O B A V I J E S T

Posted: 21. Juna 2018. in Intervjui
Obavještavam čitatelje da zbog godišnjeg odmora neće biti novih – redovnih priloga na blogu u vremenu od 23. juna 2018 – 24. jula 2018. godine. Hvala na razumijevanju.
 
Bedrudin GUŠIĆ

Vrijeme djetinjstva i danas me čini sretnom, kada bi kojim slučajem izbrisala to vrijeme, ostalo bi ogoljelo drvo bez  zelenila i kisika i tada bi prestala da dišem.  Ja hoću i dalje da u tom vremenu živim,  beskompromisno….. u mojoj čaršiji, mojoj Bosanskoj Dubici…..Kada nanesete nekome fizičku bol, ona prođe…. ali perom bol reže, drugačije boli i ne prolazi. Pisaću i pisaću, imam pravo  na to, zar ne?…..Asija-Sija, heroina nesvakidašnjeg  zanata, onog prefinjenog sa nezamjenjivim osjećajem u prstima i okom sokolovim.  Samo je ona uspijevala u malom slojevitom prostoru sata svakoga uočiti greščicu. Zar to umjetnost bila nije? …..Mjesto gdje su se tabirile udaje, razvodi, avanture….. mala čaršija u Sijinoj sajdžinici.  Nikuda Sija išla nije, sve joj ovo dolazilo samo. Vrtila se tu čaršijska raja, oni su satove i trebali….. one druge budili su horozovi (pijetlovi)…..„Olovka piše srcem“…… storija o Ahmetu Ćetavinom i o ćevapima koji su obilježili djetinjstvo moje, mojih sugrađana. Sve ovo je za dušu moju i za sve vas, za našu Bosansku Dubicu…..“, tako počinje odlomak o Ćetavi koji je uistinu istorija i miris prošlosti. Nesvakidašnji ljepotan, gentleman, šmeker, čovjek prožet humorom, škrtica bio nije. Mnoge je hranio i nahranio…..Imate osobe koje se uporedo bave nekim poslom, međutim specifikum je taj „neko“ koji ostavi trag kao pokojni Štefo.  Uvijek obučen gospodski, ozarenog lica, humoru sklon……. Fotografska radnja na exluzivnom mjestu, tik uz općinu, ambijent koji je odisao jednostavnošću ali strukom…..Omer Ćehajić Bukalo, Safet Ćehajić, Edhem Ćehajić, Smail Ćehajić, Omer Međedović, Sadik Krivdić, Džemil Krivdić, Drago Jajčanin sa Cerovljana…… pojednih fijakerista se i sjećam, a  za one ostale sam čula. Upoređujući ova prezimena, a izražavajući se u vremenu sadašnjem, ovo je bio čaršijski biznis naših dobrih sugrađana…..Ostalo u sjećanjima  i zahvaljujući istrajnosti prognanih Dubična u Njemačkoj ( kada je u Bosni još rat bjesnio ), uspjeli smo 1994. u gradu Hannoveru organizirati ZUBANJE. Među organizatorima bila sam  ja i moj muž Amir, Husein Hergić i Mevlida, Fehim Međedović i još dosta pojedinaca, naših sugrađana, koji su u svim pokrajinama Njemačke inicirali i organizirali prevoz do odredišta za zubanje. Organizacija je bila u najmanju ruku fantastična, luksuzno opremljena sala, ponuda jela i pića, tombola, humor, muzika i sevdalinka…. a tek sam čin zubanja…..Dubički intelektualci….. za mene vječito pitanje bez odgovora. Bilo ih je malo, nažalost. Šta je to sputavalo gradski svijet da se otisne  po znanje? Mnogi će reći da je materijalna strana bila uzrok…… ne priznam takve konstatacije. Mislim da nam je falila vizija budućnosti, želja za uspjehom ili nam je bilo predodređeno sa batom više glave, da smo samo za zanat ili srednju školu…..Pokušaću nabrojati nizom likove sportaša koji su mi ostali u sjećanju: Kišmić Fadil, Kalabić Edhem, Karabegović Omer, Toroman Milenko, Ejub Hatipović, Omer Torić, Omer Bašić, Tabaković Emir i Mirsad, „Jumi“ (živio u Banjoj Luci-potomak Ćetavinih),  Tulić Nafiz-Žola, Nihad Krupić, „Budin“, Porić Hasan, Spahić Raif, Asim Kulenović sudija, Vesna Sekeli, Nada Tomaš i njena sestra, Tabaković Enisa itd…itd…..Ja nisam imala osjećaj da su to dvije Dubice, pogotovo dok sam još bila mala. Nana nam je često pričala o ratnim događanjima iz Drugog svejtskog  rata i uvijek akcentirala događaje kada su bježali preko mosta u onu Dubicu. Ona im je davala zaštitu i mnoga prijateljstva još iz tog vremena, dugo su se njegovala…… Napisanog imam već dovoljno da bi knjiga ugledala svjetlo dana i hoće aBd….. ali sam jednom napisala: “Knjigu mogu izdati ali je završiti  dušom svojom neću nikada. Čini mi se da bi tada zatvorila vrata djetinjstva, a to ne želim. Virkam ja još po dubičkim mahalama, sokacima, avliji i kući svojoj, vragolan sam ja…… te dječije teme prisutne uvijek.  Kada spojiš sjećanja, dušu i srce, olovka piše i piše. Odložim ja olovku ali me tjeraju baš ta sjećanja….”Una mi je ovdje domijestila samo dio. Ovdje je nestvarno lijepa ali mi fali moja plićošnja , ada, miris lipe na keju, Nedo, Armin, Nejra, Ljubica, Almir, Verigut, Enko…..

Imam neku svoju, posebnu vezu sa Bosanskom Dubicom, protkanu snažnim emocijama. Imam i dug prema tom prelijepom gradiću na desnoj obali Une, 10-ak kilometara prije njenog uranjanja u Savu. Zato, svaka priča o Bosanskoj Dubici me dotakne i budi emocije. S tim u vezi poželio sam kroz jedan vremeplov osvježiti vlastita sjećanja na taj gradić, a vjerujem i mnogih drugih, posebno Dubičana. Siguran sam da ćete se složiti samnom da sam za sugovornika imao odgovarajuću, nadahnutu osobu.

Poštovana gospođo Međedović! Podsjećam i Vas i čitatelje da sam na istom ovom blogu, prije nešto više od godinu dana, objavio tekst o Vama i počecima Vašeg spisateljskog rada iz pera našeg zajedničkog prijatelja i moga kolege Zijada Bećirevića, pod znakovitim naslovom “Iz enciklopedije Dilistinog djetinjstva”. Ali, procijenio sam da bi moje čitatelje, posebno Dubičane, zanimalo da i iz “prve ruke” čuju barem mali dio onoga što ste zadržali u svojim sjećanjima na rodni grad, odrastanje u njemu i vrijeme poslije, sve do zla zbog kojeg ste i Vi, kao i mnogi drugi, samo zbog “nepodobnih” krvnih zrnaca, morali u egzil. Dobrodošli!

MEĐEDOVIĆ: „Iz enciklopedije Dilistinog djetinjstva“…… naslov koji razotkriva neiscrpno more sjećanja bazirano na moje prelijepo djetinjstvo, vrijeme odrastanja u roditeljskoj kući, življenje uz oca i majku…… „male“, a toliko velike ljude. Vrijeme mog bajkovitog prostora, koje nije  bilo narušeno  baš ničim, vrijeme koje ne idealiziram….. o njemu samo razmišljam i pišem realistično i sjetno.  Upravo je taj sretni period usadio moje bogatstvo duha i viziju tadašnjeg neskrnavljenog života. Kada se nižu redovi po sjećanju djevojčice koja još ni u školu išla nije, morali su i nastati odlomci  nanizani dječijim tonom, mekoćom i toplinom kao „materino krilo“.

Vrijeme djetinjstva i danas me čini sretnom, kada bi kojim slučajem izbrisala to vrijeme, ostalo bi ogoljelo drvo bez  zelenila i kisika i tada bi prestala da dišem.  Ja hoću i dalje da u tom vremenu živim,  beskompromisno….. u mojoj čaršiji, mojoj Bosanskoj Dubici.

Vrijeme nakon „nepodobnih“  krvnih zrnaca opisaće druga Dilista Međedović. Poznajem izvrsno i nju,  perom te Dubičanke će nastati nova enciklopedija uspomena nepravedno povrijeđene, nostalgične i sjetne osobe istrgnute iz zavičaja male bosanske čaršije. Odlomke će nanizati osviješćena, itekako pamtljiva duša,  „velika duša“ koja se vinu iz one male….. dječije. Kada nanesete nekome fizičku bol, ona prođe…. ali perom bol reže, drugačije boli i ne prolazi. Pisaću i pisaću, imam pravo  na to, zar ne?

“Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme”, naslov Vaših memoarskih zapisa posloženih u formi eseja. Da li ste to negdje objavili i gdje, eventualno?

MEĐEDOVIĆ: Objavljujem povremeno reducirane, formom skraćene odlomke na fb. profilu. Nekako  ih ljubomorno čuvam do konačne objave moje autobiografske knjige.

Svi ti memoarski zapisi činiće moje „djetinjasto“ djelo,  jednostavne, vesele i   humorom prožete osobe.

“Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme”……. naslov koji za mene  ima duboku simboliku, vrijeme će se mjeriti uvijek ali sam prvenstveno  mislila na mjerenje vrijednosti ljudskog roda.

 Naravno,  svi rođeni Dubičani, kao i ja koji imam neke posebne relacije sa Bosanskom Dubicom, su iz naslova Vaših zapisa prepoznali da se radi o asocijaciji na sahadžijsku radnju bračnog para Pezić – Ismeta i Asije-Sije. Šta je za Vas bila ta radnja i njeni vlasnici, odnosno šta su za Bosansku Dubicu bili da ih stavljate u prvi plan svojih zapisanih sjećanja?

MEĐEDOVIĆ: Fotografski pamtim djetinjstvo i ne želim izgubiti niti jedan detalj te ljepote,  ono je dukat za dane stare, hamajlija moja bogata, moj inspirativni poticaj.  Pisanjem želim da oživim ljude i događaje, oni moraju i dalje da bitišu, jer pripadaju najljepšem mom i  vremenu dubičkom.

I sad se smješkam pri pomisli na Siju urarku, nju pamtim više od Ismeta iako je mojoj porodici on baš bio rod.  U mojim očima Sija i Ismet su gospoda bili. Asija-Sija, heroina nesvakidašnjeg  zanata, onog prefinjenog sa nezamjenjivim osjećajem u prstima i okom sokolovim.  Samo je ona uspijevala u malom slojevitom prostoru sata svakoga uočiti greščicu. Zar to umjetnost bila nije? A tek ti satovi na zidovima, batovi i u raskorak njihanje njihovo,  oni su činili urnek iz nekakvih prošlih vremena. Za mene je taj mali prostor bio i zagonetka i čarolija, mjesto za životne stvari i obične dnevne teme. Mnogi su odlazili, dolazili, ostajali i dužni do iduće plate bili.  Mjesto gdje su se tabirile udaje, razvodi, avanture….. mala čaršija u Sijinoj sajdžinici.  Nikuda Sija išla nije, sve joj ovo dolazilo samo. Vrtila se tu čaršijska raja, oni su satove i trebali….. one druge budili su horozovi (pijetlovi).

Žena lavica, ta naša heroina i danas hrabro kroz život „korača“, voli ga i u  godinama poznim. Ona je simbol vremešnosti, istrajnosti i životnih nagrada. Za nju zna čitava kugla zemaljska, jer gdje god se nalazio i jedan Dubičanac,  zna za pravilo „Dok je ljudi mjeriće se vrijeme“. Bez naše Sije to ne može. Koliko je sati,  jedino je ona ta koja to tačno reći može.

 Od zaborava otrgnuli ste i Ćetavu te njegove ćevape. Koliko je taj čovjek obilježio Vaše, te djetinjstva mnogih Dubičana, odnosno vrijeme u kojem je živio i radio?

 MEĐEDOVIĆ: „Olovka piše srcem“…… storija o Ahmetu Ćetavinom i o ćevapima koji su obilježili djetinjstvo moje, mojih sugrađana. Sve ovo je za dušu moju i za sve vas, za našu Bosansku Dubicu…..“, tako počinje odlomak o Ćetavi koji je uistinu istorija i miris prošlosti. Nesvakidašnji ljepotan, gentleman, šmeker, čovjek prožet humorom, škrtica bio nije. Mnoge je hranio i nahranio. Mala radnjica u koju su dolazili svi, ona je oslikavala duh čaršije, svi jeli istim ustima, istim žarom i svi osjećali isto. Porodica Čauševića bila je mnogobrojna, interesantna i neponovljiva. Tradicija nastavljena, u ime sugrađana Emiru veliko hvala. „Ćetavina Dubica“ napisa ja spontano, sijevnu mi nešto u mislima, bolja je i ovakva. Ma da….. ne odgovora im ona bosanska.

Slijedi samo mali dio teksta iz odlomka, obrazloženje mislim da potrebno nije.

“…… Najbolji su bili oni sa zapečenom lepinjom. A tek kajmak, onaj gusti, jamužni. Ahmet uzima lončić sa tom masnom bijelom masom i duboko zarije kašikom i „bub“ na ćevape. A on klizi, klizi i razvodnjava se i topi. Rasporedi se u svaki ćošak i lepinju čini čarobno ukusnom, slatkom i glatkom. Tad dolazi gornji kapak i do tanjira skoro sve počinje da curi, gura se kajmak, guraju se ćevapi. Krišom sam posmatrala ljude kako jedu, kajmaka i na brkovima bilo. Pojedini naprave zamah, podižu glavu uvis, zijevaju i zalogaje love, dobiju na vremenu da ne iscuri ništa……..“

A sjećate li se fotografa Štefe? Može li se i on smatrati jednom od dubičkih legendi?

MEĐEDOVIĆ: Fotograf  Štefo, da, on je legenda dubička…. Koincidencija je da su nam se i porodice obilazile i održavale prijateljske odnose. Posebno pamtim blagdane te porodice, ta brda kolača koje ne samo da smo konzumirali  pri posjeti, nego smo nosili i paketiće pri odlasku kući.

Imate osobe koje se uporedo bave nekim poslom, međutim specifikum je taj „neko“ koji ostavi trag kao pokojni Štefo.  Uvijek obučen gospodski, ozarenog lica, humoru sklon……. Fotografska radnja na exluzivnom mjestu, tik uz općinu, ambijent koji je odisao jednostavnošću, ali strukom.  Ponekad sam imala prilike i proviriti u tu „labaratoriju“ gdje je fotografije izrađivao. Čudila sam se kako se likovi suše zakačeni sa vešnim štipaljkama. Nekolicina povećanih fotografija u izlogu….. lik Maršala Tita, Halida Torića,  Pere Dragaša, Bege ribara……, a sve izložene na bordo nabranom brokatu koji je davao posebnu čar. Ponekad sam znala posmatrati te likove, nosom sam doticala staklo, a ponekad da mama ne vidi Bogami, rugala im se.

Fotografije iz nekog vremena identične bile, dječiji likovi različiti…… ali taj legendarni drveni konj uvijek „ igračka“ bio, na kojoj smo se svi fotografisali redom.  A ko od nas  takvu uspomenu imao nije?

U vrijeme kada je drumski saobraćaj bio oskudan (rekao bih, u doba romantike), od Grada do željezničke stanice u Hrvatskoj Dubici, udaljene, čini mi se 7 km, vozilo se fijakerima. Hoćemo li se zajednički sjetiti nekih poznatih dubičkih fijakerista?

MEĐEDOVIĆ: Procjenjujem da sam veoma emotivno, da ne kažem idealno,  u odlomku „Rejhan i Devleta“ opisala lik Rejhana Bećirevića, mog prvog komšije, a poznatog fijakeriste. Toliko sićušnih detalja o fijakeru, konju, avliji, štali i kući u kojoj je živio. Ponekad se vratim na napisane odlomke, dodam uvijek po nešto, ispravim, brišem, dopišem…. u ovom odlomku ispravljala i dodavala sam veoma malo.

Omer Ćehajić Bukalo, Safet Ćehajić, Edhem Ćehajić, Smail Ćehajić, Omer Međedović, Sadik Krivdić, Džemil Krivdić, Drago Jajčanin sa Cerovljana…… pojednih fijakerista se i sjećam, a  za one ostale sam čula. Upoređujući ova prezimena, a izražavajući se u vremenu sadašnjem, ovo je bio čaršijski biznis naših dobrih sugrađana.

Sjećam se tadašnjih svatova i fijakeristi učestvovali u povorci. Kakva je to čarolija bila i praznik za oči. Okićeni fijakeri, svatovi, kumovi, a bogme i konji, kićanke, rese i kite….. bilo ih je na sve strane. A konji, onako lagano cupkali….. cika- caka, cika-caka. Svaki put kada bi svatove ugledala, svaki put sam se ja udavala, maštala i istim tim fijakerima u nebo se vinula, baš kao dobra vila.  I sada sam baš takva curica, duša mi se evo sad tako radosno smije.

 Bosanska Dubica je u bivšoj Jugoslaviji bila poznata i po “zubanju”, odnosno nadmetanju za titulu “ciganskog cara”. Šta je od toga ostalo u vašim sjećanjima ili pak negdje zapisano?

MEĐEDOVIĆ: Ostalo u sjećanjima  i zahvaljujući istrajnosti prognanih Dubična u Njemačkoj ( kada je u Bosni još rat bjesnio ), uspjeli smo 1994. u gradu Hannoveru organizirati ZUBANJE. Među organizatorima bila sam  ja i moj muž Amir, Husein Hergić i Mevlida, Fehim Međedović i još dosta pojedinaca, naših sugrađana, koji su u svim pokrajinama Njemačke inicirali i organizirali prevoz do odredišta za zubanje. Organizacija je bila u najmanju ruku fantastična – luksuzno opremljena sala, ponuda jela i pića, tombola, humor, muzika i sevdalinka…. a tek sam čin zubanja.

Samo nam je Bog dragi pomogao pa smo uspjeli okupiti eminentne  učesnike-takmičare: Miću Jaginog, višestrukog ciganskog cara, Kralj Marjana,  Refika Bašića Bijelog, Amira Međedovića Muhinog, dva učesnika romske nacionalnosti čijih se imena više i ne sjećam i dvojicu Njemaca koji su,ne našom krivicom, zauzeli mjesto dvojice nekadašnjih takmičara. Sudija….. fantastični Mirza Čaušević sa ogromnim vekerom oko vrata. Pobjednik baš i biješe jedan od Roma,  osim krune i žezla, koje je kreirala naša Zumreta Hodžić, car je okićen pozamašnim  lančićem i zlatnom jabukom. Pobjednički poklon donirao je Omer Ferić Hasibin. Voditelj programa – profesionalac Džemal Dragolj.

Ta večer bila je i humanitarna, sakupili smo ravno 10.000 maraka koje smo poslali tadašnjem načelniku općine u egzilu, boravkom u Novoj Biloj u Bosni, Idrizović Muhamedu Likinom. Sva prikupljena sredstava uručena su našim ugroženim sugrađanima.

Ovo nije bilo obično zubanje, ono je imalo simbolično, ogromno, prkosno i istrajno značenje, a sve  u cilju nastavka življena i naše tradicije. Kada smo  protjerani iz rodnog grada, predavali se nismo.  Ponijeli smo sve sa sobom, tako da sadašnji grad nema niti nas, niti naše tradicije. Pust, ogolio i sjetan.

Ranije zubanje spominjala nisam, opisao ga je naš Zijad Bećirević u svojoj knjizi „Historija Bosanske Dubice“, navodeći da su titule ciganskog cara osvajali Rade Jelisavac, Enes Vojniković, Mićo Tomić Jagin, Mićo Rokić…. spominjući i vječnog učesnika „Slano mliko“ i Refika Bašića Bijelog, koji nikada nisu ponijeli titulu ove manifestacije.

 A kojih se dubičkih intelektualaca ili prosvjetnih radnika posebno sjećate?

MEĐEDOVIĆ: Dubički intelektualci….. za mene vječito pitanje bez odgovora. Bilo ih je malo, nažalost. Šta je to sputavalo gradski svijet da se otisne  po znanje? Mnogi će reći da je materijalna strana bila uzrok…… ne priznam takve konstatacije. Mislim da nam je falila vizija budućnosti, želja za uspjehom ili nam je bilo predodređeno sa batom više glave, da smo samo za zanat ili srednju školu.

Oprostite, bez ikakve prepotencije spomenuću sebe. Moji roditelji, otac konobar i majka samouka šnajderica, dvije kćeri istovremeno šalju u Banja Luku na školovanje. Imala sam samo 14,5 godina kada sam još iz toplog majčinog krila otišla u Banja Luku. Završila srednju upravnu školu, te studije ekonomije. Na svoje roditelje sam ponosna, konobarska plaća i dinar zarađen na makazama i igli i uspjela sam, a uspjeli su i oni.  Hvala mojim roditeljima, imali su viziju i želju da im tri kćerke budu obrazovane.

Spomenuću slijedeće intelektualce i prosvjetne radnike: Kahrić Kasim, Ćoralić Hasan, Alijagić Uzeir, Zijad Bećirević, Edhem i Hida Obrvašić, Mustafić Salih, Karabegović Omer, Idrizović Muhamed, Dr. Faruk i Sulejman Tabaković, Enko Tabaković, Vernesa Kišmić, Dr. Zlatko Seferović, Darmin Veletanlić, Iko Mulabdić, Redžepović Safija, Desa, Dževahir i Sulejman,  Talić Muhamed i Fatima, Džemil Hadžialić, Omer Seferović Latas, Kočan Ismet….. itd.

I kina “Kozara” te Himze, koji je trgao karte na ulazu ( kada đacima osnovne škole nije bilo dozvoljeno ići u kino uvečer, nego samo nedjeljom prije podne), bi se trebalo sjetiti, zar ne?

MEĐEDOVIĆ: Evo smješkam se, opisala sam kino i nedjeljne predstave.  Tada smo u vijugavoj zmiji koja je sezala skoro do Šampinove slastičarne stajali, gurkali se, ispadali iz reda i čekali na ulaz. Vremena kaubojskih, domaćih i holivudskih filmova. Sve smo bile glavne glumice, princeze, a muški glumci glavni, pa od „Romula i Rema“ „Tačno u podne“,  „Sjaj u travi“ ili su bili svi Save Kovačevići ili ……

A sve popraćeno našim Himzom i njegovom Maricom, kasnije Lelićem, našom nezaboravnom Fatimom.  Poslušni smo bili, kada film krene nema škripe stolica, priče ili smijeha…… tišina. Ako to neko i naruši, Himzo polako priđe, za uho i doviđenja do iduće predstave.  Ulaznice žute ili plave, mogli smo da biramo sala donja ili balkon.

Kao i svaka druga bosanska čaršija, i Bosanska Dubica je imala službene nazive svojih ulica, ali su bile prepoznatljive po imenima mahala. Kojih se Vi sjećate?

MEĐEDOVIĆ: Vjerovati nećete, kada smo organizirali  „Zubanje *94“ sala je bila okićena sa transparentima na kojima su bili nazivi naših ulica, mahala, dijelova grada….. taj duh naše dubičke mahale sve su imale.  Te male zanemarive razlike, vodile su  ipak sve na isto. Sve te mahale činili su ljudi.

Evo imena nekih od njih: Binjačka, Leptihor, Prijedorskom ulicom do Krivdića brda, Delića ili Karanfil mahala, Selin sokak, Urije, Dolića mahala pa do Latića broda,  Mala čaršija,  Đolovi, Marveni plac…. o Bože kako ih sviju volim!

Koji dubički sportisti su obilježili vrijeme Vašeg odrastanja te poslije?

MEĐEDOVIĆ: Na ovo pitanje nemam puno odgovora. Odmah poslije završene osnovne škole otišla sam na školovanje u Banja Luku i boravila punih osam godina. U tom vremenu, izgubila sam jedan kontinuitet življenja i događanja u mom gradu ali znam da je nogomet imao odličnu reputaciju i nizao uspjehe pod klubskim nazivom  NK „Borac“, zatim rukomet sa ženskom i muškom ekipom i klub se zvao „Partizan“. Uspješno je bilo i kuglanje sa odlično opremljenom dvoranom pod nazivom KK „Una“, zatim smo imali i Šahovski klub „Nikola Luketić“ kako se zvala i moja ulica. Dubičani su bili odlični lovci i ribolovci i okupljali su ih klubovi  LD „Mile Skrobić“ i ribarski „Klen“.

Pokušaću nabrojati nizom likove sportaša koji su mi ostali u sjećanju: Kišmić Fadil, Kalabić Edhem, Karabegović Omer, Toroman Milenko, Ejub Hatipović, Omer Torić, Omer Bašić, Tabaković Emir i Mirsad, Muhamed Hidić Jumi (živio u Banjoj Luci-potomak Ćetavinih),  Tulić Nafiz-Žola, Nihad Krupić, „Budin“, Porić Hasan, Spahić Raif, Asim Kulenović sudija, Vesna Sekeli, Nada Tomaš i njena sestra, Tabaković Enisa itd…itd.

Ova tema je neiscrpna za pisanje, naš sugrađanin Zijad Bećirević  opširno je opisao dubički sport jer je i sam sportista bio.

„U zdravom tijelu, zdrav duh“, značenje ove latinske poslovice davno su Dubičani naučili, sport nas je vezao i  duhom i tjelesno obogaćivao. Gledali nismo vjeru, običaje, pripadnost. Služim se rečenicom koja sve govori …….

„Čovjek čovjeku je čovjek“!!

 Ovaj vremeplov ne bi nipošto mogao proći bez priče o dvije Dubice, doduše smještene u tada dvije republike, ali koje su živjele kao jedan grad, jedno mjesto.., i koje je samo čarobna Una razdvajala a most, izgrađen 1959., spajao. A spajalo ih je i puno toga još: mnogi iz Kaura (tako su zvali Hrvatsku Dubicu) su išli u Poljoprivrednu školu u B. Dubici, potom u Gimnaziju…, neki iz Bosanske Dubice su zaigrali rukomet u Kaurima, gdje je prvo i osnovan Rukometni klub…, ali desile su se i mnoge ljubavi između mladih s jedne strane Une i onih s druge, neke od njih završavale i brakovima. Kako Vi u svojim sjećanjima nosite ovu priču o dvije Dubice?

MEĐEDOVIĆ: Hm…… neiscrpna tema. Ja nisam imala osjećaj da su to dvije Dubice, pogotovo dok sam još bila mala. Nana nam je često pričala o ratnim događanjima iz Drugog svjetskog  rata i uvijek akcentirala događaje kada su bježali preko mosta u onu Dubicu. Ona im je davala zaštitu i mnoga prijateljstva još iz tog vremena, dugo su se njegovala.

Mnogi su radili u Hrvatskoj, na rani vlak pa u željezaru Sisak. A Una, Ada, ljeta, školovanja, sport, ljubavi i brakovi…..sve je to tako.  Istakla bih običaje i posjete za vrijeme blagdana. Ponoćka….. ma gurali smo se više „mi“ uz oltar da bismo vidjeli i pojeli onaj bijeli kolačić. Uzvratne posjete imali smo za bajramske praznike. U moju kuću dolazio Matija, Evica, Trn i njegova supruga….  proslavljali smo Bajrame bez velike pompe, baklava se jela i nosila preko mosta.

Ljeta su intenzivirala druženja, plivalo se od Latića broda, pored Ade i Plićošnje, pa do Bolnice, pa natrag nasipom sa hrvatske strane, krali se kukuruzi, čandrkalo se na gitari, pjevalo…… život je to bio.

Naravno, za neka opširnija sjećanja na Vašu rodnu i meni dragu Bosansku Dubicu trebalo bi puno više prostora i vremena. Da li dopunjujete svoje memoarske zapise još nekim sjećanjima i može li se očekivati neka knjiga te vrste?

MEĐEDOVIĆ: Napisanog imam već dovoljno da bi knjiga ugledala svjetlo dana i hoće aBd….. ali sam jednom napisala: “Knjigu mogu izdati ali je završiti  dušom svojom neću nikada. Čini mi se da bi tada zatvorila vrata djetinjstva, a to ne želim. Virkam ja još po dubičkim mahalama, sokacima, avliji i kući svojoj, vragolan sam ja…… te dječije teme prisutne uvijek.  Kada spojiš sjećanja, dušu i srce, olovka piše i piše. Odložim ja olovku ali me tjeraju baš ta sjećanja….”

Uvod u jedan odlomak:

„Kada život živite UNAZAD, onda možete ovo:

Skoro sam svaki dan u svom gradu, rasplinim misli svugdje, evo otvaram vratašca na avliji svojoj i polako kroz „tunel“ koji je tako uzan, da kada sestra i ja idemo i gurkamo se, dodirujemo ogradu  i zid kuće. A kada dođem do ulaznih vrata skromne kuće moje, ulazim u ljepotu življenja tih vremena o kojima sada jedino i pišem“

Kada život prolazi i idete ka vječnosti, onda vam se učini da je sve to bilo kratko. Ali kada pisanjem čeprkate po svim tim godinama, jedna knjiga je malo…….!!

Skrasili ste se, kao i još neki Vaši sugrađani od kojih su nas neki napustili, u Bihaću. Da li je Una prevagnula?

MEĐEDOVIĆ: UNA….. je dio mene i svih nas. Sa srcem ne možeš kako hoćeš, ono te vuče gdje pripadaš. Privilegija je živjeti uz ovakav dar Božiji. Una mi nadahnjuje dušu, daje inspiraciju, užitak…. koliko god ljepote ima, čini mi se da je na ovom mjestu. Kada je ponekad opisujem šalim se i kažem da je,  „luda“, drskoplava, bjelopjenasta, bezobrazno lijepa, rijeka koju dušu ima, odmara umorne, grli sretne i ljubav pruža svima. Oni pospani uz nju slatko utonu u san, hrabri se okupaju, a oni „pametni“ samo je posmatraju……..

Una mi je ovdje domijestila samo dio. Ovdje je nestvarno lijepa ali mi fali moja plićošnja , ada, miris lipe na keju, Nedo, Armin, Nejra, Ljubica, Almir, Verigut, Enko…..

 Na kraju, jedna svježa izjava hrvatske novinarke sa egzilom u Češkoj Republici – Sofije Kordić, a rekla je da je “lakše biti stranac u stranoj državi nego u vlastitoj”, me je inspirirala da Vas pitam: šta Vi mislite o tome, odnosno kakva su Vaša iskustva?

MEĐEDOVIĆ: Put u neizvjesnost desio se u martu *93. Muž, sin i kofer, sretni smo bili što smo izišli živi. Hrvatska, Mađarska, Češka, Poljska, Njemačka………. nabrojala sam ih u nizu ali pređete jednu, dvije zemlje pa vas vrate. Sutradan, prekosutra „napadamo“ ponovo, dođemo do pola i opet natrag. Privremena destinacija Hannover, asimiliranje u sredinu, nadogradnja životnih, obrazovnih i kulturnih navika.  Uspijevamo…… ali 1999.  “Zurück nach Hause…”  Kojoj kući, mi je nemamo!!

Dolazi nova stvarnost, neizvjesnost i košmar. Opet iskustva nova,  samo nam je Bog pomogao da ponovno nađemo svoj mir. Nova sredina mi je pružila egzistenciju, kuću punu mira, porodica moja skromna – profesora, inžinjera, a ubrzo i penzionera.

Međutim……. držim se   životnog iskustva, ja sam dama bez  adrese, u mom džepu uvijek drijema karta za dalje.

Hvala vam velika za ovaj razgovor.

MEĐEDOVIĆ: Hvala i Vama na ukazanoj šansi, da moja sjećanja i putem Vašeg bloga  ugledaju i dopru do čitalačke publike.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (981)

 

  1. jun2018. godine

ČLANOVIMA, SIMPATIZERIMA, JAVNOST

Poštovane i poštovani,

U prilogu Vam šaljem Saopštenje Saveza antifašista Vojvodine (SAV) povodom donošenja Odluke o utvrđivanju i svečanom obeležavanju datuma od pokrajinskog značaja, u Skupštini AP Vojvodine.

S poštovanjem,

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

Čega se pametan stidi, …

Da bi istina ispala verojatnija, treba joj svakako dodati malko laži.“

(Fjodor Mihajlović Dostojevski)

Borba čoveka protiv sile je

borba sećanja protiv zaborava.“

(Milan Kundera)

Pokrajinska skupština, predvođena Srpskom naprednom strankom, u utorak, 19. juna 2018. godine, donela je jednu od najspornijih svojih odluka, a njih do sada nije bio mali broj. Poslanici su većinom glasova usvojili Odluku o utvrđivanju i svečanom obeležavanju datuma od pokrajinskog značaja, a isti su: 15. maj, kada je 1848. godine u Sremskim Karlovcima održana Majska skupština na kojoj je proglašeno stvaranje Srpske Vojvodine, 25. novembar, kada je 1918. godine, Velika narodna skupština u Novom Sadu proglasila prisajedinjenje vojvođanskih oblasti Kraljevini Srbiji, kao i 10. decembar, Međunarodni dan ljudskih prava. Praznovaće se u Vojvodini i dani nacionalnih zajednica, Mađara, Slovaka, Rumuna, Rusina i Hrvata.

Poslanička većina u pokrajinskoj skupštini, ponovo je demonstrirala svoj osećaj za poimanje istorije, istovetan prilikom usvajanja falsifikovanih “istorijskih obeležja Vojvodine”, sprdajući se sa datumima iz vojvođanske antifašističke prošlosti, posebno one koji su je kao pokrajinu konstituisali, kao što su datum proboja Sremskog fronta, ili velikih datuma iz 1945. godine, kada je odlukom najčestitijih predstavnika svih naroda Vojvodine odlučeno da ona uđe u sastav federalne Srbije. Nije čudno što je sa  indignacijom odbijeno i obeležavanje donošenja Ustava iz 1974. godine, kojim je Vojvodina doživela najveći politički,  ekonomski i kulturni procvat.

Očigledno da je Vojvodina izabrana da bude ogledno polje političke grupacije na vlasti, gde će se sprovoditi nacrnje političke zamisli, dostojne naslednika onih koji su vojnički izgubili u II svetskom ratu. Dokazivati da se veoma dugo i planski, Srbija, nakon 75 godina, vraća u tabor gubitnika nije više vredno truda! Ne mogu antifašisti više da poprave ovu sramotu koju provode režimske partije, njihove organizacije, konvertiti i silni prodavci političke magle. Takvi, nažalost prednjače u pokrajini!

Protestujući zbog ovoga bezumlja, koje ponižava samo biće antifašističke Vojvodine, mi Vam kažemo – okanite se više ćoravog posla, jer, Mi, antifašisti Vojvodine pamtimo ovo što sada radite, i nećemo zaboraviti!

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

 

Veoma sam ponosan i počašćen dvjema pozivnicama  koje sam dobio od SABA RH (Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske) i Sisačko-moslovačke županije i Grada Siska da prisustvujem obilježavanju Dana anifašističke borbe u šumi Brezovica kraj Siska te od UAAB (Udruga antifašista i antifašističkih boraca) Grada Splita da prisustvujem proslavi Dana antifašističke borbe Hrvatske, u kavani splitskog hotela Bellevue, istoga dana. Naravno, iz objektivnih razloga neću se moći odzvati pozivima, ali, ponavljam, za mene je to velika čast i ponosan sam na svoju pripadnost antifašističkom bloku, koji, po meni, nema granica. Eh, to je priča o jednoj Hrvatskoj koja nam je poželjna i kao susjed i koja nudi dobrobit svim svojim građanima, pa i građanima i narodima naše zemlje, uključujući i Hrvate u njoj.

Ali, postoji i neka druga Hrvatska, nažalost oficijelna, koja svako malo pa nam čini pobleme, ne od jučer. Posljedice tuđmanovske i neotuđmanovske Hrvatske su nesagledive po BiH i sve njene narode i građane u njoj, čak i bh. Hrvate. Posljednji u nizu gafova režima u Zagrebu je prekjučerašnja dodjela počasnog doktorata od strane Sveučilišta u Zagebu kriminalcu i neonacisti Draganu Čoviću.
Naravno, nije moje da žalim što se ta visokoobrazovna ustanova susjedne nam zemlje, osnovana 1669. godine,  spustila na tako niske grane i dodjelila tu titulu čovjeku koji je za vrijeme agresije na R BiH naručivao bošnjačke robove za kulučenje u Sokolu, gdje je on bio direktor, koji je promijenio tok jedne rijeke zarad svoje vile kod Mostara, zbog kojeg je mostarske novinarka i publicistkinja Martina Mlinarević izgubila dijete i sada oboljela od teške bolesti…i tako dalje i tako dalje, i sve u tom stilu. Ne, neka za tim Sveučilištem koje je probilo dno žale neki drugi. Međutim, ono zbog čega ja i svi drugi patrioti R BiH te antifašisti treba da se zabrinemo jeste ta druga Hrvatske koja Čoviću nije dala počasni doktorat ni zbog čega drugog nego zbog njegovog odnosa prema presuđenom UZP-u te kontinuiranog odnosa prema BiH, a on je, valjda ne treba ponavljati – destruktivan, anitibosanski, antibošnjački, prododikovski i proruski. Za to je Čović počašćen tom titulom. 
 
Dok je god takve Hrvatske s kojom imamo granicu dugu oko 1.000 km, nema nam providnog dana, kao što nema ni svim građanima iste te države koji slijede onu prvu Hrvatsku s početka ove priče.
 
Bedrudin GUŠIĆ

PREPOZNAJTE ZLOČINCA: Nenad Stevandić o ulozi “crvenog kombija” u ratu

U Banjaluci je bilo još policijskih marica sa sličnom namjenom, ali su one bile plave. Zašto je ova bila crvena? Nikom nije poznato.

“CRVENI KOMBI” U BANJALUCI

Na početku otadžbinskog rata Banja Luka je bila među najmirnijim gradovima. Iako je veliki broj naših sugrađana prošao kroz rat u Zapadnoj Slavoniji i drugim dijelovima današnje Hrvatske, uz veliki broj poginulih, u gradu nije bilo većih incidenata. Dešavao se pokoji incident otuđenja tuđih stvari iz koristoljublja ili fizički obračun iz bijesa, alkohola, tuge ili osvete kada neko od pripadnika JNA,  a kasnije VRS bude ranjen ili pogine na frontu. Incidente su izazivali pojedinci kojima je nadolazeće Srpstvo bilo alibi da uglavnom opravdaju svoje koristoljublje. U svakom slučaju, sistemskog ili organizovanog ugrožavanja bilo koga nije bilo čime se u Banjaluci i danas ponosimo. Inače, u to vrijeme u Banja Luci nije bilo struje po 50 dana, a uključivana je vanredno samo u ulicama odakle je neko poginuo na frontu kada bi stigla ta tužna vijest. Sistemsko ugrožavanje srpskog stanovništva, što je nesporno, bilo je u FBiH, čega se nimalo ne stide. Najviše toga zla se desilo Sarajevu, odakle nam u kontinuitetu drže lekcije. I danas je skoro najveća multietničnost u Banjaluci. Sve revnosnije drže nam lekcije oni koji su gotovo etnički očistili  gradove u FBiH, pogotovo  pomenuto Sarajevo. Tu počinje priča o “crvenom kombiju“.

Fakta, izvještaji i dokumenti Haškog tribunala, tužilaštava i sudova u BiH, taj „kombi“ prepoznaju kao službeno vozilo-maricu CSB Banjaluka – stanicu policije „Centar“. Tako piše i u saobraćajnoj dozvoli. Služila je kao policijska marica i skupljala je najviše Srbe koji se nisu odazvali na mobilizaciju ili su imali tzv. „falš“ papire za oslobađanje vojne obaveze, kao i sve druge koji nisu imali validne dokumente. Posadu i vozače su činili pripadnici policije sa legitimacijama koji su bili raspoređeni na to mjesto. Naređenja su dobivali od pretpostavljenih iz javne bezbjednosti. Niko od tih ljudi nije optužen!

Takvih policijskih kombija, u ratnoj BiH, bilo je  na stotine u svakom gradu, ali je trebalo Banjaluku ocrniti. Taj „crveni kombi“, korišten je kao model optuživanja u smislu, da je služio paravojsci: da kidnapuju ljude, tuku ih i bacaju sa mosta, kao i druge neistine i budalaštine koje su upotpunjavale stvorenu sliku o ružnim, prljavim i zlim Srbima, a „plemenitim braniocima“ BiH sa pride „nježnim i civilizovanim“ mudžahedinima.

U Banjaluci je bilo još policijskih  marica sa sličnom namjenom, ali su one bile plave. Zašto je ova bila crvena? Nikom nije poznato.

Poslije rata, kada je u punom jeku realizovan projekat da se iz javnog i političkog života odstranimo, svi mi koji smo učestvovali u stvaranju Republike Srpske, Haški tribunal nas je redom optuživao i hapsio i kada je ponovno satanizacija bila model da nam ne daju da se bavimo politikom jer smo ratni kadrovi, pojavile su se prve glasina da sam ja „pripadnik crvenog kombija“. Mučno, strašno i neoprostivo za sve koji povjeruju u to, ali odlično medijsko oružije.  Federalni mediji su takve ili slične  informacije sipali nemilice, jer se taj stereotip dobro primao. Tada su mi objavljivali transkripte i tonske zapise sa prisluškivanih razgovora bilo sa Radovanom Karadžićem, bilo sa drugim koje su namjerili da me popljuju, satanizuju i diskredituju. Nisam bio time opterećen, ne zato što nisam imao potrebe za pravdanjem ili što nisam imao prilike da se u famoznom „kombiju“ vozim. Ja sa ponosom ne krijem da sam  bio  pripadnik Srpskog obavještajnog korpusa ili kako se više kaže službe – RDB. I nisam se pozivao na studentski status da to izbjegnem. Imao sam prilike  da se vozim u tenkovima, avionima, helikopterima, pragama, kamionima, pincgauerima, kampanjolama, ali u tom „crvenom kombiju“ nisam. Ne znam je li to sreća ili šteta?

U zadnjih nekoliko godina, a pogotovo otkako sam osnovao partiju, ova laž se reciklira i koristi u pokušaju moje političke  diskreditacije. Novost je da tu laž sad spinuju domaći mediji koji su formalno registrovani u Republici Srpskoj, jer su zagovornici drugačijeg političkog i nacionalnog koncepta, a podržavaju moje političke protivnike. Mnogi već smatraju da je to legitimno političko sredstvo kao što i svaka  laž  može biti legitimna. Toliko legitimna  da legitimiše lažove.

P.S.

Kako je predizborna kampanja diskreditacije političkih protivnika već počela, ako baš toliko insistiraju na „crvenom kombiju“ prihvatio bih ga kao donaciju jer će trebati za razvoženje materijala u septembru. Eto prilike. Boju ne biram.

Nenad Stevandić

Izvor: Slobodna Bosna


KOMENTAR:

NE LAŽI, GESTAPOVAC!

Naime, za sve živuće Banjalučane koji su u svome gradu proveli barem jednu od tih ratnih godina, u gradu u kojem nije bilo rata, ali je bilo itekako mnogo toga goreg od samog rata po banjalučke Bošnjake i Hrvate, komentar na ove obijesne laži jednog od gospodara živora i smrti u Banja Luci 1992-1995. je, zapravo, izlišan. Ali, za sve ostale, kao i za gneracije koje su rođene nakon 1995. i one buduće, treba javno podsjetiti tog nekadašnjeg Karadžićevog pulena, danas Dodikovog, na slijedeće:

  • Da su “Crvene beretke”, čiji je komandant u BiH bio je Ljuban Ećim, nekadašnji zamjenik načelnika Centra državne bezbjednosti Republike Srpske (RS) i kum Željka Ražnatovića Arkana, bio tvoj blizak saradnik iz ratnog perioda;
     
  • Da ste upravo vas dvojica, dakle ti, Stevandiću i Ećim, sudeći prema dokumentaciji koja je dostavljena u Hag, bili nalogodavci brojnih zločina počinjenih nad nesrbima u Banjoj Luci, Prijedoru, Kotor Varoši, Doboju i drugim okolnim mjestima. Mnogi Bošnjaci, Hrvati, ali i nepodobni Srbi iz Banje Luke i danas pamte zloglasni “crveni kombi”, u kojem su mnogi od njih pretučeni i odvođeni na nepoznate lokacije, a nekima se do dana današnjeg izgubio svaki trag; 
  • Da ste vas dvojica, ti i Ećim, angažirali Nenada Kajkuta, Radojicu Kajkuta, Danku Kajkuta, Jadranka Mikića, Borana Makivića i druge da, pored učešća u borbenim aktivnostima, od civila i neistomišljenika otimaju novac, zlato, vozila i druge vrijednosti. Prema svjedočenjima onih koji su prisustvovali tim zločinima, od njihove ruke su stradali, između ostalih, Ivica Beneš, Velimir Tomanić, Nura Berbić, Džemila Demirović, Nebojša Kalik, Drago Rulić, Boris Sjerikov, Midhat Mustajbašić i Mario Olah;
  • Da ste Ivici Benešu, bratu Marijanovom, vi,  pripadnici “Crvenih beretki”, prema iskazima svjedoka, smrskali lobanju u naselju Rakovačke Bare i to nakon što su od Marijana tražili i dobili određena sredstva za njegovo oslobađanje. Velimir Tomanović je pozvan u hotel “Bosna”, u kojem ste odsjedali ti i Ećim. Tomanovićev automobil “Renault 4” je pronađen u Bosanskoj Kostajnici, a njemu je izgubljen svaki trag. Džemilu Berbić je po nalogu Ljubana Ećima, iz kuće odveo Sveto Makivić, a ona je ubijena u ugostiteljskom objektu Jadranka Mikića, koja se nalazi u blizini autopijace u Banjoj Luci. 
     
  • Midhatu Mustajbašiću je, prije nego što je ubijen, oteto je 20.000 DEM. Olah Mario je početkom rata bio maloljetan, a iz kuće ga je odveo Ranko Novaković i to u kancelariju Ljubana Ećima, a koji je od Mariovog oca Ferde uzeo 18.000 DEM kako bi Marija prebacio u Srbiju.
  • A za likvidaciju Miodraga Šušnice, poznato je već, tereti te njegova porodica i ako bude ikad pravne države na tim prostorima, iskihat ćeš i taj grijeh koji ti se stavlja na teret, ako Bog da;
  • Svakom Banjalučaninu je poznato da je Crveni kombi obilazio kuće banjalučkih Bošnjaka i Hrvata, ili su žrtve pronalažene u “racijama” na pijacama i u kafićima. Policajci u plavim maskirnim uniformama (po uzoru na Gestapovce), pretresali su kuće i odvodili ljude do kombija, u kojem su ih prebijali bejzbol palicama. Vrata kombija u tim prilikama bila su širom otvorena, da bi “zastrašili i otjerali nesrpsko stanovništvo” iz Banja Luke. Svi koji su izašli iz ovog kombija, bili su vidno pretučeni, sa podlivima po cijelom tijelu i teškoćama u kretanju. Mnogi od pretučenih su danima poslije susreta s kombijem mokrili krv.“Oni su prosto orgijali”, rekao je jedan zaštićeni svjedok u Hagu. “Muka Bošnjaka je bila njihovo zadovoljstvo.”

Navedene žrtve i zločini samo su dio “širokog repertoara” koji se na teret stavlja “Crvenim beretkama” i SOS-u, kojima si komandovao ti, Stevandiću, kao i vašim nalogodavcima, i nemoj se zavaravati da si završio sa Hagom nakon što se okonča proces Stanišiću i Simatoviću.

Prema tome, ne laži, Nenade Stevandiću, bar ne javno, jer ima nas u desetinama hiljada koji znamo da je istina o tvojoj ratnoj prošlosti potpuno suprotna. Problem je ne samo u tome što si još na slobodi, već što ti kao takav obnašaš visoku funkciju u zakonodavnoj vlasti entiteta koji je nastao zna se kako. Ali, po meni je još veći problem u tome što su neki od pripadnika moga etničkog stada pristali da sjede do tebe u Narodnoj skupštini Rs-a. No, to je već druga priča. U svakom slučaju prestani da obmanjuješ javnost lažima o svojoj ratnoj prošlosti, a ako ti se već piše, onda ti dobronamjerno preporučujem da pišeš bajke za djecu predškolskog uzrasta, pa ako njihovi roditelji pristanu da ih kupuju i truju svoju djecu, eno im.

Bedrudin GUŠIĆ          

 

 

 

PRILOZI:

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/55986/kako_je_nenad_stevandic_oslobodio_kotor_varos_poput_skorpiona_kamerom_je_snimao_kako_tuche_zarobljene_civile_izbacuje_ih_iz_stanova_maltretira_prolaznike_video.html

 

 

 

„ Eureka – ja sam Bosanac“ uzviknuo je oduševljeno Zdravko Mamić, uvjeravajući Sud BiH  kako pored hrvatskog posjeduje i bosansko  državljanstvo.  U Hrvatsku ne namjerava da se vrati nit lud!  Zasigurno je da je za Mamića bh. državljanstvo neprocjenljiva valuta koja ga spašava od hrvatskog pravosuđa. Kada, kako i ko mu je pomogao da nabavi bh. državljanstvo, niti jedne jedine riječi   u medijima. Ništa nas ne smije, niti može iznenaditi!

Ovaj sportski menadžer Dinama je  osuđen na 6,5 godina zatvora prvostepenom presudom Osječkog suda, zbog izvlačenja novca iz Dinama i oštečenja državnog proračuna.

U eri iseljavanja iz Bosne i Hercegovine i odlazka mladih ljudi u inozemstvo gotovo „idilično“ zvuči vijest da je naša država postala „bogatija“ za još jednog sugrađana i povrh toga Bosanca! Kada shvati da u BiH žive i Hercegovci možda  Mamić ponovo odluči promjeniti nacionalnost! Tragikomedija može imati možda svoj happy-end u Mamićevom „angažmanu i bogatom iskustvu“ kao  agenta u bh.reprezentaciji pa možda postanemo i svjetski prvaci u fudbalu.

Slučaj „Mamić“ je konačno  „probudio“ i Republiku Hrvatsku. Sjetili se i oni bjegunaca i BiH. Nihovi mediji sada nas „podsjećaju“ kako je   Federacija BiH još ranije raspisala 43 međunarodne tjeralice za osobama koje uz bosanskohercegovačko imaju i hrvatsko državljanstvo. Za 33 bjegunca sa tog popisa  postoje operativne spoznaje kako se kriju u Republici Hrvatskoj. Najpoznatiji bjegunac je  bez sumnje bivši lider HDZ i nekadašnji član državnog predsjedništva Ante Jelavić, osuđen na 10 godina zatvora za kriminalne aktivnosti u predmetu „Hercegovalke banke. Među bjeguncima su i oni optuženi za ratne zločine, privredni kriminal, te osuđenici za ubojstva, pljačke i silovanja. Gotovo svi oni vode lagodan život na relaciji Zagreb – Jadran i sebe, poput Mamića predstavljaju nevinim žrtvama montiranih političkih procesa.

Ništa drugačija situacija nije ni u Srbiji gdje se  na čelu bjegunaca nalazi general Vojske RSa Novak Đukić. I on nam, poput Mamića poručuje kako neće nit lud u zatvor. Zbog zloupotrebe dvojnog državljanstva osuđeni kriminalci već godinama izbjegavaju zakon i pravdu, te dosuđenu zatvorsku kaznu.  Tome se  nije stalo  u kraj niti euforično najavljenom potpisivanju Sporazuma o izvršenju sudskih odluka između BiH, Hrvatske i Srbije, iz 2010.  Sporazumom  je tada nađeno solomonsko riješenje  gdje se pravosnažno osuđenima omogućava da sada kaznu mogu izdržavati i u zemlji u koju su pobjegli??? O  isporučivanju pravosnažno osuđenih lica sa dvojnim državljanstvom koja su se, izbjegavajući zatvor, sakrila u jednoj od ove  tri zemlje niko i ne pomišlja?

„Herojima“ koji se u ime naroda svojim kukavičlukom kriju iza naroda je najvažnije da da proces pomirenja nikad ne zaživi . Nije im potrebna stabilnost u regionu jer  su im  prethodne i današnje vlasti  garanti njihove slobode i lagodnog života.

Aktuelne vlasti sve tri zemlje u regionu  nam šalju jasnu poruku da im ne trebaju uređena društva sa  sistemom vrijednosti u kome se  zločini  NE isplate. Države dakle egzistiraju  skrojene po mjeri kriminalaca  i mafije!

Ne iznenađuje me više ni  selfi Ive Senadera kao VIP gosta koji  uživa na svjetskom prvenstvu u fudbalu u Rusiji.  U hrvatskom dresu,  smiješeći se  svojim sugrađanima otvoreno ih pita  „ko im je kriv što se  i oni nisu potrudili  da budu tamo“!

Mr. sci. Edin Osmančević

Stara kletva kaže ; ”Da bogda imao pa ne imao!”. Valjda se u toj kletvi odslikava i stalna  ljudska težnja  da  se  gradi  jedno pravedno društvo  sa uspostavljenim sistemom vrijednosti.  Onaj ko nije svijestan koliko je pravda važna mora da doživi nepravdu sa svim destruktivnim posljedicama da bi je  valjda više cijenio! Ali cijena je previsoka,  ponekad plaćena krvlju, kao što je to  u slučaju Bosne i Hercegovine.

Danas tražimo pravdu za najljepše cvijetove uvele u vremenu nepravde. Pravda za Davida! Pravda za Dženana!  Pravda za Mahira!  Pravda za Vedrana! Pravda za Selmu! Pravda za sve one žrtve koji su svojim životima platile vrijeme nepravde. I koliko imena sa dubokim pijetetom treba  još pomenuti pitajući se  ima li svemu ovome kraja. Je li moglo biti drugačije, jesmo li mogli da ih spasimo?  Sociolozi  tvrde da jesmo, da smo bili svijesniji što nam pravda kao društveno moralna kategorija znači i odlučniji da je po svaku cijenu  branimo.

Ne vjerujem da možemo vratiti  osmjehe na lica njihovih roditelja u njihovoj potrazi za pravdom.  Ali svojom podrškom možemo im vratiti vjeru da nisu sami i da nas se tiče sudbina njihove djece.  Vjeru da će istina ugledati velo dana a krivci biti kažnjeni.  Jer oduzeti im vjeru u pravdu je isto kao i otrgnuti im vjeru u ljude.

I to je upravo ono što je predmet mog pisanja.  Novinar jednog lista je pitao Davora Dragičevića, kako to da on i grupa ”Pravda za Davida” ima podršku od Bošnjaka i Hrvata a on sam je bio u vojsci Republike Srpske i ratovao protiv njih.

Davor mu je odgovorio ”da smo ratovali i protiv Njemačke, a naši su ljudi svejedno 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka išli na rad u Njemačku i imali dobre odnose sa Njemačkim narodom.”

Davor Dragičević  je jednom bio  žrtva jer mu je nasilno otrgnuto njegovo vlastito dijete. Davor Dragičević nije dozvolio da ga pomenuti novinar ponovo ”napravi” žrtvom, oduzimajući mu pravo da vjeruje u ljude!

Roditelji nastradale djece su svijesni da su  njihovi ”klinci i klinceze iz geta”  u stvari žrtve jednog vremena i društva poremećenih vrijednosti.

Hoćemo li uzeti sudbinu u svoje ruke?

Bosna i Hercegovina  je uvijek bila ”žedna” pravde!   Generacije svjedoće stotinama godina da nepravda nije nedostajala  na našim prostorima.

Neozbiljni su oni koji kažu kako je na nas  bačeno prokletstvo!Do nas je samih koliko smo spremni da se borimo za društvo u kome vlada pravda! Legende volim ali  u njih  ne vjerujem! Poput one koja kaže, da turski sultan Mehmed El Fatih,  u svom snu, noć prije nego što je osvojio Bosnu,  nije usnuo jednog od časnih ashaba Omera,. Prema istoj legendi  tumač sna mu je  predskazao kako  u Bosni pravde nikad neće biti zbog ćega će se njen narod uvijek morati boriti za nju!

Najodgovorniji za današnje stanje nesigurnosti i nepravde  su isključivo oni koji donose i sprovode današnje zakone.  Najbolje na svojoj koži su to  osjetili roditelji djece – žrtava  jednog sistema poremćenih ljudskih vrijednosti!  U ime svih dosadašnjih i budućih žrtava dužnost nam je da kažemo ” Non Pasaran”!

Mr. sci. Edin Osmančević

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN !

Posted: 13. Juna 2018. in Intervjui

Molim Allaha dž.š. da svim postačima primi njihov post i u kabul upiše sve njihove ibadete te dobra djela koja su u Njegovo ime činili tokom odlazećeg najodabranijeg mjeseca u godini – Ramazana. A m i n !

Svim mojim prijateljima i čitateljima islamske vjeroispovjesti neka je

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN !

Bedrudin GUŠIĆ

ZLOĆIN BEZ KAZNE

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

 

Slika  —  Posted: 13. Juna 2018. in Intervjui

LEJLETUL- KADR/NOĆ SUDBINE

Posted: 10. Juna 2018. in Intervjui

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Večeras je 27. noć ovogodišnjeg (2018/1439) mjeseca ramazana. Meritorni islamski učenjaci su zajedničkog stajališta da je u jednoj od neparnih noći u posljednjoj dekadi ovog mjeseca započela Objava Kur'ana, odnosno Božijeg govora kao univerzalne upute čovječanstvu. Međutim, većina učenjaka smatra da bi to mogla biti upravo ova, 27. ramazanska noć. Mi, bosanski muslimani, koji slijedimo hanefijski mezheb, tradicionalno obilježavamo 27. noć kao Lejletul kadr, odnosno kao noć kada je započelo spuštanje Objave ljudskom rodu. A kada je zaista ta noć, odnosno noć Kadr, zna jedino Onaj koji je spustio Objavu i koji nas je stvorio – Allah dž. š.

“Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr – a šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci – meleki, i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.” (Kur'an, 97:1-5)

Noć Kadr

“Uči u ime svoga Gospodara koji stvara, koji je čovjeka stvorio od ugruška. Uči, Plemenit je Gospodar tvoj, koji je podučio čovjeka” (El- ’Alek 1 -4)

Objava Kur’ana je počela u mjesecu Ramazanu 610. god. a završila 632. godine. Božji poslanik Muhammed s.a.v.s. je kao i obično meditirao u pećini Hira, kad mu se melek Džibril ukazao. To je bio Muhammedov a.s. prvi susret sa Džibrilom.

Objava Kur'ana u potpunosti je trajala 23 godine, jedan dio objavljen je u Mekki (13 godina), dok je drugi dio objavljen u Medini (10 godina).

Vrijednost noći Kadr

Koliko je ta noć vrijedna najbolje se vidi iz samoga Kur'ana. Naime, u Kur'anu se o njoj govori na dva mjesta, od kojih je jedno kompletna 97. sura, koja je po njoj i dobila ime.

Allah dž.š. u prvom ajetu ove sure kaže: “Mi smo Kur'an počeli objavljivati u blagoslovljenoj noći Kadr”.

drugom ajetu te sure kaže se: “A ko će ti reći šta je noć Kadr”? Onaj ko proučava Kur'an primijetit će da, kada god Uzvišeni počne pitanje riječima: “A ko će ti reći…”? (“we ma edrake…”), On time skreće pažnju onoga kome se obraća na nešto što je veoma važno. Dakle, ovdje, na taj način, najavljuje govor o najvažnijoj i najodabranijoj noći.

trećem ajetu te sure kaže se: “Noć Kadr bolja je od hiljadu mjeseci…” Naravno, time se misli na mjesece u kojima nema te noći. Mnogi su pretvarali tu cifru u godine, pa su došli do podatka da je ta noć vrednija od osamdeset tri godine i četiri mjeseca u kojima nema te noći! Tumačeći ovaj ajet, mufessiri (tumači Kur'ana) kažu da se time misli da su dobra djela urađena u toj noći, ako se kompletna provede u činjenju dobrih djela, vrednija nego sva dobra djela urađena u periodu od osamdeset tri godine i četiri mjeseca. Time se traži od vjernika da tu noć provedu što više, a po mogućnosti i cijelu, u činjenju dobrih djela. U toj suri ona se naziva “Noć sudbine” (lejletul-kadr) i spasom (selam), a u suri “Ed-Duhan” opisuje se kao blagoslovljena noć (fi lejletin mubareketin).

Pored toga, i'tikaf, tj. boravak u džamiji zadnjih deset dana i noći u ramazanu, radi ibadeta, propisan je svakako i zbog toga da bi se ta noć provela u činjenju dobrih djela i tako zaradila velika nagrada koja se samo na taj način može steći.

Zašto je ova noć od izuzetnog značaja ?

Najznačajniji događaj koji se desio od samoga početka ljudskog roda do danas jeste spoj višeg i nižeg svijeta, spoj Neba i Zemlje, tj. objava Kur'ana i silazak upute cijelom čovječanstvu, kako bi bili na pravom putu, a to je se desilo o noći Lejletul-Kadra.

Šta činiti u ovoj mubarek noći?

Iz svega navedenog jasno se vidi da je noć Kadr prilika kakva se samo jednom u toku cijele godine pojavljuje, pa zato vjernici treba da se potrude da se okoriste njenim blagodatima i da uberu njene plodove. U tome smislu Poslanik, s.a.v.s, kaže: “Onome ko provede noć Kadr u ibadetu, vjerujući i nadajući se Allahovoj nagradi, Allah će mu oprostiti sve prethodne grijehe”. Dakle, tu noć treba provesti u klanjanju dobrovoljnog (nafila) namaza, učenju Kur'ana, učenju različitih oblika zikra (tekbir, tehlil, tahmid, tesbih…), tj. sjećanja na Allaha, dž.š., obraćanju Uzvišenom putem dove i tevbom, tj. pokajanjem, te traženjem oprosta od Najmilostivijeg od svih milostivih. Posebno te noći Uzvišenom treba upućivati slijedeću dovu:

ALLAHUMME INNEKE ‘AFUVVUN, TUHIBBUL-‘AFVE, FA'FU ANNI !

Allahu moj, zaista si Ti onaj koji prašta i voliš da praštaš, pa oprosti meni !

To vidimo iz hadisa u kojem stoji da je Aiša r.a, jednom prilikom upitala Vjerovjesnika, s.a.v.s: “Kada bih znala koja noć je noć Kadr, šta bi trebalo u njoj da izgovaram”?, pa joj je Poslanik s.a.v.s. odgovorio: “Izgovaraj: ALLAHUMME INNEKE ‘AFUVVUN, TUHIBBUL-‘AFVE, FA'FU ANNI”! Kako prenosi Aiša r.a., Poslanik, s.a.v.s, je bio inače darežljiv i puno je činio ibadet, ali to je pojačavao u zadnjih deset dana i noći ramazana. On bi cijele noći provodio u ibadetu i skoro nikako ne bi spavao. Pored toga, budio je sve članove svoje porodice u tim noćima, kako bi ih i oni proveli u ibadetu. Iz svih navedenih predaja jasno je da bi na taj način trebalo da postupaju svi oni koji žele provesti noć Kadr u ibadetu i tako zaslužiti veliku nagradu kod Allaha, dž.š.

Allahov Poslanik a.s. je rekao : ” Ko klanja u noći Kadr dva rekjata, tako da na svakom rekjatu prouči Fatihu i sedam puta Ihlas (Kul-huvallahu ehad), i kada preda selam, prouči sedamdeset puta: ESTAGFIRULLAHE VE ETUBUILEJHI (Tražim oprosta od Tebe, moj Gospodaru i Tebi se kajem), prije nego što ustane sa mjesta gdje je klanjao biće mu oprošteni grijesi, njemu i njegovim roditeljima! Allah dž.š. će zadužiti posebne meleke da pripreme džennete i u njima izgrade dvorce za njega. Tom vjerniku će se prije smrtnog časa pokazati mjesto u džennetu.”

U ovoj mubarek noći lijepo je i poželjno što više proučiti suru Kadr (Inna enzelnahu) kao i gore spomenutu dovu.

PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

Spreman sam da ponudim alternativu, da kao tehnomenager ponudim neka eksplicitina, mjerljiva rješenja. Da vratim politiku u realnost, a ne da to budu otuđeni centri moći. Narod treba lidere koji su ponikli iz naroda, a ne da to budu režimi i dinastije…..Valjda bi u politiku trebali da ulaze realizovani ljudi, kojima to treba da bude čast da učine nešto veliko za svoju zemlju i svoj narod, a ne da im to bude sredstvo za sticanje bogatstva i prva radna, pripravnička mjesta u ministarskim foteljama…..Svi smo postali taoci Čovićeve politike i borbe za režimsku vlast. O kakvom se režimu radi to najbolje odslikavaju stavovi opozicionih stranaka u Hrvatskom narodu. Neće biti prvi put (kao i mnogo puta do sada) da su jedini gubitnici kod svakog kompromisa bili Bošnjaci, davajući ustupke radi ”mira u kući”. Najbolji primjer je ovaj aktuelni mandat i darežljivost SDA prema HDZ-u BiH. A vidimo kako im vraća…..Zbog stalnih destrukcija g. Čovića i njegovog partnera Dodika iz Bosne i Hercegovine dnevno odlaze stotine mladih ljudi. Lakše im je kidati đubre po zapadnoj Evropi, nego svaki dan slušati destruktivne izjave famoznog dvojca. Možda će pokušati neki plan B ili neki ”anpasan”, samo je pitanje da li će tada u Bosni i Hercegovini uopšte biti ”pješaka”?!?…..Kao i mnogo puta do sada vlast je zabila glavu u pijesak i poput noja čekala šta će se desiti i da će nas možda zaobići migrantska ruta. I umjesto da smo se pripremili za takvo nešto, danas te jadne ljude gledamo kako se potucaju po neuslovnim prostorijama, šatorima u parkovima isl. Sramno za zemlju čijih je preko jedan milion ljudi iskušalo sudbinu prognanog i raseljenog lica. Imamo li trun solidarnosti i saosjećanja sa tim ljudima?…..Moram istaći da smo prvi reagovali na ovaj diskriminirajući i jednostrano doneseni Zakon u Hrvatskoj i upozorili građane BiH da nam prijeti otimačina imovine vrijedne preko 10 milijardi eura. Danas cijeli region bruji o ovome i reakcije se ne stišavaju….. Kako bi bilo da kojim slučajem, po tom principu jednostranosti, BiH zatvori ”pipe” na cjevovodu od Buška blata prema slivu rijeke Cetine ili od Trebišnjice ka HE Plat. Ovo naravno nisu rješenja, ali na ovakav način se može uozbiljiti sagovornik. Slična je stvar i sa rijekom Drinom i otimačinom el. energije posljednjih 26 godina. I tu se radi o Aneksu G iz sporazuma o sukcesiji imovine bivše SFRJ. Slijedi nam dugotrajna borba svim pravnim sredstvima za tu imovinu i oteti novac od rata do danas…..

Evo nas pri još jednom razgovoru za javnost, gospodine Jerlagiću. Ovoga puta je povod da Vas je stranka kojoj ste na čelu kandidirala za člana Predsjedništva BiH na izborima u oktobru. Doduše, tu ste kandidaturu najavili još prošle godine. Dakle, šta Vas je motiviralo da se kandidirate?

JERLAGIĆ: Motiviralo me opće beznađe u društvu i želja da isto promijenim. Apatija i gubitak samopouzdanja kod građana Bosne i Hercegovine prouzrokovan nezasitom pohlepom i sebičnošću vladajuće oligarhije. Spreman sam da ponudim alternativu, da kao tehnomenager ponudim neka eksplicitina, mjerljiva rješenja. Da vratim politiku u realnost, a ne da to budu otuđeni centri moći. Narod treba lidere koji su ponikli iz naroda, a ne da to budu režimi i dinastije.  

Koliko je meni poznato, do sada je sedam prijavljenih kandidata za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka, a vjerovatno će ih biti još. Nisam siguran da će ih toliko biti iz ostala dva naroda. Da li ta činjenica, kao i ona da tako mala zemlja ima preko 150 političkih partija ili stranaka, sama po sebi govori o usitnjenosti prvenstveno bošnjačke političke scene i da li bi i to moglo utjecati na izborne rezultate na ovaj ili onaj način?

JERLAGIĆ: Govori prije svega o tome da ogroman broj ljudi vidi ekonomsku egzistenciju u politici, što je samo po sebi presedan. Valjda bi u politiku trebali da ulaze realizovani ljudi, kojima to treba da bude čast da učine nešto veliko za svoju zemlju i svoj narod, a ne da im to bude sredstvo za sticanje bogatstva i prva radna, pripravnička mjesta u ministarskim foteljama. Smatram da će do kraja izborne trke ipak doći do odustajanja pojedinih kandidata i da će se broj istih svesti na manje od pet., barem kada su u pitanju kandidati za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka. Sve ukazuje na to da će ovaj put pobjednik biti neko ko bude imao maksimalno 200.000 glasova.

Koje su temeljne odrednice Vaše predstojeće kampanje, odnosno predizbornog programa?

JERLAGIĆ: Moja kampanja će biti komplementarna sa kampanjom i izbornim programom Stranke za Bosnu i Hercegovinu. Mi smo osam godina bili u opoziciji i potpuno reformisani, sa čistim obrazom i čistim dlanovima izlazimo pred građane Bosne i Hercegovine. Naš izborni slogan je ”PROBOJ” – probosanskohercegovačko jedinstvo. Koncept koji odslikava građansku Bosnu i Hercegovinu.

Generalne odrednice su:

Bosna i Hercegovina je domovina njenih građana. Borba za ravnopravnost svih građana.

Bosna i Hercegovina dosljedno i istrajno prihvata i implementira najviše standarde ljudskih prava i sloboda. Individualne slobode i prava pojedinca su osnova za uređenje svih odnosa u državi. Kolektivna prava i slobode su neotuđivi dio individualnih prava i sloboda i proizilaze iz njih.

Sigurnost i odbrana teritorijalnog integriteta i suvereniteta države.

Bosna i Hercegovina kao jedinstveni politički i ekonomski prostor, decentralizirana, sa pet ili više privrednih regija.

Bosna i Hercegovina članica EU i NATO saveza. NATO kišobran je simbol stabilnosti i ulaznica za velike strane investicije. Zalaganje za političku stabilnost i pravnu sigurnost.

Bosna i Hercegovina zbog svog geopolitičkog položaja – žila kucavica regionalnog integralnog sistema. Međusobno uvažavanje sa susjedima na bazi suvereniteta i teritorijalnog integriteta svake od država.

Unapređenje međunarodne i privredne saradnje sa zemljama EU, SAD, zemalja islamskog svijeta. Rješavanje i potpisivanje međudržavnih ugovora sa Hrvatskom i Srbijom, te spašavanja milijardi eura vrijedne BiH imovine u tim državama.

Demografska obnova i nastavak povratka i naseljavanja napuštenih dijelova zemlje. Izgradnja i ulaganje u održivi povratak. Borba protiv ”bijele kuge”.

Snažna borba protiv kriminala i korupcije od preventivnog do represivnog djelovanja. Vladavina zakona i nulta tolerancija kriminala i korupcije.

Zabrana negiranja genocida, uklanjanje posljedica genocida (nepriznavanje stanja stvorenog zločinom i nasiljem) i zločina. Zaštita tekovina odbrambeno oslobodilačkog rata i prava demobilisanih boraca.

Rješenje pitanja restitucije, denacionalizacije i lustracije, rješavanje pitanja žrtava torture na nivou Bosne i Hercegovine.

Dijaspora – budućnost Bosne i Hercegovine. BiH ima vrhunske eksperte i ogromni potencijal u našoj dijaspori koji treba aktivirati.

”Merit sistem” – Sposoban, a ne podoban. Konkurs, a ne nepotizam. Primjena načela OECD preporuka.

Dati priliku mladim ljudima da preuzmu odgovornost u izgradnji bolje BiH.

Kako komentirate aktuelne razgovore u organizaciji Delegacije EU u BiH oko izmjena Izbornog zakona u kojima (razgovorima) se apelira na kompromis. Ako bude kompromisa, ko bi kome mogao popustiti?

JERLAGIĆ: Od samog početka ukazujem na to da Bosna i Hercegovina ima diskriminacije koje su presuđene na sudu u Strazbouru u predmetu Sejdić i Finci, Azra Zornić, Ilijas Pilav, ali da niko ne želi da rješava to pitanje, nego nešto što je nametnuto od strane HDZ BiH i nekog udruženja građana HNS. Svi smo postali taoci Čovićeve politike i borbe za režimsku vlast. O kakvom se režimu radi to najbolje odslikavaju stavovi opozicionih stranaka u Hrvatskom narodu. Neće biti prvi put (kao i mnogo puta do sada) da su jedini gubitnici kod svakog kompromisa bili Bošnjaci, davajući ustupke radi ”mira u kući”. Najbolji primjer je ovaj aktuelni mandat i darežljivost SDA prema HDZ-u BiH. A vidimo kako im vraća…

Kako Vi vidite rješenje oko implementacije Odluke Ustavnog suda po apelaciji Bože Ljubića?

JERLAGIĆ: Ne volim komentarisati odluke Ustavnog suda, ali više puta je ponovljeno, pa čak i od strane OHR-a da je u tzv. ”Slučaju Božo Ljubić” došlo do flagrantnih kršenja pravnih normi.

Ali, mnoge odluke Ustavnog suda nisu implementirane, kao i presude Evropskog suda za ljudska prava i – nikom ništa. Potencira se baš ova. Komentar?

JERLAGIĆ: Na žalost Bosna i Hercegovina je država asimetrija. U manjem entitetu je princip jedan čovjek – jedan glas i radi se o potpuno unitarnom sistemu. Tamo je sve proporcionalno, dok je u FBiH sistem pariteta. Takođe na državnom nivou je sve na bazi pariteta. Šta želim da kažem, tamo gdje su Bošnjaci većina, sve je paritet, a tamo gdje su drugi narodi u većini je sistem proporcionalnosti. Slično se želi i u Mostaru gdje je UZP ostavio težak krvavi trag i sveo Bošnjake na manji broj od Hrvata.   

A kako komentirate famozni “plan B”, kojeg je najavio Čović, u slučaju da ne bude izmjena Izbornog zakona? Mogu li se očekivati neki destruktivni potezi HDZ-a i njihovih koalicionih partnera – SNSD-a, nakon izbora i kako tu eventualnu situaciju prevazići?

JERLAGIĆ: Kad nema ništa pametnije i kada nam po ko zna koji put poput vidovite Džemile optimistično ne proriče sudbinu, onda se g. Čović počne gađati sa nekim šiframa, nekim planovima A, B, C… kako bi po svaku cijenu držao pažnju na sebi. Prošlo je vrijeme destrukcije. Zbog stalnih destrukcija g. Čovića i njegovog partnera Dodika iz Bosne i Hercegovine dnevno odlaze stotine mladih ljudi. Lakše im je kidati đubre po zapadnoj Evropi, nego svaki dan slušati destruktivne izjave famoznog dvojca. Možda će pokušati neki plan B ili neki ”anpasan”, samo je pitanje da li će tada u Bosni i Hercegovini uopšte biti ”pješaka”?!?

Migranti nam dolaze. Je li naša zemlja spremna da odgovori tom izazovu i može li se sama nositi s tim?

JERLAGIĆ: Opet moram reći na žalost nije. Kao i mnogo puta do sada vlast je zabila glavu u pijesak i poput noja čekala šta će se desiti i da će nas možda zaobići migrantska ruta. I umjesto da smo se pripremili za takvo nešto, danas te jadne ljude gledamo kako se potucaju po neuslovnim prostorijama, šatorima u parkovima isl. Sramno za zemlju čijih je preko jedan milion ljudi iskušalo sudbinu prognanog i raseljenog lica. Imamo li trun solidarnosti i saosjećanja sa tim ljudima?

Sabor Republike Hrvatske je nedavno usvojio Zakon po kojem Bosna i Hercegovina ostaje bez svoje imovine vrijedne milijarde eura. Kako to komentirate i šta bi naša zemlja trebala učiniti u smislu reakcije na takav zakon susjedne zemlje?

JERLAGIĆ: Moram istaći da smo prvi reagovali na ovaj diskriminirajući i jednostrano doneseni Zakon u Hrvatskoj i upozorili građane BiH da nam prijeti otimačina imovine vrijedne preko 10 milijardi eura. Danas cijeli region bruji o ovome i reakcije se ne stišavaju. Da se ne bi desio ovaj crni scenario, BiH bi trebala pod hitno iznaći mogućnost da na neki način pokrene inicijativu za pokretanje apelacije prema Ustavnom sudu Hrvatske sa uvođenjem zaštitne mjere, a da u međuvremenu diplomatskim putem uz posredovanje međunarodne zajednice krene sa potpisivanjem međudržavnog sporazuma sa Hrvatskom. U članu 71 stoji da će se ova imovina dati na raspolaganje trećim licima sve dok se ne potpiše sporazum o međudržavnim odnosima dvije zemlje.  

Na kraju, ista ta Hrvatska dugo vremena koristi vodni potencijal iz Buškog jezera bez sporazuma sa našom zemljom i opet – nikom ništa. Kako biste Vi,  kao član Predsjedništva, pokušali riješiti taj problem?

JERLAGIĆ: Sporazum o sukcesiji imovine bivše SFRJ se bazira na reciprocitetu. To znači šta nama radi susjed, to i mi radimo njemu. Mi smo Hrvatskoj vratili gotovu svu imovinu u BiH, a Hrvatska gotovo ništa Bosni i Hercegovini. Sada Hrvatska donosi jednostrani Zakon o otimačini državne imovine Bosne i Hercegovine. Kako bi bilo da kojim slučajem, po tom principu jednostranosti, BiH zatvori ”pipe” na cjevovodu od Buška blata prema slivu rijeke Cetine ili od Trebišnjice ka HE Plat. Ovo naravno nisu rješenja, ali na ovakav način se može uozbiljiti sagovornik. Slična je stvar i sa rijekom Drinom i otimačinom el. energije posljednjih 26 godina. I tu se radi o Aneksu G iz sporazuma o sukcesiji imovine bivše SFRJ. Slijedi nam dugotrajna borba svim pravnim sredstvima za tu imovinu i oteti novac od rata do danas.  

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

JERLAGIĆ:

RAGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (980)

Zakon o upravljanju državnom imovinom stupio na snagu. Bosna i Hercegovina bez bilo kakve institucionalne reakcije!

Gospodo u Vijeću ministara BiH – podnesite kolektivnu ostavku!

Podsjećamo da je nakon drugog čitanja Sabor Hrvatske 18.05.2018. godine usvojio Zakon o upravljanju državnom imovinom Republike Hrvatske. Za nas u Bosni i Hercegovini ovo ne bi bilo ništa novo, da se ovim Zakonom imovina pravnih lica iz Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj, vrijedna više od 10 milijardi eura može dati na upravljanje trećem licima na period od 30 godina.

Zakon je stupio na snagu 06.06.2018.. Ono što zabrinjava da Bosna i Hercegovina u periodu od 18.05.2018. do 06.06.2018. nije uputila bilo kakvu institucionalnu reakciju! Pa kad je i od nesposobnih u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, previše je.

Upozoravali smo da je apelacija Ustavnom sudu Republike Hrvatske sa mjerom zaštite jedino pravno moguće rješenje i da je potrebno hitno reagovati, a paralelno pripremati što hitnije potpisivanje međudržavnog ugovora.

Nema Bosna i Hercegovina toliko novaca i imovine da to možete krčmiti do sudnjeg dana.

Zbog ovakvog nemarnog i izdajničkog ponašanja ministara u Vijeću ministara tražimo da podnesu kolektivnu ostavku.

Amer Jerlagić
Predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegvinu

Činjenica da smo skupili preko 8.000 potpisa govori o snazi našeg pokreta. Moram zaista odati priznanje svim dobrovoljcima i prijateljima pokreta koji su se maksimalno angažovali da ovaj prvi korak bude tako uspješan. To se zaista može desiti samo kada ljudi duboko vjeruju u ono što rade…..Kampanja se mora osmisliti i formirati timovi za rad na terenu. To nije lak posao. U međuvremenu sam posjetio Tuzlu, Mostar i Zenicu gdje sam održao predavanja na univerzitetima i visokim školama. U Tuzli sam bio i na komemoraciji stravičnog događaja koji se desio 25. maja 1995 kada je na Tuzlanskoj Kapiji poginula 71 osoba, uglavnom mladi ljudi, od eksplozije granate……Razgovor sa Reisom Dr. Kavazovićem je bio konstruktivan i korektan. Razgovarali smo o stanju u Bosni i Hercegovini, potrebi za promjenama i važnosti registracije glasača u dijaspori…..Mislim da se zaista mogu koristiti računari da bismo bolje shvatili poluge promjena u Bosni i Hercegovini, ne samo analizom putem metodologije kompleksnih sistema nego i upotrebom analitičkih programa koji dopronose boljem razumijevanju društva u cjelini. Danas moderne kampanje sve više koriste računare da bolje razumiju biračko tijelo. Podatci postoje svuda. Mi samo trebamo da ih prikupimo, analiziramo i interpretiramo. To ćemo mi i uraditi…..Dosadašnji kandidati me nisu iznenadili. Naravno, bilo je mnogo spekulacija oko identiteta kandidata pojedinih stranaka, ali na kraju se ipak sve svodi na isto: svi protukandidati, bez obzira ko su oni, su usmjereni na ponavljanje i stalnu upotrebu tema iz prošlosti. Njima trebaju podjele kako bi pobijedili na izborima…..Mi moramo naći načina da dođemo do svake osobe, bez obzira gdje ona živjela i ko ona bila. Mi ćemo ići i u RS,  i u zapadnu Hercegovinu jer i tamo treba da dođe do promjene svijesti. Ti ljudi mogu pomoći time što će izabrati osobe sa kojima se može graditi bolja budućnost za Bosnu i Hercegovinu….. Međutim, postoje neke indikacije da se dijaspora pokušava bolje organizirati ovaj put kako bi u većem broju izašla na izbore. Nadam se da će dijaspora ovoga puta učiniti sve da se njihov glas čuje…..Mislim da je Evropa trebala da primi Balkanske države u paketu i tako ih prisile da pomognu jedna drugoj da se pripreme za evropske integracione procese. Možda još nije kasno za takav pristup sa preostalim zemljama zapadnog Balkana…..Ja se nadam da će se SAD ponovo aktivno uključiti u rješavanje političkih problema u Bosni i Hercegovini i njenom pristupu NATO i EU. Dio tog procesa mora biti i revizija trenutnog Ustava BiH koji strukturalno onemogućava integracione procese unutar države…..Odlazak mladih mogu zaustaviti samo nove politčke snage koje će rješavanje problema odlaska mladih definisati kao prioritet od najveće važnosti. Također, odlazak mladih značajno narušava demografsku sliku Bosne i Hercegovine…..Ja ću reagovati snažno na svaki pokušaj da se destabilizira Bosna i Hercegovina. Ali isto tako ja ću nastojati biti proaktivan i nametnuti svoju agendu susjednim zemljama i cijelom svijetu. Bosna i Hercegovima mora postati politički, finansijski i ekonomski integrativni faktor cijelog regiona. Ali, da bismo to uradili, mi moramo pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u stabilnu i ekonomski jaku državu. Mi to možemo…..Doniranje se može izvršiti prekon naše Web stranice mirsadhadzikadic.ba gdje pri dnu te stranice postoje 2 načina uplate: putem PayPala i putem direktne uplate na račun…..

Ovaj razgovor je najavljen 21. februara ove godine u povodu mog prethodnog intervjua sa Hadžikadićem. Doduše, najavili smo da će se desiti u maju, ali iz objektivnih razloga je došlo do malog vremenskog pomjeranja. Zapravo, čekali smo da moj sugovornik i službeno postane kandidat za člana Predsjedništva BiH na predstojećim izborima u oktobru pa da potom ponovo razgovaramo za javnost. I nakon što se prijavio kao nezavisni kandidat, ispunivši sve propisane uvjete za to, te nakon što je CIK prihvatila njegovu kandidaturu, stekli su se i uvjeti da razgovaram sa prof. dr. Mirsadom Hadžikadićem, ali sada kao sa nezavisnim kandidatom za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda.

Dakle, evo nas pri još jednom razgovoru za javnost nakon 3,5 mjeseca a kojeg smo još tada i najavili. Posljednji dan mjeseca maja CIK je prihvatio Tvoju kandidaturu i sada si i službeno nezavisni kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka. Jesu li osjećaji isti – i do prije neki dan kada si bio “najavljeni kandidat” i sada kada si postao “zvanični kandidat” ili ipak ima neke razlike?

HADŽIKADIĆ: Hvala na ukazanoj prilici da ponovo razgovaramo. Tačno je da je CIK prihvatio registraciju političke organizacije Mirsad Hadžikadić – Platforma za progres na izborima u oktobru ove godine, koja će samo imati kandidata za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda. Organizaciju smo morali stvoriti kako bismo mogli otvoriti račun u banci, zakupiti prostor za kancelariju i zaposliti ljude. Stvarna lista sa imenima kandidata se predaje tek krajem juna i tokom jula. Međutim, pošto je sada već izvjesno da će se to desiti, osjećanje je zaista lijepo. Mada smo mi bili uvjereni da ćemo prikupiti 5.000 potpisa i 20.000 KM koji su bili neophodni za registraciju organizacije, bilo je dana kada smo morali upregnuti sve snage kako bi se prikupila dnevna količina potpisa. Činjenica da smo skupili preko 8.000 potpisa govori o snazi našeg pokreta. Moram zaista odati priznanje svim dobrovoljcima i prijateljima pokreta koji su se maksimalno angažovali da ovaj prvi korak bude tako uspješan. To se zaista može desiti samo kada ljudi duboko vjeruju u ono što rade.

Vratio si se u BiH, u Sarajevo 15. maja. Koje bi važnije aktivnosti izdvojio koje ste Ti i Tvoj tim realizirali od povratka do danas a tiču se Platforme odnosno Tvoje kandidature i radnji koje su bile vezane za nju?

HADŽIKADIĆ: Ja sam došao u Sarajevo 6 dana nakon što su se izbori objavili. Nismo imali mnogo vremena za gubljenje. Prije mog dolaska već su se obavile narudžbe i nabavke štandova i banera za sakupljanje potpisa. Također se počeo okupljati tim dobrovoljaca. To se sve intenziviralo po mom dolasku. Organizirali su se timovi po raznim gradovima. Dijaspora se također uključila u zvanje porodice i prijatelja u Bosni i Hercegovini kako bi ih animirala da učestvuju u akciji. Imali smo dnevne sastanke tima na kraju dana kako bismo utvrdili činjenično stanje sa potpisima. Kad smo predali potrebnu dokumentacuju CIK-u počeli smo sa dopunom tima za kampanju. Taj dio još traje. Kampanja se mora osmisliti i formirati timovi za rad na terenu. To nije lak posao. U međuvremenu sam posjetio Tuzlu, Mostar i Zenicu gdje sam održao predavanja na univerzitetima i visokim školama. U Tuzli sam bio i na komemoraciji stravičnog događaja koji se desio 25. maja 1995 kada je na Tuzlanskoj Kapiji poginula 71 osoba, uglavnom mladi ljudi, od eksplozije granate.

Kakve si utiske ponio nakon susreta sa reisom Kavazovićem? Hoće li konačno Islamska zajednica u ovom izbornom ciklusu biti distancirana od bilo koje političke opcije ili pojedinca s obzirom na činjenicu da tako nije bilo ranije?

HADŽIKADIĆ: Razgovor sa Reisom Dr. Kavazovićem je bio konstruktivan i korektan. Razgovarali smo o stanju u Bosni i Hercegovini, potrebi za promjenama i važnosti registracije glasača u dijaspori. Islamska zajednica je organizovana snaga koja može puno doprinijeti da ljudi ozbiljno shvate svoju demokratsku dužnost i glasaju za kandidata koji je najbliži njihovom stajalištu. Ja sam spreman da posjetim poglavare i drugih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.

Koje si Ti kao goruće probleme bh. države i bh. društva detektirao i jesu li rješivi? Ako jesu, kako bi ih Ti riješio sa pozicije člana Predsjedništva, naprimjer?

HADŽIKADIĆ: Mislim da postoje tri osnovna problema bh. države i bh. društva. Prvo, apatija je zahvatila sve segmente društva. Ljudi ne vjeruju da se išta može učiniti da se stanje promijeni. Međutim, to apsolutno nije tačno. Dovoljno je da samo u jednom glasačkom ciklusu ljudi glasaju za kandidate u koje zaista vjeruju da bi se situacija drastično promijenila. Drugo, ljudi su postali ovisni o strankama. One im daju i oduzimaju posao, određuju napredovanje u društvu i pristup privilegijama svih vrsta. Ta ovisnost je izuzetno opasna. Ljudi gube slobodu djelovanja i razmišljanja. Takva stanja rezultiraju u porastu korupcije i umanjenju poslovne kreativnosti društva. Slično prvom problemu, ljudi moraju da shvate da nastavkom podrške sistemu koji je doveo državu u stanje bezizlaznosti samo produžava agoniju. Oni moraju da pokažu svoju zrelost na dan izbora time što će glasati za kandidate kojima vjeruju, kandidate koji donose talas neophodnih promjena. Treće, iako država može da funkcioniše bolje nego do sada čak i u okviru postojećeg ustava, ipak je neophodno da se ustav konačno usaglasi sa Evropskom poveljom o ljudskim pravima i postavkama modernog građanskog društva. To se može ostvariti putem usaglašavanja interesa svih politčkih činilaca, ali je za to potrebno da na izborima glasači izaberu predstavnike koji žele da rade za dobrobit Bosne i Hercegovine kao njihove domovine. Moj zadatak je da u ljudima probudim vjeru da su promjene moguće i da svako od njih mora da da svoj doprinos.

Da li bi u rješavanju barem nekih bh. gordijevih čvorova koristio i neke svoje stručne kapacitete pri čemu prvenstveno mislim na onaj dio koji se odnosi na kompleksne sisteme?

HADŽIKADIĆ: Mislim da se zaista mogu koristiti računari da bismo bolje shvatili poluge promjena u Bosni i Hercegovini, ne samo analizom putem metodologije kompleksnih sistema nego i upotrebom analitičkih programa koji dopronose boljem razumijevanju društva u cjelini. Danas moderne kampanje sve više koriste računare da bolje razumiju biračko tijelo. Podatci postoje svuda. Mi samo trebamo da ih prikupimo, analiziramo i interpretiramo. To ćemo mi i uraditi.

Do ovog trenutka poznata su neka imena kandidata za članove Predsjedništva, a neka se uvjerljivo naziru. Da li su Te neke dosadašnje kandidature i koalicije iznenadile i šta vidiš kao svoju prednost u odnosu na svoje protukandidate (barem na one koji su do ovog trenutka poznati pa i on za koje se realno može pretpostaviti da će se kandidirati), odnosno na čemu temeljiš svoj optimizam kojeg, ne samo da treba razumjeti, nego i podržati i koji će Ti biti pogonsko gorivo na putu kroz kampanju do konačnog cilja?

HADŽIKADIĆ: Dosadašnji kandidati me nisu iznenadili. Naravno, bilo je mnogo spekulacija oko identiteta kandidata pojedinih stranaka, ali na kraju se ipak sve svodi na isto: svi protukandidati, bez obzira ko su oni, su usmjereni na ponavljanje i stalnu upotrebu tema iz prošlosti. Njima trebaju podjele kako bi pobijedili na izborima. Njihova izborna taktika je širenje straha. Ja sam kandidat koji je okrenut ka budućnosti. Ja donosim nadu i spremnost da se uhvatim u koštac sa problemima kako bi nam svima bilo bolje. Moji protukandidati su usmjereni ka osvajanju vlasti. Ja sam posvećen pozitivnim promjenama u društvu. To je ogromna razlika.

Kako ćeš obavljati kampanju: putem tribina, medijski, neposredno-od čovjeka do čovjeka…? I hoćeš li se u kampanji ograničiti samo na svoju izbornu jedinicu (Federacija BiH) ili ćeš je voditi na cijelom teritoriju BiH?

HADŽIKADIĆ: Mi ćemo koristiti sve metode koje su nam na raspolaganju, uključujući tribine, predavanja na univerzitetima, društvene medije, TV emisije, reklame, postere itd. Mi moramo naći načina da dođemo do svake osobe, bez obzira gdje ona živjela i ko ona bila. Mi ćemo ići i u RS,  i u zapadnu Hercegovinu jer i tamo treba da dođe do promjene svijesti. Ti ljudi mogu pomoći time što će izabrati osobe sa kojima se može graditi bolja budućnost za Bosnu i Hercegovinu.

Ali, Tvoja izborna jedinica i potencijalno biračko tijelo su u velikom broju i izvan BiH. Kako do njih doprijeti u toku kampanje i kako ih animirati da se masovnije odazovu glasanju?

HADŽIKADIĆ: Na posljednjim izborima dijaspora nije glasala u velikom broju. To je dijelom zato što sam proces registrovanja i glasanja zahtijeva priličan trud, a dijelom zato što ima mnogo malverzacija vezanih za slanje i brojanje glasačkih listića. Međutim, postoje neke indikacije da se dijaspora pokušava bolje organizirati ovaj put kako bi u većem broju izašla na izbore. Nadam se da će dijaspora ovoga puta učiniti sve da se njihov glas čuje.

BiH je prije desetak godina bila ispred mnogih država zapadnog Balkana na putu ka EU, a danas je samo Kosovo iza nas. Da bi se neka bolest liječila, osim dijagnoze koju upravo izrekoh, treba detektirati i uzročnike. Dakle, ko su po Tvom mišljenju uzročnici zastoja naše zemlje na putu eurointegracija i kako taj put ubrzati?

HADŽIKADIĆ: Nisu svi u Bosni i Hercegovini podjednako zainteresirani za pristup EU. Pojedine političke snage aktivno blokiraju svaku mogućnost ispunjenja evropskih uvjeta za članstvo u EU. U isto vrijeme, ni Evropska unija nije pravilno sagledala stanje u kojem se BiH nalazi i pomogla joj da prebrodi sadašnju krizu. Malo je cinično tražiti od političkih elita u BiH da se dogovore kad je sasvim jasno da one to ne žele, i da koriste ovakav evropski stav kao priliku da blokiraju cijeli proces. Mislim da je Evropa trebala da primi Balkanske države u paketu i tako ih prisile da pomognu jedna drugoj da se pripreme za evropske integracione procese. Možda još nije kasno za takav pristup sa preostalim zemljama zapadnog Balkana.

Rusi su već involvirani u neke, ne samo ekonomske, projekte u BiH, bilo preko Dodika ili na druge načine. Da budem precizniji: bojati se je nekog vojnog prisustva te zemlje na području BiH, jer paravojnog je već bilo. Da li je minut do dvanaest da se Amerika ozbiljnije pozabavi Bosnom na način da se zaustave spomenuti trendovi kao i da naša zemlja dođe do nekog normalnog Ustava?

HADŽIKADIĆ: Mi moramo biti prijatelji sa svim zemljama koje mogu i žele doprinijeti boljitku naše domovine. Ruske investicije su dobrodošle, kao što su dobrodošle i kineske i turske investicije, na primjer. Problem nastaje kada se pojedine zemlje odluče uticati na političke procese u državi. To se ne može dozvoliti. Prisutnost SAD na ovom području je veoma važna kao protivteža svim drugim uticajima. Ja se nadam da će se SAD ponovo aktivno uključiti u rješavanje političkih problema u Bosni i Hercegovini i njenom pristupu NATO i EU. Dio tog procesa mora biti i revizija trenutnog Ustava BiH koji strukturalno onemogućava integracione procese unutar države.

Odlaze mladi iz BiH, odlaze čitave porodice, čak i one situirane i našoj zemlji prijeti ozbiljna demografska eksplozija sa nesagledivim posljedicama i to nije “specijalitet” samo naše zemlje, nego se isto dešava i sa našim komšijama i susjedima, što nam, naravno, ne treba biti utjeha. Kako, ako ne potpuno zaustaviti, a ono smanjiti iseljavanje iz BiH?

HADŽIKADIĆ: Mladi ne žele da idu odavde ali ih mi tjeramo sa visokim stepenom nezaposlnosti i korupcije, konstantnim raspirivanjem mržnje među narodima, ubrzanom erozijom države prava i neadekvatnim sistemom obrazovanja. Odlazak mladih mogu zaustaviti samo nove politčke snage koje će rješavanje problema odlaska mladih definisati kao prioritet od najveće važnosti. Također, odlazak mladih značajno narušava demografsku sliku Bosne i Hercegovine. Ako se nastavi odlazak mladih onda država neće moći da obezbijedi nastavak penzionog sistema, programe socijalne zaštite i ekonomski rast. To bi devastiralo državu na svim nivoima njenog djelovanja. Mi bismo iznenada morali početi uvoziti radnu snagu. Očigledno je da rješavanje problema mladih je jedan od ključeva dugoročnog uspjeha Bosne i Hercegovine.

Iako na to ni Ti ni ja ne možemo nimalo utjecati, ipak Te pitam: s kojom dvojicom u Predsjedništvu bi mogao surađivati a s kojima ne bi, eventualno?

HADŽIKADIĆ: Ja mogu surađivati sa svima. Ako suradnja ne bude moguća onda ću primijeniti diplomatske, pravne i ekonomske korake koji će, nadam se, uspješno objasniti drugoj dvojici da je u intreresu njihovih naroda i njihovom ličnom interesu da surađuju u procesu izgradnje funkcionalne Bosne i Hercegovine.

Kakvu bi vanjsku politiku kao član Predsjedništva vodio prema komšijama i susjedima, odnosno ostatku Evrope i svijeta? Posebno, kada je riječ o Srbiji i Hrvatskoj, koje svako malo pa se miješaju u unutarnje stvari BiH, da li bi reagirao na svaku antibosansku kampanju iz tih zemalja i kakve bi Tvoje reakcije eventualno bile?

HADŽIKADIĆ: Ja ću reagovati snažno na svaki pokušaj da se destabilizira Bosna i Hercegovina. Ali isto tako ja ću nastojati biti proaktivan i nametnuti svoju agendu susjednim zemljama i cijelom svijetu. Bosna i Hercegovima mora postati politički, finansijski i ekonomski integrativni faktor cijelog regiona. Ali, da bismo to uradili, mi moramo pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u stabilnu i ekonomski jaku državu. Mi to možemo.

Da li će Platforma imati svoje kandidate za skupštine na određenim nivoima (kantoni, entiteti, BiH)?

HADŽIKADIĆ: Ne na ovim izborima. To ćemo spremiti za slijedeće izbore. Ovoga puta imaćemo samo kandidata za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda.

Ovaj razgovor je nešto duži nego ostali moji intervjui, ali mogao je biti i duži, s obzirom na važnost trenutka i tema koje su ostale netaknute. Evo, na samom kraju, iako se online zainteresirani mogu informirati o donacijama za Platformu, hoćeš li i za moje čitatelje reći kako se može izvršiti donacija za Tvoju kampanju, odnosno za Platformu?

HADŽIKADIĆ: Doniranje se može izvršiti prekon naše Web stranice mirsadhadzikadic.ba gdje pri dnu te stranice postoje 2 načina uplate: putem PayPala i putem direktne uplate na račun.

Hvala Ti velika za ovaj razgovor.

HADŽIKADIĆ: Hvala Tebi za ovu priliku da se obratim Tvojim čitateljima.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (979)

Argentina je trebala odigrati posljednju pripremnu utakmicu prije nadolazećeg Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji protiv Izraela, međutim, utakmica je na nagovor samih nogometaša Gaučosa otkazana

“Kao Unicefov ambasador, ne mogu igrati nogomet protiv ljudi koji ubijaju nedužnu palestinsku djecu. Zbog toga smo morali otkazati utakmicu jer smo mi ipak ljudi, prije nogometaša“.Ovu vijest samo je potvrdio i Gonzalo Higuain, navodeći da je cijela svlačionica stala iza Messija i objeručke prihvatila ovu odluku:

“Odluka je donešena, a cijeli dan je bilo neizvjesno hoće li se igrati ili neće, hoćemo li putovati ili ne.

Mascherano, ja i cijela momčad definitivno se složila da odbijamo igrati kada nas je Messi upitao kako možemo mirne savjesti igrati nogomet, kada toliko ljudi i djece pati u Palestini“.

Izvor: Slobodna Bosna

KOMENTAR:

NEKA TRUMP STAVI VETO NA OVU ODLUKU, AKO MOŽE !

Nije nikakva tajna da je Leo Messi moj nogometni ljubimac # 1, odnosno da je za mene godinama unazad najbolji nogometaš Planete. I ne samo za mene, već i za mnoge druge, brojne nogometne šmekere. Ali nakon ovog gesta, kada je snagom autoriteta kojeg ima ne samo u reprezentaciji svoje zemlje i njenom Nogometnom savezu, nego u cijeloj zemlji, izdejstvovao odluku da se ne igra zakazana utakmica protiv Izraela u Jerusalemu, pokazao je i svoju ljudsku te moralnu veličinu. Pokazao se, zapravo, kao istinski ambasador UNICEF-a. Ovaj potez najboljeg nogometaša svijeta itekako ima i svoje političke poruke – s jedne strane empatije prema palestinskoj djeci koju ubijaju cionisti, a s druge strane opalio je pljusku režimima u Izraelu te onome u Bijeloj kući. Ova dva režima postaju sve izoliranija i omraženija u slobodoljubivom svijetu. Neka Trump stavi veto na ovu argentinsku (čitaj: Messijevu) odluku, ako može!

Bedrudin GUŠIĆ

 

Matamorfoze leptira

Posted: 5. Juna 2018. in Intervjui

Kao dijete Banjaluke, provodeći topla ljeta na obalama lijepog Vrbasa,  čuo sam od jednog starijeg, učenog čovjeka jednu rečenicu koju, urezavši mi se duboko u pamćenje, ni do dana današnjeg nisam zaboravio ”Uvijek će Bosna biti mirna samo Srbinu ne diraj u vlast, Hrvatu u vjeru i Bošnjaku u zlato (novčanik)!”  

Pokušavam, principom zdravog razuma,  izbjegavati stereotipe i stvarati vlastiti sud o nekome  a posebno generalizovati jedan cijeli narod! Kažem, pokušavam,  da u onoj mjeri koje mi moje intelektualne sposobnosti dozvoljavaju ne dozvolim sebi  da upadnem u zamku nacionalšovinizma, kiča i stereotipa kojim se jedan narod ”generalizuje” opštom karakternom osobinom uz puno poštovanje njegovog backgrounda.  Možda je to i filozofsko pitanje našeg bitisanja i suština ovozemaljskog života na kome smo svi ”na ispitu” da budemo ono što jesmo a ne zatvoreni u vlastite ljušture istih tih stereotipa.

Spomenuta rečenica je, čini se,  najaktuelnija u vrijeme izbora u Bosni i Hercegovini jer se za izbore probude ”marka-efendije”. Tako, nakon izbora provedenih 2014., Bošnjak Edim Fejzić, delegat Bosansko-podrinjskog kantona u Domu naroda Federacije, se poput leptira preko noći ”metamorfozirao”  u ”Hrvata” dok su Bošnjaci Rasim Smajić, Rasim Pleho i Nermin Bjelak iz Sarajevskog kantona postali Srbi kako bi dobili lukrativni mandat u tom istom Domu. Nekad u onoj bivšoj armiji postajala je komanda ; ”Vrlo dobro, vojniče!” da bi vojnik odgovorio ”Služim narodu, kapetane!” I tako, odsluzivši narodu, metamorfizirani leptiri  papreno naplatiše svoje usluge za (ne)rad budžetskim korisnicima BiH, dakle istim onim koji su ih i birali.

Ni Tvoje maslo nije za ramazana

Prelistavajući stranice bh. medija ne mogu da se otrgnem od predizbornog vašarskog osjećaja davanja podrške raznih organizacija i pojedinaca, prije svega bošnjačkim kandidatima, za izbor u Predsjedništvo BiH.  SDP ponovo pravi kardinalne greške udruživanja ”socijaldemokratije” (SDP) sa radikalnom desnicom (A-SDA i sl.) u podršci Denisu Bećiroviću, ne izvlačeći pouke Lagumdžijinog vremena i koaliranja sa SDA-om. Odluke koje su pogubne za socijaldemokratiju na ovim prostorima i sve one principe i vrijednosti koje ona proklamira. U bosanskom loncu može krčkati sve, samo neka ne prekipi!

Čini se, ipak,  da je najdalje otišao akademik Muhamed Filipović tvrdeći kako je najkompletnija ličnost bošnjačke političke scene Fahrudin Radončić.   On se poziva na svoj ” sud” gdje je Radončić ” jedini čovjek s realnim programom i postignućima u okviru tog programa, a koja su ispunjavana u neoptimalnim uslovima”.  U svom”sudu” akademika Filipovića ne iznenađuje što je red za “bošnjačku fotelju” u Predsjedništvu BiH najduži, jer je tu “najurgentnija potreba za promjene”, i tvrdi da je riječ o zakulisnoj igri. Za nove kandidate tvrdi da imaju ulogu disperzije izbornog tijela, koji ne samo da nemaju šanse, nego su apsurdni kao kandidati, nepoznati su biračkom tijelu. Akademik zaključuje da je Bosna i Hercegovina danas potrebno originalno političko mišljenje, moderno, odlučno, energična akcija za prevazilaženje svih mogućih ostataka rata, a do toga nas, kako kaže, mogu dovesti “novi Titići – normalni ljudi”.   

Volio bih da mogu da procjenim elemente koji grade ”sud samouvjerenosti” g-dina Filipovića kako bih ga mogao bolje  razumjeti. Siguran sam, u svakom slučaju, da nije koristio SWOT-analizu (Strengths, Weaknesses, Opportunities, Threats) jer bi sam sebe demantirao. Poistovjetiti Radončića ”novim Titićem” je tragikomično!

Umjesto zaključka, pitanje

Tačno je da politika postala unosan biznis i da se brojni politički subjekti kandidiraju radi sticanja privilegija. Ali pitam što to očekuju raznorazne  marke-efendije nakon što njihovi favoriti dođu na vlast? Ili žele da nam pokažu kako se njihova pika? U svakom slučaju, polazeći od iskustva prethodnih izbora, znam da su ovakve ”podrške” više odmogle nego pomogle kandidatima.  Trebali bi to znati i gospodin Muhamed Filipović kao i A-SDA stranka kada su javno i besuspješno pozdržavali Fahrudina Radončića i Mustafu Cerića na prethodnim izborima 2014. godine.

Mr. sci. Edin Osmančević

 

Zakucala maca na vratanca22

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Bilans neuspjelog puča u Turskoj, u julu 2016 godine  su 169 013 podignite optužnice i 77.081  osoba lišenih slobode. Takođe je suspendovano blizu 150 000 sudija, nastavnika, službenika, policijaca, vojnika.  Ovakvi potezi pa makar dolazili od Bakirovog nedavno proklamovanog „Božjeg poslanika“ Edogana su van svake  pameti. Nelegalno rušenje demoktarske vlasti u Turskoj vojnim pučem ne može biti isprika drakonskih poteza  lova na vještice i nevine ljude od strane aktuelne vlasti .

Jedan od  zatvorenih je i Selmir Mašetović, bh. državljanin, 24-godišnji  student iz Gradačca. Optužnica ga tereti da je bio  član Gulenovog pokreta, to jest da je koristio aplikaciju ByLock , koju su morali koristiti svi studenti organizacije FETO .

I ovdje u  Švedskoj sam imao priliku da sretnem izbjegle mlade Turke poput Fatiha, doktora radiologije iz Izmira samo zbog toga  što je koristio bankovni račun u Gulenovoj banci.  Mnogi od njih pripadaju visoko etabliranoj turskoj intelektualnoj eliti koji nisu nikad pridavali bilo kakvu pažnju unutrašnjoj politici Turske. Život im se preko noći preokrenuo postavši  morom samo zbog toga što su bili korisnici Gulenovih bankovnih usluga ili aplikacija.

Sudbina se tako  poigrala i sa Selmirovim životom, ni krivim niti dužnim kao i mnogim drugim Turcima.  Selmir Mašetović je dijete rođeno u ratu, koje je krenulo u Tursku kako bi upisao studij pedagogije i psihologije. Ostala su mu samo 3 ispita i ovih dana trebao je diplomirati. Njegovi roditelji su svo vrijeme Selmirovih studija, odvajali od vlastitih  usta kako bi mu dali dobar start u životu. U vrijeme samog puča u Turskoj nalazio se u Bosni i Hercegovini i bez sumnje da osim što je koristio datu aplikaciju nema nikakve povezanosti sa Feto organizacijom .

Sudbina Selmira Mašetovića isključivo odgovornost Bakira Izetbegovića

Ponašanje i reakcija  državnih institucija u zaštiti  Selmirovih ljudski prava je posebna priča i za svaku osudu. Nedvojbeno posebnu odgovornost snosi bošnjački  član Predsjedništva Bakir Izetbegović  koji o svom  ličnom odnosu sa predsjednikom Turske  Erdoganom kaže da je „bratski“ . Bh. javnost opravdano pita zašto Izetbegović ne upotrebi svoj autoritet gdje  samo jedan telefonski razgovor može riješiti agoniju Selmirovih roditelja u Gradačcu . Misli li Bakir da nas ima kao Kineza pa jedan student manje-više i nije toliko važan za Bosnu i Hercegovinu?  Jeli se Bakir upitao  kako se osječaju Semirovi  roditelji u Gradačcu u čiji dom se uvukla strepnja i strah? Zna li Izetbegović da je Selmirov otac Husein 4 godine bio borac i starješina koji je branio  Bosnu i Hercegovinu?

Omogućiti Selmiru da završi studije i vrati se u domovinu

Uvijek sam imao ogromno poštovanje za odgovorne i beskompromisne ljudi koji su spremni da donesu hrabre odluke.  Selmiru treba dati mogućnost da završi svoje studije i vrati se u domovinu! Vrijeme je Bakire da bar jednom pokažeš da ti je stalo do bh. mladosti!

Mr. sci. Edin Osmančević

BAK88

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

NASTAVAK PLJAČKE

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Damir Boras je čovjek koji funkciju rektora obavlja već godinama, i to skandalozno. Okružen svitom poluznanstvenika i parapolitičkih akademskih apartatčika, on je zagrebačko sveučilište pretvorio u smjesu nekritičkog ideološkog moloha, klijentističke mašine za ubiranje para i nereformirane nakupine koja ubija svaku vrsnoću…..Ako pratite hrvatske medije, onda znate da sveučilište u Zagrebu dugo već nema reputaciju i ugled. U eri Borasa to je sveučilište tužilo vlastitog studenta za klevetu, u njemu je pola fakulteta palo na državnoj reviziji, otkrivene su enormne financijske anomalije i „kokošarenje“ javnog novca, samo sveučilišne obračunavalo se u više navrata sa svojim dobrim sastavnicama, a o „ugledu“ dosta govori i to da ulogu volonterskog savjetnika za kulturu rektora Borasa ima filofašistički treš-režiser Jakov Sedlar…..U idućih par godina možda ćemo ih imati još tri – ali bih se mogao kladiti da će Čović i 2025. biti Čović. To je razlog zašto Čović i Dodik nemaju baš nikakvog razloga zašto bi slušali Zagreb i Beograd. Čini mi se da dio sarajevske politike i javnosti tu novu dinamiku ne razumije. Oni i dalje misle da su stvari posložene kao 90-ih: Tuđman naredi Šušku, a Šušak Bobanu… Taj svijet više ne postoji…..Hrvatskoj je politici najvažnije da se ne zamjeri mainstreamu hrvatske politike u BiH i da ne dovede u pitanje tri glasa tzv. „dijaspore“ u hrvatskom saboru, pošto većina u hrvatskom parlamentu ionako visi o niti…..Dva dana prije nego što smo vodili ovaj intervju na HTV-u je gostovao povjesničar amater Igor Vukić koji je ushićenoj novinarki elaborirao teze vlastite knjige po kojoj je Jasenovac bio „samo“ radni logor, a poneki ljudi su tamo doduše umrli, ali od tifusa. Istodobno, HTV mjesečno proizvede barem jedan antikomunistički dokumentarac o zločinima partizana 1945. kojih je, dakako, bilo napretek…..Kako god bilo, Plenković se pokazao kao velika propuštena prilika. U jednom trenutku moglo je izgledati da s njim Hrvatska dobiva pristojnog političara desnog centra bliskog zapadnoeuropskom narodnjačko-demokršćanskom mainstreamu. Ali, prokartao je taj potencijal kukavičlukom- prepustio je pučkoj desnici školstvo, financijske privilegije i RTV, a onda ga je ona pojela i ispljunula…..Ono što također vezuje Hrvatsku uz Poljsku je uloga katoličke crkve. Ona je – nažalost- najgluplji, najštetniji i najzloćudniji akter u hrvatskom društvu, baš kao i u poljskom, te ustrajno radi na svojoj vlastitoj dugoročnoj propasti…..

Sredinom maja ove godine hrvatsku ali i bh. javnost je uzburkala vijest da je Senat Sveučilišta u Zagrebu dodijelio titulu počasnog doktora znanosti predsjedniku HDZ BiH Draganu Čoviću. Ali, jednako je u javnosti odjeknula i Vaša odluka da svoj počasni doktorat vratite spomenutoj ustanovi. Iako ste tu odluku u nekim medijima već obrazložili, hoćete li to učiniti i za moje čitatelje?

PAVIČIĆ: Ja nisam vratio počasni doktorat, jer ga nemam. Ja imam samo „obični“ doktorat iz povijesti filma koji sam dobio tako što sam napisao i obranio disertaciju. Zapravo ga nisam mogao vratiti, jer je doktorat stupanj obrazovanja i ne može se poništiti. Mogao sam samo simbolički vratiti tuljak. Zašto? Zato što je dodjela počasnog doktorata političaru bliskom vladajućoj stranci, koji je k tomu krajnje suspektan, finale erozije nekoć važnog i uglednog univerziteta. Akademska tituala koju ima Čović meni nije dovoljno dobra.

Ko bi, po Vašim eventualnim saznanjima ili pretpostavkama, mogao stajati iza odluke da se Čoviću dodijeli ta titula? Je li neka (i čija, eventualno) politika?

PAVIČIĆ: Bez sumnje, rektor Damir Boras koji je Čoviću „uzvratio“ što je i sam u Mostaru dobio nagradu za suradnju s Hrvatima u BiH. Damir Boras je čovjek koji funkciju rektora obavlja već godinama, i to skandalozno. Okružen svitom poluznanstvenika i parapolitičkih akademskih apartatčika, on je zagrebačko sveučilište pretvorio u smjesu nekritičkog ideološkog moloha, klijentističke mašine za ubiranje para i nereformirane nakupine koja ubija svaku vrsnoću.

Da li je odlukom da se Čovića, čovjeka sa kompromitirajućom ratnom i poratnom prošlošću (ne samo političkom) pozicionira u društvu jednog Tesle, Niels Bohra, Preloga, Ružičke i mnogim drugih velikana, Sveučilište u Zagrebu izgubilo na vlastitoj reputaciji i ugledu?

PAVIČIĆ: Ako pratite hrvatske medije, onda znate da sveučilište u Zagrebu dugo već nema reputaciju i ugled. U eri Borasa to je sveučilište tužilo vlastitog studenta za klevetu, u njemu je pola fakulteta palo na državnoj reviziji, otkrivene su enormne financijske anomalije i „kokošarenje“ javnog novca, samo sveučilišne obračunavalo se u više navrata sa svojim dobrim sastavnicama, a o „ugledu“ dosta govori i to da ulogu volonterskog savjetnika za kulturu rektora Borasa ima filofašistički treš-režiser Jakov Sedlar. Vratimo li se dulje u prošlost, riječ je o sveučilištu u koje su cijele referade i deseci profesora hapšeni i suđeni zbog prodaje ispita.

Kako generalno komentirate nastup Čovića na nedavno održanom Općem saboru HDZ-a u Zagrebu, posebno njegovu izjavu da će oni (bh. Hrvati) “čuvati tisuću kilometara dugu granicu prema BiH…”?

PAVIČIĆ: Pretpostavljam da on poručuje da će tu granicu čuvati od izbjeglica, pa da se tom izjavom dovorava ksenofobnom, antiizbjegličkom dijelu hrvatske javnosti. Ali, on bi prije svega morao Hrvatima u BiH razotkriri činjenicu da će na granicu između njih i Hrvatske jako brzo doći Schengen, i da to mijenja neke stvari.

Kako objašnjavate fenomene da su bliski politički partneri u BiH Čović i Dodik ispratili po nekoliko premijera i predsjednika Hrvatske i Srbije, a oni do danas ostali visoko rangirani na političkoj sceni BiH? I dokle bi mogli ostati?

PAVIČIĆ: I Dodik i Čović imaju puno postojaniju političku bazu nego i jedan političar u Hrvatskoj ili Srbiji, a dok su god u BiH međunacionalni odnosi centar političkog prijepora tako će i ostati. U Hrvatskoj su se u 3 godine izmijenila 3 premijera, a i Plenkoviću se vrata zatvaraju. U idućih par godina možda ćemo ih imati još tri – ali bih se mogao kladiti da će Čović i 2025. biti Čović. To je razlog zašto Čović i Dodik nemaju baš nikakvog razloga zašto bi slušali Zagreb i Beograd. Čini mi se da dio sarajevske politike i javnosti tu novu dinamiku ne razumije. Oni i dalje misle da su stvari posložene kao 90-ih: Tuđman naredi Šušku, a Šušak Bobanu… Taj svijet više ne postoji.

Kako Vi ocjenjujete aktuelnu politiku Republike Hrvatske prema BiH?

PAVIČIĆ: Politika Hrvatske prema BiH ne postoji. Ona je potpuno nekoherentna i prazna, te se svodi na krpanje vlastite savjesti velikom količinom novca koja se slijeva crkvi i mostarskom sveučilištu. Hrvatskoj je politici najvažnije da se ne zamjeri mainstreamu hrvatske politike u BiH i da ne dovede u pitanje tri glasa tzv. „dijaspore“ u hrvatskom saboru, pošto većina u hrvatskom parlamentu ionako visi o niti.

 A da li službeni Zagreb uistinu vodi brigu o svim Hrvatima u BiH ili…?

PAVIČIĆ: Službeni Zagreb – rekao sam- svoju savjest krpi novcima, i nada se da problem podmeten pod tepih neće izići ispod tepiha.

 Republika Hrvatska je prema Godišnjem izvještaju američkog State Departmenta za 2017. o stanju religijskih sloboda predstavljena kao država u kojoj se “veliča ustaštvo…”, “negira Holokaust”…. i tako dalje. Komentar?

PAVIČIĆ: Pa naravno da se predstavlja, kad je to tako. Dva dana prije nego što smo vodili ovaj intervju na HTV-u je gostovao povjesničar amater Igor Vukić koji je ushićenoj novinarki elaborirao teze vlastite knjige po kojoj je Jasenovac bio „samo“ radni logor, a poneki ljudi su tamo doduše umrli, ali od tifusa. Istodobno, HTV mjesečno proizvede barem jedan antikomunistički dokumentarac o zločinima partizana 1945. kojih je, dakako, bilo napretek. HTV također spada u insititucuije, poput sveučilišta u Zagrebu, koje su jednom imale ugled a sad su se pretvorile u porugu. Treće polje ideološkog udara je školski program, oko kojeg se u Hrvatskoj vode enormne bitke. Četvrto je memorijalna praksa. Recimo, u Splitu koji je bio do grla partizanski grad postoji ulica Alojzija Stepinca, a ne postoji ulica Ćire Gamulina, profesora antifašista kojeg su nasmrt prebili Talijani.

Kako bi se mogle završiti afere “Hotmail” i “Agrokor” po Plenkovića i njegovu Vladu? Hoće li aktuelni hrvatski prmijer dočekati slijedeće redovne opće izbore 2020. na toj funkciji?

PAVIČIĆ: Teško mi je o tome gatati. Dio ljudi misli da HDZ neće rušiti vlastitog premijera ma koliko bio slab i ma koliko ga mrzili, a dio ljudi drži da je klerikalnoj desnici „briselski podanik“ Plenković postao toliko nepodnošljiv i tuđ da će preuzeti rizik. Moguće da da na koncu okidač za svrgavanje bude neko tijelo izvan same stranke – recimo, povjerenstvo za sukob interesa ili tužiteljstvo. Moguće da se stvari raspletu nakon europskih izbora dogodine. Kako god bilo, Plenković se pokazao kao velika propuštena prilika. U jednom trenutku moglo je izgledati da s njim Hrvatska dobiva pristojnog političara desnog centra bliskog zapadnoeuropskom narodnjačko-demokršćanskom mainstreamu. Ali, prokartao je taj potencijal kukavičlukom- prepustio je pučkoj desnici školstvo, financijske privilegije i RTV, a onda ga je ona pojela i ispljunula.

Hrvatska se u mnogim relevantnim političkim krugovima u Evropi percipira kao Mađarska i Poljska, odnosno kao zemlje čiji režimi “voze” poprilično udesno i radikalno. Ako i Vi dijelite takva mišljenja, zašto je tome tako? Odnosno, zašto su Hrvatska država i njeno društvo došli u situaciju da ih se poredi sa aktuelnim režimima u Budimpešti i Varšavi, naprimjer?

PAVIČIĆ: Hrvatska još nije Poljska ili Mađarska, ali se ljulja nad ambisom i blizu je da postane. Da je Karamarko ostao na čelu HDZ to bi već bilo tako. Plenkovićevo doba predstavljalo je trpki kompromis između orbanovske i merkelovske desnice, a sad kako Plenković nepovratno slabi, taj se sukob reaktivira. Pri tom je bitno da to nije sukob između vlasti i opozicije, negu sukob unutar vladajuće stranke u kojem je opozicija pasivna, jer je bez lidera i zbunjena. Treba imati na umu da je Karamarko 2016. krenuo na izbore s „poljsko-mađarskom“ agendom, no to baš nije ispalo kako je očekivao, jer izbore nije dobio- a Plenković jest. Tada je kod Hrvata prevladao neki domobransko- proeuropski instinkt da se ipak bolje držati uz Berlin i Bruxelles. S tim da treba imati na umu da je tada to bio drukčiji svijet, i drukčija EU: još se nije dogodio Brexit, nije bilo Trumpa, EU nije bila u ovakvoj krizi, a Rusija nije tako intenzivno djelovala hibridnim ratom. Utjecaj velikih sila također je varijabla koju treba imati u vidu. Postoje prilično jaki argumenti za spekulaciju da su (tada pred-trumpovske) SAD uništile Karamarka objavljujući dokaze o njegovoj korupciji. Također, najveći profiter „afere Borg“ i Plenkovićevog urušavanja je Rusija. Bilo direktno- ulogom koju će njihovi kreditori imati u raspletu Agrokora- bilo time što su uklonili premijera lojalnog zapadu i otvorili prostor za nekog nalik Orbanu, dakle Karamarka. Hrvatska je postala igračka hibridnog rata sila: dva politička lidera za redom srušile su tajne službe SAD i Rusije. No, bitno je reći da ih ne bi mogle srušiti da te afere nisu postojale.

Ono što također vezuje Hrvatsku uz Poljsku je uloga katoličke crkve. Ona je – nažalost- najgluplji, najštetniji i najzloćudniji akter u hrvatskom društvu, baš kao i u poljskom, te ustrajno radi na svojoj vlastitoj dugoročnoj propasti.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (978)

 

Danas, 31. maja , ne samo u Bosni i Hercegovini,  već  širom svijeta, se obilježava  Dan bijelih traka!

Vlasti bosanskih Srba u Prijedoru su 31. maja 1992. izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se nesrpskom stanovništvu naređuje da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Tada su počeli zločini u Prijedoru, odvođenjem stanovništva u logore, masovne egzekucije i drugi zločini. Ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece.

Zbog toga se, u znak sjećanja na stradanje nesrpskog stanovništva Prijedora i okoline 31. maja, u Prijedoru i svijetu obilježava “Dan bijelih traka”.

Djeca ne mogu oprostiti!

102 djece danas 26 godina poslije, bi bili roditelji! Imali bi svoju djecu, voljeli bi svoj grad, kupali se u Sani, igrali fudbal, košarku, rukomet na stadionima FK Bereka, Ljubije,  Brda, Prijedora, Bosnamontaže…  Imali  bi bezbrižno djetinjstvo, doživjeli prve ljubavi i zasigurno bili zadovoljni što žive u jednom od najljepših gradova ispod Kozare, gradu u kojem je već 26 godina ubijena njegova  duša. Odlazili bi na školavanje u moju Banjaluku gdje bi nastavili svoje studije.

Gorka rana osuđena da nikad ne  zacijeli! Ubijeni su ni sami ne znajući zašto.  Ubijeni su od zločinačkih ruku jer  nisu  imali ”pravo ime”, ubijeni su jer su vjerovali odraslim.  26 godina ili 9 490 dana nakon njihovih ubistava se ponovo ubijaju, jer kukavička vlast Prijedora neće da se suoči sa dimenzijama ovog gnusnog zločina. Grad Prijedor je izgubio  budućnost jer se te  nevine duše danas ponovo dehumaniziraju od  istih oni koji su aminovali te zločine!

Prijedor – Grad sa najvećim brojem  osuđenih ratnih zločinaca!

U Prijedoru danas ništa ne podsjeća na 3.000 ubijenih. Ni mala spomen-ploča na zgradama gdje su bili logori ili kod mjesta masovnih grobnica. Nasuprot tome, podignute su spomen-ploče s fotografijama i imenima bivših radnika preduzeća, ustanova i institucija koji su bili pripadnici Vojske RS-a i koji su tokom rata u BiH poginuli na frontu.

Do današnjeg dana za zločine u Prijedoru izrečena je 51 pravosnažna presuda gdje su zločinci osuđeni na 770 godina zatvora.  Na sudu BiH se vodi još  37 procesa.  Da li ove cifre išta znače za one koji danas žive u Prijedoru i odobravaju ponašanje gradskih vlasti ?

Svi takvi  koji u javnom nastupu negiraju pravosnažne sudske presude bilo to da se radi o Prijedoru, Srebrenici, Ruandi trebaju biti krivično gonjeni i sankcionisani na isti onaj način na koji se negira holokasut počinjen nad Jevrejima u II svjetskom ratu!

Vrana vrani ne vadi oči!  

Poricati zločin i ćutanje o tim zločinama  je  isto zločin! Zločin  u kome se  dehumaniziraju ubijeni, ali i oni   koji danas  ne ćute i ne mire se novim ubijanjem prijedorske djece! Govoriti istinu o zločinima u Prijedoru gordo zvuči i zbog istine nećemo odustati!

Oni  koji danas poriču te zločine ne vole Prijedor, ne vole univerzalne ljudske vrijednosti i   imaju problem sa zdravim razumom, tolerancijom, razumjevanjem i prihvatanjem drugačijeg!  I oni su taoci i žrtve  aktuelne politike o ”zavjeri protiv Srba” ,  ne samo fašisoidne indoktrinacije i mistificiranja  takozvanoj  !

Biti danas  u mentalnoj zarobljenosti  nacionalističke i vjerske zaglupljenosti kao rezultat aktuelne  političke indoktrinacije   je  sunovrat ljudskog razuma!

M. sci. Edin Osmančević

 

 

Treba razlikovati zemlju Bosnu koju volimo kao majku, jer smo njen neodvojivi dio, i državu sklepanu i prihvaćenu u Dejtonu u kojoj je moguće da se u njeno Predsjedništvo mogu kandidirati i dvojica njenih otvorenih neprijatelja, koji joj prizivaju nestanak i koji otvoreno podrivaju njen suverenitet i teritorijalni integritet. Dakle, država (ne zemlja) BiH je najeklatantniji primjer apsurdistana, ne zbog onih koji je ubijaju a hoće u njeno Predsjedništvo, nego onih koji šute, počev od svih političkih patuljaka u Sarajevu do Valentina Inzka, kao i onih koji su dio tala, bilo sa Dodikom, bilo sa Čovićem, bilo sa obojicom. 
 
Antibosanskohercegovački, zapaljivi govor Dragana Čovića na Općem saboru HDZ-a u Zagrebu
 
To što su za potpisnika ovih redova Republika Hrvatska i njeno društvo taoci Dragana Čovića i po hrvatski narod i ostale štetočinskog HDZ-a BiH, problem je hrvatskih građana i ne bih da se u to miješam. Ali, taj ruski akademik i počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu, nekadašnji gonič robova u mostarskom “Sokolu”
je na nedavnom Općem saboru HDZ-a u Zagrebu je u svome zapaljivom govoru između ostalog poručio da će oni (valjda bh. Hrvati i vjerovatno bez njega) “čuvati tisuću kilometara hrvatsku granicu sa BiH…” jeste prešlo crtu preko koje trebaju reagirati tužilaštava, sudovi, samozvani probosanski političari u Sarajevu te Valentin Inzko. Od koga će to bh. Hrvati čuvati hrvatsku granicu? Od Bosne i Hercegovine u kojoj je član Predsjedništa i hoće opet da to bude? Kako to da niko iz Sarajeva, bilo od strane političara, tužilaštava ili iz Ureda visokog predstavnika nije reagirao kada je taj isti Čović prije nekoliko dana organizirao pokušaj državnog udara ispod Ivan sedla, kada je policijom Kantona u kojem je on suveren, pokušao da uspostavi sjevernu granicu pravomoćno osuđene zločinačke tvorevine “HR Herceg-Bosne”?  Ne, politički patuljci iz Sarajeva, impotentni Inzko i korumpirano tužilaštvo šute na sve grublje nasrtaje Dragana Čovića na suverenitet države BiH i ovakvi kakvi su dopustit će da se ponovo kandidira za člana Predsjedništa države koju svakodnevno ubija i u konačnici joj želi nestanak. 
 
Dodik, umjesto u zatvor, slavodobitno gazi prema Predsjedništvu države koju negira i koju također ubija
 
Očekivano, Milorad Dodik je i službeno kandidat za člana Predsjedništa BiH iz manjeg entiteta. Njegove izjave date tim povodom su za svaku normalnu državu i njene pravosudne institucije dovoljne za hapšenje i procesuiranje. Dakle, Dodik nije ništa rekao novoga, nego i ovog puta ponovio toliko puta izrečene otrovne žaoke na račun države BiH, kao naprimjer da “on tamo ide da zastupa interese Rs-a…”, da ga “BiH kao država ne interesuje”, da ide u utrku i siguran u pobjedu za člana Predsjeništva BiH “samo da bi prisustvovao sastancima..”, da je “Republika srpska država, a Bosna i Hercegovina nije…”, dakle govori sve najgore o državi iz čijeg budžeta pristaje da prima plaću. I, nikom ništa! Kako to?! Halo, Sarajevo, kako to da niko takvom Dodiku još nije opalio šamar, a kamoli da je tražio da ga se strpa u zatvor?! Halo, kako to može!? I još nešto: naime, jednom sam već pisao da Dodik ni iz protokolarnih razloga ne bi mogao biti kandidat za člana Predsjedništva BiH jer je pod sankcijama USA, a moguće su takve i od nekih zemalja članica EU. Pa kako bi izgledalo da član Predsjedništva jedne suverene države ne može putovati u Ameriku ili neke druge zemlje demokratske zapadne Evrope? Je li moguće da nam se i on desi? A desit će se, ne zato što je on jak (ne mislim samo fizički), nego što su drugi slabi – što nisu državnici već politički patuljci i državu vide samo na pravcu od Baščaršije do Kozje ćuprije. Treba li crtati najgori mogući scenarij po našu domovinu a on je ako se dese Čović i Dodik u Predsjedništvu?! Ako se to desi, kasno će biti za sve – nema lijeka za taj karcinom. Zar nije onda bolje spriječiti nego liječiti!? A može se, čak i pravno!
 
Bedrudin GUŠIĆ

VLADIČINISNOVI

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Zima prođe , svibanj /maj  dođe ! Izbori se raspisaše a kad će se sprovesti presude Europskog suda – ne zna se!

Opšti izbori 2018. održaće se bez provedene presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, kao i oni 2014. i 2010. Godine. To znači da predstavnici iz reda ostalih i dalje neće moći da budu birani prvenstveno za članove Predsjedništva BiH i delegate u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, na indirektnim izborima koji se provode nakon opštih.

Predstavnici romske i židovske nacionalne manjine Dervo Sejdić i Jakob Finci, Bošnjak iz RS-a, Ilijaz Pilav i bh. građanka bez prava na nacionalno neizjašnjavanje Azra Zornić,  su bh. građani koji u svojoj domovini i unatoč presudi Suda za ljudska prava u Strasbourgu, nemaju pravo biti birani na izborima.

I Mostar već godinama čeka da bosansko-hercegovački parlamentarci izmijene dio Izbornog zakona i statuta Grada Mostara i Zakona o državljanstvu. Ne provodi se Odluka o konstitutivnosti Srba, Hrvata i Bošnjaka na cijelom području BiH, ali niti odluke Suda za ljudska prava u Strasbourgu itd.

Već devet godina politički lideri u BiH uporno tvrde kako žele izgraditi tolerantno, moderno europsko, inkluzivno društvo, dok istodobno neke građane tretiraju kao manje jednake od drugih.

Tužiteljstvo BiH ne  spriječava neprovođenje odluka Ustavnog suda

Tužiteljstvo BiH  je posebna priča. Premda su odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće a ne sprovode se,  Tužiteljstvo BiH nije podiglo ni jednu jedinu optužnicu za opstrukcije jer značajan broj tih odluka  ima političku pozadinu. Bh. političari ih godinama ignoriraju i ismijavaju pravnu državu a Tužiteljstvo BiH im  služi kao instrument te „nedodirljivosti“. Od države se namjenski pravi „ država slučaj“ jer se mnoge važne odluke donose izvan institucija što  bh.političarima  daje ogromnu moć .  Jesu li bh. političari iznad Ustava i zakona što rad sudaca Ustavnog suda čine uzaludnim ?

Sto radi visoki  predstavnik Valentinu Inzko i OHR? Sto za njih znači izreka „Acta non verba!“?

Bez ozbiljnijeg međunarodnog pritiska teško je očekivati da budu provedene presude Suda za ljudska prava. Visoki predstavnik Valentin Inzko kao  vrhovni tumač Daytonskog mirovnog sporazuma mirno sve to promatra i kao saučesnik ovog pravnog kaosa kaže da je to stvar političkih stranaka.   Ovakvim stavom gospodin Inzko je već odavno izgubio kredibilitet zbog čega bi trebao da se povuče s dužnosti. Premda ima široke Bonnske ovlasti  gotovo ništa nije urađeno kako bi se bh. političari natjerali na provođenje odluke Sejdić-Finci i ostali.  Osim deklarativnih riječi da se moraju  poštovati odluke Suda u Strazburu  ništa konkretno nije preduzeto kako bi pravna država mogla zaživjeti i kako bi BiH imala neovisno pravosuđe.

Pitam se u kom svijetu živi gospodin Inzko jer potpuno iluzorno očekivati od neodgovornih političara, koji su na ovakve pozicije u najvećoj mjeri i došli različitim oblicima izbornih prevara, korupcije da riješe bilo koje pitanje koje pred njih stavlja razvoj Bosne i Hercegovine u pravom smislu riječi. Cini se da poslije toliko godina gospodin Inzko  lekciju nije apsolvirao posmatrajući svijet  očima bečkog idealiste i sanjara.

Pravni haos u pitanje dovodi smisao izbora u BiH!

BiH obespravljeni građani dobivaju sudsku satisfakciju samo na papiru. Niko i ne razmišlja o rješavanju slučaja ”Sejdić-Finci” na tragu izbornog modela koji bi garantirao da se članovi Predsjedništva BiH i ubuduće biraju na direktan način te simetrično u oba entiteta. Taj model bi omogućavao i svim građanima, bez obzira na nacionalnu pripadnost, da se pod jednakim uvjetima kandidiraju za funkciju člana Predsjedništva BiH.

Za to vrijeme se bh.političari sastaju po kafanama, zaobilazeći bh. institucije i postaju „gospodarima života i smrti“, jer se za sve pitaju! Pjesma pokojnog Davida Dragičevića u kome sebe naziva  jednim klincom u getu postaje naša java! Deklarativno su bh. političari za ustavne izmjene i izmjene Izbornog zakona ali ništa ne rade da bilo što promijene.  Jer ,bože moj, ima se – može se!

Njihov direktni saučesnik je Tužilaštvo BiH a indirektni visoki predstavnik Intzko! A što bi i mjenjali kad su za svoj (ne) rad debelo plaćeni parama tih istih porezkih obveznika koji, koje li parodije,  pravdu traže u sudovima!

Vrijeme je kao što su to i moji Banjalučani uradili, davajući svoju podršku Davoru Dragičeviću –ocu pokojnog Davida , da se pesnica digne visoko u vazduh!

Mr. sci. Edin Osmančević

Na osnovu istraživanja Inicijative mladih za ljudska prava ali i drugih domaćih i međunarodnih subjekata, mogu reći da su najviše diskriminisani Romi, osobe sa invaliditetom i LGBT pripadnici. Međutim, značajnu diskriminaciju trpe i žene, drugi manjinski narodi kao i socijalno ugrozeni građani….. Pružamo besplatnu pravnu pomoć žrtvama torture i diskriminacije. Imamo i slučajeve pred Sudom za ljudska prava iz Strazbura. Takođe, pomažemo građanima i da dobiju važne informacije za slučajeve koje vode pred domaćim sudovima i drugim institucijama….Ono sa čim nijesmo zadovoljni je to da u praksi gotovo i da nema slučajeva diskriminacije pred sudom a svjesni smo da toga ima u svakodnevnom životu građana. Nedavno smo imali prvi sudski slučaj vezan za diskriminaciju prilikom zapošljavanja a ta pojava je visoko rasprostranjena…..Crna Gora ima više problema da integriše i da punu zaštitu izbjeglim iz država bivše Jugodlavije tokom ratova 90-tih. U ovoj priči su najviše pogođeni Romi sa Kosova, koji se još uvijek suočavaju sa brojnim problemima – od nezaposlenosti, lošeg i neuslovnog stanovanja do toga da su van obrazovnog procesa….. Brojne mjere treba da ispunimo – od slobode izražavanja, iskorijevanja nekažnjivosti za ratne zločine i torturu do stvaranja uslova za ravnopravan život svih građana bez obzira na njihova lična svojstva i razlike…..

Kako ocjenjujete stanje ljudskih prava danas u Crnoj Gori – generalno?

Ljudska prava u Crnoj Gori generalno se poštuju, ali u svim oblastima su veoma često prisutna kršenja ljudskih prava u pojedinačnom obliku. Mislim da je problem najveći u činjenici da su institucije slabe, politizovane i neefikasne i da kao takve moraju biti značajno osnažene kako bi ljudska prava živjela ‘punim plućima’ u Crnoj Gori.

Koje skupine su najugroženije s aspekta kršenja ljudskih prava?

Na osnovu istraživanja Inicijative mladih za ljudska prava ali i drugih domaćih i međunarodnih subjekata, mogu reći da su najviše diskriminisani Romi, osobe sa invaliditetom i LGBT pripadnici. Međutim, značajnu diskriminaciju trpe i žene, drugi manjinski narodi kao i socijalno ugrozeni građani.

Ko su najčešći kršitelji?

Najčešći kršitelji su službenici brojnih institucija, ali često diskriminaciju čine i privatna pravna lica i njihovi zaposleni.

Na koje sve načine pomažete žrtvama?

Moja organizacija ima različite načine komunikacije sa građanima. Pružamo besplatnu pravnu pomoć žrtvama torture i diskriminacije. Imamo i slučajeve pred Sudom za ljudska prava iz Strazbura. Takođe, pomažemo građanima i da dobiju važne informacije za slučajeve koje vode pred domaćim sudovima i drugim institucijama.

Da li ste zadovoljni sa rješenjima koja nudi Zakon o zabrani diskriminacije?

Generalno jesmo. Ono sa čim nijesmo zadovoljni je to da u praksi gotovo i da nema slučajeva diskriminacije pred sudom a svjesni smo da toga ima u svakodnevnom životu građana. Nedavno smo imali prvi sudski slučaj vezan za diskriminaciju prilikom zapošljavanja a ta pojava je visoko rasprostranjena. Upravo na to sam mislila kada sam na početku intervjua kazala da naše institucije još uvijek nijesu jake i nezavisne da pruže zaštitu građanima kojima su prava prekršena.

Da li je Crna Gora imala ili ima dodir sa migrantskom krizom u posljednje tri godine otkako ona traje i kako su se, eventualno, ta država i njeno društvo nosili/nose s tim?

Da, imali smo dodira sa migrantskom krizom. Međutim, mislim da Crna Gora do sada nije bila pogođena jer migranti uglavnom Crnu Goru ne vide kao krajnju destinaciju, oni žele da idu u Zapadnu Evropu. Kroz Crnu Goru samo prođu.

Crna Gora ima više problema da integriše i da punu zaštitu izbjeglim iz država bivše Jugodlavije tokom ratova 90-tih. U ovoj priči su najviše pogođeni Romi sa Kosova, koji se još uvijek suočavaju sa brojnim problemima – od nezaposlenosti, lošeg i neuslovnog stanovanja do toga da su van obrazovnog procesa.

Možete li povući neku paralelu između stanja ljudskih prava u Crnoj Gori dok je bila u državnoj zajednici sa Srbijom, odnosno nakon 2006. otkako je postala nezavisna država?

Izgradnja institucija i proces EU i NATO integracija koji je uslijedio nakon samostalnosti Crne Gore doprinijeli su da se stanje ljudskih prava popravi. Najveći napredak možda se ogleda u značajnom usvajanju međunarodnih dokumenata u oblasti ljudskih prava ustanovljenjem većeg broja institucija i nezavisnih tijela za nadzor poštovanja ljudskih prava. Međutim, ostaje nam još dosta rada, reformi i snaženja institucija kako bi one u punom duhu i smislu štitile ljudska prava građana.

Na kraju, ima li ta država još puno posla da uradi u segmentu ljudskih prava kako bi napravila značajan iskorak ka EU, kojoj teži?

Imamo još dosta posla. Posebno bih ukazala na poglavlja 23 i 24. Brojne mjere treba da ispunimo – od slobode izražavanja, iskorijevanja nekažnjivosti za ratne zločine i torturu do stvaranja uslova za ravnopravan život svih građana bez obzira na njihova lična svojstva i razlike.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (977)

 

Predizborna kampanja u BiH je, kao što i ptice na grani znaju, odavno počela, čak prošle godine. Primjera za to je bezbroj i ne treba ih navoditi. No, otkako su 8. maja ove godine izbori raspisani a neki obznanili svoju kandidaturu i prije tog datuma, izloženi su monstruoznoj, prljavoj harangi na njihov lik i djelo, uz mnoštvo insinuacija, primitivizma, niskih udaraca, laži i diskvalifikacija. Rekao bih, u stilu Goebelsa na balkanski način. Nisam ničiji advokat/odvjetnik već baštinik istine i ta odrednica jeste vodilja ovog reagiranja. Bit će ih, naravno, još, jer prljava igra je tek počela. Oni koji napadaju bez argumenata imaju svoje razloge što to čine, imaju pravo da favoriziraju svoje kandidate, da predstavljaju i brane njihove programe, ali nemaju pravo da u ime svojih favorita javno lažu o drugim kandidatima, vrijeđajući ih pri tome. U ovom iznuđenom osvrtu fokusirat ću se na tri besramna medijska napada na lik i djelo nezavisnog kandidata, prof. dr. Mirsada Hadžikadića. Jeste, moj je favorit i imat će do kraja moju podršku u kampanji, jer znam čovjeka, njegove vrijednosti i namjere. Jedan od zajedničkih nazivnika medijskih jurišnika na njegov lik i djelo jeste da se uglavnom pitaju “čiji je čovjek?”, budući da je u državi kakva je Bosna svako je nečiji, znači ovisan i jednostavno, u nedostatku argumenata za konstruktivnu kritiku ovog kandidata posežu za onim otrcanim “čiji li je…?” Ne mogu ili neće da shvate da je čovjek svoj i da je u pravom smislu riječi nezavisan. I, što je najbitnije – nema ni grama oraha u džepu. Za razliku od mnogih tamo, gotovo svih. Evo ta tri napada na koje reagiram.
 
Vox – ljevičarskodesničarska bh. magaza
 
Ovaj jad od jeftinih piskarala su napali Hadžikadića spočitavajući mu skupu garderobu koju nosi, kravatu, naočale…Ma ne, ovdje treba stati jer na blato ne treba trošiti vrijeme niti su nivo za ozbiljno polemiziranje. Taj škart jednostavno treba – škartirati.
 
Prof. dr. Muhamed Borogovac
 
U posljednjem broju Glasnika Nacionalnog kongresa Republike Bosne i Hercegovine i prof. dr. Muhamed Borogovac se okomio na Hadžikadića iznoseći takve nebuloze kojih bi se postidio i polupismen čovjek. U njegovom tekstu je izneseno toliko proizvoljnih teza i insinuacija (napr. da je “Hadžikadić režimski čovjek..”, da “plaća medijske kuće na kojima je do sada nastupio…”, da je ovo, da je ono…). Zapravo, Borogovac favorizira Denisa Bećirovića i na to on ima pravo. Ali zašto blatiti Hadžikadića da bi eventualno pomogao svome kandidatu – Bećiroviću?! A taj Bećirović, koji je jedno vrijeme i meni bio simpatičan, potpuno je pao u mojim očima jer je najprije rekao da će se “prihvatiti kandidature samo pod uvjetom da građanske stranke (mislio prvenstveno na SDP i DF) imaju jednog kandidata…”. Potom, kada je Komšić objavio svoju kandidaturu, Bećirović je rekao da u tom slučaju on odustaje. Međutim, ovih dana se popišmanio i prihvatio kandidaturu “jer tako hoće njegova baza”. Dakle, Bećrović nije bio dosljedan, slagao je javnost i potvrdio da je vojnik partije, a ne Domovine u koju se populistički i demagoški kune. Toliko o Borogovčevom kandidatu zbog kojeg cinično napada Hadžikadića. Ali, nas koji podržavamo Hadžikadića, Borogovac nije nimalo zadeverao jer znamo da ga se u najvećem dijelu bh. javnosti odavno ozbiljno ne shvata. Vjerujem da ovakav Borogovac nije zadeverao ni samog Hadžikadića.
 
Nedžad Latić
 
A u posljednjem broju portala “The Bosnia Times” i urednik istog je napao Mirsada Hadžikadića na jedan ciničan, potcjenjivački i potpuno neprincipjelan način. Zapravo, čovjek je prepoznao snagu Hadžikadića pa se zabrinuo da će ugroziti njegovog kandidata. A on je, niko drugi nego jedna od najomraženijih političkih figura u BiH – Fahrudin Radončić. Znakovito je da Latiću ne smeta ni Radončićev obavještajni background, ni brojne afere, pa i sudske koje je imao, da još uvijek nastavnik likovnog vaspitanja iz Gusinja nije pravomoćno oslobođen od optužnica po kojima je terećen, ali mu smeta Mirsad Hadžikadić koji iza sebe nema ni jednu aferu, već upravo ima sjajnu akademsku karijeru i čistog nijjeta se vratio u Domovinu da joj ponudi svoje ljudske i stručne kvalitete.
 
Naravno, bit će još svega u kampanji koja je ispred nas, ali bit će i reakcija, barem s moje strane.
 
Bedrudin GUŠIĆ

IZBORI U MOSTARU

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

ALUMINIJUZP

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Sama svečanost otvorenja IKC Umag je za mene osobno pa i za sve neposredne sudionike u izgradnji IKC Umag bila ostvarenje višedecenijskog sna, konačan dunjalučki i ahiretski uspjeh te potvrda da čovjek kada ima iskren nijjet i uloži svoje vrijeme, vještine, kompetencije na Božijem putu onda Bog dž.š. dadne da se taj nijjet i realizira.      U tom smislu je svečanost Otvorenja IKC Umag bila granični događaj koji se čovjeku dogodi jedanput, eventualno dvaput u životu…..Naravno, kad se sve lijepo završi onda sa zbrajaju utisci i impresije i hvala Dragom Bogu, mogu kazati da sam ponosan na vodstvo Islamske zajednice u Hrvatskoj na čelu sa muftijom dr. Aziz ef. Hasanovićem, stručnim službama Mešihata IZH-e, članovima Izvršnog i Građevinskog odbora MIZ Umag, članovima MIZ Umag, omladini i posebno našim vrijednim hanumama. Možemo primjetiti da se danas općenito ljudski trud ne vrjednuje adekvatno pa ovu prigodu koristim da se u ime Islamske zajednice zahvalim znanim i neznanim na značajnom doprinosu u izgradnji IKC Umag. Svakako, tu je gradonačelnik grada Umaga, g. Vili Bassanese sa cjelokupnom gradskom administracijom čiji fair play odnos će ostati zabilježen u povijesti i već se vidi da sama ideja gradnje IKC Umag izlazi iz okvira jedne ljudske generacije i ulazi u povijesni iskorak na ovim prostorima. U prilog tomu su i zvanice iz gradskog, regionalnog i državnog vrha, mnogobrojne zvanice iz diplomatskog kora, glavni imami i imami sa područja Austrije, Italije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije te džematlije iz različitih zemalja….. Ovdje posebno želim istaći pomoć i dobrovoljne priloge katolika i pravoslavaca sa područja Istre od kojih su neki i vakifi IKC Umag. Sve ovo govori u prilog tomu kako je izgradnja IKC Umag ustvari bila izgradnja ljudskih kvaliteta, izgradnja dobrih međuljudskih odnosa i temelj za buduću interkulturalnu i interreligijsku suradnju, za bolje sutra te širenje pozitivnih ideja u sredini u kojoj živimo i radimo……Umag je manji grad, sa okolicom broji cca 12,5 tisuća stanovnika ali je evo prvi u Istri napravio IKC i zaista služi kao primjer kako jedna multinacionalna sredina treba da živi i da je ustvari Grad po mjeri čovjeka…..Jedan od planova sa kojim se krenuli u realizaciju jeste prikupljanje različitih naslova gdje bi sa cca tisuću naslova koje ne možemo pronaći u gradskoj ili školskoj knjižnici otvorili knjižnicu u sklopu IKC Umag. To bi ujedno bio i način interakcije sa lokalnom zajednicom ali mogućnost da se ljudi druže u prostorijama IKC Umag tim povodom…..U Domovinskom ratu je 1.125 muslimana položilo svoje živote za odbranu Hrvatske i to je naš pokazatelj odgovornosti i svijesti kada je bilo najpotrebnije. Budućnost je pak neizvjesna i moramo odgajati generacije koje će adekvatno odgovoriti izazovima svoga vremena ali je činjenica da se kvalitetan rad uvijek prepoznavao i cijenio…..

Ovo je moj drugi intervju u nepune četiri godine sa ovim sugovornikom. Kao što će se vidjeti iz sadržaja mojih pitanja i njegovih odgovora, povod za ovaj razgovor je bio više nego konkretan i izazovan: otvorenje Islamskog kulturnog centra u Umagu. Napominjem da je razgovor započet prije početka mjeseca ramazana, a evo, objavljuje se u njegovom toku, pa je i sadržaj nekih pitanja koncipiran prema vremenskoj odrednici početka razgovora.

Es-selamu alejkum, poštovani efendija! Podsjećam da smo intervju prije nešto više od četiri godine. Tada smo se dotakli 15. marta te godine, odnosno dana kada je postavljen kamen-temeljac prvom Islamskom kulturnom centru u Istri, u Umagu. Povod za ovaj razgovor je događaj od 28. aprila ove godine, kada je IKC konačno i svečano otvoren. Kako se osjećate Vi i Vaše džematlije nakon što ste dosanjali taj san?

POSAVLJAK: Prije svega, selamim i pozdravljam Vas g. Gušić i Vaše brojne čitatelje. Obzirom da živimo u vremenu „virtualne stvarnosti“ i realnosti ove retke će mnogi čitati i promišljati sada i mnogo godina kasnije a evo mi smo živi svjedoci kako je vrijeme nedokučiva želja svakog čovjeka. Prošlo je četiri godine od postavljanja temeljnog kamena za Islamski kulturni centar Umag a kao da je bilo prije četiri dana. To nas zapravo podsjeća kako zaista svaki trenutak treba iskoristiti u radu na sebi kao insanu, radu za opće dobro i planirati koliko god je to moguće svoje aktivnosti u budućnosti. Sama svečanost otvorenja IKC Umag je za mene osobno pa i za sve neposredne sudionike u izgradnji IKC Umag bila ostvarenje višedecenijskog sna, konačan dunjalučki i ahiretski uspjeh te potvrda da čovjek kada ima iskren nijjet i uloži svoje vrijeme, vještine, kompetencije na Božijem putu onda Bog dž.š. dadne da se taj nijjet i realizira.      U tom smislu je svečanost Otvorenja IKC Umag bila granični događaj koji se čovjeku dogodi jedanput, eventualno dvaput u životu.

Kako je protekla ceremonija otvaranja Centra i ko je sve bio prisutan tome činu?

POSAVLJAK: Sama ceremonija je protekla u izuzetno svečanom ozračju i brojne uzvanice i gosti su izrazili svoje zadovoljstvo samom ceremonijom a posebice ljepotom objekta u kojeg je zaista utkano puno ljubavi, pažnje i brige i to je vidljivo u svakom detalju. Ovo napominjem iz razloga što sam kao domaćin sa suradnicima bio pod velikim stresom i pritiskom jer je bilo toliko predradnji i priprema za samu ceremoniju. Samo onaj tko je prošao kroz sličnu situaciju može razumjeti kako je to sve zapravo stresno i zahtjevno. Naravno, kad se sve lijepo završi onda sa zbrajaju utisci i impresije i hvala Dragom Bogu, mogu kazati da sam ponosan na vodstvo Islamske zajednice u Hrvatskoj na čelu sa muftijom dr. Aziz ef. Hasanovićem, stručnim službama Mešihata IZH-e, članovima Izvršnog i Građevinskog odbora MIZ Umag, članovima MIZ Umag, omladini i posebno našim vrijednim hanumama. Možemo primjetiti da se danas općenito ljudski trud ne vrjednuje adekvatno pa ovu prigodu koristim da se u ime Islamske zajednice zahvalim znanim i neznanim na značajnom doprinosu u izgradnji IKC Umag. Svakako, tu je gradonačelnik grada Umaga, g. Vili Bassanese sa cjelokupnom gradskom administracijom čiji fair play odnos će ostati zabilježen u povijesti i već se vidi da sama ideja gradnje IKC Umag izlazi iz okvira jedne ljudske generacije i ulazi u povijesni iskorak na ovim prostorima. U prilog tomu su i zvanice iz gradskog, regionalnog i državnog vrha, mnogobrojne zvanice iz diplomatskog kora, glavni imami i imami sa područja Austrije, Italije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije te džematlije iz različitih zemalja.

Ko je sve finansirao izgradnju IKC-a?

POSAVLJAK: Izgradnju IKC Umag su najviše financirali džematlije MIZ Umag svojim dobrovoljnim prilozima i volonterskim radom. Mešihat IZ-e je također značajno financijski pomogao na samom početku a i tijekom gradnje u suradnji sa organizacijom „Rahma International“ sa sjedištem u Sarajevu. Članovi islamske zajednice u Australiji BICC Deer Park Victoria su dali donaciju, članovi iz Švicarske, Njemačke, Austrije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Harcegovine, Makedonije. Ovdje posebno želim istaći pomoć i dobrovoljne priloge katolika i pravoslavaca sa područja Istre od kojih su neki i vakifi IKC Umag. Sve ovo govori u prilog tomu kako je izgradnja IKC Umag ustvari bila izgradnja ljudskih kvaliteta, izgradnja dobrih međuljudskih odnosa i temelj za buduću interkulturalnu i interreligijsku suradnju, za bolje sutra te širenje pozitivnih ideja u sredini u kojoj živimo i radimo.

Već u svome nazivu definirana je funkcija IKC-a. Dakle, osim zadovoljavanja vjerskih potreba muslimana Umaga i njegove okoline, Centar nudi i upražnjavanje kulturnih. Koliko i taj segment znači snažan adut da će muslimani toga kraja, prvenstveno Bošnjaci, očuvati višestruke komponente svoga identiteta?

POSAVLJAK: Sami naziv Islamski kulturni centar, kako ste rekli otkriva namjenu i sadržaj budućnih aktivnosti koje će objediniti vjerski i kulturni identitet članova Islamske zajednice u Hrvatskoj. Smatram da je ovdje bitno istaći kako Islamska zajednica u Hrvatskoj nije nacionalna islamska zajednica te da u nacionalnom smislu okuplja Bošnjake, Albance, Rome, Torbeše, Turke, Arape, Hrvate muslimane i druge nacionalnosti. Iz vizure vanjskog promatrača se mogu steći pogrešni utisci i važno je istaći ovaj segment u radu i djelovanju Islamske zajednice kao anacionalne organizacije. Iako Bošnjaci čine većinu u članstvu Islamske zajednice te uz suradnju sa brojnim bošnjačkim nacionalnim i kulturnim udrugama u različitim projektima te duhovnu i pravnu povezanost sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercgovini, Islamska zajednica u Hrvatskoj prvenstveno djeluje na vjerskom odgoju i obrazovanju svoga višenacionalnog članstva. Nadalje, rad Zajednice je usmjeren i ka lokalnoj društvenoj zajednici obzirom da je slika i poimanje islama od strane drugih uvjetovana našim angažmanom u projektima lokalne zajednice. Stoga ovo ističem kao pojašnjenje u cilju razumijevanja odnosa između Islamske zajednice u Hrvatskoj, članova Islamske zajednice, lokalne zajednice i na kraju same države Hrvatske koja je da podsjetimo, 27.04.1916.g. saborskom odlukom priznala islam kao zvaničnu religiju u Hrvatskoj. Osim dakle vjerskog odgoja kroz redovne namaze, posebice tijekom mjeseca ramazana, vjersku pouku mladih i starijih, predavanja na različite uvjetno kazano vjerske teme tu je poduka arapskog pisma za sve, predavanja iz pshilogije, jezikoslovlja, predavanja o opasnostima i izazovima ovisnosti i predavanja o drugim aspektima svakodnevnog suvremenog života. Želja svih nas koji sudjelujemo u navedenim aktivnostima je da ponudimo dodatni duhovni i kulturni sadržaj te na taj način obogatimo i ponudu Grada Umaga kao značajne turističke destinacije.

Šta IKC znači za sam grad Umag, Istru i RH?

POSAVLJAK: Smatram da su izgradnjom IKC Umag svi na dobitku. Prije svega to je lijepo zdanje koje posebno plijeni svojim enterijerom bez obzira na kulturološki background. Svi koji su posjetili IKC izrazili su svoje divljenje i zadovoljstvo na onome što su vidjeli. U tom smislu je IKC za Umag i okolicu jedna dodana vrijednost na polju „duhovne“ ponude za građane i brojne turiste koji dolaze iz cijelog svijeta. Iz povijesti znamo da su građevine svjedočile o vremenima i ljudima sa određenog prostora te na tragu toga smatram kako će IKC Umag svjedočiti kroz povijest o jednom civilizacijskom iskoraku na ponos svih nas. Umag je manji grad, sa okolicom broji cca 12,5 tisuća stanovnika ali je evo prvi u Istri napravio IKC i zaista služi kao primjer kako jedna multinacionalna sredina treba da živi i da je ustvari Grad po mjeri čovjeka.

Da li se broj muslimana Umaga u posljednje četiri godine (od prethodnog intervjua) promijenio i u kom smjeru, eventualno?

POSAVLJAK: Nažalost, najnoviji trendovi migracije nisu mimoišli ni naše područje. Iako je broj ljudi koji su otišli sa umaškog područja dalje na zapad manji nego li je to slučaj npr. u Sisku i Slavoniji, ipak se osjeti odlazak koji kod nekih nije trajnog karaktera. Obzirom da je Hrvatska članica EU-a nema nikakvih administrativnih zapreka po pitanju zaposlenja te imajući u vidu da su plaće značajno veće unutar razvijenijih zemalja Europske unije, ljudi se odlučuju na ekonomsku migraciju, prije svega u Njemačku ali i u neke druge zemlje Zapadne Evrope i Skandinavije. Koliko će ovaj trend potrajati teško je reći ali se efekat migracije i tkzv. „bijele kuge“ osjeti, posebno na broju učenika i vjeroučenika u školama i mektebu i to je nešto na što moramo stalno ukazivati. Nijedno društvo, niti jedna zajednica nema svijetlu budućnost i perspektivu bez članstva i podmlatka koji će iznijeti procese bez kojih nema ni Zajednice kao takve. Svjesni smo naravno da su se te migracije dešavale i prije ali mi smo neposrednici svjedoci ovih danas pa nas to više pogađa. Adekvatnog rješenja i odgovora na to nažalost nemamo.

Koji su još zadaci pred vama, odnosno problemi koji nisu riješeni a bitni su za džemat?

POSAVLJAK: Sama zgrada IKC Umag nije završena obzirom na nedostatak financijskih sredstava te će u tom smjeru biti fokusirana naša pažnja. Nadalje, tu su projekti odgoja i obrazovanja koji zahtijevaju svoj financijski okvir i obzirom da je Islamska zajednica neprofitna organizacija moramo iznaći izvore financiranja. Ubijeđeni smo da će dobri projekti uvijek naići na podršku kod ljudi ali nas to kao ljude obvezuje na planiranje, pripremu i kvalitetnu organizaciju vjerskog, duhovnog i kulturnog života u sklopu IKC Umag.                                                                                                                                                                 Jedan od planova sa kojim se krenuli u realizaciju jeste prikupljanje različitih naslova gdje bi sa cca tisuću naslova koje ne možemo pronaći u gradskoj ili školskoj knjižnici otvorili knjižnicu u sklopu IKC Umag. To bi ujedno bio i način interakcije sa lokalnom zajednicom ali mogućnost da se ljudi druže u prostorijama IKC Umag tim povodom. Vrijeme će pokazati koje su to još mogućnosti za etabliranje IKC u društvenu svakodnevicu ali već postoje prve naznake da smo uradili poprilično dobar posao kada je u pitanju rad i afirmacija Islamske zajednice kao autentičnog predstavnika i zvaničnog tumača islama na ovim prostorima.

S obzirom da je IKC-a otvoren, znači li to da će kod vas i ukupni program dolazećeg mubarek mjeseca Ramazana biti bogatiji?

POSAVLJAK: Svjedočili smo nebrojeno puta koliko je infrastruktura važna za bilo kakav projekt. Praktično je nemoguće određene aktivnosti realizirati bez kvalitetnog prostora. IKC Umag je zdanje koje nudi široki spektar djelovanja i naša je obveza prostor koristiti ponajprije u svrhu poboljšanja vjerskog života i vjerske svijesti kod ljudi. Obzirom da je nastupio ramazan primjećuje se komotniji prostor unutar samog mesdžida, mahfile za žene i općenito ljepši doživljaj i ugođaj samog namaza. Mi smo naviknuti na ćurs, mihrab i minber i taj vizualni podražaj je itekako bitan u samom obavljanju zajedničkog namaza. Vjerska pouka je sada olakšana obzirom na mogućnost korištenja audio-vizualnih pomagala te uporabu pratećih prostorija kao što su abdesthana, kuhinja, divanhana, prostorija za igru i drugo. Priprema sehura i iftara je sada nešto što otvara put kvalitetnijem druženju i dužem boravku unutar mesdžida jer su ti prateći sadržaji nadohvat ruke. Gosti predavači, prijatelji koji dolaze na iftar, omladinska druženja, rad sa djecom i starijima, šerijatska vjenčanja i svečanosti različitog tipa su postali dio vjerskog života unutar IKC Umag i ubuduće planiramo samo pojačati obim i intenzitet tih događanja.

Vaš Centar je peti u Hrvatskoj koji je izgrađen ili je na putu da da to bude u ovome trenutku (Zagreb, Rijeka, Sisak, Gunja i Umag). Sigurno je da postoje potrebe za istim takvim i u nekim drugim dijelovima RH, ali…Da li je to do lokalnih zajednica i poimanja demokracije u njima (posebno s aspekta prava manjina), ili su i objektivni razlozi u pitanju?

POSAVLJAK: Pitanje koje ste postavili je vrlo kompleksno i zahtijeva širi pristup u cilju jasnijeg odgovora. U Hrvatskoj su trenutno četiri džamije u punom profilu, sa minaretom i to: u Gunji, Zagrebu, Rijeci i od 06.05.2018.g. u Bogovolji (MIZ Karlovac). IKC Umag je bez minareta a u Sisku je u tijeku izgradnja IKC u punom profilu. Sigurno je međutim da postoji realna potreba za takvom vrstom objekta u Puli, Osijeku, Splitu, Dubrovniku i drugim mjestima gdje žive muslimani i žele upražnjavati svoje vjerske potrebe. Tu pak dolazimo do onog dijela kada na određeni zahtjev po pitanju izgradnje IKC suglasnost daje lokalna vlast i to zapravo postaje političko pitanje. Ako se dobije suglasnost, ishoduje potrebna tehnička dokumentacija onda to postaje financijsko pitanje u smislu gradnje i održavanja. Put do izgradnje je dakle vrlo zahtjevan jer je zaista puno političkih, financijskih i drugih aspekata koji se moraju posložiti da bi se sama gradnja realizirala. Ne bih želio ulaziti u tumačenje demokracije lokalnih zajednica ali ono što garantira Ustav jedne zemlje u pravilu se to i riješi na terenu. Taj put je kako smo rekli zakučast i bremenit ali evo iz Hrvatske nosimo pozitivna iskustva posebice od 2003.g. kada je Islamska zajednica sa Vladom RH potpisala Ugovor o zajedničkom interesu.     Tu su istaknuta prava muslimana po pitanju vjerskog odgoja, dušobrižništva, halal standarda, gradnje vjerskih i obrazovnih instituacija te drugih vjerskih pitanja. I mi kao muslimani se namećemo kao dio društvene svakodnevice a najbolji način za to je predan rad, odgovornost i požrtvovanost. U Domovinskom ratu je 1.125 muslimana položilo svoje živote za odbranu Hrvatske i to je naš pokazatelj odgovornosti i svijesti kada je bilo najpotrebnije. Budućnost je pak neizvjesna i moramo odgajati generacije koje će adekvatno odgovoriti izazovima svoga vremena ali je činjenica da se kvalitetan rad uvijek prepoznavao i cijenio.

Vama, Vašim kolegama i džematlijama želim mubarek predstojeće ramazanske dane te hvala za ovaj razgovor.

POSAVLJAK: Zahvaljujem Vam g. Gušić na prilici da Vašem čitateljstvu približimo rad i djelovanje Islamske zajednice u Hrvatskoj – MIZ Umag i činim dovu Allahu dž.š. da vam ramazanski dani donesu obilje bereketa, osobnog uspjeha, zdravlja i da naša dunjalučka misija bude uspješna. Život svakog od nas ima svoju neizmjernu vrijednost i Bog dž.š. nas je počastio time. Evo i ovaj razgovor je bio u cilju promicanja Božije riječi i univerzalnih vrijednosti koje čovjeka oplemenjuju kako bi kvalitetnije živio i gradio mostove prema drugima. Na kraju zapravo i shvatimo kako je rad na promicanju tih vrijednosti stvarna vrijednost ljudskog života. Do idućeg puta, mahsus selam.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (976)

 

 

 

    23. maj 2018. godine


Članovima SAV, prijateljima, javnosti

„Ako sloboda išta znači onda znači pravo da se

ljudima kaže ono što ne žele čuti.“

Džordž Orvel

Savez antifašista Vojvodine apeluje na nadležne institucije da u skladu sa principima vladavine prava razmotre pitanja pravnog statusa novosadske Televizije Kanal 9 i finansijskih potraživanja između države i ove televizijske kuće, te insistira da do konačnog razrešenja ovih pitanja preduzeće „Emisiona tehnika i veze“ povuče odluku o gašenju signala Kanala 9.

Savez antifašista Vojvodine naglašava da je sloboda medija u našem društvu u krajnje alarmantnom stanju i opominje organe vlasti da su jedino oni odgovorni za ovakav scenario. Autoritarno, pristrasno i oportuno ponašanje države spram medija mora prestati. Ako nas je istorija nečemu naučila onda jeste tome da sve teče, sve se menja. Pozivamo vas, predstavnike vlasti, da počnete da ovu krilaticu uzimate u obzir kada činite postupke koji se tiču sloboda i prava građanki i građana Vojvodine i Srbije.

Što je do nas, može biti rečeno samo sledećim. Mi, antifašisti i antifašistkinje, ljudi slobodne volje, nećemo prihvatiti vaš „povratak u budućnost“, u vama drage devedesete godine, niti ćemo dopustiti da ovo društvo odvedete tunelom jednoumlja.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Sekretar Saveza antifašista Vojvodine

                        doc. dr Radivoje Jovović

Od 2012. i dolaska „naprednjaka“ na vlast zapatilo se, međutim, nešto mnogo gore – ljudi koje svi dobro poznajemo, i koji su već uništili sve čega su se dohvatili, počeli su da nam se, kako bi Miljković kazao, predstavljaju kao „drukčiji i novi“. Pa tako danas imamo Novog Vučića, Novog Dačića, Nove Vuline i mnoge druge „nove“, navodim samo vama najpoznatije. Ovog sindroma, naravno, nisu lišeni ni „lideri“ opozicije – i tamo su sve Novi do novoga.. E vidite, tokom jednog od takvih „obnavljanja“ ja sam, više kao sprdnju, na Fejsbuku svom matičnom imenu pridodao ovo Novi, misleći da će to potrajati nekoliko dana – pošto ovde svi budu Novi dva-tri dana, pa onda opet nastave po starom. Međutim stvar se, da tako kažem, primila i mene danas više ljudi zna kao Novog nego po mom pravom imenu kog, vrlo često, uopšte ne mogu ni da se sete. I eto – ostao sam Novi…..Danas više nema ni politike – a kamoli kulturne politike. Takođe, politički establišemnt SFRJ imao je stanovit problem s drugačijim mišljenjem – danas, međutim, problem postaje čak i samo mišljenje. Mišljenje kao takvo. I mislim da je krajnji cilj ovdašnjih „političkih elita“ upravo taj da balkanske narode oduče od potrebe da misle – kako bi nama lakše manipulisali i, naravno, kako bi nas mnogo lakše pljačkali…..Postajemo, sve više, jedno depresivno, apatično društvo u kom ljudi gube nadu, pa i iluziju da oni nešto mogu da promene. I to je jako tužno – jer, ako iz jednog društva amputirate nadu pitanje je onda gde to društvo uopšte ide i šta će u njemu od društva preostati? Hoćemo se na kraju pretvoriti u beslovesno pleme koje se predalo?….. Što se Balkana tiče, on je danas u rukama perfidnih manipulanata kojima, po meni, dobrosusedski odnosi, saradnja, normalnost i razumevanje uopšte nisu u interesu. Jer kad bi ta normalnost bila uspostavljena – onda bi i oni, to jest svi aktuelni srpski, hrvatski, kosovski, bosansko-hercegovački ili crnogorski političari na vlasti postali suvišni. Balkanski narodi danas su taoci vlastitih „vođa“……„Idejom“ za kojom se ovo društvo povelo devedesetih ─ i koja je, naposletku, i dovela do toga da mi u upravo takvoj „velikoj“ Srbiji danas živimo: institucionalno i vrednosno razorenoj zemlji koju svakodnevno napuštaju njeni građani. Tako ćemo i u Evropsku uniju na kraju ući pojedinačno. Jedan po jedan. Svaka zemlja je velika, kada u njoj nema ljudi. Srbija je danas toliko velika da su u njoj čitava naselja doslovno pusta……Don Kihot, ako se ovo o čemu smo pričali uopšte tako zove, svakako vredi biti ─ ali samo ako se udružite sa drugim Don Kihotima kojih, srećom, još uvek ima……

Gospodine Milenkoviću! Kao što je meni, vjerujem da će i mnogim mojim čitateljima prvo zapasti za oko ono “Novi”, ispred Vašeg imena i prezimena. Nosi li taj dodatak neku poruku, eventualno, odnosno kako je nastao (ako nije indiskretno)?

MILENKOVIĆ: U pitanju je jedna moja društvena igra. Naime, u Srbiji – a plašim se da ni u ostatku regiona nije drugačije – postoji naopaka politička praksa da nema odgovornosti ni za šta. Ovde imate „lidere“ pojedinih partija koji su i po više od deset puta doživeli izborne debakle a i dalje su lideri, to jest nesmenjivi. Od 2012. i dolaska „naprednjaka“ na vlast zapatilo se, međutim, nešto mnogo gore – ljudi koje svi dobro poznajemo, i koji su već uništili sve čega su se dohvatili, počeli su da nam se, kako bi Miljković kazao, predstavljaju kao „drukčiji i novi“. Pa tako danas imamo Novog Vučića, Novog Dačića, Nove Vuline i mnoge druge „nove“, navodim samo vama najpoznatije. Ovog sindroma, naravno, nisu lišeni ni „lideri“ opozicije – i tamo su sve Novi do novoga. E vidite, tokom jednog od takvih „obnavljanja“ ja sam, više kao sprdnju, na Fejsbuku svom matičnom imenu pridodao ovo Novi, misleći da će to potrajati nekoliko dana – pošto ovde svi budu Novi dva-tri dana, pa onda opet nastave po starom. Međutim stvar se, da tako kažem, primila i mene danas više ljudi zna kao Novog nego po mom pravom imenu kog, vrlo često, uopšte ne mogu ni da se sete. I eto – ostao sam Novi. U jednom trenutku možda odem i u matični ured da vidim mogu li to da ozvaničim pošto je ovom narodu jedan Novi očigledno potreban…  

Kako biste generalno ocijenili današnji odnos lokalnih te državnih vlasti i društva u cjelini prema institucijama kulture u Novom Sadu i Vojvodini, pa i u Srbiji? Ili, bolje, hoćete li povući paralelu pozicije kulture i kulturnjaka u ovoj, tzv. Trećoj Srbiji i onoj prije nje koja je bila u sastavu Titove Jugoslavije?

MILENKOVIĆ: Možda bi najbolji odgovor bio: Kojoj kulturi? Poređenje današnje situacije u bilo čemu sa onom iz vremena SFRJ iluzorno je iz više razloga. Kulturna politika u bivšoj Jugoslaviji nije bila unisona. Periode liberalizacije često su smenjivali periodi re-staljinizacije, ali ono što niko ne može da porekne je da je u toj zemlji kulturna politika postojala! Baš kao što ne mogu da se poreknu ni njeni rezultati. Danas više nema ni politike – a kamoli kulturne politike. Takođe, politički establišemnt SFRJ imao je stanovit problem s drugačijim mišljenjem – danas, međutim, problem postaje čak i samo mišljenje. Mišljenje kao takvo. I mislim da je krajnji cilj ovdašnjih političkih elita upravo taj da balkanske narode oduče od potrebe da misle – kako bi nama lakše manipulisali i, naravno, kako bi nas mnogo lakše pljačkali. Odgovor na prvi deo pitanja koji se tiče stanja u našim institucijama, plašim se, još je depresivniji. Institucije kulture se, naravno, sistematski urušavaju – kao i sve drugo. Posebno one koje su kao izborni plen zaposeli „provereni“ partijski kadrovi. Kao i sve u ovoj zemlji, dignitet struke i profesije ovde ne brane institucije, nego pojedinci – profesionalci, koji još uvek odolevaju. I dok u Beogradu, Novom Sadu i donekle Nišu i dalje postoji nekakva javnost – u manjim mestima sve je mnogo teže. Tako je, recimo, u Požegi nedavno odlukom tamošnjeg predsednika Opštine Kulturni centar pripojen sportskim salama i bazenima i osnovan je Sportsko-kulturni centar (!?!) a sve zbog sukoba koje je tamošnji vlastodržac imao sa doskorašnjom direktorkom Slađanom Petrović Varagić, zato što je ona insistirala na autonomiji ustanove. Iako su na Slađaninu stranu stali i javnost i esnafska udruženja pa čak i predstavnici evropske administracije – ishod je, nažalost, ostao nepromenjen, pa je opravdana bojazan da ovaj slučaj neće biti usamljen.

Nekada se glas umjetnika čuo i držalo se do njega. Kako danas stoje stvari s tim? Imaju li danas umjetnici u Vojvodini i Srbiji dovoljno razloga ali i prostora da javno iskažu svoje nezadovoljstvo sa stanjem u kulturi i društvu i oglašavaju li se ili ćute?

MILENKOVIĆ: Umetnici, ali i svi ljudi, uvek imaju razloga da se oglase. Posebno onda kada se vrednosti društva u kom žive doslovno raspadaju. Primera onih koji se oglašavaju ima, srećom, puno – ali, sa druge strane, sve je veća i brojnost onih koji tonu u ćutanje i odlučuju se za politiku „gledam svoja posla“. Postajemo, sve više, jedno depresivno, apatično društvo u kom ljudi gube nadu, pa i iluziju da oni nešto mogu da promene. I to je jako tužno – jer, ako iz jednog društva amputirate nadu pitanje je onda gde to društvo uopšte ide i šta će u njemu od društva preostati? Hoćemo se na kraju pretvoriti u beslovesno pleme koje se predalo?

Ali, Vi ste jedan od onih iz kulturnog miljea Novog Sada i Vojvodine koji diže svoj glas za doborobit građana. S tim u vezi ste krajem februara ove godine uputili otvoreno pismo članovima  Upravnog odbora i Programskog saveta RTV Vojvodine pod znakovitim naslovom “Televizija bliža Kafki”. Šta je bio neposredni povod za takvo pismo, odnosno zašto smatrate da ljudi kojima ste se javno obratili nisu uspjeli da “zaštite javni interes”?

MILENKOVIĆ: Vidite to s građanima je uvek klizav teren. Postoji veliki broj građana koji smatra kako je i ovakvo stanje dobro. Namerno kažem „smatra“ a ne „misli“, u skladu s onim odučavanjem od mišljenja s početka našeg razgovora. Tako je i reagovanje koje spominjete inspirisano ličnim razlozima i u njemu sam, pre svega, Upravni odbor RTV-a pozvao da se suoče sa posledicama svojih činjenja iz maja 2016. kada je RTV „oslobođen“ od vlastitog programskog direktora, urednika, novinara, emisija. Naposletku televizija je „oslobođena“ i od vlastitih gledalaca. Kao građaninu Novog Sada, i nevoljnom pretplatniku ove televizije, tužno mi je da gledam u šta se ova medijska kuća otada pretvorila – i to baš u trenutku kada je RTV zaista bio javni servis, na kom ste mogli čuti argumentaovane kritike vlasti, ali i neučinkovitosti njene opozicije. Umesto otvorenosti i diskusije, i slogana „RTV – Bliži vama“, ona je, po meni, danas „Bliža Kafki“. Čast RTV-a danas brani mali broj profesionalaca koji su tamo preostali, to jest kojima je još uvek dozvoljeno da rade. Imena im, nažalost, neću spominjati jer ne znam da li bi im time učinio uslugu.

ALI zvali su Vas prije mesec dana u emisiju “Otkopčano” RTV-e pa je emisija odložena zbog događaja na Kosovu i s Markom Đurićem, ali je nedjelju dana kasnije ipak emitovana. Da li samo pozivanje Vas na taj Javni servis ima neke uzročno-posljedične veze sa spomenutim otvorenim pismom? Jesu li propuhali, možda, neki novi vjetrovi na toj televiziji?

MILENKOVIĆ: Gostovanje u emisiji „Otkopčano rezultat je mog dugogodišnjeg prijateljstva i saradnje sa autorom ove emisije, Blažom Popovićem. I moram, nažalost, da vam razbijem iluziju jer se to gostovanje dogodilo mnogo pre mog Otvorenog pisma. Uzročno-posledične veze mogle bi biti jedino te što je emisija tako dugo čekala da bude emitovana. E sad, bilo je tu i drugih stvari i „momenata“ koje ću ovaj put radije prećutati – pre svega kako ne bih napravio neki dodatan problem samom Popoviću.

 Kako inače komentirate taj događaj na sjeveru Kosova: kao moguću prijetnju miru u tom dijelu Balkana, pa i šire ili kao nečiju predstavu za javnost? Ili je situacija zaista previše složena da bi se jednoznačno mogla posmatrati i ocjenjivati?

MILENKOVIĆ: Vidite, mi smo u vlasti vrlo opasnih opsenara. I čitav taj cirkus sa Markom Đurićem deo je te velike opsene koju, nažalost, živimo. Mislim da je čitava ta, inače krajnje bizarno režirana predstava i sa srpske i sa kosovske strane, zapravo imala za cilj da se pažnja skrene sa ubistva Olivera Ivanovića, koje je do danas ostalo nerazjašnjeno. Baš kao ni Đinđićevo. Namerno pravim ovu paralelu jer mislim da su upravo Đinđić i Ivanović bili personifikacije onih političara koji su Srbiju vodili putem saradnje, razgovora, razumevanja. Istovremeno, i jedan i drugi itekako su držali do ličnog i nacionalnog dostojanstva. Što se Balkana tiče, on je danas u rukama perfidnih manipulanata kojima, po meni, dobrosusedski odnosi, saradnja, normalnost i razumevanje uopšte nisu u interesu. Jer kad bi ta normalnost bila uspostavljena – onda bi i oni, to jest svi aktuelni srpski, hrvatski, kosovski, bosansko-hercegovački ili crnogorski političari na vlasti postali suvišni. Balkanski narodi danas su taoci vlastitih „vođa“.

Kako vidite “slučaj Zrenjanin” i da li je priča o promjeni imena grada zapravo zamjena teza, odnosno odvraćanje pažnje vojvođanske i zrenjaninske javnosti od krucijalnih problema Grada i Pokrajine?

MILENKOVIĆ: Mislim da smo već konstatovali kako se ozbiljnim rešavanjem problema ovde niko ne bavi. A dijagnozu stanja ste dali već u svom pitanju. Srećom, u slučaju Zrenjanina, protiv ove u osnovi glupe i štetne inicijative, ustali su građani. Zrenjaninke i Zrenjaninci koji ime svog grada ponosno nose i kao oznaku vlastitih identiteta. Oni su uputili jasnu poruku da ovaj grad ne pripada, niti je vlasništvo, njegovog aktuelnog gradonačelnika – već da grad pripada građanima. Iako to nigde nije zvanično rečeno, želim da verujem da se od ove inicijative odustalo. Ovaj slučaj, takođe, ukazuje i na to kako građani imaju ogromnu moć – samo je ne koriste dovoljno.

Veoma mi se dojmila Vaša teza da je “svaka zemlja je velika, kada u njoj nema ljudi”. Živite li danas u takvoj zemlji?

MILENKOVIĆ: To je opet moja terminološka igra sa idejom velike Srbije. „Idejom“ za kojom se ovo društvo povelo devedesetih ─ i koja je, naposletku, i dovela do toga da mi u upravo takvoj „velikoj“ Srbiji danas živimo: institucionalno i vrednosno razorenoj zemlji koju svakodnevno napuštaju njeni građani. Tako ćemo i u Evropsku uniju na kraju ući pojedinačno. Jedan po jedan. Svaka zemlja je velika, kada u njoj nema ljudi. Srbija je danas toliko velika da su u njoj čitava naselja doslovno pusta. Ja često vozim vojvođanskim selima koja, kada kroz njih prolazite, deluju kao da su kompletno evakuisana. Što je, doduše, donekle i tačno opterećeni besperspektivnošću, nedostatkom nade i izostankom države kao uređenog stanja ljudi iz Srbije, Vojvodine posebno, danas odlaze masovnije no što je to bio slučaj čak i tokom devedesetih, kad smo imali i ratove, i sankcije, i hiperinflaciju, i bombardovanje… Velika Srbija u kojoj danas živimo rezultat je našeg autodestruktivnog poigravanja: istorijom, vrednostima, susedima, kulturom, budućnošću, smislom… slobodno nastavite niz.

Na kraju, mnogi kažu da je borba pojedinaca i raznih nevladinih organizacija zapravo borba sa vjetrenjačama u državama i društvima gdje, osim autokratske vlasti, imamo i apatiju građana, nezainteresiranost za snažniji otpor stanju koje neminovno vodi ka “još većoj zemlji…”,  ali bez ljudi.Vrijedi li biti Don Kihot u zemljama nastalim na prostorima bivše SFRJ?

MILENKOVIĆ: Don Kihot, ako se ovo o čemu smo pričali uopšte tako zove, svakako vredi biti ─ ali samo ako se udružite sa drugim Don Kihotima kojih, srećom, još uvek ima.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MILENKOVIĆ: Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.

Foto: Nebojša Babić

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (975)

 

 

 

 

Biografija sugovornika:

Nebojša Milenković  (Niš, 1971) istoričar umetnosti, kustos, pisac, bloger i građanski aktivista.

Diplomirao je 2000.godine na Odeljenju za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu. Radio kao kustos urednik Galerije Kulturnog centra Laza Kostić u Somboru (2001), a od 2002. zaposlen je kao kustos u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu. Muzejsko zvanje višeg kustosa stekao 2010.godine. Napisao je i objavio je sedam umetničkih monografija, pet knjiga poezije, jednu zbirku priča i jedan roman. Autor je i kustos oko četrdeset monografskih i problemskih izložbi i kataloga.

Za istorijsko-umetnički, književni i društveno aktivistički rad dobitnik je mnogih nagrada, poput: Nagrade dr Pavle Vasić, 2013; Nagrade Porodice bistrih potoka, 2013; Nagrade Društva istoričara umetnosti Srbije za najbolju izložbu godine u Srbiji i Crnoj Gori, 2005; Nagrade Ratkovićevih večeri poezije,1999; Nagrade međunarodnog ITOEN haiku konkursa u Tokiju, 1996. i 1997; i  dr.

Uređivao haiku biblioteku Macuo Bašo (1989─1996), kao i Časopis za kritiku, istoriju i teoriju umetnosti Anomalija (2005─2007). Urednik je i priređivač više desetina knjiga. Objavio više stotina tekstova i eseja na teme iz oblasti kulture (književnosti, umetnosti, pozorišta, filma) i politike. Od 2006. ima autorski blog na veb portalu televizije B92. Bavi se istorijom i teorijom umetnosti, književnošću, publicistikom, umetničkom i književnom kritikom.

Član je Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA.

Živi u Novom Sadu.

Objavljene knjige:

Umetničke monografije:

  • Natrag: Božidar Mandić i Porodica bistrih potoka, Novi Sad, 2015.
  • Slobodan Šijan: Moraću da skrenem!, Vizuelni eksperimenti 19602012, Novi Sad, 2013.
  • Vujica Rešin Tucić: Tradicija avangarde, Novi Sad, 2011
  • Vladimir Kopicl. Ništa još nije ovde ali neki oblik već može da mu odgovara…, Novi Sad, 2007.
  • Szombathy Art, Novi Sad, 2006.
  • Ich bin Künstler Slavko Matković, Novi Sad, 2005

Politikološka studija:

  • Zvezda i njena senka – Ikonografske predstave zvezde petokrake u umetnosti socijalističkog i postsocijalističkog društva (Ideologije, utopije, simulakrumi slobode 1945-2005), Novi Sad, 2006.

Knjiga priča:

  • O Harmsu i drugim demonima, Beograd, 2016.

Knjige poezije:

  • Čišćenje snega, Beograd, 2004.
  • Sezona divljeg voća, Bijelo Polje, 1999.
  • Tihost, Beograd,1996.
  • Ogledalo za snove, Pljevlja, 1994.
  • Usta zrelog kestena, Odžaci, 1989.

Kao koautor:

  • Balint Szombathy: YU retorika, monografija, Forum, Novi Sad, 2015.

Svet po Iliji, monografija, Novi Sad, 2009;

  • Evropski konteksti umetnosti u Vojvodini XX veka, monografija, Novi Sad, 2008.

Centralnoevropski aspekti vojvođanskih avangardi 1920–2000 (granični fenomeni, fenomeni granica), monografija, Novi Sad, 2002.

 

Gostujući u emisiji Ukrštenica RTRS-a, Dodik je kazao da je migrantska kriza generisana lošim odlučivanjem Savjeta ministara. On je ocjenio da sarajevska struktura, doseljavanjem Sirijaca, Afganistanaca i drugih muslimana, nastoji da u BiH ojača strukturu i da za četiri, pet ili deset godina BiH postane većinski bošnjačka i muslimanska zemlja.

Dodik i migranti – da ga podsjetimo!

Danas u mojoj rodnoj Banjaluci nedostaje skoro 90 odsto predratnog nesrpskog stanovništva. Politička svita je u toku rata promjenila sve nazive mjesnih zajednica, izmjenila nazive 244 ulica koje su imale bilo kakvu identifikaciju sa Bošnjacima, Hrvatima ili bivšom revolucionarno-komunističkom ideologijom. Svi katolički i islamski objekti su bili  srušeni od iste te vlasti koja je sprovodila etničko čišćenje. Danas preko 1 miliona migranata etnički očišćenog iz entiteta čiji je Dodik predsjednik živi u preko 50 tak zemalja svijeta. Ćutao je Dodik o toj sramoti sve dok mu neki drugi migranti nisu zakucali na njegova vlastita vrata. Poznat po tome što nacionalizam i grubi populizam koristi kao polugu svoje moći , Dodik  u migrantima vidi potencijalnu opasnost od stvaranja muslimanske zemlje i izvrsnu priliku da potegne priču o ugroženosti Srba i njihovoj budućnosti!

Orbanizacija Dodika ili Dodikizacija Orbana? Ne, isto s…. drugo pakovanje!

Za Dodika i mađarskog premijera Orbana može se reči da su sijamski blizanci  nadahnuti jeftinim populizmima. Jedina razlika tog populizma je u teritorijalnom kontekstu . Orban nam poručuje kako „migracije prijete našoj sigurnosti, našem načinu života i kršćanskoj kulturi”.  Neminovan rast broja migranata opisuje kao “crni oblak koji se nadvio nad Europom”. Prema njegovim riječima, ako se taj trend nastavi, većina europskih zemalja postat će muslimanska. “Nacije će nestati, Zapad će pasti, a Europa uopće neće shvatiti da je okupirana”.

Dodik sa druge strane nas ubjeđuje kako doseljavanjem Sirijaca, Afganistanaca i drugih muslimana, se nastoji ojačati  struktura BiH i da za četiri, pet ili deset godina BiH postane većinski bošnjačka i muslimanska zemlja.

Najilustrativniji primjer  uspješne imigracione politike je absolutno Njemačka u koju se između 1991 i 2013 godine uselilo oko 17 miliona ljudi kako iz EU tako i trećih zemalja. U Njemačkoj danas živi oko 1,4 miliona Turaka, 300 hiljada Bosanaca i Hercegovaca. Samo u 2017 godini utočište je tražilo više od 1,6 miliona ljudi mahom iz Sirije, Iraka i Afganistana. U Švedskoj od 9 miliona stanovnika 1 milion su imigranti.

Obje ove zemlje su istakle da je njihov radatak  pružiti utočište ljudima koji bježe pred progonima i sukobima. Dobrom integracionom politikom ova populacija nije postala teretom društva već motorima njihovog razvoja.

Neka nam Dodik i Orban  objasne kako to da niti Njemačka niti Švedska nisu postale „muslimanske“ zemlje. Naprotiv ove zemlje grade svoju komparativnu prednost u izgradnji multikulturalnog , humanog i tolerantnog društva!

Poslije Miloševića Dodik – poslije Dodika  – sunovrat?

Dok nas Milorad Dodik plaši od „muslimanske“ države i pompeznih izjava pokušava se stvoriti utisak da je stanje u RS-u normalno, a politička i socio-ekonomska situacija stabilna. Istina je potpuno drukčija jer se RS doslovno nalazi na ivici bankrota. Riječ je o potpunoj ekonomskoj kataklizmi za koju Vlada RS-a nema rješenje osim novog suicidnog zaduživanja ili ruskog klirinškog duga, ili neizvjesnog MMF-a. Svaki stanovnik RS-a je za 1000 € zaduženiji nego stanovnik FBIH, dok u pojedinim sektorima u RS-u dugovi nezaustavljivo rastu. Istovremeno, građani Federacije BiH u bankama imaju u prosjeku 40 posto veće štedne depozite od građana manjeg bh entiteta. Rast duga u zdravstvu je uveliko premašio iznos od milijarde KM pa je čak upitno i održavanje sistema primarne zdravstvene zaštite. Bankarski sistem je zbog propasti Banke Srpske i Bobar banke u kolapsu pa je zbog finansijske nestabilnosti više od 15 vodećih firmi prebacilo svoje sjedište iz RS-a u FBIH.  Mladi bježe glavom bez obzira bez jasne strategije kako ih zadržati!

Hoćemo li i dalje tapkati u mraku ili konačno upaliti svijeću?

Svi ekonomski pokazatelji su u padu i neuporedivo su lošiji nego u Federaciji BiH, a daleko najgori u poređenju sa situacijom u regionu.

Naime, rast prihoda u RS-u je oko 6%, za razliku od rasta prihoda u FBIH koji je u 2016 bio veći od 11%. Zbog toga budžet RS-a ne može ispunjavati osnovne zakonske obaveze prema budžetskim korisnicima i socijalnim kategorijama stanovništva.

Broj novouposlenih radnika u RS-u je četiri puta manji nego u Federaciji BiH. Dok je u FBIH u 2015/2016 otvoreno vise od 25 000 novih radnih mjesta, u RS-u je u istom periodu manje od 7000 osoba dobilo posao.

Bruto domaći prozvod „po glavi stanovnika“ u RS-u je za 1000 € manji nego u Federaciji BIH.

Istovremeno su plaće i penzije u RS-u za 15-20 % manje nego u Federaciji BIH, dok su plaće pojedinih kategorija kao što su nastavnici i profesori i za 25-30 % manje nego u FBiH. (U neto plaće u RS-u obračunava se i „topli obrok“, tako da su nominalno, u prosjeku skoro jednake kao u Federaciji BiH, dok su u stvarnosti najmnaje 15 % niže).

Istovremeno već pola godine kasni isplata poticaja u poljoprivredi, iako su za 10-15 % manji nego u FBIH.

I dok se očekuju novi protesti zbog teško rješivih problema, od Željeznica RS-a do rafinerija u Bosanskom Brodi i Modriči, Dodik organizuje proslave i nacionalističkom retorikom i stvaranjem novih tenzija pokušava sakriti sumorno stanje u RS-u.

‘Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ocijenio je da je Bosna i Hercegovina krajnji cilj migrantima sa Bliskog istoka i da to može izazvati dugoročne posljedice, odnosno uticati na strukturu stanovništva na ovom prostoru.

“Riječ je o ljudima koji su pod silom tih dešavanja na Bliskom istoku krenuli i njihov krajnji cilj je zapadna Evropa, ali ona je zatvorena. Što znači da je krajnja tačka do koje oni dolaze BiH”, rekao je Dodik za televiziju RTL.

On je izrazio uvjerenje da su Bošnjaci generisali ovu priču i da oni blagonaklono gledaju na migrantski talas koji dolazi i da ne žele biti dio rješenja i mjera koje BiH treba da preduzme.

“Ne žele jer je riječ o ljudima iste vjere i, na kraju krajeva, to se pokazalo i u Sarajevu, jer su u mnogim njegovim dijelovima već znatne koncentracije ljudi sa Bliskog istoka, koji su ranije došli i prave svoja naselja. Dakle, to se ne bi moglo desiti bez neke politike koja je saglasna s tim”, naveo je on.

Dodik je naglasio da RS ne protjeruje migrante sa svoje teritorije, već im pruža pristojne usluge da što prije prođu dalje, te dodao da kontejnersko naselje kod Doboja nije rješenje.

“U Republici Srpskoj neće biti nijednog naselja, bez obzira šta o tome ko mislio i govorio”, rekao je Dodik.

On je dodao da smatra da nije humano zatvoriti granice, ali da će ih otvoriti ako to učini i Hrvatska.

Mr. sci. Edin Osmančević

20 maj – datum slučajno izabran za Erdoganovu promociju ?

Ramazan je 9.  sveti mjesec u islamskom kalendaru, kada čovjek preispituje sam sebe, duša nalazi  svoj smiraj i vraća onom ljudskom duševnom. To je vrijeme  kada se vjernik uzdržava od  zlih i loših misli i radnji. Niti Erdogan niti Izetbegović nisu bili naivni kada su početkom aprila planirali Erdoganovu posjetu Sarajevu  baš u ovom mjesecu! Ramazan je u stvari zloupotrebljen u manipulaciji nacionalnih osjećaja Bošnjaka   jer, kako je to već naučen,   Izetbegović   obilato daje sebi za pravo da religiju  zloupotrebljava kao legalni instrument u demonstraciji svoje vlasti.

Je li Bosna i Hercegovina , juče u vrijeme Erdoganove posjete bila više demokratičnija nego druge EU? 

Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan obratio se prisutnim na 6. Kongresu Unije evropskih-turskih demokrata (UETD) u Olimpijskoj dvorani Zetri. On je iz Sarajeva poslao jasnu poruku vladama evropskih zemalja da su za razliku od BiH danas pale na ispitu iz demokratije.

I zaista , nameće se pitanje da li je Bosna i Hercegovina juče  više bila demokratičnija od ostatka Europe, kako nam to spočitava  turski lider? Zabranjujući Erdoganov nastup u Njemačkoj glasnogovornik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Martin Schaefer je rekao da bi čak i Erdoganovo pojavljivanje u turskom konzulatu ili putem videosnimka “bilo napad na jasno izraženu volju vlade i kršenje njemačkog suvereniteta”.   Njemačka Vlada, kako se tvrdi , ne želi da se turski državljani i dvojni državljani koji žive u Njemačkoj antagoniziraju. Zasigurno bi od njemačkih predstavnika bilo poštenije da su bili iskreniji a to je prije svega narušeni stubovi turske  demokratije  poput vladavine prava, autokrativne  vlasti, nezavisnog sudstva, poštovanja prava manjina, slobode govora, slobode medija i slobode okupljanja. Činjenica je da EU ima svoju odgovornost čija je politika uveliko rezultirala pojavom Erdogana na političkoj sceni Republike Turske, neopravdanim odugovlačenjem procesa njenog  pridruživanja EU i širenjem nezadovoljstva medu Turcima.

Birači u inostranstvu za turske stranke mala, ali veoma interesantna grupa birača. U Evropi živi oko 2,5 miliona Turaka s pravom glasa, od toga 1,4 miliona samo u Saveznoj Republici Njemackoj. To nije mnogo u odnosu na 55 miliona birača. Birači u inostranstvu su posebno omiljeni kod predsjednika Erdogana. Zasto ?

Turci koji žive u inostranstvu bi mogli odlučiti ko će pobijediti na izborima 24. Juna. Za uspjeh u prvom krugu je Erdoganu potrebno 50 posto glasova birača. Ako pogledamo na izbore održane 2015 i 2017. godine, kada je Erdogan osvojio 51, odnoso 50 % glasova birača, taj  procenat glasova Erdogan već ima u Turskoj.  50 % glasova birača mu je posebno važno u slučaju da mu na izborima protukandidat bude bivši predsjednik Abdullah Gül.

Na pitanje što je to demokratija danas, jednostavno bi se moglo reći po sljedu događaja u svijetu,  da je to naše pravo da biramo vlastite dikatore???  Koncept demokratije  sveden je na puko višestranačje, dok ostale temeljne komponente za pretpostavku funkcioniranja demokratskog društvenog uređenja pokušava ugušiti ili institucionalno marginalizirati.

Budućnost Evrope mogu samo biti otvorena, pluralistička i tolerantna društvo u kojem se ljudska prava štite, poštuju i promiču.

 Državna politika BiH ne može se zasnivati na ličnom odnosu Izetbegovića prema Erdoganu!

Izetbegovićev lični odnos sa Erdoganom pripada njemu samom. Izetbegović ima za pravo, ako tako osjeća, da  naziva Erdogana “bratom”,  da prisustvuje porodičnim proslavama turskog predsjednika što je stvar njihovog ličnog odnosa . Ono što kompromituje Izetbegovića  je gubitak kontrole  nad „ličnim i državnim“,    nad  ukusnim i neukusnim, gubitak tananosti koja briše granicu jednog ozbiljnog i jednog neozbiljnog  političara. Jer kako drugačije tumačiti  Izetbegovićeve senzacionalističke izjave  poput one  da je „Erdogana poslao Bog“ te predstavljajući ga  zaštitnikom „ne samo balkanskih muslimana“ nego dolijevanjem ulja na vatru. Dodikovo  blagonaklono gledanje Erdoganove posjete Sarajevu govori sam po sebi!  Jer kad Izetbegović može dovesti Erdogana zašto i ja ne bih mogao Valentinu Matviyenko, predsjednicu Gornjeg doma ruskog parlamenta i ženu sa crne liste SAD-a,  koja otvoreno zaziva raspad naše zemlje.

Zaključak

Dobro izrežirani politički teatar u Izetbegovićevoj  režiji  posjetom turskog  predsjednika praktično  bi trebao ‘dati vetar u leđa’  SDA na izborima, posebno njenom kandidatu za izbor bošnjačkog člana Predsjedništva.  Dinastiranje BiH u ime  demokratije nije demokratija već njena zloupotreba. Koliko god se Erdogan trudio da negira  miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, činjenica je da mu je to Izetbegović omogućio.

Pogubne su sve  one politike koje u ime demokratije dozvoljavaju nedemokratskom režimima da nam spočitavaju lekcije iz demokratije.  Neosporno je da političari poput Izetbegovića, Erdogana, Covića, Dodika, Orbana  i njima slični ne mogu biti personifikacija europskih vrijednosti kojima Europa danas  teži. Europa mora sa svoje strane  i dokazati da je konsekventna na tom putu!

Mr. sci. Edin Osmančević

 

Osovina zla !

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

B.a.B.e su organizacija osnovana 1994. godine sa svrhom promicanja i zaštite ženskih ljudskih prava. Danas je fokusirana na promicanje rodne ravnopravnosti i osiguravanje jednakih mogućnosti za sve rodove u svim sferama društvenog života. B.a.B.e. su organizacija prepoznata u javnosti po beskompromisnoj borbi za poštivanje ljudskih prava na jednakim osnovama za sve građanke/e i zalaganju za rodnu ravnopravnost….. Posljednjih godina bilježimo žestoke napade na ljudska prava. Od referenduma o definiciji braka preko pokušaja da se zabrani ili oteža pristup pobačaju pa do opiranja ratifikaciji Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Aktualni društveni i politički kontekst jasno ukazuje kako dolazi do erozije već izborenih ljudskih prava…..Atmosfera u društvu uoči ratifikacije Istanbulske konvencije zorno je ukazala na namjere konzervativaca da žene vrate na ognjište te ih percipira isključivo kroz prizmu reprodukcije i skrbništva o obitelji. Pod krinkom zaštite obitelji sustavno se radi na ograničavnju ljudskih prava za različite društvene skupine…..Platforma 112 traži od zakonodavaca dosljednost i političku odgovornost. Od političkih aktera i institucija zahtijeva se stvarna i trajna poboljšanja u pet prioritetnih, međusobno povezanih, područja: stabilne, odgovorne i demokratične institucije vlasti i jednak pristup pravdi, kvalitetu demokracije, borbu protiv korupcije i javni interes, ravnopravnost i dostojanstvo svih ljudi, te nasljeđe rata, suočavanje s prošlošću i izgradnja mira……Ksenofobija se ispoljava kroz govor mržnje, diskriminatorni i diskreditirajući govor u javnosti i na kraju i kroz nasilje iz mržnje. Prema danas objavljenom izvješću ECRI-a  u područnim medijima i na internetu uobičajeni su izrazi rasizma i ksenofobije protiv Srba, LGBT osoba i izbjeglica, kao i uvredljiv izričaj kad se govori o Romima i Romkinjama. Događaju se i fizički napadi protiv tih skupina kao i njihove imovne….. Za besplatnu pravnu pomoć i psihosocijalno savjetovanje građani/ke mogu nam se obratiti na mail babe@babe.hr, broj telefona 01 4663 666 ili putem besplatne SOS linije 0800 200 144, radnim danom od 8 do 17 sati. Sigurnu kuću možete dobiti na 098 9824 641, broj koji je dežuran od 0 do 24 sata…..

Kada je osnovana Udruga i s kojim temeljnim ciljem?

KNEŽEVIĆ: B.a.B.e su organizacija osnovana 1994. godine sa svrhom promicanja i zaštite ženskih ljudskih prava. Danas je fokusirana na promicanje rodne ravnopravnosti i osiguravanje jednakih mogućnosti za sve rodove u svim sferama društvenog života. B.a.B.e. su organizacija prepoznata u javnosti po beskompromisnoj borbi za poštivanje ljudskih prava na jednakim osnovama za sve građanke/e i zalaganju za rodnu ravnopravnost.

Šta znači skraćenica u nazivu vaše Udruge?

KNEŽEVIĆ: Akronim B.a.B.e. znači Budi aktivna. Budi emancipiran.

Koji su vaši temeljni programi?

KNEŽEVIĆ: Aktivnosti organizacije strukturirane su oko četiri programa koji su u skladu s misijom, vizijom i strateškim ciljevima organizacije:

  1. Program Rodna ravnopravnost oformljen je 2009. godine s ciljem uključivanja pitanja rodne ravnopravnosti u sve nacionalne, regionalne i lokalne politike koristeći se pritom relevantnim metodologijama kao što su istraživanja, analize javnih politika, policy savjetovanja, praćenje provedbe i podizanje javne svijesti po pitanju razumijevanja koncepta rodne ravnopravnosti.
  2. Program Prevencija i suzbijanje svih oblika rodnouvjetovanog nasilja nadovezuje se na aktivnosti započete u okviru programa Legalina koji je oformljen 1995. godine što ga čini jednim od najstarijih programa organizacije. Svrha programa je utvrditi nedostatke postojećih zakona i propuste u provedbi istih od strane odgovornih institucija temeljem izravne komunikacije s korisnicama koja podrazumijeva pružanje besplatne psihosocijalne pomoći ženama žrtvama nasilja. Ciljevi programa su definirati efikasne načine prevencije rodnouvjetovanog nasilja, pružiti tehničku pomoć kao dio zaštite od nasilja te sankcionirati rodnouvjetovano nasilje.
  3. Program Pružanje egzistencijalne zaštite i psihosocijalne podrške ženama žrtvama nasilja i njihovoj djeci na području Vukovarsko-srijemske županije postupno se izdvojio kao zasebna jedinica budući da se sve aktivnosti provode u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Sigurna kuća djeluje kao dio ovog programa od 2008. godine i osigurava istovremeni smještaj za najviše dvanaest žena i osam djece s područja cijele Hrvatske. Sigurna kuća je odlično opremljena i osigurana što pridonosi egzistencijalnoj sigurnosti korisnica i njihove djece. U okviru Sigurne kuće djeluje i savjetovalište u kojem naše stručnjakinje pružaju pravnu i psihosocijalnu pomoć. U razdoblju od 1.1.2017. godine do 31.12.2017. godine u Sigurnoj kući Vukovarsko-srijemske županije boravilo je ukupno 88 korisnika/ca, od toga dvadesetdevet (29) žena, i pedesetdevetero (59)  djece.
  4. Zagovaranje i praćenje zakonodavnih procedura, javnih politika i provedbenih mjera  u području ljudskih prava postoji od samog osnivanja organizacije. To je program kojim B.a.B.e. putem sudjelovanja u različitim radnim skupinama ili neovisno nastoje utjecati na donošenje i provedbu zakona, mjera i politika u području borbe protiv diskriminacije i povreda ljudskih prava i to kroz istraživanje i analize slučajeva diskriminacije i povreda ljudskih prava te kontinuirano podizanje svijesti javnosti. Program je okosnica djelovanja udruge, komplementaran Programu Rodne ravnopravnosti, Programu Direktne pravne pomoć i Suzbijanja nasilja iz kojih se deriviraju one činjenice i sadržaji ili teme koje su relevantne za praćenje stanja ljudskih prava, posebno žena u Hrvatskoj. U okviru programa, pokreću se suradničke inicijative i koalicije u Hrvatskoj i Europi u svrhu zajedničkog zagovaranja te pripremaju mišljenja ili izvještaji domaćoj i međunarodnoj javnosti i institucijama.

Kako ocjenjujete stanje ljudskih prava u RH danas, posebno prava žena?

KNEŽEVIĆ: Posljednjih godina bilježimo žestoke napade na ljudska prava. Od referenduma o definiciji braka preko pokušaja da se zabrani ili oteža pristup pobačaju pa do opiranja ratifikaciji Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Aktualni društveni i politički kontekst jasno ukazuje kako dolazi do erozije već izborenih ljudskih prava. U korak s političkim previranjima i nestabilnim političkom situacijom, izuzetno su glasne konzervativne struje koje relativiziraju ljudska prava i nastoje ih ograničiti, što je nedopustivo jer ona su civilizacijski doseg i univerzalna za sve građane i građanke ove zemlje. Isto tako, javne politike i reformama koje bi trebale progresivno voditi Hrvatsku naprijed stoje ‘na čekanju’ ili se odugovlači s njihovim provedbama. Prema izvještaju Kuće ljudskih prava za 2017. godinu, najugroženije društvene skupine, čija se prava sustavno krše, zanemaruju ili nastoje ograničiti su djeca, osobe s invaliditetom, žene, beskućnici i beskućnice, LGBTIQ osobe i izbjeglice.

Kao što sam prethodno istaknula, ženska ljudska prava već su nekoliko godina pod iznimno žestokim napadom konzervativnih skupina. Nakon prošlogodišnje odluke Ustavnog suda prema kojoj zakonodavac mora donijeti novi zakon koji će uređivati prekid trudnoće u roku nod svije godine, opravdan je strah kako će novi zakon o pobačaju biti mnogo rigidniji od postojećeg. Preciznije, Ustavni sud omogućio je zakonodavcu da legislativno zakomplicira proces obveznih savjetovanja kroz koja bi žene morale proći prije nego im se dopusti pobačaj, odnosno ostavljeno je prostora za manipulaciju tko će provoditi savjetovanja. Isto tako, u vremenu fluidnih zakonskih okvira, a imajući na umu konzervativne prakse koje nastoje onemogućiti pobačaj, kako u drugim zemljama, tako i u Hrvatskoj, postoji mogućnost da se predloži “razdoblje razmišljanja”, čime se skraćuje mogućnost da se u zakonskom roku izvrši ovaj medicinski zahvat.

U Hrvatskoj ne postoji sustavno prikupljanje podataka o liječnicima/ama koji/e iz određenih uvjerenja ne vrše određene zahvate, čime se također ostavljen prostor za različita interpretiranja priziva savjesti. Ne postoji ni ustaljena ni propisana procedura samog čina prizivanja na savjest, čime se dolazi do zlouporabe tog prava, što zatim onemogućava ženama pristup kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi. Budući da je Ustavni sud savjetovao zakonodavcu da riješi pitanje priziva savjesti liječnika/ca koji ne žele obavljati prekide trudnoće, ostavljena je mogućnost da se javnim bolnicama ne propiše obaveza osiguravanja ove medicinske usluge.

Bitno je istaknuti kako je danas abortus na zahtjev žene u Hrvatskoj legalan, ali u praksi je nerijetko teško dostupan iz više razloga: od cijene koja varira od bolnice do bolnice i koju plaća pacijentica, preko geografske nedostupnosti, do zloupotrebe priziva savjesti liječnika/ica. Žene koje traže pobačaj u današnjem društvu i dalje mogu biti stigmatizirane, etiketirane i diskriminirane u zdravstvenim ustanovama, ali isti tretman mogu dobiti i od okoline, koja je rijetko senzibilna za žensko reproduktivno zdravlje i reproduktivna prava žena. Ako reproduktivna prava žene stavimo u aktualni kontekst, jasno nam je da su ženska prava itekako već i sada ograničena.

Atmosfera u društvu uoči ratifikacije Istanbulske konvencije zorno je ukazala na namjere konzervativaca da žene vrate na ognjište te ih percipira isključivo kroz prizmu reprodukcije i skrbništva o obitelji. Pod krinkom zaštite obitelji sustavno se radi na ograničavnju ljudskih prava za različite društvene skupine. Propaganda da je bitno znati gdje je mjesto ženi u društvu išla je od najviših instanci (ministrice obitelji koja je nasilje u obitelji opravdala riječima: ‘Tako vam je to u braku’) pa do prosvjeda protivnika/ica Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji tvrdeći kako je jedan takav međunarodni dokument zapravo rodna ideologija, što je nepostojeća kovanica ispunjena njihovim interpretacijama.

Žene su diskriminirane na tržištu rada i horizontalno i vertikalno. Rodnu diskriminaciju osjećaju od trenutka kada uđu u svijet rada pa tijekom cijelog radnog vijeka (nemogućnost napredovanja, ‘kažnjavanje’ zbog trudnoće i korištenja rodiljnih i roditeljskih dopusta, seksualno uznemiravanje, stakleni strop) i u konačnici u visini mirovine. Ekonomska nezavisnost preduvjet je svake samostalnosti i mogućnosti da osoba odlučuje sama o sebi i za sebe.

Rezultati recentnog istraživanja provedenog u okviru projekta udruge B.a.B.e., „Žene na tržištu rada – procjena utjecaja roda“ pokazuju da žene u Hrvatskoj imaju nižu stopu ekonomske aktivnosti, nižu stopu zaposlenosti, višu stopu nezaposlenosti i niža primanja, dok istovremeno značajan dio ispitanih žena (21,2%) gotovo uvijek daje prednost obitelji u odnosu na posao, a kod muškaraca je taj postotak značajno manji (12,2%). Analizom odgovora na pitanje o ravnopravnosti raspodjele kućanskih poslova istraživači zaključuju kako je u Hrvatskoj i dalje prisutno tradicionalno poimanje rodnih uloga, tj. da žene još uvijek obavljaju većinu kućanskih poslova te snose veću odgovornost za skrb o djeci. U ovom dijelu istraživanja je posebno zanimljivo istaknuti i upozoriti na raskorak u stavovima koji upućuje na relativno visoku razinu ravnopravnosti i prakse koja značajno zaostaje za stavovima (gotovo 50% ispitanika oba spola slaže se s tvrdnjom da žene i muškarci trebaju ravnopravno dijeliti kućanske poslove.

Zakon o ratifikaciji Istanbulske konvencije je usvojen u Saboru. Pripadate onom dijelu hrvatskoga društva koji se borio za taj zakon. Povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe Nils Muižnieks pozvao je početkom marta ove godine sve članice EU da hitno ratificiraju Konvenciju Vijeća Evrope znakovitim sloganom: “Nasilje ugrožava obitelj, a ne Istanbulska konvencija”. Kako komentirate taj slogan i kako tumačite podijeljenost hrvatskog društva po pitanju te konvencije?

KNEŽEVIĆ: Prema podacima MUP-a, od 2012. do 2016., u Hrvatskoj su 72 žene ubili njihovi muževi, bivši muževi, partneri, bivši partneri ili druge bliske muške osobe. Femicid u Hrvatskoj čini od 25 do 30 posto svih ubojstava, svakih 15 minuta jedna žena je zlostavljana, a svaka treća doživi ekonomsko nasilje u partnerskom odnosu. Samo jedna od 15 do 20 žena prijavi silovanje. U Hrvatskoj nedostaje preko 700 mjesta u skloništima za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja. Ne postoji 24-satna SOS linija za žene žrtve nasilja. Isto tako, Hrvatska nema sveobuhvatnu nacionalnu politiku koja bi se bavila SVIM oblicima nasilja prema ženama, a ne za nasilje u obitelji.

U ovakvom društvenom kontekstu kvalitetna implementacija Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji iznimno je bitno političko i društveno pitanje. Prije svega jer je riječ o dokumentu koji je pravno obvezujući međunarodni instrument kojim se kriminaliziraju djela kao što su tjelesno, psihičko i seksualno nasilje te seksualno uznemiravanje, prisilni  brakovi, sakaćenje ženskih spolnih organa, prisilni pobačaji, itd. Konvencija je dokument koji treba štititi žene od svih oblika nasilja, sprečavati progon žena i generalno doprinositi uklanjanju nasilja prema ženama i nasilja u obitelji. Hrvatska, u ovom trenutku, ne čini dovoljno kako bi zaštitila žene žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Pravni okvir je manjkav, neadekvatan i podložan osobnim interpretacijama pojedinog suca ili sutkinje. Umjesto da se, kao društvo, pitamo kako pružati adekvatnu podršku žrtvama nasilja, kako povećati kapacitete sigurnih kuća, kako unaprijediti pravne procese i sustavno djelovati na dekonstrukciji rodnih stereotipa i predrasuda, javnost, mediji i politika bave se definicijom roda koji je odavno definiran i kao takav prihvaćen i u znanosti i u službenoj terminologiji.

Skupa sa još nekoliko udruga činite “Platformu 112 – za Hrvatsku vladavine prava”. Šta je osnovna odrednica Platforme?

KNEŽEVIĆ: Platforma 112 okuplja više od 70 organizacija civilnog društva koje se dugi niz godina bave zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom, izgradnjom mira, suzbijanjem korupcije i zaštitom javnih resursa, posebno okoliša, koje su u 112 zahtjeva, upućenih svim političkim opcijama uoči parlamentarnih izbora, definirale prioritete i konkretne mjere za Hrvatsku u kojoj je vladavina prava uporište djelovanja pojedinaca, institucija i političke elite.

Platforma 112 traži od zakonodavaca dosljednost i političku odgovornost. Od političkih aktera i institucija zahtijeva se stvarna i trajna poboljšanja u pet prioritetnih, međusobno povezanih, područja: stabilne, odgovorne i demokratične institucije vlasti i jednak pristup pravdi, kvalitetu demokracije, borbu protiv korupcije i javni interes, ravnopravnost i dostojanstvo svih ljudi, te nasljeđe rata, suočavanje s prošlošću i izgradnja mira.

Šta je bio cilj projekta ‘Žene na tržištu rada — procjena utjecaja roda’ i koji projekt upravo sada provodite?

KNEŽEVIĆ: Projekt ‘Žene na tržištu rada — procjena utjecaja roda’ imao je za cilj  osnažiti ulogu i utjecaj aktivnosti zagovaranja nevladinih organizacija usmjerenih na poboljšanje cjelokupne transparentnosti, otvorenosti i dobrog upravljanja hrvatske javne uprave u području rodne ravnopravnosti. Poseban naglasak stavljen je na one javne politike koje doprinose omogućavanju pozitivnog okruženja za žene na tržištu rada. Aktivnosti su bile podijeljene u 5 skupina: 1) istraživanje i procjena utjecaja roda svih politika koje utječu na pristup žena tržištu rada; 2) jačanje kapaciteta za donošenje rodno osviještenih politika; 3) praćenje i zagovaranje u lokalnim zajednicama; 4) prijenos znanja i primjera dobre prakse; 5) vidljivost – produkcija medijskih sadržaja.

Istraživanje politika usklađivanja obiteljskih obveza i plaćenog rada u Hrvatskoj provedeno je tijekom 2015. godine i obuhvatilo je nekoliko istraživačkih aktivnosti: mapiranje i analiza postojećeg zakonodavnog okvira (30 dokumenata) te prikupljanje službenih podataka i statistike; intervjui s lokalnim i nacionalnim dionicima (Zagreb, Slavonski Brod, Bukovlje, Metković, Varaždin, Gračac, Zadar); anketa s gradovima i općinama o aktivnostima koje poduzimaju kako bi roditeljima pomogli da što uspješnije usklade plaćeni rad i obiteljske obaveze; te istraživanje kućanstava – perspektiva građana/ki o usklađivanju radnih i obiteljskih obveza i potpori koju u tome dobivaju od jedinica lokalne samouprave.

Na temelju provedenog istraživanja izrađen je program radionica jačanja kapaciteta za praćenje i evaluaciju politika i mjera vezanih uz rodnu ravnopravnost, rodno osviještene politike i položaj žena na tržištu rada. Kako bi se potaknulo praćenje i evaluacija politika na lokalnoj razini te suradnja između različitih dionika (od organizacija civilnog društva i zainteresiranih građana/ki do predstavnika lokalne i regionalne vlasti, institucija i javnih ustanova), u Zagrebu, Gračacu i Vukovaru oformljene su neformalne koalicije koje su raspravljale u situaciji i problemima u lokalnoj zajednici te razmatrale moguće oblike djelovanja za promicanje rodno osviještenih politika. Koalicije su izradile 4 analize mjera/politika (na nacionalnoj i lokalnoj razini) koje se tiču položaja žena na tržištu rada i/ili rodne ravnopravnosti. Analiza izbornih programa političkih stranaka objavljena je u brojnim medijima.

Rezultati projekta uključuju provedenu procjenu utjecaja roda politika i zakona koji utječu na pristup žena tržištu rada,  kreirane smjernice i indikatore za dugoročnu procjenu utjecaja roda, podignute kapacitete OCD-a i državnih/javnih tijela na lokalnoj i nacionalnoj razini za kreiranje rodno osviještenih politika, uspostavljene standarde, načela i deliberativne mehanizme za unaprjeđenje politika i mjera koje utječu na položaj žena na tržištu rada, te prenešena znanja i primjeri dobrih praksi svim relevantnim i zainteresiranim dionicima.

OD AKTUALNIH:

Jedan od projekata koje upravo sada provodimo je ‘UZOR – učimo zajedno, opažamo, reagiramo’, koji je sličan prethodno navedenom po tome što su aktivnosti dislocirane van Zagreba, kako bi se razvijale manje sredine, a fokus je na mladim osobama. Naime, riječ je o projektu koji za cilj ima osnažiti svijest o vrijednosti volontiranja i pružiti strukturiranu podršku volonterstvu u lokalnoj zajednici s naglaskom na volontiranju mladih. Drugim riječima, projektom se nastoji ojačati kapacitete organizatora volontiranja za menadžment volontera/ki, povećati broj programa školskog volontiranja, pružiti pomoć u učenju djeci u udomiteljskim obiteljima, uspostaviti model suradnje centara za socijalnu skrb i organizatora volontiranja te ojačati institucionalno prepoznavanje i vrednovanje volontiranja mladih.

Gledano s aspekta kršenja ljudskih prava u RH, da li je problem u zakonodavstvu, odnosno zakonima koje eventualno treba poboljšati ili u njihovoj primjeni?

KNEŽEVIĆ: U Republici Hrvatskoj načelo ravnopravnosti spolova sastavni je dio niza zakonodavnih i strateških dokumenata. Iako su nužne i izmjene zakonodavnih legislative, njihova usklađenost i multisektorski pristup kada je riječ o zaštiti i unaprijeđenju ženskih ljudskih prava, zasigurno ni postojeći zakonski okviri i pozitivne odredbe se ne primjenjuju u potpunosti. Golema je diskrepancija između onoga što zakoni propisuju i onoga što se provodi u praksi. Isto tako, preduvijet za provođenje zakona jest i da sami građani i građane poznaju svoja prava i spremni/e su se za njih založiti, kao i sudjelovati u javnim raspravama kada se donose nove politike. Neophodno je osvještavanje cijelog društva za pitanja rodne ravnopravnosti, od zakonodavaca i provoditelja zakona pa do javnosti kao takve.

Ima li u Hrvatskoj ksenofobije i u kojim oblicima se eventualno javno ili na druge načine ispoljava?

KNEŽEVIĆ: Vidljiv je negativan pomak u stavovima, odnosno pojačan strah i predrasude prema useljavanju stranaca i strankinja, upozorio je krajem prošle godine Centar za mirovne studije, organizacija civilnog društva s kojom surađujemo. Naime, rezultati istraživanja provedenih 2013. i 2017. pokazuju kako je najizraženiji strah da doseljenicima interes naše zemlje neće biti na prvom mjestu; te da će u slučaju rata biti vjerni svojoj zemlji, a ne Hrvatskoj. Unatoč tome, više od 2/3 ispitanika se slaže da strancima treba omogućiti ulazak u Hrvatsku radi školovanja. Podjednaki udio građana/ki se slaže da ulazak treba omogućiti ekonomskim imigrantima/kinjama (39%), odnosno tražiteljima/cama azila (38%). U odnosu na prethodno istraživanje, uočen je pozitivan pomak, odnosno veća otvorenost građana, ne samo prema osobama koje bi se tu školovale, nego koje bi tu radile ili tražile azil.

Ksenofobija se ispoljava kroz govor mržnje, diskriminatorni i diskreditirajući govor u javnosti i na kraju i kroz nasilje iz mržnje. Prema danas objavljenom izvješću ECRI-a  u područnim medijima i na internetu uobičajeni su izrazi rasizma i ksenofobije protiv Srba, LGBT osoba i izbjeglica, kao i uvredljiv izričaj kad se govori o Romima i Romkinjama. Događaju se i fizički napadi protiv tih skupina kao i njihove imovne.  

Uz govor mržnje koje se često pojavljuje u javnom prostoru, proteklih nekoliko godina zabilježeno je i nekoliko slučajeva nasilja iz mržnje. Također, svjedoci smo i diskriminatornih politika, kako na razini Europske unije, tako i u Hrvatskoj, koje se, prema svjedočanstvima izbjeglica i brojnih organizacija civilnog društva, očituju u praksama nasilnog i nezakonitog vraćanja izbjeglica, i derogaciji sustava azila.

Na kraju, kako vam se osobe koje trebaju besplatnu pravnu ili psihološku pomoć mogu najbrže obratiti?

KNEŽEVIĆ: U sklopu programskog stupa Prevencija i suzbijanje svih oblika rodnouvjetovanog nasilja pružamo besplatno pravno i psihološko savjetovanje svim građanima i građankama u pogledu njihovih prava i obveza u vezama, nasilja u obitelji, roditeljskih prava, vlasničkih/imovinskih prava, itd. Svim korisnicima/ama Savjetovališta osigurana je kontinuirana efikasna i brza pravna pomoć pravodobnim informiranjem i pružanjem pravnih savjeta sukladno pravilima struke i najvišim standardima pravničke etike. Na taj smo način onima kojima je potrebno zajamčili profesionalnu i učinkovitu pravnu zaštitu, sve u cilju uklanjanja prepreka koje onemogućavaju ili  otežavaju jednaki pristup sudu svim građankama i građanima. O radu Savjetovališta i pravnog tima najbolje govori podatak da je tijekom 2017. godine ukupno 1717 korisnika/ca dobilo pravni savjet, a 28 korisnika/ca psihološku pomoć. Za besplatnu pravnu pomoć i psihosocijalno savjetovanje građani/ke mogu nam se obratiti na mail babe@babe.hr, broj telefona 01 4663 666 ili putem besplatne SOS linije 0800 200 144, radnim danom od 8 do 17 sati. Sigurnu kuću možete dobiti na 098 9824 641, broj koji je dežuran od 0 do 24 sata.

Hvala vam velika za ovaj razgovor.

KNEŽEVIĆ: Hvala Vama. Bilo mi je zadovoljstvo.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (974)

RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN !

Posted: 15. Maja 2018. in Intervjui

Svim mojim prijateljima i čitateljima islamske vjeroispovjesti želim

 
RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN !
 
Bedrudin GUŠIĆ

Zašto EU ćuti?

Posted: 15. Maja 2018. in Intervjui

Posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarević Mostarskom sveučilištu te njeni bileteralni razgovori sa Draganom Čovićem, kao i kasniji susret Dragana Čovića sa predsjednikom SNSDa Miloradom Dodikom su pokazatelji  u kom smjeru duva vjetar sa Neretve. Ako bi se pažljivo izanalizira sadržaj izjave gospođe Kitarević postavlja se opravdano pitanje što nam to studenti izučavaju na univerzitetima i sveučilištima.

Politička predstava iz spoljne diplomacije  izrežirana u Čovićevoj kuhinji na Mostarskom sveučilištu je diplomatski fijasko Kitarevićke iz koje studenti neće puno toga naučiti osim kako ne bi trebalo. Koristeći tradicionalno  gostoprimstvo jedne suverene države Kitarevićka se nije libila da nam pošalje poruke ucjene EU puta BiH. BiH je nazvala državom ”nastaloj u specifičnim okolnostima koja treba da se politički emancipara”, valjda smatrajući da su međunarodni predstavnici najveći problem države jer  su ti isti odbacili plan o stvaranju trećeg entiteta.

Nakon sastanka sa Dodikom i Čovićevim prelaskom na takozvani plan B  jasne su ambicije ovog trojca. Nakon sprovedenih općih izbora na jesen ove godine u BiH treba doći do najveće ustavne krize u zemlji od kraja rata i tako označiti potpuni neuspjeh inicijative EU-a usmjeren na pridruživački proces BiH. Dakle zadatak današnje  politike Republike Hrvatske je ojačati ”neupitno” liderstvo ”oca nacije” Dragana Čovića i dati eksplicitnu podršku etno-nacionalističkoj agendi HDZa BiH.

Zašto EU toleriše ovakvo ponašanje svoje članice Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini ? Zašto EU ne konfrontira Hrvatsku sa njenim sabotiranjem ustavnih reformi i Izbornog zakona u BiH? Proces pristupanja Evropskoj uniji je jasan,  zasnivan pre svega na usklađivanju nacionalnog zakonodavstva sa pravnim tekovinama Evropske unije. On obuhvata i harmonizaciju nacionalne spoljne politike zemlje kandidata sa Zajedničkom spoljnom i bezbednosnom politikom EU.

Od država članica EU očekuje se da budu sposobne da vode politički dijalog u okviru Zajedničke spoljne i bezbednosne politike, da se usklađuju sa stavovima EU, da uzimaju učešće u akcijama EU, kao i da primenjuju dogovorene sankcije i restriktivne mere.

Predstavlja li ćutanje EU na ovakvo ponašanje Hrvatske krah EU politike prema Bosni i Hercegovini?.  Službena politika Hrvatske prema BiH iritira kako Bruxelles tako i Berlin koji odbijaju svaku  ideju trećeg entiteta s hrvatskom većinom. Europske komisija je bila jasna u svom stavu da ustavnopravni poredak u BiH ne jamči jedan od osnovnih principa acquisa, pravne stečevine EU-a, a to je jednakost građana.  Analitičar berlinskog think tanka Democratization Policy Councila Bodo Weber, jedan od vodećih njemačkih stručnjaka za regiju,ističe da ”svi zahtjevi za ustavne reforme dominantne hrvatske politike u BiH, za navodnu ravnopravnost hrvatskog naroda, nisu ništa drugo do kamuflaža pravih političkih namjera – oni nisu u nekakvom konceptu “ravnopravnost naroda“, nego ideja o “konstitutivnim strankama”, odnosno žele uspostaviti vječnu vladavinu HDZ-a BiH nad Hrvatima u BiH, i to ne iz cijele Federacije, kamoli cijele BiH, nego prije svega iz zapadne Hercegovine.”  Dodao bih da ovakvu politiku treba jasno identifikovati i kao aparthejdsku.

Kitarevićka ne vidi problem u  nakaradnoj hrvatskj politici prema BIH kao jednim od glavnih razloga složenog političkog stanja u zemlji . Identifikacija interese BH naroda hrvatske nacionalnosti   s politikom vodeće hrvatske stranke u BiH i njezinim liderom, odnosno s HDZ-om BiH i Draganom Čovićem je pogubno u gradnji mira i demokratije u BiH ali i opstanka tog istog naroda u BiH. Čović je izgubio  osjećaj realnosti svoje pogibljene politike za  narod kako onaj u zapadnoj Hercegovini tako i van Hercegovine. Njihovo alarmantno smanjivanje i iseljavanje je upravo rezultat njegove  dosadašnje politike ali i službene politike Republike Hrvatske.

Čovićev plan B je put u novi haos,u rušenje ustavnog poretka od koje koristi neće imati niko, pogotovo ne BH narod hrvatske nacionalnosti. EU ne smije više ćutati i nijemo posmatrati Čovićeva mešetaranja kao i zvaničnu licemjernu politiku Republike Hrvatske pod plaštom jamca Dejtonskog sporazuma. Glavni kočničari EU puta BiH se moraju identifikovati i ukloniti sa političke scene, u suprotnom EU postaje saučesnik i u pitanju se dovodi kredibilitet njenih pravnih tekovina .  Pravi, logični odgovor u spriječavanju postizborne anarhije se prije svega traži u odgovornijem pristupu i zajedničkom nastupu ozbiljnih BH političkih stranaka građanske provincijencije.

Mr. sci. Edin Osmančević

Prof. dr Duško Radosavljević

  1. maj 2018. godine

9. maj 2018. godine: Zašto i danas „Smrt fašizmu – sloboda narodu“?

Oh Pavel neman je pred vratima.

(Branimir Johny Štulić)

Poštovani skupe,

Kao prvo, čestitam Vam 09. maj, Dan pobede nad fašizmom u II svetkom ratu. istovremeno, čestitam Vam Dan Evrope, najvećeg mirovnog projekta u istorji ljudskog roda, nastalog na osnovama pobede u II svetskom ratu.

Započinjem svoje slovo rečima Hane Arent, sa stavom protiv zaboravnosti. “Ne postoje crne rupe zaborava. Ništa ljudsko nije toliko savršeno, a na svetu jednostavno ima previše ljudi da bi zaborav bio moguć. Jedan čovek će uvek preživeti da priča. Zbog toga, u krajnjoj liniji, nikada ništa nije ‘praktično beskorisno’”.(Arent, 2000: 210) Ovo podvlačim sada i ovde, jer se dugo, predugo, u ovoj zemlji koketira sa pojavama neofašizma. Otvoreno kažem, Srbija je daleko od zemlje u kojoj bi neofašizam zauzeo centralni prostor političkog delovanja, ali nas jako zabrinjavaju, hemijskim rečnikom kazano, “alotropske modifikacije” istoga. Posebno kada su one tolerisane od strane vlasti.

Skoro 30 godina „višestranačkom i demokratskom“ Srbijom legitimno vlada politički narativ nemogućnosti življenja sa ostalom (Jugo)slovenskom braćom, jer „Srbi dobijaju u ratu, a gube u miru“!(Dobrica Ćosić) Zato se moraju „iscrtati karte, da se vidi šta je čije“(Radovan Karadžić), a drugi se moraju dozvati pameti, jer moraju “bukove glave (da se) uvere da demokratija nije izmišljena da se potvrdi staro nasilje“.(Milorad Ekmečić) Naravno, to znači da Srbija mora biti što veća, da ne kažem – Velika. Da li treba podsećati da je dosta dugo na bojištima 90-ih godina i bila takva situacija („u ratovima u kojim Srbija nije učestvovala“)?

Druga Jugoslavija je nastala na političkom obrascu „bratstva i jedinstva“, kao država ravnopravnih naroda i njihovih država-republika, na harizmi i međunarodnom prestižu njenog vođe, Josipa Broza Tita, ponajviše kao istaknutog borca anti-hitlerovske koalicije, na radikalnom diskontinuitetu sa nedemokratskom politikom Kraljevine Jugoslavije u međuratnom periodu.  

Saveznici su jednostavno priznali Titovu efektivnu borbu protiv okupatora. Za vreme II svetskog rata najvažnije je pitanje bilo ko se bori, dakle efikasnost otpora okupatorima i kvislinzima, a ne ko će kakve političke stavove zauzeti, posebno ne čekanje da se rat završi! To i jeste bio razlog da su u toj borbi Velika Britanija i SAD sarađivale sa Sovjetskim Savezom. Toga nisu bili svesni srpski kvislinzi, koji su očekivali da će se zbog restauracije monarhije saveznici posvađati i stati na njihovu stranu.

Kada se stvari postave u istorijski kontekst, pokazalo se da je Titova ideja bila dominantna, kada se narodima u Jugoslaviji tokom rata ponudio novi politički okvir, federacija, gde će svako imati svoju naciju-državu, odnosno republiku, a što je bilo i u skladu s očuvanjem biološke supstance tih naroda – srpskog, hrvatskog, slovenačkog, muslimanskog, crnogorskog, … To je bila i politika afirmacije mladih nacija, koje su učešćem u borbi dokazale svoju nacionalnu i državnu zrelost, to je bila pobednička legura od koje se kasnije mogla praviti država ravnopravnih. Sigurno jača u odnosu na stav srpskih kvislinga da se prvo mora napraviti velika Srbija, pa će posle toga nastati „skraćena“ Hrvatska i Slovenija, i na kraju Jugoslavija. Razložno je pitati, zašto uopšte praviti Jugoslaviju, ako se pravi tolika Srbija? S takvom idejom se nije moglo ići protiv prave jugoslovenske ideje. Ideje koja je od svojih ranih početaka inkorporirana u antifašizam.

Ideje koje su, neuspešno, želeli da ostvari kvislinzi, čekale su u zasedi desetlećima i tražile su novoga izvršioca radova nacionalističkih stratega. Nije Slobodan Milošević našao njih, nego su one, posredstvom Memoranduma SANU, našle njega! Naravno, nije time njegova odgovornost zato manja, ali… Vidimo da je, zasad stidljivo, krenuo i proces njegove rehabilitacije! On kao partijski, birokratski aparatčik, našao se u situaciji koja predugo opterećuje „modernu, demokratsku i samostalnu“ Srbiju, sa patološko-fatalističkim scenarijom – izabere se osoba za predsednika Srbije, da bi se u vrlo kratkom periodu transformisala u „cara Dušana“, sa vizijom ostvarenja srednjovekovne moćne srpske carevine! Ako ne to, onda, bar, ostvarenje „Srbije i njene Jugoslavije“!(Vladimir Velmar-Janković) Jer, u skladu sa opštim mestom novije srpske političke paradigme – sve osim zatrpavanja crnih rupa svemira, nije zadatak srpskih političara. Priča koja se protegla tokom 1990-tih godina, o tzv. neistorijskim nacijama, zapravo se nastavlja na dražinovsko/vasićevsku/moljevićevsku četničku priču, da osim Srba, Hrvata i Slovenaca ne postoje druge nacije na prostoru države koju su hteli da rekonstruišu. I opet, kao i tokom II svetskog rata, ta ideja nije mogla pobediti u svom punom obliku, iako je brutalno, planski i u krvi razorila jugoslovensku državu, koja je u svojoj osnovi bila evropska ideja per se, državu ravnopravnih naroda i njihovih država, doprinela stvaranju većeg broja manje ili više satelitskih država, utirući put besprizornom antikomunizmu, sprdajući se sa idejom Jugoslavije, antifašizma, diskriminišući i uništavajući ogroman broj ljudi po nacionalnoj, verskoj i političkoj orijentaciji. I, da podsetimo, razorena je Jugoslavija, DRŽAVA U KOJOJ SU ŽIVELI SVI SRBI! Naravno, i svi Hrvati, i svi Slovenci, i svi Bošnjaci, i svi Makedonci, i svi Crnogorci, ali i mnoštvo Albanaca, Mađara, Jugoslovena, i mnogi drugi, koji su ovde živeli kao Ljudi i Građani!

Ratna opcija srpskog rukovodstva, zasnovana na planu srpskih intelektualaca, vojnički je, ali ne i politički, poražena 90-ih godina XX veka („u ratovima u kojim Srbija nije učestvovala“). Ova činjenica, mada uredno konstatovana, nije dovela do značajnijeg preispitivanja sopstvene uloge u svim događanjima od strane intelektualaca neposrednih učesnika u kreiranju ratne psihoze. Naprotiv, spremnost srpskih intelektualaca da govore o “istorijskim nužnostima“, “biološkoj supstanci“, “kolevci i duši“, “najskupljoj srpskoj reči“, “o realno ostvarenim ciljevima (koji će dovršiti buduće generacije)”, nije se ugasila sa poimanjem (?) ogromnih ljudskih patnji i stradanja. Zadovoljstvom zbog raspada jugoslovenske državne zajednice, u kojoj su ovi narodi živeli sedamdeset godina, prikrivala se činjenica da je prethodna zajednička država u trenutku raspada još uvek imala znatne kapacitete za modernu i demokratsku transformaciju, kao retko, usuđujemo se reći, možda nijedna od zemalja istočne ili srednje Evrope. Umesto konkretnih političkih i intelektualnih napora i predloga za takvu transformaciju, koja je zahtevala više energije, znanja i stručnosti, kao i sposobnosti komuniciranja i razumevanja sa naprednim nacijama zapadne Evrope i sveta, srpska elita je izabrala pravac koji je njoj zadavao najmanje problema da ga teoretski definišu i ponude političarima za izvođenje – redefinisanje nacionalnih interesa, povezan sa razbijanjem optimalne državne zajednice za srpski narod – federalne Jugoslavije i stvaranje Velike Srbije.

Šta imamo danas? Ideološki gledano taj rez još nije napravljen, i sadašnjom rehabilitacijom srpskih kvislinga (Mihailović, Kalabić) se zapravo opravdavaju ratno-huškačke 1990-te godine. Ako kvislinzi nisu mogli da pobede od 1941. do 1945. godine na bojnom polju, našla se parlamentarna većina koja će to uraditi glasanjem! Naravno, istorija ne može da se pravi u parlamentu ili na sudu unazad. Zato se veštački pravi legitimitet i legalitet za nekakvu partijsku priču, između ostalih i onih koji sede u aktuelnoj vlasti, ili blizu skuta te iste vlasti! Što ona nema veze sa istinom, nebitno je u odnosu na politički profit! Danilo Kiš je pisao: „Kada se jedna laž ponavlja dugo, narod počinje da veruje“! I, „Gde svi lažu niko ne laže. Gde je sve laž ništa nije laž“. Naravno, u tu laž bi trebalo ubediti, sve čije roditelje i pretke ubiše četnički „antifašisti“, ili malobrojne preživele iz sela Vranića, kojima presudi četnički Avalski korpus, i mnoge druge, za početak.

Tokom 1941. godine, srpski se narod dobrano kolebao, dva puta su mu bila ponuđena – put obnove staroga stanja, put koji je vodio na Ravnu Goru, i put borbe za oslobođenje i novi i pravedniji život, put Užica. Tokom četiri teške i slavne godine ratovanja, srpski narod je, sledeći put Titovog Užica, upisao svoje ime u pobednike nad najvećim zlom u istoriji čovečanstva – fašizmom i nacionalsocijalizmom. Pitanje danas jeste, zašto taj narod dozvoljava da ga potomci domaćih izdajnika i saradnika okupatora, kvislinga, vraćaju na put Ravne Gore, kolaboracionizma i najcrnjih ideologija? Put Srbije u XXI veku mora biti put Titovog Užica, ili Srbiji nema mesta u porodici evropskih, antifašističkih naroda.

Zato jasno i glasno kažemo na Dan pobede 2018. godine –

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Centralna izborna komisija (CIK) donijela je odluku da će danas raspisati opće izbore koji će se održati prvu nedjelju mjeseca oktobra 2018.  Kakav je smisao tih istih izbora kada se BiH još 2001. godine nakon prijema u Vijeće Evrope, obavezala da će promijeniti svoja normativna akta i uskladiti ih s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima?  17 godina poslije, ništa novo se nije desilo. I dalje se tapka u mjestu a bih. javnost još uvijek je u pravom tehničkom nokdaunu.

Koje se konsekvence našeg ravnodušnog odnosa na indolentno ponašanje vodečih bih.političara?  Koju cijenu plaća obični građanin kao rezultat svoje letargije? Izborni zakon je po svojoj važnosti odmah iza Ustava BiH. Od izbornog zakona, njegovog sprovođenja kao i nosioca vlasti puno toga  se reflektuje na našim životima. Bezobrazluk bih. političara u svojoj nedosljednosti poštovanja preuzetih obaveza direktno se odbija o glavu svakog čovjeka. Da li nam je bolje danas  nego što je to bilo prije 4, 8 ilil 12 godina ostavljam da odlučite po svojoj savjesti. Činjenice pokazuju da je veliki broj sumnjivih multimilionera usko povezan sa političkom korupcijom profitirao dok su najveći gubitnici roditelji čija su djeca ubijena a nalogodavci i izvršioci zaštičeni od pravosudnih i političkih kriminalaca. U zadnje 4 godine naša indolentnost prema nepravdi rezultirala je tragičnom smrću najljepše mladosti ove države Mahira Rakovca, Selme Agić, Edite Malkoč, Dženana Memić, Davida Dragičević i mnogih drugih. Ta djeca su u stvari  žrtve naše društvene devijacije u kojoj vladaju poremećene vrijednosti, nemoral, licemjerstvo i pohlepa. Kroz kakvu agoniju prolaze njihovi roditelji je dosta toga već napisano. Rijeke mladih ljudi nezaustavljivo teku prema zapadu na očigled svojih roditelja i bih.javnosti! Da li nas se tiče ili nas iz nokdauna može probuditi samo gubitak vlastitog djeteta je pitanje za svakog od nas! Politička zloupotreba tragičnih događaja i (zlo)upotreba pravosuđa za političke ciljeve, pokazuje jad i bijedu današnje politike ali i naše letargije.    

Što je riješenje ovakvog stanja? Riješenje naše agonije jeste upravo demaskiranje „branioca nacionalnih interesa“ i sprovođenja odluka Evropskog suda  za ljudska prava u  skladu sa presudama Sejdić – Finci, „Pilav“ i „Zornić“. Promjene Izbornog zakona podrazumjevaju i ustavne promjene što je jedini ispravni put. Nosioci opstrukcija se javno moraju pozvati na odgovornost i uz pomoć evropskih i svjetskih čelnika skloniti sa bih. političke scene jer je stvoren koruptivni , nepotistički, kartelski sistem po njihovoj mjeri. Krađa rezultata izbora se može spriječiti samo masovnim izlazkom na izbore, po nekim procjenama većim od 70 %  u ćemu leži naša odgovornost.

Niti SDA niti HDZ nisu glupe stranke, dapače njihovi predstavnici su jako mudri  u očuvanju nefunkcionalne države sa nefunkcionalnim pravosuđem zbog čega se svijesno nepoštuje Konvencija o ljudskim pravima niti  se pokazuje interes za provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava. Svaka spremnost odricanja političke moći u postojećem institucionalnom sistemu je isključena. Javnost je dovedena pred svršen čin jer kako oni kažu „izborni zakon se ne može mjenjati 150 dana od raspisivanja  izbora“.

Da li će Vijeće Evrope kao i Visoki predstavnik EU u BiH, nakon mnogih apelacija, progledati kroz prste Bosni i Hercegovini? Da li će se još jedni izbori sprovesti u uslovima kojima nije osigurano  svakom građaninu pravo da bira i bude biran  na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda?   Da li je raspisivanje općih izbora odlika razvoja naše (ne)demokratije ili stvaranje legalnog očuvanja moći današnje političke elite? Da li bi u svojim minimalistiškim zahtjevima trebali biti sretni što nije došlo do mostarizacije BiH a gdje se u stvari fokus odvlači od sprovođenja preuzetih obaveza od prije 17 godina?

Mnogo je pitanja na koje se čeka odgovor! Odgađanje ranije preuzetih obaveza je već uzelo prevelik danak, danas se on mjeri  u životima naše djece. Sa današnjim izbornom sistemom ovakav kakav jeste obezbjeđen je  reizbor današnjih gospodara života i smrti! Da li ćemo ostati zarobljeni dilemom vječitog zatočenika ili će  narod reći dosta? Kocka je u vašim rukama!

Mr. sci. Edin Osmančević

U predvečerje 25. obljetnice rušenja najpoznatije banjalučke džamije – Ferhadije, osjećam i pravo i obavezu da se prisjetim nekih trenutaka i ljudi iz tog vremena i vremena neposredno poslije, naprosto zato što sam jedan od malog broja živih svjedoka i što sam jedan od dvojice živih koji su bili “in”, odnosno onaj koji je bio u sistemu Islamske zajednice Banja Luka, pa kao takav sam i mogao izbliza vidjeti zlo i njegove protagoniste, ali i uvjeriti se u odavno poznatu tezu da je taj zločin nad banjalučkom ljepoticom bio dio plana i programa rušitelja R BiH, njene multietničnosti i multikulturalnosti. U poljeće 1995. sam dao objaviti feljton u evropskom izdanju sarajevskog “Oslobođenja” u pet nastavaka pod naslovom “Život i smrt u okupiranoj Banja Luci” i znam da su mnogi pročitali taj feljton, ali i znam da mnogi i nisu, pogotovo oni koji tada nisu bili ni rođeni. A u njemu je posebno poglavlje posvećeno upravo rušenju Ferhadije od strane Vojske RS kojom je komandovao ratni zločinac Ratko Mladić, da je zločin rušenja Ferhadije kao i svih preostalih 15 banjalučkih džamija i nekoliko stotina drugih širom BiH vršen po programu SDS-a sa ratnim zločincem Radovanom Karadžićem na čelu i da je uništavanje svih 16 banjalučkih džamija, znači i Ferhadije, osiguravala policija Centra službi bezbjednosti Banja Luka na čijem je čelu bio ratni zločinac Stojan Župljanin. Ovo će biti kratko prisjećanje na 7. maj 1993. i dane poslije, danas, 25 godina poslije. Ali, sjećanja su toliko svježa da mi se doimlje kao da se desilo jučer. Ovo javno prisjećanje je uzrokovano i lažnim tvrdnjama pri nekim medijskim nastupima bivšg i aktuelnog predsjednika IO Medžlisa IZ Banja Luka Kasima Mujčića koji obmanjuje javnost da su “oni tog 7. maja bili tu i tu…”, da su “oni sklanjali ruševne ostatke Ferhadije ispred bagera…”, da su “oni radili to i to…”. Potpuna laž! On i “oni” nisu dolazili u Ferhadiju dok je postojala, niti su bili dio priče u povodu njenog rušenja. Njega i “njih” nije bilo ni na mapi. Nisu luk niti jeli niti ga mirisali! Druga je stvar što on i oni hoće da kažu da sve potječe od njih, a da prije toga nije bilo ni Zajednice ni nekih koji su obnašali neke funkcije u njoj. Eh, neće moći! 
Evo mojih sjećanja na taj 7. maj 1993. koja sam objavio u spomenutom feljtonu ali i prezentirao istražiteljima Haškog tribunala u nekoliko predmeta.
 
Telefonski poziv rahmetli muftije Halilovića i vijest o rušenju Ferhadije i Arnaudije
 
Noć uoči 7. maja (četvrtak na petak) sam spavao kod rahmetli majke u naselju Borik. Rano ujutro je zazvonio njen telefon. Ona je i podigla slučalicu. I mene je već bio probudio taj poziv. Čuo sam majkine riječi sugovorniku: “Ah, dragi Ibrahime efendija, zar je to moguće? Je li do temelja…?” Ustao sam i došao blizu nje. Prije nego što je i završila razgovor sa muftijom Halilovićem meni je rekla: “Sine, srušene su Ferhadija i Arnaudija. Do temelja..”! Bili smo obadvoje u šoku. Odmah sam se potom biciklom uputio  preko naselja Dolac prema mjestu zločina.  Na domak tom naselju, na jednom mjestu sam stao jer se mogao vidjeti dio grada gdje je Ferhadija. Nije se tog trenutka mogla vidjeti jer je zbrisana. Vidio se samo njen osakaćeni minaret. Nakon par minuta sam bio na mjestu zločina. Puno je svijeta bilo u krugu oko kompleksa Ferhadije i kojeg su osiguravale brojne policijske snage. Na rušilištu su bageri ravnali teren a kamioni odvozili ruševne ostatke. Osim zvuka bagera i kamiona čuli su se jecaji stotina naših sugrađana i pokoja kletva. Otišao sam do kuće u kojoj je muftija stanovao, u Zagrebačkoj br. 4, nedaleko od Ferhadije. Kada sm kročio u njegov dom, on je izišao pred mene i uz obostrani muk smo se čvrsto, bratski zagrili. Bilo je već nekoliko džematlija unutra. Tuga, šok i muk su bile glavne odrednice atmosfere u muftijinom domu. Nakon nekoliko minuta smo krenuli prema obližnjem mjestu strave i užasa. Na trotoaru preko puta glavnog ulaza u dvorište Ferhadije bilo je puno svijeta, a policija nije dozvoljavala da se prilazi bliže kompleksu, odnosno da se ne prelazi ulica i kroči na trotoar gdje je glavni ulaz. Muftija je išao ispred mene i zakoračio preko ulice (taj dio Titove je bio zatvoren za saobraćaj), ali ga je jedan policajac pokušao spriječiti. No, muftija ga je odgurnuo i nastavio prelaziti ulicu, rekavši: “Ne možete me spriječiti, ono tamo je naše”! Nastavio sam za njim. Policajac nije više reagirao, ali ni danas ne znam zašto (jer, ipak, sila je to)? Tamo su bageristi i kamiondžije radili svoj dio prljavog posla. Uzalud, naprosto utopistički smo pokušavali da im damo na znanje da i tim radnjama čine dodatni zločin, ali su nas učtivo uvjeravali da “oni samo izvršavaju naredbe svojih nadređenih…”.  Naravno, nije se tu moglo ništa učiniti. Potom smo otišli na rušilište Arnaudije i zatekli također stravičan prizor. I tamo je bilo i bagera i bagerista i kamiona i kamiondžija. Ali, i puno Banjalučana unaokolo, te policije. Osim zvukova teške mehanizacije i ovdje su se čuli jecaji i kletve.
 
Džuma sabura i dostojanstva u Gazanferiji
 
Nakon što smo se vratili muftijinoj kući, dogovorili smo se da ćemo džumu namaz klanjati u Gazanferiji, preko Vrbasa. Imao sam još malo vemena da odem svojoj kući u ulici Duška Koščice, da podijelim tugu sa suprugom i sinovima, te da se pripremim za džumu. Preko Vrbasa sam se uputio skupa sa muftijom i još nekoliko džematlija. Na prilazima dvorištu Gazanferije i u samom dvorištu vrvilo je od naših ljudi. Uglavnom su svi bili skamenjeni, muk je bio u njima i oko njih, ali i dostojanstvo je zračilo iz njihovih lica. Hutbu koju je muftija Halilović održao u toj džamiji i toga dana neću nikada zaboraviti. Dok je govorio s mimbera, naravno o rušenju Ferhadije i Arnaudije, čuli su se jecaji u džamiji. U jednom trenutku je odaslao, ne samo nama, prisutnima u džamiji, nego i javnosti, ovu antologijsku poruku: “Ako misle da će rušenjem Ferhadije i Arnaudije uništiti iman (vjeru) u nama, varaju se. Jer, svaki naš imam je pokretna džamija, a svaki naš musliman je pokretni šehadet”!
Posjeta biskupa Komarice
Popodne sam proveo u muftijinoj kući. U jednom trenutku  je došao biskup Franjo Komarica i ljudski, svećenički i lokalpatriotski htio, ne da nas utješi, jer utjehe nije bilo, nego da podijeli s nama našu veliku tugu. Ni njegove riječi koje je izgovorio na sebi svojstven način, nikada neću zaboraviti. A, rekao je, između ostaloga: “Draga braćo, dragi prijatelji, u ime svojih vjernika i svećenstva te u svoje osobno, upućujem vam izraze naše iskrene sućuti zbog ovog vandalskog čina učinjenog u ime sotone i hoću s vama da podjelim vašu tugu. Jer, kao što je poznato, podijeljena radost među prijateljima je dupla radost, a podijeljena tuga, kao što ja sada slučaj – pola tuge”!
 
Poziv u policiju i rušenje minareta Ferhadije
 
   Tih dana nije bilo struje u gradu. Nakon uistinu teškog dana pokušao sam otići na počinak oko 21:45 h. Ali, iznenada mi je zazvonio telefon. Supruga je podigla slušalicu i rekla mi je da me zovu iz policije. Kada sm preuzeo razgovor, taj koji me zvao je rekao da trebam doći kod njih. Pokušao sam se izvaditi na skori početak policijskog časa i sl. No, uzvratio je da meni treba pet minuta hoda do SUP-a, a da će me u povratku dopratiti njihov čovjek. Naravno, nisam imao izbora pa sam otišao.Bio je mrkli mrak. No, približavajući se zgradi SUP-a već se bolje vidjelo od odsjaja svjetala iz nje same, jer oni jesu imali struju. Na portirnici sam rekao ko sam i da sam pozvan, da bi me ovaj uputio u obližnju kancelariju koja je također bila u prizemlju. Unutra ih je bilo 15-ak. Jedan od njih, koji je bio u civilnom odijelu, mi se predstavio kao Branko Gudalo, “istražni sudija u predmetu rušenja džamija Ferhadije i Arnaudije…”
On je, zapravo, i bio zadužen da razgovara samnom. Najprije mi je postavljao takva idiotska pitanja od kojih se stvara mučnina u stomaku, kao naprimjer: “Kada ste posljendji put obavili molitvu u Ferhadiji? Jeste li je zaključali nakon toga? Na koga sumnjate…”?! Prihvatio sam, uz grčeve u stomaku, da s njim razgovaram ironično, pa sam mu na pitanje na koga sumnjamo odgovorio: “Ne sumnjamo ni na koga, vjerujemo da ćete vi izvršiti profesionalnu istragu i doći do počinitelja i adekvatno im presuditi. Ako uopće postoji adekvatna kazna za ovaj zločin”! Onda sam ga u jednom trenutku pitao zašto je, zapravo, mene zvao.  Eh, tek tada smo došli do “glavne tačke dnevnog reda”. Naime, taj Gudalo je uzvratio da su me zvali da mi kao predsjedniku IZ daju na uvid neko Rješenje o potrebi rušenja minareta Ferhadije jer je oštećen prilikom rušenja džamije prethodne noći i ugrožava siugurnost ljudi i objekata oko kompleksa Ferhadije (parafraziram sadržaj Rješenja). I taj su papir potpisali članovi neke njihove, kao stručne komisije. Nisam se složio sa sastavom komisije (bez sudjelovanja naših ljudi, čak i stručnih), a pogotovo sa izrekom da minaret treba “pod hitno srušiti”. Zaista je s njihove strane bilo naivno što su činom pokazivanja meni takvog papirića mislili da imaju legalitet rušenja minareta. Ponovio sam mu nekoliko puta da neću nigdje ništa potpisati, da ne ruše minaret jer “to će biti novi zločin…” Naravno, to su bili samo vapaji žednog u pustinji. Oni su odlučili da sruše minaret te noći. Do kuće me, oko 23:45 h, otpratio njihov čovjek. Svojima sam rekao šta će se ubrzo desiti i svi smo s nespokojstvom čekali novu eksploziju nekih 300 metara daleko od našega stana. Sa balkona smo gledali u pravcu lokaliteta Ferhadije. Koji minut potom je snažnim reflektorom osvijetljen minaret, a 30 minuta iza ponoći odjeknula je detonacija koja kao da je i mene samoga raznijela. Sa Bulevara revolucije se čula vriska i pucnjava oficira “Jugoslavenske (ne)Narodne Armije” koji  su se radovali rušenju minareta Ferhadije.
Ali, za tog Gudala još da dodam: umjesto da ga neki istražni organi ganjaju zbog ratnog zločina (rušenje Ferhadije), u kojem procesu bi mogao biti barem dobar svjedok i odmotati do svojih nalogodavaca, eno ga u Banja Luci i ima advokatsku kancelariju u ulici Pave Radana br. 2. Eh, da je jedini…
 
Dno dna novinarstva od strane “Glasa srpske” i drugih režimskih medija
 
Ono što su tih dana pisali “Glas srpske” i kako su izvještavali drugi režimski mediji pod Karadžićevom kontrolom  pripada dnu dna novinarske profesije. A pisali su i govorili kako su “muslimani sami srušili Ferhadiju…” Dno je probijeno i svaki komentar na ovu perverziju od novinarstva bio bi suvišan pa i kontraproduktivan. I vrijeđao bi našu inteligenciju i razum. Jednostavno, treba ih baciti na smetljište historije žurnalistike. I tačka!
 
Aboliranje rušitelja i obnova Ferhadije
 
Kao što znamo, obnova Ferhadije je trajala nepunih 15 godina i finansirana je iz mnogih izvora, a samo malim dijelom budžetskim sredstvima entiteta u čije temelje su ugrađeni ruševni ostaci njenog originala. Dakle, IZ BiH i SDA, kao njihov mentor, su abolirali rušitelje svih 16 banjalučkih džamija, pa i Ferhadije. Zapravo, učinili su jednu farsu od sudskog gonjenja tog entiteta, jer ako u taj proces nisu bili pozvani pravi svjedoci, a nisu, onda se to moglo zvati samo farsa od tužbe koja je i završila kako je završila – ODBAČENA JE!
Njih nikad ne smijemo zaboraviti
 
Na današnji dan, 25 godina nakon ušenja Ferhadije, kao i trajno, trebamo se sjetiti nekih ljudi koji su dali svoj obol toj znamenitoj banjalučkoj džamiji – svaki na svoj način. Ili su, pak, nakon njenog rušenja, doprinjeli sklanjanju barem dijela ruševnih ostataka bukvalno ispred bagera kako bi ih se lociralo unutar prostora zgrade IZ Banja Luka. Ili su, pak, javno svjedočili o njenom rušenju i posljedicama istog, plativši određenu cijenu za to. Dakle, sjetimo se rahmetlija Ibrahima ef. Halilovića, muftije banjalučkog, koji je čitav svoj radni vijek proveo u toj džamiji i koji nije doživio njenu obnovu. Zatim, sjetimo se rahmetli muftije hadži hafiza Mehmed ef. Zahirovića, pa rahmetli prof. dr. Sabire Husedžinović koja je svojim pregalaštvom i hrabrošću rukovodila akcijom sklanjanja ruševnih ostataka, pa rahmetli dipl. ing. Seada Zahirovića, koji je projektirao i nadzirao izvođenje radova na unutarnjoj adaptaciji itekako devastiranog objekta IZ Banja Luka, posebno prizemlja pretvorenog u mesdžid, zatim rahmetli Murata Badića, iz Cazina, kojeg su kamenjem ubili razulareni četnici 7. maja 2001. u prvom pokušaju postavljanja kamena-temeljca Ferhadiji (i niko nije odgovarao za to ubistvo, naravno). Ali, i sjetimo se i pokojnih naših sugrađana – ljudi od pera, Aleksandra Ace Ravlića, čovjeka koji se u brojnim svojim knjigama i tekstovima divio Ferhadiji, uključujuću i monografiju čiji sam naslov posudio za nadnaslov ovog osvrta, zatim prof. dr. Ante Ćosića koji se također svojom pisanom rječju, kao književnik divio Ferhadiji. Sjetimo se i mnogih drugih, koji nisu živi ili onih koji jesu, a koji su neodvojivi dio priče o banjalučkom orijentiru u vremenu i prostoru – zdranju Ferhad-paše Sokolovića. Jedan od njih je svakako i prof. dr. Sedat Širbegović koji je, negdje u prvoj polovici 1994. kada je još radio kao profesor na Elektrotehničkom fakultetu, uz još nekoliko svojih kolega koji su također radili, bio pozvan od strane RTRS da da izjavu vezano za pitanje “Kako je danas muslimanima u Banja luci”? Za razliku od svojih kolega, koji su govorili da se na njihovom primjeru (pošto rade) može vidjeti kakav je položaj muslimana u Gradu, on je preko puta rušilišta Ferhadije rekao u mikrofon i kameru: “Kako je muslimanima ovdje vidi se i po ovom lokalitetu gdje je do prošle godine bila Ferhadija, a sada je više nema. Kao što nema više ni nekoliko desetaka hiljada muslimana u Banja Luci. Eto, kako im je.” Naravno, sutradan je platio cijenu za tu izjavu. I ne smijemo zaboraviti frontmena benda “Ekatarina Velika” iz Beograda Milana Mladenovića koji je te iste 1993. odbio da nastupa u Banja Luci jer, kako je sam rekao da “ne želi svirati u gradu u kojem je srušena džamija…” Eto, ako na srpskoj estradi imamo Boru Đorđevića ili Miroslava Ilića koji su se svojom muzikom identificirali sa kvislinzima, postoje i ovakvi poput Mladenovića koji su stali na stranu antifašizma. 
 
Bedrudin GUŠIĆ

  1. maj 2018. godine

Savez antifašista Vojvodine poziva Republičko javno tužilaštvo da konačno postupi u skladu sa zakonima ove zemlje i hitno pokrene postupak protv osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja zbog javnih pretnji da je spreman da ponovi zločine za koje je osuđen.

Meštani Hrtkovaca ponovo su u strahu od nacionalističkih divljanja kakvima su bili izloženi 90-ih godina, a za koja je radikalski lider i osuđen u Hagu, jer mu država ponovo dozvoljava da javno preti i zakazuje miting u tom vojvođanskom selu, što je unelo veliki nemir i strah naročito među Hrtkovčane hrvatske nacionalnosti.

Ćutanje državnog tužilaštva očigledno pokazuje da je taj njihov strah i opravdan. Umesto jasne i odlučne rekacije države na otvorene pretnje građanima Hrtkovaca koji su već bile žrtve ratnih pokliča Vojislava Šešelja, ministar policije se u medijima nadvikuje sa Šešeljem o tome da li će zakazani miting radikala biti održan ili sprečen, čak stavljajući u istu ravan taj skup i skupove podrške Hrtkovčanima koje su najavile pojedine opozicione stranke.

Da li će Hrtkovčani biti spokojniji ukoliko u nedelju njihovo selo okupiraju policijske snage kao statisiti u cirkusu osuđenog ratnog zločinca? Zakonske mogućnosti policije su da fizički spreče okupljanje primenom represivnih mera, ali to meštane Hrtkovaca neće učiniti spokojnijima. Obaveza tužilaštva je da spreči narušavanje bezbednosti građana i postupi po zakonu ako neko iznosi tako opasne pretnje.

Podsećamo Republičko javno tužilaštvo da je pre skoro mesec dana Žalbeno veće Mehanizma za međunarodne krivične sudove Šešelja osudilo na kaznu od deset godina zatvora „za podsticanje progona, deportacije i prisilno raseljavanje, prisilno premeštanje Hrvata u vojvođanskom selu Hrtkovci, 1992. godine“, te da je Šešelj odmah nakon izricanje presude izjavio da je „ponosan na sve zločine“ koji su mu „pripisani“, ali i da je spreman da ih ponovi.

Podsećamo Republičko javno tužilaštvo i da je, prema transkriptu sa promocije SRS u Hrtkovcima 1992. godine, Šešelj, između ostalog, poručio da „u Hrtkovcima nema mesta Hrvatima”. Takođe i sledeće: „Izvešćemo ih na granicu srpske zemlje. Odatle peška neka produže, ako sami ne odu“, dok je u završnici govora poručio: „Ubeđen sam da ćete i vi Srbi iz Hrtkovaca i ostalih sela u okolini znati da sačuvate međusobnu slogu i jedinstvo, da ćete se vrlo brzo otarasiti preostalih Hrvata u vašem selu i okolini“.

Prema tome, da li će se tačno 26 godina posle govora zbog koga je Šešelj pred Haškim sudom proglašen krivim, taj zločin ponoviti – zavisi isključivo od toga da li će Republičko javno tužilaštvo primeniti zakon i to onemogućiti. Ukoliko izostane reakcija tužilaštva, to će biti zastrašujuća poruka da je bezbednost građana u rukama onih koji su nad njima počinili zločin i koji im ponovo prete, jer im to omogućava i štiti ih aktuelna vlast.

S poštovanjem,

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

 

Podela potiče iz vremena Francuske revolucije, kada je pokrenuto pitanje da li kralj treba da ima pravo veta na odluke Narodne skupštine. Oni koji su bili protiv kraljevog veta otišli su na levu stranu od predsedavajućeg, a oni koji su podržavali pravo kraljevog veta na njegovu desnu stranu. Od tada su u upotrebu ušli pojmovi levice i desnice s jasnim idejnim sadržajem, jer desničari uvek brane društvenu hijerarhiju i strahuju od naroda i njegove volje, dok su levičari pobornici jednakosti među ljudima, pa se zalažu i za poštovanje volje naroda…..Za desnicu je sloboda uvek važnija od jednakosti, a za krajnju desnicu je najbitnije bratstvo među etnički istorodnim, bez obzira na njihovu međusobnu nejednakost, dok levica insistira na jednakosti svih ljudi bez obzira na rod, rasnu, etničku ili slojnu pripadnost…..Antisemitizam je predstavljao najrasprostranjeniji oblik ksenofobije odnosno Jevreji su predstavljali žrtvenog jarca za sve probleme u društvu prve polovine XX veka, dok je danas to slučaj s islamofobijom i muslimanima….. Ostaje da se vidi da li će u budućnosti doći do razvoja neke vrste demokratskog socijalizma, jer u njemu bi se mogli ostvariti ideali jednakosti, slobode i bratstva svih ljudi…..Srpska radikalna stranka je svakako najbitnija ekstremo-desničarska snaga, pa iako danas nije ni približno jaka kao što je bila tokom 1990-ih, pa i od 2003. do 2008. godine i tadašnjeg raskola. Osim nje, tu je i niz još ekstremnijih grupica, kao što su klasično fašistički Srbski Obraz, SNP 1389, Naši, Srbska akcija, a naročito pojedine nasilničke i s mafijom povezane navijačke grupe FK Rad, FK Crvena Zvezda i FK Partizan. Većina njih se, međutim, nalazi pod kontrolom vlasti Srpske napredne stranke, a na osnovu lične bliskosti i mafijaško-poslovne povezanosti….. Ima levice, ali je ona trenutno slabašna. Neke građanske inicijative su nesumnjivo levičarski usmerene, poput Udruženja stranara iz Niša, Lokalnog fronta iz Kraljeva, Zrenjaninskog socijalnog foruma, pokreta Ne davimo Beograd, te Levog samita Srbije…..U Sloveniji su levičari u skupštini, u Zagrebu su u gradskoj skupštini, u Grčkoj su na vlasti, ali su, nažalost, predstavljali pokaznu vežbu koju su kapitalisti priredili svim drugim levičarima kako će proći, ako ne budu poslušni prema krupnom kapitalu i nemačkom imperijalizmu……Radikali su se pojavili u majicama s Trampovim likom, a tabloidi pod kontrolom Aleksandra Vučića su slavili Trampa, zaluđujući narod pričom o tome kako će nova američka administracija promeniti svoju politiku prema Balkanu. Naravno, radilo se o wishful thinking (što je babi milo, to joj se snilo), ali trebalo je narod odvući od problema u kojima živi, kako bi se njime manipulisalo, dok se svi tobože bavimo „visokom politikom“, iako o njoj nedostaju bazična znanja….. Nemački konzervativci su oduševljeni njegovom poslušnošću, jer on bespogovorno sluša šta mu se kaže i obezbeđuje nemačkim kompanijama, koje imaju veći promet od BDP-a Srbije, više hiljada evra po radnom mestu. Na taj način, vlast Aleksandra Vučića koristi novac sirotinje Srbije da finansira bogate kapitaliste (ne samo iz Nemačke). Nažalost, HDZ u Hrvatskoj, i SDA u BiH, predstavljaju zahvalne partnere ovakvoj vlasti u Srbiji, jer i oni lakše zaluđuju osiromašene i ojađene građane, ako su suočene s nekom stvarnom ili tobožnjom „opasnošću iz Srbije“…..

Budući da se u javnom diskrursu, ne od jučer, koriste termini desnica i ljevica, a siguran sam da jedan dio javnosti ne zna kada i kako su nastali ti pojmovi, hoćete li i za moje čitateljstvo objasniti kada i kojim povodom su jedni otišli na desnu stranu a drugi na lijevu, odnosno hoćete li objasniti genezu pojmova desnica i ljevica?

BAKIĆ: Podela potiče iz vremena Francuske revolucije, kada je pokrenuto pitanje da li kralj treba da ima pravo veta na odluke Narodne skupštine. Oni koji su bili protiv kraljevog veta otišli su na levu stranu od predsedavajućeg, a oni koji su podržavali pravo kraljevog veta na njegovu desnu stranu. Od tada su u upotrebu ušli pojmovi levice i desnice s jasnim idejnim sadržajem, jer desničari uvek brane društvenu hijerarhiju i strahuju od naroda i njegove volje, dok su levičari pobornici jednakosti među ljudima, pa se zalažu i za poštovanje volje naroda.

Kako su desnica i ljevica, nakon Francuske revolucije, shvatale i primjenjivale onaj famozni slogan “Sloboda-Jednakost-Bratstvo”?

BAKIĆ: Za desnicu je sloboda uvek važnija od jednakosti, a za krajnju desnicu je najbitnije bratstvo među etnički istorodnim, bez obzira na njihovu međusobnu nejednakost, dok levica insistira na jednakosti svih ljudi bez obzira na rod, rasnu, etničku ili slojnu pripadnost. Za levicu su sloboda i bratstvo mogući tek onda kada su ljudi jednaki, a za desnicu je jednakost u najboljem slučaju svedena na jednakost pred zakonom (liberali) ili na jednakost šansi (socijalni liberali i socijalni demokrati), dok bi socijalna jednakost, po njihovom mišljenju, nužno ograničila slobode pojedinaca. Danas je jasno da su ovi veliki ideali ostali neostvareni, jer kapitalizam ne dopušta njihovo ostvarenje.

Koja je razlika između ekstremne i radikalne desnice?

BAKIĆ:Ekstremna ne odustaje od upotrebe nasilja i ne osvrće se na zahteve političke korektnosti, pa je npr. otvoreno fašistički usmerena i antisemitska, dok radikalna desnica, barem načelno, ne pristaje uz nasilje, delimično prihvata „demokratiju“, tj. preciznije, radikalno-demokratsku frazu, dok kritikuje liberalnu demokratiju, ali „demokratiju“, u najboljem slučaju, shvata kao etnokratiju, tj. vladavinu sopstvene etničke zajednice, a u najgorem, kao autoritarni poredak jednog čoveka i njegove klike, koja koristi etničku zajednicu kao smokvin list za prikrivanje lične vlasti i kapitalističkih interesa. Najčešće se ovde filofašizam i antisemitizam ostavljaju za upotrebu na mestima koja nisu javna, a ponekad su i stvarno napušteni ili se, u retkim slučajevima, npr. među radikalnim desničarima u nekim nordijskim zemljama i u Nizozemskoj, nikada nisu ni zagovarali, dok se javno ističe razobručena islamofobija, kao politički korektna etnička, a katkad i rasna (muslimani neretko nisu beli), mržnja na početku XXI veka u Evropi i u Severnoj Americi.

Koji su oblici ksenofobije bili korišćeni tokom Drugog svjetskog rata, a koji su u “modi” danas?

BAKIĆ: Antisemitizam je predstavljao najrasprostranjeniji oblik ksenofobije odnosno Jevreji su predstavljali žrtvenog jarca za sve probleme u društvu prve polovine XX veka, dok je danas to slučaj s islamofobijom i muslimanima.

Da li su kapitalizam, kojeg danas imamo i na našim prostorima (u ma kakvom obliku, čak i kao surogat) i socijalizam kojeg smo imali do “demokratskih” promjena, zadovoljili postulate Francuske revolucije i ako nisu koji je to “treći put”, bilo u Evropi ili na našim prostorima, kojim bi trebalo ići ka istinskoj “Slobodi-Jednakosti-Bratstvu”, ili je to još uvijek utopija za današnji svijet?

BAKIĆ: Socijalizam predstavlja pokušaj da se kapitalistička „izdaja“ ovih ideala prevaziđe. Nažalost, socijalizam kratkog XX veka (1914-1991) bio je autoritaran, pa je, iako omogućivši autoritarnu modernizaciju nekih društava, u koje je spadalo i jugoslovensko, ostao na pola puta, jer čim imate autoritaran sistem, ne može doći do ostvarenja ni jednakosti među ljudima ni slobode pojedinaca. Naravno, kapitalizam zakonomerno proizvodi oligarhijske strukture, a u oligarhiji je jednakost, po definiciji, nemoguća, a zatim i sloboda i bratstvo. Istovremeno, činjenica da je socijalizam bio autoritaran pomogla je politikolozima da pravdaju kapitalistički sistem kao demokratski, izneveravajući na taj način saznajnu funkciju nauke i naglašavajući njenu društveno-integrativnu funkciju, te predstavljajući u osnovi hladnoratovske borce, a ne društvene naučnike. Naime, činjenica da neki sistem nije autoritaran još uvek ne znači da je i demokratski, naročito ako je belodano da u njemu vlada bogata manjina u svom interesu, što je definicija oligarhije još od Aristotela. Ostaje da se vidi da li će u budućnosti doći do razvoja neke vrste demokratskog socijalizma, jer u njemu bi se mogli ostvariti ideali jednakosti, slobode i bratstva svih ljudi.

Ima li ekstremne i radikalne desnice u Srbiji, kao releventnih političkih snaga, i ko su njihovi barjaktari? Ima li ksenofobije i u kojim oblicima, eventualno?

BAKIĆ: Srbija nije tu izuzetak (u izuzetke na evropskom kontinentu spadaju Portugal, Irska i Španija, jer je u njima, bar u poslednjih nekoliko decenija, krajnja desnica, iako postojeća, zanemarljiva). Srpska radikalna stranka je svakako najbitnija ekstremo-desničarska snaga, pa iako danas nije ni približno jaka kao što je bila tokom 1990-ih, pa i od 2003. do 2008. godine i tadašnjeg raskola. Osim nje, tu je i niz još ekstremnijih grupica, kao što su klasično fašistički Srbski Obraz, SNP 1389, Naši, Srbska akcija, a naročito pojedine nasilničke i s mafijom povezane navijačke grupe FK Rad, FK Crvena Zvezda i FK Partizan. Većina njih se, međutim, nalazi pod kontrolom vlasti Srpske napredne stranke, a na osnovu lične bliskosti i mafijaško-poslovne povezanosti. Naposletku, u poslednjih par godina, sa zaoštravanjem izbegličke krize, pokret Dveri, koji se, za razliku od prethodno pomenutih, ne nalazi pod kontrolom SNS-a, sve više napušta izrazito konzervativno stanovište i prihvata radikalno-desničarsku poziciju. Sve ove grupacije gaje islamofobiju, homofobiju, evrofobiju, antiamerikanizam, ali i rusofiliju.

A ima li istinske ljevice u toj zemlji, regionu i Evropi?

BAKIĆ: Ima levice, ali je ona trenutno slabašna. Neke građanske inicijative su nesumnjivo levičarski usmerene, poput Udruženja stranara iz Niša, Lokalnog fronta iz Kraljeva, Zrenjaninskog socijalnog foruma, pokreta Ne davimo Beograd, te Levog samita Srbije. Osim toga, i u nekim drugim gradovima, kao što je Požega, javili su se zanimljivi pokreti za odbranu prava građana od samovolje vlasti i bogataša, pa postoji mogućnost spontanog razvijanja levičarskih ideja i energija. Ima nagoveštaja, međutim, i o namernom organizovanju, pa bi moglo doći do ujedinjavanja većine, ako ne i svih ovih grupacija, u značajniju političku snagu. U Sloveniji su levičari u skupštini, u Zagrebu su u gradskoj skupštini, u Grčkoj su na vlasti, ali su, nažalost, predstavljali pokaznu vežbu koju su kapitalisti priredili svim drugim levičarima kako će proći, ako ne budu poslušni prema krupnom kapitalu i nemačkom imperijalizmu.

Zašto Vi niste više dio ljevice Srbije?

BAKIĆ: Zato što se ne radi o levici, već o još jednoj prevari, nakon Socijalističke partije Srbije i Pokreta socijalista. Nažalost, u jednom trenutku sam poverovao jednom profesionalnom političaru koji je naopako politički socijalizovan, pa sam mu pomagao oko pisanja programa, trošeći uludo svoje vreme, dok nisam uvideo, pre no što je stranka formalno i osnovana, da je luk u kojem on zaobilazi istinu prevelik.

Neposredno nakon izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD u nedeljniku “Vreme” napisali ste znakovit tekst – “Šta spaja Trampa, Vučića i Šešelja”? Koji je bio neposredni povod za taj tekst i šta ih zaista spaja?

BAKIĆ: Radikali su se pojavili u majicama s Trampovim likom, a tabloidi pod kontrolom Aleksandra Vučića su slavili Trampa, zaluđujući narod pričom o tome kako će nova američka administracija promeniti svoju politiku prema Balkanu. Naravno, radilo se o wishful thinking (što je babi milo, to joj se snilo), ali trebalo je narod odvući od problema u kojima živi, kako bi se njime manipulisalo, dok se svi tobože bavimo „visokom politikom“, iako o njoj nedostaju bazična znanja. Upravo ove manipulacije, podilaženje niskim strastima naroda, preplitanje nacionalističke retorike s autoritarnim tendencijama u organizaciji vlasti, spada u ono što povezuje ove darovite, ali i zloćudne političare.

Dok je još bio premijer napisali ste da je “Vučić veliko zlo za Srbiju”. Danas je on predsjednik te države. Da li i dalje imate takvo mišljenje o njemu odnosno načinu na koji on vlada?

BAKIĆ: Nažalost, nema razloga da promenim svoje mišljenje. Naprotiv, on ga iz dana u dan potvrđuje. Srbija je država koju je zarobila mafija.

Na kraju, Aleksandar Vulin i Vojislav Šešelj svako malo načine neki incident, pa i skandal, koji zadire i u odnose sa drugim zemljama, posebno sa komšijama. Znakovito je da Vučić uglavnom ne reagira na njihove ispade. Zašto?

BAKIĆ: Zato što oni rade po njegovom nalogu. On se pretvara da je „dobar momak“, a pujda iz potaje „loše momke“ da stvaraju zlu krv, kako bi mogao da poruči moćnim činiocima međunarodne politike da bi bez njega na vlasti u Srbiji i na Balkanu bio potop. Zasad mu dobro ide. Nemački konzervativci su oduševljeni njegovom poslušnošću, jer on bespogovorno sluša šta mu se kaže i obezbeđuje nemačkim kompanijama, koje imaju veći promet od BDP-a Srbije, više hiljada evra po radnom mestu. Na taj način, vlast Aleksandra Vučića koristi novac sirotinje Srbije da finansira bogate kapitaliste (ne samo iz Nemačke). Nažalost, HDZ u Hrvatskoj, i SDA u BiH, predstavljaju zahvalne partnere ovakvoj vlasti u Srbiji, jer i oni lakše zaluđuju osiromašene i ojađene građane, ako su suočene s nekom stvarnom ili tobožnjom „opasnošću iz Srbije“. Uopšte, mi smo svi na prostoru bivše Jugoslavije zatočenici zloćudne politike, zato što nam neretko nacionalizam mrači zdrav razum. Tako, neki građani Srbije bivaju oduševljeni Vulinovim jadnim nacionalističkim ispadima, jer „treba neko da im kaže“, uopšte ne uviđajući basnoslovnu korumpiranost ovoga „levičara“ i njegovu ulogu u donošenju zakona u korist krupnog kapitala, a na štetu radnog naroda. Zar nismo dosad shvatili da nacionalizam dovodi do stradanja u ratu, siromašenja većine, bogaćenja manjine i imperijalističke vladavine stranaca? Sve u svemu, nacionalizam je najbolji sluga kapitalizma, a domaći nacionalisti (makar se krasili „levičarskim“ perjem) ne samo domaćih, već i stranih kapitalista i imperijalista.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BAKIĆ: Hvala Vama na podsticajnim pitanjima.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (973)

 

Kome to smeta dolazak Erdoana ?

Posted: 5. Maja 2018. in Intervjui

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Nažalost, ali mi nikako nije jasno, zašto to parlamentarcima iz redova Bošnjaka, nije po volji dolazak i miting, predsjednika Turske, gospodina Erdoana ?
Siguran sam, da je , ovaj predsjednik, veliki prijatelj i patriotski se odnosi, prema našoj domovini Bosni i Hercegovini. Zato se radujem, kao rođeni Sarajlija, da će biti uvijek dobro došao u moj grad, za razliku od mnogih naših nacionalista i mrzitelja, ove nam domovine, Bosne i Hercegovine.
U svakom slučaju, između ostalih, rado bih zabranio dolazak u Sarajevo, guslaru iz Laktaša, Miloradu Dodiku i njegovom , lukavom pajdašu, orguljašu iz Mostara, Draganu Čoviću.

Sasvim opravdano sumnjam, nisu li i ovi parlamentarci, pristalice ovih „ dodikovaca „ i „ čovićevaca“, te uz pomoć i ovoga javnog medija, koji upravo i objavluje, ova suluda razmišljanja sa nekim nebulozama, na sramotu građana koji su im u proteklom biračkom ciklusu i darovali svoje glasove.
Od silnoga nerada i velikih primanja, u parlamentarnim foteljama, nažalost, dotični i nisu imali vremena, da sagledaju i doprinos iz Turske, za našu državu, a garantovano je da će u narednom periodu, biti još više i konkretnije od brojnih investicija, turskih privrednika i države Turske.Zar se mogu zanemariti i velike investicije u izgradnji, kružne magistrale, na relaciji Sarajevo- Beograd, uz pomoć investicija iz Turske. Aktivnosti su uveliko u pripremi, projekne dokumentacije i prateće dokumentacije, sa konkretnim izborom trasa.

Činjenice ukazuju, kako sam neposredno slušao i predsjednika Srbije, gospodina Vučića, koji je upravo, ovih dana gost predsjednika Erdoana, kako nabraja i konkretne fabrike, sa znatnim brojem zaposlenih radnika, koje su nikle po Srbiji, uz finansijsku pomoć iz Turske. Svakako, to je dostrojno poštovanja i priznaja i gospodinu Erdoanu i privrednicima , prijateljske države Turske.
Tendencionalno je i veoma zločesta konstatacija, od naših parlamentaraca, da Erdoan i Turska, u Srbiju šalju investicije, a u Bosnu i Hercegovinu, neke zastave. Siguran sam, da su nam i zastave mnogo prijatnije i obećavajuće, od onih vezanih zastava, sa stadiona Koševa, od HDZ-a i SDA-a, koje će nas uvijek podsjećati, bar nas u Mostaru i Hercegovini, na naše golgote , stradanja i „ logorovanja „ od Heliodroma, do Dretelja, Ljubuškog i brojnih drugih znanih destinacija.
Vjerovatno se, naši parlamentarci, trebaju mnogo više i češće brinuti, o paravojnim formacijama, poput vukova ili srpske časti, kao i o odnosima njihovg mecene i guslara iz Laktaša, uspostvaljanjem nekih odnosa sa Rusima. Sve ove nakaradne pojave , na teritoriji naše jedine domovine Bosne i Hercegovine, ne mogu se ni u ludim snovima porediti sa najavljenim mitingom i susretom, gospodina Erdoana, sa svojim zemljacima, rasutim po Evropi i brojnim u BiH / kažu, da ih je preko 10.000/, što nije ni bitno.

Da li su se ovi i brojni drugi parlamentarci, nekada i javno upitali, zašto se ova naša licemjerna Evropa, ovako odnosi prema velikoj i moćnoj državi, zvanoj Turska. Ako to oni, ne dozvoljavaju susrete predsjednika Erdoana, sa svojim zemljacima, u njihovim metropolama, zašto bi mu i naše vlasti uskratile tu priliku, znajući, da nam dolazi iskreni prijatelj, mnogo veći i konkretniji od mnogih državnika i visokih ličnosti međunarodne zajednice, koji dolaze u našu zemlju.
Krajnje je vrijeme, da istinski počnemo razmišljati svojom glavom, jer nam i ti vaši brojni međunarodni faktori neće donijeti sreću i blagostanje, sa čime nas godinama uljuljkuju i uspavljuju.
Dobro nam došao, u našu državu i moje rodno Sarajevu, uvaženi i dokazani prijatelju, predsjedniče Turske, gospodine Erdoane. Rado će Vas poslušati i brojni građani, ove napaćene države, Bosne i Hercegovine.

Balkanski Hamlet

Posted: 3. Maja 2018. in Intervjui

Winston Churchill  je bio veoma dobar futorolog i elokventni logičar . Balkan je, kako ga je nazvao, još uvijek  isto ono mjesto gdje se proizvodi više povijesti nego što je sam može konzumirati. Od vremena u kojem je jedan od najpoznatijih svjetskih državnika živio pa do danas čini se na Balkanu nije toga puno mijenjalo. Znao je Churchill da je balkanski  princip nacionalističke vladavine kod nas i u našem regionu naše prokletstvo sa konačnim ciljem  stvaranja novih krugova radikalizacije i stalnih mobilizacija na etničkom principu. Nepisano pravilo koje karakterizira Balkan a uvijek funkcioniše ;  „Što radikalniji riječnik – to bolji zaštitnik nacionalnog interesa!“  

Politička scena Balkana   liči na  tragikomični teater  u kojoj se najviše igra Shakespear  i u kome je glavni junak tragičar Hamlet. Naravno da su glavni režiseri nacionalne stranke čija nastojanja da učvrste svoju vlast prelazi sve granice dobrog ukusa. Građanima se  još od   prvih poslijeratnih izbora 1996. godine sprema „drama“ ,koja po mnogo čemu nalikuje na fabulu  „Hamleta“ u kojoj je baš on glavna koleteralna šteta. Logično pitanje koje se name će  je; „Da li je narod dovoljno intelektualno jak da „čita“ Shaksespeara ili je ovo djelo preteško za „čitanje“?  Nisam siguran da smo u stanju shvatimo sto nam je Shakespear želio reći , jer  je činjenica da su mnogi  naši „Hamleti“ izginuli  kao rezultat nacionalističkog divljanja i sljepila u različitim vremenskim periodima sa  kulminacijom u 90-im.

Pred svaki naredni izborni krug  se širi strah od drugog naroda. Ista matrica nam se servira iz jednog izbornog ciklusa u drugi kako nam se sprema nova podjela već podijeljene zemlje ili kako nacionalni lideri imaju planove o drugačijem uređenju BiH.  Ova taktika je dobro poznata kao „discipliniranje etnosa“ valjda što poput loših daka pravimo stalno iste greške koje nas skupo koštaju. Dobro oprobanim i učinkovitim  receptom za osvajanje glasova birača! Plaše nas raznim nebulozama kako će se BiH raspasti , kako će biti podjeljena na tri djela,  kako nije održiva.  Plaše nas kako bi sakrili svoj vlastiti strah i kriminal  od vremena u kome će se morati odgovarati za svoja nedjela! Tragedija je u spoznaji da su  građani uprkos svojoj bijedi više vjerovali liderima iz „svog naroda“ nego vlastitom siromaštvu, bijedi  i obespravljenosti. Naša mentalna nelogičnost je najbliža šizofreniji! A da bi se suočili sa šizofrenijom moramo bit hrabri i  reći dosta!

Predstava „Hamlet u selu  Mrduše Donje“ napisana 1965. od  Ive Brešana. Reklo bi se da  je uvijek aktuelna u našem  balkanskom geopolitičkom podnevlju bitisanja. Prvenstveno zamišljena kao  obračun sa  totalitarističkim režimom svoj puni smisao je našla danas  kada se obračunavamo s nemoralom i licemjerstvom, društvenim devijacijama i postratnom preobrazbom ljudi.

Da li smo sposobni da jednom zauvjek skinemo Hamletovu odoru i budemo ono što jesmo je pitanje svih pitanja!

Mr. sci. Edin Osmančević

 

IZBORI

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Operacija Aluminij 22

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Danas je u Bošnjačkoj zajednici Bostona organizirana dvorišna prodaja (“yard sale”) rabljenih stvari, odjevnih predmeta te hrane iz bogatog repertoara bosansko-hercegovačke kuhinje i odziv, kako Amerikanaca tako i naših sugrađana, je bio veoma dobar. Akciju su uspješno pripremile i provele članice naše ovdašnje Zajednice Suada Bajgorić Mansouri i Sabina Dautović. Prikupljen je pristojan iznos financijskih sredstava od rečene prodaje (po simboličnim cijenama) i usmjeren je na račun Bosniaks Society of Boston (Bošnjačka zajednica Bostona), što će istoj biti ne baš zanemarljiva financijska injekcija za potrebe njenog  daljnjeg djelovanja.
Ovaj uspješni marketinški čin imao je svoj epilog u nastupu folklorne grupe naši najmlađih djevojčica koju vodi Anela Demir. Pristutni su bili oduševljeni njihovim perfomansom, posebno činjenicom da su danas na ovom dijelu ukupne i veoma razuđene bh. dijaspore donijele miruh Bosne. A taj miruh je posebno ugodan i budi neku nadu jer je izlazio iz najmlađih bh. duša, rođenih ovdje, ali do kraja odanim domovini svojih roditelja i predaka.
 
Bedrudin GUŠIĆ
Evo još nekoliko slika:
————————————————————————
———————————————————————————————-
————————————————————————-
Teško, veoma teško mi je palo jučerašnje brutalno hapšenje generala A R BiH Atifa Dudakovića. Muka i nespokoj su me obuzeli jer su njegovim hapšenjem, pogotovo načinom na koji su to dušmani R BiH izveli, ponizili i njega, i one koje je branio i odbranio, i mene, odnosno sve antifašiste naše zemlje, pa i šire. Lomio sam se u sebi da li da nešto napišem ili ne, odvraćala me je od toga  spoznaja da malo koga to više zanima, ali, s druge strane, prevagnulo je ono u meni da ako ne iskažem svoj javni stav, osjećao bih se nekako kukavički, konformistički.., kao da sam se zavukao u mišju rupu jer ispada da nemam stav. Ne, nisam taj, imam stav i po ovom pitanju i iznijet ću ga javno, kao i uvijek.
 
Nije se krio, kao Dodikovi “heroji” Mladić i Karadžić
 
Godinama su i bh. javnost i sam Dudak znali da ga sljedbenici ratnih zločinaca Karadžića i Mladića terete za navodne ratne zločine u vrijeme kada je bio komandant V korpusa A R BiH. Cijelo to vrijeme bio je dostupan nadležnim pravosudnim organima naše zemlje i u nekoliko navrata je to javno govorio. Dakle, nije se krio kao Dodikovi “heroji” Karadžić i Mladić. Nisam ničiji pa ni Dudakovićev odvjetnik, niti govorim napamet, već upravo crpim kazivanja jednog mog bliskog rođaka koji je bio pripadnik V korpusa A R BiH i koji mi je kazivao o golgoti 50 hiljada Krajišnika, te hrabroj borbi boraca tog korpusa pod komandom generala Dudakovića, ali i o časnom odnosu prema zarobljenicima. Također, kolega Ibrahim Halilović je već javno ponudio svoje svjedočenje, uz video snimke kao dokazni materijal, u korist odbrane Dudakovića a vezano za oslobođenje Bosanskog Petrovca i odnosa prema tamošnjim Srbima. 
 
Da nije bilo njega i njegovih boraca, desilo bi se 6,5 Srebrenica u Bosanskoj Krajini
 
Jasno je kao bijeli dan da je preko 50 hiljada žitelja Bosanske Krajine, odsječene 1992. pa nadalje od ostalih dijelova BiH i svijeta uopće, bila namijenjena sudbina Srebrenice ali u šest i po puta većem obimu. Da nije bilo otpora boraca V korpusa A R BiH, pod komandom generala Atifa Dudakovića, to bi se desilo. I da je isti taj general prihvatio sugestiju iz Sarajeva da se Krajina pretvori u demilitariziranu zonu koju će kao čuvati pripadnici UNPROFOR-a. Da, desilo bi se isto kao i sa Srebrenicom. Dakle, da se desio pokolj Bošnjaka Bosanske Krajine, Dudakovića ne bi ganjali. “Krivi” su svi koji su branili svoje kuće i svoje živote u nemogućim uvjetima i koji su ostali živi i “kriv” je on što je branio te ljude i svoju domovinu. I u tome je čitava kvaka.
 
Dvije greške u karijeri generala Dudakovića
 
Prva je što je poslušao Aliju Izetbegovića i zaustavio se iznad Banja Luke, a druga je što je nakon rata ušao u politiku, odnosno pristupio SDA, postao “njen vojnik”, umjesto da je ostao vojnik domovine, da bi mu ista ta SDA potom okrenula leđa a danas, valjda zato što je izborna godina, licemjerno lije krokodilske suze za njim. Vjerujem da je i sam Dudak svjestan tih svojih pogrešaka, ali je sada kasno.
 
Cilj goniča je jasan: izjednačiti katila i žrtvu
 
Da, radi se upravo o tome – izjednačiti one koji su nasrnuli na R BiH i sve njene odane građane, sa onima koji su je branili. Hoće se, ne od jučer, redefinirati karakter rata u BiH zarad prljavih političkih ciljeva onih koji joj ne žele dobro, a stoluju u Banja Luci i zapadnom Mostaru, njihovih mentora s desna i lijeva i još nekih dalje od regiona. Svjedoci smo godinama unazad pokušaja silnica zla izvana i iznutra da se sudi i Seferu Haliloviću, i rahmetli Mehmedu Alagiću, pa Naseru Oriću, i to u Hagu, i svi oni su bili oslobođeni od strane istog tog Tribunala, jer su bili nevini. Druga je stvar što je general Alagić crkao poslije toga. Ali, ostao im je od krupnih riba još Atif Dudaković i trebalo je na njega nasrnuti. A, tužiteljica po ovom predmetu je izvjesna Vedrana Mijović, kćerka ne baš izvjesnog već itekako poznatog Dodikovog jastreba u prethodnim sazivima Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, Slavka Jovičića -Slavuja. Treba li još i nacrtati o čemu se ovdje radi?
 
Likuju mrzitelji BiH i otpadnici našeg naroda
 
Naravno da likuju i Dodik, i svi tamo – i pozicija i opozicija, likuje i Vučićev jastreb Vulin, likuju i oni Čovićevi i to samo potvrđuje tezu o njihovom antibosansko-hercegovačkom savezu, zapravo uroti koju doslovno svakodnevno demonstriraju njih dvojica. Ali, likuje i urednik Slobine (dobro ste pročitali) Bosne, onako perverzno i iz samo njemu znanih razloga. Da, ima i takvih koji ne samo da su nezahvalni što im je taj Atif Dudaković odbranio Domovinu i podario im slobodu, nego ga čak napadaju žešće nego oni iz Banja Like, Pala, Gruda, Beograda….
 
Crni oblaci nad Bosnom
 
Rat u BiH nije nikada prestao. Nakon 1995. se vodi drugim sredstvima, sve do danas. Antibosanske silnice, kako one izvana, tako i iznutra, su u snažnoj ofanzivi. Hapšenje antifašističkog generala Atifa Dudakovića je samo jedna od etapa te ofanzive čiji je krajnji cilj dokusuriti Bosnu. Crni oblaci su se zaista nadvili nad našom zemljom. Hoće li se razbistriti, zavisi puno i od nas. Nemojmo se zavaravati: nemamo prijatelja u svijetu i nemojmo se uzdati u nikoga osim u same sebe. Ali, budimo prvo prijatelji samima sebi, jer to trenutno nismo. Rastjerajmo crne oblake najkasnije u oktobru i dajmo svoj glas novim snagama, a ne onima koji su nas dovde doveli i koji su dozvolili da nam se hapse najbolji sinovi Domovine.
 
Bedrudin GUŠIĆ

Pregovori o Mostaru

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.