sdbih

Najoštrije osuđujemo provokativnu  izjavu predsjednika manjeg B-H entiteta Milorada Dodika da ne postoji “Dan nezavisnosti BiH”.    Želimo da mu poručimo da ga ima jer je juče proslavljen u Štokholmu, Geteborgu, Alvesti, Oslu, Bostonu, Njujorku, Sidneju i drugim gradovima  širom svijeta.

Izjava nas ne iznenađuju jer su kontinuitet Dodikovog djelovanja  iz programa Drugog  Memorandum SANU  koji u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa. Da je sadržaj ovog programa zapravo Dodikova “Biblija” čijih se načela čvrsto pridržava, govore njegova poglavlja o odnosu rukovodstva RS-a prema državnim institucijama BiH. U tom program se između ostalog kaže da treba “koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, te obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Dalje se kaže da treba ” sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u.  Iz Memoranduma prepoznajemo zadatke koje Dodik doslovno prati  kao što je i ” ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BIH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženje pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati.”

Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih instutucija ali i po svaku cjenu onemogućavanja obnove povjerenja među njenim građanima.

Skoro neopaženo u našoj javnosti prošla je sjednica “Saveta za odnose sa Srbima u regionu”, održana 14. februara ove godine u Skupštini Srbije. Tom prilikom je Milorad Dodik u prisustvu savjetnika Tomislava Nikolića i članova Odbora za dijasporu i Srbe u regionu iznio čitav niz skandaloznih stavova, koji su međutim u potpunom skladu sa Memorandumom 2. Njegovo obraćanje u Skupštini Srbije, gdje su se bili skupili predstavnici Srba izvan Srbije, pretvorilo se praktično u predavanje, čija je kulminacija bila ponovno potezanje prava na samoopredeljenje Srba u Bosni i Hercegovini. izostanak reakcija iz Srbije na Dodikovo izlaganje u Skupštini Srbije govori u prilog tezi da upravo Srbija jeste generator BiH krize.

Negiranje Dana nezavisnosti je  jedna od tačaka Ćosićevog priručnika u rastakanju B-H države koju Dodik dosljedno i kontinuirano  sprovodi.  Za Dodika se slobodno može reći da je  “Trojanski konj”  čiji je osnovni zadatak destabilizirati stanje u BiH. Njegovo  antidržavno djelovanje je ohrabreno ignorantnom pasivnošću BiH pravosuđa ali i blagonaklonošću međunarodne zajednice.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

edvin kanka cudicMultietničnost ne čine samo crkve, džamije i sinagoge, nego upravo duh onog života i shvatanja koji ga trebaju voditi u EU. To sada predstavlja problem za buduću suradnju izmedju civilnog društva i onih koji bi od Sarajeva najradije napravili grad krojen po mahalnim poimanjima politike…..To je odgovoran čin prema ubijenim, ali ujedno to je znak bijesa što Republika Srbija nikada nije procesuirala one koji su taj zločin počinili. O nalogodavcima ove otmice nema ni riječi. Dobrica Ćosić je bio jedan od ključnih aktera ovog zločina. Umro je. Takodjer, Slobodan Milošević je umro. Milanu Lukiću ovaj zločin nije unesen u presudu pred ICTY…..Kao koordinator UDIK-a primio sam 108 prijetećih poruka u periodu februar-novembar 2014. godine. Bosna i Hercegovina nije ništa uradila o tom pitanju, ali sada se pokazuje činjenica da nama sigurnost ne može biti garantovana ni u Sarajevu ni u Brčko distriktu BiH, gdje također imamo svoje kancelarije…..Međutim, građani Bosne i Hecegovine žive etnički aparthejd, kulturu nasilja. Mi radikalni oblik nasilja (rat) sada živimo u drugačijem obliku. Ta kultura nasilja se manifestovala i napadom na UDIK ispred katedrale u Sarajevu…..Teško je definirati tu podršku. Šta znači podrška? Je li to dolazak na mirovnu akciju ispred Katedrale ili je to samo tapšanje po ramenu?! Ja mislim da je to dolazak pred Katedralu. To je čin ljudske solidarnosti i odgovornosti, a ne osobne podrške. Bitno je osuditi zločin na politički način, a toga je jako malo na svakoj strani…..Mi se borimo za vrijednosti čovjeka. Poštivanje čovjeka kao ljudskog bića i žrtve koja je dostojanstveno pala. Borimo se i protiv zločinaca i onih koji ih podržavaju  i veličaju…..Genocid u Srebrenici je paradigma svih zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. On je finalna verzija genocida koji je počinjen etničkim čišćenjem 1992. godine…..

udik logo

  • Razgovaramo neposredno nakon što ste danas (26. februara 2015.) u Sarajevu obilježili 22. godišnjicu zločina u Štrpcima. Međutim, desio se incident usred glavnog grada BiH. Kakav?

 

To je incident koji pokazuje pravo lice Grada Sarajeva. Multietničnost ne čine samo crkve, džamije i sinagoge, nego upravo duh onog života i shvatanja koji ga trebaju voditi u EU. To sada predstavlja problem za buduću suradnju izmedju civilnog društva i onih koji bi od Sarajeva najradije napravili grad krojen po mahalnim poimanjima politike.

  • Da li je bila policija i kako je, eventualno, reagirala? Da li je neko od građana stao u vašu zaštitu?

Policija je uvijek prisutna na svim mirovnim akcijama koje organizuje UDIK. Međutim, ovom prilikom Policija nije reagovala na način koji joj zakon nalaže.

  • Kakav je inače bio odziv građana na današnjem obilježavanju godišnjice zločina u Štrpcima?

strpci - 22-ga godisnjica

 

Dovoljan. Oni koji su se sjetili i odazvali su se. Oni su ti koji smatraju da je naša solidarna podrška važna u obilježavanju ove otmice. To je odgovoran čin prema ubijenim, ali ujedno to je znak bijesa što Republika Srbija nikada nije procesuirala one koji su taj zločin počinili. O nalogodavcima ove otmice nema ni riječi. Dobrica Ćosić je bio jedan od ključnih aktera ovog zločina. Umro je. Takodjer, Slobodan Milošević je umro. Milanu Lukiću ovaj zločin nije unesen u presudu pred ICTY.

  • Da li je današnji incident, odnosno prijetnje Vama i Vašim suradnicima rijetkost ili je toga bilo i ranije?

 

Ovo je možda bio do sada najjasniji oblik fašističkog pritiska na UDIK. Međutim, mi već dvije godine dobijamo e-mailove, poruke na FB, SMS poruke prijetnji povodom toga što radimo. Kao koordinator UDIK-a primio sam 108 prijetećih poruka u periodu februar-novembar 2014. godine. Bosna i Hercegovina nije ništa uradila o tom pitanju, ali sada se pokazuje činjenica da nama sigurnost ne može biti garantovana ni u Sarajevu ni u Brčko distriktu BiH, gdje također imamo svoje kancelarije. Sada se pravi atmosfera u kojoj će se neko u budućnosti iživljavati nad nama, samo zato što drugačije mislimo.

  • Šta, zapravo, dokazuje zločin u Štrpcima?

 

Da je Savezna Republika Jugoslavije tj. Srbija i Crna Gora učestovale u  ratu protiv Bosne i Hecegovine, te da su svi u političkom vrhu Savezne Republike Jugoslavije bili upoznati s otmicom u Štrpcima, pa čak i Železnica Srbije.

  • Neki od vas (iz UDIK-a) nisu bili ni rođeni kada se dešavala krvava bh. drama 1992-1995 aVi lično ste tada bili dijete. Šta su onda motivi vašeg angažmana te vrste?

 

Istina. Međutim, građani Bosne i Hecegovine žive etnički aparthejd, kulturu nasilja. Mi radikalni oblik nasilja (rat) sada živimo u drugačijem obliku. Ta kultura nasilja se manifestovala i napadom na UDIK ispred katedrale u Sarajevu. Prestat će, kada se suočimo za prošlošću, kada se suočimo sa svim onim što se dogodilo i kada budemo znali istinu o tome. Tek tada možemo govoriti o izgradnji mira jer UDIK ne pristaje na koncept pomirenja bez odgovornosti.

  • Kakav je odjek vašeg djelovanja u BiH, a kakav u regionu. Imate li podršku i čiju, eventualno?

 

Mi smo mala, ali glasna skupina odgovornih građana Bosne i Hecegovine. Teško je definirati tu podršku. Šta znači podrška? Je li to dolazak na mirovnu akciju ispred Katedrale ili je to samo tapšanje po ramenu?! Ja mislim da je to dolazak pred Katedralu. To je čin ljudske solidarnosti i odgovornosti, a ne osobne podrške. Bitno je osuditi zločin na politički način, a toga je jako malo na svakoj strani.

Prije dvije godine ustanovili ste Nagradu za građansku solidarnost “Dejan Nebrigić”. Hoćete li reći nešto o istoj i ko je bio njen prvi laureat?

Dejan Nebrigić je bio prvi srbijanski gay aktivista. Bio je antifašista, feminista, antimilitarista i prije svega dobar čovjek. Bio je otvoreni protivnik ratova koje je Srbije vodila 90-tih godina. Ubijen je na svoj rođendan 29.12.1999.. godine u Pančevu.. To je prva LGBT nagrada u regionu, koja se dodjeljuje u Sarajevu.  Prvi laureat bio je Damir Imamović.

S obzirom na pozamašnu nisku memorijalnih datuma koje obilježavate i koja sadržajno prelazi granice BiH, može li se reći da se vi borite za univerzalne vrijednosti ovoga čovječanstva i imate li partnere u toj borbi u regionu, Evropi i svijetu?

Mi se borimo za vrijednosti čovjeka. Poštivanje čovjeka kao ljudskog bića i žrtve koja je dostojanstveno pala. Borimo se i protiv zločinaca i onih koji ih podržavaju  i veličaju. Imamo solidarnu podršku aktivista i aktivistkinja u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, Francuskoj, Gruziji i  Sjedinjenim Američkim Državama.

Na samom kraju, u godini smo u kojoj će se navršiti dvije decenije počinjenog genocida u Srebrenici. Kako ćete i s kim, eventualno, obilježiti tu jubilarnu tužnu godišnjicu?

Genocid u Srebrenici je paradigma svih zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. On je finalna verzija genocida koji je počinjen etničkim čišćenjem 1992. godine. S tim u vezi, UDIK, Žene u crnom, Dah teatar, ŠKART, Art Klinka Novi Sad, su 11.02. 2015. godine otvorili kampanju 20 godina genocida u Srebrenici parolom „PAMTIMO“, a sve u cilju da sve tri države Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora proglase 11. juli Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Tom prilikom posjetili smo Memorijalni centar u Potočarima i poklonili se žrtvama genocida. Svakog 11. u mjesecu u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori se organiziraju aktivnosti povodom dvije decenije od genocida u Srebrenici. Kampanja „PAMTIMO“ će se zatvoriti 11. jula 2015. godine posjetom na Komemoraciju  i odavanjem pošte ubijenima u genocidu u Srebrenici.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

Hvala Vama na ovakvom vidu podrške.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (655)

vrbas-miso

 

Bosna i Hercegovina danas 23-treći put proslavlja svoju sputavanu, osporavanu, ograničavanu nezavisnost, ponosna na svoju historijsku postojanost, a malaksala i umorna od zavjereničkih uplitanja. Prvi mart – Dan nezavisnosti dočekujemo u okovima vlastitih podjela i Dejtonske uslovljenosti, ispod siromašnog sjaja federalnih lampiona i muklog mraka entitetske Republike Srpske. Da je BiH nezavisna koliko je zavisna svi bi njeni građani zajedno obilježavali i slavili njene praznike i jublije i u njima dostojanstveno i praznički učestvovali. Svečano i s puno ljubavi i optimizma i ove godine obilježiće se Dan nezavisnosti samo u jednom dijelu zemlje, a s uzdržanošću, negiranjem i odbijanjem u drugom dijelu, posebno u Republici srpskoj.  Danas slavimo svi mi koji smo srcem, dušom i životom bili i ostali domovinski opredjeljeni, svi mi koji rasuti po svijetu u snovima posjećujemo svoje gradove i domove, ali neki  i od onih, kojima su uporno tupili u glavu da ne pripadaju toj slobodarskoj zemlji, zemlji svih njenih naroda i građana , već nekoj drugoj ili trećoj u kojoj bi samo oni biti neosporni gospodari.

Još uvijek to nije jubilej kao u drugim državama koje se ponose svojom nezavisnošću i demokratskim slobodama, kite svoje gradove, kuće i trgove nacionalnim zastavama i cvijećem, nose i pronose barjake snagom takmičarskog duha i voljom rodoljublja, ali jeste jubilaran dan jedne napaćene države u kojoj svjetlost sunca još uvijek svugdje ne dopire da razbije avetinjsku noć i mračnjaštvo, s kojim su zatočeni i okovani ne samo njeni građani, već i narodi. Ipak, različit odnos, kao produkt  još uvijek visokih separatističkih oportunih naboja, ne umanuje činjenicu da je Bosna i Hercegovina bila i ostaje suverena država svih njenih građana i ravnopravnih naroda, što je prije 23 godine nedvosmisleno potvrđeno referendumskom voljom naroda. Na referendumu provedenom 29.2. i 1.3. 1992. godine, na kojem je glasao 62,60% gradjana BiH (uz neznatan broj Srba, jer ih je tada SDS-a pozvala na bojkot referenduma ), 92,7% glasalih građana Bosne i Hrecegovine izjasnilo se za jedinstvenu i suverenu BiH. Na temelju toga 5. aprila 1992. proglašena je nezavisnost BiH, koju su dva dana kasnije priznale države EEZ, a već 7. aprila 1992.godine (tri godine prije Dejtona) suverenitet i teritorijalni integritet BiH priznale su i Sjedinjene države. Od tog prvog dana potvrđene nezavisnosti, Dan nezavisnosti 1. Mart obilježava se i manifestuje u punom sjaju samo u jednom dijelu Federacije BiH, gdje većinu čine Bošnjaci, a u mnogim područjima sa hrvatskom većinom jubilarni dan se ignoriše, dok u Republici srpskoj ni vlast ni dio još uvijek  drogiranog naroda ne priznaju ni taj praznik, pa čak negiraju državu BiH, iako znaju da je BiH postojala stoljećima ranije i da će opstati i dalje na cijelom svom području, u svojim avnojevski priznatim granicama.

Nažalost, zahvaljujući nehatu, nejedinstvu i nemoći međunarodne zajednice, neprijatelji cjelovite i nezavisne BiH, prije svega Srbija, a dijelom i Hrvatska, i dalje kontrolišu zemlju i nebo Bosne i Hercegovine, preko ljigavaca i špijuna zaviruju u svaku avliju i svačiju dušu, prisvajaju, zavađaju i dijele. Na 23-treću godišnjicu svoje nezavisnosti Bosna i Hercegovina nikad nije bila više zavisna, nikad više razbijena, nikad više preturana i rasturana, nikad više napadana i savjetovana, nikad više varana i obmanjivana, nikad više uslovljana i ucjenjivana, nikad više prihvatana i odbacivana, nikad kao na ovu svoju sretnu ili nesretnu 23. godišnjicu svoje nezavisnosti, koju je uz sve moguće nedaće nakon provedenih izbora  dočekuje sa samo djelimično formiranom vlasti.

Iako je nezavisna, Bosna i Hercegovina je zavisna od svih; od svojih dušmana u Srbiji i Hrvatskoj (koji joj stalno rade o glavi), zavisna od zemalja Evropske unije (od kojih neke podržavaju nezavisnost, a istovremeno podržavaju pa i potstiču njene podjele), ovisna od UN ( koje je zauvjek nose na duši), ovisna od SAD (koje joj drže teške Dejtonske negve na rukama i nogama), ovisna od MMF i raznih euro-svjetskih banaka, ovisna od predstavnika EU i međunarodne zajednice (koji samo pregovaraju, balansiraju, uslovljavaju, prijete, obećavaju ), pa čak i od raznih ambicioznih ili isluženih državnih politikanata, od kojih zavisi da li će BiH dobiti prolaznu ocjenu ili pasti na testu prolaznosti ka EU. Nema Bosna slobode ni da diše ni da napravi korake, sa kojima bi neprijatelji ostali daleko iza njenih leđa. Ukinuli su nam vize da bi mogli makar “temporary” izići iz naših kaveza i odahnuti, pa nas presretaju, hvataju, sumnjače i hapse gdje god se pojavimo. Ulazak BiH u Evropsku uniju i NATO neprestano se uslovljava unutarnjim dogovorima, koji se u uslovima Dejtonskog uređenja ne mogu postići.

I pored toga, dočekujemo i ovaj 23-Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine s novim optimizmom, ali i velikim teretom razočarenja. Malo je šta po volji naroda, jer narod nema ni posla ni kruha. Ipak, različit odnos, kao rezultat visokih separatističkih oportunih naboja nije ni u čemu umanjio činjenicu da je Bosna i Hercegovina bila i ostaje nezavisna suverena država svih njenih građana i ravnopravnih naroda,  koji će i dalje živjeti zajedno na njenom jedinstvenom  teritoriju, ma koliko se to sviđalo ili nesviđalo njenim dušmanima. Slijedom optimizma, razuma i logike izražavamo nadu da će uskoro doći vrijeme kada će se Dan nezavisnosti i Dan državosti BiH obilježavati i slaviti u cijeloj BiH sa voljom i ljubavlju svih nas koji u njoj živimo i osjećamo je svojom.

Ono što danas izgleda teško ostvarivo i nerealno, već sutra može postati realnost. Bosna i Hercegovina će izići iz ovisnosti i postati voljena i poželjna zemlja za sve njene građane i narode. Na to ima historijsko pravo i historijsku obavezu. Poželimo da to postane već naredne godine, na 24-tu. godišnjicu svoje  nezavisnosti.

Živjela nezavisna Bosna i Hercegovina, bez unutarnjih etničkih granica, entiteta i kantona, sa više međusobne ljubavi i narodnog jedinstva, zemlja u kojoj će ustavno uređenje po volji naroda zamjeniti nametnuto Dejtonsko uređenje.

Dan nezavisnosti R BiH

Sretan ti rođendan voljena naša domovino, Bosno i Hercegovino!

Burlington, 28. Februara 2015

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

DOBRO JUTRO AMERIKO

Posted: 1. Mart 2015. in Intervjui

Gromoglasno, kao jaka eksplozija, u američkoj bh dijaspori, BiH i njenom susjedstvu odjeknula je vijest da su Sjedinjene države najavile deportaciju 150 bh državljana za koje se vjeruje da su počinili ratni zločin u BiH, a dolaskom u Ameriku prikrili svoju umješanost u ratne zločine.

Rezultat slika za Sjedinjene drzave

Da li si se probudila ili si još sanjiva Ameriko? Da li znaš ili nećeš da znaš da se sa bh izjeglicama u SAD uselilo znatan broj srpskih vojnika, koji su u BiH počinili teške zločine, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima?! Kako logika zdravog razma može shvatiti da je američkim imigracionim službama i službama bezbjednosti trebalo skoro dvije decenije vremena da se odluče zaviriti u izbjeglička dosija, iako su pouzdano znali da je sa civilnim izbjeglicama iz BiH u SAD ušao jedan  broj pripadnika agresorskih vojnih i paravojnih jedinica, od kojih su mnogi bili umješani ili sami počinili ratne zločine?

Ranije do američkog tla nije mogao doploviti ni jedan brod, niti na bilo koji američki aerodrom sletjeti ni jedan avion, da se ne zna ko u njima dolazi i kakav teret nosi. Nakon agresije na BiH i po zaključenju Dejtonskog sporazuma, kada je veliki broj bh izbjeglica morao napustiti Njemačku i neke druge evropske zemlje, pa po sporazumu sa američkim vlastima doseliti u Sjedinjene države i Kanadu, kao da se na to zaboravilo. U prvom valu izbjeglica koji je počeo devedeset druge i trajao preko pet godina, doselili su prvenstveno prognani Bošnjaci. Među njima najviše onih koji su protjerani iz svojih domova i ostali bez svojih bližnjih. A kada je postalo izvjesno da je rat okončan, sa kojim su se agresorske formacije počele rastakati i kada je kasnije mnogim srpskim ratnim zločincima zaprijetila opasnost da budu otkriveni i privedeni, srpske vlasti su ih na vrijeme sklonili na sigurne destinacije u neke zemlje Evrope, ili ih prebacili preko okeana i uhljebili. Vlasti Srbije i Rs su im pripremile zadatke i dosija i sa solidnom otpremninom otpremile ih u evropske zemlje i Ameriku, a neke u područja gdje se već od prognanih formirala Bošnjačka dijaspora.

Osude i deportacije bh građana iz Amerike bile su do sada dosta rijetke, iako se na ovom području i nakon Drugog svjetskog rata skrivao znatan broj osumnjačenih za ratene zločine. Posljednjih godina u Sjedinjenim državama je osuđeno i sa teritorija SAD deportovano svega nekoliko zločinaca, kao Duško Šarić, Zvezdan Batanović, Zdenko Jakiša, Dean Radojković, Neđo Ikonić, Rasema Handanović, Edin Sakoč… Ranije je širenje informacija bilo limitirano, pa su i najtraženiji zločinci ostajali dugo neotkriveni i sigurni. U današnjim uslovima, kada su informacije svima dostupne, ne može proći nezapaženo da se na američki kontinent sklonio ili je organizovano sklonjen veliki broj počinilaca zločina nad Bošnjacima, koji su bili pripadnici agresorskih vojnih i paravojnih formacija, a sada svi mirno žive među prognanim Bošnjacima, mada se za mnoge zna ili s pravom pretpostavlja da su bili umješani u zločine na području bh tokom 91-95 g.

Dosta šturu informaciju o deportaciji 150 bh državljan iz SAD prije dva dana objavio je “New York Times”, a takvu su prenijeli i neki drugi mediji. Kada se saznaju imena osoba predviđenih za deportaciju pokazaće se da li se pretežno radi o pripadnicima četničkih ili ustaških formacija ili je to progon muslimana po inerciji iz Evrope. Ne bi bilo nikakvo iznenađenje da u konvoju za deportaciju budu i Bošnjaci, jer u Beogradu, Banja Luci a dijelom i Zagrebu već godinama u saradnji s lobijima u svijetu pripremaju optuženička dosija sa kojima često uspjevaju baciti sumnju i nerijetko optužiti uticajne Bošnjake za zločine ili učešće u zločinima koje nisu počinili.  Na osnovu spiskova i internacionalnih potjernica sa imenima tih Bošnjaka hapse se Bošnjaci u svijetu, pa nerijetko budu i optuživani zato što su branili svoju zemlju i svoj kućni prag.

Ne može se reći da imigracione službe SAD nisu znale ili barem nisu mogle pretpostaviti ko im to dolazi, pa su svjesno i neodgovorno u isti koš trpali i bošnjačke žrtve i njihove dželate. Nije bilo teško znati i saznati ko je gdje bio, šta radio, za koga kalešnjikov nosio i za koga klao i ubijao. Američka administracija je bila dovoljno informisana o svemu što se događa u BiH pa je znala ko čini strukturu bh izbjeglica i mogla je lako zaključiti da veliku većinu Bošnjaka čine civili koji nisu učestvovali u ratnim operacijama a da je najveći broj Srba bio uključen u srpske vojne i paravojne formacije, pa time i potencijalno odgovoran za zločine koji su se tamo dogodili. Međutim, imigracione službe kao da to nije opterećavalo. S povjerenjem su primane lične izjave u kojima su doseljenici odgovorno potvrđivali da nisu ili da jesu učestvovali u ratnim sukobima.

Imigracione službe SAD tek sada, dvije decenije kasnije, sjetile su se dublje zaviriti u dosija brojnih izbjeglica iz bh, među njima i osumnjačenih za ratne zločine, koji su po okončanju agresije na BiH doselili na tlo Amerike i nastanili se u skoro svim američkim državama  i mnogim američkim gradovima.

U BiH i njenoj dijaspori malte ne svi znaju da na području koja sada pokriva Republika srpska tokom agresije na BiH skoro da nije bilo muške osobe koja je tada mogla nositi pušku a da na bilo koji način, svojom voljom ili pod pritiskom srpskog ekstremizma, nije bila uključena u vojne ili paravojne formacije Rs, pomagate tada iz Srbije. Davno se zaboravilo i više se i ne spominje da je Ratko Mladić bio na platnom spisku Srbije, da je Karadžićevo dugogodišnje skrivanje bilo finansirano iz državne kase Srbije, itd, itd.

Deportacija 150 od oko 300 identifikovanih bh državljana koja se sad najavljuje trebala je usljediti prije 10 ili 15 godina, odmah po njihovom ulasku u SAD. Bezbroj vojnika paravojnih srpskih formacija i vojske Republike srpske i onih iz Srbije i susjednih zemalja koje su pomagale agresiju, od kojih su mnogi do lakata okrvavili ruke s bošnjačkom krvi, došlo je u SAD sa otpremninom iz Srbije zaposlili se na posebno odabranim radnim  mjestima sa kojih i danas mogu nesmetano promatrati i snimati Bošnjake u njihovim domovima, na njihovim radnim mjestima, zabavama i javnim skupovima, pratiti svaki njihov pokret, slušati svaku njihlovu riječ, zajedno sa njima veseliti se i slikati, a fotose i  informacije slati svojim političkim sponzorima u Srbiju ili Rs.

I umjesto da imigracione službe još ranije malo dublje zavire u dosija doseljenih srpskih izbjeglica, one prihvataju iz Srbije spiskove osumnjačenih Bošnjaka sa upakovanim optužbama, privode ih i prijete deportacijom, a mnogi srpski zločinci mirno spavaju u svojim domovima i uživaju blagodati američkog gostoprimstva.

Kako nakon srpske a potom i hrvatske agresije na BiH, Bosni i Hercegovini nije priznato ni da se branila, nisu imenovani agresori niti osuđeni na obeštećenje, niti priznato da su na njenom širem području počinjeni genocidi (osim genocid u Srebrenici i izrečenih pojedinačnih kazni koje ne odražavaju visinu zločina), tako ni braniteljima bh nije priznato pravo na odbranu, pa se odbrana jednako tretira kao agresija a branioci nerijetko oštrije sankcionišu od onih koji su nad njima vršili teror. Po istoj analogiji i sada je za očekivati da će se u spisku za deportaciju naći ne mali broj Bošnjaka koji su samo branili svoju zemlju i svoj kućni prag, a krivicu su ima upakovale srpske vlasti koje se tim  aktivno bave godinama, kako bi izjednačili krivice za rat i predstavili ga kao građanski.

Sviju nas koji očekujemo pravdu, priželjkujemo da svi odgovorni budu privredeni pravdi i adekvatno kažnjeni za zla koja su počinili, ohrabruje činjenica da se u Sjedinjenim državama, a vjerovatno uskoro i u drugim dijelovima svijeta, makar sa zakašnjenjem počelo odvajati žito od kukolja. Odluka o deportaciji osumnjačenih za ratne zločine daje nadu porodicama žrtava u svim gradovima BiH da će zločinci konačno završiti tako gdje im je odavno bilo mjesto.

Zaželjeti dobro jutro Americi je izraz nade svih onih koji su izgubili svoje bližnje da se uspavana pravda budi i najavljuje svoju beskompromisnu borbu i pobjedu nad zlom i nepravdom.

Burlington, 1. Marta 2015.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

Bismillahir-Rahmanir-Rahim !

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, kojim se proslavlja nezavisnost Bosne i Hercegovine od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, obilježava se 1. marta svake godine. Na referendumu koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, punoljetni građani Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine glasali su o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Nezavisnost su podržali uglavnom Bošnjaci i bosanski Hrvati, dok je veći broj bosanskih Srba bojkotovao referendum usljed poziva SDS-a da Srbi ne glasaju na referendumu. Od 2.073.568 glasača, njih 99,7% je glasalo za nezavisnost.

Parlament BiH je 28. februara 1995. godine, dakle tačno prije dvadeset godina, donio Odluku da se 1. mart slavi kao Dan nezavisnosti BiH. Oni koji su bojkotovali referendum i danas osporavaju ovaj dan, te se on zbog toga proslavlja samo u Federaciji Bosne i Hercegovine. Molim Uzvišenog Allaha da usadi ljubav u srca svih građana prema njihovoj domovini Bosni i Hercegovini.

Mi muslimani, Bošnjaci, el-hamdu lillah, volimo svoju domovinu Bosnu i Hercegivnu, a to svjedoči da smo mi autohtoni narod, dakle starosjedioci a ne došljaci. To smo dokazali tokom hiljadu i više godina postojanja Bosne, koja je kao država starija tri puta od Sjedinjenih Američkih Država, a, Boga mi, i od naših susjednih država. Dakle, dobri Bošnjaci, makar i hiljadama kilometara bili udaljeni od svog ognjišta, vole svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, jer je to dužnost sveta. Vole Bošnjaci i sve čestite građane naše Bosne i Hercegovine, ma koje vjere i nacije bili. Jednostavno, mi smo narod u koji je Uzvišeni Allah usadio ljubav a ne mržnju.

Naša veličanstvena vjera islam nas uči da svi ljudi vode porijeklo od jednog oca Adema, alejhis-selam, i jedne majke Have, radijellahu ‘anha. Dakle, ljudi ne vode porijeklo od majmuna, kao što su nas učili u doba komunizma i materijalizma. I sam Darvin nije poznat po tome, već po prirodnoj selekciji i umijeću prilagođavanja na određene uvjete a zarad opstanka. Njemački filozof Fojerbah u svojoj knjizi Predavanja o suštini religije kaže: „Čudim se da je Darvin ipak bio teista.“ Dakle, vjerovao je u Boga, Koji je stvorio ljude od Adema i Have, a ne od majmuna. Ako je tako, onda bi se do danas, valjda, svi majmuni pretvorili u ljude. No, i pored unaprijeđenih uslova, ipak ne primjećujemo da se ijedan današnji majmun razvio bilo gdje u čovjeka. Majmun je majmun, a čovjek je čovjek. Allah, dž. š., ih je stvorio takvim. Uostalom, ogromna većina naučnika vjeruje da je Uzvišeni Bog stvorio čovjeka, a i sva druga bića, imperativom: „Budi! I ono biva!“ (Ja Sin, 82)

U početku je Uzvišeni Bog stvorio Adema, a. s., i Havu, r. a., pa su se ljudi razmnožavali i živjeli u plemenima, potom su se organizirali kao narodi i države. Neki od tih naroda su iščezli jer ih je Uzvišeni Allah zbog nepokornosti i obijesti uništio, kao što su i neke poznate države ostale samo zabilježene u historiji. Kao što niko nema ekskluzivitet ninašto, jer sve pripada Uzvišenom Allahu, Stvoritelju svega, tako niko nema ekskluzivitet ni na državu. Vrlo je nepravedna i opasna ideja sročena u latinskoj izreci „Cuius regio, eius religio“ (Čija je zemlja, toga je i vjera). Država pripada svima koji su u njoj i koji je vole. Mi volimo svoju državu Bosnu i Hercegovinu jer nas Božija vjera islam obavezuje i uči tome. Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Voljeti domovinu je imperativ/obaveza.“

Dakle, praroditelji su isti svim ljudima, jedan nam je Bog dragi, a globalno gledajući, ista nam je i domovina – Zemlja. Otkud onda tolike barijere i prepreke među ljudima kad nam je isti Bog, isti roditelji, isti način rađanja, življenja i umiranja?! Apsurd je to, zar ne? Ljudi umjesto da uljepšavaju i osmišljavaju život različitostima, često ga čine ružnim i pretvaraju ga u pakao. A nije nas dragi Bog radi toga stvorio, već da se upoznajemo, volimo, pomažemo jedni druge i želimo drugima isto što i sebi. (Pogledaj kur'ansku versu br. 13, sura el-Hudžurat) A Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Niko  od vas neće biti vjernik sve dok ne bude želio svome bratu ono što voli sebi.“ Veličanstveno, nema šta.

No, to je tako sa onima koji su civilizirani, koji prihvataju druge sa svim njihovim osobenostima, ali islam nam zabranjuje da prijateljujemo sa onima koji nas ubijaju i protjeruju samo zato što smo muslimani. (Pogledaj sure el-Mumtehine, ajet 8-9) Ne dirajmo nikoga i ničije, ali neka se i nas okane i ne diraju nas. Neka jednom shvate da smo mi zadovoljni sa onim što smo i ne prihvatamo da nas iko na bilo koji način svojata.

Valjda je konačno došlo vrijeme da se međusobno uvažavamo u domovini koju svi treba da volimo, a da se okanimo beskorisnih snova o pripadnosti drugim državama. Obično kada ljudi sanjaju o nekim destinacijama, oni tamo i odlaze. Lijepo je otići, posjetiti druge države i narode, ali je najljepše vratiti se svojoj kući, ognjištu, domovini, gdje si uvijek svoj na svome. Tamo, Boga mi, može biti lijepo i primamljivo, ali nikada nije sigurno šta se može roditi u glavama nastranih ljudi, koji misle da im je porijeklo od majmuna a ne od Boga.

Pored ljubavi koju treba da iskazujemo prema domovini, naša lijepa vjera islam nas obavezuje i da je čuvamo od dušmana: „Ko umre, čuvajući granicu, on je šehid.“ Kada su Poslanik, a. s., i ashabi učinili hidžru u Medinu, iz Meke ih je posjetio  Usajl el-Gifari a kad ga je hazreti Aiša upitala kako je u Meki, on je rekao: „Zazelenjeli su se obronci, dolina se blista, rodio na sve strane izhir, a na sve strane se rasprostro selem.“ Na to Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: „Dosta, Usajle, nemoj nam žalost u srcu podjarivati, pusti srca nek se smire!“ Allah, Allah! Kako bi se tek osjećali da su vidjeli veličanstvene bosanske planine, brda, doline, rijeke, jezera, šume, livade, žitna polja, okrečene šljivike, slušali žubor potoka i jutarnju simfoniju ptica?! Kako bi onda osjećali nostalgiju prema zavičaju? Subhanallah! Allahu ekber! A mi to slabo vidimo i osjećamo! Za ljepotu i vrijednost nečega znaš tek kad ga izgubiš!

Dragi naši Bošnjaci, ma gdje vi bili i živjeli! Neka vas tamo, radite, zarađujte i lijepo se vladajte, ali svoju Bosnu ne zaboravljajte. Šparajte i u svom zavičaju nešto sagradite da se možete, kad-tad, vratiti. Ovdje je vaš početak i naš kraj. Neka vaših tijela tamo, ali srce ostavite ovdje u našoj prelijepoj Bosni i Hercegovini. Pazite, poznajem mnogo stranaca koji su napustili Australiju, SAD, Njemačku, Tursku i druge razvijene države a nastanili su se u našoj Bosni. Ne dozvoli da stranci, koji su sada naši, vole više tvoju Bosnu i Hercegovinu od tebe. Tvoji korijeni su ovdje. A bez korijena je biljka osuđena da uvehne i nestane. Živi da i dalje živiš a ne da umreš i nestaneš tamo zauvijek. Ovdje nikada ne umireš. Znamo mi da ima kahve i komšija i tamo, ali nije to isto. I tamo su komšije ljubazne, ali komunikacija nije ista. Možete živjeti desetke godine jedni pored drugih i da uvijek koristite samo dva izraza: „hi i bye (haj i baj)“ i ništa više. To su samo „hi i bye“ komšije i prijatelji.

Muhamed, a.s., i ashabi su toliko voljeli Meku da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio ovu dovu: „Ja Rabbi, o, Gospodaru moj, daj nam prema Medini onakvu ljubav kakvu si nam dao prema Mekki.“ Šejhu Juji su nudili da ostane i radi kao profesor u Istanbulu, a on je rekao: „Ja osjećam povjetarac Svemogućeg iz pravca Hercegovine.“ Osjećajmo i mi povjetarac iz pravca Bosne i Hercegovine, ma gdje bili i ma gdje živjeli.

Makar se povremeno vraćajmo u svoju Bosnu, svoju domovinu, i iskažimo ljubav prema njoj djelom a ne samo praznim riječima. Čuvajmo svoju lijepu vjeru islam i svoj identitet. Ako budemo držali do sebe i drugi će nas poštovati. Budemo li pogazili svoje svetinje, ne očekujmo respekt od drugih. Volimo svoju domovinu, našu dragu Bosnu i Hercegovinu, volimo i sve one koji je vole a učimo dove da Uzvišeni Allah uputi one koji u njoj žive a srce poklanjaju nekoj drugoj, imaginarnoj domovini. Svim građanima naše domovine čestitam Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Bosne koja je postojala hiljadu godina prije Referenduma o nezavisnosti.

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, hutba 27.02.2015. god.

Abdullah_Hodzic1

Piše: prof. Filip Ćorlukić

filip u maglajuObilježavanje desetgodišnice zločina u Srebrenici pokazalo je moralni lik svjetske zajednice, koja se još nije spremna suočiti s posljedicama vlastita ponašanja. Umjesto da spriječe zločin, što im je bila dužnost, oni su ga dopustili, a što je još veći zločin – ne samo protiv morala – kasnije su nametnutim Daytonskim «sporazumom» ubojice nagradili posebnom državom u državi.

Istina, prigodom ove tužne objljetnice pretstavnici svjetske zajednice su priznavali svoje grijehe i posipali se pepelom, ali nisu nudili prava rješenja za budućnost. Tvorac tog «sporazuma», gospodin Holbrooke je imao hrabrosti izjaviti da je Dayton pogrešno rješenje, ali je napomenuo da je to njegovo osobno mišljenje – čime je priznao da je samo izvršavao odluke onih iznad njega.

Predstavnik EU, kontroverzni Solana patetično izjavljuje: «To je kolektivni i sramotni propust kolosalnih razmjera», ali za najveći aktualni problem – Daytonski sporazum – demagoški tvrdi da građani BiH imaju pravao taj sporazum mijenjati. To je, zapravo, podla podvala, jer se bosanski Srbi nikada neće dragovoljno odreći «svoje države» u BiH.

Oni koji su nametnuli daytonski protektorat, mogu ga i promijeniti – ali to ne odgovara interesima moćnika. Bosna to ne može, ali, kao supotpisnik tog nametnutog «sporazuma», može Hrvatska. Službenim povlačenjem potpisa predsjednika RH, taj bi sporazum postao pravno nevažećim. Premda su interesi moćnika različiti, tada bi svjetska zajednica morala naći rješenje, koje bi omogućilo da BiH postane normalnom stabilnom državom.

U tom cilju pozivam presjednika RH da pokrene postupak povlačenja potpisa predstavnika RH s tog sramnog dokumenta.

Objavljeno u Vjesniku 26. srpnja 2005.

SRETAN DAN NEZAVISNOSTI R BiH !

Posted: 28. Februar 2015. in Intervjui

Dan nezavisnosti R BiH

Svim građanima naše jedine domovine želim

SRETAN DAN NEZAVISNOSTI REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE !

Bedrudin GUŠIĆ

bg-vlasinje

sdbih

Poštovani građani Bosne i Hercegovine!

Dozvolite nam da vam u ime članova i simpatizera Stranke dijaspore Bosne  i Hercegovine čestitamo naš zajednički praznik – 1. mart, Dan nezavisnosti, jedan od naznačajnih praznika u historiji Bosne i Hercegovine!

Na ovaj dan se sjećamo svih onih koji su utemeljili živote u ono što danas imamo. U knjigama koje govore o historiji Bosne, od Kulina Bana pa do dobrih dana, turske i austro-ugarske okupacije, stare i nove Jugoslavije, poslednjeg rata protiv agresora, vidljivo je da naša domovina nikad nije bila mirna i da je plaćala veliki danak i ljudskim životima kao zalog onoga što danas imamo od Une do Drine, od Save do mora.

Danas se BiH i dalje suočava  sa istim i sličnim  prijetnjama po opstanak, kao i onima iz 1992. Pred nama su ključne godine demokratske borbe protiv diskriminacije i korupcije te nastojanja da se očuvaju fundamentalna građanska i politička prava građana BiH.

Cilj Stranke dijaspore je da pomogne pro-evropskim snagama u BiH gdje će BiH naći svoje mjesto, koje joj i pripada u velikoj evropskoj familiji. Dezintegracione snage teže širenju ruskog uticaja na Balkanu,  stvaranja stanja ukrajinizacije i pokušavaju da ometu ustavne reforme kako ne bi došlo do uspostavljanja suradnje i povjerenja među ljudima, kako bi spriječile ekonomske reforme. Krajnji cilj ovih snaga je destabilizacija BiH i njenja podjela.

 Stranka dijaspore će nastaviti svoju političku borbu koja će jačati pravnu državu, voditi je ka ekonomskom progresu i razvoju te jačati ljudska prava po principima solidarnosti, jednakosti i ravnopravnosti.

To treba da nam bude putokaz u borbi za one vrijednosti koje krase bosanskog čovjeka i društvo!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

KRIZA BIH PRAVOSUĐA

Posted: 27. Februar 2015. in Intervjui

Tužiteljstvo i sudovi su već punih 20 godina, cijeli tok postejtonskog djelovanja, bili političko usko grlo i poslije šutnje očevidaca najveća prepreka Pravdi da identifikuje i osudi zločine i njihove počinioce za genocid i teške ratne zločine počinjene na teritoriji BiH tokom agresije.

Nedavni intervju Predsjednice suda BiH g. Meddžide Kreso dat  TV1 i  hapšenje sudinke Azre Miletić koje je nakon toga usljedilo, ne samo da baca ljagu na rad pravosudnih organa BiH, pokazuje koliko je pravosuđe BiH zahvaćeno korupcijom, već nam vraća pozornost na niz sudskih procesa u kojima su počiniocima najtežih krivičnih djela, uključujući i zločin genocida, maksimalno smanjene kazne ili su neosnovano oslobođeni svake odgovornosti.Time je ravnoteža pravnog sistema zemlje ozbiljno poremećena. U ovom trenutku teško je sagledati koliko je duboka provalija u kojoj se nalazi pravosuđe BiH, posebno pravosudni organi Republike srpske.

  Praksa nagrađivanja zločina i zločinaca, uspostavljena Dejtonskim  sporazumom, kojim je srpski agresor na BiH nagrađen priznanjem genocidne Rs sa 49% bh teritorija, nastavljena je u sudovima Republike srpske i u sudskim organima BiH ležiranjem sudskih procesa, ublažavajućim i  oslobađajućim presudama za najteže zločine, uključujući i zločine genocida. U ovih 20 postejtonskih godina u Republici srpskoj, a dijelom i Federaciji BiH, oslobođen je odgovornosti odnosno amnestiran veliki broj zločinaca za počinjene teške zločine, uključujući  i učešće u zločinu genocida nad Bošnjacima. O tome mediji nisu detaljnije izvještavali niti postoji sumarna statistika iz koje bi se moglo vidjeti o kojem se broju slučajeva radi.

Zloupotreba Zakona o amnestiji

Zakoni o amnestiji FBiH, Republike srpske i Distrikta Brčko su kukavičija jaja podmetnuta žrtvama, posebno žrtvama genocida, jer su poslužila kao sredstvao za oslobađanje i ublažavanje kazni počiniocima najsurovijih zločina od Drugog svjetskog rata, uključujući zločin genocida nad Bošnjacima. U toku pripreme ovih zakona neke pravne institucije države (sudovi, tužilaštva) su zamrzle i zaboravile brojne predmete koji su bili u procesu i trebali biti procesirani i sačekali slovo zakona da se olakšaju i bez imalo grižnje savjesti oslobode najokorjelije zločince. Ovo bi se komotno moglo nazvati udruženim pravnim poduhvatom sa kriminalnom namjerom. Ko se kroz ovo opario, ko je potpuno a ko dijelom oslobođen odgovornosti, vjerovatno se nikad neće ni znati.

Mnogi zločinci za najteža krivična djela oslobođeni su krivice po članu 1 i 2. Zakon o amnestiji F BiH, ili po sličnim odredbama Zakona o amnestiji Rs i Brčko Distrikta, u kojima se određuju uslovi oslobađanja. Tako je zloupotrebom odredbi ovog zakona, Opštinski sud u Prijedoru u dosluhu za Okružnim sudom Banja Luka 6.2.2012.godine , u predmetu koji je kod ovog suda ležao skoro 20 godina, oslobodio svake odgovornosti ubicu Stojana Zgonjanina, koji je 13.8.1992. hladnokrvno i bez ikakava povoda, isključivo iz mržnje prema muslimanima, pucao u glavu Hazimu Dautoviću-Majkiju, ocu dvoje male djece, koji nikad ni muhu nije zgazio. Da bi mogli osloboditi ubicu, Zgonjanin nije optužen za počinjeno ubistvo (kave li ironije) već “za izazivanje opće opasnosti sa smrtnim slučajem“. Optuženi nije ni došao na ovaj sudski proces, jer su mu iz suda ranije javili da će biti oslobođen. U ovom slučaju se može otvoreno posumnjati da je optužnicu neko naknadno mijenjao, kako bi se oslobađajuća presuda mogla zasnovati na Zakonu o amnestiji. A sa istom namjerom, nakon 20 godina Okružni sud Banja Luka osudio je na  samo 6 godina zatvora  Milinka Konjevića iz Bos. Dubice za ubistvo Remzije Hajdarevića (19) izvršeno 31.8.1992.g. A koliko je tek ovakvih presuda ili slučajeva koji nikad neće biti ni procesirani u svim gradovima BiH, posebno u Rs gdje je izvršen genocid nad Bošnjacima.

Niko od sudskih organa nije odgovarao za zastare

S pravom  se može vjerovati da su mnogi krivični predmeti, na osnovu  krivičnih prijava podnesenih prije više godina, namjerno zadržani ili u tužilaštvima ili u ladicama sudija, sa očitom namjerom da čekaju da predmeti panu u zaborav ili zastare, kako bi se poznatim počiniocima zločina mogle minimalizirati kazne ili kako bi mogli biti potpuno oslobođeni odgovornosti.

Za sve ove godine do sada niko nije pozvao na odgovornost niti pokrenuo postupak protiv odgovornih u tužilaštvu ili protiv sudija u sudovima, koji su kod sebe zadržali neki predmet da dočeka zastaru. Najčešći izgovori tužilaca i sudova, ako su za neki predmet u mirovanju bili pitani, bio je da su opterećeni, da imaju prevelik broj neriješenih predmeta i da nema dovoljan broj sudija, mada s pravom  možemo pretpostaviti da je njihov motiv mogao biti samo sprega sa počiniocem zločina, primljeno mito od okrivljenog ili dogovor sa  korumpiranim vlastima koji štite zločinca. Dakle radi se o kriminalu, odgovornosti tužilaca, sudija ili o lancu odgovornosti u kojem su i organi vlasti, pa čak organi sigurnosti. Za takve kriminalne radnje niko od sudija i tužilaca nije odgovarao, nije smjenjen, niti je bilo ko zavirio u njihove radne  ormare da skine prašinu s predmeta za najteže zločine koji su dočekali ili još čekaju amnestiju.

Dubički slučaj

Kao markantan primjer navodimo slučaj iz Bosanske Dubice, u kojoj za počinjena brojna ubistva Bošnjaka niko nije odgovarao, a ubice kao srpski heroji žive normalan građanski život i prkose porodicama žrtava. Prije tri godine Prijedorski sud je u sprezi sa Banjalučkim oslobodio  Stojana Zgonjanina, ubicu Dautović Hazima- Majkija a da suđenje nije ni održano. Ubica se čak nije ni pojavio na sudu. Dvije sestre pok. Hazima, koje su doputovale iz inostranstva da prisustvuju suđenju, ostale su zapanjene kada je sudija rekao da je ubica amnestiran po Zakonu o amnestiji. U ovom slučaju ako nije osuđen ubica morao je biti pozvan na odgovornost sudija. Naravno, niko od pravnih institucija i drugih nadležnih sudskih organa nikad se nije ni upitao kod kojeg sudije je predmet dočekao zastaru. Niko sudiju nije ni spomenuo, niko ga nije pozvao na odgovornost, nije ga smjenio. A prvi koji je to bio dužan učiniti bio je predsjednik Opštinskog suda Prijedor. To nije učinjeno tada, ali može biti učinjeno sada.

Predsejednica suda BiH najavljuje prekretnicu u radu sudova?

Prije dva dana u Dnevniku plus BH TV1 gostovala je Predsjednica suda BiH g. Meddžida Kreso, koja je tada iznijela slučaj jednog sudije Republike srpske koji je zbog držanja predmeta do zastare umjesto da bude pozvan na odgovornost i kažnjen, kada se to otkrilo, samo premješten na sudijsku dužnost na mjesto sudije u drugi sud. Tom prilikom predsjednica Kreso je naglasila da se mora spriječiti da se nastavi sa zastarom, da počinjeni zločini ne smiju ostati nerasvjetljeni, da ubice ne smiju izbjeći odgovornost.  Da li je riječima “Moramo oteti od zaborava i ne dozvoliti da kriminalci i kriminal budu nagrađeni” predsjednica Kreso najavila prekretnicu u radu bh sudova? Vidjetćemo!

Uhapšena sudkinja Azra Miletić

Kako javljaju brojni mediji, jučer je po nalogu Posebnog odjela za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju SIPA uhapsila sudinku Azru Miletić, Ramu Brkića i Senada Šabića zbog primanja i davanja mira. Sudinka Azra Miletić, kao Predsjednica vijeća suda BiH, prošle sedmice je u obnovljenom postupku oslobodila odgovornosti Miloša Stupara, koji je prvostepenom presudom u julu 2008. godine bio osuđen na 40 godina zatvora za genocid počinjen jula 95. u Srebrenici (ubistvo više od 1000 civila u ZZ Kravica i Bratunac). Pored ove oslobađajuće presude Miletićki, predsjednici Apelacionog vijeća, stavljaju se na teret oslobađajuće presude Mirku Todoroviću ( ranije suđenom na 17 godina), Radmilu Vukotiću (prvostepeno osuđen na 5,5 godina) i  Marku Samardžiji, ranije suđenom 26 godina za zločine počinjene jula 1992. u Bjeljini i Ključu.

Nakon hapšenja Azre Miletić, Rame Brkića i Senada Šabića, sa optužbom za davanje i primanje mita, ponovno se oglasila predsjednica suda BiH g. Kreso i najavila oštriji obračun sa korupcijom. Pod lupom će se naći sve presude sudinke Azre Miletić od 2004.godine. Možda se Azri i onima oko nje i dohaka, ali šta će biti sa oslobađajućim i omekšavajućim presudama drugih sudija u sudovima BiH, a posebno u sudovima Republike srpske, o čijem se kriminalu govori i piše godinama, a niko od odgovornih se ne češe ni po stražnici.

Tužiteljstvo i sudovi usko grlo i prepreka pravdi  

Tužiteljstvo i sudovi su već punih 20 godina, cijeli tok postejtonskog djelovanja, bili političko usko grlo i poslije šutnje očevidaca najveća prepreka Pravdi da identifikuje i osudi zločine i njihove počinioce za genocid i teške ratne zločine počinjene na teritoriji BiH tokom agresije. U istom kolu sa tužilaštvima i sudovima su bili neki istražni organi, koji su imali načina da razbiju zid šutnje i dođu do dokaza i činjenica potrebnih tužilaštvu za pokretanje optužbi protiv počinilaca zločina i kriminalnih dijela. Oni su mogli biti pokretači i potsticaji građanima da prijave, kao što je tužilaštvo već prvih godina nakon završetka rata trebalo biti filter i trijaža za odabir prioritetnih predmeta, kako bi najznačajniji predmeti bili što prije procesirani. Tužilaštvo je u nekom smislu moralo ažurno pripremljenim predmetima pritiskati sudove da zakažu i provedu suđenja.

Sporosti i neažurnosti sudova kumovali i građani

Nažalost, u svemu ovome je i velika krivica naroda, nas građana. Ne svih, svaka čast “Ženama u crnom“, „Majkama Srebrenice“, Udruženju Prijedorčana… i mnogim drugima, ali da nije ovih moglo bi se generalno zaključiti da se narod predao, jadikuje, ljudi kukaju, žale se, a ništa ne preduzimaju da promijene stanje. Njihove reakcije se ne doživljavaju  kao govor, već kao šutnja. Pojedinačne akcije i reakcije se gube i nemaju dalek domet.

Zaista je vrijeme da mi, građani BiH, prestanemo živjeti dvojni život,  na jednoj strani stajati izolirani i ograđeni zidom šutnje a na drugoj kritikovati i kritizirati druge i za svoju nepreduzimljivost.

I nadležni državni organi su su-odgovorni

Nadležni državni, organi FBiH, Rs i Brčko Distrikta, su su-odgovorni za greške i propuste u radu tužilaštava, sudova i istražnih organa, jer tolerišu pasivan odnos i ne reaguju na ekscesne greške u ključnim krivičnim predmetima. Javnost očekuje njihovu reakciju kada se naruši ravnoteža pravnog sistema zemlje. A ona je već dugo narušena. Sudija koji je amnestirao Stojana Zgonjanina i sve druge sudije koje su slično postupile morale su biti pozvane na odgovornost i kažnjene, jer su ubice neosnovano oslobođene za počinjene zločine.

Da bi se ovo postiglo, neki tvrde da trebaju promjene. Treba stvoriti novi pravni okvir, a potom i politički okvir, u kojem će biti moguće uraditi ono što se ne može sad. To bi u suštini značilo dalje odlaganje procesa, odnosno konačno amnestiranje drugih počinilaca zločina, za koje postoje prijave ili se još pripremaju.

Situacija u pravosuđu BiH već godinama bode oči svima. U sudnicama bh sudova, naročito sudova Republike srpske nešto smrdi.Takvo stanje ukazuje na potrebu da se revizorskim očima mora zaviriti u sve sudske institucije zemlje, na način kako to rade finansijski revizori u računovodstvima preduzeća. A takva revizija ne mora biti ni teška ni složena.

Provosuđu BiH treba hitno pomoći, da se žito odstrani od kukolja. Ako se to ne uradi sada ostaćemo bez žita.

Burlington, 27. Februrara 2015.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 

kozemjakinJevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini, tačnije prisustvo jevrejskog naroda u Bosni i Hercegovini, na osnovu pisanih dokumenata datira od 16. stoljeca. Prvi pisani dokument koji govori o Jevrejima u Sarajevu je dokument u sidžilu sarajevskog suda iz 1557. g….Istina, postoji još jedan dokument iz 1565.godine sačuvan u sidžilima, koji ukazuje na još jedan spor…Mi smatramo da je već tada postojala organizovana jevrejska zajednica u Sarajevu, te je odlučeno da se ova godina uzme kao zvanična godina dolaska Jevreja u Sarajevo, odnosno godina institucionalizacije i osnivanja Jevrejske opštine u Sarajevu…..Dr Moric Levi, poznat je kao autor mnogih naučnih rasprava i istorijskih članaka objavljenih između dva rata u sarajevskim jevrejskim listovima, u almanasima rabina, u godišnjacima, kalendarima i spomenicama. Najviše se pročuo po svojoj knjizi »Die Sephardim in Bosnien«, koju je napisao kao prilog za poznavanje istorije Jevreja Balkanskom poluostrvu,u izdanju Štamparije Daniela A. Kajona, Sarajevo, 1911…..1454. rabin Yitzhak Sarfati iz osmanskog grada Edirne poslao pismo svojoj braći po vjeri koji su živjeli u Evropi gdje su patili zbog srednjovjekovnog antisemitizma u kojem je napisao: „Napustite patnju kojoj ste izloženi u zemlji kršćanstva i tražite sigurnost i prosperitet u Turskoj.“ Ova muslimanska zemlja je raj za Jevreje, tvrdio je rabin i dodao kako „ovdje svaki čovjek živi u miru pod svojom lozom i smokvinim stablom.“Sultan Bajazit II otvorio je vrata Osmanskog carstva Jevrejima, ‎pozvavši ih da ‎‎dostojanstveno žive u njegovom carstvu…..Osmanski izvori pokazuju da su ‎Jevreji od svog dolaska u Bosnu mogli slobodno da vrše ‎svoje vjerske obrede, te da nikada nisu živjeli u posebnim getima, što je u drugim krajevima Evrope bila praksa, naravno ne u dijelovima Evrope pod Osmanskim Carstvom…..Kad ja pođoh na Bentbašu sefardski je napjev i posmatrano muzički radi se istovjetnoj melodiji  sefardske romanse posvećenu veličanju Šabata: Para noće de alhad…..Jevrejska zajednica, uoči II Svjetskog rata u BiH, po popisu 1935/1936 godine, imala je 14.500 registrovanih članova od kojih je nešto preko 12.500 živjelo u Sarajevu, koje je tada imalo oko 80,000 stanovnika, znači Jevreji su bili zastupljeni sa nešto manje od 16% ukupnog gradskog stanovništva…..Najbrojnija i, svakako, najaktivnija opština u Jevrejskoj zajednici Bosne i Hercegovine je Jevrejska opština u Sarajevu. Ona broji nešto manje od 700 članova…….Nikada se u Jevrejskoj opštini ne bismo upuštali u bilo kakvu inicijativu da se Hagada trajno izmjesti bilo gdje, te tako ni u Izrael, jer znamo da bi to izazvalo negativne konotacije. Zvanično, koliko je meni poznato, nije bilo, niti ima bilo kakvih zahtjeva iz Izraela da se sarajevska Hagada izmjesti tamo…..

Gospodine Kožemjakin! Koji je prvi pisani dokument u kojem se govori o dolasku Jevreja-Sefarda  u Sarajevo i šta je u njemu (dokumentu), između ostaloga, zabilježeno?

KOŽEMJAKIN: Kao što Vam je sigurno poznato, Katolički kraljevi Ferdinand i Izabela donijeli su 31. marta 1492. godine kraljevski edikt kojim se naređivalo svim Jevrejima da napuste Španjolsku u roku od četiri slijedeća mjeseca ili kako su doslovce rekli: “Poslije zrelog razmatranja, naređujemo da se protjeraju iz naših kraljevstava svi Jevreji i da se tu više nikada ne vrate.”

Jevreji, prodaju svu svoju imovinu, često u bescijenje, i napuštaju Španiju, svoju domovinu koju nikada neće zaboraviti i koju će uvijek nositi u dubini svoje duše, idu u raznim pravcima, prvo u Portugal, zatim u tadašnje Otomansko carstvo i Italiju, odakle dolaze u Dubrovnik, te najzad na prostore današnje Bosne i Hercegovine, gdje evo, istina u veoma skromnom broju i danas žive.

Jevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini, tačnije prisustvo jevrejskog naroda u Bosni i Hercegovini, na osnovu pisanih dokumenata datira od 16. stoljeca. Prvi pisani dokument koji govori o Jevrejima u Sarajevu je dokument u sidžilu sarajevskog suda iz 1557. g. Tu je zabilježeno da je iza smrti nekog pisara – katiba Jusufa ostalo duga u iznosu od 1.852 akče. Taj novac pokojnik je bio dužan bojadžiji Hasanu i jednom Jevreju. Ovaj podatak upućuje na činjenicu da se pomenuti Jevrej bavio najvjerovatnije bankarskim poslovima, te da je davao novac u zajam.

Međutim, 1565. godina, koja se uzima zvanično kao godina dolaska Jevreja-Sefarda, se spominje u jednom drugom dokumentu, zar ne?

KOŽEMJAKIN: Kako se vidi iz rukopisne knjige iz stare turske biblioteke, postoji o dolasku Jevreja još podataka, oni koji su došli u Sarajevo u vrijeme vladavine Hadim Ali-bega (958. godine po hidžri tj. 1551.godine), bilo je trideset ili četrdeset osoba‎. Istina, postoji još jedan dokument iz 1565.godine sačuvan u sidžilima, koji ukazuje na još jedan spor…Mi smatramo da je već tada postojala organizovana jevrejska zajednica u Sarajevu, te je odlučeno da se ova godina uzme kao zvanična godina dolaska Jevreja u Sarajevo, odnosno godina institucionalizacije i osnivanja Jevrejske opštine u Sarajevu.

Da, možda nije autentičan dokument, ali svakako jedini vjerodostojan izvor je knjiga dr.Morica Levija, sarajevskog rabina, pod nazivom “Sefardi u Bosni”.
Dr Moric Levi, koji je od Sefarada u Bosni bio prvi rabin školovan i promovisan na visokim teološkim studijama u Beču.

Dr Moric Levi, poznat je kao autor mnogih naučnih rasprava i istorijskih članaka objavljenih između dva rata u sarajevskim jevrejskim listovima, u almanasima rabina, u godišnjacima, kalendarima i spomenicama. Najviše se pročuo po svojoj knjizi »Die Sephardim in Bosnien«, koju je napisao kao prilog za poznavanje istorije Jevreja Balkanskom poluostrvu,u izdanju Štamparije Daniela A. Kajona, Sarajevo, 1911. Ova knjiga predstavlja za ono vrijeme nesumnjivo značajno naučno djelo, koje do danas može korisno da posluži kao pouzdani izvor za crpljenje podataka o prošlosti Jevreja u Bosni i Hercegovini.  Podaci su utoliko dragocjeniji što se zasnivaju na upisima unesenim u opštinski Pinkes iz 1720. godine, a ilustruju prilike i događaje Jevrejske opštine u Sarajevu kroz punih 200 godina, sa navodima o rabinima, osnivanju Opštine, statutima, gradnjli hrama, nošnji, kulturno-političkom i pravnom položaju Jevreja i njihovom odnosu prema vlastima za vrijeme Turske.

U knjizi se mogu naći dragocjeni podaci o trgovinskim i privrednim vezama, istaknutim javnim jevrejskim radnicima toga vremena, uz dragocjene priloge i materijal o jevrejskim apotekama i ljekarima itd. itd. Knjiga je pisana vrlo studiozno i konciznim stilom. Zahvaljujući upravo njoj, u stanju smo da nakon katastrofe jevrejske zajednice u BiH u drugom svjetskom ratu, u kojem su uništeni biblioteka, sva arhiva i dokumentacija iz prošlih vremena, crpimo dragocjenu građu o prošlosti bosanskih Jevreja. Tako iz ove knjige, cijeneći da su Dr.Leviju, bili dostupni izvorni podaci i izvlačimo podatak o godini osnivanja Jevrejske opštine u Sarajevu.

U vrijeme dolaska Sefarda u Sarajevu, Bosna je bila pod turskom okupacijom. Kakav je odnos imala zvanična Porta, odnosno sam sultan Bajazid II prema Jevrejima koji su, u to vrijeme, nakon progona iz Španije i zadržavanja u nekim područjima sjeverne Afrike, došli u Sarajevo, u Bosnu? Jesu li, kako bi se to reklo “modernim” političkim jezikom , imali problema sa dobijanjem “azila”?

KOŽEMJAKIN: 1454. rabin Yitzhak Sarfati iz osmanskog grada Edirne poslao pismo svojoj braći po vjeri koji su živjeli u Evropi gdje su patili zbog srednjovjekovnog antisemitizma u kojem je napisao: „Napustite patnju kojoj ste izloženi u zemlji kršćanstva i tražite sigurnost i prosperitet u Turskoj.“ Ova muslimanska zemlja je raj za Jevreje, tvrdio je rabin i dodao kako „ovdje svaki čovjek živi u miru pod svojom lozom i smokvinim stablom.“

Sultan Bajazit II otvorio je vrata Osmanskog carstva Jevrejima, ‎pozvavši ih da ‎‎dostojanstveno žive u njegovom carstvu. 1532.godine. Gazi Husrev-beg izdaje Emer-namu ‎ ‎‎o slobodi vjeroispovjesti žitelja ‎Sarajeva koja dokazuje otvorenost Osmanskog carstva ‎‎prema ‎nemuslimanima pa i prema Jevrejima.‎ S obzirom na činjenicu da je Bajazit II pozvao sve Jevreje da dođu u njegovo carstvo ne možemo govoriti o traženju azila.

Na svu sreću, za Jevreje, ali i Muslimane koji su također protjerani iz Španije 1492. godine, Otomanska imperija je predstavljala utočište, bez posebnih uslovljavanja za naseljavanje u dijelove koje je kontrolisala i kojima je upravljala i vladala Velika porta. Naravno, tadašnjim imigrantima nisu trebale “vize”, a jedino što je bilo potrebno, naravno osim opšteg poziva sultana Bajazita II,  bila je bezuslovna lojalnost tadašnjoj vlasti, što za narod koji je već tada živio preko 1500 godina u dijaspori nije predstavljalo značajnu novinu, te to nije bio poseban problem Jevrejima Sefardima protjeranim iz Španije. Zbog ovog odnosa Otomanske imperije, koji je Jevrejima dozvoljavao, osim naseljavanja i bavljenje mnogim aktivnostima, kao i drugim nemuslimanima, opstanak Jevreja u tadašnjoj imperiji nije bio dovođen u pitanje.Tada, nakon duge vladavine Otomanske imperije, nakon mnogih generacija koje se rađaju u tim uslovima, Jevreji se aktivno integrišu u bosanskohercegovačko društvo, postaju njegov sastavni dio, nikako “gosti”, ali zadržavaju vlastiti identitet, organizujući se u jevrejske opštine i njegujući vlastitu religiju.

Po čemu će, u 450-togodišnjoj povijesti življenja Sefarda u Sarajevu, biti upamćen Sijavuš-paša, naprimjer?

KOŽEMJAKIN: Rumelijski beglerbeg Sijavuš-paša [je] godine 1581. ili 989. godine po hidžri sagradio u ‎Sarajevu jednu nastambu koja će odmah ponijeti ime Sijavuš-pašina daira, u narodu će pak ‎ona  ostati poznata pod imenom Velika avlija, dok će je sarajevski Sefardi zvati jednostavno ‎il Kortižo što je prijevod ovog turcizma, ili pak Hanizitju, što bi značilo “mali han”. Godine 1581. Sefardi su baš tu podigli prvu sinagogu, nazvanu “Il kal grandi” (“Veliki hram”), ili      “Il ‎kal vježu” (“Stari hram”).‎

Il Kal Grandi je stajao unutar stambene jevrejske četvrti Velika avlija. Prvobitni izgled Velikog hrama nije poznat, izuzev da je hram bio trobrodna građevina sa jednom galerijom. Sinagoga je gorjela nekoliko puta, a najveće posljedice su bile 1697. i 1788. godine. Godine 1788. u Sarajevu je izbio požar koji je zahvatio «jevrejsku mahalu» i okolne mahale, i tada se u sinagogi obrušio krov i popadali stupovi.

Nakon osam godina gradnje, hram je obnovljen i objekat je dobio današnji izgled. Tom prilikom stupovi su ojačani i dodat je još jedan sprat. Nije poznato kako je jevrejskoj općini uspjelo zaobići tadašnje zakone i povećati visinu sinagoge. Sinagoga je nadsvođena sa 4 veće kupole u glavnom brodu i 4 manje u bočnim brodovima.

Danas taj objekat egzistira kao Muzej Jevreja i jedan je od muzeja u sastavu Muzeja Sarajeva.

Da li se pravni i društveni položaj Jevreja u Sarajevu razlikovao od položaja Jevreja nastanjenih u drugim gradovima tadašnjeg Osmanskog Carstva?

KOŽEMJAKIN: Pravni i društveni položaj Jevreja u Sarajevu nije se razlikovao od položaja Jevreja ‎nastanjenih ‎po drugim gradovima Osmanskog Carstva. Svoje porodične, bračne, nasljedne i ‎druge ‎imovinsko – pravne poslove Jevreji su rješavali pred svojim vjerskim starješinom, dok ‎su u ‎agrarno – pravnim stvarima odgovarali isključivo pred kadijom.‎ Osmanski izvori pokazuju da su ‎Jevreji od svog dolaska u Bosnu mogli slobodno da vrše ‎svoje vjerske obrede, te da nikada nisu živjeli u posebnim getima, što je u drugim krajevima Evrope bila praksa, naravno ne u dijelovima Evrope pod Osmanskim Carstvom.

Osim to su sa sobom donijeli smisao za trgovinu i neke zanate, čime su dali svoj veliki doprinos razvoju privredne djelatnosti, društveni i kulturni zivot Sefarda se bazirao na tekovinama donesenim iz Španije, pa su oplemenili u tom pogledu i prostore u koje su doselili – Sarajevo i druge bh. gradove. Hoćete li nešto reći o tome, posebno o sevdalinci “Kad ja pođoh na Bemtbašu”, naprimjer?

KOŽEMJAKIN: Kroz nekoliko stoljeća življenja u Sarajevu, Jevreji su pružali veliki doprinos razvoju grada. Među ‎najuspješnije i najistaknutije sarajevske Sefarde i Aškenaze valja uvrstiti: Nehemiju Kajona, Davida ‎Pardu, Abrahama Kapona, Morica Levija, Kalmija Baruha, Lauru Papo La Bohoretu, Danijela Ozmu, ‎Marcela Šnajdera, Isaka Samokovliju, Samuela Elazara, etc., etc… Početkom rata 1992-1995. godine, ‎znatan broj sarajevskih Jevreja je evakuisan iz okupiranog grada. Oni koji su ostali, dijelili su sudbinu ostalih ‎Sarajlija i kroz djelovanje Jevrejskog kulturno prosvjetnog i humanitarnog društva  “La Benevolencija” preživljavali, ali i pružali veliku pomoć svojim sugrađanima.

Kad ja pođoh na Bentbašu sefardski je napjev i posmatrano muzički radi se istovjetnoj melodiji  sefardske romanse posvećenu veličanju Šabata: Para noće de alhad. Prožimanje i stvaranje pluralnog identiteta je ‎nužda i, rekao bih, prednost svih multikulturnih zajednica.

Kada su Jevreji-Sefardi, u demografskom smislu, činili visok procenat populacije grada Sarajeva i hoćete li podsjetiti šta je Holokaust učinio da se taj procenat poslije bitno smanjio?

KOŽEMJAKIN: Jevrejska zajednica, uoči II Svjetskog rata u BiH, po popisu 1935/1936 godine, imala je 14.500 registrovanih članova od kojih je nešto preko 12.500 živjelo u Sarajevu, koje je tada imalo oko 80,000 stanovnika, znači Jevreji su bili zastupljeni sa nešto manje od 16% ukupnog gradskog stanovništva.

Večina Jevreja u BiH, te i u Sarajevu su bili Sefardi. Nažalost, užase ustaške okupacije Bosne i Hercegovine i nacističkih logora i kazamata širom Evrope, Holokaust uopšte, preživjelo je jedva 2,500 članova Jevrejske zajednice naše države, od toga nešto više od 1,500 sarajevskih Jevreja.

Krajem rata, u drugoj polovini 1945. godine, Jevreji se po povratku iz nacističkih logora i kazamata, ali i iz Narodno- oslobodilačke borbe, u kojoj su aktivno učestvovali, okupljaju u svojim, Jevrejskim opštinama, fizički desetkovani, ali moralno uspravni, s željom da obnove jevrejski život i uprkos svemu, zadrže vlastiti identitet.

Nastankom države Izrael, u periodu od 1948. – 1951 godine, jedan broj članova Jevrejske zajednice se iseljava u Izrael.

Njihovim odlaskom Jevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini doživljava novo osiromašenje, te se broj njenih članova značajno smanjuje, te uglavnom iznosi između 1,500 i 1,700 članova, od čega velika večina živi u Sarajevu.

Jevrejske opštine u SFRJ, u kojoj je Bosna i Hercegovina bila federalna jedinica, bile su udružene u Savez jevrejskih opština Jugoslavije, koji je egzistirao sve do 1992. godine, kada raspadom do tada zajedničke domovine, od ranijih federalnih republika, nastaju nezavisne države, nažalost u krvavom i tragičnom ratu. Od tada Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine djeluje samostalno, sa šest jevrejskih opština i Jevrejskim kulturno prosvjetnim i humanitarnim društvom “La Benevolencija” kao članovima Zajednice.

Nakon II Svjetskog rata, “narodni režim” je nacionalizacijom objekata, te drugim oblicima otuđenja privatnog vlasništva vjerskih zajednica i crkava, Jevrejsku zajednicu definitivno i materijalno desetkovao i njen rad se praktično sveo na egzistiranje u jednom jedinom objektu, zgradi današnje sinagoge u Sarajevu, u kojem se i danas odvija vjerski i društveni jevrejski život u gradu Sarajevu. U drugim gradovima naše zemlje, nažalost ni jedan objekat nije ostao u funkciji, niti je ostao u aktivnom vlasništvu Jevrejske zajednice. Voljom i sredstvima privatnog donatora, početkom novog milenijuma, izgrađena je nova zgrada Jevrejske opštine u Doboju sa sinagogom, a prije godinu dana otvoren je i Jevrejski kulturni centar sa sinagogom u Banja Luci. Naravno, za aktivan rad tih sinagoga, za aktivan vjerski život potreban je predmolitelj, ali i “minjan”, odnosno deset punoljetnih muškaraca, Jevreja, koji aktivno mogu učestvovati u molitvi, što za sada, nažalost, u tim sredinama nije slučaj.

Koliko je Jevreja živjelo u Sarajevu do 1992. godine a koliko ih je danas?

KOŽEMJAKIN: Prije rata u Bosni i Hercegovini, sarajevska Jevrejska opština je imala cca 1,000 članova, dok je bilo i Jevreja, koji zbog različitih razloga ( članovi SKJ, mješoviti brakovi i drugi razlozi ) nisu željeli biti članovi naše Opštine, tačnije nisu željeli biti članovi vjerske zajednice, tako da je taj broj Jevreja nama nepoznat, ali nije bio značajno veliki.

Najbrojnija i, svakako, najaktivnija opština u Jevrejskoj zajednici Bosne i Hercegovine je Jevrejska opština u Sarajevu. Ona broji nešto manje od 700 članova, koji imaju materijalnu obavezu da, srazmjerno svojim mogućnostima, finansijski podrže aktivnosti opštine. U drugim gradskim sredinama, gdje postoje registrovane i aktivne jevrejske opštine, egzistira znatno manji broj sljedbenika jevrejske vjere, odnosno članova tih zajednica.

Veliki problem u Jevrejskoj zajednici duže vremena, pa i danas,predstavlja činjenica da nema rabina te se vjerski život u svim jevrejskim opštinama odvija otežano, uz pomoć članova zajednice koji najbolje poznaju jevrejsku vjeru, tradiciju i običaje. Taj problem se djelimično rješava dolaskom nerezidentnog rabina dva puta godišnje (za Pesah i Roš Hašana), ali je naša tendencija da Jevrejska zajednica odškoluje vlastiti kadar za vjeroučitelje, kako bismo na taj način održali koliko-toliko aktivan vjerski život u našoj zajednici, svjesni činjenice da bez sinagoge, bez vjerskog života, izgubili bismo dio svog identiteta, što nikako ne želimo da se dogodi.

Sarajevska Hagada je neizbježna tema u ovoj priči. Bilo je nekih, hajd'mo reći, špekulacija, da će biti premještena u Izrael. Šta je prava istina o daljnjoj sudbibi  tog, neprocjenjivo vrijednog dokumenta – “jevrejskog rukopisnog iluminiranog kodeksa”? Prvo, kako je sačuvana tokom opsade i granatiranja Sarajeva, je li osuđena na “doživotnu robiju” u sarajevskom Zemaljskom muzeju i hoće li i kada biti ponovo izložena za građane i turiste iz cijelog svijeta?

KOŽEMJAKIN: Koliko je meni poznato, u toku predhodnog rata 1992.-1995. godina, za vrijeme opsade i granatiranja Sarajeva, aktivnošću jednog broja sugrađana, koji su znali vrijednost i značaj Sarajevske Hagade, ista je premještena iz Zemaljskog muzeja u zgradu i smještena u dobro čuvani sef Narodne banke, gdje je dočekala kraj rata, bezbjedna i sačuvana, te po otvaranju Zemaljskog muzeja i uz naš angažman i finansijsku pomoć Vlade SAD-a vraćena i smještena u za nju posebno izgrađenu i klimatiziranu prostoriju sa posebnim režimom čuvanja i nažalost, veoma rijetkim rasporedom dana kada je bilo moguće vidjeti original.

Nikada se u Jevrejskoj opštini ne bismo upuštali u bilo kakvu inicijativu da se Hagada trajno izmjesti bilo gdje, te tako ni u Izrael, jer znamo da bi to izazvalo negativne konotacije. Zvanično, koliko je meni poznato, nije bilo, niti ima bilo kakvih zahtjeva iz Izraela da se sarajevska Hagada izmjesti tamo. Ponovo naglašavam, javnosti radi, Jevrejska opština Sarajevo o tome ne pregovara niti inicira takav čin. Mi jesmo svojevremeno bili inicijator da se sarajevska Hagada na privremenoj osnovi izloži u muzeju Metropolitan u New Yorku, cijeneći i mogućnost da se ovim izlaganjem i mnogim donatorskim sredstvima pomogne aktuelnoj besparici Zemaljskog muzeja, ali i kulture u BiH uopšte, ali smo se, nakon što to nije odobreno, nakon što je taj prijedlog dočekan “na nož” ovdašnje javnosti, nekako ohladili od bilo kakvih novih prijedloga. Istina,predložili smo i da se Hagada, na izvjesno vrijeme, možda izloži u Viječnici, ali i ta ideja je naišla na “gluhe uši” onih koji odlučuju.

hagada

Mislim kako je prava šteta da Hagada ne bude dostupna sarajevskoj, ali i svjetskoj javnosti s obzirom na to da su već duže vrijeme vrata Zemaljskog muzeja BiH zatvorena. Naša inicijativa je bila stoga u najboljoj namjeri.  Nakon najnovijih poteza Vlade Federacije BiH, iako bismo voljeli da tu inicijativu, kao vlasnik Hagade, podrže organi vlasti Bosne i Hercegovine, za očekivati je kako će se stanje i kada je pitanje skorog otvaranja vrata Zemaljskog muzeja BiH za posjetitelje uskoro riješiti. Time će Hagada ponovno biti dostupna javnosti koja je veoma zainteresirana da je vidi, jer predstavlja dokument od neprocjenjive vrijednosti. Ove godine, kada obilježavamo 450 godina Jevrejske opštine, bio bi to lijep poklon bosanskohercegovačkoj, pa tako i sarajevskoj publici, tačnije našim sugrađanima, ali nažalost, to najmanje zavisi od nas i naše Opštine.

Na samom kraju, kada i kako će biti održana cetralna menifestacija u povodu 450-te godišnjice dolaska Jevreja-Sefarda u Sarajevo?

KOŽEMJAKIN: Osim mnogih manifestacija kulturnog sadržaja koje se počev od januara ove godine dešavaju u prostorima Jevrejske opštine i drugim prostorima grada Sarajeva, gdje nastojimo prezentirati svoju kulturu, tradiciju, istoriju i identitet u svakom pogledu, sve ove manifestacije su u funkciji obilježavanja 450 godina postojanja sarajevske Jevrejske opštine. Do mjeseca oktobra ovih dešavanja, promocija knjiga naših sunarodnjaka, naših članova, izložbi likovnih i drugih umjetničkih izražaja, filmskih projekcija kratkih i dokumentarnih filmova naših autora i sličnih manifestacija biće mnogo, a centralno obilježavanje naše četri i po vijeka organizovane djelatnosti kroz Opštinu, završit ćemo u mjesecu oktobru 2015. godine sa tri sadržaja, i to:

– međunarodnom naučnom konferencijom na temu “Bosna i Hercegovina i Jevreji 1565-2015. godina”, na kojoj očekujemo oko tridesetak prijavljenih tema i autora, prvenstveno iz jugoistočne Evrope, ali i autora iz drugih zemalja koji se bave određenim segmentima jevrejskog bitisanja u ovim prostorima i njihovom doprinosu ukupnog društvenog razvoja u Bosni i Hercegovini, koji će se održati od 12.-13. oktobra 2015. godine u prostoru Jevrejske opštine, nakon čega će biti objedinjeni svi referati i štampani u odgovarajućem Zborniku koji će biti dostupan svim zainteresovanim;

– izložbom fotografija američkog fotografa, publiciste, producenta i filmskog stvaraoca Eduarda Serotte pod nazivom “Preživjeti u Sarajevu” koja će nakon SAD-a, Njemačke, Austrije i još nekoliko zemalja, gdje je doživjela veliki uspijeh biti predstavljena i sarajevskoj publici, sa željom da prikaže život Jevreja i naše Opštine u toku rata u Bosni i Hercegovini, tačnije u toku opsade grada Sarajeva, koju ćemo postaviti u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine;

– značajnim koncertom Sarajevske filharmonije kojom će dirigovati poznati dirigent Uroš Lajovic, uz solistički nastup  poznatog i več afirmisanog ruskog violiniste  Denisa Goldfelda, koncertom kojim sarajevskoj i široj publici želimo prezentirati djela jevrejskih kompozitora, između ostalog i njemačkog jevrejskog kompozitora, Felix Mendelsshon Bartholdyja, koji će se održati u Narodnom pozorištu u Sarajevu, 14.oktobra 2015. godine.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KOŽEMJAKIN: Hvala Vama na mogućnosti da uz ovih nekoliko pitanja, i nadam se, zadovoljavajućih i interesantnih odgovora, vašim čitaocima prezentiram nešto iz prošlosti, ali  sadašnjosti dešavanja u sarajevskom i bosanskohercegovačkom jevrejstvu. Nadam se da ću naredni put moći nešto više reči o budućnosti u kojoj Jevrejska opština i jevrejstvo Bosne i Hercegovine želi aktivno da učestvuje, bar još 450 godina.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (654)

bg-vlasinje

VK

E-mail: vojvodjanski.klub@hotmail.com   web: http://www.vojvodjanskiklub.com

Upuceno:

– gospodinu Bojanu Pantiću, predsjedniku Vlade Vojvodine

– gospodinu Ištvanu Pastoru, predsjedniku Skupštine Vojvodine

– gospodinu Zoranu Vapi, direktoru Zavoda za zaštitu spomenika kulture Vojvodine

– gospodin Ljubiša Šulaja, director Zavoda za zaštitu spomenika kulture Sremska Mitrovica

Poštovani,

“Vojvođanski klub”, kao nevladina organizacija koja se, između ostalog, zalaže i za poštovanje časne antifašističke prošlosti koju ova zemlja ima, protestuje zbog neadekvatne zaštite spomen-obeležja podignutih u čast te borbe i poziva Vas na hitno angažovanje kako bi se proces njihove devastacije odmah prekinuo.

Konkretan povod za ovaj zahtev je dopuštanje da se spomenički kompleks “Sloboda” na Iriškom vencu razgrađuje, urušava i devastira, zbog neadekvatnog angažovanja nadležnih, ali i zbog dozvoljavanja organa vlasti da tako bude.

Spomenici iz narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije su deo antifašističkog nasleđa i predstavljaju nezamenljiv segment negovanja tradicija antifašizma na ovim prostorima. U godini kada treba dostojno da obeležimo 70 godina od pobede nad fašizmom, devastacija jednog od najmonumentalnijih spomenn obeležja stradanja i antifašističke borbe građana Vojvodine, deluje kao simbolična opomena i slika našeg ukupnopg odnosa prema antifašizmu.  

Upoznati smo sa činjenicom da je Zavod za zaštitu spomenika kulture Sremska Mitrovica izradio projekat rekonstrukcije spomenika na Vencu i da je Pokrajinski sekretarijat za kulturu obezbedio novčana sredstav za realizaciju tog projekta. Ali smo takođe upoznati i sa činjenicom da još uvek nije rešeno pitanje obezbeđenja i nadzora nad ovim spomen-obeležjem, o čemu se, izgleda, više priča pred menijima nego što se nešto konkretno radi. Nedopustivo je da se zaključi da nadzora i obezbeđenja nema i da se na tome ostane. Kada će ga biti? Ko će obezbediti sredstva za to? Hoće li da tada ovaj spomenik prestati da postoji?

Imajući u vidu da je politički subjektivitet Vojvodine značajnim delom rezultat antifašističke borbe, očuvanje spomeničke kulture iz Narodnooslobodilačke borbe je istovremeno i očuvanje simboličkih garanta autonomije Vojvoidne, koje je iz te borbe proizašla.

Stoga Vas pozivamo da, svako u okviru svojih nadležnosti, preuzme deo odgovornosti i aktivno se uključi u prekid devastacije svih spomenika i spomen obeležja i kompleksa posvećenih antifašističkoj borbi naroda Vojvodine, a posebno onih koji su najviše na udaru, kao što je spomen obeležje na Iriškom Vencu.

Takođe Vas pozivamo da preduzmete neophodne aktivnosti i inicijative kako bi se poduprlo konkretno i potpuno rešavanje pitanja nadležnosti staranja o spomenicima koji su obeležja  narodnososlobodilačke borbe, što uključuje i adekvatnu zakonsku regulativu, finansiranje, uključivanje u obrazovanje naše dece, ali i u turističku ponudu Vojvodine.

Ukoliko procenite da bi Vojvođanski klub, zajedno sa prijateljskim nevladinim organizacijama, mogao da pomogne realizaciji ovih ciljeva i zadataka, molimo Vas da nas pozovete, jer smo veoma spremni da pomognemo u svakom pogledu.

S poštovanjem

Za Vojvođanski klub

Predsednica dr Branislava Kostić

dubrave - tragedijaNesreće u rudnicima su se dešavale od kad je svijeta i vijeka i ginuli su brojni rudari u njima. Svugdje u svijetu, u Bosni naročito. Uzroka tome – mali milion. Nije džaba ona rudarska prije njihovog spuštanja u jame – “sretno”, jer je svaki njihov silazak u utrobu zemlje put u neizvijesnost, bez obzira koliko je taj i taj rudnik opremljen, moderniziran…Kruh kojeg jedu rudari i njihove familije je težak, pretežak…., gorak, pregorak…, Bog zna od koliko kora! Ali, nisu oni uglavnom birali svoju sudbinu, već je sudbina njih izabrala.
 
Bosna ima i svoje “alternativne” rudare
 
Bosna je zemlja svakakvih čuda kakvih nigdje u svijetu nema. Jedno od njih je da mladi ljudi koji nemaju ama baš nikakvog drugog rješenja da prežive i prehrane svoje porodice posežu za ilegalnim kopanjem uglja u napuštenim jamama nekih rudnika da bi ga po izlasku iz tih jama prodavali. Sve ilegalno, naravno. Ali, ima onih koji se nisu vratili iz takvih jama, barem ne živi. Desilo se tako nešto – tragično da tragičnije ne može biti Reufu Alibašiću (28), Adelu Šehiću (27) i Alemu Dediću (22) u prošlu subotu, 21. februara ove godine u Površinskom kopu Dubrave kod Tuzle. Sva trojica su, nakon što se desio zemljotres na tom području, ostali zatrpani u jami i nisu preživjeli.
stotine-ljudi-oprostilo-se-od-mladica-koji-su-poginuli-skupljajuci-ugalj_1424796874

Dženaze namaz Adelu i Reufu na poligonu Dubrave kod Živinica

Država u kojoj su rođeni i živjeli nije im omogućila zaposlenje (kao ni stotinama hiljada njihovih vršnjaka u cijeloj zemlji), ali im je zato, žmureći na jedno oko, ili na oba, “velikodušno” omogućila da se “snalaze” na ovakav način koji ih je onako mlade (sva trojica ispod 30 godina) odveo u sigurnu smrt. Tugo moja!
stotine-ljudi-oprostilo-se-od-mladica-koji-su-poginuli-skupljajuci-ugalj_1424796875_3
Moglo bi se ovdje postaviti bezbroj pitanja na temu nečije odgovornosti ili kojekakvih sprega, ali to su teme za sebe i za istražne organe. Kako god se ova priča eventualno završi na nekom od nadležnih sudova, neće vratiti živote ove trojice mladića niti će biti utjeha njihovim porodicama, ali bi neki konstruktivan epilog mogao imati preventivni značaj. Država, ili ono što je od nje ostalo, je na potezu!
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-vlasinje
 vlasta zmazekRijetke bolesti su one koje se pojavljuju u manje od 5 slučajeva na 10000 stanovnika. Problem je u tome da ih ima preko 6000 različitih dijagnoza, što dovodi do ne malog broja oboljelih ukupno.….Rijetke bolesti se u 50% slučajeva pojavljuju odmah rođenjem dok postoji 20% onih koje se javljaju samo u starijoj dobi.….Lijekovi siročad su upravo lijekovi za rijetke bolesti. Rijetko je koja industrija zainteresirana ulagati u dugogodišnja istraživanja i razvoj lijeka jer je kasnije teško doći do kandidata za klinička ispitivanja, a i nakon toga….. Financiramo se prijavama projekata i programa Ministarstvu zdravlja, Gradu Zagrebu, pojedinim institucijama i naravno donacijama farmaceutske industrije.Tema rijetkih bolesti je toliko kompleksna i zahtjevna da se ne može kratko odgovoriti, a ni rješavati…..
Šta su, po definiciji, rijetke bolesti i koliko je takvih trenutno  registrirano u Republici Hrvatskoj??
ZMAZEK: Rijetke bolesti su one koje se pojavljuju u manje od 5 slučajeva na 10000 stanovnika. Problem je u tome da ih ima preko 6000 različitih dijagnoza, što dovodi do ne malog broja oboljelih ukupno. Registar rijetkih bolesti u Hrvatskoj još ne postoji jer ih se teško prati u sustavu, tj. sve nemaju svoj kod unutar IC 10 koji se koristi.
Kada je osnovan Savez i koje subjekte okuplja?
ZMAZEK: Savez za rijetke bolesti je nastavak rada Udruge za metaboličke bolesti ( 2002.g), pa onda Udruge za rijetke bolesti i konačno preregistrirano u Savez ( 2012. ). Okupljamo udruge koje se bave pojedinačno nekom dijagnozom kao EB,CF,Hemofilija itd, i pojedince oboljele od rijetke bolesti, njih oko 500.U evidenciji imamo preko 400 različitih dijagnoza.
Koji su  temeljni ciljevi Saveza?
ZMAZEK: Ciljevi su okupljanje oboljelih i obitelji radi zajedničke borbe za ostvarivanje prava kao i kvalitete života te lobiranje za prepoznavanje problema rijetkih bolesti u sustavu zdravstva i socijalne skrbi.
hsrb_banner_default
A najznačajnije aktivnosti?
ZMAZEK: Najznačajnije aktivnosti su: besplatna Linija pomoći, psihosocijalna pomoć, Orphanet Hrvatska (Hrvatska udruga oboljelih od sklerodermije, op. B.G.), organiziranje konferencija i okruglih stolova, obilježavanje Međunarodnog Dana rijetkih bolesti te sudjelovanje u kreiranju politike prema rijetkim bolestima.
U kojim  životnim dobima, najčešće, rijetke bolesti pogađaju oboljele?
ZMAZEK:Rijetke bolesti se u 50% slučajeva pojavljuju odmah rođenjem dok postoji 20% onih koje se javljaju samo u starijoj dobi.
Koji su najčešći uzroci oboljenja od tih bolesti?
ZMAZEK: Rijetke bolesti, oko 80% su genetske.
Šta su to “lijekovi siročadi”?
ZMAZEK: Lijekovi siročad su upravo lijekovi za rijetke bolesti. Rijetko je koja industrija zainteresirana ulagati u dugogodišnja istraživanja i razvoj lijeka jer je kasnije teško doći do kandidata za klinička ispitivanja, a i nakon toga. Tržište za plasman takvog lijeka je vrlo malo. Samim time, cijene su previsoke, tko ih može platiti ? Zbog toga ih zovemo lijekovi siročad.
S kojim se sve poteškoćama uglavnom susreću oboljeli od rijetkih bolesti, te članovi njihovih obitelji?
ZMAZEK: Problema je mnogo – od same dijagnostike, na koju ponekad treba čekati godinama, do terapija kojih nema ili nisu dostupne. Često, zbog kašnjenja u dijagnozi i terapija, kasni što može imati velike posljedice na tok bolesti.Teško je pronaći liječnika koji se bavi nečim tako rijetkim. Ako nema dijagnoze, nema osnove za ostvarivanje pojedinih prava iz socijalne skrbi i tako u nedogled. Najčešće, sama briga o oboljelom pada na teret roditelja.Ustvari, cijela obitelj pati i mora mijenjati dotadašnji način života. Rehabilitacija je malo i teško je doći do njih, školovanje također predstavlja ponekad veliki problem, sve zbog NEPREPOZNAVANJA rijetkih bolesti u sustavu.
Postoje li približno egzaktni pokazatelji kolika je uspješnost liječenja oboljelih od rijetkih bolesti u Hrvatskoj te u evropskim zemljama- članicama EURORDIS-a?
ZMAZEK:Egzaktnih pokazatelja nema. Sve postojeće terapije ( samo za 1% bolesti ) su relativno nove, treba proći još neko vrijeme da se može sa sigurnošću nešto tvrditi. Osim toga, svaki je oboljeli jedinka za sebe te se i simptomi i reakcije vrlo individualno pokazuju……..
Koliko timova volontera vaš Savez okuplja i koji su to?
ZMAZEK:Imamo nekoliko timova volontera, kao naprimjer studente medicine, prevodioce, pravnike, kreativce…..
Ko financijski i(li) na druge načine podupire vaš rad?
ZMAZEK: Financiramo se prijavama projekata i programa Ministarstvu zdravlja, Gradu Zagrebu, pojedinim institucijama i naravno donacijama farmaceutske industrije.
Tema rijetkih bolesti je toliko kompleksna i zahtjevna da se ne može kratko odgovoriti, a ni rješavati. Zbog toga smo jako zadovoljni da je Vlada prihvatila Nacionalni program za rijetke bolesti “Neki dan”, te vjerujemo u sustavno rješavanje problema.
Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
ZMAZEK: Hvala na iskazanom interesu.Lijepi pozdrav.
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (653)
bg-vlasinje

  Piše: prof. Filip Ćorlukić

filip u maglaju18. je siječnja og. u vjesnikovoj rubrici Stajališta objavljen članak gospodina Berislava Andrijevića pod naslovom: Desetgodišnjica Daytona: Nepravedan mir uopće nije mir. Slažem sa svime što je tu napisano, ali smatram za nas poraznim da je gospodin Andrijević, nakon svega što je poduzimao, morao izgubiti vjeru u politiku RH, pa se u očajanju nada da će ga podržati predstavnik svjetske zajednice gospodin Paddy Ashdown.

Istina, slanje gospodina Ashdowna u BiH je najbolje što je do sada učinila Svjetska zajednica. Zahvaljujući ogromnim ovlaštenjima, on je učinio iznimno mnogo, uključujući tu i dokidanje mnogih atributa državnosti RS. No on ima jasna ograničenja, pa napominje da sebi ne može dozvoliti «luksuz» po savjesti učiniti i više. Gospodin Paddy dobro znade stvarnu pozadinu Daytonskog sporazuma.

Raspadom Varšavskog pakta i moćni NATO savez je izgubio smisao postojanja, a to SAD, koja na vojsku troši preko milijardu dolara dnevno, ne želi dozvoliti! Da bi to opravdala, ona mora stalno stvarati i održavati krizna žarišta. To je jedan od razloga dugog trajanja rata u BiH, a daytonska tvorevina Rrepublika srpska je unaprijed ciljano programirana.

Tragediju sukobâ među braniteljima u BiH pratim od samog početka. Spomenut ću samo da sam još 03. travnja 1992.  u beha tisku objavio članak pod naslovom Kantonalno samoubijstvo BiH, a 27. 10. 1993. – Mato ne dam Derventu. U vjesnikovoj sam rubrici Stajališta objavio tri članka: 14. 10. 2002. – Pomući Bosni da se oslobodi daytonskog terorizma, 10. 07. 2003. – Bosna, nekad ponosna, prodala ponos za preživljavanje, i 06. 08. 2004 – Jadna Bosno, što si dočekala: da te Dayton svojom pravdom hrani.

Politika svih političkih struktura RH prema BiH je obična demagogija. Nikakvim se ustupcima ne može popraviti čak ni samo položaj beha Hrvata. Simbol nepravde je Republika srpska. Sve i kada bi Hrvati i Bošnjaci dobili u RS veća prava od Srba, oni bi osjećali nepravdu, a to je moćan pokretač nemira. Bez ukidanja RS i uspostavljanja racionalno organizirane BiH, sva druga, parcijalna rješenja, predstavljaju nagradu teroristima.

Dok političari Hrvatske papagajski ponavljaju da se svi problemi u BiH mogu i moraju rješavati «u duhu Daytona», taj «duh» učinkovito obavlja zadatak koji su mu dali; u daytonski asimetrično organiziranoj BiH ne može biti mira i stabilnosti.

Daytonski sporazum se mora mijenjati, a formalno-pravni uvjeti za to postoje. Pod izrazito nenormalnim okolnostima potpisan je štetan međunarodni sporazum. Bošnjaci su bili prisiljeni, ovlašteni predstavnik beha Hrvata Zubak nije htio potpisati, ali su Amerikanci prihvatili potpis neovlaštenog Jadranka Prlića? Kao supotpisnici, odnosno jamci, potpisali su  (s kojim pravom?) Tuđman i Milošević.

Po tom «sporazumu» BiH nikada ne može nikada postati stabilnom državom, a već bi nam po svome zemljopisnom položaju, bez obzira na sve ostale razloge, stabilnost te susjedne države morala  biti najvišim prioritetom. Stoga Hrvatska mora službeno zahtijevati (ne moljakati) promjenu sporazuma, ili pak povući svoj potpis; čime sporazum automatski postaje pravno nevažećim.

U skladu s čovječnošću i dostojanstvom, ali i u općem vlastitom interesu moramo naći snage za ispravljanje velike daytonske nepravde. Toliko smo dužni Bosni, ali i poštovanju vlastitog suvereniteta – a povijesna konstelacija strateških okolnosti izrazito je povoljna.

Amerikancima Bosna više nije važna. Imaju Irak i druga potencijalna žarišta. Bez obzira na sve kontraverze oko Stipe Mesića, korisno je što je on ponovno izabran za predsjednika RH. On ne ovisi o strankama, zadnji mu je mandat, stalno tvrdi da mu je važna politika prema Bosni, a neki bosanski mediji ga nazivaju prijateljem Bosne – premda za Bosnu, zapravo, ništa nije učinio. Sada mu je prigoda i moralna dužnost iskoristiti povijesni trenutak, te kao predsjednik RH pokrenuti postupak za povlačenje potpisa RH iz Daytonskog sporazuma.

Osakaćena Bosna to čeka, a do uspostave prave državnosti – dan upada koljačkih horda u Srebrenicu, tamošnji Srbi proslavljaju kao «Dan oslobođenja»! U skladu s kojim to moralom mi pozivamo prognanike da se vrate u takvu Bosnu?

Objavljeno u Vjesniku 25. siječnja 2005.

——————————————————————————————————————————————-

Evo i pisama koje je ovaj autor pisao tadašnjim predsjednicima Republike Hrvatske, Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću na koja isti nisu reagirali:

Otvoreno pismo Mesiću

Dostavljeno medijima: dnevniku Vjesnik i Hrvatskom portalu u Švicarskoj http://www.croatia.ch. Objavio samo Portal 

—————————-

Prof. Filip Ćorlukić,

Krležina 35, 52100 Pula

Tel. 052-392-355,

E-mail: filip.corlukic@gmail.com

U Puli, 15. listopada 2.009. g.

Poštovani gospodine Predsjedniče RH!

Nakon četrnaest godina trajanja daytonske BiH, tek su dolaskom predsjednika Obame na čelo USA, predstavnici SAD i EU dali političarima BiH neke nove prijedloge i ostavili im rok od deset dana da se dogovore o budućnosti Daytonskog sporazuma. Budući da je Dayton bio rješenje nametnuto u cilju nebosanskih “strateških interesa”, pravo bi rješenje bilo u nametanju poništenja, a ako se ne dogovore, tada nije jasno što će se dogoditi. U aktualnim uvjetima oštrih emotivnih suprotstavljenosti teško je vjerovati da bi se sedmorica odabranih predstavnika mogli racionalno dogovoriti o budućnosti države. Stoga Vas kao hrvatski građanin i zavičajni Bosanac, ali i kao stranački neopredjeljena osoba pozivam i molim da budete spremni učiniti ono što Vam nalaže savjest, a omogućuje obnašanje položaja Predsjednika RH, koja je kao supotpisnik jedan od dva garanta Daytonskog sporazuma.

“Hrvatska intenzivno nastoji uspostaviti dobre odnose sa svim zemljama. No pritom kao da se zaboravlja, da je s obzirom na naš uzajamni geopolitički položaj, dobrobit i stabilnost susjedne nam BiH od životne važnosti za dobrobit i stabilnost Hrvatske. Stoga čak i bez pozivanja na moral i susjedsku solidarnost, Hrvatska iz vlastitih, strateških interesa, mora pomoći Bosni da se oslobodi daytonskog terorizma, jer to jest oblik terorizma.  Mora i može, jer Hrvatska je supotpisnik Daytona. Sporazumi se sklapaju i razvrgavaju, pa zašto bi ovaj bio neraskidiv”.

Ovo sam napisao u predgovoru članku koji mi pod naslovom: “Pomoći Bosni da se oslobodi daytonskog terorizma” 14. 10. 02. objavio Vjesnik. Na temu Daytona dosta sam pisao i objavljivao, a uz ovaj spomenuti, navest ću još samo dva članka objavljena u Vjesniku: 25. 01. 05. “Nužnost odbacivanja Daytona” i 19. 07. 03. “Bosna, nekad ponosna…”

U svojoj tisućgodišnjoj povijesti, Bosna je mnogo toga preživjela, ali je uvijek ostala cjelovitom. Daytonom je ona obogaljena. Od tada je to monstruozna državna tvorevina, invalid kakav ne može samostalno opstojati. Već prema načinu i neregularnoj proceduri prihvaćanja, Daytonski sporazum nije sporazum, nego je to kapitulacija jedne članice Ujedinjenih naroda pod pritiskom onovremene američke vlasti, a uz teško shvatljivu privolu Hrvatske i pohlepnu podršku Srbije.

Još «od Kulina Bana i sretnijeh dana» (12. stoljeće), različiti demoni Bosni ne daju mira, a krajne nemoralno ponašanje novih, «humanih» i «demokratskih» moćnika prema njoj, mora kod svakog poštenog čovjeka izazvati zgražanje – pa čak i očaj. Ovo je bio najstrašniji rat u dugoj bosanskoj povijesti, a što je najtragičnije taj je obrambeni rat protiv moćnog neprijatelja utjecajem izvana ubrzo prerastao i u građanski, u kojemu su branitelji krvavo ratovali i između sebe, pa čak i oni unutar iste nacionalnnosti.

U tom je apokaliptičnom košmaru poginulo preko dvjesto tisuća osoba, uključujući i ogroman broj djece, silovano mnogo tisuća žena, a prognano ili izbjeglo preko dva miljuna osoba. Sve su to «mirovnjaci» promatrali, slali nekomu(?!) izvještaje i govorili o ljudskim pravima. Zaklinjali su se u jedinstvenu Bosnu, dok su «diplomati» uporno crtali čudne karte podjele na nacinalne regije.

Kroz sve je ratove u svojoj dugoj povjesti Bosna ostajala jedinstvenom, bila je jedinstvena i u vrijeme turske okupacije, a u tim je državnim granicama uglavnom ostala i sada. Međutim, iz ovog je rata zahvaljujući Daytonskom “sporazumu” izašla podijeljena i potpuno nesposobna za samostalno življene, a što je najtragičnije izluđeni nacionalisti inzistiraju na još većim unutanjim teritorijalnim podjelama.

Svuda u svijetu izbijaju međunacionalni sukobi s porastom ekstremnih nacionalizama, a samim time i svih onih zala koja to prate. Svuda u svijetu postoje i mnogonacionalne države u kojim se živi u miru. No ovdje je važno još naglasiti da nigdje u svijetu ne postoje etnički (krvno, genetski) čiste nacionalne zajednice, a da je Bosna jedna od etnički najčistijih, pa bez obzira na kasnije nacionalne podjele u njoj etnički Bosanci predstavljaju najveći dio stanovništva. To je temeljna činjenica koje je malo tko svjestan i zato ću je ukrako obrazložiti.

Današnji stanovnici Bosne i Hrvatske potomci su ranije doseljenih ali neorganiziranih slavenskih plemena, kao i starosjedilaca, uglavnom Ilira i rimskih naseljenika. Zadnje je došlo vojnički organizirano pleme Hrvata, kojima do sada nije sa sigurnošču utvrđno etničko podrijetlo. Oni su ustanovili državu i po svome etničkom nazivu dali joj ime Hrvatska. To nije nikakva posebnost. U to je vrijeme među neorganizirana slavenska plemena teritoriju današnje Bugarske došlo organizirano turkmensko pleme Bugara. Oni su tu organizirali državu i dali joj ime Bugarska, a sami su preuzeli slavenski jezik i asimilirali se u slavensku većinu.

Tâ, po područjima današnje Bosne i Hrvatske vrlo neujednačena etnička mješavina, stvarna nam je i jedina osnova polaznog etničkog podrijetla. Po takvoj etničkoj osnovi, današnji bi se žitelji cijelog područja Bosne i Hrvatske mogli i nacionalno opredijeliti kao Iliri, kao  Slaveni – što je osnova naziva za Slovake, Slovence i Slavonce – ili  kao Hrvati. Koje je krvi, odnosno gena u komu od nas više, to nitko ne zna. Zemlja u kojoj su se tada naselili, tada se najvećim dijelom zvala Dalmacija. Po toj su se osnovi mogli nazvati Dalmatincima. Tako su učinili, na primjer, Makedonci, slavenska plemena koja su se naselila u zemlji koja se i do tada nazivala Makedonijom.

Prvo je organizirana hrvatska država, koja se tijekom nešto manje od 200 godina prostirala i na veći dio krajeva koji su se nazivali Bosnom. Život u istoj državi u to vrijeme nije mogao stvoriti nekakav osjećaj općeg zajedništva, a i da jest, taj se osjećaj ne bi  mogao zadržati u svijesti daljnjih 900 godina. Naime, hrvatsko je kraljevstvo prestalo postojati 1.102. godine, ipak zadržavši neke oblike državnosti. Mala bosanska regija ostala je samostalnom. Nastavila se širiti i jačati, pa je postala prilično velikim srednjevjekovnim kraljevstvom. Da je Bosna ostala stalno slobodnom, ili čak da su je (1463.) Turci i okupirali, ali da oni nisu bili pripadnici islama, pa samim time i veliki dio žitelja Bosne ne bi prešao na islam; kako bi se u tom slučaju opredijelili stanovnici Bosne u vrijeme početka buđenja nacionalne svijesti u 19. stoljeću?

Obzirom na tisućgodišnji kontinuitet življenja u zajedničkoj im domovini Bosni, logično je za očekivati da bi se opredijelili za bosansku nacionalnost. Uz to bi bez ikakva osjećaja protuslovlja mogli prihvatiti i zajedničko etničko podrijetlo s Hrvatima. Upravo su tako postupili Austrijanci. I oni su tisuću godina živjeli u istoj domovini pa su se ne samo po državljanstvu, nego i nacionalno, uglavnom opredijelili kao Austrijanci. Oni su svjesni da su etnički isto što i Nijemci; germanska etnička mješavina. Stoga im ne smeta što govore njemačkim jezikom, pa ipak se nacionalno u najvećem broju osjećaju Austrijancima –  Österreich – Istočna (njemačka) država. Nužno je naglasiti da se nacionalni osjećaj ne zasniva na genetskoj činjenici etnosa, nego je to čisto psihološki fenomen. Stvar odluke, odnosno opredjeljenja, pa se pojedinac može i predomisliti i opredijeliti se za neku drugu nacionalnost – što nije moguće u odnosu na etnos, ali ni na zavičajnu domovinsku pripadnost.

Međutim, turski su osvajači Bosne (Bosna je povijesni naziv, koji su Austrijanci krajem 19. stoljeća u skla sa svojom strategijom promijenili u: Bosnien und Herzegwina) pripadali potpuno različitoj kulturi, civilizaciji i religiji. Tijekom mnogih stoljeća veliki je dio naroda sve to prihvatio. Pojam nacije u to vrijeme nije postojao, a podjela je bila isključivo po vjerskoj pripadnosti. Ovdje treba naglasiti da su prije dolaska Turaka stanovnici Bosne bili katolici i bogumili, uz nešto dolutalih pravoslavnih lutalačkih Vlaha, koji ni na koji način nisu bili povezni sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Tek su za vrijeme turske vladavine ti bosnaski pravoslavni vjernici stavljeni pod crkvenu jurisdikciju SPC. Srbi iz Srbije nisu bježali u Bosnu, nego u Madžarsku i sjeveroistočne dijelove Hrvatske, pa sve do 1.918. g. u Bosni nije bilo etničkih Srba.

Takvo je stanje početkom buđenja nacionalne svijesti sredinom 19. stoljeća dovelo do velike zbunjenosti i zbrke. Ne ulazeći ovdje u pojedinosti, reći ću samo ono bitno. Jedan od najstarijih evropskih naroda, podijelio se u tri narodnosti, odnosno, nacionalnosti – kako mi to danas neoprezno nazivamo. Naime na Zapadu nation ne znači nacionalnu, etničku pripadnost, nego državljanstvo.

To što su i kršćanstvo i islam suštinski nadnacionalne religije, situaciju čini još besmislenijom. Predsravnik Austrougarske Kallay nastojao je uspostaviti bošnjaštvo kao nacionalnost, ali su utjecaji iz Srbije i Hrvatske to svim silama nastojali spriječiti, pa su se bosanski katolici opredjeljivali za hrvatstvo, a pravoslavci za srpstvo, dok je najveći broj bosanskih muslimana (posebno na selima) ostao nacionalno neopredjeljen. Paradoks, da je katolik Begić postao Hrvatom, a musliman Filipović neopredijeljenim (kasnije Muslimanom, pa Bošnjakom), nikomu nije smetao.

U svome specifičnom odnosu prema nacionalnim posebnostima i pravu na nacionalnost, komunisti su konačno izmislili jednu lukavu podvalu. Proglasili su muslimansku naciju, s velikim početnim slovom M. Tada je bilo rođene braće koji su se iz uvjerenja, ili iz pragmatičnih razloga nacionalno različito opredjeljivali, ali to nije predstavljalo nikakvu teškoću, niti je bilo uzrokom sporenja. Pa što se dogodilo u ovom ratu?

Nakon Titove smrti ubrzo su se javili pokreti za osamostaljenjem republika, a kad je na čelo Srbije došao Milošević on je radikalno oživio hegemonističke Garašaninove ideje: “Svi Srbi u jednoj državi!” urzo je napade usmjerio na islam, kao na najveći problem. To su počeci uključivanja religije u kasnije sukobe.

Nakon što su zbog Miloševićeve opstrukcije propali pokušaji uspostavljanja labave konfederacije, došlo je do rata, prvo desetodnevnog u Sloveniji, a kasnije dugog u Hrvatskoj. Nakon što se jigovojska povukla iz Hrvatske, u BiH je nastala ogromna koncentracija vojske pod srpskim vodstvom i počeli su sporadični okršaji, uglavnom s bosanskim Hrvatima i onim muslimanima koji su na primjeru rata u Hrvatskoj shvatili što ih očekuje.

Muslimansko vodstvo nije vjerovalo u agresiju, pa nisu poduzimali nikakve pripreme. To su shvatili tek nakon velikog pokolja musu Bjeljini. Da je tada bilo razuma, sve je moglo biti drukčije, no mnogi bosanski Hrvati su prigovarali zbog muslimanskog ranijeg nesudjelovanja u obrani, dok su Muslimani već prije prigovarali Hrvatima što «izazivaju» Jugoslavensku armiju.

U novonastaloj situaciji bosanski Hrvati ne žele sjedinjavanje obrane i ne dozvoljavaju novoformiranim BiH vojnim jedinicama slobodan prolaz preko «svojih» teritorija. Sukob je postao neizbježnim. Sada muslimani Hrvate počinju doživljavati izdajicama, dok mnogi Hrvati, opsjednuti svojom paranojom, počinju uslimane doživljavati kao glavne neprijatelje – a na srpsku agresiju kao da su zaboravili.

To sve više homogenizira Muslimane i nacionalističko ludilo raste, ali sada u neuobičajenom trokutu. Branitelji su krvavo zaratili između sebe. U međuvremenu Muslimani konačno svoju nacionalnost preimenuju u logično bošnjaštvo, ali (dugoročno) uz vrlo opasnu uvjetovanost: da samo muslimani (vjera) mogu biti Bošnjaci (nacija, narodnost), što je suprotno duhu Kurana. Opsjednuti nastalom paranojom oni se suludo odriču 500 godina svoje povijesti kad nisu bili pripadnici islama.

Bez obzira na različite oblike organiziranja država u kojima je prevladao islam, ta religija  zasnovana na Kuranu izvorno je nadnacionalna, osobna religija svakog pojedinca, po kojoj svaki čovjek osobno odgovara za svoja djela – dobra ili loša, a Kuranom se zahtijeva i tolerancija.

Međunarodna je zajednica na čelu s Clintonovom administracijom godinama tolerirala strahovite zločine, a kad su konačno združene snage Hrvatske i Bosne krenule u oslobođenje zemlje, ta je iznimno uspješna ofenziva pred Banjalukom zaustavljena američkom prijetnjim zračnim udarima. Tim je zaustavljen rat, pa da je u Daytonu dogovoren pravi mir, to bi imalo svoje opravdanje, ali tamo je pod neviđenim pritiscima “dogovoreno” neodrživo ustrojstvo BiH i to s barem jednom proceduralnom pogreškom, što ga zapravo čini pravno ništetnim. Naime, legalni predstavnik bosanskih Hrvata gospodin Zubak zbog ustupanja Bos. Posavine Srbima nije htio potpisati taj akt. No uskočio je vlastohlepni Jadranko Prlić koji je to neovlašteno potpisao, a organizatori su to prihvatili.

Rat u BiH zaista je bio strašan, ali da je tada uspostavljena prava pravna država, tijekom vremena bi se to postupno ispravilo, pa je ta divna zemlja ponovno mogla postati čudesnim etičkim mikrokozmosom naglašene važnosti dobrog komšije. Ovako, u ovoj frankenštajnski ustrojenoj daytonskoj tvorevini premnogi komšija mrzi komšiju samo zato što je druge vjere i druge nacionalnosti  – pa izlaz traži u uspostavi nekakvog svog jednonacionalnog kantona, regije – ili čak države.

Gospodine Predsjedniče, ovo sam pisao malo opširnije i kao podsjetnik; ako se kao Predsjednik RH odlučite povući potpis RH na Daytonski sporazum. Predstavnici SAD i EU će vjerojatno to nastojati rješavati unutar Daytonskog Ustava BiH koji zapravo nikada i nije proceduralno usvojen, pa će mnogo toga i dalje ostati upitno. Za osnovu novog sporazuma je potpuno dovoljan legalno usvojeni Ustav BiH iz 1.992.

Pozdravljam Vas,

s poštovanjem

Filip Ćorlukić

umirovljenik, fizičar, znansveni istraživač i publicist

——————————————————————————————————————————————

Poštovani predsjedniče RH Ivo Josipoviću,

prije nego što počnete čitati ovo moje pismo, iskreno sebi odgovorite zašto želite biti Predsjednik RH:

– Zato što Vam čini čast biti Predsjednikom,

– ili zato što kao Predsjednik želite i možete učiniti nešto zaista pravedno i korisno.

Ako je razlog Vaše želje samo u tomu da želite biti poredsjenikom – tada dalje nemojte ni čitati ovo pismo.

Ako je pak ovo drugo, tada Vam mogu predložiti tri teme, po kojima biste mogli ući u povijest već i samim time što ste ih pokreniuli. Napominjem da su sve tri obuhvaćene pojam pravde, za koju tvrdite da Vam je misao vodilja u političkom djelovanju.  Medjutim, zbog aktualnih okolnosti  sada ću navesti samo jednu temu, onu koja se može i korisno ju je pokrenuti već u ovo vrijeme uoči izbora, jer već i to pokretanje ima svoju težinu, čak i ako ne budete izabrani za predsjednika RH.

Ako budete zainteresiran, ostalje dvije teme ću Vam  predložiti nakon izbora. Teme su zapravo vrlo zahtijevne i prijedlog mogu podržati obimnom dokumentacijom.

Predlažem Vam da objavite najavu pokretanja postupka za povlačenje potpisa RH kao garanta Daytonskog sporazuma, realizacijom kojega bi taj sporazum postao pravno ništetnim, a BiH se formalno vratila na Ustav od 1992. g. pod kojim je i primljena u UN..

Daytonski sporazum je mogao biti prihvaćen kao temelj prestanka rata, ali njegovo zadržavanje predstavlja svojevrsni zločin – dugoročno opasniji, čak i od samih ratnih zločina i razaranja. Sve nevolje izazvane prirodnim, ali ratnim razaranjima, vremenom se saniraju i zajednica može dalje nanpredovati biološki i gospodarski. No, Dayonski “sprazum” kojega formalno  “građani kasnije imaju pravo demokratskim putem mijenjati” je tako ustrojen da to iz čisto psiholških razloga nije moguće. Dobivši nekakav oblik samostalnosti, oni političari RS nikad neće dobrovoljno pristati na ujedinjavanje, nego čak paktiraju s hrvatskim, da uz čudovišno velik broj kantona i oni dobiju nekakvu svju posebnu jedinicu.

Dajtonsko uredjenje BiH veliki zločin sam po sebi i mora se što prije dokinuti. SAD to zbog nekakvih svojih strateških interesa ne želi, EU je za to zapravo nesposobna. Medjutim, Srbija i RH su svojim supotpisima svojevrsni garanti, koji mogu povući svoje potpise i time ga učiniti međunarodnopravno nevažećim. Srbija to ne želi, jer joj ovo stanje dugoročno odgovara. Ostaje samo Hravatska!

Pa, presjedniče Ivo: imate li hrabrosti to pokrenuti u intresu stabilnosti u regiji, pravde o kojoj toliko pričate, ali i povijesne istine?!

Imam 89 godina, zavičajno sam Bosanski Hrvat, inženjer sam fizike, a u Zagrebu sam živio i radio od 1960. do 2000. g. Kasnije selim u Pulu. Imam ogromno i vrlo raznovrsno životno iskustvo – bez ikavih ideoloških opterćenja. Politička događanja pamtim sve od vijesti o atentatu na Kralja Aleksandra 1934. g,- a s većim razumijevanjem od napada Njemačke na Jugoslavju. Objavio sam osam knjiga, a imam još četiri dovršena rukopisa, od kojih je jedan u fazi objavljivanja.  Nikada nisam bio član ni jedne političke stranke. Podržavam sve što je za narod i domovinu po mome mišljenju korisno, a osuđujem sve štetno – bez obzira koja stranka stranka ili neki političar čine i žele učiniti.

Srdačno Vas pozdravljam,

Filip Ćorlukić

Filip u Puli

—– Original Message —–

From: Filip Corlukic

To: Ivo Josipović

Sent: Monday, January 26, 2015 12:57 PM

Subject: Poticaj

Poštovani Ivo Josipoviću, predsjedniče RH – u odlasku.

Nekoliko dana prije izbora e-mailom sam Vam poslao pismo (v.Attachment) s prijedlogom da učinite jednu najavu, koja bi Vas održala na političkoj površini – bez obzira da li budete ponovno izabran ili ne budete. Prošlo je kako je prošlo, niste poražen, nego ste samo za malo poena zaostao za pobjednicom – kojoj ste vrlo korekto čestitao. Znadem da ste imao velike ideje u pogledu boljitka naše domovine, a obzirom na Vaš karakter mirnog i staloženog čovjeka, imam dojam da ste zapravo zadovoljan izlaskom iz neposredne tvrde političke zbrke, a borbu za pravdu i dobrobit domovine možete nastaviti i kao bivši predsjednik – neopterećen formalnostima.

Stoga Vam predlažem da ponovno pročitate moje pismo i da dok ste još Predsjednik nekog zgodnom prigodom javno obznanite da ste nakon izbora željeli pokrenuti postupak za povlačenje potpisa RH s Daytonskog sporazuma, ali da to niste učino zbog prevelike osjetljivosti teme u predizbornpoj kampanji. Učinite li to ubacit ćete tu ideju političku svakodnevnicu, pa već samom time i aktivan poticaja pravednosti, većoj od svega sto te do sada ucinio.

Imajte hrabrosti pa učinite to.

Srdačno Vas pozdravljam i želim sve najbolje,

Filip Ćorlukić

ODA O BRATSTVU I JEDINSTVU

Posted: 21. Februar 2015. in Intervjui

Rezultat slika za Bratstvo Jedinstvo naroda Jugoslavije

Može li se Bratstvo-Jedinstvo, kao tekovina bivše Jugoslavije, ponovno obnoviti na Balkanu, svesti u prostore Bosne i Hercegovine i postati sjeme za neku Treću Jugoslaviju, iako se Oda o Bratstvu- Jedinstvu već dugo ignoriše i doživljava kao elegija?  

Primarni cilj ljudske zajednice je kako opstati i razvijati se. Osnovna jedinica ljudske zajednice, kao dio ljudskog društva, koja je omogućila opstanak ljudske vrste, je porodica u formi bračne zajednice. Kao takva porodica je postala  kolijevka ljudske civilizacije i osnovna ćelija društva. Islam je, kao i druge religije, želi sačuvati, a u zapadnom svijetu se žele odreći nekih hijerarhijskih vrijednosti, zbog čega je porodica i brak kao institucija njene održivosti do sada u najvećoj krizi od postanka svijeta. Kroz historiju se pokazalo da bračne i ljudske zajednice opstaju samo ako se održe zajedno, a druge propadaju i nestaju, što uvjerljivo potvrđuju i primjeri malih ljudskih zajednica, kao što su jevrejska, albanska, romska. Kriza bračnih odnosa u novom vremenu, posebno izražena u Americi i nekim drugim dijelovima svijeta, je alarmantan i upozoravajući indikator, koji nagovještava dekadenciju i ugrožava opstanak ljudske vrste.

Upravo zbog toga, jedan od prvih prioriteta svih vjerskih zajednica, na koje upućuju sve vjerske knjige, na čemu uporno insistiraju i pozivaju najviši vjerski lideri i dostojanstvenici, je bratstvo/ jedinstvo, koje se u islamu označava s riječi i pojmom “umet”. Svaki masovniji susret islamskih vjernika (iako islam nema centralnu upravu kao pravoslavlje i katoličanstvo) počinje sa riječima “braćo i sestre u islamu”, a to zbog toga što je porodica temelj i osnovna ćelija islamskog društva, u kojoj se potvrđuje brak, njeguju i pothranjuju moralne vrijednosti društva.

Nezamjenjiva kapitalna vrijednost socijalističkog društva bivše Jugoslavije bilo je jedinstvo jugoslovenskih naroda, zasnovanao na bratstvu i jedinstvu, koje je i danas tiha misao vodilja, ideja, koncept, formula, pa i nostalgična želja koja golica mnoge od onih koji su rođeni i živjeli u bivšoj Jugoslaviji. Vizija o Bratstvu- Jedinstvu, ma kako je zvali, parola, ideja, koncept… ima svoju idejnu, ideološku, teorijsku i praktičnu vrijednost, daleko veću nego joj se danas poklanja pažnja. Iako Bratstvo- Jedinstvo danas više nije oda naroda s prostora bivše Jugoslavije, ono je i dalje izazov i nesumljiva vrijednost i potencijal minulog vremena, u koji ima vjere i za kojom ima nostalgije.

“Bratstvo – Jedinstvo“  kao formula za uređivanje unutarnjih odnosa

Bratstvo i jedinstvo kao model življenja i težnja za složnim životom zasnivano je u prošlosti na suosjećanju ljudi, koji u većini slučajeva pripadaju istoj vjeri. Time se podrazumjevalo nastojanje i potreba  da živimo složno kao braća, da se međusobno poštujemo i uvažavamo, da poštujemo naše komšije i pazimo na njih, bez obzora koje su rase, vjere i ideoloških nadzora. Po nekima Bratstvo-Jedinstvo može postojati samo među onima koji su potpuno ravnopravni, što je u Titovoj Jugoslaviji dobrim dijelom demantovano, jer je nivo odnosa među narodima kroz više decenija bio za uvažavanje i dugo na uzlaznoj putanji, mada ravnopravnost  nije bila potpuna . Vjerovalo se ako danas okreneš leđa komšiji već sutra ćeš ih okrenuti i rođenom bratu. Danas se na Bratstvo –Jedinstvo gleda i tretira kao suživot, u kojem je visok stepen tolerancije za sve što je drugo i drugačije.

U vrijeme stvaranja Druge Jugoslavije Bratstvo-Jedinstvo je bila prvo parola a potom postala formula za uređivanje unutarnjih odnosa među narodima Jugoslavije i okvir za vođenje kadrovske politike na svim nivoima. U toku  NOR-a politika Bratstva –Jedinstva vodila se pod parolom KPJ-e  i bila je u funkciji ujedinjenja  jugoslovenskih naroda protiv fašističkih okupatora,  a tokom trajanja Jugoslavije  postala zvanična državna politika. Državni grb je bio simbol zajedništva.

Rezultat slika za Treca Jugoslavija

Na konceptu Bratstva- Jedinstva zasnivan je društveni i ekonomski razvoj zemlje i postavljana matrica vanjske politike. Bio je to u nekom smislu čarobni štapić. U suštini kroz ove dvije riječi uspješno su nivelisani odnosi između Srba, Hrvata i Muslimana, u kojima je vrlo precizno doziran individualni i kolektivni uticaj svakog od ova tri  bh naroda, koji se reflektovao na sve oblasti društvenog života i imao izuzetno jak uticaj na porodični život. Generalni pokrovitelj, otac i zaštitnik modela postao je predsjednik Jugoslavije  JosipBroz Tito.

Bratstvo-Jedinstvo po nacionalnom ključu

Bratstvo-Jedinstvo imalo je svoju alatku bez koje bi teško bilo održati ravnotežu i postići ujednačavanja i nivelaciju, u početku teško dostižnu na političkom a kasnije na ekonomskom planu. Ta alatka je bio “nacionalni ključ” ili ključ za sva kadrovska rješenja, koji je otvarao i zatvarao sva vrata, bio univerzalan za sve brave. Iako se ključ pokazao veoma upotrebljivim, nije mogao ispuniti sva očekivanja. Po tom ključu Srbi su stekli, imali i održali primat u svim sferema gdje se to trebalo i moglo ostvariti, a u službama sigurnosti, policiji i vojsci čak imali punu dominaciju. Hrvatima je taj ključ u početku pomagao u ekonomiji a kasnije i u politici. Za muslimane je ključ bio sredstvo preko kojeg su ostvarivali ulogu katalizatora i posrednika, ali (iako limitirano) participirali u izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti. Po nacionalnom ključu birani su i postavljani kadrovi. U njemu su bile značajne finese koje su Srbima i Hrvatima obezbjeđivale predispoziciju za dominantan uticaj. Naime, po tom ključu najznačajnije položaje u politici i ekonomiji obično su zauzimali ratni veterani, obrazovaniji i uspješniji Srbi i Hrvati, dok su za značajne položaje birani muslimani samo ako su se pokazali podložni Srbima ( u njihovim zonama uticaja)  odnosno Hrvatima, na njihovom terenu. To jest, kako se i danas kaže, ako su se pokazali kooperativni, odnosno spremni na popuštanje u interesu drugih a na štetu svog naroda. Zato su, naročito u početku, samo neobrazovani muslimani, koji su učestvovali u NOR-u imali tu privilegiju da budu na dobrim položajima. Ustvari, oni su u većini slučajeva samo figurirali, a sa njima su upravljali drugi, odnosno bili su instrument s kojim se u ime KPJ (SKJ) manipulisalo.

U politici Bratstva -Jedinstva nije u svemu dosljedno i principijelno korišten taj famozni  nacionalni ključ. Nije korišten u vojsci, policiji i obrazovanju. To se nije osjećalo tako posljedično u vojsci i policiji, ali u obrazovanju je bilo više nego tragično. Desetine godina nakon oslobođenja u školama BiH su dominirali ili bili isključivi kadrovi iz Srbije i Crne Gore, koji su efikasno provodili asimilaciju.

Bosanski muslimani u raljama Bratstva-Jedinstva

Iako se za cijelo vrijeme postojanja druge Jugoslavije kroz ovu formulu mogla prepoznati tiha a nekad i pojačana borba za prevlast između Srba i Hrvata, u kojoj su muslimani bili neka vrsta tampon zone. Muslimani su se u cijelom tom periodu morali zadovoljiti s pozicijom autsajdera, ali u nekom smislu više neutralnog nego navijačkog posrednika, koji je služio kao izolator i zato bio priznat kao vezivno tkivo naroda Jugoslavije i osnova zajedništva njenih naroda. Kada je smrću Tita i jačanjem aspiracija Srba za daljom dominacijom, Slovenaca a potom Hrva ta za osamostalenjem, muslimani nisu više mogli a nešto kasnije kada su se odvojile Slovenija i Hrvatska ni željeli da sačuvaju takvu poziciju, raspad Jugoslavije se pokazao neizbježnim.

Po formuli Bratsva –Jedinstva, ako se nije radilo o pitanjima drugih jugoslavenskih republika,  bh muslimani su uvijek bili oni treći. Ondje gdje su Srbi bili prvi, Hrvati su obavezno bili drugi, a za muslimane je bilo rezervisano ono treće mjesto. I što je bilo posebno interesantno, oni su bili s tim trećim zadovoljni, kao da ih je to ispunjavalo. Isto tako gdje su Hrvati bili prvi, Srbi su morali biti drugi, a muslimani naravno treći, bez obzira u kom se području, na kojoj razini, sa kojim ciljem i stvarnom namjerom to gradiralo.

Granice jugoslovenskih republika nisu dijelile narode

U Titovoj Jugoslaviji znale su se  granice republika i pokrajina, ali one nisu dijelile već spajale narode, što se naročito osjećalo u BiH. Zbog takvog bukvalnog shvatanja BiH je postepeno gubila dominaciju na vlastitom teritoriju, ali i teritorij. Svima u BiH ali i Jugoslaviji poznat je slučaj Đure Pucara, prvog predsjednika nezavisne R BiH, koji je kao da daje svoju babovinu dao Crnoj Gori morsko područje Sutorine. Na ovaj slučaj, koji je danas ponovno aktueliziran, ukazao je više puta g. Suad Kurtćehajić, suprostavljajući se težnji poltronskih bh političara da dar Đure Pucara ozvaniče naknadnim potpisivanjem darovnice Crnoj Gori.  Nažalost Đuro Pucar nije bio u BiH samo jedan, koji je rasturao vlastitu zemlju. Takvih je mnogo više danas u sadašnjim strukturama bh vlasti.

Parola Bratstva- Jedinstva u javnim govorima i istupima

Vrijednost i snaga parole Bratsvo-Jedinstvo bila je naglašena i osjećala se u javnim nastupima i govorima, u porukama koje su koristili svi političari Jugoslavije . “Živjelo Bratstvo – Jedinstvo“ , „Živjelo Bratstvo-Jedinstvo jugoslovenskih naroda” godinama je gromoglasno odjekivalo prostranstvima Jugoslavije, odzvanjalo u našim glavama,  snažno podržavano iz naših grla. Bratstvo-Jedinstvo je tada značilo da smo svi mi, svi narodi i građani, Jugosloveni, da smo braća,  da se međusobno poštujemo, uvažavamo, volimo. Da li je bilo baš tako?

Titova paraola „Čuvajmo bratstvo jedinstvo kao zjenicu oka svoga“ nikad neće biti zaboravljena. „Mi smo more krvi prolili za Bratstvo-Jedinstvo naših naroda i nećemo dozvoliti nikom  da nam dira ili da nam ruje iznutra da se ruši to Bratstvo-Jedinstvo“, često je govorio Tito, koji se ovim više nego uspješno suprostavio razornoj idelogiji „Zavadi pa vladaj “, koja je ranije “carovala” a danas ponovno nalazi  sve povoljnije tlo u BiH.

Rezultat slika za Bratstvo Jedinstvo naroda Jugoslavije

Ove parole bile su i dvosjekli mač. Mogle su da uzdignu u vrh one koji ih izvikuju ali i sasjeku one koji ih negiraju, odbacuju ili prihvataju s podozrenjem i podmjehom.

Doprinos literata, kulturnih radnika i medija jačanju Brtatstva Jedinstva

Značajan doprinos jačanju Bratstva-Jedinstva u Jugoslaviji dali su kulturni i estradni radnici i brojni pjesnici i pisci tog vremena. Iako je u njihovim nastupima, književnim i literalnim radovima bila naglašena socijalistička ideologija a nerijetko i režimska podložnost, imali su veliki uticaj na narodne mase i podizali im društvenu svjest o vrijednosti zajedništva zasnovanog na bratstvu i jedinstvu naroda Jugoslavije. Mnoge sportske i kulturne manifestacije počinjale su i završavale s parolom “Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo”  a pjesme kao pjesma ”Od Vardara pa do Triglava”  pjevana je na svim manjim i velikim skupovima,  orila se širom Jugoslavije, pa i susjednim zemljama.

Poseban značaj na formiranje i jačanje svijesti o bratstvu- jedinstvu , naročito kod muslimana, imao je obrazovni sistem.  Kroz školske udžbenike, štamu i literaturu, preko nastavnog kadra, uz asistenciju partijskih organa KPJ, trasiran je infiormativni sistem i odgojno-obrazovni proces od pionirskih preko omladinskih organizacija,  kroz partijske organizacije i radne kolektive, uduženja žena, sportska i kulturna društva, planinarska društva, izviđačke organizacije i druge organizovane forme društva.

U svim republikama bivše Jugoslavinje veliki broj javnih institucija nosio je ime “Bratstvo-Jedinstvo” , što pokazuje u kojoj  je mjeri bratstvo i jedinstvo u Jugoslaviji imalo značaj i pravo građanstva . Autoput Ljubljana-Zagreb-Beograd-Skoplje zvao se “Autoput Bratstva-Jedinstva”. A to ime su imale brojne škole, tvornice, mostovi, sportska i kulturna društva…

U izvjesnom smislu na jačanje Bratstva- Jedinstva uticala je i kolektivizacija, kroz koju su formirane zadruge, zadružni savezi i druga razna udruženja i savezi.

Kovačnica Bratstva – Jedinstva bile su i masovne radne akcije

Posebnu ulogu u obnovi zemlje i jačanju Bratstva- Jedinstva u bivšoj Jugoslaviji imale su masovne radne akcije. Nastale su u NOB-i a bile veoma popularne i nakon rata.  Jedna od prvih  poznata kao “Sanička dolina”, obavljena je u noći 27. 8.1942. godine, a u njoj je učestvovalo 800 mladića i djevojaka, koji su dozrela žitna polja požnjeli neposredno ispred neprijateljskih bunkera i spriječili da zrelo žito padne u ruke neprijatelju. Cilj masovnih radnih akcija bio je zaposliti i zbližiti  narod, obnoviti infrastrukturu, izgraditi bazne privredne objekte i objekte za obrazovanje, kulturu, sport u svim područjima Jugoslavije. Najpoznatije radne akcije bile su:  Autoput “Bratstvo- Jedinstvo“ ( Ljubljana-Zagreb-Beograd-Skoplje), željezničke pruge Brčko-Banovići (1946), Šamac-Sarajevo (1947), Doboj-Banja Luka (1951),  te pruga Beograd – Bar; Hidrocentrale:  Jablanica (1947-1954), Mavrovo (1950-1955), Vlasina (1950-1955), Vinodol (1950-1954), te brojne fabrike kao “Ivo Lola Ribar” u Železniku (1947-1948), Fabrika hidrauličnih ležaja i fabrike prehrane u Zagrebu, “Titarf”  u Kamniku, “Magnohrom” u Kraljevu, Hemijski kombinat u Goraždu (1950), “Maglić” i “Sutjeska” u Foči (1950), “Raška” u N. Pazaru (1951-1953), Kablovi u Svetozarevu, “Krušik” u Valjevu, Željezara Zenica (1948-1954), Valjaonica” Sevojno” u Užicama (1950-1952), Željezara Nikšić (1951). Nova Gorica je izgrađena od 1948 do 1951, a Novi Beograd je građen u dvije faze: prva  od 1948 do 1951, a druga 1968-1969.g.  Nakon razornih zemljotresa Skoplje je obnovljeno 1963, a Banja Luka 1970.godine. Jadranska magistrala je izgrađena 1964. ORA “Sava” obnova zaštitnih nasipa organizovana je 1960. Masovne radne akcije izvođene su na Tjentištu – Sutjeska, u Kumrovcu, Jasenovcu, Mrakovici, na Kopaoniku…  Radnim akcijama su građeni i studentski gradovi Zagreba, Sarajeva, Ljubljane… Naravno, ne manje značajnu ulogu za zbližavanje ljudi i jačanje bratstva- jedinstva imale su brojne druge i lokalne radne akcije, koje je nemoguće nabrojati.

Kulturne i sportske manifestacije u funkciji jačanja B-J

Poseban značaj za jačanje Bratstva-Jedinstva imalo je obilježavanje praznika, od lokalnih (kao što je dan komune) do državnih Dan Republike (29. Novembra…). U okviru tih proslava priređivane su akademije, kulturne priredbe i organizovana sportska takmičenja. Među najvažnije manifestacije tog vremena spada proslava Titova rođendana koji se slavio na Dan mladosti 25. maja, kada je organizovano i nošenje štafete sa porukama o jedinstvu upućenim domaćoj i svjetskoj javnosti.

Na kulturnim i sportskim priredbama, tokom proslave praznika, s ponosom se pjevala Himna “Hej Slaveni”, recitovale rodoljubive i pjevale popularne pjesme kao što je “Od Vardara pa do Triglava”. U školi se napamet učio Nazorov “Titov naprijed”, Brankovo Kolo, …

Rezultat slika za Bratstvo Jedinstvo naroda Jugoslavije

Značajan potsticaj jačanju Bratstva-Jedinstva davali su sletovi B-J održavani svake dvije ili četiri godine u različitim republikama, a od značaja je bilo i bratimljenje gradova iz različitih republika, iz kojih su se razvijale kulturne, privredne i druge veze.

Mješoviti brak kao kategorija B-J

Za održavanje i jačanje Bratstva-Jedinstva u Jugoslaviji poseban značaj imao je mješoviti brak. Iako nije produkt socijalizma i KPJ-e mješoviti brak je obogatio vrijednosti jugoslovenskog socijalizma, a KPJ-e donio profit pa i ekstra profit. KPJ-e  je bila kolektivni društveni vjenčani kum svakom mješovitom braku, a mješoviti brakovi su s druge strane bili garant i zalog opstanku KPJ-e i potpora opstanku socijalističkog društva.  Institucija mješovitog braka poseban značaj dobila je u NOR-u i neposredno po završetku II svjetskog rata.  I predsjednik Tito je  davao ličnu veliku podršku mješovitim brakovima, a u brojnim slučajevima bio kum familijama s više djece.

Nakon raspada Jugoslavije mnogi mješoviti brakovi su propali, mnogi su i opstali. Propali brakovi su podijelili sudbinu države; svako je pošao na svoju stranu, a neki u novo i nepoznato. Slično se dogodilo i s djecom iz mješovitih brakova. Pa ipak, mješoviti brakovi su u svoje vrijeme, u pogodnostima u kojima su nastali, bili  inkubator bratstva jedinstva, tretirani kao embrion jugoslovenske nacije, s velikim ambicijama na planu ujednačavanja i zbližavanja različitosti. Mješoviti brakovi su se vremenom omasovili i institucionalno ojačali, postali uobičajena praksa, da se u nekim krugovima počelo vjerovati da će nacioanlna pripadnost postepeno nestati i da ćemo svi postati pripadnici jedne nacije, jugoslovenske.

Bratstvo- Jedinstvo je neiskorišteni potencijal savremenog društva

Kao mnogi od nas iz bivše Jugoslavije, nisam jugo-nostalgičar, ali jesam za bratstvo i jedinstvo, ne samo jugoslovenskih naroda, već svih ljudi na svijetu, bez obzira na njihovu boju kože, vjeru i druga opredelenja. Duboko vjerujem da je bratstvo i jedinstvo poželjan mlodel svake sredine i neiskorišteni potencijal savremenog društva za zbližavanje naroda. Ne podržavam brata koji me iskorištava ni Bratstvo-Jedinstvo u kojem će jedan narod biti nadređen drugom, kao što je jednim  dijelom bilo na prostorima Jugoslavije, ali smanjivanje nejednakosti uz približavanje različitosti smatram prioritetom mirnodopskog vremena. Ako ikad bude neka treća Jugoslavija, a po nekima će biti, onda njeni kreatori i tvorci moraju poći od toga da se takav projekat može zasnivati i graditi samo na zajedničkim temeljima, i može postojati i opstati samo u uslovima potpune jednakosti sviju koji tu žive.

U Titovoj Jugoslaviji nismo bili jednaki, nisu stimulisani nadareni već se težilo uprosjećivanju, pa ipak je država opstala dok je bila vođena jedinstvenom partijom i pod sponzorstvom moćnog vođe Tita, koji je populatnost vođe zasnovao i održao upravo na modelu Bratstva-Jedinstva jugoslovenskih naroda.

I danas živimo u čvrstom uvjerenju, da pretežan broj nas koji smo rođeni i živjeli u Drugoj Jugoslaviji, posebno u periodu od šezdesetih do osamdesetih godina, do smrti J. B. Tita nikad nećemo zaboraviti blagodati koje nam je život tada pružao. Danas je u BiH samo 5% ljudi zadovoljno sa životom, a 95% je nezadovoljno. U Titovoj Jugoslaviji, i pored određenih nepravdi i nedostataka, manje priznatih ili više priznatih naroda, privilegovanih i neprivilegovanih kategorija društva, može se reći da je taj odnos bio obrnut, da je velika većina bila zadovoljna. Danas sve one koji na račun ovog vremena ističu vrijednosti onog vremena, zovu Jugonostalgičari.  Nostalgija za prošlim može se objaniti na više načina, sa bezbroj argumenata. Na njoj se već neko vrijeme rađa i od strane određenih krugova oživljava teza o Trećoj Jugoslaviji, pa se čak prave skice njenog sastava u kojem bi bili svi osim Slovenije, plus Albanija.

Proces jačanja Bratstva- Jedinstva jugoslovenskih naroda prekinut na makro lokaciji u bivšoj Jugoslaviji tokom raspada Jugoslavije sada se nastavlja na mikro lokaciji u Bosni i Hercegovini, a servisiran je i iz Srbije i Hrvatske, sa ciljem koji uvijek ne odražava stvarnu težnju za jedinstvom bh naroda. Sve je i dalje podređeno cilju da se teritoriji na kojima žive Hrvati pripoje Hrvatskoj, a teritorij na kome je stvorena genocidna Rs, Srbiji. Radi toga se iz Srbije i Hrvatske uporno potstiču ekstremisti koji su samo tijelom u BiH a dušom u Srbiji ili Hrvatskoj.  Sve dotle dok Bošnjaci, Srbi i Hrvati rođeni u BiH ne budu Bosnu i Hercegovinu zvali majkom i osjećali je kao svoju jedinu domovinu, u BiH se Hrvati, Srbi, Bošnjaci u BiH neće osjećati kao braća niti  će BiH biti jedinstvena. Ipak, postoji vjera i nada da će narodi koji žive u BiH jednoga dana konačno shvatiti da je njihova sreća tamo gdje je njihov dom. Postoji nada da će se svi jednoga dana osjetiti kao braća, ujediniti se, i kao što se sportisti iz različitih skupina bore za jedinstven cilj, boriti za dobrobit i prosperitet svoje  jedine domovine, Bosne i Hercegovine. Tada ćemo opet moći  umjesto jugoslovenske elegije zajedno, iz hilljada naših grla, zapjevati Odu Bratstvu i jedinstvu i reći, “ona nas je održala, njojzi hvala”.

Burlington, 21. februara 2015.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

SD BiH o Vulinovoj izjavi

Posted: 21. Februar 2015. in Intervjui

sdbih

Izjava ministra za rad, zapošljavanje, socijalna i boračka pitanja Republike Srbije Aleksandra Vulina u kojoj se kaže da “Vlada Republike Srbije podržava provođenje Dejtonskog sporazuma, apsolutno priznaje cjelovitost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, ali će Republika Srpska (RS) uvijek imati posebno mjesto i u politici i srcu Srbije”  je dvosmislenog karaktera i prepoznatljiva iz perioda specijalnog rata Miloševićevog režima  prema BiH, gdje se politika  susjedne zemlje želi domaćoj i svjetskoj javnosti prikazati kao miroljubiva.  Isto tako  kao što je nekad Milošević ubjeđivao svjetsku javnost da Republika Srbija nije napala Bosnu i Hercegovinu tako i Vulin pokušava da nas uvjeri  kako susjedna zemlja poštuje državni suverenitet BiH.

Činjenica je da potpisivanje  Sporazuma o elektronskoj razmjeni podataka u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja između predstavnika manjeg BiH entiteta i Srbije, predstavlja grubo miješanje u unutrašnje stvari jedne zemlje jer se ovakvi ugovori trebaju praviti na državnom nivou. Dok Dodik svojom politikom prenosi državne nadležnosti na entitetski nivo dotle predstavnici Republike Srbije “integriraju”  te nadležnosti u svoj sistem pod opaskom ” da će korisnici iz RS-a i Srbije imati bolju evidenciju i brže će ostvarivati svoja prava”.   Republika Srbija i dalje  direktno podržava Dodikovu politiku razvlaščivanja i  podrivanja suvereniteta Bosne i Hercegovine jer  kako kažu” briga prema RS-u  će uvijek biti jedan od prioriteta Vlade Srbije”.

Zbog ovakve dvosmislene politike susjedne zemlje,  Bosna i Hercegovina treba tražiti obnavljanje tužbe protiv Republike Srbije za genocid i agresiju, posebno nakon najnovijih  presuda Haškog tribunala u kojima se jasno potvrđuje njeno učešće.  Republika Srbija pod plaštom zaštitnika Deytona nastavlja svoju podrivačku ulogu gdje je samo “vučju kožu zamjenila jagnjećom!”

Borba za istinom o genocidu i etničkom čišćenju počinjenom na teritoriji manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta je najbolji garant da se istorija neće  ponavljati!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Plan privatizacije 14 preduzeća

Posted: 21. Februar 2015. in Intervjui

sdbih

Brzopleta odluka odlazeće Vlade  FBiH  koja je dala saglasnost na Plan privatizacije i Finansijski plan Agencije za privatizaciju u FBiH za 2015 godinu,  gdje su obuhvaćena 14 preduzeća,   je neodgovorna  i izaziva sumnju u iskrenost namjera  privatizacionog  procesa.  Oštro je osuđujemo i tražimo da se ona poništi!

U izjavi se navodi  da  su više puta objavljivani javni pozivi za prodaju te da se se radi o preduzećima koja se nekoliko godina ponavljaju u planu APF-a, s lošom finansijskom slikom, tržišnom neizvjesnošću i, uglavnom, bez značajnijih promjena u izboru metoda i načina prodaje .

Radi se o preduzećima  koja su  nekad bila gigani  B-H privrede i zapošljavali veliki broj radnika  ; Bosnalijek d.d. Sarajevo, Energopetrol d.d. Sarajevo, Energoinvest d.d. Sarajevo, Aluminij d.d. Mostar, Hidrogradnja d.d. Sarajevo, Remontni zavod d.d. Travnik, Šipad export-import, Željezara Zenica, KTK d.d. Visoko, Agrokomerc d.d. Velika Kladuša, Konfekcija Borac d.d. Travnik, Fabrika duhana Mostar, PS Vitezit i Holding preduzeće Putevi BiH Sarajevo.

S pravom se pitamo zašto se Vladi FBiH žuri sa ovakovom odlukom i dali su iskorištene sve mogućnosti za njihovu rekonstrukciju? Da li  ova preduzeća treba, nakon obezvredivanja njihove vrijednosti , prodati  tajkunima koju su  u predhodnom periodu privatizacije se enormno obogatili ?  Zašto nekadašnji giganti kako vlada kaže ima “lošu  finansijsku sliku” i kakva je odgovornost vlade za kolaps kao manjinskog vlasnika?

Šturo objašnjenje poslato iz kabineta sadašnjeg premijera Vlade , gdje  se javnosti želi prikazati da se država riješava “balasta”  ne možemo prihvatiti opravdanom  i smatramo je krajnje neodgovornom!  Vlada FBiH donosi odluku  na isteku svog mandata za čije negativne  konsekvence  u budućnost neće imati nikakvu odgovornost.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

fadil ef. murati
Za vrijeme rata u BiH u Novom Sadu se slilo veliki broj izbeglica kojima je Islamska zajednica u Novom Sadu izlazila u pomoć. Organizovali smo više puta dodelu prehrambenih paketa za izbeglice iz BiH, a kad smo bili u mogućnosti pomagali smo i materijalno. Kasnije, kada je prošao rat u BiH počeo je na Kosovu tako da i dosta muslimana iz Kosova je naselilo Novi Sad.….Danas u AP Vojvodini živi oko 50.000 muslimana. Većina muslimana su pripadnici albanske, bošnjačke, romske, turske i goranske ( torbesi) nacije. Samo u Novom Sadu ima, po našoj proceni, oko 20.000 muslimana….Hvala Allahu, u Subotici je džamija završena. Mi trenutno idemo putem da otvaramo mesdžide/džamije tamo gde je prioritet veći. U naselju Adice u Novom Sadu završen je mesdžid i ove godine je počeo sa radom. Trenutno se pripremamo za izgradnju novog mesdžida u Velikom Ritu. Imamo u planu i izgradnji džamije u Novom Sadu, međutim tu imamo materijalnih poteškoća da to realizujemo. Naime, nismo vlasnici čitave parcele već samo 90%,  pa za otkupninu preostalih 10 % traže nam oko 140.000 eura, što mi trenutno nismo u situaciji da realizujemo.…..Ranije, tačnije 90-tih godina, smo imali stalne napade na Islamsku zajednicu i njene službenike. Lupali su nam izloge  a imamima su telefonom pretili i na taj način vršio se veliki pritisak. Kako se vlast menjala, tako se i klima menjala.….
Es-selamu alejkum uvaženi hadždži Fadil efendija! Prvo, da izrazim zadovoljstvo što ste prihvatli ovaj razgovor koji je, po mojoj utemeljenoj procjeni, od općeg znacaja, kako za muslimane Vojvodine, tako i šire, te za sve ljude dobre volje. Dobrodošli!
 
MURATI: We alejkum selam, bolje Vas našao.
 
Od kada datira masovnije naseljavanje Vojvodine muslimanima? Iz kojih dijelova bivše SFRJ su se najviše naseljavali na to područje?
 
MURATI: Kao što Vam je poznato, 90-ih godina na teritoriji bivše Jugoslavije vođeni su ratovi koji su doprineli da muslimansko stanovništvo u AP Vojvodini bude u porastu. Za vrijeme rata u BiH u Novom Sadu se slilo veliki broj izbeglica kojima je Islamska zajednica u Novom Sadu izlazila u pomoć. Organizovali smo više puta dodelu prehrambenih paketa za izbeglice iz BiH, a kad smo bili u mogućnosti pomagali smo i materijalno. Kasnije, kada je prošao rat u BiH počeo je na Kosovu tako da i dosta muslimana iz Kosova je naselilo Novi Sad.
 
Hoćete li spomenuti barem neka imena koja su zaslužna za probijanje početnih barijera kako bi se osmislio organizirani vjerski život muslimana Vojvodine?
 
MURATI: Kada je u pitanju razvijanje Islamske zajednice ne mogu da ne spomenem prvog predsednika Zekir Ziju koji je u najtežem periodu bio na čelu Islamske zajednice. Svojim materijalnim sredstvima i zalaganjem je doprineo da danas budemo institucija koju svi poštuju. Ne mogu da ne spomenem ni  Samija Tatarija, Rifata Namliđija te Sabita Pobuđanovića, koji su svakako svaki na svoj način doprineli na očuvanju i razvijanju Islamske zajednice.
 
Koliko, zapravo, muslimana danas živi u toj Pokrajini i kako to izgleda po pojedinim gradovima?
 
MURATI: Danas u AP Vojvodini živi oko 50.000 muslimana. Većina muslimana su pripadnici albanske, bošnjačke, romske, turske i goranske ( torbesi) nacije. Samo u Novom Sadu ima, po našoj proceni, oko 20.000 muslimana.
 
Kakva je organizaciona šema IZ Vojvodine? Koliko imate džemata, mesdžida i aktivnih imama?
 
MURATI: Islamska zajednica u AP Vojvodini je 2007. godine pristupila Mešihatu Islamske zajednice u Srbiji, sa sjedištem u Novom Pazaru. Na teritoriji AP Vojvodine Muftijstvo novosadsko broji 5 džemata sa vjerskim objektima gde se obavljaju svih 5 dnevnih namaza. Mogu se pohvaliti da od jednog džemata u Novom Sadu je nastalo jos 4 džemata. Imamo džamiju u Subotici, mesdžid sa pratećim objektima u Beočinu, novi mesdžid u Adicama koji je počeo sa radom ove godine u mjesecu Ramazanu, a trenutno se pripremamo za izgradnju novog mesdžida u Velikom Ritu, pošto je ovaj mesdžid, koji trenutno imamo,  veoma mali da primi sve muslimane.
 
Džemat Veliki Rit je po mnogo čemu specifičan, poseban. Hoćete li reći nekoliko rečenica o genezi nastajanja tog džemata te njegovim aktuelnim aktivnostima?
 
MURATI: Džemat Veliki Rit je poseban džemat u kojem žive uglavnom Romi. Taj džemat je specifičan pošto u tom naselju živi najsiromašniji sloj stanovnistva. Većina njih se bavi prikupljanjem sekundarnih sirovina i na taj način prehranjuju svoje porodice. Mi smo uz Allahovu pomoć izgradili jedan mesdžid te pomogli školovanje u medresi jednog dečka iz Velikog Rita i zaposlili smo ga u Islamskoj zajednici.
 
Subotica je već dobila prelijepu džamiju. Da li će i kada se to desiti i Novom Sadu te, eventualno, nekom drugom gradu u Pokrajini? Ima li konkretnih aktivnosti na tom planu?
 
suboticka dzamijaMURATI: Hvala Allahu, u Subotici je džamija završena. Mi trenutno idemo putem da otvaramo mesdžide/džamije tamo gde je prioritet veći. U naselju Adice u Novom Sadu završen je mesdžid i ove godine je počeo sa radom. Trenutno se pripremamo za izgradnju novog mesdžida u Velikom Ritu. Imamo u planu i izgradnji džamije u Novom Sadu, međutim tu imamo materijalnih poteškoca da to realizujemo. Naime, nismo vlasnici čitave parcele već samo 90%,  pa za otkupninu preostalih 10 % traže nam oko 140.000 eura, sto mi trenutno nismo u situaciji da realizujemo. Inače, u planu grada Novog Sada u mapi je na toj parceli upisan Islamski centar. Čak imamo i dopis Ministarstva vera koji je dao saglasnost za izgradnju Islamskog centra na toj parceli. Ovom prilikom bih zamolio sve muslimane, ukoliko su u mogućnosti da nam pomognu, da otkupimo jos tih 10% parcele kako bih mogli polako otpočeti sa pripremama za izgradnju Islamskog centra.
 
Kakav je stav gradskih vlasti, posebno gradonačelnika Miloša Vučevića, po pitanju gradnje Islamskog kulturnog i vjerskog centra u Novom Sadu? Osim eventualnih obećanja, da li je učinio i neke konkretne poteze?
 
MURATI: Islamska zajednica je 2014. godine bila zakazala sastanak kod gradonačelnika Novog Sada, medjutim, zbog nekih obaveza, nismo bili u mogucnosti da razgovaramo sa njim lično već sa zamenikom gradonačelnika. Svakako, konkretan odgovor Vam ne mogu dati zato što jos nismo imali direktan razgovor sa gradonačelnikom.
 
 S druge strane, kako Vi vidite raspoloženje većine građana Novog Sada drugih etničkih i vjerskih pripadnosti, dakle vaših komšija i sugrađana, naspram eventualne gradnje Islamskog centra u tom gradu?
 
MURATI: Znate, u svakom žitu ima i kukolja. Neki to prihvataju sa oduševljenjem i daju nam podršku dok su drugi javno protiv toga, a treći podržavaju ali sa druge strane sabotiraju svaku našu preduzetu akciju u vezi sa izgradnjom Islamskog centra.
 
Ne možemo zaobići ni temu napada na Islamsku zajednicu Vojvodine, odnosno na njene pripadnike i vjerske objekte, posebno ranih 90-tih, a zabilježeni su i prošle godine, naprimjer. Hoćete li reći nešto i o tome? Da li je situacija po tom pitanju danas bolja, stabilna…?
 
MURATI: Ranije, tačnije 90-tih godina, smo imali stalne napade na Islamsku zajednicu i njene službenike. Lupali su nam izloge  a imamima su telefonom pretili i na taj način vršio se veliki pritisak. Kako se vlast menjala, tako se i klima menjala. Imamo napade, ali to je sad dosta ređe. Policijska uprava, u koordinaciji sa Islamskom zajednicom, uglavnom sprečava da dođe do incidenta. Ove godine smo imali i sukoba na fudbalskoj utakmici između Srbije i Albanije i kada su se lomili izlozi pekara Albanaca u Novom Sadu. Policija je dežurala 24 h ispred svih mesdžida u AP Vojvodini.
 
Na samom kraju: kakvi su vam odnosi sa drugim vjerskim zajednicama u Novom Sadu i Pokrajini?
 
MURATI: Sa svim vjerskim zajednicama imamo konstruktivan odnos. Svake godine se u Novom Sadu održava skup duhovne muzike gde naš hor pred punom salom uči ilahije i kaside.
 
Vama, Vašim suradnicima i muslimanima Vojvodine želim puno sabura i mudrosti na putu ostvarivanja vaših temeljnih ciljeva te hvala za ovaj razgovor.
 
MURATI: Hvala Vama što se dali doprinos da se glas predstavnika Islamske zajednice u Novom Sadu čuje i kod naše braće u Americi.
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (652)
plitvice-ferhadija

davorka budimirNaše djelovanje je usmjereno na organiziranje znanstvenih skupova, konferencija i javnih tribina, te afirmaciju politologa u hrvatskom društvu. Organiziramo i Hrvatske politološke razgovore, međunarodnu znanstvenu konferenciju koja u fokusu ima teme od javnog interesa; poput izbornih procesa, povjerenja građana u institucije, međunarodnih odnosa itd…..Na međunarodnom planu članica smo međunarodne politološke asocijacije IPSA-e, te CEPSA-e , srednjoeuropskog udruženja politologa, te usko surađujemo sa politolozima iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, te Crne Gore. Nedavno smo pozvani da se priključimo novoj inicijativi oko povezivanja nacionalnih udruženja koje se nalaze na Balkanu….. Politolozi po svojim istraživačkim interesima istražuju društvene fenomene, djelovanje pojedinaca i država unutar i izvan nacionalnih država i sl. raspravljaju i o različitim temama koje su povezane s globalizacijom i njenim posljedicama na društvo. Nama kao pripadnicima malih država i malih naroda nije svejedno kako će se globalna previranja odraziti i na naš život u Hrvatskoj…..Moderne demokracije podrazumijevaju da su politička pravila trajna, a da se političari mijenjaju. Takva situacija ne vrijedi za Hrvatsku, jer je na snazi obrnuti proces – političari su stalni, a pravila se mijenjaju. Da bi došlo do stvarnih sistemskih promjena društva potrebno je volja političke elite da se zaustave  štetnosti takvog ponašanja ponašanja…..

Kada je osnovano HPD i koja mu je temeljna zadaća?

BUDIMIR:Hrvatsko politološko društvo osnovano je 26.12.1966. godine kao Politološko društvo Hrvatske. Nakon demokratskih promjena i uspostave Hrvatske kao neovisne države registrirano je kod nadležnih institucija Hrvatsko politološko društvo. Temeljna zadaća mu je promicanje politologije, unaprjeđenje politoloških istraživanja i njihove praktične primjene u svrhu razvoja demokracije i hrvatskog društva općenito. Možda je jedna od najvažnijih zadaća promicanje politologa, kao stručnjaka koji su najpozvaniji zapošljavati se na pozicijama javnih poslova od lokalne do nacionalne razine.

Koje su značajnije aktivnosti Udruge na domaćem terenu (u RH)?

BUDIMIR:Naše djelovanje je usmjereno na organiziranje znanstvenih skupova, konferencija i javnih tribina, te afirmaciju politologa u hrvatskom društvu. Organiziramo i Hrvatske politološke razgovore, međunarodnu znanstvenu konferenciju koja u fokusu ima teme od javnog interesa; poput izbornih procesa, povjerenja građana u institucije, međunarodnih odnosa itd. U posljednje vrijeme je naš rad otežan, jer je rad znanstveno-stručnih udruga prepušten samofinanciranju. S obzirom da HPD djeluje isključivo kroz dobrovoljni rad i volontere financijski kapaciteti nam stvaraju problem u ostvarivanju aktivnosti. No bez obzira na materijalnu situaciju pokušavamo organizirati tribine, te informirati članstvo o aktivnostima sličnih udruženja.

A na međunarodnom planu?

BUDIMIR: Na međunarodnom planu članica smo međunarodne politološke asocijacije IPSA-e, te CEPSA-e , srednjoeuropskog udruženja politologa, te usko surađujemo sa politolozima iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, te Crne Gore. Nedavno smo pozvani da se priključimo novoj inicijativi oko povezivanja nacionalnih udruženja koje se nalaze na Balkanu. Postoje razna regionalna udruženja na razini IPSA-e i predstavnici iz ovih područja teško dolaze u upravljačka tijela međunarodne asocijacije, jer ih vrlo malo zemalja podržava. Predstavnica Slovenije je 2012. godine na kongresu u Madridu aplicirala za izvršni odbor, ali je zbog nedostatka lobiranja i podrške nacionalnih ogranaka dobila manji broj glasova. To je šteta za sve nas – bili bismo bolje i unaprijed informirani o raznim aktivnostima i projektima u kojima bismo mogli aktivnije sudjelovati. Predstavnici Hrvatske imali su samo jednu osobu koja je bila članica Izvšnog komiteta IPSA-e, prof. Inge Perko-Šeparaović prije dvadesetak godina.

S kojim temama su se vaši predstavnici predstavili na 21. Kongresu politološke znanosti (IPSA) u Čileu, naprimjer?

BUDIMIR:U Čileu 2009. godine Hrvatsku je predstavljalo 15 znanstvenika koji su sudjelovali s referatima, prema tematskim cjelinama, to je ujedno bila i najbrojnija delegacija iz Hrvatska od utemeljenja društva. Najviše predstavnika sudjelovalo je u radu komiteta za javne politike. Zanimljivo je da je prof. Zdravko Petak, ugledni profesor javnih politika na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu bio izabran za člana izvršnog odbora tog užeg tijela. Zahvaljujući dogovorima koji su tamo postignuti tijekom 2010. i 2012. godine organizirana je konferencija tog odbora u Dubrovniku.

U Madridu 2012. godine veći broj istraživača predstavio se temama  iz medija, te demokratizacije i konsolidacije demokratskih poredaka. Mnogi politolozi su zahvaljujući kontaktima koje su ostvarili na kongresima postali bolje informirani o raznim stipendijama, publikacijama i školama koje se provode unutar IPSA-e.

Tema spomenutog Kongresa je bila “Globalno nezadovoljstvo”. Ako tu temu tretiramo kao neku vrstu dijagnoze stanja u svijetu, da li je na istom bilo riječi o uzrocima i mogućoj “terapiji”?

BUDIMIR:Naziv kongresa „Globalno nezadovoljstvo“ nije bio izabran slučajno, čini se kao da je predvidio mnoge događaje kojima smo bili tek nedavno svjedoci. Politolozi po svojim istraživačkim interesima istražuju društvene fenomene, djelovanje pojedinaca i država unutar i izvan nacionalnih država i sl. raspravljaju i o različitim temama koje su povezane s globalizacijom i njenim posljedicama na društvo. Nama kao pripadnicima malih država i malih naroda nije svejedno kako će se globalna previranja odraziti i na naš život u Hrvatskoj. To se posebno odnosi na posljedice tranzicijskog razdoblja i prelaska iz planskog u tržišno gospodarstvo prije dvadesetak godina. Uz to otvorenost granica i dolazak velikih multinacionalnih korporacija promijenio je i gospodarske učinke u pozitivnom, ali i u negativnom smjeru. Kao pozitivno bih izdvojila nove sustave vrijednosti društveno odgovornog poslovanja i brige za zajednicu koje su te korporacije uvele na tržište. Negativnosti globalizacije ogledaju se u tome što smo kao društvo prihvatili mnoge  kriterije, bez da smo ih prilagodili našem okruženju i vrijednostima koje smo kao društvo imali.

 Da li učestvujete na konferencijama ili okruglim stolovima u regionu, odnosno u državama nastalim raspadom bivše SFRJ i koje su najčešće teme istih?

BUDIMIR:Slovensko politološko društvo i Udruženje politikologa Srbije organizira godišnje konferencije na kojima redovito sudjelujemo. Teme koje su predmet konferencija nama su bliske, a ono što nas povezuje i u današnjem kontekstu je sličan jezik koji svi razumijemo, ali i jedan dio povijesti i zajedničkog života u istoj državi. Sve teme konferencija su povezane sa zajedničkim problemima od konstitucionalizma, javnih politika, medija do pozicije nacionalnih manjina u pojedinim državama. To pitanje pozicije nacionalnih manjina je jako zanimljivo, zbog toga što nacionalne manjine imaju status većinskog naroda u jednoj državi, a manjinskog u susjednim.

Da li i koliko, eventualno, vaše aktivnosti utječu na kreiranje javnog mnenja u RH?

BUDIMIR:Hrvatsko politološko društvo nastoji afirmirati poziciju politologa u Hrvatskoj i to nam je primarni interes. To uspijevamo ostvariti kroz apeliranje na vlast da politološko zvanje pretvori u korisna zanimanja. Sada nastojimo utjecati na to da se u Državno izborno povjerenstvo u idućim sazivima imenuju i politolozi, a ne samo pravnici. Državno izborno povjerenstvo nadgleda izborne procese i financiranje političkih stranaka tako da pravnička znanja u novim okolnostima nisu dovoljna.

Surađujete li sa medijima?

BUDIMIR:Brojni politolozi utječu na kreiranje javnog mišljenja kao politički analitičari. Njihov doprinos afirmaciji politologije je velik, jer se kroz njihov angažman vide posebna znanja i vještine kojima kao struka raspolažemo.

A imate li kontakte sa političkim strankama?

BUDIMIR:Suradnja HPD-a s političkim strankama nije realizirana, iako mnogi politolozi sudjeluju u aktivnostima političkih stranaka kao vanjski članovi pojedinih stranačkih odbora ili kao savjetnici za pojedina područja. Političke stranke bi morale prepoznati potencijal politologa, posebno onih mlađih generacija koje su kroz obrazovanje izvan Hrvatske stekli specifična i prijeko potrebna znanja koje današnje političke stranke zanemaruju.

Na samom kraju: postoji li bipolarnost političkog sustava u Hrvatskoj i može li se govoriti o dominaciji partitokracije u toj zemlji?

BUDIMIR:Hrvatski politički i stranački sustav je pred velikim izazovima. Bipolarnost stranačkog sustava određena je izbornim zakonodavstvom i učincima koje ono proizvodi na politički i stranački sustav. Kada se okrenemo oko sebe u proteklih dvadeset pet godina nije došlo do promjene političke elite. Takav stav se može potkrijepiti činjenicama da su političari na vlasti u proteklom razdoblju imali rijetku privilegiju da pravila političkog djelovanja prilagođavaju svojim potrebama. Odnosno, kreirali su političke institucije i pri tome ih prilagođavali svojim pojedinačnim interesima. Moderne demokracije podrazumijevaju da su politička pravila trajna, a da se političari mijenjaju. Takva situacija ne vrijedi za Hrvatsku, jer je na snazi obrnuti proces – političari su stalni, a pravila se mijenjaju. Da bi došlo do stvarnih sistemskih promjena društva potrebno je volja političke elite da se zaustave  štetnosti takvog ponašanja ponašanja. Sva istraživanja pokazuju da hrvatski građani nemaju povjerenja u političke stranke. Temeljna vrijednost na kojoj bi trebalo raditi je razvijanje pozitivnih društvenih vrijednosti, poštenja i dobrote. Političari su ti koji takvo djelovanje moraju nametnuti prema svih građanima Hrvatske.

 Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BUDIMIR:Zahvaljujem i ja Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (651)

SAM_3102

sdbih

Probijanjem  rokova formiranja vlasti  na svim nivoima, od kantonalnih do državnog , tri mjeseca nakon objavljivanja zvaničnih rezultata poslednjih izbora,  ponovo se krši Ustav BiH dok Tužilaštvo BiH nijemo posmatra ovu  činjenicu utapajući se u sivu političku scenu BiH.  ” Teški ”  i “mukotrpni pregovori” oko fomiranja vlasti kako je vole opisati  politički lideri vodećih stranaka, nisu ništa drugo nego najgrublji oblik politikanstva iza kojeg se krije podjela stolica oko  upravljanja najprofitabilnijim javnih kompanija.

Licemjerstvo poruka pojedinih  političkih lidera upučenih javnosti je tim veće što se uprkos teškoj ekonomskoj situaciji u zemlji javnost poziva na “razumjevanje” te poziva da  ne izlazi na ulice kako se situacija oko formiranja vlasti ne bi dodatno zakomplikovala.  I pored iskustva u kašnjenju implemetacije rezultata prethodnih izbora, ponovo dokazujemo nepopravljivu naivnost vjerovanja da će nam isti poltitički lideri donijeti, ako ništa, bar malo više odgovornosti.

Formiranje vlasti u BiH  je ponovo viđen, “deža-vi (deja-vu)” proces, koji još jednom ukazuje na pozadinu diskriminatorskog Izbornog zakona, pravljenog za potrebe vodećih političkih stranaka kako bi se što duže održali na vlasti a time spriječile neophodne ustavne, ekonomske i društvene reforme.  Želimo ovom prilikom ponovo da podsjetimo javnost na političke mafijaške metode legalizacije kriminala i korupcije poput dogovora nekadašnjeg lidera SDP Zlatka Lagumdžije i SNSD  Milorada Dodika  kada su podržali izmjene Zakona o sukobu interesa u BiH. Ovakvim  rješenja su razvlastile  Centralnu izbornu komisiju (CIK) I  legalizirali odluku RS-a da ovo pitanje riješi na entiteskom nivou, čime je oduzeta nadležnost državi i  direktno podsticana korupcija. Kao posljedica ovih izmjena, kandidati na Općim izborima, koji su i održani 12. oktobra, komotno su  mogli biti u sukobu interesa, pa kao ministri, pored ministarske,  dobivati i profesorsku  platu sa univerziteta  ili plate nadzornih ili upravnih odbora javnih preduzeća. Absurd svih absurda jesu birački odbori u kojima sjede predstavnici političkih stranaka i koji broje glasaćke listove birača. Jagma kandidata političkih stranaka u izbornom cilkusu  za ovim mjestima je tim veća kad se zna da se nominacija može prodati za nekoliko stotina maraka drugoj poltičkoj opciji.

Izbori u BiH, na principima današnjeg nedemokratskog Izbornog zakona, ne mogu se karakterisati demokratskim, time više što na njima učestvuje nešto više od polovine glasačkog tijela BiH i  ne proklamira ideja  izgradnje građanskog društva bez podjela.

Kako će se općinski izbori održati već naredne godine, najvjerovatnije ćemo ponovo  gledati isti scenario legalizovanja kriminalizacije izbora, uz blagonaklono gledanje Tužilaštva BiH koji još nisu podigli ni jednu tužbu!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Bosanski sudovi na popravnom ispitu

Posted: 16. Februar 2015. in Intervjui

Kontinuitet zahtijevanja da se nevini Sulejman Berbić i Ćamil Bilić puste na slobodu

        

   U vrijeme kada u našoj zemlji vlada nezadovoljstvo na sve strane teško je procijeniti kako se pravni sistem može postaviti na zdrave noge gdje bi nepoželjni uticaji mogli da se smanje. Ove institucije pred sobom često imaju teške poslove i odluke. Ostavljajući sumnju na stranu ipak moramo nastojati da se stvari poprave gdje god se može naročito kad su pravda i sudski proces prema ljudima i zakonu u pitanju. Tome se nadaju zaboravljeni zatvorenici Ćamil Bilić i Sulejman Berbić iz Večića kod Kotor Varoši, koji već 6-tu godinu izdržavaju nametnutu kaznu u KPZ-u Foča.

Neki od čitaoca se trebaju podsjetiti da je sutkinja Republike Srpske poslala u Foču ove nevine ljude jer su se navodno “nepravilno ponašali…” prema zarobljenim napadačima na njihovo selo Večiće. U sudskom procesu svjedočenje nastranih i “nagovorenih” svjedoka Tužilastva RS-e je sasvim prihvaćeno dok je svaki protest advokata optuženih neprestano odbijan. Žalosno je da su Ćamil i Sulejman završili u Foči kao ratni kriminalci dok se dobro zna da su u stvari “politički zatvorenici” u nasrtaju vlasti RS-e da se u osnovi prikrije zločin u logoru Grabovica gdje su ubijena 163 borca, branioci svoga rodnog kraja, obični radni ljudi, naši muslimani.

         Zašto ova dva čovjeka do sada nisu pušteni na slobodu? To su nasi građani, nedužni muslimani, branioci Bosne i kao takvi nikada ne bi smjeli biti dio jednačine “zločini su počinjeni na svim zaraćenim stranama”. Branili  su svoju zemlju, svoje kuće, a kod nas je uvijek važilo pravilo da “nisi kriv ako se braniš u svojoj napadnutoj kući”. To gledište treba nastaviti sa podržavanjem i “demokratske” Bosne umjesto da se ćuti i ništa ne čini da bi ovi bh. patrioti otišli slobodno u svoje Večiće da pokušaju sanirati njihove narušene živote. Ćamil je bolestan  otišao u zatvor i još uvijek ima problema sa zdravljem. Što se tiče Sulejmana, avionska bomba mu je raznijela kuću u kojoj su mu poginuli članovi porodice a dvoje preživjelih su bili ranjeni.

         U kontekstu današnjih događaja po svijetu povezanih s ratnom situacijom u ex-Jugoslaviji sigurno se može reći da naši bh. muslimani nisu neprijatelji katolicima i pravoslavcima već obični sunarodnjaci koji se bore za bolje sutra jednom rukom vezanom iza ledja. U normalnoj Evropi to “bolje sutra” svi uvijek traže iako situacija nije idealna. Istinska pravda se dijeli ravnomjerno prema svakome. Upravo radi toga, kada jedan huškač na rat kao što je Vojislav Šešelj dolazi iz Haga na osnovu svoje bolesti da bi nastavio sa starim zanatom, zašto Sud i Tužilaštvo BiH ne oslobodi Ćamila i Sulejmana? Ovo je sasvim valjan argumenat i više nego ubjedljiv razlog naročito kad se zna da njihova apelacija (jednostavnije rečeno žalba) na presudu izrečenu u Banja Luci vec 5-6 godina uopšte ne dolazi na red.

         Eto, upravo radi ovih činjenica naš pravni sistem, bolje rečeno Sud BiH, treba izaći na popravni ispit i koji nije smio dozvoliti da se ovoj dvojici patriota sudi pred sudovima u RS-u. Možda im se mogu pridružiti i neke i od državnih institucija (ne smijemo zaboraviti Republika Srpska nije država) zajedno sa Islamskom zajednicom i nekim od poznatih pojedinaca koji se više brinu o događajima kao što je slučaj Charles Hebdo u Parizu (reakcije su ipak za pohvalu) nego o antibosanskom šovinizmu, bosanskom antifašizmu, islamofobiji unutar BiH kao i ex-jugoslavenskih granica, nepravedno osuđenim patriotama, masama gladnog naroda koji hoće da radi, patnji djece na upornom opiranju da zaštite svoj bosanski jezik u Vrbanjcima i Konjević Polju, kao i boljem dijalogu sa dijasporom po pitanju masovnog glasanja.                                                                           
Na kraju svega, čovjek treba das razumije da onaj ko govori istinu nije njegov neprijatelj.
Februar 14, 2015.

Hamdija Todorovac
USA

alija avdic soloBošnjačka nacionalna zajednica grada Siska i Sisačko-moslavačke županije je najveća organizirana zajednica u Sisačko-moslavačkoj županiji s najvećim brojem članova (Statutom zajednice zabranjuje se brojčano iskazivanje članstva) ali je struktura članstva od učenika, studenata, radnika, intelektualaca svih zanimanja  među kojima su pravnici, ekonomisti, liječnici, kriminalisti, itd, itd.  u skladu navedenog  starosna struktura članstva je raznolika od 15-65 godina  među kojima je preko  45 % žena…..Sa zadovoljstvom mogu istaknuti da su odnosi Bošnjaka u Sisačko-moslavačkoj županiji prema drugim nacionalnostima (Hrvatima i ostalim nacionalnim manjinama) za primjer imajući na umu da su se Bošnjaci na ove prostore doselili isključivo vezani ekonomskim razlozima unazad više od 100 godina, kao takvi pokazali se radišnim i lojalni vlastima, najbolji način dokaza navoda je posljednji Domovinski rat u Hrvatskoj u kojoj je učestvovalo oko 20 % Bošnjaka u skladu s procentom naseljenosti…..Nažalost, ne možemo se pohvaliti dobrom suradnjom s HRT Zagreb tj. multinacionalnim programom PRIZMA  koji  prate događanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj iako se uredno pozivaju i obavještavaju o aktivnostima bošnjačke nacionalne manjine u Sisačko-moslavačkoj županiji o tome niti  riječi u njihovim emisijama. Međutim, mi i dalje nastojimo izvijestiti ih o svim aktivnostima Bošnjaka u ovoj županiji…..

 

Kada je osnovana vaša Udruga i šta su bili temeljni razlozi njenog osnivanja?

AVDIĆ: BNZ GS i S-M Ž, osnovana je 26. 04. 2003. godine u Sisku uz potporu Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske a u skladu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina Republike Hrvatske i  Zakona o udrugama Republike Hrvatske. Temeljem ukazane potrebe u cilju prezentacije političkog djelovanja Bošnjaka u Hrvatskoj osnivane su političke stranke Stranka Demokratske Akcije (SDA) i Bošnjačka Demokratska Stranka Bošnjaka Hrvatske (BDSH), čiji zadaci nisu bili prezentacija bošnjačke baštine, kulture, tradicije i običaja što je isto preuzela Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske (predsjednik je prof. dr. Sead Berberović iz Zagreba, potpredsjednici, Senad Pršić, dipl.  ekonomista iz Pule i moja malenkost Alija Avdić, dipl. krim. iz Siska) organizirana kroz županijske organizacije (Zagrebačka županija sa sjedištem u Zagrebu, Primorsko-goranska u Rijeci, Istarska u Puli, Vukovarsko-srijemska u Gunji, Karlovačka u Karlovcu te Sisačko-moslavačka u Sisku u tijeku su osnivanja bošnjačkih zajednica u Osijeku, Dubrovniku i Splitu). Bošnjačke zajednice u navedenom tekstu bave su kulturnim amaterizmom i provedbom kulturnih manifestacija ali drugim poslovima kao što su organizacije Bošnjaka s kandidacijskim listama na manjinskim izborima u Sisačko-moslavačkoj županiji.

Koliko članova broji Zajednica i kakva im je starosna struktura?

AVDIĆ:Bošnjačka nacionalna zajednica grada Siska i Sisačko-moslavačke županije je najveća organizirana zajednica u Sisačko-moslavačkoj županiji s najvećim brojem članova (Statutom zajednice zabranjuje se brojčano iskazivanje članstva) ali je struktura članstva od učenika, studenata, radnika, intelektualaca svih zanimanja  među kojima su pravnici, ekonomisti, liječnici, kriminalisti, itd, itd.  u skladu navedenog  starosna struktura članstva je raznolika od 15-65 godina  među kojima je preko  45 % žena.    

Koliko Bošnjaka, inače, živi na području te županije?

AVDIĆ: U Sisačko-moslavačkoj županiji, (popisom  stanovništva iz 2011. g.) živi 2.464 Bošnjaka, međutim obzirom da je temeljem istog popisa u Sisačko-moslavačkoj županiji se izjasnilo  4.140 pripadnika islamske vjeroispovjesti, uvjerenja smo da još mnogi nisu prihvatili nacionalnost  Bošnjak iz razloga što su vjeru i nacionalnost poistovjetili te ne razlikuju vjeru i nacionalnost. Trajnu zadaću  preuzela je Bošnjačka zajednica da pripadnike islamske vjere usmjerava na pravo izbora nacionalnosti u Bošnjak i na istom se permanentno radi.

Pošto postoji BNZ na nivou RH, da li je vaša Udruga prva i do sada jedina koja je organizirana na regionalnoj razini u toj susjednoj nam zemlji?

AVDIĆ: U Sisačko-moslavačkoj županiji ima vise bošnjačkih asocijacija, osim BNZ GS i S-M Ž,  od 15. 07. 2003. godine postoje i manjinska vijeća   kao što su Županijsko vijeće Bošnjačke nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije (ŽVBNM S-MŽ), Gradsko vijeće Bošnjačke nacionalne manjine grada Siska (GVBNM GS) te predstavnik bošnjačke nacionalne manjine grada Petrinje (PBNM GP) a od  2015. godine (svibnja/maja  ili srpnja/jula ovisno o održavanu manjinskih izbora u RH) pravo na osnivanje vijeća stječu i za Općinsko vijeće Bošnjačke nacionalne manjine općine Topusko (OV BNM OT) i Gradsko vijeće Bošnjačke nacionalne manjine grada Petrinje (GV BNM GP).

Djelokrug rada vijeća i predstavnika na razini općine, grada i županije imaju pravo:

– predlagati mjere za unaprjeđenje položaja nacionalnih manjina,

– isticati kandidate za dužnost u tijelima državne uprave i tijelima općina, gradova i županija,

– biti obaviješteni o svakom pitanju koje se tiče položaja nacionalne manjine i

– davati mišljenja i prijedloge na program radija i tv postaja na lokalnoj i regionalnoj razini namjenjene nacionalnim manjinama ili koje se odnose na njih.

Većinu u vijećima nacionalnih manjina Bošnjaka u gradu Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji ali  i predstavnika  Bošnjaka za grad Petrinju čine članovi ove BNZ GS I S-M Ž koja je predlagala kandidacijske liste.

Svakako ističemo da pored nabrojanih bošnjačkih asociojacija postoje i Udruga Bošnjaka Domovinskog rata Sisačko-moslavačke županije.

 

Hoćete li navesti neke od značajnijih ciljeva, odnosno aktivnosti kojima s bavi Udruga?

AVDIĆ:  Ciljevi BNZ GS i S-M Ž su:

– Zaštita, razvijanje i promicanje etničkih i nacionalnih prava Bošnjaka u Sisačko-moslavačkoj županiji, -Zaštita, razvijanje i promicanje kulturnih i socijalnih prava Bošnjaka u Sisačko-moslavačkoj županiji i

– Razvijanje dobrih odnosa između bošnjačkog i hrvatskog naroda i drugih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Djelatnosti BNZ GS I S-M Ž:

-Suradnja s državnim, županijskim, gradskim i općinskim institucijama, ali i sa kulturnim i znanstvenim ustanovama, nevladinim organizacijama, zajednicama etničkih i nacionalnih manjina u RH,

-Suradnja sa diplomatskim predstavnicima BiH u Hrvatskoj (suradnja sa veleposlanicom BiH u Zagrebu, nj. Ekselencijom  gospođom Azrom Kalajdžisalihović, izvrsna je  ali surađujemo i sa veleposlanstvima   Republike Turske i Indonezije).

Alija Avdic sa ambasadoricom                          Gospodin Alija Avdić sa ambasadoricom BiH u RH, gospođom Azrom Kalajdžisalihović

-Održavanje kulturnih manifestacija, javnih tribina,izložbi, pružanje pravne pomoći , osiguranje stipendija učesnicima i studentima (kroz Program BNZH), osnivanje bošnjačkih odjela književnosti u knjižnici „Vlado Gotovac, Sisak (kroz program GVBNM grada Sisak), izdavanje vlastitog glasila „Bošnjačkog glasa“ kroz Program BNZH), održavanjem web stranice  Zajednice i td. i td.

Alija Avdic sa dvoje ambasadora i zzupanomMoj sugovornik sa ambasadorom Republike Iran u RH, gosp. Mohammed Gbrahim Teheriana Faradom, bh. ambasadoricom u RH te Županom Sisačko moslavačke županije, gosp. Ivanom Žinićem

 

Kako ocjenjujete međusobne odnose sa ostalim građanima s kojima dijelite životni prostor – Hrvatima i pripadnicima drugih etničkih skupina na tom području?

AVDIĆ: Sa zadovoljstvom mogu istaknuti da su odnosi Bošnjaka u Sisačko-moslavačkoj županiji prema drugim nacionalnostima (Hrvatima i ostalim nacionalnim manjinama) za primjer imajući na umu da su se Bošnjaci na ove prostore doselili isključivo vezani ekonomskim razlozima unazad više od 100 godina, kao takvi pokazali se radišnim i lojalni vlastima, najbolji način dokaza navoda je posljednji Domovinski rat u Hrvatskoj u kojoj je učestvovalo oko 20 % Bošnjaka u skladu s procentom naseljenosti. Osnivanjem BNZH u Hrvatskoj potaklo je osnivanje i drugih bošnjačkih asocijacija, (udruga, KUD-ova, ) a usvajanjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u RH,  popisom iz 2011. godine Bošnjaci u Hrvatskoj imaju županijska vijeća ( ), gradska vijeća (19.) općinska vijeća  (13) i predstavnika (  ). Kulturne manifestacije BNZ GS I S-M Ž ali i na manifestacije ostalih bošnjačkih asocijacija u ovoj županiji dolaze predstavnici lokalne i regionalne uprave i samouprave, ali i predstavnici nacionalnih manjina i građani svi nacionalnosti, temeljem čega pokazujemo toleranciju, multikulturalnost  i   multietničnost u Sisačko-moslavačkoj županiji.

Kako često se javno predstavljate građanima Siska i Županije i  s kojim repertoarom?
    
AVDIĆ: Bošnjačke asocijacije (BNZ GS I S-M Ž, ŽVBNM S-M Ž, GVBNM GS, predstavnik BNM grada Petrinje ali i druge asocijacije Bošnjaka),  djeluju  u Sisačko-moslavačkoj županiji,  održavanje kulturnih manifestacija, javnih tribina, izložbi, u Sisku 2014 godine održane su kulturne manifestacije, „Obljetnica BNZ GS I S-M Ž“  26. 04. 2014, „13. Sisački Bajramski koncert“ 30. 07. 2014 „Smotra pjevačkih zborova“ 16. 10. 2014, izložbu „Ručnih radova Bošnjakinja“ u knjižnici Sisak-Caprag, 21, 10. 2014 g., „4. Amaterski festival pjesme sevdalinke“ 17. 11. 2014. g.(programi Zajednice),
Hanka sa Ingom Kosic Pintar
Hanka Paldum sa pobjednicom posljednjeg Amaterskog festivala Ingom Kosić Pintar
a s predstavnikom Vijeća su tijekom 2014 g održali  javnu tribinu u Hrvatskoj Kostajnici i Petrinji,  „Festival Bošnjačke baštine“ u Petrinji, obilježavanje  dana državnosti BiH, tečajeve turskog i njemačkog jezika za potrebe građana svih nacionalnosti, obilježavanje stradanja Bošnjaka u BiH (Srebrenice i Prijedora), kao što je vidljivo Bošnjaci u Sisačko-moslavačkoj županiji su zaista aktivni i primer nacionalnim manjinama u Republici Hrvatskoj.

Da li ste korektno medijski praćeni na tom području, pa i šire?

 

AVDIĆ: Možemo istaći da je suradnja bošnjačkih asocijacija (prethodno nabrojanih)  sa medijima u Sisačko-moslavačkoj županiji izrazito dobra, koje se očituju  kroz medijsko pokroviteljstvo kulturnih manifestacija, prim.  za kulturne manifestacije „13. Sisački bajramski koncert i 4. Amaterski festival pjesme sevdalinke“  medijski pokrovitelji bili su Quirinus radio, radio Banovina, radio Sisak, Petrinjski radio i radio Novska (svi radiji u županiji) a u tiskovini „Bošnjački glas“ BNZH opisani su događanja navedenih kulturnih manifestacija u Sisku.

Bošnjačke asocijacije u Sisačko-moslavačkoj županiji imaju izvrsnu suradnju sa Quirinus radijom koji je uredno medijski pokrovitelj i za ostala događanja u aktivnostima bošnjačke nacionalne manjine.

Nažalost, ne možemo se pohvaliti dobrom suradnjom s HRT Zagreb tj. multinacionalnim programom PRIZMA  koji  prate događanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj iako se uredno pozivaju i obavještavaju o aktivnostima bošnjačke nacionalne manjine u Sisačko-moslavačkoj županiji o tome niti  riječi u njihovim emisijama. Međutim, mi i dalje nastojimo izvijestiti ih o svim aktivnostima Bošnjaka u ovoj županiji.

 

Jedan od najoriginalnijih darova Sisčanima su tradicionalni bajramski koncerti koje svake godine priredjujete. Hoćete li nešto više reći o njima te kako su primljeni od strane vaših sugrađana, tamošnjih javnih djelatnika te medija?

AVDIĆ: BNZ GS I S-M Ž u svojim programima provodi aktivnosti kulturnog amaterizma i kulturne manifestacije.

Ženski pjevački zbor „SEVDE“ osnovane 2009. godine, broji oko 25 članica, većinom aktivistice   sekcije „Bošnjačka žena“ ove  Zajednice, do danas imale preko 5o nastupa u Hrvatskoj (Sisku, Petrinji, Zagrebu, Puli, Hrvatskoj Kostajnici) i BiH (Bihaću, Sarajevu, Ključu, Lukavcu, Puračiću, Cazinu, Ripču, Bosanskoj Krupi, Stijeni) a ove godine pozvane su u Tursku, Makedoniju i Crnu Goru.

Kulturne manifestacije BNZ GS I S-M Ž  najpoznatije su manifestacije koje održavaju nacionalne manjine ove županije, a osobito kad se radi o Bajramskim koncertima i Amaterskim festivalima. Bajramski koncert je tradicionalna manifestacija koju ova Zajednica provodi  u Hrvatskoj bez prekida (ove 2015. g. biti će 14. Sisački bajramski koncert) a održava se treći dan Ramazanskog bajrama , čiji je program protkan vjerskim pjesmama Ilahija i Kasida, ( s igrama, plesom i pjesmama) kroz koreografije, i pjesme sevdalinke u izvedbi gostiju  (KUD-ova iz Hrvatske i BiH) i domaćih učesnika ŽPZ „SEVDI“ i izvođača pjesmi sevdalinki.

Amaterski festivali pjesme sevdalinke u Sisku, postali su tradicionalni, (ove 2015 g. održava se 5. Amaterski festival pjesme sevdalinke) a dosadašnji učesnici natjecatelji  su iz Hrvatske (Sisak, Petrinje, Kutine, Novske, Hrvatske Kostajnice, Lekenika, Zagreba, Pule, Zagreba, Rijeke, Slavonskog Broda, Poreča, Rovinja, Samobora i td) i BiH (Bihaća, Cazina, Stijene, Prijedora, Sarajeva, Velike Kladuše, Ključa,  i td.)odvijaju se u dva dijela programa.

Prvi dio programa je natjecateljski, drugi  dio programa je revijalni u kojem nastupaju dosadašnji pobjednici amaterskih festivala, ŽPZ „SEVDE“ i  gosti  promotori pjesme sevdalinke (2013. gost je bio Nedžad Imamović, a 2014. g. kraljica sevdaha Hanka Paldum).

Hanka na amaterskom festivalu u Sisku

Procjenom posjetitelja, tiska i medijskih pokrovitelja,  bila je ono najbolja kulturna manifestacija održana u 2014 g.  pripadnika nacionalnih manjina u Sisačko-moslavačkoj županiji .

Kulturne manifestacije BNZ GS I S-M Ž izvrsno su prihvaćene od strane građana svih nacionalnosti, uzrasta i spola, a mi iz BNZ GS I S-M Ž nastojat ćemo i u budućnosti održavati kulturne manifestacije na radost svih građana.

 

Na samom kraju: surađujete li sa sličnim udrugama iz Siska i te županije, Republike Hrvatske te naše matične domovine – Bosne i Hercegovine i kakav je, eventualno, sadržaj iste?

 AVDIĆ: Da, BNZ GS I S-M Ž surađuje izvrsno ne samo s bošnjačkim asocijacijama u Županiji nego i sa drugim udrugama kao što su KUD-ovo „Crnac“ Sisak, KUD „Spomenar“ Sisak,  VIA „LIPE“ Sisak, koji nam se odazivaju na učešće  u našim kulturnim manifestacijama a i sami se odazivamo na njihove pozive i uvijek se radujemo promocijom Zajednice u ovoj županiji.

Suradnja sa dugim asocijacijama u Republici Hrvatskoj, najbolje se može iskazati  nastupima na našim kulturnim manifestacijama,  iz Zagreba (Ansambl „Bosana“  Zagreb) , Rijeke, ( Mješoviti zbor BNZ Primorsko-goranske županije „SEVDALIJE“), Pule, (KUD „Bosna“ NZB Pula), i td. i td. a i sami uzvraćamo posjete  delegacijama  i ŽPZ  „SEVDAMA“  Zajednice.

Na kulturnim manifestacijama BNZ GS I S-M Ž, IZ bIh, učestvovala su  KUD-ovi iz Bihaća, Sarajeva, Ključa, V. Kladuše, Prijedora, Stijene, Cazina, Puračića, Lukavca, Bos. Krupe, Gunja, Brčkog, i td i td.

Ističemo nedovoljnu suradnju sa institucijama  BiH – zemlje matice,  uz uspostavljene  kontakte s veleposlanicom BiH u Zagrebu, uz više uzajamnih posjeta i dogovora šire suradnje,  posjeta (delegacije Bošnjaka S-M Ž) Federaciji BiH 2013 g. u Sarajevu , konkretna suradnja  institucija BiH i Dijaspore je izostala.

Na kraju,  ističemo da Dijasporu  Bošnjaka u Svijetu  (još uvijek) ne predstavljaju   Bošnjaci (BNZH ),  već  predstavnici  tzv.  SABAH-a  (Sabor Bošnjačkih Asocijacija Hrvatske ) koji od ukupnog broja bošnjačkih Asocijacija u Republici Hrvatskoj  predstavljaju 3% bošnjačkih Asocijacija I obzirom  da nismo u mogućnosti uvjeriti   predsjedništvo  Dijaspore Bošnjaka u Svijetu, neka naši Bošnjaci znaju tko ih predstavlja iz Hrvatske. 

 

Želim Vama i Vašim suradnicima puno uspjeha u daljnjem radu na dobrobit, kako vas koji promičete našu tradiciju i kulturu na tom području, tako i onih s kojima dijelite životni prostor. Hvala za ovaj razgovor.

AVDIĆ: Zahvaljujem što ste omogućili ovaj intervju  s uvjerenjem da će se Bošnjaci u Bostonu i šire saznati dio aktivnosti Bošnjaka u Hrvatskoj, odnosno Sisačko-moslavačkoj županiji. Rado Vas pozivamo kao delegaciju Bošnjaka iz Bostona na gostovanje u Sisak – Hrvatsku, da iskoristite prilikom dolaska u domovinu BiH, posjetite jednu od naših kulturnih manifestacija te razmjenimo iskustva u boljitku odnosa Bošnjaka u Dijaspori. Do slijedeće prigode,  selamim sve Bošnjake u Dijaspori i u BiH i do viđenja, ako Bog da. 

RAZGOVARAO:Bedrudin GUŠIĆ (650)

SAM_3102

Bismillahir-Rahmanir-Rahim

Allah zapovijeda pravdu i dobročinstvo i potpomaganje bližnjega, a zabranjuje razvrat, i ono što je ružno, i tlačenje! Da biste se opomenuli, Allah vas savjetuje!” (En-Nahl, 90)

Sjevernu Karolinu, državu na istoku SAD-a, posjetio sam nekoliko puta i za nju me vežu lijepe uspomene zbog prijatelja koje tamo imam. U toj državi, u univerzitetskom gradiću Chapel Hill, 10. februara ove godine dogodio se strašan zločin. Amerikanac Craig Stephen Hicks je iz vatrenog oružja usmrtio 23-godišnjeg studenta stomatologije Deaha Shaddyja Barakata, njegovu 21-godišnju suprugu Yusor Mohammad i njezinu 19-godišnju sestru Razan Mohammad Abu Salhu.

Klasična egzekucija troje studenata muslimana je izvršena u njihovom stanu, nedaleko od univerziteta koji su pohađali. Ističe se da su studenti bili uzor u svojoj zajednici i njihovo ubistvo se upoređuje sa nedavnim napadom na redakciju francuskog lista Charlie Hebdo. No, za razliku od karikaturista koji su ismijavali Božjeg poslanika Muhammeda, a. s., i vrijeđali milijardu i po muslimana i druge građane svijeta od digniteta, student Barakat se protivio mržnji i izraelsko-palestinskom sukobu koji traje decenijama. U januaru je pisao na Twitteru: “Toliko je užasno i tužno čuti ljude kako govore ‘treba ubiti Jevreje’ ili ‘treba ubiti Palestince’, kao da će to nešto riješiti.”

Strašnom zločinu u Parizu su svjetski mediji posvetili maksimalnu pažnju, na demostracije su se odazvale mnoge relevantne svjetske ličnosti različitih vjera i nacija, dok o strašnom zločinu nad muslimanskim studentima u SAD-u američki i svjetski mediji kukavički šute ili spominju na margini, reda radi.

Od Al-Jazeere saznajemo da na naslovnim stranama američkog CNN-a nećete pronaći informaciju o ubistvu troje studenata američkih muslimana u Chapel Hillu. Umjesto ove informacije, na portalu ove medijske kuće dominiraju tekstovi o Ukrajini, ubistvu Kayle Mueller, Amerikanke koju su ubili pripadnici Islamske države, o stotinama čimpanzi koje drže u laboratorijama itd.

Baš kao i CNN, ni britanski BBC ne piše o ovom gnusnom zločinu. Umjesto o ubistvu troje mladih studenata muslimana, BBC piše o TV pravima, ljudima koji putuju po svijetu i bivaju za to plaćeni, komičaru Jonu Stewartu itd.

Daily Mail, kao jedan od najžešćih antiislamskih medija, također na naslovnoj strani ne spominje brutalno ubistvo troje mladih ljudi. Za njih je udarna vijest samoubistvo izvjesne 29-godišnje Rachel Gow jer je mislila da se nikada neće udati!

The Huffington Post piše o automobilu kojem neće trebati vozač, a koji će se ubrzo naći na ulicama Velike Britanije.

Ni Sky News ne zanima ubistvo muslimanskih studenata. The Guardian piše o mirovnim pregovorima o Ukrajini, a u samo pet rečenica spominje ubistvo studenata!

Francuski Lemonde na naslovnoj strani donosi vijest o Grčkoj nakon izbora, bez vijesti o ubistvu troje mladih muslimana.

Ni španskom El Paisu svirepo ubistvo nije interesantno, a i njemački Bild se priključio sramnoj šutnji o ovom terorističkom aktu.

Trostruko ubistvo i sramotni odnos medija je izazvao val nezadovoljstva i bijesa poštenih građana i društvenih mreža, pa se traži da se u ovom vremenu vodi borba protiv mržnje i netrpeljivosti u društvu, a pozivaju se mediji i izabrani zvaničnici da pokažu istu pažnju svim žrtvama napada, bez obzira na njihovu vjeru, rasu ili naciju.

Tužni smo zbog strašnog zločina nad muslimanima u SAD-u, i zločina u Parizu, ali smo tužni i zbog hipokrizije svjetskih medija i ličnosti glede ova dva zločina. No, raduje nas da je više od hiljadu studenata Univerziteta u Sjevernoj Karolini prisustvovalo skupu komemoracije ubijenim studentima muslimanima i da su govorili i nosili transparente:

Životi muslimana su važni”, “Svi životi su važni”, “Poštovanje za muslimane”, “Stop islamofobiji” itd.

U ovoj strašnoj nesreći nas raduje da ovako misle i osjećaju svi pošteni i čestiti građani svijeta, bez obzira na vjeru, naciju i ideologiju. Pa, to i daje smisao i ljepotu dunjalučkom kratkotrajnom životu i ulijeva vjeru i nadu u permanentnu sreću na Ahiretu.

I tako, u cvijetu svoje mladosti, zločinačkom rukom se ugasiše životi troje muslimana, a bili su tako plemeniti i korisni članovi globalne ljudske porodice. Barakat i Yusor su se vjenčali samo prije šest sedmica i trebali su biti stomatolozi, a njihova mlađa sestra je trebala biti arhitektica. Oni su bili ponos svojih porodica, rodbine, zajednice, Amerike i svijeta. Svoju kratku životnu misiju su dostojno obavili. Učili su, lijepo se vladali, pomagali siromašnima, voljeli su ljude, živjeli uzornim životom čestitih građana i odanih muslimana. I naša djeca se mogu na njih ugledati.

A smrt će ionako doći, niko joj neće umaći. Uzvišeni Allah kaže: “Ti reci: ‘Zbilja, smrt od koje vi bježite vas će stići, a zatim ćete biti vraćeni Znalcu svijeta nevidljivoga i svijeta vidljivoga, i On će vas izvijestiti o svemu što ste vi radili!’” (El-Džum’a, 8)

A silnici će zbilja znati kakve će nevolje oni dopasti!” (Eš-Šu’ara, 227)

Divnog li Allaha, dželle šanuhu, Koji u Kur’anu kaže: “Ko ubije nekoga koji ubio nije, ili koji na Zemlji nered činio nije, kao da je sve ljude poubijao! A ako bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih ljudi! Njima su poslanici Naši jasne dokaze donosili, ali su mnogi ljudi opet na Zemlji sve granice zla prelazili.” (El-Ma’ide, 32)

Ponosimo se divnim islamom koji nas uči: “Allah vam ne zabranjuje da dobročinstvo činite i pravedni budete onima koji se protiv vas zbog vjere ne bore, niti vas iz staništa vaših izgone! Allah, doista, voli pravedne!”

Nepravda se ne smije učiniti ni nevjerniku, ni griješniku, ni razvratniku. Muhammed, a. s., je rekao: “Čuvaj se dove onoga kome je nepravda učinjena pa makar bio nevjernik, griješnik ili razvratnik.”

Na kraju, citirajmo ajet Uzvišenog Allaha, Koji kaže: “O vjernici brinite se o sebi! Ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili.” (El-Ma’ide, 105) Vel-hamdu lillahi rabbil-‘alemin.

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 13.02.2015. god.

Abdullah_Hodzic1

Piše: prof. Filip Ćorlukić

filip u maglaju

U Mostaru je 24. 07. priređen dugo očekivani spektakl obnove Starog mosta. Osjećao sam tugu zbog uzaludnog nadanja onih koji žele vjerovati da će ovaj čin umanjiti snažnu polarizaciju stanovništva.U uvjetima Daytonskog sporazuma, to se ne može ostvariti.

Samo nekoliko dana ranije gledali smo sahranu nekoliko stotina od oko osam tisuća žrtava masovnog pokolja stanovnika Srebrenice. Tuga i jad, I što je najtragičnije – beznađe. Narod je zbunjeno slušao kako političari patetično uzvikuju da je to najveći zločin u Evropi nakon II svj. rata i da se to više nikada neće ponoviti. Prvo nije točno, a drugo neutemeljeno.

Međutim, treba imati na umu da su Srebrenica i Stari most simboli nečega mnogo šireg, ali i da u različitim okonostima simboli mogu imati različita značenja. Tako, u najširem kontekstu, Srebrenica označava i zločinački čin ostvarenja ideologije širenja Srbije na zapad. Doseljeni Srbi u Srebrenici to  slave kao dan oslobođenja!?  

Najveći zločin nakon II. Svj rata zapravo je onaj u svibnju 1945. kojega obično simboliziramo Bleiburgom. Tada je pobijeno oko 200 tisuća golorukih ljudi, među kojima je bilo više od 50 tisuća muslimana. U govorima je prešućeno da je srebrenički zločin samo nastavak one zlokobne ideologije, kada su četnici 1941. izvršili strašan pokolj muslimanskog življa u Podrinju. Tada ih je od daljeg pokolja spasila jedna mala hrabra vojska. Vođa im je postao legendom i simbolom, ali ga se danas političari sramno odriču.

Ovaj je puta srebreničane trebala štititi najjača vojna sila na svijetu, a ne samo da ih nisu zaštitili, nego je za taj i sve ostale zločine takva ideologija Daytonskim «sporazumom» nagrađena tzv. Rebublikom srpskom!?

U svojoj burnoj tisućgodišnjoj povijesti, Bosna je doživjela mnogo zala. Preživjela je i uspješno se prilagođavala postavši jedinstvenim multikutranim, multivjerskim i na kraju multinacionalnim mikrokozmosom, kojemu su se mnogi (barem verbalno) divili, premda ga nisu mogli, ili nisu htjeli razumjeti.

Međutim, u ovom najnovijem zločinu, u kojemo je pobijeno oko 200 tisuća ljudi i dva milijuna protjerano, dogodio se do sada najapsurdniji zločin: krvavi sukob među braniteljima  – koji je za budućnost Bosne mnogo opasniji od svih drugih ratnih stradanja. U ratu stradaju ljudi, a to se vremenom nadoknadi, pa potomci bivših neprijatelja često postaju prijateljima, ali u ovm je sukobu teško ranjen  sam duh bosanskog mikrokozmosa.

Širenjem «dokaza» o opasnosti od «onih drugih», vještački je stvarana shizofrena atmosfera nepovjerenja i mržnje. Jedan od mržnjom opsjednutih vojnika HVO-a u svome je psihopatskom deliriju Stari most doživio kao neprijatelja i – «ubio ga»! Uz sve ono što mostovi inače simboliziraju, a ovaj most posebno, Stari je most najviše bio simbol Mostara, a tek njegovim rušenjem postao je simbolom kidanja međunacionalnih veza, odnosno onoga što sam nazvao Duhom Bosne.

Narod uzalud traže pravdu. Uzalud, jer je traži od moćnika koji su dozvolili da do tih zločina uopće dođe, a oni čine samo ono što je u njihovu interesu. Raspadom SSSR-a su moćne vojske Zapada ostale je bez neprijatelja, a to je opasno. Samo SAD na vojsku troši preko milijardu dolara dnevno! Da bi to opravdala pred poreznim obveznicima, Vlada mora izmišljati neprijatelje i održavati krizna žarišta. To je jedan od razloga nastanka lukavo zamišljene daytonske tvorevine RS.

U daytonski asimetrično organiziranoj BiH ne može biti stabilnosti. Najbolje što je do sada učinila Svjetska zajednica, jest slanje gospodina Ashdowna. Zahvaljujući ogromnim ovlaštenjima, on je učinio iznimno mnogo, uključujući tu i dokidanje mnogih atributa državnosti RS. No, on je iskreno priznao da ima i snažna ograničenja, pa da si ne može dozvoliti «luksuz» da po savjesti učini i više. Ipak ga jastrebovi napadaju sa svih strana.

Svečanost otvaranja Starog mosta, nije prošla bez niza osporavanja. Navest ću samo dva vjerska čelnika. Biskup Perić je nekršćanski odbio prijeći preko mosta pomirenja, jer tamo negdje muslimani imaju svoj znak, a reis Cerić zamjera (pored ostalog)  i što je fratar sjedio u prvom redu a mostarski muftija u drugom!

Duh Daytona učinkovito obavlja zadatak koji su mu dali, a političari Hrvatske papagajski ponavljaju da se svi problemi u BiH mogu i moraju rježavati u tm duhu. Sramotno!

Objavljeno u Vjesniku 06. kolovoza 2004.

sdbih

Izjava direktorice Agencije za bankarstvo RS-a  Slavice Injac, povodom gašenja Bobar banke i sumnji u stabilnost banaka, gdje je građanima poručeno da bi sami trebali paziti na poslovanje banaka  je udar na temelje bankarskog i finansijskog sistema manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta i države u cjelini.  Nedopustivo je  da direktorica nadzorne agencije koja kontroliše stabilnost bankarskog sistema najotvorenije poručuje korisnicma finansijskih usluga da sami vode računa o poslovanju svojih banaka, tako što će dodatno obrazovati, ili tragati za informacijama.

Kao najodgovorniji službenik Agencije,  čiji su zadaci izmedu ostalih  izdavanje dozvola za osnivanje i rad banaka, nadziranje njihovog rada i preduzimanje odgovarajućih mjera, te oduzimanje dozvola za rad banaka, Slavica Injac je u pitanje dovela zaštitu i kredibilitet povjerenja građana i potrošača kao korisnika finansijskih usluga u bankarskom sistemu.

Zakonom o Agenciji za bankarstvo RS predviđeno da je Agencija upravo osnovana radi uređenja i kontrole bankarskog sistema????

Ovakva izjava nije ništa drugo nego bježanje Agencije i njenog rukovodstva od odgovornosti za stečaj Bobar banke.  Zašto Agencija nije još uvijek dala odgovor kako i kada je pet miliona eura nestalo iz trezora bijeljinske Bobar banke? Slavica Injac nije dala odgovor zašto je Agencija za bankarstvo RS-a, kao jedan od regulatora finansijskog tržišta uvela prinudnu upravu tek u oktobru 2014, iako su u posljednje dvije godine intenzivno kontrolirali rad Bobar banke i bili upoznati sa stanjem.

Nepravovremenom reakcijom i svaljivanjem odgovornosti na građane  Agencija je je dovela u sumnju kredibilitet ove institucije  gdje  se stvara utisak da se  pojedine stvari žele zataškati  a odgovorni izbjeći procesuiranje.  

Tome doprinosi i pasivan odnos ministra finansija RS Zorana Tegeltije koji je tokom rasprave u parlamentu RS-a istakao da je  više  važno da se spriječi stvaranje  jedinstvene supervizije u finansijskom sektoru na području cijele BiH jer se” vlasti Republike Srpske deset godina bore sa predstavnicima međunarodne zajednice da ne dođe do objedinjavanja supervizije u ovom sektoru”.

Za Zorana Tegeteliju je manje važno  utvrđivanje odgovornosti  stečajne likvidacije   Bobar banke !  Objedinjavanjem supervizije u finansijskom sektoru obezbjedila bi se bolja kontrola rada banaka ali i zaštita štediša, što Tegeltiji  oćito nije u interesu!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine
 

 

SD BiH o ekspozeu gospodina Zvizdića

Posted: 14. Februar 2015. in Intervjui

sdbih

U ekspozeu  Denisa Zvizdića, čije je imenovanje za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH potvrdila Parlamentarna skupština BiH (PSBiH) jedan od zaključaka  je “da neće biti isključeno formiranje institucija za koje se ima nadležnost po Ustavu BiH, kao i institucija koje su u isključivoj nadležnosti države, kao što je formiranje banke za obnovu i razvoj BiH ili da se donese zakon o strateškim investicijama”.  Istaknuto je i “da je na državnom nivou potrebno formiranje još nekih ministarstava poput ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja”.

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine pozdravlja ovakve odluke posebno kad se radi o inicijativi formiranja ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja. Problemi i negativna iskustva sa kojim se sreću poljorivrednici pokazuje potrebu standardizacije propisa i jedinstvene podrške cijele države ovom sektoru.

Apelujemo na gospodina Zvizdića  da u razmatranje uzme i našu inicijativu formiranja ministarstva dijaspore s obzirom da trećina stanovništva BiH danas živi van granica  države , te na njenu ulogu i potencijale koje ima u smislu podrške finansiranja budgeta BiH. Formiranje ministarstva  dijaspore je nužnost s obzirom da je bosansko-hercegovačka dijaspora resurs koji može dati ogroman doprinos ekonomskim i društvenim reformama zemlje.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

 savo strbacMoje emocije su pomješane:  kao ekspert u pravnom timu Srbije zadovoljan sam i “nerješenim ishodom”, dok sam kao čovjek iz izbjegličke kolone pomalo razočaran što sud nije prihvatio našu kvalifikaciju “Oluje” kao genocidne akcije…..Hrvati su htjeli srpsku teritoriju bez Srba očekujući da oni sami odu, a ne da ih “unište u cijelosti ili djelimično”. A da bi ih natjerali da napuste svoja vjekovna ognjišta, granatirali su njihove gradove i izbjegličke kolone, ubijali zaostale civile i vojnike, pljačkali i uništavali njihova imanja i spriječavali im povratak…..Hrvati će mnogo teže prihvatiti ovaj neriješeni rezultat nego Srbi iz prostog razloga što su Srbi navikli da gube sporove pred međunarodnim sudovima, dok je Hrvatima ovo prvi neuspjeh…..„Oluja“ je jedini predmet u kojima su Srbi iz Hrvatske žrtve, koji je suđen pred MKSJ. Pretresno vijeće je jednoglasno zaključilo da su dvojica od trojice optuženih generala bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, čija je zajednička svrha trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine silom ili prijetnjom silom, te ih osudilo na 24, odnosno 18 godina zatvora…..U zadnjih trinaest godina iz zajedničkih, masovnih i pojedinačnih grobnica na području Hrvatske i bivše RSK ekshumirano je ukupno 1.314 leševa srpskih žrtava, od čega je do sada  identifikovano 898, dok na identifikaciju čeka 416 posmrtnih ostataka. Mi smatramo da bi i identifikacija ekshumiranih posmrtnih ostataka mogla ići mnogo brže, što uglavnom zavisi od spremnosti hrvatske strane….. Hrvatska traga trenutno za 865 osoba (podatak iz ove godine) sa cijelog područja Hrvatske i BiH. Koliko je meni poznato Srbija je Hrvatskoj dala sve raspoložive podatke o nestalima na teritoriji Srbije i Hrvatske…..Odluka suda u Australiji nije me iznenadila, a mislim da nije ni Kapetana. Naime, prilikom našeg poslednjeg susreta u zatvoru Silvervoter kod Sidneja, u avgustu 2011, rekao mi je kako očekuje ovakav epilog, dodajući da on “živ neće u Hrvatsku”…..

Gospodine Štrbac! Nedavno je Međunarodni sud pravde u Hagu odbacio međusobne tužbe Srbije i Hrvatske za genocid. Kako biste, ukratko, komentirali tu konačnu presudu ove međunarodne pravne institucije?

ŠTRBAC: Moje emocije su pomješane:  kao ekspert u pravnom timu Srbije zadovoljan sam i “nerješenim ishodom”, dok sam kao čovjek iz izbjegličke kolone pomalo razočaran što sud nije prihvatio našu kvalifikaciju “Oluje” kao genocidne akcije.

Naša kontratužba ispunila je dvojaki cilj: s jedne strane pojačali smo našu odbranu, što je svakako doprinijelo i da hrvatska tužba bude u cijelosti odbijena, a s druge strane predstavili smo Međunarodnom sudu pravde, što je on u obrazloženju presude i konstatovao, da su masovni zločini tokom i nakon operacije “Oluja” izvršeni i da se “o operaciji Oluja više ne može govoriti kao o zakonitoj akciji s ciljem oslobađanja određenih teritorija”, kako reče šef srpskog pravnog tima gospodin Saša Obradović.

Prevedeno na obični jezik, MSP je kroz obrazloženje svoje presude mnogo “zamutio” do sada “čistu kao suza” operaciju “Oluja”, kvalifikujući je kao akciju etničkog čišćenja, koje nije doseglo nivo genocida. Hrvati su htjeli srpsku teritoriju bez Srba očekujući da oni sami odu, a ne da ih “unište u cijelosti ili djelimično”. A da bi ih natjerali da napuste svoja vjekovna ognjišta, granatirali su njihove gradove i izbjegličke kolone, ubijali zaostale civile i vojnike, pljačkali i uništavali njihova imanja i spriječavali im povratak.

Smatram da nam je sud kroz obrazloženje presude, kako sam i očekivao, dao odgovor što je to, ako već nije genocid, što nam se desilo tokom i nakon akcije “Oluja” i da nam je dao solidnu osnovu da pravnim putem nastavimo tražiti ostvarenje ostalih (sporednih) zahtjeva iz naše kontratužbe: procesuiranje počinilaca svih ratnih zločina nad našim sunarodnicima, obeštećenje za uništenu imovini i izgubljene živote, održivi povratak i puno poštovanje njihovih nacionalnih i ljudskih prava. Potpuno smo saglasni sa preporukom MSP da obe države ubrzaju rješavanje sudbina nestalih i sa jedne i sa druge strane.

S obzirom na to da je akcija “Oluja” i od  MSP okvalifikovana kao etničko čišćenje u kojoj su izvršena i mnoga druga krivična djela, očekujem da država Hrvatska, i bez naloga suda, iz Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima izbaci “Dan pobjede i domovinske zahvalnosti” i “Dan hrvatskih branitelja” koji se slave 5. avgusta.

Utvrđivanje istine pred nepristrasnim organom, kao što je MSP, u praksi bi trebalo dovesti do pomirenja, ali poslije ovakve odluke, ostaje sve kako je i bilo. Naime, svaka strana će se, barem za nekoliko narednih godina, ukopati u svojim dosadašnjim stavovima. Sva otvorena pitanja ostaju kao i do sada i svaka država ostaje na svojim pozicijama, kojih će se “držati kao pijan plota”.

Hrvati će i dalje tumačiti da su Srbi i Srbija izvršili agresiju i  genocid nad njima devedesetih prošlog vijeka, a Srbi da su Hrvati izvršili genocid nad njima  u Drugom svjetskom ratu i da je “Oluja” najeklatantniji primjer genocida. Obje strane će u toj presudi tražiti ono što im ide u korist, a preskakati ono što ne ide.

Hrvati će mnogo teže prihvatiti ovaj neriješeni rezultat nego Srbi iz prostog razloga što su Srbi navikli da gube sporove pred međunarodnim sudovima, dok je Hrvatima ovo prvi neuspjeh.

Za odbacivanje tužbe Srbije protiv Hrvatske, kao član sudskog vijeća, glasao je i jedan sudac iz Srbije. Komentar?

ŠTRBAC: Ono što me je najviše “uzdrmalo” jeste rezultat glasanja sedamnaestočlanog sudskog veća: hrvatska tužba je odbijena sa 15 prema 2 glasa, dok je naša jednoglasno odbijena.  Jedan od one dvojice koji su glasali za prihvatanje hrvatske tužbe je i hrvatski ad hoc sudija.

Znam da sudije sude po sopstvenoj savesti i da ih u MSP ne delegira njihova država, pa njoj i ne odgovaraju za eventualno uskraćeni glas. Međutim, poznavaoci prilika u tom sudu kažu da je uobičajeno da ad hoc sudije glasaju za tužbe svojih država, pa i onda kada nisu potpuno uvereni da su u pravu.

Pa ako ad hoc sudija ne glasa za tužbu svoje države, kako se može očekivati da za nju glasaju sudije iz drugih država. Iz nekog mog ličnog uvjerenja da svi Srbi osjećaju težinu tragedije koja je zadesila krajiške Srbe u akciji “Oluja”, zaista sam očekivao glas “za” za našu tužbu od srpskog ad hoc sudije, po istom principu po kojem je i hrvatski glasao za njihovu tužbu.

U Srbiji su skoro svi, uključujući i struku i politiku, govorili i pisali da naša (kontra)tužba nema šanse, političari i zvaničnici su se nadmetali u ponudama Hrvatima da međusobno povuku tužbe, jer će ih ionako sud odbiti.

Dakle, osluškujući “glas naroda”, sudije su, uključujući i našeg, mirne savjesti mogle odbiti našu tužbu jer se to od njih u Srbiji i očekivalo.

Koliko je pripadnika srpske nacionalnosti do sada sudski procesuirano u Republici Hrvatskoj, Srbiji te pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu? Koliko je pravosnažnih poresuda do sada izrečeno protiv pripadnika srpske nacionalnosti na tim sudovima?

ŠTRBAC:Prema Izvještaju o radu za 2013. godinu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH), krivični postupak zbog ratnih zločina pokrenut je protiv 3.446 osoba (u odsustvu 2.999), od kojih je pod istragom 310, 636 je pod optužbom, dok ih je 553 osuđeno.

Među  ukupno procesuiranima do 2008. godine bilo je preko 98% osoba “koja su za vrijeme Domovinskog rata učestvovale u agresiji na Republiku Hrvatsku”, dok je krajem 2013, njihov procenat opao na nešto oko 93%.

Među pravosnažno osuđenima najviše je onih kojima se sudilo u odsustvu, a takvih je do 2009. bilo 435 osuđenih, a to su skoro isključivo Srbi i pripadnici bivše JNA.

U pomenutom izvještaju DORH-a navodi se i podatak da su protiv 1.244 osumnjičenika postupci obustavljeni u fazi istrage, dok su protiv 710 optuženih postupci obustavljeni ili su oslobođeni optužbe. Najveći broj obustava za ratne zločine u svim fazama krivičnog postupka rezultat su prekvalifikacije krivičnog dela ratnog zločina u oružanu pobunu.

Na „spisku osumnjičenih, optuženih i osuđenih lica za krivična dela ratnih zločina“ pred hrvatskim sudovima, sa stanjem na dan 31. marta 2013. godine, koji je iste godine zvanično dostavljen srpskoj strani, nalazi se ukupno 1.577 lica u „aktivnom procesnom statusu“, a nema onih protiv kojih je postupak obustavljen ili su oslobođeni optužbe.

Iznesena statistika i spisak procesuiranih nisu ni potpuni ni konačni pošto se i dalje podnose nove prijave, otvaraju nove istrage, podižu nove optužnice i donose nove presude. Prema Veritasovim podacima, taj trend je nastavljen i u prošloj godini, u kojoj je na osnovu hrvatskih potjernica širom svijeta uhapšeno najmanje 21 Srbin iz bivše RSK za navodne ratne zločine. Očito je da hrvatsko pravosuđe obilato koristi institut nezastarivosti krivičnog gonjenja za ratne zločine, što kod prognanih Krajišnika izaziva strah od “tajnih spiskova” i što ih najviše i odvraća od povratka.

Jedan od sporednih zahtjeva hrvatske tužbe protiv Srbije zbog genocida u sporu pred MSP, bio je da sud naloži Srbiji da kazni sve odgovorne za ratne zločine počinjene na području Hrvatske, ako žive u Srbiji i ako su njeni državljani.

Tužilaštva za ratne zločine Srbije i Hrvatske su dana 13.10.2006. godine potpisali Sporazum o saradnji u progonu učinilaca krivičnih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, koji je ubrzo po potpisivanju počeo da se i primjenjuje u praksi.

Prema ovom Sporazumu ne ustupaju se predmeti kako to predviđa Evropska konvencija o ustupanju krivičnih postupaka, kojom je propisano da se krivični postupci u fazama istrage i optuženja ustupaju državi u kojoj okrivljeni boravi i u kojoj ga državljanstvo štiti od izručenja u državu koja ga je procesuirala. Po ovom Sporazumu ustupaju se dokazi, što omogućava potpisnicama da drže otvorenim postupke za koje su dokaze ustupili drugoj potpisnici, sve dok ih ta druga strana ne obavijesti o konačnom ishodu postupka pred svojim sudom, i da tek potom odluči da li će predmet zatvoriti ili će nastaviti s postupkom.

Do sada  je pred srpskim pravosuđem za zločine nad Hrvatima na području RH, uključujući i ustupljene i samoinicijativno otvorene predmete, pravosnažno osuđeno najmanje 40 osoba, među kojima je najviše Srba iz bivše RSK i nešto manje pripadnika bivše JNA.

Za zločine nad Hrvatima na području Hrvatske pred MKSJ optuženo je 17 osoba, od kojih su 6-orica pravosnažno osuđena na ukupno 92,5 godine zatvora. Među osuđenima su 4 pripadnika JNA i 2 bivša predsjednika RSK. Jedan optuženik je u fazi suđenja pred Pretresnim vijećem (Hadžić)  a jedan čeka izricanje prvostepene presude (Šešelj). Protiv ostalih optuženika optužnice su ustupljene nacionalnom pravosuđu  ili su povučene zbog smrti optuženika ili su  oslobođeni optužbe.

S druge strane, koliko je pripadnika hrvatske nacionalnosti do sada procesuirano pred sudovima u RH, Srbiji i u Hagu i koliko je pravožnaznih presuda do sada protiv njih izrečeno?

ŠTRBAC: DORH u spiskovima procesuiranih ne navodi njhovu nacionalnu i vojnu pripadnost. Međutim, povremeno, uglavnom pod pritiskom domaće javnosti, iziđe sa podacima o njihovoj vojnoj pripadnosti. Tako je DORH zadnji put u saopštenju od 30. juna 2011. iznio podatke o procesuiranim propadnicima HV-a: krivični postupak pokrenut protiv 108 lica, istraga u toku protiv 20 lica, istraga obustavljena protiv 9 lica, optuženo 79, još pod optužbom 37, osuđeno ih je 31, dok ih je 11 oslobođeno ili je postupak obustavljen.U isto vrijeme bilo je ukupno 3.513 procesuiranih, što znači da je učešće pripadnika HV-a u ukupnom broju procesuiranih oko 3,%. Nedavno sam naišao na neslužbeni podatak da se broj osuđenih pripadnika HV-a za ratne zločine nad Srbima popeo na 45 , što bi iznosilo oko 8,4% od ukupno osuđenih pred hrvatskim pravosuđem.

Pred Većem za ratne zločine u Beogradu osuđen je u prisutnosti samo jedan pripadnik HV-a. Radi se o Veljku Mariću iz Grubišnog Polja. Uhapsila ga je srpska policija 2010. na graničnom prelazu Gradina prilikom ulaska kamionom iz Bugarske u Srbiju. Veće za ratne zločine u Beogradu  oglasilo ga je krivim  zbog ratnog zločina protiv civila zato što je 31. oktobra 1991. godine u selu Rastovac u opštini Grubišno Polje hitcima iz vatrenog oružja  ubio Srbina Petra Slijepčevića (65)  u porodičnoj kući i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, koju izdržava u KPZ Sremska Mitrovica.

U međuvremenu je u Srbiji protiv Marića proširena istraga zbog sumnje da je tokom septembra 1991. godine, u prostorijama Srednjoškolskog centra u Grubišnom Polju, koji su pripadnici ZNG-a koristili kao pritvor, mučio i povređivao zatvorenike srpske nacionalnosti. Na teret mu se stavlja ubistvo Miće Vasiljevića, kome je nožem prerezao stomak, i ubistvo Vladimira Kučere, kao i mučenje Zvjezdana Mačka.

Istraga ne završava iz razloga što hrvatsko pravosuđe ne postupa po zamolnicama iz Srbije. Naime, Srbija traži da hrvatsko pravosuđe ispita nekoliko svjedoka, koji žive na području Grubišinog Polja, što Hrvatska ne želi, jer bi na taj način priznala univerzalnu nadležnost srpskog pravosuđa.

Hrvatski premijer Zoran Milanović je na sjednici Vlade, održanoj 5. februara ove godine, nakon što je ministar pravosuđa Orsat Miljenić referisao o slučaju Marić, poručio da Srbija sa zakonom o univerzalnoj jurisdikciji nad državljanima Hrvatske ne može ući u Evropsku uniju i da Hrvatska to neće dopustiti.

Iz Srbije stiže i poruka da sporni zakon neće mjenjati jer se zasniva na principu univerzalne nadležnosti po kojem  svaka država može da krivično goni počinioca ratnog zločina, genocida ili zločina protiv čovječnosti, bez obzira čiji je državljanin žrtva, odnosno počinilac i gde je djelo izvršeno.

Vojni sudovi SFRJ i SRJ procesuirali su velik broj zarobljenih pripadnika ZNG, uglavnom u Vukovaru, od kojih je bilo najmanje  85 osuđenih, među kojima i najmanje 6 na smrtnu kaznu. Svi su oni razmjenjeni 14.08.1992. u Nemetinu. Uz procesuirane, hrvatskoj strani su predati i sudski spisi, uz dogovor da Hrvatska na osnovu tih spisa nastavi postupke pred svojim sudovima.

U evidencijama hrvatskih pravosudnih organa nikada nisam naišao na bilo kakav podatak da su nastavljeni sudski postupci protiv bilo kojeg pripadnika ZNG koji su razmjenjeni u Nemetinu ili da su bili na izdržavanju kazne po pravosnažnim presudama vojnih sudova iz vremena SFRJ i SRJ, a nisam ih našao ni na Interpolovim potjernicama.

O postupcima pred vojnim sudovima u SFRJ i SRJ počelo se govoriti kada je uhapšen u BiH pripadnik HV-a Purda, a naročito u ljeto 2011. kada je pravosuđe hrvatske dostavilo hrvatskom pravosuđu radi uručenja optužnice Šeksu i dr. koji su bili u odsustvu procesuirani za ratne zločine nad Srbima i pripadnicima JNA. Upravo je to i bio povod da Hrvatski sabor 2011. donese Zakon o ništetnosti (ništavosti) određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, poslije čijeg donošenja je skoro   prestala saradnja pravosuđa dviju država na progonu počinalaca ratnih zločina.

Predsjednik RH Ivo Josipović je odmah po usvajanju toga zakona podnio zahtjev za  ocjenu njegove ustavnosti, koji je povukao 7. februara ove godine, jer ga smatra besmislenim budući mu Ustavni sud nije odgovorio više od tri godine.

Pred Haškim tribunalom bilo je optuženo 6 pripadnika HV-a. Za dvojicu optuženih optužnice su ustupljene hrvatskom pravosuđu (slučaj “Medački džep”), a protiv jednog je optužnica povučena zbog smrti (general Bobetko).

„Oluja“ je jedini predmet u kojima su Srbi iz Hrvatske žrtve, koji je suđen pred MKSJ. Pretresno vijeće je jednoglasno zaključilo da su dvojica od trojice optuženih generala bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, čija je zajednička svrha trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine silom ili prijetnjom silom, te ih osudilo na 24, odnosno 18 godina zatvora.

Takav zaključak Pretresno vijeće je donijelo cijeneći dokaze u cjelini kao što su transkripti sa sastanka hrvatskog rukovodstva na Brionima, protupravno i neselektivno granatiranje naseljenih mjesta, brojne pojedinačne zločine nad srpskim stanovništvom, otvoreni govor mržnje tadašnjeg predsjednika RH te uvođenje diskriminatornih mjera radi sprečavanja povratka srpskog stanovništva u Hrvatsku.

Žalbeno vijeće je cijeli slučaj svelo na ocjenu „pravila 200 m“, te zaključilo da za ovaj rigidni standard nije bilo dovoljno dokaza u predmetu i, po logici „nema dokaza za protupravno granatiranje, nema ni udruženog zločinačkog poduhvata“, poništilo cijelu presudu Pretresnog vijeća i oslobodilo optužene generale po svim tačkama optužbe.

Iako nije negiralo zločine utvrđene u presudi Pretresnog vijeća, Žalbeno vijeće nije našlo za shodno da optužene generale osudi ni po alternativnim vidovima odgovornosti.

I tako se od jednoglasne ocjene Pretresnog vijeća da su najviši pripadnici hrvatskog rukovodstva, uključujući i predsjednika države, sklopili udruženi zločinački poduhvat radi etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske, došlo do podijeljene odluke Žalbenog vijeća, donijete sa tri glasa protiv dva, „da po dokazima u predmetu nijedan razuman sud nije mogao utvrditi da je takav poduhvat postojao“.

Obarajući „pravilo 200 m“, Žalbeno vijeće je u potpunosti prihvatilo zahtjev vojno-akademskog (američko-britansko-kanadskog) lobija koji se u toku žalbenog postupka žestoko usprotivio tom pravilu, obrazlažući ga kao ograničavajući faktor za upotrebu artiljerije u naseljenim mjestima u sadašnjm i budućim ratovima pred međunarodnim krivičnim pravom.

Imate li valjane argumente da, eventualno, sumnjate u objektivnost pravosuđa u RH i Srbiji pa i Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu?

ŠTRBAC: Oslobađajuća  presuda Žalbenog vijeća Haškog tribunala izazvala je različita reagovanja koja su se u Srbiji manifestovala kroz nezapamćeno nacionalno jedinstvo u nezadovoljstvu, koje se izražavalo molitvama za žrtve “Oluje” u pravoslavnim hramovima i mirnim šetnjama predvođenim studentima  u većim gradovima, a u Hrvatskoj euforičnim zadovoljstvom cijele nacije.

Negativne reakcije na presudu prešle su granice Srbije, pa je tako u aprilu 2013. i u Generalnoj skupštini UN-a, uprkos bojkotu od strane SAD-a, Kanade i još nekih zemalja, kao i sudija i tužioca MKSJ, održana  Tematska debata “Uloga međunarodnog krivičnog prava na pomirenje “, zapravo o radu sudova UN-a. Malo je ko od govornika, a i ja sam bio jedan od panelista, imao lijepu riječ za rad Haškog tribunala, dok su neki učesnici na njegov rad i rezultate gledali sa pozicije “bolje ikakav nego nikakav”.

Citirat ću završnu rečenicu iz mog izlaganja “Selektivna pravda MKSJ” na pomenutoj Tematskoj debati Generalne skupštine UN-a: “Volio bih da se nikome više ne desi tragedija krvavog gradjanskog rata, kakva se desila nama na prostoru bivše Jugoslavije. Ako se ipak negdje nešto slično desi, nemojte dozvoliti da se ponovi tribunal kakav je MKSJ”.

U junu iste godine,  danski mediji su objavili privatno pismo u kojem sudija MKSJ, Frederik Harhof, izražava veliku zabrinutost zbog “promjene tribunalovog kursa pod pritiskom vojnog establišmenta nekih uticajnih zemalja”, kojima je podlegao predsednik suda Teodor Meron.   Javnost, piše Harhof, “vjerovatno nikada” neće utvrditi da li su opravdane njegove sumnje da je predsednik Tribunala, američki sudija Teodor Meron, izvršio “masivni pritisak na ostarjelog turskog sudiju” Mehmeta Gineja, da u posljednjem trenutku promjeni svoje mišljenje i pridruži se tjesnoj većini koja je izglasala oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču.

U kontroverze oko odnosa u vrhu MKSJ umiješao se i njemački dnevnik “Süddeutsche Zeitung”, koji u svom izdanju od 30. septembra, u tekstu pod naslovom “Borba za prevlast na UN-ovom tribunalu” izražava sumnju u radnu sposobnost sudije Mehmeta Gineja, koji je bio i članom Žalbenog vijeća koje je odlučilo o oslobađajućoj presudi za hrvatske generale Gotovinu i Markača: “U Den Haagu više nije nikakva tajna da turski UN-sudija Mehmet Ginej (77) u međuvremenu nije više baš najsigurniji na nogama. I da još samo komunicira pismenim putem. Novo je međutim da ostale sudije o tomu pričaju s vanjskim svijetom i da kažu: s Ginejom je stanje puno gore nego što to javnost pretpostavlja. I time čitava stvar postaje politički škakljiva.”

“Süddeutsche Zeitung” podsjeća na to da je Ginejev glas bio presudan i u presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču: “Sudija Ginej, koji je od 1999. član UN-ovog tribunala, upravo sada igra važnu ulogu u ovom tijelu. Pri spornim odlukama je upravo njegov glas bio jezičac na vagi. Njegova odluka je bila odlučujuća i u spornoj oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. (…) Da Ginej u petočlanom žalbenom vijeću nije odlučio zajedno s američkim predsjednikom suda, tada ne bi bilo ni zapanjujuće odluke 3:2 u korist oslobađajuće presude za dvojicu Hrvata.”

Bilo kako bilo  Meron je i dalje i predsjednik Tribunala i Rezidualnog mehanizma, što će reći da je Haški tribunal  filijala američke administracije i očito da su mnoge sudije glasale za njega zbog toga što su već bile “obrađene” od svemoćne i svudaprisutne CIA-e ili u strahu da ostanu bez unosnog posla.

Učestvujući na Međunarodnoj konferenciji o nasljeđu haškog Tribunala, održanoj u Hagu 24. i 25. februara 2010. godine, predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske Branko Hrvatin i državni odvjetnik (tužilac) Mladen Bajić, uz prisustvo ministra pravosuđa u Vladi RH (Ivana Šimonovića), pred auditorijem od oko četiri stotine ljudi, među kojima su bile i porodice žrtava, rekli su da je Hrvatska na neki način otišla preširoko u optuživanju ljudi koji su sada u Srbiji, prije svega hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, koji se terete za ratne zločine. Tužilac Bajić je tokom diskusije naveo da tužilaštvo koriguje optužnice i smanjuje broj optuženih.

Na “preširoko optuživanje” Srba iz Hrvatske i bivše RSK za ratne zločine VERITAS ukazuje još od početka devedesetih, a posebno od 1995., nakon velikog krajiškog egzodusa, kada su procesuiranja Srba kulminirala. Ukazivali smo i dokazivali da je hrvatsko pravosuđe, masovnim i neosnovanim procesuiranjima Srba za ratne zločine, na veoma perfidan način održavalo “demografsku ravnotežu” postignutu tokom rata (cilj će biti ostvaren kada Srba ne bude više od 3% u ukupnom stanovništvu u RH). Argumentovano smo tvrdili da se zbog tih “preširokih optuživanja” u Hrvatsku ne vraća čak oko 100 hiljada Srba iz radno i plodno sposobne populacije. Niko nas nije čuo, a ako neko i jeste, slaba je bila vajda od toga.

Razne međunarodne organizacije i institucije koje se bave zaštitom ljudskih prava, godinama

su kritikovale institut suđenja u odsustvu u Hrvatskoj, naglašavajući da su presude u odsustvu protiv Srba donošene bez validnih dokaza, istovremeno zahtjevajući od Hrvatske da iznađe način na koji bi izvršila reviziju svih do sada pravosnažnih presuda izrečenih u odsustvu.

I Hrvatska je krajem 2008. donijela Zakon o kaznenom (krivičnom) postupku, u kojem je jedna od novina  bila je i odredba o ponavljanju postupka i onima koji su već u odsustvu osuđeni.

Ta nova odredba daje zakonsku osnovu da svi oni koji su osuđeni u odsustvu, ukoliko  su u mogućnosti da pribave nove činjenice i dokaze u korist svoje nevinosti, direktno ili preko svojih branitelja, odnosno nadležnog tužilaštva, bez njihova prisustva, što znači i bez odlaska, dobrovoljnog ili ekstradicionog, u hrvatske zatvore, podnesu zahtjev za ponavljanje postupka i da u tome uspiju.

Prema dosad prikupljenim informacijama primjenom instituta obnove krivičnog postupka suđenima u odsustvu, pokrenutim po službenoj dužnosti, oslobođeno je ili je postupak obustavljen protiv 100-ak osoba, među kojima je bilo najviše osuđenih na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora.

Na osnovu međunarodnih potjernica koje je raspisao Biro Interpola u Zagrebu, širom svijeta je do sada uhapšeno 147 Srba iz Hrvatske i bivših pripadnika JNA, od kojih su 41 ekstradirani u Hrvatsku. Od ekstradiranih do sada je protiv 18-orice postupak obustavljen ili je optužba odbijena, uglavnom nakon prekvalifikacije djela ratnog zločina u oružanu pobunu, što ima za posljedicu gubitak obeštećenja za vrijeme provedeno u pritvoru. Ovoliki broj obustava postupaka protiv lica sa Interpolovih potjernica ukazuje i na olako procesuiranje ljudi za najteža krivična djela i na zloupotrebu Interpola od strane Hrvatske.

Koliko lica srpske nacionalnosti se nakon akcije “Oluja”, prema nalazima vašeg Centra, vode kao poginuli odnosno nestali?

ŠTRBAC: Na srpskoj strani je, prema Veritasovim podacima, do 10. februara 2015. godine, u ratu i poraću na teritoriji RH i bivše RSK ukupno poginulo i nestalo 7.180 osoba; po spolu 6.138 (85%) muškaraca i 1.042 (15%) žena; prema statusu:  civila = 2.673 (37%) civila, 4.315 (60%) vojnika  i 186  (3%) milicionera; prema dobi:  65 (1%) do 18 godina, 5.074 (71%) od 18 do 60 godina, 1.546 (22%) preko 60 i 515 (7%) nepoznata dobi; prema godinama pogibije/nestanka:  4 u 1990,  2.766 (39%) u 1991, 932 (13%) u 1992; 814 (11%) u 1993, 248 (3%) u 1994, 2.351 (33%) u 1995, 40 (1%) u 1996, 15 u 1997. i  10 u 1998. godini.
Od ukupnog broja poginulih i nestalih, do sada je sahranjeno 5.279 (73%) osoba (porodice potvrdile identifikaciju, preuzele i sahranile posmrtne ostatke) dok se 1.901 (27%)  osoba još vodi u kategoriji nestalih.

Među nestalima je: 1.386 (73%) muškaraca i 515 (27%) žena; 1.331 (69%) civila,  555 (30%) vojnika  i 15 (1%), milicionera; 11 osoba do 18 godina starosti,  1.022 (54%) od 18 do 60,  737 (39%) preko 60 god. i 130 (7%) nepoznate dobi; 1 osoba je nestala u 1990. godini,  693 (36%) u 1991, 107 (6%) u 1992,  39 (2%) u 1993, 5 u 1995, 1.025 (54%) u 1995, 22 u  1996, 7 u 1997. i 2 osobe u 1998. godini.
S obzirom na protek vremena od prestanka ratnih dejstava, mala je vjerovatnoća da je neko sa spiska nestalih među živima, tako da i nestali poprimaju značenje poginuli.

Poginuli i nestali su uglavnom srpske nacionalnosti (jedan manji broj su drugih nacionalnosti, a živjeli su ili ratovali sa Srbima u RSK).

Nažalost, ovaj Veritas-ov spisak poginulih i nestalih nije konačan. Trenutno se u postupku verifikacije nalazi još višeod 100 osoba za koja postoji velika vjerovatnoća da su takođe poginuli i nestali u ratnom periodu na području RH i RSK (UNPA).

Na ovom popisu se ne nalaze ni poginuli/nestali pripadnici bivše JNA koji su poginuli/nestali na području RH, ukoliko nisu rođeni ili živjeli na području Hrvatske, a takvih je 307 (95 poginulo i 212 nestalo) prema evidenciji Komisije Vlade Republike Srbije za nestala lica. Na spisku Komisije Srbije ne nalaze se ni imena onih pripadnika JNA čiji su posmrtni ostaci neposredno po pogibiji predati njihovim porodicama. Veritas ne raspolaže sa podacima o poginulim licima iz ove kategorije. Prema nekim informacijama iz srpskih izvora poginulo ih je preko hiljadu.

Na evidenciji Veritasa nalaze se imena 1.850 poginulih i nestalih Srba iz akcije “Oluja” i poslije nje, od čega 1.198 (65%) civila, od kojih su oko tri četvrtine bili stariji od 60 godina. Među žrtvama se nalazi  543 (29%) žena, od kojih su oko četiri petine bile starije od 60 godina, što predstavlja jedan od “crnih” rekorda posljednjeg građanskog rata na prostorima prethodne Jugoslavije.

Od ukupnog broja žrtava iz akcije “Oluja” do 10. februara ove godine rasvijetljena je sudbina 977 osoba, dok se na evidenciji nestalih vodi još  873 osobe, od čega 623 civila, među kojima 313 žena. Hrvatska izbjegava bez valjanog razloga ekshumacije i poznatih mjesta ukopa sa oko 270 posmrtnih ostataka, pokopanih uglavnom pod oznakom “nepoznat”, što je jedinstven slučaj na području bivše Jugoslavije, kao što bez pravog razloga oteže i sa identifikacijama  335 ekshumiranih posmrtnih ostataka.

Općepoznato je da se još uvijek traga i za licima hrvatske nacionalnosti, posebno sa područja Vukovara, i koji se vode kao nestali. Da li su, po Vašim spoznajama, države Srbija i Hrvatska učinile dovoljno da se pronađu oni koji se vode kao nestali, ili pak njihove kosti? Da li i koliko u tom smislu daje svoj doprinos i vaš Centar kao slične udruge iz Hrvatske?

ŠTRBAC:Da, Hrvatska traga trenutno za 865 osoba (podatak iz ove godine) sa cijelog područja Hrvatske i BiH. Koliko je meni poznato Srbija je Hrvatskoj dala sve raspoložive podatke o nestalima na teritoriji Srbije i Hrvatske.

Vjerovatno ima pojedinaca u Srbiji koji znaju za neke masovne i pojedinačne grobnice, koji iz straha po sopstvene moguće posljedice ćute o tome. Uglavnom progovore kada već budu otkriveni i tek tada su spremni da pokažu na licu mjesta neku grobnicu. Zadnji takav slučaj se desio prošle godine kada je jedan Srbin otkrio masovnu grobnicu u selu Sotin u Istočnoj Slavoniji, a za uzvrat pred srpskim pravosuđem dobio status “optuženi saradnik” što mu garantuje manju kaznu.

S druge strane Hrvatska oteže sa ekshumacijam poznatih lokacija i masovnih i grupnih i vrtnih grobnica. VERITAS raspolaže pouzdanim podacima za još oko 380 registrovanih grobnih mjesta u kojima se nalaze neidentifikovani posmrtni ostaci smrtno stradalih Srba na području Hrvatske u ratu devedesetih, koji i skoro dvadeset godina po prestanku rata, isključivo zbog opstrukcije hrvatske strane, čekaju na ekshumacije.

U zadnjih trinaest godina iz zajedničkih, masovnih i pojedinačnih grobnica na području Hrvatske i bivše RSK ekshumirano je ukupno 1.314 leševa srpskih žrtava, od čega je do sada  identifikovano 898, dok na identifikaciju čeka 416 posmrtnih ostataka. Mi smatramo da bi i identifikacija ekshumiranih posmrtnih ostataka mogla ići mnogo brže, što uglavnom zavisi od spremnosti hrvatske strane.

Veritas ima značajnu ulogu u prikupljanju informacija o mjestima ukopa i jednih i drugih, zahvaljujući i tome što sam ja u bivšoj RSK vodio komisiju za razmjene  zarobljenika i predaju posmrtnih ostataka i što sam poslije egzodusa, preko Veritasa i kao ekspert u komisijama ranije SRJ a sada Srbije, nastavio isti posao.

I u Hrvatskoj i u Srbiji postoji više udruzenja porodica nestalih, ali ona, po mojim saznanjima, nemaju značajniju ulogu u neposrednom traganju za mogućim mjestima ukopa.

Postoji Interpolova potjernica za Draganom Vasiljkovićem, poznatijim kao Kapetan Dragan. Imate li Vi lično i vaš Centar stav o tome gdje bi spomenuti, eventualno, trebao biti procesuiran i zašto?

ŠTRBAC: Nedavno su australijski mediji objavili da je Savezni sud te države odbacio poslednju u nizu žalbi na izručenje koju je podneo Dragan Vasiljković, poznat i kao Kapetan Dragan, vođa srpske formacije “Knindže” u Republici Srpskoj Krajini, čije izručenje Hrvatska traži zbog optužbi za ratne zločine.

Odluka suda u Australiji nije me iznenadila, a mislim da nije ni Kapetana. Naime, prilikom našeg poslednjeg susreta u zatvoru Silvervoter kod Sidneja, u avgustu 2011, rekao mi je kako očekuje ovakav epilog, dodajući da on “živ neće u Hrvatsku”.

Tom prilikom mi je rekao da se ne boji bilo kojeg suda, ali ga je strah da bi ga u hrvatskom zatvoru mučili ili otrovali. Na pitanje kakva mu je perspektiva pred australijskim pravosuđem, odgovorio mi je da će iskoristiti sve zakonske mogućnosti u spriječavanju izručenja, iako je potpuno svijestan da će izgubiti bitku za otprilike tri godine.

U međuvremenu je izgubio i spor o naknadi štete za klevetu kojeg je vodio protiv lista “Australijen”. Vlasnici toga lista izveli su svjedoke na osnovu kojih je parnični sud zaključio da Kapetan nije oklevetan i odbio njegovu tužbu. Radi se o svjedocima na koje se i hrvatska strana poziva u krivičnom predmetu, a koji su se mnogo godina kasnije, tek na javni poziv ministarke pravosuđa RH , sjetili da su na inkriminisanim mjestima viđali čovjeka koji odgovara Kapetanovom opisu.

Lično mislim da ti dokazi ni pred hrvatskim pravosuđem, kakvo da jeste, nisu dovoljni ni za optuženje a kamoli za osuđujuću presudu. To sam rekao Kapetanu i prilikom poslednjeg susreta, a to mislim i sada.

U Beogradu će uskoro biti podignut spomenik žrtvama “Oluje”. Tu ideju su, osim Vas, podržali predstavnici Vlade Srbije, istoricari i drugi javni radnici u toj zemlji. Naprimjer, istoričar Čedomir Antić se zalaže da takvo obilježje treba biti podignuto i u Banja Luci. Naravno, nije se teško složiti za podizanje spomen obilježja svim žrtvama sa prostora bivše Jugoslavije, ali ta ideja da bude podignut i u Banja Luci me, kao čovjeka koji je skupa sa 80-tak hiljada autohtonih Banjalučana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti morao napustiti svoj grad navodi na logično pitanje: gdje bi mi, pognani Banjalučani i rasuti po cijelom svijetu, trebali podići svoje spomen obilježje?

ŠTRBAC:Lično nisam angažovan na realizaciji podizanja prvog spomenika žrtvame hrvatske operacije poznate pod kodnim nazivom “Oluja” na području Beograda. No, nemam ništa protiv podizanja spomenika, pa tako ni žrtvama “Oluje” u Beogradu. Uostalom, Veritas je podigao spomen obilježja žrtvama “Oluje” na području BiH, koji su na Petrovačkoj cesti, između Petrovca i Ključa, kod  mjesta Janjila (Unsko-sanski kanton), i na cesti između Novog Grada i Prijedora, kod mjesta Svodna (Republika Srpska), živote izgubili od aviogranatiranja hrvatskog ratnog zrakoplovstva, što je konačno konstatovano i u obrazloženju pesude MSP.

Prošle godine je u Beogradu osnovana NVO “Srpski Memorijal” koji se zalaže za izgradnju Memorijalnog centra posvećenog svim srpskim žrtvama dvadesetog vijeka, koju ideju i ja podržavam i jedan sam od osnivača.

Po meni bi idealno bilo da buduće obilježje bude sastavni dio šireg projekta Srpski memorijal” čija je ideja ne samo odavanje počasti već i istraživanje i rad na njegovanju uspomene na sve srpske žrtve u 20. stoljeću. Ideja je da “Srpski memorijal” čini ne samo spomenik nego i odgovarajuća zgrada u kojoj bi bila smještena ustanova koja bi se bavila istraživanjem svih materijala o stradanju srpskog naroda. Oko ove ideje okupljen je veliki broj povjesničara i javnih osoba, a ima i podršku predsjednika Republike Nikolića i patrijarha Irineja,.

Jedna od veoma prisutnih karakteristika rata na području bivše Jugoslavije su i velike prisilne migracije stanovništva:

Upoređujući podatke sa popisa stanovništva u RH iz 1991. i 2011., broj Srba sa 12,2  pao je na 4,36 procenata, broj Hrvata se povećao sa  78,1 na 90,4 procenta, dok su Jugosloveni sa 2,2 pali na svega 0,008 procenata. Izraženo u brojkama to znači da je u RH nestalo 395.030 Srba i 105.710 Jugoslovena, među kojima je bilo najmanje 60 procenata Srba. Samo u akciji „Oluja“ iz Krajine je, za svega nekoliko dana, protjerano preko 220.000 Srba.

Upoređujući podatke sa popisa stanovništva iz 1991. godine u BiH sa procjenama UNHCR iz 1997., broj Srba na području Republike Srpske (RS) sa 54 povećao se na 97 procenata, dok je broj Bošnjaka sa 29 i Hrvata sa 9 pao na 2, odnosno 1 procenat.

Na području Federacije (FBiH) broj Bošnjaka sa 52 povećao se na 73 procenta, broj Hrvata je ostao na nivou od 22 procenta, dok je broj Srba sa 18 pao na 2 procenta.

Između popisa stanovništva na KiM iz 1981. i 2011. godine (bez sjevera Kosova), broj Albanaca  se sa 77 procenata povećao na 93, dok je broj Srba sa 15 pao na 1,5 procenat.

Prisilnih migracija stanovništva bilo je na svim sukobljenim stranama, ali su se, kao što pokazuju  podaci sa popisa stanovništva, za razliku od Srba, vratili i Albanci na Kosovo i Hrvati u Hrvatsku, dok će se pravi rezultati za BiH znati nakon popisa stanovništva, prvog poslije rata, koji je obavljen u oktobru 213 godine.

(Napomena: ove podatke o migracijama iznio sam u svom govoru na Tematskoj sjednici u Generalnoj skupštini UN-a u aprilu 2013. godine. Koliko mi je poznato službeni rezultati posljednjih izbora u BiH još nisu objavljeni.)

Mislim da još dugo neće biti podignut zajednički  spomenik svim žrtvama rata devedesetih prošlog vijeka sa područja nekada nam zajedničke države koja se zvala SFRJ, ne što to narod ne bi htio, nego što to neće dozvoliti političke elite koje su narod i uvukle u krvavi građanski rat.

Svi prognanici sa svojih ognjišta liče kao jaje jajetu. I moji Krajišnici su se raspršili po cijelom svijetu a  najmanje ih je u starom zavičaju, u kojem su na “jadevite jade” podigli nekoliko skromnih obilježja stradalim sunarodnicima.

Po mom mišljenju spomen obilježja sve nacionalne i vjerske grupe sa prostora bivše SFRJ trebali bi podizati i u starim i u novim staništima. I crkveni objekti su svojevrsni spomenici. Svaki put kad odem u Banja Luku zastanem pored Ferhadije.

 Na samom kraju, slika na naslovnoj stranici vašeg oficijelnog sajta, bez želje za ikakvim politiziranjem, principjelno upućuje na pitanje: imate li pravnu podlogu da dio Hrvatske gdje su većinski živjeli pripadnici srpske nacionalnosti i odakle su protjerani ili pobijeni, još uvijek nazivate “Republika Srpska Krajina”?

Slika-za-naslovnu-stranu

ŠTRBAC: Da ste malo bolje pogledali, vidjeli bi da ispd naziva “REPUBLIKA SRPSKA KRAJINA” stoji i vrijeme njenog postojanja 1991-1995. Pošto je pod tim nazivom u tom vremenu faktički egzistirala, bez obzira što nije bila međunarodno priznata, ali kao međunarodni subjekt svakako jeste, onda za takav naziv postoji i pravna podloga. A da je to tako potvrđuje i sljedeći primjer: prije desetak godina Veritas je dobio jednu donaciju od IOCC, iza kojeg je stajao novac SAD-a.

Čuvši za to, grupa američkih državljana hrvatskog podrijetla su protestvovali kod Klintonove administracije zašto njihove pare kao poreskih obaveznika idu Veritasu kad se zna da je to “četničko leglo” na čelu sa “poznatim četnikom” Savom Štrbcem.

Tragom tog protesta, u Veritasovo sjedište u  Beogradu ubrzo su došli predstavnici američke administracije i IOCC-a da na licu mjesta provjere o čemu se to radi. Nakon zajedničkog pregleda sporne naslovne stranice, sami su konstatovali da, s obzirom na vremensko ograničenje postojanja RSK, ista odražava faktičko stanje i da oni nemaju ništa protiv da u takvom obliku i dalje ostane.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (649)

SAM_3102

icnab

Februar 8th, 2015

 Izjava o 6 pojedinaca bosanskog porijekla optuženih za terorističku aktivnost

Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike je organizacija koja se sastoji od bošnjačkih džemata širom Sjeverne Amerike. U ovim džematima se podučavaju autentične islamske vrijednosti sadržane u privrženosti Islamu i poštovanju državnih zakona. Bošnjaci žive na prostorima Sjeverne Amerike preko jednog stoljeća kao miroljubivi građani koji poštuju državne zakone. Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike i njeno rukovodstvo su oduvijek promovirali prepoznatljivo i karakteristično učenje mira i tolerancije. Bosanski Muslimani su stoljećima živjeli u multi-religijskom, multi-etničkom i multi-kulturnom društvu, i ovo su upravo vrline koje mi ponosno promoviramo.

Mi smo šokirani viješću da je nekoliko pojedinaca bosanskog porijelka koji trenutno žive u Sjedinjenim Američkim Državama uhapšeno pod optužbom za njihovo potpomaganje terorističkim aktivnostima. U ime Bošnjaka Sjeverne Amerike, mi snažno osuđujemo svaku aktivnost koja promovira ekstremizam i terorizam bilo koje vrste.

Svi naši džemati su ujedinjeni u osudi terorističkih aktivnosti i terorizma uopšte. Mi imamo povjerenje u pravni sistem Sjedinjenih Američkih Država i da će svi počinioci bilo kojeg nezakonitog djelovanja biti dovedeni pred lice pravde. Muslimani iz svih krajeva svijeta doživljavaju Islam kao vjeru koja podučava lijepom karakteru i pobožnosti, a ne vjeru koja poziva na mržnju bilo koje vrste ili nepravde prema drugom ljudskom biću.

Sa poštovanjem,

Sabahudin ef. Ćeman, glavni imam

ceman

 

 

Islamic zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike – ICNAB Islamic Community of North American Bosniaks – ICNAB, 13246 N.23rd Ave, Phoenix, AZ, 85029 Mailing address: ICNAB P.O. BOX 9189 Wyoming, MI 49509; Tel. 602-761-9881 Fax: 602-761-9884 http://www.icnab.com

franjo habulinDonošenjem novog Statuta 1992. godine SUBNOR Hrvatske mijenja ime u Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH). Time je otvorena mogućnost da se u članstvo i rad SABA RH, osim učesnika NOB-a, uključe i pojedinci i udruge kojima je antifašizam opredjeljenje. Osim toga stvorena je mogućnost da se SABA RH podmladi i osigura postojanje antifašističke udruge kad učesnika NOB-a fizički više neće biti. Od 1993.godine SABA RH je punopravni član  Svjetske federacije ratnih veterana FMAC….. Antifašizam danas je ponovo u situaciji da se mora suprotstaviti narastajućoj ekstremnoj desnici, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj koja ima sve karakteristike povijesnog fašizma….. Glavni problem je opstrukcija dijela sredstava javnog informiranja, koji sustavno nastoje potencirati negativne aspekte događaja iz NOB-a. U tome imaju podršku dijela katoličke crkve i nacionalističkih stranaka i pojedinaca…..Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske 1990.godine SABA RH našao se u veoma složenom položaju jer je vlast HDZ-a ili bolje rečeno predsjednik Franjo Tuđman promovirao pomirbu koja je izvršena na štetu učesnika NOR-a. Tada su mnogi spomenici iz NOB-a porušeni (točno 2964 spomenika), iz dijela knjižnica je izbačena literatura  vezana uz NOB i radnički pokret…..Na žalost, moram konstatirati da nastavni program i udžbenici povijesti iskrivljuju, pa čak i falsificiraju povijesnu istinu o partizanskoj antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu i to na svim razinama obrazovnog sustava, od osnovne škole do fakulteta…..

Gospodine Habulin! Savez je od 1948. pa do 2002. u nekoliko navrata mijenjao ime. Hoćete li, ukratko, prezentirati genezu tih promjena i koji su bili razlozi za to?

HABULIN: Učesnici Narodno oslobodilačke borbe Hrvatske, preživjeli logoraši i invalidi rata osnovali su 16.05.1948. Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske (SUBNOR H), koji se udružio u SUBNOR Jugoslavije. S početkom agresije na Hrvatsku 1991.godine, SUBNOR Hrvatske napušta članstvo u SUBNOR-u Jugoslavije i nastavlja samostalnu djelatnost prije formalnog raspada saveza država. Donošenjem novog Statuta 1992. godine SUBNOR Hrvatske mijenja ime u Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH). Time je otvorena mogućnost da se u članstvo i rad SABA RH, osim učesnika NOB-a, uključe i pojedinci i udruge kojima je antifašizam opredjeljenje. Osim toga stvorena je mogućnost da se SABA RH podmladi i osigura postojanje antifašističke udruge kad učesnika NOB-a fizički više neće biti. Od 1993.godine SABA RH je punopravni član  Svjetske federacije ratnih veterana FMAC.

Koliko udruga u Republici Hrvatskoj objedinjuje vaš Savez?

HABULIN: U Republici Hrvatskoj imamo 125 udruga koje su organizirane u 18 županijskih zajednica udruga i svi su objedinjeni u SABA RH. Ukupno imamo oko 25.000 članova.

Zašto antifašizam?

franjo habulin-1HABULIN: Antifašizam kao svjetski demokratski pokret nastao je kao reakcija na fašizam u cilju očuvanja demokracije i mira. Bio je i ostao civilizacijski odgovor na narastajuću opasnost od totalitarnog, antidemokratskog, antiliberalnog i zločinačkog nacifašizma. Stavljajući državu iznad naroda, na čelu s neprikosnovenim vođom (Duce, Führer, Poglavnik), gaze se ljudska prava, širi rasna mržnja i segregacija, antisemitizam, teorija krvi i tla i vodeće uloge nadčovjeka (übermenscha). U našoj domovini Hrvatskoj u okviru NOB naroda bivše Jugoslavije izrastao je, pod vodstvom KPJ i vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita veličanstveni pokret otpora okupatorima, talijanskim fašistima, njemačkim nacistima i njihovim domaćim slugama ustašama, četnicima i drugima. Od devet korpusa NOV Jugoslavije, Hrvatska je dala 5 korpusa. Antifašizam danas je ponovo u situaciji da se mora suprotstaviti narastajućoj ekstremnoj desnici, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj koja ima sve karakteristike povijesnog fašizma. Antifašizam u Hrvatskoj se danas zalaže za ostvarivanje ljudskih prava, za očuvanje od zaborava i objektivno utvrđivanje činjenica iz NOB-a, njegovih sudionika, posebno Josipa Broza Tita kao vrhovnog komandanta NOV i POJ, za poštivanje žrtava i osude zločina ma sa čije strane bio učinjen, za jačanje suživota posebno na prostorima s nacionalno mješanim stanovništvom, za uključivanje mladih u sve tokove društvenog života, a osobito zapošljavanje mladih, a protiv pojave neofašizma i nacizma u bilo kojem obliku.

S kojim se većim praktičnim problemima  suočavate u svome djelovanju u ovim vremenima?

HABULIN: Glavni problem je opstrukcija dijela sredstava javnog informiranja, koji sustavno nastoje potencirati negativne aspekte događaja iz NOB-a. U tome imaju podršku dijela katoličke crkve i nacionalističkih stranaka i pojedinaca. U prilog im ide i pasivnost dijela društvene zajednice, tihe većine, koja ne reagira adekvatno na nacionalističke istupe i na taj način ohrabruje djelatnost ekstremnih nacionalističkih grupacija.

Od koga imate naročitu podršku a koji dijelovi društva, ogranizirani ili neorganizirani, vam uglavnom stoje na putu u ostvarenju vaših temeljnih programskih ciljeva?

HABULIN:Našu udrugu podržava najveći broj nevladinih udruga, osobito onih koje se bave ljudskim pravima, političke stranke u čijim programima je borba za radnička prava, zaštita demokratskih principa kroz nacionalnu, vjersku i rasnu jednakost. Na skupu održanom 9.svibnja 2014.godine, kojem su prisustvovale 63 osobe od kojih 16 predstavnika antifašistički opredjeljenih udruga i organizacija, utemeljena je Antifašistička liga Republike Hrvatske kao oblik zajedničke komunikacije i koordinacije djelovanja na očuvanju, ostvarivanju i promociji zajedničkih vrijednosti antifašizma Hrvatske.

Kako se vlast u Republici Hrvatskoj, dakle državi koja je temeljena na antifašističkim načelima (barem tako piše u Ustavu), odnosila prema vama od svoga osamostaljenja do danas? Može li se u tom pogledu povući neka paralela između cikličnih razdoblja kada su u Hrvatskoj vladali HDZ i SDP, sa njihovim koalicionim partnerima?

HABULIN:Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske 1990.godine SABA RH našao se u veoma složenom položaju jer je vlast HDZ-a ili bolje rečeno predsjednik Franjo Tuđman promovirao pomirbu koja je izvršena na štetu učesnika NOR-a. Tada su mnogi spomenici iz NOB-a porušeni (točno 2964 spomenika), iz dijela knjižnica je izbačena literatura  vezana uz NOB i radnički pokret. Posebno su na udaru bile knjige pisane na čirilićnom pismu. Borcima NOR smanjene su mirovine i invalidnine, a bilo je boraca koji su bili fizički zlostavljani, pa i izbačeni iz stanova. Promjenom vlasti 2000.-te godine, kada je SDP preuzeo vođenje Republike Hrvatske, sitacija se poboljšala u smislu pozitivnog odnosa prema antifašizmu i antifašistima. Međutim HDZ, kao i ostale desno orjentirane stranke, sustavno se negativno odnose prema antifašistima, kao i tekovinama i vrijednostima koje je iznjedrila antifašistička borba.

Poznato je da su u susjednoj Srbiji zakonski izjednačena prava partizana i četnika iz Drugog svjetskog rata. Kakva je situacija po pitanju tih prava kada su u pitanju partizani i ustaše u Republici Hrvatskoj?

HABULIN: Spomenuo sam ideju o pomirenju koju je oživotvorio 1993.godine oredsjednik Tuđman. „Pomirenje“ se odvijalo na način da su učesnicima NOB-a oduzimana stečena prava i umanjene mirovine i invalidnine. Antifašizam se poistovjećivao s četništvom, a ustaštvo s domoljubljem. Pripadnici vojske, koja je bila u službi vlastitog okupatora, a to su domobranske NDH, ustaška vojnica i oružništvo NDH, dobili su status pripadnika nikad postojeće domovinske vojske i dodjeljene su im mirovine, koje su u prosjeku veće od pripadnika narodno-oslobodilačke vojske, dakle partizana.

UABA Opatije je i ove godine dobila nekoliko mjesta u “Vlaku sjećanja”. Hoćete li reći nekoliko riječi o tome?

HABULIN: UABA Opatije koristeći svoje međunarodne veze s naprednim europskim udrugama dobila je ponovo određeni broj mjesta u „vlaku sječanja“ koji se svake godine organizira kako bi se održalo sječanje na žrtve Holokausta. Vlak polazi i Milana i Bruxellesa s uvijek istim ciljem – Auschwitz. Broj mjesta je limitiran kapacitetom željezničke kompanije pa organizatori nude ograničeni broj mjesta potencijalnim interesentima. Inicijativu podržavaju SABA RH, SABA Primorsko goranske županije i grad Opatija. Vlak polazi 19.ožujka iz Milana, a povratak je 23.ožujka 2015. u Milano. Hrvatska ekipa pridružuje se „vlaku sječanja“ u Salzburgu, a polazi iz Rijeke. Broj učesnika je limitiran. UABA Opatija dobila je 24 mjesta u vlaku, pa kod prijave prednost imaju mladi, prije svih studenti i srednjoškolci.

Surađujete li sa istim ili sličnim organizacijama (savezi, udruge/udruženja) iz regiona? Da li ste bili predstavljeni na ovogodišnjem sjećanju na Igmanski marš, naprimjer?

franjo habulin-2HABULIN: Naše delegacije, uglavnom iz Splita, svake godine sudjeluju na obilježavanju obljetnice i sječanja na Igmanski marš. Osim toga SABA RH je ravnopravni član svjetske veteranske organizacije i komiteta za Europu. Posebno je intenzivna suradnja s boračkim organizacijama nekadašnjih jugoslavenskih republika. Želim istaknuti da smo prošle godine sudjelovali, kao delegacija na obilježavanju 70.obljetnice oslobođenja Beograda, da smo sudjelovali na obilježavanju obljetnice bitke na Nertvi i Sutjesci, a 15.siječnja 2015. Održali smo zajednički sastanak delegacija boračkih organizacija Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Slovenije u Šmajerskim toplicama. Na sastanku smo analizirali stanje antifašizma na našim prostorima i dogovorili zajedničke aktivnosti u suprotstavljanju ekstremnoj desnici, te obilježavanju 70.obljetnice pobjede nad fašizmom. S obzirom da smo u godini obilježavanja 70.obljetnice pobjede nad fašizmom, naša međunarodna aktivnost biti će intenzivirana i usmjerena prema ostalim zemljama Europe.

Na samom kraju: broj antifašističkih boraca iz Drugog svjetskog rata se prirodno smanjuje te logično je da udrugama koje čine vas Savez treba mladih, kako bi se nastavila tradicija njegovanja antifašističkih vrijednosti s generacije na generaciju. S tim u vezi pitam Vas: da li je u obrazovnom sistemu/sustavu Republike Hrvatske adekvatno prisutan antifašizam kako bi se moglo računati da ćete i danas i sutra imati relevantan broj svojih sljedbenika, odnosno antifašista itekako potrebih svakom društvu, pa i hrvatskome?

HABULIN: Na žalost, moram konstatirati da nastavni program i udžbenici povijesti iskrivljuju, pa čak i falsificiraju povijesnu istinu o partizanskoj antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu i to na svim razinama obrazovnog sustava, od osnovne škole do fakulteta. Naši napori usmjereni su u pravcu da se to stanje korigira. Osim toga prošle godine smo pokrenuli školu za mlade antifašiste pod nazivom „Ljetna škola mira“ u Savudriji. Škola se odvijala kroz 3 smjene, od po 7 dana, a sudjelovalo je 86 mladih ljudi. Cilj škole je da se kod polaznika razviju liderske kompetencije, koji će po povratku u svoje sredine okupljati mlade na ideji antifašizma. Na taj način želimo pomladiti i omasoviti organizaciju, ali i pripremiti mlade kako bi sutra mogli oni biti ti koji će dalje nositi ideju antifašizma.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (648)

SAM_3102

Vojvodjanski klub

Vojvođanski klub, Vojvođanskih brigada 17, 21000 Novi Sad, Vojvodina, Srbija

  1. februar 2015. godine, u Novom Sadu

    Poštovani  urednici  informativnih sadržaja u medijima, molim Vas da, u cilju informisanja javnosti, objavite najavu manifestacije u organizaciji Vojvođanskog kluba. Takođe Vas pozivamo da prisustvujete događaju i izveštavate sa njega.

Vojvođanski klub poziva građane, predstavnike medija, političkih stranaka i nevladinih organizacija na GOVORNICU VOJVOĐANSKOG KLUBA

AUTONOMIJA VOJVODINE, PRAVNI STATUS I USTAVNO-SUDSKI TRETMAN”

- 11. februar 2015 godine (sreda), 13h,  Sala 1 Skupštine Vojvodine, Novi Sad -

Na Govornici, koja ima za cilj aktualizaciju ustavnog položaja Vojvodine, će biti prezentovan tematski broj Glasnika Advokatske komore VojvodineAUTONOMIJA VOJVODINE, PRAVNI STATUS I USTAVNO-SUDSKI TRETMAN” (br. 9-10), u kome se pretežno nalaze tekstovi koji su inspirisani Odlukom Ustavnog suda u vezi sa Statutom i Zakonom o utvrđivanju nadležnosti APV.

Kao Govornici će istupiti većina autora tekstova u ovom broju: Dr Slobodan Beljanski, Dr Marijana Pajvančić,  Mr Mirjana Jovanović-Tomić i Dragomir Jankov.

Voditelj predstavljanja Glasnika i moderator Govornice će biti  Dr Janko Kubinjec, glavni i odgovorni urednik Glasnika AKV.

Govornica će se održati u Sali 1 Skupštine Vojvodine, 11. februara 2015 godine (sreda), sa početkom od 13 sati.

U prilogu ovog poziva, kao podsticaj za diskusiju, šaljemo Vam kompletan broj 9-10 Glasnika AKV.

S poštovanjem

Dr Branislava Kostić,

Predsednica Vojvođanskog kluba

Kontakt:

vojvodjanski.klub@hotmail.com ; 063 18 44 006

vasa stajic-1

Danas je, u organizaciji Vojvođanskog kluba i Zavičajnog kluba Mokrinčana u Novom Sadu, uz prigodno podsećanje na život, misli i delovanje Vase Stajića, položeno cveće na spomenik  Vasi Stajiću u Novom Sadu.

vasa stajic-2

Pored članova Vojvođanskog kluba i Zavičajnog kluba Mokrinčana u Novom Sadu, ćveće su na spomenik Vasi Stajiću položili i  potpredsednici Skupštine Vojvodine, Ana Tomanova Makanova i Dušan Jakovljev, predstavnici IV Vojvođanske konvencije, Vojvođanskog klulturnog kluba “Vasa Stajić”,   Građanskog fonda “Panonija”, Vojvođanskog građanskog centra, Pokrajinskog odbora saveza antifašista Vojvodine, Udruženja antifašista Novog Sada, kao i predstavnici Lige socijaldemokrata Vojvodine i  Vojvođanske partije.

vasa stajic-3

Okupljenima su se u ime organizatora obratile dr Branislava Kostić, predsednica Vojvođanskog kluba, i gospođa Biljana Janić, predstavnica Zavičajnog kluba Mokrinčana i Novom Sadu.

Današnje obeležavanje dana rođenja i smrti Vase Stajića ostaće zapamćeno po brojnosti učesnika, ali kao i po prisustvu mladih ljudi.

vasa stajic-4

U prilogu Vam dostavljamo govor predsednice Vojvođanskog kluba, dr Branislave Kostić.

S poštovanjem,

Dr Branislava Kostić,

Predsednica Vojvođanskog kluba

Kontakt:

vojvodjanski.klub@hotmail.com ; 063 18 44 006

————————————————————————————————————————————–

Govor predsednice “Vojvođanskog kluba”, dr Branislave Kostić, na polaganju cveća na spomenik Vasi stajiću, 10. februara 2015. godine

Dragi prijatelji,

pozdravljam Vas u ime Vojvođanskog kluba i Zavičajnog kluba Mokrinčana u Novom Sadu, kao organizatora ovog okupljanja.

vasa stajic-6

Čast nam je što su danas ovde sa nama predstavnici Skupštine Vojvodine, gospođa potpredsednica Ana Tomanova Makanova i potpredsenik gospodin Dušan Jakovljev, predstavnici IV Vojvođanske konvencije, Vojvođanskog klulturnog kluba “Vasa Stajić”,   Građanskog fonda “Panonija”, Vojvođanskog građanskog centra, Pokrajinskog odbora saveza antifašista Vojvodine, Udruženja antifašista Novog Sada, kao i predstavnici Lige socijaldemokrata Vojvodine i  Vojvođanske partije.  

Drago mi je što smo danas ovde, ispred spomenika gospodinu Vasi Stajiću, čoveku koji predstavlja simbol nepokorenog intelektualca, koji se iskreno i do kraja zalagao za svoja humanistička uverenja.

Život gospodina Stajića je sam po sebi putokaz ka stalnom preispitivanju, ali i dokaz posvećene upornosti za poštovanje osnovnih humanih, etičkih i političkih principa, koji se ne smeju napuštati.

Naš velikan je rođen u Mokrinu, na današnji dan, pre 137 godina, u Austrougarskoj monarhiji, koja nastala 11 godina pre njegovog rođenja. Umro je, takođe na današnji dan, u Novom Sadu, pre 68 godina.  Kao i naše generacije, država u kojoj je živeo menjala je granice, vlasti i nazive, tako da je gospodin Stajić živeo u Austrogarskoj monarhiji, Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, Kraljevini Jugoslaviji, kratko i u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji , a umro je u Federativnoj narodnoj Republici Jogoslaviji.  I u svim tim državama su ga znali kao čoveka doslednog svojim humanim, odmerenim i nepokolebljivim stavovima, tako da ga ni jedna vlast nije volela. Poslednja, komunistička vlast, nije stigla da ga skrajne pre svega zato što je kratko živeo pod njom, a ne zato što je Vasa bio ućutkan činjenicom da su ga partizani prebacili na slobodnu teritoriju. Kao što je bio jasan u otporu prema fašizmu, Vasa Stajić je svaku vlast odmeravao u odnosu na ono što oduzima i ono što daje običnom čoveku, ali i zajednici.

vasa stajic-5

Ceo njegov život  je bio borba i otpor. Gimnaziju je učio u Velikoj Kikindi i Sremskim Karlovcima, u kojima je prvi put osetio koliko ga mogu koštati ideje koje je zastupao, jer je iz Karlovačke gimnazije izbačen zbog  socijalističke agitacije, te je gimnaziju završio u Senju.

Studirao je prava, a potom filozofiju u Budimpešti, Parizu i Lajpcigu, a diplomirao je 1902. u Budimpešti, postajući vremenom jedan od najpoznatijih  samosvojnih srpskih intelektualaca i boraca za politička prava Srba u Vojvodini. Imao je 40 godina kada je nastala Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, nacionalno raznolika država koja je tri godine nakon svog osnivanja imala  46, 67% pravoslavnih žitelja i 39,29% rimokatolika, ali nikada nije imala dovoljno sluha za različitost za čije priznavanje se gospodin Stajić uporno zalagao. Bio je jedan od rektih koji su već u vreme pravljenja nove države bio svestan da ni jedan suštinski problem za Vojvođane neće biti rešen ako jedna carevina zameni drugu, a položaj naroda se suštinski ne izmeni.

Deo današnjih intelektualaca gospodine Stajića vidi samo kao borca za prava Srba u Vojvodini i prisajedinjenje Srbiji. Zato najčešće pominju da je  Vasa Stajić bio urednik i izdavač časopisa  „Novi Srbin“ , sekretar Matice srpske i urednik „Letopisa“ (1921. i 1936), zaboravljajući da je nakon Novog Srbina 1922. godine pokrenuo Novu Vojvodinu, svestan da prisajedinjenjem novoj kraljevini, ništa nije završeno u borbi za prava višenacionalne Vojvodine.

Za sebe, Vasa Stajić je govorio da je “nepraktični političar”, aludirajući između ostalog i na činjenicu da nikada nije bio miljenik ni jedne vlasti, o čemu najbolje govori podatak da je skoro 10 godina proveo u zatvorima,  a često je njegovo mišljenje štrčalo u odnosu na druga, koja su dolazila iz sličnog političkog miljea. Kada 1918. godine 28 delegata Narodnog vijeća iz Zagreba došlo u Beograd da „stvore Jugoslaviju“ i formiraju prvu vladu nove države, regent Aleksandar Karađorđević Ujedinitelj nije u audijenciju primio samo jednog – Vasu Stajića. Između ostalog i zato što je u danima pred ujedinjenje Vojvodine sa Srbijom, novembra 1914. godine, kada se raspravljalo da li da to bude učinjeno preko Narodnog vijeća ili direktno rekao da za njega „mišljenje zvanične Srbije nije merodavno, nego misao narodnog jedinstva, jer vlade dolaze i prolaze, a ta misao ostaje“. Kako u jednom tekstu 2017. godine reče naš publicista Mita Boarov “… zato što nije mislio da bečki ili peštanski centralizam treba samo zameniti beogradskim. Zato što je bio za politiku unutrašnjeg nacionalnog sporazuma, što je bio za socijalnu pravdu i što je smatrao da kurs kulturne akcije ima prioritet.”

Zbog svega toga i delo Vase Stajića nije dovoljno istraženo. Do sada je najznačajniji pokušaj takvog istraživanja bila Spomenica Vase Stajića, koja je izdata povodom njegovog 60. rođendana 1938. godine,  za koju su priloge, između ostalih,  dali Isidora Sekulić, Žarko Vasiljević, Jovan Popović, Petar Konjović, Milan Grol, Josip Smodlaka, Mladen Leskovac, Veljko. U svom tekstu, Isidora Sekulić je, između ostalog, napisala da je Vasa Stajić bio privržen istini „kako to samo može čovek urođeno siromašan, srdito otporan i uporan“. Drugo značajno delo je „nacrt za studiju“ o Vasi Stajiću Živana Milisavca iz  1949. godine.

Bez obzira na malu istraženost dela gospodine Stajića, neki njegovi stavovi i danas odzvanjaju značajem, istinom i preciznošću, mada su izrečeni jednostavno i u najrazličitijim prigodana.

Jedan od najdragocenijih njegovih stavova je onaj iz odgovora na molbu Mladena Leskovca da sarađuje u časopisu vojvođanskih studenata u Beogradu, kada gospodin Stajić prvi put upotrebljava termin “patriotska laž”. U tom pismu on pozitivno odgovara na molbu, uz samo jedan uslov: „Da svojim radom, dok sam ja s vama, ne propagišete šovinizam koji je tako ugodan plašt za korupciju koja nas guši; da ne govorite omladini da je za naš narodni opstanak potrebna laž, nepravda, nemoral (time je pun naš današnji život). Jednom rečju, da ne negujete patriotsku laž“.

Setimo se danas još nekih iskaza gospodina Stajića, koji su u ovom momentu podjednako aktuelni kao onda kada ih je napisao.

„Imajte više hrabrosti da kulturnu misao suprotstavite antikulturnoj i da joj pomognete do pobede. Naročito ne kukajte i nevajkajte se, nego se borite, svesni da su sve nedaće Vojvodine nostra nosterima culpa (naša krivica)“, napisao je Vasa Stajić 1928. godine.

A setimo se i da današnja parola, koju Vojvođanski klub, ali i ne samo on, ističe u svim prilikama: “Vojvodine će biti onoliko koliko bude borbe za nju” direktno proizilazi iz poruke Vase Stajića vojvođanskoj eliti koja glasi: „Najveći nedostatak Vojvodine osećam u tome što su pale u zaborav slobodarske njene tradicije. Ponosite se time što su problemi mnogonarodne Vojvodine teži od ostalih naših problema, što je za njihovo rešavanje potreban širi vidokrug, staloženija pamet, mirniji tempo, širi zamah i duži dah. Naročito se vaspitajte za veću borbenost. Jovan Cvijić koji je dobro poznavao Srbiju, govorio nam je da će u novom sklopu države Vojvodina dobiti ono što bude umela sebi da otme“.

Još jednom, hvala svima koji su danas došli, jer uporavo danas – Vojvodini su ideje gospodina Stajića potrebnije nego ikad. Iz mnogo razloga, ali između ostalog i zato da svi oni koji grade njenu budućnost ne skrenu sa pravog puta. Sa puta dobrobiti svih građana multietničke i multikonfesionalne, evropske Vojvodine.

 Poštovani čitatelji!

U posjedu sam rukopisa neobjavljene knjige “Heretik”, moga prijatelja – publiciste, fizičara te osvjedočenog humaniste i bosnoljuba prof. Filipa Ćorlukića. U rukopisu su i tri članka o “zlu onoga što zovemo Daytonom” (citiram autora), uvijek aktuelne teme za nas Bosance i Hercegovce, pa sam odlučio objaviti iste, svaki od njih jedanput sedmično (nedjeljom, naprimjer).

Bedrudin GUŠIĆ

—————————————————————————————————————————————–

         Piše: prof. Filip Ćorlukić

Hrvatska intenzivno nastoji uspostaviti dobre odnose sa svim zemljama. No pritom kao da se zaboravlja, da je obzirom na naš uzajamni geopolitički položaj, dobrobit i stabilnost susjedne nam BiH od životne važnosti za dobrobit i stabilnost Hrvatske. Stoga, čak i bez pozivanja na moral i susjedsku solidarnost, Hrvatska iz vlastitih, strateških interesa, mora pomoći Bosni da se oslobodi daytonskog terorizma. Mora i može, jer Hrvatska je supotpisnik Daytona. Sporazumi se sklapaju i razvrgavaju, pa zašto bi ovaj bio neraskidiv.

U vezi s upravo završenim izborima u BiH, međunarodna je zajednica davala velika obećanja. Nažalost, bez osnove, jer se u postojećim okolnostima mogu očekivati samo nekakva manja poboljšanja. Naime, u daytonskoj BiH nije moguća potpuna normalizacija.

U svojoj tisućgodišnjoj povijesti, Bosna je mnogo toga preživjela, ali je uvijek ostala cjelovitom. Daytonom, ona je obogaljena. Od tada je to monstruozna tvorevina, invalid kakav ne može samostalno opstojati, a obećanja koja daju oni koje nazivamo međunarodno zajednicom, obična su demagogija, je znadu da u ovakvim psihosocijalnim uvjetima uopće nije moguće provesti prave, građanske demokratske izbore.

Kapitulacija pod pritiskom Amerike

Dok samo jedna od triju nacionalnih zajednica ima svoju državu u državi, kod ostalih se mora pojaviti osjećaj ugroženosti, ili barem nepravde, koji spontano uzrokuje nacionalističku homogenizaciju.

Već prema načinu prihvaćanja, Daytonski sporazum nije sporazum, nego je to kapitulacija jedne članice Ujedinjenih naroda pod pritiskom Amerike, a uz glupu privolu Hrvatske i pohlepnu podršku Srbije.

To je državni terorizam koji je naknadno nemoralno odobrio i UN, čime je trajno onesposobio za život jednu svoju članicu. To je međunarodni pravni akt, koji se mora poništiti i zamijeniti novim.

Teroristički napad na SAD 11. rujna prošle godine, označio je veliku prekretnicu. Najveća je svjetska sila na bolan način shvatila, da joj ni najjača vojska ne jamči sigurnost. Napad je izvršila grupa fanatika, a poruka je bila jasna: Pentagon, simbol vojne sile zapravo je marginaliziran, jer je dvostruko veći bio napad na simbol sebičnoga američkoga i svjetskoga bogatstva.

Potpuno neprimjerena vojna akcija

Predjednik SAD-a je u stilu bahata moćnika iskoristio zbunjenost svijeta i želju Amerikanaca za osvetom, pa je umjesto odgovarajuće policijske, organizirao potpuno neprimjerenu vojnu akciju «hvatanja» terorističkog vođe Osame Bin Ladena.

Uz veliku buku bombardiranja golih brda, bio je to blistavoglup show, nešto kao «strategija» masovnoga vojnog napada, u cilju hvatanja zmije negdje u velikom planinskom području. Kao što se i očekivalo, Bin Laden nije uhvaćen, ali je ostvaren pravi Bushov cilj, pokazao je snagu, pa ga je podržalo više od 90 posto Amerikanaca. «Usputno», kroz Afganistan će sada moći proći za SAD vrlo važan plinovod.

Iskoristivši psihološku prednost, Amerika je odmah pokrenula i osnivanje globalne koalicije protiv terorizma, čemu se i Hrvatska spremno odazvala.

To treba pozdraviti, ali umjesto partnerstva, Hrvatska se u odnosu prema svojim interesima ponaša vrlo naivno i podložnički.

Terorizam postoji od kada postoji i civilizacija i vjerojatno će uvijek postojati, ali još ne postoji jedinstveno prihvaćena definicija što je to terorizam. Je li to i državni terorizam? Terorizira li i Amerika?

Dobrobit BiH važna je i za stabilnost Hrvatske

Hrvatska intenzivno nastoji uspostaviti dobre odnose sa svim zemljama. No pritom kao da se zaboravlja, da je s obzirom na naš uzajamni geopolitički položaj, dobrobit i stabilnost susjedne nam BiH životno važna za dobrobit i stabilnost Hrvatske.

Stoga čak i pozivanja na moral i susjedsku solidarnost, Hrvatska zbog vlastitin, strateških interesa, mora pomoći Bosni da se oslobodi daytonskog terorizma.

Mora i može, jer Hrvatska je supotpisnik Daytona. Sporazumi se sklapaju i razvrgavaju, pa zašto bi ovaj bio neraskidiv?

Bez obzira na sve razlike u definiranju terorizma, u prošlom je ratu bilo mnogo različitih oblika terorizma. Posljedice tog terorizma za Bosnu su katastrofalne, a najvećim dijelom krivnjom SAD-a i dugoročne. Bez obzira na sve definicije, nitko ne može osporiti činjenicu da je zločin nad građanima Srebrenice bio terorizam, mnogo veći od onog u SAD-u. Veći je po broju žrtava, a okrutniji po njihovoj patnji. I što se događa?

Sjedinjene Države su na čelu međunarodne antiterorističke koalicije, ali dok je u lovu na Bin Ladena upotrijebljena golema vojna sila, srušen je i režim u jednoj državi; bosanski terorist – Karadžić i njegov okrutni izvršitelj Mladić, još su na slobodi.

Nagrađeni zločinci

Međutim, Amerikanci ne samo da nisu organizirali hvatanje glavnih zločinaca, nego su ih još i nagradili: darovali su im «Republiku srpsku» – što je prava super nagrada teroristima, jer je 33 posto naroda dobilo 49 posto teritorija!

«Evropa» je sve priredila ali je bila nesposobna to i realizirati. Da bi toj «staroj dami» dokazali operativnu nesposobnost, pojavili su se Amerikanci. A kada su branitelji zajedno pokrenuli ofenzivu i bili spremni završiti rat u samo nekoliko dana, Amerikanci su im pomoću NATO prijetnji spriječili pobjedu, da bi ih kasnije u Daytonu grubo prisilili na krajnje nemoralni «sporazum». Prihvaćeno je ono što su već bili priredili Englezi i Francuzi.

Pa što čini Hrvatska za rješenje tog prioritetnog problema? Ništa korisno. Premijer tvrdi da prije izmjena «Dayton najprije treba ispuniti», a budući da on tako i misli, prigodom svoje posjete Americi nije ni pokušao od Busha tražiti potporu u radikalnoj izmjeni Daytona.

To bi Bush, možda, rado i učinio. Predsjednik Hrvatske nije ništa bolji. Premda je to u BiH objektivno besmisleno, on bi sve to rješavao formalistički institucionalno, kao da ne zna što to tamo znači. Zaista je politički neshvatljivo kada pretsjednik u intervjuu jednim novosadskim novinama moljaka izbjegle Srbe da se vrate u Hrvatsku, «nesvjestan» nevolja s povratkom Hrvata u vražju daytonsku tvorevinu republiku Srpsku.

Iznimno štetan sporazum

Pa što čekamo? Potpisan je iznimno štetan sporazum. Bošnjaci su bili prisiljeni, ovlašteni predstavnik beha Hrvata Zubak nije htio potpisati, ali su Amerikanci prihvatili «samoinicijativni» potpis neovlaštena Jadranka Prlića? Kao supotpisnici, odnosno jamci, potpisali su Tuđman i Milošević.

Sporazum se pokazao izrazito štetnim. BiH ne može postati državom! Stoga Hrvatska mora službeno zahtijevati (ne moliti) raskid sporazuma.

Nikakvim se ustupcima ne može popraviti čak ni položaj Hrvata u BiH, jer to je psljedica. Simbol temeljnog uzroka je Republika srpska. Sve i kada bi Hrvati i Bošnjaci dobili u Republici srpskoj veća prava od Srba, oni bi se osjećali neravnopravnim. Bez ukidanja Republike srpske i uspostavljanja simetrično jedinstvene BiH, sva druga, parcijalna rješenja, prerdstavljaju nagradu teroristima.

A do tada – dan upada koljačkih horda u Srebrenicu, tamošnji Srbi proslavljaju kao «Dan oslobođenja»! Postoje li još Ujedinjeni narodi?

Objavljeno u Vjesniku 14. listopada 2002.

Vojvodjanski klub

Vojvođanski klub, Vojvođanskih brigada 17, 21000 Novi Sad, Vojvodina, Srbija

8. februara 2015. godine, u Novom Sadu

    Poštovani  urednici  informativnih sadržaja u medijima, molim Vas da, u cilju informisanja javnosti, u ponedeljak objavite sledeće saopštenje Vojvođanskog kluba. Takođe Vas pozivamo da prisustvujete događaju i izveštavate sa njega.

Vojvođanski klub tradicionalno organizuje  

POLAGANJE CVEĆA NA SPOMENIK VASI STAJIĆU U NOVOM SAD

10. februara 2015. godine (utorak), na dan njegovog rođenja i smrti.

vasa stajicU znak sećanja na gospodina Vasu Stajića i dubokog poštovanja za sve što je učinio za Vojvodinu i Vojvođane, na dan njegovog rođenja i smrti, cveće će na spomenik Vasi Stajiću položiti delegacije Vojvođanskog kluba, Zavičajnog kluba Mokrinčana u Novom Sadu, nevladinih organizacija i političkih stranaka koje poštuju vrednosti i principe koje Vasa Stajić simbolizuje.

Kao i svake godine, polaganje cveća će se održati  10. februara, u 11 časova, na spomenik  Vasi Stajiću u centru Novog Sada (ulica Žarka Zrenjaninma, kod Banovinskog prolaza, u blizini Skupštine Autonomne pokrajine Vojvodine).

Pozivamo poštovaoce  ideja i delovanja Vase Stajića da nam se pridruže, da zajedno odamo poštu gospodinu Vasi Stajiću, humanisti i nepokorenom intelektualcu, Vojvođanu.

S poštovanjem,

Dr Branislava Kostić,

Predsednica Vojvođanskog kluba

Kontakt:

vojvodjanski.klub@hotmail.com ; 063 18 44 006

https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQO3wxP0eJmJK0fBAo5fkGE670MDag-SD20iFIryrmWyMq60V9uuA

Treba ostati zdrav i jak da nadvladaš  stvari u sebi i oko sebe, jer hod po mukama se nastavlja

Nemojmo se zavaravati. Bogati ne treba siromaha što ga voli ili zato što mu želi pomoći, već zato što ga želi do kraja iskoristiti, izmuzati od njega  još i ono malo što je kod njega prepoznao kao upotrebivo i zanimljivo. Koliko je ovo tačno, većina nas je imala prilike vidjeti i iskusiti. U svakom našem gradu bogatije porodice, naročito muslimanske begovske, imale su u sastavu svog domaćinstva najmanje jednu osobu, najčešće nedovoljno uračunljivu ili na neki drugi način defektnu, koja im je pomagala u domaćinstvu i za njih radila sve one poslove, prljave i teške, koje drugi u domaćinstvu nisu htjeli raditi. Takva osoba, u pravilu, skoro bez izuzetka, nije bila plaćena, niti je dobivala bilo kakvu nadoknadu za svoj rad, osim što je se hranila u domaćinstvu i imala neki kakav takav smještaj, najčešće u dvorišnim objektima. U javnom životu takva porodica se predstavljala kao humana, darežljiva, od pomoć sirotinji, a u stvari je iskorištavala sirotinju i na njoj se dodatno bogatila. Sličan odnos mogao se vidjeti i na selu, gdje su seoske gazde i kulaci uvijek uz sebe imali nekog na neki način ludog, suludog ili osiromašenog, ko im je pomagao u polju i domaćinstvu. Naravno, ovim ne želim reći da nije bilo i humanih ljudi i da ih nema danas, koji rado pomažu siromašne, pa čak i više nego prije, ali je iskorištavanje siromašnih od strane bogatih  i ranije i sada prisutno i vrlo posljedično. Dokaz za to je u svijetu sve veći jaz između bogatih i siromašnih.  Danas svega nekoliko proceneta bogatih vlada svjetskom populacijom. U tom kontestu treba posmatrati i odnos EU prema BiH.

A jedan od najboljih komentara o stanju BiH koji sam neki dan pročitao na BF glasi otprilike  „sa ovakvim ustavnim uređenjem kakvo je u BiH i Amerika bi bankrotirala za 7 dana“.

Njemačko-Britanska inicijativa

Njemačko-britanska inicijativa podrške BiH za ulazak u EU nije izraz simpatija i ljubavi, već u mnogo čemu poznata ponuda u drugačijem pakovanju, koja neodoljivo asocira na novu šminka na licu Dejtonske nakaze. Govori se da je to nova strategija i najbolja ponuda koju je EU ikad dala, sa kojom se za određeno vrijeme odustaje od zahtjeva za implementaciju presude Sejdić-Finci. “Sejdić-Finci“  se ostavlja za jedno vrijeme na strani a daje nam se prilika da se fokusiramo na socijalno ekonomske reforme, ojačamo institucije i poboljšamo zakonodavstvo. Evropljani najnoviju inicijativu žele predstaviti kao otvaranje nove etape bh evropske perspektive ili još jednom pružena ruka BiH s namjerom EU da podigne BiH na razinu koja će joj omogućiti uspješne pregovore o priključenju EU.  Sa njom se traže reforme, iako su tražene i ranije.  Ovaj put za provođenje reformi  konkretnije se nudi finansiska podrška. EU pozvala je lidere BiH da se zajedničkom izjavom obavežu na provođenje reformi. Upravo ovih dana Predsjedništvo BiH uobličilo je zajedničku izjavu koju bi mogli svi prihvatiti, uključujući i stranačke lidere, a u skladu sa odrebama izjave svi nivoi vlasti pripremiće vlastite planove provedbe. Upravo ovaj dio strategije je naknadno iznuđen, da bi se omogućilo entitetu Rs da djeluje izolirano u vlastitom pravcu.

Pismena izjava Predsjedništva BiH znači da ono što se potpiše i verificira na Predsjedništvu i u Parlamentarnoj skupštini BiH implementira. To potpisivanje znači suštinsko i formalno prihvatanje obaveza naznačenih u Izjavi. A u izvršavanju obaveza iz  izjave svi segmenti društva imaju svoj dio obaveze , koje moraju ispuniti.

Ipak, sve ovo ( čak i ako je s najboljom namjerom)  biti će  nedovoljno i novi promašaj ako se ne traži i ne potstiče ukidanje teritorijalnih podjela i objedinjavanje teritorija, ako se ne smanje etaže vlasti, vlastima ne ograniči i smanji javna potrošnja, ne ograniči nacionalizam nacionalističkih parija, ne otvore nova RM, ne zaustavi krađa resursa, ne provede revizija pljačkaške privatizacije,  ne ostvare privredn i potsticaji koji bi ekonomiju zemlje makar približili predratnom nivou.

Strateška greška je podržavanje entitetskih podjela države

Evropskoj uniji, UN, SAD i svijetu sada se razbija o glavu greška ili pogrešna namjera, učinjena instaliranjem Republike srpske u BiH. To genocidno jezgro je toliko opasno, da se ne može ni demontirati niti ostaviti da jača, jer demontaža bi mogla značiti ratni sukob sa Rusijom ( Srbijom) a jačanje Republike srpske (koja niti jeste niti može biti neka republika)  znači jačanje nepoželjnog ruskog uticaja na Balkanu. Evropska unija, posebno Njemačka i Austrija, su veoma zabrinute zbog sve većeg ruskog uticaja na Balkanu, a ključ tog uticaja je Republika srpska. Tu zabrinutost dijele i SAD, jer se može pretpostaviti ako Putin čvršće stane nogom na Balkan da više neće stati. Zato on mora biti zaustavljen. Moguće je da dijelom i s tim ciljem Francuski predsjednik i njemačka kanc. Angela Merkel upravo pregovaraju s Putinom o Ukrajini. Jer ulazak na Balkan nije novi korak već slijed koraka iste strategije, koja se nakon sloma Ćećenije, Gruzije pa sada Ukrajine, produžuje nadlijetanjem Estonije i Latvije…Po riječima potpredsjednika SAD Joe Bidena „Rusija iscrtava novu kartu Evrope“.  I dok se na velika zvona i danas govori, uveličava i triplicira uloga mudžahedina u odbrani BiH, nitko i ne spominje ulogu Rusa u agresiji na BiH, od kojih neki nisu ni otišli, a ne mali broj je ostao u grobovima. Da li zbog toga, ili iz ličnih simpatija, predsjedavajući Predsjedništva podržava  paralelan uticaj EU i Rusije na Balkanu.

Niko nikad ne odstupa s vlasti dobrom voljom

Očekivati od stranaka na vlasti i njihovih vječnih lidera da odstupe s vlasti, napuste i predaju vlast,  je najveća besmislica. Srpski agresori su poveli rat samo zato da etnički očiste i protjeraju Bošnjake sa njihovih vjekovnih ognjišta i zaposjednu ih. Isti razlozi pokrenuli su i Hrvatsku. Nažalost, i dvadeset pet godina kasnije u BiH su nacionalne stranke ne samo ostale na vlasti, već u sve tri bh konstitutivna naroda ojačale svoje pozicije. Da skine s vlasti nacionalne stranke i njihove lidere, narod BiH mora, po onoj narodnoj- utuk na utuk, pokrenuti masovne javne proteste, jer oni sami nikad neće otići, a dok su oni na vlasti u BiH neće biti ni mira ni međusobne ljubavi. Od zadnjih masovnih protesta u BiH prošla je cijela godina, a ništa se na bolje nije promjenilo. Čak šta više, povečao se broj uništenih firmi, smanjio broj radnih mjesta, povećao broj nezaposlenih i gladnih. Ali to nije nimalo pogodilo stranke na vlasti, koje se i dalje ponašaju komotno i razmeću lažnim obećanjima, bez imalo straha od obespravljenih masa.  Očekivanja anonimnih lidera naroda da će ovog 7. Februara ponovno oživjeti narodni bunt i dobiti  novu snagu i usmjereniji izraz, neće se obistiniti, jer narod BiH  je “najveća kobila“.

Prisjetimo se, nakon smrti Tita, kada je raspad Jugoslavije postao neizbježan a pohlepa za teritoriom i imovinom bh građana i države nezajažljiva, srpski agresori nisu sačekali da Bošnjaci sami dobrovoljno napuste svoja imanja, isele se iz gradova i sela u kojima su rođeni oni i njihoviu pretci, kako bi ispunili želju da ih oni zaposjednu, već su odmah zaprijetili i ono što nije išlo milom pokušali dobiti silom.

Ulazak u EU nije jedina alternativa BiH

Od završetka Drugog svjetskog rata socijalno stanje u BiH nije bilo složenije, niti je BiH bila u težoj političkoj i ekonomskoj situaciji. Ali tako ne treba niti mora da bude. BiH ima više izlaza iz postojeće situacije. BiH je veoma kurentan subjekt Evrope sa ogromnim potencijalima ne samo na evropskom tržištu. BiH je veoma atraktivna ako ne i najvažnija zona Balkana, ali i veoma osjetljiva dodirna tačka Evrope sa Rusijom, Kinom i zemljama Bliskog istoka. Ako ignorišemo aspiracije Srbije i Hrvatske, poseban interes za bh područje imaju EU, Rusija, Turska, SAD, pa i neki drugi. Ako mora da proda svoju kožu, zašto da je nisko licitira. BiH ima priliku da otvori svoje granice i prikloni se svakoj od ovih strana. Istina, čvršće vezanje za bilo koga može dovesti u pitanje samostalnost, ali ako se zna da BiH ni danas nije samostalna, onda se objektivno takvom trgovinom ne bi imalo puno šta izgubiti. Da budem jasniji. Nakon ulaska Hrvatske u EU, osamostaljenjem Kosova, ašikovanjem EU sa Srbijom, prevlast velikih se sve više svodi i ostvaruje na području BiH. Za mnoge u BiH ulaz u EU je bez alternativa. Naravno, BiH pripada Evropi i ona je nedjeljivi dio Evrope. BiH treba Evropu ali Evropa treba BiH, jer BiH je neprocjenjivo vrijedno vezivno tkivo Evrope ne samo unutar EU već i u svijetu. U tom kontestu nastojanje EU da u svoje posjede što prije uključe BiH nije iznenađenje, u situaciji kada je u BiH sve prisutnija Rusija, Turska,  a bogme je sve više i Kineza. Jer, ako EU bude i dalje oklijevala, mogu se dogoditi neugodna iznenađenja.  Mada nasuprot  bloku zemalja EU koje podržavaju SAD, ni formalno ni suštinski ne postoji suprostavljeni blok, u datim uslovima ne bi bilo iznenađenje  formiranje potencijalnog  azijskog bloka predvođenog Rusijom, u kojem bi se mogla naći i Turska, ako ni zbog čega onda zbog dugogodišnjeg osporavanja njenog prava da uđe u EU. Upravo u toj činjenici ogleda se strateška važnost ulaska BiH u EU, i zbog činjenice što će Srbija, za razliku od BiH, i kad postane članica EU uvijek biti na strani Rusije i podržavati njene zahtjeve.

Ulaskom u EU BiH bi ušla u grupaciju  zemalja kojoj pripada i time bi mnogo dobila, ali to nikako ne znači da je to jedina alternativa za BiH. Po najnovijoj izjavi Predsjedavajućeg Predsjedništva BiH g. Ivanića, put integracija BiH treba da vodi ka Evropi a ne Aziji, što po njemu ne znači distanciranje od Rusije, već njen paralelan pristup ovom području. Ali uslov za to je da EU prihvati postojanje genocidne Republike srpske.

BiH može za minut naći izlaz. Neka se okrene Rusiji, prihvati je i pusti Ruse u BiH, sve će nevolje biti kao rukom odnesene. Istina, narod će se tada morati naviknuti na novog gospodara i morati pomiriti sa siromašnijom trpezom, ali će dobiti veću podršku, sigurnost i zaštitu. Ako bi se BiH umjesto Evropskoj uniji okrenila Rusiji, dobila bi sve što zatraži, ali takav izbor bi značio uskraćivanje mogućnosti i prava građanima bh bez zaposlenja, posebno mladima, da izlaze traže u zemljama EU i vezanje za siromašnijeg. To bi značilo, naročito u prvo vrijeme, ne samo  onemogućavanje zapošljavanja bh državljana u zemljama EU, već bi im otežalo posjete rodbini i prijateljima u zemljama EU. Ali ako bi se BiH okrenula Rusiji, dobitak Rusije bio bi kapitalan. Tada bi njen uticaj bio ne samo u Srbiji, koja igra na dva zicera, već potpuno legalan u Rs i na području FBiH. Time bi Rusija formalno i suštinski ušla na Balkan i  stekla uslove za ostvarivanje svog strateškog uticaja na Balkanu. A kakav i koliki bi to bio gubitak za EU ne treba ni govoriti. Bila bi to stalna potencijalna prijetnja kao eksplozivni naboj u tkivu EU. A slične ako ne i teže posljedice izazvalo bi svako direktnije i potpunije vezivanje BiH sa drugim zemljama koje imaju interes za područje Balkana, posebno s Turskom.

EU je itekako odgovorna za stanje u BiH

Inicijativa Njemačke i Britanije za put BiH u EU, kao razni apeli i ponude date u neprihvatljivim okolnostima i pod neprihvatljivim uslovima više puta ranije , proglašava se kapitalnom i tretira kao posljednja šansa BiH za priključenje EU. U EU do sada, a izgleda ni sada nije dovoljno shvaćeno, da od zemlje u kojoj je za četiri godine rata opljačkano, uništeno i razoreno sve što je predstavljalo neku vrijednost, (70% privrede i infrastruktura) , u čemu su neke evropske zemlje dosta kumovale u toku agresije i kroz implementaciju mirovnog ugovora, ne može ultimativno tražiti ispunjenje svih uslova pa i onih sa kojima nisu uslovljavane druge zemlje, već je nasuprot  tome potrebno mnogo više razumjevanja, tolerancije, popuštanja, podrške, pa i benificija, ako se zaista želi ozdraviti i osposobiti za život teškog bolesnika izmučenog neispravnom i čak štetnom terapijom.  I sada je upitno u kojoj mjeri njemačko-britanska inicijativa uvažava i ispravno tretira faktično socijalno-ekonomsko stanje a posebno nakaradno dejtonsko administrativno-političko ustrojstvo, jer se još nedovoljno zna šta sve predviđa i čime se uslovljava novi put pristupa BiH ka EU. Novi pristupom prema BiH stidljivo i ograničeno se priznanje da je EU dosta griješila prema BiH i zato sada pravi zaokret. Ono što je sigurno, EU ne namjerava sa BiH skinuti luđačku Dejtonsku košulju, pa i dalje toleriše i zadržava isti pasivan stav prema unutarnjim podjelama zemlje,nametnutim Dejtonom, sa kojim se ne samo priznaje status Rs (iako se zna da je to genocidna tvorevina stvorena na genocidu nad Bošnjacima) već se sa njenim vlastodršcima i dalje koketira i u velikoj mjeri joj se priznaju i podržavaju elementi državnosti neprihvatljivi za bilo koju formu državnog uređenja. Za razliku od dosadašnjeg direktnog kontakta sa vlastima Rs, sada se ide posredno, pa zahtjeva od BiH da po pojedinim segmentima  svoje stavove usaglasi sa entitetom Rs i kantonima, pa sa tako usglašenim stavom pregovara sa EU.

Može li se zaista vjerovati u dobre namjere EU?

Evropa je već toliko puta od onih devedesetih iznevjerila očekivanja naroda i građana BiH, posebno Bošnjaka, i ja joj ne vjerujem. Umjesto da u BiH preduzmu nešto pokretački korisno, uvijek su odustajali i preko svojih drugoplasiranih političara krivnju za neuspjehe, s pravom ili ne, prebacivali na bh politiku i bh političare, znajući da oni i nisu ništa drugo već njihov proizvod. Ipak, ova nova ponuda se ne može odbiti, jer bi to značilo beznadno se odlučiti na „protestovanje kolektivnim štrajkom glađu“. Bilo bi to nedolično ignorisanje novih nastojanja V. Britanije i Njemačke, koje su i do sada za BiH učinile mnogo, naročito Njemačka kroz izdašnu pomoć i zbrinjavanje izbjeglica, koje bi se teško moglo opravdati i oprostiti.

Nažalost, nije samo EU iznevjerila očekivanja BiH. Očekivanja naroda BiH nije ispunila i iznevjerila je Amerika. Od Sjedinjenih država se očekivalo da podrže zahtjeve i pokrenu proces izmjene Dejtona, jer su se imali prilike kroz proteklih 20 godina uvjeriti da Dejtonsko uređenje u BiH ne funkcionira, niti će ikad biti prihvatljivo. Da je BiH cjelovita, bez entiteta i kantona, njen ulazak u EU bio bi mnogo brži i mnogo lakše ostvariv.

Ko će više dobiti ulaskom BiH u EU? EU ili BiH? Interes je obostran, a siguran sam da znatno više dobiva EU, ali ne negiram potrebu BiH da bude članica EU, a potom i članica NATO. U svakom slučaju, ako ni ovaj pokušaj EU u BiH ne uspije, to će biti ne samo dokaz nespremnosti čelnih ljudi države i partija, već i dokaz da EU i pored svojih kapaciteta i potencijala nije u stanju rješiti ni ovaj objektivno ne tako velik problem. To će narušiti vjeru u moć i snagu EU. To bi dodatno ojačalo ekstremiste tipa Dodika i Čovića, jer bi se pokazalo da su Dodikova seljačka filozofija i Čovićeva proračunska logika nadmoćnije nad naučnim pristupom EU u rješavanju političkih i privrednih problema današnjice.

I dalje se gledaju posljedice a zanemaruju uzroci  

Žalosno je, ako ne i tragično, da EU u BiH nakon svih propusta i promašaja učinjenih narodu BiH, posebno Bošnjacima, ni 20 godina nakon rata ne vidi uzroke, niti se imalo bavi uzrocima, već gleda i samo djelimično vidi i uvažava posljedice, pa i posljedice vidi samo površno i nastoji sa sebe skinuti svaki vid odgovornosti za teško stanje u BiH.

Ostaje do kraja upitno koliko će dodatno osiromašna BiH, koja je danas u težoj situaciji nego u doba rata, sa više socijalnih problema, manje resursa, manje rada i kapitala, sa manje kapitalnih industrijskih i privrednih objekata, moći podnijeti bolne reforme koje se moraju provesti. Zemlje iz susjedstva nisu imale takve probleme, osim manjim dijelom Hrvatska, pa su zapale u velike teškoće, iz kojih se ne mogu iščupati ni za deceniju. Dakle, narod BiH čekaju još teži dani. Ipak, važna perspektiva koju narod vidi u EU je šansa za sposobne i mlade da više rada i kruha nađu u EU, koji ne mogu naći u svojoj zemlji.

Sve reforme u BiH i reformski procesi koji se budu zasnivali na ovakvoj političkoj i administrativnoj podjeli, sa više nivoa vlasti, od mjesnih zajednica do države kojoj se sa raznih nivoa osporavaju atributi države, neće dati rezultate. Razlog je jednostavan. Nepuna četiri miliona stanovnika od kojih radi svega 685.000 sa mizernim platama ili platama koje ne primaju mjesecima, od kojih 556.000 ne radi, od kojih su 609.000 penzioneri, ne može podmirivati nadgradnju u kojoj radi 200.000 ljudi. Finansijska podrška iz dijapore, koja čini značajan dio bh dohotka, u narednim godinama će biti sve manja.  U upravnom aparatu države ( koji neprestano raste)  je 5 predsjednika (3 člana Predsjedništva i 2 predsjednika entiteta), 14 vlada, 2 parlamenta, 12 skupština, 13 premijera, 136 ministara, 644 parlamentarca. U 137 bh općina je isto toliko načelnika i općinskih vijeća, odnosno supština. Dakle, prva stvar koju bi reformom trebalo uraditi je treritorijalno uređenje (objedinjavanje teritorija) i smanjivanje nivoa vlasti sa pet na tri etaže. Treba  reducirati sredstva političkim partijama, naročito nacionalnim. Ako nacionalizmi žele imati svoje partije, neka ih plaćaju članovi partija, a ne narod. Radnike treba vratiti na radna mjesta, prognane i raseljene u njihove domove. A u daljem procesu pristupa EU ne smije se zaboraviti da mnoge možda i najvažnije zadatke i obaveze treba da ispune baš politički subjekti koji su i do sada bili opstrukcija. Jer smo ih ponovno izabrali. A zar se može misliti da su opstruktori odustali od opstrukcije?

BiH više treba EU nego što BiH treba EU?!

EU bez BiH je kao tijelo u kojem jedan vitalni organ ne funkcionira. Ako se zna da toj EU prijeti istup Grčke, vrdanje V. Britanije, referendum koji će uskoro provesti Austrija o istupu iz EU, onda se može  jasno zaključiti da bi integracija BiH u EU bila važan džoker za EU. Naravno, ni BiH nema veliki izbor. Ostati van EU bila bi besmislena i štetna. Već smo pretpili i trpimo ogromnu štetu što nismo ranije pristupili EU, a imali smo za to priliku. U tome procesu ohrabruje činjenica da ovaj put EU traži da BiH govori jednim glasom, iako se i kroz taj zahtjev provlači teza da taj jedan glas bude glas države usaglašen sa entitetima i kantonima.

Zajedno sa EU biće dogovorena mapa puta za cjelovit plan političkih i ekonomskih reformi, koje će stvoriti preduslove za aktivne pregovore sa EU i stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i priključenju, koji je BiH potpisala još 2008.godine.

Na putu BiH u EU poseban se značaj pridaje podršci Hrvatske. I dok se u Hrvatskoj na jednoj strani tvrdi da su u novu inicijativu EU ugrađena i hrvatska nastojanja da se regija a naročito u BiH vrati u središte evropskih interesa, na drugoj strani novoizabrana predsjednica R Hrvatske budi i jača aspiracije bh Hrvata  za treći enitet.

Ne treba zaboraviti da pružanje ruke EU BiH ima i skrivene ciljeve, što se već naveliko negira. Jedan od ciljeva je da se zaborave propusti EU načinjeni tokom agresije na BiH, da se zaboravi da se prikriju greške Dejtona i posdejtonske obnove, da se legalizuje podjela države po Dejtonu i da se još jednom prećutno prizna genocidna Republika srpska. Pri tome treba imati u vidu da se uključivanjem BiH u EU u dogledno vrijeme odlaže ili skida s dnevnog reda svaka rasprava  o Dejtonu, učvršćuje i konzervira podjela BiH na Rs i FBiH, s mogućnošču formiranja trećeg entitreta.

Očekuje se da će EU vlastima BiH nametnuti novi sistem vrijednlosti, po kome će se znati  „ko kosi a ko vodu nosi”, ko je stariji a ko mlađi, kojim bi se otkrilo ko konstruktivno djeluje a ko koči i improvizuje. Već sad bi se moglo ponovno postaviti pitanje zašto predstavnici EU kontaktiraju sa entitetskim i stranačkim liderima, umjesto sa predsjedništvom države i resorskim organima i službama koje  ustavno djeluju na nivou države ili ih odredi Predsjedništvo. Kad bi to prestali raditi, onda bi lokalni lideri shvatili da je njihovo mjesto za razgovore i dogovore samo unutar a ne van granica države, osim ako se to izričito od njih zahtjeva.

Februarske demonstracije (ne) mogu dovesti do promjena

Na godišnjicu narodnih protesta protiv postojećeg stanja u BiH građani su ovog 7. Februara ostali su kod svojih kuća.  Nije ime se dalo ili nisu željeli rizikovati.  Na trgove pojedinih bh gradova izašle su samo grupice starijih građana. Još jednom je potvrđeno uvjerenje da je u BiH sve OK???  Čist zrak, svi rade,velike plate, dobre benificije!!!.. Zašto ići u slabim cipelama po snijegu i bljuzgi. Bolje sjediti uz TV i kao u predvečerje onog rata uz američke sada ćejfiti uz turske sapunice. „Protesti su predstava za budale”.  Ako nije tako, onda  abscinencija od protesta pokazuje da narod vlastima još daje vremena, da se nove nade polažu u EU ili da rat još nije zaboravljen, da je u ovim prilikama “bolje rob nego grob“. Možda je ovo, ipak, samo zatišje i priprema za buru, koje će ovu unesrećenu državu i njen ispaćeni narod gurnuti u novi stampedo.

Na potezu su opet nacionalisti. Kada lideri pobjedničkih nacionačlističkih partija parafiraju Izjavu predsjedništva o pristupnim razgovorima sa EU, zemlja će krenuti u novu etapu zabluda. A zablude su već dvije decenije nasušna hrana bh građana.

Treba ostati zdrav i jak da nadvladaš sve stvari u sebi i oko sebe, jer hod po mukama se nastavlja. Umjesto da sami kreiramo i unosimo promjene očekujemo ih od drugih. Možda nam se to i posreći.

Burlington, 7. februara 2015.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

KOME SI SE SVE PRODAO ?
   Mirsade Kebo!
 
   Do posljednjih nekoliko sedmica bio si, kako za mene, tako i za širu javnost, potpuni anonimus i nevažna politička, posebno ljudska pojava i figura. Ne bih se ni danas s tobom kao takvim – nikakvim i svakakvim (samo ne dobrim, pozitivnim…) bavio da se ti, mora se to priznati, na jedan prizeman način, ne baviš, u krajnjoj liniji, sa našom državom, našim narodom te redefiniranjem karaktera rata u BiH. Ni jednog sekunda mi ne pada na pamet da branim ni nekakvog Šefika Džaferovića ni stranku iz koje on potječe, ali osjećam se pozvanim i prozvanim da zbog svog tog smeća kojeg u vidu tzv. dokaznog materijala protiv aktualnog predsjedavajućeg Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH teatralno, klovnovski, vazalski i, uz osjećaj gađenja za svakog normalnog čovjeka, predaješ Tužilaštvu BiH, da reagiram javno.
 
  kebo Milion pitanja bi ti se sada moglo postaviti pa da opet bude i premalo i previše, istovremeno. Evo samo nekih: Zašto sada? Gdje si do sada bio? Zašto baš ti? Za koga radiš? Treba li da te podsjetim da oni za koje radiš negiraju genocid u Srebrenici, naprimjer?! Da, genocid nad narodom čijim pripadnikom se i sam smatraš! Ama koji je to tvoj cilj da si se pretvorio u jadnika, izroda ljudskog roda, kako bi ga (cilj) dosegao? Zar se čovjek uopće može prodati, Mirsade Kebo?! Ja i dalje tvrdim da čovjek u pravom smislu riječi ne može, ali mogu zato takvi poput tebe za koje je pojam čovjeka, upravo u suštinskom smislu, bio i ostao misaona imenica. Taj si, znači! Ali, razmišljaš li, Mirsade Kebo, nakon što si nabacio loptu i zločincu Karadžiću, budući da je dotični rekao da će ono što si poslao i Haškom tribunalu on koristiti u svrhu svoje daljnje odbrane, da si posolio žive rane i majkama Srebrenice, i preživjelim žrtvama iz Prijedora i njegove okolice te mnogih drugih bh. stratišta? Tebe će se, zapravo, stidjeti tvoja djeca te djeca i unučad tvoje djece…
 
   Ponavljam, nisam ničiji advokat, najmanje Šefika Džaferovića, ali ono što ti radiš nakon što si propao na izborima za člana Predsjedništva, treba da rade pravosudni organi i odgovarajuće sigurnosne agencije u BiH. To što ti radiš, ma ko da stoji iza tebe ( a stoji i trlja ruke), nije ni politika, ni pravda (iza koje se nevješto kriješ).., već jedna sramna i prljava rabota čovjeka koji se ne može pomiriti sa disproporcijom između vlastitih apetita i realnog života pa je pristao i na ulogu klasičnog izdajnika svoga naroda i svoje države. Stani jednom pred ogledalo i podsjeti samoga sebe i na opomene koje ti je Svevišnji već slao…..Valja i dalje živjeti a hodati uspravno, ali i mrijeti, Mirsade Kebo!
 
Bedrudin GUŠIĆ
SAM_3102
 
  

nikola knezevic-1Vladika Filaret ima dugu praksu nacionalističkih ispada, da ne spominjem i njegovu podršku vladiki Pahomiju i pomoći da Pahomije ne odgovara za optužbe za pedofiliju. Sve je to nakon dugo godina otišlo pod tepih, kao i mnogi drugi slični ekcesi….. Rat u bivšoj Jugoslaviji je bio pre svega etnički i politički sukob, ne i eksplicitno verski iako je posedovao neke njegove elemente. Religija je stavljena u službu nacionalnih i političkih interesa i etničkih podela. Ona je tokom sukoba politizovana do te mere da su verske razlike najviše dolazile do izražaja a verski objekti postali meta etničke netrpeljivosti…..Crkve i verske zajednice bi trebale da budu institucije kolektivnog sećanja na sve žrtve, institucije koje podstiču na katarzu, ljubav i suživot…..Sekularna država jeste najbolji okvir funkcionisanja odnosa države i crkve ali to ne podrazumeva da vera ne može da ima svoju javnu funkciju. Mislim da oni koji podržavaju tezu o teokratizaciji uporno zaboravljaju tu činjenicu. Možemo uzeti kao primer SAD – ustavom su država i crkva strogo odvojene, ipak, religija ima značajno mesto u javnom i političkom životu – tzv. građanska religija…..Sloboda govora podrazumeva i uvažavanje tuđih kulturnih ili verskih principa i pojedinosti. Ukoliko sloboda govora podrazumeva uvredljive pamflete koji ponižavaju ili vređaju javne, istorijske ličnosti ili fundamente nečijeg identiteta zar ta sloboda ne prelazi u obesmišljavanje iste a satira u govor mržnje? Zašto je bila potrebna tragedija kako bi se shvatila da je prelazak nevidljive granice između slobode govora i povrede nečijih prava u ovakvoj političkoj konstelaciji pred Huntingtonovskog sukoba civilizacija toliko opasna? “Šok” ne mora uvek da podrazumeva apriori i konstruktivnu kritiku, naročito onda kada se pređe granica ukusa….. Jačanje nacionalizma na prostorima Zapadnog Balkana pokazuje da još uvek nismo naučili lekcije iz sopstvene prošlosti te da je konflikt na Balkanu zapravo zamrznut ali nikako i prošao…..

filaret odlikuje seseljaVladika Mileševski Filaret je upravo odlikovao Vojislava Šešelja odličjem Belog anđela. Za mnoge sa prostora bivše Jugoslavije to djeluje ironično i uvredljivo jer je odlikovani poznat, zapravo, kao crni đavo. Kako Vi komentirate taj potez jednog visoko rangiranog velikodostojnika SPC? Da li Vas je iznenadio?

KNEŽEVIĆ: Odlikovanje osobe koja je svojim dugogodišnjim političkim i javnim delovanjem širila etničku i versku mržnju i čije se reči i dela nikako ne mogu okarakterisati kao hrišćanske, predstavlja skandal bez presedana. Nažalost, imajući u vidu i dugogodišnju praksu pomenutog Vladike, praćenu sličnim skandalima takav postupak ipak nije iznenađujući, no to ne umanjuje gorak ukus koji ostaje posle takvog slobodno mogu reći “blasfemičnog” čina.

Dok razgovaramo SPC se nije odredila prema tome činu. Da li se može očekivati njihova reakcija i kakva, eventualno?

KNEŽEVIĆ: Trenutna reakcija je nažalost izostala, ipak, treba sačekati Sabor koji će se održati u Maju i videti kakve će sankcije snositi Vladika, ukoliko ih, naravno bude. U svakom slučaju, reakcije mora biti jer bi ćutanje značilo i odobravanje takvog čina, što je nedopustivo jednoj uglednoj instituciji poput SPC.

Ipak, spomenuti vladika se svojim istupima odavno potvrdio kao jedan od jastrebova u SPC-u. No, do danas nije sankcioniran. Da li Vas dugogodišnja šutnja SPC-a naspram FilaretOvih (i ne samo njegovih) ratnohuškačkih i, slobodan sam reći, antivjerskih istupa, ipak iznenađuje? Da li se Filaretova čaša konačno prelila, čak i po kriterijima SPC-a?

KNEŽEVIĆ: Vladika Filaret ima dugu praksu nacionalističkih ispada, da ne spominjem i njegovu podršku vladiki Pahomiju i pomoći da Pahomije ne odgovara za optužbe za pedofiliju. Sve je to nakon dugo godina otišlo pod tepih, kao i mnogi drugi slični ekcesi. Čaša je po mom mišljenju odavno prelivena, no pitanje je kada će čelni ljudi u SPC shvatiti da su verski velikodostojnici poput Pahomija i Filareta štetni po crkvu i njen ugled.

Da li su i koliko religije na prostorima bivše Jugoslavije bile u funkciji krvavih konflikata koji su se desili ranih 90-tih i mogu li one kao takve biti faktor pomirenja na istim prostorima?

nikola knezevicKNEŽEVIĆ: Rat u bivšoj Jugoslaviji je bio pre svega etnički i politički sukob, ne i eksplicitno verski iako je posedovao neke njegove elemente. Religija je stavljena u službu nacionalnih i političkih interesa i etničkih podela. Ona je tokom sukoba politizovana do te mere da su verske razlike najviše dolazile do izražaja a verski objekti postali meta etničke netrpeljivosti. Kao okosnica utvrđivanja etničkih identiteta i institucije koje su post-traumatsko sećanje locirale u domen kolektiviteta one su postale svesno ili nesvesno katalizatorom konflikata. Svakako treba pomenuti i da je bilo mirovnih inicijativa tokom najžešćih sukoba.

   Javnosti nije nepoznato da je tokom ratnih sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, više puta dolazilo do susreta verskih velikodostojnika i apela za mir i deklaracija koji su prilikom tih susreta nastajali. Nakon neposrednog početka sukoba u Hrvatskoj, blaženopočivši patrijarh SPC, g. Pavle i tadašnji nadbiskup i kardinal Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj g. Franjo Kuharić, sastali su se tokom 1991. godine, dva puta. Simbolično, prvi put su se na inicijativu Rikomatoličke crkve sastali 7. Maja 1991. godine u Sremskim Karlovcima (Karlovački mir potpisan je 1699. godine u Sremskim Karlovcima), a drugi put, nekoliko meseci kasnije, 25. avgusta u Slavonskom brodu. Oba susreta rezultirala su “opštim” apelima za mir u kojim je naglašeno da je “nenasilje jedini put ka budućnosti”. Pre početka oružanih sukoba oba velikodostojika su takođe slali poruke mira. Ove susrete, tadašnji poglavar Rimokatoličke crkve, Papa Jovan Pavle II, ocenio je kao veoma važne, ukazujući na  nužnost dijaloga i prevazilaženje oružanog konflikta. Mnogo značajniji susret dogodio se u 23. septembra (rujna) 1992. godine u u dvorcu Bossey pored Ženeve u organizaciji Konferencije evropskih crkava i Saveta evropske biskupske konferencije gde tadašnji predstavnici delegacija SPC i Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj,  Patrijarh Pavle i kardinal Kuharić daju konkretan zahtev vernicima i međunarodnoj zajednici u kojem traže “momentalni i bezuslovni prestanak sukoba, krvoprolića, etničkog čišćenja, uništavanja imovine i sakralnih objekata, oslobađanje zarobljenika, povratak izbeglica i omogućavanje ponovnog suživota. Kasnije im se u Cirihu pridružio i Jakub Selimovski, tadašnji muftija (reisu-l-ulema IZ SFRJ, op. B.G.), itd. Dakle bilo pokušaja i apela verskih velikodostojnika da se ratno ludilo zaustavi. Utisak da kod  dominatnih religija na prostoru Balkana i dalje preovladava selektivni pristup žrtvama i minulim sukobima. Svaka od religija posvećena je žrtvama sopstvenog etniciteta i sećanje se samim tim nalazi u okvirima etničkog i nacionalnog identite a i njegovog održanja i očuvanja. Crkve i verske zajednice bi trebale da budu institucije kolektivnog sećanja na sve žrtve, institucije koje podstiču na katarzu, ljubav i suživot.

Neki analitičari tvrde da smo suvremenici procesa snažne teokratizacije Srbije, odnosno gubljenja njenog sekularnog karaktera. Komentar?

KNEŽEVIĆ: To je teza neo-liberalnog miljea koji Crkvu ne mogu da zamisle izvan prosvetiteljske perspektive u kojem njeno mesto isključivo u domenu privatnog i ličnog a nikako kolektivnog identiteta. Sekularna država jeste najbolji okvir funkcionisanja odnosa države i crkve ali to ne podrazumeva da vera ne može da ima svoju javnu funkciju. Mislim da oni koji podržavaju tezu o teokratizaciji uporno zaboravljaju tu činjenicu. Možemo uzeti kao primer SAD – ustavom su država i crkva strogo odvojene, ipak, religija ima značajno mesto u javnom i političkom životu – tzv. građanska religija.

Kako vidite tretman ostalih religija u srbijanskom društvu, kako od strane nadležnih institucija vlasti, tako i od strane šire javnosti te medija?

KNEŽEVIĆ: Mislim da je tretman korektan i da sve verske zajednice imaju slobodu da praktikuju svoje verske obrede. Ipak, smatram da bi prava nekih verskih zajednica poput onih protestantske provenijencije trebala da budu veća budući da ne uživaju iste povlastice kao “tradicionalne crkve i verske zajednice”.

Kakva je inače uloga medija u neophodnom procesu normalizacije odnosa na prostorima zapadnog Balkana?

KNEŽEVIĆ: Velika, s obzirom na to koliko mediji danas utiču na formiranje određenog stava. Nažalost, posredi je potpuna estradizacija medija gde su etičke i kulturne norme svedene na najmanji mogući nivo i u službi su komercijalno-potrošačke svesti. Senzacionalizam preovlava, na uštrb objektivnosti i kompetentnosti. Uloga medija bi trebalo da bude afirmativna, opominjujuća, konstruktivna i edukativna i u tom kontekstu ona može da ima snažan uticaj na normalizaciju odnosa na Zapadnom Balkanu.

Ne možemo, jednostavno, zaobići posljednji teroristički čin u Parizu, od 7. januara ove godine. Naravno, osuda tog čina od strane svakog normalnog čovjeka na ovoj planeti nije i ne bi trebala biti sporna. Podrazumjeva se, naime. Međutim, da li se tzv. sloboda štampe može zloupotrebiti i je li se to desilo u slučaju časopisa Charlie Hebdo?

nikola knezevic-2KNEŽEVIĆ: Kao što sam to malopre pomenuo, senzacionalizam i “šokiranje” javnosti su postali centralna motivacija medija kako bi se prilagodili kapitalističko-potrošačkom mentalitetu sadašnjice. Sloboda govora podrazumeva i uvažavanje tuđih kulturnih ili verskih principa i pojedinosti. Ukoliko sloboda govora podrazumeva uvredljive pamflete koji ponižavaju ili vređaju javne, istorijske ličnosti ili fundamente nečijeg identiteta zar ta sloboda ne prelazi u obesmišljavanje iste a satira u govor mržnje? Zašto je bila potrebna tragedija kako bi se shvatila da je prelazak nevidljive granice između slobode govora i povrede nečijih prava u ovakvoj političkoj konstelaciji pred Huntingtonovskog sukoba civilizacija toliko opasna? “Šok” ne mora uvek da podrazumeva apriori i konstruktivnu kritiku, naročito onda kada se pređe granica ukusa.

Sa druge strane, vernog čoveka koji ne sumnja u fundamente sopstvenih ubeđenja ne može da isprovocira uvredljivi crtež njegovog božanstva ili verske ličnosti jer zna da objekat njegovog obožavanje ne biva umanjen posredstvom slike – jer nadilazi sliku i mogućnosti ljudskog poimanja istog.  Pitanje verskog fundamentalizma jeste pitanje globalne bezbednosti. Budući da je verski ekstremizam naročito prisutan kod pripadnika islamske veroispovesti, potrebno je islamski verski velikodostojnici svojim autoritetom upornije ukazuju na opasnost ovakvih pseudo-verskih terorističkih pojava.

Jesu li društva sa područja zemalja zapadnog Balkana spremna da se suoče sa vlastitom prošlošću, posebno bliskom? Trebaju li neka od njih doživjeti i vlastitu katarzu kako bi svima bilo bolje?

KNEŽEVIĆ: Mislim da još uvek nisu. Pre nekoliko dana Šešelj je gostovao u emisiji “Ćirilica”. Iako sama televizija na kojoj je gostovao nije nešto posebno popularna – sama emisija je dostigla rekordnu gledanost. Postavlja se pitanje zašto se dve decenije nakon sukoba i svega što smo proživeli, osobe poput Šešelja, Glavaša, Mladića, Karadžića, Kordića ili drugih optuženika za ratne zločine mogu imati ikakav kredibilitet?  Jačanje nacionalizma na prostorima Zapadnog Balkana pokazuje da još uvek nismo naučili lekcije iz sopstvene prošlosti te da je konflikt na Balkanu zapravo zamrznut ali nikako i prošao.

Na samom kraju, koliko je u cijeloj ovoj priči o potrebi normalizacije odnosa na prostorima bivše Jugoslavije bitna i kultura pamćenja?

KNEŽEVIĆ: Veoma bitna, ali ona inkluzivna, usmerena pre svega prema žrtvama, bez obzira na njihov verski ili etnički identitet. Zamislite situaciju u kojoj bi predsednik Srbije bio redovan gost na komemoraciji u Vukovaru ili Srebrenici, a članovi Predsedništva (BiH, op. B.G.) redovno viđali u Bratuncu i Kravicama? Ovo ne sme biti idila već mora postati stvarnost. To je moguće isključivo kroz jasan pristup imenovanja žrtava – procesa koji bi svakoj žrtvi minulih sukoba dao ime i prezime  i njenog vinovnika, te satisfaciju (koliko je to moguće) a jedinu takvu regionalnu inicijativu predstavlja Koalicija za REKOM. U tom kontekstu treba da se odvija i podrška država bivše Jugoslavije koje bi trebalo u potpunosti da preuzmu ulogu nosioca ove inicijative.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (647)

SAM_3102

 

PLU subotu, 7. februara 2015. godine u Travniku Svečana akademija povodom obilježavanja 23-će godišnjice Savjetovanja regionalnih komandanata Patriotske lige BiH

Savez udruženja boraca Patriotske lige općina SBK 7. februara 2015. godine u Centru za kulturu općine Travnik, sa početkom u 13,00 sati organizuje svečanu akademiju u sklopu obilježavanja Dvadesettreće godišnjice Savjetovanja regionalnih komandanata Patriotske lige Republike Bosne i Hercegovine. U 12,30 sati planirana je posjeta Centralnom šehidskom mezarju.

Organizator poziva građane da se pridruže obilježavanju ovog događaja, koji spada među najznačajnije u periodu od jula 1991. do kraja februara 1992. godine u pripremama odbrane Bosne i Hercegovine.

U veoma složenim okolnostima Patriotska liga Bosne i Hercegovine formirana je 10. juna. 1991. godine, a stala je u odbranu svoje zemlje sa pripadnicima aktivnog i rezervnog sastava policije i djelovala sve do 9-tog. odnosno 15. aprila 1992. godine, kada ulazi u sastav Armije R BiH.

Savjetovanje regionalnih komandanata Patriotske lige Republike Bosne i Hercegovine održano je 7. i 8. februara 1992. godine u Mehuriću kod Travnika. Ovo Savjetovanje je jezgro softvera koji je razrađivao sistem odbrane naroda, narodnosti i građana Republike Bosne i Hercegovine od nadolazeće agresije.

Učesnici Savjetovanja: Karišik Meho – Kemo, komandant Štaba PL R BiH, Aganović Zihnija – Aga, Bilajac Rifat – Čiča, Čengić Hasan – Čenga, Hafizović Halid – Hafiz, Halilović Sefer – Halil, Hodžić Mehdin – Senad – Crni Labud, Hubo Hajrudin – Edo, Jandrić Omer – Omer, Karavelić Vahid – Vaha, Merdan Džemal – Brko, Osmanagić Hajrudin – Mujo, Suljević Zićro – Stari i Šaronjić Atif – Emir.

Na Savjetovanju je donesena Direktiva za odbranu suvereniteta Bosne i Hercegovine. Shodno Direktivi i uputama Glavnog štaba PL R BiH u zoni odgovornosti regionalnih štabova intenzivira se rad na formiranju novih jedinica i obuka njihovih pripadnika.

Utvrđeni su pravci i procjene u stvaranju organizovanih snaga kroz Patriotsku ligu BiH, kao i djelovanje u odbrani suvereniteta, integriteta i cjelovitosti Bosne i Hercegovine kako bi se obezbjedio budući zajednički život svih naroda i narodnosti na državnoj teritoriji BiH.    

Zakon o redu i miru RS-a

Posted: 5. Februar 2015. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine najoštrije osuđuje odluku po kojoj je  Narodna skupština RS danas usvojila Zakon o javnom redu i miru. Ovim zakonom se bez ikakve sumnje ograničavaju slobode izražavanja na društvenim medijima i time sprečava izražavanje javnog mišljenja bosansko-hercegovačkog mjenja prema aktuelnoj vlasti. Zakon je  posljednji u nizu prijetnji slobodi govora u BiH, što uključuje ne samo način na koji se definišu pojmovi kleveta i uvreda, već je u funkciji je  slabljenja vladavine prava i sprecavanja borbe protiv  korupcije.

Prosto je neshvatljivo da je Koalicija Domovina glasala danas za sporni Zakon o javnom redu i miru u u RS-u ! Ograđujemo se od ove odluke zbog ćega ćemo razmotriti naše dalje učešće u ovoj Koaliciji. Izjava Potpredsjednika Narodne skupštine tog b-h. entiteta Senada Bratića da u zakonu nema ništa sporno je sramna i poražavajuća.

Gospodine Bratiću, poslušajte mišljenja renomiranih međunarodnih  organizacija koje se brinu o stanju ljudskih prava u BiH kao i ambasada koje su izrazile svoju zabrinutost i javno osudile ovaj Zakon. Ne budite poltron u funkciji vlasti da bi očuvali svoj položaj i uticaj već slušajte glas naroda!

Svojom podrškom donošenju ovog Zakona vi i Koalicija Domovina ste iznevjereli sve protjerane građane BiH i potvrdili  poznatu činjenicu Kočićevog citata da svi oni koji iskreno i strasno ljube Istinu, Slobodu i Otadžbinu, su  prezreni i gladni kao psi! Nek vas bude sram!

Mr.Sci, Edin Osmančević, predsjednik SD BiH

edin osmancevic

 

parade  Cijeli život sam volio sport, pratio ga ili se pomalo aktivno bavio njime (u mladosti davnoj, naravno). Kao i većina naših ljudi sa onih tamo prostora, najviše sam volio nogomet i košarku.

   Prije 20 i kusur godina, kada je i mene iščupalo iz zavičajnih korjena i presadilo ovdje, naravno da sam, osim identiteta, prenio i svoje navike uključujući i sklonosti prema nekim sportskim disciplinama. Obreo sam se u zemlji košarke, bejzbola (baseball), fudbala (football) američkog, hokeja (hockey) na ledu i mnogih drugih.  Posebno mi se posrećilo da su me “istovarili” u najsportskiji grad Amerike, posebno grad čiji je košarkaski klub osvojio najviše šampionskih titula najjjače svjetske lige – NBA (17).
  Patriots parade-6Ne volim ni football niti baseball, niti sam se trudio da razumijem pravila tih sportskih disciplina – ostao sam vjeran košarci i nogometu i tačka. Ali, radujem se sportskim uspjesima bostonskih klubova i u sportovima koje ne volim niti ih razumijem. Naime, raduje me radost drugih, posebno mojih sadašnjih sugrađana. A danas su Boston i njegovi sugrađani, posebno oni koji vole football ponosni na svoje New England Patriotse zbog kojih se u ovome gradu upravo dešava velika parada u povodu osvajanja XLIX Super Bowla od strane Patriotsa, ili titule “svjetskog šampiona” u ovome sportu, kako to Amerikanci prepotentno vole kazati. Ovaj sportski klub, pod vođstvom trenera Billa Belichicka 
Patriots parade-4
i najboljeg igrača Toma Brady-ja je u posljednjih trinaest godina osvojio četiri Super Bowl titule (2002., 2004., 2005. i 2015.).
Tom Brady
 
Eto, bio sam sudionik sve četiri parade Patriotsa, tri (2004., 2007. i 2013.) od ukupno osam Red Soxa (baseball), jedne od ukupno šest hokejaša Boston Bruinsa (2011.) i jedne (2008.) od sedamnaest parada meni najdražih – košarkaša Boston Celticsa.
Patriots parade-5Uz svu turobnu spoznaju da se mi – iščupani iz zavičajnih korjena, ma koliko se trudili, uglavnom ne primamo na nekim drugim prostorima pa ili vehnemo polahko ili održavamo nekako balans puneći baterije na razne načine, posebno posjetama zavičajima, liječimo ranjene duše i na način da dijelimo, osim životnog prostora, i radosti sa svojim sadašnjim sugrađanima. Ne jednom sam rekao da, ako mi je sudbina odredila da budem presađen, onda neka sam presađen baš ovdje – u Boston. Zbog mnogo čega, sporta posebno.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

branko caratan-1Kampanja je bila konfrontacija lijeve i desne politike, a uključivanje kandidata Sinčića iz organizacije Živog zida, koja se bori protiv deložacija, odnijela  je sigurno predsjedniku Josipoviću dio podrške…..Vlada u posljednje vrijeme pokušava rješavati konkretne socijalne probleme stanovništva – intervenira u slučaju dužnika s kreditima u švicarskim francima, otpisuje dugove socijalno ugroženih dužnika, bolje komunicira s biračima, brže reagira. Međutim, ostaje činjenica da je HDZ u ispitivanjima relativno najjača stranka, iako glasovi za stranke ljevice kumulativno još uvijek dobivaju nešto jaču podršku od grupe desnih stranaka…..Predsjednički izbori su pokazali upravo da je Hrvatska podijeljena pola-pola i da ishodi izbora ovise o malom pomaku podrške birača. Nesreća je u tome da se politička debata ne vodi o aktualnim ekonomski i socijalnim temama, već se nastupa s pozicija ideološke polarizacije i vraćanja na teme iz prošlosti. Posebno se to odnosi na opoziciju….. Predsjednica RH se od predsjednika Nikolića razlikuje u mjeri u kojoj postoji razlika između hrvatske i srpske političke scene, kao i razlika između hrvatskog i srpskog nacionalizma. Bez obzira na sličnosti, razlika je velika…..Za evropsku ljevicu, koja dugo traži programski odgovor za neoliberalnu politiku, Syriza je postavila novi politički standard: ljevica mora prije svega odgovoriti na aktualne probleme ljudi, a ne samo parirati desnici u borbi za vlast…..Arapsko proljeće je pokazalo da se razvojne etape ne mogu preskakati. Političko osvještavanje i sazrijevanje se očekuje i na strani Zapada i na strani Istoka,  jer je i novo stoljeće bremenito opasnim izazovima…..

Poštovani gospodine Caratan! S obzirom na Vas itekako bogati politički, znanstveni i životni background, mnoge teme za koje ste kvalificirani bit  će u ovom razgovoru, zbog vremena i prostora, izostavljene. Možda za neku drugu priliku. Stoga, fokusirat  ćemo se samo na neke. Dakle, kako komentirate netom završene predsjedničke izbore u Republici Hrvatskoj? Zašto je, po Vašem mišljenju, gospodin Josipović izgubio?

CARATAN: Predsjedniku Josipoviću sigurno je bilo opterećenje činjenica da je vlada ljevice teško izlazila na kraj s problemima ekonomske krize. Josipović je osim toga u kampanji izašao s prijedlogom ozbiljne ustavne reforme čiji značaj birači nisu mogli procijeniti. Na drugoj strani kandidatkinja desnice Kolinda Grabar Kitarović je nastupala s napadom na vladu kao da se radi o parlamentarnim izborima i dala je niz konkretnih obećanja o otvorenim socijalnim temama. Javnost u kampanji nije vodila računa da se radi o veoma limitiranim ovlastima predsjednika republike – sukreator vanjske politike i briga o stabilnosti funkcioniranja političkog  sistema. Kampanja je bila konfrontacija lijeve i desne politike, a uključivanje kandidata Sinčića iz organizacije Živog zida, koja se bori protiv deložacija, odnijela  je sigurno predsjedniku Josipoviću dio podrške.

A kako komentirate da su ovo četvrti izbori zaredom koje SDP RH gubi (imajući u vidu da je i gospodin Josipović izvorno esdepeovac)?

CARATAN: Produžena ekonomska recesija u Hrvatskoj i Evropi i izostanak oporavka – usprkos činjenice da su neki parcijalni uspjesi ipak postignuti, presudan su uzrok gubitka podrške vladajuće stranke.

Da li je rano prognozirati rezultate slijedećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj i ako nije, kakva su Vaša predviđanja? Ima li šanse SDP da načini neki značajniji zaokret do tih izbora i zadrži vlast (sa koalicionim partnerima ili bez njih)?

CARATAN: Sve ovisi o ekonomskom oporavku. Vlada u posljednje vrijeme pokušava rješavati konkretne socijalne probleme stanovništva – intervenira u slučaju dužnika s kreditima u švicarskim francima, otpisuje dugove socijalno ugroženih dužnika, bolje komunicira s biračima, brže reagira. Međutim, ostaje činjenica da je HDZ u ispitivanjima relativno najjača stranka, iako glasovi za stranke ljevice kumulativno još uvijek dobivaju nešto jaču podršku od grupe desnih stranaka.

Može li se, evo i nakon nedavnih predsjedničkih izbora, kazati da je hrvatsko društvo podijeljeno, otprilike na pola-pola i kuda, zapravo ide Hrvatska tako podijeljena?

CARATAN: Predsjednički izbori su pokazali upravo da je Hrvatska podijeljena pola-pola i da ishodi izbora ovise o malom pomaku podrške birača. Nesreća je u tome da se politička debata ne vodi o aktualnim ekonomski i socijalnim temama, već se nastupa s pozicija ideološke polarizacije i vraćanja na teme iz prošlosti. Posebno se to odnosi na opoziciju. To otvara vrata za treće opcije i nove stranke, iako hrvatska  situacija nije toliko teška kao u južnim članicama EU i tranzicijskim zemljama u okruženju.

Kako komentirate prve izjave novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović poput onih da su “svi hrvatski državljani Hrvati…”, da preferira “obraćanje Hrvatima i Hrvaticama…” o III entitetu u BiH itd.

CARATAN: To je zapravo standardna retorika njene političke stranke i inercija iz izborne kampanje čime se želi potvrditi vezanost za klasične teze HDZ-a. Treba dodati da je izabrana predsjednica RH kasnije pokušala korigirati svoj stav o trećem entitetu.

Može li se novoizabrana predsjednica RH smatrati nekim antipodom srbijanskom predsjedniku Nikoliću, s obzirom na ideološku matricu njih obadvoje?

CARATAN: Predsjednica RH se od predsjednika Nikolića razlikuje u mjeri u kojoj postoji razlika između hrvatske i srpske političke scene, kao i razlika između hrvatskog i srpskog nacionalizma. Bez obzira na sličnosti, razlika je velika.

Šta pobjeda Syrize znači za Grčku a šta za EU?

branko caratanCARATAN: Težina  ekonomske i socijalne situacije u Grčkoj dovela je do marginalizacije dosadašnjih glavnih političkih stranaka i zahtjeva građana za obranom egzistencije velikog dijela grčkog stanovništva. Time je jedna radikalno lijeva stranka postala stranka vlasti, koja, ako bude uspješna, može donijeti Grčkoj ozbiljan politički i ekonomski zaokret. U pitanju je uključivanje političkog pragmatizma u radikalno lijevu politiku. Za evropsku ljevicu, koja dugo traži programski odgovor za neoliberalnu politiku, Syriza je postavila novi politički standard: ljevica mora prije svega odgovoriti na aktualne probleme ljudi, a ne samo parirati desnici u borbi za vlast. Ta politika testirati će se primarno na evropskom jugu i u praksi dijela tranzicijskih država.

Može li se nakon pobjede ljevice u Grčkoj očekivati neki domino efekat u zemljama zapadnog Balkana u nekom vremenu koje je ispred nas?

CARATAN: U onoj mjeri u kojoj druge stranke ne mogu riješiti ekonomske, socijalne i političke probleme, pod uvjetom njihovog zaoštravanja i jačanja sposobnosti lijeve politike za prelazak od programatskih zahtjeva na teren praktične politike, otvara se prostor za sličan politički pomak. Međutim, to ne podrazumijeva da će do toga doći domino efektom. Grčki slučaj može biti inspiracija, ali Syriza nije najzad pronađena čarobna  formula nove lijeve politike. Svaka zemlja je ipak specifična.

Da li danas možemo govoriti o klasičnoj ljevici i klasičnoj desnici, u ideološkom smislu, kako u Evropi tako i u našem regionu?

CARATAN: I danas postoje ljevica i desnica, ali su sadržaji politika u odnosu na stare stereotipe promijenjeni. Zapravo stalno se mijenjaju. Nisu mogući stari odgovori na nove teme. Sadržaj borbe za socijalnu pravdu danas sigurno ne može biti isti kao prije sto godina ili samo dva ili tri desetljeća. Mnoge lijeve politike su potrošene ili su završile na slijepom kolosijeku. Novi izazovi traže nove odgovore i nove lidere.

Na samom kraju, kako komentirate teroristički čin u Parizu od 7. januara ove godine i da li se nakon toga može očekivati pojačana antiislamska kampanja u Evropi? Da li se, zapravo, iko ozbiljno bavi uzrocima pojedinih terorističkih akata poput spomenutog u Parizu?

branko caratan-2CARATAN: Pariški događaji nisu samo jedan konkretan slučaj, već se uklapaju u globalne promjene koje je donijelo prošlo stoljeće: kolonijalizam, postkolonijalna politika, nestanak blokova, globalizacija, odnos sjevera i juga, razvijenog i nerazvijenog dijela svijeta, bogatih i siromašnih zemalja, globalizacija, velike migracije stanovništva, imigracija u evropske i druge razvijene zemlje, nastanak  multikulturalnih društava na sjeveru i zapadu Evrope, recesija i jačanje ekstremne desnice, neuspjeli pokušaji prenošenja liberalne politike u bitno različita društva, međusobno nerazumijevanje različitih kultura. Ekstremna  desnica za probleme recesije i socijalne krize optuživati će nekontroliranu imigraciju i za to dobivati podršku, a konsolidirane će demokracije u vlastitom interesu pokušati obuzdati da se napetosti ne pretvore u sukob civilizacija. Arapsko proljeće je pokazalo da se razvojne etape ne mogu preskakati. Političko osvještavanje i sazrijevanje se očekuje i na strani Zapada i na strani Istoka,  jer je i novo stoljeće bremenito opasnim izazovima.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (646)

SAM_3102

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine očekuje da će  presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu  doprinijeti unapređenju odnosa dvije susjedne zemlje te dati poticajnu energiju  kojom će se rješavati problemi koji opterećuju  balkanski region kako bi se stvorio  trajni mir i prosperitet.

Naša su očekivanja da će sve zemlje regiona   poštovati odluke Međunarodnog suda pravde, pri ćemu će se pokazati pijetet prema svi nevinim žrtvama rata bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. 

Historijska je činjenica da je  genocid počinjen od strane fašista i njegovih kvinsliga (četnici, ustaše i dr) u Drugog svjetskom ratu, najvećim dijelom nad pripadnicima srpskog naroda, Romima, Jevrejima, komunistima ali pripadnicima i simpatizerima narodno-oslobodilačkog pokreta koji se  suprostavio okupaciji. Presude Haškog Tribunala pokazuje da su najveće žrtve  rata u BiH 92-95 bili Bošnjaci nad kojima je počinjen  genocid i etničko čišćenja od strane pripadnika tadašnje vojske RS-a. Slične presude se očekuju i u slučajevima  Mladić, Karadžić i dr.    Danas je takođe činjenica da se svjesno od strane jednog dijela  političara poput predsjednika B-H entiteta Milorada Dodik negira genocid nad Bošnjacima Srebrenice  i prkosi presudama Međunarodnog suda pravde u Hagu.  

Presude Haškog tribunala kao i već gore spomenuto  neosporno nas navodi na zaključak da dokazani genocid počinjen u Bosni i Hercegovini zadnjim i narednim  presudama  daje osnov  na obnavljanju tužbe protiv Republike Srbije ćime bi se žrtvama agresije i genocida dala moralna i materijalna satisfakcija za genocid a sve u cilju istine i pravde na ovim prostorima. Države balkanskog regiona uključujući i Bosnu i Hercegovinu moraju donijeti Zakon o zabrani negiranja genocida ćime ce se  prestati sa špekulisanjem broja žrtava, regionu obezbjediti politička stabilnost a negatore genocida stići  zaslužena kazna.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

BIHAĆ- GRAD MUZEJ NA OTVORENOM

Posted: 3. Februar 2015. in Intervjui

https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRxTC2jdqnhoXWXMTT3PeCboqONk5CgkSt45td1zFMWiq2ZkfbF

Grad sa stotinu vrata

Kako drugačije, nego „grad sa 100 vrata“, nazvati grad u koji se svakodnevno vraća sve veći broj izbjeglih i prognanih Bosanaca, koji  svakodnevno posjećuje sve veći broj domaćih i stranih turista, u koji svakodnevno ulazi  sve veći broj prosijaka, kojim iz dana u dan u čoporima luta sve veći broj pasa lutalica. Tako sam doživio ovaj prelijepi bosanski grad i prošle jeseni, kada sam mu bio u posjeti.  Bihaću se to događa, željeli to ili ne njegovi građani. Mnogo toga se desilo ranije  ili je pokrenuto ulaskom bihaćke regije u novoosnovani Nacionalni park „Una“. Nakon što je Bihać dobio status grada, stanje se počinje ubrzano mjenjati u boljem smjeru, ali ima sve više i neugodnih popratnih događaja, kao što su nezadovoljstvo sa uslovima života i rada, protesti radnika i građana koji traže bolje uslove rada sa više radnih mjesta i žele bolji život na rodnoj grudi.

Bihać je ne samo glavni i najveći grad Unsko-sanskog kantona, već regionalni centar koji se sve više širi i sve brže razvija ; postaje sve značajnije mjesto uticaja i političkog odlučivanja,  što je potvrdila i sjednica GO SSDBiH, koja se do sada održavala isključivo u Sarajevu ili inozemstvu.

Pri tome, naravno,  ne treba zaboraviti ni burnu historijsku tradiciju i slavnu historijsku prošlost ovog  područja.

Bihać je privredno, administrativno i kulturno središte Unsko-Sanskog kantona

Bihać je sjedište Unsko-sanskog kantona (USK) u kojem danas žive 299.343 stanovnika, što je još uvijek manje nego 1991. godine, kada je na tom području živjelo 343.317 stanovnika.

Po popisu iz 1991. godine bihaćka opština je imala je 70.732,  a grad Bihać 45.553 stanovnika, od čega su 60% bili Bošnjaci. U strukturi stanovništva  iz 1991.godine  Bošnjaci su činili 66, 0%, Srbi 17,93%, Hrvati 7,88%, Jugosloveni 6,15%  i Ostali oko 2%. Po posljednjem  popisu iz 2013-te  u bihaćkoj općini živi 61.186 stanovnika, a u gradu Bihaću 39.195 stanovnika.

Na sjeveru Bihać graniči sa općinom Cazin, na zapadu općinama Hrvatske Donji Lapac, Korenica (Plitvička jezera) i Slunj, na istoku sa općinama Bos. Krupa i Bos. Petrovac, a na jugu sa općinom Drvar.

Bihaćkom okrugu gravitiraju općine Bosanska Krupa, Bosanska  Otoka, Bužim, Vrnograč, Ključ, Sanski Most, Stari Majdan, Cazin, Velika Kladuša, Bosanski  Petrovac, Kulen Vakuf.

Na zapadnim rubovima Bihaćke kotline smjestila se visoka planina Plješavica (1783m), koja se proteže od Velike i Male Kapele, koje nadvisuju  Plitvička jezera. U stara vremena zvali su je Pišavica, jer oko nje zbog sudara zračnih masa stalno nešto rosi, kaplje ili padaju teške kiše. To sam više puta osjetio i na svojoj koži. Rijetko sam kad boravio u Bihaću tri dana a da u ta tri dana nije dva dana padala kiša. Možda sam imao peh, ali je činjenica.

http://zeljko-heimer-fame.from.hr/banner/ba_01o.gif

S pravom se kaže da je Bihać raj Bosne i grad muzej na otvorenom. Da nije bilo rata, da je bolja vlast i više posla za njegove rajske ljepote znalo bi se i ranije i u njima uživalo mnogo više nas.

Sve ulazne kapije grada Bihaća su otvorene i čekaju bh povratnike, koji u sve većem broju na području Bihaćke regije nalaze svoje novo mjesto pod suncem. Nažalost, i Bihać kao mnoga druga područja BiH i napuštaju ili žele napustiti mnogi mladi ljudi, koji nakon sticanja obrazovanja nisu našli adekvatno ili nikakvo zaposlenje. Ipak,  Bihać iz dana u dan postaje veći regionalni centar, ali i po mnogo čemu grad model.

Bihać u prošlosti bio svetionik pismenosti

U razgovoru s jednim od džematlija, nakon  džuma namaza u džamiji Fethiji, izgrađenoj davne 1866. godine, saznao sam da je Bihać u davnoj prošlosti bio svetionik pismenosti. Imao je vrlo razvijen obrazovni sitem  (u rangu univerzitetskih gradova), sa čak tri medrese, od kojih je 1841. prvu osnovao Mehmet-paša Bišćević, drugu su izgradili građani Bišća 1866. g. pored džamije Fethije, a treća je izgrađena 1892.g. i bila je to najljepša zgrada u Bihaću. Ovo je važno znati jer je do sada zvanično isticano da je prva srednja škola u Bihaću ali i cijeloj Krajini bila gimnazija osnovana 1911. g. U zgradi u kojoj je sada džamija Fethija nekada je bio katolički samostan, koji je nakon ulaska Turaka u Bihać (1592) bio prazan sve do1863, kada je zgrada preuređena u džamiju i na njoj podignut visoki minaret. U znamenitosti Bihaća spadaju sakralni spomenici, bihaćki nišani po svojim obilježjima jedinstveni u svijetu, te Fethija džamija, prerađena crkva Sv. Antuna Padovanskog.  Značajne kultutrne ustanove Bihaća su i Muzej Pounja, Muzej AVNOJA, Historijski arhiv grada, Galerija i Mala galerija, Dom JNA, te Narodna biblioteka, Radnički univerzitet…

Historija Bihaća je duša Bišćana

Kroz dugu i slavnu historiju Bihać je bio ključ Bosne, a historija Bihaća postala duša Bišćana. Tragovi joj potiču iz prahistorijskog  i  Rimskog doba, Srednjeg vijeka, Omanlijskog i Austrougarskog doba, te od Dvadesetog vijeka do sadašnjih vremena.

U doba Turske vladavine Bihać  je bio glavna Bosanska tvrđava i najisturenija tačka Osmanske imperije u Evropi, a na počiteljskoj tvrđavi je pisalo „Ključ Bosne je  Bihać“. Bihaćkom Sandžaku tada su pored Bihaća pripadali Ripač, Kamenica, Cazin i Bužim.

Tridesetih godina devetnaestog vijeka strani vlasnici kapitala podigli su u centru Bihaća pet hotela. Jedan od njih bio je Hotel „Central“, a nalazio se na prostoru današnjeg Doma armije.

U evropska i svjetsko tržište bihaćko područje uključuje  se izgradnjom Unske pruge Bosanski Novi – Bihać, a potom Bihać -Knin, te povezivanjem Bihaća sa Zagrebom. Prvi voz stigao je do Bihaća 1924.godine. U vrijeme Austrougarske na širem području bihaćke regije bila su zaposlena čak 18.303 stranca, pretežno Austrijanci i Mađari, a od 1862. godine  Austrija je u Bihaću imala svoj konzulat. Po nekim izvorima Bihać je u davnoj prošlosti bio i glavni grad Hrvatske.

Dio tog vrijednog historijskog nasljeđa su samostan sestara skupocjene krvi, 7 džamija, muslimanski mauzolej i jevrejska sinagoga. Jedan od znamenitijih vjerskih objekata u gradu svakako je  Kloster, podignut za vrijeme austrougarske, a više puta paljen i obnavljan.

Muzej Prvog zasjedanja AVNOJ-a otvoren je 1952. godine u znak sjećanja na borce NOR-a i na ovaj veliki događaj naše historije. Nekad rado posjećivan od radnika i učenika, muzej sada dijeli sudbinu sličnih institucija  u BiH.

Odmah po završetku II svjetskog rata na dijelu Une koji se zove Jarak obnovljena je električna centrala izgrađena 1911.godine, radi čega je podignuta betonska pregrada i napravljen Veliki slap, koji je i danas ponos Bihaća.

U toku agresije na BiH 91-95. godine Bihać je 1.201 dan bio opsjednuti grad, a deblokiran je tek 5. Avgusta 1995.godine. Peti korpus Armije RBiH svojom herojskom odbranom  spriječio je da bihački okrug postane Srebrenica.

Danas je Bihać grad ubrzane urbanizacije, koju nažalost prate i mnoge nepoželjne posljedice.

Grb i zastava Bihaća nose obilježja iz 16-tog stoljeća

Rijetki su gradovi u BiH koji imaju svoj zaštitni grb i zastavu iz ranije prošlosti. Grb Bihaća temelji se na pečatu grada iz XIV i grbu iz XVI stoljeća, koji prikazuju tvrđavu sa tri kule i zastavu, sa dodatkom bijele rozete kao simbola tolerancije kutura i žute zvijezde, kao simbola orijentacije i modernog nasljeđa.

[Bihać]

Grad prosijaka i pasa lutalica

Tokom ljetnih, ali i ovih zimskih dana, na svakom bihaćkom trgu, na svakom frekventnijem mjestu čeka vas ispružena ruka nekog ko prosi, od vas traži i očekuje milostinju. Pretežno su to djeca različitih doba i uzrasta ili žene uvijene u tradicionalne bošnjačke šamije i marame. Bihać nije još uvijek preveliki grad, pa mnoge Bihaćlije u glavu znaju svoje domaće prosijake.  Za većinu ovih koji (naročito u određene dane) doslovno preplavljuju centar grada, tvrde da su u lancu organizovanog prosijačenja, uvezeni sa područja Rs, pretpostavlja se iz rejona Bijeljine.

Na ulicama Bihaća se svakim danom može vidjeti sve veći broj pasa lutalica, koji sve češće nastupaju u manjim ili većim čoporima. Izgladnjeli psi prevrću kante sa smećem, a sve češće ugrožavaju i napadaju prolaznike.  I za mene, koji sam jesenas nekoliko dana proveo u jednom od naseljenijih dijelova  Bihaća, nedaleko od benzinske pumpe i željezničke pruge, napustiti kuću ili se u nju vratiti pješice bila je prava napast i veliki rizik, jer mi je za petama neprestano bilo nekolika psa. Naravno, nisu psi lutalice samo problem perifernih dijelova grada, već svakodnevni prizor u najužem centru grada. Bihaćke vlasti su svjesne ove napasti i pokušavaju da je riješe, ali to još uvijek ne uspjeva ni organizovanijim urbanim sredinama BiH, pa ni bihaćkim vlastima.

U nastojanju da riješe ovaj ozbiljan problem vlastima pristupaju u pomoć veterinarski stručnjaci. Prvi među njima je dr. vet. med Almir Karabegović, vlasnik prve privatne Veterinarske stanice u Bihaću, na području bihaćke Kamenice, u Ul. Plješavička br. 117, koji je u tu svrhu patentirao vlastiti izum do sada jedinstven u svijetu, kojim bi se na jeftin i jednostavan način spriječila nekontrolisana oplodnja pasa. Ovaj patent je nedavno  legalizovan u Hrvatskoj (jer složena procedura nije omogućila registraciju patenta u BiH) i dobio je odobrenje za primjenu, što će biti od  ogromne koristi svim gradovima BiH koji imaju sličan problem. Veliki interes za patent  već  su pokazale Austrija i neke druge evropske države.

Nakon Sarajeva, Međugorja i Visokog, Bihać je danas jedan od najposjećenijih gradova BiH. Dok u Sarajevo dolaze pretežno poslovni ljudi, diplomate, u Međugorje vjernici, u Visoko istraživači i znatiželjni, u Bihać se dolazi  vidjeti i uživati ljepote r. Une, kaskade Martin Broda i još neviđene rajske ljepote Štrbačkog buka. Službe Nacionalnog parka “Una“ u prošloj godini zabilježile su 100.000 posjeta.

Rajske ljepote Bihaća treba doživjeti i osjetiti

Ni jedan posjetilac lijepog grada Bihaća ne može odoljeti težnji da makar kafendiše u nekom od hotela, restorana, kafana nanizanih na obalama Une, da pojede ukusan vruć bosanski burek ili ćevape u nekoj od brojnih burekdžinica i ćevapćinica, makar nakratko posjeti zapuštene znamenitosti bogate bihaćke kulturne baštine. A sve to je samo dio raja koji se prepoznaje i duboko osjeti na terasama Hotela i Motela “Sunce“ poredanih uz riječne tihine i pored riječnih brzaka… A na 700 godina  postojanja ovog historiskog  grada stidljivo potsjeća reljef u bronzi, ugrađen 4.11.1960. godine u starim zidinama grada kod Kapetanove kule, koja je najstariji spomenik srednjovjekovnog Bihaća.

Smaragdna unska dolina sa vodopadima i kaskadama Štrbačkog buka i Martin Broda

Posjetiti Bihać, a ne otići na 20 km udaljen Štrbački buk, znači propustiti priliku da sam za sebe otkriješ do sada potpuno zaboravljeni dio raja koji tek sada otkriva svoje čari ; da nahraniš i napojiš dušu rajskim biserima s unskih kaskada i vodotoka, kakve  sigurno do tada nisi ni vidio ni osjetio. Mada sam ovo područje posjećivao više puta ranije, tek sada od kada se nalazi pod zaštitom nedavno osnovanog Nacionalnog parka “Una“, postaje dostupno posjetiocima.  Na lokalitetima Štrbačkog buka i Martin Broda poboljšavaju se uslovi za prijem sve većeg broja turista. Uređuju se pristupni prilazi, otvaraju vidikovci, uređuju mokri čvorovi, postavljaju prodajni punktovi suvenira, uređuju obližnja naselja, kuće i dvorišta, grade kampovi za turiste i ribare, ali i još mnogo toga što će ovo područje činiti privlačnim i nezaboravnim za sve veči broj turista. Koliko je u BiH i široj regiji porastao interes za Unu i ovo područje, pokazuju sve veći broj posjeta i Unske regate, koja postaju sve veća atrakcija regionalnog značaja.

Zajednički projekat Nacionalnog parka “Una“ i „Plitvice“

U Bihaćkom kantonu se intenzivno radi na stvaranju ambijenta za privreni, kulturni i svaki drugi razvoj, proširuje i jača međugradska i međugranična saradnja.

Najnoviji projekat koji bihaćki kanton pokreće zajedno sa Hrvatskom,  u cilju širenja saradnje i povezivanja Nacionalnog parka „Una“ sa Nacionalnim parkom Plitvička  jezera“, je  „Green Wain to National Parks“ koji će ova dva nacionalna parka povezati kružnom  stazom  za bicikliste, pješake, šetače. Kružna staza bi vodila preko Ličkog Petrovog Sela granicom na Izačić, a izlaz bi bio preko Udbine na Donji Lapac… Ambicije entuzijasta g. Amarilda Mulića, direkt. Nac. parka “Una“, su da se aktivira Unska pruga i vojna baza sa aerodrumom na Željavi, što bi upotpunilo turističku ponudu, oživjelo turizam ovog kraja i povezalo bh destinacije sa Plitvičkim jezerima.

Redžini i Zejnini muzejski eksponati u selu Ćelije

Moj posjet tom dijelu Bihaćkog raja dodatno je obogaćen gostoprimstvom koje su mi neočekivano i velikodušno ukazali  Šehić Redžo i Zejna, mještani sela Ćelije koji žive na velikom sređenom seoskom imanju, udaljenom svega par stotina metara od Štrbačkog buka. Na njihovom imanju se mogu vidjeti svi sadržaji koji oblikuju život na selu, čine ga neodoljivim  i daju mu poseban imiđž.  U njihovij kući je pravo blagostanje, a poseban kuriozitet su nebrojeni veoma stari muzejski eksponati neprocjenjive vrijednosti, koje bi poželio imati svaki historijski muzej. A prema riječima dobroćudnog Redže, nenadmašnog šaljivđije,  to je samo manji dio muzejskih dragocjenosti, koje su uspjeli sačuvati tokom agresije.

C:\Users\Zijad\Pictures\2013-09-25 Put u Evropu 2013\Put u Evropu 2013 296.JPG

U Bihaću se komšija cijeni, a dobrodošlica nudi srcem

Razlog povećanog interesovanja  za Bihać nije samo u prirodnim ljepotama r. Une, prvom Nacionalnom parku na području Federacije BiH, već što se tu još uvijek pod relativno povoljnim uslovima, na finom mjestu, može jeftino kupiti dobra kuća, školovati djeca i steći najviši stepeni obrazovanja, naći zaposlenje ili pokrenuti vlastiti biznis.

Bihać je i danas sredina u kojoj se komšija cijeni a dobrodošlica nudi srcem, što su mi minule jeseni više nego uvjerljivo potvrdili Šehić Zejna i Redžo iz sela Ćelije, na Štrbačkom buku.

Sve kapije Bihaća za vas su otvorene. Bihać vas čeka. Dođite i uvjerite se, da je Bihać grad muzej na otvorenom, a  bihaćka regija jedinstvena turistička destinacija Bosne i Hercegovine, raj na zemlji darovan od prirode, mjesto pod suncem u kojem za mnoge od nas još uvijek zavičajno sunce grije.

Burlington, Februara 3, 2015.                                                                                            

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

ana musaIako sam rođenjem Vukovarka, Bosnu silno volim još iz davnih dana studiranja u Sarajevu. Ta je ljubav za zemlju i ljude iz Bosne ostala u meni i trajat će dok živim. Život me doveo opet u blizinu BiH, pa se često dogodi da se boreći za interese svoga Neretvanskoga kraja, borim i za ljude s druge strane granice….. No, zahvaljujući upravo  angažmanu u politici bila sam u situaciji da potaknem tematske sjednice o termoelektrani i u Pločama i u Dubrovniku. Narod doline Neretve me prepoznaje, povjerovali su u moje tvrdnje da nas žele uništiti tom TE, i odazvali su se sa 60% na referendum, a 91% je glasalo protiv, što je bila  senzacija, jer u RH još ni jedan takav referendum nije uspio, nije se odazvalo preko 50%  glasača…..Pošto energetski projekti nisu u nadležnosti gradova, već države, grad nije mogao raspisati referendum i njegovi rezultati su bez ikakvog pravnog učinka, vladajuća koalicija u gradu Pločama zajedno sa lučkim menadžmentom   nametnula je ovaj referendum jer su bili potpuno sigurni da se narod neće odazvati, kao i u svim dosadašnjim referendumima u RH. Raspisali su referendum bez da su ijednom riječju pozvali narod da glasa PROTIV, bez ikakve kampanje osvješćivanja o opasnostima TE za narod i za dolinu. To je bila ta dvolična politika…..Tretirali su nas kao da smo čopor debila, kako političari i inače često tretiraju narod. Onda smo mi udarili kontru i počeli dovoditi energetske znanstvenike od kojih je jedan u EU parlamentu. Znanstvenici su nam dolazili potpuno besplatno, imali smo hotelijera koji je prihvaćao sve naše goste, tiskao nam plakate, letke…..imali smo pomoć širokoga kruga izuzetnih ljudi koji su znali prenijeti svoje znanje narodu, pa zagovornicima TE ni najpoznatiji hrvatski PRovac Krešimir Macan nije mogao pomoći……Upravo večeras (1.veljače) direktor Luke Ploče kapetan Ivica Pavlović poslao je priopćenje za javnost  u kojemu između ostaloga kaže: „….Nema velikih investicija bez potpore lokalne zajednice, a u ovom projektu ta potpora izostaje pa naš interes za jednu takvu investiciju prestaje…..Jednom riječju, mi smo zapravo dio naroda koji je uz medije jedini koji galami, skreće pozornost i vrši pritiske na uglavnom korumpiranu vlast…..Mislim da se i u RH i u BiH vrlo mlako odnose prema projektu i posljedicama Gornjih horizonata, da uopće nisu internacionalizirali ovaj problem koji će biti poguban za nas na ušću Neretve. Tu više optužujem našu, Hrvatsku vlast koja se sve ove godine (a već ih je deset) ponaša kao noj sa glavom u pijesku…..

Poštovana gospođo Musa! U pripremi ovog razgovora naveli ste da, iako ste trenutno prezauzeti, da ja kao Bosanac imam popust (parafraziram), na čemu Vam zahvaljujem. Želim i ja, evo i javno kazati da meni, kao Bosancu, a vjerujem ni mojim čitateljima, nije svejedno kako će se neka krucijalna pitanja po život ljudi rješavati u Pločama, koji gradić jeste u susjednoj Hrvatskoj, ali je itekako vezan za BiH, ne samo zemljopisno. Pa da započnemo sa najsvježijom temom – netom održanom referendumom u vašem gradu po pitanju izgradnje termoelektrane na ugalj. Kako komentirate odziv na referendum i krajnji ishod istog?

Ploce-6

MUSA: Iako sam rođenjem Vukovarka, Bosnu silno volim još iz davnih dana studiranja u Sarajevu. Ta je ljubav za zemlju i ljude iz Bosne ostala u meni i trajat će dok živim. Život me doveo opet u blizinu BiH, pa se često dogodi da se boreći za interese svoga Neretvanskoga kraja, borim i za ljude s druge strane granice.

Bez obzira što sam vijećnica i u Gradskom i Županijskom vijeću, odmah želim naglasiti da nisam političarka, ne znam politički misliti i izrazito sam glupa za politiku. U tim sam vijećima zahvaljujući isključivo mojoj 18-togodišnjoj aktivnosti u zaštiti okoliša, i u tim vijećima to su jedine teme o kojima raspravljam. No, zahvaljujući upravo  angažmanu u politici bila sam u situaciji da potaknem tematske sjednice o termoelektrani i u Pločama i u Dubrovniku. Narod doline Neretve me prepoznaje, povjerovali su u moje tvrdnje da nas žele uništiti tom TE, i odazvali su se sa 60% na referendum, a 91% je glasalo protiv, što je bila  senzacija, jer u RH još ni jedan takav referendum nije uspio, nije se odazvalo preko 50%  glasača.

Ploce-1

U jednom svom javnom osvrtu, sedmicu prije održavanja referenduma, kao predstavnica Građanske inicijative Pravo na zdrav život ukazali ste da “….raspisivanje referenduma pokazuje dvoličnu politiku gradskih lidera….” Hoćete li pojasniti tu tvrdnju?

MUSA: Naravno, tvrdila sam i tvrdim da je to bilo pravo kukavičje jaje. Radi se o tome da smo imali dva masovna prosvjeda u Pločama, da je Gradsko vijeće reklo odlučno NE TE, također i Županijska skupština Dubrovačko- neretvanska. Pošto energetski projekti nisu u nadležnosti gradova, već države, grad nije mogao raspisati referendum i njegovi rezultati su bez ikakvog pravnog učinka, vladajuća koalicija u gradu Pločama zajedno sa lučkim menadžmentom   nametnula je ovaj referendum jer su bili potpuno sigurni da se narod neće odazvati, kao i u svim dosadašnjim referendumima u RH. Raspisali su referendum bez da su ijednom riječju pozvali narod da glasa PROTIV, bez ikakve kampanje osvješćivanja o opasnostima TE za narod i za dolinu. To je bila ta dvolična politika. No, kad su već raspisali referendum, onda smo mi u udruzi i građanskoj inicijativi poduzeli apsolutno sve što se moglo da kažemo narodu zbog čega rade tu farsu. I narod nam je povjerovao, zato je to za sve bio šok. Sada svojataju i kupe političke poene na tim rezultatima, a nisu čak bili u stanju doći u naš stožer među narod koji nam je priredio vatromet, žene su nam ispekle kolače, ljudi su u koloni automobila trubili kroz grad, bilo je to  pravo narodno veselje. A oni koji tvrde da su za to zaslužni nisu došli među svoj narod i radovali se s nama.

Ploce-2

Šta su bili argumenti zagovornika gradnje termoelektrane?

MUSA: Ma to su vam bile idiotske priče o velikoj zaposlenosti: najprije 1000 ljudi, pa su smanjili na 700. Pa na 350, i na kraju su došli do 100, ali smo im i tu dokazali da lažu. Pričali su da će poljoprivrednici imati jeftinu struju u plastenicima, a mi na jugu Jadrana imamo toliko sunca da nam plastenici ne trebaju. Pričali su da će zrak biti čišći nego danas, da će TE imati takve filtere koji apsolutno ništa ne propuštaju, dakle 0% štetnih tvari i otrova. Pokazivali su narodu svoje projekcije gdje oko TE cvjeta cvijeće, po zelenoj travi pasu ovčice i lete leptirići….. ma svašta su lupetali. Tretirali su nas kao da smo čopor debila, kako političari i inače često tretiraju narod. Onda smo mi udarili kontru i počeli dovoditi energetske znanstvenike od kojih je jedan u EU parlamentu. Znanstvenici su nam dolazili potpuno besplatno, imali smo hotelijera koji je prihvaćao sve naše goste, tiskao nam plakate, letke…..imali smo pomoć širokoga kruga izuzetnih ljudi koji su znali prenijeti svoje znanje narodu, pa zagovornicima TE ni najpoznatiji hrvatski PRovac Krešimir Macan nije mogao pomoći.

Ploce-3

Koje su se institucije i udruge osim vaše Građanske inicijative također izjasnile protiv gradnje TE, prije referenduma?

MUSA: Bila sam koordinator dviju neretvanskih građanskih inicijativa: Pravo na zdrav život iz Ploča i Spasimo dolinu Neretve iz Metkovića. Kasnije nam se u borbi vrlo aktivno pridružila i udruga građana Škanj iz Ploča. Nažalost, dosta je udruga šutjelo, jer im Grad dodjeljuje donacije pa se nisu htjeli izjašnjavati. Šutjele su i institucije, pa se činilo da zapravo nemamo nikakvu podršku. Podržali su nas profesori iz osnovne i srednje škole, a kad smo organizirali prosvjed učenici srednje škole su pobjegli i došli nam na prosvjed. Imali smo bezrezervnu podršku svih zelenih udruga u Hrvatskoj, a posebno moram naglasiti Zelenu akciju iz Zagreba i Srđ je naš iz Dubrovnika. Podržao nas je gradonačelnik Grada Metkovića, koji je odmah na početku borbe preko Gradskoga vijeća donio odluku o odbijanju gradnje TE u dolini Neretve. Bojali smo se tražiti pomoć u susjednoj BiH radi politizacije, ali  je ravnatelj Parka prirode Hutovo Blato poslao javnosti priopćenje o protivljenju izgradnji TE. Podržale su nas neke braniteljske udruge, ali najjača Udruga branitelja Grada Ploča nije, oni su šutjeli, kao i Dječji vrtić i Dom zdravlja. Bilo je to teško i tužno vrijeme kada se činilo da je bitka uzaludna, ali mi nismo odustajali.

Ne termoelektrani

Termoelektranu želi graditi Luka Ploče i za to ima potporu Ministarstva gospodarstva RH. Sada, pošto su građani Ploča velikom većinom rekli “ne termoelektrani na ugalj”, kakvu pravnu snagu ima takav rezultat referenduma? Mora li se poštovati volja građana i imaju li zagovornici gradnje, posebno potencijalni investitor (Luka Ploče), još nekog manevarskog prostora da nastave s pravnom bitkom do svog cilja?

MUSA: Upravo večeras (1.veljače) direktor Luke Ploče kapetan Ivica Pavlović poslao je priopćenje za javnost  u kojemu između ostaloga kaže: „….Nema velikih investicija bez potpore lokalne zajednice, a u ovom projektu ta potpora izostaje pa naš interes za jednu takvu investiciju prestaje. Svatko ima pravo na svoj stav i uvjerenje te bez obzira na to što smatram da je referendum bio preuranjen i nepotreban, nakon njega je projekt termoelektrane za mene završena priča. Nastavljamo tražiti prilike za osiguranje održivog razvoja Luke Ploče kroz druge projekte.“ Dakle, volja građana će se poštovati.

Ploce-4

Vaša Udruga djeluje skoro dvije decenije. Hoćete li nabrojati neke od važnijih projekata i aktivnosti koje ste za to vrijeme realizirali?

MUSA: Mi nismo udruga koja radi velike projekte, ali doista puno radimo na očuvanju prirode i kampanjama koje tome služe. Bavimo se edukacijom mladih o važnosti očuvanja okoliša, pa smo za njih devet godina  radili eko list Lijepa naša Neretva, vodili smo djecu i mlade diljem Hrvatske u parkove prirode, sa njima smo sadili masline po Dalmaciji na koje smo stavljali kao plodove naše eko poruke, borimo se protiv prljavih investicija, nekoliko smo godina bili u borbi za izmještanje azbesta iz Ploča, a sa našim azbestašima (150 umrlih i 300 se liječi od azbestoze) borili smo se za njihova prava, dizali smo prosvjed protiv antracita u gradu Pločama. Uglavnom smo u ratu sa vlastima kojima je posve svejedno što stoji iza neke investicije, samo ako će njima biti koristi od toga. Jednom riječju, mi smo zapravo dio naroda koji je uz medije jedini koji galami, skreće pozornost i vrši pritiske na uglavnom korumpiranu vlast.

Ploce-5

Da li ste na neke od njih, eventualno, posebno ponosni?

MUSA: Da, na eko list za mlade „Lijepa naša Neretva“ koji smo besplatno  dijelili učenicima u dolini Neretve, a bio je vrlo omiljen među njima, jer smo list koncipirali tako da smo tekstove o povijesti ovoga kraja, o običajima i kulturi radili na mladima vrlo interesantan i blizak način, pa smo ih tako i učili i zabavljali.

Jedna od specifičnosti vaše Udruge jeste da imate vlastitu himnu. Hoćete li nešto kazati i o tome?

MUSA: Nije to naša himna, to su riječi iz prvoga stiha  Hrvatske himne (Lijepa naša Domovino), po kojima smo nazvali udrugu.  Danas se izričaj Lijepa naša koristi kao sinonim za riječi Hrvatska ili domovina, i na tu činjenicu da je izričaj Lijepa naša potekao od nas smo vrlo ponosni.

Jedan ste od prvoboraca protiv projekta manjeg bh. entiteta Gornji horizonti. O čemu se radilo i kako je to završilo?

MUSA: Zašto kažete „manjeg BH entiteta (zato što joj ime ne volim spominjati s obzirom da znamo i ja i cijeli svijet kako je nastala, a i ja sam jedna od brojnih žrtava njenog nastajanja, op. B.G.), kad se zna da je to  projekt Republike srpske protiv kojega sam se počela boriti 2005. godine, kada su me o tome obavijestile kolege iz Konjica. Bila sam ne među prvima, nego prva koja je o tome projektu obavijestila hrvatsku javnost. Gornji horizonti (imamo i Donje, to su oni izgrađeni do 1986.godine) oduzimaju Neretvi vodu iz Popova polja i Trebišnjice, odnosno vode koje su joj pripadale preko Bune, Bunice i Bregave. Sve će te vode, sada nakon izgradnje niza energetskih postrojenja, završavati dvostrukim tunelom u HE Dubrovnik kod Plata. Međunarodnim konvencijama zabranjeno je prevođenje vode iz jednog slivnog područja u drugo vodoslivno područje. Zbog toga su u opasnosti mnoga hrvatska i bošnjačka mjesta, pa smo se mi iz doline Neretve najprije udružili u Građansku inicijativu Spasimo dolinu Neretve i krenuli u zajedničku borbu sa kolegama iz BiH.  Na žalost, ni jedna Hrvatska Vlada od tada do danas nije učinila gotovo ništa.

Na samom kraju, s kojim udrugama istog ili sličnog profila surađujete, kako iz Republike Hrvatske, tako i regiona, posebno Bosne i Hercegovine?

MUSA: Nemam kontakte iz tzv. regije osim iz BiH, što je i logično, obzirom da imamo zajedničku rijeku, a granica je od Ploča točno pola sata, 22 kilometra. Najviše zajedničkog imamo sa Zelenim Neretva iz Konjica, sa kojima smo najviše i surađivali, a oko Gornjih horizonata smo imali suradnju i predavanja mi iz Udruge Lijepa naša i GI Spasimo dolinu Neretve sa Međunarodnim forumom Bosna i Forumom mladih Stolac pa smo tako imali i zajednička predavanja u Stocu, Mostaru i Sarajevu. Ne znam zašto, ali je zadnje dvije godine suradnja utihnula. U petak sam bila u Mostaru na zajedničkom  sastanku predstavnika RH, BiH i RS o upravljanju slivovima Neretve i Trebišnjice, gdje gospoda iz RS uopće ne žele govoriti o Gornjim horizontima, jer da  to nije vodni, već energetski problem. Mislim da se i u RH i u BiH vrlo mlako odnose prema projektu i posljedicama Gornjih horizonata, da uopće nisu internacionalizirali ovaj problem koji će biti poguban za nas na ušću Neretve. Tu više optužujem našu, Hrvatsku vlast koja se sve ove godine (a već ih je deset) ponaša kao noj sa glavom u pijesku.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (645)

vrbas-miso

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine pozdravlja odluku  Pape Franje da u subotu, 6. juna 2015  posjeti glavni grad Bosne i Hercegovine.

Svojim univerzalnim i humanističkim odnosom prema čovječanstvu te  skrečući  pažnju na nepravdu, patnju, siromaštvo, eksplataciju radnika i žrtve tortura i nasilja, Papa Franjo je  pobrao simpatije dobronamjernih građana širom svijeta kojima je stalo do mira, pravde i međusobnog uvažavanja, te siromašnih i ugnjetavanih.

Izbor posjete Bosni i Hercegovini kao destinacije nije slučajan jer Papa Franjo, poznavajući višestoljetnu povijest BiH, davanjem pažnje našoj zemlji ističe i ulogu bosansko-hercegovačkog bitisanja kao preteče razvoja  univerzalnih ljudskih vrijednosti, raznolikosti, različitosti i medusobnog uvažavanja.  

Poruka koju nam šalje    pokazuje da naša država ima velikog prijatelja u ovom čovjeku. Svojom najavom dolazka u BiH papa Franjo, bez sumnje, želi da dati podstrek zajedništvu i očuvanju univerzalnih vrijednosti specifičnih za hiljadugodišnje bosansko-hercegovačko biće.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

SAM_3287

Sinoć (31. januara 2015.) je u bostonskom predgrađu Everett, održana Izborna skupština za Džematski odbor u novom sazivu ovdašnje Bošnjačke zajednice.
SAM_3261
 
Ovaj važan događaj za Bošnjake Bostona i njegove regije su svojim prisustvom i aktivnim učešćem u radu uveličali i dvojica prvih ljudi ICNAB-a (Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike), glavni imam Zajednice mr. SABAHUDIN ef. ĆEMAN
SAM_3269
te predsjednik Sabora iste, prof. dr. MIRSAD HADŽIKADIĆ.
SAM_3274
Kao gosti su bili su prisutni i članovi Bošnjačkog džemata iz New Yorka, predvođeni imamom KEMAL ef. BEKTEŠEVIĆEM.
SAM_3278
 
U svečanom dijelu Skupštine govorili su imam, hatib i muallim našeg džemata NIHAD ef. SINANOVIĆ,
SAM_3260
 te spomenuti gosti, a izveden je i prigodan kulturno-umjetnički program.
 
SAM_3275
U drugom dijelu je najprije usvojen Pravilnik o radu Džematskog odbora, nužno usklađen sa istim na nivou ICNABA-a, kao krovne organizacije, te provedeni izbori za Džematski odbor u novom sazivu. Izabrano je devet članova od kojih su samo dvojica dosadašnjih, a njih sedmerica novih.
 
Jedan od krucijalnih zaključaka Skupštine je bio da se od zatečenog bilansa financijskih sredstava na računu Bošnjačke zajednice Boston (pod kojim imenom je ovaj džemat registriran) skoro polovica usmjeri na poseban fond za kupovinu objekta – mesdžida sa potrebe ove Zajednice. To je bila inspiracija mnogima da već  sinoć, na licu mjesta, doniraju sredstva u te svrhe i kojom prilikom je za nekoliko minuta prikupljeno preko 10,000 US $.
 
Nakon svečanog i radnog dijela Skupštine, u svom kratkom nastupu, prisutnima je razgalio duše FERID AVDIĆ, estradni umjetnik iz Bosne.
SAM_3282
A nakon svega toga, članovi novoizabranog i dosadašnjeg Džematskog odbora, skupa sa svojim visokim gostima, su uz večeru nastavili druženje i razgovor u prostorijama Turskog kulturnog centra u bostonskom predgrađu Revere.
SAM_3289
Dakle, uz nove snage koje će dominirati u ovdašnjem Džematskom odboru, probudila se i nova nada da će ova Zajednica u skorije vrijeme realizirati neke svoje kapitalne ciljeve i zadatke.
 
Bedrudin GUŠIĆ
SAM_3102
————————————————————————————————————————————–
 Evo još nekoliko slika:
SAM_3262
 ———————————————————————————————————————–
SAM_3263————————————————————————————————————————————-
SAM_3279—————————————————————————————————————————————
SAM_3284————————————————————————————————————————————–
SAM_3286————————————————————————————————————————————–
SAM_3288
 

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine bezrezervno podržava inicijativu delegata Parlamentarne Skupštine Denisa Bećirevića da se područje bivše općine Sutorina mora vratiti Bosni i Hercegovini.

Svi dokazi o vraćanju područja Sutorine Bosni i Hercegovini su  na  strani naše države. Kao što se to već zna ne postoji nikakav međudržavni ugovor između Bosne i Hercegovine i Crne Gore o ustupanju Sutorine Crnoj Gori. Područje Sutorine je  u sastavu župe, nahije i kotara (sreza) Trebinje bila od 1382. do 1936. godine, odnosno 554 godine, pa je historijsko pravo Bosne na to područje neporecivo. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije nije postojao nikakav valjan razlog za izdvajanje područja Sutorine iz trebinjskog sreza i njenog priključivanja sreskoj ispostavi Herceg – Novi kotorskog sreza.  Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije,  iz 1946. poništene su sve pravne stečevine jugoslavenske države između dva svjetska rata. Za vrijeme SFRJ je Bosni i Hercegovini   priznato pravo na one granice koje su utvrđene odredbma Berlinskog kongresa iz 1878. godine, prema kojima je područje Sutorine bilo u sastavu kotara (sreza) Trebinje.

Prema zaključku Badinterove komisije, morske granice između bivših republika smatraju se konačnim samo ukoliko su dvije strane u tome saglasne zbog čega država Bosna i Hercegovina od Crne Gore treba zatražiti povratak suvereniteta nad svojom teritorijom  koja joj je nepravdeno oduzet.

Ukoliko to Crna Gora ne želi učiniti, stvar treba pokrenuti pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu.

Od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine očekujemo da će pokazati sluha za pokretanje ove inicijative koja je u interesu svakog njenog građanina.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine