Sa zgražanjem smo mi i dio banjalučke javnosti primili informaciju da ste potpuno netransparentno, neovlašćeno i neprincipjelno dali punomoć ARMINU KOBILJU iz Banja Luke da vas – Medžlis IZ Banja Luka, može zastupati prema trećim pravnim i fizičkim subjektima, što smo, kao dobro upućeni u stanje sa vakufskom imovinom i neke trendove, shvatili kao dato ovlašćenje imenovanom da vas, zapravo, može  zastupati u transakcijama kada je riječ o vakufskoj imovini, pa čak i u prodaji iste, o čemu svjedoči posljednji slučaj sa prodajom harema Hadži Babine džamije izvjesnom Brani Jankoviću.
 
U cilju zaustavljanja erozije banjalučkog vakufa i očiglednih trendova da ga se potpuno uništi, pozivamo vas da pod hitno povučete punomoć datu spomenutom Arminu Kobilju budući da dotični nema ni stručnih ni moralnih referenci da može zastupati Medžlis IZ Banja Luka u bilo čemu, posebno u transakcijama o kojima je riječ. Zar vas trebamo javno podsjećati da sve organizacione oblike u svakom društvu i svakoj državi predstavljaju njihovi predsjednici ili čelni ljudi, odnosno ljudi iz konkretnog sistema, a ne izvan njega?
 
Pozivamo članove Izvršnog odbora Medžlisa Banja Luka koji nisu sudjelovali u ovoj netransparentnoj radnji davanja punomoći, odnosno velikih ovlašćenja osobi koja je izvan sistema Islamske zajednice i bez, kako rekosmo, stručnih i moralnih kvaliteta, da principjelno istraže taj slučaj i zatraže odgovornost onih koji su u ime Medžlisa, znači i u ime njih, zlouptrebili položaj i potpisali to inkriminirano ovlašćenje. 
 
Pozivamo Skupštinu Islamske zajednice Banja Luka da zbog ovog štetnog čina zatraži odgovornost Medžlisa kao svog izvršnog organa, odnosno njegovih članova koji su sudjelovali u tome.
 
Pozivamo nadležne organe IZ BiH da  se također uključe u “slučaj davanja ovlašćenja u zastupanju prema III pravnim i fizičkim licima…” koji je Medžlis IZ Banja Luka dao spomenutom Arminu Kobilju i sankcioniraju odgovorne za takav čin.
 
UZZVIUBL

Gospodo, ovog puta neće moći!

Posted: 17. Oktobra 2017. in Intervjui

Još jednom nam je Vijeće Evrope poslalo više nego jasnu poruku u kojoj Bosna i Hercegovina može u Evropu samo kao građanska država jednakopravnih i to  na svakom pedlju njene teritorije. Naravno, predsjedavajući Predsjedništva  Dragan Čović nije se ni udostojio da prokomentira ovaj  poziv Vijeća Evrope. Nije to uradio niti Izetbegović kao ni Ivanić. A zašto bi, kada ovo nije niti prvi a vjerujem niti poslednji poziv Vijeća Evrope da Bosna i Hercegovina mora provesti presudu „Sejdić – Finci“ ali i „Pilav“ i „Zornić“,  a da ti isti političari nisu načinili ni najmanji korak u sprovođenju istih!  

Podsjetimo, Dervo Sejdić i Jakub Finci dobili su presudu pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu protiv BiH jer se kao pripadnici nacionalnih manjina (romske i jevrejske) nisu mogli kandidirati za članove Predsjedništva BiH.

27. januara 2017. Parlamentarna  skupština Vijeća Evrope (PSVE) je usvojila Rezoluciju u kojoj se BiH prvi put poziva na provođenje presuda u predmetima “Pilav protiv BiH” i “Zornić protiv BiH”.

Dr. Ilijaz Pilav dobio je presudu jer se kao Bošnjak iz RS-a nije mogao kandidirati za člana Predsjedništva BiH, budući da se iz RS-a bira samo srpski, a iz FBiH bošnjački i hrvatski član. 

Azra Zornić je dobila presudu jer se nije mogla kandidirati za članicu Predsjedništva BiH kao “građanka BiH”. Ona se ne izjašnjava ni kao pripadnica konstitutivnih naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi), niti kao pripadnica neke nacionalne manjine.

U svim slučajevima BiH je pozvana da izmijeni diskriminatorne odredbe Ustava BiH prema kojima članovi Predsjedništva BiH mogu biti samo pripadnici konstitutivnih naroda (Srbin iz RS-a i Bošnjak te Hrvat iz FBiH) što to podrazumijeva i izmjene Izbornog zakona BiH.

Čovićev pokušaj da politikom Trojanskog konja preko HDZ-ovih  parlamentaraca iz Republike Hrvatske nametne EU hrvatsko pitanje u BiH i treći entiet, pod plaštom presude Sejdić-Finci, je osujećen. Hrvatska vanjska politika se  danas u EU doživljava buntovničkom i devijantnom zbog čega bi EU morala ozbiljno preispitati ulogu Republike Hrvatske  da li ona doprinosi dobrim dobrosusjedskim odnosima sa drugim državama. Tim više, što će i naredna posjeta predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Rusiji u razgovoru sa Putinom se dijelom ticati i Bosne i Hercegovine što se može smatrati otvorenim miješanjem u unutrašnja pitanja naše države. Kolindino ponašanje je isto kao i ponašanje bh. političara metodom uzimanja sa Dejtonskog stola samo onog što njima odgovara.

Kada se radi o domaćim političarima više je nego jasno je da se radi o otvorenoj opstrukciji u pristupu EU. Oni bi bili najsretniji kada bi EU zatvorila vrata BiH ostavljajući je na dalju nemilost korupciji, kriminalu i jačanju etničkog nacionalizma. Loptica se prebacuje sa jednog nacionalnog stola na drugi i treći. Metodom ”otezanja”  pokušava se stvoriti privid apatične države nesposobne da funkcioniše, pa je zato treba ostaviti van EU.  I najodgovorniji EU poličari apeluju na BiH političare da se više posvete procesu pristupanja EU.  

Građani BiH moraju jednom postaviti  pitanje odgovornosti i tražiti odgovor na ova pitanja. Puno je vremena prošlo i mnogim generacijama je uskraćeno pravo na budućnost.

Trebamo im poslati jasnu poruku: ”Ovog puta neće proći, odluke  Vijeća Evrope će se sprovesti, bez ikakvih odlaganja!”

Mr. sc. Edin Osmančević

 

Mr. sc. Milan Jovičić: Srbi Mostara

Posted: 17. Oktobra 2017. in Intervjui

LUKAVSTVO

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

17. oktobar 2017. godine

Članovima SAV, prijateljima, javnosti

Žena je inkubator, ili nešto mnogo gore?

Bog je ljubav.

(1. Jovanova 4:8)

“Moje telo pripada

drugim ljudima.

(VIA Talas)

Čovek je gospodar onih reči koje nije izgovorio, a rob onih koje je izgovorio“. Tako bar kaže arapska poslovica. Može biti da ju je, kao, nesumnjivo učen čovek, čitao i Amfilohije Risto Radović, poglavar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Kažemo može biti, jer je po ko zna koji put pokazao i dokazao, da ista za njega ne važi. Svojim stavovima, kao što su oni izneseni na sahrani Zorana Đinđića, o Crnogorcima, koje je poredio sa volovima i kozama, o Muslimanima kao o „lažnim ljudima“, o izjednačavanju homoseksualaca i pedofila, o otvorenom zazivanju krvoprolića i rušenju džamija, o „upokojenju Skupštine i Vlade Srbije“, o Ani Brnabić kao o „antirotkinji“, o zabrani ulaska ženama koje imaju menstruaciju u crkvu, i mnogim drugim, sablažnjavao je i sablažnjava javnost na prostorima bivše Jugoslavije više decenija. Skorašnja mudrost mu je o ženama: „One u svojim utrobama pobiju za jednu godinu više dece nego što su pobili Musolini i Hitler i Broz i ovi koji su ovde na Kosovu i Metohiji. A hoćete da kao narod imamo blagoslov Božji. Svrstani su tu svi koji mitropolitu smetaju, po njemu znanom obrascu, ne vodeći računa o istoriji, faktima, bratskoj ljubavi, čovečnosti, moralu, pravu, o pastirskoj brizi, koju preosvešteni očigledno iskazuje samo za one koji behu protagonisti u najmračnijim vremenima savremene istorije ovih prostora.

Ono što je simptomatično posle svakog istupa/ispada mitropolita Radovića i inih crkvenih otaca, jeste upadljivo ćutanje spskih vlasti, koje razjareno reaguju na mnogo manje verbalne „izazove“ upućene iz drugih oblasti društvenog života. Da li je to strah ili prećutno slaganje sa takvim stavovima? Da li će svedržitelj političkog života u Srba isto tako energično i furiozno reagovati na ove, blago je rečeno, neprimerene stavove?

Svima nama, nezavisno od verske ili neke druge određenosti ostaje pitanje, koliko dugo ćemo kao društvo tolerisati prmitivizam, mržnju, šovinizam, mizoginiju i napade na „drugost“, misleći da smo zaštićeni oreolom „većinskog“ pripadanja? Koliko dugo ćemo trpeti iživljavanja na ženama, koje po mračnim umovima nisu „vlasne“ odlučivati bilo o čemu, posebno o svome statusu, životu i najvažnije, o svome telu? Pitamo nadležne, posebno predsednicu Vlade, dokle ćete to tolerisati?

Jako je teško živeti u državi koja ne vodi računa o elementarnoj egzistenciji svojih građana i građanki. Kada je to praćeno i direktnim osudama verskog poglavara, pitamo se dokle smo to stigli i koliki je naš civilizacijski pad? Padaju nam um samo reči velikog pisca: „Gospode, kako se ovde brzo smrkava.“(Danilo Kiš)

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

 

Znamo da ima puno opskurnih tipova na bh. političkoj sceni, ili, ako ćemo po dejtonski, u oba entiteta pojedinačno koji godinama dominiraju u medijima. Trebalo bi, naravno, znatno više vremena i prostora fokusirati se na one čije samo pojavljivanje u medijima izaziva mučninu u stomaku, čak i prije nego išta izuste da kažu, pa će ovo biti osvrt na jednog od takvih i to iz manjeg entiteta: potpredsjednika NS Rs i poznatog preletača dr. Nenada Stevandića. To što je potpredsjednik Narodne skupštine tamo kao i njegovo mijenjanje dresova maltene kao košulja nije relevantno za javnost, već je bitno šta je i kako djelovao u Banja Luci i šire ranih 90-tih. Vjerujem da se svakom Banjalučaninu, na sami spomen “crvenog kombija” tih godina mraka u našem gradu, i dan danas ledi krv u žilama, posebno onima koji su imali tu nesreću da to zloglasno motorno vozilo crvene boje upoznaju – “iznutra”. Da, jedan od članova “posade” tog kombija je bio i tadašnji student medicine Nenad Stevandić. Međutim, ima mnogo ozbiljnijih “ratnih” priča u kojima se spominje taj tip koji se danas predstavlja kao humanist pokušavajući nevješto, ali javno, povući znak jednakosti između pojma humanist i liječničkog poziva. Ama i Karadžić je doktor medicine a znamo sve o njemu! Dakle, nakon ovog uvoda slijedi link ispod kojega je jedna od tih ratnih priča u kojoj jednu od glavnih uloga igra aktuelni potpredsjednik Narodne skupštine Rs-a, jedan od glavnih članova posade “crvenog kombija”, sadašnji Dodikov igrač Nenad Stevandić.

Zbog njegovog crnog backgrounda, pozivam medije u BiH koji drže do vlastitog digniteta i higijene da se, umjesto što ga eksponiraju danas na javnoj sceni i daju mu prostor da svojim govorom mržnje prema Sarajevu i Bošnjacima truje međunacionalne odnose u našoj zemlji, pozabave upravo njegovom prošlošću o kojoj govori i prilog ispod linka koji slijedi.

Bedrudin GUŠIĆ

http://www.autonomija.info/u-ubistvo-policijskog-inspektora-u-banjaluci-upleten-i-visoki-funkcioner-rs-i-biznismen.html

UROĐENA ALMIROVA GENETIKA

Posted: 15. Oktobra 2017. in Intervjui

Image result for almir karabegovic

O nasljeđu pozitivnih ili negativnih porodičnih osobina, ili kako to u savremenom svijetu kažu genetici, u narodu je nastala dobro poznata i često primjenjiva izreka „Iver ne pada daleko od klade“.  I sami smo se bezbroj puta mogli uvjeriti da je to tako.

Na razmišljanje o ovom naveo me slučaj mog Dubičkog prijatelja dr. veterine Almira Karabegovića, koji je posljednih 20 mjeseci postao sve više poznat i priznat u svijetu inovacija iz oblasti veterine. Za njegovo otkriće  „Dogspiral“ upotrebivu za sprečavanje nekontrolisane oplodnje pasa dobio je jedanaest zlatnih medalja diljem svijeta, uključujući i onu najvredniju – za humanost.

Za mnoge od nas Almirova inovacija je predstavljala i danas je veliko iznenađenje, jer je svjetski poznat inovator postao čovjek koga svakodnevno susrećemo na poslu ili ulicama Bihaća, naš školski drug, prijatelj s kojim se smijemo, šalimo, veselimo. I sad odjednom taj naš poznanik postao slavan, svrstao se u plejadu onih u kojima nenadmašivo i danas prednjači naš zemljak Niklola Tesla.

Almirova geneza nije slučajna

Ali kako ništa nije slučajno, tako ni ovo Almirovo otkriće nije slučajno. Ima ono genetski korijen, koji potiče iz njegove porodične loze. Analizirajući Almirovo porodično nasljeđe saznao sam da je njegov djed Murat, koji je sa malodobnim Almirovim ocem Omerom početkom pedesetih godina prošlog vijeka doselio iz Foče u Bosansku Dubicu, bio veoma domišljat i progresivan. Vrlo brzo po dolasku u Dubicu afirmisao se kao veoma uspješan obućar, nabavio obućarsku mašinu koju su imali samo rijetki i pravio mondensku obuću. Važio je za mudrog i pametnog, pa su mu mnogi dolazili tražiti savjet.

Muratov sin Omer, otac našeg inovatora Almira, odmah po rođenju ostao je bez majke. Četnici su je 1941. zaklali na Čehotini, a iz zagrljaja mrtve majke spasila ga je neka žena. Svoju drugu majku Omer je stekao u dubičanki r. Adeviji Horozović, koju je njegov otac oženio i s njom stekao još troje djece.

Almirov otac Omer odrastao je u lijepog  stasitog  mladića. Završio je DIF i postao nastavnik fizičkog vaspitanja.  Oženio je Dubičanku Mirsadu i s njom stekao našeg inovatora Almira i neku godinu kasnije kćerku Almu. Već za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja Omer se predstavio kao  vrstan sportista. Postao je omladinski prvak i najuspješniji Dubičanac svih vremena u atletskom petoboju i svoju republiku BiH uspješno predstavljao na državnim takmičenjima. I tu se upravo nastavlja priča o urođenoj Almirovoj genetici, koja se iz nekih daljih korijena sa djeda Murata, preko oca Omera,  prenijela na našeg inovatora, dr. veterine Almira Karabegovića.

Inovacije Almirovog oca Omera

O svemu ovom o čemu vam pišem, veoma sam dobro informisan, jer sam sticajem okolnosti postao porodični prijatelj familije Karabegović i savremenik ovih događaja. Naime,  1962. godine  u Opštini Bosanska Dubica vodio sam Fond za školstvo, iz kojega su tada finansirane sve obrazovne ustanove. Jednoga dana načelnik Sekretarijata za opoštu upravu i društvene djelatnosti, veliki gospodin i veliki čovjek, Mladen Misaljević,  predstavio mi je mladog agilnog nastavnika fizičkog vaspitanja, Almirova oca – Omera Karabegovića, koga sam dobro poznavao i zamolio me da mu pomognem u otvaranju radnog mjesta i formiranju organizacije koja će objedinjavati sva sportska društva na području opštine Bosanska Dubica. Od tog dana i na takav način  nastala je  dubička SOFK  – Savez organizacija za fizičku kulturu, a Almirov otac Omer Karabegović  postao je profesionalni sekretar SOFK.

Svojim dolaskom Omer je urođenim talentom i snažnim sporskim duhom napravio neviđen progres, koji je počeo šesdesetih a okončan devedesetih godina prošlog vijeka. Za kratko vrijeme omasovita su postojeća sportska društva i formirana nova, izgrađeni  kapitalni sportski objekti, a dubička fizička kultura i sport za mnoge opštine u BiH postali uzor i model.

Bilo je to vrijeme  u kome su SOFK Bos. Dubica i njen sekretar Omer Karabegović svrstali  među najuspješnije i najpoznatije u  BiH. Ali ono ključno u svemu tome jeste inovacija koju je sa opštinskim načelnikom Mladenom Misaljevićem osmislio, pokrenuo i oživotvorio Omer Karabegović. U tom poslu načelnik Mladen bio  je promocija,  potsticaj i podrška. Bio je to prvi Samoupravni sporazum o finasiranju fizičke kulture, koji je osmislio Omer. Tekst sporazuma uradio je dubički pravnik Ferijad Ljubijanac, moja maleknost, ja-  Zijad Bećirević napravio sam finansijsku podlogu i pomogao u procesu predstavljana u Organizacijama udruženog rada dubičke opštine, koje su ga prihvatile i obavezale se izdvajati 0,30% doprinosa na LD za finansiranje fizičke kulture i sporta. Taj sporazum koji je prvi napravljen u Bosanskoj Dubici prihvatila je republička SOFK, a preko nje i sve druge opštine u BiH. Objedinjenim sredstvima SOFK i radnih organizacija tada su izgrađeni gradski Sporski centar, Stadion NK “Borac“, Kuglana, Gradska sportska dvorana, te stadioni u mjesnim zajednicama Knežica, Međuvođe, Demirovac…

Omerova inovacija je oživotvorena i živjela punih 30 godina. Punu podršku u svom radu SOFK i njen sekretar imali su u nastavnicima fizičkog obrazovanja Kalabić Edhemu- Kalabi, Toroman Milenku, Krnjajić Jefti, Trivanović Sveti, Trninić Josipu, direktorima preduzeća-  Zubović Abdulahu i Smaji… i od sportskih entuzijasta : Ferijada Ljubijanca, dr. Mirka Klenkara, Mile Toromana, Zijada Bećirevića, Kemala Fejzića, Steve Jajčanina…

Preko SOFK su finansirani: NK “Borac”, Rukometni klub “Partizan”,  Stonoteniski klub “Kozara”, Šahovski klub “Nikola Luketić”, Kuglaški klub “Una”, Ribarsko društvo “Klen”, Streljačko društvo “Mile Skrobić”, te sufinansirana sportska društva mjesnih zajednica. U to vrijeme populizam su dobile radničke sportske igre, međurepublički sletovi Bratsvao-Jedinstvo, Trka oslobođenja…

Na toj razinini proradio je  genetski duh Omera Karabegovića, nasljeđen od oca Murata, koji se  ovih mjeseci i godina oplodio i stasao kao Almirova inovacija  – “Dogspiral“.

Bio je Omer domišljat  u drugim stvarima i dobrar strateg, ali o tome će možda neko drugi. Istina, imao je kontrolni korektivni faktor u supruzi Mirsadi, koja je kao matičar dubičke opštine svojim  blagoslovom usrećila i otvorila vrata dobročinstva mnogim  mladim bračnim parovima.

Uspomena na roditelje

Almirov otac Omer uvijek je bio kreator novog i nije prestao stvarti do svoje smrti. Već prvih dana agresije na BiH Omer je sa svojom familijom prebjegao u Hrvatsku a potom Njemačku. Iz Njemačke se među prvima  vratio i nastanio u Bihaću.  Kratko potom iz Zagreba, gdje su studirali, sa fakukltetskim diplomama vratili su se u Bihać njegov sin Almir i kćerka Alma. Alma se zaposlila u Institut za unapređenje poljoprivrede, ubrzo stekla čelnu poziciju i formirala svoje domaćinstvo sa bišćaninom Jasminom Mesićem. Almir se oženio sa izabranicom Senkom, koju je upoznao tokom studija. I Almir i njegova sestra Alma imaju po dvije divne kćerke, koje rastu okružene ljubavlju.

Kratko po dolasku u Bihać, gdje se zaposlio kao veterinar,  dr. Almir je osnovao prvu privatnu Veterinarsku stanicu na tom području, koja mu je omogućila da unapredi djelatnost i postigne ovo o čemu sada govorimo i sa čime se ponosimo. Njegova ambulanta zapošljava nekoliko ljudi iz struke i uspješno se razvija i odoljeva svim izazovima ovog vremena.

Almirov otac Omer  i majka Mirsada nisu više među živima da se raduju uspjesima svoje djece i unučadi, da se raduju velikim svjetskim priznanjima koje za svoj izum dobiva njihov sin, ali su i dalje  potsticaj i ohrabrenje  iz kojeg Almir crpi inspiraciju i  snagu za svoje nove korake. Kad god se osjeti osamljen ode na Bihaćko mezarje da svojim voljenim roditeljima prouči Fatihu i primi njihov savjet.

Život je u nama i oko nas

Pritisnuti sve težim životom i političkim manipulantima, koji se oko nas rađaju i množe kao gljive, omamljeni provodimo život zanemarujući produkte najtananijih osjećaja svoga bića, koji život čine lijepim, srećnim i na momente romantičnim. Tako  mnogi od nas prožive život a ne probude se iz omame.

Almirovi roditelji su svoje  živote proveli stvaralački i svoje stvaralačke ambicije i umijeće prenijeli na svoju djecu. Prerano i nenadano napustili su ovaj svijet , upravo onda kada su navrednije plodove svoga života – uspjehe svoje djece mogli osjetiti, opipati i radovati im se. Nema ih više, ali su njihova djela više nego vidljiva i sve prepoznatljivija na ovom svijetu. U ime njih kojih više nema, mi koji smo poznavali i koji poznajemo i cijenimo  dubičku porodicu Karabegović,  od srca se radujemo njihovim novim uspjesima. Almirove zlatne medalje su uvjerljiv dokaz da je život u nama i oko nas i da ga možemo osjetiti i živjeti u sreći blagostanju, dok nam stvaralačka energija snaži duh i daje snagu. Želimo vjerovati da će stvaralačka energija r. Murata prenesena preko r. Omera na Almira naći mrestilište i oplodnju u novim generacijama Karabegovića koje su došle i koje dolaze.  

Naš zlatni Almir, sa jedanaest zlatnih medalja oko svoga vrata, je nada, ohrabrenje i izazov svima nama, da uzmemo svoj život u svoje ruke, da trasiramo put sretnijeg života. A taj život je u nama i oko nas, samo ga trebamo tijelom prigrliti, da bi ga mogli srcem i dušom osjetiti.

 

Burlington, 15. Oktobra 2017.                                                                    Zijad Bećirević

PORUKALIJANOVIĆA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Kako bismo mogli nazvati zemlju koja se ne može sama prehraniti, čiji je vanjski dug prešao 100% BDP-a, čiji građani su porobljeni neljudskim kreditnim sustavom i interesima bankaroida, tajkuna, ratnih profitera i politikanata – slobodnom? Upravo zato je nastala Slobodna Hrvatska, na ideji da svaki čovjek ima nepovredivo dostojanstvo i pravo na slobodu. Čak i onaj koji toga nije svjestan, a takvih je na našim prostorima mnogo…..Ljudi se bude, to je neosporno. Neki jer su svjesni neodrživosti ovog sustava, oni mlađi jer žele nešto bolje za sebe i svoje vršnjake… Naravno da bismo mi voljeli da cijela stvar ide puno lakše i bržim tempom, ali svaka promjena svijesti je dugotrajan posao koji traži žrtvu. I mi smo na to spremni, svjesni da našu priču gradimo za korist generacija koje tek dolaze…..Svjesni smo mentaliteta koji još uvijek prevladava i atavizama prošlih vremena, u kojima je uspješan političar onaj od kojeg se stvori kult ličnosti. Hrvati, a i ostali narodi bivše države, vole dominantne osobnosti čiji se imidž gradi praktički na ideji božanstva. Iako svaki put i bez iznimke takve persone, „veće od života“, skončaju vrlo neslavno. Recentan primjer je bivši premijer Ivo Sanader – vrlo jaka osobnost, arogantna, koja je uspješno igrala ulogu moćnika. Da bi na kraju spao na ulogu običnog kriminalca. To je jedan od razloga zašto smo se odlučili na model s tri supredsjednika, da se od početka ogradimo od scenarija u kojem se od ikoga među nama gradi kult ličnosti……Sada se politika našla na suprotnoj strani Agrokora samo zato jer su tom koncernu dopustili toliko širenje i moć nad državom da je jedini način da dva ogranka SKH (HDZ i SDP) s priljepcima opstanu – ako uspiju srušiti Todorića…..Na kraju krajeva, ne treba li kriminal istraživati Porezna uprava, USKOK i Državno odvjetništvo, a ne političko povjerenstvo?? Prazna priča za ljude koji ne vide vlastiti prst pred nosom…… Dvije trećine birača redovito ne izlazi na izbore. Kako je moguće da je lakše otići na drugi kraj svijeta nego na biralište – ne znam. Vjerojatno je stvar u osjećaju nemoći, gubitku dostojanstva. Zato uvijek ponavljam slavne riječi Matije Gupca: „Oni izgledaju veliko jer vi klečite. Ustanite pa ćete vidjeti koliko su mali.“….. Slobodna Hrvatska konstantno upozorava na katastrofalan izborni zakon, tragikomičan popis birača, mrtve glasače, ulogu APIS IT-ja koji broji glasove… sve alate za izborne manipulacije i prevare. No ostaje statistička činjenica da bi svi oni pali u vodu kada bi građani odlučili izaći na izbore i kazniti HDZSDP za 27 godina masakriranja države i društva…..Mi Plenkovića doživljavamo negativnije od švicarskih novina. Smatram da je on jedan vrlo, vrlo odlučan i proračunat pro-bruxelles političar, ovdje postavljen s vrlo jasnim zadatkom koji on uredno i izvršava. Mi ga sažimamo u tri riječi: ovrši, raskući, iseli……Za razliku od njega, Grabar-Kitarović je više puta pokazala svoje nesnalaženje u političkom vremenu i prostoru. Ona je bila lijepo lice savršeno za marionetsku ulogu predsjednice države……Smatram da se svi mi moramo prvenstveno pozabaviti teroristima koji stoluju u našim glavnim gradovima. Nakon toga će i strah od terorista iz susjednih zemalja biti minimaliziran…..

Gospodine Pokupec! Iz naziva vaše stranke na prvi pogled se može zaključiti da ćete se boriti za nešto čega nema u Hrvatskoj ili ga ima nedovoljno. Je li Hrvatska danas u pravom smislu riječi slobodna zemlja ili, ako se može tako reći – je li dovoljno slobodna?

POKUPEC: Hrvatska nakon pobjede u Domovinskom ratu jest teritorijalno cjelovita, ali sloboda je ostala nedosanjani san. Iako obranjena od velikosrpske agresije, ideja o slobodi je postala žrtvom prvo interesnih skupina unutar Hrvatske, a onda i onih briselskih. Kako bismo mogli nazvati zemlju koja se ne može sama prehraniti, čiji je vanjski dug prešao 100% BDP-a, čiji građani su porobljeni neljudskim kreditnim sustavom i interesima bankaroida, tajkuna, ratnih profitera i politikanata – slobodnom? Upravo zato je nastala Slobodna Hrvatska, na ideji da svaki čovjek ima nepovredivo dostojanstvo i pravo na slobodu. Čak i onaj koji toga nije svjestan, a takvih je na našim prostorima mnogo. Zaraženi defetizmom, malodušjem i nedostatkom perspektive, mnogi su nažalost odustali od borbe za slobodu.

Da li je respektabilan broj građana Hrvatske prepoznao vaše temeljne ciljeve i programsku koncepciju u ovih, skoro godinu i pol postojanja SH? Da li su to prepoznali na način da se učlanjuju u vašu stranku, pa i na posljednjim lokalnim izborima u zemlji?

POKUPEC: Ljudi se bude, to je neosporno. Neki jer su svjesni neodrživosti ovog sustava, oni mlađi jer žele nešto bolje za sebe i svoje vršnjake… Naravno da bismo mi voljeli da cijela stvar ide puno lakše i bržim tempom, ali svaka promjena svijesti je dugotrajan posao koji traži žrtvu. I mi smo na to spremni, svjesni da našu priču gradimo za korist generacija koje tek dolaze. A kada u politici ne loviš osobnu korist mnogo si slobodniji u svom djelovanju jer ne moraš pristajati na kompromise. Upravo zato Slobodna Hrvatska ima najrigoroznije uvjete za status aktivnog člana od svih stranaka u Hrvatskoj. Smatramo da je to čast koju treba zaslužiti te tako okupljamo ljude koji su prokušani u radu za društvo, umjesto u grabežu za sebe. Novi ljudi konstantno dolaze, no naša ambicija nije brojnost u članstvu već brojnost kod birača. A to će doći kada ljudi shvate da nismo politička opcija na kakve su nažalost navikli, već stranka koja upravo njima želi predati moć odlučivanja u ruke.

Zanimljiv je i za naše prilike pomalo neobičan model upravljanja vašom strankom koja nema predsjednika, nego tri supredsjednika a dat je akcent na aktivno članstvo. Hoćete li obrazložiti zašto ste se opredjelili za takav model?

POKUPEC: Svjesni smo mentaliteta koji još uvijek prevladava i atavizama prošlih vremena, u kojima je uspješan političar onaj od kojeg se stvori kult ličnosti. Hrvati, a i ostali narodi bivše države, vole dominantne osobnosti čiji se imidž gradi praktički na ideji božanstva. Iako svaki put i bez iznimke takve persone, „veće od života“, skončaju vrlo neslavno. Recentan primjer je bivši premijer Ivo Sanader – vrlo jaka osobnost, arogantna, koja je uspješno igrala ulogu moćnika. Da bi na kraju spao na ulogu običnog kriminalca. To je jedan od razloga zašto smo se odlučili na model s tri supredsjednika, da se od početka ogradimo od scenarija u kojem se od ikoga među nama gradi kult ličnosti. Drugi razlog je činjenica da sva trojica dolazimo iz različitih ideoloških pozadina i osobnih filozofija te smo na vlastitom primjeru željeli pokazati da ideološki raznoliko društvo može funkcionirati bez problema – ako je zajednička dobrobit na prvom mjestu. Tako bismo kolegu Damira-Kristijana Roginu mogli ugurati u kategoriju ljevičara i ateista, mene u onu desničara i vjernika, a Danijela Galovića svrstati među liberale i agnostike. No nas trojica funkcioniramo savršeno, nadopunjujemo se i  gdje je jedan – druga dvojica mu čuvaju leđa.

Ulogu aktivnog članstva sam već spomenuo. Oni su jedna vrsta političke elitne jedinice, ljudi koji su se dokazali u radu za opće dobro. S jedne strane krema savjesti hrvatskog naroda, a s druge odličan korektor nama supredsjednicima.

Slučaj Agrokor posljednjih mjeseci trese Hrvatsku pa i region. Da li je isti (slučaj) vrh ledenog brijega kada je u pitanju jedan poslovni model u kojem u glavnoj ulozi nije i ne bi mogao biti samo Ivica Todorić? Ko će platiti ceh za kriminal u tom  koncernu te za krah istog?

POKUPEC: Slučaj Agrokor je dokaz onome što godinama tvrdimo – na našim prostorima tajkuni i politikanti na vlasti (u dogovoru s „oporbom“) čine jednu ispremreženu interesnu skupinu. U Hrvatskoj su se godinama donosili zakoni i propisi koji su pogodovali tzv. velikim igračima, za njih su mijenjani prostorni planovi, opraštani su im milijuni… Sada se politika našla na suprotnoj strani Agrokora samo zato jer su tom koncernu dopustili toliko širenje i moć nad državom da je jedini način da dva ogranka SKH (HDZ i SDP) s priljepcima opstanu – ako uspiju srušiti Todorića. Podsjećam da je prikazivani profit Agrokora iznosio koliko i gotovo 50% državnog proračuna! Naravno da Ivica Todorić nije i ne može tu biti jedini igrač, no on je lice ispred Agrokora. Ostaje za vidjeti hoće li šutjeti o tome u nadi da će ublažiti svoj pad ili će ih povući sve za sobom. Osobno se nadam ovom potonjem.

Predugo smo gutali priču o „ljevima“ i „desnima“, vrijeme je da se javno razotkrije činjenica da postoje samo dvije suprostavljene strane: privilegirani i narod.

Upravo ovih dana osnovano je Povjerenstvo za Agrokor. Da li je to suštinski pristup rješavanju tog problema i šta se može očekivati u nastavku, odnosno u konačnici ove priče?

POKUPEC: Winston Churchill je rekao: “Ako ne želiš riješiti problem, formiraj povjerenstvo”. Eto, toliko o tome. Do sada niti jedno povjerenstvo u modernoj Hrvatskoj nije riješilo problem zbog kojeg je formirano. Na kraju krajeva, ne treba li kriminal istraživati Porezna uprava, USKOK i Državno odvjetništvo, a ne političko povjerenstvo?? Prazna priča za ljude koji ne vide vlastiti prst pred nosom.

Nedavno je vaša stranka podnijela kaznenu prijavu protiv premijera Plenkovića. Zašto?

POKUPEC: Podnijela ih je dvije do sada te treću protiv SDSS-a. Prvu zbog političke trgovine između Plenkovića i Glasnovića, drugu zbog javne tvrdnje bivšeg ministra MUP-a Orepića da mu je Plenković naredio da se Todorića ne uhićuje prije lokalnih izbora, a treću zbog osnovane sumnje da je SDSS manipulirao izborima kupujući glasove srpske nacionalne manjine. Prva je odbačena u rekordnom roku (i to od samog Plenkovića umjesto istražnih institucija), a po pitanju druge dvije nas se ignorira. No neće zadugo.

U Hrvatsku su došli ili kroz nju prošli imigranti iz Sirije, Iraka, Afganistana…., ali tu zemlju napuštaju njeni građani u potrazi za boljim i dostojanstvenijim životom. Kako vi komentirate ta dva paralelna procesa i jesu li zaista  “Hrvati digli ruke od Hrvatske”? Kako zaustaviti proces masovnog iseljavanja iz te zemlje?  

POKUPEC: Hrvatska ima takav geostrateški položaj da nije u mogućnosti izbjeći natezanja između sila Istoka i Zapada. To je uvijek tako bilo i uvijek će biti. Međutim, problem iseljavanja domicilnog stanovništva je za nas kudikamo veći i dugotrajniji problem. S jedne strane ne možemo osuditi ljude koji su odlučili otići iz zemlje koja je devastirana ne samo gospodarski, nego i moralno – no uvijek ostaje pitanje: ne bismo li se mogli izboriti za bolju situaciju u Hrvatskoj ako umjesto odlaska izaberemo ujedinjavanje protiv onih koji nam rade o glavi? Dvije trećine birača redovito ne izlazi na izbore. Kako je moguće da je lakše otići na drugi kraj svijeta nego na biralište – ne znam. Vjerojatno je stvar u osjećaju nemoći, gubitku dostojanstva. Zato uvijek ponavljam slavne riječi Matije Gupca: „Oni izgledaju veliko jer vi klečite. Ustanite pa ćete vidjeti koliko su mali.“

Podržali ste, između ostalog, prosvjed aktivista iz Pokreta otoka protiv Zakona o koncesijama. O čemu se radi?

POKUPEC: Naravno, kao i svaku akciju protiv veleizdajničke politike HDZSDP-a i njihovih suradnika. Taj suludi zakon otvara mogućnost kojekakvim „poduzetnicima“ da građanima koji su rođeni kraj mora, a onda i svima nama, navale rampu na plažu kao da se radi o privatnom vlasništvu – i uvedu naplatu korištenja. To nije samo krajnje bezobrazno, to je izdaja nacionalnih interesa. Izdaja zdrave pameti. A sve opet u svrhu zaštite interesa jedne obične kriminalne skupine.

Svoje zalaganje za kvaliteniji izlazak na izbore potkrijepili ste statističkim podatkom da oko 2/3 birača redovito ne izlazi na izbore. Znači li to da ti birači koji, ili bojkotiraju izbore ili ih jednostavno isti ne zanimaju, snose veliku odgovornost za 27 godina staru priču o “kurti” i “murti” u Hrvatskoj?

POKUPEC: Naravno.I apsolutno sam svjestan da je to jedna bolna istina, ali nema ozdravljenja ako čovjek odbija prihvatiti činjenicu da je bolestan. Isto vrijedi i za društvo. Iznošenje takvih podataka se sigurno ne smatra politički mudrim u zemlji u kojoj politički napreduje onaj koji više obeća, ali ja se nisam uključio u politiku kako bih se nekome lažno dodvoravao. Dapače, ponekad je za buđenje iz dubokog sna potreban šamar. Slobodna Hrvatska konstantno upozorava na katastrofalan izborni zakon, tragikomičan popis birača, mrtve glasače, ulogu APIS IT-ja koji broji glasove… sve alate za izborne manipulacije i prevare. No ostaje statistička činjenica da bi svi oni pali u vodu kada bi građani odlučili izaći na izbore i kazniti HDZSDP za 27 godina masakriranja države i društva.

Svaka promjena na bolje počinje sa preuzimanjem osobne odgovornosti. A zatim društvene.

Vodeći švicarski list Neue Zürcher Zeitung je ovih dana objavio vrlo oštru analizu položaja Hrvatske u EU, a upućene su kritike i premijeru Plenkoviću koje je prikazan kao “neodlučni proeuropski političar koji se više boji svoje stranke nego opozicije…”, a izjave predsjednice Grabar-Kitarović o BiH (o 10,000 potencijalnih terorista, što je opovrgnula čak i SOA) nazvali su “besmislenima”. Kako vi komentirate ove kritike i kako generalno ocjenjujete vanjsku politiku Hrvatske prema susjedima, posebno prema BiH?

POKUPEC: Mi Plenkovića doživljavamo negativnije od švicarskih novina. Smatram da je on jedan vrlo, vrlo odlučan i proračunat pro-bruxelles političar, ovdje postavljen s vrlo jasnim zadatkom koji on uredno i izvršava. Mi ga sažimamo u tri riječi: ovrši, raskući, iseli. Plenković je svjesan svoje prolaznosti na sadašnjoj poziciji, na koju je poslan upravo iz prijestolnice EU – gdje će se nakon obavljenog zadatka vjerojatno i vratiti. Problem je u tome što će posljedice njegovog vladanja od par godina osjećati nadolazeće generacije.

Za razliku od njega, Grabar-Kitarović je više puta pokazala svoje nesnalaženje u političkom vremenu i prostoru. Ona je bila lijepo lice savršeno za marionetsku ulogu predsjednice države. No i to je svojevrsno poboljšanje nakon predsjedničkog mandata katastrofalnog Ive Josipovića, barem ono estetsko. Mislim da predsjednica ima vrlo izražene simpatije prema SAD-u, iako je ona zajedno s Hrvatskom političarima iz SAD-a „zadnja rupa na svirali“. No problem vjernosti udaljenim velesilama umjesto vlastitom narodu imaju i vodstva susjednih zemalja pa tako i ono u BiH. Smatram da se svi mi moramo prvenstveno pozabaviti teroristima koji stoluju u našim glavnim gradovima. Nakon toga će i strah od terorista iz susjednih zemalja biti minimaliziran.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

POKUPEC: Hvala Vama i u ime Slobodne Hrvatske želim svako dobro u daljnjem radu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (926)

Nakon obavljenih razgovora sa određenim brojem Banjalučana, posebno džematlija sa područja Hiseta, te kontakata sa mogućim donatorima, došlo se do zaključka da postoje potrebe te kvalitetni preduvjeti za obnovu Hadži Babine džamije na tom banjalučkom lokalitetu (ispod “Kosmosa”) i na njenim izvornim temeljima.
 
S tim u vezi obavještavamo javnost da je osnovan Inicijativni odbor za obnovu Hadži Babine ili Šarene (Aladža) džamije u Banja Luci. Podsjećamo da je tu džamiju 1617. godine dao sagraditi plemeniti vakif toga vremena i tog prostora hadži Husein, te da je ista srušena 1953. godine.
 
Inicijativni odbor čine:
 
1. ELMIR MUFTIĆ, predsjednik
2. BEDRUDIN GUŠIĆ, sekretar
3. HARIS HOJKURIĆ, član
4. EMIR KARASELIMOVIĆ, član
5. SEFADIN BEGOVIĆ, član
 
Broj članova IO nije konačan i očekujemo njegovo proširenje.
 
Odbor će u najskorije vrijeme podnijeti zahtjev Izvršnom odboru Medžlisa Islamske zajednice Banja Luka za odgovarajuću suglasnost te proceduralnu podršku ovom nijjetu/namjeri, a potom i drugim nadležnim institucijama grada Banja Luka u svrhu dobijanja potrebnih dozvola odnosno suglasnosti.
 
O svim daljnjim aktivnostima Inicijativnig odbora javnost će pravovremeno i na adekvatan način biti informirana.
 
INICIJATIVNI ODBOR
za obnovu Hadži Babine – Šarene (Aladža)
džamije u Banja Luci
U Banja Luci je na Trgu Krajine danas (petak, 13. oktobra), u organizaciji Udruženja “ReStart Srpska”, postavljen “Zid plača”  na kojem  građani mogu da upišu imena svojih najbližih, članova porodice, rodbine, prijatelja i poznanika koji su napustili zemlju u potrazi za boljim životom. Naravno da je to snažna poruka vladajućim krugovima i u Banja Luci i u Sarajevu o alarmantnom stanju u zemlji kada je riječ o egzistenciji stanovništva i perspektivi za neko sutra, posebno za mlade i posebno za obrazovane. Istovremeno se poručuje sa i oko ovog “Zida” da su neki itekako privilegirani i nemaju ovakvih problema kakvih ima velika većina stanovništva BiH.
 
Međutim, nemoguće je zaobići i jednu drugu, mnogo drastičniju istinu kada je riječ baš o Banja Luci i njenoj bliskoj prošlosti: da je od 1992-1995 godine taj grad napustilo oko 80.000 domicilnih Banjalučana samo zbog krvnih zrnaca, po čemu je Banja Luka nedvosmisleno postala najprognaniji grad na prostorima bivše Jugoslavije. Usput, veoma je važno reći da u Banja Luci i njenom okruženju rata bilo nije!
 
Zato, predlažem spomenutom Udruženju da postavi “Zid plača” sa vrha Šehitluka pa do Sitara ili do Šehera, do same obale Vrbasa, jer toliki bi format istog trebao biti da se upišu imena Banjalučana koji su morali napustiti svoj grad u vremenu 1992-1995. Samo, ima tu jedan “mali” problem: mnogi su već pod zemljom i za mnoge ne bi imao ko da upiše njihova imena.
Možda će neko replicirati na ovaj prijedlog frazom o povratku. Da, to zvuči veoma primamljivo ali tu opet postoji problem sa logikom: ko dobronamjeran može zagovarati povratak u grad i zemlju iz koje masovno odlaze svi koji to mogu, bez obzira na njihova krvna zrnca i čija imena se danas i sutra upravo ispisuju na banjalučkom “Zidu plača”?
Bedrudin GUŠIĆ

Sredinom  1980-ih  etnički nacionalizam je doživio svoju kulminaciju   na prostoru Balkana, a posebno države Bosne i Hercegovine. Sukobi političara SKJ i akademskih zajednica su vješto prenešeni na građane čineći ih predmetom  kontinuiranog procesa manipulacija. Da se razumijemo, etnički nacionalizam je star kao i najstariji ljudski  zanat i i po karakteru mu identičan U njemu nikada nije bilo mjesta za minoritete. Ili si dio etnosa prisiljen da mu se  prilagođavaš, ili asimilaraš, ili te u najgorem slučaju više tamo ”nema”.  Strategija homogeniziranih etničkih korpusa je uvijek palila na ovim postorima. Dok su druge postkomunističke države Istočnoevropskog bloka polovinom osamdesetih uspjele da prevaziđu i iza sebe ostave  ostatke komunizma, uglavnom  mirnim putem i umjerenom politikom bez krvavih sukoba, u zemljama bivše Jugoslavije je etnički nacionalizam postao dominantan i ispunio vakum nastao nakon pada komunizma, te svoj vrhunac našao u krvavom sukobu, etničkom čišćenju i genocidu.

Zašto poslije  toliko godina građani država nastalih nakon raspada bivše Jugoslavije odbacuju racionalnost, zdrav razum i logiku svijesno prihvatajući  igru podanika prijetnji i strahova? Zarobljeni svojom prošlošću  u okovima  doživotnog zatvorenika, oktraisanog dejtonskim ustavnim uređenjem, zabavljeni su sami sa sobom.  Kletva nad svim drugim kletvama je, “da Bog da se sam sa sobom zabavio”! Uspomene na  ratna stradanja,   strašne ratne zločine i genocid iz Drugog svijetskog rata  kao posljednjeg rata u BiH  su bez sumnje izvori  šok-strahova  na kojima današnja politička oligarhija na ovim prostorima zasniva svoju opstojnost.  Takve politike nisu ništa novo i poznato je da su i dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka fašistički pokreti značajno iskoristili ovakve strategije. Treći Rajh  je svoju strategiju zasnivao na židovskoj konspiraciji protiv njemačkog naroda,. U Italiji su fašisti plašili narod avetom komunizma koji visi u zraku. U današnjoj Evropi pokušavaju ultra desničari da pridobiju glasove predstavljajući islam kao prijetnju  evropskoj kulturi.

I dok su samoosvješćeni Nijemci i Italijani  poslije Drugog svijetskog rata  uspijeli da prevaziđu zablude  iracionalnih ideologija koje su ih gurali  svijesno u smrt zarad fasištičkih ideja, postor Balkana ostaje i dalje zona sumraka u kojoj njeni građani ostaju zarobljenici politikama  etničkih nacionalizama.

Narod nikada nije prošao kroz istinsku šok–terapiju koja će ga izvući iz zombi stanja! Nije ni mogao jer sa njima nikada  nije ni  bilo zdravih ”doktora” koji uprkos dijagnozi nisu ponudili tretman ozdravljenja!Današnji  cijelokupni drustveno-politički i ustavni sistem je zasnovan na principu očuvanja status quo stanja u kome je glavno geslo da se ”ako Bog da i inšAllah” ništa ne mijenja. Da, ući ćemo u Europsku uniju samo ko zna kada jer nam se ne žuri! A zašto bi nam se i žurilo kad moramo reformisati pravosuđe, a bogami živ neću u zatvor!  

Mediji, policija i pravosuđe danas su  instrumenti  zaštite etničkog nacionalizma. Duboka su   socijalna  raslojavanja u kojima se  stvaraju tzv ”elite” čiji se status  mjeri količinom novca u vlastitim džepovima.  Elite se polako pretvaraju u gospodare smrti i života najamnika, 1,8 miliona građana čija  egzistencija je  uslovljena veličinom budžetskog kolača namjenjenog za njihovu egzistencijalnu konzumaciju.  Sistem je poklopljen  ”provjerenim stranačkim kadrom”  koji s vremena na vrijeme građanima baci kosku, da (se)  je mogu oglođati.

Najsviježiji primjer  ”podgrijavnja etnonacionalnih strasti” je instrukcija  Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo upućena svim školama u kojima se nalaze provođenje ankete kod roditelja djece kako bi se upotrebljavao  samo jedan od zvaničnih jezika u BiH, dakle ili bosanski, ili hrvatski ili srpski jezik.  Umjesto da škola  bude mjesto spajanja djece, od njih se prave politički slučajevi osuđeni da se već na početku života uče na međusobne podjele.  Da li se neko iz nadležnog ministarstva upitao što se događa u glavicama malih đaka kad ih izbor jezičke pripadnosti istovremeno grupira u etnonacionalne torove učeći ih da sve probleme koje budu riješavali identifikuju i sortiraju shodno bosanskom, srpskom i hrvatskom predznaku? Još jedan blef  SDA stranke koji tjera vodu na Dodikov i Čovićev mlin!  Narod treba držati zagrijan da se ”ne zaboravi i da se previše ne opusti” jer tada, može bit, da počne razmišljati svojom glavom!

Bosansko pravosuđe  je zabilo glavu u pijesak  po pitanju protivustavnog referenduma održanog u manjem BiH entitetu a u vezi dana RS-a. O izvještaju glavnog revizora manjeg BiH entiteta u kojima je konstatovan gubitak od 170 miliona KM malo ko  još govori,  a još  manje  se koga  tiče ! Opet će Dodik kad mu bude trebalo pozvati Sarajevo u pomoć  kako bi mu Koalicija Domovina  (Bakir i Fahro) dala podršku. Ono što je bilo juče, bajato je danas! Za to vrijeme neprimjećeno prolazi suđenje Kemalu Čauševiću, bivšem direktoru Uprave za indirektno operezivanje za višemilionsku pljačku! Sve u stilu one “tresla se gora rodio se miš”!

Kad mladi čovjek napušta svoju domovinu  lideri etničkih nacionalizama će vam stručno objasniti da se broj nezaposlenih na biroima za nezaposlene smanjio!  Kada se bruto-nacionalni prihod poveća vješto će se zaobići   transakcije i doznake iz inostranstva   koje dijaspora  šalje jer istinskog organskog razvoja nema! I svima nam je bolje jer, kako kaže premijerka RS-a, “duže živimo”!

Etnički nacionalizmi  se hrane na principima straha i prijetnji kod običnih građana ali se lideri nacionalizama jako dobro razumiju. Oni surađuju beskompromisno hraneći, podržavajući i uslovljavajući jedan drugog !

Mr. sc. Edin Osmančević

Poštovani Uredniče portala, iako sam svjestan da je članak gospodina Senada Pećanina, malo i opširniji, ali bi mi bilo zadovoljstvo i satisfakcija, naše radničke borbe pune 23 godine, kako bi dokazali ovu najveću pljačku u našoj državi, Bosni i Hercegovini.

Ugledni novinar i glavni urednik tjednika DANI, gospodin Senad Pećanin, je jedan od rijetkih novinara, koji je tada mogao ući u firmu Aluminij i neposredno intervjusitati, najvećeg kriminalca Miju Brajkovića, inače direktora firme.

To je bilo vrijeme, kada niko iz vlasti nije mogao niti priviriti na kapiju ove firme, a kamo li da uđe u nju i pozabavi se njenim statusom, analizom početnog bilansa stanja i slično, iako je to bila 100% državna firma.

Zaista, ovo je jedan istinit i rijedak dokument, koji sve kazuje.

Unaprijed se zahvaljujem, u ime svih obespravljenih radnika, Bošnjaka i Srba, kao i onih ” pasa ” što je pisalo na grafitnoj ploči na ulazu u firmu ;” Bošnjacima, Srbima i psima ulaz zabranjen “Dakle, ovo je naša surova realnost, koja se do današnjih dana nije istinski razmotala iz aluminijske folije, jer nam je državni pravni sistem ništavan.

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, bivši inžinjer ove firme.

Mostar 12.10.2017 god.

Da biste pročitali tekst Senada Pećanina, kliknite na donji link.

SENADAAA

https://bedrudingusic.wordpress.com/2017/09/29/otvoreno-pismo-premijeru-portugala-antoniu-costi-zastava-sa-51-bih-u-parku-nacija-u-lisabonu-je-provokacija-i-medunarodni-skandal-bez-presedana/

Podsjećamo javnost na Otvoreno pismo vođstva fb. Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava R BiH” i koje je primarno upućeno premijeru Portugala Antoniju Costi te Evropskom parlamentu, Evropskoj komisiji, Savjetu Evrope,Vijeću ministara BiH, Ministarstvu vanjskih poslova BiH i  Predsjedništvu BiH (kliknite na gornji link). Nakon jedne sedmice po odašiljanju pisma na te adrese, odgovor je stigao od Evropske komisije u kojem, između ostalog, stoji da Donald Tusk i Komisija nisu nadležni za ovaj predmet te upućuju da se treba obratiti Parku nacija u Lisabonu. Bilo kako bilo, stigao je odgovor barem sa jedne od navedenih adresa čime su, usput budi rečeno, pokazali svoj profesionalni odnos prema poslu i javnim funkcijama koje obavljaju. Slijedi kopija odgovora Evropske komisije:

———————————————————————————————————————————————————–

Brussels, 12 October 2017

FB Group
“Request to reinstate the Constitution
of the Republic of Bosnia & Herzegovina”

E-mail: ustavrbih@yahoo.com

Dear Sirs,

The General Secretariat of the Council of the European Union which assists the European Council and the Council of the EU, acknowledges receipt of your letters addressed to Donald Tusk and Prime Minister Antonio Costa respectively.

We have carefully noted your request, but wish to point out that Mr Tusk, in his role as President of the European Council, is not competent to assist you with this matter, as it concerns the relevant national authorities in Portugal.

May we therefore kindly advise you to contact the authorities at the Park of Nations about this issue.

We are sorry that we cannot be of further assistance.

Yours sincerely,

Public Information Service

12. oktobar/listopad, 2017.

Zašto Ivica Dačić peva u radno vreme i u zvaničnim prigodama?

(Komentar *)

Na snimku koji je ovih dana poharao internet vidi se pomalo napadno luksuzan restoran, u njemu nekoliko velikih okruglih stolova, za onim u prvom planu sede predsednici Turske i Srbije Redžep Tajip Erdogan i Aleksandar Vučić sa suprugama, i s njima još neki ljudi, verovatno prevodioci i druga neophodna službena lica. Njihovom stolu prilazi bucmast, pomalo žovijalan pevač te ne naročito vešto i u ponešto teatralnom maniru izvodi pesmu “Osman-aga” (gde se kaže i: “Igrala si, pevala si strasno, mutne oči sad te vide jasno”).

Na licima državnika nemoguće je nazreti tragove uživanja u prezentovanom dostignuću muzičke umetnosti, poneko iz svite kao da se upinje da ne pokaže koliko ga bizarnost situacije zabavlja, a konobari se napadno trude da budu prezauzeti.

I sve bi to bilo manje ili više rutinska stvar – u skladu s dominantnom vizijom zabave na Jugoistoku Evrope – da nadobudni pevač nije ujedno i ministar spoljnih poslova Srbije. Te nekadašnji predsednik Vlade Srbije. Te predsednik druge najjače stranke u vladajućoj koaliciji. Ime mu je Ivica Dačić.

[Izvor: YouTube]

I svi su se već navikli na to da “Ivica voli da peva”; krenulo je s famoznom “Miljackom” (koju već asocijativno pre povezujemo s njim nego s njenim autorom ili s pevačem koji ju je proslavio) i potom ekspandiralo u svim pravcima.

Ne smem ni da zamislim šta bi Dačić mogao da otpeva Donaldu Trampu (hm, možda Are You Lonesome Tonight?) ako ovaj nekim slučajem zaista navrati u Srbiju, impresioniran četvorostrukim rukovanjem (u istoj večeri) s nekim mršavim dugajlijom koji mu se sva četiri puta predstavio kao predsednik Srbije, ili tako nečega. A tek ako dođe Emanuel Makron? Baština francuske šansone je u ozbiljnoj opasnosti.

Zašto Ivica Dačić peva u radno vreme i u zvaničnim prigodama kad em ne ume, em mu to nije posao?

Ako je to jednom i moglo da prođe kao “štos”, zašto se stalno ponavlja kad odavno nije duhovito, mada jeste smešno? I zašto se svi ponašaju kao da u tome i celom pratećem cirkusu (teško je pronaći blažu, a odgovarajuću reč) nema ničega neobičnog, a na razne načine i nedostojnog, nedostojanstvenog, čak ponižavajućeg? Za koga? U jednom smislu, za samog pevača, mada je on, ponekad se čini, jedini u celoj sali koji ne “kapira šegu”. U drugom, svakako važnijem, za javnost Srbije i za ukupan ugled zemlje. Pa čak i za njeno samopoštovanje, u krajnjoj konsekvenci.

Ovaj slučaj je simptom jednog stanja uznapredovale devastacije.

Da li je Srbija zemlja koja ne zaslužuje da ima ministra spoljnih dela koji se neće – u svakoj prigodi kad mu se to dozvoli – eksponirati okolo kao dežurna dvorska luda? Po sebi je to, doduše, časno (mada pomalo staromodno) zanimanje, ali ako se obavlja istovremeno s ozbiljnim ministarskim poslom, može se govoriti o nekoj vrsti “sukoba interesa”.

To što građanin Ivica Dačić očigledno nema samopoštovanja bila bi njegova privatna stvar da on nije ono što jeste i da ne predstavlja zemlju, bivajući u tom svojstvu najvidljiviji funkcioner posle predsednika države (a pre predsednice vlade, mada tako ne bi trebalo da bude). Taj kobni nedostatak – uz prateću nestašicu samokritičnosti, ozbiljnosti, zrelosti etc. – postaje, međutim, opšti, društveni problem. Ne “blamira” taj čovek tek sebe, nego državu koju sticajem nesrećnih okolnosti predstavlja.

Ipak, ako bismo sve ovo pripisali samo na lični raboš Ivice Dačića, ne bismo ni mi bili mnogo manje neozbiljni od njega. Ovo s pevanjem možda jeste krenulo kao njegov lični hir, ali odavno nije tek njegov problem. Ono je, naime, simptom jednog stanja uznapredovale devastacije. Tako nešto je moguće zato što Aleksandar Vučić, jedini stvarni vladar Srbije, to ne samo da dozvoljava nego na neki način i ohrabruje, jer svako dobrovoljno samouniženje njegovih saradnika i poslušnika samo podvlači njegovu, Vučićevu “veličinu”. Što su oni više kepeci i pajaci, to on u njihovom okruženju izrazitije blista kao “državnik od formata”.

Naravno, da bi tako nešto bilo moguće, moralo se pristupiti ozbiljnoj demontaži i obesmišljenju svih institucija, standarda, kriterijuma vrednosti, svih temelja na kojima počivaju zdravo društvo i solidna država. Taj posao je obavljen tako temeljito uspešno da je sada sve moguće, pa i raspevani ministar skromnog sluha i ubogog ukusa.

Nije samo jasno zašto se tu stalo? Nije li vreme za nove iskorake? Ne bi li se moglo ispostaviti da neki drugi ministar ima zatomljena glumačka nagnuća, pa bi mogao da izvede neku prigodnu recitaciju? Ili monolog iz “Hamleta”, predlažem onaj s Jorikovom lobanjom. Neki treći bi mogao, recimo, da slika akvarele i poklanja ih uglednim (ili bar moćnim) gostima iz sveta, četvrti bi možda mogao da odigra fudbal na male goliće s ekipom gostiju ili šahovsku simultanku. Ima i jedna ministarka za koju nagađam da bi mogla da uvoznim predsednicima, premijerima, kraljevima i kraljicama plete lepe džempere.

Kada se jednom bude ispisivala neverovatna i tužna istorija pretvaranja Srbije u privatnu državu iliti prćiju, svoje će mesto u tome naći i cela dvorska svita i kamarila, a ni dvorske lude – bilo da su raspevane, raspričane ili nešto treće, ali svakako preterano i neukusno, šljašteće i besmisleno – neće biti zaboravljene. Uostalom, i treba ih pamtiti, da se ne ponove.

(prenešeno sa http://www.slobodnaevropa.org)

AAA222

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

VODEĆI švicarski list Neue Zürcher Zeitung (NZZ) objavio je vrlo oštru analizu položaja Hrvatske u Europskoj uniji, kao i stanja hrvatskog društva, a izjave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o BiH ocijenili su “besmislenima”. Premijer Andrej Plenković je pak prikazan kao neodlučni proeuropski političar koji se više boji svoje stranke nego opozicije. Tekst Andreasa Ernsta objavljen je pod znakovitim naslovom “Hrvatska njeguje svoja neprijateljstva sa susjedima”.

“Najnovija članica EU-a nakon četiri godine od pristupanja propustila je ispuniti očekivanja”, konstatira Neue Zürcher Zeitung i dodaje da je Hrvatska trebala “preuzeti vodeću ulogu u regiji, a ona se svađa sa susjedima i unutar same sebe”.

NZZ ističe da je Hrvatska razočaranje i u ekonomskom smislu i da je prosječni prihod po stanovniku 40 posto europskog prosjeka.

Kolinda neopterećeno pogoršava odnose s BiH

“Prema susjedima ova zemlja ponekad se ponaša posve neuračunljivo”, smatra švicarski list i navodi sukobe koje Hrvatska ima sa Slovenijom, Srbijom, BiH i Mađarskom. Naročito se apostrofiraju izjave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o deset tisuća terorista u BiH kao “besmislice” i to što potpaljuje sukob sa susjednom državom bez razloga. Kolindu se optužuje da ne uzima u obzir posebnu odgovornost Hrvatske kao supotpisnice Daytonskog sporazuma za BiH te da je hrvatska predsjednica “neopterećeno odlučila ići u suprotnom pravcu”.

Sa Slovenijom je problem arbitražna odluka o granici, za koju NZZ piše da je “ponajviše stvar nacionalnog prestiža” za Hrvatsku, s obzirom na to koliko ima morske obale. Kaže se i da je Slovenija odlučila blokirati primanje Hrvatske u OECD i da razmišlja o tužbi pred Sudom EU-a, dok Hrvatska uopće ne priznaje arbitražu “i traži nove pregovore”.

Švicarski list ironično konstatira da nema kraja “hrvatskim napetostima sa susjedima”, ali i da je živahna situacija u unutarnjopolitičkim odnosima. “Premijer Plenković ima knap većinu u parlamentu. Ovisi o nepouzdanoj podršci krajnje desnice u svojoj stranci, kao i od manjinskih predstavnika. Nedostaje mu unutarnja sigurnost da bi mogao vladu voditi postojanim smjerom”, piše NZZ i dodaje da je Plenkoviću “trebalo deset izgubljenih mjeseci” da makne ploču s ustaškim pozdravom ZDS iz Jasenovca.

“I unutar društva i unutar vlade u Hrvatskoj se vodi kulturni rat. Kao i u nekim drugim europskim državama, i u Hrvatskoj su narasle revizionističke snage koje smatraju da s poviješću Drugog svjetskog rata ne trebamo imati tako ‘zgrčen’ odnos”, piše NZZ i navodi konkretan primjer umanjivanja broja ubijenih u Jasenovcu, kao i pokušaje da se zločini u logoru pripišu komunistima. “Vlada je ploču s ustaškim pozdravom prenijela deset kilometara od bivšeg koncentracijskog logora.”

Crne prognoze

No dok je Plenkoviću trebalo deset mjeseci da to odluči, “u javnosti se vodila strašna debata o tome je li fašistički pozdrav zapravo ‘”stari hrvatski’, kako je ustvrdila i predsjednica”. NZZ zaključuje da Hrvatsku blokira “nerazriješen odnos prema prošlosti” i da se zbog toga vlada boji desnih snaga jer u “zemlji se vodi kulturni rat”.

Švicarski list na samom kraju svoje analize piše da ne očekuje kako će se Hrvatska ubrzo oporaviti ni ekonomski ni društveno.

Članak Neue Zürcher Zeitung najnoviji je primjer tema kojima Hrvatska konkurira za interes stranih medija. O zabrinjavajućem stanju u Hrvatskoj, koju se u europskim medijima počinje opisivati kao “problematično dijete”, nedavno se pisali u njemačkom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung, a prije toga u austrijskim listovima Die Presse i Der Standard. Imidž Hrvatske prilično je narušen unutar Europske unije, s obzirom na to da se ističemo samo svađama i iznevjerenim očekivanjima. Znakovito je i da strani mediji prepoznaju kako je aktualno vodstvo države nedoraslo izazovu.

Preuzeto sa http://www.index.hr

Saopćenje za javnost

U sarajevskoj Osnovnoj školi “Fatima Gunić”, posredstvom Antikorupcione mreže u BiH – ACCOUNT, spriječena je korupcija pri zapošljavanju.

Za nešto manje od mjesec dana, Inspektorat prosvjetne inspekcije KS potvrdio je sumnju iz prijave da su pri zapošljavanju na mjesto vršioca dužnosti direktora škole, počinjene brojne nezakonitosti. Naime, na mjesto v.d. direktora škole, Školski odbor je imenovao osobu koja je do tog momenta bila zaposlena u drugoj školi, što je suprotno zakonu. Također, Odbor je istoj osobi utvrdio radno mjesto na poziciji „nastavnik bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti“ na koju bi stupio nakon isteka mandata v.d. direktora.

„Zakon je jasno odredio da za v.d. direktora škole može biti imenovano samo ono lice koje je prethodno bilo zaposleno u toj ustanovi kao nastavnik ili stručni saradnik, a nikako osoba iz druge škole“ – pojasnila je Emina Berčić iz Fondacije INFOHOUSE koje je zaduženo za pružanje besplatne pravne pomoći prijaviteljima korupcije. Dodala je da je ovo samo jedan u nizu slučajeva koji su prijavljeni timu za pružanje pravne pomoći te je pozvala sve građane BiH da prijave korupciju.

„U prethodne dvije godine imali smo oko 50 različitih prijava koje se odnose na korupciju. Jako je važno da građani Bosne i Hercegovine imaju razvijenu svijest o ovom problemu koje je definitivno jedan od gorućih problema bh. društva. Pravni savjeti koje pruža naš tim onim građanima koji se odvaže i prijave korupciju u najviše slučajeva su već pola odrađenog posla.“

Antikorupcijska mreža u BiH – ACCOUNT je pokrenula elektronski registar ( www.bpp.ba ) kao jedinstvenu informativnu bazu putem koje građana mogu prijaviti slučajeve gdje postoje indicije za elemente djela korupcije. Korupciju građani mogu prijaviti i na broj telefona 033 20 05 38.

Registar besplatne pravne pomoći uspostavljen je uz podršku Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID), a realizuju se u okviru aktivnosti Antikorupcijske mreže u BiH – ACCOUNT, koja okuplja preko 90 organizacija civilnog društva u BiH.

Za sve dodatne informacije možete kontaktirati:

Fondacija INFOHOUSE

033 20 93 04

emina@infohouse.ba

SRBIPODODIKU

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Pripremajući javnost na uzurpiranje vakufa Hadži Babine džamije na kojem je dominantno egzistirao harem, zvaničnici Islamske zajednice Banja Luke i BiH, odnosno oni koji su najneposrednije zaduženi da se staraju o principjelnom upravljanju vakufskom imovinom koja nije ni njihova niti bilo čija ćaćevina, nego dar časnih predaka banjalučkih muslimana, na opravdane kritike Banjalučana od prije dvije-tri godine, odgovarali su slijedeće:
Direktor Vakufske direkcije IZ BiH , hafiz Senajid Zajimović za Novinsku agenciju Patria, 20.04. 2015.
– Drago mi je da se Banjalučani interesiraju i brinu za sudbinu svog grada pa makar i na ovaj način. Ali, naravno da se ne radi o prodaji i da takve optužbe nisu opravdane  – rekao je Zajimović, objašnjavajući da se na vakufskoj imovini na Hisetima neće praviti noćni klubovi i kafane već škola za bošnjačku djecu i stambeno-poslovna zgrada u kojoj će Islamska zajednica imati prostorije.
Što se tiče mezarja, Zajimović kaže da ne samo da ono neće biti oskrnavljeno, već sasvim suprotno toj tvrdnji, mezarje će novim planom biti uređeno, zaštićeno i ograđeno. Prostor predviđen za gradnju škole i zgrade je izvan mezarluka.
Muftija Kozlić 6.5.2015., za Nezavisne novine Banja Luka:
Islamska zajednica u BiH ima namjeru da gradi kongresno-obrazovni islamski centar u Banjoj Luci, potvrdio je za “Nezavisne” banjolučki muftija Osman ef. Kozlić.
Planirano je da u centru bude obdanište, škola, biblioteka, kongresna i sportska sala, konaci , kao i halal hrana.
– Ovaj grad je regionalni centar, u koji dolazi veliki broj muslimana i izgradnja centra samo će unaprijediti Banja Luku, u svakom smislu – kaže banjolučki muftija.
Međutim, ono što je uslijedilo poslije i što imamo danas na tom lokalitetu je demantiralo obadvojicu, odnosno i hafiz Zajimović i muftija Kozlić su slagali, odnosno prevarili javnost i osim što laž sama po sebi ne dolikuje nijednom čestitom čovjeku, posebno onima koji se deklariraju kao vjernici i posebno vjerskim velikodostojnicima, njihova obmana ima i nesagledivo loše posljedice po položaj bošnjačke populacije u Banja Luci i trend povratka Bošnjaka u svoj grad. Naime, osim famozne sintagme “održivi povratak” koja jeste jedna od objektivnih zapreka masovnijem povratku Bošnjaka u Banja Luku, obrazovanje njihove djece u osnovnim i srednjim školama je također jedan od bitnih faktora koji opredjeljuje donošenje odluke o povratku. Mnogi od nas smo se ponadali da će Školski centar kojeg najaviše i hafiz Zajimović i muftija Kozlić zaista biti jedno od ključnih rješenja problema povratka Bošnjaka koji imaju djecu uzrasta za osnovne i srednje škole, ali te nade su duboko potonule – Vrbas ih je odnio i negdje su sada izgubljene u dubinama Crnog mora. Sa mnogima smo razgovarali na tu temu i svi do jednoga nam rekoše da ako bi u Banja Luci bila neka škola sa nacionalnom grupom predmeta, kakva ima u Kozarcu, naprimjer, vratili bi se u Banja Luku. S druge, pak, strane, neki koji su bili odlučili da žive u Banja Luci napustili su je upravo zbog neadekvatno riješenog problema obrazovanja njihove djece. Jedan od takvih je pouzdano i Sejfudin Tokić.
Dakle, oni koji su najavili izgradnju Školskog centra na vakufu Hadži babine džamije, pa slagali, koji su najavili da ta vakufska parcela neće biti prodata, pa slagali, koji su javno rekli da harem neće biti skrnavljen, pa slagali, kao i oni koji su svojom šutnjom to sve pustili niz vodu (članovi IO Medžlisa IZ Banja Luka), snosit će historijsku odgovornost ne samo za javnu prevaru i grijehe koje su počinili, nego i za participiranje u ovoj fazi indirektnog etničkog čišćenja živih banjalučkih Bošnjaka. O etničkom čišćenju banjalučkih merhuma, već smo pisali u prethodnim saopćenjima.
UZZVIUBL

KRUG

Klikinite gore i otvorit će vam se Bilten.

KOSOVARI

Klikom na gornji link otvorit će vam se eutorski tekst gospodina Milana Jovičića.

ZAVRZLAME SA AKCIZAMA

Posted: 7. Oktobra 2017. in Intervjui

Image result for akcize

Građani i narodi BiH  preko dvadeset dejtonskih godina stenju i  strpljivo trpe višeslojnu mrežnu okupaciju u režiji i aranžmanu međunarodne zajednice, dopingovani i uspavljivani u stranačklim kavezima domaćih vladajućih bandi i  klanova, poslušno izvršavaju diktat velikih svjetskih sila, podnose licemjerje EU, trpe stalne udare okupatorskih srpskih i hrvatskih vlasti, njihovog uvezenog i domaćeg  ustaštva i četništva, uz  sve više ruskih a pomalo i turskih uplitanja. Ranije dopingovani političkim a sada i ekonomskim temama, uvijek maksimalno dozirani separatizmom i nacioanlizmom, tako da politika i ekonomija u BiH dobivaju u zajednički sadržalac bezdan i beznađe. A narod ko narod trpi i nosi teret, kao u onoj Domanićevoj o čovjeku, njegovom maloljetnom sinu i magarcu.

I dok se na bosansko-hercegovačkom nebu dodiruju, isprepliću i sukobljavaju interesi jakih i najjačih, u areni BiH se nastavlja navlačenje konopa zvanog „akcize“. Kome jare, kome pare , a kome i jare i pare? Po peti put se na stranačkim, entitetskim,državnim i drugim nivoima kroz sito i rešeto pretresa prijedlog za povećanje poreza (akciza) za 15 feninga na naftne derivate, i još uvijek nije izvjesno da će od svih učesnika biti prihvaćen prijedlog koji je jučer usvojio UO UIO- Upravni odbor uprave za indirektno oporezivanje BiH.

Dopingovanje naroda

Narod je omamljen. Vladajuće strukture se svih ovih godina ne moraju previše truditi. Sve im ide  od ruke, jer nije im nimalo teško od bilo čega napraviti temu od koje bruji ćaršija i niko mirno  ne spava. Ove godine takvih tema je bilo na pretek, od ekonomske agende, sistema koordinacije… do spletki i zavrzlama sa akcizama.  Akcize, neki čudan izraz, neka izazovna tema. Povoljna da se u narodu izazove znatiželja i pomutnja, naprave zavrzlame, u kojima se ne zna “ni ko pije, ni ko plaća“, a na frontu ili u pozadini budno bdiju spasioci i to baš oni koji i u naredne izbore 2018. samouvjereno i pobjednički jašu u četvorki jahača apokalipse.

Čak i ono što je u svijetu jednostavno i lako provodivo, zasnovano na dobrom i dobro obrazloženom prijedlogu, kod  nas digne prašinu,  uzburka javnost i zabavi  je na nama svojstven način. Umjesto da se narodu jasno  i glasno kaže, ako hoćemo napredak i iskorak, ako hoćemo u EU, moramo provesti zahtjevne reforme, proširiti i osavremeniti putnu mrežu. Za to trebaju pare i mi ih trebamo obezbjediti povećanjem akciza. EU će nam pomoći, sufinansirati naše programe, ali i mi moramo povećatri porez na benzin, koji je kod nas  još uvijek na neki način luksuzna roba. I umjesto da nam to dobro objasne, da nas mobilišu i pokrenu, vladajuće strukture manipulišu sa nama, kroje i prekrajaju  akcize kako bi ih imali i u budućnosti, a nas nagone da gladni i ozlojeđeni  glođemo akcize kao  kost sa koje je već unapred skinuto meso.

Nakon ispiranja mozga sistemom koordinacije, nekom evropskom  agendom, vladajuća bh vrhuška već mjesecima zabavlja bh građane novom sonatom, zvanom “akcize“, koja je već danima za mnoge  glavna vijest, a za neke poznata uspavanka. Uporno nas zasipaju stranim izrazima i na svaki način naš bosanski jezik, prebogat sa izrazima koji se u drugim jezicima opisuju i pojašnjavaju setom rečenica, nastoje u što većoj mjeri zamjeniti stranim izrazima. Ijekavicu ekavicom. Jedan od izraza, koji već mjesecima bruji u ušima sviju nas, su akcize, koje namjerno, makar u svakodnevnoj konverzaciji, ne zovu porez na određene proizvode, već bez prevoda i pojašnjenja koriste francusku riječ, kako bi nam bilo što manje jasno i što teže shvatljivo.

Podržan prijedlog za povećanje akciza

Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje (UO UIO) jučer je u petom pokušaju usvojio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama u BiH. Time se, nakon više prijedloga za drugačija rješenja, ostalo pri prvom prijedlogu kojim je predviđeno povećanje akciza (poreza) na naftu, naftne derivate  i lož ulje za 15 feninga po litru. Ovo rješenje je prethodno bilo oboreno u Parlamentu BiH.  U drugačijim prijedlozima od danas prihvaćenog, bio je i prijedlog da se akcize ne povećavaju, već da se preraspodjelom postojećih akciza obezbjedi novac za projekte Transportne zajednice po zahtjevu EU i  više novca za autoputeve i puteve. Zanimljiv je i respektabilan prijedlog Visokog predstavnika u BiH g. Inska, da se akcize povećaju umjesto za 15 za 18 feninga, s tim da se 3 dodatna feninga koriste za kulturu.  Jučer usvojen Prijedlog u Upravnom odboru Uprave za indirektno oporezivanje, i pored više različitih interpretacija,  ide na ponovno razmatranje Vijeću ministara, a početkom novembra trebao bi se naći pred Parlamentom BiH.

Predstavnički dom parlamentarne skupštine BiH u maju ove godine odbio je Prijedlog izmjena Zakona o povećanju akciza za 15 feninga po litru na naftu, naftne derivate i lož ulje, koji je predložilo Vijeće ministara,  a sredstva od akciza koristila bi se  za izgradnju autoputeva i cesta. Povećanje akciza za gorivo bio uvjet MMF za novu trašu kredita BiH.  Na mogućnost uvođenja dodatne akcize  negodovali su poljoprivrednici, privatni prijevoznici iz FBiH najavljujući značajno povećanje cijena usluga i prevoznici za unutarnji i međunarodni transport Rs, koji su zaprijetili još radikalnijim mjerama.Predsjednik vijeća ministara D. Zvizdić upozorio je da će odbijanje ovog prijedloga usporiti gradnju cesta i ugroziti međunarodni kreditni aranžman vrijedan 1 miljardu eura, od kojeg ovisi dalji infrastrukturni razvoj zemlje.

Šta znači riječ  akciza ?

Akcize ( francuska riječ assice) je jedan od  najstarijih oblika poreza, kojim je u 16. vijeku u Nizozemskoj oporezovana proizvodnja i promet alkoholnih pića, piva, soli i šećera.  Ovakav oblik i način oporezivanja se kasnije raširio svijetom i danas ga koriste mnoge zemlje.  

Pod akcizama ( koje neki zovu trošarina, potrošnja) se  danas u svijetu i kod nas podrazumjeva poseban oblik poreza na promet kojim se oporezuju akcizni proizvodi, svrstani u grupe: alkoholni proizvodi, duhanski proizvodi, naftni derivati, kafa. Sa akcizama se oporezuju uglavnom proizvodi monopolskog karaktera. Zovu ih još proizvodi sa neelastičnom potražnjom.

Poreski obveznici akciza su proizvođači i uvoznici ovih proizvoda. Osnovica za plaćanje poreza određena je mjerom: kg, litar i sl, a iznos poreza (akcize)  je u apsolutnom iznosu. Npr. 10 KM na 1 kg kafe.

Akciza se dodaje na cijenu proizvoda i na tako formirani iznos se obračunava PDV- Porez na dodatnu vrijednost.

Razlozi uvođenja akciza

Razlozi uvođenja akciza su : Fiskalni (povećanje prihoda za državni budžet) i Nefiskalni ( veće oporezivanje luksuznih proizvoda, smanjenje ovisnosti kroz manju potrošnju tih proizvoda i ekološki). Prijedlogom za povećannje akciza u BiH, koji se ovih dana razmatra, želi se ubrzati razvoj putne mreže i  poboljšati infrastruktura, što je osnovna pretpostavka da se BiH  brže mjenja i razvija.

Prednosti akciza su: stabilan prihod, jasno određene grupe proizvoda na koje se plaća, fiskalna izdašnost, ugodnost plaćanja- jer su manji iznosi, jeftino ubiranje i istodobno ubiranje akcize i PDV-a.

Zakon o akcizama BiH

Zakon o akcizama u BiH donesen je 2009. godine i objavljen je u sl. Glasniku BiH 49/09, a izmjene i dopune u Sl. Glasniku BiH 49/14, 60/14.  Ovaj zakon primjenjuje se i na putarinu, a po njemu se oporezuju akcizni proizvodi proizvedeni i uvezeni u BiH.

Po čl. 4. Zakona o akcizama u akcizne proizvode spadaju: naftni derivati (dizel goriva, plinska ulja, petrolej – kerozin, lož ulje), duhanske prerađevine, bezalkoholna pića, alkohol, alkoholna pića i voćna prirodna rakija, pivo, vino i kafa.  Poreski obveznik po  ovom Zakonu je pravno lice ili preduzetnik koji akcizne proizvode proizvodi ili uvozi na teritoriji BiH.

Po postojećim zakonskim propisima o akcizama akciza se obračunava i plaća u apsolutnom iznosu po mjernoj jedinici kg, l (litar) i sl, ili po proporcionalnoj stopi, i to:

  • Za naftne derivate (dizel gorivo i ostala plinska ulja) 0,30 KM  po litri, petrolej- kerozin 0,30 KM po litri, motorni benzin-bezolovni 0,35 KM po litri, motorni benzin 0,40 po litri i lož ulje 0,30 KM po litri,
  • za bezalkoholna pića, pivo i vina plaća se po litru : za bezalkoholna pića 0,10 KM, pivo 0,25 KM, vina 0,25 KM,
  • za alkohol, alkoholna pića i voćnu prirodnu rakiju – po litru: alkohol 15 KM, alkoholna pića 15 KM, voćnu rakiju 8 KM,
  • Za kafu se plaća po kg: sirovu kafu 1,50 KM, prženu kafu 3,00 KM, ljuske i opne pržene kafe 3,50 KM,
  • Na cigarete se akciza plaća na maloprodajnu cijenu a) po proporcionalnoj stopi od 42%  i b) posebna akciza, čiji iznos svake godine do 30.9.  određuje UO  UIO posebnom odlukom. Na ostale duhanske proizvode akciza se plaća po stopi 42% na osnovicu.

Putarina  

Putarina se, kao vrsta indirektnog poreza, plaća na naftne derivate: motorni benzin, uključujući i bezolovni, dizel goriva, ostala gasna-plinska ulja,  i to: 0,15 KM po 1 l proizvoda – za puteve i 0,10 KM za izgradnju autoputeva.

Putarina se ne plaća na dizel gorivo za rudnike, termoelektrane i željeznice u količini koju odredi UO UIO na prijedlog vlada entiteta i Brčko Distrikta.

Sada se putarina plaća : 0,25 KM za puteve i 0, 10 KM za izgradnju autoputeva. Po aktuelnom prijedlogu za izmjenu Zakona o akcizama tako utvrđena akciza za putarinu povećava se sa 0, 25 KM za još 0, 15 KM na 0, 40 KM, od kojih će se 20 feninga koristitii za autoceste i 20 feninga za ceste.

(Ne)namjensko korištenje akciza

Prihodi od akciza uplaćuju se na Jedinstveni račun Uprave za indirektno oporezivanje, a njihova raspodjela vrši se po Zakonu o uplatama na jedinstveni račun i raspodjelu.

Prihod od putarine, koji se ubiru plaćanjem 0,15 KM za puteve i  0,10 KM za autoputeve, uplaćuju se na poseban namjenski račun.

U toku dosadašnje rasprave o akcizama, koja traje već 9 mjeseci, pojavio se i problem što niko do sada nije objavio šta je sa dosadašnjim sredstvima prikupljenim po tom osnovu. Gdje je otišao do sada prikupljeni novac, da li u plate službenika ili u određene namjene? Nije  nepoznato da su ta sredstva do sada korištena i kao budžetski prihodi, za socijalnu zaštitu, intervencije u poljoprivredi…

U prijedlogu Ministarskog vijeća za povećanje akciza navodi se da su cijene goriva u BiH najniže u regionu, što povećanje akciza za 15 feninga na neki način čini opravdanim. Usvajanjem seta zakona o akcizama deblokiraju se i pregovori sa MMF oko kreditnog aranžmana, što omogućuje korištenje 500 miliona eura EU za infrastrukturu i potrebne reforme.

Prijedlog izmjene  Zakona o akcizama, koji je jučer usvojen, Uprava za indirektno oporezivanje će dostaviti na razmatranje Savjetu ministara, koji će oformljen prijedlog prosljediti Parlamentu BiH na usvajanje.  Očekuje se da će Parlament taj prijedlog razmatrati početkom novembra ove godine. Još uvijek postoji bojazan da prijedlog ponovno padne, jer njegove odredbe ne daju garancije da će se se sredsta akciza trošiti namjenski za puteve i autoceste.

Akcize mogu učiniti da se znatno brže promijeni slika BiH, ako se sredstva akciza budu koristila namjenski za održavanje i gradnju cesta i autocesta, a ne za budžetsku potrošnju i plaće  enormno velike administracije. Do sada nismo dobili uvjerenja da tako nije bilo.

Akcize mogu biti lijek, ali one umjesto toga, još uvijek služe prvenstveno za unutarpolitička i i unutarstranačka prepucavanja političkih lidera i stranaka na vlasti.

Ukoliko se i u narednim danima i mjesecima, do kraja ove godine, ne uspiju donijeti izmjene Zakona o akcizama moglo bi se očekivati da Visoki međunarodni predstavnik nametne zakon. U svom nedavnom intervjuu datom na tu temu TV N1  g. Insko se o tome nije izjasnio, ali na osnovu njegove dosadanje prakse to se od njega ne bi moglo ni očekivati.

U svakom slučaju nakon “ekonomske agende“, “sistema koordinacije…“,  akcize i dalje ostaju tema kojom će se narod BiH zabavljati, dopingovati i uspavljivati, a stranke na vlasti,  nacionalisti i njihovi lideri će i dalje “vedriti i oblačiti“.

 

Burlington, 6. Oktobra 2017                                             Zijad Bećirević

Iako je korupcija gorući problem u bh. društvu od nje ne treba bježati i sklanjati se. To bi ostavilo samo još više prostora da se nivo korupcije i koruptivnih radnji poveća….. Djeca su kao spužve i upijaju znanja i iskustva iz svih sfera društva u koje zalaze. Međutim, svaka osoba u prosjeku provede minimalno 14 godina u obrazovno-odgojnim institucijama. Tokom tog perioda usvaja različita znanja, kreira vlastite stavove i mišljenja koja nastaju kao odgovor na „provociranje“okoline…..Svake godine, bez obzira da li je riječ o izbornoj godini ili ne INFOHOUSE radi na političkom osnaživanju žena, naročito kandidatkinja pružajući im vrlo korisne edukacije o pr-u, medijskim nastupima, upotrebni socijalnih mreža u svrhu promocije tokom predizbornih kampanja i sl. Projekat za 2017. godinu upravo završava u oktobru konferencijom na kojoj će sudjelovati korisnice projekta (mlade političarke koje će biti kandidatkinje naredne godine), a tokom koje će se istaknuti značaj participacije žena u bh. politici……Mnogi građani upravo zahvaljući zelenoj ekonomiji uspjevaju održati egzistenciju sebe i svojih porodica. Zelena ekonomija i zeleni poslovi nisu nikakav luksuz, kako često ljudi znaju pomisliti ovdje, nego je to šansa za BiH i njen razvoj…..

Iako je ovaj razgovor primarno obavljen sa Eminom Bečić, u njemu je djelimično sudjelovala i njena kolegica Dalila Hadžić. Znači, bio je to pomalo – timski rad.

“Ko se boji korupcije još? Mi ne”! – naziv je vašeg projekta koji je krajem prošlog mjeseca imao svoju završnu konferenciju o kojoj ćemo poslije. Dakle, zašto se vi ne bojite korupcije?

BEČIĆ: Iako je korupcija gorući problem u bh. društvu od nje ne treba bježati i sklanjati se. To bi ostavilo samo još više prostora da se nivo korupcije i koruptivnih radnji poveća. Stoga, ne smijemo pokleknuti. Moramo ostati hrabri i istrajni, poslužti kao primjer budućim naraštajima, kvalitetno ih savjetujući i pružajući im primjere kako bi izgledao život u jednom zdravom i pravednom društvu bez mita i korupcije.

Dio spomenutog projekta je i jedan video serijal. Hoćete li reći nešto detaljnije o njemu?

BEČIĆ: Video serijal, snimljen u okviru projekta „Ko se boji korupcije još?Mi ne!“ s ciljem da omogući najmlađim naraštajima, djeci sa i bez poteškoća u razvoju, jednake mogućnosti za usvajanje znanja i vještina iz oblasti etike i borbe protiv korupcije. Serijal se sastoji od 4 videa koje možete pogledati na linku: https://www.youtube.com/watch?v=5ClIjOK7Ytw&list=PL-m-5fu6RxWL2syd00oi03353uili6_5x

Kako je kurikulum “Etika i antikorupcija” primljen od strane učenika i nastavnog osoblja osnovnih i srednjih škola u prethodnoj školskoj godini od kada je u primjeni? Ima li nekih rezultata?

BEČIĆ: Prosvjetni radnici su oduševljeni materijalima koje smo im dali na korištenje kroz ove priručnike, jer im je to dosta olakšalo pripremu i realizaciju časova obzirom da u prethodnom periodu nisu imali nikakve slične materijale koje su mogli koristiti kako bi učenike podučavali o etici i antikorupciji. Učenici su također sretni zbog činjenice da primjeri korišteni u ovim priručnicima zahtjevaju interaktivan rad i da su sami učenici najveći dio časa izuzetno aktivni i uključeni u nastavu. Neke od škola radili su i projekte prevencije korupcije, inspirisani primjerima iz Priručnika. U te aktivnosti predstavici INFOHOUSE-a pružili su mladima savjetodavnu ulogu i ohrabrivali ih pri realizaciji različitih aktivnosti.

Djelujete edukativno, odnosno kroz obrazovni sistem kada je u pitanju korupcija i njena štetnost po društvo i to je svakako dobro. Ali, ta ista djeca se odgajaju i kod svojih kuća, pa i drugdje. Šta bi moglo prevagnuti u svijesti djece: ono što ih se uči u školama ili ono što ponesu od kuće? Naime, treba li, paralelno sa educiranjem djece, educirati i njihove roditelje, odnosno odrasle?

BEČIĆ: Djeca su kao spužve i upijaju znanja i iskustva iz svih sfera društva u koje zalaze. Međutim, svaka osoba u prosjeku provede minimalno 14 godina u obrazovno-odgojnim institucijama. Tokom tog perioda usvaja različita znanja, kreira vlastite stavove i mišljenja koja nastaju kao odgovor na „provociranje“okoline. Tako da je podučavanje o etici i antikorupciji vrlo značajno u školi. Međutim, da bi ono bilo potpuno u sam proces potrebno je uključiti i roditelje, što je i jedan od zaključaka sa Konferencije „Ko se boji korupcije još? Mi ne!“ održane 25. i 26.9.2017. na Jahorini.

A sada, o konferenciji na Jahorini. Hoćete li se osvrnuti na neka od izrečenih iskustava o aktivnostima za prevenciju korupcije u sektoru obrazovanja na svim nivoima vlasti u BiH?

BEČIĆ: Konferencija je rezultirala nizom zaključaka koji su nastali na osnovu iskustava sa kojima su se u protekloj godini susreli prosvjetno-pedagoški radnici. Neki od najznačajnijih zaključaka su: Uključivanje roditelja; Proširivanje projekta na sve nastavnike, vaspitače i nenastavno osoblje (sve prosvjetno pedagoške institucije); Spriječavanje politizacije školskog sistema (isključivanje uticaja politike na izbor prosvjetno-pedagoškog osoblja i rukovodećeg kadra u školama); Uključivanje medija u borbu protiv korupcije; Lična izgradnja, promocija pozitivnih primjera i prakse kod prosvjetno-pedagoškog kadra; integrisanje i zajedničko zalaganje i rad vladinih i nevladinih institucija i organizacija.

Kako biste ocijenili rad konferencije, generalno?

BEČIĆ: Preko 100 učesnika konferencije iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine, kao i predstavnika različitih odgojno-obrazovnih institucija, donatorske zajednice, mladih i stručnjaka iz oblasti antikorupcije i obrazovanja razgovarali su, razmijenili iskustva, planirali naredne korake koje treba poduzeti kako bi časovi o etici i antikorupciji postali svakodnevnica u obrazovnom sistemu na nivou BiH. Također, samo proaktivno učešće i podrška Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) i Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje (APOSO) ukazuje na kvalitet samog događaja i saradnju vladinog i nevladinog sektora u borbi protiv korupcije.

Da li je još živ vaš projekt “101 razlog zašto glasati”? Ako nije, treba li ga oživjeti prije narednih općih izbora koji nisu daleko?

BEČIĆ: Naravno da je živ. Svake godine, bez obzira da li je riječ o izbornoj godini ili ne INFOHOUSE radi na političkom osnaživanju žena, naročito kandidatkinja pružajući im vrlo korisne edukacije o pr-u, medijskim nastupima, upotrebni socijalnih mreža u svrhu promocije tokom predizbornih kampanja i sl. Projekat za 2017. godinu upravo završava u oktobru konferencijom na kojoj će sudjelovati korisnice projekta (mlade političarke koje će biti kandidatkinje naredne godine), a tokom koje će se istaknuti značaj participacije žena u bh. politici.

Koliko Zelena ekonomija može relevantno smanjiti nezaposlenost u BiH, odnosno trend iseljavanja ljudi iz naše zemlje?

BEČIĆ: Prema mnogim, ekonomskim pokazateljima, zelena ekonomija i turizam su budućnost ove države. Mnogi građani upravo zahvaljući zelenoj ekonomiji uspjevaju održati egzistenciju sebe i svojih porodica. Zelena ekonomija i zeleni poslovi nisu nikakav luksuz, kako često ljudi znaju pomisliti ovdje, nego je to šansa za BiH i njen razvoj. Prelazak i razvoj proizvodnje malih preduzeća, porodičnih biznisa, farmi je ono što je posljednjih godina trend u ovoj zemlji. Nadamo se da će on biti nastavljen jer je visoka stopa nezaposlenosti i dalje jedan od gorućih problema u BiH. Povećanje zaposlenosti trebalo bi i osnovni politički i društveni prioritet.

 Koji vam je slijedeći projekt/projekti u planu?

BEČIĆ: Nastavljamo i dalje raditi na: prevenciji i suzbijanju korupcije, projektima zaštite ljudskih prava, dječijih prava, projektima političkog osnaživanja žena, ravnopravnosti spolova, poticanju volonterskog angažmana i smanjenja nezaposlenosti mladih, i slično.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BEČIĆ: Hvala vama na iskazanom interesu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (925)

ALUMINIJSKISNOVI

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

CRNJACI

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Naravno, kao i mnogi drugi, s tugom i ogorčenjem pratim zbivanja u Univerzitetskom kliničkom centru Sarajevo gdje se, kako svjedoče ugledni ljekari poput prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića, prof. dr. Mirze Bišćevića i drugih, provodi pravi mobing nad njima i onima koji se protive mosntruoznom načinu upravljanja tom ustanovom od strane supruge predsjednika SDA i člana predsjedništva BiH. Odliv visokostručnih kadrova se dešava u nizu i došlo se u alarmantnu situaciju. Mnogi, mnogo kompetentniji od mene, su o tome pisali i pišu i ne bih ja sada “otkrivao toplu vodu”.
Povod za moj osvrt jeste vijest koja me je naprosto rastužila: UKCS, Sarajevo i Bosnu je napustio i prof. dr. Semir Vranić, stručnjak koji se po izboru američkog časopisa The Pathologist našao na listi 100 najperspektivnijih stručnjaka iz oblasti patologije i laboratorijske medicine za 2016., najbolji doktorant Sveučilišta u Zagrebu 2012., docent na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu…O njegovoj uspješnoj akademskoj karijeri potreban je poseban osvrt.
Vranić (u sredini) na ovogodišnjem kongresu američkih patologa sa potpredsjednikom Američke i kanadske akademije patologa za 2015/16 David B. Kaminskyjem (lijevo) (United States & Canadian Academy of Pathology) i profesorom John R. Goldblumom (desno) Ustupljeno Al Jazeeri
Semir je moj višegodišnji prijatelj. Bio mi je i ovdje u kući, a u povodu mojih posjeta Sarajevu, koje su bile kratke, ili bi se redovno sretali ili bi se barem čuli telefonom. Za mene je, evo javno ću sada reći, jedan od najvećih i najsvestranijih Bošnjaka (u svakom pogledu) kojeg poznajem.
Ako još poživim i smognem snage odlaziti u Domovinu narednih godina, pa i u Sarajevo, bit će to puno drugačije, praznije i tužnije posjete našem glavnom gradu jer Semira tamo više nema. Falit će mi neko s kim ću izmijeniti “koju pametnu” o svemu, posebno o našoj zajedničkoj ljubavi – sevdalinci, s kim ću obići mezar našeg rahmetlije Omera Pobrića u Visokom…Ako ga budem pohodio, Sarajevo će mi izgledati kao da ga je pola otišlo, kao da pohodim ne cijelo, nego onu drugu njegovu polovicu.
To će tako biti zahvaljujući načinu upravljanja takvom jednom Javnom ustanovom od strane bosanske “Elene Čaušesku” i šutnji mnogih, naročito građana Sarajeva. Eno i njoj i njenom mužu neka se hvale štednjom u UKCS-u koja će sada biti “pojačana”  jer neće u ukupnim troškovima te ustanove biti plaće prof. dr. Semira Vranića. Tugo moja, dno je probijeno!
Bedrudin GUŠIĆ

 

Bismillahi'r-Rahmanir-Rahim:

Dragi moj brate Fatmire,

Čitam kako ti prijeti bodigard samozvanog muftije i još samozvanijeg doktora nauka i dugogodišnjeg visokopozicioniranog funkcionera tzv. Islamske zajednice, Muamera Zukorlića! I to me nije užasnulo – jer ja sam prošao kroz isti belaj: i meni su, nabigajri hakk, isto tako prijetili isti tipovi kojima se okružio ovaj jedan od najbogatijih tajkuna u cijeloj Srbiji i pola Bosne: psovali mi moju umrlu majku – rahmet joj duši, stid me je pred njezinim licem koje me i sad prati -, prijetili toljagama i pištoljima, nekako na tim društvenim mrežama naštimali obavijest kao da me je Sabor IZ-e u Sarajevu otjerao sa Fakulteta islamskih nauka, spočitavali mi kako su me oni gladna hranili dok sam dolje boravio predajući vjerske predmete, Teoriju književnosti i Bošnjačku književnost – i to na Zukorlićev poziv. A zašto  mi je to učinila ova harlovina iz našeg dragog Sandžaka? Zato što me je velikodušni, smjerni i vjerni narod sandžačkih Bošnjaka, a naročito desetak generacija mojih studenata, toliko poštovao da ovaj ublehaš i gangster Zukorlić to nije mogao da gleda i sluša. Jednostavno, jadne Sandžaklije dolje smiju samo o Njemu govoriti i to samo ako ga zakivaju u zvijezde kao „istorijsku ličnost, bre“! Ko god je o njemu i njegovom pajdašu Mustafi Ceriću progovorio samo jednu kritičku riječ – nastradao je, a Bekir-ef. Makića, istinskog vjerskog učenjaka, koji uživa najveći ugled u Sandžaku, Zukorlić je nokautirao u službenim prostorijama Islamske zajednice toliko jakim udarcem da je Bekir-ef. završio u bolnici! Da li je iko iz Sarajeva jednu riječ progovorio u odbranu Bekir-ef.? Ni riječi! (Bekir-ef. do danas živi bez posla!) Da li je „muftija“ Zukorlić sankcioniran? Ni govora! Čak je unaprijeđen!

Mene je, ipak, i pored svega, užasnula šutnja koju ovi naši „veliki Bošnjaci“, akademici, piskarala, hafizi, muhaddisi, hatibi, „nezavisni“ novinari, predsjednici, emeritusi, uvaženi, uzoriti, ugledni, preuzvišeni…, ove veličine koje se ne mogu kretati od svoga kibura i praznoglave napuhanosti, ove vjerske i svjetske „veličine“ tako cinično, tako barbarski demonstriraju prema ovom skandalu! Moj Fatmire, oni, te „veličine“, te krvopije, taj intelektualni i moralni jad i sramota pred očima civiliziranih evropskih naroda, za svoju vlast, koju su uzurpirali popevši se na grbaču našem nesretnom narodu, već su krenuli da ubijaju istinu o sebi i svojoj vlasti, a čim su spremni ubiti istinu, spremni su i da ubiju svakog od nas, pisaca, vjerskih učenjaka i novinara, koji, pod pritiskom svoje savjesti a ljubeći svoj nedužni, porobljeni narod, iznosimo istinu na vidjelo. Zato, poslušaj svoga starijeg i iskusnijeg brata Džemala, islamskog fundamentalistu numero uno u Bosni i Hercegovini i šire, „nepotkupljivog svjedoka Povijesti“ (Krleža), logoraša koji se na robiji naučio marisati tukući se sa bošnjačkim škartom od koga po profilu nije daleko odmakla naša vlastela, pa uradi isto što i on: zbavi sebi dobru handžarinu pa – pod pazuh, a javno, na temelju ovih prijetnji, zatraži od krvopija na vlasti da ti daju pištolj, i to onaj sa više metaka, Fort-12, pa ako ti ga  službeno ne dadnu, obrati se meni, ja ću Ti ga zbaviti na crnom tržištu (preko svojih robijaških veza), pa zbavi jednu tašnu istu ko kod mene, a ima i futrola za Fort-12 koja te svega opaše po prsima, ali da se to ne primijeti, pa nosaj sa sobom ( kao i ja), pa ako ta živina krene na tebe, poteži prvi, jal handžarom jal Fortom-12, zavisi s čim oni krenu, i budi okretan (da samo vidiš kako to ja činim po Sarajevu!) – jer te ni ova ni srbijanska država, a pogotovo tzv. Islamska zajednica, neće zaštititi od naoružanog „muftije“ Muamera Zukorlića! Mi smo za njih smrtna opasnost zato što smo protiv njihove nelegitimne vlasti, i umjesto da te zaštite, oni će moliti Boga da te vide prerezanoga grla ili sa ispaljenim metkom u čelu! Ne daj se, to je tvoje pravo, a ovo je naša država, i ovo je naš narod, i ovo je naše ropstvo koje nam je spomenuti škart nametnuo, a ono su kukavice, bašibozuk koji se popeo na vrh mindera, nažderao i napio iz budžeta i iz vitara i zekjata našeg pobožnog naroda, i mi ćemo se sa tim ropstvom i sa tim bašibozukom obračunati revolucionarno, svim legalnim, a ako treba, i nelegalnim sredstvima – jer je nama, pošto nam rade o glavi, po Šeriatu i međunarodnom pravu, dozvoljeno sve osim zločina. A naročito se pazi kad ulaziš u džamije! Tamo, s našom islamskom braćom i sestrama, ulaze i ovi opasni tipovi, pa kad si na sedždi, jednim okom gledaj ustranu, i ako spomenuti bašibozuk krene na tebe, prekidaj namaz i prvi poteži čak i u Božijoj kući, ja ti, kao jedini doktor islamskih nauka u statusu redovnog profesora na sarajevskom Univerzitetu i dugogodišnja meta istih šejtanskih sila, dajem fetvu za to!

Smrt fašizmu, komunizmu i begovatu, živjela sloboda za Bošnjake!

Mahsuz selam. Tvoj brat u dinu i imanu i sifati islamu, Džemaludin Latić

  1. muharrem 1439. / 5.okt. 2017.

PRILOZI:

http://kajankajan.blogspot.ba/2017/10/treba-li-fatmira-predati-razbojnicima.html?m=1

Indira Kučuk Sorguč:
– “Hajka na Fatmira se nastavlja, prijete mu, omalovažavaju, kleveću i to otvoreno, bez ikakve bojazni jer je Muftija ‘jači’ od svake policijske presije i torture. U odbranu slobode mišljenja i zaštitu jednog intelektualca stao je drugi intelektualac, književnik Ibrahim Kajan. Treba da stanemo svi a pogotovo treba da se oglasi Društvo pisaca i Udruženje novinara, ali oni, očevidno, imaju dvostruke aršine i bave se samo ugroženim pravima svojih jarana i jaranica iz !civilnih inicijativa’.
Almir Mehonić:Sa Fatmirom se znam dugi niz godina. Ono što me je uvijek fasciniralo kod tog čovjeka jeste novinarska produktivnost. Tvrdim odgovorno da takve nema na bošnjačkom novinarskom i publicističkom nebu. Fatmir je ulazio sa mnogima u sukob. Otvoreni i žestoki. Po mom mišljenju mnogi su bili nepotrebni. Ti sukobi su bili nekada sa mojim prijateljima iz javnog života. Nikada od Fatmira nisam čuo onu rečenicu: “Šta ćeš sa njim. On je…..” Tu stvar sam kod njega najviše cijenio. Dakle, princip da ako sam sa nekim u lošim odnosima ne morš i ti da budeš. Možemo se ne slagati sa Fatmirom u mnogim stvarima, no jedno je sigurno, to je bez sumnje vrhunski intelektualac i novinar koji nas svojim pisanjima ne ostavlja ravnodušnim i onda kada se slažemo i onda kada se ne slažemo sa njegovim stavovima. To ne može loš novinar. Drugo, prijetnje njemu, njegovoj djeci ili vrijeđanje njegove majke od strane “fanova” nekih vjerskih krugova i lidera, govore samo u kakvu smo moralnu provaliju upali. Fatmir ima pravo na svoje mišljenje i mora imati pravo na našu zaštitu u reakciju, inače će značiti da smo mrtvi i kao ljudi i kao narod.”
Elifa Kriještorac:Cestitam Fatmiru na odvaznosti. Bilo je konacno vrijeme da im neko pokaze gdje su granice. Krivim sve intelektualce Bosne i Sandzaka (cast pojedincima) koji su dozvolili terorisanje nasih intelektualaca od strane Zukorlicevih mangasa, i smatram ih obicnim crvima bez kicme i licnog integriteta.”
“Kako će međunarodna zajednica objasniti Republici srpskoj da nema prava na referendum”?, izjavio je ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić dva dana nakon održanog referenduma u Kataloniji.
 
Pošto je tako nešto izjavio jedan ministar u Vladi Srbije, logično se može uzeti da je to stav čitave Vlade odnosno Aleksandra Vučića koji je u toj Srbiji poklopio sve i svašta. To je veoma opasna poruka susjedne države koju njen prdsjednik demagoški i licemjerno redovno predstavlja kao prijateljsku prema BiH jer najavljuje nešto što treba tumačiti kao otkidanje 49% teritorija naše zemlje u korist Srbije i što bi moglo rezultirati novim ratom. Naravno, do rata ne bi došlo ako bi patriote Bosne i Hercegovine mirno gledali kako im neko uzima pola zemlje i pripaja drugoj. 
 
Isti dan kada je održan referendum u Kataloniji, u Laktašima je svečano puštena u promet dionica auto-ceste “9. januar” Banja Luka-Doboj između Laktaša i Drugovića, u dužini od 10 km. Naravno da je bio Vučić i da je apsolutno nebitno šta je govorio (jer govorio je stare, otrcane fraze), ali je bitno ono šta Vučić nije govorio, odnosno šta je prešutio. A prešutio je, ne prvi put, da kaže nešto na Dodikovu najavu da će “kad-tad Srbija i Republika srpska biti jedna država”. Vučić ni u tom trenutku niti kasnije nije se ogradio od Dodikove, Bog zna koje po redu, prijetnje nestanku Bosne i Hercegovine u kojem bi ta ista Srbija ponovo imala glavnu ulogu.
 
Kao po nekakvom scenariju, sa beogradsko-laktaškim nasrtajima na suverenitet BiH u izvođenju Dačića i Dodika (čitaj u oba slučaja: Vučića), desilo se i davanje garancija službenog Beograda da se ratni zločinac Ratko Mladić pusti iz haške pritvorne jedinice radi liječenja u Beogradu. Treba međutim podsjetiti da je taj isti Beograd putem svojih tajnih službi krio tog zločinca preko 16 godina te da se isti nije sam predao Haškom tribunalu. S tim u vezi je sada licemjerno davanje garancija takvom jednom haškom bjeguncu i to je također užasna poruka Vučića i onih ispod njega našoj zemlji, posebno brojnim žrtvama Mladićevih zločina.
 
Dakle, pokušaje zvanične Srbije da povuče paralele između referenduma u Kataloniji i zveckanja sa takvim jednim u manjem bh. entitetu treba najoštrije osuditi i odbaciti. Naime, poređenje Katalonije i Republike srpske u svakom pogledu, posebno imajući u vidu kada i kako je ova druga nastala, je naprosto neozbiljno i degutantno. 
Treba li po Bog zna koji put ponoviti, a izgleda da treba, da Bosna i Hercegovina u svojoj hiljadugodišnjoj historiji nikada nije bila dijelom ni Srbije ni Hrvatske, već bilo je upravo obrnuto. 
 
Ali, neki projekti iz doba Miloševića koje on nije uspio završiti ratnim sredstvima naprosto su još živi i pokušava ih se ubaciti u promet u ovom postdejtonskom miru. Slučajno ili ne, glasnogovornik tih bolesnih projekata i onda i danas je isti čovjek, samo što mu se gospodari promijeniše.
 
Bedrudin GUŠIĆ
 
 
 
 
 
 

 

Više od 300 novinara je 1989. i 1990. godine izašlo iz tog, režimskog udruženja koje je bilo pod kontrolom tajne policije, i u januaru 1990. osnovalo Nezavisno društvo novinara Vojvodine. Bio je to protest protiv drastične zloupotrebe medija i novinara zarad političkog služenja zloćudnom Miloševićevom režimu, zarad pripreme za rat u kojoj su „zavisni“ novinari imali itekako važnu ulogu….Nezavisno društvo novinara Vojvodine svojevremeno je pomoglo osnivanje Nezavisnog udruženja novinara Srbije, koje je nastalo 1994. godine, četiri godine posle nas. Od tada pa do danas, blisko sarađujemo. I NUNS i NDNV su pod konstantnim, žestokih pritiskom vlasti i režimskih novinarskih i medijskih udruženja, a oni bi – siguran sam – jako voleli da uopšte i ne postojimo, da ne unosimo disonantne tonove u simfoniju između vlasti i njihovih medija i novinara……Ne treba zaboraviti da Vučićev režim vlada zloupotrebljavajući medije, šireći dezinformacije, spinujući i raspamećujući građane, te da im korektivni faktor u smislu postojanja nezavisnih, profesionalnih i kritičkih medija samo otežava posao. Zbog svega toga je i ukinut bilo kakav dijalog u društvu i mogućnost rasprave o bilo kom važnom pitanju…..Možda smo pomalo paranoični, ali čovek bi rekao da su sloboda medija i vladavina prava u Srbiji – žrtve velikih političkih dogovora. Ipak, ne smemo da budemo nepravični, postoje međunarodne institucije i organizacije koje nam pružaju punu podršku u ovoj teškoj bitki. Problem su međutim i razni retrogradni procesi i krize u Evropi, pa i u celom svetu, koji idu na ruku Vučićevom režimu i smanjuju zahteve zapada….. Problemi su nažalost mnogo dublji, a nema ko da ih rešava, jer mladi, i ne samo mladi, oni najbolji koji ne mogu da trpe lobotomiju koju živimo – odlaze ponovo masovno na zapad. Vlast čini sve da ih otera…..Vulin je još jedna od pojava koja govori koliko je ovo društvo talac devedesetih. Struktura moći stvorena tih godina nikada nije rasformirana, a Vulin je samo jedna od njihovih ispostava i kreatura…..Pretnje uvek postoje, i nikada se ne sankcionišu. Ali, u poslednje vreme smo svedočili i fizičkim napadima na novinare, na mitingu Srpske napredne stranke, kao i praćenju i snimanju urednika „Južnih vesti“ u Nišu, sasvim izvesno od strane stranački upregnute Bezbednosno-informativne agencije…..Neko je jednom rekao da je neverovatno lako na ovim prostorima postati nacionalista, i to polako postaje večna istina. Ne samo da je ta lakoća nacionalizma posledica dominantne kulture već je i ulaznica u svet odraslih…..Matica srpska generalno nema autentičan stav ni o čemu. Njen stav je u saglasnosti sa državnom politikom. Ako im vlast kaže da misle pozitivno o Draži i Nediću, oni će imati takav stav. I obrnuto…..

Nekako na prvi pogled upadljiva je prva riječ u nazivu vašeg Društva. Postoji li neko drugo društvo ili udruženje novinara Pokrajine zbog kojeg ste, eventualno, vi u svome nazivu stavili tu famoznu riječ – “nezavisno”?

SEJDINOVIĆ: Postoji. Doduše, prilično je neaktivno i retko ko osim ljudi koji se bave medijskom politikom zna za njega. Više od 300 novinara je 1989. i 1990. godine izašlo iz tog, režimskog udruženja koje bilo pod kontrolom tajne policije, i u januaru 1990. osnovalo Nezavisno društvo novinara Vojvodine. Bio je to protest protiv drastične zloupotrebe medija i novinara zarad političkog služenja zloćudnom Miloševićevom režimu, zarad pripreme za rat u kojoj su „zavisni“ novinari imali itekako važnu ulogu. Njihove reči i slike su se pretvarali u metke i granate koje su donele smrt desetinama hiljada ljudi, a unesrećili milione. Nažalost, niko od tih novinara nikada nije, čak ni moralno, odgovarao, a sada su – oni isti ili njihovi epigoni –na pozicijama na kojima su bili devedesetih. Nije ni čudno s obzirom na to da su na vlasti u Srbiji oni koji još nisu uspeli oprati ruke krvave ne do lakata nego do ramena.

Danas DNV služi, osim za okupljanje starih kadrova – i za delegiranje članova stručnih komisija za finansiranje javnog interesa u medijima. U pitanju je mehanizam koji je osmišljen Medijskom strategijom iz 2011. i medijskim zakonima iz 2014. godine, sa ciljem da se pomogne kvalitetno novinarstvo. Mislim na konkursno sufinansiranje javnog interesa u medijskoj sferi. Kao i mnoga druga zakonska rešenja na ovom Divljem zapadu od države, ovaj mehanizam pretvorio se u svoju karikaturu, i služi za finansiranje režimu bliskih medija i novinara koji reklamiraju „velikog i mudrog vođu“ Aleksandra Vučića i njegove lokalne šerife.

U Srbiji (znači bez Vojvodine) postoje dva udruženja novinara. Da li vaše Društvo surađuje s nekim od njih i s kojim?

SEJDINOVIĆ: Nezavisno društvo novinara Vojvodine svojevremeno je pomoglo osnivanje Nezavisnog udruženja novinara Srbije, koje je nastalo 1994. godine, četiri godine posle nas. Od tada pa do danas, blisko sarađujemo. I NUNS i NDNV su pod konstantnim, žestokih pritiskom vlasti i režimskih novinarskih i medijskih udruženja, a oni bi – siguran sam – jako voleli da uopšte i ne postojimo, da ne unosimo disonantne tonove u simfoniju između vlasti i njihovih medija i novinara. Bilo je svojevremeno ideja da se sva novinarska udruženja ujedine, ali to sigurno neće biti moguće dok god se režimske asocijacije ne odreknu ne samo svoje sramne prošlosti, iz devedesetih, nego i sramne sadašnjosti, služenja jednom neljudskom režimu koji sistematski ubija slobodu medija i od vladavine prava čini karikaturu. Čini se, međutim, da se to nikada neće desiti. I da će, kako bi rekla izreka, stare sluge uvek pronalaziti nove gospodare.

Da li se u Srbiji, uključujući i Vojvodinu,  guše medijske slobode i od kada je to eventualno počelo (mislim na postmiloševićevsku eru)?

SEJDINOVIĆ: Teško da možemo o Vojvodini govoriti kao o nekoj specifičnoj, bilo političkoj, bilo medijskoj regiji. Nju su srpski nacionalisti sveli na ruralno zaleđe uz, nažalost, saradnju sa pojedinim političkim faktorima koji su se formalno zalagali, i još uvek se kao zalažu, za veći stepen vojvođanske autonomije, pa čak i status republike. Medijsku scenu Vojvodine stoga krase sve odlike srbijanske, a glavna je – svojevrsni organizovani teror nad medijskim slobodama, kojeg prati sveukupna tabloidizacija i urušavanje profesionalnih i etičkih standarda. Država upotrebljava apsolutno sve raspoložive mehanizme da, sa jedne strane, nagradi sebi bliske medije i novinare, a sa druge – uguši, u boljem slučaju marginalizuje one „nepodobne“, ne prezajući da u tu svrhu koristi čak i nasilje. Dok se ogromni novci, novci građana, odlivaju u režimske medije, a njihovi vlasnici – koji i ne kriju da su toljaga u rukama vlasti – voze besne automobile i jahte, dotle oni – neću reći nezavisni već – profesionalni mediji žive pod finansijskom i svakom drugom presijom. Cilj Vučićevog režima je da slomi svaki otpor uspostavljanju totalitarnog poretka, i igra se „štapom i šargarepom“. Zbog toga mnogi nekada profesionalni novinari, koji su držali do digniteta, prelaze na stranu režima, i svoj ljudski i moralni poraz izuzetno dobro naplaćuju. Oni drugi, koji ne pristanu na „kolaboraciju“, biraju veoma težak i nesiguran put. Nažalost, sve se to dešava uz prisustvo međunarodnih organizacija, čija ćutnja plaši, zbunjuje i zabrinjava.

Šta, zapravo, aktuelni režim u Srbiji, ne voli vidjeti ili čuti u medijima pa jedne cenzurira, a drugima-neposlušnima, pravi probleme?

SEJDINOVIĆ: Za početak, krije enormnu korupciju, pljačku neviđenih razmera, koja se sprovodi kroz otvoreno kršenje zakona i veze sa kriminalnim miljeom i raznoraznim „kontroverznim biznismenima“. Kriju se, generalno, veze vlasti sa raznim kriminalnim grupacijama, koje su tako jake i intenzivne da suštinski u Srbiji čovek više i ne prepoznaje razliku između države i mafije, a ratni zločinci iz devedesetih ugledni su i uticajni građani i, po pravilu, medijske zvezde. Pogotovo loša situacija je na lokalnom nivou, gde se na čelnim pozicijama neretko nalaze ljudi sa bremenitim krivičnim dosijeima; ukoliko to nije slučaj, lokalni „kumovi“ predstavljaju sive eminencije naprednjačke vlasti. Krije se i suluda, shizofrena politika po kojoj Srbija kao ide ka EU, a istovremeno se u zemlji dešava sve suprotno od onoga što predstavljaju vrednosti i institucionalnu strukturu razvijenih zapadnih zemalja. Više je nego očigledno da u pozadini postoje skriveni i neprincipijelni dilovi u vezi sa Kosovom, koji će se, po svemu sudeći, završiti razočaranošću zbog neostvarenih ciljeva. Krije se i zloupotreba svih institucija i njihovo stavljanje u ruke jednog čoveka i njegove klike. Na kraju, krije se nestručnost, bahatost, primitivizam ove vlasti, koja – bez preterivanja – predstavlja sve ono najgore što je ova zemlja imala u novijoj istoriji. Ne treba zaboraviti da Vučićev režim vlada zloupotrebljavajući medije, šireći dezinformacije, spinujući i raspamećujući građane, te da im korektivni faktor u smislu postojanja nezavisnih, profesionalnih i kritičkih medija samo otežava posao. Zbog svega toga je i ukinut bilo kakav dijalog u društvu i mogućnost rasprave o bilo kom važnom pitanju.

Nedostaju samo ratovi, a ni oni, da parafraziram Miloševića i deo njegovog „čuvenog“ govora na Gazimestanu, ako se nastavi ovim pravcem – nisu isključeni.

Da li ste pokušali internacionalizirati problem gušenja medijskih sloboda u Srbiji i je li bilo nekog efekta?

SEJDINOVIĆ:U svakodnevnim smo kontaktima sa predstavnicima zapadnih zemalja i međunarodnih organizacija, ali se oni – čini se – ne uzbuđuju baš previše kada govorimo o problemima medijskih sloboda u Srbiji. Možda smo pomalo paranoični, ali čovek bi rekao da su sloboda medija i vladavina prava u Srbiji – žrtve velikih političkih dogovora. Ipak, ne smemo da budemo nepravični, postoje međunarodne institucije i organizacije koje nam pružaju punu podršku u ovoj teškoj bitki. Problem su međutim i razni retrogradni procesi i krize u Evropi, pa i u celom svetu, koji idu na ruku Vučićevom režimu i smanjuju zahteve zapada. Na kraju, možda postoji i neka politička procena da Srbija i zemlje u regionu nisu još zaslužile da baštine sve ono što liberalno demokratsko uređenje nosi sa sobom. Na kraju, ima u tome i neke pravde – ako građanima Srbije odgovara da žive u mraku, ako ne postoji dovoljno snažan otpor urušavanju svih institucija i uspostavljanju totalitarnog sistema, možda smo onda Vučića i zaslužili.

Da li ste vi ili neki drugi vršili istraživanja kojim medijima je većinski naklonjena javnost u Vojvodini, odnosno Srbiji – onima pod kontrolom vlasti ili nezavisnim?

SEJDINOVIĆ: Značajan procenat građana uopšte nema pristup nezavisnim i profesionalnim medijima, jer su potpuno dominantne nacionalne televizije i bezumni tabloidi. U pitanju su mainstream mediji koji su pod potpunom kontrolom vlasti i koji se, osim za severnokorejski model izveštavanja o „mudrom vođi“, koriste za napad na postojeće i moguće alternative, bilo političke bilo medijske. Internet je prostor slobode još uvek, ali nije tako veliki procenat građana koji ga koristi kao izvor informisanja o bitnim političkim i društvenim pitanjima. Problem međutim nije samo u pristupu informacijama, već i niskom nivou medijske pismenosti – građani ne prave razliku između kvalitetnog i nekvalitetnog medijskog sadržaja. A u pozadini svega je i nizak nivo političke pismenosti i sklonost autoritarizmu velikog broja građana, što pokazuju i istraživanja, ali i recimo popularnost Vladimira Putina u Srbiji. Problemi su nažalost mnogo dublji, a nema ko da ih rešava, jer mladi, i ne samo mladi, oni najbolji koji ne mogu da trpe lobotomiju koju živimo – odlaze ponovo masovno na zapad. Vlast čini sve da ih otera.

Reagirali ste na posljednje Saopštenje Vulinovog pokreta rekavši, između ostalog, da ono  “crta metu na čelu”. Na čijem čelu, odnosno, o čemu se, zapravo,  radi?

SEJDINOVIĆ: Vulin je još jedna od pojava koja govori koliko je ovo društvo talac devedesetih. Struktura moći stvorena tih godina nikada nije rasformirana, a Vulin je samo jedna od njihovih ispostava i kreatura. Kum je zloglasnog Željka Mitrovića, a godinama je bio nekakav direktor u drugom medijskom konglomeratu koji je takođe uspostavljen za vreme JUL-a, partije Mirjane Marković u kojoj je Vulin imao visoku poziciju. U normalnom društvenom okruženju Vulinov maksimalni životni uspeh bio bi – uticajni ispijač piva ispred lokalne prodavnice, a ovde menja ministarska mesta i širi mržnju i – što bi rekli mladi – „smor“. Osim što je zgodan politički partner jer sa sobom u miraz donosi podršku raznih mračnih centara moći, on služi da proziva i vređa „izdajnike“, „neprijatelje“, „strane plaćenike“ i slično. Da ih drži u stalnom strahu. U odnosu na njega i njegovu stranku, Vučić deluje umereno, što je naravno samo optička varka.

U našem prethodnom intervjuu od prije par godina govorili smo o prijetnjama upućenim Vama i gospodinu Dinku Gruhonjiću. Ima li tih prijetnji i danas i u kakvom se obliku eventualno manifestiraju?

SEJDINOVIĆ: Pretnje uvek postoje, i nikada se ne sankcionišu. Ali, u poslednje vreme smo svedočili i fizičkim napadima na novinare, na mitingu Srpske napredne stranke, kao i praćenju i snimanju urednika „Južnih vesti“ u Nišu, sasvim izvesno od strane stranački upregnute Bezbednosno-informativne agencije. Nema tu mnogo filozofije, stvar je jasna: vlast ne samo da ne želi da zaštiti novinare koji su na meti pretnji i napada, a koji nisu njeni miljenici, već jednim delom iza tih pretnji i napada i stoji. U svakom slučaju je odgovorna za društvenu atmosferu u kojoj se pretnja smrću doživljava kao uobičajena verbalna komunikacija, deo slobode izražavanja. Kada su na meti napada (koji su se uzgred desili u veoma neobičnim okolnostima) režimski novinari – kao nedavno u slučaju novinarke Pinka – država promptno hapsi i kažnjava počinioce, a tzv. predsednik države Vučić ide u patetičnu bolničku posetu tim novinarima. Sa druge strane, one koji nisu po njegovoj volji naziva pogrdnim imenima i daje signal raznoraznim likovima da preduzmu, u skladu sa svojim mogućnostima, nešto protiv njih. Postala je to uobičajena stvar i niko se na te poruke koje diktator u pokušaju šalje – i ne osvrće ni od strane male nezavisne scene, ni od strane međunarodne zajednice. Potom te poruke, ponovljene bezbroj puta, emituju njegovi mediji. Prednjače u tome naravno Pink i Informer. A onda Johanes Han, EU komesar za evropsku politiku susedstva i pregovore o proširenju, ode da gostuje na tom Pinku, dajući legitimitet tom gebelsovskom monstrumu od televizije.

Neofašizam i neonacizam sve više uzima maha u nekim zemljama sa prostora bivše Jugoslavije, posebno u Hrvatskoj i Srbiji. Primjera za tu tvrdnju ima zaista mnogo. Da li su tome doprinjeli i pojedini mediji, bilo šutnjom ili izravnim odobravanjem, odnosno glorificiranjem nekih likova koji su kolaborirali sa nacistima i fašistima za vrijeme Drugog svjetskog rata i da li su se neki mediji, konkretno u Vojvodini, pa i cijeloj Srbiji, suprostavljali redefiniranju novije historije naših prostora?

SEJDINOVIĆ: Nedavno sam u jednom hrvatskom mediju čitao o bulumenti raznoraznih likova, današnjih manje ili više ekstremnih hrvatskih desničara, koji su svojevremeno bili veliki poklonici Maršala Tita. Cunami nacionalizma koji je započeo s kraja osamdesetih, a koji je imao duboke korene osobito u Srbiji i Hrvatskoj, ni do danas nije posustao, a sa njim u prvim borbenim redovima išli su, i idu i danas – razni oblici fašizma. Osim o samoj ideologiji i revizionizmu, ovaj dugotrajni cunami svedoči o ljudskom posrnuću ovdašnjih intelektualaca i javnih ličnosti, koji su se često za male novce priklanjali većinskoj matrici. Često samo zarad toga da zadrže radno mesto, recimo na fakultetu i da imaju dovoljno novca za lekove i lekare, eventualno sa strane još „uberu koju kintu“. Sa njima su u paketu išli i mediji i oni koji njima vladaju, a koji su se aktivno i prilježno uključili u nacionalističku propagandu onog trenutka kada je dospeo signal „odozgo“. Ta propaganda svih ovih godina ostavlja pravu pustoš iza sebe. Neko je jednom rekao da je neverovatno lako na ovim prostorima postati nacionalista, i to polako postaje večna istina. Ne samo da je ta lakoća nacionalizma posledica dominantne kulture već je i ulaznica u svet odraslih. Bilo je naravno i u medijskoj sferi i među intelektualcima i mnogo pozitivnih primera, ljudi koji su se hrabro borili protiv te stihije i svih ovih godina ukazivali na njenu pogubnost. Ali i oni su se, čini se, nekako umorili. Neki od njih su postali i oni protiv kojih su se borili, napravivši nekakav pakt sa Vučićem. Neki i dalje ponavljaju iste fraze kao s kraja osamdesetih, ni sami ne verujući u smisao beskonačnog ponavljanja istog. Nekako smo svedoci da se ne samo hiljadu puta izgovorena laž pretvara u istinu, nego se i hiljadu puta izgovorena istina pretvorila u laž. Očekuju se nove snage, koje će preuzeti barjak antifašizma, a istovremeno neće biti deo populističke destruktivne mercedes-levice, ali njih nema. Oni su otišli ili upravo pakuju kofere.  

Na kraju, kakav stav danas ima Matica srpska prema četnicima Draže Mihailovića i Milana Nedića?

SEJDINOVIĆ: Matica srpska generalno nema autentičan stav ni o čemu. Njen stav je u saglasnosti sa državnom politikom. Ako im vlast kaže da misle pozitivno o Draži i Nediću, oni će imati takav stav. I obrnuto. Mislim da su ljudi okupljeni oko Matice srpske ekstremni desničari u dubini duše, ali ako im se kaže da budu levičari, svi će okačiti sliku Ive Lole Ribara u svojoj kancelariji. Oni su deo te bezoblične masa jeftinih, uplašenih kulturnih birokrata i kvaziintelektualaca koja je zaslužna za našu propast taman koliko i vlasti prethodnih decenija.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

SEJDINOVIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (924)

 

Vojvođanski klub najoštrije  osuđuje neodgovornu zloupotrebu Vojvodine zarad sakupljanja dnevno-političkih poena, ali i manifestacije naknadne pameti za rešavanje pitanja Kosova,  povodom održavanja referenduma u Kataloniji.

Borba za autonomiju Vojvodine dokumentovano traje od 1932. godine, kada je skovan slogan “Vojvodina Vojvođanima” i predstavlja častan pokret u koji su ugrađeni život i delovanje nakih od najumnijih i najhrabrijih Vojvođana. Za Vojvodinu su se borili i Jovan Lalošević, Vasa Stajić, Žarko Zrenjanin i mnogi drugi poznati i nepoznati ljudi koji su žrtvovali svoj život u toj borbi. Za nju su se borili i predstavnici građanskih i komunističkih stranaka i pokreta i ljudi koji se nikada nisu svrstali ni uz jednu partiju.  Zato je danas nedospustivo da legitimnu, odmerenu i ozbiljnu podršku, koju je većina vojvođanskih nevladinih organizacija i stranaka iskazala prema pravu građana Katalonije na održavanje referenduma,  i vlast i mediji tumače kao “podršku separatizmu”, uz optužbe za “vojvođanski separatizam”.

Dosta je bilo politike u kojoj se svako pominjanje autonomije Vojvodine unapred označava kao separatizam!

Pravo Vojvođana na autonomiju je legalno i legitimno! Vojvodina nije nastala na tlu Srbije, već joj se, odlukom svojih predstavnika, priključila. To se mora poštovati! Vojvodina je, od 1918. godine na ovamo, stalno prinuđena da dokazuje da neće da se otcepi od Srbije. I stalno biva optuživana za separatizam. Vreme je da se sa takvom politikom prestane!

Zato Vojvođanski kub želi da istakne: nismo separatisti, ali jesmo ljudi koji se zalažu za to da Vojvodina ima svoju zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, u okvirima svojih Ustavom definisanih prava. I, jesmo za to da organi Vojvodine sami ubiraju porez na teritoriji Vojvpodine, ali smo više od svega za to da vlast Republike Srbije počne da poštuje višenacionalnu, antifašističku i demokratsku Vojvodinu, da prestane da pljačka Vojvodinu,  rasprodaje vojvođansku zemlju i vojvođanske resurse, da počne da poštuje građane Vojvodine, umesto što se trudi da zatre sve što je Vojvođansko.

Opšta atmosfera koja je u Vojvodini napravljena u vezi sa referendumom u Kataloniji, primorala je Vojvođanski klub i Vojvođansku partiju da odustanu od najavljenog “Marša 300 vojvođanski  zastava”,  manifestacije koja predstavlja produžetak naše zajedničke tradicionalne manifestacije “Šetnja za Vojvodinu”.  I Vojvođanski klub i Vojvođanska partija su bili izloženi  do sada neviđenim pretnjama i pritiscima, naši sajtovi obarani, a Internet komunikacija onemogućavana, dok su naša rukovodstva  poslednjih dana bila izložena veoma ružnom maltretiranju i pretnjama. Zato poručujemo nacionalističkim grupama i pokretima, koji stoje iza toga, da smo manifestaciju odložili, ali svoju borbu za Vojvodinu nismo!

Kao što je istina da Vojvođanski klub nije separatističke organizacije, istina je i da su se u Vojvodini  pojavile separatističke grupe i pokreti. Takođe je istina da su se pojavili zahvaljujući aktuelnim vlastima i njihovom zatiranju Vojvodine. Zato naglašavamo i ističemo da je krajnje vreme da se o položaju Vojvodine organizuju što hitnije ozbiljni razgovori, konsultacije i sveobuhvatna javna rasprava, jer je to jedini način da se pitanje Vojvodine reši na normalan, demokratski i nenasilan način. Donošenje novog Ustava republike Srbije je prava prilika za to.

U pogledu referenduma u Kataloniji, Vojvođanski klub izražava apsolutnu podršku građanima Katalonije, čije pravo za mirno i demokratsko održavanje referenduma je neotuđivo građansko pravo, kao što je, generalno, pravo na referendum jedno od osnovnih građanskih prava na neposrednu demokratiju.

Takođe,  najoštrije osuđujemo, neljudsko i nasilničko ponašanje španske policije, koja je upotrebom krajnje neprimerenog nasilja pogazila demokratske tradicije Evrope.

Za Vojvođanski klub Dr Branislava Kostić, predsednica

 

LJUDINEDOBRE

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Porediti Kataloniju sa manjim bosansko-hercegovačkim entitetom RS je najblaže rečeno neozbiljno, zlonamjerno pa čak i opasno jer se koristi kao populističko  sredstvo manipulacije  prije svega političkih predstavnika bosansko-hercegovačkih Srba pa i srbijanskih  nacionalista  u  njihovim velikosrpskim aspiracijama.  Referendum u Kataloniji je  izvrsna  prilika da se jednostrano,  bez dubljeg analitičkog pristupa, jeftinim populizmom  “svom narodu” objasni kako i RS poput Katalonije ima pravo na referendum i kako je cio  “svijet protiv njih” jer jednima daje pravo dok ga drugim uskraćuje.

Da bi se razumjela suština položaja Katalonije u okviru Kraljevine Španije  mora se poći od historijskih i kulturnih činjenica u kojima je Katalonija sve  do do XII vijeka bila nezavisna država.   U  XII veku Katalonija se  ujedinjuje  sa Aragonijom, a potom u XV, brakom Fernanda II od Aragona i Izabele I od Kastilje, spojila se sa Kastiljom, čime se polako formirao obris današnje Kraljevine Španije. Katalonci su i u to doba, kao i danas, imali svoj jezik i autonomiju, ali pomjeranjem trgovačkih puteva ka Atlantiku, Kastilja i Madrid su jačali, a Katalonci slabili. To je za rezultat imalo gubitak autonomije 1714. nakon što je u sukobima za presto pobijedila dinastija Burbon, protivnici Katalonije. Ukinute su sve političke, kulturne i sudske institucije, a Kataloncima, kao i ostatku države, nametnut je španski jezik kao zvanični, prvi put u historiji. Kao sjećanje na pad Barsleone pod vlast Burbona 1714. Katalonija danas obilježava 11. septembar kao Nacionalni dan.

Katalonija ekonomski jača u 19. vijeku, a sa ekonomskom snagom budi se i katalonski nacionalizam. Početkom 20. vijeka razvija se pokret za nacionalnu autonomiju, a tokom Druge španske republike (1931- 1939) Katalonija uspijeva da povrati dio izgubljenih prava, između ostalog katalonski jezik i djelimičnu autonomiju 1932. god. Put ka nezavisnosti zaustavio je Španski građanski rat i dolazak na vlast brutalnog diktatora Franciska Franka. Smrt diktatora 1975. godine je bio novi vjetar u leđa katalonskom separatizmu.  Nakon Frankove smrti Huan Karlos postao je kralj i šef države, a tri godine kasnije Španija je dobila novi ustav kojim je zemlja decentralizovana, a značajna ovlašćenja prenijeta su na regione.

Tenzije, koji podržavaju nezavisnost, ponovo su počele da rastu 2008.  godine u vrijeme svjetske ekonomske krize.  Nezaposlenost je rasla paralelno sa uvjerenjem Katalonaca da je Madrid kriv za krizu. Ulje na vatru dolila je činjenica da Katalonija, jedna od najbogatijih regija Španije, plaća veći porez siromašnijim regionima nego što dobija novca od centralne vlade.

Manji BiH entitet RS, kao što je poznato, je nastao  u Dejtonu 1995. godine  kao kompromis u kome je zaustavljeno dalje krvoproliće u agresiji na Bosnu i Hercegovinu a na temeljima počinjenog genocida, zločina i etničkog čišćenja.

Koliko je neozbiljno poređenje RS-a sa Katalonijom dovoljno svjedoči i pismo Katalonske skupštine od 2. decembra 2013. godine  upućeno Dodiku  u kojem se  oni ograđuju od  Dodikovog stava da RS treba da prati primjer Katalonije u svom osamostaljenju.   U tom pismu se kaže da ” Katalonija želi da gradi nezavisnu državu za sve njene građane, gdje će živjeti svi ljudi bez obzira na njihovo porijeklo i nacionalnost, u stalnom dijalogu različitih političkih opcija. Katalonski  projekt je baziran na toleranciji i poštivanju prava manjina i evropskoj integraciji. Navodi se takođe Katalonija nije primjer, niti će ikada biti, za političke projekte Dodika i njegove partije, koji rade dijametralno suprotno idejama i vrijednostima Katalonije!”

Bosna i Hercegovina ima istinske prijatelje u Kataloniji i to prijateljstvo egzistira već 25 godina. Sjetimo se samo one historijske rečenice u kojoj je izražena solidarnost sa napaćenim narodom BiH  a izgovorene na otvaranju Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine: “Danas bi trebali biti sretni, ali to nismo. Danas bombarduju naše prijatelje u Sarajevu”.

 Kako gledati na sve češće spominjanje samostalnosti RS-a među liderima ovog entiteta, da li je to čisti populizam i uranjena predizborna kampanja? 

Svakako da iza ovakvih izjava stoji  opasni populizam koji se ne smije potcjenjivati jer iza njega stoje lobiji i centri moći koji između ostalog,  da apsurd bude veći, godinama nemilice troše ogromna  budžetska sredstva poreskih obveznika kako bi ostvarili svoje iracionalne secionističke ciljeve i napunili svoje vlastite džepove.

Reakcije lidera iz RS-a i Srbije na referendum u Kataloniji su slika i prilika konzervativnih političkih snaga u kojima se jeftini populizam i nacinalšovinizam koriste kao najbolji opijum kojim hrane  narod!

Vučićeva uloga u podgrijavnju Dodikovih separatističkih težnji je neupitna.  Jer je on ona tiha voda koja brijeg nosi !  “Postujem suverenitet BiH ali volim RS ” nam je jasna demagoška poruka    iza koje se krije sva  neiskrenost i  licemjenost  predsjednika  Republike Srbije. Mogla bi se u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti protumačiti u stilu: “Poštujemo mi suverenitet Bosne i Hercegovine ali zbog prevelike ljubavi prema RS-u morali smo i oružano podržati njihove legalne speratističke aspiracije!”

Lično se nadam da će Katalonci i Španci naći zajednički jezik u kojoj nasilje nikako ne smije biti oruđe politike. Živimo u vremenu u kojem Evropi treba jedinstvo i stabilnost a ne dalje podjele.

Mr. sc. Edin Osmančević

Poštovani,
Iako sam svjestan da su mi kao piscu oduzeta građanska i akademska prava,
te da zavjera šutnje godinama prati diskriminaciju moje opredjeljenosti
da svjedočim slobodu govora i intelektualnu nezavisnost,
ja vam se obraćam – u nadi da nije sve potonulo u bezdan autocenzure i jednoumlja –
sa obavještenjem da sam dobio vjerodostojne prijetnje od dugogodišnjeg tjelohranitelja Muamera Zukorlića,
kao i od nekoliko bliskih saradnika i prijatelja Muamera Zukorlića.
Za mene su to prijetnje lično Muamera Zukorlića!
Ove prijetnje sam dokumentovao objavom na svome fb profilu, a linkove vam dostavljam u prilogu.
Razlogu svemu ovome je moj stav da je “doktorat” Muamera Zukorlića degradacija akademske prakse i da nema naučnu validnost.
Srdačno
mr. sc. Fatmir Alispahić

Pisma, narodna (329)
Lažni doktor nauka i njegova banda
Posljednjih dan-dva dobio sam mnogo prijetnji i uvreda od najbližih saradnika i prijatelja lažnog doktora i lažnog akademika Muamera Zukorlića – a ja ne znam ni jednog doktora nauka i intelektualca da ga podržava takva nesorta od divljaka i prostaka. To znači da oni pripadaju istom kriminalnom i psovačkom miljeu, Zukorlić i njegovi glasnogovornici. Služe se prijetnjama kako bi svoj prostakluk zaogrnuli u bošnjački akademizam i patriotizam.
Kad Hako Duljević, predsjednik Zukorlićeve Fondacije, majku Fatmira Alispahića nazove “kurvom”, nije samo uvrijedio jednog čovjeka, koji svoju majku voli, i nije samo uvrijedio jednu od zaslužnih Bošnjakinja (univerzitetsku profesoricu i prvu bošnjačku ginekologinju u sjeveroistočnoj Bosni), već je dao primjer drugim Zukorlićevim advokatima da danas, na isti način, vrijeđaju Fatmirovu majku. Javaljaju se Zukorlićevi advokati, da vrijeđaju, prijete, da pitaju za adresu, biva, doći će da mi ugroze djecu, da mene premlate, itd, itd.
PRVO: Razlog ovome je jedno akademsko pitanje o validnosti jednog doktorata čiji autor nema nikakvih naučih (bibliografskih) referenci. Nigdje to nema da je neko: prvo bio “akademik”, pa napisao prvu knjigu, pa postao “doktor nauka”, a bez ikakve bibliografije i naučnih referenci. Onoliko koliko je normalno da se u jednom društvu borimo za kriterije, na svim poljima, toliko je nenormalno da se ovim akademskim pitanjem bave prostaci i mafijaši, koji time svjedoče da su na istoj razini sa svojim gazdom Zukorlićem. U protivnom, zašto bi nekakve batinaše i divljake zanimala nekakva univerzitetska karijera?! Borbu za akademske kriterije oni doživljavaju kao napad na svog mafijaškog šefa, kojemu nikakvi kriteriji – jer sve je korupcija! – nisu prepreka da bude tzv. doktor nauka i tzv. akademik.
DRUGO: Strah u meni je umro davno. Na pogrešnu su se adresu namjerili. Niti me mogu zaplašiti, niti svojim lavežom uvrijediti.
Treće: Moja će u ovoj priči ostati kao zadnja i kao važeća. Ona glasi: Zukorlićev lažni doktorat je sramota za bošnjački narod.

Image may contain: 1 person
Image may contain: 2 people, text
No automatic alt text available.
No automatic alt text available.

  • Rijasetu Islamske zajednice BiH
  • Vijeću muftija
  • Saboru Iz BiH
  • Direktoru vakufske direkcije

Es-selamu alejkum!

Prvi put vam se obraćamo u svojstvu Udruženja za zaštitu vakufske imovine u Banja Luci osnovanog 16. jula 2017. u našem gradu. Da ne bude neke zabune ili krive interpretacije, napominjemo da smo se na taj korak odlučili jer smo svjedoci neprimjerenog upravljanja vakufskom imovinom od strane Medžlisa IZ Banja Luka i onih koji autoritetom funkcija koje obnašaju navode Medžlis na radnje koje rezultiraju neprimjerenim i netransparentnim transakcijama, pa čak i prodajama vakufske imovine za koje imamo materijalne dokaze. Nažalost, povod za osnivanje našeg udruženja ovoga puta nije otimačina vakufske imovine od strane komunista, niti sljedbenika Radovana Karadžića, nego su povod bili pojedinci koji djeluju u organima IZ Banja Luka ili Muftijstva banjalučkog i za koje smatramo da im nije mjesto u IZ BiH. Znamo da su neki od nas proskribirani kao “klevetnici”, “oni koji napaduju institucije IZ BiH….” itd., ali tako nešto nam podmeću upravo oni koji devastiraju ili prodaju vakufsku imovinu u Banja Luci i uvredljivim etiketiranjem nekih od naših članova pokušavaju zataškati svoje nečasne radnje kada je riječ o vakufskoj imovini u našem gradu. Dakle, čista zamjena teza.

Ovom prilikom vas želimo javno i neposredno izvijestiti da je vakuf Hadži Babine džamije u banjalučkom naselju Hiseta definitivno prodat izvjesnom Brani Jankoviću na kojem on, nakon što je preoran harem i kosti banjalučkih merhuma sklonjene na drugu lokaciju, sada gradi stambeno-poslovni objekat i ništa više ni manje. Znači, neće se graditi najavljeni Školski centar koji će biti u vlasništvu Islamske zajednice. 

Ilustracije radi, prilažemo izvod iz intervjua direktora Vakufske direkcije hfz. Senaida Zajimovića kojeg je 14. decembra 2015. dao našem članu, novinaru i publicisti Bedrudinu Gušiću:

I, na kraju, o vakufu Hadži-Babine džamije, o čemu je pisao i Dnevni avaz. Navodno je i to prodato i neki i Vas prozivaju za saučesništvo u tom činu. Šta imate kazati na to? Jeste li mogli spriječiti i ako jeste, zašto niste?

Hadzi Babin harem

ZAJIMOVIĆ:Taj vakuf nije prodat i neće biti prodat. Taj vakuf je egzistirao stotinama godina i nastavit će egistirati i u buduće. Međutim, o čemu je riječ? Islamska zajednica sve više vodi brigu i o obrazovanju Bošnjaka, naročito u Republici Srpskoj. Islamska zajednica je neovisna od države i sama i uz pomoć pripadnika Islamske zajednice obezbjeđuje finansijska sredstva za svoju egistenicju. Jedan od izvora prihoda su i vakufi. Međutim, mi moramo pratiti savremene tokove poslovanja. Ne možemo više zarađivati sa vakufskim njivama. Potrebni su nam poslovni prostori. Jedan dio ove parcele je transformiran na način da je Medžlis IZ-e Banja Luka ušao u partnerski odnos sa jednim investitorom na način da se izgradi stambeno-poslovna zgrada na jednom dijelu ove lokacije, a Medžlis će dobiti  površine u poslovnom i stambenom prostoru u vrijednosti duplo većoj nego što vrijedi dio nekretnine na kojoj će se graditi zgrada. Na drugom dijelu će se graditi Školski centar koji će biti u vlasništvu Islamske zajednice. Mi smo javnosti u nekoliko navrata objasnili situaciju sa ovim vakufom i kada je ovaj predmet u pitanju sve je bilo transparentno i u skladu sa procedurama unutar Islamske zajednice u BiH.

Pozivamo vas da u interesu istine usporedite ovo što je rekao direktor Vakufske direkcije i današnje stanje na terenu. A ono se vidi i na donjim slikama:


Dakle, najprije je skrnavljeno mezarje Hadži Babinog vakufa, parcela prodata privatnom licu i na njoj dotični gradi zgradu. A evo šta o gradnji na haremskoj parceli kaže muftija sandžački, hfz. Abdurrahman ef. Kujević, nakon nedavne posjete Bijelom Polju:

“Mezarje u centru grada prvo je prekriveno asfaltom, pa beton pločama, a na kraju i debelim mermerom. Ono što su brojni građani naslućivali, sada se i desilo. Godinama su svakog dana građani, znajući i ne znajući gazili po mezarju predaka”, navodi muftija sandžački hfz Abdurrahman ef. Kujević, koji dodaje da je “izgraditi nešto na groblju haram, pa makar se radilo i o džamiji”.

Pozivamo vas da u skladu sa svojim ovlašćenjima intervenirate prema Izvršnom odboru Medžlisa IZ Banja Luka i Muftijstvu banjalučkom vezano za slučaj prodaje vakufa Hadži babine džamije u Banja Luci privatnom licu (izvršili smo uvid u katastar i uvjerili se da je Brane Janković aktuelni vlasnik te parcele) i obmane javnosti od strane direktora Vakufske direkcije, muftije banjalučkog i glavnog imama Medžlisa IZ Banja Luka da će se na toj lokaciji graditi i Školski centar koji će biti u vlasništvu Islamske zajednice. Pozivamo vas da utvrdite činjenice po ovom predmetu i sankcionirate odgovorne kojima, ponavljamo, nije mjesto u Islamskoj zajednici BiH.

Također vas izvještavamo da smo u fazi prikupljanja materijalnih dokaza o počinjenim kriminalnim radnjama u postupku ustupanja predmetne parcele jednoj privatnoj firmi, a potom prodaje fizičkom licu i kada kompletiramo dokazni materijal podnijet ćemo tužbu protiv onih pojedinaca koji su bili akteri tih kriminalnih radnji.

Nadamo se da ćete postupiti po zakonskoj regulativi IZ BiH, islamskim i ljudskim načelima te adekvatno reagirati na ovu crnu banjalučku priču. U protivnom, preostaje nam da vjerujemo da vam neće biti oprošteno na Onome svijetu jer nećete moći reći da niste znali. Naravno, nipošto vam ne želimo takvu poziciju. Do vas je, dakle!

Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!

UDRUŽENJE ZA ZAŠTITU VAKUFSKE IMOVINE U BANJA LUCI (UZZVIUBL)

 

Kako sam već u javnim istupima govorio da je PMP ustvari jedan lokalni eksperiment koji okuplja građane grada Mostara i šireg područja, koji ne prihvataju da budu pokusni kunići, kako međunarodne zajednice, političkog Zagreba i Sarajeva i konkretnih raznih stranačkih uticaja, sa sopstvenim interesima. Veoma je važno istaći, da nam znatan broj mladih ljudi pristupa, različitih profila visoko obrazovanih, kao što su inžinjeri, umjetnici, radnici raznih zanata, ljudi sa sopstvenim porodičnim biznisima a koji su na najvećem udaru sistemskih poreskih obaveza i nameta svake vrste, populacija penzionera, kao i porodični članovi domaćinstava, ali bez određenog političkog iskustva…..Sve u svemu, lično sam veoma zadovoljan, odzivom građana Mostara, kao i učešćem delegata i broj članova partije, sa navedenim uvaženim gostima. Inače je bila prisutna očita medijska blokada, odazvali su se jedino TV1 i RTM, od mnogih televizijskih kuća, a od printanih medija novinar  “Oslobođenja”, te Vijesti.ba od portala. Očigledno je da mediji pod kontrolom vladajućih stranačkih struktura, kojima baš nije po volji naš nastup i djelovanje na mostarskoj političkoj sceni…..Na skupštini sam eksplicitno rekao da zahtijevamo da se dogovore do Nove godine da bi se izbori mogli održati na proljeće, kada su u pitanju izbori za Gradsko vijeće grada Mostara, jer ovi izbori moraju biti odvojeni od opštih izbora, jer su građani Mostara već godinama bili uskraćeni za ta svoja demokratska prava u izboru gradskih vijećnika, kao i gradonačelnika grada. S obzirom na dogovor, koji bi i danas uslijedio za ove izbore, nerealna je njihova provedba do konca ove godine, radi određenih proceduralnih aktivnosti…..A što se tiče njihovih dogovora, oni se već dogovaraju evo deset godina i mogli bi to činiti i narednih stotinjak godina, jer su vlastodršci bez obaveza i odgovornosti, prije svega prema svojim građanima koji su im ukazali povjerenje, a međunarodna zajednica im to toleriše isto tako godinama. Svi ovi decenijski dogovori  podsjetili su me na slijedeću anegdotu iz moga djetinjstva, kada su dva dječaka iz moje mahale uzeli po jednu kokošku, sišli na Neretvu, potopili ih u vodu, te brojali čija kokoška može duže da roni ispod vode. Jasno, kokoške su se udušile u vodi, a dječali su dobili degenek od roditelja…..Po našem mišljenju, partijskog programskog djelovanja, konkretno postoje dva načina privremenog rješenja;- prvo, vraćanje mandata zadnjem izabranom sastavu Gradskog vijeća, i – drugo, povratak na Dejtonski, odnosno Hans Košnikov Statut, koji je jedini usvojen i bio prelazni i pokazao se funkcionalniji od Ešdaunovog, nametnutog Statuta, koji i nije prošao proceduru usvajanja…..Na žalost HDZ i SDA uopšte ne razmisljaju o uređenju grada, ne za dobrobit svih građana, nego gledaju partikularne interese i da kroz uređenje svedu šanse političkim oponentima na minimum minimuma….. Što se tiče glorifikacije ratnih zločinaca u Mostaru pod zadnjim izbornim sloganom HDZ-a, „ Završmo započeto” je stvar da se svi zabrinu pogotovo oni koji im daju podršku, a misle da im djeca žive ovdje…..

Semir Drljević Lovac, legendarni mostarski komadant, jedan od ratnih komandanata 41. motorizovane Viteške brigade, čovjek koji je je oslobađao područje Mostara i Hercegovine od agresora. Zajedno sa mostarskim suborcima ispisao je jednu od najvećih ratnih priča. Odbranjen je Mostar iako vojnim analitičarima nije ni danas jasno kako je to bilo moguće. Danas se drugim – političkim sredstvima bori za svoj i naš Mostar, a time i za našu jedinu domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Bio je izuzetno susretljiv pri upitu da obavimo ovaj razgovor.

Kada je osnovana PMP i šta su osnovni elementi njene političke platforme?

DRLJEVIĆ: PMP je osnovana 10.02. 2014 g i kako smo naglasili sa osnovnim ciljem političkog obrazovanja građana, jer smo mišljenja da samo politički obrazovano stanovništvo može uživati demokratiju.

Osnovne smjernice

1. Povratak politike građanima i građana politici.

2. Vraćanje institucionalnih nadležnosti u relevantne institucije iz sjedišta političkih stranki.

3. Uređenje grada Mostara kao urbane sredine svih građana, u kome vlada građanska sloboda i politika jednakih šansi, sa punom izraženom ravnopravnošću.

Ko sve čini vaše članstvo?

DRLJEVIĆ: Kako sam već u javnim istupima govorio da je PMP ustvari jedan lokalni eksperiment koji okuplja građane grada Mostara i šireg područja, koji ne prihvataju da budu pokusni kunići, kako međunarodne zajednice, političkog Zagreba i Sarajeva i konkretnih raznih stranačkih uticaja, sa sopstvenim interesima. Veoma je važno istaći, da nam znatan broj mladih ljudi pristupa, različitih profila visoko obrazovanih, kao što su inžinjeri, umjetnici, radnici raznih zanata, ljudi sa sopstvenim porodičnim biznisima a koji su na najvećem udaru sistemskih poreskih obaveza i nameta svake vrste, populacija penzionera, kao i porodični članovi domaćinstava, ali bez određenog političkog iskustva. Dakle, svi oni su nam prišli iz više razloga; same ideje PMP-a, a svakako i radi velikog povjerenja u već dokazane ljude koji stali na čelo ove partije, već prekaljenih i dokazanih boraca u agresorskom periodu, kao i aktivnosti u mirnodopskom periodu, od Dejtona do današnjih dana. Vjeruje nam ovo naše članstvo, jer većina se poznaju čitav život i svakodnevno i neposredno komuniciramo, susrećemo, razgovoramo i dogovaramo.

U ponedjeljak, 25. septembra, održali ste IV. Izvještajnu skupštinu Stranke. Kako ocjenjujete odziv delegata i gostiju, te medijsko praćenje iste?

DRLJEVIĆ: Odziv delegata je bio sasvim zadovoljavajući, što ukazuje i podatak da je Skupštini bio prisutan 94 delegat, od njih 100. Što se tiče gostiju od nekih 350 prisutnih u velikoj Sali Narodnog pozorišta, važno je napomenuti odziv i prisustvo, znatan broj uglednih univerzitetskih profesora, predstavnika raznih udruženja nevladinih organizacija, političkih predstavnika nekih opozicionih stranaka grada Mostara, bivših vijećnika i Predsjednika Gradskog vijeća Mr Milana Jovičića, koji je inače u periodu, kao prvi predsjedavajući Gradskog vijeća u post-dejtonskom periodu doživio i određenu golgotu i progon u sospstvenom gradu, sve u cilju stvaranja jedinstvenog grada Mostara, sa prisutnim tvorcem ideologom i vizionarom cjelovite naše zajedničke borbe za takav Mostar, veoma sposobnim i uglednim tadašnjim gradonačelnikom gospodinom Safetom Oručevićem, inače nosiocem liste građana za jedinstveni Mostar. Po mome skromnom mišljenju, naš Safa, kako ga i naša mostarska raja doživljava i često od milja naziva, od rata je bio i ostao pravi političar pragmatik, vizionar i strateg, sa iskusnim manirima vrsnoga diplomate. Sve u svemu, lično sam veoma zadovoljan, odzivom građana Mostara, kao i učešćem delegata i broj članova partije, sa navedenim uvaženim gostima. Inače je bila prisutna očita medijska blokada, odazvali su se jedino TV1 i RTM, od mnogih televizijskih kuća, a od printanih medija novinar  “Oslobođenja”, te Vijesti.ba od portala. Očigledno je da mediji pod kontrolom vladajućih stranačkih struktura, kojima baš nije po volji naš nastup i djelovanje na mostarskoj političkoj sceni. Na našoj FB staranici, za 48 sati, našu objavu je vidjelo 7130 aktera, a oni koji su reagovali klikom ili lajkom bilo je 2387, što je ipak pokazatelj našeg dodtupa građanstvu i pored medijske blokade i ignorisanja istih, pod uticajima svojih mentora vladajuće elite.

Na Skupštini ste eksplicitno zatražili od vladajućih stranaka u Mostaru da održe izbore do kraja godine jer ćete, u protivnom, pozvati svoje simpatizere, nevladine organizacije i opozicione stranke na “građanski neposluh”. Šta to znači, odnosno na kakvu formu neposluha ste mislili?

DRLJEVIĆ: Na skupštini sam eksplicitno rekao da zahtijevamo da se dogovore do Nove godine da bi se izbori mogli održati na proljeće, kada su u pitanju izbori za Gradsko vijeće grada Mostara, jer ovi izbori moraju biti odvojeni od opštih izbora, jer su građani Mostara već godinama bili uskraćeni za ta svoja demokratska prava u izboru gradskih vijećnika, kao i gradonačelnika grada. S obzirom na dogovor, koji bi i danas uslijedio za ove izbore, nerealna je njihova provedba do konca ove godine, radi određenih proceduralnih aktivnosti.
Što se tiče forme građanskog neposluha, nastojimo biti kreativni i imamo par ideja koje podrazumjevaju nekoliko koraka ili faza što ćemo, ako se ne dogovore sadašnje vladajuće strukture i međunarodna zajednica, na vrijeme predstaviti javno, što ovom prilikom iz razumljivih razloga ne bih konkretno isticali.
A što se tiče njihovih dogovora, oni se već dogovaraju evo deset godina i mogli bi to činiti i narednih stotinjak godina, jer su vlastodršci bez obaveza i odgovornosti, prije svega prema svojim građanima koji su im ukazali povjerenje, a međunarodna zajednica im to toleriše isto tako godinama. Svi ovi decenijski dogovori  podsjetili su me na slijedeću anegdotu iz moga djetinjstva, kada su dva dječaka iz moje mahale uzeli po jednu kokošku, sišli na Neretvu, potopili ih u vodu, te brojali čija kokoška može duže da roni ispod vode. Jasno, kokoške su se udušile u vodi, a dječali su dobili degenek od roditelja. Ukratko rečeno žderu nam vrijeme, kako nam to slikovito reče naš Predsjednik Skupštine, naš Tiro Ramiz, mašinski inžinjer i susdski vještak, poznati logoraš i spisatelj tog logorskog stradanja, pa reče: „ Život nije autobus, ako zakasniš doći će drugi, ljudi nestaju, a sve je manje ljudi koji razumiju stanje u gradu koje postaje”NORMALA”, naše svakodnevnice.

Ko je još, osim vladajućih HDZ-a i SDA, krivac za agoniju Mostara? Da li je po vama iz PMP-a bilo boljih rješenja u situaciji kada nema izbora od ovog kada je raspušteno Gradsko vijeće i upravljanje gradom dato u ruke jednom čovjeku? Koja su to mogla biti privremena rješenja, eventualno?

DRLJEVIĆ: Osim navedenih odgovornosti vladajućih stranaka u gradu Mostaru, svakako je velika odgovornost međunarodne zajednice, koja je realno učestvovala u kreiranju ove agonije, ignorisala je primjenu prelaznog Statuta i uloženih napora gospodina Hansa Košnika u uspješnim aktivnostima i potezima, a nametnuti Statut od strane Pedija Ešdauna nije u cijelosti ispoštovala u zahtjevima njegove primjene i realizacije, već je pristala na povlađivanje, posebno stranačkim strukturama HDZ-a, sa docnijim priklonom i SDA u njhovim neuspješnim dogovaranjima. Isto tako, praveći se „mahniti”, kako bi to mi rekli, izvršene su i smjene određenih kadrova u mnogim organizacijama, po sistemu samo njihovih stranačkih interesa.Čini mi se, a više hoću da vjerujem, da su trebali biti aktivniji u provođenju demokratskih procesa, u traženju odgovornosti vladajućih stranaka, a ne prepuštanju i povlađivanju njihovim interesima. Bili smo i primorani, jednom prilikom, dati im jedinice svima iz demokratije, poziciji i opoziciji, građanima i posebno profesorima demokratije iz međunarodne zajednice, koja je upravo, potrošila i milione maraka na promociji demokratije u našoj Bosni i Hercegovini i gradu Mostaru.
Po našem mišljenju, partijskog programskog djelovanja, konkretno postoje dva načina privremenog rješenja;
– prvo, vraćanje mandata zadnjem izabranom sastavu Gradskog vijeća, i
– drugo, povratak na Dejtonski, odnosno Hans Košnikov Statut, koji je jedini usvojen i bio prelazni i pokazao se funkcionalniji od Ešdaunovog, nametnutog Statuta, koji i nije prošao proceduru usvajanja. Imali smo u punom smislu riječi pluralizam po 8 političkih partija u opštinskim vijećima, nacionalnu zastupljenost, odgovornost je bila puno jasnija a mogućnost manipulacije smanjena u dobroj mjeri. Opštinska vijeća su se takmičila ko će dobiti status otvorene opštine povratka, te još mnogo stvari, a svakako su nas politički vratili u 90 –e, pa je logičan povratak na Statut iz 1996 godine.

Postoje i prijedlozi za spajanje lokalnih izbora u Mostaru sa parlamentarnim, slijedeće godine. Šta Vi mislite o tome?

DRLJEVIĆ: Pa jasno je da će HDZ i SDA sve učniti da se spoje izbori u Mostaru sa opštim što bi za sve, osim za njih, bila katastrofa i politički zločin. Kao što sam već napomenuo da ja politika vraćena u 90-te godine, ratne retorike,velikih nacionalnih interesa, da ne bi upotrebio i teže kvalifikacije, regionalne tenzije, obavještajni ratovi i sve to bi jednostavno anuliralo, bilo koju lokalnu temu i ponovo bi strah nadvladao demokratiju i slobodu govora koja bi u startu bila proglašena izdajničkom.

Na najkonkretniji način borili ste se za jedan drugi Mostar, a ne za ovaj kojeg imamo i neki žele da ga kao takvog zacementiraju. Danas se borite za taj drugi Mostar, samo drugim – političkim sredstvima. Dakle, pripadate bloku političkih subjekata koji su za jedinstven grad, nasuprot onom drugom bloku koji bi da ga podijele. Ako bi se održali izbori do kraja godine, koje bi snage, prem vašim spoznajama i eventualnim istraživanjima, prevagnule u budućem sazivu Gradskog vijeća?

DRLJEVIĆ: To zavisi od samog uređenja grada što bi diktiralo način na koji bi politički subjekti ušli u izbore. Na žalost HDZ i SDA uopšte ne razmisljaju o uređenju grada, ne za dobrobit svih građana, nego gledaju partikularne interese i da kroz uređenje svedu šanse političkim oponentima na minimum minimuma. Jasno je da nemaju želju da završe proces i nakon 22 godine dogovaranja da se nikada ne dogovore, da ni za milimetar učine pomjeraj od Košnikovog rješenja, naprotiv kao što smo na Skupštini to slikovito i prikazali foto-karikaturom koja nosi naziv NAPRIJED U PROŠLOST, gdje smo ih od milja nazvali KONZERVE (konzervativci).

A da li je sve do lokalnih aktera ili se neki potezi vuku i u Zagrebu, Sarajevu, Briselu…? Kako, eventualno, eliminirati te utjecaje izvan Mostara i izvan BiH?

DRLJEVIĆ: U principu sve i jeste do lokalnih aktera jer je HDZ i njegove strukture potčinjen Zagrebu, a SDA i njegove strukture, Sarajevu. Lično mi je poznato da je SDA prošle godine, na Glavnom odboru stranke, donio odluku da podrži Gradski odbor Mostara, bezrezervno u odlukama koje donesu, a ovi opet iz straha od odgovornosti i njihove nesposobnosti,vraćaju ovlaštenja Centrali, gdje u suštini građani Mostara postaju moneta za potkusurivanje u političkoj trgovini  na relaciji Zagreb- Sarajevo. Kako bi istinski smanjili taj uticaj trebali bi nam stvarni lokalni lideri kojih od odlaska sa političke scene bivšeg gradonačelnika, gospodina Safeta Oručevića, uopšte nema grad Mostar. Njegovim odlaskom iz političkog djelovanja u gradu, mišljenja sam da zaista, danas u Mostaru, nema pravih političara, a za one koje tako nazivamo su ustvari partijski ili stranački, dobro plaćeni “olovni vojnici”(opšte poznato je da je olovo otrovno).

 Gradska uprava Mostara, zapravo Ljubo Bešlić, kao gradonačelnik, pokrenula(o) je inicijativu pod naslovom “Mostar evropska prijestolnica kulture”. Nedavno su podršku ovoj inicijativi dali HDZ, HSS, HKDU, SDA, SBiH, SNSD, SBB, SDP i DF. S druge strane, iz mostarskih škola su protjerani književne veličine, Hamza Humo, Svetozar Ćorović, Osman Đikić i Aleksa Šantić, a svoje ulice su dobili ustaški elementi fašističke tvorevine NDH, Mile Budak, Jure Francetić i Mladen Lorković. Njihov pjevač, Thompson, puni stadion pod Bijelim brijegom, naprimjer, kao podršku uznicima udruženog zločinačkog poduhvata, kako ih je međunarodni sud u Hagu definisao.Može li takav Mostar postati evropska prijestolnica kulture?

DRLJEVIĆ: Priča o Mostaru kao centru kulture jugoistočne Evrope stara je 16 ili 17 godina, znači u vrijeme kad smo imali Košnikovo uređenje, kada je postojao politički pluralizam u opštinskim, odnosno Gradskom vijeću i tada je imalo smisla jer smo krenuli naprijed, a danas 10 godina bez demokratije, kao temelja političke kulture, je smiješno pričati o istoj. Nažalost, većina opozicionih stranaka je nasjela na staru igru vladajućih struktura i dali alibi istim da su izbori nepotrebni, jedino Naša stranka nije nasjela, a nas ko da Bog nije dao, tako da sam ja ovo saznao iz medija.
Što se tiče glorifikacije ratnih zločinaca u Mostaru pod zadnjim izbornim sloganom HDZ-a, „ Završmo započeto” je stvar da se svi zabrinu pogotovo oni koji im daju podršku, a misle da im djeca žive ovdje.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (923)

PRILOG: PROGRAMSKE-SMJERNICE (1) (1)

Poštovani Premijeru Antonio Costa!

 Obraćamo Vam se u ime FB Grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’’ koja broji preko 65,000 članova – građana RBiH i svijeta.

Povod je našoj grupi tek postala poznata činjenica da u Parku nacija u Lisabonu, još od izložbe EXPO 1998., pored zastave Bosne i Hercegovine stoji i karta naše države, ali ne ona koja pokazuje prave, međunarodno priznate granice naše države. Na sramotu države Portugal, stoji karta Bosne i Hercegovine bez njenog manjeg entiteta, tzv. Republike srpske. To je međunarodni skandal bez presedana!

Željeli bismo vas podsjetiti da je Dejtonski mirovni sporazum koji je potpisan 1995., da bi se zaustavila brutalna agresija Srbije na našu državu, rezultirao unutrašnjom reorganizacijom naše države time što je ona podijeljena na dva entiteta. Međutim, Dejtonski sporazum, iako nepravedan i zločinački, jer je onima koji su počinili genocid nad Bošnjacima-muslimanima i bosanskim katolicima tokom agresije na našu državu (1992-95) dodijelio entitet, ni na koji način nije dao, bilo kojem od entiteta, pravo na otcjepljenje. Također, Dejtonski sporazum nije promijenio državne granice Bosne i Hercegovine u kojima je ista priznata od strane međunarodne zajednice kao nezavisna država 1992. godine.

Dakle, Dejtonski sporazum je promijenio samo unutrašnje uređenje naše države, ali su njene granice ostale nepromijenjene.

Koristimo ovu priliku da vam ukratko kažemo o historiji Bosne i Hercegovine koja nije nastala u Dejtonu 1995., već je postojala kao država skoro hiljadu godina, prije nego je stvorena prva Jugoslavija 1918., godine i jedna je od povjesnih zemalja u Evropi sa historijom u kontinuitetu, a za što od srednjeg vijeka postoji bezbroj autentičnih historijskih dokumenata koji tome svjedoče.

Njeni starosjedioci nisu bili ni Srbi ni Hrvati već stanovnici ilirskog porijekla koji su se tu zatekli još u Rimsko doba, narod zvani Bošnjani (ili Bošnjaci). Bosna i Hercegovina, koja se dugo kroz svoju historiju zvala samo Bosna, sve dok Otomanska imperija nije odlučila da naziv naše zemlje promijeni u Bosna i Hercegovina, prostirala se velikim dijelom onog teritorija koji se danas naziva Hrvatska, kao i velikim dijelom onog što se danas naziva Srbija. Nikada nije bila dijelom teritorije niti Hrvatske niti Srbije već je dobar dio teritorija tih dviju država bio u sastavu Bosne.

Srbija i Crna Gora, koje su bile agresorski genocidni saveznici, počinile su akt agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992., nakon što je i ona, slijedeći odlazak Slovenije i Hrvatske, izašla iz nekadašnje zajednice zvane Jugoslavija, te bila istovremeno sa Hrvatskom međunarodno priznata kao nezavisna država. Srbija je prije nešto više od stotinu pedeset godina napravila velikodržavni, nacionalistički program o tome kako svoju teritoriju proširiti otimajući državnu teritorije Bosne i Hercegovine. U službi te bolesne, genocidne ideologije su historičari, koji krivotvore historijske činjenice, a da za svoje tvrdnje nemaju nijedan autentičan historijski dokument, kao i razni lobisti koji ideju otimanja naše države podržavaju. Ta je bolesna, genocidna, agresorska ideologija razlog zbog kojeg je Srbija sa svojim saveznikom Crnom Gorom,  počinila agresiju na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima-muslimanima i bosanskim katoličkim stanovništvom.

Oslobodilački pohod Armije R BiH protiv agresora je zaustavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. Ali,  niti agresija niti taj Sporazum nisu promijenili državne granice Bosne i Hercegovine niti su i entitetu, zvanom Republika srpska, koji je nastao na genocidu, etničkom čišćenju, masovnim silovanjima i koncentracionim logorima za bosnjacke civile i civile bosanskih katolika, nisu dale pravo na otcjepljenje. Kada je ARBiH 1995. krenula u konačno oslobođenje zemlje od agresije, potpisan je Dejtonski sporazum koji je agresore i one koji su počinili genocid nagradio sa pola države koju vi već smatrate posebnom, samostalnom državom, što je grubo kršenje međunarodnog prava, svjetske pravne norme nad norama ius cogens. Po toj normi ne mogu biti priznati, ali vi i Vaša država prkosite i zdravom razumu i pravu.

Stoga, predstavljati na bilo koji način i bilo gdje kartu međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine u granicama koje su netačne i bez manjeg entiteta (nastalog na genocidu), jeste protivno međunarodnom pravu, te obavezama EU čija je Portugal članica. Jer, niti EU niti USA, a niti bilo koja država u svijetu nisu niti će podržati otcjepljenje teritorije Bosne i Hercegovine koju su Miloševićevi i Karadžićevi Srbi okupirali kroz genocid, etničko čišćenje i najgore zločine počinjene na tlu Evrope od II svjetskog rata.

Pitamo se da li, prikazujući netačnu kartu Bosne i Hercegovine u Parku nacija u Lisabonu, Portugal pokazuje potpuno nepoznavanje geografije (jer prikazivati nepotpunu i netačnu kartu BiH čiji jedan dio – 49% nedostaje, isto je kao kada bi recimo, Francuska, Španija ili Bosna i Hercegovina prikazivala kartu Portugala bez Madeire i Azora koji su njen sastavni dio).

Ili Portugal takvom netačnom kartom Bosne i Hercegovine šalje poruku svijetu da smatra da se genocid isplati pošto, na genocidu nastali manji entitet međunarodno priznate države Bosne I Hercegovine, po vašoj zemlji ima pravo da otme i odnese teritoriju odakle je masovno pobio ili protjerao većinsko stanovništvo (Bošnjake – muslimane i bosanske katolike) i koja nikada u hiljadugodišnjoj historiji Bosne i Hercegovine nije bila srpska? Bilo bi to podržavanje genocida, fašizma i nacizma – onog istog kakav je doveo do holokausta tokom II svjetskog rata. Za treću najmirniju zemlju u svijetu takva poruka bi bila sramotna, a nanijela bi i ogromnu štetu ne samo ugledu vaše zemlje, već i EU čija ste članica.

Tokom II svjetskog rata Portugal se nije svrstao na stranu nacista pa smo uvjerenja da ovom sramotnom nedostatnom kartom Bosne i Hercegovine ne želi danas pokazati ikakvo fašističko i nacističko opredjeljenje. Doduše, imali ste jednu neslavnu epizodu sa svojim 100-tim premijerom Antoniom Oliveirom Salazarom ( (1932-1968) i ne bi željeli da se takav diktator ponovi ikada više, kako vama tako i bilo kojoj drugoj zemlji u svijetu.

Stoga od vas tražimo da iz Parka nacija u Lisabonu odmah i bez odlaganja skinete tu sramotnu ploču sa netačnom kartom Bosne i Hercegovine i zamijenite je sa onom koja pokazuje cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama. Također tražimo da se izvinete našoj zemlji za taj nedopustivi diplomatski i međunarodno-pravni skandal koji je našoj zemlji načinio štetu i uvredu.

U ime FB Grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’

1. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

2. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

3. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

DOSTAVLJENO:

1. Naslovu

2. Evropskom parlamentu

3. Evropskoj komisiji

4. Savjetu Evrope

5. Vijeću ministara BiH

6. Ministarstvu vanjskih poslova BiH

7. Predsjedništvu BiH

 

28. septembar 2017.

Članovima SAV, prijateljima, javnosti

Republiku mi hoćemo

za nju smo se,

za nju smo se borili.

(Narodna pesma)

Pre dvadest pet godina, osnovan je Vojvođanski klub. Bilo je „vreme očaja, vreme nade“(Dž. Štulić), na teritoriji Jugoslavije vodili su se ratovi; u Srbiji, „koja nije nije učestvovala u ratu“, rasplamsala se samovolja miloševićevskih jurišnika. Vojvodina je već četiri godina bila „krunski dragulj“ srpskog nacionalizma i ratna komora režima. U toj atmosferi, grupa časnih ljudi, Vojvođana po opredeljenju i vrednostima koje su želeli da neguju, osnovala je Vojvođanski klub, udruženja građana i građanki, sa anmerom da menjanju lošu stvarnost koja je sve ugrožavala. Kako je ideja autonomne Vojvodine proistekla iz antifašitičke borbe, podsećamo na najznačajnji dokument Vojvođanskog kluba – „Platforma za savremenu autonomiju Vojvodine”.

Platforma Vojvođanskog kluba je najobimniji dokument koji je neka partija ili organizacija ikada donela o Vojvodini. On ima karakter detaljno osmišljenog plana restauracije autonomije Vojvodine, sa velikim dijapazonom problema i rešenja koja nudi. U poglavlju 3. Novo oblikovanje Vojvodine se kaže:

a – Ustavno regulisanje autonomije – Saveznim ustavom Jugoslavije, vojvođanska autonomija treba da bude garantovana, dok bi na odredbe o autonomiji saglasnost davala skupština Vojvodine. Savezni ustav bi trebao da propiše način predstavljanja autonomije u saveznim organima.

Republičkim ustavom treba utvrditi i garantovati prava građanima u Vojvodini da odlučuju o svim pitanjima, osim o onima o kojima bi se odlučivalo u Republici kao zajedničkoj državi (odbrana, državna bezbednost, spoljna politika, prava i slobode građana, privredno-monetarni sistem). Istim ustavom treba utvrditi finansijsku nezavisnost pokrajine.

Originernim pravnim aktom, Vojvodina izražava izvorna autonomna prava, organizaciju vlasti kao i druga pitanja koja spadaju u akta konstitutivnog karaktera. Ovaj akt treba da bude u saglasnosti sa ustavima Srbije i Jugoslavije.

b – Politički sadržaj autonomije – Na osnovu sopstvenog osnovnog akta, Vojvodina bi regulisala pitanja privrede, obrazovanja, kulture, informisanja i posebno, zaštite prava manjina. U tu svrhu bi se formirali izvršni organi autonomije, čija bi prvenstvena odgovornost bila prema skupštini AP Vojvodine.

Javna uprava bi obavljala svoje poslove samostalno ili u saradnji sa organima Republike.

Lokalna samouprava treba da zaživi na tradicijama samouprave na ovim prostorima, kao i na stavovima Evropske povelje o samoupravi iz 1985. godine. U strukturi predstavničkih organa Pokrajine, lokalna samouprava treba da bude izražena posebnim većem. Posebno bi se vodilo računa o stvaranju manjinskih samouprava, koje ne bi morale da budu uniformno rešavane.

c – Ekonomski sadržaj autonomije –  Pravo odlučivanja o javnim finansijama je realna mera autonomije jedne teritorijalne zajednice.

d – Prostorno planiranje – Treba utvrditi pravo Vojvodine da upravlja svojim prirodnim i drugim resursima, koji su očuvani i stečeni doprinosima i porezima prikupljenim u Vojvodini.

e – Neprivredne delatnosti – Pokrajinskim zakonima treba obezbediti da Vojvodina obezbeđuje planiranje i izvršavanje aktivnosti u sledećim oblastima:

– Zdravstvo;

– Obrazovanje;

– Kultura;

– Informisanje;

– Političke i društvene organizacije.

Tome si ni danas nema šta dodati ili oduzeti. Zato Stanimiru Laziću, Đorđu Subotiću i Branislavi Kostić, predsednicima Kluba u odih 25 godina poručujemo –

Za Vaš rad, za pošten stav, dostojanstveno i tolerantno delovanje, kojim ste neprocenjivo pomogli promociji civilnog društva u Vojvodini, čestitamo dragi prijatelji prvih 25 godina postojanja!

 Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

Milan Jovičić: MOSTARSKA PARTIJA

Posted: 28. Septembra 2017. in Intervjui

MOSTARSKAPARTIJA

Kliknite na gornji link i otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Prije dva dana su se u Sarajevu sastali direktor Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Osman Mehmedagić i ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) Republike Hrvatske Danieal Markić u povodu nekih medijskih navoda o “prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika od strane OSA-e i u zajedničkom saopćenju zaključili da toga nije bilo. Također, na sastanku je razjašnjeno “kako se broj pristaša radikalnog islama spomenut u izvješću hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) nije odnosio na BiH, nego na širu jugoistočnu regiju”, navodi se u priopćenju.

Taj sastanak i saopćenje/priopćenje je, naravno, adekvatno medijski propraćen u obje susjedne zemlje. Međutim, odgovor hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović reisu Kavazoviću vezano za njene višemjesečne tlapnje i podmetanja gotovo sa svih hrvatskih, evropskih i svjetskih govornica do kojih je stigla da se “u BiH nalazi oko 10.000 radikalnih islamista i potencijalnih terorista” te da je u odgovoru, koji je uslijedio nekako paralelno sa saopćenjem/priopćenjem čelnika sigurnosnih/obavještajnih službi BiH i Republike Hrvatske, izjavila da “ostaje pri ranije  izrečenim stavovima (čitaj: 10.000 radikalnih islamista i potencijalnih terorista u BiH)…”, je medijski prošao gotovo nezapaženo.

Podsjećam da je sličan odgovor Kolinde dat nekoliko dana ranije Majkama Srebrenice, na istu temu.

Dakle, imamo s jedne strane daljnje opasne podvale predsjednice Republike Hrvatske prema BiH, konkretno prema pripadnicima bošnjačkog-muslimanskog naroda u njoj, a s druge strane ta ista predsjednica grubo ignorira nalaze Sigurnosno-obavještajne agencije vlastite zemlje, narušavajući pri tom i njen ugled i profesionalni kodeks. Ono što Kolinda govori o BiH i Bošnjacima jeste prljava politika, a nalazi SOA-e koji su gore citirani jesu struka. I tačka (ili točka)!

Usput, za potpisnika ovih redova pismo čelnog čovjeka IZ BiH hrvatskoj predsjednici na tu temu je opravdano jer on (reis) jeste kompetentan da javno o tome govori, posebno o strukturi bh. džemata, ali djelovalo je nekako trapavo kada je prije nekoliko dana imao sastanak za muftijom zagrebačkim Aziz ef. Hasanovićem i zamolio ga da prenese njegovu poruku kardinalu i nadbiskupu zagrebačkom Josipu Bozaniću da Crkva u Hrvata reagira prema hrvatskim vlastima, posebno Predsjednici, vezano za opasna podmetanja o “10,000 radikalnih islamista i potencijalnih terorista…” Takav gaf reisu nije trebao jer je bio ispod nivoa seoskog hodžice, a pogotovo čelnika IZ BiH. No, to je druga tema. Kao što je druga tema i nedavni incident u Pazinu kada je Kolinda izviždana od strane istrijanskih antifašista!

Bedrudin GUŠIĆ

Milan Jovičić: MOSTARSKA RAJA

Posted: 27. Septembra 2017. in Intervjui

Mostarska raja

Kliknite na gornji link kako bi vam se otvorio autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

NOVO BOŠNJAŠTVO

Posted: 26. Septembra 2017. in Intervjui

Svi nećete imati priliku upoznati

Mesuda Bužimkića, ali čitajući ovaj tekst

možete saznati za njegova vrijedna zapažanja

i upoznati njegove izvanredne ideje.

Javor je drvo od kojeg se prave najljepše violine. Mi Bošnjaci smo te violine, koje šire melodiju Bosne!

Image result for predslavenski korijeni bosnjaka

Ovako o Bošnjacima razmišlja Novljanin Mesud Bužimkić, arhitekta i pisac, autor više knjiga, ilustrator, dizajner, član Bosnjačke zajednice Hrvatske, kojim sam se jednog avgustovskog jutra susreo u Zagrebu.

Bošnjačka zajednica Hrvatske, BNZ ZG ZGŽ (Bošnjačka Nacionalna Zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju) sa najvećom koncetracijom članstva u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, već dugi niz godina, u predratnom i posljeratnom periodu, ima značajnu ulogu u društvenom životu Bošnjaka koji žive na području Hrvatske, i u širem smislu značajno utiče na društveni život i politička zbivanja u Hrvatskoj.

Jedan od aktivnih članova Zajednice je g. Mesud Bužimkić, arhitekta, ilustrator, pisac, suosnivač NMZH (danas BNZH), koji skoro cijeli životni vijek živi u Hrvatskoj, u Zagrebu i aktivno participara u radu Bošnjačke zajednice i drugim  neprofitnim organizacijama. Diplomirao je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.  Svoj aktivan radni vijek nije posvetio isključivo profesiji. Bavi se stripom, ilustracijom, dizajnom, pisanjem, a povremeno je kipar i slikar. Autor je  literalnih i grafičkih zapisa “Zagreb”, “Cvijetni trg”, “U potrazi za izgubljenim prostorom”, “Riznica”, romana u dva dijela “Dimnjačar”, te strip- albuma “Agramtida”.  Uskoro  iz štampe izlazi i knjiga o njegovom zavičajnom Bosanskom Novom.

Želja Bužimkića je da za Bošnjake, njegovu  BiH i Hrvatsku učini nešto više, da u društveni i politički život unese pozitivne promjene koje vode napretku i progresu. Jedan od njegovih projekata tog tipa je “Novo Bošnjaštvo”, koji  vam predstavljam u nastavku ovog teksta. Obrađujući ovu intersantnu temu nastojao sam sačuvati originalnost autorovog izraza.  Siguran sam da  Bošnjačka zajednica Hrvatske, sa svojim dugogodišnjim radom i tradicijom, može poslužiti i drugim sličnim zajednicama u svijetu kao ogledni uzor. U tom kontestu Bužimkićeve ideje o njenoj preobrazbi imaju još veću vrijednost i značaj.

Mesud, kao i mnogi Bosanci i Bošnjaci koji žive u Hrvatskoj, nije zadovoljan sa ulogom  i doprinosom sa kojim bošnjačka zajednica participira i učestvuje u društvenom i političkom životu Hrvatske. On smatra da Bošnjačka zajednica Hrvatske nema jasnog programa ni ideologije, zbog čega se danas nalazi na velikoj kušnji. Ni nakon 25 godina od rata nije učinila ozbiljniji iskorak, po kojem bi postala dovoljno prepoznatljiva i vidljiva. Već površna analiza rada pokazuje na lidersko lutanje, nedostatak međugeneracijskog prožimanja i  edukacijskih programa. Posljedica toga je osipanje članstva i svođenje radnih sadržaja na književnost, folklor i elitističko novinarstvo.

S druge strane primjetan je tihi bojkot Bošnjaštva, uz “sirenski” zov Hrvatstva  od strane političkog i vjerskog  mainstreama. To se vidi i kroz dodjelu sredstava, koja Vlada RH putem Savjeta za nacionalne manjine dodjeljuje za programe nacionalnih manjina, a koja su od 2008. značajno smanjena, što je u uslovima primjetnog  oporavka Hrvatskog gospodarstva neopravdano.

Izlaz iz takvog stanja Mesud vidi u novom modernom pristupu, identiteskoj profilaciji, etabliranju  novobošnjačke pragmatičke filozofije života, otvaranjem prostora  kreativnom i preduzetnom bošnjačkom duhu, ustupanjem bošnjačkih udruga energiji i temparamentu mladih. On smatra da cjelokupnoj hrvatskoj javnosti  više puta treba prezentirati informacije o doprinosu nacionalnih manjina kulturnom i znanstvenom napretku Hrvatske, prevashodno o doprinosu Bošnjaka.

Svoje ideje Bužimkić često nudi u formi proglasa, apela, manifesta… Prošlu godinu je podršku svom konceptu pokušao obezbjediti neposrednim kontaktima sa aktivnim subjektima iz bošnjačke sredine, ali nije naišao na željenu podršku.

Da bi se prevazišlo postojeće stanje, Bošnjacima Hrvatske je potrebna “Dugoročna strategija opstanka Bošnjaka u RH”.  U tom cilju, uz poboljšanje ili reorganizaciju Bošnjačke zajednice i njene programske osnove, Bužimkić predlaže i nekoliko novih programa: pokretanje mjesečnog  informativnog biltena “Krug”, osnivanje Male i Velike Škole Bošnjaštva i određene Memorijalne programe.

Informativni bilten “Krug”

Bošnjačka zajednica Hrvatske izdaje dva časopisa: “Bošnjačku pismohranu “, koja teži akademsko-znasnstvenoj razini  i  “Bošnjački glas“, koji je revijalnog karaktera. U cilju potpunijeg  pravovremenog informisanja Bužimkić predlaže pokretanje informativnog biltena “Krug”, jer ni jedna od ovih publikacija ne obrađuje aktuelne događaje.  “Krug” bi sadržavao informacije o radu Zajednice, edukaciji Bošnjaka preko Male i Velike škole Bošnjaštva i o Bužimkićevom projektu  “Bošnjačka tržnica ideja”, koji bi omogućio prepoznavanje i oživotvorenje kreativnih ideja.

Kao utjeha monotoniji Bošnjačkoj zajednici povremeno se nude i prezentiraju sevdah i folklor, koji nekima mogu biti sedativ za nostalgiju, opijum za Bošnjake meka srca, ali ne i dovoljan potsticaj i identifikacioni okvir, jer oni su više izraz našeg bolećivog romantizma, duševnosti i surogat za pomanjkanje relektnog stvaralačkog duha u formi blijeska bošnjačkog duha iz minulih vremena, dok nama  u novom hrvatskom ambijentu i novom vremenu treba naš novi blijesak.

Bošnjačka tržnica ideja

Po Bužimkićevom konceptu,Bošnjačka tržnica ideja trebala bi biti poligon za uobličavanje i afirmaciju novog Bošnjaštva. Zamišljena je kao tržnica u kojoj će se razmjenjivati ideje, nuditi poslovi i usluge, reklamirati i povezivati bošnjački kreativci i inovatori, stvarati pozitivna energija i pružati logistička podrška najpotentnijim idejama.

Od Arhajskog do Novog Bošnjaštva

Uobličavanje i afirnmacija Bošnjaštva odvija se u više etapa, od kojih su neke već daleko iza nas. Prva etapa poznata je kao Arhajsko bošnjaštvo, koje je trajalo od srednjeg vijeka do 1993.godine. Bilo je to pouzdano bošnjačko sidro, ali ne više od toga.

Neobošnjaštvo je druga razvojna etapa, počela 1993. u toku agresije na BiH, i traje do danas. U ratu je imalo značajnu kohezionu ulogu, a obilježeno je nastojanjem da se principi Bošnjaštva ponovo ožive, prilagode vremenu i ugrade u sve sfere života. Danas je Neobošnjaštvo već osjetno umorno i ima se dojam da hoda na štakama Arhajskog bošnjaštva.

Iz Arhajskog bošnjaštva i Neobošnjaštva rađa se Novo Bošnjaštvo, koje uz stoljetne sedimente bošnjačke samobitnosti i uz humanu “light” verziju islama obnavlja običaje i traži svoj sadržaj. Usmjereno je na individualnu slobodu oslobođenu dogmatizma i lažnih autoriteta. Dinamično, propulzivno, fleksibilno, prilagodljivo iz vana a trvdo iznutra, moglo bi postati feniks ovog i budućeg vremena.

Ključna riječ i misao vodilja novog Bošnjašta je USPJEH.

Škola Bošnjaštva

U Hrvatskoj je, kao drugdje u svijetu, shvaćeno da je obrazovanje od krucijalne važnosti za budućnost zemlje, pa se često žučno raspravlja o reformi školstva. I Bošnjaci koji žive u Hrvatskoj su učesnici tih rasprava, jer imaju obavezu i svoj interes.

U aktuelnim uslovima, zbog potpunog pomanjkanja  i zapuštenosti sistemskog educiranja Bošnjaka o njihovom identitetu i nacionalnoj samosvijesti, Bošnjaštvo u Hrvatskoj se razvodnjava i pada u kušnju ozbiljne dezorjentacije, pa se osjeća potreba za formiranjem Škole Bošnjaštva, koja bi kroz kontinuirani složeni program  mogla vratiti i učvrstiti poljuljani dignitet pripadnosti bošnjačkoj naciji.

Škola Bošnjaštva je složen, zahtjevan, multidisciplinaran, integrativni projekat koji traži saradnju i povezivanje sa brojnim stručnjacima i udrugama, ali je od životne važnosti za očuvanje  Bošnjačkog identiteta. Škola bi podučavala o razvojnim etapama Bošnjaštva i aktuelnim izazovima. Imali bi veliku školu za odrasle i malu za najmlađi uzrast. Time bi se unaprijedilo međureligijsko prožimanje Zajednice, otvorio prostor kreativnim idejama, ojačala Bošnjačka samosvijest i spriječilo osipanje članstva.

Bošnjačka zajednica Hrvatske

Bošnjačka zajednica BNZ ZG ZGŽ osnovana je 22.5.1993.g. sa zadatkom da vrši promociju kulturnih i nacionalnih vrijednosti Bošnjaka u Hrvatskoj kroz razne aktivnosti.  Sjedište Zajednice je u Zagrebu, a podružnice su u svim većim gradovima Hrvatske. Nikla je iz ljubavi prema našem zavičaju, tradiciji i odgovornosti za jedan negirani i ratom ugroženi narod. U tu zajednicu je uneseno zdravlje, snaga i znanje generacija, u vjeri i iz potrebe da se stvori široka akumulacija u koju će se slivati plodovi ruku i uma Bošnjačkog etniciteta.

Prema  podacima  Svjetske banke iz 2010.g. u Hrvatskoj živi  532.528 bh građana, a po popisu stanovništva iz 2011.  kao Bošnjak se  izjasnilo njih 31.479 , što je iza srpske druga nacionalna manjina u Hrvatskoj. U Hrvatskoj Bošnjaci nemaju problema sa integracijom u hrvatsko društvo, ali postoji problem spontane asimilacije.

Uz Bnošnjačku zajednicu  u Hrvatskoj djeluje i Vijeće Bošnjačke nacionalne manjine, koje radi na unapređenju, očuvanju i zaštiti položaja pripadnika bošnjačke nacionalne manjine i na njenom sudjelovanju u javnom životu. Značajni projekti vijeća su Sjećanje na žrtve genocida, Ultramaraton Vukovar-Srebrenica, Dani BH filma, Program Bosanskog jezika, Natječaj za najuspješniji literalni rad, te obiležavanje značajnih historijskih datuma BiH… Kroz njih se nastoji  aktivirati  članstvo i uvesti zajedništvo u rad Vijeća.

(Re)organizacija BNZ ZG ZGŽ

Mišljenje Bužimkića je da Zajednicu treba re- organizirati, kako bi mogla odgovoriti izazovima novog vremena i ostvarivati svoje ključne zadate.

Sve odluke Zajednice do sada su bile u rukama  Predsjednika Zajednice. Zajednica ima eksperte za pojedine discipline, ali nema svestranog renesansnog  eksperta koji bi bio relavantan, kompetentan i autoritet za  sve segmente kulture, znanosti i ostalo. Bužimkić smatra da Zajednicu treba reorganizirati  po “resornom principu”, što bi omogućilo da nosioci resora  budu kreatori i realizatori programa iz svoje oblasti, a predsjednik bi se umjesto operativnim radom više bavio sistemskim pitanjima i bio prvi među jednakim.  

Djelokrug rada tako organizirane Zajednice  obuhvatio bi pet resora: Resor kulturnih i znanstvenih projekata, Resor informisanja i izdavaštva, Resor finansija, Resor unutarbošnjačkih i međunacionalnih veza i Resor Bošnjačke edukacije i ideologije. U takvoj formi organizacije svaki voditelj resora bi težio afirmaciji svog sektora, što bi unijelo dodatnu dozu dinamike i podiglo razinu stručnosti.

Kreativni bošnjački programi, sa novom ideologijom Bošnjaštva (zasnovanoj na Strategiji opstanka Bošnjaka na tlu RH), omogućili bi brzu afirmaciju integrativnih projekata, a time i Bošnjaštva.

Nije nepoznato da je u Zajednici ovladala pitomost, mehkoća, mediokritet koji vode gubitku identiteta i utrnuću nacije. Sva vrela energije su degenerirala u administrativno-birokratsku ljušturu. Zajednica je oboljela od gubitka bošnjačke idejne kohezije. Umjesto radnog zanosa i žamora iz Bošnjačke radionice je izašla velika bijela zastava, koja upućuje na odustajanje od načela i predaju.

Želja je bila da Zajednica bude inačica u bujanju i usponu, iber alles, odgojno-obrazovno i kulturno-znanstveno okupljalište svih bošnjačkih snaga, sa naglašenom težnjom da se u Zajednici djeluje kreativno, misaono, kao zidari Novog Bošnjaštva, koji će pripremiti temelj građevine u kojoj će se oblikovati novi naraštaj. To je rađanje i hod novog Bošnjaštva.

Zagovornik i nosilac idela Novog bošnjašta, Mesud Bužimkić, je siguran u bošnjačku žilavost, u urođeni otpor poricanju vrijednosti, uz sposobnost da se na pravi način odgovori izazovima; da se u rađanju Novog Bošnjaštva prepozna Duh kreativne destrukcije, koji u sebi nosi mlada generacija Bošnjaka.

On nas poziva da krenemo putem novog Bošnjaštva. Naučimo  sami čitatati svoju unitarnu osobnu unutarnju knjigu, osnažimo vjeru u nama i vjeru za životom, umjesto što dosadno i zamorno čitamo prazne tuđe knjige, ponavljamo tuđe misli, koristimo zastarjele stereotipe i pjevamo stare davno snimljene pjesme.

Neobošnjaštvo iz 1993.godine se do danas zamorilo, izgubilo motivacijsku snagu, zaštitilo samo sebe i sad hoda na štakama bošnjačkog arhaika i sanja preobrazbu.

Šta je Novo Bošnjaštvo?

Novo bošnjaštvo je ljekovito i nosi u sebi novi humanizam. Ono je izraz obilja i snage, a ne izraz slabosti, nemoći, straha i bolećivog milosrđa. Ono od nas traži da se otarasimo stare uvijek ljubazne poniznosti, kukavne sluganske mudrosti koja stisnutog srca tumara svijetom, svjesni da je zdrava sebičnost poželjnija od mlitavog dobročinstva. Ono traži da u nama otvrdne ono što je u nama najmekše, a zato treba snaga, odlučnost i hrabrost.

Novo Bošnjaštvo sanja voćnjak raznolikosti umjesto oraha koji je lijepo drvo, ali ne dopušta da ispod njega raste bilo kakvo bilje, čak ni ljiljan.

Šehadet – Manifest Novog Bošnjaštva

Zajednica Bošnjaka je ideološka matrica, postavljena kao brana vanjskim asimilacijskim izazovima. Šehadet kao manifest Novog Bošnjašta je pristup, kojim se potvrđuje vjera  u ostvarivu viziju progresa, proklamovanu osnovnim programskim načelima Novog Bošnjaštva. To je zov i opomena!

O Bošnjaci! Predugo ste bili od voska, poput gline i razmućenog gipsa.

Dolazi vrijeme koje traži granitnu čvrstoću, lukavost lisice i snagu lava.

Takvi morate biti da bi opstali,

Jer naši dušmani već podmazuju svoje sprave za mučenje,

I nanose suharke za lomače.

Spremi morate biti da biste opstali.

O Bošnjaci! Predugo ste bili nevini ljiljani,

Čupani kandžama dvoglavog orla,

I košeni kosom na šahovskom polju.

Novo vrijeme što pred nas se stere,

Traži snagu tvrdokornog zmaja

I njegovu vrelu vulkansku nutrinu,

Pakost, gordost, surovost i drskost.

Takvi morate biti da biste opstali.

O Bošnjaci! Jeste li čuli da će svijetom zavladati nova ideologija,

ideologija zdravog života, kojoj se trebate prikloniti,

a sirove zdrave životne nagone u sebi prepitomiti,

a ne okovati?!

Krug novog Bošnjaštva je veliki radius na putu Novog Bošnjaštva i u njemu ima

mjesta za sve ideje.

Kolijevka Novog bošnjaštva su biligi. Kameni nadgrobnici is srednjevjekovlja, koji kao prauzor Novog bošnjaštva, slave život, snaže dojmove i izražaje. U BiH ih je preko 66.000 , a najviše u Travniku, Stocu, Gackom, Bileći… Ti izvorni artefakti , poput biliga, postaju vječna kutura, kao duhovna kolijevka novog Bošnjaštva.

Najvažnija komponenta u leguri Novog bošnjaštva je Islam, koji bošnjaštvu daje čvrstoću čelika. Islam je najveći dar spušten čovječanstvu voljom Allaha dž.š. a njegova humana strana sadržana u medinskim Kur’anskim surama, kao islamska “light ideologija“.

Budimo djeca čudesnog bosanskog tla i žilavog bošnjačkog roda. Budimo jedinstveni i cijenjeni u svijetu kao javor, od kojega se prave najkvalitetnije violine. A mi Bošnjaci smo te violine, koje šire melodiju Bosne.

Svako veče, upitajmo se – šta sam danas učinio za Novo bošnjaštvo, a šta mogu učiniti sutra.

U osnovi Novog bošnjaštva je dijalektički idejizam. Ono ne želi niti očekuje jednodušno prihvatanje, već žudi za osporavanjem i kritikom, jer će izloženost kritici izbrusiti njegove postavke do tvrdoće  i forme dijamanta.

Bošnjačka samozvana elita su samo glumci  koji glume svoj vlastiti ideal. Okićeni akademskim titulama kao generali ordenjem, oni su puni samoljublja i gladni javne afirmacije. Zato Novo bošnjaštvo okreće glavu od smutljivaca i farizeja, koji odvraćaju od bošnjačkog puta, jer oni su raskošnu bošnjačku kuću zamjenili podstanarskim sobičkom u tuđem nacionalnom domu. I njihovo mjesto je na smetlištu historije.

Daleki cilj Novog Bošnjaštava u R Hrvatskoj je odricanje od statusa nacionalne manjine ili od “pozitivne diskriminacije“, jer u njima nas državno zakonodavstvo tretira  kao slabiće i retarde, kojima treba dodatna zaštita, kako bi opstali u nacionalističkoj džungli. Zaštićeni kao lav u kavezu  gubimo instikte otpora i borbe. Najbolja i najsigurnija brana asimilatorskim izazovima je Zajednica Bošnjaka kao ideološka matrica u kojoj su okupljeni snažni i svjesni pojedinci odani načelima Novog Bošnjaštva.

Novom Bošnjaštvu treba prof.dr. Bošnjačkih znanosti, kojeg  čekamo, priželjkujemo, a kojeg još nema na obzorju.

Monotonija i stereotip su ubitačni. Trebamo promjene. Nova lica uvijek donose svježinu.

Cilj ovog tekstva je da nas Bošnjake približi sebi. Da preko nas pokrene pitanja, koja već dugo traže i čekaju odgovore. Budimo kritični i samokritični, otvorimo se, iziđimo iz ljušture. Bužimkić nam je dao platformu na kojoj trebamo raditi i dati svoj izraz, kako kockicu mozaika, koji treba da bude sklopljen i stavljen u korisnu upotrebu nama i čovječanstvu.

Vaša mišljenja, sugestije i prijedlozi su od prevashodnog značaja za ovaj jedinstven projekat. Možete ih dati i na internet adresu mesudbuzimkic@gmail.com. Na istoj adresi možete naći i originalne Bužimkićeve tekstove o Novom Bošnjaštvu.

Sa protagnistom Novog Bošnjaštva Mesudom Bužimkićem možete razmjeniti mišljenja i razgovarati  o ovoj i drugim srodnim temama.

Burlington, 23. Septembra 2017                   Mesud Bužimkić/Zijad Bećirević

ZVIZDIĆ

Kliknite na gornji link i otvorit će Vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Stranka postoji,međutim u BiH su od strane grupe koja je bila zadužena da razvali i minimizira rad Stranke urađene neshvatljive stvari koje su danas dio Stranke koji djeluje u BiH otuđile, ukrale, falsifikujući pečat iste, održavanje lažne Skupštine i tako na čelu sa Edimom Fejzićem de facto ukrali SDBIH, mijenjajući predsjednika u Sudu BiH.Mi smo naravno poduzeli sve aktivnosti da se taj dio Stranke vrati osnivačima, nažalost taj proces još traje a SDBIH i dalje djeluje u BiH ali bez dijaspore…..Naravno, Stranka nije prestala sa radom radi krađe podružnice u BiH,ona radi punim kapacitetom, kontaktira sa ljudima u Dijaspori i Domovini, ali na drugačiji način,jer je povjerenje u BiH poprilično narušeno….. Nikada više nećemo u stranku primati uličare. Podružnica stranke u BiH je na Sudu, a djelovanje Edima Fejzica je djelovanje pojednca koji se lažno predstavlja kao predsjednik,jer je lažnim dokumentima ukrao tu funkciju……Dijaspora se ne smije zatvarati u nacionalne torove,ona nije poilitička emigracija iz svoje države porijekla. Dijaspora živi u uređenim državama u kojima su drugi prioriteti osim stalnog kopanja po prošlosti i izazivanja nacionalnih tenzija. Koncept iz tih zemalja u kojima žive mogu prenijeti snažnije na domaće tlo, često i kroz neposredno učešće u društvenom i ekonomskom životu BiH…..

Dakle, poštovani Ervine, evo nas u kratkom vremenskom intervalu pri drugom razgovoru za javnost, ovoga puta na političke teme. Postoji li trenutno Stranka Dijaspore i Domovine BiH, de iure i de facto?

BUKIĆ: Trenutni moj položaj u SDBIH je mjesto zamjenika predsjednika stranke,na Kongresu stranke izabran u Banjaluci 2015. godine. Kongres je bio legalan i legitiman. Stranka postoji,međutim u BiH su od strane grupe koja je bila zadužena da razvali i minimizira rad Stranke urađene neshvatljive stvari koje su danas dio Stranke koji djeluje u BiH otuđile, ukrale, falsifikujući pečat iste, održavanje lažne Skupštine i tako na čelu sa Edimom Fejzićem de facto ukrali SDBIH, mijenjajući predsjednika u Sudu BiH.Mi smo naravno poduzeli sve aktivnosti da se taj dio Stranke vrati osnivačima, nažalost taj proces još traje a SDBIH i dalje djeluje u BiH ali bez dijaspore. Postala je stranka jednog kriminalca (jednog lica). Ostali koji su učestvovali u toj krađi su nagrađeni od svojih šefova iz velikih stranaka za svoja zlodjela. De iure,  Sud, de facto Edim Fejzić (falsifikator). Treba pogledati emisiju FTV o krađi Stranke u BiH i bit će Vam jasno da SDBIH djeluje, ali bez Dijaspore. Ima ona: “Od kad teče rijeka, nijedna sila nije do vijeka….”Ponašanje koalicije Domovina nije prvi put obilježeno lažima i prevarama, želja za vlašću, podanički odnos i lični interesi su rezultat ponašanja koalicije Domovina. Ne bave se životnim pitanjima, pravima onih koji žive u RS i povratnika u RS…..

 

Ko je, po Tvom mišljenju i mišljenju legalnog i legitimnog Predsjedništva Stranke, osim uzurpatora iznutra, još odgovoran za stanje u kojem se Stranka sada nalazi?

BUKIĆ: Kada govorimo o odgovornost za dešavanja u stranci, najveći je krivac naša iskrenost, poštenje i čast kojom smo došli u BiH ponuditi rješenja na bazi struke, znanja,  ne znajući da se kriminalci,plaćenici mogu uvući u Stranku drugim povodima i tako prevariti Dijasporu,učiniti veliku uslugu velikim strankama i tako nas sve napraviti naivcima.

Da li vi iz užeg rukovodstva Stranke redovno međusobno komunicirate na aktuelne bh. političke teme i ako to činite, zašto nema vaših uobičajenih Saopćenja za javnost koje sam lično redovno dobijao radi objavljivanja?

BUKIĆ:Naravno, Stranka nije prestala sa radom radi krađe podružnice u BiH,ona radi punim kapacitetom, kontaktira sa ljudima u Dijaspori i Domovini, ali na drugačiji način,jer je povjerenje u BiH poprilično narušeno. Što se tiče saopštenja, legitimni predsjednik Edin Osmančević putem društvenih mreža redovno iznosi stavove i mišljenje Dijaspore u odnosu na sva događanja u BiH.

Može li se desiti najcrnji scenarij a to je da se Stranka ugasi?

BUKIĆ: Stranka se ne može ugasiti, sada je i naziv promijenila u SDDBIH, radi i djeluje preko svojih podružnica i ljudi koji su  politički izrasliji, pošteniji i provjereniji. Nikada više nećemo u stranku primati uličare. Podružnica stranke u BiH je na Sudu, a djelovanje Edima Fejzica je djelovanje pojednca koji se lažno predstavlja kao predsjednik,jer je lažnim dokumentima ukrao tu funkciju.

 Do slijedećih izbora nas dijeli nešto više od godinu dana. Jesi li optimist da ćete aktivno sudjelovati na njima? Ako jesi, kada bi mogla otpočeti vaša predizborna kampanja budući da su neke stranke s njom već započele, makar i na indirektan način?

BUKIĆ: Kada se tiče izbora ima još vremena za prestruktuiranje stranke u BiH.Loša politička situacija, duboka ideološka podjeljenost političkih faktora koji danas nešto znače,a godina za čas proleti (to vidim, danas mnogi zaboravljaju i rade krive, katastrofalne poteze koji će doći na naplatu 2018.sa kamatom), jer veliki broj “političara” je ušao u politiku samo da ostvare svoje lične interese.

Mogu li se realno očekivati neke veće promjene na bh. političkoj sceni nakon slijedećih izbora ili će naša domovina do daljnjeg ostati talac nacionalističkih projekata i stranaka čije rezultate vladavine skoro tri decenije itekako znamo?

BUKIĆ: Ovog trenutka ne vjerujem da će doći do značajnijih promjena ili ublažavanja, sem ako međunarodni faktor ne odluči da se aktivnije uključi u rješavanje bh. političke scene.To bi značio kraj nacionalističkih projekata u BiH.

Kako komentiraš poziciju i ponašanje Koalicije “Domovina” u manjem entitetu? Jesu li mogli i morali učiniti više, odnosno jesu li ispunili prethodna predizborna obećanja?

BUKIĆ: Ponašanje koalicije Domovina nije prvi put obilježeno lažima i prevarama, želja za vlašću, podanički odnos i lični interesi su rezultat ponašanja koalicije Domovina. Ne bave se životnim pitanjima, pravima onih koji žive u RS i povratnika u RS.

Ako “Domovina” nije ispunila očekivanja birača, šta bi joj u narednom ciklusu mogla biti eventualno alternativa?
BUKIĆ: Alternativa je Dijaspora, jer najveći broj stanovnika iz RS se nalazi u Dijaspori. Ujedinjavanje svih građana iz Dijaspore, bez obzira na nacionalnu pripadnost, je šansa da se dese korjenite promjene u pravdi i pravu raseljenih, iseljenih i onih koji žive  u RS.
Drastično je opao interes birača izvan BiH za izbore. Neke analize su pokazale da su građani BiH koji žive u tzv. dijaspori do sada glasali u releventnijim procentima, ne bi se iz ciklusa u ciklus na bh. političkoj sceni smjenjivali “kurta” i “murta” ili ne bi dugo jahao samo “kurta”. Kako animirati glasače iz dijaspore?
BUKIĆ: Trenutno Dijaspora nije dovoljno dobro i kvalitetno organizirana,ne razmišljaju dovoljno o intresima države porijekla. Zabavljeni su rješavanjem lične egzistencije u zemljama domaćinima. Dijaspora je takođe podjeljena po nacionalnim šavovima,pa se lako poistovjećuje i stavlja pod okrilje vladajućih nacionalnih stranaka unutar BiH.Samo prevazilaženjem ovakvog stanja, objedinjavanjem cjelokupne dijsapore, ona može postati kohezivni faktor koji bi mogao dovesti do slabljenja nacionalnih strasti i ostvarenja suživota u BiH. Dijaspora se ne smije zatvarati u nacionalne torove,ona nije poilitička emigracija iz svoje države porijekla. Dijaspora živi u uređenim državama u kojima su drugi prioriteti osim stalnog kopanja po prošlosti i izazivanja nacionalnih tenzija. Koncept iz tih zemalja u kojima žive mogu prenijeti snažnije na domaće tlo, često i kroz neposredno učešće u društvenom i ekonomskom životu BiH.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (922)

 


Kao što je javnost već upoznata, do sada smo u svojim saopćenjima kao najodgovornijeg za sramnu prodaju harema hadži Babine džamije na Hisetima Brani Jankoviću, na kojem se trenutno gradi stambeno-poslovni objekat, imenovali muftiju banjalučkog, Osman ef. Kozlića. Ta konstatacija ostaje i dalje, ali u interesu potpunog informiranja javnosti, smatramo potrebnim objaviti imena i prezimena svih članova Izvršnog odbora Medžlisa IZ Banja Luka u prethodnom (2010-2014) i tekućem mandatu, budući da Medžlis IZ Banja Luka ima status pravnog lica i bez potpisa predsjednika, nijedna transakcija koja se tiče vakufske imovine se ne može izvršiti, bez obzira ko to od njega traži i u koje svrhe. Dakle, evo spiska članova IO Medžlisa u oba spomenuta saziva:

Sastav Izvršnog odbora Medžlisa IZ Banja Luka, 2010-2014

1.Kasim Mujičić, predsjednik
2.Muharem Tulek
3.Mufid ef. Omerčić
4.Saudin ef. Gulamić
5.Muris ef. Spahić
6.Ahmo Čavka
7.Rahmetli Aida Gunić
8.Kemal Mujičić

Sastav Izvršnog odbora Medžlisa IZ Banja Luka 2014. do danas

1.Almir ef. Hodžić, predsjednik
2.Muhedin ef. Spahić, glavni imam
3.Saudin ef. Gulamić
4.Sanid ef. Terzić
5.Bakir Demirović
6.Muharem Tulek
7.Edin Bekrić, jedno vrijeme predsjednik
8.Šejla Nezirević, rođ. Obradovac
9.Admir Čavka

Možda nedostaje još neko ime u oba saziva, pa molimo za ispriku.

Dakle, ovdje se nameću neka logična pitanja, kao naprimjer:

1. Ko je u ime IO Medžlisa potpisao ugovor, najprije sa firmom Dijane Kobilj, a potom o prodaji zemljišta Brani Jankoviću?

2. Da li su i jedna i druga transakcija bile predmet rasprave i odlučivanja na sjednici (i kojoj?) IO Medžlisa?

3. Ako je to bilo na dnevnom redu IO Medžlisa, ko je glasao “za”, ko “protiv” a ko je eventualno bio “uzdržan”?

4. Ako transakcija između Medžlisa IZ Banja Luka i firme Dijane Kobilj, a potom prodaje Brani Jankoviću, nije bila predmetom rasprave i odlučivanja na nekoj od sjednica IO Medžlisa, da li je ijedan član IO Medžlisa postavio pitanje predsjedniku IO Medžlisa zašto je to urađeno netransparentno, daleko od očiju javnosti i bez saglasnosti većine članova IO Medžlisa?

5. Ako niko od aktuelnih članova IO Medžlisa nije postavio to pitanje kao i pitanje odgovornosti potpisnika (predsjednika) ugovora o ustupanju haremskog zemljišta a potom njegove prodaje Brani Jankoviću, onda je prema svim demokratskim načelima svaki član IO Medžlisa IZ Banja Luka suodgovoran za brutalnu uzurpaciju haremskog zemljišta i gradnju objekta na nekadašnjim počivalištima banjalučkih merhuma.

Dakle, neka niko od članova IO Medžlisa ne ubjeđuje nikoga kako nije znao ili nije imao ništa s tom sramnom prodajom jer i njihovo ćutanje se može tumačiti jedino kao – odobravanje.

Zato, bajni članovi aktuelnog saziva IO Medžlisa, pozivamo vas da istražite ovaj slučaj i tražite odgovornost od onih za koje tvrdite da su i vas izgigrali. Dok to ne učinite, jednako ste odgovorni kao i predsjednik IO Medžlisa i muftija Kozlić.

UZZVIUBL

Mi smo generacija koja je odrastala u ratno doba 90-ih i dobro se sjećamo postratnog razdoblja i povampirenog nacionalizma koji je uslijedio – ne želimo opet prolaziti kroz brojanja krvnih zrnaca, povijesni revizionizam, uništavanje antifašističkog naslijeđa i indoktrinaciju narednih generacija, te zato nastojimo udružiti i povezati sve one kojima je toga dosta i koji će se protiv toga boriti…..Borba između partizana i ustaša je završena 1945. godine partizanskom pobjedom – neki to danas ne mogu prihvatiti i te povijesne frustracije rezultiraju onime čemu danas svjedočimo: ustaškom skandiranju s tribina, govoru mržnje na ulici i u medijima, negiranju antifašističke povijesti itd…..Na kraju krajeva, antifašizam je za mene solidarnost s ”malim” čovjekom i kao takvo ne samo političko, već i duboko ljudsko, humanitarno opredijeljenje….. HDZ se ne odriče ekstremne desnice, a SDP je u potpuno kukavičkoj poziciji – prisjetimo se plinskih boca na Savskoj, gradonačelnika Splita koji šalje cvijeće na 10. travnja, Bernardića koji Bujancu čestita na svadbi…..Josip Broz Tito nije bio samo predsjednik Jugoslavije, on je simbol antifašističke borbe i pobjede u Drugom svjetskom ratu, simbol razdoblja u kojem smo stajali na vlastitim nogama, između Istoka i Zapada, na čelu Pokreta nesvrstanih. Protjerali su ga oni zbog kojih je Hrvatska danas u vrhu Europe po nezaposlenosti mladih i životnoj dobi do koje mladi ostaju pod roditeljskim krovom, oni koji moraju žicariti pažnju moćnika preguravanjem u prve redove na susretima državnika i stajanjem pred ogradom Bijele kuće, oni koji izmišljaju novohrvatski jezik da bi nas uvjerili da se ne razumijemo s bratskim narodima….. Kad se prisjetim svog osnovnoškolskog obrazovanja i komentara koje sam čula što od učitelja i profesora, što od djece, ne iznenađuje me ova izrazito konzervativna pozicija velikog dijela mojih vršnjaka. Ratno razdoblje i animozitet koji je tada usađen u ratne generacije, zajedno s današnjom ekonomskom krizom i sveopćim pesimizmom i nesigurnošću, rezultirali su frustracijama koje su otišle svojim smjerom…..Mislim da u Hrvatskoj islamofobija nije još toliko uzela maha djelomično jer islam u Hrvatskoj nije nešto novo ni neobično, pa, da sad malo karikiram, tako i na muslimane još gledamo kroz prizmu naših ”simpatičnih susjeda iz Bosne”…..Ako niste jednako strastveni protivnici nasilja nad ženama kada je počinitelj ”naš čovjek”, onda nemate problem s nasiljem, već imate problem sa strancem….. Time sam u jednom tekstu predstavila inicijativu muslimanki diljem svijeta da kroz reinterpretaciju Kur'ana izbore jednak položaj s muškarcima unutar svoje vjere, tvrdeći kako im je Muhamed dao jednaka prava i kako ih njihova vjera ne čini ništa manje feministkinjama…..

Lidija Čulo je 27-godišnja sociologinja i članica Mreže antifašistkinja Zagreba, a u svom aktivističkom angažmanu najviše se bavi pitanjima islamofobije i feminizma.  

Kada je osnovana Udruga Mladih antifašista, odnosno antifašistkinja Zagreba i s kojim ciljem? Da li je bilo neposrednih povoda za njeno osnivanje?

ČULO: Današnja Mreža antifašistkinja Zagreba osnovana je prije točno 10 godina, 2007., pod nazivom Udruga mladih antifašista grada Zagreba. Cilj nam je bio okupiti oko ideje antifašizma prvenstveno mlade ljude i naglasiti kontinuitet i suvremenost antifašističke borbe koja se ovdje često smatra reliktom iz razdoblja NOB-a, te samim time često prevladava stav da potrebe za antifašizmom više nema. Mi smo generacija koja je odrastala u ratno doba 90-ih i dobro se sjećamo postratnog razdoblja i povampirenog nacionalizma koji je uslijedio – ne želimo opet prolaziti kroz brojanja krvnih zrnaca, povijesni revizionizam, uništavanje antifašističkog naslijeđa i indoktrinaciju narednih generacija, te zato nastojimo udružiti i povezati sve one kojima je toga dosta i koji će se protiv toga boriti.

Zanimljivo je, barem na prvi pogled, da su se mlade žene prijestolnice Republike Hrvatske udružile po antifašističkoj ideji. Zašto samo žene i zašto mlade?

ČULO: Iako se naša organizacija u početku zvala Udrugom mladih antifašista grada Zagreba, i iako u njoj ima podjednako muških i ženskih članova, odlučili smo ju preimenovati u Mrežu antifašistkinja Zagreba. Iako je ”mladi” relativan pojam, u počecima smo taj pridjev koristili iz praktičnih razloga, kako bismo osuvremenili antifašizam u javnom mnijenju koje ga često poistovjećuje  u najbolju ruku s aktivnostima Saveza antifašističkih boraca. ”Mrežu” jer smo htjeli naglasiti njen nehijerarhijski ustroj i princip direktne demokracije na kojoj počiva naše djelovanje, a ”antifašistkinja” jer smo htjeli iz povijesne perspektive na neki način odati počast i solidarizirati sa ženama koje su dale svoj obol u borbi iako ih je službena historiografija često zaobilazila, te iz današnje perspektive staviti naglasak na žene koje su unatoč svemu i dalje ”onaj drugi” u društvu, čija se nekad davno izborena prava sada ponovno dovode u pitanje.

Šta je za Vas, zapravo, antifašizam? Je li to ona priča, sada  s eventualnim nastavkom, o borbi između partizana i ustaša, odnosno neke ljevice i ultradesnice ili…?

ČULO: Borba između partizana i ustaša je završena 1945. godine partizanskom pobjedom – neki to danas ne mogu prihvatiti i te povijesne frustracije rezultiraju onime čemu danas svjedočimo: ustaškom skandiranju s tribina, govoru mržnje na ulici i u medijima, negiranju antifašističke povijesti itd. Za mene je antifašizam uvjerenje da su svi ljudi ravnopravni i da različitosti čine bogatstvo svijeta, a ne prepreku zajedničkom suživotu. Naravno da to ovdje u našem kontekstu zvuči kao potpuna utopija i SF, no ne zaboravimo da smo mi to na ovim prostorima uistinu živjeli 40 godina, puno prije nego su nam EU i NATO došli s parolama ”ujedinjeni u različitosti” i Danom Europe. Na kraju krajeva, antifašizam je za mene solidarnost s ”malim” čovjekom i kao takvo ne samo političko, već i duboko ljudsko, humanitarno opredijeljenje.

Da li je danas hrvatsko društvo podijeljeno po ideološkoj osnovi i da li aktuelni režim, u liku predsjednika Vlade a posebno predsjednice Države, najblaže rečeno, tolerira neonacističke i neofašističke postupke nekih udruga ili pojedinaca? Zapravo, može li se reći da se Hrvatska odrekla svoga antifašizma?

ČULO: Nažalost, mislim da je hrvatsko društvo preduboko podijeljeno, i da bi bolje bilo reći da vladajuće elite toleriraju antifašizam, a ne fašizam. Antifašizam toleriraju u onolikoj mjeri koliko zahtjeva EU i koliko se to forme radi očekuje od jedne nazovi razvijene europske zemlje. Ta površna civiliziranost manifestira se i u predsjedničinim pozivima na nacionalno jedinstvo nakon što na inauguraciju pozove Bujaneca i Merčepa ili Plenkovićevim ignoriranjem javnog paljenja Novosti u centru Zagreba uz nonšalantno ”to su marginalci” dok istovremeno policija naganja klince s natpisima ”HDZ lopine”. Jasno je tko tu koga mije. HDZ se ne odriče ekstremne desnice, a SDP je u potpuno kukavičkoj poziciji – prisjetimo se plinskih boca na Savskoj, gradonačelnika Splita koji šalje cvijeće na 10. travnja, Bernardića koji Bujancu čestita na svadbi…

I dalje ne vjerujem da taj cirkus političkih elita ima veze s pravim osjećanjima građana Hrvatske koji se nisu odrekli antifašizma, ali ljudi su zasićeni tih priča, prekopavanja kostiju i prošlostoljetnih rasprava, te mislim da je upravo ta atmosfera jedan od glavnih razloga zašto mladi ljudi toliko iseljavaju.

Kako komentirate da je Josip Broz Tito, najprije “protjeran” sa Pantovčaka (dolaskom Kolinde Grabar Kitarović), a potom i sa jednog od najvećih zagrebačkih trgova?

ČULO: Protjerali su ga ljudi koji, kako kaže ona parola, nisu u stanju okrečiti ono što je on izgradio. Josip Broz Tito nije bio samo predsjednik Jugoslavije, on je simbol antifašističke borbe i pobjede u Drugom svjetskom ratu, simbol razdoblja u kojem smo stajali na vlastitim nogama, između Istoka i Zapada, na čelu Pokreta nesvrstanih. Protjerali su ga oni zbog kojih je Hrvatska danas u vrhu Europe po nezaposlenosti mladih i životnoj dobi do koje mladi ostaju pod roditeljskim krovom, oni koji moraju žicariti pažnju moćnika preguravanjem u prve redove na susretima državnika i stajanjem pred ogradom Bijele kuće, oni koji izmišljaju novohrvatski jezik da bi nas uvjerili da se ne razumijemo s bratskim narodima. U jednu ruku mi je i drago da su ga maknuli jer je današnja situacija uvreda za njega, ali smeta mi moraliziranje onih koji tvrde da im smetaju Titova diktatura i ratni zločini, jer – s obzirom na njihove junake, jasno je da njima ne smetaju jednoumlje i zločini, već im smeta antifašizam.

Američki State Department je u svome izvješću za 2016. godinu upozorio Hrvatsku zbog “antisemitizma, za neadekvatno procesuiranje napada na LGBT zajednicu, diskriminaciju po rodu i spolnoj orijentaciji, diskriminaciju prema osobama s invaliditetom, kršenja prava radnika i korupciju”. Komentar?

ČULO: Na stranu lekcije koje SAD drži po svijetu dok im gori u vlastitom dvorištu, no sve navedeno stoji i samo je potvrda onog što sam već spomenula vezano za antifašizam: s jedne strane, liberalna, europska, civilizirana Hrvatska (vječiti kompleks bježanja od Balkana i ”slavstva”), s druge strane u sabirnom logoru Jasenovac ploča s ustaškim pozdravom, nasilnici koji prebiju homoseksualca nasred ulice dobiju kaznu od 300 kuna, radnici po 6 mjeseci rade bez plaće a država donosi lex Agrokor…

Vi ste mlade osobe, nježnijeg spola i organizirano djelujete protiv fašizma u svome gradu, odnosno zemlji. S druge strane, postoji li relevantan broj mladih osoba u Zagrebu, ili skupina, eventualno, koji djeluju sa fašističkih pozicija?

ČULO: Postoje, i s obzirom na vjetar u leđa koji dobivaju, o njima i od njih ćete uvijek imati priliku čuti i čitati, pa im ne bih dodatno radila reklamu. Kad se prisjetim svog osnovnoškolskog obrazovanja i komentara koje sam čula što od učitelja i profesora, što od djece, ne iznenađuje me ova izrazito konzervativna pozicija velikog dijela mojih vršnjaka. Ratno razdoblje i animozitet koji je tada usađen u ratne generacije, zajedno s današnjom ekonomskom krizom i sveopćim pesimizmom i nesigurnošću, rezultirali su frustracijama koje su otišle svojim smjerom. To nas ne treba čuditi, ali zato pokušavamo umjesto konstantne tlapnje i kritike (na što se ljevičarenje svelo) pružiti neku pozitivnu, opipljivu alternativu.

Postoji li u Hrvatskoj islamofobija i kako se ona, eventualno, manifestira?

ČULO: Mislim da u Hrvatskoj islamofobija nije još toliko uzela maha djelomično jer islam u Hrvatskoj nije nešto novo ni neobično, pa, da sad malo karikiram, tako i na muslimane još gledamo kroz prizmu naših ”simpatičnih susjeda iz Bosne”. No, nije nas zaobišao ni globalni val panike uslijed terorističkih napada, vijesti iz Sirije i Iraka, izbjegličkog vala i senzacionalističkih naslova koji su ga popratili (uključujući i one u našim medijima o terorističkim leglima 70 kilometara od hrvatske granice), pa tako ako gledate komentare na društvenim mrežama i portalima, možete vidjeti da većina komentatora ne vidi razliku između bivanja Arapom i bivanja muslimanom, ne vidi razliku između muslimana iz Saudijske Arabije i onoga iz Sirije i sl. A to se onda manifestira u inicijativama za zabranu ulaska izbjeglicama, iskazivanjem nezadovoljstva i straha od širenja islama, terorističkih napada i sl. Naravno, sigurna sam da bi netko islamske vjeroispovijesti mogao puno bolje potvrditi kako izgleda diskriminacija u svakodnevnom životu, ja ovo govorim na temelju onoga što vidim u svojoj okolini.

Pročitao sam jedan Vaš zanimljiv članak – O NAŠIM ŽENAMA. Na temu silovanja žena u tom tekstu  Između ostalog ste potcrtali da u Hrvatskoj  “nedostaje empatije i jednake strasti za slučajeve kada je počinitelj – ”naš čovjek”. Kako objasniti fenomen da su reakcije bile različite kada je silovatelj “naš čovjek”, odnosno “tražitelj azila iz Afganistana”?

ČULO: U tekstu sam govorila o licemjerju javnosti kada je u pitanju silovanje žene od strane ”domaćeg” muškarca i stranca. Iako ja, pogotovo kao ženska osoba, osuđujem bilo kakav oblik nasilja nad ženom od koga god da dolazio, uvijek se u reakcijama nekako provuče komentar koji samo potvrđuje ono o čemu govorim, a to je da smo nažalost spremniji prihvatiti lokalnog nasilnika kao nešto normalno jer to je ipak ”cosa nostra”, ostaje unutar zajednice. Iako je borba za ženska prava dogurala daleko, ipak nekako još prevladava uvjerenje da naš muškarac ima veća prava na našu ženu od stranca, pa tako i lakše nalazimo opravdanja kad njemu poleti ruka. Zbog istog razloga većina žena ni ne prijavljuje svoje nasilnike jer su obeshrabrene mišlju da neće biti shvaćene ozbiljno. S druge strane, kada je nasilnik stranac, javnost se strastveno diže na noge – što i treba, no koji je razlog u pozadini? Ako niste jednako strastveni protivnici nasilja nad ženama kada je počinitelj ”naš čovjek”, onda nemate problem s nasiljem, već imate problem sa strancem.

Postoji li “feminizam inšAllah” i šta je to?

ČULO: Time sam u jednom tekstu predstavila inicijativu muslimanki diljem svijeta da kroz reinterpretaciju Kur'ana izbore jednak položaj s muškarcima unutar svoje vjere, tvrdeći kako im je Muhamed dao jednaka prava i kako ih njihova vjera ne čini ništa manje feministkinjama. To je samo dio jedne velike priče o pravu žene na vjeru, o predrasudama zapadnjačkog feminizma da žena mora birati između marame i vlastitog mozga, o feminizmu kao još jednom alatu neokolonijalizma gdje se žene opet koriste kao političko sredstvo a Zapad ponovno izranja kao spasitelj planete. I to nas ponovno vraća na priču o antifašizmu i solidarnosti, ovaj put kao kritika nama samima čije se nekad dobre namjere manifestiraju u pokroviteljskom i patronizirajućem tonu, kao poziv da se za početak oslobodimo burki u glavama.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

ČULO: Hvala Vama!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (921)

Milan Jovičić: VELIKA SRBIJA

Posted: 23. Septembra 2017. in Intervjui

VELIKASRBIJA

Klikom na gornji link otvorit će vam se cjelovit tekst autora, gospodina Milana Jovičića.

Milan Jovičić: Aluminij u Mostaru

Posted: 22. Septembra 2017. in Intervjui

Aluminij u Mostaru

Kliknite na gornji link da vam se otvori cjelovit autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

DOZVOLA ZA MRAK
 
Tribina o odstrelu medija i medijskih sloboda u Srbiji
Ponedeljak, 25. septembar 2017. godine
 
Mesto: Medija centar Vojvodine (NDNV), Zmaj Jovina 3/I, Novi Sad
 
Početak: 19 časova
 
Učesnici:
Vesna Mališić, novinarka
Teofil Pančić, novinski pisac
Slaviša Lekić, predsednik NUNS-a
Daško Milinović, radijski aktivista
Moderator:
Dinko Gruhonjić, novinar
Gašenje nedeljnika Vranjske, napadi Vulinovog Pokreta socijalista na urednika portala KRIK Stevana Dojčinovića i druge novinare – samo su novi pojavni oblici dugogodišnje operacije ubijanja medijskih sloboda i medijskog pluralizma u Srbiji. Vlast, bahato i neprikriveno, ima nameru da uništi svaki oblik kritičkog mišljenja, i u tu svrhu angažuje celokupnu državnu infrastrukturu. Zloupotrebljavajući institucije, vlast uspostavlja autoritarni i visokokriminalizovani sistem u kojem je svaka alternativa zabranjena i u kojem se ne poštuju zakoni i procedure već isključivo sila i nasilje. Srbija je društvo u kojem ukinut prostor za javnu polemiku, ili je ona u potpunosti obesmišljena, društvo u kojem ne postoji dijalog, već samo i jedino monolog.
Mediji i novinari koji profesionalno obavljaju svoj posao, držeći do toga da je novinarstvo jedan od najznačajnijih kontrolnih mehanizama u društvu, koji je korektiv političkim i društvenim devijacijama – nalaze se pod snažnim, svakovrsnim pritiscima, i uskoro ćemo verovatno biti svedoci gašenja i drugih medija koji nisu deo korumpirane piramide vlasti i moći, a kojih ima veoma malo. Nije isključeno da će opstati samo razni oblici Informera i Pinka, koji će veličati “mudrog vođu” i besomučno napadati njegove domaće i strane “neprijatelje”.
Postoje naznake da će država uskoro krenuti i u tzv. regulaciju interneta, što će značiti i dodatno gušenje medijskih sloboda i slobode izražavanja.
O ovim i o drugim medijskim temama – razgovaraćemo sa našim dragim gostima, u nadi da ćete i vi biti tu i aktivno učestvovati u razgovoru.
Vidimo se!
 
S poštovanjem,
Nezavisno društvo novinara Vojvodine

Bobi Fišer

Posted: 20. Septembra 2017. in Intervjui

BOBIFIŠ

SRETNA NOVA, 1439. HIDŽRETSKA GODINA !

Posted: 20. Septembra 2017. in Intervjui

Svim mojim prijateljima i čitateljima islamske vjeroispovjesti neka je
 
SRETNA NOVA, 1439. HIDŽRETSKA GODINA!
 
Bedrudin GUŠIĆ