ilir gasiMisija Slavko Ćuruvija fondacije je doprinos razvoju slobodnog, nezavisnog novinarstva u Srbiji, kao jednog od ključnih uslova razvoja demokratskog društva i izgradnje njegovih institucija…..Ipak, smatramo da je naš najvažniji partner javnost Srbije, jer mediji postoje zbog nje i ne mogu biti bolji niti slobodniji dok javnost to od njih ne zatraži, i dok ne bude bila spremna da se bori za njihovu slobodu…..Takođe, ovog leta upisaćemo prvu generaciju Škole digitalnog novinarstva Slavko Ćuruvija fondacije, kroz koju će desetak mladih novinara i novinarki učiti o tome kako je Internet promenio novinarstvo, i kako mogu da iskoriste tu promenu da slobodnije, kvalitetnije, lakše i bezbednije obavljaju svoj posao…..Naravno, odluka Apelacionog suda je veoma značajna jer omogućava da počne suđenje za ubistvo koje se dogodilo pre čak 16 godina. Iako je na očigledan način važno za zatvaranje jednog veoma mračnog poglavlja iz naše prošlosti, suđenje može imati značajnu ulogu u našoj budućnosti – u smislu iskazivanja spremnosti države da se posvećeno bavi pitanjem bezbednosti novinara, i, šire, pitanjem slobode medija u Srbiji…..Nijedna postpetooktobarska vlast nije mogla ni smela da negira značaj koji je Slavko Ćuruvija imao u srpskom novinarstvu, što ne znači da su se prema medijima odnosili u skladu sa njegovim principima. Tako je i sada…..Krajem prošle godine, novinari „Cenzolovke“ pregledali su sve naslovne strane 10 srpskih dnevnih novina koje su objavljene tokom 2014. godine. Premijer Vučić našao se na njima ni manje-ni više nego 877 puta. Od toga – samo 6 puta u negativnom kontekstu. Da li Vam to ostavlja utisak slobodnog, nezavisnog novinarstva?

Gospodine Gaši! Kada je osnovana Fondacija i ko su bili inicijatori njenog osnivanja?

GAŠI:Slavko Ćuruvija fondacija je osnovana u novembru 2013. godine. Osnivači su njegova deca Jelena i Rade. Pridružila im se i Vukosava Crnjanski, osnivačica organizacije CRTA, koja je i predsednik upravnog odbora Fondacije.

Koji su glavni planovi Fondacije?

scf-logo-mala1GAŠI: Misija Slavko Ćuruvija fondacije je doprinos razvoju slobodnog, nezavisnog novinarstva u Srbiji, kao jednog od ključnih uslova razvoja demokratskog društva i izgradnje njegovih institucija. Drugim rečima, naš posao je da omogućimo medijima da rade u što slobodnijem okruženju, kako bi oni što uspešnije obavljali svoj posao – a to je pravovremeno, objektivno i potpuno informisanje javnosti o svim pitanjima od značaja za nju. Naši planovi vezani su za različite vrste podrške medijima i novinarima, ali i za razvoj debate u našoj javnosti o situaciji u medijima danas, o njenim uzrocima i posledicama, o tome kakvi mediji su nam potrebni, zašto su mediji važni i kako svi zajedno možemo da poboljšamo tu situaciju.

Ko su vaši partneri?

GAŠI:Fondacija traži i nalazi partnere na različitim stranama – među donatorskim organizacijama, među medijima, medijskim udruženjima i nevladinim organizacijama, kao i u akademskoj zajednici. Ipak, smatramo da je naš najvažniji partner javnost Srbije, jer mediji postoje zbog nje i ne mogu biti bolji niti slobodniji dok javnost to od njih ne zatraži, i dok ne bude bila spremna da se bori za njihovu slobodu.

Na koje oblasti rada ste naročito fokusirani, odnosno hoćete li reći nešto o tzv. Programima podrške?

GAŠI:U načelu govoreći, Fondacija ima tri oblasti delovanja: doprinos razvoju lokalnih medija, podrška istraživačkom novinarstvu i obrazovanje mladih novinara i studenata novinarstva.

Za podršku lokalnim medijima odlučili smo se zato što je situacija u “lokalu” neuporedivo teža od one u nacionalnim medijima – bilo da govorimo o finansijskoj situaciji, tehničkoj i kadrovskoj opremljenosti medija, produkcijskom kvalitetu ili pritiscima na novinare. Ova podrška je do sada realizovana kroz produkcijske donacije za 11 lokalnih radio i TV stanica; za jesen planiramo konkurs za Internet i štampane medije, na kome će produkcijske donacije biti uvezane sa mentorskom podrškom medijima i novinarima u oblasti istraživačkog novinarstva. Nedavno smo organizovali i studijsko putovanje za menadžere tri lokalna medija u Dansku, čije su teme bile ekonomska održivost i razvoj digitalnih medija. Verujem da će ove dve teme igrati sve veću ulogu u radu Fondacije.

Takođe, ovog leta upisaćemo prvu generaciju Škole digitalnog novinarstva Slavko Ćuruvija fondacije, kroz koju će desetak mladih novinara i novinarki učiti o tome kako je Internet promenio novinarstvo, i kako mogu da iskoriste tu promenu da slobodnije, kvalitetnije, lakše i bezbednije obavljaju svoj posao.

Na kraju, neke naše aktivnosti odvijaju se i van tri navedene „fokus tačke“ – ako zaključimo da postoji dobar razlog za to. Odličan primer je Cenzolovka, sajt o slobodi medija koji je nastao kao direktan odgovor na brojne slučajeve u kojima je postojala sumnja da je došlo do cenzure medijskog sadržaja, a danas predstavlja jedno od retkih mesta u srpskom Internet prostoru gde se slobodno diskutuje o svim temama od značaja za stanje medija u Srbiji.

11. aprila se navršilo 16 godina od ubistva osnivača “Dnevnog telegrafa”, prvog nezavisnog dnevnika u Srbiji, te osnivača magazina “Evropljanin”, Slavka Ćuruvije. Kako ste vi u Fondaciji obilježili ovu, 16. po redu tužnu godišnjicu te kakvo je mjesto u srbijanskom, pa ako hoćete i u regionalnom novinarstvu, po vama, pozicionirao sebi pokojni Slavko Ćuruvija?

GAŠI:Godišnjica smrti Slavka Ćuruvije je svih ovih godina bila rezervisana za njegovu porodicu i oni je uvek obeleže van očiju javnosti. Ove godine, kao Fondacija, radili smo na organizaciji praćenja i izveštavanja sa suđenja optuženima za njegovo ubistvo, koje će početi u junu.

slavko curuvijaZašto je Ćuruvija progonjen i zašto je ubijen?

GAŠI:Na spomen ploči, na mestu njegovog ubistva, piše: Ubijen zbog oštre, kritičke reči.

Puno je bilo periperija oko potvrđivanja optužnice protiv četvorice pripadnika Resora državne bezbednosti. Nedavno ju je Apelacioni sud potvrdio, što znači da je ista postala pravosnažna. Kako komentirate Odluku Apelacionog suda te kako je ista primljena u tamošnjoj javnosti?

GAŠI:Naravno, odluka Apelacionog suda je veoma značajna jer omogućava da počne suđenje za ubistvo koje se dogodilo pre čak 16 godina. Iako je na očigledan način važno za zatvaranje jednog veoma mračnog poglavlja iz naše prošlosti, suđenje može imati značajnu ulogu u našoj budućnosti – u smislu iskazivanja spremnosti države da se posvećeno bavi pitanjem bezbednosti novinara, i, šire, pitanjem slobode medija u Srbiji.

Što se tiče reakcije javnosti, moj utisak je da je ona obeležena, s jedne strane, povikom “konačno!”, a s druge – sumnjom da će postupak, kao i onaj za ubistvo Zorana Đinđića, stati na nivou neposrednih izvršilaca, odnosno da neće dovesti do nalogodavaca ubistva. U svakom slučaju, prvo ročište je zakazano za 1. jun, a u toku suđenja ćemo videti u kojoj meri je ta sumnja bila opravdana.

Mediji su prenijeli da ubice Ćuruvije prijete Legiji i svjedocima, dok je MUP Srbije tako nešto demantirao. Da li ste vi u Fondaciji došli do relevantnih dokaza šta je od ovoga dvoga, zapravo, istina?

GAŠI:Fondacija se ne bavi prikupljanjem dokaza, jer to je posao istražnih organa i oni su dužni da ga obavljaju. S druge strane, zahtevamo od države da sve pojedinosti u vezi sa ubistvima novinara i napadima na novinare u Srbiji budu detaljno ispitane i predočene javnosti, pomno pratimo sve događaje u vezi sa ovim slučajem i redovno ćemo objavljivati izveštaje sa suđenja optuženima za ubistvo Slavka Ćuruvije. Smatramo da je važno da javnost dobije potpune informacije o svemu što je od značaja za razumevanje toka i ishoda procesa.

U Beogradu postoji ulica Slavka Ćuruvije te spomen ploča na mjestu gdje je ubijen. Znači li to da u Beogradu i Srbiji ovih godina pušu potpuno novi – demokratski vjetrovi u odnosu na vrijeme u kojem je djelovao ovaj veliki novinar i čovjek i koji je najvišom cijenom platio svoj novinarski i ljudski stav?

GAŠI:Spomen ploču je postavilo Nezavisno udruženje novinara Srbije 1999. godine, samo par meseci posle ubistva Slavka Ćuruvije, dakle dok je još na vlasti bio Slobodan Milošević. Ulica mu je dodeljena mnogo godina kasnije, kada je gradonačelnik Beograda bio Dragan Đilas (Demokratska stranka). Nijedna postpetooktobarska vlast nije mogla ni smela da negira značaj koji je Slavko Ćuruvija imao u srpskom novinarstvu, što ne znači da su se prema medijima odnosili u skladu sa njegovim principima. Tako je i sada.

Ćuruviju je ubila država kojoj nije odgovarao poslenik javne riječi koji je samo držao do temeljnih principa profesije, odnosno koji se borio za slobodno i nezavisno novinarstvo. Da li su danas u Srbiji novinari i novinske kuće potpuno slobodni i nezavisni?

GAŠI:Odgovoriću Vam jednim primerom. Krajem prošle godine, novinari „Cenzolovke“ pregledali su sve naslovne strane 10 srpskih dnevnih novina koje su objavljene tokom 2014. godine. Premijer Vučić našao se na njima ni manje-ni više nego 877 puta. Od toga – samo 6 puta u negativnom kontekstu. Da li Vam to ostavlja utisak slobodnog, nezavisnog novinarstva?

Želim vam puno uspjeha u radu, da put prema zacrtanim ciljevima bude što manje vijugav i da ostvarujete misiju kojom će biti zadovoljna demokratska javnost u toj zemlji, pa i šire, te posebno kojom bi, hipotetički, bio zadovoljan čovjek čije ime nosi vaša Fondacija. Hvala za ovaj razgovor.

GAŠI:Hvala vam na mogućnosti da Vašim čitaocima izložimo razloge za postojanje i planove Slavko Ćuruvija fondacije.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (675)

 

zahtjev...logo

PROGLASITE KONAČNO DEJTONSKI USTAV NEVAŽEĆIM I VRATITE USTAV R BiH U FUNKCIJU

   Kako je bilo i najavljeno, Dodik i njegovi partijski drugovi su danas donijeli Deklaraciju o samostalnosti Rs-a, čime su ne samo izišli iz okvira i ovakvog Dejtonskog ustava, nego i zatrubili ratnim sirenama baš onako kako je to činio njihov ideolog – ratni mega-zločinac Radovan Karadžić prije 24-25 godina. Treba li, naime, podsjećati da je svaka najava separacije dijela jedne države zapravo otvoreni poziv na rat!?

   Neki bh. politički faktori su do ovog momenta osudili Deklaraciju, neki će to u istom žargonu najvjerovatnije učiniti poslije njih. No, ne pripadam sorti ljudi, posebno onih pri javnom angažmanu, koji se zadovoljava jalovim osudama, nego zalažem se za konkretnu akciju. Dakle, Deklaracija Dodikovih stranačkih separatista je prvo udar na suverenitet i teritorijalni integritet države BiH pa eto tebi, glavni tužioče Gorane Salihoviću, idealne prilike da, kada već znaš budžetskim parama kupiti auto od preko 100.000 KM za potrebe Tužilaštva i najavljuješ bez imalo srama kupovinu još takvih, pravdajući tezom da “kriminalci ne mogu biti jači od države…”, da braniš tu istu državu od onih koji su javno obznanili da će je razvaliti. Eto ti prilike da podigneš optužnicu protiv Dodika, Radmanovića, Cvijanovićke i ostalih Milinih stranačkih vedeta.
     Istovremeno, Deklaraciju SNSD-a, umjesto osude, treba uzeti i kao idealno nabačenu loptu svim parlamentarcima u oba doma Parlamentarne skupštine BiH iz bh. političkih stranaka koje se deklariraju kao probosanske, da pokrenu inicijativu za proglašenje Dejtonskog ustava nevažećim pošto je najjača politička stranka iz Rs-a, na čelu sa njenim predsjednikom i predsjednikom manjeg entiteta, izišla iz njegovih okvira te vrate Ustav R BiH, koji je izvanparlamentarno derogiran, u funkciju.
 
   Pozivam i predsjednike svih drugih političkih stranaka koje za sebe kažu da su probosanske da na djelu to potvrde, a jedino djelo koje  je u ovom trenutku pravi odgovor na Deklaraciju SNSD-a jeste da se pridruže jednom svebosanskohercegovačkom frontu sa ciljem proglašenja Dejtonskog ustava nevažećim, te vraćanja legalnog i legitimnog Ustava R BiH u funkciju.
 
   Znam da će mnogi kazati da je ovakvo zalaganje utopija, ali ja im unaprijed poručujem da je sve drugo prazna priča i ide u korist štete po BiH i njene lojalne narode i građane.
 
   Dobro ste primjetili, nisam prozvao ni međunarodnu zajednicu budući da smatram da je loptica, u konkretnom slučaju, u domaćim rukama, posebno onih koji stoluju u gradu koji je zapadno od grada iz kojeg je nabačena lopta ili zatrubile nove ratne sirene – Istočnog Sarajeva….
 
   Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

SD BiH: Osuda deklaracije SNSD-a

Posted: 25. April 2015. in Intervjui

sdbih

Najošrije osuđujemo donošenje  deklaracije SNSD-A  o samostalnoj RS-u čime se u pitanje dovodi nezavisnost i teritorijalni integritet  jedinstvene Bosne i Hercegovine.  

 Očigledno je da se ovom deklaracijom želi unijeti nemir među građane Bih, destabilizovati država, te izvršiti pritisak na domaću i svjetsku javnost kako se ne bi pristupilo realizaciji preuzetih obaveza i reformi Sporazuma o pridruživanju BiH ali i pristupiti završnoj fazi Memoranduma SANU-a. 

Zahtjevamo od Međunarodnog predstavnika u BiH da reaguje na vrijeme i primjeni bonske ovlasti kao i Tužilastvo BiH jer ovakve deklaracije nisu ništa drugo nego krivično djelo koji se ne smije tolerisati.  Bosansko- hercegovačka dijaspora ne priznaje nikakve referendume u kojima će se priznati rezultati genocida i etničkog čišćenja.

Milorad Dodik se, kao što je to uradio i njegov mentor Milošević, hvata mača koji ga skupo može koštati!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

armenci

DVOSTRUKI ARŠINI PREDSJEDNIKA SRBIJE NIKOLIĆA

 Danas je u Erevanu, glavnom gradu Armenije, obilježena 100-ta godišnjica masovnog stradanja Armenaca. Nisam historičar, a ni, hvala Bogu, političar, i itekako bit ću oprezan u kvalificiranju velike ljudske tragedije koja je zadesila armenski narod na početku Prvog svjetskog rata, odnosno na samom kraju trajanja velikog Osmanskog carstva. Kao što je poznato, podijeljena su mišljenja u Evropi i svijetu o tome da li je nad Armencima izvršen genocid ili nije. Nije na odmet ovdje i sada podvući kako ni američki predsjednik Barack Obama masovna ubijanja (teško je govoriti i o približno preciznom broju ubijenih jer su drastično različiti, zavisno iz kojih izvora dolaze, ali svakako radi se o velikom broju) pripadnika tog naroda 1915. godine naziva katastrofom, ali ne i genocidom. Podijeljena su mišljenja i u samoj Turskoj, zemlji od  koje dio Evrope i svijeta  zahtijeva da prizna da su njihovi pretci izvršili genocid nad Armencima. Naravno, mišljenja su podijeljena među jednim brojem intelektualaca Turske, ali ne i u samom državnom vrhu oličenom u predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoganu koji rezolutno odbijaju kvalifikaciju genocid.

Dakle, neka međunarodna struka, bez miješanja bilo kakve i bilo čije politike, sjedne za isti stol i na bazi činjenica nazove veliko stradanje Armenaca pravim imenom. Ubijanja nedužnih ljudi kod potpisnika ovih redova izaziva prezir i osudu prema počiniteljimai njihovim naredbodavcima, ma ko da jesu, te suosjećanje sa žrtvama, neovisno o njihovoj rasnoj, etničkoj, svjetonazorskoj itd. pripadnosti.
Ali, jedan od krucijalnih povoda za ovaj osvrt, osim pijeteta prema stradalim Armencima od prije jednog stoljeća jeste i govor predsjednika Srbije u Erevanu kada je javno naružio one koji negiraju “da je počinjen genocid nad Armencima” (nije imenovao potomke Osmanlija, ali je očigledno na njih mislio) te da će istorija, “kao i uvek, svima suditi…”  Ovdje s razlogom moram odmah podvući da nikakav međunarodni sud masovno stradanje Armenaca nije nazvao genocidom, a jeste nazvao genocidom onaj u Srebrenici od prije 20 godina. Eh, za Nikolića jeste genocid nad Armencima, iako za tako nešto ne postoji  (barem ne do danas) nikakva sudska tapija, a nije genocid nad Bošnjacima Srebrenice, iako za to međunarodnosudska tapija postoji.
   To je eklatantan primjer dvostrukih aršina i jeftinog politikantstva kojih smo se naslušali i nagledali iz službenog Beograda posljednjih četvrt stoljeća. Srbija, i pored aktivizma nekih nevladinih organizacija i časnih pojedninaca u njihovom intelektualnom miljeu, nikako da stane pred ogledalo i suoči se sa vlastitom prošlošću. A popovala bi drugima…
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
 
 

Tribina Antifašista Vojvodine

Posted: 24. April 2015. in Intervjui

UDRUŽENJE ANTIFAŠISTA

NOVOG SADA

POKRAJINSKI ODBOR

SAVEZA ANTIFAŠISTA

23.04.2015. god.

NOVI SAD

P O Z I V

Pozivamo Te da prisustvuješ Tribini sa temom „Povodom inicijative za rehabilitaciju Draže Mihailovića“

Na Tribini će biti razmotreni politički, istorijski i pravni aspekti sudske rehabilitacije Draže Mihailovića koji je pokrenut pre više od dve godine i za koji će, prema najavama za javnost, odluka biti doneta 14. maja ove godine.

Na Tribini će govoriti:

  • Prof. dr Duško Radosavljević, Novi Sad
  • Dr Aleksandar Sekulović, Beograd
  • Boško Krunić, Novi Sad

Tribina će se održati u sredu, 29. aprila 2015. godine, u Skupštini AP Vojvodine, sa početkom u 12,00 časova.

S poštovanjem

PREDSEDNIK

POKRAJINSKOG ODBORA

Vladislav Radaković

PREDSEDNIK

UDRUŽENJA ANTIFAŠISTA NOVOG SADA

Stanko Šušnjar

Depolitizacija javnih preduzeća

Posted: 24. April 2015. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine zagovara proces depolitizacije u upravljanju javnim preduzećima. To je razlog zbog kojeg pružamo punu podršku i stavu Demokratske fronte (DF) o depolitizaciji javnih preduzeća u Federaciji Bosne i Hercegovin kao pretpostavku  dosljednog poštivanja zakona i davanja prioriteta stručnosti prilikom izbora na rukovodeće pozicije u javnim kompanijama.  

Depolitizacija javnih preduzeća mora se sprovesti na području cijele Bosne i Hercegovine, a ne samo Federacije BiH jer su  nestručnost i kriminalitet uništili poslovni fond države. Stranke na vlasti nakon svakih sprovedenih izbora kao po  dogovoru započinju proces  raspodjele izbornog plijena i  uprava u javnom sektoru.  

Radnička klasa zajedno sa sindikalnim organizacijama treba da stanu u zaštitu procesa depolitizacije  upravljanja javnim preduzećima u kojima će se pitanja tržišne ekonomije i kvaliteta  staviti u fokus poslovne politike javnih preduzeća.  

Zele li veće plaće i bolje uslove rada , radnici ne mogu ostajati po strani!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Proljeće u Srbiji

Posted: 23. April 2015. in Intervjui

Svi smo umorni u Srbiji i dugo nas umor proći neće a dobrano su nas umorili i vojvoda Toma i sveštena lica.” – Mirko Djordjević

Piše: Beba KAPIČIĆ

 2702bebakapicic

Crkveni blagdani uvek me ponukaju da se zapitam ako taj što ga zovu Bog postoji, da Zemlja nije Čistilište a da su većina ovih što poju i vrše obrede u stvari đavoli na zadatku koji nas iskušavaju ne bi li zahvaljujuć neljudskom u nama ostali na ovom prokletom tlu, prepunom bola, patnji i suza uzrokovanih najgorim osobinama bića koja se zovu ljudi!

Pre godinu dana 18. aprila na Veliki petak, napustio je ovu planetu Mirko Đorđević, erudita, sociolog religije, verski analitičar i stručnjak za verska pitanja,vernik u pravom smislu te reči, Čovek onakav kakav bi trebao biti da ga je stvorio Bog!

“Priča o Isusu i onome što se dogodilo nikad nije suvišna, niti je do kraja ispričana. Mi u toj ličnosti ne vidimo ono o čemu govore freske i nekakva prikazanja, nego zaista nadu za ljudsko iskupljenje. Najteže u ovoj priči je vaskrsenje, jer čućete da je Isus pogubljen, pa je onda ustao iz groba, prošetao, obukao se i vratio se kući. To su čiste besmislice o kojima ni u istoriji, ni u jevanđeljima, sinoptičkim ni kanonskim nema pomena. Vaskrsenje ima jedan drugi smisao, to je veličanstvena metafora čoveka koji živi snagom volje, koji ima prirodno pravo da neće da umre, koji hoće da živi. U jevanđeljima o vaskrsenju nema ni desetak reči, najduže što ima to je desetak redaka kod Luke, koji je to pisao tek kasnije, vek i po je prošao od toga, ali je zabeležio jedan momenat, jedini koji se danas falsifikuje.

Da li je Isus monarhista, car, imperator kako ga prikazuje tekst iz današnje liturgije koji je korišćen još u vizantijskom političkom ritualu? Ne, sve to nema nikakve veze sa Isusom. Ja bih rekao da je on u pravom smislu reči, koliko god drsko zvučalo, republikanac, čovek koji gradi zajedništvo ljubavi. Na kraju krajeva, on je to expresis verbis i rekao svojim učenicima. Kad su nakon vaskrsenja hteli dokaza ko je on, dešava se to u neverovatnoj sceni kod Luke – on nema filozofeme, on ne pravi retorske uvode, već uzima hleb , lomi ga i deli sa drugima. To lomljenje hleba je simbol hrišćanstva – žrtvovati se za druge – jedite, kaže on, nema tu filosofije, nije to neki ezoterični apstraktni sistem, jedite, to je telo moje i vaše koje se za vas daje, pijte, to je krv naša koju prolivamo i otići ćemo kao ljudi. I uvek to činite meni u spomen. To ih je u početku bilo raspametilo, ali to je Isus.” (Mirko Đorđević)

Život kao presahla rijeka: Proleće je a ja živim u Srbiji, parola iz devedesetih i danas je aktuelna, puževim korakom napredujemo, nešto se kao pokušava promeniti a još uvek se ne nazire uređeno društvo. Ono što se zove opozicija, intelektualci, građanske udruge kritikuju većinom sve što ne treba i što nije bitno, sitne i nevažne stvari i događaji pune naslovnice, aktuelni se primaju i reaguju na svaku nebulozu iz oporbenog korpusa. Život u Srbiji teče kao prljava skoro presahla reka, mućena i zamućena decenijskim smećem a zemaljski dani teku! Građanin se i dalje orobljava plaćajući danak opustošenoj zemlje od vrhuški koje je krenulo devedesetih sa starom štednjom, da bi sada opljačkani i državni i privatni fond PIO ispostavljao umirovljenicima povraćaj dela već nelegalno smanjenih penzija koje su oni pogrešno obračunali! U svom tom haosu koji su nam priredile sve stranke, u institucijama koje ne funkcinišu u razrušenom pravnom, obrazovnom, zdravstvenom sistemu, obespravljenom građaninu je, je li, najvažnije da se održe nekakvi mitinzi i vlasti i oporbe! Kapetani broda koji tone traže podršku, za šta? Oni koji su je dokusurili protiv ovih koji su prvi počeli, bitka na vrhu, borba Titana naše apokalipse ne jenjava sve zbog komada vlasti i privilegija koje ona donosi u ovoj besudnoj zemlji!

A da je narod pametan ne bi izlazio na mitinge nijedne stranke, već bi na čelu sa ovo malo pravih preostalih intelektualaca organizovao okupljanje na kome bi tražili od aktuelnih da se pod hitno napravi ekspertska vlada, da se nestručni, korumpirani iz svih struktura smene i da konačno počne izvlačenje i spašavanje nasukanog broda koji svakog trenutka može potonuti!

Društvo koje je prestalo da govori – sram te bilo: Materijalna beda je vidljiva golim okom, kontejnere prekopavaju pristojno obučeni ljudi, narodna banka priprema strategiju proglašenja ličnog bankrota, srednja klasa na kojoj počiva svaka uredjena država je uništena.

Profesorka Srbijanka Turajlić kaže: “Nismo više društvo u kome je sramota ćutati. Mi smo društvo u kojem, ako neko nije u nekom projektu, dilu, biznisu, mi ga pogledamo i kažemo: Jao, siromah, nije se snašao. Ne kažemo: Alal vera, ovo je čestit čovek koji se drži svoje profesije. Kad se izgubi moralna osuda u društvu, kažete: Što bih sad istrčavao i tako sebi navlačio nevolju. I onda ćutite. Kada bi više pojedinaca neprekidno izlazilo u javnost, onda bi se možda nešto desilo.

Kad društvo prestane da govori – ‘sram te bilo’, ljudi krenu linijom manjeg otpora i ućute. Pojedinac ima obavezu prema društvu i jedini način da to vratimo jeste da ono što znamo i vidimo da nije dobro pokušamo da javnom rečju osporimo i da se tome suprotstavimo ili da promenimo.”

Kome odgovara haos u zemlji Srbiji? Onima koji su u njeno ime činili i doprineli zločinima devedesetih, pljačkašima, ratnim i poratnim profiterima, “braći” sa istoka, crkvi u kojoj vladaju Raspućini i koja ne plaća porez, kriminalnim klanovima, tzv.desničarima koji bi da krivotvore istoriju i zločince i njihove saučesnike proglase herojima poslednjeg svetskog rata, kvazi filosofima koji hoće da potru sve ono sto valja u ovoj besudnoj zemlji, potomcima Karađorđevića koji bi da se dokopaju “poštene” ostavštine predaka…! Bela kuga, odliv mozgova, siromašno opljačkano pučanstvo, apatija, depresija, ubistva i samoubistva, nisu njihova briga!

Debakl filma “kulturnog” stvaraoca kultnih češljanja baba o Đeneralu Čiči dokaz je da nebuloze, manipulacije, falsifikati nemaju uporište u širokom narodnim masama, da se sve odvija van života građana i da se na medijskom nebu vodi borba za lične istine, privilegije, a da se Srbija i njeni gradjani ne nalaze ni pod tačkom razno!

Poremećaju vrednosti, sluđivanju, doprinosi predsednik države, idući u Moskvu na proslavu sedamdesete godine od pobede nad fašizmom, dok je njegov specijalni savetnik advokat-zastupnik podnosilaca zahteva za rehabilitaciju saradnika okupatora i ratnog zločinca Draže Mihajlovića, po mnogo čemu poznati Oliver Antić!

Bukvica o nepristanku na reviziju istorije: Pre par godina Medvedev je u skupštini Srbije očitao bukvicu dotičnim poručivši da Rusija ne pristaje na reviziju istorije, amnestiranje i rehabilitaciju zločinaca I kolaboracionosta, isto je ponovio i Putin kada je u pauzi na putu ka drugoj za njega važnoj destinaciji odgledao prošlogodišnju paradicu upriličenu od predsednika Srbije i ekipe, unatoč mantiliću kojim ga je Toma zaogrnuo da se ne bi skvasio pod pljuskom koji se sa neba sručio na visokog omanjeg gosta i uparađene “antifašiste”!

Devetog maja svet će obeležiti 70 godina od pobede nad fašizmom, bez obzira na aktuelna trvenja i podele i istok i zapad odaće poštu učesnicima najsvetlije pobede nad pošasti koja je harala svetom u prošlom veku!

“Bolesne i zle ljude, vinovnike holokausta, slijedili su takođe ljudi koji su voljeli svoje porodice, nosili supu bolesnom susjedu, išli u crkvu i podržavali dobrotvorne akcije. Dobri ljudi pomogli su da se ubiju milioni”, rekao je šef FBI, prenijeli su poljski mediji. Šef FBI Džejms Komi je razgnijevio Poljake kada je povodom Jom ha-šoa u Jevrejskom muzeju u Vašingtonu izjavio da će svi agenti FBI imati obavezu da dođu u taj muzej da nauče najšokantniju lekciju holokausta – to da su ljudi u stanju da odustanu od individualnog morala i ubijede sebe da učine baš sve potčinjavajući se vladavini grupe.”

Politikanti ovde rehabilituju takve “dobre” ljude koji su išli u crkvu, nosili supice susedima, igrali predstave, živeli svoje male živote dok su Beogradom ničim ometane prolazile Dušegupke od Sajmišta do stratišta u Jajincima gde se na monstruozan način rešavalo jevrejsko pitanje! Neki “dobri” ljudi i danas ovde pokušavaju rehabilitovati zločince koji su u Drugom Svetskom ratu izvršili genocid nada muslimanima i na najmonstruozniji način ubijali partizane i njihove simpatizere, jedine prave heroje na ovim prostorima, ti “dobri” ljudi podržavali su klanicu devedesetih i do zadnjeg časa u sadejstvu sa SePeCe-om i braniteljima monstruma skrivali njihove “heroje” genocida u Srebrenici!

Koji je predsjednikov stav o partizanskoj pobjedi nad fašizmom: Bez obzira na podele i probleme istoka i zapada dobro je da predsednik Srbije ide u Moskvu, ali bi bilo dobro i da objasni svom narodu ali i istoku i zapadu koji su njegovi stavovi glede veličanstvene partizanske pobede nad fašizmom, ili ide da se na najjeftiniji način ušlihta Rusima radi dnevno-političkih interesa vodeći razbijenu vojsku zemlje Srbije sa sobom!

“Nas muči ovde prvi lord Admiraliteta Vinston Čerčil, na čiju glavu idu psovke i dok je bio živ i sada kada već decenijama počiva u katedrali sv. Pavla u Londonu. Niko da se zapita – nismo čuli ni istoričare – ko je bio čovek koga ćemo do sudnjeg dana mrzeti. Niko da zaviri u njegove memoare za koje je dobio Nobelovu nagradu – mnogo je to: pet debelih tomova – i da vidi šta se to dogodilo 1941. Tada se desilo nešto što veliki istoričari znaju, pravo čudo – zapadne demokratije i velika komunistička Rusija su se ujedinile i uspele da slome Hitlera, mada je vođa Rajha u Parizu sa Trijumfalne kapije zahtevao od Evrope da klekne pred njim. Taj V. Čerčil je – ostavimo na stranu viski i ostalo – bio heroj koji je i nama poručio nakon 27. marta da krenemo u borbu protiv fašizma. Poslao je čak sina jedinca Randolfa da se pridruži antifašistima, pa neka su i komunisti Titovi.

U normalnim zemljama to znaju i deca već u osnovnoj školi – mi teramo cirkus sa serijama i govorimo kako nas je Čerčil uništio, jer da nije bilo njega mi bismo uz kneza P. Karađorđevićasrećno prošli. Mi smo tada imali i patrijarha Gavrila Dožića koji je sa balkona crkvenoga dvora poručivao da se ne klekne „pred hitlerovskom nemani“. A sadašnji nam patrijarh poručuje da je Evropa ništa – sadašnja EU koja se temelji na antifašističkim temeljima – i da nam je bolje da ostanemo tu gde smo.” -Mirko Djordjević

20. aprila se navršilo pet godina od smrti velikog borca za ljudska prava, ne samo u Srbiji, nego i u regionu – Biljane Kovačević-Vučo. Samo pet mjeseci prije njene smrti imao sam intervju s njom koji je objavljen na portalu http://www.orbus.be. U znak sjećanja na pokojnu Biljanu – pravednika i borca za ljudska prava sa prostora zapadnog Balkana, prilažem kopiju tog intervjua.

biljaba-kovacevic-bigNakon svega što se desilo na prostorima raspadnute SFRJ od 90-te pa na ovamo, za vrijeme Miloševića i poslije njega, za mene kao bh. novinara postalo je izazovno tragati za javnim djelatnicima u Srbiji koji su cijelo vrijeme imali drukčije mišljenje od režimskog, koji su se javno distancirali od jedne anahrone politike koja je nanijela toliko zla na prostorima ex-Jugoslavije, posebno nama u Bosni i Hercegovini i posebno nama Bošnjacima. I ne samo distancirali, nego se svojim angažmanom zalažu da ruka pravde stigne sve one koji od nje bježe, a krvavih su ruku, zalažu se za drugačiju Srbiju od one kakvu im je Milošević ostavio u naslijeđe, a ta drugačija Srbija za koju se oni bore znači i boljitak za BiH. Ko prati moj publicistički angažman u kontinuitetu, prepoznat će kakve sagovornike biram iz te Srbije, a zaista ih “svijećom” tražim, kako sam to rekao i svojoj sagovornici.

Gospođo Kovačević-Vučo! Zamolio bih Vas da ukratko predstavite Komitet na čijem ste čelu – kada je osnovan i da li se to desilo nekim specijalnim povodom ili…?

KOVAČEVIĆ-VUČO: Komitet pravnika je još jedna od organizacija koje su iznikle iz antiratnog pokreta u Srbiji s početka devedestih. U tom okviru su počele da se osnivaju različite organizacije koje su se bavile i još uvijek se bave ljudskim pravima. U okviru Centra za antiratnu akciju formirali smo Veće za ljudska prava, da bi sredinom devedesetih Sonja Biserko i još nekoliko ljudi iz Veća za ljudska prava, Beogradskog kruga i nezavisnih intelektualaca formirali Helsinški odbor za ljudska prava, gdje sam bila sekretar. Najzad, zajedno sa nekoliko koleginica i kolega iz redova pravnika, krajem 1997. sam osnovala Komitet pravnika koji smo u to vrijeme iz marketinških razloga nazvali Jugoslavenski, kako bi zvučalo jače. Prije svega smo imali nameru da koristimo pravnu metodologiju i da ustanovimo jedan centar koji bi se bavimo pružanjem pro bono pravne pomoći za sve žrtve kršenja ljudskih prava u Srbiji. A nazvali smo ga „jugoslavenski” da bismo zbunili vlast, jer je to: „Jugoslavenski komitet” baš zvučalo! A dok se vlast dosjeti da je u pitanju NVO mi već imamo efekat u javnosti. Kasnije smo skinuli odrednicu „jugoslavenski” iz naziva, ali je ostala skraćenica YUCOM koju i danas koristimo.

Da li u ambijentu svoga javnog angažmana, pa i kao građanin, prepoznajete neku bitnu razliku između vremena kada je vladao Milošević, te poslije njega?

KOVAČEVIĆ-VUČO: Znam da je zgodno da se kaže „sve je isto, samo njega nema”, međutim, iako i ja često koristim tu sintagmu da bih pokazala kako se vrijednosno stvari nisu mnogo promijenile i da pokažem da nema diskontinuiteta, to zapravo nije tačno. Sve je drukčije, ali to ne znači da se za ovih devet godina dovoljno toga i u dobrom pravcu promenilo. Za vreme Koštunice prisustvovali smo renesansi Miloševićevog perioda, totalnoj legitimizaciji najgoreg perioda iz istorije Srbije. Sa dolaskom Tadićevih demokrata na vlast stvari se ipak polagano menjaju. Menja se čak i taj ambijent u kojem živimo, naročito od ubistva francuskog državljanina Tatona, i od otkazivanja Parade ponosa. Nasilje je počelo da se kažnjava, pokrenuti su postupci za zabranu pronacističkih i profašističkih grupa. Tadić je povezao porast nasilja sa ideologijom s početka devedesetih, nema više javnog hvaljenja ratnih zločinaca, Biljanu Plavšić nisu dočekali srpski zvaničnici. Ja ne bih ulazila u motivaciju za takvo ponašanje, ali bez obzira da li je u pitanju realpolitika ili nešto dugo, moj stav je da je važno da se počne i da se pošalje poruka građanima da je određeno ponašanje nedopustivo, a ne da se zločin slavi u ime patriotizma.

Svojevremeno ste se bavili i zaštitom prava osuđenih dezertera u Srbiji. Imate li podatke o učešću građana Srbije u ratu u BiH i ako su neki na bilo koji način odbili ili izbjegli da ratuju na teritoriji druge zemlje (u konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine), mogu li se oni smatrati dezerterima?

KOVAČEVIĆ-VUČO: Nemamo podatke o broju dezertera. Ali, podsetila bih Vas da su zakoni o amnestiji odmah poslije Dejtona usvojeni u svim post-SFRJ zemljama (BiH, Hrvatskoj i Srbiji, odnosno SR Jugoslaviji). To je bila obaveza po Dejtonskom sporazumu, tako da se te 2000. godine mi nismo bavili dezerterima iz rata nego dezerterima i političkim osuđenicima – uglavnom Albancima – i dezerterima od mobilizacije za vrijeme NATO intervencije, a njih je bilo jako mnogo i protiv svih njih su bili pokrenuti krivični postupci. Vaše pitanje da li se dezerteri iz rata u BiH mogu smatrati dezerterima razumijem kao pitanje na koje očekujete odgovor da oni zapravo i nisu dezerteri i da su samo slušali svoju savest, međutim njih teško da je takav stav mogao da zaštiti od krivičnog progona, pa u tom smislu bez obzira kako da ih doživljavam, smatram da im je amnestija poslije Dejtona olakšala život od krivičnog progona i zatvora.

Kako komentirate dio presude ICJ-a iz Haga u kome se Srbija spominje kao država koja nije spriječila masovni srebrenički zločin nad Bošnjacima-civilima?

KOVAČEVIĆ-VUČO: Pa upravo tako: kao jednu strašnu osudu Srbije preko koje je Srbija sasvim olako prešla kad je shvatila da neće doživeti pravnu i moralnu osudu i biti kažnjena plaćanjem ratne odštete. Shvatam i kao moralnu obavezu Srbije da se distancira od politike koja je dovela do te teške osude, da osudi politiku koja je dovela do strašnih zločina koji su učinjeni u naše ime,shvatam i kao obavezu Srbije da donese Deklaraciju o Srebrenici i da dan genocida u Srebrenici proglasi danom sećanja. Mislim da će Srbija to morati da uradi u nekom predstojećem vremenu. Uradiće to na isti način kao što je krenula u borbu protiv nasilja iz pragmatičnih dnevno-političkih razloga, ali je i to značajno kao početak. Mi moramo da napravimo makar simbolički diskontinuitet da bismo krenuli naprijed.

Po istoj presudi se vojne i policijske formacije RS smatraju odgovornim za likvidaciju preko 8000 bošnjačkih civila u Srebrenici. Postoji li, onda, pravno, moralno i etičko utemeljenje za egzistiranje RS kao takve?

KOVAČEVIĆ-VUČO: U Vašem pitanju se ne pravi razlika između etičkog i pravnog, a ta razlika uvijek postoji. Pravno je RS legalizovana Dejtonskim sporazumom i sada je teško da se to stečeno pravo ukine, što se najbolje vidi iz neuspelih butmirskih pregovora/razgovora. Da se razumemo: ja sam za to da se promeni Ustav BiH, da se u BiH ustanovi tako ustavno uređenje koji će omogućiti njeno normalno funkcionisanje, ali insistiranje na tome da RS nestane kao genocidna tvorevina mislim da neće dovesti do rješenja za samu BiH. Mislim da moralni problem koji imamo sa entitetom RS, sa genocidom koji je izvršila srpska strana u BiH, treba da se reši tako što će i RS napraviti jasan diskontinuitet sa politikom koja je dovela do genocida, odnosno koja je sprovela genocid u BiH. To Milorad Dodik ne radi. On se čak i radikalizovao pa je naprasno počeo i da negira zločine. To svakako nije dobro za BiH. Mora se pronaći modalitet suživota.

Hoćete li komentirati konačnu odluku Vrhovnog suda Srbije kojom se zabranjuje knjiga “Slučaj službenika Aleksandra Tijanića” – da li ste obeštetili Tijanića za 200.000 dinara plus kamate, da li ste prestali sa njenim daljnjim umnožavanjem i da li ste ovu presudu objavili o svom trošku u “Politici”, kako vam je naloženo?

KOVAČEVIĆ-VUČO: Presudu nismo objavili, nije nam stigla odluka o izvršenju i nećemo stavljati dobrovoljno glavu na panj. Moja procena je da se ova odluka koja je izazvala jednodušnu osudu javnosti neće prinudno izvršiti. U svakom slučaju, mi smo Vrhovnom sudu Srbije podneli zahtev za reviziju, na koju imamo zakonsko pravo, poslali smo i pismo predsjednici VSS Nati Mesarević i od nje zahtevali sazivanje tzv. Opšte sjednice, sednice parničnog odelenja i sednice Odelenja sudske prakse, kako bi se utvrdilo da li je izrečena presuda u skladu sa zakonskim propisima. Sve to ima za cilj da dovede do toga da Vrhovni sud ili stane iza svoje odluke ili da kaže da to nije stav Vrhovnog suda, što naravno i nije. Ovde se radi o jednoj političkoj presudi u kojoj se išlo logikom da je Aleksandar Tijanić izgubio nekoliko sporova i da od 17.000.000 dinara koliko je tražio po nekoliko osnova može da mu se dosudi makar tih bednih dvesta hiljada, onako za utehu. Međutim, i ta uteha mora da bude obrazložena pa je Vrhovni sud uradio nemoguće: ukinuo je pravo citiranja. Sad je to presedan s obzirom da je odluku donio Vrhovni sud i mi hoćemo da Vrhovni sud isteramo na čistac: stanite iza svoje odluke pa da znamo da je u Srbiji zabranjeno citiranje. Oni to sigurno neće uraditi, a ne mogu ni da kažu da se to odnosi samo na YUCOM, tako da, mada zvuči paradoksalno, podnošenjem zahteva za reviziju, mi smo, zapravo, Vrhovnom sudu ponudili izlaz da može elegantno da izmeni svoju besmislenu odluku.

U saradnji sa jos nekim asocijacijama slične provenijencije izradili ste Deklaraciju protiv nasilja, pozivanja na nasilje, zločina iz mržnje i govora iz mržnje. Da li ste optimist u pogledu usvajanja iste u Narodnoj skupštini Srbije?

KOVAČEVIĆ-VUČO: Ona će biti usvojena na ovaj ili onaj način. Niko u Srbiji više ne sme da kaže da je za nasilje. Svi su protiv nasilja, ali šta se pod tim podrazumeva ostaje da se vidi. Naravno, veliki broj stranaka ima problema sa nama, a nama je svejedno, ne moraju da usvoje našu deklaraciju, samo neka usvoje neki dokument kojim se javno, jasno i nedvosmisleno osuđuje nasilje. Mi smo tu da namećemo standarde i dok god se ti standardi prihvataju, naš posao ima smisla. Tako je bilo i sa govorom mržnje: kad smo započeli kampanju svi su nas vređali, prozivali, karikirali, a sada imamo govor mržnje predviđen čak i krivičnom zakonu. Mi, ne samo YUCOM, nego nekoliko NVO u Srbiji, imamo prilično jak uticaj. Ne vole nas, ali delujemo.

Zašto ste podnijeli krivičnu prijavu protiv Dobrice Ćosića i kakav ishod očekujete po istoj?

KOVAČEVIĆ-VUČO: Ne očekujemo da se pokrene postupak protiv Dobrice Ćosića zbog rasističkih izjava, konkretno širenja rasne, nacionalne netrpeljivosti i mržnje. Na primeru jedne jedine rečenice iz njegove knjige “Vreme zmija”, vidi se njegova zaslepljenost nacionalnom mržnjom i neprijateljskim odnosom prema albanskom narodu, ali je ta knjiga puna sličnih – pa i daleko gorih – iskaza o drugim narodima iz bivših republika SFRJ, ali i drugih evropskih i vanevropskih, ponajviše zapadnih naroda i zemalja. Tužilac nije reagovao ni na kakav način, čak ni da je primio prijavu, ali ćemo ga podsetiti. Ako tužilac ne pokrene postupak i dalje bude ignorisao našu prijavu, tražićemo i njegovu smenu. Ne očekujemo da će biti smenjen, ali ćemo je tražiti. Jako je važan taj pritisak da se državni organi ponašaju u skladu sa zakonskim obavezama koje sa sobom nosi njihov mandat. Taj slučaj je izazvao veliku pozornost javnosti, ali tužilac nije našao za shodno da se oglasi. U svakom slučaju, zadovoljni smo efektima koja je naša prijava proizvela u javnosti.

Kako komentirate prijevremeno puštanje na slobodu osuđene ratne zločinke Biljane Plavšić te način na koji je dotičnu dočekao Milorad Dodik?

KOVAČEVIĆ-VUČO: Mislim da svi koji su osuđeni za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti ne bi trebalo da uživaju privilegije ranijeg puštanja iz zatvora, abolicije i sl, ali to što ja mislim uopšte nije bitno: bitno je da takva mogućnost postoji i da je sa svakom od država u kojima osuđenici izvršavaju kazne potpisan ugovor po kojem zemlja u kojoj se kazna izvršava primjenjuje svoje propise kad su u pitanju osuđenici i da ranije puštanje na slobodu na kraju ipak odobrava haški Tribunal. Slučaj Biljane Plavšić je, naravno, poseban slučaj, jer je ona trebalo da bude svjedok-pokajnik, odnosno osoba koja je za blažu optužnicu trebalo da, kao insajder, otkrije šta se dešavalo. Ona je to donekle i uradila, svedočeći protiv Momčila Krajišnika, što joj srpski nacionalistički politički krugovi nikad neće oprostiti. Međutim, ona je u zatvoru opet prešla na staru priču i poništila svoje priznanje, odbila da svedoči protiv Miloševića i Karadžića. Sve je to urađeno na prilično jadan način. U svakom slučaju, ostaje činjenica da je ona osuđenica za najteže zločine protiv čovečnosti, da je ratna zločinka. To je činjenica koja se ne može izbrisati. Ona nije amnestirana od zločina, ona je samo pomilovana osuđenica. Ja bih lično imala mnogo veći problem da je amnestirana od odgovornosti za počinjene zločine, što sada pokušavaju da „proture” njeni obožavaoci. I Milorad Dodik je dočekuje pokušavajući da je predstavi kao heroinu…

Kako komentirate takozvani početak suđenja Radovanu Karadžiću u Hagu?

KOVAČEVIĆ-VUČO: Očekivano. Radovan Karadžić je već treći optuženik pred ICTY koji pokušava da iskoristi ICTY kao političku pozornicu i javnu tribinu za promovisanje i pravdanje svoje politike. Kako je Milošević u tome, nažalost, prilično uspio, a čini mi se i Vojislav Šešelj, mislim da će uspjeti i Radovan Karadžić. Oni uspevaju u tome da se u javnosti priča o svemu samo ne o teškim zločinima za koje su optuženi. Radovan Karadžić uz to još ima u vidu i završetak rada Haškog Tribunala i tom smislu svaka vrsta odugovlačenja mu ide u prilog. Mislim da ni sa Radovanom Karadžićem pred sudom ne možemo da očekujemo onaj katarzički efekat, opet nažalost.

Kako komentirate činjenicu da Ratka Mladića skoro više niko i ne spominje i da li je on, u nekoj konačnici, ipak breme oko vrata države Srbije?

KOVAČEVIĆ-VUČO: Ne znam kako mislite da ga niko ne spominje. U Srbiji se on spominje svakodnevno kao uslov svih uslova za približavanje Srbije Evropskoj Uniji, ili kao najava njegovog hapšenja do kraja godine. Ono što se pri tome prećutkuje ili se spominje samo u krugovima koji se zalažu za iskreno, kritičko i samokritičko suočavanje sa bliskom prošlošću su elementi optužnice protiv Ratka Mladića: najteži ratni zločini i zločini protiv čovečnosti, uključujući genocid.

Zalažete se za legalizaciju istopolnih brakova u Srbiji. Hoćete li, ukratko, obrazložiti taj stav?

KOVAČEVIĆ-VUČO: Zalažem, bez rezerve. Obrazloženje je jednostavno: ako smo protiv diskriminacije, zašto diskriminišemo istopolne brakove, zajednice? Zašto istopolni partner/ka nema pravo na zajedničku imovinu sa svojim partnerom/partnerkom, na nasljedstvo, na pravnu i ekonomsku sigurnost? Bez legalizacije istopolnih zajednica nemaš ni ravnopravnosti. Ne možemo se boriti protiv diskriminacije, a ne obezbediti ravnopravne uslove života svima.

Kako komentirate podizanje 3 metra visokog spomenika Billu Clintonu u Prištini, kojeg je on lično, ovih dana otkrio?

KOVAČEVIĆ-VUČO: Meni je to djelovalo montipajtonovski. Ja ne volim te izlive zahvalnosti bilo prema kome, naročito u obliku spomenika živima.

Imate li, eventualno, neku poruku za Bosance i Hercegovce koji žive u SAD i Kanadi, odnosno naše čitatelje?

KOVAČEVIĆ-VUČO: Pa, voljela bih da nije bilo ovog groznog rata i nadam se da će se stvari pomerati nabolje. Nadam se da generacije koje dolaze neće ponovo proživeti ono što ste vi proživeli.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KOVAČEVIĆ-VUČO: Bilo mi je zadovoljstvo.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

bedro-new-100

 

 

 

14.11.2009.

sdbih

Ove godine Banjaluka slavi poseban jubilej, 70 godina svoje slobode. Povodom 22 aprila, Dana oslobođenja Banjaluke upučujemo čestitku svim njenim građanima i zahvalnost parizanskim jedinicama i pripadnicima Narodnooslobodilačke vojske  koji su položili  živote u Drugom svjetskom ratu za njeno oslobođenje.

Da je Banjaluka grad absurda pokazuje činjenica da imena ulica danas,  nose imena fašističkih sluga, kvinsliga i drugih zločinaca poput  Ravnogorske ulice, ulice Dragiše Vasića, Rade Radića itd.

Zato upućujemo otvoreno Pismo Gradskoj upravi grada Banjaluke i njenom gradonačelniku gospodinu Slobodanu Gavranoviću da nam objasni kako je moguće da se ovaj značajni dan slavi  u uslovima, kada ruglo ulica odslikavaju imena  četničkih prvaka  i zločinaca?  Zašto ne promovišete vrijednosti tekovina Narodnooslobodilačke borbe,  kada su građani svih nacionalnosti sa ovih prostora  bili na strani sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu i dali znatan doprinos u antifašističkoj borbi?

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

UDIK: SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Posted: 22. April 2015. in Intervjui

udik logo        PROMOCIJA KNJIGE „20 GODINA POSLIJE: NOVINARI O RATU U BiH“ I OBILJEŽAVANJE GODIŠNJICE PADA MOSTA NA SAVI

Brčko distrikt BiH, 22.4.2015.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da će u srijedu 29. aprila 2015. godine održati promociju knjige „20 godina poslije: Novinari o ratu u Bosni i Hercegovini“, autora Edvina Kanke Ćudića i Jusufa Hafizovića. Na promociji, pored autora, o knjizi će govoriti i Edin Jašarević, profesor bosanskog jezika, te Alma Muratović Kajević, novinarka BDC televizije. Promocija će se održati u prostorijama Islahijeta sa početkom u 19 sati.

Narednog dana, 30. aprila 2015. godine, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije Brčko distrikt BiH (UDIK Brčko DC BiH) će obaviti polaganje vijenca na Savskom mostu u povodu godišnjice pada mosta na rijeci Savi. Podsjećamo da je na taj dan prije 23 godine srušen granični most između BiH i Hrvatske, a tim činom je započela i okupacija grada Brčkog.  Prema mnogim svjedočenjima odgovorni za rušenje ovog mosta bio je Goran Jelisić. Međutim, ta informacija do danas još nije potvrđena. Jedna od najodgovornijih osoba za ovaj zločinački čin jeste Đorđe Ristanić koji je tada bio predsjednik Kriznog štaba SDS-a a kasnije i gradonačelnik Brčkog. On je i danas na slobodi.

Pored polaganja vijenaca, UDIK Brčko DC BiH će održati i stajanje na Trgu mladih sa početkom u 10 časova. Ovim stajanjem UDIK poziva vlasti u Brčko distriktu BiH, Tužiteljstvo i druge odgovorne institucije u tom gradu da procesuiraju sve one koji su odgovorni za nestale civile sa Savskog mosta u Brčkom.

KOORDINACIONI ODBOR

Brcko DC BiH, April 22, 2015

PRESS RELEASE

BOOK PROMOTION AND ANNIVERSARY OF THE FALL OF THE BRIDGE ON THE RIVER SAVA

           The Association for Social Research and Communications (UDIK) informs the public that on Wednesday, April 29, 2015, will organize the promotion of the book “20 years later: Journalists about the war in Bosnia and Herzegovina”, authors Edvin Kanka Cudic and Jusuf Hafizovic. At the book promotion also will be present Edin Jasarevic, a professor of Bosnian language, and Alma Muratovic Kajevic, journalist of BDC TV. The promotion will be organized in the Islahijet starting at 7pm.

Next day, on April 30th, 2015, the Association for Social Research and Communications Brcko DC BiH (UDIK Brcko DC BiH) will lay a wreath on the Sava Bridge, on the occasion of the 23th anniversary of the fall of the bridge on the river Sava. UDIK reminds that on that day 23 years ago the border bridge between Bosnia and Herzegovina and Croatia was demolished and with this act began the occupation of the city of Brcko. According to many testimonies the responsible for the demolition of the bridge was Goran Jelisic. However, this information is not yet confirmed. One of the most responsible people for this criminal act is Djordje Ristanic who then was a president of the Crisis Staff of the SDS and later the mayor of Brcko. He is still at large.

In addition to the laying of wreaths, UDIK Brcko DC BiH will organize the standing on the Square of Youth starting at 10 am. With this standing UDIK calls on the authorities in Brcko DC BiH, Prosecutor's Office and the other responsible institutions in the city to prosecute all those responsible for missing civilians from the Sava Bridge in Brcko.

COORDINATION COMMITTEE

Brcko DC BiH, 22 Aprile 2015

COMUNICATO STAMPA

PROMOZIONE DEL LIBRO “20 ANNI DOPO: GIORNALISTI SULLA GUERRA IN BOSNIA-ERZEGOVINA” E L’ANNIVERSARIO DELLA CADUTA DEL PONTE SUL FIUME SAVA

L'Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) informa il pubblico che al mercoledì 29 aprile 2015, organizzerà la promozione del libro “20 anni dopo: giornalisti sulla guerra in Bosnia-Erzegovina”, degli autori Edvin Kanka Cudic e Jusuf Hafizovic. Alla promozione, oltre all'autori, del libro parlerà anche Edin Jasarevic, un professore di lingua bosniaca, e Alma Muratovic Kajevic, il giornalista della televisione BDC da Brcko. La promozione sarà organizzata al Islahijet a partire dalle 19.

Il giorno seguente, il 30 aprile 2015, l'Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione Brcko DC BiH (UDIK Brcko DC BiH) organizzerà la posa della corona in occasione della ricorrenza della caduta del ponte sul fiume Sava. Ricordiamo che in quel giorno 23 anni fa il ponte di confine tra la Bosnia-Erzegovina e Croazia era demolito, e con questo atto è iniziata l'occupazione della città di Brcko. Secondo molte testimonianze responsabile della demolizione del ponte era Goran Jelisic. Tuttavia, questa informazione è fino ad oggi non è ancora confermata. Una delle persone il più responsabile di questo atto criminale è Djordje Ristanic che era  presidente del personale crisi della SDS e poi sindaco di Brcko. Lui è ancora in libertà.

Oltre alla posa di corona, UDIK Brcko DC BiH organizzerà un’azione di stradasulla Piazza della Gioventù a partire dalle 10:00. Con questo atto UDIK invita le autorità a Brcko District,L’Ufficio del Procuratore BiH e le altre istituzioni competenti in città a perseguire tutti i responsabili per la mancanza dei civili dal ponte Sava a Brcko.

COMITATO DI COORDINAMENTO

Možda BiH nije jedina zemlja na svijetu koja u svom geografskom atlasu, u demografskom bilansu, ima kao trajno statističko obilježje masovne primarne i sekundarne grobnice kao rezultat masovnog pogubljenja i genocida, ali obzoirom na svoju teritorijalnu veličinu i brojnost stanovništva, može se računati da je država sa najviše masovnih grobnica na svijetu. A to je još jedan od neslavnih bh rekorda za Ginisovu knjigu rekorda, postignut uz asistenciju međunarodne zajednice.

C:\Users\Zijad\Pictures\Masovne grobnice u BiH.png

Ko su projektanti masovnih primarnih i sekundarnih grobnica?

Nakon ovog posljednjeg rata u BiH, nakon agresije koju su na BiH izvršile Srbija i Hrvatska, isključivo radi teritorijalnih pretenzija i etničkog čišćenja oduzetog teritorija od Bošnjaka, u BiH ne bi smio biti publikovan ni jedan historijski i geografski atlas sa mapama i demografskim kartama, a da u njemu ne bude mapa sa statističkim podacima o broju masovnih primarnih i sekundarnih grobnica koje su posijane širom BiH tokom agresije izvršene na BiH od 1991 do 1995.godine. Djeca u školama moraju biti upoznata sa počinjenim zločinima, motivima,  razmjerama i ciljevima tih zločina. Sve dok se to ne uradi moći će se samo nagađati ali neće nikad znati ko su sve bili projektanti i naredbodavci za odstrel nedužnih i uključivanje masovnih grobnica u “infrastrukturu” Bosne i Hercegovine. Na okupiranom području BiH svaki grad  je imao “geodete projektante” , koji su snimali teren i određivali povoljne lokacije na koje će biti bačena tijela ubijenih, a sa posebnom pažnjom su odabirani lokaliteti za sekundarne grobnice, koje su imale svrhu ( koja se u mnogim slučajevima pokazala veoma ostvariva), da prikriju izvršene zločine, umanje obim i zaštite izvršioce.

Smiju li i mogu li Bošnjaci zaboraviti i oprostiti ?!

Niko u BiH i svijetu nema pravo uslovljavati ucviljene bošnjačke majke i bošnjačke žrtve da zablorave i oproste. Možda im se i sada nešto može oprostiti, ali se više nikad ne smije ništa zaboraviti. Ne smijemo pred našom unučadi tajiti zašto ne radimo u fabrikama koje smo zdušno gradili, zašto ne živimio u zemlji naših djedova, u našim domovima koje smo krvavim odricanjem gradili. Moramo im reći ko su i odakle su. Moramo im reći ko im je ubio djeda, nanu, oca, majku, brata, sestru. Moramo im reći čija je vojna armada napravila u Bosni nad Bošnjacima jedanaesti pokolj.  Naša djeca i unučad moraju saznati šta su nam 1991- 1995. učinile naše dobre komšije, Srbi i Hrvati…Oni moraju znati da u Bosni devedesetih nije bio građanski rat već agresija koju su počinile Srbija i Hrvatska. To mora pisati u školskim udžbenicima i to treba biti prva lekcija koju naši najmalađi trebaju naučiti, ako žele izbjeći da se i njima ne dogodi ono što se njihovim precima prije njih jedanaest puta dogodilo.

Sve dok se u Bosni i Hercegovini sve kosti žrtava ne pokopaju, svi zločini rasvijetle i zločinci za počinjene zločine ne osude, dok narodi koji su počinili agresiju i strašne zločine ne pokažu kajanje i zatraže oprost, nema i ne smije biti zaborava. Deset puta, prije ovog posljednjeg, Bošnjaci su zaboravili nad njima počinjene genocide, pa im se u Srebrenici priznat ili formalno nepriznat u Prijedoru i širom BiH genocid jedanaesti put ponovio.

Savremeno društvo nema dovoljno svijesti, savjesti i odgovornosti

Ovo savremeno društvo kao da nema svijest i savjest, nema dovoljno a katkad nimalo odgovornosti za svoje postupke, niti sankcije za vlastite greške i promašaje. Dvadeset  pet godina nakon agresije na BiH i dvadeset godina nakon genocida nad Bošnjacima nema odgovornih država za agresiju, nema adekvatne odgovornosti za počinioce zločina. Prisiljavaju nas da zaboravimo ono što se ne može i ne smije zaboraviti i tjeraju nas da oprostimo, a uporno negiraju krivicu agresora i krivce traže u žrtvi umjesto u počiniocima zločina. Ljuti ih što se molimo za smiraj branilaca naše domovine i okrećemo u prošlost da se sjetimo naših najdražih. Sile nas i da se odmaknemo od masovnih grobnica za koje još ne znamo ni gdje su ni ko je u njima i da odustanemo od traganja za nestalim. Još uvijek se privode pravdi, oslobađaju optužbi i mlako i nevoljno osuđuju samo oni koji ni na koji način nisu uspjeli prikriti svoje teške zločine koje su počinili. Još uvijek se i ne pomišlja zaviriti malo dublje pa otkriti i pozvati na odgovornost one koji su zapovjedali ubijanje, naredili genocid, naredili bacanje žrtava u masovne grobnice, u vode i ponore, a potom naredili premještanje primarnih u sekundarne grobnice, kako bi trajno sakrili sebe i svoje izvršioce. Samo je to razlog što do sada nije odgovarala ni četvrtina odgovornih, samo to je razlog što se još uvijek traga za 10.000 nestalih, samo to je razlog što se ni danas ne znaju prave razmjere zločina i što zločin genocida nema pravi tretman. Više im ništa ne znači što je  nedavno opet progovorila Tomašica, što se nastavlja klanjanjem masovnih dženaza  u Vlasenici i širom BiH. Bez imalo srama, stida i odgovornosti, sa nečasnim i lažnim izgovorima, oslobađaju se krivice već osuđeni zločinci, smanjuju im se zatvorske kazne, a Karadžiću, Mladiću, Šešelju, Hadžiću i njima sličnim se daje puno pravo da likuju nad žrtvama i podsmijavaju se pravdi.

A svakoga dana po bespućima Bosne i Hercegovine otkrivaju se nove grobnice i od kostiju pobijenih otkrivenih u različitim gradovima, iz više udaljenih jama, sastavljaju skeleti i rekonstruišu identiteti, kako bi nevine žrtve dobile pravo na smiraj pod svojim punim imenom i prezimenom.

Haški model suđenja ohrabruje agresore i podstiče zločin

Po Haškom modelu suđenja, koji je nametnut i sudovima BiH, ne razlikuju se dvije suštinski različite stvari, brkaju dva različita pojma. U jednu hrpu se guraju agresori i branioci. Da se tako radilo nakon II Svjetskog rata danas bi širom svijeta, a posebno u Njemačkoj, Poljskoj, Freancuskoj, na prostorima bivše Jugoslavije bilo više spomen obilježja nacističkim vojnicima nego borcima protiv nacizma i fašizma. Da je nakon Drugog svjetskog rata težnja sudova bila da se izjednače krivice sila osovine i sila antante, fašista i antifašista, već dugo se ne bi govorilo o fašizmu i antifašizmu kao suprostavljenim pojmovima, jer bi oni bili jedno. A Dejtonskim  sporazumom su stvoreni idelani preduslovi da se fašizam i antifašizam poistovjete, agresori na BiH i branici BiH predstave kao sukobljene strane, agresija na bh predstavi kao građanski rat, jer je srpski agresor za počinjene zločine nagrađen dodjelom polovine bh teritorija i priznato mu pravo na entitet- državu pod pridjevskim imenom Republika srpska. Da se tako postupalo po završetku Drugog svjetskog rata Njemačka bi u Poljskoj, Mađarskoj… imala svoje mini države, a i Italija bi sada uživala kao svoje posjede dio Jadranske obale. Tvorci Dejtona  znaju kakvu su nepravdu, kakvo zlo nanijeli državi i narodima BiH, posbno Bošnjacima, ali se i dalje drže neodgovorno i rezervisano. Ako misle da je mamac za ulaz u NATO i EU dovoljna kompenzacija za naneseno zlo, grdno se varaju. Oni aktivno miruju i šute, ali ne miruje bosanska zemlja. Svakoga dana se iznova otvara i izbacuje kosti nevinih žrtava, koje upozoravaju i opominju.

Uznemirenost i nevjerica među bošnjačkim povratnicima Bosanske Dubice

Ovih dana dubička javnost je ponovno uznemirena nevjerovatnim saznanjem o sudbini Dubičanca  Musić Murisa, poznatog u Dubici pod nadimkom Šabin, koji je nestao u maju 1992. godine i o čijoj se sudbini sve do sada moglo samo nagađati. Prema izjavi rođaka, Muris je u nastojanju da nađe sigurnije utočište od Bosanske Dubice, u maju 1992. godine otputovao kod rodbine u Prijedor, u kojem se tada nedovoljno znalo o ratnoj psihozi koja je vladala na obalama Une i Save, prema Hrvatskoj. Za njegovu sudbinu se dugo nije ništa znalo, a onda je utvrđeno da je u Prijedoru ubijen i sahranjen u Čirkin polju. Kako su Srbi, u nastojanju da prikriju počinjene zločine i razmjere genocida, većinu primarnih grobnica izmjestili na druga područja, tako je izmještena i grobnica u kojoj je bio ukopan r. Muris.Tek prije izvjesnog vremena, identifikacijom žrtava nađenih u masovnoj grobnici u mjestu Blagaj kod Bosanskog Novog,  utvrđenio je da dijelovi tijela pripadaju žrtvama prijedorskog genocida, koje su ranije bile pohranjene u primarnu grobnicu Ćirkin polje (Prijedor), a odatle izmještene u sekundarne grobnice na području Bosanskog Novog, u mjestu Blagaj. Analizom DNK uzoraka iz sekundarne grobnice Blagaj tek ovih dana je utvvrđeno da dijelovi tijela pripadaju Musić Murisu iz Bos.Dubice. A rah.  Muris je dobio nadimak Šabin i po njemu bio poznat po didu Šabi, koji je pored Murisa imao još 13 unuka. Kako Muris osim amidže Mehe i tetaka  Atife, Zife, Vasve, Mine i Sade nije imao bližih članova familije, na utvrđivanje njegovog identitet DNK analizom trebalo je čekati duže. Vijest o identifikaciji Murisova identiteta na FB je obajavio Emir Seferović i ona je ponovno uznemirila malobrojne Dubičke povratnike.

Ovim je ponovno aktuelizirano pitanje gdje se nalaze ostaci tijela ostalih dubičkih Bošnjaka, nestalih u danima rata? Gdje je tijelo ili dijelovi tijela Inž. Kasima Kahrića, jednog od najuspješnijih dubičkih privrednika svih vremena, koji je po jednoj verziji nakon svirepog ubistva odsjecanjem dijelova tijela bačen u bunar u obližnjem dubičkom selu? Gdje je tijelo dubičkog šaljivđije Envera Hatića, koji je neposredno pred rat imao kuću i vlastitu kopirnicu u neposrednoj udaljenosti od SUP-a, iz kojega su se svakodnevno čuli krici i jauci privedenih dubičkih muslimana? Gdje su ostaci tijela dubičkog fijakeriste Đemila Krivdića i drugih dubičkih građana, koji su zasmetali srpskim okupacijskim vlastima, pa su morali biti maknuti? Nikad se još ništa ne zna o sudbini Jajčanin Jusufa – Juke, koji je odvezen crvenim kombijem iz ulice Leptihor, gdje je živio, niti o sudbini pilanskog radnika Selima Kočana, koji je živio nedaleko od SUP- a i mogao biti upoznat s nekim događajima, o kojima se nije smjelo ništa znati.

Ovaj najnoviji događaj aktuelizirao je ponovno i neka pitanja iz nedavne dubičke prošlosti na koja ni do danas nema odgovora, a o kojima Bošnjački povratnici u Bosansku Dubicu razgovaraju samo u najužem krugu. To su prije svega još uvijek nerasvjetljena brojna ubistva dubičkih Bošnjaka, za koja još niko nije odgovarao, iako se za neke počinioce zna, a neki su i amnestirani svake odgovornosti, iako bi trebali biti suđeni na dugogodišnju robiju. Jedno od pitanja bez odgovora je vezano za dubički most “Bratsvo- Jedinstvo”, koji je bio glavna veza između Bosanske i Hrvatske Dubice, a miniran je 20. Septembra 1991, da bi ga srpske formacije (koje su tada ovladale s teritorijom s obe strane Une) kratko po tom djelimično obnovile. Postoji sumnja, o kojoj se i tada i sada govori samo šapatom, da je prilikom izvođenja betonskih radova na mostu, jedno ili više tijela ubijenih Bošnjaka bačeno u betonske stubove mosta. U tako nevjerovatne stravične priče teško je bilo povjerovati ili nepovjerovati, ali je činjenica da su u to vrijeme na bosanskoj i hrvatskoj strani, u Bosanskoj i Hrvatskoj Dubici, zapaljeni i minirani mnogi poslovni objekti, privatne kuće i počinjena brojna ubistva. Pominjana su tada određena imena. Prava istina o tome kao i o drugim ubistvima na ovom području mogla se samo nagađati, jer od aktera i svjedoka tih događaja do danas se ništa nije moglo saznati. Naravno, malo se ko usudio upitati i za članove svojih porodica, a vlasti se do danas sa ubistvima na području Bosanske Dubice nisu bavile. Istina, na osnovu tajne dojave, UNPROFOR je u zoni mosta vršio neka ispitivanja i nosio uzorke na ispitivanje, ali do danas o tome nisu izdana nikakva saopštenja. Tako je tajna o tome dali su i ako jesu neka tijela ubijenih ubetonirana u betonske stubove mosta, ostala nerazjašnjena.

Tvorci  masovnih grobnica bezbrižno žive i nikom ne odgovaraju  

U BiH se još uvijek traga za 10.000 nestalih, od kojih su najmanje 800 Prijedorčani nestali u prijedorskom genocidu počinjenom nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora. Želimio vjerovati da je samo pitanje vremena kada će njihova tijela ili dijelovi njihovih tijela biti pronađeni u nekoj od masovnih primarnih ili brojnih sekundarnih grobnica, koja se u sve većem broju otkrivaju na cijelom području Bosne i Hercegovine.

Više nije jedino pitanje pitanje odgovornosti za počinjene zločine koje već 20 godina postavlja rodbina ubijenih i nestalih, već je krajnje vrijeme da se odgovornije postavi pitanje odgovornosti onih koji su naredili ubijanje nedužnih, koji su odredili mjesta masovnih grobnica i naredili da se tijela ubijenih bace u njih, ali i krajnje ozbiljno postavi odgovornosti onih koji su naredili premještanje žrtava iz primarnih u sekundarne grobnice, kako bi prikrili zločine i razmjere zločina. Sa malo volje može se utvrditi koji su to ljudi, bolje reći monstrumi. Vladali su prije, vladaju i danas. Mnogi ili pretežan broj tih naredbodavaca mirno i slobodno živi u okupiranim gradovima Bosne i Hercegovine, a ne mali broj njih i danas aktivno radi ili djeluje u organima vlasti, naročito u službama javne bezbjednosti i policije, ili aktivno volontira u rezervnom sastavu gdje se treniraju četničke jedinice i priprema četnički podmladak za novi pokolj i novi val progona Bošnjaka sa njihove djedovine i babovine.

Ako zemlja sama ne izbaci kosti nevinih žrtava, na pravdu će trebati još dugo dugo čekati, možda do novog Bošnjačkog egzodusa, a Bosna i Hercegovina će pripremati nova izdanja geografskih i historijskih atlasa, sa sve širom mrežom masovnih grobnica.

Burlington, 20. Aprila 2015.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine pozdravlja formalnu odluku  evropskih ministara kojom  je odblokiran Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa BiH.  Aktivacija sporazuma znači deblokadu evropskog puta za BiH, što će zavisiti od napretka u provođenju reformi u narednim mjesecima. Zahtjevamo o od svih B-H  lidera da pokažu spremnost i pristupe ispunjenje evropskog obećanja i reformi u zdravstvu, obrazovanju te reformi u socijalnom sektoru, uspostavljanju funkcionalne tržišne ekonomije, uspostavljanju pravne države te jačanju administrativnih kapaciteta kako bi se osnažila učinkovitost institucija na svim nivoima.

Danas je BiH jedna od najsiromašnijih država u Evropi sa disfunkcionalnim političkim sistemom za čiju odgovornost snosi i EU. BiH će morati poštovati pravila igre koja vladaju u  evropskoj kući a svi oni koji te promjene opstruiraju morat će preuzeti odgovornost i  suočiti sa konsekvencama!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Banja Luka - panorama
   Iako je stvarnost takva kakva jest, ne može se zabiti glava u pijesak i jednostavno preskočiti 22. april te praviti se kao da ništa nije bilo, kao da je to kao i svaki drugi dan u mjesecu ili godini. Bilo je, itekako, i nije to baš obični dan za Banja Luku i sve njene građane, posebno domicilne i posebno antifašiste.
 
Oslobodioci su imali značajno mjesto u historiji i zbilji Grada
 
Decenijama se taj dan prigodno obilježavao kao Dan oslobođenja Banja Luke od okupatora i kvislinga iz Drugog svjetskog rata i svi mi, koji smo živjeli u tom gradu i s njim, bili smo ponosni na njega, posebno na njegove oslobodioce. Odstupit ću malkice ovdje od kodeksa i javno kazati da sam bio i ostao ponosan i na svoga rahmetli oca koji je učestvovao u operacijama oslobođenja Grada. Svim svojim herojima iz NOR-a 1941-1945 Banja Luka se na dostojan način decenijama oduživala. Nećemo ovdje stavljati u prvi plan ideološke premise pripadnika partizanskih jedinica koje su oslobodile Banja Luku jer među njima je bio i veliki broj onih koji nisu bili komunisti, ali jesu antifašisti (kao moj rahmetli otac, naprimjer) i to jeste bitno istaknuti u ovom prisjećanju na 70-tu obljetnicu njenog oslobođenja.
 
Od 1992. – nova ideologija i novi kriteriji za skicu grada koji je protjerao svoje vlastite oslobodioce (i desetine hiljada svojih živih građana)
 
Što je bilo od 22. aprila 1945., bilo je i trajalo je do 1991. kada su antifašisti iz Drugog svjetskog rata sklonjeni na margine ili potpuno izbrisani iz historije Grada, a gotovo svi oni čija imena je nosila velika većina banjalučkih ulica, trgova, škola ili naselja, doslovno protjerani. Ko ih je protjerao? Logika neka odgovori umjesto autora ovih redova: antifašiste mogu protjerati samo oni sa suprotne strane, dakle – fašisti.
popa jovice ulica u bl
 Do 1991. godine 81 ulica u Banjoj Luci imala je imena predstavnika bošnjačkog naroda, 114 srpskog i 55 iz reda hrvatskog naroda, dok su 153 ulice nosile imena predstavnika ostalih naroda ili nekih stranih historijskih ili drugih ličnosti. Međutim, tokom 1992. godine i kasnije, 333 ulice nose imena Srba, svega tri Bošnjaka, a oko stotinu ulica je s imenima ostalih naroda. Tako  danas u Banja Luci ne postoji više Titova ulica, Nurije Pozdreca, Vahide Maglajlić, Fadila Maglajlića, Braće Pavlić, Braće Odić, Braće Alagić, Redzepovića, Fahreta Dedića, Rize Golalića…, ni desetine njih takvih (mislim na njihova krvna zrnca), da ih ovdje nepotrebno ne nabrajam. Ali zato imamo ulice poput Kralja Petra I Karađorđevića (kakve on veze ima s Banja Lukom, molim vas lijepo?!), kao glavnu, pa Manjačkih ustanika…, pa Bulevar cara Dušana…, Ulicu Popa Jovice, Srđe Zlopogleđe, Vojvode (važno je ovo “vojvode”) Pere Krece…i tako dalje i tome isto ili slično.
srdje zlopogledje ulica u bl
Nije tema ovog osvrta samo promjena naziva banjalučkih ulica, trgova, naselja i sl., ali i to itekako spada u kontekst sjećanja  (i) na 70-tu obljetnicu oslobođenja Banja Luke.
 Banjalučke vlasti, dosljedne ideološkom i političkom kursu/trendu progona oslobodica Grada iz Drugog svjetskog rata, čak su u međuvremenu promijenile i naziv tog, jednog od najznačajnijih praznika u novijoj historiji Banja Luke, pa sada obilježavaju umjesto Dan oslobođenja, Dan Grada. Kojeg grada? Sigurno ne onog koji pripada nama i kojeg smo ponijeli sa sobom u zemlje nedođije a mnogi već i na Onaj svijet, nego ovog po njihovoj mjeri.
 
Bilo kako bilo i neovisno o anamo njima, svi mi koji nosimo Banjaluku u srcu i na koju smo bili i ostali ponosni kažimo:
 
NEKA TI JE SRETAN DAN OSLOBOĐENJA, GRADE NAŠ!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

 

avdija kovacevicPo popisu iz 1991. godine Općina Vareš je imala 22 203 stanovnika od čega Hrvata 41 %, Muslimana 30 %, Srba 17 % i Jugoslovena 12 %. Ukupna zaposlenost je bila cca 8.000 radnika, gdje je dominirala uposlenost u Rudniku i željezari Vareš i Vareš je već u to vrijeme stvarao pretpostavke da uđe u red razvijenih općina, što je za opće jugoslovenske prilike bila golema stvar…..Danas Vareš po preliminarnim rezultatima ima 9556 stanovnika, u čijoj strukturi dominiraju Bošnjaci sa cca 60 %. Zaposleno je 1509 građana, nezaposleno je 1311 građana i ukupan broj penzionera je 2228…..Razvoj individualne poljoprivredne proizvodnje je četvrta ili prva među četiri strateške politike općine Vareš i mi u tom pravcu očekujemo snažan razvoj ove industrijske grane.Naravno da u tom smislu očekujemo i pomoć Države kroz mjere poticaja, što bi afirmisalo rad malih obiteljskih farmi, s ciljem proizvodnje zdrave hrane, za kojom BH tržište naprosto plače…..Turizam je među četiri strateške politike razvoja općine Vareš i naše mogućnosti u tom smislu su velike i neslućene. Posebno kada je u pitanju zdravstveni turizam za koje Vareš ima najbolje pretpostavke u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Stoga koristim priliku da i Vas pozovem da pozovete potencijalne investitore da dođu u Vareš i da ulože svoja sredstva, jer je sigurno da ih neće uzalud utrošiti…..

Gospodine načelniče! Hoćete li podsjetiti moje čitatelje na Vareš iz 1991. godine, kako u demografskom, tako i u pogledu stepena privrednog razvoja tog poznatog bh. rudarskog gradića?

 vares-logoKOVAČEVIĆ: Vareš je općina koja je smještena na četrdeset drugom kilometru sjeverozapadno od Sarajeva. Površina joj je ukupno 394 km2 i u ukupnoj površini visoke šume zauzimaju cca 60% površine općine. Po popisu iz 1991. godine Općina Vareš je imala 22 203 stanovnika od čega Hrvata 41 %, Muslimana 30 %, Srba 17 % i Jugoslovena 12 %. Ukupna zaposlenost je bila cca 8.000 radnika, gdje je dominirala uposlenost u Rudniku i željezari Vareš i Vareš je već u to vrijeme stvarao pretpostavke da uđe u red razvijenih općina, što je za opće jugoslovenske prilike bila golema stvar.

A kako izgleda Vareš danas? Koliko ima stanovnika i koliko njih je zaposleno?

 KOVAČEVIĆ: Danas Vareš po preliminarnim rezultatima ima 9556 stanovnika, u čijoj strukturi dominiraju Bošnjaci sa cca 60 %. Zaposleno je 1509 građana, nezaposleno je 1311 građana i ukupan broj penzionera je 2228.

Šta je, zapravo, uzrokovalo da se Vareš  danas nalazi u takvom stanju?

 KOVAČEVIĆ: U prvom redu to je rat i ratna dešavanja, čija je ukupna šteta procijenjena na cca 297 miliona USD, a nakon toga slobodan sam kazati da je to bila privatizacija društvenih preduzeća, koja je bila sve, samo ne pravična i poštena.

 Nedavno vam je čak i račun bio blokiran. Da li je taj problem već riješen i kako, eventualno?

KOVAČEVIĆ:08.01.2015 godine Porezna uprava F BiH je blokirala sve račune općine Vareš, zbog neplaćenih poreza i doprinosa u periodu 2002 – 2008 godina i nakon pregovora sa Poreznom upravom, potpisan je sporazum i svi računi su deblokirani 26.02.2015 godine. Protokol je potpisan na period od 5 godina, odnosno na 60 jednakih mjesečnih rata i mi ćemo svaki mjesec biti u obavezi da Poreznoj upravi uplaćujemo anuitet u iznosu od cca 80.000,00 KM.

Ponudili ste i ostavku. Da li je to rezultat Vaše procjene da je Vareš zaista u stanju beznađa?

 KOVAČEVIĆ:Ostavka je ponuđena 20.01.2015 godine, kao čin odgovornosti i moralnog digniteta. Moja malenkost nije doprinijela ovako lošem stanju, jer sam dužnost primio 16.11.2012 godine, ali se smatram odgovornim jer sistem na ovaj način ne može više da funkcioniše.

Šta je u ovom trenutku rješenje za sanaciju ekonomsko-socijalnog stanja Općine?

 KOVAČEVIĆ:Bezuvjetna pomoć većih nivoa vlasti i to: Kantona, Federacije i države BiH. Pomoć bi se ogledala u dodjeli sredstava za sanaciju općinskog budžeta, davanje garancija za jak i golem investicioni kredit, vraćanje nadležnosti Općini Vareš nad upravljanjem i gazdovanjem javnim dobrom, a u prvom redu šumom i vraćanje nepravično skinutih indirektnih poreza općini Vareš u iznosu od 294.000,00 KM, na godišnjem nivou. Ako se ovaj iznos stavi u proporciju sadašnjeg budžeta općine Vareš, koji iznosi cca 2.227.000,00 KM, onda se vidi koliko su to značajna sredstva.

vares

Da li ste trazili pomoć od Države, Entiteta ili Kantona?

 KOVAČEVIĆ:Naravno i to više puta i stalno to ponavljamo svakim danom na sve Zakonom dozvoljene načine.

 A postoji li ikakva šansa da se pravnim putem poniste barem neke od privatizacija koje su uništile varešku privredu?

 KOVAČEVIĆ:Po meni, postoje. Međutim to nije više nadležnost lokalne zajednice, odnosno općine, to je nadležnost Kantona, Federacije i Agencija za privatizaciju. Nadalje, to je nadležnost i pravosudnih organa države BiH  i mi smo u tom kontekstu već više puta tražili da se pristupi reviziji privatizacije u Varešu, međutim još uvijek nemamo nikakav odgovor po tom pitanju.

Valjda nije sve tako ni crno u Varešu. Naime, 19. februara ove godine održana je edukacija od strane stručne službe firme „Pronatura“ o temi stanje Plantažnih zasada maline. Da li je uzgoj malina jedna od mogućih privrednih aktivnosti koji bi koliko-toliko ublažili ekonomsko-socijalno stanje Općine?

 KOVAČEVIĆ:Razvoj individualne poljoprivredne proizvodnje je četvrta ili prva među četiri strateške politike općine Vareš i mi u tom pravcu očekujemo snažan razvoj ove industrijske grane.Naravno da u tom smislu očekujemo i pomoć Države kroz mjere poticaja, što bi afirmisalo rad malih obiteljskih farmi, s ciljem proizvodnje zdrave hrane, za kojom BH tržište naprosto plače.

Kakva je situacija sa turističkom privredom? Postoje li resursi i kapaciteti za njen razvoj?

 KOVAČEVIĆ:Turizam je među četiri strateške politike razvoja općine Vareš i naše mogućnosti u tom smislu su velike i neslućene. Posebno kada je u pitanju zdravstveni turizam za koje Vareš ima najbolje pretpostavke u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Stoga koristim priliku da i Vas pozovem da pozovete potencijalne investitore da dođu u Vareš i da ulože svoja sredstva, jer je sigurno da ih neće uzalud utrošiti.

jezero mala rijeka

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

 KOVAČEVIĆ:Hvala Vama i svako dobro Vam želim.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (674)

vrbas-miso

 

SARAJEVO JE KLJUČ ZA SVE BRAVE BiH

Posted: 20. April 2015. in Intervjui

C:\Users\Zijad\Pictures\Sarajevo.jpg

Sarajevo je oduvjek nada a odnedavno i dejtonsko beznađe Bosne i Hercegovine, mjesto (ne)uspješnih pregovora suprostavljenih strana i trulih kompromisa iznuđenih pritiskom nedovoljno odgovorne međunarodne zajednice.

Kao značajan multietnički, kulturni i turistički centar Evrope, markantna tačka Balkana, kao glavni grad FBiH i glavni grad Bosne i Hercegovine, kao centar Sarajevskog kantona, Sarajevo ne može samo zaljubljenički tražiti i gledati svoj lik u ogledalu, već mora podići svoj pogled, usmjeriti ga dalje prema regionalnim centrima države i periferiji koja se guši u dejtonskom mraku. U Sarajevu je ključ za sve brave BiH. Samo reintegracijom sebe Sarajevo može pokrenuti zdrave procese reintegracije zemlje.

Reintegracija Sarajeva i države

Sarajevo aktivno i uporno već desetljećima ako ne stoljećima traži i nalazi svoje mjesto u Evropi i svijetu, a nakon posljednje agresije od Srbije i Hrvatske nije ga još našlo u vlastitoj državi. Slavna  prošlost Sarajeva, turistički raj i njegovo historijsko nasljeđe daju mu pravo i obavezu da bude i ostane  zvijezda vodilja ne samo na zvijezdanom nebu BiH, već i mnogo šire. Nažalost, Sarajevo  sve više liči na na zamršenu čvornu tačku BiH, zapetljanu u evropske intrige i sopstvene težnje i ambicije. Umjesto da bude grad i metropola koja veže, spaja i drži u cjelini bh teritorij, naročito u osjetljivim pograničnim dijelovima koje od vajkada ugrožavaju, svojataju i otimaju pohlepni susjedi, Sarajevo je sve više izolovan ali privlačan i po mnogo čemu jedinstven kopneni otok BiH. Ozbiljna ali ne i jedina prepreka reintegraciji Sarajeva i države je nametnuta Dejtonska podjela Sarajeva i države.

Identitet BiH zasniva se i proizilazi iz identiteta Sarajeva

Sarajevo mora angažovanije razriješavati problem sa samim sobom i svojim identitetom, jer  se identitet BiH u mnogome  zasniva i proizilazi iz identiteta Sarajeva. U svih 20 postdejtonskih godina Sarajevo se ne otvara već sve više zatvara i umjesto više etničko postaje više jednonacionalno, što daje pravo i periferiji da razvija sličan model. Sarajevo i Sarajlije  imaju jake ambicije, ali bi željeli biti sve, što ih dovodi u opasnost da se začaure  ili razvodne i izgube u sopstvenoj ljušturi. Po shvatanju mnogih koji vole ovaj grad i ovu zemlju, budućnost bh države i svih nas koji u njoj živimo u mnogome ovisi od toga u kakvom je stanju  Sarajevo i šta ono predstavlja za većinu ljudi i bih državu. Sarajevo neće postati ono što želi i treba biti sve dotle dok ne pokrene šire procese reintegracije, dok se ne približi i šire poveže sa drugim regionalnim centrima države, dok provincija ne postane dio interesne zona Sarajeva.

Imidž Bašćaršije ne odražava imidž države

Sarajevo postaje sve više centar samo za sebe i glava države koju zatvara i guši luđačka dejtonska košulja, koju su prije  20 godina navukli ovoj državi. Žamor, oduševljenje i razdragana lica građana i posjetilaca Sarajeva, svakodnevno prisutnih na sarajevskoj Bašćaršiji, ne daju pravu sliku ovog grada i bh metropole, jer se sve veći broj kulturnih gradskih zdanja prazni i zatvara, sve češće se čuju pucnji i padaju nevine žrtve na sarajevskim ulicama, u kojima je sve više apatičnih ljudi i oronulih fasada i mnogo drugih nepoželjnih stanja.

Uslov reintegracije je odlaganje i reciklaža kadrova

Primarni uslov reintegracije Sarajeva i bh države je odlaganje i reciklaža kadrova. U BiH i gradu Sarajevu nataložilo se toliko ološa, nakupilo toliko kadrovskog mafijaškog korumpiranog smeća, da se i pored pokušaja reciklaže, i pored nekih časnih izuzetaka, do sada ništa nije moglo promjeniti. Bolji ljudi, sa novim idejama i izvodljivim programima ne mogu probiti kordon mafije i doći u situaciju da stanje mjenjaju na bolje.

A Sarajevo je oduvjek bilo centar i mjera događaja na ovim prostorima.  Iako su ratna zbivanja devedesetih izbrisala stope atentatora  Gavrila Principa na austrijskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, njegov pucalj ispaljen 1914. i sada odjekuje nad Miljackom. I u ovom ratu rijeka Miljacaka, uz izvorište rijeke Bosne, u okruženju Jahorine, Bjelašnice, Igmana, Treskavice i Trebevića, imala je poseban duhovni značaja za život Sarajeva i Sarajlija, naročito u toku agresije i višemjesečne opsade grada.

Prvi prioritet Sarajeva je integracija Sarajeva i Istočnog Sarajeva

Danas je Sarajevo glavni grad države BiH, glavni grad FBiH i središte kantona Sarajevo, ali je više od toga izolovani kopneni otok, koji i dalje drži svoju ljušturu podobro zatvorenom  umjesto da se reintegrira, da svoju ljušturu više otvara i u nju uključuje sve dijelove države.Međuentitenska granična linija između FBiH i Rs podjelila je i Sarajevo na dvije strane, još i danas u mnogo čemu suprostavljene jedna drugoj. Do rata su grad Sarajevo činile općine : Centar, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i Vogošća sa 4 prigradske općine Hadžići, Ilijaš, Pale i Trnovo, a nakon ovog rata čine ga općine Centar , Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i dio općine Trnovo.

Kanton Sarajevo čine opštine Centar, Novi Grad, Novo Sarajevo i Stari Grad, a po popisu iz 2013. u  tim općinama žive 291.422 stanovnika. Umjesto da raste i širi se kao drugi urbani prirodni, ekonomski i kulturni centri Evrope , raste kao duhovna, kulturna i historijska metropola, Sarajevo je sa 416.497 stanovnika 1991, nakon ratnih razaranja, u junu 2009. palo na 305.242  stanovnika.

Stupajući na funkciju gradonačelnika Sarajeva g. Ivo Komšić je kao svoj prvenstveni cilj istakao integraciju Sarajeva i Istočnog Sarajeva, što prije svega pretpostavlja da svi organi i institucije počnu funkcionisati kao jedan tim, a ne kao zavađene političke partije. Da bi Sarajevo moglo naći i ozvaničiti sebe u historijskoj ulozi koja mu na ovom području neprikosnoveno pripada, da bi u BiH bilo ono što je trebalo i uvijek treba biti, jedan grad, Sarajevo i Istočno Sarajevo moraju se približiti, integrirati se i spojiti, kako bi se i ostala područja države po istom modelu mogla povezati u jedinstven teritorij, na kojem će svi građani imati ista prava i obaveze.

  1. April značajan datum u historiji Sarajeva

U Sarajevu je  6. Aprila ove godine obilježen Dan grada Sarajeva i 70- godišnjica oslobođenja Sarajeva od fašističke  okupacije u II Svjetskom ratu. Šesti april se i danas tretira kao značajniji datum u historiji Sarajeva,  jer taj dan simbolizira početak opsade Sarajeva duge 1.425 dana u ratu u kojem je ubijeno 11.541 Sarajlija, od toga 1.601 dijece, a ranjeno preko 50.000.

Pa ipak, Sarajevo je bilo i dalje je  jedinstveni mirisni cvijet Balkana. Vrata Sarajeva nisu samo vrata jednog grada već su glavna ulazna i izlazna kapija ove države. Ono je dužno na cijelom prostoru zemlje, regije i šire njegovati, čuvati, odražavati i braniti imidž Bosne i Hercegovine, kao i vlastiti imidž. I dok Sarajevo opravdano i argumentovano traži i nalazi svoje mjesto u Evropi i svijetu, uz velike teškoće , prepreke  i otpore traži ga i nalazi u BiH. Ovako bi se mogao najkraće formulisati bilans ovog grada na 70-godišnjicu njegovog oslobođenja od fašizma i nakon 23 godine od početka jedne od  najdužih opsada u historiji ratovanja.

Veliki i značajni historijski događaji, kao što su Atentat, Olimpijada… čine Sarajevo velikim i značajnim ali ga i obavezuju da da se brže oslobađa negativnog nasljeđa a pozitivno historijsko nasljeđe sadi i rasađuje širom BiH i dalje…

Dejton spiriječava teritorijalno ujedinjenje i reintegraciju

U dejtonskim uslovima BiH lokalna sredina i manji gradovi postaju rupe u kojima zamire život, gdje stariji ubrzano umiru, a mladi traže i čekaju šansu da bježe. Postojeća industrijska preduzeća se gase i propadaju a nova ne pokreću. BH teritorioj podjeljen Dejtonom ne može da se ujedini i reintegriše. Investitori nisu spremni ulagati sredstva u izolovane i nepovezane lokalne zajednice. Samo u rijetkim prilikama, više zbog nostalgije i patriotizma, a manje zbog poslovnog interesa, rijetki poduzetnici  i pored brojnih barijera i prepreka odlučuju se u takvoj sredini investirati svoj kapital. Veliki gradovi gube se u sebi, zanose  se velikim projektima, hegemonijom, i u cilju ekonomskog prosperiteta zanemaruju socijalni aspekt života. U takvim uslovima umjesto da se smanjuje povećava se razlika i raskorak između državnog i regionalnih centara i između regionalnih centara i periferije. Za razliku od drugih razvijenih evropskih zemalja, u kojima sve veći broj ljudi kao poželjno mjesto življenja odabire periferiju umjesto velikih gradova, u BiH se koncentracija stanovništva nastavlja u velikim gradovima i centrima, a mali gradovi i sela ostaju napušteni i pusti. Rezultat toga je da mnoga kapitalna dobra kao što su fabrike, proizvodni pogoni, bolnice, škole, objekti kulture, kuće i zemljišta  u privatnom, javnom ili državnom vlasništvu postaju mrtvi kapital i propadaju, a najznačajniji prirodni resursi prodaju se u bescijenje. Danas su rijetki gradovi, naročito na području Rs, koji nemaju na stotine praznih i napuštenih kuća.  Da kojim čudom oživi Josip Kozarac morao bi ponovno i daleko uvjerljivije napisati svoje poznato djelo „Mrtvi kapital“ i u njemu kao mrtvi kapital identivikovati cijele gradske ulice bosanskih gradova, u kojima su nekad živjeli Bošnjaci.

Pa ipak, vjera u bolje i sretnije dane još ne umire. Četiri mjeseca nakon provdedenih općih izbora, novoizabrano vijeće ministara predvođeno Denisom Zvizdićem, daje nam nova optimistička obećanja. Nastoji nas uvjeriti da ovoj državi dolaze bolji dani, iako po svemu izgleda da na te bolje dane treba još dugo čekati, čak i ako se brzo krene ispravnim putem. Narod nema posla, nema kruha.  Armija gladnih penzionera i armija mladih nezaposenih ne može više čekati. Oni ne trebaju samo bolje sutra već žele i trebaju prije svega bolje danas, da bi se mogli nadati boljem sutra. Oni žele posla i kruha odmah.

Bez obzira na sve probleme BiH, sve prepreke i otpore u procesima intergracije, ključ za ključna rješenja BiH je u Sarajevu. Svi važni putevi idu preko Sarajeva, vode u Sarajevo i iz Sarajeva. Sarajevo je ključ za sve brave BiH,uključujući i onu dejtonsku. Ostaje pitanje da li se sarajevski ključ nalazi u pravim rukama, koje će ga znati znalački upotrijebiti kada bude potrebno važnije kapije otključati ili zaključati?!

Burlington, 19. Aprila 2015

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 udik logo

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) izražava duboku sućut povodom komemoracije i džennaze  za pet ubijenih civila bošnjačke nacionalnosti  koje su ekshumirane u prošlom periodu.

Danas, 18. aprila 2015. godine, ukopano je 5 žrtava iz proteklog rata. Četiri žrtve koje su danas ukopane ekshumirane su iz masovne grobnice Ogradica, dok je peta žrtva ekshumirana na lokalitetu Džanđići. Obje grobnice  nalaze se na području Vlasenice. Najmlađa među žrtvama koja je danas ukopana na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici je sedmogodišnji dječak Edis Hajdarević, a najstarija žrtva je Duda Dautović, ubijena u 68. godini, čiji su posmrtni ostaci pronađeni na lokalitetu Džanđići.

Na današnji dan prije 23 godine u Vlasenicu su ušli pripadnici Užičkog i Novosadskog korpusa JNA, nakon čega su počinjeni stravični zločini. Jedan od najstrašnijih logora u BiH bio je logor Sušica u Vlasenici, a najpoznatiji osuđenik za iste zločine je Dragan Nikolić zvani Jenki.

UDIK ovim putem posebno naglašava da je u posljednje vrijeme sve teže i teže doći do tačnih i pouzdanih informacija o lokacijama pojedinačnih i masovnih grobnica u procesu traženja nestalih što ukazuje i činjenica da se na području Vlasenice traga za još više od pet stotina žrtava.

UDIK podsjeća, ali i naglašava, da je problem suočavanja sa prošlošću neizmjerno važan za izgradnju mira ali i afirmaciju društveno odgovornog djelovanja u procesu izgradnje zajednice nenasilja ali i dokumentovanja zločina počinjenih iz devedesetih kako bi se riječi „nikad više“ ne ponovile.

KOORDINACIONI ODBOR

Sarajevo,  April 18, 2015

—————————————————————————————————————————————

PRESS RELEASE

23rd ANNIVERSARY OF THE CRIMES COMMITTED IN VLASENICA

     The Association for Social Research and Communications (UDIK) expresses deep condolences because of the commemoration and funeral for five killed Bosniaks civilians who were exhumed in the last period.

Today, on April 18, 2015, was buried the five victims of the last war. The four victims who were buried today were exhumed from a mass grave Ogradica, while the fifth victim exhumed in Dzandjici. Both tombs are located in Vlasenica. The youngest among the victims who was buried today in the cemetery Shahid Rakita in Vlasenica is a seven years old boy Edis Hajdarević. The oldest victim is Duda Dautovic who was 68 years old when she was killed. She was found in Dzandjici.

On this day 23 years ago in Vlasenica came members of the Uzice and Novi Sad Corps of the JNA, after which they committed awful crimes. One of the most terrible camps in Bosnia and Herzegovina was the Susica camp in Vlasenica and the most famous convicted for the same crimes is Dragan Nikolic aka Janki.

On this occasion UDIK  emphasizes that lately is more and more difficult to obtain accurate and reliable information about the locations of individual and mass graves in the tracing process. Good example of this is the fact that in Vlasenica are still searching for more than five hundred victims.

UDIK recalls, but also emphasizes, that the problem of dealing with the past is immensely important for building peace as well as the affirmation of corporate social responsibility activities in the process of building a community of non-violence as well as documenting the crimes of the nineties to the words “never again” does not recur.

COORDINATION COMMITTEE

Sarajevo, 18 Aprile 2015

——————————————————————————————————————————————

COMUNICATO STAMPA

23 ° ANNIVERSARIO DEI CRIMINI COMMESSI A VLASENICA

         L'Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) esprime profondo cordoglio sulla commemorazione e funerale per i cinque civili bosniaci uccisi che sono stati esumati nell'ultimo periodo.

Oggi, il 18 aprile 2015, sepolto le cinque vittime dell'ultima guerra. Le quattro vittime che sono sepolti sono state esumate da una fossa comune Ogradica mentre la quinta vittima sono stata esumata a Dzandjici. Entrambe le tombe si trovano nella zona di Vlasenica. Il più giovane tra le vittime che oggi è sepolto nel cimitero Shahid Rakita a Vlasenica è un bambino di sette anni Edis Hajdarević. La vittima più vecchia  è Duda Dautovic, una donna di 68 anni, trovata a Dzandjici.

In questo giorno 23 anni fa a Vlasenica sono entrati i membri del Corpo Uzice e Novi  Sad della JNA, dopo di che hanno commesso i crimini terribili. Uno dei più terribili campi in Bosnia-Erzegovina è stato il campo Susica a Vlasenica, e il più famoso condannato per gli stessi reati è Dragan Nikolic aka Jenki.

In questa ocasione UDIK sottolinea che recentemente è sempre più difficile ottenere informazioni accurate ed affidabili sulle posizioni di fosse individuali e di massa nel processo di traccia, come dimostrato dal fatto che nella zona Vlasenica alla ricerca ci sono ancora di più di 500 vittime.

UDIK ricorda, ma anche sottolinea, che il problema di trattare con il passato immensamente importante per costruire la pace e l'affermazione delle attività di responsabilità sociale nel processo di costruzione di una comunità di non-violenza, nonché documentare i crimini degli anni Novanta alle parole “mai più” non si ripeterà.

COMITATO DI COORDINAMENTO

dzirlo-4

Poštovani,

Ovim obraćanjem želimo vam skrenuti pažnju na jedinstvenu pojavu nezabilježenu u dosadašnjoj povijesti IVZ BiH, od njenog uspostavljenja od strane Austro-Ugarske monarhije 1882.godine  pa do danas.

O čemu se radi?

Opće je poznato da je institucija vakufa u islamskoj vjeri aksiom, dakle nešto čije je postojanje neupitno i ne treba ga dokazivati.  Smisao postojanja ove institucije jasno je definiran i kao takav inkorporiran u temelje same islamske vjere.  Posebnu težinu institucija vakufa dobila je upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine, sa svim antropološkim nanosima koji su tokom historije utjecali na razvoj osebujnog islama na ovim prostorima.  Vakuf je zahvaljujući čestitoj ulemi i porodičnom ambijentu dobrano profilirao i formirao zdrav odnos bosanskohercegovačkog dijela svjetskog Ummeta prema smislu i svrsi postojanja vakufa.

Dakle, prvotna želja i namjera vakifa ni u kom pogledu ne smije biti oskrnavljena, a pogotovo privatizirana, što je naročito potencirano u svakoj vakufnami te kvalificirano kao protivljenje Božjoj volji ,sa posljedicama prokletstva na počinitelja i njegove suučesnike – kolaborante do sedmog koljena.

Odgovornost uleme u ovome smislu je posebno apostrofirana kada je riječ o njenom djelovanju u njihovim odnosima sa džematlijama i njihovom predstavljanju prema institucijama države kao i samom bitisanju na ovom prolaznom svijetu.  Znači vakuf, eo ipso  vremenom je genetski kodiran u bošnjačkog čovjeka tako da je Bosna postala nalik ćilimu protkanom šarama najplemenitijih tkanja naših predaka – vakifa, od Isabega Ishakovića, Gazi Husrevbega, do današnjih anonimnih običnih vjernika i njihovih oporuka- uvakufljenja, bez obzira na historijske okolnosti i društveno uređenje.

Čak i ovakva precizno određena konstitucija-ustav vakufa nije izdržala pod pritiskom i naletom pohlepe, primitivne bahatosti pod egidom novih struja unutar Islamske zajednice, tj. uleme predvođene dr. Mustafom ef. Cerićem i Ismetom ef. Spahićem, obojicom porijeklom iz visočkog kraja, Huseinom Smajićem i nekim drugim pojedincima… Ova grupacija iz reda uleme potpomognuta svojim svjetovnim političkim suradnicima (Hasanom Čengićem, Jusufom Zahiragićem i drugim).  Na ovaj način  ova grupacija je  ostvarila svoje sitno i krupno sopstveničke interese kroz bešćutnu pljačkašku privatizaciju uvakufljenih objekata besprijekorno osmišljenu i projektiranu u vrijeme početka bosanske kataklizme. Naime, u vrijeme kada su na bestijalan način uništavani svi simboli duhovnosti bošnjačkog čovjeka kao i sam njegov opstanak (mnogi konc logori poput Omarske, Trnopolja, Dretelja, porušena Ferhat-pašina džamija u Banjaluci, Vlasenica, Semberija… logori u Hercegovini, Stolac, Počitelj, Heliodrom…), u Sarajevu najviše pozicionirana ulema baca oko na vilu bivšeg političkog funkcionera Rate Dugonjića koja je vlasništvo radnika HIDROGRADNJE i u tu svrhu dopisom Naibskog vijeća traži od direktora Hidrogradnje Mehmeda Drine suglasnost za privremeno korištenje namještene i opremljene zgrade (vile) radi smještaja naibu reisa Mustafe ef. Cerića, što im je i udovoljeno u manje od mjesec dana – akti u prilogu.

Eksplikacija:

U jeku dvostruke agresije na Republiku BiH od strane SR Jugoslavije i Republike Hrvatske i njihovih surogata u BiH, uz planirani i izvršeni genocid nad bošnjačkim, samom sebi prepuštenom, narodom, uz kataklizmu i svekoliki pogrom svega što je imalo atribut islamsko, istovremeno ziheraški u to vrijeme Mustafa Cerić planira i osmišlja kako svoj boravak u Sarajevu učiniti što komfornijim te u tu svrhu postavlja cilj koji će se realizirati netom po njegovom dolasku u grad: zaposjedanje i ugrunćenje vile u vlasništvu radnika Hidrogradnje pod izgovorom privremenog korištenja za smještaj novopostavljenog poglavara IVZ Republike Bosne i Hercegovine.  U manje od mjesec dana ulazi u posjed u trenutku kada je SARAJEVO već postalo konc. logor u rangu najtragičnijih u historiji čovječanstva zabilježenih slučajeva.  Ovakav solipsistički čin nezapamćene samodovoljnosti ostao je neprimijećen jer se desio u apokaliptičnom historijskom trenutku Sarajeva – kada su njegovi stanovnici bili preokupirani spašavanjem i pukim održavanjem vlastitih života i života svoje porodice, prijatelja, suboraca, komšija.  Planiranje i izvedba, kada se u obzir uzmu sve okolnosti ovog nauma, dostojni su, ako ne i prevazišli, najbolje iz produkcije famoznog Blerovog i Lagumdžijinog spin – doktora Alistera Kembela.

Treba napomenuti i sljedeće: dok  su ojađeni radnici Hidrogradnje nesebično darivali i uvakufili gradu Sarajevu novi-restaurirani  most Drvenija 1998.godine ( fotografije u prilogu), čime se bavi Mustafa Cerić?

Bez ikakvog zakonskog uporišta (bez i dana radnog staža ili bilo kakve druge veze sa Hidrogradnjom) umjesto da predmetnu opremljenu i namještenu vilu od 277 kvadratnih metara stambenog prostora sa pripadajućim 1,5 dunumom zemlje, uvakufi kao službenu rezidenciju Reis Uleme Islamske Vjerske Zajednice, Mustafa Cerić  nesebično ugrunćuje vilu na svoje ime, a time i na svoje nasljednike Damira, Aljoše… Također se pobrinuo da preko svojih prijatelja u svjetovnoj vlasti krene besprizorna i nezabilježena pljačka putem rasprodaje nacionalizirane vakufske imovine (vakufa Gazi Husrevbega, Kaćeži Hasana i drugih) uz prešutnu podršku uleme koju je on instalirao i održavao na okupu raznim kompenzacijama ( svi su oni tajkuni – tycoon – novobogataš odnosno onaj koji se preko noći obogatio – čiji se imetak mjeri milionima eura što u nekretninanama što na inozemnim bankovnim računima ),  te koji su posljednju organizacionu shemu i USTAV IVZ prilagodili samo sebi , priskrbljujući sebi zvučne titule i izmišljajući pompezne nazive ureda na čijim su čelu ( naprimjer opskurni, svjetovno  i vjerski, izvjesni Ramiz Čolić  direktor je Uprave za , ni manje ni više,  vanjske poslove i dijasporu!, i to  pri Rijasetu IZ Bosne i Herzegovine, kao još niz formiranih sličnih organa i tijela po uzoru na strukturu vlasti na državnom nivou. Dakle, na sceni je paralelni sistem vlasti čiji su autori Cerić i Čengić, što nejma nikave veze sa islamskom vjerom kojoj bi trebali služiti kao predvodnici i ulema. Kao da je malo birokratskih struktura koje parazitiraju na sluđenom i ojađenom bošnjačkom narodu, ekspolatirajući ga i manipulirajući njime do besvjesti!

O ovome je  Omer Hajam davno ispjevao:

Daj prođi hodža uzalud ne gudi,

Prepusti nas Bogu neka nam on sudi,

Ti krivo gledaš , a ja pravo idem,

Idi vidaj oči pa gledaj ko ljudi

Idi liječi se hodža kleptomane i ne istjeruj nas iz dini Islama!

U vrijeme svekolike bijede, gladi, nezaposlenosti, besperspektivnosti… koje nakon vojne faze agresije ponovo desetkuju bošnjački narod, iako zvanično penzioniran, psihofizičke kondicije očuvane i njegovane dvodecenijskim mandatnim komforom sa kompletnom familjom, Mustafa Cerić promijenio je samo formu stolovanja – u zdanju vakufa Gazi Husrefbega (Biblioteci), iz svog novog kabineta na drugom spratu koji je prištekan na budžet haznu Bejtul mal Kasu IZ-a, tj. Rijaseta, vodi izmišljeni Centar za dijalog VESATIJA.  S kim i kakav dijalog osim sa ciljem proizvodnje govora mržnje, haosa i nereda skrećući tako pažnju sa krčmljenja i rasprodaje vakufske imovine – gruntovnog privatiziranja vakufa i vakufske imovine – nije šala, ni manje ni više nego i vakufa Ishabega Ishakovića, dućani Gazi Husref bega oko njegove  džamije, te izigravanjima osnovnih vjerskih aksioma i postulata islama, a u konačnici razbaštinjenja IVZ BiH, odnosno gruntocida nad bošnjačkim umetom, što je protivno svjetovnim i vjerskim zakonima.

Ovaj gruntocid na sceni je ne samo u RS-u nego i u Federaciji BiH preko 17 godina u Livnu, Sarajevu, Počitelju, Neumu…

Mustafa Cerić se sam proglasio doživotnim reisom u javnim nastupima, nastavlja na uigranim šemama koristiti ojađeni bošnjački narod za interese sebe i svoje uže rodbine i ahbaba i njihovih familija. Sami sebi svrha, okaljali su obraz čestite uleme.

Najilustartivniji pljačke kroz investicije koje je vodio za svoga rejsovanja je takozvani Islamski centar na Kovačima ( staro greblje vakuf Kovači  pretvoreno u stovarište u prethodnom sistemu ) provincijalno megalomanski konstrukt  u viziji Zlatka Ugljena, betonska nakaza koja se nadvila nad Baščaršijom, novi Skadar na Bojani u režiji Mustafe Cerića kroz koji je oprao ogromna sredstva bez kolaudacije.

Samo Božije određenje stavilo je tačku na ovu vrhunsku farsičnu prevaru iz radionice spin majstora Cerić Mustafe. * Naš narod nije blečak* – riječi su rahmetli predsjednika Izetbegovića, i Mustafa Cerrić će kad -tad morati položiti račune za ovu i sve druge investicijske prevare u njegovoj režiji.

Uvaženi Reis efendija Kavazoviću, da li je prilikom primopredaje dužnosti tj Menšure  Mustafa Cerić pismeno  položio ulaze – izlaze sredstava kolaudaiju investicije  po, ako ništa drugo, ovoj investiciji  na greblju Kovači ?

Da je Cerić  izašao iz ljudskog sureta pokazuje i sam njegova fizička pojavnost – masonski prsten na lijevoj ruci ( još se u mektebu uči da muškarac musliman ne smije nositi bilo kakav prsten na lijevoj ruci, iz poznatih razloga), sa brijačkim egzibicijama na bradi , gologlav; u svojim javnim nastupima izrazito netolerantan sa agresivnim, isključivim vokabularom u konverzaciji sa sugovornicima. Sve ovo jasno ukazuje na to da je u njemu uvjek čučao nepatvoreni politička varalica , a ne vjerski službenik iliti dostojanstvenik .

Na Islamsku Zajednicu BiH pod njegovim dvadesetogodičnjim vodstvom  kao Instituciju mogla bi se primijeniti neka vrsta  Arhimedova zakona : prevelika  uronjenost u društvene vode  IZu BiH je oduzela upravo srazmjernu mjeru njene specifične duhovne težine. Do grla su se uvalili u tu vodu i biće vrlo teško vratiti se izvornom, autentičnom našem islamijetu. IZ postala je ogledalo društva :

opći trend pada kriterija i vrijednosni upside down učinili su da naša  čestita  ulema – alimi budu skrajnuti i stavljeni u autsajdersku poziciju upravo zbog kanerogenog, amoralnog  i destruktivnog djelovanja Mustafe Cerića i njegove svite koji su novom organizacionom shemom (  intronizacija Hasana Čengića) okupirali i preostale male dijelove slobodne teritorije IVZa.

Vašom instrukcijom  sa hudbe odaslane po svim džematima 3. aprila. 2015. godine, čestitim Bošnjacima preporučujete  bavljenje poljoprivredom kako bi sijanjem, teškim poljskim radovima natopljenim posljednjim kapima težačkog  bošnjačkog znoja stvarali nove vrijednosti te sadakul vitru, zekjat, organizaciju hadža i dobrovoljnih priloga u Bejtul mal kasu Mustafe Cerića na taj način mogli dostvaljati u haznu kasu IZ koja je očito još uvjek pod kontrolom Mustafe Cerića, Hasana Čengića i njihovih odabranika.

Slobodni smo upitati Hasana Čengića šta se desilo sa sadakul vitrama, zekjatom , dobrovoljnim prilozima koje su braća muslimani iz cijelog svijeta od Mašrika do Magriba ofiijelno  slali  po njemu i njegovim saradnicima muslimanima u BiH od 1992 do 1995  godine? Kao predsjednik Sabora IZa BiH, zbog  digniteta te funkcije, Hasan Čengić bi morao položiti račune pred  vjernicima i Ummetom kojima je namjenjeno bilo.Također bi trebao vratiti poklopljeni vakuf cca 20 dunuma greblja u okolini Visokog koje već preko desetljeća korsiti u svrhu privatne firme Bio tours d.o.o. i pogotovo kao član NO Vakufske Direkcije , IVZa Sarajevo.

Kao dobri, čestiti građani-džematlije, Bošnjakinje i Bošnjaci, vjernici sljedbenici naših dobrina i čestite uleme koja je stoljećima čuvala i cijenila dignitet institucije vakufa kao Božji dar i mudžizu, znamo da nikada u povijesti nije zabilježena prodaja i prelazak u privatni grunt uvakufljene imovine i ultimativno zahtijevamo da Mustafa Cerić, nekretninu – vilu koju je na nepošten način bez ikakvog prava, bez dana radnog staža u Hidrogradnji, ugruntio sa 1,5 dunumom zemlje, a što je kupljeno sve za 18.000 KM certifikata, na adresi Meše Selimovića broj 4 u centru Sarajeva, uzetih iz Hazne kase Rijaseta – odmah uvakufi kao službenu rezidenciju Vakufske Direkcije IVZ Sarajevo kao vakifa radnika Hidrogradnje Sarajevo.

Također apeliramo da se Mustafi Ceriću, Hasanu Čengiću, Ismetu Spahić, Huseinu Smajiću, Begi Selimoviću, Zijadu Ljevakoviću, Huseinu (Hamde) Živalju, rodom od Rogatice, sada nastanjenog u Saudijskoj Arabiji i drugoj Cerićevoj sviti kao penzionerima umirovljenim vjerskim službenicima onemogući bilo kakvo djelovanje u vezi sa vjerskim životom, upravljanjem i djelovanjem u IZ, jer su u proteklih 20 godina pogubno destruirali ugled Islamske zajednice u BiH, jer su otimačinom vakufskih dobara tj. pretvarajući je u privatnu imovinu, učinili neviđeni presedan u povijesti muslimana u BiH.

Iz Gazi Husref Begove džamije su  jednostavno šutke nestali tanki bosanski čilimi  (prića se da su toptan kao rariteti toptan rasprodati kao tekstilni  modni dizajn sa bosanskom šarom putem šlepera i kao izvoz preko Bio tursa, a ostali samo perzeri koji se sa namjernim mehaničkim oštećenjima ( pokloni Gamala Abdel Nasera, Šaha Reze Pahlavija i inih drugih  lidera nesvrstanog islamskog svijeta iz prošlog stoljeća spremaju za reparaciju i popravku u  inozemstvo bez povratka, za aukcijsku prodaju  kao rariteti za svjetsxke aukcijske kuće antikviteta hand made carpeta u režiji navedene skupine na čelu sa bivšim muftijom Husom  Smajićem, a sada novonaimenovanim naibu reisom)

Rubaije Velikana Omera Hajama su uvijek aktuelne ali u ovom slušaju  radi se o hrsuzu aktuelnoj nazovi ulemi ma čelu sa Mustafeom Cerićem, hasanom Čengićem i njihovim aktualnim pajtosima

U džamiju ući i ja kat kad znadem,

Ali ne da se molim ili Bogu dušu dadem;

Neki dan sam ušo ukro serdžadu staru,

A sad uđoh da novu ukradem.

Šakir Džirlo, Sarajevo

Prilog :

  1. Akt Naibskog vijeća IVZ BiH Sarajevo broj 124/93 od 25.6.1993., koji je u ime Naibu Reisa Mustafe Cerića potpisao Ismet Spahić.
  2. Akt Ugovora o ustupanju namještenog stana na privremeno korištenje za rezidenciju između MP GIK Hidrogradnje Sarajevo zastupane generalnim direktorom Mehmedom Drinom i IVZ u BiH koju zastupa Naibu reis Mustafa Cerić, ovjereno i potpisano u Sarajevu 20.7.1993.
  3. Fotografija Drvenija modernog betonskog mosta preko Miljacke vakifi radnici Hidrogradnje Sarajevo

Dzirlo-1——————————————————————————————————————————-

dzirlo-2———————————————————————————————————————————–

dzirlo-3—————————————————————————————————————————————-

dzirlo-5——————————————————————————————————————————————

dzirlo-6

 

 

Vojvodjanski klub

16. april 2015. godine

Vojvođanski klub upozorava domaću i stranu javnost na opasnost sistemskih pokušaja nasilne promene vlasti na lokalnom nivou u Srbiji, a pre svega u Vojvodini.

Uprkos manipulativnom ubeđivanju da je aktuelna koaliciona vlast, na čelu sa Srpskom naprednom strankom, usmerena na ostvarivanje demokratskih principa i “odanost evropskim integracijama”, činjenica je da upravo gospodin Vučić i njegovi najbliži saradnici već mesecima stvaraju atmosferu “progona veštica” u kojoj niko nije bezbedan. Kao i u vreme njihove prethodne vlasti sa SPS-om Slobodana Miloševića – neistomišljenici se tretiraju kao neprijatelji i prema njima se tako i postupa. U momentu kada se sve partije, nevladine organizacije i javne ličnosti koje insistiraju na traženju odgovora na “neprijatna pitanja”, tretiraju kao opasni neprijatelji zemlje, ugrožena je bezbednost svih.

Jučerašnji događaji u Inđiji posebno plaše, jer predstavljaju ozbiljno narušavanje demokratskih principa i vladavine prava, bez kojih nema ni demokratije. Poseban problem predstavlja činjenica da je cilj primene nasilja ponovo bila promena vlasti u jednoj vojvođanskoj opštini. Kako takva praksa prestaje da bude “slučaj” i postaje sistem, neodgovorno je ne prisetiti se sličnih primera iz istorije. Najpoznatije je, svakako, Musolinijevo osvajanje vlasti  “u lokalu”, uz pomoć crnokošuljaša koji su zastrašivali, ucenjivali, pretili i prebijali viđenije građane i tako dobiljali izbore u mnogim gradovima Italije.

Ovakav razvoj događaja, posebno u Vojvodini, realno – nije za čuđenje. Sam gospodin Vučić, koji nastupa kao privatni vlasnik svega što čini Srbiju, je u više navrata svojim istupima u Skupštini Srbije i izvan nje, pokazivao krajnje neprijateljski i nasilnički odnos prema neposlušnim medijima, opoziciji, nevladinim organizacijama, ali i prema svim javnostima koje mu nisu naklonjene. Time nam je pokazao da se nije promenio njegov odnos prema neistomišljenicima, koji u Srbiji danas praktično nemaju pravo da postoje. Gospodin Vučić je na sebe preuzeo sve nadležnosti i svu “odgovornost” za sve što se u Srbiji dešava, promovišući sebe kao jedinog koji ima moć da nešto “da” ili “uzme”, šaljući pri tome jasnu poruku da u državi Srbiji nema prava i pravne sigurnosti, nema sistema, nema ni pravde ni zakona, već postoji samo “volja jednoga”, kojoj se svi moraju priklanjati. A taj “jedan” na sve raspoložive načine  pokazuje istu isključivost i isto neprijataljstvo prema svima koji misle drugačije. Zato je bilo za očekivanje da dođe i do sledećeg koraka – otvorene primene nasilja.

Višemesečno nastojanje SNS-a da smeni vladajući koaliciju u Vojvodini ne uspeva. Pošto (više) nije uspevala ni promena vlasti na lokalnom nivou, pristupilo se zastrašivanju, kupovini i ucenama. Pošto više ni to ne uspeva, od juče se primenjuje metod pokušaja organizovane i sinhronizovane nasilne promene vlasti, uz pripremljen scenario za medije i javnost. Politička neodgovornost i samovolja su postale organizovane i sistemske.

Zato upozoravamo domaću i stranu javnost da političko nasilje mora biti zaustavljeno, jer – kad se u nasilne izbore krene organizovano, sa crnokošuljašima i paramilicijskim snagama, to je samo korak od uvođenja diktature kojoj je istorija dala jasno i prepoznatljivo ime.

Mi ne bismo da se takva diktatura uvodi u višenacionalnu Vojvodinu. Mi bismo da se u Vojvodini poštuju demokratski principi, a ne “vladavina jednoga”. Posebno ne onoga čiji su najbliži saradnici Vojvođanima nudili sendviče i beplatan prevoz u jednom pravcu.

Za Vojvođanski klub

Predsednica dr Branislava Kostić

   

U CIN-ovoj online bazi nalaze se imena i prezimena 476 funkcionera te iznosi koji su im isplaćeni po osnovu „bijelog hljeba“.

bijeli_hljeb_ilustracijaNa 476 funkcionera potrošeno je najmanje 8.5 miliona KM. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) je kreirao bazu podataka o korisnicima „bijelog hljeba“, beneficije na koju izabrani i imenovani dužnosnici imaju pravo po isteku mandata.

U CIN-ovoj online bazi se nalaze imena i prezimena 476 funkcionera kojima je na ime naknade za produženi radno-pravni status – takozvani „bijeli hljeb“ – isplaćeno najmanje 8,5 miliona maraka od početka 2008. do marta 2015. godine.

Pravo na „bijeli hljeb“ imaju članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH), premijeri, ministri, njihovi zamjenici i savjetnici, parlamentarni i skupštinski poslanici te rukovodioci nekih državnih institucija. Državni i federalni funkcioneri mogu uživati pravo na „bijeli hljeb“ godinu dana nakon isteka mandata. Svim funkcionerima u Republici Srpskoj (RS), Zapadnohercegovačkom kantonu (ZHK) te savjetnicima u Federaciji Bosne i Hercegovine odobrena je isplata takve naknade najduže pola godine nakon isteka mandata.

Plaću mogu primati dok ne nađu drugi posao ili ne odu u penziju. Funkcioneri dobijaju „bijeli hljeb“ čak i ako su smijenjeni ili ako na funkciji provedu makar jedan dan. Nije ograničeno ni koliko puta ista osoba može to pravo koristiti.

Zahtjeve kojima su tražili podatke o imenima funkcionera, periodu korištenja naknade i njihovim mjesečnim iznosima novinari CIN-a su poslali državnim institucijama, skupštinama, vladama i predsjednicima u BiH. Uprkos višemjesečnom insistiranju CIN-a na odgovorima i poštivanju Zakona o slobodi pristupa informacijama, neke institucije nikada nisu poslale podatke, dok su druge odgovarale nepotpuno i nejasno. Zbog toga se u bazi nalaze polja koja ne sadrže podatke o imenu, iznosu ili periodu. Tek trećina odgovora je pružala potpunu traženu informaciju.

Prema pristiglim informacijama, najveće iznose u spomenutom periodu su dobili: Mirko Okolić – 108.933,73 KM, Alija Begović – 66.137,16 KM, Tarik Sadović – 60.301 KM, Ivo Miro Jović – 59.947,60 KM i Drago Ljubičić -59.446,11 KM. Oni su bili u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti države, Federacije i Bosansko-podrinjskog kantona.

Analizirajući podatke o stranačkoj pripadnosti funkcionera koji su uzimali „bijeli hljeb“, novinari su uočili da je među njima 95 članova Stranke demokratske akcije (SDA) – njima je isplaćeno više od 1,9 miliona maraka. Po brojnosti ih slijede članovi Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i Hercegovine – za njih 61 isplaćeno je skoro 1,1 milion KM. „Bijeli hljeb“ je primilo i 50 funkcionera Stranke za Bosnu i Hercegovinu (SBiH), što je budžete koštalo više od 1,2 miliona KM, te 44 člana Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) kojima je isplaćeno 776 hiljada KM. Iz Socijaldemokratske partije (SDPBiH) „bijeli hljeb“ je primalo 58 funkcionera, što je koštalo 566.000 KM. Iz Srpske demokratske stranke (SDS) naknadu su dobila 24 dužnosnika na koje je potrošeno 487.000 KM.

Nakon građanskih protesta u februaru 2014. godine u kojima je jedan od glavnih zahtjeva bilo ukidanje „bijelog hljeba“, ove beneficije su ukinula tri kantona: Tuzlanski, Unsko-sanski i Kanton Sarajevo. Procedura za ukidanje je pokrenuta i na državnom nivou.

bijeli_hljeb_utekstIzvor: http://www.cin.ba od 16. aprila 2015.

 

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine povodom najavljenog zahtjeva za ocjenu ustavnosti zakona o praznicima RS pred Ustavnim sudom BiH, kojom je najavljeno da RS neće poštovati odluke Ustavnog suda BiH, predlaže NS RS-a da 9. januar proglasi Danom etničkog čišćenja i genocida. Ovim danom su udareni temelji jedne fašističke ideologije kada je protjerano nesrpsko stanovništvo RS-e a njenih 1.5 miliona građana koji žive u inostransvu su više nego očit rezultat.

Kao još jedan argumenat našeg zahtjeva  svjedoče nišani u Memorijalnom centru u Srebrenici,  iskopane  masovne grobnice u Tomašici, Biljanima, Korićanima, Oborcima  i niz drugih stratišta, te brojne presude za genocid.

Zato vas  pozivamo da  9. januar proglasimo Danom sjećanja na etničko čišćenje i genocid počinjen u Bosni i Hercegovini kako bi istinom dali šansu pomirenju i boljem životu sviju nas.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

armija bih

Kao i ranijih godina, imam pomiješane osjećaje u povodu 15. aprila, Dana Armije R BiH. Osjećaje gorčine i ponosa! A kako i ne bih, jer Armije koja je na antifašističkim temeljima branila napadnutu državu i sve njene lojalne građane, koja se borila da odbrani tekovine multikulturalnosti i ostalih multi na razmeđu svjetova, jednostavno više nema. Kao što nema ni države za koju se ta Armija borila. A nema je ne samo voljom Amerike i osramoćene tzv. međunarodne zajednice, nego i političkih predstavnika najbrojnijeg i ubjedljivo najviše stradalog naroda u njoj za vrijeme agresije 1992-1995.

Ima, međutim, veliki broj živih pripadnika A R BiH kojima jeste 15. april istinski blagdan i kojima od srca svaki patriota te istinoljubivi građanin naše zemlje treba čestitati. Dakle, dragi pripadnici A R BiH, najbolji sinovi naše zemlje, bez obzira da li vi i članovi vaših porodica i  na današnji dan imate dnevne obroke,  ili vi koji se i na ovaj dan zatekoste blizu kontejnera, ili vi koji pješačite od  Živinica do Sarajeva tražeći zehru pravde, vama svima neka je
 
SRETAN DAN ARMIJE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE!
 
 Bolje od mene znate da država u kojoj danas živite nije ona za koju ste se borili, kao što znate da ni vas ni sve one kojima je Bosna na srcu, ne predstavljaju oni što lažno, ali pred kamerama, uče Fatihe na Kovačima ili drugdje.  Budite, bez obzira na sve, ponosni što ste na antifašističkim osnovama branili svoje kućne pragove, zavičaje, sela, mjesta i gradove, a ostaje nada da će Bosne za koju ste se naročito vi borili biti barem za života vaših potomaka.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

SD BiH: Dodikova prodaja magle

Posted: 12. April 2015. in Intervjui

 

sdbih

Povodom najava o “donošenju rezolucije o tzv. slobodnoj i samostalnoj RS”  na saboru SNSD-a , Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine daje sljedeće saopćenje:

Najoštrije osuđujemo najavu o “donošenju rezolucije o tzv. slobodnoj i samostalnoj RS” kao provokaciju kojom se pokušava unijeti nemir među građane BiH , dovesti u pitanje teritorijalni integritet naše države i  sakriti pljačka privrede ,  čiju odgovornost snose vodeći lideri SNSD-a.

Lideri SNSD-a  srljaju u politički avanturizam   sa bombastičnim  izjavama o “tzv. slobodnoj i samostalnoj RS” kako bi se skrenula pažnja sa rezultata istrage  afere Bobar banke, robne kuće Boska, fabrike glinice u Zvorniku i drugih privrednih giganata uništenih za vrijeme dok je ova stranka imala vlast. Na sljedećem Kongresu SNSD-a Milorad Dodik treba da da odgovor zašto osuđeni kriminalac, inače njegov dobri drug i bjegunac, Mile Radišić izbjegava izdržavanje kazne i gdje je nestalo 10 miliona km iz Bobarbanke nakon odlazka u stečaj.

U isto vrijeme kada Mladen Bosić na sudu u Banja Luci iznosi dokaze o sumnjivim radnjama Milorada Dodika, a nezadovoljstvo prema SNSD-u kako unutar stranke tako i šire raste, čini se da se rukovodstvu kao najzgodnijom opcijom za skretanje pažnje očito učinila priča o otcjepljenju.

To je ista ona  politika prodaje  magle  kao što se tome  ne tako davno, pričalo o raspisivanju referendum.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Sretan Vaskrs !

Posted: 12. April 2015. in Intervjui
vaskrs
Svim mojim prijateljima i čitateljima – hrišćanima, neka je
 
SRETAN VASKRS !
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
 bukovacCazinski ustanak je podmetnut od strane jugoslavenske Ozne! Zapovjednik Bune je bio komunist i prvoborac od Slunja Milan Božić-Plašćanin, a njegov zamjenik Ale Čović…..Bosanska Krajina je bila jedno od najnaseljenijih područja u Bosni, zbog velikog priliva muslimanskog stanovništva iz Like. Naime, muslimani Like, Krbave i Ravnih Kotara  su bili proganjani od strane Katoličke crkve, pod vodstvom Luke Imširovića koji je onomad postavio križ na jednoj strani i sablju na drugoj, pa – birajte…! Tako su mnogi izbjegli u Bosansku Krajinu a  neki u Tursku…..Svi koji su bili u kući Medukića dobili su visoke zatvorske kazne i robijanje. Neki ugledni ljudi koji nisu bili na sastanku također su ubijeni. Među njima je bio i moj stric Suljaga Bukovac Sulejmanagić i njegov sin Sulejman…..Jedan od glavnih doušnika  koji je tovario ljude i mnoge nevine poslao u dugogodišnje zatvore od kojih je veliki broj osuđen na smrt, značajan broj poubijan  i čak im nije bio dozvoljen ukop po islamskim propisima (dženaza) bio je Sulejman Turjankić, s Pećkih brda u blizini Liskovca.….
 
Cazinska buna je sve do ranih 90-tih bila tabu tema u bivšoj Jugoslaviji. Naime, prvo javno kazivanje o događajima u Cazinskoj krajini se desilo 1991. godine kada je prvo izdanje knjige “Cazinska  buna 1950.”, moje nekadašnje sugrađanke, slovenačke historičarke prof. dr. Vere Kržišnik Bukić, ugledalo svjestlo dana. Prije dvije godine pojavilo se i drugo, izmijenjeno izdanje  knjige spomenute autorice pod naslovom “Cazinska buna 1950 – Od istine ka pravdi”.Također, svoj veliki obol rasvjetljavanju događaja u Cazinskoj krajini s početka maja 1950. dao je i Ahmet Čović, sin strijeljanog zamjenika komandanta Bune Ale Čovića, svojom knjigom “Izmišljeni neprijatelj”. Obje posljednje dvije spomenute knjige sam imao priliku pročitati, a s autoricom prve sam prije koju godinu imao intervju, naročito na tu temu. Međutim, putu traganja za istinom i autentičnim kazivanjima, posebno o nekim događajima koji su decenijama bili zabranjena tema i obavijeni velom šutnje i tajne, nikad kraja. Stoga sam odlučio da baš o toj buni porazgovaram i sa čovjekom koji mi je, iako u svojoj 86. godini života, ali još bistrog uma te s puno krajiške energije, htijenja, pravdoljubivosti i istinoljubivosti, ispričao neke veoma znakovite detalje kojima je bio svjedok i sudionik, ili su njemu ispričali svjedoci događaja, ne samo u njegovom zavičaju u okolici Cazina, nego i u gradu u kojem je pisan scenarj za podmetanje krvave Cazinske bune.
 
Ko je, zapravo, napisao scenario za Cazinsku bunu te ko su bili njeni  čelni ljudi?
 
SULEJMANAGIĆ:Cazinski ustanak je podmetnut od strane jugoslavenske Ozne! Zapovjednik Bune je bio komunist i prvoborac od Slunja Milan Božić-Plašćanin, a njegov zamjenik Ale Čović. Jedan od vodećih ljudi bio je i Alaga Jušić, stričević Bajragin, kojeg ću spomenuti kasnije u ovom razgovoru. Alagu je kasnije ubio izvjesni Mehurin (nadimak) iz Vrnograča, kako bi se dodvorio komunistima zbog svoje ustaške prošlosti. Jedan od prvih inicijatora Bune u cazinskom i velikokladuškom kraju bio je Mile Devronja, pravoslavac od Slunja. U Buni su sudjelovani i sinovi Milana Božića Nikola i Stevo.Međutim, trebam podvući da je zapovjednik Bune – Milan Božić, bio je, zapravo, žrtveno jare.
 
Kada i kako si Ti bio upozoren da se u Cazinskoj Krajini, odnosno u Tvome užem zavičaju, tako nešto sprema?
 
SULEJMANAGIĆ: Godinama sam razmišljao o ovoj buni, jer sam prije nego se dogodila, bio obaviješten o tome. U stvari, moj stariji brat, rahmetli Hasan, je volio putovati, tako da je jednom došao u Beograd, gdje sam pohađao posljednji razred Srednje geodetske škole – Kartografski odsjek (školska 1949/50 godina). Čim smo se sreli na željezničkoj stanici, odmah smo otišli u obližnji park kako bi razgovarali u najvećoj tajnosti. Hasan mi je rekao: “Brate Sulejmane, došao sam mahsuz ovdje u Beograd da tebe i Ferida A. Jušića (naš bliži rođak koji je tada završavao zidarski  zanat u Pančevu ) obavijestim da se sprema pobuna u Krajini, te da već neke vojne tenkovske jedinice iz Banja Luke spremne čekaju trenutak za akciju.” Pitam Hasana  zašto bi se podizala tako ozbiljana i riskantna pobuna? On odgovora:.. “Dragi brate, narod je jako nesretan i ogorčen. Kada nije uspjelo oduzimanje zemlje od seljaka i uspostava kooperativnih zemljoradničkih zadruga, uslijedili su teški otkupi za zemljoradnički narod. Recimo, ljudi koji nejmaju ni kokoši moraju da donesu jaja, ili oni koji nisu imali kravu, morali su donijeti maslo, a čak su oduzimali krave s pluga od seljaka pri oranju da bi komunističke ulizice, poput Mahmuta Zulića Adže i slični njemu, zadovoljili svoje pretpostavljene zulumćare …. “
 
Kakva je bila situacija sa naseljenosti stanovništva na tom području?

SULEJMANAGIĆ:Bosanska Krajina je bila jedno od najnaseljenijih područja u Bosni, zbog velikog priliva muslimanskog stanovništva iz Like. Naime, muslimani Like, Krbave i Ravnih Kotara  su bili proganjani od strane Katoličke crkve, pod vodstvom Luke Imširovića koji je onomad postavio križ na jednoj strani i sablju na drugoj, pa – birajte…! Tako su mnogi izbjegli u Bosansku Krajinu a  neki u Tursku.
 
I, kako je živjela većina stanovništva Krajine?

SULEJMANAGIĆ:Nažalost, Bosanska Krajina je brdovita i zemlja joj je oskudna mineralima te sasvim nepogodna za poljoprivredno obrađivanje i agrikulturu. Međutim, uz sve te neugodnosti s kojima su se ljudi u Krajini stoljećima susretali, oni su bili osuđeni na obrađivanje  takve zemlje te da žive u teškom siromaštvu, a od političkih vrhova iz Travnika, kasnije iz Sarajeva, sasvim zapostavljeni. Sjećam se da je u moje vrijeme bilo toliko siromašnog naroda da je bilo mojih komšija-seljaka koji su imali samo jedan obrok dnevno, od januara do maja ili juna, kada prispije zob ili ječam za žeti.
 
Dobro, i kako je dalje tekla Hasanova znakovita posjeta Beogradu?
 
SULEJMANAGIĆ:Nakon našeg susreta u parku, gdje smo Hasan i ja smo razgovarali, ja sam predložio da zajednički odemo u bolnicu i posjetimo moga dobrog prijatelja Nikolu-Kolju Stabnikoff -a, koji je prethodno imao operaciju na očima zbog problema sa strabizmom ili, kao što se to kod nas kaže, imao je zrikave oči. Kolja je bio  Rus i student treće godine geologije na Beogradskom univerzitetu. Kad smo ušli u sobu gdje je ležao Kolja i srećom bio je sam u njoj, srdačno smo se pozdravili s njim. Kolja je znao Hasana i od ranije, pa sam mu odmah  mogao reći  svrhu Hasanove posjete Beogradu. Kolja nas je pažljivo saslušao i dobro prostudirao Hasanove riječi, te odgovorio: “Brate Hasane, ti znaš da ja drugog brata od Sulejmana nemam pa si mi i ti kao drugi brat. Sve što si rekao ovdje dobro sam razumio. Hasane, neću odugovlačiti nego ti savjetujem  kao bratu: bježi od toga kao đavo od pakla (ili džehennema, kako bi mi rekli, op. S.S.), jer sve je to podmetnuto od strane vlasti, odnosno Ozne…. ” Nakon posjete, Hasan se vratio  kući u Todorovo-Anđelija.
 
Šta je, potom, bilo s Tobom?
 
SULEJMANAGIĆ: Ja  sam završio posljednji  razred Geodetske  škole (maturirao od 10. do 16. maja 1950.) i otišao u vojsku, u Kočane, Makedonija.

 

A, s Koljom?

SULEJMANAGIĆ: Kolja je izašao iz bolnice i nastavio studije. Dok sam bio u vojsci od Kolje nisam dobijao pisma. Kad sam se nakon godinu dana, koliko je trajalo odsluženje vojnog roka, vratio u Beograd, otišao sam u stan u kojem je živio Kolja s majkom. Međutim,  bio je prazan. Ubrzo ću saznati da je Kolja, skupa sa svojom majkom, kao i drugi Rusi, protjeran iz Jugoslavije u Bugarsku (Dobrudža), a zatim slijede Sofija, Turska (Istanbul) i napokon slobodni teritorij  – Izbjeglički kamp u Opićini blizu Trsta. Nažalost, sve moje stvari – školske knjige i druge stvari, koje su bile u Koljinom stanu dok sam ja bio u vojsci, su završile na smetljištu. Nikada ne mogu preboliti pisma koja mi je slao moj moj rahmetli otac Ale. Koljin otac, liječnik-Rus i njegova sestra, ostali su u Aranđelovcu.
 
Gdje si se Ti obreo nakon vojske?
 
SULEJMANAGIĆ: Nakon vojske, prije nego što sam počeo raditi svoj posao u struci (crtanje geografskih i topografskih karata), otišao sam kući u posjetu braći Osmanu i Hasanu, te sestrama Sulti i Aliji u Anđeliji-Todorovo (Novigrad),  općina Velika Kladuša. Kad sam se vratio kući imao sam šta i čuti. Srećom, brat Hasan je bio malo oprezniji, a brat Osman nije prisustvovao sastanku u Medukića kući, južno od Marine Glavice, jer je bio na putu – prodavao oljuštene orahe u Beogradu. Hasan je pošao na sastanak, ali on je bio jedno 200 metara u šumarku u Marinoj Glavici s grupom seljana, među kojima je bio i naš rođak Smail Bajre Jušić. U Medukića kući (Medukić nije pravo prezime, nego nadimak kao što sam ja Bukovac, a pravo prezime je Družanević) je bila veća grupa ljudi, a među ostalima, tu su dva brata Smaila Jušića – Bajraga i Rašo Bajrin te Arif Sulejmanagić, sin mog brata Hasana. Koliko sam razumio, bila je velika grupa seljana.
 
I, šta je bilo sa ljudima koji su prisustvovali sastanku u kući Medukića?
 
SULEJMANAGIĆ: Svi koji su bili u kući Medukića dobili su visoke zatvorske kazne i robijanje. Neki ugledni ljudi koji nisu bili na sastanku također su ubijeni ili teško nastradali. Među njima je bio i moj stric Suljaga Bukovac Sulejmanagić i njegov sin Sulejman. Suljaga je prognan sa svojom familijom u Srbac, a njegov sin Sulejman u zenički zatvor. Spomenut ću još dva slučaja poput braće Ibre i Mehmeda Tabakovića – nadimak Muhići, dakle jedne viđenije i respektabilne familije nedaleko od Golubovića kod Todorova (Novigrad), koja je u potpunosti protjerana i uništena. Još bih naveo slučaj moga tečića Muhamed efendije Huskića, koji nije sudjelovao niučemu. Samo ti takozvani ustanici jednom su navratili u mekteb, u Šturličkoj Platnici, gdje je efendija držao vjeronauku djeci, i oni su ga pozvali da ide s njima. On im se obratio ovako: “Braćo, ja podučavam ovu malu dječicu, ne mogu da ih ostavim i neka vam bude od Boga sretno …. ” Po mišljenju njegovog bratića Avdage Huskića, samo zato što im je to rekao, bio je osuđen na 20 godina robije u Zenici i koju je odležao sve i jedan dan. Ostala mu je familija – supruga i sedmero djece, koji su bili protjerani u Srbac, imanje im je uništeno, 150 sanduka pčela oduzeto, kao i sva ostala imovina.
 
Represivne vlasti nisu mogle uraditi to što su uradile bez “pete kolone”, odnosno bez doušnika u domaćim redovima, zar ne? 
 
SULEJMANAGIĆ: Naravno. Prema kazivanju Avdage Huskića, jedan od glavnih doušnika  koji je tovario ljude i mnoge nevine poslao u dugogodišnje zatvore od kojih je veliki broj osuđen na smrt, značajan broj poubijan  i čak im nije bio dozvoljen ukop po islamskim propisima (dženaza), a nekima nikako, bio je Sulejman Turjankić Beganović, s Pećkih brda u blizini Liskovca.
 
Kuda je Tebe, nakon tih saznanja u povodu posjete zavičaju, put dalje vodio?
 
SULEJMANAGIĆ: Poslije posjete kući i familiji vratio sam se u Beograd i nastavio raditi u “Geokarti”. Budući da odmah nisam imao  pravo nastaviti studij na fakultetu, a nisam bio previše oduševljen ni sa stanjem u Jugoslaviji, riješio sam da 4. aprila  1952. godine, zajedno sa školskim kolegom Stevanom Jokićem, rođen Drvarčaninom, bježim preko granice u slobodni svijet. Iz Zemuna smo vozom krenuli pravcem Zagreb-Ljubljana-St. Peter v Kraše, a odatle pješice, uz dosta peripetija, preko  Ćićarije, pa smo se treći dan našli u Izbjegličkom logoru/kampu u Opićini, nedaleko od Trsta. U ovom kampu sam proveo deset mjeseci da bi potom stupio u američku vojsku. U međuvremenu se moj prijatelj Stevo vratio u Jugu jer nije mogao emigrirati nigdje pošto je nekad bio član Komunističke partije sve dok nije stradao u IB-u (Informbiro).
 
Da li si nekog poznatog sreo za vrijeme “kampovanja” kod Trsta?
 
SULEJMANAGIĆ:Nedugo pred moje stupanje u američku vojsku stigla je u Trst jedna grupa ruskih izbjeglica iz Turske. Na sve moje iznenađenje i radost, istovremeno, pojavio se i moj drug Kolja, sa majkom. Njih su smjestili u San Saba Aneks, u pregrađu Trsta. Pošto sam ja bio u Opićini, nismo se viđali svaki dan. Kada smo se jednog dana sastali i počeli da pričamo o prošlim vremenima, dotakli smo se i Cazinske bune. Pitao me je šta je bilo sa mojom braćom i ostalom familijom. Rekao sam mu da smo dobro prošli baš zahvaljujući njemu, na što se Kolja malo osmijehnuo. Zatim sam ga upitao: “Kolja, pobogu brate, kako si onda u Beogradu mogao tako ozbiljno i zrelo da rezonuješ” (Kolja je tada bio u 24. godini života)? Uzvratio je: “E, moj braco, iako ne u nekim godinama kroz koje sam prošao, ipak sam svašta doživio. Prošao sam kroz kragujevačko stratište i samo pukim slučajem sam izostavljen da ne budem strijeljan. Onda, nakon rata, kada sam završio kragujevačku gimnaziju, roditelji su mi se rastavili te sam s majkom došao u Beograd da bi ona radila a ja upisao studije. Dosta smo se potucali a usput sam bio stalni posjetilac Ozne, jer su htjeli da me prevaspitavaju da uzmem  jugoslavensko državljanstvo. To sam odbijao i onda jednom, usred noći, došli su iz Ozne te dali nam sat vremena da se spakujemo, napustimo stan i krenemo s njima. Tako su moje stvari, knjige i sve uspomene moje familije ostale u stanu. Nas su protjerali u Bugarsku. Zato, moj Sulejmane, kada mi je Hasan objasnio razloge svog dolaska, odmah sam u glavi skont'o plan i sliku šta se u tom krije jer sam Oznin plan odmah prozreo.To mi nimalo nije bilo teško.Fala Bogu da ti i tvoja familija niste previše nastradali….” Usput sam mu ispričao slučaj koji se dogodio na Marinoj Glavici, gdje se moj brat našao sa grupom seljana, među kojima je bio jedan dječko sa Učiteljskom školom –  Smail Bajre Jušić, koji će kasnije u Sarajevu, po zaslugama, dobiti funkciju zamjenika ministra unutarnjih poslova. Toliko je bio od povjerenja  da kada bi Tito posjećivao Sarajevo, Smail je organizirao i bio odgovoran za njegovo osiguranje.
 
Imaš li, za kraj, još nešto dodati?
 
SULEJMANAGIĆ: Ovo je u najkraćim crtama ono što sam mogao objasniti, te bih želio, rode, da se objavi sve, od riječi do riječi. I sada, u svojoj 86. godini, mislim na Kolju koji je tako mlad, još u bolničkom krevetu, znao da izvede takav zaključak. Pošto su godine uzele svoje, Kolja je s majkom emigrirao u Sao Paulo, Brazil, a konačno sam izgubio svaki kontakt s njim negdje početkom 70-tih, te ne znam više ništa o njegovoj i sudbini njegove majke….
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (673)
vrbas-miso
Evo i fotki moga sugovornika, naravno, u crno-bijeloj tehnici, neke od njih požutjele od bremena godina:
SAM_3314                                                                                   Sulejman 1955….
SAM_3316                                                                  ….u Beogradu, 29. januara 1949.
SAM_3317                                                    …..u Stutgartu-Zuffenhausen, 1956.
SAM_3318
                                                                            …..u Rimu, 2. aprila 1953.
SAM_3320                                                                     …..ispred crkve Notre Dame u Parizu, 1956.
SAM_3321                                                                           …..u North Carolini (USA), 1954.
SAM_3324                                                            …..u Stutgartu-Scharloten Platz, 1955.
SAM_3326                                                                       …..u Fort Polku, Louisiana, 1957.
SAM_3327
                                                ….ispred zgrade u kojoj je stanovao – Bremen-Hafen, 17. aprila 1953.

 

salih-konjhodzic visic2

Neka vam je rahmet veliki, dragi moji prijatelji i sugrađani ! 

Bedrudin GUŠIĆ

sanelaOsnovni cilj formiranja RIC-a je borba protiv diskriminacije Roma stvaranjem pozitivne medijske slike o Romima, predstavljanjem pozitivnih primjera iz zajednice te očuvanjem jezičke, kulturne i historijske baštine romske populacije….. Politička situacija u BiH je komplikovana i teška generalno. Političke partije vode računa isključivo o tri konstitutivna naroda. Citiram jednog političara: “Dok ja rješavam probleme konstitutivnih naroda teško da mi ostane vremena za „ostale“. I to je ogledalo ili primjer da se rješavanje problema Roma rješava ovisno od dobre volje pojedinaca…..Učešće ostalih, kako je Ustav definisao sve one koje nisu pripadnici tri konstitutivna naroda, je diskriminirajući. Mi na žalost nemamo mogućnost da učestvujemo u radu  zakonadavnih i izvršnih  tijela u BiH  a to naravno ima i odraza i na sve ostale nivoe vlasti….. Mi smo u sklopu projekta “Zajedno za inkluzivno i nediskirminatorno obrazovanje romske djece u Kantonu Sarajevo” identifikovali više slučajeva diskriminacije…..

Ovo je treći u nizu intervjua sa predstavnicima Roma. Povod je isti: Svjetski dan Roma. Ovoga puta sam razgovarao sa jednim od predstavnika (konkretno, s predstavnicom) romske nacionalne manjine iz naše domovine.

Kada je uspostavljen RIC i šta je bio cilj njegovog organiziranja?

BEŠIĆ: Romski informativni centar (RIC) uspostavljen je 2007. godine kroz projekt „Podrška romskoj nacionalnoj manjini u BiH u efektivnom zagovaranju i izvještavanju“. Projekt su finansijski podržali američki State Department i World Vision Inc. Osnovni cilj formiranja RIC-a je borba protiv diskriminacije Roma stvaranjem pozitivne medijske slike o Romima, predstavljanjem pozitivnih primjera iz zajednice te očuvanjem jezičke, kulturne i historijske baštine romske populacije. RIC je u aprilu 2009. godine registrovan kao udruženje i puni naziv je Kali Sara-Romski informativni centar.

Programski ciljevi Kali Sare RIC-a su zastupanje interesa Roma kroz saradnju s relevantnim institucijama i organizacijama, razvijanje znanja i vještina iz oblasti ljudskih prava i evropskih integracija, jačanje kapaciteta mladih i žena, podizanje svijesti BH javnosti o romskim pitanjima putem medija, doprinos jačanju civilnog društva.

Koji projekti su do sada realizirani?

BEŠIĆ:

  • RIC -Kampanja zagovaranja u sklopu projekta ”Podrška najugroženijim romskim grupama u Bosni i Hercegovini ”
  • Podrška romskoj nacionalnoj manjini u BiH u efektivnom zagovaranju i izvještavanju
  • Revizija akcionog plana za obrazovne potrebe  Roma u BiH
  • Decade Watch BiH
  • RIC -Kampanja zagovaranja u sklopu projekta ”Podrška najugroženijim grupama Roma u BiH i Socijalna inkluzija i regionalna podršku marginalizovanim zajednicama “

– Regionalna konferencija u sklopu projekta” Imam pravo na ljudska prava  “, Sarajevo, BiH- Češka Republika

  • Regionalna konferencija “jezik, istorija i kultura Roma”
  • Osnaživanje Romkinja za zapošljavanje i samozapošljanje
  • Standardizacija Romskog jezika na Balkanu
  • Romi u javnosti
  • Organizacija konsultativnih sastanaka na temu ” Inkluzija romske djece i porodica u BiH sa fokusom na obrazovanje, zdravstvo, rani rast i razvoj , socijalna i dječija zaštita
  • Jačanje DOT strategije u BiH i unaprijeđenje plana borbe protiv tuberkuloze, uključujući  MDR i TB i kontrolu infekcije: Cilj 5 ”  Poboljšati kontrolu tuberkuloze /TB-a u romskoj populaciji i drugim vulnarabilnim grupama”
  • Praćenje i popularizacije Dekade Roma romskim građanima Republike Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine i Bugarske
  • Program osnaživanja zdravlja žena
  • Decade intelligence
  • Zajedno  za inkluzivno i nediskriminatorno obrazovanje romske djecu u Kantonu Sarajevo
  • Grant sredstva Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice romskim nevladinim orgnaizacijam za očuvanjem etničkog, kulturnog i jezičnog identiteta Roma/Romkinja Bosne i Hercegovine
  • Podrška nacionalnim akcionim planovima za uključenje Roma u BiH
  • Sigurnosne potrebe Roma u BiH
  • Zajedno  za inkluzivno i nediskriminatorno obrazovanje romske djecu u Kantonu Sarajevo
  • Decade Focal Point 2013
  • Razvoj kapaciteta  Roma za realizaciju EU  fondova
  • Incijativa za institucionaliziranje romskog jezika u obrazovni sistem BiH
  • Decade Focal Point  2014
  • Decade of Roma Inclusion -BiH predsjedavanje -regionalna konferencija “Inkluzivno i nediskriminatorno obrazovanje romske djece “

A koji su u toku?

BEŠIĆ:

  • Podrška socio-ekonomskoj inkluziji romske populacije u BiH kroz podršku u u stambenoj i socio ekonomskim mjerama sa proaktivnom participacijom lokalnih vlasti i drugih lokalnih zainteresovanih grupa
  • Decade Focal Point 2015
  • Podrška povećanju upisa romske djece u predškolsko obrazovanje

Ko su vaši partneri u realiziranju vaših aktivnosti i projekata?

BEŠIĆ: UNHCR BIH (SDC AND LIECHTENSTEIN), US Department of State -World Vision Inc.-World Vision BiH, UNICEF BiH, Open Society Institute , Ministry of Foreign Affairs of the Czech Republic, Fond otvoreno društvo CR, UNICEF MDGF i OSCE BiH, Agencija za ravnopravnost spolova BiH-Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH  FIGAP program finansiran od strane SIDA, ADA, DFID and SDC, EU IPA 2009, World Vision BiH-Global fond  za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije, Decade Trust Found, Suzan  G. Komen for the cure , American Jewish Joint Distribution Committee, Decade of Roma Inclusion Secretariat  Foundation, EU BiH –EIDHR, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Atlanska incijativa BiH, Svjetska banka, CARITAS.

Kako vidite položaj Roma u Kantonu Sarajevo, pa i šire, u političkom smislu, naprimjer? Jesu li Romi zastupljeni u političkom životu tog Kantona?

ne diskriminaciji roma u bosniBEŠIĆ: Politička situacija u BiH je komplikovana i teška generalno. Političke partije vode računa isključivo o tri konstitutivna naroda. Citiram jednog političara: “Dok ja rješavam probleme konstitutivnih naroda teško da mi ostane vremena za „ostale“. I to je ogledalo ili primjer da se rješavanje problema Roma rješava ovisno od dobre volje pojedinaca. Činjenica je da ustavna rješenja kao i Izbornog zakona nisu u korist nas predstavnika „ostalih“.  U institucijama  koje su savjetodavnog karaktera  ima predstavnika Roma  kao što je Vijeće nacionalnih manjina BiH , entitetska vijeća,  Odbor za Rome pri Vijeću ministara BiH –ali to su savjetodavana tijela i oni mogu samo predlagati određena rješenja ali kako se to u BiH najčešće završava to su samo preporuke i završavaju tako.

Hoćete li komentirati neimplementaciju presude Sejdić-Finci, s obzirom da je gospodin Dervo Sejdić pripadnik vaše nacionalne manjine u BiH?

BEŠIĆ: Sejdić je potpredsjednik Udruženja Kali Sara i naravno da o cijeli slučaj pratimo od samog početka. Iako su međunarodne konvencije sastavni dio našeg Ustava ona se ne primjenjuju i krše svakodnevno. Učešće ostalih, kako je Ustav definisao sve one koje nisu pripadnici tri konstitutivna naroda, je diskriminirajući. Mi na žalost nemamo mogućnost da učestvujemo u radu  zakonadavnih i izvršnih  tijela u BiH  a to naravno ima i odraza i na sve ostale nivoe vlasti. Ova se presuda mogla relizirati do sada da je bilo političke volje, ali nje nema jer kako sam i na početku rekla naše političke partije isključivo vode računa o  interesima  „tri konstitutivna naroda“ i ostali ih ne interesuju.

Kakva je situacija sa statusom romske djece u školama, barem na području na kojem djeluje vaše Udruženje? Ima li još uvijek diskriminacije i hoćete li navesti eventualne primjere?

sanela besicBEŠIĆ: Na žalost status romske  djece u školama na području BiH je zabrinjavajući . Mi smo u sklopu projekta “Zajedno za inkluzivno i nediskirminatorno obrazovanje romske djece u Kantonu Sarajevo” identifikovali više slučajeva diskriminacije. Ti slučajevi se odnose od odbijanja škole da upišu romsko dijete u osnovnu školu, odbijanja učitelja /nastavnika da u njihov razred bude upisano romsko dijete, odbijanje/zahtjevanje roditelja da u „njihovu”  školu ili razred ne treba da bude romske djece jer njihova škola „nije ciganska škola”. Neromski roditelji odbijaju  da njihovo dijete sjedi u istoj klupi sa romskim djetetom. Jedan se slučaj desio kada je nastavnik namjerno provocirao romskog učenika  nazivajući ga pogrdnim nazivima, nazivajući njega i sve pripadnike lopovima itd. Zatim matletiranje od strane djece – desio se jedan slučaj u kojem su dvoje neromske djece tjerali romskog dječaka da svaki dan jede hranu iz smeća.“

Diskriminacija se ogleda i u puštanju djece da prelaze iz razreda u razred, da dođu do 5. ili 6. razreda a da se ne znaju ni potpisati. Ovih slučajeva ima više i kao naš doprinos u sklopu gore navedenog projekta izrađen je Antidiskriminacijski program i Pravila za prepoznavanje i zaštitu djece od slučajeva diskriminacije.

Početkom juna 2010. organizirali ste Regionalnu konferenciju “Jezik, historija i kultura Roma- juče, danas i sutra”. Šta su bili temeljni zaključci te konferencije? Jesu li se do sada desili neki pozitivni efekti na terenu?

BEŠIĆ: Ovaj projekat je započet iz više razloga . Prije svega jer svakim danom naš maternji jezik izumire i jedan dio našeg identiteta nestaje, što je za  mene lično ali i za moj narod veliki gubitak. S druge strane smatramo da naša djeca trebaju da znaju svoj jezik i da na to imamo pravo. Predstavnici naših insititucija kao najčešće objašnjenje zašto se romski jezik ne izučava u školama navodili su da jezik nije standardizovan. I mi smo ušli u realizaciju ovog projekta sa ciljem da se otkloni ovaj problem .

U Sarajevu u hotelu Holiwood 01. i 02. juna 2010. godine održana je Regionalna konferencija “Jezik, historija i kultura Roma- juče, danas i sutra”. Sudionici konferencije (lingvisti, profesori, pretstavnici romskog i ne-romskog političkog i javnog sektora, pretstavnici internacionalnih organizacija, novinari i lideri romskih organizacija iz 7 zemalja regiona: Bosna i Hercegovina, Makedonija, Srbija, Hrvatska, Slovenija, Crna Gora i Kosova) su raspravljali  o jeziku, historiji i kulturi Roma i donijeli su slijedeće zaključke o jeziku:

  1. Zemlje učesnice preko svojih pretstavnika su se dogovorili da u periodu do marta 2011. raprave Zajednička Opšta načela za sve zemlje učesnice na konferenciji koja će biti početni stadij u regionalnoj standardizaciji romskog jezika;
  2. Isto tako, pretstavnici zemalja koji su prisustvovali na konferenciji su donijeli zaključak da se podrži zajednička regionalna proučavanja, istraživanje i izučavanje romskog jezika i kulture na istraživačkoj i akademskoj razini u pomenutim zemljama te prenošenje posebnosti romskog jezika i kulture putem periodičnih izdanja na 4 jezika (romski, makedonski, bosanski i slovenacki), kursevi, edukacijskih seminara, prijevoda,  antologija, izložbi, pozorišnih  dijela i drugo.
  3. Krenuti u realizaciju Regionalni časopis, prvi broj za da izađe za mjesec dana, drugi broj do kraja godine a časopis da izlazi 4 puta godišnje.
  4. Uspostaviti mrežu romskih profesora i edukatora, uvesti pohađanje nastave na romskom jeziku.
  5.  Printanje časopisa na romskom jeziku, slikovnica, knjiga za djecu, historijskih knjiga i druge literature. Ljudi koji govore i koriste romski jezik da imaju literature koja bi im mogla služiti za upotrebu. Nelogično bi bilo tražiti uvođenje romskog jezika u školama a u arhivi ne posjedovati literature na romskom jeziku.
  6. Zadržati svoj identitet, jezik, i dijalekt koji je Grubetski u BiH.

7 . Pitanje problema zastupljenosti žena na konferencijama i na kongresima u rješavanju problema jezika, istorije i kulture. Uopće angažman žena romkinja u javnom životu. Zaključeno je da se žene romkinje vrlo rijetko pojavljuju u javnom životu i da ih nema na visokim funkcijama.

  1.  Osnivanje radio i TV emisija na romskom jeziku. Svi ljudi imaju pravo da gledaju program na maternjem jeziku. Svaki grad ima jedan lokalni program, država državni program a Romi nemaju niti jedan svoj program.

Zaključci o historiji i kulturi Roma:

  1. Umrežavanje romskih regionalnih medija. Tako bi mediji javnosti mogli prikazati sliku trenutnog stanja u regionu a ne da to javnost saznaje preko konferencija, predstavnika udruženja i slično.
  2. Oformiti Regionalni centar za istraživanje
  3. Poštovati Ustavni zakon koji nalaže da je osnovno školovanje obavezno za svu djecu. Romska djeca u nekim djelovima imaju besplatne udžbenike, zakonom urediti da udžbenike dobiju do početka školske godine a ne pri završetku kada im i ne znače ništa.

Ovo su bili zaključci konferencije i mi smo kao nastavak i svoj doprinos dali sa projektom standardizacije romskog jezika za zemlje zapadnog Balkana, tj. za zemlje bivše Jugoslavije.

Koliko, inače, pripadnika romske nacionalne manjine živi na području Kantona?

BEŠIĆ: Procjene su oko 10 000 . Ovaj broj se konstantno mjenja kako u Sarajevu tako i cijeloj BiH zbog sve učestalijih migracija .

Na samom kraju, zelim Vam svako dobro u životu i radu te čestitam Vam sutrašnji veliki praznik – Svjetski dan Roma. Hvala za ovaj razgovor.

BEŠIĆ: Hvala i vama. I nadam se da će se u narednim godinama situacija promjeniti pozitivno za sve narode u BiH pa i za Rome.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (672)

vrbas-miso

Halilovic I. - 1Ova i ovakva Bosna svakome je maćeha, a najviše je maćeha samoj sebi jer ovaj ilegalni dejtonski sistem, nikada potvrđen u Parlamentu RBiH ili BiH, učinio je – našim pristankom – da nam se zbog vlastodržaca ogadi i naša Majka Bosna…..Titu je trebalo samo nekoliko godina da obnovi i izgradi zemlju, da je modernizira, svrsta u europske napredne zemlje, ovima nacistima je trebalo nekoliko godina da sve sruše, opljačkaju, zavade narode i da evo već dvije i pol decenije – vladaju sijući strah jednih od drugih…..Nekad su političari išli mudracima pitati ih za savjet – danas mudraci idu političarima po svoju pamet, da bi pokupili koju mrvu sa njihove sofre…….Ni Vasković, kao ni Dodik – ne daju RS. Ni Bakir Izetbegović ne da RS, a ne da je ni reis Kavazović…..Neka halali Clinton ako ga panjkam bez dokaza, ali činjenice potvrđuju staru izreku kako se zločinac vraća na mjesto zločina…..Duga je tradicija novinarskog poltronstva. Ona je samo sada ogoljena do kosti, vidljiva iz aviona. Političari uređuju emisije u medijima koje su stavili pod svoju šapu…..Ovi na vlasti i svi oko njih čine sve da ostanemo u totalnom mraku, osrabani, ćoravi kod očiju, u duhovnom mraku…..Tako je od same pojave Islama – krstaški ratovi, ha arhaični, ha moderni – ne prestaju…..Muslimani su krivi i kada se dokaže da su nevini.Vrlo hitro bi Zapad Lubitza proglasio teroristom da je on kojim slučajem musliman…..

Ibrahim Halilović, nekadašnji reporter u zvanju smaostalnog urednika na TV Sarajevo, dopisnik iz Mrkonjić  Grada, Jajca i Šipova, Gornjeg i Donjeg Vakufa, Bugojna, te honorarni suradnik brojnih dnevnih novina u  Titovoj Jugoslaviji. U Jajcu osnovao i vodio TV Jajce u sklopu RTVBiH. U izbjeglištvu u Njemačkoj bio suradnik Radio-Kölna. Uređivao prvi izbjeglički list u bh. dijaspori – “Eurobosnu” i jedno vrijeme izdavao vlastiti dvotjednik “Most” u Njemačkoj. Bio je jedan od pokretača emisije na bosanskom jeziku u Windsoru, Canada. Živi u Windsoru, Canada gdje ponekad objavljuje tekstove u ovdašnjem “The Windsor Staru”. Svoje tekstove objavljuje na svome Blogu.

Jedan si od onih, nažalost rijetkih, koji gotovo svakodnevno javno, ali otvoreno i principjelno, reagiraš na aktuelnu bh. pa i svjetsku zbilju.Posebno si dosljedan, skupa sa još oko 300 hiljada sljedbenika, u borbi za povratak u život derogiranog Ustava R BiH. To su samo neke od činjenica koje su me rukovodile da budeš moj sugovornik na teme koje jednako žuljaju i mene i Tebe, ali i veliku većinu građana BiH i koji, uglavnom, šute.  

HALILOVIĆ: Nisam kao ni Ti, dragi Bedrudine, osoba koja čeka da njen posao uradi neko drugi. Ne spadamo u one kojima je najveći zahmet ne zahmetiti se, a nismo ni keveš u mozak, niti ćoravi kod očiju; rukovodimo se malo prilagođenom izrekom “Ne pitaj šta je Bosna uradila za te, nego šta si ti uradio za Bosnu!” Ova i ovakva Bosna svakome je maćeha, a najviše je maćeha samoj sebi jer ovaj ilegalni dejtonski sistem, nikada potvrđen u Parlamentu RBiH ili BiH, učinio je – našim pristankom – da nam se zbog vlastodržaca ogadi i naša Majka Bosna. Bosna mora biti vječna, a vlast i sisteme treba mijenjati. Nama su baš dobri i nakaradni sistem i još gora vlast, što je paradoks. Zar nam svakodnevno ne trube kako naša država nema budućnosti, kako bi je trebalo na konjske repove, pa kada bi svako dobio svoj komad, svima bi bilo bolje u tim malim smrdljivim torovima. Jedni laju, drugi šute. Nas u izbjeglištvu ta je vlast davno otpisala; kad nam već nisu dohakali dušmani, neka nas tu gdje smo. Ne moramo ni dolaziti, samo neka šaljemo pare. Sve su učinili da se ne vratimo, da se zacementiraju rezultati genocida i teških ratnih zločina, kako bi lakše podijelili Bosnu.Planski se radi na stvaranju jaza između prognanika ii onih koji su ostali u Bosni. Jer, ako se mi vratimo u Bosnu u većem broju, nestaće i taj sistem i ta lopovska vlast, nestaće genocidna RS, kantoni… Stoga su prvo pokušali ukinuti dvojno državljanstvo, i to samo Bošnjacima, dok bi tu privilegiju zadržali Srbi i Hrvati koji su nas i otjerali iz Bosne, u čemu im je pomogla i tzv. bošnjačka politička elita, uz podršku uleme, prirepaka vlasti, kao i političara – prirepaka uleme – koja se u svašto petljala, ali ne u svoj posao. Muslimani su duhovno zapušteni. Izostavljeni smo iz popisa stanovništva, a Islamska zajednica umjesto da to spriječi, izdala je upute za popis. Sve je to tabanje puta za podijelu Bosne na osnovu rezultata etničkog “čišćenja”. Ne zanimaju se za nas, ne vode nikakvu evidenciju o nama…  Izbjeglice u Njemačkoj su prodane za šaku maraka, pare je uzela vlast zovući nas da se vratimo, a znajući da nemamo kud, znajući da će nas Nijemci potjerati u Bosnu, a da se tamo nemamo gdje vratiti jer nije bilo uvjeta za to. Četnici su ubijali povratnike, sprečavali su povratak, nasrtali na džamije, a i danas četničke horde siju strah marširajući po Bileći, Višegradu, Banjoj Luci, Manjači…. Niko se ozbiljno ne bavi tim poslom. Kako i bi, kada je direktor SIPE optužen da je ubio Bošnjaka da bi isprobao pištolj.

Malo ko se poziva na referednum iz 1992. koji je najveći stepen demokracije. Odluka građana da žive u suverenoj i nedjeljivoj državi, državi svih njenih građana i naroda (građani na prvom mjestu!!!) je nepobitna. Ali, vlast je prekršila referendumsku volju, podijelila zemlju nakon genocida, a proces ide dalje. Ova država ne bi smjela imati nacističku vlast, ali je ima – jer na referendumu su prvi u plan stavljeni građani, a ne narodi. Nepobitna je Presuda Svjetskog suda po kojoj je RS kriva za genocid. Ono što je okupirano brutalnom agresijom, teškim ratnim zločinima, genocidom, a koje se danas zove RS, ne može se nikad legalizirati, ozvaničiti – osim ako žrtve ne pristanu na to. Većina šuti, što je znak odobravanja. Pa ipak, ne šute svi. Makar i u virtualnom svijetu, oko 300.000 građana RBiH okuplja se danas na socijalnim mrežama i održavaju ideju o RBiH živom i žilavom. Niko nije imao mandat izdati RBiH, pogaziti njen Ustav te podijeliti zemlju. Time su ugrožena prava građana i naroda, a Bošnjaka ponajviše. Nažalost, bošnjačko vodstvo i ulema, inteligencija, novinari – mire se sa postojećim ilegalnim robovskim sistemom koji je nastavak genocida.    

Pa da nastavimo sa najsvežijom temom – formiranjem vlasti. Šta po Tebi znače ovoliki ustupci SDA, pa i DF-a  onom Draganu Čoviću u smislu podjele fotelja na državnoj i entitetskoj razini, posebno opasno mijenjanje Poslovnika o radu Vlade F BiH koje treba iščitavati kao uvodjenje tzv. entitetskog načina glasanja i na nivou Federacije? Je li to nastavak izdaje i jedan od  njenih završnih činova?

ibrahim halilovicHALILOVIĆ: Naduravanje oko formiranja vlasti, bolje reći jagma za foteljama, je nedupustiva praksa vlastodržaca koju oni nekažnjeno provode već dvadesetak godina. Takve neozbiljnosti prema biračima-građanima, prema državi, nema valjda nigdje u svijetu. U Grčkoj su nedavno bili izbori; čak ni svi glasački listići nisu bili prebrojani, a ljevičari su već proglasili pobjedu i isti dan formirali Vladu. Nekoliko dana kasnije, već su se našli u Briselu za glavešinama u EU i diktirali uvjete kako da im se smanji ili otpiše višemilijardski dug. Slično je i sa formiranjem vlasti u Canadi; koji sahat po zatvaranju birališta, zna se pobjednik i on odmah formira vlast, bez ikakve halabuke, oklijevanja i natezanja, zastoja. Kod nas – političari lažu i lažu, ne ispune ni desetak posto od predizbornih obećanja, pa ipak dobiju ponovo izbore, ali nikako da formiraju vlast. To je još jedan dokaz kako je dejtonski sistem nešto najgore što nas je moglo strefiti, a da zlo bude veće, držimo ga se kao pijan plota.To je sistem u kojem su neodgovorni političari svjesni kako glasači moraju izabrati baš njih, kako se taj izbor vrši na osnovu prebrojavanja krvnih zrnaca, a ne po tome koliko neko može selameta donijeti. Oni donose izborne propise po svom ćeifu. Titu je trebalo samo nekoliko godina da obnovi i izgradi zemlju, da je modernizira, svrsta u europske napredne zemlje, ovima nacistima je trebalo nekoliko godina da sve sruše, opljačkaju, zavade narode i da evo već dvije i pol decenije – vladaju sijući strah jednih od drugih. Formiranje vlasti nije izbor sposobnih političara koji imaju viziju napretka, nego jagma za fotelje, gdje se pogađaju ko će u koju fotelju sjesti, da bi što više nakrao, da bi udomio familiju, bližu i dalju, zatim partijske džabalebaroše. Političarima ovaj sistem odgovara – jer ni u kojem drugom ne bi mogli toliko lagati i krasti, bez ikavih posljedica. Žitelji Bosne su izgleda najsretniji i najrahetniji ljudi na zemlji – jer uvijek i iznova biraju iste jahače apokalipse koji im ne sjahuju s grbače. Oni vole baš te i takve ugursuze. Kakav narod, takva i vlast!  Kakva je onda hića formirati vlast – pa i to Vijeće ministara u koje ubacuju kriminalce, kao što su i sami. Stručnjaka, kao i osoba koji su odani svojoj državi i odgovorni biračima, ne možeš ni svijećom naći. Kada upitaš nekoga što je glasao za kriminalca koji krade, on odgovara, “i ja bih (krao!) da sam na njegovu mjestu.”

Kako vidiš, zdravom razumu neshvatljivo a nezainteresirano posmatranje tzv. bh. intelektualne zajednice (ako tako nešto uopće i postoji) te javnosti uopće naspram ponašanja, prije svega tzv. bošnjačkih političkih predstavnika u konkretnom slučaju formiranja vlasti, te bh. javnosti uopće, odnosno istih onih koji su i ovoga puta dali svoje povjerenje takvima?

HALILOVIĆ: Intelektualci su postali hamali te i takve nakaradne vlasti, kao i sistema koji takvu vlast proizvodi kao na tekućoj traci. Nekad su političari išli mudracima pitati ih za savjet – danas mudraci idu političarima po svoju pamet, da bi pokupili koju mrvu sa njihove sofre… Čankolize, šta su drugo! Dr. Bajtal slovi za jednog od buntovnika, meni ga je bilo drago slušati, jer iznosi činjenice. Smatra se slobodnim intelektualcem, čak je bio i na protestima. Ali iz njegovih usta, kao i ostalih intelektualaca koje on s pravom često ruži, nećeš čuti da se on zalaže za ukidanje genocidnog sistema i uspostavu Ustava Republike BiH koji je važio prije agresije i genocida. Neki dan je bio jedan među nekoliko intelektualaca koji su javnosti predstavili knjigu poezije propalog političara Harisa Silajdžića. Slavljena je i hvaljena knjiga poezije o politici, i to pisca, političara koji je u crno zavio našu džavu i građane. To što je uradio od države je ep, tragičan ep, a ne poezija koja oplemenjuje. Taj ep o ugursuzu Silajdžiću trebao bi ispjevati neki bošnjaki (H)Omer pa da se prenosi s koljena na koljeno, uči po školama kakvog izdajnika je rodila Bosna, da se izdaja ne ponovi…Kako poezija takvoga političra može oplemenjivati duh?  Te njegove pjesmice mogu zapoganiti duh. I, umjesto da ga prosvjećuju, intelektualci pomažu političaru da on i dalje zagađuje i naš duh i našu životnu sredinu. Nama se ispira mozak i svi moramo zaboraviti svu mizeriju politike notornog nitkova Silajdžića pa prigrliti njegove emotivne poetske uratke – o politici s kojom se on kurvao na najgori način, a nama ostavio kopilad na brigu. Kakvi su to kriteriji tih promotora, intelektualaca da hvale baš tu i takvu knjigu tog nadri pjesnika i propalice političara? Nije li to dvoličnost, dvostruki aršin – na jednoj strani kao đoja kritiziraš vlast, ali ne svu, mada je sva loša, a na drugoj – hvališ knjigu pjesmica političara koji je obnašao vlast na najgori način i izdao državu. Moguće je kako uvaženi professor Bajtal nije mislio na Silajdžića kada je kritikovao vlast, jer on eto i nije u vlasti (sic!). Ne znam, ali bojim se da profesora Bajtala nije na neki način zadužio.

O novinarstvu ne bih – jer od intelektualaca su gori samo novinari. Površnost, poltronstvno, neprofesionalnost, manjak kriterija i općih znanja – dovoljne su karakteristike za skicu mnogih od njih. Oni ni za Dan državnosti (Socijalističke) Republike Bosne i Hercegovine ne izgovaraju njeno pravo ime, kao ni ime Armije RBiH.

Postoji li ispod bh. političkog neba iole ozbiljna opozicija?

HALILOVIĆ: Ne postoji. Evo uzmimo SDP. On je za 18 godina poslije rata bio privjesak nacističkim stankama u raspodjeli vlasti, a bio je i vlast. Ha opzicija, ha vlast, ta “ljevica” nikako da bude ljevica, niti se ujedinjuje, što je plaho dobro za desničare. Postoji ideja socijaldemoratije u havi, tim se imenom kiti nekoliko partija i partijica, ali ta vreća rogova nikako da se dogovori da se ujedine i obore ove naciste, gulikože i kriminalce. Šta više, oni dijele vlast s njima, isti su kao i oni – ta i vile su im na Poljinama jedna uz drugu. Pa, nije li od SDP-a Lagumdžija napravio društvo jednoga lica, kao i Cerić od IZ. Umjesto da IZ bude duhovni korektiv Bošnjacima, i vjerinicima i onima na vlasti koji se guraju u prve safove, nije li Cerić godinama vršio negatvnu kadrovsku selekciju – po sistemu – što gori za muslimane, Bošnjake i Bosnu – to bolji. Uz to ih je pljačkao – umjesto da zahtijeva da se plati ratna odšteta, on je zavlačio ruku u džepove opljačkanih muslimana, gradio džamije, te amnestirao četničke genocide, čak i nad tabutima pobijenih. Nije li se i sam odmetnuo u pokret koji ima za cilj firmiranje muslimanije, umjestto da se bori za Republiku BiH koja je garant opstanka muslimana Bošnjaka. Bez ikakvog prava – oteo je, bolje reći ukrao je, zastavu Republike BiH i proglasio je zastavom Bošnjaka. To je šejtanski posao na razaranju Bosne, uništenja njenog najbrojnijeg naroda. U tom cilju formirao je nekakav bošnjački svjetski savez, bošnjačku akademiju – što je put ka sanjanoj muslimaniji, getu u kojem će nestati muslimani.

Kada su pak Dodikovi nasrtaji na državu u pitanju, onda svi šute – i pozicija i opozicija u tzv. Federaciji i dozvoljavaju ovom kabadahiji da ruši Bosnu, kako bi kao ratni genocidni plijen mogao zadržati RS za koju smatra da je njegov zabran u kojem može lagati i pljačkati koliko mu drago. Po čemu je SDS opozicija Dodikovom SSND kada je Dodik produžena Karadžićeva ruka; ono što nisu stigli učiniti Bosni i Bošnjacima u prošlom ratu, sada to čine u miru. Nema veze ko je na vlasti. Ali, pogledaj, Bedro, bosanske medije, pa ćeš vidjeti koliko je hvaljen SDS, a koliko kuđen SSND, nekada dizan u nebesa.

Čak ni takvome Dodiku Cerić nije bio opozicija – ta nije li priznavao RS kao Bogom datu, hvalio Dodika ne samo muslimanima Bosne, nego i svijeta, za šaku maraka, dva posto vrijednosti obnove Ferhadije. Kad Cerić nije opozicija ničemu lošem, kako onda očekivati od njegovih kadrova u vlasti i opoziciji da budu nekakva opozicija zločinu. Nema ustupka kojeg političari nisu dali Dodiku s kojim derneče javno i tajno; novinari u Sarajevu misle da je već i pristanak Dodika da im da interview ili da usred Sarajeva ili Mrkonjića laje na Bosnu – isunjenje uvjeta za Pulizerovu nagradu.

Slobodan Vasković iz Banje Luke (on sada živi u Banja Luci, u koju je došao nakon Dejtona negdje s Pala, a rođen je, inače, u Sarajevu, op. B.G.), koji ne sjahuje s grbače Dodiku i ne ostavlja na miru njegovo pljačkaško društvo. On je veća opozicija Dodiku nego sve tamošnje partije, đuture mediji. On je najjača opozicija Dodiku u čltavoj Bosni, jer je i nema ni u Sarajevu ni Mostaru. Njegov Blog je posjetilo preko sedam milijuna čitatelja. Ko se od blogera Bošnjaka ili Hrvata može pohvaliti s takvom posjetom i čitanjem na svome blogu, a piše protiv vlasti. Ipak, i dalje biraju Dodika, ali ga ne daju u Sarajevu, Mostaru. Ni Vasković, kao ni Dodik – ne daju RS. Ni Bakir Izetbegović ne da RS, a ne da je ni reis Kavazović.  

A postoji li, u nekoj formi, bh. javno mnijenje kao jedan od potencijalnih korektiva ponašanja vlasti, ali i tzv. opozicije?

HALILOVIĆ: Javno mnijenje se budi, ali u virtualnom svijetu, na takozvanim socijalnim medijima. Niti oni koji se tamo okupljaju i djeluju, niti vlast protiv koje se okupljaju i bore, nisu svjesni važnosti i snage Tweeter-a, Facebooka, interneta – uopće. Građani – čitatelji, radije čitaju ono što im plasiraju potkupljeni dejtonski mediji, nego što čitaju tekstove na blogovima neovisnih intelektualaca. Oni se hvale ko je kakve kolače ispekao, na kakvoj je svadbi bio, postavljaju linkove na You Tube koji vode na muzički srbijanski šund.

Dolazi nam Bill Clinton 11. jula ove godine u Srebrenicu, naravno, ne bez uručenog mu poziva. Bit će tada i tamo glavni, kada je već propustio da bude glavni 20 godina ranije. Komentar?

HALILOVIĆ: Neka halali Clinton ako ga panjkam bez dokaza, ali činjenice potvrđuju staru izreku kako se zločinac vraća na mjesto zločina. Izvještavao sam za TVSA o proglašenju slovenačke nezavisnosti. Tamo sam sreo i dosta novinara koji su se okupljali na konferencijama za tisak u Cankarjevom domu. Naravno, tema je bila “šta će biti nakon slovenačkog osamostaljenja”. Biće rat, a Bosna će stradati najviše, rekao mi je novinar Radio Sarajeva Košarić. Pa, Jadran je pun američkih brodova, rekao sam mu…

Ispostavilo se da je Košarić bio debelo u pravu.  Ne samo što USA brodovi nisu djelovali da bi zaštitili državu Bosnu, kako smo se naivno nadali, nego od te 1991. pa do 1995. Amerika nije ni prstom mrdnula da se spriječi pokolj bosanskih muslimana koji je završen genocidom. UN, koji se uglavnom financira parama Amerike, zabranio nam je braniti se od agresije sa istoka i zapada.

Oni su sukrivci za tragediju i genocid, a veliku odgvornost snosi i bošnjačko političko vodstvo, ulema, intelektualci i novinari. Nisu li nas svi selametili kako će Amerika zaustaviti četnike i ustaše prije nego počine bilo kakvo zlo. CNN je svakodnevno izvještavao o stradanjima, pokoljima, silovanjima, progonu, rušenjima…, ali i pored pritisaka od stane pojedinih intelektualaca svjetskog glasa, Clinton nije učinio ništa da bi se zaustavila srpska i hrvatska soldateska, agresija s vana i iznutra. Krv je tekla potocima u Bosni, mogla se vidjeti i  na televizijskim ekranima, a američki izvještači sa lica mjesta opisivali su u američkim novinama tragediju Bosne do u sitni detalj. Tek kada je američkoj javnosti bilo dosta krvi u Bosni, a Clinton se prepao da bi mogao na izborima ostati bez drugog predsjedničkog mandata, suglasio se sa NATO udarima po ćumezima i bajtama po RS. Tada je haman bilo kasno: četnici su uzeli pola državne teritorije kao genocidni plijen, što je i Clinton ovjerio svojim potpisom. Genocid nije spriječen, šta više – dogodio se pod nosem UN mirovnjaka u zaštićenoj zoni u Srebrenici, ali i širom Bosne.

Istina je da je Clinton htio – opet pod pritiskom svoje javnosti – ukinuti embargo na oružje bosanskoj Vladi. Ali, ta Vlada, na čelu sa Izetbegovićem – Silajdžićem, Lagumdžijom, ubočena s Cerićem – već je bila otpisala i potpisala pola Bosne za račun četnika, čak i nakon genocida. Šarene laže o samonestanku RS su ostale laž, a SDA i Izetbegović Mlađi, kao i čitava ta bolumenta tzv. političara, uleme, intelektualaca – ne da dirnuti u RS. Čak i o dvadesetogodišnjici  genocida Izetbegović izjavljuje kako niko od Bošnjaka neće ukinuti RS. Tako se Velika Srbija brani usred Sarajeva, a Clinton dolazi na mjesto i svoga zločina, kao i mnogi drugi, prvenstveno bošnjački političari i ulema. Što više tabuta, što veća dženaza, to više suza, a to više i para – a i političkih, vrlo jeftinih poena. Da sam na mjestu organizatora, zabranio bih svakome od njih dolazak u Srebrenicu… Ali, kako – kad udruženja majki koje su izgubile muževe i sinove – grle takve i pozivaju, šire ruke Clintonu, jer su izmanipulirane – kao uostalom i svi mi – manje više. Konvoj kamiona sa tabutima znao je proći kroz Sarajevo, okićen dejtonskim zastvama – koje simboliziraju ilegalni sistem u kojem se genocid nastavlja mirnim putem – a malo je Sarajlija koji u stavu mirno pogledom isprate te tabute… Bio sam na nekoliko demonstracija u Sarajevu; na njima je bilo višeantidejtonci u sarajevu učesnika iz unutrašnjosti Bosne i inostranstva, nego Sarajlija. Dok smo mi mahali zastavama sa ljiljanima, oni su ispijali pivo i kafice u hladovinama restorana i kafana. Borci, koji su također izmanipulirani, dignu se samo za svoje mrvice, radnici propalih fabrika za svoje, prosvjeta za svoje. Zavadi pa vladaj, parola je ove zločinačke vlasti koja je pratkično rabi od kako su nacisti zasjeli na kromilo države. Možda je Clinton i htio pomoći Bosni, jer je izjavljivao kako Amerika neće uraditi ništa s čim se ne slažu bosanski muslimani. A bosanski muslimani su htjeli mir – RS su već bili priznali, trebao im je Clintonov muhur i prijetnja NATO-a da će bombardirati ARBiH koja je krenula oslobađati zemlju, ali je morala stati – i povinovati se Alijnom potpisu priznanja genocidnog plijena RS; kad je RS draga “prvacima Bošnjaka” – političkim i duhovnim – kad se narod ne buni, nego raširenih ruku dočekuje baš te političare i ulemu, Clintonu i priliči počasno mjesto na mjestu zajedničkog zločina.

Jedan si od onih koji haman pola godine provedeš u svome zavičaju, u Bosni, a drugu polovicu u svome egzilskom staništu. Kako vidiš i dozivljavaš Bosnu iz egzilske perspektive a kako iznutra, kada boraviš u njoj?

HALILOVIĆ: Neko je kazao kako je on “busen Bosne.” I ja sam! Još uvijek hodajući. Silom prilika  pola godine provodim u Canadi – koja mi je omogućila život dostojna čovjeka – pa joj hvala – a nekoliko mjeseci provodim u Bosni, nešto vremena u Njemačkoj sa djecom i unučadi. Nikada nisam napustio Bosnu. Bosna živi u meni, ja sam kao pojedinac hodajuća Bosna, ma gdje se nalazio. Ne biti busenom Bosne, znači odreći se samoga sebe. Bosna je centar svijeta. Kosmos. Nepregledni izvor radosti, ali i najtežih razočarenja. Nada u bolju Bosnu nikada me nije napustila! Bosni, kao duhovnoj i fizičkoj luci, stalno se vraćam. Ovakav – nisam drag mnogima, ali ne bih se odrekao svoje pozicije nipošto. Moja je duša slobodna, čak i u okupiranom djelu Bosne, u mojem Varcaru, Rici, mada me uvijek nešto steže u prsima, ne da čestito disati. Jer, bosanska stvarnost je robovska, njen sistem je utemeljen na nepravdi i genocidu, bosanski narod se rasuo po svijetu – i u Mrkonjiću sam izložen stalnim provokacijama, pa i čestim nasrtajima na život. I danas mi četnici uništavaju imovinu. Doživio sam da borac Armije RBiH stane na stranu četnika koji me godnama napadao, vrijeđao, prijetio. Šta očekivati od srpske milicije, sudstva, u kojem sude Dodikovi poltroni, gdje pravde nema ni za lijeka. Sudije revnosno provode politiku Kizlar-agina dzamija - obnovapo kojoj su svi jednako krivi – i napadač i njegova žrtva. Ipak, za sada se opirem i svake godine provodim dosta vremena u mojem rodnom mjestu Varcaru – koji nije ni sjena od grada koji je nekada bio, koji je poseljačena srpska palanka bez duše i identiteta. Raduje me obnova Kizlar agine džamije, ali smatram da račun moraju platiti oni koji su je srušili. Zato sam bijela vrana, zato sam i džem'at morao napustiti, ispraćen psovkama ovdašnjeg nazovi imama.

Za ovakvu Bosnu trebaju i mediji po mjeri, zar ne? Kao iskusan novinar, kako zaista vidiš ulogu bh. medijskih kuća, posebno tzv. Javnih servisa, u ovoj integralnoj jučerašnjoj i današnjoj  bh. priči? Ima li časnih izuzetaka i koji su, eventualno?

HALILOVIĆ: Duga je tradicija novinarskog poltronstva. Ona je samo sada ogoljena do kosti, vidljiva iz aviona. Političari uređuju emisije u medijima koje su stavili pod svoju šapu. Tačno se zna čija je FTV, a u RS, sve su osim BN i još nekoliko, Dodikove. Ko vlada medijima, vlada i javnim mnijenjem. Bilo je toga uvijek. U moje vrijeme sam slovio kao jedan od “hrabrih” na TVSA, a ja bih rekao ne i potpuno slobodnih. Mogao si pokušati biti slobodan, ali Šagolj, Kapor, Kenićka, Guzina, a ponekad Agović ili Memija – vezivali su ti ruke. Sjećam se – jajačka “Elektrobosna“ je obećala nabaviti kameru za Dopisništvo u Jajcu. Bio je neki seminar u Neumu, okupili se svi novinari RTS-a, direktor je bio Hrvoje Ištuk, a glavni urednik Informativnog programa Smiljko Šagolj. Trebao sam o ponudi “Elektrobosne” obavijestiti Ištuka, kako bi se on  javio direktoru da ugovore posao. Naravno, nisam mu mogao prići blizu od njegovih poltrona. Ipak, dogodilo se da se slučajno nađemo u istom liftu. Zaustim da se obratim Ištuku, ne treba mi dulje od vožnje između dva sprata, ali on me sikterisa – odmahnuvši rukom i rekavši kako ga boli noga. U tom momentu, Šagolj me je ne samo strogo pogledao, nego je haman zapomagao – nemoj boli ga noga, pravio je bolne grimase na licu, hvatao se za “bolesnu nogu”, haman zapomagao.  Ipak, bio sam slobodan, jer sam se izborio za svoju slobodu; deset je mojih priloga mogao neko baciti u koš, ali jedanesti je ipak nekako prolazio. Dobro je što je Ištuka “boljela noga”, što mi nije dao progovoriti. “Elektrobosna” nije nikada kupila kameru, a da jeste, vjerovatno bi mi prisjela na nekom radničkom štrajku kada bi mi je nabili na nos, kao direktorskom poltronu, direktora kojeg upravo ruše.    

Zar očekivati da jedan Hayat formira javno mnijenje koje će se pobuniti protiv pljačke, lopovluka, veleizdaje zemlje, nakardnog sistema, političara? Gledao sam pretprošle godine njihov bajramski program. Išla je ekipa i snimala kako neki čovjek kolje kurban, ali svratili su i u vilu obitelji Hasana Čengića da bi izvijetili gledateljstvo kako bajramuje jedan od onih koji su pokrali pare za odbranu, onaj čija je sofra puna i kad nije Bajram jer je uhelačio i državu i one kojima je sofra siromašna i za Bajram.

Ima li onda svjetla na kraju bh. tunela i kako (i s kim) do njega?

Halilovic I. - 3HALILOVIĆ: Ne vidim, za sada, bojim se kako ću ga teško i ugledati. Jer, mi  se kao 1992. uzdamo kako će naš posao uraditi neko drugi. Tuđa ruka svrab ne češe. Ovi na vlasti i svi oko njih čine sve da ostanemo u totalnom mraku, osrabani, ćoravi kod očiju, u duhovnom mraku. Nije do njih, do nas je, jer nama taj smrad na ćenaru  Europe ne smrdi, a na svrab smo davno navikli. Mi nemamo ni političara ni uleme koji bi nam otvorili oči. Kada se neko i ukaže, mi ne hajemo, samo odmahnemo rukom  – da ne bi zahmetili svoj duh, makar zehru.

Podjeljena su mišljenja i znanih i neznanih, kako u BiH, tako i izvan BiH, o postojanju antiislamske kampanje/ zavjere, na globalnom nivou? Bosna nikako ne može biti izvan i te priče. Dakle, postoji li ta zavjera ili ne?

HALILOVIĆ: Ne nam postoji zavjera, ali postoji prešutna politika po kojoj su muslimani izvor zla na svijetu, oni su teroristi, pa se protiv njih na osnovu falsifikata i laži vode krstaški ratovi, manji i veći. Uzmimo slučaj Iraka. Ni jedna od Bushovih optužbi nije bila tačna, on je to znao, ali je napao Irak, unesrećio tolike građane, procjenjuje se da je oko milijun civila stradalo. Napravljen je haos. Na razvalinama Saddamovig diktatorskog režima teroristi stvaraju takozvanu “islamsku državu” koja nema nikakvih didirnih tačaka sa Islamom, kao religijom mira. Kreatori IZ nisu ti militanti, nego pogrešna politika Zapada, posebno Amerike. Nisu stradali samo muslimani u haosu koji je stvoren američkom okupacijom Iraka: od milijun iračkih kršćana, ostalo je samo njih trećina. Neki ubijeni, neki protjerani, neki se domogli Amerike i Canade. O haosu u Libiji da i ne govorimo. U Siriji – Zapad je pomagao militante da bi oborili Asadov režim, sada mlate te iste militante – “islamiste” – i tako spašavaju Asada! Nije li to haos! Umjesto da naftom bogati, ali zaostali islamski svijet uzme kao ekonomskog parnera, Zapad ga nastoji obespraviti i porobiti. A to ne ide bez potoka krvi i haosa. Tako je od same pojave Islama – krstaški ratovi, ha arhaični, ha moderni – ne prestaju.

Bliski istok je povjesno centar svjetske civilizacije. Danas je to jad i bijeda – kao posljedica slijepog pristajanja uz američku imperijalističku politiku – režima koji su radikalno islamski, u svom imenu. Hiljadama godina stari spomenici civilizacije su pod barbarskim udarom tzv. džihadista, koji se ustvari bore ne za, nego protiv Islama, navodeći vodu na mlin suvremenim krstašima. Americi ne smeta grubo kršenje ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji, a kako i bi, kada ih je Bush kršio i u Iraku i u Guantanamu, a Obama dobio nagradu za mir, mada nije ni zagrijao fotelju, niti riješio neki svjetski problem. Da pače! Saudijcima ne smeta prisustvo američkih vojnih baza u blizini islamskih svetišta, što je haram.  

Na samom kraju, iako si pisao o tome, da se dotaknemo i slučaja nedavnog terorističkog čina rušenja njemačkog aviona negdje u francuskim Alpama. Hoće li dežurni kreatori zla na ovoj Planeti uspjeti podvaliti kako je Andreas Lubitz ipak bio – musliman (makar i konvertit) ?

HALILOVIĆ: Muslimani su krivi i kada se dokaže da su nevini.Vrlo hitro bi Zapad Lubitza proglasio teroristom da je on kojim slučajem musliman. Ali, muka je – bar za sada – što nemaju nikakvog pravnog dokaza za to da je musliman, a ni ne usuđuju se ni falsifcirati. Ko god da je, musliman ili nemusliman, Lubitz je terorista. Francuski istražitelji su to potvrdili od prvog dana. Čak i izjave Lufthanzinih direktora da se radi o sposobnom pilotu sa besprijekornom letačkom historijom, idu u prilog da je terorista. Priče o bolestima koje je kao krio, o tome kako je bio i malo ćorav, padaju u vodu; prije nego je ubio tolike ljude, horljao je po interentu kako bi saznao o načinima kako ubiti sebe i druge, a baška kako zabraviti vrata pilotske kabine, da ih se ne može otvoriti…   I tvrdnja bivše djevojke kako joj je kazao da će uraditi tako nešto veliko da će za njega čuti čitav svijet. I uradio je – nikom nije smetao ćorav i bolestan pilot, sklon samoubojtsvu (terorizmu!); njegove tobožnje bolesti i danas su tajna, kao da se radi o nekom čobanu sa Manjače, a ne o pilotu u čijim su rukama toliki životi. Da je Lubitz musliman, ne bi bilo nikakvih potreba za falsifikatima i lažima, makar se avion srušio ne njegovom i ne namjernom greškom.

Bio bih optimist bez pokrića ako bih očekivao da će neke poruke iz ovog razgovora utjecati na svijest iole relevantnijeg broja građana BiH, ali neka i ovo ostane zabilježeno barem za neko sutra (ako ga bude bilo) i za neke generacije poslije nas. U svakom slučaju, hvala Ti za ovaj razgovor.

HALILOVIĆ: Nisam u ovom razgovoru rekao ništa novog, samo sam hitio podsjetiti i sebe i druge na neke činjenice. Meni nije bio zahmet…

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (671)

bg-vlasinje

isen gasi-1Zvanični podaci iz Popisa 2011. pokazuju  da u Crnoj Gori živi oko 6200 Roma  ili oko 1% od ukupnog stanovništva Crne Gore…..Romi su u Crnoj Gori vjekovima prisutni, međutim malo se o njima govorilo, afirmativno skoro nimalo. Od konstituisanja prvog Romskog nacionalnog savjeta 2008. problem Roma je podignut na jedan veći nivo ili, kako bi se reklo, problem Roma je institucionalizovan…..Dalje, proporcionalna zastupljenost Roma u institucijama sistema je najblaže rečeno, katastrofalna. U organima lokalne uprave nema niti jednog pripadnika romske zajednice, nema ih skupštinskim u radnim grupama. Nema ih u Parlamentu Crne Gore, jer je izborni cenzus  za Rome jednostavno nedostižan…..U poređenju sa drugim državama u regionu, stanje Roma u Crnoj Gori po pitanju diskriminacije je daleko blaže. Romi u Crnoj Gori jesu politički i ekonomski diskriminisani, ali ne i bezbjedonosno…..Na  svu sreću ratne strahote Romi u Crnoj Gori nisu osjetili, zahvaljujući  mudroj politici države Crne Gore. Ono što nas je pogodilo to su bile sankcije, koje su inače pogodile i ostale zajednice u Crnoj Gori…..Romi su u ovom trenutku daleko bolji organizovani od Egipćana i mi se  trudimo da i za njih obezbjedimo ista prava kao i za nas, uostalom ljudi smo i svi potičemo od jednog zajedničkog pretka Adama i Eve…..

Kao i prethodni, i ovaj intervju je načinjen u povodu predstojećeg (8. aprila) Svjetskog dana Roma. I ovom prilikom, vjerujte mi na riječ, imao sam zanimljivog i dostojnog sugovornika. Uostalom, uvjerite se i sami.

Koliko Roma trenutno živi u Crnoj Gori?

GAŠI: Zvanični podaci iz Popisa 2011. pokazuju  da u Crnoj Gori živi oko 6200 Roma  ili oko 1% od ukupnog stanovništva Crne Gore.

Od kada potječe značajnije prisustvo pripadnika Vašeg naroda u toj zemlji?

GAŠI: Romi su u Crnoj Gori vjekovima prisutni, međutim malo se o njima govorilo, afirmativno skoro nimalo. Od konstituisanja prvog Romskog nacionalnog savjeta 2008. problem Roma je podignut na jedan veći nivo ili, kako bi se reklo, problem Roma je institucionalizovan. Dakle, institucije su počele da se aktivno uključuju u rješavanju problema romske zajednice u Crnoj Gori.

Jesu li Romi u Ustavu Crne Gore priznati kao nacionalna manjina i da li kao takvi ostvaruju svoja prava? Konkretnije, kakav je položaj Roma u Crnoj Gori?

GAŠI: Crna Gora je Ustavom definisana kao građanska i u njemu je precizno navedeno da je manjina svaka zajednica, koja je brojčano manja od preovladavajuće zajednice (Crnogorci) koja im svoj jezik, kulturu, tradiciju…., što znači da niti jedna manjinska zajednica nije spomenuta u Ustavu, osim u preambuli Ustava. Tu se spominju Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Muslimani i Hrvati, Roma nažalost nema u Preambuli Ustava, što indirektno  znači da joj nije priznat status manjinske zajednice.

Nigdje, pa ni kod nas, nije sve idealno, naročito kad su u pitanju Ustavna prava Roma. Tu prije svega mislimo na autentičnu zastupljenost romske zajednice u crnogorskom Parlamentu. Dalje, proporcionalna zastupljenost Roma u institucijama sistema je najblaže rečeno, katastrofalna. U organima lokalne uprave nema niti jednog pripadnika romske zajednice, nema ih skupštinskim u radnim grupama. Nema ih u Parlamentu Crne Gore, jer je izborni cenzus  za Rome jednostavno nedostižan.

Postoje li neki oblici diskriminacije prema Romima i hoćete li navesti eventualne primjere?

GAŠI: U poređenju sa drugim državama u regionu, stanje Roma u Crnoj Gori po pitanju diskriminacije je daleko blaže. Romi u Crnoj Gori jesu politički i ekonomski diskriminisani, ali ne i bezbjedonosno. Ekonomski su dikriminisani jer ne mogu doći do posla, nemogu da ostvare ustavno pravo koje nalaže na proporcionalnu zastupljenost u organima lokalne uprave. Do danas  nema  niti jednog Roma zaposlenog u pomenutim institucijama. Politički su diskriminisani, jer je za Rome postavljen previsok cenzus za jedan poslanički mandat, što automatski znači da  su politički izolovani i marginalizovani.

Da li biste povukli paralelu između stanja pripadnika Vašeg naroda u Crnoj Gori dok je ta zemlja bila federalna jedinica bivše SFRJ i danas, kada se osamostalila?

GAŠI: Razlika je neuporediva, ne samo za romsku zajednicu, nego za sve građane Crne Gore. To su bila sretna vremena, ko  je htio, taj je mogao raditi. U to vrijeme naši Romi mahom su se bavili trgovinom i dobro su živjeli. Išli su u Tursku i Italiju, kupovali robu i dosta dobro su zarađivali. Danas je druga priča, skoro  svaka romska porodica bori se za golu egzistenciju.

A kako je bilo Romima u toj zemlji za vrijeme krvavog raspada Jugoslavije kada u Crnoj Gori nije bilo rata, ali bilo ga je u njenom komšiluku, a ta zemlja nije baš bila neutralna?

GAŠI: Na  svu sreću ratne strahote Romi u Crnoj Gori nisu osjetili, zahvaljujući  mudroj politici države Crne Gore. Ono što nas je pogodilo to su bile sankcije, koje su inače pogodile i ostale zajednice u Crnoj Gori. Nije bilo lako preživjeti to vrijeme kada za kilogram hljeba ili mlijeka treba da čekate red i na  kraju niste sigurni  da li ćete dobiti namirnicu, jer  su zalihe bile ograničene. Ali za to je kriva međunarodna politika.

Čitajući neke Vaše intervjue uočio sam, između ostaloga, da govorite o “stanju Roma i Egipićna”. Zašto i Egipćana?

GAŠI: Interesantno pitanje. Hvala Vam. Pokušaću objasniti. U Crnoj Gori postoje dvije najranjivije zajednice po pitanju socijalnog i ekonomskog statusa u društvu. Uglavnom nas isti problemi muče i to je ono što nas  spaja. Uostalom Romi su inače prepoznati kao narod koji zna  da  se solidariše  sa onima kojima je pomoć potrebna. Romi su u ovom trenutku daleko bolji organizovani od Egipćana i mi se  trudimo da i za njih obezbjedimo ista prava kao i za nas, uostalom ljudi smo i svi potičemo od jednog zajedničkog pretka Adama i Eve. Tako da i danas zajedničkim aktivnostima pokušavamo da  se izborimo za naša zajednička prava koja su nam ustavom zajamčena. Eto, nadam se  da  sam pojasnio, zašto Romi i Egipćani.

Kako vidite položaj Roma u Evropi danas, posebno odnos EU prema pripadnicima Vaše etničke skupine?

GAŠI: Romi u zemljama Evropske unije imaju neki solidan život, uslove koji su dostojni čovjeku. Međutim, u nekim državama – članicama EU  bezbjedonosna situacija  nije dobra, dakle ni u EU Romi nisu sigurni, ali ni dobrodošli. Kad je u pitanju zapadni Balkan, tu je situacija drugačija, kao što rekoh, najveći broj Roma se bori za golu egzistenciju.

romski kamp u podgorici

Hoćete li izdvojiti zemlje u Evropi i svijetu gdje je, prema Vašim saznanjima, najveća diskriminacija Roma danas?

GAŠI: Mislim da je to Mađarska, iz štampe  smo saznali da u toj državi Romi nisu bezbjedni, formiraju se paravojne formacije koje špartaju romskim naseljima i seju strah kod romskog stanovništva tako da  su i oni primorani da  se  smoorganizuju iz bezbjedonosnih razloga.

Na samom kraju: kako ćete obilježiti ovogodišnji Svjetski dan Roma? Usput, čestitam Vam taj vaš veliki praznik.

GAŠI: Hvala vam na čestitkama. Mi u Crnoj Gori svake godine, sada već tradicionalno organizujemo proslavu Svjetskog Dana Roma, gdje prisustvuju predstavnici Vlade Crne Gore, predstavnici međunarodnih institucija i ambasada. Tom prilikom pokušavamo da im predočimo aktuelno stanje Roma u Crnoj Gori, da im skrenemo pažnju na neke od problema.

Na kraju želim da istaknem da  mi je bilo posebno zadovoljstvo, što sam  bio Vaš sagovornik. Takođe sam Vam zahvalan što ste  se sjetili nas Roma iz Crne Gore.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (670)

bg-vlasinje

 

 

GabrielaDanas u Mađarskoj živi blizu 10 miliona stanovnika i prema posljednjem popisu stanovništva gotovo 309.000 ljudi su se izjasnili kao Romi. Mnogi strahuju da priznaju svoj romski identitet zbog drastičnog obima negativne  diskriminacije…..Joseph Erzherzog je bio najistaknutiji pojedinac za Rome koji se zalagao za prikupljanje i predstavljanje naših vrijednosti….. S obzirom na  pripadnost ovoj nacionalnosti mnogi su bili ubijeni, s lažnim eksperimentima mučeni, osakaćeni, deportirani u koncentracijske logore te poslani u logore smrti. U Komarom, “Star Monostor-u” bio je sabirni centar, odakle su bili poslani vozovima dalje na svoje mjesto smrti  preko slovačke granice, a veliki broj – u hiljadama, se još uvijek vode kao nestali.….Godine 1987., Kalman Lakatos, romski pisac, procjenjuje da je 70.000 Roma ubijeno u Mađarskoj…..I to je sramota za XXI stoljeća u Europi, kultura morala, da ljudi ne dobiju legitimitet. Nema sramote u tome što bismo trebali biti ponosni na nas, ako smo u skladu s vrijednostima svojih korijena, jer ih drugi ionako neće nikada zamijeniti s našima!….Kao što sam rekla, stanovništvo zemlje je 10% romsko ili romske reprodukcije, Mađari se sve manje odlučuju za djecu, a broj stanovnika romske nacionalnosti donosi veliku napetost. Nezaposlenost i ekstremno siromaštvo stvaraju začarani krug za nedovoljno kvalificirane. Romski ugled sve više naginje prema desnom krilu propagande kao žrtveno janje……

Koliko Roma danas živi u Mađarskoj i kakav je njihov tretman  od strane vlasti i lokalnog stanovništva?
Selam Pató: Danas u Mađarskoj živi blizu 10 miliona stanovnika i prema posljednjem popisu stanovništva gotovo 309.000 ljudi su se izjasnili kao Romi. Mnogi strahuju da priznaju svoj romski identitet zbog drastičnog obima negativne  diskriminacije. Za maloljetne, roditelji potpisuju papir o njihovoj nacionalnosti te iz opreza oni ne iskazuju etničku pripadnost svoje djece kako ne bi povrijedili bilo koji od njihovih budućih planova. No, opreznije procjene govore da taj broj realno iznosi  oko 500 hiljada. Ja i iskusni romski intelektualci  javno iskazujemo zabrinutost da bi broj pripadnika romske populacije mogao realno biti i do  jedan milion ljudi, što znači da je to10% od mađarskog stanovništva.
Po Zakonu o nacionalnosti iz 1993. svaka etnička skupina u Mađarskoj ima pravo osnovati vijeće. Bila sam tamo od početka, u prvom ciklusu, kao glavni činovnik Romskog vijeća. 22 godine predsjednik Nacionalnog vijeća Roma ostaje isti čovjek koji je odgovoran za kaznene uvjete po romskim pitanjima. Ja ću otvoreno reći da ovaj sistem ne samo da ne podržava romske probleme, nego ih i  podriva.
Postoji nekoliko ljudi koji drže te stvari u svojim rukama tako da manje od 10% od novca zapravo ide namjenski za potrebe Roma, dok sve ostalo za private potrebe tih ljudi.
Među našim građanskim organizacijama ne postoji kohezija, samo rivalstvo i borba da se steknu monopolističke pozicije. Veliki je problem u našoj zemlji nemogućnost formiranja unutarnje kohezije.
Možemo navesti 3 veće skupine Roma: tradicionalna (oni koji još uvijek govore romski jezik), zatim oni koji su zaboravili jezik (muzičari, naročito) te romungro, ili kako se na arhaičnom rumunjskom jeziku kaže “Beas” romany's-, a tu su i podvrste međusobno različite, te stotine manjih arhaičnih skupina koja ne pokušavaju pronaći suradnju kako bi izgradili društvo!
 
Šta je za Rome u Mađarskoj značio Joseph Erzherzog? Da li sadašnje generacije mađarskih Roma njeguju sjećanja na tog čovjeka? 
josephSelam Pató Joseph Erzherzog je bio najistaknutiji pojedinac za Rome koji se zalagao za prikupljanje i predstavljanje naših vrijednosti. Naučio je naš jezik i napravio rječnik iz svog poznavanja romskog jezika,  napravio planove za projekte koji se zapravo realizirali u vidu  integriranja Roma.  On je bio prvi čovjek na visokom položaju koji su prepoznao našu tragičnu sudbinu, pokušao riješiti naše probleme aktivno, sa svojim načinom razmišljanja, ali s najplemenitijim namjerama, te sa mnoštvom sklonosti i samoodricanja prema nama, pa će po svojim dragocjenim djelima ostati zauvijek upamćen.
 
Da li biste nešto rekli o progonu Roma u Mađarskoj do 1940. i nakon 1940., odnosno za vrijeme-za vrijeme Drugog svjetskog rata? 
Selam Pató: S obzirom na  pripadnost ovoj nacionalnosti mnogi su bili ubijeni, s lažnim eksperimentima mučeni, osakaćeni, deportirani u koncentracijske logore te poslani u logore smrti. U Komarom, “Star Monostor-u” bio je sabirni centar, odakle su bili poslani vozovima dalje na svoje mjesto smrti  preko slovačke granice, a veliki broj – u hiljadama, se još uvijek vode kao nestali. Žene i djeca su tamo umirali. Na tom mjestu smo ustanovili tradiciju  sjećanja, pri čemu svoj doprinos daju romska znanstvena i umjetnička društva.
 
 Da li je početkom Drugog svjetskog rata bio donesen  kakav zakon koji se odnosi na Rome u Mađarskoj i da li su neki vjerski velikodostojnici iz tog vremena u toj zemlji pridonijeli takvom položaju prema Vašim sunarodnjacima? 
Selam Pató: Da, ne tako davno bila sam suočena s činjenicom da je vodeći svećenici surađivali s nacističkom strankom. Nemam nikakve činjenične dokaze o njihovim imenima.

Činjenica je da su crkve bile pod nacističkim nadzorom, lična hrabrost zamisliti kako su crkveni vođe reagirali i kako su napravili popuste. No, treba spomenuti i crkvene lidere koji su postali mučenici u borbi protiv diskriminacije. Mora se zaključiti, dakle, da su odluke ovisile o pojedincima. 3 januara 1939. u Mađarskoj donesen Statut koji se za 267 dokumentiranih etničkih Roma izričito odnosi ne na obespravljenost, nego na javnozdravstvenie propise, 1939. 79 84. Međutim, ja sam, kao novinar, napravila izvještaj na bazi kazivanja starih ljudi koji imaju obitelji, da su mladi ponizne žrtve tih postupaka. 60 godina kasnije, plačući, drhteći tokom pripovijedanja, iskazuju strah i duševnu bol.

Postoje li aproksimativni podaci o broju raseljenih i ubijenih Roma tokom Drugog svjetskog rata u toj zemlji? 

 Selam Pató: Godine 1987., Kalman Lakatos, romski pisac, procjenjuje da je 70.000 Roma ubijeno u Mađarskoj. Štoviše, ako se svaka obitelj  množi po glavi, pobijenih i preživjelih žrtava zajedno,  može se kazati da je ukupan broj romskih  žrtava i do pola miliona, a koji se nalaze u centralnom registru u Parizu.

 
Zahvaljujući vama, imao sam priliku u pripremi ovog intervjua da pročitam jednu Vašu dirljivu životnu priču.Kratka ispovijed Vaše majke mene je, kao i Vas, nagnala na ovo pitanje: Stvarno, čija su “sramota” Romi u Mađarskoj?
 Selam Pató: Mislim da je sramota većinom jer je cilj bio postavljen u krivu. To im ne daje priliku da stanu, a također da zadržavaju svoj identitet. Prisila izbora proizvodi prkos! Nisu uopće upoznati s našom kulturom i moralnim tradicijama i naravno da to ne poštuju. Mi ne dobijamo dozvolu da tako bude! Ili se prilagoditi njihovoj kulturi ili nema šanse da se preživi. I to je sramota XXI stoljeća u Europi, kultura morala, da ljudi ne dobiju legitimitet. Nema sramote u tome što bismo trebali biti ponosni na nas, ako smo u skladu s vrijednostima svojih korijena, jer ih drugi ionako neće nikada zamijeniti s našima!
 
 A da li je Vaša životna priča atipična ili tipična za većinu Roma u toj zemlji?

gabriela-2
Selam Pató: Moj život nije tipičan. Imala sam osam godina kada je Bog stavio korijenima osjećaj misije, prema mojim ljudima da činim dobro i dragocjene stvari. I uvijek mi je dao vrlo snažan identitet. Nikada nisam bila u dilemi jer sam znala što želim i gdje idem. Imala sam 18 godina kad sam počela raditi sa György Rostás-Farkašem. On je čak promovirao književni i javni život romske populacije u Mađarskoj i jedan jedan od najznačajnijih pojedinca u  svoje vrijeme. Kao predsjednik prvog romske  Metropolitan Općine  i romskog znanstvena i umjetničkog društva, on je izdao 50% romske književnosti zemlje. Tako sam imala ozbiljnu bazu koju nema mnoštvo Roma! Vidjela sam svu njenu bijedu, ali nisam je doživljavala kao svoju!
 
Da li se položaj Roma u Mađarskoj značajno promijenio nakon Drugog svjetskog rata,  od 1945. do 1956., te od 1956. do 1989.? 
Selam PatóPrije njemačke okupacije, broj romskog življa u Mađarskoj procjenjuje se na 200 hiljada. Veći broj njih živjeli su životom izvan zadovoljstva, ali počeli su se baviti tradicionalnim zanatima. 50% djece je išlo u školu. Onda je njihov život došao na najnižu tačku u povijesti mađarskih Roma – genocid, od ostatka djece samo 10%  njih pohađali školu u 1957! U svrhu prezentiranja naših kulturnih vrijednosti prva inicijativa je došla tek  1957. Godine 1971. (oko mog rođenja) je bilo istraživanje koja procjenjuje da je romske populacije bilo do 320 hiljada ljudi, a 21% koji pamte svoj jezik, 71% govorilo mađarski, 8% rumunjski, 39% pojedinaca koji su bili stariji od 14 a bili nepismeni. U to vrijeme već je bio program za uklanjanje romskih naselja, uglavnom mladi ljudi su do tada bili polaskani prilikom da podižu nova, ali snovi su nestali noviom promjenom sistema. Omjer zaposlenih na poslovima koji ne zahtijevaju prethodne kvalifikacije smanjio se s 85% na 29%, organiziranje na komercijalnoj osnovi na tržištu rada nadalje nedovoljno mnogo nezaposlenih ljudi je ostavilo bez krova nad glavom, jer nisu mogu platiti svoje stambene kredite.
 
A kakav je položaj Roma u toj zemlji – članici Europske unije danas? Ima li diskriminacije? 
 Selam PatóKao što sam rekla, stanovništvo zemlje je 10% romsko ili romske reprodukcije, Mađari se sve manje odlučuju za djecu, a broj stanovnika romske nacionalnosti donosi veliku napetost. Nezaposlenost i ekstremno siromaštvo stvaraju začarani krug za nedovoljno kvalificirane. Romski ugled sve više naginje prema desnom krilu propagande kao žrtveno janje. Diskriminacija postoji te potiče mlade ljude da ako žele podnošljiv život i perspektivu za sebe, da odbiju originalnu asimilaciju. Prije nekoliko godina, žrtve brutalnog niza napada i ubistava su romske obitelji. Odabrane su privatne kuće serijskih ubojica. Bilo je 9 napada, više od 14 kuća je napadnuto, 6 ranjenih žrtava i 5 teško ozlijeđenih žrtava su bili Romi. Svijet treba znati da je dramatična situacija u Mađarskoj, da neo-nacističke paravojne organizacije ne samo da su legalne u trenutnoj vladi nego se prave slijepe na njihove operacije!

Da li romska djeca imaju nastavu u školama na njihovom materinjem jeziku, na primjer? Je li romski jezik prisutan u medijima?

Selam PatóU Mađarskoj je  2001. broj ljudi koji su se  izjašnjavali da govore romski smanjeni za 8,5%, u ukupnom broju. Iz popisa stanovništva 2011. stanovnika od gotovo 10 milijuna stanovnika Mađarske, 54.339 ljudi se izjasnilo rda govori romski jezik, što je 5% romske populacije. Naš jezik je u velikoj opasnosti! Živjeti u ekstremnom siromaštvu, djeca zauzeta učenjem zapadnih jezika, ne postoji dovoljno interesa za ponovnim učenjem našeg jezika. Jedini časopis je “Kethano Drom”, koji traje već 20 godina, György Rostás-Farkaš je vlasnik, a ja sam urednik. Mi se borimo da  osiguramo zajednički međunarodni književni prostor. Postoje mladi ljudi, ne samo Romi, koji osjećaju svoju misiju u učenju i maternjeg jezika, ali postoje I mali pomaci u literarnom radu. Zahvaljujući internetu,  otvara se novi put prema izvornoj komunikaciji!

Vi ste jedan od potpredsjednika Svjetske organizacije Roma i vjerujem da ste upoznati s položajem svojih sunarodnjaka u drugim zemljama Europe i svijeta. S kakvim se sve problemima suočavaju Romi u drugim zemljama izvan Mađarske, te da li postoje rješenja za njih? 
Selam Pató: Iz mog svakodnevnog komuniciranja s vodećim svjetskim intelektualcima Roma, smatram, možda da su Romi u Ukrajini i Turskoj u dramatičnoj situaciji kao i u Mađarskoj. Ksenofobija u tim zemljama je najdrastičnija, ljudi se osjećaju ugroženima. Paravojnih snage također ubijaju Rome u Turskoj. Siromaštvo u Ukrajini je ogromno. Za zapadne zemlje, posebno nakon ulaska Rumunije i Bugarske 2007. u EU, su imigrirali Romi, znači probleme, se ne može riješiti ljudski! Takav dramatičan istražni izvještaj je pripremljen, uključujući stanje u Njemačkoj. U Italiji i Francuskoj Romi su ozbiljni predmeti mržnje. Uključivo kao Španjolci, gdje je mentalitet dva naroda  prilično u skladu s tim. Međutim, postoji opasnost za korjenitu asimilaciju Roma.
 
I, na samom kraju, uskoro će se Svjetski dan Roma. Kako ćete ga obilježiti u Mađarskoj?
Selam PatóSiromašnim ljudima diljem zemlje pruža se prilika velikih užitaka u dobroj  hrani, piću, muzici i plesu, ali mislim da su jednako važni i hrana duše i duh hrane! Romi u najnaseljenijim općinama i organizacije civilnog društva održat će festivale. Ja ću imati prezentaciju te izložbu u Biharkeresztes-u.

 Želim vam puno sreće i uspjeha u borbi za promicanje i očuvanje romskog identiteta, te u Vašem životu  stvaralačkom radu. Hvala vam puno na ovom razgovoru.

Selam PatóHvala vam za priliku da smo mogli razgovarati o ovim važnim pitanjima. Ja vama želim produktivan rad i puno uspjeha u svim područjima života. Također želim romska mladost njeguje našu baštinu, te otvoriti je kao poklon. Živjeti s tim, proći to ponosno, sretno!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (669)
vrbas-miso
uskrs
Svim mojim prijateljima i čitateljima-kršćanima želim
 
SRETAN USKRS !
———————————————————————
To all my friends and readers-Christians I want
 
HAPPY EASTER!
——————————————————————-
A todos mis amigos y lectores cristianos quieren

FELICES PASCUAS!

 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
Poštovane kolege,
 
uz molbu nekolicine romskih organizacija, šaljem vam jednu kratku informaciju u nadi da ćete biti zainteresirani da napravite jedan izvještaj o položaju Roma u Jajcu. 
 
Naime, radi se o romskom naselju Skela u ovom gradu koje je u jako lošoj situaciji. Kanalizacija im teče kroz naselje i direktno u groblje. Kuće su Romima popravljane i po dva puta, ali opet nisu urađene kako treba. 
 
Jedna porodica sa petero djece živi na štali, a među djecom je i jedno teško bolesno. 
 
Romi u Jajcu tvrde da su i institucionalno diskriminirani, pa je to vjerovatno razlog što nemaju ni put, ni javnu rasvjetu ni kontejnere u svome naselju. 
 
Mole sve medije da izvijeste o njihovom položaju jer je situacija nepodnošljiva za život i ispod svakog ljudskog dostojanstva. 
 
Ukoliko ste voljni napraviti jedan članak ili prilog za vaš medij, molim vas da kontaktirate Indiru Bajramović, predsjednicu Udruženja ‘Bolja budućnost’ na telefon 061 739 740. 
 
Hvala vam unaprijed. 
 
Asim Bešlija,
Koalicija “Pod lupom”

sdbih

Stranka dijaspore BiH  podržava zahtjev Transparency Internationala BiH (TIBiH) za javno saslušanje direktorice Agencije za bankarstvo RS Slavice Injac zbog utvrđivanja odgovornosti u “aferi Bobar banka”.

Javno  saslušanje, kao model transparentnosti rada državnih organa je prisutan u svim demokratskim državama u svijetu gdje se javnosti trebaju dati odgovori na pitanja koja se  tiču opšteg društvenog značaja. Nijedan funkcioner ne može biti zaštićen od odgovornosti, niti ni od javnih saslušanja čije odgovore javnost ima pravo da traži i da dobije.

Pozivanje ili nonšaliranje  zakonodavnog tijela da pozove Slavicu Injac na javno saslušanje, je ispit zrelosti koji će s jedne strane pokazati u kojoj mjeri aktuelna vlast služi javnom interesu a s druge strane poslati poruku javnom mjenju u kojoj mjeri je ona spremna da se uhvati u koštac sa kriminalom i korupcijom,

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

SRETAN USKRS !

Posted: 2. April 2015. in Intervjui

sdbih

Povodom velikog kršćanskog praznika Uskrsa, upučujmo čestitku svim  građanima Bosne i Hercegovine rimokatoličke vjere.

Želimo da Uskrs bude proslavljen u toploj porodičnoj atmosferi, radosti i sreći koji će osnažiti ljubav prema bližnjima, prijateljima i svakom čovjeku dobre volje.

Pozivamo građane Bosne i Hercegovine rimokatoličke vjere da zajednički,  sa pripadnicima drugih vjera, gradimo    bolju budućnost naše društvene zajednice, istrajavujući na pricipima strpljivosti  i solidarnost,  tolerancije i  poštovanja drugog i drugačijeg.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

BEMIC_10Holokaust je temeljito istražen od strane kompetetnih, ali samo ukoliko je vezan uz njemačke naciste. Podignute su značajne institucije i u Vašingtonu i u Berlinu i u Jeruzalemu vezane uz holokaust. Zanemaren je udio različitih kvislinga i kvislinških tvorevina (Norveška, Nizozemska, Petenova Francuska, Pavelićeva NDH, Nedićeva Srbija itd.) u ostvarivanju monstruoznog holokausta na tim prostorima.Tauberova knjiga upravo tu prazninu popunjuje na uvjerljiv i dokumentiran  način tako da doprinosi osvijetljenju tih zanemarenih strahota…..U BiH, ako nisi Hrvat, Srbin ili Bošnjak ne možeš se ni kandidirati, a kamoli biti izabran za člana kolektivnog Predsjedništva. Osnovna ljudska prava su pometena, a mi to i ne vidimo, jer smo zaslijepljeni trostrukom etnokracijom. To nastaje zbog toga što ne znamo je su li važnija ljudska ili nacionalna prava…..Tito se razišao sa Staljinom upravo oko Staljinove želje da oživi Treću internacionalu kao totalitarnu ideologiju, što Tito nije htio. Evropska unija ovo ne razumije i tim njezina deklaracija o totalitarizmima nije dovoljno jasna i ponekad je paušalna…..Jugoslavija se raspala, jer nije imala unutarnje snage da iz jednostranačke socijalističke demokracije pređe u  normalno društvo sa uobičajenim demokratskim standardima…..Moji sugrađani u BiH moraju jednom zauvijek prihvatiti apsolutni prioritet ljudskih prava nad nacionalnim i religijskim pravima  jer iz ljudskih prava su izvedena nacionalna i vjerska prava, a ne obratno…..Ne postoji rascjep između bosanskih i hercegovačkih franjevaca…..Naše tri dominantne vjere judaizam, kršćanstvo (u svom pravoslavnom i katoličkom obliku) i islam po sebi ujedinjuju ljude kao djecu istog Stvoritelja, međutim, praktično preko instrumentalizacije tih vjera kroz nacionalističke ideologije vrše zlokobna iskorištavanja tih vjera za svoje račune…..Religije moraju doprinositi bratstvu, jednakosti i slobodi svih ljudi ili ih neće ni biti. Političkim naporima razumnih ljudi moraju se pridružiti i napori angažiranih vjernika kako bi se svijet ponovo sreo sa izlazom iz beznađa. IMIC i BEMIC su skromni putokazi u tom pravcu i već ostvarene oaze nade…..

Uvaženi gospodine! U pripremi ovog razgovora predložili ste da neposredni povod za isti bude promocija knjige dr. Elija Taubera “Holokaust u BiH”, koja će se održati 3. aprila ove godine u Kući ljudskih prava u Beogradu. Naravno, prijedlog je prihvaćen. Dakle, hoćete li reći nešto o organizaciji te promocije i njenim protagonistima?

ORŠOLIĆ: IMIC i BEMIC su odlučili da sa svojim partnerima iz nevladinog sektora organiziraju promociju ove važne knjige Elija Taubera o holokaustu u BiH. Mjesta su odabrana po redoslijedu – Jajce,Tišina/Šamac,Osijek i Beograd. U Beogradu je važna promocija jer su organiziatori: Beogradski centar za ljudska prava, Beogradski multireligijski i interkulturni centar i Hrišćanski kulturni centar.Tri izuzetno važne nevladine organizacije koje blisko surađuju.

Kako tumačite činjenicu da je holokaust nad Židovima u BiH tokom Drugog svjetskog rata bio dugo vremena neistražen, barem od strane historičara? Je li se tome bila ispriječila neka politika ili…?

ORŠOLIĆ: Holokaust je temeljito istražen od strane kompetetnih, ali samo ukoliko je vezan uz njemačke naciste. Podignute su značajne institucije i u Vašingtonu i u Berlinu i u Jeruzalemu vezane uz holokaust. Zanemaren je udio različitih kvislinga i kvislinških tvorevina (Norveška, Nizozemska, Petenova Francuska, Pavelićeva NDH, Nedićeva Srbija itd.) u ostvarivanju monstruoznog holokausta na tim prostorima.Tauberova knjiga upravo tu prazninu popunjuje na uvjerljiv i dokumentiran  način tako da doprinosi osvijetljenju tih zanemarenih strahota. Nema tu neke politike u potiskivanju suočavanja sa prošlošću nego ima nedostatka civilne kuraže i samoskrivljenje opuštenosti i neodgovornosti za budućnost novih naraštaja.

Bilo bi prirodno da o knjizi, posebno o njenom sadržaju, istraživačkim naporima prije njenog nastajanja te porukama, razgovaram sa njenim autorom i za tako nešto ću se potruditi. Ipak, hoćete li Vi za ovu priliku ukratko reći koje su glavne poruke iste?

holokaust u bihORŠOLIĆ: Nisam siguran koje su poruke studioznog djela Elija Taubera. Za mene poruka je vrlo jasno upozorenje da zagušljive i gromoglasne retorike zagriženih nacionalizama ne “pometu” stravične nedavne događaje. Recimo mi još sudjelujemo i prešutno odobravamo potpuno negiranje pasivnog prava glasa ljudima koji nisu iz konstitutivnih naroda. U BiH, ako nisi Hrvat, Srbin ili Bošnjak ne možeš se ni kandidirati, a kamoli biti izabran za člana kolektivnog Predsjedništva. Osnovna ljudska prava su pometena, a mi to i ne vidimo, jer smo zaslijepljeni trostrukom etnokracijom. To nastaje zbog toga što ne znamo je su li važnija ljudska ili nacionalna prava. Prvo je čovjek čovjek, a tek zatim postaje Bošnjak, Hrvat, Srbin ili Jevrej ili Rom ili ostaje samo čovjek.

Može li se vući neka paralela između holokausta nad Židovima tokom Drugog svjetskog rata, na globalnom i(li) lokalnom (BiH) nivou te strašnih zločina protiv čovječnosti, uključujući i zločin genocida u BiH 1992-1995? Da li su, zapravo, zmije ujedale svoje žrtve iz istih rupa, u oba slučaja?

ORŠOLIĆ: Paralelu je teško povući, jer nacizam je bio utemeljen na rasizmu. Problemi našeg vremena su vezani više uz nacionalističke gluposti i zagrižljivosti ili što Krleža negdje kaže uz “glupost koja je kožmička sila na Balkanu”.

Logika zla je njegovo polančanjenje i neprestano traganje za uzrocima izvan sebe.Upravo religije inzistiraju na otkrivanju tih uzroka u sebi samom a tek zatim u drugom. Da budemo potpuno istiniti da se ljudima čini da to religije čine samo deklarativno i prikrivaju pobožnu samoobmanu.

Da li su narodi i građani bivše SFRJ, posebno BiH, naučili lekcije iz neke, ne tako davne prošlosti, kakva je naprimjer ona iz perioda Drugog svjetskog rata?

ORŠOLIĆ: Mnogi nisu  shvatili da je Dan Evrope dan pobjede nad nacizmom  i sada hoće da tu pobjedu protumače kao pobjedu dva totalitarizma – nacionalsocijalizma i staljinizma. Josip Broz Tito je jedini pobjedio i Hitlera i Staljina, ali Dan nove Evrope je pobjeda nad Hitlerom u suradnji sa Staljinom (morao raspustiti Treću internacionalu kao uvjet za suradnje,ali nije se morao odreći ideologije). Tito se razišao sa Staljinom uprave oko Staljinove želje da oživi Treću internacionalu kao totalitarnu ideologiju, što Tito nije htio. Evropska unija ovo ne razumije i tim njezina deklaracija o totalitarizmima nije dovoljno jasna i ponekad je paušalna.

A da li su ih (lekcije) konačno naučili iz ranih 90-tih, kada se krvavo raspala Jugoslavija?

ORŠOLIĆ: Što prihvatiti? Sigurno da nam treba jedno sasvim novo suočavanje s prošlošću. Treba ponovno vrednovati neke historijske procese ali se mora shvaćati SFRJ kao jedna stvarnost s kojom se mora računati. Recimo SKJ je kao vodeća avangarda društva predugo oklijevao priznati Muslimane/Bošnjake kao naš narod (jer u BiH dokle god ima Srba i Hrvata ima i njih). Kosovo je tek 1912/13. postalo dio Srbije, a zašto ne bi imalo pravo na samostalnost danas, ionako Kosovari  su pretežno Albanci i nisu Južni Slaveni. Važnost Drugog zasjedanja ANOJ-a izuzetno je važna kao i Ustav 1974. što je mnogima bilo teško prihvatiti. Jugoslavija se raspala, jer nije imala unutarnje snage da iz jednostranačke socijalističke demokracije pređe u  normalno društvo sa uobičajenim demokratskim standardima.

Da li su narodi i građani BiH postali svjesni vrijednosti suživota u multikulturalnom i multireligijskom ambijentu nakon iskustava iz 1992-1995?

ORŠOLIĆ: Moji sugrađani u BiH moraju jednom zauvijek prihvatiti apsolutni prioritet ljudskih prava nad nacionalnim i religijskim pravima  jer iz ljudskih prava su izvedena nacionalna i vjerska prava, a ne obratno.To je posebno važno u BiH koje je historijska tvorevina, a ne nikakva sklepotina od ostataka Hrvatske i Srbije i nekakvog Bošnjakistana kao relikta osmanske prošlosti.Naši sugrađani moraju biti svjesni ljudskih prava iz američke deklaracije kao “prava na život, slobodu i težnju k sreći”.Putovi do tog ispunjenja idu uz pomoć multireligioznosti i interkulturalnosti i sveopće integriranosti u moderne i globalne tokove Evrope i svijeta.

Postoji li raskol među bosanskim i hercegovačkim franjevcima, posebno nakon što je juna 2013. godine smijenjen glavni urednik “Svjetla riječi” fra Drago Bojić?

ORŠOLIĆ: Ne postoji rascjep između bosanskih i hercegovačkih franjevaca. Postoje duboke podjele između njihovih gledanja na mnoge probleme suvremenog života i svakodnevne politike i uloge vjere, crkve i franjevaca u svemu tome. Fra Drago Bojić ne podnosi polovična rješenja a mnogi drugi to svakodnevno čine. Fra Drago Bojić je sličniji fra Ivanu Franji Jukiću, a hercegovački franjevci fra Grgi Matiću koji je bio iz Posušja.

Mnogi su rat u BiH 1992-1995 nazvali međuvjerskim. Da li vjere u našoj zemlji zaista razdvajaju, odnosno konfrontiraju ljude ili ih spajaju?

ORŠOLIĆ: Naše tri dominantne vjere judaizam, kršćanstvo (u svom pravoslavnom i katoličkom obliku) i islam po sebi ujedinjuju ljude kao djecu istog Stvoritelja, međutim, praktično preko instrumentalizacije tih vjera kroz nacionalističke ideologije vrše zlokobna iskorištavanja tih vjera za svoje račune. Vjerski poglavari rijetko se pravovremeno suprostavljaju tim zloupotrebama i najmračnijim manipulacijama. Recimo u Sarajevu u kojem je bilo preko 20% ljudi u religijski različitim brakovima kad umru svako se ukapa na “svojem” groblju. Jedino na ateističkoj parceli mogu se skupa ukopati.Tako propisi guraju te ljude u ateizam, ako žele biti i u grobu skupa. A cijeli život su mogli biti skupa. Dakle, naše religije po sebi spajaju ljude, ali ih praktično razdvajaju. Više ljude spajaju muzika i sport i svakodnevni život a morale bi i religije. Stari bosanski franjevci su govorili “to vjera prava nije koja razdor među nas sije vjera prava sjedinjava“.

Osvjedočeni ste borac za mir, suživot, toleranciju i pomirenje među narodima na prostorima bivše SFRJ. Naravno, niste sami u tome. Da li ste zadovoljni sa dosadašnjim postignućima na tom planu i šta su prepreke da to sve ide brže i uspješnije, na dobrobit svih ljudi? Ko još treba da vam se pridruži u toj borbi da bi ona polučila značajnije rezultate?

ORŠOLIĆ: Naši ljudi su odrasli pod parolama o bratstvu i jedinstvu. Pri tom se zaboravilo da je parola francuske revolucije kao nagovještaj novog doba bila bratstvo, jednakost i sloboda. Religije moraju doprinositi bratstvu, jednakosti i slobodi svih ljudi ili ih neće ni biti. Političkim naporima razumnih ljudi moraju se pridružiti i napori angažiranih vjernika kako bi se svijet ponovo sreo sa izlazom iz beznađa. IMIC i BEMIC su skromni putokazi u tom pravcu i već ostvarene oaze nade.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (668)

bg-vlasinje

dejan vuk stankovicMeđutim, Šešelj i njegova partija ne mogu da izvedu na ulice veliki broj ljudi, niti da naprave bilo koji oblik incidenta. Limitirani odjek Šešeljeve retorike najbolje se vidi na osnovi 3-4 odsto podrške.….Ma šta sto je povezano sa Šešeljem, politički ne ugrožava Vučića. Šešelj može kritikovati i stigmatizovani vlast pričom o izdaji, no to ovde malo koga interesuje.….Stoga,Vučićev govor uzet po sebi nije problem.Međutim, moguće da je Vučiću govor zameren, kao što je zamereno to što još uvek nije uveo sankcije Rusiji.….Ne deluje realno da Srbija, posvećena evrointegracijama, zbog Šešelja dodatno pokvari odnose sa EU i SAD.….Mislim da će Šešelju ponuditi častan izlaz, predaju uz dogovor, ako ne uspe, javnost će biti postepeno pripremana za slanje u Hag…..Šešeljev otrovni govor je bio pogonsko gorivo za raspirivanje mržnje koja je vodila u zločin.On je sramotno lice srpske politike iz bliže prošlosti koje još uvek istrajava na istim groznim porukama koje nas kompromituju kao narod i državu u očima suseda i civilizovanog sveta.….Hrvatska pomalo pokazuje silu u odnosu na Srbiju jer je član EU i NATO.Njima je cilj da njihova interpretacija  raspada SFRJ prevlada. Osuda Šešelja bi im u tome dosta pomogla i zato se dosta angažuju u ovom slučaju…..
S ovim poznatim političkim analitičarem iz Beograda sam do sada imao dva puta intervju. Ovoga puta je povod bila Odluka  Žalbenog vijeća Haškog tribunala o vraćanju Šešelja u Ševeningen. Moj sugovornik je ponovo bio susretljiv i ekspeditivan.
Da li jučerašnja naredba/odluka Žalbenog vijeća Pretresnom vijeću Haškog tribunala, na osnovu koje se Vojislav Šešelj treba vratiti u Ševeningen, može na bilo koji način destabilizirati situaciju u Srbiji?
 
STANKOVIĆ: Odluka Žalbenog Veća ima potencijal da Srbiju direktno usmeri na pitanje saradnje sa Haškim Tribunalom, što već samo po sebi budi brojne kontraverze, polarizuje javnost i pre svega budi duh konfrontacije sa Zapadom i susedima u javno-političkom polju. Međutim, Šešelj i njegova partija ne mogu da izvedu na ulice veliki broj ljudi, niti da naprave bilo koji oblik incidenta. Limitirani odjek Šešeljeve retorike najbolje se vidi na osnovi 3-4 odsto podrške.
 
A neki, poput ministra Vulina, smatraju da ta naredba Tribunala i jeste donesena u cilju “rušenja Aleksandra Vučića…..” Komentar?
 
STANKOVIĆ: Ma šta sto je povezano sa Šešeljem, politički ne ugrožava Vučića. Šešelj može kritikovati i stigmatizovani vlast pričom o izdaji, no to ovde malo koga interesuje.Promenili su se prioriteti kod građana, njih u vremenu temeljne socioekonomske krize zanima njeno što skorije rešenje. Uz to, nema više rata, odnosi sa susedima nisu idilični, ali Šešeljeva politička orijentacija i stil nastupa su naprosto nedelotvorni, ne mobilišu mase, niti uznemiravaju, Šešelj je grozni olovni teg naše neslavne prošlosti.
 
A kako komentirate reakciju samog Vučića koji je javno kritizirao obje odluke Haga – i onu o puštanju Šešelja na privremenu slobodu s početka novembra 2014. i ovu sada, da se vrati u pritvor?
 
STANKOVIĆ: Vučić je proevropski političar i njemu Šešelj smeta jer odvlači ionako skromnu socijalnu energiju u pogrešan pravac, namećući pogrešne prioritete u političko-javnom polju.
 
A ima li premijer Srbije argumente za tezu da je ova odluka Međunarodnog suda za ratne zločine u vezi sa njegovim nedavnim govorom u povodu 16-te godišnjice NATO-ovog bombardiranja Srbije?
 
STANKOVIĆ: Govor premijera je nosio dve poruke koje, po mom uverenju, nisu sporne:pijetet prema žrtvama, posebno nevinim, i drugo, spremnost da se Srbija posveti reformama i okret ka EU. E sad moguće je da je nekom smetalo da je umesto”stradali”upotrebio reč “pobijeni”, što je skup održan pred objektima koji su razoreni u bombardovanju i slično. No, treba biti realan: svaka zemlja koja je civilizovana ima pijetet prema žrtvama. Uzimite poštovanje koje prema poginulim vojnicima pokazuje predsednik SAD pri poseti vojnom groblju u Arlingtonu. Stoga,Vučićev govor uzet po sebi nije problem.Međutim, moguće da je Vučiću govor zameren, kao što je zamereno to što još uvek nije uveo sankcije Rusiji.
 
Šešelj je već izjavio da se neće dobrovoljno vratiti. Koji su sada mogući scenariji? Brza akcija policije i slanje u Hag ili izručenje uz odugovlačenje i ekstradicija?
STANKOVIĆ: Ne deluje realno da Srbija, posvećena evrointegracijama, zbog Šešelja dodatno pokvari odnose sa EU i SAD.
 
Vlada Srbije je očigledno na potezu i najavljen je već njen politički stav po ovom pitanju, odnosno po pitanju eventualne ekstradicije. Kakav stav bi bilo realno za očekivati? 
 
STANKOVIĆ: Mislim da će Šešelju ponuditi častan izlaz, predaju uz dogovor, ako ne uspe, javnost će biti postepeno pripremana za slanje u Hag. Promptno hapšenje je već sad izostalo.
 
Neki visoko pozicionirani članovi Srpske radikalne stranke ovu situaciju sa njihovim predsjednikom tumače kao atak na njihovu stranku, jer je, kako kažu, njena popularnost u zemlji u usponu. Šta Vi mislite o tim tezama? 
 
STANKOVIĆ: Teza koju plasiraju radikali je primer logičke greške koja se zove zaključivanje iz nedokazane pretpostavke. Jednostavno, teza je neutemeljena jer nema nijednog istraživanja koje radikale beleži na blizu pet odsto, što je izborni prag u Srbiji i ulazak u zonu političke relevantnosti. Do sada takvih istraživanja nema i verovatno ih neće biti štagod bilo sa Šešeljem.
 
Kako komentirate reakcije od strane predstavnika raznih nevladinih organizacija iz BiH – žrtava ratnih zločina, koji ovaj potez Haga odobravaju?
 
STANKOVIĆ: Reakcije su normalne i očekivane. Šešeljev otrovni govor je bio pogonsko gorivo za raspirivanje mržnje koja je vodila u zločin.On je sramotno lice srpske politike iz bliže prošlosti koje još uvek istrajava na istim groznim porukama koje nas kompromituju kao narod i državu u očima suseda i civilizovanog sveta.
 
 I zvanični Zagreb je pozdravio odluku Tribunala da se Šešelj treba vratiti u pritvorsku jedinicu. Kako biste to komentirali i vjerujete li da je i ta zemlja lobirala u EU i UN da Haški tribunal donese sada takvu odluku protiv opuženika kojeg su bili pustili na privremenu slobodu radi liječenja?
 
STANKOVIĆ: Hrvatska pomalo pokazuje silu u odnosu na Srbiju jer je član EU i NATO.Njima je cilj da njihova interpretacija  raspada SFRJ prevlada. Osuda Šešelja bi im u tome dosta pomogla i zato se dosta angažuju u ovom slučaju.Uz to, Hrvati su očekivali pozitivnu odluku po pitanju njihove tužbe za genocid pred Međunarodnim Sudom Pravde u Hagu. Pojačana angažovanost je kompenzacija za neuspeh u malopre pomenutom slučaju.
 
seseljIpak, mora se priznati da je suđenje Šešelju u Hagu trajalo apsurdno predugo i da je samim tim činom Haški tribunal ugrozio vlastiti kredibilitet. Zašto je, po Vašim saznanjima i(li) pretpostavkama, Šešelj bio u tom Hagu 12 godina a da mu još nije izrečena presuda?
 
STANKOVIĆ: Dužina trajanja postupka je dokaz da postupanje Tribunala veoma problematično, gotovo nedopustivo. No, greške u proceduri ne mogu biti alibi za Šešelja, njegovu politiku i otrovno razornu retoriku.
 
Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
 
STANKOVIĆ:
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (667)
vrbas-miso
 
NI TERORISTI NI ŽRTVE NE ZASLUŽUJU DVOSTRUKE ARŠINE – TERORIZAM JE TERORIZAM MA KO GA POČINIO

Piše: Ibrahim Halilović

ibrahim halilovic

 

 

 

 

Lahko bi bilo da je Andreas Lubitz, kopilot „Germanwingsovog“ aviona kojeg je namjerno razbio o Alpe ubivši i sebe i još 149 nedužnih ljudi – bio makar i imenom – musliman. (Ali, ko zna, ako već i nije tajno prešao na Islam, ima ko da ga i prevede, posmrtno!!!)

Tada ne bi bilo dvojbe od prve vijesti o toj tragediji da je to teroristički akt.

pilot, mapa

Francuski istražitelji su od prvog saznanja za tragediju tvrdili kako je letjelica namjerno oborena.

Oni nisu imali, niti imaju, ikakvu dvojbu: to je zločinački akt izvršen sa predumišljajem, makar oni to tako i ne formulirali.

Nakon analize razgovora u kabini litjelice, istražitelji su ustanovili kako je kopilot zaključao vrata tako da ih ne bi mogao otvriti i u kabinu se vratiti pilot koriteći kod za otvaranje. Potom je, savim svjestan u uračunljiv, planski kopilot – isključio automakog pilota, te zadanu visinu leta na 38.000 stopa (oko 12 km) ručno smanjio  moguću visinu od stotinu stopa, najmanju moguću! Devet sekundi poslije, avion je počeo padati. To je bio znak za uzbunu kontroli leta na zemlji, koja je dva puta pitala kopilota zašto tako drastično mijenja visinu. Oba puta kopilot nije odgovorio.

Na snimku se čuje lupanje na vrata kabine i jasan zahtjev da mu otvori vrata, ali kopilot nije bio ni mukajet; on se zadevarao oko rušenja letjelice znajući tačno koliko mu je vremena potrebno. Disao je normalno, bez uzbuđenja sve do samog udara letjelice o zemlju. Imajući sve to, kao i čninjenicu da je u avionu bilo 149 osoba, taj kopilotov akt se ne može nazvati samoubojstvom, zaključio je francuski istražitelj.

Najviši predstavnici avio-kompanije „Lufthanse“ koja je vlasnik „Germanwingsa“ odmah po saznanju za taj teški udes tvrdili su kako je kopilot bio i mentalno i fizički potpuno zdrav i sposoban za letenje, kako su oni vrlo ponosni na rigorozne psihofizičke testove kroz koje je prošao.

andreas-lubitz

Andreas Lubitz – namjerno izazvana avionska nesreća nije ništa drugo do terorizam – a ako nije musliman, pa može postati i poslije smrti. Jer muslimani su zaduženi za terorizam

Izjavljivali su, istina, kako je prije šest godina bio prekinuo, pa nastavio trening i uspješno položio za letača. Bio je pilot sa beprijekornim letačkim stažom.

„Germanwings“ nema srećom u svojoj floti „Airbus 380“ koji prima do 800 putnika, a da ima moglo je zapasti tako dobrog pilota Lubitza da upravlja i takvom letjelicom, pa da je, punu putnika, zapuca u Alpe ili skrha u Atlanski ocean. Mogao je i birati između najviše zgrade u New Yorku, ili prepunog fudbalskog stadiona u Engleskoj…

Kopilot Lubitz nije musliman, a kriv je za smrt tolikog broja ljudi! Niko taj čin ne naziva smišljenim terorističkim aktom, da li baš zbog te činjenice!?

Stoga se po svaku cijenu pokušava naći neko obrazloženje ili opravdanje za takav zločinaki teroristički svjesni akt, kako on u očima javnosti ne bio ono što jeste. Neće biti iznenađenje ako ga posthumno proglase muslimanom – prešao na islam za života, išo u džamiju, ali krio!!! Zar se ne mogu lahko potplatiti svjedoci, falisficirati dokumenti koji će to sve potvrditi, dokumentirati?

Lansirane su priče o skrivenoj psihičkoj bolesti pilota (ubojice), zatim o njegovom slabom vidu koji je mogao utjecati na njegovu psihu. Moguće je kako je to sve i tačno, ali otkud takav za „volanom“ – i sakat u mozak i ćorav.

Utvrđeno je da je kopilot prije kobnog leta u kojem će usmrtiti 149 nedužnih ljudi, bio  kod doktora, da je doktor propisao bolovanje baš za taj dan, a on je ipak letio. Nije smio, ali je letio! Umno bolestan i ćorav!

Skrivio je tešku nesreću, i to svjesno, krijući i doktorske nalaze o nesposobnosti za rad – dakle upravljanje letjelicom.

Kako to da – u svakom pogledu jednoj od najrazvijenijih zemalja na svijetu – avionska kompanija „Germanwings“ drži pilota koji ima problema sa vidom (a ne nosi naočale!!!), koji ima problema sa psihom, nekom skrivenom bolešću, a da tvrdi kako je taj pilot – zdrav sa besprijekornom letačkom historijom?

Kako je moguće da u jednoj takvoj državi pilot skriva svoju bolest, ako ona zaista postoji, pokraj tolikih rigoroznih psiho-fizičkih testova i redovnih liječničkih pregleda?

Kako je moguće da u jednoj takvoj državi doktor koji propisuje bolovanje pilotu – ne obavijesti avionsku kompaniju kako taj njen pilot nije sposoban za letenje toga dana, pa da mu ne daju ni blizu aviona, a kamo li da leti?

Bolest, bolovanje, psihičko-stanje (ko)pilota nije samo njegova privatna i(li) doktorska tajna, nego infromacija za opće dobro i sigurnost ljudi, pa je morala biti dostupna svima koji se brinu o sigurnosti letenja i koji se bore protiv terorizma.

Kako je moguće da u jednoj tako razvijenoj, visokosofisticiranoj državi kakva je Njemačka, jedna klinika iz Düsseldorfa i danas, nakon pogibije tolikih nedužnih putnika, krije od  javnosti nekakvu bolest koju je imao taj pilot?

Zar je preče čuvanje privatne zdravstvene tajne pilota, od života stotina nedužnih putnika?

Kako je moguće da jedna tako visoko civilizirana zemlja,  aktivan sudionik borbe protiv terorizma, država jakih i dobro opremljenih i razgranatih sigrnosnih službi, pa i mnogih svjesnih pojedinaca građana – dopusti sebi luksuz da tek nakon ovog strašnog zločina – saznaje od pilotove bivše cure – kako je on rekao da će uraditi nešto da će svako čuti za njegovo ime? Šta je to, ako nije prijetnja pilota da će srušiti avion pun putnika i da će o tome brujati planeta?

pilot-mjesto-nesrec487e

Ni komada: Ostaci namjerno srušenog njemačkog aviona i namjerno ubijenih 149 potnika i članova posade – nalaze se razbacani na nekoliko kvadratnih kilometara na nepristupačnom terenu

Ako je to sve tako, nije li to greška toga sistema!?

Naravno, sve bi bilo lakše da je pilot musliman, iako je terorizam – terorizam, ma ko ga počinio.

Terorizam nema opravdanje niti izlike! Očito, on nema ni nacionalnosti. To je globalna pojava, ali za nju su zaduženi – muslimani!

pilot-c5bealost1

Žalost za nevino ubijenim u avionskoj nesreći koju je namjerno izazvao kopilot “Germanwingsa” na letu Barcelona – Düsseldorf

Kakva je razlika između onih terorista koji su spucali otete avione u one tornjeve u New Yorku, i ovog Nijemca koji je također oteo letjelicu i rasturio je po Alpama, ne dopuštajući svom kolegi da mu to plansko zločinstvo spriječi? Razlika je samo u imenima, ali ne i u djelu. “Ko ubije jednu osobu, kao da je ubio čitav svijet”, kažu svete knjige…

Smrt tri hiljade ljudi u New Yorku bio je povod i razlog Bushu da se osveti smrću milijun muslimana, ni krivih ni dužnih, te da spirlala zla kulminira takozvanom islamskom državom, koja nema veze sa islamom, ali ima sa terorizmom.  Sve su to đavolska posla!

Anders Behring Breivik, norveški državljanin izvršio je 22. jula 2011. godine zločin; nakon što je prethodno izvršio bombaški napad u Oslu kojim je stradalo osmero ljudi – preobučen u policajca –  hladnokrvno je pobio  još 69 mladića i djevojaka u omladinskom kampu Laburističke stranke.

Prve vijesti su govorile da se radi o terorističkom zločinstvu, ali kada je utvrđeno da se ne radi o muslimanu, nego nekome ko to djelo čini u „samoobrani“ od „islamske najezde,“ nazvan je mentalnim bolesnikom od strane liječničke komisije.

breivik

Breivik, ašćare Hitler: Iz mržnje prema Islamu, počinio teroristički akt prema nemuslimanima – nedužnim civilima. Medicinski vještaci ga proglasili zdravim, a sud – ludim. Tako mu je halanjen terorizam, bez obzira što je dobio 21 godinu zatvora

Džaba što je taj nalaz oboren jer je drugi tim medicinskih vještaka ustanovio kako je Breivik normalan, te da je svjesno počinio planirani zločin, sud ga je proglasio ludim! To nije terorizam, to je gest umobolnika. Takva slika o njemu se uporno nameće javnosti. Svaka sličnost sa psihički bolesnim i ćoravim njemačkim pilotom koji je srušio avion sa 149 osoba, je slučajna, zar ne!

Pripadnici HVO-a pobili su 116 bošnjačkih civila 16. aprila 1993. u Ahmićima, u središnjoj Bosni. Naravno, to nije terorizam.

U Stupnom Dolu kod Vareša, vojnici HVO-a su prisilili Bošnjake da izađu iz svojih domova, potom ih opljačkali te samovoljno smaknuli muškarce, žene i djecu. Ni to nije terorizam.

Dvanaest seljaka je natjerano u štalu koju je HVO zapalio, ali su uspijeli pobjeći. Ipak, nekolicina leševa je nađeno zapaljeno u njihovim kućama. Gotovo cijelo selo je bilo razrušeno. Od 37 žrtava, samo su šestero bili vojnici, što nema veze sa terorizmom, zar ne!!!

U Srebrenici su četničke jedinice, pod komandom Ratka Mladića, izvršile sredinom jula 1995.  genocid nad više no 8000 bošnjačkih civila i tako, počinile najveći zločin u Evropi nakon II svjetskog rata, naravno u samobrani.

Četnici su u Oborcma kod Donjeg Vakufa početkom septembra 1995. strijeljali 29 civila – građana Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa)- Bošnjaka i Hrvata – koji su im do tada kulučili na kopanju rovova sa četničke jedinice. Za taj teroristički akt niko još nije odgovarao.

I Bošnjaci su počinili strašne terorističke zločine nad Srbima i Hrvatima koji se ne mogu ničim opravdati. I to je terorizam.

Iako su Srbi počinili oko 90 posto zločina u Bosni, a Bošnjaci i Hrvati ostatak – političari nastoje uz pomoć sudstva dokazati kako su svi isti, kako su u jednakom broju i omjeru činili teške zločine, kako je bio građanski rat i kako je Bosna kao zajednička država nemoguća.

Sve su to teroristički, zločinački akti.

Iako je „masakr“ nad muslimanima Srebrenice najgori i najteži zločin i terorizam u Europi poslije II sjetskog rata koji je i sudski dokazan – genocid nad Bošnjacima ne samo da se poriče i zataškava, a zločince malo ko smatra teroristima, nego su teroristi nagrađeni državom u državi. Preživjele žrtve su njihovi taoci koje oni i danas zastrašuju, kojima prijete, postrojavajući se na mjestu zločina.

(Na mjesto zločina ponovo će ovog ljeta doći kao heroj i bivši  američki predsjednik Clinton koji tri i po godine nije ni prstom mrdnuo da bi spriječio pokolj bosanskih muslimana ne samo u Srebrenici, od strane četničkih terorista. Tek kada ga je pritislo javno mnijenje koje nije moglo više podnijeti strašne zločine nad muslimanima, kada se prepao da bi u izborima mogao izgubiti drugi predsjednički mandat – odlučio se na blagu interevenciju koja je rezultirala ukidanjem Republike Bosne i Hercegovine i stvaranjem RS, sve uz amin A. Izetbegovića. Time je ugrožen opstanak države, a i najbrojnijeg bosanskog naroda. Clinton će za te svoje zasluge kao počasni gost liti suze u Srebrenici i ovog ljeta, a majke čije su sinove pobili četnici – teroristi kojima je Clinton kao nagradu dao državu – žele mu najtopliju dobrodošlicu – na mjestu zločina!

Šta bi bilo da su  muslimani Bosne, ne daj Bože, počinili nad kršćanima ili hrišćanima takav zločin, da su ih pobili, osakatili, silovali, rastjerali, porušili gradove i sela, bogomolje? Ma ne bi im bilo traga u Bosni!

Boj se, neće im biti traga ni ovako jer su teroristi nagrađeni državom u državi u kojoj se genocid nastavlja mirnim putem, prostim okom vidljiv, a prijetnje genocidom svakodnevna je nekažnjena pojava. Ali, to ne vidi ni Clinton, a kako bi B. Izetbegović. I obratno!

plac48d-u-srebrenici

Žalost Srebreničanki za nevino ubijenim očevima, sinovima, braćom – u planiranom, genocidnom, terorističkom zločinu koji je i sudski dokazan, ali za koji su teroristi nagrađeni državom u državi

Dakle, radi se o različitim aršinima za ista ili slična teroristička djela.

Treba li sada, ili je trebalo na početku ovog teksta reći kako sam musliman, kako je Islam religija mira i kako se stidim za svaki zločin učinjen i u ime Islama, muslimana, a i u moje ime? To je postala zahtjevna moda u svijetu koji je preplavljen islamofobijom, namjerno izazvanom.

Reći ću samo to da me je tragedija u Francuskim Alpama, gdje je kopilot namjerno srušio avion pun putnika, duboko dirnula, te sam i suze pustio zbog smrti nevinih ljudi, žena, djece, posebno zbog onih srednjoškolaca. I druge nesreće i tragedije u svijetu me duboko potresu i uznemire….

Plakati je za svakom nevinom žrtvom, jer onaj ko ju je ubio – počinio je bezbožnički, protuvjerski, neljudski čin i mora biti kažnjen.

Terorizam je terorizam ma ko ga počinio, a žrtve su žrtve ma ko bile.

Ni teroristi, ni žrtve ne zaslužuju dvostruke arsine.

ustaše, četnici i nijmci

Četnici i ustaše za istim hastalom, u istom terorističkom i fašističkom zločinstvu u II svjetskom ratu…četnici u višegradu

Ovovremenski četnici slobodno se postrojavaju na mjestu zločina i prijete novim terorizmom i genocidom

(preuzeto sa https://ihalilovic.wordpress.com/2015/03/28/ni-teroristi-ni-zrtve-ne-zasluzuju-dvostruke-arsine-terorizam-je-terorizam-ma-ko-ga-pocinio/)

geigerLjudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću nezaobilazan su dio novije hrvatske povijesti. No, mnogobrojne su teme i pitanja ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću u historiografiji otvoreni, neriješeni ili nedostatno obrađeni…..Pitanje ljudskih gubitaka zbog mnogobrojnih je razloga jedna od najzamršenijih istraživačkih tema koje treba propitivati i dopunjavati. Stoga u radu na znanstveno-istraživačkom projektu “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću” istražujemo, ili bolje reći sondiramo, nepoznate, nedostatno obrađene ili kontroverzne teme…..U istraživanju ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću problem je najčešće ne samo pomanjkanje izvora i vjerodostojnih pokazatelja nego i “dobre volje” da se određena pitanja valjano obrade…..Uvažavajući sve pokazatelje i pretpostavke nezaobilazne u izračunavanju ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, demografski gubici mogu iznositi oko 2 milijuna a stvarni gubici oko 1 milijun. Znatnija povećanja demografskih i stvarnih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu najčešće su prilagođavanje metodologije izračunavanja za potrebe prihvatljivih demografskih i stvarnih gubitaka pojedine nacionalne/etničke skupine…..Prema svim pokazateljima, u neposrednom poraću 1945. ljudski gubitci Hrvatske mogli bi ukupno iznositi najmanje 70 000 do 80 000 osoba, Hrvata, ali i drugih, Nijemaca, Talijana, Mađara…..No, prema utemeljenim procjenama i navodima, ukupni gubici vezani uz pojam Bleiburg mogli bi iznositi najmanje oko 70 000 do 80 000, a gubici Hrvata najmanje oko 50 000 do 55 000…..Usuđujem se samo reći, da srpski nacionalisti enormno povećavaju broj žrtava logora Jasenovac, a hrvatski nacionalisti broj jasenovačkih žrtava potpuno minimaliziraju. No, jednako su neugodna i srpska nacionalistička pretjerivanja o broju stradalih i žrtava Srba u NDH, posebno žrtava u Jasenovcu, i hrvatska nacionalistička minimaliziranja tih brojeva. Pojednostavljeno, najčešće je riječ o tome tko i(li) koja strana više, upornije i uvjerljivije izmišlja i laže…..Knjiga Josipa Pečarića “Zabranjeni akademik – Prijevarom u HAZU?!”, ustvari zbirka je osvrta, prikaza i članaka J. Pečarića i nekoliko drugih hrvatskih publicista i povjesničara o historiografskom i publicističkom radu prof. dr. sc. Ive Goldsteina, i najkraće rečeno prikupila je i prikazala mnogobrojne netočnosti, i činjenične i interpretacijske te ishitrene tvrdnje koje ne bi trebale biti svojstvene znanstvenicima, u radovima I. Goldsteina, koji se uz podršku razno-raznih svetonazorski mu sklonih medija već neko vrijeme svojim stajalištima i napisima lobotomizira hrvatsku javnost…..Hrvatska je danas poprilično ideološki podijeljeno društvo, kao uostalom i ostale države proizašle iz SFR Jugoslavije. Jedan od uzroka je svakako nedoraslost demokracije, ali i petljanje politike odnosno političara u sve i svašta. Uloga medija je ne manje važna, napose u manipuliranju, pa i produbljivanju tih podjela …

Uvaženi gospodine Geiger! S obzirom da ste voditelj projekta naznačenog u nadnaslovu, logično je da će dominirati teme koje su determinirane i tematski i vremenski u njemu (projektu), tijekom ovog razgovora. Dakle, na čemu ste temeljili svoja dosadašnja istraživanja u okviru tog projekta i može li se već sada, u fazi trajanja projekta, govoriti o broju ljudskih gubitaka u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata?

GEIGER: Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću nezaobilazan su dio novije hrvatske povijesti. No, mnogobrojne su teme i pitanja ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću u historiografiji otvoreni, neriješeni ili nedostatno obrađeni. Nezaobilazno je bilo upotpunjavanje dosadašnjih spoznaja i reinterpretacija dosadašnjih rezultata istraživanja, često proizvoljnih i netočnih, posebice u historiografiji, publicistici, javnim medijima i udžbenicima povijesti. U skladu s navedenim, znanstveno je na projektu obrađeno nekoliko važnih i nezaobilaznih tema i pitanja o ljudskim gubicima Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću, rezultati kojih istraživanja su i objelodanjeni:

– Prisilne i dobrovoljne migracije stanovništva tijekom Drugog svjetskog rata na području Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.), – Logori, zatvori i prisilni rad u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1941.-1945./1945.-1951., – Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Saveznički zračni napadi na Nezavisnu Državu Hrvatsku 1943.-1945., – Bleiburg i Križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura, – Rad Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području Hrvatske (1944.-1947.).

Moguće je govoriti, barem što se projekta “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću” tiče, samo o bojidbenim pokazateljima ljudskih gubitaka navedenih obrađenih tema i pitanja. No, povjesničari trebaju uvažavati, razumijevati, i kritički naravno sagledavati i ranija istraživanja i istraživanja drugih kolega povjesničara. Ukratko, jedan istraživač ili manja skupina povjesničara može samo obraditi valjano neka pitanja i teme. No, nedvojbeno, ljudski gubitci Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu i poraću kreću se u okvirima izračuna odnosno procjena demografa. Za Hrvatsku su najpoznatije, pa i najprihvatljivije procjene, s neizbježnim korekcijama prema većim ili manjim vrijednostima za pojedine kategorije ljudskih gubitaka, primjerice one Bogoljuba Kočovića, Vladimira Žerjavića i Vladimira Stipetića.

Kočovićeva procjena stvarnih gubitaka za Hrvatsku 295.000 i demografskih gubitaka 605.000, a Žerjavićeva procjena stvarnih gubitaka za Hrvatsku 271.000 odnosno 295.000 i demografskih gubitaka 604.000. Prema Kočoviću od 1,014.000 stvarnih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Hrvatska je imala: 295.000, od čega 125.000 Srba i Crnogoraca, 124.000 Hrvata, 17.000 Židova i 29.000 Ostalih Prema Žerjaviću od 1,027.000 stvarnih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu Hrvatska je imala: 271.000, od čega 131.000 Srba, 106.000 Hrvata, 2.000 Muslimana, 10.000 Židova i 22.000 Ostalih. Žerjavić izračunima stvarnih gubitaka po republikama i pokrajinama i nacionalnim/etničkim skupinama dodaje i oko 80.000 Jugoslavena, od čega 33.000 Srba, 24.000 Židova, 14.000 Hrvata, 3.000 Muslimana i 6.000 Ostalih, koji su tijekom Drugoga svjetskog rata život izgubili u inozemstvu. Tako ukupni brojevi stvarnih gubitaka prema Žerjavićevim izračunima po republikama i nacionalnim/etničkim skupinama mogu biti neznatno različiti odnosno veći. Naime, prema Žerjaviću, Hrvatska je tijekom Drugoga svjetskog rata izgubila oko 295.000 osoba, od čega 137.000 Srba i 118.000 Hrvata. Rat je uzrokovao i velike migracije stanovništva izvan Jugoslavije. Najviše je migranata iz Srbije, posebno Vojvodine, i Hrvatske. Ukupan broj migriralih iz Jugoslavije od 1939. do 1948. iznosi prema Kočoviću 638.000 odnosno 654.000, prema Žerjaviću 669.000 osoba. Najviše je migriralih iz Jugoslavije bilo Nijemaca i Talijana. Prema Žerjaviću ukupan broj migriralih iz Hrvatske od 1939. do 1948. iznosi 157.000 osoba.

Prema Stipetićevim procjenama na području Hrvatske je 1931. bilo 3.785.300 stanovnika, od čega 2.680.900 Hrvata, i 1941. trebala je imati 4.235.000 stanovnika, od čega 3.025.300 Hrvata, 1945. trebala je imati 4.326.900 stanovnika, od čega 3.063.000 Hrvata, 1948. trebala je imati 4.495.000 stanovnika od čega 3.180.600 Hrvata. U razdoblju od 1931. do 1948. iselilo je izvan Jugoslavije 40.000 Hrvata iz Hrvatske, a ukupno je izvan Jugoslavije iselilo 239.000 stanovnika Hrvatske. U istom je razdoblju iz drugih područja Jugoslavije u Hrvatsku doselilo 15.000 osoba, od čega 6.000 Hrvata, a iz Hrvatske je u druga područja Jugoslavije odselilo 91.000 stanovnika, od čega 7.000 Hrvata. Različite asimilacije stanovništva Hrvatske od 1931. do 1948. iz jedne etničke skupine/nacionalnosti u drugu iznose najvjerojatnije oko 62.000., i što uz brojke migriralih pojedinih etničkih skupina/nacionalnosti unosi podosta nesigurnosti u utvrđivanju ljudskih gubitaka. Prema izračunima V. Stipetića ljudski gubici Hrvatske u razdoblju od 1931. do 1948., sa naglaskom na događaje u Drugom svjetskom ratu iznose: demografski gubici ukupno 716.000, od čega najviše Srba 227.000, zatim Hrvata 190.000, Nijemaca i Austrijanaca 102.000 i Talijana 83.000, a stvarni gubici ukupno 337.000, od čega najviše Hrvata 149.000, zatim Srba 130.000, Roma 20.000 i Židova 18.000.

Pitanje ljudskih gubitaka zbog mnogobrojnih je razloga jedna od najzamršenijih istraživačkih tema koje treba propitivati i dopunjavati. Stoga u radu na znanstveno-istraživačkom projektu “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću” istražujemo, ili bolje reći sondiramo, nepoznate, nedostatno obrađene ili kontroverzne teme. No, kako je broj istraživača na projektu “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću” 3 (slovima tri), uključujući i mene kao voditelja, opseg istraživanja i intenzitet rada su ograničeni, čemu znatno doprinose i nedostatna materijalna sredstva za poduzimanje opsežnijih istraživanja.

Nedvojbeno, pitanju ljudskih gubitaka, i vojnika i civilnog stanovništva, poginulih, ubijenih, od posljedica rata umrlih te nestalih osoba ne može se pristupati na temelju improvizacija, nego na temelju određenih stvarnih pokazatelja, kako bi se došlo do najpribližnijih podataka o broju i imenima stradalih i žrtava. Utvrđivanje ljudskih gubitaka nije samo znanstveno-istraživačka nego i civilizacijska potreba i nužnost.

Koje ste sve izvore koristili i jesu li bili svi dostupni?

GEIGER: Izvori za istraživanje ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu su mnogobrojni, no i u mnogočemu nedostatni. Primjerice, i u slučaju utvrđivanja žrtava logora Jasenovac i slučaja Bleiburg, izrazito je malo izvornih dokumenata, mnogobrojni su suvremenici i sudionici događaja, ali svjedoci su često, i najčešće subjektivni, pa i nepouzdani, barem što se tiče brojčanih navoda. Teško je nabrojati sve izvore, a konzultirano je arhivsko gradivo ponajprije britanskih, njemačkih, slovenskih, hrvatskih, bosanskhercegovačkih i srbijanskih arhiva, i muzejskih i bibliotečnih zbirki. Popisi korištenih izvora i literature, u objavljenim radovima, i knjigama o navedenim istraživanim temama je izrazito velik. Veći problem bilo je nepostojanje pojedinih fondova gradiva, jer mnogobrojna je dokumentacija uništena, pa i njihova poprilična nesređenost, što znatno usporava istraživanje.

Da li se tijekom istraživanja u sklopu tog projekta eventualno otvaraju i neke nove teme?

GEIGER: Svako znanstveno istraživanje otvara, ili bi trebalo otvoriti, nove teme, ili barem pitanja. To donekle potvrđuju i gore navedene obrađene teme znanstveno-istraživačkog projekta “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”. Nakon navedenih tema,  na projektu “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”u tijeku je rad na istraživanju Sudovi za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj 1945., o Hrvatima u izbjegličkim logorima u Austriji i Italiji nakon Drugoga svjetskog rata i pitanje odnosa prema grobovima i grobljima okupatora i “narodnih neprijatelja” u Hrvatskoj i Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata.

Ipak, tema o ljudskim gubicima za vrijeme Drugog svjetskog rata jeste jedna integralna priča o ljudskim gubicima na prostorima bivše zajedničke nam države. Različiti su podaci o tom broju, zavisno iz kojih izvora dolaze. Da li ste Vi na tragu nekog realnog broja ukupnih ljudskih gubitaka na prostorima bivše SFRJ u razdoblju 1941-1945?

GEIGER: U istraživanju ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću problem je najčešće ne samo pomanjkanje izvora i vjerodostojnih pokazatelja nego i “dobre volje” da se određena pitanja valjano obrade. U istraživanjima ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu i poraću prioritet su najčešće imali oni ljudski gubici, u pravilu naši, koji su izazivali nemali emocionalni naboj, potreban za javne rasprave lijevih i(li) desnih, zaboravljajući da svi stradali i žrtve imaju pravo na grob i sjećanje. U istraživanju ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću problem je najčešće ne samo pomanjkanje izvora i vjerodostojnih pokazatelja nego i “dobre volje” da se određena pitanja valjano obrade.

Uvažavajući sve pokazatelje i pretpostavke nezaobilazne u izračunavanju ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, demografski gubici mogu iznositi oko 2 milijuna a stvarni gubici oko 1 milijun. Znatnija povećanja demografskih i stvarnih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu najčešće su prilagođavanje metodologije izračunavanja za potrebe prihvatljivih demografskih i stvarnih gubitaka pojedine nacionalne/etničke skupine.

A možete li sada iznijeti podatke u broju ljudskih gubitaka u Hrvatskoj nakon 1945. ?

GEIGER: Vjerojatno mislite na neposredno poraće 1945. tu je pak riječ o slučaju Bleiburg i križnim putevima, zarobljeničkim logorima za neprijateljske vojnike, inernacijskim i radnim logorima za civilno stanovništvo, ponajprije njemačko, ali i o kažnjeničkim logorima, izvansudskim likvidacijama, ubijenim presudama vojnih sudova, i slično.

O ljudskim gubicima Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću te njihovoj nacionalnoj/etničkoj strukturi postoje različite procjene, izračuni, pa i poimenični popisi. No ni poimenični popisi stradalih i žrtava u Drugom svjetskom ratu i poraću, radilo se o primjerice logoru Jasenovac ili o Bleiburgu i “križnom putu”, ne mogu se smatrati konačnim. Promjene su moguće i prema povećanju i prema smanjenju pojedinih kategorija stradalih i žrtava. Kod poimeničnih popisa ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata i poraća, koji su pretežio nastali na temelju iskaza, potreban je oprez jer mnogobrojni davaoci podataka o stradalim i žrtvama najčešće nisu bili u stanju znati okolnosti, vrijeme i mjesto gubitka života. Uz potrebne i neizbježne dopune i ispravke podataka u poimeničnim popisima primjetna su i znatnija mijenjanja strukture stradalih i žrtava odnosno transfer iz jedne nacionalne/etničke skupine u drugu, što upućuje i na moguće manipulacije. Poimenični popisi ljudskih gubitaka te procjene povjesničara i izračuni demografa često su znatno različiti. Zbog nedostatka sustavnih istraživanja mnogi i danas navode proizvoljne procjene, uvećavajući ili, pak, umanjujući pojedine kategorije ljudskih gubitaka. Uvećavanje ili umanjivanje, pa i prešućivanje, broja pojedinih kategorija stradalih i žrtava, uz nepoznavanje činjenica, najčešće proizlazi iz osobnih, nacionalnih ili političkih razloga. U utvrđivanju ljudskih gubitaka ne može se pristupati na temelju improvizacija, već na temelju određenih pokazatelja, kako bi se došlo do najpribližnijih podataka o broju i imenima stradalih i žrtava.

Prema svim pokazateljima, u neposrednom poraću 1945. ljudski gubitci Hrvatske mogli bi ukupno iznositi najmanje 70 000 do 80 000 osoba, Hrvata, ali i drugih, Nijemaca, Talijana, Mađara …

Bleiburg je tema za sebe. Šta hrvatska historiografija podrazumijeva pod tim pojmom? Koliki su ukupni hrvatski ljudski gubici koji se tretiraju pod pojmom Bleiburg i “križni put” ?

GEIGER: Pod pojmom Bleiburg historiografija podrazumijeva događaje krajem Drugoga svjetskog rata na jugoslavensko (slovensko)-austrijskoj granici u svibnju 1945., posebno događaje vezane uz završne borbe, odnosno djelovanje Jugoslavenske armije, koja je opkolila i zarobila vojne postrojbe Njemačkoga Reicha i Nezavisne Države Hrvatske koje su se povlačile smjerom Celje – Slovenj Gradec – Dravograd – Bleiburg, zatim uz britansko izručivanje zarobljenika iz Austrije Jugoslavenskoj armiji, kada je neutvrđen broj hrvatskih domobrana i ustaša, slovenskih domobrana, crnogorskih i srpskih četnika, kao i civila, okrutno pogubljen kraj Dravograda, Maribora i Celja, u Kočevskom Rogu i nekim drugim slovenskim mjestima, te uz tzv. marševe smrti, odnosno “križne putove”, kojima su zarobljenici vraćani u logore u Jugoslaviji. U mnogobrojnoj literaturi o Bleiburgu i “križnom putu”, koja donosi različite procjene i navode, broj stradalih i žrtava kreće se u rasponu od oko pedeset tisuća do pola milijuna poginulih i pobijenih zarobljenih ustaša, domobrana i civilnog stanovništva NDH. No, prema utemeljenim procjenama i navodima, ukupni gubici vezani uz pojam Bleiburg mogli bi iznositi najmanje oko 70 000 do 80 000, a gubici Hrvata najmanje oko 50 000 do 55 000.

Da li su u Bleiburgu stradali samo Hrvati ili i…?

GEIGER: Ovo je kao da me pitate, jesu li u Jasenovcu stradali samo Srbi? Naravno, da nisu… No, nedvojbeno Vaše je pitanje sugestivno… Neki hrvatski povjesničari, kao primjerice Mladen Ivezić (Zagreb) i Josip Jurčević (Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar”, Zagreb), zastupaju staru emigrantsku tezu da su na Bleiburgu stradali samo ili uglavnom Hrvati te da se u svibnju 1945. dogodio “genocid” nad Hrvatima, odnosno površno i shematski sve prikazuju kao mržnju na hrvatstvo. Takva su stajališta i danas prisutna, pa i gotovo prevladavajuća, u velikom dijelu hrvatskog naroda. Iako se može prihvatiti da je među stradalima bilo najviše Hrvata, ne smije se zaboraviti činjenica da su među zarobljenima te zatim ubijenima bili i mnogobrojni Nijemci, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i drugi, vojnici, ali i civili.

Postoje i teze da je Bleiburg “osveta za Jasenovac”. Šta Vi mislite o tome?

GEIGER: To je teza pojedinaca i skupina iz proizišlih iz komunističkog miljea u Hrvatskoj, i drugdje na prostorima bivše Jugoslavije, a koji se najradije nazivaju antifašistima, i koji time nastoje umanjiti zločine počinjene u slučaju Bleiburg, te druga masovna i pojedinačna ubojstva ratnih zarobljenika i ratnih i političkih protivnika potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću, a što sve nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim i humanitarnim pravom, – odnosno sve protumačiti osvetom.

Pri provođenju masovnih zločina i represalija nad neprijateljima ili pretpostavljenim neprijateljima, jugoslavenske komuniste, odnosno zapovjednu partizansku hijerarhiju, očito nije vodio iracionalni osjećaj mržnje i osvete koliko racionalna težnja za uklanjanjem svih mogućih protivnika u osvajanju vlasti. Ne treba ipak odbaciti odmazdu kao motiv, posebno na nižim razinama. Neprijatelje ili pretpostavljene neprijatelje trebalo je ukloniti…

Jedan od motiva jugoslavenskih komunista i JA u sprečavanju bijega njihovih neprijatelja u Austriju, na područja pod savezničkom okupacijom, bila je i osveta. No, svi oni koji poslijeratna “čišćenja” objašnjavaju samo osvetom, navodeći primjere od najdalje do bliže prošlosti, ili ne razumiju ili pak ne žele prihvatiti karakter i glavni smisao djelovanja i bitne ciljeve KP Jugoslavije, koja je, nametnuvši svoj monopol, organizirala i vodila NOV i POJ/JA.

“Čišćenja” je bilo i u zapadnoj Europi, ali se ono provodilo sudskim i upravnim mjerama. Dio tih likvidacija u zapadnoj Europi bila su i osvećivanja, do kojih je sporadično dolazilo u prvim danima oslobađanja pojedinih zemalja. Osnova denacifikacije u demokratskoj Europi bila je da se postupci moraju utemeljiti na pravu i regularnim sudskim postupcima te da je potrebno na sve načine izbjegavati i sprečavati osvetu. U Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji taj je proces bio bitno drukčiji, jer se samo dijelom provodio sudskim i upravnim mjerama, ali na drugim temeljima sudova i uprave, a masovna ubojstva neposredno nakon rata organizirala je i izvela država, a ne osvetoljubivi pojedinci ili skupine.

Da li ste u svojim istraživanjima došli do podataka o broju žrtava u Jasenovcu te o njihovoj nacionalnoj pripadnosti?

GEIGER: Procjene, izračuni i popisi navode različite brojeve o stvarnim gubicima hrvatskih Srba u Drugome svjetskom ratu. Prema svim pokazateljima i istraživanjima, broj Srba koji su život izgubili u Drugome svjetskom ratu iznimno je velik. No, u licitiranju žrtvama logora Jasenovac srpska se strana tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća zabarikadirala brojkom od 700 000. No brojka žrtava Jasenovca, navođena tada u jugoslavenskoj historiografiji i publicistici, iskazivala je, posebno kod srbijanskih autora, i tendenciju rasta, koja je prisutna i danas.

Moje bavljenje žrtvama logora Jasenovac ponajprije je bilo što sustavnije no ipak dovoljno jasno i ne predugo upozoriti na dosadašnje pokazatelje o broju žrtava, manipulacije ili moguće manipulacije tim brojkama, pa i nacionalnom strukturom žrtava.

Ako me pitate koliko je bilo žrtava logora Jasenovac, i koja je njihova nacionalna struktura, ja to ne znam niti je to moguće na temelju dostupnih dokumenata i iskaza suvremenika događaja, pa i mnogobrojnih poimeničnih popisa, na čiju smo problematičnost ukazali, moguće zaključiti. Usuđujem se samo reći, da srpski nacionalisti enormno povećavaju broj žrtava logora Jasenovac, a hrvatski nacionalisti broj jasenovačkih žrtava potpuno minimaliziraju. No, jednako su neugodna i srpska nacionalistička pretjerivanja o broju stradalih i žrtava Srba u NDH, posebno žrtava u Jasenovcu, i hrvatska nacionalistička minimaliziranja tih brojeva. Pojednostavljeno, najčešće je riječ o tome tko i(li) koja strana više, upornije i uvjerljivije izmišlja i laže.

Poimenični popisi ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugome svjetskom ratu te procjene povjesničara i izračuni demografa često su znatno različiti. Upozorenje na oprez kod poimeničnih popisa ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata i poraća, koji su pretežito nastali na temelju iskaza, a ne dokumenata, spoznaja je da mnogobrojni davaoci podataka o stradalima i žrtvama najčešće nisu mogli znati okolnosti, vrijeme i mjesto gubitka života, ponekad ni prouzročitelja gubitka života odnosno počinitelja zločina.

Prije nekoliko godina bili ste jedan od predstavljača knjige akademika Josipa Pečarića “Zabranjeni akademik – Prijevarom u HAZU?!” Kako biste, ako je moguće, u nekoliko rečenica i za moje čitatelje predstavili tu knjigu, odnosno njene krucijalne poruke?

GEIGER: Knjiga Josipa Pečarića “Zabranjeni akademik – Prijevarom u HAZU?!”, ustvari zbirka je osvrta, prikaza i članaka J. Pečarića i nekoliko drugih hrvatskih publicista i povjesničara o historiografskom i publicističkom radu prof. dr. sc. Ive Goldsteina, i najkraće rečeno prikupila je i prikazala mnogobrojne netočnosti, i činjenične i interpretacijske te ishitrene tvrdnje koje ne bi trebale biti svojstvene znanstvenicima, u radovima I. Goldsteina, koji se uz podršku razno-raznih svetonazorski mu sklonih medija već neko vrijeme svojim stajalištima i napisima lobotomizira hrvatsku javnost. Akademik Pečarić potrudio se upozoriti hrvatsku javnost na takvu pojavu. Promotor navedene knjige bio sam i kao jedan od autora priloga o povjesničarskom radu Ive Goldsteina, o pitanjima Drugoga svjetskog rata i neposrednog poraća. Uostalom, mnogobrojne primjedbe na pisanja Ive Goldsteina, i na činjeničnoj i interpretacijskoj razini, iznio sam u knjizi Josip Broz Tito i ratni zločini: Bleiburg i folksdojčeri.

Da li je Hrvatska danas ideološki podijeljeno društvo i šta je/su tome, eventualno, uzrok/uzoroci?

GEIGER: Hrvatska je danas poprilično ideološki podijeljeno društvo, kao uostalom i ostale države proizašle iz SFR Jugoslavije. Jedan od uzroka je svakako nedoraslost demokracije, ali i petljanje politike odnosno političara u sve i svašta. Uloga medija je ne manje važna, napose u manipuliranju, pa i produbljivanju tih podjela …

Ostalo je mnogo tema kojih se nismo ovom prilikom dotakli a za koje Vas  smatram kompetentnim, možda za neku slijedeću priliku. U svakom slučaju, hvala Vam za ovaj razgovor.

GEIGER: Pitanje sudbine jugoslavenskih, i hrvatskih, Nijemaca tijekom Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću, tema je kojom se sustavno niz godina bavim. I nedvojbeno nezaobilazno je u razumijevanju događaja i ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću. Svakako teme o kojima ste me pitali, ključne su u razumijevanju ljudskih gubitaka i zločina počinjenih tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća.

No, upravo u dnevnopolitičkim prepucavanjima ljudski gubici Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću uglavnom se svode na Jasenovac i Bleiburg, odnosno na ljudske gubitke koje su prouzročili ustaše i partizani. Naravno, tu je i pitanje broja onih koji su izgubili život, i prisutna je kod svih strana određena pogibeljomanija, pa se vlastite žrtve uvećavaju, a tuđe umanjuju ili potpuno negiraju. No, pitanje ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću znatno je složenije i slojevitije, i po stradalnicima, stradalima i žrtvama i po onima koji su ih prouzročili.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (666)

bg-vlasinje

 

Dvojno državljanstvo u Danskoj

Posted: 27. Mart 2015. in Intervjui

sdbih

Danski parlament je usvojio novi Zakon o dvojnom državljanstvu za sve njene državljanje.
Zakon stupa na snagu od 1. septembra/ rujna 2015. Ovo u  praksi znači da svi   državljani BiH koji su se odrekli B-H državljanstva  i uzeli dansko državljanstvo  ponovo mogu zatražiti  povrat B-H državljanstva.
 Do sada je BiH je imala sporazum  o dvojnom državljanstvu sa Srbijom, Hrvatskom i Svedskom i ovo je sjajna vijest za sve naše građane koji žive u Danskoj !

Čovjek bez domovine je kao drvo bez korijena! Zato pozivamo jos jednom naše građane da  vrate svoje državljanstvo u okvire države, kojoj prirodno pripadaju!


Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine
sdbih
Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine je zajedno sa BiH savezom Integrijum,   Bošnjačko-kulturnim sportskim centrom, (BKSC),  udruženjima “Sedef ” i Aktivitetcentrom u Halmstadu, Islamskom zajednicom Geteborga i realizovala vrijednu humanitarnu akciju u kojoj je donirana školska oprema i muzički instrumenti u vrijednosti od cirka 200 hiljada konvertibilnih maraka. Isti akteri su, podsjećamo u oktobru prošle godine donirali medicinsku opremu bolnici “Irfan Ljubljankić” u Bihaću u vrijednosti od 250 hiljada km.

Vrijedne donacije su uručene osnovnim i muzičkim školama u Izačiću, Bihaću, Oborcima i Sarajevu. Školska oprema se sastojala od preko 400 školskih stolica i 200 klupa, ormara, 3 klavira, grafoskopa, mikroskopa, knjiga, tabli, higijenskog školskog pribora, protivpožarne opreme i drugog materijala.
 
Ovu akciju su omogućili i vrijedni  pojedinci koji su novčanim donacijama platili transport opreme do odredišta. 
Očekivanja bosansko-hercegovačke dijaspore su da će u prvu ruku učenici a potom i njihovi nastavnici biti obradovani ovom donacijom što će olakšati i poboljšati vaspitno-obrazovni proces!

 

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine
 

Potpisnici ove izjave izražavaju svoje ogorčenje povodom najnovijeg pokušaja revizije naše istorije predlogom za donošenje skupštinske deklaracije o navodnim zločinima komunističkog režima protiv civilnog stanovništva.

Ukazujemo na to da formalni predlagač ove deklaracije gospodin Aleksandar Čotrić ima funkciju predsednika Republičkog udruženja za negovanje tekovina ravnogorskog pokreta te da njegov predlog nije motivisan nikakvom željom za istorijskom istinom već za daljom afirmacijom poražene četničke ideologije. Radi se, dakle, o jednom eklatantno ideološkom činu sa kojim Narodna skupština Republike Srbije, kao zakonodavno telo, ne bi smela da ima bilo kakve veze niti da bude stavljena u službu neke ideologije.

Ovo utoliko pre što predlog deklaracije vrvi od neistina i poluistina i pokušaja da se pripadnici oružanih formacija Draže Mihailovića, Nedića, Ljotića i drugih saradnika okupatora, koji su, povlačeći se zajedno sa okupatorom,  masovno izginuli u završnim borbama za oslobodjenje zemlje 1944. i 1945. godine, prikažu kao nevino stradali civili.

Nije sporno da medju stradalima iz tog doba ima i pojedinačnih slučajeva neosnovanog proganjanja ljudi koji su tokom rata obavljali svoje poslove, bavili se trgovinom ili bili u administrativnoj službi, ali koji lično nisu počinili nikakav zločin. Ipak, jedan manji broj njih bili su žrtve osvetničkog gneva onih koji su se čitavog rata borili protiv okupatora, a to je nešto što se dogadjalo posle svih oslobodilačkih ratova i u svim zemljama, nešto što se   dogadjalo i u Francuskoj, Italiji, Holandiji, Grčkoj, Norveškoj i u svim evropskim zemljama koje su bile okupirane od fašizma. Tu se nije radilo o nasilju komunističkih vlasti, kako se lažno tvrdi u predlogu deklaracije, već o osveti pripadnika pokreta otpora, pri čemu je bilo i izolovanih samovoljnih akata pojedinaca. Svega toga bilo je i u drugim pokretima otpora i danas niko u Evropi ne smatra da se time treba baviti, osim poraženih kolaboracionističkih snaga, koje su, nažalost, u nekim zemljama postale vladajuće.

Posebno licemerno deluje tvrdnja predlagača da će ta deklaracija doprineti nacionalnom pomirenju. O kakvom pomirenju može biti reči na osnovu laži i falsifikata? Mi, potpisnici ove izjave, energično odbacujemo da prihvatimo navodno pomirenje zasnovano na lažima i falsifikatima i na ostrašćenom revanšizmu. Šta više, smatramo da i sam predlog ove deklaracije, inspirisan netrpeljivošću i zavišću prema pobednicima nad fašizmom, doprinosi daljim podelama i sukobima u našem društvu.

Potpisnici ovoga dokumenta smatraju da nije slučajno što je predlog takve deklaracije podnet upravo u godini kada treba dostojno obeležiti 70. godina od pobede nad fašizmom i njegovim pomagačima. To je pokušaj da se još jednom baci ljaga na Srbiju i prikaže da je ona u toj borbi bila na pogrešnoj strani. Uvereni smo da će Narodna skupština Republike Srbije energično odbaciti predlog te deklaracije i Srbiju pridružiti svim antifašističkim snagama Evrope u obeležavanju velikog jubileja.

U Beogradu, marta 2015. godine.

Potpisnici:

Ida  Sabo, nosilac „Partizanske spomenice 1941“

Petar Matić Dule, narodni heroj

Veselin Radičević, narodni heroj

Žika Stojšić, generalpotpukovnik

Svetozar Oro, generalpotpukovnik

Radovan Pantović, nosilac „Partizanske spomenice 1941“

Mira Pantović, nosilac „Partizanske spomenice 1941“

Mladenko Colić, pukovnik

Latinka Perović

Dubravka Stojanović

Radina Vučetić

Olga Manojlović-Pintar

Srdjan Milošević

Milivoj Bešlin

Todor Kuljić

Sonja Biserko

Staša Zajović

Borka Pavićević

Biljana Srbljanović

Jelica Minić

Olga Dimitrijević

Maša Malešević

Dunja Blažević

Snežana Tabački

Biljana Stojković

Goran Babić

Zlatko Paković

Aleksej Kišjuhas

Živan Berisavljević

Aleksandar Kraus

Miljan Radović

Nebojša Dragosavac

Aleksandar Sekulović

Blažo Mandić

Ramiz Crnišanin

Zlatoje Martinov

Nedim Sejdinović

Voja Vučićević

Milo Petrović

Nebojša Milikić

Stanko Šušnjar

nonsense
     Neću otkriti nikakvu Ameriku ako kažem da je Bosna po mnogo čemu i zemlja nonsensa (lat. non =ne i sensus=smisao), apsurda te za ostali svijet potpuno neshvatljivog mazohizma.
Ne može se tu ništa promijeniti, riječ je o kroničnom stanju bh. društva koje kao takvo u cikličkim razdobljima iznjedruje političare i glasa za njih a o čijim rezultatima ne treba trošiti riječi jer sve se itekako vidi na terenu.
     Treba li sada zabiti glavu u pijesak i praviti se da me se ne tiče…eno im tamo…ne mogu ništa promijeniti…?! Ne, ja ću reći ono što me žulja i barem zehru olakšati svojoj duši.
 
     Ovoga puta ću o tri nonsensa koji jesu bh. zbilja i svakodnevnica ovih dana, pa i sedmica i koji će trajati Bog dragi zna dokle, ako uopće prestanu trajati. Na kraju ću i o jednom nesuđenom, hipotetičkom, ali globalnom. Slijedi kratka elaboracija istih uz napomenu da je njihov redoslijed potpuno nebitan – može biti i drugačiji i opet bi bio nebitan.
 
Nonsens # 1
 
SNSD zast.Dakle, svjedoci smo prave cirkusijade za vrijeme održavanja sjednica Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH kada Dodikovi zastupnici i njihovi koalocioni partneri iz DNS-a teatralno napuštaju sjednice jer ne mogu osigurati da se na dnevni red stavi njihov prijedlog za smjenu predsjedavajućeg Šefika Džaferovića kojeg je, da podsjetim, opanjkao izvjesni Mirsad Kebo a Tužilstavo BiH se odredilo prema tim optužbama na način da nema osnova za procesuiranje po Kebi (i Dodikovim Srbima) optuženog. Dakle, iako je najviša pravosudna instanca u zemlji rekla svoje, cirkus se od strane zastupnika kojima Dodik dirigira na daljinski nastavlja. Šta je tu nonsens? Pa nonsens je da niko ni ne pokušava učiniti da se ta lakrdija zaustavi, a pogotovo niko ne pokušava da, dok god javno opstruiraju svoj posao, tim zastupnicima umanji i za cent visoke plaće, a kamo li da im do daljnjeg (do prestanka opstrukcije) prestane isplaćivati. Koga briga za to – ni poziciju, ni ostatak opozicije…, ni visokog.. neka agonija traje do besvijesti.
 
Nonsens # 2
 
borjana kristoNovoizabrana prva zamjenica predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta BiH, a zašto ne reći i bivša predsjednica (prije Budimira) Federacije BiH te aktuelna potpredsjednica HDZ BiH Borjana Krišto ovih dana je sa govornice istog tog Doma čiji je de facto i de iure drugi čovjek pozvala svoje pučanstvo (čitaj: zapadnohercegovačke Hrvate) da ne plaćaju tv. pretplatu dok se “bh. Hrvatima ne osigura Javni tv. servis na hrvatskome jeziku…” Dakle, drugi čovjek (u konkretnom slučaju žena) institucije u kojoj se donose zakoni traži javno da se ne poštuju zakoni, pa ni zakon koji regulira rtv. pretplatu u BiH. Dotična je, naravno, bila samo megafon svoga partijskog gazde Dragana Čovića koji će i sa pozicije člana Predsjedništva BiH te kao predsjednik HDZ BiH učiniti sve da opstruira put ka reformama u BiH te integrativnim procesima, odnosno radit će ka daljnjoj destrukciji zemlje. Zar je neko išta drugačije očekivao od njega? Da se vratim Borjani Krišto. Ako neko misli da joj je za javno zalaganje da se krši zakon falila dlaka s glave, vara se. Naprotiv! Agonija, odnosno pretpostavljena tlapnja o Javnom servisu na hrvatskom jeziku (usput, ne postoji nijedan Javni servis na nekom od tri bh. službena jezika, a druga je stvar kakvi su nam Javni servisi) tek je počela i trajat će najmanje do slijedećih izbora. Umjesto da je neko pokrenuo krivični postupak protiv Borjane Krišto zbog huškanja naroda da krši zakon, gledat ćemo tu sapunicu do oktobra 2018. Mislim ko bude živ do tada. Takav nonsens je također jedan od bh. specijaliteta ovoga vremena.
 
Nonsens # 3
 
munira s.Džigere su mi se ne jednom prevrnule kada sam prije koji dan čuo pompeznu najavu od Munire Subašić, predsjednice Udruženja Majke Srebrenice i Žepe da na 20-tu obljetnicu genocida u Srebrenici dolazi Bill Clinton. Za nju, ostale koji je slijede, vjerovatno i za aktuelni bh. državni i politički establišment to će biti velika čast i po njihovim kriterijima uvećat će Bill specifičnu težinu tog događaja. Ali, činjenice nisu na njihovoj strani. Treba li podsjećati da isti taj 42. po redu američki predsjednik, naravno, skupa s Mladićem i njegovim koljačima te clinton billizdajnicima iz reda bošnjačkog naroda, takodjer treba da nosi na duši onih preko 8 hiljada ubijenih srebreničkih civila.?! Zašto? Zato što je tada imao moć da potezom pera spriječi genocid u tom dijelu svijeta, Evrope i BiH. Mogao je a nije! Zar onda nije nonsens, te jednako tako i mazohizam, njega zvati na tu jubilarnu a tužnu godišnjicu i pri tome ga smatrati “specijalnim” ili “visokim gostom”. O tempora, o mores!
 
Nesuđeni nonsens # 4 – globalni
 
lubitz a.Na samom kraju, da se ne desi još jedan nonsens, doduše ne kao bh. specijalitet već onaj globalni i o kojem bih sada pisao  na ovom istom mjestu pobrinuo se Andreas Lubitz, ko-pilot njemačkog aviona koji se prije dva dana srušio negdje na Alpama i što je prouzrokovalo veliku ljudsku tragediju jer je nasilno ugašeno 150 ljudskih života, među njima puno mladih i među njima i dvoje koji vode porijeklo iz naše zemlje. Šta bi tu bio nonsens? Pa da se taj ko-pilot zvao pad njemackog avionanaprimjer Muhammed, Hasan, Husein…. zna se kakav bi prefix dobio taj tragični čin. Zar to u svojoj osnovi ne bi bio nonsens?! Neka me se pogrešno ne shvati, ne daj Bože da me raduje što se ko-pilot zvao kako se zvao i što se nije drugačije zvao, jer tragedija je tragedija, žrtve su žrtve, a ubice su ubice i tačka.
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-vlasinje

zvonimir mahecicHDZ se odbija izjasniti podržava li društvenu i političku blokadu do koje je došlo iako je potpuno jasno da, čak i ako nije pokrenuo i organizirao ovaj prosvjed, onda čini sve da ga stalno potpiruje i da se strasti ne smire. To je postao i modus operandi Predsjednice Republike od dana kada je preuzela dužnost, a ne treba zaboraviti da bi ona po Ustavu trebala biti Predsjednica svih građana ove zemlje, a ne samo jedne polovice…..Skupina branitelja koja se okupila u šatoru ispred Ministarstva branitelja također se ismijava građanima Hrvatske u lice na najbezočniji način…..Prosvjed traje toliko dugo zato što sadašnja Vlada koju vodi SDP jednostavno nema hrabrosti poslati prosvjednike kućama i uputiti ih na konačno iznošenje jasnih zahtjeva o kojima bi onda bila provedena najšira društvena rasprava. U obranu takvog mlakog stava može se samo reći da je gotovo sigurno da bi naredba policiji da raščisti prostor pred Ministarstvom branitelja vrlo vjerojatno doživjela sabotažu velikog broja pripadnika policije, i još k tome isto toliko vjerojatno izazvala nemire pa i fizičke sukobe u kojima bi mogla pasti i krv…..Republika Hrvatska troši na braniteljske mirovine, invalidnine i ostale prinadležnosti približno deset posto više novaca nego što potroši na cijeli vojni proračun. Radi se o iznosu od približno 5,5 milijardi kuna…..Konačno, mogu reći i to da sam svojevremeno proveo devet godina u Uredu Predsjednika te da sam redovno na tjednoj pa i dnevnoj bazi komunicirao i primao pojedince branitelje ili pak predstavnike braniteljskih udruga i tako tijekom tog razdoblja skupio sigurno tisuću-dvije razgovora što putem telefona što u živo sa braniteljskom populacijom. Zanimljivo je da se njih 99,9% obraćalo Uredu sa zahtjevima za još većim pravima te se mogu sjetiti u svih tih devet godina tek dva ili tri časna izuzetka da su rekli da imaju i previše prava…..O premijeru Milanoviću ne treba trošiti previše riječi jer ova situacija nije ni prva, ni zadnja, ni jedina u kojoj je on odigrao ispod razine onoga što se očekuje već i od prosječnog političara, a kamo li premijera i državnika…..Jest, sigurno da je braniteljski prosvjed u funkciji HDZ-ove predizborne kampanje! Ali stvar je šira i kompliciranija od toga. Naime, premijer Milanović i vrh SDP se isto tako nadaju da ovi prosvjedi tjeraju vodu i na njihov mlin. Nedavno smo dobili Predsjednicu Republike koja je došla iz HDZ-a i čiji prvi potezi na toj časnoj funkciji nisu baš pokazali da se ona smatra predsjednicom svih građana…..Kraj ovog prosvjeda može biti antiklimaktičan, ali isto tako može biti i krvav. Između te dvije krajnosti sve su opcije moguće…..Kako sada stvari stoje bilo bi ravno osmom svjetskom čudu da SDP pobijedi na idućim parlamentarnim izborima. Nije rečeno da SDP neće izvući pokojeg asa iz rukava u razdoblju koje je pred nama, ali morali bi imati prilično veliku zalihu skrivenih asova da promijene percepciju koju su si sami stvorili među građanima…..ORaH je vrlo mlada politička stranka osnovana tek prije približno godinu i pol i u tom razdoblju smo prošli kako kroz proces ekspanzije i dobivanja velike podrške u ispitivanjima javnog mnijenja, tako i kroz proces smanjenja iskazane podrške građana. Smatramo da je to normalno i da je bilo za očekivati. Kao što nismo davali pretjerani značaj i nismo si priuštili neutemeljenu euforiju u doba kad smo bilježili porast podrške, tako i sada ne smatramo propašću kad nam se podrška smanjila…..

Gospodine Mahečiću! Preko pet mjeseci pred Ministarstvom branitelja traje nelegalni prosvjed grupe ratnih vojnih invalida i ratnih veterana. Ko, zapravo, stoji iza istih?

MAHEČIĆ: Odgovor na ovo pitanje zanima zapravo i cijelu hrvatsku javnost zato što je očigledno na djelu jedna duboko licemjerna, ali potencijalno i vrlo opasna, igra skrivača.

HDZ se odbija izjasniti podržava li društvenu i političku blokadu do koje je došlo iako je potpuno jasno da, čak i ako nije pokrenuo i organizirao ovaj prosvjed, onda čini sve da ga stalno potpiruje i da se strasti ne smire. To je postao i modus operandi Predsjednice Republike od dana kada je preuzela dužnost, a ne treba zaboraviti da bi ona po Ustavu trebala biti Predsjednica svih građana ove zemlje, a ne samo jedne polovice. Na djelu je računica da će ovaj prosvjed poslužiti kao instrument pritiska na sadašnju Vladu, pa možda čak i izazvati pad Vlade i znatno ranije raspisivanje parlamentarnih izbora, a s druge strane homogenizirati desno biračko tijelo u pripremi za nadolazeće izbore.

Skupina branitelja koja se okupila u šatoru ispred Ministarstva branitelja također se ismijava građanima Hrvatske u lice na najbezočniji način. S jedne strane, vođe te skupine dosljedno odbijaju preuzeti odgovornost za organizaciju prosvjeda tvrdeći da se radi o spontanom okupljanju, iako je na djelu zapravo gotovo vojnička organizacija ovog događanja, sa slanjem poziva za dežurstva. Braniteljska pobunjenička skupina uživa gotovo sigurno punu suradnju para-obavještajnih i para-policijskih skupina kako u tako i izvan službenih državnih institucija i organizacija. S druge pak strane ova se skupina pokušava prikazati kao zaštitnik prava svih branitelja, i ne samo branitelja nego i svih građana Hrvatske, iako zapravo jedino na čemu dosljedno ustraju je ostvarivanje povlaštenog društvenog i političkog položaja, a sve to na štetu svih ostalih građana Hrvatske.

prosvjed veterana

Kako je moguće da prosvjed, koji se smatra nelegalnim, traje toliko dugo i da je mnogo vremena trebalo policiji da otkrije organizatore? Ko je tu zatajio ili, još konkretnije – ko to sve gleda žmureći na jedno ili čak na oba oka?

MAHEČIĆ: Prosvjed traje toliko dugo zato što sadašnja Vlada koju vodi SDP jednostavno nema hrabrosti poslati prosvjednike kućama i uputiti ih na konačno iznošenje jasnih zahtjeva o kojima bi onda bila provedena najšira društvena rasprava. U obranu takvog mlakog stava može se samo reći da je gotovo sigurno da bi naredba policiji da raščisti prostor pred Ministarstvom branitelja vrlo vjerojatno doživjela sabotažu velikog broja pripadnika policije, i još k tome isto toliko vjerojatno izazvala nemire pa i fizičke sukobe u kojima bi mogla pasti i krv. Uz para-obavještajnu logistiku koja prosvjednicima stoji na raspolaganju jasno je da su Vladi zapravo vezane ruke jer je vrlo vjerojatno da voditelji braniteljske pobune dobivaju informacije od svojih jataka u policiji i obavještajnim i sigurnosnim službama prije nego što ih službenim kanalima dobiju političke strukture koje vode i upravljaju zemljom.

No to samo dodatno podcrtava da su u vojnom, policijskom i sigurnosnom sustavu Republike Hrvatske tijekom vremena primat preuzeli oni pojedinci i interesne skupine koje zapravo ne zanimaju građani i njihova dobrobit, koji ne brane Ustav te društveno i političko uređenje zemlje, a ponajmanje ih zanima obrana nekih demokratskih i civilizacijskih vrednota, koje su između ostalog zapisane i u Ustavu. Oni u političkom smislu razmišljaju na način da je HDZ najljevija moguća opcija koju oni uopće mogu prihvatiti i podržati na vlasti. Jer ne zaboravimo do ovakvih je društvenih eskapada dolazilo samo u onim trenutcima naše novije povijesti kada je HDZ bio u opoziciji, a Vladu vodio SDP u koalicijama sa nekim manjim strankama.

Šta Vi, također bivši hrvatski branitelj, mislite o zahtjevima prosvjednika? Jesu li osnovani, realni…? Mogu li se realno osigurati proračunska sredstva, a neki kažu da je to 20-ak milijardi kuna, za sva prava sadržana u prijedlogu Zakona o pravima branitelja? Gdje naći tolika sredstva?

MAHEČIĆ: Republika Hrvatska troši na braniteljske mirovine, invalidnine i ostale prinadležnosti približno deset posto više novaca nego što potroši na cijeli vojni proračun. Radi se o iznosu od približno 5,5 milijardi kuna. Nedavno se pojavio u javnosti za sada još nekompletan i neredigiran popis želja vođa braniteljskog prosvjeda i pojedinih braniteljskih udruga. Osobno nisam imao priliku vidjeti taj popis u originalu, niti napraviti osobnu procjenu troška koji bi iz njega proizlazio,  ali ako je procjena ministra branitelja g. Matića makar i približno točna radi se o iznosu od približno 20 milijardi kuna.

Za usporedbu, državni proračun predviđa utrošak od nešto iznad 60 milijardi kuna na sve moguće naknade iz osiguranja, a tu ulaze mirovinsko, zdravstveno, socijalna davanja, branitelji i sl. Znači, zahtijeva se jedna trećina tog novca samo za braniteljsku populaciju u situaciji kada je država svake godine u deficitu i uz stalno zaduživanje u inozemstvu, a prihvaćanjem ovog prijedloga mogle bi se dogoditi samo dvije situacije: ili bi već redovan i uobičajen deficit porastao na dvadesetak milijardi kuna, ili bi pak ovaj višak od petnaestak milijardi kuna za branitelje trebalo namaknuti na način da se uzme svim ostalim građanima.

Konačno, mogu reći i to da sam svojevremeno proveo devet godina u Uredu Predsjednika te da sam redovno na tjednoj pa i dnevnoj bazi komunicirao i primao pojedince branitelje ili pak predstavnike braniteljskih udruga i tako tijekom tog razdoblja skupio sigurno tisuću-dvije razgovora što putem telefona što u živo sa braniteljskom populacijom. Zanimljivo je da se njih 99,9% obraćalo Uredu sa zahtjevima za još većim pravima te se mogu sjetiti u svih tih devet godina tek dva ili tri časna izuzetka da su rekli da imaju i previše prava.

Spomenimo usput i to da sam prateći po internetu kako su riješena prava i status branitelja ili veterana u drugim zemljama naišao na podatak da je Obamina administracija u trenutku stupanja na vlast zatekla približno 70-80 tisuća veterana beskućnika u SAD. U Hrvatskoj takvih primjera jednostavno nema. A da ima budite sigurni da bi se njima do sada već paradiralo na cesti i po medijima. A, s druge strane, predstavnici braniteljske skupine kao i predsjednik HDZ prodaju javnosti demagoške parole da oni žele da se status branitelja riješi kao u SAD-u!

Kako komentirate odnos resornog ministra prema zahtjevima prosvjednika i prosvjedu inače, te ponašanje njegovih stranačkih kolega, posebno premijera Zorana Milanovića u cijeloj toj priči?

predrag maticMAHEČIĆ: Ministar branitelja Matić još se i dobro drži, uzevši u obzir da trpi najveće napade, omalovažavanja i prijetnje. Njemu to sasvim sigurno pada posebno teško i ostavlja gorak okus u ustima jer je i sam bio branitelj i proveo prilično vremena u zarobljeništvu, gdje mu sigurno nisu servirali jela po izboru za svaki obrok, uz redovnu saunu i masaže! U njegovim je izjavama primjetno razočaranje i rezignacija nad cijelom ovom situacijom. Pa ipak on je zapravo jedini član Vlade koji se o svemu što se događa zauzeo konkretan stav, ima svoje mišljenje i ne boji ga se izraziti.

O premijeru Milanoviću ne treba trošiti previše riječi jer ova situacija nije ni prva, ni zadnja, ni jedina u kojoj je on odigrao ispod razine onoga što se očekuje već i od prosječnog političara, a kamo li premijera i državnika.

Ministar unutarnjih poslova Ostojić u svojim javnim istupima ostavlja utisak kao da je pao sa neke druge planete. Imao sam priliku gostovati u jednoj emisiji na radiju u kojoj je bio i on te mogu samo reći da su njegove riječi, misli, djela i propusti u odnosu na ovaj prosvjed i njegovo tretiranje upravo kolosalno promašeni! Toliko podilaženja najekstremnijem i najagresivnijem dijelu braniteljske populacije te guranja glave u pijesak poput noja ne sjećam se da je viđeno već podulje vrijeme u hrvatskoj političkoj areni.

No mislim da je najznačajnije da ni većina drugih ministara u Vladi niti u jednoj prilici nije izrazila jasan stav, bilo pojedinačno ili kolektivno, i podržala svog kolegu Matića. Tu je na djelu najprizemnije politikantstvo i čuvanje vlastite pozicije da se ne bi zamjerili braniteljskoj skupini kao i njenim sljedbenicima. Problem sa sadašnjom navodno socijal-demokratskom vlašću koji se ovako brutalno manifestira u situaciji s braniteljima, je zapravo generalni problem koji ima socijaldemokracija u Hrvatskoj i šire, a to je da ona pokušava ugoditi i „zavesti“ građane koji imaju desni konzervativni svjetonazor i politička uvjerenja, a ne one građane koji po svojim društvenim, političkim i svjetonazorskim opredjeljenjima naginju ljevici. I u tom grmu leži zec upravo nevjerojatne „pomirljivosti“ SDP-a kako u ovoj tako i u drugim važnim društvenim temama.

Bili ste prošlog weekenda (14. marta 2015.) u mnogo manjoj grupi prosvjednika protiv “terora šatoraša”.  Zašto je policija prijavila organizatore i tog prosvjeda? Zar će se oba prosvjeda eventualno zakonski tretirati (sankcionirati) podjednako?

MAHEČIĆ: Da, to je zaista nevjerojatno ironična situacija! Imate s jedne strane nelegalan i neprijavljen skup koji traje sada već preko pet mjeseci i za koji nema naznake da će skoro prestati. A s druge strane imate skup, isto tako nelegalan i neprijavljen, ali koji je trajao slovom i brojkom tri sata, nakon čega su se sudionici mirno razišli. Policija nije imala nikakvih problema da identificira organizatore protu-prosvjeda i da im uruči prekršajne prijave, a nekim čudom, uz sve blagodati informacijsko-komunikacijskih tehnologija, pet mjeseci nije uspijevala identificirati organizatore prosvjeda pred Ministarstvom branitelja. I to usprkos tome što su najeksponiraniji pojedinci koji vode taj skup gotovo stalno na mobitelima i s nekim komuniciraju, što će reći da ili oni organiziraju nekoga, ili netko organizira njih! Nameće se jedini mogući zaključak da policiji nije ni stalo ili da se boji reći jasno tko su organizatori braniteljskog prosvjeda.

kontra rposvjed u zagrebu

Ono što je još važnije jest presedan koji je ova Vlada stvorila svojom pasivnošću u odnosu na organizatore ovog nelegalnog braniteljskog skupa. Sama činjenica da nije reagirala stvorila je plodno tlo za produbljivanje svekolikog kaosa u društvu te daje za pravo svim ostalim nezadovoljnim društvenim skupinama da bez traženja bilo kakve suglasnosti organiziraju prosvjede u cilju ostvarivanja svojih interesa. I kada bi bilo neke pravde to bi se i dogodilo jer bi samo kaos koji bi time nastao mogao građanima jasno pokazati da je ovakav pristup rješavanju problema u društvu neprihvatljiv, a vlast natjerati da konačno povuče i prave poteze.

klemm i gogoskiKako komentirate činjenicu da su organizatori prosvjeda Đuro Glogoški i Josip Klemm prihvatili prijave za prosvjede organizirane prošlog weekenda pod prozorom premijera Milanovića, a nisu i one pred Ministarstvom branitelja i koji traju preko pet mjeseci?

MAHEČIĆ: Radi se o najobičnijem laviranju Ministarstva i cjelokupne Vlade i za to se može navesti više argumenata. U ovom se slučaju organizatori zapravo i nisu skrivali, jer je prosvjed bio uperen protiv premijera i faktično njegove obitelji. Drugo, čak je i šef HDZ-a javno rekao, misleći vjerojatno na neki potencijalan svoj budući interes, da se protivi uznemiravanju premijerove obitelji. Treće, i ono najvažnije jest da se ovim činom ni na koji način ne dovodi u pitanje legalnost i nastavljanje prosvjeda pred Ministarstvom branitelja, niti se na bilo koji način zauzima stav o opravdanosti ili neopravdanosti njihovih zahtjeva. Kada to sve čovjek gleda sa strane može doći čak i na pomisao da su organizatori prosvjeda branitelja i njihovi mentori iz HDZ ovime čak bacili neku kost i slamku spasa ovoj Vladi da barem prividno sačuva malo dostojanstva. Jer znate kako se kaže, pobjeda nad totalno nemoćnim protivnikom ne vrijedi ništa!

Da li je višemjesečni prosvjed pred Ministarstvom branitelja u funkciji HDZ-ove predizborne kampanje? A da li je HDZ, kao najjača oporbena stranka u RH, jedina koja želi profitirati na ovim nelegalnim prosvjedima? Šta su eventualni motivi pasivnog odnosa SDP-a?

MAHEČIĆ: Jest, sigurno da je braniteljski prosvjed u funkciji HDZ-ove predizborne kampanje! Ali stvar je šira i kompliciranija od toga. Naime, premijer Milanović i vrh SDP se isto tako nadaju da ovi prosvjedi tjeraju vodu i na njihov mlin. Nedavno smo dobili Predsjednicu Republike koja je došla iz HDZ-a i čiji prvi potezi na toj časnoj funkciji nisu baš pokazali da se ona smatra predsjednicom svih građana. Ona je počela prema Vladi voditi politiku koja je bez ikakve sumnje usmjerena na njenu destabilizaciju, izazivanje potresa u političkom sustavu uz podilaženje svim desnim konzervativnim skupinama i organizacijama u društvu, uz po mogućnosti izazivanje prijevremenog raspisivanja izbora. Paralelno, prosvjed branitelja u sebi nosi vrlo opasan agresivni i pučistički potencijal. Nije uopće nemoguće zamisliti marš ojačane braniteljske skupine pred sjedište Vlade na Markovom trgu, a onda se može dogoditi baš sve!

Sa takvim stanjem u društvu SDP se nada da će se konačno do idućih parlamentarnih izbora kristalizirati dovoljna kritična masa ljudi, građana, birača koji su izgubili sve iluzije da u Hrvatskoj postoji politička stanka koja govori u njihovo ime i štiti njihove interese i potrebe, te da će takvi ljudi potaknuti mrakom koji se širi sa svih strana, izaći na izbore u većem broju nego do sada te se odlučiti za SDP. Podsjećam da približno 40% ili tek nešto manje građana nije sudjelovalo na svim izborima provedenim u zadnjih šest godina na nacionalnoj razini (jedni parlamentarni i dvoje predsjedničkih izbora).

No, postoji i kvaka 22 u razmišljanjima kako HDZ-a tako i SDP-a. U politici često nije toliko presudna kvaliteta nekog političkog čina, koliko je presudan njegov tajming! Koja od spomenute dvije stranke promaši sa točnim tempiranjem svojih odluka i aktivnosti, uključujući tu i odluku o raspisivanju izbora, kao i eventualnu odluku vrha HDZ da su prosvjedi branitelja postali kontraproduktivni za postizanje optimalnog političkog rezultata, na kraju će vrlo vjerojatno izgubiti sve. A za njih i jedne i druge, ono sve je – samo i jedino vlast! Sve drugo je nevažno.

Vidite li kraj ovoj prosvjedničkoj priči i kakav bi on mogao biti?

MAHEČIĆ: Kraj ovog prosvjeda može biti antiklimaktičan, ali isto tako može biti i krvav. Između te dvije krajnosti sve su opcije moguće. Nekim vremenskim redoslijedom moguće je da vrh HDZ i organizatori prosvjeda dođu do manje-više zajedničkog i usklađenog zaključka da je prosvjed postao kontraproduktivan te se povuku. Naravno ova bi opcija zahtijevala i da se pronađe bilo kakvo prihvatljivo objašnjenje koje bi služilo spašavanju obraza, kao nekakav slatki kolačić koji bi olakšao gutanje gorke pilule.

Druga je opcija da SDP zaključi da je prosvjed postao prevelika opasnost po mir i red u zemlji te odluči djelovati policijskim snagama protiv prosvjednika. No to bi sigurno značilo da će doći i do fizičkog sukoba i da se jedno izvanredno stanje mijenja za drugo izvanredno stanje. Mislim da SDP nema niti snage za tako nešto, a niti političke volje.

Do kraja prosvjeda će doći i ako, odnosno nakon što HDZ eventualno pobijedi na parlamentarnim izborima. Tada ćemo gledati scenarijo u kojem će HDZ ispuniti preko noći neke od zahtjeva prosvjednika i time još dodatno zacementira njihov sakrosanktan položaj u društvu, a oni će isto tako preko noći zaboraviti ostale zahtjeve, kao i činjenicu da HDZ po svojoj političkoj vokaciji zapravo i nije njihovom srcu najbliži politički izbor i opredjeljenje.

No, „najzanimljivije“ će biti ako HDZ uspije osvojiti relativno najveći broj glasova na izborima, ali ne uspije formirati Vladu. U tom slučaju možemo samo očekivati nastavak pritiska kroz braniteljske prosvjede, a bit će sigurno zanimljivo slušati i zaoštravanje retorike koja će ići negdje smjerom da ova sadašnja SDP-ova Vlada nije bila ni približno toliko ljevičarska i „komunjarska“, koliko će eventualno biti neka buduća vlast sastavljena od neke potencijalne lijeve koalicije!

U svakom slučaju jedna stvar je sigurna, kao ljudi i građani ne možemo se žaliti da ne živimo u zanimljivim vremenima!

Na samom kraju: hoće li SDP izgubiti i parlamentarne izbore krajem ove godine i kakve rezultate na istima očekujete za svoju stranku?

MAHEČIĆ: Kako sada stvari stoje bilo bi ravno osmom svjetskom čudu da SDP pobijedi na idućim parlamentarnim izborima. Nije rečeno da SDP neće izvući pokojeg asa iz rukava u razdoblju koje je pred nama, ali morali bi imati prilično veliku zalihu skrivenih asova da promijene percepciju koju su si sami stvorili među građanima.

No, ako SDP i izgubi izbore to još ne mora značiti da će ih HDZ sigurno dobiti. Rekao sam već ranije, ako HDZ loše odigra svoje poteze u vremenu i prostoru tada bi se moglo dogoditi da ni HDZ ne kapitalizira na ovoj kaotičnoj i prijetećoj društvenoj te katastrofalnoj ekonomskoj situaciji onoliko koliko se oni nadaju i misle da bi mogli.

Obje glavne stranke, SDP i HDZ, imaju manje-više nepromjenjiv rezervoar svojih glasača, koji će se teško odlučiti za neku treću političku opciju, a koji po mojoj procjeni čini negdje između 40 i 50% ukupnog broja birača. Odluka će ovisiti o onih 10-15% posto birača koji su spremni mijenjati svoje odluke kome dati podršku kao i o barem jednom dijelu od onih 40% birača koji praktično redovno ne izlaze na izbore. Taj dio biračke populacije će odlučiti tko će iduće četiri godine upravljati zemljom.

zvonimir mahecic-1ORaH je vrlo mlada politička stranka osnovana tek prije približno godinu i pol i u tom razdoblju smo prošli kako kroz proces ekspanzije i dobivanja velike podrške u ispitivanjima javnog mnijenja, tako i kroz proces smanjenja iskazane podrške građana. Smatramo da je to normalno i da je bilo za očekivati. Kao što nismo davali pretjerani značaj i nismo si priuštili neutemeljenu euforiju u doba kad smo bilježili porast podrške, tako i sada ne smatramo propašću kad nam se podrška smanjila.

Za nas je bitno da radimo i dalje na svojoj prisutnosti i prezentaciji u javnosti, da radimo na pripremi i prezentiranju odrednica naših politika usmjerenih na ključna područja funkcioniranja države i društva, da pokažemo da smo odlučni preokrenuti negativne gospodarske trendove i time omogućiti građanima porast životnog standarda, uz istovremenu brigu o stvaranju sustava društvene pravde i brige o kvaliteti života i okoliša.

Isto tako mislimo da je od velike važnosti da odlučno prezentiramo naše stavove iz kojih će biti jasno da ne mislimo biti ni HDZ niti SDP, ali i da za razliku od nekih drugih stranaka koje bez puno promišljanja obećavaju radikalna, ali nesmotrena, nepromišljena i neprovediva rješenja, mi znamo točno kako ćemo, s kojim alatima i instrumentima, u realnom životnom, pravnom, ekonomskom i međunarodnom okruženju, naše ciljeve ostvariti. Ukoliko u tome uspijemo tada ćemo sasvim sigurno ostvariti i dobre rezultate na izborima, a time stvoriti i pretpostavke da onda uz pomoć građana doista i provedemo u praksi ono što smo zacrtali. I budite sigurni da na tome radimo i radit ćemo koristeći svo znanje i energiju koju imamo.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MAHEČIĆ: Hvala i Vama!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (665)

vrbas-miso

sdbih

Predsjednik manjeg B-H entiteta Milorad Dodik  nema pravo da daje moralne pridike o zločinu u Srebrenici jer nikada nije priznao genocid, koji je počinjen nad Bosnjacima  od strane tadašnje vojske RS-a , paravojnih jedinica i vojske Republike Srbije.

Pored presuda Haškog tribunala, postoji više presuda sudova drugih država za djela genocida.

Podsjećamo još jednom da je presudom Haškog tribunala, zločin u Srebrenici  jasno okarakteriziran kao genocid za čija nedjela su do sada osuđeni Radislav Krstić, Ljubiša Beara , Vujadin Popović  te Drago Nikolić. Sud u BiH je takode  osudio devetero  ljudi za genocid u Srebrenici i to;  Milenka  Trifunović , Branu Džinića, Aleksandara Radovanovića, Branislava Medana, Petra Mitrovića, Milorada Trbića, Radomira Vukovića  te Zorana Tomića.

Nikolu Jorgića , Vrhovni sud Düsseldorfa je za zločin genocida u masakru u Doboju u presudi 1997 osudio na četverostruku doživotnu zatvorsku kaznu. Evropski sud  za ljudska prava odbio je 2007 njegovu žalbu na presudu.

Izjava Dodika  za današnju “Politiku” “da Srebrenica traži novi pristup i ispitivanje realnosti, koju bi svi prihvatili” je neozbiljna i još jedan dokaz licemjerstva. On dalje pokušava da negira ovaj zločin genaralizujući cjelokupan srpski narod,  u kome tvrdi da “Srbi nikada u prošlosti nisu pravili nedjela. Naprotiv, ponašali su se viteški, a ne kukavički, kako su se ponijeli u Srebrenici”.

Dodik je izgubio svaki moralni i etički kredibilitet za bilo kakvu polemiku o  karakteru rata u BiH i počinjene zločine jer kao dobar đak Dobrice Ćosić nastavlja svoje suludo negiranje genocida u BiH.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Vojvodjanski klub

25. mart 2015. godine

SINIŠA KOVAČEVIĆ – OMALOVAŽAVANJA I UVREDE

Gospodin Siniša Kovačević, dramski pisac, je u petak 20. marta 2015. godine, u emisiji „U nedostatku dokaza“ na Javnom servisu Vojvodine, u raspravi o simbolima AP Vojvodine, izjavio da je sadašnja  zastava Vojvodine  „ponjava“.  Smatramo da je ovo omalovažavanje jednog od zvaničnih simbola AP Vojvodine, a samim tim i uvreda za Skupštinu Vojvodine, kao njenog donosioca. U isto vreme, ovim se vređaju i osećanja svih građana Vojvodine koji su tu zastavu prihvatili, koji je poštuju kao legalni simbol autonomije Vojvodine i smatraju  delom svog regionalnog identiteta, koji nije samo kulturni već i politički. Pravo na sopstvene simbole, grb i zastavu propisano je i garantovano Ustavom Republike Srbije: „Autonomne pokrajine utvrđuju simbole pokrajine i način njihovog korišćenja“ (čl.183. ).  To što gospodin Kovačević, kao doskorašnji pripadnik desničarske DSS i protivnik ulaska u EU, u tri zvezdice na toj zastavi ne vidi simbolično predstavljanje tri vojvođanske regije: Srema, Banata i Bačke (što je vrlo bitno jer upućuje i na decentralizaciju same Vojvodine), već vidi simbole zastave EU, to je njegova stvar. On nije dužan da ceni i voli ovu zastavu, ali je dužan da se uzdrži od javnog omalovažavanja zvaničnog simbola Autonomne pokrajine Vojvodine.

Blaćenje i vređanje drugih, pre svega političkih neistomišljenika, izgleda da je manir gospodina Kovačevića.  Podsećamo, povodom održavanja Četvrte vojvođanske konvencije,  čiji je i Vojvođanski klub član,  1. aprila 2012. u Novom Sadu, gospodin Kovačević je javno reagovao u dva maha. Tako je u listu Politika od 3. aprila 2012. zabeleženo da je pisac i reditelj Siniša Kovačević, član predsedništva DSS, posebno kritkovao pojavljivanje narodnog heroja Petra Matića Duleta na tom skupu, te se uz napomenu da „… već postoji zakon o političkoj zloupotrebi dece“,  založio za “zabranu zloupotrebe duboke starosti“. Dakle, gospodin Kovačević priziva zakonske zabrane, izopštavanje iz javnog života i uskraćivanje prava na javnu reč određenoj kategoriji ljudi. Zna se koji su režimi posebno posezali za takvim „zabranama”. Petar Matić Dule, narodni heroj i general pukovnik, ne prvi put među nama, pozvan je i pojavio se na ovom skupu. Čovek izuzetan, dostojanstven, gospodstven,  uspravan, glatke fizionomije, u tamnom odelu – sa svoje 92 godine (!) izgovorio nam je, bez papira i podsetnika,  jasan, primeren govor, govor o Vojvodini na liniji svojih partizanskih uverenja. Kao dokaz tačnosti ovoga upućujemo na video snimak njegovog istupa (https://www.youtube.com/watch?v=SyYREiroQrs). Ovog  impresivnog čoveka je gospodin Kovačević sramotno i uvredljivo predstavio  kao zloupotrebljenu marionetu koja ne zna šta govori, koga treba zaštiti od same sebe i društvo od njega, osobu kojoj treba zabraniti da istupa, kao i drugima da je na istupe pozivaju! S kojim pravom,  gospodine Kovačeviću? Sa  kojih to moralnih i drugih visina? Možda člana predsedništva DSS?

U listu Dnevnik od 11. 4. 2012. navodi se da je gospodin Kovačavić za učesnike IV Vojvođanske konvencije rekao da su to ljudi koji su „napali Vojvodinu“,  „beskičmeni i beskarakterni ljudi … upravo ti kojima je Vojvodina samo kraći put do privilegija, … da kažu da Srbiju treba federalizovati…„  Ovim se i učesnici iz Vojvođanskog kluba koji su učestvovali na tom skupu vređaju kao beskičmeni, beskarakterni i u svom delovanju motivisani sticanjem privilegija. S kojim pravom gospodine Kovačeviću ? Niko od članova Kluba (koji postoji 23 godine) „od politike“ nije stekao ništa, ni novaca ni položaja. Ove uvrede i obede javno su izrečene od onoga koji je bio u vrhu partije koja je, što aktivno doprinosila, što tolerisala, tolika zla koja su nas dovde dovela, a da pritom nismo čuli da je gospodin Kovačević digao svoj  glas protiv!  Samo onaj kome je strano da se neko iz poštenog uverenja i ljubavi prema Vojvodini može boriti za nju, a ne radi vlasti i privilegija, može ovako da blati, a time i osporava, politički angažman drugih.  Pri tome je sam, nakon raspada DSS,  osnovao svoju  političku stranku.  Ovo jeste legitimno, ali rađa i određenu bojazan. Naime, dometi ličnosti  ovakve političke kulture su relativno ograničeni kada deluje samostalno, dok zajedno sa skupinom ljudi sličnog profila mogu postići sinergiju i jačanje  političke nekulture koja razdire Republiku Srbiju: netrpeljivost prema neistomišljenicima, neodmerenost  javne reči, lakoća uvrede i obede, jedan moralni mulj, zbog koga, kao i materijalne bede,  mladost  beži iz Srbije. A oni će „liti suze“ za njom, kao što je gospodin Kovačević, između ostalog,  to činio u pomenutoj emisiji.

Za Predsedništvo Vojvođanskog kluba

Dragomir Jankov

Dragi moji Banjalučani, ma gdje bili!

Naš, trakođer nostalgični sugrađanin Boris Zrile, mi je upravo poslao set fotografija Banja Luke do zemljotresa (do 26. i 27. oktobra 1969.). Izabrao sam neke od njih i sada želim s vama da podijelim uzdahe i, možda, po koju suzu.

Dakle, svi vi koji pamtite naš  grad sa ovih fotki, osvježite uspomene na njega. Naravno, prilika je da se svi podsjetimo da je Banja Luka imala dušu upravo do katastrofalnog potresa iz 1969., od kada počinje njeno demografsko i fizičko ubijanje, djelimično višom silom a jednim (većim) dijelom nečijom strategijom. Grad čine naročito njegovi ljudi a Banja Luke koju imate ispred sebe više nema, kao ni velike većine njenih ljudi. Barem ne u njoj. Danas paralelno egzistiraju dvije Banja Luke – ona sa ovih fotografija koju svi mi, iščupani iz svojih zavičajnih korjena (i jedan mali broj onih koji danas žive u njoj)  nosimo u sebi te ona koja je ostala tamo, ni nalik, ne na onu do 1969., nego ni na onu do 1992., kao da joj nije “ni u rodu rod…” Ova prva će trajati dok budemo trajali mi koji je nosimo u svojim srcima i uspomenama, a ova druga neka traje koliko njoj bude suđeno. Ali, neka ni ova (današnja Banja Luka) ne nadživi mezarja i groblja svojih domicilnih žitelja koji svjedoče i koji će, ako Bog da, svjedočiti o njihovom višestoljetnom bitisanju u gradu na Vrbasu.

Banja Luka - panorama——————————————————————————————————————————————–

Banjalucka%20(realka)%20gimnazija                                                                      Realka (nema je više)

crna kuca                                                                “Crna kuća” (nema je više)

djaki dom veselin maslesa                                                 Đački dom “Veselin Masleša” (nema ga više)

dzinica palata                                                                 Vakufska palata (nema je više)

kastlov cosak                                                                                 Kastlov ćošak

Medicinska%20škola%20prije%20zemljotresa                                                         Stara medicinska škola (nema je više)

na-ma                                                                                  Na-Ma (nema je vise)

novoselija - tulekova brana                                                                              Lijeva Novoselija (Tulekova brana)

OS%20Mirko%20Visnjic                                                                       Osnovna škola “Mirko Višnjić”

Pogled%20na%20Gradsku%20tržnicu%20i%20Gimnaziju_%20Snimljeno%201965_%20godine                                                       Pogled na Gimnaziju preko Gradske tržnice

park-1                                                                  Gradski park (danas ne izgleda ovako)

restoran sehitluci                                                                                Restoran “Šehitluci”

Sahat%20kula%20i%20Ferhadija%20snimljeno%201967Obje srušene – džamija 7. maja 1993., sahat-kula 15. decembra 1993. – džamija obnovljena, sahat-kula nije

stadio sportskih igara                                                               Stadion sportskih igara  (nema ga više)

Stara bolnica                                                                            Stara bolnica  (nema je više)

Stara%20zeljez_%20stanica                                                 Stara željeznička stanica (danas Umjetnička galerija)

VEKS                                                             Viša ekonomsko-komercijalna škola (nema je više)

zmaj jovina osnovna skola                                                                   Zmaj Jovina Osnovna škola (nema je više)

Fijakeri%20pred%20Gradskim%20parkom_%20Snimljeno%20aprila%201968_%20godine                                                                      Fijaker pred Gradskim parkom

Titanik%20i%20ulica%20Marsala%20Tita                                                                             “Titanik” (nema ga više)

Titanik%20ljeto%20uoci%20zemljotresa                                                                             “Titanik”, desno (nema ga više)

Međutim, kako će ova priča bez trojice živih banjalučkih muzičkih legendi – Enesa, Nadira i Atifa!? Bila bi suhoparna kao baklava bez agde. Ako dovde niste pustili suzu, siguran sam da će odavde poteći i onima čije je srce i duša od “kamena”. Dakle, zaplačite, dragi moji, bit će vam lakše…imam puno iskustva s tim……

PRIREDIO: Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

ŽURNALISTIČKI HIPOKRITI

Posted: 23. Mart 2015. in Intervjui

Piše: Marjan Hajnal

marjan h.

 

 

 

 

Imaju li novinari svoga Hipokrata? Nemaju, i zato su oni koji bježe od istine, – ne hipokratovci, već hipokriti. Uskratiti javnosti pravu istinu ravno je zločinu

Iako sam svoje tekstove počeo objavljivati još kao student u različitim listovima prije skoro četiri decenije, nikada nisam ni za jedan naplatio honorar, bilo zato što to pitanje nije ni bilo obuhvaćeno nekim dogovorom, bilo zato što sam određen broj ponuda za suradnju na profesionalnom planu odbio. Tako sam zadržao status novinara-amatera koji mi je više odgovarao, nikome nisam bio obavezan, niti je bilo moguće da neko cenzurira moje tekstove, jer sam na takve pokušaje reagirao povlačenjem svog teksta ako nije mogao biti prihvaćen integralno. Ponekad sam inzistirao, da ostane kakav jeste, čak i kada je bilo očigledno da je negdje nedostajao zarez ili je ispuštena neka povratna zamjenica. Imao sam razloga za tu svoju tvrdokornu principijelnost. Dovoljno bi bilo da se redaktoru učinilo da su pojmovi objektivizacija i objektivacija sinonimi. Ili, da pribjegne samoinicijativnom skraćivanju moga teksta. Ili, da nešto dopuni. Ne, sa mnom to nije išlo. S obzirom na činjenicu da su većina urednika sa kojima sam dolazio u kontakt imali svoje lične kriterije ili su se prilagođavali zahtjevima novinskih kuća, još od samog početka svog rada sam jasno dao svima do znanja da neću dopustiti interveniranje u svojim tekstovima. Ili idu u mojoj verziji, ili nikako. Cijeneći osnovne metodološke postulate funkcioniranja „sedme sile“ istrajavao sam na apsolutnoj slobodi riječi i informiranju javnosti na osnovu činjenica, a ne na osnovu osobnih pretpostavki. Događalo se ne jednom da su moji tekstovi kompilirani, no, nikada nisam istraživao motive kojima bi se rukovodio korisnik mojih pogleda preuzimajući ih kao svoje. Smatrao sam da je i prirodno da u medijima struji fluidna masa spoznaja koje se multipliciraju i doprinose specifičnom koloritu u kom se razaznaju uticaji pravih bardova novinarstva i uloge amatera poput mene. Ono što me je uvijek deprimiralo svih ovih godina provedenih uz pisanu riječ vjerovatno je deprimirajuće djelovalo i na širu javnost koja od medijskih činovnika očekuje da ispune obaveze prema etici svoje profesije. Nažalost, svjedoci smo brojnih zloupotreba u sferi žurnalistike, ali, ima jedan grijeh koji je veći i od skribomanske pompeznosti, težnji diskriminaciji, harangama, linču, sluganskom odnosu prema gazdi kuće ili politikantskim komesarima nadležnim za ozvaničenu mizantropiju i huškačku histeriju… Taj grijeh veći od svih, prema mom vlastitom ubjeđenju, odnosi se na one novinare po profesionalnoj vokaciji koji su odlučili da ćute. To uzmicanje od istine liči na gest ljekara koji pred osobom koja mu je u neki kritični čas pokucala na vrata očekujući pomoć zatvara ta vrata pred njenim nosom, eventualno je upućujući na drugu adresu, tj. nekom drugom liječniku ili bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi, samo da bi on našao alibi pred Hipokratom. Imaju li novinari svoga Hipokrata? Nemaju, i zato su oni koji bježe od istine, – ne hipokratovci, već hipokriti. Uskratiti javnosti pravu istinu ravno je zločinu, kom, s jedne strane, doprinose masno plaćeni priučeni ćate, stavljeni u masne fotelje, sa skupocjenom opremom, koji izvještavajući svjesno lažu, a, s druge strane su često kvalitetno školovani i nadareni novinari koji su opredijelivši se za ćutanje ustvari pljunuli na svoj kruh. Neophodno bi bilo provesti kompletnu psihološku egzegezu kukavičluka onih koji su u epohi socijalizma besplatno školovani da bi štitili istinu radi istine, ne radi zaštite poretka kojem su, u krajnjoj liniji, dugovali završetak studija koji bi u svakoj kapitalističkoj zemlji bio uglavnom basnoslovno skup i rezerviran mahom za elitu. Zato sam u svojoj jednoj nikad objavljenoj knjizi napisao da su ratu kojim je razbijena Jugoslavija doprinijeli bivši robijaši, loši đaci, i loši novinari. Pod lošim novinarima ne podrazumijevam njihovu polupismenost ili nedovoljno izgrađenu elokventnost, ne mislim na njihovu artificijelnu akcentuaciju, zamuckivanje i propadanje u pukotine nevješto koncipiranih tema, koliko sam imao u vidu njihovu nedoraslost situaciji, što njihovom moralnom profilu nije smetalo da se oglašavaju u holivudskom stilu, samouvjereni, a smiješni i odbojni u isto vrijeme, kao gusani gačući u svim oktavama svog lakonskog farizejstva. Lažovi su prepredeni dekadentni slugani, izverzirani manipulatori, dostojni gađenja i prezira, nepravedno oduzimaju profesiju časnim prostitutkama, a ćutolozi su recipročni nositelji krivice. Njihov grijeh je ne samo u saučesništvu u nasilju nad slobodoumljem i nad samim životom u cjelosti, on je i veći. Naravno, postoji veliki broj novinara koji su ostali na visini svoga zadatka i među njima je ne mali broj onih koji su sigurno zaslužili Pulicerovu nagradu.

Pulitzer

Joseph Pulitzer

(10. april, 1847 – 29. oktobar, 1911)

Sada je bitnije pokrenuti lavinu koja mora u potpunosti zatrpati laž neizgovorene istine. Grijeh takve laži je pogubniji od prave tendenciozne obmane, jer, u većini slučajeva, uloge novinara prepuštene su “nadriljekarima”. Nikada neće zdravom umu biti jasno kako novinar može biti režimski žbir? Kako novinar može biti nacionalist? Hibridno prenamnoženi, preplavili su sve medije i od njih se pravi novinari ne samo da ne mogu prepoznati, oni dolaze pod udar nekorektne kritike, prijetnji, ucjena, sudskih procesa, lažnih optužbi sa ciljem da se financijski opterete drakonskim kaznama koje favorizuju vlastodršci, nerijetko izloženi i fizičkim napadima, a i članovi njihovih porodica trpe razne oblike tortura. Danas je presudno značajno razlučiti pozitivne komponente u sferi novinarstva od negativnih tendencija. Skrenuo bih pažnju korektne publike na imena časnih ljudi od pera: Štefica Galić, Ibrahim Halilović, Milan Pekić, Domagoj Margetić, Veseljko Koprivica, Bedrudin Gušić … (ovo je samo pokretačka ideja za listu sa imenima uglednih novinara koje bi trebalo nagraditi, nekad i negdje… listu nudim na uvid i dopunu). Paralelno, nekad i negdje, nekome, morali bi položiti račune svi novinarski hipokriti, za svoj prljavi “rad” koji je rezultirao prikrivanjem istine o genocidu, urbicidu, ekocidu, kolturocidu… Imena ovih drugih manje-više se znaju, ali, ostaje gorčina spoznaje da su dali svoj obol širenju etno-nacizma, teroru nad nedužnima, da i dalje piruju iz svojih studija i da njihovi omraženi likovi i dalje regrutiraju istomišljenike onih koji ih plaćaju, za laž, za mržnju, za antihumanost. Iskreno se nadam da će u skoroj budućnosti biti uvedena u sudsku praksu i grana pravosuđa koja će se baviti pokretanjem krivičnih postupaka protiv takvih nadrinovinara i procesuiranjem njihove odgovornosti u ravni počinjenih zlodjela nad čovječnošću i nad civilizacijom uopće.

(Preneseno sa bloga  https://solonovpolis.wordpress.com/2015/03/22/zurnalisticki-hipokriti-marjan-hajnal/)

enes h.Publika je film prihvatila vrlo emotivno, obzirom da isti govori o krvavom dijelu naše bh. historije. Rane su još uvijek svježe, te svako evociranje tih nemilih događaja zasigurno pokreće lavinu emocija…..Iz Prijedora je za vrijeme rata protjerano preko 53.000 nesrba, preko 31.000 njih je prošlo kroz srpske logore, ubijeno je 3.173 Bošnjaka i Hrvata, od čega 102 djece i 256 žena…..Bilo bi nam zadovoljstvo predstaviti ovaj igrano-dokumentarni film bh. dijaspori u Americi…..Naša je obaveza da uzdignuta čela, generacijama koje dolaze, prenesemo istinu o patnjama i stradanju našeg naroda, kako bi mlađa pokoljenja imala nepomućenu sliku o događajima koji su obilježili period od 92. – 95. godine……Arhiviranje i dokumentovanje naše ratne prošlosti, ali istovremeno afirmacija općih društvenih univerzalnih vrijednosti, predstavljaju osnovne intencije naše produkcije…..Narod koji ne poznaje svoju prošlost, samim tim stvara realne pretpostavke da mu se ona ponovi, a Bošnjaci su i suviše propatili da bi imali pravo na tako nešto…..Danas, jednostavno, nije ”IN” govoriti o činjenicama da je na BiH izvršena agresija, jer se to zapravo ne uklapa u percepciju trenutne političke i društvene atmosfere. Međutim, na nama je da damo svoj doprinos na polju afirmacije istine, a rezultati će, ako Bog da, bez imalo sumnje uslijediti…..

Iz samog nadnaslova se vidi šta je povod ovom razgovoru pa ćemo se tematski najviše fokusirati na Tvoj posljednji igrano-dokumentarni film. Dakle, koliko dugo si radio na tom filmu i ko Ti je sve u tome pomagao?

 HOTIĆ: Imajući u obziru da smo radili rekonstrukciji određenih segmenata filma, na filmu ”Prijedorsko ljeto 92” smo radili nešto više od godinu dana. Projekat filma su pomogli uglavnom osviješteni pojedinci, kao i mali broj institucija koje su u ovom projektu prepoznale opći društveni interes.

Koliko je do sada premijera upriličeno i gdje su se one desile? Kako je film bio primljen kod publike te filmske kritike?

 HOTIĆ: Ne mogu decidno govoriti o broju premijera, obzirom da ih je bilo zaista mnogo. Film je do sada prikazan u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, Švicarske, Švedske i Norveške. Publika je film prihvatila vrlo emotivno, obzirom da isti govori o krvavom dijelu naše bh. historije. Rane su još uvijek svježe, te svako evociranje tih nemilih događaja zasigurno pokreće lavinu emocija.

 U povodu jedne od promocija filma si, između ostalog, rekao da se “slobodno može reći da je Prijedor Srebrenica prije Srebrenice…” Hoćeš li i za moje čitatelje obrazložiti tu tezu, pa i tezu da se Prijedor, na domak moje Banja Luke, može smatrati i paradigmom stradanja nesrba u tom dijelu BiH, posebno Bošnjaka?

hambarine

 HOTIĆ: Prije svega, jako je nezahvalno eksploatisati brojem žrtava, odnosno, praviti bilo kakvu usporedbu u pogledu stradanja ljudi u jednom ili drugom dijelu BiH. Međutim, ovdje govorimo o činjenici da je u Prijedoru sistematski i planski, od strane tadašnje vlasti, činjen zločin nad nesrpskim stanovništvom. Kada kažem da je Prijedor Srebrenica prije Srebrenice, onda se rukovodim činjenicom da je na prostoru Srebrenice, u vremenu kada je počinjen genocid, bilo smješteno stanovništvo sa prostora nekoliko općina, za razliku od Prijedora, gdje je to bilo uglavnom domicijelno stanovništvo. Iz Prijedora je za vrijeme rata protjerano preko 53.000 nesrba, preko 31.000 njih je prošlo kroz srpske logore, ubijeno je 3.173 Bošnjaka i Hrvata, od čega 102 djece i 256 žena.

 U pripremi ovog razgovora si rekao da film nije imao promociju u Americi, zemlji u kojoj živi oko 300.000 građana BiH, od čega najviše Bošnjaka i mnogo Prijedorčana. Znači li to da si spreman doći i u ovaj dio veoma razuđene bh. dijaspore ako Te neko pozove, odnosno organizira promociju filma “PrijedoRSko ljeto 92”?

 HOTIĆ: Mi smo se do sada odazivali svim pozivima, pa bismo to i ovoga puta učinili. Zapravo, naše dosadašnje premijere i jesu rezultat poziva upućenog nama od strane organizatora. Bilo bi nam zadovoljstvo predstaviti ovaj igrano-dokumentarni film bh. dijaspori u Americi.

tuzla - promocija prijedorskog ljeta 92

Iako ne treba biti puno pismen i dešifrirati značenje ona dva velika slova u prvoj riječi naziva filma, ipak neke stvari treba i otvoreno, jasno i glasno izreći. Dakle, da li je jedna od poruka filma i ta da je u temelje manjeg bh. entiteta ugrađen i pogrom nesrba Prijedora i njegovog kraja te cijele BiH?

 HOTIĆ: Naravno, tu poruku smo ovim filmom i akcentirali. Naša je obaveza da uzdignuta čela, generacijama koje dolaze, prenesemo istinu o patnjama i stradanju našeg naroda, kako bi mlađa pokoljenja imala nepomućenu sliku o događajima koji su obilježili period od 92. – 95. godine.

Naravno, ne može se kroz jedan razgovor ni približno prepričati sadržaj nekog filma, posebno ovakvog autentičnog i potresnog. Da, treba ga odgledati! Kako doći do DVD-a tog filma, odnosno kako se može isti pogledati?

 HOTIĆ: Do sada smo pristup filmu omogućavali kroz organizaciju premijera i promocija istog, jer je to bilo tehnički najizvodljivije. Nadam se da će uskoro i bh. dijaspora u Americi biti u prilici da prisustvuje premijeri i promocijama filma, nakon čega će svi oni koji to budu željeli, biti u prilici da film pribave za svoju kućnu videoteku.

Ti si autor i drugih dokumentarnih filmova. O kojim je još filmovima riječi šta je njihova zajednička poruka?

 enes-1HOTIĆ: Moja maleknost predstavlja Multimedijalni servis Exit Media (www.exitmediafilm.com) u čijoj produkciji sam radio nekoliko dokumentarnih filmova i preko 80 kratkometražnih filmova. Ovom prilikom bih izdvojio sljedeće naslove dokumentarnih filmova: ”Istina o bužimskim vitezovima”, Muslimani pod opsadom”, ”Dani ubijanja – Prijedor”, ”Prijedorsko ljeto 92”, ”IDENTIFIKACIJA”, ”SANDŽAK” te dokumentarni film radnog naslova ”Pucanj u dušu” na kojem trenutno radimo u saradnji sa Udruženjem žrtava i svjedoka genocida. Ovaj dokumentarni film tretira tematiku zločina ratnih silovanja žena za vrijeme agresije na BiH.

Arhiviranje i dokumentovanje naše ratne prošlosti, ali istovremeno afirmacija općih društvenih univerzalnih vrijednosti, predstavljaju osnovne intencije naše produkcije.

Ti si bio dječak kada su se desili Prijedor, Srebrenica..pa i Tvoj rodni Bosanski Novi. Šta Te je motiviralo da se baviš tim zahtjevnim poslom? Gdje crpis energiju koje zaista treba za svaki takav ozbiljni project?

 HOTIĆ: Mi na ovim prostorima imamo potrebu da govorimo o suživotu, a osnovni i esencijalni preduslov za suživot jeste ISTINA. Istina o počinjenim zločinima i procesuiranje onih koji su počinili zločine. Svaka druga priča o suživotu koja zaobilaze spomenute faktore, po meni je itekako licemjerna i krnjava. Drugi motiv jeste naša ljudska, vjerska i duhovna potreba da progovorimo i arhiviramo istinu o stradanju nedužnih ljudi i na taj način pružimo svojevrsnu satisfakciju porodicama žrtava.

Narod koji ne poznaje svoju prošlost, samim tim stvara realne pretpostavke da mu se ona ponovi, a Bošnjaci su i suviše propatili da bi imali pravo na tako nešto.

 Ovo pitanje je neka vrsta analogije prethodnom. Naime, općepoznato je da Tebi i takvima kao što si Ti nedostaje podrška institucija, na svim novoima u državi kakva je BiH. Malo koga (možda nikoga) na vlasti ne zanimaju projekti s takvom tematikom, – intencija je i izvana i iznutra da se izjednače katil i žrtva. Slažeš li se s takvim mojim zapažanjima i kako, unatoč i tome, nalaziš motive za takve projekte?

 HOTIĆ: Danas, jednostavno, nije ”IN” govoriti o činjenicama da je na BiH izvršena agresija, jer se to zapravo ne uklapa u percepciju trenutne političke i društvene atmosfere. Međutim, na nama je da damo svoj doprinos na polju afirmacije istine, a rezultati će, ako Bog da, bez imalo sumnje uslijediti.

Na samom kraju: radiš li na nekom novom filmskom ostvarenju i kojem, eventualno?

 HOTIĆ: Da, kao što sam već kazao, radim na igrano-dokumentarnom filmu radnog naslova: ”Pucanj u dušu”, koji se bavi tematikom ratnih zločina silovanja žena za vrijeme rata u BiH. Istovremeno, pripremamo prvu fazu realizacije dokumentarnog filma koji će govoriti o ratnim dešavanjima na području općine Brčko.

Želim Ti puno uspjeha i sreće u Tvom daljnjem stvaralačkom radu te hvala za ovaj razgovor.

 HOTIĆ: Hvala i tebi, te srdačan selam i pozdravi tvojim čitateljima.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (664)

zivica t. - 2Dijalog unutar jedne religije, kao i između religija, ne može se ograničiti na mali prostor kao što je Srbija, ili Balkan. Na taj dijalog utiče stanje odnosa u celom svetu…..Dijalog je potreban i na globalnom nivou. Poznati stari švajcarski teolog Hans Kueng, osnivač zadužbine Weltethos, s pravom tvrdi da u svetu ne može biti mira bez mira i tolerancije između svetskih religija. Religije imaju  izuzetan potencijal za mir, ali i za konflikte…..Agencija VIA daleko više je od osnivanja izveštavala o stanju odnosa u okolini, Evropi, svetu, da bi ovdašnji čitaoci saznali  za primere kako loše tako i dobre. Loše primere, da bi smo ih izbegli ovde, dobre da bi smo razmislili da ih i mi primenjujemo…..Rešenje pitanja MPC će se naći, ono ne zavisi (samo) od SPC, to je svepravoslavno pitanje, kako nekome dati autokefaliju. Oko toga nema svepravoslavne saglasnosti, tu je konflit koncepata Carigrada i Moskve…..Ko je protiv makedonske samostalnosti? Rusi. Jer, ako mogu Makedonci crkveno biti samostalni, zašto ne i Ukrajinci, Belorusi, Moldavci, Balti. Zato ukrajinsko crkveno pitanje, ali sada i političko, ometa i rešavanje makedonskog statusa…..CPC, stručno gledano, ne nacionalno, emotivno, i nije Crkva, ona nema crkvenih struktura, ona je paracrkvena organizacija, nevladina organizacija…..Predsednik i premijer susreću se sa patrijarhom, predsednik kaže da od njega traži savete. Nije se posavetovao sa drugim verskim poglavarima Srbije, čak ne verujem da ih je uopšte sve upoznao…..Srbija jeste doista sekularna, iako neki to ne vide…..Vladika Filaret je godinama tema u Crkvi, javnosti, medijima, od samog svog izbora. Poznata je njegova neobična politička orijentacija, a za vladike nije da se bave političkim ocenama, već spašavanjem  duša vernika. Šta je tačno  konkretan povod da se sada on smeni, nije poznato javnosti, Crkva nije objavila nalaz komisije koja je boravila u Mileševi da ispita stanje. Zato ne treba špekulisati…..Po meni, međureligijski dijalog je veoma nerazvijen i niko se ne trudi to da izmeni…..Nisam očekivao da će Katolička crkva imati snage da izabere poglavara koji nije iz Evrope, koji stanje vere vidi iz drugog ugla i koji nije deo sistema rimske kurije. Mislio sam da će to biti ponovo Italijan, kao gotovo uvek ranije. Ali, desilo se pozitivno iznanađenje…..Papa Franja ipak nije veliki reformator, a Crkvi su potrebne promene.  Tela koja je formirao da provere stanje  i predlože  izmene presporo rade. Jako je teško šta izmeniti, na primer neke etičke postulate, celibate, položaj žene, da ne govorimo o dogmama. Svaka promena je nekome bogohulna, mogu nastati raskoli……Katolici Srbije imaju pravo da žele da im dođe poglavar, nikome to ne bi smelo da smeta. Ali, kako mi kažu katolički krugovi, Vatikan ne želi da među Srbima stvara podele. Ne bi bilo dobro da ga ovde neko dočeka jajima, paradajzom, da ima demonstracija, vređanja…..Papa Franja itekako je potreban svetu, ne samo katolicima i hrišćanima, već i drugim religijama.  Nije čudo da ga i u islamu i jevrejstvu takođe uvažavaju……

Gospodine Tuciću! Agencija, čiji ste urednik, je sastavni dio  Zadužbine “Sveta Jelisaveta Fjodorovna”, čiji ste osnivač. A u Saopštenju Zadužbine između ostalog stoji da će nastaviti svoju misiju unapređenja međuhrišćanskog i međureligijskog dijaloga…(parafraziram). Da li se radi samo o prostoru Srbije ili i sire?

Dijalog unutar jedne religije, kao i između religija, ne može se ograničiti na mali prostor kao što je Srbija, ili Balkan. Na taj dijalog utiče stanje odnosa u celom svetu. Mada, svako ima odgovornost da dijalog vodi pre svega na prostoru na kome deluje, živi. Srpska prav. Crkva (SPC) mora da misli na kontakte i razumevanje sa katolicima, sa ovdašnjim islamom, a ne na hinduizam ili budizam. Jer, ona je najveća verska zajednica u zemlji a samim tim  snosi najveću odgovornost za  dijalog. Takođe, država treba da je za to zainteresovana, njoj treba da je stalo do verskog mira i saradnje, jer i to utiče na opšte stanje u zemlji. Ovdašnje nekada Ministarstvo vera, sada Kancelarija, nedovoljno se interesuje za to.

Dijalog je potreban i na globalnom nivou. Poznati stari švajcarski teolog Hans Kueng, osnivač zadužbine Weltethos, s pravom tvrdi da u svetu ne može biti mira bez mira i tolerancije između svetskih religija. Religije imaju  izuzetan potencijal za mir, ali i za konflikte. Svaka misli da je samo ona prava , u pravu, da su druge religije nespasavajuće, da su vernici drugih religija manje vredni. Istorija je puna svakakvih iskustava sa religijom. Svaka religija čini na neki način posebnu civilizaciju. Njihov konflikt se mora izbeći.

sv_jelisavetaAgencija VIA daleko više je od osnivanja izveštavala o stanju odnosa u okolini, Evropi, svetu, da bi ovdašnji čitaoci saznali  za primere kako loše tako i dobre. Loše primere, da bi smo ih izbegli ovde, dobre da bi smo razmislili da ih i mi primenjujemo. Srbija, ali i okolne zemlje žive u nekoj samozatvorenosti, misli se da se sve zna, nemamo od koga potrebe da učimo, pa pametni smo i sami. Ali, upravo pametan uči i od drugih.

Osim toga, prostoru Srbije potreban je dijalog jednih  sa drugima, nema ga dovoljno, nema pravih unutarkonfesionalnih (unutarhrišćanskih) tela, niti međureligijskih. Nema izgleda ni velike zainteresovanosti među svim velikodostojnicima da se saradnja unapredi. Ja sam bio optimista, ali više nisam.

Kada je riječ o međuhrišćanskom dijalogu, postoji li on između SPC, s jedne strane, te MPC (Makednonska pravoslavna crkva) i CPC (Crnogorska pravoslavna crkva), s druge strane?

Rešenje pitanja MPC će se naći, ono ne zavisi (samo) od SPC, to je svepravoslavno pitanje, kako nekome dati autokefaliju. Oko toga nema svepravoslavne saglasnosti, tu je konflit koncepata Carigrada i Moskve.

Grčki blok crkava, a to je pola pravoslavlja (Carigrad, Jerusalim, Aleksandrija, Atina, Kipar, Tirana) je protiv toga da se ta crkva naziva makedonskom, a ona na tome insistira. U opticaju su ideje- ohridska, ili skopska arhijepiskopija (ne patrijaršija). Skoplju to ne odgovara. Skoplje zapravo ispunjava sve uslove za samostalnost, ali ako je samo Beograd za to, a ne i drugi, onda to ništa ne vredi. Poslednja i glavna instance autokefalije je Carigrad i samo on. Tu se izdaje dokument, tomos o samostalnosti, ali na predlog Beograda što se tiče Makedonaca.

Ko je protiv makedonske samostalnosti? Rusi. Jer, ako mogu Makedonci crkveno biti samostalni, zašto ne i Ukrajinci, Belorusi, Moldavci, Balti. Zato ukrajinsko crkveno pitanje, ali sada i političko, ometa i rešavanje makedonskog statusa. Rusi se nude da posreduju između Beograda i Skoplja, to je nepotrebno i neiskreno, oni nemaju šta da ponude. Ako ko u pravoslavlju može da posreduje, arbitrira, savetuje, pa i nameće je isključivo Carigrad, on ima kanonski status kao najviša instanca za sve, sviđalo se to kome ili ne (Rusima ne). Beograd je, hvala Bogu, svestan te posebne uloge Carigrada i respektuje je.

CPC, stručno gledano, ne nacionalno, emotivno, i nije Crkva, ona nema crkvenih struktura, ona je paracrkvena organizacija, nevladina organizacija. Ko se od SPC u CG od sveštenika i vladika odvojio da bi pristupio CPC? Niko. Da li će u CG nastati i kada neka struktura koja bi mogla postari Crkva, to ne znamo, ništa nije nemoguće. Ali, CPC nije Crkva, to niko ni ne tvrdi van CG, nijednoj pravoslavnoj crkvi ne pada na pamet da ima kontakte sa CPC dok kontakta sa MPC ima. CPC i MPC su neuporedive. To znaju i crnogorski političari, oni bi bili zadovoljni da se Cetinjska mitropolija odvoji od SPC i bude samostalna.

S druge strane, da li se i koliko institucije neke od država, u kojima djeluju gore spomenute Crkve, miješaju u status istih (Crkvi) kao i njihove međusobne odnose?

Nedvosmisleno. Makedonskim vlastima je stalo, zašto da ne, da se reši status MPC.  Ona to smatra nerešenim pitanjem između Srbije i Makedonije. Političari su pokupšali da pomognu, ali SPC to im nije dozvolila. I predsednik Nikolić je pokušao dobronamerno da se angažuje, zajedno sa makedonskim predsednikom. I crnogorskim vlastima je itekao stalo da  Crkva bude takva kakva njima odgovara. Srpska država i ne krije da joj je od verskih zajednica najbliža SPC. Predsednik i premijer susreću se sa patrijarhom, predsednik kaže da od njega traži savete. Nije se posavetovao sa drugim verskim poglavarima Srbije, čak ne verujem da ih je uopšte sve upoznao.

Jer, SPC je, smatra se u političkom establištmentu, ali i u javnosti,  državotvorna, narodnotvorna, čuvar tradicije, jezika, kulture  i identiteta. Naravno da je i to. No, u sekularizmu se to toliko ne ističe.

Država mora da je zaštitnik sloboda, naravno i verskih, tolerancije  međusobnog razumevanja. Ona ima  načina  da utiče na stanje u ovoj oblasti, između ostalog i davanjem ili nedavanjem novčane pomoći. Multireligijska pluralnost Srbije treba svakako više da dolazi do izražaja.

Po Ustavu, Republika Srbija je sekularna država. Da li je takva i u realnom životu, odnosno “na terenu”?

Srbija jeste doista sekularna, iako neki to ne vide. Crkva nema uticaj na vlast, na parlament, vladu, školstvo, ne zauzima stavove po nekim pitanjima iako bi mogla, naravno sa etičke a ne političke tačke gledišta. Veronauka nije obavezna, već fakultativna. Stav o na primer abortusu, homoseksualizmu, bioetici, (ne)diskriminaciji po raznim osnovama, Crkva i kad  bi htela ne  može da nametne.

Ne poštuje se nedelja kao sakralni dan odmora, nedeljom se u Srbiji ide u kupovinu, pijacu, pere auto, sve drugo samo se ne ide u crkvu. Na bogosluženje odlazi tek samo nekoliko posto ljudi, ne malo ih niti ostane na celu službu, već zapale sveće i odu, uz put.

Nekada se govorilo da je za neko mesto najvažniji autoritet lekara, apotekara, učitelja i sveštenika. Crkvena štampa ima izuzetno mali tiraž, crkveni radio se ne sluša mnogo, mada na njemu ima i dobrih intevjua i emisija iz oblasti kulture. Tako, populacija i ne zna šta Crkva o nečemu misli. Ona se izjašnjavala o nacionalnom, teritorijalnom pitanju, Kosovu i još nekim, ali razvoj događaja i odluka odveo je državu u drugi pravac. Patrijarh se poziva na prijeme, svečanosti, kao i nadbisup, muftija i rabin, ali oni su tu gosti kao i svi drugi.

Nedavno je smijenjen vladika Filaret. Šta je stvarna pozadina njegove smjene i znači li to da je SPC zauzela neki novi kurs prema svojim, uvjetno rečeno, jastrebovima?

filaretVladika Filaret je godinama tema u Crkvi, javnosti, medijima, od samog svog izbora. Poznata je njegova neobična politička orijentacija, a za vladike nije da se bave političkim ocenama, već spašavanjem  duša vernika. Šta je tačno  konkretan povod da se sada on smeni, nije poznato javnosti, Crkva nije objavila nalaz komisije koja je boravila u Mileševi da ispita stanje. Zato ne treba špekulisati. Na Saboru SPC maja meseca će ipak morati da se iznesu detalji jer Sabor treba da potvrdi ili odbije odluku Sinoda. Do sada odbijanja nikada nije bilo.

Govori se da će komisije ići i u druge eparhije odakle dolaze informacije o nekim neregularnostima.

Fundamentalisti vode kampanju protiv smena, tvrdeći da se to sve radi po nalogu Vatikana, Brisela, ili koga drugog. Tvrde da se eliminišu antiekumenisti, oni koji su za predanje, tradiciju, čistu veru, a eto patrijarh i Sinod nisu za to.   To ne stoji. Ne ulazi Crkva u neke ekumenske vode, unijaćenje, političku poslušnost. Crkva je veoma zatvorena institucija, mi i ne znamo dovoljno, premalo, o međuvladičanskim odnosima i kako jedni na druge gledaju, to zapravo više naslućujemo.

Međutim, do promena dolazi kasno,  mada dobro da ih je i sada, neki potezi su se morali povući daleko ranije, tada bi SPC imala veći kredibilitet, ugled. Takođe, neke stvari se ne dovode do kraja, već napola. Zbog smena pojedinaca,  ne preti raskol, radi se o vladikama koje ni u svom sveštenstvu ni u javnosti, nemaju neki poseban autoritet.

Kako vidite međureligijski dijalog u Srbiji u ovom trenutku, naprimjer? Da li je konstruktivan i dopiru li poruke s tih dijaloga do relevantnog dijela javnosti u toj zemlji, odnosno jesu li adekvatno medijski pokriveni?

Po meni, međureligijski dijalog je veoma nerazvijen i niko se ne trudi to da izmeni. Religije imaju svakako potrebu da se o nekim temama zajednički izjasne, zašto ne o socijalnim temama koje zapravo imaju opštedruštvenu i etičku dimenziju. To ne bi bilo ulaženje u političku sferu. Na primer, zajednički stav o siromaštvu, nezaposlenosti, bedi, lošem odnosu prema ženama, o bioetici, o tome kuda treba da stremi Srbija, gde je njeno mesto na kontinentu. To rade verske zajednice drugde.

Nema pravih međureligijskih tela, nešto se sarađivalo oko veronauke, ili restitucije. Ima kadkad nekih zajedničkih, više manifestacionih nastupa. Najviše kontakata ima između pravoslavnih i katolika, protestante u to i ne uključuju. Islamska zajednica je podeljena, a kontaktira se samo sa jednom, i to manjom a većinski deo je neuključen u kontakte, a to nije dobro. Postoji zakonski koncept „tradicionalnih“ religija koji isključuje male zajednice a i one imaju šta da kažu.

Mediji prate obično ekscese u verskom životu, premalo je analitike. U medijima nema novinara koji su eksperti za verska pitanja, sem časnih izuzetaka. Neki novinar dobije dnevni zadatak da nešto iz oblasti religije uradi, a da se religijom zapravo i ne bavi. Oni ne znaju odnose, čak ni terminologiju. Zapažam da religija, pa i stanje u SPC, sve manje interesuje sredstva informisanja, ako uporedimo sa interesovanjem od pre nekoliko godina. Potrebna je kvalitetna analitika, a stanje u medijima je sve gore. Pogledajte naslovne stranice, šta se nameće kao „važan“ događaj. Jad.

Prije dvije godine, kada je izabran aktuelni papa, javno ste izrazili svoje iznenađenje tim izborom. Hoćete li i ovom prilikom navesti razloge tog iznenađenja te kako ocjenjujete “mandat” pape Franje u protekle dvije godine?

Nisam očekivao da će Katolička crkva imati snage da izabere poglavara koji nije iz Evrope, koji stanje vere vidi iz drugog ugla i koji nije deo sistema rimske kurije. Mislio sam da će to biti ponovo Italijan, kao gotovo uvek ranije. Ali, desilo se pozitivno iznanađenje, papa Franja ima druge akcente, neoptrećen je Evropom i unutarkurijskim odnosima ili lobijima i intrigama. On  svakako danas nailazi na prikriven ali evidentan otpor. Mnogima u Vatikanu nije do reformi, talasanja, promena, novih ideja.

papa franjoPapa Franja ipak nije veliki reformator, a Crkvi su potrebne promene.  Tela koja je formirao da provere stanje  i predlože  izmene presporo rade. Jako je teško šta izmeniti, na primer neke etičke postulate, celibate, položaj žene, da ne govorimo o dogmama. Svaka promena je nekome bogohulna, mogu nastati raskoli. Pravoslavlje zato ništa ne preduzima, zadržava se na nezdravom tradicionalizmu po nekim pitanjima upravo bojeći se raskola, a u njemu je ta opasnost realna. Zato ono zaostaje za vremenom. Eto, davnašnja kalendarska promena pre devedesetak godina stvorila je raskol u više pravoslavnih crkava. Kod katolika je posle Drugog vatikanskog sabora nastao maleni raskol, odvojili su se tradicionalisti, tzv. Lefevristi, oni i danas postoje ali njihov broj se meri promilima.

Ali papa je simpatičan, drag, spontan, brižan, blag ali i odlučan da osudi šta to zaslužuje (mafiju, kriminal, izrabljivanje, profiterstvo) a da ne osudi čoveka kao grešnika ili one koji ne svojom krivicom imaju neku sklonost (homoseksualnost). On uživa moje iskrene simpatije, iako shvatam da neće mnogo toga potrebnog izmeniti.

Zbunilo me je da je ovih dana papa izjavio da će njegov pontifikat trajati kratko, samo par godina, dve do pet godina. Da li šta sluti ili razmišlja da se i on povuče? Da se ne desi da imamo dvojicu penzionisanih papa istovremeno i trećeg koji je na vlasti. Potrebno je da njegov pontifikat potraje desetak godina jer je blagotvoran za njegovu Crkvu ali i za sve religije sveta.

Da li u Srbiji postoji raspoloženje za posjetu pape toj zemlji?

Ne nema ga, teško da će ga u dogledno vreme biti. Ovde postoji  široko antikatoličko raspoloženje, Vatikan se sumnjiči za sve stare i savremene zavere i spletke. Postoji i istorijska opterećenost događajima iz 20. veka. Neki, ne maloborojni, traže da on prvo ode u Jasenovac. Pa neka i ode, on bi bio sigurno  spreman na to, ali verovatno bi to naišlo na snažan otpor hrvatskog episkopata. Papa se može u Jasenovcu pomoliti za sve tamo stradale. Ali, da li bi i to bilo dovoljno nekim fanaticima i zilotima, ostaje pitanje.

Srpska država je za papinu posetu, pozvala ga je više puta,  misli da bi to bilo pozitivno za njen imidž,  što je tačno, ali ne želi da je sprovede bez saglasnosti SPC. I tu tek ima oko ovoga nejedninstva. Patrijarh Irinej je toliko puta rekao da je za papinu posetu, godinama govori o ovome, ali očigledno nema za to podršku u episkopatu. Može se desiti da pre srpski patrijarh  stigne u Vatikan, kakvih je najava i bilo, nego papa u Beograd.

Katolici Srbije imaju pravo da žele da im dođe poglavar, nikome to ne bi smelo da smeta. Ali, kako mi kažu katolički krugovi, Vatikan ne želi da među Srbima stvara podele. Ne bi bilo dobro da ga ovde neko dočeka jajima, paradajzom, da ima demonstracija, vređanja. Za posetu je bila jedinstvena prilika koja je propuštena 2013. kada je obeležavana 1.700 godišnjica Milanskog edikta cara Konstantina. Tada je sve urađeno samo da do toga ne dođe.

Da li se u kontekstu tog raspoloženja, kao i eventualno dalekog datuma posjete patrijarha SPC Vatikanu, može eventualno tumačiti sadašnji nivo odnosa između katoličanstva i pravoslavlja u ovom trenutku, na globalnom te na regionalnom nivou?

Globalno ovi odnosi su u krizi, blokadi, za to je odgovorna  ponajviše Moskovska patrijaršija. Najvažnija institucija dijaloga, Mešovita komisija za bogoslovski dijalog između pravoslavnih i katolika, koja postoji već decenijama i obično zaseda svake druge godine, godinama ne postiže saglasje i razilazi se bez rezultata.

Pravoslavlje je podeljeno, zato ono sebe marginalizuje, kaže najveći pravoslavni teolog, mitropolit Jovan Ziziulas. Rusi svaki zajednički dokument odbijaju. Stalno se osporava prvenstvo Carigrada u pravoslavlju. Zahteva se da se između 14 priznatih kanonskih pravoslavnih crkava odlučuje koncenzusom, a ne većinski, kako je uvek u istoriji bila praksa. Moskva je nezadovoljna svojim petim mestom u redosledu pravoslavnih crkava – posle Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jerusalima koji tu poziciju imaju petnaest vekova. (SPC je na šestom mestu).

Rusi bi bilateralno  da sarađuju intenzivno sa Vatikanom, da spašavaju kako sami kažu  svet od nemorala, homoseksualaca, abortusa, za “očuvanje biblijskih vrednosti”. Vatikan nije spreman za taj borbeni kurs, već traži jedinstvo hrišćana u razlikama, ne da potčini sav hrišćanski svet, kako pravoslavni fundamentalisti to tvrde.

Osim toga, ne treba ignorisati i druge hrišćane, stotine i stotine miliona protestanata,  nema jedinstva bez njih a oni i nisu posebno zainteresovani za neko jedinstvo.

Otuda, ekumenski dijalog je u krizi iz koje neće skoro izaći. Ni Svetski savet crkava, preko 250 crkava (Ženeva) nema više elana, u njemu dominiraju protestanti, pravoslavci su u njemu ali Rim tu nikada nije bio. Entuzijazam ranijih decenija se istopio, treba nalaziti nove koncepte, sada ih nema na vidiku. Ideju svakako treba spasti i revitalizovati.

Početkom juna ove godine papa dolazi u Sarajevo, u BiH. Bilo je nekih političkih inicijativa da posjeti Mostar, umjesto Sarajeva, ali to se neće ovoga puta desiti. Kako tumačite njegovu posjetu – da li samo kao pastoralnu ili i državničku?

Da ne posećuje Mostar, razumljivo je, pitanje Međugorja je još nerešeno, a to razara mir Mostarske biskupije. Niti papa Benedikt, niti sada Franja, nisu spremni da priznaju autentičnost tamošnjeg ukazanja Marije, niti jasno presude da li se radi o nesvesnoj umišljenosti ili o ukazanju. Dobro je da su crkve veoma oprezne prema ukazanjima, zato se i ne javljaju nova.

Ipak je Sarajevo prestonica, centar i za državu i za druge verske zajednice, za jedan dan, 12 sati, se ne može mnogo uraditi. On nije želeo prošle godine da bude u Sarajevu, godišnjici Prvog rata, ne želeći da se o tome politički špekuliše.

Poseta se ne može razdvojiti na pastoralnu ili državnu, ona je uvek i jedno i drugo, mada se katkad rado kaže da se radi samo o “hodočašću”. Da je on i poglavar države, to se ne može ne uzeti u obzir, mada nema vojsku, avijaciju ni atomske arsenale, moćan je. Tako bi morao doći u oba svojstva i u Srbiju, ali izgleda da od toga skoro neće biti ništa, ovde ne postoji  pogodna atmosfera za takvu posetu.

Papa Franja itekako je potreban svetu, ne samo katolicima i hrišćanima, već i drugim religijama.  Nije čudo da ga i u islamu i jevrejstvu takođe uvažavaju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (663)

vrbas-miso

djenicDanašnji SKOJ je reosnovan 1992. u Beogradu kao marksističko-lenjinistička omladina Nove komunističke partije Jugoslavije (NKPJ). SKOJ je obnovljen u situaciji kada je naša socijalistička domovina Jugoslavija bila razbijana od strane zapadnog imperijalizma, u vremenu velike antikomunističke histerije, upravo sa ciljem da oko sebe okupi mlade ljude koji će biti kadri da brane tekovine socijalizma i odupru se imperijalističkoj agresiji i pljački kojima je naša zemlja bila izložena, a nažalost im je izložena i danas…..Današnji SKOJ je nastao inspirisan revolucionarnim tradicijama predratnog SKOJ-a, koji je na svojim plećima izneo antifašističku borbu i socijalističku revoluciju, osnovanog 1919. godine u Zagrebu, a koji je ukinut nakon rezolucije Informbiroa 1948. godine…..Danas su istorijske okolnosti takve da SKOJ svoje organizacije isključivo ima na prostoru Srbije. Postoje pojedinci iz ostalih republika koju su članovi, ali u drugim republikama ne postoji SKOJ-evska organizacija…..SKOJ je najviše uspeha u svom radu ostvario na studentskom planu, gde je preko svoje frontovske organizacije Studentski front, predvodio proteste u nekoliko poslednjih godina, ističući klasni karakter studentskog pitanja. Ta borba je izražena u prvom redu protiv Bolonjske deklaracije koja znanje pretvara u robu, sa paralelnom borbom za besplatno i svima dostupno obrazovanje….. Karakter buržoaske i komunističke organizacije je drugačiji, jer smo mi kadrovska partija. U buržoaskoj partiji je dovoljno da popunite pristupnicu, dok kod nas vi morate da prođete kandidatski staž, jer nama nisu potrebni ljudi na papiru, već kadrovi, koji su organizatori i propagatori, koji su aktivisti, koji okupljaju mase…..Što se tiče nacionalne strukture članstva zastupljeni su pripadnici raznih nacionalnosti, a u prilog tome je i činjenica da u našoj organizacioji u Kosovskoj Mitrovici među članstvom imamo i Albance i Srbe…..Jugoslavija se pokazala u praksi uz sve svoje mane kao najbolje rešenje za sve nacionalnosti koje žive na tom prostoru, a od njenog rasturanja korist je jedino imao zapadni imperijalizam, dok su svi narodi koji su živeli u njoj gubitnici….. Mladi ljudi su prosto besni na današnji sistem i mrze ga! Mladi ljudi sa prezirom gledaju na buržoaske partije koje prodaju šarenu lažu kako bi odbranile interese krupnoga kapitala. Sve nam to govori da biti SKOJ-evac danas znači biti buntovnik sa razlogom…..U Palati Pravde u Beogradu je otpočeo 21. januara montirani politički proces koji za cilj ima da progoni našu organizaciju. Ovim sudskim procesom nisam samo napadnut ja, nije napadnut SKOJ, ovim sudskim procesom su napadnuti svi progresivni, pošteni ljudi koji se suprostavljaju bahatoj pljački proimperijalističkog buržoaskog režima na čelu sa njihovim eksponentom Aleksandrom Vučićem…..Upravo danas, kada živimo u sistemskoj krizi kapitalizma, nije slučajno da buržoazija u takvom trenutku pokreće procese rehabilitacije kvislinga i domaćih izdajnika…..Socijalizam i komunizam su zakonomerene etape u razvoju ljudskoga društva, tako da neko može da privremeno zaustavi točak istorije, ali ne može trajno. Nakon svake noći dolazi do zore, bilo da petao kukurikne, ili ne. Tako mi gledamo i na današnju politiku buržoaske vlasti u Srbiji…..Proces rehabilitacije Draže Mihailovića se odvija po nalogu EU, kako bi se pokazalo da put u EU nema alternative, da bismo tamo bili da je Draža pobedio, ali su ga u tom putu sprečili zlikovci iz šume…..Naša budućnost mora biti okrenuta ka borbi za bolji svet! Stoga ću se osvrnuti na velikog pozorišnog reditelja, pisca i revolucionara Bertold Brehta, koji je rekao: „Ko se bori, taj može i izgubiti; ali ko se ne bori, taj je već izgubio!” Mladi ljudi će većinu svog života provesti živeći u budućnosti, ali oni nemaju nikakvu budućnost živeći u kapitalizmu…..

Kada je obnovljen SKOJ i šta su bili motivi njegovog obnavljanja baš tada?

Današnji SKOJ je reosnovan 1992. u Beogradu kao marksističko-lenjinistička omladina Nove komunističke partije Jugoslavije (NKPJ). SKOJ je obnovljen u situaciji kada je naša socijalistička domovina Jugoslavija bila razbijana od strane zapadnog imperijalizma, u vremenu velike antikomunističke histerije, upravo sa ciljem da oko sebe okupi mlade ljude koji će biti kadri da brane tekovine socijalizma i odupru se imperijalističkoj agresiji i pljački kojima je naša zemlja bila izložena, a nažalost im je izložena i danas. Svakodnevnoj borbi SKOJ-a tada i danas, podrazumeva borbu za društvo socijalne pravde, društvo u kom neće biti eksploatacije čoveka od strane čoveka, društvo u kom će svako moći da se školuje, leči, živi od svoga rada, kulturno uzdiže, ima krov nad glavom, društvo u kom će čovek imati budućnost. Takvo društvo je jedino moguće ostvariti u socijalizmu, a socijalne pravde nema bez socijalizma, dok socijalizma nema bez marksizma – lenjinizma.

Da li je SKOJ pravni i ideološki sljedbenik iste omladinske organizacije osnovane prije više od 95 godina i koja je djelovala u svim izdanjima nekadašnje Jugoslavije?

skoj - logoDanašnji SKOJ je nastao inspirisan revolucionarnim tradicijama predratnog SKOJ-a, koji je na svojim plećima izneo antifašističku borbu i socijalističku revoluciju, osnovanog 1919. godine u Zagrebu, a koji je ukinut nakon rezolucije Informbiroa 1948. godine. Naša borba se zasniva na svakodnevnim aktivnostima čiji je smisao poboljšanje materijalnog standarda omladine. Mi težimo da oko sebe okupimo svu progresivnu, naprednu i revolucionarnu omladinu koja je nezadovoljna današnjim kapitalističkim sistemom. Mi jesmo ideološki sledbenici predratnog SKOJ-a, jer cilj koji sebi postavljamo, a to je zbacivanje kapitalističkog varvarstva, odnosno izgradnja socijalističke alternative i komunističke perspektive su odrednice za koji su se borili predratni komunisti.

Naša partija i naš omladinski Savez su nastali kao nove političke organizacije, tako da mi nismo pravni naslednici imovine SKJ i Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (koji je pravni naslednik SKOJ-a), mi nemamo nikakve veze sa onima koji su izdali radničku klasu Jugoslavije prešavši na pozicije nacional – šovinizma i buržoazije, mi nemamo nikakve veze sa onima koji su se prodali zapadnom imperijalizmu, koji su bili peta kolona i koji su u krvavom bratoubilačkom građanskom ratu razbili SFRJ.

SKOJ je odigrao svoju ulogu u historiji naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, posebno u njenim (jugoslovenskim) burnim vremenima. Jugoslavije više nema. Kakvu ulogu i na kojim prostorima SKOJ igra danas?

Danas su istorijske okolnosti takve da SKOJ svoje organizacije isključivo ima na prostoru Srbije. Postoje pojedinci iz ostalih republika koju su članovi, ali u drugim republikama ne postoji SKOJ-evska organizacija. Međutim, svakako da je nama jedan od ciljeva da nam oragnizacije zažive na prostoru čitave Jugoslavije. Naša se centrala nalazi u Beogradu, tj. u Srbiji, tako da je i za očekivati da nam organizacije budu najjacče tamo gde nam je i sedište. Ubeđeni smo da će jačanje organizacije u Srbiji, pratiti stvaranje objektivnih faktora da naš uticaj proširimo i na ostale republike. U svim značajnim centrima u Srbiji imamo organizacije poput Beograda, Niša, Novog Sada, Kragujevca, Kosovske Mitrovice… Važno je istaći da je SKOJ jedini član Svetske Federacije Demokratske Omladine sa prostora Jugoslavije. Svetska Federacija Demokratske Omladine je organizacija u kojoj se nalaze sve komunističke omladinske organizacije, a da bilo koja organizacija sa prostora Jugoslavije želi da pristupi ovoj organizaciji, prvo mora dobiti saglasnost SKOJ-a. SKOJ je najviše uspeha u svom radu ostvario na studentskom planu, gde je preko svoje frontovske organizacije Studentski front, predvodio proteste u nekoliko poslednjih godina, ističući klasni karakter studentskog pitanja. Ta borba je izražena u prvom redu protiv Bolonjske deklaracije koja znanje pretvara u robu, sa paralelnom borbom za besplatno i svima dostupno obrazovanje.

Koliko članova imate i kakva im je nacionalna struktura?

SKOJ svakako predstavlja jednu od najaktivnijih omladinskih organizacija u Srbiji, ako ne i najaktivniju. Mi maltene imamo svakodnene aktivnosti koje se tiču dnevno političkih tema kako u Srbiji, tako i u svetu. Gledamo da na svaku od njih damo odgovor. Mi imamo svoj list Glasnik SKOJ-a, dok je naš sajt redovno ažuriran. Što se tiče članstva, SKOJ svakako ima mnogo više aktivista od brojnih buržoaskih partija, pa čak i od nekih koje su u parlamentu i učestvuju u vlasti, ali svako da se ne zadovoljavamo trenutnom cifrom. Važno je napomenuti da se komunističke partije i omladine razlikuju od buržoaskih partija i po tome kako se postaje član partije. Karakter buržoaske i komunističke organizacije je drugačiji, jer smo mi kadrovska partija. U buržoaskoj partiji je dovoljno da popunite pristupnicu, dok kod nas vi morate da prođete kandidatski staž, jer nama nisu potrebni ljudi na papiru, već kadrovi, koji su organizatori i propagatori, koji su aktivisti, koji okupljaju mase. Tako npr. KP Jugoslavije koja je povela ustanak, organizovavši borbu protiv fašističkog okupatora i domaćih izdajnika, izvojevavši revoluciju imala je 9000 članova pred Drugi svetski rat, ali je to bila kadrovska partija, partija masa, koja je bila u stanju da za sobom povede narod ka slobodi. Što se tiče nacionalne strukture članstva zastupljeni su pripadnici raznih nacionalnosti, a u prilog tome je i činjenica da u našoj organizacioji u Kosovskoj Mitrovici među članstvom imamo i Albance i Srbe.

Pretpostavljam da velika većina vas nisu bili ni rođeni u vrijema trajanja Jugoslavije, pa prema tome nemate iskustva življenja u takvoj zemlji. S tim u vezi se nameće logično pitanje: šta je onda bio motiv vas – mladih za pristupanje SKOJ-u i djelovanju u sklopu istog, odnosno, u širem smislu, u sklopu NKPJ-a?

Što se tiče Jugoslavije, mi se zalažemo za njenu obnovu, ali ne iz nostalgičarskih osećanja, već iz razloga što smatramo da je ona najbolje rešenje za sve južnoslovenske narode. Svakako, svesni smo da je grešaka bilo, kako u samoj izgradnji socijalizma, tako i u funkcionisanju Jugoslavije, jer da ih nije bilo, ne bismo danas živeli u satelitima nastalim iz nje, ali to ne isključuje činjenicu, da je ona bila najbolje rešenje, za sve njene narode. Sadašnje države koje su nastale iz nje na to najbolje pokazuju, jer su sve marionete Brisela i Vašingtona.

Jugoslavija se pokazala u praksi uz sve svoje mane kao najbolje rešenje za sve nacionalnosti koje žive na tom prostoru, a od njenog rasturanja korist je jedino imao zapadni imperijalizam, dok su svi narodi koji su živeli u njoj gubitnici. Mi smo svesni istorijskih okolnosti u kojima živimo, odnosno da Jugoslavije nema, ali je nema ne zato što je to bila volja njenih naroda, već volja zapadnog imperijalizma, koji ju je razbio u krvavom bratoubilačkom ratu, uz pomoć svojih pijuna i domaće pete kolone. Ipak, iako nje više nema, proces njenog razbijanja još uvek traje. Zapadni imperijalizam taj proces nastavlja jednostranim proglašenjem Kosova i Metohije. Kada bismo se mi, kao komunisti, odrekli Jugoslavije, to bi značilo da bismo priznali njeno razbijanje kao legitimno.

Naravno, važno je napomenuti da se mi zalažemo za obnovu socijalističke Jugoslavije, jer uvek postoji mogućnost da u budućnosti krupni kapital obnovi kaptalističku Jugoslaviju, ali u takvoj državi nacionalni i ekonomski problemi ne bi bili rešeni. Što se tiče južnoslovenskih naroda, to se može proširiti na čitav Balkan. Naš stav po tom pitanju je jasan: „NATO napolje sa Balkana – Balakan pripada balkanskim narodima.“

Tačno je da većina članova SKOJ-a nije ni rođeno u SFRJ, jer naše članstvo čine ljudi u između 16 i 30 godina. Mi smo deca kapitalizma. Mi znamo šta je beda. Mi znamo šta znači besperspektivnost, apatija, siromaštvo… Mladi ljudi su prosto besni na današnji sistem i mrze ga! Mladi ljudi sa prezirom gledaju na buržoaske partije koje prodaju šarenu lažu kako bi odbranile interese krupnoga kapitala. Sve nam to govori da biti SKOJ-evac danas znači biti buntovnik sa razlogom. Stoga je nužno i logično da se mladi ljudi priključe našoj opciji, jer većinu svog života će provesti u budućnosti, a ko će se izboriti za našu budućnost sem nas samih? Niko. Mi sami moramo da se borimo za nju i da je stvaramo. Jedini izlaz omladine je organizovana, svakodnevna klasna borba koja je usmerena protiv kapitalističkog varvarstva, koja će biti kadra da sruši današnji nepravedni sistem i izbori se za bolji i humaniji svet. Tako da je logično da danas mladi ljudi prilaze SKOJ-u.

21. januara ove godine u Palati Pravde u Beogradu održan je sudski proces protiv Vas. Zašto ste procesuirani i kakav je bio ishod istog? Jeste li tim povodom imali podršku i čiju?

U Palati Pravde u Beogradu je otpočeo 21. januara montirani politički proces koji za cilj ima da progoni našu organizaciju. Ovim sudskim procesom nisam samo napadnut ja, nije napadnut SKOJ, ovim sudskim procesom su napadnuti svi progresivni, pošteni ljudi koji se suprostavljaju bahatoj pljački proimperijalističkog buržoaskog režima na čelu sa njihovim eksponentom Aleksandrom Vučićem. Prošle godine u oktobru su bili studentski protesti u Srbiji koji su bili najmasovniji u poslednjih 15 godina. Te proteste je predvodila organizacija Studentski front, a u to vreme sam ja bio njen lider. Protesti su pored borbe za materijalne uslove studenata izražavali jasni klasni, antisistemski i antirežimski karakter. Tome svedoči činjenica da su se mogle čuti parole protiv Bolonjske deklaracije, protiv Vučića, kao i ‘bando buržujska’. Naravno da sadašnjem buržoaskom režimu to nije odgovaralo, tako da su prionuli da na sve načine razbiju taj protest. Kada im razne malveracije nisu uspele u pokušaju da razbiju studentsko jedinstvo preko svojih omladinskih aktivista, onda su pokušali da represijom, zaplašivanjem i montiranim optužbama da prestrave progresivne studente. Dok sam bio na Filozofskom fakultetu (koji ujedno i pohađam), u pauzi jednog studentskog zbora, nakon izlaska ispred fakulteta mene su napala dvojca siledžija koji su pripadnici ozloglašene grupacije Srbska akcija. Ta grupacija ima klero – fašistički karakter, a dvojca siledžija koji su nasrnuli na mene tada, prethodno su me napala već tri puta, i to dva puta dok sam bio u prisustvu devojke (jednom su nasrnuli i na nju), a jednom dok sam bio u prisustvu druga, kad su njih šestorica napravili klasičnu sačekušu. Kad su krenuli na mene, u samoodbrani sam povredio jednog razbojnika, a u tom trenutku je odmah iskočilo petnaestak policajaca. Odmah mi je bilo jasno da sam bio predmet policijske nameštaljke, tako da me je policija privela u stanicu i zadržala u pritvoru. Umesto da se pokrene tužba protiv osvedočenih siledžija, Ministrastvo unutrašnjih poslova je pokrenulo tužbu protiv mene, jer logično je da policija neće potegnuti tužbu protiv onih koji rade za nju. Važno je istaći da to nije bio jedini napad kako na naše aktiviste, tako i na druge prgresivne studente. Veče pre napada na mene, napadnut je naš član CK SKOJ-a i sekretar Studentskog fronta, drug Kosta Ristić, on je napadnut od strane četvorice fašističkih huligana. Sve kamere na Filozofskom fakultetu su to snimile, a prenela je čak i državna televizija taj varvarski čin, no taj slučaj naravno je ostao nerešen. Od marta do oktobra bilo je 13 napada na naše aktiviste i jednom su nam razlupane prostorije. Nijedan taj slučaj nije rešen. Ova tužba jasno pokazuje da iza ovih napada stoji proimperijalistički buržoaski režim u Srbiji, koji će uraditi sve kako bi mogli da ućutkaju one koji  se protive pljački naroda. No, mi smo pokazali da se ne plašimo represije buržuja, tako da su nam morali ispuniti studentske zahteve. Što se tiče samog procesa on još traje, sad se ispituju svi svedoci. NKPJ i SKOJ su povodom tog slučaja napravili komitet za moju odbranu, a taj komitet su podržali SUBNOR, sindikat SLOGA, Komunisti Srbije, Studentski front i naravno NKPJ i SKOJ. Komitet za moju odbranu je organizovao protest povodom prvog salušanja, a pritisak je izvršen i van Srbije, tako da su tog dana kada sam ja imao suđenje bili organizovani protesti ispred srpskih Ambasada u Moskvi, Atini, Rimu…dok je solidarnost stigla sa Kube i iz Venecuele.

djenicprotest

Veliki pritisak je učinjen povodom ovog montiranog političkog procesa, tako da sam ubeđen da ćemo i u ovoj bitki pobetiti.

Da li i na koji način surađujete sa istim ili sličnim organizacijama iz bivših jugoslovenskih republika?

Sarađujemo sa omladinom Socijalističke radničke partije iz Hrvatske i Radečki radikalima iz Slovenije. Prvenstveno sarađujemo po pitanjima borbe protiv imperijalističkih tvorevina kao što su EU i NATO okupacija Balkana, borbi protiv marionetskih režima u zemljama koje su nastale razbijanjem SFRJ, borbi protiv Bolonjske deklaracije u obrazovnom sistemu i revizije istorije, odnsono povampirenja fašizma. Naša studentska organizacija Studentski front sarađuje sa studentskom organizacijom Iskra iz Slovenije i sa progresivnim studentima iz Makedonije koji su predvodili nedavne proteste.

Jedna od vaših ideoloških premisa jeste svakako antifašizam. Kako se vi borite protiv te nemani koja je, kao što nam je svima poznato, vaskrsnula na prostorima bivše Jugoslavije ranih 90-tih prošloga stoljeća, a ima ga i dan-danas?

Ona nije vaskrsnula, već buržoazija pokušava da je rehabilituje. Svakako važno polje naše borbe je borba protiv revizije istorije. To je odrednica iz našeg programa. Upravo danas, kada živimo u sistemskoj krizi kapitalizma, nije slučajno da buržoazija u takvom trenutku pokreće procese rehabilitacije kvislinga i domaćih izdajnika. U Jugoslaviji tokom Drugog svetskog rata nije se odvijala samo borba protiv fašizma, već i revolucija koja je donela socijalizam. Buržuji rehabilitacijom domaćih izdajnika i kvislinga žele da degradiraju izgradnju socijalizma, sistema koji je ukinuo eksploataciju čoveka nad čovekom, obezbedio masama osnovne civilizacijske tekovine kao što su svima dostupno školstvo i zdravstvo, pravo na rad, sistema koji je rešavao stambeno pitanje, sistema koji je rešio osnovna egzistencijalna pitanja čoveka. Svakako da ćemo nastaviti borbu protiv kvislinga i domaćih izdajnika, jer današnje četničke vojvode koje su na vlasti imaju istu slugeransku politiku prema imperijalizmu, odnosno lihvarskim institucijama kao što je MMF i Svetska banka, politici prema Kosovu i Metohiji, Briselu i Vašingtonu, isto kao što su i njihovi ideološki preci imali prema Berlinu i Rimu, odnosno nacizmu i fašizmu. Naci-fašizam je najveće zlo koje su se dogodilo u istoriji čovečanstva. Vodeću ulogu u njegovom slamanju su imali komunisti i SSSR, tako da borbe za socijalizam – komunizam, nema bez odbrane tekovina NOR-a!

Pored brojnih protesta koje smo organizovali povodom rehabilitacije naci-fašističkog okupatora i domaćih izdajnika, protesta protiv revizije istorije, obeležavanja značajnih praznika iz NOB-a, mi smo dve godine za redom organizovali antifašistički kamp mladih u saradnji sa SUBNOR-om. Ove godine ćemo održati treći antifašistički kamp mladih i ono što nas raduje je to da on postaje redovna manifestacija i poprima međunarodni karakter. Ta manifestacija je jedna od najvažnijih u našoj kalendarskoj godini, a cilj tog kampa je da se kroz niz radionica mladim ljudima ukaže na opasnost koju za sobom nosi pokušaj revizije istorije.

Najkonkretnije: kako je danas biti skojevac u Beogradu, u Srbiji gdje su se zakonski pomirili četnici i partizani i gdje se nije odustalo od rehabilitacije Draže Mihailovića, naprimjer? Kako je, uostalom, biti skojevac u zemlji čiji se predsjednik nije odrekao titule četničkog vojvode? Je li teško, opasno….?

Mi nećemo da kukamo, već da se borimo. Komunistima nije nikad lako, bilo da grade socijalizam, ili da se bore za socijalizam. Naspram sebe za protivnika imaju krupni kapital koji ima novac, medije, vojske, represiju. Svesni smo činjenice da što se klasni odnosi budu više zaoštravali, buržuji će nas više progoniti. No, mi ih se ne plašimo, jer bez obzra na sve to mi imamo ideje, a ideje su ono što im mi ne smemo prepustiti. Socijalizam i komunizam su zakonomerene etape u razvoju ljudskoga društva, tako da neko može da privremeno zaustavi točak istorije, ali ne može trajno. Nakon svake noći dolazi do zore, bilo da petao kukurikne, ili ne. Tako mi gledamo i na današnju politiku buržoaske vlasti u Srbiji. Ona ima kontinuitet koji sve vlasti od 2000.  pa na ovamo imaju, a to je pljačka, revizija istorije, slugeranska politka prema NATO, EU, MMF, Svetskoj banci… Proces rehabilitacije nije samo karakterističan za Srbiju. Taj proces se događa u čitavoj istočnoj Evropi kako bi se smanjila uloga komunista, odnosno kako bi se falsifikovanjem istorije komunisti izjednačili sa nacistima. Proces rehabilitacije Draže Mihailovića se odvija po nalogu EU, kako bi se pokazalo da put u EU nema alternative, da bismo tamo bili da je Draža pobedio, ali su ga u tom putu sprečili zlikovci iz šume. Veličanje četništva vlastodržaca se savršeno uklapa u politiku zavisnosti, jer kao što su njihovi ideološki preci bili vazali, tako su i oni danas. Međutim, oni zaboravljaju jednu činjenicu, da je takva vazalska politika već jednom doživela krah, a doživeće ga opet. Neminovnost takve politike je da završi na đubrištu istorije gde joj je i mesto.

“Ne zbog nostalgije, već zbog budućnosti”, glasi logo na vašoj oficijelnoj stranici. Kakva je budućnost mladih ljudi sa prostora bivše Jugoslavije? Imaju li je?

Većina nas je rođena u kapitalizmu u kom vlada siromaštvo, besperspektivnost I apatija. Mi za našim detinjstvom koje je obeležilo imperijalističko razbijanje Jugoslavije, privatizacija, ratovi, pljačka, nikako ne možemo biti nostalgični. Naša budućnost mora biti okrenuta ka borbi za bolji svet! Stoga ću se osvrnuti na velikog pozorišnog reditelja, pisca i revolucionara Bertold Brehta, koji je rekao: „Ko se bori, taj može i izgubiti; ali ko se ne bori, taj je već izgubio!” Mladi ljudi će većinu svog života provesti živeći u budućnosti, ali oni nemaju nikakvu budućnost živeći u kapitalizmu. Iako je to sistem koji je truo, pljačkaški, koji čoveka pretvara u robu, u kom manjina živi na račun većine… neće se sam urušiti od sebe. Potrebno je neko da ga pogura u sunovrat i baci na istorijsko đubrište. To jedino mogu komunisti. Stoga, mladim ljudima je jedina šansa da se bore, da pobede nepravdu, da se izbore za svet socijalizma – komunizma, da se izbore za svoju budućnost! Mladi ljudi jedino ako se bore mogu se izboriti za svoju budućnost! Zbog toga treba da se učlane u SKOJ!

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ  (662)

vrbas-miso

Sarajevo, 19. mart  2015.

U svoje ime i u ime članova Stranke za Bosnu i Hercegovinu pozdravljam vijesti koje nam dolaze iz istočnog susjedstva.  Jučer je na teritoriji Republike Srbije uhapšeno 8 pripadnika vojnih formacija, pod sumnjom da su učestvovali u egzekuciji više od 1000 nevinih ljudi na području Srebrenice, a ovih dana svjedoci smo i katarzičnih svjedočenja nekadašnjeg Ministra Vanjskih Poslova Srbije, predsjednika Srpskog Pokreta Obnove i jednog od najglasnijih srbijanskih nacionalista u posljednih tridesedak godina Vuka Draškovića.

Ne ulazeći u motive, razloge i vrijeme davanja ovih izjava od strane Vuka Draškovića, ono što je bitno je prepoznati da sve izjave koje je Drašković dao BN televiziji, srbijanskom presu i Slobodnoj Bosni, treba da služe kao referenca u spiječavanju relativizacije istine o genocidu, agresiji na BiH i zločinima na teritoriji naše domovine.  Te reference također, moraju da posluže akademskoj zajednici u konačnom dokazivanju i rasvjetljavanju istine, koja je nama već odavno kristalno jasna.

Ističem da je ovo drugi Ministar Vanjskih Poslova susjedne države, nakon Čedomira Jovanovića, koji konačno pomaže Srbiji da izađe iz paralelnog univerzuma, kreiranog od Dobrice Ćosića i njegovih suradnika, tako što u istina malim inkrumentima, ali važnim za proces pomirenja u regionu, prihvata implicitnu odgovornost Srbije za genocid, agresiju i zločine u Bosni i Hercegovini.  Također, nema sumnje da ovakva svjedočenja pomažu i sudski proces u Hagu, posebno u predmetima Mladić i Karadžic.

Nadam se da će ove vijesti pomoći i stanovnicima manjeg BH entiteta, da shvate pravu istinu i prihvatajući je kao takvu, konačno se okrenu zacijeljivanju rana i finalnoj integraciji u BH društvo koje je podjednako  i “naše” i “njihovo.”

Kao Predsjednik političke partije koja je od svoje incepcije uvijek bila lider u borbi protiv relativizacije genocida i agresije na Bosnu i Hercegovinu, u ime svih naših članova, sa sigurnošću tvrdim da jedino putem istine o ovim i svim drugim pitanjima, mi u Bosni i Hercegovini možemo brze pronaći put do Evrope u koju svi želimo i formalno ući što prije.

S poštovanjem,

Amer Jerlagic

Predsjednik