zeljka-cvijanovic

Госпођо Цвијановић!

Како је и ред у нас у Босни, нajпpиje дa  Вас упитамо за јуначко здравље? Препала нас та Ваша изненадна ‘оспитализација  одмах након позива којег сте добили од Тужилаштва БиХ у свези са илегалним референдумом. Знамо ми да у вашим прсима бије снажно српско јуначко срце и да Вам Tужилаштво неће  моћи ништа због Ваше “невиности”, а уствари чорлука Уставном суду о илегалности Крсне славе РС на дан 9. јануара.

Ту завршавају сва Ваша права на поповање о институцијама и њиховом поштивању, поштивању правде и закона. РС је настала илегално 1992., дата вам у Дејтону илeгално – мимо Устава РБиХ, мандата и овлаштења А. Изетбегoвића, противно свим међунaрoдним повељама  и конвенцијама јер је РС починила геноцид над муслимаима и католицима.

Наша прича о илегалном дјеловању против илегалног Дејтона, права на укидање геноцидне РС не завршава, него тек започиње. Од како је потписан Дејтонски споразум, РС га стално оптструира и руши. Није проведен АНЕКС 7 о повратку избјеглица. Избјеглице које су се вратиле нису рахат у својим кућама. Бихузури их се, убија на кућном прагу. Иако сте амнестирани од муслимана за рушење богомoља, нисте се дозвали памети па их поново скрнавите и обесхрабрујете повратнике на повратак, а оне који су се вратили, присиљавате да поновно бјеже. Не признајете им народни идентитет, говорите да су Срби Мухамеданске вјере, не признајете им право на босански језик. О запошљавању у јавном сектору – нема ни говора. И – будући да не признајете одлуке Устваног суда, нити право на Ревизију на Међунардном суду правде (МСП), ви се усуђујете држати нам предавања о легалитету и правди.

Дигли сте велику дреку због правде за жртве геноцида и РБиХ коју псујете не пасја прескакала. Геноцид  се догодио у читавој Босни, а судски је доказан за Сребреницу и на Међународном суду правде  који суди државама и на Трибуналу који суди појединцима.

Ви сте тачно  рекли оно што и Додик тврди како се Ревизија Пресуде односи на Србију, а да је циљ РС. Нисте смјели рећи да је крајњи циљ укидање РС, али то се да прочитати између редова. Право сте рекли, свака част!

Ви одлично знадете, мада хорски тврдите супротно, да је РС геноцидна творевина и да треба нестати исто онако како је нестао Трећи Хитлеров Рајх и како је на сметљиште повијести бачена НДХ.

Можете ли замислити, барем хипотетички  – Хитлер жив, скрива се, али му се најзад суди, добија 40 година затвора, Јевреји сугласни да његов Трећи Рајх настави живот, макар на пола Њемачке! Не можете, али такав модел накарадног мишљења покушавате примијенити у Босни.

Шта ће нам пресуде ако их не извршавамо? Шта ће нам судови ако осуђене ратне злочинце китите у Народној скупштини као хероје, или надивaтe имена установама од образовног значаја по њима? И Хитлер и Гебелс би вам позавидjели.

Констатацијом како је Ревизија у вези са Србијом, а уствари има циљ рушење РС,  Ви сте доказали да сте особа која зна логички мислити. Барем на први поглед. Исто као и Ваш шеф. Будући да сте таква, није Вам тешко закључити да РС као геноцидна “држава” мора нестати, макар тај важан дио нисте изговорили. Зато и толика дрека у геноцидној РС, већа него с оне стране Дрине. Умјесто да се борите за правду, ма ко је у питању, Ви се борите против правде и оспоравате право жртви да тражи правну сатисфакцију. То је у нормалним државама кажњиво и од суда и кривичне одговорности не могу Вас спасити ни ‘оспитализација, ни приватно путовање у Вашингтон.

Да вас подсjетимо да се ваш геноцитет није жалио на Пресуду из 2006-7. а још тада је пресуђено да су војне формације, институције и полиција онога што је касније у Дејтону печетирано као РС, ПОЧИНИЛИ геноцид у Сребреници. Бојан Бајић је добро ових дана примjетио – пошто се нисте жалили, значи ли то да сте сагласни са Пресудом? Наиме, у пракси, увијек се жали странка која није задовољна пресудом. А тај геноцитет се није жалио. Толико у прилог веjштини вашег “логичког” мишљења.

Ну науци о геноциду, негирање геноцида, пријетње свједоцима и преживјелим жртвама  те одрицање жртвама права на правду и спречавања жртве да остваре правду сматра се осмом фазом геноцида.  Својим реакцјама на Ревизију Пресуде, као и свим својим неприхватљивим понашањем од почетка рата и агресије на РБиХ, доказјете и потврђујете да сте починили геноцид и то на територији цијеле РБиХ.  Коначно, ако нисте криви ни ви ни Србија, ако нисте починили геноцид широм геноцидне творевине, зашто се онда толико борите против Ревизије? Ko није крив, тај једва чека да дође на суд и да сапере љагу. Добро знате да је РС настала на геноциду уз помоћ и учешће Србије, па вам је џаба причати другачије и обмањивати и себе и друге.

Сами избјегавате правду изненадном болешћу. Тужилаштво Вам два пута гледа кроз прсте – једном док сте хватали зјала по Вашингтону (а путовање сте наплатили и из наших џепова, џепова жртава геноцида.) a други пут се нисте одзвали измишљајући болест, а здрави сте –  коњу би реп могли ишчупати, јер свако види да се добро држите, као права српска јунакиња.

Сутра, када и Вашом заслугом  НС донесе одлуку о повлачењу Срба из државних органа БиХ, нека их плаћа РС, Додик и Ваша Влада, а не Босна коју не признајете и против које стално ровите. Босна је добра само када служи као крава музара.

Зато, они који напусте државне институције, морали би остати без плата и привилегија, без обзира ако се физички појаве у згради да би испијали кахве. Ако РС нема пара, нека тaкве кaо војску за вријеме рата плаћа Србија. А aко пак ни она нема пара, нека зајма од Руса. Сви који раде против интереса државе Босне,  а за интерeсе Србије, треба одмах смијенити и кривично гонити. Таква је свугдје пракса – ко ради против послодавца тога отпусте и кривично гоне.

Дозволите нам да Вас подјестимo на најважнији дио Пресуде Међународног суда правде од 27. фебруара 2007.

“Član 297: Sud zaključuje da su djela počinjena u Srebrenici koja potpdaju pod član II (a) i (b) Konvencije izvršena sa specifičnom namjerom da se djelimično uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine kao takva; i shodno tome, da ona predstavljaju djela genocida koje su izvršili pripadnici VRS u Srebrenici i u njenoj okolini počevši od 13. jula 1995. godine.”

На основу ове Пресуде, те међународних конвенција, Бечке конвенције, Повеље УН-а, а  поврх тога примјеном обавезујуће свјетске правне норме над нормама ius cogens грађани РБиХ имају право на укиданје геноцидне РС, без обзира на исход Ревизије те Пресуде у дијелу који се односи на Србију, а од којег Вас већ сада боли глава и хвата лудило. Колективно. Нестанком РС, нестају и сљедбеници Милошевићеве и Караџићеве геноцидне политике са јавне сцене, одлазе у илегалу. Дужност сваког поштеног грађанина РБиХ је да пазе да такви поновно не дигну главу.

Важно је и ово, гледе Србије:

(5) sa 12 glasova naspram 3 ustanovili su da je Srbija prekršila obavezu da spriječi genocid prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, a vezano za genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995.”

(Ово и још много тога можете наћи на званичној страници Међунaродног суда правде).

Не спријечити геноцид, исто је као и починити га. Стога то суд треба јасно потврдити да је Србија крива за геноцид. Доказа је мали милијун.

Геноцид се догодио и у Приједору, Кључу, Санском Мосту, Бањој Луци гдје србујете, Варцар Вакуфу, Зворнику, Фочи, Сарајеву… По правном тумачењу значења Конвенције о спречавању и кажњавању геноцида, чак и убојство једне особе циљане групе одређене за уништење је геноцид под увјетом да  је убојица знао за опћи план. Реците нам, молимo Вас, ко то од Караџићевих  Срба то није знао?

Ако мислите да жртва треба питати свога катила за одобрење да је тужи, грдно се варате. Постоји и писано и неписано одобрење, постоји морална обавеза, а  на суду је да ради свој посао – прихвати или одбије захтјев.

Без обзира на то, ми, грађани РБиХ, посебно жртве агресије и геноцида – муслимани и католици Босне – имамо неотуђиво право да што прије укинемо РС. На то имамо право јер генoцид није престао ни у миру. Навикавање на резултате геноцида и неправду, исто је као и чинити обоје.

А иза Ревизије стоје сви истинољубиви и праведни људи, међу њима и угледни Срби.

Посао око Ревизије не смије бити заједнички режирана фарса осовине Београд – Бања Лука – Сарајево. Народ и грађани не смију дозволити “политичарима” да би их поново обманули, застрашили, подијелили и у властитим торовима лакше га кулучили, све руку под руку и у договору.

Да има имало државничког, бошњачког и вјерског у себи, Б. Изетбеговић би давно имплементирао донесену Пресуду МС и укинуо РС. Али, он није у стању чак ни укинути њено геноцидно име, док нама РС укида једно по једно грађанско право – прaво на живот, на имовину, на језик и на правду.

Наша судбина је у нашим рукама! РС мора на буњиште хисторије, гдје јој је и мјесто.

Стога, не заборавиите оно што сте данас изјавили – како Ревизија (као и Пресуда МСП) имају за циљ (укидање) РС.  Нестанак  РС је неминован будући да је геноцидна и ругло српског народа, рак рана Еуропе и свијета  и стални извор криза.

На крају, као што видите, пишемо Вам ћириличним писмом из два разлога: (1) то писмо својатате као своје и онда цијенимо да ћете га најбоље и разумjети и (2) да вам дамо на знање да је то, заправо, изворно наше писмо .

U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH” koja broji oko 65.000 čanova

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

1.Ибрахим Халиловић, слободни новинар, Варцар Вакуф, прогнаник у Видсору, Канада

 2. мр сци. Џенана ДЕЛИЋ, професор Пословних студија и права (у пензији) избеглица из Травника, живи у Великој Британији

 3. дипл. ек. Бедрудин ГУШИЋ, слободни новинар и публициста, прогнаник из Бања Луке, Бостон, УСА

4. Анто ТОМИЋ директор НВО Грађански мониторинг, преживио логоре Кератерм, Омарска и Трнопоље, (рођен у Бања Луци, живио у Љубији, радио у руднику Омарска, сада у Хамбургу, Немачка)

5. дипл. иур. Нихад ФИЛИПОВИЋ, слободни новинар и публициста, Босанац, Крајишник, оћеран … (наш Нихад инсистира да га се овако представи)

udik-logo

Broj: 33 – 14 – 02 / 17

Sarajevo, 25. februara 2017.

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), u saradnji sa organizacijom „Ženski glas – Priboj“, obavještava javnost da će u nedjelju, 26. februara 2017. godine, organizovati uličnu aktivnost u povodu godišnjice stradanja civila otetih iz voza 671 na relaciji Beograd – Bar. Aktivnost će se organizovati na trgu fra Grge Martića u Sarajevu sa početkom u 12:00 sati, a narednog dana aktivisti će prisustvovati komemoraciji u Prijepolju.

Zločin naziva „Otmica u Štrpcima“ dogodio se 27. februara 1993. godine kada su pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića, uz logističku pomoć države Srbije, oteli grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd – Bar. Tom prilikom oteto je, a potom i ubijeno, 18 Bošnjaka, 1 Hrvat i 1 NN lice. Većina ubijenih su bili građani Srbije i Crne Gore. Za ovaj zločin osuđeni su Nebojša Ranisavljević na kaznu zatvora od 15 godina i Milan Lukić na doživotnu robiju. Takođe, za otmicu civila iz voza u Štrpcima, koji su ubijeni na području Višegrada, Tužilaštvo BiH tereti još 10 lica, a suđenje je u toku.

UDIK već četvrtu godinu podsjeća građane na ovaj zločin uz apel sudovima u BiH da sudske procese privedu kraju i da optuženi odgovaraju za ovaj stravičan čin počinjen nad civilima.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 PRESS SLUŽBA

—————————————————————————————————————-

No: 33 – 14 – 02 / 17

Sarajevo, February 25, 2017

PRESS RELEASE

THE ANNIVERSARY OF THE KIDNAPPING IN STRPCI

 On Sunday, February 26, 2017 the Association for Social Research and Communication (UDIK), in cooperation with female organization “Woman’s Voice – Priboj” will organize a street activity on the occasion of the anniversary of the kidnapping in Strpci. The activity will be carried out at fra Grga Martic Square in Sarajevo. Next day, the activists will attend memorial service in Prijepolje.

The crime named “Kidnapping in Strpci” took place on 27 February 1993 when members of the Serbian paramilitary unit under the command of Milan Lukic, with the logistical support from the Republic of Serbia, kidnapped a group of passengers from Belgrade – Bar train at Strpci station near Visegrad, on Bosnian territory. They kidnapped and later killed 19 civilians: 18 Bosniaks, one Croat and one unidentified person. Most of those killed were citizens of Serbia and Montenegro. For this crime were sentenced Nebojsa Ranisavljevic to imprisonment of 15 years and Milan Lukic to life in prison. Also, for the kidnapping of civilians from the train 671 at Strpci station who were killed in Visegrad, Prosecutor’s Office of Bosnia and Herzegovina charges for 10 persons and the trial is ongoing.

This is the fourth time that UDIK marks this anniversary and reminds the public to this crime. UDIK appeals courts in Bosnia and Herzegovina to speed up trials and to punish the accused for the crime.

The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE

—————————————————————————————————————————————–

No: 33 – 14 – 02 / 17

Sarajevo, 25 febbraio 2017

COMUNICATO STAMPA

L’ANNIVERSARIO DEL SEQUESTRO A STRPCI

Domenica 26 febbraio 2017 – L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK), in collaborazione con l'organizzazione femminile “La voce di donna – Priboj”, organizzerà un'attività in occasione del anniversario del sequestro a Strpci. Attività di mezz'ora sarà organizzata a mezzogiorno sulla Piazza del fra Grga Martic a Sarajevo. Inoltre, il prossimo giorno, gli attivisti saranno presenti alla commemorazione centrale a Prijepolje.

Il reato “Rapimento in Strpci” è successo al 27 febbraio 1993, quando i membri del gruppo paramilitare serbo sotto il comando di Milan Lukic, con il supporto logistico della Repubblica di Serbia, hanno rapito un gruppo di passeggeri da Belgrado – Bar treno a Strpci stazione vicino Visegrad, in territorio bosniaco. Hanno rapito e ucciso 19 civili: 18 bosniaci, un croato e una persona non identificata. La maggior parte delle vittime erano cittadini della Serbia e Montenegro. Per questo crimine sono stati condannati al carcere Nebojsa Ranisavljevic di 15 anni e Milan Lukic all'ergastolo. Inoltre, per il rapimento di civili dal treno 671 alla stazione di Strpci, che sono stati uccisi a Visegrad, l’ufficio delprocuratore di Bosnia – Erzegovina accusa 10 persone e il processo è in corso.

Questa è la quarta volta che UDIK organizzare attività di strada per celebrare l'anniversario di questo crimine. Inoltre, UDIK fa un appello a tutti i tribunali in Bosnia – Erzegovina per accelerare i processi e punire tutti i responsabili per questo crimine.

L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

SERVIZIO STAMPA

walsh-banner
Sinoć je u Islamic Society Boston Cultural Center-u (ISBCC), odnosno najvećoj džamiji u regiji New England (šest država na sjeveroistoku SAD: Vermont, New Hampshire, Massachusetts, Maine, Rhode Island i Connecticut) održan “Forum imigrantsko-izblegličke zajednice” ovoga grada i njegove šire okoline. Istom je prisustvovao i gradonačelnik Bostona, gospodin Martin Walsh – Demokrat, sa suradnicima.
isbcc-1
Forum je započeo nakon klanjanja jacije namaza učenjem jednog ajeta iz Kur'ana časnoga i koji je svojim sadržajem tretirao upravo muhadžire/izbjeglice,
sam_4477
a prigodnu uvodnu besjedu je održao šejh Yasir Fahmy. Dotični je, između ostalog, potcrtao svoje prijateljstvo sa gradonačelnikom Walsh-om i česte službene kontakte. Šejh je ispred ISBCC-a zahvalio bostonskom gradonačelniku na dosadašnjim naporima da zaštiti pripadnike ovdašnje muslimanske imigrantske zajednice i na potpunom razumijevanju koje kontinuirano iskazuje za njih.
sam_4479
Obratilo se i nekoliko imigranata, ne samo muslimana, navodeći svoja iskustva življenja u ovom gradu – oazi slobode i demokracije, kao i problem koje njima ili članovima njihovih familija čini Trumpov selektivni ukaz o zabrani ulaska u SAD iz sedam dominantno muslimanskih zemalja.
 
I onda, kao šlager večeri, za govornicu je izišao gradonačelnik Walsh, isti onaj za kojeg sam nedavno na ovom istom mjestu napisao da je plačući pozvao  migrante koji imaju problema sa ukazom aktuelnog američkog predsjednika, da se skrase, ako treba, u njegov office.
sam_4482
Najprije je prisutnima nazvao selam/mir, a onda, između ostalog, podsjetio da je on dijete irskih imigranata – katolik, da itekako razumije motive imigriranja ljudi iz svih dijelova svijeta, različitih etničkih pripadnosti i vjerskih i svjetonazorskih opredjeljenja u ovu zemlju, da je 25% građana Bostona rođeno u ovom gradu, 43% populacije pripada drugoj generaciji imigranata a 75% prvoj, da bi na kraju poentirao: “BOSTON JE GRAD IMIGRANATA”! Rekao je da su vrata njegovog office-a , kao i njegovih suradnika, otvorena za imigrante koji imaju neki problem. Posebno se veoma kritički osvrnuo na imigransku politiku Donalda Trumpa rekavši da nije sam koji joj se protivi jer su na istoj strani  kao i on i gradonačelnici mnogih drugih velikih američkih gradova poput New Yorka, Los Angelesa, San Francisca, Chicaga, Seattle-a i još nekih. Rekao je da i Republikanci i Demokrati trebaju sjesti u Kongresu i Senatu i hladnih glava naći sveobuhvatno rješenje u sferi imigrantske politike umjesto ovakvih traljavih i diskriminatorskih ad hoc poteza američkog predsjednika. Nije štedio Trumpa ni generalno rekavši da “zemlju vodi u negativnom smjeru…”
Na kraju su uslijedila brojna pitanja prisutnih na koja je gradonačelnik Walsh strpljivo i konstruktivno odgovarao.
sam_4473
 
Sve u svemu bila je ovo veoma korisna tribina kojoj je pečat dao gradonačelnik ovog grada na kojeg, u odnosu na aktuelnu politiku Bijele kuće, kao i inače, itekako treba biti ponosan. Baš kao što treba biti ponosan i na ovog mladog čovjeka, prije svega humanistu pa onda političara, koji tri godine obnaša funkciju gradonačelnika.
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1
Evo još nekih fotki:
sam_4467
————————————————————————————————————————————————
sam_4468——————————————————————————————————————————————————
sam_4469——————————————————————————————————————————————————-
sam_4470—————————————————————————————————————————————————
sam_4471
———————————————————————————————————————————————-
sam_4472———————————————————————————————————————————————————
sam_4474————————————————————————————————————————————————–
sam_4475
 *SDP Hrvatske bi trebao pročitati Presudu ICJ iz 2007. i najzad spoznati da je RS počinila genocid, a Srbija ga nije spriječila, te podržati pravo države Bosne i Hercegovine da inzistira na sudskoj pravdi koja je važna i za Bošnjake i za bosanske katolike, a i sve druge građane*
16-11-27-bernardic_sdp_cx_dt
Davor Bernardić, predsjednik SDP RH
SDP Hrvatske se obratio EU i NATO-u da odmah stavni na dnevni red Bosnu i Hercegovinu “pošto reakcije nekih političkih snaga u BiH na podnošenje zahtjeva za reviziju presude Srbiji pred Međunarodnim sudom pravde mogu dovesti do ozbiljne političke nestabilnosti i ugroziti funkcionalnost države.” 
SDP bi trebao tražiti od EU i NATO da pod hitno osiguraju uvjete za implementaciju Presude Međunarodnog suda pravde kako bi sa lica zemlje nestala genocidna tvorevina i kako RBiH ne bi s tim kamenom o vratu krčila sebi put kao euro-atlanskim integracijama. EU je davno deklarativno raščistila sa fašizmom i holokaustom, ali ne i kada je u pitanju RBiH i genocid nad Bošnjacima.
SDP podmeće neistinu u toj svojoj tužbi EU i NATO-u. 
SDP Hrvatske tvrdi ovo:
“Međunarodni sud pravde u Haagu utvrdio je postojanje genocida u povodu tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije, ali nije utvrdio odgovornost niti jedne države ili političke tvorevine za njega. ” 
Ta tvrdnja je notorna neistina.
Sud jeste utvrdio odgvornost RS – odnosno njene vojske za počinjnei genocid. (U genocidu je učestvovala i Policija, a genocid je naredila Vlada RS. Genocid je inspiriran u SANU, Društvu književnika Srbije, a provodili su ga plaćenici beogradskog režima u Bosni uz svu logističku a i svaku drugu pomoć Beograda. Citat Presude ICJ od 27. marta/veljače 2007.
Suprotno tvrdnji SDP-a Hrvatske “da Međunarodni sud pravde nije utvrdio odgovornost niti jedne države…”, u Presudi toga suda jasno piše:
ICJ,citat iz Presude: “Dvanest (sudija) za, tri protiv utvrđuje da je Srbija prekršila obavezu po Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, u odnosu na genocid koji se dogodio u Srebrenici u julu 1995.” Kraj citata. Jasno, ne može biti jasnije, ali to još nije doprlo do ušiju SDP-a Hrvatske koji je očito obloporan na pravdu.
Lijepo bi bilo da je SDP Hrvatske izrijekom, jasno i glasno stao na stranu pravde, umjesto da se bavi tužakanjem i politikanstvom.
Da je SDP Hrvatske stao na stranu Pravde, tada bi se morao odreći pretenzija na tertorij RBiH, pa tako i sna o trećem entitetu koji nema veze sa pravom i pravdom, ali ima veze za združenim zločinačkim pothvatom koji je u Bosni zločinački inspiriran i proveden na osnovu zločinačke Tuđmanove politike koju SDP očito ne napušta.
***
Neće suza nego na oko. I opozicija i pozicija isto, mada su uloge kao podijeljene. Oglasila se i  Kolinda Grabar-Kitarović, riječnikom Momčila Novakovića.
“Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović apelirala je na političare u BiH da se umjesto na prošlost usredotoče na evropski put svoje zemlje i važne odluke donose u institucijama. “
Sve je jasno.
Ako RH ima inetersa tužiti na istom sudu Srbiju za genocid, a Srbija Hrvatsku također za genocid, pa ako im je u interesu povući tužbe – njihova stvar.
Neka nam ne popuju ni o Pravdi ni o institucijama. Neka se ne miješaju u unutrašnje stvari naše države, pa šta god bilo s nama. Dobro znamo kako institucionalizam fukncionira i u ratu i u miru – pa rezultira genocidom i združenim zločinačkim pothvatom bez prava žrtve na pravdu!
 
Pored bolesne želje za zločinačkom projektom zvanim ‘treći entitet’ ovakva reakcija i pozicije i opozicije se može objasniti još i strahom da i njih ne zadesi ista sudbina- tj. da i Hrvatska bude tužena za genocid i agresiju pa će onaj novac koji ste dobili presudom protiv Srbije (čitave $ 43 milijarde) Srbija umjesto vama morati usmjeriti nama, u ime ratne reparacije nama od strane Hrvatske.
U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH” koja broji oko 65.000 čanova

1. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

2. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

3. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad insistira da ga se ovako predstavi)

 
Na margini dijela emisije RTRS “Aspekt” koju je vodila Vanja Furtula 20. 02.2017. u kojoj su gostovali   Milica Marković, poslanik SNSD u Parlamentu BiH,  Božo Ljubić, predsjednik Glavnog Vijeća hrvatskog narodnog sabora BiH, Momčilo Novaković, poslanik Saveza za promjene u Parlamentu BiH i  Ramiz Salkić, potpredsjednik SDA i potpredsjendik RS
vanja-furtula
 
Moramo priznati – nismo gledali kompletnu emisiju “Fokus” koju je vodila Vanja Furtula. Na osnovu isječaka – klipova koji su bili dostupni na portalima i socijalnim mrežama, dobro je da nismo gledali tu emisiju. U onom što smo vidjeli jasno je da je voditeljica osoba sasvim suprotnih osobina od onih kakve sama sebi pripisuje u jednom opširnom interviewu datom “Nezavisnim novinama” 11. 12. 2010. nakon što je primila godišnju nagradu “Nikola Guzijan” koja se dodjeljuje novinarima za istraživačko novinarstvo.
U tom dugom interviewu Vanja Furtula je popovala o sebi – ne kakva jeste, nego kakva bi trebala biti, a nije.
 
Osvrnućemo se na nekoliko njenih izjava u interviewu “Nezavisnim novinama” u svjetlu spomenute emsije “Fokus”:
 
Furtula: Jedno je sigurno – ne smijemo zaboraviti osnovni postulat novinarstva, a to je da novinarstvo mora biti u službi javnosti. 
Komentar: Ovdje izvjesna Furtula vjerovatno misli na strogo određenu javnost. To zaključujemo po njenom ponašanju u emisiji “Fokus” u kojoj je gostovao i Ramiz Salikić. 
Biće da Furtula ima na umu  srpsku javnost s obje strane Drine, i to onu četničke provenijencije. Najvažnija “javnost” za Furtulu je Milorad Dodik i šta je njegovom uhu milo. 
    
Furtula: U obrazloženju za nagradu koju sam dobila, između ostalog, stoji i da sam doprinijela kulturi dijaloga. To mi se čini veoma važnim. Mislim da zaista moramo slušati jedni druge. Strašno je ako se to zaboravi. Moramo voditi dijalog, prihvatiti i drugačije mišljenje i, naravno, poštovati ljude. Svakog svog gosta neizmjerno poštujem, bez obzira na to o kome je riječ.
Komentar: Ko je pogledao makar i isječak iz emisije o kojoj je riječ, jasno mu je da je svojim odnosom prema Ramizu Salkiću ova nazovi novinarka je demantirala sama sebe; ona ne posjeduje kulturu dijaloga, ona ne sluša druge, da pače, kad god je R. Salkić zaustio da nešto kaže što nije po volji voditeljici i njenoj “javnosti” – bio je grubo prekinut. Svojim nepodaštavjućim i nekulturnim odnosom prema R. Salkiću i široj javnosti ona je dokazala da ne poštuje gosta u emisiji i da strogo vodi računa o kome je riječ. Ona ne voli i ne poštuje drugog i drugačijeg, ma šta govorila, jer to nije mogla odglumiti u spomenutoj emisiji. Ona vjerovatno vodi računa od predsjedniku Dodiku, ali ne i potpredsjedniku Salkiću, jer ima drugačije, utemeljeno na činjenicama mišljenje, za razliku od Dodika koji laže, obmanjuje, prijeti, ne poštuje zakone, niti pravo. Dotična se, zapravo, umjesto da je bila medijator dijaloga sa pozvanim gostima u studiju, bez obzira na njihove očigledne ideološke i političke razlike,da im je postavljala pitanja, ona se potpuno neprofesionalno, u samom početku, svrstala na jednu stranu, ne uvažavajući argumente Salkića od kojih su većina njih potvrđeni sudskim presudama.
 
Pitanje “Nezavisnih novina”: Koliko je, prema Vašem mišljenju, u bh. medijima prisutan govor mržnje?
Furtula: I 15 godina nakon ratnih događaja, govor mržnje u medijima postoji. U nekim medijima, izgleda, ni ne postoji namjera da prestanu s tim. Ja ne znam šta im je cilj, šta žele postići!? Zar nije očigledno da istina uvijek izađe na vidjelo i da govor mržnje ne vodi ničemu?! 
Komentar: Govorom mržnje odisala je spomenuta emisija  nazovi novinarke Furtule.  Porican je narodni identitet Bošnjaka negiranjem prava na bosanski jezik i negirano je pravo an Pravdu na Međunarodnom sudu pravde. Jasno je šta ta voditeljica želi postići pokušajem diskvalifikacije svojeg gosta u emsiji – Ramiza Salikća po pitanju pravde: osporavala je pravo na Reviziju, prebacivala krivnju na one koji posežu za pravdom, citirala mnoge koji prijete, dižu dreku, djeluju nezakonito, stvaraju krizu.  Pri tome je i lagala. U vezi sa Presudom ICJ iz 2007.,  obratila se Ramizu Salkiću ovim riječima: 
Citat: “Prvo ću Vas ispraviti. Kada ste govorili o Presudi tamo je riječ o pojedincima. To stoji u Presudi. To sam prije nekoliko dana čitala.” 
Dakle, voditeljica je slagala, a Salkić je to odšutio pa je u “javnosti”  ispalo da Salkić ne govori istinu i da ga je Furtula uhvatila u laži. Laže međutim voditeljica Furtula, a evo dokaza.
Citat najvažnijeg dijela Presude ICJ od 27. februara/veljače 2007. :
 “Član 297: Sud zaključuje da su djela počinjena u Srebrenici koja potpadaju pod član II (a) i (b) Konvencije izvršena sa specifičnom namjerom da se djelimično uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine kao takva; i shodno tome, da ona predstavljaju djela genocida koje su izvršili pripadnici VRS u Srebrenici i u njenoj okolini počevši od 13. jula 1995. godine.” Kraj citata. 
Nisu pojedinci, nego pripadnici VRS počinili genocid. Ne mogu pojedinci izvršiti tako veliko zlodjelo kao što je genocid. Iza genocida stala je SANU, Društvo književnika Srbije, JNA, SPC, Miloševićev režim i silna logistika, kako u ljudstvu, tako i materijalnim sredstvima – oružju, municiji, bagerima koji su kopali masovne grobnice, mlinovima kojima su mljeli tjela nevinih žrtava da bi sakrili zločin… 
Me]unarodni sud pravde o čijoj je presudi bilo riječi u emisji, ne sudi pojedincima, nego državama. U ovom slučaju, Sud je presudio da je paradržava RS počinila genocid, a da ga država SRJ/SCG nije spriječila, i pored sudskih naloga da to učini. Srbija se ogriješila o Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju genocida jer nije htjela isporučiti Ratka Mladića i Radovana Karadžića Tribunalu koji sudi ratnim zločincima – u ovom slučaju optuženim  za genocid.
Ramiz Salkić ne bio bio potredsjednik SDA i potpredsednik genocidne RS da je uza se imao najvažniji dokument – sudsku Presudu o tome da je RS počinilac genocida.
On ne bi bio to što jeste da se osmjelio, ili da mu je makar naumpalo, pa da je zaustio reći kako na osnovu te Presude imamo pavo ukinuti RS, bez obzira kakav ishod Revizije bio. Očito, Salkić je imao drugačije instrukcije od svoga šefa B. Izetbegovića. 
Kada smo već kod ratnih zločina, onda je važno istaći da ta Furtula ne razaznaje razliku između sudski kažnjene osobe za genocid i ratni zločin, od osobe koju je isti sud oslobodio krivnje. To joj ne ide to prilog, a ni njenim nalogodavcima  i njenoj “javnosti.” 
Citat iz emisije: 
Furtula se obraća Salikiću u emsiji “Fokus”: “Kada govorite o veličanju ratnih zločinaca, kako Vi kažete, Vi sami znate da je u Bosni i Hercegovini vrlo upitno ko je za koga heroj, a ko je zločinac.”
Salkić: “Zločinac je onaj ko je počinio zločin i ko je presuđen za zločin.”
Furtula:”Jeste. Ko dočekuje ljude koji su počinili zločin nad srpskim narodom?”
Salkić: (Ko?)
Furtula: Pa u Sarajevu. Gospodin Izetbegović je dočekao gospodina Orića.
Salkić: To sam rekao u prošloj emisiji… (Ne razaznaje se šta dalje govori.)
Furtula: Samo malo!
Salkić: Vi znate da je Orić došao iz Haaga oslobođen…
Furtula: Vi znate da Srbi imaju primjedbe na suđenje…”
Kraj citata.
 
Ta Furtula miješa babe i žabe, namjerno. Salkić je spominjao presuđene ratne zločince kao što su Karjišnik koje nagrađuje Narodna skupština RS i kojeg prima predsjednik Srbije.
To su za nazovi novinarku Furtulu vjerovatno heroji, iako sudski dokazani zločinci. Jer, oni su heroji i za zvaničnu četničku politiku kako u RS, tako i u Srbiji. Furtula ovdje pokušava izjednačiti “sve tri strane u sukobu” sugerirati “građanski rat” i tako promovirati separatizam Milorada Dodika. 

Furtula je samo jedan od šarafa u mašineriji četničke dreke na sudove i pravdu, zapravo jedna od njihovih malih ili velikih Goebelsa, koji su pogonsko gorivo svakom fašizmu, pa i srpskom. Ako su Srbi nevinašca, čemu tolika dreka, zašto se boje pravde pa pitanje pravde politiziraju na najprimitivniji način zamjenom teza i uz pomoć Rusa – konkretno ambasadora Ivancova. Ili, ako toliko brane Srbiju u konkretnom predmetu, ispada da im poručuju: “Niste vi, braćo Srbi počinili zločin genocida, nego mi…”, jer tako i piše u prvostepenoj presudi na koju se podnijela aplikacija za reviziju.

U interviewu Nezavisnim novinama, datom povodom dodjeljivanja priznanja novinara godine “Nikola Guzijan” – Furtula je rekla i ovo.

Citat: “Održivost BiH će, prema mom mišljenju, biti dovođena u pitanje sve do onog trenutka do kada svi ne shvate da moraju prihvatiti drugog i drugačijeg, otvarati dijalog, ne nametati svoju volju i svoj cilj, već uvažiti i potrebe ljudi koji ne misle isto. Smatram da ovo mora biti zemlja po mjeri svih ljudi koji u njoj žive. Ja sam čovjek koji živi po principu “poštujem sebe i poštujem druge”.
Komentar:  Očito je da Vanja Furtula pripada četničkom taboru koja dovodi u pitanje opstojnost države Bosne i Hercegovine ne zbog toga što to ne može biti zemlja po mjeri svih njenih građana, nego zemlja po mjeri genocidnih četnika čije zločine ne bi smjeli spominjati, jer, zaboga, prošlo je 18 godina od tada, kako reče Novaković u emisiji. Okanimo se pravde, ko živ ko mrtav, bilo pa prošlo, gradimo dijalog i dobre odnose, po mjeri četnika. Sudski dokazan počinitelj genocida i svi oni koji su počinili genocid a nisu kažnjeni, oni koji se ne odriču genocidnih stečevina i koji ga ne priznaju, su zaista drugi i drugačiji i s njima ne može biti dijaloga. Dotična Furtula skače sebi u stomak kada kaže da poštuje druge i drugačije – ali jasno, pod uvjetom da se drugi i drugačiji mire sa genocidom i nepravdom.
Ne mora ona čak ni poštovati druge i drugačije, ali morala bi poštovati pravo drugih i drugačijih da svoje pravo dokažu na sudu, posebno na Međunarodnom sudu pravde o ulozi Srbije u genocidu u Bosni.
Razlog: nad drugim i drugačijim je počinjen genocid.
Drugi i drugačiji su trebali nestati sa ovih prostora, a ako su slučajno opstali, onda su građani desetog reda čijeg predstavnika, inače bivšeg zatočenika srpskih koncentracionih logora, potpredsjednika tzv. RS ona ne smatra ni približno sebi ravnim.
Ali, šta očekivati od osobe, javnog djelatnika, Dodikovog megafona, svađaliće, osobe koja ne poštuje istinu, nego da učestvuje u dreci koja se nadiže na pravdu.
Da Ramiz Salikić imalo drži do sebe, u ovu emisiju nije trebao ni doći jer je sa Furtulom već imao gorko iskustvo. Ali, kad je već došao, trebao ju je napustiti nakon prvog Furtulnog ispada i vrijeđanja žrtava genocida jer su drugi i drugačiji.
Ali, i Salkić je imao zaduženje, kao i Furtula. Salkić je morao reći to što je pokušao reći jer je tako tražio B. Izetbegović. Furtula je nastupila prostački, neprofesionalno, jednostrano i po mjeri koju je njenom mišljenju skrojio Dodik
U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH” koja broji oko 65.000 čanova

1. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

2. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

3. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad insistira da ga se ovako predstavi)

Kako često znam ispod mojih tekstova napisati, Milan mostarski Sarajlija, čime želim naglasiti da u tome ima dosta simbolike, koju mnogi čitaoci i nisu upoznali.

Istina je, da sam rođeni Sarajlija, sa Vratnika i neposredne blizine, kuća mi je tik uz Jajce kasarnu.Tačno sa mjesta, odakle njemački oficir pokazuje svome drugom kolegi, pokazujući panoramu Sarajeva, koja je idealna sa ovoga položaja, govoreći mu;  „ Das ist Valter „ u mome omiljenom filmu, prijatelja i scenariste Hajrudina Šibe Krvavca. Ovo mjesto njihovog položaja je upravo i prostor moga rođenja, djetinjstva i odrastanja, tako su mi se svakog puta, a film sam gledao 16 puta, u meni se bude emocije i sjećanja na te trenutke i poglede.

Istina je, da silne okupatorske snage, nisu mogli stati u kraj  Sarajevskoj ilegali i dočepati se tog Valtera, kojeg su silno želili uhvatiti.Z a nas, građane Sarajeva, Valter je bila herojska figura, nama poznata, koja se , upravo, nalazila na čelu ilegalnog pokreta, koji je djelovao za odbranu grada Sarajeva.

Međutim, drugu polovinu svoga životnog i radnog vijeka, ja sam građanin grada Mostara, te bi se svaki neupućeni čitalac priupitao, kakve li to ima veze sa sarajevskim Valterom?

Upravo, mi Mostarci imamo,  ja lično i ostali i svoga mostarskog Valtera.

Kao građanin ovoga grada, ne i rođeni, ali imam pravo da koristim i rođenje mojih unuka u ovom gradu, da kažem da sam svojim trudom, znanjem i ljubavlju, u kontinuitetu, već godinama, zavolio ovaj grad, njegove ljepote i njihovu mostarsku ljudsku dušu. Dakle i ja sam Mostarac, ali sa malo objektivnijim pogledima, saznajnima i rasuđivanjima, od njih, kako znaju često deklarisati sebe, kao rođeni Mostarci. U periodu poslije dvostruke agresije na ovaj grad i njegove građane, sa istoka i sa zapada, znajući, šta nam se to sve dešavalo i vrapcima na granama znano, a istorija će to svakako smjestiti u svoje arhive, upravo, zapisano iz pera živih sudionika, kakav sam i lično, jedan od tih.

Upravo, u postdejtonskom periodu, godine 1996. je vrijeme i održavanja prvih izbora građana Mostara za njegovo Gradsko vijeće. To je vrijeme odrednice i nastajanja, moje sopstvene golgote i pokušaja likvidacije od strane nacionalističkih, neofašističkih i ustaških elemenata, pod okriljem, uz nalog njihove stranke HDZ-a, te njihovih doglavnika iz scenarija agresorskih nakana Poglavnika Franje, koji istina nisu uspjeli, uspostaviti svoj „ stolni „ grad Mostar, u genocidnoj tvorevini, fantazirajućoj Herceg-Bosni.Upravo ono što nisu uspjeli ostvariti u agresorskoj namjeri, sa oružjem, tenkovima i progonima ovih nedužnih građana, Bošnjaka i Srba, pokušali su u tzv. mirnodobskim prilikama u post-dejtonskom Mostaru realizirati.

S obzirom da sam kao građanin ovoga grada srpske nacionalnosti, kao normalan i miran građanin, živio u svome domu, u poznatom naselju DUM, u ulici Petra Drapšina 41 ( sada je ulica sa nekim ustaškim imenom), te od 1994. godine radio kao profesor elektrotehnike u školi na zapadnoj strani, sa prvim izborima našao sam se, po pozivu mojih prijatelja sa istočne strane grada, na listi građanja „ Za jedinstveni Mostar „, koju je upravo predvodio moj i naš Valter, gradonačelnik, Safet Oručević, koja je i pobjedila protukandidate sa liste HDZ-a.Tada sam, kao najstariji izabrani vijećnik sa liste „ Za jedinstveni Mostar ” prema Statutu trebao održati i predsjedavati i prvoj konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća. Iako iskusni društveno-politički radnik iz prošlog sistema, u funkciji parlamentarca i Republičke skupštine Bosne i Hercegovine i Savezne skupštine  Jugoslavije, u periodu 1986-1990 god. Nisam mnogo ni razmišljao, niti sam bio svjestan istinite činjenice da je u ambijentu moga življenja i djelovanja, tj. u zapadnom dijelu grada, bilo bogohulno i opasno i razmišljati, a kamo li nešto djelovati za jedinstveni Mostar.

Od ovoga trenutka i ovim činom i započinje moja životna golgota, sa pokušajima likvidacije i progona sa zapadne na istočnu stranu grada, okupacijom i pljačkom moga stana od nekih Miličevića, te konačno trajnim izgonom iz firme “Aluminij” u kojoj sam bio od kamena-temeljca, gradio kao stručnjak i docnije bio u proizvodnji. Konkretna parola u grafitu, na prilazima u firmu, pisalo je ; „ Srbima i psima ulaz zabranjen „  dovoljno je ilustrativno govorila o nacionalističkoj, profašističkoj i ustaškoj diskriminaciji za radnike nehrvate.

Upravo je te godine, čovjek, rođeni Mostarac, koji voli svoj grad i srcem i dušom, veliki patriota ove zemlje, vizionar i još veći strateg, stupio na scenu, poput moga Sarajevskog Valtera, te svojim scenarijem i sopstvenom strategijom djelovanja, u mnogome doprinio stvaranju takve jedinstvene liste i rezultatu njene pobjede za Gradsko vijeće. Bio je to svakako, gradonačelnik Safet Oručević, koji je svakako postao i ostao i moj i naš, brojnih Mostaraca, dokazani i neprevaziđeni Valter, našega doba i mostarskog podneblja.

Kada mi je lično, poslije 20 godina naše borbe za ovaj grad da ostane jedinstven i da bude grad ravnopravnih njegovih građana i naroda, ponudio da sve ove događaje opišem i da izdam i svoju prvu knjigu, bez razmišljanja sam prihvatio. Knjige su u dva toma, iako im je jedna zajednička sadržajna nit, prva PROGNANIK U SVOME  GRADU i druga PISMA SA NERETVE. S obzirom da je institucija ; „ Centar za mir i multietničku saradnju „ kojoj je na čelu, upravo gospodin Safet Oručević, preuzela obaveze svoje izdavačke djelatnosti, to nisam imao nikakvih finansijskih poteškoća u izdavanju, moje  knjige u dva toma. Svoje recenzije ovih knjiga uradili su znani ljudi od  dobre riječi i pera, književnik prof. dr. Ibrahim Kajan,  mr. sci, Gradimir Gojer, dramaturg i književnik, poznati i priznati publicista „ Oslobođenja „ Gojko Berić i prof. dr. Dragan Markovina, književnik.

Evo, upravo, sinoć u gradu na Neretvi, u hotelu “Bristol” je izvršena promocija mojih knjiga, uz prigodno i masovno druženje sa građanima grada i mojim promotorima, prof. dr. Ibrahimom Kajanom, književnikom, profesoricom Jasminom Demirović, inače piscem brojnih romana, uz ulogu moderatora kulturnog i pozorišnog djelatnika Seada Đulića.

Iz  „ Centra za mir i multietničku saradnju „ čiji je direktor upravo gospodin Safet Oručević, stiže nam slijedeće pismo :/ citiram /  

„ U najtežim vremenima grada Mostara, Milan Jovičić je branio čast kosmopolitskog  Mostara , kao izabrani vijećnik Liste za jedinstveni Mostar, branio i odbranio prava građana srpske nacionalnosti i kada su po gradu padale “srpske” granate . Milan je hrabro dizao glas za svakog Mostarca bez obzira na nacionalnost.
Milan je napisao ove dvije knjige, a Centar za mir je sačuvao (i objaviti ćemo) sjećanja na mnoge dobre stvari koje je uradio, a nije ih zapisao samo iz svoje skromnosti.
Danas se u naš voljeni grad vraća sve više građana srpske nacionalnosti i to budi nadu da će grad nekad ponovo svijetliti svojim multietničkim sjajem. Milan je bio jedan od njih koji im je moralno sačuvao i odbranio ta prava u najtežim vremenima.
Milan je naš član i dobitnik nagrade  „ MIMAR MIRA „

Danas, 23. februara 2017.  godine, na promociji mojih knjiga, nije se pojavio, moj i naš poštovani Safet Oručević, radi zdravstvenih razloga, ali je poslao slijedeću poruku, sa molbom da se ista pročita;

Poštovani Milane,

Iz zdravstvenih razloga nisam mogao večeras doći da prisustvujem promociji tvojih knjiga. Sretan sam, kao i mnogobrojni Mostarci, da je na ovaj način i objavljen dio tvog ogromnog angažmana, u borbi za naš grad Mostar.U najtežim vremenima, branio si čast kosmopolitskog Mostara. Kao izabrani vijećnik Liste za jedinstveni Mostar, branio si i odbranio prava građana srpske nacionalnosti i kada su po gradu padale granate, sa svih okolnih brda…Hrabro si dizao glas, rizikujući i svoj život, za svakog Mostarca, bez obzira na nacionalnost. Danas se u naš voljeni grad vraća sve više građana srpske nacionalnosti i to budi nadu da će grad nekad ponovo svijetliti svojim multietničkim sjajem. Ti si, Milane, bio jedan od njih, koji im je moralno sačuvao i odbranio ta prava, u najtežim vremenima…Sa ogromnim zadovoljstvom smo ti dodijelili nagradu „ MIMAR MIRA „.

Danas, u trenutku kada je u našoj zemlji i našem gradu i dalje velika politička kriza, takvi kao ti će i dalje biti potrebni u odbrani zajedničkog grada i zajedničke Bosne i Hercegovine…“/ Safet Oručević, Sarajevo,23.feb.2017. godine /.

Istina je da je brojna posjeta građana i sala u cjelosti popunjena, mnogo toga prijatnog mi lično upriličila, ali mi veliki nedostatak bio, rekao bih žal i tuga, da se ove večeri sa nama nije našoj i moj, naš Safa, Mostarski Valter.

U svojoj besjedi jasno sam i glasno poručio mojim „ rođenim „ Mostarcima da ne mogu više voliti ovaj grad i od mene, Milana, mostarskog Sarajlije, to im ne bi dozvolili ni moji unuci, koji su „ rođeni“ , kao isvi oni, ali da trebaju znati da su odlaskom iz našeg Safe iz Grada u Sarajevo, kola krenula nizbrdo, te da su naše vladajuće retrogardne strukture pokušale i 2017. godine da dijele naš grad i da razbijaju naše jedinstvo.Međutim, mnogi od njih i večeras prisutnih na promociji i mnogi drugi građani nisu bili dovoljno svjesni da se ponovo pojavila sjena i duh našeg Valtera, našeg Safe, koji je opet putem institucije Centra za mir, digao svoj glas i prezentirao pogodnu  formulu rješenja statusa grada i izbornog procesa za Gradsko vijeće. U mnogome je pomogao i predstavnicima mostarskih Srba da formuliraju i svoje slične stavove, koje bi njihovi parlamentarci mogli zastupati i braniti. I pored izdaje njihovog mentora,  guslara iz  Laktaša,  inače velikog pajdaša i orguljaša iz mostarskih Bara, prijedlog nije prihvaćen, ali su se ipak mnogi zbunili i stopirali su svoje trenutne  zamisli u brzom provođenju svojih podjela u Gradu. U svakom slučaju, bolji je i status mirovanja, do nekih boljih prilika i okolnosti, već zamišljena realizacija, njihovih suludih nakana.

Neka nam još dugo i dugo živi i da bude uz nas, moj i naš Safa, Mostarski Valter !

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

JAHAČI APOKALIPSE OPET JAŠU

Posted: 24. Februar 2017. in Intervjui

jahaci-apokalipse

ČETIRI JAHAČA APOKALIPSE OPET JAŠU DA POHARAJU I POKORE BOSNU NAŠU

Zahtjev BiH Haškom sudu  za reviziju presude protv Srbije i C. Gore za agresiju i genocid digao je na noge sve one koji u Srbiji i Rs nose, podržavaju,  servisiraju i potstiču nasljeđeni i duboko ukorjenjeni fašistički režim Slobodana Miloševića,  ugrađen u ključne  poluge vlasti. Pod udarom sve izvjesnije pravde i istine, pozvane da potsjeti svijet na zbivanja u BiH devedsetih godina prošlog vijeka i novim dokazima i činjenicama  ukaže na izvršioce agresije na BIH i počinioce genocida nad Bošnijacima, na tankom Haškom ledu našao se lažni imidž  i nametnuti ego Srbije i entitetska karikatura genocidne Rs sa vladajućim garniturama koje 20 i kusur postejtonskih godina ruše BiH državu,  prave razdor i šire mržnju među narodima  BiH. Prije svega BiHse pokušava uskratiti pravo na reviziju Haške presude i osporava  se legitimitet pravnom  zastupniku BiH  Sakibu Softiću. To je nakon više različitih pokušaja danas ponovno pokušao Predsjedavajući Predsjedništva  Ivanić sazvajući vanrednu sjednicu Predsjedništva, koja je prekinuta, ustvari nije ni održana.  Sastao se i PIK sa ambasadorima zemalja koje čine sastavni dio vijeća i oglasio sa saopštenjem kojim sve strane  poziva na saradnju i kompromis. Uzdrmani izvšioci zločina, njihovi sponzori i potsrekači, osjetili su da im se trese i izmiče do sada sigurno tlo pod nogama, koje su  im aktivno servisirali mešetari međunarodne zajkednice . Uznemireni  i zaplašeni,  u zločinačkom zanosu i objesti,  jahači apokalipse su spremni da opet jašu, ruše istinoljublje i pravdu, razore multietničko biće BiH  i Balkan zaviju crno. Jučer  u Beogradu smo imali priliku  opet  vidjeti četiri obijesna  jahača apokalipse spremna da ponovno jašu na Bosnu našu.

Opet se kreće iz Beograda

Prema  informacijama koje stižu iz Haga, Ekspertni tim BiH koji čine pravnik Sakib Softić , američki profesor  prava David Scheffer i holandski advokat Phona van den Biesena danas su Haškom sudu u ime države Bih i žtrtava srpskog genocida  predali zahtjev za reviziju tužbe protiv Srbije za agresiju i genocid. Presudom donesenom 26.2. 2007. prada je ostala uskraćena  i žrtve nezadovoljne.

Revizija presude protiv Srbije i C.Gore za agresiju i genocid, bez obzira na njen ishod,  je jedini put do pune istine i  posljednja linija odbrane nezavisne  i suverene države BiH. Ako srpski i hrvatski agresori, koji i dalje nastupaju dva protiv jednoga, probiju i tu barijeru, podjela BiH mogla bi ostati samo pitanje vremena.  A ukoliko  se to dogodi, onda je sve što se na ovom svijetu smatra svetim i neprikosnovenim do kraja upitno.  Pri tom ne smijemo  zaboraviti da je u Rs uz podršku Srbije agresija nastavljena mirnodopskim sredstvima i da traje do današnjih dana, da  u proteklih dvadeset godina od vremena agresije agresori nisu ničim pokazali da se kaju i traže oproštaj, već su nasuprot tome nastavili  vrijeđati žrtve agresije i genocida,  negirati zločine, počinioce najtežih zločina proglašavati nacionalnim herojima, nagrađivati ih i odlikovati i sa najodgovornijim od njih usko  sarađivati.

Displaying

Koraci koje dobro poznajemo

Već  par stoljeća Bosnom i Hercegovinom jašu i pobjednički barjak nose jahači apokalipse. Donose bol, razaranja i smrt. Tresu Balkan i prijete miru u Evropi. Dolaze nam iz najbližeg susjedstva ili se rađaju kao ljuta  guja u našim njedrima  i odgajaju na našem  tlu. Do jučer smo ih gledali u Miloševiću,  Tuđmanu, Karadžiću, Mladiću… Neko ih danas vidi u Izetbegoviću, Dodiku,Ivaniću, Ćoviću ,Ljubiću… neko u Šešelju, Nikoliću , Vučiću, Dačiću… Sa njima i među njima bilo je i evropskih državnika, lidera EU, a ovih dana pridružio im se i američki diplomata Jonathan Moor.  U posljednjoj beogradskoj verziji  predstavio nam se  kvartet  Nikolić, Vučić, Ivanić, Dodik,  ohrabren sponzorstvom Rusije i perfidno podržan od ljigavih  hrvatskih separatista  Čovića, Ljubića. I dok  oni odmaraju ili odu umjesto njih  nastupaju njihovi rezervni  jahači  ili neki  novi…u tenkovima ,migovima, sa  topovima, u streljačkim strojevima. Devedesetih godina prošlog vijeka Bogovima MZ i EU prinijeli su kao žrtvu  Prijedor,  Srebrenicu …, a ovih mjeseci i dana na lomači apokalipse su država BiH, njena istina i pravda,  njen suverenitet  i  teritorijalni integritet  i protagonisti  istine i pravde  -žrtve i porodice žrtava,  bosanske patriote, rodoljubi  i branitelji  njene  slobode i nezavisnosti.

Na Bosnu našu četiri jahača apokalipse opet  spremo jašu.  Nekad sami, nekad po dvojica, katkad trojica a sada sva četvorica…zajedno jašu na Bosnu našu. Donose bol, razaranmja i smrt. Da sve razore što u Bosni  život i dobrobit daje, da  smaknu, odnesu, sebi  namaknu.  Dvojac  Čović – Dodik  u kvartetu sa Vućićem i Nikolićem s jedne i  Lubićem i Tuđmanovim potomcima s druge starne granica, zidova i obala…

Srbi imaju pravo na genocid ?!

Smije li se i može li se ovo dogoditi igdje osim u BiH, srcu Evrope, na Balkanu,  u 21. stoljeću – da Srbija i Srbi, svi koji su u vlasti, na bilo kojim funkcijama, u bilo kojoj partiji,  malte ne bez izuzetka,  opravdavaju i brane  pravo na agresiju, pravo na  zatvaranje u logore, silovanje, ubijanje i istrebljenje nedužnih, pravo na  genocid nad Bošnjacima? Da li u ime morala koji se  sramno kao guba lijepi na obraz ovih i budućih generacija koje odrastaju u Srbiji i Rs ?!  Smije li se i može li se dogoditi da  pred očima cijelog svijeta, u srcu Evrope  punih 20 Dejtonskih godina  rastu i cvjetaju srpski fašizam i apartheid Rs? Smije li se i ovaj put dogoditi  kao prije 20 i kusur godina da svjetska pravda i Hag zažmire na jedno ili oba oka, opet  ostanu slijepi i nagluhi na vapaje umirućih, da smaknu  leševe nevinih Bošnjaka u bezdane savjesti, kao počinioci genocida u (ne) otkrivene  masovne grobnice  Bajine bašte, Tomašice … širom BiH ?!

Lično mislim, a  vjerujem da misle i mnogi od vas, da –  od kada je najavljeno podnošenje zahtjeva za  reviziju presude protiv Srbije za agresiju i genocid – organizovaniji i silovitiji napad na Bosnu i Bošnjake, kakav se događa ovih dana i intenzivira iz „kuće Mira“ u Beogradu, nije bio ni u vrijeme ratnih dejstava  u periodu 92-95. g prošlog vijeka. Sa  kojim argumentima i kakvim moralnim pravom  se može  pravdati najveći zločin počinjen u Evropi na kraju XX stoljeća?  Može samo u ime novog  genocida!!!

Čuvaj se Evropo!  Svojiim ćutanjerm i pasivnim odnosom dozvolila si i pomogla srpskom agresoru  da pobije što je pobio, siluje desetine hiljada  Bošnjakinja, protjera u svijet sa njihovih ognjišta  1,300.000 Bošnjaka, izvrši etničko čišćenje na pola bh teritorija, uspostavi i ojača genocidom stvorenu i na genocidu zasnovanu genocidnu Rs i sada izvršiocima genocida  omogućujete da  završe istrebljenje Bošnjaka i ohrabrujete ih za novi genocid.  Osvijesti se i vrati Evropo na pravi put. Pogledaj istini u oči. Prestani  podržavati srpske agresorske fašističke vlasti  Srbije i geniocidni režim Rs. Uskratite im svaku vrstu podrške i pomoći dok se ne odreknu osvajačkih pretenzija.  Ne tražite od žrtve kompromis sa zločincom. Ukinute Rs  i Srbiju vratite u njene prirodne granice. Primite BiH u EU bez uslovljavanja i dodatnih zahtjeva. Ne dozvolite rađanje i odgajanje novih izroda tipa Miloševića, Dodika,  Nikolića, Vučića, Dačića… Zaustavite i onemogućite  jahače apokalipse da Bosnom siju strah i smrt!

Genocidni pohodi jahača apokalipse

U posljednjih par stoljeća muslimani Balkana, posebno Bosne i Hercegovine i C. Gore, dijelom i Sandžaka padali su kao snoplje pod naletom jahača apokalipse, koji su dolazili sa Istoka i Zapada, sa ciljem da unište muslimane –  Bošnjake i zaposjednu njihov teritorij. Svi genocidi su vršeni po strategiji katoličke i  doktrini srpske pravoslavne crkve. Srpsko- Crnogorski osvajači od početka 17. stoljeća do danas kontinuirano vrše fizičko, duhovno istrebljenje i uništenje Bošnjaka po doktrini srpske pravoslavne crkve . U tom peridu nad Bošnjacima je počinjeno 10 genocida. U svakom od tih genocida desetine i stotine hjiljada Bošnjaka je ubijeno ili protjerano. Iz Beograda, Šapca, Užica, Sokola, Niša, Pirota, Vranja… su protjerani muslimani, koji su u njima bili većinsko stanovništvo. U njima su uništene sve džamije, bezistani, hanovi, tekije, turbeta, medrese, biblioteke…

  1. Prvi genocid se dogodio poslije Velikog Bečkog rata 1693- 1699.g. koji se vodio između Austro-Ugarske i Turske, u kojem su  Turci izgubili  posjede Slavonije, Like, Krbave, Dalmacije, Boke- Kotorske, iz kojih su muslimani silom pokršteni ili protjerani, a njihovi vjerski i kulturni objekti uništeni.
  2. Na Badnje verče 1711. na prostorima C. Gore po Njegoševom geslu „Ožariće na ravnom, Cetinju- zaudara zemlja Muhamedom!“ provedena je  „Istraga poturica“  u kojoj je ubijeno 1.000 muslimana. Njegoševe stihove u “Gorskom vijencu“  o ovom genocidnom „herojstvu“ nad Bošnjacima su sve generacije Titove Jugoslavije morale učiti napamet.
  3. Treći genocid nad Bošnjacima dogodio se 1804 – 1820.  pod motom „Generalno trebljenje Turaka- muslimana”, u kojem su Karađorđevi ustanici samo u Sjenici ubili 5.000 staraca, žena i djece.
  4. Godine 1833.g.  Srbija je dobila status vazalne autonomne kneževine unutar Otomanskog carstva. Tada su Bošnjaci iz Beograda, Užica, Sokola, Šapca… protjerani u Bosnu –  Bosanski Šamac, Orašje…
  5. Kada je Berlinskim kongresom 1878. Srbija dobila nezavisnost i proširila teritorij na Niški, Toplički, Vranjski okug, nastavila je s progonom muslimana Niša, Pirota, Vranja, Beograda, Šapca, Užica.. Npr.  1876. u Nikšiću su muslimani činili 98% stanovništva a tri godine kasnije su svi protjerani u Sandžak, Tursku (Anadoliju), Albaniju, Kosovo. Za 16 godina od 1862 do 1878.  u Beogradu, Nišu, Prokuplju, Pirotu, Kuršumliji… uništeno je na stotine džamija, sahat-kula, hanova, bezistana…
  6. Nakon Austro-ugarske okupacije BiH bošnjačka populacija je smanjena za 7% progonom  Bošnjaka u Sanžak, Kosovo, Makedoniju…
  7. Sedmi genocid je počinjen nad bošnjacima Sandžaka i C.Gore. Počeo je prekrštanjem muslimana Plava i Gusinja, a svi koji su odbili primiti kršćanstvo pobijeni su. Za 10 dana prekršteno je 12.500 muslimana. Grupa od 850 je u bukagijama odvedena u Andrijevicu i streljana.
  8. Osmi genocid se dogodio osnivanjem Kraljevine SHS, a trajao je od 1919 do 1941.godine. Stradali su Bošnjaci Sandžaka i Hercegovine, a u Plavsko-Gusinjskom kraju  nakon nasilnog prekštavanja ubijena je grupa od 450 odabranih. U Bijelom polju i Šehovićima je 7.11.1924. ubijeno 2.500 muslimana, a tokom 1925. u Tursku je iseljeno 50.000.
  9. Deveti genocid nad Bošnjacima dogodio se tokom II Svjetskog rata od 1941 do 1945.g. Stradali su Bošnjaci: Foče, Ćajnića,Goražda, Višegrada, Vlasenice, Srebrenice, Rogatice, u kojima je ubijeno više desetina hiljada Bošnjaka, a preživjeli su prebjegli u Sarajevo, Visoko, Mostar, B.Luku, Bos.Gradišku, Tuzlu, Brčko, Gradačac. Početkom 1943.  stradali su Bošnjaci Ljubinja, Autovca, Bileće, Kulen Vakufa, Koraja, Višegrada, Rogatice, Goražda,  Ćajnića, Vlasenice, Srebrenice, Nevesinja , Foče, Prozora, Jablanice, Pljevlja, Ustikoline. Ubijeno je 103.000 Bošnjaka.
  10. Agresijom Srbije i C.Gore a potom  i Hrvatske na BiH od 1992 -1995 ubijeno je 220.000 a protjerano preko 1, 3 miliona Bošnjaka, u cilju stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske. Bošnjaci su se prvi put vojno-organizovano suprostavili agresiji, ali su spriječeni da poraze agresore. Nepravednim Dejtonskim ugovorom državi BiH je oduzet status Republike, ukinut zakoniti ustav RBiH a nametnutim Dejtonskim ugovorom država podjeljena na dva entiteta, od kojih je jedan genocidna Rs. I nakon ovog genocida počinioci  genocida su nagrađeni instalranjem genocidne Rs na 49% bh teritorija.

Osvajačka srpska strategija za stvaranje Velike Srbije do Karlobaga i Virovitice sadržana je u nizu strateških dokumenata, počev od Kosovskog mita, preko Garašaninovog Načertanija, do četničke ideologije i Memoranduma SANU  koji su osvajačkoj genocidnoj ideologiju dali ideološku i duhovnu osnovu, koja im je i danas glavna pokretačka snaga.

Međunarodna zajednica na popravnom ispitu

Revizijom presude donesene 26.2.  2007. godine, kojom je Srbija proglašena odgovornom što nije spriječila genocid a ne zato što ga je počinila nad Bošnjacima  u BiH, Međunarodna zajednica oličena kroz Haški sud, našla se na popravnom ispitu- dobila priliku da okaje teški  grijeh prema žrtvama genocida i popravi  svoju veliku posljedičnu grešku. Gorka i teška  istina koja svjetsko javno mjenje proganja svih ovih posljednjih 10 godina,  ponovno udara na svijest, savjest i odgovornost najviše sudske instance u svijetu. Odgovornost na Haškom sudu je ogromna i veoma posljedična.

Pri  reviziji presude BiH protiv Srbije i C. Gore za agresiju i genocid prva stvar koju bi Haški sud morao da vidi, a koju prije 20 godina nije htio ili nije smio vidjeti, pred kojom je žmirio na jedno ili oba oka, je da su Srbija i C. Gora izvršile agresiju na BiH i na njenom širem području počinile genocid nad Bošnjacima, posebno bolno i  jezivio  u Prijedoru,  Podrinju, Srebrenici i, radi čega  moraju biti osuđen i kažnjeni. Svi u BiH, svi u Srbiji i Hrvatskoj, skoro svi na Balkanu, a mnogi  u Evropi i svijetu pouzdano znaju, a znali su i prije dva desetljeća , da je agresiju i genocide u BiH počinila Srbija sa Srbima u BiH. Počinile su ih regularne snage Srbije, pripadnici bivše JNA, Škorpioni… U mom gradu pripadnik JNA  u uniformi JNA je iz čista mira, pred svjedocima,  bez ikakva povoda  pucao u glavu svom sugrađaninju, samo za to što je bio musliman.  To je istina čista i nepobitna  ko sunce, koju su  uz hiljade izjava svjedoka, na hiljade  pisanih dokumenata, na hiljade otkrivenih masovnih grobnica, potvrdili brojni pojedinačni sudski procesi protiv individualnih zločinaca i zločinaca udruženog zločinačkog poduhvata,  počev od procesa Miloševiću, do ovih koji se tretiraju kao posljednji Karadžiću i Mladiću.

Na osnovu dosadašnjeg iskustva iz rada Haškog suda Bošnjačka strana nema puno osnovanih razloga  vjerovati u potpuno pravedan pristup, jer je više puta bila iznevjerena presudama koje su bile više političke nego pravne prirode, pa se ni u ovom slučaju i u ovim okoklnostima ne može očekivati previše.

Kao odgovor na zahtjeve Bošnjaka da se dođe do istine i pravde,  bez koje se ne ide naprijed, srpski  fašisti  i hrvatski separatisti na sve načine pokušavaju Bošnjake podrediti  svojim isključivim interesima  podmeću  im kukavičije jaje,  optužuju ih za izazivanje krize  i  upućuju prijetnje koje nas vraćaju u devedesete godine prošlog vijeka. Bošnjaci nikad  nisu tvrdili da je BiH samo bošnjačka zemlja, niti su svojatali bilo koji dio bh teritorija kao samo svoj, već su uvijek poštovali svoje susjede i  težili unaprediti komšijski život, dok su Srbi i Hrvati vođeni  bolesnim ambicijama svojih vođa i ranije činili a pokušavaju  i danas da odvoje dijelove BiH kao samo  svoj terorij sa svojim neprikosnovenim pravom.  Za razliku od njih najveći broj Bošnjaka  uvijek  je bio i danas je za jedinstvenu, zajedničku multietničku BiH, kao zajednicu svih njenih naroda i građana, u kojoj bi  svi imali  jedanke dužnost i  jednaka prava.

Mnogi  odgovorni političari, iz različitih partija i naroda, pokušavaju reći da je za agresiju i genocide nad Bošnjacima kriva  samo ona Srbija iz 90-tih godina prošlog vijeka, što nije tačno. Kriva je i ova Srbija danas, jer  podržava genocidnu Rs, stoji  iza svega  i podržava sve što je počinila Srbija iz Miloševićeva doba, pa pravi i korake dalje, usko  sarađuje sa ratnim zločincima, nagrađuje ih i učestvuje u obilježavanju krvavih jubileja, koji su odnijeli na hiljade nevinih bošnjačkih života.

Ovaj put se Međunarodna  zajednica  svojom voljom ili silom prilika našla na popravnom ispitu, možda najvažnijem u histioriji postojanja pravde i međunarodnog  pravosuđa. Na Međunarodnoj zajednici  u BiH  predstavljenoj  sa OHR, Vijećom za implementaciju mira  i g.  Inskom  i  na MZ  zastupljenoj Međunarodnim sudom pravde u Hagu  je da pročuju , progledaju  i poprave ono što su 21 godinu nosili i nose na svojoj  nečistoj savjesti.  Da osude Srbiju za agresiju i genocide počinjene  92-95.  nad Bošnjacima  širom BiH, posebno  nemilosrdno i drastično u Podrinju i Srebrenici, i izreknu joj sankcije koje zaslužuje. Na MZ  je  isto tako , da bez odlaganje i čekanja, u četvorki  koja je krenula iz “kuće mira“ u Beogradu, prepozna četvoricu jahača apokalipse  i zaustavi ih u pokušaju da počine novi  12-ti genociud nad Bošnjacima.

Ako zahtjev BiH za reviziju Haške presude bude uredno prihvaćen i  procesiran stvoriće se pretpostavke da se sazna  puna istina o najvećem zločinu koji se dogodio u BiH, srcu Evrope, na pragu 21. stoljeća, a ako zahtjev BiH za reviziju presude bude zaustavljen  i odbijen  vratiće se kao bumerang,  i to prije svega onima koji su ga odbili. Kad- tad stići će ih izgovorene i neizgovorene kletve iz hiljada bosanskih mezara u kojima leže nevine žrtve srpskog genocida i suze Srebreničkih, Prijedorskih…  i drugih majki koje i danas u iskopinama masovnih grobnica posijanih širom Bosne traže svoje najmilije da ih dostojno isprate na onaj bolji svijet.

U Burlingtonu, 23. Februara 2017

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

enver-bukicIz Ljubljane je danas stigla tužna vijest: Enver Bukić, poznati banjalučki i bh. šahovski velemajstor, napustio je ovaj svijet u 80. godini života, nakon duge i teške bolesti. Izgubio je naš Enver posljednju bitku za ovozemaljski život. Budući da sam ga lično poznavao, ostat će mi upamćen kao čovjek sa blagom naravi te odmjerenim i otmjenim držanjem. Potječe iz poznate banjalučke familije Bukić čiji korjeni u našem gradu datiraju još iz vremena od prije 300 godina.
Za širu banjalučku, bh. i ex-yu javnost njegovo ime i prezime se veže za svijet šaha u kojem je postao poznat ne samo u bivšoj SFRJ, nego i u Evropi i svijetu. Iz njegovog osebujnog šahovskog opusa izdvajam najvažnije momente: da je 1964. godine stekao titulu internacionalnog majstora, a 1976. titulu šahovskog velemajstora FIDE, pa je po tome ušao u anale kao prvi Bošnjak sa tom titulom, a drugi u Banja Luci (nakon Milana Vukića); 1963. godine je bio član studentske reprezentacije Jugoslavije koja je na Olimpijadi u Budvi osvojila srebrnu medalju….
 
Dakle, Enver Bukić je zadužio Banja Luku jer je svojim uspjesima u toj drevnoj igri kojom se bavio tokom svoga života, doprinjeo da i Banja Luka bude prepoznatljiva u Evropi i svijetu.
 
Lično ću gajiti trajne uspomene na njegov blagi lik i mirnoću kojom je naprosto plijenio.
 
Neka njegova duša nađe svoj smiraj u lijepome Džennetu, a supruzi Veri te kćerkama Anesi i Darji želim puno strpljenja o ovim, za njih teškim trenucima.
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1
bh-pobunjenici-u-beogradu
Mnogi su očekivali da će se danas u Beogradu desiti “čudo”, odnosno da će Aleksandar Vučić prizemljiti pobunjene bosanske Srbe iz ovog vremena, oličene u Mladenu Ivaniću i Miloradu Dodiku i da će “spustiti tenzije”, kako su čak i neki “eminentni” bh. novinari najavljivali jer se Vučić, pri prvoj reakciji na vijest da će aplikacija za reviziju presude biti podnešena, po njima, ponašao “državnički”. Nakon što su dvojica pobunjenika išli po svoje mišljenje u Beograd i nakon izjava Vučića i Nikolića (izjave ove druge dvojice su nebitne) postaje definitivno jasno da od očekivanog “spuštanja tenzija” i “državničkog” ponašanja Aleksandra Vučića nema ništa. Srbija ostaje zaglibljena u svom velikom glibu u kojeg se sama uvalila ranih 90-tih, kada i dalje laže sebe i druge, odnosno kada još nije spremna da se suoči sa istinom i pravdom. Oni svojim jeftinim politikantstvom i upornom, ali za njih (pa i za region) pogubnom nacionalističkom retorikom skrivaju istinu o zločinima koje su počinili u BiH i drugdje pod tepih, održavajući pri tom već dva stoljeća neslavnu ulogu epicentra nestabilnosti na Balkanu. Mogao bih do prekosutra redati historijske činjenice da potkrijepim gore izrečenu tezu, ali nije to svrha ovog osvrta niti je to sada potrebno.
   Stav službene Srbije prema najavi BiH da će se podnijeti aplikacija za reviziju presude od 26. februara 2007. niti je državnički, niti je dobronamjeran, kako prema susjednoj BiH i Srbima u njoj, tako niti prema vlastitoj državi jer i sadašnji njen režim očigledno drži zemlju i društvo u njoj zarobljene u prošlosti i mitovima. Problem je, međutim, mnogo složeniji nego što na prvi pogled izgleda: većinsko srpsko društvo, očigledno, nije doživjelo KATARZU, a ona je uvjet broj 1 da i tzv. političke elite u toj državi budu pravi megafon takvog društva.
   Taj Vučić, po nekima “proevropski”, “moderni”, “političar s vizijom”, “državnik”.., i tako dalje, svojom izjavom nakon sastanka sa dvojicom (redovno) pobunjenih Srba iz BiH, kojom je izravno najavio pogoršanje odnosa između dvije zemlje, jasno je i nedvosmisleno pokazao da nije raščistio s prošlošću i da “vuk dlaku može da promijeni, ali ćud nikada”. Naime, jednom četnik, uvijek četnik! I tačka. Neka se niko ne zavarava, mada nisam prvi koji ovo tvrdi: današnji srbijanski režim nije odmakao od ondašnjeg Miloševićevog koji je uradio to što je uradio, kako komšijama i susjedima, tako i vlastitom narodu. Zato, ako treba, a treba (mada ne po svaku cijenu) održavati odnose sa komšijama i susjedima, oni moraju počivati na istini i pravdi, od kojih kategorija, u konkretnom slučaju, Srbija bježi. Oni izvrću teze izjavama tipa da “Bošnjaci iz Sarajeva mrze Srbe pa zato tuže Srbiju…”, što zvuči tragikomično, jer tuži se jedan režim, a ne jedan narod. Ali, ovaj režim se poistovjećuje sa tuženim pa s njim i ne treba imati odnose jer se pokazalo da su i do sada bili lažni sa strane Beograda. Ovo vjerovatno zvuči previše radikalno, ali ja ne vidim alternativu u konkretnom slučaju i s konkretnim protagonistima. Nije do nas, do njih je!
Koliko su se aktuelni bh. političari u stanju adekvatno postaviti prema i ovom posljednjem u nizu nedobrosusjedskih poteza Srbije prema BiH, druga je stvar. A pogotovo kako će se dalje odnositi prema pobunjenim bh. Srbima koji od prošlog petka guslaju (predsjednik SDS-a je poznati guslar) 
kao da je njih neko tužio, a ne neku drugu, makar i susjednu državu.
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1

wigemark

Gospodine Wigemark!

Nije prošlo više od nekoliko dana kako smo vam u paketu (vama i Jonathanu Moore-u) uputili pismo jer ste se najizravnije upleli u jedan politički i pravni proces koji se tiče jedne suverene evropske države i kada ste se drsko svrstali na stranu zemlje koja je počinila agresiju i genocid u BiH, ignorirajući pri tom pravo žrtava da legalim i legitimnim putem traže pravdu na Međunarodnom sudu pravde u Hagu, a Vi učiniste još jedan antibosansko-hercegovački potez zanemarujući prethodni zbog kojeg smo Vam pisali. Evo, sada Vam ponovo pišemo jer ste zloupotrebili svoju oficijelnu misiju u povodu posjete Zagrebu koja se desila u ponedjeljak, 20. februara o.g., odnosno jer ste se jednom svojom izjavom opet drsko umiješali u unutarnje stvari suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine,  u njen ustavno-pravni poredak. Naime, prilikom susreta sa Božom Petrovim i Andrejom Plenkovićem, predsjednikom Hrvatskog sabora i predsjednikom Vlade RH, skandalozno ste izjavili:
“Izmjena Izbornog zakona je najvažniji budući politički proces u BiH”!!!
I tu ste izjavu dali u Hrvatskoj! U državi koja je počinila agresiju na našu zemlju i koja je zbog zločinačkog projekta kojem vodi i izmjena Izbornog zakona o kojoj vi govorite, dovela do najtežih ratnih zločina od II svjetskog rata počinjenih nad našim narodom od strane agresorske Hrvatske, potpomognute domaćim izdajnicima iz reda bosanskih katolika! Podsjećamo vas da je Hrvatska zbog tog zločinačkog projekta presuđena za udruženi zločinački poduhvat, u Haškom tribunalu! Sada se vi zalažete za oživljavanje i sprovođenje tog fašističkog zločinačkog poduhvata koji je počinjen tokom agresije Hrvatske na našu državu 1993-1994! Svojim zalaganjem za izmjenu Izbornog zakona podržavate taj fašizam koji neće odvesti zasigurno nigdje drugdje do u novo krvoproliće, koncentracione logore poput Dretelja, Heliodroma i ostalih fašističkih ustaških zločinačkih mučilišta, te u novo “etničko čišćenje”!

Mi takvu vašu izjavu, zapravo, tumačimo kao Vaše pristrasno i proizvoljno tumačenje posljednje Rezolucije Evropskog parlamenta o BiH iz koje iščitavamo da ste mislili na federalizaciju F BiH, odnosno da ste na fonu projekta sljedbenika fašističke ustaške politike Dragana Čovića i njegovih sponzora iz Zagreba o III entitetu, odnosno na daljnjem komadanju dijela BiH, a samim tim i BiH kao države. Otkud Vama pravo da se u to miješate?! Otkud Vam pravo da Vi procjenjujete šta je najvažniji politički proces u BiH?! Otkud ste se zalijepili baš za taj, koji ruši državu i koji se ne bi mogao realizirati mirnim sredstvima?! Otkud Vam pravo da, zapravo, prizivate rat u našoj zemlji?! Zar niste ništa naučili iz misije Vašeg zemljaka Carla Bildta koji će ostati upamćen kao prosrpski orijentiran visoki predstavnik UN u BiH?! Ili ste i Vi dio istog scenarija skrojenog u nekim mračnim evropskim centrima moći ranih 90-tih da su nečija krvna zrnca neprihvatljiva u nekoj ukupnoj evropskoj priči?! Da budemo jasniji, poslužit ćemo se tezom jednog bh. novinara i političara koja glasi: “Evropske vrijednosti završavaju tamo gdje započinje muslimanska većina…” Igrate li i Vi tu prljavu igru? 

A sada, da Vas mi argumentirano podsjetimo šta je najvažniji politički proces u BiH, kada se već hoćete da bavite time: UKINUTI REPUBLIKU SRPSKU na osnovu presude Međunarodnog suda pravde u Hagu iz 2007. po kojoj su vojska i policija RS odgovorne za počinjeni genocid u Srebrenici. Čak ni ova revizija koja se pokreće i protiv koje ste se izjasnili, bez obzira kakav joj ishod bio, nije neophodna za realizaciju po nama najvažnijeg političkog procesa u BiH, jer ona tretira Srbiju, a ne RS kojoj je već presuđeno u prvom stepenu, ali pored koje ta genocidna tvorevina nastavlja postojati! Zašto niste sačuvali Treći Rajh kad vam fašizam ne smeta?! Tu izmjenu Izbornog zakona za koju se zalažete, kao i federalizaciju, ponudite Hrvatskoj pa neka Dubrovačka Republika ponovo oživi, a Istrom neka upravljaju Talijani. Neka se Srbi, koje su odozgo protjerali nama tokom svoje ‘Oluje’, vrate natrag i neka im Hrvatska da Republiku Kninsku Krajinu! Vidite, za Hrvatsku takvo uređenje ima daleko više smisla nego za Bosnu i Hercegovinu koja u svojoj hiljadugodišnjoj historiji NIKAD nije bila podijeljena! Onim za šta se zalažete, želite nametnuti u našoj zemlji teror manjine nad većinom, jer su Bošnjaci većinski narod, a BiH je oduvijek bila njihova matična država! Kako ne znate, ili nećete da znate, našu historiju, podsjećamo vas da do druge polovine XIX vijeka u našoj državi nije bilo ni Srba ni Hrvata. Postojali su SAMO BOŠNJACI TRI VJEROISPOVJESTI. O tome postoje brojni autentični historijski dokumenti. A to jasno dokazuje da je BiH naša matična država. Mi smo uvijek bili otvoren i tolerantan narod koji je prihvatao i poštovao sve druge i drugačije. Tako smo pod okrilje naše države primili veliki broj sefardskih Jevreja koje su protjerali španjolski križari. Nikada nismo napali ni jednu od susjednih zemalja, ali je njihov fašizam i apetiti otimanja naše teritorije uvijek kroz historiju uz agresiju na našu zemlju nosili i genocid i najstrašnije zločine koje ni jedan zdrav ljudski um ne može zamisliti! Ovo što u kontinuitetu čine Srbija i Hrvatska sve do danas, nastavak je tih istih zločinačkih pohoda na nešto što nikad nije njihovo bilo.
Predlažemo vam da federalizaciju ponudite i svojoj zemlji, Švedskoj, kao i svim ostalim zemljama EU koje se zalažu za taj zločinački projekt koji sa sobom ultimativno nosi i teror manjine nad većinom a koji se već provodi u dijelovima naše zemlje u kojima su Bošnjaci i dio bh. katolika genocidom i “etničkim čišćenjem” pretvoreni u manjinu! Predlažemo vam da taj eksperiment ‘izmjene Izbornog zakona’ koji predlažete, sprovedete u vašoj zemlji, pa da na osnovu sopstvenog iskustva tek onda to nekome drugom predlažete. Rado ćemo tada saslušati sve vaše argumente ‘ZA’ i ‘PROTIV’ koje ćete nam moći izložiti na osnovu iskustva vaše zemlje! Budući da ste taj prijedlog istakli baš na tlu Republike Hrvatske, nije li to bila zgoda da ga baš tamošnjoj, hrvatskoj Vladi predložite kao model federalizacije, te da osiguraju federalne jedinice svakom od tamošnjih manjina – talijanskoj, bošnjačkoj, srpskoj…. Jer, ta se Vlada plaho brine o bosanskim katolicima svojatajući ih kao Hrvate, dok ne brine o problemima u vlastitoj avliji. Ako neko želi nas Bosance – Bošnjake podučavati šta je dobro za nas, neka taj model prvo primijeni kod svoje kuće! Odbacujemo s gnušanjem Vašu izjavu po kojoj ćete Vi – to jeste EU, reagirati. Svjedoci smo vaših pogubnih “reagiranja” na svršene činove genocida i združenog zločinačkog pothvata. Stoga, dalje ruke od Bosne!” Vi stvarate treći entitet, a onda izjavljujete kako bi “reagirali” na stvaranje toga – da Vas podsjetimo – na zločinu utemeljenog  entiteta. Vi možete skakati sebi u trbuh koliko god hoćete puta, ali pri tome nama nećete zabadati prst u oko niti jednom!
U svakom slučaju, svojom ste pristrasnošću dokazali da podržavate zločinačke projekte koji su doveli do uništenja bošnjačkog naroda i svih građana lojalnih državi BiH, te je stoga najbolje da se Vi i takvi kao Vi što prije odmaknete od BiH, čak i fizički, jer ne činite joj dobro, kako njoj tako ni njenim lojalnim građanima. Naprotiv, Vi samo pušete u jedra retrogradnim političkim i ideološkim projektima kao što su neofašizam i neonacizam jer na njima počiva Rs a počivala je i “HR Herceg-Bosna” čije institucionalno uskrsnuće  i Vi prizivate sa pozicija na kojima se nalazite. Stoga,Vi ste, gospodine Wigemark, persona non grata u našoj zemlji.
 
U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH” koja broji oko 65.000 čanova


1. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

2. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

3. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad insistira da ga se ovako predstavi)

dvsBudući da Nikolić ne pobeđuje sigurno, SNS je odlučila da kandidovanjem Vučića izbegne za nju, nepovoljan ishod, tačnije htela je da smanji rizik u novom izbornom nadmetanju…..Nikolić je kao predsednik bio politički bezbojan i bled, iako je više poštovao Ustav od Tadića….. Ostanak na vlasti je posledica, a ne uzrok ovog Vučićevog poduhvata. Naime, pozicija premijera mu mnogo više odgovora sa stanovišta koncentracije moći i njenog praktičnog pokazivanja nego što je pozicija predsednika države, koja je u najvećem broju slučaja, sudeći po ovlašćenjima,  protokolarna….. Recimo, ne ulazim u ispravnost tih odluka, ali predsednik SAD Donald Tramp je za jedan mesec napravio više u domenu svoje prepoznatljivosti nego Nikolić za pet celih godina….. Priča o Vučićevoj diktaturi je spoj usiljenog opozicionog medijskog narativa koji je propagandno koncipiran i činjenice da se dugo u Srbiji nije pojavio neki lider koji je toliko politički dominantan…..Sumnjam da bi u EU integracijama Srbija napredovala da je reč o autokratskoj i izrazito nedemokratskoj državi.Viši stepen nacionalizma i sklonosti ka autokratiji, imate, npr u Poljskoj i Mađarskoj nego u Srbiji…..Integracije traju predugo i napreduju frustrirajuće sporo, nema dobiti za običnog čoveka, a EU, tačnije mnoge zemlje članice šalju poruku nedobrodošlice novim članovima. Ako se EU u skorije vreme ne reformiše, nemam utisak da će ta tema uopšte biti važna u Srbiji, posebno ne kao što je to bio slučaj pre desetak godina. Polako, ali sigurno, EU gubi privlačnu moć za stanovništvo u zemlji……Nema raspoloženja za rat, ali Kosovo se većinski doživljava kao deo Srbije. To jeste jedan od paradoksa u stavovima građana Srbije koji je utoliko veći ako se uzme u obzir okolnost da javnost nepodeljeno podržava normalizaciju odnosa koju aktuelna vlast sprovodi putem Briselskih pregovora. Po pitanju Kosova, javno mnjenje osciluje između nemogućeg, imagininarnog i ponajmnje relanog…..

Jučer (14. februara 2017.) je Predsjedništvo Srpske napredne stranke (SNS)  donijelo jednoglasnu odluku da njihov kandidat na predstojećim predsjedničkim izborima bude Aleksandar Vučić. Da li se, po Vama, ta odluka mogla očekivati?

STANKOVIĆ: Mogla se očekivati odluka da Vučić bude predsednički kandidat iz prostog razloga što je najpopularniji političar u zemlji. Pitanje kanidature za predsedničke izbore je pitanje izgleda kandidata da pobedi na izborima.To nije pitanje o vašim zaslugama za stranku, niti pitanje želje koje neko ima. Posebno je važno naglasiti da u Srbiji predsednički izbori predstavljaju ugaoni kamen političkog legitimiteta neke političke opcije i zbog toga su jako važni. Isto tako, eventualni poraz znači i kraj neke političke garniture.Iskustvo iz 2000., pobeda Koštunice nad Miloševićem i iskustvo 2012., pobeda Nikolića nad Tadićem, pokazuju da je inicijalni i odlučujući korak u smeni vlasti bila pobeda opozicije nad vlasću. Budući da Nikolić ne pobeđuje sigurno, SNS je odlučila da kandidovanjem Vučića izbegne za nju, nepovoljan ishod, tačnije htela je da smanji rizik u novom izbornom nadmetanju.

Šta je, zapravo, bio glavni motiv naprednjaka da daju prednost Vučiću, a ne Nikoliću?

dejan-vuk-stankovicSTANKOVIĆ:Motiv je čisto politički, real politički i tiče se odnosa moći u Srbiji. SNS putem Vučićeve kandidature može lakše i jednostavnije da pobedi nego što bi bio slučaj sa Nikolićem. Uz to, Nikolić je pet godina bio udaljen od stranke, živeo je van stranačkog života i značajno se udaljio od kontakta sa biračima i strankom. Treće, Nikolić je bio bled predsednik sa ponekim nacionalističkim istupom, koji nije imao neki naročit domet, čak i u u pogledu kompromitovanja Vučićeve želje da vodi fer regionalnu politiku.Nikolić je kao predsednik bio politički bezbojan i bled, iako je više poštovao Ustav od Tadića.

Da li su ovakvoj odluci “kumovali” i neki vanjski faktori, makar indirektno?

STANKOVIĆ:Ne bih isključio, ali ne mislim da su bili od od odlučujućeg uticaja. Svet i Evropa generelano, imaju prečih briga i važnijih problema od pitanja predsedničkih izbora u Srbiji. Nisu devedesete, nema ratova, deo ex-YU prostora je u EU i NATO-u, a  svet je i drugačiji, komplikovaniji, bremenit drugačijim izazovima. Ipak, nekog određenog uticaja, kao što je jasno da bi Nikolić bio “ruskiji” kandidat Vučića ili bilo kog drugog kandidata.

A koji bi, s druge strane, mogli biti Vučićevi motivi da se kandidira za funkciju Predsjednika iako nije ni prepolovio mandat predsjednika Vlade? Ima li u tome i želje da se što duže zadrži na vlasti, kako neki analitičari ovih dana tvrde? 

STANKOVIĆ: Pre svega, Vučić želi još jednu potvrdu ispravnosti svoje politike. Potrebna mu je još jedna pobeda jer je skoro u svemu osporavan. Ostanak na vlasti je posledica, a ne uzrok ovog Vučićevog poduhvata. Naime, pozicija premijera mu mnogo više odgovora sa stanovišta koncentracije moći i njenog praktičnog pokazivanja nego što je pozicija predsednika države, koja je u najvećem broju slučaja, sudeći po ovlašćenjima,  protokolarna.

Međutim, dok se čeka odluka GO SNS (u međuvremenu je donešena, op. B.G.)stižu vijesti da je Nikolić odlučio da se kandidira, iako nema podršku naprednjaka. Kako to komentirate?

STANKOVIĆ: Nikolićeva kandidatura u ovom trenutku nije aposlutno izvesna. Ako se kandiduje, doživeće, najverovatnije politički brodolom. Nema stranku, ni medije, ni podršku relevantnih stranaka. Dakle, nijedan parametar političke borbe nije na njegovoj strani. Ne može stranku brzo ni stvoriti. Uz to, čitav mandat je bio predsednik bez politike, bledo je podržavao Vučića i njegovu Vladu i nije uradio ništa prepoznatljivo. Recimo, ne ulazim u ispravnost tih odluka, ali predsednik SAD Donald Tramp je za jedan mesec napravio više u domenu svoje prepoznatljivosti nego Nikolić za pet celih godina.

Vučić se, kao što znamo, založio za raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora koje je prošle godine ubjedljivo dobio. Sada, ide u utrku za mjesto predsjednika Srbije, a još mu itekako traje mandat predsjednika Vlade. Ovo me neodoljivo podsjeća na slučaj sa Putinom i Erdoganom u Rusiji, odnosno Turskoj. Kako Vi to komentirate?

STANKOVIĆ: Vučić je politički taktičar, lider koji dosta dobro razume izazove i zaplete u složenim odnosima medija i političkog, pre svega, stranačkog života. Iako Vučićeve političke protivnike njega  podseća na dvojicu lidera, Vučićeva politika je daleko od Erdogana i Putina. Srbija je manje represivno političko društvo od Rusije i Turske. Nema, npr. zabrane Twittera i drugih socijalnih mreža. Ne zabranjuju se mediji, ne hapse novinari, nema masovnih otpuštanja iz državne i javne službe, kao što je to bio slučaj u Turskoj, posle neuspelog državnog udara prošlog leta. Ne hapse se nvo aktivisti kao što to radi ruska policija, niti, čak u aluziji možete Vučića da okrivite za bilo kakav oblik ekstremne političke agresije, kao što su ubistva, hapšenja i zatvranja političkih protivnika. Priča o Vučićevoj diktaturi je spoj usiljenog opozicionog medijskog narativa koji je propagandno koncipiran i činjenice da se dugo u Srbiji nije pojavio neki lider koji je toliko politički dominantan.

Hoće li se ovi predsjednički izbori u Srbiji završiti već u prvom krugu?

STANKOVIĆ: Nije isključeno kao opcija, ali videćemo kako će se odvijati kampanja. Pobeda Vučića u prvom krugu ne bi bila veliko iznenađenje u uslovima velikog broja opozionih kandidata koji su po prirodi stvari antagonizovani i visokog stepena podrške koji Vučić ima.

Postoji li onda opasnost da se koncentracija vlasti u Srbiji nađe u rukama jednog čovjeka? Da li bi to bio neki oblik autokracije?

Sdvs-1TANKOVIĆ: Predsednička funcija ne nosi vlast. Mesto premijera po Ustavu dodeljuje više vlasti. Pobeda na predsedničkim izborima je potvrda demokratskog legitimiteta vaše politike, jer jedino je predsedničko mesto, mesto koje se direktno bira od strane građana. Značaj pobede nije u sticanju vlasti, već u njenoj legitiamciji. Drugo, ne zaboravite da Srbija trenutno otvara poglavlja 23 i 24 u procesu pridruživanja EU. Ova poglavlja bave se vladavinom prava,a članica je Saveta Evrope od  2003 godine. Sumnjam da bi u EU integracijama Srbija napredovala da je reč o autokratskoj i izrazito nedemokratskoj državi.Viši stepen nacionalizma i sklonosti ka autokratiji, imate, npr u Poljskoj i Mađarskoj nego u Srbiji.

Da li su vršena skora istraživanja na temu puta Srbije ka EU? Koliko građana te zemlje jeste za taj put, odnosno koliko njih nije?

STANKOVIĆ:Dolazi do pada podrške. Podrška članstvu u EU je oko 50 posto, postotak gore, postotak dole. Značajno slabije nego pre desetak godina. Integracije traju predugo i napreduju frustrirajuće sporo, nema dobiti za običnog čoveka, a EU, tačnije mnoge zemlje članice šalju poruku nedobrodošlice novim članovima. Ako se EU u skorije vreme ne reformiše, nemam utisak da će ta tema uopšte biti važna u Srbiji, posebno ne kao što je to bio slučaj pre desetak godina. Polako, ali sigurno, EU gubi privlačnu moć za stanovništvo u zemlji.

A kakva je situacija sa javnim mnenjem kada je u pitanju status Kosova? Naime, koliko građana Srbije ga smatra nezavisnom državom, odnosno definitivno izgubljenim, a koliko još uvijek dijelom Srbije? I, da li su vršena istraživanja na temu povratka Kosova u sastav Srbije, de facto? Koliko građana eventualno smatra da se to može i treba postići političkim i(li) pravnim sredstvima, a koliko ratnim? Ko je u Srbiji za eventualnu ratnu opciju?

STANKOVIĆ: Nema raspoloženja za rat, ali Kosovo se većinski doživljava kao deo Srbije. To jeste jedan od paradoksa u stavovima građana Srbije koji je utoliko veći ako se uzme u obzir okolnost da javnost nepodeljeno podržava normalizaciju odnosa koju aktuelna vlast sprovodi putem Briselskih pregovora. Po pitanju Kosova, javno mnjenje osciluje između nemogućeg, imagininarnog i ponajmnje relanog.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

STANKOVIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (866)

bg-26-12-2016-1

amer-jerlagicIstražitelji, stručni tim na čelu sa agentom su nas uvjerili da postoje novi dokazi za podnošenje aplikacije za reviziju presude, da nema potrebe za novim imenovanjem agenta, te da cijeneći sve ono što se obznanilo u posljednjih deset godina (na suđenju prije svega Karadžiću i Mladiću, kao i niz drugih dokaza) postoje realne  šanse da aplikacija bude prihvaćena….. Izjavio sam više puta da su Izetbegović i agent Softić u službi žrtava agresije i genocida i da pravdu traže žrtve, a ne bilo koji političar…..Beograd mudro i diplomatski šuti, dok Banja Luka ima zadatak da galami. Službeni Beograd vrlo dobro zna šta je pisao Dobrica Ćosić o ulozi Savezne Republike Jugoslavije u ratu na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, koje je novce potrošio na logisticiranje operacija na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine…..Smatram da je stručni tim bio osposobljen da na najbolji način dođe do novih argumenata i činjenica koje nisu bile predmetom prethodnih procesa i da će to Međunarodni sud pravde prihvatiti kao kredibilne dokaze…..Čović se ponaša kao da se genocid nije desio nad Hrvatima Posavine, kao da se Hrvatima Posavine u tom genocidu nisu uništile sve crkve i bogomolje, kuće i ognjišta i uništena sva baština jednog naroda. Licemjerna je ta ”mirotvorna” politika…..Ako žele razgovarati o nekakvoj ”federalizaciji” onda trebamo sjesti za sto i razgovarati o federalizaciji BiH na istorijskim, ekonomskim, privrednik regijama, a ne na isključivo etničkim torovima, koji su posljedica rata i genocida….. Za par dana ću predstaviti koncept projekta probosansko-hercegovačkog jedinstva. To će biti koalicija, savez, unija, kako god ga nazvali, sastavljena od partija, pojedinaca, intelektualaca spremnih da se uhvate u koštac sa jednim općim zlom koje je uhvatilo cjelokupno bosansko – hercegovačko tkivo…..HDZ je po već po oprobanom receptu Mostara napravio grad slučaj i od Stoca. Bojim se da se ništa dobro neće dešavati u Stocu u narednom periodu….. 

Gospodine Jerlagiću! Jučer (17. februara ove godine) bili ste jedan od sudionika savjetovanja u sarajevskoj Vijećnici vezano za podnošenje aplikacije za reviziju presude u predmetu “BiH-SRJ/SCG” kod Međunarodnog suda pravde u Hagu. Kakve utiske, generalno, nosite sa tog skupa?

JERLAGIĆ: Skup je bio dostojanstven, bez obzira što se određeni broj pozvanih političara, intelektualaca i akademskih građana nije odazvao skupu. Istražitelji, stručni tim na čelu sa agentom su nas uvjerili da postoje novi dokazi za podnošenje aplikacije za reviziju presude, da nema potrebe za novim imenovanjem agenta, te da cijeneći sve ono što se obznanilo u posljednjih deset godina (na suđenju prije svega Karadžiću i Mladiću, kao i niz drugih dokaza) postoje realne  šanse da aplikacija bude prihvaćena.

Sama najava podnošenja aplikacije od prije nekoliko sedmica izazvala je buru reakcija političara iz manjeg entiteta. Zapravo, sve se s njihove strane ispolitiziralo i još se to čini, maltene do usijanja. Ko traži pravdu u konkretnom slučaju: Izetbegović, vi-probosansko-hercegovačko orijentirani političari ili žrtve?

JERLAGIĆ: Izjavio sam više puta da su Izetbegović i agent Softić u službi žrtava agresije i genocida i da pravdu traže žrtve, a ne bilo koji političar. Mi smo dali podršku stručnom timu da bude spreman podnijeti aplikaciju.

Veća galama se diže iz Banja Luke, nego iz Beograda. Kako to tumačite?

amer-jerlagic-3JERLAGIĆ: Beograd mudro i diplomatski šuti, dok Banja Luka ima zadatak da galami. Službeni Beograd vrlo dobro zna šta je pisao Dobrica Ćosić o ulozi Savezne Republike Jugoslavije u ratu na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, koje je novce potrošio na logisticiranje operacija na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Banja Luka zaboravlja da je prije tri mjeseca učinjena teška povreda Ustava BiH kada je u pitanju Referendum, pa zaboravlja šta je i kako naredio Ivanić kao Predsjedavajući Predsjedništva BiH u vezi postrojavanja OS BiH na neustavni ”praznik 09.januar”. Ali su vrlo grlati kada su u pitanju napadi na ono što je pravno utemeljeno.

A kako komentirate otvorene pritiske nekih djelatnika izvana, poput Jonathana Moore-a, Larsa Gunara Wigemarka te ruskog ambasadora u BiH Petra Ivancova da se ne ide u tu reviziju?

JERLAGIĆ: Bio bih sretan da su isto ovako kritikovali sve ovo što sam naveo u prethodnom odgovoru oko Referenduma, postrojavanja OS BiH 08.01. i 09.01., a da ne kažem da je Visoki predstavnik imao na desetine ” Dodikovih antidržavnih zicera” da ga davno otjera sa političke scene u BiH, jer na dnevnoj bazi truje odnose među građanima BiH.

Puno se u nekim medijima i u javnosti govorilo o tome da je protraćeno deset godina i da se ova apelacija podnosi u posljednji čas. Da li ste Vi lično bili uključivani u pripremne radnje za aplikaciju koje, očigledno je sada, ne traju od jučer?

JERLAGIĆ: Drago mi je da je stručni tim svoj posao radio savjesno i nadam se kvalitetno. Ovo su poslovi koji se rade u tišini i oko njih i ne treba da bude puno galame i zbrke. Smatram da je stručni tim bio osposobljen da na najbolji način dođe do novih argumenata i činjenica koje nisu bile predmetom prethodnih procesa i da će to Međunarodni sud pravde prihvatiti kao kredibilne dokaze.

Srpski predstavnici u PS BiH već su započeli s opstrukcijama. Da li se može očekivati institucionalna kriza u BiH i kako na nju eventualno odgovoriti?

JERLAGIĆ: Ništa sporno u ovome ne bi bilo da su isto ovako reagovali oko provođenja neustavnog Referenduma, oko akcija i aktivnosti Predsjedavajućeg Ivanića za vrijeme i oko 09.01. Ovako, radi se o neprincipijelnim stavovima. Dobro bi bilo u konačnici da se krajnje savjesno odreknu i plata iz institucija Bosne i Hercegovine, a ne da Bosnu i Hercegovinu cijene i poštuju tamam toliko koliko im treba da od nje uzmu novac.

Kako komentirate odnos Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH prema reviziji presude? Da li on svojim stavovima u konkretnom slučaju predstavlja sve Hrvate u BiH, znači i one koji su također bili žrtve agresije Srbije na našu zemlju?

JERLAGIĆ: Upravo sam na jučerašnjem savjetovanju napravio paralelu između odnosa pokojnog Joze Križanovića i Dragana Čovića. Križanović je podržao napore agenta Softića, a vidimo kako se ponaša Dragan Čović. Čović se ponaša kao da se genocid nije desio nad Hrvatima Posavine, kao da se Hrvatima Posavine u tom genocidu nisu uništile sve crkve i bogomolje, kuće i ognjišta i uništena sva baština jednog naroda. Licemjerna je ta ”mirotvorna” politika.

Nedavno je EU Parlament donio Rezoluciju o BiH. Poznato je koliko su hrvatski parlamentarci pokušavali progurati nešto drugo kroz istu. Kako komentirate uporno, sada već i otvoreno zalaganje Čovića i Ljubića za “federalizaciju”, ali ne BiH, nego FBiH, što u prijevodu znači III entitet, odnosno daljnja podjela naše zemlje kao i odnos službenog Zagreba prema ovoj priči?

amer-jerlagic-2JERLAGIĆ: Ova Rezolucija je što bi se reklo bosanskim žargonom ”provaljena”. Mada ako želimo biti krajnje precizni, u BiH se nije provela Presuda Suda u Strazburu, a da ne spominjemo nekakvu rezoluciju hrvatskih parlamentaraca sa dva aršina. Tamo su im puna usta demokratije i zajedništva, a ovamo podgrijavaju etničke torove. Ovo im Evropa neće tolerirati. Iza svega ovoga se krije želja za izmjenom Izbornog zakona i da jedan mali procenat građana ima ekskluzivu u odnosu na druge građane BiH. Vjerujem da će se službeni Zagreb distancirati od ovoga i da se neće miješati u unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine.

Ako žele razgovarati o nekakvoj ”federalizaciji” onda trebamo sjesti za sto i razgovarati o federalizaciji BiH na istorijskim, ekonomskim, privrednik regijama, a ne na isključivo etničkim torovima, koji su posljedica rata i genocida.

Očigledno je da imamo dva snažna antibosanska bloka koje personaliziraju Dodik i Čović. Nije li vrijeme da se odgovori jednim snažnim probosanskim blokom kojeg bi činile političke stranke, akademska zajednica, javni djelatnici i sl., odnosno da se uradi ono što je do nas samih?

JERLAGIĆ: Za par dana ću predstaviti koncept projekta probosansko-hercegovačkog jedinstva. To će biti koalicija, savez, unija, kako god ga nazvali, sastavljena od partija, pojedinaca, intelektualaca spremnih da se uhvate u koštac sa jednim općim zlom koje je uhvatilo cjelokupno bosansko – hercegovačko tkivo.

I, na kraju, kako komentirate situaciju oko predstojećih lokalnih izbora u Stocu?

JERLAGIĆ: HDZ je po već po oprobanom receptu Mostara napravio grad slučaj i od Stoca. Bojim se da se ništa dobro neće dešavati u Stocu u narednom periodu. Ovdje takođe želim istaći da ne podržavam nasilje sa bilo čije strane i pozivam sud i tužilaštvo da posao rade savjesno i da  kazne sve vinovnike nemilih događaja u Stocu.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

JERLAGIĆ: Hvala i Vama na prilici da otvoreno razgovaramo o svemu.

RAZGOVARAO:Bedrudin GUŠIĆ (865)

bg-26-12-2016-1

 

petar_ivancovGospodine Ivancov!

U ime naše grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’ koja broji skoro 65,000 članova- građana BiH različite etničke pripadnosti, najoštrije osuđujemo vaše miješanje u legalan pravni postupak na koji imamo svako pravo. Svojom izjavom pokušavate putem prijetnji i pritisaka spriječiti reviziju presude od 26.02.2007., po sporu ‘RBiH v Srbija i C. Gora’. Takvo ponašanje nam nalaže da vam se ne obratimo sa ‘Vaša Ekselencijo’ jer neko ko povrjeđuje suverenitet i integritet naše zemlje, kako to vi činite, te ko sprječava žrtve genocida i brutalne srpske i srbijanske agresije na našu zemlju da ostvare pravdu, ne zaslužuje takvo oslovljavanje, kao što ne zaslužuje ni poštovanje dostojno jednog diplomate i dužnosti koje obnaša. A kada bi Vas tako oslovili, svjesni svega gore navedenog, bilo bi lažno i licemjerno s naše strane.

Vi veoma dobro znate da je Srbija počinila genocid nad našim narodom i agresiju na našu zemlju, što je potvrđeno presudama najviših međunarodnih sudova, ali bezobrazno, besramno i drsko pokusšvate od nas iznuditi da kao žrtve tog genocida i agresije odustanemo od pravde i prava! Niko nema pravo od nas tražiti, a još manje pokušati prisilom iznuditi da odustanemo od civiliziranog i demokratskog načina da dođemo do onoga na što imamo i zakonsko i moralno pravo! Demokracija za diktatorsku Rusiju jeste očito strana riječ. Nemojte ovo shvatiti kao uvredu, nego konstataciju koja je općepoznata. Ali, iznenađuje nas da do sada niste shvatili da mi ne želimo pripadati vašem svijetu koji je takav, već svijetu demokracije u kome vladaju pravo i pravda, a ne diktatura komunističko-staljinističkog tipa kako je slučaj kod vas.

Pošto svojim postupcima pokušavate grubo i brutalno osporiti pravo na pravdu žrtvama genocida i agresije koju je počinila Srbija u periodu 1992-1995., očito je da negirate genocid, a što ste pokazali stavljajući veto u UN na britansku rezoluciju o Srebrenici. Očito je da ni po čemu niste prijatelj države BiH, te da je potkopavanjem putem genocidne tvorevine očito želite destabilizirati, a time i čitav region.

Podržavajući genocidnu tvorevinu RS i agresorsku Srbiju koja se nije odrekla fašističke politike koja je počinila genocid i agresiju na našu zemlju, podržavate četnički fašizam i terorizam!

Zbog čega ste se onda borili protiv nacističke Njemačke u II svjetskom ratu? Trebali ste dopustiti da Treći Rajh nastavi postojati i dati mu što veći dio tadašnjeg SSSR, naročito Rusije, u znak odavanja priznanja fašizmu! Pošto negirate genocid i podržavate četnički fašizam i terorizam kroz podržavanje genocidne tvorevine zvane RS i fašističke Srbije, predlažemo i vama, kao i drugim diplomatama u BiH koji nas odvraćaju od revizije presude, da odete Jevrejima i pokušate negirati holokaust, te im reći da nisu imali pravo nacističke zločince privesti pred lice pravde, kao i da Treći Rajh nije trebao biti ukinut! Ponavljamo i Vama: ono što je za Jevreje holokaust to je za nas genocid koji nije počinjen samo u Srebrenici već i na cijelom genocidom i agresijom Srbije okupranom dijelu naše zemlje. A ono što je Treći Rajh za Jevreje, to je fašistička Srbija za nas.

Ovdje ćemo citirati stav jednog Vašeg kolege u BiH, britanskog ambasadora, Njegove Ekselencije Edwarda Fergusona, koji je rekao sljedecće: ‘Velika Britanija podržava vladavinu prava, uključujući činjenicu da bilo koji narod treba da traži pravdu za počinjenje zločine….Odluka o bilo kojem podnošenju zahtjeva za reviziju presude je na domaćim bh. vlastima, a ne na ambasadorima i stranim zemljama.’ Tako se ponaša civiliziran ambasador jedne civilizirane, demokratske zemlje koji, za razliku od vas, zaslužuje poštivanje, te stoga i da bude oslovljen sa ‘Vaša Ekselencijo’!

Želimo vam ovdje poručiti: Mira nema bez pravde. Niti će ga ikada biti!

Poručujemo i vama i svima onima koji se usuđuju tako drsko i bestidno spriječiti nas da na demokratski način ostvarimo pravdu i da politika četničkog fašizma i terorizma bude kažnjena za genocid i agresiju koju je nad nama počinila, da o sudbini naše zemlje i nas samih, pa tako i o Tužbi, nećete odlučivati ni vi ni bilo ko drugi – dakle, niko od onih koji vas i takve kao vi plaćaju da bi nam nametali genocid kao vase vidjenje ‘pravde’!  Pogotovo neće odlučivati niti nas ucjenjivati oni koji su počinili genocid, niti oni koji su poput vase zemlje u njemu saucestvovali na svjetskoj politickoj sceni, a i davali doprinos saljuci svoje zlocince da u genocidu direktno ucestvuju!

Naše je opredjeljenje ANTIFAŠIZAM i mi ćemo u njemu ustrajati suprostavljajući se četničkom fašizmu i terorizmu koji i do danas traje na okupiranoj teritoriji naše države od strane četničkih terorističkih hordi, a koji je potpomognut fasističkom Srbijom!

Vaše izjave vezane za sasvim legitiman pravni postupak naše nezavisne, suverene države ne predstavljaju samo miješanje u unutarnje poslove naše države (što je akt agresije) već i krivično djelo “pokušaj opstrukcije pravde i pravnog postupka”.

Iako je Rusija jedna od odgovornih država za implementaciju Dejtonskog sporazuma podsjetićemo vas da vaše reakcije o kršenju istog neprekidno izostaju (pored stalnog kršenja Anexa VII, najnoviji primjeri uključuju nelegalni referendum o proslavi dana genocidne tvorevine koji je proglašen neustavnim, postrojavanje OS BiH u Banja Luci povodom obilježavanja neustavnog dana genocidne tvorevine što je kršenje Odluke ustavnog suda kao najviše pravne instance naše države, te najnovije – bojkot bh. Parlamenta od strane predstavnika genocidne tvorevine povodom predstojećeg predavanja zahtjeva za reviziju presude Međunarodnom sudu pravde!). Pošto šutnja predstavlja odobravanje vi očito ne priznajete Dejtonski ugovor što je očit znak nama da je nužno vratiti se na Ustav RBiH koji je nezakonito i protupravno suspendovan u Dejtonu 1995., godine.

Podsjećamo vas da u rukama već imamo dobijen spor na Svjetskom sudu pravde po kojem je Srbija osuđena da nije spriječila, a mogla je, agresiju i genocid. A takvom se presudom podrazumjeva da je Srbija osuđena i za agresiju na našu državu.  Jer, kako bi neko mogao biti proglašen odgovornim za nesprječavanje genocida, ako na tome mjestu fizički nije bio prisutan?! A, prema presudi od 26.02.2007., Srbija je očito bila na teritoriji naše države pa je kriva što nije sprječila genocid. A nije li prisustvo vojnih snaga jedne države na tlu druge nezavisne države ništa drugo do agresija?! Ta ista presuda nama daje legitimno pravo da pravno ukinemo genocidnu tvorevinu zvanu RS i poništimo Dejtonski ugovor.

Zbog vaše najnovije izjave vezane za pitanje revizije presude Svjetskog suda pravde od 26.02.2007., koja je samo jedna u nizu izjava i poteza koji predstavljaju vaše direktno miješanje u unutarnje poslove naše države, što je neprihvatljvo i nedopustivo od strane ambasadora jedne strane zemlje i predstavlja akt agresije na našu državu,  od Vas tražimo da je smjesta napustite jer u njoj nema mjesta za one koji rade protiv civilizacijskih tekovina kao što su pravo i pravda, te borba protiv fašizma i terorizma legalnim sredstvima i koji se miješaju u unutarnje poslove naše države, te ne poštuju njenu nezavisnost i suverenitet. Ukoliko se i dalje budete miješali u unutarnje stvari naše države patriotama ove zemlje nećete ostaviti nikakvu drugu alternativu nego da svoju žalbu protiv toga upute Vijeću sigurnosti UN.

U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH”:

1. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

2. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

3. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad insistira da ga se ovako predstavi)

Komšija ti uđe u avliju, sve opljačka i polomi, popali, ubije ti oca, brata otpremi u logor, siluje sestru -majku, tebe protjera… Ne tražiš  krv za krv  već  ideš ga tužiti sudu. Po logici srpskog  zločina nad Bošnjacima, on je prav a ti kriv.

Žrtve

Image result for zrtve genocida u srebrenici

Krivci

Srbi  iz Srbije i Srbi iz BiH izvršili su agresiju na BiH i nad Bošnjacima počinili genocid. Bošnjaci ne traže osvetu, već  traže pravdu pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Po logici srpskog zločina nad Bošnjacima  agresori  i počinioci genocida nisu krivi, već  oni nad kojima je  izvršena agresija i počinjen genocid – Bošnjaci!

Izvršioci genocida osporavaju im pravo i na pravedno suđenje!!!

Zijad Bećirević, Burlington, Februara 16. 2017.g.

zijad_becirevic2

vk

15. februar 2017.

Novi Sad

Na zajedničkoj sednici Predsedništva i Saveta Vojvođanskog kluba doneta je jednoglasna Odluka da Vojvođanski klub podrži  Sašu Jankovića  kao kandidata građana za predsednika Republike Srbije.

Odluka je doneta nakon nedavnog sastanka rukovodstva Vojvođanskog kluba sa Sašom Jankovićem i članovima njegovog tima.

Vojvođanski klub podržava Sašu Jankovića kao reprezenta borbe za  građansku, pravno utemeljenu i demokratsku Srbiju, koja prihvata i poštuje svoje različitosti.

Podrškom Jankoviću, Vojvođanski klub se pridružuje frontu borbe građana, organizacija civilnog društva i političkih stranaka za uspostavljanje Srbije kao normalne države i za pobedu nad autokratskom  vlašću, koja je do svoje srži natopljena kriminalom, korupcijom i nepotizmom.

Saša Janković je svojim radom, ali i hrabrim i razložnim istupima, pokazao da je poslednji momenat da se sve demokratske građanske snage u Srbiji ujedine i pokažu da Srbija ima snage za suštinske promene.

Zajedno sa Jankovićem, idemo u novu etapu borbe za demokratiju, poštovanje i izgradnju institucija i demokratskih procesa, poštovanje i zaštitu građanskih i manjinskih prava, prava na različitost i multietničko društvo, u borbu za jednakost svih građana pred zakonom i institucijama, jednakost u ostvarivanju socijalnih, ekonomskih i svih drugih prava, za državu Srbiju koja poštuje svoje građane i služi im.

Verujemo da je to, ujedno, put za uspostavljanje sistemskog, institucionalnog i političkog okvira za ostvarivanje ciljeva i interesa građana i građanki Vojvodine za koje se već skoro tri decenije zalažemo.

Vojvođanski klub poziva svoje prijatelje i istomišljenike: nevladine organizacije, neformalna udruženja i grupe, vojvođanske intelektualce, umetnike, stručnjake, radnike, paore, starosedeoce i novodošle Vojvođane, pozivamo mladost Vojvodine i vojvođanske sede glave, pozivamo ponosne Vojvođanke i  Vojvođane iz Srema, Banata i Bačke da nam se pridruže, uz poruku:

Nema više čekanja! U ovoj borbi, Vojvodina ne sme ostati po strani!

Dr Branislava Kostić

Predsednica Vojvođanskog kluba

ifimes

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je povodom najavljene revizije presude ICJ u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije pripremio analizu stanja i mogućnosti uspjeha revizije. Iz analize „BiH – Srbija: Revizija presude ICJ – put ka pravdi ili nasilju?“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

Bosna i Hercegovina je 1993. godine podnijela tužbu protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Haagu, najveće sudske instance u sistemu Organizacije ujedinjenih nacija. Presuda ICJ je donesena 26. februara 2007.godine, u vezi sa spоrоm kојi sе odnosi na kršenja Kоnvеnciје о sprečavanju i kažnjavanju zločina gеnоcida, kојu је usvојila Gеnеralna skupština UN-a 9. dеcеmbra 1948.godine i na razna pitanja za kојa je BiH tvrdila, da su sa tim pоvеzana. Presuda predstavlja značajan međunarodni pravno sudski akt, jer je najviši UN-ov sud definirao pokolj nad bosanskim muslimanima u Srebrenici genocidom, za koji ne smatra odgovornom Srbiju i odbacuje zahtjev za isplatom financijske odštete, ali Srbiju smatra odgovornom, jer je zločin propustila spriječiti te kazniti počinitelje.

Revizija kao pravni institut dopušten Statutom i Poslovnikom (ICJ)

Članom 61 Statuta ICJ i članom 99 Poslovnika ICJ predviđeni su uvjeti i procedure da bi se pokrenuo postupak revizije presude. Članom 60 Statuta se navodi da je presuda ICJ konačna i bez prava na žalbu, zbog toga je postupak revizije veoma specifičan i podrazumijeva nove odlučujuće dokaze koji nisu bili poznati prilikom donošenja presude. Podnošenjem revizije se automatski ne otvara postupak pred ICJ, nego Sud donosi presudu da li su dokazi ispunili sve potrebne uvjete da se pristupi reviziji kao pravnom institutu kojeg dopušta Statut i Pravilnik ICJ. Generalni rok za podnošenje revizije je 10 godina od donošenja presude ICJ, a pokretanje revizije se zahtjeva u roku od šest mjeseci od saznanja za nove dokaze. U slučaju eventualnog podnošenja revizionog zahtjeva Bosne i Hercegovine, Republika Srbija ima pravo da podnese svoje mišljenje o prihvatljivosti prijave-revizije u roku kojeg odredi ICJ ili predsjednik ICJ, a ako Sud ne zasjeda, nakon toga mišljenje srbijanske strane se također dostavlja bosanskohercegovačkoj strani, a ICJ može zatražiti dodatne stavove ili objašnjenja od strana prije nego donese konačnu odluku da li će uopće otvoritipostupak po podnesenoj reviziji. Dakle, eventualnim podnošenjem revizije od strane Bosne i Hercegovine automatski se ne otvara postupak revizije pred ICJ, nego se otvara vrsta predpostupaka i onda bi se čekala odluka ICJ da li je Bosna i Hercegovina priložila dovoljno uvjerljive i odlučujuće dokaze da bi se pokrenuo postupak revizije pred ICJ, uz aktivno učešće i zasigurno osporavanje Republike Srbije. Ne postoji značajna sudska praksa u vezi sa revizionim postupkom pred ICJ, a Statut i Poslovnik, koji su vremenom mijenjani, ne sadrže precizne definicije oko predstavljanja u revizionom postupku, posebno imajući u vidu da razni politički predstavnici i stručnjaci osporavaju legalitet i legitimitet za revizioni postupak dosadašnjem agentu BiH, koji je zastupao tužbu BiH protiv SRJ-Srbije. Ukoliko bi Bosna i Hercegovina podnijela zahtjev za reviziju preko dosadašnjeg agenta, po svemu sudeći da bi se, kao prethodno pitanje od strane Srbije, postavilo pitanjelegaliteta predstavljanja, ali i politički, i od strane srpskih predstavnika u BiH. Dosadašnji agent BiH pred ICJ nije opozvan, dok na drugoj strani pravila ICJ zahtijevaju da države, koje su u sporu pred ICJ moraju imati svog agenta sve vrijeme trajanja sudskog postupka odnosno moraju osigurati kontinuitet zastupanja. Revizija se može predati i zvaničnim diplomatskim putem posredno i neposredno i po ovlaštenju. U svakom slučaju eventualno osporavanje legitimacije, načina, legaliteta ili kanala predaje zahtjeva za reviziju od strane Bosne i Hercegovine zasigurno bi zasluživalo poseban pristup ICJ i prema mišljenju analitičara ne bi se mogao svesti samo na prostu provjeru legaliteta i legitimiteta zastupnika i/ili podnosioca zahtjeva za reviziju od registrara ICJ-a, nego bi moglo uključiti i poseban postupak i raspravu, te odluke u pogledu legaliteta. Činjenica je, da agent BiH pred ICJ u tužbi BiH protiv Srbije nikada nije zvanično razriješen od strane Predsjedništva BiH, koje ga je i imenovalo, daje dodatni argument Bosni i Hercegovini u tumačenju legaliteta po unutrašnjem pravu.

BiH i Srbija imaju pravo na rok za reviziju od 10 godina

Opći rok za podnošenje revizije pred ICJ je 10 godina i ističe krajem februara 2017.godine. Obje strane u sporu, BiH i Srbija, imaju procesnu mogućnost za podnošenje zahtjeva za reviziju. Prema izjavama Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH, Bosna i Hercegovina razmatra mogućnost podnošenja zahtjeva za reviziju. Srbija, zvanično, osim nekih političkih izjava kao reakcija na najavu revizije od strane BiH, nije nagovještavala eventualno pokretanje revizije. Srbijanska strana bi nakon podnošenja zahtjeva za reviziju od strane BiH bila u procesnoj mogućnosti, uz odobrenje ICJ, da se izjasni o svim bitnim aspektima podnesene revizije. Nagovještaji i izjave srpskih zvaničnika u BiH, pa čak i nekih međunarodnih predstavnika u BiH, da nema „novih dokaza“ za reviziju i da dosadašnji agent BiH pred ICJ odnosno da nitko trenutno u BiH nema pravo i ovlaštenje za pokretanje revizije su nepravne izjave, jer samo ICJ može da odluči po ovim pitanjima. Svako prejudiciranje i zauzimanje stavova da nema dokaza, da nema zakonske i procesne mogućnosti za ulaganje revizije su ne samo nestručne i protupravne izjave, nego prejudiciraju konačne odluke ICJ-a. Čak kada bi eventualno revizija bila podnesena i javno objavljena, opet je ICJ, odnosno mjerodavni sud, taj koji će donijeti odluku o svemu. Zbog toga svi protupravni komentari ne doprinose stvaranja pravne sigurnosti i povećavaju političke napetosti.

Politički predstavnici srpskog naroda u BiH nisu osporili tužbu BiH pred ICJ

Definitivno je nejasan odnos srpskih političkih i drugih predstavnika u BiH prema procesu u kojem je BiH 1993.godine tužila Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ) – Srbiju pred ICJ zbog kršenja konvencije o genocidu. Najprije Momčilo Krajišnik, kao srpski član Predsjedništva BiH, nije osporio tužbu BiH protiv Srbije pred IJC, iako je na to imao pravo u roku tri mjeseca kao i svaki član Predsjedništva BiH, na međunarodne ugovore ili akte koje su jedna od tzv. tri strane u BiH potpisale od 1992.godine do potpisa Daytonskog mirovnog sporazuma. I Narodna skupština Republike Srpske (NSRS) u predviđenom roku od tri mjeseca nije osporila Tužbu BiH protiv SRJ (Srbije) pred ICJ. Prilikom imenovanja Sakiba Softića za agenta BiH pred ICJ, nakon smjene Muhameda Šaćirbegovića, ponovo srpski član Predsjedništva BiH nije posegnuo za vitalnim nacionalnim interesom i agent Softić je dobio legitimaciju da nastavi predstavljanje i zastupanje BiH pred ICJ u tužbi protiv Srbije. Očigledno je, da srpski predstavnici u BiH nisu smatrali da trebaju zaustaviti tužbu BiH protiv Srbije na ICJ. Analitičari smatraju da su prvobitno Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, a potom i drugi srpski predstavnici, nezadovoljni (pre)raspodjelom Daytonskim sporazumom napravili osvetu Slobodanu Miloševiću, ali i željeli su da stvore trajnu situaciju egzistiranja tužbe i tako drže srbijansku politiku u statusu taoca, te da drže pozornost Srbije na pitanjima koja se tiču RS-a. Kakogod, ovakva politika je rezultirala presudom ICJ po kojoj je Srbija presuđena za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida, a vojska i policija RS presuđeni su za zločin genocida u Srebrenici. Interesantno da Srbija, oslobađanje od direktne odgovornosti za genocid, slavi kao svoju pobjedu, iako su presuđeni za najstrašniji zločin – zločin genocida. S tim u vezi političke izjave srpskih predstavnika u BiH su prema mišljenju analitičara danas ustvari briga za RS, jer su svjesni da bi revizioni proces mogao eventualno ponovo otvoriti i ulogu Republike Srpske (RS), te da skoro nitko i ne spominje Srbiju. U svojim izjavama navode da bi revizioni proces pokrenuo čak i raspad BiH. Stvara se utisak da su revizionim postupkom više zabrinuti i više nervoze pokazuju predstavnici RS, nego zvanični Beograd. Srpski predstavnici u BiH, nakon presude ICJ od 26.februara 2007.godine da su Vojska (VRS) i Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-a počinili genocid u Srebrenci u kontinuitetu negiraju genocid i osporavaju presudu ICJ, ali i presude ICTY-a.

Zašto su srpski predstavnici u BiH prihvatili presudu ICJ da su vojska i MUP RS-a direktno odgovorni za zločin genocida ?

Analitičari postavljaju pitanje zašto upravo srpski predstavnici u BiH, koji na razne načine negiraju genocid, nisu pokrenuli pitanje nalaza iz presude ICJ imajući u vidu da su u procesu BiH protiv Srbije presudom ICJ označeni vojska i policija RS-a kao direktni izvršioci genocida, a ne Srbija koja je za to tužena. BiH je tražila odgovornost Srbije, a ICJ je presudio Srbiji za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida, a organe RS za direktno izvršenje genocida. Možda su politički predstavnici Srba u BiH očekivali da Srbija pokrene reviziju u kojoj bi pored svoje, negirali i odgovornost RS- a, ili su pak i Srbija i RS zadovoljne presudom kojom su proglašeni odgovornim. Ali onda začuđuje zašto i Srbija i predstavnici RS-a negiraju na svim političkim i pravnim instancama odgovornost za genocid, umjesto da to urade na svjetskom sudu koji ih je i proglasio odgovornim za genocid. Zasigurno je, da bi se eventualna revizija od strane BiH fokusirala i na Srebrenicu i odgovornost Srbije, te je onda još nejasnije zašto su interesi Srbije kod srpskih političkih predstavnika u BiH i RS-u važniji od interesa RS-a.

Uloga Čovića i Đukanovića u revizionom postupku?

Analitičari ukazuju da su finalne aktivnosti za eventualni postupak revizije BiH pred ICJ započele prije godinu dana. Protok od devet godina je sasvim realan protok vremena da jedna strana pokuša istražiti i prikupiti sve relevantne informacije i dokaze koji bi eventualno bili odlučujući za pokretanje postupka revizije. Tužba iz 1993.godine prema kojoj BiH tuži SRJ-Srbiju za kršenje konvencije o genocidu je ustvari jedina mogućnost pred ICJ da se utvrdi krivična odgovornost država, jer je poznato da su za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava nadležni krivični sudovi, kako nacionalni tako i međunarodni, kao što su Stalni krivični sud (ICC), Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i dr. Poznati su brojni drugi primjeri pred ICJ kada su se države optuživale npr. za oružane aktivnosti na teritoriji druge države (npr. Demokratska Republika Kongo protiv Ugande) gdje je ICJ presuđivao i smatrao da je npr. Uganda prekršila načela neupotrebe sile u međunarodnim odnosima i neintervencije, odnosno da je Uganda prekršila svoje obaveze prema konvencijama međunarodnog humanitarnog prava. Analitičari smatraju da je dokazivanje krivične odgovornosti jedne države za počinjen genocid neusporedivo teži i kompleksniji zadatak za jednu državu od drugih oblika državne odgovornosti. Posebno, što je u procesu BiH protiv SRJ-Srbije, ICJ primijenio najviše standarde koje je prethodne primjenjivao ICTY/krivični Tribunal za bivšu Jugoslaviju u suđenjima i procesima protiv pojedinaca odgovornih za zločin genocida u BiH. ICJ je primjenjujući krivične procedure i standarde jednog drugog međunarodnog suda (ICTY) koji utvrđuje pojedinačnu odgovornost, postavio skoro nedokučivi standard da jedna država može biti direktno odgovorna za kršenje konvencije o genocidu i prihvaćajući samo pravomoćne pravne zaključke sa ICTY-a, što je također predmet kritičkih mišljenja i pravnih analiza. O presudi ICJ u sporu između BiH i SRJ odnosno Srbije je napisano dosta toga i čak je još uvijek otvoreno pitanje i same definicije zločina genocida, odnosno na koji način se zločin genocida može dokazati pred međunarodnim sudom bilo za pojedinačnu, bilo za državnu odgovornost. Eksperti smatraju da moraju postojati drugačiji pristupi u dokazivanju odgovornosti države. S tim u vezi smatra se da je BiH imala veoma težak zadatak prikupljanja dokaza za reviziju koji bi sadržavali genocidnu namjeru ili dodatne informacije o kršenju konvencije o genocidu od strane Srbije. Dokaza o involviranosti SRJ-Srbije u ratu u BiH je bezbroj i sama Srbija ne bježi od odgovornosti da je aktivno preko JNA-VJ i 30. kadrovskog centra, svojih generala, MUP-a i specijalnih jedinica učestvovala u BiH do kontinuirane vojne, logističke i financijske pomoći bosanskim Srbima, ali ICJ je potvrdio da nije izdavala naredbe JNA-VJ, specijalnim jedinicama VRS i MUP-u RS da počine genocid (ostali zločini nisu bili u nadležnosti ICJ kao istrebljenje, ratni zločin i drugi zločini protiv čovječnosti) odnosno i kada su se jedinice SRJ-Srbije nalazile u BiH i kada su počinile zločine (Škorpioni i dr.) da su bile podčinjene RS-u odnosno VRS ili MUP-u RS ili su djelovale „samostalno“. Momčilo Perišić, načelnik generalštaba VJ, je pred ICTY bio presuđen na 27 godina zatvora, ali je Theodor Meron, predsjednik ICTY-a, zbog utjecaja velikih sila, promijenio standarde i u žalbenom postupku oslobodio Perišića (ranije je predsjedavao Vijećem koje je oslobodilo i Antu Gotovinu) svih optužbi, uključujući I Srebrenicu. Iako su „Meronovi standardi“ (linkovi: http://www.ifimes.org/ba/8484- ratni-zlocini-genocid-moze-li-theodor-meron-sacuvati-ugled-icty , http://www.ifimes.org/ba/8603-icty-meronizacija-nase-buducnosti , http://www.ifimes.org/ba/8896 ) nakon niz presuda ICTY promijenjeni, zahtjev za reviziju od glavnog tužioca ICTY Serga Brammertza protiv oslobađajuće presude Perišiću, Meron kao predsjednik ICTY nikada nije dozvolio. Bakir Izetbegović i pravni stručnjaci su pod snažnim pritiskom i predstavnika međunarodne zajednice, ali i Dragana Čovića, člana Predsjedništva BiH i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH). Postavlja se pitanje da li je i koliko je Crna Gora, koja je apsolutno zaštićena od procesa revizije, jer je Srbija ranije zvanično preuzela pravno nasljedstvo i time svu odgovornost za sebe pred ICJ-om, pomogla BiH da raskrinka Miloševićev režim i počinjen genocid u BiH. Posebno imajući u vidu arhive Vojske Jugoslavije i Službe državne sigurnost (SDB) zajedničke tadašnje države, a koje se nalaze u Podgorici. Pojedini bosanskohercegovački lideri imaju jake prijateljske veze sa liderom Crne Gore Milom Đukanovićem. Najjače prijateljske veze sa Đukanovićem ima predsjednik Saveza za bolju budućnost BiH (SBB) Fahrudin Radončić. Zato je logično očekivati da će lider SBB-a učiniti sve da njegov prijatelj pomogne u postizanju pravde i dokazivanju istine. Analitičari smatraju da predstavnici HDZ BiH i predstavnici hrvatskog naroda neće zvanično, u slučaju određenih državničkih odluka, opstruirati podnošenje eventualne revizije BiH pred ICJ. Osporavanjem revizije bi Hrvati i Hrvatska ušli i u proces osporavanja zločina, a očigledno da bi revizija mogla biti fokusirana i na zločin genocida u Srebrenici u utvrđivanju direktne involviranosti Srbije. Da li hrvatski narod zaista ne želi da žrtve iz Srebrenice ostvare svoja prava i mogućnost revizije je „pitanje od milijardu dolara za Dragana Čovića“. Također, ne treba zaboraviti da je tužba BiH za genocid obuhvaćala i Hrvate koji su stradali na području Bosanske Krajine. Čović preuzima veliku povijesnu odgovornost bezrazložno stajući na stranu zvaničnog Beograda (a ne nikako RS, ili bilo kojeg srpskog političkog predstavnika u BiH, jer je eventualna revizija BiH protiv Srbije) u pogledu ulaganje revizije BiH pred ICJ.

U čije ime govori ambasador Moore?

Ambasador Jonathan Moore, šef misije OSCE-a u BiH je grubo svojim javnim istupima da nema novih dokaza i da BiH ne treba da ulaže reviziju pred ICJ zloupotrijebio svoj mandat i tako pokušao da javnim pritiskom na pravni team BiH i Bakira Izetbegovića spriječi podnošenje revizije. Postavlja se pitanje u čije ime govori ambasador Moore i da li zbog takvih izjava zaslužuje da bude opozvan iz BiH kao ambasador OSCE-a. Upravo predstavnici međunarodne zajednice trebaju i moraju osigurati demokratski ambijent i vladavinu prava. Vladavina prava je upravo osiguravanje uvjeta da jedna država koja je prije deset godina okončala postupak protiv druge države pred jednim međunarodnim sudom ima mogućnost da pokuša iskoristiti zagarantirano međunarodno sredstvo, sredstvo revizije pred ICJ, kao jednim od glavnih organa UN-a. Pozivanje na pravdu, a istovremeno vršiti politički pritisak, od strane ambasadora Moore-a je licemjerna izjava i akt, jer pravda se postiže predviđenim građanskim, međunarodnim i kaznenim procedurama, kažnjavanjem zločinaca, pojedinaca ili država. Drugi vid „pravde“ je poznat kroz historiju, kada se pravde uzima „u svoje ruke“ što onda nužno vodi ka nasilju, a izjave Moore-a upravo idu u tom smjeru da žrtva ili država potiče realizaciju pravde na privatan i nedopušten način, a ne na sudski, što vodi u anarhiju, nasilje čak i zločin.

Šta i tko ugrožava regionalnu sigurnost?

Upravo bi predsjednik Vlade Republike Srbije Aleksandar Vučić mogao odigrati važnu ulogu ukoliko bi pozvao bosanske Srbe da se spuste političke tenzije i omoguće da se proces pred ICJ okonča ukoliko BiH podnese zahtjev za reviziju. Postavlja se pitanje ukoliko bi Srbija najavila ili podnijela zahtjev za reviziju, da li bi bilo tko uključujući i bošnjačke predstavnike politički osporio taj zahtjev za revizijom presude ICJ. Zasigurno ne bi. Svi oni koji su protiv revizije, koju bi pokrenula BiH i tvrde da ne postoje novi dokazi, uključujući i pojedine međunarodne predstavnike, upravo bi oni na poziv Vučića mogli shvatiti da samo ICJ može da odluči i kaže da li ima ili nema novih dokaza i da li BiH može pokrenuti proces revizije, a ne nikako političari. Kao što je sasvim jasno, da odluku da se pokrene revizija može samo inicirati pravni team BiH snagom argumenata, a ne nikako politika koja navodno treba odlučiti da li ima ili nema dokaza. Odluka je pravna i nikako politička. Podnošenje revizije pred ICJ bi upravo moglo da povrati povjerenje ako bi se proces revizije promatrao kao pravni akt, jer onoliko koliko protivnici revizije smatraju da se podnošenjem revizije ugrožava BiH i regionalna sigurnost, toliko se ugrožava ta ista sigurnost od njih samih. Da li međunarodni i nacionalni predstavnici u BiH, koji su protiv revizije, smatraju da li Srbija ima pravo uložiti reviziju ukoliko smatra da je nepravedno presuđena za nesprečavanje ili nekažnjavanje genocida odnosno da li bi kritičari revizije bili protiv toga da Srbija uloži reviziju i traži sa novim dokazima da vojska i policija RS nisu odgovorni za zločin genocida u Srebrenici. Kako Srbiju nitko ne bi mogao ni teoretski, ni faktički onemogućiti da podnose reviziju, ukoliko bi pravni team Srbije smatrao da ima dokaze, zašto bi to neko osporio pravnom teamu Bosne i Hercegovine. Zašto bi Bosna i Hercegovina bila u drugačijoj poziciji od Republike Srbije i od bilo koje druge države odnosno zašto bi joj bila uskraćena mogućnost da ne iskoristi raspoložive pravne instrumente da bi dokazivala počinjene najteže zločinena teritoriji Bosne i Hercegovine u periodu 1992-1995.

Ljubljana, 12. februar/veljača 2017

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) – Ljubljana

Direktor:

Bakhtyar Aljaf

IZLAZI LI DJELO NA VIDJELO???

Posted: 15. Februar 2017. in Intervjui

Prije tri godine, tačnije 1. novembra 2014.godine objavio sam tekst pod naslovom “POČELA NOVA AGRESIJA NA BiH?” Mislim da je ovaj tekst aktuelniji danas nego prije tri godine. To ćete se uvjeriti kada ga pročitate. Time ćete potvrditi ili demantovati vlastite spoznaje, ali se  i uvjeriti da se agresija na BiH nastavlja uz aktivnu ulogu vlasti Rs potsticanih i pomaganih Srbijom i HDZ BiH potsticane i pomagane Hrvatskom, u sadejstvu sa nekima iz Evropske unije. Da je to tačno pokazala je i sinošnja debata o “Rezoluciji o napretku BiH” na putu ka EU.

Image result for evropski parlament rezolucija o bih

Debata  u Evropskom parlamentu o BiH

Ples na žici, koji je prije godinu dana započeo Milorad Dodik,  a ove godine nastavio i Dragan Čović trese ne samo BiH i region Balkana, već počinje udarati i u granice EU. Na to su ukazali i neki od evropskih parlamentaraca, govoreći o važnost održavanja mira u BiH.

Iako i jednom i dugom neki iz EU drže fige, njihov fijasko je, bez obzira na sve, sve izvjesniji. Ni jedan od njih neće postati “pukovnik”…

Srpski i hrvatski secesionisti, ohrabreni pasivnim odnosom MZ i EU, krenuli su združeno u ofanzivu u težnji  da genocidnu Rs osamostale i pripoje Srbiji a za BH Hrvate formiraju zaseban treći entitet modeliran kao “Hercerg-Bosna”. Kako to do sada nisu uspjeli drugim sredstvima, preko sponzora u EU pokrenuli su projekat “federalizacije”, koja nije ništa drugo osim put u nove etničke podjele. Evropski parlament je 14.februara o.g.  razmatrao prijedlog “Rezolucije o napretku u BiH” koji je 31. januara ove godine izglasao Vanjsko politički odbor Evropskog parlamenta, sa kojim se od BiH uz reformu izbornog zakona traže promjene koje bi  po evropskim principima “federalizma i decentralzacije”  trebale omogućiti jednaku zastupljenost konstitutivnih naroda i građana. U toku rasptrave većina zastupnika je podržala put BiH ka EU i založila se za reformu sudstva, administrativnog aparata i ekonomske i socijalne reforme. Više njih lobiralo je za separatistički model federalizacije BiH, zasnovan na decentralizaciji, koja nesumljivo podrazumjeva stvaranje trećeg entiteta. Pri tome se pokušala poturiti teza da Hrvati u BiH nisu ravnopravni i da su konstitutivni samo na papiru. Mogao se steći utisak da većina evropskih parlamentaraca ne zna tačno šta je to federalizacija zagovana po modelu hrvatskih separatista.

Evropski parlament će sutra, 15. Februara,  glasati o “Rezoluciji o napretku BiH” ka EU. Ako bude prihvaćen prijedlog hrvatskih secesionista, predvođenih jastrebom Draganom Čovićem i Božom Ljubićem, o formiranju trećeg entiteta u BiH po matrici “federalizacije”, to će značiti prvi korak udruženih agresora u razbijanju države BiH. Federalizacija po tom modelu je “devil”. Može li se uopšte zamisliti kako bi funkcionirala država sa tri entiteta, kad već sada sa dva entiteta ima 14 parlamenata, 3 predsjednika, 130 ministara i administrativnu mrežu sa više nivoa, koju ne bi mogla finansirati ni dvostruko jača država od BiH?!

Izazvana separatističkim izazovima Čovića i Ljubića bihaćka profesorica Vildana Alibašić ih je potsjetila da u Njemačkoj žive Njemci, u Poljskoj Poljaci, a samo u BiH Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali, umjesto da se zovemo kao i do sada Bosanci i Hercergovci. I obzirom da u BiH po posljednjem popisu živi 50,11% Bošnjaka, 30,78% Srba, 15,43% Hrvta i 3,68% Ostalih, ako hoće separtatisti da se pravedno dijelimo i formiramo treći entitet, onda bi Srbi bili kraći za 18,22% od onog što sada nezakonito uživaju, a Hrvati bi se morali zadovoljiti sa 16% bh teritorija, dok bi Bošnjacima pripalo 50%  i kusur. Ali većina Bošnjaka oduvijek zastupa multietnički  koncept BiH, i to je ono što separatistima smeta. Ne govore li ove činjenice dovoljno jasno i uvjerljivo da je u BiH moguć samo zajednički život svih nenih naroda na cijelom njenom prostoru.

Uz sve ovo ostaje neshvatljivo da veći interes za stanje u BiH vlada u zemljama okruženja, među članicama EU, nego kod bh građana. Velika većina sjedi i čeka šta će drugi o njima odlučiti, umjesto da se pokrenu i uzmu svoju sudbinu u svoje ruke. Umjesto da ustanemo, borimo se i izborimo za restauraciju i obnovu jedinstvene,  nezavisne i suverene Republike Bosne i Hercegovine, sjedimo i gledamo kako je drugi rastaču i krčme. Pokrenimo se, upotrebimo sva mirnodopska sredstva da ukinemo postojeće i spričimo nove podjele po etničkom principu.

A kolika je sličnost između političkih odnosa koji vladaju danas u BiH i odnosa koji su vladali prije tri godine, uvjeriće vas moj tekst  “Počela nova agresija na BiH?”, pisan 1.Novembra 2014.godine i označen tada sa upitnikom, koji je sada skoro suvišan.

POČELA NOVA AGRESIJA NA BiH?

Dodik, njegov SNSD i njihova vladajuća falanga u pratnji  osokoljenog Čovića i njegovog HDZ BiH  počinju novi izborni mandat  istom rušilačkom retorikom, samo malo bolje upakovanoj u pakovanje, koje još dobro prolazi u nacionalnim torovima, a i dalje ima prođu u EU. Rodoljubi i patrioti BiH, ovakvu retoriku dobro znaju i ovaj put je doživljavaju kao početak nove ili nastavak srpske agresije iz devedesetih, sa kojom lešinari još nisu zadovoljili svoje apetite.

Troglavo Predsjedništvo BiH u punoj mjeri simbolizira (ne) jedinstvo suprotnosti koje će biti izvršilac presuda koje će neprijatelji BiH prijekim putem donositi u svojim nacionalističkim torovima ili spregom sa istomišljenicima, u težnji da prisvoje i podijele još ono što je ostalo od nezavisne  multinacionalne RBiH.

mrski-likovilaktasenko

                                         Najomrznutili likovi u BiH na kraju prošlog i  početkom ovog vijeka

Najavom novoizabranog starog predsjednika RS-e Milorada Dodika da će jedini zadatak novog srpskog člana Predsjedništva BiH biti podjela BiH i borba za autonomiju Republike srpske počela je nova srpska agresija na BiH. Početak je to nove ili nastavak agresije iz devedesetih, koja nije ostvarila sve svoje ciljeve u BiH i regionu.

Sjetimo se da je još u toku predizborne kampanje sa zbora u Bosanskoj Gradišci  Predsjednik Rs M. Dodik najavio „da će glavni zadatak novog člana Predsjedništva BiH biti da se bori za autonomiju i nezavisnost RS“, iz čega proizilazi da će i ostali predstavnici RS-e u svim unutarnjim i zajedničkim institucijama BiH imati isti zadatak.

Cilj srpskog i hrvatskog agresora bio je i ostao rasturiti i podjeliti BiH. Danas se isti cilj pokušava ostvariti drugim sredstvima. Umjesto oružane agresije, u sprezi sa interesnim grupama, državama pa čak i savezima država, koriste se različiti metodi političkog, socijalnog i ekonomskog pritiska da se bh vlast razvlasti, profaniše, da se kriza produbi  i izazove veći socijalni bunt, da se narod podjeli i izazove opšte nezadovoljstvo iz kojeg se može sve izroditi.

Dodik nije usamljen u nastojanju da uništi BiH

Narvno, Dodik nije ni sam ni usamljen u nastojanju da uništi Bosnu i Hercegovinu.  On i njegov SNSD-a duže vrijeme rade zajedno sa HDZ BiH, Draganom Čovićem, koji već nekoliko godina ruje po BiH i traži vanjske saveznike da ih na račun teze o ugroženosti Hrvata u BiH, zasnovane skoro isključivo na slučaju” Komšić“ , uvjeri da bh Hrvatima treba dati vlastiti entitet. Lukavi i prepredeni Čović radi prije svega u svoju korist. Kompromitujući poštenu volju bošnjačkog biračkog tijela kroz “slučaj Komšić“ na unutarnjem planu i pred predstavnicima MZ uspio je protjerati g. Željka Komšića iz Predsjedništva BiH i kao predstavnik hrvatskog naroda sjesti na njegovo mjesto. Kada je to ostvario sada mu se pruža mogućnost da dovršava svoj secesionistički plan, da formalno i suštinski podijeli bh teritorij i izdvoji Hrvate u poseban entitet, federalizacijom BiH ili na drugi način. Po tome se može zaključiti da će velikosrpska politika  u sprezi sa hrvatskim secesionistima predvođenim Čovićem i dalje državu BiH držati u blokadi i onemogućavati sve procese koji vode zbližavanju bh građana i naroda i jačanju multetničke BiH.

Čovićeva strategija nije drugačija od Dodikove

Čovićeva strategija nije nepoznata i skoro je identična s Dodikovom, samo se odvija na drugom paralelnom kolosjeku. Njegovi nagovještaji na tom planu nisu nimalo drugačiji niti bezazleniji za opstanak BiH od Dodikovih. To se još ranije znalo, jer ovaj dvojac i njihove partije kojima uspješno manipuliraju po ovom pitanju više nego uspješno rade i sarađuju duži period. Čović sada još vatrenije nastavlja priču o trećem entitetu, uz  distrikte –  Brčko i Sarajevo.

Koliko su Dodik i Čović kompatabilni potvrdio je Dodik svojom prvom izjavom nakon što je postao stari novi predsjednik RS. Po ko zna koji put ponovio je svoj poznat stav da nikakva centralizacija BiH ne dolazi u obzir i naglasio da  je „ostanak Rs u BiH moguć samo u okvirima konfederacije BiH ili unije dvije tri republike“. Svjestan da su takve težnje neostvarive bez podrške bh Hrvata najavio je dalju svesrdnu podršku Čoviću i poručio:  “Pomoći ću Hrvatima da dobiju svoju državu u BiH “.

Čoviću je do sada uspjevalo mnogo šta, a Dodiku je do sada uspjevalo skoro sve. Plesalo je na žici, ali se održao pa čak i podigao. U tome mu je bilo od ogromne pomoći rusko savezništvo, ali i savezništvo sa hrvatskim secesionistima. Kroz savez sa Čovićem uspjelo mu je ubaciti kost, kako bi produbio nesporazume između Bošnjaka i Hrvata i oslabio staus FBiH.  Njegova politika secesije  pomogla mu je ne samo da se održi na vlasti, već i da se spasi od optužbi za veleizdaju, kriminalne radnje i postupke kojima je izgradio svoj “životni imidž”, koji u tom formatu prolazi samo u BiH.

Da li secesionistički dvojac Dodik-Čović prerasta u trojac?

Nakon ovih izbora, secesionistički dvojac Dodik  – Čović mogao bi ubrzo prerasti u trojac. Pridružuje im se Mladen Ivanić, koji je oštar desni zaokret u pravcu secesije najavio već u svojoj prvoj izjavi nakon izbora. Izborom u Predsjedništvo BiH i njemju se pruža prilika da skine masku, koja ga je toliko dugo žuljala. Mada su njegovi stavovi po mnogim pitanjima do sada bili oportuni Dodikovim ( jer Ivanić pripada PDP-a , koja pripada EPP- Evropskoj narodnoj stranci ), već sada se počinju približavati, naročito po pitanjima koja vode glavnom cilju, osamostalenju Rs. To potvrđuje i jedna od njegovih posljednjih izjava, kojom naglašava nužnost  ukidanja OHR, što bi u uslovima suprostavljenih strana kakvi su sada u BiH moglo biti od potsticaja  separatizmu. Ako bi se sudilo na osnovu ovakvih Ivanićevih najava, mogli bi zaključiti da smo sa Izetbegovićem, Čovićem i sada  Ivanićem dobili tročlano Predsjedništvo države koje se neće moći ni u čemu složiti, a od njih se očekuje da pokrenu i daju ton u formiranju i funkcionisanju nove bh vlasti.

Upravo u tom kontestu najnovije Dodikove i Čovićeve secesionističke poruke dobivaju posebno na težini i kako ih je moguće tumačiti drugačije, nego kao najavu nove etape mirnodopske agresije na državu BiH, koja će jaku podršku imati čak u Predsjedništvu BiH.

Političari i narod nisu zabrinuti za stanje u BiH

Mada se Dodikove, Čovićeve a dijelom i Ivanićeve izjave ne mogu tretirati nikako drugačije nego kao napad na suverenitet, nezavisnost i teritorijalni integritet BiH, u BiH ne izgleda da su izazvale potrebnu pozornost i veću zabrinutost ni kod naroda ni kod njegovih političkih predstavnika. Posebno zabrinjava što se bošnjačka strana, kojoj se otvoreno radi o glavi, ni po glavi ne češe. A narodi BiH, kao i do sada. Slušaju i prate s manje ili više pažnje kombinatoriku svojih stranačkih izabranika, bez volje i želje da ozbiljnije utiču na rješenja, koja će im odrediti uslove života u naredne četiri godine. Na ulice izlaze i traže kruh i svoja prava samo izvarani i gladni radnici.

Borba za vlast se nastavlja iza zatvorenih vrata

I nakon ovih izbora, u kojima se znaju izborni pobjednici, borba za vlast se nastavlja za pregovaračkim stolovima, uglavnom iza zatvorenih vrata. Sve stranke i stranački lideri su na nogama.  Ono što se do sada može zaključiti na osnovu izbornih  rezultata kičmu vlasti u BiH će sačinjavati SDA, SNSD i HDZ BiH. Iako će kostur vlasti u BiH sačinjavati ovi izborni pobjednici teško je vjerovati da će nova vlast moći uskladiti svoje djelovanja, jer su to nacionalne stranke koje vode jastrebovi, od kojih svaki zagovara evro-atlanski, a ide svojim putem. Dok iz SDA poručuju  da se bez njih vlast ne može uspostaviti, Dodik (nakon dogovora s Čovićem) pokušava uvjeriti sebe i medije da je formiranje vlasti u Rs i na nivou BiH skoro okončano i da je čine SNSD i HDZ BiH. U isto vrijeme Čović  tvrdi da će osnovu vlasti na svim nivoima u BiH činiti HDZ BiH, SNSD i SDA. Uz to svi drugi, prije svega opozicione partije, imaju svoje računice drugačijeg formata.

Iz svega ovog može se zaključiti da će se i u naredom periodu nastaviti sa blokadom svih pozitivnih procesa koji vode unapređenju zajedničkog političkog i ekonomskog života u BiH, jer Predsjedništvo BiH i nacionalne stranke pobjednice ne mogu nas ničim uvjeriti da će sutra biti drugačije i bolje nego je bilo do sada.

Dodik, njegova svita i njihov SNSD-a u pratnji prepotentnog osokoljenog Čovića i njegovog HDZ BiH počinju novi izborni mandat istom rušilačkom retorikom, samo malo bolje upakovanom u pakovanje koje zabluđeni narod troši, a koje i dalje ima prođu u EU. U tome će im asistirati naklonjene glave iz troglavog Predsjedništva BiH, koje u punoj mjeri simbolizira (ne) jedinstvo suprotnosti, a koje će biti izvršilac odluka donesenih u nacionalnim torovima i u sprezi sa istomišljenicima, u težnji da prisvoje i podijele još ono što je ostalo od nezavisne  multietničke RBiH.

Rodoljubi i patrioti BiH ovakvu retoriku dobro znaju i ovaj put je doživljavaju kao početak nove ili nastavak srpske agresije iz devedesetih, sa kojom lešinari još nisu zadovoljili svoje apetite.

U takvim uslovima i okolnostima Bosnu i Hercegovinu, njene narode i građane čekaju teške možda i sudbonosne četiri nove izborne godine mandata, povjerenog mandatorima među kojima je ne mali broj neprijatelja naroda, neprijatelja Bosne i Hercegovine, spremnih da prisvoje tuđe, unište zajedničko, da bi mogli imati samo svoje.

Burlington 1. Novembra 2014.

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

NAPAD NA AKTIVISTE UDIK-a

Posted: 14. Februar 2017. in Intervjui

udik-logo

Broj: 19 – 02 / 17

Sarajevo, 14. februara 2017.

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da su koordinator UDIK-a, Edvin Kanka Ćudić, te još dvoje aktivista, napadnuti kod semafora u blizini Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Najprije verbalni, a potom i fizički napad, dogodio se u utorak 14. februara 2017. godine u večernjim satima.

Aktivisti UDIK-a su očito bili prepoznati od strane nekoliko mladića koji su najprije vrijeđali aktiviste zbog njihovog angažovanja u UDIK-u, psovajući im četničku majku, te uputili nekoliko homofobnih izjava u povodu Dana zaljubljenih. Nakon vrijeđanja i pljuvanja, uslijedilo je gađanje kamenicama. Slučajni prolaznici incident su posmatrali nezainteresovano.

Podsjećamo, da ovo nije prvi put da aktivisti UDIK-a doživljavaju ovakve neprijatnosti na ulicama Sarajeva, a koji su uzrokovani njihovim angažovanjem i željom za pravednijim društvom u BiH. U protekle dvije godine dogodila su se četiri napada koja su uredno prijavljena Policiji, a u povodu jednog od njih (7. maja 2015) oglasila se i američka ambasadorica u BiH Maureen Cormack. Policija nije učinila ništa na ovom pitanju, niti je proslijedila zabilješke, uprkos upućivanju više zahtjeva od strane UDIK-a. Zbog nepovjerenja prema Policiji, UDIK nije prijavio posljednji incident.

Sve prijetnje i napade UDIK smatra ozbiljnim narušavanjem ljudskog prava na slobodu kretanja, te izražavanja mišljenja u Bosni i Hercegovini. Isto tako, UDIK apeluje na vlast, ali i na građane, da više rade na ovim pitanjima kako bi svačije pravo bilo zagarantovano i ispoštovano.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 PRESS SLUŽBA

Брoj: 19 – 02 / 17

Сaрajeвo, 14. фебруарa 2017.

СAOПШTEЊE ЗA ЈАВНОСТ

НАПАД НА АКТИВИСТЕ УДИК-а

 Удружeњe зa друштвeнa истрaживaњa и кoмуникaциje (УДИК) oбaвjeштaвa jaвнoст дa су кooрдинaтoр УДИК-a, Eдвин Кaнкa Ћудић, тe joш двoje aктивистa, нaпaднути кoд сeмaфoрa у близини Пaрлaмeнтaрнe скупштинe Бoснe и Хeрцeгoвинe. Нajприje вeрбaлни, a пoтoм и физички нaпaд, дoгoдиo сe у утoрaк 14. фeбруaрa 2017. гoдинe у вeчeрњим сaтимa.

Aктивисти УДИК-a су oчитo били прeпoзнaти oд стрaнe нeкoликo млaдићa кojи су нajприje вриjeђaли aктивистe збoг њихoвoг aнгaжoвaњa у УДИК-у, псoвajући им чeтничку мajку, тe упутили нeкoликo хoмoфoбних изjaвa у пoвoду Дaнa зaљубљeних. Нaкoн вриjeђaњa и пљувaњa, услиjeдилo je гaђaњe кaмeницaмa. Случajни прoлaзници инцидeнт су пoсмaтрaли нeзaинтeрeсoвaнo.

Пoдсjeћaмo, дa oвo ниje први пут дa aктивисти УДИК-a дoживљaвajу oвaквe нeприjaтнoсти нa улицaмa Сaрajeвa, a кojи су узрoкoвaни њихoвим aнгaжoвaњeм и жeљoм зa прaвeдниjим друштвoм у БиХ. У прoтeклe двиje гoдинe дoгoдилa су сe чeтири нaпaдa кoja су урeднo приjaвљeнa Пoлициjи, a у пoвoду jeднoг oд њих (7. мaja 2015) oглaсилa сe и aмeричкa aмбaсaдoрицa у БиХ Maурин Кормак. Пoлициja ниje учинилa ништa нa oвoм питaњу, нити je прoслиjeдилa зaбиљeшкe, упркoс упућивaњу вишe зaхтjeвa oд стрaнe УДИК-a. Збoг нeпoвjeрeњa прeмa Пoлициjи, УДИК ниje приjaвиo пoсљeдњи инцидeнт.

Свe приjeтњe и нaпaдe УДИК смaтрa oзбиљним нaрушaвaњeм људскoг прaвa нa слoбoду крeтaњa, тe изрaжaвaњa мишљeњa у Бoсни и Хeрцeгoвини. Истo тaкo, УДИК aпeлуje нa влaст, aли и нa грaђaнe, дa вишe рaдe нa oвим питaњимa кaкo би свaчиje прaвo билo зaгaрaнтoвaнo и испoштoвaнo.

Удружeњe зa друштвeнa истрaживaњa и кoмуникaциje (УДИК) пoмaжe пoст-jугoслoвeнским друштвимa дa успoстaвe влaдaвину прaвa и прихвaтe нaсљeђe мaсoвнoг кршeњa људских прaвa, кaкo би сe утврдилa кривичнa oдгoвoрнoст зa пoчиниoцe, зaдoвoљилa прaвдa и oнeмoгућилo пoнaвљaњe злoчинa. To je aфирмaциja вриjeднoсти oтвoрeнoг грaђaнскoг друштвa, сa jaснo дeфинирaним приoритeтимa у пoглeду прoмoвирaњa, зaштитe људских прaвa, и укључивaњa млaдих у друштвeнo-пoлитичкe прoцeсe крoз мирoвни aктивизaм.

ПРEС СЛУЖБA

dragancovic_0 

Dragane Čoviću!

Dijeli nas još malo vremena od ishoda Prijedloga rezolucije Evropskog parlamenta o BiH koju ti i tvoji politički podanici i zagriženi sljedbenici započetog zločinačkog djela Mate Bobana, poput opskurnog Bože Ljubića, iščitavate kao moguću evropsku tapiju da kroz ustavne promjene dođete do tog III entiteta, odnosno da uskrsnete fašističku paradržavu Herceg-Bosnu. Onog istog zločinačkog projekta koji je presuđen i osuđen u Haškom tribunalu na 111 godina zatvora ‘izvođačima zločinačkih radova’- projekta koji se po definiciji i cilju zločina savršeno uklapa u definiciju udruženog zločinačkog poduhvata kako ga i haške presude nazvaše. Sigurni smo da imate istomišljenike i u političkom Zagrebu i da sinhronizirano djelujete da se dođe do cilja zvanog III entitet, ili, kako vi to pokušavate ispod stola progurati pod  nazivom – federalna jedinica sa hrvatskom većinom.
 
O lažima vezano za III entitet
 
Bezbroj puta ste i ti i taj Ljubić do sada ponovili da hoćete svoj atar, iako nikada niste spomenuli njegove granice. To ste učinili i danas, dva dana prije zasjedanja Evropskog parlamenta, na sjednici HNS-a. A samo nekoliko dana javno na nekoliko bh. tv. kanala kažeš da nikada tako nešto ni ti niti bilo ko od predstavnika hrvatskog naroda u BiH niste izustili, tražeći dokaze za to. Te iste televizije su istovremeno javnosti prezentirale tvoje i vaše ranije izjave da upravo želite svoju federalnu jedinicu, što znači da javno lažeš. Ponoviili ste tu tezu (uvođenje federalne jedinice sa hrvatskom većinom) i ti i Ljubić i danas, nakon zasjedanja HNS-a.
 
Naravno, nisi jedini političar ni u BiH niti u svijetu koji tako besramno javno laže, ali to ti nije nikakva olakotna okolnost. Nije ovdje problem što se laže javnost, uključujući, naravno, i bosanske katolike, nego ko kupuje te laži. 
 
Kako god EU Parlament odlučio o Prijedlogu Rezolucije o BiH i kako god ti i tvoji podanici i istomišljenici tumačili moguću odluku, mi, članovi Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava R BiH” i koja broji blizu 65,000 članova, a sigurno predstavljamo veliku većinu građana BiH, poručujemo da vam III entitet, odnosno ta “federalna jedinica sa hrvatskom većinom”, odnosno daljnje komadanje naše zemlje – NEĆE PROĆI. Makar i ta EU mislila isto kao vi i Zagreb, naša zemlja ima dovoljno patriota da to spriječi. Ako i to bude jedna od cijena našeg puta ka EU, onda nam ne treba članstvo u njoj kao takvoj. Ne zato što imamo nešto protiv bilo kog naroda u BiH, pa ni bosanskih katolika, nego upravo za to jer želimo jednakopravnost svakog naroda i svakog građanina na svakoj stopi BiH a to se ne postiže torovima za koje se zalažeš ti, Dodik ili Izetbegović, nego Ustavom R BiH za kojeg se mi zalažemo a koji je vanparlamentarnim, znači nedemokratskim sredstvima derogiran.
 
Svakome je jasno da vaše zalaganje za ekskluzivni ‘hrvatski teritorij’ ne uključuje sve dijelove BiH u kojima bosanski katolici također žive ili su bili većinski ali su od strane četnika, kao i Bošnjaci, protjerani. S tim u vezi nikome normalnom i dobronamjernom  ne možete ti i tvoji podanici i istomišljenici prodati priču da se borite za jednakopravnost bosanskih katolika u BiH, jer je ispod stola nešto sasvim drugo. Javno pitamo: da li si ti i predstavnik onih 30,000 prognanih banjalučkih katolika, zatim Posavljana,  Krajišnika,  sarajevskih katolika ili su oni za tebe ‘hrvati’  trećeg reda?! Tebi i takvima kao ti, bez obzira koje etničko stado navodno predstavljate, zapravo smeta normalna i pravna država u kojoj biste svi završili kao izvjesni Ivo, onaj čije prezime započinje slovom “S” a završava sa “r”, iz susjedne Hrvatske. To tebe i vas, zapravo, žulja.
 
O fašizmu, napadima na antifašiste i zamjenama teza
 
Dragane Čoviću!
 
Posljednji fašistički napadi na antifašiste Mostara i stav HDZ-a i Bože Ljubića zapravo definitivno otkriva vaše pravo ideološko lice. Ne samo da niste osudili fašistička divljanja nad partizanskim grobljem u tom gradu, nego svojim izjavama na kritike o vašoj šutnji (a šutnja znači slaganje s nečim ili s nekim) ste samo potvrdili ono što se godinama zna: da ti, Božo Ljubić i oni oko vas, zapravo itekako pušete u fašistički rog. Zapravo, osuli ste paljbu po istinskim antifašistima iz Mostara, Sarajeva te drugih dijelova naše zemlje nazivajući ih pogrdnim imenima, a nijednom riječju ne osudivši spomenuta fašistička divljanja. Dakle, zamijenili ste teze. Uostalom, činjenice da ste sa odavno pobrinuli da na desnoj obali tog Mostara egzistiraju ulice sa imenima ustaških zlikovaca i zločinaca iz Drugog svjetskog rata, govore o vašem pozicioniranju, odnosno vašem podržavanju ideologije koju je osudio čitav slobodarski i atifašistički svijet.
O nekim EU “principima”
Da Europa imalo drži do sebe i svojih principa, ne bi nikada ni pomislila na formiranje “entiteta sa hrvatskom većinom” na prostorima gdje su fašističkim metodama ostali narodi postali manjina, ili su haman zatrti združenim zločinačkim pothvatom. Da Europa imalo drži do sebe ne bi nikad prihvatila postojanje dvije škole pod jednim krovom kakve su ozakonjene  na prostorima gdje “su bosanski katolici većinski narod.”  To je praktičan dokaz nacizma i rasizma. Isto tako, ne bi se nikad izjasnila o federalizaicji pogotovo po prijedlogu Hrvatske koja je agresor i koja dugoročno ima u planu prisvajanje  toga dijela sa “hrvatskom većinom. To je nastavak komadanja Bosne i Hercegovine genocidom i fašizmom. Da drži do svojih pricipa, EU bi davno zaustvala taj povampireni fažizam, umjesto što ga grli i njeguje u svojim redovima. Zar reprezentativci Hrvatske u EU Parlamentu ne znaju da se u tom dijelu “sa hrvatskom većinom” ponos fašistima, pjesme im pjevaju, ulice nadijavaju po nacistima poput Lorkovića, Budaka I Francetića, dok se ti, Čoviću, grliš sa osuđenim ratnim zločincem Kordićem iz prošlog agresorskog rata. U toj agresiji i združenom zločinačkom pothvatu svoje ruke do lakata je okrvavila Hrvatska koja kao važna članica EU sada podnosi prijedloge ovakvih deklaracjija u EU Parlamentu, umjesto da moli za oprost zbog počinjenih zločina.  EU formalno slavi Dan fašizma 9. maj, ali prakički drži fašizam i nacizam živim u Bosni i još ga nagrađuje državama u državi – genocidnom RS i na zločinu utemeljenoj Herceg- Bosni. EU uvažava fašizam Hrvatske kao agresora na RBiH. EU mami u svoje čaanstvo Srbiju koju je nagradila sa pola državne teritorije Bosne nakon genocida. Kratkih rukava za sada ostaju antifašisti, uglavnom Bošnjaci, koji su kažnjeni i na vlastitom pragu na kojem su ubijeni ili sa kojeg su otjerani, u svojoj državi gdje su na etnički očišćenim prostorima građani stotog reda, a i u Europi koja podmuklo nastavlja križarsku politiku njihova istrebljenja uništenjem države Bosne.  Takva EU nikome ne treba, a pogotvo nama žrtvama zločina i genocida koji su počinjeni pred nosom EU koja je treći suučesnik u genocidu, kako reče ovih dana jedan ugledni Srebreničanin, Hasan Nuhanović, preživjela žrtva genocida.
No Pasarán
Vjerovatno i vi i vaši politički sponzori iz Zagreba smatrate da je danas profitabilno biti na ekstremnoj desnici jer takav je trend u Evropi, kao što koristite antiislamsku histeriju u nekim zemljama EU da postignete neke svoje mračne političke, hegemonističke i ko zna kakve još bolesne ciljeve, ali vam svima poručujemo da nas je na ovoj – antifašističkoj i probosansko-hercegovačkoj strani u dovoljnom broju da vam možemo poručiti da vam to neće proći i da ćemo se tome oduprijeti svim silama.


Ili, kako bi se to jednom općepoznatom internacionalnom sintagmom reklo: No Pasarán!!!an d

 
U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH”:
  1. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji
  2. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA
  3. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada
  4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka
  5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad je insistirao da ga se ovako predstavi)
 
 

Moj anex otvorenom pismu upućenom šefu misije OSCE Jonathanu Mooru od grupe “Zahtjev za povrat u život Ustava RBiH”

jonathan-moore

Drskost, oholost i bezosjećajnost Jonathana Moora

Srpska genocidna mašinerija iz devedseteih godina prošlog vijeka , podmlađena i ojačana ovih mjeseci i dana, u sadejstvu sa secesionistima HDZ BiH predvođenim jastrebom Draganom Čovićem,  prešla je u ofanzivu da sruši Pravo na Bošnjačku istinu i pravdu, kao posljednju mirnodopsku barijeru u odbrani  cjelovitosti suverene i nezavisne države  BiH, kao zajednice suverenih naroda i građana. Kao što se devedestih godina prošlog vijeka  patriotskim snagama bih onemogućavalo da  nas brane od oružane agresije iz Srbije i Hrvatske, sada  se državi BiH i njenim građanima pokušava osporiti pravo da svoju nezavisnost i suvreneitet brane i odbrane  pravnim sredstvima pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu.

Ofanziva srpskih agresora protiv revizije Haške presude o agresiji i genocidu

Kako se više primicao rok za obnovu postupka po tužbi BiH protiv Srbije i C.Gore za agresiju i genocid otpor srpskih  agresora, u sprezi sa sponzorima i istomišljenicima iz EU i sa hrvatskim secesionistima predvođenim Draganom Čovićem,  pretvorio se u ofanzivu protiv partija,  organa i pojedinaca u BiH koji su podržali  pravo na obnovu tužbe. Posebno oštre reakcije usljedile su prije par dana  nakon izjave bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića da će“Haškom sudu biti upućen zahtjev za reviziju tužbe protiv Srbije.” U Rs odluka o reviziji odmah je protumačena kao “žrtvovanje stabilnosti BiH”, što će “dovesti do zastoja u zemlji, “koji vodi u nestanak BiH.” Predsjednik Rs M. Dodik odmah je uputio poziv srpskim strankama u koaliciji sa SDA da napuste institucije BiH najkasnije do isteka roka obnove postupka protiv Srbije, a  Ministar inostranih poslova Srbije I. Dačić se oglasio saopštenjem da će “tužba narušiti odnos Srbije i BiH”. Za predsjednika SDS Vukota Govedaricu “revizija tužbe je otvaranje jedne vrste hladnog rata.” Predsjednik Predsjedništva BiH Mladen Ivanić je  nastavio sa osporavanjem prava na reviziju tužbe svojim ranijim upozorenjima  da“u BiH nema saglasnosti u vezi sa revizijom tužbe, da ona nema legitimitet u BiH.” Pritisak na nosioce prava za reviziju presude je toliko jak,da se zastupniku Softiću prijete krivičnom prijavom, ako ne odustane od revizije.  Na čelo jurišnih jedinica koje se protive tužbi i nezaustavljivo  jurišaju  na bedeme odbrane teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i nezavisnosti  države BiH, svrstao se ovih dana i Šef misije OSCE u BiH, Dodikov veliki prijatelj Johnatan Moor.

Negatorima genocida pridružio se i Jonathan Moor

Svojom neprimjernom izjavom grupi negatora genocida nad Bošnjacima pridružio se ovih dana i  američki diplomata i Šef misije OSCE Jonathan Moore  pod izgovorom da brani mir na Balkanu, ali sa očitom namjerom da zaplaši bošnjačku žrtvu i odgovori  je od pokušaja da se brani i svoje pravo na odbranu od srpskih agresora odbrani legalnim i legitimnim mirnodopskim sredstvima pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Na takav korak ne bi imao pravu ni Moor ni bilo ko od međunarodnih mešetara u BiH, koji  se sve otvorenije svrstavaju na stranu okupatora , čak ni u uslovima da je Srbija otvoreno priznala učešće u agresiji i saučesništvo u genocidu, da se izvinila bošnjačkim žrtvama i sama bez pritiska ponudila državi i građanima BiH dogovor o obeštećenju. I u takvim okolnostima sudska poravnanja su zakonita i poželjna, ako se sa njima rješavaju sporna pitanja koja se mirnim dijalogom ne mogu postići.

U svojoj izjavi Jonathan Moor ističe da podržava traženje pravde, ali  “za pravu i uspješnu reviziju BiH mora imati nove i konkretne dokaze”, pa u ovakvim uslovima kada nema novih dokaza i kada je veoma upitna punomoć Sakiba Softića i kad je moguće da će biti puno političkih posljedica bez rezultata, on savjetuje  da se to zaustavi i da se sve snage skoncentrišu na budućnost.” Moor posebno naglašava da je revizija postuka očajnički pokušaj za koji BiH nema nikakva osnova.

Iz Moorove izjave se vidi da je u BiH i 20 godina nakon Dejtona bošn jačka žrtva ostala usamljena na jednoj strani, a na drugoj se sve više skoncentrišu snage agresora i njihovi  sponzori i saradnici. Indikatiovno je da tom Mooru i bilo kome iz MZ i EU nije palo na um da kaže da su Bošnjaci izgubili i živote i imovinu i dio domovine i da je njihovo legitimno pravo da traže pravdu i odbrane ono što im je još ostalo, a što im pokušavaju naknadno uzeti. Mogli su sebe, nas i MZ da potsjete da agresija na BiH još nije prestala i da porodice žrtava još obilaze stratišta i masovne grobnice i traže kosti svojih najmilijih da ih dostojno sahrane. Mogli su, ali nisu i neće!

Bošnjačkoj žrtvi “ne dozvoliti  da se oporavi”

  1. Moor, vaša poruka upućena državi  BiH, a adresirana na Bošnjake, nije u interesu mira na Balkanu i prilog suživotu naroda BiH, već podrška zločinu i zločincima, politički sadizam i iživljavanje nad grobovima žrtava srpskog genocida, što rodoljubi BiH i porodice žrtava doživljavaju kao pobjednički ratnički poklić nad žrtvom koja se još nije ni ohladila.

Vaša poruka je političko iživljavanje političkog moćnika nad žrtvom koju želite da dotučete svojom nezdravom logikom u bolesnom uvjerenju da žrtvi ne treba dati da se oporavi i živi. Da se tako postupalo u obračunu sa nacistima Trećeg rajha jednog malog naroda kao što je Bošnjački danas ne bi bilo. Okrenite se sebi g. Moor i vidjećete primjetnu drsklost, bezosjećajnost i oholost na svom licu i u svojim očima.

Siguran sam da su se mnogi od vas kao i ja sam često pitali sa koje to strane antidržavni režim Rs dobiva vjetar u leđa, ko ih savjetuje i  suflira,  od koga  vlastodršciuma Srbije i Rs stiže tako jaka podrška, koja im jača uvjerenje da mogu sve što hoćeiI žele. Znamo da nije samo iz Rusije. Takva podrška  je liderima Rs podigla samouvjrenje, ojačala i  dala posebnu moć, što ih je oihrabrilo za nove antidržavne korake i secesiju. To se moglo potvrditi posebno kroz istupe predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Mladena Ivanića…. i drugih.  Skoro horski, prijeteći  i ucjenjivački , sa toliko prava i samouvjerenosti  od Bošnjaka BiH, koji su na pragu 21. stoljeća doživjeli  11. i do sada najteži genocid, traži  se da odustanu od sebe… da odustanu od svog osnovnog prava koje im je dao Međunarodni sud pravde u Hagu, da se brane i odbrane od agresije koja je počela 90-tih godina i koja do danas traje.

Deset godina od izricanja presude od strane Međunarodnog suda u Hagu, kojom Srbija nije osuđena za počinjeni  genocid nad Bošnjacima, iako je bila učesnik i saučesnik u genocidu, već je osuđena samo za to što nije učinila ništa da genocid spriječi i što nije nakon toga preduzela ništa da odgovorne za počinjene  genocide preda sudu.

Genocid nad Bošnjacima nije počinila samo Rs i njene vojnei paravojne jedinice. Sav svijet  zna da je učesnik u genocidu bila i Srbija. Za to postoje hiljade dokaza i potrebno ih je pokazati svijetu.

Poruku Jonatana Moora  treba dobro poslušati i upamtiti, jer to nije samo njegova lična poruka, već poruka iz vrha MZ i EU. Tom porukom se traži da porodice žrtava zaborave  svoje mrtve,  da stradalnici zaborave pretrpljene udarce i stradanja, da se zaboravi sve dobro što smo imali a što nam je oteto i uništeno; da se  zaboravi  istina o Bosni da bi se na Balkanu i u Evropi moglo nastaviti živjeti po dvojnim standardima EU, koji nisu nimalo imuni od licemjerja, dvoličnosti, ucjena i obmana. BiH se sa oreolom istine o događajima 92-95 ne uklapa u takav kliše, jer se sa istinom o BiH generalno podriva i razobličava dvoIičnost  ne samo zapadne demokratije, već mnogih  njenih najviših institucija u oblasti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti,  a ne amnestira se ni odgovornost UN za genocid nad Bošnjacima Srebrenice i Podrinja.

BiH je u dva svjetska rata  žrtvovana i progutana, a to joj se ponovno dogodilo devedesetih godina prošlog vijeka, a  događa se i sada…. Ako je namjera Jonathana Moora i njegov zadatak da čuva leđa EU na račun BiH, da podmeće glavu bh države umjesto glavu EU, onda je to… nastavak agresije na BiH.

Onemogućavanjem  države  BiH da možda jedinim preostalim legalnim sredstvom dokaže punu istinu o događajima iz 90-tih godina prošlog vijeka (koju znaju svi koji hoće da znaju) ruši se možda posljednja prepreka Srbiji i Hrvatskoj da dovrše projekat započet devedesetih godina prošlog vijeka, sa kojim se ostvaruju  megalomanski planovi veliko- srpskih i velkiko- hrvatskih nacioanlista i uspostavlja neka vrsta granice između ruskog istoka i američkog zapada, sa kojom svi  dobivaju i profitiraju, osim multietničke  BiH države i njenih Bošnjaka.

Revizija haške presude kao posljednja mirnodopska linija odbrane državne cjelovitosti BiH

Revizija postupka pred Haškim  sudom je možda posljednja mirnodopska linija odbrane države BiH od  nove agresije i prijetnje Bošnjacima novim 12-im genocidom.  Ako ne dođe do obnove postupka, odnosno ako BiH bude spriječena da proces obnovi, srpskom i hrvatskom agresoru ostaju širom otvrena  vrata da ušetaju u BiH i bez ikakva ograničenja rade u njoj šta žele. To se zadnjih mjesec  dana moglo osjetiti u prijetećim izjavama vlasti i opozicionih lidera Srbije i  Rs, a ovih dana postalo još  prepoznatljivije kroz Čovićev model “federalizacije”BiH, na kojem se u HDZ BiH intenzivno radi, a pojedinačno o tome niko ništa ne zna, naročito ne predsjednik HDZ Dragan Čović.

Revizija haške presude , bez obzira na njen ishod,  potrebna je najviše radi satisfakcije žrtvama i moralne odgovornosti  prema istini i pravdi. Vladajuće strukture bh susjeda, EU i njene lidere nisu posebno uznemiravale stalne provokacije, antidržavno djelovanje Milorada Dodika,  niti su ih previše uznemirile tenzije izazvane referendumom i  proslavom Dana Rs  te angažovanje oružanih snaga BiH pri proslavi 9. Januara, niti bilo koga od njih posebno uznemirava ubrzano naoružavanje Srbije, Hrvatske , C.Gore, a smeta im, podiže tenzije i prijeti miru legalno zakonsko traženje pravde putem legalnih evropskih sudskih organa.

Ako obnova tužbe nema osnova, zašto je pokušavaju zaustaviti  

Ako  Moor i srpski političari u Srbiji i Rs raspolažu informacijama da obnova tužbe nema osnova i da će biti odbačena, zašto  dižu prašinu i zašto ih obnova postupka zabrinjava? Zašto naprosto ne puste Haškom sudu da postupi po zakonu? Tendenciozno javno kalkulisanje međunarodnih predstavnika  o tome da li će obnova tužbe biti prihvaćena, odbijena  u startu ili tokom procesa  je dobro sračunato sredstvo kojim se žrtva nastoji obeshrabriti u izvršenju  svojih dužnosti i ostvarivanju svojih prava.

Iako  je Međunrodni sud u Hagu  više politička nego pravna institucija (što se moglo vidjeti iz njegove dosadašnje sudske prakse),  pa se može očekivati  da će njegovi organi i u ovom predmetu  države BiH protiv Srbije odlučivati  više na osnovu političkih nego pravnih činjenica, želimo vjerovati da će njihove odluke biti u duhu međunrodnog prava, svjesne historijske odgovornosti pred generacijama ovog i budućeg vremena,  koja će se efektirati na budući život ne samo ovog regiona, već diljem  svijeta.

Ako je Srbija čista od odgovornosti za agresiju i genocide počinjenje u BiH, zašto se boji i suprostavlja reviziji ranije donesene presude, koja bi  joj u slučaju oslobađajuće presude dala punu satisfakciju i oslobodila  je svake odgovornosti?!

Postoji objektivno uvjerenje, zasnovano na činjenicama, da EU i njeni zapadni saveznici na svaki način nastoje što prije uvući Srbiju u EU, kako bi je što više odvojile od Rusije, a to mogu samo ako je oslobode od odgovornosti za agresiju i genocide u BiH. Tu cijenu opet će platiti Bošnjaci BiH, jer sa tavim opredelenjem  MZ i  EU će učiniti sve da bosanske muslimane zadrže u Dejtonskim okovima. U suprotnom,  ako se obnovom tužbe dokaže da je Srbija izvršila agresiju i učestvovala u genocidu, Dejtonska tamnica bi morala otvoriti svoja vrata, a dejtonske tvorevine kao što je genocidna Rs bi morale biti ukinute.

Iako ključni lideri MZ i EU znaju da je Srbija izvršila agresiju na BiH i učestvovala u genocidu ne samo u Srebrenici, već širom BiH, ne čine ništa niti će činiti da se uloga Srbije rasvijetli i pokaže , već  istrajno nastoje da se zločini Srba minimaliziraju i prikrije učešće Srbije u agresiji  i genocidu. Tu se radi o nasljeđenoj strategiji.  Ne zaboravimo da su MZ i EU mirne duše i bez imalo gržnje savjesti založili Srebrenicu radi mira na Balkanu po njihovom modelu. Sada postupaju još beskupuloznije . Radi mira na Balkanu zalažu BiH.

Postoje zahtjevi  i  očekivanja  da će Predsjedništvo BiH raspravljati o obnovi  zahtjeva za reviziju Haške presude protiv Srbije, s ciljem da se umjesto nastavka procesa prekinutog prije 10 godina država BiH preusmjeri  na zanavljanje procesa, što bi u startu onemogućilo reviziju ranije presude, je od tri člana Predsjedništva BiH dvojica su protiv revizije presude. Nadamo se da se to neće dogoditi i da će odgovorni za poktretanje revizije sudske presude uspješno odoljeti svim pritiscima koji dolaze iz Srbije, Rs i moćnika MZ i EU kao što je Jonathan  Moor, koji sebi uzimaju za pravo da u ime najviših sudskih organa svijeta  odlučuju o pravdi i dijele je po svojim aršinima i nahođenjima.

Svima vama  koji  svoje opredjelenje u predmetu tužbe države BiH protiv Srbije (i C. Gore) želite potkrijepiti sa više saznanja,  činjenica i agumenata  predlažem da pročitate  tekst  grupe “Zahtjev za povrat u život Ustava RBiH” objavljen na FB pod naslovom “Otvoreno pismo Jonathanu Moore, Šefu misije OSCCE –a u BiH”.

Burlington, Februra 12, 2017.

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

dacicIvice Dačiću!

Povodom tvoje izjave da “ukoliko BiH pokrene reviziju tužbe protiv Srbije za genocid to će narušiti odnose dveju država…”,  odlučili smo reagirati u ime naše grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’ koja broji skoro 65,000 članova- građana BiH različite etničke pripadnosti. U principu nećemo te persirati jer to treba zaslužiti.

Čini se da se nastojiš utrkivati sa pojedinim četničkim vojvodama na vlasti u Srbiji putem prijetnji našoj državi. Očito time želiš dokazati da si veći Srbin od njih! I ne čudi nas to jer, kako je nadavno objavljeno, nosiš hipoteku činjenice da si zapravo Hrvat. Da podsjetimo (ili upoznamo) javnost:

‘Otac Desimir je Hrvat s Kosova, iz Janjeva. Tamo su rođeni Ivica i njegova sestra Evica. Desimir je radio kao milicioner, ali kad su počeli nemiri sa Šiptarima, pošto nije bio pouzdan, prebačen je u Žitorađu.’ Tako tvrdi Vučić kad te želi prizemljiti i pokazati ti da u toj nacionalističkoj utrci, ma kako se utrkivao, zbog svoje hipoteke etničkog porijekla nemaš šansu pobijediti!

Na osnovu nekih od tvojih izjava od kojih ćemo ovdje spomenuti samo nekoliko, mogli bismo dodati i to da očito boluješ od iluzija.

Za ‘Večernje novosti’ svojevremeno si izjavio sljedeće: “Ako do te tužbe, ipak, dođe, Srbija će upotrebiti sva pravna sredstva da i ovoga puta izađe kao pobednik”.

Nije jasno kako to misliš da će Srbija izaći kao ‘pobednik’, pa uz to još ‘i ovog puta’?! Ali nam je jasno da po starom, oprobanom šablonu, ti i takvi kao ti obmanjujete vašu javnost o tome da ste izašli kao ‘pobednici’ u presudi od 26. februara 2007. godine! Da te podsjetimo da je Srbija tom presudom PROGLAŠENA KRIVOM ZA NESPRJEČAVANJE GENOCIDA! A ne sprječavati genocid isto je kao i činiti ga! Da podsjetimo šta u nekim od brojnih dijelova te presude o krivici Srbije piše:

’438…. Prеma tоmе, mоra sе zaključiti da оrgani Tužеnе stranе nisu uradili ništa da sе sprijеče masakri u Srеbrеnici, tvrdеći da su bili nеmоćni da tо učinе, štо sе tеškо uklapa u kоntеkst njihоvоg pоznatоg utjecaјa na VRS. Kaо štо је ranije u tеkstu navеdеnо, da bi sе nеka država smatrala оdgоvоrnоm za kršеnjе оbavеzе sprеčavanja, niје pоtrеbnо da sе dоkažе da је оdnоsna država nеsumnjivо imala mоć da sprijеči gеnоcid; dоvоljnо је da је imala srеdstva da reagira u tom smislu i da sе оna оčiglеdnо uzdržala da ih primijеni. To je slučaј u ovome sporu. S оbzirоm na naprijеd navеdеnо, Sud zaključuје da је Tužеna strana prеkršila оbavеzu sprеčavanja gеnоcida u Srеbrеnici i da tо pоvlači njеnu mеđunarоdnu оdgоvоrnоst.’’

:‘(5) s dvanaеst glasоva prеma tri, kоnstatira da je vezano za genocid izvršen u Srebrenici u julu 1995, Srbiјa prekršila obavezu sprečavanja genocida prеma Kоnvеnciјi о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida.’

Jesi li svojoj javnosti rekao i to da ste VI svojevremeno pred Međunarodnim sudom pravde tražili reviziju presude koja se odnosi na postupak povodom presude o nadležnosti i prihvatljivosti od 11. jula 1996. u slučaju koji se tiče primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (BiH v. Srbija i Crna Gora) i da vam je ista odbijena?! Dakle, vaša krivica izrečena u presudi od 26. februarua 2007., godine pred Međunarodnim sudom pravde je još jednom potvrđena!

Ali, znamo već odavno da je Srbiji i većini srpskog naroda (čast časnim izuzecima) svojstveno pretvaranje poraza u pobjede, kao i slavljenje izgubljenih bitaka. Zato i postoji tvornica laži i zločina zvana SANU, kao i teza “Oca Nacije” Dobrice Ćosića da je “Srbe mnogo puta u istoriji spašavala laž…” Dakle, u moru takvih laži koje volite sami sebi pričati, a rado biste da u njih i drugi povjeruju, jeste i tvoja izjava  da ste ‘’pobedili NATO 1999., godine’’ (Predrag Popović, beogradski publicista; citat iz knjige “Istina o Vučiću”).  Laž za koju si i sam dokazao da u nju ne vjeruješ, te da dobro znaš da ste tada i zauvijek izgubili Kosovo, rekavši: ‘’…dosta je bilo politike da je Kosovo Srbija, a u realnom životu je Kosovo sve dalje od Srbije.’’ (Izvor BTV, 22. 12. 2012.).

Htjeli smo se samo kratko osvrnuti na to ko vodi Srbiju danas i to onim istim nezaustavljivim putem propasti i fašizma koja je pripremala agresiju na našu zemlju i genocid nad našim narodom kao glavni instrument te agresije, još osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ali ovdje više ne bismo da se bavimo tvojim likom i zlodjelom. Služeći se pouzdanim izvorima poput tvoga i Vučićevog prijatelja, Predraga Popovića, na tvoj lik i zlodjelo izvrsno se osvrnuo jedan od autora ovog pisma, uvaženi novinar i publicista, Ibrahim Halilović. Za slučaj da se ponovo malo duže želis gledati u ogledalu, preporučujemo ti link gdje to možeš učiniti: https://ihalilovic.wordpress.com/2017/02/10/ivica-dacic-zvani-prasko-debeljko-secerko-ratluk-ustasa-sa-cetnickom-subarom-na-glavi/

Kazao si da ‘’Srbija zaslužuje da uđe u Evropsku uniju, ali sa nacionalnim identitetom.’’ Do sad smo i mi i ostatak svijeta od tog ‘identiteta’ vidjeli samo agresiju, mirno gledanje genocida, etničko čišćenje, masovna silovanja i destrukcije naše države, poslije čega su došle brojne presude za genocid i najgore ratne zločine počinjene u Evropi od II svjetskog rata, a sve debelo potvrđene brojnim presudama za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti- presudama izrečenim od strane Haškog tribunala kao i presudom Međunarodnog suda pravde od 26. februara 2007. godine. Obzirom da se Srbija od tog mračnog vremena fašizma i agresije na svoje susjede nije promijenila, da se, zapravo, nije odrekla te i takve politike i ideologije, odnosno da joj je zvanična politika sljedbenik zločinačke i genocidne četničke ideologije, realno je tvrditi da Srbija zaslužuje da postane članicom Evropske unije onoliko koliko bi realno bilo tvrditi da to jednako zaslužuju nacistička Njemačka ili fašistička Italija da su nastavile da kao takve postoje!

Nama je do odnosa sa takvom fašističkom državom, čija je politika, kako rekosmo, sljedbenik zločinačke četničke ideologije, stalo koliko bi Jevrejima bilo stalo do odnosa sa nacističkom Njemačkom da ona kao takva još postoji! Zato je tvoja priča o nekakvom ‘narušavanju odnosa’ između vaše i naše države utemeljena na iracionalnom i iluziornom umišljanju nečega što realno ne postoji niti je postojalo otkad ste na našu državu počinili agresiju 1991., mirno gledali genocid u njoj, etničko čišćenje, masovna silovanja i destrukcije.

Dačiću, da se mi ne zavaravamo, valjda toliko znaš da iz svega zaključiš da se ne može pokvariti odnos koji niti je od tada postojao niti danas postoji, a niti će postojati sve dok Srbijom vladaju takvi kao ti, četnički vojvoda poput Nikolića ili nekadašnji Šešeljev šegrt Vučić, kao i svi oni koji zastupaju genocidnu četničku ideologiju, negiraju genocid i nastavljaju agresiju na našu zemlju u namjeri da, kao najgora i najniža vrsta lopova i drumskih razbojnika, otmu i prisvoje dio naše zemlje koja u svojoj hiljadugodišnjoj historiji NIKAD nije bila vaša, odnosno nikad dio Srbije!

Ovdje ćemo, bez izvinjenja i sa punim pravom kao pripadnici naroda nad kojim ste počinili  agresiju i  mirno gledali genocid u njoj, biti toliko okrutni da i tebi i svima takvima razbijemo iluzije o postojanju nekakvih ‘odnosa’ između naših zemalja, pa ćemo vam reći sljedeće:

Da bi se počelo i govoriti o uspostavljanju minimalnih odnosa između naše države i Srbije, potrebno je da Srbija ispuni minimum pred-uvjeta:

  • Odreći se četničke ideologije kao formalne politike koju vodi, te osuditi istu i ograditi se od nje;

  • Prekuniti agresiju koju i danas, nekim drugim sredstvima, vrši na našu državu;

  • Priznati genocid i agresiju, izvinuti se žrtvama i bošnjačkom narodu nad kojim je pocinjen genocid, a vi ga niste, a mogli i morali ste, spriječili, te zatražiti oprost;

  • Odreći se genocidne tvorevine koja se nalazi na okupiranom dijelu naše države;

  • Na djelu poštovati suverenitet i teritorijalni integritet naše države, te poštovati Odluke Ustavnog suda BiH kao i svih ostalih sudskih instanci;

  • Platiti ratnu reparaciju žrtvama genocida te državi BiH (koja je daleko veća od one koju već dugujete po presudi Hrvatskoj!)

Bez tih uvjeta nema naprijed, niti ima dalje! Između vas i nas do tad će postojati samo šutnja. Bez istine i pravde nema pomirenja. A, kako znamo da ste daleko da ispunite i dio od nabrojanog, nema ništa nužnije za nas od podnošenja zahtjeva za reviziju presude od 26. februara 2007., po tužbi BiH protiv Srbije i C. Gore.

Ponavljamo: počinili ste agresiju na našu zemlju, ubijali nas, palili, vršili masovna silovanja, progone, uništavanja naše zemlje! Sad još očekujete da vas pitamo hoćemo li tražiti da se izvrši revizija presude po kojoj  tražimo da vas osude za direktno učešće u genocidu!

Zbog čega prijetnje i strah od našeg zahtjeva za reviziju presude, ako niste krivi?! Svojim postupcima i nama i cijeloj međunarodnoj javnosti samo potvrđujete vašu krivicu! Ali, u strahu su velike oči, pa to izgleda niko od vas shvatio nije!

Završit ćemo ovo pismo uz napomenu da je i bez podnošenja zahtjeva za reviziju presude od 26. februarua 2007.,  naša država dobila presudu protiv Srbije i genocidne tvorevine koja se nalazi na okupiranom dijelu naše države. Ta presuda osporava pravo na postojanje te genocidne tvorevine, a mi namjeravamo svakako tražiti njeno izvršenje čime ćemo zasigurno pravnim sredstvima kad-tad ukinuti istu i zauvijek zatvoriti vrata vašim potencijalnim budućim agresijama na našu zemlju.  

 

U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH”:

  1. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji
  2. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA
  3. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada
  4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka
  5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad je insistirao da ga se ovako predstavi)

jonathan-mooreJavljamo vam se u ime naše grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’ koja broji skoro 65,000 članova- građana BiH različite etničke pripadnosti. Povod našeg javljanja su vaše više nego drske i bezobrazne izjave nad kojima se zasigurno zgražava svaki normalan i civiliziran čovjek- izjave kojima tražite da odustanemo od revizije tužbe protiv Srbije i Crne Gore! Obzirom na vaše najnovije izjave kojima ste duboko ponizili i uvrijedili nas kao narod wigemarkkoji je žrtva genocida (odnosno, bošnjačkog holokausta) ne možemo se ni jednom od vas obratiti sa ‘gospodine’ jer ste takvim izjavama dokazali da ste daleko od toga.

Vi veoma dobro znate da je Srbija počinila genocid nad našim narodom i agresiju na našu zemlju, što je potvrđeno presudama nekih od međunarodnih sudova, ali bezobrazno i besramno tražite od nas da kao žrtve tog genocida i agresije odustanemo od pravde i prava! Da odustanemo od civiliziranog i demokratskog načina da dođemo do onoga na što imamo i zakonsko i moralno pravo! Kako vas nije stid, ako znate šta stid znači?! Otkud Vam uopće pravo da vršite politički pritisak na predstavnike žrtava genocida da odustanu od svog zakonskog prava? Ko Vam je dao mandat da se miješate u jedan pravni predmet u jednoj suverenoj i međunarodno priznatoj državi? Ako imate takav mandat, javno ga pokažite! Kako ste očiti negatori genocida, jer vaše izjave negiraju žrtvama genocida pravo da dokažu da je nad njima počinjen genocid od strane Srbije i to ne samo u Srebrenici, nego diljem genocidne tvorevine zvane RS, hoćete li time da kažete da ste jednako i protiv prava Jevreja da spominju Holokaust, te da im želite poslati poruku da nisu trebali goniti naciste i da je Treći Rajh trebao nastaviti da postoji do danas? Jer, za nas je genocid isto što je za Jevreje Holokaust! Ako ne oduzimate takvo pravo Jevrejima, zašto ga oduzimate nama, Bošnjacima? Zašto ste onda selektivni? Jesu li nečiji drugi životi, po Vašim bolesnim uzusima eventualno vredniji od života Bošnjaka? Zašto su se onda Amerikanci u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašista i nacističke Njemačke? Zašto je Amerika atomske bombe bacila na Japan pa su tako stradali, a i decenijama od posljedica stradavaju, nevini građani Japana?! Amerikanci ih nisu čak pokušali kazniti na civilizirani način, putem suda, kako mi pokušavamo kazniti fašističke počinioce genocida i agresije nad nama. Odabrali su kaubojski način od kojeg nisu stradali samo japanski fašisti, već i nevini civili- žene, djeca, starci i ko zna koliko onih koji se nisu slagali sa japanskom politikom tada!

Zašto svojim izjavama sprječavate pravo i pravdu podržavajući time fašiste i četničke teroriste koji su počinili genocid nad nama? Znate li da je u Drugom svjetskom ratu Winston Churchill izložio opasnosti rođenog sina da bi se uvjerio da su četnici nacistički kolaboratori?! Sljedbenici tih četnika i njihove fašističke i genocidne ideologije su počinili genocid nad nama tokom agresije Srbije na građane RBiH, posebno na bošnjački narod te na našu zemlju u periodu 1992-95! Ti isti četnici i danas sjede na vlasti u Srbiji! A vi nas sprječavate da civiliziranim putem ostvarimo pravdu i da fašizam bude osuđen i sankcioniran, kako se ne bi opet ponovio. Zar mislite da ćete time obezbjediti mir u našoj zemlji? Reći ćemo vam jasno i direktno: Nema mira bez pravde! Niti će ga ikada biti!

Pošto od nas tražite da odustanemo od civiliziranog puta za postizanje pravde pitamo vas šaljete li nam poruku da pravdu zadovoljimo puno bržim putem- onim kaubojskim, pa da na brzinu završimo oslobađanje zemlje od četničkih fašista i terorista, u čemu ste nas na pokvaren i nelegalan način zaustavili 1995., godine?! Usput da vas posjetimo: vaše zalaganje za Dejtonski sporazum je bez pravnog osnova jer taj ugovor od dana njegova potpisivanja nije validan pošto je potpisan pod vašom (američkom) prisilom i ucjenama! Tako da nam pokušavate već dvije i po decenije silom naturati i sprovoditi pravno nevažeći zločinački ugovor!

Zar nisu Amerika i vaš saveznik Europa, suučesnici u genocidu, dosta učinili na gaženju naših prava uključujući i osnovna ljudska prava- pravo na naš život, imetak i na našu državu?!

Vašem licemjerstvu kraja nema! Dok promovirate demokraciju i ljudska prava, te borbu protiv terorizma i pričate nam o nužnosti uspostavljanja države u kojoj postoji vladavina prava, istovremeno ovim izjavama jasno gazite po svemu tome bez izuzetka! Gazite po svim principima za koje se ‘civilizirane’  Amerika i EU navodno zalažu, dok tako štitite četnički fašizam i terorizam kao i njegove sljedbenike koji i danas u Srbiji, kao i u genocidnoj tvorevni na okupiranom dijelu naše države sjede na vlasti! I svojm ranijim izjavama (poput one o bosanskom jeziku ili onu o ‘reviziji rezultata popisa stanovništva’!), kao i ovom, vi pomažete nastavak etničkog čišćenja od strane četničke politike koja vlada u genocidnoj tvorevini, potpomognute Srbijom koja nikada nije prestala vršiti agresiju na našu zemlju! Nije li tačno da se etničko čišćenje koje u kontinuitetu traje i do momenta pisanja ovog pisma može podnijeti kao novi dokaz za reviziju tužbe?! Jer, tom dokazu nije istekao rok od 6 mjeseci!

‘Civilizirana’ Amerika i ‘civilizirana’ Evropa nas evo dvije i po decenije pokušavaju navikavati na genocid i nepravdu, na gaženje osnovnih ljudskih prava, te domaćeg i međunarodnog prava, a sve za račun “Velike Srbije”. Očito je da bi samo naivan mogao očekivati da je iko od vas osjećao i trunku stida, a da ne govorimo o empatiji, gledajući skrštenih ruku genocid nad muslimanima Bosne i Hercegovine, razaranja, progone, masovna silovanja! Da bi neko imao stid mora imati i svijest i savjest te moralne principe i civilizacijske standarde koji jednako treba da važe za Bošnjake kao i za Jevreje!

Bošnjački narod koji je žrtva genocida ne dopušta ni vama niti bilo kome na ovoj planeti da nam drži lekcije o tome na šta imamo, a na šta nemamo pravo, te  kakvo pravo ima Bosna, naša država. Odlično znamo koja ste vi prava pogazili, ali nikada nećemo pristati na to, niti ćete nas ikada naviknuti na nepravdu i rezultate genocida! Ima nas na stotine hiljada takvih.

Poručujemo i vama i svima onima koji se usuđuju tako drsko i bestidno spriječiti nas da na demokratski način ostvarimo pravdu i da politika četničkog fašizma i terorizma bude kažnjena za genocid i agresiju koju je nad nama počinila, da o sudbini naše zemlje i nas samih, pa tako i o Tužbi, nećete odlučivati ni vi ni EU – dakle, niko od onih koji vas i takve kao vi plaćaju da bi nas navikavali na nepravdu i genocid. Neće o tome odlučivati ni veleizdajnici iz naših redova koji se poigravaju sa sudbinom države i našim opstankom, pa i Tužbom. Pogotovo neće odlučivati niti nas ucjenjivati oni koji su počinili genocid, niti Amerika, a ni bilo ko iz EU koji su u njemu bili suučesnici i koji su četničke fašiste i teroriste nagradili za to. Odlučivaćemo MI, svjesni građani Republike BiH, jer mi stojimo odlučno i čvrsto suprotstavljeni četničkom fašizmu i terorizmu koji i do danas traje na okupiranoj teritoriji naše države od strane četničkih terorističkih hordi, a koji je potpomognut fašističkom Srbijom!

Sudeći po vašima izjavama da se zaključiti da ste konsultirali četničke ‘pravne stručnjake’ koji prodaju istu maglu bez pravnog osnova, pa vam poručujemo da Softićeva punomoć nije upitna niti je ikada istekla. Odakle vam pravo da takvim izjavama vrijeđate inteligenciju našeg naroda?! Jer, ne radi se o novoj tužbi već o revizjii postojeće tužbe, pa ne treba biti nikakav pravni stručnjak da bi se logički zaključilo da je Sotfićeva punomoć važeća sve do isteka roka za podnošenje njene revizije. Niste ni pravnici, a očito ste veoma daleko od toga da budete moralisti, pa nam nemate pravo govoriti i odlučivati u naše ime ima li ili ne novih dokaza za reviziju tužbe niti šta bismo mi trebali, a šta ne bismo trebali činiti. Niti imate naš mandat niti našu saglasnost  da u naše ime o bilo čemu po pitanju revizije tužbe ili sudbine našeg naroda odlučujete.

Ako vam je stalo do mira u regionu onda morate prihvatiti i podržati činjenicu da pravda mora biti zadovoljena, jer mira, kako rekosmo već ranije, nema niti će ga ikada biti bez pravde! Ako pak, tvrdite drugačije, ponovo vas pozivamo da odete Jevrejima i da im kažete da nikada više ne smiju spominjati Holokaust, te da nisu trebali licu pravde privesti nacističke zločince, te da je Treći Rajh trebao postojati! I da su svojom borbom za pravdu i poštivanje svojih žrtava doprinijeli političkim tenzijama sa nacističkom Njemačkom! I mi i vi već znamo kakav biste odgovor na sve to od Jevreja dobili!

Sasvim smo sigurni da znate šta u vašim zemljama, Americi i Švedskoj, pravno znači ‘ometanje pravde’ i da ono predstavlja kažnjivo krivično djelo. A vase izjave o našoj reviziji tužbe protiv Srbje i C.Gore predstavlja upravo to: ometanje pravde!

Možda je nedovoljno ponoviti samo dva puta, ali nam ni prostor ni prilika ne dopuštaju da to ovdje ponovimo više puta: za nas je genocid isto sto za Jevreje holokaust. Za nas je Srbija isto ono što je nacistička Njemačka bila za jevrejski narod kao i za Evropu i Ameriku, a protiv koje su se one grčevito borile.

Konačno, napominjemo vam da u rukama već imamo dobijeni spor na Svjetskom sudu pravde po kojem je Srbija osuđena da nije spriječila, a mogla je, agresiju i genocid. Jer, kako bi neko mogao biti proglašen odgovornim za nesprječavanje genocida ako na tome mjestu fizički nije bio prisutan?! A, prema presudi od 26.02.2007., Srbija je očito bila na teritorji naše države pa je kriva što nije sprječila genocid. A nije li prisustvo vojnih snaga jedne države na tlu druge nezavisne države ništa drugo do agresija?! Prema istoj presudi mi ćemo zasigurno naći načina da pravno ukinemo genocidnu tvorevinu zvanu RS i poništimo Dejtonski ugovor. Nećete i ne možete nas ucjenjivati ulaskom u EU! Ako je odustajanje od prava i pravde, te od ukidanja genocidne tvorevine demokratskim putevima cijena našeg ulaska u EU, onda nama to članstvo ne treba. A mi niti želimo pripadati zajednici onih koji nam osporavaju sva prava, uključujući i osnovna ljudska i demokratska prava te vrijednosti za koje se navodno, sami zalažu.

Zbog vaših izjava ni jedan ni drugi niste više dobrodošli u našoj državi pa vas pozivamo da je smjesta napustite jer u njoj nema mjesta za one koji rade protiv civilizacijskih tekovina kao što su pravo i pravda, te borba protiv fašizma i terorizma legalnim sredstvima.

U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH”:

  1. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji
  2. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA
  3. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada
  4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka
  5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad je insistirao da ga se ovako predstavi)

 

 

 

 

vojvodjanski-klub_1_1443888699_647x350

  1. februara 2017. godine, u Novom Sadu

    “VOJVODINE ĆE BITI ONOLIKO KOLIKO BUDE BORBE ZA NJU”

Poštovani prijatelji, pozivam Vas da zajedno odamo poštu našem Vasi Stajiću,

humanisti i nepokorenom intelektualcu, koji predstavlja simbol borbe za Vojvodinu.

Vojvođanski klub, Zavičajni klub Mokrinčana u Novom Sadu, Vojvođanska politikološka asocijacija i Vojvođanski kulturni klub “Vasa Stajić”

tradicionalno organizuju

POLAGANJE CVEĆA NA SPOMENIK VASI STAJIĆU U NOVOM SADU

  1. februara 2017. godine (petak), na dan njegovog rođenja i smrti.

Ove godine se navršava 139 godina od rođenja gospodina Stajića i 70 godina od njegove smrti. U znak sećanja na Vasu Stajića i dubokog poštovanja za sve što je učinio za Vojvodinu i Vojvođane, pozivamo sve nevladine organizacije, institucije, političke stranke i građane koji poštuju vrednosti i principe koje Vasa Stajić simbolizuje, da nam se pridruže, kako bismo to poštovanje zajedno i iskazali.

Okupljenima će se u ime organizatora obratiti dr Branislava Kostić, prof. dr Miroslav Ilić, prof. dr Duško Radosavljević i Dragomir Jankov.

Kao i svake godine, polaganje cveća će se održati  10. februara, u 11 časova, kod spomenika  Vasi Stajiću u centru Novog Sada (ulica Žarka Zrenjaninma, kod Banovinskog prolaza, u blizini Skupštine Autonomne pokrajine Vojvodine).

Nakon polaganja cveća Vas pozivamo na druženje u prostorijama Vojvođanskog kluba (Vojvođanskih brigada 17, I spat, Novi Sad).

Za organizatore

Dr Branislava Kostić,

Predsednica Vojvođanskog kluba

 
bozo-petrov
Današnja posjeta predsjednika Hrvatskog sabora Bože Petrova je izazvala veliku medijsku pažnju, kako u BiH tako i u Hrvatskoj. Sama činjenica da je za svoju prvu inozemnu posjetu izabrao upravo našu zemlju ima određenu specifičnu težinu i poruku. Odmah me to asocira na posjetu predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića koji je još jesenas, neposredno nakon što je postao premijer, učinio isto, samo s tom razlikom što je išao u Mostar (zapadni). Naravno, ne bih ovdje trošio vrijeme na diplomatske floskule koje su posjetom Petrova našoj zemlji izrečene ali ima itekako potrebe osvrnuti se na to kako su naši mediji kao vijest dana, maltene trijumfalno objavili kako je visoki gost iz susjedne nam Hrvatske protiv tzv. III entiteta.
 
 Ali, prateći dnevnike nekih hrvatskih tv. kuća, posebno HRT, čuo sam da tako nešto Božo Petrov nije niti spomenuo u Sarajevu. Čak su prenijeli njegovu izjavu kojom demantira ono što su mu u usta stavili Federalna TV, TV-1 i neki drugi. Zanimljiva je, proizvoljna te potpuno neprofesionalna konstatacija reporterke HRT Tatjane Munižabe koja je uzela sebi za pravo da izvede neki svoj zaključak tipa da “ako je Božo Petrov protiv III entiteta, kako mu se imputira, to znači da je ravnodušan na neravnopravnost Hrvata u BiH…” Kakva podvala i kakva zamjena teza! Ovom izjavom se dotična novinarka svrstala među medijske lobiste stvaranja III entiteta u drugoj državi, odnosno njenog daljnjeg komadanja. Ako na ovaj njen gaf ne budu reagirali njeni nadređeni, onda će to značiti da i HRT ima isto stanovište po tom pitanju.
 
Ko onda govori istinu a ko laže? Kome treba daljnje obmanjivanje, zapravo izluđivanje javnosti? Hoće li se iko od protagonista ovih informacija/dezinformacija barem izvinuti javnosti? Hoće li iko odgovarati za ovu bahatost i neprofesionalan odnos prema poslu kojim se bavi, a pogotovo prema građanima BiH, pa i te Hrvatske?
 
Da se mi ne zavaravamo: Zagreb igra ključnu ulogu u svim potezima lidera HDZ BiH i ako je istina ono što tvrde hrvatski mediji – da Božo Petrov nije ni spomenuo III entitet – onda to znači da Zagreb još uvijek stoji iza ekstremističkih namjera tog Čovića i onog opskurnog Ljubića, odnosno iza pokušaja federalizacije Federacije BiH, što vodi ka situaciji sa nesagledivim posljedicama. A floskule izrečene danas u Sarajevu kako “Hrvatska podržava cjelovitost BiH, njen suverenitet….” naprosto izazivaju mučninu u stomaku. Ponavljam poruku koju sam im već ranije odaslao: neka čelnici RH najprije probaju sa federalizacijom vlastite države pa ako to uspije kod njih, neka ponude nama. No, ne znači da bismo to i tada prihvatili. Zapravo, nipošto ne bi! Ili, neka taj Zagreb na djelu pokaže da je za suverenu i nedjeljivu BiH a to će najkredibilnije učiniti ako tom Čoviću da na znanje da jesu bh. Hrvati ugroženi, ali ne u zapadnoj Hercegovini, nego u Banja Luci, Bosanskoj Krajini, Posavini….i da on ne bi trebao da bude ozbiljan partner ni tog Zagreba, jer ne predstavlja sve Hrvate iz BiH. A da ne govorimo o potrebi  procesa sanaderizacije u BiH koju taj tip ne bi nikako mogao izbjeći.
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1

john-farebrother-1Otkad sam prije više od 20 godina, radeći kao humanitarac na prostoru bivše SFRJ, bio svjedok a i lično doživio sudbinu izbjeglica iz sadašnjeg USK-a, imao sam u glavi ideju da te svoje doživljaje stavim na papir. No, samo dosta poslije, odnosno sredinom 2014. godine, kad sam slučajno imao par sedmica slobodnih nakon okončanja pravnih ispita, odlučio sam da sjednem za stol i da napišem koliko sam mogao….. Rekao bih da je najveća tragedija sada upravo to da većina tih izbjeglica danas živi bolje od svojih zemljaka kod kuće, kojima mir nije donio obećani berićet….. Međumuslimanski sukob se samo može opisati kao najtragičniji a i najapsurdniji stepen tog rata, no sa druge strane, jednom kad su se Jugoslaveni mogli podijeliti i ratovati međusobno isključivo na osnovu vjerskih i kulturnih običaja u Hrvatskoj, a onda kad su se i Bosanci isto tako dali podijeliti i ratovati, sasvim je bilo logično da se na kraju taj isti ubilački proces proširio i na same Muslimane. No, razumije se, ti sukobi i podjele nisu pali sa neba, nego ih je neko sredio i podstrekavao…..Svakako bi bilo nepravedno govoriti samo o islamskom fundamentalizmu kada je riječ o Bosni i Herzegovini. Prije svega jer opsesija sa vjerom i nacionalnosću jedna je od najvećih prepreka unaprijeđenju BiH kao države i društva. Ja uvijek kažem, ‘Bosna za Bosance’, tj. treba gledati dalje od tih vjerskih razlika. No, pojava stranih vjerskih organizacija, dobro financiranih iz nepoznatih izvora u inostranstvu, danas je realno veliki problem u nekim dijelovima zemlje i predstavlja nastavak miješanja stranih interesa na Balkanu….. Dao sam im do znanja da je godišnjica Bune u petom mjesecu i da bi bilo dobro kad bi knjiga mogla izaći do tada, no za sad treba čekati i vidjeti…..

Gospodine Farebrother! Da započnemo ovaj razgovor o Vašoj knjizi. Šta Vas je inspiriralo da je napišete i da li je njen naslov svojevrsna poruka?

FAREBROTHER: Otkad sam prije više od 20 godina, radeći kao humanitarac na prostoru bivše SFRJ, bio svjedok a i lično doživio sudbinu izbjeglica iz sadašnjeg USK-a, imao sam u glavi ideju da te svoje doživljaje stavim na papir. No, samo dosta poslije, odnosno sredinom 2014. godine, kad sam slučajno imao par sedmica slobodnih nakon okončanja pravnih ispita, odlučio sam da sjednem za stol i da napišem koliko sam mogao. Kad sam već počeo, nije bilo kraja, a sada knjiga ima preko 400 stranica. Naslov sam pozajmio od knjige Andrića ‘Prokleta avlija’, jer me čitanje te knjige neprestano podsjeća na taj izbjeglički pakao. No, knjiga ima i podnaslov na bosanskom, ‘Humanitarne mućke’.

the-damned-balkans-humanitarne-mucke

Kako biste u nekoliko rečenica definirali poziciju izbjeglica sa područja bivše SFRJ, posebno bosansko-hercegovačkih? Imate li nekih neposrednih iskustava iz nekog od brojnih egzodusa naroda iz ranih 90-tih prošloga stoljeća?

FAREBROTHER:Imam dosta iskustava, a same izbjeglice u SAD i raznim drugim zemljama znaju bolje nego ja kako im je. Uglavnom su se već odavno snašli, Bosanci su inače teški radnici. Rekao bih da je najveća tragedija sada upravo to da većina tih izbjeglica danas živi bolje od svojih zemljaka kod kuće, kojima mir nije donio obećani berićet.

Kako biste ocijenili odnos međunarodne zajednice i njenih brojnih institucija, vladinih i nevladinih, prema izbjeglicama sa ex-yu prostora – generalno?

FAREBROTHER:Nažalost, većina tih institucija ima svoj interes, prije svega ekonomski i politički, a interes izbjeglica se tome mora prilagoditi.Isto tako, predstavnici tih organizacija nisu uvijek ni najsposobniji ni najpošteniji ljudi. Tako je uvijek bilo i biće i danas smo svjedoci muke drugih izbjeglica na Balkanu, kao da se ništa nije promjenilo ni poboljšalo u 20 godina. Izuzeci čine organizacije poput ICRC (Međunarodni crveni krst/križ) i MSF (Ljekari bez granica), čiji su ciljevi čisto humanitarni.

A kako biste ocijenili, posebno, odnos tadašnje Vlade UK naspram agresije na međunarodno priznatu R BiH?

FAREBROTHER:Teško je to ocijeniti jer sam ja bio dole na terenu, a ne gore na visokoj razini. No očigledno je da međunarodna zajednica nije znala spasiti nevine ljude od nasilja, naprotiv, da je svojim raznim intervencijama stanje možda čak i pogoršala. Isto vidimo danas u Siriji i drugim zemljama svijeta, gdje obični ljudi stradaju zbog tuđeg višeg interesa, a niko ih ne može ili neće spasiti.

Svjedoci smo aktuelne migrantske krize kojoj se ne nazire kraj. Da li biste povukli neku paralelu između ove krize i one iz ranih i srednjih 90-tih, u kojoj su protagonisti bili narodi iz zemalja bivše SFRJ?

FAREBROTHER: Svakako, to je ta ista ljudska muka i borba za opstanak. Tu se mogu vidjeti i najgore osobine nekih pojedinaca, a ponekad i plemenitost ljudi koji su spremni pomagati druge u nevolji. Isto tako su ti ljudi žrtve svjetske politike, ni krivi ni dužni.

A kako ste doživjeli međubošnjački sukob na prostoru Cazinske krajine i da li ste pohodili taj prostor u to vrijeme? Da li ste, eventualno, bili u nekoj misiji?

FAREBROTHER: Ja sam radio u Velikoj Kladuši od početka 1995. godine, a poslije sam radio u izbjegličkom logoru Kuplensko. Radio sam za englesku humanitarnu organizaciju Feed the Children/Nahrani djecu. Međumuslimanski sukob se samo može opisati kao najtragičniji a i najapsurdniji stepen tog rata, no sa druge strane, jednom kad su se Jugoslaveni mogli podijeliti i ratovati međusobno isključivo na osnovu vjerskih i kulturnih običaja u Hrvatskoj, a onda kad su se i Bosanci isto tako dali podijeliti i ratovati, sasvim je bilo logično da se na kraju taj isti ubilački proces proširio i na same Muslimane. No, razumije se, ti sukobi i podjele nisu pali sa neba, nego ih je neko sredio i podstrekavao.

kuplensko

Negdje sam pročitao da Vaša knjiga “izlaže i islamski fundamentalizam na Balkanu…” Ja sam, naprimjer, iz Banja Luke, gdje je nakon što su prognali nas oko 70-tak hiljada domicilnih Bošnjaka i Hrvata, Grad potpuno pravoslavizirali, pa čak i institucije vlasti u kojima participiraju i drugi, ne samo većinski Srbi. Dalje, iznad Mostara imamo veliki križ koji nikada tu nije bio, što jeste određena, ne samo teokratska poruka. Nije li onda prestrogo i neprincipjelno govoriti samo o islamskom fundamentalizmu na Balkanu, posebno u BiH, kada imamo i ovakve primjere koje sam naveo?

john-farebrother-2FAREBROTHER: Svakako bi bilo nepravedno govoriti samo o islamskom fundamentalizmu kada je riječ o Bosni i Herzegovini. Prije svega jer opsesija sa vjerom i nacionalnosću jedna je od najvećih prepreka unaprijeđenju BiH kao države i društva. Ja uvijek kažem, ‘Bosna za Bosance’, tj. treba gledati dalje od tih vjerskih razlika. No, pojava stranih vjerskih organizacija, dobro financiranih iz nepoznatih izvora u inostranstvu, danas je realno veliki problem u nekim dijelovima zemlje i predstavlja nastavak miješanja stranih interesa na Balkanu. Knjiga je zasnovana prije svega na mojim ličnim iskustvima, a kako sam samo par puta bio u Mostaru, a u Banja Luci samo jednom, nisam kvalificiran da govorim o stanju u tim gradovima (osim u Velikoj Kladuši, gdje sam radio 1994. godine te u Konjicu i u Kaknju). Ipak, nastojim ukazati kroz knjigu da taj isti problem nije samo muslimanski fenomen, nego da ima svoj odjek i u drugim zajednicama, svugdje gdje određeni domaći i strani ljudi vide da mogu i dalje za sebe nešto zaraditi na podijeli i mržnji. No, knjiga ne govori samo o problemima koji postoje u Bosni i Hercegovini, nego i o onome šta je dobro tamo i od čega bi stranci mogli mnogo toga naučiti. Mislim prije svega na jake porodične i zajedničke veze, na  ‘biološku’ poljoprivredu koja je tamo sasvim normalna, a kojoj većina ljudi imaju pristup, na običaje pečenja rakije i mesa na ražnju, i na tradicionalni pošteni odnos prema radu. U tzv. razvijenom svijetu, porodice nisu tako povezane, stari se najčešće strpaju u domove (a ponekad i djeca), zdrava hrana je luksuz i sve je manje mogućnosti da ljudi žive pošteno od svoga rada. Mnogi ljudi koji žive u gradovima ne znaju šta je čist život na selu. Iako ja sada živim u Londonu, odrastao sam na selu, u sjevernoj Engleskoj, blizu granice sa Škotskom.

Preveli ste na engleski knjigu autorice prof. dr. Vere Kržišnik – Bukić CAZINSKA BUNA 1950. Šta Vas je motiviralo za takav jedan, vrijedan svakog poštovanja i divljenja poduhvat?

FAREBROTHER: Ja sam slučajno dobio primjerak te knjige od jednog prijatelja, Kladuščanina, a pošto sam ionako tako dobro poznavao taj kraj, ta knjiga mi je bukvalno bilo veliko otkriće i brzo sam je pročitao do kraja. Isto tako, ideja da je bila seljačka buna u Europi u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata mi je bilo još jedno otkriće, jer kod nas takve bune su nešto što pripada dalekoj prošlosti. Knjiga mi je bila tako interesantna da sam stupio sam u kontakt s autoricom da vidi ima li još koja knjiga o BiH i Balkanu općenito. Odgovorila mi je da ima, ali  da je CAZINSKA BUNA 1950. njeno životno djelo. Onda je ona predložila da bi ja mogao prevesti knjigu na engleski. Bio je to veliki poduhvat, no obzirom koliko je to važna knjiga, ne samo za Balkan no i općenito za europsku povijest, prihvatio sam i sa jednom pauzom prevod je završen prošle godine.

Kada bi engleska verzija te knjige moga izići iz štampe?

FAREBROTHER:Knjiga se sada nalazi kod recenzora i čekam dalje postupke izdavača. Dao sam im do znanja da je godišnjica Bune u petom mjesecu i da bi bilo dobro kad bi knjiga mogla izaći do tada, no za sad treba čekati i vidjeti.

Da li je ta verzija knjige, nakon što iziđe iz štampe, namijenjena samo čitateljima u UK ili i izvan te zemlje?

FAREBROTHER: Inače je namijenjena čitavom englesko-jezičkom svijetu, a pretpostavljam da će interesirati ne samo stručnjake Balkana, nego i veliku balkansku dijasporu širom svijeta.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

FAREBROTHER: Hvala i Vama za ovu priliku da se malo izjasnim o sebi i svom radu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (864)

bg-26-12-2016-1

ahmet-covicOve godine navršava se 67 godina od pobune cazinsko-krajiških i kordunaških seljaka protiv nepodnošljih nameta i tiranije koje im je nametnula tadašnja  komunistička vlast u bivšoj Jugoslaviji. U historiografiji ovaj seljački ustanak je nazvan „Cazinska buna 1950.“, a u narodu poznat i kao krvava buna.  U ustanku su učestvovali Muslimani, Srbi i Hrvati što joj ne daje nacionalističko obilježje. Komandant Bune bio je Milan Božić, iz sela Crnaja u općini Cazin, demobilisani prvoborac iz NOR-a, a njegov zamjenik bio je moj otac Ale Čović, demobilisani oficir NOR-a…..U intervju koji mi je 90-tih godina dao Stevo Božić, sin Milanov, rekao mi je da je bio na sastanku u Šturliću kada su Ale i Milan tražili da se ukine tortura  nad narodom i da oni u tome neće učestvovati. Tada im je „drug“ Hakija Pozderac, tadašnji a i kasniji gospodar života i smrti u Cazinu i šire, rekao da će im doći glave. Zbog toga je moga oca razriješio odborničke funkcije…..Izlaskom iz štampe 1991. godine knjige „Cazinska buna 1950.“, autorice dr. Vera Kržišnik-Bukić, prvi put je javnost obaviještena šta se stvarno u Cazinskoj krajini i Kordunu „Pedesete“  desilo. Njena knjiga, pisana na strogo naučnoj osnovi i utemeljena  na arhivskoj građi i svjedočenjma lica gušitelja Bune i samih ustanika i drugih stradalnika, djelo je koje pruža uvid u događaje koji su se desili  prije, u toku i poslije ustanka…..Za ustanak su znale i vlasti, što su i sami pojedini njeni pripadnici svjedočili poslije. Zašto moćna Udba i policija nisu prije ustanka pohapsila kolovođe? Jesu li htjeli da se Buna dogodi? Ove, ali brojne druge činjenice ukazuju, da je vlast itekako bila uključena u pripremu ustanka. Nije pokazala ni najmanju spremnost da je spriječi…..Često se od „izbezumljenih“ majki ili baka moglo čuti  „ a što nas nisu odmah pobili, ionako ćemo pomrti od gladi. Umiranje je, nažalost, bila česta pojava. Samo u selu Martinac umrlo je 27 osoba, 13 odraslih i 14 djece. U selu Sitneši, gdje je boravila i moja obitelj, umrlo je 16 logoraša. Koliko ih je umrlo u drugim brojnim naseljima, gdje su bili logoraši smješteni, nikada se neće saznati. Mrtvi su ukopavani odmah u blizini logoraških kuća i vrlo često plitko pa su ih divlje svinje izrovavale i jele. Mezari nisu obilježavani…..Spiskove ustanika i spiskove „banditskih“ obitelji u tadašnjm „narodnim odborima“ sačinili su odbornici i Udba. Sekretar Oblasnog komiteta KPJ Banjaluka „drug“ Hajro Kapetanović, pod čijim predsjedavnjem je donešena odluka o suđenjima na smrt, protjerivnje familija i sl., svakako je zaslužio da mu se ime spomene. I on je za vjernost Partiji „kažnjen“ visokim položajem i preseljenjem u Beograd. Vertikala ide preko Sarajeva, „drug“ Uglješa Danilović, ministar unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine i završava u Beogradu,  Aleksandar Ranković, savezni ministar unutrašnjih poslova. Svakako, nije moglo bez znanja druga Tita…..„Čudo“ se desilo 1991. godine, a nakon nepunih 30 godina od moga prvog pokušaja zaposlenja u Cazinu. Na zahtjev tadašnje višeparlamentarne vlasti u Cazinu prihvatio sam radno mjesto Predsjednik Izvršnog odbra.  Iste godine jedan poznati privrednik i višegodišnji cazinski direkor pozvao me na ručak u svoj stan, veli, ima poruku za mene. Saopštava mi da je bio u Beogradu i posjetio „druga“ Hakiju Pozderca, koji ga je zadužio da mi prenese poruku, parafraziram, „ Šta mali traži u Cazinu, reci mu da mu je najbolje da se odmah kupi….“ Iako tada značajno bolestan „drug“ nije promijenio svoje diktatorske navike. Nije mogao prihvatiti da, i nakon nepovratnih društvenih promjena u Državi, iza njegove krvave vladavine ne stoji više policija i Udba…..Ovdje bih napomenuo da je država Bosna i Hercegovina, kao nasljednica ex Jugoslavije koja je i počinila zločin, formalno-pravno nadležna za donošenje Rezolucije, a ne njeni niži organi koji za zločin nisu odgovorni. Međutim, vrlo je značajno što su Rezoluciju usvojili i organi vlasti na prostoru gdje se Buna i dogodila, jer će to doprinijeti releksaciji odnosa između „pobjednika“ i „pokorenih“. To je savkako važan korak ka konačnom usvajanju Rezolucije u Parlamentu Bosne i Herzegovine i donošenju zakona o rehabilitaciji žrtava. Predlagači rezolucije su mišljenja da nju treba uputiti i  u Sabor Republike Hrvatske nakon što je usvoji Parlament Bosne i Hercegovine. Rezolucija još nije upućena u Sabor Hrvatske…..  Rezolucija o osudi zločina najmanje je važna za ustanike. Oni su svoju rolu odigrali i otišli sa političke scene. Ona je važna za sadšnju i buduće genaracije. Bila bih to snažna opomena svima koji počine zločin, da će, ako i izbjegnu osudu za vrijeme njihovog života, biti izvedeni pred sud povijesti…..

Na temu Cazinske bune, o kojoj se po direktivi vlasti moralo šutjeti pune četiri decenije nakon što se ona dogodila, razgovarao sam ranije već sa dvije meritorne osobe: prof. dr. Verom Kržišnik-Bukić i Sulejmanom Sulejmanagićem. Ovoga puta sam imao veliko zadovoljstvo i čast razgovarati sa čovjekom koji mi je je iz prve ruke mogao svjedočiti o mnogim detaljima vezanim za vrijeme i prije i u toku Bune, a posebno nakon iste. Njegov otac Ale, jedan od čelnih ljudi Cazinske bune je bio žrtva časne borbe za prava seljaka iz njegove i naše Cazinske krajine, a mogao je da izabere drugi put koji bi omogućio i njemu i njegovoj brojnoj familiji lakši i, uvjetno rečeno, udobniji ovozemaljski život. Ale je, međutim, kako rekoh, izabrao onaj časniji put, ali mnogo teži za njega i njegove. Bio je idealista, svjestan posljedica i cijene koja se za to plaća. On je tipičan primjer one da “revolucija jede svoju djecu…” A njegovom sinu Ahmetu, mome sugovorniku, sudbina je opet dodijelila višedecenijsku ulogu “sina državnog neprijatelja”. Izdržao je sve pritiske i torture koje su ga kao takvog pratile i na velika vrata i on je ušao u historiju Cazinske krajine i Bosne i Hercegovine. Za razliku od ubojica njegovog oca, mnogih njegovih sugrađana i sunarodnika, progonitelja porodica pobunjenika te progonitelja njega samoga koji su već zaglibili na smetljištu učiteljice života.

O Buni

Bili ste dijete kada se desila Cazinska buna. Da li se, ipak, sjećate nekih detalja vezanih za Bunu, pogotovo oko angažmana Vašeg oca Ale u istoj?

ČOVIĆ: Ove godine navršava se 67 godina od pobune cazinsko-krajiških i kordunaških seljaka protiv nepodnošljivih nameta i tiranije koje im je nametnula tadašnja  komunistička vlast u bivšoj Jugoslaviji. U historiografiji ovaj seljački ustanak je nazvan „Cazinska buna 1950.“, a u narodu poznat i kao krvava buna. U ustanku su učestvovali Muslimani, Srbi i Hrvati što joj ne daje nacionalističko obilježje. Komandant Bune bio je Milan Božić, iz sela Crnaja u općini Cazin, demobilisani prvoborac iz NOR-a, a njegov zamjenik bio je moj otac Ale Čović, demobilisani oficir NOR-a. Milan i Ale su se dobro poznavali iz rata. Kraj Drugog svjetskog  rata dočekali su na visokim vojnim funkcijama, Ale na poziciji komandanta garnizona i grada Bihaća, a zamjenik mu je bio Milan. Oba su se na osobni zahtjev demobilisali koncem 1946. (ili 1947.) godine. Prijateljstvo obitelji Božića i Čovića bilo je i prije Drugog svetskog rata, a u ratu  još je više učvršćeno.

Prije demobilisanja viša vojna komanda je mome ocu, koji je tada imao 26 godina i bio pismen, ponudila kao zaslužnom  borcu i komandantu da uđe u Partiju i ide u Sovjetski Savez (Rusija) na dalje vojno doškolovavanje. Tome su se žestoko suprostavile njegova majka i supruga. One, koje  su prethodnih sedam godina, dok je on vojevao, provele podižući djecu u teškim mukama, nisu mogle dalji život ni zamisliti bez njega. Razapet između ideala za koje se borio i obitelji kojoj godinama nije mogao posvetiti potrebnu pažnju i ljubav, dugo se lomio. I najzad odabrao je obitelj umjesto Partije i Rusije. Slično je bilo i u obitelji Božić. Dobrovoljno, nakon što se demobilisao Milan, demobilisali su se i njegovi sinovi: Nikola, prvoborac NOR-a,  obavještajni oficir u ratu i Stevo, propadnik OZN-e (Odjeljenje za zaštitu naroda). U Buni su bili članovi Štaba.

U vrijeme izbijanja ustanka  bio sam u osmoj godini starosti. Sjećam se da je otac često  odlazio od kuće i vraćao se pokasno pred noć. Zbog njegovog čestog odsustva od kuće između njega i majke ponekad je dolazilo do prepirke, tražila je da se više posveti porodici.

U domaćinstvu, kada se on demoblisao, živjeli  su pored njega, moja majka, njegova majka, maloljetna njegova sestra i  petero nas, njegove maloljetne djece.  U vrijeme Bune Ale je imao pet sinova i kćer. Najstarije dijete je imalo 10 godina. Bili smo tada jedna od  bogatijih obitelji u naselju Liskovac-Cazin (oko 150-200 dunuma zemlje, nova kuća i dvorišni objekti, konji, stoka i sl.). Živjelo se uglavnom od poljoprivrede i majka je htjela da se on više angažuje na kućnim poslovima. Međutim, on je bio odbornik i od njega se tražilo, kao veoma poznatog, uglednog i uticajnog u sredini, da se svakodnevno angažuje na izgradnji nove države. On je to i činio. Kada ne bi stigao na vrijeme uzorati zemlju u pomoć bi došli Milanovi sinovi Nikola i Stevo sa svojim konjima. Sjećam se da su njihovi konji bili najveći i najjači u široj okolini. Božići su bili veoma poštovani kako u svom narodu tako i među Muslimanima, kao što je i moj otac bio poštovan u oba naroda. U ratu su pomagali jednako drugom kao i svom narodu. Godine 1941. desio se pokolj, pljačka i progon srpskog življa u selima uz rijeku Koranu na bosanskoj i hrvatskoj teritoriji. Zločin su učinile ustaše među kojima je bilo i Muslimana. Ale, niti bilo ko drugi iz njegove obitelji, u zločinu nije učestvovao, a što je još više uvećalo Alin ugled među Srbima.

Država je 1947. godine donijela novi Zakon o agraru, kojim je poljopeivredu uredila po ugledu na Staljinovu Rusiju. Otac postaje sve nervozniji, šutljiv, zamišljen i sumnjičav prema novim mjerama Države. Na njega se „odozgo“ vršio pritisak da se prihvati funkcije predsjednika Narodnog odbora, što on odbija. Potom se traži da formira zemljoradničku zadrugu, da prvi u nju za primjer drugima unese svoje imanje i bude njen upravnik. Sve je to bilo u suprotnosti sa onim što je on govorio narodu na brojnim sastancima u ratu – da krenu u partizane, da će im narodna vlasti omogućiti bolji  život. Prihvatiti se vlasti tada značilo je bezkompromisno sprovoditi mjere koje su utvrđene novim agrarnim zakonom. Nametnute obaveze seljacima bile su teže i od mjera koje su podnosili u Kraljevini Jugoslaviji.  Prihvatiti se vlasti za njega je značilo sprovoditi torturu nad ljudima s kojima je u ratu stvarao novu Državu. Odbio je učešće u bilo kakvoj vlasti. Želio je miran život od rada na svom imanju.

Kako sa ove vremenske distance gledate na spoznaju Vašeg oca i ostalih koji su sudjelovali u Buni da su na drugoj strani imali daleko nadmoćnijeg protivnika – čitav režim i njegove osnovne poluge (Partija, vojska, milicija…)? Naime, jesu li u to vrijeme bili svjesni realnosti da neće uspjeti i da će Buna biti ugušena u krvi, što se na kraju i desilo? Ili, jednostavno, nisu imali izbora, svjesni i posljedica koje su ih potom snašle? Da li su, zapravo, njihovi ideali nadjačali spoznaju o realnom stanju na terenu?

ČOVIĆ: Da bi Vam odgovorio na ovo pitanje prvo ću ukratko objasniti o kojim i kakvim nametima je riječ koje su narod u cijeloj Državi teško pogodile. Te mjere na prostoru i do tada siromašnoj Cazinskoj krajini i Kordunu odvele su narod u do tada nezapamćeno  siromaštvo.  

1.) Uvodi se obavezni otkup poljoprivrednih proizvoda. To je podrazumijevalo da višak svojih proizvoda seljak mora predati Državi po cijeni koju ona odredi, a nikako prodati na slobodnom tržištu. Seljaku se ultimativno naređivalo da mora zasijati zemlju, bez da mu se pri tome pruži bilo kakva pomoć. Na neobrađenu zemlju razrezivan je veći porez.Visinu prinosa i količinu otkupa proizvoljno na terenu određivali su odbornici. Otkup se davao u svim proizvodima: žitu, mesu, jajima, maslu, voću, povrću i slično. Kada seljak ne bi mogao isporučiti proizvoljno određenu mu količinu proizvoda, uz pomoć milicije vršena je pljenidba-otimačina. Ne mali broj domaćinstava ostajao je bez i „zrna“ žita, zadnje krave, ovce, kokoši ili drugog dobra. Bilo je slučajeva da se nareže porez i za proizvod koji seljak uopšte nije imao, npr. nema ni kokoši, a mora da isporuči jaja. Ili, sušna godina, kakva je bila i ustanička 1950. kada je urod  i na onako siromašnoj zemlji skoro 100% podbacio, seljacima obaveze nisu umanjene. Seljak koji nije mogao isporučiti namet, ili se suprostavio nasilništvu „narodne vlasti“, bio je premlaćivan, zatvaran, optužen i kažnjen. Bilo je i smrtnih slučajeva.

2.) Po uzoru na Staljinovu Rusiju  uvodi se  „kolektivizacja“. Formiraju se zemljoradničke zadruge u koje su seljaci trebali unijeti svoju zemlju, stoku, alatke i drugu imovinu. U tom novom  komunističkom izumu privređivanja seljaci su trebali raditi i proizvoditi dobra za državu i sebe. To je bilo svojevrsno vraćanje u „feudalni“ sistem u kojem se gubilo tradicionalno privatno vlasništvo zemlje. I ova krajnje nepopularna mjera naišla je na ogroman otpor u narodu, ali i na odmazdu vlasti prema neposlušnima. Namjerno, uvećavan je seljacima  otkup poljoprivrenih proizvoda, porez, tjerani su na teške poslove u državi, zastrašivani i zatvarani, a sve da ih natjeraju u zadruge. Naročito su vlasti bile rigorozne prema onima koji su imali veće zemljišne posjede. Ovi „bogataši“ proglašavani su „kulacima“, a to je značilo da su neprijatelji naroda i Države. Neprijatelje Države trebalo je ukloniti. U Rusiji one koji su se suprostavljali kolektivizaciji ubijali su, ili slali u Sibir sa njihovim familijama, gdje su uz rad izgladnjavani  (dakle, lagano umiranje). Uvećani otkup i porez nije mogao podnijeti ni moj otac. Sjećam se da je od svoje braće posuđivao žito do iduće žetve, a da bi izmirio otkup za tekuću godinu. Kada bi urod zbog suše podbacio, a što se i dešavalo, to je seljake vodilo u još dublje dužničko ropstvo.

3.)  Mjera „društveno koristan rad“ je mjera koja se također silom sprovodila. Svi za rad sposobni  muškarci bili su obavezni i po više puta otići na najteže poslove u Državi. Na rad su tjerani i domaćini sa svojim konjskim zapregama. Odvođeni su u sred poljoprivredne sezone te su im znatno smanjivani poslovi na zemlji, a time i urod. Kako seljacima ni tada nisu umanjivani nameti to ih je još više osiromašavalo. Isljeđivanje, zatvor, novčana i zatvorska kazna očekivala je one koji su davali otpor ili pobjegli sa radilišta, a toga je itekako bilo.

4.) „Narodna  država“ nije zaboravila da seljacima odredi i porez, koji se izmirivao u novcu do kojeg je seljak krajnje teško dolazio. Tako je državna ruka još dublje uronila u džep seljaka. Seljak koji porez ne izmiri, u zadanom roku izlagao se opasnosti da u pljenidbi ostane bez stoke, poljoprivrdne alatke, ili doživi susret sa policijom.

5.) Da bi Država homogenizirala narod i popunila proračun raspisala je „narodni  zajam“, tzv. „savezne obveznice“. Bio je to namet iznad svih nameta. Zajam se ubirao jednokratno pod parolom „Niko ne smije da izostane od upisa zajma“. Ne upisati zajam značilo je da nisi patriota. Oni koji to nisu upisali imali su posjetu odbornika. Bio sam prisutan kada je odbornik moju majku ubjeđivao kako je to za nju dobro.

Nezapamćenu prisilu nad seljacima, kako sam već istakao, vršili su državne stukture: Udba, policija, odbornici, viši i drugi državni organi kako bi realizirali seljacima nametnute obaveze. Posebno su bili nepodnošljivi postupci pojedinih lokalnih odbornika koji su i određivali obim obaveza seljacima. Oni su bili nameta oslobođeni ili minimalno opterećeni, a brojni su imali i vrlo upitnu prošlost. Da bi zadržali privilegije i iskupili se za svoje ranije grijehe bili su najokrutniji prema svojim sugrađanima. Ništa humaniji nisu bili ni u vrhu vlasti. Navodim slučaj seljaka Nikole Latinovića iz sela Vrelo – Cazin: pred sami ustanak u dogovoru sa više uglednih mještana, otišao je Nikola u Beograd da nadležne obavijesti o neponošljivom otkupu, nasilništvu vlasti i sveukupnom teškom životu seljaka. Umjesto razumijevanja bio je uhapšen i odležao u kazamatu Zenica 2 godine.

Teško je bilo u cijeloj Državi, a posebno u ratu iscrpljenoj, prenaseljenoj, nepismenoj i po svemu zaostaloj Cazinskoj krajini i Kordunu. Ovdje je seljaštvo bilo dovedeno do ruba egzistencije. U pitanju je bio i njihov biološki opstanak. Smrti u oči se svakodnevno gledalo. Strpljenju seljaka bližio se kraj.

Ostalo mi je u sjećanju da su pred sami ustanak našoj kući dolazili meni nepoznati ljudi, loše odjeveni, mršavi, blijedi, počesto zapuštene hakija-pozderacbrade i namrštenog lica i s ocem razgovarali. Bili su to njegovi saborci koji su se žalili na teške uslove života. Tražili su da on, njihov bivši komandant, poduzme nešto što bi njima i njihovoj djeci olakšalo život. On je to i pokušavao, ali umjesto razumijevanja, vlast ga je proglašavala izdajnikom. U intervju koji mi je 90-tih godina dao Stevo Božić, sin Milanov, rekao mi je da je bio na sastanku u Šturliću kada su Ale i Milan tražili da se ukine tortura nad narodom i da oni u tome neće učestvovati. Tada im je „drug“ Hakija Pozderac, tadašnji a i kasniji gospodar života i smrti u Cazinu i šire, rekao da će im doći glave. Zbog toga je moga oca razriješio odborničke funkcije.

Kada danas razmišljam o tome vremenu i položaju seljaka imam osjećaj da su imali dvije mogućnosti: (1) patiti i  umrijeti u tišini i tako skratiti životne muke, ili (2) pobuniti se protiv zloglasne vlasti. Pobuna je također pružala dvije mogućnosti,  (1)  ukidanjem  otkupa … skinuti „komunistički jaram“ i olašati život seljaka, ili (2) umrijeti uzdignute glave. Dakle, iz sveukupne  krajnje nepovoljne situacije (politička, socijalna…) seljaci su jedini spas vidjeli u pobuni.
Teški uslovi života vladali su i sa druge strane Korane u Kordunu sa većinskim srpskim življem. Ugledni ljudi, koji su se poznavali iz rata pa i prije rata, počinju se sastajati i dogovarati kako skinuti više nepodnošljivi teret. U selu Koranskom Lugu živio je prvoborac Mile Devrnja, iz rata legenda u svom kraju. Njegova sestra je bila udata za Milanovog sina Stevu, što je još više učvrstilo veze i povjerenje između ovih obitelji. Milan i Mile sve više razmišljaju da je jedini izlaz u dizanju naroda na ustanak. Traži se među Muslimanima Cazinske krajine ličnost koja bi ih na ustanak mogla pokrenuti.  Predratna, ratna i poratna uloga moga oca ničim nije bila okaljana. Na izvjestan način, zbog ugleda koji je imao u narodu, bio je „legenda“. Istina narod, kojem je voda do grla bila došla, na pobunu nije bilo teško pokrenuti. Krug pristalica za ustanak se brzo širio. Dolazi do masovnih okupljanja i sastanaka budućih ustanika u šumi u blizini kuće Božića u Crnaji.

Da li su vođe i ustanici bili svjesni da idu protiv moćne države i da nemaju šanse u svojoj namjeri? Mišljenja sam da itekako jesu. Vođe ustanika su „do juče“ bili na značajnim komandnim pozicijama najjače državne odbrambene moći-vojske i njena snaga im je bila poznata. Znali su da se sa nekoliko desetina komada zaostalog oružja iz Drugog svjetskog rata, golorukim i gladnim narodom ne mogu suprostaviti vrhunski uvježbanim i savremenim oružjem naoružanim vojnicima, policiji, Korpusu komunistišče omladine, udbovcima i drugim naoružanim strukturama. Da li su bili svjesni da njihova sastajanja ne mogu proći neprimijećena od moćne Unutrašnje državne bezbjednosti (Udba), policije, partijskih aparatčika, odbornika i drugih Udbinih doušnika koji su se tada nalazili u svakoj drugoj kući? Ubijeđen sam da su znali. Pa, zašto „glavom kroz zid“? Da se sve ove dileme i strahovi izbrišu iz glava ustanika  pobrinula se upravo Udba. Da bih Vam predočio umiješanost Udbe u Bunu prvo ću se osvrnuti na sam događaj i dvije knjige o Buni u kojima su njihovi autori ovaj događaj  razjasnili.

Ustanak seljaka Cazina, Velike Kladuše i Slunja (Hrvatska) koji se desio 1950. godine bio je najveći otpor totalitarnoj  višedecenijskoj vladavini Komunističke partije Jugoslavije. Ovaj događaj 40 godina je bio zabranjena tema u Državi. I samo spominjanje Bune bilo je strogo zabranjeno, a istraživanje i pisanje i kažnjivo. Da se desila buna seljaka, koja je u krvi ugušena, tadašnja Jugo -štampa ni riječi nije javnosti saopštila. Nastojala je vlast svoj zločin koji je 1950. godine počinila nad vlastitim narodom sakritii i od svjetske javnosti, ali u tome nije uspjela.  U inostranoj štampi Buna je imala svoga odjeka. Unutar Jugoslavije spominjana je samo u političko-vladajućim krugovima na način kako je to režimu i pojedinim njenim moćnicima odgovaralo, a najčešće kao antidržavni akt obijesnih seljaka, kotrarevolucija i slično.

Izlaskom iz štampe 1991. godine knjige „Cazinska buna 1950.“, autorice dr. Vera Kržišnik-Bukić, prvi put je javnost obaviještena šta se stvarno u Cazinskoj krajini i Kordunu „Pedesete“  desilo. Njena knjiga, pisana na strogo naučnoj osnovi i utemeljena  na arhivskoj građi i svjedočenjma lica gušitelja Bune i samih ustanika i drugih stradalnika, djelo je koje pruža uvid u događaje koji su se desili  prije, u toku i poslije ustanka. Drugo dopunjeno izdanje ove knjge autorica je objavila  2013. godine i isto je 2016. godine prevedeno na engleski jezik. Ovim činom Buna je definitivno poprimila internacionalne dimenzije. To će omogućiti svjetskoj javnosti da se još temeljitije upozna o karakteru komunističke vladavine u ex Jugoslaviji.

Drugo značajno djelo o Buni je knjiga autora dr. Mirsad Abazović, naslova „Državna bezbjednost NR Bosne i Hercegovine i Cazinska buna 1950.- dileme i kontraverze“, objavljena  2009. godine. Ovaj autor  javnosti je predočio ulogu državnih organa bezbjednosti u gušenju Bune, a na osnovu arhivske građe nedostupne autorici Kržišnik u vrijeme pisanja njene knjge.

U obadvije ove knjige, a naročito u Abazovićevoj, ima mnoštvo dokaza o umiješanosti Udbe i drugih bezbjednosnih sruktura u Bunu. Istina, nije pronađena relevantna arhiva u umiješanost Udbe u samu pripremu Bune. Zbog toga su autori bili vrlo oprezni u donošenju zaključka po ovom pitanju. Međutim, treba imati u vidu da takva pisana građa nije mogla ni nastati, jer se upustva i naredbe za takva osjetljiva pitanja „gore“ i „odozgo“ prema bazi davaju usmeno – direktno ili putem kurira. Ako su pisana akta i nastala, nakon sloma pobune, ona su selektirana i uništena. Nijedna bezbjednosna služba takva i slična dokumenta neprepušta (h)istoriji.

Kako inače tumačite angažman svoga oca u Buni? Otkud on u njoj?

ČOVIĆ: Na ovo Vaše pitanje sam već djelimično odgovorio. Mislim da su  karakter i status u društvu koji je tada imao moj otac presudili  da stvarni organizatori ustanka  baš njega tipuju za vođu. Radilo se o socijalnoj ličnosti osjetljivoj na nepravdu i spremnoj da pomogne drugima u nevolji. Nije bio spreman pogaziti ideale za koje se borio i u ratu. Nije bio spreman krenuti na narod radi karijere, kao što su to bili drugi. Da je bio karijerista, ostao bi u Armiji. Otac, odbijajući učlanjenje u Partiju i dalje aktiviranje u vojsci i odlazak u Rusiju, izazvao je u određenim vladajućim krugovima sumnju u njegovu iskrenu prvrženost pokretu. Odbijajući angažovanje u vlasti to je samo pojačalo sumnju. Isto tako, odbijajući da narod povede u zadrugu i aktivnosti koje su značile torturu nad narodom, zamjerio se i lokalnim vlastima, a naročito Hakiji Pozdercu. Ovaj tipični partijski aparatčik, za koga postoje ozbiljna sumnja i svedočenja da je i u ratu počinio brojne zločine, a iznad svega karijerista, na putu iskupljenja za ranije grijehe, uklanjao je sve one koji su mu smetali. Uspješnim ubiranjem otkupa uz pomoć policije, Udbe i ozloglašenih lokalnih odbornika, kod viših  organa  ubirao je poene. „Gore“ se nije moglo  a da se beskomprmisno ne sprovodi politika Partije. Ale i Milan, čije ponašanje je imalo ogroman uticaj na narod, bili su mu ozbiljna smetnja. Isto tako, postoje ozbiljna svjedočenja pa i zapisi da je odigrao značajnu ulogu u likvidaciji Huske Miljkovića, 1944. godine, tada najuglednije ličnosti u Cazinskoj krajini. Milana i Ale se trebalo po svaku cijenu riješiti. Da je imao značajnu ulogu u nastajanju Bune svjedočili su mi brojni ustanici, a da je imao ključnu u njenom razrješenju, dileme nema. Citiraću (jedno od brojnih) svjedočanje koje je seljak Mirko Banjac iz sela Vrelo-Cazin, dao novinarima (Bajrić i Biščević): „Na dan ustanka došlo je na Gnjilavcu do pucnjsve te se u Vrelu odmah saznalo za pobunu. Nastala je kuknjava dvadesetak okupljenih žena:*Pobiće nas, četrdeset prva je…*A tada se iz daljine začulo brujanje motora, pa uzvik *Evo vojske!* U kolima, na čelu kolone bio je Hakija Pozderac…“ E sada vidite, na sami dan ustanka koji je pripreman u „tajnosti“, dolazi vojska na čelu sa tadašnjim sekretarom Vlade Bosne i Hercegovine. Bio je to „junački“ dolazak u rodni Cazin, a u stilu kao nekad „Drug ….jaše na čelu kolone uz usku stazu Ostrožačku…“ Bila je to kolona čiji su učinci bili stravični. Ali, i kolona koja će „druga“ odvesti na visoke državne funkcije u Beograd, gdje je ostao sve do svoje smrti. Jednim pogotkom ostvarena su dva cilja: odlazak gore-funkcija i odlazak dolje-smrt.

Mome ocu su kvote otkupa  i drugi nameti svake godine pred Bunu značajno uvećavani.  To nas je učinilo siromašnim kao i brojne druge. Moralo se dokupljivati ili posuđivati da se otkup izmiri. Majka mi je pričala da su mu pred sami ustanak prijetili hapšenjem upravo radi pripreme Bune, a što se nije desilo. Govorila je ocu da se kani odlaska na sastanke, da je to sve nečija podvala i slično. On bi joj odvratio da ni ovako više ne ide, da gore ne može biti nego što jeste. Braća Božić su mi svjedočili da su oni  1ooo% bili uvjereni u uspjeh. Znači li to da u agoniji svakodnevnog terora i želji  za promjenom nisu htjeli-mogli ni sami sebi priznati da je u pobuni moguć i drugi ishod?  Da, moguće je. Da će biti ustanak po selima se javno govorilo. Za ustanak su znale i vlasti, što su i sami pojedini njeni pripadnici svjedočili poslije. Zašto moćna Udba i policija nisu prije ustanka pohapsila kolovođe? Jesu li htjeli da se Buna dogodi? Ove, ali brojne druge činjenice ukazuju, da je vlast itekako bila uključena u pripremu ustanka. Nije pokazala ni najmanju spremnost da je spriječi.

Prije koju godinu imao sam intervju sa gospodinom Sulejmanom Sulejmanagićem Bukovcem, na temu Bune. On smatra da je Buna podmetnuta od strane tadašnje Udbe. Šta Vi mislite o toj tezi?

ČOVIĆ:Već sam ponešto rekao o umiješanosti vlasti. Dijelim mišljenje sa onima koji vjeruju da je sve odrađeno po direktivi Partije, a u realizaciji Udbe. Mnoštvo je činjenica koje na to ukazuju. Jedan pronađeni dokument zorno svjedoči da je sve unaprijed isplanirano. Na sami dan Bune, 6 maja, u sva pobunjena sela stigla je vojska iz Bihaćkog, Banjalučkog i Karlovačkog garnizona. Svaka jedinica je znala pravac kretanja i lokaciju raspoređivanja. Zatim, između 7.   i 9.  maja u Liskovac dolazi kapetan Udbe Ahmet Kulenović, gdje ga je na stolu čekao spisak pobunjenih Liskovčana sa crvenom olovkom podvučenim imenima onih koje je trebalo likvidirati ili su već bili likvidirani. Mišljenja sam da su spiskovi ustanika unaprijed pred samu Bunu sačinjeni u tadašnjim „narodnim odborima“. Kapetan  odmah piše Izvještaj o zatečenom stanju, u kojem pored ostalog navodi: „Juče je likvidiran Kovačević Muše, odmetnik-koji je ustvari bio zamjenik komandira Beganović Hasiba: nije ubijen u bjekstvu, ni u šumi. Uhvaćen je od vojske, još dok sam ja bio u Cazinu, dotjeran je u Liskovac gdje ga je vidjelo nešto i civila, a nakon tog je od Liskovca odveden u jednu šumu-daleko 1 km gdje ga je ubio poručnik Vučinović Milutin….“ Na kraju navodi: Također ćemo protjerati  familije odmetnika i u vezi tog učiniti i po ostalom kako je rečeno“.  I sada vidite, Kulenović obavještava ( 7-9 maj) da će protjerati  familije, a OK Partije Banjaluka odluku o protjerivanju donosi tek 17. maja 1950. godine (pronađen zapisnik). Kako je udbovac unaprijed znao da će obitelji biti protjerane? Ko je i kada odlučio i njemu naredio da protjera obitelji ustanika? Progon obitelji ustanika i neustanika desio se tek u augustu te godine. Jedini mogući zaključak je da je Partija odluku o protjerivanju donijela i prije same pobune.

Brojna su svjedočenja da su  u redove pobunjenika bili ubačeni brojni provokatori i doušnici Udbe.Tako npr. u  ustaničkom štabu, prema svjedočenju braće Božić, pisar je bio matičar Hasan Čović, koji je sa mještaninom Fehom Dizdarevićem i učiteljom Esadom Ćemalovićem redovno obavještavao čelnike Partije i Udbe u Cazinu o pripremama ustanka. O pripremama ustanka obavještavali su  i pojedini organizatori, npr. Nikola Božić, član štaba i Đulaga Šumar, komandir Tržačke čete. To su mi oni sami rekli. Pronađeni su i pismeni izvještaji pojedih doušnika. Ili, u Slunjskom štabu bili su ubačeni rezervni majori Mirko Radočaj i Nikola Pošmuga, koji su na kraju slamanja ustanka lično uhvatili Milu Devrnju i njegovu grupu, koji su se poslije sloma Bune krili u šumi, i predali ih vojsci. Hasan Čović je zbog „nebudnosti“ bio osuđen na šest mjeseci „drušveno koristanog rada“, na koji nikad nije bio  upućen. Pošmugi i Radočaju nije bilo ni suđeno. Bilo je još takvih slučajava. Na brojne obavijesti čelnici Partije, Udbe i vlasti u Cazinu, Kladuši, pa i u Banjaluci nisu reagovali, niti im je poslije (pa ni zbog nedovoljne budnosti) suđeno, izuzev muslimanskim kadrovima. Zbog nereagiranja državnih organa kod pobunjenika se stekao utisak da je „stvar legalna“, da su svi za Bunu.

Na „tajne“ sastanke ustanika noću u šumaraku kod kuće Božića  dolazilo je 7 nepozatih ljudi (lijepo obučeni, ugojeni, obrazovani, dobri govornici…) koji su govorili da će ustanak biti u cijeloj Jugi, da je Engleska vojska na granici sa Grčkom, da je Vlada uz ustanike i spremna, da će se ustanicima pridružiti vojska i slično. Pomogli su i oko samog ustrojstva Štaba ustanka, načina i pravca kretanja jedinica i drugo.To je još više ohrabrivalo ustanike i omasovljavalo pokret. Imam utisak da se htjelo što više ljudi pokrenuti u Bunu.

Veoma je indikativan slučaj „Slovenac“. Naime, članovi štaba u slučaju neupjeha trebali su da se odmah povuku u kuću izjesnog Mike u Hadžinom potoku, (susjedno selo u Hrvatskoj) gdje bi ih preuzeo izvjesni Slovenac, odveo u Sloveniju i u đubrivu u zaprežnim kolima prebacio u Austriju gdje je, navodno, imao zemljišni posjed. Kada su na dan ustanka (6. maj) u suton Stevo i Ale prišli Mikinoj kući u njoj i okolo je bila vojska. Od „Slovenca“ ni traga.

Svjedok Tepić Nurija,  koji je bio prisutan  suđenju vođama Bune, rekao mi je da je moj otac izjavio da Milan, Devrnja i on nisu digli ustanak, već onaj prvi što sjedi do Tita. Ovako nešto ne nalazi se u zapisniku sa suđenja. Na ovakve izjave sud nije reagovao. Ustanici su prisiljivani, prema svjedočenju braće Božić, da zapisnik popunjen do pola ili ni toliko potpišu pri dnu lista, koji su naknadno popunjivani sadržajem koji je odgovarao Udbi. Jesu li vođe, zato što su previše znali, sami sebi presudili? Umiješanost pojedinaca iz Udbe,  Udbu (istraga) nije zanimalo.

Što se tiče procesuiranja ustanika (hvatanje, isljeđivanja, sastavljanje optužnica, izricanje presuda i drugo u vezi s tim), na osnovu ugljesa-danilovicarhivskih dokumenata i svjedočenja preživjelih ustanika, utvrđeno je da je cjelokupnu aktivnost odradila Udba. O svakoj pojedinačnoj osudi odlučeno je u Udbaškoj centrali u Sarajevu uz konsultacije sa Saveznom Udbom u Beogradu, ali i sa moćnicima iz Cazinske krajine. Ključne ličnosti su Uglješa Danilović, ministar unutrašnjih poslova Bosne i Hercegivine

aleksandar-rankovici Aleksandar Ranković, savezni ministar unutrašnjh poslova. Pisani dokumenti-naredbe ručno pisani ili  štampani dostavljani su organima na terenu i Vojnom sudu, koji su ih sproveli u djelo. Kako je to izgledalo najbolje se vidi iz samog suđenja. Na 8 improviziranih vojno-sudskih, a u suštini partijsko-udbaških procesa,  sprovedenih od 23. maja do 7. juna 1950. godine u Cazinu i jednom u Slunju na smrt streljanjem osuđeno je 18 ustanika (16 u Cazinu i 2 u Slunju.) Na vremenske zazne  20 do 2 godine zatvora kažnjeno je 283 ustanika (od toga 18 u Slunju). Ukupno ustanicima je izrečeno 4098 godina robije sa prinudnim radom, oduzimanjem cjelokupne imovine i drugim mjerama. (U susretima prošle godine u Liskovcu –Cazin  sa Srbačkim logorašima utvrdio sam da u knjigama pomenutih autora, iz kojih su i preuzeti ovi podatci, nije evidentirano ime ustanika Ahmeta Abdića, osuđenog na 20 godina, a što uvećava ove podatke. Moguće je da ima, iz raznoraznih uzroka, još neevidetiranih osuđenih ustanika.)
Na suđenje su ustanici izvođeni po grupama, brojnosti i po više desetina. Jednoj grupi suđenje je trajalo dva dana, izuzev glavnooptuženima, koje je bilo tri dana. Branioci  su bili vojna lica koji su optuženike jednako teretili kao i tužioci-vojna lica. U toku procesa branioci su zamijenjeni sa civilima, koji su jednako tako, osim advokata Antona Groznika, teretili ustanike. Nažalost, Sud ni Groznikove argumente nije uvažavao. Na suđenju vođama ustanka bila je prisutna Bosiljka Božić, supruga Milanova i Bejza Čović,  Alina supruga, ali i drugi uz poziv pozvani građani. Obadvije su svjedočile da je suđenju prisustvovao i Hakija Pozderac, koji je često iza kulisa (suđenje je održano u kino sali) sudijama donosio nekakve ceduljice. Kako sam već rekao, u arhivi su pronađeni pisani dokumenti odaslani iz Sarajeva od tadašnjeg ministra Unutrašnjih poslova „druga“ Uglješe Danilovića koji se odnose na kazne ustanika. Brojne su i druge činjenice koje ukazuju o umiješanosti Udbe u Bunu. Ne može se Udba amnestirati. Saznavši da postoje razmišljanja o mogućnosti dizanja naroda na ustanak, Udba se ubacuje i preuzima cijelu organizaciju.

Odmah po dolasku vojske u pobunjena sela došlo je, pored masovnih hapšenja, premlaćivanja, pljačke i do ubijanja nenaoružanih civila koji nisu davali nikakav otpor. Utvđeno je ubistvo na „kućnom pragu“ nenaoružanih 14 osoba, od toga 7 u Liskovcu. Tačan broj tada usmrćenih se ne zna. Neće se, nažalost, nikada ni saznati. Arhiva je uništena, a svjedoci pomrli.

O progonu porodica pobunjenika u srbački kraj

Nakon što je Buna ugušena, Vaš otac i drugi presudama prijekog suda strijeljani ili osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, uslijedile su odmazde prema Vašoj porodici i porodicama ostalih. Koliko je porodica te 1950. prisilno preseljeno u Srbac? Hoćete li ukratko opisati Vaš život u toj opštini u trajanju od tri godine?

ČOVIĆ:Po okončanju suđenja Cazinska krajina je sa muškim ljudskim potencijalom bila opustošena. Svi osuđeni odmah iz sudnica direktno su upućeni u najteže zatvore u Državi. Osuđeni na smrt streljanjem (njih 16 plus Stevo Božić, osuđen na 16. godina) deportovani su u Centralni zatvor Sarajevo.Tačno 6 mjeseci od osude u Cazinu vođe ustanka su u Centralnom zatvoru streljani. Još u toku samog suđenja na „društveno koristan rad“ kažnjeno je, sve po dvije godine, 713 lica i odmah upućeni na rad u rudnike i na druge najteže poslove u Državi. Na ovaj rad masovno su ljudi slati i poslije Bune. Zbog namjerno uništene arhive u Cazinu njihovu brojnost nije moguće utvrditi. U vrijeme vojne vježbe naziva „Sloboda 72“ naređeno je da se sva općinska i arhiva Komiteta iz 1950. godine preda obližnjoj tvornici i spali. U jednom razgovoru sa Ibragom Topićem saznao sam da je to naredio „drug“ Hakija.Tako su uništeni i dokazi o ulozi pojedinaca i lokalnih organa vlasti u Buni.

Prema saznanjima  profesora-akademika Muhameda Filipovića, bilo je raseljeno, što kažnjenih i što nekažnjenih, u toku Bune i kasnije, preko 10000 stanovnika. U Cazinskoj krajini, a naročito u pobunjeničkim naseljima, ostali su žene, starci i djeca. U nekoliko narednih mjeseci došlo je do izvjesnog smirivanja političke situacije, ali i pogoršanja ekonomskog stanja. Vojska se povukla, ali je povećana aktinost policije i Udbe.
A onda, neočekivano  3. augusta, kao iz vedra neba, u zoru- pred samo svanuće ispred i okolo  najmanje 170 kuća obitelji  ustanika i nekoliko neustanika našli su se odbornici, policajci sa dugim cijevima i Udbovci. Bez mnogo objašnjenja, ali uz izdašnu galamu i psovku naredili su ukućanima da u roku pola sata napuste svoje kuće. Najčešće objašnjenje bilo je da odlaze na kraće saslušanje, te da će se ubrzo vratiti i da trebaju ponijeti nešto hrane i najnužnije lične stvari. Pješice su sprovedene do mjesnih centara gdje su ih čekali vojni kamioni u kojima su  prevezene do željezničke stanice Cazin Srbljani. Ovdje su „banditska“ djeca, supruge, majke i očevi uz prisustvo policije i udbovaca utjerani u hajvan vagone. Slijedećeg jutra „stoka“, kako su nas najčešće nazivali,  osvanula je u Zalužanima kod Banjaluke. Odavde, opet uz policiju sa dugim cijevima, vojnim kamionima prevezeni smo do brojnih opustošenih srbačkih sela  gdje su nas smjestili u devastirane kuće. Bile su to ognjišta također protjeranih Njemaca, Čeha, Poljaka i Galcijana, koje su komunistiške vlasti poslije rata proglasile neprijateljima.

Teško je danas naći riječi i rečenice kojima bi se opisala golgota i muke tadašnjh majki, staraca i djece. Prizor je ličio na progone Vukovaraca, Srebreničana i drugih stanovnika brojnih naselja u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su se desili u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća. Iste metode protjerivanja (prijetnje oružjem, premlaćivanje, prijetnja smrću, nasilno istjerivanje iz kuća), ista namjera (istjerivanje nepoželjnog stanovništva sa određene teritorije, pljačka pokretne  i prisvajanje-konfiskacija nepokretne imovine, devastacijom kuća onemogućiti povratak) i ista  ideologija (fašistiko-nacistička).   Obadva slučaja protjerivanja nepoželjnih osmišljeni su u istom centru moći-Beogradu.

Nas prognanike u Srpcu dočekale su kuće, u najvećem broju slučajeva bez prozora, vrata, patosa, namještaja, pećnica, a poneke i sa oštećenim krovovima i svinjskim ili ovčijim đubrivom u prizemlju. Prazne. Sve je to  trebalo pa i minimalno sanirati prije nadolazeće zime. Oni, po čijoj neredbi su prognanici ovdje u logorima, nestali su. Nikakva pomoć od strane vlasti, niti bilo koga od drugih  državnih struktura, prognanima nije data. Pomoć je jedino pružena od domaćeg stanovništva, ali sve u svemu simbolično. Nedostajala je posteljina, odjeća, suđe i sve drugo, ali iznad svega hrana. Jedini način da se dođe do živežnih namirnica bila je prošnja i ponešto od eventualnog rada kod bogatijih mještana. Bilo je i pojedinih odlazaka u Cazin i Kladušu kod rodbine ne bi li se od njih štogod dobilo i donijelo hrane. Povratak, pa i privremen, bio je zabranjen. Vlasti su povratnike hapsile, premlaćivale i nazad u logore vraćale. Ne manji teret logorašima  bila je i svakodnevna briga o njihovima očevima, braći, rođacima i drugima za koje ništa nisu znali nakon  što su otjerani poslije suđenja. Jesu li živi, hoće li se ikad vratiti svojim obiteljima, hoće li djeca sutra imati šta jesti, šta je sa imovinom u rodnom kraju, hoće li ikada biti povratka u rodni kraj, bila su pitanja na koje odgovora nije bilo.  U sredini, sa drugačijim svjetonazorom, običajima, religijom, odijevanjem i drugim lokalnim karakteristikama, prognanike je očekivala asimilacija.  Samim osjećajem da su ovdje  zbog „izdaje“, logoraši su se krajnje nelagodno osjećali, bili su postiđeni. Izgubljeno je svako dostojanstvo.

Često se od „izbezumljenih“ majki ili baka moglo čuti  „ a što nas nisu odmah pobili, ionako ćemo pomrti od gladi. Umiranje je, nažalost, bila česta pojava. Samo u selu Martinac umrlo je 27 osoba, 13 odraslih i 14 djece. U selu Sitneši, gdje je boravila i moja obitelj, umrlo je 16 logoraša. Koliko ih je umrlo u drugim brojnim naseljima, gdje su bili logoraši smješteni, nikada se neće saznati. Mrtvi su ukopavani odmah u blizini logoraških kuća i vrlo često plitko pa su ih divlje svinje izrovavale i jele. Mezari nisu obilježavani.

Familija moga oca (majka, nena i nas sedmero maloljetne djece), bila je smještena sa obitelji hodže Muhameda Huskića, u dvorišnoj kućici mještanina Dušana Markovića. Svako od nas logoraša imao je po 1 metar kvadratni  stambenog prostora. Ipak, imali smo „sreću“, jer je kuća sa zemljanim patosom imala prozorčiće, vrata i krov. Domaćin  je imao relativno dobro imanje pa je majka kod njega, ali i kod drugih, povremeno radila. Na Dušanovu inicijativu pomoć su nam pružali i drugi mještani. Ne sjećam se da su majka i nena išle u prošnju, a što je bila masovna uposlenost drugih logoraša. Te prve zime preselili smo se u nešto topliju kuću jedne bake što nas je spasilo od sigurne smrti od smrzavanja i gladi. Da nije bilo tih humanih ljudi, broj umrlih bio bi još veći. Hvala im!

Naredne godine majka se zaposlila u PD „Motajica“, ali i brojni drugi logoraši. Ustvari, u ovom ogromnom državnom poljoprivrednom dobru nedostajala je radna snaga, te i nije slučajnost što smo upravo ovdje protjerani. Tada nam je logoraški život postao nešto lakši. Radilo se i po kiši i zimi na vrlo teškim poslovima za minimalnu plaću, koja je najviše isplaćivana u živežnim namirnicama. Bolest, koju je majka tada zadobila, pratila ju je do smrti. Radni staž joj nije evidentiran. Na posao se odlazilo u ranu zoru, a vraćalo kasno naveče.

Još u Cazinu sam trebao krenuti u školu. U Srpcu, u prvoj godini boravka, djeca logoraša nisu pohađala školu. U sveopćoj borbi da se preživi roditeljima nije bilo ni moguće da djecu šalju u školu. Država nas je svakako bila zaboravila. U selu Sitneši završio sam prvi razred. Drugi razred u Srpcu sam prekinuo i po povratku nastavio Liskovcu-Cazin. U trećoj godini logorašenja vlast je odlučila da nas vrate u rodni kraj.
U logore je protjerano najmanje 170 najbogatijih obitelji  iz Cazina i Velike Kladuše, od toga 3 srpske  i 167 muslimanske  nacionalnosti. Obitelji ustanika sa područja Korduna nisu pomjerane sa svojih ognjišta. Bilo je protjerano i nekoliko obitelji iz kojih niko u Buni nije učestvovao, kao npr. Hasana Abdića i Sejde  Šarića iz Liskovca. Ili, npr. nije protjerana obitelj Hasiba Beganovića, koji je zbog Bune osuđen na smrt i pogubljen, kao ni  Agana Beganovića, ubijenog na kućnom pragu drugi ili treći dan po izbijanju ustanka i još nekoliko obitelji ustanika osuđenih na visoke kazne. Stiče se utisak da glavni kriterij za progon i nije bilo učešće u Buni, već bogatsvo ustanika i volja moćnika, a prije svega lokalnih odbornika. Progonom najbogatijih obitelji i konfiskacija njihove imovine namjera je i bila da se unište tzv. kulaci, koju su tretirani kao klasni neprijatelji novom režimu.

A hoćete li navesti imena onih koji su bili glavni inicijatori vašeg progona sa područja Cazina u Srbac?

ČOVIĆ:Do danas nisu pronađena dokumenta zvaničnih organa vlasti koji bi se odnosili na progon ustaničkih obitelji u logore. Mišljenja sam da se neće ni pronaći, jer nisu ni nastala  Jedini pisani akti koji se odnose na progon  su partijsko-udbinski, a to su:

1.) Izvještaj udbovca Ahmeta Kulenovića („Također ćemo protjerati familije odmetnika…), a  kojeg sam već spomenuo.

2.) Zapisnik sjednica Oblasnog komiteta KP BiH Banjaluka održanih 9. 15. i 17.maja 1950. godine, u kojima, pored ostalog stoji- piše: “Stvarati na tim imanjima državna dobra i izvršiti raseljavanje porodica.“

3.) Optužnica br. 0119 , „…stoga ovoj bandi treba uništiti bazu, koja je rađala kriminal, njhove posjede pretvoriti u opštenarodno dobro.“ i

4.) Spiskovi protjernih porodica.

Dakle, mjera protjerivanja porodica u logore bila je samo partijska direktiva. Uostalom, partijska direktiva je i sama Buna.

Protjerivanje ljudi sa rodnog ognjišta i premještanje na drugu teritoriju u jednoj državi, uz konfiskaciju imovine, bilo je u namjeri da se uništi vjerska i nacionalna grupa jednog naroda. Bio je to u osnovi genocidni čin („uništenje baze“). Uz minimalnu iznimku-protjerani su Muslimani- što cijelom slučaju daje i etničku dimenziju. Silom iz vlastitih kuća istjerati više od hiljadu beba, djece,  žena-majki, nemoćnih starica i staraca i ostaviti ih u krajnje devastiranim kućama smještenih većinom u pustarama bez ikakvih sredstava za život i ničije brige o njima, a uoči surove zime  kakve i jesu u srbačkom kraju, ne može se drukčije tumačiti nego kao namjera progonitelja da prognani izumru. Nažalost, namjera progonitelja je u dobroj mjeri i ostvarena.

Pitate me ko su bili progonitelji, da navedem njhova imena? Progonitelj je, prije svega, bila jedna totalitarna ideologija Staljinističkog tipa koju je baštinila Komunistička partija Jugoslavije. Partijska personifikacija tada i kasnije, pa  sve do disolucije bivše Države, u široj Cazinskoj krajini bili su Pozderci i pojedini drugi moćnici, koje su oni u vlast instalirali. Nepotizam koji su provodili u svom „pašaluku“- Krajini – bilo je savršenstvo. Bez njihovog znanja ništa iole značajnije nije se moglo niti smjelo uraditi. Njihova brojna potrčkala bezpredmetno je ovdje imenovati jer ionako ništa nisu smjeli uraditi bez saglasnosti sreskih i općinskih moćnika. Nepoćudni i oni za koje su pretpostavili da bi to mogli biti, ušutkani su ili otjerani iz „pašaluka“, pa i likvidirani. Svi događaji vezani za Bunu bili su pod njhovom kontrolom, pa i progon obitelji ustanika. Spiskove ustanika i spiskove „banditskih“ obitelji u tadašnjm „narodnim odborima“ sačinili su odbornici i Udba. Sekretar Oblasnog komiteta KPJ Banjaluka „drug“ Hajro Kapetanović, pod čijim predsjedavnjem je donešena odluka o suđenjima na smrt, protjerivnje familija i sl., svakako je zaslužio da mu se ime spomene. I on je za vjernost Partiji „kažnjen“ visokim položajem i preseljenjem u Beograd. Vertikala ide preko Sarajeva, „drug“ Uglješa Danilović, ministar unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine i završava u Beogradu,  Aleksandar Ranković, savezni ministar unutrašnjih poslova. Svakako, nije moglo bez znanja druga Tita.

Povratak na devastirana ognjišta nakon tri godine provedinih u logorima Srpca

Kakvo ste stanje zatekli u svojim kućama i na imanjima nakon povratka iz Srpca?

ČOVIĆ:Nakon nepune 3 godine provedenih u srbačkim logorima smrti, preživjelim logorašima odobren je povratak u rodni kraj. U ove tri godine niko od vlasti iz Cazinske krajine nije došao da obiđe „svije građane“- logoraše. Jedino je komisija  iz Općine Cazin dolazila u Srbac da se sa ovdašnjim organima vlasti dogovori kako spriječiti povremene dolaske logoraša u rodni kraj. Navodno, odluku o povratku  donijelo je Minisrstvo poljoprivrede Bosne i Herzegovine. Nikakva pisana akta za povratak logoraši nisu dobili, kao što ih nisu dobili ni u progonu. Povratak je bio bez vojnih kamiona, policajaca sa dugim cijevima i Udbe. Povratak su logoraši sami finansirali.

Sada, u novom-starom prebivalištu trebalo je opet krenuti od početka. U rodnom kraju  „novi“ stanovnici Cazina, do juče srbački logoraši, morali su se suočiti sa novom  stvarnošću. Njihova domaćinstva (kuće, dvorišni i drugi objekti) bili su devastirani i po svemu nalikovali su onima koje su u Srbcu ostavili. Bilo je i do temelja srušenih kuća. Jedina razlika je bila u vlasništvu. Sva pokretna imovina i sve što se od objekata moglo otkinuti nestalo je. Za vrijednije stvari pobrinuli su se odbornici, policija, udbovci i slična bratija, a one manje vrijedne „zbrinuli“ su bliže i dalje komšije. Sve što nije pokradeno i stoka (ona koja nije završila na vojnim ražnjevima i u štalama pomenute klijentele-čuvara Države) otjerana je u poljoprivrena dobra „Tržac“ i „Rujnica“. U ovim „dobrima“ nastavljena je pljačka imovine „narodnih neprijatelja“. Ono što nije otuđeno na kraju je propalo. Također, pomenuta „dobra“ raspolagala su i zemljišnim posjedima „neprijatelja“. Zemlju su odbornici i sami obrađivali za svoje potrebe ili su je ustupali drugima na korištenje. Zemljište nije đubreno, a pojedine parcele i  u žbunje zarasle, tako da je bilo neplodno i nepovoljno za obradu. Ni takvu zemlju povratnici nisu imali čime obraditi.

Bilo bi normalno da Država, koja je 3 godine gospodarila imovinom „svojih“ građana i dobro se okoristila,  povratnicima pa i iz humanih razloga pruži pomoć. Toga se nije sjetila. Sve što su bivši „kulaci“ od države dobili bio je prezir i porez. Povratak se nije očekivao i brojni su bili iznenađeni, pa čak i zahtijevali njihov povratak nazad u logore. Tako je npr. liskovački odbornik Ale Škrgić, kada smo mi  osvanuli u našoj kući, hitno otišao u Cazin, prijavio nas Udbi i tražio naš povratak. Jedina pomoć povratnicima došla je od rodbine i susjeda koji se nisu ogriješili o njihovu imovinu. Moralo se opet raditi kod bogatijih (za žito, zaprežnu uslugu i slično), djecu (kao i u Srpcu) slati u najam.  Poneko je morao i u prošnju. Olakšavajuća okolnost bila je ukinuti otkup. Poslije Bune Država je preispitala svoj odnos prema selu i ovu nepopularnu i neprovodivu mjeru ukinula.

Što se tiče nas, Aline obitelji, moglo bi se reći, u odnosu na druge, da smo relativno dobro prošli. Braća moga oca, moji stričevi, u našem otsustvu čuvali su našu kuću i dvorišne objekte tako da smo ih zatekli u prilično dobrom stanju-useljive. Odmah su poklonili nešto posteljine, namješaja, blaga i namirnica. Pomogli smo im u radu, a oni nama u obradi zemlje. Ja sam osobno kod jednoga od njih (kao i u Srpcu) bio u najmu i išao u školu. Gledao me je kao svoje dijete tako da je pored hrane pružao i drugu pomoć (knjige, odjeća i sl.).

“Sin državnog neprijatelja”

Vi ste se 1969. godine nastanili i zaposlili u Zenici, gdje i danas živite. Da li ste do tada i od tada bili praćeni kao sin “državnog neprijatelja Ale Čovića” i jeste li imali problema, kako na poslu, tako i inače?

ČOVIĆ:Komunistički sistemi, ma gdje da su bili instalirani širom svijeta, u osnovi bili su totalitarni. Svoju vladavinu i ideologiju ostvarivali su i širili uz primjenu sile i krajnje brutalno. Nasilje su sprovodili i u svome narodu. Svoje političke protivnike tretirali su kao neprijatelje i prema njma primjenjivali kanibalizam. Prema procjeni pojedinih analitičara, fašizam i nacizam su u Drugom svjetskom ratu prouzrokovali smrt preko 60 miliona ljudi, a komunizam, što u ratovima, što u miru, preko 120 miliona (SSSR, Kina, Kambodža, Sjeverna Koreja, Kuba i druge zemlje). Nije nimalo slučajno što je Parlament Evrope komunizam, uz fašizam i nacizam, proglasio totalitarnim sistemom u svijetu, čije nasljeđe treba osuditi i razgraditi.

Jugoslavenski komunizam bio je u startu svoje vladavine, pa i  duže, ortodoksno Staljinistčki (kada se i dogodila Cazinska buna), kasnije nešto liberalniji, ali u cjelini nedemokratski i totalitaran. Cijelo vrijeme svoga postojanja provodio je torturu nad svojim neistomišljenicima i onima za koje je prepostavio da bi to mogli biti. Sistem je progonio i djecu svojih neistomišljenika. Bez obzira  šta da su u životu radili i ma kako da su se javno deklarisali, uvijek i na svakom mjestu bili su za Državu neprijatelji. Kvalifikaciju „državini neprijatelj“ ja sin „kontrarevolucionara“, „bandita“ itd,  itd, kako su sve nazivali moga oca, koji je digao narod na ustanak, ni teoretski nisam mogao izbjeći. Jedan udbovac, kada sam ga 90-tih prošlog vijeka upitao je li i mene pratio, odgovorio je: „Posebno smo pratili one na školovanju“. Kako je to u mom slučaju bilo navest ću nekoliko slučajeva.

–Obavezno, kada sam kao srednjoškolac i student boravio preko ljetnog školskog ferija u Liskovcu, našoj kući bi navratio, kao usput, tadašnji odbornik- poreski izvršitelj. Majci bi rekao, da eto, ako nema novca da plati porez da on neće vršiti pljenidbu, da će je sačekati…, a onda bih samnom uslijedio „neobavezni“ razgovor. Majka bi me, kada ga ugleda da dolazi upozorila: „Evo ga dolazi, pazi što govoriš pred njim, on je doušnik…“.

–Po zavšetku srednje škole (1962. godina) morao sam napustiti kurs za knjgovođe u Banjaluci i odlazak na Ekonomski fakultet u Sarajevu, i po pozivu otići na odsluženje vojnog roka. Bio sam regrutovan za školu rezervnih oficira, ali upućen sam u pješadiju. U prelijepoj Ajdovščini (Slovenija) imao sam susret sa oficirom KOS-a koji me je temeljito ispitao šta mislim o ocu, ustanku, Titu, sistemu, samoupravljanju itd itd., ali i objasnio šta je to KOS. Bio sam, kao pisar u komandi Puka, u posjedu moga kartona, u kojem je poveća rubrika bila popunjena podacima o mom ocu, sa zaključkom da, parafraziram, „ na Ahmeta treba obratiti posebnu pažnju“. Bio sa okončao treću godinu studija i na ljetnom ferju (1967.godina), kada sam pismenim putem bio pozvan u SUP (Udba) Bihać. Tadašnji šef Mile Kenjalo, (Milić) tražio je da prekinem studij i odem u Njemačku kao Udbin saradnik.  Obećao sam da ću razmisliti kada okončam studij. Nisam studij prekinuo niti je došlo do saradnje.

—Godine 1973. bio sam, nakon višemjesečnih razgovora u Općini Zenica imenovan za direktora najveće i najsloženije škole u regiji, Škola učenika u privredi „Ibrahim Perviz“ Zenica U neredne tri godine škola je proglašena jednom od najboljih u Gradu. Grad mi dodjeljuje svoje najveće priznanje „Nagrada grada Zenice“. Općinski načelnik za društvene djelatnosti gospodin Junuz Hadžić, čestita mi nagradu, ali i obavještava da je sekretar Komiteta Partije „drug“ Vinko Jeličić tražio moju smjenu, već u prvih 10 dana po mom imenovanju za direktora. Pita me, šta ja mislim, zašto je tražio smjenu. Odgovaram, da „ne znam“.  Iste te godine u ljetno ferje odlazim sa suprugom na more. Najesen (septembar) ekonom u „mojoj“ školi Avdić Hasan traži da razgovaramo, ali van moje kancelarije. U obližnjem restoranu govori mi šta sve imam u stanu…, posebno imenuje  literaturu.  Kako on to zna, pitam ga kada nikad u mom stanu nije bio? „Bio sam ljetos u tvom stanu sa još dva udbovca“, odgovorio je. Jedan od druga dva udbovca bio je moj pomoćnik „drug“ Đorđević Todor. I danas se u Gradu susrećem sa jednim za kojeg mi je Hasan rekao da me prati. Šta ćete, takav je život. Ne zamjeram ljudima što su radili ono za što su mislili da je ispravno, ako su to pošteno odrađivali.  Hasan je kao „Mladi musliman“ vrbovan za saradnika. Muke koje je preživio u „Crnoj kući“ u Banjaluci su ga na to natjerale.

–Bilo je to sedamdesetih prošlog vijeka kada  mi je u kancelariju ušao meni nepoznat čovjek i ponudio nekakve knjige da kupim. Kroz razgovor rekao je da je moj zemljak, rodom iz Šturlića – Cazin. On je to zaista i bio. Na način kako je samnom razgovarao posumnjao sam da je jadan od njih, saradnik. On se i kasnije sve česće samnom družio.  Sumnja se pojačavala, ali nikada do kraja nisam  bio siguran. Moj zemljak doušničkog pseudonima „PRVI“ bio je zadužen da me prati. (Ovu informaciju prvi put objavljujem, a ako do njega intervju stigne prepoznaće se. Nadam se da dugogodišnje „prijateljstvo“ neće prestati.)

Kada je u pitanju zaposlenje u Cazinskoj (široj) krajini, ono je bilo u skladu sa mojom „moralno političkom podobnošću“ i „kontrarevolucionarnim genima“ koje sam naslijedio od oca. Kao stipendist, po završetku Srednje poljoprivredne škole ( 1962. godina), bio sam počeo raditi u cazinskoj zadruzi koja me je stipendirala. Nije se navršio ni mjesec rada kada me je upravik pozvao u kancelariju i rekao da za mene posla nema. Obavio je, veli, razgovor u Općini i drugovi su tako odlučili. Zadruga nije imala ni jednog poljo-stručnjaka. Na moj zahtjev izdao mi je pismenu potvrdu.

Višu pedagošku školu završio sam 1966. godine i uredno sam se javio u Općinu, i ovoga puta kao stipendista, radi zaposlenja. Posla nema. Odbili su mi izdati potvrdu. Tada je upravo bilo otvoreno više osmogodišnjih škola na području Općine i kadar se tražio na sve strane. Završavam fakultet 1968. godine, javljam se stipenditoru- Gimnazija Cazin- da regulišemo  radni odnos, a sve u skladu sa ugovorom između Gimnazije i mene. Dobivam pisanu potvrdu da sam „slobodan“- posla nema, a nakon konsultacija opet u Općini.  Napominjem da sam u mom radnom vijeku na direktorskoj funkciji u 7 srednjih  škola u Zenici proveo nepunih 20 godina. U tom vremenu u radni odnos primio sam na desetine profesora raznih struka, a da ni u jednom, ama baš ni jednom slučaju, nisam otišao da za to pitam nekoga u Općini, Komitetu ili drugdje. U općinama koje su bile „pašaluci“, kakva je bila i općina Cazin, „pašinom“ nepotizmu nije se smio niko suprostaviti. „Paša,“ kao nekad, „ über alles“. (Želim napomenuti da su mi pomoć u toku školovanja omogućavali prijatelji moga oca, često, rizikujući sopstveni status.)

Prosvjetno-pedagoški zavod Bihać 1972. godine raspisuje natječaj za savjetnika biologije. Bio sam tada pri kraju postdiplomskog studija i zaposlen kao profesor.  Prijavljujem se na natječaj i dobivam odbijenicu. Radno mjesto tada nije popunjeno.  Zavod me 1974. godine pismeno obavještava da se javim  na ponovljeni natječaj i da ću ovoga puta sigurno bti primljen. Bio sam tada magistar bioloških znanost i direktor jedne srednje škole u Zenici i upravo primljen za redovnog profesora na Pedagoškoj akademiji Tuzla. Kako sam želio više ići u Bihać nego u Tuzlu, uputio sam molbu u Bihać. Opet odbijenica. U oba slučaja odluke-odbijenice potpisala je direktorica Almasa Kolaković. Almasa je poslije konkurisala za Republičku nagradu „Hasan Kikić“ koja se svake godine dodjeljivala najuspješnijim prosvjetnim radnicima u Bosni i Hercegovini, čiji sam član tada isprad Zeničke regije i ja bio. Bio sam „Za“. Isti dan sam nazvao Zavod i direktorici čestitao na dobivenoj nagradi. Nije mi smetalo da podržim njezin izbor iako sam znao da je ona bliža rođaka obitelji Pozderac, a što je presudilo na moj neizbor. Direktorica, kada je dala blagoslov da konkurišem, nije znala čiji sam sin. Nakon, vjerovatno konsultacija, zasmetala joj je moja genetska osnova. Ispravno je postupila. Nije bilo vrijedno kvariti rodbinske veze zbog nekoga ko je ionako društveno beznačajan.

„Čudo“ se desilo 1991. godine, a nakon nepunih 30 godina od moga prvog pokušaja zaposlenja u Cazinu. Na zahtjev tadašnje višeparlamentarne vlasti u Cazinu prihvatio sam radno mjesto Predsjednik Izvršnog odbra.  Iste godine jedan poznati privrednik i višegodišnji cazinski direkor pozvao me na ručak u svoj stan, veli, ima poruku za mene. Saopštava mi da je bio u Beogradu i posjetio „druga“ Hakiju Pozderca, koji ga je zadužio da mi prenese poruku, parafraziram, „ Šta mali traži u Cazinu, reci mu da mu je najbolje da se odmah kupi….“ Iako tada značajno bolestan „drug“ nije promijenio svoje diktatorske navike. Nije mogao prihvatiti da, i nakon nepovratnih društvenih promjena u Državi, iza njegove krvave vladavine ne stoji više policija i Udba.

Ali, bili ste i član SKJ. Šta je bio motiv Vašeg stupanja u Partiju nakon svega što se desilo Vašem ocu i ostalima i da li je to pomoglo da se pritisci na Vas barem reduciraju?

ČOVIĆ:Komunistička partija, kasnije Savez komunista Jugoslavije, Partija, koja je došla glave mome ocu,  ali i ne samo njemu, koja je mene i brojne druge građane Cazina i Velike Kladuše 3 godine držala u logoru očekujući da pomremo od gladi i sprovodila druge zločine, nije nešto što me je oduševljavalo. Međutim, još u ranom djetinjstvu sam svatio kakav me život očekuje u mojoj državi sa najboljim „samoupravnim“ sistemom u svijetu. Prve provokacije, kao sin „državnog neprijatelja“, doživio sam još u osmogodišnjoj školi, kada  je moj nastavnik Cazinjanin, zbog moje nedozvoljene posjete kinu, tražio od direktora da me izbaci iz škole, rekavši da iver ne pada dalje od panja.

Moj tetak, hodža, državni službenik, vrlo obrazovan i informisan, još dok sam išao u srednju školu, u jednom razgovoru mi je rekao da, u ovom sistemu nemam nikakvu šansu, da će me Udba stalno pratiti, da ću teško naći posao, a pogotovo mi neće dati neko značajno mjesto, da će mi tražiti dlaku u jajetu itd. Dobro se sjećam  da je naglasio kako mi određeni ljudi nikada neće dozvoliti posao u Cazinu. Rekao je da bi za mene bilo dobro da uđem u Partiju, da bi to moglo umanjiti njihovu pažnju prema meni. Od tada Partija je bila moja opcija.

Bilo je više pokušaja za učlanjenje, ali  sam odbijan. Po povratku iz Armije 1964. godine zaposlio sam se u Poljoprivrednom dobru „Bugar“ Bihać. Direktor Jusuf Husetić, nakon nekoliko mjeseci  moga rada, htio je da me postavi za upravnika ekonomije. Rekao sam mu da za to mjesto Komitet Partije daje saglasnost, a ja nisam član. Članstvo je on riješio. Pazite, možda je to danas smiješno, ali na iole značajnije radno mjesto mogao je doći samo član Partije. Molba za posao je počinjala sa, „Član sam Partije od….“ Moralno-politička podobnost, mjerena članstvom u Partiji, bila je prvi kriterij za neko značajnije radno mjesto. Članstvo u Partiji  ublažilo je donekle „pritisak“na mene. Međutim, neke mjere  kao što su: stalno udbovsko praćenje, zabrana zaposlenja u rodnom kraju, napredovnje u službi i slično pratile su me sve dok je Partija vladala.

Do smjene, na zahjev Komiteta, kada sam prvi puta izabran na funkciju direktora škole, (što je Udbi promaklo) nije došlo samo zbog oštrog suprostavljanja tadašnjeg predsjednika Općine i člana CK SK Bosne i Hercegovine gospodina Abdulaha Mutapčića. U Školi učenika u privredi „Ibrahim Perviz”, na mjestu direktora ostao sam 4 godine, u kojoj je moj rad krunisan već pomenutom nagradom grada Zenica. Poslije sam bio direktor u još 6 srednjih škola, ali ni u jednoj do kraja mandata. Kada bih  u nekoj od tadašnjih 12 srednjh škola u gradu došlo do poremećaja u radu, pozvali bih me i rekli da bih ja mogao stanje stabilizirati. Odbiti nisam mogao.

Predlagan sam, pa i konkurisao, na značajna mjesta, kao npr. sekretar SIZ-a za obrazovanje, direktor Srednjoškolskog centra, direktor Tehničkog školskog centra, član Izvršnog odbora općine, Metaluški institut „Hasan Brkić“- sve u Zenici. Pozitivno mišljenje da sam stručan za dati  posao davali su oni koji su me predlagali na određeno radno mjesto (institucija gdje sam radio, nadležni organ općine zadužen da prati moj rad i sl.). Od politike pozitivno mišljene davao je Sindikat  i Socijalistički savez. Uvijek „crveni karton“ stizao je na kraju od Komiteta Partije (Udbe) koji je bio vlasnik moga personalnog udbinog kartona. Dalje od direktora škole nisam mogao. Na ovom nivou, gdje sam slučajno zbog nebudnosti Udbe dospio, održao sam se samo zato što sam uspješno rješavao nastale probleme i uspješno  sprovodio reforme u školstvu.

Bio sam jedno vrijeme u Zenici, kao volonter, član općnske Komisije za zaštitu životne sredine, član Predsjedništva crvenog krsta, sudija-porotnik u Općinskom sudu, predsjednik Društva daktilografa, te predsjednik Zajednice ekonomskih škola Bosne i Hercegovine i dr. Za ove poslove dobio sam značajna društvena priznanja.To su poslovi koji se obavljaju u slobodno vrijeme i bez naknade i Partija za njih nije davala saglasnost.

O prijedlogu Rezolucije o Cazinskoj buni i osudi ormazde države prema narodu Cazinske krajine i Korduna 

Šta biste rekli o “Rezoluciji o Cazinskoj buni i o osudi odmazde države prema narodu Cazinske krajine i Korduna” ? Da li je na nivou dviju država, BiH i Republike Hrvatske, ova Rezolucija doživjela neki svoj epilog?

ČOVIĆ:Inicijativu da se pristupi izradi rezolucije o osudi komunističkog zločina počinjenog 1950. godine u Cazinskoj krajini i Kordunu pokrenula je 2009. godine Općina Cazin, preciznije njen agilni načelnik Ogrešević Nermin, sa svojim saradnicima.

nermin-ogresevic

Na sastanku kojem sam i ja prisustvovao izrada teksta rezolucije povjerena je autorici knjige „Cazinska buna 1950.“ prof. dr. Veri Kržišnik Bukić. Ona je to sa zadovoljstvom prihvatila. U stalnom kontaktu sa najvećim živim žrtvama Bune bez ikakve naknade tekst rezolucije je izradila i isti objelodanila 2010. godine na naučnom simpoziju održanom u Zagrebu, a u povodu 60-te godišnjice Cazinske bune. Rezolucija u istovjetnom tekstu, izuzezev naziva nadležnog organa za usvajanje, namijenjena je za  Parlament Bosne i Hercegovine i Sabor Republike Hrvatske.
Još u toku samog skupa u Zagrebu autorici su se pojedinačno ponudili dr.Denis Bećirević i  mr. Husein Nanić, da oni kao zastupnici unesu Rezoluciju u BiH Parlament. Složili smo se tada dr. Vera i ja da bih bilo primjerenije da to učini mr. Nanić, obzirom da je porijeklom iz Cazinske krajine, a ne zastupnik porijeklom iz Tuzle. Rekli smo gosp. Naniću da će mu Rezolucija biti dostavljena prije julskog zasjedanja Parlamenta. Odmah se pristupilo finaliziranju teksta Rezolucije i njeno prezentiranje najvećim živim stradalnicima, kako Kordunašima, koji su živjeli i žive u Sremu, tako i onima u Cazinskoj krajini, a da bih oni na nju dali svoju saglasnost.

U međuvremenu  saznali smo da je gosp. Nanić u Parlament uputio svoju Deklaraciju, a ne Verinu Rezoluciju kako je bilo dogovoreno. Odmah smo s njim stupili u vezu i ukazali mu da  Deklaracija nije adekvatan akt kojim bih se trebao osuditi ovaj najveći mirnodopski zločin vlasti nad civilnim stanovništvom u ex Jugoslaviji. Skrenuta mu je pažnja da njegova Deklaracija nije dovoljno obuhvatila suštinu, složenost i opštedruštveni značaj Bune. Nije adekvatno naglašena i osuđena neprimjerena odmazda bivše Države prema ustanicima (masovna hapšenja, izricanje na montiranom sudskom procesu enormno visokih kazni i njhovo izvršenje, ubijanje civila na terenu, konfiskacija imovine osuđenika, progon obitelji osuđenika u logore, sigmatizacija potomaka ustanika i slično.) Osobno sam tada otišao u Bihać i Naniću predočio definitivan tekst rezolucije i  ponovo ukazao da njegova Feklaracija ne pruža mogućnost rehabilitacije žrtava, a što nam je osnovni cilj. Složio se gosp. Nanić sa svim i obećao da će povući iz procedure Deklaraciju, a uvesti Verinu Rezoluciju.

Pred samo zasjedanje Parlamenta gosp. Nanić ponovo izigrava žrtve Bune i samu autoricu Veru. Svoju Deklaraciju sa istim tekstom preimenovao je u Rezoluciju i uputio u Parlament, što smo slučajno saznali. Petljanac Nanić, sklon lažima i prevarama, želio je pod svaku cijenu, kao i oni iz pedesete prošlog vijeka, gazeći žrtve zaraditi još jedan poslanički mandat, jer to očigledno svojom sposobnošću nije mogao. Tada na moj zahtjev odobreno mi je da prisustvujem sjednici komisije Parlamenta kada se raspravljalo o Nanićevo Deklaraciji-Rezoluciji.Tražio sam da se njegov akt ne usvoji. U konačnici tako je i bilo. Nanićevu Deklaraciju-Rezoluciju parlament nije usvojio. Svojim neodgovornim ponašanjem Nanić je cijelu stvar vratio na početak i nanio ogromnu štetu procesu donošenja ove Rezolucije.

U općini Cazin razmotrena je novonastala situacija te  predloženo i prihvaćeno da se krene „odozdo prem gore“, da se Rezolucija razmatra prvo u općinama gdje je žločin počinjen, a potom uputi  Skupštini Unsko-sanskog kantona i Parlamentu Bosne i Hercegovine. Općinsko  vijeće Općine Cazin Rezoluciju je usvojilo 2011., a  Skupština Unsko -sanskog kantona 2013. godine. Rezoluciju je Općina Cazin dostavila  i Perlamentu Bosne i Hercegovine koji je još nije razmatrao.

Ovdje bih napomenuo da je država Bosna i Hercegovina, kao nasljednica ex Jugoslavije koja je i počinila zločin, formalno-pravno nadležna za donošenje Rezolucije, a ne njeni niži organi koji za zločin nisu odgovorni. Međutim, vrlo je značajno što su Rezoluciju usvojili i organi vlasti na prostoru gdje se Buna i dogodila, jer će to doprinijeti releksaciji odnosa između „pobjednika“ i „pokorenih“. To je savkako važan korak ka konačnom usvajanju Rezolucije u Parlamentu Bosne i Herzegovine i donošenju zakona o rehabilitaciji žrtava. Predlagači rezolucije su mišljenja da nju treba uputiti i  u Sabor Republike Hrvatske nakon što je usvoji Parlament Bosne i Hercegovine. Rezolucija još nije upućena u Sabor Hrvatske.

O knjizi CAZINSKA BUNA 1950., autorice prof. dr. Vere Kržišnik – Bukić  

cazinska-buna-1950-vera-k-bKako ste doživjeli prvo izdanje knjige CAZINSKA BUNA 1950. autorice prof. dr. Vere Kržišnik – Bukić?

ČOVIĆ:Da se neko „drznuo“, u vrijeme kada to nije bilo dozvoljeno, da istražuje ustanak cazinsko- krajiških i kordunaških seljaka iz 1950. godine saznao sam, u koliko me sjećanje ne vara, 1989. godine ili nešto ranije. Ne malo sam bio iznenađen kada mi je u Zenici zazvonio telefon na čijoj drugoj strani je bio Ibrahim Ibraga Topić, tadašnji sekretar Općinskog Komiteta SK Cazin, inače moj školski drug. Obavijestio me je da već duže vremena Slovenka Vera istražuje Bunu. Ibraga je gospođi Veri do tada, a i kasnije mnogo pomogao u istraživanju. Rekao mi  je da mu se gospođa Vera požalila da braća Božići, Nikola i Stevo, zato što je smatraju komunističkom špijunkom, neće s njom da razgovaraju o Buni. Smatrao je da bih taj kontakt sa Božićima, koji su živjeli u Rumi (Srbija), mogao ja ostvariti. Odmah sam pristao. Ubrzo zatim susret sa Slovenkom dogodio se u Banjaluci. Rekla mi je da ona u tajnosti već pet godina istražuje Bunu i da su joj vrlo važna svjedočenja braće Božić, još uvijek živih članova Štaba ustanika. Dala mi je njihovu adresu i broj telefona. Bio sam pomalo skeptičan da li ću uspjeti, jer Božiće tada nisam poznavao niti s njima ranije imao bilo kakav kontakt.

Kada sam ih nazvao i rekao ko sam, da želim i kojim povodom kod njih doći, odmah su pristali. Pribojavao sam se da neće pomisliti da sam i ja udbin provokator, kakvih su se oni u životu nagledali i naslušali, i odbiti da kažu sve što znaju o Buni. Povjerovali su mi da Slovenka ima iskrene namjere,  da ona nije ničija špijunka, kao što  sam i ja povjerovao Ibragi pa i samoj dr. Veri. Druženje sa Božićima trajalo je sve do njihove smrti. Osobno sam im uručio njenu knjigu.

Kasnije, nakon poznanstva, Vera i ja smo obilazi još poneke žive ustanike u Cazinskoj krajini i Kordunu. S njom sam bio i u Koranskom Lugu (selo u Hrvatskoj), naselju u kojem je živio Mile Devrnja i Nikola Beuk, glavne vođe Kordunaša u Buni i oba zbog Bune streljani. Lijepo nas ja tada ugostila familija Svetozara Beukovića,  sin Nikolin i Borka Beuković Ćosić, Nikolina unuka. Iznenađenje mi je dr. Vera priredila i kada smo posjetili u selu Barska (Cazin) ustanika Selu Lulića. Tek što smo sjeli Vera mu je rekla da sam neko čiji je otac itekako bio vezan i za njegov život. (Dr. Vera je i  ranije bila kod Sele.) Ganula me je suza na njegovom licu. Rekao je da sam Alin sin i da po izgledu ličim na oca. Sele je u partizanima bio kurir moga oca, a s njim i u Buni.

Verin terenski saradnik sam ostao sve do izlaska njene knjge, a i kasnije. Do izlaska njene knjge o Buni sam vrlo malo znao, tek ono što su mi rekli braća Božić i ponešto od majke i pojedinih ustanika. Šta je otkrila do našeg poznanstva i kasnije nikada mi ni riječi nije rekla. Shvatio sam da do kraja želi ostati diskretna i da ne želi da bilo ko na nju utiče, te je ni u šali nisam upitao šta je saznala. Iskaze svjedoka sam zapisivao onako kako su mi ih i izrekli i opet naknadno ih provjeravao predočavajući im napisano. Bilo mi je stalo do istine o Buni pa ma kakva ona bila.

Znao sam da rasvjetljavanje Bune željno očekuje, ne samo stanovništvo u Krajini i Kordunu, već i u cijeloj Jugi. Najvjerodostojniji dokaz za to je smjelost sekretara Partije u Cazinu da godinama (kada je još bilo i spominjanje Bune kažnjivo, kada je u najmanju ruku mogao doživjeti smjenu sa funkcije i prognan od tada još živih progonitelja ustanika i njihovih obitelji), pruža uslugu nekome  (daje informacije o  Buni, stavlja arhivu na uvid, stavlja auto i šofera na uslugu i sl.) čiji rezultati istrage mogu njih „velikane“ da odvedu i na sud, a najmanje na smetljiste (h)istorije. Da je narod željno očekivao istinu o Buni potvrđeno je i  na promociji Verine knjge u Cazinu 2007. godine gdje je bilo prisutno preko 1000 Krajišnika. Prisutni su tada ovacijama pozdravili inicijativu da se njoj-Veri dodijeli priznanje „Počasna građanka Cazina“, a što je učinjeno 2012. godine. Iste  godine održana je u Cazinu i dženaza-namaz svim žrtvama Bune, kojima to zbog zabrane vlasti nije učinjeno u vrijeme njihove smrti  (streljanim u toku i poslije Bune, u zatvorima umrlim ustanicima i u Srpcu umrlim logorašima), kojoj je prisustvovalo nekoliko hiljada građana Cazina i okolnih mjesta.
v_krzisnik_bukic  Kada je Verina knjiga 1991. godine izišla iz štampe nalazio sam se u Cazinu na funkciji predsjednika Izvršnog odbora Općine. Bila je to „Božija pravda“, da se u vrijeme objave istne o Buni, baš ja, sin vođe Muslimana u Buni, nađem u sredini u kojoj sam zbog Bune decenijama bio nepoželjan, gdje su pojedini cazinski vlastodršci, a radi svoje karijere, ustanike nazivali najpogrdnijim imenima, tukli ih do iznemoglosti, prijetili-progonili, njihove obitelji protjerali u logore, opljačkali im imovinu i poduzimali druge neljudske  mjere. Osjećao sam se kao da sam tu, na neki način, da u ime svih žrtava Bune,  kažem još živim zločincima „car je go“, da je njihovoj „istini“ o Buni došao kraj. Bio sam radostan što je pobijedila istina i pravda. Ali, istovremeno i tužan što mnogi ustanici i druge žrtve to nisu dočekali. Bio sam i tužan što i mnogi progonitelji ustanika i njihovih obitelji nisu dočekali svoj povijesni poraz. I jedni i drugi napustili su ovaj svijet.

Kada sam autoricu Veru prvi put vidio poslije izlaska knjige rekao sam joj: „Vera, ako postoji Bog, onda Te je on poslao nama Krajišnicima da nam kažeš istinu o *Pedesetoj*. Sami mi to ne bi uspjeli“. Hvala Ti Vera!

Objavljivanjem pomenutog drugog izdanja svoje knjige dr.Vera je zaokružila svoje istraživanje Bune. Nema tu više šta značajno da se otkrije i kaže što bi moglo izmijeniti njena saznanja i zaključke o Buni. Svi kasniji istraživači Bune samo su potvrdili, manje ili više, ono što je ona otkrila. Svoj rad je krunisala izradom Rezolucije o osudi ovog masovnog zločina komunističke vlasti. Sada  su na potezu aktuelna politika i vlast da odrade svoj dio posla. Njhova je zakonska nadležnost i moralna obaveza da donesu odgovarajuća akta o osudi ovog dokazanog zločina i rehabilitaciji žrtava Bune.

Da li ste imali ili još imate nekih opaski na sadržaj spomenute knjige?

ČOVIĆ:Verina knjiga  je nešto najbolje i najvrijednije što nam se u Bosni Hercegovini i šire moglo desiti u prošlom vijeku. Za Krajinu i Krajišnike njena knjiga je „bukvar“ u kojem ja sadržan dio njene (h)istorije  koju itekako trebaju upoznati, kako živuća, tako i buduće generacije. Ona je magistrala koja nas upućuje kako se trebamo međusobno ponašati i odnositi prema drugima koji imaju ili mogu imati uticaj na naš život. Krajina u svojoj (h)istoriji (koliko mi je poznato) nije dobila bolju knjigu koja je odrazila njenu stvarnost, kao što je to učinjeno u knjizi „Cazinska buna 1950.“

Zaključci do kojih je autorica došla, baveći se Bunom više od tri decenije, nisu do sada osporeni. Na primjer, dokazala je :

1.) Da je Buna upozorila (natjerala) Vlast da preispita svoju politiku prema selu. Otkup u cijeloj ex  Jugoslaviji bio je ukinut do konca 1953. godine.

2.) Silom utjerivanje seljaka u zadruge je ukinuto. Formiranjem zadruga došlo je do smanjenja proizvodnje žita u Državi.  Kao neproduktivan oblik privređivanja ukinute su. Zadnje zadruge su nestale 1957. godine.

3.) Da je masovna odmazda Države prema seljacima bila zločin, do tada nezapamćen u Cazinskoj krajini.

4.) Odnos Države prema seljaštvu se izmijenio. Država je seljaštvo počela uvažavati kao i ostale subjekte u društvu. Do Bune bili su građani drugog reda.

5.) Buna je spasila dostojanstvo seljaka, ne samo u Cazinskoj krajini i Kordunu već i šire.

6.) Bunu je vlast krila od domaće javnosti, ali nije uspjela sakriti je i od strane. O njoj domaća cenzurisana štampa nije pisala, ali jest strana, tako je Buna postala i internacionalni slučaj.

Ostaće upamćeno da je vlast uvažila zahtjeve pobunjenika, ali tek što je sprovela svoje i prije samog nastanka pobune planirane mjere. Sama udbovska istraga je utvrdila da nije bilo umiješanosti inostranog faktora, niti kvislinških elemenata iz Drugog svjetskog rata nastalih na tlu Jugoslavje. Međutim, Udba se nije pozabavila da istraži brojne iskaze ustanika na suđenju koji su ukazivali da baš i nisu bili usamljeni u pripremi ustanka. Ko su bili ljudi koji su dolazili na sastanke u Crnaji? Ili, zašto nisu kažnjeni čelnici Udbe koji su i pismeno sa terena upozoravani da se ustanak priprema itd., itd.

Pojedini viđeniji ustanici u Krajini, s kojima sam razgovarao, bili su mišljenja da je cijela stvar montirana kako bi se dodatno kaznili Muslimani za zločine učinjene u ovom kraju nad Srbima u minulom ratu. O podmetanju Bune govorili su mi i u Sremu. Itekako je bilo podosta streljanih Srba od srane partizana dok su ih privolili da im se priključe. Sestra Mile Devronje, Draga Božić, (Stevina supruga) mi je rekla da se njen brat Mile 1941. godine danima krio u šumi Mašvina od partizana. „ Kako baš nas ovdje u Krajini nađoše i digoše …“, ponovio je Stevo i više puta dok smo razgovarali. Nažalost, Stevo to izgovara 40 godina poslije. Nikola je u vrijeme organizacije ustanka upozoravao oca i Alu da je stvar montirana. Oni vjeruju ljudima koji im prenose informacije „odozgo“, da više od pola Vlasti i vojska stoji uz ustanike, ušutkavaju Nikolu. Nikola obavještava Udbu da se priprema ustanak, koja ne reaguje. Splašnjava Nikolina sumnja i sam postaje član Štaba ustanka.

Svaki zločin ima ime i prezime. Umjesto da se pred sud izvedu svi koji su zločin počinili, pristupa se kolektivnom kažnjavanju naroda na prostoru sa većinskim muslimanskim življem. To samo posebi izaziva sumnju, da se radilo o ciljanoj akciji.

Utjerivanje otkupa i učlanjivanje u zadruge ni uz nezapamćenu torturu nije išlo. Silom odvedeni na „društveno koristan rad“, bježali su.  Nezadovoljstvo sa agrarnom politikom bilo je u cijeloj Džavi. Trebalo je izvesti takav „potres“ kojim bi se seljaštvo privolilo na pokornost i zauvijek ušutkalo. Vlast, umjesto da agrarnu politiku uskladi prema mogućnostima sela, pribjegla je primjeni sile koja će pojedine seljake odvesti u smrt, a druge na robijanje i bezuslovnu pokornost. Za predstavu odabire ratobornu Cazinsku krajinu. Da bi predstava bila što uvjerljivija, na binu se ulazi preko Korduna. Dozirane informacije donose nepoznati ljudi za koje u Štabu i ne znaju ko su, ali im se vjeruje samo zato što ih dovodi Mile Devrnja, itd.  Dobro osmišljeni scenarij realizovan je bez greške.

1.) U redove nezadovoljnih, do smrti izgladnjelih i prezrenih seljaka ubacuju se udbovci i preuzimaju vođstvo. Odabiru se za vođe u narodu ugledni ljudi koji ih mogu dići na ustanak. Stvara se atmosfera da se diže cijela Juga, da stiže ino pomoć itd. itd.

2.) Na sami dan ustanka, koji je već bio ugašen od nekoliko cazinskih milicionera, stiže vojska i izvodi vojnu vježbu bojevom municijom i metama živih seljaka. Na terenu se ubijaju civili koji nisu davali nikakav otpor. Horde vojnika po selima prebijaju i hapse ustanike i neustanike, otimaju stoku…

3.) Organizuje se i sprovodi montirani, a iznad svega improvizirani vojno-sudski proces, čije su posljedice: smrt streljanjem, dugogodišnje robijanje sa prisilnim radom, oduzimanje cjelokupne imovine.

4.)  Kolektivno se u logore protjeruju: bebe, djeca, žene i starci ( koji sa ustanakom nisu imali nikakvu vezu), u kojima su umirali od gladi, smrzavanja i teškog rada, uz istovremenu pljačku njihove imovine u rodnom kraju.

5.) Još u toku gušenja Bune i godinama kasnije prisilno je odvodeno na hiljade ljudi (pa i maloljetnika) na najteže poslove u Državi, na tzv.društveno-koristan rad.

6.) Godinama kasnije (dvije decenije) onemogućava se razvoj Cazinske krajine.

7.) Ustanici po izlasku iz zatvora i njihovi potomci obilježeni su kao unutrašnji neprijatelji Države i tako su, sve do njihove smrti, odnosno do propasti same Države, udbaški praćeni i onemogućavani u njihovim životima.

Znajući da ove drastične mjere neće naići na odobrenje kako kod domaće, tako ni kod inostrane javnosti, da će itekako biti osuđene, Partija unaprijed zabranjuje da se ijedna riječ o Buni objavi.Bunu, koju su u toku njenog gušenja nazvali bombastčnim imenima „kontrarevolucija“, „državni udar“, „ustanak protiv naroda“i slično, nakon što su relizirali svoje ciljeve, primenovali su u „Cazinski ispad“, „žaketerija“, „hučka“ i slično. Zabranili su i njeno spominjanje u narodu. Međutim, zabrana se nije odnosila i na partijske funkcionere koji su je na javnim skupovima, počev od Tita pa nadolje, spominjali u najcrnjem obliku, prijeteći da će kao što su prošli oni…, proći i svi drugi koji se usprotive državnim mjerama i slično. U Cazinskoj krajini najgrlatiji bili su sreski i općinski čelnici. Narod je silom dovođen na zborove  gdje bih im održali  vatreni govor. Govornici koji su bili najgrlatiji i svoj govor potvrđivali još i lupanjem šakom po stolu, bili su najcjenjeniji.  Da ne bi imali poslije posjetu Udbe zbog nedovoljnog patriotizama, domaćin na  zbor povede i djecu. Sa zbora kući se odlazi sa strahom i flasterom preko usta.

Karakterističan je slučaj ustanika Muhameda Čovića. Po povratku iz zatvora upućen je na odsluženje vojnog  roka. Njegov komandir ga je pitao zašto je bio u zatvoru. Muhamed je šutio i šutio. Iznervirani starješina poslao ga je na raport. Stvar se razjasnila tek kada se umiješao drugi oficir i osobno pojasnio stvar. Muhamedu je bilo zaprijećeno, kada je izlazio iz zatvora, da Bunu nigdje i nikako ne smije spomenuti, u protivnom, biće mu ponovo suđeno.

Sve ovo što je „pedesete“ Partija-Država učinila u Cazinskoj krajini nije i ne može biti antifašizam. Naprotiv, bio je to fašizam i nacizam u najcrnjem obliku realizovan na ondašnji komunistički način. Izvesti agresiju u mirnodoskom vremenu na sopstveni narod, ne poštujući sopstvene zakone ni međunarodne konvecije koje se odnose na zaštitu ljudskih prava, a s ciljem likvidacije ciljane grupe ljudi, progon sa vjekovnih ognjišta, pljačka imovine i drugo, ne može se drukčije nazvati nego zločin nad civilnim stanovništvom, koji se graničio sa genocidom.

O pripremi proširenog izdanja vlastite knjige IZMIŠLJENI NEPRIJATELJ

izmisljeni-neprijateljI Vi pripremate prošireno izdanje svoje knjige IZMIŠLJENI NEPRIJATELJ. Što su razlozi proširenom izdanju i kada će knjiga izići iz štampe?

ČOVIĆ:Bilo je više razloga koji su me motivisali da pristupim pisanju knjige o pojedim događajima vezanih za Cazinsku bunu iz 1950. godine:

1.) Kako sam već rekao, bio sam prisutan na sjednici komisije Parlamenta Bosne i Hercegovine kada se raspravljalo o Deklaraciji-Rezoluciji zastupnika Nanića. Tada sam spoznao da za našu Bunu većina prisutnih ni čuli nisu, a pojedini su o njoj ponešto znali. Predložio sam gospođi Veri da bi bilo dobro prije predstojeće rasprave o njenoj Rezoluciji zastupnike upoznati sa Bunom. Kako na tržištu njene knjige više nije bilo, ona je odobrila doštampavanje 400 komada. Ja sam prekinuo prikupljanje svjedočenja stradalnika Bune na terenu i dao da se odštampa do tada pripremljeni materijal. Očekivali smo da bih uskoro moglo doći do uvođenja Rezolucije u BiH Parlament, obzirom da je  već bila usvojena u Cazinu i Bihaću. Gotovo cjelokupni tiraž obiju knjiga stavljen je na raspolaganje bez naknade Općini Cazin, koja je preuzela obavezu da pred zasjedanje Parlamenta svim zastupnicim dostavi po jedan primjerak, kao i svim  gradskim i školskim bibliotekama u Općini po najmanje 5 komada naših knjiga.

2.) Pojedini Cazinjani su mi govorili da bi bilo dobro Bunu „prosječno“ obrazovanim ljudima u Krajini predstaviti u što kraćem obimu, vele, Verinu knjgu zbog „tvrdoće“ jezika, obimnosti sadržaja nerado čitaju, a nije je na tržištu ni bilo, i slično.

3.) Kada bih otišao u Cazin često sam se susretao sa srbačkim logorašima, čiji dio sam i sam bio. Osjećao sam se moralno obaveznim, kao među njima najpismeniji, da zabilježim njihova sjećanja na golgote kroz koje su prošli. Naravno tu je i „dug“ prema brojnima ustanicima čija sam svjedočenja na Bunu bilježio još od ranih devedesetih prošlog stoljeća. Prikupljanje svjedočenja logoraša je još aktuelno.

U namjeri sam da u dopunjeno izdanje unesem izostavljenu građu pri izdanju prvog izdanja, detaljnije pojasnim već napisano, iznesem probleme na koje smo naišli i nailazimo pri donošenju Rezolucije, te najnovijem pokušaju politizacije Bune i drugo. Ne mogu reći kada će biti druo izdanje knjige govovo. To će, prije svega, ovisiti o mom zdravstvenom stanju, s kojim se i ne mogu pohvaliti. Knjigu nisam pisao da bih na tome zarađivao, sve je podijeljeno ili se još uvijek poklanja. Umirovljenik sam pa mi je i budžet limitiran. Ipak, optimista sam.

O zavičajnim kontaktima

Iako već dugo živite u Zenici, da li posjećujete svoj zavičaj i imate li kontakte sa sadašnjim općinskim rukovodstvom Cazina?

ČOVIĆ:Do sada sam redovno odlazio u Cazin na godišnjicu Bune. Općina Cazin je 6. maj proglasila Danom sjećanja na žrtve Cazinske Bune 1950. i svake godine prigodnim programom to i obilježi. Još jednom moram da spomenem načelnika općine gospodina Nermina Ogreševića koji je pokazao ogromno razumijevanje za Bunu, da se ona rasvijetli do kraja. Ispravno je shvatio da narod, koji mu je i više puta dao povjerenje, to od njega i očekuje. Općina je finansijski pomogla većinu autora koji su istraživali i pisali o Buni. Finansirala je i štampanje moje knjge. To svakako ne bi išlo i bez njegovih najbližih saradnika. Teško je nekoga od njih izdvojiti i reći da je doprinio više od drugih. Da mi ne zamjere ostali, reći ću da je vijećnik Rifat Hozanović, koji je Verinu Rezoluciju unio u Vijeće na razmatranje, ispoljio nesebičnu aktivnost. Rezoluciju je Vijeće, kojem je presjedavao Haris Ćoralić, sa ogromnom većinom i usvojilo. Hozanović je jedan od  najzaslužnijih što se Rezolucija ubrzo iza toga našla na dnevnom redu u Skupštini Unsko-sanskog kantona i jednoglasno usvojena. Tu je i vrijedna Adisa Muhamedagić, koja je pored ostalog, i autorica dokumentarnog filma o Buni „Neispričana priča“. Prošle godine bio sam u posjeti nekolicini srbačkih logoraša u cazinskoj i velikokladuškoj općini, kojom prilikom mi je ispred općine domaćin bio gospodin Jusuf-Juka Bajraktarević.

Općina Cazin (našu) Verinu Rezoluciju dostavila je na razmatranje i usvajanje Parlamentu Bosne i Hercegovine. Ona se do sada, koliko mi je poznato, nije našla na dnevnom redu Parlamenta. Žrtve Bune, a to su većina stanovnika Cazinske krajine, očekuju da će se to uskoro desiti. Očekuje se, prije svega, od zastupnika porijeklom iz Krajine, da oni unesu Rezoluciju u Parlament na razmatranje. Uvjeren sam da će ih u tome podržati sve političke opcije iz Krajine. Prvi korak je učinila općina Cazin i Unsko-sanski kanton, a što je opet bilo uz podršku političkih subjekata iz regiona.

Rezolucija o osudi zločina najmanje je važna za ustanike. Oni su svoju rolu odigrali i otišli sa političke scene. Ona je važna za sadšnju i buduće genaracije. Bila bih to snažna opomena svima koji počine zločin, da će, ako i izbjegnu osudu za vrijeme njihovog života, biti izvedeni pred sud povijesti.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

ČOVIĆ:Hvala Vama Bedrudine na prilici da iznesem ove činjenice i svoje mišljenje. Ova tema je vrlo bitna za moje Krajišnike, ali i šire. Želja mi je da ne zaborave svoju prošlost i da se je sjećaju sa ponosom.

Srdačan pozdrav.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (863)

bg-26-12-2016-1

UDIK – SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Posted: 4. Februar 2017. in Intervjui

udik-logo

GODIŠNJICA STRADANJA CIVILA NA MARKALAMA

 U nedjelju 5. februara 2017. godine aktivisti Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) prisustvovaće komemoraciji i odati počast sarajevskim civilima koji su 5. februara 1994. godine stradali na pijaci Markale od strane Vojske Republike Srpske (VRS) tokom opsade grada Sarajeva za vrijeme rata protiv Bosne i Hercegovine.

U  prvom masakru na Markalama 5. februara 1994. godine ubijeno je 68 sarajevskih civila, a ranjeno 144. Masakr se dogodio između 12:10 i 12:20 sati kada je minobacački projektil ispaljen sa srpskih položaja pao u prepunu gradsku tržnicu Markale. Spasioci i ostali radnici Ujedinjenih Nacija (UN) su brzo stigli da bi pomogli brojnim civilnim žrtvama, dok su snimci događaja brzo postali glavne vijesti širom svijeta.

U tom nesretnom događaju ubijeni su: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Obilježavanje stradanja civila na Markala treba biti i ostati iskonski čin borbe protiv nečovječnosti i zaborava svega onog zlog što se Sarajevu događalo u ne tako davnoj prošlosti.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 PRESS SLUŽBA

No: 22 – 14 – 02 / 17

Sarajevo, February 4, 2017

————————————————————————————————————————–

PRESS RELEASE

THE ANNIVERSARY OF THE MARKALE MASSACRE

 On Sunday, February 5, 2017 the activists of the Association for Social Research and Communication (UDIK) will attend the memorial service and pay tribute to Sarajevo civilians who were killed on February 5, 1994 at Markale market by the Army of the Republika Srpska (VRS) during the siege of Sarajevo during the war against Bosnia and Herzegovina.

The first massacre occurred on February 5, 1994. 68 people were killed and 144 more were wounded. The massacre occurred between 12:10 and 12:20 PM, when a 120 millimeter mortar shell landed in the center of the crowded marketplace. Rescue workers and United Nations (UN) personnel rushed to help the numerous civilian casualties, while footage of the event soon made news reports across the world.

In the first massacre were killed: Senad Arnautovic, Ibrahim Babic, Mehmed Barucija, Camil Begic, Emir Begovic, Vahida Besic, Gordana Bogdanovic, Vaskrsije Bojinovic, Muhamed Borovina, Faruk Brkanic, Sakib Bulbul, Jelena Cavriz, Almasa Cehajic, Zlatko Cosic, Alija Cukojevic, Verica Cilimdzic, Smilja Delic, Ifet Drugovac, Dzevad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Dzebo, Ismet Fazlic, Vejsil Ferhatbegovic, Dzevdet Fetahovic, Muhamed Fetahovic, Ahmed Foco, Majda Ganovic, Isma Gibovic, Rasema Hasanovic, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanic, Rasema Jazic, Razija Junuzovic, Hasija Karavdic, Mladen Klacar, Marija Knezevic, Selma Kovac, lbro Krajcin, Sejda Kunic, Jozo Kvesic, Numo Lakaca, Ruza Malovic, Jadranka Minic, Safer Music, Nura Odzak, Mejra Orman, Hajrija Orucević, Seid Prozorac, Smajo Rahic, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedzad Salihovic, Hajrija Smajic, Emina Srnja, Dzemo Subasic, Sacir Suljević, Hasib Sabanovic, Ahmed Sehbajraktarevic, Bejto Skrijelj, Junuz Svrakic, Pasaga Tihis, Munib Torlakovis, Ruzdija Trbic, Dzemil Zecic, Muhamed Zubovic i Senad Zunic.

Marking the Markale massacre should remain primary act of the fight against inhumanity and forgetting all that evil that has happened in Sarajevo in the recent past.

The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

 

donald-trump

Uobičajeno je da se mjere rezultati djelovanja neke Vlade u demokratskom svijetu nakon 100 dana (“prvih 100 dana Vlade”). Međutim, u slučaju Donalda Trumpa, treba načiniti izuzetak, jer je on izuzetak sam po sebi. Uostalom, on je požurio da realizira neka svoja predizborna obećanja a neki od prvih njegovih poteza treba da zabrinu ne samo svakog građanina Amerike, nego i velikog dijela svijeta, ako ne i čitav. Ovaj osvrt treba primarno shvatiti kao glas običnog građanina SAD i BiH, pa tek onda poslenika javne riječi. I, pri tom, podsjećam da sam nakon što je ovaj čovjek izabran sa predsjednika SAD početkom novembra prošle godine, između ostalog javno potcrtao da je “Amerika s Bushom mlađim dodirnula dno, a s Trumpom bi ga mogla – probiti…” Volio bih da sam pogriješio u pretpostavci iz drugog dijela te rečenice, ali izgleda da nisam.

Da li se narod već “pokajao”?

Sjetih se jedne znakovite, nedavno izrečene teze uvaženog profesora Slave Kukića koja glasi: “Vjerovao sam u narod do posljednjih američkih predsjedničkih izbora…” Složio bih se s njim. Ali i sjetih se također nedavne izjave Muhameda Šaćirbeya, ne kao nekadašnjeg ministra vanjskih poslova R BiH i s čijim nekim političkim potezima se nisam slagao, nego kao građanina SAD i BiH, kada je za televiziju N-1 rekao: “Stidim se takvog predsjednika….” Evo, javno kažem da se stidim i ja!

Zaista, i pored toliko afera koje je Trump imao iza sebe u svom životu, ekstremno desničarskih, prorasističkih i profašističkih stavova, narod je ipak izabrao njega. Navodno, htio je neke promjene. Ali, taj isti narod je potcijenio sve opasnosti koje izviru iz mentalnog sklopa tog čovjeka u ime nekakvih promjena. Pa, zar nije bilo bolje da ostane isto nego svjesno izabrati ono gore.Da li se, nakon prvih poteza koje je povukao Donald Trump kao naprimjer gradnja zida na granici s Meksikom te zabrana ulaska u SAD građanima iz sedam islamskih zemalja čime je srozao ugled Amerike u očima slobodoljubivog i demokratskog svijeta, taj isti narod pokajao što je zaokružio njegovo ime prilikom glasanja? Ako i jeste, kasno je sada za sve. Neki eksperimenti zaista imaju previsoku cijenu!

Otpor “lokalnih zajednica”

Svjedoci smo reakcije gradonačelnika i građana nekih američkih gradova na Trumpovu odluku da zabrani ulazak muslimanima iz sedam zemalja u Ameriku, kao naprimjer New Yorka (njegovog rodnog grada), Los Angelesa, Houstona i Bostona, u kojem živim. S velikim ponosom ističem reakciju mlađahnog gradonačelnika Bostona Marthy Walsha koji je nakon što je objavljena ta Trumpova rasistička odluka, sa suzama u očima izjavio u kamere i u mikrofone: “Svim migrantima iskazujem svoju dobrodošlicu i poručujem im da se, ako treba, skrase u mome office-u pa i u ostalim prostorijama zgrade gdje je moj office-u. Ja itekako razumijem sudbinu migranata jer su moji preci to bili, došavši iz Irske…”

marty-walsh-1

Ako se kao građanin (i) Amerike koju nisam birao, nego je ona izabrala mene, stidim ovakvog predsjednika, onda, s druge strane, ponosan sam što živim u gradu, itekako poznatom po slobodarskim i demokratskim tradicijama, kojeg vodi ovakav gradonačelnik. Niti je mene ovaj Boston izabrao da živim u njemu, niti sam ja njega. Jednostavno, zapalo me to. A da smo imali prilike da biramo, ako mi se već morala desiti ova Amerika, onda sam siguran da bi obadvoje izabrali jedno drugo.

Reakcije u svijetu kao indikator pogrešnog izbora šefa Bijele kuće

Kako će se s Trumpom situacija odvijati kada je u pitanju vanjska politika Amerike, njena uloga u međunarodnim odnosima, odnosno na globalnom planu te neki njeni bilateralni odnosi, ostaje da se vidi u vremenu ispred nas. Ali, prvi pokazatelji nisu ohrabrujući. Naprotiv! Naime, već su se i Njemačka i Francuska usprotivile prvim potezima 45-og američkog predsjednika, Kina mu poručila da nema šta da traži u Južnokineskom moru…, predsjednik Meksika mu otkazao zakazani sastanak odbrusivši mu da mu ne pada na pamet da sufinansira zid, Irak je već uvratio recipročnom mjerom  – zabranom ulaska Amerikancima u tu zemlju. Ostaju onda Velika Britanija, Rusija, Izrael, te Saudijska Arabija, za sada mogući podržavatelji ovakvog predsjednika Amerike. I, naravno, ostaju svi ultradesničarski pokreti u Evropi i svijetu kojima odgovara ovakav Trump. I, kuda to sve vodi? Ako ovako nastavi, u neki vid izolacije Amerike u svijetu. Onda, narode Amerike – “….tražili ste, pogledajte…” Ali, da bude samo to. Bojim se, naime, i gorega od toga jer Trump je čovjek konflikta.

Da li je na redu registracija muslimana u Americi?

To je vrlo ozbiljno pitanje i ozbiljna tema. Naime, nakon najava koje je izricao u svojoj rasističkoj predizbornoj kampanji, bojim se da bi slijedeći potez ovog čovjeka mogao biti da se svi muslimani registriraju u Americi, što znači da budu markirani ili obilježeni žutim, bijelim, zelenim ili bilo kojim drugim trakama, ali trakama. To bi bio već nivo Adolfa Hitlera! Da li će to sebi, ne Trump, nego Amerika dozvoliti, ostaje da se vidi? Ali od njega bi se mogao očekivati i takav potez.

Zid historijskog američkog srama

Niti je fašizam pobijeđen maja 1945. niti je završila priča sa zidovima nakon pada onog Berlinskog. O fašizmu i njegovom bujanju, kako na prostorima bivše SFRJ, tako i u Evropi i evo, sada i u Americi, evo svi možemo svjedočiti. Ali mogli bismo svjedočiti i gradnji zida između SAD i Meksika, što znači da se neke neslavne epohe iz historije ovovremene civilizacije ponavljaju. Ako se podigne taj zid na granici s Meksikom, bit će to za sva vremena historijski zid srama Amerike. Prostor ispred njega ostat će upamćen i zapisan kao simbol fašizma, neslobode, netolerancije… a iza njega sve suprotno od toga. Treba li i to Americi? I ako se sagradi, pa nekad neminovno sruši, njegovu prljavu simboliku neće moći saprati ni sve američke rijeke ni jezera, pa ni vode Pacifika i Atlantika koje zapljuskuju zapadnu odnosno istočnu američku obalu. Ako se i ne sagradi, sama najava njegove gradnje je itekako sramotna za Ameriku – historijski, politički, etički….

Šta mogu učiniti Kongres, sudovi…?

Trumpove odluke poput gore navedenih treba da prođu proceduru Kongresa te nekih tijela koja će tumačiti njihovu ustavnost. U oba doma Kongresa, kao što je poznato, većinski su Republikanci. Međutim, već su se i neki Republikanci izjasnili protiv prvih poteza Trumpa. Po nekim ovdašnjim poznavateljima prilika, predviđa se da će ga i oni (Republikanci) pustiti da odradi ono što je obećao u kampanji i iza čega su i oni stajali, ali da to nije suprotno Ustavu i zakonima. Za one njegove poteze koji se kose sa Ustavom ove zemlje, a neki od njih to već jesu, logično bi bilo za očekivati da to neće proći kroz domove Kongresa. No, “nikad ne reci nikad…” Sačekajmo.

Jedini pravi potez Kongresa, bez obzira ko čini njegovu većinu jeste – opoziv (“impeachment”)

Naravo, ovo djeluje kao sanak pusti ali za spas Amerike i dijela svijeta opoziv (“impeachment) Donalda Trumpa bio bi jedini lijek i jedino pravo rješenje. Sve drugo je gubljenje dragocjenog vremena i suočavanje s novim, mogo opasnijim potezima ovog čovjeka koji vodi Ameriku. Po mome skromnom i laičkom ubjeđenju, njegovo mentalno stanje ne odgovara kriterijima za vođenje jedne države, pogotovo ove. Pogledajte samo njegove reakcije, izraze lica, gestikulacije i ponašanje na javnoj sceni pa ćete se uvjeriti u ovo, ili slično. Svakako da viđenje izvana ne znači ništa, nego je potrebno meritorno mišljenje ljudi od struke. Ako Trump ima neku dijagnozu iz oblasti mentalnog zdravlja, za nju bi trebali znati njegovi nadležni liječnici. Ali, oni su zakonski obavezni da istu (eventualnu dijagnozu) ne obznanjuju, jer bi u protivnom izgubili licencu. Sada naglas razmišljam: što se ne bi našao neki od njegovih liječnika i po cijenu gubljenja licence obznanio da s Donaldom Trumpom nešto nije u redu. Taj liječnik bi, siguran sam, na velika vrata ušao u historiju Amerike i čovječanstva. S druge strane, pomogao bi Kongresu da ga opozove. Time bi spasio Ameriku od daljnjih Trumpovih anticivilizacijskih i antidemokratskih, pa čak i luđačkih poteza. I ne samo Ameriku, nego i cijeli svijet u konačnici. Rekoh, ovo je samo san jednog sanjara….

Bedrudin GUŠIĆ

bg-26-12-2016-1

 

 

 

Obnova tužbe protiv Srbije (i C.Gore) za agresiju i genocid je dužnost ovih generacija, obaveza aktuelnih organa vlasti i jedini pravi odgovor protiv genocidne srpske strategije iz devedesetih godina prošlog vijeka, koja se kontinuirano provodi i danas. Odustati od obnove tužbe je kao odustati od svoje države.

Rezultat slike za Haski sud

Bosanski muslimani/Bošnjaci u posljednjih nekoliko stoljeća preživjeli su iz susjedstva 11 agresija u kojima je nad njima počinjeno 11 genocida. U desetom genocidu ubijeno je preko 100.000 Bošnjaka, a veliki broj protjeran  u Tursku, Makedoniju i na Kosovo. U jedanaestom genocidu ubijeno je 220.000 a protjerano preko milion Bošnjaka u sve zemlje svijeta. Ako ne bude obnovljena tužba protiv Srbije ( i C. Gore) za agresiju i genocid počinjene devedesetih godina prošlog vijeka, dvanaesta agresija i genocid mogli bi biti posljednji, jer nakon njega možda se ne bi imao ko ubrojiti u preživjele.

Obnova tužbe protiv Srbije za agresiju i genocid

Tužba protiv Srbije i Crne Gore (tada SRJ) podnesena je Međunarodnom sudu pravde u Hagu 1993. godine, i bio je to prvi slučaj u 60 godina rada Haškog tribunala da jedna država- BiH optuži drugu državu – tada SRJ za genocid počinjen na čitavoj teritoriji BiH. Srbija je optužena da je skovala zavjeru, isplanirala, pripremila, potsticala, ohrabrivala, pomagala, podstrekavala i počinila genocid i provela sistematično etničko čišćenje bošnjačkog stanovništva. Glavni tužilac haškog tribunala tada je bila Karla del Ponte. U ime BiH tužbu je podnio američki profesor međunarodnog prava Frensis Bojl, tokom rata savjetnik Predsjednika BiH Alije Izetbegovića, a zastupnik tužbe bio je Sakib Softić, ekspert za međunarodno pravo. Srbiju je zastupao Tibor Varadi. Saslušanja su počela u februaru 2006, a posljednje ročište je održano 9. maja 2006. godine. Presuda je donesena 26.2.2007. godine. Presudom je Haški sud utvrdio da je Rs počinila genocid i da ostali događaji izvan Srebrenice predstavljaju fizički element genocida. Zastupnik tužbe Sakib Softić bio je nezadovoljan što presudom nije utvrđena odgovornost SR Jugoslavije odnosno njenih pravnih sljedbenika (Srbije i C.Gore) za izvršenje i saučesništvo u genocidu.  Iako je bilo dovoljno relavantnih dokaza, iz već vođenih krivičnih procesa protiv učesnika u genocidu, da je vojska Rs djelovala po naredbi i efektivnoj kontroli Srbije, Srbija nije osuđena kao saučesnik i izvršilac genocida, već je istom presudom utvrđeno da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu, jer nije učinila što je mogla da spriječi genocid, niti je kaznila a ni predala Haškom tribunalu izvršioce genocida. Pod pritiskom javnosti Skupština Srbije je na jednoj od sjednica najoštrije osudila zločin nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice počinjen u julu 1995,  izjavila saučešće porodicama žrtava i izvinila se što nije učinila sve da spriječi tragediju, ali ni do danas nije priznala genocid. Iz istog razloga je i Narodna skupština Rs  30.3.2010. usvojila Deklaraciju o Srebrenici, kojom se samo izvinila žrtvama.

Presudom haškog suda državi BiH je ostavljen rok od 10 godina za reviziju postupka. Taj rok ističe 26. februara 2017.godine, ili za nepun mjesec dana.  Prema datim  pravnim  tumačenjima za obnovu postupka, odnosno reviziju tužbe protiv Srbije (C.Gora je ispuštena iz tužbe kad je postala nezavisna) nije potrebno novo izjašnjavanje Predsjedništva BiH, pa oportuni članovi Predsjedništva (Ivanić, a moguće i Čović) nemaju mogućnost spriječiti obnovu sudskog procesa. Predsjedništvo BiH u ranijem sastavu imenovalo je agenta S. Softića za zastupanje tužbe u ime države BiH i dalo mu ovlaštenje da preuzima sve potrebne procesne radnje.

Odustati od obnove tužbe je kao odustati od svoje države

Svima je poznato da su Srbija i Rs u dvadeset i kusur postdejtonskih godina učinile sve da ponize bošnjačke žrtve, da nanesu što više bola porodicama žrtava, da ospore pravo postojanja i što više uspore i onemoguće napredak države BiH. Same te činjenice, bez dublje analize, daju dovoljno razloga da se istraje na putu traženja istine. A istina je to da u BiH nije vođen građanski rat, već je na BiH izvršena agresija, prvo iz Srbije uz aktivnu ulogu bivše JNA, a zatim i Hrvatske, čime su počinjena ogromna razaranja, teški zločini uključujući i zločine genocida i izvršeno etničko čišćenje. O svemu ovom, pa i učešću Srbije u genocidu nad Bošnjacima, međunarodna zajednica ima dokaze i dužna ih je predočiti Haškom sudu prilikom  obnove tužbe. Ti dokazi su u zapisnicima sa sjednica i drugim dokumentima VSO- Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, što je svojevremeno obznanila i Florence Hartmann, novinar francuskog lista Le Monde,  svojom izjavom o postojanju takvih dokumenta kojima se to može dokazati.

Novi dokazi i argumenti za obnovu tužbe su svuda oko nas. To su uz Tomašiću nove masovne grobniuce sa tijelima i dijelovima tijela  ubijenih Bošnjaka. Jedan od njih su originalna svjedočenja sa vjerodostojnim izjavama stotina žrtava prijedorskog genocida navedena u knjizi Muje Begića “Genocid u Prijedoru“.

Revizija postupka koji se vodi pred Haškom tribunalom po tužbi BiH protiv Srbije za agresiju i genocid nema alternative. Ne tradi se ovdje samo o pravu na obnovu tužbe, već o najvećoj našoj obavezi u ime žrtava i porodica žrtava, u ime svih majki koje i danas traže makar nekolike kosti svojih najmilijih, da ih dostojno isprate. Radi se o tome što zločinački režimi i zločinci i danas prkose pravdi, što ni danas ne priznaju da su počinili genocid, što i danas obmanjuju i lažu svijet i svoje mlade odgajaju u istom duhu u kojem su ubijali Bošnjake, što počinioce najtežih zločina i zločina genocida odlikuju i nagrađuju, što one koji su odgovorni za hiljade mrtvih proglašavaju nacionalnim herojima i pred svojim  potomstvom i svjetskim javnim mnijenjem  im odaju slavu i počasti. Umjesto da se stide i kaju, umjesto da traže oprost, oni i dalje optužuju i napadaju. Za njih je jedini lijek haška čaša gorčine koju moraju popiti za otrežnjenje i ozdravljenje.

Sabotiranje obnove tužbe

Svih ovih 10 godina, od kada je Haški sud donio presudu, pod raznim pritiscima iznutra i iz vana na razne načine i pod raznim izgovorom sabotira se obnova tužbe protiv Srbije. Umjestio da se marljivo sakupljaju podaci iz raspoloživih izvora, prije svega iz procesa koji su vođeni i koji se vode pred ICTY (International Criminal Tribunal for the former Jugoslavia),  nepotrebno se polemiše o tome postoje li novi dokazi o počinjenom genocidu, koji nisu bili u posjedu ICJ (Internastional Commission of Jurists Hague) kada je haški sud donio prvu presudu. Tužba je sabotirana i ranije i sada, jer uticajne  zapadne sile i Rusija (koja ima svoju računicu) ne dozvoljavaju da Srbija (i C.Gora) budu proglašene krivim za genocid. Srbiju žele uključiti u EU pa čak i NATO, a to ne mogu ako je markirana kao genocidna. Interesima Srbije brani se i štiti postojanje genocidne Rs. Ipak, ovo sve ne oslobađa odgovornosti odgovorne pojedince i državne organa sa sabotažu.

Agresorske vlasti Srbije i Rs i njihova peta kolona u BiH uz podršku lobija u svijetu pokušavaju spriječiti obnovu tužbe, pa je proglašavaju zakašnjenlom i već izgubljenom, uz tvrdnje da za njenu obnovu nema kompromisa, a ne libe se upućivati i otvorene prijetnje onima koji se zalažu za obnovu tužbe… Aktuelni predsjedavajući Predsjedništa BiH Ivanić se protivi obnovi tužbe, tvrdeći da je ona zakašnjela, da ne može proći, te da će produbiti jaz između dvije države i  izazvati novu krizu. U tome je otišao i dalje pa je samovoljno uputio pismo Hagu u kome tvrdi da za obnovu tužbe nema saglasnosti Predsjedništva. Sa još oštijim prijetnjama javio se Ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić. I dok se dojučerešnji agresori Srbija i Hrvatska, koje se ni danas ne odriču pretenzija na BiH teritorij, ubrzano naoružavaju i spremaju za novu agresiju, ministar vanjskih poslova Srbije Dačić kao najveću prijetnju miru na Balkanu ne označava srpski nacionalizam, već  “islamski terorizam“ i težnju za stvaranje Velike Albanije.

Neshvatljivo je da pored tolikog broja bošnjačkih intelektualaca zaposlenih u državnim službama, sposobnih i spremnih za složenije poslove, nije se do danas našao niko da temeljito analizira, izuči, rezimira i sistematično predstavi nama i svjetskoj javnosti podatke o genocidima koje su Srbi počinili nad Bošnjacima, kako bi svijet mogao potvrditi ranije stečenu pravu sliku o nama koji smo bili žrtve i njima koji su kroz 10 genocida svoju mržnju hranili bošnjačkom krvlju.

Odgovornost za obnovu tužbe je na svima nama

Najodgovornije za provođenje zakonitosti i izvršenje pravde i u ovom procesu protiv Srbije je Predsjedništvo BiH, i to ne samo odgovornost bošnjačkog člana Bakira Izetbegovića, već sve trojice , Ivanića i Čovića.  Ne može se izići iz prošlosti, niti krenuti iz sadašnjosti u budućnost, dok se ne stavi tačka na ovaj posljedni genocid nad Bošnjacima. A tu tačku može staviti samo međunarodna zajednica u Hagu.

Ali odgovornost za izvršenje pravde i provođenje zakoniitosti ne može se prenijeti i svesti samo na Predsjedništvo BiH i druge organe. Odgovorni smo i svi mi aktivni subjekti ovog vremena, naročito mi koji smo osjetili teror počinioca agresije i genocida. Naravno, ne možemo i nećemo izići na cestu i po zakonu gomile, kao nekad na divljem zapadu, ubici i ubicama sami naticati omču na vrat, ali možemo i moramo izići na trgove bosanskih gradova i trgove svjetskih metropola i tražiti od najodgovornijih političkih subjekata, sudskih organa u BiH i svijetu, da privedu i sankcionišu odgovorne po pozitivnim zakonima ovog vremena. Mitinzi podrške obnovi tužbe su potrebni i kao dokaz da se ide ispravnim putem. Počinioci genocida moraju biti osuđeni i kažnjeni za ono što su počinili, u ime žrtava ovog posljednjeg i u ime onih 10 ranijih genocida.

Svi mi koji smo preživjeli i nadživjeli ovaj XI genocid koji su nad nama počinili Srbija i C.Gora, dužni smo u ime žrtava izići i tražiti od sudskih organa izvršenje pravde i provođenje zakonitosti. I pore toga, svih ovih godina u BiH je sve prisutnija sve veća nezainteresiranost građana za političke procese, iako kao takvi sve ozbiljnije ugrožavaju napredak BiH i prijete njenom opstanku. Umjesto da se organizuju u front za odbranu domovine, građani i svoje građanske dužnosti prenose i prepuštaju političarima, mada u njih imaju sve manje povjerenja. Javnost se malo više uznemiri i zatalasa samo onda kada se dogodi neki veći eksces ili otkrije neka nova masovna grobnica i iz nje, kao iz prijedorske Tomašice, počne vršiti ekshumacija žrtava srpskog genocida nad Bošnjacima.

Obzirom da se to do sada nije dogodilo, naša dužnost i  prava prilika, možda i posljednja, je da se obnovljenom tužbom protiv Srbije dokumentovano predstave događaji 92-95,kako bi se mogli sagledati  pravi razmjeri zločina i genocida i potvrditi tadašnje i sadašnje namjere agresora. Nažalost, u BiH još uvijek  mnogi misle da će i to pitanje za nas uraditi neko drugi.

Odustajanje od tužbe otvara nove mogućnosti agresoru

Tužba protiv Srbije se mora obnoviti, jer ako se ne obnovi agresori će dobiti priliku da opet napadnu i počine dvanaesti genocid. Svima koji misle da radi dobrosusjedskih odnosa to ne treba činiti poručujemo da oni koji su počinili 11 genocioda nisu dobri susjedi.

U  obnovi tužbe treba aktivno participirati i pristupiti joj i Međunarodni predstavnik g. Insko sa svojom službom, jer ovo pitanje je od suštinskog značaja za odnose ne samo u BiH već i na Balkanu.

Ovo što predsjedavajući Predsjedništva BiH čini u vezi tužbe je neprihvatljivo i bez presedana. Već nekolikio puta se javlja sa saopštenjem da neće dozvoliti obnovu tužbe. Sa kojim pravom i u čije ime je poslao pismo Hagu da u BiH nema saglasnosti oko obnove tužbe protiv Srbije? Da li je to ono isto pravo sa kojim je nekažnjeno zloupotrebio Oružane snage BiH u proslavi Dana genocidne Rs? On je otvoreno protiv države BiH pa i protiv obnove tužbe, protiv su po njemu svi političari srpski, ali i hrvatski, jer to po njemu izaziva krizu a nikom ne ide u prilog. U prilog je istini, a on je protiv istine. U prilog je tome da se reaskrinkaju laži i sazna puna istina o agresiji i agresorima. U prilog je državi BiH, žrtvama  i porodicama žrtava agresije, njihovom obeštećenju. U prilog je razbijanju agresije na BiH koja i danas traje i prijeti uništenju BiH države. Upadljivo ekstreman savez Dodik- Čović, zasnovan na separatizmu i šovinizmu, je više nego prijeteći i opasan.

U svjetlu svega ovoga, posjeta predsjednika Srbije Nikolića Bosni i Hercegovini, o kojoj se u posljednje vrijeme mnogo polemizira, bila bi neka vrsta izazova, provokacije i potpuno neprimjerna. Nema nikakve sumnje da je cilj posjete i bio poremetiti pripreme i spriječiti obnovu tužbe protiv Srbije. Predsjednik Srbije Nikolić poznat i kao  “Toma Grobar“ je nosilac genocidne ideologije, koji i sada poriče počinjeni genocid, daje podršku otcijepljenju genocidne Rs i pravi zavjeru sa Krajišnikom o izdvajanju Rs iz BiH. Pri ovom  ne treba izgubiti da je na djelu Drugi memorandum SANU – Srpske akademije nauka i umjetnosti, po kojem Srbija  radi na tome da izgubljno Kosovo namiri u BiH, a u tome ima podršku u dijelu MZ.

Obnova tužbe je barijera srpskom i hrvatskom separatizmu

Krajnje je vrijeme uputiti upozorenje Predsjedništvu BiH, posebno Izetbegoviću, da se ne igraju ni svojom ni našim glavama. Ako ne obnove tužbu, to će nakon  inatne proslave 9. Januara- Dana genocidne Rs , zloupotrebe Oružanih snaga BiH na proslavi i prijetećih poruka iz Rs i Srbije biti novo dodatno ohrabrenje nacionalistima i separatistima da napreduju protiv BiH i krenu na juriš.  Njujorškom sudu SAD je trebalo samo dva dana da zaustave predsjednika Trumpa u kršenju zakona na tetet građana, a u BiH otvoreni i potvrđeni neprijatelji države harče i rade šta hoće mjesecima i godinama, ruše i odbacuju zakone kad im se ćefne, a naši sudovi ih nisu u stanju privesti ni na saslušanje.

BiH i Balkan se mora pročistiti i očistiti od fašističke gamadi. A odustajanje od tužbe je odustajanje od svoje države. BiH nema armiju da je brani. Ima samo entitetsku vojsku s kojom upravlja Srbija, što je uvjerljivo pokazao Ivanić. Zato je obnova tužbe nezamjenjiva  barijera hrvatskom i srpskom separatizmu, koji uz podršku Srbije i Hrvatske sve silovitije udaraju u temelje BiH. Obnova tužbe je odbrana domovine. Pravedna presuda Haškog suda je jedino sredstvo kojim se bez ubijanja i žrtava može zaustaviti srpski separatizam, obeshrabriti hrvatski separatisti i građanima BiH vratiti vjera u domovinu, u bolji i sretniji zajednički život svih njenih građana.

U Burlingtonu, 29. Januara 2017

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

 

 

 

 

 

P.S.

Alarmantno je pitanje obnove tužbe protiv Srbije i C.Gore za agresiju i genocid, kojoj  je rok zadnja trećina februara ove godine. Iako se  sa više strana i od sve većeg broja organizacija i pojedinaca  već duže vrijeme vlastima BiH upućuju zahjtjevi da se tužba obnovi, vlasti se već 10 godina po tom pitanju drže indolentno, nezainteresirano i ništa ne preduzimaju da se pokrene taj proces, koji je slobodno se može reći glavna stvar BiH od koje ovisi njen opstanak i razvoj. Posebnu pašnju zaslužuje  mišljenje bivšeg  pred. FBiH Budimira , koji smatra da cilj posljednjih događaja u Rs, kao što je i proslava 9. Janura, preusmjeriti pažnju  sa  tužbe protiv Srbije za agresiju i genocid na druga manje važna pitanja.

U svemu ovom posebnu pažnju privlače oni koji u obilježavanju 9. Januara vide nastojanje  srpskih vlasti da se preusmjeri i skrene pažnja sa najvažnijeg pitanja postdejtonske BiH-  obnove tužbe protiv Srbije i C.Gore za agresiju i genocid, jer to pitanje ima direktan uticaj na uređenje odnosa unutar BiH i usklađivanje  odnosa sa susjednom Srbijom i Hrvatskom.

Sjetimo se da je predsjednik Predsjedništva BiH Ivanić nedavno izjavio da obnove tužbe nema ništa, iako je raspoloživo niz ranijih poznatih ali i novih argumentata za tužbu.

nemanja-stjepanovic

Reč je o tome da je Vlado Trifunović bio jedan od retkih oficira JNA koji nisu pristali na transformaciju armije iz jugoslovenske u srpsku. Nije pristao da bude deo projekta koji je podrazumevao etničko čišćenje te vojske koja je zatim pretvorena u instrument etničkog čišćenja teritorije oivičene granicama zamišljene Velike Srbije…..Nedavno sam bio upitan da li bi predsednik Srbije Tomislav Nikolić trebalo posthumno da odlikuje generala Trifunovića. Ne, to ne bi smeo da uradi predsednik čije je ponašanje i danas i u prošlosti u potpunoj suprotnosti sa delima generala Trifunovića. Bilo bi, uostalom, paradoksalno da četnički vojvoda odlikuje partizanskog generala…..Setite se Ante Markovića. Jednakom žestinom napadali su ga srpski i hrvatski nacionalisti, što je bio jedan od pokazatelja njegovog ispravnog puta. Slično je sa generalom Trifunovićem…..Uostalom, ponašanje Srbije i Hrvatske prema njemu najbolje je definisao sam general Trifunović: “Ja sam jedini general kojeg je Hrvatska osudila za ratni zločin, a Jugoslavija zato što nisam počinio ratni zločin”…..Dokle je Srbija više od 20 godina od završetka ratova u BiH i Hrvatskoj dogurala najbolje govori činjenica da je nedavno iz jedne od vladajućih stranaka stigla inicijativa za podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću u Beogradu…..Tako se mladi danas, u Srbiji konkretno, osećaju kao da ih stalno neko za nešto napada zato što su Srbi. Oni su na sebe preuzeli breme svojih roditelja, umesto da ga odbace i kažu – Mi ništa nismo uradili, hajde da vidimo gde su bili naši roditelji dok su se dešavala tragedija bivše Jugoslavije…..Još dok Krajišnik nije izašao iz zgrade Predsedništva Srbije, premijer Srbije izjavio je pred novinarima da „Srbija nikada neće štititi ratne zločince“. Birajte hoćete li za to upotrebiti termin licemerje, bezobrazluk ili neki treći…..U ovom slučaju, Srbija je ispunila zahtev da se ne smeju negirati genocid i drugi zločini koji su presuđeni pred domaćim sudovima i Međunraodnim krivičnim sudom u Hagu. Ne i oni koje je preusdio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Tako se nalazimo u situaciji da je kažnjivo negiranje zločina u Kongu, ali ne i u Srebrenici, Prijedoru, Sarajevu, Meji, Korenici, Škabrnji ili Dalju. Ali formular je popunjen, međunarodni partneri zadovoljni…..Đukić neprestano donosi opravdanja od lekara, što je u predmetima za ratne zločine u Srbiji jedan od uspešnih modela odugovlačenja procesa. Tako se iz dana u dan, već godinu i po saslušanja odlažu. U isto vreme, Đukićevi branioci i plaćeni eksperti izveli su opit na poligonu Vojske Srbije u Nikincima kod Rume na kojem su navodno utvrdili da 71 osoba na Tuzlanskoj kapiji nije mogla biti ubijena granatom ispaljenom sa položaja VRS, već eksplozivom podmentutim na samom trgu. Drugim rečima, građani Tuzle ubijali su sami sebe……Voz sa freskama i natpisom „Kosovo je Srbija“ jedino je moguće ishodište aktualne vladajuće politike u Srbiji i ujedno njen najveći intelektualni domet u odnosu na pitanje nezavisnosti Kosova. To je ista ona matrica koju je primenjivao Slobodan Milošević – igrati na kartu populizma i provocirati dok ne izbije sukob, jer je sukob jedino okruženje u kojem se oni dobro snalaze. Upravo ta politika dovela je do situacije u kojoj je rečenicu „Kosovo je Srbija“ prikladnije ispisati na vozu, nego u Ustavu Srbije……

Nedavno je preminuo general nekadašnje JNA Vladimir Vlado Trifunović. Kao što je poznato, pokojni general Trifunović 2014. godine bio je dobitnik nagrade “Duško Kondor”, za građansku hrabrost. Po čemu bi trebalo pamtiti tog generala?

STJEPANOVIĆ: Trebalo bi ga pamtiti po hrabrosti, plemenitosti i razumnosti. Po odluci da u pakao pretvori život svoje porodice, umesto da u crno zavije blizu 300 porodica svojih vojnika i oficira, i ko zna koliko porodica koje bi bile na udaru napada na Varaždin koji mu je naređen. Kada je odlučio da preda kasarnu, a ne da stotine ljudi odvede u besmislenu srmt, general Trifunović je znao kakve će to posledice imati po njega. Svejedno, odlučio se za teži i časniji put.

Postoji međutim još jedna bitna stvar koju čak i oni koji mu ne odriču plemenitost zaboravljaju. Reč je o tome da je Vlado Trifunović bio jedan od retkih oficira JNA koji nisu pristali na transformaciju armije iz jugoslovenske u srpsku. Nije pristao da bude deo projekta koji je podrazumevao etničko čišćenje te vojske koja je zatim pretvorena u instrument etničkog čišćenja teritorije oivičene granicama zamišljene Velike Srbije.

Mi u Srbiji danas ne slavimo ljude poput Vlade Trifunovića, već radije osuđene ratne zločince poput Šljivančanina, Krajišnika i Lazarevića.

Nedavno sam bio upitan da li bi predsednik Srbije Tomislav Nikolić trebalo posthumno da odlikuje generala Trifunovića. Ne, to ne bi smeo da uradi predsednik čije je ponašanje i danas i u prošlosti u potpunoj suprotnosti sa delima generala Trifunovića. Bilo bi, uostalom, paradoksalno da četnički vojvoda odlikuje partizanskog generala.

Za ono što je učinio u kasarni u Varaždinu te 1991. godine, umjesto priznanja obiju sukobljenih strana, proglašen je izdajnikom u Srbiji a osuđen za ratni zločin u Hrvatskoj. Kako to komentirate?

STJEPANOVIĆ: Setite se Ante Markovića. Jednakom žestinom napadali su ga srpski i hrvatski nacionalisti, što je bio jedan od pokazatelja njegovog ispravnog puta. Slično je sa generalom Trifunovićem. Njegov čin nije se mogao dopasti rukovodstvima koja su smatrala da će svoje ciljeve ostvariti ratom. Odluka da se ne ulazi u sukob nije se uklapala u koncept koji je podrazumevao gubitak hiljada i hiljada života. Uostalom, ponašanje Srbije i Hrvatske prema njemu najbolje je definisao sam general Trifunović: “Ja sam jedini general kojeg je Hrvatska osudila za ratni zločin, a Jugoslavija zato što nisam počinio ratni zločin”.

Ko onda u toj Srbiji, što se tiče ratnika, dobija priznanja i druge benefite?

STJEPANOVIĆ: Oni koji su pristali na projekat koji je na jedan karikaturalan način svojevremeno predstavila Biljana Plavšić: „Nas Srba može poginuti šest miliona, ali ostalih šest miliona uživaće u plodovima te borbe.“ To je politika koja je u fokusu imala teritoriju – preciznije, etnički čistu teritoriju – a ne ljudske živote. Nije ih bilo briga ni za srpske živote, o nesrpskim da ne govorim.

Neki od njih završili su pred međunarodnim sudom, njih danas slavimo kao heroje – general Vladimir Lazarević nakon oslužene kazne na koju je osuđen zbog zločina nad kosovskim Albancima iz zatvora je avionom Vlade Srbije dovezen u Srbiju, gde mu je priređen ministarski doček. Eno Veselina Šljivančanina, ide Srbijom i na tribinama vladajuće Srpske napredne stranke neumorno govori. Taj putujući ratni zločinac ne govori u javnosti o tome zašto je povukao vojsku sa vukovarske Ovčare i prepustio zarobljene Hrvate na milost i nemilost četnicima i drugom dobrovoljcima koji će ih potom streljati. Nikola Šainović, takođe osuđenik za zločine nad Albancima, po izlasku iz zatvora ekspresno je kooptiran u Glavni odbor Srpske napredne stranke. Predsednik Nikolić nedavno je u zgradu Predsedništva Srbije primio još jednog ratnog zločinca – Momčila Krajišnika. Šta to predsednik ima da čuje i nauči od osuđenog ratnog zločinca?

A oni koji do suda nisu stigli danas zauzimaju visoke rukovodeće položaje, u najgorem slučaju žive mirne penzionerske dane. Načelnik Generalštaba Srbije trenutno je general Ljubiša Diković, bivši komandant 37. brigade VJ na Kosovu u čijoj zoni odgovornosti je 1999. godine ubijeno oko 1.400 civila. Božidar Delić, komandant još jedne brigade u čijoj zoni odgovornosti su ubijani i proterivani civili poslanik je Narodne skupštine Republike Srbije. Momir Stojanović koji je vodio operaciju u kojoj je ubijeno oko 350 albanskih civila i zbog toga je na poternici Interpola, do nedavno je ispred Srpske napredne stranke bio predsednik skupštinskog Odbora za kontrolu službi bezbednosti. Danas više nije tamo, ali ga je na neki način u tom odboru zamenio niko drugi nego Vojislav Šešelj.

Dokle je Srbija više od 20 godina od završetka ratova u BiH i Hrvatskoj dogurala najbolje govori činjenica da je nedavno iz jedne od vladajućih stranaka stigla inicijativa za podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću u Beogradu.

Da li takav odnos prema istinskom heroju Trifunoviću, s jedne strane, te generalima koji su osuđeni ili im se još sudi u Hagu, s druge strane, govori ne samo o poslijeratnim režimima u Srbiji, nego i o većinskom odnosu društva prema ratovima na prostorima bivše SFRJ i njihovim protagonistima?

STJEPANOVIĆ: Apsolutno. Naša društva se nisu suočila, nisu na iskren način sagledala svoju ratnu prošlost, svako je za sebe jedina žrtva i niko nije počinio nijedan zločin. Nažalost, polako kopni i nada da će taj proces početi sa dolaskom generacije mladih rođenih nakon rata. Čini se da su njihovi roditelji uspeli da na njih prenesu svoja uverenja i, ako hoćete, svoju odgovornost. Tako se mladi danas, u Srbiji konkretno, osećaju kao da ih stalno neko za nešto napada zato što su Srbi. Oni su na sebe preuzeli breme svojih roditelja, umesto da ga odbace i kažu – Mi ništa nismo uradili, hajde da vidimo gde su bili naši roditelji dok su se dešavala tragedija bivše Jugoslavije. Jesu li u njoj aktivno učestvovali? Jesu li i koliko bili glasni za ili protiv rata i zločina? Ili su samo ćutali, što takođe podrazumeva izvesnu odgovornost. Umesto toga, dobijamo generaciju frustrirane dece koja misle da je ceo svet protiv njih, što je savršeno pogonsko gorivo za nove nesporazume i nove sukobe.

Naravno, postoje i primeri koji daju kakvu-takvu nadu. Recimo onaj iz Jajca gde bošnjačka i hrvatska deca nisu pristala na nacionalno podeljene škole ili najnoviji iz vojvođanske Beške, gde su se aktivistkinje i aktivisti Inicijative mladih suprotstavili postavci u kojoj je osuđeni zločinac politički i moralni autoritet srpskog društva, takođe i iz Jasenovca gde su neki drugi mladi ljudi, iz hrvatske Inicijative prelepila tablu sa natpisom „Za dom spremni“.

Može li se onda “slučaj general Trifunović”, bilo da ga posmatramo sa srbijanske ili sa hrvatske strane, smatrati paradigmom stradanja ne samo nevinih građana napadnutih zemalja, nego i pojedinih visokih oficira bivše JNA koji su se našli “na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme”?

STJEPANOVIĆ: Ne samo paradigmom, već i putokazom šta će se u nekim budućim sličnim situacijama, kojih se pribojavam, dešavati sa neposlušnima, a šta sa onima koji se uključe u projekat osvajanja teritorija, pa usput počine i ratne zločine. Da bismo izbegli da se uopšte ponovo nađemo u situaciji međusobnih ratova, proces suočavanja je od ključne važnosti. Ako ne shvatimo zbog čega je Vlado Trifunović heroj, Radovan Karadžić zločinac, a ne obrnuto, nas u budućnosti čekaju novi krvavi ratovi, nebitno da li za 5 ili 50 godina.

Nedavno je na tribini SNS-a u Beškoj gostovao osuđeni ratni zločinac Veselin Šljivančanin, kada su napadnuti aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava jer su protestirali. I predsjednik Nikolić je primio jednog drugog osuđenog ratnog zločinca – Momčila Krajišnika. Kakvu poruku šalju naprednjaci i predsjednik Nikolić onima koji drugačije misle u Srbiji te žrtvama tih i drugih ratnih zločinaca u regionu?

STJEPANOVIĆ: Politički analitičari kažu da je to sa Šljivančaninom i Krajišnikom puki potez vladajuće stranke da privuče glasove nacionalista. Mene zaista ne zanima da li će oni ili neko drugi na tome politički profitirati, već me zanima kako smo mi ovoliko godina nakon ratova došli u situaciju da ratni zločinci donose glasove i, drugo, kakvo će društvo u budućnosti biti ako su ratni zločinci moralni autoriteti.

O tome gde se Srbija danas nalazi najbolje svedoči lapsus Momčila Krajišnika koji se nakon susreta sa Nikolićem zahvalio „predsedniku Miloševiću“. On, dakle, ne vidi razliku između politike koja je podržavala činjenje ratnih zločina i politike koja danas podržava osuđene zločince. Eto, Momčilo Krajišnik je, priznajmo, bar u nečemu u pravu.

Još dok Krajišnik nije izašao iz zgrade Predsedništva Srbije, premijer Srbije izjavio je pred novinarima da „Srbija nikada neće štititi ratne zločince“. Birajte hoćete li za to upotrebiti termin licemerje, bezobrazluk ili neki treći.

Aktivistkinje i aktivisti Inicijative mladih su se suprotstavili javnom nastupu Šljivančanina na tribini vladajuće stranke. Brutalno su pretučeni, ali to nažalost nije najgore što se dogodilo. Još dok su ih ispitivali u policijskoj stanici, stiglo je saopštenje vladajuće SNS u kojem se oni nazivaju fašistima, potom je i policija zapretila da će ih možda tretirati kao osumnjičene, a ne oštećene, a sutradan su tim smerom nastavili i ministar policije Stefanović i premijer Vučić.

Na stranu sve, ali da li je moguće da se niko od tih promotera ratnih zločinaca ni u jednom času nije zapitao kako se osećaju porodice žrtava za čija su stradanja odgovorni ljudi koji se danas rukuju sa najvišim predstavnicima vlasti.

Dokle se došlo sa javnom raspravom o Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakonika vezano za zabranu javnog odobravanja i negiranja genocida, zločina protiv čovečnosti i ratnih zločina? Da li ste Vi iz Fonda imali primjedbe na neke stavove u Prijedlogu tog zakona?

STJEPANOVIĆ: Taj član zakona koji se odnosi na zabranu negiranja ratnih zločina slika je i prilika evropskog puta Srbije. Bitno je pravilno popuniti formular i doći dotle da oni koji o nama odlučuju u jednom kvadratiću štikliraju datu stvar. U ovom slučaju, Srbija je ispunila zahtev da se ne smeju negirati genocid i drugi zločini koji su presuđeni pred domaćim sudovima i Međunraodnim krivičnim sudom u Hagu. Ne i oni koje je preusdio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Tako se nalazimo u situaciji da je kažnjivo negiranje zločina u Kongu, ali ne i u Srebrenici, Prijedoru, Sarajevu, Meji, Korenici, Škabrnji ili Dalju. Ali formular je popunjen, međunarodni partneri zadovoljni.

Slična je, recimo, situacija u vezi sa suđenjima za ratne zločine u Srbiji. Donose se strategije i akcioni planovi, pišu se izveštaji i analize, međunarodni partneri štikliraju, a u praksi proces suđenja za ratne zločine zamire.

A u kojoj je fazi postupak za priznanje i izvršenje krivične presude Suda BiH protiv Novaka Đukića (osuđen za zločin na Tuzlanskoj kapiji) koji se vodi pri Odjeljenju za ratne zločine Višeg suda u Beogradu? Da li ste se očitovali o tom slučaju?

STJEPANOVIĆ: U fazi odugovlačenja i revizije sudski utvrđenih činjenica. General Đukić je tokom postupka u BiH praktično pobegao u Srbiju kad mu se za to ukazala prilika. Zatim su ovde njegovi branioci i poštovaoci pokrenuli borbu na dva koloseka – jedan na kojem izbegavaju pojavljivanje u procesu koji bi trebalo da rezultira priznavanjem presude i drugi koji se odnosi na javnu kampanju negiranja zločina u Tuzli.

Đukić neprestano donosi opravdanja od lekara, što je u predmetima za ratne zločine u Srbiji jedan od uspešnih modela odugovlačenja procesa. Tako se iz dana u dan, već godinu i po saslušanja odlažu. U isto vreme, Đukićevi branioci i plaćeni eksperti izveli su opit na poligonu Vojske Srbije u Nikincima kod Rume na kojem su navodno utvrdili da 71 osoba na Tuzlanskoj kapiji nije mogla biti ubijena granatom ispaljenom sa položaja VRS, već eksplozivom podmentutim na samom trgu. Drugim rečima, građani Tuzle ubijali su sami sebe.

Ako su tako sigurni u nevinost svog klijenta, postavlja se pitanje zašto opit nisu izveli tokom dokaznog postupka pred Državnim sudom u Sarajevu. Očito zato što su sigurni da će rezultati bolji prijem imati u neukoj javnosti, nego pred profesionalnim sudijama.

Mi smo na to reagovali saopštenjem (http://www.hlc-rdc.org/?p=32940), a budno pratimo sudski proces priznavanja presude iz BiH.

Nastupila je 25. godina od otmice i ubistva 16 građana Srbije bošnjačke nacionalnosti u Sjeverinu kod Priboja, za koji zločin su odgovorni pripadnici vojske bosanskih Srba. Ima li nade da će porodice ubijenih naći njihove posmrtne ostatke i dobiti barem simbolično obeštećenje?

STJEPANOVIĆ: Kada je u pitanju obeštećenje, srpsko pravosuđe je u prošlosti čvrsto branilo stav da obeštećenja nema za žrtve koje su stradale na teritoriji druge države. Žrtve iz Sjeverina tretiraju se tako jer su prilikom otmice ne svojom krivicom zašli nekoilko metara ili kilometara u teritoriju BiH. Za srpsko pravosuđe nebitno je što su oni bili državljani Srbije, zaposleni u državnom preduzeću i oteti iz državnog autobusa, kao i to što je policija Republike Srbije garantovala bezbednost na toj liniji i nije ništa preduzela da do otmice ne dođe. Odbijanje da se oštećenim porodicama isplate reparacije, praktično je rezultat negiranja odgovornosti države za sudbinu njihovih rođaka. Jedini pozitivan korak u tom pogledu učinila je opština Priboj, pomažući postavljanje spomen obeležja žrtvama otmice spomen obeležje u tom gradu. Što se potrage za telima tiče, očito da nikada, pa ni tokom sudskog postupka otmičarima iz Sjeverina Milanu Lukiću, Oliveru Krsmanoviću, Dragutinu Dragićeviću i Đorđu Ševiću, nije učinjen ozbiljan napor da se sazna gde su tela otetih završila. Mafijaški princip zavere ćutanja tako odnosi pobedu nad snagom državnih organa.

Kako Vi komentirate misiju voza “Kosovo je Srbija”? Da li je, nakon što isti nije stigao na cilj, ugrožen daljnji dijalog između Beograda i Prištine? Pomažu li ovakvi vozovi Srbima u Kosovskoj Mitrovici i Kosovu inače?

STJEPANOVIĆ:Voz sa freskama i natpisom „Kosovo je Srbija“ jedino je moguće ishodište aktualne vladajuće politike u Srbiji i ujedno njen najveći intelektualni domet u odnosu na pitanje nezavisnosti Kosova. To je ista ona matrica koju je primenjivao Slobodan Milošević – igrati na kartu populizma i provocirati dok ne izbije sukob, jer je sukob jedino okruženje u kojem se oni dobro snalaze.

Upravo ta politika dovela je do situacije u kojoj je rečenicu „Kosovo je Srbija“ prikladnije ispisati na vozu, nego u Ustavu Srbije.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

STJEPANOVIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (862)

bg-26-12-2016-1

julija_kosŽidovska aktivistica Julija Koš (Julia Kosh), koja se već 11 godina snažno ali i beznadno bori za javno prepoznavanje da je stalni muzejski postav u nekadašnjem koncentracijskom logoru Jasenovac potpuno usmjeren na zamagljivanje povijesne istine o počiniteljima i žrtvama, izjavila je: “Za sadašnje stanje oko povijesne istine o Holokaustu u Hrvatskoj umnogome su krivi i židovski funkcionari, koji se, zbog oportunizma, samo PASIVNO i tek odnedavna odupiru masovnoj fašizaciji društva. Istodobno, vladajuća politika se besramno ne obazire na prošlogodišnji i ovogodišnji zajednički bojkot svih relevantnih židovskih organizacija na komemorativne događaje. Ove godine se dakle na državnoj razini ignorira bojkot židovskih organizacija za državno obilježavanje samoga Međunarodnog dana Holokausta, dakle događaja koji bi trebao u ime hrvatske nacije odavati počast upravo židovskim žrtvama hrvatskog kolaboratorskog režima u Drugome svjetskom ratu?! Prošle godine su prigodom sličnog bojkota u travnju, židovske (i srpske) organizacije čak masovno javno prozivane da izostankom s državnih komemoracija ‘ne poštuju žrtve’?! Dakle, s jedne strane tu su posve pasivni oportunistički predstavnici žrtava etničkog čišćenja (Židova, Roma/Sinti i Srba), a s druge strane vladajući političari, koji u Izraelu imaju izjave žaljenja, a po povratku u Hrvatsku nastavljaju blagonaklonom pasivnošću prema fašizaciji zemlje.”

kosic-za-dom-spremni_366387

 

berliner-festival-17-bh-film

Međunarodni filmski festival u Berlinu objavio je većinu svojih programa. Iako se u programu nisu našli bosanskohercegovački filmovi, u do sada objavljenim programima 67. Internacionalnog filmskog festivala u Berlinu, ipak ćemo imati svoje predstavnike.

U programu Panorama među dvadesetak pažljivo odabranih filmova svjetsku premijeru imat će i film WHEN THE DAY HAD NO NAME / KADA DAN NIJE IMAO IME, rediteljice Teone Mitevske, za koji su scenarij pisale bosanskohercegovačka scenaristica Elma Tataragić i makedonska rediteljica Teona Mitevska. Film je snimljen na lokacijama u Makedoniji, a producentica filma je Labina Mitevska. Tataragić i Mitevska već pripremaju novi projekat BOG POSTOJI I ZOVE SE PETRUNIJA, čije je snimanje planirano u oktobru ove godine i čiji je scenarij podržan i od Fondacije za kinematografiju Sarajevo. Elma Tataragić je napisala i scenarij za film ŠAVOVI koji će se u režiji Miroslava Terzića snimati u julu i avgustu ove godine u Beogradu. Inače, autorski film autorice SJEĆAM SE, uspješno pohodi svjetskim filmskim festivalima, a nedavno je i osvojio Specijalno priznane kritike na Festivalu autorskog filma u Beogradu. Elma Tataragić profesorica je scenarija na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, selektorica Takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala i već godinama je generalni sekretar Udruženja filmskih radnika BiH gdje se oglavnom bavi programskim aktivnostima.
U programu Generation bit će prikazan kratki animirani film JEŽEVA KUĆICA nastao u koprodukciji Hrvatske i Kanade, a čiju režiju potpisuje Eva Cvijanović. Film je snimljen prema istoimenoj priči Branka Ćopića. Inače, Eva Cvijanović je rođena u Sarajevu, a živi u Kanadi, gdje se bavi animacijom. Svoj prethodni film ONCE UPON A MANY TIME prikazala je u BH. Film programu na Sarajevo Film Festivalu 2010. godine.

jezeva-kucica

Osim toga, na ovogodišnjem festivalu u Berlinu bit će prisutne delegacije Sarajevo Film Festivala, Udruženja filmskih radnika BiH te brojnih bosanskohercegovačkih producentskih kuća.

Objava glavnog takmičarskog programa 67. Internacionalnog filmskog festivala u Berlinu, očekuje se uskoro kada će se znati tačni datumi premijera oba filma.

Udruženje filmskih radnika BiH

mesic

Izvor: Screenshot YouTube

Na YouTubeu se pojavila snimka koja prikazuje Stjepana Mesića ponovno kao apologeta NDH, kudikamo gora od one iz Australije, otkrivene prije desetak godina.

Ova je osobito problematična jer Mesić na ovom sastanku u Novskoj iz 1992. godine relativizira, odnosno poriče ustaške zločine u logoru Jasenovac.

Ekstremno desni Maxportal navodi da se radi o snimci nastaloj nakon Sarajevskog primirja. 4.siječnja 1992. godine, kada je našao na druženju sa zapovjednicima.

Snimka počinje kolektivnim ismijavanjem broja ubijenih logoraša srpske nacionalnosti, da bi Mesić ubrzo uzeo riječ te ustvrdio da je Jasenovac radio je do 1947. godine – što je revizionistička postavka zagovaratelja teze o trostrukom logoru Jasenovac, baš kao i sljedeća tvrdnja Mesića – da se radilo o radnome logoru, navodeći i da je potrebno dovesti i “svjetsku komisiju pa to raskrinkati'”.

“To su bili radni pogoni”, kazao je među ostalim, navodeći da su se ljudi bili “praktično spašeni” kad bi došli u Jasenovac, jer je to značilo da neće biti ubijeni, već upotrijebljeni kao radna snaga.

“Ljudi su umirali, kao što su ljudi u ratu i inače umirali, od tifusa od dizenterije… Ali to su bili radni pogoni. Bilo je glupo nekoga naučiti raditi kožu pa ga nakon toga ubiti”, naveo je. “Prošlo bi po 15 do mjesec dana da nitko nije umro. Djeca su umirala, s materama bi dolazili, iscrpljeni”, kazao je Mesić.

“Tito je znao da je to falsifikat… da bi se dobile veće reparacije. Nikad nije bio u Jasenovcu”, kazao je također.

Izvor: YouTube

Australska snimka i najdulje obraćanje naciji

Kada je krajem 2006. godine otkrivena snimka s Mesićevog putovanja u Australiju, na kojoj se vidjelo da animira publiku u emigraciji pozitivnim izlaganjem o NDH, koju je smatrao hrvatskom pobjedom.

Izvor: YouTube

“U Drugom svjetskom ratu Hrvati su dva puta pobijedili. Mi nemamo razloga nikome se ispričavati. Traže od Hrvata da kleknu pred Jasenovac. Mi nemamo pred kim šta klečati. Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja, kada su sile osovine priznale hrvatsku državu. Pobijedili smo jer smo se našli poslije rata opet s pobjednicima za pobjedničkim stolom”, kazao je tada.

Mesić je nakon otkrića snimke održao poprilično dugo obraćanje naciji preko javne televizije u kojemu se ogradio od svojih izjava iz toga vremena.

“Ako sam rekao, bio je to taktički ustupak, pogrešan i promašen, onima koji su Hrvate u otporu velikosrpskoj politici i četništvu kao njezinu osloncu nastojali mobilizirati na koketiranju s ustaštvom. Upravo takvu sam politiku kasnije ne jednom javno osudio, posljednji put prije tri tjedna u Jasenovcu”, kazao je među ostalim.

Izvor: YouTube

Zasad nemamo reakciju bivšeg predsjednika Stjepana Mesića.

lana-prlic-1

Iskreno, bilo mi je dosta podjela u mom gradu Mostaru, pa tako i u državi, bila sam sita ispričavanja zbog jezika koji govorim i toga da su ime i prezime bitniji od toga ko je kakav čovjek. Politika je ta koja može da riješi da građani Mostara bude zaista tretiran kao građani jednog grada, a ne „grada slučaja“, kakav predznak Mostar nosi već dugi niz godina. Politika je ta koja rješava dvije škole pod jednim krovom. Sve su ovo razlozi mog političkog angažmana, kao i željom da se u ovom smjeru i školujem….. SDP je jedina partija u kojoj je svatko dobrodošao, bez obzira na vjeru, nacionalnost, jezik, partija u kojoj ljude veže ideja i jedinstveno. SDP je u biti jedina partija koja najviše liči na Bosnu i Hercegovinu, multietnična partija na prostoru cijele Bosne i Hercegovine…..Ja bih najsretnija bila kada bi bili jedna od onih država gdje se ne moramo na dnevnoj osnovi čuditi potezima vladajućih, ali tako je kako je. Uvijek, kada me pitaju kako je biti u politici, moj odgovor je: izazovno…..Ja sam optimista i vjerujem da ćemo se jednog dana probuditi u Bosni i Hercegovini kakvu zaslužujemo, a do tada moramo zajedno raditi i težiti tome i boriti se protiv onih koji su nas doveli u ovu situaciju……Naravno da možemo donijeti boljitak i zbog toga želimo da okupimo sve građanski orijentirane partije zajedno sa nezavisnim intelektualcima i svima onima koji nam se žele pridružiti da izvučemo BiH iz okova 1990-tih i gradimo Bosnu i Hercegovinu za sve njene građane…… Mlade jako malo zanima politika, politika stoji za nešto što je dosadno, teško za razgovarati. Pogrešna politika je dovela do toga da je danas Mostar „grad slučaj“. Mladi u Mostaru ili su ljuti na sve ovo što se dešava ili im je jednostavno svejedno i apsolutno ne vide izlaz…..

Dok svakodnevno slušamo kako mladi u hiljadama odlaze ili žele otići iz Bosne i Hercegovine u potrazi za kruhom i boljim životom, ima i onih – mladih koji ne razmišljaju na takav način nego su odlučili da ostanu i da se bore da se “jednom probude u Bosni i Hercegovini kakvu zaslužujemo…” Jedna od takvih je svakako i moja sugovornica. Kao što je god za nju, kako mi reče, izazovno baviti se politikom, jednako je tako je izazovno bilo meni razgovarati s njom. A, nije navršila ni 24 godine života…..

Šta je to Vas, kao mladu osobu i k tome još i nježnijeg spola, opredijelilo za politiku?

PRLIĆ: Želja za promjenom je bio moj pokretač da se učlanim u SDP i krenem se baviti politikom. Jer sam shvatila kroz volonterizam u nevladinim organizacijama i međunarodnim organizacijama da se suštinske promjene događaju kroz politiku. Iskreno, bilo mi je dosta podjela u mom gradu Mostaru, pa tako i u državi, bila sam sita ispričavanja zbog jezika koji govorim i toga da su ime i prezime bitniji od toga ko je kakav čovjek. Politika je ta koja može da riješi da građani Mostara bude zaista tretiran kao građani jednog grada, a ne „grada slučaja“, kakav predznak Mostar nosi već dugi niz godina. Politika je ta koja rješava dvije škole pod jednim krovom. Sve su ovo razlozi mog političkog angažmana, kao i željom da se u ovom smjeru i školujem.

lana-prlic-2A zašto baš SDP? Postoje li tu neki obiteljski korjeni ili je to bio, jednostavno, Vaš izbor baziran na vlastitom ideološkom i inom svjetonazoru?

PRLIĆ: SDP je jedina partija u kojoj je svatko dobrodošao, bez obzira na vjeru, nacionalnost, jezik, partija u kojoj ljude veže ideja i jedinstveno. SDP je u biti jedina partija koja najviše liči na Bosnu i Hercegovinu, multietnična partija na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Pored navedenih odgovora zašto baš SDP, dodala bi da je SDP jedina partija od svih u Bosni i Hercegovini koja odgovara mom odgoju i načinu na koje gledam na ljude. Dok svi dijele ljude na osnovu vjeroispovijesti, nacionalnosti, SDP dijeli ljude samo na dobre i loše i to je ono što su mene moji učili i u takvom me duhu odgajali, i zbog toga moj izbor SDP-a je bio logičan.

Malo je reći da je bh. politička scena turbulentna. Jeste li svjesni izazova koji su pred Vama u ovakvom političkom miljeu u našoj zemlji? Zapravo, jeste li spremni suočiti se sa, i predvidivim ali i onim nepredvidivim izazovima kojih je bilo, ima i bit će uvijek u poslu zvanom politika?

PRLIĆ: Mislim da se Bosna i Hercegovina stoji za državu sa najkompleksnijim političkim sustavom, a samim time i najturbulentnijim političkim dešavanjima na dnevnoj osnovi. Ja bih najsretnija bila kada bi bili jedna od onih država gdje se ne moramo na dnevnoj osnovi čuditi potezima vladajućih, ali tako je kako je. Uvijek, kada me pitaju kako je biti u politici, moj odgovor je: izazovno. I to sam znala i prvog dana kada sam se učlanila u političku partiju, a i danas. To je jednostavno dio ovog posla i ukoliko se želite baviti ovim poslom morate to prihvatiti i nositi se sa tim. Na izazovima testiramo sebe i vidimo koliko smo jaki, odnosno koliku podršku imamo. Meni podršku pružaju moji najbliži, prijatelji i motiviraju, članovi SDP i građani Bosne i Hercegovine.

Kako iz perspektive, ne samo potpredsjednice SDP kao opozicione stranke, nego upravo kao mlada osoba vidite sadašnji bh. politički trenutak? Ima li svjetla na kraju tunela?

PRLIĆ: Politička situacija u Bosni i Hercegovini je iz dana u dan sve gora. Ne vidim da se promijenilo ono što su nama glasači zamjerili i kaznili nas na Izborima 2014. godine. Ja sam optimista i vjerujem da ćemo se jednog dana probuditi u Bosni i Hercegovini kakvu zaslužujemo, a do tada moramo zajedno raditi i težiti tome i boriti se protiv onih koji su nas doveli u ovu situaciju.

lana-prlic-3Građani naše zemlje iz godine u godinu žive sve lošije, mnogo ih je otišlo ili želi da ide, posebno mladi-obrazovani kadrovi. Kako onda objasniti fenomen da narod i dalje, bilo na općim bilo na lokalnim izborima, još uvijek bira one koji su ga doveli u ovakvo stanje i kome se ne nazire kraj?

PRLIĆ: Upravo i ja tražim odgovor na pitanje pojave tog fenomena, ako bilo ko dođe do konkretnog odgovora molim da mi javi. Prosto mi je nevjerovatno da na svakim izborima pobjede nacionalne stranke i da dan nakon Izbora svi budu u čudu. Postavlja se onda logično pitanje: pa tko je onda glasao za te stranke, ako su svi protiv njih?

Mladi ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine i to je činjenica, samo u 2016. godini Bosnu i Hercegovinu je napustilo 80.000 mladih ljudi u potrazi za poslom i boljim životom. I opet se postavlja pitanje ko onda glasa i kako više može da glasa za one koji su stvorili takvu državu da iz nje idu nečija djeca, unučad koju će možda još jednom ili nijednom vidjeti. Tko će nam ostati u državi ili ćemo se samo prepustiti dobro uhodanom načinu vođenja politike nacionalnih stranaka i desnog bloka, politike zasnovane na huškaškoj politici i strahu?

Znamo za greške SDP-a i, uvjetno rečeno, bh. ljevice u proteklom razdoblju i cijenu su platili i građani ali i SDP. Naravno, ne možemo promijeniti prošlost. Ali, može li bh. ljevica, sa SDP-om načelu, donijeti neki boljitak zemlji i njenim građanima u bliskoj budućnosti? Ako može, kako može?

PRLIĆ: Nas su birači kaznili na Izborima 2014. kada smo izgubili iste te izbore. Nismo bili najbolja moguća vlast, imali smo svojih grešaka, ali smo definitivno bili bolji od ovih koji vladaju danas. Tako da smo se mi u 2015. godini posvetili unutarstranačkom uređenju i uveli demokratizaciju partije na svim nivoima organizovanja. Upravo radimo na pregovorima sa građanski orijentisanim strankama da stvorimo građanski blok kao prava alternativa desničarima. Naravno da možemo donijeti boljitak i zbog toga želimo da okupimo sve građanski orijentirane partije zajedno sa nezavisnim intelektualcima i svima onima koji nam se žele pridružiti da izvučemo BiH iz okova 1990-tih i gradimo Bosnu i Hercegovinu za sve njene građane.

Kako uvjeriti one koji uporno, iz jednog izbornog ciklusa u drugi, jednostavno ne glasaju i time na indirektan način doprinose da se održava status quo u zemlji, kako u političkom, tako i u socijalnom, ekonomskom i svakom drugom smislu?

PRLIĆ: Najveći izazov je izvesti ljude na izbore. Veliki broj ljudi ne glasa i time ne koristi svoje demokratsko pravo. Glasanjem odlučujemo u kakvoj državi želimo da živimo i to nam mora biti jasno. Nije isprika da ne postoji niko za koga bi mogli glasati, apsolutno da postoji, ako ništa dajte glas mladim ljudima i šansu da pokažu šta znaju.

lana-prlicVaš i naš Mostar je de facto podijeljen grad. Vladajuće stranke pokušavaju ga godinama podijeliti i de iure. Kako mladi Mostara razmišljaju o tome? Zapravo, žive li paralelno jedni pokraj drugih ili….? Zanima li ih politika uopće?

PRLIĆ: Mlade jako malo zanima politika, politika stoji za nešto što je dosadno, teško za razgovarati. Pogrešna politika je dovela do toga da je danas Mostar „grad slučaj“. Mladi u Mostaru ili su ljuti na sve ovo što se dešava ili im je jednostavno svejedno i apsolutno ne vide izlaz. Većina mladih se bori za pristojan život, drugi odlaze, a treći uopšte i ne razmišljaju o tome. Bilo kako bilo situacija u Mostaru je nezadovoljavajuća i mora se što prije riješiti, međutim očito je da to nije u interesu glavnih nacionalnih stranaka koji vladaju gradom bez ikakve odgovornosti. Sramotno je da u 21.vijeku jedan grad nema izbore već preko osam godina i da su građani Mostara taoci ličnih interesa i politika.

Na slijedećim izborima 2018. pravo glasa imat će oni rođeni 2000. Za koga bi oni mogli glasati, u većini?

PRLIĆ: Veliki je izazov šta ponuditi tim mladim ljudima, ako uzmemo u obzir da nacionalne vladajuće stranke nas drže u okovima 1990-tih, okovima nacionalizma, rata i straha. Bojim se da ćemo 2018. opet imati malu izlaznost mladih na izbore i zbog toga je i moj zadatak kao mlade osobe koja se bavi politikom da ponudim tim mladima nešto novo i dam im motiv da izađu na izbore i svojim glasom promijene Bosnu i Hercegovinu i pomognu nam da svima da izađemo iz 1990-tih. Moj cilj i želja je da ti mladi ljudi izađu i glasaju za Bosnu i Hercegovinu, državu za sve građane, bez obzira na ime i prezime.

Na kraju, imate li neku poruku mladim ljudima, kako onima u Domovini, tako i izvan nje?

PRLIĆ: Izađite na izbore i iskoristite svoje demokratsko pravo!

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

PRLIĆ: Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (861)

bg-26-12-2016-1

igorkremenovic1

Povod našeg okupljanja je bio prikupljanje novca za pomoć bolesnom dječaku Milanu Šariću koji je disao pomoću respiratora i hranio se na sondu….. Organizujemo razne akcije (po školama, klubovima, standovi po marketima i sl.) za osobe kojima je nephodana velika suma novca za operacije izvan države, prioritet su nam djeca. Socijalno ugroženim porodicama koja nemaju primanja ili su ima minimalna, a imaju višečlane porodice, pomažemo sa paketima hrane i higijenskim sredstvima ili oko sanacije/gradnje objekata u kome žive…..Četvrti “Movember” kod nas, kao i prethodnih godina, način je da se probudi svijest o bolesti raka prostate i testisa, ali i da se napravi humanitarna akcija i skupi novac za pomoć oboljelima. Mi smo se 2015. godine odazvali pozivu neformalne grupe „Superbrko“ i podržali akciju logistikom i ustupanjem žiro računa, kao i novčano. Iste te godine smo odlučili da će nam „Movember“ postati tradicijonalna akcija…..

Kada je osnovana vaša organizacija i šta je bio, eventualno, neposredni povod za to?

KREMENOVIĆ: Nezvanično je formirana u decembru 2012. i kao neformalna grupa smo radili do juna 2014. kada smo se registrovali. Povod našeg okupljanja je bio prikupljanje novca za pomoć bolesnom dječaku Milanu Šariću koji je disao pomoću respiratora i hranio se na sondu. Troškovi za njegovo liječenje su bili ogromni a primanja roditelja nedovoljna da pokriju iste, a i respirator i agregat koji su imali bili su stari.

Šta je, u najkraćem, sadržaj vašeg rada? Na koje sve načine pomažete ljudima?

budimo-ljudi-logo

KREMENOVIĆ: Organizujemo razne akcije (po školama, klubovima, standovi po marketima i sl.) za osobe kojima je nephodana velika suma novca za operacije izvan države, prioritet su nam djeca. Socijalno ugroženim porodicama koja nemaju primanja ili su ima minimalna, a imaju višečlane porodice, pomažemo sa paketima hrane i higijenskim sredstvima ili oko sanacije/gradnje objekata u kome žive.

Koliko volontera djeluje pri vašoj HO?

KREMENOVIĆ: Imamo oko 40 volontera, od njih 15 aktivnih.

Koje biste vaše značajnije akcije izdvojili koje su se desile u proteklom periodu?

KREMENOVIĆ: Najviše napora je uloženo u akciju „Marka za Iliće“. Saznali smo preko medija za četvoro maloljetne djece iz Bratunca koji žive sami u trošnoj kući i odlučili zajedno sa jednom medijskom kućom – RTRS-om da „dignemo“ cijelu Republiku Srpsku na noge i da sagradimo lijep, topao i za život uslovan dom malim Ilićima. Nakon tri mjeseca napornog rada ostvarili smo naš cilj.

Takođe, ne smijemo izostaviti akciju prikupljanja novčanih sredstava za operaciju u Londonu dječaku Sergeju Ševiću (13 god.) iz Novog Grada. Akcija je išla kroz sve osnovne i srednje škole Republike Srpske i sakupilo se, za samo tri mjeseca, 100 000 KM. Sergej je nakon uspješne operacije veseo i živahan dječak koji ponovo sjedi u klupi sa svojim vršnjacima.Poplave su iza nas ali tu su i brojni drugi izazovi, kako za vas, tako i sve ljude dobre volje.

Koji su vaši daljnji planovi?

KREMENOVIĆ: U ovoj godini planiramo da organizujemo ponovo akciju tipa „Marka za Iliće“, ali ćemo i dalje da dijelimo pakete hrane porodicama za koje budemo smatrali da su im isti najpotrebniji.

Hoćete li reći nešto o međunarodnoj akciji MEVEMBER te vašem pridruživanju istoj?

KREMENOVIĆ: Četvrti “Movember” kod nas, kao i prethodnih godina, način je da se probudi svijest o bolesti raka prostate i testisa, ali i da se napravi humanitarna akcija i skupi novac za pomoć oboljelima. Mi smo se 2015. godine odazvali pozivu neformalne grupe „Superbrko“ i podržali akciju logistikom i ustupanjem žiro računa, kao i novčano. Iste te godine smo odlučili da će nam „Movember“ postati tradicijonalna akcija.

Priroda posla vas upućuje na suradnju sa ostalim humanitarnim organizacijama u Gradu, pa i šire. Surađujete li, naprimjer, sa Crvenim krstom, Merhametom ili Caritasom?

KREMENOVIĆ:Iskreno, do sada nismo imali saradnju sa njima, što ne znači da nećemo imati u budućnosti.

A da li surađujete sa drugim humanitarnim organizacijama iz Federacije?

KREMENOVIĆ:Nismo imali potrebu, ali ako se odlučimo proširiti akciju koji smo planirali za ljeto na područje Federacije postoji mogućnost da ćemo potražiti pomoć od neke njihove humanitarne organizacije.

Na kraju, možemo li biti ljudi i u dobru i u zlu, ma šta nam politika govorila? Jesmo li i trebamo li biti, zapravo, prvo ljudi pa onda Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Romi, Jevreji…?

KREMENOVIĆ: Svakako, prvo trebamo biti ljudi što i naziv naše humanitarne organizacije poručuje- BUDIMO LJUDI.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KREMENOVIĆ:Hvala Vama što se interesujete za naš rad i što nas podržavate i pratite.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (860)

bg-26-12-2016-1

47. EKONOMSKI FORUM U DAVOSU

Posted: 22. Januar 2017. in Intervjui

 

U švicarskom gradu Davosu od 17. do 20. januara u prisustvu preko 3.000 vrhunskih političara, menadžera, finansijera, naučnika i kulturnih radnika održan je 47. Svjetski ekonomski forum, na kome se raspravljalo o aktuelnim ekonomskim  svjetskim problemima i tražila rješenja za njihovo rješenje.

Image result for world economic forum 2017

  1. Svjetski ekonomski forum u švicarskom gradu Davosu počeo je  17. Januara ove godine u svjetlu izbora Donalda Trumpa za 45. Američkog predsjednika a završen je 20 . januara u sjeni njegove inauguracije. Razog za to je u činjenici što dalje kretanje političkog i društvnog života, posebno u sveri tehnike, tehnologije, ekonomije i finansija, u mnogome ovisi o strateškom opredelenju američke ekonomije i lidera koji je vode. Kontraverzne Trumpove izjave u toku izborne kampanje izazvale su negodovanje i revolt mnogih građana u Americi i svijetu, gdje se ovih dana održava na stotine protestnih okupljanja, u prisustvu preko 2 miliona građana, koji su bili posebno brojni i nasilni u Washington DC.

Posebna uznemirenost vlada u islamskom svijetu zbog ranije Trumpove najave  da će uvesti poseban registar muslimana i spriječiti njihov ulaz u Ameriku, uz  naglašenu prijetnju da će sa lica zemlje iskorijeniti tzv. “islamski terorizam“ , koji kao takav postoji  samo u njegovoj glavi i glavama njegovih istomišljenika.

Svjetski ekonomski forum

U švicarskom gradu Davosu se svake godine susreću i prožimaju politička moć i finansijska moć. To je najviši nivo na kojem se susreću globalne elite svjetskog establišmenta.

Prvi svjetski ekonomski forum osnovan je 1971. godine sa sjedištem u Ženevi i poslovnicama u New Yorku i Pekingu. Čine ga lideri svijeta iz skoro svih oblasti privrednog i društvenog života, koji se svake godine sastaju u Davosu, radi rasprave o aktuelnim svjetskim problemima.

Ovogodišnjem ekonomskom forumu u Davosu  prisustvovalo je preko 3.000 elitnih lidera iz oblasti politike, nauke, biznisa, finansija, ali i iz kulture i drugih oblasti društvenog života. Bili su tu vrhunski političari, menadžeri, naučnici,  predstavnici najvažnijih međunarodnih organizacija, finansijskih institucija,  državnih i međunarodnih fondova…Forumu je prisustvovao i Generalni sekretar UN Antonio Gutereš.  Najveću grupu učesnika, po prvi put od osnivanja foruma, činila je delegacija Kine predvođena predsjednikom  Xi Jinpingom, koji je svojim uvodnim izlaganjem otvorio forum, dajući punu podršku svoje zemlje sistemu globalizacije.

Davoskom forumu ni ove godine nije prisustvovala njemačka kancelarka Angela Markel. Nije prisustvovao ni francuski predsjednik Fransoa Holand, ni premijer Italije Paoklo Đentiloni. Uprkos uvjeravanjima o otvorenosti, Britanski premijer Theresa May došla je u Davos da skicira planove britanskog “Brexita“. Među evropskim liderima i ove godine se našao premijer Srbije Aleksandar Vučić, koji je prisustvo pokušao iskoristiti za susret sa najvišim državnim predstavnicima i za ličnu promociju.

Novi model privrednog rasta

Osnovni moto foruma ove godine je “Odgovorno i odgovarajuće liderstvo“, a prioritet  je postizanje  dogovora o  novom modelu privrednog rasta, kojim bi se   ispravljali  do sada utvrđeni nedostaci.

Na početku foruma  nemački inžinjer i ekonomist Klaus Schwab, osnivač i predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma, je prigodnim tekstom, napisanim i prezentiranim prije dvije decenije, upozorio na opasnost od porasta populizma, kojim se sprečava da globalizacija bude korisna većini ljudi, a ne samo malim elitnim grupama. On je istakao da današnji svijet treba istinske lidere, koji neće težiti populizmu. Zato svjetski ekonomski forum treba da bude protuteža populizmu. Kao izrazit primjer polulizma pominje  se britansko istupanje iz EU, izbor Trumpa za predsjednika SAD.

Teme Davoskog foruma

Na dnevnom redu foruma postavljeno je nekoliko tema: Globalizacija, Izvještaj o nejednakosti, zasnovan na spoznaji da grupa ljudi posjeduje skoro pola bogatstva čovječanstva, Četvrta industrijska revolucija, Uticaj digitalne ekonomije na dominatnu poziciju dolara, a razgovaralo se i o uticaju zahtjeva novoizabranog američkog predsjednika na svijet globalizacije.

Poznato je da svaka tržišna privreda proizvodi dobitnike i gubitnike. Da bi se sistem održao i unaprijedio i smanjila razlika između elita i većinskog stanovništva potreban je viši stepen solidarnosti. U tom cilju globalizacija treba kreirati više trgovine između zemalja, sa manje barijera za međunarodne nosioce finansiskog kapitala.

Iako je globalizacija stvorila nove ozbiljne  probleme u ekonomiji i društvenom životu, ne treba se od nje udaljavati, već je prilagoditi i strateški voditi, kako bi se prednosti globalizacije unaprijedile, a ublažili njeni negativni uticaji. Ipak, treba imati u vidu  da mnogi problemi koji zabrinjavaju svijet nisu prouzrokovani globalizacijom.

Poseban nedostatak globalne ekonomije je u nedostatku transparentnosti na globalnim finansijskim tržištima, što stvara globalni okvir za korupciju i omogućava prikrivanje stečene dobiti. U tom cilju treba se dosljednije posvetiti rastu otvorene globalne ekonomije, što je u svom uvodnom izlaganjaju posebno istakao predsjednik Kine Xi Jinping. Put civilizacije nikad nije tekao glatko i da bi se uspješno nastavio  trebaju opredjeljeni i  hrabri.

Zbog sve većeg jaza između bogatih i siromašnih izražena je potreba za stvaranje  humanijeg modela globalnog ekonomskog rasta. Šokantan dojam na učesnike foruma imao je Izvještaj izvršnog direktora Winnie Byanyma  o nejednakosti, koji upućuje na potrebu za popravkom  sistema globalizacije, jer 8 najbogatijih ljudi  posjeduje skoro polovinu društvenog bogatstva.

Savremeno društvo mora se brže pripremiti za duboke promjene do kojih će dovesti Četvrta industrijska revolucija, koja se već snažno osjeća u nekim oblastima privrednog ali i društvenog života. Radni kolektivi i radnici trebaju se priprermiti za nailazeći talas velikih promjena, jer će  automatizacija i umjetna inteligencija izmjeniti i ukinuti mnoge postojeće tehnologije i radne procese a kreirati nove. Promjena tehnologije će uticati na  svaku industriju i na svako radno mjesto.

Razgovaralo se o uticaju digitalizacije i njenom posljedičnom uticaju na zapošljavanje i opšte blagostanje društva. Nobelovac Joseph Stiglitz ukazao je na veliki uticaj digitalne ekonomije , koja će smanjiti korupciju u svijetu i voditi okončanju ere dolara.

Iako se novoimenovani američki predsjednik zalaže za bilateralne odnose sa svim zemljama, posebno sa Kinom i Rusijom, i do sad se nije deklarisao kao protivnik već kao pristalica  globalizacije, mada neizvjesnost i nedoumice izazivaju njegove brojne najave, koje je još prije inauguracije  kao prioritete njegove politike predočio Šef njegova Ureda za veze u Bijeloj kući g. Anthony Scaramucci. Tu su posebno značajni : zahtjev za reformu NATO pakta, koji  Trump smatra zastarjelim, odnos prema imigraciji, najava podizanja zida prema Meksiku, … itd. Za Sjedinjene države i nastupajućeg predsjednika Trumpa vezana su i druga značajna  pitanja: Kakav će odraz imati njegova poruka da Amerika neće više biti svjetski policajac i  da se Amerika vraća Americi; da li će u globalnom sistemu SAD zadržati svoj  dominantan položaj ili će doći do usporavanja, kako će se razvijati odnosi SAD i Kine, koja bi uskoro mogla stići SAD i preuzeti vodeću ulogu u svjetskoj ekonomiji, da li će SAD raskinuti sporazum o slobodnoj trgovini  i sporazum o zaštiti klime, kako  će se odraziti  već pokrenuti opoziv 80 američkih ambasadora …Jasno je da predsjednički izbori u SAD imaju određen uticaj na svaku zemlju i sve narode svijeta, ali da bi održala  svoju moć i primat  u svijetu Americi treba liderstvo sa više afirmisanih lidera.

Davoske panel diskusije

U toku 4 dana u Davosu je održano  preko 400 sesija zvaničnog programa.

Na forumu su vođene brojne panel diskusije. Pred. i izvršni direktor Jim Smith je vodio razgovor sa industrijskim i političkim liderima o budućnosti digitalne ekonomije i inicijativi WEF za partnerstvo u borbi protiv korupcije.Pred. finansija i rizika David Craig govorio je o trendovima povećanja globalnog finansijskog sistema sljedećih generacija. Ceo Thomson iz” Reutersa“ bio je domaćin panela o tome kako lideri globalne industrije da naprave prave korake  u svom lancu snabdjevanja; urednik „Routersa“ Rob Cox je govorio o tome kako “Blockchain“ i srodne tehnologije mjenjaju svijet, a urednik Routersa Steve Adler o tome kako dezinformacije putuju brže od činjenica. Editor Allessandra Galloni govorila je o potsticanju konkurentnosti u Evropi u uslovima još krhkog oporavka Eurozone.

Pored ovih panel diskusija kroz predavanja i diskusiju razmatrane su i druge aktuelne teme: reforma kapitalizma, oživljavanje slabe konjukture u svijetu, sprečavanje većih podjela u društvu, kako očuvati i kako vratiti poljuljano ili izgubljeno povjerenje u vlade i institucije sistema …

U izvještaju „Globalni rizici u 2017 “ kao ključni rizik u narednih 10 godina navodi se rastući jaz između bogatih i siromašnih, naglašava potreba obnove privrednog rasta širom svijeta i izražava potreba za reformom tržišnog kapitalizma, kako bi se zakrpile  vidljive sistemske pukotine .

U tom kontestu je istaknuto da je za budućnost evropskog projekta potrebno da se nacionalne vlade okupe, sačuvaju i ojačaju jedinstvo.

Svijet je na velikoj prekretnici

Ekonomski rast se ne može ostvariti bez opšteg  društvenog razvoja. U vrijeme održavanja susreta svijet se nalazi na velikoj prekretnici i opterećen je brojnim problemima, od kojih mnogi potiču iz globalne ekonomije. To su sve veća ekonomska nejednakost, strah od globalizacije i jačanje anti-globalizacijskog pokreta, trusne promjene u EU pojačane izlaskom V. Britanije,  te zabrinjavajući izbor američkog predsjednika, jer u sebi nosi brojne  uticajne nepoznanice i neizvjesnosti.

Značaj Davosa je u tome što okuplja stručne ljude različitih društvenih grupa, koji zajedno pokušavaju utvrditi i definisati aktuelne globalne probleme društva, naći i ponuditi rješenja. Forum se uvijek zalagao i za veću globalnu saradnju, radi uspješnijeg rješavanja globalnih problema i izazova. U tome je njegova težnja da poveže interesne grupe i usmjeri njihove aktivnosti u rjeršavanju izazova nezamjenjiva  i  od velikog uticaja na budućnost.

Potrebna reforma globalizacije

Model upravljanja je uzdrman. “Reći da je globalizacija loša jer uništava radna mjesta je kratak rez, i za takav zaključak je potrebno više analitičkog rada i razumjevanja” riječi su Direktora MMF Christine Lagarde.

Kako će novi svijet izgledati? Da li će to biti povratak na one nezaboravne tridedsete godine, ili novi neslućeni preokret i napredak … ? Bez sumnje, to će u mnogome ovisiti o odlukama koje se donose u Davosu.

Jedna od njih je – Globalizaciju treba reformisati i suočiti je sa izazovima novog vremena.

Reforma globalizacije je potrebna i “vrijedno je sačuvati je“ , poruka je i  kineskog predsjednika Xi Jinpinga “. Na platformi globalizacije 3,6 milijardi ljudi širom svijeta teži ostvariti veće prihode,kako bi mogli za svoju porodicu obezbjediti dva ili makar jedan dnevni obrok. Iz tog razloga okretanje leđa globalizaciji bio bi pogrešan izbor.

Osam bilionera danas raspolaže istom vrijednosti kao 3,6 biliona ljudi, a u tom svijetu bilionera jedan od deset ljudi preživljava sa manje od $2 dnevno.

“Da li smo sretni što živimo u svijetu u kojem samo 8 ljudi upravlja istim bogatstvom  kao pola čovječanstva?” pita novi Generalni sekretar UN Antonio Guteres.

Zato s punom odgovornošću treba shvatiti znanu poruku  Christine Lagarde : “Vrijeme je za promjenu!“

Digitalna transformacija zahtjeva od kompanija da shvate potrošača, koji kontroliše završnu etapu procesa. Data postaju konkurentska imovina koja se tokom rada akumulira, a preduzeća su sve osjetljivija na „cyber“ napade, jer 84% aktive čine nematerijalna  sredstva, a 75% –  90% narušavanja sigurnosti uzrokovano je ljudskim faktorom. Između biznisa i potrošača potrebno je više transparentnosti, jer potrošači žele više efikasnosti i koristi pri razmjeni podataka koji su u njihovu posjedu. Zato se podaci čuvaju čvrsto i ne dijele se.

Kompanije moraju nastaviti ulaganja u mlade kako bi se stvorila buduća radna snaga sa odgovarajućim radnim vještinama, neophodna u novim uslovima privređivanja.

Na ekonomskom forumu u Davosu nije zaboravljena ni kultura. Već prvog dana foruma nagrada “Kristal“  dodjeljena je njemačkoj violinistii Ane-Sofi Muter, kolumbijskoj pop pjevačici  Šakiri i američkom glumcu Forest Vitaneru.

U novom svijetu, poslije 47. Svjetskog ekonomskog foruma, Kina uz SAD dobiva novu vodeću ulogu – i moć da promjeni živote ljudi na bolje.

Glavni smisao Davosa je novi svjetski poredak kroz geopolitički pomak, koji nije viđen od kraja hladnog rata, od unipolarnog svijeta  sa jednom super silom ka jednom multipolarnom sa više velikih sila, koje će raditi zajedno ili će biti sve više  sukoba i trvenja za dominaciju u trgovini ,ekonomiji, finansijama.

Burlington, Januara 21, 2017

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

plenki

Vijeće Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj odlučilo je ne sudjelovati na komemorativnim i ostalim skupovima organiziranim od strane državne vlasti Republike Hrvatske povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust.  Razlog našeg nesudjelovanja je nespremnost službenih organa RH da primjereno službeno i javno reagira na postavljen spomenik s ustaškom krilaticom „Za dom spremni“,  u neposrednoj blizini logora Jasenovac,  zatim u Kutini, te na namjeru postavljanja  sličnih spomenika  na cijelom prostoru Republike Hrvatske.

 Za Židovsku vjersku zajednicu Bet Israel u Hrvatskoj,

Predsjednik, Aleksandar Srećković, dipl.ing., 

dodik
Svi bh. patrioti su priželjkivali dan kada će neko stati na rep Miloradu Dodiku i kazniti ga za ono što je najmanje deset godina unazad radio protiv BiH. I ko će mu dati crveni karton radi zabijanja prsta u oko mnogima izvana, posebno Amerikancima koji su ga i doveli na političku scenu naše zemlje. Ponavlja se priča sa Miloševićem  i Zapadom kada je on svojevremeno bio “faktor mira na Balkanu” da bi ga taj isti Zapad smjestio u Hag gdje je i skončao ovozemaljski život, neosuđen. Dakle, Amerika je rekla “dosta” svome nekadašnjem kooperativnom miljeniku jer je nekoliko puta prošao “kroz crveno”.
 
Šta bi mogli biti suštinski razlozi za američke sankcije Dodiku?
 
Lično, nisam siguran da je Dodik stavljen na američki led zbog “opstruiranja Dejtonskog sporazuma, priče o secesiji, nepoštivanja odluka Ustavnog suda BiH…” kako se ističe u obrazloženju datom od strane američke ambasadorice u Sarajevu Maureen Cormack. Naime, sve sam bliže pretpostavci da su u pitanju strateški motivi SAD odnosno zaustavljanje ekspanzije ruskog utjecaja u Bosni i na Balkanu budući da je taj Dodik posljednjih godina javno i nedvosmisleno bio proruski igrač. A konfrontacije sa američkom ambasadoricom  i drugim američkim dužnosnicima u BiH u posljednje vrijeme su samo prelile čašu. Ovo je, sigurno, početak kraja Milorada Dodika i njegove političke karijere. Koprcat će se on još neko vrijeme, ponašat će se kao grogirani bokser, spreman na sve, ali tlo mu izmiče ispod nogu. Polahko a sigurno odlazi na smetljište historije BiH, ali i srpskog naroda. Vjerujem da će ga pustit i Beograd niz vodu, kada dođe trenutak za to. Ali, ako Dodik kao takav postaje pomalo bh. prošlost, ne znači da sada treba da likujemo zbog toga. On je bio ili je još samo dio naših velikih problema.
 
Dok ne odu i Izetbegović, Čović i Ivanić, ne možemo reći da je na pomolu neki boljitak
 
Ne, ni govora nema o razlozima za neku euforiju zbog Dodika i početka njegovog kraja. Za nas bi vijesnik proljeća tek bio onda ako bi danas, ne sutra, sa scene otišli i Izetbegović, Čović i Ivanić. Malo je vjerovatno, možda čak nevjerovatno, da će se naći neki ino-faktor koji će pomesti i njih trojicu jer su svaki od njih, na svoj način, uzročnici ove duge i s neizvjesnim ishodom bh. krize. Hoće li barem Zagreb shvatiti da im je taj Čović veliki uteg i balast u nekim njihovim međunarodnim relacijama, kako tvrdi analitičar Domagoj Margetić, ostaje da se vidi. A za ovu drugu dvojicu predugo je čekati izbore 2018. Zato, iako je Dodik dobio po nosu i po prstima, ne treba likovati. Jer, ostaju ova trojica!
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1
miroslav-ilic-foto-dado-dilas-1420974221-606679
 
Da li je Bosna osuđena da je u februaru ove godine pohode dvojica znamenitih četnika iz Srbije? Da li je to zaista njena sudbina i ako jeste, imamo li pravo proklinjati samo nju (sudbinu), ili je više do nas samih. Pardon, ne do mene, do mnogih nas koji na razne načine insistiramo ne samo na istini i pravdi, nego i na dostojanstvu naroda koji je platio najveću moguću ovozemaljsku cijenu četničke ideologije i četničke kame, nego je do onog Bakira koji je uz ćorluk navalio da dovede u Sarajevo četničkog vojvodu Tomislava Nikolića i do onih je koji organiziraju koncert Miroslava Ilića u dvorani “Mirza Delibašić” u Sarajevu, 18. februara. Za Nikolića se itekako zna o njegovom četničkom statusu, ali za Ilića, evo poslušajte kako čovjek pjeva o svome omiljenom đeneralu Draži:
 
 
Treba li sada još i crtati da onaj ko pjeva četničku pjesmu je i sam četnik, u duši najmanje?!
 
toma-iznad-sarajevanikolic-tomaE, sada, bit ću ironičan: onaj i onakav Bakir koji je upro da pošto-po to dovede četnika Nikolića u Sarajevo, eto, nije usamljen u tom nečasnom poslu. Ima i društvo u organizatorima koncerta Miroslava Ilića u istom gradu, dakle u gradu u kojem su četnici sa brda ubili preko 10.ooo građana Sarajeva, od čega oko 1600 djece. Miroslav Ilić, koji tim koncertom obilježava 45 godina svog estradnog trajanja, vjerovatno neće na tom koncertu pjevati četničke pjesme, pa ni ovu ispod priloženog linka. On će za tu potrebu obrijati i bradu te prodati se pod nešto sasvim drugo. I onda, nije problem taj Ilić, nego oni koji to kupuju.
 
Neka su prokleti i Bakir Izetbegović koji poziva Nikolića, i organizatori koncerta Miroslava Ilića, svi oni koji će doći na taj koncert kao i svi oni koji će ga medijski u pozitivnom kontekstu propratiti! Neka niko od njih ne palamudi o kulturi-muzici koja “nema granica”, jer u slučaju tog “slavuja iz Mrčajevaca” nije riječ o kulturi, nego o ideologiji za koju se sam opredjelio. A od te ideologije stradali su i stradavaju mnogi nevini ljudi. O tome se radi!
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE JE IMPERATIV I PATRIOTSKA DUŽNOST SVAKOG BOSANCA I HERCEGOVCA!

Image result for napadi na bosnu i hercegovinu

Ekspanzija srpskog nacionalizma zasnovana na šovinizmu i osvjačkim  pretenzijama nema granica.  Umišljeni Vućić i psihopata Nikolić vuku sve druge i vode svoj narod u nepovrat. Neuspješne ili bolje reći dijelom uspješne agresije devedesetih godina prošlog vijeka , iz kojih su rezultirala Bošnjačka  stradanja nesagledivih razmjera, samo su nakratko zamrzle i usporile ekspanzionističko kretanje srpskih tenkova,avijacije,  artiljerije i pješadije na krvavom pohodu kroz Balkan.Hrvatska i Srbija se naoružavaju i spremaju za novu ofanzivu. Specijalni rat se vodi na više frontova, a posebno žustro u BiH i na Kosovu. Tajne službe zaposjele su svaku stopu zemlje bosanske. Nažalost Evropa i svijet  ni danas kao ni dvadeset pet godina unazad u “jagnjetu“ ne prepoznaju „vuka“. Zarobljena u lošem strateškom proračunu EU još uvijek u Dodiku, Vučiću, Nikoliću, Čoviću… ne prepoznaje jahače apokalipse, već ih uprkos više bumerang upozorenja  uzima za mirotvorce i prisiljava njihove žrtve da sa njima sjednu za isti sto i pregovaraju. A njihovi mirotvorci se sve ugodnije osjećaju u tenkovima i migovima, iz kojih  prijete i puštaju u eter eksplozivne probne balone. Možda će voz izazova i okupacije zaustavljen  jučer na putu u Kosovo, sa porukama koje više nego upozoravaju, makar nekima u EU otvoriti oči i prisiliti ih da zbroje dva i dva.

BiH je 9. januara ponovno napadnuta. A samo nekoliko dana kasnije opasan provokativni probni balon poslan je  i na Kosovo. Zar nije krajnje vrijeme da EU i predstavnici međunarodne zajednice prepoznaju krajnje namjere već viđenih agresora?

Državni udar na BiH nije zaustavljen

Devetog  januara 2017-te vlasti Rs su uz podršku Srbije izvršile u BiH probni državni udar. Protiv države Bosne i Hercegovine pokrenuta je kompletna entiteska mašinerija , potstaknuta i snažno podržana vlastima R Srbije, a u antidržavni projekat protiv države  BiH uključen je i dio oružanih snaga BiH. Na smotri  je kroz službe sigurnosti, regularne i rezevne policijske snage, koje  u datom momentu  mogu biti preimenovane u vojnu silu, predstavljen vojni potencijal  Rs.  Dodik i Ivanić u zagrljaju i pod ruku sa Nikolićem, Vučićem i istomišljenicima u vlasti i opoziciji su drsko, izazivački  i provokativno demostrirali moć i silu, kojoj se ni sada kao ni proteklih 20 postejtonskih godina niko nije suprostavio.  Još jednom su nam Dodik, Ivanić … uvjerljivo  pokazati  – da sila Boga ne moli!  Bogu se nisu ni morali obraćati, jer su imali uz sebe srpskog patrijarha Ireneja i njegov blagoslov da nastave ono što su Milošević i  Šešelj uz blagoslov srpske pravoslavne crkve počeli prije 25 godina.

Srbi su uprikos neslaganjima i otporima svih slavili 9. januar. Nije tu bilo mnogo građana, niti prevelikog oduševljenja masa, niti su govornici dobili veliki aplauz, ali je je bilo dovoljno mržnje i jednoumlja,  previše prkosa i inata, da pokaže svijetu  odlučnost fašističke srpske ideologije ….da ruši pred sobom i ide dalje.

Vođeni Dodikom i Nikolićem  Srbi su 9. Januara u Banja Luci pokazali ko ima vlast u BiH i ko upravlja ionako ograničenim Oružanima snagana BiH. U Rs ali i dijelu FBiH svakako je imaju Dodik i negovi sponzori Vučić i Nikolić, u dijelu BiH pod tzv. imenom Hereceg- Bosna ima je Čović, a u  ograničenom dijelu FB-BiH Izetbegović i Čović  je dijeli sa MZ . Sad se pokazalo i ono što se pretpostavljalo da su i Oružane snage BiH u njihovim rukama. U Rs Dodik ne treba ničije mišljenje, najmanje Bošnjaka, i  sam odlučuje. U tzv.  Herceg- Bosni Čović je neprikosnoven i niko mu ne može stati na put da sprovede što odluči. Bakir svaku svoju odluku mora usaglašava sa Dodikom ili Čovićem  uz  konsultacije MZ, tako da ni jedna nije njegova, već njihova.

Nema načina kako objasniti ravnodušnost Bošnjaka. Svi su dobro znali šta se događa i dobro su znali šta će se dogoditi, ali je nevjerovatno da se  niko, osim par časnih izuzetaka, nije ni po glavi od brige počešao. Otvoreno su reagirale samo majke Srebrenice i to iz grada u kome se na očigled srebreničkih žrtava slavilo.

Mada samo trećina Srba podržava politiku aktuelnih srpskih  vlasti, nema uslova za ozbiljnije promjene,  jer su građani Rs hipnotizirani i uplašeni.  Samo mali broj njih ima hrabrosti da se suprosavi  fašističkoj ideologiji  koju zastupa i proklamuje aktuelna vlast Rs podržavana od Srbije.

Komentarišući proslavu 9. januara kao uvod u “hibridni rat“  kulturolog Srđan Šujica nas potsjeća : „Dejton je bio šansa za Rs da se usmjeri  prema  etno- atlanskim integracijma , ali su je njene vlasti u svim mandatima do sada preusmjerile i vodile u duhu etno-nacističkog narativa. Proslavom su podignute tenzije. Ona je provokacija  za BiH državu i NATO. Po njemu Rs ima sve nadležnosti države osim vojske. Ima policiiju, obavještajnu mrežu, a biće formirana pomoćna policija. Policija je pet puta veća od normativa, instruktori  iz Rusije na  terenu, a  ruskog oružja sve više.  Sve je spremno za hibridni rat, novi balkanski sukob neslućenih razmjera,  samo se čeka finansijska pomoć Rusije i mig Putina.“

Među zapaženijim porukama na FB povodom 9. Januara je poruka Srđana Puhalo : “Braćo Srbi, 9. Januara je pravi datum da upitate svoje roditelje , gdje su nam komšije?“

Naravno, znao je Srđan da na ovo pitanje neće dobiti njihov odgovor, jer da ga je dobio taj odgovor bi morao glasiti, “jeste, mi  smo ih pobili i protjerali, da bi mogli prigrabiti i uživati ono što su oni i njihove prethodne gerneracije ostvarile“.

BiH je opet u opasnosti

Mnogi se slažu, deveti  januar je bio Dan državnog udara. Nije to mali udar, kako ga neki vide, već  jedna od prvih etapa u procesu otcjepljenja Rs od BiH, o kojem (kako je predsjednik Rs  M. Dodik rekao u pozdravnom govoru) „on i građani Rs sanjaju“ .

Secesionističke nacionalističke vlasti Rs zajedno sa vlastima R Srbije nakon više teških  udarca nanesenih  jedinstvenoj BiH  nastavljaju ofanzivu.  Veliki  rizik im se ponovno isplatio. Ovaj put im nije bila potrebna čak ni uobičajena dvoličnost  prema  EU, prema MZ ili bilo kome drugom.

BiH je opet u opasnost i. BiH je u Banja Luci  ponovno napadnuta.  Bošnjaci BiH trebaju ojačati svoju odbranu i  formirati Patriotsku ligu za odbranu BiH. Moraju se naučiti braniti.  Ako se nastavi  atakovanje iz Srbije i Rs Bosni i Hercegovini bi bilo uputno  sa Sandžakom, Kosovom , Tiranom a zašto ne i Turskom  zaključiti Sporazume o specijalnim i paralelnim vezama, kao što ga Srbija ima sa Rs. Bošnjački lideri i političari trebaju pod hitno na kraći kurs u Prištinu da nauče kako se brani domovina i kako se štite  prava svog naroda.

Po opštoj ocjeni  Republika srpska ima sve prerogative da postane država. Treba joj samo još vojska, ali i u određenoj formi i ona postoji. Jer ko gleda i hoće da vidi zna da Rs pored  jakog  aktivnog policijskog sastava  ima široku mrežu sve brojnijeg i  opremljenijeg  rezervnog sastava policije, koji se u datom momentu lako transformiše u oružanu silu. Uz to, Rs ima svoje jedinice u zajedničkim Oružanim snagama BiH, koje vlasti Rs mogu kad im treba angažovati za svoje ciljeve, što se pokazalo upravo ovih dana prilikom proslave Dana Rs.

Neshvatljivo je kako su Bošnjaci u BiH i svijetu pasivno popratili ove posljednje događaje u BiH. Makar nedelju  dana prije proslave Dana genocida u Banja Luci trebali su Bošnjaci u BiH i širom svijeta organizirati masovne proteste i sa njih poslati  poruku u svijet da svijet vidi šta  se to radi. Ako nije imao bolji odgovor,  proteste patriotski opredjeljenih građana  trebao je organizovati  i staviti se na čelo protestne kolone bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.  Ali umjesto toga on se oglasio šutnjom i  samo sebi kroz usta procjedio nešto što bi trebalo tumačiti kao neslaganje i negodovanje. A nakon svega i  iz EU su u poznatom stilu poručili  ne narodu kojeg ignorišu, već bh političarima “dogovorite se“. Čak su se i Amerikanci zadovoljili  upozorenjem i formalnim saopštenjem “da se moraju poštivati odluke Ustavnog suda BiH“, kao da se to ne zna, i kao da je odgovorne u Rs za to imalo briga.

Neki od komentatora u obilježavanju 9. Januara- Dana Rs prepoznaju  nastojanje  srpskih vlasti da se skrene i preusmjeri  pažnja sa najvažnijeg  pitanja postdejtonske BiH –  obnove tužbe protiv Srbije i C. Gore za agresiju i genocid, jer to pitanje ima direktan uticaj na uređenje odnosa unutar BiH i usklađivanje  odnosa sa susjednom Srbijom i Hrvatskom.

Svoj odgovor na provokativnu proslavu  Dana Rs dala su bošnjačka prijedorska udruženja. Na dan 9. Januara organizacije Udruženja logoraša Prijedora i Kozarca i Udružanja veterana Krajine 92-95 Prijedor  položili su cijeće na šehidskim obilježjima u Prijedoru i Kozarcu i učenjem Fatihe i minutom ćutnje obilježili  9. Januar kao dan početka genocida nad Bošnjacima Prijedora, u kojem je ubijeno 3.176 građana, od čega 102 djece i 256 žena.

Umjesto sankcija Rs i kazni Ivaniću i Dodiku traži se rezervni krivac

Nakon zabranjene  proslave Dana Rs pokreće se jalova rasprava o odgovornosti,  ali ne utvrđivanjem sankcija Republici srpskoj i izricanjem  kazni  secesionistima – neprijateljima  BiH, prije svega Dodiku i Ivaniću , već se oštrica usmjerava na sporedni kolosjek. Umjesto radikalnih mjera kojima bi se sankcionisali  učesnici puča  i zaustavila agresija Srbije, pokreće se rasprava o smjeni zamjenika ministra odbrane Seada Jusića, što je u ovim uslovima potpuno irelavantno . Iako se radi o krajnje ozbiljnom slučaju, državni organi BiH, međunarodna zajednica ,  bošnjački lideri i bošnjačke partije ili šute ili gutaju knedlu i  negoduju. Ako se nastavi  tolerantan i pomirljiv odnos bh državnih organa i institucija, institucija i organa međunarodne zajednice uključenih u procese implementacije mira,  u narednoj godini može  se očekivati ono što lideri Rs odavno priželjkuju a Dodik otvoreno najavljuje- referendum o izdvajanju Rs  i spajanje sa Srbijom – milom ili silom.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Ivanić se deklarisao kao najljući neprijatelj države kojoj predsjedava  i trebao bi bez ikakvih dubljih analaiza biti  odmah smjenjen. Mada se tom smjenom ništa kvalitetno ne bi dobilo, jer bi bio zamjenjen  istim ili gorim, ali bi nam smjena pokazala da makar malo funkcionira pravna država. Naravno, o smjeni  govorimo samo hipotetično, jer ni jedan oragan u BiH nije u stanju takvo nešto provesti. Da je mogao, Dodik već dugo ne bi bio na svojoj funkciji  i bilo bi upola manje mržnje i haosa nego što ga danas ima. Iako bi smjena podigla tenzije, sa stanovišta sigurnosti  države je nužna,  jer ako se ne dogodi antidržavna aktivnost  će se produbiti i nastaviti još energičnije i novi antidržavni ekscesi se mogu očekivati u još oštrijoj formi.

A u moru apsurda rodio se još jedan. Druga Bošnjačka stranka , Radončićev SBB, valjda da se uliže srpskim vlastodršcima, da im ne iziđe iz hatora, umjesto da zatraži sankcije prije svega za Dodika, Ivanića,   i druge, i oni se obrušili na Jusića. Opet krupne ribe ostaju u sigurnim vodama.

U  svakom  slučaju srpski agresori  Rs i Srbije su ostvarili ono što  su htjeli. Na bolje se ništa  neće promijeniti, osim što će dopingovan  narod opet nastaviti spavati. I već sada se svi povlače , svi peru ruke i “okreću se budućnosti“, osim srpskih vlasti Rs koje nastavljaju svoj genocidni pohod i prelaze u novu ofanzivu.

Međunarodna zajednica treba da djeluje ili da odstupi

Politika vlasti Srbije i Rs je beskompromisni nacionalizam i kleronacioanalizam, koji traži svoju šansu. Sa Dodikovim režimom nema kompromisa.  To je Zapad morao do sada shvatiti i promjeniti svoj pristup, ali nije.

I ovaj put se očekivala reakcija iz vana. Smiješno i žalosno. Međunarodna zajednica i njen predstavnik su ovaj put morali djelovati  spremnije i energičnije ne samo  da spriječe promociju genocida i genocidne Rs, već i da sankcionišu pa i pohapse kolovođe, koji su se oglušili o sva njihova prethodna upozoranja. Ali je intervencija MZ preko visokog predstavnika i sad izostala. Da bi spriječili g.  Inska da uradi prvo što je nakon provokativne proslave morao uraditi, bez oklijevanja  smijeniti  Predsjednika Rs Dodika i predsjedavajućeg predsjedništva BiH Ivanića,  srpske vlasti su na njega osule paljbu što je u jednoj od svojih izjava u istom kontestu govorio o Rs i NDH.

Iako je visoki predstavnik još u ranijem obraćanju javnosti povodom obilježavanja 9. Januara rekao da je najava otcijepljenja Rs prelazak crvene linije, nakon svega je kao i uvijek do sada pognuo glavu i ušutio. Ne mali broj je onih koji od  njega s pravom traže  da djeluje ili da se povuče, jer ne obavlja osnovnu fukciju radi koje je postavljen, da štiti dejtonsku državno uređenje BiH.

EU je i ovaj put ostavila bh liderima da se dogovore, naravno na štetu naroda. Srpski fašisti su pokazali ne samo prkos i ćorluk,uz  ignorisanje svih pridika i osuda, počev od pojedinih stranačkih lidera BiH, Ustavnog suda BiH, do američke ambasade i NATO . Zar nije ponižavajuće da NATO stožer zabrani upotrebu  oružanih snaga u bilo koje svrhe na proslavi, a Ivanić se isprsi i za inat svima dovede jedinicu ,i pred  čitavim svijetom se njemu pokloni.

Svih ovih postejtonskih godina odgovorni za red, mir i ustavni poredak u BiH u službi MZ u BiH primjenjuju model prepoznatljiv u ponašanju policije na zapadu. Kada se dogodi zločin zapadna policija u pravilu na mjesto zločina dolazi  u velikom broju, ali kada je već sve gotovo. Po sličnom modelu  u konfliktnim i kriznim situacijama u BiH, koje su  uglavnom pokretane i podržavane  sa strane, međunarodna zajednica  uglavnom šuti, balansira ili mlako reagira kada se nešto  već dogodilo i u pravilu će nešto preduzeti  tek onda kada se više ništa ne može spasiti. Razlog za to su različiti ciljevi i podjeljena mišljenja  onih koji čine MZ, što onemogućava visokog predstavnika da adekvatno djeluje.

Mada međunarodna zajednica  i njeni predstavnici neprestano ističu  oporedjelljenost za cjelovitu i jedinstvenu BiH, sve im se manje može vjerovati. Kako vrijeme više odmiče , kako pritisak ekstremista jača, sve više se stiče dojam da se MZ solidariše sa onima koji nastojeBiH rasturiti i podijeliti.  U nekoliko slučajeva se moglo zapaziti da se MZ  koleba da li i dalje braniti jedinstvenu BiH  ili podržati i prihvatiti sve jače pritiske za razlaz triju suprostavljenih strana. S pravom se da pretpostaviti da je međunarodna zajednica svjesna posljedica svoje neodlučnosti  i pasivnosti, koja je sve  više slabi, ali je svjesna  i velikog rizika ako  se angažuje.

Ne treba zaboraviti da je MZ ostala dužna BiH:  jer nije imenovala agresora, nije priznala pravo na obeštećenje državi i građanima BiH za štetu nanijetu tokom agresije, nije vratila izbjegle i prognane, nije učinila ništa da zaustavi mirnodopske vidove agresije, nije promjenila niti ukinula Dejton, iako i sama priznaje da je Dejton kočnica za uspostavljanje mira i prepreka daljem razvoju, nije organizirala Konferenciju o BiH na višem nivou koja je bila potrebna i mogla riješiti mnoga sporna pitanja.

Kako pokazuju mnogi slučajevi, kroz sudske i druge procese, za međunarodnu zajednicu je čak i broj stradalih u BiH, broj žrtava agresije,  sve manje važan kao dokaz i argumnent  da podrži  žrtvu i uvaži njene zahtjeve i prigovore na račun onih koji su zločine počinili i spremni da ih dalje čine. To  surovo potsjeća na onu Staljinovu izreku “ smrt jednog čovjeka je tragedija, a smrt miliona samo statistika“.

Banjaluka je samo otskočna daska

Srbija i Rs se nisu zaustavili u Banja Luci da slave i likuju što su postigli ne samo ono što su željeli, već mnogo više,  pa ohrabreni postignutim  odmah nastavljaju još ofanzivnije udarati u temelje BiH. Banjaluka je samo otskočna daska.  Samo dan po povratku  iz B. Luke Nikolkić se  u Beogradu susreo sa Momčilom Krajišnikom, isluženim ratnim zločincem i predsjednikom Asocijacije stvaralaca Rs, da utvrde strategiju i dogovore nove korake ka otcjepljenju Rs od BiH. A ovih dana predstoji  još jedan  ne manje važan događaj,  skora posjeta predsjednika R Srbije  Nikolića Sarajevu, kojoj se najveći broj bh građana protivi, jer se  Niklolić i u Banja Luci još jednom javno deklarisao kao neprijatelj BiH.

Neodlučnost visokog predstavnika da djeluje i  politiziranje i šutnja bošnjačkih političara dali su srpskom agresoru novu snagu i potsticaj da nesmetano idu dalje. Da sa sebe skrenu pažnju zbog nezakonitog protudržavnog obilježavanja Dana Rs poslužila im je i nedavna izjava  g. Inska kojom je 9. januar Dan Rs uporedio sa 10. aprilom Danom formiranja NDH, što je izazvalo opštu hajku  svih organa i institucija Rs i Srbije, koje su zaprijetile prekidom saradnje  sa njim , dok  im se ne izvine za datu izjavju. Ovom bojkotu se pridružio i predsjedavajući Preredsjedništva BiH Mladen Ivanić.  Tako je za sve što se ovih dana dogodilo dežurni krivac postao g. Insko, a o odgovornosti pojedinaca i institucija zbog protuustavne proslave 9. Januara međunarodni predstavnik ne smije ni zucniti.

Tako  Srpske vlasti prave novi koridor kojim nastavljaju  svoj rušilački pohod na BiH. Uz sve to, i dalje će se tempiranim  i lažnim optužnicama nastaviti proganjati  i zatvarati branioci i patriote BiH, a  bošnjački političari će za istim stolom voditi razgovore i sarađivati sa počiniocima najtežih zločina, uključujući i izvršioce genocida.  A obezglavljeni narod mora sam tražiti načina kako da se odbrani, da ne bi doživio ono isto što je doživio 92-95.

Formirati Patriotski front za odbranu BiH

Nakon ovog što se dogodilo svi politički forumi, sve napredne stranke,  svi državani organi i tijela,  trebali su održati vanredne sjednice sa samo jednom tačkom dnevnog reda:  „Kako odgovoriti na agresiju Rs i Srbije protiv države BiH“… i sa sjednice uputiti zahtjev  visokom predstavniku  g.  Insku da djeluje-  suspenduje odgovorne pojedince i  sankcioniše odgovorne organe i forume Rs ili da odstupi.

Protiv BiH se konstantno vodi specijalni rat, kojim je državi i njenim građanima nanesena ogromna šteta, a sada se ugrožavaju temelji postojanja BiH. Cilj specijalnog rata je produbiti protivuriječnosti , posvađati narode i građane, paralisati rad organa i institucija, ovladati resursima države  i u konačnici srušiti državu, prisvojiti njen teritorij i pripojiti ga Srbiji odnosno Hrvatskoj. Sredstvima specijalnog rata agresorima je uspjelo  odvojiti dijasporu od matične države, produbiti podjele među konstitutivnim narodima, produbiti  nacionalizam , ojačati državotvornost Rs, Bošnjake okarakterisati  kao potencijalnu i aktuelnu terorističku opasnost ,  osloboditi i umanjiti  krivicu najokorjelijim zločincima i počiniocima genocida, agresiju predstaviti kao građandski rat, izbjeći odgovornost Srbije za agresiju i genocid, izjednačiti status agresora i branioca, u dobroj mjeri približiti žrtvu i zločince i unijeti razdor među bošnjačke stranke i lidere…

Vrijeme nam je da shvatimo da je naša snaga u nama samima, u našem narodu. Svaki narod odgovara za svoju sudbinu, a sudbina naroda je u njegovim rukama.  Niko ne može pobjediti jedan narod koji se bori za slobodu. A sloboda ne dolazi na tanjiru. Albancima niko nije poklonio njihovo Kosovo, oni su se za njega izborili. Da se Bosna dala uništiti odavno je ne bi bilo na karti Evrope i svijeta. Današnji bošnjački političari listom, svjesno ili iz neznanja, uz manje časne izuzetke,sudejstvuju u veliko-srpskom projektu razaranja BiH i zatiranju Bošnjaka kao naroda. A  sve agresivnije napadano i zatirano bošnjaštvo srpskim ali i hrvatskim nacionalizmom sve teže  može zaštiti i odbraniti svoj identitet  i nacionalne kulturne vrijednosti.

Bilo je potrebno desetinu godina ranije, ali kako se ranije nije dogodilo, nakon ovog što smo 9. Januara vidjeli u Banja Luci, više je nego nužnost da se patriotski opredeljeni Bosanci i Hercegovci, a prije svega Bošnjaci kojima je više nego ugrožena egzistencija, identitet i životi, organizuju ili samoorganizuju i uduže u Pokret za odbranu Bosne i Hercegovine, kako bi se mogli suprostaviti  pretenzijama hrvatske desnice predvođene Čovićem i sve ofanzivnijoj  agresiji iz Rs  i Srbije. Razlog više za to je u činjenici da Oružane snage BiH nisu pouzdana odbrana njene nezavisnosti i suvereniteta, jer sa njima ne upravlja država, već entitetske vlasti.

Sjetimo se, iako po Ustavu R BiH ( čl. 154 i 155) nije bilo mjesta pregovorima o Ustavu BiH van skupštine RBiH , još 1994.g. agresori  na  BiH su uspjeli  izdejstvovati Washingtonski sporazum, kojim je stvoren prostor za pravljenje Rs, a nepravednim i nametnutim Dejtonom u  decembru 1995.g.  ukinut je  legalni Ustav BiH i Bosni i Hercegovini navučena Dejtonska luđačka košulja.

Srpski radikalizam nije niti namjerava ni dvije decenije kasnije početi proces sučeljavanja sa minulim, a u nekoj formi  još  juvijek prisutnim ratom. Uz ekstremističke desničarske partije sve više srasta  i pripaja se srpska pravoslavna crkva. Vodeće stranke i njihovi  lideri grade vlastiti imiđ na radikalizmu i populističkoj demagoškoj retorici. Puna su im usta obećanja da će „svi Srbi živjeti u jedinstvenoj srpskoj državi, Velikoj Srbiji, sa jednim  predsjednikom, vladom, jednom  policijom i vojskom… Na drugoj strani Čovićevi  istomišljenici i sljedbenici crtaju nove stare karte trećeg bh entiteta.

Sve to pokazuje da je BiH danas ugrožena možda više nego ikad i prisiljena da se brani, a nema ni sigurnu vojsku, ni  ljude, ni oružje ni saveznike. Ima samo goloruk nezadovoljan narod i milion Bosanaca i Hercegovaca  rasturenih po svijetu.

Na granicama BiH Hrvatska i Srbija gomilaju prijeteći vojni potencijal, a granice BiH su šuplje i poroznije od drvene avlijske ograde. Jedina nada  za odbranu BiH je u formiranju odbrambenog  patriotskog fronta, koji bi ujedinio sve one koji vole BiH i smatraju je svojom jedinom domovinom. Samo zajedno svi možemo ostvariti san svih patriotski i rodoljubivo orijentisanih Bosanaca i Hercegovaca, bez obzira kojem etnicitetu pripadaju, da stvorimo  i ojačamo zemlju  slobodnih  građana u kojoj ćemo zajedno živjeti i njegovati svoje vrijednosti, voljeti i čuvati sve ono što nas čini sretnim i što nam daje i znači život.

Burlington, 15. januara 2017.

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

 
bakir-izetbegovic-1Bakire Izetbegoviću!

Svako malo naša FB grupa koja se bori za povratak u život nelegalno suspendovanog Ustava RBiH oglasi se kako bi izrazila oštar protest i neslaganje sa tvojom sramotnom i ponižavajućom, sadomazohistickom politikom poniznosti i sluganijstva četničkim i ustaškim agresorima, koju cijelo vrijeme vodiš protiv Bošnjaka i svih ostalih građana lojalnih RBiH. Na svoj način svo ovo vrijeme dijelimo ti šamare ne bi li se barem postidio. Ali da bi šamar zabolio treba se imati obraz! Zato pretpostavljamo da ćeš i ovaj ‘šamar’, baš kao i one naše prethodne, podnijeti lahko i nijemo. Ali, mi ćemo ti svejedno ipak reći ono što ti govori velika većina bošnjačkog naroda i ostalih građana koji su lojalni RBiH.  Možda ćeš nas čuti, ali ne očekujemo da ćeš nas i poslušati. A zašto i bi kad imaš mentore iz Beograda i Zagreba koji su te debelo opsjeli i ucijenili i koje očito, bez pogovora, slušati moraš.

Možda te možemo kratko opet podsjetiti na listu katastrofalnih političkih poteza koje si za svo ovo vrijeme povukao i koje povlačiš u interesu tih svojih mentora, a na štetu države BiH, bošnjačkog naroda i ostalih građana lojalnih RBiH, ali bi nam trebalo puno više vremena i prostora. Te smo duge liste, zapravo, već davno ispisali i tebi dali na uvid putem naših pisama. Ali od tih sramotnih listi ti nisi pocrvenio niti smo očekivali da hoćeš. Jer, da bi neko pocrvenio, mora imati stida.

Ti toj svojoj tradiciji ostaješ trajno vjeran u što si nas po ko zna koji puta nanovo uvjerio. Jer, ko bi na ovom dunjaluku, ako ima i minimum poštovanja prema vlastitom – bošnjačkom narodu i bošnjačkoj žrtvi mogao prizivati posjetu četničkog vojvode Nikolića, sljedbenika najgore i najbrutalnije forme fašizma, te mu još i dobrodošlicu poželjeti? Iskazuješ dobrodošlicu onome koji upravo danas, u povodu srbijanske provokacije sa vozom Beograd-Kosovska Mitrovica i adekvatne-državničke reakcije iz Prištine izjavio da “ako budu ubijali Srbe, ne samo da ću poslati vojsku na Kosovo, nego ćemo ići svi, ja prvi. Ne bi mi to bilo prvi put”. Time je predsjednik Srbije i sam priznao da je kao četnik ratovao izvan granica Srbije. Zato, pomisliš li, barem za trenutak, da li bi i jedan jevrejski političar pozivao u posjetu recimo Himlera i poželio mu dobrodošlicu? Zasigurno ne bi. Jer, Jevreji imaju svoje dostojanstvo i poštivanje prema svojim žrtvama Holokausta i poslije više od sedam decenija od vremena kad je isti počinjen. Pa ni Srbija zbog ubijene ‘čete đaka’ u Kragujevac nije dopustila ulazak ne samo njemačkim nacistima i fašistima,  već ne garantira sigurnost  ni jednom Nijemcu-turisti u tom gradu, iako se zvanična Njemačka odrekla fašizma i nacizma, osudila isti i ogradila se od njega. A ako neka država ne garantira sigurnost građanima neke druge zemlje na nekom svom dijelu, to praktično znači da im zabranjuje ulazak na određenu teritoriju ili grad.

Ti svojim postupcima gaziš po našim žrtvama jedanaestog po redu genocida, pozivajući u posjetu pripadnika ideologije koja upravo počiva na genocidu i čiji su sljedbenici i pripadnici spremni počiniti i dvanaesti genocid kako bi uništili bošnjački narod i došli do svoga bolesnog cijla: oteti našu jedinu domovinu koja u svojoj hiljadugodišnjoj historiji nikad njihova bila nije.

Veliš da je “srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić više puta pozivan da dođe u BiH i dobro je došao kad god odluči da dođe“….Odluka je njegova.“

Taj četnički vojvoda dolazi da gazi po svetoj bosanskoj zemlji natopljenoj krvlju nevinih žrtava četničkog genocida – jedanaestog po redu u historiji bošnjačkog naroda. Taj četnički vojvoda dolazi u Sarajevo koje je od takvih stradalo u najdužoj opsadi jednog grada u modernoj historiji ratovanja, ali je i branjeno kako krvlju hrabrih boraca Armije RBiH tako I krvlju svih građana lojalnih RBiH.  Taj četnički vojvoda tokom agresije je mogao gledati Sarajevo samo s brda, onakvog s kakvog je i sam potekao i gdje mu je i danas mjesto! Nisi li za njegov doček započeo nedavno i rane pripreme tražeći da se istina falsifikuje mijenjanjem ploče na Vijećnici na kojoj stoji kako su je rušili ‘srpski zlocčnci’? Želimo ti reći da se ta ploča jedino može zamijeniti samo onom na kojoj će pisati da su počinioci ‘četnički zločinci’. Pozivamo te da se potrudiš i da takvu istinu pripremiš za doček svoga za nas neželjenog i nedobrodošlog gosta iz Srbije, te da ga odvedeš da je dobro iščita nekoliko puta, prije nego kroči u zgradu Vijećnice. Neka se suoči sa istinom onako kako se mora suočavati i suočiti svaki četnički ideolog i pristalica. Napominjemo još jednom da je svako falsifikovanje historije o agresiji ravno saučesništvu u toj agresiji.

Mnogi se pitaju hoćeš li mu ukazati ‘čast’ kakvu ste ti i tvoji trabanti iz IZ svojevremeno ukazali jednom drugom četničkom vojvodi – Vučiću, pa ćete i četničkog vojvodu Nikolića vodati da u opancima gazi po Begovoj džamiji. Zaista, ništa nas ne smije iznenaditi! Od koga je, bolje se ne može ni očekivati!

Blago (valjda da ga ne naljutiš) zamjeraš četničkom vojvodi jedino što je primio u svom kabinetu osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika. Pa Krajišnik je odležao svoju kaznu, kolika je da je, a Nikolić je na slobodi.

Ali zato ne zamjeraš Nikoliću (kojeg oslovljavaju u Srbiji sa “Toma Grobar”) što se ne odriče titule četničkog vojvode. Ne zamjeraš mu ni što poriče genocid, što tjera inat po Banjoj Luci na proslavi neustavnog dana genocidne tvorevine zvane RS. Ne zamjeriš mu ni što se zvanična politika Srbije ne odriče pretenzija na Bosnu, nego se svakodnevno grubo miješa u unutrašnje poslove suverene države RBiH, sokoli Dodika na nezakonite referendume i ohrabruje ga u secesionističkim zločinačkim namjerama.

Iz iste zločinačke savjetodavne kuhinje izašla je zasigurno i najnovija Dodikova izjava o vraćanju ‘grba i himne’ genocidne tvorevine i o tome kako ni ‘raspad BiH nije daleko’. Možda bi te trebalo podsjetiti da si svojim potpisom na pismo za kredit MMF-a u kafani prošle godine spasio Dodika i genocidnu tvorevinu od sigurne propasti, te tako nastavio da krčmiš zemlju naših pradjedova i jedinu našu domovinu. Da toga tvog potpisa nije bilo danas bi Dodik bio srušen umjesto što ruši našu državu! A genocidna tvorevina urušila bi se kao kula od karata. Obzirom na ‘politiku’ koju vodiš, zaključak o tome po čijim si ih instrukcijama spašavao zadužujući i nerođene u našoj državi, sam se nameće.

O posjeti četničkog vojvode Nikolića, koju tako željno i raširenih ruku prizivaš, dalje ti želimo reći i sljedeće:

Da bi bilo ko od Srbijanaca ikad mogao kročiti na bosansko tlo, morao bi na granici odgovoriti na sljedeći upitnik:
1. Da li prizna RS?
2. Da li negira genocid?
 3. Da li je četnik?
A to priznanje svojeručno bi morao potpisati, pa ako se kasnije ispostavi da je slagao, sudski ga goniti i kazniti.
Toma Nikolić – Grobar bi morao kleknuti, poljubiti bosansku zemlju, moliti za oproštaj nakon što bi se odrekao četničke titule, te zakleo da će raditi na ukidanju RS, plaćanju pune ratne odštete BiH, te raditi na nemiješanju Srbije u unutrašnje poslove naše države. Pa ni tada mu ne bi trebalo dati da prijeđe preko Drine jer četniku nije vjerovati, pogotovo ne zadrtom četničkom vojvodi.
Stoga, Bakire Izetbegoviću, ti nemaš pravo u ime bošnjačkog naroda niti ostalih građana lojalnih RBiH pozivati ni četničkog vojvodu Nikolića niti bilo koga ko se četnikom smatra, ko negira genocid, podržava genocidnu tvorevinu i sanja da pravi tzv. Veliku Srbiju na štetu naše domovine i bošnjačkog naroda kao i svih ostalih građana lojalnih RBiH. Takvi nisu dobrodošli u našu državu niti će to ikada biti. Njima treba trajno zabraniti ulazak u BiH kako ne bi poganili svetu zemlju bosansku u kojoj su sljedbenici takve zločinačke, genocidne ideologije u njeno ime su prolijevali krv nevinih bošnjačkih žrtava.

Umjesto da četničkom vojvodi otkažeš gostoprimistvo i počastiš ga revizijom tužbe protiv Srbije i C. Gore za genocid i agresiju, ti mu nudiš prijateljski zagrljaj! Poručujemo ti da to nije tvoja privatna tužba, te da od revizije tužbe nemaš pravo odustati. Jer, ni ti niti iko drugi ko bi sebe da zove ‘predstavnikom bošnjačkog naroda’ nema pravo izdati nevine žrtve koje su pale u ime ostvarenja bolesnih veliskosrpskih genocidnih ciljeva na štetu naše zemlje i bošnjačkog naroda kao i ostalih građana lojalnih RBiH. Stoga od tebe tražimo da odmah i bez odlaganja podneseš zahtjev za reviziju tužbe, da se na njoj angažuje profesor Boyle, te da se ista uradi kvalitetno i na način koji će osigurati da se Srbiji presudi za direktno učešće u genocidu i agresiji na RBiH. Podnošenje rezivije tužbe samo da bi se formalno prošlo kroz procedure, ali bez namjere da se postigne i njen cilj, bilo bi samo bacanje prašine u oči žrtvama i cijelom bošnjačkom narodu, a bilo bi samo i prvenstveno u funkciji skidanja odgovornosti sa onih tzv. bošnjačkih predstavnika koji se sada krive za njeno saboritanje. Količina dokaznog materijala o direktnom učešću Srbije i C.Gore u genocidu i agresiji na našu zemlju je veoma pozamašna i samo bi nekvalitetno urađena revizija tužbe mogla učiniti da ta dva agresora ponovo ne budu presuđena.

Nema pomirenja bez istine. Saradnja se ne može graditi sa onima koji i dalje provode politiku iz 90-tih i koji neprestano vrše agresiju na našu državu ne odričući se svoga zločinačkog genocidnog sna o tzv.Velikoj Srbiji. Takvi bolesni zločinački snovi se mogu razbiti zauvijek samo donošenjem presude protiv Srbije za njeno direktno učešće u genocidu nad našim narodom. Srbija treba da prizna genocid, da se odrekne četničke politike i ideologije kao svoje službene politike, da se odrekne svog genocidnog plijena- genocidne tvorevine na okupiranom dijelu naše države, da se prestane miješati u unutrašnje poslove naše države, da se pokaje i zatraži oprost, te da plati ratnu reparaciju našoj državi. Tek onda se može otvoriti dijalog za plan o izgradnji međusobnih odnosa i saradnje. Do tada sa Srbijom ne može niti treba biti ikakvog dijaloga već je treba gurnuti u još dublju izolaciju od one u kojoj se već nalazi od strane međunarodne zajednice. Ali, umjesto toga, u toj joj usamljenosti ruku spasa nudite ti i tvoji trabanti iz IZ-e. Tako je, čitajući iz tvoje skripte, nedavno reis Kavazović rekao kako “trebamo proces pomirenja sa Srbima graditi preko Vučića”! Izgleda da tako IZ daje doprinos izbornoj kampanji četničkog vojvode Vučića pružanjem ruke spasa pred licem svijeta kako bi ga zajedno sa Srbijom izveli iz mračnog tunela međunarodne izloacije u kojoj se Srbija našla zahvaljujući svojoj politici srednjovjekovnog, mnogo brutalnijeg, preteče fašizma.

Poručujemo ti da Nikolića možeš voditi samo u privatnu posjetu svojoj kući i tamo ga ugostiti kao privatno lice. U zvaničnu posjetu našoj državi ni jedan takav nije niti će ikada biti dobrodošao! Zato od tebe tražimo da odmah i neizostavno povučeš svoju izjavu o dobrodošlici četničkom vojvodi Nikoliću i zatražiš da mu se trajno zabrani ulazak u našu zemlju. Ukoliko pak i dalje insistiraš da je takav ‘dobrodošao’ u našu zemlju onda ni ti više nisi dobrodošao. I, ukoliko četnički vojvoda Nikolić i dođe u Sarajevo, tražimo od njega da te obavezno povede sa sobom kući, ili da sam odeš sa njim, te da tamo i ostaneš iako vjerujemo da bi četnički vojvoda Nikolić i ‘njegovo društvo’ od tebe imali manje koristi tamo nego da im ostaneš u Sarajevu, mi bismo upravo iz tog istog razloga imali daleko manje štete!

Kažu da je ponavljanje majka učenja pa vođeni time opet se vraćamo na tvoju šutnju na sve što se već godinama Bošnjacima i svim lojalnim građanima BiH radi i dešava i od srpske i od hrvatske strane, a čija je lista zala i poniženja i preduga da ovdje stane. Ovaj bismo puta spomenuli samo dvije najnovije koje su tu listu učinile još dužom:

  1. Tvoja bijedna “reakcija” na postrojavanje OS snaga BiH na obilježavanju neustavnog dana genocidne tvorevine na koje si se samo formalno oglasio. Kako vrijeme prolazi, kroz razne vijesti i pisanja novinara i medijskih portala na vidjelo izlaze razlozi tvoje šutnje: tragovi preko onih koji su dali saglasnost, počev od Jusića, vode i do vrata tvoje kancelarije! Jedino takvo šta i može opravdati tvoje ‘reakcije’ po ovom pitanju. A samo korektna istraga i objavljivanje u javnosti izvještaja te istrage, uz imena odgovornih, moći će našu javnost uvjeriti u suprotno. Očekujemo da nas takav izvještaj objavljen u javnosti demantuje.

  1. Sa popisa stanovinštva je na putu od državne Statističke agencije do statističke agencije genocidne tvorevine ‘nestalo’ 58,000 Bošnjaka! Tako su oni koji genocidom nisu potpuno ostvarili svoju zacrtanu ‘kvotu’ ubijenih Bošnjaka to učinili administrativnim genocidom! Pravno gledano, falsifikovanje statističkih podataka predstavlja teško krivično djelo koje za sobom povlači krivičnu odgovornost. Pokretanje krivičnog postupka protiv statističke agencije genocidne tvorevine dakle, predstavlja i pravnu obavezu bilo koga ko bi da sebe smatra bošnjačkim predstavnikom. Ali, umjesto da naložiš pokretanje krivičnog postupka protiv Agencije za statistiku genocidne tvorevine, ti ponovo šutiš! Od tebe ovim putem tražimo da neizostavno i hitno naložiš pokretanje krivičnog postupka protiv Agencije za statistiku genocidne tvorevine kojom bi se utvrdila krivična odgovornost i odgovorni, kao i njihovi saučesnici, primjereno kaznili, a Agenciji naložilo da bez odlaganja ispravi podatke  i vrati, sve do jednog, Bošnjaka koje je administrativnim genocidom u svojoj evidenciji izbrisala.

Na sve poteze uništenja bošnjačkog naroda i razgradnje naše države od strane četničkih i ustaških agresora odgovaraš šutnjom. A kažu da je šutnja odobravanje! I ako ima još onih koji bi da kažu kako govoriti ne umiješ, podsjetili bismo ih da ti je za reakciju na događanja u Turskoj trebalo svega tri sata! A SDA se vrlo brzo snašla u organizovanju skupova podrške na kojima se razmahivalo turskim barjacima, onako rahat, kao da je kod nas sve potamam. Umjesto da organizuje masovne proteste protiv upornih četničkih i ustaških nasrtaja na našu državu, ne bi iznenadilo kad bi ih ta ista SDA  spriječila pod izgovorom kako ‘ne treba dizati tenzije’. Tu otrcanu frazu možete nuditi još samo naivnima ili onima koji su odabrali da vam vjeruju iz samo njima poznatih razloga.

Na kraju ćemo se poslužiti jednim citatom iz jednog od naših ranijih pisama upućenih tebi:

‘Napominjemo da je i vama i Reisu Kavazoviću kao vjernicima  (kako se sami izjašnjavate, dodajemo sada)– imajući u vidu funkcije koje obnašate i odgovornost koju ste s njima preuzeli – obaveza prema domovini (farzi-kifaje) braniti državu od agresora i neprijatelja, te štititi prava svih njenih građana uključujući pravo na zaštitu života, pravo na imetak, pravo na rad, kao i na slobodno izražavanje vjere, te pravo na obrazovanje koje je bošnjačkim povratnicima u genocidnom aparthejdu zvanom RS ozbiljno ugroženo.’

Iz tvoje ‘politike’ jasno je da radiš svemu tome suprotno. Pretpostavljamo da znaš da niko od nas nije vječan i da svakome valja Stvoritelju dževab dati. Niko sa sobom neće ponijeti ono što je stekao već ono što je radio. Sudeći po tvojoj izdajničkoj politici ne vrijedi te ni pitati kako misliš Stvoritelju dževab dati. Ti si svoju dušu prodao našim katilima pa će je oni na onaj svijet odnijeti tamo gdje i oni budu išli.

Ono što je tvoje lično možeš prodavati i izdavati koliko hoćeš, ali nemaš pravo prodavati i izdavati zemlju naših drevnih predaka, naš narod, naše nevine žrtve, naše hrabre borce Armije RBiH koji su dali živote vjerujući da ih ugrađuju u temelje jedinstvene i nedjeljive države po kojoj više neće gaziti ni pljuvati dušmani protiv kojih su se borili. Ukoliko ne znaš kako se politika vodi neka te poduče Hašim Tači i ostali političari sa Kosova. Oni znaju šta je samopoštovanje i dostojanstvo i kako se gradi i ušvršćuje država. Oni znaju šta žele i oko čega nema i neće biti pregovora ni kompromisa, ne samo sa dušmanima, već ni sa međunarodnom zajednicom! I samo i jedino kao takvi i zaradili su poštovanje međunarodne zajednice. Ako nećeš ili ne želiš učiti od njih onda tražimo da odmah podneseš neopozivu ostavku i da odgovornost predaš onom ko će znati, umjeti i htjeti i čiji mentori neće biti u Beogradu i Zagrebu, te ko će natjerati međunarodnu zajednicu da radi svoj posao i ponaša se u skladu sa međunarodnim pravom, uključujući i pitanje ljudskih prava i sloboda, kao i svojim preuzetim obavezama.

Na tebi je da izabereš. Pošto vremena za gubljenje više nemamo, od tebe tražimo da taj izbor napraviš u što kraćem vremenskom roku.

U ime FB grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava R BiH”:

1. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

2. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

3. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar (prognanik iz Mrkonjić Grada- Varcar Vakufa, živi u Kanadi)

4. Anto TOMIĆ, direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

5. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja ekokoliških i energetskih statistika i statistike sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)

6. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, Bosanac, Krajišnik, oćeran…..

 
banjalucki-sevdah-dvd
Poštovani Banjalučani i ostali ljubitelji sevdaha – banjalučkog!
 
Imam veliko zadovoljstvo obavijestiti vas da je urađen DVD sa jednog znamenitog kulturnog događaja u Banja Luci koji se, kao što mnogi od vas već znaju, desio u našem gradu 15. jula 2016. godine. Da podsjetim, radi se o “Večeri sevdaha banjalučkih legendi”. Svi vi, koji ste neposredno svjedočili tom, ne samo kulturnom, nego i nostalgičnom događaju, bilo kao izvođači ili kao publika, kao i vi koji niste imali mogućnosti da mu prisustvujete, imate priliku da nabavite DVD i time osvježite svoja sjećanja na tu večer ispunjenu ne samo sevdahom, nego i neponovljivim susretima i druženjima, odnosno da se slikom i tonom informirate o tome.
banjalucki-sevdah-legende-1
A nabaviti možete na slijedeće načine:
 
 1. Neposredno u restoranu “Slap” u Desnoj Novoseliji kod Adisa Zdenca, ili putem telefona 387-65-516-447.
 
 2. Naši sugrađani koji žive u Švedskoj mogu se obratiti Hazimu Bati Maglajliću, koji se upravo nalazi u toj zemlji, na telefon 0046 73-905-9236 ili na njegov  fb. profil,viber, messenger, WhatsApp….
 
3. A naši sugrađani ili drugi koji žive u USA i Kanadi DVD mogu naručiti neposredno kod Sakiba Jakupovića na telefon 586-243-7525, ili putem njegovog fb. profile-a i messengera.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
stevandic
Poštovani!
 
Na samom početku praćenja emisije “Pošteno” u ponedjeljak, 09. januara 2017. koju je, kao i obično, uredila i vodila Duška Jurišić, ostao sam zaprepašćen kada je predstavila gosta u Banja Luci, aktuelnog potpredsjednika Narodne skupštine manjeg entiteta Nenada Stevandića. Znamo svi da danas u gotovo svim strukturama vlasti u BiH sudjeluju i presuđeni i nepresuđeni ratni zločinci (nije ni Hitleru suđeno), ali to nije alibi nijednom mediju koji drži do etičkih normi i kodeksa, pogotovo ne javnim servisima da takvima daje i sekundu medijskog prostora jer oni jednostavno nestevandic-1 mogu promovirati ništa drugo nego svoju ideologiju zbog koje su 90-tih stradali mnogi nedužni ljudi u našoj zemlji, posebno Bošnjaci. Nenad Stevandić, bez obzira šta obnaša danas, ima kriminalnu i zločinačku ratnu prošlost
 i za nju je morala znati i spomenuta voditeljica i urednica Duška Jurišić. Za mnoge kriminalne radnje i zločine Stevandića su mi pričali u Banja Luci njegove žrtve, a ja sam tamo bio do kraja 1994. godine. A u neke od zločina koje su počinile jedinice tada zloglasnog SOS-a, pod komandom Stevandića, i sam sam se uvjerio. I, naravno, taj kriminalac, zločinac i monstrum danas pokušava glumiti humanistu što može proći samo kod neobavještenih i naivnih. Nažalost, prolazi i kod vaše televizije, odnosno urednice Duške Jurišić, zbog čega, siguran sam, pada rejting vaše medijske kuće kod onih gledatelja kojima je stalo do istine, ali i etike na javnim servisima. Dovođenjem tog Stevandića na televiziju postignut je kontraefekat jer su povrijeđeni osjećaji mnogih žrtava iz Banja Luke i Bosanske Krajine a kojim zulumima nad njima je taj tip bio ili naredbodavac ili neposredni izvršitelj.
 
Uostalom, oni koji su pratili emisiju mogli su se uvjeriti da je  Stevandić iskoristio pruženu mu priliku da bude do kraja ciničan, da laže, da podmeće, da zamjenjuje teze, da prkosi, inati se, bježi od teme… Ko je onda “profitirao” gledajući tu emisiju osim, vjerovatno, njega – Stevandića čije je i današnje političko djelovanje utemeljeno na njegovoj ratnoj prošlosti. Šta je onda bio cilj pozivanja u emisiju takvog opskurnog tipa?
 
Ovaj javni protest ilustriram i prilogom iz Online magazina “Žurnal” o liku i nedjelu Nenada Stevandića.
 
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1

elvedin-nezirovic

Boja zemlje ne zalazi duboko u genezu bosanskohercegovačkih niti balkanskih političkih i društvenih problema s kraja XX vijeka, nego pokušava oslikati sudbinu jedne porodice u vremenu kad se raspadala jugoslovenska državna zajednica i kada je nestajao svijet kakvog smo do tada poznavali…..Ono s čim nikako ne mogu da se pomirim i što mi kao čovjeku jako teško pada jeste to da, recimo, dvadeset godina nakon rata u ovom gradu žive mladi ljudi koji nikada nisu prešli s jedne na drugu obalu Neretve. Oni su, zapravo, žrtve ovdašnjih politikâ, koje funkcioniraju po principu proizvodnje straha i mržnje prema drugom…..Dakle, jedna od elementarnih svrha kulturnog djelovanja ili bavljenja kulturom jeste graditi porušeno, razbijati predrasude, vraćati povjerenje, razvijati pozitivne vrijednosti u društvu, itd. Postoje kulturne institucije u Mostaru koje se rukovode ovim geslom, a jedna od njih je svakako i Muzički centar Pavarotti…..Muzički centar Pavarotti osnovan je 1997. godine na inicijativu čuvenog italijanskog tenora, Luciana Pavarottija. U toj namjeri podržali su ga, prije svih, engleska humanitarna organizacija War Child, te mnogi muzičari svjetskog renomea: Bono Vox i ostali članovi grupe U2, Giovanotti, Zucchero, Brian Eno, itd…..U Muzičkom centru Pavarotti danas djeluju sljedeće kreativno-edukativne radionice: hor, škola modernog plesa, škola animiranog filma, kurs violine, škola gitare, radionica yoge, i mnoge druge…..

 -Gospodine Neziroviću! Budući da sam Vas predstavio i kao književnika i kao direktora Pavarotti Centra iz Mostara, upućuje da ću s Vama razgovarati i o dijelu Vašeg književnog opusa ali i o Centru Pavarotti. Prije nepunu godinu dana je izišla iz štampe Vaša četvrta knjiga a prvi roman – Boja zemlje. Nisam imao priliku da je pročitam, ali jesam čitao nekoliko komentara na istu na osnovu kojih bih se dotakao nekih od poruka knjige. Može li se taj Vaš prozni autobiografski izražaj smatrati nostalgičnim pogledom na blisku prošlost Grada i istovremeno kritički odnos prema sadašnjosti?

boja-zemlje-02b-659x1024NEZIROVIĆ: Boja zemlje je u potpunosti lična priča, nastala iz potrebe da se progovori o vremenu, ljudima i događajima koji su odredili moj život. Nije taj pogled u prošlost uvijek nostalgičan ni lijep, baš kao što ni sve uspomene na nju nisu niti mogu biti prijatne, ali ono za čim, u biti, ne mogu prestati da žalim – a o čemu knjiga djelimično i govori – jeste činjenica da je društveni kontekst u kojem je odrastala moja generacija, bez obzira na sve svoje mane, bio utemeljen na univerzalnim ljudskim vrijednostima. Nažalost, početkom devedesetih godina, došlo je do potpunog urušavanja svih društvenih i civilizacijskih normi, od čega se kao društvo još uvijek nismo oporavili. Boja zemlje ne zalazi duboko u genezu bosanskohercegovačkih niti balkanskih političkih i društvenih problema s kraja XX vijeka, nego pokušava oslikati sudbinu jedne porodice u vremenu kad se raspadala jugoslovenska državna zajednica i kada je nestajao svijet kakvog smo do tada poznavali.

– Da li je i šta, zapravo, ostalo od prijeratnog Mostara? Jesu li mu ubili dušu?

NEZIROVIĆ:  U duhovnom, kulturološkom, sociološkom i svakom drugom smislu, prijeratni Mostar više ne postoji. Postoji grad koji nosi to ime, ali to je davno prestalo biti jedno te isto. Današnji Mostar više liči Belfastu ili možda čak Berlinu s početka osamdesetih godina prošloga vijeka nego li samome sebi iz tog perioda.

Ono s čim nikako ne mogu da se pomirim i što mi kao čovjeku jako teško pada jeste to da, recimo, dvadeset godina nakon rata u ovom gradu žive mladi ljudi koji nikada nisu prešli s jedne na drugu obalu Neretve. Oni su, zapravo, žrtve ovdašnjih politikâ, koje funkcioniraju po principu proizvodnje straha i mržnje prema drugom. Drugim riječima, umjesto da odgajamo ljude, mi odgajamo ideološke mašine. Evo vam primjer: u Mostaru, Stocu i još nekim drugim gradovima u BiH, već dvadest godina se u školama vrši segregacija djece po etničkom principu. Gore od ovoga je samo to što smo, kao društvo, takav pogled na zbilju prihvatili kao standard, kao sveto slovo, pa se više na takve stvari i ne obaziremo, iako – nije zgoreg podsjetiti – živimo u XXI vijeku, u srcu Evrope.

elvedin-nezirovic-1 Ima jedan izraz koji su koristili stanovnici Berlina godinama nakon pada zida, a koji zapravo savršeno oslikava fenomen Mostara – mauer im kopf ili zid u glavi. Ovdašnje politike već dvadeset godina ne rade ništa drugo nego grade mentalne zidove u glavama mladih ljudi. To je ono što boli i zbog čega sam pomalo pesimist kada je u pitanju budućnost ovoga grada i ove zemlje.

– Ne bih, pogotovo s Vama, ni “p” o politici, ali smo prinuđeni da liječimo posljedice iste, ove ili one, ili njih sviju skupa. Mogu li se kulturom liječiti rane koje nam je nanijela i nanosi politika ili prije nje ratni sukobi? Zapravo, može li kultura spajati ljude koje neko hoće da razdvoji, konkretno u Mostaru?

NEZIROVIĆ: Kultura i jeste po jednoj od svojih mnogobrojnih društvenih funkcija upravo to – vezivno tkivo, armaturna nit, koja, kroz razmjenu dobara, ujedinjuje i drži na okupu društvene različitosti i unutar jedinstvenog kulturnog prostora. Dakle, jedna od elementarnih svrha kulturnog djelovanja ili bavljenja kulturom jeste graditi porušeno, razbijati predrasude, vraćati povjerenje, razvijati pozitivne vrijednosti u društvu, itd. Postoje kulturne institucije u Mostaru koje se rukovode ovim geslom, a jedna od njih je svakako i Muzički centar Pavarotti.

– Kada je osnovan Muzički centar Pavarotti i ko je sve podržao njegovo osnivanje?

NEZIROVIĆ: Muzički centar Pavarotti osnovan je 1997. godine na inicijativu čuvenog italijanskog tenora, Luciana Pavarottija.

pavarotti-u-mostaru

U toj namjeri podržali su ga, prije svih, engleska humanitarna organizacija War Child, te mnogi muzičari svjetskog renomea: Bono Vox i ostali članovi grupe U2, Giovanotti, Zucchero, Brian Eno, itd. Temeljna ideja je bila da se u tada razrušenom i potpuno podijeljenom gradu sagradi centar koji će biti, prije svega, prostor akulturacije, mjesto premrežavanja različitih kultura i subkultura kroz muziku, muzičko obrazovanje, ali i svaki drugi oblik umjetničkog djelovanja.

U sklopu Centra u početku je funkcionirao i Odjel kliničke muzičke terapije namijenjen djeci i mladima koji su imali poteškoća u razvoju ili su tokom ratnih dešavanja pretrpili određenu vrstu stresa. Nažalost, taj odjel se ugasio početkom 2000-tih iz dva ključna razloga. Prvi je taj što se War Child povukao iz upravljačke strukture Centra, a oni su bili finansijeri ne samo Odjela klinčke muzičke terapije nego i kompletnog Centra. Drugi razlog je bio nedostatak odgovarajućeg stručnog kadra. Svi terapeuti u to vrijeme dolazili su iz Velike Britanije, obzirom da u BiH tada, u to vrijeme, nije bilo stručnog usmjerenja za kliničku muzičku terpaiju na visokoškolskim ustanovama.

– Koje sve radionice djeluju u PMC-u i koliko je ukupno djece-mladih u njih uključeno?

muzicki-centar-pavarotti-mostarNEZIROVIĆ: U Muzičkom centru Pavarotti danas djeluju sljedeće kreativno-edukativne radionice: hor, škola modernog plesa, škola animiranog filma, kurs violine, škola gitare, radionica yoge, i mnoge druge. U našim prostorijama radi i Mostar rock škola, jedan odličan projekt za mlade koji vodi moj kolega Orhan Maslo. U sklopu svojih redovnih aktivnosti, Muzički centar Pavarotti organizira Festival Gitarijada, namijenjen prije svega mladim bendovima iz BiH koji preferiraju gitarski muzički izraz, a tu je i Mostar Blues & Rock festival, festival koji je nastao pod krovom ove kuće, a kojem smo danas partneri u organizaciji. Uz sve ovo, Pavarotti centar mjesečno ponudi građanima Mostara najmanje šest vrhunskih kulturnih događaja – koncerata, promocija, izložbi, i sl.

– Hoćete li reći nešto o ovogodišnjem mostarskom Kids Marketu koji je nosio naziv “Praznična igra nota”?

NEZIROVIĆ: Ovogodišnja proslava rođendana Muzičkog centra Pavarotti, 19. po redu, bila je zamišljena na malo drukčiji način u odnosnu na prethodne. Organizirali smo cjelodnevni program za naše najmlađe sugrađane, a tim povodom upriličili smo i sajam udruženja i kreativaca koji u obavljanju svojih djelatnosti stavljaju akcenat na rad s djecom. Taj smo sajam nazvali Kids Market i po reakcijama učesnika čini se da je to bio zaista pun pogodak.

– Jedna od vaših aktivnosti jeste i pružanje usluga profesionalnog i kvalitetnog snimanja zvuka, putem vlastitog Recording studija. Hoćete li navesti imena barem nekih od vaših klijenata, poznatih široj javnosti?

NEZIROVIĆ: Bilo bi zaista teško pobrojati sve one koji su snimali u studiju Pavarotti centra, pa ću izdvojiti samo one najpoznatije. To su The Kelly Familly, Brian Eno, Goran Bregović, Mladen Vojčić Tifa, Mostar Sevdah Reunion, Vlado Podany, i mnoštvo drugih. Studio su, naime, dizajnirali Peter Gabriel i Brian Eno, a opremeljen je vrhunskom tehnološkom opremom za sound recording. Također, ono što je veoma važno, jeste da gostima u studiju stavljamo na raspolaganje i dva vrhunska apartmana koja se nalaze u sklopu Centra.

– Na kraju, s obzirom da je Mostar podijeljen grad i još bi da ga dijele, može li se reći da je vaš Centar, s obzirom na svoju misiju i multietnički karakter, uz neke druge nepolitičke skupine i pojedince u Mostaru jedna od kakvih-takvih barijera nakanama političkih moćnika da realiziraju svoje crne scenarije i do kraja ubiju nadu o reujedinjenju toga grada?

NEZIROVIĆ: Ono s čim se kao čovjek zaista ponosim jeste to da sam dio ovog za Mostar velikog projekta. Usprkos svim pritiscima, uspjeli smo sačuvati svoju apolitičnost, a samim tim i ideju koju je maestro Pavarotti ugradio u temelje Centra, a to je da on, prije svega, bude mjesto spajanja, ljubavi i slobode. Već dvadeset godina pokušavamo biti svjetlo u mraku mladim ljudima ne samo iz ovog grada nego i iz čitave regije i, čini mi se, da dobrim dijelom u tome i uspijevamo.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

NEZIROVIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (859)

bg-26-12-2016-1

dan-rs-postrojavanje

U Banja Luci je predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić na balu vampira naredbom da mu salutiraju pripadnici Trećeg pješadijskog puka Oružanih snaga BiH izvršio klasičan državni udar i zbog toga bi morao politički i krivično odgovarati. Naravno, ima ih još u lancu odgovornosti za angažman dijela OS u jednom neustavnom činu, odnosno ataku vojske na vlastiti Ustav, pa prema tome i na samu Državu. Da li će i ko povući neki politički i pravni potez protiv glavnih inicijatora i vinovnika državnog udara u Banja Luci tog 9. januara, druga je stvar i ne bih se bavio s tim. Ali na neke detalje se hoću osvrnuti jer oni naprosto šalju poruku da se Bosna nalazi u više nego opasnoj situaciji.

“Marš na Drinu” je odjekivao Banja Lukom i 12. jula 1990.
Na stranu sada sve te Dodikove najave i očekivani glamur kao nikad do sada na ovakav dan, na očekivani prkos tamošnjeg i režima i svih političkih subjekata u Rs-u (tamo nema opozicije), bacanje rukavice i Sarajevu, i impotentnom OHR-u.., međunarodnom pravnom poretku…, ali mene su neki dijelovi scenarija neodoljivo podsjećali na 12. juli 1990. kada je u Banja Luci, u parku “Mladen Stojanović” osnovana SDS. Gradom su tog dana odjekivali zvuci “Marša na Drinu”, a prvi put sam u životu vidio bradate četnike u njihovim originalnim odorama – šubarama s kokardama na njima i oni su bili značajan dio dekora u Parku. A prvi i posljednji put sam uživo vidio Karadžića, Koljevića, Plavšićku, Raškovića…Mirisalo je na najgore. Otišao sam potom rahmetli majci i prenio joj da sam konačno vidio uživo četnike, dakle one koje je ona pamtila iz Drugog svjetskog rata, pričala mi o njima, a protiv kojih se moj rahmetli otac kao partizan borio. Uzvratila mi je, sa zaprepašćenjem: “Znači, četnici su u Gradu. Ne d'o im Bog furseta…”
Dakle, današnje scene iz Banja Luke su me neodoljivo vratile u vrijeme i događaje koje sam gore upravo opisao.  Ne bih ovo uopće javno isticao da nisam svjestan onoga što se desilo poslije. I čega su svjesni svi drugi. Nisu me samo jučerašnji taktovi “Marša na Drinu” u Banja Luci vratili u predratno stanje u BiH, nego i retorika koja je izgovorena tamo. Poruku Dodika, ma kako to neko relativizirao, da “niko nas neće zadržati u BiH…” treba shvatiti na način da niko ne može izvršiti secesiju na miran način, što drugim riječima znači da taj isti Dodik već prijeti novim ratom u BiH.  Da li ima neka “leđa” ili čeka nečiji mig za okidač da bi realizirao tu prijetnju, o tom-po tom. Ali, ko tu prijetnju prešućuje ili relativizira, svjesno i nesvjesno indoktrinira bošnjački narod i uspavljuje ga kako bi mu se desilo novo klanje i novi genocid.
rs-i-dodik
 
O nekim gostima – Nikoliću, Irineju, Lazanskom, Nemanji…
 
   Proslava početka onoga što se desilo Bošnjacima i dijelu Hrvata 1992-1995, odnosno četničenje nije moglo bez četničkog vojvode. I, naravno, došao je Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, čija nam je ratna prošlost itekako poznata da podrži ne samo obilježavanje neustavnog tzv. Dana Rs-a, nego i svega onoga što je Dodik javno rekao, uključujući i najavu da će izvršiti secesiju. Došao je i patrijarh Irinej čija Crkva ne samo da se nije ogradila, nego  je posvećivala stratišta Bošnjaka i Hrvata, bila duhovni generator genocida ne samo u Srebrenici, nego u cijeloj BiH, kao i brojnih drugih zločina. SPC se i jučer u Banja Luci pridružila slavljenju brojnih zločina počinjenih 1992-1995 od strane četnika nad druga dva naroda u BiH. Galeriju opskurnih likova koji su kao gosti došli na banjalučki bal vampira činio je i Miroslav Lazanski, nekadašnji Miloševićev ratni propagandista. I on je  svojom izjavom glorificirao tvorevinu nastalu na genocidu nad nesrbima u BiH.
I, kakav bi to bal vampira u današnjoj Banja Luci bio bez Nemanje Kusturice?! Nakon što sam čuo to što je on rekao, iako svjestan da ću se ogriješiti o kodeks, na njegovu tezu da je “Rs alternativa šerijatskom uređenju BiH…”, ne mogu iz higijenskih razloga drugačije komentirati nego da je takvu idiotsku tezu mogao da izusti samo neko ko je ljudsko smeće. I tačka!
 
Na kraju, da se vratim vlastitoj suštinskoj poruci: nad Bosnom i Hercegovinom su se ponovo nadvili crni oblaci, a u zemlji se već itekako osjeća miris baruta. Jer, u Banja Luci su jučer paradirali i pripadnici policije Rs-a sa dugim cijevima. Nagradno pitanje glasi: kakvu i kome poruku oni, zapravo, šalju? Ne znam odgovor na to pitanje ali samo znam da to nije poruka mira!!!
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1
 
 
 
 

ivo-tomasevic

Također je sadašnja entitetska podjela najvećim dijelom legaliziranje entičkoga čišćenja koje u većini BiH dijelom nije ispravljeno. Sasvim je jasno da to ne bi ispravilo ni stvaranje trećeg entiteta…..Biskupi Bosne i Hercegovine nebrojeno puta su se zalagali za jednakopravnost sva tri naroda i svakog građanina u svakom dijelu BiH. Mislim da bi kod unutarnjeg uređenja to bi moralo biti najvažnije mjerilo…..Kad je kardinala Puljića nazvao gospodin Zubak i pitao ga savjet u vezi s Bosanskom Posavinom koja je dio Vrhbosanske biskupije, kardinal Puljić je dao nedvojbenu potporu da se treba zalagati za ispravljanje nepravdi i to ne samo u Bosanskoj Posavini nego i u cijeloj BiH bez obzira o kojem je narodu riječ. Vrlo brzo nakon potpisavanja sporazuma u Daytonu, u vezi s tim očitovala se jasno i cijela Biskupska konferencija…..U Bosni i Hercegovini stav Crkve ne razlikuje se samo od određene linije hrvatske politike u BiH nego i od drugih linija politike u Bosni i Hercegovini kod druga dva naroda koje imaju još veću odgovornost jer imaju više vlasti i mogu puno više učiniti da sva tri naroda budu jednakopravna u cijeloj BiH…..Iznio sam načelo jednakopravnosti, a u skladu s tim biskupi se zalažu za jedinstvenu, cjelovitu i decentraliziranu državu bez dosadašnje entitetske podjele. U tom duhu dali su i jednu konkrentu viziju s četiri regije sa središtima u četiri ponajveća grada u BiH……Dakle, Crkva nema nikakvu namjeru miješati su u politiku u smislu vlasti i nadležnosti, a otvorena je za suradnju na dobro ljudi. Međutim, kada je riječ o nepravdi, onda Crkva ne smije šutjeti….

Priča o tzv. III entitetu u BiH upravo ovih dana doživljava svoju kulminaciju kada je Dragan Čović otkrio svoje političke karte i otvoreno govori o potrebi njegovog uspostavljanja. Naravno da u tome ima podršku svog antipoda Milorada Dodika, ali i poslovičnu šutnju Bakira Izetbegovića koju treba tumačiti kao prećutno pristajanje na novu podjelu Države. Međutim, glas Katoličke crkve, odnosno Biskupske konferencije BiH, je suprostavljen tom konceptu, što potvrđuje i ovaj razgovor. Ovo je moj drugi intervju sa gospodinom Ivom Tomaševićem i povod za isti je upravo naprijed izrečeno.

Gospodine Tomaševiću! Podsjećam dam smo razgovarali za javnost prije nekoliko godina, ali sada se ukazala potreba da to učinimo ponovo. Prije svega, slijedeći Vaš nedavni autorski  tekst u “Slobodnoj Dalmaciji” u kojem ste se odredili protiv tzv. trećeg entiteta, ne u BiH, nego u FBiH. Hoćete li i za moje čitatelje elaborirati tezu da taj novi entitet ne bi riješio probleme svih Hrvata katolika u našoj zemlji niti bi ispravio nepravde učinjene u bliskoj nam prošlosti, kako Hrvatima katolicima, tako ni ostalim?

TOMAŠEVIĆ: Rat, ali i poraće pokazali su na primjeru Republike Srpske, ali dijelom i Federaciji BiH, da u praksi podjela samo na entičkom načelu nije dobra i da oni koji su manje brojni nemaju jednaka prava te da se najčešće njihov broj vremenom ne povećava nego smanjuje iako su mnogi prije toga bili prognani sa svojih ognjišta. Također je sadašnja entitetska podjela najvećim dijelom legaliziranje entičkoga čišćenja koje u većini BiH dijelom nije ispravljeno. Sasvim je jasno da to ne bi ispravilo ni stvaranje trećeg entiteta.

Kome bi odgovarao treći entitet a kome ne bi?

TOMAŠEVIĆ:Uvjeren sam da ni sadašnja entitetska podjela kao ni eventualna podjela na tri entiteta ne odgovara nijednom narodu, a ni građanima u BiH uopće jer unutar vlastite domovine nemali broj ljudi čini nejednakopravnima. Biskupi Bosne i Hercegovine nebrojeno puta su se zalagali za jednakopravnost sva tri naroda i svakog građanina u svakom dijelu BiH. Mislim da bi kod unutarnjeg uređenja to bi moralo biti najvažnije mjerilo.

Vratimo se u vrijeme prije više od 21 godinu, kada se dešavao Dejton i kada je gospodin Zubak telefonski izvijestio kardinala Puljića da on neće potpisati Dejton naročito zbog Posavine. I nije ga potpisao. Ali, neko ga je u ime bh. Hrvata ipak potpisao. Kakav je stav Katoličke crkve BiH bio od tada pa do sada prema  takvom dijelu političara i politike koji kažu za sebe same da su predstavljali i još predstavljaju Hrvate katolike u BiH?

TOMAŠEVIĆ: Biskupi se ne žele miješati, a pogotovo ne preuzimati posao koji pripada političarima. Međutim, politika i političari nemaju pravo legalizirati nepravdu. Oni su izabrani da svim ljudima omoguće sva ljudska i narodna prava u skladu s demokratskim postignućima. Biskupi nisu bili upućeni u ono što se događalo u Daytonu osim onoga što su znali kao i svi drugi građani putem medija. Kad je kardinala Puljića nazvao gospodin Zubak i pitao ga savjet u vezi s Bosanskom Posavinom koja je dio Vrhbosanske biskupije, kardinal Puljić je dao nedvojbenu potporu da se treba zalagati za ispravljanje nepravdi i to ne samo u Bosanskoj Posavini nego i u cijeloj BiH bez obzira o kojem je narodu riječ. Vrlo brzo nakon potpisavanja sporazuma u Daytonu, u vezi s tim očitovala se jasno i cijela Biskupska konferencija.

Zašto onda toliki sraz između onoga za što se zalaže Katolička crkva u BiH i dijela vodeće hrvatske politike u našoj zemlji?

TOMAŠEVIĆ: Logika poltike i logika Crkve uopće, a ne samo ovdje u Bosni i Hercegovini, razlikuje se po tome što politika želi osvojiti vlast, a Crkvi mora biti stalo do vrijednosti utemeljenih na Bibliji i na socijalnom nauku Crkve u čijem je središtu čovjek, a posebno onaj koji je malen, slab i nezaštićen. Vlast se osvaja na temelju glasova i to politiku najviše zanima. U uređenim zemljama raskorak dolazi u nekim drugim pitanjima, a to je u posljednje vrijeme bilo vrlo vidljivo u nekim zapadnim zemljama kada je riječ npr. o obitelji. Crkva se ne želi miješati u politiku kada je riječ o sudjelovanju u vlasti, ali se smije i treba miješati kada politika počne odlučivati na način kako to ne bi smjela. U Bosni i Hercegovini stav Crkve ne razlikuje se samo od određene linije hrvatske politike u BiH nego i od drugih linija politike u Bosni i Hercegovini kod druga dva naroda koje imaju još veću odgovornost jer imaju više vlasti i mogu puno više učiniti da sva tri naroda budu jednakopravna u cijeloj BiH.

Zapravo, za kakav ustroj Bosne i Hercegovine se zalaže Katolička crkva u BiH?

TOMAŠEVIĆ:Iznio sam načelo jednakopravnosti, a u skladu s tim biskupi se zalažu za jedinstvenu, cjelovitu i decentraliziranu državu bez dosadašnje entitetske podjele. U tom duhu dali su i jednu konkrentu viziju s četiri regije sa središtima u četiri ponajveća grada u BiH. Na razini države bio bi paritet tri naroda, na srednjoj razini nijedan konstitutivni narod ne bi imao manje od 30 % vlasti jer bi se na taj način spriječila majorizacija dok bi na općinskoj razini vrijedilo pravilo jedan čovjek jedan glas. Naravno, to može biti i neki drugi prijedlog, ali koji ne bi bio temeljen samo na etničkom načelu nego prama „kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i (više) nacionalne naravi“.

Mogu li po Vašem viđenju, ovu ustavno-pravnu, političku, socijalnu i kakvu sve ne krizu u BiH riješiti aktuelni bh. političari i ako ne, ko bi to eventualno mogao?

TOMAŠEVIĆ:Naravno da mogu, ali već godinama to ne žele i to prije svih ne žele one politike koje su ovakvim uređenjem dobili više nego što im pripada. Budući da je međunarodna zajednica, odnosno zemlje supotpisnice Daytonskog sporazuma, izravno umiješane u njegovo kreiranje, njihova je obveza da se zauzmu za ispravljanje nepravde i pomognu da se ovu zemlju uredi kao normalnu zemlju jednakopravnih naroda i građana. Mislim da smo i svi građani ove zemlje obvezi, u skladu sa svojim mogućnostima, poraditi da u njoj bude više prvade i dobrote.

Postoje opća mišljenja u našoj zemlji da se ova ili ona politika miješa u poslove vjerskih zajednica, da se tu i tamo neke zajednice čak zloupotrebljavaju od strane politike i političara. S druge strane, opet, neki vjerski lideri su prozivani da se pokušavaju baviti politikom. Da li se konkretno bilo koja politička opcija u BiH pokušava nametnuti Katoličkoj crkvi u BiH  i miješati se u njene poslove i dokle vjerski službenici, uključujući i one na liderskim pozicijama, mogu ići u svom javnom političkom eksponiranju? Ima li tu neka crta i koja je, eventualno?

TOMAŠEVIĆ:Kada je riječ o Katoličkoj Crkvi, onda je tu crta vrlo jasna, a to je vlast. Crkvenim predstavnicima zabranjeno je sudjelovati u vlasti bez izričite dozvole koja se vrlo rijetko daje. Dakle, crkveni predstavnici ne mogu sudjelovati kao stranački ili bilo kakvi predstavnici u vlasti i biskupi u vezi s tim imaju jasan stav. Dakle, Crkva nema nikakvu namjeru miješati su u politiku u smislu vlasti i nadležnosti, a otvorena je za suradnju na dobro ljudi. Međutim, kada je riječ o nepravdi, onda Crkva ne smije šutjeti.  A najteži udarac za Crkvu kao i za druge vjerske zajednice jest kad im prognaju vjernike ili kada ne dopuštaju da se prognani vjernici vrate svojim domovima. Zar može biti veće nepravde da vam prognaju vjernike i da im ne omogućuju povratak kao i da im ne daju temeljna ljudksa prava i zar bi Crkva na to smjela šutjeti i zar je miješanje u politiku ako se Crkva zalaže za svoje vjernike tražeći jednako i za sve druge ljude?

Ovo jednostavno moram da Vas pitam: nedavno je izjava predsjednice RH o “radikalizaciji islama u BiH” izazvala burne reakcije i u BiH i izvan nje. Može li se bilo koja vjera radikalizirati i želite li uopće komentirati tu izjavu gospođe Kolinde Grabar Kitarović?

TOMAŠEVIĆ:Jasno je da tumačenje vjere može biti iznošeno na način koji nije primjeren odnosno na način koji je usmjeren protiv drugih i drugačijih. Također je jasno da je u pojedinim dijelovima BiH od pojedinih ljudi ili skupina i tijekom rata i nakon rata također islam tumačen na način da je bio usmjeren protiv drugih i to nije sasvim nestalo. Jako je važno zazeti općeniti stav da to nije prihvatljivo te da svaka institucija treba uraditi svoj dio posla kao i da društvo u cjelini treba zauzeti ispravan stav. Osim toga, smatram da je potrebno, s dužnim poštovanjem i uvažavanjem te u duhu argumenata uvjeriti ljude koji ne žive na ovim prostorima kakvo je stvarno stanje.

Živimo u vremenu kada se zlo događa gotovo svakodnevno na mnogim mjestima u Evropi i svijetu, kada nevina ljudska bića stradaju. Da li su gospodari rata i mira na ovoj planeti i demoni zla uistinu u prednosti i s bijelim figurama da i dalje treba da strahujemo kako za sadašnjost, tako i za budućnost čovječanstva? Kako im odgovoriti, odnosno suprostaviti im se? Ima li nade….?

TOMAŠEVIĆ: Bog vodi povijest čovječanstva i svakog čovjeka, a ne moćnici ovog svijeta. Također, mi vjerujemo da smrću život ne završava nego da nas Bog zove k sebi kao svoju djecu u vječnu sreću. Na nama je da s Bogom surađujemo čineći dobro svojim bližnjima i svim ljudima. Vidljivi znak naše ljubavi prema Bogu jesu djela ljubavi prema našim bližnjima, a osobito onima slabima i nemoćnima. Što snažnije budu snage dobra, bit će manje prostora za ono što je zlo.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (858)

bg-26-12-2016-1

Image result for genocidna republika srpska

Bošnjaci Bosanske Dubice trebaju zauvijek zaboraviti sve one u Bosanskoj Dubici i van nje koji se na bilo koji način uključe u proslavu 9. Januara – Dana genocidne Republike srpske,

jer to je dan kada je nad Bošnjacima BiH i našim prvim komšijama Prijedorčanima počet i izvršen genocid, u kojem je ubijeno 200 Dubičana i preko 3300 Prijedorčana.

Svi koji genocid slave- spremni su da ga ponove !

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

otmacic-770x445

UNICEF je otvorio Ured za kriznu pomoć Hrvatskoj u studenome 1991. godine i prije njezina međunarodnog priznanja…..Hrvatska je po zakonskoj zaštiti djece među vodećim zemljama svijeta, no postoji i niz područja koja tek treba regulirati ili za koja treba pronaći drugačija sustavna rješenja koja će svoj djeci omogućiti jednake prilike…..Stopa rizika od siromaštva za djecu, posljednjih se godina, kreće oko 19-20 posto posljednjih godina. To znači da nam je svako peto dijete u riziku da neće dobiti sve ono što mu je potrebno za razvoj…..UNICEF u brojnim zajednicama podržava pokretanje usluga za djecu. Primjerice, u Gunji smo dvije i pol godine podržavali predškolski odgoj za gotovo 30 djece…..Da bi najranjivija djeca dobila podršku te da bi se ostvarila i društvena promjena i razbile predrasude, najčešće trebamo odgovor cijele zajednice. Stvaranjem poticajnog okruženja za obrazovanje djece, omogućujemo djeci da uspiju u obrazovanju, ali i životu……Prema pokazatelju ranog početka pušenja s 13 godina, nažalost smo među prve tri zemlje koje su sudjelovale u ovom istraživanju. I kada je riječ o alkoholu, nažalost, vidimo vrlo slabe pomake te smo po konzumaciji alkohola iznad prosjeka i za djecu i za odrasle, a posebice zabrinjavaju podaci o dječacima kod kojih je opijanje izraženije te počinje u ranijoj dobi. Gotovo svako peti petnaestogodišnjak je probao marihuanu, dok je kod djevojčica to 11 posto…..Trenutačno je u prihvatilištima u Zagrebu i Kutini nešto više od 140 djece tražitelja azila. Djeca koja su upisana u školu u rujnu prošle godine, dobro su se snašla, zahvaljujući potpori i radu brojnih organizacija. Te organizacije, među kojima je i UNICEF, pripremale su djecu i roditelje za početak školske godine…..UNICEF je u suradnji s vodećim domaćim stručnjacima i školama više od deset godina provodio program prevencije vršnjačkog nasilja koji je među najuspješnijima u svijetu jer se nakon evaluacije pokazalo da značajno smanjuje broj djece koja zlostavljaju drugu djecu, a stope nasilja u školama se prepolovljuju…..Velike su nejednakosti u pristupu i dostupnosti usluga za djecu s teškoćama u razvoju. Dok u većim gradskim središtima možemo pronaći odgovarajuće usluge, u manjim mjestima roditelji moraju puno više ulagati u skrb svoje djece……U Hrvatskoj smo kroz Muzej realnosti nastojali građanima približiti stvarnost milijuna djece koja su još uvijek uskraćena za svoja prava. U sedam dana u Zagrebu i pet dana u Zadru, građane smo proveli i kroz vremeplov posljednjih 70 godina rada UNICEF na našim prostorima……

unicef-logoOd kada djeluje Ured u Republici Hrvatskoj?

OTMAČIĆ: UNICEF je otvorio Ured za kriznu pomoć Hrvatskoj u studenome 1991. godine i prije njezina međunarodnog priznanja. Rad je paralelno počeo u Dubrovniku i Zagrebu gdje nam je prvi prostor za djelovanje ustupio Savez društava Naša djeca Hrvatske.

Kako stoje stvari sa legislativom kada su u pitanju prava djeteta u Hrvatskoj i da li ste zadovoljni sa njihovom primjenom u praksi, na terenu…?

OTMAČIĆ:Hrvatska je po zakonskoj zaštiti djece među vodećim zemljama svijeta, no postoji i niz područja koja tek treba regulirati ili za koja treba pronaći drugačija sustavna rješenja koja će svoj djeci omogućiti jednake prilike. Primjerice, djeca iz izoliranih i ruralnih krajeva često nemaju pristup vrtićima jer je upravo predškolski odgoj i obrazovanje u sustavu financiranja lokalne samouprave. Djeca ne bi trebala zbog mjesta stanovanja ili ekonomskih okolnosti u općini biti uskraćena za usluge koje su važne za njihov razvoj.

Ekonomska kriza, recesija a posebno tranzicija kroz koju su mnoge zemlje trebale proći, pa i Hrvatska, sigurno su se odrazile i na djecu. Imate li podatak koliko u toj zemlji trenutno živi siromašne i gladne djece i kako im vi pomažete?

valentina-otmacicOTMAČIĆ:Stopa rizika od siromaštva za djecu, posljednjih se godina, kreće oko 19-20 posto posljednjih godina. To znači da nam je svako peto dijete u riziku da neće dobiti sve ono što mu je potrebno za razvoj. To je posebno ugrožavajuće za djecu najmlađe dobi, koja uslijed neodgovarajuće prehrane, zdravstvene skrbi i uvjeta života mogu nositi trajne posljedice – kao što je zaostajanje u razvoju. Rezultati UNICEF-ova istraživanja govore nam da dvije trećine siromašne djece predškolske dobi živi na selu, 62% djece predškolske dobi iz siromašnih obitelji na selu i 39% u gradu ne ide u vrtić jer im ga roditelji ne mogu priuštiti, oko 50% romske djece predškolske dobi u obiteljima primatelja pomoći za uzdržavanje oskudijeva u većini stvari koje su nužne za dječji razvoj. Čak 42% te djece nema obuću koja im veličinom pristaje, a 3 od 4 romske obitelji primatelja pomoći za uzdržavanje s djecom predškolske dobi živi u dugotrajnom siromaštvu. Uz pomoć za uzdržavanje potrebno je pokrenuti usluge za djecu koje mogu ublažiti negativne učinke dugotrajnog siromaštva, poput vrtića gdje znamo da će djeca dobiti topao obrok i dobru skrb. UNICEF u brojnim zajednicama podržava pokretanje usluga za djecu. Primjerice, u Gunji smo dvije i pol godine podržavali predškolski odgoj za gotovo 30 djece.

Da li se suočavate sa pojavama da se djeca iz nekih etničkih grupa u Hrvatskoj teško ili nikako ne integriraju u hrvatsko društvo, posebno kada je riječ o obrazovanju? Da li su za to odgovorni samo roditelji takve djece ili neke institucije vlasti, pa i društvo u cjelini?

OTMAČIĆ: Nema integracije bez edukacije. Stoga je važno podržati djecu kojoj hrvatski nije materinji jezik prije početka škole. Kroz programe poput ‘Krenimo zajedno’ uspjeli smo s partnerima u Slavonskom Brodu i Sisku ponuditi rješenja koja uključuju roditelje, djecu, učitelje i predstavnike lokalne zajednice. Da bi najranjivija djeca dobila podršku te da bi se ostvarila i društvena promjena i razbile predrasude, najčešće trebamo odgovor cijele zajednice. Stvaranjem poticajnog okruženja za obrazovanje djece, omogućujemo djeci da uspiju u obrazovanju, ali i životu.

Kakva je situacija sa pušenjem, korišćenjem droge i alkohola kada su u pitanju djeca u Hrvatskoj?

OTMAČIĆ:Posljednje istraživanje o Zdravstvenom ponašanju učenika koje se provodilo u više od 40 zemalja svijeta govori nam da se trend pušenja smanjuje kod školske djece, no puno sporije nego u drugim državama EU. Prema pokazatelju ranog početka pušenja s 13 godina, nažalost smo među prve tri zemlje koje su sudjelovale u ovom istraživanju. I kada je riječ o alkoholu, nažalost, vidimo vrlo slabe pomake te smo po konzumaciji alkohola iznad prosjeka i za djecu i za odrasle, a posebice zabrinjavaju podaci o dječacima kod kojih je opijanje izraženije te počinje u ranijoj dobi. Gotovo svako peti petnaestogodišnjak je probao marihuanu, dok je kod djevojčica to 11 posto. U usporedbi s dugim zemljama, tu smo bliže prosjeku, pri čemu se ističu razlike između dječaka i djevojčica. Nema značajnih razlika u trendu, razine isprobavanja marihuane su gotovo iste posljednjih dvanaest godina.

Svjedoci smo i suvremenici migrantske krize koja je itekako “zakačila” i vašu zemlju. Koliko se djece migranata sa Bliskog istoka trenutno nalazi u Hrvatskoj, bilo da su tražitelji azila, azilanti ili su “u prolazu” kroz Hrvatsku? Kakva je situacija sa njihovom socijalizacijom i integracijom u hrvatsko društvo?

unicef

OTMAČIĆ:Trenutačno je u prihvatilištima u Zagrebu i Kutini nešto više od 140 djece tražitelja azila. Djeca koja su upisana u školu u rujnu prošle godine, dobro su se snašla, zahvaljujući potpori i radu brojnih organizacija. Te organizacije, među kojima je i UNICEF, pripremale su djecu i roditelje za početak školske godine. Dvije djevojčice iz Irana, Melina i Negar, s veseljem su krenule u školu, a obitelji je nedavno i odobren azil. Kako Hrvatska nema puno iskustava u integraciji djece kojoj hrvatski nije materinji jezik te kako i nema veliki broj prevoditelja za pojedine jezike poput farsija, paštu, kao i ljudi koji razumiju kulture iz kojih djeca dolaze, to je za većinu djelatnika koji rade u školama i s djecom novi izazov i proces učenja. Kroz programe koji provode naši partneri u prihvatilištima u Kutini i Zagrebu, s djecom i majkama se kontinuirano radi i pomaže pri pisanju zadaća i pripremi jer djeca kontinuirano dolaze, a mnoga i odlaze. Na temelju iskustava u radu s djecom predškolske dobi kojima hrvatski nije materinji jezik u Sisku i Slavonskom Brodu, s partnerima razvijamo program osnaživanja škola za uključivanje djece tražitelja azila koja u ovom trenutku polaze škole u Zagrebu, Kutini te u drugim mjestima. Na taj način će i Hrvatska ispuniti obaveze koje je preuzela u sklopu dogovora unutar Europske unije o zbrinjavanju izbjeglica.

Ima li pojava nasilja među i nad djecom? Reagiraju li institucije sistema na odgovarajući način na takve pojave i kako inače prevenirati to zlo kako bi se, ako ne potpuno iskorijenilo, a ono barem znatno umanjilo?

OTMAČIĆ:Nasilje među i nad djecom je trajna pojava. Smanjivanje nasilja je veliki posao koji nikada ne može stati i ne bi trebao ovisiti o političkoj volji ili stanju gospodarstva jer iskustva nam govore kada rad na prevenciji zastane, stope nasilja se vraćaju na staro pa čak i rastu. UNICEF je u suradnji s vodećim domaćim stručnjacima i školama više od deset godina provodio program prevencije vršnjačkog nasilja koji je među najuspješnijima u svijetu jer se nakon evaluacije pokazalo da značajno smanjuje broj djece koja zlostavljaju drugu djecu, a stope nasilja u školama se prepolovljuju. Program je ‘izvezen’ u druge zemlje. Na drugi oblik nasilja, onaj nad djecom, iako je zakonom zabranjen, još uvijek u društvu postoji relativno visoka tolerancija. Uz zabranu tjelesnog kažnjavanja, potrebno je roditeljima pomoći u pronalaženju adekvatnih načina na koje mogu odgajati svoje dijete. UNICEF-ova istraživanja pokazala su velik interes roditelja upravo u tome pa su tako nastale i radionice za roditelje najmlađe djece ‘Rastimo zajedno’.

rastimo-zajedno

Kroz radionice je prošlo više od tisuću roditelja koji su se na tim radionicama susretali i učili o roditeljstvu za 21. stoljeće. Nakon provedenih radionica, većina roditelja mijenja svoj odgojni stil i prestaje s tjelesnim kažnjavanjem. I taj se program počeo provoditi u drugim zemljama. Nasilje se neće smanjivati bez kontinuiranog rada na njegovoj prevenciji.

Postoje li nejednakosti u domenu ostvarivanja zdravstvene zaštite djece, posebno one sa teškim dijagnozama i specijalnim potrebama? Koliko vi možete pomoći onima najugroženijima?

OTMAČIĆ: Velike su nejednakosti u pristupu i dostupnosti usluga za djecu s teškoćama u razvoju. Dok u većim gradskim središtima možemo pronaći odgovarajuće usluge, u manjim mjestima roditelji moraju puno više ulagati u skrb svoje djece. Sve rjeđe, ali još uvijek prisutno, zbog nedostatka podrške u zajednici, roditelji se odlučuju skrb djeci s višestrukim teškoćama povjeriti institucijama. Kroz veliku javnu kampanju ‘Prve 3 su još važnije!’ nastojali smo mijenjati svijest i stavljati naglasak na mogućnosti i snage djece s teškoćama u razvoju. Nastavili smo jačati kapacitete posebno u području rane intervencije u djetinjstvu jer u tome vidimo veliku priliku i mogućnosti za razvoj potencijala svakog djeteta s neurorazvojnim rizikom ili teškoćom. Rana dijagnostika i rana intervencija su područja u koja ulažemo i gradimo jedan novi sustav u kojemu su udruženi stručnjaci, udruge i institucije koje mogu osigurati kvalitetnu skrb o djeci s teškoćama.

Šta biste rekli o 8. Festivalu o pravima djece održanom prije nepuna tri mjeseca?

OTMAČIĆ:Festival je mjesto razgovora s brojnom djecom, kroz filmove i debate. Ove godine više od 9500 djece širom Hrvatske gledalo je filmove svojih vršnjaka koji su progovarali o onome do čemu je djeci stalo. Kroz Festival svake godine imamo prilike čuti i vidjeti djecu i njihovo stvaralaštvo. Iz godine u godinu on raste, a ove je godine program bio dostupan u čak 19 hrvatskih gradova. Inkluzivna priroda svih aktivnosti Festivala o pravima djece čini ga dostupnim ne samo na različitim mjestima već i za djecu s teškoćama vida ili sluha.

I, na kraju, prije nepunih mjesec dana navršilo se jubilarnih 70 godina od osnivanja UNICEF-a, što je bio i jedan od povoda za ovaj razgovor. Kako ste ga vi obilježili u Hrvatskoj?

OTMAČIĆ:U Hrvatskoj smo kroz Muzej realnosti nastojali građanima približiti stvarnost milijuna djece koja su još uvijek uskraćena za svoja prava. U sedam dana u Zagrebu i pet dana u Zadru, građane smo proveli i kroz vremeplov posljednjih 70 godina rada UNICEF na našim prostorima. UNICEF je, naime, nakon Drugog svjetskog rata pomogao u izgradnji infrastrukture za djecu kakvu danas poznajemo. Od pomoći u izgradnji i opremanju prvih mljekara u pedesetim godinama prošlog stoljeća do iskorjenjivanja malarije u dolini Neretve, uz programe razvojne pomoći UNICEF-a smrtnost djece u Hrvatskoj u prošlom stoljeću dvadeset je puta smanjena. UNICEF je dio povijesti ove zemlje, ali i snaga za bolju budućnost svakog djeteta.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

OTMAČIĆ: Hvala i Vama na interesu za djecu i dječja prava!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (857)

bg-26-12-2016-1

PRAVOSLAVNI BOŽIĆ

Posted: 6. Januar 2017. in Intervjui

bozic-2Svim mojim prijateljima te čitateljima – hrišćanima, neka je

SRETAN BOŽIĆ !

Bedrudin GUŠIĆ

dzenana-1

Istovremeno se ‘neko’ pobrinuo da se naša država demilitarizuje pod izgovorom izbjegavanja mogućnosti novog sukoba. Kao da se 1992. radilo o građanskom ratu, a ne o agresiji Srbije, a zatim i Hrvatske!….Reakcija građana Sarajeva na uskladištenje municije OS u Jahorinskom potoku je izostala, a što neodoljivo podsjeća na reakcije građana 1992. kada se kamionima zločinačke JNA prevozilo naoružanje i municija i ukopavalo se oko Sarajeva. Ni tada niko vjerovao nije da nam se sprema zlo…..Falsifikovanje historije i izjednačavanje žrtve i zločinca ne mogu nikako pomoći na putu ‘normalizacije odnosa’ jer će postojanje dviju istina biti i ostati kamen spoticanja o koji će se bilo kakav pokušaj normalizacije odnosa redovno i u nedogled spoticati. To će ujedno i ostati tačka na kojoj će mogućnost nekog budućeg sukoba uvijek biti otvorena…..Međutim, tzv. bošnjački politički predstavnici u vlasti već dugo vremena tom zločinačkom projektu povladjuju čime u njemu saučestvuju, a nas pretvaraju u evropske Palestince…..Dolazak četničkog vojvode Nikolića baš u tom periodu nikako ne vidim kao slučajnost. Srbija sve čini i činiće da spriječi reviziju tužbe jer zna da je počinila agresiju i genocid……Ne iznenađuje to kad se zna ko vlada sudstvom, a na čemu također možemo zahvaliti tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti. Oni niti jesu niti mogu biti predstavnici bošnjačkog naroda jer oni cijelo vrijeme rade protiv bošnjačkih interesa. Oni šute po nečijoj direktivi, a kada se vidi šta nam se radi i dešava, nije teško zaključiti po čijoj…..Lov na časne i najbolje sinove naše zemlje je također dio četničkog projekta izjednačavanja zločinaca i žrtava, a čiji je cilj falsifikovati historiju i preinačiti prirodu rata iz agresije u ‘građanski rat’…..Današnja zvanična britanska politika ipak se razlikuje od ondašnje tako da taj bivši britanski diplomata koji lobira za Dodika i za Srbiju ne predstavlja zvaničnu britansku politiku prema našoj državi, već je obični plaćenik kojeg četnici finansiraju iz naše državne kase….. Po meni problem leži u tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti koji ne vode nikakvu politiku. Sve što su u stanju da ponude, ili po nečijem diktatu svjesno nude, na sve ono što nam se radi od strane Srbije i Hrvatske preko njihovih sluganijskih satrapa, Dodika i Čovića, jeste šutnja…..Patriotizam nema cijenu, on se nosi u srcu bez obzira gdje si i sve što se radi da bi se pomoglo svojoj domovini radi se iz ljubavi prema njoj. Vrijeme i trud koji se na to potroši ne plaća se nikakvim novcem, već se poklanja našoj domovini u nadi da će doprinijeti njenom boljem sutra…..

Mnogi će, siguran sam, primjetiti da sam sa svojom sugovornicom u nekoliko navrata i s jakim povodima nastupao “u horu”, odnosno u okviru naše grupe. Ali, razgovor jedan na jedan je nešto sasvim drugo i prilika je da se mnogo toga pita i čuju odgovori koji, po mom viđenju, mogu da otvore oči onima koji žele da progledaju….

Poštovana Dženana! Dio javnosti će vjerovatno prepoznati da ste se skupa samnom i još nekolicinom iz vodstva Grupe javno obraćali nekim političarima iz regiona zbog njihovih konkretnih antibosanskih poteza. Činjenica također jeste da sam na neke vruće ali aktuelne teme razgovarao sa svima iz vodstva Grupe osim s Vama. I onda, pitao sam i sebe i Vas: zašto ne i s Vama, jedan na jedan? Puno je vrućih tema za koje držim da bi za javnost bilo zanimljivo Vaše mišljenje, ali ću se dotaknuti samo nekih od njih, iz objektivnih razloga. Dakle, kako komentirate činjenicu da nam se komšije i susjedi naoružavaju, a naša zemlja demilitarizira?

DELIĆ: Utrka susjednih dviju država u naoružavanju protivna je Dejtonskom sporazumu po kojem su se obje države obavezale na balans u naoružanju po kojem naoružanje mora biti srazmjerno broju populacije. Tako bi BiH trebala imati istu količinu naoružanja kao Hrvatska. Da naglasim da ni Srbija ni Hrvatska nisu nikakvi garanti Dejtonskog sporazuma kako često vole govoriti, a što im služi kao opravdanje za miješanje u unutrašnje poslove naše države. One su svojim potpisom na Dejtonski ugovor potvrdile da su zemlje-agresori, te su pristale da poštuju Dejtonski ugovor što podrazumjeva nemiješanje u unutrašnje poslove naše države. Međutim, ni Srbija ni Hrvatska sve ove godine nisu prestale vršiti agresiju na našu državu te podsticati svoju služinčad u BiH da neprestano krše Dejtonski sporazum. Nanoviji primjer je kršenje istog od strane Srbije nepoštivanjem odluke Ustavnog suda BiH u obilježavanju 9. januara.

Istovremeno se ‘neko’ pobrinuo da se naša država demilitarizuje pod izgovorom izbjegavanja mogućnosti novog sukoba. Kao da se 1992. radilo o građanskom ratu, a ne o agresiji Srbije, a zatim i Hrvatske! Moguće je da se demilitarizacija vrši po nalogu Amerike i Zapada kojima je bitno da se kod nas ne puca pa ma kako nama bilo. Ali je isto tako moguće da se demilitarizacija vrši po nalogu Srbije i Hrvatske putem onih koji su se uvukli u strukturu vlasti u BiH, a ustvari rade za njihove interese.

A kako komentirate činjenicu da je neko dopustio da se u Jahorinskom potoku, dakle na lokaciji odakle se također pucalo na građane Sarajeva preko 1500 dana, vrši uskladištenje municije? Da li je zaprepaščujuće opasna ne samo šutnja tzv. bh. političara (koji sebe deklariraju kao probosanski i probošnjački), nego i građana tog Sarajeva? Jesu li zaboravili šta je značio njima taj Jahorinski potok od 1992-1995 i potcjenjuju li mogućnost neke reprize u bližoj ili daljoj budućnosti?

dzenanaDELIĆ: Nekad je naoružanje bilo u rukama zločinačke JNA i mi smo bili nemoćni da na to utičemo, jer se sve to radilo godinama planski. Ali, neshvatljivo je da se i poslije svog ogromnog zla koje nam je nanio agresor uz pomoć zločinačke JNA danas uspjelo u nastojanju da narod zaboravi svo to zlo koje ga je snašlo tada, te da se ovaj put otišlo dotle da se tom istom zlu svjesno izašlo u susret dopuštajući da se municija OS BiH uskladišti u mjestu koje je bilo jedna od zločinačkih jazbina od kojih su ne tako davno masovno stradavali građani Sarajeva, a koja bi opet, vrlo vjerovatno, bila ista vrsta zločinačke jazbine. Ovaj put tzv. bošnjački predstavnici nisu samo vodli ‘politiku šutnje’ koja se ne može ni vidjeti niti tumačiti ikako drugačije do odobravanje svega onog što nam se radi već su otišli još dalje saglasivši se da se municija OS uskladišti u Jahorinskom potoku čime su tom istom zlu koje nas i dalje vreba dali municiju u ruke. Biće da ćemo, ukoliko nas isto zlo zadesi, opet morati otimati svoje vlastito naoružanje!

Što se tiče građana Sarajeva, nije izgleda zaboravljeno  samo zlo koje ih je snašlo iz Jahorinskog potoka već i ostala zla, a na čemu godinama na razne načine u našoj zemlji rade eksponenti naših agresora koji su se uvukli u strukture naše vlasti i na razna druga mjesta sa kojih takve projekte mogu nesmetano provoditi. Vrši se mentalna eutanazija svijesti našeg naroda i svih građana koji su lojalni RBiH kako bi se sve učinjeno zlo što više minimiziralo i svelo na ‘Pa bio je rat’! Time se narod navikava na izjednačavanje agresora i žrtve i na to da se ‘prošlost treba zaboraviti’, te stoga taj narod živi u ubjeđenju da nam se zlo ponoviti ne može. Narod se drami pričom o ‘Evropskom putu’, nudi mu se bijeg iz svakodnevne katastrofalne ekonomske i političke situacije u svijet turskih sapunica itd.  Istovremeno se taj isti narod truje (ne)kulturom koju nam smišljeno izvoze i nameću oni koji su nam ne tako davno slali granate, avione, tenkove i genocidne zločince da nas fizički zatru. Mene zaprepašćuje svijest (odnosno nedostatak iste) velikog dijela našeg naroda po pitanju agresije na našu državu. Naime, mnogi pod agresijom smatraju samo oružanu agresiju, te je po njima agresija okončana kada su završena ratna dejstva. Tako po njima sada treba živjeti normalno što uključuje i prihvatanje (ne)kulture koja se uz niske moralne vrijednosti nameće kroz muziku i razne TV programe iz agresorske Srbije. Recimo, TV Pink uključujući i Pink BH je Vučićeva TV, a za Pink BH Srbija je uložila milione Eura kako bi kroz svoje programe uticala na brisanje našeg i nametanje svoga identiteta i niskih moralnih vrijednosti koje tako plasira.   Ono što, čini se, mnogi u našem narodu ne shvataju jeste da agresija na našu državu od strane Srbije nikad nije stala već se od prestanka oružanih dejstava vodi svim drugim sredstvima uključujući i uvoz te (ne)kulture koja za cilj ima uništavanje našeg identiteta. Mnogi to površno gledaju pa kažu ‘to je samo muzika’ ili ‘to je samo sport’, a zapravo kroz tu ‘muziku’ ili ‘sport’ nama se podturaju njihova kultura i identitet. Dakle, opet se radi o negiranju i zatiranju onog što je naše po istom receptu po kojem se to radilo i prije agresije.

Reakcija građana Sarajeva na uskladištenje municije OS u Jahorinskom potoku je izostala, a što neodoljivo podsjeća na reakcije građana 1992. kada se kamionima zločinačke JNA prevozilo naoružanje i municija i ukopavalo se oko Sarajeva. Ni tada niko vjerovao nije da nam se sprema zlo.

Na osnovu gore spomenutog može se povući paralela između onog što nam se radilo prije oružane agresije i onog što nam se dešava sve ove godine nakon okončanja oružane agresije. Program i zločinački projekat stvaranja tzv. Velike Srbije otimanjem naše hiljadugodišnje domovine ostaje isti. Tome smo se projetku hrabro oduprili 1992. Međutim, tzv. bošnjački politički predstavnici u vlasti već dugo vremena tom zločinačkom projektu povlađuju čime u njemu saučestvuju, a nas pretvaraju u evropske Palestince.

Kada se predsjednik SDA i član Predsjedništva zemlje u kojoj je izvršen genocid nad narodom kojem i on pripada zalaže da se izmijeni dio teksta ploče na Vijećnici, odnosno ukloni ono da su “srpski zločinci zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH…” jer se, po njemu, to odnosi na čitav srpski narod, možemo li onda govoriti o gluposti trenutno “prvog u Bošnjaka” ili o sračunatom mazohističkom, da ne kažem izdajničkom činu?

DELIĆ: Prije nego što prokomentarišem kako vidim taj potez Bakira Izetbegovića naglasila bih da je ključno to da na ploči stoji da su taj zločin počinili ‘srpski zločinci’. Kako Bakir Izetbegović tvrdi da taj natpis vrijeđa čitav srpski narod smatra li to on da je čitav srpski narod zločinački? Zar upravo ne treba na taj način razdvajati zdravi dio jednog naroda od bolesnih zločinaca koji tom narodu pripadaju?

Kad je riječ o samom potezu Bakira Izetbegovića da se ta ploča skine to vidim kao direktno učestvovanje u stalnim nastojanjima zločinačke agresorske strane da se falsifikuje  historija i da se izjednače žrtva i agresor, a samim tim i da se priroda rata preinači iz agresije u ‘građanski rat’ gdje su ‘sve tri strane u sukobu’ činile ista zla. Time se želi izaći u susret agresorskoj Srbiji kako bi to navodno pomoglo ‘normalizaciji odnosa’ između nas i Srbije. Interesantno je da takva inicijativa dolazi od Izetbegovića u vrijeme najave dolaska u posjetu Sarajevu četničkog vojvode Nikolića iz Srbije u februaru, pa Izetbegovićev potez vidim u tom kontekstu kao još jedan čin dodvoravanja četničkom vojvodi. Možete li zamisliti i jednog jevrejskog lidera koji bi pokušao da skloni natpise iz Aušvica ili promijeni istinu o njemu tvrdeći kako ona vrijeđa cijeli njemački narod?!

Falsifikovanje historije i izjednačavanje žrtve i zločinca ne mogu nikako pomoći na putu ‘normalizacije odnosa’ jer će postojanje dviju istina biti i ostati kamen spoticanja o koji će se bilo kakav pokušaj normalizacije odnosa redovno i u nedogled spoticati. To će ujedno i ostati tačka na kojoj će mogućnost nekog budućeg sukoba uvijek biti otvorena. Postoji samo jedna istina: desila se brutalna agresija od strane Srbije i zločinačke tzv. JNA, potpomognuta domaćim izdajnicima, u kojoj je počinjen genocid nad Bošnjacima-muslimanima i bosanskim katolicima.

Ni Zapad nije išao na normalizaciji odnosa sa Njemačkom po svaku cijenu. Fašizam je prvo fizički pobijeđen, zločinci kažnjeni, a u historiji je zabilježena i vječno će ostati jedna istina o prirodi II svjetskog rata i ulozi nacističke Njemačke u njemu.

Konačno, citiraću Sonju Biserko koja je rekla da ‘bez istine nema pomirenja’ s čim se apsolutno slažem. Srbi se moraju suočiti sa istinom i radi sebe i radi nas, a mi moramo sve učiniti da im u tome pomognemo počev od konstantnog i neumornog insistiranja na istini.

 Nije daleko 26. februar, dan kada ističe rok da BiH podnese zahtjev za reviziju Tužbe protiv SRJ (SCG), odnosno za ulaganje žalbe na prvostepenu presudu. Kakve vidite, u ovom trenutku, moguće scenarije? Da li je za Vas indikativna posjeta predsjednika Srbije, inače četničkog vojvode Tomislava Nikolića Sarajevu baš u februaru, kada ističe rok za ulaganje naše žalbe?

DELIĆ: Dolazak četničkog vojvode Nikolića baš u tom periodu nikako ne vidim kao slučajnost. Srbija sve čini i činiće da spriječi reviziju tužbe jer zna da je počinila agresiju i genocid. Ako neko nije kriv nema se razloga bojati izlaska pred sud. Čak naprotiv, bilo bi logično da neko ko je nevin za nešto za što ga optužuju jedva čeka da se i pravno dokaže da je nevin kako bi se sprala ljaga s njegovog imena.

Srbija se ne boji samo presude po reviziji tužbe već i njenih pravnih posljedica. Naime, time bi se ukinula genocidna tvorevina (jer, priroda nastanka tog entiteta određena je postojećom presudom Međunarodnog suda pravde od februara 2007. kao i nizom presuda haškog Tribunala brojnim srpskim ratnim zločincima koji su osuđeni na 1000 godina zatvora plus 4 doživotne kazne) čime bi Srbija izgubila svoj genocidni ratni plijen u našoj zemlji. A sve što bi joj ostalo od agresije i genocida koji je počinila jeste to da bi bila i ostala obilježena kao agresor koji je pored agresije počinio i genocid. I o tome bi se učilo u školama širom svijeta na način na koji se uči o nacističkoj Njemačkoj, sve do Sudnjeg dana. Uz to bi se suočila sa mogućom ogromnom ratnom reparacijom koju bi morala za rušenje, paljenje i sve ostalo zlo koje je počinila na našoj teritoriji, decenijama plaćati ogromne pare – nešto od čega se nikad finansijski ne bi oporavila.

Posjetu četničkog vojvode iz Srbije  svakako vidim kao pokušaj da u zamjenu za odustajanje od revizije nama tokom te posjete Srbija pokuša ponuditi novu šarenu lažu u koju samo naivni mogu povjerovati na način na koji su svojevremno vjerovali da rata neće biti.

Nedavno se pojavio tekst u Latićevom ‘The Bosnia Times’ o tome da će revizije tužbe ipak biti. Teško je sa sigurnošću reći da li je ta vijest tačna ili ne, a i ako jeste šta stoji iza toga. Tako da ću ovdje špekulisati, pod pretpostavkom da je ta vijest tačna, o mogućim scenarijima onog što iza te revizije stoji.

Kao jednu od mogućnosti vidim Bakirov pokušaj da popravi svoj politički rejting u bošnjačkom narodu koji je već odavno na poražavajućem nivou. Njegova ‘politika’ (ako se to može uopšte i nazvati politikom) šutnje dovela je dotle da su Bošnjaci izgubili u miru ono što se puškom odbranilo, da su kao većinski narod u svojoj matičnoj državi ponižavani i majorizirani od dva druga naroda koja su brojčano zajedno malobrojniji od Bošnjaka. Ukoliko se radi o reviziji tužbe koja bi služila samo tome da Izetbegović popravi svoj politički rejting takva bi revizija bila formalnost u kojoj ne bi bio važan njen ishod. Tu bi se radilo samo o zadovoljavanju forme što bi značilo uraditi reviziju površno i proći kroz procedure. U tom bi slučaju Izetbegović izbjegao dalju osudu bošnjačkog naroda da nije podnio reviziju tužbe što većina vidi kao izdaju i žrtava i našeg naroda koji je sav bio žrtva srpskih zločina na razne načine, jer bi uvijek mogao reći da nije kriv za ishod revizije jer je sa svoje strane učinio sve što je do njega. Kad se uzme u obzir da se sa revizijom čekalo do zadnjeg trenutka umjesto da se ona godinama temeljto pripremala, stiče se utisak da se radi upravo o formalnoj reviziji. Moguće da iza scenarija ‘formalne revizije’ tužbe stoji određena zavjerenička klika kojoj je veoma važno da Bakira sačuva na vlasti kako bi ga nastavila iskorištavati da bi završili svoj zločinački projekat uništenja naše države i nestanka našeg naroda. A obzirom na njegov sadašnji politički rejting ta je urotnička klika svjesna da je on politički mrtav, te da mu je politički ‘rok trajanja’ istekao prije nego što su isti uspjeli ostvariti svoje planove. Tako je moguće da ga ta klika pokušava politički oživjeti time što ga podstiče da napravi formalnu reviziju tužbe ne bi li se narod naivno opet poveo za njim i povjerovao kako se on ipak ‘bori’ za interese Bošnjaka, te ponovo za njega glasao što bi mu produžilo politički ‘rok trajanja’ dovoljno da urotnička klika uspjedne ostvariti svoje planove.

Drugi mogući scenarij jeste da će revizija biti pod pokroviteljstvom Amerike pa i Evropske Unije kako bi se kaznila Srbija zbog svoje velike bliskosti sa Rusijom. Zasigurno i Amerika i Evropska Unija su postale svjesne narastajućeg ruskog prisustva i u Srbiji i na okupiranom dijelu naše države. Evropska Unija se već odavno zasitila dvostruke igre Srbije gdje s jedne strane Srbija pokazuje svoju opredjeljenost za ‘evropski put’, a sa druge strane nastavlja sve veće približavanje Rusiji.

Amerika je nezadovoljna širenjem i učvršćivanjem ruskog uticaja u našoj državi jer je taj uticaj glavni razlog kočenja napretka naše zemlje na putu u NATO. Stoga je moguće da Amerika kroz reviziju tužbe vidi mogućnost ukidanja tzv. RS čime bi se eliminisalo rusko prisustvo u našoj zemlji, a time i oslabilo u regionu. Jer, ulaskom C.Gore i naše države u NATO ruski bi uticaj bio lokalizovan samo na Srbiju bez izgleda da Rusija ostvari svoj vjekovni san i izađe na Sredozemno more. U okruženju zemalja-članica NATO-a, a bez izgleda da ikad izađe na Sredozemlje, Rusija ne bi imala nekih interesa da bude toliko prisutna i u Srbiji.

Ukoliko će se revizija tužbe odvijati pod pokroviteljstvom Zapada onda bi se mogao očekivati pravedniji ishod iste koji bi potvrdio istinu o ulozi Srbije u agresiji i genocidu u našoj zemlji u periodu 1992-95. godine.

Međutim, kako rekoh, ne znam da li je vijest o reviziji tužbe tačna ili ne. Ono što je neosporno jeste nužnost revizije tužbe, a za što uz pravno potvrđivane uloge Srbije u agresiji i u genocidu, zapravo njenog direktnog učešća u istom, postoji i niz političkih i moralnih razloga. Revizija tužbe je nužna i zbog naših budućih političkih odnosa sa Srbijom. Ona je osnov za otvaranje bilo kakvog dijaloga o početku normalizacije odnosa sa Srbijom, a i trajno rješenje za konačno trajno odustajanje Srbije od teritorijalnih pretenzija prema našoj državi koja historijski nikada nije bila dijelom Srbije niti će to ikada biti. Konačno, revizija tužbe kojom bi se donijela presuda koja potvrđuje ulogu Srbije u agresiji i genocidu u našoj državi u periodu 1992-95. godine zatvorila bi mogućnost budućim agresijama od strane Srbije, te bi tako doprinijela stvaranju uvjeta za trajni mir i stabilnost u regionu.

Moralno, oni koji su u poziciji da podnesu reviziju tužbe dužni su to učiniti zbog žrtava srpskog i srbijanskog genocida i agresije, a i u ime svih onih koji su dali svoje živote za odbranu naše države od te agresije. Historija pamti i bilježi izdajnike.

A očekivani ishod revizije jeste i razlog zbog čega se revizija i mora napraviti (tj., da se i pravno potvrdi istina o  ulozi Srbije u agresiji i genocidu u periodu 1992-95.).

Ali, još smo bliže 9. januaru kada će ga anamo oni proslaviti vjerovatno pompeznije i provokativnije nego do sada, usprkos Odluci Ustavnog suda BiH te nekih relevantnih međunarodnih zvaničnika. Sejfudin Tokić najavljuje da će taj dan u Sarajevu obilježiti kao “dan početka genocida nad Bošnjacima”. Međutim, “probošnjački” političari “glasno” i po nepisanom (možda je negdje i napisano, ali nije dostupno javnosti !), šute. Komentar?

DELIĆ: Ovaj put političari iz kroz genocid okupiranog entiteta pokazuju još veću drskost jer taj dan početka genocida nad Bošnjacima i bosanskim katolicima obilježavaju uprkos odluci Ustavnog suda BiH koji je potvrdio da je taj datum neustavan. Dodik je saslušan u Tužilaštvu po pitanju referenduma, ali ga to nije spriječilo da i dalje krši odluku Ustavnog suda BiH. Tužilaštvo je trebalo odmah pokrenuti krivični postupak protiv njega što naravno nije učinilo. Ne iznenađuje to kad se zna ko vlada sudstvom, a na čemu također možemo zahvaliti tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti. Oni niti jesu niti mogu biti predstavnici bošnjačkog naroda jer oni cijelo vrijeme rade protiv bošnjačkih interesa. Oni šute po nečijoj direktivi, a kada se vidi šta nam se radi i dešava, nije teško zaključiti po čijoj.

Jasno je da sve ono što provode Dodik i Čović oni rade po direktivama agresorskih zemalja, Srbije i Hrvatske. Najnovije u nizu zala te dvojice sluganijskih satrapa koji vjerno služe interesima Srbije i Hrvatske jeste njihov dogovor da se odobri učešće OS BiH u obilježavanju Dana početka genocida nad Bošnjacima-muslimanima i bosanskim katolicima čime se direktno i javno ismijavaju žrtve genocida čiji su leševi uzidani u temelj genocidne tvorevine. Najverovatnije po nalogu Čovića, ministrica odbrane BiH je dala odobrenje za učešće OS u paradi ponosa genocidom koji je počinjen nad nama kako bi se okupiralo pola države. Nije li strašno da njen zamjenik, Bošnjak (Sead Jusić, op. B.G.), na to šuti?! Nije li očito po čijem nalogu isti šuti?!

Što se tiče ministrice odbrane, Pendeš, ona bi morala odmah ili podnijeti ostavku ili biti po hitnom postupku smijenjena sa tog mjesta, pa čak i krivično odgovarati, jer svojom odlukom o učešću OS u obilježavanju dana početka genocida nad Bošnjacima i bosanskim katolicima krši odluku Ustavnog suda BiH čime direktno ne priznaje Ustavni sud BiH, a što je opet dio zla koje se okotilo iz ljubavne veze Dodik- Čović koja funkcioniše na principu njihovog zlog dogovora koji su isti obznanili javnosti.

Ono sto je Sejfudin Tokić najavio prije dvije-tri godine je pokrenuo i Fatmir Alispahić, a o čemu se može naći dosta toga na internetu. Međutim, takve inicijative moraju imati jaku podršku u političkom vrhu i biti dio probošnjačke politike kao što imperativ takve politike mora biti ukidanje genocidne tvorevine.  Ali, mi nažalost imamo tzv. probošnjačke političare koji očito rade protiv interesa bošnjačkog naroda.

I dalje traje lov na najbolje sinove naše zemlje. Ovih dana je podignuta optužnica protiv Dragana Vikića i Jusufa Pušine. Da li je i ovaj čin posljedica činjenice da oni koji obnašaju vlast na nivou Države iz samo njima poznatih razloga pristaju na vođenje “crnih figura” ili čak i gorega od toga?

DELIĆ: Lov na časne i najbolje sinove naše zemlje je također dio četničkog projekta izjednačavanja zločinaca i žrtava, a čiji je cilj falsifikovati historiju i preinačiti prirodu rata iz agresije u ‘građanski rat’. U svom nedavnom intervju u programu ‘Centralni zatvor’ Zoran Čegar je rekao da je ovo što se čini našim herojima djelo četnika koji su se uvukli u strukture državne vlasti, te da Tužiteljstvo funkcioniše na principu iznuđivanja lažnih svjedoka i lažnih svjedočenja kako bi se osudili naši časni heroji.

Također, mislim da se radi i o tome da ‘neko’ želi da na taj način i takvim odnosom prema najvećim sinovima naše zemlje odvratiti sve one koji bi željeli stati u odbranu naše zemlje u slučaju da to opet zatreba. Međutim, ne vidim da taj zli projekat može uspjeti. Jer, ni kad je na nas počinjena i činjena oružana agresija niko od onih koji su se uključili u odbranu zemlje nije razmišljao o tome šta će biti kad se rat završi. Osim toga, u Americi ili u Britaniji recimo, gdje je riječ o profesionalnim vojnicima, imate slučajeva gdje su veterani rata (npr. Zalivskog rata) završili kao beskućnici. Ali, to nije odvratilo nove generacije onih koji žele da se uključe u vojsku da to i učine.

Oni koji sebe zovu bošnjačkim političarima to nisu niti ikako mogu biti jer dopuštaju da se taj projekat sprovodi i to do te mjere da se i ne oglašavaju (a šutnja je, kažu, odobravanje!). Time gaze po dostojanstvu najboljih sinova naše zemlje i nipodaštavaju njihov doprinos u borbi protiv genocidnih agresorskih zločinaca stavljajući naše heroje tako na istu ravan sa onima protiv kojih su se oni borili. Nazvati takvu ‘politiku’ od strane tzv. bošnjačkih predstavnika u vlasti sramotnom i previše je blago. Takva politika može biti samo izdajnička.

 Mnogo toga puca unutar SDA. Može li se iz toga izroditi neki boljitak za BiH ili će se “tresti gora a roditi – miš”?

DELIĆ: Teško je dokučiti šta stoji iza tog ‘pucanja’ u SDA. Također je upitno i koliko uticaja u narodu mogu imati oni koji se otvoreno raziđu sa SDA jer će sa sobom i dalje nositi hipoteku nepovjerenja (kao bivši članovi SDA- da li je razlaz samo predstava za javnost?). SDA je jedna preživjela i zastarjela stranka koja se davno trebala modernizovati i napraviti program i političku platformu koji će biti u stanju da se nose sa izazovima na političkoj sceni naše države i da odgovore na njih. Taj bi program obezbijedio fokus i odredio smjer bošnjačke politike što ta politika nažalost nema. Kao osnov te platforme moralo je biti ukidanje genocidne tvorevine (postoji niz pravnih sredstava kojima se to može lahko učiniti), reorganizacija države na ekonomskom principu (ekonomske regije) i stvaranje građanskog društva. Jer, ne treba zaboraviti da su se građani RBiH na referendumu 1. marta 1992. velikom većinom izjasnili za nezavisnu RBiH koju su vidjeli kao građansko društvo. Međutim, oni koji vode SDA ne vide potrebu niti važnost promjene programa stranke već je vode stihijski, bez pravca i fokusa, a ponajviše je ista vođena pojedinačnim ili taborskim interesima njenog rukovodstva za koje, čini se, postoji samo ‘unutarnji svijet’ stranke, a politička scena je beznačajno mjesto koje je daleko izvan njihovog domašaja i interesa. Drugim riječima, Stranka postoji radi njih i kako bi zahvaljujući njoj ostvarivali svoje lične interese, a ne radi naroda i vođenja politike u interesu tog naroda.

Mislim da je rano govoriti o tome šta se može i da li će se išta izroditi iz ovog ‘pucanja’ u SDA posebno kada se sve to stavi u kontekst prilično uzburkane bh. političke scene i krajnje nezvijesne političke budućnosti. Nama je potreban ujedinjeni politički front oko kojeg će se okupiti sve probosanske političke snage i zajedničkim naporima povesti državu u pravom smjeru. U demokratskim društvima gdje postoji i pozicija i opozicija u pravom smislu te riječi, političke razlike se ostavljaju po strani kada je u pitanju interes države i sve političke partije zajedno rade na zaštiti tog interesa.

Nimalo bezazleni (naprotiv!) američki časopis Foreign Affairs je nedavno objavio članak za nas zastrašujućeg sadržaja: da će se Bosna raspasti, odnosno podijeliti između tzv. “velike Srbije” i “velike Hrvatske”, da će Kosovo pripasti “velikoj Albaniji…” Da se ne radi samo o medijskim ili političkim špekulacijama na ovu temu, potvrđuju i neka posljednja događanja na terenu, kojih smo svjedoci.Kako ste Vi doživjeli ove teze objavljene u uglednom američkom magazinu?

DELIĆ: Ta propaganda ne iznenađuje jer je ona rezultat lobiranja kako Srbije tako i Dodikovih plaćenika u inostranstvu koji, pored toga što primaju novac iz naše državne kase za ono što rade iz te iste državne kase (dakle, iz poreza koji plaća bošnjački narod kao i svi građani lojalni RBiH) plaća lobističke firme i lobiste poput bivšeg britanskog diplomate koji je priču o ‘mirnom razlazu naše države’ (kao da je ona neka vještačka tvorevina, a ne država sa hiljadugodišnjim postojanjem!) plasirao u američki časopis. Ovdje ću opet spomenuti nedostatak finansijske kontrole državnog novca jer bi se time mogao utvrditi odliv novca za ovakve svrhe i isti spriječiti. Nažalost, znamo ko kontroliše finansije, a što opet imamo zahvaliti tzv. bošnjačkim predstavnicima na vlasti. Znamo i ko je potpisao pismo MMF-u za novu tranšu kredita.

Kad već govorim o Britaniji vrijedi spomenuti da je Britanija glavni i vodeći krivac za našu nesreću jer je ona, zajedno sa Francuskom, sprječavala podizanje embarga na oružje našoj državi. Uz to, kad pogledate ko su bili ‘pregovarači’ ispred međunarodne zajednice, jasno je da su svi bili Britanci. Britanska Konzervativna partija koja je tada bila na vlasti podržavala je Srbiju i sprječavala podizanje embarga na oružje Armiji RBiH idući u tome tako daleko da je došlo i do zatezanja odnosa sa Amerikom koja je insistirala da se embargo podigne. Politika podržavanja Srbije od strane Britanije prominjenila se dolaskom Laburista na vlast pa se zato i desilo bombardovanje Srbije 1999. Da bi se vidjelo svo zlo britanske politike prema nama tokom agresije na našu državu 1992-95. od strane Srbije, preporučujem knjigu Brandana Simmsa ‘Najneslavniji trenutak- Britanija i uništenje Bosne’ (naslov originala ‘Unfinest Hour- Britain And Destruction Of Bosnia’).

Današnja zvanična britanska politika ipak se razlikuje od ondašnje tako da taj bivši britanski diplomata koji lobira za Dodika i za Srbiju ne predstavlja zvaničnu britansku politiku prema našoj državi, već je obični plaćenik kojeg četnici finansiraju iz naše državne kase.

 Mnogo toga nam ne ide u prilog ni od onoga što se dešava vani, u nekim centrima moći ili čak globalno. Koliko smo zaista u stanju sami uzeti stvar u svoje ruke i izići iz ove pat pozicije, beznađa i spriječiti nestanak Domovine, kada se još neko pita o sudbini Bosne ili onaj ko može pomoći, jednostavno nema interesa za našu zemlju i pustio bi nas niz vodu?

DELIĆ: Po meni problem leži u tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti koji ne vode nikakvu politiku. Sve što su u stanju da ponude, ili po nečijem diktatu svjesno nude, na sve ono što nam se radi od strane Srbije i Hrvatske preko njihovih sluganijskih satrapa, Dodika i Čovića, jeste šutnja. Zapad i Amerika poštuju i uvažavaju ozbiljne političare koji imaju jasan cilj i fokus i u stanju su da to jasno artikulišu i istog se čvrsto drže. Oni koji sebe smatraju bošnjačkim predstavnicima u vlasti ne uklapaju se u takvu sliku niti mogu biti poštovani od Zapada i Amerike kao takvi. Politika popuštanja zahtjevima Amerike i Zapada šalje im signal da smo ‘lahak plijen’ i da je nas najlakše pregaziti, a ne da smo strana koja je najkooperativnija. Za vođenje politike sa međunarodnom zajednicom treba biti dorastao toliko da znaš kada trebaš biti kooperativan, a koji je minimum ispod kojeg nećeš popustiti njima da bi ispao ‘kooperativan’ kako bi te ozbiljno shvatili i uvažavali. Tako moramo postupiti i sa onima koje vidimo kao naše moguće prijatelje. Recimo, pojedini vide Tursku kao našeg prijatelja. Međutim, Turska vodi prvo računa o svojim interesima i danas je, zbog tih svojih interesa, jako bliska sa Rusijom. Turskoj treba jasno staviti do znanja da mi ne želimo nikakvo povezivanje sa Rusijom jer bi nas ono vodilo u ruke Srbije što je nedopustivo i neprihvatljivo za nas.  Citirala bih ovdje Winstona Churchilla koji je rekao ‘U politici ne postoje prijatelji. Postoje samo interesi.’ Na nama je da vodimo računa o svojim interesima i da na svjetskoj političkoj sceni tražimo za saveznike one koji će te interese podržavati.

Drugi problem jeste nedostatak organizovanog lobiranja od strane bošnjačkog naroda širom svijeta. Bošnjaci imaju ogromnu dijasporu što predstavlja jedan ogroman, neiskorišteni potencijal koji kroz lobiranje u zemljama u kojima žive može donijeti veliku korist i našoj politici i opstanku naše države, kao i opstanku našeg naroda. Međutim, ne postoji bošnjačko tijelo ili institucija unutar BiH koja bi sa našom ‘diajsporom’ (to ime nerado koristim) radila upravo na usmjeravanju i podsticanju naše dijaspore na lobiranje kod vlada zemalja u kojima žive. Zapravo, sasvim suprotno tome, ‘neko’ se pobrinuo da razbije bošnjački korpus na ‘nas’ (one Bošnjake koji žive u BiH) i ‘vas’ (tj. bošnjačku dijasporu) kako bi se dijaspora iz razočarenja što više odrodila od svoje zemlje i svog naroda koji u njoj živi.

Da imamo prave, politički dorasle i zrele bošnjačke predstavnike u vlasti i organizovano i razgranato lobiranje vani vjerujem da bi se i te kako moglo uticati na Zapad i Ameriku u ostvarivanju podrške našoj zemlji i našoj politici. Nije važno koliko smo mali kao zemlja i kao narod u odnosu na mnoge druge države u svijetu. Jer, Jevreja u svijetu ima samo 14 miliona, ali je nepotrebno napominjati koliki uticaj oni imaju na svjetskoj političkoj sceni, počev od Amerike. Kad već spominjem Jevreje želim reći i to da oni nisu imali takav uticaj uvijek. Zapravo, u prvoj polovini XX vijeka pa sve do nekih 60-tih godina Jevreji u Americi su bili diskriminisani. Ono što im je pomoglo da se iznad toga izdignu jeste njihovo jedinstvo, okupljanje oko svojih intelektualaca, sampoštovanje i rad na izgradnji i očuvanju zajedništva kroz sinagoge i svoje zajednice, uzajamno pomaganje, njihova upornost i ustrajnost da izgrade reputaciju i zarade poštovanje drugih u sredinama u kojima su živjeli, te visoko obrazovanje ka kojem su masovno usmjeravali svoju djecu. To je model koji bismo trebali iskoristiti, ako želimo ojačati sebe kao narod.

Vrlo konkretno i ne bez povoda: da li su za ovakvo stanje u BiH odgovorni samo političari, posebno oni koji obnašaju vlast ili ima još odgovornih? Ako ima, ko su oni?

DELIĆ: Narod bira političare, a oni kreiraju političku situaciju pa se može reći da su oni najodgovorniji za ovakvo stanje. Problem je i to što na našoj politicčoj sceni ne postoji opozicija. Postoje samo stranke na vlasti i one koje to nisu. One stranke koje se samo formalno nazivaju opozicijom ili ne razumiju ulogu opozicije ili su se utopile u političku žabokrečinu i u njoj tavore sarađujući u pozadni sa strankama na vlasti, a zarad sopstvenih interesa. Ali se ne mozž reći da su političari jedini odgovorni za situaciju u zemlji. Jer, veliku odgovornost snosi i sam narod. Kažu da narod ima vlast koju zaslužuje. Mnogi nisu izašli na izbore jer su mislili da time pokazuju svim političarima da ni za kog od njih ne žele glasati. A zapravo su neislazkom na izbore dali svoj glas onima koji su već bili na vlasti da tu i ostanu. Također, za one koji su izasši na izbore, ako narod uporno bira takve političare ili šuti na ono što oni rade to znači da na takvu politiku koju oni provode taj narod i pristaje. Čini se da je naš narod postao inertan jer su ga tzv. bošnjački predstavnici navikli da za sve što nam se dešava odgovor treba biti šutnja i nezainteresovanost. Uz inertnost, čini se da je dobar dio naroda politički nepismen pa nije u stanju da dublje i detaljnije sagleda ono što nam se dešava na političkoj sceni i zlo koje se time nama čini. Nekad u komentarima naiđem i na one tipa ‘Rat je davno završio. Što ja ne bih trebao slušati srbijanske pjevače!’ Za takve se vrijeme dijeli na ‘agresiju’ i vrijeme ‘poslije agresije’ za koje smatraju da je vrijeme kad se treba vratiti normalnom životu što podrazumjeva recimo i slušanje srbijanskih pjevača. Oni ne vide da agresija na našu državu nikad nije prestala. Ona zapravo, kontinuirano traje od 1992. pa do ovog trenutka, ali  se umjesto oružjem vrši drugim sredstvima na svim poljima, pa je i podturanje srbijanskih pjevača vid agresije na našu kulturu i identitet.

Postoji i dio naroda koji je nezainteresovan za politiku, a nije svjestan da mu ta politika utiče i na zrak koji udiše.  Takvi insistiraju na rješavanju ekonomskih problema, korupcije, kriminala. Međutim, ono što oni ne razumiju jeste da jedan od ključnih faktora koji utiče na ekonomsku stabilnost jedne zemlje jeste politička stabilnost. Bez rješavanja političke situacije i stvaranja političke stabilnosti nema ni ekonomskog razvoja i prosperiteta, pa time ni bilo kakvog boljitka. A zemlje-agresori, Srbija i Hrvatska, namjerno putem svojih služinčadi u BiH svjesno, smišljeno i planski konstantno politički destabiliziraju našu državu kako bi je u očima međunarodne zajednice predstavili kao jednu nefunkcionalnu zemlju za koju je najbolje da se raspadne i podjeli između te dvije države. To samo dokazuje kontinuitet agresije dviju susjednh zemalja, te da su njihove zločinačke nakane prema našoj zemlji ostale iste od vremena kad su te nakane začete. Samo su se akteri mijenjali kroz vrijeme.

Dakle, htio ili ne bošnjački narod bi morao pokazati interes za politiku zbog samih sebe i stanja u društvu koje se direktno odražava na njih i njihove porodice, zbog naših budućih generacija, zbog našeg opstanka i opstanka naše drzžve, te se pobrinuti da na vlast dovede prave bošnjačke predstavnike, a otjera one tzv. koji su sada na vlasti. Vrijeme je da kao narod svi, bez izuzetka, politički sazrijemo i probudimo se jer nije vrijeme da sliježemo ramenima i kao Zombiji koračamo kroz svakodnevnicu, potpuno neosjetljivi na ono što nam se radi i dešava. Željeli smo demokraciju, sad preko noći moramo naučiti kako se u demokraciji odnosi prema političarima i kako se isti kažnjavaju u demokratskim društvima za pogrešne političke poteze (a kod nas se radi o katastrofalnim političkim potezima!).

Jedna od tema koja mene žulja proteklih više od 21 godinu jeste i odnos, ne samo BiH kao države prema nama koji živimo izvan Domovine (ne volim koristiti termine “dijaspora”, “dijasporci”), nego i tzv. običnog naroda koji tamo živi. Lično osjećam da tu i tamo se na nas gleda sa dozom animoziteta. Kakva su Vaša iskustva u vezi s tim?

DELIĆ: Kao prvo, naziv ‘dijaspora’ vidim kao nešto vrlo uvrjedljivo. A moja iskustva po tom pitanju su ista kao vaša. I ja doživljavam taj odnos prema ‘dijaspori’ na isti način kao i vi. Kako rekoh ranije, ‘neko’ se pobrinuo da razbije bošnjački korpus podturivši priču u kojoj se dijaspora prikazuje u negativnom svjetlu- kao neko koga domovina ne zanima, jer se nije vratio (kad je već otišao), kao neko ko se okrenuo zarađivanju novca i lagodnom životu, kome je ‘lahko’ govoriti iz daljine jer na njega bh. svakodnevnica ne utiče niti od nje zavisi.

Nije nepoznanica da bh. dijaspora godišnje šalje u BiH u prosjeku dvije milijarde američkih dolara, te da time vjestački održava životni standard u BiH. Uz to treba napomenuti da dijaspora potroši ogroman novac tokom svojih posjeta domovini. O tome se mogu naci i tekstovi koji su objavljivani i u bh. štampi i na internetu. Kakvo bi stanje u BiH recimo, danas bilo da se ta dijaspora sva vratila u domovinu? Koliko bi više bilo gladnih i onih bez posla pa čak i bez kuće?

Za one koji možda imaju utisak da se na Zapadu lagodno živi i da poslovi čekaju iza svakog ćoška rekla bih da je sve daleko od toga. Ako ste se našli u zemlji gdje strance ne vole šanse da dobijete dobar posao, bez obzira na kvalifikacije i koliko tečno govorite jezik te zemlje i bez obzira što imate njihovo državljanstvo, daleko su vam manje nego onima čija je to matična država. Sve je daleko teže i morate se dokazati da ste deset puta bolji od njihovog domaćeg kandidata kako biste uspjeli dobiti dobar posao. Posebno je teško bilo prvoj generaciji naše ‘dijaspore’ gdje ste imali i izvjestan broj visoko obrazovanih ljudi koji su morali naučiti jezik da bi eventualno nostrifikovali svoju diplomu (što znači polagati dodatne ispite koji su dosta teški) ukoliko je to bilo moguće, jer ni jedna naša visokoškolska diploma nije priznata na Zapadu.  Dio naših visokoobrazovanih kadrova je morao ili upisati postdiplomski studij da bi stekao njihovu kvalifikaciju ili upisati novi fakultet od početka. A pored zapadne kvalifikacije za zapošljavanje je bilo potrebno i radno iskustvo, a ono stečeno u domovini prije dolaska na Zapad uglavnom se nije uvažavalo. Vjerovatno i sami znate da ima i naših visokoobrazovanih kadrova koji su završili radeći u tvornicama ili staračkim domovima (npr. doktori koji su završili radeći po staračkim domovima).

Sa našim mladim generacijama je već drugačije jer su rasle i obrazovale se u tim zemljama pa su u mogućnosti i da dobiju dobre poslove i imadnu uspješne profesionalne karijere.

Ono sto bih ovdje ponovila jeste da naša ‘dijaspora’ (upotrijebiću to ime iako ga ne volim) predstavlja neprocjenjiv potencijal koji osim materijalne dobrobiti koja se ostvaruje kroz slanje novca u domovinu može služiti i kao politički potencijal za organozivano i masovno lobiranje kod vlada zemalja u kojima žive. Mislim da je to jedan od glavnih razloga zašto se ‘neko’ pobrinuo da proturi u naš narod negativnu sliku o ‘dijaspori’  i podijeli nas na ‘nas’ (one koji žive u BiH) i ‘njih’ (tj. dijasporu) kako bi okrenuo ‘nas’ protiv ‘njih’, te kako bi ‘oni’ odustali od svoje domovine i okrenuli se životu zemalja u kojima žive.

To me dovodi i na priču dijela našeg naroda koji živi u BiH o tome kako ‘dijasporu’ nije briga za domovinom. U svom ste uvodu već iznijeli primjer naše grupe koja se svojim javnim istupima putem pisama, deklaracija, a i Proglasa koji smo uputili tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti povodom Dodikovog referenduma u septembru prošle godine, konstantno politički bori protiv agresije Srbije i Hrvatske na našu zemlju kao i protiv katastrofalne i po bošnjački narod pogubne politike koju vode tzv. bočnjački predstavnici u vlasti. Sva ta naša javna istupanja zahtjevaju vrijeme i koordinaciju jer svi živimo u različitim dijelovima svijeta. Ali, nas to ne sprječava da reagujemo, protestujemo i dignemo svoj glas protiv svakog političkog zla koje utiče na naš narod i našu državu. Koja se to grupa građana koja živi u BiH ikada tako javno oglasila povodom bilo kojeg političkog poteza koji se direktno tiče našeg naroda i naše države? Ako ‘dijaspore’ nije briga za našu domovinu ne bismo li mogli ogromno vrijeme koje provodimo u međusobnim diskusijama i komunikacija vezanim za događanja na političkoj sceni naše zemlje kao i na političke poteze iz dviju susjednih agresorskih zemalja koji imaju direktan uticaj na političku scenu naše zemlje, te vrijeme koje provodimo u sastavljanju pisama, provesti ‘’uživajuci u blagodetima života zemalja u kojima živimo’ kako to neki u domovini vole reći za nas? Patriotizam nema cijenu, on se nosi u srcu bez obzira gdje si i sve što se radi da bi se pomoglo svojoj domovini radi se iz ljubavi prema njoj. Vrijeme i trud koji se na to potroši ne plaća se nikakvim novcem, već se poklanja našoj domovini u nadi da će doprinijeti njenom boljem sutra.

Nedavno ste se vratili iz Sarajeva, iz Bosne. Kakve ste neposredne, svježe utiske ponijeli?

DELIĆ: Boravila sam kratko. Dočekao nas je veliki smog, ogromna zagađenost zraka i poluprazne sarajevske ulice tokom dana. Tužna i tmurna slika svakodnevnice koja samo još više potvrđuje nebrigu onih na vlasti za narod i stanje u državi i društvu. A to me vraća upravo na ono što sam ranije govorila o dijelu naroda koji pokazuje nezainteresovanost za politiku i rezigniranost političkim stanjem, ali nastoji fokusirati se samo na rješavanje tragičnog ekonomskog stanja. Bez rješavanja političke situacije i bez stvaranja političke stabilnosti nema nade za ekonomski boljitak.

Na samom kraju, uz sve spoznaje koje imamo a neke od njih ste i sami ovdje iznijeli, vrijedi li nam nastaviti borbu s vjetrenjačama?

DELIĆ: Čovjek se kroz borbu i izmori i istroši. Posustane i iz frustracije, pod teretom lavine  negativnih vijesti iz domovine, zastane. Ali, zastane samo da predahne, da prikupi novu snagu i nastavi dalje.

Smatram da je patriotska dužnost i obaveza svakog pojedinca iz našeg naroda, bez obzira na kojoj tački planete se on nalazio, da na svoj način i kako može doprinese političkoj borbi, pa na taj način  vidim i svoju borbu. Ja mogu i hoću kako ja umijem i znam najbolje. Ovo je presudno vrijeme u kojem se radi o opstanku naše države i bošnjačkog naroda koji nikad u svojoj hiljadugodišnjoj historiji nije bio u većoj opasnosti. BiH neće spasiti deklarativno uzvikivanje parola iza kafanskih stolova i sa mindera poput one ‘Bosne je bilo i biće je uvijek’ ili ‘Mnogi su je pokušali pokoriti pa su slomili zube’. Vrijeme je za bošnjačko jedinstvo i sveobuhvatnu političku akciju svih nas.  Bez obzira na sve i uprkos svemu ne vidim da možemo i smijemo odustati od ‘borbe sa vjetrenjačama’. Kako god smatram da mi ne smijemo odustati od ove borbe, lično ne mogu od nje odustati jer to mi to ne dopuštaju ni moja savjest ni moja svijest.
Hvala Vam velika za ovaj razgovor. 

DELIĆ: Hvala vama što ste mi pružili priliku za intervju i mogućnost da iznesem svoje stavove i gledanja na politička zbivanja i političku situaciju u našoj domovini.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (856)

bg-26-12-2016-1