

vrbas-miso

ILI POPIS ILI OTPIS?!

Posted: 22. Juni 2016. in Intervjui

 

U kojoj će mjeri već bajati podaci o popisu stanovništva i stanova u BiH biti od koristi u egzistencijalnim i razvojnim procesima države i u pristupnom putu ka EU, a koliko će okupacionim vlastima Rs poslužiti za potpunu eliminaciju najvećeg dijela protjeranog bošnjačkog stanovništva, ovisi o tome da li će međunarodna zajednica poštovati Zakon o popisu stanovništva u BiH ili će ponovno amortizirati suprostavljene stavove na račun Bošnjka i države BiH, a za račun i interes genocidne Rs i Srbije.

http://otvoreno.ba/wp-content/uploads/2015/10/PopisKarteTOP.jpg

Ako ne budu popisani, Bošnjaci će biti otpisani!

Još uvijek je krajnje neizvjesno da li će popis stanovništva u BiH, izvršen u oktobru već davne 2013.godine, iako sa zakašnjenjem, biti prihvaćen kao relavantan ili će okupacionim srpskim  vlastima poslužiti kao novo sredstvo za eliminaciju i genocidno zatiranje Bošnjaka s područja Rs,biće poznato tek početkom jula ove godine, kada ističe krajnji rok za objavu rezuiltata popisa.

Bolestan um u intelektualnom jezgru Srbije stvorio je bolesno srpsko jednoumlje i ono i danas udara u um i razara zdravu svijest građana, bez trunke kajanja i griže savjesti. Nakon što su tokom agresije pobili, protjerali na stotine hiljada Bošnjaka, okupacione vlasti Rs i Srbije ne ispuštaju priliku da „statističkim genocidom“ (koji se kao takav može dogoditi samo u BiH) trajno i zauvijek iz stanovništva BiH eliminišu  i zauvijek izbrišu blizu 200.0000 protjeranih Bošnjaka.  A da bi za to obezbjedio potrebnu podršku iz vana, predsjednik Rs Milorad Dodik je uz blagoslov Srbije i Rusije zapucao čak u Kinu, sa kojom je zaključio strateške sporazume, kojima najdragocjenije resurse države BiH licitira kao svoju babovinu.

Iz Rs se ne prestaje sa pritiscima, ultimatumima i ucjenama. I niko ne zna koliko  će se još ultimatuma, ucjena, pritisaka morati pretrpjeti i štetnih nagodbi prihvatiti, da se sačuva ovaj iscrpljujući zamorni Dejtonski mir, u kojem uživaju samo ratni profiteri, pljačkaši i korumpirane vlasti. Može li se pretpostaviti da je ucjenama o popisu stanovništva  i prijetnjama o  odbijanju popisa na području Rs dostignut  vrh ledenog brijega?

I dok okupacione srpske vlasti iznalaze nova sredstva i načine da zauvijek zatvore vrata okupiranog dijela BiH za bošnjačku dijasporu, bošnjački političari vjeruju u zakone koje svako tumači na svoj način, čekaju arbitražu MZ (koja je uvijek bila na štetu države BiH i Bošnjaka) , ili se nadaju da će neko drugi uraditi ono što je njihova primarna dužnost. A šta je moguća posljedica takvog odnosa jasno govori narodna poslovica „Poslije boja, koplje u trnje!“

Erupcija Ivanićevog nacionalizma

Ivanić melje, dok Dodik po Rusiji kosi, a Putin mu vodu nosi! A Bošnjaci umjesto da se odlučno i dosljedno usmjere razbijanju  srpskog nacionalizna i šovinizma, koji i dalje pjeni iz vladajućih struktura Rs, samo šute i kutre! Čekaju promjene iz vana, nafaku s neba.

A ovih dana smo ponovno zasuti erupcijom, ovaj put,  Ivanićeva šovinizma, nacionalizma i mržnje. Član Predsjedništa BiH sve upornije podupire nacionalističke i separatističke težnje Rs. Prema njegovim posljednim izjavama institucijama BiH prijeti (znači- priprema se) kriza, zbog odluke o popisu stanovništva, koja ne odgovara nastojanjima vlasti Rs da potpuno eliminišu i otpišu blizu 200.000 bošnjačkih građana s područja Rs. Po njemu su rezultati popisa za Rs neprihvatljivi. Njegova poruka građanima Rs, kojom se dopunjuje poznati Dodikov vulgarizam,  je da se odlučno istraje u jednoumlju  – do potpune  eliminacije “bošnjačke gamadi“, koja će, ako je ostavimo, za kratko vrijeme  još da se „nakoti“ i svojom nadmoćnom brojnošću  poništi sve što je genocidna vlast Rs pomognuta Srbijom uspjela do danas da sačuva na okupiranom teritoriju Rs. O verifikaciji popisa će naredne sedmice raspravljati i zauzeti stav Narodna skupština Rs, a kakav će taj stav biti nije nimalo teško pretpostaviti. Nakon opasnih i tendencioznih  prijetnji referendumom, Republika srpska sada ponovno poseže za svojim oprobanim sredstvom, najsigurnijim oružjem, jednoglasjem Narodne skupštine Rs, koja uvijek ujedinjuje i podržava stavove kojima se zavjerenički udara na pažljivo odabrane mete i ciljeve multietničke BiH. Ovaj put to je popis stanovništva. I umjesto da MZ otvoreno podrži zakonska rješenja po kojima je popis izvršen, pomogne pri verifikaciji rezultata popisa, ostavlja se Predsjedniku Agencije za statistiku BiH Velimiru  Jukiću da se sam borbi sa vjetrenjačama Rs.

BiH treba krizu da izađe iz krize

BiH u krajnjem treba krizu da iziđe iz blokade i krize, koju joj konstatno nameće secesionistička okupatorska vlast Rs.  Strategijom „ ne talasaj” do sada se ništa nije postiglo niti će se postići. Glavna i najveća prepreka suživotu bh naroda, najveća  prepreka miru i stabilnosti u BiH i regionu je bila i ostaje biti Rs. Dok postoji genocidna tvorevina u tkivu BiH , BiH neće ostvariti potreban napredak niti će građani moći slobodno i sretno živjeti. Srbija i Rs beskompromisno i svim sredstvima brane tekovine ostvarene agresijom i genocidom nad Bošnjacima. Ipak, nije sigurno da će raniji Sporazumi o paralelnim i specijalnim vezama sa Srbijom, uz nove o sigurnosti kojima je kumovao F. Radončić, brojne sporazume sa Rusijom a sada i sa Kinom biti dovoljna podrška Srbiji i Rs da sačuvaju i odbrane pravo na agresiju i počinjeni genocid nad Bošnjacima.

Poseban značaj za Dodika i Rs, koji daje snagu, kuraž i vjetar u leđa, ima nedavni Dodikov posjet Rusiji i Kini, sa kojom je postignuta suglasnost o “strateškom partnerstvu“,  zaključen čak 21 sporazum u različitim oblastima, obezbjeđena dodatna podrška i dobivene dodatne garancije.  A time Dodik, već duže pritisnut različitim optužbama za kriminal, ( zbog čega se zadnjih mjeseci ušutio i postao manji od makova zrna), sada dobiva novu infuziju snage, kuraži i moći, što se moglo odmah  osjetiti  iz njegove izjave o strateškom partnerstvu sa Kinom.

Malo kome u BiH nije ostalo nezapaženo  da se Dodik već neko vrijeme  primirio i  “uvukao u ljušturu“, svjestan da mu državne službe sigurnosti i tužilaštvo rade o glavi, ali samo toliko dugo dok se ne slegne prašina oko njegovih kriminalnih dosijea. Možda je na mjestu upitati se kakve su to službe bezbjednosti, kakvo je to tužilaštvo, koje za 10 godina, još od 2006.godine, nije u stanju ocjeniti i utvrditi osnovanost tih optužbi, posebno ispravnost bankovnog ugovora po kojem je Dodik digao novac i kupio vilu u Beogradu”?

Genocidna Rs je glavna prepreka svemu dobrom   

Popis ili Otpis?! To bi moglo biti pitanje, ali i decidan i jasan odgovor svih patriotskih snaga i građanskih struktura, svih naroda i građana BiH, srpskom ekstremizmu, nacionalizmu i fašizmu i njegovim protagonistima Ivaniću, Dodiku… Morao bi to biti odgovor države BiH vlastima genocidne Rs. Ako nema popisa – ima otpisa! Ali popis stanovništva je samo još jedna nova improvizovana barijera miru i suživotu. Glavna prepreka svemu dobrom u ovom regionu je genocidna Rs.

Ukidanje entiteta , apriori genocidnog entiteta Rs, mora biti imperativ svih zahtjeva branilaca nezavisnosti i suvereniteta BiH prema unutarnjim akterima i MZ. Ukidanje Rs i njenih vladajućih struktura mora se postaviti kao glavni cilj i imperativan zahtjev svih građana BiH koji žele jedinstvenu multietničku BiH, kakvu smo imali i voljeli, a kakvu i sada želimo. Ukidanje eniteta je interes svih naroda, svih građana BiH, koji sretan budući život ne vide u zatvorenim getima i nacionalnim torovima, već u zajedničkom životu na jedinstvenom teritoriju oslobođenom svakog vida separatizma.

Ako se srpski nacionalizam i šovinizam još uvijek može hraniti nacionalističkim jednoumljem i skrivati pod plaštom odluka tog jednoumlja, koje još uvijek preovladava u Narodnoj skupštini Rs, i država BiH se može suprostaviti  preko parlamentarnih struktura, putem javnog mnijenja i medija i oformiti front otpora prema srpskom i svakom drugom nacionalizmu, koji će moći argumentiranom istinom i pravdom odbraniti historijske vrijednosti i tekovine multietničke BiH.

Šta hoće zapjenušeni Ivanić?

I šta danas to hoće zapjenušeni i pobjesneli Mladen Ivanić?! Ubili su preko stotinu hiljada, silovali na desetine hiljada, trajno ili na duže vrijeme protjerali trećinu Bošnjačkog stanovništva BiH, pa sada hoće da i statistički eliminišu i sve one koji obilaze svoje napuštene domove i snuju dan na koji će se u njih vratiti. Na okupiranom teritoriju Rs promjenili su imena gradova, trgova, naselja, škola, bolnica i kulturnih ustanova, a nama Bošnjacima ostavili samo krajnjim naporom branjeno pravo da ukopavamo i prekopavamo zemlju, iz nje vadimo i u nju ostavljamo svoje kosti.  Sve to uvjerljivo pokazuje da je eliminacija Bošnjaka sa zacrtanog teritorija BiH bila i ostaje glavni  strateški cilj  Miloševićevo – Vučičevih  Srba u Srbiji i Karadžićevih Srba u Rs.

Po svemu što se dogodilo u BiH i Rs, od vremena okupacije do danas, nedvojbeno pokazuje da je strateški cilj Srbije i bh Srba bio pobiti, razvlastiti, protjerati i raseliti, a sada i statistički izbrisati i zauvijek eliminisati Bošnjake. Ni tada ni sada nije važno na koji to način i kojim sredstvima postići. Kada se već, u ovoj histiorijskoj etapi, nije mogla od „turske gamadi „ očistiti cijela BiH ( kao prije sto i kusur godina Srbija) da se bar očisti njen okupirani dio Rs, koja zahvata polovinu bh teritorija, a pretendira na još pet- šest optinskih područja na sadašnjem teritiriju FBiH.

A nacionalističke genocidne okupacione vlasti Rs će toliko dugo opstati, ostati i vladati koliko im dugo bude uspjevalo proizvesti dovoljnu masu mržnje i netrpeljivosti kod većeg dijela srpskog naroda prema Bošnjacima i neSrbima i predstaviti je kao antagonizam i mržnju  velike većine Srba prema Bošnjacima , i obrnuto. U takvom stanju genocidna vlast Rs se bogato hrani i tovi, što se nabolje može vidjeti na Ivaniću, Dodiku… koji su od mržnje i sile zaduli i utovili se kao “prasci”. Jedan ide u visinu, drugi u širinu, da bi mogli svojom mržnjom trovati druge,  dominirati mrakom i vladati zemljom i zrakom…

http://www.srpskacafe.com/wp-content/uploads/2016/04/dodik-ivanic.jpg

Jedan ide u visinu, drugi u širinu…

Gdje su Srbi koji drugačije misle?

Krajnje je vrijeme, da se opet,  ko zna koji put upitamo, gdje su osim “Žena u crnom“,  Čedomira,  Bosnimira…i inih Srbi koji drugačije misle?  Zar još nije došlo vrijeme da se i oni oglase i udruže svoje glasove, da ih i mi možemo čuti ?

Marta trećeg 1993. iz moje kuće , iz mog rodnog grada, u pedesetim godinama protjerani smo ja i moja supruga, moja slijepa 90-godišnja majka, naših tek stasalih dvoje djece, kao i 7000-8000 mojih sugrađana Bošnjaka i Hrvata, a u naše oduzete kuće uselile su naše srpske komšije i okupatorski srpski vojnici i desetinu godina ih uživali kao svoje. A mi smo lutali svijetom “od nemila do nedraga“  tražeći spasonosni krov nad glavom. Moj opustjeli dom i hiljade istih takvih čeka i zjapi u tami Rs kao avetinja. I ko to sada i po kom zakonu može reći  meni da smo ja i moja familija, i familije tih 7000-8000 protjeranih sugrađana, trajno ili privremeno otsutni i da se nemamo pravo vratiti u svoj dom kad budemo mogli i htjeli.

A  teška sudbina moje porodice, teška i tragična sudbina moga rodnog grada su samo jednina u nebrojenom mnoštvu bošnjačkih porodica koje su morale napustiti svoje domove i svoje gradove i sada ih fašističke vlasti Rs žele izbrisati iz liste živih građana BiH. A nema ni jednog grada ni jednog naselja u Rs u kojem su živjeli i iz kojeg su protjerani Bošnjaci, da u njemu ne zjapi i propada na stotine i hiljade imanja i porodičnih kuća, o kakvima i bogati na Zapadu mogu samo sanjati.

U trgovini sa državom BiH, kao kurentnom robom, Republika srpska uz pomoć Srbije i uz posredovanje MZ, opet, kao u niz ranijih prilika pokušava profitirati. Ruše se i rasturaju vrijednosti države BiH, a od genocidne Rs pravi se genocidna srpska država. I da bi se to postiglo najodgovorniji iz struktura vlasti Rs nastoje sebe isturiti u prve pozicije i predstaviti se kao Srbi veći od Srba, veći od Srbije. A državni funkcioner, dojučerešnji predsjednik a sada član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić, umjesto da izvršava svoju dužnost i radi za onog koji ga plaća, da pokreće i pomaže zajedništvo, čini sve da kao najveći Srbin Rs ,veći od Dodika ili bilo kog drugog, sruši temelje države BiH, rasturi njene najbrojnije stanovnike- Bošnjake i državu BiH preda Srbiji u miraz.

U svemu tome nema dileme. Popis stanovništva je džoker  sa koji  se udara po stolu.Ako prognani Bošnjaci ne budu  obuhvaćeni popisom, ne budu uvršeteni u građane BiH, biće zauvjek otpisani i izbrisani. A sve veći broj imanja, kuća i porodičnih domova ostajaće napušteno, prazno i prepušteno zubu vremena.

Da je danas živ Josip Kozararac, njegovi „Mrtvi kapitali“ bi postali besseler nad kojim bi generacije plakale.

U Burlingtonu, 22. Juna 2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

 

antun_lisecDragi Bog – stvoritelj, je naravno jači od svega što je stvorio. A Njegovo najdragocjenije stvorenje, u najmanjoj količini materije, je tek začeti čovjek…..Dragi Bog je izravno stvorio tek Adama i Evu. Nakon toga, On surađuje s roditeljima u stvaranju novih ljudi. Zamislite, koliku čast supružnicima ukazuje dragi Bog, kada s njima zajedno sudjeluje u stvaranju onoga najdragocjenijega u čitavom svemiru!….Dragi Bog je predvidio vezu seksualnog života s brakom kojega On blagoslovi i koji je za cijeli život, sa začećem novih ljudi. Tu se vezu ne smije raskidati! Raskidaju ju oni koji bi htjeli provoditi seksualni život prije i izvan braka kojega blagoslovi dragi Bog, a raskidaju ju i oni koji bi htjeli izvoditi bračni odnos bez začeća, preko grijeha kontracepcije i sterilizacije, ili obratno, koji bi htjeli postići začeće bez specifičnog bračnog odnosa. Zato su teški grijesi ne samo ubijanje nerođenog djeteta, nego također i kontracepcija, sterilzacija i umjetna oplodnja!…..Medicina ne može sve izliječiti što su ljudi u stanju upropastiti svojim greškama. Zato puno vremena dajem za odgoj kako bi ljudi živjeli u skladu s Božjim Zapovijedima. Odgajam protiv pušenja, alkoholizma i droge, o pravilnoj prehrani, izbjegavanju psihičkog i prometnog traumatizma, za poštivanje života staraca i teških bolesnika (protiv aktivne i pasivne eutanazije), za poštivanje predbračne suzdržanosti i svetosti braka, Božjeg dara plodnosti i dostojanstva začeća, a to znači protiv grijeha kontracepcije, sterilizacije, umjetnih oplodnji i ubijanja…..Leš ubijenog djeteta koje je prije implantacije -usađivanja u maternicu bilo veličine točkice ubojice možda nisu niti vidjele. Ubili su tom malom djetetu tijelo ali duša mu je i dalje živa i čeka Sudnji dan……Ne postoji umjetna oplodnja bez grijeha čak niti u slučaju da se radi o spolnim stanicama supružnika! Naime, tamo nemoralnim načinom dolaze do spermatozoida, začinju djecu bez specifičnog bračnog odnosa, a kada je riječ o izvantjelesnoj oplodnji ( u epruveti i sl.), na brojne načine ih masovno ubijaju…..Možemo reći da je spirala „zmija“, koju neke žene nažalost nose pod svojim srcem, koja se „hrani“ malom djecom,  a zdravu ženu pretvara u bolesnicu……Moram reći da ipak nije sve izgubljeno. Ima poštenih radnika u medicini i farmaciji koji ne sudjeluju u grijesima……Djelovanje protuživotnih organizacija na ovim prostorima se je uočavalo i ranije. Međutim, sada, kada su statističke činjenice o opasnosti biološkog izumiranja brojnih naroda prodrle u javnost, predstavnici i plaćenici takvih organizacija često izbjegavaju direktne izjave da se bore protiv rađanja djece, pa djeluju na podmukliji način, obmanjujući da se navodno zauzimaju protiv AIDS-a i drugih spolno prenosivih bolesti……Ukraina je zemlja u kojoj se već više od 25 godina možda najagresivnije i najsistematičnije, od svih europskih zemalja, reklamira prezervativ. Gdje su im rezultati? Paralelno s takvom “edukacijom”, postali su najzaraženijoim zemljom u Europi AIDS-om, ali i mnogim drugim zaraznim bolestima. Milijun i pol stanovnika Ukraine danas boluje od tuberkuloze. Mnogi od njih su zaraženi rezistentnim, neizlječivim tipom tuberkuloze. Osim toga, zbog velikog nemorala, B i C hepatitisima, u nekim sredinama je kod njih zaraženo već 15 – 17 % stanovništva, a negdje i 40 %……Siromaštva ima, ali pogledajmo iskreno zbog čega. Uvjeravam Vas da djeca nisu uzrok siromaštva, nego lijenost, trošenje novaca na pušenje, alkohol, hazardne igre, možda i za drogu, ili zato što gazda ne plaća pošteno svoga radnika, ili zato što je netko pokrao u tvornici ili državi, ili zbog rata, progonstva, međunarodne politike. Uvozi se i ono što se ne bi trebalo uvoziti, a domaće tvornice ili seljaci onda ne mogu prodati svoju robu, pa su bez zarada……Ovo što sam rekao pomaže ateistima da povjeruju da Bog postoji i da povjeruju da trebamo živjeti u skladu s Njegovom Svetom Voljom. Kada nekome kažemo istinu, mi ne znamo kako će i kada reagirati. Možda se ipak pokaje prije smrti. Međutim, ako mi ne iskoristimo mogućnost reći grješniku da mora prestati griješiti, onda imamo i sami neku krivicu…..

 Doktore Lisec, što biste nam mogli reći za uvod, da zainteresiramo naše čitatelje za poštivanje života, zdravlja, moralnih, bračnih i obiteljskih vrijednosti?

LISEC: Mislim da je dobro o životu i Božjem daru plodnosti razmišljati i iz jedne šire, „svemirske“ perspektive. Ljudi koji vjeruju u Boga, koji su iskreni, srca otvorenog Bogu, sve ovo će lako razumjeti.Sigurno ste i Vi impresionirani prostranstvima i bogatstvom svemira, a također i čudesima mikrokozmosa.

Dragi Bog – stvoritelj, je naravno jači od svega što je stvorio. A Njegovo najdragocjenije stvorenje, u najmanjoj količini materije je tek začeti čovjek.Jasno je da se na Mjesecu niti bilo gdje drugdje ne bi mogao pojaviti automobil, da ga netko nije izmislio i proizveo.A već je jedna jedina živa stanica neusporedivo kompliciranija od svih automobila, čak i od svih kompjutora na svijetu.

A koliko tek raznih živih bića postoji, a koliko je tek kompliciran čovjek već i samo po svojoj biološkoj građi! Čovjek se ne bi mogao pojaviti u tom ogromnom hladnom ili vrućem svemiru sam od sebe. I čovjek ima svoga autora, a to je dragi Bog! I taj Bog nas ne ostavlja nezbrinutima u svemiru, nego se neprekidno za nas brine i voli svakoga od nas.

Dragi Bog je izravno stvorio tek Adama i Evu. Nakon toga, On surađuje s roditeljima u stvaranju novih ljudi. Zamislite, koliku čast supružnicima ukazuje dragi Bog, kada s njima zajedno sudjeluje u stvaranju onoga najdragocjenijega u čitavom svemiru!

Ne smijemo si zamišljati da smo pametniji od dragoga Boga! Ne smijemo narušavati Njegovu zamisao o stvaranju ljudi!

Dragi Bog je predvidio vezu seksualnog života s brakom kojega On blagoslovi i koji je za cijeli život, sa začećem novih ljudi. Tu se vezu ne smije raskidati! Raskidaju ju oni koji bi htjeli provoditi seksualni život prije i izvan braka kojega blagoslovi dragi Bog, a raskidaju ju i oni koji bi htjeli izvoditi bračni odnos bez začeća, preko grijeha kontracepcije i sterilizacije, ili obratno, koji bi htjeli postići začeće bez specifičnog bračnog odnosa.

Zato su teški grijesi ne samo ubijanje nerođenog djeteta, nego također i kontracepcija, sterilizacija i umjetna oplodnja!

Važno je da svatko od nas sačuva svoju savjest čistom, da ne dopusti da niti pod prisilom, sudjeluje u grijehu.

Svi se trebamo s poštovanjem odnositi prema Božjim zapovijedima, prema Njegovom stvaralačkom planu, pa tako i prema životu svih ljudi, od začeća do prirodne smrti, prema Božjem daru plodnosti, moralnim, bračnim i obiteljskim vrijednostima.

Ne smije se sudjelovati niti u onim dijagnostičkim procedurama, poput rane amniocenteze i sl., koje pomažu u lovu i odstrelu bolesnih.

Ne smije se ubijati niti bolesnu djecu.

Na kojim područjima se naročito bavite u spašavanju života ljudi?

LISEC: Zalažem se za spašavanje života i zdravlja kada god su ugroženi i kod rođenih i nerođenih.

Prije specijalizacije opće kirurgije, radio sam i u općoj praksi na selu i na više odjela, dežurao za skoro sve odjele naše bolnice. Liječniku je jako teško kada dođe u nekom smislu „do zida“ i vidi da neće moći povratiti zdravlje i pomoći u spašavanju života. Kroz primjere svojih pacijenata, često uočavam da bi se mnoge bolesti i probleme moglo izbjeći da su izbjegavali pogrešni način života, tj. grijeh.

Medicina ne može sve izliječiti što su ljudi u stanju upropastiti svojim greškama. Zato puno vremena dajem za odgoj kako bi ljudi živjeli u skladu s Božjim Zapovijedima. Odgajam protiv pušenja, alkoholizma i droge, o pravilnoj prehrani, izbjegavanju psihičkog i prometnog traumatizma, za poštivanje života staraca i teških bolesnika (protiv aktivne i pasivne eutanazije), za poštivanje predbračne suzdržanosti i svetosti braka, Božjeg dara plodnosti i dostojanstva začeća, a to znači protiv grijeha kontracepcije, sterilizacije, umjetnih oplodnji i ubijanja.

Od svih perioda svoga života, čovjek je danas naugroženiji dok se još ne rodi.  I zato se jako zalažem za spašavanje i njihovih života, bez obzira na situaciju i bez obzira o kojemu je narodu riječ.

Recite nam nešto o djeci koja se još nisu rodila.

LISEC: Nitko od nas nije bio niti spermij, niti jajna stanica,  ali smo u početku imali maleno tijelo koje se pojavilo začećem. I to maljušno djetešce, sitno kao točkica, je navrednije stvorenje svemira u najmanjoj količini materije! Već od začeća je dijete živo, ima neumrlu dušu i određeno je da li je to djevojčica ili dječak, kakve će boje biti oči ili kosa, crte temperamenta i rad organa.

Do začeća dolazi oko dva tjedna prije izostanka majčine  menstruacije, i to najčešće u jajovodu. Ako je sve u redu, odatle djetešce doputuje u maternicu i u nju se ugnijezdi između petog i sedmog dana.

U to vrijeme njegovo tijelo ima oko 100 stanica.

  1. ili 18. dan nakon začeća, dakle manje od tjedan dana nakon izostanka menstruacije, srce je već tako razvijeno da počinje kucati, a nakon par dana, 21. dan od začeća, počinje tjerati i vlastitu krv kroz žile.

S tri tjedna uočilo se pojavu moždane kore. Prvi pokreti u djetetu prisutni su naravno već od začeća. Ali, s pet i pol tjedana ono miče glavicom, a sa 6 tjedana i čitavim tijelom poput već rođene bebe. Žena će međutim ove pokrete osjetiti tek kasnije.

Refleksi djeteta uočeni su u 6. tjednu. Tada su već snimili EEG. Međutim, poznato je da električna aktivnost postoji u svakoj živoj stanici, pa i u onoj prvoj.  EKG srca su snimili u 45. danu, iako ono kuca još i mnogo ranije.

U osmom tjednu dijete stišće šaku, štuca, budi se i spava. U 10. tjednu otisci prstiju izgledaju kao i u odrasle osobe.

U 11. tjednu dijete je veliko kao naš palac, a izgleda isto tako kao mi smanjeni na tu dimenziju. Toliko je pametno da samo stavlja svoj mali palčić u usta i siše ga. Reagira na zvukove, tako da ga vanjska buka može probuditi iz sna.

Naša vlastita sreća, pa i budućnost bilo kojega naroda, u velikoj mjeri ovisi o tome što si izabiremo za vrijednosti: da li si izabiremo neke iluzije, prijevare i nebitne stvari ili ono što je u Božjim očima vrijednost?

Kako se ponašamo prema onome što je prava vrijednost?

LISEC: Koje bi to vrijednosti još preostale u društvu za poštivanje, ako se ne bi poštivalo nepovredivost nježnog, malog, pa i tek začetog ljudskog bića, kojega je stvorio dragi Bog!

Što mislite, da se pojavi neki čovjek, koji kaže da mu pijev slavuja ide na živce i počne u cijeloj državi uništavati malene slavuje koji se u gnijezdima još nisu izlegli? U našim zemljama postoje državni zakoni koji bi takvog čovjeka jako kaznili.

Ako bi netko smatrao da je nerođeni čovjek manje vrijedan nego životinja koja se još nije izlegla ili okotila, to bi značilo da je poremećen.

Društvo s takvim stavovima bi bilo bolesno, na putu samorazaranja i propasti.

Treba svima govoriti o potrebi poštivanja života i dostojanstva svakog čovjeka, bilo onog najmanjeg, nerođenog, bilo onog rođenog ugroženog također na brojne načine. Oni koji su već počinili grijehe, trebaju se iskreno pokajati, odlučiti da više neće griješiti, moliti Boga da im oprosti.

A na koje su to načine ugroženi životi nerođene djece?

LISEC: Pretpostavljam da su već svi oni koji su to htjeli, mogli vidjeli fotografije  i video zapise žive i mrtve, nešto veće nerođene djece. Ali, nerođenu djecu ubijaju ne samo instrumentima, sredstvima i postupcima nakon izostanka menstruacije, nego još češće dok se ne usade u maternicu. Naime, do začeća i automatskog ubojstvenog učinka preko sprječavanja usađivanja u maternicu, vrlo često dolazi uz sve vrste tzv. “kontracepcijskih” tableta, uz hormonske flastere – implantate i depo injekcije, te sva hormonska i antihormonska postkoitalna sredstva protiv rađanja. Na isti način, ubojstveno djeluju i sve vrste spirala, bez obzira na vrstu, također i one koje sadrže hormone ili bakar.

Leš ubijenog djeteta koje je prije implantacije -usađivanja u maternicu bilo veličine točkice ubojice možda nisu niti vidjele. Ubili su tom malom djetetu tijelo, ali duša mu je i dalje živa i čeka Sudnji dan.

U Argentini su pred Federalnim sudom upravo to dokazali, tako da su sva ta sredstva 23. svibnja 2003. zabranjena i naređeno je uništavanje preostalih količina po skladištima. Argentinski Ustav jamči pravo na život svakog čovjeka sve od trenutka začeća.

U početku trudnoće žena još na sebi ne primjećuje znakove da pod njenim srcem već živi sin ili kćerkica. Pogotovo je to slučaj u periodu od začeća pa do izostanka menstruacije. Ipak, moramo čuvati živote i zdravlje i one djece koja su još “skrivena”.

Jasno je da se ne smije odstranjivati maternicu ako dolazi u obzir da je u njoj živo dijete. Postoji čitav niz drugih operacija, pa i dijagnostičkih procedura, prije čijeg izvođenja treba biti siguran da u tijelu žene ne postoji živo dijete, da ga se ne bi ubilo niti povrijedilo. Za usporedbu, može se reći da se ne smije rušiti kuću dok dolazi u obzir da je u njoj netko živ.

Ovdje su fotografije djece koja se još nisu usadila u maternicu, koje sam našao na internetu:

začeće-8začeće-1začeće-2začeće-4začeće-5začeće-6

 

 

 

 

Kod začeća je tijelo djeteta veličine 0,1 do 0,15 mm, a težina mu je otprilike 0,004 mg. Ne smije se niti njih ubijati!

 

 

Hrvatski fizičar prof. dr. Davora Pavuna, je izračunao je da se tijelo tek začetog djeteta sastoji od otprilike 1014 ili 1018  atoma. To se piše tako, da se jedinici doda 14 ili 18 nula (100000000000000 ili 1000000000000000000 atoma).

Kada bi se dijete trebalo usaditi u maternicu, tijelo mu sadrži otprilike 100 stanica, a to znači sto puta više atoma, nego kod začeća. Ako se dijete zbog spirala, hormona ili antihormona protiv rađanja ili zbog bilo kojih drugih razloga ne uspije usaditi, pa umre, postavlja se pitanje što se događa s njegovim mrtvim tijelom.Teoretski postoje samo dvije mogućnosti: Ili čeka da sa slijedećom menstruacijom napusti tijelo majke, ili, što mi izgleda vjerojatnije, tijelo žene, u području maternice, resorbira tijelo mrtvog djeteta koje je tada veliko oko jednog milimetra ili možda još i veće a sadrži 1016 ili više atoma. To je jako veliki broj atoma tijela djeteta koji se raziđu po organizmu njegove majke.

Resorpcija tijela djeteta predstavljala bi svojevrsno ljudožderstvo.

Tijelo odraslog čovjeka visine 175 centimetara, sadrži otprilike 1028 atoma. Ne smije se sudjelovati niti u onim dijagnostičkim procedurama, poput rane amniocenteze i sl., koje pomažu u lovu i odstrelu bolesnih.

Prije par dana sam dobio od jednog ginekologa vrlo lijepi video, na kojemu se vidi kako dijete od radosti plješče ručicama, što su snimili ultrazvučnom kamerom. Traje 14 sekundi, a može se preuzeti preko:

https://jumbo.iskon.hr/dl/a46bcf6f-7d00-4421-8632-bf8487d404a4

Ovdje su Vam fotografije slonića prije rođenja, a također i djeteta, oko pet tjedana nakon začeća:

Slonzačeće

 

 

 

 

 

Ne smije se dopustiti brošure, plakate niti bilo što drugo što bi promicalo sredstva ili postupke za izvođenje grijeha. Nažalost, netko uporno s takvim reklamama pokušava preplaviti ginekološke i druge čekaonice. To se ne smije dopustiti!

Čuje se da masovno ubijaju djecu i prilikom raznih postupaka vezanih za umjetne oplodnje. Da li je to tačno i šta biste rekli o tome?

LISEC: Sasvim sigurno, ne smije se ubijati niti takvu djecu, ali treba reći da ih se na umjetni način ne smije niti začinjati! Treba poštivati Božju zamisao o stvaranju ljudi u dostojanstvu, preko specifičnog bračnog odnosa roditelja.

Znamo da ima slučajeva kada se dijete pojavilo i bez specifičnog bračnog odnosa: prije braka, izvan braka, silovanjem, rodoskvrnućem ili na umjetni način. Ako je dijete stvoreno, pa makar još bilo i najsitnije, ono ima pravo na život i na poštivanje kao i svako drugo ljudsko biće. Međutim, očito je da se na takve načine ne smije začinjati djecu!

Ne postoji umjetna oplodnja bez grijeha čak niti u slučaju da se radi o spolnim stanicama supružnika! Naime, tamo nemoralnim načinom dolaze do spermatozoida, začinju djecu bez specifičnog bračnog odnosa, a kada je riječ o izvantjelesnoj oplodnji ( u epruveti i sl.), na brojne načine ih masovno ubijaju. Čak i oni koji izvode  oplodnje„u epruveti“  priznaju u člancima i knjigama koje pišu, da se rodi manje od 5 % tako začete djece. Zbog neprirodnih uvjeta, ne uspijeva se usaditi u maternicu, pa umire i najveći broj one djece koju pokušavaju usaditi u maternicu.

To je bio dovoljni razlog da ih je Ustavni sud Kostarike 11. X 2000. potpuno zabranio, bez izuzetka. Pred Sudom su dokazali da oplodnje u epruveti narušavaju pravo na život svakog ljudskog bića koje garantira njihov Ustav.

Čitamo da klinike koje izvode oplodnje u epruveti odabiru koju će djecu usađivati. Masovno ih ubijaju, prodaju za eksperimente, izvoze ili zamrzavaju. A što mislite, da su tjelesa tako ubijene djece, umjesto veličine točkice 20 ili 50 kg, kolika bi to bila groblja? Koliki smrad raspalih leševa! Zar bi se i onda netko usudio šutjeti protiv tih oplodnji! A ponavljam da nema razlike između najsitnijeg djeteta i najtežeg odraslog čovjeka!

Gledao sam ženu na televiziji koja je rekla da su joj, koliko ona zna, do sada začeli u epruveti 50 djece, a nije se rodilo niti jedno.

Više nije tajna da se po svijetu, u brojnim klinikama, pojavljuju i djeca  bez oplodnje jajne stanice spermatozoidom, preko umjetnog stvaranja blizanaca, cjepkanjem maljušnog tijela djeteta, u raznim njegovim uzrastima, a i na razne druge umjetne načine. Sve je to povezano s masovnim ubijanjem nerođene djece, još u većem broju nego što se izvede tzv. „kirurških“ pobačaja.

Čak i onda kada govorimo o poštivanju života nerođene djece moramo ponavljati razloge za poštivanje predbračne suzdržanosti i svetosti braka.

Spolnim bolestima, koje mogu izazvati neplodnost, pa i smrt nerođenog djeteta, može se zaraziti i preko grješnog sredstva prezervativa. Tako može nastati endometritis – upala sluznice maternice u koju se začeto dijete ne uspijeva usaditi. Žena je bila trudna, ali nije to primijetila, jer nije bilo izostanka menstruacije.

Ili, unatoč zarazi, dijete se usadi u maternicu, ali pogine kasnije. Npr. bakterije izazovu nekrozu ovojnica djeteta, pa žena misli da je imala „spontani“ pobačaj.

To znači da bi se oni, koji su imali predbračni ili izvanbračni seksualni kontakt, trebali istestirati na brojne bolesti, da bi se, u slučaju potrebe, mogli liječiti. Međutim, testiranje se ne smije obavljati grješnim načinom. Uvijek postoji rješenje bez grijeha.

Tko će se zalagati za pravo na život svakog čovjeka, pa i onog nasitnijeg, kao točkica, ako nećemo mi, rođeni ljudi, koji vjerujemo u Boga?Budimo ponizni, pomislimo što će biti s našim dušama poslije naše smrti, prihvatimo Božje Zapovijedi, poštujmo ljudski život, Božji dar plodnosti i dostojanstvo začeća.To znači da se ne smije sudjelovati niti u grijesima kontracepcije, sterilizacije, umjetnih oplodnji, ubijanja, kao i niti u bilo koji drugim grijesima. Život u skladu s planom Boga koji je stvorio svemir i čovjeka, čuva nas od mnogih problema i bolesti.

Umjetne metode sigurno štete i zdravlju onih koji ih upotrebljavaju?

LISEC: Spirala izaziva reakcije, pa i gnojenja u maternici, jajovodima i trbušnoj šupljini, krvarenja, bolove, slabokrvnost i brojne druge probleme.Nekada hitna pomoć doveze ženu koja nosi spiralu u bolnicu na kirurški odjel, jer se u početku niti ne zna da li ju strašno boli trbuh zbog upale slijepog crijeva, zbog perforacije čira na dvanaesniku ili zbog nečeg drugog. Međutim, na operaciji se tada obično u trbuhu nađe litra i pol gnoja, a gnoj kapa iz jajovoda, jer dolazi iz maternice u kojoj je spirala.

Možemo reći da je spirala „zmija“, koju neke žene nažalost nose pod svojim srcem, koja se „hrani“ malom djecom,  a zdravu ženu pretvara u bolesnicu.

Žene koje gutaju  pilule protiv rađanja, češće obole od raka prsa, kože i maternice, sklonije su moždanim i srčanim udarima, upalama vena s ugrušcima koji mogu izazvati emboliju, pojavi im se oštećenje jetre i vidnog živca, oslabljenje imuniteta itd. Ove pilule nisu rješenje niti za reguliranje nepravilnih menstruacijskih ciklusa.

Najčešći razlog nepravilnog ciklusa nije nikakva bolest, nego neki stres koji je izazvao kašnjenje ovulacije, pa tako i kašnjenje menstruacije. Međutim, ako se radi o stvarnoj bolesti, kao što je npr. tumor hipofize i sl., ove pilule neće ništa izliječiti, nego samo odgađaju postavljanje prave dijagnoze.

Slično štetno djelovanje imaju i svi drugi hormoni i antihormoni koje je industrija smrti izmislila protiv rađanja.Čak je poznato da zbog stimulacije ovulacije, kao pripreme za umjetne oplodnje, mnoge žene dobiju rak prsa i rak jajnika koji se još brže šire od „običnih“ rakova.

Možemo reći da je maternica „strateški“ organ svakoga naroda. Ako se nekom narodu uništi maternice, onda se je uništilo taj narod. A upravo netko danas pokušava uništavati maternice sviju naroda, uništavati njeno zdravlje, uništavati  ambijent u kojemu bi dijete trebalo živjeti dok je nježno i maleno. Nemojte to dopustiti!

Moram naglasiti da se ne smije upotrebljavati niti ona sredstva koja nemaju ubojstveni učinak, ali koja bračnom odnosu sprečavaju začeće.Već sam objasnio da je dragi Bog predvidio vezu između bračnog odnosa supružnika i stvaranja novih ljudi. Tu vezu kidaju oni koji žele začeće bez bračnog odnosa, umjetnom oplodnjom, ili obratno, oni koji žele odnos, ali sprečavaju začeće kontracepcijskim ili sterilizacijskim sredstvima ili postupcima.

Ako se pojavi opravdani razlog odgode začeća, suzdržanost od bračnih odnosa ne može biti grijehom. To nije kontracepcija, jer se uopće nema odnose. Međutim i ovom prilikom naglašavam da se uopće ne smije imati odnose niti prije niti izvan onoga braka kojega blagoslovi dragi Bog i koji je za cijeli život.

Ima li nade za popravak stanja u medicini i farmaciji?

LISEC: Moram reći da ipak nije sve izgubljeno. Ima poštenih radnika u medicini i farmaciji koji ne sudjeluju u grijesima. Ipak, ima slučajeva  kada netko od  ljudi zaposlenih u ovim i nekim drugim profesijama želi napraviti “robote” koji bi ispunjavali tuđe nemoralne zahtjeve. To se ne smije dopustiti! Svaki čovjek  ima dušu, pravo na svoje ljudsko dostojanstvo i zaštitu čiste savjesti! Biti ćemo još precizniji ako kažemo da netko želi uvesti u medicinu i farmaciju svojevrsnu  prostituciju, da bi se ponašalo onako kako to netko želi platiti. Ne smijemo to dopustiti!

U našim zemljama je toliko veliki postotak zaraženih nekima od spolno prenosivih bolesti, kao nikada ranije. Što mislite, zašto je do toga došlo?

LISEC: Najčešći razlog su predbračni i izvanbračni seksualni kontakti. Međutim, ima i još jedan drugi razlog, a to je što su reklamirali prezervativ i lagali da je on zaštita.

Međutim, nema zemlje na svijetu gdje su reklamom prezervativa zaustavili ili smanjili postotak zaraženih!

Čuo sam da su u BiH, Hrvatsku i susjedne zemlje, posljednjih godina, u brojne škole, vrlo agresivno i sistematski, dolazile ponude za promicanje grijeha bludnosti te borbu protiv života, plodnosti i rađanja, preko raznih udruga, „radionica“, pozivanja u tzv. „prijateljske“ centre, predavanja nekih doktora i studenata, tribina, anketa, nekih časopisa, pa i školskih knjiga, pozivanja nastavnika na “edukaciju“,  preko brošura i letaka  koje su pokušavali dijeliti učenicima i roditeljima, filmova, seminara, preko pokušaja postavljanja već uramljenih plakata i sl., ovijeno pričama o “programu djelovanja za mlade”, o navodnoj brizi  za “reproduktivo zdravlje”, za “sprečavanje AIDS-a”, za “spolni odgoj” i sl.. Bilo je slučajeva da je to, nažalost, stizalo i uz preporuku institucija vrlo zvučnih i poznatih naziva. Promicatelji ovih pogubnih ideja pronalaze i razne druge smicalice u želji da im ravnatelj škole otvori vrata. Oni svojim djelovanjem zapravo rade i protiv reprodukcije i protiv zdravlja. Ne smije im se dopuštati ovakvo djelovanje.

Dijete je Božji darZapravo, vidi se da se radi o zajedničkom programu kojega razne međunarodne organizacije koje se bore protiv rađanja djece i koje promiču razni nemoral, žele nametati po svijetu, uz pomoć domaćih suradnika. Na dijete ne gledaju onako kako bi to trebalo gledati, kao na Božji dar, nego kao na “insekta” protiv kojega se bore. Takvi stavovi međutim nisu u interesu niti jednog naroda. Takvi stavovi ne rješavaju nikakve probleme, nego stvaraju nove probleme!

Djelovanje protuživotnih organizacija na ovim prostorima se je uočavalo i ranije. Međutim, sada, kada su statističke činjenice o opasnosti biološkog izumiranja brojnih naroda prodrle u javnost, predstavnici i plaćenici takvih organizacija često izbjegavaju direktne izjave da se bore protiv rađanja djece, pa djeluju na podmukliji način, obmanjujući da se navodno zauzimaju protiv AIDS-a i drugih spolno prenosivih bolesti.

Međutim, razdvajanjem seksualnosti od braka i od rađanja, erotiziranjem publike, podržavanjem predbračnog i izvanbračnog seksualnog života, zapravo razdvajaju povezanost koju je dragi Bog predvidio između seksualnog života, braka i začeća. Kao rezultat, propadaju ne samo pojedinci, nego i zajednica.

Uništenjem stida nemoralnim sadržajima u školi ili na bilo kojem drugom mjestu i prihvaćanjem nemoralnog života, doprinosi još većem širenju raznih spolno prenosivih bolesti, razvijaju se negativni stavovi prema braku i roditeljstvu, neopravdano se odgađa ili potpuno izbjegava brak, gube se duhovne, psihološke i biološke predispozicije za sretan i uspješan brak, raste postotak neplodnih bračnih parova i rastava brakova s negativnim posljedicama ne samo za supružnike, nego i za djecu i društvo.

Još donedavno su po školama lagali da Boga nema. To je bio napad na Božju zapovijed. Međutim, reklamom grijeha kontracepcijskih i abortivnih sredstava i postupaka, te poticanjem na bludnost također napadaju i druge Božje zapovijedi. Da li će se netko opredijeliti za pohađanje vjeronauka, to je već druga tema. Međutim, mora se naglasiti da školske a niti druge ustanove nemaju pravo raditi niti protiv jedne od Božjih zapovijedi. Kada se napada bilo koju od njih, onda je to usmjereno protiv interesa svakoga čovjeka, bez obzira koje vjere ili nacije bio. Ne može se biti pametniji od dragoga Boga i činiti dobro napadajući one životne principe koje nam je dao Bog, koji nas je i stvorio!

Na bezbroj primjera se može dokazati da zdravlje čovjeka u velikoj mjeri ovisi o načinu njegovog života. Priroda neke greške jednostavno rečeno ne oprašta. A, kada se moralni integritet čovjeka i onaj prirodni zdravi stid razore na jednom području, lakše se propadne i na drugom.

Netko se čudi zašto među mladima ima toliko mnogo drskosti, nepoštivanja drugih pa niti sebe, neodgovornosti, lijenosti, razočarenja, drogiranja, alkoholizma, preziranja braka, zašto ima toliko nesretnih supružnika. Međutim, vrlo često su svim tim problemima prethodili baš grijesi s područja spolnosti i roditeljstva, koje netko nažalost još uvijek pokušava nametati kroz školski sistem i to još pod maskom navodne brige za “reprodukciju” i za “zdravlje”, radeći u stvari i protiv reprodukcije i protiv zdravlja.

Spomenut ću dva konkretna događaja koji su s ovim povezani, a govore vrlo mnogo. Obratila mi se 19-togodišnja djevojka s rakom maternice, zaražena Humanim Papiloma Virusom (HPV). Pokušali su ju izliječiti odstranjivanjem dijela cerviksa maternice, tzv. konizacijom, ali se vidjelo da nije dovoljno, pa je naručena na histerektomiju (odstranjenje cijele maternice) da bi joj se spasilo život. Dok je bila u gimnaziji, kaže da im je došla držati predavanje jedna doktorica i poticala ih na upotrebu raznih sredstava protiv rađanja. To ju je ohrabrilo da počme s predbračnim seksualnim životom, pa se zarazila Humanim Papiloma Virusom (HPV-om) i dobila rak.

Za one koji misle da do raka ne bi došlo da se je u spolnim odnosima, koje je imala, upotrebljavalo prezervativ, u tekstu koji slijedi, vidi se da se HPV i razne druge spolne bolesti prenose s prezervativom kao i bez njega. Prezervativ pruža lažnu sigurnost. Institucije i pojedinci koji su ga reklamirali, zapravo su odgovorni za bolesti, smrt i tragedije mnogih ljudi.

Prije par godina bio sam u Latviji i čuo zabrinjavajući podatak od djelatnika televizije. Bili su u jednoj srednjoj školi, razgovarali sa stotinjak učenika, a  nitko od njih u životu ne želi ući u brak i imati djecu. Kažu da su kod njih u školi  nekoliko puta imali predavanja tzv.  “seksualnog odgoja“ gdje su ih nagovarali na razne grijehe, pa da sada više ne vide potrebu za brakom. Brak je, kažu, odgovorost i obveza.

Pitam se gdje je budućnost bilo kojem narodu ako mlade generacije ne žele ostvariti brak i rađati djecu?

Nikada nitko neće otkriti prezervativ koji čuva od grijeha. A grijeh je, u nekom smislu, AIDS duše. Grijeh je ovdje najveći problem. Zbog njega propada duša.

Međutim, preko prezervativa se ipak prenose i bolesti, pa i one smrtonosne.

Ovom prilikom želim spomenuti da je Centar za kontrolu bolesti SAD-a još koncem osamdesetih godina  izjavio,  što nikada kasnije nije opovrgnuto: “… HIV je izoliran iz krvi, sline, suza, mokraće, sjemena, cerebrospinalne tekućine, majčinog mlijeka, te iz tkiva zaraženih ljudi…Koža, naročito kada se ogrebe, poreže ili oguli, upale kože i druga oštećenja, kao i sluznice oka, nosa, usta, a moguće i dišnog puta (dušnik, bronhi, pluća), trebaju se smatrati kao mogući putevi ulaska virusa.” Ovo je objavljeno u: Morbidity and Mortality Weekly Report, Atlanta-GA, US Dept. of Health, Education and Wellfare, 1 April 1988, Vol. 37, No. S-4.

Svake minute u usnoj šupljini se pojavi milijun novih limfocita, a ako je u ustima prisutna upala, onda i deset milijuna. Ako je čovjek zaražen, u limfocitima se nalazi mnoštvo virusa AIDS-a. Često je stomatolog prvi liječnik koji posumnja da netko boluje od AIDS-a kada vidi gnojenje i krvarenja u ustima, bijele naslage i slične promjene.

Čak i zdrava osoba skoro uvijek u ustima ima neke ranice nakon pranja zubi, zbog pokvarenog zuba, gingivitisa ili oštrije hrane, kroz koje virusi još lakše ulaze.

Preko 30 % stanovništva boluje od paradontoze (malenog gnojenja oko zubi s otvorenim krvnim žilama), a oko 30 % stanovnika primjećuje krvarenje kod pranja zubi!

Danas znamo da čovjek u krvi i svojim izlučevinama ima u raznim fazama bolesti različite količine virusa. Sigurno da ima i razlike među raznim poljupcima. Ali, iz svega navedenog, jasno je da se ne smije zanemarivati mogućnost zaraze već i nekim ljubljenjem.

Paralelno s velikim reklamama prezervativa zaraza se je u nekim dijelovima tropske Afrike toliko proširila da je već zaraženo preko polovine stanovnika mlađe dobi.

Ukraina je zemlja u kojoj se već više od 25 godina možda najagresivnije i najsistematičnije, od svih europskih zemalja, reklamira prezervativ. Gdje su im rezultati? Paralelno s takvom “edukacijom”, postali su najzaraženijoim zemljom u Europi AIDS-om, ali i mnogim drugim zaraznim bolestima. Milijun i pol stanovnika Ukraine danas boluje od tuberkuloze. Mnogi od njih su zaraženi rezistentnim, neizlječivim tipom tuberkuloze. Osim toga, zbog velikog nemorala, B i C hepatitisima, u nekim sredinama je kod njih zaraženo već 15 – 17 % stanovništva, a negdje i 40 %.

Nedavno sam čuo da je u Kijevu, do sada otkriveno trideset tisuća zaraženih SIDOM. Međutim, testirao se tek mali postotak stanovništva. Očito da je zaraženih još i mnogo više.

Očito je da će tako proći i u drugim državama ako se i tamo bude tako odgajalo i živjelo.

Još od prije se zna da se i tuberkuloza i B i C hepatitis i većina drugih zaraznih bolesti prenosi već i samo ljubljenjem! Međutim, organizacije koje žele nametnuti nemoralni odgoj, ovo ne žele dati u javnost.

Zamislimo samo kako bi to izgledalo da dođemo u restoran ili kafić, a konobar nam kaže da se kod njih više ne peru čaše niti pribor za jelo! Ili, kako bismo reagirali da nam ponudi čačkalicu za zube od bivših gostiju? Zgadilo bi nam se jer znamo da se zaraze preko neopranih čaša, neopranog pribora za jelo i preko upotrebljavanih čačkalica ipak mogu prenijeti. Okrenuli bismo se i otišli. Međutim, činjenica je da se ljubljenjem prenese veća količina bakterija i virusa nego preko neoprane čaše!

Čak ako se i nisu ljubili a imali su spolni odnos s grješnim sredstvom prezervativom, zaražavaju se vrlo često ne samo AIDS-om, nego i raznim drugim bolestima od kojih se može postati neplodnim, a i umrijeti!

Reklama prezervativa je dovela ne samo do lažne sigurnosti da se tako neće prenijeti AIDS, nego je zbog poticaja na nemoralni život dovela do strahovitog razbuktavanja i drugih zaraza.

Danas se u Europi od raka maternice, uzrokovanog Humanim Papiloma Virusom,  umire više osoba nego što ih umire od AIDS-a.

Američki nacionalni institut za zdravlje je još 1996. god u dokumentu “Consensus Statement on Cervical Cancer” utvrdio da upotreba barijernih metoda kontracepcije u koje spada prezervativ, ne potvrđuje da bi se time sprečavalo širenje HPV–a.

Nema niti kliničkih potvrda da bi prezervativ štitio od zaraze sifilisom, herpesom,  Chlamydiom Trachomatis i raznim drugim bolestima.

Mnogi muškarci i žene zaraženi Chlamidiom ne osjećaju zarazu ili tek osjećaju male simptome. Međutim, ova bakterija može izazvati neplodnost i muškarca i žene. Chlamydia izaziva upale u maternici i jajovodima što može dovesti do neplodnosti. Nekada zaražena žena ipak zanese, ali dijete zbog  zaraze često umre još prije poroda.

Kako pomoći ljudima da se ne boje djece?

LISEC: Treba im reći da se treba bojati zmija, komaraca i grijeha, a ne djece! Svako dijete je Božji dar, a Božjih darova se ne smije bojati!Dijete ima ne samo usta koja traže jesti, nego i ruke koje će vrlo brzo početi raditi, srce koje će voljeti tatu i mamu i neumrlu dušu koja ima šansu doći u Nebo!

Siromaštva ima, ali pogledajmo iskreno zbog čega. Uvjeravam Vas da djeca nisu uzrok siromaštva, nego lijenost, trošenje novaca na pušenje, alkohol, hazardne igre, možda i za drogu, ili zato što gazda ne plaća pošteno svoga radnika, ili zato što je netko pokrao u tvornici ili državi, ili zbog rata, progonstva, međunarodne politike. Uvozi se i ono što se ne bi trebalo uvoziti, a domaće tvornice ili seljaci onda ne mogu prodati svoju robu, pa su bez zarada.

Zapravo, najveće je siromaštvo kod čovjeka onda, kada mu je nečista savjest. A tko će stvoriti bolje uvjete, ako ne bude djece? Ne može se očekivati oglas da je u grad stigao kamion ili vlak prepunjen dolarima ili eurima, pa da ljudi dođu i uzmu koliko im treba.

Dobro odgojena djeca pomažu jedni drugima, pa i roditeljima u starosti više nego državna penzija! U plodnom periodu života, većinu dana u mjesecu žena je neplodna. Međutim, koliko god djece da zanese, neka ih zavoli, sačuva im život i rodi!

Katolička Crkva u Hrvatskoj ima bogata iskustva u organiziranju savjetovanja trudnica da odustanu od pobačaja i drugih grijeha. I sam sam kroz takva savjetovališta  pomogao u spašavanju života mnoge, mnoge djece, ne samo hrvatske, nego i bošnjačke, srpske i raznih drugih nacija. Mnogi od njih su sada već odrasli ljudi. Niti ne znaju u kakvoj su bili opasnosti. Ja im to sigurno nikada neću reći, ako ih susretnem.

Mogu Vam reći da se najlakše razgovara sa siromašnima. Kod njih nema toliko oholosti kao kod bogatih.

Ako netko želi, može poslušati neke moje radio-emisije, najprije su one koje sam snimio za Radio Marija BiH u trajanju od pola sata.

Četiri emisije o razlozima za poštivanje predbračne suzdržanosti i o izgradnji pozitivnih stavova prema braku, djeci i roditeljstvu, može se preuzeti preko:

Prva:

https://jumbo.iskon.hr/dl/314fa088-ca3b-4f6f-b3b9-932eb55b6095

Druga:

https://jumbo.iskon.hr/dl/c06fc654-170a-4123-a7fd-95d9da436ba6

Treća:

https://jumbo.iskon.hr/dl/adce86ef-ac2b-44b3-bae7-7120d1a7c3df

Četvrta:

https://jumbo.iskon.hr/dl/e2d8f544-ed77-4796-8516-155b5ef50972

Dvije emisije na temu “Zašto se ne žene?”:

Prva emisija:

https://jumbo.iskon.hr/dl/e31de534-72f5-46c1-b458-b24d6968c300

Druga:

https://jumbo.iskon.hr/dl/04a3c656-8881-4ed0-a72a-3c7987a8273f

O štetnosti alkoholizma i pušenja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/a3f82072-fec8-41ea-a31d-6b5c6389252b

Protiv droge:

https://jumbo.iskon.hr/dl/999bc242-592d-45d4-9034-75d52348d446

O ponašanju (protiv psihičkog traumatizma):

https://jumbo.iskon.hr/dl/b4200533-8281-4d4d-aaaf-d7858f526434

O poštivanju života staraca i teških bolesnika:

https://jumbo.iskon.hr/dl/77500582-10cd-475b-9d14-89a1c57f8b9c

Zdrava prehrana, prvi dio:

https://jumbo.iskon.hr/dl/71abbec9-8e13-4779-8548-367db295eb9a

Zdrava prehrana, drugi dio

https://jumbo.iskon.hr/dl/4af6d2ef-5391-4628-97d7-dff5e483209a

Sprečavanje prometnih nesreća:

https://jumbo.iskon.hr/dl/5da78e31-faba-4bd5-9762-c939fc8e2737

Emisija  o zahvalnosti:

https://jumbo.iskon.hr/dl/4a2dfa0b-c940-4db1-a0af-d99d1a5e524e

Prva emisija o milosrđu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/e5184e2c-993c-4558-a723-ffce0b49828b

Druga emisija o milosrđu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/0065a952-12f2-4769-94e3-c29b80220901

Treća emisija o milosrđu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/7601ee17-8b02-415f-b75f-c9eda6d61cb4

Četvrta emisija o milosrđu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/1fcab32f-045a-409a-bce4-ae467779f6fa

Prvi dio predavanja kojega sam održao u jednoj bolnici, o postivanju života staraca i teških bolesnika:

https://jumbo.iskon.hr/dl/8617738f-697e-458e-81c0-73564a8dbb21

Drugi dio predavanja kojega sam držao u jednoj bolnici:

https://jumbo.iskon.hr/dl/244519c8-317f-4fea-8102-2092b7411d57

Treći dio predavanja u bolnici:

https://jumbo.iskon.hr/dl/e400b3c4-c71a-4225-a921-0b0027c924f9

Emisija od 15. VI 2015, nakon posjete Sv. Oca Pape Sarajevu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/0137b111-1d0f-4579-b2c2-a93044b49f84

Emisija o ekologiji: https://jumbo.iskon.hr/dl/ebf786d1-e649-48b2-a33e-c6242e34e4eb

Emisija o potrebi kreposnog života, da se nikada ne sudjeluje u grijehu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/7e51d476-dc85-480f-8c98-81a3802d9231

Emisija o nekim znakovima vremena u kojemu živimo:

https://jumbo.iskon.hr/dl/cef33859-7761-4a4a-9e22-91ac4052f195

A sada dajem linkove kako se može preuzeti kraće radio emisije u trajanju od oko 15 minuta:

  1.  O obiteljskom životu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/f2415487-6b26-43cc-ba0b-d2fd8d468c0c

  1. Liječenje duševnih rana izazvanih sudjelovanjem u usmrćivanju nerođene djece:

https://jumbo.iskon.hr/dl/0065a952-12f2-4769-94e3-c29b80220901

  1.  Iz svemirske perspektive:

https://jumbo.iskon.hr/dl/0c3b5357-d04d-4eef-9491-9403de16759a

  1. O poštivanju života djece koja se još nisu rodila.

https://jumbo.iskon.hr/dl/99cf7344-2cfb-4a18-a760-a3b55dca71fc

5 . Prva emisija protiv nemoralnog odgoja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/4feb743d-9070-400d-9a7e-1895aa17833e

  1. Druga emisija protiv nemoralnog odgoja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/3a66d159-5df8-43c0-ab08-150f82183c29

  1. Sedma, a to je treća u kojoj govorim, protiv nemoralnog odgoja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/a2c2ca0a-1a9a-4f81-ac38-703f516de9ca

  1. Osma emisija, a to je četvrta po redu protiv nemoralnog odgoja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/f998bb17-9422-431b-9942-42f210344808

  1. Deveta emisija:: Ženino tijelo: svetište ili smetište?

https://jumbo.iskon.hr/dl/fb3caf30-5eac-4637-809f-58cc69e4de0d

  1. Deseta emisija o medicinskoj etici:

https://jumbo.iskon.hr/dl/ba976085-79d1-404f-b19e-1845f84b257c

  1. Jedanaesta emisija. Prva emisija protiv umjetnih oplodnji:

https://jumbo.iskon.hr/dl/5e873615-95ea-4dec-906a-c5fc59438f08

  1. Dvanaesta emisija. To je druga emisija protiv umjetnih oplodnji:

https://jumbo.iskon.hr/dl/04696fd4-36cb-4dad-bef1-4115bec26e6f

  1. Trinaesta emisija. To je treća emisija protiv umjetnih oplodnji:

https://jumbo.iskon.hr/dl/a873bedc-95f3-4a8b-8df9-357d646e60b9

  1. Emisija. Uloga Crkve:

https://jumbo.iskon.hr/dl/f2d4627e-513c-4282-8d56-262d44068c72

  1. Emisija briga za obiteljski život:

https://jumbo.iskon.hr/dl/65f5781f-b339-44bc-9670-c834bd88f0a1

  1. emisija gdje govorim da trebamo odbijati sudjelovanje u grijesima i onda kada nas na to nagovaraju:

https://jumbo.iskon.hr/dl/c20e3b1c-9b14-4fd5-85d0-c4957abfc33d

  1. emisija. Tu govorim o nekim znakovima vremena u kojemu živimo, koji nas jako zabrinjavaju:

https://jumbo.iskon.hr/dl/cef33859-7761-4a4a-9e22-91ac4052f195

  1. emisija koja traje17,36 min. To je prva u nizu na temu “Dobro nam došao novi živote!”:

https://jumbo.iskon.hr/dl/f6e3fc74-9c8e-43e7-8f59-cf6cb62c1b99

  1. To je druga u nizu na temu “: Dobro nam došao novi živote”

https://jumbo.iskon.hr/dl/4235fa6f-e9a4-4031-a83a-99ad79fcb7b1

  1. Prva u nizu novog ciklusa o uzrocima premalenog nataliteta i popravku stanja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/aad6ddaf-5ba5-45c6-b02d-e2600be8d10e

  1. Druga u nizu novog ciklusa o uzrocima premalenog nataliteta i popravku stanja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/62c23291-f571-4fa0-bc89-00569e73f6d4

  1. Treća u nizu novog ciklusa o problemu premalog nataliteta i popravku stanja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/c4f595a9-5803-4f3c-8fb0-a809ba422cb0

  1. Četvrta u nizu novog ciklusa o problemu premalog nataliteta i popravku stanja

https://jumbo.iskon.hr/dl/ddcd5a70-97f6-4049-867d-ed4f326e1392

  1. Peta u nizu novog ciklusa o problemu premalog nataliteta i popravku stanja

https://jumbo.iskon.hr/dl/95f558da-8536-43a2-9e2e-5637de8b10fe

Na temu demografije snimit ću još emisija.

I, na kraju, kako ubjediti ateiste u ovo što govorite i za što se javno zalažete?

LISEC: Možda ateista niti nema. Mislim da se najčešće radio o tome da onaj tko se ne želi pokajati, tko ne želi prestati griješiti i ponizno tražiti Božje oproštenje, zavarava sebe i druge da Boga nema i predstavlja se pred drugima kao da je ateista. Ako prizna da Bog postoji, onda priznaje i da će ga Bog suditi. Ako policajac zaustavi vozilo zbog prebrze vožnje i želi vozaču naplatiti kaznu jer je nekome ugrožavao živote, neće ništa pomoći ako vozač kaže da je on ateista i da ne prihvaća Božju zapovijed „Ne ubij!“.

Ovo što sam rekao pomaže ateistima da povjeruju da Bog postoji i da povjeruju da trebamo živjeti u skladu s Njegovom Svetom Voljom. Kada nekome kažemo istinu, mi ne znamo kako će i kada reagirati. Možda se ipak pokaje prije smrti. Međutim, ako mi ne iskoristimo mogućnost reći grješniku da mora prestati griješiti, onda imamo i sami neku krivicu.

Velikoga zla u svijetu ima ne samo zato što ga čine zli ljudi, nego i zato što mnogi, koji govore da su dobri, šute i ne iskorištavaju dovoljno talente koje im je dragi Bog dao, da riječima istine i dobrim primjerom vlastitog života poprave stanje.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (814)

vrbas-miso

 

 

 

 

 

 

Bitka na Bedru

Posted: 21. Juni 2016. in Intervjui

Badr

Večeras je 17. noć mjeseca Ramazana, odnosno noć uoči 17. dana najodabranijeg mjeseca u godini za muslimane. Dakle, mubarek noć! A na taj dan, 2. godine po hidžri,  ili 17. marta 624. godine po Isau a.s./Isusu, odigrala se jedna od najznakovitijih bitki u historiji islama. Taj mi dan, kako bi to pripadnici nekih drugih monoteističkih religija rekli, dođe kao “imendan”. Obzirom na opći značaj ove noći i sutrašnjeg dana, te korjene moga imena, prezentiram, kako za sljedbenike islama, tako i za druge koje to zanima, posebno za ljubitelje povijesti, kratku storiju o toj bitci i njenom značaju.

bg

Bitka na Bedru koja se desila 17. marta 624. godine (17. ramazana 2. godine po Hidžri) u današnjoj Saudijskoj Arabiji, je bila ključna bitka za muslimane u ranim danima islama. Dio je Muslimansko – Kurejšijevskih ratova. Bitka je u historiji Islama ostala ubilježena kao bitka u kojoj se odigrala otvorena “Božanska intervencija” i navodi se u muslimanskim izvorima da je u njoj učestvovao i Melek Džibril (Gabrijel) sa Melekima a također i Iblis (Sotona). Pobjedu su izvojevali muslimani.

sa šejhom Junusom, 20. juna 2016Hafiz Junus, koji mi se doimlje kao čovjek-evlija, mi svaku noć razgaljuje dušu načinom na koji uči Kur'an i uljepšava mi Ramazan

Uvod u bitku

Bitka na Bedru je prva veća bitka u kojoj su se našli Mekanski politeisti i Medinski muslimani. Prije toga je bilo manjih konflikata. Nakon što se nova vjera Islam pojavila u Mekki, koju je propovjedao Muhammed s.a.v.s. (Monoteizam), a koja je bila suprotna dotadašnjem arapskom običaju i učenju, mekanski aristokrati i vladari su sve više bili neprijateljski nastrojeni prema pripadnicima i simpatizerima nove vjere. Ta netrpeljivost je dovela do takozvane Hidžre ili seobe novih muslimana iz Meke prvo u Abesiniju,za koju su smatrali da je zemlja religiozne tolerancije. Nakon seobe u Abesiniju (današnja Etiopija) preostali muslimani, uključujući Muhammeda, s.a.v.s. bježe u Medinu (Politeizam) gdje se u međuvremenu stvorila povoljnija klima za muslimane, obzirom na to da je već bilo dosta konvertita na novu vjeru. U Medini su muslimani neko vrijeme živjeli u miru, međutim Mekkanski politeisti su odlučili da napadnu muslimane i novi poredak koji su stvorili u Medini, jer je ključni put koji vodi karavane do Mekke išao upravo pokraj Medine. Mekkanski politeisti su već devastirali i opljačkali domove muslimana koji su napustili Mekku te iscenirali već nekoliko manjih sukoba sa muslimanima.

16. teravija 1437.                                                                        U očekivanju teravije

Bitka

“…Arapi će čuti za naš pohod, za našu snagu i moć, nikada više neće pomisliti da nas napadnu
—Ebu Džehl – Mekanski vladar, prije bitke na Bedru

U ljeto 624. godine. Muhammed s.a.v.s. prima dojavu da karavana iz Sirije na čelu sa Ebu-Sufjanom prolazi pokraj Medine do Mekke. Muhammed s.a.v.s. sakuplja vojsku koja je brojala 313 ljudi. Komandovao je vojskom lično a sa sobom je poveo i svoje ključne komandante kao što je bio Hamza, zatim buduće halife: Ebu Bekra, Omera i Aliju. Osman je ostao u Medini brinući se za svoju bolesnu suprugu. Karavan se približio Medini, a Ebu Sufjan je već čuo od prolaznika da Muhammed s.a.v.s. sprema zasjedu. Poslao je glasnika po imenu Damdam u Mekku i alarmirao tamošnje vladare koji sakupljaju vojsku koja je brojala 900 do 1000 ljudi. Ta vojska je uključivala mnoge Mekkanske uglednike koji su se  iz različitih pobuda priključili vojnoj kampanji; neki od njih su štitili svoje finansijske interese (karavanska ruta), neki iz odmazde prema poginulim iz prijašnjih manjih konflikata sa muslimanima, a neki su mislili da će to biti lagahna vojna kampanja obzirom na to da je muslimana bilo mnogo manje. Za to vrijeme muslimanska vojska je stigla na izvore Bedra koji su se nalazili na karavanskom putu prema Mekki.

 

Shema Bitke na Bedru

15. marta obje vojske su bile dan jahanja udaljene od izvora Bedr. Mekkanska vojska se ujedinila sa Ebu Sufjanovom karavanom a muslimanska  je požurila prema izvorima Bedr, da bi je okupirala prije dolaska politeista. U ponoć 17. marta Mekkanska vojska je oformila kamp u blizini doline Bedr. Navodi se da je dan prije padala teška kiša, što je otežalo i usporilo kretanje Mekkanlija, obzirom na to da su imali 100 konja i 700 kamila. Bitka je krenula slijedećeg dana i to na tradicionalni način: prvaci obje vojske izlaze na dvoboj. Od muslimanske vojske izlaze Hamza, Alija i Ebu Ubejde. Hamza svoga protivnika ubija prvim udarcem, Alija također savlađuje svoga protivnika a Ebu Ubejda je smrtno ranjen. Nakon toga obje vojske ispaljuju strijele jedni na druge, dvojica muslimana su poginula tom prilikom. Nakon toga Muhammed s.a.v.s. naređuje opći juriš. Bitka je trajala nekoliko sati i navodi se da je muslimanska vojska do rano u podne natjerala Mekkansku vojsku u bijeg. Buharija navodi listu od 70 Mekkanlija koji su poginuli u bici, što bi bilo oko 15-16% vojske a oko 70 je zarobljeno. Muslimani su izgubili 14 ljudi.

Božanska intervencija

16. teravija - ramazan 1437.                                                                           Vaz uoči teravije

Mnogi Hadisi a i sam Kur'an govori o Božijoj pomoći koja je muslimanima došla prije i za vrijeme bitke na Bedru. U suri Ali Imran se kaže:

  • “Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni – zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni”.

U istoj Suri se također opisuje bitka na Bedru:

  • “Imate pouku u dvjema vojskama koje su se sukobile: jednoj, koja se borila na Allahovu putu, i drugoj, nevjerničkoj, kojoj se činilo da pred sobom ima dva puta više protivnika. A Allah Svojom pomoći čini moćnim o­noga koga o­n hoće. To je, zaista, dalekovidnim pouka”.

A jedan od mnogih hadisa u kome se opisuje bitka na Bedru kaže da je Poslanik u jednom momentu uzviknuo: ” Raduj se Ebu Bekre, Allah ti posla u pomoć Džibrila, jaše na konju a sa krila mu spada prašina[2]

(Tekst načinjen iz nekoliko različitih izvora)

Predsjedništvo Stranke dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine

Adresa; Stranka dijaspore BiH, c/o Rizah Burnazović   

Hakije Turajlića 21, Sarajevo, Identifikacioni broj stranke  4201545190001

E-mail ; stranka.diasporebih@hotmail.com Tel.061-59 14 50

Povodom 20 juna Svjetskog dana izbjeglica

Povodom 20. juna, Svjetskog dana izbjeglica, Stranka dijaspore i domovine BiH izražava svoje nezadovoljstvo sporim riješavanjem problema interno raseljenih osoba kao i nesprovodjenjem  Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma kojim je ovoj populaciji garantovao održiv povratak na svoja ognjišta.

Povratak prognanih i izbjeglih je preduslov dugoročnog  očuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH zbog ćega je otpor povratku ove populacije jos uvijek veoma jak. Njihovo pravo na rad, zdravstvenu i socijalnu zaštitu i obrazovanje se konstantno krše I šikaniraju  sa dugoročnim  ciljem da se politikom pritisaka održi postojeća  nacionalna slika BiH nastala nakon etničkog čišćenja i progona u zadnjem ratu i obeshrabi povratak.

Najugroženijih kategorija se sjetimo samo kada se obilježava Svjetski dan izbjeglica. Dovoljno je zaviriti u kuće onih najupornijih koji su se vratili na svoja prijeratna ognjišta koji bez osnovnih životnih uslova dostojnih čovjeka u 21 vijeku  uslova preživljavju svakodnevnicu.

Zato nas ne čudi politika reciprociteta kojom se izgradnja  jedne kuća za npr. Hrvata izbjeglicu, interno raseljenu osobu ili povratnika, uvjetuje sa izgradnjom po jedne za Srbina i za Bošnjaka.

Raseljene osobe u Bosni i Hercegovini su prioritet i za njih je, 20 godina nakon rata, potrebno pronaći prava rješenja, siguran i pouzdan pristup pravima, uslugama, prihodi za život i pristojan smještaj, kao i stalna podrška da bi im se pomoglo da se vrate u zajednice iz kojih potječu, gdje god je to moguće.

Zato apelujemo na  Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, UNHCR-a i Delegacije EU da učine dodatne napore kako bi se ovoj populaciji omogućio povratak i sačuvala multietnička slika BiH kao uslov očuvanja njenog višestoljetnog  bosansko-hercegovačkog bitka.

Mr.Sci Edin Osmančević

Predsjednik  SDDBIH

 

cleveland cavs - 2
 
Prije samo koji sahatak svjedočio sam historiji i snažnim emocijama zbog čega vrijedi pratiti najbolju košarku na svijetu. Cleveland Cavaliers su, nakon što su sa prošlogodišnjim pobjednicima NBA lige Golden State Warriorsima imali 1:3 u finalnoj seriji koja se igra u četiri dobijene, mimo svih očekivanja dobili sve tri preostale utakmice, od kojih dvije u gostima, uključujući i ovu večerašnju/sedmu i time po prvi put postali osvajači te titule u svojoj 45-togodišnjoj historiji postojanja. Znači, večeras su Cavaliersi pisali vlastitu historiju, ali zlatnim slovima. Ova pobjeda košarkaša iz Clevelanda, iz američke savezne države Ohio, je historijska i utoliko što su postali klub koji je svome gradu donio titulu prvaka Amerike u jednim od pet glavnih ovdašnjih sportova prvi put nakon 1964. godine (tada su Brownsi bili prvaci u američkom fudbalu), odnosno nakon punih 52 godine. A, nisu imali impresivan regularni dio sezone kada su načinili rekord od 57:25, što djeluje prilično skromno u odnosu na njihovog finalnog suparnika – Golden State Warriorse koji su, kao što sam već o tome pisao, završili regularni dio sezone sa rekordnih 73:9. Ali, svaka priča, pa i ova, ima svoje junake. On je, zna se –
 
LeBron James
Taj momak je draftovan 2003. baš od strane Cleveland Cavaliersa i najavljen kao “novi Michael Jordan”. Čak je uzeo Jordanov broj na dresu – 23. Sedam godina je pokušavao sa Cavaliersima uzeti titulu, ali nije išlo. Najčešće bi im se na tom putu ispriječili “moji” Celticsi. I kada je postao slobodan igrač 2010. potpisao je za Miami Heat jer je tamo vidio šansu da se domogne nekog pobjedničkog prstena. Ali, prije nego navedem njegova postignuća u novom klubu, moram se prethodno osvrnuti na činjenicu da su zbog njegovog odlaska navijači Cavaliersa demonstrativno i javno palili njegov dres, a prilikom prvog gostovanja Miamia u Clevelandu, proglasili su ga izdajnikom. Sve je to podnio LeBron. Sa novim klubom je u četiri godine igranja osvojio dva prstena (dvije titule prvaka NBA lige i sve četiri godine igrao u finalu). U dva finalna dobijena meča s Miamiem je osvojio titulu MVP (most valuable player/najkorisniji igrač).
LeBron MVP finals 2016
Kada mu je 2014. istekao ugovor s Miamiem, naravno da ga je mogao s njima produžiti za velike pare, ali i otići u bilo koji drugi, također za veliku cifru, on se nijednog trenutka nije dvoumio, rekavši za javnost: “Vraćam se kući”! Potpisao je ponovo za Cleveland Cavalierse jer je osjećao da im je ostao dužan i jer mu je tamo i dom. Da, ne poznajem nijednog poznatijeg igrača NBA lige koji je igrao za klub iz države u kojoj je rođen, osim LeBrona. I ne samo to, ne poznajem nijednog igrača u svih pet glavnih američkih sportova koji su toliko emotivno vezani za državu u kojoj su rođeni, igrajući za neki klub iz iste. LeBron je u tom smislu jedan i jedini! Dakle, prvu godinu nakon povrtaka iz Miamia dogurao je sa svojim Cavaliersima do finala, ali su izgubili seriju od Golden State Warriorsa sa 4:2. Nakon toga Kevin Love, pojačanje iz Minnesota Timberwolvesa, je postao free agent/slobodan igrač, ali je, po vlastitom priznanju uslišio molbu LeBrona da produži ugovor jer, kako je rekao, “ovdje imamo još posla kojeg moramo završiti…” I, završili su ga večeras, uz veliku pomoć briljantnog Kyrie Irvinga i ostalih, pobijedivši u sedmoj, odlučujućoj utakmici Golden State Warriorse sa 93:89. LeBron je ubacio 27 poena, uz 11 asistencija i 11 skokova te 3 blok-šuta, čime je po 16. put u karijeri u playoffs-u načinio triple-double, a jedan je od trojice igrača u historiji NBA lige koji je taj učinak imao u 7. utakmici. Ovo mu je, po mnogima, ali i po meni, bila najbolja utakmica u 13-togodišnjoj karijeri. Jednoglasno je i u ovoj finalnoj utakmici proglašen MVP. Njegova briljantna igra doprinjela je da Cavaliersi, ne samo što su po prvi put uzeli titulu, nego da postanu prvi klub u historiji NBA lige koji je u finalnoj seriji 1:3 preokrenuo u 4:3. Večeras se u Oaklandu, u Californiji, zaista pisala historija. A dio te historije je svakako i –
 
Tyronn Lue
 
Da, taj 39-togodišnjak je postao head coach Cavaliersa nakon što je 22. januara ove godine, dakle negdje u pola regularnog dijela sezone, otkaz dobio tadašnji prvi čovjek struke David Blatt. Lou je kao rookie head coach (trener-početnik) načinio pravo čudo i ušao u historiju Cavaliersa kao prvi trener koji im je donio titulu.
Tyronn Lue
Taj skromni momak, dječačkog lica, dugo nakon utakmice je plakao kao malo dijete. A imao je i s kim da plače, jer su to horski činili i LeBron i svi drugi. Bile su to suze-radosnice. Čestitam i LeBronu, i Lou i svima drugim Cavaliersima na podvigu! I na historijskim momentima kojima sam svjedočio. Kakvo će tek slavlje biti narednih dana u Clevelandu i u svim dijelovima Ohia. Kao da sada gledam neke od mogućih transparenata na kojima će, uz sliku “Kinga Jamesa”, pisati: “Hvala, Gloria, što si ga rodila”!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

sejo omeragicPiše : Sead OMERAGIĆ

„Neki mladi odlaze iako imaju dobre poslove. To im je izazovno. Naš je zadatak da im omogućimo da ovdje rade, a na svakome je da li će ostati ili otići. Život je lopta šarena, a to posebno važi za mlade ljude.”

Ovo je bila nedavna izjava premijera Federacije Fadila Novalića.

Pošto se izrazio fudbalskim žargonom, zasigurno je mislio na Džeku, Spahića, Đurića, Šehića i druge kojima je život lopta šarena, a koji su davno napustili ovu zemlju i razmjestili se po evropskim fudbalskim klubovima. Po Fadilu zapošljavamo našu mladost po Romi, Liverpulu, Evertonu, Čelziju… To je prirodan proces što bi rekao naš premijer Federacije.

Prirodno je protjerivanje mladih, obrazovanih i sposobnih  izvan granica ove države.

Fadil Novalić je neka vrsta našeg nacionalnog trenera. Trebao je biti Bakir Izetbegović, ali njega sa loptom šarenom ne možeš ni zamisliti. Fadil Novalić uči gladne i socijalne slučajeve da ne kupuju luksuznu robu. Pošto ne mogu svi u velike fudbalske klubove, premijer našu omladinu trenira da potpiše za ugledne gerijatrijske klubove. Naši mladi će nastupati po staračkim domovima širom Evrope i tako našu zemlju predstaviti u najboljem svjetlu.

Kakav Meša Baždarević. S Fadilom ćemo mi u Evropu i na Euro. Svake godine iz BiH iseli po jedan grad mladih i pristupi evroatlantskim integracijama. Integrišu se postepeno, selo po selo, naselje po naselje i grad po grad. Dok obavlja taj prirodni proces Fadil se smije u kamere k'o oni harmonikaši u televizijskim orkestrima. Širi čovjek optimizam po službenoj dužnosti.

Godinama čekamo da nam ovi iz vlasti odrecituju: „Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati…“ Ali, otkad su oni na vlasti ni sunce nije što je nekad bilo. Bosnom i čitavim Balkanom hara vlaga.

Do podne sunce, od podne kiša. Omiljena regija pretvara se u originalnu džunglu.

Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić ne prestaju pričati o odlasklu mladih kao o ključnom problemu svojih država i naroda. Srbija i Hrvatska, kao i BiH, godišnje gube po grad od 40 do 50 hiljada stanovnika. Televizijske kamere se ne odvajaju od autobuskih stanica u Varaždinu i Osijeku, odakle mladi Hrvati bježe u Njemačku.

U BiH svi šute i bave se popisom, premda je za tri godine iselilo gotovo 150 hiljada popisanih. Do sljedećeg popisa neće se imati šta popisati. Čuje se o strašnom iseljavanju Hrvata iz srednje Bosne, odlaze masovno Bošnjaci iz Ključa i Sane, masovno sele Srbi iz Krajine i Semberije u Srbiju.

Ali, ovdje i dalje glasaju za nacije, obožavaju nacionalne lidere, spremni su poginuti za svakog nacionalnog laprdala i bijednika, a u isto vrijeme njihova talentirana djeca sve čine da se dokopaju statusa manjine u Švedskoj, Njemačkoj, Norveškoj, pa da tamo s posebnim zadovoljstvom čiste ljudski izmet, mijenjaju pelene u staračkim domovima i sretno udišu isparenja na smetljištima Evropske unije.

Djeca nacionalno svjesnih sve čine da se oslobode glasačkog prava, nepreglednih prostora ljudskih i građanskih stečevina, koje im dvadeset godina nude balkanski demokratski lideri.

Višedecenijska nacionalna ugroženost ovim je zaokružena. Jednog dana će se pričati: Kad su ovdje živjeli Srbi, Hrvati i Bošnjaci nikome nisu davali prava. Sejdić i Finci su uzalud čekali godinama da ih priznaju kao Ostale. Oni su bili nacionalno svjesni i puni sebe. Život je lopta šarena. Za samo desetak godina od nacija ćemo imati ostale, preostale i nacionalno zaostale.

Izvor: Patria-bh. novinska agencija od 19.06.2016.

Bakir Izetbegovic - 1Gospodine Izetbegoviću,

Povod našeg obraćanja jeste revizija Tužbe protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid koja za građane naše države koji su bili žrtve te agresije, genocida i ratnih zločina i razaranja nikada nije ni prestala biti aktuelna.

Obraćanje bismo započeli i izražavanjem velikog nezadovoljstva zbog politike koju sistematski provodite vi kao najviši politički dužnosnik SDA, a također sa vama i najviši zvaničnici Islamske zajednice.

Smatramo da takva politika šteti bošnjačkim interesima, vodi ka sigurnoj podjeli zemlje, te ide na ruku onima koji su počinili agresiju i genocid, a koji i dalje ustrajavaju na održavanju i učvršćivanju rezultata agresije i genocida na kojima je nastala fašistička tvorevina u kojoj se provodi najgori aparthejd nad preostalim Bošnjacima-muslimanima i bosanskim katolicima.

Ukoliko je vama i svim vašim saradnicima iskreno u srcu očuvanje naše države, te zaštita interesa Bošnjaka i bosanskih katolika koji su jednako ugroženi u genocidnom aparthejdu, od vas tražimo da odmah promijenite kurs politike koju ste do sada vodili.

Napominjemo da je i vama i Reisu Kavazoviću kao vjernicima – imajući u vidu funkcije koje obnašate i odgovornost koju ste s njima preuzeli – obaveza prema domovini (farzi-kifaje) braniti državu od agresora i neprijatelja, te štititi prava svih njenih građana uključujući pravo na zaštitu života, pravo na imetak, pravo na rad, kao i na slobodno izražavanje vjere, te pravo na obrazovanje koje je bošnjačkim povratnicima u genocidnom aparthejdu zvanom RS ozbiljno ugroženo.

Podsjećamo vas samo na neke vaše nedopustive političke promašaje koje smatramo pogubnim za bošnjački narod i nasu državu:

1.      Nikada niste javno osudili, jasno i glasno, hrabro i beskompromisno, brojne napade na naše povratnike u genocidnoj tvorevini te zatražili od svih nadležnih da počinitelje kazne u skladu sa zakonom, niti ste ikad na njih ukazali međunarodnoj zajednici zahtijevajući od njih da hitno reaguju. Jer, tu ne samo da se radi o fašističkim metodama progona bošnjačkog naroda, što je nastavak genocida, već i o brutalnom kršenju ionako neprovedenog u život Annexa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Drastično kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, pogotovo jednog od njegovih ključnih članova, čini taj ugovor pravno ništavnim.

2.      Niste se jasno i glasno oglasili ni na sve češće postrojavanje četničkih paravojnih formacija u Višegradu gdje su njihovi pripadnici počinili genocid, kao ni u drugim mjestima širom Bosne, niti ste jasno i glasno osudili postojanje Ravnogorskog četničkog pokreta koji broji 30.000 četnika i tražili zabranu njegova djelovanja jer je stalni uzrok napetosti i jer prijeti novim genocidom. RČP se proglasio za vojsku RS spremnu da izbriše granice na Drini i etničkim čišćenjem Bošnjaka i Hrvata završi projekt Velike Srbije u Bosni.

3.      Ni vi niti Reis Kavazović niste osudili obilježavanje 9. januara dana početka genocida nad nama. Umjesto vas ili reisa Kavazovića, to je učinio kardinal Vinko Puljić u svom otvorenom pismu Patrijarhu SPC u kojem je na častan način zaštitio interese i dostojanstvo bosanskih katolika (kako ih naziva u pismu). A nama je vašom šutnjom servirano još jedno poniženje koje je u nama izazvalo još jednom osjećaj vaše nebrige prema nama.

4.      Ni jednom se niste hrabro i odlučno javno oglasili povodom učestalog negiranja bosanskog jezika u genocidnom entitetu niti ste tu nedopustivu agresivnu politiku osudili. Stoga, situacija se na tom planu pogoršava, pa bosanski jezik srpske vlasti negiraju i u onim školama gdje do sada nije bilo problema (poput Janje).

5.      Ako je suditi po nedostatku vaših reakcija na sve gore navedeno – pitamo se da li je vama i onima koji sebe zovu našim predstavnicima u vlasti zaista stalo do Bošnjaka i bosanskih katolika u genocidnom aparthejdu čija se ljudska prava svakodnevno krše na najgori mogući način čime su pogođeni i ugroženi svi aspekti njihovih života (uključujući diskriminaciju u obrazovanju, zapošljavanju, jeziku, ljudskim pravima i slobodama).

6.      Vaše izjave da ‘Bošnjaci neće ukinuti RS‘ i da su ‘Bošnjaci prihvatili realnost postojanja RS‘ krajnje su uvredljive i za zdrav razum svakog Bošnjaka neprihvatljive. One samo pokazuju koliko ste daleko od realnosti bošnjačkog naroda za koji je ukidanje genocidne tvorevine imperativ i mora služiti kao politička platforma svakome ko želi biti bošnjački lider.

7.      Niste se niti oglasili niti osudili neprihvatjive i nerazumne političke pritiske srpske strane vezane za objavu rezultata popisa iz 2013., kojima ne odgovara što genocid koji su počinili nad bošnjačkim narodom nije dao planirane rezultate. A bilo kakva politička manipualcija statističkim činjenicama, pored toga što je nedopustiva, predstavlja i krivično djelo koje je zakonom kažnjivo. Toliko biste barem morali znati i to je minimum koji ste do sada trebali bezbroj puta u javnosti ponoviti.

8.      SDA je najvažnije državne poslove i poluge prepustila SDS-u, SNSD-u i HDZ-u počevši od SIPE, državne sigurnosti i policije, vanjskih poslova do financija, dok je za sebe rezervirala resor za izbjeglice koji je očito beskoristan, a trebao bi biti inicijator i katalizator povratka bošnjačkih izbjeglica u skladu sa Anexom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, obzirom da očito ne pokazujete interes za naše pravo na građansku Republiku BiH.

9.      Na sastanku od 11. aprila ove godine u Mostaru pred srbijanskim premijerom Aleksandrom Vučićem vi ste genocid nazvali ‘nešto‘. Takva odrednica bila bi sramotna i da se govorilo o nekoj vremenskoj nepogodi koja nas je zadesila. Bojite li se to vi (i koga) pa da ne želite nazvati teški ratni zločin pravim imenom – genocid?

10.  Jedno od posljednih poniženja je prekrivanje spomen-ploče na ulazu u Vijećnicu kako bi se dodvorili četničkom vojvodi Nikoliću, a ponizili sve nas. Istovremeno ste se nedržavnički ponijeli prema Predsjedniku Italije koja nam je prijatelj.

Kad je riječ o pitanju revizije Tužbe protiv Srbije za agresiju i genocid ono je aktualizirano nekoliko puta u javnosti i medijima naše države i ranije i ove godine, posebno nakon presude za genocid Radovanu Karadžiću. Ali je sve, čini se, ostalo na tome, dok je istovremeno bošnjačko političko i duhovno vodstvo nastavilo planski i smišljeno genocid lokalizirati samo na Srebrenicu, što je teška podvala i obmana.

Gospodine Izetbegoviću, podsjećamo vas da ste na Kongresu SDA prošle godine javno obećali da ćete obnoviti Tužbu na Svjetskom sudu pravde protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid. Ali obećanja se kod vas izgleda daju da bi se pogazila. Za čiji račun, to vi znate.

Podsjećamo vas na izjavu profesora Boyle, stručnjaka za međunarodno pravo svjetskog glasa, koji je javno izrazio zainteresiranost i spremnost da radi na reviziji Tužbe, a koji je rekao da je Tužba sabotirana već devet godina. Profesor Boyle je naveo da vaš advokat Sakib Softić nije učinio ništa na prikupljanju novih dokaza kojih ima napretek. Nažalost. Da li ste se i vi i Reis Kavazovic bar i jednom zamislili i na jednoj od masovnih dženaza žrtvama genocida u Prijedoru, Zvorniku ili Bratuncu da te žrtve zaslužuju da se kazne, ne samo njihovi krvnici, već i naredbodavci, ne samo počinioci, već i sljedbenici jedne fašističke ideologije koja u svojoj osnovi ima uništenje cijelog bošnjačkog naroda zarad ostvarivanje bolesne velikosrpske ideje?

To što gazite svoja obećanja i fetve o genocidu je ništa drugo nego sabotiranje sudskog spora protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid. Profesor Boyle je u svojim nedavnim javnim nastupima u bosanskim medijima izjavio da postoje novi dokazi za reviziju tužbe. Stoga tvrdnju da ‘nemamo nove dokaze za tužbu’ vidimo kao obmanjivanje javnosti.

Gospodine Iztebegoviću, upućujemo vas na haški dokument koji se zove ‘Izdvojeno misljenje za Presudu Vojislavu Šešelju’ (‘The Dissent to the Šešelj Judgement’) – dokument od stotinjak stranica koji je dostupan javnosti putem haškog Tribunala od 1. juna ove godine, a u kojem se nalazi dovoljno dokaza da se napravi revizija Tužbe. Čini se da ste odlučili ignorirati te dokaze koje je prikupio Tribunal, a ne Sakib Softić koji je plaćen za to. Pitamo vas zašto? To što se čini na planu obnove Tužbe u još nezavršenom sporu protiv SCG je potpuno suprotno interesima države RBiH i svih njenih građana, a posebno Bošnjaka kao žrtava genocida. Prof. Boyle obećava da će na Svjetskom sudu novim dokazima ukinuti RS i Dejtonski ilegalni Ustav. Zašto mu to ne dopustite? Nemojte nam samo ponuditi otrcanu frazu da nam je ‘preči mir od pravde’.

Jasno je da je SDA potpuno ovladala Islamskom zajednicom, boračkim organizacijama, udruženjima žrtava rata, medijima, inteligencijom… čime je postala apsolutni gospodar i povijesne i medijske istine, a i sudbine bošnjačkog naroda, kao i svih drugih građana koji su bili žrtve srbijanske fašističke agresije na našu državu i genocida počinjenog na čitavoj njenoj teritoriji .

Umjesto da na osnovu sudski dokazanih povijesnih istina radite na ukidanju aparthejda na okupiranom dijelu državne teritorije, vi svojom politikom i javnim izjavama čuvate ratni genocidni plijen.

Vi ste potpuno oslijepili i ogluhli na svakodnevno negiranje države RBiH, njenih institucija, Tužilaštva, sudova, čak i na otvorene prijetnje srpskog parazita koji u vašem društvu sjedi u dejtonskom Predsjedništvu (umjesto da na njegovu prijetnju neradom i opstrukcijama odmah odgovorite traženjem momentalne suspenzije njegove plate i svih beneficija, ali i dejtonskog ilegalnog Ustava koji ne funkcionira, kojeg krši kako ko stigne, a Europski sud za ljudska prava obara jedan po jedan njegov paragraf).

Gospodine Izetbegoviću, otkud vama pravo da se u ime onih koji su vam ukazali povjerenje na izborima odreknete zahtjeva za naplatu ratne odštete nastale tokom agresije Srbije i Crne Gore? Ta šteta se procjenjuje na blizu 30 milijardi američkih dolara. Ogroman je to novac koji bi nam, kada bi bile proglašene krivim, te dvije agresorske države trebale isplatiti. Tim novcem bi se osigurala naknada žrtvama agresije i genocida kojom bi se mogla podići naša privreda na noge, mladi ljudi zaposliti i stvoriti im se perspektiva kako ne bi napuštali zemlju. Taj novac bi se mogao investirati u školstvo i zdravstvo, pravične isplate borcima i penzionerima, u život dostojan čovjeka.

Osim finansijske strane, takva bi presuda imala dugotrajne političke implikacije na budućnost naše države. Tom bi se presudom Srbija natjerala da prizna genocid, te da se za sva vremena odvrati od nastavka agresije, genocida, ratnih zločina i otimačine naše zemlje koja traje čitavo stoljeće. To bi rezultiralo odricanjem Srbije od podržavanja genocidnog aparthejda koji je stvoren na okupiranom dijelu naše države čime bi se ta tvorevina ukinula.

Ukidanjem Dejtonskog sporazuma, te uspostavljanjem građanskog Ustava presude Sejdić-Finci, Zornić, te Pilav koje je protiv države BiH izrekao Europski sud za ljudska prava u Strazburu ne bi imale svrhe ni potrebe. To bi bio put za uspostavljanje vladavine prava jednakih za sve građane i u borbi protiv korupcije i svih vrsta kriminala. Ustav RBiH bi štitio ljudska prava i slobode onako kako ih štite zakoni u civiliziranim, građanskim društvima. Bosanski jezik više nikada niko ne bi mogao negirati.

Suvišno je i spomenuti kojom bi nas to onda brzinom odvelo u euro-atlanske integracije.

Stoga od vas, gospodne Izetbegoviću, tražimo da bez odlaganja pokrenete reviziju Tužbe protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, vodeći se novim dokazima koji postoje u haškom dokumentu ‘Izdvojeno mišljenje za Presudu Vojislavu Šešelju’ (the Dissent to the Pešelj Judgement’), te u tajnom dokumentu Tribunala – nagodbi sa Srbijom zbog kojeg je Tribunal progonio, hapsio i globio gospođu Hartmann.

Također, od vas tražimo da na čelo tima odmah postavite profesora Boyle-a koji tvrdi da bi konačnu presudu mogao i dobiti u našu korist. Nema većeg interesa Bošnjaka-muslimana od očuvanja države RBiH te ukidanja genocidne RS i naplate ratne odštete. Islamska zajednica je institucija koja je pretrpjela najveće i ljudske i materijalne gubitke tokom agresije, genocida i urbicida i njena je obaveza podržati pravdu i kažnjavanje država počinitelja genocida kako se genocid i urbicid ne bi ponovio. Priče o toleranciji, suživotu, oprostu – tada neće biti ni potrebne.

Prvo pravda, pa sve ostalo!

Za nastavak sabotiranja Tužbe nema niti može biti nikakvog opravdanja niti razloga! Oni koju su vas birali i koji vas plaćaju očekuju od vas ispunjenje datih obećanja, kako se ne bi griješili ni pred svojim biračima, niti pred vjernicima, ni pred državom, nakon toliko zla koje im je naneseno. Narod prati i pamti vaše poteze koji su suprotni interesima pravde, pa tako i naroda i građana i države. Takva politiku morate odmah napustiti, ili napustiti pozicije na kojima se nalazite. Ne kažnjavajte nas više vašom nedopustivom politikom popuštanja i udovoljavanja interesima i politikama Beograda i Zagreba zbog kojih smo već bili, a i nastavljamo biti ogromni gubitnici, dovodeći time u pitanje naš opstanak.

1.Mr. sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji)
2.Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar
3.Mr. sci. Marjan HAJNAL, profesor filosofije-humanist-publicist
4. Bedrudin GUŠIĆ, dipl. oec., slobodni novinar i publicist
5.Anto TOMIĆ, bivši logoraš Omarske, Trnopolja i Manjače, rodom iz Prijedora
6.Nihad FILIPOVIĆ, dipl. pravnik, publicist, bivši logoraš koncentracionog logora Manjača….
7.Selma ČEHIĆ…..

……te članovi Grupe koja zahtijeva povratak u život Ustava RBiH i njena Vodstva

 

Koliko je gospodin Senad Šepić bio u pravu kada je javno prozvao Bakira izetbegovića  i žestoko kritikovao način rada vrha Stranke demokratske akcije (SDA), čiji je i sam član,  najbolje se ogleda u slučaju hapšenja gradonačelnika Bihaća Emdžada  Galijaševića i njegovog  savjetnika Smaila Toromanovića, optuženim za mito –primanje dara.

Gospodin Šepić je u svojoj izjavi od 17/2 2016 godine izjavio sljedeće: ” Ako se hoćemo boriti za evropsku BiH, moramo imati snage izgraditi demokratsku i modernu, evropsku SDA u kojoj odlučuju članovi i gdje se poštuje volja birača, u kojoj postoji povjerenje u izborni proces i gdje se afirmiraju rad, rezultat i akcije za opće dobro, a ne poltronstvo, slabost, interesne grupe i negativna selekcija. Vjerujem da imamo snage za takvu akciju i da većina članstva i građana naše zemlje to od nas očekuje”.

Naime, dva dana nakon hapšenja gospodina Galijaševića, vrh SDA stranke se još uvijek nije oglasio niti ogradio od optužbi za kriminal i korupciju visoko pozicioniranog člana ove stranke.

Indikativno je da nakon Šepićeve kritike vrha SDA stranke, reagovao  Kantonalni odbor SDA stranke Bihać  javno i žestoko krtikujući gospodina Šepića, kao i predsjednik stranke Bakir izetbegović, koji je ubrzo nakon toga proglašen i počasnim građaninom grada Bihaća.

Bez sumnje SDA stranka snosi najveću odgovornost za visok  stepen kriminala i korupcije u BiH društvu. Njeno ćutanje i  nespremnost da se obračuna sa kriminalom i korupcijom u svojim vlastitim redovima, je zabrinjavajuća čime se još više podriva povjerenje naših  građana u političku vlast BiH.

Mr.Sci Edin Osmančević

Predsjednik   SDDBIH

       

Dragana CabarkapaPromene na čelu Radio televizije Vojvodine u startu su politizovane. Pojedina medijska udruženja  su, uz osporavanje, u javnost plasirala netačne informacije. Nije istina da je novo rukovodstvo  otpustilo novinare. Činjenica je da su pojedine medijske “zvezde” u RTV i spoljni saradnici imali enormno visoke zarade i honorare za autorske emisije i to, svakako, treba preispitati. Niko, uostalom, ne može da  ospori  novoj glavnoj urednici pravo da bira svoj tim…..Prvi krug privatizacije medija, sproveden u periodu od 2003. do 2007. godine bio je poguban po novinarstvo u Srbiji. Od  56 privatizovanih medija dve trećine je ugašeno. U medijima koji su  “preživeli”  plate su minimalne (manje od 200 evra), neredovne, sindikalno organizovanje je zabranjeno. Umesto javnom, ti mediji služe interesima vlasnika…..Novi Zakon o javnom informisanju je dozvolio kompanijama iz of-šor zone da postanu vlasnici medija. Ono što je kritikovala Verica Barać i protiv čega se borila, sada je legalizovano…..Naš stav je jasan: Niko nema pravo da se meša u novinarski posao. Ako su podaci koje KRIK objavljuje  netačni,  oni koji ih osporavaju mogu da  demantuju i podnesu tužbe…..Tačno je da Srbija tone u medijski mrak i to svi vide. Ali, ogromna odgovornost za to je na medijskoj koaliciji…..Nedavno istraživanje Centra za sindikalizam bacilo je drugo svetlo na našu profesiju:”Novinarstvo je danas profesija za neuspešne i nesposobne poslušnike, od kojih se očekuje da u svakom trenutku budu srećni što uopšte imaju priliku da rade, kad tamo napolju ima na hiljade sličnih, još siromašnijih i poslušnijih, spremnih da rade za čak i manje honorare od onih  koji se trenutno isplaćuju, ako se isplaćuju” – jedan je od odgovora anketiranih….. Privatizovane medije kupilo je nekoliko ljudi bliskih vlastima i pretvorilo ih u pi-ar servise najveće partije i podstanice premijerovih omiljenih televizija sa nacionalnom frekvencijom. Ugašen je Međunarodni radio Srbija koji je emitovao  vesti na 12 jezika. Zakon je zvanično “ugasio” nacionalnu državnu agenciju mada ona i dalje postoji…..SINOS i PROUNS pripremaju predlog izmene medijskih zakona kojim će tražiti osnivanje regionalnih javnih servisa i zakonsko “oživljavanje” Tanjuga…..

Kako komentirate posljednje smjene na RTV i da li je i kako vaš sindikat reagirao na te smjene? Radi li se o smjenama sa političkom pozadinom i ciljevima?

 ČABARKAPA: Promene na čelu Radio televizije Vojvodine u startu su politizovane. Pojedina medijska udruženja  su, uz osporavanje, u javnost plasirala netačne informacije. Nije istina da je novo rukovodstvo  otpustilo novinare. Činjenica je da su pojedine medijske “zvezde” u RTV i spoljni saradnici imali enormno visoke zarade i honorare za autorske emisije i to, svakako, treba preispitati. Niko, uostalom, ne može da  ospori  novoj glavnoj urednici pravo da bira svoj tim.

Sindikat novinara Srbije (SINOS) i Profesionalno udruženje novinara Srbije (PROUNS) javno su odmah ukazali na ove činjenice i pozvali medijska udruženja  da zaustave hajku na kolege u Novom Sadu. Pitali smo ih zašto nisu reagovali kada je prethodno rukovodstvo RTV 2009. godine bez objašnjenja smenjeno i zašto su ćutali kada je više od hiljadu novinara i medijskih radnika u Srbiji ostalo bez posla po zakonima koje su oni pisali, za interes političko-finansijskog lobija. Zašto, pitali smo ih, ne pomognu da se u Srbiji uspostavi socijalni dijalog, potpiše granski kolektivni ugovor i zaštite svi zaposleni u medijima, a ne samo njima bliski novinari.

Zalagali ste se i zalažete protiv privatizacije medija u Srbiji. Zašto?

ČABARKAPA: Prvi krug privatizacije medija, sproveden u periodu od 2003. do 2007. godine bio je poguban po novinarstvo u Srbiji. Od  56 privatizovanih medija dve trećine je ugašeno. U medijima koji su  “preživeli”  plate su minimalne (manje od 200 evra), neredovne, sindikalno organizovanje je zabranjeno. Umesto javnom, ti mediji služe interesima vlasnika.

Očekivalli smo da će nova vlast, uspostavljena 2012. godine, u skladu sa izbornim obećanjima prispitati sve privatizacije. Oni su, međutim, dovršili posao.

Koji su bitni događaji, zapravo, utjecali na urušavanje medija i statusa novinara u vašoj zemlji?

cabarkapa-losi-rezultati-privatizacije-medija-649539-velikaČABARKAPA: Presudno  je bilo donošenje seta medijskih zakona koji su usvojeni 2. avgusta 2014. godine. Vratiću se na 2009. godinu kada je počela javna debata kako urediti medijsku scenu u  Srbiji. Ministarstvo kulture i informisanja angažovalo je tada medijske eksperte Evropske komisije koji su izradili Medijsku studiju. Po njihovom istraživanju, prezentovanom u  studiji, najprofesionalniji su bili mediji u vlasništvu lokalnih samouprava. Njihov predlog bio je da Srbija ima 10 do 15 lokalnih i regionalnih javnih servisa.

Medijsku studiju odmah je osporilo poslovno udruženje štampanih medija Asocijacija medija. UNS i SINOS su smatrali da je Medijska studija ponudila dobra rešenja, ali je rukovodstvo UNS-a 2011. promenilo mišljenje. Tada je napravljen čvrst savez (medijska koalicija) u koju su ušli UNS, NUNS, Nezavisno drušvo novinara Vojvodine (NDNV), Asocijacija medija, Asocijacija nezavisnih elektronskih medija (ANEM) i Lokal press-poslovna asocijacija lokalnih medija. Asocijacija medija je kasnije izašla iz medijske koalicije, ali su zajedno napravili medijsku zajednicu.

Podsetiću da je 2011. godine Vladin Savet za borbu protiv korupcije na čijem je čelu bila pokojna Verica Barać napisao Izveštaj o problemima i kontroli u medijima.

Savet je utvrdio da među 30 najznačajnih analiziranih medija u Srbiji (12 dnevnih novina, 7 nedeljnika, 6 TV stanica i 5 radio stanica) čak 18 medija je sa nedovoljno transparentnim vlasništvom, čiji pravi vlasnici nisu poznati domaćoj javnosti. Razlog tome je, pre svega, prisustvo ofšor kompanija u vlasničkim strukturama medija, što sve, prevashodno, ima za cilj da se pravi vlasnici medija sakriju i da se time od javnosti prikriju i interesi tih medija.

Ovaj Izveštaj ni jedna vlada u Srbiji nije stavila na dnevni red, a mediji su ga prećutali. Novi Zakon o javnom informisanju je dozvolio kompanijama iz of-šor zone da postanu vlasnici medija. Ono što je kritikovala Verica Barać i protiv čega se borila, sada je legalizovano.

Istraživaćki mediji i njihovi novinari nisu baš omiljeni u Srbiji, kao uostalom ni drugdje. Naprotiv, na udaru su mnogih moćnika, od političkih, do onih koji pripadaju podzemlju. Hoćete li i za moje čitatelje objasniti jedan od posljednjih primjera ataka na takvenovinare – iz Mreže za istraživanje kriminala i korupcioje – KRIK, koje kolege ste, naravno, podržali?

ČABARKAPA: Naš stav je jasan: Niko nema pravo da se meša u novinarski posao. Ako su podaci koje KRIK objavljuje  netačni,  oni koji ih osporavaju mogu da  demantuju i podnesu tužbe. KRIK je objavio snimke na kojima se vide bageri kako ruše privatne objekte u Savamali u noći posle izbora u Srbiji, 24 apila. To je zaista bilo zastrašujuće. Kvart u najstrožem centru grada te noći kontrolisali su ljudi sa fantomkama. Policija nije htela, na pozive građana, da izađe na lice mesta. Premijer je, pre nekoliko dana, prozvao “vrh grada”, na potezu su tužilaštvo i sudstvo.

Krajem maja u emisiji MOST RSE gostovali su novinar nedjeljnika “Vreme” Miloš Vasić i predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) Vukašin Obradović, a zadata tema emisije je bilo pitanje “Tone li Srbija u Miloševićev medijski mrak”. Bilo je burnih reakcija ne neke teze izrečene u toj emisiji od strane spomenutih sugovornika. Kako Vi komentirate nastup dvojice kolega u toj emisiji?

ČABARKAPA: U tom razgovoru SINOS I PROUNS  nazvani su “režimskim i fantomskim” organizacijama, a NUNS je označen kao udruženje koje se bori za slobodu medija. Ne želim konflikt sa kolegama iz udruženja, ali ovu zamenu teza nismo mogli da prećutimo. Tačno je da Srbija tone u medijski mrak i to svi vide. Ali, ogromna odgovornost za to je na medijskoj koaliciji.

Iako kritikuju vlast NUNS-ovi funkcioneri su i dalje u konkursnim komisijama i sa ostalim članovima medijske koalicije dele budžetske pare kome oni hoće. Tim novcem su  “medijski feudalci”, kako ih NUNS sada naziva, kupili medije u kojima su bez posla ostali naši  članovi. Uostalom, ministar informisanja i kulture Ivan Tasovac redovno ističe da medijsku politiku vode “reprezentativna medijska udruženja”. Dakle, ONI SU DEO VLASTI.

“Novinarstvo je lep posao, ako se napusti na vreme”, citirali ste u jednoj svojoj kolumni kolege koje su propustile da to urade na vrijeme. Do kakvih se rezultata došlo u istraživanjima Centra za razvoj sindikalizma u Srbiji, koji su bili povod da ste kolumnu započeli rečenicom koju sam citirao?

 Sindikat-novinara-3ČABARKAPA: “Nema lepšeg poziva nego biti oduševljen, osvedočeni, vešt novinar…” Ovo Matoševo uverenje delile su generacije  novinara na ovim prostorima. Nedavno istraživanje Centra za sindikalizam bacilo je drugo svetlo na našu profesiju:”Novinarstvo je danas profesija za neuspešne i nesposobne poslušnike, od kojih se očekuje da u svakom trenutku budu srećni što uopšte imaju priliku da rade, kad tamo napolju ima na hiljade sličnih, još siromašnijih i poslušnijih, spremnih da rade za čak i manje honorare od onih  koji se trenutno isplaćuju, ako se isplaćuju” – jedan je od odgovora anketiranih.

Čak i u ona “zlatna vremena” važilo je pravilo da novinarstvo treba napustiti posle deset godina. Oni koji nisu poslušali verovatno su poslednji  “medijski kauboji” na ovim prostorima. I teško da mogu da imaju razumevanje za gotovo četvrtinu ispitanika Centra za sindikalizam koji su priznali da bi zadržali posao čak i po cenu da se od njih zahteva da pišu ono što ne misle ili znaju.

Da li u medijima u Srbiji danas postoji govor mržnje i hoćete li navesti eventualne primjere? Ko su najčešće eventualne targetirane skupine takvog govora?

 ČABARKAPA: Da krenemo od Skupštine Srbije. Najviši zakonodavni dom postao je rasadnik primitivizma. Umesto argumenata koriste se uvrede i diskvalifikacije. Isti rečnik zastupljen je  u medijima bliskim vlastima. Ovo što rade tabloidi ne može se više ni komentarisati. Ali to će se, uverena sam, na kraju obiti o glavu najvećoj partiji i njenom lideru.

Da li i koliko medijski zakoni doprinose ovakvom stanju novinarstva u Srbiji? Ima li šanse da se isti promijene?

 ČABARKAPA: Katastrofalno stanje u medijskoj sferi direktna je posledica donošenja medijskih zakona, iako su vlast i medijska koalicija najavljivali da će “čim zakon zaživi” u Srbiji “porasti” medijske slobode.

Realnost je drugačija: Od 73 privatizovana medija 34 je dobilo nove vlasnike, 20 je ugašeno, 19 čeka besplatne akcije (što je vrlo problematično jer na njih pravo imaju samo oni koji ih nisu po drugom osnovu uzeli, a  takvih je u Srbiji vrlo malo). Privatizovane medije kupilo je nekoliko ljudi bliskih vlastima i pretvorilo ih u pi-ar servise najveće partije i podstanice premijerovih omiljenih televizija sa nacionalnom frekvencijom. Ugašen je Međunarodni radio Srbija koji je emitovao  vesti na 12 jezika. Zakon je zvanično “ugasio” nacionalnu državnu agenciju mada ona i dalje postoji.

Neposredno po donošenju seta medijskih zakona, 8. avgusta 2014. godine novinari koji su se protivili privatizaciji, nezadovoljni politikom UNS-a i NUNS-a osnovali su Profesionalno udruženje novnara Srbije (PROUNS). SINOS i PROUNS su u septembru 2014. uputili Ustavnom sudu Inicijativu za  utvrđivanje ustavnosti zakonskih odredaba kojima se državi i lokalnoj samoupravi zabranjuje da budu osnivači medija. Početkom novembra smo Ustavnom sudu dostavili i predlog da se privatizacija odloži dok se Sud ne izjasni o našoj Inicijativi. Još nismo dobili odgovor. SINOS i PROUNS pripremaju predlog izmene medijskih zakona kojim će tražiti osnivanje regionalnih javnih servisa i zakonsko “oživljavanje” Tanjuga.

Postoji li socijalni dijalog u medijima u Srbiji?

ČABARKAPA: Ne. Sindikati postoje u javnim servisima i medijima gde je država zadržala vlasništvo. Nema dijaloga na nacionalnom nivou. U Ministarstvu rada nema registrovanih poslodavačkih organizacija. Poslovne medijske asocijacije nisu zainteresovane za to.

Znaju da će, ako bude potpisan granski kolektivni ugovor, morati da poštuju dogovorene standarde, a time bi mogla  da bude  ugrožena egzisgencija  njhovih firmi. Mi ćemo insistirati na uspostavljanju socijalnog dijaloga.

A postoji li sindikat u privatnim medijima?

 ČABARKAPA: U većini privatnih medija poslodavci  zabranjuju sindikalno oganizovanje. U Srbiji ne postoji sećanje na jake sindikate u medijima, ali nema ni elementarne hrabrosti. SINOS ima podršku Evropske i Svetske federacije novinara čiji smo član od 2005. godine (SINOS je osnovan 2002.). Mi ćemo našu borbu nastaviti.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

 ČABARKAPA:Hvala vama.

RAZGOVARAO:Bedrudin GUŠIĆ (813)

vrbas-miso

Objavljeno: srijeda, 15 Juni 2016 19:00

Selam sirotinjo može li se postiti? Jesu li vam ukusni ti vaši iftari uzeti na teku od nekog vam poznatog piljara ili čovjeka sa pijace? Želite li vidjeti kako se zaista iftari? E baš imate sreće mi kao vaša elita ćemo vam to rado prikazati.

Iftar elite

Autor: Impuls

Iftar za početnike

Kada mi, elita, organizujemo iftar to onda mora da bude viđeno i bogato. Obično biramo najeskluzivnija mjesta u gradu, hotel, restorani čak i Viječnica može, taman smo je lijepo popravili da može da služi i za tu namjenju.

Pozovu se važni gosti, oni trebaju da su stranci jer mi moramo odbraniti sliku našeg tolarentnog Bosanskog islama. Vidite da je sav svijet skočio da nas muslimane prikaže teroistima! A šta ćemo mi ovdje u Bosni šaka jada, mi moramo ostati zajedno da nas vukovi ne bi pojeli.

Zbog toga mi i pravimo ovakve iftare, zovemo te strane zvanice. Pravimo po 20 jela, 30 deserta, uslužuju nas konobari. Nema veze što to nije u skladu sa Islamskom vjerom i tradicijom, vi ne znate, mi znamo! Vidite da nam je došao i reis da to potvrdi, da smo mi u pravu.

Mi vas razumijemo, ali vi nas ne razumijete

Nama je jasno da se u BiH živi teško, ali vidite mi smo učinili sve što smo mogli da vam omogućimo tako težak život. Napravili smo tako divan sistem korupcije i nepotizma da je na svakom mjestu neko iz naše familije.

Naš pravosudni sistem je tako efikasan da nikada neće pokrenuti neki ozbiljni slučaj protiv nas, a ako ga i pokrene on će se nakon godinu dana završiti oslobađajućom presudom jer mi smo sve radili po zakonu!

A da ne bude da smo škrti i vama smo dali mnoge mogućnosti. Penzioneri mogu besplatno da se vozaju gradskim saobraćajem, imate i besplatno zdrastvo. Znamo mi da nema paracetamola u bolnicama ali je besplatno sta hoćete?

Vaša djeca imaju mogućnost da upišu kurs njemačkog jezika i odu raditi u Njemačku kao hamali. Znate li vi kolika je to blagodat! Pa u Njemačkoj su duplo veće plate nego kod nas! I to u eurima čak!

I opet nešto imate pričati protiv nas. Stvarno nam niste jasni. Govorite kako nema države? Pa probajte ne platiti jedan račun za struju ili telefon pa će te vidjeti da ima!

Hvala vam za sve

I na kraju mi vama želimo da zahvalimo što ste tako lijepa i čestita sirotinja. Što ne izazivate nemire i proteste. Što nam dajete toliko pažnje.

Posebno cijenimo to kada nas pustite da kroz punu džamiju sjednemo u prve safove, i kada nam nakon džume namaza ljubite ruke dok se mi polahko vraćamo na svoje važne poslove.

Mi smo jako sretni što i uvažavate našu Islamsku zajednicu koja vas upućuje da sav ostatak od svoje crkavice predajete njima. Jer samo ko u džamiju daje taj je pravi musliman. Mi to cijenimo jako. I častit ćemo vas za izbore. Vi znate da je tada stoja sigurna.

A do tada draga naša sirotinjo požurite do kontejnera. Tamo vam stoje ostaci od naših 20 jela i 30 deserta koje mi zovemo iftarima. Ako stignete prije teravije moćete ih probati i mlake, nećete ih morati podgrijavati.

Izvor: http://www.impulsportal.net od 15. juna 2016.

Predsjedništvo Stranke dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine

Adresa; Stranka dijaspore BiH, c/o Rizah Burnazović   

Hakije Turajlića 21, Sarajevo, Identifikacioni broj stranke  4201545190001

E-mail: stranka.diasporebih@hotmail.com Tel.061-59 14 50

Hapšenje gradonačelnika Bihaća Emdžada Galijaševića u akciji Federalne uprave policije zbog primanja mita u iznosu od 10.000 KM pokazuje da stepen kriminaliteta u BiH je poprimio  razarajuće razmjere  kojim se uništava  sistemsko tkivo Bosne i Hercegovine. Primanje mita je vrh ledenog brijega gradonačelnika Bihaća Emdžada Galijaševića koji je nastavio praksu  pogubne  budžetske politike svojih prethodnika iz SDP-a.

Primanje mita i drugi oblici kriminaliteta postaju gotovo  uobičajen način komuniciranja u svakodnevnom životu naših građana čime se stvaraju ovisni i vazalski odnosi, u kojima  Stranka demokratske akcije snosi najveću odgovornost za ovakvo stanje. Stvara se klima u kojoj su građani gotovo obavezni platiti za  stvari i usluge, na  koje inače imaju pravo od sticanja diplome pa do svog zapošljavanja. U opštinskim i kantonalnim tužilaštvima prijave protiv počinitelja privrednog i političkog kriminala i korupcije sakupljaju godinama prašinu jer se od strane SDA stranke ometa i zaustavlja procesuiranje odgovornih u vlasti.

Stranka dijaspore i domovine pruža punu podršku akciji Federalne uprave policije te pozivamo građane na nultu toleranenciju po pitanju kriminala, korupcije i nepotizma.

Mr.sci Edin Osmančević

Predsjednik   SDDBiH

 

Sterc

 Dakle, već 26 godina Hrvatska ima prirodni pad ukupnog stanovništva koji gotovo nikog iz političkih krugova nije zabrinuo jer se sve zadržava samo na razini retorike, aklamacijskog prihvaćanja i korištenja denografske problematike u funkciji političkog etabliranja, bez ijedne ozbiljnije strateške odluke. Tako vrijeme prolazi, naš glas im izgleda kao znanstveno zanovijetanje, a Hrvatska polako i sigurno nestaje…..Tijekom 20. i 21. stoljeća postojalo je 7 razdoblja ili faktora ubrzavanja smanjivanja prirodnog rasta i pojave i intenziviranja prirodnog pada nakon 1991. godine…..Dakle, ukupno danas u Hrvatskoj ima čak 2.434.000 stanovnika manje nego što ih je moglo biti, a da ne govorim o snižavanu rodnosti, starenju ukupne populacije i o svim ostalim demografskim pokazateljima koji su derivirali iz takvih gubitaka i ubrzali pojavu prirodnog pada, izumiranje i demografski slom Hrvatske…..Prošle je godine ukupni prirodni pad stanovništva Hrvatske iznosio preko 17 500 osoba! Nevjerojatan porast u odnosu na 2014. od čak 55 %! Za ne povjerovati! Međutim, gotovo se nitko iz političkih krugova nije ozbiljnije niti zamislio, a kamo li nešto ozbiljnije poduzeo. Podaci za prva tri mjeseca ove godine navješćuju nam mogući prirodni pad ukupnog stanovništva za preko 20 000 osoba. I opet ništa. I nije to više slučajno……Iseljavanje uglavnom mladog i obrazovanog stanovništva, bez obzira na ranije spomenute katastrofalne brojke o prirodnom padu ukupnog stanovništva, najveći je demografski problem suvremene Hrvatske. Zato što time nepovratno nestaje hrvatska mladost i budućnost, zato što su apsolutni i relativni brojevi demografskog nestanka kroz emigraciju i do tri puta veći od prirodnog pada, zato što će takva negativna vanjska migracijska bilanca u nadolazećem vremenu silno ubrzati prirodni pad i sve negativne demografske parametre, zato što će time biti ugroženi svi sustavi u zemlji, zato….Pobačaj nikad nije bio niti će biti mjera demografske politike bez obzira na različitost mišljenja i prijepore oko toga. Zapravo je svođenje demografske revitalizacije samo na problem rodnosti i pobačaja uvijek put prema nerazumijevanju važnosti demografske revitalizacije za ukupni razvoj zemlje. Smatramo to humanim pitanjem i nitko ne zadire u ničije slobode ako se da sva pažnja ženi…..Nema tu više filozofije niti mudrovanja. Ljudski potencijal je najvrijedniji civilizacijski dio i pokretač svega u vremenu, prostoru, društvu i gospodarstvu. Definitivno je jasno i ekonomistima kako uz depopulaciju i prirodni pad ukupnog stanovništva nema ni gospodarskog niti bilo kojeg drugog rasta…..

Poštovani gospodine Šterc! Kako smo se i dogovorili u pripremi ovog razgovora, fokusirat ćemo se na demografsku situaciju u RH, budući da važite za jednog od najuglednijih demografa u toj zemlji. Dakle, do koje je godine Hrvatska imala pozitivan prirodni prirast stanovništva i od kada započinje negativan?

ŠTERC: Hrvatska je imala prirodni rast stanovništva do 1991. godine, a nakon toga počinje prirodni pad ukupnog stanovništva i traje sve do danas. Prirodni pad stanovništva početkom devedesetih pojavio bi se i bez rata kao posljedica svih zbivanja u prethodnom razdoblju, a agresija na Hrvatsku samo je intenzivirala negativne stope. Dakle, već 26 godina Hrvatska ima prirodni pad ukupnog stanovništva koji gotovo nikog iz političkih krugova nije zabrinuo jer se sve zadržava samo na razini retorike, aklamacijskog prihvaćanja i korištenja denografske problematike u funkciji političkog etabliranja, bez ijedne ozbiljnije strateške odluke. Tako vrijeme prolazi, naš glas im izgleda kao znanstveno zanovijetanje, a Hrvatska polako i sigurno nestaje.      

Hoćete li navesti neke od glavnih uzroka trendu negativnog prirasta stanovništva?

ŠTERC: Ispravno je reći trend prirodnog pada jer negativni prirodni prirast niti ne postaji (negativno prirodno kretanje ili prirodni rast i prirodni pad), iako takav pojam koji ste naveli koriste i formalno učeni stručnjaci ne razmišljajući pritom previše o logici slijeda riječi i pojmova. Drugi će Vam uvijek navoditi gotovo izravnu korelaciju gospodarstva i demografskog razvoja i sve moguće faktore koji u okviru teorije demografske tranzicije djeluju na hrvatska demografska kretanja; od zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja, obiteljske i roditeljske sigurnosti, visine primanja…, a mi ćemo ovdje navesti posebne faktore koji su slamali hrvatsku populaciju i ubrzavali njezin ulazak u postranzicijsku razvojnu fazu nezavisno od njezinog gospodarskog razvoja. Po svim demografskim pokazateljima i vremenu izlaska iz uže tranzicijske faze Hrvatska je u rangu najrazvijenijih europskih zemalja, iako svi znamo da nije. Tijekom 20. i 21. stoljeća postojalo je 7 razdoblja ili faktora ubrzavanja smanjivanja prirodnog rasta i pojave i intenziviranja prirodnog pada nakon 1991. godine. Navedeni faktori nisu istim intenzitetom ili uopće nisu djelovali u susjednim zemljama i zato su hrvatska posebnost:

  1. Velika emigracija početkom 20. stoljeća uglavnom prema Amerikama-oko 350.000 ljudi;
  2. Posredni i neposredni gubici vezani za 1. svjetski rat-oko 363.000 ljudi;
  3. Posredni i neposredni gubici vezani za 2. svjetski rat-oko 639.000 ljudi;
  4. Stradanja nakon 2. svjetskog rata-uključena u točku 3;
  5. Velika emigracija početkom 1960.-tih uglavnom prema Srednjoj Europi-oko 450.000 ljudi;
  6. Posredni i neposredni gubici stanovništva vezani za Domovinski rat-oko 482.000 ljudi i
  7. Recentna iseljavanja mladih i obrazovanih-oko 150.000 ljudi.

Dakle, ukupno danas u Hrvatskoj ima čak 2.434.000 stanovnika manje nego što ih je moglo biti, a da ne govorim o snižavanu rodnosti, starenju ukupne populacije i o svim ostalim demografskim pokazateljima koji su derivirali iz takvih gubitaka i ubrzali pojavu prirodnog pada, izumiranje i demografski slom Hrvatske. Sva su ostala objašnjenja standardna i ne odražavaju hrvatske prostorne, povijesne, društvene, političke i ine posebnosti.

Kakav je bio odnos rođenih i umrlih u prošloj, 2015. godini, naprimjer?

ŠTERC: Prošla je godina potvrdila sva naša strahovanja o negativnostima hrvatske demografske stvarnosti jer su statistički podaci neumoljivi. Prošle je godine ukupni prirodni pad stanovništva Hrvatske iznosio preko 17 500 osoba! Nevjerojatan porast u odnosu na 2014. od čak 55 %! Za ne povjerovati! Međutim, gotovo se nitko iz političkih krugova nije ozbiljnije niti zamislio, a kamo li nešto ozbiljnije poduzeo. Podaci za prva tri mjeseca ove godine navješćuju nam mogući prirodni pad ukupnog stanovništva za preko 20 000 osoba. I opet ništa. I nije to više slučajno.

Iseljavanje iz zemlje je također jedan od uzroka ovakvoj demografskoj slici. Da li je iseljavanje značajnije započelo od 2013. pa na ovamo, odnosno od kako je Hrvatska članica EU? Koliko ih se iselilo u prošloj, 2015. godini i kakve su procjene za ovu?

ŠTERC: Iseljavanje uglavnom mladog i obrazovanog stanovništva, bez obzira na ranije spomenute katastrofalne brojke o prirodnom padu ukupnog stanovništva, najveći je demografski problem suvremene Hrvatske. Zato što time nepovratno nestaje hrvatska mladost i budućnost, zato što su apsolutni i relativni brojevi demografskog nestanka kroz emigraciju i do tri puta veći od prirodnog pada, zato što će takva negativna vanjska migracijska bilanca u nadolazećem vremenu silno ubrzati prirodni pad i sve negativne demografske parametre, zato što će time biti ugroženi svi sustavi u zemlji, zato…Potvrđujemo kako se iseljavanje ubrzalo ulaskom 2013. u Uniju, ali i nastavak iseljavanja iz zemlje već kao povijesnu tradiciju s različitim razlozima u kojima su uvijek politički bili i ostali posebno važni. Statistike zemalja useljavanja potvrđuju nam pak razinu iseljavanja za 2015. preko 60 000 osoba iz Hrvatske, iako naša službena statistika bilježi tek trećinu, a procjene za ovu 2016. godinu su slične. Dakle nestanak od gotovo 80 000 osoba, s migracijskom vanjskom bilancom od oko 50 000 osoba (20 plus 60 minus 10 tisuća). I ponovo ništa. I pitam se s čim misle. Zašto? Kako?

Kakav je odnos radno aktivnog stanovništva i umirovljenika danas i kakav je bio prije desetak-petnaest godina?

ŠTERC: Danas su u Hrvatskoj svi, ali baš svi, demografski pokazatelji i trendovi negativni pa tako je i odnos radnog kontingenta te radno aktivnog i zaposlenog stanovništva prema ukupnom stanovništvu i prema umirovljeničkom izrazito nepovoljni. Pokušajmo to razmotriti kroz tablicu 1. na osnovu podataka službene statistike iz Državnog zavoda za ststistiku. Iako se radi u osnovi o procjenama (pogotovo su upitne procjene ukupnog stanovništva koje ne uzimaju u obzir intenzivne recente vanjske migracije mladog stanovništva), moguće je uočiti ključne odnose pojedinih skupina koji nam najvaljuju neizvjesnu doglednu budućnost i u ovom demografskom i radnom segmentu. Održivost takvih relacija nije moguća u budućnosti.

Tab. 1. Aktivnost stanovništva Hrvatske 2008. i 2015. godine.

______________________________________________________________________________

Obilježje                              2008.               2015.             Udjeli u %

  1.   2015.

Radno aktivno stanovništvo ≥ 15   3 680 000            3 602 000          83,0     85,0

Aktivno stanovništvo               1 785 000            1 898 000         51,6     52,7

Zaposleno stanovništvo        1 656 000            1 589 000          48,5     41,1

Nezaposleno stanovništvo       149 000               309 000          9,0     16,3

Neaktivno stanovništvo ≥ 15       1 895 000             1 704 000         30,7     47,3

Broj umirovljenika                1 129 000            1 223 553          30,7     34,0

Broj osiguranika                      –                 1 387 337

UKUPNO STANOVNIŠTVO     4 434 508             4 238 389            –       –

Izvor: Državni zavod za statistiku, Priopćenje 9.2.8., 15.07.2009. i 09.05.2016, Zagreb

Posebno je potrebno ukazati na smanjivanje zaposlenosti, povećanje nezaposlenosti i povećanje broja umirovljenika koji polako i sigurno dostižu broj osiguranika i zaposlenih. Godine 2015. odnos umirovljenika prema broju zaposlenih je bio 1:1,3, a odnos umirovljenika prema broju osiguranika 1:1,1! Pretpostavi li se daljnje popvećanje prirodnog pada i intenzivno iseljavanje mladih (dakle smanjivanje radno aktivnog, aktivnog i zaposlenog stanovništva), omjeri će biti tako nepovoljni da će sustav mirovinskog, pogotovo prvog stupa sasvim sigurno doći u pitanje.

Da li je taj prirodni pad stanovništva ravnomjerno raspoređen po svim dijelovima Hrvatske ili u nekim od njih je izraženiji a u nekim manje izražen? Postoje li sredine (lokalne zajednice-općine, županije) gdje se i danas bilježi pozitivan prirast?

ŠTERC: Prirodni je pad stanovništva zahvatio sve županije u Hrvatskoj i gotovo sve općine pa i gradove. Čak i velike regionalne centre, Split, Rijeku, Osijek…..Naravno intenzitet prirodnog pada je prostorno različit, a prirodni porast stanovništva imaju samo prigradski prostori uz velike gradove u koje useljava mlado gradsko stanovništvo kao npr. Solin, Župa dubrovačka itd. i općine koje su počele provoditi stimulativnu populacijsku politiku, neke otočne općine i slično. Uglavnom bez ozbiljnije intervencije države i lokalnih sredina proces se neće sam po sebi zaustaviti.

Kako onda popraviti demografsku sliku u Hrvatskoj? Da li su se tim problemom započele baviti nadležne državne institucije i drugi subjekti društva u cjelini te da li ste kao ekspert za demografiju bili konzultirani u smislu iznošenja prijedloga, ideja i sl.?

ŠTERC: Demografska slika RH se može i mora popraviti u funkciji gospodarskog i ukupnog razvoja zemlje, samo treba shvatiti težinu problema i početi donositi strateške odluke u interesu hrvatske budućnosti. Kad to nadležne institucije shvate i kad se problem postavi na stratešku institucijsku razinu naći će se i rješenja, ali za sada još uvijek ne shvaćaju jer kroz tu problematiku rješavaju samo svoj status i nikakvi im eksperti nisu potrebni.

U Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama užeg i šireg regiona, uostalom, društvo je poprilično podijeljeno kada je u pitanju pravo na pobačaj i na to utječu mnogobrojni faktori (da ih sada ne nabrajamo). Da li pobačaji u toj zemlji bitno utječu na ukupnu demografsku sliku u ovo vrijeme i šta učiniti da ih bude manje (ne zadirući u bilo čiji svjetonazor)?

ŠTERC: Pobačaj nikad nije bio niti će biti mjera demografske politike bez obzira na različitost mišljenja i prijepore oko toga. Zapravo je svođenje demografske revitalizacije samo na problem rodnosti i pobačaja uvijek put prema nerazumijevanju važnosti demografske revitalizacije za ukupni razvoj zemlje. Smatramo to humanim pitanjem i nitko ne zadire u ničije slobode ako se da sva pažnja ženi.

O demografskoj krizi hrvatskog naroda u Hrvatskoj i BiH te o mogućim strategijama čija realizacija bi smanjila ili zaustavila negativne demografske trendove često ste se javno očitovali i predlagali modela Izraela i Republike Irske. Hoćete li i za moje čitatelje pojasniti zašto se zalažete za spomenute modele?

ŠTERC: Zato što su oni uspješni, a navedene zemlje razvijene po gospodarskim, društvnim i političkim pokazateljima. Zato što drugi pokazuju kako se mogu nositi s demografskom revitalizacijom, zato što je to pitanje njihove nacionalne strategije, zato što znaju da je stanovništvo, ljudski potencijal i kako ga već sve zvali temelj svakog razvoja i izvjesne budućnosti. Pogledajmo samo Dansku na koji način i kakvom kampanjom usmjerava mlade prema povećanju rodnosti. Zar su i oni zatucani?

Gospodarski razvitak Hrvatske jeste jedan od preduvjeta poboljšanju demografske slike zemlje, ali sam po sebi nije dovoljan. S druge strane, za svaki razvitak, pa i gospodarski, nužan je ljudski potencijal – u kvanititativnom ili kvalitativnom smilu. Dakle, jedno drugo na neki način uvjetuje. Naravno, ne može se to promatrati jednoznačno, ali ipak, da li se ovdje radi o onome “šta je starije – jaje ili kokoš”?

ŠTERC: Nema tu više filozofije niti mudrovanja. Ljudski potencijal je najvrijedniji civilizacijski dio i pokretač svega u vremenu, prostoru, društvu i gospodarstvu. Definitivno je jasno i ekonomistima kako uz depopulaciju i prirodni pad ukupnog stanovništva nema ni gospodarskog niti bilo kojeg drugog rasta. Proizvodne snage rekli bi u nedavnim vremenima socijalizma i komunizma, a ljudski potencijal danas. Korelacija je izravna, a razvojni planovi moraju biti komplementarni i tu je sva filozofija. Stanovništvo i njegov razvoj u temelju gospodarskog. Tko shvati ide dalje, a tko ne polako i sigurno nestaje.

Na samom kraju, da se dotaknemo i Vaše nedavne posjete otoku Mljetu. Da li je ona bila u funkciji neke demografske priče ili istraživanja i s kakvim utiscima se vraćate?

ŠTERC: Terenska nastava studenata geografije i geografije i povijesti je najljepši i najbolji dio nastave koji se pamti cijeli život. Želimo studentima koji sutra ulaze u naše škole pokazati najvrijednije što Hrvatska ima kako bi to znali prenositi drugima. Kako to očuvati, demografski revitalizirtati i znati valorizirati za budućnost. Kroz koncept regionalnog razvitka. Mljetu i svim hrvatskim otocima na kojima smo bili s ljubavlju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (812)

vrbas-miso

VIDEO O KAZANIMA

Posted: 14. Juni 2016. in Intervjui

Virtuelni muzej genocida nad Bošnjacima

http://www.vmgb.ba

VIDEO O KAZANIMA

Virtuelni muzej genocida nad Bošnjacima u svome radu, pored historijskih činjenica, istražuje i tretira i savremene oblike genocida nad Bošnjacima, kao što je navikavanje žrtve da prihvati rezultate zločina, da odustane od pravne i moralne satisfakcije, i da pristane na preporuku samooptuživanja, čime se relativiziraju relacije agresora i žrtve. U tom kontekstu, Virtuelni muzej je već reagirao kada se radilo o Popisu 2013. koji se tek danas ispostavlja kao genocidna operacija sa ciljem umanjenja broja Bošnjaka. I u narednom periodu Virtuelni muzej će po potrebi realizirati adekvatne replike na događaje kojima se ugrožava istina o genocidu nad Bošnjacima.

U povodu upornih nastojanja da se zločin na Kazanima prikaže kao mrlja na savjesti Sarajeva, namjesto da se prikazuje kao herojska pobjeda opkoljenog Sarajeva nad grupom odmetnika, koji su ubijali i maltretirali ne samo Srbe, već i druge građane Sarajeva – Virtuelni muzej genocida nad Bošnjacima je producirao video klip na temu Kazana. Željeli smo iskazati pijetet prema devetorici mladih Sarajlija koji su dali svoje živote kako bi Sarajevo oslobodili terora na Kazanima. Nadamo se da će u buduće sve delegacije koje dolaze na Kazane, odati počast i ovim hrabrim Sarajlijama koji su svoje živote ugradili u jednu od najčasnijih stranica sarajevske povijesti.

Link na video:

GOVORNICA VOJVOĐANSKOG KLUBA

Posted: 14. Juni 2016. in Intervjui

Vojvodjanski klub

Vojvođanski klub, Vojvođanskih brigada 17, 21000 Novi Sad, Vojvodina, Srbija

  1. juna 2016. godine, u Novom Sadu

Poštovani članovi i prijatelji Vojvođanskog kluba,

pozivamo Vas na Govornicu Vojvođanskog kluba čija je tema “MULTIKULTURALNA VOJVODINA DANAS”, koja će se održati 15. juna 2016 godine (sreda), sa početkom u 13 sati,  u Sali 1 Skupštine Vojvodine.

Na Govornici će učestvovati naši poznati analitičari, istraživači i naučnici koji se godinama bave ovom temom: Aleksandra Đurić Bosnić, Miroslav Keveždi i Duško Radosavljević. Moderator tribine je Branislava Kostić.

Na Govornicu su pozvani i predstavnici nekoliko Nacionalnih saveta i/ili organizacija, a u okviru Govornice će biti predstavljen i časopis “Interkulturalnost”.

Osnovni razlog zbog kojeg baš sada organizujemo ovu Govornicu su dve činjenice. Prva je da Vojvođanski klub multinacionalnost Vojvodine vidi kao jednu od njenih najznačajnijih karakteristika, u čije očuvanje, poštovanje i negovanje više od dve decenije ulažemo ozbiljne napore. Druga je, pak, činjenica da nakon poslednjih izbora na vlasti u multinacionalnoj Vojvodini imamo koaliciju čiji najistaknutiji članovi su u bliskoj prošlosti postavljali kao svoj politički cilj “čišćenje severne srpske pokrajine od nesrpskih elemenata”. Zato organizujemo ovu Govornicu sa ciljem da razgovaramo o modelima kulturnog i političkog poštovanja i ispoljavanja multinacionalnosti, kako bismo spremniji ušli u borbu za očuvanje Vojvodine za kakvu se zalažemo.

S poštovanjem

Dr Branislava Kostić,

Predsednica Vojvođanskog kluba

udik logo

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da će u utorak, 14. juna 2016. godine,  prisustvovati komemoraciji u Višegradu koja se organizuje sa ciljem podsjećanja na godišnjicu stradanja višegradskih Bošnjaka u Pionirskoj ulici. Protestna šetnja će se održati u 13:30 sati, a komemoracija i polaganje vijenaca na stratištu u Pionirskoj ulici u 14:00 sati.

Podsjećamo da se zločin u Pionirskoj ulici u Višegradu dogodio 14. juna 1992. godine kada je 72 višegradskih Bošnjaka zatvoreno u kuću Adema Omeragića, a kuća je potom zapaljena. Najmlađa žrtva bila je stara samo 2 dana. Za ovaj zločin pravosnažnom presudom u Haškom tribunalu osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora.

Na ovaj način UDIK želi podsjetiti javnost na ovaj stravični zločin, te odati počast nastradalim civilima u Višegradu.

     Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 PRESS SLUŽBA

————————————————————————————————————————————————————–

No: 63 – 05 – 06 / 16

Sarajevo, June 13, 2016

PRESS RELEASE

THE ANNIVERSARY OF THE PIONIRSKA STREET FIRE

      On Tuesday, June 14, 2016, the Association for Social Research and Communications (UDIK) will attend a memorial service in Visegrad, on the occasion of the anniversary of the killing of Bosniaks in the Pionirska Street in Visegrad. The protest walk will be held at 1.30 pm, a memorial service and laying wreaths at the execution place in the Pionirska Street at 2 pm.

In the Pionirska Street fire, on June 14, 1992, a group of Bosniak civilians were locked en masse in the house of Adem Omeragic in Visegrad. The house was set ablaze and the occupants were left to burn to death. The youngest victim was only two days old. For this crime ICTY sentenced Milan Lukic to life imprisonment and Sredoje Lukic to 27 years in prison.

UDIK wants to remind the public in Bosnia and Herzegovina to this horrendous crime and to pay tribute to the civilian victims in Visegrad.

    The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE


No: 63 – 05 – 06 / 16

Sarajevo, 13 giugno 2016

COMUNICATO STAMPA

L’ANNIVERSARIO DEL CRIMINE COMMESSO NELLA VIA PIONIRSKA A VISEGRAD

     Martedì 14 giugno 2016 – L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) sarà presente alla commemorazione a Visegrad, in occasione della ricorrenza dell’uccisione di bosniaci nella Via Pionirska a Visegrad. La passeggiata di protesta si terrà alle 13:30, la commemorazione e corone di posa nel luogo di esecuzione nella Via Pionirska alle 14:00 ore.

Il 14 giugno, del 1992, un gruppo di civili bosniaci sono stati bloccati in massa nella casa di Adem Omeragic a Visegrad. La casa è stata data alle fiamme e gli occupanti sono stati lasciati a bruciare fino alla morte. La vittima più giovane aveva solo due giorni. Per questo crimine ICTY condannato Milan Lukic all’ergastolo e Sredoje Lukic a 27 anni di carcere.

UDIK vuole ricordare al pubblico in Bosnia-Erzegovina per questo crimine terribile e per rendere omaggio alle vittime civili di Visegrad.

L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

SERVIZIO STAMPA

viktor-milinović-hrvatska-stranka-nezaposlenihlogo HSNBez temeljite revizije zločinačke pretvorbe i privatizacije hrvatskog bogatstva
i kažnjavanja odgovornih za te zločine, sve ostalo nema smisla. Ne smijemo i to se neće dopustiti da hrvatski građani u svojoj zemlji, na svojim resursima i popljačkanom našem vlasništvu stvaraju profit zločincima i tuđinima…..Vlast može obnašati samo ona stranka ili koalicija koja na poštenim izborima osvoji preko 50% glasova ukupnog biračkog tijela isključivo građanki i građani koji u Republici Hrvatskoj plaćaju poreze. Dijaspora, mrtvaci i glasači s višestrukim pravom glasa ne smiju biti osnova za manipulacije HDZ-ovskog tipa…..Pljačku je odobrio i ozakonio Hrvatski Sabor Socijalističke Republike Hrvatske na svojoj zadnjoj sjednici u proljeće 1990.g. kada je jednoglasno ukinuo ZAKON O ISPITIVANJU PORIJEKLA IMOVINE…..Bilo je tu svega od veleizdajstva, na primjer izdaja Vukovara (dovoljno je pročitati tekst ili pogledati video Hrvatskog novinara i heroja Domovinskog rata Siniše Glavaševića), izdaja hrvatske Posavine, veleizdaja nekih generala koji su u ratu četnicima prodavali naftu i tako se naprasno obogatili, na primjer general Čermak (o njegovom bogaćenju postoje i knjige, autor je hrvatski dragovoljac i instruktor specijalnih postrojbi Hrvatske vojske gospodin Saša Radović, kojem je kako on sam u svojoj knjizi kaže smjestila UDBA, uz svesrdnu podršku USKOK-a i DORH-a pa je radi navodne ucjene Čermaka osuđen na dvije godine zatvora i sada je na odsluženju kazne zatvora)…..Budimo realni, ako šutite i radite svoj posao imate pognutu glavu neće Vas nitko dirati, ako postanete član jedne od dvije političke opcije  dio ste sistema, čak će i Vaša firma napredovati, ali ako kažete to je uništavanje Hrvatske, to je pljačka, ako se glasno i javno zapitate gdje je tu poštenje, moral, etika… sistem se okreće protiv Vas i koriste se sve moguće i nemoguće metode da Vas se uništi….. Pošto niste kao poduzetnik bili dio sistema, Vi odnosno Vaše Trgovačko društvo u bankama dobivate skuplje kredite uz obavezno založno pravo nad Vašom imovinom, kako imovinom firme tako i Vašom privatnom imovinom. Na taj način kad Vas odluče uništiti, Vi gubite sve: kuću, auta zemlju, firmu i nikoga nije briga što će u tom trenutku zbog politike 120 ljudi ostati bez posla, kao što je bilo u mom slučaju….. Hypo je instrument zločina u prljavim rukama hrvatskih političara. Poslije 23 dana Hypo mi je tako pokvareno blokirala firmu, da sam na koncu sve izgubio, dakle izgubio sam svu imovinu, blokirana mi je i mirovina (u koju sam silom prilika morao otići), ne mogu se nigdje zaposliti i živim na ivici bijede. Sad sam se i teško razbolio, najprije su  mi stradale oči a potom i srce, preživio sam dvije teške operacije (na lijevom oku u 12.10.2015.) i srčanoj aorti (05.01.2016.), dva puta sam odvezen kolima hitne u Pulsku bolnicu, a u noći sa 04/05 01.2016. kolima hitne pomoći pod rotirkama bez svijesti u Rijeku gdje sam u 02 sata noću podvrgnut izuzetno teškoj operaciiji…..Svakako želim naglasiti, vjerujem u dragoga Boga, ali ne i u Hrvatsku katoličku crkvu, ja jesam katolik, ali vjerujem u Novi zavjet i u gospodina Isusa Krista, on me u roku od mjesec dana dva puta vratio sa onoga svijeta, siguran sam da nije za ništa, očito da ja svoju borbu nisam završio….. Za razliku od većine političara, ja ne krivim narod što ne izlazi na izbore, ili što se izmjenjuje zlo zvano ono HDZ ili SDP, svejedno je, na političkoj sceni. Narod jednostavno nema izbora, nema za koga glasati, ne postoji treća opcija….. Mediji u Hrvatskoj su priča za sebe: tu Vam također imamo puno toga za reći. Maksimalno dozvoljena donacija političkim strankama za fizičke osobe je 30.000 (tridesettisuća) kuna, a za pravne osobe 100.000 (stotisuća) kuna. Nastupi na televizijama, osim u izbornoj promidžbi, se naplaćuje po minuti, dakle sve male stranke nemaju baš nikakve šanse na izborima……U Hrvatskoj ne postoji pravosuđe, ja ga zovem krivosuđe, jer i kada materijalno dokazujete da je sudac korumpiran ili interesno povezan sa protivnom stranom, umjesto da se sankcionira suca, sankcioniraju Vas na način da se čitav sustav okreće protiv Vas, isto to važi i za državne odvjetnike i njihove zamjenike na svim nivoima. Tu tvrdnju mogu dokazati dokumentima, jer to sam debelo osjetio na svojoj koži, i ne samo ja nego i moja obitelj, ali i stranka kojoj sam ja na čelu….. U zemlji u kojoj su izgubljena mjerila vrijednosti, u zemlji bez nade i šanse, u zemlji u kojoj ispada da su domoljubi oni koji ne plačaju poreze i doprinose, u zemlji gdje se javno iznose podaci o pljački i otimačini, a “institucije sistema” ne reagiraju, u zemlji u kojoj sudac Visokog Trgovačkog suda javno na televiziji kaže kako ako opljačkate dvadeset milijuna gulit ćete krumpir dvije godine i ostati će Vam dvadeset milijuna, a ako opljačkate kiosk jer ste bili gladni ići ćete u zatvor na dvije godine i biti ćete obilježeni za čitav život, dakle u takvoj zemlji dok god vladaju ove političke strukture nema mjesta za poštene…..Moja generacija je bila u mogućnosti da pomaže svojim roditeljima kad su otišli u mirovinu. Današnji umirovljenici, sa malom mirovinom, moraju pomagati svojoj djeci, jer su djeca najčešće bez posla i bez stana, odnosno žive kod roditelja…..Ulazak u EU je veliki promašaj samo zato što u pregovorima nismo bili ravnopravni partner. Jedini cilj vlade gospođe Jadranke Kosor bio je ulazak u EU prije parlamentarnih izbora, pa se bez ikakve odgovornosti potpisalo sve što su iz EU-a tražili. Nemojte zaboraviti da članstvo u EU nije jednako dobro za sve njene članice a najbolji primjer za ovu moju tvrdnju je Italija, koja je prije ulaska u EU i sve do uvođenja eura bila četvrta industrijska zemlja u svijetu, dok je  danas  ispod desetog mjesta…..

Ovo je bio gotovo monolog predsjednika jedne političke stranke uz susjedne Hrvatske, čovjeka koji je, očigledno imao puno toga za reći. Zahvalan sam mu na krajnjoj otvorenosti a posebno što je, unatoč zdravstvenim problemima zbog kojih ove dane provodi uglavnom na terapijama, našao vremena da odgovori na moja pitanja. 

Gospodine Milinoviću! Hoćete li na početku predstaviti Stranku: kada je osnovana, pod kojim prvobitnim imenom, od kada djeluje pod ovim te koji su joj, u najkraćem, programski ciljevi?

MILINOVIĆ: Hrvatska Stranka Nezaposlenih “HSN” konstituirana je 21.03.2003. i registrirana 07.08.2003. god. kao Demokratska akcija naroda”, skraćeno “DAN”, a svoj sadašnji naziv je dobila na Saboru u Puli 05.10.2005. god. te se preregistrirala 28.02.2006. god.

Hrvatska stranka nezaposlenih (HSN) djeluje u cilju ostvarivanja slijedećih programskih načela: društvene cjelovitosti svih građana RH; stručnog, strateškog, programskog i planskog određenja razvoja gospodarstva; razvoja pluralističkog i solidarnog društva; ostvarivanja demokratsko- političkog, a povrh svega pravnog poretka u državi; ostvarivanja društvene, ekonomske i političke podloge za gospodarski razvoj svake regije; cjelovitost teritorija RH; animiranje na stvarnu i stalnu demokratsku aktivnost; zalaganje za politiku dijaloga u vođenju politike; prihvaćanje i uvažavanje konstruktivne kritike i samokritike; za zdrav život kroz zaštitu i očuvanje prirode.

Stranka naglasak stavlja na zapošljavanje, kao okosnicu progresa i prosperiteta svakog građanina, a time i cijelog društva. Stranka će svoje snage usmjeriti na osnivanje Fonda za nova poduzeća u koji će se slijevati dio dobiti državnih, javnih, komunalnih, gradskih i općinskih poduzeća, koji bi financirao otvaranje novih poslovnih, prvenstveno deficitarnih proizvodnih subjekata u državnom, općinskom i gradskom vlasništvu, odnosno privatno-javnom vlasništvu.

U prosincu 2011. god za predsjednika stranke izabran je gosp. Viktor Milinović.

Hrvatska ponovno mora postati država hrvatskog naroda i hrvatskih građana.

Tu prvenstveno i jedino mislimo na one pripadnike našeg naroda koji se tijekom ovih 24 godine tzv. „samostalne“ Hrvatske nisu, kroz proces pretvorbe i privatizacije, ratnim zločinima i ratnim profiterstvom tijekom domovinskog rata te ostalim vrstama kriminala nakon njega, ogriješili o te moralne zakone i načela. Ostali za svoja zlodjela moraju odgovarati po uljuđenim zakonima i moralno i materijalno.

Pritom tzv. „društvena imovina“ hrvatskih građana stvarana tijekom razdoblja hrvatskog socijalizma, a temeljito opljačkana tijekom razdoblja od 24 godine takozvane „hrvatske demokracije“ mora biti ponovno vraćena u posjed njenih pravih i jedinih vlasnika, hrvatskim građankama i građanima. To je ujedno i startna osnova projekta „Nova Hrvatska“.

Bez temeljite revizije zločinačke pretvorbe i privatizacije hrvatskog bogatstva i kažnjavanja odgovornih za te zločine, sve ostalo nema smisla. Ne smijemo i to se neće dopustiti da hrvatski građani u svojoj zemlji, na svojim resursima i popljačkanom našem vlasništvu stvaraju profit zločincima i tuđinima.

Demokracija, u punom smislu te riječi, mora postati vladavina naroda u kojoj pored izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, referendum mora postati temelj svih odluka od krucijalne važnosti za opstanak i razvoj Hrvatske u njenim postojećim granicama.

Vlast može obnašati samo ona stranka ili koalicija koja na poštenim izborima osvoji preko 50% glasova ukupnog biračkog tijela isključivo građanki i građani koji u Republici Hrvatskoj plaćaju poreze. Dijaspora, mrtvaci i glasači s višestrukim pravom glasa ne smiju biti osnova za manipulacije HDZ-ovskog tipa. Glasovanje mora istinski postati pravo, odgovornost, ali i obveza svakog hrvatskog građanina. Hrvatske građanke i građani će biti obavezni izaći na izbore, a ne izlazak će se sankcionirati prekršaj kaznom u određenoj visini kunskog iznosa.

Temelj „Nove Hrvatske“ trebao bi biti u pravnim, moralnim i ostalim iskustvima i dostigućima uzoritih država Europe kao što su Švedska, Norveška i Švicarska, kao i pozitivnim dostignućima socijalističkog samoupravljanja u Hrvatskoj tijekom druge polovine prošlog stoljeća kao i samoupravljanja u poduzećima u USA i drugdje i koja se često koriste kao ogledni primjerci uspješnog poslovanja poduzećima. Tih pozitivnih iskustava ima napretek i njih se vrlo dobro sjećaju starije generacije hrvatskih građana.

Primarni ciljevi:

  • održivi razvoj Hrvatske – Stvaranje sigurne budućnosti za nas i naše najmilije, neopterećene tuđim zaduženjima u ime hrvatskih građana;
  • revizija kriminalne pretvorbe i privatizacije imovine hrvatskog naroda, te oštro kažnjavanje i oduzimanje kompletne imovine nositeljima tog zločina u korist Hrvatske države;
  • demografska obnova;
  • puna zaposlenost hrvatskih građana;
  • suštinska demokracija i pravna država temeljena na natpolovičnom odlučivanju ukupnog biračkog tijela i ustanovljenje referenduma kao temeljnog i mjerodavnog načina donošenja krucijalnih odluka za Republiku Hrvatsku te obveznost izlaska na izbore svih sa pravom glasa;
  • Republiku Hrvatsku od energetski ovisne napraviti energetski neovisnu državu;
  • Hrvatska država mora upravljati i gospodariti svim zajedničkim resursima (otpad, šume, vode, energenti);
  • od Republike Hrvatske učiniti zemlju znanja;
  • vratiti religiju u privatnu sferu društva i pojedinca i redefinirati ugovore sa Vatikanom;
  • promptno novo definiranje ustroja Republike Hrvatske;
  • izvršiti reviziju svih branitelja i braniteljskih udruga domovinskog rata;
  • izjednačiti kriterije za izračun mirovina;

Jedan ste od oštrih kritičara svih hrvatskih vlada, od 1999. do danas. Jednom prilikom ste u tom smislu izjavili da su sve vlade od tada do danas radile na sustavnom uništenju hrvatskog gospodarstva. Hoćete li i za moje čitatelje pojasniti tu tvrdnju?

Vlada-zgrada-625x340

MILINOVIĆ: Mislim da je tu tvrdnju lako elaborirati i dokazati. Naime tvrdim i dokazujem da je domovinski rat i iskonska želja Hrvatskog naroda za samostalnošću iskorišten za naprasno bogaćenje nekih odabranih pojedinaca, a na štetu sveukupnog Hrvatskog društva.

Pljačku je odobrio i ozakonio Hrvatski Sabor Socijalističke Republike Hrvatske na svojoj zadnjoj sjednici u proljeće 1990.g. kada je jednoglasno ukinuo ZAKON O ISPITIVANJU PORIJEKLA IMOVINE.

Bilo je tu svega od veleizdajstva, na primjer izdaja Vukovara (dovoljno je pročitati tekst ili pogledati video Hrvatskog novinara i heroja Domovinskog rata Siniše Glavaševića), izdaja hrvatske Posavine, veleizdaja nekih generala koji su u ratu četnicima prodavali naftu i tako se naprasno obogatili, na primjer general Čermak (o njegovom bogaćenju postoje i knjige, autor je hrvatski dragovoljac i instruktor specijalnih postrojbi Hrvatske vojske gospodin Saša Radović, kojem je kako on sam u svojoj knjizi kaže smjestila UDBA, uz svesrdnu podršku USKOK-a i DORH-a pa je radi navodne ucjene Čermaka osuđen na dvije godine zatvora i sada je na odsluženju kazne zatvora). Tom naftom su pogonjeni tenkovi koji su ubijali i sakatili hrvatske heroje po bojišnicama u Hrvatskoj i Bosni. Zatim, potpuno nezakonita privatizacija društvenih poduzeća, nikad privatizirane banke koje spadaju u nacionalno bogatstvo, a kojih su vlasnici bila hrvatska trgovačka društva i građani; postoje dokumenti kojima hrvatski građani dokazuju kako su opljačkane banke, INA, PLIVA i mnoga druga poduzeća koja su bila nacionalno bogatstvo.

U siječnju 2000.g. na izborima je pobijedio Račan sa svojom koalicijom.

Međutim, nije se dogodilo ništa vezano uz kazneni progon vinovnika zločina i veleizdaje, dapače, pljačka je nastavljena tako da Račan i društvo nastavljaju Tuđmanovu politiku i svojim prijateljima daju poduzeća poput “Viktora Lenca”, prodaje se INA, još neke preostale banke (Riječka banka, Dubrovačka banka i s tim u vezi tajni ortak). U lipnju 2002. Račanova vlada donosi UREDBU O ZAŠTITI DOMAĆE PROIZVODNJE OD PREKOMJERNOG UVOZA, u rujnu Račanova vlada treba pasti ali je spašavaju prebjezi iz HSLS-a (Fižulić, Radoš, Vlahušić i drugi koji osnivaju LIBRA-u, stranku za jednokratnu upotrebu). Račanova vlada je spašena, a  Račan im se odužuje na način da 29. i 30.11.2002. liberalizira uvoz iz Kine i to na posebno podmukao način, za gotovu robu 0% carine, a na dijelove i do 15% carine. Treba napomenuti da je istovremeno Europska Unija imala na te iste gotove proizvode i do 72% carine a na dijelove 0% carine. Kineska roba, vrlo jeftina, u početku doslovce bezvrijedno smeće preplavljuje hrvatsko tržište. Uvozni lobi drma Hrvatskom i uništava gospodarstvo, tu su Linić, Čačić i Fižulić uz ucijenjenog Račana odigrali svoju prljavu ulogu.

Ovim zločinom Račanova je vlada uzrokovala uništenje više stotina Trgovačkih društava, a bez posla je u 2003. i 2004. g. u Hrvatskoj bez posla ostalo više od osamdesettisuća hrvatskih građanki i građana. Hrvatski gospodarstvenici ili moraju biti u savezu sa vlasti, dakle članovi stranke (potpuno je svejedno koje – HDZ-a SDP-a, IDS-a, ….) ili će ih prljava voda odnijeti uz ZNA SE teške sankcije, nema zaštite od nikoga –  ni od USKOK-a  ni od DORH-a, ni od HGK (pa tamo je Nadan Vidošević, koji je dio ekipe).

U 2004.g. na vlast opet dolazi HDZ, ovaj put pod vodstvom Sanadera, opet se ništa ne dešava – nema kaznenog progona ni kaznene odgovornosti za nikog iz vlasti u proteklih 14 godina. Agonija se nastavlja, prividno je sve u redu a Hrvatska se nastavlja enormno zaduživati u inozemstvu. U 2009.g. Sanader predaje vlast Jadranki Kosor, koja uspijeva promijeniti USTAV, o ne zastarijevanju zločina u pretvorbi i privatizaciji. Ta je promjena USTAV-a tako dobro sročena da je prema potrebi očito sam Ustavni sud može srušiti (presuda Sanaderu, kojom Ustavni sud osporava članak Ustava o ne zastarijevanju zločina ratnog profiterstva i zločina u pretvorbi i privatizaciji).

Tijekom 2010. i 2011. iz zadnjeg reda Saborskih klupa istaknuti član SDP-a Željko Jovanović naprosto urla kako je HDZ zločinačka organizacija. U prosincu 2011. na vlast dolazi takozvana kukuriku koalicija, SDP i njegovi sateliti, Željko Jovanović postaje ministar, Zoran Milanović premijer, ali gle čuda – potpuna amnezija, ne sjećaju se što su govorili dok su bili opozicija i nikoga se iz HDZ-a ne proganja.

Dapače, sada Linić nastavlja sa svojim prljavim igrama i pogodovanjima svojim pajdašima, pa se pojavljuje afera Šegon, pa smanjenje PDV-a u turizmu (zanimljivo je da je smanjen PDV za 15% kako je rekao Linić zbog konkurentnosti hrvatskog turizma, ali cijene turističkih usluga nisu smanjene, dapače svjedoci smo poskupljenja kave i pića u ugostiteljskim objektima odmah nakon smanjenja PDV-a), predstečajne nagodbe (najgori oblik pljačke države, opraštanje dugova prema državnom proračunu, nezamislivo). Doduše, Šegona i Linića se smjenjuje, čak se Linića izbacuje iz SDP-a, ali kaznenog progona nema.

Zašto?

Zato što je Linić dio koruptivne hobotnice i ako bi završio Linić u zatvoru morao bi sa njim još mnogi, jer Linić je radio perfidno NAJPRIJE OZAKONI, PA ONDA DJELUJU PAJDAŠI, ne on direktno.

Imali ste i lična loša iskustva sa nekim institucijama Države, odnosno Županije. Želite li javno govoriti o njima? 

MILINOVIĆ: Da, imam izuzetno gorka iskustva sa, kako kažu Bandić i Mamić, „institucijama sistema“. Zapravo, po mojim iskustvima moram ustvrditi da institucije sistema ne postoje, postoje „institucije sistema“ koje rade na zaštiti kriminala i kriminalne hobotnice. Budimo realni, ako šutite i radite svoj posao imate pognutu glavu neće Vas nitko dirati, ako postanete član jedne od dvije političke opcije  dio ste sistema, čak će i Vaša firma napredovati, ali ako kažete to je uništavanje Hrvatske, to je pljačka, ako se glasno i javno zapitate gdje je tu poštenje, moral, etika… sistem se okreće protiv Vas i koriste se sve moguće i nemoguće metode da Vas se uništi. Svi od vrha Hrvatske vlasti pa do Županije i grada rade na tome da Vas osakate. Pošto niste kao poduzetnik bili dio sistema, Vi odnosno Vaše Trgovačko društvo u bankama dobivate skuplje kredite uz obavezno založno pravo nad Vašom imovinom, kako imovinom firme tako i Vašom privatnom imovinom. Na taj način kad Vas odluče uništiti, Vi gubite sve: kuću, auta zemlju, firmu i nikoga nije briga što će u tom trenutku zbog politike 120 ljudi ostati bez posla, kao što je bilo u mom slučaju.

Imam dokumentaciju kojom mogu sve što sam rekao i dokazati, kako je Hypo odigrala prljavu igru za politički lobi koji sam javno optužio u Glasu Istre (u više navrata po dvije stranice), u Business.hr-u, a najviše ih je zabolilo na HRT 1 u radnom ručku, u siječnju 2007. g. ( novinari Petar Vlahov i Tonči Bonači javno me pitaju da li sam član neke stranke, kad sam rekao da nisam jer tada nisam bio član ni jedne stranke, počeli su se grohotom smijati uz riječi citiram: „…što se čudite…  “), gdje sam prvi javno spomenuo povezanost Vidoševića i političkih struktura sa uništavanjem hrvatskog gospodarstva. Hypo je instrument zločina u prljavim rukama hrvatskih političara. Poslije 23 dana Hypo mi je tako pokvareno blokirala firmu, da sam na koncu sve izgubio, dakle izgubio sam svu imovinu, blokirana mi je i mirovina (u koju sam silom prilika morao otići), ne mogu se nigdje zaposliti i živim na ivici bijede. Sad sam se i teško razbolio, najprije su  mi stradale oči a potom i srce, preživio sam dvije teške operacije (na lijevom oku u 12.10.2015.) i srčanoj aorti (05.01.2016.), dva puta sam odvezen kolima hitne u Pulsku bolnicu, a u noći sa 04/05 01.2016. kolima hitne pomoći pod rotirkama bez svijesti u Rijeku gdje sam u 02 sata noću podvrgnut izuzetno teškoj operaciiji.

Moram Vam reći da mi je do disekcije aorte 04.01.2016. došlo kada sam od DORH-a iz Zagreba dobio dopis kako nema razloga za kazneni progon zločinaca, dijela umerežene kriminalne hobotnice.

Svakako želim naglasiti, vjerujem u dragoga Boga, ali ne i u Hrvatsku katoličku crkvu, ja jesam katolik, ali vjerujem u Novi zavjet i u gospodina Isusa Krista, on me u roku od mjesec dana dva puta vratio sa onoga svijeta, siguran sam da nije za ništa, očito da ja svoju borbu nisam završio.

Na posljednjim parlamentarnim izborima niste uspjeli prijeći cenzus, pa i dalje djelujete kao izvanparlamentarna stranka. Kako komentirate rezultate posljednjih izbora, kako po vašu stranku, tako i općenito?

MILINOVIĆ: Za razliku od većine političara, ja ne krivim narod što ne izlazi na izbore, ili što se izmjenjuje zlo zvano ono HDZ ili SDP, svejedno je, na političkoj sceni. Narod jednostavno nema izbora, nema za koga glasati, ne postoji treća opcija. Ovi koji vladaju zadnjih 26 godina, zakone o političkim strankama su tako dobro podesili sebi da još dugo (ako pomoć ne stigne izvana) nećete imati značajnije promjene u političkom životu Hrvatske. Naime stranke bez materijalne podloge nemaju šanse, a ako primite novac od nekog hrvatskog tajkuna onda ne možete provesti ideju o POVRATU OPLJAČKANOG. Ovce idu za svojim stadom, za svojim ovnovima (HDZ, SDP, IDS, HSLS, HSS, HDSSB, NACIONALNE MANJINE I OSTALE STRANKE I STRANČICE), oni koji razmišljaju i ne učestvuju u ni u kom obliku u prljavim političkim igrama, ne izlaze na izbore, očekujući da će se ipak kad-tad nešto dogoditi i promijeniti. Više od četiri godine sam predsjednik Stranke, pokušao sam  animirati više poštenih poduzetnika da daju financijsku pomoć Stranki, najčešći im je odgovor bio: „…zar želiš da prođem kao ti…“, a bez financijske podrške u situaciji kada su i predsjednik i Stranka kao crkveni miš Vi nemate uvjete da uđete u politički ring i započnete meč.

Ipak, u rujnu 2015. dobili smo kao stranka poziv da dođemo u Dubrovnik gdje ljudi iz udruge “Srđ je Grad” organiziraju skup malih političkih stanaka i nezavisnih lista kako bi zajedno izašli na izbore. Tako je 26.09.2015. održan prvi radni sastanak u prostorijama udruge u Dubrovniku, na skupu su bili iz MOST-a gospodin Grmoja, predsjednik Stranke mladih Vrgorac, iz Živog zida predsjednik ogranka Splitske Županije, cijela delegacija Nezavisne liste Stipe Petrine na čelu sa Petrinom, Predsjednik stranke i pokreta Zajedno Karino Šturm, predsjednik jedne stranke iz Karlovca itd (postoje pozivnice i zapisnici u obliku e-maila, koje Vam mogu dostaviti) odmah na prvom skupu predstavnici Živog zida su počeli minirati skup te svojim destruktivnim ponašanjem bili su glavni uzrok nedolaska predstavnika MOST-a na drugi sastanak, koji je održan 03.10.2015 u Karlovcu. U Karlovcu su opet predstavnici Živog zida nastavili sa destrukcijom, tako da sam ih u jednom trenutku zapitao tko stoji iza njih – HDZ ili SDP kad se tako bahato ponašaju. Treći i završni skup trebao se održati u Primoštenu 10.i11.10.2015. no ja sam 09.10.2015. završio hitno na KBC Rebro u Zagrebu gdje sam operirao lijevo oko 12.10.2015.

Nitko od članova Predsjedništva stranke nije htio putovati do Primoštena, tako da je sav trud oko priprema za izbore bio uzaludan.

Dakle i MOST i Živi zid se ponašaju kao da su iz one dječje priče „Pale sam na svijetu“ – nisu htjeli sa nikim, odnosno Most je išao samo sa onima koji mu nose sigurne glasove:  Stipe Petrina, Drago Prgomet, Ivan Lovrinović…, koji su se doslovce svi na kraju odmetnuli od MOST-a.

S obzirom na aktuelnu stopu nezaposlenosti u Hrvatskoj, logično bi bilo da su vam nezaposleni uglavnom izborna baza. Kako objašnjavate da su i mnogi od takvih, mislim oni koji su izišli na glasanje, ipak  dali svoje glasove drugim strankama?

MILINOVIĆ: Podatke koje dobivamo od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje osobno uzimam sa vrlo velikom rezervom. Naime, siguran sam da nezaposleni, ili onih koji nisu legalno zaposleni u Hrvatskoj ima znatno više. HZZZ je prekrajao liste nezaposlenih zbog potreba politike, tako da su mnogi nezaposleni skinuti sa lista nezaposlenih. Mnogim nezaposlenim trenutno odgovara ovakova situacija, siva ekonomija cvjeta, a oni kratkoročno profitiraju ne plaćajući poreze i doprinose za Mirovinski i Zdravstveni fond.

I dalje smatram, kao što sam rekao ranije, nema ih tko organizirati i povesti.

Zašto?

Već sam ranije rekao: problem je materijalne prirode. Gledajte, stranka koja osvoji mandate u Saboru za svaki mandat godišnje dobije iz proračuna nešto malo manje od 400.000 kuna (to je varijabilno, jer je vezano uz postotak na proračun). Na primjer, HDZ i SDP imaju po pedesetak zasupnika, što znači da oni u svoj budžet bez obzira na članarine i druge donacije imaju po dvadesetak milijuna godišnje, to je sve po zakonu. Moja stranka nema od nikoga ni lipe – putne troškove, organizaciju skupova, noćenje, boravak i sve ostalo moram plaćati sam, odnosno kako ja tako i svi ostali članovi Predsjedništva. Nemamo prostorije za sastanke, a poseban je problem pristup medijima, tu nemate baš nikakve šanse. Mediji u Hrvatskoj su priča za sebe: tu Vam također imamo puno toga za reći. Maksimalno dozvoljena donacija političkim strankama za fizičke osobe je 30.000 (tridesettisuća) kuna, a za pravne osobe 100.000 (stotisuća) kuna. Nastupi na televizijama, osim u izbornoj promidžbi, se naplaćuje po minuti, dakle sve male stranke nemaju baš nikakve šanse na izborima.

By the way, isto tako izuzetno važno Hrvatska dijaspora se toliko dobro opekla devedesetih godina da sad puše i na hladno, posebno ne razumijem, HDZ je i njih opljačkao i prevario, mnogi su dali svoj teško zarađeni, ušteđeni  novac, pojedinci su dizali i kredite da se pomogne Hrvatskoj. Znaju sve o pljački, (evo danas su opet izašla na facebook-u imena onih koji imaju tajne račune kod RBA grupe viditi na adresi: http://www.seebiz.eu/strogo-povjerljivo-tajni-racuni-hrvatske-elite-kod-rba-grupe/ar-137459/), ali  za njih ipak i samo postoji HDZ i dalje ga financiraju iako su svjesni da čine zlo hrvatskim građankama i građanima.

Dok vodimo ovaj razgovor (7. juna o.g.), politička situacija u Hrvatskoj je dramatična i stvari se odvijaju filmskom brzinom. Prvi potpredsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a je upravo danas podnio službeni zahtjev za opoziv premijera Oreškovića (kojeg je HDZ doveo na ovu funkciju!) i vjerovatno će se to i desiti. Šta bi moglo uslijediti nakon toga: preslagivanje ili novi izbori? Koja opcija bi bila prihvatljivija, ili manje bolna, za Hrvatsku?

MILINOVIĆ: Niti jedna opcija nije dobra: prva, ostanak ovog Sabora ove vlasti i preslagivanje u Saboru ne može donijeti baš ništa dobro –  oni nemaju vizije u žive i postoje samo zbog političke moći i u službi su stranih interesnih lobija, a te političke strukture koje su učestvovale u pljački i raslojavanju hrvatskog bića moraju dizati kredite i prodavati šume, vode, zemlju, otoke, da bi sačuvali svoj status i mir u kući, što znači isplate mirovina i barem plaća zaposlenima u javnom sektoru. Kad ne bude za mirovine i za plaće u javnom sektoru, kad se više ne budemo mogli zaduživati čir će puknuti, samo se bojim kao i mnogi drugi hrvatski intelektualci da će opet na vlast doći oni koji ne vole Hrvatsku i njene građanke i građane, oni koji samo vide svoj osobni interes i probitak.

sabor

Zašto vjerujem da bi bilo pravo vrijeme za stranku poput moje?

Zato što je većina članova prošla križni put poput mene, mnogi su sve izgubili, jer ne zaboravite u Hrvatskoj je na snazi najgori  ovršni zakon u Europi: vrlo lako možete ostati bez svega, bez krova nad glavom, ovršiti Vas može svatko, najveći lopovluk je sa HRT-om preko Hanžekovića. Živi zid sa svojim predstavama za javnost, osim podizanja vlastitog političkog rejtinga, nema drugog učinka, jer se deložacija i ovrha eventualno odgodi za drugi put uz povećane sudske i druge troškove.

U Hrvatskoj ne postoji pravosuđe, ja ga zovem krivosuđe, jer i kada materijalno dokazujete da je sudac korumpiran ili interesno povezan sa protivnom stranom, umjesto da se sankcionira suca, sankcioniraju Vas na način da se čitav sustav okreće protiv Vas, isto to važi i za državne odvjetnike i njihove zamjenike na svim nivoima. Tu tvrdnju mogu dokazati dokumentima, jer to sam debelo osjetio na svojoj koži, i ne samo ja nego i moja obitelj, ali i stranka kojoj sam ja na čelu.

Samo oni koji su na svojoj koži osjetili svo zlo vlasti od 1990. g. do danas, samo oni koji se nepravedno ostali bez svog doma, samo oni koji su zbog niskih pokvarenih interesa ostali bez osnovnog ljudskog prava, prava na rad i na poštenu plaću za taj rad, samo oni koji više nemaju što izgubiti, a društveni interes im je iznad osobnog, samo oni koji i nakon svega nisu izgubili mjerila vrijednosti i znaju vrednovati i moral i poštenje i etiku, dakle samo takvi mogu zahtjevati od umreženih kriminalaca i kriminalnih skupina da VRATE OPLJAČKANO. Nositelj tih procesa mora biti POREZNA UPRAVA a ne Državno Odvjetništvo. Porezna uprava, ojačana sa pravom financijskom policijom ima pravo pitati svakog građanina i građanku  ODAKLE VAM IMOVINA, kako ste ju stekli i dali ste uredno za svu svoju imovinu platili poreze i doprinose. Za sve za što nemate materijalne dokaze i materijalne osnove, sve Vam se oduzima, a zavisno od stjecanja imovine pokreće se kazneni postupak. Sada se loptica dokazivanja prebacuje na „okrivljenog“

Sva ovako vračena imovina mogla bi se uplatiti u fond  za razvoj i otvaranje novih radnih mjesta, u fond za znanost, u koju mi svake godine sve manje ulažemo.

Zar nije žalosno da pored toliko šuma i bio mase, pored toliko sunca, vjetra i rijeka mi uvozimo i do 33% električne energije i tu imamo svoj prijedlog kako riješiti problem općenito energije i energetskog sustava u Lijepoj Našoj?!

Zar nije žalosno da pored žitnice koja se zove Slavonija mi uvozimo i brašno i šečer, u zadnje vrijeme su počeli uvoziti i polupečeni kruh, pa Vam ga u prodavaonici pred Vama ispeku dok Vi trpate u košare druge potrebne i nepotrebne namirnice?! Sve u cilju uništenja i osimorašenja hrvatskog sela i Hrvatske općenito.

Ko je, po Vašem mišljenju, najodgovorniji za aktualnu krizu vlasti u Hrvatskoj? Da li Vas je ova kriza iznenadila?

MILINOVIĆ: Nema najodgovornijih, odgovorni su svi sazivi Sabora od zadnjeg socijalističkog u proljeće 1990. pa do danas, odgovorni su svi Premijeri, sve vlade, svi državni odvjetnici i njihovi zamjenici na svim razinama, svi guverneri HNB-a i njihovi zamjenici, svi predsjednici sudova i suci na svim razinama.

Pod parolom neovisnosti pravosuđa i HNB-a, zapravo se te institucije postavilo van nadgleda i kontrole. Zar nije smješno čak i glupo da Vam danas u 2016. Guverner HNB-a i glavni državni odvjetnik podnose Saboru izvješće za 2014. i da nema glasanja po tom izvješću? Pitam Vas, poštovani čitatelji, kome odgovaraju HNB i DORH? Odgovor je: NIKOM, jer su gospoda umreženi kriminalci pilu okrenuli naopako i sve je podređeno sustavu sačuvanja ovih novih kriminalnih umreženih vrijednosti. Ako Sabor postavlja guvernera ili Glavnog državnog odvjetnika, onda Sabor ne da ima pravo, nego ima i obavezu kontrolirati rad onih koje je izabrao, ima pravo odlučivati o njihovim plaćama, ali i o sankcijama u slučaju propusta, lošeg rada, štetnog rada  ili nerada.

Potpuno su pobrkani lončići i neki segmenti takozvanih institucija sistema potpuno izmiču kontroli. Kao da su djelatnici tih institucija SVETE KRAVE i nitko im ništa ne može. Za to su krivi Saborski zastupnici, koji su i u ovom mandatu izabrali Ustavne suce, vrlo sumnjivih ljudskih kvaliteta, dakle izabrani su ljudi koji bi trebali kazneno odgovarati u najvišu hrvatsku instituciju, a oni će taj izbor „vratiti“ , kao na primjer u slučaju Sanader.

Mnogi kažu da nisu najveći problemi Hrvatske politička i ekonomska/gospodarstvena situacija, nego demografska. Više ljudi u toj zemlji umire nego što se rađa, a svjedoci smo masovnog iseljavanja stanovništva u inozemstvo, posebno mladih i obrazovanih. Kako Vi to komentirate te kako zaustaviti taj negativni demografski trend kao i egzodus?

MILINOVIĆ: U zemlji u kojoj su izgubljena mjerila vrijednosti, u zemlji bez nade i šanse, u zemlji u kojoj ispada da su domoljubi oni koji ne plačaju poreze i doprinose, u zemlji gdje se javno iznose podaci o pljački i otimačini, a “institucije sistema” ne reagiraju, u zemlji u kojoj sudac Visokog Trgovačkog suda javno na televiziji kaže kako ako opljačkate dvadeset milijuna gulit ćete krumpir dvije godine i ostati će Vam dvadeset milijuna, a ako opljačkate kiosk jer ste bili gladni ići ćete u zatvor na dvije godine i biti ćete obilježeni za čitav život, dakle u takvoj zemlji dok god vladaju ove političke strukture nema mjesta za poštene.

U situaciji totalne nesigurnosti, kad dobijete posao, ako ga dobijete, do kad ćete ga imati, stan nikad nećete dobiti, ako dignete kredit možete bankarskim smicalicama doći u situaciju da NIKAD ne počmete otplaćivati glavnicu i da Vam ukupna masa kredita stalno raste, tko normalan može razmišljati o osnivanju obitelji, o djeci. Moja generacija je bila u mogućnosti da pomaže svojim roditeljima kad su otišli u mirovinu. Današnji umirovljenici, sa malom mirovinom, moraju pomagati svojoj djeci, jer su djeca najčešće bez posla i bez stana, odnosno žive kod roditelja.

Kako objasniti (ako postoji objašnjenje) da Hrvatska ima jednu žitnicu poput Slavonije, a uvozi hranu?

MILINOVIĆ: Normalno da postoji objašnjenje: uvozni lobi je jedan od najvećih hrvatskih zala, a ulaskom u EU kada se potpisalo nešto što se nije ni pročitalo, a upitno je na čijoj je strani bio i za koga je radio onaj koji je to čitao. Nevjerojatno je koja sve ograničenja postavlja EU hrvatskoj poljoprivredi i hrvatskoj industriji. Ulazak u EU je veliki promašaj samo zato što u pregovorima nismo bili ravnopravni partner. Jedini cilj vlade gospođe Jadranke Kosor bio je ulazak u EU prije parlamentarnih izbora, pa se bez ikakve odgovornosti potpisalo sve što su iz EU-a tražili. Nemojte zaboraviti da članstvo u EU nije jednako dobro za sve njene članice a najbolji primjer za ovu moju tvrdnju je Italija, koja je prije ulaska u EU i sve do uvođenja eura bila četvrta industrijska zemlja u svijetu, dok je  danas  ispod desetog mjesta.

Na kraju, kako zaustaviti davanje koncesija na mnoge dijelove hrvatskog teritorija?

MILINOVIĆ: Mogu oni to zvati kako ih je volja, ja osobno ali i svi članovi Stranke mislimo da je to trgovanje sa hrvatskim teritorijem što po Ustavu nije dozvoljeno. Ako ovako nastavimo mi nećemo imati ništa što je hrvatsko. Navesti ću Vam neke primjere: pa tako su dali u koncesiju tunel Učka –  tunel je izgrađen samodoprinosima, u ono vrijeme morali smo dati bar jednu plaću, ja sam ih dao tri, za to smo dobili obveznice. Danas je tunel dan u koncesiju francuskoj firmi sa kojom je sklopljen tako glup ugovor na štetu Hrvatske da nema veze s mozgom. Naime, kad sve zbrojite i oduzmete mi još moramo plaćati njima, iako oni ubiru novac od tunelarine, jer to se nama “nije isplatilo” ili je netko morao dobiti nešto na svoj devizni ili tajni račun. Drugi primjer je recimo turističko naselje, koji je kao ledina dat u koncesiju, koncesionar je uredio i obalu i ledinu, ali po ugovoru po prestanku važenja koncesije dužan je dovesti prostor u prvotno stanje. Što to znači? Trideset godina je imao koncesiju i nakon prekida koncesije iza njega se ruši sva infrastruktura.

Ili recimo HT, mi koji smo stariji sjećamo se das mo plaćali izgradnju infrastrukture, dakle telefonski priključak u stan i do 3000 DM (deutsche mark), sve je sada prodano Njemačkom telekomu, budzašto. Za neke stvari poput teritorija (zemlje), obale, voda, šuma i energetike, hrvatska država ne bi smjela privatizirati, jer je to od nacionalnog interesa.

Svakako da imam još puno toga za reći, trudio sam se da budem što je moguće eksplicitan….

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MILINOVIĆ: Hvala Vama, vjerujem da ovo neće biti prvi i zadnji naš razgovor. Lijep pozdrav i svako dobro

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (811)

vrbas-miso

 

 

 

 

DODATAK INTERVJUU

Tajni računi hrvatske elite kod RBA Grupe.Tajni računi hrvatskih lopuža

Na popisu se nalazi ukupno 186 osoba, s ukupnim iznosom na računima kod RBA Grupe u visini od 543 milijuna eura.
Zanimljivo kako je jedan od tadašnjih glavnih DORH-ovih “poštenjaka” pok. Lazo Pajić koji je bio “top lovac” na ratne profitere također na listi sa malo manje od 3 milje EUR na tajnom računu. Toliko o DORH-u.
Dunja Mesić na računu u Austriji ima 12 milijuna i 814 tisuća eura
Među njima su brojni saborski zastupnici, europarlamentarci, ustavni suci, gradonačelnici, ministri, tajkuni, državni dužnosnici, generali, diplomati, špijuni, predsjednički savjetnici, ali među imenovanima su i supruge Ive Sanadera i Ive Josipovića, kćer Vesne Pusić, supruga Milana Bandića, Nadana Vidoševića, te primjerice bivši šef INE.

U dokumentu su imenovani klijenti koji su na dan slanja podataka za FMA, na računima kod RBA Grupe imali pohranjene iznose, za koje mnogi od njih ne bi mogli dokazati porijeklo, ukoliko bi se iznosi s tih računa usporedili s njihovim prihodima i imovinskim karticama. Mnogi dužnosnici s popisa u to vrijeme novac s tih računa nisu naveli kao štednju ili financijska sredstva koja posjeduju u imovinskim karticama koje su ispunjavali kao državni dužnosnici, čime su očito prikrivali trag tog novca.

Na popisu se tako nalazi Đurđa Adlešič s iznosom od 2.895.000,00 eura; novoizabrana ustavna sutkinja Ingrid Antičević Marinović s iznosom od 1.407.800,00 eura; raniji ustavni sudac Mato Arlović s iznosom od 1.000.670,00 eura; supruga zagrebačkog gradonačelnika Vesna Bandić s iznosom od 4.098.400,00 eura; bivši HDZ-ov rizničar i šef Carine Mladen Barišić s iznosom od 6.300.800,00 eura; Vesna Čačić s iznosom od 1.480.030,00 eura; Ivan Čehok s iznosom od 5.631.500,00 eura; Anto Đapić s iznosom od 2.831.400,00 eura. Izlistan je i račun bivšeg HDZ-ovog predsjednika Sabora Žarka Domljana s iznosom od 3.765.000,00 eura; zatim račun bivšeg predsjednika Uprave INE Tomislava Dragičevića s iznosom od 1.691.250,00 eura; te račun HDZ-ovog mesara i bivšeg saborskog zastupnika Stjepana Fiolića s iznosom od 2.194.000,00 eura. 
Na ovoj tajnoj listi vlasnika milijunskih računa kod RBA Grupe u Austriji našli su se i Stipe Gabrić, s iznosom od 4.933.210,00 eura; saborski zastupnik HDSSB-a Branimir Glavaš s iznosom od 4.541.900,00 eura; Zoran Gobac s iznosom od 2.377.000,00 eura; Ana Hanžeković, kćer kralja ovrha s iznosom od 9.710.000,00 eura; supruga bivšeg HDZ-ovog ministra i saborskog zastupnika Andrije Hebranga, Danijela Hebrang s iznosom od 2.758.000,00 eura; kontroverzni tajkun Tomislav Horvatinčić s iznosom od 3.184.100,00 eura; čelnik policijskog sindikata u MUP-u Dubravko Jagić s iznosom od 1.463.000,00 eura; Tomislav Jakić s iznosom od 1.070.500,00 eura; bivši HDZ-ov ministar, saborski zastupnik i glavni tajkin Ivan Jarnjak s iznosom od 1.663.500,00 eura; te Sanaderov tajkun Robert Ježić, s iznosom od 2.970.000,00 eura.
U dokumentu se navodi i račun bivše prve dame, supruge Ive Josipovića, Tatjane Josipović s iznosom od 1.641.000,00. zanimljivo je da usporedbom podataka u imovinskoj kartici Ive Josipovića, bivši predsjednik nigdje u imovinskim karticama, niti onoj iz 2011. kao niti kasnijim, nije naveo ovu „štednju“ svoje supruge.
Izlistan je i račun riječkog tajkuna Joze Kalema s iznosom od 2.861.000,00 eura; račun Tuđmanovog unuka Dejana Košutića s iznosom od 3.183.000,00 eura; račun bivšeg šefa HBOR-a Antona Kovačeva s iznosom od 1.697.000,00 eura; te račun odbjeglog tajkuna Miroslava Kutle s iznosom od 7.490.000,00 eura.
Zanimljivo je da se na ovom popisu našla i bivša državna revizorica i revizorica pretvorbe i privatizacije Šima Krasić, s računom na kojem se nalazi iznos od 1.506.000,00 eura.
Tu je i general Mate Laušić s računom na iznos od 2.090.500,00 eura; Budimir Lončar s računom na iznos od 1.943.900,00 eura; bivši SDP-ov ministar i saborski zastupnik Šime Lučin s računom na iznos od 1.376.000,00 eura; sin Zdravka Mamića Mario Mamić s računom na iznos od 8.279.000,00 eura; bivši šef Podravke Darko Marinac s iznosom od 1.160.000,00 eura; Bianca Matković s iznosom od 1.370.000,00 eura; katolički tajkun Marinko Mikulić s iznosom od 4.590.000,00 eura; pulski gradonačelnik i šef IDS-a Boris Miletić s iznosom od 1.915.300,00 eura; te bivši čelnik tzv. Herceg Bosne Jadranko Prlić s iznosom od 4.964.000,00 eura.
Zanimljivo je da se na popisu nalazi i bivši šef Mesićevog ureda, diplomat i pomoćnik ministra vanjskih poslova Amir Muharemi s iznosom od 2.041.000,00 eura; riječki gradonačelnik Vojko Obersnel s iznosom od 2.534.000,00 eura; bivši Tuđmanov savjetnik Ivić Pašalić s iznosom od 4.091.000,00 eura; bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Ive Josipovića Saša Perković s iznosom od 3.580.000,00 eura; te bivši SDP-ov ministar vanjskih poslova, saborski zastupnik i europarlamentarac Tonino Picula s iznosom od 4.791.000,00 eura.
Na popisu se našao i račun danas pokojne Mirjane Pukanić s iznosom od 7.081.000,00 eura; bivšeg HDZ-ovog ministra Jure Radića s iznosom od 3.773.400,00 eura; Smiljana Reljića s iznosom od 1.772.000,00 eura; te Vesne Škare Ožbolt s iznosom od 1.571.000,00 eura.
Tajni dokument navodi i račun ugroženog Milorada Pupovca na iznos od 2.638.000,00 eura; ali i račun koji glasi na kćer bivše HNS-ove ministrice vanjskih poslova i saborske zastupnice Vesne Pusić Dainu Pusić na iznos od 4.179.900,00 eura; te Borislava Škegre na iznos od 2.759.000,00 eura; te bivšeg HDZ-ovog ministra i nekadašnjeg HDZ-ovog čelnika INE Davora Šterna na iznos od 5.855.000,00 eura.
Izlistan je i račun Sanaderove surpuge Mirjane Sanader na iznos od 7.266.000,00 eura; račun Davora Šukera na iznos od 5.370.000,00 eura; račun europarlamentarke Dubravke Šujice na iznos od 1.726.600 eura; račune Ine Vidošević na iznos od 4.563.000,00 eura; kao i račun bivše SDP-ove saborske zastupnice Dragice Zgrebec na iznos od 1.558.000,00 eura.
Slavica Šota:
“Da su građani prepušteni sami sebi govori još jedno strašno otkriće koje je objavio Pokret otpora-Zagrepčani protiv korupcije i naš prijatelj i suradnik iz Zagreba .
Jučer su predali spisak 186 osoba osumnjičenih za sudjelovanje u organiziranom pranju novca , utajenju poreza te prikrivanja imovine te eventualno počinjenje i drugih kaznenih djela koja bi se trebala utvrditi tijekom istražnog postupka . 
Svim članovima političkih stranki i simpatizerima dajemo ovo na znanje kako bi među ovima prepoznali svoje pulene i kako bi shvatili ono sto im stalno govorimo ” nema ideologije , nema vjeroispovjesti , nema boje kože ,SAMO PLJAČKA !” 
Poruka ” uvaženom ” ministru Mariću ( Konzum ) da nas ne sramoti van granica tražeći kredite za otplatu kamata jer glavnica nam je nedostižna , vec da oduzme ovu opljačkanu imovinu Hrvatske države i podmiri i kamatu i glavnicu .
P.s ono sto je riječkom pokretu otpora upalo u oko – bogati gradonačelnik Vojko Obersnel, bogati stolar Luka Denona , bogati poduzetnici Robert Ježić i Jozo Kalem ,te najvažnija među ostalima za nas supruga sirotanovića Slavka Linića gđa Ksenija Čule sa 5.962,700,00€ jednog od računa .

hop-portal.com

HOP-PORTAL.COM

uzeir_srna_9Uzeir je prije četiri godine u ekskluzivnom intervjuu za Slobodnu Bosnu ispričao svoju tragičnu sudbinu.

U znak sjećanja na ovog plemenitog čovjeka, objavljujemo njegovu životnu priču.

ŽIVOTNA PRIČA UZEIRA SRNE: Majku su mi četnici živu zapalili

Malo je kome u BiH poznata uzbudljiva i tragična životna priča Uzeira Srne, oca Darija Srne, kapitena hrvatske nogometne reprezentacije

Životna storija Uzeira Srne počela je u čajničkom selu Gornji Stopići, gdje je njegova porodica živjela do Drugog svjetskog rata. Nekoliko mjeseci nakon što se razbuktala najveća svjetska vojna, Uzeir je rođen u ovom selu iz kojeg je njegova porodica, pred naletima četničkih jedinica, često morala bježati. No, jednom prilikom nisu se uspjeli svi spasiti, u vatrenoj stihiji koja je gutala njihovu rodnu kuću zauvijek je ostala zarobljena Uzeirova majka i starija sestra.

“Majka je bila trudna i sa sestrom je živa izgorjela u kući”, priča Uzeir. Uzeirovu ispovijest svake sekunde prekidaju teške suze. Kaže kako je on sa ocem i bratom uspio pobjeći. Otac i stariji brat Safet skrasili su se u Bosanskom Šamcu, dok je njega sudbina odvela u Sarajevo, a odatle u Sloveniju. Nije prošlo mnogo, a Uzeir je ostao i bez oca, koji je smrtno stradao od kuršuma u jednoj šamačkoj aščinici.

“Poslije se pričalo da je metak koji je ubio mog oca doletio preko Save, iz Slavonije. Poginuo je radeći u aščinici, dok je pokušavao zaraditi nešto da prehrani sebe i mog brata”, priča Uzeir, koji nikada nije saznao mjesta gdje su mu ukopani roditelji. “Kažu da su majčine ostatke negdje sahrani brzo nakon što je stradala, dok za oca nikada ništa nisam saznao.”

U međuvremenu su Uzeira prebacili u Sloveniju. Nakon nekoliko mjeseci u Domu za ratnu siročad Uzeira je na staranje preuzela jedna porodica iz Murske Sobote. Kako nisu znali ništa o njemu, odakle je ni kako se zove, nadjenuli su mu i slovensko ime. Uzeir Srna postao je Mirko Kelenc. Na čelu njegove nove porodice bio je slovenski policajac, koji je Uzeira prihvatio i zavolio kao rođenog sina i nadao se da će on ostati živjeti sa njima.

Međutim, njegov brat Safet nikada nije prestajao tragati za svojim mlađim bratom. Otišao je služiti vojsku u Niš i stalno je pričao o tome kako je već godinama u potrazi za nestalim Uzeirom. Njegov zapovjednik, Slovenac, kazao mu je da u Murskoj Soboti, odnosno u selu Donja Lendava, živi dječak iz BiH, da ima tri ili četiri godine i da je jedino što se zna o njemu to da je siroče, porijeklom sa istoka Bosne.

Čim je odslužio vojsku, Safet se dao u potragu za Uzeirom i nakon nekoliko mjeseci traganja i uspoređivanja podataka uspio je doći u Sloveniju i shvatiti da je Mirko Kelenc ustvari njegov brat Uzeir! Ali kada je došao po njega, udomitelji nisu htjeli ni čuti da ga puste, pristali su tek nakon dugog uvjeravanja.

Uzeir se sa bratom vratio u Bosanski Šamac i krenuo u prvi razred osnovne škole, no nije znao ni riječi bosanskog. Pričao je samo na slovenskom, tako da su ga u razredu učitelji posjeli u klupu sa Juzmirom Jusufovićem, kako bi što prije naučio jezik i mogao pratiti nastavu. “On je postao jedan od mojih najboljih prijatelja”, kaže nam Uzeir. “Poslije je postao ugledan doktor u svome Šamcu.”

Netom nakon što je završio školovanje, Uzeir se odlučio završiti pekarski zanat. “Bio sam stalno gladan. Gledao sam drugove koji su dolazili sa kiflama i lepinama u školu i zavidio im. Zato sam i odlučio postati pekar.” Nakon nekoliko mjeseci, njegovi rođaci Srne, među kojima je bio i Zulfo, otac poznate voditeljice FTV Segmedine Srne, pozvali su ga da preseli u Sarajevo i dođe živjeti kod njih, u sarajevsko naselje Hrid.

“Od prve sam plate kupio crne zepe, jaknu i kartonski kofer u koji sam stavio jorgan i na voz za Sarajevo. Nisam ja znao ni za tramvaj niti gdje je Hrid. Pješačio sam satima, ali su mi mjeseci koje sam proveo sa rahmetli Zulfom, sa Segmedininom porodicom, bili jedni od najljepših u životu.”

Uzeir nije mogao naći posao pekara u Sarajevu, pa je počeo raditi kao težak. Poslije se tek zaposlio u tadašnjoj Velepekari i počeo igrati kao golman u Sarajevu. “Treneri su mi bili Franco Lovrić i Ivica Glavočevič”, prisjeća se Uzeir koji nije dugo ostao u Sarajevu.

U Velepekari se upoznao sa inžinjerima Soko Štarka koji su mu ponudili posao i mjesto golmana u njihovom klubu i zaputio se ka Beogradu. Iz nekadašnje jugoslovenske prijestolnice je pozvan u vojsku, koju je služio u Busovači. “Služeći vojsku, branio sam uporedo i za tamošnje Jedinstvo”, priča Uzeir.

“Igrali smo tada neku utakmicu protiv zeničkog Čelika. Nekoliko dana kasnije dolaze ljudi i kažu mi da se Čelik zanima za mene. To je bilo golemo, život u Zenici je tih godina bio dobar i ja sam nakon vojske pristao otići u taj klub.”

Međutim, konkurencija je bila žestoka, golmani Čelika bili su Stijović i Vranješ. Uzeir se nije mogao nametnuti, no kao nebrojeno mnogo puta do tada, sudbina se opet uplela i odredila njegov životni put. “Sa Čelikom smo bili na pripremama u Metkoviću i trebali igrati utakmicu sa Neretvom. Njima se povrijedio golman i ja sam branio za Metkovčane.

Kada se utakmica završila, tražili su da ostanem ovdje. Ja sam se dvoumio i na kraju se odlučio vratiti u Zenicu, ali kada je Stijoviću propao odlazak u Maribor i kada sam shvatio da ću i dalje biti treći golman, odlučio sam doći u Metković.”

uzeir_srna_glavna1

U Metkoviću je Uzeir upoznao svoju prvu suprugu Nadu, s kojom je dobio sina Renata, talentiranog golmana, koji je danas trener u Neretvi. Brak nije potrajao i Uzeir se sa Nadom prijateljski razišao. Četiri je godine branio i u pariškom Pantamu, da bi se kasnije ponovo vratio u Metković. Tu se ponovo oženio, ovaj put sa Milkom, s kojom ima dva sina, Igora i Darija.

Radio je godinama kao vozač, jedno je vrijeme čak bio i trener Neretve u kojoj je prve nogometne korake napravio njegov sin. “Iako je bio sitan, mnogo manji od svojih vršnjaka, znalo se odmah da je Darijo veliki talenat”, ponosno govori Uzeir. “Igrao je izvanredno i rukomet, stolni tenis, čak i košarku. Jednog je dana došao kući i kazao kako mu je školski trener rekao da se ostavi nogometa i počne ozbiljno trenirati košarku.”

Dok je Darijo trenirao u Splitu, Uzeir je čak išao raditi u Njemačku, kako bi kupio auto kojim bi mogao otići do Splita da pogleda sinovljeve utakmice, ali i da mu obezbijedi nešto novca. “Sjećam se da su tada svi momci na putovanja sa sobom nosili dvjesto-tristo maraka. Darijo je imao dvadeset kuna u džepu. Zbog toga su ga gledali, ali je on svima govorio: ‘Moj ćaća ima samo toliko para i ja se toga ne stidim’.”

Uzeir je i dalje tragao za svima iz porodice Srna i pokušavao im pomoći da se vrate u rodni kraj, odakle su morali ponovo bježati i u ljeto 1992. godine. “Neke sam našao u ratu u blizini Makarske, bili su tu u nekom kampu, u izbjeglištvu. Radili su u restoranu gdje su pekli janjce”, kaže nam, poručujući: “Volim ih sve i sve ih pozdravljam, i živim za taj dan kada ćemo opet svi biti na okupu. Znate, ja sam davno otišao iz Bosne. Ali Bosna nikada nije otišla iz mene.”

(N.Hasić/Slobodna Bosna)

Izvor: Slobodna Bosna od 12. juna 2016.

Foto: Marko Iličić/SB

dr_ilijaz_pilavevropski-sud-za-ljudska-prava_660x330

 

Namjera je bila ukazati na drastične devijacije našeg pravnog sistema koje imaju za posljedicu brutalno kršenje ljudskih prava, ne samo ostalih nego i konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju BiH. Kako moja apelacija nije bila riješena do izbora 2010, a na prijedlog mog pravnog zastupnika, odlučili smo ponoviti kandidaturu i time pojačati proces. Napominjem da sam ja jedini koji se kandidirao i time praktično ukazao na diskriminaciju, za razliku od ostalih(Sejdić-Finci, Zornić) koji su iskoristili samo teorijski odredbe izbornog zakona…..Dakle, Ustav BiH je u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljuskim pravima, tačnije njegovi članovi IV i V a koji se tiču izbora članova Predsjedništva i delegiranja delegata u Dom naroda BiH (upravo je ovo ključna vrijednost ove presude i daleko snažnije ulazi u suštinu problema od ostalih presuda, što će proizvesti kao posljedicu potrebu za temeljitijom promjenom Ustava)…..Ja sam sad duboko uvjeren da ni prostora za manipulaciju koje su do sad obilato koristile naše političke elite, sada više nema puno. Zemlja koja ima diskriminirajući Ustav ne može ući u Euro-Atlanske integracije, ne može postati članicom Europske unije. Vjerujem da neće moći dobiti čak ni kandidatski status. A pošto je neminovnost naše kretanje prema EU, onda sam sasvim siguran da će u nekom od poglavlja prilikom pristupnih pregovora jedan od važnih sadržaja biti i ova presuda…..U ovoj zemlji najviše je obespravljenih, ja dolazim iz te kategorije i ako je politički angažman način da se borim za prava te kategorije ljudi u ovoj zemlji onda sam spreman i za to…..Ono što je sasvim jasno jeste da se DF deklarisala kao snažna probosanska stranka čije djelovanje se bazira na pricipima u kojima je država iznad svega. Nesumnjivo je da će DF prednjačiti u borbi da se ova presuda provede što prije….. U ovoj zemlji, kad su u pitanju vladajuće političke elite iznenađenja više nisu moguća. Naši političari su već pasionirani egzibicionisti. Njihove izjave ćemo cijeniti prema djelima kad na dnevni red nepovratno dođe implementacija i provođenje ove presude…..Dobijanjem ove presude neka moja lična misija je završena. Moja lična satisfakcija se ogleda i u tome što će neko iz moje Srebrenice, ako nekad poželi, moći da se kandiduje za člana Predsjedništva a da ga niko pri tome ne pita kako se zove…..

Gospodine Pilav! Jučer (9. juna 2016.) je Sud za ljudska prava u Strazburu presudio u Vašu korist po apelaciji koju ste podnijeli još davne, 2007. godine protiv BiH, jer Vam je bilo onemogućeno da se kandidirate za bošnjačkog člana Predsjedništva na izborima godinu ranije. Da li ste očekivali ovakvu presudu?

PILAV:Da. Bio sam uvjeren u pozitivan ishod. Slijedeći pravnu logiku, uz jaku  i konkretnu argumentaciju navedenu u apelaciji, a pogotovo što se sud u Strazburu u preambuli presude Sejdić-Finci pozvao na „slučaj Pilav“, pozitivan ishod je bio jedino moguć.

Kandidirali ste se i na narednim izborima, iako svjesni da Vam CIK na prethodnim nije ovjerila kandidaturu za što ste već bili podnijeli apelaciju Sudu u Strazburu. Zašto ste se kandidirali i 2010..?

pilav--331x219PILAV: Namjera je bila ukazati na drastične devijacije našeg pravnog sistema koje imaju za posljedicu brutalno kršenje ljudskih prava, ne samo ostalih nego i konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju BiH. Kako moja apelacija nije bila riješena do izbora 2010, a na prijedlog mog pravnog zastupnika, odlučili smo ponoviti kandidaturu i time pojačati proces. Napominjem da sam ja jedini koji se kandidirao i time praktično ukazao na diskriminaciju, za razliku od ostalih (Sejdić-Finci, Zornić) koji su iskoristili samo teorijski odredbe izbornog zakona. Ovom presudom sud je prihvatio sve navode moje apelacije i ustanovio da je prekršen čl.1 protokola 12 Evropske konvencije o ljudskim pravima, a kako je ova konvencija nadnacionalni akt, automatski je nadređena svim nacionalnim zakonima. Dakle, Ustav BiH je u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljuskim pravima, tačnije njegovi članovi IV i V a koji se tiču izbora članova Predsjedništva i delegiranja delegata u Dom naroda BiH (upravo je ovo ključna vrijednost ove presude i daleko snažnije ulazi u suštinu problema od ostalih presuda, što će proizvesti kao posljedicu potrebu za temeljitijom promjenom Ustava).

Ipak, trajalo je punih devet godina. Zašto je toliko vremena trebalo tom sudu da bi presudio po Vašoj apelaciji? Jeste li u tih devet godina ponekad gubili nadu?

PILAV:Trajalo je skoro deceniju… Mojih pretpostavki zašto se sve tako dugo oteglo je više. Najlogičnija je ona da je sud nakon presude Sejdić-Finci pokušao dati vremena državi BiH da istu implementira, ne tovareći joj novo breme u vidu ove presude. Kako se to nije desilo, a svi razumni rokovi potrošeni, ova presuda je morala biti objavljena i evo konačno je ugledala svjetlo dana. Moram priznati da je moja nada zadnjih godina pomalo počela da blijedi i da je neugodni skepticizam počeo potiskivati argumente i vjeru u pravni sistem Evrope.

Evropski%20sud%20za%20ljudska%20prava%20-%20sudije

Naloženo je tuženoj strani da Vam isplati 6,600 eura čime je i u ovom predmetu potvrđeno da je Ustav BiH u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Kakav značaj za Vas ima dispozitiv presude izražen u novcu i u naznačenom iznosu?

PILAV: Nikakav. Navedeni iznos se odnosi na sudske troskove. Dakle, to je nešto što formalno prati ove procese i potpuno nebitna stvar. Kada bi se doista sve sabralo i izračunalo u brojkama za ovih deset godina (jer proces traje od 2006. kad je započet pred domaćim pravnim instancama) taj trošak bi daleko nadmašio dosuđenu cifru, no to je od početka bilo irelevantno jer je cilj bila pobjeda u pravnom smislu. Cilj je bio dobiti ovakvu presudu koja u konačnici znači pobjedu države Bosne i Hercegovine.

Eh, sada dolazimo do najveće krivine na putu do konačne pravde u ovoj i sličnim pričama – implementacije. Da li je tuženoj strani, odnosno državi Bosni i Hercegovini, zadat vremenski rok u kojem je dužna svoj Ustav uskladiti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, odnosno osigurati ustavna prava svim svojim građanima, neovisno o tome kako se izjašnjavaju po etničkoj pripadnosti i u kojem dijelu BiH žive, da se mogu kandidirati i za najviše državne funkcije? Da li gajite iluzije da će se tako nešto uskoro desiti?

Ilijaz PilavPILAV: Roka nema. Ja sam sad duboko uvjeren da ni prostora za manipulaciju koje su do sad obilato koristile naše političke elite, sada više nema puno. Zemlja koja ima diskriminirajući Ustav ne može ući u Euro-Atlanske integracije, ne može postati članicom Europske unije. Vjerujem da neće moći dobiti čak ni kandidatski status. A pošto je neminovnost naše kretanje prema EU, onda sam sasvim siguran da će u nekom od poglavlja prilikom pristupnih pregovora jedan od važnih sadržaja biti i ova presuda. Ona će biti važan preduslov. E tada će se sasvim sigurno morati implementirati. Desiće se to onda kad se pojavi politička garnitura na našoj sceni koja doista pokaže iskrenu želju i namjeru da budemo dio EU, a ne poput ovih dosadašnjih koje deklarativno nastupaju, a faktički sve što rade je usmjereno protiv puta u EU.

Presuda Vas je zatekla na funkciji člana Glavnog odbora DF-a. Da li je Vaš, sada i  politički angažman, s obzirom da ste ljekar, bio motiviran potrebom da se i na tom planu (političkom) borite za prava obespravljenih u našoj zemlji, odnosno protiv bilo kojih oblika diskriminacije?

PILAV: Ja sam u potpunosti realiziran čovjek i u privatnom i profesionalnom smislu. S obzirom na svoje teško životno iskustvo smatram jednom vrstom dužnosti a možda i nekom misijom da ukoliko u mom biću postoje određeni resursi da ih stavim na raspolaganje toj borbi za univerzalne vrijednosti našeg naroda. U ovoj zemlji najviše je obespravljenih, ja dolazim iz te kategorije i ako je politički angažman način da se borim za prava te kategorije ljudi u ovoj zemlji onda sam spreman i za to.

Koliko objektivno DF, kao opoziciona stranka, može bitnije utjecati na izmjene diskriminatorskih odredbi Ustava i Izbornog zakona, odnosno na implementacije presuda u Vašem kao i nekim ranijim predmetima?  

PILAV: Svaka politička stranka pa i DF nastupa i djeluje u onom kapacitetu koji se mjeri brojem ruku u parlamentima. Da bi nešto mijenjali, DF za sada nema odlučujuću ulogu. O tom kapacitetu odlučuju glasači na izborima. Ono što je sasvim jasno jeste da se DF deklarisala kao snažna probosanska stranka čije djelovanje se bazira na pricipima u kojima je država iznad svega. Nesumnjivo je da će DF prednjačiti u borbi da se ova presuda provede što prije.

Politički prvaci stranaka na vlasti su deklarativno pozdravile i ovu presudu Suda u Strazburu, a istovremeno godinama neće da implementiraju presudu u predmetu Sejdić-Finci, naprimjer. Zar njihove izjave kao takvih vezano za presudu u Vašem predmetu ne djeluju licemjerno i neuvjerljivo, nakon svega već viđenog?

PILAV:Nisam iznenađen. U ovoj zemlji, kad su u pitanju vladajuće političke elite iznenađenja više nisu moguća. Naši političari su već pasionirani egzibicionisti. Njihove izjave ćemo cijeniti prema djelima kad na dnevni red nepovratno dođe implementacija i provođenje ove presude. Napominjem, ne radi se ovdje samo o izboru člana Predsjedništva. Ništa manje nije važno i delegiranje delegata u Dom naroda.

Da li ćete se kandidirati za člana Predsjedništva na izborima 2018., neovisno hoće li do tada ova presuda biti implementirana ili ne?

PILAV: Ovo je vrlo često pitanje koje mi se postavlja ovih dana. Ja moram naglasiti da ova moja borba nije imala za cilj političku funkciju. Ja predstavljam ogromnu kategoriju obespravljenih ljudi u ovoj zemlji i ovo je borba za prava tih ljudi. Ako su ljudska prava univerzalna vrijednost, onda ne smije biti diskriminacije a pogotovo one zasnovane na kombinaciji etno-nacionalnog i teritorijalnog principa. U ovoj presudi sud je posebno naglasio tu nedopustivost. Dobijanjem ove presude neka moja lična misija je završena. Moja lična satisfakcija se ogleda i u tome što će neko iz moje Srebrenice, ako nekad poželi, moći da se kandiduje za člana Predsjedništva a da ga niko pri tome ne pita kako se zove.

A što se tiče eventualne moje kandidature, mora se ipak znati da stranke kao politički faktori imaju odlučujuću ulogu u tome.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

PILAV: Hvala Vama na pruženoj prilici da svoje stavove podijelim sa širom javnošću.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (810)

vrbas-miso