Skupština RS-a

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

NEOČEKIVANI SUSRET

Posted: 13. Novembra 2019. in Intervjui

Neočekivani susreti prognanih Bosanaca / Bošnjaka danas u svijetu nisu slučajnost, niti poruke iz svemira, već su svakodnevnica, jer nas je rat 90-tih rasuo po cijelom svijetu, kao što se iz urni prosipa pepeo.

Često puta čujemo izreku “kako je svijet mali” i to obično od onih koje su iznenadili neki neočekivani susreti, o kojima nisu mogli ni sanjati. Nedavno se i meni se dogodio takav susret. Želim radost tog susreta podijeliti s vama. I ovaj, kao svaki neočekivani susret, pokazuje da prošlost nije uvijek iza nas.

Rođen sam u evropskoj državi Bosni i Hercegovini, gradu Bosanskoj Dubici, a živim u američkoj državi Vermont, gradu Burlingtonu. Kad sam odveo svog starijeg unuka očnom ljekaru, u susjedni gradić St. Burlington, na šalteru nas je primila simpatična mlada žena. Dočekala nas je s osmijehom i upitala šta može učiniti za nas. Na džepu njenog bijelog mantila pisalo je Edita. Pretpostavio sam da je naše gore list, pa sam je bez oklijevanja upitao da li je iz Bosne. Na moje veliko iznenađenje rekla je da je iz Bosanske Dubice i uz to dodala da me poznaje, a poznavala je i moju rah. suprugu Hateminu. Znala joj je čak i ime. Posebno me obradovala kad je rekla da je kćerka Hasnije, koju sam poznavao od djetinjstva, jer je bila približno mojih godina i živjela nedaleko od ulice u kojoj sam se rodio i živio. Poznavao sam joj oca i majku, njenu braću. A bio mi je poznat i kasniji tok njena života, jer smo se ponekad susretali, a i naše porodice su kontaktirale. Posebne veze su bile iz mladelačkih dana. Zajedno smo radili u omladinskoj organizaciji, koja je pokrivala naše gradsko područje. I sada u albumu mojih uspomena imaju mjesto slike sa radnih akcija, koje smo provodili, na kojima smo udarnički i s pjesmom slavili naše male uspjehe. Sve to se meni odjednom vratilo u sjećanje dok sam gledao nasmijano lice njene kćerke Edite.

Njena Edita je bila veoma živahna, sva u pokretu, i puna života. Rekla nam je da već 15 godina radi u očnoj ambulanti, dobro poznaje tu vrstu posla, a specijalnost joj je oblikovanje, izrada i podešavanje naočala za poboljšanje vida. Dok sam sjedio i čekao da moj unuk Edin obavi pregled, zapazio sam s koliko pažnje, ozbiljnosti i ljubaznosti Edita dočekuje i ispraća klijente. Za kratko vrijeme nekoliko njih je dočekano i ispraćeno. Sa zadovoljstvom su isprobali naočale, koje im je Edita pripremila, malo bolje podesila i očigledno zadovoljni sa primijetnim smiješkom napustili ordinaciju. Začudilo me koliko je mušterija za kratko vrijeme ušlo u ordinaciju i bilo usluženo.

U kratkom srdačnom razgovoru Edita nam je rekla da je udana i ima dva sina. Muž joj je Amerikanac. Radi na programiranju u kompaniji IBM, u kojoj sam i ja proveo 12 godina i ostvario penziju. Žive u obližnjem naselju Essex u velikom novom stanu. Sa njom je i njena majka Hasnija. Ta vijest me svakako dodatno obradovala i pri odlasku sam obećao da ću ih što skorije posjetiti. Pri povratku kući razmišljao sam o tome kako je život nepredvidiv i interesantan. Prošlost i sadašnjost se dodiruju. Time pojam o vremenu dobiva sasvim drugu dimenziju. Ovaj susret sa Editom i saznanje da njena majka, moja komšinica i prijateljica iz mladih dana, trenutno boravi kod nje, vratila me neko vrijeme unazad.

Jednog toplog avgustovskog popodneva, desetak godina prije ovog susreta, kupao sam se i sunačao na pješčanoj plaži jezera Lake Champlain, udaljenoj samo par stotina metara od mog stana. Sa mnom je bio moj stariji unuk, upravo ovaj s kojim sam kod Edite išao po naočale. On se igrao na pijesku, a ja sam, kao uvijek kad budem na jezeru, sjedio zavaljen u platnenu stolicu i čitao neku knjigu. Sunce je bilo jako, pa sam povremeno ulazio u vodu da se rashladim. U jednom trenutku, dok sam pored sebe spuštao knjigu da odmorim oči, osjetio sam na sebi pogled. Nisam se prevario. Podigao sam glavu i samo nekoliko metara od sebe na platnenom prostiraču primjetio ženu srednjih godina, uz koju se sjedila dva dječaka. Bila je u kupaćem kostimu. Oko njih je bilo još grupica odraslih i djece, koja su se igrala i skakutala okolo. Žena me gledala. Njen upitan pogled je privukao moju pažnju, pa sam je pažljivije promotrio. Učinila mi se poznatom. I cijeli jedan tok života otvorio se preda mnom, kao na filmskoj traci. Šokiralo me saznanje do kojeg sam došao. Žena u kostimu, uz koju su sjedila dva dječačića, bila je Bosanka, Dubičanka Hasnija Lukić, moja dobra poznanica, iz mog grada Bosanske Dubice, koju poznajem od najranijih dana svoga djetinjstva. Otkud ona tu, kad na ovu plažu dolaze samo stanovnici moga naselja?

U naselju Northgate, gdje živim, ima više bosanskih familija, ali nijedna nije iz mog grada. Od kuda onda Hasnija? Kao da je pala s neba. Ustao sam i još uvijek u nevjerici, da li je to zaista ona, prišao joj. I ona je ustala, pozdravili smo se. Rekla je da me je već ranije primjetila, ali kako ja nisam obratio pažnju na nju, pomislila je da ne želim kontakt, pa se s tim pomirila.

To me nakratno vratilo u prošlost. Preko pola stoljeća unazad bio sam predsjednik omladinske organizacije u dubičkom naselju Puhalo, a Editina majka Hasnija blagajnik. Bili smo ambiciozni i aktivni. Neke naše aktivnosti iz tog vremena danas su nezamislive. Bilo je to vrijeme kada se još uvijek s puno ljubavi i entuzijazma gradila Jugoslavija. Gradila se i Jadranska magistrala (1964), a grupu dubičkih brigadira, od kojih će se neki vratiti sa udarničkim značkama, baš tih dana smo ispratili iz OK Saveza socijalističke omladine. Na to me ovih dana potsjetio moj tetić Zeničanin Irfan Mujičić, jedan od učesnika te radne akcije.

Ispraćaj dubičkih brigadira

A tih dana smo po paklenoj julskoj vrućini utovarali ciglanu šljaku na gradskoj ciglani (otpad od cigle i crijepa) i s njom nasipali ulične trotoare u ulici Puhalo, koji su nakon iskopa kanalske mreže ostali neuređeni, što je mještanima otežavalo izlaz iz kuća i kretanje trotoarom. To se posebno osjećalo kad se okiša i rasblati. Tokom vožnje na kamionu pjevali smo udatničke pjesme, ponosni i sretni što možemo uraditi nešto korisno za svoju ulicu, svoj grad. Bili smo u prašini i znoju, ali nam to nije smetalo. Činilo nas je ostvarenim. Stajali smo na karoseriji kamiona, a iz naših grla se orila pjesma. Prolaznici su nas gledali, mahali nam, a mi im otpozdravljali. Bili su to lijepi dani naše mladosti.

Kada smo završili s nasipanjem trotoara, u nama se rodila ideja da na tako uređene trotoare, prije nego budu popločani, zasadimo drvored. Obratili smo se za pomoć opštini, koja nam je odobrila novac s kojim smo kupili sadnice i zasadili drvored od početka ulice do Puhalske džamije. Za samo jedan dan smo iskopali rupe i u njih položili mlade stabljike da rastu zajedno s nama. Nismo bili zadovoljni sa izborom sadnica, ali smo akciju uspješno završili. Sve do danas ostala su sačuvana brojna stabla naše mladosti. Na dijelu ulice ostaci drvoreda su i sad prepoznatljivi. Neka stabla su toliko bila izrasla, da sam od njih teško prepoznao ulicu, kada sam po uspostavi Dejtonskog mira prvi put posjetio Dubicu. Hasnija je bila jedan od aktivnih učesnika tih akcija. A kako se kasnije ispostavilo, bila je to jedna od prvih tema o kojima smo razgovarali, prilikom našeg neočekivanog susreta.

Još uvijek iznenađen što je tu vidim, dok sam joj prilazio i pružio ruku za pozdrav, pitao sam: “Od kud ti ovdje?” Znao sam da živi u Dubici. U Dubici je i rat preživjela. Bila je udana za Dragoju Lukića, koji je preko 20 godina radio s mojom suprugom Hateminom u dubičkoj SDK (Službi društvenog knjigovodstva) i bio nam dobro znan. Često smo se susretali, a nekoliko puta izmijenili i kućne posjete. Njihovu djecu, Sininišu i Editu, smo znali od malih nogu. Preko Dragojinog brata, koji je radio u Njemačkoj, nabavljali smo elektro urađaje. Od njega smo kupili prvi tranzistor kasetofon, koji nam je godinama bio radost kući, jer smo preko njega snimali i slušali tada popularne muzičke emisije “Po želji slušalaca”, koje su emitovane preko više radio stanica. Rat je sve to zaustavio i okrenuo tumbe. Još ranije smo čuli da je tokom rata u BiH Dragoja umro. Bio je to veliki nenadoknadiv gubitak za Hasniju i njenu djecu.

Hasnija je bila manje iznenađena našim susretom. Rekla mi je da je došla u posjet kćerki. Posebno me iznenadilo kad mi je rekla da njena Edita živi u istom naselju, u kojem i mi živimo. Kad sam o susretu sa Hasnijom ispričao supruzi, rekla mi je da se i ona upravo tog dana s njom susrela. Bili smo suglasni u tome da im što prije odemo u posjet. Nismo ih obišli tog dana, a ni naredna dva tri. Imali smo previše naših radnih i drugih obaveza. Kad smo im krenuli u posjetu, saznali smo da više ne stanuju u našem naselju. Nisu nam znali reći kud su odselili. Njihova susjeda nam je rekla da su odselili u obližnji vilidž Milton.
Prvog slobodnog dana te sedmice ja i supruga smo sjeli u auto i odvezli se u dvadesetak milja udaljen Milton, nadajući se da ćemo od nekog dobiti njihovu adresu. Uzalud smo se obraćali organima i vozili ulicama naselja, očekujući da ćemo ih vidjeti. Naselje je bilo mnogo veće nego smo mislili i nije ih bilo moguće naći. Vratili smo se kući i samo se nekad potsjećali na te događaje.

Edita je mom unuku dala naočale, a meni broj Hasnijnog mobitela i njihovu kućnu adresu. Narednih dana smo razgovarali telefonom, a jednog popodneva sam ih posjetio. Žive u novom naselju, u velikom savremeno uređenom stanu, koji će, kao i svi drugi Amerikanci koji se odluče na kupovinu kuće ili stana, otplaćivati narednih 30 godina. Edita je sretna. Ima dva sina, jedan 8 a drugi 5 godina. Muž je voli, cijeni i poštuje. Hasnija je u penziji. Dolazi im svake godine i kod njih boravi par mjeseci. Dok oni rade, ona brine o djeci. Pričali smo o svemu i svačemu. Bio sam veoma iznenađen kad mi je rekla da sam joj ja prvi donio radosnu vijest da je dobila željeni posao u dubičkoj Tekstilnoj. Bio sam uključen u programe zapošljavanja, ali se nisam toga sjećao. Bilo mi je to prijatno čuti. Rekla mi je da se u Bosnu vraća početkom oktobra i da će odmah po dolasku u posjet sinu Siniši, koji živi u Njemačkoj. Ništa čudno, tako žive mnoge bosanske i bošnjačke majke. Njihov dom je tamo gdje su njihova djeca i unučad. Sretni su da ih obiđu, da im budu od koristi, ali opet najsretniji kada dođu svojoj kući, ako uopšte mogu reći gdje je sad njihov dom. Svi mi koji smo u ratnoj histeriji morali napustiti svoja kućna ognjišta, bez obzira gdje smo se nastanili i bez obzira koliko smo zadovoljni novim uslovima života, živimo ni na nebu ni na zemlji. Dok naše kuće u našim okupiranim gradovima zjape prazne i propadaju, mi se potucamo po svijetu, crnčimo i radimo danonoćno po dva tri posla da možemo uredno otplaćivati rate kredita, kojima smo kupili stan ili kuću i svakom od nas po auto, da bi se imali čime voziti na posao. I Hasnijna Edita, a vjerujem ji njen sin Siniša, kao i moja djeca, već godinama otplaćuju zidove kojima su se opasali. A kad jednom uđeš u dug, iz njega se više nikad ne izlazi. Tvoj dug ti do groba ostaje najvjerniji drug.

Brzo je prošlo i ovo ljeto. Jednog oktobarskog dana sam ponovo posjetio Hasniju. Imao sam malo slobodna vremena, a i Ona je žurila po unuka u školu. Već narednog dana je otputovala. Naravno, poželio sam joj sretan put i izrazio nadu da ćemo se opet ponovno susresti naredne godine. Ako se to dogodi, tada to neće biti neočekivan susret. Susreti prognanih Bošnjaka bilo gdje u svijetu nisu više nikakvo iznenađenje. Nisu neočekivani. Oni se naprosto događaju radi onog što nam se 90-tih godina dogodilo.

Burlington, 11.11.2019

Zijad Bećirević

 

Zašto nam treba moralni “filter”?

Posted: 12. Novembra 2019. in Intervjui

Iznenađuje li nas poslednja vijest objavljena od strane današnjeg direktora Zavoda za zbrinjavanje djece i omladine s poteškoćama u razvoju u Pazariću u kome su otkrivene mnogobrojne malverzacije i gdje su njeni štićenici korišćeni kao radna snaga na izvođenju radova na privatnim objektima uposlenika Zavoda?
Ne bi trebala, jer se od 1990-ih pa do danas ništa nije promjenilo. Utakmica je izgubljena onog trenutka kada smo dozvolili polupismenim ljudima da preko noći postanu milijarderi , dakle onda kada se zlo se počelo nezaustavljivo širiti našim prostorima. Kriza morala nije nastala sama od sebe i svoj narazorniji oblik doživljava baš u privredi i politici ne zaobilazeći čak ni djecu, niti one kojima treba naša pomoć, pažnja i povjerenje. Sistem moralnih vrijednosti se kontinuirano razara jer se u vlast biraju nesposobni i korumpirani ljudi koji dalje biraju političke podobne i još nesposobniji kadar u obavljanju privrednih funkcija. To i nije tako čudno kada se zna da se mnogo novca obrće u privredi a ogromna koncentracija moći i uticaja akumulira u politici. Naravno da su ovo miljei u kojima ranorazni strvinari vide svoju šansu brzog bogaćenja preko noći.
Iskustvo Zavoda za zbrinjavanje djece i omladine s poteškoćama u razvoju nas uči kako nema poslovnog morala jer se posao kupuje i to sa povišenim cijenama jer oni koji kupuju traže i svoj postotak. Treba sve njih namiriti .Zašto bi se pridržavalo nekih poslovnih normi i morala kada se možeš brzo obogatiti otuđenjem državnog kapitala i to bez ikakvih sankcija? I povrh svega ko je lud plaćati porez i druge doprinose?
Zašto nam se događaju ovakve pojave u društvu? Zašto se krade na veliko , pa čak i od djece , uzmima zalogaj hrane iz njihovih gladnih usta, od onih koji su u društvu najranjiviji? Odgovor je jednostavan. U etnopartijskim državama kakve je BiH, sistemski se i namjerno razara moralni i vrijedonosni sustav ostavljajući iza sebe nepravdu, haos i nemoral. Pohlepa i gramzivost prouzrokuju nove krize, siromaštvo i ekonomska propast. Negativna kadrovska selekcija je jedan od uzroka stanja u Zavodu za zbrinjavanje djece i omladine sa posebnim potrebama u Pazariću. Kada se pri tome zna da su nam institucije slabe i da u njima sjede nesposobni, trećerazredni ljudi onda se ne treba čuditi zašto miševi bez ikakve bojazni kolo vode.Kod nas se kazaljke na satu moraju pomjeriti unazad kako bi se krizi morala u društvu pogledalo pravo u oči kako bi se našlo njeno izvorište. Izvor krize morala u društvu leži prije svega u izbornom sistemu gdje se biraju pojedinci po partijskim, stranačkim i rođačkim kriterijima, a koji su često nesposobni , bez znanja i nedovoljno obrazovani. Oni se postavljaju na pozicije koje ne zaslužuju i koje ne bi ni u snu u jednoj normalnoj državi mogli obavljati. Znamo li takođe mi, birači kakvu državu želimo, znamo li da biramo gradonačelnike i direktore koji znaju svoj posao i nadležnosti, znamo li da razlikujemo pošteno od nepoštenog?
Borba između dobrog i zlog, poštenog i nepoštenog u društvu je postojala od kada je svijeta. Siguran sam da smo sposobni razlikovati dobro od lošeg, pošteno od nepoštenog, laž od istine. Društvo u kome pošteni uspiju da pobjede nepoštene može samo ići dalje jer se tada sposobnim daje mogućnost da riješe probleme i krize. U jednoj studiji o mladim u Švedskoj rođenim između 1995 i 2000 u kojoj je postavljeno pitanje što je najvažnije za njih u životu u prvi plan nisu došli ni novac, niti klima, niti informaciona tehnologija. Za njih su najvažniji etika i moral.
Želi li se ići dalje moraju se uklanjati nekompetentni ljudi koji kroz politiku dobijaju moć i blokiraju svaki pokušaj da se takav štetan sustav nemorala promijeni.To je podloga za borbu protiv korupcije i moralni filter za omogućavanje uspješnog funkcioniranja društvenog i privrednog sistema.

Mr. sci. Edin Osmančević

Ma nije ovo u domenu dnevne politike, jer da jeste ne bih trznuo. Trznuo jesam jer izjava francuskog predsjednika Macrona da je „Bosna tempirana bomba…“ je opasna, tendeciozna i sa dalekosežnim štetnim posljedicama po našu zemlju. Šta je nagnalo tog „malog Napoleona“ (koji, valjda, s viškom vlastitih kompleksa, sanja tako nešto) da bez ikakvih argumenata nasrne na Bosnu, posebno na Bošnjake u njoj, zna samo on. Ali, poručili su mu mnogi, prije mene, da se pozabavi problemima u svojoj zemlji, pa čak i povratnicima sa sirijskog ratišta kojih je u Francuskoj u hiljadama, kao i terorizmom u istoj i da ne izigrava velikog bossa u EU, jer on to, jednostavno, nije i ne može biti.

Međutim, naš je problem u ovoj priči onaj bilmez iz Laktaša koji je, kao član Predsjedništva BiH i umišljeni „najveći Srbin s obje strane Drine…“ i čije „svjetlo na kraju tunela“ više ne svijetli ni nametnuto vizuelno, zahvaljujući jednom hrabrom momku Ivanu Begiću, podržao takvu Macronovu morbidnu antimuslimansku i antibošnjačku tezu da svakom normalnom čovjeku, jednostavno, izaziva naprosto gađenje. Da, meni se gadi Mile Dodik jer godinama ne samo što nasrće na BiH, već po ne znam koji put vrijeđa narod kojem ja pripadam i svjetonazor kojeg slijedim. On, onakva seljačina kakav jeste, nema ne samo empatija prema bilo kome, nego ni minimum kreativnosti u formuliranju izjava koje daje na račun drugih i drugačijih, posebno na račun Države koju svakodnevno ruši a od koje prima plaću. Treba li podsjećati da taj tip podržava likove poput Handkea, Berlusconija, Trumpa, Obrana, Kolinde…, pa kako ne bi i Macrona. A znamo šta je osnovna komponenta njihove političke i ideološke matrice.
Ono što bi ublažilo trovanje atmosfere od strane „Mile od 152 kile“ moglo bi biti medijska ignorancija istog, barem kada je riječ o sarajevskim medijima. Ali ne, oni polomiše noge za njim da ga, doslovno na dnevnoj bazi, predstavljaju bh. javnosti.

Bedrudin GUŠIĆ

Heroine Mostara22

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Bosanci

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Kolinda i Vučko

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Loš gubitnik (Bad looser)

Posted: 6. Novembra 2019. in Intervjui

Za Bakira Izetbegovića se može reći da mu je ”bad looser” (loš gubitnik) karakterna osobina. Mrzi poraze i neuspjehe a kao razloge nesupjeha vidi u drugima, nikako u sebi. Za njega vrijedi geslo ; ”Bolje stvari uraditi nekako nego nikako!” Da nije tragično bilo bi komično.
Između ”bad loosera” i diletantizma nema velike razlike jer i jedan i drugi počivaju na neprofesionalizmu, uskim vizijama, malim očekivanjima i rezultatima. Njima ne treba znanje, nauka, univerziteti, specijalisti i kvalitetna riješenja. Dovoljne su improvizacije zbog ćega su diletantska društva imaju problema sa stručnošću , naukom a istovremeno ih nije baš puno i briga za to. Što bi se mučili više od onog što imaju danas?
U tom kontekstu se može posmatrati Bakirovo otvoreno priznanje dato i intervju za Tv 1 kako je pokretanje revizije tužbe BiH protiv Srbije u Haškom tribunalu za odgovornost u agresiji na BiH bio njegov loš potez, kazavši da je pogriješio što je slušao svoje savjetnike za to pitanje i pravnike. BIH je ni kriva ni dužna transformirana u diletantsko društvo u kome njen nesposobni lider nije u stanju da uvidi kako propala revizija tužbe ostavlja prazan prostor revizionistima da u nekoj bližoj i daljoj budućnosti nanova ismijavaju historiju, licemjerno se izrugujući istini o karakteru prošlog rata koji je vođen na prostoru BiH. Sakib Softić, je tada predstavljen kao legitimni agent za zastupanje BiH, premda nije imao taj legitimitet. Diletatni to uobićavaju reči; ” Važno je da se nešto radi, lako ćemo mi to!”Predao je zahtjev za reviziju, dobio odgovor da je revizija ništavna jer je on neligitiman??? Ovdje diletanti završavaju svoju priču pravdajući se kako ”nisu imali sreće, kako se bar pokušalo nešto uraditi???”
Podsjetimo se da 2007 Međunarodni sud u Hagu je presudio da Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici kojeg su počinile vojne snage Republike Srpske ali da snosi odgovornost za nesprečavanje genocida. Sud je utvrdio da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid , a potom nije kaznila niti predala učinioce Haškom tribunalu .Izetbegović je tvrdio da za pokretanje revizije presude postoje novi dokazi i da su ključni dokazi došli tokom suđenja Ratku Mladiću, bivšem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Prema Izetbegoviću, to suđenje je pokazalo da je “više hiljada oficira Vojske Jugoslavije učestvovalo u genocidu u BiH kao i da je režim Slobodana Miloševića logistički stajao iza genocida”.Članovi pravnog tima BiH Sakib Softić, David Scheffer i Phon van den Biesen predali su 23. februara zahtjev za reviziju presude pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu u postupku tužbe BiH protiv Srbije za genocid . To je izazvalo snažne reakcije srpskih političara u BiH i Srbiji.
Diletantizam je nesposobnost mijenjanja stanja i stvari oko nas i često groblje aspiracija. On je prepreka promjenama. Zašto nešto mjenjati kada današnje stanje funkcioniše dovoljno dobro da podmiri bazične potrebe? Najmanje je važno što je ponižena žrtva rata a bh. javnosti data lažna nada kao poslednje sredstvo u borbi protiv haosa i konflikata, kao ponuđena terapija napaćenom čovjeku i vjerovanje da sve što se radi ima smisla. I nikom ništa. Vlast je van domašaja običnog čovjeka. Ne pada joj na pamet da mu podnosi račun. Zašto bi kad običan čovjek ćuti i trpi ali najvažnije je ipak preživjeti??? Razno razni diletantizmi nas sve više guraju ka fatalizmu gdje se život svodi na puko preživljavanje.

Da li je Bakir iole svjestan da će budućnost BiH u velikoj mjeri biti rezultat njegovog diletantizma u prošlosti i sadašnjosti? Naravno da neće jer je nesposoban da prizna vlastitu odgovornost što je jedan od ključnih elemenata njegovih nesupjeha na bh. političkoj sceni i jedan od razloga agonije kroz koju Bosna i Hercegovina prolazi juče, danas i sutra.

Mr. sci. Edin Osmančević

Moj Mostaru, , med i čemerika !

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Željko i Bakire

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

JEZGRO DUBIČKE PUHALSKE MAHALE

Posted: 29. Oktobra 2019. in Intervjui

Poštovani Dubičani, komšije i prijatelji iz drugih gradova i regija. Danas pokrećem jedinstven mali projekat, kakav je rijetko u praksi, pod imenom “Jezgro Puhalske mahale” sa kojim želim pomoći da se sačuva uspomena na ljude i život ljudi koji su živjeli i koji sada žive u dijelu dubičke mahale Puhalo, koji sam nazvao jezgro Puhalske mahale. U tekst koji slijedi unio sam prema svojim saznanjima ono najosnovnije o svakom porodičnom domu i porodici koja je u tom dijelu ulice živjela ili danas živi. Na vas apelujem da tekst ili dio koji vas zanima pročitate i preko FB me obavjestite ako želite svoja saznanja o nekoj porodici ili njenim članovima dopuniti, ispraviti ili izbrisati. Na taj način ja i vi ćemo zajedno raditi na ovom projektu, ispisivati historiju, koja će po meni biti vrijedan dokument o ljudima i vremenu Dubice i Dubičana. Dakle “Jezgro Puhalske mahale” je naš zajednički posao. Kada tekst dobije konačnu verziju možemo dodati prikladne fotografije i ilustracije, pa zajedno odlučiti gdje još i na koji način ga publikovati. Možda ovo potstakne druge da prošire projekat na cijelu ulicu Puhalo i druge dijelove grada Bosanska Dubica.

JEZGRO DUBIČKE PUHALSKE MAHALE

U jezgru Puhalske mahale
svo prošlo vrijeme je stalo
i dovoljno životnog prostora
za sadašnje i buduće generacije ostalo.

Posebnu draž životu Dubice i Dubičana oduvijek su davale dubičke mahale, jer su odisale komšijskom ljubavlju, životnom toplinom, harmonijom, romantičnim zanosom i gostoprimstvom. Svaka od njih je nosila u sebi neka posebna obilježja, kojima su se ponosili njeni stanovnici. Jedna od njih je dubička mahala Puhalo.

U Puhalskom jezgru sa nasljeđem

U ovom tekstu predstavljam vam ljude, moje Dubičane, Puhalčane, koji su gradili svoj i naš svijet, a od kojih mnogih danas više nema. Želim ih oteti od zaborava. Oni su bili izvor života. S njima je nastao životorodni dio njihova svijeta, koji za nas i druge iza nas ostaje, a koji vrijedi sačuvati i oteti zaboravu. Dok se ne napravi digitalna dadoteka da čuva njihove dragocjene iskustvene spoznaje i stvaralačke vrijednosti, ove bilješke nekima će poslužiti da taj dio stvaralaštva ugrade u naša vrijedna životna dostignuća i ne dozvole da ih oduvaju vjetrovi i pokrije prašina zaborava. Oni su stvarali, uzdizali, obogaćivali i mijenjali ovaj svijet, naš grad, ulice našeg bitisanja, kako bi za sve nas postali i bili osnov životne sreće i izvor nadahnuća.

A mijenjanjem grada mijenjala se i dubička mahala Puhao, u kojoj sam nekad i ja živio, mijenjala se ali je i do danas očuvala svoju prepoznatljivu urbanu strukturu, inkorporiranu u kičmu skeleta grada Bosanske Dubice.

Moja mahala Puhalo, o kojoj vam pišem, proteže se od centra grada, sa raskrsnice puteva Prijedor – Kostajnica do naselja Krivdića Brdo, u dužini od oko 800 metara. Za vrijeme Titove Jugoslavije zvala se Ul. Mile Mećave, što je više bila poštanska adresa nego ime, jer je narod uvijek to gradsko područje zvao Puhalo. Čak je i novo stambeno naselje, koje je niklo osamdesetih godina prošlog vijeka na baštama Puhalčana s desne strane ulice dobilo naziv Novo stambeno naselje Puhalo. Agresijom na BiH i stvaranjem Republike srpske okupatori su promijenili ime grada Bosanska Dubica u Kozarska Dubica, a moje Puhalo, Ul. Mile Mećave, postala je Kninska. U ovom tekstu, sa galerijom likova iz vremena koje pamtim, predstavljenih samo u kratkim crtama, želim opisati dio Puhalske mahale, od početka do Puhalske džamije, koji sam uslovno nazvao Jezgro Puhalske mahale.

Molim svakog od vas, koji o ljudima i stvarima o kojima govorim imate važne šire spoznaje od mojih i želite ih dodati ili ispraviti neki pogrešan podatak, dodati neko zaboravljeno ime, da me obavjestite u komentaru preko FB ili na moju ličnu adresu, kako bi ovaj tekst dopunio i učinio potpunijim i sadržajnijim.

Jezgro Puhalske mahale

Puhalo je stara dubička mahala. Počinje iz centra grada, sa raskrsnice puteva prema Bosanskoj Kostajnici i Prijedoru, a završava pred Krivdića brdom, od kojeg nastavlja magistralna cesta ka Prijedoru. Negdje u sredini mahale, ali malo bliže centru, nalazi se Puhalska džamija sa mezarlucima, kraj kojih put vodi u dubičko naselje Binječka. Jezgro ove mahale čine kuće, poslovni i drugi objekti izgrađeni od raskrsnice na centru do džamije. Kada pođete iz centra grada ulicom Puhalo, iznenadite se koliko se za nepunih pola stoljeća promjenilo naselje i struktura stanovništva u njemu. Sve kuće u mahali, osim džamije i škole na početku ulice, uvijek su bile privatno vlasništvo u posjedu dubičkih muslimana, osim dvije kuće. Jedna od njih uz samu školu pripadala je kožaru Milanu Koteksu, koji se tu doselio 70-tih, a u drugu, do tada u posjedu porodice Pezić, doselili su 60-tih godina prošlog vijeka Drljići.

Puhalo od postanka nije značajnije mijenjalo svoj urbani izgled, osim što je osamdesetih godina prošlog vijeka sa desne strane ulice, na baštama i njivama Puhalčana, koje su od njih nacionalizovane, izgrađeno novo stambeno naselje Puhalo sa nekoliko stambenih zgrada i poslovnih objekata. U jednoj od njih su kancelarije Zajednice penzionog osiguranja. Na trotoaru, sa lijeve strane ulice, omladinci Puhala su 1963. godine zasadili drvored, koji je samo djelimično sačuvan. Puhalo je među prvim gradskim ulicama dobilo asfalt.

Većina puhalskih kuća do glavne ceste, kojom se odvijao frekventan saobraćaj prema Prijedoru, bila je ograđena drvenom tarabama. Dvorište ograđeno metalnom ogradom imale su samo kuće Ibre Babića, Halisa Delića, Enesa Delića... a kasnije i neke druge. Skoro svaka kuća je imala dvorište i baštu sa voćnim stablima. Najviše je bilo stabala šljive. Voćnih stabala, poglavito šljiva, bilo je na komšijskim međama. U dvorištu Hide Delića i Ice bio je crveni dud. Ponegdje je bilo i bijelih dudova.

Po završetku II Svjetskog rata u jezgru dubičkog naselja Puhalo mnoge porodice su ostale bez glave porodice. Domaćinstva su ostala na nezaposlenim udovicama i nedorasloj djeci. To se na drastičan način ponovilo i nakon agresije na BiH 1991-1995.g. Od početka srpske agresije na BiH, pa i nakon zaključenja Dejtonskog mira, mnoge kuće Puhalskog jezgra ostale su prazne ili je iz njih virila samo po jedna, obično ženska glava. Nažalost, ni danas nije drugačije, što ćete shvatiti kada pročitate tekst koji slijedi.

Tokom agresije na BiH, koja je u Bosanskoj Dubici počela već s proljeća i ljeta 1991. godine, svi muslimani Puhalske mahale, kao i drugi u Dubici, morali su svoju nepokretnu imovinu ostaviti srpskim vlastima i potražiti novi dom negdje u svijetu. Njihove stambene i poslovne objekte, zemlju i vrednije materijalne vrijednosti prisvojili su domaći i pridošli Srbi i neovlašteno koristili desetak godina. Tek nekoliko godina po uspostavi Dejtonskog mira, intervencijom Međunarodne zajednice, pretežan broj prognanih Bošnjaka vratio je otetu imovinu, ali se svojoj kući vratio samo neznatan broj njih, i to prvenstveno starijih. Žele okončati život ondje gdje su ga započeli. Materijalne vrijednosti, koje su do tada posjedovali, kao kućni namještaj, poslovni inventar, opljačkan je, a ako i nije pojeo ga je zub vremena. Dubičke vlasti se ni do danas za počinjeno nisu izvinile svojim sugrađanima Bošnjacima i Hrvatima, niti im omogućile siguran povratak, predviđen Dejtonskim mirovnim ugovorom.

U težnji da otmem od zaborava ovaj dio grada, u kojem sam se rodio, odrastao, radio i stvorio porodicu, sačuvan uspomenu na komšiluk i u vašem sjećanju oživim drage ljude koji su na neki način bili i ostali dio našeg života, pišem ovaj tekst. Svi oni su dio nas, ali i onih koji će iza nas doći.

Lijeva strana Puhalske mahale

Kada krenete iz centra grada i dođete na raskrsnicu puta koji vodi prema Prijedoru, s ljeve strane ćete vidjeti manji Spomen park sa visokim platanima. Na tim platanima i na vješalima postavljenim pored njih tokom Drugog svjetskog rata, na prvi dan bajrama 20.9.1944.g. ustaše su objesile 17 osoba sve tri vjeroispovjesti, tri skojevske muslimanke, katolkinje i pravoslavke. Na tom mjestu je do 70-tih godina prošlog vijeka bila pijaca poljoprivrednih i zanatskih proizvoda, dok nije preseljena na obalu Une. Do agresije na BiH taj dio grada pripadao je “Trgu Fadila Šerića”, narodnog heroja iz NOR-a. Prije drugog svjetskog rata tu su se u nizu pružali manji poslovni objekti: Klajina trgovina, Šnjacina krojačka radnja, Rizina kafana, Junuzova bosanska kuća “Inat” sa Husinim servisom za opravku radija i TV, a do njih je bila starija stambena zgrada na sprat, koja je pripadala preduzeću ŠIP “Kozara”. U prizemlju te zgrade jedno vrijeme je stanovao moj sestrić Rusmir Karat, dubički foto reporter i novinar, a na spratu familija Sekeli, iz koje ponikao poznati rukometni golman Vesna Sekeli Čaušević. U toku agresije Rusmirova familija je protjerana, stan im otet i trebalo je uložiti dosta truda i para da se stan vrati u posjed.

Prva zgrada na ulazu u ulicu Puhalo s ljeve strane bila je zgrada Osnovne škole sa prostranim dvorištem. Na njemu smo, dok smo bili đaci te škole, igrali lopte i pod nadzorom nastavnika Edhema Kalabića vježbali atletske vježbe. Školska zgrada je ozbiljnije oštećena u zemljotresu, koji je 26. i 27.10.1969. teško pogodio Bos. Krajinu i Bosansku Dubicu, pa je morala biti porušena. Neko vrijeme nakon rušenja školske zgrade, na tom prostoru je bila Autobuska stanica.

Na mjestu gdje se završavalo školsko dvorište,do školskog zahoda, bila je izgledna prizemnica, koja je mijenjala namjenu i stanare. Jedno vrijeme u njoj je bila apoteka. Nacionaliozvana je od nekog Hadžikadića i data na korištenje učiteljici Danici, a kasnije je u njoj živjela porodica općinskog činovnika Halida Torića. Kad su Torići preselili u svoju kuću, jedno vrijeme tu je bila brijašnica. Pored nje, uvučenu malo od ceste, sedamdesetih godina prošlog vijeka veliku kuću na sprat napravio je Milan Radmanović, kojeg su zvali Koteks, jer se bavio preprodajom kože, a u prizemlju kuće kasnije je otvorio gostionu. Njegovu familiju su sačinjavali supruga Manda, prijatna korpulentna žena i kći Dragica, koja se kasnije udala za jednog od dva sina trgovca Enesa Delića. Dragica je umrla i kuća je sada u ruševnom stanju i prazna. Jedna od najvećih i najljepših kuća Puhala sada je oronula, opustjela i zarasla u rastinje i korov.

Do Koteksove kuće u manjoj kući sa baštom punom voćki, živio je Hasan Vojniković, ćevabdžija, koji je ćevape prodavao ispred Gradske džamije. Stari Hasan je sam živio u toj kući. Bio je gluh ko top. Nije bio ženjen niti je imao familiju. Imao je samo nekoliko mačaka. Umro je od raka. Imao je rodbinu u Vojnikovićima, ali mu je blizak rod bila i moja tetka Senija Hasančević, koju je Hasan često posjećivao. Tamo sam ga bliže upoznao. Mene je ponekad zvao da mu dođem u kuću pomagati praviti ćevape, a s njim sam više puta išao i na zbor u Milića gaj. Nakon njegove smrti njegov posjed nasljedili su rođaci Vojnikovići. Krojač Muris Vojniković srušio je staru Hasanovu kuću i napravio veliku kuću na sprat za svoju familiju. Muris je bio krojač konfekcionar, oženjen s Nurom Čustić.

U daljem nizu, uz Hasanovu kuću, bila je izgledna kuća u modernom stilu, prava vila, sa bogatim stepenišnim ulazom s prednje i istim takvim sa zadnje strane, uz koju je bio veliki voćnjak sa raznim vrstama voća, od kojih su bile najdraže jabuke petrovke. Kao djeca dolazili smo ih krasti, a ispod jabuke je obično bio svezan ljut pas Reksi. U kući je živio Ibro Babić, vozač i automehaničar, sa suprugom Sekom i djecom Idrizom-Hidom i Fehimom. Uz kuću je bilo prostrano dvorište ograđeno klasičnom metalnom ogradom. Bila je to jedna od najljepših kuća u Puhalu. Obzirom da je kuća bila velika, sa širokim hodnikom, u jednom dijelu kuće Babići su povremeno držali podstanare. Više godina tu su stanovali Drago Pocrnić, visoki finansijski službenik u dubičkoj opštini, sa ženom i kćerkom. Njegova žena je bila svima draga i plemenita, da si je mogao na ranu previti. Kad je Drago umro, žena i kći su odselili. U toj kući, negdje 1965.g. nakon stupanja u brak, tu su stanovali moji dragi prijatelji Omer i Mirsada Karabegović. Ja i moja supruga smo ih tu posjećivali. Ibro je bio veoma popularan među nama djecom, jer smo od njega dobivali gumu iz točkova automobila, od koje smo pravili gumene praćke. A praćka je u to doba bila redovan rekvizit svakog djeteta. Ibrin stariji sin Hido oženio je kćerku poznatog sportskog radnika Smaila Tabakovića Emiru, koju svi zovu Seka. Oni žive u Zagrebu. U braku su stekli sina Edina, koji je inž. Informatike i Denisa, koji je filmski producent.

Kad pominjem Babiće, ne mogu se ne sjetiti dana 25.6.92. kada smo ja i moja supruga Hatemina iz avlije Zuhre Ćehajić, kod koje smo bili u posjeti, gledali kako četnici guraju rukama i udaraju nogama Ibrina sina Fehima u crvenu “Maricu”, koja je (kako smo kasnije saznali) kupila dubičke mladiće i odvozila ih u banjalučki logor Manjača. Fehim je bio samo jedan od 42 prekrasna dubička mladića koji su tog dana odvedeni u logor Manjača, iz kojeg su pušteni tek po završetku rata, i raseljeni u treće zemlje.

Skoro svako domaćinstvo sa obe strane ulice Puhalo imalo je iza kuće poveliku površinu zemljišta, koju je koristilo za sadnju povrća i sijanje različitih usjeva, najčešće kukuruza. Na tom zemljištu, izuzetom radi opšteg (opštinskog) interesa od vlasnika u vrijeme Titove Jugoslavije za smiješno nisku nadoknadu, izgrađeni su Srednjoškolski centar (koji je Dubica dobila kao poklon od Srbije nakon zemljotresa) i Gradska sportska dvorana.

Po okončanju rata jedan od moćnih srpskih preduzetnika je otkupio kuću i zemljište Babića i njihovih susjeda Ćehajića – Zuhre i njene kćerke Aide (čija je kuća u ratu devastrirana) na obližnjem Trgu “Fadila Šerića” i izgradio veliki stambeni objekat koji je povezao Puhalo sa Trgom “Fadila Šerića”, na kojem su i danas biste poznatih heroja NOR-a, među njima i bista narodnog heroja Fadila Šerića.

U dvorištu Ibre Babića, odmah uz kuću Džafera Šerića, šezdesetih godina prošlog vijeka izgradili su kuću sa lokalom, Muharem i Haska. Ne sjećam se njihova prezimena. Zemljište su otkupili, mislim, od Babića. Imali su više djece, kćerke Seniju, Murisu, Emsu i sinove Muhameda i Husu. Najstariji od njih bio je Muhamed, povisok mladić. Bili su to veoma pošteni i marljivi ljudi, koji su se brzo uklopili sa Puhalčanima. U prizemlju novoizgrađene kuće instalirali su “vatreni” mlin, koji je radio nekoliko godina, a kada im se kasnije pokazao nerentabilnim otvorili su prodavnicu, koja je pred rat zatvorena. Muharema su svi zvali Muharem mlinar. Sa mojom sestrom Najom bili su u prisnim prijateljskim odnosima. Ispred njihove kuće neko od članova obitelji je izgradio kuću na sprat, u kojoj je u prizemlju bila trgovina sa voćem i povrćem. Po okončanju agresije na BiH u njihovoj kući je otvorena pekara u kojoj se kruh i ukusno pecivo moglo kupiti preko cijelog dana.

Do njihove kuće, malo uvučena od ceste, sa grožđem ispred, bila je kuća obućara Džafera Šerića, koji je imao obućarsku radnju u Petrinji, nedaleko od Ćetavine ćevabdžinice. Na istoj lokaciji rođen je i živio Džaferov otac Suljaga. Džafer je rođen 1900, a preselio 1974.g. Sa ženom Šuhrom r. Mujagić, koja je bila veoma pametna i pronicljiva, Džafer je stekao sinove Ahmeta, Sakiba, Sabita i kćerke Hatidžu- Tidžu i Mirsadu. Svi su voljeli sport. Muški igrali u FK “Borac”, a ženske se u “Partizanu” bavile gimnastikom. Svi su stekli za to vrijeme zavidan stepen obrazovanja i imali zahtjevna zanimanja. Marljivo su radili, a muški su počeli formirati svoje porodice. U težnji da unapijede život Šerići su odlučili da sele. Kuću su prodali komšijama Krivdićima i preselili u Banja Luku. Sa njihovim odlaskom Puhalo je mnogo izgubilo. Prvi je Dubicu još u mladim danima napustio Ahmet, radi školovanja u Tehničkoj školi. Tamo se zaposlio, oženio se sa Tahirom i dobio blizance Amira i Admira, koji sada žive u Danskoj. U Banja Luku su za Ahmetom preselili Sakib, Sabit i Mirsada, a nakon Džaferove smrti i Šuhra. Sakib ima dvije kćerke i živi sa suprugom u Danskoj. Imaju četvoro unučadi. Sabit je do odlaska u Banja Luku radio u dubičkoj poreskoj upravi i bio oženjen s Banjalučankom Nermanom. U braku su stekli kćer. Iz Banja Luke su preselili u Rijeku, gdje je Sabit rano umro, a Nermana, Ahmet i njegova Tahira preminuli su u Danskoj. Ahmet je bio rukovodilac u banjalučkoj privredi, a Sakib je radio u knjigovodstvu.Tidža se 1965. u Banja Luci udala za banjalučkog profesora Fuada Galijaša i stekla s njim kćerku Arminu, koja sada živi u Gracu. Armina je udana za Dinu i imaju kćerku Enu. Nakon progona iz Banja Luke Tidža se nastanila u Danskoj, ali i sada rado posjećuje Banja Luku i misli na Dubicu. Najmlađa, Mirsada se u dala za Zulfikara Gačića – Edu i s njim je rodila sinove Mirsada i Seada. Nakon rata svi su živjeli su u Chicagu. Mirsada je u Avio kompaniji stekla penziju, nakon čega su se ona i muž vratili u Sarajevo, gdje i sad žive. Sinovi su im ostali u Chicagu. Sead je oženjen sa Elvisom.

Do Šerića su živjeli Halid i Havka Torić, a s njima i Halidova majka Rasima, starica dobrog zdravlja. Uz kuću su imali dvorišni objekat u kojem se ljeti kuhalo i boravilo, a u produžetku baštu, koja je dosezala do Pezića mezarluka. U toj kući nakon NOR-a su stanovali borci, a posljednji od njih bio je neki Stojaković. Kuća je ranije pripadala porodici Hadžikadić. Torići su u kuću doselili od kuće kod škole, na ulazu u Puhalo. Halid je bio službenik u dubičkoj opštini, radio na finansijskim poslovima i statistici. Imao je takav rukopis, da je pravio natpise za firme. Halid i Hatka su u braku stekli 4 sina i kćerku. Sinove Mustafu, Omera, Besima, Sulejmana i kćerku Nevzu. Mustafa je postao doktor – stomatolog, Omer bio klasan fudbaler, vrstan dribler, dubičkog NK “Borac”, a Besim je postao rudarski inžinjer. Jedno vrijeme radio u Rudniku Ljubija. Nevza se udala za nekog van Dubice, a Sulejman je bio automehničar i oženio se sa …. Omer je bio oženjen Asimom-Simkom Sevlić, kćerkom trgovca Rifeta –  Bikinog. Torići su bili dobri i karakterni. Volio ih je cijeli grad.

Do Torića kuće bila je fina prizemnica u kojoj je jedno vrijeme živio Ismet Pezić sa ženom Sijom i sestrom Ćamkom. Ismet i Sija su poznate dubičke sajdžije. Uz kuću je bila velika štala, u kojoj je Ismet imao konje, kakve je malo ko imao u Dubici. Tome svjedoči izreka, koja se mogla često čuti na sjelima, “Ismetovi konji asi”. Šezdesetih godina prošlog vijeka kuću su prodali srpskoj familiji Drljić Đuri i Radojki. Oni su držali krmke, i to je bila prilika nama djeci da ih vidimo uživo. Jedan od njihovih rođaka … bio je pripadnik organizacije “Mlada Bosna” i učesnik atentata na Ferdinanda. Drljići su nekud odselili… a njihovu kuću i zemljište je nakon ovog rata otkupio sin trgovca Sakiba Sevlića Ćeno, zet Bilježnikovce, oženjen sa Sakibinom kćerkom Nađom.

A na tom prostoru, do Drljića, bile su dvije kuće Mujičić Rasima i Fatime. Rasim je bio opštinski bilježnik, pa su njegovu Fatimu po mužu svi zvali Bilježnikovce. Imali su punu kuću djece: sinove Taiba, Saima, Sakiba, Muhameda kojeg su zvali Čik i Ahmeda kojeg su zvali Žilo, te kćerke Šemsu, Sakibu i Razu. Do ceste su imali visoku kuću na sprat sa dva ulaza obojenu žutom fasadom i drugu veliku u dvorištu, na koju se nastavljao voćnjak. Ova druga je porušena krajem šesdesetih, iako nije bila u ruševnom stanju. Na mjestu te kuće Bilježnikovce sin Ahmed – Žilo, kada je oženio Midhetu, kćerku puhalskog hodže Medanhodžića, napravio je dugu prizemnicu za svoju familiju.U toj kući je rođen Mirza, koji se oženio Jasnom Haskić, kćerkom brice Avde Haskića. Oni žive u Chicagu. Iza voćnjaka je bila bašta koja se protezala prema naselju Binječka. U voćnjaku su imali šadrvan, u kojem su Mujičići provodili popodneve, a muški pili i kartali. Muhamed Čik je bio priznat privrednik i uspješan direktor Građevinskog preduzeća, koje je u njegovo vrijeme bila nauspješnija dubička firma. Iz Dubice je otselio u Zagreb. Šemsa se bavila rukotvorinama i izdavala ženama vez, od kojeg su mnoge porodice ostale bez muževa u toku II svetskog rata nekako preživljavale. Druge mogućnosti za zaposlenje nije bilo. Izdavanjem veza bavili su se još Metić Rifat, Meleća, Daudova žena Eka, a kasnije i neki drugi. Moja sestra Naja je u vezu imala dugogodišnje iskustvo, pa je pretežno kreirala mustre (otpočinjala nove modele) i vršila popravke. To je bilo nešto bolje plaćeno. Vezlo se na đerđefu (drveni četvrtasti okvir u obliku stola, sa nogarama) i na tromilu (okrugli drveni obruč, pravljen od sita). Vezli su se stoljnjaci sa maramicama, vezle i kerale maramice za kićenje na svadbama, ženske bluze, peškiri…Zarada od keranja i veza bila je značajan prihod za žene, za koje nije bilo druge mogućniosti zaposlenja. Sve se to preko Zagreba i Ljubljajne izvozilo vani. Sjedište Šemsine firme bilo je u Zagrebu i Dubrovniku.
Saim je bio je stolar i imao dobro opremljenu stolarsku radnju, koja je jedno vrijeme bila u prizemlju kuće, sa ulazom od Veletalnića. U tom prostoru 70-tih godina Žilo je držao gostionu, sa baštom pod krošnjama šljiva i pečenjarom, gdje smo rado odlazili u predvečerja na jagnjetinu s ražnja. Saimov sin Naim živi u Rusiji i donirao je značajna sredstva za obnovu Čaršijske džamije, koja je porušena tokom agresije. Jedno vrijeme u kući je živio i Spahić Edhem – Spahija, opštinski tržni inspektor oženjen sa Zumrom, a imao je posinka Hidajeta i sina Raifa. Hidajet je bio dr.-stomatolog, a Raif vrstan rukometaš dubičkog “Partizana”. Iz Dubice je odselio, mislim, u Novi Sad. Tamo sam ga jednom prilikom susreo. Raza je teško oboljela i mlada umrla.

Bilježnikovce kuća je jedna od rijetkih u Puhalu, koja je tokom II svjetskog rata imala podrum, u koji su se na dan oslobođenja Bos.Dubice 27.4.1945. sklonile mnoge komšije. Tog dana su partizani iz Srbije sa domaćim sve muške izveli na trotoar ispred kuće i streljali, a spasili su se Veletalnić Meho i Alijagić Abdurahman, otac Uzeira Alijagića, koji je bio jedno vrijeme i predsjednik dubičke opštine, a umro 2018.g. u Chicagu kao izbjeglica. Tog dana je u Puhalu od Talića i Lelića kuća do centra, Leptihoru i Zulića mahali ubijeno 169 muslimana. Sve te Mujičića kuće više ne postoje. Nakon ovog posljednjeg rata, Mujičića zet Ćeno Sevlić, oženjen Sakibinom kćerkom Nađom, koji živi u Zagrebu, otkupio je zemljište od Boškovih nasljednika, Žilinih i drugih suvlasnika i na cijelom tom prostoru na kome su bile tri kuće izgradio veliku zgradu,u kojoj sada niko ne živi, a obilaze je samo ljeti i povremeno.

Između Mujičića kuće i kuće Mehe Veletalnića bila je bašta, koja je pripadala Mujičićima. Meho je bio mesar, oženjen sa Alemom. Imao je svoju mesnicu. I on je preživio streljanje ispred Bilježnikovce kuće, ali nije živio dugo nakon oslobođenja. Iza kuće su imali kuruzanu, dvorište, na koje se u širini oko 15 m nastavljala bašta prema Binječki. Na sred bašte je bila jabuka zelenika. Imali su sinove Muhameda i Ahmeda i kćerke Mevlidu i Feridu. Mevlida se udala za Behzada Bećirevića i od tada žive u Zagrebu, a Ferida se nije udavala. Muhameda su zvali Žicko. Bio je šef računovodstva u DRM, a imao rukopis za muzej. Za svoje preduzeće ali i za druge je ispisivao firme i razne obavjesti. Njegov brat Ahmed, koga su zvali Tanle, je imao te iste vrijednosti, bio boem. Pune 4 godine čekao je red za studij slikarsttva u Parizu. Živio je u Zagrebu, a preko ljeta dolazio u Dubicu i rado kopao u bašti. Muhamed je oženio kćerku Salke Šerića, zidara iz Pezića mahale, Najilu i s njom stekao sina Darmina i kćerku. Darmin je u Parizu završio Akademiju umjetnosti i postao cijenjen umjetnik. Ahmed se nije ženio. Nakon rata je dolazio u Dubicu i rado odlazio na Unu. Volio je voziti čamac sa dajakom. Jednom prilikom se nije vratio, pao je u vodu i ugušio se u plićaku, iako je bio izvrsan plivač. U Veletalnića kući sada živi samo Ferida. Kuća je nakon rata obnovljena, ali u istim gabaritima i na istom mjestu gdje je bila stara kuća.

Do Veletalnića kuće je bila Horozovića kuća, Mehmeda i Sulejmana- Sulje, sa dva ulaza sa strane. Na ulazu do Veletalnića živio je Mehmed Horozović, oženjen sa Hasibom, koju smo zvali Eba, a na drugom Suljo Horozović, oženjen s Fatimom. U ono doba žene su rijetko zvate po njihovim imenima. Tako su Ebu svi zvali Mehmedovce a Fatimu Suljince. Valjda zato što nisu radile u nekom preduzeću, već bile domaćice. I Mehmed i Suljo bili su obućari. Suljo Horozović je za ono vrijeme živio dugo. Umro 1962. godine, mislim u 76. godini života. Njegova djeca su sinovi Adem, Muharem i Ilijaz i kćerke Asija, Naima i Hata.

Mehmed je rano umro. Iza njega su ostali njegova žena Hasiba- Eba i sin Šaban. Eba je bila jako pogurena. Kad su u bosanske kuće umjesto sećija počeli unositi stol i stolice, modernizirao se i Šaban. Jedne prilike kad je Eba pošla sjesti na stilocu, neki nestaško joj je izvukao solicu, a ona pala na grbu i jedva došla sebi. Ali se sve dobro završilo. Kad je Šaban oženio trgovkinju Zubejdu, kćerku trgovca Mustafe Lelića, koga su zvali Prljak, iza stare kuće su izgradili sebi novu kuću. Šaban je radio kao majstor na TI “Knežopoljka”, a Zubejda bila trgovački poslovođa. Novu kuću iza stare, na svojoj strani, izgradio je i Muharem, koji je oženio Lutviju. Šaban i Zubejda su rodili dvije kćerke, Merimu i Samiru, a Muharem i Lutka sina Nedžada i kćerku Majdu, koja se udala u Zagreb za Branka. Tamo i sad živi.

Najstariji sin Sulje Horozovića Adem je nakon ženidbe sa Subhom izgradio kuću na bašti. U njoj su rođeni sin Edvin, kćerke Aida i Maida. Adem je radio u ŠIP “Kozara” kao činovnik, a njegova žena Subha bila daktilograf u opštini. Kada je njihova kuća srušena radi izgradnje škole, preselili su Banja Luku, gdje su izgradili kuću. Najstarija Suljina kćerka Asija udala se za Aziza Muftića. Živjeli su u Banja Luci, gdje su rođena njihova djeca – kćerke Menka i Zlatka i sin Zlatan – Zlatko. Mlađa od Asije Naima udala se u Veliku Kladušu za Đemala, kojeg smo zvali Ljudo i s njim stekla kćerku Mirsadu i sina Senada, koji je poginuo u posljednjem ratu. U Banja Luku se udala i najmađa Hata. U braku s Mujom rodila je kćerku Edinu. Muharem je jedno vrijeme bio obućar, a nakon toga službenik za osiguranje. Ilijaz je već u srednjoj školi preselio u Banja Luku, oženio se sa banjalučankom Džemkom. Njihova djeca su sin Emir i kćerka Lejla. Niz godina, sve do agresije na BiH, Ilijaz je bio Šef budžeta u opštini Banja Luka. Tokom rata izbjegli su u Ameriku, državu Vermont, gdje i sada žive. Emir i Lejla su stekli visoko obrazovanje i formirali svoje porodice. Šaban i Zubejda borave u inostranstvu, kao i njihove kćerke. Njihova kuća je prazna i oni u njoj borave samo neko vrijeme preko ljeta. Isti slučaj je i sa Muharemovom kućom. Lutka i Muharem žive u Americi na Floridi i samo povremeno dolaze kući u Dubicu. Tragičnim slučajem su ostali bez sina Nedžada, a njihova kćerka Majda je udana za Hrvata i živi u Zagrebu. Kuća Šabana Horozovića nakon rata u BiH ostala je prazna. U njoj borave samo neko vrijeme preko ljeta

Moj otac Sulejman Bećirević bio je prvi komšija Horozovića. U prvom braku mu je umrla žena, a drugi sa Lelić Fatmom okončan razvodom. Kada se udala za mog oca Fatma je imala iz prvog braka sinove Omera i Smajla i kćerku Ifetu, koji su 60-tih otselili u Zagreb i tamo ostali. Treći brak, u kome sam ja rođen, moj otac je sklopio sa Adilom Hasančević, koja je prije toga samo dva mjeseca bila udana za Dizdar Huseina. Husein je bio vrlo bogat. Imao je nekoliko kuća, a jedna od njih kasnije je postala Ćetavina pekara. Husein je zbog bračih razmirica prodao svu svoju imovinu i 1929. otputovao u Argentinu, iz koje se nikad nije vratio. Kratko po njegovu odlasku dobio je kćerku Naimu – Naju, koja nikad nije vidjela čak ni sliku svoga oca.

Ja, Zijad Bećirević, rođen sam, odrastao i oženio se u porodičnoj kući moga oca u ul. Mile Mećave, na broju 23 i u njoj proživio teške ali presudne godine za moju porodicu i porodicu moje sestre Naje. Novu kuću kod Une počeli smo zidati u junu 1970.godine. Temelj smo izgradili godinu ranije. Očeva kuća je srušena 25.7. 1974.g. jer je trebalo proširiti put koji je kraj nje vodio novoj školi. Pomogli su nam rušiti Tomić Josip i neki Franjo – Franc. Iz istog razloga srušena je kuća nane Mustafince u sokaku koja se našla na sred puta prema školi i kuća Adema Horozovića, koja je bila izgrađena na bašti. Ne zna se tačno kada je moj otac napravio kuću. Pretpostavlja se da je to bilo 30-tih godina prošlog vijeka. Vrijedi znati da je kuća u to vrijeme imala kanalizaciju i sergen ili hamam, koji je korišten kao kupatilo, u kojem se moglo prati i suđe. U toj kući ja sam rođen početkom Kozarske ofanzive 18.2.1942.g. U njoj je umro moj otac 1952.godine, kad sam imao nepunih 10 godina. U njoj sam odrastao i oženio se sa Hateminom Hatipović 29.11. 1966.godine. Godinu prije smrti (1951) moj otac je u kuću primio moju sestru Naju sa troje djece, Rusmirom, Azizom i Sulejmanom, koju je kad se razboljela ostavio suprug Rasim Nezirević, rodom sa Sane. Od tada smo imali samo jednu godinu sretnog zajedničkog života. Poslije očeve smrti nas šestoro je živjelo u kuhinji i predsoblju, bez ikakvih sredstava za život. Jedini prihod bila nam je kirija za sobu koju smo izdavali i zarada moje sestre Naje od veza. Sestra je imala obolenje kostiju, pa je nekoliko godina bila na liječenju u Kraljevici i Biogradu. Pune 2,5 godine morala je nositi željezni mider na leđima i ležati u drvenom koritu. I sada mi suze udare na oči, kad o njoj pišem. Bila je najveći patenik u Dubici. Taka bolesna morala je raditi. Čitav dan i noću uz gazenu lampu bocala je iglom, samo da nas prehrani. A kad joj je malo svanulo, kad je poodrasto njen sin Sulejman, napravio sebi kuću na mjestu moje stare kuće, ubiše ga, a time i i nju dotukoše. Imali smo mi i bašču, ali nam je oduzeta do kućnog praga za izgradnju nove škole. Opština nam je oduzela i prizemlje i postavila stanare, a mi dobivali kiriju u vrijednosti 1 kg govedine. Prva živa para i prva fasunga ušla je u našu kuću avgusta 1961. kada sam ja završio Ekonomsku školu u Prijedoru i počeo raditi u dubičkoj opštini. Neko vrijeme poslije sestrin sin Rusmir završio je zanat i počeo raditi, a par godina kasnije i kćerka Aziza. Bili su to dani obnove i procvata. A svih tih teških godina u našoj kući su mnogi stanovali, proveli sretne godine života i iz nje napravili najznačajnije korake u budući život. Bile su to porodice: Mustafe Kive – Spahića, opštinskog činovnika Muharema Ljubijanca, krojačica Zuhre i Zilhe Ćejvan, mesara Sulje Delića i ledični stanari, samci: vererinarski tehničar Milan Petrović, sekretar dubičke Zem. zadruge Pero Gligić, učiteljica Olgica Pušibrk, nastavnica Dragica Vukelja, neki Milorad, a potom prve komšije Idrizovići dok su srušili staru a gradili novu kuću. Pored naše kuće se išlo u sokak u kojem su bile kuće Murata Metića, koji je bio gradski telal, Kemala i Taze Delić, pekara i kuća Sulje Ćejvana, kuća nane Mustafince, a zadnja u tom redu bila je kuća Hašima Jahića, a do nje kuća Ibre i Razije. Od tih kuća ostale su samo neke, a i te su prazne. Ko želi znati više o ovom dijelu Puhalskog naselja može naći na Google pod naslovom “U sokaku nane Mustafince”.

S druge strane sokaka bila je kuća Ibre Ključaninina, a do nje uz glavnu cestu, Delića kuća, na sprat sa dva ulaza. U njoj su živjeli Omer Delić i Omerovce sa porodicom. Na ulazu do sokaka u prizemlju je živjela Hida Delić sa kćerkom Rasimom, a na spratu je bila Bisera Delić. Obe su tokom rata ostale bez muževa. Hida je imala kćerku Rasimu i sina Ibrahima, koji je poginuo u JNA prilikom iskakanja iz aviona padobranom. Rasima je bila krojačica, a udala se za Gradiščanca Litrić Đulagu, koji je radio u štampariji dubičke Papirnice kao slovoslagač. U braku su stekli sinove Ibrahima i Zlatka. Obojica su tokom rata otjerani u banjalučki logor Manjača, koji su preživjeli, a potom iseljeni u treće zemlje.

Na drugoj strani Delića kuće živjela je Delić Mina, koja je rano ostala bez muža Omera. S njim je rodila sinove Enesa i Ediba i kćerke Minu i Asimu. Mina je bila učiteljica, a udala se u Ljubiju za čovjeka koga su zvali Tarzan. Asima je jedno vrijeme živjela u staroj kući, a nakon udaje preselila u novi stan u stambenom naselju Puhalo, koji je dobila od firme. Tokom rata iz stana je istjerana, ali ga je nekoliko godina kasnije po završetku rata vratila u posjed. Enes i Edib su bili poznate trgovačke poslovođe. Svaki je sebi napravio kuću. Enes je oženio Sajdu Travačnić i s njom pored stare kuće izgradio lijepu prizemnicu, u kojoj su rođeni sinovi Enko i Nerko i kćerka Nerma. Pred rat Nerko je obolio i umro. Bio je oženjen kćerkom Milana Koteksa Dragicom. I Dragica je umrla. Nerma je u Zagrebu završila pravo, tamo se udala i ostala tamo živjeti. U trgovini je radila i prijedorčanka Timka, koju je Edib oženio. Doveo je u staru kuću, a kasnije su preselili na Urije, u Moštaničku ulicu, gdje su izgradili prizemnicu. U njoj su rodili kćerku Murisu, koja se udala za Velimira, sina prosvjetnih radnika Đorđa i Dragice Kučinar.
Tokom rata Delića kuća je porušena, a Ibrahim, koji se vratio u Dubicu počeo je na istoj lokaciji graditi drugu, koja je još nedovršena. Ibrahim sa suprugom i danas živi u kući Tabakovića, izgrađenoj na bašti Suljage Tabakovića. Jedno vrijeme nakon II Svjetskog rata u Delića kući je živjela i Hanife, sestra Hidina, koja se udala u Prijedor, i njeni sinovi Fikret, po zanimanju konobar, Hikmet i Ismet- Itan Avdić, koji je radio u Elekto Bos.Dubica i bio oženjen Gordanom.

Uz Delića kuću, nešto povučenije od ceste, kuću je izgradio zidar Pekić Ibrahim, iz Brčkog. U braku sa Esmom Kišmić, ženom velikog veselog srca, stekao je sinove Fuada i Zijada. Fuad je jedno vrijeme radio kao ložač u opštini, a kasnije u TI “Knežopoljka”, a Zijad je bio veoma ugledan trgovac, aranžer i firmopisac u trgovačkom preduzeću DRM. Ibrahim je kao vrstan majstor izvodio različite građevinske radove, izgradio i opravio mnoge kuće u obe Dubice. Njegovo djelo je bakarni krov na Manastiru Moštanica u planini Kozari. Ja i moj drug Spahić Salih, dok smo išli u srednju školu, asistirali smo mu pri uređenju vanjske fasade na kući Bekira Seferovića. Jedno vrijeme Fuad je živio u očevoj kući, a kasnije izgradio kuću na Urijama i u nju preselio. Zijad je nakon ženidbe sa Ezitom Lelić na širokom prostoru do ceste izgradio katnicu, u kojoj i sada živi, ali u drugom braku, jer mu se prvi raspao tokom rata. Nakon Ibrahimove smrti samo nekoliko dana kasnije umrla je i njegova žena Esma, što je bilo šokantno za sve građane Puhala, ali i Dubice. Roditeljska kuća je ostala prazna i u njoj niko ne živi, a održava je Zijad Pekić, koji je sa suprugom boravi u vlastitoj kući, u kojoj je preživio rat. A slično se dogodilo i sa bračnim parom Čaušević Ilijazom i njegovom suprugom Zumrom. Kratko vrijeme po smrti Ilijaza od tuge je presvisnula i njegova supruga Zumra. Njihova povezana smrt je pokazala koliko je bila jaka njihova ljubav, koja ih je do smrti držala u braku.

Mnogo vremena ranije, prije nego su Pekići izgradili svoje kuće, zadnja kuća do sokaka, koji se zvao Islića sokak, bila je kuća u kojoj je živjela Meleća Kišmić, majka krojača Mustafe Kišmića. Po završetku NOR-a u njoj je održavana mektebska nastava. Tu kuću su od Kišmića kupili Jogići, koji su u Dubicu doselili iz Bužima. Moglo je to biti 1963/64. Porodicu Jogić sačinjavali su Ibrahim, njegova žena i dva sina, Izet i Ismet. U kući je ostao mlađi Ibrahimov sin Ismet, a stariji Izet, koji je bio borac ABiH, sada živi u Bihaću sa svojom porodicom.

Sa jedne strane Islića sokaka su Puhalski mezarluci i džamija, a u dubini sokaka, uz same mezarluke, je kuća Razimovce Islića. Njeno ime je bilo Mina. Zašto su je zvali Islića, ne zna se, jer njen muž je bio Razim Tuzluković. Pred njihovom kućom je bio visoki dud. Njihova djeca su sin Ćazim i kćerka Asima. Ćazim je bio vatrogasac i svirao u vatrogasnom orkestru. Stasitog i visokog bilo ga je fino vidjeti sa pleh muzikom na Prvomajskoj paradi, priređivanoj svake godine za uranak. Ćazim je oženio Asiju, koju su svi zvali Sija, a bila izuzetno cijenjern ugostiteljski radnik, i s njim stekao sinove Lalu i Faruka. Sijin odnos prema mušterijama, kad je radila u dubičkomn Zdravljaku, hvali i Dilista Međedović u svojim memoarima “Biseri Bosanskodubičke sehare”. Oni su živjeli u prizemlju kuće, a na spratu je bila nane Rasima i njena Asima sa svojom familijom. Asima se udala za Osmana Dautovića, iz Bužima, koji je nakon onog rata bio sekretar dubičke opštine. U braku s njim rođen je sin Hazim, poznatiji kao Majki i kćerke Vasvija – Seka i Hasnija. Vasvija se udala za dr. Hazima Oreščanina, a kad je 1991. počela agresija na BiH stavila se na čelo Mirovnog dubičkog pokreta u pokušaju da se zaustavi rat i bila prva koja je svoj život posvetila zbrinjavanju prognanih Dubičana u Njemačkoj. Zahvaljujući njoj u spašavanju i zbrinjavanju prognanih Dubičana u Njemačkoj posvetio se humanista Martin Fischer. Njegovim konvojima iz Dubice je izašlo blizu 3.000 prognanih. Nakon rata Vasvija je živjela s mužem i djecom u Austriji, a 2019.g. je iznenada umrla. Njena sestra Hasna, medicinska sestra, sa djecom i unučadi živi u Linzu, Austrija. Šok za njihovu cijelu familiju i cijeli grad bilo je ubistvo (s početka rata) njihova brata Hazima poznatog kao Majki. Njegov ubica Stojan Zgonjanin je amnestiran odgovornosti, što je dodatni bol zadalo svima u familiji. Hazim je bio oženjen sa Gordanom i s njom stekao dvoje djece. Živjeli su u kući izgrađenoj neposredno uz staru Razimovce kuću. Nakon ovog rata njihove kuće su porušene i ostale su samo ruševine.

Nekoliko desetina metara dalje od Razimovce kuće ranije je bila mala prizemna kuća stare nane Zibe, uvijek svježe okrečena u bijelo. Ziba je svekrva Razimovce. Imala je dva sina, Razima i Teufika, koji je davno napustio Dubicu. Sa Zibom su živjela dva njena unuka, sinovi od Teufika Tuzlukovića. Stariji Šefik i mlađi Hasan. Njihova majka je bila iz Bos. Krupe. Stariji je još kao mlad nekud otselio. Ziba je u Dubici bila poznata kao najbolja za salivanje strave, pa su joj svi dolazili i dovodili svoju djecu, da ih oslobodi stresa. Malo koje dijete je odraslo, a da mu nije salivana strava. Bilo je to kao vakcinacija, samo ne prije već nakon stresa. Zibin unuk Hasan je završio automehaničarski zanat kod Banjca (pokretača i voditelja Autoškole) i jedno vrijeme radio kao automehaničar. Nakon njegova odlaska u Zagreb i smrti nane Zibe u njihovoj kući, dok nije porušena, jedno vrijeme je živio Paratušić Derviš- Dedo iz Kozarca sa svojom familijom.

A do Zibine kuće, na bašti, koja se pružala prema cesti, u maloj kućici živjeli su Fata i Ahmet, koji su došli iz Sunje. Njihova kćerka Zlata se udavala tri puta. U prvom braku je stekla sina Šerifa, u drugom sa nekim Hadžićem iz Kozarca Šefika, a u trećem sa Dervišem- Dedom Paratušić, koji je bio pružni radnik, kćerku Adilu. Njihova kuća je srušena. U Dubici sada živi samo Šefik sa svojom porodicom, a napravio je kuću negdje na obilaznom putu. Jedno vrijeme je bio u Njemačkoj, ali se vratio. Njega Dubičani znaju kao Šefika Zlatinog.

S ljeve strane Islića sokaka bile su još dvije kuće. Jedna od njih izgrađena u bosanskom stilu je vakufska i u njoj su stanovali imami Puhalske džamije. Sada je prazna i obnavlja se. Jedan od prvih imama Puhalske džamije kojeg pamtimo od 1937.g. bio je Omer Taletović, a 1946/47 naslijedio ga je Muhamed ef. Medanhodžić, kojeg se i ja sjećam. Imao je sina Midhata, koji je postao visoki oficir JNA i kćerku Midhetu. Midheta se udala za Mujčić Ahmeda – Žilu i s njim rodila troje djece. Medanhodžića je 1957. zamijenio ef. Barak, a ovoga 1959. g. Hivzo ef. Gušić, koji je došao iz Bužima. Ef. Gušić je bio oženjen sa Dervišom r. Dedukić i s njom je stekao sina Bedrudina i kćerke Bedriju, Suadu i Azru. Himzin sin Bedrudin je poznati bh. novinar i jedan od najvećih patriota BiH, koji se i danas preko svoga internet portala aktivno bori za dobrobit Bosne i njenih naroda. Postigao je svojevrstan rekord, obavio i objavio preko 1000 intevjua sa poznatim ličnostima kulturnog i političkog života BiH i okruženja. Oženjen je sa Mirsadom i imaju dva sina, Dženana i Saida. Iz Dubice su Gušići preselili u Banja Luku, u kojoj je do pred sam rat Bedrudin bio predsjednik IZ-e. Nakon progona iz Banja Luke on i njegova porodica nastanili su se u Americi, gdje i danas žive. Kada je (25. 8. 1965). Himzo ef. Gušić preselio u Banja Luku, kraće vrijeme je službovao neki visok mršav hodža iz Krajine, a poslije njega je došao Mustafa Aljević iz Trnova i ostao u Dubici do agresije. Aljević je obavljao vjerske obrede u više dubičkih džamija, a ostao je na dužnosti imama punih 28 godina, sve do maja 1993.g. kada je sa ostalim dubičkim Bošnjacima protjeran u Njemačku, gdje i sad živi.

Druga, manja prizemna kuća u Islića sokaku, tek kasnije adaptirana, pripadala je Adeviji Ćejvan, koja je tokom rata ostala bez muža, sa puno djece. Radila je kao podvornica u Osnovnoj školi “ Franjo Kluz”. Sa malom platom teško je bilo prehraniti kćerke Seniju i Sakibu i sinove Omera i Ibrahima, poznatijeg po nadimku Banja. Najstarija Senija se udala za željezničara Salku i s njim rodila više djece, kćerku Izetu, sina Iska. Živjeli su na Urijama gdje su izgradili kuću. Omer se oženio sa sisčankom i preselio u Zagreb, gdje je radio kao vozač tramvaja. Banja je bio krojač, a radio je u TI “Knežopoljka”. U braku sa Novljankom Zumretom stekao je sina i kćerku. Živjeli su na Urijama gdje su izgradili kuću. Banja je imao prirodni dar za slikanje, a bio je i dobar pjevač. Prerano je napustio ovaj svijet. Zidovi nekih dubičkih kuća i danas su ukrašeni njegovim slikama. Sakiba je u braku sa Hazimom Džinićem iz Žepča stekla sina Muhameda, koji se već u prvim danima agresije na BiH oglasio u poznatom časopisu “Dani” s tekstom “Život u okupiranom gradu – Bosanska Dubica”. Sakiba i Hazim su prerano umrli, a Muhamed napustio kuću koja je nakon rata ostala prazna. U njoj trenuto živi stanarka Savka.

U prvoj kući do džamije, na skretišu u Binjačku, živio je Edhem Edo Dizdar. Bio je oženjen s Maricom, koja je bila učesnik NOR-a i aktivna u radu SUBNOR-a. Stekli su sinove Edu i Zlatka, a ovaj prvi je pšoginuo u saobraćajnoj nesreći 1980. u 30. godini života. Kad je Marica umrla, Edo se oženio s Muhibom, za koju mislim da je došla iz Bužima.

Jezgro ulice Puhalo, koje želim predstaviti ovim tekstom, završava se Puhalskom džamijom. Ova džamija je jedna od četiri dubičke džamije. Izgrađena je 1892.godine, a obnovljena 1903.g. Ispred džamije su visoka lipa, naknadno dograđena mejthana i ulazna kapija s glavne ceste. Sa lijeve bočne strane su mezarluci, koji se protežu do Ćejvana i Dautovića, a s desne put koji vodi u dubička naselja Binjačku i Urije. Puhalska džamija je obnovljena tokom 1963.godine, kada je podignut debeli zidani minaret, kasnije zamijenjen novim prilikom gradnje mejthane.

U toku agresije na BiH porušene su sve dubičke džamije, a među njima i Puhalska. Nakon rata je ponovno obnovljena i otvorena 6. Avgusta 2006.godine. Za obnovu džamije sredstva su obezbjedili prognani Dubičani. Dr. Faruk Tabaković je donirao novac za minaret, a Sefer Denijal sa još nekima pomogao da se postavi nova ograda oko mezarluka. Dr. Faruk živi u Bihaću i već je nekoliko godina je u komi, nakon saobraćajne nesreće koju je doživio u Bihaću dok je vozio bicikl.

U dijelu ulice Puhalo, koji se proteže od Puhalske džamije do Krivdića brda živi približno isti broj stanovnika kao u prednjem dijelu. Ne poznajem sada dovoljno taj prostor ni strukturu stanovništva u njemu, pa sličan opis ovom mom ostavljam u amanet nekom drugom, ko bolje pozna to područje. U ovom tekstu navodim samo nekoliko bitnih činjenica. Nedaleko od Puhalske džamije, na desnoj strani od Prijedorske ceste, do šesdesetih godina prošlog vijeka bilo je nogometno igralište NK Borac, a par stotina metara dalje Gradska ciglana, koja je prestala s radom 70-tih, a na tom prostoru, koji je sa objektima otkupio DRM, izgrađen je savremeni Distributivni centar za snabdjevanje i skladištenje robe. Stotinjak metara dalje uz desnu stranu Prijedorske ceste je Benzinska pumpa, a na okuci, na kojoj se zavržava Puhalo, je kuća Mehmedalije Majdanca, u kojoj je godinama bila prodavnica prehrane.

Desna strana Puhalske mahale

Prva zgrada s desne strane ulice Puhalo, kada se ide u pravcu Prijedora, je bila u vlasništvu Škara Stojana. Mislim da je od iz sela Verije. Jednom stranom pripadala je ulici Puhalo, a drugom ulici Petrinja. Stojan je stanovao sa ženom na spratu. Prizemlje zgrade prema ulici Petrinja sastojalo se iz dva manja lokala. Jedan sa dvorištem iznajmljivao je Sodar (kojem sam zaboravio ime) i koristio za proizvodnju sode, koju je u specijanim flašama isporučivao svim dubičkim ugostiteljima. Njegov specijalitet bio je obojeno piće kraher, koji su rado pili stariji, a mi djeca obožavali. U omanjem drugom lokalu bila je prodavnica kruha, pred kojom sam više puta satima čekao da kupim kruh, a kada se rasproda, a mene ne zapadne, odlazio kući plačući i promrzao od zime. Bilo je to u godinama od 1955. do 1960.g. Tada je Stojan preuredio prostor i napravio lokal u kojem je Nafija Alijagić otvorila frizersku radnju i u njoj ostala sve do rata. Sa Nafkom je jedno vrijeme radila frizerka Asima, sestra dubičkog šarmera Ace, a kasnije njena sestra Šaha. Na drugoj strani zgrade izvjesno vrijeme bila je fotografska radnja nekog fotografa Stakića, a kasnije gostiona, koju je duži period držala zgodna crnka Paula, udana za Miću Jaginog, koji je radio u poreskoj upravi. Pred tom gostionom dogodilo se prvo ubistvo s kojim je naznačen raspad Jugoslavije i najavljeno krvoproliće nad muslimanima. Ubijen je Nezirević Sulejman, dubički mesar, otac troje djece, a ubili su ga 23.8.1989.godine prvoobučeni dubički četnici, tek pristigli sa obuke u Srbiji, Maslić Željko, Bijelić Rodoljub – Rođo, Čurćija Mladen i Drinić Mladen. Vjeruje se da je Sulejman prvi šehid Dejtonske BiH. Neko vrijeme po tom Paula je zatvorila lokal i odselila iz Dubice.

U manjem objektu, do Bifea “Kod Paule”, bila je Brijašnica Čustić Huseina kojeg su zvali Crni. Nakon formiranja Brijačke zadruge u Bos.Dubici bio je, uz Ibrahima na Urijama, jedini muški frizer koji je duže vrijeme opstao kao samostalni zanatlija. Njegova kćerka Enisa udana je za Sakiba Sevlića. Žive u SAD i imaju dva sina.

Nekoliko metara od Brijašnice, preko puta Osnovne škole, bile su tri kuće, štala i kuruzana familije Dizdar. Glava porodice je bio Hadži- Mehmed. Imao je tri sina: Uzeira, Mustafu, Ismeta i tri kćerke: Fatmu, Sajdu i Hatidžu.
Prva kuća do ceste, imala je dva ulaza. U njoj su ranije živjeli Hadžići: Halid i Fadila r. Šerić sa sinovima Enisom i Đemilom i kćerkama Enisom i Feridom. Enis je bio građ. tehničar i preselio je u Banja Luku. Đemil je bio vozač, radio u Tekstilnoj, a preselio u kuću izgrađenu uz Unu, u produžetku Bećirevića mahale. Enisa se udala za nastavnika fiskulture Milenka Toromana, a Ferida, po zanimanju farmaceut, za Draška Balvanovića, sina poznatog dubičkog ljekara Franje. U toj kući, na jednnom ulazu, kasnije je živio Hadži Mehmedov sin Mustafa, po zanimanju trgovac, sa porodicom, koji je radio u prodavnici tekstila, a na drugom Uzeir Dizdar, koji je bio glavni poslovođe na dubičkoj Ciglani, koja je svoje proizvodne pogone imala u Puhalu, nedaleko od puhalske džamije, uz Begov voćar. Mustafina djeca su Muharem, Mina i Mujo, a Uzeirova Hasan, Asim, Salih i Sena. Nedaleko od ove kuće bila je jedna žuta kuća u bosanskom stilu, u kojoj su se mjenjali stanari. Pripadala je Ismetu. Ismet se ženio dva puta. Sa prvom ženom imao je kćerku Fatimu, a sa drugom, Hankom, sina Fudu. U prizemlju Ismetove kuće jedno vrijeme su stanovali Vasvija Sultanić sa majkom Selimom i sestrom Aišom, a poslije njih Gojko i Enisa Đozića. Kratko vrijeme su tu stanovali moja Ziza i njen Sakib Ćejvan.

Hadži Mehmed Dizdar je živio sa hadžinicom i djecom dok nisu odrasli i odvojili se u velikoj kući na sprat. Druga velika kuća Dizdara u bosanskom stilu bila je u prostranom dvorištu. U jednoj od tih kuća živjela je moja majka Adila Hasančević, kada se udala za Huseina Dizdara. Brak se raspao nakon par mjeseci, a moja majka je kćerku Naimu- Naju rodila u porodičnoj kući u Delića mahali, koju njen otac nije nikad ni vidio, jer je nakon raskida braka prodao svu svoju imovinu i otselio u Argentinu, iz koje se nikad nije vratio. Bio je veoma bogat, imao nekoliko kuća, a jedna od tih bila je i Ćetavina pekara.

Osamdesetih godina prošlog vijeka u prizemlju Hadži Mehmedove kuće Uzeirov sin Asim, oženjen s doktoricom Angelom, otvorio je pekaru, u kojoj se 24 sata proizvodio italijanski kruh. Vruć kruh i pecivo moglo se kupiti u svako doba dana i noći. Rado su ga kupovali i jeli mladi u ranim jutarnjim satima, pri povratku sa sjedeljki. Kad je počela agresija na BiH, pekara je među prvim objektima minirana i zapaljena, što je Dizdare prisililo da napuste Dubicu. Taj prostor na kome je bila kuća Dizdara i u njoj pekara sada je očišćen i ograđen daskama. Tužno da ne može biti tužnije, reče mi jedan od prolaznika kojeg sam jedne prilike susreo upravo u tom dijelu ulice. Mustafin sin Hasan, elektro inžinjer, pred rat je bio upravnik dubičke pošte, a umro je 2018. g. u Sarajevu, gdje je živio nakon rata.

U prizemnoj zidanici, uz Dizdare, pored trafo stanice, živjeli su Mujadžić Mujo i Suvada. Mujo je bio sekretar u Vodnoj zajednici ili Građevinskom preduzeću. Imali su dvoje djece, sina i kćerku. Njihov sin Rejhan-Neno je kao dječak umro zbog zapetljaja crijeva, što je bilo šok za porodicu, koja se od toga teško oporavila.

Uz Mujadžića kuću bila je bosanska kuća na sprat s podrumom, koja je pripadala Hadžimehmedu Dizdaru, a porušena pedesetih godina prošlog vijeka, i ja je jedva pamtim. Od stranara koji su u njoj stanovali, moglo se kupiti suho meso, sanska pastrma. Na tom mjestu kuću je kasnije napravio trgovac Halis Delić.

Stara Delića kuća postala je pretijesna za nekoliko sve brojnijih Delića porodica, koje su u njoj živjele. Zato je trgovac Halis Delić, sin Bisere, kupio zemljište na kom je bila kuća Hadžimehmeda Dizdara i počeo gradnju kuće. U braku sa Ćimom stekao je Halis sina Sulejmana i kćerke Mensuru i Mirsadu. Halis je bio uvažen građanin i cijenjen trgovački poslovođa, a Ćima je radila u firmi “Kooperacija” i vodila mesnicu. Još dok je bila vrlo mlada radila je u dubičkoj mljekari, koja je bila na putu prema Bos.Gradišci. Halis je bio strastan ribić, pa smo mu mi djeca na đubrištima kopali gliste i mrmke, a on nas za to dobro nagrađivao. Nažalost u novoizgrađenu kuću Halis nije preselio, jer je još mlad teško obolio i nakon kraće bolesti preminuo. Kada je Ćimina mati, koja je živjela u Binječki, ostarila i nije mogla da se sama o sebi brine, napustila je svoju kuću i doselila kod njih. Živjeli su složno, stariji se poštovali a mlađi školovali. Ćima je rat preživjela u Dubici u svojoj kući, u koju se i samo preko ljeta sakupe njena djeca i unučad. Nakon rata Sulejman sa svojom porodicom živi u Njemačkoj, kao i Mirsada koja je inž. lake struje. Kada im majka Ćima ode u posjetu, obično preko zime, kuća ostaje prazna.

U starijoj bosanskoj kući, sa nadstešnicom od vinove loze, preko puta Šerića kuće, živjela je starica Ibrahimovce Krivdić sa unukom. Mislim da mu je bilo ime Muharem, a zvali smo ga Mamonja. Volio je golubove i uvijek je imao nekoliko lijepih parova, koje je znao mijenjati s drugima ili prodavati. Ponosio se krunašima, koji su u to vrijeme bili rijetki i skupocjeni. Njegov hobi je bio i sakupljanje maraka, koje je znalački trampio sa drugima. Imao je marke država za koje smo tek tada prvi put čuli. Svake godine preko ljeta u posjetu im je dolazio iz Zagreba rođak Dado, mog uzrasta. Sva puhalska djeca su se s njim rado družila, jer je iz Zagreba donosio žvake, za koje se tada u Dubici malo znalo. Dijelio ih je i nama da ih kušamo, a nekima je davao i cijele. Nakon smrti njegove nane Mamonja je preselio u Zagreb i nije se više nikad vratio. Kasnije se pričalo da je preselio u Rijeku. Imala je Ibrahimovce i kćerku Nasihu i Ifetu, koje su živjele u Zagrebu. Ibrahimovce je bila u rodu s Krivdićima, pa su kuću, koja je bila u ruševnom stanju, otkupili Krivdići.

Kuću i zemljište od nasljednika Mamonjine nane kupio je Hamdija Krivdić, najmlađi od Krivdića, i na tom mjestu izgradio kuću za svoje domaćinstvo.

U daljem nizu kuća s desne strane Puhalske mahale bila je prizemnica sa velikom prostranom štalom, koja je pripadala porodici Sadika Krivdića, koji je bio oženjen sa Tifom. Imali su sinove Fadila, Džemila i Hamdiju i kćerke Đemilu, Fadilu i Šefiku. Fadila je bila najstarija. Udala se u komšiluk za Asima Alijagića kojeg su zvali Rođo i s njim stekla dvoje djece. Hamdija je bio mog uzrasta, i najmlađi u porodici Krivdić. Krivdići su se bavili poljoprivredom i bili vrlo marljivi. Uz njihovu štalu bilo je veliko đubrište, na kom su ribari išli kopati gliste i mrmke, koji su se tada koristili kao mamci pri ribarenju. Uz kuću su imali veliku površinu zemljišta, na kojoj su sadili razno povrće. Imali su kola, konje i fijaker, sa kojim su vozili putnike na Željezničku stanicu u Hrvatsku Dubicu, udaljenu 7 km od Bosanske Dubice. Fijaker je obično vozio Džemil. Tokom agresije na BiH Đemil je nestao i više se nikad nije čulo za njega. Vjerovatno prilikom svoje posljednje vožnje fijakerom.

Kuću s podrumom uz ivicu trotoara, koja je međila sa Krivdićima, šezdesetih godina p.v. kupio je Talić Razim, koji je do tada živio u porodičnoj kući na Krivdića brdu. Kuća je do tada pripadala Sevlić Ibrahimu i njegovoj supruzi Zahidi. Imali su kćer Mejru, koja je preživjela Blajburg i sina Ibrahima, koji je bio mašinski tehničar i radio u Capragu, predgrađu Siska. Za stanovanje je korišten samo sprat kuće, a u podrumu je Razim držao konje. Prije nego je Razim postao vlasnik kuće u njoj su stanovali Hida (udala se kasnije za ugostitelja MehuKora) sa sinom MuharemomHarom i kćerkom Ezitom. Razim je živio sa ženom Bibom. U braku su stekli dvoje djece. Razim je imao konje i kola sa kojima je vršio usluge prevoza. Najviše je radio na sječi šume i prevozu šumskih sortimenta. Sječa se neko vrijeme vršila ručnim pilama, koje su zamijenjene motornim. Bio je to veoma težak fizički posao. Razim je bio snažan, ali je trebao veliki napor više ljudi da se posjeku, utovare i prevezu teška stabla duga desetinu metara. Kada sam 1970. počeo graditi kuću išao sam sa Razimom i još nekoliko drugih prevoznika u šume Predore u Hrvatskoj Dubici, gdje smo posjekli i odatle dovezli 80 brestovih stabala, potrebnih za dva krova. Meni i mom tetiću Ademu Rakoviću. Za prevoz preko mosta morali smo koristiti 6 konja kao zapregu da prevuku teške terete u nekoliko kola. Uslugu tih dragih ljudi nikad neću zaboraviti, jer njihov predan rad ne može se platiti nikakvim parama.

Dok je u kući ( koju je 80-tih kupio Razim Talić) bio Ibrahim Sevlić, njihove prve njihove komšije, s kojim su dijelili zajedničko dvorište, bili su Ahmo Ćejvan i Fata sa kćerkama Zuhrom, Alemom, Šemsom i sinom Abdulahom, koji je bio električar. Znamo ga po imenom Avdo. Nakon što se Šemsa udala za Ediba Haipovića i odselia u Sisak ili V. Goricu , oženio se i Avdo i napravio kuću u Binjački. Alemi se priženio Terzić Dursum, koji je došao iz Prijedora. I on je imao kola i konje, sa kojima je radio, prevozio različite terete. Alema je bila lijepa, čestita, puno rađala i mlada umrla. Dursum i Amema su imali više djece: Huseina, Hasana, Hasniju, Fadila, Namku, Ferida, Feridu i Timku. Svi su živjeli su na spratu kuće, a prizemlje su rentali. Iza Terzića kuće je bila velika štala i zemljišna parcela, koja se završavala na stotinjak metara ispred ulice za Leptihor.

U prizemlju Dursumove kuće, dok nisu izgradili svoju na Urijama, stanovali su Čaušević Mahmut i njegova žena Kata sa djecom Mustafom – Mutom, Halimom i bliznakinjama, od kojih se jedna zvala Gara. Mahmut je bio veoma cijenjen zidar. Uz njega je isto zanimanje prihvatio i najstariji Mustafa – Muta, sa kojim smo se ja i moji drugovi Ilijaz, Uzeir…stalno družili i igrali dok smo bili djeca, i dok su oni živjeli u Puhalu. Muta je svoje zidarsko zanimanje usavršio do savršenstva i bio veoma tražen. Radio je u Hrvatskoj i Njemačkoj, gdje je zaradio penziju. Oženio se sa Tulić Nevzom i s njom stekao sinove Sulejmana i Roberta i kćerku…Jedan od Mutinih siniova živi u Zadru, a kćerka je udana za Turčina i živi u Njemačkoj. Sva Dursumova familija se rasula. Jedan od njegovih sinova, mislim Asim, izgradio je za svoju familiju kuću na sprat sa potkrovljem u novom naselju Puhalo. Drugi, Ferid je u Njemačkoj.

Na mjestu gdje su bile Dursumova i Razimova kuća izgrađen je put koji iz ulice Puhalo vodi u Stambeno naselje Puhalo. Na samoj raskrsnici sada je Frizerska radnja i gostinski kiosk sa nekoliko stolova, a nešto dalje su stambene zgrade naselje Puhalo, koje su podignute 1981.godine. U jednoj od njih je Stambena zadruga.

Na prostoru od te putne raskrsnice je kuća familije Delić. Ispred kuće do ceste je širok dvorišni prostor, a iza kuće je ranije bila štala. Iza štale se pružala široka zemljišna površina na kojoj je sađeno povrće i sijani kuruzi, a protezala se sve do voćnjaka Sejfe Lelića u ulici Nikole Luketića (mahala Petrinja). Na tromeđi između Delića, Terzića i Lelića bio je veliki orah. To zemljište je 1981. izuzeto od vlasnika uz minimalnu naknadu i na njemu izgrađene stambene zgrade. Tu su sa svojim porodicama živjela dva brata Alija i Edhem Delić. Oni nisu bili u rodu sa Halisom, Enesom, Edibom i njihovim familijama. Alija je bio visok i jak, kao gorostas a Edhem sitan, ali žilav. Radio je u Električnom preduzeću i volio se šaliti s djecom. Kada dijete ili više djece krenu sami prema ćaršiji izlazio pred njih i strašio ih, a ona se prestrašena trčeći vraćala kući. I sam sam u strahu prolazio pored njihove kuće, gledajući da Edhem neće izletiti iza dvorišne ograde i zaganjati me. Naravno, bio je to filter koji je onemogućavao djeci da bez znanja roditelja idu hodati po čaršiji, na čemu su naši roditelji bili zahvalni. I oni su imali kola i konje, sa kojima je radio Alija. Alija je bio oženjen sa Fatimom. Njihova djeca su Muharem i Muris, koji je umro veoma mlad. Mislim u Njemačkoj. Na mjestu gdje je bila stara Alijna sad je nova kuća, u kojoj živi njegov sin Muharem, otac Emira, kojeg svi znaju sa portala “Dubičko korzo”. U braku Edhema sa Fikrom rođeni su sin Asim i kćerka Arzija. Alijini unuci su Emir, Samir i Amila, a Edhemovi Mirza i Admir. Edhemova kuća se sad iznajmljuje za stanovanje i u njoj stanuje jedna žena.

Do Delića kuće je su dvije Alijagića kuće. Obe su sad napuštene i u raspadanju. U starijoj, do same ceste, živio je Abdurahman sa ženom, koju smo zvali Điđa. S njom je stekao sinove Asima, Uzeira i Edhema i kćerku Esmu. Esma, najstarija, udala se u Sarajevo. Uzeir je bio cijenjen opštinski činovnik i funkcioner. Duži niz godina bio je šef Poreske uprave, predsjednik IO SO-e, a pred sami rat Predsjednik opštine Bosanska Dubica. Pričalo se da je on prvi u Dubici kupio bicikl. Umro je u Chicagu 2018.g. Njegov stariji brat Asim, kojeg su zvali Rođo, bio je vrstan metalac i radio je u privredi. Njemu su svi nosili oštriti nož od kafenog mlina, kad im se istupi. Nakon ženidbe sa Fadilom Krivdić, iz komšiluka, izgradili su u dvorištu iza stare kuće prizemnicu, u kojoj su rođene kćerke Senka i Zumreta. Senka se udala za Emira Mulalića, Lejkinog.
Nakon Rođine smrti i kasnije Fadiline, njihova kuća je napuštena i u njoj niko ne živi. Uzeir i Edhem su 1965.g. kupili zemljište u ul. Petrinja, uz kuću Silhije Bećirevića, i na njemu napravili zidanicu na sprat sa dva ulaza. Uzeirova majka Điđa je jedno vrijeme živjela sa sinom Uzeirom, a kasnije sve do smrti sa Edhemom i njegovom ženom Ankicom. Uzer je oženio kćerku brice Avdije Palića Nafku i u braku s njom rođene su Kijana i Dženana. Kijana je završila i specijalizirala medicinu, i dok se nije zaratilo radila kao ljekar u dubičkom Domu zdravlja, a nakon progona proveli su nekoliko godina u Njemačkoj a potom se nastanili u Americi, gdje je nostrificirala medicinu. Kijana je u braku sa Kamirom Seferovićem stekla troje djece, sina Vernesa i bliznakinje Kanitu i Almu. Žive u Chicagu i vode vlastitu zdravstvenu ambulantu. Najmlađi Abdurahmanov sin Edhem bio je električar, jedini u to vrijeme, koji je u Sarajevu završio tehničku školu tog smjera. Oženio se sa Ankicom Milinović i stekao kćerku Amilu, koja je postala ljekar i sina Denisa. Amila je udana za Marinka, a živi i radi u Zagrebu. Denis je oženjen s Marinom Milić i žive u Njemačkoj. Edhem je umro 2018.g. Sa njim me vežu brojne drage uspomene. Njegova smrt je bila veliki udarac ne samo njegovoj familijui, već mnogim Dubičanima. Porodica Alijagić je mnogo zadužila Dubicu, a ona im je to vratila progonom. Uzeir je u upravi bio sve što se u upravi može postići i realizator brojnih razvojnih programa, a Edhem je kao vrstan električar bio nosilac velikog dijela programa elektrifikacije sela i svjetlo života donio u skoro trećinu opštine, pa ipak su i jedan i drugi sa svojim porodicama završili u progonstvu. U novoj kući Alijagića u ul. Petrinja, u kojoj je na jednom ulazu bila Uzeirova a na drugom Edhemova familija, sada živi sama Edhemova udova Ankica r. Milinović.

Samo dvadesetak metara dijelilo je kuću i dvorište Alijagića od Ilijaza Čauševića i njegove familije. Čaušević Ilijaz oženjen sa Zumrom bio je dobro stojeći. Imao je dobre konje i kola koje je koristio za ugovorene usluge. Živjeli su u novoizgrađenoj prizemnici, imali veliku štalu i veliku parcelu zemljišta koje se protezalo prema Leptihoru. U toj kući su rođeni kćerka Ferisa, koja je postala ljekar i udala se u Bratunac, i sinovi Sulejman i Sead. Sulejman je bio građevinski tehničar, a Sead je oženjen sa med. sestrom Mensurom. Kad je u Dubici 25.6.1992. vršena racija i Sead je ni kriv ni dužan sa 42 mladih Dubičana otjeran u banjalučki logor Manjača. Mensura i Sead sada žive u Švicarskoj, a preko ljeta dolaze u svoju kuću u Dubici. Pretežan period godine kuća je prazna. Sulejman je umro, a Ferisa je po progonu iz Bratunca izbjegla negdje u inostranstvo.

Prve komšije Čauševića su Idrizovići. Živjeli su u tri kuće, koje su bile u neposrednoj blizini. U staroj bosanskoj kući sa podrumom živjeli su stari Husein Idrizović i Almasa, u novoj prizemnici, izgrađenoj pored te kuće, njihov sin Murarem sa svojom falilijom, a u maloj, koju smo zvali “kućica u cvijeću”, njihove kćerke Subhija i Senija. Husein je bio star koliko i njegova kuća. Između stare i novoigrađene Muharemove kuće bila je stara bosanska kuća, u kojoj su živjele tete Džefince i grbava Alema, a kasnije nikle prizemnice Rabije Ćejvan.

Stara Idrizovića kuća, u bosanskom stilu sa podrumom, je njihovo jezgro u kojem su ponikli i iz njega se širili. U njoj su u porodici Huseina i Almase rođene kćerke Himza, Subhija i Senija i sinovi Muharem i Sulejman. Muharem je bio krojač-konfekcionar, a Sulejman vrstan metalac i radio na TI “Knežopoljka”, koja ga je poslala specijalizaciju u Njemačku. Po povratku je odlučio srušiti dotrajalu staru kuću i izgraditi novu. U uvjerenju da će gradnja trajati ne duže od 2 mjeseca on, njegov otac i majka privremeno su se smjestili preko puta, kod moje majke Adile Bećirević. Imali su samo jednu sobu. Sulejmanov stari otac je bio teško bolestan. Imao problem sa prostatom. Sticajem okolnosti Sulejman se tad oženio i iz Orahove doveo ženu Minu. I gdje drugo, u istu sobu. Njegova majka i otac su morali u predsoblje, koje im je iz nužde ustupila familija Bećirević, i sama stješnjena u samo jednoj prostoriji – kuhinji. A takvo stanje umjesto 2 mjeseca potrajalo je skoro dvije godine. U međuvremenu Sulejman je napustio Tekstilnu i otišao raditi u Njemačku. Kasnije mu se pridružila i supruga Mina. U braku sa Minom stekao je sina Huseina i kćerku Ševalu. Tokom agresije na BiH Sulejman i njegova familija izbjegli su u Njemačku, gdje je Sulejman umro. Njegova žena Mina i sama oboljela i sin Husein sada žive u Sanskom Mostu, a u Sani živi i Ševala udata za Muju. Njihova kuća je napuštena i samo je ponekad obiđu Mina i Sutka.

Nedaleko od stare kuće, uz kuću Ilijaza Čauševića, povučenu više metara od ceste, izgradio je Huseinov sin Muharem, krojač. Krojio je i šivao konfekciju i prodavao po pijacama obližnjih gradova. U braku s Ćimom iz Brčkog stekao je sinove Smaila i Hasana. Smail je bio veoma nadaren i još kao dijete montirao je lokalnu radio stanicu i emitovao program. Kada se oženio izgradio je kuću u novom naselju uz r. Unu. U njoj je rođena njihova kćerka Almasa i sin Muharem- Hari. Svi oni od rata žive u Švedskoj, a u svoju novu kuću dolaze samo preko ljeta. Stara kuća u Puhalu je napuštena i u njoj ne živi niko.

Između dvije Idrizovića kuće bila je stara bosanska kuća na sprat, u kojoj su živjele dvije stare žene – Fatima, koju su zvali Teta Džafince i grbava Alema. Teta je bila stalno bolešljiva. Iako nisu imali muške glave u kući, kuća je bila stalno okrečena u bijelo, a sećija sa koje su sejrili stalno čista i zaregnuta. Ni jedna od njih nije radila niti imala nikakve prihode, osim bašče iza kuće. Preživljavali su tako što su držali ledične podstanare, a kasnije neko izganjao za Tetu socijalnu pomoć, koja je bila mala, ali njima dragocjena. Duže vrijeme kod njih je stanovao Crnogorac Boro Adžić, koji je kasnije postao sekretar dubičke opštine, a jedno vrijeme i Drago Segedinac, koji je postao predsjednik suda. Alema je bila grbava, ali joj to nije smetalo. To je bilo njeno životno obilježje, po kome su je znali svi Dubičani. Uvijek je bila spremna za šalu i smijeh, a pjevala je tako tečno i zanosno, da su je pozvali na Radio Sarajevo, gdje je kao prva dubičanka snimila ploču.

Na bašti iza njihove stare kuće, na zemljištu koje je otkupila od njih, prizemnicu je napravila Rabija Ćejvan. Bila je udovica i iz tog braka imala sina Sakiba i kćerku Jasminu. Radila je u školi kao podvornica. Nakon nekog vremena ušla je u drugi brak sa šnajderom Huseinom Ključaninom. Huse je bio velika dobričina i volio je popiti. Nakon Alemine smrti Rabija je primila tetu Džefincu kod sebe i njegovala je do smrti. Kada je Džefinice umrla Rabijin sin Sakib je od njenih nasljednika otkupio njenu kuću sa zemljištem i na njemu su napravili novu kuću, u koju preko ljeta iz Njemačke dolazi i u njoj boravi Rabijina kćerka Jasmina, udata za Alagu. Nakon smrti Rabijine i progona svi Ćejvani žive u Njemačkoj. Rabijin sin Sakib je bio automehaničar, specijalista za opravku teretnih kamiona i poljoprivrednih oruđa. Oženio se iz komšiluka, sa mojom sestričnom, Najinom kćerkom Azizom, koja je radila u TI “Knežopoljka”. Tokom braka dobili su sina Denijala i izgradili lijepu kuću na sprat u novom naselju Puhalo. Kada se zaratilo Denijal je prebjegao u Njemačku, gdje se oženio sa Dubičankom Nermom Jajčanin, koja im je rodila petoro djece: kćerke Lejlu i Azru, sinove Aziza, Amara i Jusufa. Svi Seferi i danas svi žive u Njemačkoj, a svoje prazne kuće posjećuju samo tokom ljeta. Najstarija Denkina kćerka Lejla se udala, nedavno rodila, a Ziza i Sakib dobili praunuče.

Samo uski prolaz dijelio je novu kuću Sulejmana Idrizovića od male kućice sagrađene bi vaktile, ispred koje je bila baščica uvijek puna cvijeća. U njoj su živjele Sulejmanove sestre starija Subhija i mlađa Senija. Subhija se nije nikad udavala, a Senija je samo kratko bila u lošem braku. Nisu radile, i živjele su isključivo od keranja i veza. Imale su dosta prijatelja, koji su cijenili njihovo poštenje i imali razumjevanje za njihov status. Najbliža im je bila supruga predsjednika dubičkog suda Drage Segedinca, profesorica Biserka, koja ih je često posjećivala. Jedna od njih je znala gledati u karte, pa su im dolazili mladići i djevojke, da saznaju šta će im se dogoditi. Ne zna se tačno kada, ali prvo je oboljela Senija i umrla, a neko vrijeme za njom je otišla i Subhija. Njihov dom se zauvijek ugasio.

Samo nekoliko metara dijelilo ih je od komšija Sulejmana i Nure Čaušević. Sulejman je bio obućar a Nure domaćica. Iza kuće su imali manji dvorišni objekat u kome je Sulejman popravljao obuću i malo usko dvorište sa grožđem i bunarom. U njihovom braku rođeni su tri kćerke. Najstarija Fatima, koja je završila za učiteljicu i udala se za Predu, profesionalnog vatrogasca. Mlađa Mevlida, vrsna rukometašica, udala se za Turčina i živi u Njemačkoj. Najmađa je Ferida. Nakon smrtri Sulejmana i Nure kuća je ostala prazna. Nakon rata je porušena, ostao je samo temelj.

Lijepu zidanu kuću za to vrijeme, uz Sulejmanovu i Nurinu, imao je Salih Tabaković, oželjen sa Safijom Džanić. Iza kuće su imali dvorišni objekat, a u produžetku veliki voćar sa više stabala jabuka, krušaka, šljiva, na koji se nastavljala duga i široka parcela na kojoj su obično sijali kukuruze. Svake godine mi djeca smo im pomagali mljeti jabuke, u mašini koju su imali, od kojih su pravili sirće i rakiju. Salih je bio ugledan opštinski činovnik, ali je ostario pa je penzionisan. U njihovu braku rođene su kćerke Emsija i Asima i sin Uzeir. Svi su stekli visoko obrazovanje. Ema je radila u dubičkoj opštini na poslovima socijalne zaštite, Asima bila građevinski tehničar, vrlo cijenjeno zanimanje u to doba, a Uzeir je po završetku srednje škole u Sarajevu završio medicinu i specijalizirao kancerozna obolenja. Sa njim sam proveo cijelo moje djetinjstvo i on mi je bio jedan od najbližih drugova. Zahvaljući njemu ne pušim i nikad nisam pušio, jer njemu je duhan smrdio, što je i mene od pušenja odvraćalo. Ema je posredovala u mom prvom zaposlenju i ostajem joj do smrti zahvalan. I danas žalim dan, u ljeto 1963. kada su Safija, Ema, Asima i Uzeir odselili u Sarajevo i više se nisu nikad vratili. U Sarajevu sam s njima imao nekoliko prijatnih susreta. Koliko znam, od njih je živa samo Emsija.

Njihovu kuću kupili su Mulalić Muhamed i Lejka, koji su doselili, mislim, iz Bužima. I oni su bili dobre komšije i pokušali nadomjestiti ono što smo imali od Tabakovića, naročito njihovi sinovi Emin i Emir. Muhamed je bio knjigovođa i radio u Stambenoj zadruzi. Emin je završio fakultet ONO i DS, a Emir je u dvorišnom objektu otvorio Vulkanizersku radnju. Nakon rata Muhamed je iznenada umro, a Lejka doživjela udar i do smrti ostala dijelom paralisana. I ona je umrla 2019. godine. Njihov sin Emir živi u Dubici, a Emin je negdje u Americi. Emin je oženjen sa kćerkom Krivdić Sulejmana poštara, a Emir sa kćerkom Asima Rođe i Fadile. Prije rata su bili stambeno zbrinuti i živjeli u svojim domaćinstvima. Nakon majčine smrti porodičnu kuću su prodali podstanarima Srbima, koji su do tada živjeli u njihovoj ljetnjoj kuhinji.

Uz kuću Saliha Tabakovića, koja igrom sudbine promjeni tri vlasnika, su kuće više porodica Tabaković. Prva od njih je iz starijeg vremena, ali dobro očuvana. Pripadala je Suljagi- Sulejmanu Tabaković i njegovoj ženi Zineidi EisingerIci, koja je bila židovskog porijekla. Suljagin otac se zvao Osman. Suljaga je je bio oronulog zdravlja i uvijek je išao sa štapom. Bili su dobrog imovnog stanja, od kojeg je nešto sačuvano i nakon Drugog svjetskog rata. Njihova djeca su Abid i Enver. Abid je bio trgovac. U braku s Devlom rođeni su Adem, Zumreta i Azra. Živjeli su u kući do ceste, na spratu. Ispred kuće je bio ulazni prag sa kojeg se nekad ulazilo u trgovinu, koja je bila u prizemlju kuće. Taj prag ima svoje posebno obilježje jer je na njenu nakon onog rata odsjedao beskućnik Zaim Krpo, prozvan po tome što je uz sebe uvijek nosio zavežljaj odjeće, u kojem i komade kruha koje mu neko dadne. Nije imao nikog, a spavao je u podrumu Zilhe Spahić, preko puta Puhalske džamije. Abid i Devla već dugo nisu na ovom svijetu. Desetak godina unazad umro je i Adem. Azra je udana za Mirsada Kalabića, sina prvog dubičkog nastavnika fiskulture Edhema i žive u Bećirevića mahali. Zumreta se udala za nekog u neki drugi grad, ali ne znam koji. Abidova kuća je nakon smrti Abida i Devle ostala prazna.
U Dubici su Suljagu i njegove zvali Đanići po pretku Đanagi, koji je digao bunu protiv Turaka. Glavu su mu otsjekli i poslali u Carigrad, a tijelo mu je ukopano u betonski oklop, koji je bio u dvorištu, odmah do ceste. Njegova su dva sina odvedena u roblje u Travnik, odakle su pobjegli s pašinom kćerkom i njenom robinjom. Sklonili su se u Kozaru. Pašina kćerka je u Knežpolje dovela kadiju, koji je obavio dva vjenčanja. Na Kozari je zanoćio i Paša, koji je za njima krenuo u potjeru. Od tada se najljepši proplanak na Kozari zove Pašini konaci. Tim povodom Tabakovićima su dodijeljeni veliki posjedi, koji su se protezali skoro do Doboja. Taj događaj je opjevan i u pjesmi koja se i danas često pjeva: “Telal viče od jutra do mraka, koj’ u koga noćas na konaku, nek’ ne ide rano sa konaka, utekla je pašina robinja, i povela dva pašina sina”…Ustvari, nije to bila robinja, već pašina kći, a dvojica Tabakovića bili su sinovi Đanage Đanića Tabakovića iz dubičke mahale Puhalo. O svemu tomu više zna Sulejman Tabaković.

Uz Abidovu kuću je veliko dvorište, na kojem je ranije bio dud, koji smo mi djeca rado jeli. Na dijelu dvorišta bio je neki proizvodni pogon, koji je prestao s radom. U njemu su gasili kreč i prodavali. Malo uvučeno od ceste kuću na sprat izgradio je Suljagin sin Enver, koji je bio opštinski činovnik. U braku sa Zirafetom rođeni su sinovi Faruk i Sulejman. Enver je bio opštinski činovnik upravne struke. Umro je 6.4.1996.g. Njegov sin Faruk je ljekar i specijalizirao je neuropsihijatriju. Duže vrijeme su živjeli u Austriji, gdje je Farukova žena, Bišćanka Nadisa bila prvi ambasador BiH nakon okončanja agresije na BiH. Imaju dvije kćerke, Iskru i Lejlu. Poslije rata vratili su se u Bihać, gdje Faruk otvorio vlastitu liječničku specijalističku ordinaciju. Kada je nakon rušenja obnavljana Puhalska džamija, Faruk je finansirao izgradnju minareta. Unazad pet šest godina udarilo ga je auto dok je vozio bicikl i sve godine unazad živi u komi, bez ikakvih poboljšanja. Sulejman je vrhunski pravnik Hrvatske i živi u Zagrebu. Istrajno se bori protiv nepravde i aktivno pomaže BiH da vrati svoju imovinu koju pokušava prisvojiti država Hrvatska. Oženjen je Mostarkom Amirom Bečević. Djeca su im Hana i Tarik. Još dok su odrastali Faruk i Sulejman Tabaković, Sulejman Ćaušević, Hašim Jahić… bili su ponos cijelog Puhala. Takva se djeca rijetko rađaju.
U kući Envera Tabakovića, koju su nasljedili njegovi sinovi Faruk i Sulejman, sada živi Litrić Ibrahim, jer je njegova kuća porušena u toku agresije, a još nije sasvim obnovljena.

Iza Tabakovića kuća je velika zemljišna površina, prema Zulića mahali, na kojoj je osamdsetih godina prošlog vijeka dvije kuće izgradio Cerić Hasan – Letibeg, Farukov i Sulejmanov tetak, poznat kao direktor dubičke “Jajare” koji već dugo živi u Beču. Njegova firma je vršila otkup i distribuciju poljoprivrednih proizvoda (pretežno u Italiju) i nakon rata bila jedina u kojoj su žene mogle dobiti zaposlenje. Njegova supruga je Mejra. Nadimak Letibeg je dobio jer je uvijek bio u žurbi, a u vrijeme kad drugi nisu ni znali za telefon, u isto vrijeme je govorio sa više telefona, na više jezika. U svoje kuću nikad nije uselio. Njegova kćerka Asima, poznata kao Mima, obe je prodala.

Prvi komšija Tabakovićima bili su Mustafa Kišmić i njegova žena Ljubica, koju su zvali Ljuba. Lijepu kuću na sprat sa dvorišnim objektom izgradili su 60-tih godina godina prošlog vijeka. Mustafa je bio poznat modni krojač, a Ljuba uzorna u vođenju domaćinstva. Njihova djeca su sin Mensur-Menko i kćerka Vernesa. Sve do svoje smrti sa njima je živjela Mustafina majka. Nakon smrti roditelja u kući je ostala i sada u njoj živi samo Vernesa. Njen brat ne živi u Dubici i samo povremeno obilazi rodni dom.

Nekada je do kuće Mustafe Kišmića bila manja kuća Hasana i Bahre Lelić, koja je nakon agresije na BiH porušena. U njoj su rođeni Senija, Sead, Seida, Mevlida i Abdulah. U to vrijeme skoro svako dijete u Puhalu je imalo nadimak, a oni su ih imali “za izvoz”. Seniju su zvali Veza, Seada- Pican i Dr. Šlauf, jer je nosio naočale svezane kanafom, Seidu- Velika Pidala, Mevlidu – Mala Pidala, a Abdulaha- Pembe. Svi su oni izrasli u čestite osobe i formirali svoje porodice. A i imali su mnogo teških trenutaka u odrastanju. Heroj porodice je bila njihova majka Bahra, jer to nije mogao biti njen ostarjeli muž Hasan. Nakon njegove smrti i Bahra je stradala. U Hrvatskoj Dubici nju je svojim autom prtegazio ljekar iz H. Dubice, koji je pobjegao s mjesta nesreće, a nju su promrzlu doveli kući, gdje je nedugo po tom preminula. Tokom agresije na BiH sva njihova djeca su se rasula po svijetu. Senija sada živi u Njemačkoj, gdje je stekla penziju. Duže vrijeme imala je vlastiti restoran u Berlinu. U braku sa Mujom iz N. Pazara rodila je kćerke Hediju i Blanku i sinove Mirsada i Benjamina. Seida živi u Francuskoj, Sead je preminuo, a Abdulah je u Njemačkoj.

U Puhalu je rođen i odrstao Fadil Kišmić, legenda dubičkog nogometa i sportska legenda Bosanske Krajine. Fudbalski trener i fudbaler koji je plijenio aplauz publike i u svoje pozne dane. Zvali su ga u mnoge klubove višeg ranga, ali je ostao dosljedan svom timu dubičkom FK “Borac”. Fadil je odrastao je s majkom i živio u porodičnoj kući, preko puta Puhalskih mezara. Oženio se sa Zdenkom, kćerkom Mate mesara, iz Hrvatske Dubice, koja je pravila dobre kolače, sa kojim su se sladili Fadilovi suigrači pri odlasku na sportske susrete. Taj brak nije opstao, jer nije bilo prinove. Drugi brak Fadil je zaključio sa Crnogorkom Verom, iz porodice Stijević i sa njom stekao sina Denisa. Tokom rata Fadil je stradao u saobraćajnoj nesreći, a njegova Vera dobila teške povrede, koje su je vezale za postelju. Njihov sin Denis je pored očeve kuće izgradio veliku kuću na sprat, u kojoj sada živi sa svojom familijom, a njegova majka je ostala u staroj kući.

Nekada su u maloj prizemnoj kući, uvijek okrečenoj krečom u bijelo, tik uz Fadilovu kuću, živjele Nura i Hava Tuzluković. Nura je rano ostala bez muža sa troje djece, sinom Mustafom, koji je postao visoki oficir JNA, mlađim Đemkom i kćerkom Tidžom. Đemko je bio vozač autobusa “Slavijatrans” iz Petrinje, oženio se s nekom Sanjankom, s njom dobio dvoje djece, a odselili su u Petrinju. Tidža se udala za Asima Lelića, Smailovog sina. Hava nije bila udana. Njihova djeca su otišla svojim putem, a kada su umrle prvo Hava, a po tom i Nure, kuća je ostala prazna. Kuću su naslijedili i samo je nekad obiđu Tidžina kći i njen suprug.

Posljednja kuća u nizu kuća, koji uslovno zovem jezgro puhalske mahale, je kuća Sulejmana Spahića- Kljake, sa velikom baštom iza kuće. Ne znam zašto su ga tako zvali, ali u Dubici je bilo normalno da se nadimci sugrađanima daju po fizičkim manama. Moj dobar drug je svog brata koji je šepao na jednu nogu redovnio zvao Šepo, nikad po njegovom imenu. Sulejman se pri hodu pomagao štapom. U sretnom braku sa Zilhom rodili su osmoro djece: kćerke Šuhretu, Zumretu, Tazimu, Asimu, Suadu, Mirsadu, Mevlidu i začinili sa sinom Salihom. Zadnje dijete u familiji sa više članova Dubičani su zvali isprdak. Moj vjeran drug od ranog djetinjstva do poznih životnih dana. Njihova majka Zilha je bila legenda. Ona je sav teret domaćinstva i porodičnog odgoja nosila na sebi. I pored tolikog broja djece, toliko usta koja je trebalo hraniti, mjesto u podrumu njihove stare kuće dala je beskućniku Zajimu, koji nije imao nikog. Zvali su ga Zaim-krpo, jer je sav bio u ritama. Hodao je mahalom kraj kuća i ako mu je neko dao komad kruha brižljivo ga je stavljao u zavežljaj, koji je stalno nosio sa sobom. Bio je pun ušiju i uz sve brige Zilha ga je morala i od tog zla oslobađati, kako je sama znala. Rano je ostala i bez svoje muške podrške, muža Sulejmana. Sulejman je iz prvog braka imao kćerku Nejru, koja sad živi u Sarajevu, a bila je udata za profesora Asima Dizdara. U braku su stekli sina NedimaNedu i kćerku Azru.
Najstarija Sulejmanova kći Šuhreta udala se za Adema Lelića, građevinskog tehničara, a jedno vrijeme su živjeli u kući izgrađenoj pored njihove. Odatle su preselili u Prijedor, gdje je Adem bio rukovodilac u Upravi puteva, a kasnije u Banja Luku. U braku su stekli tri kćerke Feridu, koja je arhitekta, živi u Sarajevu, Mevlidu, spec. za rak, bude u Švedskoj i Fadilu. Mlađa Zumreta je rodila kćerku Elviru sa nekim Štefom iz Hrv. Dubice, ali nije s njim ostala u braku. Elvira živi u Dubici. Taza se u dugoj romantičnoj ljubavi zabavljala sa komšijom Delić Kemalom, za njega se udala i s njim rodila dvije kćerke, Maidu i Melihu. Maida je u penziji, živi u Bihaću, a Meliha je ginekolog i živi u Linzu, Austrija. Asima je sa Rifatom Čauševićem –  Nimcom, poznatim golmanom dubičkog Borca, rodila Dijanu, koja živi u Dubici i Damira, koji je preživio logor Manjača i živi u Americi. Mirsada se udala u Binječku za Osmana Ajvaza i s njim stekla kćerku Ardinu, koja je teško oboljela i Arnelu, koja se udala u Ćelu i tamo živi. Suvada ima dvije kćerke, Aidu i Amiru, koje žive u Njemačkoj. Mevlida se udala za dubičkog fudbalera Ejuba Hatipovića – Piku i s njim stekla sina Ermina i kćerku, koja živi u V. Kladuši. Zilhin jedinac Salih je oženio ključanku Fakihu, sa kojom je počeo vezu još u prvom razredu SEŠ u Prijedoru. Živjeli su u Zenici, gdje su rodili kćerku Sandu i sina Samira. Salih je bio aktivan borac ARBiH i svjedok zločina u Haškim procesima. Nekoliko godina pred agresiju na BiH Salih je na mjestu stare porodične kuće izgradio novu spratnicu, ali je ostala nedovršena i kao takva prodana nekom Srbinu, koji u njoj živi. Kuća Adema i Šuhrete je napuštena, zarasla u travu, a niko ne živi ni u Mevlidinoj kući. Od velike familije Sulejmana i Zilhe Spahić sada su žive samo Nejra, Mirsada i Mevlida.

Mnogi Dubičani koji su rođeni i odrasli u Puhalu tokom agresije na BiH 1991-1995. odselili su i nastanili se u neke druge države i gradove. Oni koji sada u Puhalu žive malo ih se sjećaju, o njima znaju vrlo malo ili ne znaju ništa. Od završetka rata do danas u puhalskom jezgru nije rođeno ni jedno bošnjačko dijete. Ali ako se mi ne vratimo, vraćaće se naša djeca i naši unuci i djeca će se u Puhalu opet rađati.

Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom, to svako od nas treba znati i reći djetetu svom. A Puhalo je bilo naš sretni dom, u kom smo spavali mirnim snom.

Burlington, 28. Oktobra 2019

Zijad Bećirević

Arsen Dedić: Koje daju odmah

Posted: 29. Oktobra 2019. in Intervjui

Ja ne mogu biti
ni svetac ni monah
Meni su najbolje
koje daju odmah

Koje daju svuda
u nezgodne ure
Nježne, zadivljene
i sluđene cure

Ostavljeno dijete
za druge ne haje
Tko ne daje odmah
kao da ne daje

Al ne čuju mnoge
ovaj strašni vapaj
One tome daju
neki viši značaj

te se prenemažu
uz priče preduge
Griješe koje daju
iz treće il’ druge

Oduvijek sam bio
ljubavni siromah
Zato tražim malo
ali tražim odmah.

Odabir pjesme: “Valter” (iz Novog Sada)

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

U povodu godišnjice stradanja civila na Kazanima Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) i ove godine izražava nezadovoljstvo licemjernom politikom vlasti u Kantonu Sarajevо, ali i šire, obzirom da je prošlo više od dvadeset godina a da građani Sarajeva i dalje nisu dovoljno upoznati o ratnim zločinima na Kazanima. Smatramo da će se to promijeniti onog momenta kada žrtve dobiju stalni memorijal u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Kazani su i dalje dio političkih narativa, ali stvarne i istinske želje za podizanjem memorijala nema, jer ne postoji dovoljna politička volja za izgradnju takvog spomenika u Sarajevu. Iz tog razloga, apelujemo na vlasti u Kantonu Sarajevo, da pređu sa riječi na djela i neka konačno izgrade spomenik na koji su se obavezali prije nekoliko godina. Za početak neka vlast pokaže dobru volju i ukloni spomen – ploču Mušanu Topaloviću Caci sa Osnovne škole „Edhem Mulabdić“ u Sarajevu, kako bi se stalo u kraj veličanju ovog vojnika kao heroja i da ga se počne tretirati kakav je i bio – ratni zločinac.
U povodu godišnjice Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a, izjavljuje: „Kazani predstavljaju našu obavezu prema žrtvama ovog grada, ne selektirajući ih po etničkoj osnovi nego prije svega po ljudskoj dimenziji. Kazani su pitanje od gorućeg značaja za proces pomirenja na ovim prostorima. Zbog toga što se to pitanje ne rješava ono je bol koja još uvijek traje, a političke strukture je još više produbljuju. Produbljuju je neizgradnjom spomenika ubijenim žrtvama na Kazanima, a potom i licemjernom politikom pojedinaca koji još uvijek odaju počast ubijenom Topaloviću.“
Ćudić još ističe: „Novijim generacijama se ratni zločinci predstavljaju kao heroji čime dobijamo potpuno iskrivljenu sliku ratne prošlosti devedesetih. Ovo moramo spriječiti kako nam se ta ista prošlost ne bi ponovila u budućnosti.“
Podsjećamo da je za zločine na Kazanima, na kazne od deset mjeseci do deset godina zatvora, do sada osuđeno četrnaest pripadnika Armije RBiH. Mušan Topalović zvani Caco je ubijen dan nakon hapšenja u pokušaju bjekstva, a sahranjen je neposredno uz mezar Alije Izetbegovića. Trenutno je u toku suđenje Samiru Bejtiću, pripadniku 10. brdske brigade Armije RBiH, koje se od 2015. godine vodi po četvrti put pred Kantonalni sudom u Sarajevu. U ranijim postupcima Bejtić je bio osuđen na 14,5 godina zatvora (2006), a potom je dva puta oslobođen optužbi (2008. i 2011). Vrhovni sud Federacije BiH je svaki put ukidao presude Kantonalnog suda i ukazivao na bitne povrede odredbi krivičnog postupka.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK)
Удружење за друштвена истраживања и комуникације (УДИК)
Association for Social Research and Communication (UDIK)

PRESS SLUŽBA / ПРЕС СЛУЖБА / PRESS SERVICE

Sarajevo, 22. oktobra 2019. godine

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) podsjeda javnost da se na današnji dan prije
dvadeset i sedam godina dogodila otmica civila iz Sjeverina (Priboj, Srbija).
Naime, dana 22. oktobra 1992. godine pripadnici srpske paravojne formacije „Osvetnici“, kojom je
komandovao Milan Lukid, oteli su 16 osoba bošnjačke nacionalnosti koji su iz sela Sjeverin autobusom
pošli na posao u Priboj. Autobus je zaustavljen u selu Mioče (Rudo, BiH), na putu za Priboj, a tom prilikom
su iz autobusa izvedeni samo pripadnici bošnjačke nacionalnosti – 15 muškaraca i jedna žena. Kamionom
koji je bio parkiran ispred kafane „Amfora“ odvezeni su u hotel „Vilina Vlas“ u Višegrad. Poslije nekoliko
dana psihičke i fizičke torture, civili su strijeljani, a tijela su bačena u Drinu. Sve žrtve su bile državljani
Savezne Republike Jugoslavije. Za ovaj zločin Okružni sud u Beogradu je osudio Đorđa Ševida na 15 godina
zatvora, te Dragutina Dragidevida, Milana Lukida i Olivera Krsmanovida na po 20 godina zatvora.
U povodu godišnjice, Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a, ističe: „Ovo je bio prvi ratni zločin nad
građanima Savezne Republike Jugoslavije, a koji se dogodio uz dopuštenje vlasti tadašnje SRJ, jer su žrtve
bili civili, sandžački Bošnjaci, koji su bili uzorni građani te države. Ovim zločinom, kao i otmicom u
Štrpcima, zastrašivani su Bošnjaci u Sandžaku, ali i na teritoriji cijele Savezne Republike Jugoslavije. Da
stvar bude strašnija, nalogodavci otmice civila iz Sjeverina do danas nisu otkriveni, a članovima porodica
stradalih se negira status civilnih žrtava rata.“
Ovom prilikom podsjedamo na ubijene civile iz Sjeverina, a to su: Alija Mandal, Derviš Softić, Esad Džihić,
Idriz Gibović, Hajrudin Sajtarević, Medredin Hodžić, Mehmed Šebo, Meho Hodžić, Mevlida Koldžić –
Hodžić, Mithad Softić, Mujo Alihodžić, Mustafa Bajramović, Muzafer Hadžić, Ramahudin Ćatović, Ramiz
Begović i Sead Pecikoza.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogudilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

PRESS SLUŽBA

Ja sam Zijad Bećirević, sin jedinac Sulejmana Bećirevića. Rođen sam u Bosanskoj Dubici 18.2.1942.g, u kojoj sam odrastao, živio i radio do 3.3.1993.godine, kada sam u 51. godini starosti sa mojom familijom morao napustiti svoj porodični dom i rodni grad i sve što smo do tada stekli ostaviti vlastima Republike srpske, koje su okupirale ovo područje. U želji da sačuvam uspomenu na moju porodičnu kuću u Bosanskoj Dubici i one koji su u njoj živjeli i iz nje gradili svoju sreću, pišem ovaj tekst. Iako je moja porodična kuća porušena 25.7. 1974. godine, draga uspomena na nju još uvijek živi u meni i mnogima od nas, kojima je bila makar kratko krov nad glavom. Moja je životna obaveza da sačuvam uspomenu i na njih.

Adresa mog rođenja

U dubičkoj ulici Puhalo, koja se za Jugoslavije zvala Ul. Mile Mećave, a sada zove Kninska, na broju 23 bila je kuća Sulejmena Bećirervića. Igrađena je 30-tih godina prošlog vijeka, a porušena 1974. godine, jer se našla na putu kojim je trebalo obezbjediti prilaz novoizgrađenoj školi, koju je R Srbija nakon zemljotresa koji je 26.10. 1969. pogodio Bosansku Krajinu, poklonila mom gradu Bosanskoj Dubici. Ova kuća, dok je postojala udomila je mnoge, pa se s pravom može nazvati Kućom sreće ili Srećnom kućom. Mnogima od nas koji smo u njoj živjeli bila je RASADNIK ŽIVOTA. Naravno, nisu u njoj uvijek cvjetale ruže, nisu u njoj živjeli samo srećni, ali kad se životi gledaju u nizu od njihova izvora do ušća i sa stanovišta najbitnijih događaja i uticaja, dolazi se do zaključka da je kuća Sulejmana Bećirevića donijela sreću svima koji su u njoj makar neko vrijeme boravili i živjeli. A boravili su i stvarali život mnogi.

Moj otac Sulejman Bećirević

Moj otac, Sulejman Bećirević rođen je 1884., a umro 1952. u 68. godini života. Bio je frizer, ili kako se ranije govorilo, brico. Imao je radnju na mjestu gdje je sada zgrada Opštinskog suda. Njegova britva obrijala je bezbroj brada i mašina ošišala bezbroj glava, a svoje znanje prenio je na više desetina mladih koji su kod njega izučavali brijački zanat. Jedan od posljednjih bio je Samardžić Sulejman, zvani Luca. Bio je ne samo vrstan brico već i jedan od najboljih pjevača romansi i starogradskih pjesama. Tako smo ga rado slušali. A prvi sretnik kuće koju je sam gradio za sebe i svoju porodicu bio je moj otac Sulejman, koji je nakon više porodičnih tragedija, u dva rasturena braka u kojima su rađana djeca koja nisu preživjela, u svojoj novoj kući u trećem braku sa Adilom Hasančević dobio mene, sina Zijada. Niko nije bio srećniji od njega tog hladnog zimskog dana 18. Februara 1942.godine.

Naše porodično gnijezdo

Moja majka Adila je pri stupanju u brak sa mojim ocem Sulejmanom dovela sa sobom kćerku Naimu, koju je rodila 1926. godine u prvom braku sa Dizdar Huseinom. Brak sa Huseinom trajao je samo nekoliko mjeseci, jer je Husein otselio u Argentinu i nikad se nije vratio. Sestra Naja odrasla je s majkom u Delića mahali kod dida ef. hafiza Hasana Hasančevića i nane Hate. Kad su preselili u Puhalo, Naja je imala 14 godina. Moj otac Sulejman Bećirević bio joj je glavna podrška i oslonac sve do udaje. A udala se 1948. godine za sanjanina Rasima Nezirevića i s njim u decembru 1949. stekla kćerku Azizu, a 1953. i sina Sulejmana. I ona je iz prvog braka imala sina Rusmira, čiji je otac Karat Mujo poginuo 1945. u partizanima. Prilikom rađanja Sulejmana, Naja se razbolila, dobila teško obolenje kostiju, pa je suprug nju i djecu napustio i otišao u Zagreb, iz kojeg se nikad nije vratio. Primio ih je u našu kuću moj otac u jesen 1951.godine. Samo godinu kasnije umro je moj otac Sulejman, a nas šestoro je ostalo živjeti zajedno bez ikakvih sredstava za život. Punih 10 godina ja, sestra Naja, njena djeca i majka Adila živjeli smo u ograničenom prostoru na spratu kuće. Da bi preživjeli morali smo u jedinu sobu na spratu primati ledične osobe, a mi svi smo boravili i spavali u kuhinji. U prizemlju kuće, koje su nam već 50-tih oduzele dubičke vlasti, živjeli su stanari koje je smještao opštinski organ za stambene poslove. Kada su 1966.g. ti stanari konačno napustili prizemlje, a ja se oženio, sestra Naja je sa svojih troje djece preselila u neuslovno prizemlje. Tako su u kući Sulejmana Bećirevića svoj porodični dom našla i u njemu odrastala moja polusestra Naja i njena djeca : sinovi Rusmir i Sulejman i kćerka Aziza. Kažem polusestra, ali mi je ona bila više od sestre, a ja i njena djeca bili smo više od braće i sestara. Velike teškoće koje smo preživjeli učinile su nas snažnim, izdržljivim, čestitim i poštenim. Iz te kuće je 1967. iselio Najin sin Rusmir, kada se oženio sa zeničankom Subhijom. Jedno vrijeme su živjeli u iznajmljenom stanu na Urijama, a kasnije je od svoje firme “Šipad” dobio stan u stambenoj zgradi nedaleko od zgrade Opštinskog suda, u kojem su rođeni njihovi sinovi Elmar i Zijad. Najina kćerka Aziza – Ziza je odrasla u didovoj kući. Zaposlila se u TI “Knežopoljka”, a nakon toga se udala u komšiluk za Sakiba Ćejvana, sina Rabije. Jedno vrijeme su živjeli zajedno sa Rabijom, dok nisu sami izgradili sebi lijepu katnicu u novom naselju Puhalo. U toj kući je rođen njihov sin Denijal. Sakib i Ziza nakon rata žive u Njemačkoj, u Hamelnu. Tamo je i njihov sin Denijal, oženjen s Nermom Jajčanin. Imaju petoro djece, kćerke Lejlu i Azru i sinove Amara, Aziza i Jusufa.

U vrijeme kada je srušena stara kuća, svoje imovinsko pravo na četvrtinu kuće, počeli su isticati nasljednici druge očeve žene Fatme Lelić, koja je prilikom udaje za mog oca imala iz prvog braka sinove Omera i Smaila i kćerku Ifetu, koju je sa sobom dovela i po rastavi povela, pa smo im prilikom rušenja kuće isplatiti četvrtinu procijenjene vrijednosti kuće.

Uz sve muke i sav teret koji je hrabro i stojički podnosila moja majka, poseban teret i velika bol bila je bolest moje sestre Naje. Razvod braka, bolest i nestašica uništile su joj najvrednije životne godine. Bila je strastveni pušač. Žalosno je reći, ali je njena bolest bila u nekom periodu i olakšanje. Dok je bila u bolnici u Kraljevici i Biogradu, prvi put preko godinu a drugi put skoro dvije godine, bila su majki Adili jedna usta manje za hraniti. A kako je njoj bilo bolovati, samo je ona znala. Niti se mogla nadati da joj se nešto pošalje, jer i tamo mnogo čega treba, niti da joj se dođe u posjetu. Od rentgenskih filmova pravila je albume, a jedan takav je i meni poklonila. Prvu posjetu je primila od mene i komšije Ilijaza Horozovića u Kraljevici, za vrijeme našeg školskog ferija. Moglo je to biti u ljeto 1960. godine. Ali je i ta posjeta imala dramatičan epilog. Jer samo par sati po našem odlasku od nje, liftom su dovežena dva mladića, koja su stradala u saobraćajnoj nesreći kod Bakra. Moja sestra Naja ih je vidjela iz kreveta na kom je ležala, i povjerovala da smo to ja i Ilijaz. Vidjela je naše nepomične glave i mislila je da smo mrtvi. Doživjela je nervni slom i od toga se dugo oporavljala.

A jedna usta manje bila su mojoj majci i za vrijeme dok sam ja pohađao Ekonomsku školu u Prijedoru, što mi je omogućio Prijedorski srez, od kojeg sam, nakon 20 odbijenica, dobio stipendiju. Bilo je to od septembra 1957. do maja 1961.godine. Kući sam dolazio samo za vrijeme zimskog i ljetnog ferija. Ne bi ni to mogao da mi rah. Halis Delić i njegova žena Ćima nisu pri polasku uvijek davali pare za autobus. U to vrijeme u Prijedoru su privatno đake držali za 4.000, a moja stipendija je bila 3.000 dinara, ali su dobri ljudi kod kojih sam stanovao znali moju situaciju i držali me kod sebe za manji iznos. Bili su to Kulenović Fajik i njegova žena Šuhra. Tokom rata su Fajik i Šuhra umrli, a za njihovu djecu sina Mensura i kćerke Mensuru i Mirsadu nisam ništa saznao. Ostajem im dužan i zahvalan dok sam živ. Držali su me kao svog sina pune 4 školske godine. Osim stipendije im nisam mogao ništa više dati. Čak šta više i taj iznos je bio umanjivan za poštarinu, jer je ja nisam imao čime platiti.

Rastanak s porodičnim domom

Novosagrađena kuća

Ja, Zijad Bećirević, rodio sam se, odrastao i oženio se u očevoj kući sa Hateminom Hatipović i s njom stekao sina Armina. Iz očeve kuće smo ja , moja supruga i mati Adila iselili u svoju novoizgrađenu kuću na obali r. Une, u ulici koja se tad zvala Ul. 4. Jula, kućni broj 13. Sada je to Jasenovačka. Kuću smo gradili više godina. Nije tada bilo novaca da se sve odmah napravi. U njoj je 1972. rođeno naše drugo dijete, naša kćerka Enida. Naš novi komšiluk sačinjavale su porodice Envera i Mirsade Mujkanović, nane Rasime, Fadila Mašića, električara, Mehe Pekovića-Crnogorca, Miće i Dese Ćibić, Mile Nikoletića…Uz kuću smo zasadili mladi voćnjak, koji je brzo počeo rađati zdrave sočne plodove. Posebno je bila svima poželjna marelica. Tokom gradnje kuće s prednje strane, do puta, zasadili smo gust red smreča, koje su brzo rasle. Nakon desetak i više godina smreče su toliko izrasle da su počele nadvisivati krov naše kuće, što je komšinica Mirsada Mujkanović po nekoj narodnoj tradiciji ocijenila kao upozorenje vlasniku kuće da sasječe vrhove koji prerastaju, ili gazdu i njegove iz familije čeka selidba na neku drugu lokaciju ili na onaj drugi svijet. Vrhove nismo otsjekli, pa smo tokom agresije na BiH 3. Marta 1993. morali napustiti kuću. Tako se obistinila komšincina slutnja. Ali je i ona sa svojom familijom, kad joj je kuća raketirana, morala napustiti svoju kuću, još prije nas, i otseliti u Njemačku. Sa majkom Adilom, slijepom staricom, koja je tada bila u 91. godini starosti, prešli smo u Hrvatsku, grad Zagreb, gdje su nas čekala naša djeca. Na dan pred odlazak morali smo svu svoju imovinu darovati dubičkoj srpskoj opštini, a u noći pred odlazak posjetila su nas petorica vojnika vojske Rs i oduzeli nam svu ušteđevinu, koju je moja supruga punih 27 godina sačuvala za crne dane. A crnji nam nije mogao doći, od tog 3.3.1993.g. Po dolasku u Zagreb svakih nekoliko minuta iz mojih očiju su lile suze. Nisam ih mogao zaustaviti. Tih dana su lile hladne kiše. I nebo je plakalo za nama. Nakon nepuna dva mjeseca boravka u Zagrebu, u kojem nije bilo mjesta za nas, uz pomoć njemačke humanitarne organizacije “Preživjeti zimu“, predvođene humanistom Martinom Fisherom, prešli smo u Njemačku, grad Paderborn, gdje smo ostali 5 godina. U Njemačkoj nam je uskraćeno pravo na dalji boravak, kad je u Bosni prestao rat, pa smo 8. jula 1998.g. otselili u SAD, grad Burlington, gdje i sada živimo. Majka Adila je umrla samo 2 mjeseca po dolasku u Ameriku u 96. godini života, a 2011. g. je preselila i moja supruga Hatemina, s kojom sam proveo 45 sretnih godina. Tako je naš život nakon poniranja ponovo dobio svoj novi životni tok, u kojem se i rađa i umire, ali produžava. Otišli smo iz naše kuće kao da nikad u njoj nismo ni živjeli. Tužni i sjetni, ali se moralo dalje. Ključ od kuće je preuzeo Toljević Borislav, a 19.3.1993. u kuću se uselio Vanović Uroš iz Visokog i koristio je 10 godina kao svoju vlastitu bez naknade. Iselio je 16.1.2003.g. po odluci suda. Jedno vrijeme u kući je stanovala učiteljica Burazor Danica. Tako smo ja i moja familija morali napustiti i svoju drugu kuću, krenuti u svijet od nemila do nedraga.

Moja sestra Naja

Obzirom da je moj otac Sulejman umro 1952.godine, samo nekoliko mjeseci nakon što je pod svoj krov primio moju sestru Naju sa troje djece, sav teret života pao je na moju majku Adilu. Nije radila, nije dobila penziju nakon muževe smrti, nije imala nikakve druge imovine, osim bašte uz kuću. Sestra Naja se razbolila, dobila obolenje kostiju, koje su se krivile, što je izazivalo strašne bolove. Morala je nositi metalni mider na tijelu. Pune 2,5 godine ležala je u drvenom koritu, a više godina je provela na liječenju u bolnicama Biograd i Kraljevica. Jedina uzdanica mojoj majci bila je bašta, u kojoj je držala nekolike kokoši i uzgajala povrće. Kratko po tom baštu su nam oduzeli za izgradnju škole. Od tada nam je jedini mjesečni prihod bila kirija od stanara, kome smo morali izdati jedinu našu sobu koju smo imali. Mi svi, nas šestoro – ja, moja majka, sestra Naja i njenih troje djece spavali smo u kuhinji na podu.

Sestra Naja, njen sin Suljo i majka Adila na ruševinama stare kuće

Nakon rušenja stare kuće (1974), pa sve do svoje smrti, januara 1993.g, moja sestra Naja živjela je u manjoj kući, koju smo joj izgradili u dvorištu iza stare očeve kuće. U toj manjoj kući oženio se mlađi Najin sin Sulejman sa sanjankom Sebihom. Iz nje su Suljo i Sebiha na mjestu stare kuće, malo pomjereno u dubinu, počeli graditi i izgradili finu kuću na sprat, sa lokalom u prizemlju, u kojem su kasnije otvorili mesnicu. Tako je kuća Sulejmana Bećirevića za sviju nas, ali i još neke druge, postala rasadnik. Bile su to godine, mjeseci i dani sreće za sviju nas. Ali sreća ne bi bila sreća, kad bi bila vječna. Kada su prvoobučeni dubički četnici 23.8.1989.g. ni kriva ni dužna ubili njenog sina Sulejmana, u 36. godini starosti, moja sestra Naja je dobila psorijazu, oboljela na srce, dobila anginu pektoris, godinama bolovala i umrla 23. januara 1993.godine, u 67. godini života.

Najin sin Sulejman

Nezirević Sulejman i Aziza sa našim podmladkom

Najmađi Najin sin Sulejman rođen je 1953.godine, odrastao je u didovoj kući. Prvo zaposlenje dobio je u školi, izgrađenoj na zemljištu Ćejvana, Jahića, Bećirevića…Pošto je imao smisao za trgovinu, počeo se baviti kupo-prodajom jaja i kokošiju, a potom stoke, pa voća i povrća. Prvo je od male zarade kupovao jaja, preprodavao ih pa kupovao kokoške, a potom ih prodavao, i pokretao u novi ciklus. To mu je omogućilo da krene u krupnije poslove. Kupi kravu, dohrani je i proda. Onda je trgovao s konjima, prodavao ih italijanima. Imao je on i sance za zimu, fijaker za ljeto. I sve sam iz svojih prsta, sa svojih leđa. Radio je maljivo. Ustajao u 3 ujutro a lijegao kasno u noć. Jedno kraće vrijeme radio je u Austriji. Od te zarade je kupio je lijep komad zemlje na Krivdića brdu, koju je sam obrađivao. Brzo je napredovao, pa je na mjestu stare kuće Sulejmana Bećirevića, svog dida, nakon rušenja stare kuće, izgradio visoku katnicu sa potkrovljem, u kojoj je otvorio mesnicu. Oženio se sa sanjankom Sebihom i s njom stekao troje djece, kćerke Rasemu i Ajlu i sina Naima. Kada je Sulejmanov biznis bio u procvatu, postao je trn u oku četnicima koji su tad počeli oživljavati. Smetalo im je što je bio musliman i petkom išao u džamiju. Dočekali su ga na trgu Puhalo kod Pauline gostione i ubili 23.8.1989.godine. Iza njega je ostalo troje male djece. Nakon rata Suljina žena je ponovno otvorila mesnicu, ali je morala odustati, jer su joj ponovo polupani izlozi.

Stanari u prizemlju Bećirevića kuće

U prizemlju kuće Sulejmana Bećirevića, koje su 50-tih uzurpirale opštinske vlasti kao višak stambenog prostora, više godina živjelo je nekoliko familija, koje su vremenom obezbjedile svoj vlastiti prostor i iselile. Prvi od njih bili su Ljubijanci. Muharem Ljubijanac, opštinski činovnik, jedno vrijeme je stanovao sa suprugom i sinovima Ferijadom i Ismetom – Inom. Iselili su kada su izgradili vlastitu kuću u ulici JNA, koju i sada zovemo Bećirevića mahala. Tamo su stekli kćerku. Mislim da se zvala Nevzeta. Ferijad Ljubijac, kojeg su zvali Fehko, jedan od prvih dubičkih pravnika, sada živi u Njemačkoj. Oženjen je sa Fifom i imaju sinove Amira i Advana. U svoju kuću u Bećirevića mahali dolaze samo preko ljeta. Mlađi Muharemov sin Ismet – Ina bio je direktor TI “Knežopoljka”. U braku sa Đurđom stekao je sina. Mislim da se zove Svendi. Živjeli su u stambenoj zgradi. Nakon rata Ina se nastanio u Hrvatskoj Dubici.

Poslije Ljubijanaca, u prizemlje kuće Sulejmana Bećirevića uselile su sanjanke, krojačica Zuhra i njena sestra Hašija Ćejvan, sa sinom Zaimom i kćerkama Lejlom i Berkom. Iselili su kada su zaradili nešto novca i time kupili kuću u ul. Petrinja, u kojoj su ostali do svoje smrti. Na bašti te kuće u Petrinji njihov sin Zaim, nastavnik, kada se oženio, napravio je sebi kuću u kojoj je ostao do kraja života. Lejla se udala u Bos. Gradišku, a Berka, koja je bila službenik Zajednice PIO, udala se za nastavnika Ismeta Kočana.

Nakon Ćejvana – Zuhre i Hašije u prizemlje su uselili Delići – Suljo kojeg su zvali Gugan i Ajka sa kćerkom Safijom. Suljo je bio mesar, a mjesečna kirija koju je plaćao, imala je vrijednost 1kg govedine. Ajka je bila starija žena, ali načitana. Od nje smo svi nosili romane koji ji su izlazili u nastavcima, kada ih ona pročita, a koji su bili jako popularni. Neki od njih bili su “Nevino osuđena”, “Mata Groso – zeleni pakao”. Iz te kuće Sefija se udala za Mesuda Porića u dubičko naselje Binječka. U kući su sve do svoje smrti ostali Suljo i Ajka, a kada je prostor oslobođen, negdje 1966. godine, bio je toliko ruševan, da nije bio za stanovanje. Pa ipak, sestra Naja je morala u njega useliti, da bi oslobodila prostor bratu Zijadu, koji se tad oženio.

Kiva Mustafa

Ali naša muka sa opštinskim organima nije okončana oduzimanjem prizemlja naše kuće. Nije im bilo to dovoljno pa su nam u jedinu sobu koju smo imali na spratu ( sprat se sastojao od kuhinje, sobe, predsoblja i stepeništa sa visećim WC) prisilno uselili Mustafu Kivu, njegovu ženu, sina Tumbasa i kćerku Mejru. Kiva mu je bio nadimak, jer je imao kriv vrat. Mislim da se prezivao Spahić. Ne pamtim koliko su dugo bili, ali smo mi djeca znatiželjno zavirivali u sobu kad nam se pružila prilika, jer je pod sobe bio pun bižuterije, koju je Kiva prodao na placu. Nas se to doimalo kao zlato i bilo za nas stalni izazov. Sa Kivom se moglo, ali je njegova žena stalno provocirala i izazivala svađu.

Soba na spratu za stanare i podstanare

Da bi došla do bilo kakvih sredstava, s kojima bi makar kupili brašno, majka je morala izdavati stanarima jedinu sobu osim kuhinje, u kojoj smo bili svi mi. Nas šestoro. U to vrijeme u Dubici je bilo malo stambenih zgrada, pa su svi koji su dolazili sa sela da rade u gradu morali tražiti stan u privatnim kućama, dok se ne snađu. Takve stanare smo zvali ledični. Nisu imali nikakve stvari, dolazili su samo s koferom ili torbom, pa su sobe za izdavanje morale biti namještene. I naša je imala krevet, natkaslić, zidno ogledalo i ormar. Skoro svi oni imali su kuću u nekom od dubičkih sela, u koju su odlazili obično nedeljom. Iz sela su donosili za sebe hranu. Odlazak u selo i povratak nije bio jednostavan, jer u to vrijeme nije bilo autobuskog saobraćaja, osim povremeno za određene pravce.

Naše komšije Idrizovići

Ne znam koliko su nas pogađale takve stambene prilike. Imali smo svoje , a morali trpjeti. Ipak, jedan događaj, različit od svih drugih, bio je proizvod i naše volje. Naime, jednog dana, kada je neki od naših stanara našao bolji smještaj i napustio sobu, obratiše nam se naše prve komšije Idrizovići, da ih primimo na kraće vrijeme. Samo na dva tri mjeseca, dok ne poruše staru i izgrade novu kuću.. Nismo ih mogli odbiti. Živjeli su u trošnoj bosanskoj kući, koja samo što se nije srušila. U njoj su živjeli stari Husein, njegova žena Almasa i sin Sulejman, koji je radio u Tekstilnoj, a tada otišao na usavršavanje u Njemačku. Sulejman je zaradio nešto para u Njemačkoj, a nešto su i uštedili. Naravno, moja majka kao dobra komšinica, ih je primila. Teško je bilo slušati muke i plač starog Huseina, koji je patio od bolova dok je mokrio u lavor, ali smo vremenom navikli. Srušili su kuću, ali gradnja nije išla kao su mislili. Nakon par mjeseci Husein je umro, nek mu je rahmet duši. Ali, uz sve to, Sulejman se vratio iz Njemačke i oženio, doveo Minu iz Orahove, i kome i gdje nego u tu istu sobu, a Husejnovce se uz naš pristanak preselila u predsoblje, u kojem je smješten jedan krevet. I umjesto dva tri mjeseca Idrizovići su tu ostali skoro dvije godine. Ali se nikad nismo ni posvađali, a mislim ni naljutili jedni na druge.

Veterinar Petrović Milan

Prvi stanar u sobi pored naše kuhinje, u kojoj je boravilo nas šestoto, bio je vet. tehničar Petrović Milan. Bio je izuzetno fin. Lijepo se nosio i ophodio. Imamo je puno razumijevanje za naše životne probleme. Ne sjećam se iz kojeg je bio sela. U selu je imao roditelje. Na selu je živjela i njegova žena, koja je rijetko dolazila. Obzirom da je često radio na terenu, ponekad ga i nije bilo na stanu. Na selo je odlazio uglavnom vikendom. U Americi je imao ujaka od kojeg je ponekad dobivao paket, uglavnom sa odjećom. Od nas je iselio kad je riješio stambeno pitanje. Nekoliko puta sam ga posjetio u Veternarskoj ambulanti, u kojoj je ostao raditi.

Pero Gligić, sekretar dubičke Zem. zadruge

Drugi stanar u toj sobi, kojeg pamtim, bio je Pero Gligić. Radio je kao sekretar Zemljoradničke zadruge u Dubici, a njegova porodica, žena i djeca boravili su u selu Pucari. Pero je ponekad obično vikendom išao na selo. Imao je problem sa grlom, u koje mu je nakon operacije ugrađena cjevčica, pa se kroz staklena vrata koja su nas odvajala prilikom spavanja čuo piskutav ton, na koji smo brzo navikli. Bio je veoma pažljiv i često je kiriju plaćao unapred, kada je majci trebalo za kruh, a uvijek je trebalo. Kako je mogla hraniti i prehraniti nas šestoro usta bez igdje ičega, nikad neću shvatiti. Vjerovatno nećete ni vi, koji ovo čitate. Najteže je bilo zimi. U nedostatku drva, često smo od majčine rodbine donosili komuše od okomušanih kukuruza. Nismo ložili samo da se zagrijemo, jer od njih se i nije moglo zagrijati, već smo žar stavljali u mangalu kraj prozora, da se stakla otkrave, kako komšije ne bi znale da nermamo drva. A ko da nisu znale. Naša agonija je trajala punih 9 godina, sve dok ja nisam počeo raditi u ljeto 1961. i dobio prvu platu. A to prvu i sve naredne, dok se nisam oženio, davao sam majci i ona je s njima upravljala. Nakon pune decenije u našu kuću je ušla prva fasunga. Kad je Pero kupio zemlju i izgradio kuću negdje na Urijama, iselio je, ali smo sa njim i njegovom ženom ostali prijatelji. Nekoliko puta smo im bili u posjeti. Pero je bio politički veoma aktivan, pravi revolucionar, pa je svoje patriotske revolucionarne ideje svjesno ili ne prenosio i na mene. Bio je učesnik NOR-a. Rado sam slušao njegove ratne ispovijesti.

Učiteljica Olgica

Kada je Pero iselio, uselila je draga, mirna, pitoma učiteljica Olgica Pušibrk. Radila je kao učiteljica u Osnovnoj školi. Imala je brata Andriju, mog uzrasta, koji je obolio od leukemije i dolazio je biciklom iz sela, kada je išao u Zagreb na terapiju. To je za nas djecu iz mahale bio veliki događaj, jer smo svi uzimali njegov crveni bicikl “Rog” i na njemu se naučili voziti. Jadni Andrija, pokoj mu duši, nije dugo izdražao, a i Olgica je nakon toga nekud odselila.

Milorad

U sobu je nakon Olgice doselio neki Milorad. Ne znam kako se prezivao i šta je radio. Bio je visok i vitak. Zaboravio sam pomenuti da je majka svim stanarima prala posteljinu i lično rublje. Sa Miloradom je nastao problem, koji nismo imali ranije. Često puta se znao upišati u postelju, pa je dušek na kome je ležao bio sav zapišan. Vuna u njemu se ućafrija, jer je bilo teško osušiti, naročito u zimskim danima. Znalo se to dogoditi više puta uzastopno, pa je nemoguće bilo održati posteljinu urednom. Radi toga smo Miloradu morali otkazati. Otišao je i nismo nikad više čuli za njega. Mislim da je napustio Dubicu. Nikad ne znam da li mu se to događalo zato što je bio bolestan na mokračne organe ili zato što prepije. Đao mi ga je bilo, jer je bio dobričina.

Nastavnica Dragica Vukelja

Nakon Olgice, kod nas je doselila učliteljica Dragica Vukelja. Bila je prava partizanka. Njen boravak je za mene bio dragocjen, jer mi je dozvoljavala da čitam njene političke knjige, od kojih sam najradije čitao neku debelu, u kojoj su bili kongresni materijali SKJ. Mislim da me to i opredjelilo za omladinski pokret i kasnije uključilo u partijski rad. Dragicu je često posjećivao njen otac, koji je dolazio iz sela, ali skoro uvijek u pijanom stanju, zbog čega se ona stidjela. Nakon nekog vremena Dragica je dobila stan u Stambenoj zgradi u Delića mahali, iz kojeg se kasnije udala. Sa njom sam ostao u stalnoj prijateljskoj vezi. Kad je Dragica iselila digao sam na kredit spavaću sobu, a 1966.godine sam se oženio sa Hateminom Hatipović, u svojoj 24 godini života.

Moje pravo na sobu

Kada je Dragica iselila, ja sam konačno dobio pravo na svoju sobu, jer sam tada bio jedini hranilac familije. Dobio sam posao u opštini. Bilo je to avgusta 1961.godine. Počeo sam raditi na referatu za zdravstvo. Zamijenio sam pok. Milu Skrobića, koji je otišao u penziju. Kratko je to trajalo. Glavni posao mi je bio provđenje vakcinacije građana. I sad pamtim vakcine “Di te per”, “Ana di te”, “Ana te”. Milu sam poštivao i ostali smo u prijateljskom odnosu. S njim sam išao na zborove birača, više puta u njegovo selo Vlaškovci. On me zvao mali. Rado sam ga gledao kad puši lulu. Sa referata zdravstva sam prešao na opštinske fondove, a po odlasku divnog čovjeka Mlađe Bogunovića u “Žitopromet”, preuzeo sam Opštinski budžet, a po tom postao Šef odsjeka za budžet i finansije. Na tom poslu i kasnije kao funkcioner IO SO-e ostao 18 godina, nakon čega sam prešao u privredu. Kad je Dragica iselila digao sam na kredit spavaću sobu, a 1966.godine sem se oženio sa Hateminom Hatipović, u svojoj 24 godini života.

I danas se rado sjećam svakog našeg stanara, koji je ušao u našu kuću i u njoj se borio za bolji život. Većina njih ga je i ostvarila. Ledični su iz nje nastavljali započete ljubavi ili začinjali nove, stvarali svoju porodicu i izlazili kao porodični ljudi, a porodice su za vrijeme boravka u njoj obezbjeđivale svoj vlastiti dom i stvarali uslove za svoje bolje sretnije sutra. Iz jednog oporavljenog stanja ulazili u vlastito blagostanje.

Sretna kuća Bećirevića

Ako ste barem s malo pažnje čitali ovaj tekst mogli ste uočiti da su svi koji su kraće ili duže živjeli u kući mog oca Sulejmana Bećirevića, kasnije i mojoj, prije ili kasnije našli svoju sreću. Izgradili su sebi kuću ili stekli pravo na stan i unaprijedili svoj život i život svoje porodice. Zato s pravom kuću Sulejmana Bećirevića izgrađenu tridesetih godina prošlog vijeka, a porušenu 1974-te radi izgradnje škole, možemo nazvati sretnom kućom. Svi koji su u njoj živjeli naučili su kako treba nadvladati teškoće i boriti se za bolji i sretniji život. I svi su u tome uspjeli. Zato je kuća Sulejmana Bećirevića bila sretna kuća! Bila je rasadnik!

Burlington, 20. Oktobra 2019

Zijad Bećirević

 

 

 

 

Blesimetar

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.


Svako vrijeme ima svoje male i velike junake. Stoni tenis je bio i ostao sport u kome su Bosanci i Hercegovci postizali zavidne rezultate posebno 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka. Da je to tako potvrđuje i uspjeh mladog Banjalučanina Harisa Eminovića, njegovog trenera Jovice Šormaza i članova STKI “VRBAS” iz Banja Luke.
Naši parastonoteniseri su na Svjetskom kupu u Pajulahtiju od 09-14.10.20019. godine u Finskoj ostvarilili veliki uspjeh i donijeli Bosni i Hercegovini najsjajnija odličja, osvajajući prvo mjesto i zlatnu medalju, prvu u historiji za Bosnu i Hercegovinu.
Na ”Para Finland Open 2019” svoje predstavnike po prvi puta je imala i Bosna i Hercegovina gdje su našu državu više nego uspješno prezentovao Haris Eminović. Konkurencija je bila izuzetno jaka jer je na turniru je učestvovalo 170 takmičara iz 33 države . Kako sam Haris reče primarni cilj je bio da odradi klasifikaciju i dobije kategoriju K-6 u kojoj je i nastupao. Prva dva dana održano je takmičenje u pojedinačnoj kategoriji, gdje je Haris zauzeo odlično 9. mjestu, dok je u ekipnom dijelu ostvario svoje i naše snove osvajanjem svjetske zlatne medalje.
Čini se da je ovaj mladi stonoteniser predodređen na velike uspjehe kada se zna da je rođen na Dan pobjede 9 maja 2001 godine u Banjaluci. Pored velike ljubavi prem stonom tenisu Haris je vrlodobar učenik IV razreda Medicinske škole u Banjaluci. Stoni tenis je počeo da igra sa 11 godina u lokalnom klubu OSTK SPIN da bi nakon poziva današnjeg trenera Jovice Šormaza zaigrao u STKI ”Vrbas” iz Banjaluke..
Da je to bio ispravan potez ukazuju brojni Harisovi uspijesi koji su se nizali poput filmske trake. Samo nekoliko dana prije učešća u Finskoj, tačnjje 5 oktobra 2019, na turniru u Crnoj Gori ”Podgorica Open” osvojio je dvije zlatne medalje, kako pojedinačnoj tako i ekipnoj konkurenciji, te uspiješno odbranio titulu u kategoriji K-6, ranije osvojenu 2018 godine takođe u Podgorici. U Srbiji na turniru ”Kanjiža Open 2018” osvaja srebrnu medalju u finalu pojedinačno dok u ekipnom dijelu bronzanu. Na međunarodnom prvenstvu Srbije ”Niš 2018 godine učeše je uzelo 8 zemlja a Haris nas je još jednom obradovao osvajajući odlično treće mjesto i bronzanu medalju i pehar. Takođe na prvom Kupu BiH održanom u Banjaluci osvojio je zlatnu medalju i pehar.
Haris će nakom zasluženog odmora nastaviti vrijedno da trenira i da sesprema za naredne paraolimpijske igre u Tokiju 2020 godine. Vjerujem da će ovaj primjerni mladić raskošnog talenta ponovo nas obradovati nakon povratka iz zemlje izlazećeg sunca sa nekom od medalja.
Navijajmo i podržimo Harisa i sve druge parastonotenisere na tom putu!

Mr. sci. Edin Osmančević

   Svjestan sam da barem „moja“ publika ne voli ovakve teme ali, bez obzira na to, neću da ostanem bez stava na važan događaj u svijetu od prošle sedmice – dodjelu Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu. Dakle, imam stav te, kao i uvijek, javno ću ga izreći. Uostalom, neka ostane zabilježeno.

Helemnejse, mnogi su se odredili o tom dobitniku Kraljevske švedske akademije nauka upravo ovim povodom, pozivajući se na njegov politički, odnosno javni diskurs gdje preovladavaju njegova podrška Miloševiću, veličanje likova i djela Karadžića i Mladića, a biber po pilavu je njegovo negiranje presuđenog genocida u Srebrenici. Ovo ističem samo da ukažem kako nema potrebe da sada ja to sve papagajski ponavljam, ali se ovim osvrtom želim fokusirati na neke fakte i teze na koje to nisu učinili drugi.

Naime, ne bih o književnom stvaralaštvu Petera Handkea za koje je nominalno nagrađen. Ne bih zato jer smatram da i preostali javni angažman svakog književnika, pa i Handkea, jeste neodvojivi dio od ovog prvog što nužno utječe na situaciju u svijetu ili dijelu svijeta, odnosno na sudbine mnogih ljudi. U slučaju Handkea, radi se o stotinama hiljada tragičnih ljudskih sudbina na prostorima zapadnog Balkana, posebno u Bosni i posebno bošnjačkim. On je, jednostavnije rečeno, bio na strani – ZLA! Nema potrebe za ikakvu eleboraciju ove teze jer je do sada o njoj sve rečeno i sve već viđeno.

Budući da ne patim od nekih akademskih uzusa kada djelujem u javnom prostoru, uzimam sebi i slobodu da u konkretnom slučaju i banaliziram. Hoću reći da ako su slavodobitno likovali što je ovakav Handke dobio Nobelovu nagradu tipovi poput Kusturice, Dodika i nekih zvaničnika iz Beograda, svi mi koji to doživljajvamo suprotno, a ima nas hvala Bogu puno, sa puno argumenata, na neviđeno možemo zaključiti da smo na pravoj strani. Za mene je lično kompliment i privilegija biti na suprotnoj strani od takvih moralnih spodoba poput spomenutih. A njihove reakcije upućuju samo na jedan, logičan zaključak: da Milošević jeste umro, ali je živ njegov duh na ovim prostorima, kao što su živi duhovi Karadžića i Mladića, bez obzira gdje su i šta su sada.

S druge strane, pozivajući se na elementarnu logiku, ako je taj Handke kroz svoj djelomično književni, a potpuno politički angažman, satanizirao muslimane, a dobio Nobelovu nagradu, onda me niko ne može ubijediti u suprotno od moje teze da ju je dobio najviše na mržnji prema muslimanima. Jer, ne zaboravimo, globalno su u trendu islamofobija i autoislamofobija i u taj trend su se samo uklopili tipovi iz Kraljevske švedske akademije nauka, ne samo u slučaju Handkea, nego i nekim ranijim.

Što se mene tiče, kada se radi o Nobelovim nagradama za mir (dobijali neki državnici neposredno nakon što su započeli ratove) i književnost (slučaj Handke), smatram ih najobičnijom cirkusijadom i kao takve nemaju nikakav kredibilitet. U slučaju ovog austrijskog negatora genocida u Srebrenici, nije toliko riječ o njemu kao takvom, nego o svijetu u kojem živimo.

Bedrudin GUŠIĆ

Nobelova nagrada za književnost austrijskom novelisti Peteru Handke je rušenje moralnih vrijednosti i moralni pad društva.

Kada je švedski industrijalac i pronalazač dinamita Alfred Nobel 1895.g. spoznao u šta se koristi njegov izum, bio je šokiran, pa je pokrenuo ideju o uvođenju nagrade s kojom će se unaprijeđivati istraživanja u različitim oblastima djelatnosti i nagrađivati najuspješniji, čime se ublažuje negativan efekat njegova pronalaska i u nekom smislu oplemenjuje njegova vrijednost. Ideja je prihvaćena na Pariskom klubu i sa dodjelom nagrade pod imenom Nobelova nagrada krenulo se 1900.g. Od tada je Nobelova nagrada najprestižnija nagrada koju može dobiti ljudsko biće, a iznosi oko 1 milion eura. Nagrada se dodjeljuje za fiziku, hemiju, filozofiju i medicinu, za književnost, za mir, a od 1969. i za ekonomiju, a dodjeljuje je Švedska akademije nauka svake godine na dan Nobelove smrti, 10. Oktobra. I to traje već 118 godina. Više puta prilikom dodjele nagrade bilo je kontraverzi, nedoumica, neslaganja i prigovora, radi čega je prošle godine odgođena dodjela nagrade za književnost. Oko dodjele nagrade izbio je skadal, zbog čega su neki članovi Komiteta podnijeli ostavke. Zato je propuštena nagrada za 2018. u ovoj godini dodijeljena poljakinji Olgi Tokarčuk, a dobitnik Nobelove nagrade za 2019.g.je austrijski novelist Peter Handke. Nagrada dodijeljena Handkeu naišla je na veliko negodovanje javnosti, jer je dodjeljena “piromanu”, čovjeku koji je raspirivao ratne požare u BiH, podržavao genocidno zatiranje Bošnjaka, dajući podršku Balkanskom kasapinu Slobodanu Miloševiću i opravdavajući ulogu Srbije u agresiji i genocidu nad Bošnjacima.

Negodovanje zbog dodjele nagrade Handkeu

Ovih dana sa čuđenjem, negodovanjem i zaprepaštenjem komentariše se dodjela nagrade Handkeu širom Zapadne Evrope, a posebno u medijima regiona. Najveći broj izražava negodovanje i protivljenje, jer dobitniku nagrade ne mogu oprostiti politički stav iz 90-tih godina, kojim je podržavao režim Slobodana Miloševića u Srbiji, bio i ostao dosljedan u negiranju počinjenih zločina u BiH, posebno genocida u Srebrenici. Zbog toga mnoge institucije, organizacije i pojedinci šalju pismene prigovore ili su potpisnici Peticije koju pokreću različite kulturne institucije, kojima se traži preispitivanje odluke. Naravno, ima i onih, ne samo u Srbiji, koji smatraju da je Handke veliki pisac, da je nagradu zaslužio, i da je treba posmatrati odvojeno od karaktera, koji je kod Handkea u namanju ruku diskutabilan.

Ko je Peter Handke?

Peter Handke je austrijskiu novelist. Rođen je 1942.g. Njegova majka je Slovenka, iz Koruške. Njegovo prvo djelo je publikacija “Baklja”, objavljena za vrijeme studija u Gracu, a prvi zapažen roman “Stršljen”, objavljen 1956.g. Najpoznatije njegovo djelo je “Golmanov strah od jedanaesterca”. Poznata su mu i djela “Oproštaj sanjara”, “Jedno zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi…Svoju slavu stekao je na liniji podrške genocidu protiv bh muslimana. U avgustu 2004. je posjetio Miloševića u zatvoru, potpisao je apel za odbranu Slobodana Miloševića, bio mu svjedok na sudu, a 18.8. 2006. bio mu na sahrani i održao posmrtni govor, veličajući krvnika. Srpske vlasti su prepoznale u njemu saradnika i sljedbenika, pa je 2012.g. postao član Srpske akademije nauka, 2013.g. ga je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić odlikovao Medaljom za doprinos kulturi, a 2015. je zbog dugogodišnjeg zalaganja za Srbiju proglašen počasnim građaninom Beograda. Već se govori o tome da će dobiti priznanje SPC i orden od Vučića. Sve ovo jasno pokazuje zašto je Handke postao Nobelovac. Postao je jer mrzi islam i muslimane. Daje podršku i hvali one koji ih trijebe. Mnogi veliki pisci, koji su zaslužili Nobelovu nagradu, nisu je dobili, jer nisu bili po volji politici tog vremena. Potsjećamo, da je Ivo Andrić, kad je dobio nagradu (1961) rekao da je tek tada shvatio kako se dodjeljuju nagrade, a shvatio je da politika odlučuje o nagradi.

Iz Handkeovog književnog opusa

Handke je u književnosti postao je zapažen 1966.godine dramom “Grdnja publike” u kojoj je napao sve velike pisce tvrdnjom da su dosadni i kritičare da su glupi. Od tada cijelog života neprestano provocira javnost i živi od provokacija. “Fino mu sjaju flašice sa benzinom”…
Balkanske ratove i raspad Jugoslavije iskoristio je za kritiku Zapada, a političkim mišljenjem o ratovima 90-tih dao je podršku Miloševiću. Pri tome je građane Srbije poistovjetio sa režimom Slobodana Miloševića. On je očaran likom i djelom najvećeg krvoloka koji se rodio i oplodio nakon Hitlera. Milošević je za njega bio simbol.

Priroda i karakter nobelovca Handkea

Reakcije na Handkea nisu na njegovu književnost, već na njegovu prirodu i njegov karakter. Ne misle svi da se pisac mora odvojiti od njegove ličnosti, kad se cijeni njegov književni rad. Za Handkea mnogi tvrde da je privatno gad. Svoju prvu ženu je tukao i gazio cokulama, što navodi na pitanje na šta je sve spreman takav čovjek? Tijelo je neodvojivo od duše. Ima li pravo čovjek bez duše biti uzor i idol samo po onom što piše, a ne i po onom kako postupa, i šta radi ? Naravno, nije on jedini od književnih velikana koji su bili poganog karaktera. U emisiji TV1 posvećenoj dodjeli ovogopdišnje nagrade učesnici su pominjali Crnjanskog, koji je bio fašista i slavio Musolinija, te Getea, koji je bio gad, tražio da se djevojkama odrubljuju glave…

Od nagrade se očekivalo više

Prema obavjesti Komiteta za književnost, Handke je dobio Nobelovu nagradu za “uticajno djelo koje je jezičkom domišljatošću istražilo specifičnosti periferije ljudskog iskustva”. Ovom odlukom dio javnosti je zgražen, a dio aplaudira. Za mnoge je ovo šok, jer se od ove nagrade očekuje uvijek više. Posebno veliku zabrinutost, bijes i zaprepaštenje izazvalo je kod onog dijela bh javnosti i javnosti okruženja, koji pamti Handkeou podršku Balkanskom kasapinu Slobodanu Miloševiću, agresivnoj ulozi Srbije i ulogu u opravdavanju genocida nad Bošnjacima. Svoje protivljenje mnogi su izrazili pismenim prigovorima putem pisama, preko medija i potpisivanjem Peticije kojom se traži povlačenje odluke o dodjeli nagrade Handkeu. Jedna od njih je peticija Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Malo je vjerovatnoće da se odluka o nagradi Handkeu promjeniti, ali u najvećem dijelu svijeta, koji još vjeruje u poštenje i moral, za Nobelovu nagradu će opasti interes i nagrada će izgubiti na značaju i vrijednosti. Potpisi na peticiji, uspjela ili ne, ostaće dokument vremena i slika morala društva u kojem smo živjeli ovih godina.

I Predsjednik Predsjedništva BiH g. Željko Komšić je uputio pismo Švedskoj akademiji nauka u kojem je u ime svoje i građana BiH izrazio duboko razočarenje i negodovanje zbog odluke Komiteta za književnost da dodjeli nagradu Handkeu i zatražio od njih da preispitaju svoju odluku, jer vjeruje da nisu imali u vidu cjelokupnost Handkeovog društvenog aranžmana. Handke je poznat kao negator zločina počinjenih protiv čovječnosti u BiH, kao i genocida u Srebrenici. Srebrenica je djelo njegovih uzora.

Može li se djelo odvojiti od karaktera?

U polemici, koja se u javnosti vodi oko Nobelove nagrade, mnogi postavljaju pitanje može li se pisčevo djelo posmatrati odvojeno od pisca? Djelo se ne može odvojiti od pisca. Iz otrovanog može izići samo otrov. Nobelova nagrada je bila i do sada više puta kontroverzna, ali nikad na ovakav način, da se nagradi pisac koji otvoreno podržava genocid, podržava i potstiče njegove planere, pokretače izvršioce. Nagrada Handkeu je certifikat za podršku genocidu. Ona vodi u istom smjeru i proizilazi iz istih osnova, kao davanje odlikovanja i proglašavanje herojima najvećih zločinaca 21. stoljeća u Rs. Ako Švedska akademija nauka nastavi ovim putem, može se očekivati da će dobitnik nagrade iduće godine biti osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić.

Nobelova nagrada Peteru Handke je udar na moral, udar na sve društvene norme i društvene vrijednosti, koje je društvo do danas stvorilo. Siguran sam, kao i mnogi od vas, da se nakon odluke Komiteta da nagradu dodjeli Handkeu i sam Nobel u zemlji prevrće, jer dinamit koji je on otkrio Handke ne koristi za dobrobit već protiv dobrobiti društva.

Neki od dobitnika nagrade

Nagradu za književnost dodjeljuje Švedska kraljevska akademija nauka svake godine od 1901.godine. Dodjeljuje se već 118 godina književnicima iz svih država svijeta za značajan doprinos književnosti. Glavni kriterij pri izboru dobitnika su idealističke tendencije. Od 1900-te neki od brojnih dobitnika su: Sili Pridom (Francuska), Henrik Sjenkjević (Poljska), od 1910 – 1920. Paul Hajze (Njemačka), Rabindranath Tagora (Indija), Romen Rolan (Francuska)…Od 1940. do 1944. nagrade nisu dodjeljivane, a dobitnik 1944. je Johanes Vilhelm Jensen (Danska),…1944. Vilijam Fokner (SAD)… 1961. Ivo Andrić (Jugoslavija), 1962. Đon Stajnbek (SAD), 1965. Mihail Šolohov (SSSR), 1971. Pablo Neruda (Čile)… 1990. Oktavio Paz (Meksiko), 2018. Olga Tokarčuk (Poljska), 2019. Peter Handke (Austrija).

Šest nagrađenih je odbilo primiti Nobelovu nagradu. Neki renomirani autori kao što su Lav Tolstoj, Henrik Ibsen, Anatol Čehov…nisu dobili nagradu, navodno zbog različitog tumačenja izvornog termina “idealistički”, “idealni”, koji se koriste kao kriterij za odabir. Slično se dogodilo i sa najuspješnijim u drugim oblastima. Tako su 1915.g. kao mogući dobitnici spominjani Thomas Edison i Nikola Tesla, ali je nisu dobili.

Ljaga bačena i na Švedsku

Dodjelom nagrade Peteru Handke bačena je ljaga i na državu Švedsku, a članovi Komiteta koji su je dodijelili svrstali su se na stranu zločinaca kojima je stao na čelo Milošević, jer zločin se ne izvršava samo oružjem. I riječi koje ohrabruju ubice i potstiču ubijanje postaju ubojitije od svakog oružja. Žalosno je da je Švedska, koja je vidjela šta se događalo u Jugoslaviji, a posebno u BiH, i koja je udomila mnoge bošnjačke prognanike i u njihovim svjedočenjima prepoznala avet srpskog fašizma, sve to tako brzo zaboravila. Ne mogu ni vlasti Švedske biti od ovog operisane, jer moraju i trebaju znati šta se događa i šta ko radi u njihovoj kući, pod njihovim okriljem.

Negodovanje Bošnjačke zajednice “Preporod”

Povodom dodjele nagrade Handkeu oglasila se i Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”. Održali su posebnu sesiju na kojoj su govorili glumica i umjetnica Hasija Borić, Šaćir Filandra i drugi. Hasija se zarekla da će dok je živa i dok je noge nose ići po svijetu i glumom govoriti o nobelovcu koji velića balkanskog kasapina, negira ubijanje Sarajeva, negira Markale…Oni vjeruju da je Nobelov komitet poslao veoma ružnu sliku Evropi i svijetu, time što podržava agresivan čin protiv bh muslimana. Peter Handke je je nagrađen zahvaljujući anti- islamskoj histeriji. Pri tome vrijedi potsjetili da ni veliki Tolstoj, nije dobio tu nagradu, jer je prešao na islam.

Bez obzira da li će prigovori na dodjelu Nobelove nagrade Peteru Handkeu biti prihvaćeni ili ne, trebalo bi da zabrinu one koji o nagradi odlučuju i usmjere njihovu pažnju na prigovore i zahtjeve javnog mnijenja, kako se u budućnosti ne bi ponavljalo ovo što se ove godine dogodilo. Ne mogu i ne smiju biti nagrađivani ljudi, ma kako uspješni bili u oblastima za koje se daje Nobelova nagrada, ako opravdavaju zločin i zločince, podržavaju zlo i pružaju ruku đavolu.

Burlington, 16. Oktobra 2019.

Zijad Bećirević

Bivša SFRJ je imala velikog vizionara u liku Josipa Broza Tita. Odlučan da očuva teško stečenu nezavisnost plaćenu ogromnim žrtvama Drugog svijetskog rata, Tito je znao da ”male” nesvrstane države mogu svoj interes ostvariti samo ako su ujedinjene u očuvanju vlastitog teritorijalnog integriteta i suvereniteta, na principima miroljubive koegzistencije, jednakosti i uzajamne suradnje. Titova politička inteligencija i zrelost doživlila je svoj puni smisao u otporu tiranima poput Hitleru i Staljina. Prvom se suprostavio oružjem, drugom je rekao NE sovjetskom hegemonizmu. Osnivanje Pokreta nesvrstanih u Bandungu, u Indoneziji davne 1955. godine je bio značajna prekretnica za razvoj pokreta kao političke organizacije, izrazene u želji da članice ne budu uvučene u ideološke sukobe Istoka i Zapada u Hladnom ratu. No, tek 6 godina kasnije, u rujnu/septembru 1961, u Beogradu je uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, održana prva službena konferencija Pokreta nesvrstanih. Uz Tita i Nehrua, drugi istaknuti svjetski lideri koji su sudjelovali u stvaranju Pokreta nesvrstanih su egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser i njegov indonezijski kolega Sukarno, te predsjednik neovisne Gane Kwame Nkrumah. Pokret je izgubio kredibilitet tijekom sedamdesetih godina kada je kritiziran da u njemu postoje dominantne države i one koje su prijateljske Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika. Dok su vođe poput Tita, Nassera, Sukarna ili Nehrua mogli predstavljati ideologiju nesvrstanosti, vođe poput Fidela Castra su kompromitirali cijeli projekt.
Lekcije politike nesvrstavanja nas uči da svijet ne mora svoje odnose zasnivati na bipolarnosti i svrstavanju u vojne blokove. Biti nesvrstan nije značilo biti neutralan jer politika miroljubive i aktivne koegzistencije je uvijek davala odgovor i riješenja određenih međudržavnih problema. Kroz politiku očuvanja mira bivša Jugoslavija je ostala u žiži svijetskih zbivanja postajući nezaobilazan faktor riješavanja međunarodnih sukoba ali i partner od povjerenja jer djelovanje u pokretu nije bilo bazirano na principu iskorištavanja slabijih i nerazvijenijih. U temelju koncepta političke nesvrstanosti ugrađene su ideje humanizma pravde, jednakosti i zajedništva naroda i to su bili razlozi zbog kojih su njene ideje nailazile na plodno tlo diljem svijeta. Tadašnja Jugoslavija se promovirala kao nezaobilazan faktor međunarodne politike i posrednik u riješavanju sukoba, sklapanju mirovnih sporazuma i uspostavi boljih odnosa.
Očekivati od Bakira Izetbegovića da osudi napad Turske na Kurde bilo bi gotovo senzacionalno isto kao što bi bilo nerealno očekivati da se Amerikanci suprostave svom NATO savezniku. Niti je Bakir Tito, niti mu je hrabrost vrlina! A Amerikanci ko Amerikanci, glade te dok im trebaš i spremaju ti ražanj na kome te isporuće ”upakovane i servirane ” na nečijoj trpezi ! Bez obzira na koju stranu se okrenete shvatite da ste okruženi idiotima često povređene sujete koji posežu za oružjem, ne pitajući se za broj žrtava, silovanih i unesrećenih ljudi.
Svijetu danas nedostaju vizionari poput Tita, Nehrua, Nasera, Gandija. Svjetska politička licemjernost nas je gotovo i privikla na ”normalna” stanja rata u riješavanju međudržavnih problema što ”velikim” otvara brisani prostor da nekažnjeno rade što hoće. Naravno na štetu ”malih i slabijih”.

Mr. sci. Edin Osmančević

Draga Kolinda, predsjednice RH,

slikovito, rečeno “zamrznuo” sam se kad sam na TV vidio kakvu počast u znak podrške pružate – svim Bosancima omrznutom (osim njegovih Hercegovaca): političkom kameleonu (hrvat, pa jugoslaven, pa potpisivanje u indeksu ćirilicom) – političkom šefu većine hercegovčkih Hrvata.
Pa, za Boga miloga, zar ne shvaćate da je to grubo miješanje u unutarnje stvari jedne neovisne države (ovdje ne spominjem zločin Daytonskog”sporazuma).
No, psihologija ima svoje puteve: Bošnjaci su – očekivano – reagirali tako da su u velikom broju dali svoj glas Komšiću. Božja pravda je zadovoljena, a vi draga predsjednice zaboravite na diplomatsku kombinatoriku i od naroda BiH zatražite oprost zbog miješanja u unutarnju politiku. Srdačno Vam predlažem da u tom cilju povučete odličja RH koja još uvijek krase prsa Hercegovačkih haških osuđenika – jer oni jesu radili na opstrukciji BiH. Osim toga, Jadranko Prljić uopće nije suđen zbog svoga samovoljnog prepuštanja Bos. Posavine Republici srpskoj. Ovlašteni predstavnik BiH Hrvata je to odbio potpisati, a onda je Jadranko samovljno uskočio pa potpisao. Već samo zato zaslužuje najveću moguću kaznu, a vi mu dopuštate da ga krasi odličje RH.
Draga Predsjednice, izbori za predsjednika RH su uskoro, a u ovoj našoj političkoj džungli ja prihvatljivog protukandidata ne vidim – pa nam Vi neizostano trebate.

Srdačno Vas pozdravljam i želim Vam sve najbolje,

Vaš dida Filip

 


Razgovor vodio urednik Marjan Majstorović

1.-Uvodno, možete li nam pojasniti što znači ovaj enciklopedijski tekst: „Daytonski mirovni sporazum (ili jednostavnije Dejtonski sporazum ili Dayton), pravni je akt sporazumnog karaktera parafiran u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson kod Daytona, u američkoj državi Ohio, da bi se zvanično prekinuo rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1991. do 1995. godine. Sporazum se naročito bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine. Konferencija je trajala od 1. do 21. studenog1995. godine. Glavni sudionici su bili bosansko-hercegovački predsjednik Alija Izetbegović, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, te glavni američki posrednik Richard Holbrooke i general Wesley Clark. Sporazum je zvanično potpisan u Parizu 14. prosinca 1995. godine. Sadašnja upravna struktura Bosne i Hercegovine i sastav vlade bili su neki od rezultata dogovora.“

F.- Najjednostavnije rečeno: Ovo je najsramotniji akt onoga što u najširem smislu nazivamo međunarodnom zajednicom. To je smišljeni podli zločin protiv jedne od najstarijih evropskih država i članice OUN-a, ispisan na finom papiru, uz pravnički naizgled vrhunske formulacije i sve skupa stavljeno u umjetnički dizajniranu mapu.

2. – Ili još ovo:
„Ipak pored mnogih usuglašnih dijelova sporazuma Daytonski sporazum je djelovao da usaglasi dogovor o problematičnim pitanjima. Neke od kojih su bile pravne i državne (priznanje Bosne i Hercegovine od strane susjednih država, sastav vlade, podjela vlasti između države i entiteta, institucije, glasanje i povratak izbjeglica), odnosno teritorijalne nagodbe (status i samoodrživa deblokada Sarajeva, Goražde koridor, Posavska teritorija, Brčko koridor, Zapadna Slavonija). Iako su mnoge stvari bile dogovorene, Daytonski sporazum je bio proglašen neuspjelim pola sata prije zatvaranja konferencije pošto bošnjačka strana nije htjela prihvatiti konačnu nagodbu. Sporazum je ipak uspio nakon što je u zadnjem trenutku donesena odluka da će se arbitraža u vezi sa brčanskimkoridorom odraditi u naknadnom razdoblju.“

F.. Ama kakav sporazum?! Pa sudionici su zapravo bili uhapšeni (hrvatska riječ uhićeni – za ovo je previše blaga). Bili su to odgovori pod prisilom: *nema odlaska dok se ne dogovorite*. Ni jedan sud na svijetu ne priznaje bilo kakav pristanak pod prisilom. Je li itko pokušao podnijeti tužbu protiv Daytona?

Prepirke su nastale jednostavno zbog toga, što je Milošević u ime 31% bosanskih Srba tražio za njih preko 60% teritorija BiH za RS dok su im Amerikanci nudili *samo* 59%.

3. – Može li nešto biti neuspješno, ako je rezultat dogovora i sporazuma na temelju dogovora?

F. – -Na to sam već odgovorio. Nije to bio dogovor, nego pristanak pod prisilom, a svi su bili nezadovoljni: Milošević zato što Bosnu nije mogao priključiti Srbiji, bosanski Srbi zato što tada nisu dobili još *barem* Brčko, koje nikad nije imalo srpsku većinu, bosanski Hrvati zato što im je oduzeta bosanska Posavina, u kojoj su također Srbi bili u manjini – pa ovlašteni predatavnik Zubak nije htio potpisati, ali je ilegalno pristao hercegovački predstavnik Jadranko Prlić – što je u tim uvjetima protupravno prihvaćeno.

Ovdje je nužno jednom glasno i jasno reći da sve do 1918. u BiH nije bilo etničkih Srba – potomaka onih iz Srbije. Bilo ih je u sjeveroistočnim dijelovima Hrvatske, gdje su došli bježeći preko Zemun-Bežanije od Turaka. U Bosnu nisu bježali jer je i ona bila pod Turcima, a tu su se pojavili u skladu s Garašaninovom politikom srpskom PC posrbljavanjem pravoslavnih autohtonih Bosanaca i Hercegovaca, ali i doseljenih lutalačkih skupina.

4.- U tom smislu što bi trebalo značiti sljedeće stajalište međunarodne zajednice: „Ne dolazi u obzir ukidanje Republike Srpske“.

To znači jednostavno da ta monstruozno ustrojena tvorevina još treba Bushovoj administraciji. Zapravo više i ne treba jer je obavila ulogu Srbiji obećane mrkve, dok ju je batinom istjerivala s Kosova. No administracija je i inače spora, a uskoro SAD dobiva drugu administraciju – pa neka se oni s time batrgaju.

Što se pak tiče međunarodne zajednice, konkretno OUN-a, ona služi samo kao službena omotnica. U rukopisu moje knjige Quo vadis homo sam pod naslovom: Sjaj i bijeda OUN-a pisao vrlo opširno i argumentirano, a budući da sam i o drugim temama tako pisao, to je jedan od razloga da već četiri godine ne uspijevam naći izdavača. To je posebna tema, a ovdje ću reći samo to da je uloga današnje OUN svedena na ulogu kakvu je imala npr. Skupština u komunističkoj Jugoslaviji: dekorativnu. Tito i Partija odrede, a onda Skupština uz svu proceduru proglasi. Zapravo je još gore, jer prije je bio jedan Tito, a sad ih u VS ima puno s pravom veta.

5.Dakle, gledano sa strane, jer za sudjelujuće stranke dogovor je dogovor, sporazum je sporazum, što bi bio Dayton? Promašaj, zloba, šminka?

De facto, za njih je to akt o bezuvjetnoj kapitulaciji, dopunjen demagoškom dopunom o *pravu na dogovaranje* o svemu, osim o ukidanju RS. No i to dogovaranje vrijedi samo ako ga odobri protektor.

A da je to promašaj o tomu govore i Solana i Galbraith, a na ovogodišnjem obilježavanju srebreničkog zločina glavni tajnik VS je izjavio da je to najgora mirovna akcija u povijesti OUN-a – ali da bi se to ispravilo, on ne smije ni pomisliti da to stavi na dnevni red.

6. – Suglasno tomu što bi i čega Dayton bio promašaj? Pravde, snova, spoznaja?

Prije svega to je promašaj međunarodnog prava i potpuna negacija izvorne deklaracije OUN-a, pa samim time i pravde. A što se tiče snova, u onom ratnom košmaru i ti su snovi bili pravi košmar različitih težnja.

7.- Kakva je u oblikovanju Daytona bila uloga prisile i čije?

Totalna, od strane Amerike – bez ikakve dvojbe.

8.- Jesu li u vrijeme zaključenja Daytona postojala i neka druga rješenja za dovršetak rata u Bosni i Hercegovini?

Budući da Dayton nije nikakvo rješenje aktualnog problema, nego je diktat u cilju rješavanja nekih drugih problema, slikovito rečeno postojalo sto boljih rješenja.

Mnogi su dobronamjerni ljudi predlagali različita rješenja. Na jednom velikom zagrebačkom protestnom skupu ja sam predlagao da se rat u BiH obustavi vojnom silom OUN-a, te da se uspostavi desetgodišnji protektorat uz potpuno razoružanje i zabranu nacionalnih političkih stranaka. Da se nakon izbacivanja specifičnih odredaba o SKBiH i tomu slično privremeno usvoji postojeći Ustav BiH. U tih deset godina bi se strasti mogle smiriti pa tek onda se moglo prići definitivnom uređenju države. Oštro su me napali neki ratoborni HDZ-ovci.

9. -Što Dayton koči, a moglo bi se postići novom nagodbom tri bosansko-hercegovačka naroda?

Ništa ga ne koči, jer je on u luciferskom uredu američkih vojnih psihologa ugradio automatske kočnice. Koči ga psihopatologija tri u ratu ekstremno posvađene grupacije. Ne kažem naroda, jer ni jedan nije jedinstven. Posavski i zapadnobosanski Hrvati traže jedno, a hercegovački nešto sasvim drugo. Mnogi su se Srbi borili u armiji BiH, pa i danas traže nekakvu drukčiju Bosnu. Muslimani Cazinske Krajine su čak ratovali protiv armije BiH. To je pravi psihološki košmar, i opet preostaje jedino privremena prisilna uspostava nekakve jedinstvene države. Možda je najbolje ono što su predlagali bosanski biskupi: podjela BiH na četiri GOSPODARSKE regije u jedinstvenoj državi.

10. Nije li Dayton samo vidljivi izraz stvarno utvrđenog nevidljivog rješenja za politički ustroj područja koje obuhvaća Bosna i Hercegovina? Kakav bi mogao biti taj i što bi mogao sadržati taj, recimo hipotetski, tajni dogovor?

Svaki tajni dogovor bi sadržavao i tajne interese država i grupacija izvan BiH – a to nije rješenje.

11. Srbi ustraju na Republici Srpskoj. Bošnjaci se tomu – izgleda – protive, ali svoje pučanstvo koncentriraju u Sarajevu, Zenici, Tuzli. Kako bi onda politički mogli pokrivati cijelo područje Bosne i Hercegovine, da se kojim slučajem ukine Republika Srpska? Hoću reći, nije li priča o promašenostima Daytona samo magla kojom se prikriva stvarno dogovorena podjela Bosne i Hercegovine?

Sve što se događa rezultat je ratom nastale psihopatologije. U strahu od budućnosti svi se na neki način pokušavaju okupiti. Muslimani ne gone Hrvate iz Sarajeva, nego ovi odlaze jer se osjećaju nelagodno u novonastaloj sredini. Moji su se prijatelji prošle godine odselili iz Sarajeva samo zbog toga što su im prvi susjedi bili doseljeni vahabiti (vahabije). To je jedna vrlo netolerantna sunitska islamska zajednica, koja potječe iz Saudijske Arabije. I Bin Laden potječe iz te zajednice.

12. Neću, s nakanom, pitati za očekivanu sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini? Ostavit ću to za poseban razgovor. Zanima me nešto drugo. Što će biti s Bošnjacima, ako se kojim slučajem, Bosna i Hercegovina ipak podijeli? Naime, Akademik Mirko Vidović, kao – uz Vas – veliki poznavatelj prilika u Bosni i Hercegovini, govori, uvjetno rečeno, o zapadnim i istočnim Bošnjacima, kojima svakako treba dodati i one središnje, odnosno bolje rečeno islamske Bošnjake.

Svaki odgovor koji bi se odnosio samo na jednu od tri deklarirane narodnosti u BiH bio bi nepotpun. Stoga ću se osvrnuti na predvidivu bućnost sve tri.

1.- Srbi. Još dugo vremena nakon što se uspostavi jedninsvena BiH, pa i ako se ukine od stane Austrije nametnuti naziv Bosna i Hercegovina (Bosnien un Herzegowinen) i vrati povijesni naziv: Bosna, domaći će Srbi i pored suše u vlastitom kraju moliti Boga da kiša padne oko Kragujevca. Oni neće iseljavati, ali će stalno gledati u Beograd kao neku svetinju. To se neće promijeniti sve dok se u BiH ne uspostavi autokefalna Pravoslavna crkva, pod neposrednom jurisdikcijom carigradske Patrijaršije PC. Uostalom, to vrijedi i za Hrvatske Srbe. Bez uspostave HPC oni će stalno gledati prema Beogradu.

2.- Što se tiče beha Hrvata to je mnogo kompliciranije i mogao bih reći da je tragično. No činjenica je da su za svoju današnju sudbinu sami krivi. Za razliku od Srba kod njih se nije razvio nekakv zajednički nacionalizam koji bi ih pokretao, nego su u dvojbi izmedju jakih političkih utjecaja iz RH i osjećaja domovinske pripadnosti razdvojili na nekave regionalne nacionalizme: hercegovački, srednjobosanski, posavski i zapadnobosanski. Tako oko 150.000 Hrvata hercegovačkog krša prepušta isto toliki broj Hrvata plodne Posavine, ali i oko 400 tisuća Hrvata Srbima i muslimanima u ostalim krajevima. Uz to su se jedni borili protiv muslimana, dok su se drugi protiv pobunjenih Srba borili skupa s muslimanima. U jednom intervjuu čelnik obrane u Bosanskom Brodu Vinko Begić je jasno rekao da je HDZ od njih zahtijevao da se sukobe s muslimanima , a budući da su odbili, kažnjeni su prepuštanjem velikog dijela bosanske Posavine Srbima.

Mnogi su se iselili i našli trajna prebivališta u Hrvatskoj. Mnogi su se i obogatili. Pročitao sam da ekonomska udruga Hrvata iz Bosanske Posavine Prsten s preko 12% sudjeluje u BDP RH. Kad bi se problem BiH riješio i najhumanije, broj Hrvata u toj zemlji bit će procentualno i apsolutno vrlo, vrlo smanjen. Većina ih se nikad neće vratiti. Tragično – ali tako je.

3. Budućnost Bošnjaka-muslimana je najizvjesnija. Prije svega, za razliku od Hrvata i Srba oni nemaju nikakvu *rezervnu domovinu*. Osim toga oni su davno civilizacijski prihvatili kismet (sudbinu), i dok se seljak s Plehana ne želi vratiti jer *ne želi pod srpsku zastavu*, Bošnjaci se vraćaju ne samo u Derventu, nego i u Srebrenicu. Ispravno zaključuje Akademik Mirko Vidović da postoje regionalne razlike medju muslimanima. Pa to je bilo i prije, a to se odnosi ne samo na muslimane. To vrijedi ne sam za šire regije, nego i za pojedine gradove, a poznata je ona stara izreka: Zbogom Bosno, odoh u Sarajevo.

Povijest ne možemo vratiti nazad, a pogreške koje su beha Hrvati ne mogu se ni približno popraviti. Osim toga, sad je drukčije i globalno ozračje. Nakon šestodnevnog izrealsko-arapskog rata 1966. stoljetni panarabizam se mijenja u panislamizam s muslimanskom nacijom kao idealom. Za raziku od kur'anskog, ovo je sada politički islam, koji vjeru koristi samo kao sredstvo u borbi. Sve dok traje američki ekonomski imperijalizam, često potpomognut ratovima – ovo se ne može promijeniti.

Prema tome, sve i kad se sve sredi i kad Bosna postane normalnom građanskom državom, Bosna će biti pretežno islamska enklava u Evropi, a da bi bila i stvarno multietnička i multireligijska, najviše ovisi o Hrvatima. Ne smiju se više tako masovno iseljavati, a RH mora učiniti mnogo, mnogo više za njihov – ne samo ostanak – nego i povratak u Bosnu.

13. I na kraju još samo jedno pitanje. Bez obzira ne sve negativnosti, činjenica je da je Daytonom prekinut rat i ponovno uspostavljen mir. Zar to nije najveći i najvažniji uspjeh Daytona?

To je najveća neistina, unaprijed namješteni scenarij da bi to tako izgledalo. Kada brojne skupine unutar mirovnih snaga, a posebno Engleska i Francuska nisu uspjele pobunjenim Srbima osigurati odlučujuću pobjedu, odjednom je SAD prepoznala svoj strateški interes pa je u skladu sa svojim neotkrivenim planovima prisilila Tuđmana da s Izetbegovićem u Splitu potpiše ugovor o zajedničkoj obrani. U skladu s tim ugovorom su kao nastavak oslobodilačke vojno-redarstvene akcije Oluja Hrvatske snage skupa s bosanskim krenule u oslobadjanje Bosne. Demoralizirana vojska pobunjenih Srba je praktično bez otpora bježala, tako da su oslobodilačke snage vrlo brzo stigle do ispred Banjaluke i da su tako nastavile u samo nekoliko dana bi stigle do Drine i tom čistom pobjedom definitivno okončale rat. No, iz Vašingtona je uz prijetnju NATO zrakoplovstvom stigla zapovijed da se napredovanje zaustavi.

Vašington je to opravdavao opasnošću od vala izbjeglica, kojih bi bilo sigurno mnogo manje nego što ih je u vrijeme rata izbjeglo iz Bosne – pretežno u Hrvatsku. Da je ta brižnost bila velika, strateški smišljena laž, nije teško dokazati. Iz Srbije su se izbjeglice brzo mogle vratiti svojim kućama, dok se ogromna većina oni koji su u vrijeme rada pobjegli pred Srbima do danas nije vratila, a mnogi se neće nikada ni vratiti.

Zašto je to Amerika učinila? U skladu s njezinom novijom strategijom uspostave programiranog kaosa: da bi bilo nužno njihovo prisustvo u cilju zavođenja reda i * uvođenja demokracije* – Bosna je morala postati nestabilnom regijom. Ovo nije nikakva teorija zavjere, jer činjenice to dokazuju. Dakle, mir nije uspostavljen Daytonom, nego je zbog strateških potreba *Daytonskog kazališta* bilo potrebno onemogućiti normalno, brzo i bez puno žrtava okončanje rata.


Odluka Švedske akademije da dodijeli Nobelovu nagradu za književnost austrijskom književniku Peteru Handkeu ukazuje da je nešto „trulo“ u ovoj skandinavskoj državi.
Ovaj pisac kontraverznih političkih stajališta je 1996 godine objavio knjigu po nazivom „ Zimsko putovanje rijekama… ili pravda za Srbiju“ gdje je trivijalizirao srpske ratne zločine. 2004 godine je zajedno sa kanadskim piscem Robertom Dicksonom poslao apel gdje je pozivao na odbranu Slobodana Miloševića, te ga iste godine posjećuje u Haagu. Odbio je poziv Miloševićeve odbrane da se pojavi na suđenju kao svijedok da bi se, potom, pojavio na njegovom pokopu i nastupio kao govornik.
Kako je moguće da ovakva prestižna nagrada ode autoru koji negira koncentracione logore u BiH i genocid u Srebrenici ? Kako je moguće dodijeliti Nobelovu nagradu zagovoratelju incijative o ukidanju iste uz istovremeno iskazivanja vlastitog ushićenja na vijest o dodijeli nagrade ?
Švedska akademija je jedna od najvažnijih švedskih kulturnih institucija, definisana kao javna korporacija. Oslobođena je od bilo kakvog miješanja države u njen rad. Pošto nosi naziv Švedske kraljevske akademije kraljevski regent ima uticaj na izmjene statutarnih odredaba. Švedska akademija sastoji se od 18 doživotnih članova. Možda se iz tog razloga starosne demencije javljaju ovakve nominacije poput Petera Handkeua, ko zna? Vjerovatno je to uvidio i švedski kralj koji je nakon poslednjeg skandala dopunio statut Akademije kojim se njenim članovima omogućuje istupanje na vlastiti zahtjev?
Rad Švedske akademija je često kritikovan i isprepleten kontraverzama zbog favoriziranja evropskih književnika, velikog broja švedskih dobitnika i malog broja žena koje je dobilo tu nagradu. Mnogi autori poput Lava Tolstoja, Antona Cehova, Henrikaa Ibsena i Jmes Joyce koji se smatraju najvećim i najznačajnijim književnicima nikada nisu dobili ovu prestižnu nagradu. Harry Martinson i Eyvind Johnson kao članovi Švedske akademije su 1974 sami sebi dodijelili Nobelovu nagradu premda su bili internacionalno nepoznati autori. Pri dodjeli Nobelove nagrade u literaturi 2012, književnici Mo Yan, jedan od članova akademije, Goran Malqvist je priznao da je preveo više dijela Mo Yan koje je isto veče poslao izdavačkoj kući „Tranan“, što je ranije prečutao kako ne bi probudio sumnje i kako imenovanje Mo Yan ne bi došlo u pitanje.
Kriza je kulminirala 2018 nakon poznate afere pod nazivom „Kulturni profil“. Švedska Akademija je od 2010 godine finansirala „Forumski klub“ sa 126 hiljada godišnje. Na čelu Foruma nalazio se bračni par Jean – Claude Arnault i član Švedske akademije Katarina Frostenson. Nakon „Metoo“ kampanje Arnault je optužen za seksualne napade i zlostavljanje više žena. Ubrzo nakon toga došlo se do spoznaje da je Arnault takođe „procurio“ informaciju imena dobitnika Nobelove nagrade u literaturi za 2018 godinu. Akademski stalni sekretar Sara Danius potom izjavljuje „ kako su članovi Akademije , njihove kćerke i supruge te personal bile mete nepoželjnog intimiteta i nepriličnog tretmana od strane Arnaulta“. Ni Švedska akademija nije ostala imuna od seks skandala, kao najnovijeg trenda visoke klase. Mnogi članovi Švedske akademije su podnijeli ostavku, uz istovremenu objavu komiteta da se objava dobitnika nagrade za književnost 2018 godine prolongira za 2019 godinu.
Nominacija Petera Handkeu još je više naštetila ugledu Akademije dovodeći u pitanje njenu kredibilnost i ovjerenje javnosti.
Što se krije iza nominacije Petera Handkeua i ko su prelagatelji nominacije ? Da li iza nominacije nalazi moćni lobi čiji interes je relativiziranja žrtava poslednjeg rata u Bosni i Hercegovini? Ne bi me iznenadilo jer i prethodni primjeri nedvosmisleno ukazuju da je nešto trulo u zemlji Švedskoj. Ili svijet još uvijek funkcioniše na dobro-oprobanom pincipu „hljeba i igara „ u kome istina, moral i etički standardi gube svaki ljudski smisao?

Mr. sci. Edin Osmančević

Ovo nije ni politika ni politikanstvo, niti je ikakvo filozofiranje nekog običnog građanina koji ponekad djeluje u javnom prostoru. Može se uzeti kao sanjarenje, ili jednostavno ljudska, prirodna reakcija na ujed zmije-otrovnice koja ne prestaje to činiti i kojoj se, bar za sada, može jer nema adekvatne reakcije sa pravog mjesta. Ovo je, jednostavno, dug, neću reći prema Domovini, jer djeluje previše patetično, nego prema vlastitom dostojanstvu na koje nema niko pravo nasrtati, posebno ne neko koji se toliko puta dokazao kao neprijatelj zemlje koja me je iznjedrila i etnikusa kojeg nisam birao, ali mu pripadam.

Dakle, ta mora od žene i političarke (neću reći državnice, jer ona nije ni „d“ od toga) je ovih dana, nakon svih dosadašnjih otrovnih strijela koje je odapela prema Bosni i Bošnjacima, bilo sa Pantovčaka, iz Brisela, Washingtona, Tel Aviva… i sa splitskog Poljuda zagrabila dobar dio BiH – skroz do Kupresa. Bezobraznica, šta drugo reći. Problem je u tome što ta ista Bosna, sklepana ovakvom kakva jest, nije u stanju državnički odgovoriti na grubi nasrtaj predsjednice susjedne nam države na teritorijalni integritet naše zemlje koji se sa iste adrese ciklično i u kontinuitetu ponavlja već duže vrijeme. I to anamo ona uporno zloupotrebljava, jer može joj se a ima i (ne)moralne i (polu) intelektualne predispozicije za to. Naravno, nije ona sama u tome – ona je samo dio jednog projekta koji nije od jučer, ali ga interpretira na najprimitivniji i najgrublji mogući način, doslovno ujedima. Boli to, kao i svaki drugi ujed. Pogotovo ako je pomiješan sa otrovom, a u njenom slučaju provjereno jeste.

Mnogi normalni hrvatski dužnosnici i javni djelatnici su već rekli da je ona „sramota za Hrvatsku“. Pošto nisam od onih koji će reći „šta me briga, eno im tamo…“, već, naprotiv, za tu državu me gotovo od rođenja mnogo toga veže, sve do dan-danas, tamo imam puno prijatelja i dragih ljudi.., pa prema tome dotiče i mene što ta zemlja ima takvu predsjednicu koju nije zaslužio dobar dio tamošnjeg društva, a Boga mi ni Bosna i Hercegovina kao njihov susjed. No, tamo neko treba da vodi računa hoće li Kolinda Grabar Kitarović, barem dok je predsjednica RH, prolaziti kroz alko-test prije svake javne izjave, ili treba li joj prije javnih istupa izmjeriti adrenalin, pogotovo u povodu sportskih događaja kada bi najradije ponovo u svlačionicu na stiskavce sa polunagim i znojnim muškim tijelima, što smo svjedočili u Rusiji ljeta 2018., ili joj, u interesu same Republike Hrvatske i njenog imagea u svijetu, treba promijeniti savjetnike. A najbolje bi bilo, baš u interesu i Hrvatske i njenog okruženja, promijeniti nju samu. No, to je do hrvatskih birača pa eno im – bujrum!

Ako im i dalje valja Predsjednica koja gotovo redovno mora pojašnjavati svoje izjave, a ona je ta, onda ništa. Bilo ona bilo oni iz njenog kabineta. Ne pije vode ni drsko obrazloženje iz tog istog kabineta sa Pantovčaka u povodu Kolindinih halucinacija o „Hrvatskoj od Visa do Kupresa…“ u smislu da je dotična mislila na „Hrvate koji imaju dvije domovine..“ Ne može biti, jer svaki čovjek, po prirodnim zakonima, može imati samo jednu domovinu kao što može imati samo jednu majku. Sve druge su – maćehe.

Da završim, ne može se realno očekivati da će ta Kolinda, ako bude ponovo izabrana za predsjednicu RH (a vjerovatno hoće), prestati sa grubim atacima na BiH niti da će je neko iz BiH zaustaviti u tome. Ali se nadam da će se naći neko iz te EU kome će dodijati retrogradni hegemonistički projekti poraženi u Drugom svjetskom ratu a koje baštini rigidna hadezeovska vlast u Zagrebu čiji je ta nesretna i ksenofobična Kolinda samo eksponent, da im kao takvima stane na rep. U interesu same Evrope i njene higijene.

Bedrudin GUŠIĆ

CRNI DUBIČKI OKTOBAR

Posted: 10. Oktobra 2019. in Intervjui


ZAVRŠNA ETAPA ETNIČKOG ČIŠĆENJA BOSANSKE DUBICE

Oktobarski dani za koje nema zaborava

Deseti oktobra 1995. provedena je završna etapa etničkog čišćenja Bosanske Dubice od Bošnjaka i Hrvata. Od 6.084 Bošnjaka i 288 Hrvata, koji su živjeli u gradu, pred kraj rata ostalo ih je 642. Tog dana neki su ubijeni, a iz njihovih kuća istjerano i prema Tešnju protjerano 176 . Za počinjena ubistva i progon niko nikad nije ni optužen ni odgovarao. Poznata su imena mnogih koji su rukovodili i onih koji su provodili ovu završnu akciju etničkog čišćenja Bosanske Dubice.

Posljedna racija dubičkih muslimana

Dana 10. Oktobra 1995.g u ranim jutarnjim satima u Bosanskoj Dubici je počela racija, hapšenje i privođenje preostalih dubičkih muslimana i Hrvata, koji do tada nisu mogli obezbjediti garantne papire i novac za iselenje, ili su mislili da su zaštićeni i da mogu ostati živjeti u svom gradu, na svojoj zemlji i svojoj kući. Akcija je provedena po nalogu čelništva SDS. Izvršioci racije imali su spisak sa imenima i prezimenima onih kojih se tog dana trebalo otarasiti. Išli su od kuće do kuće i prozivali, kao na čas istorije, koju su želili ispisati crvenim slovima.

Mnogi od dubičkih Bošnjaka i Hrvata, koji do tada nisu napustili svoj rodni grad, bili su pritajeni u svojim kućama, kao duhovi, krijući se sami od sebe, svjesni da im svaki čas mogu banuti u kuću grupe pijanih četnika i tražiti novac i materijalne vrijednosti, bez kojih su već davno ostali. Pod stalnom prijetnjom, u strahu, nemoćii i neizvjesnosti, i tu noć 9. Oktobra 1995.godine, kao i sve prethodne od ljetnih dana 1991.godine, provele su u svojim kućnim zabitima mnoge bošnjačke familije dubičkih naselja Puhala, Petrinje, Delića mahale, Binjačke, Leptihora, Krivdića brda…

Dubički crni oktobar

A tog dana, 10. Oktobra 1995. godine, po planu etničkog čišćenja Bosanske Dubice od Bošnjaka i Hrvata, trebalo se otarasiti preostalog “etničkog smeća” , kako bi okupirani grad na obali r. Une ostao samo srpski. U tu svrhu dubičke vlasti pripremile su spisak svih koji moraju napustiti grad i već od jutra je počela racija po cijelom gradu. Bila je formirana grupa koja je dovodila dubičke muslimane u sabirni centar u baraku preko puta tranzita, više Mehanike. Tamo niko nije prošao bez batinanja svime i svačim. Tu su im tražili novce, zlato a nekima iznudili da im prepišu svoja imanja. U tome je učestvovala i vojna policija, njih 9 sa komandirom i zamjenikom, koji su rukovodili operacijom privođenja. Na silu su izvođeni iz kuća i prevoženi vozilima dubičkog SUP-a. Ako nekog ko je bio na spisku nisu našli, uzimali su druge, jer je na svaki način trebalo popuniti predviđeni broj. Sve one koje su tog dana istjerali iz njihovih kuća, mnoge u pidžami i spavaćici, dovezli su na obilazni put kod skladišta Dubičkog robnog magazina, nedaleko od Tvornice poljoprivrednih priključnih mašina “Mehanika”. Tamo je već bio postavljen transporter, dug kamion sa prikolicom, za transport na određeno odredište.

Pred početak agresije na BiH u opštini Bosanska Dubica živjelo je 31.606 stanovnika, od kojih su 68% bili Srbi, 20% Bošnjaci, 2% Hrvati, a 10% Jugosloveni i ostali. U gradu su Bošnjaci činili većinu 45%. Srba je bilo 40%, Hrvata 2%, Jugoslovena i ostalih 12%. Po planu dubičkog SDS-a na području opštine moglo je ostati do 8% drugih, a kada su vidjeli da se plan etničkog čišćenja ostvaruje iznad očekivanja, odlučili su ostaviti samo lojalne, starije koji će ionako brzo u zemlju i neke iz mješovitih brakova. U posljednjoj godini rata od 6.084 Bošnjaka, koji su živjeli u gradu i prigradskom naselju Jošik, ostalo ih je svega 642.

Mnogim Dubičanima je još uvijek nepoznato da je SDS već s prvim danima agresije planirao otvaranje logora u dubičkim selima Pucari i Vojskova…, što je izazvalo otpor nekih, među njima i tadašnjeg dubičkog predsjednika, pok. Karan Nikole. Lokaliteti logora i stratišta, u kojima su likvidirani i mnogi izbjegli građani Kozarca, na dubičkom području su još uvijek nepoznati. Ne mali broj Dubičana i danas vjeruje da nije bilo Nikole Karana muslimani Dubice bi 1992-1993. doživjeli isto što i Prijedorčani, i na tome su mu zauvijek zahvalni.

Sabirni plato Dubičkih očajnika

Na transportnom platou, tog 10. Oktobra, na mjestu gdje su istovareni skupljala se sve veća grupa izbezumljenih očajnika, kojima je život već duže bio o koncu. Među njima smo mogli prepoznati: nanu Rasimu Metić, majku r. Indire iz ulice N.Luketića, Kadiru Ogorinac, majku Mustafe- Mućkare Ogorinca, njenog sina i snahu, majku nastavnika Huse Ogorinca iz Leptihora, Mujičić Ahmeda- Žilu i njegovu ženu Midhetu, Zuhru i Havu Hašić, Omera i Hafizu Metić, iz Puhala, nastavnicu Katarinu, ženu dubičkog pjevača Mehe Islamovića – Lune, sa Urija, Zumru Ćehajić, ženu Ibrahima- Masnoće Esmu, Mujičić Muhibu, brojača para u SDK, ženu Envera ribara i kćerku Fazila Seferović iz Delića mahale, Senku sa kćerkom Sunitom, koja je bila udana za Lipana, Besimu, koja je bila podvornik u školi, a imala sestru Suadu udanu za zubara Ranka Ticu, Mulu- ženu kovača Sade Tulića…Među privedenim je bio i Amirin otac. Vidjelo se da je preživio tešku torturu, jer je bio sav u krvi. Teško pretučen je bio i mali Marfi, koji je živio u kući kod kina; tukli su, ošišali ga i na glavi mu napravili krst… Nedaleko od njih odjeven samo u šarenu pidžamu stajao je Lumbo Edhem. Bilo ga je užasno gledati – oko mu je visilo ispod jabučice, a on ga pridržavao rukavom. Očito je da su mnogi od njih bili nemilosrdno tučeni.

Nisu pronađene ni kosti ubijenih 10. oktobra

U Bosanskoj Dubici za cijelo vrijeme rata nije bilo aktivnih ratnih dejstava sve do hrvatske operacije “Oluja” i “Una”, ali su od juna 1991.g. kontinuirano gorjele kuće, privođeni i ubijani Bošnjaci i Hrvati. Ubijanje je bilo planski dozirano, imalo za cilj da zaplaši i potstakne na iselenje neSrba. 10-ti Oktobar 1995. je upamćen kao dan u kojem je ubijeno više dubičkih i drugih građana u jednom danu. Ubijeni su bez ikakva razloga i povoda u njihovim kućama ili kod skladišta Dubičkog robnog magazina, na tranzitnom putu Dubica – Prijedor, nedaleko od Tvornice poljoprivrednih priključnih mašiuna “Mehanika”. Do sada nije utvrđrđen ni tačan broj ubijenih. Za ova ubistva niko do sad nije ni optužen niti odgovarao. Iako je ovo poznato većini koji su ovdje privedeni, o tome se malo govorilo i tada i kasnije. Nekoliko ubijenih ležalo je jedno do drugog pored karoserije kamiona, sa kojom će tog istog dana biti protjerano preostalih 176 Dubičkih muslimana i Hrvata na područje pod kontrolom ABiH, prema gradu Tešnju. Većina njih, kada su privođeni i tjerani u kamion, mogli su vidjeti ubijene i među njima prepoznati nekog svog ili nekog ko im je poznat. Nakon ove završne faze etničkog čišćenja Bosanske Dubice od muslima i Hrvata u Dubici je ostalo svega oko 300 neSrba, koji nisu imali novac da plate izlazak, koji su su bili lojalni Srbima ili su bili u mješovitom braku i imali čvrste veze sa Srbima, koje su im osiguravali ostanak.

Privođenje i silovanje

Dok je transporter bio parkiran, uniformisani srpski vojnici su u manjim vozilima dovozili dubičke Bošnjake i Hrvate, koje su podigli iz njihovih kuća. U toku privođenja, žene i djevojke su odvodili u obližnje prostorije, silovali ih i vraćali u vozilo. Vidjeli su to mnogi svojim vlastitim očima. Jednu od njih vodili su i vraćali više puta. Prelijepu visoku djevojku, staru oko 17 godina, odveli su i nije se vratila. Sviju su vraćali, ali nju nisu.

Prema izjavama nekih koji više nisu među živima, ali i onih koji su još živi, bliže se tada bilo smrti nego životu. Život je svima visio o koncu. Dok su još stajali kraj kamiona, pokušavajući da se popnu i smjeste na karoseriju, vidjeli su kako žigosane dovode i raspoređuju u vozilo. Među onima koji su se već smjestili u prikolici kamiona bili su: Lumbo, Mina Kahrić, Rifeta…a mjesto su za sebe tražili majka i tetka Tome Horešovskog, poznatog dubičkog TV tehničara. Neko im je pomogao da se popnu u kamion. Dok su još pokušavali da se smjeste u prikolicu kamiona, jer je kamion već bio pun, jedan od vojnika koji je nadzirao utovar oštro je prekinuo njihov razgovor prijetnjom: “Samo duh ako se čuje, ubiću vas!”

Dok su još tražili način kako da se popnu u vozilo, neki od njih obilazili su oko karoserije, ne sluteći da će naići na nepomična beživotna tijela, koja su ležala na zemlji jedno pored drugog. Ostajući bez daha, usplahireno su izmicali, znajući ako ih zabilježe kao svjedoke, da bi se i sami mogli naći u tom nizu. Među njima su prepoznali poznatog dubičkog ribara Mateku, iz Delića mahale, ženu Muharema Sarača sa Urija…

“Dok sam se kretao prema transporteru”, pričao je kasnije jedan od prisutnih, “sa zaprepaštenjem sam spazio tijela ubijenih. Ležali su jedni pored drugih. Ni sam nisam smio vjerovati šta vidim. Obuzeo me je jeziv strah od pomisli da bi i moje tijelo moglo uskoro biti tu pridodato.” A prema kasnijim saznanjima neki su ubijeni tu, a neki na nekim drugim mjestima i tu dotjerani. Svojim očima je vidio kad su ubili Hamzu Cerića. Pri tom su mu psovali majku, tukli ga. A pred očima njegove majke ubili su i Hilmiju. Bio je sav u krvi. Kosti Hamze Cerića i drugih, koji su ubijeni tog dana, još nisu promađene, niti ih zvanični organi traže.

Put u nepoznato

Desetog oktobra 1995. u 9 sati i 20 minuta, nakon nekoliko sati priprema, transport sa posljednjim dubičkim Bošnjacima, “etničkim smećem” kojeg se trebalo otarasiti, krenuo u nepoznato. Svako je za sebe nagađao kuda se ide, jer nisu smjeli među sobom razgovarati. Neki su mislili da ih vode za razmjenu, a neki su slutili ono najgore. U toku vožnje vozilo je više puta ustavljano. Zaustavljale su ga oružane paravojne bande radi pljačke. Tražili su pare i oduzimali sve što im se dopalo. Od nekih već ranije u baraki, ali opet pri ulasku u kamion i tokom putovanja, oduzimali su novac, zlatni nakit i dragocjenosti i sve što su ocjenili da im nešto vrijedi. U toku vožnje nisu ih više tukli, ali nisu dobili ni hranu ni vodu, niti su imali mogućnost vršiti nuždu. Jedan od naoružanih pratilaca im je zaprijetio: “Ako upišate kamion, svi ćete na streljanje!” Jedna od žena se dosjetila i stavila svoju torbu, u koju su mogli pišati, a poslije su je bacili.

Koraci u slobodu

Na domak Tešnja stigli su oko 15 sati popodne. Iskrcani su iz kamiona i odatle nastavili pješice. Morali su preći preko improvizovanog daščanog prelaza postavljenog preko neke rijeke i nastaviti pješačiti, dok nisu došli do šumovitog proplanka, gdje su ih je dočekali pripadnici ABiH sa grupom građana. Odmah su im dali hranu i vodu. Bila je to velika radost za sve. Među onima koji su ih dočekali, sjećao se jedan od prognanih, bio je neki Mujo iz Zenice, koji se raspitivao sa svoje u Dubici. Tu su ih primili u kamione i prevezli u Zenicu, gdje ih je u gradskoj kuglani čekao već pripremljen privremeni smještaj. Jedan dio skupine je ostao je u Zenici, a dio je prebačen u Bos. Petrovac, Bos. Krupu, Ključ i Sanski Most. U zeničkom prihvatilištu neki su ostali punih 5 godina.

Zenička dobrodošlica

Jedan broj dubičana koji su živjeli u Zenici, kad su saznali da su u Zenicu došli njihovi sugrađani iz ratom zahvaćene Dubice, požurili su da ih vide, s njima razgovaraju i budu im od pomoći. Bilo je tu i bliskih rođaka, koji se veoma dugo nisu čuli niti susretali. Njihov susret je bio veoma dirljiv.
Posebnu pažnju ukazale su im zubarica Sabina, kći dubičkog geometra Seada Đozića, Seka Kapetanović…i mnogi drugi. Odmah su im donijeli hranu, odjeću…i ono najdraže što im je do tada najviše nedostajalo, nadu u bolje sutra.

Ovim poslednjim konvojem, konvojem protjeranih dubičkih očajnika, grad Bosanska Dubica ostala je etnički potpuno čista, bez Bošnjhaka i Hrvata. Ono što je ostalo je samo simbolika, koja je poslužila okupacionim srpskim vlastima da mogu reći međunarodnoj zajednici da su Kozarskoj Dubici, kako je sada zovu, ostali oni Bošnjaci i Hrvati koji su željeli ostati.

Od šutnje do zaborava

Dubički crni oktobar i u njemu 10. 10-ti neće nikad biti zaboravljeni. Tog dana je iz Bosanske Dubice protjerano 176 dubičana, a nekoliko njih je platilo glavom. Ni danas im se za kosti ne zna. O tom crnom danu u tami beznađa malo se pričalo. Ostao je ovijen šutnjom kao 27.4.1945. godine, Dan oslobođenja Bosanske Dubice, u kojem je ubijeno 169 dubičkih muslimana, koji su na avlijskim vratima i kućnim pragovima željeli dočekati svoje oslobodioce. Tada se nije htjelo znati, da je od šutnje do zaborava samo – jedan korak. Ovaj put neće!

Optužnice protiv počinilaca ovih i drugih zlodjela počinjenih na Bošnjacima Bosanske Dubice još uvijek su u pripremnoj fazi ili kupe prašinu u ormarima tužilaštava. Izvjesno je da će svi odgovorati za počinjeno, samo se još ne zna da li će na red prije doći počinioci zlodjela ili korumpirani tužioci koji ih pokušavaju zaštiti od odgovornosti.

Burlington, 10. oktobra 2019.

Zijad Bećirević

Agonija

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

 

Helsinški bilten br. 151

Posted: 8. Oktobra 2019. in Intervjui

Helsinski bilten br.151 (1)

Šantićeva veče poezije !

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

 

Jutros mi stiže e-mail od pošiljaoca koji se pseudonimom potpisuje sa “Bosanka Hercegovac” i zamoljava da objavim ovo otvoreno pismo adresirano bh. vlastima za plaćeni nerad u trajanju od godinu dana (za sada), uz sarkastičnu želju da uspore malo u formiranju vlasti…., te još mnogo godina plaćenog nerada. Pismo je upućeno u ime građana naše zemlje u kojem su se, siguran sam, mnogi prepoznali, a među njima i ja. Zato ga sa merakom objavljujem.

Poštovani,

ovim putem građani i građanke Bosne i Hercegovine žele da požele sve najbolje, puno zdravlja i rahatluka i još novih godina nerada koje su pred nama vlasti koja još nije formirana. Mi smo itekako zabrinuti brzinom kojom teku dogovori oko formiranja vlasti, pa bi Vas zamolili, zbog svog zdravlja, usporite malo. Da bi vam ukazali koliko nam značite i još jednom podsjetili sve koji to narod ima najbolju vladu ostavili smo vam na putu ka poslu zanimljive motivaciono poruke. Puno sreće i dogodine da ovako opet.

U prilogu se nalazi par fotografija koje bi vas zamolili da objavite.


—————————————————————————————

———————————————————–

 

Velika većina građana Bosne i Hercegovine želi jedinstvenu i suverenu građansku RBiH bez entiteta i kantona, sa jednim predsjednikom, u kojoj će Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali biti jednaki i imati ista prava na svakoj stopi zemlje. Građanska BiH je svjetlo u tunelu koje kad se pojavi više niko nikad neće ugasiti.

Bosna i Hercegovina je nezavisna evropska država sa poznatim imenom i prezimenom i bogatim historijskim nasljeđem. Bosna i Hercegovina je republika, uvijek je to bila i uvijek će to biti. U Dejtonu joj je 1995. uskraćen status Republike i mora joj se vratiti. Zato jedan od legitimnih ciljeva svih Bosanaca i Hercegovaca, koji žive u njoj i van nje, treba biti vraćanje statusa R BiH državi. Ali, to nije i najvažnije pitanje BiH. Najvažnije je, a i preduslov, objedinjavanje državnog teritorija, zaustavljanje secesije i uspostava suvereniteta na cijelom njenom području. Put do toga je ukidanje entiteta i kantona. Ukidanjem entiteta BiH bi prodisala i dobila krila za napredak, jer bi se oslobodila ogromnih troškova nepotrebnog parazitskog birokratskog aparata koji guši ne samo ekonomiju već i demokratiju, a ukidanjem kantona ti efekti bi se dodatno osjetili u svim sferama života.

To većina bh građana zna i želi, ali još uvijek ne nalazi puta da to ostvari.
Nacionalizam i separatizam 90-tih, pojačani u Dejtonskom periodu, mnogima su navukli na oči koprenu, pa tumaraju u mraku etničkog bezumlja i separatizma. Kada bi im se ta etnička mrena skinula s očiju, među njima bi bilo skoro nemoguće naći one koji bi bili protiv jedinstvene građanske BiH bez entiteta i kantona, s jednim predsjednikom. Nije malo onih koji vjeruju da nije daleko dan kada će se to i dogoditi, ako ne na drugi način, onda opštim referendumom na državnom nivou, kakav smo imali u februaru 1992.g.

Imamo pravo na državu bez entiteta i kantona

Za sve nas koji želimo miran i sretan život u našoj zemlji, u zemlji naših djedova i očeva, preuređenje države BiH iz podijeljene etničke u jedinstvenu građansku i socijalnu R BiH nema alternative. Etnička prava ne mogu biti iznad građanskih. U tom cilju mora se izvršiti trasformacija izvedene izmišljene kategorije konstitutivnih naroda, kakva ne postoji u Ustavu, u prirodnu i svijetu opštepriznatu kategoriju – građani, u BiH prepoznatljivi kao Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Romi, Jevreji,…

Nažalost, o svemu ovom u BiH još uvijek ne odlučuje narod, već se odlučuje nametnutim koncenzusom, koji Dodik, Čović, Izetbegović i njihovi SNSD, HDZ, i SDA ne mogu i ne žele postići ni po jednom značajnom pitanju, već sve u mnogome zavisi od PIC, OHR, uzdržanih međunarodnih prestavnika, SAD, inertne nejedinstvene EU, pristrasne Rusije, Ujedinjenog kraljevstva…, ali i od susjednih država, koje su 90-tih na BiH izvršile agresiju i u njoj i dalje žele zadovoljiti svoje nezasite apetite. Konsenzus se ne gradi na pozicijama stečenim otimačinom, silovanjem, ubijanjem i progonom. Svaki razgovor predstavnika triju bh naroda, kojim se želi postići pravedan dogovor o strateškim pitanjima, mora polaziti od stanja koje je postojalo prije početka agresije na BiH.

Okupirani dio BiH se ne može ni Herceg- Bosnom ni Republikom srpskom zvati. BiH je naša zemlja, ona je naša mati i nećemo je nikom dati, to moraju svaki agresor i svaki međunarodni posrednik znati.

Dejtonsko uređenje politički neodrživo i skupo

Dejtonskim sporazum nametnuti sistem državnog ustrojstva BiH sa državnom, entitetskom, kantonalnom parlamentarnom strukturom i više nivoa administrativne vlasti ne bi mogla podnijeti ni bolje stojeća država sa mnogo jačom privrednom bazom i dvostruko većim brojem stanovnika. BiH bi oživjela i procvjetala kada bi se eliminisao makar jedan nivo vlasti, prije svega entitetska birokratija, parazit koji se hrani isključivo narodnom mukom. Ukidanjem entitetskog nivoa vlasti i preusmjeravanjem tog broja radnika iz nadgradnje u bazu, u realnu privredu, već za godinu dana to bi se finansijski dvostruko efektiralo. S povećanim brojem radnika proširila bi se i pojačala proizvodna osnova društva i na drugoj strani eliminisali budžetski izdaci za parlamentarnu strukturu i administraciju entiteta, što bi omogućilo preusmjeravanje budžetskih sredstava za rješavanje socijalnih i drugih društvenih problema. A time bi se omogućila makar djelimična redukcija parlamentarne strukture i administracije kantona, što bi se pozitivno odrazilo na regionalni razvoj i opšti ekonomski napredak. Bio bi to veliki zamajac za sve regije i državu u cjelini.

Iz močvare i gliba, u kojem je drže, BiH se može izvući samo jedinstvenija kroz viši stepen saradnje sa EU, NATO, zemljama okruženja i prijateljskim zemljama, bez obzira da li će i kada pristupiti EU i NATO savezu. Ovakva osakaćena i sputavana ne može ona to sama. Mora joj se pomoći da skine luđačku Dejtonsku košulju, koju nosi na sebi već skoro četvrt stoljeća.

Dejtonski sporazum je ograničenog trajanja

Suvišno je ponavljati i isticati da je Dejtonski sporazum prekinuo krvoproliće i donio mir BiH, ali je u osnovi nepravedan, jer je legalizirao podjelu BiH koju su u Karađorđevu dogovorili Milošević i Tuđman. Bošnjaci su potpis stavili pod pritiskom kontaktne grupe koja je posredovala u pregovorima i nije dozvolila da se zauzeto područje države vrati FBiH, već je ostavljeno Rs, koja ga je etnički očistila, na njemu počinila genocid i formirala genocidnu Rs. To pokazuje da to nije bio pravedan sporazum, već diktat i prisila. Javna je tajna da je Washingtonskim sporazumom bosanskoj strani, koja se branila od agresije i bila spremna da vrati oteto, obećan znatno povoljniji tretman, a u Dejtonu se pošlo drugim putem, uslovljavanjem i diktatom, što su javno priznali i neki od tvoraca Dejtonskog sporazuma. Za to postoje dokazi, koji ga i po tom osnovu čine ništavnim. Najveće zlo Dejtona je legalizacija entiteta, prije svega genocidne Republike srpske.

Svi tvorci Dejtonskog mirovnog sporazuma su svjesni njegovih nedostataka i promašaja. Znaju da su neka od njegovih rješenja ograničenog trajanja, da smetaju napretku BiH i da ih treba mijenjati. Ostale su zapisane izjave njegovog glavnog tvorca R. Holbrooke da je Sporazum je ograničenog trajanja, što znači da će se njegovim ukidanjem BiH država vratiti na ustavno uređenje koje je ranije postojalo.

Po mišljenju stručnjaka međunarodnog prava, koji prate Dejtonski proces, Okvirni mirovni sporazum može trajati:
a) sve dok ga sve strane prihvataju i provode, što u BiH nije slučaj. Rs koristi njegove odredbe koje joj idu u prilog, a krši one koji joj ne odgovaraju, zbog čega su joj iz PIC, OHR i od međunarodnog predstavnika više puta upućivana upozorenja.
b) dok oni koji stoje iza njega ne prihvate saznanje da se od njegovih odredbi odstupa, da se dosljedno ne provode i krše ( a aneks VII – povratak prognanih, u Rs ne samo da se ne provodi, već se svim sredstvima sprečava povratak),
c) dok se ne stane u kraj kršenju Ustava i neprovođenju ustavnih zakona (što je stalna pojava, naročito zadnjih 10- godina)

Uz ove postoji i mnogi drugi razlozi

Nedopustiva greška Dejtonskog sporazuma je da se status R oduzme državi a dadne entitetu i uz to taj entitet nazove “Srpski”, a pripadao je i pripada i drugim narodima. Time je niža teritorijalna jedinica nadređena državi. To se moglo učiniti samo ako je genocidna tvorevina zadužila Međunarodnu zajednicu pa je MZ odlučila nagraditi – stausom Republika i prihvatanjem nedopustivog naziva Srpska, s kojim joj daje tapiju na 49% bh teritorija, koje koliko Srbima toliko pripada Bošnjacima, Hrvatima i ostalim.

Po mišljenju velikog broja eksperata međunarodnog prava, koje je konsultirao Instititut za istraživanje genocida Kanada (IGC), pravo na postojanje Republike srpske prestalo je 2007.godine, kada je Internacionalni sud u Hagu, najviši sud na planeti, proglasio vojsku i policiju Rs odgovornim za počinjeni genocid u Srebrenici. Već dada su Vijeće za implementaciju mira (PIC), OHR ili Međunarodni predstavnik bili dužni predložiti izmjenu Dejtonskog sporazuma i ukidanje Rs, jer se došlo do novih saznanja o daleko većim razmjerama zločina počinjenih nad Bošnjacima, nego se to znalo u vrijeme zaključenja Okvirnog mirovnog sporazuma u Dejtonu.

Nakon presude Haškog suda, kojom su odgovornim za genocid u Srebrenici imenovani vojska i policija Rs, a Srbiji pripisana odgovornost što nije ništa preduzela da genocid spriječi, njihov primarni zadatak bio je da pred Vijećem sigurnosti UN pokrenu proces ukidanja genocidne Rs, stvorene na bošnjačkoj krvi. I ne samo zato što je počinila genocid, već i zato što je kompletno rukovodstvo Rs osuđeno na visoke a neki i doživotne kazne zatvora. Dakle, nije se tu radilo samo o pojedinačnoj odgovornosti čelnih vojnih i političkih vođa, već o njihovom zajedničkom planskom pokušaju istrebljenja Bošnjaka. To je kolektivno a ne pojedinačno djelo vojnog i političkog vrha, što potvrđuju brojni dokazi. Umjesto oštrih sankcija sa težom kvalifikacijom, genocidnim entitetskim vlastima pomognutim Srbijom pušteno je na volju da nastave širiti mržnju, razarati bh državu, sprečavati povratak prognanih, povezivati se hrvatskim seperatistima predvođenim Čovićevim i drugim neprijateljima BiH i jačati vojne potencijale zasnovane na vojsci i policiji koji su osuđeni za genocid u Srebrenici.

U nedogled se produžava opasna sprega i plete etnička mreža Dodika sa Vučićem – Vučića s Dodikom, Čovića s Kolindom – Plenkoviuća s Čovićem…dok Dodik najmanje mjesečno u vojničkoim stilu predaje raport svom predsjedniku Vučiću, a Čović ide u pohode i u pohode prima Plenkovića i Kolindinine jastrebove. Sve to je direktno kršenje Dejtona, koje ga čini prevaziđenim i n ištavnim. I dok svu tu antidržavnu djelatnost međunarodni predstavnici gledaju pasivno i uzdržano, etnički vjetrovi u stranačkim avlijama sve jače pušu, komšijske zastave na sve višim jarbolima mašu, a četničke i ustaške formacije se naoružavaju i jačaju svoje redove.

Građanska BIH je legitiman cilj

U Dejtonskoj BiH Bošnjaci i Hrvati su diskriminirani u Rs, a teže do svojih prava dolaze i Srbi u FBiH. Ostali građani su na cijelom području nepriznati, jer već deset godina država nema snage provesti presudu u predmetu Sejdić – Finci, s kojom bi vladajuće stranke izgubile vlast, pale bi etničke podjele, a ovladala građanska prava na cijelom prostoru BiH. Zato je legitimni cilj građana BiH građanska R BiH, za koju se zalažu sve napredne snage, u kojoj su zakoni jednaki za sviju. A podršku građanskoj BiH upravo ovih dana dao je i nagovijestio je promjenu Dejtona i američki predstavnik za Zapadni Balkan Matthewa Palmer. A put do tog cilja je izmjena ili ukidanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i izmjena Ustava BiH, za koju je po postojećoj proceduri potreban politički konsenzus svih naroda i građana BiH, odnosno entitetska većina i dvotrećinska većina u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Za građansku BiH se opredjelila i SDA

Najveća stranka BiH, SDA je na 7. Kongresu održanom 14.9.2019.g. donijela Deklaraciju kojom se opredjelila za građansku R BiH i takvo opredjeljene postavila kao svoj strateški cilj. Iako je zbog tog i nekih drugih statvova za to napadnuta od srpskih i hrvatskih nacionalnih stranaka, to ne umanjuje značaj takvog opredjeljena, koje će dobiti širu podršku mnogih drugih stranaka i građana svih nacionalnosti.

U Rs tvrde da Bošnjaci teže majorizaciji nad druga dva bh naroda, pa poručuju da je reorganizacija BiH neprihvatljiva, neprihvatljivo vraćanje na Republiku BiH. Za Dodika je građanska BiH “put u islamsku državu”, a za Špirića “priprema za šerijat”. Od SDA se traži povlačenje Deklaracije i prijeti ukidanjem zajedničkih institucija. Po Dodiku Deklaracija je antidejtonska, prijetnja miru i stabilnosti, i daje pravo Rs da proglasi nezavisnost i ujedini se sa Srbijom. Dakle, ponovo se koristi ista matraica pa se tvrdi da je cilj uklanjanje Srba sa ovih prostora, kao da se ne zna da je agresija na BiH 90-tih počela s motivom da su Srbi ugroženi, pa se moraju braniti. Aku u tome treba nešto biti ciljano, onda bi to trebalo biti ukidanje njihove dominacije i izjednačavanje sviju naroda i građana u pravima i obavezama u svim područjima BiH.

Svima je poznato da SNSD predvođen Dodikom i uz podršku Srbije već preko 10 godina podriva Dejtonski sporazum, krši njegove odredbe tumačeći ih onako kako njemu odgovara, jača separatizam i podriva stabilnost BiH, sa težnjom ka otcjepljenju Rs. Dodiku ne predstavlja prepreku to što u postojećem ustavu BiH entiteti nemaju pravo na samoopredelenje. On i njegovi sljedbenici odbacuju presude međunarodnih sudova i nastavljaju negirati genocid utvrđen presudama Haškog suda.

Vrijeme je za otrežnjenje Međunarodne zajednice

Krajnje je vrijeme da se MZ u BiH otrijezni i pokrene. Krajnje je vrijeme da konačno svati da Rs teži i radi na rješenju koje je suprotno Dejtonu i nema pravo prisiljavati Bošnjake na nove ustupke kako bi se postigao kompromis. Najbolji dokaz za to je ubrzano naoružavanje i stvaranje novih oružanih formacija Rs, koje nisu podrška miru, već prijetnja ratom. S druge strane, Vučić dvolično kao uvijek podržava sve koji rade na razgradnji BiH, a istovremano daje izjave kojima poziva na uzdržanost, na smirenje tenzija, da se sačuva mir, da se radi u interesu Rs i BiH, proklamujući model – jedna država, 2 entiteta i dogovor 3 konstitutivna naroda. Koristeći kao razlog i povod Deklaraciju SDA, Vučić nastavlja miješanje u unutarnje stvari BiH, pa u Beogradu organizuje skup političkih stranaka i lidera, na kome se pozicija i opozicija sjedinjeno suprostavljaju svemu što BiH vodi u bolju budućnost.

FBiH je suvišna i jedan od uzroka podjela

Problemi u formiranju vlade Federacije u entitetu FBiH još jednom su nam pokazali i uvjerili sviju nas da je FBiH suvišna i nepotrebna, jer je uzrok podjela i finansijski teret koji ne bi mogla podnijeti ni jedna druga država, duplo veća od BiH. Dok postoji FBiH, kao savez Hrvata i Bošnjaka, Srbi će je dozivljavati kao prijetnju, protiv koje se treba boriti i od koje se treba odbraniti. Samim tim, što FBIH predstavlja savez dvojice naspram trećeg, postojanje FBiH je štetno i neodrživo u zemlji sa tri naroda, koji žele biti ravnopravni.

Formiranje vlasti na nivou BiH, FBiH ili drugim nivoima u ovakvom stanju u kojem BiH egzistira ne može donijeti ništa uspješno što će omogućiti bolji život, već samo porodužava agoniju. U sadašnjim uslovima separatisti i okupatori BiH će nastaviti iznuđivati nove ustupke i razarati osnove na kojim BiH egzistira. Zato su nužne promjene koje će od etnički podijeljene države BiH napraviti jedinstvenu suverenu građansku, socijalnu Republiku, sa jednim predsjednikom, u kojoj će svi narodi i igrađani imati ista prava i biti jednaki u svakom njenom dijelu. A zato nam treba mir, više zajedništva i međusobne ljubavi, sa kojim smo se ponosili i sa kojim ćemo se opet ponositi. Svijet je od nas učio živjeti život, učit će ga opet.

Burlington, 4. Oktobra 2019

Zijad Bećirević


Javnost u Zrenjaninu uznemirena je zbog nemara gradskih vlasti prema simbolima antifašističke borbe. Ovih dana mediji su izvestili da je prekrivena spomen ploča na kući u kojoj je tokom Drugog svetskog rata štampan antiokupatorski list „Slobodna Vojvodina“. Već odavno je zapuštena i sklona rušenju zgrada u kojoj je bio nacistički logor u kome su bili zatočeni, mučeni i ubijani rodoljubi. Gotovo je potpuno srušena kuća narodnog heroja Mihaila Serva, poznatijeg kao Servo Mihalj, koji je po nacionalnosti bio Nemac. Zrenjanin je jedan od retkih gradova u porobljenoj Evropi koji među najistaknutijim antifašistima ima i jednog Nemca.
Zapostavljanje antifasitičke tradicije nije slučajno, ono je deo šire strategije čiji je cilj da se opravda sadašnji kapitalistički system, koji počiva na potpuno drugačijim vrednostima. Komunistički antifašisti borili su se da fabrike pripadaju radnicima, a zemlja seljacima. Njihova parola bila je: „Tuđe nećemo, svoje ne damo“. Danas su prirodna i privredna bogatstva naše zemlje pod kontrolom domaćeg i globalnog kapitala i više ne služe obezbeđivanju dobrobiti za naše stanovništvo, već za proizvodnju profita privatnih korporacija. Antifašistički borci odbranili su suverenitet naše zemlje, danas od njega nije preostalo gotovo ništa.
Preti opasnost da bude uništena i spomen ploča na nekadašnjoj Željezničkoj radionici u kojoj je posle rata bilo preduzeće „Šinvoz“. Željeznička radionica bila je najače komunističko uporište pre rata u gradu. Tokom rata brojni radnici iz ovog preduzeća poginuli su boreći se protivnacističkog okupatora i njegovih domaćih slugu. Na spomen ploči ispisana su njihova imena.
Prema Zakonu o ratnim memorijalima (Sl. Glasnik RS, br. 50/2018) brigu o ovim mestima sećanja obavezna je da vodi gradska vlast. Zaštita memorijala, prema Zakonu, podrazumeva sprečavanje propadanja i oštećenja i održavanje u dostojanstvenom i prepoznatljivom stanju, kao i sprečavanje neovlašćene izmene, dorade, izmeštanja, zamene ili uklanjanja ratnog memorijala ili njegovog dela.
Svakog drugog oktobra, na dan oslobođenja grada, gradski funkcioneri polažu vence na spomenik Žarku Zrenjaninu i na spomenike na Bagljašu, a u međuvremenu ne rade ništa na negovovanju antifašističkih tradicija. Poznato je da je gradonačelnik prošle godine podržao inicijativu nekoliko kapitalista i desničarskih organizacija da se gradu promeni naziv. Zašto jedne godine ne polože venac na kuću Mihaila Serva za čije rušenje su oni odgovorni?
Zrenjaninski socijalni forum poziva sve antifašistički i patriotski opredeljene građane da nam se pridruže u zalaganju za očuvanje oslobodaliačkih i pravdoljubivih tradicjia našeg naroda.

Vlatko Sekulović

Operacija Halijard

„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe. Lažemo maštovito, stvaralački i inventivno“, reči su Dobrice Ćosića, jednog od glavnih ideologa srpskog nacionalizma u 20. veku. Primer takvog maštovitog, stvaralačkog, inventivnog laganja zasnovanog na poluistinama je i nedavna proslava operacije Halijard. U Pranjanima su se okupili predstavnici državnog vrha Srbije, sa sve odlazećim ambasadorom SAD, Skatom, radi obeležavanja operacije spašavanja savezničkih pilota septembra 1944. godine sa teritorije pod kontrolom pripadnika JVuO, tj. četnika. Jedan od najvažnijh dokumenata koji svedoče o operacijama spašavanja savezničkih pilota sa teritorije Jugoslavije je „Istraživački izveštaj br. 128“ Tomasa Matersona, izdat od strane Koledža Ratnog vazduhoplovstva, Sjedinjenih Američkih Država, aprila 1977. godine. U ovom izveštaju su prikazani podaci vezani, za broj savezničkih pilota koji su spašeni od strane Jedinice za spašavanje avijatičara – ACRU. U aktivnosti ove jedinice spadala je i operacija Halijard, avgust-decembar 1944. godine, tokom koje je sa teritorije pod kontrolom četnika spašeno 343 američka i 8 britanskih pilota, kao i 66 drugih lica (str. 33). U istom dokumentu (str. 36) se navodi da je sa teritorije pod kontrolom partizana, odnosno Narodnooslobodilačke vojske, uz pomoć ACRU spašeno 2.000 avijatičara, od ukupno 5718 sa teritorija Rumunije, Jugoslavije, Francuske, Albanije, Čehoslovačke, Italije, Grčke, Turske, Bugarske, Švajcarske, Španije itd. Dakle, tokom delovanja ACRU uz pomoć partizana spašeno je oko 35% od ukupnog broja avijatičara, a sa jugoslovenske teritorije 83% od ukupno spašenih avijatičara. Autor napominje da čak i nije moguće utvrditi konačan broj avijatičara spašenih uz pomoć partizana,jer su operacije ACRU bile izvođene i u okviru redovnih operacija snabdevanja partizanskih jedinica. Naime, od sredine 1944. godine bilo je ukupno 125 savezničkih vojnih lica aktivnih na teritoriji pod kontrolom partizana, a nijedan na teritoriji pod kontrolom JVuO, a sve radi koordinacije vojnih dejstava i pružanja pomoći jedinicama NOVJ.
U izveštaju je dat i opis odnosa četnika i partizana prema avijatičarima. Tako se navodi svedočenje američkog pilota koji kaže da su partizani „bili spremni dati deset njihovih života kako bi ga spasili“. Isto tako se navodi i da je Draža Mihailovićekstremno prijateljski raspoložen prema Amerikancima, da pruža mali otpor Nemcima, da su njegovi prvi neprijatelji partizani, da ne želi da preda avijatičare partizanima radi spašavanja i da prikazuje oborene avijatičare kao predstavnike zvaničnih savezničkih misija.
Pored navednih podataka u izveštaju je dat i opis opštih okolnosti, političkih i vojnih, u kojima se odvijala saradnja između SAD, Velike Britanije, SSSR-a i partizana i četnika, te odnosa saveznika prema ovim pokretima. Autor ukazuje da sve do 1943. godine Narodnooslobodilačka vojska nije imala ozbiljniju podršku od strane saveznika uključujući i SSSR, te da je sva podrška bila usmerena na Jugoslovensku vojsku u otadžbini. Međutim ovaj odnos se menja u korist partizana u drugoj polovini 1943. godine, pre svega od strane Britanaca, a potom i Sovjetskog saveza, dok je odnos SAD bio sve do kraja uzdržan sa političkog aspekta, ali uz punu vojnu pomoć NOVJ. Kontekst je bitno promenjen avgusta 1944. godine kada je kralj Petar II pozvao sve pripadnike Jugoslovenske vojske u otadžbini (četnike) da pristupe Narodnooslobodilačkoj vojsci. Mihailović je ovo naređenje odbio, s tim što nije jasno koliko je od ukupno procenjenih manje od 15.000 pripadnika JvuO u Srbiji leta 1944. godine pristupilo NOVJ, a koliko je ostalo lojalno Mihailoviću, te se potom ujedinilo u Srpski dobrovoljački korpus sa nedićevcima i ljotićevcima.
Izveštaj ne obrađuje širi kontekst koordiniranih vojnih operacija sprovedenih 1944. godine, ipak bitno je imati u vidu da je iskrcavanje saveznika u Normandiji počelo 6. juna 1944. godine, a operacija sovjetskih jedinica Bagration 22. juna iste godine. U sklopu ovih napora, na jugoslovenskom ratištu je pokrenuta vojna operacija Narodnooslobodilačke vojske „Bitka za Srbiju“ prodorom iz Bosne i Crne Gore u Srbiju, još početkom 1944. godine i ključnim dejstvima tokom avgusta i septembra te godine. Cilj ove operacije je bio da se preseče koridor snabdevanja i povlačenja nemačkih jedinica iz Grčke, te njihovo konsolidovanje i spajanje sa jedinicama u Mađarskoj i Austriji. Ova operacija je kulminirala oslobođenjem Beograda 20. oktobra 1944. godine i proterivanjem nacista, nedićevaca, ljotićevaca, otpadnika iz JvuO i ruskih nacionalista koji su operisali u beogradskom zaleđu na prostoru Srema, te uspostavljanjem Sremskog fronta.
Tokom navedenog događaja u Pranjanima, Bitka za Srbiju i Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije nisu ni pomenuti, a partizani su strpani u nacionalni okvir Srba, uz pokušaj nacionalne monopolizacije Narodnooslobodilačke borbe i antifašizma, isključenjem svih drugih naroda, pre svega Hrvata, što je neistinito i uvredljivo za sve pripadnike ovog pokreta koji je bio nadnacionalni, a u čemu je bila i njegova osnovna snaga i prednost u odnosu na JVuO. Obeležavanje događaja od pre 75 godina u Pranjanima, umesto objektivnog sagledavanja odnosa između Srbije i SAD, te obnavljanja sećanja na antifašiste i fašiste kako u srpskom, tako i u američkom društvu, uz isticanje teze da ideološke podele nisu nacionalne, već lične, pretvorilo se u jednu utilitarističku ćosićevsku predstavu kratkog daha u američko-srpskoj režiji.

Objavljeno u listu Danas 2. oktobra 2019.

03. oktobar 2019. godine

Članovima, simpatizerima, prijateljima

Poštovane i poštovani,

Prošle godine, 01. decembra, u organizaciji naših prijatelja, Saveza antifašista Srbije, u Sali Doma sindikata u Beogradu, održan je koncert Partizanskog pevskog zbora Pinko Tomažić iz Trsta, pred više stotina oduševljenih posetilaca. Ove godine, 19. oktobra, na istom mestu održaće se Koncert partizanskih pesama Hora Budo Tomović iz Podgorice, sa početkom u 20,00 časova. Uz Hor će biti i dosta zanimljivih gostiju.
Javite se za karte!

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine
prof. dr Duško Radosavljević


Mi, dole potpisani upućujemo oštru protestnu notu EU Parlamentu povodom najave da Željana Zovko postane nova ‘posebna izvjestiteljica EU za Bosnu i Hercegovinu’. Zapravo, pozivamo se na antifašističke vrijednosti koje su ugrađene u temelje zapadne civilizacije, a ogledaju se u svim aspektima javnog života – kulture, civilizacije i pravnih postulata međunarodnog prava kao i evropskih Povelja, te Povelja UN-a. One vrijednosti koje su branjene u Drugom svjetskom ratu i koje su pomogle da se pobijedi fašizam te da se u Evropi i u svijetu uspješno izgrade građanska društva u kojima nisu važni nacionalna ili religijska pripadnost, etničko porijeklo, niti spol pojedinca, jer njima svima jednaka prava garantuju zakoni koji u tim društvima vladaju.
U Drugom svjetskom ratu i srpski i hrvatski fašisti (‘četnici’ i ‘ustaše’) su bili sljedbenici i kolaboracionisti nacista i fašista protiv kojih su se združeno borile sve antifašističke snage. Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), duh tog fašizma i njegovih sljedbenika ponovo je oživio kroz najgore ratne zločine na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata što je rezultiralo presuđenim genocidom u Srebrenici i pravno dokazanim i također presuđenim “Udruženim zločinačkim pothvatom” (UZP) na našu državu. Politika susjedne Republike Hrvatske je bila i ostala ideološka osnova tih agresija koje u kontinuitetu traju i danas i koje se vode drugim sredstvima, posebno opstrukcijama susjednih zemalja koje se ogledaju u tome da BiH ne postane funkcionalna država i ometanju njenog puta ka euroatlanskim integracijama.

U Hrvatskoj je HDZ stranka utemeljila, a i danas slijedi tu agresorsku, u mnogim dijelovima profašističku politiku, koja nakon obustave oružane agresije godinama pokušava podijeliti našu državu, koristeći politička i lobistička sredstva gotovo svakodnevno i kojima vrše sve moguće opstrukcije u odnosu na našu državu. Jedan od vjernih sljedbenika i promotora te politike te njen eksponent u EU jeste i Željana Zovko koja, poput aktuelne predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, u svojima izjavama za javnost iznosi niz neistina o našoj državi, a istovremeno javno slavi presuđeni UZP, čime se javno ideološki očituje i dokazuje tu svoju vjernu predanost toj i takvoj politici.
Za ovu priliku izdvajamo samo nekoliko primjera takvih izjava koje su objavili bosansko-hercegovački i hrvatski mediji, te najsvježiji primjer njenog javnog obilježavanja i veličanja presuđenog UZP-a:

1.U dnevnom listu ‘Oslobođenje’ od 22. 11.2018., Željana Zovko je navela u potpunosti netačnu tvrdnju kojom optužuje Tursku da je ‘vodila kampanju’ u našoj državi kako bi Bošnjaci glasali za Željka Komšića kao “hrvatskog člana Predsjedništva”. Čini se da je Željana Zovko, u nastojanju da prirodom svojih izjava oponaša predsjednicu Republike Hrvatske, zaboravila da se svaka tvrdnja mora i dokazati jer, izjave bez dokaza samo dokazuju koliko takvu osobu treba uzimati za ozbiljno. Vrijedi spomenuti da ni po nakaradnom Dejtonskom ugovoru ne postoji ‘hrvatski član Predsjedništva’, već ‘član Predsjedništva iz redova hrvatskog naroda’, koji predstavlja jednako sve građane naše države.

2. U istom tekstu Željana Zovko zatim navodi kako se ‘Rusija približava granicama’. Vjerujemo da je EU svjesna velikog približavanja Hrvatske Rusiji, pa je to pokušaj da se, po pitanju Rusije, krivica stavi pred pogrešna vrata.

3. Ne samo bosanskohercegovački, već i hrvatski mediji prenijeli su kako je nedavno Željana Zovko javno slavila presuđeni UZP. Hrvatski medijski portal ‘Index’ u svom tekstu ‘Tko je Željana Zovko, eurozastupnica koja slavi zločinačku Herceg-Bosnu?’ od 02.09.2019. sa zgražanjem piše o tome kako ista javno ‘slavi presuđeni UZP’, te kako za našu državu ‘nema lijepih riječi’. Isti hrvatski medijski portal je objavio fb status Željane Zovko u kojem ista slavi preduđenu zločinačku paratvorevinu, tzv. ‘Herceg-Bosnu’ , te navodi i neke od njenih izjava (citat):
“Zovko je na jednoj od plenarnih sjednica u Briselu kazala i kako postoje primjeri “kada je putem UN-a nametnut embargo na uvoz oružja i samoobranu Hrvata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a danas je njihova samoobrana u BiH proglašena Udruženim zločinačkim poduhvatom”.”
Nekadašnja ambasadorica BiH zalagala se, u institucijama EU-a i za “federalizaciju kao jedini put kojim bi se poštivala konstitutivna arhitektura BiH”.(zavrsen citat) Kako EU Parlament traži da sve članice poštuju presude za područje prostora bivše Jugoslavije, koje su donijeli najviši svjetski sudovi, zaprepašćuje činjenica da su navedene izjave Željane Zovko izrečene u Briselu prošle bez sankcija EU Parlamenta. Također, kako u navedenim izjavama dotična i drugi nedvosmisleno slave presuđeni UZP, te ga i dalje nameću kao osnovnu smjernicu svoje politike, sasvim je očito da hrvatska politika i dalje nastavlja presuđeni UZP, sada političkim i lobističkim sredstvima.

4. Internet portal DW.com, u svom tekstu po naslovom ‘Zašto HDZ-eurozastupnica Željana Zovko slavi Herceg Bosnu?’ od 04.09.2019., navodi kako Željana Zovko slavi osnivanje ‘zločinačke paradržave ’ tzv. ‘Herceg- Bosne’, te svojim pitanjem EU ukazuju da je riječ o kršenju temeljnih europskih vrijednosti u kojima uzimaju udjela i njezini zastupnici poput Željane Zovko. Isti medijski portal ukazuje kako tu presuđenu zločinačku ‘paradržavu’ oni političari iz redova hrvatskog naroda koji podržavaju Željanu Zovko u njenom ‘veličanju presuđene zločinačke paratvorevine’ . poput Bože Ljubića, vide tu ‘paratvorevinu’ kao putokaz za rješenje ustavne i institucionalne krize u BiH’!
Portal DW.com se poziva i na izjavu Evropske delegacije koju su dali portalu a u kojoj se kaže da se ‘od svake članice očekuje da poštuju europske vrijednosti, koje uključuju vladavinu demokracije te poštivanje pravde i ljudskih prava” i dodaju:„Veličanje osoba osuđenih za ratne zločine je u suprotnosti s europskim vrijednostima i ne doprinosi ostvarivanju trajnog pomirenja u zemlji i regiji. Svi akteri u BiH moraju pokazati da u potpunosti surađuju s međunarodnim sudovima priznavanjem i poštivanjem njihovih presuda. Revizionizam i poricanje pravno utvrđenih činjenica u suprotnosti je s najosnovnijim europskim vrijednostima“.

5. Medijski portal ‘Aljazeera’ još je 30.10.2016. objavio je tekst pod naslovom ‘Željana Zovko, ambasadorica koja ruši ugled BiH’ još u vrijeme kad je ista trebala postati EU parlamentarka, gdje se pored drugih navoda o njenom radu i pozivajući se na činjenicu da ista posjeduje dvojno državljansto (Hrvatske i BiH) čime se krši zakon obzirom da je godinama predstavljala BiH na diplomatskim pozicijama, a da na mjesto u EU Parlamentu odlazi kao državljanka Hrvatske. Pravno gledano, sasvim je jasno da se radi o konfliktu interesa jer ista predstavlja Hrvatsku i ideološki zastupa agresorsku politiku Hrvatske (UZP) koja je presuđena u Haškom tribunalu, a što se da zaključiti po njenim javnim izjavama, istupima i djelovanju.
Stoga, od te i takve EU, tražimo da ne razmatra mogućnosti da se Željana Zovko postavi na mjesto ‘posebne izvjestiteljice EU za Bosnu i Hercegovinu’ jer ista zastupa politiku Hrvatske, koja presuđeni UZP nastavlja negiranjem presuda najviših svjetskih sudova, veličanjem presuđenih ratnih zločinaca, te slavljenjem presuđene ‘paradržavne tvorevine’ tzv. HZHB.
Također, pozivamo EU da razmotri mogućnost smjenjivanja Željane Zovko iz EU Parlamenta, što obrazlažemo sljedećim:
– Kako se od svih članova EU Parlamenta očekuje da poštuju pravdu i ljudska prava, poštivanje presuda najviših svjetskih sudova, a ‘revizionizam i poricanje pravno utvrđenih činjenica’ se smatra suprotno evropskim vrijednostima, svojom objavom na fb, gdje je slavila presuđeni UZP, Željana Zovko je prekršila sve navedeno.
– Obziom na pravnu stranu, gdje se radi o kršenju zakona (posjedovanje dvojnog državljanstva) i konflikt interesa, pravno je nemoguće da ista ostane u EU Parlamentu, ukoliko se ne odrekne jednog od dva državljanstva. Zapravo, onaj ko treba obavljati tu funkciju treba biti kredibilan i nepristrasan.
Očekujemo da će EU Parlament postupiti u skladu sa principima poštivanja presuda najviših svjetskih sudova za prostore bivše Jugoslavije, svojoj borbi protiv kršenja ljudskih prava, te borbi protiv revizionizma, koji, u ovom slučaju, očito zastupa i promovira hrvatska politika, te da Željanu Zovko nipošto ne izaberete na poziciju ‘posebne izvjestiteljice EU za Bosnu i Hercegovinu’, kao i da razmotrite njenu pravnu poziciju unutar EU Parlamenta po osnovu njenog posjedovanja dvojnog državljanstva.

S poštovanjem,

Ekspertni tim Republike Bosne i Hercegovine:

1. mr. sci. Dženana Delić, profesor poslovnih studija i prava (u penziji). Izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji;

2. Ibrahim Halilović, novinar, živio u Varcar Vakufu, Mrkonjić-Gradu, sada u Windsoru, Canada;

3. dipl.oec. Bedrudin Gušić, slobodni banjalučki novinar i publicist u egzilu – Boston, SAD;

4. mr. sci. Marjan Hajnal, Sarajevo, Tel-Aviv. Predsjednik “Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva”, Predsjednik “Udruženja građana Vječna Bosna – Centrala Sarajevo”;

5. Anto Tomić, bivši zatočenik logora Omarska, Keraterm i Trnopolje;

6. Nihad Filipović, dipl. pravnik sa položenim pravosudnim ispitom, pisac i publicist, rođen u Bosni, živi u UK;

7. dr. Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra, Sarajevo;

8. Tarik Delić, diplomirani inžinjer za kompjutere i mreže, Sarajevo

Izvori:

* https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/video-evo-sta-je-sve-zovko-izgovorila-u-ep-turska-je-uticala-da-muslimani-glasaju-za-hrvatskog-clana-predsjednistva-bih-rusija-se-pribllizava-granicama-vidjecemo-sta-ce-biti-s-bih-411290
** https://www.index.hr/vijesti/clanak/tko-je-zeljana-zovko-eurozastupnica-koja-slavi-zlocinacku-hercegbosnu/2113045.aspx
*** https://www.dw.com/hr/koga-slavi-europska-zastupnica-%C5%BEeljana-zovko/a-50287401
**** http://balkans.aljazeera.net/vijesti/zeljana-zovko-ambasadorica-koja-rusi-ugled-bih

NAPOMENA: Verziju na engleskom ove protestne note upućujemo na adresu Evropskog Parlamenta.

Helsinški bilten br. 150

Posted: 2. Oktobra 2019. in Intervjui

Helsinski bilten br.150b

VELIKA POBJEDA FATE ORLOVI

Posted: 2. Oktobra 2019. in Intervjui

Presudom Evropskog suda za ljudska prava u Strasburu naloženo državi BiH da u roku od tri mjeseca iz dvorišta Fate Orlović u Konjević polju izmjesti bespravno izgrađenu crvu Srpske pravoslavne opštine Drinjača. Presuda pokazala da je na kraju krajeva Oteto – Prokleto, i da se upornom borbom može stati u kraj pljači i otimačini. Zadovoljna presudom, na koju čeka skoro dva desetljeća, starica Fata izjavila “Sad mogu mirno da umrem”.

Danas, 1. Septembra 2019.godine, skoro svi domaći mediji, ali i veliki broj regionalnih, objavili su vijest da je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio presudu kojom se državi Bosni i Hercegovini nalaže da je dužna preduzeti mjere da se iz dvorišta Fate Orlović u Konjević polju izmjesti bespravno izgrađena crkva Srpske pravoslavne opštine Drinjača. Država BiH dužna je osigurati izvršenje ove presude u roku od tri mjeseca, od dana pravosnažnosti presude. U cilju implementacije Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji garantuje pravo na povratak izbjeglica u njihove domove i pravo na povrat imovine, Evropski sud je jednoglasno utvrdio da je došelo do povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima, pravu na povratak prognanih i pravo na povrat imovine. I ova presuda potvrđuje prava povratnika da se vrate u svoje kuće i domove, koje im vlasti Rs na razne načine onemogućuju i opstruiraju. Nakon skoro 20 godina borbe pred domaćim i međunarodnim sudskim instancama, Fata Orlović je dobila poresudu u svoju korist, kojom je odbranila jedno od temeljnih ljudskih prava, pravo na vlasništvo, na imovinu.

Titanska borba Fate Orlović

Kao i većina drugih Bošnjaka, porodica Fate Orlović bila je prisiljena tokom agresije na BiH napusti svoj dom u Konjević Polju. Porodična imovina im je nezakonito izuzeta, a 1998. na njihovom zemljištu Srpska pravoslavna crkva izgradila je crkvu. Fatin suprug sa 20 drugih njenih rođaka ubijeni su u Srebreničkom genocidu 1995.g. Kada se vratila iz progonstva starica Fata je pokrenula titansku borbu za povrat otete imovine, koja traje do današnjeg dana.

Nane Fata Orlović Živi u Konjević polju. Rodila je Fata 9 djece, dvoje umrlo. Od malih nogu svojim sinovima je govorila “Nemoj ni tuđu slamku, sine!” Od njenih 7 sinova jedan živi u Srebrenici a 6 ih je u SAD. Ima 11 unučadi, 1 praunuka, 4 zeta, 2 snahe, a još jednu uskoro očekuje. Od 2002.g.nane Fata sudskim putem traži da joj se nezakonito uzeto zemljište vrati u posjed, a spor se razvlači već 17 godina. Kaže :“Znaju da nije njihovo, znaju da ja ne dam i nek je nose!” “Dok sam živa boriću se da se crkva ukloni, a kad mene više ne bude, boriće se moja djeca”.

Fata Orlovoć se ne samo izborila za sporu ali dostižnu pravdu, već nadvladala nadmoćan prijeteći lobistički pritisak mašinerije Rs i Srbije.
Fatu nisu mogli ni potkupiti ni parama kupiti. Kroz svoju istrajnu borbu za pravdu Fata Orlović postala je simbol te borbe. Mnogi od nas se ponosimo njome. Njeno ime već sad nosi jedna apoteka u Americi, neka škola na Kosovu. Svi treba da se ugledamo na nanu Fatu, jer ona se bori za čast, poštenje, Božiju pravdu i pravednost, za sviju nas – riječe mi komšinica Đemila.

Nije Fata jedina koja se upustila u Donkihotsku borbu sa entitetskim vlastima Rs pomognutim Srbijom, koje od nastanka genocidne Rs gaze i ignorišu bošnjačka prava i onemogućavaju provođenje Aneksa 7. Dejtonskog sporazuma, kojim se garantuje pravo na povratak prognanih i pravo na povrat njihove imovine, ali je jedna od rijetkih koja je istrajala u svojoj borbi i pobjedila. Indikativno je to da se njena pobjeda dogodila isti dan kada je najbolji bh trkač na 800 m Amel Tuka na Svjetskom atletskom prvenstvu u Dohi osvoji drugo mjesto u svijetu u trci na 800 m i postao srebreni, što su na mrežama duhovito prokomentarisali riječima : “Nane Fata Bosni donijela zlato a Tuka srebro”.

Oteto – prokleto

Svojim slučajem Fata Orlović je ukazala svima u Evropi ali i mnogima u svijetu na pljačkaše, pljačku i otimačinu koja je nad Bošnjacima BiH izvršena u Rs u periodu 91-95, ukazala na sredstva, način kojim je otimačina provođena i na koji se način i sada nastavlja. I ova presuda potvrđuje onu narodnu: oteto – prokleto. Posebno zabrinjava činjenica da je otimač u ovom slučaju Srpska pravoslavna crkva, što nas upućuje da zapitamo: “ Šta od crkve koja otima mogu naučiti vjernici, šta to u crkvi savjetuju mladima, da li i to da se povedu ovakvim njihovim primjerom?

Prepreke u provođenju presude

Poučeni iskustvom, neki i dalje izražavaju sumnju da crkva neće biti srušena, jer etnički podjeljena država BiH nije u stanju provesti odluku, a navode se i drugi razlozi. Jedan od njih pomenut na FB je sumnja da je crkva podignuta na mjestu gdje je masovna grobnica, što bi bilo van svih moralnih normi.

Presuda je tek donešena i u ovom trenutku još nije moguće reći koji je organ i na koji način dužan izvršiti presudu. Poznato je samo da je to obaveza države Bosne i Hercegovine. Neizvršavanje presude ovog suda je krivično djelo. I pored toga što je to odluka najviše sudske instance u Evropi, postoje sumnje u provođenje ove odluke. Koji je to državni organ, koji će to provesti? Izvršni i pravosudni organi Rs to neće učiniti, a nije to u stanju provesti ni koruptivni pravosudni sistem države, kojim upravlja korptivno Visoko sudsko tužilačko vijeće predvođeno Tegeltijom, koji je i sam osumljačen za kriminal. Poznato nam je da je Evropski sud za ljudska prava u Strasburu još prije 10 godina presudio u predmetu Sejdić- Finci, pa odluka i dalje kupi prašinu, a niko za to ne snosi sankcije. A pored ove ima još odluka ovog suda koje nisu provedene.

Fata Orlović se ne samo izborila za sporu ali dostižnu pravdu, već nadvladala nadmoćan prijeteći lobistički pritisak mašinerije Rs i Srbije.
Nisu je mogli ni potkupiti ni parama kupiti. Kroz svoju istrajnu borbu za pravdu Fata Orlović postala je simbol te borbe. Mnogi od nas se ponosimo njome. Njeno ime već sad nosi jedna apoteka u Americi, jedna škola na Kosovu. “Svi treba da se ugledamo na nanu Fatu, jer ona se bori za čast, poštenje, Božiju pravdu i pravednost, za sviju nas” – riječi su moje komšinice Đemila.

Presuda u korist Fate Orlović treba da bude pouka i potsticaj svima koji su tokom agresije na BiH protjerani iz svojih kuća i domova, kojima je nanesena šteta za koju nisu obeštećeni, i putokaz kako se brane svoja teško stečena prava.

Fatin slučaj je sinonim za bezbroj drugih

Tvorci ui vlastodršci genocidne Rs od početka agresije na BiH igraju s bijelim figurama, i dalje napadaju u različitoj formi i različitim intenzitetom, samo sada ne mogu da privode, saslušavaju i batinaju, osim one koji su im pod nogama, koji su se vratili, pa uznemiriju povratnike i javno mnijenje prijetnjama, podmetanjima, lažima, tempiranim neosnovanim optužbama, neosnovanim sumnjičenjima, iskorištavaju izbjegličku krizu i izmišljaju optužbe za terorizam, islamofobiju…Uz sve to i dalje se ugrožava privatna i državna imovina i bespoštedno rasipaju državni resursi. U takvom mraku Rs pobjeda Fate Orlović je svjetlost u mraku tunela, kojim nas pokrivaju već četvrt stoljeća.

Nisu Bošnjaci jedini obespravljeni građani BiH, ali su najbrojniji. Iako je BiH starija država od svojih susjeda, a mi Bošnjaci u njoj svoji na svome, godinama su nas Srbi i Hrvati pokušavali asimilirati i uvjeriti da smo mi Srbi odnosno Hrvati, koji smo primili islam, a kada u tome nisu uspjeli pokušavaju nas rasbaštiniti, protjerati i istrijebiti. Pljačka i otimačina naše imovine u uslovima rata kao i u miru postala je svakodnevna pojava, provođena nezakonitim zakonima i nezakonitim sredstvima.

Otimačina bošnjačke imovine je nastavak ranijih procesa

Progon Bošnjaka, otimanje, razaranje i uzurpacija bošnjačke imovine tokom agresije 91-95 je samo nastavak procesa koji se događaju skoro svim generacijama. Najveća otimačina dogodila se u februaru 1919.g. za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kada je muslimanskim zemljiovlasnicima agrarnom refeormom oteto 755.233 ha zemlje, koja je bila pod tzv. kmetskim selištima (trećinarstvo), a naknadnim beglučkim uredbama i zakonima oteto još 419.767 ha zemlje koja je bila pod tzv. beglucima (napoličarstvo), pa je 1,175.000 ha zemlje u vlasništvu muslimanskih zemljoposjednika prešlo u ruke srpskih kmetova i beglučara. Oteta površina činila je 23% ukupne površine BiH, odnosno 38,8% poljoprivrednog zemljišta. A isti ili slični procesi nastavljeni su agrarnim reformama, uzurpacijom, eksproprijacijom, nacionalizacijom i otimačinom za vrijeme Titove Jugoslavije, a još više u Rs. Sve to pokazuje da su pljačka i otimačina, koju je izvšiila Rs, a koju vrši i danas i pokušava legalizirati, samo produžetak procesa, kojim ne samo imovina već i teritorij postaju vlasništvo agresora i pljačkaša. Ovom bi država BiH morala
stati u kraj. Fata Orlovićim pokazuje kako se to može i mora, ako ne ide drugim putem.

U Strazbur se može tek kad se iscrpe unutrašnja pravna sredstva

Sudu za ljudska prava u Strasburu mogu se obratiti svi građani zemalja članica Savjeta Evrope, zemalja potpisnica Evropske Konvencije o ljudskim pravima, koji smatraju da su im povrijđena prava. Pravo na pojedinačnu predstavku ovom sudu imaju samo oni koji su iscrpili sve unutrašnje pravne ljekove kod domaćih sudova, koje ovaj Sud ocjeni djelotvornim. Sudu se može obratiti samo protiv država koje su ratifikovale Konvenciju i Protokole. Da bi sud predstavku uzeo u razmatranje podnosilac predstavke mora lično biti pogođen kršenjem Konvencije o ljudskim pravima. Striktno je propisano šta predstavka treba da sadrži i način i rokovi vođenja postupka.

Ova presuda nije samo šablonska

Iako po svojoj prirodi presuda u korist Fate Orlović izgleda šablonska, kakve često izriče Sud u Strazburu, ona je ipak po mnogo čemu specifična. Nema sumnje da je ova presuda Suda u Srasburu jedna od najvažnijih presuda u istoriji tog suda, ne samo za građane BiH kojima je u toku agresije oteta i uništena imovina, već i za sam sud. Fata Orlović se hrabro, beskompromisno i nepokolebljivo goloruka suprostavila povampirenom entitetu tzv. Republici srpskoj i dobila bitku. Nije pala u iskušenje da primi pare koje su joj nudili, već istrajala u tome da ostane svoja na svome. Po tome je slučaj Fate Orlović jedinstven ne samo u sudskoj praksi, već i u životu uopšte.

Fata jača i mudrija od države BiH

Od uspostave Dejtonskog ustrojstva država BiH u borbi za pravdu gubi bitku po bitku. Naravno, gubi jer oni koji je predstavljaju podanički i licemjerno pristaju na kompromise. Oni i dalje tvrde da se do rješenja može doći samo putem kompromisa, iako znaju i vide da u BiH nema kompromisa ni po kom strateškom pitanju za koje se zalažu svi koji vole svoju zemlju i sve demokratske snage, jer u svakom sukobu neko iz vana treba da presudi. A vanjski uticaju su najčešće u dogovoru sa lobijima. Da bi se došlo do pravednih rješenja dogovorima svaki razgovor o važnim pitanjima za BiH i sve njene građane i narode morao bi se vratiti u vrijeme kad nije bilo Republike srpske. To bi morala biti početna pozicija za pravedne kooperativne dogovore.

A Fata nije jedina koja je tužila, ali je velika većina obespravljenih zaustavljena na domaćim sudovima, koji su ih izmorili simuliranjem i odugovlačenjem procesa u nedogled, opterećenih visokim troškovima, da su ne samo morali odustati, već debelo platiti državnim institucijama Rs svoju “avanturu”. Uspjeli su samo neki od njih, koji su bili odlučni i imali pare, kao Fata, i došli do međunarodnih sudova.

Već godinama se laže narodu i obmanjuje čitava svjetska javnost da je prognanim vraćena oteta imovina, a svi mi prognani znamo i argumentovano možemo dokazati da još uvijek veliki broj prognanih koji su direktno oštećerni, sve do danas nisu obeštećeni, niti će to ikad biti, ako se s tim pomire i prestanu tražiti pravdu.

Fatin slučaj ukazuje na još jedan važan aspekt ; ukazuje na apsurd, da nemoćna i obespravljena žena, ako se istrajno bori za pravdu, može naći put do pravde, a državi BiH do sada to ne uspijeva. Pravda će uvijek pobjediti, samo se za nju mora boriti. Država BiH se ne bori dosljedno i principijelno za otuđena prava države i njenih građana, radi čega još uvijek trpi nepravdu i zlo. Prvi zadatak države BIH nakon uspostave prividnog mira bio je da stane ispred svojih razorenih firmi i oštećenih građana i tuži agresore Srbiju i Hrvatsku za zločine i štetu koju su pričinili narodu i državi. Bilo je načina, a i danas postoji, da se to učini, ali spremnije i odlučnije nego je to učinjeno ležiranjem tužbe protiv Srbije i C.Gore, odnosno SR Jugoslavije.

Presudom Suda za ljudska prava u Strazburu u korist starice Fate Orlović data je jasna poruka svima koji su u BiH navikli otimati tuđe, da se to u uređenoj građanskoj Evropi neće više tolerisati, a potvrđena je i ona poznata narodna izreka da je – Oteto zauvijek Prokleto!

Burlington, 1. Septembra 2019.

Zijad Bećirević

“Mi moramo ostaviti stvari iza sebe, to je najpametnija stvar za uraditi. Ja sam povrijeđena, ali ja ne mogu više da povrijeđujem. Ako niste dobra osoba, postanite. Svi ćemo jednog dana pomrijeti, tako da je bolje umrijeti kao dobra osoba nego kao zla.” Tako je govorila nana Fata kada su je advokati savjetovali da podnese tužbe za zlostavljanje, povrede, prijetnje smrću koje je dobila i sve ono što je ova hrabra žena prolazila svih ovih godina .
Zasigurno je jučerašnji dan veliki dan moralne pobjede nad inat-politikom Srpske pravoslavne crkve. Evropski sud je donio konačnu odluku: Ćorluk crkva iz dvorišta Fate Orlović mora biti izmještena! Prema odluci suda uklanjanje crkve sa Fatine imovine, mora se sprovesti najkasnije u roku od tri mjeseca nakon što ova presuda postane konačna.
Nana Fata je simbol neuništivosti duha bosanske žene. Njena nepokolebljiva upornost je ponovo potvrdila činjenicu da je pravda najskuplja valuta u Bosni i Hercegovini.
Pobjedila je nana Fata jer nije mrzila. Nema ona ama ništa protiv crkve u kojoj će se pravoslavci moliti. Poštuje ona crkve kao i džamije ali insistira da ako zajednica želi crkvu, onda treba da je postavi na svoju zemlju. Pri poštivanju svih nacija i religija, navodi da” ne može dopustiti da ljudi grade na njenoj zemlji”.
Nepravda ju je i ojačala, učinila boljom i snažnijom osobom. Prihvatajući bol, produžila je dalje suprostavljajući se nepravdi i nevolji! Pobjedila je jer je znala da je nepravda sastavni dio naših života, da joj njeno pravo na ”njeno” niko ne može uzurpiratii, istovremeno nas učeći da je bol i onda kada je i nezaslužena samo bol i ništa više.
Zato je stekla naše simpatije i poštovanje te postala inspiracija svim onim koji strasno ljube pravdu i poštenje. To je u stvari i ono što nas čini posebnim, boljim i drugačijim od onih ”zlih” kako ih nana Fata prozva u uvodu teksta!

Mr. sci. Edin Osmančević

https://www.klix.ba/vijesti/bih/sda-trazimo-od-vlasti-rs-a-da-sklone-crkvu-iz-dvorista-nane-fate-orlovic/191001082?utm_medium=Status&utm_source=Facebook&utm_content=191001082&utm_campaign=Klix.ba%20Facebook%20status&fbclid=IwAR37LnUqqfOOLo0-7XZ0V6Bi6D5w2bw2VsNnnPJq7DkaANVEoZTlo7Fp5Ng

Kao što je javnosti već poznato, danas je Evropski sud za ljudska prava iz Starzbura naložio državi Bosni i Hercegovini da se u roku od tri mjeseca ima ukloniti pravoslavna crkva koju je SPC 1996. sagradila u avliji Fate Orlović iz Konjević Polja. Time je okončlana pravna bitka ove bh. heroine koja je trajala 20 punih godina. Nažalost, presudu nije izrekao nijedan bh. sud, nego međunarodni. Dobila je ova hrabra žena bitku protiv, ne samo Golijata, nego i mnogih drugih koji su opstruirali čitav proces, a javno kao tvrdili da joj daju podršku.

Hoće li i kada biti implementirana ova odluka Suda u Strazburu vjerujem da ne zna ni baba vračara, jer mnoge druge prije ove, izrečene od strane istog suda od prije 10-ak godina, nisu.

Međutim, povod ovom osvrtu jeste velika mučnina u mom stomaku koja je započela nakon što sam čuo saopštenje SDA, posebno Ramiza Salkića na ovu presudu koji je rekao da “ova presuda ohrabruje…” te da “vjeruje da će crkva biti uklonjena….” Podsjećam, nana Fata Orlović je svojevremeno javno izjavila da ju je Ramiz Salkić nagovarao da proda avliju Srbima, a danas on i njegova stranka ovako obmanjuju javnost. Kako ih nije stid? Pa to je vrhunac licemjerja i beščašća! Ako hoće da im povjerujemo barem sada, neka se društvo iz te stranke sa svojim koalicionim partnerima pobrine za implementaciju ove presude. Znamo kako su se “pobrinuli” da se implementiraju presude u slučajevima Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i dr.

Ama, kud naleti na njihovu reakciju, sada ne bih imao problema sa mučninom u stomaku i Bog zna kada će prestati…

Bedrudin GUŠIĆ

 

Arapi u Aluminiju

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

 

Poštovani/-a,

Zadovoljstvo nam je da Vas pozovemo na javnu raspravu Zašto nam treba promena Ustava? koja će biti održana u ponedeljak, 7. oktobra 2019. godine na Fakultetu za pravne i poslovne studije ’’Dr Lazar Vrkatić’’ (Bulevar oslobođenja 76) sa početkom u 19.00 časova.

Javnu raspravu organizuje Evropski pokret u Srbiji (EPuS) povodom predloga amandmana na Ustav u delu koji reguliše pravosuđe, koje je Vlada Republike Srbije dostavila Narodnoj skupštini Republike Srbije 30. novembra 2018. godine.

Na javnoj raspravi će govoriti:

⦁ Dr Vladimir Međak, potpredsednik Evropskog pokreta u Srbiji;
⦁ Prof. dr Violeta Beširević, profesorka na Pravnom fakultetu Univerziteta Union;
⦁ Prof. dr Duško Radosavljević, profesor na Fakultetu za pravne i poslovne studije ’’Dr Lazar Vrkatić’’;
⦁ Prof. dr Tamaš Korhec, profesor na Fakultetu za pravne i poslovne studije ’’Dr Lazar Vrkatić’ i sudija Ustavnog suda.

Moderator: Đorđe Mićić

Srbija se u toku procesa pristupanja Evropskoj uniji u okviru poglavlјa 23 Pravosuđe i osnovna prava preuzela obavezu da izmeni Ustav kako bi obezbedila nezavisnost pravosuđa u Srbiji. U toku je proces izrade amandmana na Ustav u delu koji reguliše pravosuđe. Tekst amandmana je objavlјen u aprilu 2018. godine i poslat Venecijanskoj komisiji Saveta Evrope. Venecijanska komisija je dala 44 komentara na 29 amandmana. Ministarstvo pravde je 11. septembra objavilo novi tekst amandmana tvrdeći da su sve primedbe Venecijanske komisije usvojene. U međuvremenu je Vlada poslala Nacrt amandmana Narodnoj skupštini 30. novembra 2018. godine. Narodna skupština je 14. juna 2019. godine pokrenula proceduru promene Ustava pred Odborom za ustavna pitanja i zakonodavstvo. Tom prilikom ministarka pravde Kuburović je iznela stav da Vlada nije nadležna za izradu teksta amandmana na Ustav, već da je to u nadležnosti Skupštine. U avgustu je ministarka Kuburović izjavila da će promene Ustava sačekati novi saziv Skupštine.

Namera nam je da ovim skupom pružimo viđenje stručnjaka u vezi sa aktuelnim procesom izmene Ustava. Na skupu će biti pruženi odgovori na sledeća pitanja: Šta donose amandmani na Ustav? Šta je osnovni cilj ovog procesa? U kojoj meri su primedbe Venecijanske komisije usvojene? Da li tekst amandmana obezbeđuje nezavisnost pravosuđu?

Javni događaj se organizuje u okviru projekta Promene Ustava na putu do EU: Zastupanje ustavnih promena – faza II koji finansijski podržava ambasada Kraljevine Holandije u Republici Srbiji u okviru MATRA programa Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Holandije.

Uvereni smo da će Vaše učešće dati značaj skupu i doprineti kvalitetu rasprave. Bili bismo Vam izuzetno zahvalni ukoliko biste nam potvrdili svoje prisustvo putem imejla radivojejovovic@gmail.com najkasnije do petka, 4.10. 2019. godine.

S poštovanjem,

Suzana Grubješić
Generalni sekretar Evropskog pokreta u Srbiji

Moglo se primjetiti da sam se posljednjih nekoliko sedmica malo distancirao od komentiranja političkih zbivanja u BiH i u tzv. regionu, malo iz principjelnih a više iz higijenskih razloga. Naravno, to nikako ne znači da sam odustao i da sam se dobrovoljno sklonio pod stakleno zvono praveći se da me se ne tiče šta se dešava izvan zvona. Ne, nipošto!

Dakle, ne može se i ne smije tek tako prešutiti današnji susret hrvatskog ministra okoliša i energetike, hadezeovca Tomislava Ćorića i njegove slovenske kolegice Alenke Bratušek na Bledu, gdje se razgovaralo o mogućnosti gradnje zajedničkog skladišta nisko i srednjeaktivnog nuklearnog otpada u blizini NE “Krško”, dakle na teritoriji Republike Slovenije. Hrvatska strana nije prihvatila taj prijedlog iz susjedne države pa je i dalje u igri gradnja tog skladišta na Trgovskoj Gori, neposredno uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom, konkretnije blizu Dvora na Uni. O dalekosežnim, smrtonosnim posljedicama po sve stanovnike Bosanskog Novog i ostale nizvodno i uzvodno Unom, te po floru i faunu na tom području, rekli su do sada već mnogi – od eksperata do tzv. običnih ljudi. Ako je i do sada bilo arogantnih i “upakovanih” izjava hrvatskih zvaničnika na ovu temu koje su se jedva mogle progutati, a bilo ih je brdo, današnja je izjava rečenog ministra Ćorića je po drskosti i ksenofobičnosti nadmašila sve njih i ona se ne može ni omirisati, a kamo li progutati. Pa molim vas lijepo, na pitanje novinara na Bledu kako komentira reakcije iz BiH posebno one koje ukazuju na činjenicu da se radi o Nacionalnom parku “Una”, drčni ministar je ovako odgovorio: “Pa Dvor ne pripada Nacionalnom parku “Una” i Dvor je u Republici Hrvatskoj, a ne u Bosni i Hercegovini”! Zemljo, otvori se! Kada bi Adolf Hitler nekako ustao iz groba, odlikovao bi ga za matricu koju, kao što je i on to činio, koristi prema “drugima” i “drugačijima”. Da, dobro ste pročitali i razumjeli: ministar Ćorić smatra da su ljudi iz BiH neka niža rasa i svejedno mu je hoće li pocrkati od nuklearnog otpada kojeg on kani odlagati na lijepoj njihovoj, suverenoj zemlji, kao što mu je svejedno kako će s tim istim otpadom proći građani Dvora, jer tamo su ipak Srbi, a ne Hrvati. Tako se Adolf Hitler onomad odnosio prema Jevrejima i znamo nastavak te priče.

 Da budem do kraja jasan, ministar Ćorić nije neki usamljeni slobodni strijelac pa govori to što govori o susjedima, nego je on samo megafon vladajuće stranke u RH i promotor njihove politike, posebno kada je BiH u pitanju, te megafon one s Pantovčaka koja se, kao i Vučić, maltene na dnevnoj osnovi na bezobrazan način bavi našom zemljom. Samo to Vučić radi ipak sofisticiranije, jer je puno inteligentniji od nje, mada je i on davno pročitana knjiga.

Očekujem da će se desiti narod u slivu rijeke Une i da će pokrenuti moguće pravne i političke procese protiv RH zbog nuklearnog otpada kojeg susjedi hoće locirati pred našu avliju, pa “nek’ komšiji crkne krava…” Istovremeno, od bh. političara ne očekujem ništa, posebno ne od ovih na vlasti. Oni imaju preča posla: treba formirati vlast sa HDZ-om i SNSD-om uz “kompromis”, ma šta to značilo….

Bedrudin GUŠIĆ

Stranačke kandže HDZ-a i SDA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Kao što je javnosti manje-više poznato, u Banja Luci je od septembra 2015. djelovao prvi vrtić sa halal ishranom u kojem je bilo 22 djece, dominantno bošnjačke nacionalnosti. Podsjećam da je osnivač istog bila Islamska zajednica, odnosno Medžlis IZ Banja Luka i Muftijstvo banjalučko. Ta predškolska ustanova je nastala kao izraz potrebe roditelja djece predškolskog uzrasta. Kao čovjek koji djeluje u javnom prostoru, svojevremeno sam imao primjedbe na transparentnost kada su u pitanju financijski tokovi usmjereni kao ovoj, posebno za Bošnjake, značajnoj predškolskoj ustanovi, te na neka kadrovska rješenja, ali nijednog trenutka nisam bio protiv postojanja iste. Bože sačuvaj!

Međutim, povod ovom osvrtu jeste činjenica da je prije nekoliko mjeseci taj vrtić iz nekih razloga prestao sa radom, što je itekako stvorilo velike probleme roditeljima predškolske djece koji preferiraju vrtić sa halal ishranom i kojima taj problem može determinirati njihov daljnji opstanak u Banja Luci, a s druge strane biti opravdanim razlogom da se drugi, koji se jesu planirali vratiti, odustanu od te namjere.

Smatram da je i dalje u interesu  Islamske zajednice (Medžlis IZ Banja Luka i Muftijstvo banjalučko) da taj tip dječjeg vrtića i dalje egzistira u našem gradu i čim prije pronađu adekvatno rješenje za to. Vjerujem da je ovoga svjestan prije svih muftija banjalučki i da će pokrenuti akciju ponovnog otvaranja dječjeg vrtića sa halal ishranom. U akciju mogu biti uključeni mnogi subjekti, kako iz Banja Luke i BiH, tako i izvan Domovine. Ponavljam, ovo je prioritet svih prioriteta za bošnjačku populaciju (posebno mlađu), koja živi u Banja Luci kao i onu koja bi se eventualno vratila te iako je ovo i političko, i sociološko i demografsko pitanje, dakle ne samo vjersko, objektivno ga u našem gradu može riješiti samo Islamska zajednica. Zato ih pozivam da mu se bez odlaganja i s velikom odgovornošću posvete jer u protivnom posljedice mogu biti pogubne.

Bedrudin GUŠIĆ

 

Prekjučer se navršilo 27 godina od ubistva poznatog banjalučkog i bh. alima i jednog od najboljih učača Kur'ana i ezana na prostorima bivše Jugoslavije u drugoj polovici XX stoljeća, hadži ZAHID ef. MAKIĆA. Ubijen je vraćajući se iz Mehdibegove džamije na biciklu, nakon obavljenog akšam namaza u njoj. Teško nam je tada pala njegova nasilna smrt. Ukopan je 26. septembra 1992. godine u haremu ispred hadži Salihije (Stupničke) džamije, a dženazi i ukopu je prisustvovalo nekoliko hillada naših sugrađana, kao i izaslanik msgn. Franje Komarice, biskupa banjalučkog. Imao sam dužnost i čast da održim prigodan govor pokraj njegovog kabura. Sadržaj govora je bio takav da su me mogli anamo oni komotno uhapsiti, ali, hvala Bogu – nisu.

Dakle, ostale su brojne uspomene na hadži Zahid efendiju. Prije svega, svi ćemo ga pamtiti po izuzetno lijepom učenju Kur'ana i ezana, po čemu je bio poznat i izvan granica tadašnje zajedničke nam domovine. Posebno ću ga ja pamtiti i kao bliskog prijatelja moga rahmetli oca.

Ovim specijalnim povodom upućujem zahvalnost i priznanje muftiji banjalučkom, Mr. Nusret ef. Abdibegoviću, koji je organizirao tevhid pred dušu rahmetli hadži Zahid efendije Makića i koji će se proučiti sutra, 26. septembra 2019. u Mehdibegovoj džamiji na Hisetima (u kojoj je službovao rahmetli Zahid ef.), poslije akšam namaza.

Molim Gospodara svih svjetova da našeg dragog Zahid efendiju učini šehidom i njegovu dušu nastani u društvu svoga miljenika i drugih džennetlija. Također Ga molim da sutrašnji tevhid upiše u dobra djela onih koji će ga proučiti i koji će mu prisustvovati, te da primi njihove dove. Amin!

Bedrudin GUŠIĆ

Izbjeglice – dehumanizirani ljudi

Posted: 24. Septembra 2019. in Intervjui


Smail Jonuz „Prolog“ iz zbirke „Švedske priče“;
„Izbjeglica je biće koje samo fizički tumara po ovom svijetu, jer duhovno nije prisutan. Ni njegove sopstvene misli često nisu sa njim, nego negdje drugdje. On svima smeta, svakom se sklanja s puta i stalno se nekome izvinjava i pravda. Njemu se čini da je uvijek za nešto kriv. Kriv je za nezaposlenost, za nesreće, pa čak i što kiša pada i što hladni vjetrovi ovdje tako duvaju. On najbolje osjeća svu nepravdu, primitivizam i bijedu življenja ovog našeg svijeta gdje vladaju homo homini lupus zakoni. Zakon jačeg i ugnjetavanje slabog i nemoćnog. Prognane i ucviljene tješi samo nada u onaj drugi, bolji svijet, jer je to jedina i absolutna pravda. Tamo nema protekcije i korupcije.“
Incident koji se početkom rujna/septembra desio pri pokušaju grupe azilanata da pređe granicu između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske odslikava svu patnju kroz koju danas prolaze izbjeglice. Migrant koji je trenutno u Bosni i Hercegovini, gdje ga je na kraju vratila hrvatska policija, dostavio je fotografiju spržene desne noge, potvrdu da je zaprimljen u ambulantu u Bosanskoj Krupi te fotografiju lijekova koje uzima da se oporavi od ozljede. Ovo nije usamljen primjer torture i maltretiranja. Od Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske se ništa drugo nije moglo očekivati osim šture i birokratske izjave kako „imaju nultu stopu tolerancije prema nasilju bilo koje vrste, uključujući i u postupanju s migrantima te kako se pokazalo da optužbe migranata koji su spriječeni u nezakonitom prelasku državne granice o navodnom nasilju hrvatske policije nemaju uporište u stvarnosti niti su u ijednom slučaju potkrijepljeni konkretnim dokazima”. Sila Boga ne moli!
Jer što je izbjeglica nego samo neki registracioni broj. To su bića koja ne vladaju sobom, njima upravljaju drugi. Ne pika se ono što oni kažu, na kraju niti njihovi bezvrijedni životi, koji se ugasiše ginući na željezničkim kolosjecima, u morima, kanalima i rijekama, na goletima i planinama, težeći da osjete toplinu sunca svoga neba. „Od nekadašnjeg živog čovjeka osta samo broj na bijelom parčetu hartije i njegova fotografija. Lice sa slike je istovremeno i zabrinuto i zbunjeno i ispaćeno. Njegove oči gledaju nekud ukoso i uprazno. Patnja izvire iz polumrtvih zjenica, a beznađe i tuga se smjenjuju u rasplinutom pogledu. Izbjeglica ni svoj grob nema. Njegov grob su tamne dubine mora, živo blato močvare, bijeli snijegovi planina i pijesak beskrajnih pustinja.“
Naravno da je jednom normalnom ljudskom umu teško zamisliti da se ovakvi zločini i flargrantna kršenja ljudskih prava i prava izbjeglica mogu desiti u jednoj državi Evropske Unije poput Republike Hrvatske . Isto onako kako nam je bilo teško prihvatiti da se u toj istoj Evropi desio holokaust, Srebrenica, Ahmići …
Život nije ples po ružama, to Bosanci i Hercegovci dobro znaju. Mnogi su to osjetili i na svojoj koži. U državi Bosni i Hercegovini gdje je više od pola njenjog stanovništva protjerano i živi van nje. „ Ko jednom postane izbjeglica, ostaje to vječno. I ne samo on već i njegovi potomci nose prokletstvo izbjeglištva. Prokletstvo se tako nastavlja u budućnost. Teret nose sve buduće generacije. Oni uvijek podsvjesno nose onaj tegobni osjećaj drugorazrednosti, kompleks inferiornosti i sumnju da pripadaju ovdje.“ „Njihove misli se stalno vraćaju nazad, a iščekivanje povratka mu je glavna opsesija. Nepovratna prošlost i preteška zbilja su njegova surova sadašnjost. On je samo jedna zbunjena sjena koja lebdi van stvarnosti, dok mu misao stalno pluta po prošlosti sudarajući se sa sadašnjošću. I tako se on neumitno približava svom kraju tražeći spas i vječni smiraj.“
Želim da se sjećam nekih ljepših, sretnijih vremena kada nam je bilo teško a ipak smo bili okruženi ljubavlju, srećom i ljudskom solidarnošću. Kao što je to bilo 1969 godine kada je strašni zemljotres devastirao Banjaluku. Kuća se srušila kao kula od karata, majka je u naručju držala 6-mjesečnog brata a tu prvu hladnu jesenju noć smo prespavali uz improvizovanu kućicu od dasaka i veliku vatru pod otvorenim nebom. Ali nismo bili sami. Cijela Juga se digla da pomogne. I upravo ta spoznaja nama djeci nije skinula bezbrižne osmjehe sa lica niti je dozvolila zemljotresu da nam ukrade djetinjstvo. „Može li biti išta gore za ljudsko biće nego kad ga protjeraš sa njegovog rodnog ognjišta ili kad otmeš djetetu njegovu najmiliju igračku? Skoro da ne može, ili je možda sasvim malo stvari na ovom svijetu koje se mogu mjeriti sa ovom nesrećom. Samo smrt djeteta ili neke druge voljene osobe, teška bolest ili rat su teži. Ova nesreća još teže pada čovjeku kada zna da ništa nije skrivio da bi ga Bog kaznio tako strašnom kaznom.“
Današnje torture kroz koje prolaze izbjeglice u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ne treba nikoga da iznenade. Mnogi zločinci iz poslednjeg rata danas sjede kao odbornici ili obavljaju najodgovornije funkcije u policijskim i drugim državnim strukturama. Razumijem i saosjećam se sa ovim patenicima i ne želim biti isti kao oni kojima je svejedno što se iživljavaju na ljudskom biću. Ne osuđujte ih ako imaju skupocjene telefone jer im je to jedina veza sa onim što su izgubili, baš kao što dijete izgubi majku. U ovim nesrećnim vremenima treba nam više razumjevanja i solidarnosti.
„A kada za vrijeme dugih jesenjih noći, iz ponoćne tmine, začujete tihe, udaljenje javke ždralova, koji idu na jug sluteći skoru zimu, znajte da to nisu ždralovi. To su umorne duše izbjeglica, koje vječno lutaju ploveći nebeskim beskrajem, uzaludno tražeći svoj davno izgubljeni dom, koji nikad više neće naći. Dobri ljudi, pošaljite tada jedan uzdah saučešća, ovim napaćenim ljudskim dušama. Bit će im lakše kada znaju da ste s njima.“

Mr. sci. Edin Osmančević


Ovo je gotovo nevjerovatna priča koju sam lično doživio, nedavno. Ali, nevjerovatna je samo za one koji ne poznaju situaciju vezano sa Hadži Babin harem u Banja Luci i njegovu prodaju nekome koji nema obaveza prema IZ BL. U prvi mah je bila nevjerovatna i za mene koji sam pomalo naivno vjerovao da postoji medij u toj Bosni kojeg zanima istina o tom haremu gdje je, najblaže rečeno, počinjen kriminal za kojeg niko nije niti osumnjičen, a kamo li optužen. Vjerovao sam, naime, da sam konačno uspio zainteresirati TV N1 za tu temu, mada su i oni, kao i svi drugi, trebali ići ka temi, a ne obrnuto. Helemnejse, ovako je bilo:

U petak, 9. augusta ove godine, imao sam zakazan susret sa novinarkom N1televizije na mjestu počinjenog kriminala – ispred devastiranog harema Hadži Babine džamije na Hisetima u Banja Luci. Dogovoreno – urađeno. Barem taj dan. Osim izjave, koju sam dao u mikrofon i kameru, dao sam joj i jedno “dvije kile” kopija ugovora koji su dokumentirali moju priču. Na rastanku mi je rekla da treba čuti i drugu stranu (Medžlis IZ Banja Luka), dat im zakonski rok od 14 dana da se odrede i onda objaviti moju i eventualno njihovu priču na Dnevniku. Naravno, nisam imao ništa protiv da tako bude. Kada je istekao taj rok, podsjetio sam novinarku na obećanje. Ona mi međutim odgovara da je ta druga strana rekla kako oni nisu kompetentni za to (parafraziram) te ih uputila na Rijaset, što je ona i prihvatila. I, odmah da kažem, pogriješila: naime, mogla je istoj toj fizičkoj datosti koja ju je uputila na Rijaset pokazati ugovor kojeg sam joj dao i na njemu je njegov potpis o ustupanju harema anamo nekome. No, nije to učinila, a imala je nabačenu loptu. Rekla mi je također da joj je jedan iz ove ukupne priče o haremu čak i prijetio. Nije mi rekla da je to prijavila policiji. No, to mi je već bio signal da od objavljivanja priče neće biti ništa. Potom sam kontaktirao njenog urednika kojemu sam prije susreta s njom prezentirao priču i pitao da li su zainteresirani za istu? Odgovorio je da jesu, pa je i došlo do moga susreta s njegovom novinarkom spomenutog 9. augusta. Sada njega podsjećam na dogovoreno te njen propust kada se obtratila Rijasetu, što sam podvukao kao razvodnjavanje teme i kupovanje vremena. On mi danas odgovara da Rijaset još nije odgovorio, da je novinarka doživjela prijetnje te da mu nije jasan moj gnjev. Naravno, to sam između redova shvatio da od objavljivanja ove priče ni na toj televiziji neće biti ništa. U privatnoj prijepisci sam mu rekao da ne razumijem da mi on pokušava reći da je to moja privatna priča i podsjetio ga da je vakuf opće dobro svih građana, posebno muslimana Banja Luke i BiH. Da li se i ta talevizija uplašila prijetnji koje je njihova novinarka dobila ili je još nešto drugo u pitanju pa su odustali od ove priče, ne znam. Niti me zanima. Znam jedino da sam se konačno uvjerio da je u Bosni veoma teško, gotovo nemoguće, plasirati istinu. Posebno ako se ona tiče ne samo nekih na lokalnom nivou, nego i onih iznad. Zato nam je kako na nam je. Bolje nismo ni zaslužili!

Bedrudin GUŠIĆ

 

Dodik u Beogradu

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Ovo pitanje čeka jasan otvoren odgovor od prvog dana kada je u BiH počela primjena Dejtonskog mirovnog sporazuma. Srbija i Hrvatska se uporno nameću i istupaju kao garanti, kako bi stekli pravo da se miješaju u unutarnje stanje BiH. Srbija i Hrvatska su bili agresori, koji i danas podrivaju državno uređenje BiH. Oni nisu i ne mogu biti garanti Dejtona. Ovo je do sada jasno i glasno Srbiji i Hrvatskoj morao da kaže Međunarodni predstavnik i uputi im pismeno upozorenje zbog konstantnog ugrožavanja mira i stamilnosti BiH. Da se to dogodilo na vrijeme, političko stanje u BiH danas bi bilo neuporedivo bolje i stabilnije, a odnosi među narodima prisniji. Svojom šutnjom i nedorečenošću MZ je ohrabrila separatističke snage i na još šira vrata uvela Srbiju i Hrvatsku u politički život BiH.

Postrojavanje separatista u Beogradu

Jučerešnje postrojavanje lidera političkih partija Rs predvođenih Dodikom i Šarovićem u Beogradu pred predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, premijerkom Anom Brnabić i ministrom odbrane Aleksandrom Vulinom najuvjerljivije do sad pokazuje na koji način Srbija izvršava svoju zadaću samozvanog “garanta” Dejtonskohg mirovnog sporazuma. Bez obzira što je u svom službenom istupu Vučić pozvao lidere Rs na uzdržanost, da se smire i mirne glave rade u interesu Rs, Srbije, pa i BiH, nedvojbeno ostaje ona Dodikova da će svaki sljedeći potez koji u novoj partiji šaha povuče SDA slijediti teška odmazda krunisana odlukom o otcjepljenju Rs. Još jednom se pred očima EU i cijeloga svijeta više nego jasno pokazalo da Srbija drži konce u rukama, podržava, ohrabruje i hrani srpski separatizam u BiH i vodi ka rušenju BiH države, osamostalenju Rs i njenom pripajanju Srbiji. I ovaj slučaj, je bez obzira na povod, najgrublje miješanje u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Ovo je otvorena prijetnja novom odmazdom.

Državu BiH modeliraju njeni neprijatelji

Državu BiH modeliraju neprijatelji BiH. Izazovno neprijateljsko ponašanje u BiH je postalo model ponašanja separatističkih lidera, koje OHR, Vijeće za implementaciju mira (PIC) i Međunarodni predstavnik tolerišu, uvažavaju i pobornike jedinstvene BiH prisiljavaju na nove ustupke. Međunarodna zajednica i njen predstavnik Insko su se bezbroj puta uvjerili da je Milorad Dodik neprijatelj br. 1 Bosne i Hercegovine, u kojoj oni implementiraju mir, pa mu sve do sada tolerišu i ne sankcionišu otvoreno neprijateljsko ponašanje, čak ni u vrijeme kad je bio Predsjedavajući Predsjedništava BiH, što još nije viđeno nigdje u svijetu, da lider koji vodi državu radi protiv nje na njenom rušenju.

Agresori na BiH ne mogu biti garanti mira

Od Bošnjačkih lidera se već deset i više godina, ustvari od stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma, očekivalo da od OHR, Vijeća za implementaciju mira u BiH i Međunarodnog predstavnika Inska zatraže otvoren i ditektan odgovor na pitanje – Da li su potpisi srbijanskog predsjednika Miloševića i hrvatskog Tuđmana na Dejtonski mirovni sporazum bili potpis vođa agresije ili su oni i njihove države garanti, s pravom uplitanja i miješanja u unutarnje stvari BiH? Deklaracija SDA donesena 14.9. o.g. na 7. Kongresu stranke je prvi otvoren zahtjev nakon 20 godina šutnje da se stvari pokrenu s mrtve tačke i izvedu na čistac. S druge strane, od službi OHR i međunarodnog predstavnika Inska je ne samo neodgovorno, već i bezobrazno, što po ovom i drugim otvorenim pitanjima oko kojih se sukobljavaju tri strane u BiH šute, ne upiru prst u odgovorne i daju im do znanja šta je njihovo pravo, a šta obaveza. Da se na vrijeme, odmah kad je počela primjena Dejtonskog sporazuma, raščistilo ko je ganat Dejtonskog sporazuma i kakva su prava i obaveze agresora na BiH Srbije i Hrvatske, ne bi bilo mješanja Srbije i Hrvatske i njihovih lidera i predstavnika u unutarnje stvari BiH, ili ga ne bi bilo na ovakav način i u ovolikoj mjeri kako se sada događa, naročito zadnjih 10 godina.

Svjedoci Dejtonskog sporazuma

Koliko je poznato, do sada je po ovom pitanju iz OHR-a dato samo kratko tumačenje u koijem stoji: “Sporazum su potpisale tadašnja RBiH, tadašnja SR Jugoslavija i RHrvatska, EU, Francuska Republika, Savezna Republika Njemačka, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD – su bile zemlje svjedoci”. Ovakvo pojašnjenje je unijelo još više pometnje. Srbija i Hrvatska su se, valjda kao svjedoci, potpisom u Dejtonu obavezale na prekid agresorskih aktivnosti uperenih protiv BiH, i nisu dobile pravo mješanja u unutarnje stvari BiH, kakvo pravo sebi žele priskrbiti insistiranjem na nepostojećoj ulozi “garanta” sporazuma. Srbija i Hrvatska nisu ni garanti ni svjedoči već agresori, koji su napali nezavisnu zemlju, BiH, u njoj počinili neviđene zločine. A ako su Francuska, Njemačka, Rusija, V.Britanija i SAD prihvatile ulogu svjedoka i garanta, jer su vidjeli šta se sve u BiH događalo, onda bi trebali da državu BiH i njene građane, prije svega Bošnjake koji su bili predmet istrebljenja, zaštite i u miru, koji je za njih sve pogubniji, a ne prepuštati ih istim onim snagama u BiH i van nje, iz najbližeg susjedstva, da ih razaraju, čerupaju i dijele. Ali nije nepoznato da svaki od potpisnika Dejtonskog sporazuma ima i svoje interese na ovom području. I njima je itekako poznato da su iscrtane i revidirane karte podjela iz Karađorđeva još uvijek su na stolu Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar Kitarović, a ne samo u rukama Milorada Dodika.

Potpisi zaraćenih strana, potpisi agresora na BiH, ne mogu imati isto značenje kao potpisi mirovnih posrednika. Svima bi moralo biti jasno da garanti svakog mirovnog sporazuma, pa i ovog Dejtonskog, ne mogu biti strane koje su bile ukljulčene u sukob, bez obzira na karakter sukoba, već samo međunarodna zajednica, odnosno njeni predstavavnici i zastupnici koji su posredovali u zaključenju tog sporazuma. Srbija i Hrvatska su Dejtonski sporazum potpisale kao sudionici u ratu, tačnije kao agresori na BiH i akteri najkrvavijih dođađaja u Evropi na pragu 21. stoljeća. Potpisom u Dejtonu Srbija se, kao i Hrvatska, obavezala na prekid agresorskih aktivnosti protiv BiH, a ni ona ni Hrvatska nisu do sada ni opomenute ni sankcionisane za svoje otvoreno mješanje u politički i društveni život Bosne i Hercegovine.

Upornu šutnju OHR i Inska, pokušali su pokrenuti sami građani. Po g. Slavku Kukiću “Oni imaju ulogu sudionika – i ništa više od toga”, a prema g. Srđanu Šušnici “Srbija i Hrvatska nisu nikakvi garanti mirovnog ugovora, niti jednog njegovog slova, oni su akteri jednog krvavog događaja…” A uz to treba znati da pravno Srbija i nije bila potpisnica, već Jugoslavija, a pošto nema više Jugoslavije, Srbija se ne može ni po kom osnovu pozivati na taj dokument.

Zar se još uvijek ne može shvatiti i prihvatiti da sve mirovne sporazume na kraju rata potpisuju zaraćene strane, kao što je urađeno u Dejtonu. A u Dejtonu se znalo kakve su zločine počinili agresori na BiH, pa kako nakon svega ratni zločinici i genocidaši mogu biti garant Dejtonskog sporazuma?

Srbija i Hrvatska se nisu odrekli teritorijalnih pretenzija

Glavni izvor nesporazuma i sukoba u BiH od okončanja agresije na BiH do danas uvijek su bili uplitanje agresora i njihovo spletkarenje sa njihovim sunarodnicima, potsticanje i pomaganje separatističkih težnji, koje su u slučaju Rs bile dodatno osnažene i ozakonjene zloupotrebljenim Sporazumom o specijalnim i paralelnim vezama Rs Srbije.

Već duže vrijeme svima u EU i mnogima u svijetu je kristalno jasno da se Srbija i Hrvatska, agresori na BiH, ni do danas nisu odrekli teritorijalnih pretenzija na BiH. Oni nisu za stabilnu BiH, kako papagajski ističu, već je žele podjeliti i sebi pripojiti. Predsjednik Srbije Vučić, kao ni drugi prije njega, nije se ni na ovom skupu sa liderima Rs u Beogradu ogradio od Dodikove izjave da će se Rs otcijepiti. Njih dvojica već duže istupaju kao uhodan dvojac – kad Dodik izjavi da je BiH neodrživa i da će se Rs otcijepiti, Vućić nastupa po inerciji i poručuje da Srbija poštuje suverenitet BiH, ali nikad ne negira ono što je Dodik rekao.

Nedostupnost do originalnog Dejtonskog sporazuma omogućuje manipulacije

I ne samo da MZ i njeni predstavnici nisu posvetili dužnu pažnju ovim pitanjima, već nisu našli za shodno da daju odgovor na pitanja koja BiH javnost očekuje 20 godina, gdje je nestao originalan tekst Dejtonskog mirovnog sporazuma, ko ga posjeduje i zašto nije omogućen uvid u njegov tekst. Međunarodni predstavnik i OHR su dužni da daju njegova objašnjenja i tumačenja. Može li se to ako se ne posjeduje izvorni dokument?…ili ga se posjeduje, ali prikriva. S pravom se sumnja da su neke bitne originalne odredbe pogrešno interpretirane i namjerno izmijenjene, kako bi se moglo manipulisati sa određenim rješenjima. Sve to se veoma negativno i posljedično odražavalo, a efektira i danas na političko stanje i stanje odnosa u BiH.

Bosni i Hercegovini se mora vratiti identitet

Predstavnici MZ, posebno aktuelni međunarodni predstavnik, po ovim pitanjima ne samo nisu bili konkretni i izričiti, već uvijek inertni ili dvolični i licemjerni, što je umjesto da spriječi i zaustavi rušilačke snage usmjerene protiv jedinstvene i suverene BiH davalo im vjetar u leđa. To se na najgori način ponovilo i ovih dana, kada se u Rs digla uzbuna zbog Deklaracije SDA u kojoj se s punim pravom traži vraćanje identiteta državi BiH, traži status Republike, koji joj je protuzakonito oduzet, a dat entitetu – Republici srpskoj, za koju svi u svijetu znaju da je stvorena na genocidu. Teška i neoprostiva greška po ovom pitanju, koju treba pripisati svim progresivnim snagama BiH, koji u BiH vide svoju jedinu državu, što se još prije 20 godina nisu udružili i uduženo zahtjevali vraćanje BiH državotvornog statusa – Republika. Da je ovo ostvareno, da su ukinuti entiteti, kako FBiH tako i Rs, što se moglo i moralo pravnim sredstvima, danas bi državno uređenje u BiH bilo sigurno i prihvatljivo za sve njene narode i građane.

Bez ustavnih promjena nema napretka BiH

Međunarodni predstavnik Insko nije reagovao, nije mu smetalo i ni prstom nije maknuo da ušutka i prizemlji SNSD i Dodika, kada su na 5. Saboru SNSD 2015.g. proklamovali otcijepljenje Rs, niti se oglašavao kada su prije i poslije toga nastavili širiti laži, optužbe, prijetnje i gadosti protiv države BiH, a požurio je da odmah osudi Deklaraciju kojom SDA predstavlja svoje viđenje bh budućnosti na konceptu, koji po njemu nije prihvatljiv za druge u BiH (agresore i okupatore BiH). Država BiH ima pravo na status Republike i mora joj biti vraćen. Država BiH ima pravo težiti ujedinjenju svog teritorija, i za to tražiti i dobiti podršku Vijeća za implementaciju mira, OHR i Međunarodnog predstavnika. Oni su dužni omogućiti državi BiH da ima punu nadležnost na njenom cijelom teritoriju, a umjesto toga ona se sve više sputava i ograničava, a naročito u Rs, koja neprestano maše otcijepljenjam kao damaklovim mačem nad glavom BiH. Poštivanje ustava i zakona je temelj na kome počiva svaka država, a kršenje Ustava i zakona u BiH prolazi i postalo je normalno. Stanje u BiH se neće promijeniti, dok se ne promijeni Ustav, a za promjenu je potreban politički konsenzus svih naroda i građana, odnosno dvotrećinska i entitetska većina u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Ako agresori i genocidaši mogu biti garanti mira onda se ovaj svijet zaista mora upitati kuda ovaj svijet ide? Ako su Srbija i Hrvatska zaista garanti Dejtona, onda se Bosni, ali ne samo i Bošnjacima, loše piše! Ako savremeni svijet, koji se kune u pravdu i diči demokratijom, može dozvoliti da se iz srca Balkana, BiH,u 21. vijeku, nakon počinjenih genocida, protjeraju muslimani Bošljaci iz njihove domovine, kao što se to događalo stotinu godina ranije u Srbiji, onda je to više nego zabrinjavajuće. Možda nakon svega i MZ proradi savjest, da ozdravi i probudi svijest?!

Dejtonsko uređenje BiH je neodrživo

Svima u svijetu treba da bude jasno, bez obzira na sve pritiske i prijetnje, BiH će opstati. FBiH i Rs će biti razvlašćeni i ukinuti. Ukinuće se i kantoni i država BiH ujediniti na regionalnoj osnovi kroz geografske regije, u kojima neće biti majorizacije bilo koga nad nad bilo kim. Građani BiH žele i trebaju građansku državu, u kojoj će svi imati jednaka prava i obaveze.

Ovo što SDA sada traži svojom Deklaracijom narodi i građani BiH morali su i trebali tražiti prije 20 godina. Nepravedan Dejtonski sporazum je podijelio BiH, nagradio agresore, dao pravo tvorcima genocidne Rs na državu u državi, odobrio im da je zovu samo srpskom, ohrabrio hrvatske separatiste na slične zahtjeve, genocidnoj Rs daoi status Repulike a ukinuo ga državi BiH,ugušio ustavna prava građana, odbacio legalan ustav a nametnulo nelegalna ustavna rješenja i neprihvatljivo i neodrživo ustrojstvo države. Takvo Dejtonsko uređenje je neodrživo i svima je jasno da se mora mijenjati i što se bude duže na to čekalo, biće to sve teže provesti. A da se to postigne, MZ mora pomoći da se iz BiH i od BiH odmaknu tzv. garanti Dejtonskog sporazuma, Srbija i Hrvatska. Oni su stalne prijetnja i glavna kočnica i prepreka uspostavi mira i sigurnosti u Bosni i Hercegovini.

Pri tome se ne smije zaboraviti da su Bošnjaci još uvijek jedini od tri BH naroda, najteže pozlijeđeni i desetkovani u vrijeme agresije, koji i dalje teži zajedništvu i bezrezervno zagovara multietničku građansku BiH, u kojoj će svi njeni narodi i građani imati ista prava.

I ovaj put, kao u više kriznih slučajeva do sada, na potezu je Međunarodna zajednica, na potezu su PIC, OHR i međunarodni predstavnik Insko. Ili će raditi svoj posao, ili će i on završiti na smeću historije, kao svi koji pokušavaju od laži praviti istinu, od nepravde pravdu, od zločinaca heroje, od agresora pobornike i zaštitnike mira.

Burlington, 21. Septembra 2019

Zijad Bećirević

20. septembar 2019. godine

Prijateljima, saradnicima, poštovaocima

Poštovane i poštovani,

Ovim putem Vas pozivamo da prisustvujete skupu povodom 100. godišnjice rođenja Stevana Doronjskog – Franje (biografija u prilogu), 26. septembra ove godine, u Novom Sadu. Skup će se održati u Hotelu “Putnik”, Ilije Ognjanovića 24, I sprat, sa početkom u 10,00 časova.
Na skupu 26. septembra saradnici, prijatelji i poštovaoci će u okviru svojih izlaganja govoriti o apektima rada, političke i društvene situacije, u periodu u kojem je delovao Stevan Doronjski, odnosno, o njegovoj političkoj ostavštini, te o Jugoslaviji, Srbiji, Vojvodini, socijalizmu. Na skupu ćemo čuti izlaganja političkih aktera, istoričara i društvenih hroničara, kao i predstavnika društveno-humanističkih nauka i aktera civilnog društva. To su: Petar Matić Dule, Dimitrije Boarov, Živan Berisavljević, Boško Kovačević, Živan Marelj, Svetislav Stojakov, Janko Drča, Boris Kršev, Slobodan Bjelica, Marijana Pajvančić, Petar Teofilović, Ratko Bubalo, Goran Kaluđerović i Duško Radosavljević,
Organizacioni odbor planira da se nakon skupa objavi zbornik, imajući u vidu značaj teme i ličnosti zbog koje smo se okupili.
S poštovanjem,

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Sekretar
Saveza antifašista Vojvodine Vojvođanske politikološke asocijacije
Prof. dr Duško Radosavljević Doc. dr Radivoje Jovović
Stevan Doronjski – Franja

Stevan Doronjski – Franja (rođen u Krčedinu, 26. septembra 1919. godine, umro u Beogradu, 14. avgusta 1981. godine) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno politički-radnik SFRJ, SR Srbije i SAP Vojvodine i junak socijalističkog rada. Od 23. oktobra 1979. do 20. oktobra 1980. godine obavljao je funkciju predsedavajućeg Predsedništva Saveza komunista Jugoslavije.
Osnovnu školu završio je u Krčedinu, a gimnaziju u Sremskim Karlovcima, gde je 1936. godine postao član SKOJ. Studirao je veterinu na Beogradskom univerzitetu. Član Komunističke partije Jugoslavije je od 1939. godine
Jedan je od organizatora ustanka u Sremu. Bio je član Sreskoga komiteta KPJ Stara Pazova. U septembru 1941. godine postaje politički komesar Podunavskog odreda, a u decembru je izabran za sekretara Okružnog komiteta SKOJ i člana Okružnog komiteta KPJ za Srem. Od 1942. godine je glavni urednik lista Okružnog komiteta SKOJ „Glas omladine“. Od jula 1943. godine je organizacioni sekretar PK SKOJ i član Biroa PK KPJ za Vojvodinu,; od oktobra i član Glavnog NOO Vojvodine i sekretar Pokrajinskog odbora Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Vojvodine. Na Drugom kongresu USAOJ u maju 1944. godine izabran je za člana Centralnog odbora USAOJ. Od avgusta 1944. je sekretar PK SKOJ.
Posle oslobođenja zemlje nalazio se na odgovornim dužnostima u pokrajini, republici i federaciji:
– od 1945. do 1948. je organizacioni sekretar CK SKOJ;
– od 1949. do 1951. je organizacioni sekretar PK KPJ za Vojvodinu;
– od 1951. do 1966. je politički sekretar PK KPJ za Vojvodinu, odnosno, Saveza komunista Vojvodine;
– od 1965. do 1966. bio je sekretar Gradskog komiteta SK Beograda.
Obavljao je i mnoge druge partijske dužnosti:
– na Drugom kongresu Komunističke partije Srbije 1949. godine, biran je za člana CK KP Srbije
– na Četvrtom (1959) i Petom kongresu SK Srbije 1965. godine biran za člana Izvršnog komiteta Centralnog komiteta SK Srbije
– od 1966. do 1968. godine bio je sekretar Izvršnog komiteta Centralnog komiteta SK Srbije
– Od Šestog (1952) do Jedanaestog kongresa SKJ (1978) biran je za člana Centralnog komiteta SKJ, odnosno, na Devetom kongresu SKJ za člana Izvršnog biroa Predsedništva SKJ:
– na Desetom i Jedanaestom kongresu biran za člana Predsedništva CK SKJ;
– od 23. oktobra 1979. do 20. oktobra 1980. godine bio je predsednik Predsedništva Saveza komunista Jugoslavije.
Pored partijskih dužnosti, u ovom periodu bio je i:
– predsednik Pokrajinskog odbora Narodnooslobodilačkog fronta, odnosno Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Vojvodine;
– član predsedništva Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Srbije;
– član Centralnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije;
– član Saveznog odbora SUBNOR Jugoslavije;
– predsednik Izvršnog veća Narodne skupštine Vojvodine;
– poslanik svih saziva Narodne skupštine Vojvodine i Narodne skupštine Srbije;
– poslanik Narodne skupštine Jugoslavije od Drugog saziva;
– od 1953. do 1963. bio je predsednik Narodne skupštine AP Vojvodine;
– od 1963. do 1965. potpredsednik Izvršnog veća Narodne skupštine Srbije;
– od 1974. član Predsedništva SFRJ.
Od 1974. do 1980. godine bio je na čelu više partijskih i državnih delegacija. Napisao je više studija i članaka, od kojih je jedan broj objavljen u posebnim knjigama:
– „Savez komunista u akciji“, Novi Sad, 1977.
– „Borba Saveza komunističke omladine Jugoslavije u Vojvodini“, Novi Sad, 1981.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941., Ordena junaka socijalističkog rada, Ordena narodnog oslobođenja i drugih odlikovanja.
Umro je 14. avgusta 1981. godine u Beogradu. Sahranjen je na Gradskom groblju u Novom Sadu u Aleji narodnih heroja i istaknutih revolucionara.

Selektivna bibliografija:

Autonomija Vojvodine – Izabrani spisi. 1976. Novi Sad
Boarov, Dimitrije, Končar Ranko. 2011. Stevan Doronjski – Odbrana autonomije Vojvodine. Novi Sad: Muzej Vojvodine
Boarov, Dimitrije. 2002. Autonomija se isplati – Vojvodina između 1974. i 2002. godine – „14 minus 14“. Novi Sad
Enciklopedija Jugoslavije (knjiga treća). 1984. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža
Forum V-21. 2002. Dokument o Vojvodini 1989. do 2000. godine. Forum V-21: Novi Sad
Stepanov, Radivoj. 2015. „Vojvodina: od Trianona 1920. do Ustava Srbije 2006. godine“, Politikon br. 10, Novi Sad

demanti

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.