Mehmed_Bazderevic

Meša,

ovi redovi nastaju dok traje II poluvrijeme PRIJATELJSKE utakmice između naše reprezentacije i Španije, u Saint Gallenu (Švicarska) i pri trenutnom rezultatu 2:1 za Španiju. Konačan rezultat, odnosno eventualni pobjednik ovog susreta iako još uvijek neizvjestan, nije ni bitan za ovu priču. Bitan je moj osjećaj suosjećanja sa ovom desetoricom naših reprezentativaca koji se kao lavovi bore protiv protivnika koji je svjetska velesila i to još sa igračem manje. Da, Emir Spahić ih je i ovoga puta izdao jer je na svoj prepoznatljivi, jalijaški i huliganski način pri kraju I poluvremena, u jednom revijalnoj utakmici, ničim izazvan, opravdano zaradio crveni karton. Cijelom nogometnom svijetu je taj momak, koji se već jednom oprostio od reprezentacije zbog poodmaklih godina, poznat po sklonosti tuči, kako na terenu, tako i izvan njega. Za one koji to kao i ja prate smatram da nije potrebno navoditi primjere, ali momak, ma koliko bio kvalitetan nogometaš, ima problema sa disciplinom i kao takav je karcinom u svakom timu, pa tako i u reprezentaciji. Šta će ti on, Meša?! Zar se reprezentacija koju na jesen očekuju kvalifikacije za SP pravi sa 36-togodišnjacima i, k tome, mangupima koji, kada ga krivo pogledaš, odmah potegne šaku!? Hoćeš li s takvim u kvalifikacije pa da strepimo kada će ponovo nekog na šaku nabiti i zaraditi crveni!? I kao takav bruka Državu koju predstavlja! Jednostavno ne razumijem da se Spahića i dalje zove u repku. Da li si i ti, Meša, toliko slijep kod očiju da ne vidiš da je Emir Spahić, uz sve neosporne zasluge za minuli rad, prošlost i problem naše reprezentacije, ili neko od tebe traži da ga forsiraš?! I dalje gledam lavovsku borbu naših momaka protiv i kvalitetnijeg i brojčano jačeg protivnika i, uz divljenje njima, prezirem tog mangupa Spahića koji ih je izdao. Prezirat ću i tebe ako ga ponovo budeš zvao.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

Lejla-Hadžikadić-Gušić

Za portal “Novi” o raku dojke razgovarala je uspješna doktorica Lejla Hadžikadić-Gušić, opšti hirurg, i specijalizant onkologije. Također, “Avon” kao društveno odgovorna kompanija, pomogla je u podizanju svijesti javnosti da žena ima mnogo “više od ljepote”, te da se treba izboriti kao hrabra i samouvjerena žena u društvu, a ne da se na nju gleda samo kao na lutku..

Iako je još 1990. godine napustila svoju rodnu Bosnu i Hercegovinu te živi u Americi, u gradu Charlotte i radi u “Levine Cancer Institutu” nikad nije zaboravila svoju domovinu i rado je posjećuje.. Razgovarali smo o osviještenosti djevojaka i žena o raku dojke, koji je procenat izliječenja od ove opake bolesti, o komparaciji liječenja u Americi i Bosni, te mnogim važnim pitanjima koja možete pročitati u intervjuu..

Koliko generalno djevojke i žene u Americi znaju bitne informacije kada je u pitanju rak dojke?

Zavisi sve od više činilaca. I mediji mogu dosta uticati na buđenje svijesti kod žena. Rak je hormolnalni poremećaj, hormonska baza je najveći razlog za rak. U Americi prilično dobro znaju jer Amerika izdvaja ogroman iznos novca za istraživanja raka dojke. Svakog oktobra imaju šetnje koje pomažu u podizanju svijesti o ovoj bolesti, postoje razne aktivnosti, fondacije, koje baš u oktobru pišu i pričaju o raku dojke. Ali, i pored same mamografije, postoji još mnoštvo informacija koje žene trebaju znati. Ponekad vi nešto govorite, ali one to ne protumače dobro, ponekad je to dvolična stvar.. recimo što više pričaš o tome u Americi i ukazuješ na nešto dobro one to znaju s jedne strane, ali se s druge strane se prepadnu. Toliko pričaš o tome “rak, rak” i onda se one prepadnu, ne znaju šta da rade i zatvore se. S druge strane žene koje su prošle kroz rak i ne vole toliko da se to spominje jer im je to podsjetnik na teške trenutke. Dobro je imati informacije, ali sa druge strane postoji i puno netačnih informacija. Naprimjer, žena koja oboli od raka i ima rak samo na jednoj dojci, želi iz straha obe odsjeći iako je to nepotrebno. Međutim, kada im se lijepo objasni one taj strah prevaziđu.

Koliko u Bosni i Hercegovini djevojke i žene znaju o raku dojke?

U Bosni i Hercegovini se djevojke i žene mnogo plaše i taj strah preovladava. Mi inače s našeg kulturološkog aspekta ne pričamo mnogo o bolestima i genetskim bolestima. Rijetkost je da neko zna od čega mu je nana ili dido umro. Kad se postavi pitanje od čega su umrli, da li je neko imao rak, oni uglavnom slabo znaju. Znaju da je rak, ali ne znaju nešto više. Moramo znati o tome ukoliko želimo sopstveno zdravlje, ali i da vršimo prevenciju kako se to ne bi desilo slijedećoj generaciji. Treba se više pričati i u porodici i u društvu. Mediji bi trebali promovisati i više pričati o tome. To se ne treba promovisati kao nešto što je neizlječivo, nego da na vrijeme otkriju, da traže pomoć, da se ne boje, da lakše prođu tretman.

Da li u Americi kao što je to slučaj u Skandinavskim zemljama, žene dobivaju pozivnice na mamografiju?

Apsolutno. To je u Americi što je tiče toga divno. One prije svakog doktorskog pregleda dobiju pozivnicu da se jave, a često se i jave, i pored ostalih pregleda mogu doći i na mamografiju. To je redovna kontrola, dobije se godišnje pozivnica, dan ili dva prije. U Americi godišnje 300 hiljada žena oboli od raka dojke.Većina su između 50 i 60 godina, a samo 6% je ispod 40 godina. Međutim, na 300 hiljada i to je veliki broj. Moja bolnica radi godišnje preko 100 hiljada pregleda, samo moja bolnica.

Koliko su samopregledi tačni?

Oni nažalost nisu vrlo tačni. On bi samo trebao da dovede do bolničkog pregleda. Samopregled bi se trebao raditi jednom mjesečno. Ako se nešto i osjeti to je uglavnom već kasno.

Da li je mamografija bolna?

Malo i jeste bolna, pa zbog toga je naše žene i ne vole. Moraju se grudi vidjeti iz tri dimenzije. Tehničari to rade veoma dobro, i nije toliko da se ne može izdržati. Tehničari vam objasne šta trebate. To da su grudi stisnute traje 3 sekunde. Ja sam i sama išla na mamaografiju. Organizovala sam i besplatne mamografije za žene, Bosanke. Bude 40 mjesta, ja im ispunim formulare, ali ja ih moram iz kuće “vući”. 25 ih se odazvalo i nije nijedna imala rak, hvala Bogu. Većina se ne odazovu zbog straha. Ali, kada odu kažu da nije bilo loše i preporuče i svojim rodicama. Znam da u BiH nema toliko takvih pregleda.

Koliko koštaju pregledi u Americi?

U Americi sa osiguranjem koštaju oko 300-400 dolara. Bez osiguranja je skuplje. Međutim, sa osiguranjem je pokriveno.

Da li je istina da diranje oboljelih grudi i operacija škodi?

To nije tačno. To su Italijani još prije sto godina mislili, ali nikad nije naučno utvrđeno da je tačno. Ima puno netačnih informacija. Također, imaju četiri vrste raka i sve zavisi od osobe do osobe. Tako da, ne možete se mnogo porediti ni sa drugim oboljelim. Potražite uvijek i mišljenje drugog doktora, vidite šta vam i on kaže. To je savim uredu. Tako bih i ja uradila. Ali, bitno je da ne “grabite” za one informacije koje vam se bilo gdje nude. I mi bi doktori voljeli da možemo dati inekciju i da možemo reći “eto, sad nećeš dobiti rak”.

Kakva imate iskuststva sa doktorima u BiH?

Sad sam došla zbog Bosanskohercegovačke-američke akademije nauke i umjetnosti. Zbog toga sam ovdje, sad je konferencija. Meni se sviđa u Americi što je pacijent u centru i mi svi oko njega. Sastanemo se barem jednom sedmično i pričamo o pacijentu. Nakon toga, dogovorimo se i kažemo “sad smo razgovarali svi o tebi i donijeli mišljenje..”. Ja bih voljela da se i ovdje u Bosni i Hercegovini otvori Centar za rak dojke, da se ženama može ponuditi više mogućnosti..

Da li će se u skorije vrijeme otkriti lijek, budući da i dalje od ove opake bolesti mnogi umiru?

Naučnici su na tragu da otkriju. Već se dugo istražuje, Amerika ulaže mnogo novca u ta istraživanja i nadamo se napretku.

Izvor: http://www.novi.ba

 

theodor_meron-main

Gospodine Meron,

Povod našeg obraćanja jeste najnoviji pokušaj ICTY-ja da se ponovo ismijava žrtvama genocida u Bosni i Hercegovini time što se usudio da čak i da razmatra mogućnost puštanja na privremenu slobodu ratnog zločinca Radovana Karadžića, presuđenog za genocid. Karadžić je deset godina bio u bjegu za kojeg garancije daje i tzv. RS, kao da RS ima državni legitimitet. RS je zločinačka tvorevina nastala na genocidu koja nema nikakvog legitimiteta da bude garant bilo čega, pogotvo za ratne zločince koji su počinili genocid jer RS nastavlja njihovu genocidnu politiku u miru.

Prema međunarodnom pravu, garant može biti samo država Bosna i Hercegovina, jer jedino je ona međunarodno priznata država, jedino je RBiH članica UN a Karadžić je njen građanin. Stoga, ne možemo a da se ne pitamo želite li kao predsjednik  ICTY-ja tim potezom priznati rezultate genocida i RS promovirati u državu?

Osvrnućemo se na uvrede koje ste Vi kao sudija i predsjednik i ICTY-ja svojim postupcima nanijeli bošnjačkim žrtvama genocida kao i žrtvama bosanskih Hrvata (katolika) počinjenog od strane srpskih fašista tokom brutalne agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-95. godine.

Vaš uvaženi, svjetski priznati i poznati kolega, prof. međunarodnog prava dr. Francis A. Boyle, nazvao je neslanom šalom presude koje je vaš Sud izrekao Karadžiću i Šešelju.

Mi, žrtve unutrašnje i vanjske srpske agresije pod vođstvom Karadžića i Miloševića, smatramo vaš Sud lakrdijom jer ismijava pravdu i žrtve.

Umjesto da pravedno sudi zločincima, Tribunal vrijeđa i ponižava njihove žrtve.

Svojim blagim ili oslobađajućim presudama ratnim zločincima Vi i Vaš Sud ste nas zaprepastili i razočarali. Najava o mogućem puštanju na privremenu slobodu Karadžića koji je, na zaprepaštenje domaće i svjetske javnosti, osuđen samo za genocid u Srebrenici, Tribunal je dosuo sol na nezacjeljive duhovne i fizičke rane njegovih žrtava.

Umjesto doživotnog zatvora za ubojice nevinih ljudi, Tribunal ih blago kažnjava ili oslobađa krivice za golim okom vidljiv (i u žrtvama prebrojiv) genocid na čitavom području RBiH. Vaš doprinos takvom izigravanju pravde je nemjerljiv, gospodine Meron.

Nakon izdržane dvije trećine kazne, najveći ratni zločinci se kao heroji vraćaju na mjesto zločina.

Političari, poput Milorada Dodika, priređuju im skupe dočeke, šalju po njih avione, organiziraju mitinge, omogućuju im da postanu medijske zvijezde i “sveci”, otimajući za tu propagandu zločina genocida i zločinaca i pare poreskih obveznika – žrtava.

Blagim ili oslobađajućim presudama Vaš Sud doprinosi nastavku fašističke i nacističke politike koja je dovela do teških ratnih zločina, genocida, kulturocida i urbicida.
Oko 30.000 sljedbenika fašističkog i nacističkog pokreta i ideologije Draže Mihajlovića, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Vojislava Šešelja i drugih zločinaca okuplja se u Bosni u Ravnogorskom četničkom pokretu kao “nevladinoj organizaciji“ (sic!) javno prijeteći novim zločinima i gonocidom.

Uzvici „Nož, žica Srebrenica“ i danas četnici uzvikuju na javnim mjestima.
Srpski fašisti – četnici, su, zahvaljujuci presudama ICTY-ja postali davno svjesni da se fašistički i nacistički zločini te genocid isplate i zato će zločin ponavljati sve dok nestane Bosnjaka (bosanskih muslimana) i države Bosne, njihove matične domovine.

Četnici taj i takav genocidni program ne kriju na svojim javnim skupovima, niti u istupima u medijima. Oni su se proglasili vojskom RS-a. Njihovo zadnje okupljanje u Višegradu finansirala je tamošnja Skupština opštine. Za tu odluku su pod prisilom srpskog aparthejda koji tamo vlada bili primorani glasati i bošnjački zastupnici žrtava genocida u Višegradu.

Milorad Dodik nastavlja genocidnu i separatističku politiku Karadžića i Miloševića, imajući oslonac u blagim ili oslobađajućim presudama vašega Suda, te time direktno doprinosi destabilizaciji države Bosne i Hercegovine, negirajući je kao državu, odbijajući poslušnost njenim institucijama pa čak i Ustavnom sudu, stvarajući stalnu krizu. On je prijetnja stabilnosti i širem regionu i Evropi, a i svijetu uopće. I Vi takvog uvažavate kao garanta da će se Karadžić vratiti u zatvor u Haag!

Gospodine Meron!

Zašto se kao sudija međunarodnog visokog Suda za ratne zločine nikada ne upitate kakvu poruku šaljete srpskim fašistima i općenito svijetu svojim blagim ili oslobađajućim presudama ratnim zločincima poput Karadžica i Šešelja koji su počinili genocid. Jeste li se ikad zapitali koliko je Tribunal i koliko ste Vi sami svojim blagim i oslobađajućim presudama dopriniijeli opstanku i trajanju četničkih fašističkih aveti prošlosti – čiji su pripadnici na čelu sa Milanom Nedićem, kojeg Srbija upravo rehabilitira, riješili “židovsko pitanje u Srbiji” prije samoga Hitlera, prvi u Europi!

Da li ste se zapitali koliko takvo vaše ponašanje i ponašanje ICTY-ja može potaknuti radikalizaciju bosanskih muslimana zbog nepravdi?! Da li je to cilj Tribunala kao produžene ruke svjetskih političkih centara moći koji taj Sud finansiraju?

Ta i takva politika je politika pravdanja genocida koji se već dogodio. Ta politika je podsticanje na nove zločine i genocid u kojma bi muslimani Bosne – iako stari autohtoni europski narod sa svojim ilirskim korjenima, bili konačno uništeni, a država Bosna podijeljena između Srbije i Hrvatske!

Pozivamo vas da se dobro zamislite nad činjenicama iznesenim u ovom pismu i da se zapitate kolika je uloga vašeg Suda u tome. Mi kao žrtve genocida i takve politike – odgovor već znamo.

Potpuno je nelogično i za pravdu ponižavajuće da Tribunal nije u stanju presuditi za genocid u čitavoj Bosni na osnovu tvrdoglavih činjenica koje je sam utvrdio (kao i Međunarodni sud pravde!) i koje navodi u presudama, ali ih odmah i negira. Zbog toga za Tribunal nije gencid ono što je genocidom definisala Povelja UN i po kojoj se Tribunal mora voditi tim prije što se sudije osvjedočile i na terenu – kao u Srebrenici, Tomašici…da je počinjen genocid, a da su srpski fašisti sakrili žrtve genocida.

Osvjedočili ste se kako je genocid bio dobro isplaniran zločin država Srbije, Crne Gore i tzv. RS – te da je svjesno počinjen u Sanskom Mostu, Banjoj Luci, Prijedoru, Ključu, Zvorniku, Bratuncu, Foči, Višegradu, Vlasenici, Sarajevu, Mrkonjić-Gradu…, – sve u cilju potpunog uništenja bosanskih muslimana kao etničke grupe i nestanka države Bosne.

Očito je da i Vi g. Meron i Vaš Sud negirate sve to, da ne marite za pravne propise na koje se čak i pozivate – Povelju UN, a posebno Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida, radeći po političkom nalogu, a ne po pravdi. Jeste li to napustili svijet profesionalizma i ušli u svijet politike koja zloupotrebljava pravo i ubija pravdu, te nanosi nepravdu i bol žrtvama genocida? I taj odgovor znamo – on je potvrdan.

Vrhunac vaših neslanih šala i uvreda žrtvama genocida je i sam nagovještaj da bi Trbinunal mogao udovoljiti molbi Radovana Karadžića za puštanje na privremenu slobodu kako bi prisustvovao pomenu umrlom bratu (i taj umrli brat je bio pristalica zločina genocida!).

Gospodine Meron!

Jeste li se ikad upitali da li bi Jevreji dozvolili opstanak Trećeg Reicha? Pozivamo vas da se stavite na mjesto bošnjačkih žrtava genocida i to tako što ćete se zamisliti da li biste, da ste imali prilike suditi Hitleru za Holokaust, osuditi ga na 40 godina?

Da li biste se složili sa Presudom Suda u Nürnbergu da stvaranje Trećeg Reicha nije zločinačka ideja i poduhvat kao što je to vaš ICTY dosudio u Presudi Šeselju po pitanju ideje o Velikoj Srbiji? Metode stvaranje i jedne i druge fašištičke i nacističke tvorevine – i Trećeg Reicha i RS su poptune iste.

Zamislite – da li bi ste vi, kao Sudac u Nürnbergu ili vaši sunarodnici Jevreji općenito, dozvolili Hitleru, presuđenom nacisti za Holokaust i osuđenom na 40 godina zatvora (sic!) da bude pušten na privremenu slobodu kako bi otišao do rodnog Braunaua u Austriji na grob nekome svome rođaku (također, nacisti i fašisti)?

Znamo da ne bi! Ne bi smjeli! Ako bi Jevreji saznali da i pomišljate na takvo što – onda bi Vas oni javno objesili prije nego bi to Vi uspjeli i kazati, a kamo li pokušali uraditi. Ali, kada je u pitanju Bosna, Vi i ITCY imate drugačije pravne standarde od povjesno i civilizacijskih potvrđenih.

Zašto mislite da sve to što vi ne bi smjeli učinili sebi i svom narodu, možete činiti drugim žrtvama srpskog nacizma – bosanskom muslimanskom narodu i dijelu bosanskog hrvatslog naroda koji je također stradao od srpske nacističke i fašistiške ruke kao u Banoj Luci, Prijedoru? Želite li time, kao sudija najvšeg svjetskog Suda za ratne zločine, kojim ste više puta izigrali pravdu i ponizili one koji od vas pravdu očekuju, reći da za Vas žrtve genocida nisu jednake sa žrtvama Holokausta?

Jeste li se ikad upitali kako se osjećaju brojne majke i sestre ubijenih očeva i braće čije kosti su po naređenju Karadžića i danas sakrivene u masovnim grobnicama, pa ne mogu ih ni dostojno sahraniti nakon dvije decenije?

Očito, Vi kao žrtva i kao pravnik, predsjednik najvišeg suda na svijetu za ratne zločine nemate nimalo razumijevanja za bol žrtve, za pravdu, iako ste i sami žrtva nacizma i Holokausta? Kako to, g. Meron? To je nelogično, suprotno ponašanju normalnog ljudskog stvorenja.

Bez imalo stida, Vi najavljujete mogućnost privremenog puštanja na slobodu notornog genocidnog zločinca Karadžića koji je naredio ubijanje tih nevinih žrtava i skrivanje njihovih tijela po masovnim grobnicama i koji je bio u bijegu deset godina jer je znao da je kriv.

Da je znao da ćete biti tako blagi prema njemu, možda bi se predao prije dvadesetak godina i uskoro bi bio slobodan čovjek!!!

Bili ste i u Srebrenici, bili ste i u Tomašici, ali masovna likvidacija bosanskih muslimana, silovanje, progon, urbicid i kulturocid u čitavoj Bosni za Vas i vaš Sud nije genocid. Nije li to nepravda i grijeh i sramota gospodine Sudija!?

Jeste li se ikada upitali koliko Karadžićevih žrtava prognanih po svijetu nije u stanju doći na dženazu/sahranu svojih najbližih u Bosni kada im kosti i budu pronađene, ili kada umru od posljedica torture i zločina nad civilnim stanovništvom! Među hiljadama takvih od Novog Zelanda preko Švedske do Canade i USA je i jedan od potpisnika ovog pisma, koji je u roku od tri mjeseca izgubio mlađu sestru  i mlađeg brata koji je umro od posljedica duhovne i fizičke torture Karadžićevih batinaša, mučitelja i ubojica u logoru Manjača, a oboje zbog nebrige dejtonskih vlasti.

Vi ste slične stvari i prije činili.

Momčilo Krajišnik se nedavno hvalio u emisiji „Ćirilica“ jedne beogradske TV kako je Tribunal omogućio najvećim ratnim genocidnim zločincima da u Pritvornoj jedinici Tribunala slave Krsnu slavu genocidne RS.

To je bio bal vampira uz sve potrebne vjerske rekvizite donesene sa Pala – osim u jednom detalju: poslužili ste ih „slatkim vinom“ umjesto ljutom rakijom! Još jednom ste napravili neslanu šalu sa žrtvama tih vampira koji nemaju veze sa vjerom.

Zbog svega toga mi, okupljeni u grupi koja broji oko 66.000 građana koji zahtijevaju povratak u život Ustava RBiH iz 1991., odlučno protestiramo protiv nagovještene odluke vašeg Suda o privremenom puštanju na slobodu genocidnog zločinca Radovana Karadžića jer je to atak na pravdu i na njegove žrtve. Od vas, kao sudije i predsjednika Žalbenog vijeća, tražimo da bez odlaganja odbacite takav zahtjev od strane Karadžća i njegovog pravnog tima.

O garancijama Srbije da će se Karadžić vratiti u Haag nećemo ni da čujemo. Uz to, ratni zlocinac Karadzic nije srbijanski državljanin te Srbija nema pravnu nadležnost da daje ikakve garancije. A pošto već spominjete Srbiju kao garanta Karadžiću, želimo vas pitati potvrđujete li time direktnu umiješanost Srbije u genocid koji je počinjen u Bosni, uzimajući u obzir i garancije genocidne RS.

Podsjećamo Vas da je ta ista Srbija godinama skrivala najveće genocidne kapitalce kako bi ih spasila vašega ‘milostivog’ suda, kako bi im omogućila da se nauživaju slobode, te da zbog starosti i bolesti, odugovlačenjem suđenja na Tribunalu, ne dočekaju presude i da na onaj svijet odu za Tribunal nevini, poput Miloševića. Ali, znajte, ne postoji Sud koji može umanjiti ili sakriti njihov zločin!

Posebna „neslana šala“ Vašeg suda je skrivanje važnih dokumenata vezanih za srbijansko učešće u agresiji na Bosni i Hercegovinu i genocid, te zatvorski progon bivše glasnogovornice ICTY, Florence Hartmann, zbog toga što je obznanila da krijete te dokumente.

Stoga ne čudi što, po uzoru na ICTY, bosanska SIPA zloupotrebljava Interpol i progoni novinare koji pišu o zločincima, a štiti zločince na slobodi!

Zar se treba čuditi što Tužilaštvo i sudstvo BiH progoni branitelje, po ugledu na Vaš Sud koji je sudio časnim oficirima Armije BiH poput generala Sefera Halilovića, komandanta ARBiH, Nasera Orića, Mehmeda Alagića i drugih koji su pravosnažno oslobođeni, jer im ni srpski pravni timovi i lažni dokazi i svjedoci nisu uspjeli dokazati nikakvu krivicu? To je sve bilo s ciljem da ICTY, kao produžena ruka svjetske politike i licemjerja, rasporedi ratne zločine ravnomjerno na sve „tri zaraćene strane” te time pokuša izjednačiti krivicu za ‘rat’.

To se radi svjesno jer se zna da je izvršena agresija nad RBiH, da je UN uskratio pravo golorukim braniteljima na oružje, te da je pod okrliljem UN-a počinjen genocid kojeg je inspirirala naučna i crkvena vlast, a proveo politički vrh Srbije, Crne Gore i tzv. RS (genocidnog entiteta u sastavu države BiH) uz pomoć JNA, četnika i njihovog oružja. Sve je to krunisano blagim i oslobađajućim presudama Tribunala – neslanim šalama na račun Pravde i žrtava, te nagradom od pola državne teritorije na kojem je stvorena zločinačka RS. Karadžića slave u toj genocidnoj nakazi kao sveca i heroja.

Stoga, mi potpisnici ovog pisma, Vama i ICTY-ju upućujemo najoštriji protest i odbacujemo čak i vašu pomisao na mogućnost puštanja na privremenu slobodu ratnog genocidnog zločinca Karadžića.

Također se najoštrije protivimo praksi Suda koji svojim presudama izigrava pravdu, vrijeđa bošnjačke i hrvatske žrtve genocida počinjenog na tlu Bosne i Hercegovine od strane srpskih fašista, koji štiti ratne zločince i njihov genocidni plijen utirući put ka novim zločinima i genocidu nad Bošnjacima (bosanskim muslimanskim narodom).

Autori ovog pisma potpisuju ga i šalju u ime svih 66.000 građana Bosne i Hercegovine koji su članovi Grupe koja zahtijeva povratak u život Ustava RBiH iz 1991.

Ibrahim HALILOVIĆ, prognanik iz Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa), osnivač grupe, Windsor, Canada

Dženana DELIĆ, prognanik iz Travnika, Shefield, UK

Marjan HAJNAL,prognanik iz Sarajeva, Jerusalem, Izrael

Bedrudin GUŠIĆ, prognanik iz Banje Luke, Boston, USA

Anto TOMIĆ, bivši logoraš Omarske, Trnopolja i Manjače, rodom iz Prijedora

Nihad FILIPOVIĆ, logoraš koncentracionog logora Manjača, uhapšen u rodnom Ključu kao civil, živi u UK –
članovi Grupe i njena Vodstva

P.S. Sa preko šezdest godina starosti u mnogim državama svijeta neizostavno se odlazi u mirovinu. Stoga ne možemo a da se ne zapitamo jeste li Vi izuzetak, g. Merone, baš zbog sramne uloge koja Vam je dodijeljena i koju ste prigrlili na Tribunalu?

28. maja 2016.

NAPOMENA:

Engleski prijevod pisma se šalje izravno Theodoru Meronu.

 

 

Haški sud i “globalna pravda” svakog dana šokiraju svjetsku javnost novim šokantnim odlukama, koje se samo formalno donose u interesu pravde, a sve više su u funkciji nepravde. Žrtve zločina, kao i danas bošnjačke majke brojnih bh gradova , a posebno Prijedora i Podrinja,  mogu samo da kukaju i zariju glavu pjesak. Svijet još nije zaboravio ni beskrupulozne manipulacije sa Plavšićkom, Krajišnikom i Šešeljom, a provociranje pravde i žrtava se nastavlja s Karadžićem.

http://www.index.hr/images2/Karadzic-Mladic-Seselj_240206_AFP_540pixV.jpg

Karadžićeva sloboda po Šešeljevom scenariju

Još uvijek je u našoj svijesti svježe sjećanje na notorne laži Haškog suda o Šešeljevoj teškoj neizlječivoj bolesti, koje su poslužile kao razlog da se pusti na slobodu, a potom oslobodi svake odgovornosti za najteže zločine počinjene u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Potsjećamo, Tribunal ga je pustio u novembru 2014. da se liječi, “jer ima rak i procjenjuje mu se još 6 mjeseci života”, a on i danas “puca od zdravlja”. I za te teške laži i obmane niko do danas nije prozvan, niti se počešao po glavi.  Zašto ne posumnjati da se davanjem privremene slobode sličan scenarij ne priprema za oslobođanje kasapina i istrebitelja bosanskih muslimana-  Radovana Karadžića. I sve je to, ko zna kada, utanačeno sa Vladom Srbije, koja već sada ima za Karadžića pripremljene garancije, kao i ranije za Šešelja. A kad je tako siguran i pouzdan garant, onda za međunarodne mentore  nema trgovačkog  rizika.

Nova provokacija Haškog suda

Zbog prijedloga koji dolazi iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju  (ICTY) i Haškog suda za Karadžićevo puštanje na privremeni boravak, uzdrmana je bošnjačka javnost u BiH i svijetu, a predstavnici udruženja žrtava su ogorčeni.  Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja  “Srebreničke majke” šokirana je i ogorčena. Na isti i sličan način reaguju bošnjačke majke i Bošnjaci u drugim sredinama gdje žive Bošnjaci. Sigurno je da su iznenađeni i svi drugi pošteni građani BiH. Ogorčenju  i novim razočarenjima u najviše sudske instance svijeta nema kraja. Kao da se trude i uvijek nađu načina da žrtvama ponovno zabiju nož u leđa.

I kad uskoro napusti zatvorsku ćeliju Haškog suda, Radovan Karadžić, jedan od najvećih zločinaca današnjice, u Srbiji će biti dočekan kao heroj, da u miru provede zasluženi plaćeni godišnji odmor, javno i tajno pokupi aplauze i priznanja i dobije poneku medalju  za herojska djela koja je učinio za dobro i dobrobit Srbije.

Trgovanje s presudama

Trgovanje s godinama robije kao na pijaci, priklanjanje i podrška zločincima, oholost , bahatost, neprikosnovenost, nepravdnost, koju svojim sve brojnijim presudama potvrđuje Haški sud, umjesto pravedne neutralnosti i saosjećanja sa žrtvama, je bez presedana u analima sudske prakse i zaista prelazi svaku mjeru.  Presude se ne donose po mjeri krivice i odgovornosti, već  se sa njima trguje kao s robom na slobodnom tržištu, po zakonu ponude i potražnje. Kako žrtve u pravilu nemaju šta ponuditi osim boli i suza, zločinci zaštićeni podrškom režima koji su ih proizveli, profitiraju i dobivaju na cijeni. Srpski agresori su po mjeri, koju je svojevremeno vrlo slikovito promovisao srpski premijer Aleksandar Vučić , na tom tržištu ratnog profiterstva za jednu srpsku dušu  uzimali stotinu Bošnjačkih (po njima “turskih”), a sada Haški sud, u težnji da se prilagodi tim kriterijima,  ubistvo jednog Srbina (i to počinjeno u samoodbrani, a ne u napadau) izjednačuje sa stotinu ili hiljadu ubijenih Bošnjaka- Muslimana. A time se ne mogu i nikad neće izjednačiti krivice, jer Bosna nije napala već se branila, i to ne u građanskom već u odbrambenom ratu.

I dok nekažnjeni, slobodni i prijevremeno  oslobođeni ratni zločinci Srbije i Republike srpske piruju, čekaju ratne vođe da im se iz haškog suda pridruže, smišljaju i pripremaju nove metode za okončanje projekta okupacije i satanizacije Bosne i Hercegovine, majke brojnih bh gradova, majke Podrinja će u nemoći i očajanju, zarivanjem glave u pijesak i dizanjem pogleda ka nebu, oživljavati bolna sjećanja na svoje sinove, kćeri, svoje muževe braću i sestre, svoje majke i očeve, a Bošnjaci bh gradova će ponovno 31. maja na ulicama Prijedora i gradovima i destinacijama širom svijeta, sa bijelim trakama na ruci tražiti od svijeta pravdu, koje ni nakon duže od dvije decenije za žrtve genocida nema.

Nepravda se razmjenjuje za pravdu

Po nekim  čudnim današnjim aršinima, ne razmjenjuje se više samo roba za novac, već ponovno i po naturalnom principu, roba za robu. Cijena pravde postaje sve skuplja za globalni sudski i pravni sistem svijeta, pa se sve češće nepravda, kao valjan ekvivalent, nastoji razmjeniti za pravdu. Po jednostavnoj računici, koja ignoriše moralne princije, ako izdržavanje  Šešelja, Karadžića, Mladića i inih mladića i karaždića treba da košta za desetine godina njihove robije milione dolara i eura, zašto ih ne pustiti da idu kući i u zemlji za koju su se žrtvovali uživaju zasluženu visoku penziju, sa kojom će produžiti svoj slavni život i opskrbiti potomstvo.  Jer to bi, kako se po mnogim događajima može cijeniti, moglo odgovarati moralnim principima novog vremena.

Zaista je vrijeme da se još jednom upitamo da li će se u ovom svijetu nepravde naći neko dovoljno uticajan i uvjerljiv da kreatore globalnog svijeta uvjeri koliko je visoka cijena nepravde koja se naturalno, kako to radi Haški sud, razmjenjuje za pravdu.

Krivice se ne mogu izjednačiti. Krivci se moraju kazniti i odslužiti zaslužnu kaznu, a žrtvama se mora dati obeštećenje i vratiti dostojanstvo. Ovo kako radi Haški sud je omča na vratu pravde, uz likovanje zla i nepravde. Zar nije došlo vrijeme da se na osnovu više nego uvjerljivih dokaza Srbiji i Hrvatskoj kaže da su počinili agresiju na nezavisnu i suverenu BiH i u njoj počinili teške zločine, za koje moraju odgovarati, ne samo individualni izvršioci zločina već i države  agresori.

Rukovodno zločinačko tijelo prerasta u savjetodavno

Prijevremenim otpuštanjem s izdržavanja zatvorske kazne i oslobađanjem odgovornosti prvo Plavšićke, pa Krajišnika, a potom niza drugih sitnijih političkih riba ali krupnih zvjerki u zločinu genocida, pa preko Šešelja sada do Karadžića, a zašto ne uskoro do Hadžića i Mladića, da se rukovodno tijelo uduženog zločinačkog poduhvata sada ponovno kompletira i uspostavi kao savjetodavno, za neki skoriji novi sličan poduhvat za koji se pripremaju četničke jedinice i profašističke organizacije kao što su SNOP (Srpski nacionalni odbrambeni pokret),  “Krv i čast”, “Nacionalni stroj”. ..

Raseljavanjem Bošnjaka do srpskog pašaluka

Od svega toga nije daleko ni zaključak da se i dalje zavjerenički i udruženo  radi na tome da se smanji brojnost i natalitet bh muslimana, da ne budu najbrojniji narod BiH. Ipak, svi pokušaji nekih evropskih sila da rasele muslimane s Balkana, da ih umjesto većinskim učine manjinskim narodom, nisu do sada uspjeli. Ali kako se svaki trud isplati, malo EU, malo Haški sud, malo ratni poratni progoni, ukidanje državljanstva, secesionistički zakoni, nezaposlenost i apartheid Rs, malo statističke namještaljke i marifetluci, i ono što se želi može se postići. Uz skoro cijeli million po svijetu raseljenih (bolje reći planski razbacanih Bošnjaka) milom ili silom pokrenuće se još koja stotina hiljada Bošnjaka, pa će Srbija od BiH pokušati napraviti ono što je prije stoljeća napravila od većinskih muslimanskih područja Srbije ( Beograda, Jagodine, Užica, Smedereva…), vlastiti pašaluk.

Haški sud nastavlja trasirati put pravde držeći se pod ruku s nepravdom

Haški sud se do sada oglušio na sve primjedbe i prigovore. Oholo i bahatio nastavlja šurovati sa zaštitnicima zločina i trasirati put pravde, držeći se pod ruku s nepravdom. Dogovaranje visine kazne sa počiniocima zločina, za račun njihovih ustupaka, od kojih do danas nije bilo nikakve koristi (jer nisu otkrili ništa o čemu se nije do sada znalo), jasno pokazuje koliko je naviša sudska instanca svijeta skrenula s pravog puta. Agresori i zločinici s pravom likuju, žrtve sabure i jadikuju. I dok prognani Bošnjaci širom svijeta strpljivo štede mukotrpno zarađeni novac i čuvaju sate škrto dobivenog  godišnjeg odmora,  da mogu posjetiti svoju domovinu BiH, otići u svoj grad da na mezarima  pruče Fatihu svojim umrlim i obiđu svoje najmilije ako ih ih je još preostalo, njihovi dželati odlaze s blagoslovom iz haških ćelija na “zasluženi” plaćeni odmor. A ovih dana, kako se nagovještava iz Haškog suda, ta čast će pripasti i najzaslužnijem od njih, Radovanu Karadžiću. Srbija će dobiti još jednu priliku da dočeka i nagradi svog heroja, a Haški sud će pribaviti nove argument na osnovu kojih će 40 godina nepravomoćno izrečene robije “miroljubivom” Karadžiću moći svesti na minimum,  pa čak i anulirati.

Scenarij primjenjen Šešelju pokazao je da se sve može, kada se pravda udruži s nepravdom, kada zlo nadvlada dobro.

Burlington, 27. Maja 2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

Milena_Dragicevic_Sesic_in_Minsk_5_02_2015Menadžment u umetnosti i kulturi je postojao oduvek: nužan prilikom organizovanja svečanosti u starom Egiptu, pozorišnih takmičarskih festivala u staroj Grčkoj (arhont – festivalski producent), da ne govorimo o rimskim dočecima vladara…Dakle, mi na Fakultetu dramskih umetnosti, na Grupi za Menadžment i produkciju pozorišta, radija i kulture – smatramo da menadžment u kulturi obuhvata čitavu porodicu zanimanja: strateške menadžere, producente, upravnike i administratore, preduzetnike, animatore i medijatore….. U vreme kada sam radila istraživanje, osamdesetih godina XX veka, o inovativnom pristupu direktora kulturnih ustanova (upitnik je imao samo dva pitanja: Od kada ste direktor, koje programske inovacije ste uveli? I: Koje organizacione inovacije ste uveli?) – samo je jedan direktor odmah razumeo i odgovorio mi na pitanje veoma precizno – to je bio direktor Radničkog univerziteta “Đuro Salaj” – Milutin Dedić (za vaše čitaoce možda interesantan podatak da je reč o rođenom bratu Arsena Dedića). Dakle, on je bio pravi menadžer u kulturi, svake godine pokretao nove programe, nove akcije, od Teatra poezije do Kluba animatora kulture…..Dakle, menadžment u kulturi nije puko upravljanje, već disciplina koja ohrabruje i podržava sve oblike kulturnog stvaralaštva, od onog koje je oslonjeno na tradiciju (uzmite rad Sofije Bunardžić u Zlakusima ili Vlade Dekića u Kolu), do ključnih inovativnih praksi umetnika poput Milice Tomić, Koruge, Miloša Sofrenovića i mnogih drugih… Zato su važne ustanove poput Centra za kulturnu dekontaminaciju ili Studentskog kulturnog centra u Novom Sadu, jer su one preuzele istinske uloge menadžera u kulturi (bilo da su toga svesne ili ne)…..Političari se veoma retko pojavljuju na kulturnim manifestacijama, sem ako ih ne organizuje EU ili neka ambasada (kao nedavno gostovanje Cankarjevog doma sa predstavom EUROPA po tekstu Ivane Sajko) – a tada je direktor pozorišta održao pozdravni govor i poimence se zahvalio svakom prisutnom ministru i državnom sekretaru… To govori koliko su oni retko tu…..Dakle, izostanak političara na kulturnim događajima govori mnogo i o njima, ali još više o niskom mestu kulture u društvu. Sportisti se dočekuju na balkonu Skupštine grada, mladi nagrađeni matematičari jedva zavredeše kolektivni prijem, a muzičari i drugi umetnici kad stignu sa nagradom iz sveta, srećni su ako to zabeleže novine i eventualno, Kulturni dnevnik RTS-a…..Sa druge strane, akademika Vladimira Kostića sam upoznala tokom našeg četvorogodišnjeg rada u Nacionalnom savetu za nauku. Visoko uvažavam njegov rad i stavove, iako nismo uvek imali jedinstveno mišljenje (recimo povodom toga da li Vojvodina treba da ima sopstveni Fond za naučna istraživanja). Ali zahtevati od intelektualca da se odrekne prava na javni govor “dok ne pita za mišljenje svoju instituciju” – jeste skandalozno, i smatrala sam da moram da se oglasim tim povodom…..Na kraju, koliko mi je poznato, u Americi, kao i u Nemačkoj, svaka verska zajednica je odgovorna za svoj hram. Da li će ga imati i koliki će on biti, zavisi ne od države, već od verske zajednice, kolika je sredstva uspela da sakupi. Srpska zajednica u Njujorku svakako nije najugroženija zajednica na svetu – naprotiv, to će biti i prilika da se kroz filantropsku akciju ona poveže sa srpskom zajednicom širom Sjedinjenih Država, i da nauči da bude aktivna bar onako i onoliko koliko je aktivan američki građanin i odgovoran kao pojedinac prema svojoj crkvi….

Dr Milena Dragićević Šešić (Trogir, 3. februar 1954) , redovni je profesor Menadžmenta u kulturi i Teorije masovnih medija Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Šef katedre UNESKO-a za kulturnu politiku i menadžment Univerziteta umetnosti u Beogradu. Član Nacionalnog saveta za nauku i tehnološki razvoj (2006—2010). Član Senata Univerziteta umetnosti u Beogradu. Rektor Univerziteta umetnosti u Beogradu (2000—2004).

Biografija

Ona je profesor kulturne politike, istraživač, pisac, konsultant i urednik. Autor je brojnih knjiga i studija. Njena dela su prevedena na 15 jezika. Međunarodni predavač kulturne politike i menadžmenta. Stručni konsultant u kulturnoj politici i menadžmenta pri Evropskoj fondaciji za kulturu, Savetu Evrope, UNESKO-a, Fondaciji Marsel Hikter, Pro Helvecija, Britanskom savetu.

Postdiplomske studije završava na Univerzitetu ”Pariz VIII Vansen” (1976/77) i ”Pariz V Sorbona” (1977/78), doktorat odbranjen na Filološkom fakultetu u Beogradu 1990, od 1991. radi i kao stalni profesor na Evropskoj diplomi kulturnog menadžmenta (Brisel), a po pozivu predaje i na brojnim fakultetima u svetu (London, Bukurešt, Moskva, Drezden…).

Član je Internacionalnog udruženja sociologa kulture francuskog jezika, Internacionalnog udruženja ekonomista kulture, te član Izvršnog odbora Evropskog saveza centara koji školuju menadžere u kulturi (Hamburg), Regionalnog Odbora za podršku izdavaštvu (Budimpešta), Izvršnog odbora JUSTAT-a i Izvršnog odbora Fonda za otvoreno društvo, Beograd.

Član je redakcije ”Evropskog časopisa za kulturnu politiku” te redakcije časopisa Kultura (Beograd). Urednik edicije ”Kultura*umetnost*mediji” Instituta za pozorište, film, radio i TV.

Priznanja

Za doprinos razvoju obrazovanja i kulture dobila je visoko priznanje Ministarstva za obrazovanje i istraživanja Republike Francuske Orden Akademskih palmi – Vitez komandirskog reda «Akademskih palmi» (2003.)

Ekspert UNESKO-a za implementaciju Konvencije o kulturnom diverzitetu.

Ekspert Evropske komisije za pitanja kulturne politike.

Radovi

Svoje stručne i naučne radove izlagala je na brojnim savetovanjima u zemlji i inostranstvu.

Koja je potreba da se u kulturi, pa i umjetnosti, uvede menadžment? Je li to potreba vremena u kojem živimo, suvremenog društva ili specifičnosti nekih društava kao što su društva u državama zapadnog Balkana, naprimjer?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Menadžment u umetnosti i kulturi je postojao oduvek: nužan prilikom organizovanja svečanosti u starom Egiptu, pozorišnih takmičarskih festivala u staroj Grčkoj (arhont – festivalski producent), da ne govorimo o rimskim dočecima vladara…

A francuski film Vatel (red. Roland Joffee, 2000), upravo nam je prikazao producenta, organizatora, reditelja, kuvara i kompletnog kustosa trodnevnog kulturnog slavlja (organizovanog povodom dolaska Luja XIV), dakle, prikazao nam je – menadžera u kulturi toga vremena…

Francuska revolucija koja je uvela nove praznike – zahtevala je i nove organizatore. Žak-Luj David, slikar, bio je imenovan glavnim “organizatorom” svečanosti. Prvu je upriličio povodom premeštanja Volterovih ostataka u Panteon, 1791. Do tada neviđena publika – 100 000 ljudi, uprkos kiši, prisustvovalo je ovom događaju.

I da ne idemo dalje kroz istoriju – operski impresariji, francuski galeristi, organizatori svetskih izložbi, a zatim bijenala i trijenala… sve su to menadžeri u kulturi, koji su često ostajali nepoznati javnosti, ali su imali ključne uloge u razvoju umetnosti, umetničkih karijera, tržišta umetnosti, trendova…

Šta je zadatak menadžera u kulturi?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Zadaci menadžera u kulturi razlikuju se od kulture do kulture, od zemlje do zemlje. U Evropi, zadatak menadžera u kulturi je da stvori najbolje uslove za umetničku produkciju – dakle da obezbedi umetničku i svaku drugu slobodu za umetnika, a zatim, da obezbedi najbolje uslove za distribuciju i prikazivanje umetničkog dela – dakle, da radi na razvoju publike.

U Sjedinjenim Državama, Singapuru, Japanu… zadatak menadžmenta umetnosti (pa i tu vidite razliku u terminu) je da obezbedi najbolje uslove za ostvarenje profita – dakle, reditelj će biti strogo kontrolisan da ne prekorači budžet, a ni vreme… a sa druge strane umetnički produkt biće dizajniran tako da ima što veću marketinšku prihvatljivost (zvezde su tu pravilo – naturščici su fenomen evropskog filma…)

Naravno, ovo je malo pojednostavljena shema, jer i u Sjedinjenim Državama ima filantropa koji nastoje da omoguće umetniku dobre uslove – ali recimo, brodvejsko pozorište će nametnuti tempo reditelju, te predstava neće moći da se radi 4 meseca, kao što sam ja recimo svojevremeno, radila predstavu Magbeta u Narodnom pozorištu. U Indiji je to samo 30 radnih dana, negde 40, ili najviše dva meseca… a kada Lev Dodin sprema Stopardovu trilogiju u Malom teatru u Sankt Petersburgu – za njega nema vremenskog ograničenja… Menadžment u kulturi nastoji da planira, ali isto tako prepoznaje i razlikuje umetnički istraživački postupak (koji često ne može predvideti dužinu trajanja) od umetničke produkcije koja se zasniva na poštovanju žanra i koja se može preciznije planirati.

Naravno, najbolji menadžeri u kulturi su oni koji ne samo da upravljaju, veći kreiraju sisteme, platforme, daju doprinos razvoju određene umetničke scene, ali i kulturne politike (kulturna politika odozdo). Međutim, menadžeri mogu biti i ministri i administratori u kulturi. Žak Lang, ministar kulture, a kasnije i Ministar obrazovanja Francuske, pre njega Andre Malro – svakako da su bili menadžeri u kulturi – oni su upravljali kulturnim sistemom, prethodno ga kreirajući. Ministri izmedju i posle njih,, samo su rutinski, administrativno upravljali sistemom… Nisu bili menadžeri u pravom smislu te reči.

Dakle, mi na Fakultetu dramskih umetnosti, na Grupi za Menadžment i produkciju pozorišta, radija i kulture – smatramo da menadžment u kulturi obuhvata čitavu porodicu zanimanja: strateške menadžere, producente, upravnike i administratore, preduzetnike, animatore i medijatore…

Da li je i u praksi dobijen odgovor na pitanje ko su menadžeri u kulturi, odnosno postoje li istinski menadžeri u kulturi i u stvarnom životu, ne samo u knjigama?

Milena-Dragicevic-SesicDRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Pa svako od nas ima svoje heroje. Kada sam ja bila student, naš heroj bio je Joseph Papp. Trudim se da svoje studente danas upoznam sa njegovim delom, jer njegova ostavština je i danas aktuelna. Javno pozorište (Public theater) u Grinič vilidžu je i danas ključna kulturna ustanova Njujorka, sa nekoliko malih pozorišnih scena…

Ali ono što je nas kao studente oduševljavalo jeste bez sumnje njegova sposobnost da prelazi sa of Brodveja na Brodvej, da bude i tamo podjednako uspešan, dakle u “tržišnom modelu”, kao i u ovom nezavisnom, kulturološkom…  da prvi sa of-brodvejskom predstavom dobije Pulicera, a da onda napravi velikog Šekspira u Central parku, za najširu, čak tzv. nepozorišnu javnost – sa besplatnim pristupom. Dakle, radio je i dramu i mjuzikli, i male eksperimentalne predstave i grandiozne za najširu javnost… Plus, sa prihodima od uspešnih projekata (Chorus Line), on je podržavao avangardne, alternativne pozorišne projekte drugih ljudi – gradio je scenu – pa i to je jedan od razloga zašto kulturološki Njujork nije Amerika… Papp je doduše evropsko dete, sin poljskih i litvanskih jevrejskih emigranata – dakle, i to je važno razumeti da bi se shvatio kontekst u kome se razvio kao ličnost.

Kod nas je takvih menadžera bilo malo, ali ih je bilo. U vreme kada sam radila istraživanje, osamdesetih godina XX veka, o inovativnom pristupu direktora kulturnih ustanova (upitnik je imao samo dva pitanja: Od kada ste direktor, koje programske inovacije ste uveli? I: Koje organizacione inovacije ste uveli?) – samo je jedan direktor odmah razumeo i odgovorio mi na pitanje veoma precizno – to je bio direktor Radničkog univerziteta “Đuro Salaj” – Milutin Dedić (za vaše čitaoce možda interesantan podatak da je reč o rođenom bratu Arsena Dedića). Dakle, on je bio pravi menadžer u kulturi, svake godine pokretao nove programe, nove akcije, od Teatra poezije do Kluba animatora kulture. Neki od tih programa su bili za zahtevnu publiku, neki za ljubitelje umetnosti, a neki baš za amatere-početnike… ali to je sve i zadatak menadžera u kulturi… da širi piramidu publike.

Treći tip “menadžera” svakako je bila Mira Trailović. O njoj sam pisala poseban tekst – objavljen u knjizi o najboljim svetskim liderima u kulturi, pa predlažem da iz tog teksta sami izdvojite deo za čitaoce bloga.

I mogla bih dugo da nabrajam – ko su u praksi dobri menadžeri u kulturi – ili, uspešni menadžeri u kulturi, iako za to kriterijumi mogu biti sasvim različiti. Oni svakako zavise i od toga da li je reč o javnom, privatnom profitnom ili neprofitnom sektoru, ili nezavisnom, civilnom neprofitnom sektoru.

Jasna Dimitrijević, nekadašnja direktorka Doma omladine, pa Sava centra, Turističke organizacije a danas Kolarčevog narodnog univerziteta svakako je neko ko ne samo ume da upravlja kulturnom ustanovom, već ume i da razvija publiku.

Moj nekadašnji student Janko Ljumović, bio je izuzetan direktor Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici… Sa druge strane, Marko Radenković stvorio je i vodi Novu Iskru, prvi co-sharing prostor u Beogradu…

Studentkinje iz Makedonije, Violeta Simjanoska, Biljana Tanurovska, Violeta Kačakova… vode nevladine organizacije koje se bave i produkcijom umetničkih dela, I edukacijom I kulturnom politikom. U Beogradu na isti način na nezavisnoj sceni kao producentkinje (kustosi-menadžeri) deluju Aleksandra Sekulić, Marijana Cvetković, Ksenija Đurović…

Višnja Kisić, Dragana Jevtić i Tanja Nikolić vode sopstveni projekat – koji je već postao institucija: Kreativno mentorstvo… projekat čiji je cilj da stvara novu generaciju “lidera” – menadžera u kulturi.

U privatnom sektoru: Zdenka Gold u Hrvatskoj uspešno producira filmove, ali da ne bude da samo hvalim svoje studente, koleginica Borka Božović vodi veoma uspešno galeriju Haos u Beogradu već dugih 20 godina, Zoran Hamović void svoju izdavačku kuću CLIO, ali I programe Biblioteke plus, INTERNEST-a, i brojne druge projekte u kulturi.

A neki uspešni menadžeri, poput Gorice Mojović, nažalost su politički skrajnuti, pa njihove istinske sposobnosti više društvo ne koristi. Lično mislim da bi Gorica bila najkorisnija upravo na čelu neke institucije, ali, sve dok se o tome politički odlučuje, na čelu mnogih ustanova biće nesposobni pojedinci, poslušnici svojih partija… pa će trpeti i ustanove, i programi i celokupna kulturna javnost. Nije ni potrebno da nabrajam ko sve vodi ustanove kulture Srbije i Beograda, naravno, uz časne izuzetke, njihova imena nikome neće ništa značiti, jer su došli iz PR agencija, iz Pošta Srbije… iz raznih organizacija, a da često nisu bili ni publika kulturnih događaja, čak ni ustanove kojoj su došli na čelo (čuveno pitanje: vi spominjete da imate filmski program, a gde je ovde bioskop?)

Međutim, uprkos političkim imenovanjima, moram da kažem da su kadrovi koji završavaju naš Master kulturne politike i menadžmenta pri Univerzitetu umetnosti u Beogradu, koji je dobio status UNESCO katedre, veoma dobro prihvaćeni i zapošljavaju se na svim nivoima upravljanja kulturom. Kako je to program na engleskom i francuskom jeziku, tu studiraju student iz celog sveta: od regiona do Francuske, Argentine, Japana, Kine… Po povratku rade na značajnim poslovima u kulturi (Evenou Gaidig radi na visokoj poziciji u Ministarstvu kulture Francuske, kao specijalista za manjinske jezike; Bianca Floarea void Desk Creative Europe u Bukureštu, Dimitrije Tadić je na istoj poziciji u Beogradu, a Nevena Negojević vodi Media desk, itd. Nekoliko ih je angažovano na mestima atašea za kulturu francuskih ambasada širom sveta – od Maroka, do Libana I Mijanmara). Naravno, mnogi i nastavljaju studije – dakle, nalaze se na doktorskim studijama bilo kod nas u Beogradu, bilo na najprestižnijim univerzitetima u svetu, Iana Stefanova je u Londonu, Ljiljana Radošević u Jyvaskyla u Finskoj, Marko Stamenković u Holandiji, itd.

Zašto se javno zalažete protiv tzv. kreativnih industrija? Da li je ta sintagma, koja se mnogo koristi u nekim društvima u ovom vremenu, suprostavljena istinskim potrebama kulture i drugih javnih djelatnosti? Je li to zamjena za nešto drugo, eventualno?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Svakako da nisam protiv kreativnih industrija, ja sam protiv diskursa kulturne politike koji u kreativnim industrijama vidi panaceu za sve probleme kulture i kulturnog života sa kojima nema znanja ni sposobnosti da se suoči.

Kreativne industrije zauzimaju tek mali deo kulturnog polja – jer i film je tek jednim delom kreativna industrija, a drugim kritičko autorsko stvaralačko polje, bez obzira da li je reč o igranom, dokumentarnom, alternativnom ili amaterskom filmu. Nije Makavejev kreativna industrija, Žilnik još manje… Neki stvaraoci mogu da pripadaju i svetu umetnosti i svetu industrije i to nije sporno – ali ne smemo svesti kinematografiju samo na filmsku industriju, kao ni kulturu na kreativne industrije… Inače, volela bih ja da imamo više kreativnih industrija, i da naši značajni modni autori postanu deo svetskog korpusa kreativnih industrija – ali odliv javnog novca za kreativne industrije treba da bude po drugim parametrima (beskamatnih pozajmica, na primer), a gro javnih sredstava treba da bude usmeren za neprofitnu produkciju, naravno, uz adekvatne kriterijume. Teško je dakako u besparici praviti predloge za raspodelu, ali recimo, ako u svakom domenu umetnosti treba podsticati produkciju, onda bar 50 % budžeta treba nameniti produkciji, 30% diseminaciji (festivali i turneje širom zemlje), 15% edukaciji i razvoju publike i 15 % međunarodnoj kulturnoj saradnji u tom domenu (u oba smera). Ako se 15% čini nedostatnim za međunarodnu kulturnu saradnju, onda to treba dopuniti sredstvima namenjenim opštem razvoju međunarodne saradnje – diplomatije, jer kulturna diplomatija je deo tog programa, a ne programa razvoja kulture.

A kreativne industrije treba finansirati iz budžeta namenjenog razvoju ekonomije, industrije, malog i srednjeg preduzetništva… Jer zašto bi imao prednost neko ko razvija proizvodnju plastične galanterije u odnosu na modnog kreatora koji bi razvijao plasman svoje modne linije?

Dakle, budžet za kulturu treba ostaviti onome što razvija ključne kulturne vrednosti: istraživanjima, umetničkoj produkciji, preventivnoj konzervaciji, ali naravno i restauraciji, diseminaciji, popularizaciji, u Francuskoj kažu i “vulgarizaciji” a da to uopšte nije pogrdno, razvoju publike, ali i edukaciji umetnika, posebno onoj kojoj danas niko ne poklanja pažnju, a to je kontinuirana profesionalna edukacija, kroz umetničke rezidencijalne boravke, majstorske radionice itd.

Samo se tako podržava istinska kreativnost – i to i kreativnost u umetničkom stvaralaštvu, ali i kreativnost u kulturnom menadžmentu, jer menadžment je taj koji svake godine treba da iznalazi nove puteve i metode kako institucionalnog razvoja, tako i razvoja stvaralaštva, samih umetnika, i naravno, formi rada sa publikom i nepublikom.

Dakle, menadžment u kulturi nije puko upravljanje, već disciplina koja ohrabruje i podržava sve oblike kulturnog stvaralaštva, od onog koje je oslonjeno na tradiciju (uzmite rad Sofije Bunardžić u Zlakusima ili Vlade Dekića u Kolu), do ključnih inovativnih praksi umetnika poput Milice Tomić, Koruge, Miloša Sofrenovića i mnogih drugih… Zato su važne ustanove poput Centra za kulturnu dekontaminaciju ili Studentskog kulturnog centra u Novom Sadu, jer su one preuzele istinske uloge menadžera u kulturi (bilo da su toga svesne ili ne).

Tako je recimo Kulturni centar Beograda preuzeo ulogu menadžera u kulturi od Muzeja grada Beograda koji očito taj kapacitet nema, i organizovao izložbu Marije Dragojlović u Muzeju grada Beograda. Vrhunski! Uz pomoć same umetnice – jer su nažalost umetnici u Srbiji primorani da se samoedukuju i za te uloge… A kako je reč o kreativnim ličnostima, oni su često u stanju da iznađu kreativna rešenja i u menadžmentu kulturnih događaja.

Da zaključim, došlo je do zloupotrebe pojma kreativnosti, i danas se festivali advertajzinga zovu festivalima kreativnosti, a na njima se, u najboljem slučaju, plasiraju duhovite dosetke. Ništa u reklamama nije istinski kreativno, bez obzira što i na njima često rade vrhunski umetnici – sada gledamo reklamu u kojoj se jedan italijanski proizvod reklamira likom mafijaškog ubice koji pokazuje kako se rešavao onih koji nisu hteli da konzumiraju dati proizvod… Ili se koriste saveti psihologa kako da se manipuliše ljudskom psihom… ukratko, jedno je umetnička stvaralačka sloboda, otvorenost i kritičnost, a drugo su veštine stvaranja trendova, upotrebom naravno različitih sposobnosti “kreativnih timova”… Ali tu nema kritičke svesti, nema autorskog stava, nema etike.

Može li se, onda, govoriti o zloupotrebi pojma kreativnost, općenito?

milena-dragicevic-sesic-1DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Mislim da sam već odgovorila na ovo pitanje – svakako da je došlo do zloupotrebe, ali više boli kada javne vlasti – od Ministra Chris-a Smith-a u Velikoj Britaniji, do UNESCO-a i drugih međunarodnih organizacija, savetuju umetnicima da se uključe u kreativne industrije skidajući sa sebe odgovornost za razvoj savremene, stvaralačke i kritičke kulture. Neće “kreativna industrija” štampati knjigu “12 nemogućih” – to je inače knjiga zabranjenih, cenzurisanih priča arapskih autora u izboru i redakciji Srpka Leštarića. Te priče su 2004 objavljene u Srbiji. Deset godina sam lobirala Evropsku kulturnu fondaciju da nadju izdavača, da se te priče pojave bar na engleskom, ne bi li se tako ohrabrio i neki izdavač arapskog sveta da ih publikuje… Bilo je i prošlo arapsko proleće – no industrije ne žele da se konfrontiraju sa vlašću – dakle, knjiga se ove godine poijavila, ali kao neprofitno izdanje (ne prodaje se već se deli na zahtev) same Evropske kulturne fondacije u Amsterdamu. Dakle, ako želite da čitate knjigu – pišite im i oni će vam knjigu poslati, ali knjige nema u distribuciji, nema je na Amazonu, praktično, ona ne postoji (pre svega zato što ne postoji na jeziku na kojem je pisana – arapskom), jer je SUBVERZIVNA! A umetnost, stvaralaštvo, kreativnost, mašta – ako su to, onda su svakako subverzivne.

Da li se političari u Srbiji pojavljuju na kulturnim događanjima, prije ili poslije izbora, svejedno? Da li njihovo pojavljivanje ili apstinencija na tim događanjima govori i o njihovom odnosu prema kulturi, inače?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Političari se veoma retko pojavljuju na kulturnim manifestacijama, sem ako ih ne organizuje EU ili neka ambasada (kao nedavno gostovanje Cankarjevog doma sa predstavom EUROPA po tekstu Ivane Sajko) – a tada je direktor pozorišta održao pozdravni govor i poimence se zahvalio svakom prisutnom ministru i državnom sekretaru… To govori koliko su oni retko tu…

Novosađani znaju da u pozorište ide Pajtić, a mi u Beogradi nekad smo viđali Đelića, Šutanovca, Labusa kad je bio političar… (nekad su oni dolazili kada i ako je upravnik pozorišta iz njihove stranke – to bude onda više izraz podrške njemu no što oni misle da će dobiti neki poen – poeni se dobijaju u Guči, eventualno na EXIT-u, a svakako ne u muzeju ili na pozorišnoj predstavi).

Dakle, izostanak političara na kulturnim događajima govori mnogo i o njima, ali još više o niskom mestu kulture u društvu. Sportisti se dočekuju na balkonu Skupštine grada, mladi nagrađeni matematičari jedva zavredeše kolektivni prijem, a muzičari i drugi umetnici kad stignu sa nagradom iz sveta, srećni su ako to zabeleže novine i eventualno, Kulturni dnevnik RTS-a.

Postoji li govor mržnje u medijima u Srbiji danas? Hoćete li navesti eventualne primjere?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Nažalost, govor mržnje u tabloidnoj štampi je gotovo svakodnevan… U Politici ga svakako ima manje no ranije, ali i dalje probija u pismima čitalaca – na primer, kada se Filip David u Narodnoj biblioteci ogradio od prisustva predsednika države činu dodele nagrade za najčitaniju knjigu, rekavši da mu još uvek pamti ono što je govorio devedesetih godina – taj događaj iskorišćen je ne samo za ponovne napade na “drugu Srbiju”, dakle na građansku, mirovnu, antinacionalističku Srbiju, već je u pismima čitalaca, po već velikom iskustvu, pušten veći broj tekstova direktne antisemitske sadržine – podsećajući Filipa Davida da je on – Jevrejin, koji je živ zahvaljujući dobrim Srbima, te da vodi računa kako uzvraća na “naše gostoprimstvo”, itd.

Govor mržnje je i kada se svako ko kritikuje nacionalizam imenuje “autošovinistom”, soroševcem (dakle ne ni sorosevcem, ni šoroševcem, bilo da se izabere američki ili mađarski izgovor), itd. Metodi diskvalifikacije ad personam su stalni, tzv. etiketiranje – rodomrsci, “samoporicatelji” nacije… Do skoro sam mislila da su to naše izmišljotine, no desnica je svuda ista kada treba da se ocrne nerežimski intelektualci – dakle u Indiji je danas lov na “auto-šoviniste”, “anti-patriote”, samoporicatelje (self-abnegating) itd. Moj poznanik je morao javno da obznani da je prestao da piše…

Kamel Daud u Alžiru, povukao se iz javnog života upravo nakon svog fascinantnog romana Merso – kontraistraživanje (Meursault, contre-enquete), doduše ne zbog romana već zbog novinskih tekstova kojim kritikuje islam, a koje ne samo arapski, već pre svega francuski liberalni intelektualci smatraju politički nekorektnim. O represiji nad intelektualcima u Turskoj da ne govorimo…

Jedna ste od mnogih javnih osoba iz Srbije koja je javno podržala akademika Kostića. Hoćete li detaljnije obrazložiti tu podršku i da li je u toj zemlji politički pa i institucionalno ugroženo pravo na javni stav?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Nama se permanentno osporava pravo na stav – ako nije konformni, usaglašen sa većinskim mišljenjem. Meni će mnogi reći, pa kad si videla da si u manjini, što glasaš protiv, što se ne uzdržiš…  A pošto takav iskaz često nailazi na žestoku reakciju – da vas vuku u blato, tvrde da ste bili nešto što nikad niste, itd, to mnogi odustaju da javno saopšte svoje stavove. Postaju ketmani. Moram da kažem da veoma poštujem rad Nataše Kandić I Borke Pavićević, baš zato što opstaju uprkos svemu – uprkos dnevnom pljuvanju po njima. Nije to lako izdržati. Moram da kažem da pamtim svaki napad i kritiku koje su usledile posle nekog mog televizijskog ili drugog intervjua – baš zato što su toliko nepravedne i netačne. Ali odolevam da odgovorim, to jest – smatram da je ignorisanje najbolji način “razgovora” sa onima koji bi vas zbog vašeg različitog mišljenja odmah povukli u blato.

Sa druge strane, akademika Vladimira Kostića sam upoznala tokom našeg četvorogodišnjeg rada u Nacionalnom savetu za nauku. Visoko uvažavam njegov rad i stavove, iako nismo uvek imali jedinstveno mišljenje (recimo povodom toga da li Vojvodina treba da ima sopstveni Fond za naučna istraživanja). Ali zahtevati od intelektualca da se odrekne prava na javni govor “dok ne pita za mišljenje svoju instituciju” – jeste skandalozno, i smatrala sam da moram da se oglasim tim povodom. (Uzgred da kažem, da mi je načelo “demokratskog centralizma” u mladosti služilo kao odličan izgovor da ne postanem, uprkos brojnih pritisaka, član Saveza komunista – upravo sam to iznosila kao argument, da ne bih mogla da prihvatam i da govorim ono što ne mislim ako to većina izglasa, i da stoga jednostavno – ne mogu da budem član bilo koje organizacije koja to od mene zahteva. Uostalom, i iz Saveza izviđača sam izašla kad sam imala 16 godina jer nisam mogla da prihvatim nametnuto mišljenje, koje je nažalost većina čete prihvatala…)

Ivica Dačić je obećao financijsku pomoć odnovi crkve Srpske zajednice u New Yorku, koja je izgorjela u požaru. Komentar?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Već sam dala komentar za Radio Slobodna Evropa. Srpska pravoslavna crkva Svetog Save u Njujorku svakako je predstavljala jedno od ključnih mesta okupljanja srpske zajednice u Njujorku, ali ne zajednice građana Srbije u Njujorku. Iako izgrađena u “gotskom” stilu za potrebe protestantske zajednice, još 1944. postaje pravoslavna crkva. Prema nekim podacima, od 1968 je proglašena za znamenitu zgradu Njujorka.

Upravo stoga, ima nekoliko razloga zašto bi izjava o finansijskoj pomoći naše države rekonstrukciji ove crkve, ako je tačna (jer u tekstu u BLICU koji sam jedino čitala, to ne stoji) mogla biti problematična:

– Ministar spoljnih poslova ne može da obeća novac bilo kome – pre odluke relevantnih organa – mislim na ministarstva i na Vladu? Kako bilo ko može da “daje” budžetska sredstva samo zato što on misli da to tako treba?

– Naravno da postoje budžetska sredstva namenjena verskim zajednicama u Srbiji (svim zvaničnim verskim zajednicama, a ne jednoj po prioritetu) – ali ona se ne odnose na crkve u dijaspori … jer su ta sredstva uzeta od građana Srbije i moraju biti distribuirana za dobrobit građana Srbije.

– crkva je odvojena od države… Dakle, država je odgovorna za javno zdravlje, socijalnu zaštitu, obrazovanje i kulturu. Država mora da zida bolnice, škole, muzeje, biblioteke… Da li imamo dovoljno bolnica u Srbiji? U kakvom su stanju psihijatrijske klinike? Domovi za stara i nezbrinuta lica? Da li tu ima viška novca koji se može poklanjati? Ako ima, a ja iskreno sumnjam u to, da li onda nije preče dati taj novac u solidarne svrhe za izgradnju verskih objekata u izbegličkim kampovima, na primer?

– Na kraju, koliko mi je poznato, u Americi, kao i u Nemačkoj, svaka verska zajednica je odgovorna za svoj hram. Da li će ga imati i koliki će on biti, zavisi ne od države, već od verske zajednice, kolika je sredstva uspela da sakupi. Srpska zajednica u Njujorku svakako nije najugroženija zajednica na svetu – naprotiv, to će biti i prilika da se kroz filantropsku akciju ona poveže sa srpskom zajednicom širom Sjedinjenih Država, i da nauči da bude aktivna bar onako i onoliko koliko je aktivan američki građanin i odgovoran kao pojedinac prema svojoj crkvi.

– I, ukoliko je tačno da je crkva jedna od “znamenitih” zgrada Njujorka, onda svakako grad Njujork ima i obavezu da učestvuje u njenoj obnovi.

Da li su sve vjerske zajednice u Srbiji u ravnopravnom položaju u odnosu na Državu?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Po Ustavu i zakonima svakako jesu. Ali glas drugih verskih zajednica retko se čuje, Beogradski nadbiskup uvek da intervju za Božić i Uskrs, muslimanski za Bajram ili povodom Ramazana… Rabin se obično zove kada je dan obeležavanja Holokausta… Druge verske zajednice se gotovo ne pominju, a većina građana Srbije će i dalje misliti da su adventisti sekta, i uništavati objekte ove crkve…

Činjenica da će u promotivnim diskursima čak i Socijalistička partija Srbije pominjati verske pravoslavne praznike, boga, da gotovo sve političke stranke imaju svoju SLAVU, da su pravoslavni popovi zvani da osveštaju prostore nekih ministarstava itd, svakako govori o tome da verske zajednice nisu ravnopravne, već da se uzima kao norma – pravoslavlje.

A ateizam postaje podjednako “opasan” ovde kao i u Americi, gde je bolje reći da ste bilo šta – samo da niste ateista. Tako nekada nisam razumela zašto je moja koleginica – mađarica, romkinja i ateista, udata za Jevrejina, dok je živela na kampusu, uredno išla svake nedelje na misu… Danas vidim koliki može biti pritisak zajednice, naročito kad nemate privilegiju anonimnog života u velikom gradu… Ipak, ohrabruje da pritisak još uvek nije tako veliki da bi sva deca bila obuhvaćena “svojom” veronaukom. Ta podela dece u školama, mislim da je bila loša odluka, doneta u teškom političkom momentu, i, kako se pokazalo, nije sprečila da se radikalni, nasilni elementi u društvu odreknu nasilja… Dakle, kompromisi se ne smeju praviti, posebno oni koji su suprotni Ustavu (odvojenost crkve i države). Snaga jedne države se meri njenom uređenošću, poštovanjem pravila i procedura, a pre svega opštim konsenzusom o kvalitetu Ustava. Ustavni patriotizam (Habermas) nadam se da će zameniti etničke patriotizme i kod nas, i širom sveta…

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (805)

vrbas-miso

Obama Hiroshima visit
Pokušavam koliko god mogu da ne pratim tzv. svjetsku politiku, ali neke događaje jednostavno ne mogu zaobići te ne komentirati iz svog nekog ugla. Tema koju ovim tekstom tretiram nije samo politika, nego se radi i o moralu, etici, historiji, državničkim potezima….Možda će neki reći da ove kategorije nisu kompatibilne sa politikom koja je u svojoj osnovi prljav zanat, možda će mi neki spočitati da se ne razumijem u tzv. “globalnu politiku”, “geostrategiju” i sl., što ću prihvatiti kao kompliment, jer je zaista čast ne razumjeti se u taj, prljaviji od najprljavijeg/najstarijeg zanata u povijesti ljudskog roda….
 
Obama kao prvi američki predsjednik u Hirošimi, ali bez isprike
 
Dakle, prvi (i za sada posljednji) put u historiji čovječanstva je 6. augusta 1945. je bačena nuklearna bomba na neki cilj na zemlji, konkretno na japanski grad Hirošimu, a tri dana kasnije i na Nagasaki. Naredbu je izdao tadašnji američki predsjednik Harry Truman. Po mnogima, to je bio najbrži i najefikasniji put da se završi Drugi svjetski rat. No, od bačenih atomskih bombi stradalo je oko 140.000 ljudi, a i dan danas, dakle 71 godinu poslije, osjećaju se posljedice radijacije u tom dijelu svijeta. I nakon tog Trumana, izredalo se 10 američkih predsjednika od kojih nijedan nije posjetio destinacije u Japanu gdje je stradalo toliko ljudi od američkom rukom bačene atomske bombe. Ali evo, danas, Barack Obama, kao 11. u nizu predsjednika ove zemlje nakon Trumana (44. od ukupnog broja istih) je kao prvi od njih posjetio Hirošimu i poklonio se žrtvama.
Barak-Obama-Hirosima-12-620x350
No, nije bilo isprike. Zašto?! Zašto Barack Obama nije učinio i taj dodatni, ne samo državnički, nego i ljudski potez pa se u ime svoje zemlje izvinuo Japancima. Jer, nisu u ovolikim desetinama hiljada stradali japanski vojnici, nego japanski građani-civili. Šta bi ga koštalo, pogotovo sada kada je na kraju mandata? Bez obzira ko navigava poteze svih američkih poredsjednika, pa i ovaj njegov, po meni, da je to učinio ušao bi u povijest ne samo Amerike, neogo i čovječanstva. Jer, isprika ipak ima jaču poruku od poklona žrtvama. Isprika u sebi nosi i pokajanje te barem deklarativnu spremnost da se to zbog čega se izvinjava neće ponoviti. Da, ovo djeluje kao uravnilovka ili utopija, ali ima uporište u logici. Bez obzira što u politici ne stanuju ne samo one kategorije s početka ovog teksta, nego ni logika, u većini slučajeva.
 
Jedan je Willy Brandt
 
Eh, sada je red da se javno sjetim Willy Brandta kojeg cijeli svijet pamti ne po tome kakav je bio njemački kancelar, nego što je 7. decembra 1970. godine kleknuo u Varšavi i ispričao se žrtvama holokausta.
willy brandt
Ali, jedan je Willy Brandt! Zato je ušao u historiju čovječanstva na velika vrata, a Barack Obama je bio pred tim vratima ali nije imao hrabrosti (možda ni ovlašćenja) da uđe unutra. Kakva šteta za Obamu, Ameriku i svijet!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Tuzla: 25.05.2016. godine

Saopćenje povodom obilježavanja  21. godišnjice

stradanja civila na tuzlanskoj Kapiji

    Sasvim je sigurno da će 25. maj 1995. godine za Tuzlu i njene stanovnike ostati vječno upisan kao dan velike tragedije. Ono što nisu uspjeli 15. maja 1992. godine, sljedbenici velikosrpske politike počinili su 25. maja 1995. godine. Ubijena je 71 osoba, a njih blizu 200 je ranjeno. Bio je to, zaista, bolan trenutak istine za slobodarsku Tuzlu. Ponovo smo se uvjerili da agresor neće prezati od svih sredstava da bi postigao svoje ciljeve.

    Pripadnici tzv. vojske Republike Srpske toga dana sa Ozrena ispalili su projektile koji su napravili tragediju koju Tuzla i cijela Bosna i Hercegovina ne smiju nikad zaboraviti. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu najviše su stradali civili. Više od 100 hiljada ljudi koji nisu bili pripadnici vojnih formacija izgubili su svoje živote. Mnogi bosanskohercegovački patrioti ni dan danas ne mogu da vjeruju šta su to napravile paravojne formacije nastale od bivše zajedničke JNA. Vojni eksperti kažu da je to bila četvrta vojna sila po svojoj opremljenosti i ljudstvu u Evropi. Opomene su Bosancima i Hercegovcima upućivane tokom 1990-te i 1991-e godine.

    Poznati tuzlanski novinar i publicista, Rifat Hasković, objavio je u novinama „Oslobođenje“, 25.oktobra 1991. godine, tekst pod naslovom „General obećao glad, genocid i „krv do koljena“. Ovdje se radi o generalu Savi Jankoviću, jednom od vodećih oficira sarajevske armijske oblasti u sastavu bivše JNA.

    Tuzla i Tuzlanski kanton, odat će na skroman način, dostojnu poštu svim ljudima stradalim na Kapiji, i svim civilima koji su bili žrtve agresije na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. Ovaj dan treba obilježiti ne samo na Kapiji u Tuzli, već naprotiv, i u drugim općinama Tuzlanskog kantona.U svim školama i na Univerzitetu u Tuzli potrebno je održati čas historije kako bi pripadnici mladih generacija znali tačnu istinu o 25. maju na tuzlanskoj Kapiji.

    Nebrojano puta, uvjerili smo se kako sude sudije u Srbiji, sudije Haškog tribunala. Poznato je kako su srbijanski vojni eksperti u Mačvi napravili improvizaciju tuzlanske Kapije. Predstavnici i sljedbenici politike agresije na BiH i danas ne miruju. Stalno provociraju različitim incidentima. Postavlja se pitanje: „Dokle tako?“

    Ovog 25. maja, Tuzla i Tuzlanski kanton trebaju odati dužno poštovanje ljudima koji su stradali na Kapiji, kao i svim drugim žrtvama agresije na BiH. Kapija mora ostati vječna opomena, sjećanje koje ne smije biti prekinuto. Ne smijemo dozvoliti da se ovakvi tragični događaji iz prošlosti Bosne i Hercegovine zaboravljaju.

                                                                                                     Press služba KV S BiH  TK-a

aladin_dodjelaDodjela nagrada (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Glavni i odgovorni urednik CIN-a Aladin Abdagić dobio je drugu nagradu Evropske unije za istraživačko novinarstvo za tekst o nekretninama Dragana Čovića, člana Predsjedništva BiH.

Tekst „Bogati Čovićev punac“ je objavljen u augustu prošle godine, a Abdagić u njemu otkriva da su lider Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH) i njegova supruga Bernadica većinu nekretnina dobili na poklon ili kupili do 2003. godine. Nakon otvorenih istraga protiv Čovića nekretnine je kupovala supruga u ime rodbine, a poslije je neke od njih i dobila na poklon.

Abdagić je i prošle godine, zajedno sa kolegom Mubarekom Asanijem, osvojio treću nagradu EU za istraživačko novinarstvo, za video-priču o umiješanosti komesara policije u kriminalne poslove.

Prvu nagradu osvojio je Siniša Vukelić s portala Capital.ba za seriju tekstova o bankama u Republici Srpskoj. Nagradu za mladog novinara dobio je Stefan Mačkić za tekst o koncesijama objavljen na portalu E-trafika.

Nagrade su danas u Sarajevu dodijelili šef Sekcije za politička i ekonomska pitanja pri Delegaciji EU u BIH Jan SNAIDAUF i direktor Media Centra Boro Kontić.

Na ovogodišnji poziv prijavljeno je 56 priča o zloupotrebi vlasti i kršenja temeljnih prava, korupcije i organiziranog kriminala objavljenih na TV, radio, štampanim i online medijima u BiH u 2015. godini.

Nagrada EU za istraživačko novinarstvo se dodjeljuje u svakoj od sedam zemalja kandidata za EU: Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji i Turskoj, za istraživačke priče objavljene u 2014., 2015. i 2016. godini.

Regionalni nagradni program EU za istraživačko novinarstvo na Zapadnom Balkanu i Turskoj osnovala je Generalna direkcija Evropske komisije za evropsku susjedsku politiku i pregovore o proširenju s ciljem promicanja izvanrednih rezultata istraživačkih novinara i povećanja vidljivosti kvalitetnog istraživačkog novinarstva u regionu. U BiH, nagradu EU koordinira Media Centar Sarajevo.

Objavljeno 24. 5. 2016.

Izvor: http://www.cin.ba

latic-galijasevic-780x298
 
U Centralnom dnevniku kod Senada Hadžifejzovića prije tri dana (petak, 20. maja 2016.) gostovali su Nedžad Latić, urednik informativnog portala The Bosnia Times i Dževad Galijašević, koji se posljednjih godina odaziva na zvanje “stručnjak za borbu protiv terorizma”, a nama, koji pamtimo malo duže, poznatiji kao jedan od dvojice (drugi je Hasan Delić) glavnih junaka iz afere Moševac kod Maglaja iz 1985. Dakle, njih dvojica su trebali imati sučeljavanje na temu terorizma, sirijskog i iračkog ratišta gdje idu i neki iz BiH itd.. Koliko mi je bilo već poznato, ideološki su ta dvojica na potpuno suprotnim stranama. Ali, sve to nije bitno i nije razlog ovog osvrta.
Razlog je što je taj javni nastup, umjesto u nekom polemizirajućem dijalogu koji je u granicama kodeksa, protekao u primitivnoj svađi dvojice javnih djelatnika u kojoj nisu manjkale ni međusobne uvrede. Do uvreda se moglo i slušati kada osoba “N” za osobu “Dž” kaže da je kosovac, plaćenik ovih ili onih obavještajnih službi… da ga i danas zloupotrebljavaju mediji u Srbiji…, a s druge strane osoba “Dž” nabija na nos osobi “N” katastrofalnu ulogu SDA u posljednjih 26  godina, njegovu i njihovu (esdeaovsku) suradnju sa Kaostom Čavoškim, Dobricom Ćosićem itd…, mudžahedine…(Latić je i sam priznao da je bio glavna veza sa Alijom za dovođenje mudžahedina tokom rata u RBiH), dakle sve je to bilo u nekim granicama pristojnog javnog diskursa, ali….
Ali, u drugom poluvremenu, ne samo da je proradio višak andrenalina kod obojice, nego i njihovi primitivni porivi da su javno jedan drugog počeli vrijeđati. Ne, nije bilo psovki kakvih ima na drugim televizijama, naprimjer (na beogradskim, kada gostuje Šešelj, računajte s tim, ili na zagrebačkim ako pozovete Ćiru ili Mamića, halalite se sa kodeksom …), ali je bilo drugih uvreda kao naprimjer jedan drugog su počastili riječima “budalo”…, “idiote”…, “konju jedan”…
Eh, ovo posljednje mi je, zapravo zasmetalo jer time nisu uvrijedili jedan drugoga, kako su mislili, nego konja, tog vrijednog, plemenitog i hairli hajvana, koji je kroz čitavu povijest ljudskog roda samo poslušno služio čovjeku i bio mu krajnje odan.  Konj je za obojicu – gospodin!
Zato javno ustajem u zaštitu dostojanstva konja jer su ga i osoba “N” i osoba “Dž” iz ovog osvrta uvrijedili pa pozivam obojicu da se javni izvinu konju. Budalama i idiotima se ne treba izvinjavati i to ne treba ni obrazlagati. Vjerujem da bi se sa apelom za izvinjenje konju samnom složio i moj nekadašnji sugrađanin, umjetnik svjetskog ranga, rahmetli Mersad Berber.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Ibrahim-KomaricaPoštovani g. Komarica!

Molim Vas pročitajte (ponovno) UN-ovu Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida koju Vam uz link šaljem u prilogu ovog pisma. U Konvenciji ćete lahko naći razloge zbog kojih je neumjesno uspoređivati Bleiburg i Banju Luku. Naime, u Bleburgu su pobijeni vojnici fašističkog režima NDH, među njima i oni koji nisu okrvavili ruke, kao i njihove brojne obitelji, bez suda i suđenja. Ne izvinjavjte se Dodiku, niti povlačite svoju izjavu ali recite otvoreno i smiono kako Vi to znadete: Ono što se dogodilo u Banjoj Luci je – genocid.

Genocid u RBiH je veće zlo od onoga u Bleiburgu. U genocidu su stradali i muslimani i katolici, ali i pravoslavci. Koliko treba proteći vode Vrbasom dok Vi kao živi svjedok nazovete taj zločin pravim imenom? Ako ikad, sada je vakat za takvo što.

Ovje su razlozi za takvu kvalifikaciju zločina u Banjoj Luci nad katolicima i muslimanima.

http://www.preventgenocide.org/…/pravnadefinicijagenocida.h…

Ima još jedan veliki razlog zbog kojeg nije umjesno porediti Beliburg i Banju Luku. Zločinci iz Banje Luke su u životu, većina na slobodi, a njihove obitelji su dobro opskrbljene i novcem poreskih obveznika muslimana i katolika. Oni koji su dopali zatvora nakon blagih presuda na Tribunalu, pa odležali dvije trećine kazne u nekom zatvoru boljem od paljanskog hotela, na slobodi su. (U pritvornoj jedinici mogli su čak i krsne slave slaviti – u čast genocidne RS, o čemu svjedoči Krajišnik u Ćirilici.) Po njih Dodik šalje avione koje su i Bošnjaci kupili plaćajući porez zločinačkoj RS. Ti ratni zločinci su dočekivani na mitinzima na kojima se veliča njihov zločin i četništvo. Oni su za srpstvo sveci i mučenici. Postali su medijske zvijezde – ne samo u Beogradu, nego i na BHT 1.

Sin Ratka Mladića i kćerka Radovana Karadžića srbuju na mitingu i kontramitingu u Banjoj Luci. Ratni genocidni plijen njihovih otaca Dodik proglašava državom. Genocid nad katolicima i muslimanima proglašava otadžbinsko-oslobodilačkim ratom. On sve muslimane smatra teroristima koje hapse prodajući svoju islamofobiju Zapadu, kao i 1992. U širenju islamofobije i hapšenjima učestvuje i aktualni šef MUP-a RS Dragan Lukač, koji je pod nož poslao zarobljenika ARBiH uhvaćenog prilikom kidisanja četnika na Bihać. Svaku istinu o zločinima nad katolicima, Dodik pravda ustaštvom. Čak ni Vi mu ne spominjete da su Hrvati dali najveći doprinos NOB-u i pobjedi nad fašizmom.

Srpska pravoslavna crkva je blagosiljala zločince pred odlazak u zločin genocida, kao zloglasne “Škorpione” koji su pobili one civile kod Trnova. Trideset hiljada (30.000) uniformisanih četnika s kokardama na šajkačama maršira Bosnom kao dični pripadnici nevladine organizacije Ravnogorski četnički pokret (sic!) prijeteći novim genocidom – smatrajući sebe vojskom RS koja će silom pobrisati granicu na Drini. I pred Prvi svjetski rat oružje je stiglo iz Srbije kojim je ubijen Franz Ferdinand i njegova trudna supruga. Pucanj teroriste Gavrila Principa označio je početak Prvog svjetskog rata. Srbija je Principovom rukom povukla obarač kako bi austro-ugarsku okupaciju zamijenila svojom. Od ujedinjenja Bosne sa Srbijom četnici ne odustaju ni danas, kao ni sljedbenici one politike koja je kriva za Bleiburg.


Ni Hrvatska ne odustaje od Bosne, makar i polovine, ako nemere čitava – a ceh plaćaju muslimani, priklanjajući se na jednu ili drugu stranu, ali u većini slučajeva za RBiH, onakvu kakva je izglasana na refer
endumu građana. Vi to znadete, poštovani g. Komarica. Očekuje se od Vas da Vaše riječi izgovorene na misama, kao na onoj u Liskovici 2011. koju sam snimio,ne budu u raskoraku sa Vašim djelima.

https://youtu.be/ZukH0MnIm1I

 

Dodik-KomaricaDa sam na Vašem mjestu vratio bih Dodiku Orden, a Čoviću poručio da ne sadi tikve tikve sa Šejtanom koji nastavlja genocidnu politiku Radovana Karadžića. Čović se u Predsjedništvu države predstavlja kao treći srpski član. Od njega je veći Srbin jedino Bakir Izetbegović.

Vrijeme je, štovani gospodine, da podignete glavu pred Dodikom. U tome ćete sigurno imati podršku svih dostojanstvenih građana koji ljube pravdu i drže do naše zajedničke Domovine RBiH. Ne izvinjavajte se, nego od Dodika tražite izvinjenje, ne samo za genocid, nego i za enormnu pljaćku svih građana, a pogotovo muslimana i katolika koji su temeljito opljačkani za vrijeme rata, a pljačkaju ih i danas.

Dodik je dužan izvinjavati se Vama, a ne Vi njemu. Pa i tada, ne treba mu vjerovati. Mi se moramo boriti za pravdu, a pravda je ukidanje zločinačke i genocidne RS. To je moguće i zahtjevom za provođenjem u život već dobijene Presude na Svjetskom sudu pravde (ICJ) po kojoj je RS označena krivom za genocod. To je moguće revizijom Tužbe protiv Srbije i Crne Gore, ali ako bi na čelo našeg tima vratili profesora Framncisa A. Bolye-a koji smatra da ima elemenata reviziju spora i konačno ukidanje RS.

RS je počinila genocid i nad katolicima, a Banja Luka je primjer. Stoga, bez obzira na nagodbe Hrvatske i Srbije oko međusobnog vansudskog poravnanja njihovih dugova, tražimo pravdu u Bosni – pravdu na ICJ koja će ukidanjem RS i onemogućavanjem stvaranja HZ HB, otkloniti opasnost od velikosrpskih i velikohrvatskih pretenzija, a zauvijek sahraniti snove o muslimaniji koja ima izgleda dok god je RS i ako se uspostavi Treći entitet.

Želim Vam svako dobro!

Ibrahim Halilović

Halilovic

P.S. Iako sam u gornjem pismu već napisao “Da sam na Vašem mjestu…” dužnost mi je reći da Vam ne pokušavam uopće držati nikakvu pridiku, nego sam iznosim svoje mišljenje, a Vama je na volju.

 

 

Ovdje je UN-ove Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju
genocida:

Pravna definicija genocida (uključujući diskusiju i značenja)
(English Version)


Međunarodna pravna definicija zločina genocida data u članu II i III Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida, iz 1948. godine član II opisuje dva elementa zločina genocida:

1) mentalni element , znači “namjera da potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva, i

2) fizički element koji uključuje pet djela opisanih u sekcijama, a, b , c , d i e. Zločin mora uključivati oba elementa da bi se zvao “genocid”.


Član III opisan sa pet kažnjivih oblika zločina genocida:
genocid, konspiracija, podsticaj, pokušaj i saučesništvo.

Dijelovi Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida

Član II: U ovoj konvenciji genocid znači bilo koji od ovih djela izvršenih sa namjerom da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa, kao takva:

(a) Ubijanje pripadnika grupe (određenog naroda);
(b) Uzrokovanje teških tjelesnih i mentalnih povreda pripadnicima grupe;
(c) Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji prouzrokuju njeno potpuno ili djelimično uništenje;
(d) Uspostavljajući mjere s namjerom spriječavanja rađanja u okviru grupe;
(e) Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu.

član III:

(a) Genocid;
(b) Plan za izvršenje genocida;
(c) Direktno i javno podsticanje na izvršenje genocida
(d) Pokušaj genocida;
(e) Saučesništvo u genocidu.”

Diskusija:

Zločin je planirati ili podsticati na genocid, čak i prije nego što ubijanje počne ili pomagati izvršenje genocida:
Djela zločina uključuju planiranje, direktno i javno podsticanje, pokušaj izvršenja genocida i saučesništvo u genocidu.
Kažnjiva djela Slijedeće su genocidna djela ako su počinjena kao dio politike da se uništi postojanje grupe
(naroda):

Ubijanje pripadnika grupe uključuje direktna ubistva i djela koja izazivaju smrt.

Uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda uključuje izazivajuči traumu pripadnika grupe kroz široko rašireno mučenje, silovanje, seksualno nasilje, prinudjivanje na konzumiranje droge i sakaćenje.

Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima računajući da će uzrokovati uništenje tog naroda uključuje namjerno uskraćivanje izvora potrebnih za fizički opstanak grupe takvih kao što je čista voda, hrana, odjeća, stambeni prostor ili medicinske usluge.
Uskraćivanje onoga što život znači može biti kroz oduzimanje žetve, blokiranja isporuke hrane, zatvaranja u logore, prinudno raseljavanje ili protjerivanje. ili
Spriječavanje rađanja uključuje nasilnu sterilizaciju, nasilni prekid trudnoće, zabranu brakova, dugotrajna odvojenost muškaraca i žena s namjerom spriječavanja rađanja.
Nasilno premještanje djece može biti direktnim prisiljavanjem ili zbog straha od nasilja, zatvaranja, psihološkog maltretiranja ili drugih vidova mučenja. Konvencija o pravima dijeteta definiše djecom osobe ispod
18 godina.

Genocidna djela ne moraju ubiti ili uzrokovati smrt pripadnika grupe. Uzrokujući teške tjelesne i mentalne povrede, spriječavanje rađanja i premještanje djece su djela genocida učinjena kao dio politike da se uništi postojanje grupe.

Zaštićene grupe:

Zakon štiti četiri grupe – nacionalne, etničke, rasne ili religiozne grupe.

Pod nacionalnom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca čiji identitet je definisan zajedničkom državnošću.

Pod etničkom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca čiji identitet je definisan zajedničkim kulturnim tradicijama, jezikom ili nasliječem.

Pod rasnom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca čiji identitet je definisan fizičkim karakteristikama.

Pod religioznom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca čiji identitet je definisan zajedničkom religijom,vjerovanjima, doktrinama, praktikovanjem ili ritualima.

Obično su ljudi rođeni u ove četiri grupe. Ove četiri grupe imaju zajedničke karakteristike po kojima su pojedinci najčešće rođenjem u grupi. Dok neki pojedinci mogu promijeniti nacionalnost, ili religiju ili čak usvojiti novi kulturni, etnički ili rasni identitet – obično ljudi ne mogu birati identitet grupe. U genocidu, ljudi su meta za uništenje ne zbog toga što su nešto uradili, nego zbog onoga ko su i šta su.

Grupni identitet je često izforsiran od strane počinilaca.Počinioci genocida učestalo prave grupne kategorije opasnijim ili kreiraju nove definicije i grupni identitet nameću pojedincu bez obzira kakav je njegov lični izbor tog pojedinca.

Značajni termini:

Zločin genocida ima dva elementa: namjeru i akciju. Namjera može biti dokazana direktno kroz izjave ili narečenja, ali češče, mora biti zaključena po sistematskom i koordiniranom djelovanju..

Namjera je različita od motiva. Šta god da je motiv za zločin (oduzimanje zemljišta, nacionalna sigurnost, teritorijalni integritet, itd.) ako počinioci počine djelo s namjerom da unište grupu, čak i dio grupe, TO JE GENOCID.

Fraza “potpuno ili djelimično” je važna. Počinioci ne moraju imati namjeru da unište cijelu grupu.i uništenje samo jednog dijela grupe (takvog kao što su njeni obrazovani pripadnici ili pripadnici koji žive u istoj regiji) je također genocid. Mnogi odgovorni zahtijevaju namjeru da se uništi priličan broj pripadnika grupe – masovno ubistvo. Ali pojedinac zločinac može biti kriv za genocid čak i ako ubije samo jednu osobu, sve dok zna da učestvuje u VELIKOM PLANU za uništenje grupe.

Član II Konvencije je uključen bez izmjena u Rimskom statutu Međunarodnog suda za zločine kao član 6 i također i u Statutima Međunarodnih sudova za ratne zločine za Ruandu i bivšu Jugoslaviju.

Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida


Izraz genocid je prvi put upotrijebio jevrejski advokat u
Poljskoj Rafael Lemkin 1943. na osnovu grčke riječi “genos” (rasa, pleme) i latinske riječi “cide” (ubiti).Ujedinjene nacije po Međunarodnom zakonu iz 1951. godine, genocid smatraju zločinom.

 

Filip u Puli

Mojim dugogodišnjim istraživanjima došao sam do na tekstovima utemeljenog zaključka da su  tri svete knjige u vjerskom pogledu jedna knjiga u nastavcima: Stari zavjet prikazuje povijest stvaranja i definira Boga kao nevidljivog Stvoritelja. Novi zavjet nam svojom zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjem ukazuje kako se trebamo ponašati, a Kur'an: “On (Kur'an) Je samo opomena ljudima” (81-27), a svojim nas pozivom: “O sljedbenici Knjige (Biblija), dođite da se ujedinimo u jednoj riječi, koja je zajednička među nama i vama…” Kur'an (3, 64.)  poziva da se i uz ogromne civilizacijske i kulturološke  razlike ujedinimo u odnosu prema  Bogu….Pogreška sve tri osnovne vjerske zajednice je nihovo vezanje uz državu  i politiku, u kojima je uvijek i prisila, a u Kur'anu jasno piše:La ikrahi fit din – u vjeru nema prisiljavanja…..Džihad je izvanredno važan pojam, ali se uporno krivo tumači. U kontekstu cijelog sadržaja Kur'ana, Džihad označava borbu, nastojanje na Božjem putu: molitvom dobrim djelima, imovinom, pa i žrtvovanjem vlastitog života – ako je to nužno…..Budući da se jezičkom kombinatorikom riječ borba može iskazati i kao rat –  politički su islamisti iz toga davno izveli pojam “Sveti rat”, kojim pozivaju u rat protiv nekog aktualnog neprijatelja, a pojam Džihad u tome smislu u Kur'anu uopće ne postoji. Džihad nitko ne može proglasiti u cilju nekakve borbe protiv nekoga, jer to je osobno svojstvo, kao i vjerovanje….. Tuđman je bio bolestan čovjek a imao čudne ideje o nacionalnom pomirenju, pa je Titov ratni antifašizam (koji je on kasnije napustio) ugradio u Ustav RH, dajući prednost sinovima  partizana pred sinovima i unucima branitelja NDH, pa time u narodu pokrenuo psihopatski rat demona prošlosti – što Hrvatsku snažno destabilizira  – ne samo politički…..Tko npr. znade da je tada Hrvatski sabor proglasio izdvajanje iz Austrougarske i osnutak NDH: države Slovenaca, Hrvata i Srba, sa Zagrebom kao glavnim gradom i hrvatskom zastavom crven-bijeli- plavi? Na žalost, zahvaljujući političkoj sljepoći nekih hvatskih političara, pohlepi Kraljevine Srbije, a prvenstveno Francuskoj odluci, teritorij legalno proglašene HDH, nakon samo 31 dana postojanja ilegalno je pridružen teritoriju Kraljevine Srbije koja uzima naziv: Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca – bez da je o tomu donesena odluka Hrvatskog sabora. Da je to bila velikim dijelom i francuska politička tvorevina, pokazuju i novčanice koje su bile i na francuskom jeziku…..Dok je idejna osnova fašizma bila država,  za nacional-socijalizam je to bila nacija – što je bitna razlika. Kad je nacistička Njemačka napala SSSR, Staljin neprijatelje nije počeo nazivati nacistima, nego ih je povrijeđen uspjehom fašizna u Italiji sve nazivao fašistima, a nakon razlaza s Titom, radio stanice satelitskih država svaki dan su izvještavale o “Titu i njegovoj fašističkoj bandi”. Tito je u ratu obilno koristio Staljinovu ideju antifašizma, ali se nakon rata odrekao te stvarne besmislice. Stoga je ovovremeni antifašizam u Hrvatskoj prava glupost, ali je kao “idejna podloga” postao psihološka osnova za psihopatski rat demona prošlosti…..Premda sam iz Bosne otišao prije više od 50 godina, ona je moj zavičaj, a i da nikada nisam bio u njoj, u interesu pravde, treba joj pomoći. Posebno kad se uzme u obzir da je onovremena politika RH velik sukrivac. Razgovor s Predsjednicom mogao je po protokolu trajati samo 10 minuta, a imao bih šta govoriti za mnogo, mnogo sati. Spomenuo jesam – pitanje je je li to došlo do njezine svijesti. Knjigu Heretik sam posvetio njoj, obvezujući je i da pomogne Bosni. Samo ne znam kako? Molim dragog Boga da nam pomogne!…..

Uvaženi prijatelju Filipe! “Kad krene, krene…”, znalo bi se reći kod nas u Bosni kada nešto dugo zapinje, pa se iznenada odčepi da ono što je bilo na dugogodišnjem čekanju, dobija zamah i neku željenu finalnu formu i to u nekom nizu. To bi se moglo reći za Tvoje posljednje objavljene dvije knjige. Prva je izišla MOJA SJEĆANJA NA MINULO STOLJEĆE. Koliko si je pisao i koliko dugo se čekao njen izdavač, odnosno štampanje?

ĆORLUKIĆ: Budući da je sve ovo “malo” zapetljano i da sam knjigu Moja sjećanja, koja je prva objavljena, počeo pisati oko 35 godina nakon što sam počeo pisati Quo vadis homo koja je kasnije objavljena, prvo ću opširnije o knjizi Quo vadis, a na kraju o knjizi Sjećanja, koja je objavjena prošle godine.

Po međudržavnom sam Ugovoru  1970. g. dobio posao nadzornog organa za izvedbu mjerenja i automatizacije na gradnji rafinerije nafte, koju su u Assabu, na eritrejskoj obali Crvenog mora  gradili Rusi. Eritreja je tada bila u sastavu Etiopije. Budući da su tamo klimatski uvjeti vrlo teški, a za obavljanje svakodnevnih poslova na gradiištu bio mi je dovoljan jedan sat vremena – uglavnom sam boravio u mojoj klimatiziranoj sobi, slušajući radio i razmišljajući. Tako sam se sjetio i davne 1945. i 46. godine.  Kao đak 6. razreda gimnazije, skupa sam s ocem, željezničkim službenikom 1945.  prošao Bleiburrške strahote i nismo se mogli vratiti u Tuzlu, nego smo se nastanili u starom djedovskom imanju u selu Vrhovi kod Dervente. Nismo uzorali i posijali, pa  ni ja nisam imao šta raditi, nego sam sjedio pod stoljetnim hrastom i čitao Bibliju. Biblija je teško i zamkovito štivo, ali ja sam je čitao bez otpora. Međutim:  Prvu i Drugu zapovjed: “Ljubi Boga…Ljubi bližnjeg svoga” – nisam mogao ni shvatiti ni prihvatiti.

Toga sam se prisjećao i sam slušajući u mojoj sobi u Assabu Radio Vatikan, na kojemu se govorilo o ekumenizmu.  U takvoj atmosferi, a  i nakon što sam čuo etiopsku mitološku priču da je Assab rodno mjestko kraljice od Sabe, prijateljice židovskog kralja Salomona,  odlučio sam započeti sa sustavnim komparativnim istraživanjima svih povijesno poznatih religija.

U naredne dvije godine sam u svojstvu pomoćnika tehničkog direktora, a kasnije savjetnika u  jednom međunarodnom  timu  radio u tvornici celuloze u Bangladešu. Tamo sam imao neusporedivo bolje uvjete za rad, kao i bogatu biblioteku. Nastavio sam istraživati i pisati i dovršio rukopis. Nakon povratka u Zagreb 1977. odnijeo sam ga direktoru Tehničke knjige. On mi je rekao da to ne može objaviti jer ne spada u tehničko područje i odveo me direktoru jedne poznate nakladničke kuće. Nakon duljeg prijateljskog razgovora, direktor je pozvao tajnicu i rekao joj  da od mene uzme podatke i napiše Ugovor. Nakon pola sata Ugovor je bio napisan, potpisali smo ga, zahvalili se, pozdravili i otišli zadovoljni.

A onda je “vrag pokazao rogove”! Nakon godišnjeg omora pozvao me urednik da ga posjetim. Kad sam došao rekao je da me je pozvao da se dogovorimo o raskidu Ugovora, jer da će ga inače napasti i Crkva i Partija. Oštro sam se usprotivio i rekao da ja prihvaćam punu odgovornost. On je ostao pri svome.

Nakon nekog vremena dobio sam pismo o raskidu Ugovora. Potpisao direkor. Otišao sam do tajnice da je upitam na temelju čega je ugovor raskinut. Bila je malo iznenađena kad me je ugledala, a vidjelo se i da suosjeća samnom, ustala je, načinila kopije tri lista papira i dala mi ih. Zahvalio sam joj, pozdravio i otišao.  Bile su to recenzije  poznatih zagrebačkih intelektualaca. Dvije vrlo  povoljne, s prijedlozima da knjigu treba tiskati, a treća od poznatog prirodoslovca u čijem je prikazu zaista najpovoljnija, – sa tužnim i sramotnim završetkom. U zadnjim rečenicama on piše: “… autor je vrlo uvjerljiv, a naša čitateljska poblika je primitivna – pa će početi vjerovati u boga. Zato se knjiga ne smije objaviti“.  Nekada sam negdje pročitao da svatko ima svoju cijenu. Ne znam kakva je bila cijena toga prirodoslovca. Tužno!

Dugo sam bezuspješno  pokušavao naći izdavača, a prijatelji su mi u šali govorili da dok čekam, napišem knjigu: “Kako objaviti Knjigu?“. No ja ne odustajem dok god vjerujem da ima nade, pa sam se u naizgled bezizlanoj situaciji sjetio moga poznanika akademika dr. Dušana Čalića, koji se kao  šef Katedre političke ekonomije na Ekonomskom fakultetu bavio i probematikom automatizacije. Tako je došlo do naše suradnje i prijateljstva. Bio je i politički visoko pozicioniran, pa sam se nadao da će mi htjeti pomoći. Kad sam mu rekao o čemu se radi uzeo je rukopis da ga pročita, a nakon tri mjeseca me pozvao da dođem. Rukopios je pročitao i predao ga Idejnoj komisiji CKSKH, a od njih dobio pismenu potvrdu da “knjiga nije opasna za narod”.  Ne samo to, nego mi je rekao da će knjigu objaviti zagrebačka  Prosvjeta.

Isti dan sam potpisao ugovor, knjiga je kao luksuzno izdanje tiskana u 5.000 primjeraka i sve je rasprodano za manje od pola godine. No “ni vrag ne odustaje lako”. Kad sam otišao do direktora da se dogovorimo o novom ugovoru, rekao mi je da neće biti novog uguvora. Na moje iznenađnje samo  je produžio: “zato što ste previše dobro prikazao Kur'an.” Kad sam mu iznenađeno rekao da je od 360 stranica knjige Kur'anu posvećeno samo 10 – on je samo izazovno rekao: “A Kosovo?!”. Psihološke pripreme za ono što će se dogoditi već su bile počele stizati.

kamo-ides-covjece-filip-corlukicBila je to najuspješnija knjiga te godine i drugi izdavači nisu mogli shvatiti zašto Prosvjeta ne želi ponoviti nakladu, pa nitko od njih nije želio ni razgovarati o eventualnom ponavljanju izdanja. To mi je uspjelo  tek sedam godina kasnije – 1990 g., u drugačijoj političkoj situaciji, ali opet uz pomoć prijatelja, Ugovor na 5.000 primjeraka sam potpisao sa zagrebačkim nakladnikom Globus. Uskoro su naišli na neočekivanu teškoću. U to je vrijeme je  tiskanje knjiga obavljano tzv. tehnologijom fotosloga, a filmovi su se radi eventualnih novih izdanja  morali čuvati najmanje 10 godina. No kada  je direktor od Globusa tražio da se knjiga kod njih tiska, račeno mu je da su filmovi na zahtjev direktora Prosvjete spaljeni…!?.

Pišući rukopis, najviše sam se koristio Kur'anom i Evanđeljem, čiji su tekstovi nepogodno složeni,  pa sam ih cijelo vrijeme preslagivao, a to sam kasnije sredio u dva rukupisa pod naslovima “Kur'an – zagrebačka recenzija redoslijeda poglavlja” i “Isus – Mesija – Objedinjeno Evanđelje”. Oba sam rukopisa nudio još desetak godina prije rata, ali nisam uspio. No stjecajem okolnosti Ugovor sam 1990.potpisao sa zagrebačkim izdavačem Mladost, kojima sam osigurao novčanu potporu Ministarstva znanosti u iznosu od 50.000 DM. No, oni su novac potrošili, a u uzajamnim svađama uskoro bankrotirali i prestali postojati. Evanđelje mi je NZMH objavio 1996, ali velikim dijelom unazađen popratnim tekstovima i naslovnom stranicom – utjecajem političkih “svetih babica” koje su se pojavile, a Kur'an 2000. godine.

Nakon rata sam nastavio s istraživanjima i pisanjem ove knjige, a na to su me poticali i brojni meni inače nepoznati čitatelji, koji su pročitali knjigu. Načinio sam potpuno novi grafički okvir i nastavio s pisanjem.   Budući da sam ova istraživanja smatrao zaista dugoročnim, nakon desetak godina sam pomislio da  bih  rezultate mogao objaviti kao zaokruženu cjelinu. Tako dovršeni  rukopis sam počeo nuduti, ali bez uspjeha. Neki su se opravdavali da nemaju novaca, pa sam počeo  tražiti donatore – ali osim poneke  lijepe riječi –  ništa. Tijekom tih desetak godina sam i dalje istraživao i i pisao i razriješavanjem jednog ranije neuočavanog podatka u Evanđelju konačno došao do zaključka da su moja istraživanja u globalu završena. Ostalo mi je samo čekati i nadati se.

Kako se desio taj obrat? Da li si bio iznenađen?

ĆORLUKIĆ: Iznanađen sam svakako bio, a moja pokojna majka bi to nazvala čudom, posebno kad sam shvatio što se počelo događati. Ali je sve to nadmašilo moje oduševljenje kad se počelo događati to što se događalo. Jednog dana mi se telefonski javio nepoznati čovjek i  predstavio se kao vrlo visoko pozicionirani gospodarstvenik. Rekao je da je pročitao knjigu Kamo ideš čovječe, da je oduševljen  i da  bi se želio samnom sastati i razgovarati. Poslovi su ga sprječavali da dođe, ali mi je nakon nekoliko tel. razgovora rekao da mu pošaljem sve rukopise.

U međuvremenu, novo iznenađenje. Opet telefonski. Čovjek koji mi se javio predstavio se kao generalni konzul RH u …, da  je  od prijatelja dobio nekoliko stranica teksta kopiranog iz knjige kojoj ne zna ni naslov ni autora. Na kompjuteru je stavljao pojedine rečenice u Google, i dobio podatke.  Pitao me  jesam li to ja. Kad sam potvrdio bio je oduševljen. Uskoro me posjetio i postali smo veliki prijetelji. Premda uz određenje teškoće i dalje se sve događalo po nekakvom automatizmu.

Naravno, knjiga se u ovakvom razgovoru ne može prepričati niti je to cilj istog (razgovora). Nju svakako treba pročitati. Ipak, hoćeš li za moje čitatelje navesti barem neke od poruka iz te knjige?

ĆORLUKIĆ: Mojim dugogodišnjim istraživanjima došao sam do na tekstovima utemeljenog zaključka da su  tri svete knjige u vjerskom pogledu jedna knjiga u nastavcima: Stari zavjet prikazuje povijest stvaranja i definira Boga kao nevidljivog Stvoritelja. Novi zavjet nam svojom zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjem ukazuje kako se trebamo ponašati, a Kur'an: “On (Kur'an) Je samo opomena ljudima” (81-27), a svojim nas pozivom: “O sljedbenici Knjige (Biblija), dođite da se ujedinimo u jednoj riječi, koja je zajednička među nama i vama…” Kur'an (3, 64.)  poziva da se i uz ogromne civilizacijske i kulturološke  razlike ujedinimo u odnosu prema  Bogu.

Kada će biti promocija te knjige?

ĆORLUKIĆ: Ova je knjiga tek izašla iz tiskare, a promocija je zakazana negdje za kraj lipnja.

I onda, nedugo nakon izlaska iz štampe SJEĆANJA, pojavio se izdavač za još jednu Tvoju knjigu, koja je također bila dugo na čekanju – QUO VADIS, HOMO/KUDA-KAMO IDEŠ ČOVJEČE. Kako se desio taj rasplet i je li ta knjiga imala neku svoju promociju?

ĆORLUKIĆ: Pojavom mojih novih prijatelja, na popisu za objavljivanje našla su se četiri rukopisa: Objedinjeno evenđelje, Quo vadis, Sjećanja… i Heretik. Počele su s pripemama sva četiri rukopisa. Quo vadis je bio prvi na popisu, ali zbog nekih problema  s korektorom, da bi se održao rok, na brzinu je priređena knjiga Sjećanja…

Svjesni smo itekako vremena u kojem živimo, posebno erozije nekih temeljnih, ne samo religijskih vrijednosti, nego i ljudskih. Projektanti zla, razni mešetari, politički i medijski mediokriteti i njima slični rade u tri smjene da istine koje potječu iz religijskih učenja suprostave jedne drugima, da, zapravo, zavade i konfrontiraju same sljedbenike različitih religija. Kakve poruke u vezi s tim nudi Tvoja knjiga?

ĆORLUKIĆ: To je tema za ogromnu knigu, a zapravo je odgovor sadržan u vrlo kratkim navodima iz svetih knjiga: Od Isusove ljubavi prema bližnjemu do gore navedenog  kur'anskog poziva da se ujednimo u riječi koja je zajednička. Pogreška sve tri osnovne vjerske zajednice je nihovo vezanje uz državu  i politiku, u kojima je uvijek i prisila, a u Kur'anu jasno piše:La ikrahi fit din – u vjeru nema prisiljavanja.

U svojim znanstvenim traganjima služio si se naročito Biblijom i Kur'anom. Možeš li barem u nekoliko rečenica povući neke paralele između te dvije Knjige – ove prve koja je za kršćane/hrišćane sveta i druge koja je za muslimane Časna, Božji govor? Šta im je zajedničko?

ĆORLUKIĆ: Teško je praviti usporedbe k0nkretnih rečenica, jer su te knjige pisane na različit način, a  slijednici ih i različito tumače. Poziv na jedinstvo spoment gore zapravo nije shvaćen, osim kao npr: “prijeđite na Islam” a i sama se riječ različito definira. Muslimani, barem u našim krajevima, je definiraju kao : Podložnost Bogu – a to može svaki vjernik reći za svoju vjersku zajednocu. Riječi Islam, musliman i džihad nisu u arapskom jeziku postojale prije objavljivanja Kur'ana, a traženje korijena u drugim jezicima nije dalo zadovojavajuće rezultate. Međutim, u cjelovitom kontekstu kur'anskih tekstova značenje te riječi potpuno je jasno: riječ Islam  znači: Vjerovanje u jednog Boga, a riječ musliman znači: vjernik, onaj koji vjeruje u jednog Boga. Samo se tako može razumjeti da se u Kur'anu  biblijske likove, pa i Isusove učenike naziva muslimanima.

 Džihad je izvanredno važan pojam, ali se uporno krivo tumači. U kontekstu cijelog sadržaja Kur'ana, Džihad označava borbu, nastojanje na Božjem putu: molitvom dobrim djelima, imovinom, pa i žrtvovanjem vlastitog života – ako je to nužno.

Taj pojam je isto što je Ljubav prema Bogu i bližnjemu, koja je u Evanđelju naglašena kao najvažnija i u kojoj su sadržani Pismo i proroci.

Budući da se jezičkom kombinatorikom riječ borba može iskazati i kao rat –  politički su islamisti iz toga davno izveli pojam “Sveti rat”, kojim pozivaju u rat protiv nekog aktualnog neprijatelja, a pojam Džihad u tome smislu u Kur'anu uopće ne postoji. Džihad nitko ne može proglasiti u cilju nekakve borbe protiv nekoga, jer to je osobno svojstvo, kao i vjerovanje.   

Zaista, kuda/kamo idu suvremeni čovjek i čovječanstvo i kuda/kamo im valja ići da bi život na ovoj zemlji bio smisleniji i dostojan čovjeka, da bi čovjek ipak odradio svoju misiju na ovoj planeti na način na koji to Gospodar od njega očekuje? Posebno, kuda/kamo idu mladi i šta bi trebalo da jeste njihov put kroz ovozemaljski život?

ĆORLUKIĆ: Promišljanja  o tomu kamo idemo dao sam u zadnjem pasusu zadnjeg poglavlja knjige  pod naslovom Prognoza budućnosti. Naslov ove knjige možemo shvatiti kao pitanje, ali i kao opomenu, upozorenje. Razmatrali smo obje varijante. No, ako ga shvatimo kao opomenu, istovremeno smo dobili i odgovor na pitanje. Pred nama su dva moguća puta u budućnost. Ako ovladamo svojim demonima i stavimo ih pod svoj nadzor, pa živimo u skladu s temeljnim moralnim načelima, tada imamo šanse za osiguravanje mnogo bolje i ljepše budućnosti čovječanstva i time ostvariti svrhu čovjekova postojanja na Zemlji. Ako pak to ne učinimo, ili ćemo nestati u bljesku jednog novog rata, ili ćemo se, što je vjerojatnije, polagano gušiti u vlastitom otpadu. Objema vrstama sredstava samouništenja već raspolažemo u ogromnim količinama. U tom je slučaju prognoza: pakao za sve na ovom, a za većinu i na onom svijetu.

*    *    *

A sada o knjizi  Sjećanja…

Filip - Sjecanja...

U Titovoj Jugoslaviji nakon političke stabilizacije u državi više nije bilo političkih sukobljavanja, a bivši partizani, kao i njihovi sinovi, su tijekom vremena sklapali normalna prijateljstva. Politika “nastavka rata” vođena je uglavnom među političkim emigrantima u inozemstvu. Ovaj je predhodni obrambeni rat od strane vodstva RH politički je vođen izvanredno nespretno, potvrđujući istinu da  imamo genijalne vojnike, a vrlo loše političare. Tuđman je bio bolestan čovjek a imao čudne ideje o nacionalnom pomirenju, pa je Titov ratni antifašizam (koji je on kasnije napustio) ugradio u Ustav RH, dajući prednost sinovima  partizana pred sinovima i unucima branitelja NDH, pa time u narodu pokrenuo psihopatski rat demona prošlosti – što Hrvatsku snažno destabilizira  – ne samo politički.

Francuska i Njemačka su u dva minula rata izgubile svaka po preko milijun žrtava, a danas su to prijateljski narodi, zajednički odaju počat svim žrtvama, dok se u Hrvatskoj 70 godina nakon rata demoni prošlosti potiču sinove i unuke onovremnih protivnika shizofreno potiču na sukobljavanja.

O knjizi je uskoro nakon pobjavljivanja odžana promocija u Zagrebu, ali je mnogo zanimljivija ona održana u Puli ove godine. Stoga ću taj prikaz iskoristiti.

                                               *   *   *    

Nakon vrlo zanimljivog prikazivanja segmenata knjige od strane povjesničara dr.sc. Stipana Trogrlića,  koji je odabrao najzanimljivije pojedinosti, voditelj poziva mene da prikažem sadržaj, ali i razloge nastanka ove knjige.

Svoje sam izlaganje započeo napomenom da u svim državama vlasti nastoje barem malo “uljepšati” svoju povijest, ali da je nakon dinar na francuskomzavršetka Prvog svjetskog rata 1918. g. povijest Hrvatske izrazito grubo krivotvorena. Tko npr. znade da je tada Hrvatski sabor proglasio izdvajanje iz Austrougarske i osnutak NDH: države Slovenaca, Hrvata i Srba, sa Zagrebom kao glavnim gradom i hrvatskom zastavom crven-bijeli- plavi? Na žalost, zahvaljujući političkoj sljepoći nekih hvatskih političara, pohlepi Kraljevine Srbije, a prvenstveno Francuskoj odluci, teritorij legalno proglašene HDH, nakon samo 31 dana postojanja ilegalno je pridružen teritoriju Kraljevine Srbije koja uzima naziv: Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca – bez da je o tomu donesena odluka Hrvatskog sabora. Da je to bila velikim dijelom i francuska politička tvorevina, pokazuju i novčanice koje su bile i na francuskom jeziku.

Budući da je to bilo protivno važećoj odluci Hrvatskoga sabora, po međunarodno pravnom sustavu proglašenje te države zapravo je bilo pravno ništavno. No, takva i slična nasilnička rješenja od strane pobjednika česta su praksa. Tako je nakon pobjede u tom ratu ratu veliki dio Madžarskog teritorija pripojen Rumuniji, a Italiji hrvatski grad Zadar i neki dijelovi Jadranske obale i priobalja.. Italiji su pripojeni i austrijski Južni Tirol (Süd Tirol Tal: Alto Adige) i Istra, koja je tada bila neposredno pod austrijskom upravom.

Filip-promocijaDvadesetak godina nakon Prvog  svjetskog rata gospodarski i vojno ojačala Njemačka, s velikim je osvajačkim ambicijama s Italijom i Japanom zaključila Trojni pakt, kojemu su se prilključivale i neke evropske države. Među njima i Jugoslavija. No, na nagovor engleske diplomacije neki jugoslavenski generali su izvršili državni udar. Njemačka je na to brzim i snažnim vojnim udarom vrlo brzo razbila Jugoslaviju. Srbija je proglašena okupiranom državom, dok za Hrvatsku nije imao interesa. Nudio ju je Madžarskoj, ali oni nisu bili zainteresirani. Ostale je dijelove podijelio saveznicima. Još prije dolaska njemačkih trupa u Zagreb gradonačelnik Varaždina je bio proglasio neovisnost, a u Zagerebu je umirovljeni austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik pokušavao organizirati nužne strukture vlasti. Pokušavao je nagovoriti Mačeka da preuzme vodstvo države, a premda je Hitler to odobravao, Maček nije pristajao. U vremenskom tjesnacu, Kvaternik je u ime Starčevića i dr. Ante Pavelića, koji je kao emigrant u Italiji, vodio ustaški pokret za oslobođenje Hrvatke te 10. travnja proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku. Kao uvjet priznanja, Hitler je zahtijevao da se prvo s Italijom dogovori razgraničenje. U uvjetima: “to ili ništa”, Pavelić je potpisao za Hrvatsku vrlo nepovoljan ugovor,  pa mu je tek onda dozvoljeno da ode u Zagreb.

Odmah po proglašenju, a još prije dolaka Pavelića u Zagreb, Srbi su u Podrinju izvršili pokolj muslimaskog življa, a bilo je ustanaka i u drugim krajevima. Komunistička partija se u ta događanja nije miješala, a tek kad je Njemačka napala na Sovjeski Savez, počeli su organizirati ustanke što se ubrzo ravilo u okrutan gađanski rat između branitelja i rušitelja HDH. Bilo je zločina na sve tri strane. Završilo je kako je završilo, a učinjeni su i ogromni zločini nad hrvatskom vojskom i brojnim civilima učinjeni su nakon završetka rata, o čemu je okrutno nametnuta apsolutna šutnja, sve do pred kraj raspada Titove Jugoslavuje.

Ovime sam zapravo pulskoj promociji završio okvirni prikaz sadržaja ove knjige, ali sam se obzirom na stanje u Hrvatskoj nastalo nakon ratnog stjecanja neovisnosti, o čemu pišem u još neobjavljenoj knjizi: Heretik, u interesu zaokruživanja teme nastojao povezati današnje stanje s prošlošču.

Nakon izdvajanja iz Jugoslavije i uspstave RH na čelu s predsjenikom dr. Franjom Tuđmanom, masovnim ustancima hrvatskih Srba počinje prvo građanski, koji dolaskom paravojnih jedinica iz Srbije, a poglavito Novosadskokog korpusa JNA prema Vukovaru prerasta u obrambeni rat – što naši čudni političari nikako da shvate. Pokojni Franjo jest snažno želio neovisnost Hrvatske, a premda su se djeca i unuci branitelja i rušitelja NDH zajednički snažno oduprli nasrtajima na tek uspostavljenu državu, on u svome zamišljenom interesu tada nepotrebnog proglašenja nacionalnog pomirenja, suludim stavljanjem u preambulu Ustava tekst kojim uskrsava “antifašizam”, kojega se kao besmislice i Tito bio odrekao nedugo nakon uspostave vlasti.

Ponovno ga uskrsavajući u psihi naroda Hrvatske počela se snažno razvijati psihopatska borba demona prošlosti, a budući da to snažno destabilizira državu, ukratko sam naveo povijesne podatke n o astanku originalog talijanskog i kasnijeg staljinističkog fašizma.

Sve do pred kraj Prvog svjetskog rata u svijetu su postojale demokratske socijalističke stranke, a tada dolazi du uspostave totalitarnih socijalističkih sustava: u Rusiji komunističkog, u Italiji svojevrsnim državnim udarom 1922. fašističkog, a 1933. u Njemačkoj demokratrskim putem na vlast dolazi Nacionalsocijalistička partija. Komunistička diktatura u Rusiji bila je izrazito okrutna, a gosppodarski potpuno neučinkovita. Što od gladi, što u političkim čistkama, već u prvim godinama pomrlo je oko 20.000 osoba, od čega 5.000 od gladi.

Talijanski fašizam je gospodarski bio vrlo učinkovit, a neprijatelje režima nije ubijao, nego su ih kažnjavli da moraju piti gorku sol. Ubrzo je uspostaljen red u državi, snažne Komunističke partije je nestalo, a nestalo je i tradicionalne talijaske mafije, pa je fašizam postao popularan i među političarima zapadnih država. Glavna Musolinijeva mana bila je njegova opsesija veličinom i želja da obnovi Rimsko carstvo. U želji za “osvajanjem svijeta” pridružio se i paktu s Hitlerom.

Dok je idejna osnova fašizma bila država,  za nacional-socijalizam je to bila nacija – što je bitna razlika. Kad je nacistička Njemačka napala SSSR, Staljin neprijatelje nije počeo nazivati nacistima, nego ih je povrijeđen uspjehom fašizna u Italiji sve nazivao fašistima, a nakon razlaza s Titom, radio stanice satelitskih država svaki dan su izvještavale o “Titu i njegovoj fašističkoj bandi”. Tito je u ratu obilno koristio Staljinovu ideju antifašizma, ali se nakon rata odrekao te stvarne besmislice. Stoga je ovovremeni antifašizam u Hrvatskoj prava glupost, ali je kao “idejna podloga” postao psihološka osnova za psihopatski rat demona prošlosti.

Posebnost Istrana u pogledu privrženosti današnjem politički popularnom “antifašizmu” i uspomeni na “druga Tita” posebno je naglašena, stoga sam im se na ovom skupu posebno obratio činjenicom da su se Talijani u Italiji, ali i oni u Istri, borili za oslobođenje od Musolinijeva fašističkog režima u svojoj domovini Italiji, ali da su se istarski Hrvati borili za oslobođenje Istre od talijanske okupacije – bez obzira na politički sustav. Također sam im kao dragim sugrađanima naglasio činjenicu da Istra nije priključena Hrvatskoj zahvaljujući Titu, nego tomu da su Saveznici ranije Italiji darovanu Istru vratili Hrvatskoj. Tito je Istru zapravo kaznio. Ne poštujući povijesne, a uspostavljajući administrativne granice republikâ hrvatskoj Istri je oduzeo najhrvatskiji grad Kopar, u kojem je bila osnovana prva hrvatska gimnazija, i priključio ga Sloveniji. Ovo je popraćeno burnim aplauzom što me je zaista ugodno iznenedilo.

Od svih administrativnih titovskim granicama omeđenih republika, zapravo je jedino Hrvatska snažno kažnjena. Na istoku joj je – pored ostalog – Srbiji priključen Srijem, zanemarujući činjenicu da je prema popisu stanovništva 1935. npr. u Zemunu živjelo samo 5% Srba. Stoga državljani Hrvatske nemaju nikakav razlog da za bio što zahvaljuju Josipu Brozu, a to je i temeljni, makar podsvjesni razlog, da su “antifašisti” tako temeljito protiv najljepšeg domovinskog pozdrava: “za dom spremni”. Kažu zato što je to ustanovio Pavelić. Da ga je izmislio i crni vrag, spremnost za obranu domovine je i sociološki najboji i najplemenitiji pozdrav. Negatori tog pozdrava zanemaruju činjenicu da je prema Pavelićevu nalogu u Zagrebu izgrađena velika zgrada Pošte kod Željezničke postaje, ustanovljena su tri fakulteta, uz onu vrlo složenu tehnologiju, uz mnogo knjiga objavljeno je i 5 tomova Hrvatske enciklopedije, dok je ova sadašnja Hrvatska i uz najmoreniju tehnologiju u deset godina objavila samo prvi tom. Pa zašto ovi naši “antifašisti” ne poruše zgradu Pošte, zatvore i fakultete te odreknu se svega pozitivnog u vrijeme NDH?! Bilo je mnogo zločina u tom građanskom ratu – ali je bilo i mnogo toga korisnog.

U prošlosti je bilo mnogo ratova i mnogo žrtava, ali to se vremenom ostavlja povjesti. Njemačka i Francuska su u dva svjetska rata imale svaka po preko milijun žrtava, a danas su to prijateljski narodi, dok državljani Hrvatske, sinovi i unuci onovremenih boraca, 70 godina nakon rata vode svojevrsni rat demona prošlosti. Hrvatski antifašizam je bolest psihe kojom je hrvatsko nacinalno biće opterećeno shizofrenim sukobom ličnosti, pa stoga želim da ova knjiga uz književnu i povijesnu vrijednost otkrivanjem istine postane svojevrsnim psihofarmakon naroda Hrvatske. Žarko želim da prestane suludi rat demona prošlosti – da bismo se mogli okrenuti budućnosti.

Premda sam se plašio kako će Istrani primiti ovo izlaganje oduševljen sam njihovim reagiranjem i kratkim razgovorima pred rastanak. Izgleda da se budućnost ipak može spasiti.

Da li je na pomolu, eventualno, još neka Tvoja knjiga? Odakle crpiš toliku energiju i htijenje s obzirom i na dob (za Amerikance bi bio mladi starac…), pa i mikro i makro ambijent koji nisu baš blagonakloni prema spisateljima, posebno tragačima Nj. V. Istine?

ĆORLUKIĆ: Upravo mi je urednik prije par dana radosno javio da je Ministarstvo kulture odobrilo financijsku potporu za obajavljivanje Objedinjenog evanđelja, za što se borim preko 20 godina.

Za vrijeme rata sam pisao brojne novinske članke, od kojih su neki objavljeni, a neki nisu. Od toga sam nakon rata složio rukopis za knjigu pod nazivom “Heretik”, što na grčkom jeziku znači: “onaj koji misli svojom glavom. Ostaje  još samo taj rukopis Heretik. Mislim da sam Ti nekada poslao članak pod naslovom: “Mato ne dam Derventu”. Objavljivenje te knjige bilo bi važno i za Bosnu, a u Hrvatskoj  “lijevi”, a posebno  “desni”, ne žele priznati veliku krivicu  Hrvatske sa sadašnje stanje u Bosni. Pokušavao sam naći nekog izdavača u Bosni da zbog  podjele troškova i tržišta zajednički s Hrvatskim objave tu knjigu.   Obzirom da u knjizi oštro kritiziram i jedne i druge, knjiga vjereojatno nikada neće  biti objavljena. Ali: “Nikad ne reci nikad” –  kaže narodna  poslovica.

Na samom kraju, nas dvojicu itkakako žulja i ta Bosna i njena stvarnost, pa ne mogu izbjeći ni ovakvo pitanje: Da li si aktualnoj predsjednici Republike Hrvatske, kada si se sreo s njom, uspio reći koju vezano za Bosnu i Hercegovinu, jer znam da si na tu temu pisao nekim bivšim hrvatskim predsjednicima? Kako Ti se doimlje politika Kolinde Grabar Kitarović prema BiH, barem do sada?

filip u maglajuĆORLUKIĆ: Premda sam iz Bosne otišao prije više od 50 godina, ona je moj zavičaj, a i da nikada nisam bio u njoj, u interesu pravde, treba joj pomoći. Posebno kad se uzme u obzir da je onovremena politika RH velik sukrivac. Razgovor s Predsjednicom mogao je po protokolu trajati samo 10 minuta, a imao bih šta govoriti za mnogo, mnogo sati. Spomenuo jesam – pitanje je je li to došlo do njezine svijesti. Knjigu Heretik sam posvetio njoj, obvezujući je i da pomogne Bosni. Samo ne znam kako?

Molim dragog Boga da nam pomogne!

Želim Ti puno zdravlja i još puno života i novih znanstveno-publicističkih ostvarenja, na dobrobit čovjeka i čovječanstva. Hvala za ovaj razgovor.

ĆORLUKIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (804)

vrbas-miso

fahrudin-hamidovic

 Prvi bošnjački džem`at u Velikoj Britaniji sa sjedištem u Londonu je registrovan kod nadležnih organa sredinom 1995., iako su se određene aktivnosti počele odvijati od Ramazana 1993. godine….. Postoje dva vakufa koji pripadaju džem`atu u Londonu, jedan u sjevorozapadnom a drugi u zapadnom dijelu Londona – u Cricklewood-u i Acton Town-u…..Prostor na Acton Town-u je puno funkcionalniji nego onaj u Cricklewood-u u kojem smo bili, ali on će biti još funkcionalniji kada, akobogda, završimo dogradnju oko 150 kvadratnih metara, gdje će biti prostorije mesdžida, abdesthane i gasulhana, a što će u konačnici sveukupno biti prostor oko 350 kvadratnih metara koji će biti, zasada, sasvim dovoljan za naše potrebe…..Vjerska edukacija djece se odvija jedanput sedmično na tri mjesta u Londonu. Na dva mjesta pri Dopunskim školama kroz predmet vjeronauke i u našem Centru kroz klasičnu mektebsku nastavu. Sa brojem polaznika nismo zadovoljni, jer on bi sigurno trebao biti veći…..U svim opštinama Londona postoje zajednička groblja u kojima i muslimani imaju svoja mezarja u skladu sa islamskim propisima. Takođe, na periferiji Londona postoji nekoliko parcela koje su muslimani kupili i pretvorili u mezarja.  Uglavnom, zasada najveći broj Bošnjaka se transportuje u BiH-u odakle su došli u London…..Mi smo mala zajednica ali to nikako ne znači da smo nepoznati na ovim prostorima. Mi imamo svoje ciljeve i na njima prvenstveno istrajavamo i na tom putu niko izvana nam do sada nije smetao. Ako je bilo smetnji one su bile iznutra od nas samih…..

Kada je osnovan vaš džemat i koliko trenutno članova-domaćinstava broji?

HAMIDOVIĆ: Prvi bošnjački džem`at u Velikoj Britaniji sa sjedištem u Londonu je registrovan kod nadležnih organa sredinom 1995., iako su se određene aktivnosti počele odvijati od Ramazana 1993. godine. Dakle, i naš džema`at je imao periode u kojima je bilježio uspone i padove, ali nikada nije prekinut kontinuitet djelovanja. Pošto je to bio prvi oblik organizacije Bošnjaka na ovim prostorima, u početku kroz njega su se odvijale sve potrebne aktivnosti, a kasnije nastajanjem klubova i raznih asocijacija one su se reducirale, uglavnom, na vjerske i humanitarne.

Šta čini vakuf Centra?

HAMIDOVIĆ: Postoje dva vakufa koji pripadaju džem`atu u Londonu, jedan u sjevorozapadnom a drugi u zapadnom dijelu Londona – u Cricklewood-u i Acton Town-u. Prvi, u Cricklewood-u, koji se nalazi na kraju druge zone grada Londona je kupljen 2005., a drugi, koji se nalazi na početku treće zone grada Londona, je kupljen 2013. godine. U prvi nas je uselio Yusuf Islam u martu 1995., koji je bio u njegovom vlasništvu i bili smo prunuđeni ga otkupiti, jer je on iznenada odlučio da proda kompletnu zgradu u kojoj smo mi otkupili prizemlje i vlasništvo 1/1 (free hold). Međutim, kada je kupljen prostor za potrebe džem`ata u Birminghamu, krajem 2011. džem`at u Londonu pokreće akciju za kupovinu adekvatnijeg prostora a što je realizirano u junu 2013. kada smo došli u posjed vrijedne nekretnine na Acton Town-u.

london-2

Da li postojeći prostor zadovoljava potrebe džemata u smislu kapaciteta za klanjanje i jeste li tragali za nekim adekvatnijim rješenjem? Jeste li ga, eventualno, našli?

HAMIDOVIĆ: Prostor na Acton Town-u je puno funkcionalniji nego onaj u Cricklewood-u u kojem smo bili, ali on će biti još funkcionalniji kada, akobogda, završimo dogradnju oko 150 kvadratnih metara, gdje će biti prostorije mesdžida, abdesthane i gasulhana, a što će u konačnici sveukupno biti prostor oko 350 kvadratnih metara koji će biti, zasada, sasvim dovoljan za naše potrebe.

Kako je organizirana vjerska pouka za djecu i odrasle, eventualno? Kakav je odziv?

HAMIDOVIĆ: Vjerska edukacija djece se odvija jedanput sedmično na tri mjesta u Londonu. Na dva mjesta pri Dopunskim školama kroz predmet vjeronauke i u našem Centru kroz klasičnu mektebsku nastavu. Sa brojem polaznika nismo zadovoljni, jer on bi sigurno trebao biti veći. Mislim da su tome glavni krivci roditelji, jer, zaista svi ostali, bar, minimalni uvjeti postoje i pri BiH dopunskim školama a pogotovu, sada u našim novim prostorijama. Što se tiče edukacije odraslih, mogu reći da uvjeti i programi su uvijek postojali, kao što i sada postoje, od onih elementarnih do poznavanja i učenja Kur`ana. Međutim, ni ovdje odziv nije na nivou na kojem bi, po našem mišljenju, trebao biti. Mi smo svjesni važnosti tog segmenta u našem djelovanju, kada su u pitanji djeca i omladina, pa i odrasli, i ulažemo maksimalne napore, ali rezultati nisu na nivou na kojem bi trebali biti. Mislim da ovaj vid djelatnosti, općenito, na svim nivoima u Islamskoj Zajednici trebao bi se tretirati najvažnijim u smislu osmišljavanja strategije i programa, jer je evidentno da se na njima ne radi dovoljno ni na nivou Rijaseta kada je u pitanju Dijaspora.

London je veliki grad. Da li ta činjenica na neki način djeluje kao otežavajući faktor u funkcioniranju redovnih džematskih aktivnosti?

HAMIDOVIĆ: Bošnjaci koji žive u Londonu su nastanjeni u svim njegovim dijelovima tako da nepostoji nijedan dio Londona za koji bi se moglo reći da tu živi najveći broj Bošnjaka. To smo imali u vidu kada smo kupovali posljednji prostor pa smo ga po svaku cijenu htjeli da imamo nedaleko od podzemne željeznice, jer kada ste blizu bilo koje podzemne željeznice u Londonu vam ništa nije daleko. Tako da je naš novi prostor udaljen svega stotinu metara od podzemne željeznice Acton Town.

Gdje se ukapaju Bošnjaci Londona kada presele na Ahiret?

HAMIDOVIĆ: Svi muslimani koji žive u Londonu se suočavaju sa problemom sahranjivanja svojih umrlih pa i Bošnjaci. No, u poređenju sa drugim nacionalnostima muslimana mislim da su Bošnjaci među najmalobrijnijim, ali je to, ipak, naš zajednički problem. U svim opštinama Londona postoje zajednička groblja u kojima i muslimani imaju svoja mezarja u skladu sa islamskim propisima. Takođe, na periferiji Londona postoji nekoliko parcela koje su muslimani kupili i pretvorili u mezarja.  Uglavnom, zasada najveći broj Bošnjaka se transportuje u BiH-u odakle su došli u London.

Vaš džemat je, u organizacionom smislu, dio Islamske zajednice Bošnjaka u Velikoj Britaniji i Republici Irskoj.  Koliko bošnjačkih džemata djeluje u sastavu te Zajednice?

HAMIDOVIĆ: Kao što sam već istako od samog pčetka organiziranja i djelovanja Islamske Zajednice Bošnjaka na ovim prostorima bio sam uključen i sudjelovao posredno ili neposredno u osnivanju postojećih džem`ata, a posljednjih godina sam i Glavni imam, pa ću pokušati odgovoriti i na ovo pitanje. Naime, ja imam običaj reći da su ovdje džem`ati nastajali obrnutim redom. U ustavnom i normativnom smislu Islamske Zajednice bilo je prvo nužno da se organiziraju najmanje stotinu porodica koje svojim potpisima garantiraju postojanje džem`ata a zatim se traga za imamom. Ovdje su zatečeni imami na sastanku sa tadašnjim Reisu-l-ulemom i drugim predstavnicima Rijaseta i BiH ambasade u Londonu u maju 1994. godine dobili Rješenja da idu i tragaju gdje je tadašnja vlada Velike Britanije naselila preuzetih 1000 logoraša, ranjenike i pristigle izbjeglice. A naselila ih je tamo gdje je imala slobodnog stambenog prostora a to je značilo da ih je naselila na cijeloj teritoriji i to, uglavnom, na rubnim dijelovima urbanih mjesta. Bila je to velika obaveza, posebno, kada se ima na umu da nismo imali na raspolaganju nikave resurse. Zamišljeno je da se ja preselim iz Zagreba i da počnem djelovati na području Londona i južnog dijela Engleske što sam i uradio, te u junu 1994. se preselio u London. Dok su ostali imami bili zaduženi za preostala četiri administrativna područja sa sjedištem u mjestima gdje su već bili nastanjeni, a to su bili: Edinburgh, Dwisbury, Leicester i Birmingham. Međutim, uspjeli su zaživjeti i danas djeluju džem`ati u Londonu i Birminghamu dok u Derbyu džemat djeluje u sastavu asocijacije. U Dublinu, Republici Irskoj, živi nekoliko stotina bošnjačkih porodica i u nekoliko navrata pokušali smo im pomoći da zaživi bošnjački džem`at, ali još nismo uspjeli u tome. Posljednjih nekoliko sedmica idem svakog petka u Dublin, gdje u već iznajmljenom prostoru klanjamo Džumu namaz a u popodnevnim satima radim sa djecom i omladinom. Dakle, ostvareni su neki preduvjeti i nadam se, akobogda, da ćemo imati bošnjački džemat i u Dublinu.

Kontaktirate li sa kolegama iz drugih vjerskih zajednica iz bližeg okruženja i u čemu se očituju ti kontakti?

HAMIDOVIĆ: Tokom našeg postojanja i djelovanja na ovim prostorima ostvareni su brojni kontakti. Svake godine povodom obilježvanja Srebrenice, kao i nekim drugim povodima, oni se intenziviraju. Dakle, samo određenim povodima ti kontakti su dobro došli.

Jeste li zadovolji sa tretmanom od strane nadležnih lokalnih ili vlasti viših nivoa?

HAMIDOVIĆ: Vrlo je važno poznavati prostor djelovanja kojeg su propisale nadležne vlasti. Nastojimo da djelujemo u tom svom prostoru i do sad nismo imali nikakvih problema. Međutim, ovisno o sposobnosti taj prostor može da se širi i sužava. Morate biti sposobni da prepoznajete ukazane prilike i da se za njih borite. U tom smislu vi napredujete ili nazadujete. Niko vam ništa ne poklanja. Ali, kada se za nešto izborite to dobija stalno veću vrijednost.

Da li ste medijski primjećeni, barem na nekim lokalnim nivoima i da li se Vi lično medijski eksponirate i u kojim prilikama, eventualno?

HAMIDOVIĆ: Nisam od onih koji izmišljaju razloge da se u medijima eksponiraju, ali kada za to postoji razlog mislim da je pozitivno da bude popraćeno i  u medijima. U tom smislu, mislim da smo bili medijski primijećeni kada je za to bilo povoda.

Na samom kraju, jedno, po meni neizbježno pitanje: Ima li prema Bošnjacima-muslimanima Londona antiislamskog raspoloženja ili čak kampanje, bilo medijske, bilo političke ili u nekim pojedinačnim, privatnim relacijama?

HAMIDOVIĆ: Mi smo mala zajednica ali to nikako ne znači da smo nepoznati na ovim prostorima. Mi imamo svoje ciljeve i na njima prvenstveno istrajavamo i na tom putu niko izvana nam do sada nije smetao. Ako je bilo smetnji one su bile iznutra od nas samih. Mi pratimo dešavanja oko nas i puno napora ulažemo da preventivno djelujemo kada to treba. Mi nismo bili direktno nikada u fokusu antiislamskog raspoloženja ili bilo kakve kampanje, ali sve ono što se dešavalo i nama je teško padalo i osuđivali smo to u domenu naših sposobnosti i mogućnosti.

Vama i Vašim džematlijama želim mubarek predstojeći Ramazani-šerif uz molbu Allahu dž.š. da vam u kabul upiše sve ibadete koje ćete u Njegovo ime učiniti tokom najodabranijeg mjeseca u godini. Hvala za ovaj razgovor.

HAMIDOVIĆ: Amin i molim Uzvišenog da i Vi i Vaši čitaoci osjetite i dokučite blagodati Ramazana. Hvala Vam na ukazanom prostoru u Vašem mediju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (803)

plitvice-ferhadija

 

Progon i iseljavanje Bosanca, egzodus koji je 90-tih godina prošlog vijeka ratnim ognjem komšijske agresije sa kućnih ognjišta pokrenuo trećinu bh stanovništva, pretežno Bošnjaka, ni  četvrt stoljeća kasnije nije zaustavljen, već je zadnjih godina intenziviran, ovaj put poreskom politikom,  pritiscima da se satistički izbriše bh adresa i zauvjek eliminiše 121.800 Bošnjaka, kao i ekonomskim razlozima-  borbom za preživljavanje i egzistenciju. Nitko nije proglašen krivim ni odgovornim za progone, niti ima krivih i odgovornih za ekonomsku emigraciju. O ovoj tragičnoj pojavi, kojom se gube državljani, razara temeljna osnova i vezivno tkivo države Bosne i Hercegovine, pisao sam januara 2005.g. u tekstu “Naturalizacija”, koji vam ponovno prezentiram, da se zajedno uvjerimo da  stanje ne da nije promjenjeno na bolje, već je drastično pogoršano, sa teškim i nesagledivim posljedicama. U ovom trenutku 68% mladih, koji bi trebalo da radnim pobjedama nose stijeg napretka,  želi napustiti BiH.

NATURALIZACIJA

http://pescanik.net/wp-content/uploads/2013/10/Novi-magazin-25.09.2013..jpg

Naturalizacija =  Asimilacija

Proces naturalizacije Bosanaca teče nezaustavljivo u svim dijelovima svijeta. Na prikladnim svečanostima, u svečanim holovima, gradskim sudnicama i školskim dvoranama svakoga mjeseca desetine i stotine Bosanaca nerazgovjetno sebi i onima oko sebe pjevuše himnu neke druge zemlje. Takve svečanosti za zemlje domaćine predstavljaju vrijedne događaje, jer se kroz njih obogaćuje, snaži i oplemenjuje njihova nacija a za naturalizovane je to finalizacija procesa u kojem su mnogo šta izgubili u zamjenu za sigurnosni opstanak sa šansom za egzistenciju. I u momentu dok primaju Certifikate o naturalizaciji, sa kojima im se potvrđuje pravo na državljanstvo i trajni boravak, mnogi od tih napaćenih ljudi vjeruju da će im novo državljanstvo, uz njihovo izvorno, dati zaštitni plašt i omogućiti siguran povratak u domovinu, o kojem toliko sanjaju. Ali, kako godine odmiču, sve veći broj naturalizovanih dolazi do spoznaje da je želja za povratkom samo san i iluzija, jer ih starosne godine, porodica i uslovi egzistencije čvrsto priklješćuju uz novonaturalizovano tlo, na kojem mnogi ne nalaze ono što su tražili, a iznova gube ono što su već davno u prognaničkim konvojima suzama isplakali.

Po sličnom modelu kontinuirano i sinhronizovano teče proces naturalizacije već desetinu godina u mnogim državama Evrope, a sada znatno intenzivnije i na području Sjedinjenih država. Dok se sa mnogih strana svijeta čuju upoznorenja i pozivi a nerijetko i očajnički vapaji za očuvanje bosanskog identiteta (kojim bošnjaštvo trajno i nepovratno najviše gubi) država Bosna i Hercegovina nošena inercijom međunarodne strategije, trasira nove reformske pravce, na kojima nema (i ne mora biti ) neizmjerno vrijedan milion izbjeglih i prognanih Bosanaca. Po sličnom modelu svakoga mjeseca u većim gradovima američke države Vermont, Burlingtonu i Rutlandu, održavaju se svečanosti na kojim se vrši naturalizacija znatnog broja useljenika iz Afrike, Evorpe, Azije, među kojima je (uobičajeno) najveći broj Bosanaca. Tako je bilo i ovih tek minulih februarskih a potom i martovskih dana, u svečanoj dvorani Okružnog suda (District Court) u Burlingtonu uz čestitke Bijele kuće iz Washingtona sa Božijim blagoslovom “God bless you, and God bless America” i potpisom Predsjednika George W. Busha, nova destina Bosanaca postala je građanima Sjedinjenih država. Neki od njih će sa američkim državljanstvom stvarati novu karijeru sebi i trasirati put napretka svojoj familiji, a neki možda i naći modus da sa američkim državljanstvom  i zasluženom penzijom, prožive još koju sretnu godinu u zemlji njihovih očeva, djedova i pradjedova, koju su i sami tako ambiciozno izgrađivali. Takav ishod bosanske ratne drame devedesetih za određen broj izbjeglih i državu Bosnu i Herceogivnu, ne bi ni bio toliko traumatičan da je međunarodna zajednica održala riječ i vratila makar pretežan broj prognanih Bosanaca njihovim kućama. Ali, nikad ne treba zaboraviti da je Bosna i Hercegovina od 4,5 miliona stanovnika izgubila čitav milion, i to ne samo ljudi, već i njihove zrele pameti, sa nezanemarljivim brojem inžinjera, doktora, pravnika, ekonomista i svih drugih profila. Da li se ikad neko zrelo upitao šta to znači kada se iz posude sa 4,5 litara pameti, prolije ili odlije cijela jedna litra. I ta jedna litra pomnoži sa milion. Sa takvom pameti se obogaćuju drugi, prvenstveno bogati narodi, koji znaju cijeniti svaku kap te skupe, nezamjenjive tekućine, a Bosna i Hercegovina zauvijek nenadoknadivo osiromašuje svoje historijsko nasljeđe, u kojem najveću vrijednost ima “čovjek”.

Ali, sve to malo koga u Bosni tangira. Proces naturalizacije prognanih Bosanaca teče i uskoro će biti okončan a njegovi rezultati i posljedice osjećaće se dugi niz godina.

Pod plaštom naturalizacije prognani će naći spasonosno rješenje, izlazni put do egzistencije, a možda i novu domovinu u kojoj će biti sretna makar njihova djeca, ako ne i oni sami.

Izvor/Source: ‘Sabah’ 2005

***********

Sa ovim tekstom o naturalizaciji Bosanaca, (objavljenom januara 2005. godine u nedeljniku “Sabah”, prije više od deset godina) , želim potsjetiti sebe i sviju nas na poraznu činjenicu, da vlasti Bosne i Hercegovine, kako  onda, tako ni danas, ne čine ništa da se rijeka kojom se u svijet odlivaju bosanski mozgovi i proliva bosanska pamet, zaustavi ili preusmjeri „u slivove bh rijeka i vodotoka“, u kojima ćemo vlastitom pameti proizvoditi vlastitu “energiju“, kao nezamjenjivi razvojni potencijal sretnije sadašnjosti i budućnosti.

Svake godine, od onih ratnih do ovih mirnodopskih, našu domovinu Bosnu i Hercegovinu u potrazi za poslom i kruhom napuštaju desetine hiljada mladih i nestaju iz našeg vidokruga kao nepresušna iseljenička rijeka. Samo u prošloj godini iz BiH je iselilo 68.000 bh građana, a to je cijeli jedan grad. A  nosioci i uzurpatori osione i koruptivne BH vlasti, umjesto da se zabrinu i zaustave iseljavanje, nemilosrdno pljačakaju, prisvajaju i u bescijenje prodaju resurse, na obalama te nepresušne rijeke grade i ograđuju svoje feude, sretni i u težnji da se iseljenici nikad ne vrate, da se narod ne probudi, da Bosni jutro nikad ne svane.

I ako se u skorije vrijeme političko i ekonomsko stanje BiH značajnije ne poboljša, ne stane u kraj korupciji, ne skinu s vlasti i razvlaste feudalci novog vremena, a zemlja krene ka EU, bijela kuga iseljeničke naturalizacije uzeće veći danak nego egzodus ratnih devedesetih godina, kada smo ostali bez trećine stanovništva.

Burlington, 17. Maja 2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

franjo-komarica22-696x456

Kao što je poznato, prije dva dana je Bosnu i Hercegovinu posjetio predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner, koji je, pored Sarajeva posjetio još i Mostar i Banja Luku. U Banja Luci se sastao i sa biskupom Franjom Komaricom, te trebao je održati i pressicu u Narodnoj skupštini manjeg entiteta ali odbio je da to učini jer u prostoriji nije bila istaknuta zastava i njegove zemlje – Republike Hrvatske. Ovom autoru nije poznato da li u prostoriji za press konferencije NS RS osim zastave Rs-a stoji i zastava države BiH, čiji je Rs entitet. No, povod za ovaj osvrt nije posjeta spomenutog hrvatskog visokog dužnosnika, nego izjava biskupa Komarice data u povodu te posjete, te javna reakcija Mile Dodika na istu.

Uspoređivanje Banja Luke i Bleiburga

Dakle, banjalučki biskup, koji je predvodio misno slavlje u koncelebraciji sedamdesetak svećenika, 14. maja na Bleiburškom polju u Austriji, u povodu 71. obljetnice Bleiburške tragedije, rekao je da se svi trebamo truditi što više upoznati istinu, a u Banja Luci, povodom posjete predsjednika Hrvatskog sabora, između ostalog, pojasnio:

– Koliko je nas ovdje osuđivano što smo ostali. Smatramo da nismo krivi što smo ostali ovdje. Nas se ubija, i kaže se, treba vas još jednom ubiti. Ubilo se jedanput, pa se drugi put ubija zaboravom. Namjernim. Ne trebamo ići u Bleiburg, mi smo ovdje Bleiburg. To je muka i to sam želio u Bleiburgu poručiti. Ljudi šta vi govorite ovdje. Dođite u Banju Luku pa vidite, tamo je Bleiburg. Gdje su Banjalučani, zašto su oni pobijeni, zašto je njima oduzeto pravo na identitet? Nemaju pravo na svoje rodno mjesto. To je Bleiburg za mene. Ne dajem pardona nikome. Onaj ko osuđuje, pokazuje svoje pravo lice. Trebamo skinuti te maske, koje previše dugo nosimo. Ružne, necivilizirane i nehumane maske.

Ne bih ulazio u priču o Bleiburgu jer ni ona, kao ni mnoge druge, se ne može promatrati jednoznačno. O tome ne postoji čak ni znanstveni koncenzus u samoj Hrvatskoj, jer politika čini svoje. Dakle, neka se o tome znanstveno, neovisno i principjelno odrede povjesničari. Također, nisam siguran je li zgodna usporedba Banja Luke i Bleiburga, ali, pošto poznajem biskupa Komaricu i njegove muke od ranih 90-tih do danas, njegovu borbu s vjetrenjačama svih ovih više od četvrt stoljeća, siguran sam da, ako je i “izletio” s takvom izjavom, učinio je to u očajanju koje traje koliko traje, svjestan da se ništa ne čini, kako na unutarnjem tako ni na nekom nazovi međunarodnom planu da se stvari pomaknu sa mrtve tačke kada je u pitanju značajniji povratak Hrvata u Banja Luku i šire.

Reakcija Dodika

Mile Dodik je odmah izvratio otvorenim pismom biskupu Komarici u kojem mu, između ostalog, poručuje:

Baja

-Do sada Vam se nisam obraćao na ovakav način, ali povoda za ovakvo obraćanje bilo je više. Smatrao sam da je u državi porušenog povjerenja ponekad dobro i prećutati neke stvari zarad višeg cilja i da bi prepiska s Vama, ma kako utemeljena bila, nas sve zajedno udaljila od tog cilja. Međutim, Vašim jučerašnjim istupom, kada ste ne trepnuvši poredili Banjaluku sa Blajburgom, pređena je granica trpljenja, koju smo, svako sa svoje pozicije, i Vi i ja, dužni da održavamo…..

Još je u pismu Dodik spomenuo državu, misleći, siguran sam na Rs, jer je i na mitingu u prošlu subotu ispred “Boske” histerično, baš kao Hitler nekad, nekoliko puta ponovio da je Rs država…, nakon čega se Sarajevo ponovo pravilo da nije čulo, ali to je već tema za sebe.

Principjelno, razumijem i reakciju Dodika u konkretnom slučaju, ali sada se treba sjetiti i 14. januara 2012. kada je isti taj Dodik istom tom Komarici dodijelio Orden časti sa zlatnim zracima…

A sada o tikvama

Da, suštinski povod za ovaj osvrt jeste taj događaj od prije više od četiri godine u Banjoj Luci u povodu obilježavanja sada već neustavnog Dana Rs-a, koji je mene lično razočarao. Nije na odmet reći da je takav orden odbio da primi drugi vjerski velikodostojnik u Banjoj Luci – muftija banjalučki Edhem ef. Čamdžić, što sam svakako pozdravio, bez obzira da li je iza takve odluke stajao Rijaset IZ BiH ili SDA, ili obadvoje. Smatram da je suvišno obrazlagati zašto smatram da ni biskup Komarica nije trebao primiti taj orden. Bez obzira da li je to bila njegova lična odluka ili je neko još stajao iza nje. Mada sam cijelo vrijeme znao da je banjalučki biskup za vrijeme okupacije Banja Luke i progona katoličkog i muslimanskog stanovništva 1992-1995 nekoliko puta pisao Radovanu Karadžiću na Pale, što je pokazivao meni i rahmetli muftiji Haliloviću prilikom naših brojnih susreta u to vrijeme i što je uostalom objavio i u svojoj knjizi koju mi je poklonio prije nekoliko godina. Naravno, nikada nije dobio odgovor od Karadžića i stvari su se po banjalučke Hrvate, kao i Bošnjake, uostalom, odvijale kako su se odvijale i danas imamo to što imamo.

sa biskup

Dakle, nakon svih tih iskustava i sa Karadžićem i sa Dodikom, želim da vjerujem da je banjalučki biskup msgn. Franjo Komarica izvukao neke pouke, odnosno konačno shvatio da se sa šejtanom/đavlom tikve ne sade. Jer šejtan/đavo se ne može smatrati ni onom slamčicom za koju se treba hvatati u bremenitim i skoro bezizlaznim situacijama kakva je zadesila nesrbe u Banja Luci i šire od ranih 90-tih do danas. Biskup Komarica je itekako obrazovan i elokventan čovjek da se ta slamka može tražiti, ma kako ona djelovala kao fatamorgana, u Washingtonu i Briselu i drugim svjetskim centrima moći, bez obzira na dosadašnja iskustva, a nikako na Palama (nekad) ili Laktašima (danas).

I, na kraju, eventualno nespretno poređenje Banja Luke i Bleiburga nikako ne mijenja ukupnu sliku o biskupu Komarici kao neustrašivom borcu za prava obespravljenih, posebno onih koje on kao duhovni lider predstavlja, kao vjerskom velikodostojniku koji jeste i sam žrtva najprije srpskog fašizma, a potom i nekih međunarodnih mešetara, a s druge strane, eventualno opravdana reakcija Dodika njega nikako ne rehabilitira za njegov ogroman udio u stanju kakvo je danas na području Biskupije banjalučke, konkretno, odnosno na području Rs-a za Hrvate i Bošnjake.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

Vojvodjanski klub

19. maj  2016.

Novi Sad

Smene urednika i prinudne ostavke rukovodstva Radio televizije Vojvodine predstavljaju temelje i obrazac po  kome će se odvijati političko upodobljavanje Vojvodine: mimo zakona, uz kršenje procedura i nadležnosti, bez adekvatnog obrazloženja – nasilno i autoritarno.

Isti princip uklanjanja “nepodobnih” urednika i novinara primenjen je krajem osamdesetih na tadašnju Radio televiziju Novi Sad, posle čega je RTNS svedena na studio RTS-a i najagilnijeg predstavnika ratnohuškačkog medijskog delovanja u Srbiji.

Nakon dve i po decenije ponavlja se isti scenario, sa istim, loše zamaskiranim glumcima. Samo je na mestu čoveka koji je dočekan sa “Slobo, slobodo”, a oteran sa “Slobo, Sadame”, sada njegov pomoćnik kome se ironično skandira “Vučiću, pederu”.

S druge strane, dobro je prisetiti se da je upravo nakon smena i otpuštanja urednika, novinara i istraživača RTNS-a, tokom devedesetih formirano Nezavisno društvo novinara Vojvodine, organizovano alternativno informisanje putem Prozora, pokrenut list Nezavisni, a brojni intelektualci su se opredelili za javnu podršku ovog novinarskog bunta, zajedno sa strukovnim udruženjima kao što je Advokatska komora Vojvodine, koja je pružala besplatnu pravnu pomoć smenjenim i otpuštenim radnicima RTNS-a.

Demonstracija moći nove pokrajinske vlasti je već počela, mada će tek za par nedelja u Banovinu ući oni koji su uložili maksimum napora da ekonomski obogalje Vojvodinu, poklone vojvođanske oranice domaćim i stranim tajkunima, oduzmu Vojvodini sve bitne nadležnosti i resurse, obesmisle njene institucije i svaki vojvođanski zahtev okarakterišu kao separatizam.

Istorija nas uči da je jedini pravi put otpora takvoj vlasti objedinjavanje svih vojvođanskih snaga, u cilju odbrane od autoritarne vlasti koja ruši sa fantomkama, otpušta po hodnicima, krade na izborima, hapsi bez pravnog osnova, presuđuje po medijima, reklamira svoje građane kao jeftinu radnu snagu, a protivustavne ugovore naknadno verifikuje uz poslušnu skupštinsku većinu. Smene u Javnom servisu Vojvodine su svojevrstan test. Ako dozvolimo da one prođu, to će biti znak da  smo spremni da, korak po korak, ustupamo deo po deo onoga što Vojvodina jeste, sve dok ne budemo svedeni na geografsko meteorološki pojam “sever Srbije”.

Pri tome, Aleksandar Vučić, naočigled cele Evrope demonstrira principe autoritarne i nasilne nedemokratske vladavine i kršenje svih demokratskih procedura, zbog kojih ga je, kao jednog od Miloševićevih i Šešeljevih ljudi, ista ta Evropa osuđivala devedesetih. Na nama je da toj Evropi jasno kažemo da pored obaveza koje mi imamo na putu pridruživanja EU i Evropa ima neke obaveze prema nama. Najvažnija od tih obaveza je da građane i građanke ove zemlje podrže u borbi za demokratiju, poštovanje demokratskih institucija, demokratskih princima i demokratskih procedura. Da se ne bi, u zajedničkoj nam Evropi, ustoličio još jedan tiranin koga će samo ulica moći da otera.

Za    “Vojvođanski klub”

Dr Branislava Kostić, Predsednica                                            

Predrag BlagojevicAli neposredan povod je bilo to što mesecima nisam uspeo da pronađem medij koji bi objavio priču na kojoj sam radio duže od godinu dana, o korupciji na niškom aerodromu. Čak su mi urednici na mojoj TV5 tada rekli “Ne smemo”. Nisu hteli ni nacionalni mediji, tvrdeći da je “suviše lokalna priča”. Tako smo 29. januara 2010. godine formalno otpočeli sa radom upravo objavljivanjem priče “Malverzacije na niškom aerodromu”, za koju smo već maja dobili Nagradu za istraživačko novinarastvo, a po kom je pokrenut i sudski postupak protiv gradskih funkcionera. Inače, to je ujedno bila i prva novinarska nagrada koja je u Srbiji dodeljena za tekst objavljen na internetu…..Nedavno se desilo da je jedan visoki javni funkcioner, kome je pretila smena zbog sukoba unutar partije, “mrtav ozbiljan” od nas tražio da objavimo presudu kojom je on proglašem krivim. Bio sam zbunjen, jer zašto bi neko sam tražio da bude javno objavljeno da je prekršio zakon, ali mi je sam objasnio “pa, kad me vi budete napali, ponovo će moji iz partije da me prihvate kao svog”…..Najveći problem je psiha – ograničenja koja sami sebi postavljamo. Jer ako novinar odluči da radi na nekoj priči, mogu da postoje tehnički problemi – da se sagovornik ne javlja, da postoji problem da potvrdi autentičnost nekog dokumenta ili istinitost informacije, ali put uvek postoji…..Problem je i što u poslednje vreme tužilaštva, koja jedina mogu da podignu optužnicu u slučaju pretnji, to sve tolerišu. Tako je u Leskovcu tužilac poruku “Dao bih ti metak u čelo”, koju je našem novinaru preko Fejsbuka uputio sin odbornice SNS u Skupštini Grada, okarakterisao kao “upozorenje”, a ne kao “pretnju”, jer je napisao “dao bih ti”,  a ne “daću ti metak”. Takođe, u mom slučaju je čak i sudija imao kreativna tumačenja…..Kakav iskorak je napravljen kada je Gašić ostao zamenik predsednika SNS, a sam Vučić javno, na mitingu, dakle pred svojim članovima, relativizovao njegov postupak govoreći kako je Gašić “kvalitetan kadar” i kako “za njega uvek ima mesta u partiji”…..Prema podacima Google analytics Južne vesti mesečno u proseku zabeleže nešto preko milion poseta. Samo u izbornoj noći, 24. aprila, smo imali 170.000 poseta. Ali ne mogu se sve stvari izmeriti brojkama…..

Od kada je djeluje vaš portal i šta mu je temeljna odrednica uređivačke politike?

BLAGOJEVIĆ: Nezvanično smo sa radom počeli 13. avgusta 2009. godine, kada smo otpočeli sa ubacivanjem tekstova. To je bio period tokom kog smo svojim prijateljima očekivali komentare i sugestije, a istovremeno ubacivali vesti tako da onog momenta kada zvanično počnemo sa radom ne bi čitaoce dočekao prazan sajt.

Za odrednice naše moram da napravim malu digresiju. Motiv za pokretanje portala sam našao kada sam 2007. proveo u Vašingtonu, još uvek radeći za niški TV5. Tada sam se o dešavanjima o svom gradu, Nišu, informisao na jedini mogući način, preko Interneta. Problem je bio što su u to vreme na internetu bili samo nacionalni mediji – B92, Novosti, Politika, pa se o Nišu pisalo samo kada su u pitanju “jake” teme ili vesti, što je svakako nedovoljno, a zamislite šta se tako moglo naći o Dimitrovgradu, Babušnici ili Kuršumliji. O tim opštinama se pisalo samo kada se tamo prevrne neki autobus koji je prevozio decu, ako uhvate nekog švercera na granici ili nekim takvim nesrećama.

Ali neposredan povod je bilo to što mesecima nisam uspeo da pronađem medij koji bi objavio priču na kojoj sam radio duže od godinu dana, o korupciji na niškom aerodromu. Čak su mi urednici na mojoj TV5 tada rekli “Ne smemo”. Nisu hteli ni nacionalni mediji, tvrdeći da je “suviše lokalna priča”. Tako smo 29. januara 2010. godine formalno otpočeli sa radom upravo objavljivanjem priče “Malverzacije na niškom aerodromu”, za koju smo već maja dobili Nagradu za istraživačko novinarastvo, a po kom je pokrenut i sudski postupak protiv gradskih funkcionera. Inače, to je ujedno bila i prva novinarska nagrada koja je u Srbiji dodeljena za tekst objavljen na internetu.

Od tada je u fokusu našeg rada izveštavanje o korupciji, a trudimo se da uvek i u svakoj situaciji temi pristupamo iz ugla građana, odnosno tražeći odgovor na pitanje “zašto je ovo bitno za građane?”.

Bavite se i jednim od najzahtjevnijih (neki kažu i najopasnijih) vrsta novinarstva – istraživačkim. Šta uglavnom istražujete i jesu li neke od vaših istraživačkih priča doživjele neki sudski epilog za neke od istraživanih?

BLAGOJEVIĆ: Delimično sam već odgovorio na ovo pitanje, pa slobodno možete da iskoristite to i ovde.

Nažalost, paradoksalno zvuči da su u početku, kada smo bili mnogo, mnogo manje čitani, reakcije bile češće. Redovno se tada dešavalo da neposredno nakon što mi objavimo tekst neko bude kažnjen, a 6-7 direktora je u period od 2 godine smenjeno. Pokretani su i sudski postupci.. od promene vlasti 2012. godine stvari su se bitno promenile. Iako smo postali najčitaniji i najcitiraniji medij sa juga Srbije, sa preko milion poseta mesečno, ne samo da niko nije smenjen ili kažnjen, već su glavni “junaci” naših priča napredovali.

Nedavno se desilo da je jedan visoki javni funkcioner, kome je pretila smena zbog sukoba unutar partije, “mrtav ozbiljan” od nas tražio da objavimo presudu kojom je on proglašem krivim. Bio sam zbunjen, jer zašto bi neko sam tražio da bude javno objavljeno da je prekršio zakon, ali mi je sam objasnio “pa, kad me vi budete napali, ponovo će moji iz partije da me prihvate kao svog”.

Siguran sam da ste i Vi i vaši novinari svjesni prepreka u užem i širem okruženju na putu ka svakoj istraživačkoj priči. Ko vam naročito pravi probleme pri takvim pričama, ili generalno u vašem novinarskom poslu – predstavnici vlasti, moćni pojedinci iz različitih miljea….?

BLAGOJEVIĆ: Najveći problem je psiha – ograničenja koja sami sebi postavljamo. Jer ako novinar odluči da radi na nekoj priči, mogu da postoje tehnički problemi – da se sagovornik ne javlja, da postoji problem da potvrdi autentičnost nekog dokumenta ili istinitost informacije, ali put uvek postoji.

Naravno, često se dešava da “akteri” naših priča, nezadovoljni zbog našeg interesovanja, zovu i pokušavaju da na nas utiču preko zajedničkih poznanika, rođaka pa i preko članova porodice, da nude novac ili da prete. Ali i tu postoji rešenje – članovi naše redakcije uvek sva svoja saznanja dele sa ostatkom ekipe, pa tako ne može niko da zaustavi objavljivanje priče tako što utiče na bilo kog novinara, a sigurno je da ne može da utiče na sve članove redakcije. Što se pretnji tiče, uvek, ali uvek, bez izuzetka, prijavljujemo to policiji i tužilaštvu. Ako jednom budemo odustali od tih pravila, od tih principa, i popustimo pred nekim pritiskom, to će ohrabriti i sve ostale i samo dodatno povećati pritisak na nas.

A da li ste na udaru nekih medija – bilo lokalnih, regionalnih ili onih koji pokrivaju cijelu Državu?

BLAGOJEVIĆ: Naravno. Ne kao što je to nedavno bio Stevan Dojčinović iz KRIK-a, ali ne manje bitnim. Redovno se dešava da mi objavimo informacije o nekom korupcionaškom slučaju – na primer, da je direktor Gradske toplane preko veze zaposlio 10 radnika, da to ne prenese nijedan drugi lokalni medij, ali da zatim dan kasnije svi objave vest “nije bilo partijskog zapošljavanja u Toplani”, odnosno objave demanti našeg teksta, a da pritom u svom tekstu/prilogu zapravo i ne kažu šta smo mi i na osnovu čega zaključili.

Ipak, često se i ti mediji pribojavaju tužbi ili demantija koje mi od njih po zakonu možemo da tražimo, pa i oni i javni funkcioneri često o nama govore kao “jednom portalu”, ne izgovarajući ime.

Prijetnje su, izgleda, nezaobilazne – prateće pojave koje se dešavaju novinarima poput Vas i Vaših kolega, barem kada je region zapadnog Balkana u pitanju. Hoćete li navesti neka svoja iskustva u vezi s tim?

P.B.BLAGOJEVIĆ: Često su me ljudi pitali kako je moguće da posle svega što smo objavljivali nismo dobijali pretnje – to je bilo tako do sredine 2012. godine, odnosno do promene vlasti. Nismo imali ni jednu jedinu pretnju. Nažalost, od tada smo prijavili pretnje najmanje 10 puta. Prestao sam da brojim. Do sada su četvorica pravosnažno osuđena zbog toga, ali samo simbolično, uslovnim zatvorskim kaznama koje su čak bile i ispod zakonskog minimuma i tu nastaje još veći problem. Kada o tome da je neko pretio novinarima izveštavaju i nacionalni mediji, a zatim taj neko dobije samo uslovnu zatvorsku kaznu, to šalje poruku svima “slobodno pretite” i umesto da odvrati, zapravo stimuliše pretnje. Smisao kazne nije da zadovolji mene, kao oštećenog, već da kazni onog ko je kriv i da njegov primer zapravo bude iskorišćen kao preventiva.

Problem je i što u poslednje vreme tužilaštva, koja jedina mogu da podignu optužnicu u slučaju pretnji, to sve tolerišu. Tako je u Leskovcu tužilac poruku “Dao bih ti metak u čelo”, koju je našem novinaru preko Fejsbuka uputio sin odbornice SNS u Skupštini Grada, okarakterisao kao “upozorenje”, a ne kao “pretnju”, jer je napisao “dao bih ti”,  a ne “daću ti metak”. Takođe, u mom slučaju je čak i sudija imao kreativna tumačenja. Pitanje “da ste ovo napisali u Americi, da li biste živi dočekali jutro?”, koje mi je, znajući da sam živeo u SAD, uputio direktor Toplane nakon što sam objavio seriju tekstova o korupciji u tom preduzeću, sudija je ocenila na sledeći način: “Činjenicom da je radnju smesio u stranu zemlju, okrivljeni je pokazao svest da pravni sistem Srbije ne dozvoljava ubistvo”. Logično bi nakon toga bilo da neko pita sudiju da li to znači da pravni sistem Amerike dozvoljava ubistvo?

Ali da bi i građani bolje razumeli stvar, samo neka razmisle šta bi se desilo kada bi neko sudiji ili tužiocu rekao “vodi računa kako ćeš da presudiš”, odnosno da li bi i tada to bilo “upozorenje”, a ne “pretnja”. Dovoljno je da se setimo incidenta kada je jedan građanin vređao zamenika tužioca, a zatim ga kartonskom fasciklom udario, zbog čega mu je istog momenta određen pritvor od mesec dana!

Evo linka o tome http://www.blic.rs/vesti/hronika/tuzioca-na-sudenju-udario-fasciklom/r53rrdr

Poznato mi je da Vas je prošle godine udario i priveo policajac. O čemu se konkretno radilo i kako je to završilo (ako je završilo)?

BLAGOJEVIĆ: Sve se desilo na ulazu na jedan od stejdževa Nišvil džez festivala, kada je policajac pokušao da me legitimiše, a ja imao kod sebe samo međunarodnu novinarsku akreditaciju, ali ne i ličnu kartu. Nije pomoglo ni to što sam, što srpski zakon dozvoljava, ponudio da moj identitet potvrdi neko od kolega koji su bili sa mnom, a to su bili novinari RTS i Vranjskih novina. Uhvatili su me za obe ruke, kao nekog ko je opasan kriminalac, iako se ni na trenutak nisam opirao tome, i vodili ka policijskom kombiju kroz masu ljudi, gde su me mnogi prepoznali. Vodili su me do policijske stanice da bi tamo “utvrdili moj identitet”. Usput sam, dok smo išli ka kombiju, policajcu ponudio da sa svog telefona pozovem načelnika niške policije kako bi on potvrdio moj identitet. Tada me je policajac udario šakom otpozadi po glavi, uz komentar “nemoj da se praviš pametan”, a zatim još jednom uz pitanje “je l’ čuješ šta te pitam?”.

Odveli su me do policijske stanice gde su me policajci prepoznali, samo pitali šta se desilo i bez potpisivanja izjave ili bilo čega sličnog pustili da idem.

Sutradan me je načelnik policije zvao i izvinjavao se, pravdajući policajce da me “nisu prepoznali”. Ipak, samo dan-dva nakon toga je stigao izveštaj Unutrašnje kontrole da “policajac nije prekoračio granice ovlašćenja”.

Sve su češći organizirani protesti novinara zbog njihovoj položaja u društvu i odnosa aktuelnih vlasti prema nezavisnom novinarstvu. Nedavno je baš u vašem gradu održan protest kojem su prisutvovali predstavnici najvećih novinarskih i medijskih udruženja NUNS, ANEM, LokalPress, kao i Udruženja predsednika skupština stanara i brojnih drugih organizacija građana. Kako je protekao taj protestni skup i kakve su poruke odaslane sa istog?

BLAGOJEVIĆ: Mi smo tu samo ponovili svoje zahteve – da se poništi sporni konkurs za informisanje u Nišu, da se novi ne raspisuje dok se ne uspostave kriterijumi za ocenu projekata i dok se ne utvrde kriterijumi za izbor članova konkursne komisije, i na kraju da novoformirana komisija odlučuje javno. Dakle, tražimo da se unapred znaju pravila konkursa, a da o njegovom ishodu odlučuju ljudi koji su za to stručni. Samo dan pre našeg protesta je jedan od trojice članova komisije podneo ostavku i u obrazloženju naveo da su oni otkako su počeli sa radom sve vreme pokušavali da utvrde kriterijume na osnovu kojih bi ocenjivali projekte. Dakle, kriterijumi su utvrđivani nakon što su projekti već predati, pa samim tim je postojala šansa da oni budu prilagođeni određenim učesnicima. Zamislite samo situaciju u kojoj fudbalska utakmica otpočne, a sudije tokom nje odluče da menjaju pravila i uvode nova, ali tako da ni igrači ne budu upoznati sa novim pravilima.

Pazite, nisu članovi konkursne komisije tu dodeljivali neku nagradu za izveštavanje, već odlučivali o raspodeli preko pola miliona evra! Ne zaboravite da su članovi te komisije prethodno odlučili da projekte ocenjuju iza zatvorenih vrata, van očiju javnosti.

Dakle, komisija sastavljena od novinara – onih koji se bune kad god vlast pokušava da novac građana upotrebi na nedovoljno transparentan način – sada su odlučili da u situaciji kada oni sami treba da troše novac građana, to rade tajno. To je samo po sebi skandal.

Sada bivši ministar u Vladi Srbije Bratislav Gašić je postao na neki način paradigma odnosa vlasti te zemlje prema slobodnom novinarstvu. Da li je Vučić njegovom smjenom napravio barem neki javni, simbolični  iskorak u smislu zaštite slobodnomislećih novinara od raznih političkih i inih kabadahija ili se suštinski ništa nije ni promijenilo? Jer, vi i dalje poručujete da “ne klečite”. Kome to sada poručujete i nakon tog Gašića?

BLAGOJEVIĆ: Kakav iskorak je napravljen kada je Gašić ostao zamenik predsednika SNS, a sam Vučić javno, na mitingu, dakle pred svojim članovima, relativizovao njegov postupak govoreći kako je Gašić “kvalitetan kadar” i kako “za njega uvek ima mesta u partiji”. Gašić je bio glavni operativac cele predizborne kampanje SNS pred nedavne izbore i to su svi znali. Time je zapravo poslata poruka svi njihovim članovima da ih se partija neće odreći sve dok su oni njoj lojalni, koliko god ozbiljno da pogreše.

Kako su vaš portal i njegova uređivačka politika primljeni kod javnosti u južnoj Srbiji? Da li vas puno građana čita i imate li od dijela njih (građana) barem neku sporadičnu, javnu podršku?

BLAGOJEVIĆ: Prema podacima Google analytics Južne vesti mesečno u proseku zabeleže nešto preko milion poseta. Samo u izbornoj noći, 24. aprila, smo imali 170.000 poseta. Ali ne mogu se sve stvari izmeriti brojkama. I “Pink” je najgledanija TV u Srbiji, pa to ne znači da oni toliko i vrede u moralnom smislu. Sigurno je da bismo i mi mogli da povećamo čitanost ako bismo uveli tabloidne naslove, počeli da se bavimo privatnim životima javnih ličnosti,… ali time bismo izgubili publiku koju smatramo najvrednijom – onu koja razmišlja!

Južne vesti su prvi internet medij u Srbiji koji je priznao nadležnost Saveta za štampu, državog samoregulatornog tela koje odlučuje o kršenju Kodeksa novinara Srbije i time pokazali želju da poštujemo najviše profesionalne standarde i verujem da naši čitaoci to poštuju.

Što se tiče podrške, dovoljno mi je da vesti, onakve kakve ih mi pišemo, čita 30-40.000 ljudi dnevno i da taj broj ne pada. Na fejsbuku imamo 130.000 fanova i 90 % njih su “aktivni”. Kada sam pre nedavno bio u Šarlotu, u “Charlote observeru”, njihovi urednici su bili iznenađeni tim brojkama jer oni imaju samo 65.000 fanova na Fejsbuku.

Na kraju, jeste li optimist da ćete barem neke bitke dobiti u dugotrajnoj i neizvjesnoj borbi da kruh od sedam kora kojeg jedete bude barem malo mekši, odnosno da vijesti koje dolaze iz “Južnih vesti” ne budu pretežno – tužne?

BLAGOJEVIĆ: Ne bih bio na čelu “Južnih vesti” da ne verujem da sve ovo ima nekog smisla. Pre nedelju dana je gradonačelnik Niša Zoran Perišić, nekada uvaženi kardiolog, naš uticaj uporedio sa “mahanjem leptirovih krila na uragan u Indoneziji”. Upravo u tome ja vidim naš uspeh. Iako ne verujem da je gradonačelnik na to mislio, upravo je “Efekat leptira” ono što se u nauci naziva kada male stvari, male varijacije, mogu da ozbiljno utiču na ogromne i kompleksne sisteme.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BLAGOJEVIĆ: Hvala vama na interesovanju za ovu suštinski važnu temu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (802)

vrbas-miso

Aleksandar PopovRezultati izbora za mene nisu iznenađenje (plus minus procenat ili dva za pojedine stranke). Najveća gužva je bila na začelju gde se nije znalo da li će neke od koalicija ili stranaka proći cenzus što je ukazivalo i na moguće malverzacije prilikom brojanja glasova, tim pre što to nikada do sada nije toliko trajalo…..Šešelj je već poznat po svom političkom egzibicionizmu još iz devedesetih i sada će ponovo dobiti parlament kao pozornicu za svoje političke egzibicije koje sigurno neće doneti ništa dobro Srbiji i doprineće dodatnoj radikalizaciji političke scene…..Ovde je najgore što je Demokratska stranka kao moguća okosnica opozicije toliko slaba i nespremna da se menja unutar sebe da nije mogla biti ni okosnica takvog okupljanja i mislim da tek predstoji prvo njeno unutrašnje preispitivanje posle ovog izbornog poraza, nego i cele opozicione političke scene…..Mislim da je ljudima koji su iskreno za autonomiju Vojvodine, ali ne onu fasadnu kakvu danas imamo, postalo jasno da Liga nije bila ta snaga koja bi se energičnije založila za to nego da je više bila okupirana sopstvenim preživljavanjem ulaskom u razne koalicije, gde njihovi partneri nisu bas goreli od želje da unaprede vojvođansku autonomiju….. Pravi Vučić je i jedno i drugo i on želi da međunarodnoj zajednici pokaže jedan konstruktivan odnos  prema našim susedima, a istovremeno se pojavljuje kao zaštitnik Srba u Republici Srpskoj gde ošito daje vetar u leđa predsedniku Dodiku uz sva njegova osporavanja BiH i kontroverzne poteze koje povlači i koji su i izazvali proteste opozicije…..

Gospodine Popov! Kako generalno ocjenjujete rezultate proteklih parlamentarnih izbora u Srbiji? Da li su Vas i u jednom dijelu iznenadili?

POPOV: Rezultati izbora za mene nisu iznenađenje (plus minus procenat ili dva za pojedine stranke). Najveća gužva je bila na začelju gde se nije znalo da li će neke od koalicija ili stranaka proći cenzus što je ukazivalo i na moguće malverzacije prilikom brojanja glasova, tim pre što to nikada do sada nije toliko trajalo. Mislim da je više bio iznenađen sam Vučić jer je očekivao komotniju pobedu i lagodnije vladanje u narednih četiri godine.

Da li se povratkom Šešelja u Skupštinu može očekivati radikalizacija, ne samo kada je u pitanju ukupna skupštinska retorika, nego i političke scene u Srbiji?

POPOV: Sada ćemo prvi put posle dužeg vremena imati skupštinu koja neće imati konsenzus bar oko jedne stvari, a to je evropski put Srbije, jer ćemo imati i relativno snažan antievropski blok u liku Radikala i kolacije okupljene oko DSS. Šešelj je već poznat po svom političkom egzibicionizmu još iz devedesetih i sada će ponovo dobiti parlament kao pozornicu za svoje političke egzibicije koje sigurno neće doneti ništa dobro Srbiji i doprineće dodatnoj radikalizaciji političke scene.

A da li taj Šešelj sada može utjecati na odnose Srbije sa zemljama u regionu, posebno sa Hrvatskom i BiH? Može li biti prepreka na putu Srbije ka EU?

POPOV:Može samo u onoj meri koliko mu se dozvoli. Primer kako ne treba raditi je kada je on nakon izlaska iz Sheveningena najavio da će raditi na pogoršanju srpsko hrvatskih odnosa, pa su se i pored toga i Srpska i hrvatska vlada upecala na njegove provokacije umesto da su ih ignosrisali i on ja tako uz njihovu pomoć uspeo u svojoj nameri.

Kako tumačite da je demokratski dio opozicije išao na izbore uglavnom samostalno, umjesto da su se ujedinili? Da li bi ujedinjeni postigli respektabilan rezultat?

POPOV:Ne bi doprineli boljem rezultatu jer su i pojedinačno i zajedno isuviše slabi tako da bi to bilo nešto više nego zbiranje nula. Ovde je najgore što je Demokratska stranka kao moguća okosnica opozicije toliko slaba i nespremna da se menja unutar sebe da nije mogla biti ni okosnica takvog okupljanja i mislim da tek predstoji prvo njeno unutrašnje preispitivanje posle ovog izbornog poraza, nego i cele opozicione političke scene.

Mnogi su već rekli da je Vojvodinu “poklopio Vučić..”. Kako i zašto se to dešava multikulturanloj i multinacionalnoj Vojvodini?

POPOV: Zato što su Demokrate iste greške koje su činili na centralnom nivou pravili i u Vojvodini koja je bila njihovo najveće uporište. Nije ostala bez efekta ni konstantna kampanja Naprednjaka protiv njih pri čemu su ih optuživali za ozbiljne zloupotrebe, a da pritom za to nije podneta ni jedna krivična prijava. To je ujedno i odraz ukupne krize Demokratske stranke, ali i krize unutar vladajuće koalicije u Vojvodini gde su se koalicioni partneri često ponašali kao rogovoi u vreći.

Nenad Čanak je priznao i vlastitu odgovornost za slabije izborne rezultate od očekivanih. Kako Vi tumačite njegov relativni neuspjeh na izborima?

POPOV: Mislim da je ljudima koji su iskreno za autonomiju Vojvodine, ali ne onu fasadnu kakvu danas imamo, postalo jasno da Liga nije bila ta snaga koja bi se energičnije založila za to nego da je više bila okupirana sopstvenim preživljavanjem ulaskom u razne koalicije, gde njihovi partneri nisu bas goreli od želje da unaprede vojvođansku autonomiju. Plus toga bilo je dosta ozbiljnih nagoveštaja da će Liga na nivou Vojvodine napraviti postizbornu koaliciju što je odbijajuće delovalo na deo njihovih biraca.

Šta onda očekujete po pitanju zalaganja nekih faktora u Vojvodini kada se radi o borbi za veću autonomiju Pokrajine nego što je sada ima?

POPOV: Ne očekujem ništa. Naprednjaci su već obećali da će konačno doneti Zakon o finansiranju pokrajine (što nisu uradile Demokrate dok su bili na vlasti), kao i da će unaprediti opšti položaj Vojvodine, što će dati alibi Ligi da uđe u koaliciju sa njima, ali ne očekujem da će se u tom pravcu desiti bilo šta spektakularno.

Neki su već rekli, s obzirom na posljednje izborne rezultate, da su “trijumfirale opcije iz Miloševićevog doba”. Šta Vi mislite o tome?

POPOV: Prošlo je dosta vremena od odlaska Miloševića, ali su svi uglavnom samo na umiveniji način na unutrašnjem planu nastavili njegovim putem. Nastavljena je velika tranziciona pljačka, da bi ona bila moguća nije ništa urađeno na izgradnji institucija i mi faktički imamo simulaciju višepartizma jer je ovo dezideologizovana država i jedina ideologija je da se opljačka još ono malo što je ostalo od državne imovine. Sve funkcioniše po sistemu ne diraj me ne diram Te i zato Srbija tone sve dublje  i nije ni na vidiku izgradnje institucija i normalno funcionisanje Srbije kao prave demokratske države.

I, kojim bi putem Srbija mogla ići, sada sa jačim Vučićem, kako na domaćem tako i na inozemnom planu?

POPOV: Nije on jači nego što je bio, nego je samo dobio dve godine na vremenu. Na domaćem terenu očekujem da će nastaviti dosadašnju praksu, da će jedno pričati a drugo će se dešavati u stvarnosti, i umesto vladavine prava imaćemo vladavinu tabloida. Na inostranom planu zasada ćemo imati nastavak dosadašnje spoljne politike koja je u dobroj meri bila odobravana od strane Brisela, jer je uz negovanje korektnih odnosa sa Rusima, držan otklon od njih i naglašavano da Srbija ne odustaje od evropskog puta.

Skoro svakog sugovornika iz Srbije pitam o odnosu srbijanskih vlasti prema BiH, u konkretnom slučaju Aleksandra Vučića. Da li je on iskren kada verbalno podržava teritorijalni integritet BiH, kada se zna da itekako podržava onakvog Milorada Dodika koji negira BiH i protuustavno djeluje protiv nje? Dakle, tu imamo dva lica Vučića. Koje je pravo?

POPOV: Da tu stvarno imamo pomalo šizofrenu  politiku, tako da smo prošle godine imali nekoliko dobrih gestova u odnosu na BiH, kao što je bio odlazak u Srbrenicu na 20. godišnjicu srebreničke tragedije, prvu zajedničku sednicu dveju vlada, i veliku donaciju Srebrenici, a ovog proleća je Vučić učestvovao i na Mostarskom sajmu i tamo se sreo sa ostalim regionalnim liderima. Istovremeno smo imali odlazak cele srpske Vlade na proslavu Dana Republike Srpske koji je osporio Ustavni sud BiH, a ovih dana najavu da bi protesti opozicije u Republici Srpskoj mogli biti uvod u krvave sukobe. Pravi Vučić je i jedno i drugo i on želi da međunarodnoj zajednici pokaže jedan konstruktivan odnos  prema našim susedima, a istovremeno se pojavljuje kao zaštitnik Srba u Republici Srpskoj gde ošito daje vetar u leđa predsedniku Dodiku uz sva njegova osporavanja BiH i kontroverzne poteze koje povlači i koji su i izazvali proteste opozicije.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (801)

vrbas-miso

TRESLA SE GORA, RODIO SE MIŠ!

Posted: 15. Maj 2016. in Intervjui

Image result for protesti u banjoj luci 14 maja 2016

Danas 14. Maja 2016. godine u Republici srpskoj “tresla se gora, rodio se miš!“ Upravo tako bi se mogao rezimirati pokušaj opozicije da u prvom otvorenijem javnom suprostavljanju aktelnom režimu Rs dovede do promjena.

Aktuelna vlast Rs uspjela je zaplašiti građane i spriječiti ih da na ovaj miting dođu u većem broju i iskažu svoje nezadovoljstvo sa postojećim režimom.

Prvo masovnije odmjrevanje pozicije i opozicije u Rs

U Banja Luci se danas dogodilo prvo masovnije otvoreno i javno odmjeravanje snaga pozicije koju sačinjava vlast Rs i opozicije okupljene u Savezu za promjene, koju čine opozicione partije Rs. Protestni skup opozicije, koju predvode stranke SDS, PDP i ND, održan je u Banjalučkom parku “Mladen Stojanović “ pod motom “Oslobodimo Srpsku”, a vladajuće stranke okupile su se na  banjalučkom “Trgu Krajine” pod motom “Srcem za Srpsku”.

Prema nekim neprovjerenim procjenama ovim skupovima prisustvovalo je oko 25.000 građana, od čega bloku pozicije oko 15.000 a bloku opozicije oko 10.000.  Većina učesnika ovih skupova stigla je iz različitih područja BiH, u oko 300 autobusa. Po tome bi se moglo zaključiti da ni jedna strana nije na skup uspjela dovesti  najavljeni broj svojih pristalica. S pravom se može  pretpostaviti da bi skupovima prisustvovao daleko veći broj nezadovoljnih građana, da vladajuće stranke nisu svoj skup zakazale u isti dan i isto vrijeme kada i opozicione partije. Svi pokušaji da se ovi skupovi odgode, nisu prihvaćeni. Vlast je uspjela zaplašiti i spriječiti mnoge građane da dođu na ovakav skup. Mnogi koji su željeli prisustvovati plašili su se za ličnu sigurnost, jer je vladajući Dodikov režim uz garancije sigurnosti slao upozorenja i sijao strah, naročito kod onih koji se nisu željeli deklarisati ni kao pobornici ni kao protivnici režima. Da su određeni rizici bili opravdani, potvrđuju izjave nekih izvještača da se imena prisutnih evidentiraju.

http://static.klix.ba/media/images/vijesti/160514018.20_xl.jpg

Da bi spriječili nezadovljne građane Rs da dođu na skup, vlasti Rs su izmislile da grupe neprijatelja Rs dolaze iz vana s ciljem da pokrenu nerede i povedu masu ka zgradama Skupštine i Vlade Rs, a ministar sigurnosti Rs Dragan Lukač je upozoravajućim tonom isticao da službe sigurnosti znaju tendencije i namjere i imaju imena potencijalnih izgrednika.

Moto opozicije je osloboditi Republiku srpsku od korumpirane vlasti predvođene Miloradom Dodikom, a moto pozcije “Srcem za Rs- Stop izdaji!, “Sačuvajmo Rs.” Učesnici oba skupa nosili su brojne parole. Opozicija je nastupila sa parolama „Dole Vlada“ „Mile dezerter“…, a pozicija „Srcem za Srpsku. Stop izdaji“ „Napred Srpska“, “Mile Dodik čuva RS“, itd. Obzirom da su skupovi ocijenjeni kao visokorizični, obezbjeđivalo ih je oko 2.000 policajaca.

Vlast i opozicija Rs podržavaju ratne zločince

Karakteristično za oba skupa, pozicije koja je na vlasti i opozicije je, da i dalje podržavaju najveće  ratne zločince, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji se nalaze u pritvoru i čekaju presudu Haškog suda za najteže zločine, uključujući zločine genocida nad Bošnjacima. Na govornicu pozicije sa predsjednikom Rs Miloradom Dodikom izašao je sin ratnog zločinca Ratka Mladića i u njegovo ime pozdravio učesnike skupa, a na skupu opozicije nastupila je Sonja Karadžić Jovičević, kćerka Radovana Karadžića i  prenijela prisutnima pozdravne poruke svog oca.

Sedam zahtjeva opozicije

Miting opozicije, predvođen stranačkim liderima opozicionih partija:  Mladenom Bosićem, Mladenom Ivanićem, Branislavom Borenovićem, Draganom Čavićem, Aleksadrom Pandurević, Igorom Crnatko… počeo je sa himnom „Bože pravde“ i zahtjevom „Oslobodimo Rs!“

Opozicioni lider, predsjednik SDS-e,  Mladen Bosić u svom obraćanju iznio je vladi 7 zahtjeva: Raspisivanje prevremenih predstavničkih i parlamentarnih izbora, formiranje prelazne vlade koja bi ih provela, rasvjetljavanje političkih ubistava i korupcionih afera, uvođenje prinudne uprave u RTRS, zatražio isplatu dječijeg dodatka, boračkih naknada, potsticaja poljoprivrednicima, te stavljanje van snage odluke o poskupljenju električne energije i prestanak davanja koncesija na prirodne resurse RS.

U svom obraćanju Mladen Ivanić je istakao da je ovo “pobjeda naroda nad režimom i hrabrosti nad strahom.”

Na skupu opozicionara čule su se poruke “Milorade ti si svoje odsvirao” i  podržani  Bosićevi povici „Mile lopove!“.

Miting opozicije pokazuje da je narod nezdovoljan, da režim treba mjenjati. Ovo okupljanje ocjenjuje se kao početak kraja aktuelne vlasti.

Opoziciju Rs njviše boli korupcija, koja je postala temeljna osnova Rs i  Republiku srpsku dovela do neodrživog stanja. Vladajući sloj Rs se enormno obogatio putem pljačke i krađe. Najviše novca iz javnog sektora, putem raznih tendera i pljačke, prešao je u privatne džepove, što ruši bankarski sektor, izaziva krizu, vuče u tešku dubiozu i propast ne samo Rs, već cijelu državu.

Iako opoziciji nije dozvoljena zahtjevana protestna šetnja, po završetku mitinga opozicionari su umjesto prema glavnom Banjalučkom trgu, kako su ranije namjeravali, krenuli maršutom dugom 200 m prema Malti, gdje su ih čekali autobusi za povratak kući.

Vlasti  Rs potpuno ignoriše opoziciju

http://tntportal.ba/wp-content/uploads/2016/05/protesti-u-Banja-luci-537x360.jpg

I na ovom skupu na čelo pozicije uz Dodika su stali: Sredoje Nović, Nikola Špirić, Petar Đokić, Željka Cvijanović…Dodik je na skup došao u pratnji Marka Pavića, lidera DNS, Petra Đokića, lidera SP, radikala Dragana Đurđevića, Sredoje Novića, Nebojše Radmanovića, a na binu se njim u pratnji pojavio i Darko Mladić, sina Ratka Mladića. Govornici vlasti isticali su da su dobili podršku građana.

I ovi Banjalučki skupovi su pokazali da vlast potpuno ignoriše opoziciju. Još jednom se i na ovom skupu Dodik, kao razjaren bik, obrušio na opoziciju, na Bosiča, na Sarajevo… tvrdnjom „Branimo Rs od izdaje“. Za njega je i dalje izdaja kad Srbin ide u Sarajevo…

Dodik je poručio “da je entuitet Rs dražava. Da su jači od sudbine i da mogu samo da ih mrze.“ Na kraju mitinga Dodik je uz pratnju i podršku prisutnih zapjevao „Ne može nam niko ništa…!“

Lideri opozicionih partija cijene da je kontra miting vlasti propao, a Dragan Čavić je zaprijetio ako se vlast ogluši o zahtjeve, da će se protesti za mjesec nastaviti.

Napuklo genocidno jezgra Rs

Sigurno je da će se u narednom periodu voditi mnoge rasprave o karakteru, uspjehu ili neuspjehu Banjalučkih protesnih okupljanja. Biće i ocjena da je aktuelna vlast još jednom poentirala, jer je skup opozicije samo zaprijetio, ali nije uzdrmao stubove vlasti. Spriječiili su opoziciju da se okupi u većem broju i dobili priliku da bolje markiraju i prebroje uticajne protivnike režima, a ujedno  provjere lojalnost svojih pristalica. I sve se to događalo uz budnu pasku Vučićeve Srbije. Ipak, skupovi održani u Banja Luci neće moći dati  potpun odgovor aktuelnoj vlasti Rs na pitanje, ko je za njih patriota a ko po njhovim kriterijima izdajnik.

Mada i aktuelna vlast i opozicija i dalje čvrsto stoje iza svoje genocidne tvorevine, ne može se ne primjetiti da je genocidno jezgro Rs već dobro napuklo i samo je pitanje vremena kada će se raspasti. Nezadovoljstvo sa uslovima života u Rs je toliko poraslo, da ga sve teže podnose svi slojevi društva.

I ovi skupovi su pokazali da su strukture vlasti i opozicija još uvijek nabijeni nacionalnom atmosferom. Ni jedna ni druga strana nije ponudila nikakvo rješenje, nije ponudila ništa novo. Moglo bi se po tome reći, „tresla se gora – rodio se miš“. Vrijeme će pokazati da li je to „miš“ koji će i dalje gristi i rastakati genocidno tkivo Rs ili i dalje podrivati i udarati u temelje države BiH“?

Vlasti Srbije nisu ispustile ni ovu priliku da se umješaju u unutarnje stvari BiH. Apele podrške vlastima Rs s ciljem da se sačuva jedinstvo Rs uputili su iz Srbije premijer Vučić i Patrijarh Srpske pravoslavne crkve. Iako njihove poruke izgledaju dobronamjerne, njihova pozadina ne može da ne zabrinjava.

Različite vizije o Rs

Nakon održanih Banjalučkih skupava, generalno se može zaključiti, da je mnogima u Rs, ali i dražavi BiH, pao kamen sa srca. I onima koji podržavaju vlast i onima koji podržavaju opoziciju. Očigledno je da je Rs sve više podjeljena na one donekle zadovoljne i privilegovane koji podržavaju vlast, i one razvlašćene i nezadovoljne koji su uz opoziciju. Ni jedni ni drugi ne žele nasilno rješevati probleme, već teže to postići demokratskim putem. Svi oni, ili velika većina, je za Rs, samo imaju različite vizije o Rs. Pozicija otpor opozicije tretira kao izdaju, a opozicija insistira na promjenama i govori o korupciji.

Težnje podjelama umjesto sjedinjenju

I na ovim skupovima je istaknuto da je ekonomija Rs mala, nekurentna, sve teže održiva. Prezaduženi smo, kredite potrošene u neproduktivne svrhe vraćamo novim kreditima…U složenim političkim i tešim ekonomskim prilikama u svijetu, umjesto da se zalažemo za objedinjavanje ekonomskog tržišta i političko jedinstvo države BiH, u Rs se nastavlja dalja polarizacija, s ciljem da se očuva genocidno jezgro Rs.

Na oba skupa se čula retorika koja vodi podjelama, a na sjedinjavanju. Vlasti Rs i veliki dio opozicije i dalje  ne žele vidjeti izlaz u jedinstvu zemlje, u približavanju jednih drugima, u sjedinjavanju naroda i teritorija. Izlaz iz neodrživog kriznog stanja ne traži se u odustajanju od principa zasnovanih na separatizmu i genocidnom jezgru. Aktuelna vlast Rs i dalje svoje građane umjesto poslom i kruhom hrane svojom i tuđom  mržnjom, potstiču i pothranjuju sukobe i podjele. Umjesto da se svi usmjerimo ka stvaranju političkog i ekonomskog jedinstva, da obnovimo, proširimo i ojačamo urušenu industriju, damo veće potsticaje poljoprivredi, što prije vratimo ekonomiju makar na predratni nivo, sa kojim bi mogli građanima obezbjediti normalniji život, djeci pravo na školovanje, omladini pravo na rad, penzionerima i bolesnim bezbrižnije i podnošljivije stanje za život koji su zaslužili marljivim radom, u Rs i dalje jača entitetski separatizam.

Počelo se misliti svojom glavom?!

Važno je istaknuti da su oba Banjalučka skupa, sa jednim izuzetkom-  napad na medijskog izvještača, okončana bez incidenata, čemu je doprinjelo jako obezbjeđenje i zatvaranje svih ugostiteljskih objekata za vrijeme održavanja skupova u Banja Luci.

Mada ovi Banjalučki skupovi nisu nimalo približili suprostavljene strane, niti  naznačili nikakve značajne promjene, nisu donijeli nikakva poboljšanja, iz njih bi se mogao izvući zaključak da ljudi u BiH počinju misliti svojom glavom, da svijest u narodu sazrijeva, da se iz dominirajućeg jednoumlja Rs počinje postepeno prelaziti u svjesnije, razumnije i racionalnije stanje.

Vrijeme će pokazati da li će protesti opozicije kojima su vlasti odgovorile na isti način javnim okupljanjem dati pozitvne rezultate, da li će urazumiti aktuelnu vlast Rs, ili će se protesti i dalje širiti i omasovljavati na širem području Rs, pa i u cijeloj državi. Promjene su neminovne, ali se na njih mora još čekati i angažovanije boriti.

Burlington, 14. maja 2016.

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

udik logo

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da će u petak, 13. maja 2016. godine, organizovati aktivnost u povodu godišnjice ubistva dvogodišnje djevojčice Matee Jurić iz Zenice. Polusatna aktivnost će se obaviti na Trgu Alije Izetbegovića u Zenici sa početkom u 12 sati.

Podsjećamo da je dvogodišnja djevojčica Matea Jurić ubijena 13. maja 1992. godine u naselju Radakovo u automobilu svoga oca Drage Jurića. Ona je prva civilna žrtva rata u Zenici koja je stradala od pucnjave iz vatrenog oružja za vrijeme vojne blokade kasarne na Bilimišću. Dok neki tvrde da je u pitanju bio zalutali metak, drugi pak ističu da se na auto pucalo rafalnom paljbom iz neposredne blizine. Do danas nije potvrđeno ko je ubio ovu djevojčicu, a istraga u vezi stradanja Matee Jurić prebačena je 2006. godine iz Kantonalnog tužilaštva Zenica u nadležnost Tužilaštva BiH.

Svojim stajanjem UDIK želi odati počast nastradaloj djevojčici, ali isto tako podsjetiti javnost na ovaj neljudski čin za koji još niko nije odgovarao.

     Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

PRESS SLUŽBA

————————————————————————————————————————————————————-

No: 39 – 05 – 05 / 16

Sarajevo, May 12, 2016

PRESS RELEASE

THE ANNIVERSARY OF THE KILLING OF MATEA JURIC

     On Friday, May 13, 2016, the Association for Social Research and Communications (UDIK) will organize an activity to mark the anniversary of the killing of two years old child Matea Juric. The half-hour activity will be carried out at noon on Alija Izetbegovic Square in Zenica.

Two years old girl Matea Juric was killed on May 13, 1992 in the Radakovo village in the car of her father Drago Juric. She was the first civilian victim of war in Zenica who died by gunfire during a military blockade of the barracks on Bilimisce. While some argue that it was the stray bullet, others point out that the car was fired by automatic firearm at close range. Even today it is not confirmed who killed this child and the investigation regarding the killing of Matea Juric was transferred in 2006 from Zenica Prosecutor's Office in the jurisdiction of the B&H Prosecutor's Office.

With this activity UDIK wants to pay homage to this innocent child, but also remind the public of this inhuman act for which no one was punished.

   The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE

———————————————————————————————————————————————————-

No: 39 – 05 – 05 / 16

Brcko, 12 maggio 2016

COMUNICATO STAMPA

L’ANNIVERSARIO DELLA MORTE DI MATEA JURIC

     L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) informa il pubblico che al venerdì, 13 maggio 2016, organizzerà un'attività in occasione del anniversario della morte della piccola Matea Juric da Zenica. L’attività di mezz'ora sarà organizzata a mezzogiorno sulla Piazza di Alija Izetbegovic a Zenica.

Matea Juric, la bambina da due anni, è stata uccisa il 13 maggio 1992 nel villaggio Radakovo nella macchina del suo padre Drago Juric. Lei è la prima vittima della guerra civile a Zenica, che è morta da fuoco durante un blocco militare della caserma di Bilimisce. Mentre alcuni sostengono che è stato il proiettile vagante, altri sottolineano che l'auto ha sparato da fuoco automatica a distanza ravvicinata. Fino ad oggi non ha confermato chi ha ucciso la bambina. Dal 2006 l’indagine di omicidio di Matea Juric è la responsabilità dell'Ufficio del Ministero Pubblico di Bosnia-Erzegovina.

Con questa attività UDIK vuole rendere ommagio a questa bambina, ma anche ricordare la comunità di questo atto terribile e disumano per il quale nessuno è stato ritenuto responsabile.

L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

SERVIZIO STAMPA

Osman ef. KozlicHadži mufti efendija Osmane Kozliću!
 
Prvo, koristim i ovu priliku da odam veliko priznanje svima onima koji su na bilo koji način doprinjeli da se banjalučka Ferhadija ponovo uspravi i vrati svojim mnogostrukim funkcijama koje je obnašala 414 godina prije nego su je četnici srušili, odnosno prije 7. maja 1993. Posebno priznanje upućujem neimarima koji su svojom stručnošću, zlatnim rukama i pregalaštvom, doslovno iz pepela obnavljali zdanje Ferhad-paše Sokolovića i koje obnavljanje je, kao što je poznato, trajalo skoro 15 godina. Naravno, priznanje upućujem i svim donatorima obnove banjalučke Ferhadije. Danas Ferhadija zrači svojim punim sjajem i Banja Luka, makar vizuelno, ponovo liči na samu sebe. Molim Allaha dž. š. da sve koji su participirali u realizaciji tog historijskog projekta, nagradi iz svoje hazne, kako na Ovome, tako i na Onome svijetu. Amin!
 
Ali, ostat će crna mrlja od 7. maja 2016…..
 
Da, ostat će crna mrlja od dana kada je upriličeno njeno ceremonijalno, svečano otvaranje. Znao sam unaprijed da će to biti politički čin kojem su se, i kao takvom, radovali mnogi Banjalučani, ma gdje da su (a velikom većinom nisu u svome gradu) te svi ljudi dobre volje inače. Dakle, hadži mufti efendija Osmane Kozliću, umjesto da kao novinar i publicist pišem meni najdražu reportažu u životu, a ona je otvaranje moje i naše Ferhadije, prinuđen sam da se Tebi javno obratim zbog grijeha kojeg si učinio prema meni, a posebno prema rahmetli hadži Ibrahim efendiji Haliloviću, muftiji banjalučkom u vremenu kada su Karadžićevi četnici srušili originalnu Ferhadiju i čovjeku koji je sav svoj radni vijek, od 1967. g. do tog 7. maja 1993. proveo kao imam te znamenite banjalučke i bh. džamije. Grijeh i nepravda su učinjeni prema meni jer sam obnašao funkciju predsjednika Odbora IZ-e Banja Luka u vremenu od 21. maja 1992. do 7. novembra 1994., i kao takav trebao sam biti pozvan na otvorenje Ferhadije. Ne samo ja, nego i moj prethodnik Ejub Priliplija te oni koji su to bili poslije mene. I trebala je biti pozvana Emina hanuma Halilović, supruga rahmetli muftije, te njegovi sinovi Emir i Edin! U svim drugim vjerskim zajednicama, siguran sam, takvi bi bili dio protokola svečanog otvaranja, ali eto, kod nas je drugačije. Svjetski smo prvaci u nepoštivanju jedni drugih, bilo pojedinačno bilo institucionalno! U svim drugim vjerskim zajednicama bi bili spomenuti bivši imami, muftije i drugi velikodostojnici koji su bili dio priče te zajednice, posebno onakve priče iz ranih 90-tih i posebno velikodostojnik kakav je bio Ibrahim ef. Halilović, osim kod nas. A kod nas je tako što si Ti htio da tako bude, jer si bio šef parade. Pardon, rahmetli Ibrahim efendija je spomenut na ceremoniji, ali to nisi učinio ni Ti, ni reis ni bilo ko drugi nego biskup Franjo Komarica. On je i Tebi i svima vama koji ste načinili taj propust, spominjanjem rahmetli muftije Halilovića, opalio onako indirektno i gospodski, žestok šamar.
biskup Komarica u Ferhadiji
Spomenut je, doduše, nekadašnji muftija hadži hafiz Mehmed efendija Zahirović, ali samo u političkom kontekstu, odnosno kao jedan od potpisnika čuvene rezolucije banjalučkih muslimana iz 1941. godine. Zašto onda nije spomenuta i njegova antologijska izjava data na njemu uručenu vijest da je srušena Ferhadija, kada je uzvratio: “Hvala Bogu da mi njima nismo srušili crkvu…”!? Ili, zašto nije spomenuto, kada je riječ o efendiji Zahiroviću, da su ga četnici pokušali zaklati preko puta Ferhadije 5. marta 1993. kada se vraćao kući sa džuma namaza iz Ferhadije, ali pod ahmedijom..? O tome se nije, dakle, govorilo, da li zbog toga da se ne kvari idila ili o tome ni Ti ni drugi niste ništa znali. A kako ćete i znati kada niko od vas tada nije bio u Banja Luci ili blizak ovome o čemu govorim.
 
Hadži mufti efendija Kozliću!
 
Velikim se Bogom kunem da moja javna reakcija za nepozivanje na svečano otvaranje nije rezultat neke lične sujete, nego principjelne naravi. Naime, tim gestom si pokazao i Ti i oni koji su pravili protokol (koji nije mogao proći bez Tvoga odobrenja) da ne poštujete funkciju predsjednika Odbora (danas Medžlisa) IZ Banja Luka niti instituciju muftije banjalučkog prije vas i to je ono što ne služi na čast Islamskoj zajednici u cjelini niti aktuelnom muftiji banjalučkom. Zato, puno razloga imam da Ti javno poručim i podsjetim, ako treba  i da nacrtam, da je Islamska zajednica u Banja Luci postojala i prije Tebe i prije vas tamo.
 
Ko je zaslužio da presječe vrpcu?
 
Sigurno je da to nisu zaslužili oni koji su je presjekli. Kakve veze imaju s Ferhadijom većina njih?
vrpca7
Šta se htjelo time postići? Hadži mufti efendija Kozliću! Ferhadija je prevashodno vjerski objekat i ne smije biti poligon za bilo kakve političke poruke ili obračune političkih neistomišljenika, čak ni u ovakvim situacijama kakva je bila njeno otvaranje. Zato, javno se određujem da je najpoštenije i najprirodnije bilo da je vrpcu ispred ulaznih vrata Ferhadije presjekao Alija Ale Mahmutović
Banjalučka živa enciklopedija: Alija Mahmutović Ale je dobra duša Banja Luke
ili Dževad Džedžo Šarić…, ili njima slični koji su nezaobilazni dijelovi Ferhadijine priče u svim vremenima, i prije njenog rušenja i poslije.
 
Pragmatičnost ili podaništvo?
 
Tvoje javno eksponiranje sa političkim prvacima tog entiteta iole politički pismenog posmatrača navodi na dilemu da li je riječ o pragmatičnosti (pehlivanluku, “da se vlasi ne dosjete…”, da se “ne talasa..”) ili pak podaništvu. Ja to vidim kao ovo drugo. Čemu tako, muftija? Nemaš pravo da nas, banjalučke džematlije, ma gdje da smo, predstavljaš kod Dodika i društva na takav način. Jer, mi nismo u Banja Luci ni prije 1992. ni poslije krivo pogledali nijednog Srbina u našem gradu, niti mu razbili prozor, a kamo li učinili nešto gore. A šta je nama učinjeno i gdje smo sve mi, “krivi” i “dužni” samo zato što smo muslimani!? Tvoj podanički odnos u ime svih nas je prelio čašu pozivanjem vladike Jefrema  na otvaranje, koji je rekao to što je rekao, ali je i 1993. godine rekao jednom stranom novinaru koji je posjetio mene i muftiju Halilovića neposredno nakon rušenja Ferhadije da je pitao tog Jefrema za komentar rušenja naše bogomolje, a vladika, ne trepnuvši, doslovno odgovorio: “Bila je na pogrešnom mjestu”! Eh, sada, koji je pravi Jefrem – onaj iz 1993. ili ovaj danas?
Jefrem
Treba se zalagati za reuspostavljanje međuvjerskih, međuetničkih i međukomšijskih odnosa, ali samo sa onima koji nemaju fleka iz neke prošlosti, posebno one iz ranih 90-tih. Ili s onima koji su načinili katarzu. A mnogi nisu, što potvrđuje i onaj incident sa izvođačem četničkih “junačkih” pjesama, ili ono “Nož, žica…”,  sa sjeverne strane kompleksa Ferhadije (ulica Zdravka Čelara) samo dan nakon otvaranja i čemu je svjedočio Mersudin ef. Hodžić. Ali to je već tema za sebe, odnosno priča da se nekažnjeni zločin uglavnom ponavlja. Ne daj Bože da se ponovi onaj najstrašniji!
 
Halalim Ti, ali ako zatražiš halal
 
Da, Tebe, hadži mufti efendija Kozliću, smatram glavnim scenaristom i režiserom ceremonije otvaranja Ferhadije 7. maja ove godine kojim povodom si se prećutno odredio o nama, pa i o meni, nekad čelnim ljudima Zajednice, na način kao da nismo postojali i da sve počinje od Tebe i od vas. To je veliki grijeh i nepravda, muftija! Bez obzira na to, moj odnos prema Ferhadiji ostaje isti jer naša zajednička priča i bliskost datiraju dugo, čak mnogo prije nego si se Ti rodio. Za grijeh i nepravdu učinjene meni, spreman sam halaliti.., ali ako halal zatražiš!
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija

marjan h.U slučaju uznemiravanja gospodina Ibrahima Halilovića doživio sam taj gest kao udar na slobodu govora i čin krajnjeg sarkazma kreatora bezumlja. Ne samo da su omogućili genocid i kulturocid nad Bosnom, poglavito nad Bošnjacima/Muslimanima, nakon što su tokom karikaturalnih sudskih farsi sve učinili da se vinovnici tog genocida puste na slobodu nakon određenog vremena, oni sada prave pritisak na novinara Halilovića i praktično mu prijete…..Poznavajući Ibrahima lično, kao čovjek čovjeka, kao Bosanac Bosanca, znam sigurno da ni on nikada ne bi filtrirao krvna zrnca žrtava i da bi se zauzeo za pravdu nepristrasno, neovisno o tome da li je u pitanju bio pravoslavac, katolik, musliman, ateist, agnostik, jeretik… On svojim istančanim osjećanjem za pravdu i istinu uvijek kao poklonik sedme sile vidi i uvažava pravo i ravnopravnost svake žrtve kojoj su neljudi nanijeli strahovitu nepopravljivu nepravdu. Nema veće nepravde od bespravnog lišavanja druge osobe slobode i života….. Nisam Emil Zola, iako sam unuk jednog drugog također pravdoljubivog Emila, ali glasno uzvikujem s ovog podneblja: „J'accuse!“ (Optužujem!“). Svaki slobodni čovjek lišen svojih osnovnih ljudskih prava i samog života je jedan Dreyfus, dostojan pažnje najšireg publiciteta i intervencije svih socijalnih, pravnih, medijskih instanci…..Podrazumijeva se da krajnje bezobrazan i bezobziran atak na gospodina Ibrahima Halilovića, na njegovu ličnost i osobnu građansku slobodu, posredovanjem službenika Interpola prenesen čak na tlo Kanade, ima zastrašujuće reference. Prije neki dan sam i ja dobio upozorenje iz Rusije, od nekog lobija, da je tema kojom se bavim na svom blogu jako problematična, toliko da bi mi WordPress morao putem međunarodnog suda uskratiti uslugu korištenja njihovog prostora za publikacije, iako sam naveo link preuzetog spornog teksta. Tako to ide, prijeti se medijskoj instituciji tužbom ako mi pruža servis za objavljivanje već objavljenog, a ja nisam čak ni autor dotičnog teksta…..Na makro-planu Bliski istok je epicentar iz kog se šire svi socijalni i ekonomski trusovi, i ujedno, predstavlja poligon na kom se sudaraju geopolitički interesi velikih vojnih sila. Svima je važan taj most koji povezuje Mediteran sa dubljim azijskim prostorima. Sličan poligon predstavlja Bosna…..Na mikro-planu stabilna pozitivna ličnost, jak karakter, filtrirani odgojni uticaji, nikada neće dopustiti da se biće čovjeka od humanog izrodi u nehumano. Nažalost, loši postupci vode lošoj karmi, lošem životnom usudu. Žrtva postaje bezosjećajni dželat koji uživa u bolu, patnji i krvi drugih žrtava, i obratno. Začarani krug krvi. Rješenje je jednostavno, ali, malo je ljudi spremnih čuti, još manje ih je koji su voljni nešto promijeniti…..Dodatna potvrda da Erdoganu kola klize nizbrdo predstavlja vijest da mu potporu uskraćuje Premijer Turske Ahmet Davutoglu koji je podnio iznuđenu ostavku zbog principijelnog neslaganja sa Erdoganom. Šta znači to neslaganje i da mu nije ostavljen izbor može se tumačiti iz dva ugla posmatranja: da kao predstavnik tvrdog krila AK partije nije zadovoljan Erdoganovom nepopustljivošću spram zahtjeva EU o kontroli prelijevanja terorizma u Europu preko teritorije Turske bez pravljenja ikakvih kontraustupaka, ili, da Erdogan njemu zamijera otklon od već zauzetih pravaca fleksibilnijeg odnosa prema dosadašnjim saveznicima…..Za Ahmadinedžada je šteta da je ušao u politiku. Bio je ugledan gradonačelnik Teherana, a danas se može vidjeti kako putuje na posao skupa sa svojim sugrađanima, da kao džentlmen starog kova stoji u punom autobusu. Nije slučajno bio gradonačelnik u jednoj takvoj metropoli…..Kada bih predsjedničke izbore u SAD promatrao u svojstvu bilo kojeg prosječnog državljanina Izraela, bilo bi mi skoro svejedno da li će pobijediti Hillary Clinton ili Donald Trump. Meni su osobno oboje podjednako antipatični i kao ljudi i kao političari. Štaviše, ne smatram ih uopće političarima, već priučenim kalfama koje neko gura na pozornicu kao pajace zabavljati publiku da se ne bi uspavala između dva čina velike svjetske drame…..Detaljniji odgovor na ovo pitanje dao sam prije nekoliko dana u kolumni pod naslovom: „CIA – kaži svoje pravo ime“. U uvodu sam napisao: Amerika je stvorila svjetski terorizam, ona ga infiltrira, dislocira, dozira, brine se da se ne otrgne kontroli. U Bosni očigledno ne uspijevaju da ga kontrolišu…..Izbjeglička kriza je posljedica krize svijesti čovjeka o svojoj misiji. Slobodoumnom samosvjesnom, savjesnom, moralnom čovjeku, nije važno gdje živi, ne sluša nikakve vođe, posrednike i prevodioce „svetih“ knjiga, zna sam odlučiti i odrediti se prema Tvorcu, ima li ga ili nema, slijediti ga ili ne…….Zato i kada završim svoj rukopis znam da i kada bi to bila knjiga podijeljena u desetak tomova, bila bi to tek jedna stranica tuge, prepisana sa lica Plavog Planeta koji je trebao biti nešto sasvim drugo. Izrael, kao što sam napisao, ne predstavlja samo povijesno-geografski već i ontološko-metafizički pojam, i utoliko je, posebno nakon Holokausta, odgovornost njegovog naroda ogromna…..

Poštovani Marjane (da budem malo profesionalniji nego ranije, odnosno da malo promijenim retoriku)! Evo, moj maraton traje i još jedno njegovo prolazno vrijeme treba izmjeriti. I opet, s Tobom! Puno se tema nagomilalo između dva “prolazna vremena” a mi ćemo, zbog nekih limitirajućih faktora, izdvojiti samo neke od njih, a koje žuljaju obojicu i mnoge druge, naravno. Da počnemo od najsvježije te itekako vruće – od one da je nedavno kanadski Interpol tražio i našao slobodnog bh. novinara i osvjedočenog borca za Republiku Bosnu i Hercegovinu, Ibrahima Halilovića i dao mu na znanje da je u njihovoj evidenciji. Kako si Ti u prvi mah doživio vijest o tome?

HAJNAL: Poštovani Bedrudine, čestitam Ti na još jednom velikom jubileju, u pitanju je Tvoj 800-ti intervju i hvala Ti na ukazanoj mi časti da ga moja riječ bar skromnim doprinosom obilježi. Ovo skromnim ne odnosi se na kvantitet, on je zasigurno neskroman. Ali, na Tvoja inspirativna pitanja ne mogu dati kratke i nepotpune odgovore. Mogao bih i lakonski odgovarati. Ali, kad već razgovaramo, smatrao bih ponižavanjem čitalaca ako ne bih iznio suštinu svojih pogleda, a suštinu se mora ne samo hladno saopštiti, već i šire obrazložiti. Šta možemo kad je riječ o pričljivim profesorima koji često objašnjavaju i ponavljaju već poznate stvari! Ali, ovom prilikom ima i novih elemenata, u stilu, u sadržaju, u sintetičko-analitičkoj sveobuhvatnosti, čak i možda malo teže zamjetljivom humoru.

Sada je već sigurno da ćemo uskoro razmijeniti mišljenja kada će se broj razgovora koje si profesionalno obavljao tokom svih ovih godina popeti još više, do fantastične i rekordne cifre. Sa znatiželjom i ushićenjem očekujem taj dan koji će po nekoj mojoj slobodnoj procjeni biti zanimljiv i za Ginisovu knjigu rekorda.

Slobodno novinarstvo nije samo strast, ono je simboličko predvorje slobode govora i slobode individue uopće, indikator je stepena demokratičnosti društva. Ti si toj slobodi dao neprocjenjiv doprinos. Utoliko lakše razumijem razloge uznemirenosti svakog dobrog novinara kada odjekne vijest da je negdje povrijeđena ta sloboda, odnosno, njena esencijalna forma – novinarska živa riječ, hrabro i beskompromisno svjedočenje o istini. Posebno boli saznanje da je u pitanju naš bosanski čovjek, istaknuti i zaslužni novinar Ibrahim Halilović, postavši metom ekstremnog politikantskog nasilja, malicioznosti i zloupotrebe.

Svijet neumitno postaje elektronski kontrolirano mega-selo u kom su svi tokovi života podređeni ukusima najmoćnijih gazda. Jasno je da oni ne bi imali kome gazdovati da nije posilnih koji im se sami dodvorički podređuju i izvršavaju svaki njihov naum, usmjeren posebno na zaštitu sfera vlastitog interesa. U ovom slučaju kada je SIPA u djelokrug svojih manipulacija uvukla čak Interpol, sa sigurnošću se može konstatirati da je došlo vrijeme koje bi se moglo odrediti poznatom i nikad kao ovog trenutka adekvatnijom floskulom – „zbogom pameti“.

U slučaju uznemiravanja gospodina Ibrahima Halilovića doživio sam taj gest kao udar na slobodu govora i čin krajnjeg sarkazma kreatora bezumlja. Ne samo da su omogućili genocid i kulturocid nad Bosnom, poglavito nad Bošnjacima/Muslimanima, nakon što su tokom karikaturalnih sudskih farsi sve učinili da se vinovnici tog genocida puste na slobodu nakon određenog vremena, oni sada prave pritisak na novinara Halilovića i praktično mu prijete. U ime čovječnosti, savjesti i morala, on ne dopušta da se opstruira istraživanje krivice počinitelja ratnih zločina nad civilima i da se zločinci zakonski procesuiraju sukladno njihovim zlodjelima. Zato što je neka izopačena ideologija dovela žrtve bosanskih Muslimana u vezu sa muslimanima sa drugih geopolitičko-povijesnih destinacija određenih kao nepoćudnim za križarsku tradiciju Europe, po „logici“ te sumanute ideologije ceh su trebali platiti posve nedužni ljudi. Da slučaj bude morbidniji, ta ista križarska „civilizacija“ previđa da se Ibrahim Halilović zalaže općenito za pravdu, neovisno o tome prema kojoj je etno-populaciji sistematski vođen genocid. On je baštinik tradicije onih Muslimana koji su se jučer zauzimali kod njemačkih vlasti da se od ustaških zvjerstava poštede banjalučki pravoslavci, kad je sedamdeset najviđenijih banjalučkih Muslimana ustalo u zaštitu svojih susjeda. U ovom slučaju u pitanju su nevino stradali sugrađani koje je Ibrahim poznavao i koji su nosili ne samo muslimanska imena već i hrvatska. A nije mali broj bosanskih pravoslavaca stradalih od ruku „pravoslavne braće“ iz Srbije i Crne Gore.

Reagirao si na način na koji ja Tebe poznajem i poštujem, a kao takvog, znam da Te poštuju i mnogi drugi. Oni koji su pročitali Tvoje otvoreno pismo direktoru Državne agencije za istrage i zaštitu Perici Staniću znaju o čemu se radi. No, ja bih da Te pitam slijedeće: da li je to pismo, po Tvojim saznanjima, imalo dovoljno snažan odjek u bh. javnosti i jesu li čuli Tvoje apele i poruke oni koji su to trebali čuti?

Marjan 3HAJNAL: Poznavajući Ibrahima lično, kao čovjek čovjeka, kao Bosanac Bosanca, znam sigurno da ni on nikada ne bi filtrirao krvna zrnca žrtava i da bi se zauzeo za pravdu nepristrasno, neovisno o tome da li je u pitanju bio pravoslavac, katolik, musliman, ateist, agnostik, jeretik… On svojim istančanim osjećanjem za pravdu i istinu uvijek kao poklonik sedme sile vidi i uvažava pravo i ravnopravnost svake žrtve kojoj su neljudi nanijeli strahovitu nepopravljivu nepravdu. Nema veće nepravde od bespravnog lišavanja druge osobe slobode i života. Ko i zašto i u ime čega neko smije mučiti i ubiti čovjeka samo zato što se rodio sa „nepoćudnim imenom“? Ko ima pravo odlučivati o tome da li se neko rodio na pravom mjestu i u pravo vrijeme? Duboko uznemiren i povrijeđen danim okolnostima, da se na tako perfidan i bahat način prijeti svjedoku istine o stradanju nedužnih sugrađana, reagirao sam kako bi morao reagirati svaki dobronamjeran i istinoljubiv čovjek, ne samo kolega po peru. Budući da sam tekst svoga obraćanja direktoru SIPA-e Staniću saopštio u oštrom tonu, za očekivati su različite opcije, ali, nisam posebno zabrinut čak i ako bi se dio njegove ovlasti prenio i na moj novinarski i građanski status, a nema sumnje da imam dovoljno „aferima“ na svim stranama. Osim toga, u tom sam tekstu osvrnuo se na takvu eventualnost da mogu uhapsiti i mene ako žele dodatno potvrditi da je vlada u Bosni strahovlada, nalik režimskom aparthejdu u zemlji visokih zidova, patnje, stradanja, vivisekcije samog duha palestinskog naroda u kom su zastupljene sve vjere i nacije. Ne sumnjam da su se moje poruke čule i da su ih u SIPA analizirali, a neizvjesno je kakav će biti njihov odjek i kakve će korake oni poduzeti, no, rukovodio sam se mišlju da je bitno djelovati preventivno i to baš iz Izraela za koji se obično misli da je monolitan u pogledu ravnodušnosti i zastrašenosti građana da progovore u ime savjesti i čovječnosti. Makar bio i samo jedan glas izoliranog usamljenog glasnogovornika koji nastupa u ime zaštite pravde, dovoljan je. Nisam Emil Zola, iako sam unuk jednog drugog također pravdoljubivog Emila, ali glasno uzvikujem s ovog podneblja: „J'accuse!“ (Optužujem!“). Svaki slobodni čovjek lišen svojih osnovnih ljudskih prava i samog života je jedan Dreyfus, dostojan pažnje najšireg publiciteta i intervencije svih socijalnih, pravnih, medijskih instanci. Osim toga, predsjedavam malom timu odabranih humanista, među kojima sam imenom jedino ja eksponiran za javnost, zbog bezbjednosti ostalih, ali je sigurno da taj tim ima respektabilnu moć nastavka informiranja javnosti čak i slučaju gubitaka među nama. To je jedan od principa preventivnog mišljenja i djelovanja. Ako bi i pao jedan bajraktar/stjegonoša/zastavnik, zastava slobode i humanosti neće ostati ležati na zemlji.

Zadržimo se još malo na ovom slučaju. Naime, može li se atak Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) na Ibrahima Halilovića uzeti i kao udar na slobodu javne riječi, pa i kao paradigma nekih neprihvatljivih i opasnih tendencija u zemlji? Je li to ta Država za koju su se borili pa i danas bore njeni najbolji sinovi ili se ona pretvorila u svoju suprotnost, odnosno u zemlju gdje ne stanuje vladavina prava i u kojoj je jeres javno kazati istinu, bez obzira o čemu i o kome se radi?

HAJNAL: Podrazumijeva se da krajnje bezobrazan i bezobziran atak na gospodina Ibrahima Halilovića, na njegovu ličnost i osobnu građansku slobodu, posredovanjem službenika Interpola prenesen čak na tlo Kanade, ima zastrašujuće reference. Prije neki dan sam i ja dobio upozorenje iz Rusije, od nekog lobija, da je tema kojom se bavim na svom blogu jako problematična, toliko da bi mi WordPress morao putem međunarodnog suda uskratiti uslugu korištenja njihovog prostora za publikacije, iako sam naveo link preuzetog spornog teksta. Tako to ide, prijeti se medijskoj instituciji tužbom ako mi pruža servis za objavljivanje već objavljenog, a ja nisam čak ni autor dotičnog teksta. Sve to podsjeća na vremena Inkvizicije, ali sada obnovljene i još moćnije. Zato, po načinu funkcioniranja vlasti, smatram ova opskurna vremena pripadnim pulsiranju „krvotoka“ svekontrolirajućeg elektroničkog mega-sela. Vremena, koja je najbolje opisao Vladislav Petković Dis u pjesmi „Naši dani“:

Razvilo se crno vreme opadanja, nabujao šljam, i razvrat, i poroci,

podig'o se truli zadah propadanja, umrli su svi heroji, i proroci…

Čovjek više nigdje nije bezbjedan. Nastupila je era demonstriranja gole sile otuđene civilizacije. Možete biti negdje na Antarktiku i očekivati da vas prate, lociraju, a sutra, eventualno, što je trend u ravni najcrnjeg horora, u Matrix stilu, mogu svakog samosvjesnog pobunjenika jednostavno „isključiti“, tim prije ako su mu mimo njegovog znanja i volje još po rođenju implantirali informacioni bio-čip. Izbrišu datoteku i čovjeka više nema. Postaje meta lakšeg odstrela nego što u Americi iz helikoptera u samo par minuta sadomanijačkog divljanja i iživljavanja nečiji „tatini sinovi“ masakriraju čitave porodice divljih svinja. Ili, bezazlenih foka u Kanadi. Ili, tokom lovačkih „podviga“ odstrelom krupnih afričkih životinja dovedenih do ruba izumiranja. Zar je za njih (terminatore) išta sveto poslije istrijebljenih Indijanaca? Nije potrebno čak ni da se na vratima pojavi policijski službenik u civilu i pokaže svoju službenu značku. U takvom okruženju, kao nabildani sirovi reprezentant brutalne represije on je samo pripadnik Ku Klux Klana bez kukuljice koju stavlja noću krećući se kao zlokobna avet s upaljenim križevima, kad su svi slobodoumni ljudi nepoželjni, ne samo zbog boje kože. Dovoljno je da misle svojom glavom i da imaju hrabrosti da se obraćaju javnosti putem medija. Tako, najšire gledano, poruka upućena Ibrahimu je višeslojna i u svojoj suštini uistinu zastrašujuća. Sasvim je jasno zašto su novinari prvi na nišanu i što ih toliko strada svake godine. I nije slučajno što uvijek u sličnim prilikama evociram podsjećanje na Đordana Bruna kojeg smatram bardom i pretečom modernog novinarstva. Ako ikada Vatikan otvori svoj arhiv, a to se neće tako skoro dogoditi, vidjelo bi se da su optužbe pod kojima je Bruno sedam godina isljeđivan i mučen, samo jednim dijelom vidljive, one za koje je katolička crkva dopustila da se učine transparentnim, dok su one glavne vješto sakrivene, a odnose se na Brunova vizionarska upozorenja na opasnost koja vreba čovječanstvo. On je nagovijestio i ovo što se događa našem kolegi Ibrahimu. Ali, mega-nemani je također jasno poručio sam Bruno i svaki njegov sljedbenik da nema te kazne i opasnosti koju neće podnijeti jedan iskreni pravednik. S njim, mislili su da su spalili istinu. Ali, istina je neuništiva. Objavljuje se u bilo kojoj formi, bilo kad.

U takvom kontekstu leži i slučaj Ibrahimove istinoljubivosti. Silnici sebi umišljaju da prinuditi novinara na ćutanje ne znači isto što i pokušaj spaljivanja istine. To je suština pozadine napada na njega, s namjerom da se ućutka kao svjedok. Njegova riječ smeta prvenstveno onim režimskim poslušnicima koji primaju astronomske plate, ne da bi štitili građane, već da bih ih metodama zastrašivanja držali u pokornosti. Takva hajka je sračunata da eliminiše svaki trag o zločinu, ideološkom začetniku genocida, egzekutorima svirepih zlodjela, o korumpiranom sudstvu, o kriminaliziranoj policiji. Čak ni zvanične presude Međunarodnog suda pravde njima ne znače ništa. Naravno, u očima prosječnog promatrača s poštenim stavom prema povijesti stradanja Bosne i njenih građana, jasno se zrcali konstatacija o nastavku veleizdaje u mirnodopskim uslovima i kapitulaciji pred svjetskom zavjerom prema čovječnosti. Za takvu državu, koja to nije zahvaljujući veleizdajnicima, istinski heroji odbrane Bosne sigurno se nisu borili. Ipak, plašim se da je inertnost, što nazivam posljedicom sekundarne smrti, do te mjere ušla podsvijest Bosanaca, da smo u fazi nijemog gledanja već viđenog filma. Donekle stilizovano parafraziram: Prvo su došli po njih, ja sam ćutao, …. kada su došli po mene, nije više bilo nikoga, čak ni da ćuti o mom odlasku i nestanku…

Koliko ja odavde vidim, situacija na Bliskom istoku je, najblaže rečeno, komplicirana sa potpuno neizvjesnim razvojem događaja u vremenu koje je ispred nas. Nekoliko visokopozicioniranih igrača sudjeluje u aktuelnoj i recentnoj bliskoistočnoj priči. Imamo prisustvo Rusije u Siriji, dok se odnosi Izraela i Turske vraćaju na one kada su te dvije zemlje bili strateški saveznici. Budući da živiš tamo, Tvoje viđenje tog kolopleta na Bliskom istoku jeste svakako puno meritornije. Dakle, kako Ti vidiš tamošnju situaciju na mikro i na globalnom geostrateškom planu i posebno da li se to sve prelama i preko leđa naše Bosne?

Marjan 2HAJNAL: Na kompleksno i multidimenzionalno pitanje pokušaću dati bar približno adekvatan odgovor. Na makro-planu Bliski istok je epicentar iz kog se šire svi socijalni i ekonomski trusovi, i ujedno, predstavlja poligon na kom se sudaraju geopolitički interesi velikih vojnih sila. Svima je važan taj most koji povezuje Mediteran sa dubljim azijskim prostorima. Sličan poligon predstavlja Bosna.

Na mikro-planu stabilna pozitivna ličnost, jak karakter, filtrirani odgojni uticaji, nikada neće dopustiti da se biće čovjeka od humanog izrodi u nehumano. Nažalost, loši postupci vode lošoj karmi, lošem životnom usudu. Žrtva postaje bezosjećajni dželat koji uživa u bolu, patnji i krvi drugih žrtava, i obratno. Začarani krug krvi. Rješenje je jednostavno, ali, malo je ljudi spremnih čuti, još manje ih je koji su voljni nešto promijeniti. Kao vegan poručujem ljudima: odrecite se krvi. Naravno, Kainovi potomci ne samo da ne žele čuti, još se i izruguju. A poruga je uvijek vjerni pratilac zločina.

Nažalost, ruganje kao oblik ponižavanja slabijeg, dovođenje istog u inferioran položaj, sastavni je fragment u mozaiku svih etno-mentaliteta. Englezi se vole rugati, kao i Španjolci, Holanđani, Šveđani, Izraelci, Slovenci, Nijemci, Rusi, naši Bosanci nisu izuzetak, … a tek Hercegovci… Poruga je fenomen za koji bi se morala ustanoviti posebna psihološka disciplina. Počinje malicioznim diaboličkim „humorom“ koji gradacijski prerasta u cinizam, ovaj u sarkazam, zatim pljuvanje, podmetanje, insinuacije, mržnju, hajku, na kraju u linč. Jedan od svježih primjera sa tragičnim ishodom je samoubistvo učenika jedne sarajevske škole koju je neko prozvao zvučnim imenom „internacionalna škola“. Poruga ima strašne efekte, a nažalost, tako je prisutna u Bosni da predstavlja sastavni dio odrastanja. Omalovažavanje, vrijeđanje, ponižavanje drugog, prisutno je u porodici, vrtiću, školi, u medijima, sportu, da ne govorimo o ostalim društvenim institucijama od vitalnog značaja. Čitavo bh. pravosuđe je jedna velika poruga. I ruglo. Kao i policija. A i zdravstvo fundirano ne na principu stručnosti, već na nepotizmu.

Na makro-planu, čuje se da su SVI ONI, ili, OVI, zli i genocidni, i takvom „mudrom“ parolom lansira se teza o kolektivnoj genocidnosti, što je nonsens. Ne postoji tako nešto. S druge strane, ekstremi bez ikakvih zazora i moralnih skrupula zagovaraju amnestiju Alojzija Stepinca, Maksa Luburića, Draže Mihailovića, pa čak i samog Hitlera. Pjevaju se pjesme rugalice najružnijeg tipa. Poruga je prenesena na plan političkih obračuna. Internetski komentari vrve brutalnom ksenofobijom. Na cijeni je Marko Perković Tompson (iz sela Čavoglave, šibensko-kninska županija), provatikanska inačica jednom Amfilohiju ili Filaretu, a na kraju, svi prstom pokazuju na Izrael kao dežurnog krivca. Kao da sprave za mučenje i krst za raspeće nisu izumili Rimljani. Danas te instrumente smrti zamjenjuju kreditne kartice, Coca-Cola, Monsanto, Chemtrailsi, skupi automobili, modne piste, kinematografski spektakli, šlageri, Reality Show, izbor Miss svijeta, Hollywood, Facebook, Eurosong, kruzeri, aukcije, kockarnice, loto, dodjela Nobelove nagdrade… U svemu prisutan snobizam i manipuliranje kolektivno nesvjesnim…

Kad se spominje Turska, znam da uvijek damarima Bošnjaka prostruji melos ne tako daleke prošlosti. Međutim, život nije izolirani fragment modela pod staklenim zvonom. „Kraj tanana šadrvana“, „Emina“, eto, sticajem okolnosti, djela su ne-Muslimana, Heinricha Heinea (za kog kažem da je moj srodnik), Alekse Šantića… Sama sevdalinka-tugovanka neodvojiva je od tragike Jevreja Sefarda, koji upravo u Bosni i Turskoj dobiše azil, mogućnost da prežive. Turski sultan Sulejman Veličanstveni i njegovi sinovi ženili su Jevrejke. Nije onda slučajno, kad se sav taj povijesni ambijent sagleda kao jedan sistem međusobno uvjetovanih interakcija, da je čovječanstvo sazdano podjednako na genetskim koliko i duhovnim vezama i da su svi ratovi besmisleni i suvišni. Naš svijet, u kulturološkom pogledu predodređen za ljepotu i dobrotu, nepotrebno je kroz kontrapunkt smislu i logici osuđen na dominaciju bezumlja i tragike.

Često, bar tranzitno na putu za Bosnu, proboravim neko vrijeme u Istanbulu, i ne mogu a da se ne divim harmoničnoj sintezi moderne arhitekture naslonjene na stara urbana jezgra. Transport, posebno pomorski, omogućuje moćna flota brzih brodova koji prevoze domaće putnike i turiste… Turska planira sagraditi najveći aerodrom na svijetu, ima idealan položaj između tri kontinenta. Ako neko zamišlja Turke kao romantičare zanesene nirvanom akustike saza i karasevdahom, kasni u svom poimanju bar dva stoljeća. Turci su dinamični i vrijedni ljudi. Njemačka zna koliko duguje turskom pečalbaru. Zadivljujuće je i to da se Turska uspjela osloboditi duga prema MMF.

Da nije imperijalističkog odnosa prema maloj Bosni, građenog i podržavanog putem militarizovanog, u nekim dimenzijama okrutnog i iskrivljenog vjerskog učenja kojim se osvajala Europa, čovjek bi poželio da Bosnom i danas upravlja neki moćan i pravedan sultan. Jer, morala se uspostaviti neka ravnoteža nadirućem barbarskom antisemitizmu/antiarabizmu koji bi, da mu Turska nije pružila otpor, zbrisao kompletan Bliski i Srednji istok. Ta tendencija osvajanja i pokoravanja predvorja Azije je prisutnija danas nego prije dva milenija kad su Levantom dominirali Rimljani. Sulejman Veličanstveni je promijenio odnos snaga stvorivši najveću imperiju poslije Džingis Kanove. Kasnije, iscrpljena ratovima a i duhovno oslabljena i usamljena, Turska se prilagođavala, sklapala čudne paktove, sa Njemačkom, sada sa Amerikom, nepotrebnom aneksijom dijela Kipra izgubila povjerenje susjeda koji će tražiti trenutak revanša zemalja bizantskog pravoslavnog naslijeđa. Ruski neproglašeni car Putin otvoreno govori o tome, koristeći stanje u Siriji, da će vratiti Konstantinopolj. Sirija je kao i Bosna samo uvertira u veliki obračun sila koje prekrajaju svijet prema mapama Novog svjetskog poretka. Članice NATO saveza imaju obavezu svih prema jednoj od ugroženih, međutim, Putin je ušetao u Siriju, kao ranije u Gruziju, ili Ukrajinu, držeći u strahu Europljane koji su dokazali svojom apsolutnom apatijom koliko su „spremni“ da se suprotstave sibirskom mačo namčoru, trenutno najbogatijem i najmoćnijem državniku. Čini se, ali samo čini, da neo-otomanist Erdogan kao da ne shvata da je zahvaljujući svojoj dodvoričkoj ulozi našao se u klopci, da je samo blijeda slika oca moderne Turske, Kemala Ataturka. Revizijom Ataturkovih reformi vratio je Tursku u vremena bezizlaza, njen renome se vrtoglavo obrušava, poglavito zbog upornog odbijanja priznanja genocida nad 1,5 milion pobijenih Armena, zbog logističke vojne podrške snagama NATO prilikom bombardovanja Iraka i Afganistana, zbog represije nad Kurdima, zbog podrške ISIL-u u Siriji… Ukratko, Turska se našla pod lupom svih za koje se moglo smatrati da su bili njeni saveznici. Sada već vidno oslabljene pozicije, Erdogan se prilično uspaničen ponovo približava izraelskom satrapu Netanyahuu. Više i ne spominje Palestinu, a galamio je da će lično doploviti do obala Gaze da je deblokira. Sada se hvata za posve sumnjivu pruženu mu granu i samo Svevišnji zna da li će mu ona pomoći da se ne uruši ekonomski i geostrateški gorostas, što Turska jeste, htio neko priznati ili ne. Erdoganu sigurno nisu nepoznati planovi sila tame sa kojima je sklopio partnerstvo da na kraju i njemu skrešu krila. Zato je nervozan, ponovo se obračunava sa radnicima koji su htjeli obilježiti 1. maj.

Dodatna potvrda da Erdoganu kola klize nizbrdo predstavlja vijest da mu potporu uskraćuje Premijer Turske Ahmet Davutoglu koji je podnio iznuđenu ostavku zbog principijelnog neslaganja sa Erdoganom. Šta znači to neslaganje i da mu nije ostavljen izbor može se tumačiti iz dva ugla posmatranja: da kao predstavnik tvrdog krila AK partije nije zadovoljan Erdoganovom nepopustljivošću spram zahtjeva EU o kontroli prelijevanja terorizma u Europu preko teritorije Turske bez pravljenja ikakvih kontraustupaka, ili, da Erdogan njemu zamijera otklon od već zauzetih pravaca fleksibilnijeg odnosa prema dosadašnjim saveznicima. Erdogan je zvaničnicima Europske Unije poručio da neće promijeniti svoj anti-teroristički zakon u zamjenu za bezvizni režim putovanja. “Vi u EU dozvoljate teroristima da grade šatore, a onda nama, koje napadaju terorističke organizacije sa svih strana, kažete da ublažimo anti-terorističke zakone u zamjenu za vize?! Neka svatko ide svojim putem!”. Kako će se novonastala kriza odraziti na položaj samog Erdogana ostaje da se vidi, ali je za očekivati da će relativno lako popuniti upražnjeno mjesto Premijera države. Dok ovo pišem Davutoglu je upravo držao govor u prilikom otvorenja obnovljene Ferhad-pašine džamije u Banja Luci, u prisustvu i Milorada Dodika, koji je u nekoj smušenoj pognutoj neprikladnoj pozi nezgrapnog klovna pokušavao prikriti da je prisutan tu i da čuje riječi o 78 miliona građana Turske koji su uz Bošnjake. Teško je ne zapitati se, a gdje su bila „turska braća“ kad je Ferhadija rušena, kad su se događali Ahmići, Sarajevo, Mostar, Bijeljina, Prijedor, Višegrad, Goražde, Brčko, Bosanski Novi, Zvornik, Srebrenica… Da li su Ahmet Davutoglu i Recep Tayyip Erdogan osudili izdaju u Daytonu i šta su učinili da se ona ne dogodi? Da li su podržali Bošnjake u zahtjevu za ratne reparacije od strane država agresora? Lako je pred studentima u Indoneziji porijeklom iz Bosne roniti suze na vijest o rušenju Ferhadije, još je lakše post festum pred ožalošćenim starim nanama izigravati dobrotvora i zaštitnika. Lijep je gest da je došao, ali, doći u svojstvu odlazećeg Premijera, djeluje cinično, kao i sve prethodno vezano za indolentni stav Turske prema bosanskim Muslimanima/Bošnjacima koji su stradavali pod nazivom „Turci“ (!), s pogrdnim prizvukom i psovkama „turskih majki“(!) od strane goropadnih četničkih nemani. O toj indolentnoj „majci“ trebali bi položiti račune Mustafa Cerić i Bakir Izetbegović, odnosno, o novcu i zlatu turskih donatora kojeg su umjesto na naoružavanje boraca ARBiH preusmjerili na svoje bankovne račune.

Gdje bi u svemu tome trebala biti Bosna, sa nedovršenom pričom o Hercegovini kao žrtvovanoj teritoriji za račun Sultanata? Ili, u prostoru iza paravana, za još jedan briljant Kraljičine krune? Ili, za Kominterninog nasljednika Putina Groznog? Ili, za Centralni sef „Svete stolice“?

O svakoj od ovih naizgled konfuzno nabacanih rečenica morala bi se izdvojiti teza za posebnu studiju. Ali, čitaoci koji znaju razmišljati dogradiće sami ovu sliku olujno uzvrtložene stvarnosti.

A, ima li u Teheranu išta nova, s obzirom da je otišao Ahmadinedžad a došao Rouhani? Konkretnije, da li se spomenuta personalna promjena u kabinetu šefa Države (ne računajući onog duhovnog, naravno) osjeti u regionu pa i šire i na koji način, eventualno?

HAJNAL: Za Ahmadinedžada je šteta da je ušao u politiku. Bio je ugledan gradonačelnik Teherana, a danas se može vidjeti kako putuje na posao skupa sa svojim sugrađanima, da kao džentlmen starog kova stoji u punom autobusu. Nije slučajno bio gradonačelnik u jednoj takvoj metropoli. Istini za volju, njegovi vatreni antiizraelski govori bili su predmetom kritika, demonstrativno su se napuštale sjednice u UN za vrijeme dok bi on govorio, ali, mora se imati u vidu da su svi današnji političari tek glasnogovornici u ime onih koji iz sjene vuku konce svjetske politike. Iran ne bio bio to što jeste da se pita samo njegove građane. Takozvana „Islamska revolucija“ nije ni slučajno samonastala. I, zar bi u odnosu na duh izvornog Islama išta smjelo biti „revolucionarno“? Čak ni jedan bombastični rogobatni Kim Jong-un nije više do marioneta velikog kineskog zmaja. Uvijek iza prividnih političkih monada i umišljenih gromada nalik velikim balonima od sapunice kriju se u neprodornoj sjeni oni koji „vedre i oblače“ pozornicom svjetske političke scene. Nisam jedan od nekritičkih fanova teorija zavjere, ali, i ne ograđujem se od njih. Na osnovu katastrofalnih posljedica mogu se naslutiti i uzroci i uzročnici. Nisam neki iz mase Izraelaca koji u Iranu vide samo prijetnju po opstanak obnovljene jevrejske države, neprijateljsku silu koja poziva na bacanje u more Malog Sotone kojeg štiti Amerika, njegov pobratim – Veliki Sotona. No, nemaju li oni upravo u Iranu svog srednjeg brata, također Sotonu? Koji skupa s njima priziva Harmagedon, Apokalipsu, Qayamet? Prisustvo pazdarana u Siriji i Jemenu to jasno potvrđuju.

Izrael je velika mistična nepoznanica. Zar bi ikada Mosad izveo ijednu uspješnu akciju da nema svoje pouzdane agente u nukleusima tajnih udruženja i najpovjerljivijih centara tehnološkog razvoja u zemljama koje mu najviše prijete? Oni ne bi ni u čemu uspjeli da se sam hegelijanski Apsolutni Duh ne brine da on sam opstane. Laici navikli ili poučeni da monohromatski posmatraju odnose i proporcije veličina te finese ne razumiju i zato jednostavno mrze sve što ne razumiju.

U cilju ograde od nagađanja i pripisivanja pristrasnosti, moram naglasiti da osobno ne samo da nemam ništa protiv Irana, štaviše, često gledam iranski program „Sahar 1“ na Bosanskom, vijesti, filmove, edukativne programe. Uglavnom, simpatični, dobronamjerni i pametni ljudi. Neke od njih sam upoznao u samom Izraelu. Poredim mentalitetne odlike Iranaca i Izraelaca. Nema ih. Širokogrudnost kao i nagli tersluk, isti. Kad se malo pažljivije osmotri psihologija tradicionalno odgojene Iranke i religiozne Izraelke, nema razlike, niti u odijevanju, niti u kuhinji, niti u ponašanju. Iste intrige, tračevi, suprotstavljanja, inat, sklonost dominaciji. Ako je riječ o sankcioniranju učešća u „nezakonitim radnjama“, kao što je „uvreda porodične časti“, Iranci posegnu za kamenom, Izraelci obično upotrijebe vatreno oružje. A nevidljive modrice niko ne broji jer se ne vide pod odorama. O ožiljcima na duši znaju samo Bog i najbliže osobe, a nekad ni one. Sa teokratima, kućnim diktatorima, nije se igrati, oni su kapitalisti/kapitalci/robovlasnici i nikada neće prihvatiti žensku naklonost komunizmu.

Iranci kao potomci Perzijaca su stari narod, kao i Izraelci, sa drevnom kulturom. Zato nerado gledam na vječito prisutnu matricu post-šahovskog perioda kad je otpočela orkestrirana hajka i proglašavanje Izraela za univerzalnog krivca. Vispreniji motritelji proniknuće u bipolarnu dijalektiku Bitka i razumjeće zašto je nemoguće da Izrael nestane, a Iran opstane. Ima tih krivaca puno, ali, batina mora izgledati da je u rukama jednoga. A batinaša koji batinaju po civilizaciji kao po bubnju, ustvari, buretu baruta, ima svih boja i profila. Niti je Putin cvećka kao što ga rusofili zamišljaju, niti je Obama toliko crn koliko se i meni samom činio. Uvijek se nađe neko ko je crnji. Može on biti i „zlatokos“, ali, veoma crn u duši.

Nasuprot sentimentalizmu prisutnom u Bosni već prema samoj činjenici da se negdje tamo daleko dogodila „revolucija“ i to još „islamska“, tvrdim da je ogroman dio bošnjačke populacije zaveden, da kleronacisti i novokomponovani vjerski šegrti samo radi lake zarade „u ime odbrane Islama“ suptilnim indoktrinacijama regrutuju omađijane mlade fanatike za rat u Siriji, sada već i u Jemenu. Američki saveznici, Saudijskom Arabijom predvođeni, provociraju veliku oluju koje neće biti pošteđene zemlje Perzijskog zaljeva. Iranci poručuju američkom političkom i vojnom rukovodstvu da nemaju šta tražiti u Perzijskom zaljevu, „On je naša domovina“, izjavio je iranski ministar obrane Hossein Dehghan, na Petoj međunarodnoj konferenciji o sigurnosti, nedavno održanoj u Moskvi, na kojoj je sudjelovalo oko 500 predstavnika vojnih i političkih institucija iz više od 80 država svijeta, predstavnici UN, Europskog vijeća za sigurnost i suradnju (OESS). Osnovne teme konferencije bile su borba protiv terorizma, sigurnost u azijsko-pacifičkoj regiji, o odnosima EU i Rusije. Kuriozum samita je upadljivo jačanje bilateralnih odnosa Rusije i Irana. IRNA (Iranska državna agencija) izvještava da su Rusija i Iran pripremili konkretne prijedloge o vojnoj suradnji u zajedničkoj borbi protiv terorističkih organizacija u Siriji, izgradivši savez Iran-Irak-Sirija-Rusija-Hezbollah. Ovaj blok svakako će biti krupan zalogaj za NATO, Izrael i neki novi pakt arapskih zemalja, a ne treba isključiti iz vida i stanje u nuklearizovanom Pakistanu koji se svakog trenutka može prikloniti proruskom savezu, pri čemu bi takva promjena ravnoteže znatno išla u prilog tezi o regionalnom ratu. Ključnu ulogu ipak bi mogla imati Kina koja je već pripremila planove za suradnju sa Rusijom.

Bošnjačka Ulema je neodlučna, sa masom izbjeglica došao je i veliki broj doktrinara rata koji su već jednom na interveniranje State Departmenta udaljeni sa tla Bosne. Takvom stanju pogoduje daytonska podjela zemlje. U procjepima političkih tektonskih polja nagomilava se ogroman potencijal novih opasnosti po mir. Dok s jedne strane Britanija, Švedska, Francuska, Portugal, Mađarska, sve više nagovještavaju odluku o napuštanju EU, u Bosni se zagovara opcija pridruženja. Scenarij potpune konfuzije. Niti su nam potrebni Iranci i njihova „revolucija“ (ne zaboravimo kako je započela, spaljivanjem stotina živih tinejdžera-posjetilaca bioskopskih predstava), niti nam trebaju Turci, ni Nijemci, ni zagovornici velike Albanije, ni simpatizeri Rusije, ne trebaju nam vatikanski otimači Bobovca, Travnika, Jajca, kojima se svaki čas priviđa „Gospa“, ne trebaju nam oni koji ponovo otpisuju Sandžak i Sutorinu, ne trebaju nam oni koji veličaju vrijednost „Sarajevske Hagade“ a direktno doprinose da se šepuri jedan kriminalac Dodik kojem treba Andrićgrad, sebi dodijeljen u miraz ženidbom sarajevske „mlade“ sa Gorice. Opstati možemo samo ako protjeramo špijune tih „velikih“ i „malih“ mladoženja, usjedjelih tranvestitkinja, bjelohljebaroša, nesposobnih i ishlapjelih „junaka“-politikant-verbalista, ako ih sve svedemo na visinu njihovog nemorala i nepoštenja, neznanja, hohštapleraja, na mjeru i dimenziju njihove veleizdaje. Pred svakom školom u Bosni, na svakom trgu, ako već ne bista Kulina Bana i Kralja Tvrtka, trebala bi bar biti ploča sa natpisom-riječima besmrtnog Huseina Kapetana Gradašćevića: Boga se bojim malo, sultana nimalo, a vezira k'o dorata svoga. Ako se već neko bude krštavao, sunetio, da se tim molitvenim riječima bude krštavao, ili ih na bajrak sa zvijezdom s polumjesecom pisao, da naslijedi bar to jedino pravo herojstvo u službi Bosni, kao dokaz da se za nju ima glavni razlog svog postojanja, kao odabranik sudbine što „za ljubav glavu gubi, i umire kada ljubi“. [Ah, ne znam otkud mu to, al’ velik bješe onaj alčak, moj rođak Heinrich Heine. Nisam se ja slučajno rodio u Bosni, pod piramidama – hajd’ bile il’ ne bile, kraj Bosne prohodao, bezizgledno zaljubljen u moju Muslimančicu sa Šadrvana što ne šće ni da čuje – kao da je stvarno sultanova kćerka mila… E, moj Heine, prokleo i Tebe neko za najveći „grijeh“ – ljubav? Ali, i zbog Tebe, moj vrli pjesniče, sveti je, posljednji i jedini moj zavjet/amanet: da se očisti cijela Bosna od nečisti, posebno Vrelo pod Igmanom, do nivoa obnovljene pitkosti, ili, nečije izdajničke glave da lete!]

Odlaskom Ahmadinedžada promjene su negativne po sam Iran. Od ranije prisustvo mržnje prema „cionističkom režimu“ popelo se na sedmu oktavu, još samo nedostaje novi združeni rat arapskih zemalja protiv Izraela. Dvije su stvari neshvatljive: generalna mržnja prema svim Jevrejima koja se generira iz Irana, i mržnja koja se generira iz Bosne. Skoro četvrt stoljeća živim u Izraelu i za to vrijeme nikada nisam čuo niti od najekstremnijih židovskih ultramilitantnih desničara da zagovaraju uništenje Irana, ili, da generalno mrze sve muslimane. A sadašnji zvanični Teheran, u tome bitna razlika, rasadnik je generalne mržnje prema svemu što je „cionističko“ i da je jedino rješenje da se Mali Sotona kompletan uništi. Svemu tome platforma je navodna skrb, a ustvari, dušebrižništvo nad Palestinom, koja je ukalkulirana žrtva, cijena za vlastitu samopromciju Irana u regionalnu silu. Sa takvom mržnjom odgajaju pripadnici libanskog Hezbolaha svoju djecu, tome istom i pripadnici palestinskog Hamasa uče svoju djecu već u vrtićima. Čije je to „rješenje“ za „cioniste“? Da li Qur'an zagovara totalnu mržnju prema svim Jevrejima do uništenja? Takve mržnje nije bilo do pojave Velikog muftije jerusalimskog Hadž Amina al-Husseinija koji je navodno ubijedio Hitlera da počne sa istrebljenjem Jevreja. S obzirom da je Hitleru bio jako potreban jedan takav saveznik na Bliskom istoku koji bi mu dobro došao za potiskivanje Britanaca iz te ključne regije, nije nemoguće, a nije bilo ni teško, da je potpao pod uticaj Hadž Aminove uništiteljske strategije. Naravno, čak i da je tako, to Hitlera nimalo ne amnestira krivice za Holokaust. Druga, ne manje mračna strana te „medalje“ je ostavština Hadž-aminovske patološke mržnje naslijeđene kao fatalni virus u Bosni. Teško mi je shvatiti i ne mogu prihvatiti da danas, 71 godinu nakon što je zvanično pobijeđen fašizam, upravo u našoj Bosni žive ljudi koji na tako strašnoj osnovi mogu mrziti i vrijeđati sve „cioniste“ (nedavno sam izljeve te ubilačke mržnje praćene prijetnjama, baš ničim izazvanim, osjetio i sam na svojoj koži, i to od „Bosanca“, dojučerašnjeg „prijatelja“ na Fejsbuku). Na tom nesretnom Fejsbuku svakodnevno pronalazim eksplicitne tragove nevjerovatnih izljeva verbalnog otrova, pa se moram zapitati ko uspjede do te mjere unesrećiti i zavesti Bošnjake-Muslimane? Zar je to zaista primjereno duhu Islama? Da se na principu automatizma na riječ Palestinci odmah spominje Hitler? Ali, to je žalosna realnost prisutna u Bosni, realnost koju je vješto iskoristio Milorad Dodik da tu mržnju preokrene u svoju korist, manipulirajući izraelskim javnim mnijenjem, osjetljivim na riječ „rješenje“, odnosno, Hadž Aminovu doktrinu „konačnog rješenja za Židove“. U više navrata sam bio prinuđen dokazima demantovati nebulozne i krajnje maliciozne tvrdnje da Jevreji rade Palestincima ono što je Hitler radio njima, pa da to ne ponavljam. Žao mi je Iranaca koji žive s takvom mržnjom, žao mi je Sirijaca na koje su se kao posljedica te mržnje obrušile sve sile neba i zemlje (uslovno i posve nenaučno, nazivam takav epilog osvetom jevrejskog Boga), žao mi je djece Hamasovaca i Hezbolahovaca koje njihovi očevi oblače u ratne uniforme, opasane eksplozivom i koje odgajaju kao buduće „šehide“, kojima je jedini cilj da uđu u neku školu, sportski centar, u autobus, na pijacu, da na bilo kojem javnom mjestu ubiju što više „cionista“, “okupatora”. U znak lažnog sažaljenja Palestincima donira novac čak i jedan Ronaldo o kom se ne zna da je baštinik antijevrejstva preživjele portugalske Inkvizicije. U Gazi ne bi bilo gladi i ne bi bili podignuti toliki zidovi da taj novac nije trošen na kupovinu oružja za “šehide”. Novim generacijama se u njihovim domovima, školama, džamijama, ne govori o tome što potvrđuje arheologija, da su Jevreji tu živjeli prije pet i kusur hiljada godina, da jeste na južnom priobalnom području živjelo pleme Plištim, Falestinajim, preci Palestinaca, koji su Jevrejima ukrali njihov Božji Zavjetni Kovčeg, ali su im ga i sami vratili opečeni kaznom nebeskom, i, koji nisu bili zavedeni homeinijevskim fanatizmom sveuništenja Cionizma. Pa, nisu li, u krajnjoj liniji, i muslimani Cionisti? Čiji su hramovi na brdu Cion? Napokon, šta se u Bosni uopće zna o Palestincima? Koliko je grupa među njima, o njihovim unutarnjim podjelama, prinudama, otporu terorizmu protiv jevrejskih civila, suradnji i koegzistenciji? Pošteni i korektni stanovnici Gaze poslije posljednje kalvarije bombardovanja s gorčinom i kajanjem javno pred kamerama znaju uporediti stanje prije uspostavljanja strahovlade Hamasa i poslije, znaju šta su imali i šta nemaju danas, kada je već suviše kasno za mogući povratak na stanje prije zidova i žica, prije eskalacije druge Intifade, a već je u toku neozvaničena treća, obilježena napadima noževima, sjekirama, makazama, na slučajne prolaznike gdje god je to moguće i zapaljivim bocama na putnička vozila i autobuse.

Ne znam da li će vode Bosne uspjeti i za naredna dva stoljeća isprati tu toliko štetnu mržnju koja izravno doprinosi podjelama i fanatizmu iz kog kao iz vrta cvjetova zla klijaju četništvo i ustaštvo, kao neka krstaška „brana“ od „islama“. Niti su oni pozvani da brane hrišćansku/kršćansku Europu, niti su fundamentalizirani Hadž-aminovski handžaristi i islamski anticionisti dobri muslimani. Od te tri grupacije jedinu korist imaju – lažni cionisti. A oni mrze Jevreje čak i više od prethodno spomenutih. Zapravo, oni mrze sve Bosance i Bošnjake, bili oni pravoslavci, krivoslavci, jeretici, ustaše, katolici, komunisti, ateisti, budisti, vaišnave, agnostici, bilo koji da su, objekti su neskrivene zavjere. A ko su njeni inicijatori, približno sam objasnio u tekstu „Bosna kao makro-psiho-eksperiment“.

S obzirom da ja ovaj “maraton” već poduže vozim u petoj brzini (kako sam i Tebi rekao u pripremi), nije tako davno bio naš prethodni razgovor. A u njemu sam se dotakao kampanje za američke predsjedničke izbore. No, sada smo već u izbornoj godini, malo više od pola godine nas dijeli od izbora, a izvjesno je skoro 100% ko će protiv koga. Šta bi, viđeno iz Tvoje perspektive, Amerika mogla dobiti (ili izgubiti) ako pobijedi Donald Trump a šta ako to bude Hillary Clinton i kako bi se pobjeda jednog ili drugog kandidata mogla odraziti na čitav svijet, posebno na neka svjetska žarišta i procese?

Marjan 4HAJNAL: Kada bih predsjedničke izbore u SAD promatrao u svojstvu bilo kojeg prosječnog državljanina Izraela, bilo bi mi skoro svejedno da li će pobijediti Hillary Clinton ili Donald Trump. Meni su osobno oboje podjednako antipatični i kao ljudi i kao političari. Štaviše, ne smatram ih uopće političarima, već priučenim kalfama koje neko gura na pozornicu kao pajace zabavljati publiku da se ne bi uspavala između dva čina velike svjetske drame. Postoji nedavno objavljena fotografija na kojoj su u povjerljivom razgovoru Hillary i Laurenc Rockefeller. Zar je nedokučivo o čemu bi oni mogli razgovarati? Za Izrael nije od presudnog značaja da će američkog saveznika predvoditi osvjedočena jastrepka čiji su stavovi prema Palestini poznati još iz perioda mandata njenog muža. Njeni stavovi su čak i ekstremniji od Billovih. Trump nastupa bombastično, s mnogo obećanja kupuje simpatije jevrejskog lobija, govori o prebacivanju američke ambasade iz Tel-Aviva u Jerusalim, i sl. Sama Hillary optužuje Trumpa da će, ako se on dokopa vladarskog žezla u Bijeloj kući, deportovati milione ljudi. Nevidljiva predizborna logistika ukazuje na duboku moralnu krizu u koju je zapalo američko društvo u cjelini. Ako nemaju druge ozbiljne kandidate osim dvoje vodećih predigrača (Ted Cruz je odustao), onda se može naslutiti da će se sve posljedice koje će snaći američko društvo fatalno u jednom interferiranom talasu odraziti na čitav svijet. Jasno je da Hillary nije ona sama, već je u njenoj pojavi sublimirana ista ona politička opcija koju smo gledali u epizodi sa Billom. Da nije već vremešna gospođa, možda bi se moglo priželjkivati da se Hillary domogne trona kako bi se osvetila mužu nekom sex-aferom. Njima „politika“ i jeste upravo to, polje javne pornografije. A to što će za njihovog mandata Bosna, Libija, ili Sirija, biti zasuti desecima hiljada tona bombi sa osiromašenim uranijem, što će milioni ljudi poginuti, ostati trajni invalidi, među njima uglavnom civili, djeca bez roditelja, kuće, zavičaja, svog kulturnog miljea i matične originalne svjetonazorske autonomnosti, zar su se takvi prizori ikada dojmili ijednog američkog predsjednika? Zar su Bill Clinton i njegova žena ikada izrazili žaljenje zbog Bagdada, Srebrenice, Tripolija, Gaze, Homsa…? Zar će Donald Trump donijeti Bliskom istoku i cijelom svijetu blagostanje? Zar će napraviti i najmanji korak da se u Bosni uspostavi njeno političko i teritorijalno jedinstvo? Prema onome što vidimo, njegovim preuzimanjem političkog kormila produbile bi se prvo podjele u samoj Americi, oživjela bi ksenofobija prema Crncima i Hispano-Amerikancima, prema Arapima. Destabilizacija američkog društva je neminovna po zakonu entropije i bez Trumpa, a sa njim niko ne može predvidjeti njeno finale. Represija je u porastu, a već sagrađeni FEMA kampovi-koncentracioni logori planirani za nepokorne buntovnike i nepodobne sumnjivce, spremni čekaju svoje nesretne stanare. Sva infrastruktura je pripremljena za deportovanje i masovne egzekucije, kako u SAD, tako i u Australiji. U Africi i Aziji nisu potrebni logori, stanovnike ili direktno ubijaju ili raseljavaju. U takvim uslovima krajnje je nezahvalno razmišljati o iracionalnim instancama kojima je potreban jedan takav „zlatokosi“ rasist, koji se kamuflira dodvoravanjem čak i vječitom rivalu – Rusiji. Eventualni trijumf te opcije bio bi samo indikator kulminacije krize i sloma ekonomske i vojne dominacije SAD, da će se proces rušenja kule od karata prenijeti na EU, da je svijet ušao u posljednju fazu recesije i regresije uma, da će i bez globalnog rata Planet biti osvojen ideologijom kontrole, da će svoju totalitarnu dominaciju uspostaviti trilateralne i druge slične dinastije sotonista opredijeljenih za cilj da se putem lojalnih, odnosno, korumpiranih vlada provede depopulizacija, da se snagom potčinjenih biorobota zavlada čitavim svijetom. Ako Amerika nema uglednijih kandidata, nije joj trebala ni ova skupa farsa pokazivanja demokratije – nje nema. Nikome ta jeftina predstava nije potrebna osim dokonim i naivnim američkim građanima sklonim senzacionalizmu i učešću u satiričnom dramskom komadu koji sve više postaje potpuna tragedija čovječnosti i čovječanstva u cjelini.

Terorizam ni ovoga puta jednostavno ne možemo zaobići, jer postaje skoro pa svakodnevnica, ne daj Bože i – navika. Široka je, duboka i veoma kompleksna to tema i nije lahko istu jednoznačno analizirati i komentirati. Ipak, pokušajmo se fokusirati na odnos između uzroka i posljedica. Dakle, bavi li se moćni svijet ozbiljno sa mogućim uzrocima terorističkih djelovanja i može li se u konačnici dobiti općeproklamirani “globalni” rat protiv terorizma bez iskrenog (ako u politici ima išta iskrenog!) pristupa analizi uzroka te nemani i bez, da tako kažem, preventivnog djelovanja?

HAJNAL: Detaljniji odgovor na ovo pitanje dao sam prije nekoliko dana u kolumni pod naslovom: „CIA – kaži svoje pravo ime“. U uvodu sam napisao: Amerika je stvorila svjetski terorizam, ona ga infiltrira, dislocira, dozira, brine se da se ne otrgne kontroli. U Bosni očigledno ne uspijevaju da ga kontrolišu. Amerika se brine da budu zamagljene relacije ko je ideolog, ko je instruktor, a ko egzekutor. Skupa sa Rusijom, Turskom, Engleskom, Izraelom, Njemačkom, Iranom, Saudijskom Arabijom, predvođeni Vatikanom, drže Bosnu podijeljenom. Svi su se pobrinuli zbog svog udjela da sruše Titov socijalizam. Sa izraelskim državljanstvom, u samom Izraelu, ja osobno nisam mogao učiniti više od toga da javno u više navrata osudim učešće Izraela u tom sramnom dilu, ali nisam zapazio da su analogne poteze povukli neki grlatori koji se povremeno oglase na internetu. Rizikujući najviše koliko sam mogao poslao sam poštom otvoreno (u doslovnom smislu) laminirano pismo Šimonu Peresu na kabinet Vlade i Predsjedništva Izraela, osudivši njegov prijem Milorada Dodika na crvenom tepihu na aerodromu „Ben Gurion“ i u Knesetu.

nastavak: https://solonovpolis.wordpress.com/2016/04/27/cia-kazi-svoje-pravo-ime-pise-marjan-hajnal/

Za prevladavanje nekog socijalnog stanja potrebne su dobre analize, tj. iskreni pristupi realnosti, da bi se uspostavila dijagnoza, međutim, ako izostane akcija, uzaludne su sve teorije. S druge strane, mnoge vrste akcija mogu biti do te mjere kontraproduktivne da je mnoge bolje da nisu ni poduzimane. Moram uzeti za primjer aktivnost političke grupe Bošnjaka koji su stali iza riječi stranka, demokratija, akcija. Stranka je strana, stranost, i zastranjivanje. Otklon od zvaničnog socijalističkog kursa vlasti radničke partije. Demokratičnost i mitotvorna autokratija ne idu skupa. Akcija je bila antijugoslavenska, antititovska, pa utoliko i antibosanska. Sve te ideološke aberacije u sferi nadripolitičarskog konstruiranja novog stanja, programiranog u velikim okultnim seansama njemačkih, britanskih, turskih, izraelskih, iranskih, ruskih, američkih, francuskih, španskih, mađarskih, bugarskih, albanskih, vatikanskih i ko zna još kojih sve loža, uzrokovale su bespoštedan rat za podjelu Bosne i njenih resursa. A ti resursi su ogromni. Osim toga, Bosna je u centru Europe. Ranije sam dokazivao i dokazao uz pomoć šestara da je Sarajevo u centru „starog svijeta“. Dakle, geopolitički gledano, Bosna je bila primarni cilj u projektu preinake političkog statusa Jugoslavije i, s geostrategijskog stanovišta, u podjeli Europe na klerikalnoj osnovi, prema Novoj Šizmi, sličnoj onoj iz 1054. Sve te fluktuacije praćene su pogromima. U pojednostavljenoj definiciji, sve što je upereno protiv humanosti može se odrediti kao terorizam. Terorizam počinje za trpezom, samo, to je „tabu-tema“ o kojoj sam također često pisao

https://marjanhajnal.wordpress.com/2012/10/06/marjan-hajnal-o-zemlji-krvi-i-mesa/

Terorizam se ogleda u statusu žene

https://solonovpolis.wordpress.com/2013/07/10/najosjetljivija-i-najbolnija-tema-marjan-hajnal/

Terorizam je prisutan u školama. U tvornicama duhana i alkohola. U mesnoprerađivačkoj industriji. U projektnim centrima za hidroenergetske potencijale. U medijskim kućama se često kriju pravi krvožedni manijaci. Za volanom autobusa, kamiona i privatnih automobila često sjede najopasniji teroristi. Njemački maloumni pilot je srušio putnički avion pun djece. Kad se dogodi rat, pa svi ti mali iskompleksirani, neafirmisani, neiživljeni, kriminalizirani, ostrašćeni, bolesni od svoje sujete i minornosti, dočepaju se uniforme i noža, ili kakvog činovničkog i komandnog mjesta, za tili čas pretvaraju se u monstrume. Za razumijevanje korijena državnog i globalnog terorizma, za pokretačke postulate dekadencije, agresivnosti i destrukcije, preporučio bih da se u škole uvede obavezno proučavanje Marxovog „Kapitala“ kao i znatno manje po formatu, ali ne manje značajne knjige Wilhelma Reicha „Masovna psihologija fašizma“

https://www.scribd.com/doc/289219702/Wilhelm-Reich-Masovna-psihologija-fa%C5%A1izma-pdf

Iscrpnije sam na temu analize uzroka terorizma pisao u petodjelnom tematskom serijalu „Korijeni povijesnih lutanja i zabluda“.

https://marjanhajnal.wordpress.com/2012/10/29/korijeni-povijesnih-lutanja-i-zabluda-marjan-hajnal/

“Grijeh” bi bio zaobići i višemjesečnu izbjegličku krizu. I tu, čini mi se, nedostaje priča o uzrocima. Kome je trebao ovaj jad sa stotinama hiljada nesrećnika (naravno, ograđujem se od onih koji se iz drugih motiva eventualno infiltriraju u te kolone) od kojih je do sada veliki broj završio u vodama Mediterana? Ko to igra glavnu utakmicu preko migranata pa i nekih zemalja kroz koje oni trebaju proći na putu do zacrtane ciljne destinacije?

HAJNAL: Otimanje teritorije od jedne grupe ljudi, plemena, naroda, prastari je fenomen koji je obilježio povijest nasilja. Ako bismo napravili kratku anamnezu, retrospektivnu analizu najvećih democida, zabilježenih i opisanih u studijama koje se bave tim strašnim zlom, morali bismo se složiti već prema prvom dojmu, da im je zajednička oznaka neprijateljstvo, ukorijenjeno u mržnji i agresivnom ponašanju prema drugom. A ontološki gledano, riječ je o neispunjenosti Bića samim sobom. Poštujući osjećanja pravih iskrenih vjernika, uvijek kada bih se doticao socio-politoloških determinanti bliskoistočne gnostike, dogme, ili, čisto domena sociologije religija objave, ipak sam sebi dopuštao luksuz iskoraka iz sfera naučnog promišljanja u sferu običnog ljudskog rezonovanja i nazivao zvanične religije – religijama krvi. Nažalost, koliko god se trudio naći argumente koji bi opovrgli tu moju tezu, uvijek bi se ispriječili argumenti surove stvarnosti. Narodi sjevera Afrike i Bliskog istoka utonuli su u žive rijeke prognanika koji se nastoje domoći Europe, a u Europi ih čekaju neonacisti. Suština dijalektičnosti zla leži u njegovom recikličnom karakteru. Zlotvori koriste um u bezumne ciljeve lišene smisla i humanosti. A humanost je najviši smisao postojanja. Kako neko može biti umno biće, a ide rušiti nečiji dom, ubiti njegove vlasnike, nikom krive ni dužne, slobodne ljude? Ako horde zločinjenja svjesno idu da posiju teror, znači da ih je pokrenula neka zla namjera. Povod će naći i kad on ne postoji. Poznata priča o vuku i jagnjetu. Izazov je pljačkašima i siledžijama da kroz ozakonjeno apriorno aboliranje svakog počinjenog zla, otmu i poruše, prognaju, silom i prevarom prevedu sebi. U Drugom svjetskom ratu europski Semiti (Jevreji) su skoro iskorijenjeni. Sada se drugi Semiti (Arapi) dovode u Europu. Njihova se zemlja otima, ruši njihova kultura, oni postaju robovi u tuđini, koje će deportovati, ucjenjivati, razbiti im porodice. Sirija, još ranije Afganistan, Irak, Čečenija, u Africi Alžir, Sudan, Somalija, Eritreja, Angola, Ruanda, Libija… zemlje su koje za svoje tržište žele bankari i distributeri vojne tehnologije. Šta bi radile fabrike oružja da ga nemaju kome prodati? Zato će zavaditi i podijeliti narod na dvije ili tri formacije, naoružati ih, da se pobiju do istrebljenja, a poslije ih još zadužiti kreditima, za obnovu. Uz to slijedi dolazak eksperata čiji je zadatak kako naučiti preživjele da piju Coca Colu i jedu MacDonaldsove hamburgere, da kupuju njihove automobile, njihovo sjeme za nove poljoprivredne genetski modifikovane „kulture“ koje će zamijeniti domaće, prirodne autohtone vrste, da kupuju uvezenu flaširanu vodu pored sopstvenih izvora pitke vode. Ko stoji iza svega toga? Ko je toliko moćan da decenijama priprema karizmatike čija će znanja i talente upotrijebiti za svoje imperijalističke robovlasničke ciljeve? Budući da živim u Izraelu nije mi jednostavno čitati i slušati komentare da „sve su to zakuhali Jevreji“, da je „Hitler pogriješio“. Ne samo da su ti komentari ispod svakog nivoa ljudskog dostojanstva, oni uglavnom promašuju bit krivice. Možda optuženi Jevreji, vječiti „krivci za sve“, doista imaju umiješane prste u većinu transfera, ali, sigurno nisu jedini i ne glavni. Zavisi s kog se stanovišta pristupa fenomenu krivice. Eshatološki gledano, možda je kriv sam Bog. Vjernici će reći da Bog ne može biti zao. No, ko je „nagovorio“ čovjeka da se zaljubi u proljevanje krvi vlastitog potomstva? Da pronađe atomsko, hemijsko i biološko oružje? HAARP oružje? Da planira putem genetike i kancerogenih vakcina desetkovati populaciju na Planeti? Ako su za sve to krivi znanstvenici, mahom židovski nobelovci s posebno programiranim mozgom, onda su talibani u pravu, treba porušiti sve škole, žensku djecu kastrirati, neposlušne nevjerne nepokorne kćeri i supruge prodemokratske prokomunjare kamenovati, žive spaliti, ili, u najboljem slučaju, neka čuvaju ovce i „nezakonitu“ djecu.

Izbjeglička kriza je posljedica krize svijesti čovjeka o svojoj misiji. Slobodoumnom samosvjesnom, savjesnom, moralnom čovjeku, nije važno gdje živi, ne sluša nikakve vođe, posrednike i prevodioce „svetih“ knjiga, zna sam odlučiti i odrediti se prema Tvorcu, ima li ga ili nema, slijediti ga ili ne… Niko samosvjesnog čovjeka ne može uspjeti regrutirati za zlo i da se okrene protiv bilo čijeg brata ili sestre, majke ili oca, protiv samog sebe. Ne treba slušati nikog i ništa osim glasa Prirode. Zato su Indijanci imali najsavršeniju etiku, bez Biblije i Qur'ana, bez bogomolja i pričesti. Zato su skoro i nestali, kao i Eseni, i Bogumili. Eskimi, Aboridžini, Romi… nestaju… Za koga? U ime koga? Da bi se umjesto jednog kulta krvi nametnuo drugi…? Strašan je egzodus izbjeglica iz Sirije. Još je strašnije šta prolaze kada stignu do Makedonije, Mađarske, a mnogi nažalost, hiljade njih, nikada ne stignu, njihova tijela izbace talasi na nekoj od obala Mediterana. Od početka do kraja u tom piru sudjeluju nalogodavci, koristeći korumpirane posrednike. Ponekad me zatekne sopstveno laičko razmišljanje da se Englezi, Francuzi i Nijemci, idući u susret nekoj njima znanoj velikoj kataklizmi, planiraju naseliti na otetim teritorijama, u Bosni, u Iraku, u Libiji, Siriji…

Odavno je i meni poznato da pišeš knjigu “Kontrasti Izraela”. U kojoj je fazi rukopis i kada bi knjiga mogla u ruke onih zbog kojih se i piše – čitatelja?

HAJNAL: Ta knjiga i prije nego je dovršena i objavljena ima zanimljivu povijest. Poništio sam već potpisan ugovor sa crnogorskim izdavačem. Prema drugoj narudžbi postoji interesovanje da se objavi u Njemačkoj, za početak na Bosanskom jeziku. Kasnim, već sam je trebao poslati. Pišem je već skoro petnaest godina i sebi sam zadao riječ da je ove godine moram izložiti sudu čitalaca. Poneke dijelove sam objavljivao na raznim portalima, tako da tematika nije sasvim nepoznata. Činilo mi se povremeno da bi bilo najbolje da odustanem, da je nikada neću uspjeti privesti nekoj zadovoljavajućoj formi, da je konstrukcijski nemoguća, da mi manjka snaga da se uhvatim u koštac sa fenomenima karakterističnim za Bliski istok. Neka poglavlja odudaraju od onih za koja mislim da su dobra. Ali, autori mahom nisu upućeni u tajnu prihvatljivosti njihovog djela. Možda pišu samo za sebe i još ponekog kome će se bar na trenutak učiniti zanimljivom njihova vizija stvarnosti. U knjizi odgovaram i na pitanje „Otkuda ja ovdje?“. Već odavno knjiga ima recenziju koju je napisao Dr. Esad Bajtal. Ona je zapravo davno mogla ugledati svjetlost dana, ali, uvijek mi se činilo da još nešto treba da se dogodi. I doista, događalo se što nisam ni sam mogao predvidjeti ni u najpesimističnijim prognozama. Kontrasti su eskalirali do krajnjih frekvencija mentalne i emocionalne podnošljivosti. Povremene prosjeve idile preplavile su scene brutalnog nasilja i patnje kojoj nema kraja. Uvrijeđen sam i razočaran jer ako se čovjek počne navikavati na prizore zločina prestaje biti čovjek. Opirem se i siguran sam da blizina nasilne smrti nikada neće za mene postati dio „obične svakodnevnice“. Svaki pojedinačan čovjek je knjiga za sebe i niko nema prava umjesto njega, u njegovo ime, da je dovrši. Zato i kada završim svoj rukopis znam da i kada bi to bila knjiga podijeljena u desetak tomova, bila bi to tek jedna stranica tuge, prepisana sa lica Plavog Planeta koji je trebao biti nešto sasvim drugo. Izrael, kao što sam napisao, ne predstavlja samo povijesno-geografski već i ontološko-metafizički pojam, i utoliko je, posebno nakon Holokausta, odgovornost njegovog naroda ogromna.

Hvala i za ovaj razgovor i do slijedeće dvije nule i devetke ispred (ako Bog da), neka Te prati svako dobro u životu i vrijednom humanističkom i publicističkom radu, na dobrobit svih ljudi dobre volje te Bosne i njenih ljudi.

HAJNAL: Hvala Tebi Bedrudine, poštovani prijatelju i kolega (iako su te riječi sinonimi koristim ih obje). Da se u dobru uskoro opet čujemo, uz novi jubilarni broj.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (800)

Small_Red_Rosevrbas-miso

 


kristina coricGodine 2003., tokom kampanje, Gradsko Vijeće Grada Mostara donosi jednoglasnu Odluku o davanju na korištenje devastiranog prostora prijeratnog (R)KUD-a OKC-u Abrašević, a u sudskom procesu 2006. godine OKC Abrašević postaje pravnim sljednikom (R)KUD-a Abrašević, njegovog imena, arhive i objekata u posjedu…..Naš cilj je potraga za alternativnim vizijama i modelima organiziranja svijeta i društva. Nastavit ćemo tražiti alternativna rješenja postojećoj političkoj, ekonomskoj i kulturnoj stvarnosti koja često biva suprotna ljudskim potrebama i težnjama, razara ljudske odnose i razbija društvenu koheziju…..Rad i vrijednosti prijeratnog Abraševića su u mnogočemu inspiracija i vodilja za današnji Abrašević. Nekada najznačanije i najpopularnije okupljalište Mostaraca, amatera umjetnosti, promotora vrijednosti zajedništva, solidarnosti, društvenog angažmana, ličnog napretka i društvene svijesti pojedinca je ono što pokušavamo oživjeti i prilagoditi današnjem i budućem vremenu i potrebama…..Danas organizacija broji 34 redovna člana Skupštine, počasne članove, Savjetodavni i Nadzorni odbor, dok svakodnevni rad centra vode 3 zaposlena u organizaciji, 3 zaposlena u klubu Kosta (društveno-poduzetnička jedinica organizacije), oko 15 honorarnih i projektnih saradnika te oko 15 volontera…..Mostarski Interkulturalni Festival (MIF)“ se održavao od 1998. do 2010. godine, od 2003. godine u organizaciji Abraševića. Festival je nastao na inicijativu francuskih studentskih organizacija Drugi Most i Guernica ADPE, a provođen u saradnji sa lokalnim udruženjima M.I.F.O.C., Mladi Most, ŠkArt, Mirovni projekt, Srcem, Pavarotti i drugima…..Muris Varajić (Foča, 1979.) je gitarista poznat po radu sa imenima poput Tife i Dade Topića i nekoliko cover i pratećih bendova, koji je odrastao slušajući bendove poput Pink Floyd, Dire Straits, Metallica, Iron Maiden i dr. Na ovom koncertu odaje tribute svojim omiljenim bendovima Pink Floyd i Dire Straits…..

Kada je osnovan Centar, kada je bio prestao sa radom i zbog čega te kada je reaktivirao svoj rad i aktivnosti?

ĆORIĆ: OKC Abrašević osnovan je 2003. godine nakon uspješne tromjesečne kampanje za povrat omladinskih prostora koju je provela Mreža omladinskih nevladinih organizacija i kolektiva „Centar“*. Kampanja se provodila pod parolama „Svako ima pravo na krov nad glavom“ i „Abrašević mladima,“ i imala je za cilj revitalizirati rad najznačanije prijeratne amaterske kulturno-umjetničke institucije kao udruženja građana mladih ovoga grada, mladih koji su se pokazali kao najodlučniji borci za zajedništvo i javne prostore/institucije po mjeri građana. Prijeratni (R)KUD Abrašević prekinuo je svoj rad početkom ratnih sukoba u gradu da bi zatim i same zgrade društva bile u potpunosti devastirane. Istu sudbinu doživjelo je i mnogo drugih simbola zajedništva i progresa u gradu. OKC Abrašević, kao nezavisni omladinski i kulturni centar želi biti „most na suhom„ između generacija, ideja i vrijednosti, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kao i čuvar sjećanja na Mostar, njegove javne i kulturne prostore. Sama ideja o osnivanju kulturnog centra za mlade proizilazi iz nedostatka gradskih prostora za rad i druženje mladih kao i iz same nevoljkosti javnih gradskih institucija da podrže rad i razvoj mladih. I dan danas Mostar pored svojih više od 10 javnih kulturnih institucija (također podijeljenih po etničko-političkoj liniji) nema svoj dom mladih/centar za mlade, kao ni usvojenu Omladinsku politiku.
Godine 2003., tokom kampanje, Gradsko Vijeće Grada Mostara donosi jednoglasnu Odluku o davanju na korištenje devastiranog prostora prijeratnog (R)KUD-a OKC-u Abrašević, a u sudskom procesu 2006. godine OKC Abrašević postaje pravnim sljednikom (R)KUD-a Abrašević, njegovog imena, arhive i objekata u posjedu. Iz privremenog prostora doseljava u ul. Alekse Šantića 25, kada počinju i prvi radovi na obnovi sale i kluba. Danas je sala kompletno renovirana dok austrougarska zgrada i dalje čeka na obnovu, što će biti najznačajniji doprinos jačanju OKC-a Abrašević i mladih Mostara.

abrasevic

* Mreža NVO Centar – Mostar Intercultural Festival Organizing Committee, Mladi Most, Alternativni Institut, ŠkArt, Sunčana strana, Mo DJ Union,Teatar SIRA te mnogi drugi neformalni kolektivi mladih i pojedinci. 

Šta, zapravo, promovira “Abrašević”, generalno?

ĆORIĆ: Na ovo pitanje će najbolje odgovoriti Manifest Abraševića.

Manifest Abraševića:
OKC Abrašević nastao je iz potrebe da se pokrene i osigura prostor koji će ponuditi građanima, a posebno mladima, mogućnost za rad i kreativno izražavanje, kulturnu naobrazbu, široku društvenu raspravu, analizu i kritiku sadašnjeg bh. i globaliziranog društva. Abrašević je n(ar)astao iz borbe mladih Mostara za krov nad glavom, za kuću čiji će temelji biti stvaralačka i intelektualna sloboda, ravnopravnost, različitost, društvena odgovornost i solidarnost.

Naš cilj je potraga za alternativnim vizijama i modelima organiziranja svijeta i društva. Nastavit ćemo tražiti alternativna rješenja postojećoj političkoj, ekonomskoj i kulturnoj stvarnosti koja često biva suprotna ljudskim potrebama i težnjama, razara ljudske odnose i razbija društvenu koheziju.

Informirat ćemo građane i raditi na: širenju slobodoumnih ideja, društvene pravednosti, jačanju ljudskih prava, pluralizmu ideja i organiziranja, oslobađanju svijeta i našeg okruženja od diskriminacije, dominacije, iskorištavanja i degradacije prirode.

U našem prostoru, fizičkom i medijskom, ima mjesta za promoviranje različitih društvenih i kulturnih pokreta, različitih promišljanja o svijetu i lokalnoj zajednici, za polemiziranja, diskusije i dijalog.

Našim izuzetno važnim zadatkom smatramo i izravno uključenje u i podršku akcijama koje su povezane sa alternativnim – demokratskim rješenjima, akcijama koje mijenjaju postojeće neodrživo stanje svijesti i temeljno se suprostavljaju getoiziranju, nacionalizmu, reakcionarnim konzervativnim idejama i radikalnim fašističkim, političkim i rasističkim koncepcijama.

Abrašević ne daje mjesta materijalima, idejama i programima koji propagiraju diskriminaciju ili totalitarna rješenja, te time isključuju različitost i mogućnost izbora.
Promoviranje ovakvih stavova i stvaranje alternativnog okruženja rezultat je naše vjere u društvo koje treba biti sačinjeno od svjesnih i aktivnih individua koje znaju vladati svojim životima, a ne osobama koje odluke o svojim životnim pitanjima prepuštaju drugima koji rado odlučuju u njihovo ime. Od nas i naših angažmana, građanskih pokreta i akcija,  zavisi kakav će u budućnosti biti nas svijet i ko će njime vladati.

ABRAŠEVIĆ SCENA
Abrašević scena je otvoreni prostor za različite umjetničke korake i akcije koja prati zbivanja u svijetu alternativne i nove umjetnosti te njihov mogući uticaj na kulturu i umjetnost u BiH i regiji. Zadatak otvorene scene jeste pokrenuti nove poglede na umjetnost i kulturni aktivitet, uvezati i jačati centre nezavisne umjetnosti time stvarajući neophodnu infrastrukturu te pozicionirati urbanu i alternativnu kulturu kao nezaobilazni faktor društvenog napretka.

ABRAŠ MEDIA  
U informiranju javnosti i akcijama ne ograničavamo se na samo jednu kategoriju ili ideju koja bi trebala ispunjavati centralnu ulogu u društvenim promjenama – naš zadatak je da ukažemo na što veći broj konfliktogenih ideja i radnji koji uništavaju čovječnost te da podržimo ideje, kolektive i pojedince koji ulažu svoju kreativnost i rad u promoviranje različitih emancipatornih ideja.

Hoćete li povući neku paralelu između dva ambijenta u kojima je djelovao i djeluje Centar – onog prije 1992. te ovog poslije 2003. koji traje? Jer, Mostar nekad i sad nisu isti, zar ne?

ĆORIĆ: Rad i vrijednosti prijeratnog Abraševića su u mnogočemu inspiracija i vodilja za današnji Abrašević. Nekada najznačanije i najpopularnije okupljalište Mostaraca, amatera umjetnosti, promotora vrijednosti zajedništva, solidarnosti, društvenog angažmana, ličnog napretka i društvene svijesti pojedinca je ono što pokušavamo oživjeti i prilagoditi današnjem i budućem vremenu i potrebama.
Svakako da nije isto raditi onda i sada, u ondašnjem i današnjem gradu i vremenu. Sama činjenica da je nakon rata trebalo početi od ničega i sve nanovo izgraditi u novim okolnostima je ujedno i prepeka i privilegija. Sama ekspanzija OKC Abraševića jos nije doživjela svoj vrhunac i to je proces koji se događa već više od desetljeća a u kojem učestvuju i u kojem će učestvovati nove generacije mladih Mostaraca. Prijeratno, daleko emancipiranije društvo vodilo je brigu o svojim građanima, mladima, radnicima, entuzijastima i društvenim aktivistima i pozdravljalo sve napore za društveni i kulturni napredak, dok današnje društvo s margina nezainteresirano gleda na borbu za kulturu življenja i ljudski dignitet.

Na ovo pitanje odgovore može ponuditi i dokumentarni film „Ime jednog prezimena“ snimljen povodom obilježavanja 85. godišnjice Abraševića. https://www.youtube.com/watch?v=G70ll_BPUkA

Koliko je vas, mladih ljudi, aktivno uključeno u rad Centra?

ĆORIĆ: Od samih početaka na stotine mladih ljudi su učestvovali u borbi za prostor, osnivanju organizacije, rekonstrukciji, iniciranju prvih programa i oblikovanju struktura. Danas organizacija broji 34 redovna člana Skupštine, počasne članove, Savjetodavni i Nadzorni odbor, dok svakodnevni rad centra vode 3 zaposlena u organizaciji, 3 zaposlena u klubu Kosta (društveno-poduzetnička jedinica organizacije), oko 15 honorarnih i projektnih saradnika te oko 15 volontera. Pored toga, više od pola programa se provodi u saradnji sa neformalnim grupama mladih, obrazovnim ustanovama i drugim organizacijama koji na taj način također učestvuju u radu centra.

Šta iz perspektive “Abraševića” znači “Mostarski interkulturalni festival”?

ĆORIĆ: „Mostarski Interkulturalni Festival (MIF)“ se održavao od 1998. do 2010. godine, od 2003. godine u organizaciji Abraševića. Festival je nastao na inicijativu francuskih studentskih organizacija Drugi Most i Guernica ADPE, a provođen u saradnji sa lokalnim udruženjima M.I.F.O.C., Mladi Most, ŠkArt, Mirovni projekt, Srcem, Pavarotti i drugima. Začet na ideji potpunog volonterskog učešća uspjevao je okupiti svake godine između 150 i 300 umjetnika, organizatora, tehničara, volontera i aktivista iz Francuske, Španije, Italije te područja bivše Jugoslavije. Svojom filozofijom korištenja javnih prostora i pravljenja mobilnih programa uspio je motivirati posjetioce na slobodnu šetnju gradom i istraživanje festivalskih lokacija, a samim tim i ukazao na potrebu prostora za rad i stvaranje mladih. Posebno u ranijim godinama time je omogućio prevazilaženje straha od slobodnog kretanja podijeljenim gradom te također potaknuo mobilnost mladih unutar regiona. MIF je na neki način i bio ishodište ideje Abraševića: okupio je mlade grada u zajedničkom radu sa evropskim partnerima, promovirao građanski aktivizam, solidarnost i interkulturno učenje te artikulisao potrebu prostora za rad i izričaj mladih.

Hoćete li mojim čitateljima objasniti pojmove AbrašMEDIA, ABArt i AbrašMEDIA Radio. AbrašMEDIA?

ĆORIĆ: AbrašMEDIA je medijska platforma organizacije. Sukladno svojoj uređivačkoj politici i manifestu, na svom portalu i video kanalu objavljuje odabrane sadržaje o bitnim društvenim i kulturnim temama te promovira incijative i projekte mladih, aktivista i umjetnika. AbrašMEDIA Radio je internetska platforma Abrašmedije zamišljena kao community radio-radio zajednice koji otvara medijski prostor svim zainteresiranim društvenim akterima. Platforma se, nakon godinu dana eksperimentalnog rada, od 2013. godine aktivira sporadično i očekuje svoj nastavak u narednom periodu.

ABArt je platforma savremene umjetnosti koja se bavi pitanjima javnih prostora i umjetničkih intervencija u istom. Projektna platforma kao takva, pod imenom ABArt formalno ne postoji od 2013. godine iako su teme javnih prostora, savremene umjetnosti, arhitekture i sjećanja, materijalne i nematerijalne kultune baštine i dalje prisutne u radu i programima Abraševića.

Koje biste značajnije događaje-projekte izdvojili koji su se desili u organizaciji Centra posljednjih godinu-dvije, naprimjer?

ĆORIĆ: Zaista je mnogo značajnih projekata, programa i inicijativa i teško je izdvojiti samo nekoliko primjera. Značaj se ponajviše ogleda u mogućnosti ponude kontinuiranog, raznovrsnog i redovnog mjesečnog kulturnog programa i koproduciranih festivala i manifestacija.
U periodu 2015-2016 izdvajamo projekte „Hub 22 – Centar za razvoj socijalnog poduzetništva“ koji obuhvata hercegovačke opštine Trebinje, Čapljina, Konjic, Jablanica i Mostar; zatim „Priče s izložbe“ – program proveden u Mostaru i Trebinju sa učenicima osnovnih i srednjih škola, studentima, profesorima i nastavnicima, djelatnicima muzeja i galerija i umjetnicima u nastajanju u saradnji sa washingtonskim muzejom Phillips Collection; zagovaračke aktivnosti u okviru mostarske mreže „Naše društvo“ te sve programe posvećene filozofiji i djelu Bogdana Bogdanovića kao što je npr. radionica „Mnemosyne“ sa zagrebačkom urbanologinjom Sonjom Leboš.

abrasevic-1

U nadi da će ovaj intervju biti realiziran i objavljen do 14. maja, te motiviran željom da u ovom razgovoru budemo i aktuelni, nameće se i slijedeće pitanje: hoćete li reći nešto podrobnije o koncertu Muris&Dire Floyd, koji slijedi?

ĆORIĆ: Muris Varajić (Foča, 1979.) je gitarista poznat po radu sa imenima poput Tife i Dade Topića i nekoliko cover i pratećih bendova, koji je odrastao slušajući bendove poput Pink Floyd, Dire Straits, Metallica, Iron Maiden i dr. Na ovom koncertu odaje tribute svojim omiljenim bendovima Pink Floyd i Dire Straits. U Abraševiću je već imao priliku odsvirati svoj MetalIron koncert, odnosno tribute bendovima Metallica i Iron Maiden. Muris &Dire Floyd nastupa u sastavu Muris Varajić-gitara, Amar Češljar-bubanj, Borjan Milošević-bas, Arsen Čarkić-klavijature, Dragan Marković-klavijature, Ismar Porić-saksofon. Cijena ulaznice u pretprodaji je 10 KM, na dan koncerta 12 KM. Pretprodajna mjesta su Night bar Duradžik u Tabhani, Caffe bar Coco Loco i trafika na Rondou.

Šta značajnijega spremate publici u preostalim mjesecima ove godine?

ĆORIĆ: Već ovog mjeseca počinje 5. izdanje Mostar Street Arts Festivala koji  donosi umjetnost u javni prostor grada, umrežava umjetnike iz cijeloga svijeta te kao takav kreira multikulturalnu platformu ulične umjetnosti u Mostaru.  Festival će se održati od 20.05. – 4.06.2016. godine te okupiti lokalne i umjetnike iz Sarajeva, Banja Luke, Beograda, Zagreba i Splita te Italije, Švicarske, Estonije, Austrije i Chilea. Tokom 16 dana održavanja festivala oslikavat će se zidne površine na različitim dijelovima grada, a također  će se  održati off programi koji objedinjuju prve samostalne izložbe mladih autorica, koncerte, jam sessione, performanse te radionice i sadržaje za sve generacije. Festival implementiraju Vijeće mladih Grada Mostara i Koledž ujedinjenog svijeta Mostar uz podršku OKC Abrašević.
Slijedi nastup lokalnog Zostera, zatim i koncert zagrebačkog benda Pips, Chips&Videoclips 3.6. nakon višegodišnjeg izbivanja s mostarskih pozornica, bogat ljetnji program koncerata, stand-up komedije i radionica, u septembru AntiFa festival, a za sam kraj godine planiramo manifestaciju obilježavanja 90. godišnjice Abraševića, po mogućnosti uz izdavanje prigodne monografije.
U toku je Škola društvenog poduzetništva Hub 22, a mjesečni klupski program pod nazivom „Nestašni Kosta“ redovno nudi brojne slušaonice, razgovore, poetske večeri i filmske projekcije.

Na samom kraju, kada god razgovaram sa nekim iz Mostara, ne mogu zanemariti njegovu blisku prošlost te ovakvu sadašnjost, u političkom i socijalnom smislu. To ja ta tamnija strana Mostara. Ipak, pošto se bavite kulturom, pitam Vas: može li kultura, za koju kažu da ne poznaje granice niti razlike među ljudima u etničkom, ideološkom, vjerskom, rasnom i kakvom sve ne smislu, ujediniti ljude, zbližiti ih? Kako to izgleda iz pozicije “Abraševića” u ovakvom Mostaru sa onakvom neposrednom prošlošću?

ĆORIĆ: Svjesno odabirući kulturu kao sredstvo društvene borbe i napretka Abrašević itekako vjeruje u njen potencijal da zbliži ljude i razoruža njihove predrasude i imaginarne granice. Abrašević kao jedino ideološki, politički i etnički neobilježeno javno mjesto u gradu nudi slobodan i otvoren prostor mladima, i ne samo mladima, da otkrivaju svoje zajedničke interese i afinitete te prepoznaju moguće druge identitete van zadanih, dominantnih identitarnih normativa. Godine iskustva su pokazale da je veoma lako i moguće zbližiti mlade i izbjeći antagonizme tamo gdje se nijedan pojedinac neće osjećati ugroženim i potlačenim znog onoga što jeste ili onoga što misli i zastupa od strane drugog pojedinca ili grupe. Ovo je također proces koji će trajati još godinama i koji treba podržavati, a napredak se ogleda u novim mladim generacijama koji su spremni prevazići nametnute podjele i tražiti perspektive za svoju budućnost. Istraživanje sprovedeno 2012. godine među mladima Mostara starosti 15 do 29 godina otkrilo je poražavajuću činjenicu da 55,4% mladih (uzorak od 2000 mladih iz urbanog i ruralnog područja Mostara) ne poznaje nikoga druge nacionalnosti, a sve je to posljednica podijeljenog obrazovanja i nevoljkosti gradske vlasti da se sistemski pobrine za potrebe mladih i omogući im upoznavanje i zajedničko odrastanje. Pozitivan je pokazatelj međutim da je 78% posto ispitanika spremno da se upozna i stvori prijateljstva sa osobama druge nacionalnosti. Nadamo se da smo kroz sve ove godine omogućili prilike za upoznavanje i zajednički rad mladima koji inače ne bi imali prilike za to.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (799)

vrbas-miso

http://novi.ba/clanak/68582/bedrudin-gusic-ratni-predsjednik-go-iz-banja-luka-gledao-sam-sa-balkona-kako-miniraju-minaret-ferhadije

 

U arhipelagu uspijeva preko 1200 najrazličitijih biljaka, a prirodni klimatski utjecaj s ljekovitim svojstvima učine svakog našeg posjetitelja željnim vraćanja na Lošinj. Blagi mediteranski ugođaj s preko 2500 sunčanih sati godišnje potaknut će svih na istraživanje barem dijela od 250 km uređenih šetnica…..Na Lošinju postoji zračna luka s kojom su povezane zračne luke Rijeka (na otoku Krku), Zagreb, Pula te Zadar. Također, u ljetnim mjesecima prometuje hidroavion koji Mali Lošinj povezuje s Pulom, Splitom i Jelsom na otoku Hvaru…Investicije u prometnu infrastrukturu proteklih nekoliko godina zaista su omogućile da se na otok dolazi s lakoćom, te se skinula svojevrsna stigma izoliranosti i nepristupačnosti kojom su mnogi otoci obilježeni…..Želeći iskoristiti sve prirodne prednosti koje nam otok sam pruža, Turistička zajednica Grada Malog Lošinja u suradnji s Miomirisnim otočnim vrtom razvila je projekt ˝Miomirisi i okusi Lošinja˝. Svrha tog projekta je oživjeti i osvijestiti uporabu otočnih ljekovitih biljaka u svakodnevnoj  prehrani te promocija raznovrsnosti flore koju otok uživa…..Što se tiče misije, Gradska uprava Mali Lošinj unapređuje kvalitetu života i rada svim svojim građanima pružanjem izvrsne usluge, omogućavanjem participacije u odlučivanju, odgovornim upravljanjem javnim dobrima, protokom informacija te ljubaznim i efikasnim radom administracije, sve to čineći na zakonit, učinkovit, ekonomičan i transparentan način…..Prošle godine ostvarili smo preko 2 milijuna noćenja, što je izniman uspjeh. Naravno, svake godine trudimo se oboriti rekord one prethodne. Najveći postotak stranih gostiju čine Slovenci i Nijemci, oni su tradicionalno najbrojniji. Posljednjih nekoliko godina sve nam više turista dolazi iz nordijskih zemalja, kao i iz Rusije…..Dugi niz godina Grad Mali Lošinj stipendira svoje studente kroz cijelo akademsko obrazovanje bespovratnim stipendijama u iznosu od 850,00kn mjesečno. Na taj im način želi pomoći te potaknuti na povratak otoku nakon završetka svog obrazovanja s obzirom da su otoci suočeni s lošijom demografskom slikom u odnosu na ostatak Hrvatske…..Ukupno gledano, između dva popisa stanovništva u Gradu Mali Lošinj bilo je više umrlih nego rođenih, no ukupan broj stanovnika smanjen je za veći broj ljudi od onih koji su umrli. Uzrok tom većem smanjenju može biti samo u negativnim migracijskim kretanjima koja se statistički prate samo na razini županija…..Naravno da ima budućnosti za mlade na otoku. Kroz različite programe i mjere održivog razvoja nastojimo ˝oživjeti˝ otok i potaknuti na ostanak…..

Što je to što Mali Lošinj čini posebnom turističkom destinacijom na hrvatskom dijelu Jadrana?

CAPELLI: Lošinj je otok na Kvarneru, a njegova razvedena obala i raznolik reljef čini ga privlačnim posjetiteljima raznih afiniteta. Njegova bogata povijest i kultura te specifična flora i fauna oduševiti će i one najzahtjevnije goste.

Dolaskom na Lošinj došli ste na destinaciju zdravlja. U arhipelagu uspijeva preko 1200 najrazličitijih biljaka, a prirodni klimatski utjecaj s ljekovitim svojstvima učine svakog našeg posjetitelja željnim vraćanja na Lošinj. Blagi mediteranski ugođaj s preko 2500 sunčanih sati godišnje potaknut će svih na istraživanje barem dijela od 250 km uređenih šetnica.

Kulturne i turističke događaje proširili smo sa sezonskih na cjelogodišnje i tako upotpunili ponudu Lošinja. Povijesnu ostavštinu povezali smo sa sadašnjošću i na taj način iskorištavamo maksimum svega što nam otok pruža. Naravno, sve što radimo jednako ide u korist našeg domaćeg stanovništva kao i gostiju.

1

Za one koji nisu upućeni, a mogli bi biti potencijalni posjetitelji vašeg grada-otoka, hoćete li reći kako je najlakše doći do Malog Lošinja?

CAPELLI: Cestovna povezanost Srednje Europe s hrvatskom obalom na visokoj je razini. Osim osobnim automobilom, Mali Lošinj povezan je direktnim autobusnim linijama s Rijekom i Zagrebom koje voze nekoliko puta dnevno te Ljubljanom u ljetnim mjesecima.

Na Lošinju postoji zračna luka s kojom su povezane zračne luke Rijeka (na otoku Krku), Zagreb, Pula te Zadar. Također, u ljetnim mjesecima prometuje hidroavion koji Mali Lošinj povezuje s Pulom, Splitom i Jelsom na otoku Hvaru.

Osim cestovnim ili zračnim putem, na otok je moguće doći brodom. Katamaran iz Rijeke plovi na dnevnoj bazi tijekom cijele godine, kao i trajekt koji prometuje na liniji Mali Lošinj –  Zadar.

Investicije u prometnu infrastrukturu proteklih nekoliko godina zaista su omogućile da se na otok dolazi s lakoćom, te se skinula svojevrsna stigma izoliranosti i nepristupačnosti kojom su mnogi otoci obilježeni.

4

Osim specifične flore, klimatskih uvjeta i položaja, koje manifestacije na otoku također čine dio njegove ukupne turističke ponude?

CAPELLI: Želeći iskoristiti sve prirodne prednosti koje nam otok sam pruža, Turistička zajednica Grada Malog Lošinja u suradnji s Miomirisnim otočnim vrtom razvila je projekt ˝Miomirisi i okusi Lošinja˝. Svrha tog projekta je oživjeti i osvijestiti uporabu otočnih ljekovitih biljaka u svakodnevnoj  prehrani te promocija raznovrsnosti flore koju otok uživa.

10

Osim prednosti koje nam pruža priroda, nastojimo u svoju turističku ponudu uvrstiti i bogato kulturno i povijesno naslijeđe i povezati sve u smislenu cjelinu. Sakralne građevine i pripadajuće umjetnine svjedoče o bogatoj povijesti života na otoku još od doba prije Krista.

Ono što je trenutno najveći ponos Lošinja je novootvoreni muzej Apoksiomena, posvećen helenističkom brončanom kipu nagog atlete pronađenog u podmorju lošinjskog arhipelaga. Apoksiomen je jedan od najbolje očuvanih brončanih statua antičkog vremena, a zaista možemo reći da se radi o svjetskoj atrakciji.

Uz sve navedeno, možemo se pohvaliti i raznim sportskim događajima, dok je jedan od najpoznatijih kulturnih događaja godine Osorske glazbene večeri koje svake godine privuku izniman broj zaljubljenika u klasičnu glazbu i kulturu.

Što su temeljna misija, vizija i ciljevi Gradske uprave?

CAPELLI:  Vizija Gradske uprave je biti učinkovita i transparentna uprava koja će pružanjem kvalitetnih i svima dostupnih javnih usluga uživati povjerenje svojih građana, subjekata u društvenim djelatnostima, gospodarskih subjekata, poslovnih partnera, nevladinih organizacija i turista. Mali Lošinj je turistička destinacija visokog društvenog strandarda u okvirima uravnoteženog održivog razvoja, prepoznatljiva u Hrvatskoj i svijetu po očuvanoj kulturnoj i povijesnoj baštini i kvalitetnim smještajnim kapacitetima. Razvijena komunalna, prometna i energetska infrastruktura te visoka razina obrazovne, zdravstvene i športsko-rekreacijske infrastrukture čine Mali Lošinj ugodnim za življenje i poželjnim za boravak.

Što se tiče misije, Gradska uprava Mali Lošinj unapređuje kvalitetu života i rada svim svojim građanima pružanjem izvrsne usluge, omogućavanjem participacije u odlučivanju, odgovornim upravljanjem javnim dobrima, protokom informacija te ljubaznim i efikasnim radom administracije, sve to čineći na zakonit, učinkovit, ekonomičan i transparentan način.

Kao svoje ciljeve postavili smo poboljšanje raspolaganja, upravljanja i korištenje imovine u vlasništvu Grada, poboljšanje uvjeta za efikasnu civilnu zaštitu, poboljšanje zbrinjavanja socijalno ugroženih osoba, izgradnja objekata komunalne infrastrukture, poboljšanje uvjeta u oblastima zdravstva, školstva, kulture u sklopu našeg djelokruga te povećanje promidžbe poduzetničkih aktivnosti uvažavajući lokalne posebnosti  te poštivanje prirodnih i prostornih mogućnosti.

Jeste li zadovoljni ostvarenim brojem noćenja proteklih godina, posebno kad je riječ o stranim turistima? Kakav je trend?

CAPELLI:  Mjerenje isključivo noćenja i dolazaka turista, što se učestalo događa od strane Hrvatske turističke zajednice i Ministarstva turizma, gradski turizam mogli bi u budućnosti dovesti u probleme. Potrebno je mjeriti niz kvalitativnih pokazatelja, razvijati gradski turizam u isključivoj i potpunoj sinergiji sa stanovnicima, te kroz suradnju javnog i privatnog partnerstva. Također, potrebno je mjeriti zadovoljstvo stanovnika, zadovoljstvo gostiju, mjeriti kvalitetu manifestacija i kvalitetu života stanovnika pri dolasku velikih kruzera i za vrijeme velikih manifestacija. Trend iznajmljivanja apartmana i uređivanje hotela u gradskim jezgrama treba provoditi strogo planski, da nam se ne dogodi da su nam gradske jezgre isključivo turističke zone. Prošle godine ostvarili smo preko 2 milijuna noćenja, što je izniman uspjeh. Naravno, svake godine trudimo se oboriti rekord one prethodne. Najveći postotak stranih gostiju čine Slovenci i Nijemci, oni su tradicionalno najbrojniji. Posljednjih nekoliko godina sve nam više turista dolazi iz nordijskih zemalja, kao i iz Rusije.

Hoćete li izdvojiti barem neke od kandidiranih projekata Grada Malog Lošinja na natječajima EU fondova i jesu li neki od njih prihvaćeni od strane EU?

CAPELLI:  Neki od kandidiranih projekata Grada Malog Lošinja su:

˝Nebo je zajedničko˝ – projekt je prijavljen u okviru programa prekogranične suradnje Slovenija – Hrvatska 2007-2013, s ciljem poboljšanja učinkovite upotrebe energije i uvođenje ekološki prihvatljivije javne rasvjete.

˝Adriatic Artisan Trails˝ (AdriSan) – projekt je prijavljen u okviru programa Jadranske prekogranične suradnje (IPA Adriatic) zajedno s još osam partnera iz Italije, Crne Gore, Slovenije te BiH. Usmjeren je na stvaranje mreže obrtnika tradicijskih zanata na području jadranske regije i obogaćivanje turističke ponude.

Castles as hubs for development based on cultural values (CASTLEHUBS) – projekt je prijavljen u sklopu transnacionalnog programa namijenjenog zemljama jugoistočne Europe u okviru prioriteta Razvoj transnacionalne sinergije za održivi rast područja, mjere Promoviranje korištenja kulturnih vrijednosti za razvoj. Prijavljen je povijesni grad Osor sa svojim bedemima.

Sustainable MOBILITy in the Adriatic regionS (MOBILITAS) – projekt je prijavljen u okviru programa IPA Adriatic za strateške projekte. Cilj projekta je ojačati i integrirati postojeće infrastrukturne mreže radi promicanja i razvoja prometnih, informacijskih i komunikacijskih usluga.

Tourism as a factor of development in Adriatic regions and towns (S.E.E. ADRIATIC) – projekt je također prijavljen u okviru programa IPA Adriatic za strateške projekte. Cilj projekta je poticanje prekogranične suradnje s posebnim naglaskom na disperziju koncentracije turista u manje poznata i napučena područja te promicanje održivog turizma.

Kroz koje natječaje stimulirate domicilno stanovništvo na poduzetništvo, obrazovanje i slično?

CAPELLI: Dugi niz godina Grad Mali Lošinj stipendira svoje studente kroz cijelo akademsko obrazovanje bespovratnim stipendijama u iznosu od 850,00kn mjesečno. Na taj im način želi pomoći te potaknuti na povratak otoku nakon završetka svog obrazovanja s obzirom da su otoci suočeni s lošijom demografskom slikom u odnosu na ostatak Hrvatske. Poticanjem na zapošljavanje mlade obrazovane snage kroz različite programe želimo osigurati kvalitetno i zadovoljno društvo koje se ne boji života na otoku.

Dodjelom bespovratnih potpora za mjeru ˝Poticanje poduzetnika sa svrhom jačanja konkurentnosti˝ željeli smo potaknuti konkurentnost obrtnika, malih i srednjih poduzetnika na području Grada Malog Lošinja. Financijska sredstva za ovu mjeru mogu se dodijeliti za cijeli niz poticaja u spektru poduzetničkih aktivnosti.

Kakav je odnos nataliteta i mortaliteta na području Grada, odnosno otoka?

CAPELLI: Broj stanovnika između popisa 2001. i 2011.godine se smanjio. Prirodni je prirast bio pozitivan samo u jednoj od trinaest promatranih godina, točnije 2009.godine. Najnepovoljnija situacija bila je 2005. i 2007.godine. Ukupno gledano, između dva popisa stanovništva u Gradu Mali Lošinj bilo je više umrlih nego rođenih, no ukupan broj stanovnika smanjen je za veći broj ljudi od onih koji su umrli. Uzrok tom većem smanjenju može biti samo u negativnim migracijskim kretanjima koja se statistički prate samo na razini županija.

Budući da živite i djelujete na otoku, imate li problema s depopulacijom i kako taj problem, eventualno, rješavate?

CAPELLI:   Prema podacima iz zadnjeg popisa stanovništva 2011.godine, broj stanovnika u Malom Lošinju se smanjio za 300-tinjak ljudi. S obzirom na negativan prirodni prirast to i ne iznenađuje, ali postoje naznake blage depopulacije s kojom se nastojimo uspješno suočiti poticanjem mladih na ostanak na otoku zapošljavanjem i drugim aktivnostima u okviru našeg djelokruga kao lokalne samouprave.

Na samom kraju, ima li budućnosti za mlade u Malom Lošinju?

CAPELLI: Naravno da ima budućnosti za mlade na otoku. Kroz različite programe i mjere održivog razvoja nastojimo ˝oživjeti˝ otok i potaknuti na ostanak.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (798)

bg-plitvice 1

 

 

 

 

Ko je taj Bedrudin Gušić?

Posted: 6. Maj 2016. in Intervjui

Zamoljen sam od autora ovog članka da ga objavim na svome blogu. Prethodno je bio logično upućen “Oslobođenju”,  listu u kojem su objavljeni tekstovi na koje Todorovac reagira. Međutim, glavna i odgovorna urednica Vildana Selimbegović mu je saopćila da neće objaviti njegovo reagiranje, obrazlažući svoju oduku vrlo neuvjerljivo, pa je autor, kako rekoh na početku, zamolio mene da mu objavim. Evo, to i činim.

B.G.


 

Književna kritika : Kur’an” ; Oslobođenje, 7. april 2016. godine

Reagiranje: “Sklonite tog Dežulovića”;  Oslobođenje, 12. april, 2016. godine

Reagiranje: “Kožo, Kožo”; Oslobođenje, 13 april 2016 godine

Pročitao sam gore navedene članke, iznenadio se sadržajem, počeo malo više razmišljati o svemu pa evo odlučih da i ja izrazim svoje negodovanje s opravdanim razlogom.  Nemam namjeru da ikoga uvrijedim ili da krijem svoje ime kako to čini Borisov zamjenik Kožo.  Njih dvojica nisu dovoljno učinili da saznaju ko je taj “neki”, “zidar” slobodni (“freelance” ili “nezavisni”) novinar Bedrudin Gušić, a na internetu se mnogo što- šta moglo naći.  Novinari se trebaju vratiti starom zanatu iznošenja činjenica umjesto da sami sebe intervjuišu gdje ponekad daju bezmislena mišljenja.

Hadžija Bedrudin Gušić je rođeni Banjalučanin, žrtva etničkog čišćenja, čovjek čvrstog karaktera poznat po svojoj specifičnoj navici da nema “dlake na jeziku” prilikom čega ukazuje pravilno poštovanje prema svim ljudima.  Zbog te otvorenosti kao osobine mnogo novinara rijetko kada mogu postati dobri, bolje rečeno uspješni političari. On slijedi dobro određena pravila – sve u svoje vrijeme i na određenom mjestu.  Voli da piše, intervjuiše interesantne ljude, a ima i objavljenu knjigu, ko-autor je njih nekoliko, dok u međuvremenu  ponekad pravi greške kao što ih svi mi činimo.

Eh, sada, zašto bi Bedro (tako ga zovu prijatelji u Banja Luci i Bostonu) protestovao islamskom vjerom povezate neobične tvrdnje u Borisovom pisanju koje Oslobođenje jednostavno podržava (možda je u pitanju organičena tolerancija)?  Ljudi trebaju shvatiti da Bedro nije samo naš običan građanin, dobar vjernik- musliman.   On je bivši predsjednik MIZ Banja Luka i ima visoku stručnu spremu.  Držao je tu funkciju od 21. maja 1992, znači tokom rata, do kraja 1994 godine kada je postao muhadžir u Zagrebu.  Rušenje džamija po Banja Luci, naročito rušenje Ferhadije ga je veoma razočaralo. Ipak, nastavio je da održava svoj ponos i zajedno sa rahmetli hadži Ibrahimom efendijom Halilovićem, muftijom Banjalučkim, služio je svojim džematlijama kako god je mogao.  Niko kao on (zajedno sa muftijom) se nije toliko brinuo o porušenoj Ferhadiji.  Uz to dolaze nove aktivnosti i dugogodišnja pisanja o Banja Luci, Bosanskoj Krajini, i naravno našoj Bosni.  Zaslužio je da “presječe vrpcu” pri skorom otvoranju obnovljene džamije Ferhadije, a još se ne zna zbog čega njemu i drugim aktivistima  (M. Krzić,  R.Durić, S. Širbegović, i drugi ….) Organizacioni odbor uopšte nije uputio pozive bar da budu prisutni prilikom ove značajne manifestacije.  Borisovo ismijavanje islama, zloupotrebljavanje nekih dogđaja iz davnih epoha vjerskih, socijalnih, istorijsko-civilizacijskih  razvijanja, kao i omalovažavanje Allaha dž.š. nije prihvatljivo u navedenom kontekstu.  Pristojna kritika časnog Kur’ana je jedno, ali pisati da Bog nagovara druge da lažu – to stvarno nema smisla ni u vicevima.  Za toliko svijeta na zemaljskoj kugli njihova vjera je “njihova majka” i sigurno ne prihvataju da ih bilo ko vrijeđa.  To važi i za sekularnu državu Bosnu i Hercegovinu gdje demokratski principi i zakoni treba da štite svakoga jednako. Ako je iko trebao da negativno osudi spomenuta pisanja onda je to morao biti neko iz Rijaseta Islamske Zajednice BiH.  Zbog čega se ništa nije čulo od njih….?

Na kraju da kažem da sam čitao Borisove članke i u banjalučkim Nezavisnim novinama dok suradnja nije prekinuta.  Prilično dobro piše.  Međutim, on mora znati da neke stvari u ljudskim životima nisu za ismijavanje.  Tako to vidi i Bedro koji je veoma  miroljubiva i prijatna osoba.  On je veliki bosanski patriota, ali eto pogodi ga ona munja “Svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše …” pa odluči da napiše svoja gledišta za “Reagiranje” rubriku da bi zaštitio svoja vjerska osjećanja i obaveze pri čemu nije zaboravio druge religije.  Tu pokazuje svoje poštovanje za druge ljude i njihove ispovjesti.  Nažalost, od toliko intelektualaca i naučnika u samom Sarajevu baš niko ne nađe za shodno da reaguje na Borisov članak  gdje njegovo “zidanje” nije ispalo kako treba.  Čega se ti ljudi boje?  Nije Bedro nikome prijetio kako to tamo neko namjerno interpretira nego je izgleda jednostavno htjeo upozoriti Oslobođenje, inače ozbiljan dnevni list, da ne postane nešto slično kao što je pariški Charlie Hebdo, list satire koji ponekad pretjerano vrijeđa pristalice islama.  Pošto niko nije pucao, a ni muslimani nisu izlazili na demonstracije ispred Oslobođenja, trebali bi svi zaključiti da Evropa može mirno spavati – u Bosni više nema islamskog terorizma.  Na odbranu nečije domovine trebaju gledati drugačije.

Ništa drugo nego stara novost – Boris Dežulović je u Oslobođenju slučajno, ponovo izumio “točak” po načinu na kojem se obično šale inžinjeri.

Hamdija Todorovac                                        Maj 1, 2016

418 7th Street

Whitehall, PA 18052

SAD

(W) 610-433-5301     (M) 610-428-6790

Sakib ef. Halilovic

Formalno postojanje džemata datira od momenta kada smo obavili prvi namaz u vlastitom-iznajmljenom prostoru. Bio je to akšam-namaz, 1. jula 1992. godine…..Danas džemat broji više od 700 porodica koje su naši aktivni članovi…..Mi imamo jednu ekipu od osam osoba, koje su u nekoj formi kod nas angažovane: vjeronauka, mladi, žene, horovi, programi… Pored mene imamo još tri imama, jednog studenta i tri muallime…..Na nivou Švicarske imamo glavnog imama, kao i tzv. civilnu hijerahijsku strukturu. Naravno da smo sastavni dio IZBiH-e, što znači da, po vertikali, naša sljedeća instanca je Uprava za vanjske poslove, odnosno Odjel za dijasporu, pa do Reisu-l-uleme…..Mekteb pohađa oko 220-oro polaznika. Ovo je „impozantna“ brojka, međutim mora se konstatovati da ima i značajan broj djece koja ne pohađaju mekteb…..Od samog osnivanja jedan od segmenata našeg djelovanja jeste otvorenost prema sredini u kojoj živimo, što znači da vrlo aktivno participiramo u raznim programima i aktivnostima ove naravi……Nakonkretniji izrazi antiislamskog raspoloženja, mislim da smo dosegli prag islamofobije, jeste referendum o zabrani izgradnje munara, koji je prihvaćen (54% je glasalo ZA), kao i zabrani nošenja nikaba, istina koji je izglasan u samo jednom kantonu (Tičino – TI), ali se priprema i za nivo cijele Švicarske…..Bošnjaci, u apsolutnoj većini, sastavni su dio ovdašnje bošnjačke zajednice, time i IZBiH-e. Ima određen broj zajednica, koje namaju etnički prefiks, a u kojima su Bošnjaci aktivni, neke su i sami inicirali ili ih vode. Da podvučem, moje definitivno mišljenje jeste da treba raditi na jedinstvenoj strukturi ovdašnjih muslimana, a etničku kompomentu staviti na treću poziciju, konkretno bi različiti identiteti ovako bili poredani; građanski, islamski, bošnjački…..

Kada je osnovan vaš džemat i koliko aktivnih članova broji danas?

HALILOVIĆ: Formalno postojanje džemata datira od momenta kada smo obavili prvi namaz u vlastitom-iznajmljenom prostoru. Bio je to akšam-namaz, 1. jula 1992. godine. Inače njegov historijat je malo duži i seže do 1990. Godine. Naime, u spomenutom vremenskom rasponu bilo je pokušaja da se formira vlastiti džemat, no pokazalo se da nije moguću ljude okupiti u „tuđim“ mesdžidima, u našem slučaju turskim, što ne umanjuje njihovu spremnost da nam pomognu.

Danas džemat broji više od 700 porodica koje su naši aktivni članovi.

ibc-logoImate li mesdžid ili džamiju?

HALILOVIĆ: Imamo Centar, a to znači da pored mesdžida imamo i druge prateče prostorije: učionice, kancelarije, sale, kuhinju, restoran…

Da li sadašnji prostor gdje klanjate zadovoljava potrebe džemata i ako ne, tražite li neka druga – adekvatnija rješenja?

HALILOVIĆ: Da i ne. Petkom je prostor vrlo knap, bajrami su nešto drugo. Sve u svemu smtramo da sadašnji prostorni kapacitet, manje ili više, zadovoljava naše potrebe.

Koliko imama djeluje u džematu?

HALILOVIĆ: Mi imamo jednu ekipu od osam osoba, koje su u nekoj formi kod nas angažovane: vjeronauka, mladi, žene, horovi, programi… Pored mene imamo još tri imama, jednog studenta i tri muallime.

Vi ste glavni imam tog džemata. Koji Vam je muftija, po vertikali, nadređen u organizacionom smislu? Pretpostavljam da ste vi dio IZ-e BiH, zar ne?

HALILOVIĆ: Na nivou Švicarske imamo glavnog imama, kao i tzv. civilnu hijerahijsku strukturu. Naravno da smo sastavni dio IZBiH-e, što znači da, po vertikali, naša sljedeća instanca je Uprava za vanjske poslove, odnosno Odjel za dijasporu, pa do Reisu-l-uleme.

Mi smo, paralelno (nismo para džemat☺☺☺), i sastavni dio struktura ovdašnjih muslimanskih zajednica.

IBCZH-mektebKako je organizirana vjerska pouka, kako za djecu tako i za odrasle te kakav je odziv?

HALILOVIĆ: Vjeronauku imamo na tri mjesta, znači još u dva grada pored centra, i u tom procesu učestvuje sedam muallima (ovo muallima oba pola); srijedom subotom i nedjeljom. Mekteb pohađa oko 220-oro polaznika. Ovo je „impozantna“ brojka, međutim mora se konstatovati da ima i značajan broj djece koja ne pohađaju mekteb.

Za odrasle imamo permanento kurseve od samog osnivanja džemata, što je slučaj i danas. Bili smo pioniri na ovom planu. Broj osoba je varirao, i varira, što je potpuno prirodno. Do sada je ove kurseve pohađalo oko 250 osoba, od uzrasta adolescenata pa do starijih nana i deda.

Da li je i kako riješen ukop umrlih Bošnjaka u tom dijelu Švicarske?

HALILOVIĆ: U kantonu Cirih postoje dvije parcele za ukop muslimana, u gradovima Cirihu i Winterthuru, što ni izbliza ne zadovoljava ovdašnje potrebe, jer u ovom Kantonu živi više od 100 000 muslimana. U nekim dijelovima Švicarske stanje je puno gore, jer nema nijedne parcele za ukop muslimana. Međutim, kod ovog pitanja bitno je istači sljedeće; Švicarska je vrlo decentralizirano uređena zemlja, što po pitanja grobalja znači kako je lokalna zajednica isključivo nadležna za njihovo uređenje, to opet znači da imamo nešto oko 2.500 „suverenih“ instanci. Grobno mjesto je, u principu, vremenski ograničeno na 20 godina, što uveliko rezultira da muslimani svoje umrle voze u rodne krajeve, gdje ove ograničenosti nema, što opet dalje rezultira da muslimani i ne rade intenzivno na ovom pitanju.

Imate li kontakte sa lokalnim vlastima te sa predstavnicima drugih vjerskih zajednica u Zürichu i kako ih, eventualno, ocjenjujete?

HALILOVIĆ: U Švicarskoj općenito ima jako puno tzv. interkulturalnih i interreligioznih aktivnosti, na svim nivoima, što ima duboke historijske korijenje kroz ekumenizam. Od samog osnivanja jedan od segmenata našeg djelovanja jeste otvorenost prema sredini u kojoj živimo, što znači da vrlo aktivno participiramo u raznim programima i aktivnostima ove naravi. Oni uvelike doprinose boljem razumijevanju drugog i drugačijeg, donose i konkretne rezultate u mnogim segmentima društva itd. No, još mnogo toga je pred nama što bi trebalo uraditi.

Svicarska protiv minareta i hidzabaOvo pitanje je, barem u današnje vrijeme, neizbježno: ima li značajnijeg antiislamskog raspoloženja, pa i djelovanja, na prostoru na kojem živite i djelujete Vi, odnosno na kojem žive Bošnjaci-muslimani? Ako ima, kako se nosite s tim?

HALILOVIĆ: I ima i nema. Javni diskurs, koji ima globalni karakter, na žalost, vrlo često je otrovan i zapaljujući, a opet s druge strane svakodnevnica, ipak, dobro funkcioniše. Treba imati na umu da u ovoj Zemlji više od 30% su osobe stranog porijekla, dakle idealan teren za razne retrogradne ideje tipa rasizma, segregacije, diskriminacije itd. Nakonkretniji izrazi antiislamskog raspoloženja, mislim da smo dosegli prag islamofobije, jeste referendum o zabrani izgradnje munara, koji je prihvaćen (54% je glasalo ZA), kao i zabrani nošenja nikaba, istina koji je izglasan u samo jednom kantonu (Tičino – TI), ali se priprema i za nivo cijele Švicarske.

 

Pegida

Poznato je da u Domovini djeluju i tzv. paradžemati i znamo kakav je stav Rijaseta IZ BiH po tom pitanju. Ima li takvih (bošnjačkih) u vašem užem i širem okruženju i ako ima, imate li problema s njima?

HALILOVIĆ: g. Gušiću, to je pitanje koje me čini prilično nesigurnim, i koje mi je najnejasnije apropo budućnosti islama u ovoj Zemlji. Naime, govorili smo o visoko decentralizovanoj državi Švicarskoj, i pitanje organizacije vjerskih zajednica je u suverenoj nadležnosti kantona, a to znači 26 različitih ustavnih rješenja. Dalje, muslimanska zajednica je ovdje izuzetno heterogena, po porijeklu, po historijskom i kulturnom iskustvu, kao i po organizaciji vjerskog života, tako da će trebati jako puno truda kako bi se došlo do optimalne formule. Po trenutnoj zakonskoj regulativi džemati-džamije imaju status udruženja građana, a to znači, posmatrajući pravno formalno, „suvereno“ uživaju samostalnost i autonomiju. Bošnjaci, u apsolutnoj većini, sastavni su dio ovdašnje bošnjačke zajednice, time i IZBiH-e. Ima određen broj zajednica, koje namaju etnički prefiks, a u kojima su Bošnjaci aktivni, neke su i sami inicirali ili ih vode. Da podvučem, moje definitivno mišljenje jeste da treba raditi na jedinstvenoj strukturi ovdašnjih muslimana, a etničku kompomentu staviti na treću poziciju, konkretno bi različiti identiteti ovako bili poredani; građanski, islamski, bošnjački…

Vama i Vašim džematlijama želim svako dobro te mubarek predstojeći Ramazani šerif, iz mahsuz selame. Hvala za ovaj razgovor.

HALILOVIĆ: Hvala Vam g. Gušiču na ukazanoj časti. Vama, Vašoj porodici, prijateljima, poznanicima, čitaocima i svim dobrim ljudima, također, mahsuz selami (pozdravi), muslimanima ugodne ramazanske mubarek dane želimo.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (797)

plitvice-ferhadija

 

udik logo

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da će u utorak, 3. maja 2016. godine, organizovati aktivnost u povodu godišnjice stradanja u logoru „Luka“ u Brčkom. Polusatna aktivnost će se obaviti na Trgu mladih u Brčkom sa početkom u 12 sati.

Podsjećamo da je logor „Luka“ otvoren 4. maja 1992. godine, a služio je za mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva sa područja općine Brčko. Formiran je od 4 sabirna centra: Hotel Posavina, DTV Partizan, Hadži – pašina džamija i Policijska uprava Brčko. Za ratne zločine u Brčkom suđeno je Slobodanu Miloševiću, Vojislavu Šešelju, Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić, Momčilu Krajišniku, Goranu Jelisiću i Ranku Češiću. Upravnik logora Goran Jelisić, poznatiji kao Adolf, priznao je krivicu i osuđen je na 40 godina zatvora. Pred Osnovnim sudom u Brčkom, za ratni zločin su optuženi: Kosta Kostić, Konstantin Simonović, Fikret Piklić i Monika Ilić – Simonović – Karan. Tužilaštvo BiH je 2015. godine podiglo optužnicu protiv ratnog općinskog načelnika Brčkog, Đorđa Ristanića.

Ovom aktivnošću UDIK želi odati počast svim žrtvama koje su nasilno odvedene, mučene i streljane, te podsjetiti javnost da pamćenjem možemo obezbjediti da se ovakvi zločini više ne ponove.

     Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

PRESS SLUŽBA

—————————————————————————————————————————————————————–

No: 35 – 05 – 05 / 16

Brcko, May 2, 2016

PRESS RELEASE

ANNIVERSARY OF THE CRIMES COMMITTED IN WAR CAMP “LUKA” BRCKO

      On Tuesday, May 3, 2016, the Association for Social Research and Communications (UDIK) will organize an activity to mark the anniversary of the crime committed in war camp „Luka“ in Brcko. Half-hour activity will be carried out at noon Youth Square in Brcko.

We remind that war camp „Luka“ was opened on May 4, 1992 in Brcko with the aim of torture of Bosniak and Croatian population in the municipality of Brcko. The camp consisted of 4 parts: Hotel Posavina, DTV Partizan, Haji Pasha's Mosque and the Police Department of Brcko. For the crimes committed in Brcko the Hague tribunal judged Slobodan Milosevic, Vojislav Seselj, Radovan Karadzic, Biljana Plavsic, Momcilo Krajisnik, Goran Jelisic and Ranko Cesic. The camp commander Goran Jelisic, known as Adolf, pleaded guilty and was sentenced to 40 years in prison. Basic Court in Brcko DC sentenced for war crimes: Kosta Kostic, Konstantin Simonovic, Fikret Piklic and Monika Ilic – Simonovic – Karan. In 2015, the Prosecutor's Office of Bosnia and Herzegovina issued an indictment against Dordje Ristanic, wartime head of municipality of Brcko.

UDIK organizes this activity to pay homage to all the victims who were forcibly abducted, tortured and killed, but also to remind the public that remembering is the only way to prevent a new crime and human tradegy.

     The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE

———————————————————————————————————————————————————-

No: 35 – 05 – 05 / 16

Brcko, 2 maggio 2016

COMUNICATO STAMPA

L’ANNIVERSARIO DEI CRIMINI COMMESSI NEL CAMPO LUKA – BRCKO

      L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) informa il pubblico che al martedì, 3 maggio 2016, organizzerà un'attività in occasione del anniversario dei crimini commessi nel campo Luka – Brcko. Attività di mezz'ora sarà organizzata a mezzogiorno sulla Piazza della Gioventù a Brcko.

Vi ricordiamo che il campo Luka è formato 4 maggio 1992 a Brcko e servito per la tortura di bosniaci e popolazione croata nel comune di Brcko. E’ formato da quattro parti: l'Hotel Posavina, DTV Partizan, la Moschea di Haji Pasha e il Dipartimento di Polizia di Brcko. Per i crimini commessi a Brcko sono stati processati: Slobodan Milosevic, Vojislav Seselj, Radovan Karadzic, Biljana Plavsic, Momcilo Krajisnik, Goran Jelisic e Ranko Cesic. Il comandante del campo Goran Jelisic chiamato Adolf si è dichiarato colpevole ed è stato condannato a 40 anni di carcere. Il tribunale a Brcko, per crimini di guerra ha condannato: Kosta Kostic, Konstantin Simonovic, Fikret Piklic e Monika Ilic – Simonovic – Karan. Nel 2015, il Pubblico Ministero ha presentato un atto d'accusa contro Djordje Ristanic che durante la guerra è stato il sindaco di Brcko.

Con questa attività UDIK vuole rendere ommagio a tutte le vittime di campo “Luka” che sono stati forzatamente presi, torturati e uccisi, ma anche per ricordare al pubblico che la memoria può garantire che tali crimini non si ripetano mai.

L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

SERVIZIO STAMPA

Postovani,

Molimo vas da prenesete nase saopcenje vasim cijenjenim citaocima. Javnost BiH ima  pravo da dobije informaciju u slucaju Fejzic, o kojoj je ranije pisano i snimata emisija Mreza Federalne TV, prije svega jer se radi o novcu porezkih obveznika BiH.

U prilogu vam dostavljamo i Dokaz lazne izjave kojom je Federalni zastupnik Edim Fejzic u Domu naroda Federacije prevario Adminstrativnu sluzbu Parlamentarne Skupstine Federacije i Federalnog ministarstva finasnija.

U cilju izgradnje jednog postenijeg i transparentnije drustva, zamoljavam vas  da dati prilog objavite i kao nezavisni medij koji izuzetno cijenim, date svoj doprinos u izgradnji transparentnijeg drustva.
Vise o ovome mozete citati u prethodnim saopcenjima u linkovima koji se nalaze ispod ovog teksta.

Velika vam hvala unaprijed! Stojim vam na usluzi ukoliko imate pitanja!

Mr.Sci. Edin Osmancevic, tel 0046 766 32 83

http://poskok.info/wp/kako-je-edim-fejzic-hrvat-u-domu-naroda-bivsi-lijanovicev-covjek-preuzeo-stranku-dijaspore-i-desetine-tisuca-maraka/
http://www.federalna.ba/bhs/vijest/148982/mreza-01122015

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Tonka Ivcevic

Komiža, ukupne površine 48 km2, je grad na otoku Visu koji administrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji, a nalazi se na zapadnoj strani otoka Visa u dubokom Komiškom zaljevu…..Komiža s okolnim naseljima danas broji 1509 stanovnika…..Do osamostaljenja Hrvatske u Komiži je najznačajnija gospodarska grana bila ribarstvo, a tvornica ribljih konzervi „Neptun“ je zapošljavala najviše stanovnika. S obzirom na dugu tradiciju ribarstva u Komiži, ono je još uvijek zadržalo najveći značaj…..Danas je gospodarstvo otoka jednostavne strukture, uobičajene na našim otocima. Najzastuljeniji su privredni subjekti koji se bave turizmom i ugostiteljstvom, trgovinom na malo, proizvodnjom hrane i pića, poljorivredom i ribarstvom…..1993. godine obnovljena je komiška općina, koja 1997. godine dobija status Grada…..Na prvom mjestu bih istakla prirodne ljepote i kulturnu baštinu. Cijelo područje Grada Komiže pripada području Nature 2000, imamo prekrasne pučinske otoke i dva spomenika prirode na otoku Biševu, Modru i Medvidinu špilju. Prošle godine Modru špilju je posjetilo čak 82% više gostiju nego godine ranije i ona postaje osnovni fokus interesa turista koji obilaze srednjodalmatinsko područje…..Udaljenost otoka svakako utječe na intenzitet turističke potražnje zbog osnovnog razloga, a to je preskupa cijena karte trajekata i katamarana. Četveročlana obitelj s vozilom treba izdvoji preko 1.000 kuna da bi samo došla na otok…..Komiža ima ostvarenih nešto manje od 90.000 noćenja…..Zadnjih desetak godina ipak je došlo do ublažavanja procesa demografskog starenja stanovništva, što bi moglo navoditi na zaključak da bi se proces demografskog starenja otočkog stanovništva u doglednoj budućnosti mogao zaustaviti, što bi dovelo do određenog demografskog dinamizma na otoku. Osnov za to su sigruno radna mjesta, te veći udio aktivnog stanovništva u strukturi otočnog gospodarstva…..Ekomuzej Komiža je dinamičan proces kojim komiška zajednica, jednako onaj njezin dio koji živi na otoku, kao i onaj raseljeni, čuva, interpetira i upravlja svojom ukupnom baštinom za održivi razvoj…..

Na kojem dijelu otoka Visa se nalazi Komiža i koliko stanovnika živi na području vaše Općine?

Vis - mapaIVČEVIĆ: Komiža, ukupne površine 48 km2, je grad na otoku Visu koji administrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji, a nalazi se na zapadnoj strani otoka Visa u dubokom Komiškom zaljevu. Od ostatka otoka je razdvaja brdski masiv Hum (najviši vrh 587 m) koji se strmo spušta do obala zaljeva. Takav smještaj odredio je orijentaciju Komiže prema moru i ribarstvu.

Komiža s okolnim naseljima danas broji 1509 stanovnika.

U sastav Grada Komiže osim samog mjesta ulaze i naselja Podšpilje, Borovik, Duboka, Podhumlje, Žena Glava, Oključna, otoci Biševo, Palagruža i Sveti Andrija (Svetac), kao i otoci vulkanskog podrijetla Brusnik i Jabuka.

Može li se nekako povući crta, kada je u pitanju struktura gospodarstva u Komiži, pa i na cijelome otoku, do osamostaljenja Hrvatske i nakon toga?

IVČEVIĆ: Do osamostaljenja Hrvatske u Komiži je najznačajnija gospodarska grana bila ribarstvo, a tvornica ribljih konzervi „Neptun“ je zapošljavala najviše stanovnika. S obzirom na dugu tradiciju ribarstva u Komiži, ono je još uvijek zadržalo najveći značaj.

Industrija je na otoku Visu uvijek bila slabo razvijena i usko profitabilna, što je i razumljivo s obzirom na prirodne, ekonomske i ljudske potencijale kao i vojno okruženje do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Praktički je jedini pogon bila prerada ribe u „Neptunu“ koji je danas dio prošlosti.

Danas je gospodarstvo otoka jednostavne strukture, uobičajene na našim otocima. Najzastuljeniji su privredni subjekti koji se bave turizmom i ugostiteljstvom, trgovinom na malo, proizvodnjom hrane i pića, poljorivredom i ribarstvom.

Od kada je Komiža dobila status Grada?

IVČEVIĆ: 1993. godine obnovljena je komiška općina, koja 1997. godine dobija status Grada.

Šta to Komižu čini posebnom pa joj obogaćuje njenu turističku ponudu?

IVČEVIĆ: Na prvom mjestu bih istakla prirodne ljepote i kulturnu baštinu. Cijelo područje Grada Komiže pripada području Nature 2000, imamo prekrasne pučinske otoke i dva spomenika prirode na otoku Biševu, Modru i Medvidinu špilju. Prošle godine Modru špilju je posjetilo čak 82% više gostiju nego godine ranije i ona postaje osnovni fokus interesa turista koji obilaze srednjodalmatinsko područje.

Modra spilja Vis

Osim spomenika prirode tu su i kulturni spomenici od kojih bi posebno istakla kaštel Komunu iz 16.stoljeća u kojemu je smještena poslijednja orginalna gajeta falkuša, a u kojem razvijamo projekt ekomuzeja Komiža.  Gajeta falkuša je tradicijski ribarski brod kojim su komiški ribari lovili srdelu sve do otoka Palagruža. Zato smo u spomen na njih obnovili najstariju povijesnu regatu tradicijskih brodova od Komiže do Palagruže zvanu „Rota Palagruzona“ koja se održava svake godine u lipnju mjesecu, a koja privlači sve veći broj turista.

Zadnjih godina sve se više  razvija unutrašnjost otoka, otvaraju se brojna seoska domaćinstva koja predstavljaju odličnu turističku ponudu.

Hoćete li nešto detaljnije reći o agroturizmu na području Općine?

IVČEVIĆ: Unazad dvadeset godina na otoku Visu bilježimo sve više nasada stabala maslina koja nisu bila tradicija na ovom području. Ranije je bila zastupljena vinova loza i nasadi rogača na području grada Komiže. Razvojem turizma na otoku brojni su poljoprivrednici otvorili svoje „konobe“ za turiste, otvorena su seoska domaćinstva s ponudom autohtonih proizvoda te kušaone maslinova ulja.

Na otoku Visu aktivno djeluje i Planinarsko drušvo Hum koje je obilježilo i uredilo planinarske i pješačke staze otoka Visa što privlači brojne ljubitelje prirode prvenstveno u pred i pod sezoni. Prije desetak dana na otoku se okupilo preko 700 planinara iz cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te Slovenije. Ovakvu promociju turizma smatramo najuspješnijom jer dobri utisci i usmena predaja će zasigurno brojne planinare vratiti na otok.

Sve ovo i tekako pridonosi razvoju agroturizma na otoku i obogaćivanju turističke ponude.

Vis je jedan od najudaljenijih otoka na hrvatskome dijelu Jadrana. Da li ta činjenica bitno utječe na obim i intenzitet turističke potražnje, odnosno broj noćenja, konkretno u Komiži, za vrijeme turističke sezone? Kakav je, zapravo, turistički promet u Komiži posljednjih godina?

IVČEVIĆ: Udaljenost otoka svakako utječe na intenzitet turističke potražnje zbog osnovnog razloga, a to je preskupa cijena karte trajekata i katamarana. Četveročlana obitelj s vozilom treba izdvoji preko 1.000 kuna da bi samo došla na otok. Međutim, ono što je specifičnost ovog otoka je razvoj nautičkog turizma, i za nautičare smo zasigurno hit destinacija. Otprilike imamo podjednaki broj noćenja na nautičkim plovilima i fiksnim objektima na otoku. Komiža ima ostvarenih nešto manje od 90.000 noćenja.

Vis-nauticki turizam

Dalmatinski otoci, osim što govore čakavskim narječjem, imaju ponaosob i neka svoja – podnarječja. Kojim govorom govore Višani, odnosno Komižani?

IVČEVIĆ: Komižani govore cokavskim/cakavskim govorom koji pripada grupi cakavskih govora čakavskog narječja.

Općepoznata je priča o depopulizaciji dalmatinskih otoka. Kakva iskustva vi na Visu imate s tim i šta eventualno činite da zaustavite trend iseljavanja mladih obitelji sa područja Komiže? Imate li u tim nastojanjima da zadržite mlade potporu Županije pa i Države?

Tonka00IVČEVIĆ: Današnja demografska piramida upozorava na proces depopulacije i stanje demografske starosti. To ukazuje da se stanovništvo teško može obnoviti iz autohtonih izvora. Zadnjih desetak godina ipak je došlo do ublažavanja procesa demografskog starenja stanovništva, što bi moglo navoditi na zaključak da bi se proces demografskog starenja otočkog stanovništva u doglednoj budućnosti mogao zaustaviti, što bi dovelo do određenog demografskog dinamizma na otoku. Osnov za to su sigruno radna mjesta, te veći udio aktivnog stanovništva u strukturi otočnog gospodarstva. Grad provodi niz mjera kako bi to ostvarili, od donošenja osnovnih dokumenata, prostornih planova koji predstavljaju temelj gospodarskog razvoja, do poticaja za novorođenu djecu, za djecu u predškolskom i školskom odgoju, do poticaja za poljoprivrednike. Nažalost proračun kojim Grad Komiža raspolaže je mali te ozbiljnije mjere i poticaji kao što su direktna ulaganja u poduzetničke ideje nedostaju, a nemamo nikakvu pomoć u tom smislu od strane županije ili države.

Na samom kraju, koji je projekt u toku i koje su njegove osnovne značajke?

IVČEVIĆ: Jedan od najvećih projekata na kojemu sada radimo je projekt uspostave „Ekomuzeja“ Komiža koji na neki način valorizira sve prethodno rečeno.

Ekomuzej Komiža je dinamičan proces kojim komiška zajednica, jednako onaj njezin dio koji živi na otoku, kao i onaj raseljeni, čuva, interpetira i upravlja svojom ukupnom baštinom za održivi razvoj. S obzirom na specifičnosti i kreativnosti koje se ostvaruju realizacijom Ekomuzeja Komiža, stvorit će se uvjeti za svestrano i kreativno razvijanje ljudskih potencijala i pristupa razvoju kulturne politike Grada Komiže. Istodobno, Komiža će biti pozicionirana kao poželjna turistička destinacija istovremeno povezana sa sličnim destinacijama u Hrvatskoj, Europi i svijetu.

Projekt je zamišljen u dva djela: središnjeg interpretacijskog mjesta u kaštel Komuni nazvanog „Terra Marique“  i dobro razrađenih tematskih staza nazvanih: Put poja, Put grada i Put pučine.

Ciljevi upostave Ekomuzeja Komiža su kreiranje središnjeg mjesta interpretiranja i prezentiranja kolektivne memorije Komiže, postizanje osjećaja ponosa, samopoštovanja i samosvijsti svih Komižana, kreiranje vrhunskog doživljaja i atrakcije kulturnog turizma otoka Visa, te kreiranje dodane vrijednosti Komiže kao destinacije, podizanje razine njezine atraktivnosti i privlačnosti za ulagače u njezin održiv razvoj i ostanak mlađe populacije na otoku.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

IVČEVIĆ: Hvala Vama i srdačan pozdrav s najsunčanijeg hrvatskog otoka.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (796)

vrbas-miso

SRETAN VASKRS !

Posted: 29. April 2016. in Intervjui

vaskrs

Svim mojim prijateljima i čitateljima pravoslavne vjeroispovjesti neka je

SRETAN VASKRS !

Bedrudin GUŠIĆ


Tuzla: 29.04.2016. godine

  • Medijima

Stranka za Bosnu i Hercegovinu konzistentno zagovara, praktično ostvaruje program za jačanje multietničkog i multikonfesionalnog karaktera Bosne i Hercegovine. Njegujući svoje i poštujući tradiciju i običaje drugih, čuvat ćemo našu otadžbinu i stvarati perspektive njene sigurne budućnosti.

    Želimo da vjernici Pravoslavne vjeroispovijesti predstojeći praznik provedu u krugu svojih porodica, sa prijateljima, u zdravlju, sreći, miru te međusobnom razumijevanju, toleranciji i zajedništvu.

    Želja nam je da se dan Hristovog vaskresenja u cijeloj Bosni i Hercegovini obilježi dostojanstveno i sa potrebnim respektom. Da stvaramo uslove za ljepši život, za blagodati svih naših stanovnika. Povodom ovog velikog hrišćanskog praznika, upućujemo najiskrenije čestitke pripadnicima Srpskog i drugih Pravoslavnih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini i svijetu.

    Čestitke upućujemo Pravoslavnom sveštenstvu i svim vjernicima. Vaskrs je praznik spasenja, porodične sloge, životne harmonije, ljubavi i pažnje.

    Radujmo se svi mi u Bosni i Hercegovini Vaskrsu i neka sreća i mir prate sve naše građane.

                                                  Press služba Stranke za BiH TK-a                           

bebaIzbori su odgovarali jedino SNS da učvrsti svoju poziciju za naredne četiri godine, sprovede bolne ekonomske reforme, reši pitanje Kosova i zakuca na vrata EU!…..Ova zemlja je krenula u desno još 1990.g. zahvaljujući tzv. opoziciji, sa Vidovdanskim saborom, himnom Bože pravde, šetnjom moštiju Cara Lazara, četničkom ikonografijom, ta desnica je podržavala tzv.levicu Slobodana Miloševića u svim njegovim krvavim osvajačkim pohodima po Jugoslaviji, sve do trenutka kada su shvatili da im ne može ostvariti snove! …..Šešelj koga je Hag oslobodio, jer je valjda “šarmirao” i zabavljao sudije, to će raditi i u Skupštini, rialiti će se preseliti u salu tog visokog doma, smanjiće se gledanost Farme, Parova i Velikog brata! Mislim da neće biti nikakve koalicije i da će kao i Miloševiću on služiti i aktuelnom premijeru za plašenje Zapada a i domaćeg pučanstva, ako mene ne volite evo vama Voje za vratom!…..Po meni veliku grešku je napravila LDP, bez Tadića u koaliciji, mnogi bi zapušili nos i glasali za njih i Čanka, bar zbog onoga što javno govore! Ovako većina tih glasova je otišli novoj stranci Dosta je bilo!…..Koliko vidim premijer će biti isti a kako mi se čini ima i želju da bude lider na Balkanu, tako da mislim da će odnosi u regionu biti čak i bolji nego što su sada!….. SNS sa Vučićem se deklarisala kao i SPS za evroski put, većina ovih koji su prešli cenzus takođe! Jedina opasnost leži u SNS, da li će se i ona pocepati, kao što je u Srbiji tradicija, na Tomine proruske i Vučićeve prozapadne videćemo uskoro!…..

… a povod su bili netom održani parlamentarni izbori u susjednoj Srbiji. I ovoga puta je na moju želju da razgovaramo za javnost rečenim povodom moja sugovornica uzvratila izuzetno susretljivo i ažurno. Velika je stvar, pa reći ću i privilegija, imati osobu poput Bebe Kapičić, koja je uvijek spremna na razgovor, a ja sam se redovno trudio da to bude nekim povodom.

 Kako generalno ocjenjujete netom završene izvanredne parlamentarne izbore u Srbiji? Je li ta zemlja otišla još više u desno?

KAPIČIĆ: Kako oceniti izbore na kojima većina ljudi sa kojima ja komuniciram ne zna za koga da glasa do poslednjeg trenutka, svi su bili u nedoumici da li da ponište listić ili daju glas eventualno novoj opciji, stranci “Dosta je bilo” ili nekoj manjinskoj stranci! Izbori su odgovarali jedino SNS da učvrsti svoju poziciju za naredne četiri godine, sprovede bolne ekonomske reforme, reši pitanje Kosova i zakuca na vrata EU!

Ova zemlja je krenula u desno još 1990.g. zahvaljujući tzv. opoziciji, sa Vidovdanskim saborom, himnom Bože pravde, šetnjom moštiju Cara Lazara, četničkom ikonografijom, ta desnica je podržavala tzv.levicu Slobodana Miloševića u svim njegovim krvavim osvajačkim pohodima po Jugoslaviji, sve do trenutka kada su shvatili da im ne može ostvariti snove! Ovde levice nema ni u tragovima, tako da ne vidim da je mnogo desnija od prošle vlasti!

Da li su Vas ovi rezultati iznenadili? Ako nisu/jesu, zašto nisu/jesu?

KAPIČIĆ: Ne,nisu me iznenadili, jedina nepoznanica je bila ko će preći cenzus od ovih “naših” tzv.progresivnih snaga! Nisu zato što ništa novo nije ponuđeno, opozicija u rasulu, sa istim akterima i potrošenim likovima vodila je nekakvu kampanju sa Plovkom na vodi, nekim jadnim kritizerstvom i smešnom parolom da će povećati penzije i plate, samo nisu objasnili kako i odakle!

Neki analitičari iz Beograda već tvrde da je riječ o “trijumfu opcija Miloševićevog doba”. Šta Vi mislite o ovoj tezi?

Beba K.KAPIČIĆ: Znate šta, kada malo bolje sagledamo sve ove decenije, sve su to bile opcije Miloševićevog doba, da nije tako zar prva stvar posle onog 5.Oktobra nije trebala biti lustracija svih koji su učestvovali u zločinima, raspirivali mržnju, blagosiljali dželate, od medija, Francuske 7, SANU, SPC…! Ne,to im nije padalo napamet, Milošević je isporučen Hagu zbog pritisaka sa zapada i bez podrške bar polovine tzv.DOS-a, Đinđić je ubijen i onda je krenula igranka sa skrivanjem zločinaca, negiranjem genocida u Srebrenici, izjednačavanjem četnika i partizana, rehabilitacijom zločinaca iz Drugog velikog rata, pljačkaškom privatizacijom sa Miloševićevim tajkunima i konačno koalicijom, ljubljenjem i basketom sa Ivicom Dačićem, amnestijom SPS od strane Demokratske stranke i lidera koji ju je i potopio Borisa Tadića!

Šta je po Vama bio ključni razlog za ubjedljivu pobjedu naprednjaka, odnosno Vučića?

KAPIČIĆ: Sve ovo što sam nabrojala kao odgovor na prethodna pitanja dovelo je do razočarenja, apatije, gubljenja nade da se išta može promeniti jer su vas izdali i opljačkali oni sa kojima ste se borili decenijama za neku bolju Srbiju! Tako da ta građanska Srbija i nema za koga da glasa, ova koja je pobedila željna je vlasti, motivisana i mobilisana i ima premijera koji im uliva poverenje i to je valjda to!

 Šešelj će ponovo u Skupštinu? Je li realno očekivati “zabavu”, incidente…?Kakav bi mogao biti njegov odnos sada prema naprednjacima, pa i Vučiću, s obzirom da participiraju (doduše u velikom nesrazmjeru) u najvišem zakonodavnom tijelu Države? Da li je moguća ikakva koalicija naprednjaka i radikala u sastavljanju nove Vlade?

KAPIČIĆ: Šešelj koga je Hag oslobodio, jer je valjda “šarmirao” i zabavljao sudije, to će raditi i u Skupštini, rialiti će se preseliti u salu tog visokog doma, smanjiće se gledanost Farme, Parova i Velikog brata! Mislim da neće biti nikakve koalicije i da će kao i Miloševiću on služiti i aktuelnom premijeru za plašenje Zapada a i domaćeg pučanstva, ako mene ne volite evo vama Voje za vratom!

 Da li su stranke demokratskog bloka načinile stratešku grešku što nisu išle na izbore ujedinjene, odnosno da li bi ukupno bolje prošli na izborima u tom slučaju?

KAPIČIĆ: Ja ne mislim da bi ujedinjenjem išta više dobile, to bi opet bilo slično DOS-u koji se i raspao zbog raznorodnih opcija. Po meni veliku grešku je napravila LDP, bez Tadića u koaliciji, mnogi bi zapušili nos i glasali za njih i Čanka, bar zbog onoga što javno govore! Ovako većina tih glasova je otišli novoj stranci Dosta je bilo!

Da li se nakon ovakvih rezultata izbora mogu očekivati neke promjene politike Srbije prema zemljama u regionu, posebno prema BiH, Kosovu i Hrvatskoj?

KAPIČIĆ: Koliko vidim premijer će biti isti a kako mi se čini ima i želju da bude lider na Balkanu, tako da mislim da će odnosi u regionu biti čak i bolji nego što su sada!

A kojim putem će Srbija ići sada sa jačim Vučićem, ali i sa kakvim takvim utegom na vratu u vidu Šešelja ili Dveri – prema EU ili prema Rusiji? Na dva kolosjeka ne može, zar ne?

KAPIČIĆ: Ne mislim da te dve stranke mogu nešto mnogo poremetiti osim što će sednice trajati duže. SNS sa Vučićem se deklarisala kao i SPS za evroski put, većina ovih koji su prešli cenzus takođe! Jedina opasnost leži u SNS, da li će se i ona pocepati, kao što je u Srbiji tradicija, na Tomine proruske i Vučićeve prozapadne videćemo uskoro!

Putin-Evropa-Srbija-620x350

Koliko je za EU i Zapad (SAD) bitna ubjedljiva Vučićeva pobjeda i da li se svjetski centri moći ozbiljno bave zemljama zapadnog Balkana ili im je važno samo da se tamo ne puca?

KAPIČIĆ: Na ovo pitanje odgovoriću vam tako što ću ciitirati Daniel Serwer-a:

“Vučić je bio ekstremni nacionalista u prošlosti. Sada se opredelio za evropsku budućnost.

-Mnogi postavljaju pitanje zašto je Zapad tako blagonaklon prema Vučiću? Odgovor je jednostavan. Tajna diplomatije je da ubedite drugu stranu da učini ono što vi želite, a Vučić upravo uspešno radi mnogo toga što EU traži od njega. To svakako nailazi na odobravanje u Evropi i Vašingtonu.

Dakle, Vučić, koji nastoji da za sada „jaše oba konja”, moraće u jednom trenutku da se opredeli. Ja nemam nikakvu dilemu da će odabrati EU.”

Mislim da se trenutno ozbiljno bave, naravno zbog svojih geopolitičkih i strateških interesa, što bi trebalo iskoristiti da se ova naša divlja plemena konačno uljude i zakopaju ratne sekire, tako što će svi suočiti sa zločinima činjenim u njihovo ime, da bi se ljaga sprala sa naroda, a prvenstveno mislim na Srbiju odakle je sve krenulo!

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KAPIČIĆ: Hvala i vama

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (795)

bg-plitvice 1

 

Leo Katic

Površina otoka Lastova sa otočjem je 48 km2, a na matičnom otoku živi 860 stanovnika, u zimskom periodu…..Kako je otok Lastovo bio zabranjena vojna zona do 1989. godine, turizam se intenzivnije razvija od početka 90-ih godina…..U prošloj je godini ostvareno 40 000 noćenja na području Općine Lastovo što na prošle godine pokazuje na povećanje trenda…..Odnos je negativan, otok Lastovo je otok na kojem se više umire a manje rađa…..Depopulacija je izražena na otoku Lastovu, teško se s tim nositi, jer je otok Lastovo otok mogućnosti, a nošen je realizacijom koja je opterećena nizom problema. Problemi se odnose na udaljenost, sporu, lošu i skupu prometnu povezanost koja opterećuje život na otoku…..Bez mladih budućnost nije moguća, ali Država bez obzira na političke opcije, deklarativno ali ne i stvarno, ne čini ništa, ili vrlo malo da olakša i stvori perspektivu stanovnicima otoka Lastova, a pogotovo mladima da svoju budućnost ostvaruju na rodnom otoku…..

Kolika je površina Lastova i koliko stanovnika živi na njemu?

KATIĆ: Površina otoka Lastova sa otočjem je 48 km2, a na matičnom otoku živi 860 stanovnika, u zimskom periodu.

Kojim djelatnostima se bave stanovnici Općine, odnosno od čega se pretežno živi na tom najudaljenijem otoku hrvatskoga Jadrana?

KATIĆ: Otočani se bave poljodjelstvom, turizmom, uslužnim djelatnostima od čega je u javnim institucijama, državnim službama zaposleno 120 stanovnika, dok u otočkoj tvrtci „Komunalac“ (100%-tnom vlasništvu Općine) tvrtci koja održava sav javno komunalni sustav je zaposleno 20 osoba.

Od kada se turizam intenzivnije počeo razvijati na otoku? Koje su to glavne komponente ukupne turističke ponude?

KATIĆ: Kako je otok Lastovo bio zabranjena vojna zona do 1989. godine, turizam se intenzivnije razvija od početka 90-ih godina. Intenzivniji razvoj turizma se odnosi na nautički turizam, smještaj, ugostiteljstvo u otočkim naseljima (Pasadur, Ubli, Lastovo, Zaklopatica, Lučica, Skrivena Luka, Prehodišće).

lastovo

Da li smještajni i infrastrukturni kapaciteti na Lastovu zadovoljavaju potrebe turističke potražnje posljednjih godina, naprimjer?

KATIĆ: Infrastrukturni kapaciteti zadovoljavaju potrebe turističke potražnje, ali bez realizacije projekata u turističkim zonama neće biti omogućena realizacija turizma u kvalitetnijem rasponu.

I, koliko noćenja je ostvareno prošle godine na području Općine i šta to znači u odnosu na prethodnu godinu? TZ

KATIĆ: U prošloj je godini ostvareno 40 000 noćenja na području Općine Lastovo što na prošle godine pokazuje na povećanje trenda.

lastovo-1

Koje ste važnije projekte do sada završili a koji su u toku?

KATIĆ: Pri završetku su projekti vodoopskrbe naselja Skrivena Luka i deponij otpada „Sozanj“ za koji je potrebno završiti postupak reciklaže i pretovarne stanice. Pred objavom smo natječaja za ulaganje u najvažniji projekt otoka Lastova T1 Jurjeva luka i LNT Kremena.

Da li kapitalne projekte realizirate vlastitim proračunskim sredstvima ili su neki od njih realizirani i financijskim potporama Županije, odnosno Države?

KATIĆ: Projekte realiziramo i vlastitim proračunskim sredstvima jer ne postoje fondovi koji 100%-tno ulažu u određeni projekt, tako da se Općina u svim projektima pojavljuje kao subfinancijer udružujući sredstva sa Državnim proračunom, dok su ostale potpore iz županije.

Kakav je odnos nataliteta i mortaliteta na Lastovu posljednjih pet godina, naprimjer?

KATIĆ: Odnos je negativan, otok Lastovo je otok na kojem se više umire a manje rađa.

Depopulacija je opći problem svih dalmatinskih i primorskih otoka. da li je taj problem još izraženiji kod Lastova i kako se nosite s njim?

KATIĆ: Depopulacija je izražena na otoku Lastovu, teško se s tim nositi, jer je otok Lastovo otok mogućnosti, a nošen je realizacijom koja je opterećena nizom problema. Problemi se odnose na udaljenost, sporu, lošu i skupu prometnu povezanost koja opterećuje život na otoku. Uz navedeno Općina Lastovo ne može samostalno realizirati važne projekte jer se turističke zone na otoku Lastovu nalaze u državnom vlasništvu tako da o brzini i realizaciji istih ovisimo o odlukama Vlade RH.

lastovo-mapa

Na kraju, ima li budućnosti za mlade na otoku?

KATIĆ: Bez mladih budućnost nije moguća, ali Država bez obzira na političke opcije, deklarativno ali ne i stvarno, ne čini ništa, ili vrlo malo da olakša i stvori perspektivu stanovnicima otoka Lastova, a pogotovo mladima da svoju budućnost ostvaruju na rodnom otoku.

Posljedice višegodišnje već spomenute Zabrane u kojoj je bio otok Lastovo ima nesagledive posljedice za otok jer je stanovnicima Lastova, u vrijeme dok su se drugi razvijali, to bilo onemogućeno. Očekujem od Vlade RH da će brzim i konkretnim mjerama omogućiti stanovnicima Lastova opstanak, razvoj i život na Lastovu.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KATIĆ: Hvala Vama i srdačan pozdrav.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (794)

vrbas-miso

Panel - predsjednica Stephani                                                           Stephanie Ansaldo, predsjednica Echo Fondacije

Laureat Nobelove nagrade za mir Elie Wiesel je marta 1997. godine posjetio Charlotte, u američkoj saveznoj državi North Carolina (Sjeverna Karolina) i svojim antologijskim govorom je inspirirao ovdašnje pregaoce humanih akata u svim dijelovima svijeta, posebno u područjima u kojima su se dešavali konflikti, da ustanove Echo Fondaciju koja od tada, evo već punih 19 godina, promovira pravdu te inspirira nadu kroz edukaciju, posebno mladih ljudi. Fondacija je ostvarila mnoge značajne projekte u svijetu, a spisak njenih lidera i aktivista je podugačak i za njega bi trebala posebna priča.

Kao što je god legendarni Ellie Wiesel onomad bio sevepom osnivanja ove, sada svjetski poznate Fondacije, zašto ne reći da je i prof. dr. Mirsad Hadžikadić, izvršni direktor Data Science Initiative pri University of North Carolina, bio sevepom da se ostvari kontakt ovdašnje Bosanske zajednice sa Echo Fondacijom. Za veoma kratko vrijeme je Fondacija prepoznala da jedan od svojih narednih projekata hoće i može realizirati upravo u našoj zemlji. A uvod u taj budući edukativni projekt za mlade BiH desio se večeras u Charlotte-u kada je u ovdašnjem Wells Fargo Auditoriumu održana prigodna panel diskusija pod radnim naslovom “Ideologija, konflikt i nada”.

Najprije se prisutnima obratio domaćin manifestacije, čelni čovjek Echo Fondacije gospodin Frank Bryant, te predsjednica iste, gospođa Stephanie Ansaldo, koja je i vodila veći dio vešerašnjeg programa i dijelila prigodne nagrade zaslužnima. A glavni dio programa je bila rečena panel diskusija u koju je prisutne uveo prof. dr. Mirsad Hadžikadić, osvrnuvši se nakratko na povijest BiH, raspad bivše Jugoslavije, etničku i konfesionalnu strukturu BiH, agresiju na BiH te njenu podjelu u Dejtonu novembra 1995.

Panel-Mirsad

Uslijedila je panel diskusija u kojoj su sudjelovali gospodin Ron Haviv, fotoreporter poznat po antologijskim fotografijama iz ratova na prostorima bivše Jugoslavije (recimo ona u Bijeljini kada Arkanovi četnici šutaju ubijene Bošnjake na ulici), gospođica Elizabeth Zerofski, spisateljica, novinarka i prevoditeljica iz Brooklyna (New York) te svima nama dobro poznati Aleksandar Saša Hemon, pisac i član Bosansko-hercegovačko-američke akademije nauke i umjetnosti, rođeni Sarajlija sa boravkom u Chicagu.

Panel-Hemon-1

Moderator panela je bio prof. dr. Mirsad Hadžikadić.

Najviše se diskutiralo o tome ima li nade za BiH te o identitetu. Teško je izvući jednoznačan zaključak na bazi pojedinačnih analiza i mišljenja svih sudionika panela o nadi za BiH, kao i o pojmu identiteta kao jednoj od zadanih tema. Ali, zato se može kazati da zbog onoga što se večeras dešavalo u Charlotte-u, za Bosnu, njene građane, posebno mlade, ima ko da brine i izvan granica naše zemlje, računajući tu i one Amerikance koji su spremni na praktičnu pomoć, što je slučaj sa aktivistma Echo Fondacije. Večeras se, naime, ovdje lobiralo za Bosnu!

Specijalni gost večeri je bio naš ambasador u SAD, gospodin Haris Hrle, koji se također prigodno obratio prisutnima.

Panel - Hrle

Na kraju su izvedene neke folklorne i muzičke numere,

Panel - folklor

a tačka na “i” je bila izdašna ponuda iz bogate bh. kuhinje koju su pripremili naši ljudi, a sponzorirali bračni par Hadžikadić – Mirzeta i Mirsad.

PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

 

 

 

 

Evo još nekih fotki:

 

Panel - sa Saidom i jednim Amerikancem—————————————————————————————————————————————————————-

Panel - Hadžikadići———————————————————————————————————————————————————-

Panel - ja i Saša Hemon————————————————————————————————————————————————————-

Panel-ja i ambasador Hrle

Senad Šepić

Vidimo da nema strategije, nema političke vizije i sve se podređuje personalnim interesima pojedinaca. To nije SDA koja je dobila 300.000 glasova na proteklim izborima i to nije SDA kakvu je idejno kreirao rahmetli Alija Izetbegović. Mi, poslanici u najvišem zakonodavnom tijelu u državi, u Parlamentu BiH, izabrani od našeg naroda direktno na izborima, zaobiđeni smo u svim procesima donošenja bitnih odluka i to nije prihvatljiva praksa u demokratskim strankama i društvima. To se mora mijenjati i na to stalno ukazujemo stranačkom rukovodstvu i upravo spremamo novo pismo u kojem ćemo izraziti svoje političke stavove i zahtjeve…..Lično sam protiv dijeljenja Mostara. To je za budućnost ovog grada pa i same države neprihvatljivo i opasno. S druge strane, ne smije se dopuštati Draganu Čoviću da gdje njemu treba politiku i pozicije pojedinih naroda tretira na jedan način a na drugim na drugi…..Nek svatko podnese račune. Pa tako i Salem Marić koji vodi SDA u Mostaru, njega Mostarci dobro zanaju, znaju šta je radio prije rata, a svi znaju da je imao je i sumnjivu ulogu na zadnjem Kongresu SDA – pa da vidimo, šta je taj čovjek uradio i ko ga je nagradio za njegove „kongresne“ aferime… Teško će sa takvim ljudima Mostar napredovati, a teško će i SDA sačuvati svoj obraz i poziciju…..Svi smo vidjeli kakva je politika Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde u Haagu. Svima je jasno da presude tih sudova često nisu pravedne i pravične, poput ove posljednje o Šešelju. Ne vidim da bi revizija tužbe donijela nešto novo, nažalost…..Čim sam vidio da se vodi orkestiran pokušaj diskreditiranja Ćamila Durakovića, sa „naše“ strane, reagirao sam i javno stao u njegovu zašititu zato što smatram da je čovjek koji živi Srebrenicu svaki dan i poznaje tamošnje prilike…..Lično sam mišljenja da će SDA teško zadržati sadašnjih 40 načelničkih pozicija, a najviše zbog toga što se u protekle dvije godine otišlo u pogrešnom smjeru, a o čemu sam govorio na početku našeg razgovora. Sa dijasporom se mora stalno raditi a ne samo kad su izbori. Ljudi će vam vjerovati ako ste iskreni i kada vide da ih ne iskorištavate, što je često slučaj sa našom dijasporom, nažalost…..

Gospodine Šepiću! Poznato je javnosti da ste u jednom dijelu aktuelnog mandata Vi i još trojica Vaših stranačkih kolega (Mehmedović, Ahmetović, Sokolović) u tom Domu PS BiH djelovali prema vlastitim političkim stavovima, a ne po stavovima vrha Stranke. Da li je i danas tako? Ako nije, šta se u međuvremenu desilo ili promijenilo?

ŠEPIĆ: Da. To je i danas tako. Mi djelujemo i radimo po vlastitim političkim uvjerenjima i stavovima i vrlo često se ne slažemo, naročitio, kako je rukovodstvo SDA od pobjedničke stranke na proteklim izborima dovelo do toga da ne vodimo skoro nijedan proces te da su nam nametnute teme i rješenja koja nisu u interesu Bošnjaka, a samim tim i države Bosne i Hercegovine. Vidimo da nema strategije, nema političke vizije i sve se podređuje personalnim interesima pojedinaca. To nije SDA koja je dobila 300.000 glasova na proteklim izborima i to nije SDA kakvu je idejno kreirao rahmetli Alija Izetbegović. Mi, poslanici u najvišem zakonodavnom tijelu u državi, u Parlamentu BiH, izabrani od našeg naroda direktno na izborima, zaobiđeni smo u svim procesima donošenja bitnih odluka i to nije prihvatljiva praksa u demokratskim strankama i društvima. To se mora mijenjati i na to stalno ukazujemo stranačkom rukovodstvu i upravo spremamo novo pismo u kojem ćemo izraziti svoje političke stavove i zahtjeve.

Aktuelno je puno toga na političkoj sceni naše zemlje, ali zbog vremena i prostora dotaknut ćemo samo neke (vruće) teme. Krenimo s juga, od Mostara. N bih za ovo pitanje uzimao u obzir izjave predstavnika drugih stranaka, jer mogu biti subjektivne, pa zato ću se pozvati na izjave nekih uglednih, nestranačkih Mostaraca koji javno tvrde da SDA želi podijeliti Mostar po ratnoj liniji razgraničenja. Da li je to tačno?

ŠEPIĆ: Lično sam protiv dijeljenja Mostara. To je za budućnost ovog grada pa i same države neprihvatljivo i opasno. S druge strane, ne smije se dopuštati Draganu Čoviću da gdje njemu treba politiku i pozicije pojedinih naroda tretira na jedan način a na drugim na drugi. Pa tako kad u FBiH ili na nivou države treba da ima svoje predstavnike – onda traži više, a kad on ima većinu – onda nek bude jedan čovjek jedan glas. To mu SDA ne smije dopustiti. Sve ono što naši ljudi u Mostaru trebaju da imaju jest zaštita njihovih prava da žive i rade u Mostaru, a ne da se samo gradi i živi na jednoj strani Neretve. Srbi moraju biti zaštićeni, također, u Mostaru. Ljudi moraju biti zaštitićeni i u drugim gradovima gdje HDZ dominira 25 godina, poput Stoca. Isto to vrijedi i za Hrvate u drugim sredinama gdje su manjina, kao i Bošnjaci i Hrvati u RS-u. Dakle, pitanje Mostara je puno više od pukog rješavanja Statuta grada Mostara – na tom pitanju se ogleda naš stav o budućnosti ove zemlje.

Da li su stavovi lokalnih struktura SDA Mostara cijelo vrijeme bili i jesu koordinirani sa stavovima najviših organa Stranke kada je riječ o prijedlozima za izradu Statuta grada Mostara?

Senad Šepić-1ŠEPIĆ: Već sam rekao da smo mi državni poslanici potpuno isključeni iz ovih procesa, pa tako i rješenja pitanja grada Mostara, bez obzira što se to pitanje mora riješiti u Parlamentu BiH. Zaobiđen je i jedini Bošnjak sa prostora HNK koji je izabran direktno u Parlamentu BiH, Salko Sokolović. To je apsolutno neprihvatljivo. Tako da ne znam ko je s kim pregovarao, ali onda ti ljudi neka ponesu i odgovornost za svoj rad ili nerad. Ne možete imati samo privilegije, hajde da vidimo šta je ko uradio i za što je ko bio zadužen. Nek svatko podnese račune. Pa tako i Salem Marić koji vodi SDA u Mostaru, njega Mostarci dobro zanaju, znaju šta je radio prije rata, a svi znaju da je imao je i sumnjivu ulogu na zadnjem Kongresu SDA – pa da vidimo, šta je taj čovjek uradio i ko ga je nagradio za njegove „kongresne“ aferime… Teško će sa takvim ljudima Mostar napredovati, a teško će i SDA sačuvati svoj obraz i poziciju.

Hoće li onda biti lokalnih izbora u Mostaru u jesen ove godine ili neće? Čime potkrepljujete svoju pretpostavku?

ŠEPIĆ: Mislim da, nažalost, neće. Već sam rekao da su iz proseca isključeni parlamentarci, ljudi koji na kraju trebaju donijeti odluku. Ovo približavanje stavova oko rješenja koje je ponudio Centar za mir iz Mostara je dobro, ali prekasno. HDZ BiH, kako vidim, neće odstupiti od svog stava, tako da su pozicije prilično zakovane. Ali onda nek podnesu račun oni koji su na sebe preuzeli ulogu donosioca političkih odluka i njihovi izvršioci na terenu. Pa da vidimo, ko je kome šta naređivao, šta je ko radio i zašto se nešto uradilo ili nije uradilo. To je prava demokratija.

Ne manje vruća tema jeste eventualno podnošenje zahtjeva za reviziju tužbe naše zemlje protiv SRJ/SCG kod ICJ-a (International Court of Justice). Ima li SDA utvrđen stav po tom pitanju? Kakav je Vaš lični, ako nije problem da ga javno iznesete?

ŠEPIĆ: Ne znam za SDA, ali jasno da imam svoj stav i nemam nikakav problem da ga iznesem. Svi smo vidjeli kakva je politika Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde u Haagu. Svima je jasno da presude tih sudova često nisu pravedne i pravične, poput ove posljednje o Šešelju. Ne vidim da bi revizija tužbe donijela nešto novo, nažalost. Ma koliko bolno bilo, mi se moramo okrenuti jedni drugima u Bosni i Hercegovini. Ova zemlja nema drugi izlaz. To je jedini. Nijedan sud neće riješiti naše probleme. Ekonomija, otvaranje radnih mjesta, autoput, dobra infrastruktura, razvijanje željeznice… to je nešto oko čega zdravi ljudi i političari koji žele uspješnu Bosnu i Hercegovinu trebaju imati konsenzus. Ako se okrenemo budućnosti, to neće izbrisati naše pamćenje niti našu bolnu ali časnu i ponosnu prošlost, ali hoće otovoriti vrata našoj djeci da žive u mirnijoj i bogatijoj zemlji.

A da li ste Vi lično za to da se u naš advokatski tim, u slučaju podnošenja zahtjeva za reviziju tužbe, uključi profesor Francis Boyle?

ŠEPIĆ: Ukoliko dođe do podnošenja zatjeva za reviziju tužbe, Francis Boyle bi svakako dobrodošao našem timu. Pratio sam šta govori i razumijem ga vrlo dobro. Djeluje kao profesionalac i častan čovjek. Nažalost, sudovi, opet ponavaljam, neće riješiti našu budućnost.

Protiv predsjednika SBB-a, vašeg koalicionog partnera, se kao što je poznato vodi krivični postupak. Čas je na slobodi, čas u pritvoru i ne zna se koliko će proces trajati i kako će završiti. Da li će koalicija SDA-SBB izdržati?

ŠEPIĆ: Sve to nekako djeluje na silu. Jedinostvo na silu. Dobro je to nedavno kod Hadžifejzovića na FACE TV-u objasnio moj dugogodišnji stranački kolega Fuad Kasumović – hajd’ kad je to toliko bošnjačko jedinstvo, zašto ga nema u samoj SDA , u kojoj se odriču svojih najboljih sinova i poslanika… Sadašnja kolacija će izdržati zbog interesa. I trajat će dok tog interesa bude.

Ovih dana je novinar Slobodan Vasković u javnost iznio šokantne navode kako glavni tužitelj Tužiteljstva BiH Goran Salihović “štiti Špirićev kriminal i pregovara sa Dodikovim izaslanicima…”, navodno sve u svrhu dobijanja pozicije predsjednika Suda BiH nakon što ove jeseni istekne mandat aktuelnoj predsjednici Meddžidi Kreso. Komentar?

ŠEPIĆ: Vidio sam ovaj Vaskovićev navod. Ne znam za konkretan slučaj, osim iz medija, ali da su sudovi dijelom, nažalost, obojeni politikom, jesu. Mi imamo sjajne tužioce i sudije profesionalce, većina ih je takvih. Ima i ovih drugih i Milorad Dodik čini sve kako bi imao što već uticaj, naročito na Sud BiH, jer tako sebe štiti. Ova država, opet, ako želi postati moderna demokratska evropska zemlja, mora štititi sebe. Državu. Vjerujem da i u sudovima i tužilaštvima ima više onih koji će je štititi.

Općinski odbor SDA Srebrenica podržao je Ćamila Durakovića kao jedinog kandidata za načelnika Općine na oktobarskim izborima, što je svakako dobro. Međutim, prosrpske stranke iz manjeg entiteta, i one na vlasti i one u tzv. opoziciji, su se također složile oko jednog kandidata na istim izborima, naravno iz reda njihovog naroda i računaju da bi taj mogao pobijediti. Kakve posljedice po Srebrenicu i šire bi se mogle desiti ako taj naš gradić, u kome je počinjen genocid, za načelnika dobije Srbina, ma kakav on bio?

senad_sepic_sda_680_510_70_s_c1ŠEPIĆ: Čim sam vidio da se vodi orkestiran pokušaj diskreditiranja Ćamila Durakovića, sa „naše“ strane, reagirao sam i javno stao u njegovu zašititu zato što smatram da je čovjek koji živi Srebrenicu svaki dan i poznaje tamošnje prilike. Drago mi je da je izdržao pritisak i da će biti jedini probosanski kandidat na izborima za Srebrenicu. Ne samo mi u Bosni i Hercegovini nego i čitav svijet Srebrenicu povezuje sa najgorim zločinom na prostoru Evrope nakon Drugog svjetskog rata. I Haški sud i Međunarodni sud pravde presudili su da se tamo desio GENOCID. Ta zastrašujuća činjenica obavezuje i bilo bi porazno da neko ko tu činjenicu negira postane načelnik Srebrenice. To je ogromna obaveza svih nas, a naročito onih koji vode političke procese u zemlji.

Na kraju, kako planirate vi iz Stranke mobilizirati birače da glasaju za kandidate SDA na predstojećim lokalnim izborima? Kako mobilizirati bitače iz dijaspore? Šta očekujete od tih izbora?

ŠEPIĆ: SDA ima dosta sjajnih načelnika i dosta njih će vjerujem potvrditi svoj mandat zato što rade dobro, čestito i ispravno. Ljude je lako motivisati ako ste prethodne četiri godine dobro radili. Oni koji nisu dobro radili ne mogu narodu zamazati oči posljednjih nekoliko mjeseci sa asfaltiranjem ulica ili krečenjem fasada. Narod to prepoznaje. Lično sam mišljenja da će SDA teško zadržati sadašnjih 40 načelničkih pozicija, a najviše zbog toga što se u protekle dvije godine otišlo u pogrešnom smjeru, a o čemu sam govorio na početku našeg razgovora. Sa dijasporom se mora stalno raditi a ne samo kad su izbori. Ljudi će vam vjerovati ako ste iskreni i kada vide da ih ne iskorištavate, što je često slučaj sa našom dijasporom, nažalost.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

ŠEPIĆ:Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (793)

vrbas-miso

Očekivala sam odluku vijeća u dijelu u kojem su Karadžića oslobodili optužbi za genocid u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik, mada su po mom  mišljenju zločini tamo eskalirali do genocida. Ne znam naime kako drugačije interpretirati podatke iz Bosanske knjige mrtvih prema kojima je od 95.940 ubijenih i nestalih najviše stradalo ratne godine 1992. i to 44.202, osoba od ćega čak 20.900 civila. Po meni je postojala genocidna namjera i u tim općinama, a ne samo kako je utvrđeno i u prethodnim presudama, u Srebrenici…..Ova će kazna Karadžiću postati važna za izgradnju povjerenja tek kad počinjene zločine osude i političari i društva post-jugoslavenskih zemalja, uključujući izabrane predstavnike Srbije a i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, koji bi umjesto posve neprimjerenog imenovanja studentskog doma na Palama ali i pojedinih ulica u drugim gradovima prema osuđenim ratnim zločincima trebali učiniti sve za obeštećenje obitelji žrtava…..Šokirana sam oslobađajućom presudom prvostupanjskog vijeća u kojoj se na navjerojatan način agresija i huškanje na zločine predstavlja kao humanitarno djelovanje primarno motivirano brigom za Srbe. Što se tiće reakcije vladinih institucija Hrvatske smatram da bi dorada optužnice protiv Šešelja od strane Državnog odvjetništva RH, posebno za zločine u Voćinu za koji nije bio optužen u Haagu, bila korisnija od zabrane ulaska…..No muke po pozdravljanju ustaškim pozdravom nastavljaju  se na većini nogometnih utakmica, u pravilu bez adekvatne reakcije prisutnih i pravosuđa…..Mada se Hrvatska doista branila od agresije u kompleksnom karakteru rata ne treba previdjeti elemente građanskog rata, jer su se dvije strane rata uz JNA i HV u hrvatskim postrojbama i srpskim jedinicama ratovali Hrvati i Srbi državljani RH, kao ni na agresivnu politiku Hrvatske u Bosni i Hercegovini…..Zbog takoreći svakodnevne relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva, slobodnog veličanja tog režima i, najblaže rečeno, nereagiranja sadašnje Vlade na ove pojave na bojkot ovogodišnje službene državne komemoracije u Jasenovcu su se odlučili Koordinacija židovskih općina, Srpsko narodno vijeće i antifašisti…..Kao i Zoran Pusić smatram da je zabrinjavajuće učestalo umanjivanje  pa i slavljenje zločina počinjenih od strane fašista, nacista, ustaša, četnika i pripadnika drugih kolaboracionističkih snaga, posebno sada kad apologeti ustaškog režima sjede u novoj vladi RH…..Sve nas snažnije valja govor mržnje. Mada nije postao govor većine sve je prisutniji u medijima i inficirao je široke slojeve društva…..

Gospođo Teršelič! Da podsjetim, imali smo intervju prije nešto više od tri godine. No, u medjuvremenu su se pojavili neki povodi za još jednim. Dakle, kako komentirate prvostepenu presudu Radovanu Karadžiću?

TERŠELIČ: Začudilo me što se raspravno vijeće nije odlučilo za doživotnu kaznu, posebno zato jer su druga sudska vijeća MKSJ za zločine u Srebrenici i u Sarajevu već izrekla više najtežih kazni u postupcima zaključenim pravomoćnim presudama. Očekivala sam odluku vijeća u dijelu u kojem su Karadžića oslobodili optužbi za genocid u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik, mada su po mom  mišljenju zločini tamo eskalirali do genocida. Ne znam naime kako drugačije interpretirati podatke iz Bosanske knjige mrtvih prema kojima je od 95.940 ubijenih i nestalih najviše stradalo ratne godine 1992. i to 44.202, osoba od ćega čak 20.900 civila. Po meni je postojala genocidna namjera i u tim općinama, a ne samo kako je utvrđeno i u prethodnim presudama, u Srebrenici. Ako pogledamo strukturu stradalih civila za vrijeme cijelog rata u Bosni i Hercegovini, prema podacima koje je prikupio Istraživačko dokumentacijski centar stradalo je 31.107 Bošnjaka, 4.178 Srba i 2.484 Hrvata. Po mom mišljenju ti podaci ukazuju na počinjenje genocida nad Bošnjacima na teritoriju Bosne i Hercegovine a ne samo u općini Srebrenica.

Siguran sam da pratite reakcije javnosti u regionu, posebno u BiH i Srbiji, vezano za presudu Karadžiću. Kako Vi, iz zagrebačke perspektive, vidite masovnu podršku osuđenom ratnom zločincu u manjem bh. entitetu te u Srbiji? Koliko su ta društva daleko od istinskog suočavanja s prošlošću?

Vesna TeršeličTERŠELIČ: Žao mi je što je i ovu  presudu pratilo propuštanje priznavanja patnje žrtava.  Ova će kazna Karadžiću postati važna za izgradnju povjerenja tek kad počinjene zločine osude i političari i društva post-jugoslavenskih zemalja, uključujući izabrane predstavnike Srbije a i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, koji bi umjesto posve neprimjerenog imenovanja studentskog doma na Palama ali i pojedinih ulica u drugim gradovima prema osuđenim ratnim zločincima trebali učiniti sve za obeštećenje obitelji žrtava. Za pomirenje naime trebamo puno više od sudskih presuda.  Odgovornost za interpretaciju činjenica utvrđenih sudskim putem i istraživanjima nije samo na sudovima nego i na političarima, znanstvenicima, medijima i svim javnim akterima koji se prepiru oko interpetacija prošlosti. Skupa s njima i svi mi možemo utjecati na to da jasnim stavom prema svih počinjenim zločinima humaniziramo odnose  i omogućimo novim generacijama pravo na učenje povijesti utemeljene na činjenicma.

A kako komentirate oslobađajuću prvostepenu presudu Vojislavu Šešelju koja se itekako tiče i Republike Hrvatske, a kako odluku hrvatskih vlasti da mu zabrani ulazak u zemlju u narednih 20 godina?

TERŠELIČ: Šokirana sam oslobađajućom presudom prvostupanjskog vijeća u kojoj se na navjerojatan način agresija i huškanje na zločine predstavlja kao humanitarno djelovanje primarno motivirano brigom za Srbe. Što se tiće reakcije vladinih institucija Hrvatske smatram da bi dorada optužnice protiv Šešelja od strane Državnog odvjetništva RH, posebno za zločine u Voćinu za koji nije bio optužen u Haagu, bila korisnija od zabrane ulaska. Područje Voćina i okolnih sela je naime od kolovoza do prosinca 1991. godine bilo pod kontrolom srpskih snaga. Tada su počinjeni brojni zločini nad Hrvatima, od strane pripadnika dobrovoljačkih paravojnih jedinica”Šešeljevaca” i “Belih orlova”. U svojim govorima u Voćinu Šešelj ih je poticao na zločine. Nadležne institucije u RH samo su djelomično procesuirale zločine nad Hrvatima, i to kroz dva kaznena postupka  vođena pred županijskim sudovima u Bjelovaru i Virovitici. Zločin nad Hrvatima u Voćinu bio je obuhvaćen prvim verzijama optužnica Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju protiv Vojislava Šešelja.Unatoč odustajanju od navoda optužnice  koji se odnose na zločine u Voćinu 1991. godine, Tužiteljstvo je na klupu za svjedoke pozvalo nekoliko osoba, primjerice Jelenu Radošević, koje su tvrdile da su ubijanja Hrvata u tom selu počela dva tjedna nakon posjeta lidera srpskih radikala. Namjera Tužiteljstva MKSJ-a bila je da izvođenjem dokaza o zločinima u Voćinu ukaže na ciljeve i metode udruženog zločinačkog poduhvata za koje se teretio Šešelj kao i na obrazac činjenja zločina nad nesrpskim stanovništvom u ostalim dijelovima Hrvatske i BiH. Nakon odustanka Haaga kazneno gonjenje trebalo bi preuzeti pravosuđe RH.

Hrvatsku nogometnu reprezentaciju svako malo pa prate skandali u režiji takozvanih navijača. Na nedavnoj prijateljskoj utakmici u Osijeku između Hrvatske i Izraela bilo je ustaških pokliča iz gledalista. U gledalištu su bili i predsjednica Države te premijer, ali nisam nigdje pročitao da su se oglasili, ni oni niti čelni ljudi iz HNS-a. Komentar?

Kolinda u OsijekuTERŠELIČ: Sramotno je da utakmica nije prekinuta i da ni predsjednik Vlade RH ni ministar znanosti, obrazovanja i sporta koji su bili u gledalištu nisu ustali, osudivši divljanje navijača te zatražili prekid utakmice. Iz Vlade su se tek drugi dan oglasili vrlo neodređenim općenitim priopćenjem u kom nisu direktno komentirali izgred na utakmici rekavši: “U fragmentiranoj slici današnjice pozivamo na sve civilizacijske vrijednosti i standarde te osuđujemo svaki čin i sve oblike izražavanja koji promiču ili potiču govor mržnje i nesnošljivost. Pozivamo sve građane da poštuju dosegnute demokratske vrijednosti i da svojim primjerom ne narušavaju ugled nas samih i naše domovine.” Ta mlaka reakcija je posebno teško shvatljiva kad se primjerice sjetimo da je zbog incidenta s ustaškim pozdravom nakon nogometne utakmice između reprezentacija Hrvatske i Islanda odigrane 19. studenoga 2013.  u Zagrebu, Disciplinski odbor FIFA-e kaznio hrvatskog reprezentativca  Josipa Joa Šimunića zabranom igranja na 10 utakmica, ustrvrdivši da je igrač zajedno s publikom uzvikivao pozdrav, koji su u Drugom svjetskom ratu koristili pripadnici fašističkog ustaškog pokreta. Odbor se složio da je taj pozdrav bio diskriminirajući, te je uvrijedio ljudsko dostojanstvo na rasnoj, religioznoj i etničkoj osnovi. Nakon što je igraču za isti incident Prekršajni sud u zagrebu odredio kaznu od 5.000 kn, Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu žalilo se i zatražilo je da mu Visoki prekršajni sud RH presudu preinači i okrivljenom Šimuniću izrekne strožu novčanu kaznu. No muke po pozdravljanju ustaškim pozdravom nastavljaju  se na većini nogometnih utakmica, u pravilu bez adekvatne reakcije prisutnih i pravosuđa.

Vama neki u Hrvatskoj imputiraju da “radite protiv istine o Domovinskom ratu”. Koji krugovi Vam to imputiraju i kako se nosite s tim?

TERŠELIČ: Kad veterani i glasnogovornici desnice prozivaju mene i Documentu često citiraju Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je Sabor usvojio u listopadu 2000. tražeči da je prihvatimo kao jedinu moguću interpretaciju i to posebno u dijelu koji kaže: “Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.” Mada se Hrvatska doista branila od agresije u kompleksnom karakteru rata ne treba previdjeti elemente građanskog rata, jer su se dvije strane rata uz JNA i HV u hrvatskim postrojbama i srpskim jedinicama ratovali Hrvati i Srbi državljani RH, kao ni na agresivnu politiku Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Istraživanja Documente pokazuju da je rat bio višeslojan i ne namjeravam prestati govoriti javno o svim dimenzijama rata kao ni o svim počinjenim ratnim zločinima i njihovim žrtavama. Zbog toga verbalni napadi na nas ne prestaju već godinama a posebno se intenziviraju od ljeta 2014. i početka neformalne predizborne kampanje.

Nastojim se fokusirati na intenziviranje nasušno potrebnog procesa sučavanja s prošlošču u našem društvu, no ponekad me pogodi prejaka riječ od strane nepoznatih prolaznika ili pak direktan napad od strane moćnih političara. Samo ću spomenuti optužbe od strane tadašnje kandidatkinje a sadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja me poimence prozvala u predizbornom sučeljavanju, a prilikom posjeta šatoru veterana pred Ministarstvom branitelja bez komentara se slikala pod fotografijom-potjernicom na kojoj smo bili tadašnji predsjednik Ivo Josipović i ja.

Nije Vas štedjela ni gospodja Ljerka Pavić, predsjednica “Bedema ljubavi 1991.” u otvorenom pismu u junu prošle godine. Da li ste odgovorili na neke njene navode iz pisma i kako, eventualno?

terselic_documenta_hrTERŠELIČ: U valu demonizacije svih koji odudaraju od propisane jednodimenzionalne istine o Domovinskom ratu ne reagiramo na sve pogrde već obično kratko ispravljamo netočne navode kad poruke šalju relevantne institucije. Neke napade i prijetnje i prijavljujemo nadležnim institucijama ali većinu ignoriramo i spremamo u crnu mapu u našem uredu. Nedavno smo primjerice reagirali na napade  s govornice Hrvatskog sabora. U raspravi 29. siječnja o Izvješću Nacionalne zaklade za rad civilnog društva za 2014. Josip Đakić zastupnik is HDZ-a rekao je: „Civilne udruge imaju pravo na rad, djelovanje, na sve ono što je u opisu njihovoga posla i što su se registrirali. Jednako tako domovina postoji sa svojim Ustavom i zakonima kao i istinama. I teško je razumjeti da neke od udruga proglašavaju da je u Hrvatskoj bilo građanski rat, da je Oluja pa i generali u datim momentima okarakterizirani kao zločinci ili zločinački pothvat da takvo zastupanje se šalje u Haag, da se svjedoči o tome i da to sve stvar teškoće i hvala Bogu te obmane izjednačavanje, žrtva i agresora, pobjednika i poraženog, istine i laži, političke konstrukcije i manipulacije o građanskom ratu, o agresoru i žrtvi stvarno su bile u fokusu pojedinih udruga civilnog društva. I to je ono o čemu sam htio reći da tako ne bi smjelo biti i da bi kriteriji trebali biti i po tom pitanju jasni, nacionalni kriteriji Nacionalne zaklade za civilno društvo.“ Zastupnik Ladislav Ilčić  iz Hrasta konstatirao je da je “civilno društvo duboko bolesno”. Nakon rasprava 27. i 29. siječnja iz Documente smo demantirali krive navode, istaknuvši da smo u više navrata govorili o ratu u Hrvatskoj kao agresiji od strane JNA i srpskih jedinica, to jest obrambenom ratu, s nekim elementima građanskog rata.

Ovih dana je Antifašistička liga javno podsjetila na svoje upozorenje o fašizaciji društva u Hrvatskoj. Da li dijelite stajališta gospodina Pusića izrečena u spomenutom upozorenju i kako ih, eventualno, potkrepljujete?

TERŠELIČ: Kao i Zoran Pusić smatram da je zabrinjavajuće učestalo umanjivanje  pa i slavljenje zločina počinjenih od strane fašista, nacista, ustaša, četnika i pripadnika drugih kolaboracionističkih snaga, posebno sada kad apologeti ustaškog režima sjede u novoj vladi RH. Navešću  primjer publikacija o navodnom logoru na mjestu ustaškog logora Jasenovac nakon drugog svjetskog rata i nedavno premijerno prikazanog filma Jakova Sedlara “Jasenovac – istina” u kom zamjenom teza, lažnim argumentima, prešučivanjem,  znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina koje je provodila vlast Nezavisne države Hrvatske. Zabrinjava što je nedavno imenovani Ministar kulture nakon premijere rekao da su filmovi kao Sedlarov “najbolji put da se konačno rasvijetle brojna kontroverzna mjesta iz hrvatske povijesti”. Zbog takoreći svakodnevne relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva, slobodnog veličanja tog režima i, najblaže rečeno, nereagiranja sadašnje Vlade na ove pojave na bojkot ovogodišnje službene državne komemoracije u Jasenovcu su se odlučili Koordinacija židovskih općina, Srpsko narodno vijeće i antifašisti.

Kao društva u  svim godinama nakon pobjede na žalost nismo znali okončati ni Drugi svjetski rat ni ratove devedesetih, posebno ne u onom dijelu gdje smo se uz nasljeđe okupacije trebali (a nismo) baviti i bratoubilačkom dimenzijom oba rata. Ni u tadašnjoj Jugoslaviji ni u sadašnjim post-jugoslavenskim zemljama nije bilo dostatne političke volje za istraživanje svih zločina. Nakon Drugog svjetskog rata sustavnija istraživanja zamrla su nakon 1947. i gašenja Komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagaća a sve što u popisivanju sudbine ubijenih i nestalih u ratovima i oružanim sukobima od 1991. – 2001. nisu željela i/ili mogle istražiti nadležne državne pa i znanstvene institucije sad nastoje upotpuniti organizacije za ljudska prava.

Kako stoje stvari sa kulturom sjećanja u Hrvatskoj?

TERŠELIČ: Prevladava zaborav a kultura pamćenja koju podržavaju vladine institucije je selektivna. Pozornost se posvećuje samo komemoriranju odabranih zločina dok sudbina žrtava  i problemi s kojima se suočavaju jer njihova patnja nije priznata i jer većina nije ostvarila pravo na obeštećenje ostaje u sjeni. Umjesto napora na osmišljavanju sjećanja na stradanja koje bi u službi izgradnje povjerenja uključilo što više relevantnih aktera, pokušava ih se obeshrabriti u iskazivanju pijeteta. U Hrvatskoj smo svjedočili razdvajanju kolona sjećanja na zločin nad Hrvatima počinjen od strane pripadnika JNA i srpskih jedinica u Vukovaru. Umjesto dogovaranja o obilježavanju godišnjice VRA Oluja koje bi istaklo i pobjedu Hrvatske vojske i stradanje Srba političke su podjele vodile u obilježavanje pobjede u Zagrebu i Kninu a žaljenje za stradalima na graničnom prijelazu Rača između Srbije i Bosne i Hercegovine. Komemoracije postaju mjesta obračuna gdje se akteri pozicioniraju u stvarnim ratovima sjećanja u kojima sve manje mjesta ima za žalovanje i priznanje patnje kao i humaniziranje odnosa prema mrtvima i njihovim nasljednicima čija se prava još uvijek krše.

Postoji li u Hrvatskoj u značajnijem opsegu i intenzitetu govor mržnje i u kojim segmentima društva je naročito, eventualno, izražen?

TERŠELIČ: Sve nas snažnije valja govor mržnje. Mada nije postao govor većine sve je prisutniji u medijima i inficirao je široke slojeve društva. Navodim najrazvikaniji primjer: 19. siječnja 2016., Marko Jurič, autor i voditelj emisije “Markov trg”, prikazane na lokalnoj zagrebačkoj televiziji Z1, a koju prenose i neke druge lokalne televizije u Hrvatskoj, a prema njegovim riječima, i u Australiji, već je drugi puta poručio svojim sugrađanima sljedeće: “Poruka Zagrepčanima, svima koji se šeću Cvjetnim trgom budite oprezni budući je u blizini crkva u kojoj stoluju, da parafraziram jednog srpskog ministra, četnički vikari. Pripazite, kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i u svojoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu koji bi možda trebalo obilježiti tablama pazi oštar četnik u blizini”.

Njegovu izjavu, kao eksplicitan govor mržnje osudili su Hrvatsko novinarsko društvo (HND), osobito stoga što takav govor dolazi iz medija, ali i Vijeće za elektroničke medije koje je na sjednici održanoj 22. siječnja 2016. godine, donijelo jednoglasnu odluku o privremenom oduzimanju koncesije nakladniku Z1 televizija d.o.o. na tri dana zbog emitiranja emisije “Markov trg”, urednika i voditelja Marka Juriča, zbog kršenja članka 12. stavka 2. Zakona o elektroničkim medijima , a temeljem redovitog nadzora nad radom nakladnika i zaprimljenih mnogobrojnih pritužbi građana. Također je odlučeno da će se spis predmeta proslijediti nadležnom Državnom odvjetništvu na postupanje.

Dana 26. siječnja održan je masovni prosvjed pred Vijećem za elektroničke medije, koji je predvodio jedan od potpredsjednika Sabora gdje su stotine učesnika izvikivale “Za dom spremni”, “Rakićka u Srbiju”, “Radmane u Srbiju”, “Kosanoviću u Srbiju”, a njihovi istupi su do danas bez postupanja policije i DORH-a. Zbog izostanka podrške nadležnih institucija predsjednica Vijeća za elektroničke medije Mirjana Rakić 18. ožujka podnijela je ostavku. Time je ulica pobijedila regulatorno tijelo koje se po prvi puta odvažilo kazniti govor mržnje privremenim oduzimanjem koncesije.

Na kraju, u nekim državama sa područja ex-Jugoslavije su se zakonski “pomirili” fašisti i antifašisti, čime su ignorirane ne samo povijesne činjenice, nego i rezoniranje na osnovu zdrave logike. Da li i koliko takve pojave otežavaju proces pomirenja medju narodima bivše zajedničke nam države? Zapravo, može li se naprijed falsificiranjem prošlosti?

TERŠELIČ: Sve dok će prevladavajući pristup političkih elita biti inzistiranje na poliranoj i pojednostavljenoj verziji povijesti i umanjivanju ili poricanju zločina naša društva neće moći smanjiti teret prošlosti koja sputava stvaralačke potencijale.

Uz  revizionizam u Hrvatskoj, želim upozoriti i na posljedice postupka za rehabilitaciju četničkog vođe Draže Mihajlovića u Srbiji u kojem je poništena presude protiv njega iz 1946. godine ali na žalost time i rehabilitirana zločinačka ideologija i praksa ravnogorskog četničkog pokreta.  Zabrinjava i postupak za rehabilitaciju Milana Nedića ratnog premijera Srbije, koji je proglašen suradnikom okupatora i ratnim zločincem na osnovu Uredbe Vlade iz 1949, a na osnovu odluke Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača.

Zabrinjava i da je policija ne nedavnoj promociji knjige osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika u Beogradu imala više razumjevanja za njegove pristaše nego za aktivistice i aktiviste koji su prosvjedovali zbog ustupanja javne ustanove za opravdavanje zločina.

Na žalost sve post-jugoslavenske zemlje “boluju” od sindroma selektivnog i pojednostavljenog pamćenja.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

TERŠELIČ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (792)

vrbas-miso

E.K.

Već kao dječak sam upijao tanane tonove moga oca, kada je svirao harmoniku i slušao sam pomno kavalitetnu muziku s radija i televizije. Otac je u to vrijeme bio aktivan muzičar i često je išao na turneje po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, na koje je često i mene kao malog dječaka vodio…..Ismet Alajbegović- Šerbo je 1984. godine prestao sa aktivnim bavljenjem muzikom i te godine je bio raspisan konkurs na RTV SA za prijem novog harmonikaša u orkestar. Pored mene na konkurs su bili prijavljeni i harmonikaš Mića Radovanović, te Dragan Stojković-Bosanac. Bosanac je odustao od audicije, a poslije audicije je meni pripala čast da budem član tada reprezentativnog narodnog orkestra, a kasnije i stručni rukovodilac tog orchestra….. Kada govorimo o sevdahu, uz dužno poštovanje svim više i manje poznatim harmonikašima, moj uzor je bio moj otac, koji je specifično, jedinstveno i kako mi muzičari kažemo „slatko” svirao sevdah. Žao mi je što je iza njega ostalo veoma malo zvučnih zapisa….. Naš veliki pjevač Safet Isović imao je jedno specifično i malo slobodnije izvođenje sevdalinke, nego izvođači prije njega. U mojoj novoj knjizi zapisa sevdalinki za dvije harmonike, upravo se jednim dijelom i oslanjam na interpretaciju sevdalinke Safeta Isovića…..I ko zna šta bi bilo sa mnom i mojom porodicom da nije moj sin, sa nepune dvije godine, u našem stanu bio teško ranjen. Slijede veoma dramatične scene i poslije četiri sata čekanja su nas, dva srčana mlada čovjeka, članova specijalne jedinice, iz pratnje predsjednika Izetbegovića, koji su ga na svoju ruku izlažući svoje živote, ušli u toku noći običnim luksuznim autom u tu zatvorenu Grbavicu, uspjeli prebaciti do bolnice na Koševu. Ubrzo poslije toga supruga sa sinom odlazi u Innsbruck, u Univerzitetski klinički centar. Ja sam proveo dvije najteže ratne godine u Sarajevu, poslije kojih sam im otišao u Austriju u posjetu. Tada sam ih prvi put i vidio nakon dvije godine. Tako i ostajem u Austriji…..U muzičkim zbivanjima u BiH učestvujem i preko interneta. Zahvaljujući internetu postoji mogućnost da iz Austrije gostujem na muzičkim projektima koj se rade u BiH, bilo kao aranžer ili harmonikaš. Na svu sreću imamo tu tehnologiju da to sve lijepo funkcioniše na daljinu…..Sevdalinka neće nikada izumrijeti, samo je pitanje kojim intenzitetom i na koji način će se izvoditi. Ja se nadam ispravnim…..

Gospodine Kriliću, koliko je na Vaše decenijsko druženje s harmonikom utjecala činjenica da je i Vaš otac Mustafa bio poznati harmonikaš? Vrijedi li i ovdje ona da „iver ne pada daleko od klade”.

KRILIĆ: Pa mislim da vrijedi…bar je tako u mom slučaju. Već kao dječak sam upijao tanane tonove moga oca, kada je svirao harmoniku i slušao sam pomno kavalitetnu muziku s radija i televizije. Otac je u to vrijeme bio aktivan muzičar i često je išao na turneje po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, na koje je često i mene kao malog dječaka vodio. Druženja mog oca s njegovim prijateljima su bila često popraćena harmonikom i sevdahom, tako da je muzika bila oduvijek dio mog života. Imao sam žarku želju da uđem u tajne narodne muzike, a kako smo u to vrijeme u bivšoj Jugoslviji oskudijevali sa notnim zapisima i snimcima, sjećam se da sam molio moju majku da me probudi u šest sati ujutro, da bi uspio bar nešto muzike „uhvatiti” – usnimiti na kasetofon, koji je tada bio jedino sredstvo za snimanje. I tako slušajući snimljeno naučiti što je više moguće. Jako puno sam slušao muziku.

A da li je svojevremeni odlazak Ismeta Alajbegovića- Šerbe iz narodnog orkestra RTV SA, odnosno njegov prestanak bavljenja muzikom tada, opredijelio i dio Vaše karijere upravo u tom orkestru i u toj našoj medijskoj kući?

KRILIĆ: Ismet Alajbegović- Šerbo je 1984. godine prestao sa aktivnim bavljenjem muzikom i te godine je bio raspisan konkurs na RTV SA za prijem novog harmonikaša u orkestar. Pored mene na konkurs su bili prijavljeni i harmonikaš Mića Radovanović, te Dragan Stojković-Bosanac. Bosanac je odustao od audicije, a poslije audicije je meni pripala čast da budem član tada reprezentativnog narodnog orkestra, a kasnije i stručni rukovodilac tog orkestra. U to vrijeme sam bio student Muzičke akademije u Sarajevu, te također aktivno svirao sa svojim sastavom. Neovisno o mom angažmanu u Narodnom orkestru RTV SA, kao studijski muzičar radio sam na projektima pravljenja nosača zvuka (tadašnje kasete) mnogih poznatih pjevača kao harmonikaš i kao aranžer.

Vi ste obrazovani muzičar, sada ste i pedagog. Ipak, uz sav respekt prema edukativnoj komponenti koju posjedujete, da li ste imali uzora u svom muzičkom izražaju…???? …. Zapravo, koji su harmonikaši sa prostora, ne samo BiH, nego i ex-Jugoslavije po vama ostavili najdublji trag u muzici tih prostora?

KRILIĆ: O uzorima bi se moglo puno pričati, iz razloga što se u našoj kući slušalo sve, kako kažu “od Bacha do sevdaha”, tako da se moje slušanje muzike i muzički ukus nisu zadržali samo na sevdahu, već i na drugim žanrovima, počev od sevdaha, preko ostale balkanske muzike, džeza, klasike i internacionalne muzike. Kada govorimo o sevdahu, uz dužno poštovanje svim više i manje poznatim harmonikašima, moj uzor je bio moj otac, koji je specifično, jedinstveno i kako mi muzičari kažemo „slatko” svirao sevdah. Žao mi je što je iza njega ostalo veoma malo zvučnih zapisa. Ali, svi oni koji su ga uživo slušali znaju o čemu govorim. Kada govorimo o tehničkim kolima, tu nam je uzor bio Jovica Petković, zatim Ljubiša Pavković, koji je nastavio mekano i osjećajno sviranje, nama svima velikog uzora, Radojke Živković. U klasičnoj muzici moramo spomenuti Fridriha Lipsa, u džez muzici Art Van Damme itd.

Pratili ste veliki broj tumača sevdalinke. I za njihovo nabrajanje bi trebalo puno više vremena i prostora nego što ga imamo. Ipak, bez želje da ikoga od njih stavimo u drugi plan, hoćete li izdvojiti barem neka od tih imena koje ste pratili, a koji su značajno obilježili jednu epohu njegovanja sevdalinke na našim prostorima?

KRILIĆ: Moja profesionalna karijera je počela 1982. godine i od tada pa do sada surađivao sam sa velikim brojem vokalnih izvođača i u privatnoj suradnji i preko RTVSA. Mi smo uvijek imali i imamo jako puno dobrih pjevača, tako da ja ne bih mogao baš da izdvojim posebno neka imena, jer svako od njih ima u svom interpretiranju nešto svoje specifično i dobro. Neki od njih su manje ili više utjecali na moju interpretaciju sevdaha. Sada ću vam objasniti kako to mislim. Naš veliki pjevač Safet Isović imao je jedno specifično i malo slobodnije izvođenje sevdalinke, nego izvođači prije njega. U mojoj novoj knjizi zapisa sevdalinki za dvije harmonike, upravo se jednim dijelom i oslanjam na interpretaciju sevdalinke Safeta Isovića.

Agresija na RBiH je kao i u slučaju stotina hiljada Bosanaca i Hercegovaca bila takva da ste i vi bili primorani da napustite svoj rodni grad, svoj zavičaj. Da li je Austrija bila Vaš izbor i da li je na taj izbor utjecala blizina te zemlje domovini, Sarajevu?

KRILIĆ: Odgovor na ovo pitanje moram ovako započeti: nikada mi nije bila želja da živim van BiH, ni prije rata ni za vrijeme rata, ni poslije rata. Početak ratnih dejstava me je zatekao u Sarajevu, naselje Grbavica, naselje koje je bilo prvo na udaru. Nisam imao namjeru to naselje i moj stan napuštati, jer nisam ni slutio da će četiri pune godine to naselje biti klasični logor i da će mnogi od mojih poznanika i prijatelja baš tu izgubiti svoje živote. I ko zna šta bi bilo sa mnom i mojom porodicom da nije moj sin, sa nepune dvije godine, u našem stanu bio teško ranjen. Slijede veoma dramatične scene i poslije četiri sata čekanja su nas, dva srčana mlada čovjeka, članova specijalne jedinice, iz pratnje predsjednika Izetbegovića, koji su ga na svoju ruku izlažući svoje živote, ušli u toku noći običnim luksuznim autom u tu zatvorenu Grbavicu, uspjeli prebaciti do bolnice na Koševu. Ubrzo poslije toga supruga sa sinom odlazi u Innsbruck, u Univerzitetski klinički centar. Ja sam proveo dvije najteže ratne godine u Sarajevu, poslije kojih sam im otišao u Austriju u posjetu. Tada sam ih prvi put i vidio nakon dvije godine. Tako i ostajem u Austriji.

I, da li ste prisutni u muzičkim zbivanjima u BiH, bilo aktivno, bilo da ih kontinuirano pratite?

KRILIĆ:Da bih Vam mogao odgovoriti na ovo pitanje, moram Vam prvo reći o mojim aktivitetima u zemlji u kojoj živim, jer tamo provodim veći dio godine. Od 1994. godine radim u Državnoj austrijskoj muzičkoj školi. Taj posao, kao i svaki drugi, traži mnogo energije, vremena i požrtvovanja. I pored posla na školi, harmonika je svakodnevno u mojim rukama, jer bez vježbanja nema ni dobrog sviranja. Iako oskudijevam u vremenu, komponujem kompozicije za solo harmoniku, od kojih je nastala knjiga mojih kompozicija Sar Pari. Često nastupam sa svojom suprugom Dinom, violinistkinjom, na koncertima širom Zapadne Evrope.

Edo i Dina Krilic

Denaj krilicA povremeno u drugoj formaciji, koja se naziva Salon Balkan, u kojoj nastupa poznati vokalni solista Omer Livnjak, naš sin Denaj, koji svira bas gitaru i kontrabas i koji studira muziku u Klagenfurtu i perkusionista Emir Hanzo.

U muzičkim zbivanjima u BiH učestvujem i preko interneta. Zahvaljujući internetu postoji mogućnost da iz Austrije gostujem na muzičkim projektima koj se rade u BiH, bilo kao aranžer ili harmonikaš. Na svu sreću imamo tu tehnologiju da to sve lijepo funkcioniše na daljinu. U BiH provodim godišnje skoro tri mjeseca u kojima često dođe do suradnje sa kolegama muzičarima i pjevačima. Što se tiče nedavnih aktiviteta, spomenuo bih Ilidžanski festival, gdje sam nastupio u Revijalnom dijelu kao solist, gostovao sam na pjesmi Jasne Gospić i Halida Bešlića „Samo jednom”. Moja supruga i ja smo bili gosti raznih emisija na Radiju i Televiziji i gledaoci imaju priliku da često vide naše muzičke video spotove, koji se emituju na raznim Televizijama.

Pitao sam već jednog prethodnog sugovornika, a evo i Vas ću: „Da li je sevdalinka, s obzirom na mnoge okolnosti koje su joj suprotstavljene, danas ugrožena i može li se uspješno odbraniti?”

KRILIĆ: Sevdalinka je naše nacionalno blago i naša kultura i kao svaka grana kulture i ova je osuđena na tešku situaciju, jer jednostavno danas za sve stvari koje su povezane s kulturom, nema mnogo novca i zato ni sevdalinka nije interesantna ljudima koji se bave menadžerstvom i organizacijom raznih muzičkih događanja. Naravno tu uvijek ima izuzetaka, ljudi entuzijasta, ali oni nisu u velikom broju. Nažalost to je tako, ali mene lično boli što niko u našoj zemlji, od onih koji bi trebali da povedu računa, ne vode brigu o tome -ni institucije, ni pojedinci, osim jednog malog procenta ljudi, a obično takvi nemaju mogućnosti, niti moć da bilo šta urade po tom pitanju. Sevdalinka je zaslužila mnogo više… Radio-televizija Sarajevo je bila jedina institucija koja je njegovala i očuvala sevdalinku dugi niz godina. Narodni, Tamburaški, Sinfonijski, Plesni orkestri su više decenija predstavljali i promovisali cijelu našu BiH. Po svemu ovome što se događa sa tim orkestrima u okviru Javnog servisa u zadnje vrijeme, stiče se utisak da se radi na uništenju Muzičke produkcije. Sinfonijski i Plesni orkestri više ne postoje, a ugrožavanjem opstanka Narodnog i Tamburaškog orkestra, u kojima je ostalo samo nekoliko članova, radi se direktno i na uništavanju našeg kulturnog blaga. Pitam se, zašto se nisu zapošljavali novi članovi u orkestrima, po odlasku starih članova u mirovinu ili odlaskom iz drugih razloga? Na to pitanje ne mogu dobiti odgovor. Možda odgovor i postoji, ali nije za javnost. Svi veći centri u regionu su sačuvali to svoje jezgro kulture, a kod nas se to, vjerovatno smišljeno, već odavno malo po malo gasi. A ima i još nešto: mislim da je Bosna i Hercegovina šampion u regionu, a i šire, po skrnavljenju svoje tradicionalne muzike. Eksploatišu sevdalinku na razne načine. Sve mi se čini, da je uzrok raznom eksperimentisanju sa sevdalinkom, prikrivanje njenog nepoznavanja. Jer sevdalinka, ona o kojoj govorimo, je nešto što se godinama sluša i uči. Lično mislim da miješanje stilova u jednom muzičkom komadu ili u jednoj pjesmi je jedna nekultura muzičara tj. aranžera. I to je u stvari ono što oblikuje ukus publike u pogrešnom smjeru. Sevdalinka neće nikada izumrijeti, samo je pitanje kojim intenzitetom i na koji način će se izvoditi. Ja se nadam ispravnim.

Da li se sevdalinka njeguje i u zemlji vašeg aktuelnog prebivališta –Austriji i na koji način?

KRILIĆ: Da, postoje kulturni centri u kojima se njeguje sevdalinka, a uvijek kada se ukaže prilika, a to budu multi-kulturni projekti, rado se odazovem i sam pozivu i pomažem mlađim generacijama.

Idemo u susret jednom velikom muzičkom događaju u Banja-Luci-Večeri banjalučkog sevdaha, koji će se, kao što je već poznato, održati 15. jula ove godine. Kako ste vi doživjeli poziv našega Sakiba Jakupovića da sudjelujete u programu te večeri, odnosno šta mislite o toj ideji?

KRILIĆ: Sakib Jakupović je moj veliki drug i prijatelj, mada u životu nismo proveli puno vremena zajedno. Nekada i nije potrebno puno da se ljudi prepoznaju. Ja sam počašćen njegovim pozivom. Sakibova ideja je za svaku pohvalu. Znam da je organizacija najteži dio posla, a ja mislim da će on to uspješno realizovati.

Jeste li nekada svirali u Banja Luci i kakve uspomene eventualno nosite iz moga i našeg grada?

KRILIĆ: Naravno da sam svirao u Banja Luci. Još kao učenik Srednje muzičke škole sam učestvovao na Republičkom takmičenju, gdje sam osvojio prvu nagradu. Poslije kao član KUD-a “Slobodan Princip Seljo”, a poslije kao estradni umjetnik. Banja Luka je veoma lijep grad i iz tog vremena nosim veoma lijepe uspomene.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (791)

vrbas-miso

Cetrnaesta vojvodjanska tolerancija24. 04 2016, Novi Sad

Poštovani,

kao što smo Vašem dežurnom uredniku (telefon 011/333-4-701) jutros u 9:41 sati javili, u Vašem listu Blic, od 24. aprila 2016 godine, u rubrici Politika, na 4. strani, u tekstu pod naslovom Svi na glasanje (autorka Zlata Đorđević), napravili ste grubu grešku i obmanuli javnost u pogledu zbirne izborne liste za Autonomnu pokrajinu Vojvodinu. Greška je tim značajnija što je pogrešna izborna lista za Skupštinu Vojvodine objavljena u upadljivom antrfileu tamno sive boje, sa žutim i belim slovima na crnoj podlozi i sa izrazito upadljivim naslovom POKRAJINSKA IZBORNA LISTA.

Lista koju ste Vi objavili sadrži samo 14 stranaka, koalicija i grupa građana, dok ih na listi za Skupštinu Vojvodine ima 15. Lista VOJVOĐANSKE TOLERANCIJE je izostavljena, što može bitno uticati na reztultate Da stvar bude još komplikovanija, lista Dosta je bilo je navedena pod rednim brojem 14, što je redni broj naše VOJVOĐANSKE TOLERANCIJE. Uzrok ove greške teško je razumeti, a još teže dobronamerno protumačiti kao omašku. Kako se radi o štampanom mediju i nije moguće promeniti već objavljeno, neophodno je da HITNO izmenite pogrešno objavljenu listu makar u Internet izdanju Vašh novina, te da objavite da je i u štampanom izdanju napravljena greška i objasnite prirodu greške.Molimo Vas da, pri tome, ispravnu listu nađete na sajtu Pokrajinske izborne komisije, što je jedino merodavno i ispravno. Tekst sa navedenom greškom je na Vašem Internet sajtu objavljen na adresi:

http://www.blic.rs/vesti/politika/srbija-glasa-otvorena-sva-biracka-mesta-rik-izbori-
proticu-u-najboljem-redu/83gpn9g,

a izgled pogrešne liste koju ste objavili dat je ispod ovog teksta, kako ne bi bilo zabune

za Izborni štab VOJVOĐANSKE TOLERANCIJE

Koalicija VOJVOĐANSKA TOLERANCIJA


 

PROTEST LISTU DANAS I ZAHTEV ZA HITNO ISPRAVLJANJE GREŠKE

Poštovani gospodine Petrović,

u dvobroju lista Danas za 23.-24. april 2016. godine, napravili ste neoprostivu omašku, koja, obzirom na broj Vaših čitalaca u Vojvodini, direktno može uticati na rezultate izbora za Skupštinu Vojvodine. Pri tome je koalicija VOJVOĐANSKA TOLERANCIJA direktno oštećena, jer je potpuno izostavljena sa liste! Na trećoj strani Vašeg lista (rubrika Politika), u tekstu pod naslovom Za mandat potrebno od 14.000 do 16.000 glasova, autorke Mirjane R. Milenković, na udarnom mestu, u antrfileu bordo boje, pod naslovom Pokrajinska izborna lista objavili ste pogrešnu zbirnu listu za Pokrajinu, na kojoj nema VOJVOĐANSKE TOLERANCIJE, koja je na zvaničnoj izbornoj listi za Pokrajinu pod rednim brojem 14.

Na pomenutoj listi koja je štampana u Danas-u, pod rednim brojem 14 je Dosta je bilo, dok broja 15 nema (na zvaničnoj listi je Radulovićeva opcija pod brojem 15). Kao čoveku koji nije od juče u novinarstvu, jasno Vam je kakva je šteta od ove grube greške, za koju želimo da verujemo da je rezultat omaške, a ne užasne namere.

Molimo Vas da ispravne podatke preuzmete sa sajta Pokrajinske izborne komisije:

http://pik.skupstinavojvodine.gov.rs/Strana?s=izborneliste&i=2016

Već danas je evidentna zabuna među našim potencijalnim glasačima – Vašim čitaocima, jer nas zovu tražeći objašnjenje za ovakvu (dez)informaciju, pošto su navikli da listu Danas veruju. Imajući u vidu ozbiljne posledice Vaše greške, insistiramo da nađete način da o ispravci obavestite javnost PRE IZBORA! Nama je jasno da tužbom Vašeg lista ne možemo na adekvatan način umanjiti štetu koja će nam zbog ove greške biti naneta na izborima, te Vas zbog toga, ali i zbog naše ukupne dobre prethodne saradnje, molimo da hitno reagujete na način koji će bar delimično eliminisati posledice ove greške.

S poštovanjem

za Izborni štab VOJVOĐANSKE TOLERANCIJE

Dr Branislava Kostić

Kontakt telefon

0631844006

 

IMAM IH I KOME TUŽITI!!!

Pa Tužilaštvo i Sud drže u ladici slučaj ubojstva strjeljanjem 28 Bošnjaka i Hrvata u Oborcima što je četničko zlodjelo genocida. Ali,  tužiću na osnovu onog što piše u naslovu na ovoj stranici – i u pismu  direktoru SIPE Perici Staniću, na osnovu dokumentacije i moga svjedočenja – jer to je moja dužnost prema istini i pravdi, prema nevinim žravama, mrtvim i živim, i to je dužnost prema meni samom kao žrtvu genocida! To je dužnost i prema državi RBiH 

***

Ibrahim HALILOVIĆ, pune adrese u Bosni i Canadi, broj telefona, dio su pisma kojeg sam već uputio direktoru SIPE i na druge adrese

Datum: 21. April 2016

SIPA  – DRŽAVNA AGENICIJA ZA ISTRAGE I ZAŠTITU BiH 

Predmet IP 40/2016339884 – Zloupotreba službene dužnosti i ovlasti od strane inspektora SIPE Melisa Fiše (ili Fise) i drugih odgovornih osoba iz SIPE u cilju moga zastrašivanja putem Intrepola – Zahtjev da se ta praksa odmah obustavi i moje ime briše iz dosijea Interpola – Najava krivične prijave protiv SIPE

Poštovani gospodine Staniću!

Dana 19. aprila/travnja 2016. posjetio me constable A. F. (policajac u civilu) iz Policije Windsor, ON, Canada, i pokazao svoj policijski bedž radi identifikacije.

StanićPonosni direktor SIPE Perica STANIĆ: Dok su ratni zločinci na slobodi po Mrkonjić'Gradu i Bosni, , SIPA zloupotrebom Inetrpola proganja mene u dalekoj Canadi kao novinara koji dokumentirano svjedoči o zločinu i zahtijeva pravdu – kako bi me zastrašila i ušutkala…

Nakon moje identifikacije, obavijestio me je kako dolazi po nalogu Interpola Canada, Ottawa, a na zahtjev Interpola BiH – SIPE – odnosno inspektora Fiše (ili Fise) Melisa.

Tražio je da mu odgovorim da li posjedujem blog na wordpress-u, da li sam u februaru prošle godine objavio povjerljivi dokument – Izjavu Ivanke Svetinović.

Odgovorio sam potvrdno. Objasnio sam o čemu se radi. Taj “confidential” (povjerljivi) dokument – izjava Ivanke Svetinović – nije nosio nikakvu oznaku tajnosti. Ne može biti službena tajna nešto što se nalazi u privatnim rukama. Zatim sam kanadskom inspektoru objasnio o čemu se radi.

Sredinom juna 1992. srpska milicija u Mrkonjić-Gradu je po naređenju srpskih vlasti na čelu sa dr. Lukom Čulićem, predsjednikom lokalnog SDS-a protupravno pohapsila nekoliko desetina građana muslimanske i katoličke vjere.

Mnoge od njih pretučeni su u garaži „Udarnika“ u Bjelajcu, zatim u Stanici milicije u Mrkonjić- Gradu, a među njima i moj rahmetli brat Muharem, civil. Brata su jakim udarcima pozlijedili na više mjesta, pa je obilno krvario. Srpski batinaši odvukli su ga na kanalizacionu šahtu da bi tu krvario – kako ne bi svojom krvlju prljao prostoriju, kako su rekli.

Brat mi je o i tome svjedočio po povratku sa logora Manjače krajem augusta 1992.

Vidjeti  na You Tube, dva dijela:

https://www.youtube.com/watch?v=nPh5YO8gtx4

https://www.youtube.com/watch?v=QFeBFQJQTI8

Uvijek je svjedočenje počinjao sa pričom o svirepom ubojstvu mirnog, tihog, poštenog uglednog sugrađanina, bogobojaznog katolika, nogometaša, pjevača u gradskom i crkvenom horu, vozača “Zadružne trgovine” – Josipa Svetinovića zvanog Baja.

Dok su čekali na ispitivanje, Josip Svetinović se nasmijao nekoj šali svojih prijatelja, baš kada je u tu prostoriju u SJB Mrkonjić-Grad ulazio Đuro Marković, komandir te Stanice milicije.

Marković se unio u lice Josipa Svetinovića – spominjući pogibiju srpskih milicionera na Barevu iznad Jajca, koje je i on, Marković, tamo poslao da granatiraju i ubijaju mještane katolike i muslimane usputnih sela Liskovica, Vlasinje i Barevo kako bi sa jedne uzvišice svim raspoloživim oružjem napadali na Jajce. (Iza sebe su ostavili tone čahura raznog kalibra.)

Ovdje imate prilog na You Tube u kojem se vide zvjerstva Markovićeve milicije, progoni, paljevinje, rušenja, te ubojstvo sjekirom civila čiji je leš bio na mjestu zločina u Vlasinju.

https://www.youtube.com/watch?v=52W53gKYuq0

Ali, obrana Jajca je Markovićeve, Čulićeve, Popovićeve, Kesićeve  četnike uhvatila pijane na spavanju. Tom prilikom je izginulo 17 pripadnika Milicije, a 12 ih zarobljeno. Tada je nastao haos u Mrkonjoću, hapšenja, odvođenja na Manjaču, mučenja, ubojstvo Josipa Svetinovića – kao djelo genocida.

Uz riječi: da mu Bog majku  (neuzubillahi, op. B.G.) “dok naši ginu, ti se smiješ!“ udario je Đuro Marković stisnutom Bajapesnicom Josipa Svetinovića po licu, raskrvavio ga i teško ozlijedio.

Ovdje možete pročitati svjedočenje o nezakonitim hapšenjima, prijetnjama ubojstvom, premlaćivanjima uhapšenih, a među njima i moga brata rahmetli Muharema Halilovića. Ime osobe koja svjedoči mi je poznato, ali štitim mu identitet jer se on i danas boji svojih batinaša i mučitelja koji su na slobodi, a mogla bi mu i SIPA nauditi:

https://ihalilovic.wordpress.com/2015/04/19/nakon-prijetnji-i-premlacivanja-pljacke-neizvjesne-noci-u-cetvorci-odvoze-nas-autobusima-u-nepoznato/

 

Muharem H.U prostorijama SJB pripadnici redovnog i rezervnog sastava milicije i isljednici su tako krvnički pretukli građanina Suada Šehovića, da su ga u WC morali nositi pridržavajući ga ispod pazuha.

IZ SJB grupa uhapšenih građana je nakon „isljeđivanja“ – premlaćivanja – prevezana autobusima u 7 km udaljeno selo Podbrdo. Smješteni su u halu klaonice – vlasništvo „Zadružne trgovine“ iz Mrkonjić-Grada.

Moj brat Muharem HALILOVIĆ prvog dana po dolasku sa Manjače u razmjeni za zarobljene milicionere Đure Markovića, dr. Luke Čulića, Nedjeljka Popovića, Nedjeljka Kesića: od stokilaša atletske građe – spao na živ kostur – u grob otišao mlad, a njegovi mučitelji  uživaju na slobodi i zadaju strah preživjelim logorašima

 

Vidjeti seriju nastavaka – moga sugrađanina, koji je prošao sav taj pakao od nezakonitog hapšenja preko tortura u Podbrdu i džehenema Manjače na mome blogu:

https://ihalilovic.wordpress.com/2015/04/27/premlacivanja-i-ubojstvo-u-klaonici-uz-muziku-i-prigusena-plava-svjetla/

Tu su nedužni fini građani bili zlostavljani tokom isljeđivanja, bolje reći iživljavanja onih koji su postali gospodari njihovih sudbina. Nekoliko uhićenika, među njima Ivica Vrbanac, direktor Konfekcije „Mladost“ i Davor Demirović, radnik Tvornice vijaka, bili su teško premlaćeni.

Josip Svetinović Baja je bio toliko izmrcvaren od silnih udaraca, da nije bio pri svijesti; stražari su ga unijeli i ubacili u hladnjaču klaonice među ostale mučenike.

U strašnim mukama, u jaucima, bolnim kricima, dok mu je tekla krv iz ušiju, nosa, očiju i usta, Josip Svetinović je izdahnuo tokom noći.

To je bio strašan šok za sve uhićenike i oni su u strahu iščekivali šta će s njima biti. (Kasnije su spresovani kao ribe, bez zraka, odvezeni u logor na Manjači u malom furgonu Konfekcije „Mladost“ gdje su ni krivi ni dužni prošli višemjesečne strašne muke, zlostavljanja, torture, izgladnjivanje, poniženja, što je također djelo genocida…)

Nakon ubojstva Josipa Svetinovića i premlaćivanja drugih građana, tog jutra u Podbrdo je došao Đuro Marković, dobro raspoložen. Ponašao se kao da ništa ne zna, a logoraši nisu smjeli ništa reći. Bio je vedar, nasmijan – da li i zbog ubojstva Josipa Svetinovića, to on zna, i da li i zbog toga što je znao da neće za to ubojstvo odgovarati! Pred komandira milicije stražari su izveli uhapšenike iz Klaonice i hladnjače.

Citat: „Rekao je da stanemo oko njega. Lice mu je bilo nasmijano. Popeo se na jedno omanje uzvišenje i počeo da nasira svoja sranja.

Tada se izdvojio Islamić – (puno ime Islam Hažbić) koji ga upita:

„Đuro, šta ćemo mi ovdje?“

Marković mu uz osmijeh odgovori:

„Ne valjaju vam imena!“ I – ode.”

Gornji citat je izvod objavljenog anonimnog svjedočenja svjedoka – civila – uhapšenika, logoraša s Manjače čije ime mi je poznato, a serija tekstova je objavljena na mome Blogu nakon smrti moga brata Muharema, kao jedna vrsta in memoriama njegovog sapatnika logoraša.

Logoraši - Manjača

Logoraši s Manjače po dolasku u Jajce krajem augusta 1092., razmjenjeni za zarobljene četnike u oružanoj akciji iznad Bareva: Josip Svetnović Baja nije ni stigao do logora, ubije je mučki u Podrbdu 16. juna 1992., a naredbodavci i ubojice zaštićeni

 

 

Ovdje se jasno zrcali krivično djelo namjernog istrebljenja ubijanjem, mučenjem, zatvaranjem u logor nevinih ljudi – ciljanih grupa – muslimana i katolika, krivih samo
zbog svojih imena.

To je kažnjivo po Krivičnom zakonu BiH, po odredbama o genocidu. Odredbe tog zakona su preuzete iz UN-ove Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Dobro bi bilo da tu konvenciju i Vi pročitate, gospodine direktore SIPE! Evo – klik i tu ste!
http://www.preventgenocide.org/ba/pravnadefinicijagenocida.htm

mirzin dnevnik, 1 strana, detalj, vraćanje sa ljuše

Dnevnički zapis nastao moga sina Mirze po izlasku iz kućnog prtvora gdje je uz svoju mamu Hajru i sestru Almu te još devetero žena i djece držan kao talac, imao je tada  11 godina; i Alma i Mirza su tada preko noći postali odrasli ljudi . Ubojstvo finog građanina Muradifa Hažbića zvanog Rođeni, na njegovom kućnom pragu – i pojeo vuk magarca. Bilo nekakvo suđenje, i niko nije kriv

osebnu pažnju obratite Diskusiju –  pravna tumačenje paragrafa te Konvecije, među kojima je i ovo: Citat:“Fraza “potpuno ili djelimično” (uništenje ciljane grupe) je važna. Počinioci ne moraju imati namjeru da unište cijelu grupu.i uništenje samo jednog dijela grupe (takvog kao što su njeni obrazovani pripadnici ili pripadnici koji žive u istoj regiji) je također genocid. Mnogi odgovorni zahtijevaju namjeru da se uništi priličan broj pripadnika grupe – masovno ubistvo. Ali pojedinac zločinac može biti kriv za genocid čak i ako ubije samo jednu osobu, sve dok zna da učestvuje u VELIKOM PLANU za uništenje grupe.”  Iz ovog proizilati das u svi koji su odgvovorni u Mrkonjić-Gradu za nezakonito hapšenje, premlaćivanje, nanošenje tjelesnih povreda, ubijstvo Josipa Svetnovića, mučenje moga brata Muharema, zatočenje, torturu I izgladnjivanje u logoru Manjača bili upoznati sa VELIKIM PLANOM uništenja muslimana – a ovdje i katolika – što je djelo genocida.  Komandir Stanice milicije je to i potvrdio riječima upućenim uhapšenim građanima nakon ubojstva Josipa Svetnovića. Citat: Đuro Marković: „Ne valjaju vam imena!“

Poštovani direktore SIPE!

Sve te stvari oko hapšenja nevinih ljudi, mojih sugrađana, hapšenje i zatočenje moje obitelji i još devet civila koji su u mom stanu dva mjeseca držani pod oružanom stražom kao taoci, uz stalno gostovanje tzv. Srpskih „ekstrema“ koji su moju čeljad strašili – da bi bili razmijenjeni za zarobljenu srpsku miliciju na Barevu 23. augusta 1992., zatim strijeljanje 28 građana Mrkonji-Grada u Oborcima kod Donjeg Vakufa od strane srpske vojske, kao i svjedočenje jedinog preživjelog Mehmeda Heremića – objavljivao sam odmah po saznanju, od 1992. do danas, na TV, novinama…  Mnogi moji novinarski radovi – su dostupni na

internetu – You Tube, mome Blogu, Facebooku. To sam rekao i kanadskom policajcu uz ponovljenu napomenu da ću to činiti sve dok krivci ne budu kažnjeni.Ko god je zainteresiran, ustupio bih mu te dokumente – bilo haaškom Tribunalu, Tužilaštvu BiH, SIPI. Ni jedan od tih objavljenih priloga niko nije demantirao. Ni jedan nije nosio oznaku tajnosti. Pa i da jeste!

Ivanka Svetinovic

Ivanka SVETNOVIĆ – dvije duge godine u potrazi za službanim objašnjenjem o sudbini njena muža Josipa, 24 godine čekanja na kaznu odgovornim – koji su pokušali sakriti istinu, pa do danas ostali zaštićeni. Ivankinu izjavu o tome SIPA smatra službenom tajnom, mada to nije nikakva tajna čim je u posjedu privatne osobe, a nije ni nosila oznaku bilo kakve tajne. SIPA želi ušutkati i Ivanku, ali i novinara koji traga za istinom, pa zloupotrebljava  službene ovlasti i Interpol

Ivanka Svetinović je od juna 1992. do juna 1994. uzaludno tragala za svojim mužem Josipom nastojeći od službenih organa – SJB u Mrkonjić-Gradu – saznati službenu verziju  gdje joj je muž i kakva ga je sudbina zadesila.

Vlast SDS-a na čelu sa dr. Lukom Čulićem – načelnik SJB Nedjeljko Popović, visoki policijski dužnosnik RS Nedjeljko Kesić koji ima kuću u Mrkonjiću, a bio je nekad radnik te Stanice i bio je vrlo upućen u sve njene poslove i tada – svi su oni svjesno obmanjivali gospođu Svetinović; glumili su kako pojma nemaju šta se s njenim mužem dogodilo i pravili je budalom. Lagali su, a laži, prikrivanje teškog zločina, ovjeravali potpisom i pečatom, da bi do danas ostali nekažnjeni. SIPA ima prećeg posla, ona proganja mene kao novinara koji pišem o tome! Sramota! Apsurd!

Baja, I

Svjim potpisom i služebenim pečatom načelnik SJB Nedjeljko Popović prikriva zločin – ubojstvo Josipa Svetnovića Baje.

28. augusta 1992., dva i po mjeseca po ubojstvu Josipa Svetinovića, tadašnji načelnik SJB Nedjeljko Popović je na traženje supruge ubijenog Ivanke izdao potvrdu u kojoj – svojim potpisom i pečatom SJB Mrkonjić-Grad – svjesno obmanjuje suprugu i obitelj ubijenog skrivajući zločin ubojstva. (Zahmetile, pročitati gornju potvrdu!)

U potvrdi – pismu koje šalje direktoru “Zadružne trgovine,” načelnik SJB Nedjeljko Popović vlastoručnim potpisom i pečatom SJB Mrkonjić-Grad tvrdi da je Josip Svetinović uhapšen, te traži od direktora Zadružne trgovine da mu se opravda nepravovremeni povratak sa odmora na posao.

IMG_4049

Dr. Luka ČULIĆ – gospodar života i smrti u općini Mrkonji-Grad, predsjednik lokalnog vladajućeg SDS-a. Savršen, nekažnjen zločin; sve civile muslimane i katolike, kao i neposlušne pravoslavce držao je u strahu. Muslimane i katolike  je protjerao, dio populacije poslao na logor Manjaču, dio na radnu obavezu – kulk – na kopanje rovova, dio na prinudni rad na izgradnji vodovoda do svoga  rodnog sela Trijebova, pa mu i spomen ploču podigli. Dobio je i zahvalnicu od Slobodana miloševića za uplaćenih 7.000 američkih dolara  na ime zajma u Srbiji, kojeg je pojela maca. Sa posla otpuštene muslimanske i katolkinje, Čulić je mislio poniziti obavezom da čiste kanalizaciju, metu čaršiju, ali one su to podnijele jer su ljudska bića, a taj dr. Čulić je četnički sin, seljačina monstrum koji je kao i dr. Mengele odbacio  Hopokratovu zakletvu humanizmu, i postao šejtan.  Nedužne ljude otpremio na Manjaču, na putu je ubijen nevini građanin Josip Svetnović Baja, većina mučena, preživjela traume. Muharem Halilović mlad ode pod zemlju, Kemal Kaharević Španac – također mlad u grob – ponajviše zbog uboja koje je dobio u Podbrdu i na Manjači. Dr. Čilić je danas ugledna ličnost u gradu. Može se vidjeti kako šeta i zastajkuje da bi se pozdravio sa  obožavaocima. 28.robova dr. Čulića strijeljano na bigajri hak nakon višegodišnjeg prinudnog rada; dr. Čulić je u međuvremenu obnovio spomenik Kralju Petru na otetom vakufskom zemljištu, u blizini porušene džamije, najstarijeg gradskog objekta. Srušene su i katoličke crkve,  džamije, osim one u Baljvinama. U susretu sa biskupom Banjačučkim Komaricom  dr. Čulić mu je rekao kako srpski vojnici vrše na njega pritisak da ukloni ruševine spaljene katoličke crkve. Za početak  – naredio je da se ukloni ograda oko crkve i ona je odnesena u krug “Gradnje.”  Dom za ljudska prava BiH je zaključio  da je RS uskratila Islamskoj zajednici slobodu religije, uskratila pravo na mirno uživanju posjeda, te uskratila pravo na slobodu vjeroispovijesti – te da su srpske vlasti u Mrkonjić-Gradu zabranile obnovu Kizlaragine džamije koju su u tri navrata minirale i poravnale teren na kojem je 400 godina stajala, te ga pretvorile u parking plac i odlaglište smeća.  Sve su to dokazi genocida – ali SIPA ne dira dr. Čulića i njegove suradnike koji su odgovorni za to.

Komarica i dr. Čulić – vidjeti klikom na donji link:

http://www.hic.hr/books/indefence/df147.htm

vcm_s_kf_repr_604x413

Suad LEPIR, autor ratnog Dnevnika Mrkonjić-Grada – i on je rahmetlija, a koliko je za to kriva vlast dr. Luke Čulića, može se dijelom saznatii na stranicama tog neobjavljenog rukopisa koji je u mom posjedu. Izvodi iz “Dnevnika” mogu se naći u arhivi ovog Bloga 

“Bila nam je određena trasa i dužina koliko je dnevno ko trebao iskopati. Svaki od nas je morao iskopati 8 metara kanala, iskopati zemlju i kamenje u dubini metar i dvadeset centi, širine kanala oko pola metra…. Kada se sjetiš da radiš bez plaće posao nalik na prisilni rad, samo što nisi svezan, a čuva nas naoružana policija – ispada sasvim isto kao i da si svezan… –

(Suad Lepir u svojim ratnim dnevničkim zapisima) I ovo je dokaz genocida!

Presuda Doma za ljudska prava protv SO-e Mrkonjić-Grad zbog rušenja džamija, zabrane ispovjedanja vjere, te namirivanja pričinjene štete

http://www.worldcourts.com/hrcbih/eng/decisions/CH01_7701_Islamic_Community.pdf

mehmed-heremic-oborci

Nakon mjesec i po dana od genocida nad Bošnjacima i Hrvatima u Oborcima, krajemom okotobra 1992. jedini preživjeli Mehmed Heremić svjedoči u Zenici u kameru, gušeći se u suzama; “I sada kao da vidim te strašne slike kako ih odvode. Čini mi se da se čitavog života neću osloboditi tih slika i zvukova… Ubijen mi je brat, ubijeni rođaci,  komšije, pa ponekad poželim da sam i ja s njima.” Pravde ni za lijeka

Budući da je dr. Luka Čulić, kao predsjednik SDS-a bio gospodar života i smrti na području Općine Mrkonji-Grad, budući da su naredbe SDS-a izvršavali i policijski i vojni i građanski organi, jasno je da su oni naredili hapšenje nevinih ljudi, i da su odgovorni za sve nezakonite poslove, njihovo isljeđivanje i premlaćivanje, te ubojstvo Josipa Svetinovića Baje, kao i zatočenje na Manjači ili držanje talaca u mome stanu.

Ovdje je moj prilog o jednom nedužnom građaninu pretučenom u hali „Angroprometa“ Jajce kod Jezera, pa da se uvjerite – ako već niste htjeli ili imali priliku – kako izgleda „rad“ četničkih batinaša.

https://www.youtube.com/watch?v=CXqMPpdB-sw

Odmah po ubojstvu Josipa Svetinovića oni su bez ikakve sumnje znali ili morali znati ko su počinitelji ubojstva Josipa Svetinovića. Oni su i naredili da se tijelo Josipa Svetinovića pokopa u odjeći kou je nosio kao civil.

IMG_8290

Spomen ploča na mezaru u Obiocima – pravda za pobijene probrane fine građane ni na vidiku, iako iz Tužilaštva i Suda BiH godinama stižu lažna obećanja; nalogodavci i izvršitelji tog genocidnog zlodjela – na slobodi, možda i u inistranstvu, ali njih SIPA nije još privela ni uz pomoć Interpola… Na spomeniku fali riječ PRAVDA. Bez pravde nema ni oprosta, ni pomirenja, a zaborava nikad

Spisak uhićenika, kao i spiskove čuvara su pravila baš gore spomenuta lica.

Te osobe znaju koga su odredili za koji posao – čuvare, batinaše, “isljednike” – mučitelje – koji su uz jaku muziku i prigušena svjetla izvodili jednog po jednog zatvorenika u tukli ih, nekima prinoseći nož pod grlo u Klaonici u Podbrdu.

Umjesto da ih SIPA  pohapsi, SIPA putem Interpola isljeđuje mene i to 24 godine poslije zločina o kojem se znaju sve pojedinosti i nema nikakvih tajni.

Što te činjenice o ratnom zločinu nisu po volji SIPI, pa mene isljeđuje putem Interpola da bi me zastrašila i kompromitirala, to SIPA zna i jednoga dana će morati odgovoriti nama poreskim obveznicima zašto to radi.

SIPA zamjenjuje teze – pa pokušava zastrašiti mene kao novinara umjesto da mi se zahvali što sam uradio dosta posla koji je SIPA bila dužna davno uraditi – jer je plaćena za to...

SIPA straši vuka janjećom kožicom.

U komnustičko doba bio sam po nalogu tajnih službi na osnovu njihovih falsifikata zatvaran u Crnu kuću u Banjoj Luci, istraživala me UDBA, komiteti i SUBNOR-i u kojima su sjedjeli četnici. Zabranjivali su mi raditi za TV Sarajevo na području Mrkonjića i Šipova. Zatvarala me i srpska milicija ni krova ni dužna, rezervisti prijetili ubojstvom, uznemiravan sam telefonom, pozivan na više informativnih razgovora u SJB, prvo je neki Laketa htio pobiti moju obitelj, ali je nije našao u stanu, pa ga je demolirao i prijetio da če osvetiti brata (kojeg je Đuro Marković poslao u zločin u Liskovicu, Vlasinje, Barevo i Jajce).Obitelj je kasnije uhapšena u Rambo stilu oružanoj akciji u kući moje sestre gdje se skrivala, pa je držana kao talac zbog zarobljneih četnika na Barevu, a da ja u Jajcu nisam znao jesu li živi, kao i moj otac i majka, i ostala famlija i rodbina, sugrađani…  Nikad, nikad, nisam – niti hoću odustati od istine. To ponovio i canadskom isljedniku kojeg ste mi preko Intrepola poslali na kućna vrata.

oborci

28 strijeljanih građana Mrkonjić-Grada, Varcar Vakufa – među mislimanima susjedi, i nevina braća u patnji – katolici – pokošeni četničkim rafalom, izmaskrirani. Niko od nalogodavaca i ubojica nije kažnjen ni nakon dvadeset godina… Posjedujem fotografije masakrairanih, ali toliko su užasne da nisu za pokazivanje, ito kao ni video kaseta koju posjedujem, a kakva se nalazi u Sudu ili Tužilaštvu BiH. Moju ću kasetu digitalizirati i tako spaisti od propadanja…

Možda ste imali na umu kako je sada u modi dreka na islamski terorizam u Bosni koji i Vi izmišljate i dižete dreku na njega dok četničke gorde prijete novim genocidom,a  Vi to ne vidite. Mislite kako će Interpol nasjesti na tu podvalu, pa će me na mig SIPE ako ne uhapsiti, a onda kao muslimana držati u svojoj evidneciji.

U isto vrijeme,  SIPA ne hvata desetine hiljada manjih i većih četničkih terorista – od kojih nema gorih na svijetu; oni su počinili genocid, a nagrađeni su državom. U toj grupi su i teroristi iz Mrkonjića na čelu sa dr. Lukom Čulićem, gospodarem života i smrti, Nedjeljkom Kesićem, Đurom Markovićem i drugim.

IMG_8315

Na mezaru ubijenog sina u Obocima, civila, finog građanina, majka plače…

Ako SIPA nije postojala za vrijeme srpske okupacije Mrkonjić-Grada od 1992 – 1995. onda je bila dužna uraditi to poslije rata.

SIPA je razgovor sa Ivankom Svetinović, udovicom ubijenog Josipa obavila tek. 7. oktobra/listopada 2005. – deset godina poslije rata, 13 godina po ubojstvu njena muža.

Svoj iskaz je dala SIPI u PU u Glamoču. U Mrkonjić nije htjela ili nije smjela. Njena izjava nije nikakva tajna.

Ona za ubojstvo svoga muža saznala nakon što se iselila iz Mrkonjića u Hrvatsku sredinom 1994., tojest, dvije godine kasnije. Prethodno se morala odreći svoje imovine u korist tzv. RS. Logoraši koji su bili na Manjači, čak i rođaci, nisu joj smjeli reći istinu jer su bili u strahu za živote. Mnogi ne žele ni danas o tome svjedočiti, ali istina se ne može sakriti.

vlasinje, ubojstvo

Milicija komndira SM Dragana Markovića ubila je sjekirom dvojicu staraca iz Liskovice čija sam tijela snimio u Vlasinju poslije izgibije tih zlikavaca dr. Čulića. Niko nije odgovarao,  ni haman 24 godine poslije strašnog zločina, progona stanovništva i pljačke imovine, rušenja bogomolja; svjdok sam da su u jajačkom zatvoru Markovićevi i Čulićevi zarobljeni junaci na Barevu – tretirani na human način i da je povrijeđenim pružena sva potrebna  medicinska njega u Medicinskom centru u Jajcu; Video kasetu da su živi i zdravi – snimo sam lično  i preko Mladena Arežine poslao u Mrkonjić gdje  je isto veče objavljena na tamošnjoj TV. O svojoj zatočenoj  obitelji koja je bila talac za te četnike –  nisam ništa pouzdano znao do dolaska Arežine u Jajce…

Kada je u Zagrebu Ivankin rođak rekao da je njen muž Josip Svetinović Baja ubijen u Podbrdu 16. juna/lipnja 1992. Rođak je to saznao dvije godine ranije – 5. septembra 1992. iz zagrebačkog „Večernjeg lista.“ Opširnu foto-reportažu o dolasku 28 logoraša s Manjače i nekoliko stotina civila iz Mrkonjić-Grada u razmjeni za 12 zarobljenih četnika na Barevu koji su u humanim uslovima dočekali razmjenu – ja sam objavio. Objavljen je i prilog na TV Jajce, kasnije i na YouTube. U svim tim prilozima objavio sam svjedočenje moga brata Muharema o ubojstvu Josipa Svetinovića Baje. Već sam Vam kopirao link – klik – i evo ga – važno svjedočenje za SIPU! Pošto se zločini ubojstva nedužnog čovjeka civila Josipa Svetinovića, kao i strijeljanje 28 građana muslimana i katolika u Oborcima još ne procesuiraju, a i pored moga javnog inzistiranja na tome, te pisanja bezbrojnih pisama Goranu Salihoviću, sutkinji Terzić, kao i višegodišnjih bezuspješnih pokušaja obitelji pobijenih da Pravda najzad stigne sve odgovorne, napisao sam nove tekstove na Blogu, te objavio nove video snimke na YouTube. Takve priloge sam u većem broju objavljivao poslije prerane smrti moga brata Muharema polovinom januara 2015. Možete ih naći na mom Blogu, arhiva januar – februar – mart, 2015. Uz malo zahmeta – volje!

Za preranu smrt moga brata odgovorna su gore navedena lica i batinaši s Manjače. Moj brat je umro u 52-goj godini života zbog duhovnih i fizičkih povreda i trauma izazvanih nakon nezakonitog hapšenja, držanja u logoru i premlaćivanja od kojih se nikada nije oporavio. Ali nikada nije htio prešutiti zločin.  Zarekao sam se i živom i mrtvom bratu da ću se boriti za pravdu kako bi njegovi mučitelji bili kažnjeni. Zarekao sam se i onim mojim sugrađanima koje su četnici strijeljali kao svoje roblje na radnoj obavezi pred bježaniju iz Oboraca sredinom seprembra 1995.

https://www.youtube.com/watch?v=GYZV-zco3yY

https://www.youtube.com/watch?v=GlvA-aFvWsI

lograš iz Donjeg Šipova

Logoraš iz Šipova po dolasku sa Manjače u Jajce: Pretučen u Bosanskoj Gradišci, Kuli kod Mrkonjića, na Manjači. CIVIL. Dr. Kučara je konstatirao po pregledu i ovog logoraša kako je tepko pretučen, kako mokri krv, jer su batinaši tukli po mjestima gdje je najtanje i gdje najviše boli. Neki od batinaša s Manjače ubijali su muslimanke po Banjoj Luci i poslije rata…

Nakon bratove smrti, saznao sam od jednog bivšeg logoraša Manjače i svjedoka ubojstva Josipa Svetnovića, da mu je Krunoslav Svetinović javio da je SIPA uhapsila sedam osoba koji se dovode u vezu sa ubojstvom Josipa Svetinovića. Bilo mi je drago, ali nisam vjerovao ni nakon što mi je to potvrdio i Krunoslav Svetinović, sin ubijenog Josipa. Nisam to uzeo novo za gotovo, pa sam pisao Portparolu SIPE Kristini Jozić koja mi je ubrzo odgovorila da nije bilo hapšenja.

Nakon toga, Krunoslav Svetinović mi je pisao da će objaviti sve dokumente s kojima raspolaže o ubojstvu svoga oca Josipa. On mi je poslao izjavu svoje majke Ivanke koju je dala SIPI i ja sam objavio faksimil na svome Blogu i na internetu, u februaru prošle godine.

Kada sam objavio priloge, Krunoslav je bio jako zadovoljan. Malo kasnije mi poručuje da ništa više ne objavljujem jer je policija – SIPA – dolazila na vrata njegove sestre, kćerke ubijenog Josipa, i raspitivala se ko mi je dao dokumente. Krunoslav Svetinović mi je potom pisao da je njega strah SIPE, (iako živi u R Hrvatskoj.)

baja III

Odjeća i lobanja ubijenog Josipa Svetnovića Baje: nakon nekoliko godina njegovi posmrni oostaci su eksumirani i razmijenjeni uz pomoć PU Livno uz dosta muke i troška njegove obitelji, pa je nakon obdukcije u Splitu, najzad sahranjen i našao svoj smiraj. Za sada su i njegove ubojice rahat

Znači, SIPA je odmah po objavljivanju na mome Blogu da sam objavio faksimil i tekstualne dijelove te izjave – također i Facebooku. Što me sada preko Interpola ganja – to samo slijepci kod očiju u SIPI znaju.

SIPA je prije nego je otišla zastrašivati kćerku ubijenog Josipa Svetinovića znala da mi niko iz te Agencije nije ustupio izjavu njene majke, pa su odmah mogli, bez puno umnog naprezanja,  zaključiti da mi je izjavu dao neko od obitelji ubijenog.

To su mogli zaključiti i po ostalim dokumentima koje sam objavio, a posebno na osnovu obdukcionog nalaza vještaka u Bolnici u Splitu koje je obavljeno na zahtjev obitelji ubijenog. Medicinski stručni nalaz je potvrdio da se radi o nasilnoj smrti – ubojstvu.

Umjesto da se SIPA odmah obrati meni za sve potrebne informacije, ta Agenicija se tek 14 mjeseci po objavljivanju mojih tekstova – raspituje o meni preko svjetskog Interpola!

Da li je to na nečiji mig?

baja IVDa li SIPA hoće da me prestraši i obeshrabri u traganju za istinom. Da li SIPA ovakvim gestom pokušaja zastršivanja starog vuka janjećom kožom, suučestvuje u prikrivanju ratnog zločina – odgovor znate Vi, poštovani direktore SIPE, a znamo i mi, žrtve.

baja V

U izvješću o uroku smrti stoji – “žrtva rata”  Greška. Rata nije bilo tada u Mrkonjiću, bila je samo zloglasna zločinačka vlast dr. Luke ČULIĆA, srpska – četnička vojska i milicija – rezervisti koji su počinili ratni zločin genocida u Mrkonić-Gradu i selima Vlasinju, Liskovici, Majdanu – pa ću ih uskoro tužiti za to – dokaza je mnogo, živih svjedoka – ima još i niko ih neće moći ušutkati. To je genocid, po paragrafima UN Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, bez obzira šta teledirigovani Tribunal u Haagu rekao

Mogao je inspektor Fišo ili Fiso pitati i Kristinu Jozić u SIPI za moju e-mail adresu. Mogao je i sam poslati komentar na moj tekst, s molbom da mu se javim. Ali – nije. On zna zašto.

Umjesto da se pozabavio slučajem starim 24 godine ubojstva nevinog građanina, Fišo i SIPA pokušavaju kao đoja saznati gdje sam, jesam li, ili nisam objavio „povjerljivu – tajnu“ (confidantal!) izjavu Ivanke Svetinović, ko mi je i kako doturio i tome slično, pa angažira Interpol!!!

SIPA i policija znaju da posjedujem svoju adresu u Mrkonjić-Gradu, da sam svake godine tamo po najmanje četiri mjeseca.

Umjesto da stupi u kulturan kontakt sa mnom da bi razjasnili eventualne nesporazume, SIPA me preko Interpola tretira kao najvećeg ratnog zločinca i kriminalca, upire prstom na me kao muslimana mogućeg teroristu koji objavljuje tajne policijske dokumente. SIPA time namjerno pokušava baciti ljagu na moje časno i neokaljano ime i to pitanjima koje ne bi ni laik postavio, a kamoli jedan inspektor SIPE, i k tomu šef njenog regionalnog biroa i još tražio pomoć svjetskog Intrepola! Ne bi to možda Fišo ni radio, jer spavao je 14 mjeseci i 20 godina, a možda nije ni ovlašten za to – da mu neko viši nije izdao naređenje. Vi?

Kada sam sve to ispričao inspektoru Fantelli, koji me kao policajac u službi Interpola ispitivao uljudno, kulturno i profesionalno – on se zaprepastio. Nije mogao shvatiti da je takvo što moguće.

Smatram da to što SIPA radi sa mnom, a ne radi na rasvjetljavanju rasvijetljenog predmeta ubojstva Josipa Svetinovića – zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja, ali i prikrivanje zločina i ratnih zločinaca.

Stoga ću krivično goniti inspektora Fišu i SIPU za to kod nadležnog Tužilaštva i Suda u BiH, a oni će, nadam se navesti ime nadređenog koji je sve to smislio.

IMG_8290SIPA će morati objasniti zašto ne hapsi Đuru Markovića, komandira Stanice milicije, kao i one koji su poput Nedjeljka Popovića, dr. Luke Čulića i Nedjeljka Kesića i drugih spomenutih u mojim javnim napisima jer su krivi za ratni zločin – genocid zato što su hapsili nedužne ljude, pa i moju obitelj držali u kućnom pritvoru. Moraće odgovoriti i zašto ne progoni one koji su skrivali krivična djela i koji skrivaju tragove svojih zlodjela, a ostali su nedodirljivi.

Ako se Nedjeljko Kesić izvukao za Korićanske stijene – za što je kao visoki dužnosnik tajne policije RS morao znati i poduzeti sve da bi spriječio strijeljanje oko 200 građana – moraće jednoga dana odgovarati za prikrivanje zločina ubojstva Josipa Svetinovića Baje.

Očito je da Vaša Agencija nosi krivo ime.

Ona radi suprotan posao od onog za kojeg je i ja plaćam kao uredan poreski obveznik u Bosni.

Tako su ubojice zaštićene, a nedužni ljudi uznemiravani i zastrašivani; kao novinar pišem šta su drugi činili na osnovu dokumenata i validnih svjedočenja,  a SIPA ne radi svoj posao, a trebala bi.

Treba li da očekujem u Bosni maskirane specijalce SIPE naoružane sa dugim cijevima, na mojim kućnim vratima kako bi me uhapsili, ako ne budem već uhapšen ovdje kao kanadski državljanin i isporučen u BiH.

Bujrum! Eto mene početkom juna, kartu sam već kupio prije Nove godine, malo poslije nakon što sam se vratio iz Bosne iz koje su me 1992. otjerali baš oni koji su ubili Josipa Svetinovića i u grob poslali moga brata Muharema, a koji su i danas prijetnja i meni i drugima. Malo koji se logoraš i mučenik usudi i danas pisnuti o tome šta je ni kriv ni dužan doživio. Kolika je zasluga SIPE za taj strah, prosudite sami gospodine direktore, ako ste u stanju staviti se makar imaginarno u njihovu kožu.

Ni Vi, niti iko drugi, neka slučajno ne pomisli da ću odustati od pravde, a ako mi se nešto dogodi, i moja obitelj i prijatelji i javnost će znati da ste za to odgovorni i Vi gospodine Staniću! To sam rekao i canadskom inspektoru. I, nemojte ni slučajno pomisliti da Vam se ovim dokumentiranim psimo pravdam; svaka moja napisana riječ, podstrti dokumenti, vedeo prilozi,  su optužbe na račun SIPE. Pismo će biti dostupno javnosti.

Ima isuviše svjedoka ratnih zločina i genocida, koje SIPA nikada neće uspjeti ušutkati. Pokušaj da se mene ušutka zloupotrebom Interpola – jalov je posao, gospodine Staniću! Tamo gdje ja stanem, nastaviće moja djeca, jer jabuka ne pada daleko od stabla.

Hvala na pažnji!

Ibrahim Halilović, bivši novinar – reporter TV Sarajevo, slobodni novinar, bloger

(Grafička oprema pisma – i prilozi – I. Halilović)

Izvor: https://ihalilovic.wordpress.com/2016/04/22/tuzicu-sipinog-isnpektora-fisu-za-zloupotrebu-polozaja-i-ovlasti-i-uznemiravanje-putem-intrepola-kao-i-ometanje-pravde/

ISTINSKI VJERNICI ĆE SE RADOVATI, ALI RADOST ĆE IM BATALITI ČETNIČKE UZVANICE I NJIHOVE DODVORICE

Hadži Bedrudin Gušić nazvao je svečanost otvaranja obnovljene džamije Ferhadije balom vampira, uz ogradu da pod tim pojmom misli na one kojima nije mjesto na tom važnom vjerskom skupu, a ne na istinske vjernike i čestite građane.

vrbas-miso

  • Oni  će se radovati da je najzad, poslije toliko prepreka i ometanja, najljepša banjalučka džamija, ponos ne samo Šehera na Vrbasu, nacionalni spomenik islamske kulture – ponovo na svom mjestu, na radost istinskih vjernika ma kojoj religiji pripadali, a posebno na radost muslimana – kaže.

Hadži Bedrudin Gušić nije pozvan na otvaranje Ferhadije džamije, što on smatra kao počašću – jer i nije mu mjesto na tom političkom balu vampira.

Islamska zajednica je na otvaranje Ferhadije pored časnih i uglednih gostiju pozvala i one koji se nikada tu ne bi smijeli pojavit jer su predstavnici one fašističke barbarske i zočinačke genocidne politike koje ne samo srušila Ferhadiju, nego je i na svaki drugi način nastojala onemogućiti njenu obnovu. Odbor za obnovu (u kojem se nije našao Bedrudin Gušić) bio je suočen sa opstrukcijama i političkim i adminitrativnim kako bi se onemogućila obnova Ferhadije.

Bivši mali gradonačelnik – a veliki primitivac i  seljačina, četnik  – Umičević je izjavljivao kako je izgradnja Ferhadije „prst u oko srpskom narodu.“

Novkomponirani povjesničari i muzeolozi, arheolozi i sveznalice kada je u pitanju kako nešto slagati –  lansirali su laž kako se na mjestu srušene Ferhadije nalaze temelji nekog starinskog kultnog hrama, pa, biva, ne bi bilo nikako dobro te vrijedne arheološke ostatke poklopiti Ferhadijom.

Pod političarskom dirigentskom palicom poslušna administracija je godinama odbijala izdati građevinsku dozvolu za obnovu Ferhadije.

Banjalučki politički moćnici su nudili neku drugu lokaciju za izgradnju džamije, samo neka Ferhadija  nije na mjestu gdje je četiri stotine godina ponosno stajala i resila Šeher dok je srpski barbari nisu digli u zrak.

I Dodik je upamćen po srbovanju i barbarizmu glede obnove Ferhaidje. Izjavljivao je da Ferhadiju treba srušiti ako počne njena obnova bez odobrenja.

JefremNa pitanje holandskih novinara zašto je srušena Ferhadija, kome je smetala, vladika banjalučki tadašnji i sadašnji Jefrem je rekao „da je bila na pogrešnom mestu.“

Dodik i Jefrem su obeveseli Islamsku zajednicu, a posebno muftiju Banjalučkog Osmana Kozlića  kako će i ta dvojica četnika biti nazočni svečanom otvorenju džamije Ferhadije.

Šta više, Dodik će biti počašćen da održi i govor na otvorenju, a možda će i Jefrem koju prozboriti, moguće i u smislu „osveštenja Hrama Božjeg Veradije.“  Ovakva kakva je, Islamska zajednica koja se ne drži Božjih zakona kako je muslimanima zabranjeno prijateljovati s onima koji ih iz kuća izgone, ubijaju i ruše im bogomolje, možda će ponuditi Dodiku ili Jefrermu da budu kumovi novosagrađene džamije.  Ta ulema na čelu sa Kavazovićem kao i političari navikavaju nas na poniženja, na rezultate genocida i nepravdu.

Možda nas Islamska zajendica zajedno sa tuv. Bošnjačkim političarima misli obmanuti i kako su i Jefrem i Dodik došli tobe.

Ne!

Bulevar rmOni su bili i ostali četnici, fašisti, oni i danas slijede onu politiku genocida i urbicida koju je vodio haški osuđenik za genocid Radovan Karadžić koji, da li zbog otvaranja Ferhadije, traži da ga puste na uvjetnu slobodu. Ako su mogli pozvati Dodika, Jefrema i vojvodu Vučića, da li bi bilo iznenađenje da pozovu i Karadžića.

Priliku da srbuje dobiće i četnički vojvoda Aleksandar Vučić, koji če možda pred džamijom izuti svoje , pa po izlasku obuti Muftijine mestve ili kaljače.Tako bi praktično mogao ostvariti onu svoju poruku iz Mostara kako bi bilo dobro – da Bošnjaci obuju srpske opanke, a Srbi muslimanske cipele, ili mestve.

Nije spomenuo šubare i „vesove”. Šubare bi zbilja mnogima dobro pristajale, onim munaficima koji se kunu u Allaha dž. š. a izdaju i Din i državu, žive i mrtve žrtve genocida.

Moguće je da će Vučić u novom četničkom svečanom ruhu nazvati muslimane srpskom braćom, u člijem je istrebljenju i sam učestvovao, a nije odustao, ma kako se pretvarao. Muslimane odavno uspavljuju istim lažima kao i pred zadnji genocid.

Na tom balu vampira govoriće i četnički vojvoda Vučić i drugi uzvanici, među njima i Bakir Izetbegović.

Biće to prilika za još jednu amnestiju barbarizma, genocida, progona Banjalučana, ubijanja, rušenja njihovih bogomolja i posrbljavanja grada. Bakir je u ime svih muslimana Bošnjaka  dao garancije za opstanak genocidnog zlodjela RS.  On je doveo Vučića na mjesto genocida u Srebrenici, on ga je tuđom rukom zakitio Cvijetom Srebrenice. Biće to prilika da taj maunafik i prevarant uknjiži također jeftine političke poene pričama o suživotu, mirenju, dobrom komšilku, toleranciji… Zaboraviće pravdu, jer se on pravde davno odrekao u korist Velike Srbije.

Govoriće i Reis Kavazović i muftija Banjalučki Kozlić. Obojica će biti ushihćeni prisustvom uglednih četnika na otvoru vjerskog objekta kojeg je srušila njihova politika, kao i drugih uzvanica, poput turskih visokih zvanica, američke ambasade i drugih koji su također amnestirali genocid i urbicid – pa i doniranjem za obnovu Ferhadije, umjesto da račun plate oni koju su je srušili.

I Kavazović i Kozlić su dovano zaboravili i Srebrenicu i Bratunac, i Zvornik i Foču, a i Tomašicu, a moj Varcar da ne spominjem; oni se i ne sjećaju svoje ljetošnje fetve o genocidu u Srebrenici koja bi mogla nositi i naslov Genocid u Banjoj Luci i  čitavoj RBiH, uz seperat o rušenju muslimanskih bogomolja. Fetva ne bi imala nikakvo pravno niti obavezujuće značenje, jer oni su barbarima oprostili; za njih su oni uvaženi i dragi gosti, koji svojim četničkim prisustvom uveličavaju svečanost, što je apsurd i podvala.

Biće to zaista bal vampira, onih koji su rušili bogomolje da bi gradili duhovne zidove među komšijama i susjedima raznih vjera, da bi zadojili mržnjom  mlade generacije, a žrtve navikli na nepravdu poslije genocida kojeg poriču.

Zato je dobro da hadži Bedrudin Gušić nije među njima jer bi izgubio abdest i jer se ne bi osjećao ugodno među četnicima i njihovim muslimanskim slugama, izdajnicima dina i države.

Jer, Bedrudin Gušić je uz muftiju Banjalučkog r. Ibrahima ef. Halilovića bio u najteže vrijeme četničke okupacije Banje Luke i rušenja svih njenih džamija – na čelu Islamske zajednice. On je snimo ostatke rušenja džamija, on je pomogao da istina o barbarima i barbarizmu dopre u svijet, ali ne i u Sarajevo koje barbare smatra najvažnijim gostima na otvaranju Ferhadije.

ferhadija - r1On je sa rahmetli  Muftijom i gospođom Husedžinović u suzama skupljao vrijedne fragmente na ruševinama Ferhadije kako ih komunalci ne bi uništili na deponijama za smeće. On je odlazio preko četničkih punktova u Zagreb – širio istinu o stradanju muslimana i katolika Banje Luke, a iz Zagreba se vraćao s kamionima punim humanitarne pomoći. Zastrašivali su ga, prijetili mu, sve dok i sam sa svojom obitelji nije napustio već opustjeli Šeher u kojem je danas i svijećom teško naći pravog Banjalučanina.  U Banjoj Luci je sve posrbljeno. To je genocid.

Islamska zajednica i bošnjačka nadri-politika potrudila se da nas ponizi posrbljavanjem i svečanosti otvaranja Ferhadije  ukazujući počast onima – poput Dodika, Vučića i Jefrema – ne da se pokaju  i mole za oproštaj nego da na mjestu barbarizma kojeg su odobrili i od kojeg neće odustati – uknjiže jeftine političke poene, kod kuće i u svijetu. Mnogi će se pohvaliti „kako je svaki kamen Ferhadije na svom mjestu“ što je podvala u nemogućoj misiji. Ono što je autentčno, sačuvali su Bedridin Gušić, rahmetli Muftija Halilović i gospođa Husedžinović.

“Želimo da ovaj događaj ima isključivo vjersko-kulturni značaj te da kao takav bude pozitivna prekretnica u budućim odnosima naroda u BiH. Očekujemo da svako od nas vodi računa o ugledu IZ BiH i dostojanstvu muslimana”, rekao je Osman ef. Kozlić, predsjedavajući Odbora i muftija banjalučki – ostao živ, munafik kakav je i bio!

Pa, kad je tako, kad je bal – neka je bal. Makar i vampira!

Ibrahim Halilović

ibrahim halilovic

Jasmina Lazović

Inicijativa mladih za ljudska prava (Inicijativa) se zalaže za politiku pomirenja u regionu bivše Jugoslavije i u skladu sa našim naporima, osobama osuđenim za ratne zločine, iako su odslužile zatvorsku kaznu, nije mesto na javnoj sceni u Srbiji. Oni su ratni zločinci i kategorija „bivšeg“ ratnog zločinca, kako se o njima ponekad govori u srpskom društvu, ne postoji. Stoga smo se prošlog petka pobunili zbog promocije knjige Momčila Krajišnika u Domu omladine Beograda….. Sa druge strane, kada smo koleginica Anita Mitić i ja duvale u zviždaljke u samoj sali u kojoj se održala promocija knjige, i to isključivo u trenutku kada je počeo da govori Momčilo Krajišnik, pokazali smo da u Beogradu postoje ljudi kojima je politika revidiranja istorije, izbegavanje odgovornosti za masovna ubistva, silovanja i proterivanja civilnog stanovništva i rehabilitacije ratnih zločinaca potpuno neprihvatljiva…..Promociju knjige organizovala je politička stranka Samostalni DSS, koja se u trci za izbore koji se održavaju 24. aprila nalazi na republičkoj i beogradskoj listi aktuelnog premijera. Predsednik ove stranke je Andrija Mladenović, koji je na visokom desetom mestu na listi „Aleksandar Vučić – Srbija pobeđuje“….. Dok se Aleksandar Vučić javnim nastupima u kampanji poziva na Srbiju kao lidera u procesu pomirenja u regionu, njegovi koalicioni partneri promovišu knjigu ratnog zločinca. Ovo se savršeno uklapa u sliku dva lica pomirenja koja trenutno postoje u Srbiji – jedno koje iskreno vodi civilno društvo i istaknuti pojedinci i drugo lice oličeno u neiskrenoj politici pomirenja premijera Vučića…..Inicijativa je napravila veliku pometnju organizatorima promocije Krajišnikove knjige. Bili su prinuđeni da se više od pola sata bave nama….. Inicijativa pruža apsolutnu podršku novinarki Svetlani Božić Krainčanić, koja je kažnjena samo zbog toga što u Srbiji 2016. godine i dalje nije dozvoljeno postaviti čuveno pitanje “A šta si ti radio u ratu?”…..Iako je kritikovao „opozicionog“ direktora vojvođanskog javnog servisa zbog toga što je kaznio novinarku, Inicijativa se oglasila ovim povodom kako bi podsetila javnost u Srbiji da najveću odgovornost za autocenzuru koja postoji na medijskoj sceni u Srbiji snosi sam premijer…..Zabrinjavajuće je što se studenti smeju silovanim ženama, ali da su makar na jednom predmetu imali priliku da zaista pročitaju neku presudu, ubeđena sam da ne bi ovako reagovali. Sa njima mora da se radi, a trenutno u Srbiji se to ne dešava…..Smatram da nam je svima potrebno otrežnjenje i shvatanje realnosti u kojoj živimo, a koja je sumorna usled bremena 90-ih koje se neprestano ignoriše i tek povremeno komentariše u javnosti. Put ka pridruženju Evropskoj uniji vidim kao šansu da se suočimo sa nasleđem ratne prošlosti i gradimo drugačiji region…..Pomirenje je proces. To je put koji počinje nakon konflikta i ne mora nužno da ima kraj. To je cilj kojem se teži, ali koji se kontinuirano pomera, osvajajući nova polja…..Srbiji trenutno nedostaje jedna takva energija mladih ljudi. Istraživanja pokazuju da su mladi nezainteresovani za politiku zato što ne veruju ni institucijama, ni političarima. Glavni razlog za to leži u otuđenju ljudi od politike…..Ja bih rekla da je Šešelj u prvostepenom postupku oslobođen svih optužbi koje mu je Tužilaštvo Haškog tribunala stavljalo na teret, ali sada sledi žalbeni postupak. Svi mi na Balkanu, kojima je stalo do pomirenja, sa nestrpljenjem očekujemo drugostepeni postupak, u nadi da će prvostepena presuda biti preinačena…..

Oni koji me čitaju znaju da biram sugovornike jer sam slobodni novinar. Jedan od mojih izabranih sugovornika je i ova mlada, odvažna i hrabra osoba iz Beograda. Rijetko koristim ovo što ću sada reći, ali, ma koliko bilo neprincipjelno i neprofesionalno od mene (pa valjda sam i ja  sačinjen od krvi i mesa), evo reći ću: ovo je jedan od onih mojih intervjua na koje sam ponosan. Pokušajte, čitanjem istog, saznati i zašto!

Bilo je burno prije nekoliko dana u Domu omladine u Beogradu, kada je promovirana knjiga osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika. U toj buri bilo je režije i vaše Inicijative. Šta je bila suština vašeg protesta u “Domu zločinaca”, kako je pisalo na nekim transparentima ispred zgrade Doma?

Dom zlocinaca Beograda

LAZOVIĆ: Inicijativa mladih za ljudska prava (Inicijativa) se zalaže za politiku pomirenja u regionu bivše Jugoslavije i u skladu sa našim naporima, osobama osuđenim za ratne zločine, iako su odslužile zatvorsku kaznu, nije mesto na javnoj sceni u Srbiji. Oni su ratni zločinci i kategorija „bivšeg“ ratnog zločinca, kako se o njima ponekad govori u srpskom društvu, ne postoji. Stoga smo se prošlog petka pobunili zbog promocije knjige Momčila Krajišnika u Domu omladine Beograda. Posebno nam je smetala činjenica da se ova promocija organizuje u instituciji koju je osnovao i finansira grad Beograd iz budžeta koji svi mi, poreski obveznici, punimo. Pre nego što smo stali ispred Doma omladine sa transparentima „Dom zločinaca Beograda“, pokucali smo na vrata direktora ove institucije, gradskog Sekretarijata za kulturu, zvali telefonom, slali mejlove kako bismo pokušali da izdejstvujemo da se promocija knjige ratnog zločinca ne održi. S obzirom da nam to nije uspelo, na ulazu u Dom omladine smo poslali jasno poruku. Iako možda nismo jači od sistema koji je organizovao promociju knjige, ipak ne prihvatamo da ćutimo pred ovim dešavanjem. Sa druge strane, kada smo koleginica Anita Mitić i ja duvale u zviždaljke u samoj sali u kojoj se održala promocija knjige, i to isključivo u trenutku kada je počeo da govori Momčilo Krajišnik, pokazali smo da u Beogradu postoje ljudi kojima je politika revidiranja istorije, izbegavanje odgovornosti za masovna ubistva, silovanja i proterivanja civilnog stanovništva i rehabilitacije ratnih zločinaca potpuno neprihvatljiva.

Momcilo-Krajisnik-Kako-se-radjala-Republika-Srpska-zapisi-iz-haskog-zatvora-620x350

Ko zapravo stoji iza promocije Krajišnikove knjige? Ko su bili promotori a ko organizatori promocije?

LAZOVIĆ: Promociju knjige organizovala je politička stranka Samostalni DSS, koja se u trci za izbore koji se održavaju 24. aprila nalazi na republičkoj i beogradskoj listi aktuelnog premijera. Predsednik ove stranke je Andrija Mladenović, koji je na visokom desetom mestu na listi „Aleksandar Vučić – Srbija pobeđuje“. Mladenović trenutno obavlja i funkciju zamenika gradonačelnika Beograda, što ostavlja veliki prostor da verujemo da je naredba da se sala u Domu omladine Beograda izda Samostalnom DSS-u došla iz samog grada.

Predstavljanje Krajišnikove knjige je organizovano u samom finišu izborne kampanje. Dok se Aleksandar Vučić javnim nastupima u kampanji poziva na Srbiju kao lidera u procesu pomirenja u regionu, njegovi koalicioni partneri promovišu knjigu ratnog zločinca. Ovo se savršeno uklapa u sliku dva lica pomirenja koja trenutno postoje u Srbiji – jedno koje iskreno vodi civilno društvo i istaknuti pojedinci i drugo lice oličeno u neiskrenoj politici pomirenja premijera Vučića.

Bilo je i grubosti, pokazivanja mišića u Domu omladine. Ko je pokazivao mišiće, odnosno trenirao strogoću i nad kim?

LAZOVIĆ: Inicijativa je napravila veliku pometnju organizatorima promocije Krajišnikove knjige. Bili su prinuđeni da se više od pola sata bave nama. Članovi stranke koja se našla u ulozi organizatora ovog skupa su uradili sve kako bi fizički sprečili da naši aktivisti, koji su stajali ispred Doma omladine sa transparentima, uđu na sam događaj. Pozvali su u pomoć i obezbeđenje, kao i policiju. Uprkos njihovim naporima, polovina Inicijativinih aktivista je, zahvaljujući fizičkom naguravanju, uspela da uđe u salu u kojoj se promocija dešavala. Ostali su, nakon prepirke i ubeđivanja sa obezbeđem Doma omladine o tome kako ova institucija pripada svim građanima i građankama, napustili zgradu.

Sa druge strane, kada smo Anita i ja počele da duvamo u pištaljke, ubrzo su se oko nas našli stranački aktivisti, koji su nam oteli zviždaljke i zamolili nas da napustimo salu, jer ne mogu da nam garantuju bezbednost. Bili su u pravu da ne mogu da spreče svoje članstvo da nas fizički napadne. Osim komentara mržnje i mizoginičnih povika koji su dolazili od muškog dela poblike, našla se tu i jedna žena, vidno starija od nas, koja je svoj revot izrazila otimanjem naših torbi i čupanjem za kosu. Sve se relativno brzo završilo, jer naša namera i nije bila da slušamo izlaganje Momčila Krajišnika. Salu smo napustile sa otužnim osećanjem da bi nas prisutni u sali linčovali, da nije bilo svesti organizatora da im tako nešto ne ide u prilog. Zamislimo šta bi moglo da piše u sutrašnjim novinama, da smo bile povređene: članovi Samostalnog DSS-a sa Vučićeve liste pretukli aktivistkinje za ljudska prava. Ovo im baš ne bi išlo u prilog.

Zašto je kažnjena novinarka Svetlana Božić Krainčanić i da li ste vi iz Inicijative reagirali i kako, eventualno?

LAZOVIĆ: Inicijativa pruža apsolutnu podršku novinarki Svetlani Božić Krainčanić, koja je kažnjena samo zbog toga što u Srbiji 2016. godine i dalje nije dozvoljeno postaviti čuveno pitanje “A šta si ti radio u ratu?”. Kada je Inicijativa 1. aprila stajala ispred zgrade Vlade i novinarima delila pitanja koja smo želeli da budu postavljena premijeru u ime građana i građanki Srbije, nismo očekivali da će nas novinari ignorisati. S obzirom da su pitanja bila u vezi sa Vučićevim odnosom prema Šešelju, politici „velike Srbije“ i posledicama koje je na prostoru bivše Jugoslavije borba za ostvarenje ovog cilja ostavila, među novinarima nije vladalo preterano interesovanje za našu akciju. Ipak, među njima se našla Svetlana Božić Krainčanić, koja je premijeru postavila naša pitanja. Prema njenim tvrdnjama, ona je samo radila svoj posao i pročitala sada već čuvena pitanja jer je smatrala da građani Srbije imaju pravo da čuju kako premijer danas gleda na pogubnu politiku devedesetih koju je nekada svesrdno podržavao. Zbog postavljanja pitanja „treće strane“, kako je to razumeo direktor Radio-televizije Vojvodine, novinarske kuće za koju Božić Krainčanić radi, novinarka je kažnjena. U trenutku kada smo dobili ovu informaciju, smatrali smo da diretkor RTV-a mora da povuče odluku i da bi, ukoliko ne razume značaj postavljenih pitanja, možda trebalo i profesiju da promeni, a ne samo da da ostavku na mestu direktora.

Ova priča je dobila novu dimenziju kada se oglasio premijer Srbije koji je „incident“ sa kažnjavanjem novinarke prebacio u polje izborne borbe, targetirajući direktora RTV-a kao nekoga ko pripada njegovim političkim oponentima (Demokratskoj stranci i Ligi socijaldemokrata Vojvodine). Iako je kritikovao „opozicionog“ direktora vojvođanskog javnog servisa zbog toga što je kaznio novinarku, Inicijativa se oglasila ovim povodom kako bi podsetila javnost u Srbiji da najveću odgovornost za autocenzuru koja postoji na medijskoj sceni u Srbiji snosi sam premijer. U Srbiji je na snazi gušenje medijskih sloboda i kritičkog mišljenja, novinari se plaše da istražuju, dok se urednici utrkuju ko će afirmativnije da piše o Vladi. Za sve ovo je odgovorna trenutna vlast. To se može videti i iz načina na koji je premijer komentarisao Inicijativinu akciju ispred Vlade u trenutku kada mu je novinarka postavila naša pitanja. Vučićeva kritika odluke RTV-a je licemerna, zato što je direktor ove televizije očigledno shvatio signal koji mu je premijer poslao komentarišu pitanja o odnosu prema ratnoj prošlosti.

“Ima li pravde u Hagu” je naziv jedne tribine nedavno održane na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i na priču o silovanim ženama u BiH, studenti su aplaudirali. To zvuči, najblaže rečeno, morbidno. Kakav je to mentalni sklop kod tih mladih ljudi i ko ih kao takve odgaja? Jeste li reagirali na taj aplauz?

LAZOVIĆ: S obzirom da smo mi grupa mladih ljudi koja ne ćuti na dešavanja koja smatramo pogubnim za naše društvo, naravno da smo morali da reagujemo kada su se se studenti Fakulteta političkih nauka smejali na priču o silovanjima tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Napisali smo otvoreno pismo upravi fakulteta upozorivši ih da je njihova obaveza da se bave sistemom vrednosti koji njihovi studenti neguju, posebno kroz studentske organizacije, kao što je ova koja je organizovala razgovor na temu prava i pravde u Haškom tribunalu. Svojim odgovorom uprava fakulteta nas je razočarala jer umesto da se pozabave onim što smo mi apostrofirali kao problem, oni su sa sebe skinuli odgovornost pravdajući se autonomijom rada studentskih organizacija i dovodili u pitanje iskrenost naših namera.

Poseban prigovor smo imali na izbor govonika na tribini, koji je, prema fakultetskim procedurama, morao da odobri dekanat, a gde zamalo da se nađe još jedan osuđeni ratni zločinac – Vinko Pandurević koji je odslužio kaznu za zločine počinjene u Srebrenici. Nije uprava fakulteta, već smo mi iz Inicijative, upozorili studente da je neprihvatljivo da u obrazovnu ustanovu dovode ratnog zločinca. U razgovoru sa organizatorima tribine uvideli smo se da postoji ogroman potencijal da se utiče na način razmišljanja mladih ljudi. Oni jednostavno nemaju informacije, ne znaju šta se na prostoru bivše Jugoslavije dešavalo tokom devedesetih, naginju ka nacionalističkim idejama jer ove druge teško dolaze do njih. Zabrinjavajuće je što se studenti smeju silovanim ženama, ali da su makar na jednom predmetu imali priliku da zaista pročitaju neku presudu, ubeđena sam da ne bi ovako reagovali. Sa njima mora da se radi, a trenutno u Srbiji se to ne dešava. Ne edukuju ih profesori, ne pomažu mediji, niti svakodnevni diskurs političara. Važno je pomenuti pojedince koji se na različitim nivoima suprotstavljaju dominantnom sistemu vrednosti, kao i rad organizacija za ljudska prava, ali to je još ovek nedovoljno da značajnije utiče na kritičko preispitivanje političkih dešavanju mladih ljudi.

Kao što je poznato, Hrvatska nije dala suglasnost da se otvori poglavlje 23 u pristupnim pregovorima Srbije sa EU zahtijevajući da vaša zemlja izmijeni Zakon o suđenjima za ratne zločine. Šta Vi mislite o tome, odnosno treba li Srbija mijenjati taj Zakon?

LAZOVIĆ: U odnosima između Srbije i Hrvatske, kao i ostalih zemalja u okruženju, postoji mnogo problema koji su gorući i koji značajno opterećuju regionalne odnose. Smatram da nam je svima potrebno otrežnjenje i shvatanje realnosti u kojoj živimo, a koja je sumorna usled bremena 90-ih koje se neprestano ignoriše i tek povremeno komentariše u javnosti. Put ka pridruženju Evropskoj uniji vidim kao šansu da se suočimo sa nasleđem ratne prošlosti i gradimo drugačiji region. Žalosno je to što među političkim elitama ne postoji svest o značaju reformi koje je potrebno da sprovedemo na evropskom putu. Žalosno je i to što vlade u zemljama bivše Jugoslavije ne prepoznaju ovu šansu i jedne drugima su češće smetnja, nego podrška. Ja nikako ne mislim da je univerzalna nadležnost u procesuiranju ratnih zločina koja se u Srbiji primenjuje najveći problem u odnosima Srbije i Hrvatske, ali očigledno je jako dobro sredstvo u rukama obe vlade za dnevno-političko prepucavanje. Danas je ovaj zakon problem, za šest meseci će to biti nešto drugo. Nerešenih bilateralnih problema ima dovoljno da očekujem njihovo pokretanje sve dok Srbija ne postane punopravna članica Evopske unije. Ali pitanje je da li nam je ovo zaista potrebno i da li ćemo na EU da gledamo kao mehanizam za spoticanje onih sa kojima delimo isti region, ili će se naći neki odgovorni političari u budućnosti koji će razumeti potrebu za saradnjom i iskrenim odnosima.

Itekako su veoma eksponirani termini u našem regionu pravda i pomirenje. Ima li pomirenja bez pravde i šta mislite o tezi koju također neki lansiraju da “nema pravde bez pomirenja”?

LAZOVIĆ: Pomirenje je proces. To je put koji počinje nakon konflikta i ne mora nužno da ima kraj. To je cilj kojem se teži, ali koji se kontinuirano pomera, osvajajući nova polja. Danas smo prestali sa oružanim dejstvima, sutra radimo na pronalaženju nestalih, nadoknadi materijalne štete, vraćanju prognanih. Paralelno sa tim procesuiramo ratne zločince i vršimo lustraciju kako bi oni koji su učestvovali u ubistvima bili izbačeni iz javnih institucija. Kroz kulturu podižemo svest o greškama koje su počinjene u prošlosti i preuzimanju odgovornosti za učinjena nedela. Razvijamo obrazovni program koji će nove naraštaje upozoriti na to kako njihovi prethodnici nisu bili u pravu kada su ubijali nevine ljude i tako stvaramo atmosferu u kojoj su mladi svesni da nije dozvoljeno činiti zločine protiv čovečnosti, kao i da ratni zločinci nisu heroji, već sramota jednog društva. S obzirom da nam je svaki život podjednako važan, pravimo baze podataka sa životnim pričama svakoga ko je izgubio život u ratu, podižemo spomen obeležja na mestima stradanja, organizujemo komemoracije, dane sećanja i koristimo medije kao moćno sredstvo za promociju uspostavljanja novih i drugačijih odnosa među nekada zaraćenim stranama. Dok to radimo, svesni smo da moramo da jačamo demokratiju, ekonomiju, vladavinu prava i mehanizme za zaštitu ljudskih i manjinskih prava.

Ovako ja vidim rad na pomirenju. Da bi se pomirenju težilo, važno je da imamo projekat pomirenja i da tačno znamo šta i zbog čega radimo. U zemljama bivše Jugoslavije poseban akcenat jeste stavljen na sudstvo i pravdu za žrtve koju bi suđenja trebalo da donesu. Pokazalo se da je pravda jako važna, iako ponekad manjkava, ali svakako sudski procesi nisu dovoljni kako bi proces pomirenja zaista bio dostignut.

Nekoliko dana nas dijeli od izbora u Srbiji. Kako su se do sada mladi Srbije odazivali na izbore i očekujete li njihov veći odziv na predstojećim? Da li bi značajnije učešće mladih na izborima bitno promijenilo političku scenu Srbije?

LAZOVIĆ: Na našu veliku žalost, mladi u Srbiji su vrlo pasivni u svom političkom angažmanu. U poslednjih 20 godina mladi u Srbiji su se dva puta ozibljno politički angažovali i to su dve najveće demokratske pobede izvojevane u ovoj državi. Bili su to studentski protesti 1996/1997. i 2000. godine. To su dve ideje koje su izneli mladi ljudi, a koje kasnije nisu kapitalizovane na pravi način, osim možda pokreta Otpor koji je za rezultat imao 5. oktobar i smenu Miloševića.

Srbiji trenutno nedostaje jedna takva energija mladih ljudi. Istraživanja pokazuju da su mladi nezainteresovani za politiku zato što ne veruju ni institucijama, ni političarima. Glavni razlog za to leži u otuđenju ljudi od politike. Na ovim izborima učestvuje jedna stranka, koju podržava veliki broj mladih ljudi, a koja svoje poslenike bira na konkursu, a onda ih na listi raspoređuje kompjuterskim softverom. To znači da mi ne razumemo šta je politika, šta je politički proces i zašto je on važan za nas, a zašto za našu zemlju.

Jeste li vršili istraživanja ili ankete među mladima Srbije koje političke opcije slijedi većina njih? Ili, da budem precizniji, naginje li većina ka desnici, centru ili nekoj, uvjetno rečeno, ljevici?

LAZOVIĆ: U poslednjih mesec dana Inicijativa je obišla više od 20 gradova u Srbiji, gde je sa mladima razgovarala o važnosti izbora. Zaključak tih razgovora je da mladi uopšte nisu artikulisani kao politički pokret. Istraživanja pokazuju da oni naginju ekstremima i sa jedne i sa druge strane, ali nažalost ne postoji jedna jasna ideja koja vezuje mlade ljude, osim što se na različitim dešavanjima može videti da svoj revot iskazuju kroz parolu „Vučiću, pederu“. Ideološko okupljanje mladih tu dostiže svoj maksimum.

Šešelj je ponovo slobodan čovjek. Može li on sa svojim radikalima pokvariti nekima račune, posebno naprednjacima?

LAZOVIĆ: Ja bih rekla da je Šešelj u prvostepenom postupku oslobođen svih optužbi koje mu je Tužilaštvo Haškog tribunala stavljalo na teret, ali sada sledi žalbeni postupak. Svi mi na Balkanu, kojima je stalo do pomirenja, sa nestrpljenjem očekujemo drugostepeni postupak, u nadi da će prvostepena presuda biti preinačena. Evidentno je da je Šešeljeva stranka jedna od retkih koja će na predstojećim izborima ostvariti bolji rezultat nego na prethodnim, što će lidera radikala vratiti u parlament. To nas nikako ne čini srećnima, posebno imajući u vidu da će se sa njim za skupštinsku govornicu vratiti i antievropska politika, netrpeljivost prema regionu i mržnja prema manjinskim narodima. Iako se premijer Vučić javno odrekao ideje „velike Srbije“, u našoj državi nikada nije izvršena lustracija, a i u samoj vladi postoje ministri kojima je pogubna politika prošlosti bliska srcu. Ovo je još jedan pokazatelj da će, nažalost, za nas biti još mnogo posla u Srbiji.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

LAZOVIĆ: Hvala i Vama što nam pomažete da poruke koje mi šaljemo dođu do što većeg broja ljudi.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (790)

bg-plitvice 1

Ove godine u Jasenovcu, jednom od najvećih evropskih fašističkih stratišta II svjetskog rata,  nema čak ni zajedničke komemoracije. Umjesto jedne zajedničke, tri odvojene. Svako za sebe broji svoje žrtve. Najveći stradalnici Srbi, Židovi, Romi, a ako ikad budu priznati kao žrtve, i Bošnjaci. Da li je došlo vrijeme da i Bošnjaci ukupnom broju Jasenovačkih žrtava dodaju ili izdvoje svoj crni bilans.

http://www.hrt.hr/media/tt_news/jasenovac_06.jpg

Umjesto da približi i ujedini sve stradalnike fašističkih režima II Svjetskog rata, nakon 70 godina Jasenovac ih dijeli. Umjesto jedene službene i zajedničke komemoracije održaće se najmanje tri odvojene. Prvu je 15.aprila već održala Koordinacija židovskih opština, koja je ovim bojkotovala službenu komemoraciju hrvatske vlade. Službena komemoracija će se održati sutra, 22. aprila, a treću će 24. aprila održati Savez antifašističkih boraca.

Spomen područje Jasenovac obilježava 22. april kao Dan logoraša zloglasnog ustaškog koncentracionog logora Jasenovac. Toga dana, 22.aprila 1945. godine, od  1.073 zatočenika pokušalo je proboj oko 600 logoraša, a uspjelo pobjeći svega stotinjak. Svi ostali su pobijeni.  Taj dan ostaje kao simbol saosjećanja sa jasenovačkim žrtvama, koje su čovječanstvu ostavile svoju neizbrisivu poruku krvlju ispisanu na logorskoj kapiji riječima „Mrtvi živima oči otvaraju”. Na taj dan u Spomen području Jasenovac susreću se preživjeli logoraši, njihova rodbina, antifašisti…

Ove godine umjesto jedan zajednički, tri odvojena komemorativna skupa

Ove godine se obilježavanje godišnjice u Jasenovcu višestruko iskorištava. Po prvi put,  71 godinu po završetku II Svjetskog rata, umjesto jedne zajedničke komemoracije (koja do sada nije uspjela ujediniti istinu o Jasenovcu), održaće se tri komemoracije, to jest svaka strana će održati svoju komemoraciju i na njoj još jednom iznijeti svoju verziju istine o stradanjima Srba, Jevreja i Roma i ostalih u ustaškom logoru Jasenovac i drugim logorima NDH. Tako će i ove godine umjesto jedne komemoracije, na kojoj ćemo se svi zajedno u tišini pokloniti žrtvama, održati tri komemoracije, sa kojih će se umjesto traženja i davanja oprosta slati i raspirivati nove  mržnje. Na prvoj komemoraciji, koju je već 15. aprila održala Koordinacija židovskih opština, predstavnici židovskih opština obavili su molitvu za mrtve, bacilli simbolične kamenčiće na plato ispod spomen- cvijeta ( koji simbolizira vječito obnavljanje) i istakli osudu ustaškog režima NDH koju je nedavno dala i predsjednica R Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Druga, službena komemoracija će se održati sutra, 22. aprila, a treću je za 24. aprila najavio Savez antifašističkih boraca. Učešće Srpskog nacionalnog vijeća je još neizvjesno, jer se odluci o bojkotu protivi Nacionalno vijeće Srba u Hrvatskoj. Razlog bojkota zajedničke komemoracije je što hrvatska  vlast ne reagira na učestale fašističke incidente.

Jasnovački logor smrti

Jasenovac je bio najveći sabirni i radni logor Nezavisne Države Hrvatske, osnovan u septembru 1941. a likvidiran aprila 1945.godine. Nazvan je u narodu “ Industrija smrti 1941-1945“. Bio je to set od 5 glavnih i 3 manja “specijalna” logora na prostoru od 240 kvadratnih kilometara, uključujući i područje preko rijeke Save – selo Donja Gradina, koje pripada opštini Bosanska Dubica. U logoru su žrtve ubijane i klane nožem, sjekirom, užetom, lancem, žive spaljivane ili gušene Zyklonom- B. Na bosanskoj strani obale, u Donjoj Gradini, nalazi se veliki zemljišni kompleks sa 50 masovnih grobnica, u kojima je po nekim statistikama sahranjeno 360.000 Jasenovačkih žrtava. Broj Jasenovačkih žrtava još uvijek nije precizno utvrđen, a procjene se kreću od 300.000 po historičaru Edmundu Glaiše do 700.000 po Ernst Ficku. U sadašnjem memorijalnom području Jasenovac postoji lista sa 59.188 imena Jasenovačkih žrtava, koja je sačinjena 1964.godine, a u Beogradskom muzeju za holokaust je lista sa 80.022 imena žrtava Jasenovca, u kojoj su 52.000 Srbi, 16.000 Židovi, 12.000 Hrvati, blizu 10.000 Romi. Bošnjaci, koji su u ne malom broju bili žrtve, nisu posebno pominjani. Danas ova spomen područja Jasenovac i D.Gradina egzistiraju odvojeno, pa odvojeno i dijametralno različito markiraju ove najcrnje stranice ljudske historije.

Jasenovački logor preživio samo mali broj zatočenika  

Jasenovački logor smrti radio je punim kapacitetom sve do kraja aprila 1945, kada su logor oslobodile partizanske jedinice. Prije nego su napustile logor ustaše su pobile sve preostale logoraše, digli u zrak sve logorske objekte i uništili sve tragove zločina. Preživio je samo mali broj zatvorenika, od kojih se 26 pojavilo na poslijeratnim sudskim procesima pokrenutim protiv počinilaca jasenovačkih zločina. Mada su žrtve režima NDH u Jasenovcu ubijane više godina i sistematski, aktuelni zvaničnici hrvatske politike i dalje ih karakterišu kao individualne zločine. Najodgovornije počinioce masovnih ubistava stigla je zaslužena kazna, ali nikad adekvatna počinjenom zlu.

Nema okretanja ka budućnosti, dok se ne susretnemo sa prošlosti

Jasenovac i ovaj put uvjerljivo pokazuje da nema okretanja budućnosti, dok se ne susretnemo sa prošlosti. Međutim, kada su u pitanju zlodjela Srba počinjena nad Bošnjacima u Prijedoru, Srebrenici, Zvorniku, Foči, Bratuncu, Sanskom Mostu… tokom posljednje agresije na BiH, onda se to minimalizira i negira, kao da se nije dogodilo.  Srbi imaju pravo na prošlost, a Bošnjacima se svaki pogled unazad osporava. Kada Bošnjaci klanjaju dženaze žrtvama srpske agresije i žrtvama genocida, kada se obilježavaju godišnjice stradanja Bošnjaka u srpskim logorima smrti, kada se reaguje na ublažavajuće i oslobađajuće presude srpskim zločincima koji su učestvovali u genocidu nad Bošnjacima, kada se bh patriote suprostavljaju nastojanjima da se iznude ustupci i izjednače krivice agresora i žrtve, tada državni vrh Srbije i Rs uz asistenciju i podršku međunarodne zajednice traže da se okanemo PROŠLOSTI i okrenemo prema BUDUĆNOSTI.  A kada se radi o srpskim žrtvama, onda smatraju normalnim i neupitnim da se vraća u prošlost od Kosovskog boja do današnjih dana i da se svaki događaj iz tog perioda nadredi aktuelnim događajima. Tada je rehabilitacija četničkog vođe Draže Mihajlovića opravdana. Tada je njihovo pravo da studentski dom u Banja Luci, u cilju obogaćivanja obrazovnog procesa, nazovu imenom osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića . Takav stalni pritisak na Bošnjake da zaborave prošlost ima duboke razloge, jer se sa pogledom unazad ne može ne vidjeti preko deset genocida koje su Srbi počinili nad Bošnjacima, ne može ne vidjeti da je veliki dio Srbije prije stotinu i kusur godina kao i dio BiH- područje Rs prije 25 godina potpuno očišćeni od muslimana.

Mnogi od nas nosimo u sebi teške rane i bolna sjećanja iz 40-tih i 90-tih godina prošlog vijeka, na koje nam i sada srpski okupatori posipaju sol. Za Spske vlasti ponavljanje istine o Jasenovcu, nije vraćanje u prošlost, već vodilja budućnosti, a kada Bošnjaci obilježavaju bolne godišnjice stradanja Bošnjaka u srpskim logorima smrti, kojih je širom BiH bilo preko 500,  kao što su u Prijedoru –  Omarska, Trnopolje, Keraterm, B.Luci- Manjača, Bjeljini- Batković, Foči- Miljevina, KPD … onda je to robovanje prošlosti, koje treba zaboraviti, da bi se krenulo naprijed u budućnost.

Jasenovački egzodus Srbija koristi za amnestiranje krivice za genocide počinjene u BiH

Na događajima iz prošlosti Srbija nastoji promovisati antifašističku tradiciju iz II Svjetskog rata i amnestirati se krivice za teške zločine počinjene tokom agresije na BiH 92-95,   uključujući i zločine genocida nad Bošnjacima. Pokazujući Evropi i svijetu spremnost za dogovor i saradnju Srbija uspjeva prikriti svoje osvajačke namjere prema BiH i činjenicu da je demonstracijom fašističkih metoda tokom agresije na BiH 92-95 značajno oštetila i urušila svoj antifašistički imidž.

I ranijih godina se događalo da su srpske vlasti Srbije i Rs, ukazujući na srpska stradanja u ustaškim logorima tokom II Svjetskog rata, posebno u logoru Jasenovac, nastojale a kod nekih i uspjevale opravdati zločine koje su tokom agresije na BiH počinili nad Bošnjacima, dijelom i bh Hrvatima.

Kada se govori o Jasenovcu, poznato je da su zatvorenici Jasenovca i drugih ustaških logora NDH morali nositi bedžove – žute Židovi, plave Srbi, crvene Komunisti…ali se želi prećutati da su 50 godina kasnije srpski fašisti prisilili Bošnjake Prijedora da svoje kuće obilježe bijelim čaršafima, a zatočenike srpskog logora Omarska da  na reverima i rukavima nose bijele trake.

Mi Bošnjaci BiH,  kao i većina drugih naroda bivše Jugoslavije, svih godina do danas , užasavali smo se od zločina koje su ustaške vlasti počinile nad zatvorenicima logora Jasenovac i poklanjali se žrtvama, ali nam to isto pravo  srpski fašisti osporavaju kada posjećujemo bošnjačka mezarja Srebrenice, Prijedora, Zvornika, Foče, Bratunca, …

Na primjeru Jasenovca, Srebrenice, Prijedora … vaspitavati mlade

http://www.jusp-jasenovac.hr/Uploads/61/5019/5023/5046/5943/27.2.10%20jasenovac.jpg

“Suočavanje s vlastitom prošlošću osnovna je pretpostavka sazrijevanja.“ Zato o Jasenovcu treba pričati i na njegovom primjeru vaspitavati generacije mladih, ali sa istim pravom i obavezom treba im govoriti o Srebrenici, Prijedoru, Foči, Zvorniku, Bratuncu… govoriti im o 10 srpskih genocida nad Bošnjacima prije ovog posljednjeg, u kojima su Srpski fašisti nastojali istrijebiti bh muslimane. Vrijedna pažnje u tom smjeru je poruka stranačkog lidera “Mosta”  B. Petrova “Ne želim da se živi dijele nad mrtvima“.

Bošnjacima stradalim u Jasnovačkom logoru nikad nije odana počast

Ikao se već duže od pola stoljeća uvijek iznova prebrojavaju žrtve jasenovačkog logora, do sada nikad  nije utvrđen stvarni broj stradalih Bošnjaka, nije ima klanjana dženaza u Jasenovcu, niti im je odana dužna počast. A u nastojanju da zaštite i spase svoje komšije i prijatelje od logora, da ih izvuku iz logorskih žica i pomognu im, stradali su mnogi Bošnjaci, ali se njihova humana djela sve do danas ne cijene, ne valorizuju već zanemaruju i  zaboravljaju. Pored njih, veliki broj Bošnjaka skončao je u Jasenovačkom logoru kao simpatizeri komunista, komunisti i učesnici NOR-a.

U Jasenovačkom logoru stradao veliki broj Dubičkih muslimana

Koliko je Bošnjaka ubijeno u Jasenovcu nikad niko nije utvrdio. Da taj broj nije mali, možemo se uvjeriti ako pogledamo spisak bošnjačkih žrtava Bosanske Dubice, opštine koju samo rijeka Sava odvaja od susjednog Jasenovca. Ovdje navodimo samo neka od brojnih imena dubičkih muslimana, koji do danas nikad nisu zvanično pomenuti na komemoraciji, nikad im nije odana počast niti proučena Fatiha, a likvidirani su u Jasenovačkom logoru kao štićenici Srba, komunisti i antifašisti:

Arnautović(Murata) Meho ( 1914-1943. Jasenovac), Vojniković (Smaila) Mensura (1925-1944. Jasenovac), Delić (Sulejmana) Azemina (1920-1944. Jasenovac),Zubović ( Rejhana) Nevzeta (1925-1944. Jasenovac), Jahić (Hašima) Murisa (1925-1944.Jasenovac), Pezić (Sulejmana) Berka (1922-1944. Jasenovac), Seferović (Murata) Hasan (1905-1924.Jasenovac), Ladjarević Idriz, 1919-1941. Jasenovac, Delić (Sulejman) Safet, 1925-1945. Jasenovac, Dizdar (Huseina) Rasim, 1919-1943. Jasenovac, Dolić (Mehe) Edhem, 1897-1945. Jasenovac, Džanić (Selima) Muharem, 1885-1944, Jasenovac, Džanić (Selima) Smail, 1889-1944. Jasenovac, Tabaković (Džafera) Džafer, 1903-1945. Jasenovac, Ćejvan Seka i Beba, 1942. Jasenovac, Redžić Muhamed, 1912-1942. Jasenovac, Samardžić (Mehmeda) Mehmed, 1912-1944. Jasenovac, itd, itd.

Dubičani spasavali logoraše Jasenovca

Mnogi srpski političari su više puta ranije, a posebno učestalo zadnjih godina, zločine počinjene nad Bošnjacima 92-95. pokušavali zamagliti i pravdati zločinima koji su nad njima počinjeni u logoru Jasenovac. Nepobitna je istina, koju niko ne može nergirati, da su ustaše NDH u Jasenovcu i drugim logorima NDH počinili strašne zločine nad Srbima, Židovima i Romima, ali i nad muslimanima, naročito onima koji su na bilo koji način pokušali pomoći svoje komšije Srbe. A takvih slučajeva, u kojima su stradali mnogi muslimani i mnoge muslimanske porodice, bilo je u mnogim gradovima. Pominjem samo neke karakteristične za područje Bosanske Dubice, granične opštine sa Jasenovcem.

Tokom II svjetskog rata, naročito u ljeto 1942. godine, po završetku Kozarske ofanzive,  mnogi Dubički muslimani su, rizikujući svoj život, iz kolone  koja je vodila u Jasenovac, izvlačili djecu, prijatelje i poznanike, skrivali ih u svojim kućama, a mnogima od njih spasili život i omogućili egzistenciju. Tada su Njemci i ustaše protjerali u logore Jasenovac, Stara Gradiška, Zemun, Sisak, Jastrebarsko… 68.000 osoba, od čega 21.037 građana Bosanske Dubice, od kojih je preživjela jedva polovina. Ovo su samo imena od nekih, evidentirana u “Monografiji Bosanske Dubice”:

  1. Salko Šerić, dimnjačar, spasio je i sa svojom djecom othranio Dragu Šormaza iz Jelovca, koji je poslije oslobođenja stekao fakultetsko obrazovanje i radio na istaknutim političkim funkcijama
  2. Sudija Hašim Jahić i njegova kći Murisa izvukli su iz  kolone za Jasenovac i u svojoj kući skrivali Stanu i Radosavu Pećanac iz sela Demirovac. Radosava je 1943. otišla u partizane na Kozaru, a Stanu su 1944. otkrile ustaše i zaklale na Krečanama u Hrv. Dubici
  3. Omer Međedović, koji je kolima prevozio putnike na Željezničku stanicu u Hrv. Dubici, spasio je 15 djece na taj način, što ih je izvlačio iz kolone, skrivao u svoj fijaker i vozio svojoj kući, a potom ih prebacivao na slobodnu teritoriju. Tako je spasio Ankicu-Vidović Marić iz Gunjevaca, Jovanku Petrović iz Sreflija, Boru Petrović iz Sreflija…
  4. Karanfil Lelić je izvukao iz kolone dvoje djece i skrivao ih kod svoje kuće, ali je otkriven i pretučen
  5. Muharem Šerić spasio je i  skrivao u svojoj kući Savana Zeca, koji je kasnije radio u Domu zdravlja kao šef računovodstva
  6. Mujaga Šerić spasio i zbrinuo u svojoj kući i skrivao do odlaska u partizane  oktobra 1943.  partiskog aktivistu Temku Alajbegović
  7. Derva Okanović je spasila dječaka Marinka
  8. Djecu potkozaraja prihvatili su i kod sebe skrivali Fatima Zubović, Zinka Seferović, Ibrahim Skopljak Lala, Sulejman Hašić, Ibrahim Bjelajac

Srpsku djecu su spasavale i hrvatske porodice. Vlasta Sedlecki prihatila je troje djece, od kojih je jedno dijete Dragu Stojakovića iz Babinca 1943. povele sa sobom na Kozaru, kad je pobjegla u partizane. Djecu je spasavo Ivan Hodak

A kada je 1991. g. počeo bošnjački egzodus, kada su konvoji prognanih Dubičana krenuli u bijeli svijet, ni jedan Srbin nije iz kolone prognanika uzeo za ruku ni jednog bošnjačkog prijatelja, ni jedno dijete, da ga spasi i sakrije u svojoj kući. Svih 7.000 prognanih Dubičkih Bošnjaka znaju da im niko nije htio pomoći. Srpske komšije su se pravile da ih ne vide ili su ih šeretski pitali “kuda i zašto idu”. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati oni Dubički Srbi koji su na neki način pomogli. A mene je tzv. Kapetan Dragan sa 4 vojnika u pratnji u uniformi JNA, kada mi je uzeo svu ušteđevinu sticanu  kroz 50 godina života, sarkastično upitao –  „Zašto idem, zar mi ovdje nije dobro?”

I nakon rata, muslimanske porodice u Bosanskoj Dubici su primale srpsku djecu koja su tokom NOB-e ostala bez roditelja. Familija Tabaković Sefije primila je i izdržavala dječaka kojeg Dubičani znaju po nadimku „Drago-krme“, a koji je kasnije postao vlasnik poznatog ugostiteljskog objekta „Stari Bagrem“ u centru Dubice. Familija Sulejmena Horozovića-Sulje izdržavala je Milorada kojeg su Dubičani zvali “Opštinski“. I srpska djeca smještena u Dječijem domu u ulici JNA, kod Une, bila su česti gosti u muslimanskim familijama. Čest gost moje familije, s kojim  smo dugo godina kasnije održavali kontakte, bio je Mile Božić.

Nažalost, nema i nije bilo paralele u saosjećanju Srba 91 sa Muslimanima 41…Jer, da ima i da je bilo, ne bi 91-93 iz Bosanske Dubice bili protjerani svi Muslimani i Hrvati, ne bi 92 u Prijedoru i Kozacu bili formiralni logori smrti, ne bi bilo Prijedorskog genocida u kojem je ljeta 1992.  pogubljeno 3.205 prijedorskih Muslimana i Hrvata, i ne bi na tom području bilo Tomašice i drugih masovnih grobnica, iz kojih se i danas ekshumiraju tijela ubijenih.

Srpski političari uporno pokušavaju uvjeriti svoj narod i svijet da su muslimani bili saučesnici ustašama i ustaštvu, što je apsurd. Naravno da je bilo i onih koji su se prodali, ali sigurno ne u obimu i broju kako se to pokušava reći svijetu, da bi zločini nad Bošnjacima 92-95 izledali manji pa čak i opravdani.

Kolinda pokušava smiriti duhove Jasenovca

U nastojanju da  smiri duhove predsjednica R Hrvatske je pozvala organe vlasti, stranke, organizacije i društva da se ujedine oko zajedničkih vrijednosti društva i da svi zajedno prisustvuju sutrašnoj komemoraciji.

Sjećanje na Jasenovačke žrtve, uz saosjećanje sa žrtvama srpskih zločina u BiH tokom agresije na BiH  92-95, u kojoj je nad Bošnjacima BiH u desetini gradova počinjen genocid, je prilika da se pogledamo licem u lice, priznamo što se dogodilo i sami se sebi zakletemo da to više nikad nikom nečemo dozvoliti.

U prilog nastojanjima da Jasenovac odista bude “cvijet vječitog obnavljanja“ a ne polje sukoba i podjela, da Jasenovački spomenik u potpunosti izrazi vječnu ljudsku istinu sa kojom je “život neuništiv i jači od smrti“, mogla bi se uzeti nedvosmislena i ohrabrujuća izjava predsjednice R Hrvatske (ako je istinita i data iz srca, mada malo zakašnjela):  “Ustaše nisu temelj Hrvatske, NDH je bila najmanje nezavisna, a ustaški režim je bio zločinački”.

A takve slične poruke punog priznanja i dužnog kajanja, bez dvoličnosti i licemjerja, željeli bi čuti Bošnjaci BiH iz zvanične Srbije, sa kojim bi Bošnjačke žrtve srpskog genocida našle puniji smiraj, a njihove porodice barem djelimičnu satisfakciju.

Burlington, 21. aprila 2016.

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

Đuka SavićBez obzira na to gdje sam rođen i gdje sam nastupao, smatram sebe sarajevskim, tj. bosansko-hercegovačkim umjetnikom…..Moja karijera traje blizu 45 godina, na početku kao amatera, a kasnije i kao profesionalnog muzičara. U mojoj karijeri sam se bavio skoro svim muzičkim žanrovima, ali najviše sam svirao izvornu narodnu muziku…..Neki od mojih uzora su bili poznati muzičari u tadašnjoj bivšoj Jugoslaviji kao npr. Kornelije Kovač, Miša Blam, Josip Boček itd. Od pjevača uzori su mi oduvijek bili Dragan Stojnić, Kemal Monteno, Zvonko Bogdan i Safet Isović….. U svojoj karijeri sam svirao i pratio skoro sve pjevače iz BiH i ostalih republika, ali od svih pjevača najviše sam volio saradnju sa Safetom Isovićem, Nedžadom Salkovićem, Hankom Paldum i Himzom Polovinom…..Moj prijatelj Sakib Jakupović me je pozvao da sa svojim orkestrom nastupim 15. i 16. jula u Banja Luci i to je za mene ogromna čast što mogu da nastupim sa velikim imenima narodne muzike. U Banja Luci neću pjevati, već ću nastupiti u svojstvu bass gitariste….. 

 Gospodine Saviću! Ono što ja znam o Vama kao čovjeku koji se bavi muzikom nije bilo dovoljno da bih Vas locirao za jedan grad, podneblje ili državu. Jeste da za muzičare, kao i sve druge umjetnike, ne postoje granice, ali ipak, s obzirom da ste rođeni u Kruševcu a sada živite i djelujete u nekom drugom gradu i državi, hoćete li reći čiji ste Vi muzičar?

SAVIĆ: Da, ja jesam rođen u Kruševcu, u Srbiji, ali sam nastupao po cijeloj Evropi. Bez obzira na to gdje sam rođen i gdje sam nastupao, smatram sebe sarajevskim, tj. bosansko-hercegovačkim umjetnikom.

Mogu li se, zapravo, muzičari uopće locirati za jedan uzi geografski prostor, bilo po mjestu rođenja ili mjestu življenja i djelovanja u nekoj drugoj sredini, ako se zna da je područje njihovog djelovanja veoma široko i rasprostranjeno – dakle svugdje gdje muziciraju/pjevaju i imaju svoju publiku?

SAVIĆ: Mislim da muzičari, kao i njihova muzika, ne trebaju podlijegati bilo kakvim granicama. Ipak, meni je najdraže kad kažem da sam sarajevski muzičar.

Hajd'mo onda ciklus ovakvih pitanja završiti jednom analogijom: ako postoje “Liječnici bez granica”, može li se tako nešto reći i za muzičare, odnosno kulturnjake općenito, makar neoficijelno?

SAVIĆ: Mislim da da, za muzičare ne postoje granice.

Vi i svirate i pjevate i obadvoje Vam je blisko sluhu. A šta Vam je bliže srcu?

SAVIĆ: Oduvijek sam bio siguran da mi je srcu bliže sviranje na bass gitari, to mi je prva ljubav, a tek kasnije sam se zaljubio i u pjevanje.

 Koji muzički žanrovi su naročito obilježili Vašu muzičku karijeru i koliko ona (karijera) traje?

SAVIĆ:Moja karijera traje blizu 45 godina, na početku kao amatera, a kasnije i kao profesionalnog muzičara. U mojoj karijeri sam se bavio skoro svim muzičkim žanrovima, ali najviše sam svirao izvornu narodnu muziku.

Da li i koliko neki genetski kod određuje sudbinu muzičara u smislu njegovog opredjeljenja da se muzički obrazuje i bavi muzikom? Kakva su Vaša iskustva u vezi s tim?

SAVIĆ: Mislim da genetski kod uveliko određuje sudbinu muzičara. Moji roditelji su, dobro se sjećam, bili vrlo talentovani za muziku, a posebno majka koja je predivno pjevala.

Bosna i Hercegovina je uvijek imala i danas ima mnogo talentiranih mladih pjevača i muzičara uopće. Nedavno je u intervjuu samnom tu općepoznatu tezu podvukao g. Enver Šadinlija podsjetivši na onu “kroz Bosnu ne pjevaj” (ja bih dodao: “…kroz Srbiju ne igraj…”). Ali, talenat sam po sebi nije dovoljan, zar ne! Šta još treba da ti mladi pjevački/muzicki talenti postanu pravi pjevači i istovremeno ostanu zdrave ličnosti i ljudi?

SAVIĆ: Slažem se sa tom tvrdnjom da u Bosni ima mnogo dobrih muzičara, a posebno pjevača i smatram da u cijelom regionu ne postoje bolji pjevači od onih u BiH. Talenat je vrlo bitan, ali da bi postali profesionalni muzičari i pjevači moraju posjedovati i određeno muzičko obrazovanje, kao i određeno iskustvo. Svakako pored nabrojanog trebaju se posvetiti i opštem školovanju i lijepom ponašanju.

Jeste li Vi imali, kada ste počinjali, nekog uzora u muzici i ko je to, eventualno, bio?

SAVIĆ: Normalno je da svaki muzičar u početku ima nekog uzora, pa sam tako imao i ja. Neki od mojih uzora su bili poznati muzičari u tadašnjoj bivšoj Jugoslaviji kao npr. Kornelije Kovač, Miša Blam, Josip Boček itd. Od pjevača uzori su mi oduvijek bili Dragan Stojnić, Kemal Monteno, Zvonko Bogdan i Safet Isović.

Ipak, gdjegod krenemo, vratimo se sevdalinci. Šta je za Vas ta pjesma i ko su po vama najbolji njeni tumači (navedite barem neke od njih)? Jeste li s nekima od njenih znamenitih tumača imali priliku zajedno nastupati?

djukaSAVIĆ: Od malih nogu me je privlačila sevdalinka i do dan danas smatram da je sevdalinka jedna od najljepših pjesama. Sevdalinku mogu slobodno da uporedim sa blues-om jer i jedna i druga nose puno emocije i ljubavi. Za mene je sevdalinka uvijek bila lijek za srce i dušu i mislim da ću dok sam živ da gajim tu ljubav. U svojoj karijeri sam svirao i pratio skoro sve pjevače iz BiH i ostalih republika, ali od svih pjevača najviše sam volio saradnju sa Safetom Isovićem, Nedžadom Salkovićem, Hankom Paldum i Himzom Polovinom.

Raduje me da ćete i Vi nastupiti na Večeri sevdaha 15. jula u Banja Luci. Šta za Vas znači poziv organizatora Večeri i u kakvom svojstvu ćete nastupiti – kao vokalni solist ili ćete svirati?

SAVIĆ: Moj prijatelj Sakib Jakupović me je pozvao da sa svojim orkestrom nastupim 15. i 16. jula u Banja Luci i to je za mene ogromna čast što mogu da nastupim sa velikim imenima narodne muzike. U Banja Luci neću pjevati, već ću nastupiti u svojstvu bass gitariste. Posebno želim da pohvalim svoga kolegu Iiprijatelja Sakiba Jakupovića koji je uložio veliki trud da napravi ovako veliki događaj u svrhu očuvanja sevdaha i sevdalinke u BiH. Nadam se da će ovo da preraste u tradiciju i ja, kao i moje kolege, radujemo se svakom ovakvom događaju.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor i vidimo se, ako Bog da, tamo….

SAVIĆ: Hvala i Vama i uvijek ću rado da se odazovem na Vaš poziv za intervju, naročito kad je riječ o sevdahu i sevdalinci. Nadam se da se vidimo 15-og jula u Banja Luci. Puno pozdrava iz Sarajeva!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (789)

vrbas-miso

Marjan Hajnal

M. Hajnal

 

POZIV/APEL DIREKTORU SIPA-e

 

u ime

 

  1. Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva, Tel-Aviv
  2. Grupe građana koja broji 70.000 državljana Republike Bosne i Hercegovine

 

Za gospodina Pericu Stanića

direktora Državne agencije za istrage i zaštitu, Sarajevo

 Gospodine Stanić,

moram Vas obavijestiti da sam danas, 20.4.2016. od prijatelja Ibrahima Halilovića, rodom iz Mrkonjić Grada / Varcar Vakufa, iz kog je u toku rata morao otići u prisilno progonstvo skupa sa porodicom, sa velikim žaljenjem dobio obavijest da je na intervenciju Interpola dobio službenu informaciju da je SIPA protiv njega pokrenula istražni postupak zbog navodnog “otkrivanja tajne” o istrazi ratnog zločina (podaci su obrazloženi u prilogu).

Takav akt smatramo nedopustivim, jer predstavlja nedopustiv pritisak s ciljem zastrašivanja svjedoka i flagrantan atak na slobodu riječi. 

Nikakvo odavanje tajni nije u pitanju, niti gospodin Halilović kao slobodan novinar podliježe odgovornosti bilo kojoj pravnoj ili zakonodavnoj instituciji, niti ga je neko bilo kakvim pisanim aktom obavezao na ćutanje.

Samo ćete navući dodatni odium u narodu na neefikasnost SIPA-e, čiji bi prioritetan zadatak trebao biti da se brine o bezbjednosti građana, kao i zaštitom same države Republike Bosne i Hercegovine. Gospodin Halilović je lider grupe koja se bori za povratak legitimnog Ustava RBiH i atak na njega je atak na sve nas koji smo mu ukazali svoje puno povjerenje.

Zahtijevamo da neodložno obustavite svaki postupak protiv Ibrahima Halilovića i da i ne pomišljate da mu pravite neprijatnosti niti u Kanadi, da ga obilježavate pred Interpolom, niti da mu prijetite čak ni informativnim privođenjem kada dođe u Bosnu.

On se kao čovjek i kao novinar dokazao kao neokaljani patriot i niko nema prava niti na osnovu bilo kojeg argumenta da mu prijeti i devalvira njegov ugled i da se dodatno narušava već ionako ugroženo zdravlje članova njegove uže porodice koji su u ratu bili dovoljno izloženi pritiscima, prijetnjama, izolaciji u kućnom pritvoru talačkog tipa.

Vama kao direktoru SIPA-e nije potrebno da objašnjavam šta je Vaš prioritetan zadatak. Umjesto da se bavite primarnim pitanjima sprečavanja unutarnjeg kriminala u Bosni, da hapsite svu kliku koja je dovela Bosnu na sami rub opstanka, SIPA na čelu sa Vama ni prstom ne pomjera da osujeti pošast divljanja nacizma. Horde četnika i ustaša otvoreno divljaju, demonstriraju svoju neciviliziranu silu, prijete novim ratom, i zar u takvim uslovima, kad se negira čitav jedan genocid, kad se njegovi vinovnici i akteri oslobađaju ključnih elemenata optužbi i prijevremeno puštaju iz zatvora, zar je to logično da se SIPA bavi zastrašivanjem jednog istaknutog novinara?

Ali, kao što vidite, Ibrahim Halilović nije usamljen. I neće biti.

Pred sudom vremena, trebate se dobro zamisliti o Vašoj osobnoj odgovornosti i odgovornosti pripadnika SIPA-e. Bavite se prijetnjama slobodoumnim građanima koji su već dovoljno izgubili i propatili zbog različitih sipa, hobotnica i ostalih mekušaca, beskičmenjaka i reptila, umjesto da im omogućite povratak u zemlju i miran život. A za miran život treba proći proces dokazivanja PUNE ISTINE o svim zataškanim zločinima. Bez te istine nema mira i suživota. Umjesto da mu prijetite hapšenjem, potrudite se da budete zahvalni čovjeku koji je svoj profesionalni vijek posvetio pravdi i istini, u ime budućnosti svih građana RBiH.

Kao potpisnik ovih redova i sam sam u poziciji da posljedice rata u Bosni trpim već treću deceniju u egzilu. Ne dopušta mi se povratak u Sarajevo. Osim svih gubitaka članova obitelji, moja nepokretna imovina izložena je novim napadima i nesankcioniranom prisvajanju, kao što je nepokretna imovina gospodina Halilovića također višestruko devastirana na privatnom imanju u blizini Mrkonjića.

To li su nam jasne poruke “dobrodošlice”, kao i stotinama drugih građana kojima se na sve načine opstruira povratak? A niko nije pozvaniji od SIPA-e da istraži ulogu počinilaca i njihovih mentora koji ih motiviraju i plaćaju za takva zlodjela. Tim deliktima biste se trebali baviti, a ne pod krinkom zakona pružati alibi i svoj izravni doprinos djelovanju kriminalnih grupa.

Ako želite možete uhapsite i mene, uskoro dolazim u Sarajevo, pa da u svijetu bude kompletirana slika o retrogradnom balkanskom režimu i aparthejdu koji nisu ništa bezopasniji od ovog kojim sam trenutno okružen, izložen svemu što bi trebalo biti strano humanim ljudskim bićima.

Ukratko: nemojte se ni u gruboj šali poigravati sa ugledom časnih i poštenih građana RBiH. Nekim stvarima se nužno bliži njihov kraj. Razmišljajte o budućnosti, ali ne o onoj izvikanoj u trivijalnoj, već viđenoj frazi o “boljoj budućnosti”.

Pozdrav!

M.H.

__________________

Prilog: link privatnog bloga gospodina Ibrahima Halilovića

https://ihalilovic.wordpress.com/2016/04/19/interpol-po-nalogu-sipe-traga-za-mnom-umjesto-da-sipa-uhapsi-ubojice-josipa-svetinovica-baje/

__________________

Prof. mr. sci. Marjan Hajnal

Predsjednik Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva

Tel-Aviv

Izvor: https://solonovpolis.wordpress.com/2016/04/20/pozivapel-direktoru-sipa-e-rbih-marjan-hajnal-tel-aviv/

Pašo ef. Fetić-1U sastavu Mešihata IZBNJ ima 78 džemata, te dva džemata koji su predali zahtjev za članstvo u Zajednici, a postupak primanja je u proceduri. Oko 65 džemata ima stalne imame, u deset džemata su angažovani imami honorarno, a tri džemata su u procesu upošljavanja stalnih imama…..Pet džamija imamo sa minaretima, a šesta je u izgradnji. Polovicom mjeseca maja imamo svečano otvorenje novosagrađene džamije sa minaretom u džematu Balingen na području Medžlisa Stuttgart…..Na području Mešihata IZBNJ imamo učlanjeno preko 15 000 muslimanskih porodica, najviše bošnjačkih, što iznosi preko 60 000 osoba…..Fond Gazi Husrev-beg je jedna svijetla tačka u radu IZBNJ u proteklih 15 godina. Fond je djelovao kroz različite vidove pomoći našem narodu, od pomoći za obnovu kuća povratnicima i kupovine stoke, do pomoći za liječenje i oporavak od poplava….. Posebno ćemo ovog Ramazana dati akcent na organizovanje iftara i otvaranje vrata naših džamija za naše komšije i sugrađane drugih vjera….. Ovdje ima nekoliko nelegalnih džemata gdje su Bošnjaci iz Bosne ili Sandžaka u većini, a koji su nastali odvajanjem od postojećih džemata, zbog nesuglasica i razmimoilaženja, i koji nisu u sastavu Mešihata IZBNJ. Radi se o četiri skupine ljudi čija brojnost nije velika…..Njemačka vlada i zvaničnici generalno stali su na stranu muslimana i osuđuju poistovjećivanje terorizma i nasilja sa islamom i muslimanima. Ali sve češće su pojave da pojedinci iz različitih partija pokušavaju pridobiti glasači populističkim izjavama kako su muslimani prijetnja za njemačko društvo a Islam nije kompatibilan sa njemačkim Ustavom…..

Es-selamu alejkum, uvaženi mufti efendi! Drago mi je da ste prihvatili ovaj razgovor samnom jer smatram da je on u općem – bošnjalkom interesu. Pa započnimo ga na temu ustroja IZBNJ: kakva je organizaciona šema Zajednice, po vertikali?

FETIĆ: Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj od 2004. godine organizovana je na nivou glavnog imama i pet oblasnih imama. Od 2007. godine djeluje kroz Mešihat. Odlukom Sabora IZ u BiH imenovan je muftija za Njemačku a Muftiluk za Njemačku pokriva prostor Mešihata IZBNJ. Mešihat IZBNJ ima pet Medžlisa koji okupljaju od 10 do 20 džemata i pet glavnih imama, koji kordiniraju rad džemata na nivou Medžlisa.

Pašo ef. Fetić-2Da li je IZBNJ organizaciono vezana za IZ BiH, odnosno da li ste Vi, po položaju, i član Vijeća muftija IZ BiH?

FETIĆ:IZBNJ je sastavni dio IZ u BiH, a muftija IZBNJ po položaju član je Vijeća muftija IZ u BiH, sudjeluje u njegovom radu i prisustvuje sjednicama Vijeća.

Koliko ukupno ima bošnjačkih džemata djeluje aktivno u toj zemlji i da li svaki od njih ima imama, hatiba i muallima?

FETIĆ: U sastavu Mešihata IZBNJ ima 78 džemata, te dva džemata koji su predali zahtjev za članstvo u Zajednici, a postupak primanja je u proceduri. Oko 65 džemata ima stalne imame, u deset džemata su angažovani imami honorarno, a tri džemata su u procesu upošljavanja stalnih imama.

 A koliko je bošnjačkih džamija ili mesdžida u funkciji?

FETIĆ: Većina džemata su kupili ili izgradili nove džamijske prostorije. Oko petnaest džemata djeluje u iznajmljenim prostorima. Pet džamija imamo sa minaretima, a šesta je u izgradnji. Polovicom mjeseca maja imamo svečano otvorenje novosagrađene džamije sa minaretom u džematu Balingen, na području Medžlisa Stuttgart.

Bosnjacka_dzamija_u_Balingenu

 Kakva je situacija po pitanju članstva na području cijele Zajednice, odnosno koliko ljudi ili porodica redovno plaća vazifu/članarinu?

FETIĆ: Na području Mešihata IZBNJ imamo učlanjeno preko 15 000 muslimanskih porodica, najviše bošnjačkih, što iznosi preko 60 000 osoba. Naši džemati okupljaju Bošnjake iz Bosne i Hercegovine, iz Sandžaka, te Bošnjake sa Kosova i Makedonije i jedan manji broj Albanaca i Roma.

Petnaest godina u okviru Zajednice djeluje Fond Gazi Husrev-beg. Koje biste najznačajnije rezultate izdvojili koji su polučeni djelovanjem tog Fonda u protekloj deceniji i pol njegovog postojanja?

FETIĆ: Fond Gazi Husrev-beg je jedna svijetla tačka u radu IZBNJ u proteklih 15 godina. Fond je djelovao kroz različite vidove pomoći našem narodu, od pomoći za obnovu kuća povratnicima i kupovine stoke, do pomoći za liječenje i oporavak od poplava. Ipak, najznačajnija akcija ovog fonda jeste stipendiranje siromašnih i nadarenih učenika i studenata iz Bosne i Sandžaka. Do sada je podijeljeno blizu 2 000 stipendija u ukupnoj vrijednosti od približno milion eura. Ova akcija se i ove godine nastavlja.

Ušli smo u Allahov mjesec- Redžeb. Kako će ga obilježiti Bošnjaci u Njemačkoj a kako predstojeći Ramazani šerif?

FETIĆ: Ovih dana u našim džematima održavaju se programi različitog sadržaja: predavanja, mevludi, tribine, promocije knjiga, susreti Bošnjakinja, seminar za mlade koji komuniciraju sa društvenom zajednicom ispred naših džemata….. Pripremamo dvodnevni predramazanski seminar za imame. Sve su ovo na neki način pripreme za predstojeći Ramazani šerif. Dosta džemata će angažovati studente iz domovine kao ispomoć i bolje organizovanje omladine. Očekujemo i ovog Ramazana sejar vaize ispred IZ BiH. Posebno ćemo ovog Ramazana dati akcent na organizovanje iftara i otvaranje vrata naših džamija za naše komšije i sugrađane drugih vjera.

U našoj Domovini djeluju tzv. paradžemati i poznat je stav IZ BiH o njima. Ima li takvih bošnjačkih u Njemačkoj i kako se eventualno nosite s njima?

FETIĆ: U njemačkim gradovima, pored bošnjačkih, djeluju i turski, albanski, arapski, pakistanski džemati, kao i džemati njemačkih muslimana. Tako da mi gotovo da i nemamo bošnjačkih paradžemata selefijskog usmjerenja. Ovdje ima nekoliko nelegalnih džemata gdje su Bošnjaci iz Bosne ili Sandžaka u većini, a koji su nastali odvajanjem od postojećih džemata, zbog nesuglasica i razmimoilaženja, i koji nisu u sastavu Mešihata IZBNJ. Radi se o četiri skupine ljudi čija brojnost nije velika.

Suvremenici smo i sudionici, može se slobodno reći, globalne antiislamske kampanje. Kako je danas muslimanima općenito u Njemačkoj, ne po pitanju njihovih ustavnih prava, nego kako je na terenu? Ima li napada na vjerske objekte, pojedince…ima li medijske kampanje protiv muslimana i kako se vi iz IZBNJ nosite s tim?

Pašo ef. FetićFETIĆ: O islamu i muslimanima nikada se nije više govorilo u njemačkim medijima kao sada. Vode se rasprave na televiziji, radiju i novinama. Njemačka vlada i zvaničnici generalno stali su na stranu muslimana i osuđuju poistovjećivanje terorizma i nasilja sa islamom i muslimanima. Ali sve češće su pojave da pojedinci iz različitih partija pokušavaju pridobiti glasači populističkim izjavama kako su muslimani prijetnja za njemačko društvo a Islam nije kompatibilan sa njemačkim Ustavom. Hvala dragom Bogu da do sada nismo imali napade na naše džamijske prostore, a naši imami i džematski odbori svakodnevno rade na tome da unaprijede odnose sa lokalnom zajednicom i okruženjem. Na nivou Medžlisa i Mešihata IZBNJ nastojimo učestvovati u društvenom dijalogu o islamu i muslimanima zajedno sa drugim Islamskim zajednicama, kao i sa drugim vjerskim zajednicama.

Na samom kraju, da li Vi, kao vrhovni vjerski poglavar Bošnjaka u Njemačkoj, surađujete sa drugim vjerskim zajednicama, medijima, te državnim, regionalnim ili lokalnim institucijama u toj zemlji?

FETIĆ:Njemačka je velika zemlja, pa su i naši džemati dosta razuđeni. Pitanje vjere i vjerskog obrazovanja je spušteno na nivo saveznih pokrajina, tako da mi nastojimo koordinirati naše predstavnike na Medžlisima kako će učestvovati u dijalogu sa društvenom zajednicom i drugim vjerskim zajednicama. Na saveznom nivou postoji Njemačka Islam Konferencija kojom predsjedava savezni ministar unutrašnjih poslova. Tamo nas zastupa predsjednik IZBNJ Edin Atlagić koji je rođen u Njemačkoj i koji je po struci pravnik. Od drugih Islamskih zajednica ponajbolju saradnju imamo sa DITIB-om

Hvala Vam velika za ovaj razgovor. Allah Vas nagradio. Amin!

FETIĆ: Hvala i vama, molim Uzvušenog Allaha da vam podari bereket u ovim mjesecima učajluka i da u zdravlju dočekate Ramazani šerif.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (788)

plitvice-ferhadija

 

Nikola Cecić Karuzić

Da, općina Šolta je jedna općina – jedan otok, koje se proteže na 52 km2, dužine 25 kilometara, sa ukupno osam naselja  i prijavljenih 2100 stanovnika…..Poljoprivredom se profesionalno bavi niti 2% stanovništva, ribolovom više nitko, pa je turizam kroz ugostiteljstvo i obiteljski smještaj postao najrazvijenija gospodarska grana…..Općina Šolta raznim je ulaganjima u posljednjih nekoliko godina doprinjela unaprijeđenju turističke ponude – od uređenja plaža, uređenja turističkih info punktova, pa do velikog kulturno-turističkog projekta “Šolta na dlanu” na kojem upravo radimo i kojim bismo brendirali otok Šoltu i sva njena blaga kao jedinstven kulturno-turistički proizvod…..Upravo zbog blizine Splita Šoltani su uvijek bili oslonjeni na veliki grad koji je odmah tu ispred i uvijek su zapravo i stremili k tome da dostignu taj veliki grad koji im je bio tako nadohvat ruke…..Općina Šolta problem depopulacije prepoznala  je kao jedan od prioritetnih koje treba rješavati te su svi naši kapitalni projekti usmjereni upravo na zaustavljenje negativnog trenda odlaska mladih obitelji s otoka nastojanjem da prvenstveno djeci i mladim obiteljima osiguramo kvalitetan život i uvjete jednake onima u gradu…..Naš dijalekt jako je sličan onom splitskom, uz brojne riječi koje se koriste samo na otoku, i to se u pet različitih mjesta različito izgovaraju…..Šoltanski maslinari i ove godine bili su uspješni: njih 9 koji su se takmičili sa svojim proizvodima donijeli su kući 6 zlatnih i 2 srebrne medalje…..Privodimo kraju građevinske radove po mjestima i polako uređujemo turističke urede, priređujemo plan zbivanja ovog ljeta na otoku kroz brojne manifestacije te zapravo jedva čekamo da na naš otok stigne ono dugo toplo ljeto i brojni turisti od kojih se većina njih stalno k nama vraćaju kao istinski zaljubljenici u naš otok…..

Da li vaša Općina obuhvata cijeli otok Šoltu i koliko stanovnika živi na njenom području?

CECIĆ-KARUZIĆ: Da, općina Šolta je jedna općina – jedan otok, koje se proteže na 52 km2, dužine 25 kilometara, sa ukupno osam naselja  i prijavljenih 2100 stanovnika.

solta-1

Čime se uglavnom bave stanovnici Općine, ili, kako bi se to narodski reklo – od čega pretežno žive?

CECIĆ-KARUZIĆ: Mogli bismo reći da je najveći broj stanovništva zaposlen u uslužnim djelatnostima, a što se tiče gospodarstva najrazvijenije grane na otoku su turizam i građevinsrstvo. Poljoprivredom se profesionalno bavi niti 2% stanovništva, ribolovom više nitko, pa je turizam kroz ugostiteljstvo i obiteljski smještaj postao najrazvijenija gospodarska grana.

Koji su glavni segmenti ukupne turističke ponude Šolte? Da li ste posljednjih godina imali značajnijih ulaganja u turističku privredu?

CECIĆ-KARUZIĆ: Turistička ponuda na otoku uključuje brojne privatne objekte (Šolta nema niti jedan veći hotel, osim jednog luksuznog u Maslinici koji broji 7 apartmana), brojne restorane i beach-barove te uređene i divlje plaže po otoku .Uz to, veoma značajne su i uređene luke nautičkog turizma zahvaljujući kojima nam je nautički turizam u mjestima uz more proširio sezonu koja započne već u svibnju i traje do studenog.

solta5

I u ovom trenutku uređuje se nova luka nautičkog turizma u mjestu Rogač.

Općina Šolta raznim je ulaganjima u posljednjih nekoliko godina doprinjela unaprijeđenju turističke ponude – od uređenja plaža, uređenja turističkih info punktova, pa do velikog kulturno-turističkog projekta “Šolta na dlanu” na kojem upravo radimo i kojim bismo brendirali otok Šoltu i sva njena blaga kao jedinstven kulturno-turistički proizvod.

Osim toga, Općina Šolta podupire naša obiteljska gospodarstva i ljude koji proizvode autohtone šoltanske proizvode koji se sve više otvaraju ka turizmu.

Jeste li zadovoljni brojem noćenja ostvarenih u posljednje dvije-tri godine, naprimjer? Kakav je trend?

CECIĆ-KARUZIĆ: Da, imam podatak iz naše Turističke zajednice kako je broj noćenja u zadnje tri godine rastao godišnje za 20% posto pa se dogodi da na otoku u onom jeku turističke sezone bude i do 10.000 ljudi, što je maksimalan kapacitet koji otok može podnijeti.

Općepoznata je priča o migraciji i depopulaciji dalmatinskih otoka. Da li su i koliko, eventualno, takvi procesi dotakli i Šoltu? Da li je njena blizina kopnu, odnosno Splitu, eventualno utjecala da takvi procesi nisu kod vas izraženi kao kod nekih udaljenijih otoka?

CECIĆ-KARUZIĆ: Pa da, s tim problemom nosi se svaki dalmatinski otok.

Mogli bismo reći da nam je blizina Splita bila uvijek dvosjekli mač.

Upravo zbog blizine Splita Šoltani su uvijek bili oslonjeni na veliki grad koji je odmah tu ispred i uvijek su zapravo i stremili k tome da dostignu taj veliki grad koji im je bio tako nadohvat ruke.

Brojni Šoltani otišli su s otoka u taj grad i na Solti su danas isključivo vikendaši, nezainteresirani previše za opstanak života na otoku i najčešće zainteresirani samo kako da iskoriste otočne beneficije.

Općina Šolta problem depopulacije prepoznala  je kao jedan od prioritetnih koje treba rješavati te su svi naši kapitalni projekti usmjereni upravo na zaustavljenje negativnog trenda odlaska mladih obitelji s otoka nastojanjem da prvenstveno djeci i mladim obiteljima osiguramo kvalitetan život i uvjete jednake onima u gradu. Krećući se u tom smjeru, prošle smo godine završili veliki projekt izgradnje prve školsko-sportske dvorane u Grohotama, čime smo djeci osigurali i kavlitetan sportski nastavni program, te ispunjenje i izvanastavnih aktivnosti i slobodnog vremena i djeci i brojnim drugim stanovnicima otoka.

A upravo sada u tijeku je izgradnja novog – prvog cjelodnevnog- dječjeg vrtića na otoku Šolti koji će omogućiti ne samo djeci da imaju kvalitetan predškolski odgoj, već i roditeljima da konačno dobiju cjelodnevni vrtić u kojem će djeca moći boraviti dok oni budu na radnom mjestu, što je sada nemoguća misija obzirom da nam postojeći dječji vrtić radi od 07-13 sati i smješten je u dvijema malim sobicama.

Novi dječji vrtić bit će projekt koji će definitvno zaustaviti negativan trend odlaska mladih s otoka što nas posebno veseli jer ove godine imali smo „baby boom“ na otoku.

Kakav je odnos nataliteta i mortaliteta na Šolti posljednjih pet godina?

CECIĆ-KARUZIĆ: Nemam statističke podatke, no veoma je lako odgovoriti – da na jedno rođeno dijete godišnje umre desetak starijih osoba na otoku – što ne iznenađuje obzirom da na otoku zimi pretežito i živi starije stanovništvo. No, nama broj stanovnika unatoč tome ne opada, već stalno raste.

Poznato je da se u Dalmaciji govori čakavskim dijalektom, ali ima i razlika unutar istog. Kakav je šoltanski čakavski govor? Po čemu je specifičan i da li se jezikoslovci zanimaju za govor vaših stanovnika eventualno zbog njegove specifičnosti?

filip GalovićCECIĆ-KARUZIĆ: Kako da ne. Evo naš Kulturno-informativni centar otoka Šolte upravo je u suradnji s jezikoslovcem prof.dr. Galovićem pokrenuo zaštitu šoltanskih govora, a istraživanjem na terenu utvrđeno je kako na otoku Šolta razlikujemo čak pet različitih govora. Naš dijalekt jako je sličan onom splitskom, uz brojne riječi koje se koriste samo na otoku, i to se u pet različitih mjesta različito izgovaraju.

Ukoliko uspijemo zaštititi naše govore, a nadamo se kako ćemo uspjeti u ovom projektu, sljedeći korak bio bi izrada šoltanske gramatike, a potom i šoltanskog rječnika u kojem bi se onda našle sve te brojne i specifične šoltanske riječi.

Više o svemu tome možete pročitatii na našoj web-stranici na linku: http://www.solta.hr/soltanski-cakavski-govori-i-dalje-se-dijalektoloski-istrazuju/

Kako su šoltanski maslinari prošli na međunarodnoj manifestaciji maslinovih ulja “Nočnjak 2016 “, održanoj u Bolu na Braču prošli mjesec?

CECIĆ-KARUZIĆ: Šoltanski maslinari i ove godine bili su uspješni: njih 9 koji su se takmičili sa svojim proizvodima donijeli su kući 6 zlatnih i 2 srebrne medalje. Zajedničko maslinovo ulje članova Udruge “Zlatna Šoltanka”, dobitnik je još jedne – 7. zlatne medalje, a na izložbi u okviru manifestacije bilo je, kao prvo dalmatinsko maslinovo ulje koje je dobilo nacionalnu zaštitu izvornosti, posebno istaknuto na počasnom mjestu. Brojne pohvale dobilo je ovo ulje i za prepoznatljivu i savršeno dizajniranu etiketu, djelo Maje Ukas i njene tvrtke “Artum design” iz Splita, tako da Šoltani imaju dobrih razloga za ponos i veselje.

Sotlanski maslinari

A kako ste obilježili 5. dane Vesne Parun na Šolti?

CECIĆ-KARUZIĆ: Obljetnica rođenja ove velike hrvatske pjesnikinje obilježena je bogatim programom, a ove godine bila je i međunarodnog karaktera. U nedjelju, 10. travnja na pjesnikinjin rođendan, u Domu kulture u Grohotama u suradnji Kulturno-informativnog centra i Društva hvatskih književnika upriličena je pjesnička večer u kojoj su sudjelovale: dr. sc. Katia Zografova, ravnateljica Nacionalnog muzeja književnosti iz Sofije, akademkinja Elka Nyagolova, predsjednica Slavenske akademije književnosti i umjetnosti, Enerika Bijač, književnica i slikarica, članica Upravnog odbora DHK te akademik Jakša Fiamengo, suradnik ove manifestacije

U drugom djelu programa gledatelji su imali prilike pogledati izvrsnu glazbeno-poetsku monodramu “Ja koja imam nevinije ruke”.

Predstava je autorski projekt glumice i autorice dramaturškog predloška Vesne Tominac Matačić, redatelja Ivana Lea Leme i producentice Tatjane Aćimović.

Sljedećeg dana u jutarnjim satima položen je vijenac na grob Vesne Parun uz nekoliko prigodnih riječi Vesninog prijatelja Jakše Fiamenga, a zatim su Dom kulture u Grohotama posjetili učenici Osnovne škole “Grohote” zajedno sa svojim profesorima gdje su proveli dva ugodna sata razgovora s našim poznatim književnikom Pavlom Pavličićem.

Idemo ususret ovogodišnjoj turističkoj sezoni. Jeste li završili neophodne pripreme za istu i šta očekujete od nje?

CECIĆ-KARUZIĆ: Pripreme su u punom jeku, pripremili smo već dosta toga, završili brojne infrastrukturne projekte na kojima smo radili ove zime; trenutno smo u procesu uređenja mjesta, zelenih površina i plaža. Privodimo kraju građevinske radove po mjestima i polako uređujemo turističke urede, priređujemo plan zbivanja ovog ljeta na otoku kroz brojne manifestacije te zapravo jedva čekamo da na naš otok stigne ono dugo toplo ljeto i brojni turisti od kojih se većina njih stalno k nama vraćaju kao istinski zaljubljenici u naš otok.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

CECIĆ-KARUZIĆ: Bilo mi je zadovoljstvo te ovom prilikom pozdravljam sve naše Šoltane u dijaspori, posebno članove nekadašnjeg američkog „Društva prijatelja Šoltana“ koje već dugo nije aktivno, a s kojima smo imali jako dobru suradnju do prije nekih dvadesetak godina. Nadamo se kako će i mlađe generacije Šoltana izvan otoka i Republike Hrvatske nastaviti njegovati veze i ljubav prema otoku svojih korijena.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (787)

vrbas-miso

Učenjem Jasini-šerifa na Šehidskom mezarju u Vitezu počelo je obilježavanje 23. godišnjice od masakra nad bošnjačkim civilima u selu Ahmići kod Viteza ( Esmir Šabic - Anadolu Agency )

Jučer, 16. aprila ove godine, navršile su se 23 godine od zločina u Ahmićima kod Viteza i Trusini kod Konjica. Prvi zločin, kao što je poznato, počinile su jedinice HVO kada su u tom selu na domak Viteza pobile 116 bošnjačkih civila među kojima su bile 32 žene i 11 maloljetnika, čak i jedno tromjesečno dijete. Selo je spaljeno do temelja.

SAM_3639

Istoga dana u selu Trusina su pripadnici Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu Vrhovne komande Armije Republike BiH zvanog “Zulfikar”, ubile 22 Hrvata, od kojih su njih 18 bili civili, a četverica pripadnici HVO koji su se prethodno bili predali.

Pokušao sam uz ove tužne obljetnice pronaći nekog adekvatnog sugovornika na ovu temu, ali nisam uspio. Zato, pokušavam ovim prilogom da dam svoj obol obilježavanju istih. U ime, prije svega svih nevinih žrtava i pijeteta prema njima i u ime podizanja svoga glasa na neke političke perverzije koje godinama prate ove događaje i njihove obljetnice. Istovremeno, smatram suvišnim po ne znam koji put javno kazati kako osuđujem svaki zločin, posebno nad civilima, pa i ova dva, bez obzira ko ih je počinio. Ali, šta je poenta ovog osvrta. Pa upravo spomenute političke perverzije koje, ma kako bili svjesni da je politika prljav zanat, ne mogu stati u zdrav razum niti se pravdati bilo čime, pa ni bilo kojim političkim ciljevima.

Ratni zločinac Dario Kordić, odgovoran za masakr u Ahmićima, ispraćen u Hag i dočekan iz zatvora kao heroj

Da, Dario Kordić, jedan od najodgovornijih za masakr u Ahmićima, je svojevremeno, kada se dobrovoljno predao Hagu, ispraćen iz Hrvatske uz najviše državne počasti – kao heroj, “hrvatski vitez”. Među onima koji su ga uz fanfare ispratili bio je i Miroslav Tuđman. Kada se vratio sa odsluženja zatvorske kazne prije nepune dvije godine, jednako tako je bio dočekan u zagrebačkoj zračnoj luci “Pleso”  – kao narodni heroj. Doduše, ne od hrvatskog državnog vrha, ali od dijela Crkve u Hrvata (sisački biskup Vlado Košić, poznati jastreb), nekih desničarskih udruga iz Hrvatske i BiH te jednog dijela građana obje zemlje. Ali, ni to nije najveći problem. Pravi problem se dešava –  a gdje drugdje nego u Bosni i Hercegovini, kada tog zločinca, zbog likvidacije onih 116 bošnjačkih civila, negdje u Lašvanskoj dolini dočekuje niko drugi do Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH, član Predsjedništva BiH i….I Bakirov koalicioni partner.

covic na doceku kordica

Eh, to je već perverzija. Pita li se ikada savjest predsjednika SDA da li sađenjem tikvi sa podržavateljem zločina u Ahmićima, potresa kosti onih 116 nevino ubijenih Bošnjaka iz Ahmića? Ne, da ima savjesti ne bi sadio tikve s takvim niti sa drugima koji su činili ili odobravali zločine nad pripadnicima, kako on kaže, njegovog naroda.

I Trusina jednako boli, ali još više boli njena politizacija

Trusina

Za zločin u Trusini osuđeni su pojedinci na ukupno 37 godina zatvora. Boli i Trusina. Međutim, boli još više kada vidim istog tog Čovića na obilježavanju 23. obljetnice, na groblju gdje su pokopane žrtve. Ako je već htio odaslati neku političku poruku, bolje bi bilo da je otišao u Ahmiće, a Bakir da je došao umjesto njega u Trusinu. A najbolje bi bilo da se nijedan od njih niti drugih političara ne pojavljuje na ovakvim manifestacijama jer nisu iskreni. Uostalom, nelogično bi i bilo da jedan Čović dođe u Ahmiće a istovremeno veliča lik i nedjelo Darija Kordića. Tek to bi bilo perverzija. Neka političari svojim odsustvom sa ovakvih tužnih obljetnica puste porodice žrtava da u miru odaju počast svojim najmilijim. I, dobro bi bilo da se porodice žrtava zbližavaju, čak zajednički ponekad obilježe sjećanja na ove tragične događaje, jer jedni druge mogu najbolje razumjeti.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

damir_pestalic_ajb_main

Na našem području bile su 23 džamije, od kojih je 20 džamija odnosno džemata bilo aktivno. Sve džamije do temelja su porušene i ubijeno  je 10 od 20 imama koji su živili i radili u Srebrenici. Danas je aktivno 6 džemata u kojima žive i rade 7 imama…..Do danas smo uspjeli obnoviti 18 džamija, Islamski centar, 5 vakufskih kuća, 4 gasulhane i 2 mekteba.Uspjeli smo aktivirati 6 džemata….. Sretni smo što danas 70% djece u O.Š. Srebrenica su Bošnjaci. Dakle oko 300 učenika bošnjačke nacionalnosti koji ujedno pohađaju i mekteb kao i vjeronauku u školi…..Jako je teško znati tačan broj ljudi koji tokom cijele godine žive u Srebrenici, po našim procjenama  radi se o broju između 4 i 5 hiljada…..Sa predstavnicima SPC u Srebrenici nažalost nemamo protokolarnu saradnju.Naravno pozdravimo se kada se vidimo. Što se tiće nas nemamo ništa protiv da do saradnje dođe, ali postupci SPC ne idu u prilog tome.Da li će se to promjeniti, ne znam, ali se nadam promjeni…..Ovom prilikom apelujem i molim da ljudi u Dijaspori, a i mi ovdje na razne načine pokušamo da stvorimo bolje komunikacije i odnose kako bi lakše omogućili bolji život ovdje…..Ono što je najvažnije da danas u Srebrenici imamo povratnike, još važnije od toga je činjenica da ima dosta mladih ljudi i žena,a najvažnije od svega je činjenica da se ovdje rađaju djeca. To je osnovna i glavna pretpostavka…..

 Es-selamu alejkum, poštovani efendija! Prvo, hoćete li predstaviti Medžlis, odnosno reći koliko džemata ga objedinjuje i koliko imama djeluje u njima?

PEŠTALIĆ: Da bi bolje razumjeli stanje danas u IZ, kazaćemo nekoliko riječi o stanju IZ prije genocida.Na našem području bile su 23 džamije, od kojih je 20 džamija odnosno džemata bilo aktivno. Sve džamije do temelja su porušene i ubijeno  je 10 od 20 imama koji su živili i radili u Srebrenici. Danas je aktivno 6 džemata u kojima žive i rade 7 imama.

Koliko džamija na području Medžlisa je do danas obnovljeno i jesu li sve u funkciji?

PEŠTALIĆ: Do danas smo uspjeli obnoviti 18 džamija, Islamski centar, 5 vakufskih kuća, 4 gasulhane i 2 mekteba.Uspjeli smo aktivirati 6 džemata.Ova činjenica govori o velikim posljedicama genocida.

Srebrenica

Koliko djece pohađa vjersku pouku u svim džematima?

PEŠTALIĆ: Sretni smo što danas 70% djece u O.Š. Srebrenica su Bošnjaci. Dakle oko 300 učenika bošnjačke nacionalnosti koji ujedno pohađaju i mekteb kao i vjeronauku u školi. Moramo naglasiti da imamo velikih problema u organiziranju mektebske nastave, obzirom da su nam kuće daleko od džamija.Tako da u tim mjestima koristimo maksimalno časove vjeronauke te našoj djeci na taj način olakšavamo učenje mektebske pouke.

Koliko Bošnjaka tokom cijele godine živi na području Opštine Srebrenica?

PEŠTALIĆ:Jako je teško znati tačan broj ljudi koji tokom cijele godine žive u Srebrenici, po našim procjenama  radi se o broju između 4 i 5 hiljada.Fenomen je da se nakon genocida u Srebrenici ponovo živi i vraća, tako trebamo svi iskoristiti ovu blagodat i svako na svoj način pomoći da se zadrže ovi koji su se vratili i da se stvaraju pretpostavke za još veći povratak.

 Pokušavam da izbjegavam korišćenje “velikih” riječi da ne zvučim demagoški, ali neke od njih se jednostavno moraju izreći. Dakle, usprkos općepoznatoj činjenici da je Srebrenica naša rana neprebolna, pitam i Vas: da li su i koliko one (rane) zacijelile i kako se živi život s njima na tom području, s jedne strane gledajući na hiljade bijelih nišana u Potočarima koji ne samo da podsjećaju, nego i opominju, a s druge strane srećući neke ljude na ulici i drugdje koji barem svojom šutnjom o onome šta se dogodilo nakon 11. jula 1995. kazu gotovo sve? Zapravo, odvijaju li se u Srebrenici dva paralelna života?

PEŠTALIĆ:To je naša sudbina. Svi smo svjesni, a posebno majke i žrtve genocida da paralelno sa borbom za pravdu moramo voditi borbu za bolji život. Jedino tako naša borba će imati smisla. Svijetla obraza pred naše šehide možemo doći samo ako izborimo pravdu i omogućimo ovim i novim generacijama da sretno žive u Srebrenici.

djeca Srebrenice

Kako ste Vi doživjeli presudu Karadžiću i je li ona kao takva, te reakcije na istu, osnova za neko, kako mnogi vole reći – pomirenje na tim prostorima?

PEŠTALIĆ:Važno je da je osuđen. Kriv po svim tačkama optužnice.Naravno, jedino je Božiji sud i Njegova kazna pravda.Tako da visina kazne ne može nikoga zadovoljiti, ali ipak važno je da je osuđen.

Kako su presudu prihvatili srebrenički Srbi?

PEŠTALIĆ:Nažalost, Srbi još nisu izrazili spremnost za prihvatanje istine, osim mali broj njih.Generalno oni ne prihvataju relevantnim ono što njima ne odgovara. Nažalost, većina njih sud u Hagu ne smatra legalnim.To je posljedica politike koja vrši veliki pritisak na Srbe u BiH.Nadam se da će mlađe generacije doživjeti katarzu i da ćemo zajedno raditi na posljedicama genocida s ciljem da se nikada i nigdje ne ponovi.

Da li komunicirate sa predstavnicima SPC u Srebrenici?

PEŠTALIĆ:IZ i ja lično dosta truda i energije smo potrošili i  danas trošimo na uspostavljanju međuljureligijskih odnosa u Srebrenici. Sa svima osim onih koji su na spiskovima za ratni zločin imamo komunikaciju. Sa predstavnicima SPC u Srebrenici nažalost nemamo protokolarnu saradnju. Naravno pozdravimo se kada se vidimo. Što se tiće nas nemamo ništa protiv da do saradnje dođe, ali postupci SPC ne idu u prilog tome. Da li će se to promjeniti, ne znam, ali se nadam promjeni.

Koliko ste u kontaktima sa brojnom srebreničkom dijasporom i pomažu li vas tamo?

PEŠTALIĆ:Naša Dijaspora nije locirana, nema mjesta na dunjaluku a da neko iz Srebrenice nije tu.To nam stvara veliki problem u komunikaciji, ono što još održava situaciju je činjenica da skoro sva Dijaspora ima imovinu u Federaciji, tako da na godišnje odmore dolaze tamo. Dakle, mi vrlo malo imamo prilike da stupimo u kontakt s njima.Uspjeli smo obići nekoliko mjesta gdje žive naši ljudi i uspostaviti komunikaciju. Ima onih koji na svoj način pomažu, ali  na žalost, veliki broj to ne čini. Ovom prilikom apelujem i molim da ljudi u Dijaspori, a i mi ovdje na razne načine pokušamo da stvorimo bolje komunikacije i odnose kako bi lakše omogućili bolji život ovdje.

Na samom kraju, kako Vi kao imam vidite budućnost Srebrenice? Uz sve što se dogodilo i događa s tim našim gradićem, ima li neke svjetlije budućnosti tamo i ako ima, šta su preduvjeti za to?

PEŠTALIĆ:Ono što je najvažnije da danas u Srebrenici imamo povratnike, još važnije od toga je činjenica da ima dosta mladih ljudi i žena,a najvažnije od svega je činjenica da se ovdje rađaju djeca. To je osnovna i glavna pretpostavka.Nama je ovdje lijepo, uživamo u životu u Srebrenici.Trebamo snage usmjeriti u stvaranje ambijenta i mogućnosti zapošljavanja.Srebrenica mora biti mjesto koje će kroz razne projekte i radna mjesta privlačiti ljude koji će željeti svoje živote organizovati u Srebrenici.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

PEŠTALIĆ:Hvala i vama na interesovanju za Srebrenicu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (786)

plitvice-ferhadija

Tuzla:15.04.2016. godine

  • Medijima

 

ČESTITKA

Svim pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine čestitamo 15. April – Dan osnivanja.

U novijoj povijesti naša Armija obezbijedila je opstanak i državno-pravni kontinuitet Bosne i Hercegovine. Svi se ponosimo Armijom Bosne i Hercegovine koja je vodila pravednu bitku za našu državu.

Današnjim pripadnicima Oružanih snaga Bosne i Hercegovine želimo zdravlje i sreću te da nastave kontinuitet pobjedničke Armije Republike Bosne i Hercegovine.

                                                                                         Press služba Stranke za BiH TK-a

golden-state-warriors-set-nba-wins-record-1
 
Sinoć je odigrano posljednje kolo NBA lige, u njenom regularnom dijelu. Svi timovi su odigrali po svoje 82 utakmice i prvih osam iz obje Konferencije nastavit će već ovog weekenda u play off-u. Prije tri dana pisao sam o postignuću Golden State Warriorsa kada su u svojoj pretposljednjoj utakmici, pobijedivši San Antonio Spurse, sa 72 pobjede izjednačili rekord Chicago Bullsa iz 1995/96. Najavio sam tada mogućnost da Warriorsi u srijedu, pobjedom nad Memphis Grizzlies, ostvare najveći broj pobjeda u historiji NBA lige. Ali, sinošnje kolo neće biti zabilježeno kao historijsko samo zbog jedne utakmice….
 
I, dogodi se historija
Da, dogodi se historija jer su momci Steve Kerra naprosto briljirali i njihovi protivnici nisu imali ama baš nikakve šanse. Naravno, glavni protagonist je i ovoga puta bio Stephen Curry koji je za nepunih 30 minuta ubacio 46 poena. Indikativno je da je sadašanji head coach Warriorsa Steve Kerr igrao svih 82 utakmice u regularnom dijelu sezone 1995/96 ali za Chicago Bullse i s njima ostvario dosadašnji rekord od 72-10. Uživao sam u igri Warriorsa, ali još više sam sretan što sam svjedočio jednom sportskom historijskom činu.
Hvala Kobe, velemajstore
 
Kako je bilo i najavljeno, otišao je veliki Kobe Bryant. U povijest, u legendu. Sinoć, protiv Utah Jazza, u Staples Centeru u Los Angelesu, bila mu je posljednja utakmica u karijeri. A karijera, ma više nego briljantna. Evo, neka brojevi kažu sve:
kobe-bryant-final-game_dqd98u
– 5 titula pobjednika NBA lige sa Lakersima;
 
– 2 puta dobitnik MVP u finalnoj utakmici NBA lige (2009. i 2010.);
 
– 18 puta all star, drugi po broju izabranih za taj elitni festival košarke u Americi, odmah iza Kareema Abdul Jabara;
 
– 4 puta all star MVP;
 
– treći najbolji strijelac svih vremena (iza Kareema Abdul Jabara i Karl Malonea);
 
– 20 sezona igrao u NBA ligi, što je najduži staž za jednog igrača na poziciji guarda;
 
– postigao na jednoj utakmici 81 poen (protiv Toronto Raptorsa), po čemu je drugi najbolji strijelac na jednoj utakmici (iza Wilta Chamberlaina, koji je na jednoj utakmici postigao 100 poena);
 
– sa nacionalnom selekcijom USA dobitnik dvije zlatne olimpijske medalje (2008. i 2012.);
 
…..i tako dalje i tako dalje…Mogao bih nabrajati do prekosutra.
 
A sinošnja utakmica, više nego dostojna velemajstora. Ubacio je 60 poena, čime je ubjedljivo najviše doprinjeo pobjedi njegovog tima. Ali, na kraju karijere, sa svojih 38 godina ubaciti toliko poena, to se nije desilo nikome i nikada do sada. Staples Center je eruptirao. Zbog velemajstora. Na njegovoj posljednjoj tekmi bili su mnogi poznati majstori ove igre – Magic Johnson, Shaquille O'Neil, Derek Fisher, Charles Barkley i desetine drugih. Bio je to praznik košarke. Velemajstor je i u posljednjim minutama svoje briljantne karijere sijao punim sjajem. Briljirao. Svjedočio sam i toj historijskoj NBA priči. Hvala, velemajstore Kobe!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso