Rezervni Srbin

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Urbi et Orbi

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Invazija

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

17. januar 2020. godine

Napustio nas je Tomislav Ketig čovek višestrukih talenata, stvaralac i pregalac u mnogim oblastima društvenog života, čovek velikih dometa i ostvarenja. Ketig je bio dopisni član Vojvođanske akademije nauka i umetnosti, književnik i enciklopedist, javni delatnik, borac za autonomiju Vojvodine, dobar čovek i prijatelj, blage prirode, uvek sprema na saradnju, i samozatajan. Pisao je poeziju, pripovetke, romane, drame, esejistiku, književna kritiku, publicistiku i enciklopedistiku. Književna dela objavljivana su mu tokom šest decenija u svim relevantnim književnim i časopisima za kulturu u kulturnim centrima tadašnje Jugoslavije. Drame su mu izvođene u pozorištima u Novom Sadu, Subotici i Pirotu; televizijske i radio drame u Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Budimpešti, Beču, Sarbrikenu, Kelnu, Hilversumu. Napisao je i stotine enciklopedijskih članaka, među kojima su mu u Enciklopediji Jugoslavije objavljene obimne monografije, jedine te vrste: „Kultura u Jugoslaviji 1918-1988“ i „Nauka u Jugoslaviji 1918-1988“. U vreme postojanja Jugoslavije, bio je glavni urednik Redakcije za Vojvodinu, Enciklopedije Jugoslavije, u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu u Zagrebu, do penzionisanja 1992. godine. Bio je i glavni urednik Enciklopedije Vojvodine pri VANU.
Objavio je knjige peoezije „Prometej u povratku“ (Novi Sad,1962); „Amanet“ (Novi Sad, 1981); „Poeme i balade“ (Zagreb, 2002); Eseje o nadrealizmu „Sanjari i fotografi zoe“ (Novi Sad, 1975); knjigu drama „Pomračenja“ (Novi Sad, 1969); romane: „Slepi putnici“ (Subotica, 1972); „Lude godine“ (Novi Sad, 1973 i Beograd, 2009); „Velebitski orao“ (Subotica, 2007); „Rakova djeca“ (Zagreb, 2007); „Duga senka svitanja“ (Novi Sad, 2007. Minhen 2011), „Damin gambit“ (Subotica, 2014), „Karusel raspetih“ (Novi Sad, 2016).
Tomislav Ketig je bio dobitnik Ordena bratstva i jedinstva sa srebrnim zracima, Oktobarske nagrade Novog Sada 2002. godine, te Nagrade Društva književnika Vojvodine za životno delo 2009.godine.
Njegova poezija, romani i drame prevedeni su na mađarski, nemački, italijanski, holandski, francuski, engleski, ruski, švedski, slovenački, albanski i makedonski jezik.
Porodici, prijateljima i poštovaocima upućujemo iskrene izraze saučešća.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine
prof. dr Duško Radosavljević

Mnogi od nas kada smo gradili kuću, bez obzira da li bili sujevjerni ili ne, da zaštitimo gradnju od zlih uticaja, držali smo se starih običaja. Na to su nas usmjeravali naši stari, a mi smo ih puštali da provedu to svoje, jer nas to nije ni smetalo ni koštalo.

Po nekima od tih običaja, koji su bili približno isti u svim dijelovima bivše Jugoslavije, kada se odabere plac na kojem se namjerava graditi kuća, da bi bili sigurni da smo odabrali dobro mjesto, dovede se tu stoka da pase, najčešće ovce, jer one imaju dobar njuh i istančan osjećaj da mogu prepoznati “zlo mjesto” i “nečastive sile”, ako tu vladaju. Ako bi se pokazalo da su ovce pri ispaši nemirne, to bi značilo da to mjesto obiluje nečastivim silama i da ga treba pri gradnji kuće u širokom krugu zaobići. U tu svrhu su korištene i druge metode. Da se nađe sretno i berićetno mjesto ostavljala se čaša vode da prenoći i ako tokom noći u nju nešto upadne, kao buba, muha, mrav… to bi značilo da se tu kuća može graditi, a u suprotnom čovjek tu ne treba da gradi, jer tu neće biti berićeta ni sreće.

Kada se plac odabere, gradnja je obično počinjala ponedeljkom, a ne srijedom, petkom niti praznikom.

I da bi kuća bila nafakali, imala novca, ljubavi, sloge i hljeba,…na prvi ćošak okrenut istoku ili na svaki kućni ćošak stavlja se kukuruz, zrna pšenice ili metalni novac. Kada se temelj postavi na prvom ćošku sa istočne strane kolje se ovan, kao znak prinošenja žrtve gradnji, da se osigura sreća. A kad se završi zidanje, postave rogovi i počne kuća prekrivati, vlasnik kuće i komšije donose na krov razne poklone, koji pripadaju radnicima koji su radili na građevini.

Sve ovo sjetilo me na vrijeme kada smo kopali temelje na mjestu gdje je bila moja stara kuća, jedan od onih koji su držali lopatu u rukama, oziljno ili u šali predložio je da pažljivo iskopamo desni ćošak, možda imadnemo sreće i nađemo zlato, koje je tu negdje trebalo biti ukopano.

Vođen istom analogijom, Dubičanac Osman Betović Ope, koji sada sa porodicom živi u Danskoj, prisjetio se vremena u kom je građena njegova kuća u Ulici Dizdar Paše u Bos. Dubici i sa jakim nadahnućem napisao osjećajnu i inspirativnu pjesmu “Osmina međa”, u kojoj je skladno i harmonično povezao ona sretna vremena u kojima se gradilo i kasnija teška u kojima se morao napuštati rodni dom.

Svojom pjesmom Osme sebe i nas još jednom podsjeća na sretna draga vremena u kojima je porodica bila najveći životni izazov, kada se za nju gradio rodni dom i na stare običaje kojih smo se držali pri gradnji. Kada je počela gradnja njegove kuće, za lozu Bejtovića, da kuća bude sigurna, sretna, nafakali, s dovoljno novca, hljeba i blagostanja, njegova majka je “sa ruke svoje bijele” prsten skinula Opi ga dala, u temelj zakopala. Prsten njegove majke ugrađen je kao zaštita u temelj srećne porodice Bejtović. O tome nam on nadahnuto i nostalgično, sa toliko simbolike, govori stihovima pjesme “Osmina međa”.

Pod kamenom kuće moje majka prsten zakopala,
skinula ga s ruke bijele i za sreću meni dala.
Ovaj prsten nek te čuva kao dobra vila
od dušmana i uroka, daleko im kuća bila.

Otac brezu posadio kad je prvi kamen lego,
grane joj je podvezao da je ne bi snijeg polego.
Ova breza neka raste, neka korijen pušta,
neka hladom krošnje svoje bude kući duša.

I dođoše crni dani, gnijezda nam se obrusiše,
i breza bi zaplakala jedva grane njiše.
Kamen svoju tajnu čuva, ispod prsten leži,
to je kuća Bejtovića na Osminoj međi.

Burlington, 31.12.2019

Zijad Bećirević

Očevim stopama

Posted: 16. Januara 2020. in Intervjui

Lik i djelo Nijaza Durakovića opečatilo je noviju historiju Bosne i Hercegovine. Stavljajući se na raspolaganje državi u u njenim najdramatačnijim, historijskim trenutcima, Nijaz je nesebično davao sebe u svakom kontekstu. Država mu se može odužiti, samo u onoj mjeri, koliko sačuva uspomenu na njegov lik i djelo. Da je danas živ vjerovatno bi bio ponosan na svoju kćerku Jasnu Duraković , zastupnicu u Skupštini Kantona Sarajevo (KS), koja je protivno volji svog stranačkog lidera Fahrudina Radonjčića odlučila da istupi iz njegove stranke. Jasna je svojim principjelnim i odgovornim činom bacila rukavicu u lice predsjedniku SBB-a čija obrazloženja o rušenju multietničke Vlade KS su ostala neuvjerljiva i nejasna. Prelazak Jasne Duraković iz jednog u drugi blok Skupštine Sarajevo izazvao je puno pažnje bh. javnosti. Hrabar čin jedne političarke važan je iz više razloga.
Da se može objaviti rat kriminalu i korupcije, raditi transparentnije u zapošljavanju u javnoj upravi i trošenju javnih sredstava pokazala je Fortina Vlada koja je u kratkom mandatu pokrenula određene procese sa mrtve tačke. Iako je ispoljila i određene slabosti ona je pokazala da se kvalitetnim riješenjima mogu riješavati nagomilani problemi građana.

Želim da vjerujem da je Jasnina dosljednost i odgovornost predstavlja jedan važan pokazatelj političkog sazrijavanja onog dijela društva manifestovanom u potrebi da se prepoznaju i podrže reformističke političke snage. Jasna je pokazala da drži do svog mišljenje uprkos neslaganju sa mišljenjem lidera njene , sada već bivše stranke.

Pozitivno odobravanje bh. javnosti na Jasnin jasan stav da neće glasati za smjenu Vlade KSa je jasan signal političkim subjektima, prije svega socijaliberalne provijencije u BiH, da se uozbilje i ponude alternativu koja će objaviti rat kriminalu, korupciji, nepotizmu i drugim društvenim devijacijama koje su kontaminirale naš životni habitus. U tom kontekstu treba pozdraviti njihov najavljeni sporazum o zajedničkom nastupu koalicije na opštinskim izborima koga čine ”Naša stranka”, ”SDP BiH”, ”Narod i pravda” i ”Nezavisne bosanskohercegovačke liste”.

Mr. sci. Edin Osmančević

 

Srpski blesimetar

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

UDAR NA BiH ZAMJENOM TEZA

Posted: 10. Januara 2020. in Intervjui

Jedno misle, drugo govore, treće rade!

U BiH je i danas 9. Januara 2020. godine na okupiranom dijelu države, u tzv. Republici srpskoj, i pored zabrane od Ustavnog suda BiH, proslavljen Dan Rs, dan kada su Srbija i srpski separatisti u BIH izvršili udar na ustavni i poredak BiH i počeli genocid nad Bošnjacima. Dan Rs 9. Januar je ne samo neustavan, već javna promocija izvršenih zločina i zločina genocida nad Bošnjacima, promocija prava na progone, torturu i genocid nad svima drugima koji nisu Srbi. Proslava 9. Januara je prijetnja novim genocidom. Iako je odlukom Ustavnog suda BiH zabranjeno obilježavanje tog datuma, on se svake godine sve prkosnije slavi i pravo na slavlje demonstrira vojnom silom. Odgovornost za nepoštivanje odluka Ustavnog suda snose organi vlasti Rs, ali i pravosudni organi države BiH, koji nisu dosljedni u provođenju donesenih odluka, prije svega Tužilaštvo BiH. Zar nije vrijeme da se svima koji krše Ustav, ne poštivaju najviše državne zakone i odluke stave lisice na ruke i smjeste tamio gdje ima je odavno bilo mjesto?!

Duže vrijeme se oko BiH radilo po matrici “jedno mislim, drugo govorim, treće radim”. Zadnjih nekoliko godina se otvoreno radi protiv države i udara na njenu opstojnost. I niko za to ne odgovara. I danas, 9.1.2020. član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik, koji bi po funkciji morao biti stub državnosti države BiH koja ga plaća, prkosno poručuje svima u BiH, EU i MZ “Naša budućnost je u integraciji sa Srbijom i taj proces ništa neće taustaviti!”. Nije li ovo dovoljno da sa bine na kojoj je ovio rekao bude sproveden s lancima u zatvor, gdje je već odavno trebao biti?!

Sve ovo pokazuje da Rs nije mir, stabilnost i sigurnost, kako se podmeću teze, već glavni izazivač sukoba i faktor nestabilnosti. Rs je genocidna tvorevina, stvorena na krvi Bošnjaka, i kao takva ne može opstati. To zna svako u BiH i svako u regionu. Još uvijek je to samo pitanje vremena. Dan Rs 9.1. je ne samo neustavan, već javna promocija prava na progone, torturu i genocid nad svima drugima, koji nisu Srbi.

Zamjena teza je isprobano oruđe agresora na BiH

Od kada je u BiH prihvaćen Dejtonski mirovni sporazum glavno oružje srpskohg i hrvatskog agresora je zamjena teza, kojom se veoma uspješno umanjuje odgovornost za počinjenjena zlodjela i krivica prenosi na žrtve agresije. To posebno uspješno provodi Srbija sa Rs. U implementaciji nametnutih zamijenjenih teza idu im na ruku, pomažu ili povlađuju, OHR, Međunarodni predstavnik, partije na vlasti, a kumuju EU i UN…Do sada su u značajnoj mjeri uspjeli zamijeniti strane; ondje gdje su bile Srbija i Hrvatska sa svojim petokolonašima tokom agresije, smjestili su BiH i one koji su je branili. Tako da nije kriv ko je kriv, već je kriv ko je prav. Najviše se postiglo na tome da se kolektivna odgovornost države agresora, njenog političkog vrha, svede na individualnu (paraformacije i pojedince), a po tom daljom zamjenom teza individualci brane i oslobađaju, a branioci zemlje osuđuju i zatvaraju. Time ni udruženi zločinački poduhvat, potvrđen sudskim presudama najviše sudske instance, nije rezultirao pravnim dejstvom, osudom kakva mu po težini pripada.

A o licemjerju međunarodne zajednice, (kojem je uvertira uvođenje embarga na oružje od strane UN, kojim je napadnutom bošnjačkom narodu onemogućeno da se brani), dovoljno govori to, da je za provedeno etničko čišćenje i genocid počinjen nad Bošnjacima nagrađen srpski agresor stvaranjem Republike srpske, države u državi, i to na teritoriju sa kojeg su očistili Bošnjake i nad njima počinili genocid. I danas, s takvom podrškom, tvorci genocidnog entiteta slave prolivenu bošnjačku krv. I da bi apsurd bio još veći državi BiH je po Dejtonskom ugovoru oduzet status Republike, a novostvoreni genocidni entitet instaliran je kao Republika, s pravom da se nazove Srpska, kao da je okupirani teritorij na koje je instalirana samo njihova prćija. U neku ruku i jeste, jer Bošnjaci koji su na tom području preživjeli agresiju i malobrojni bošnjački povratnici nemaju nikakvih prava i još uvijek im je glava u torbi.

Teze i antiteze

Uzalud se i sad pitamo kuda ide ovaj svijet, nagluho i slijep? Uzalud se uzdamo u pomoć MZ i čekamo pravdu. U BiH već 24 godine nije svjetlo- već mrak, nije zemlja- već zrak; gladan je sit, a sit je gladan, ni rad nije rad – već nerad, nije zločinac zločinac- već heroj, ni branilac domovine nije branilac – već izazivač i napadač…Kroz to se pokazalo da zamjena teza, nije nikakva zeza, već opasna zbilja, s kojom je laž moć dobila, istinu razbila i u ćošak je sabila. Sve što je stajalo na nogama, sada je na glavi.

Teza kao teoretska postavka

Teza je postavka, tvrdnja, stav koji treba dokazati, gledište, uvjerenje, shvatanje…U cilju zamjene teza u praklsi se: laže, vara, manipuliše, obmanjuje, podvaljuje, podmeće, relativizira, generalizira, provocira, izmišlja, bezočno napada, izigrava, propagira, politizuje…Zamjenom teza o agresiji na BiH agresori su postigli da se i nakon 25 godina još uvijek polemiše o tome: ko je napao na BiH, ko je pobio preko 100 hiljada i porotjerao polovinu bh stanovništva, ko je počinio genocid, ko je oteo i okupirao pola bh teritorije, ko je opljačkao društveni i privatni sektor, uništio fabrike, ko je porušio gradove i naselja, škole, bolnice, domove, kulturne i vjerske objekte?!…

Opasno licemjerno i tendeciozno uplitanje u sva pitanja BIH, na očigled svih, kojim se laže i obmanjuje javnost, prevršilo je svaku mjeru i postalo glavna prepreka političkom oporavku države.

Zamjena teza je bazična komponenta agresorske strategije

Tipičan model u zamjeni teza, kojim se ironija pretvara u sarkazam, je savjet gladnima po kojem je “stezanje kaiša” najbolji način protiv gladi i recesije. Po strategiji Srbije i Rs zamjena teza je instalirana u politički sistem u formi obmana i manipulacija sa svim i svačim. Najviše lažima. Ostvaruje se preko medija, lobija, političkih susreta, kroz posjete, manifestacije, kroz knjigu, film, lobiranjem, potplaćivanjem, prijetnjama i ucjenama…I nikada se ne dokazuje stvarna teza, od koje se pošlo, već neka druga, koja je zadana i kojoj se teži. U praksi je to manipulacija argumentima i izvrtanje argumentacije. Time se postiže to da se ne govori o zločinu koji je počinjen i njegovim izvršiocima, već o razlozima i odgovornosti žrtava nad kojima je počinjen zločin, koji su naveli da se “argumentovano” diskutuje o osobi koja iznosi argument, a ne o razlozima koje ne prihvatamo već ih odbacujemo; umjesto da kreće, pa se osnovna teza i prvobitna rasprava o njoj potiskuju u pozadinu i zaboravljaju. Počinje se time što se napada osoba koja je izložila argumente i skreće se sa ispitivanja tvrdnji i zaključivanja o njima…Napad na protivnika koji je iznio tvrdnju, potpuno skreće odgovornost. Ovo je već 25 godina izraženo u odnosima žrtve i agresora u agresiji na BiH 91-95, a time je agresorima u dobroj mjeri uspjelo umanjiti i neutralisati svoju odgovornost, tipičnu agresiju predstaviti kao građanski rat, zločince prekvalifikovati u branioce i oslobodioce…U težnji da se laž predstavi kao istina, ističe se ranije stvoreni autoritet, koriste stare i stvaraju nove veze za dobijanje podrške. Mediji su isprobano oruđe, a pravosudni i policijski organi ubojito oružje za postizanje cilja u prekrajanju crnog u bijelo, bijelog u crno. Pri svemu tome Štab laži formira matricu za odbranu ako treba braniti i napad, ako treba napasti. Rezultat svega toga je da oni koji treba da zaustave negativne tendencije i stanu u odbranu žrtve postaju indiferentni, postaje im nevažno šta je istina a šta laž, ne žele razlučiti da li “laže koza ili laže rog”, pa se priklanjaju onom što im je servirano. A to što zločinac postaje žrtva, a žrtva zločinac, ostaje na marginama i manje važno. Time istinite tvrdnje ostaju u sferi nagađanja, a laž postane dominantna.

U suštini, pretvaranje istine u laž, a laži u istinu, postaje diverzija na javnost kojom se javnost zaglupljuje i istina uspjeva pojeftiniti ili potpuno odbaciti i poraziti. A prirodno pravo na istinu ostaje zaobiđeno, odbačeno i mrtvo slovo na papiru.

Nije crno što je crno već je crno što je bijelo

Kakvo je ovo došlo vrijeme? Kuda nas ovaj put vodi? Da plivamo po suhom, gazimo po vodi? Laž je postala istina, a istina laž. Nije crno što je crno, već je crno što je bijelo!…

Umjesto da se srpskom i hrvatskom agresou sudi, da trpe sankcije i plaćaju odštetu narodu i državi BiH, po njihovim optužnicama se nevini privode, hapse, zatvaraju i robijaju.U zatvorima i sudovima najbolji sinovi i kćeri Bosne, a kriminalci i zločinci u foteljama i na vlasti.

Knjige se ne pišu i filmovi ne snimaju o herojima, već o zločincima i kriminalcima predstavljenim kao heroji. Nije ubica, već heroj! Nije povratak prognanih, već odlazak preostalih!

Nisu nikog ugrozili, već su bili ugroženi. BiH nije napadnuta, već napala. Nisu je dijelili, već se sama podjelila. Nisu napali, već su napadnuti, nisu agresori, već branioci. Nisu počeli rat, već su se morali braniti. Nisu pljačkali i krali, već su opljačkani i pokradeni.

Nisu u strahu ubice i kriminalci, već svi oni koji u njih upru prst. Policija Rs ne štiti i ne brani narod, već ga proganja, hapsi, linčuje.

Zamjenom teza agresija prekvalifikovana u građanski rat

Da se ne ulazi previše unazad, ni dublje u protekle godine Dejtonskog perioda BiH, predstavimo samo nekoliko primjera očiglednog izvrtanja činjenica, koje imaju za posljedicu izjednačavanje krivice, koje srpskog i hrvatskog agresora oslobađaju svake odgovornosti i ohrabruju za produžetak agresije drugim metodama i sredstvima:

Revizija prošlosti, koja je stalna tema u Srbiji i Rs, uvijek polazi od zamjene teza.

Glavna poluga za pretvaranje istine u laž, koje koriste oba agresora: nije to bila agresija, već građanski rat, iz čega proizilazi da smo svi krivi, neko manje, neko više, pa država i oštećeni građanii nemaju pravo čak ni na materijalnu odštetu.
Tako su Bošnjaci sami sebe pobili na Markalama, a srpski agresori sa sarajevskih brda branili BiH i pri tom “stradala” desetina hiljada Sarajlija.

Iako je Srbija potpisom predsjednika S. Miloševića na Dejtonskom sporazumu priznala da je bila jedna od zaraćenih strana i priznala da je učestvovala u agresiji na BiH, njeni lideri uporno ističu da je Srbija garant sporazuma i to koriste kao pravo da se na dnevnoj bazi miješaju u unutarnje stvari BiH. A dužnost međunarodnog predstavnika Inzka je da im začepi usta i da im to “glasnije” kaže, jer zna da su garanti sporazuma samo velike sile, kao SAD, Rusija, Kanada…ali on licemjerno šuti.

Otvorene agresivne namjere Srbije prema BiH, ovih dana su ponovo predstavljene u Strategiji odbrane i nacionalne sigurnosti Srbije i uvod su u nove tenzije, čin otvorenog neprijateljstva prema BiH i znače narušavanje regionalnog mira i stabilnosti. Sa tom strategijom obuhvaćena je teritorija BiH, na kojoj je instalirana Rs, koju Srbija time tretira kao svoj ratni plijen. Uvrštavanje dijela BiH u strategiju odbrane Srbije, nije miroljubiv čin, već najava nove agresije na BiH,

U cijelom toku Dejtonskog mira zbog blokade sistema i evropskog puta BiH, koje stalno u različitom vidu dolaze iz Rs ( prijetnje suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH, blokade državnih institucija, blokada zakona, prijetnje referendumom o izdvajanju), lideri Srbije i Rs upiru prst u državu BiH i optužuju Bošnjake,

Za napade Srba na Srebrenicu u julu 95, kada su ubijena 8.372 Bošnjaka i nad Bošnjacima počinjen genocid, nakon niza pokušaja da se genocid relativizira, lansira se teza da su ti napadi isprovocirani bošnjačkim napadima, i da se to navodi u dokumentima Brisela

Iako se na očigled sviju Srbija i Hrvatska ubrzano naoružavaju, a Rs formira entitetsku vojsku, jača policijske i druge oružane snage, tipičnom zamjenom teza optužuje se BiH da se “priprema za novi rat”. Ako bilo koji patriotski opredjeljen Bošnjak, kao svojevremeno Sefer Halilović, kaže da će braniti državu, odmah mu se to spočitava da “prijeti ratom”.

Neprovođenje odluka Ustavnog suda ( Sejdić-Finci i druge) se opravdava neskladom Izbornog zakona sa Ustavom, iako su uzroci sasvim drugi, kao što su maksimalistički zahtjevi HDZ BiH

Posebno je cinična i neutemeljena teza da BiH ugrožava Rs i položaj Hrvata u BiH, a iz Srbije i Hrvatske, direktno i preko Rs i HDZ BiH se konstantno ugrožava suverenitet i teritorijalni integritet države BiH

U Rs se najvećim ratnim zločincima, učesnicima u genocidu, daju odlikavanja, proglašavaju se herojima i podižu im se spomenici, a oni koji su branili kućni prag i domovinu optužuju se za zločine, hapse ih i osuđuju.

Iako su svi u svijetu, koji prate zbivanja u BiH, vidjeli originalan snimak na kome po naredbi Dragana Lukača, ministra bezbjednosti Rs, kolju bošnjačkog mladića, Lukač je i dalje alfa i omega policijskog terora nad Bošnjacima u RS. A on je samo jedan od učesnika u genocidu iz vladajuće strukture, od kojeg očekujemo da nas čuva i brani

Sporazum o specijalnim i paralelnim vezama je tipičan primjer podmetanja “m… pod bubrege”, koji je agresorima i njihovoj špijunskoj mreži širom otvorio državne kapije.

Najmarkantniji slučaj zamjene teza predstavljen je 23.12.2019. u Narodnoj skupštini RS, kada je narodni poslanik Draško Stanivuković “udario glavom na šaku” Ministra unutrašnjih poslova Draga Lukača i sebi rasjekao usnu, a poslanica Jelena Trivić, koja je pokušala obuzdati životinjske nagone ministra Luklača podmetnula svoju ruku. Osioni ministar je sebe proglasio ugroženim, a na Stanivukovića je istresao svu silu i pokrenuo kaznene postupke.

Ekscesi koje Srbija priprema i realizira u BiH, na Kosovu, a sada i Crnoj Gori, nasuprot onom što Vučić svijetu predstavlja i palamudi, su jasna slika njihovih namjera, koju ne vide samo oni koji neće ili ne smiju da vide.

Najveća obmana je povratak prognanih

Zamjenom teza najvažnija postavka Dejtona povratak izbjeglih i prognanih postala je iluzija. O povratku se više ne govori, već o odlasku onih koji još nisu otišli. Više nema “Hoću kući!”, već “Hoću od kuće!”…
Nas progone, a druge dovode…Natjeraju ih u stampedo, pa pitaju kuda ste krenuli, a oni im čak vrijeme i mjesto dolaska odredili.
Europa i svijet su otišli u stranu, umjesto da predstavljaju granicu i branu.
Tužilaštv a i sudovi umjesto akteri i pokretači, postali leglo korupcije i posmatrači.Tužioci optužuju nevine, a štite i skarivaju krive. Sudovi oslobađaju zločince, a osuđuju branioce. Narodni i Međunarodni sudovi umjesto pravda i uzdanica, postali su bastion odbrane lopova, kriminalaca i ubica…Desnica i ljevica zamjenili strane, pa oni koji treba da napadaju, sada moraju da se brane.
Kako neki kažu, u BiH se radi da bi se živjelo, a u Njemačkoj se živi da bi se radilo.
I Humanitarci postaju kriminalci.
Ni UN nisu više nada, ponos i dika, već lažno uvjerenje i razočarenje …

Kako raskrinkati laži i njihove tvorce? Kako zaustaviti secesiju?

Kako razotkriti i raskrinkrati laži koje nam se svakodnevno servijaru i podmeću ne samo iz našeg susjedstva već i u nama samima?! Kako diskreditovati pokretače i tvorce laži i obmana?! Kako srušiti lažne teze koje crno mijenjaju u bijelo, a bijelo u crno?! Kako nam šire otvoriti oči da vide što ne vide, kako edukovati nas i našu djecu da budu sposobni prepoznati suštinu, razlikovati istinu od laži i laži od istine?! Kako zaustaviti secesiju? Kako???!!!

Istinom izići na vidjelo… Samo pred koga? Znaju ljudi da Istina boli, da laž ubija. Nije više po onoj ruskoj “bolje je da te ošamari istina, nego poljubi laž”.

Za praštanje i zaborav mora se znati ko je kriv, a ko je prav. Zato se za istinu moramo istrajno boriti, ako želimo da ona ozdravlja bolesne (umove) i liječi rane pozlijeđenim. Nažalost, dok istina obuje cipele, laž je već proputovala svijetom. U to smo se imali prilike uvjeriti kroz protekli Dejtonski period. Samo još uvijek nismo shvatili da istina ne dolazi sma, pa je prepuštamo sudbini, a samo istinom možemo pobiti laži, demaskirati lažne teze, i prave stvari postaviti na njihovo mjesto.

A sve što istina jeste ili nije, saznaće se prije ili kasnije. U svim genocidima počinjenim do sada nad muslimanima, nad Bošnjacima, u pismenim naređenjima je obično pisalo ne ubijati žene i djecu, a po usmenom je bilo uništiti ih da nikakvih tragova ne ostane, da im se ni za sjeme ne zna. U Programu srpskih intelektualaca iz 1943. programirano je stvaranje Velike Srbije potpunim uništenjem muslima bez obzira na rod i dob. A tragovi su uništavani lomačama živih, spaljivanjem sela i gradova kao što su ranije bili Priboj, Pljevlje, Ćajniće, Foča, Višegrad…, a 90-tih godina prošlog vijeka Srebrenica, Zvornik, Bratunac, Foča, Prijedor, Ključ, Sanski Most…

Kako zaustaviti, obuzdati i urazumiti Srbiju i Hrvatsku, pokretače i izvršioce agresije na BiH, agresore u ratu i potstrekače agresije u miru, kad nismo u stanju zaustaviti i sankcionisati unutarnje neprijateljske destruktivne snage, predvođene Dodikom i Čovićem, koje već desetine godina otvoreno pokušavaju srušiti državu i podijiti je kao plijen i pripojiti susjedima?

Da se zaustave vanjski i unutarnji neprijatelji potrebna je jaka država, u kojoj skladno djeluju zakonodavna, izvršna i sudska vlast. A koliko je (ne) moćna vlast u BiH najbolje pokazuje to da se već 10 godina ne izvršavanju ni odluke Ustavnog suda BiH, najviše pravne instance države. I danas se u Rs prkosno i slavodobitno slavi 9. Januar, proglašen neustavnim od strane Ustavnog suda, slavi se dan s kojim je u BiH započet genocid nad Bošnjacima i demonstrira vojna sila bivše JNA. U svakoj drugoj državi Ustavni sud bi po hitnom postupku naložioTužilaštvu da provede odluke koje je Sud donio, ili bi protiv odgovornih bio pokrenut postupak i zatražena njihova smjena.

Pored složne i odgovorne domaće vlasti, kakvu nemamo, potrebna je aktivna podrška OHR i međunarodnog predstavnika, a oni umjesto da pomažu oporavak države, asistiraju njenim neprijateljima. Lažne teze i obmane mogu se srušiti i eliminisati istinom, ali istina je kao i laž samo alatka, za istinu se treba istrajni boriti, a podjeljeno društvo kakvo je u bh još uvijek nema dovoljnu snagu za to.

MZ je državi BiH u Dejtonu slomila obe noge i sad od nje traži da hoda. Od BiH očekuje da sa invalidskim kolicima uđe na kapije vlasti, udari na vrata EU, a osim visokih stepenica nema pristupnog puta za ivladida, kakav je BiH država. Udar na BiH kontinuiranim širenjem laži iz Srpskog štaba laži i pokretanjem lažiranih optužnica zamjenom teza, mora se zaustaviti. Dužnost je to svih organa, prevashodno Ministarstva vanjskih poslova, ako je u pitanju odnos sa naopakim agresivnim susjedima, kakve već dugo imamo. Inertni pojedinci zaposleni u organima vlasti, koji ne vrše svoju dužnost, ili je ne vrše odgovorno i dosljedno, trebaju prvi biti pozvani na odgovornost, smijenjeni s položaja i kažnjeni.

Proslava dana Rs danas u Banja Luci i drugim okupiranim područjima BiH je još jedna demonstracija sile, mržnje, nasilja i bezakonja, koje neko nekad mora zaustaviti. Poruke koje su danas poslane sa svečane bine u Banja Luci su otvoreni udar da državu BiH. Ne postoji ni jedna pravna institucija, ni jedna organizovana društvena struktura u svijetu, koja ima pravo priznati bilo koji vid državnosti području koje je etnički očišćeno i na njemu počinjen genocid. Ni jedna genocidna tvorevina nema budućnosti, bez obzira koliko i na koji način opstaje u sadašnjosti. Takva je bila NDH, koja je opstala samo 4 godine. A takva je tzv. Republika srpska. I njoj mora doći kraj. Što to prije bude, prije će zavladati mir i sigurnost na ovom području.

Bosnu i Hercegovinu ćemo sačuvati cijelu i nedjeljivu, nezavisnu, suverenu i multietničku, kao zajednicu svih njenih naroda i građana. Svi koji su protiv jedinstvene i nedjeljive BiH su neprijatelji države i tako ih treba tretirati.

Burlington, 9.1.2020

Zijad Bećirević

Dan kada je stradao mozak!

Posted: 9. Januara 2020. in Intervjui

Čudan je taj imaginarni svijet fikcija i laži. Kreiraš događaje iz prošlosti u vlastitom umu, onako kako ti to želiš , po vlastitom nahođenju. Vidiš a očiju nemaš i ne želiš njima da vidiš. Slijepac si. Premda se majka priroda pobrinula da jasno vidiš. Dato ti nešto što svjesno odbijaš. Na tome bi vam pozavidio i sam Homer. Čuješ a praviš se da su ti uši začepljenje jer ne želiš njima da čuješ. Od svog tijela praviš bolestan organizam, koji će prije ili kasnije kolapsati. Ne primjećuješ da se u jednom takvom svijetu najveća šteta čini upravo prema tvom vlastitom mozgu u kome caruju iluzije i obmane, nemoral , nedostižni ideali i netačna tumačenja. U težim slučajevima niti psihopatološka oboljenja poput šizofrenije nisu isključena. Postaješ invalid bolesnog uma, premda svjesno se opredjeljujući.
Sutra 9 januara, na takozvani Dan bh entiteta RSa , kada se moje bivše komšije probude i upute na Trg Krajine u Banjaluci , zasigurno se neće upitati gdje su im nekadašnje komšije. Zašto bi se i upitale kada je ljepše živjeti u nekom tamo imaginarnom svijetu koji nema veze sa stvarnošću. U takvom poremećenom svijetu njihove komšije nikada, tu pored njih, nisu ni živjele. Niti su pobijene ,niti etnički očišćene, niti razasute širom svijeta. Da, tako to izgleda u poremećenom svijetu gdje se ne vidi ono što se prije i dogodilo i vidilo i gdje se ne čuje ono što bi trebalo da se čuje.
Pomračenje uma ili bolje rečeno šizofrenija ima svoju cijenu i posljedice . Trideset godina nakon završetaka rata srpskom narodu nije bilo dovoljno da se suoči sa svojom vlastitom prošlošću ili bolje rečeno da se obračuna sa njom. Srpskom narodu se na silu oduzima njegova autentičnost. Istom tom narodu, koji se herojski borio protiv fašizma `41-45, danas su problem postali upravo pripadnici vlastitog naroda. Nakon gotovo 75 godina Draža Mihajlović i njemu slični otpadnici srpskog naroda ponovo postaju heroji. Presuđeni ratni zločinci iz poslednjeg rata se glorifikuju, ulice se preiminjavaju po četničkim komandantima, revalorizira se četnički pokret a njihovi zločini se minorizuju. U okruženju geta odgajaju se mladi ljudi . Mladi postaju zatočenici nedjela svojih očeva i djedova a ne bi trebali da ispaštaju radi toga. Oni ih danas uče kako je antifašizam floskula premda su se se čitav svijet zasniva na anitifaštističkim vrijednostima i temeljima. Selektivno pamćenje i revizija historijskih događaja od mladih čini intelektualne invalide a oni koji se pobune intelektualnom getu bivaju brutalno ubijeni, premlaćeni ili stoje u redovima pred konzulatima i ambasadama nadajući da će ih ih vize odvesti daleko od mentalnog silovanja.
Zato vas pitam otvoreno što to vi danas slavite? Parodiju kiča i svega onoga što skrivate, lažete, niti želite da vidite niti da čujete? Sretno vam bilo u tom mentalnom ludilu u kome nema ozdravljenja društva i njegovog srastanja u zdrav organizam bez zdrave katarze. A valja se iz tog svijeta iluzija, prije ili kasnije, vratiti nazad u stvarnost! Za neke je to već prekasno jer su postali bogalji!

Mr. sci. Edin Osmančević

U ZDRAVOM TIJELU ZDRAV DUH

Posted: 8. Januara 2020. in Intervjui


Duh, duša, tijelo

Još u prvom razredu osnovne škole, na prvim časovima fizičkog vaspitanja, barem mi stariji, prvu lekciju učili smo po onoj narodnoj, “u zdravom tijelu zdrav duh”. Svi mi želimo biti zdravi, jer zdravlje je temelj tjelesnog, psihičkog i društvenog blagostanja i osnov naše egzistencije. Radi toga moramo mislili o svom fizičkom i duševnom stanju i održavati ga u zdravim i u aktivnoj funkciji. Pri tome se više usmjeravamo na fizičko, a zanemarujemo psihičko stanje, iako je 80% ljudskih problema duhovne prirode. Znamo kako njegovati fizičko stanje, paziti na svoj fizički izgled, a malo znamo ili malo razmišljamo o tome kako njegovati svoje duhovno stanje i održavati svoj duhovni život. Time često zanemarujemo činjenicu da naša fizička energija ne može biti djelotvorna bez duhovne.

Čovjek živi u tri stanja

Čovjek živi u tri stanja, tjelesnom, duševnom i duhovnom. Materijalno ljudsko tijelo je prolazno i smrtno, dok je ljudska duša trajna i besmrtna.
Naše tijelo živi ovaj život, koji kratko traje, ma koliko godina živjeli. Naš duh živi i živjeće vječno, u raju za one koji su dobri, a u paklu za one koji su loši. Dobri će uživati rajske blagodati a loši gorjeti u vatri pakla.
U svim kulturama postoji uvjerenje da se ne umire sa tjelesnom smrću, već se na drugačiji način i dalje živi i djeluje. Po vodećem Platonovom mišljenju duh i tijelo tvore dvije različite supstancije, pri čemu jedna na drugu djeluju, mada ne tvore skladno jedinstvo. I po Aristotelovom shvatanju o jedinstvu čovjeka, čovjek je konstruisan iz neoblikovane materije i duše…Aristotel ne odvaja dušu od tijela i smatra da sva ljudska bića imaju dušu, koja im omogućuje osjećati i razmišljati, za razliku od životinja. Biblija naglašava jedinstvo tijela, duše i duha, s tim što je svako od njih dio nedjeljivog organizma.U Bibliji se o duši govori u različitim kontekstima, tako se zbog čovjekove prirode da griješi, govori o pokvarenoj duši…Po islamu svijet je podijeljen na vidljivi svijet – dunjaluk i nevidljivi svijet – ahiret. Ahiret slijedi nakon dunjaluka, što znači da čovjek nakon prolaznog materijalnog dunjaluka, kada duša napusti tijelo, dolazi u vječni budući život. Po Islamu na budućem svijetu će postojati samo dvije vrste duša: one koje su bile pokorne Allahu na dunjaluku i one koje su bile nepokorne. Jehova Bog načinio čovjeka od praha zemaljskoga i udahnuo mu u nosnice dah života, i čovjek je postao živa duša, živa osoba (nije dobio dušu, već postao živa duša).

Duša

Za dušu niko ne zna gdje se nalazi, a svi znaju kako boli. Duša uvijek popravlja tijelo, a tijelo nikad ne može popraviti dušu. Sposobnost za ljubav pripada duši, jer tijelo ne može ni voljeti ni mrziti.

Svaki od nas je duhovna suština svijeta i metafizičke realnosti energije. Svaki od naših roditelja odvojio je je dio svoje duše i stvorio našu. I ne samo oni. U oblikovanju naše duše učestvovali su i naši pretci. Duša oblikuje naše biće. Svaki kood naše duše unesen je u naše stanice preko našeg DNK.

Duh i duša

Nije teško razlikovati čovjekovo tijelo od duše i duha, jer tijelo ima pet osjetila (vid, sluh, okus, miris, dodir) preko kojih ima interakciju sa svijetom, ali je teško razlikovati duh i dušu. Duh je nematerijalni dio čovjeka, koji uključuje i njegovu dušu. Duh je čovjekov vertikalan pogled na Boga, a duša je čovjekov horizontalni pogled na svijet. Duh se ispoljava u duši. Duša znači život. I duh i duša upućuju na nematerijalni dio čovjeka, s tim što je duša čovjekov odnos prema svijetu u materijalnom i nematerijalnom smislu, a duh je čovjekov odnos s Bogom. Duša pokriva našu volju, sklonosti i misli, a duh pokriva vjeru, pouzdanje, poštivanje…Riječ duša u svakodnevnom životu označava svakog od nas tokom našeg života i nakon naše smrti.

Danas se naučnici sve manje spore o tome da li postoji duša ili ne, već se rasprave vode o tome da li je besmrtna, kada ulazi u čovjeka i gdje se seli iz njega. Po naučnom gledištu koje danas dominira, poslije čovjekove smrti izdvaja se neka emanacija (prelazak iz nečeg nižeg u nešto više), koja duhovnim putem napušta tijelo.

Po Amerikanki dr. Lindi Rusek duša obitava u srcu. Uprkos tome što nema materijalnu potvrdu, duša se može na određeni način registrovati pomoću fotografije, snimka…

Sklad duha i duše

Čovjek je sklad duše i tijela. Stvoren je kao živa duša. Duh je sveukupnost psihičkih procesa, koji označavaju ljudski karakter i mentalitet. Duh se poistovjećuje sa dušom. Duh je i temeljna osobina u religiji, filozofiji, kulturi, umjetnosti, znanosti u nekom vremenu ili vremenskom kretanju.

U religiji je duh bestijelno biće, više od čovjeka, nematerijalni viši dio čovjeka, koji nakon čovjekove smrti napušta tijelo i živi u nadnaravnom svijetu. U kršćanstvu je duh treća dioba trojstva- duh sveti. Po pučkom vjerovanju duh je avet, sablast, prikaza, utvara preminulog ili natprirodnog bića, koja na čovjeka i njegovu okolinu vrši povoljan ili nepovoljan uticaj (demonski).

Duhovnost

Duboko u nama odvija se duhovni proces povezan sa najsuptilnijim dijelom nas, sa najosjetljivijim dijelom naših osjećaja, koji zovemo duhovnost. Duhovnost je naša unutarnja snaga, izraz nas, nešto što osvajamo, stičemo i postajemo. Ona pomaže tijelu protiv bolesti i od njih smanjuje rizik. Reguliše krvni pritisak, nivo holesterola, smanjuje tjeskobu i depresiju…Duhovnost nas produhnuje i preobražava društvo; odagnava ružne i opasne misli, vadi nas iz depresije i pomaže prevenciji raznih ovisnosti. Duhovan čovjek čistoćom svojih misli i djela pokazuje urođenu ljubaznost prema svima i svemu.

Islam preporučuje čovjeku fizičku i duševnu disciplinu i oplemenjivanje svega što nas okružuje, slijeđenjem Božje volje metodom pobožnosti. Vjeruje se da je zasluga Islama u tome što je pronašao stvari do kojih nam je svima stalo, a koje se odnose na fizičke i duhovne potrebe čovjeka.

Suština ljudskog bića

Ljudska bića su kompleksan spoj materije i duha, koji istovremeno žive na više razina postojanja: tjelesnoj, emocionalnoj, mentalnoj i duhovnoj, a sve te razine djeluju jedna na drugu, pa se međusobno dodiruju, prožimaju, potstiču, oplemenjivanjem svega što nas okružuje. Tijelo je vidljivo, pa se doima dominantno, a duša je nevidljiva, ali predstavlja našu energiju, koju imamo kao dušu, duh, auru, svijest, ljubav, svjetlost, isinu, slobodu…

Svaki čovjek se sastoji od tijela, duše i duha, odnosno od tijela (materijalno) i duše / duha (nematerijalno). Sva ljudska bića imaju tijelo, koje čine: meso, krv, kosti, organi i stanice. Ljudsko tijelo je ogledalo duše. Tijelo je zgusnuta energija, koja se javlja kao um, misli, osjećanja, emocije, ego, strasti, želje, lagode, nelagode, bolesti…Naše tijelo preko naše aure baca svjetlost kao baklja na sve strane oko nas. Aura je energetsko polje koje okružuje tijelo, preko kojeg energetski komuniciramo sa drugim energijama.

Po pravoslavlju čovjek se sastoji od tijela, duše i duha. Duh je nešto, što postoji u čovjeku kao Božija energija, a duša (psiha) je nešto što nas povezuje sa sa živim svijetom. Judizam dijeli dušu na dva nivoa, od kojih je prvi isključivo u oblasti vjere. Sa stanovišta islama ruh- duša je Božanska čestica unutar nas. Po Budistima naša svijest manipuliše sa spoljnim svijetom, upoznaje ga, a sveukupnost te spoznaje je komponenta naše duše.

U savremenim uslovima života tijelo je dominantno i uvijek istureno u prvi plan pri našem svakom dodiru, pokretu, kontaktu, ali i stanju mirovanja. Duša strpljivo čeka početak našeg smiraja, da evoulira i izdigne se iznad tijela, ali tek onda kada tijelo umire.

Čovjekov fizički rad (utrošak ljudske radne snage, mozga, mišića, živaca, vremena), i mentalni rad (misli) trebaju energiju (dušu). Odnos čovjekove duše – energije i tijela usklađuje se preko metabolizma i srca. Srce je središte čovjekove volje i emocija. Preko njega se tvore valovi energije. Ono precizno i neumorno prati dušu- energiju na njenom putu kroz tijelo. A preko svijesti i ljubavi povezujemo se sa univerzumom.

Recept za zdrav fizički, emocionalni i duhovni život

Recept za zdrav fizički, emocionalni i duhovni život je kvalitet života, a najveći otrov koji prijeti našem tjelesnom, duhovnom i emocionalnom zdravlju su ogorčenje, negativne navike i nespremnost da se ljudima oprosti naneseno zlo i nepravda. Kako se osloboditi fizičkih i duhovnih ograničenja, kako odstraniti otrove koji se gomilaju u tijelu i duši i truju naš fizički, emocionalni i duhovni život? To je pitanje za svakog od nas. U tome su vjernici u prednosti u odnosu na one koji to nisu. Samo se iskrenom željom za oprost u sebi može ublažiti ogorčenje i iz sebe izbaciti otrov. S riječima “Mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti”, ne želi se oprostiti, već se zahtjeva i očekuje od druge osobe da prizna krivnju, izvini se, odnosno bude kažnjena za počinjeno nedjelo. Nije rijetko da ljudi i sami stvaraju u sebi situacije u kojima će biti uvrijeđeni i povrijeđeni, iz koje se reprodukuje mržnja. Da bi se čovjek oslobodio negativnih osjećaja i opet bio sretan treba mnogo toga u sebi promijeniti i žrtvovati, što mnogo puta ne uspijeva.

Tijelo i duša po Islamu

Čovjek je spoj duše i tijela i dok je u svijetu prirode ima materijalno tijelo.
Po islamu čovjeka čini: tijelo, duša i ruh. Tijelo čine čula – sluh i vid i tjelesna – čulo okusa, mirisa i dodira. Između duše i tijela postoji temeljna razlika. Tijelo je materijalno i zauzima prostor, a duša je nematerijalna i ne zauzima prostor. Tijelo ima tri dimenzije – širinu, dužinu i visinu, a duša nema dimenziju.Tijelo postoji u vremenu (koje je posljedica kretanja), a duša je izvan vremena. Ruh nije stvoreni dio čovjeka, već duh, izravno dat čovjeku od Allaha. Za Ruh se smatra da je Allah dž.š. udahnuo od Svog ruha u čovjeka, i podario čovjeku 5 vrsta ruha: ruh svetosti -blagodati, ruh vjere, ruh snage, duh strastvenosti i duh tijela, kojim ljudi dolaze na ovaj svijet i s njega odlaze. Pri tome se govori i o drugim bitnim dijelovima koji čine čovjeka, kao što su grudi, srce, unutrašnjost srca, jezgro srca, za koje se kaže da se nalazi između duše i ruha. Grudi su centar radosti i vedrine, ali i centar poricanja istine, nevjerstva, sumnje, bojazni i napasti…Srce može biti ispunjeno vjerom, smirajem, mirom…, a može biti prazno, slijepo, puno sumnje i zlobe…Može da bude urođeno s potrebom da kod vjernika teži dobru, a kod nevjernika naginje zlu. Jezgro srca dijeli njegovu tajnu i djelovanje, ono je potpuno slobodno od greške, sljepoće, sumnje…Ono je uvijek čisto i stalno mu je na umu Stvoritelj.

Različite vrste duša

Po islamu postoje dvije vrste duša: duša meleka ( koji su nebeska bića u nematerijalnom obliku) i ljudska duša (zemaljska bića), koja je stvorena kretanjem materije. Meleki su stvotreni kao potpuna nebeska bića, koja robuju Bogu i nikad se neće promijeniti. Oni nisu spoj dvije dimenzije, već su čisto svjetlo i um. Nemaju moć izbora i ne susreću se ni sa kakvom vrstom suprotnosti, pa ne zastranjuju, suprotno ljudskim dušama koje prolaze prirodni put usavršavanja, u kojem imaju moći zbora, jer postoje suprotnosti, smetnje, pa mogu skrenuti s pravog puta i pasti sa stepena ljudskosti na stepen životinje, pa i niže, i to pod uticajem unutarnjeg (nefs) i vanjskog šejtana. Nefs je po islamu svijest o nama, naša duša, koja se odražava na više načina, pa se pominju tri vrste ili tri dijela duše: duša- strast, koja navodi na grijeh i zlo (sklonost duše ka zlu), duša koja sama sebe kori (čovjek koji ima takvu dušu pada u grijeh, ali ga duša kori, pa osjeća kajanje) i duša smirena duha ( ova je privržena svemu što je lijepo i dobro u životu). Svako od nas sebe može pronaći u nekoj od ove tri vrste duše, ali i u nekoj drugoj, koja ovdje nije pomenuta, a to je nemarna i loša duša. Takva duša je izgubljena i bez vrijednosti. Svodi se samo na tijelo koje živi bez ciljeva i ideala. Nažalost, danas je sve više ljudi sa ovakvom dušom. Dok neke duše ostaju čvrste od rođenja do svoje smrti, nekada jedna ista duša prelazi iz jedne u drugu grupu. Pitaj sebe i svoju dušu kojoj grupi od ove četiri pripadaš, šta bi želiio da budeš i šta činiš da to postigneš? Nekada se desi da neka duša cijeli svoj život, od rođenja do smrti, provede u nemarnosti. A može se dogoditi da ga neki događaj ili nešto probudi iz nemarnosti, pa mu duša postane smirena i počne sebe koriti. Time obe ove duše postaju dobre. U konačnici, naša duša, koja ne zauzima prostor, upravlja tijelom, i u utrobi majke i u svijetu prirode. Nakon smrti, u svijetu Berzaha (stanje između smrti i proživljenja), duša je ponovo s tijelom, a nakon Berzaha stiže do svog zbiljskog položaja i nastavlja život u svijetu Dženneta.

Čovjekov životni cilj

Tri su neprijatelja čovjeku: dunjaluk, šejtan i duša. Protiv dunjaljuka se bori skromnošću, protiv šejtana odbacivanjem, a protiv svoje duše samokontrolom. Odredi sebi cilj u životu. Ako odrediš svoj cilj, osjetit ćeš harmoniju života. Ako ne znaš šta želiš, tumarat ćeš ovim svijetom i umrijet ćeš ne znajući šta želiš. Zato treba ostati ozbiljan i izboriti se sa svojim strastima. A prva stvar je da se boriš protiv svoje duše. Ako pobjediš svoju dušu, bićeš sposoban pobjediti i druge, a ako od nje budeš poražen, ne možeš se suprostaviti nikom drugom.

Ljudska duša se povodi za strastima. Žudi za određenim grijehom i navodi čovjeka na njega. Čovjeka uznemiri kad osjeti svoju dušu, kad vidi kako strast upravlja njome i vodi je kuda hoće? Tada počinje borba sa samim sobom i odvajanje duše od strasti. A grijesi dolaze od slabašnih duša, koje žive godinama, a nisu se uspjele odvojiti od svojih prohtjeva. Njen vlasnik je slab pred svojom dušom, pa je postao zarobljenik svoje duše. Pri tome se govori i o ljudskoj želji (koja se svrstava u jednu vrstu ljubavi), pa se pominju osjećaji, simpatije, predosjećaji, ljudska memorija, mašta, intuicija, uviđanje…

Duševni nivo

Duševni nivo podrazumjeva duhovnu zrelost i duhovni kapacitet svakog od nas. Kroz duhovnu zrelost i kapacitet mjeri se duhovi rast, skalom 1 do 100. Većina stanovništva sadašnje populacije, po mjerilima iz 2013.godine, je na duhovnom nivou 20%. Prema analizi Spiritual Research Foundation nivo duhovnog rasta u “eri razdora”, kakva sada vlada u društvu, iznosi oko 20%, a osoba sa nivoom 70% smatra se duhovnim autoritetom, koji zovemo Svecem. Oni su u svakodnevnom životu ne samo duhovni teoretičari već i praktičari. Vjeruje se da oni imaju šesto čulo i mogućnost suptilnog opažanja, koje im omogućuje da mogu tačno utvrditi duhovno stanje neke osobe, ali i prisutnosti nevidljivog svijeta. Po Fondaciji za istraživanja zasnovana na duhovnoj nauci (SSRF) o duhovnom nivou, perspektivi i evoluciji duhovnog nivoa, duhovni nivo mjeri se količinom ega i tame oko duše, usmjerenošću ka ličnoj sreći, kvalitetom i kvantitetom primjenjene duhovne prakse, nivoom psiholoških emocija u funkciji uma (koji je dio crnog omotača naše duše), nivoom duhovnih emocija prema Bogu. Duhovni nivo je zaštita od negativnih energija, a unapređenje duhovnog nivoa omogućuje pristup višim nivoima Univerzuma.

Uticaj religije na zdravlje

Religija ima značajan uticaj na naše zdravlje. Što su ljudi religiozniji , boljeg su zdravlja. Vjera u Boga čovjeka čini optimistom. Najnovija istraživanja potvrđuju da su vjerovanje i duhovnost povezani sa fizičkim i mentalnim zdravljam.Religiozni ljudi u prosjeku žive duže od nereligioznih. Molitva ima pozitivan učinak na zdravlje, jer u duhovnom smislu jača optimizam i zajedništvo, čini nas zadovoljnijim, osječajnijim, fizički pokreće naše tijelo, poboljšava imunološki i kardiovaskularni sistem, naročito kod muslimana, koji dnevno klanjaju pet vakata namaza. Islam ukazuje da sve dok ne bude zdravog intelekta i razmišljanja neće biti zdrave psihe, samim time i tijela.

Sve religije nam obećavaju zagrobni život, život duše oslobođene od okova tijela. Svako od nas, kada dođe vrijeme, treba da pređe zemaljsku granicu, koja dijeli žive i mrtve.

Pozitivnim stavom u sadašnjosti i optimizmom prema budućnosti stvaramo preduslove za svoje psihičko, mentalno i fizičko zdravlje. Kada takvoj vjeri u život dodamo praktične savjete i upute za očuvanje zdravlja, onda gotovo da ne postoji bolest koju ne možemo pobjediti. Time se potvrđuje ona narodna, naučena u prvim razredima obrazovnog procesa, da je “u zdravom tijelu, zdrav duh”.

Burlington, 7.1.2020

Zijad Bećirević


Naši sjeverozapadni susjedi su danas dobili novog, petog po redu predsjednika od svoje neovisnosti – ZORANA MILANOVIĆA. Čestitke Milanoviću i biračima koji su glasali za njega.

Bio sam skeptik

Jedan sam od onih koji djeluje u javnom prostoru a koji je svojevremeno prognozirao da će ove izbore dobiti Kolinda Grabar Kitarović. Ne zato što sam to priželjkivao, naprotiv, nego što sam se pribojavao ovakvog HDZ-a, kako onog u Hrvatskoj tako i u BiH, koji su poznati po izbornom inženjeringu tipa da su na biračkim spiskovima se nalazili davno umrli, naprimjer, pomalo sam „legao na rudu“ i prognozama nekih poznatih političkih analitičara iz RH od kojih je jedan od njih njenu pobjedu na ovim izborima vidio još u svlačionicama nogometne reprezentacije Hrvatske na SP u Rusiji 2018., kada se grlila sa polunagim reprezentativcima…, ali ispalo je da sve to nije bilo dovoljno da joj se da još jedan mandat na Pantovčaku. Ponekad čovjek poželi da mu se prognoze ne ostvare i to se u povodu netom završenih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj upravo desilo samnom. Da, promašio sam u prognozi i radostan sam zbog toga.

Prljava kampanja

Gledao sam nekoliko tv. sučeljavanja Kolinde i Milanovića i svjedočio njihovim prizemnim udarcima, čak i međusobnim uvredama. U posljednjem, dva dana prije drugog kruga izbora, ona njega, u svom poznatom nesuvislom stilu pita kako to da je „Istra glasovala za njega a nije joj, dok je bio premijer,  završio Ipsilon (autoput kroz Istru, op. B.G.)…“ Dakle ona njega tako nešto pita, a ne one koji su glasali za njega! To je samo jedan od njenih poznatih gafova kojih je bilo bezbroj u proteklih pet godina i nakon kojih su ona ili njeni savjetnici morali objašnjavati “šta je pisac htio da kaže…“ Pamtit ću i odgovore oba kandidata na pitanje „s kim ne bi koalirali kao predsjednik Države..“? Ona je odgovorila da „ne bi koalirala sa ekstremnom ljevicom i ekstremnom desnicom…“, a on je doslovno odgovorio: „Ne bih se okružio kriminalcima kakvim se je okružila gospođa Kitarović…“!

Nisu joj pomogli….

Kolindi nisu pomogli ni Thompson, ni Bandić, ni Čović (moja posebna sućut njemu!), ni provala o plaćama od „osam tisuća eura…“ (bila je pod dejstvom alkohola, tada u Osijeku), ni dijaspora…, ni zapadna Hercegovina…, ni čitava mašinerija onakvog HDZ-a…Džaba je sve bilo, hrvatski birači koji su danas izišli na izbore su prepoznali da je zlo stanovalo na Pantovčaku pet godina, da je bezbroj puta bila ponižena ta dužnost u liku i djelu Kolinde Grabar Kitarović, da je vlastitu zemlju sramotila po svijetu, da nije birala društvo (Orban, Vučić, Trump…), dakle hrvatski građani su rekli dosta i njoj kao takvoj i stranci koja ju je kandidirala – HDZ-u, jer ovo jeste poraz ne samo nje, nego i te stranke i politike koju je do sada vodila.

Ovo je bio više glas protiv Kolinde i HDZ-a nego za Milanovića

Lično sam ovaj rezultat predsjedničkih izbora u Hrvatskoj doživio više kao „ne“ Kolindi i HDZ-u, nego „da“ Milanoviću. S tim u vezi čestitam onom diljelu hrvatskog društva s kojim dijelim iste ili slične vrijednosti i do kojih mi je stalo, na visokoj državotvornoj svijesti jer je izabralo promjene umjesto rigidnog statusa quo, put ka budućnosti umjesto stalnog vraćanja u prošlost, a svi ti putevi se itekako prelamaju i preko nas u Bosni i Hercegovini i određuju na neki način sudbinu i naše zemlje i nas – Bosanaca i Hercegovaca.

Aktuelna predsjednica i izabrani predsjednik o odnosu prema BiH – razlika „u pet deka“, ali….

Ne, ne zavaravam se da Zoran Milanović ima bitno drugačiji odnos prema našoj zemlji u odnosu na Kolindu, koja nas je bezbroj puta „izujedala“, oblatila, potvorila, opanjkala.., gdjegod je stigla. Razlika je, rekao bih žargonom koji se danas često u Bosni koristi – „u pet deka“. Ali, taj Milanović, ako ništa, zna koji je glavni grad BiH, zna i neke svoje teze, ako ne i predrasude, o našoj domovini i njenom većinskom narodu, barem upakovati pa onda manje i boli…, ima gard i državničko ponašanje, a sve to ta Kolinda, koja hvala Bogu postaje prošlost i Hrvatske i BiH, nije imala. On je ipak zagrebački – purger, ma šta to značilo u ovom ili onom smislu. Ako ništa, neće valjati gluposti kojih smo se naslušali s Pantovčaka u proteklih pet godina od koji su se mnoge i nas ticale, a od njih stomak bolio.

Bedrudin GUŠIĆ

aluminijska mafija

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Lažne tvrdnje

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Izborni zakon je za Predsjednika Federacije BiH Marinka Čavaru jedna velika noćna mora. Već na prvi dan Nove 2020 godine krenuo je u ofanzivu osuđujući „nastojanja i pokušaje probosanske političke opcije da traži riješenje u kome se , kako on tvrdi, omogućava absolutna dominacija jednog naroda u BiH i Federaciji.“ Notorna laž HDZ-ovog političkog manipulatora koji ni jednom jedinom riječju nije oglasio o razlozima propadanja nekadašnjeg bh. giganta, mostarskog Aluminija na čijem su se čelu od 1992 nalaze pripadnici „njegovog“ naroda i „njegovi“ nezaježljivi stranački predstavnici. Ili osječaj osobne odgovornosti zbog sve manjeg broja i iseljavanja Hrvata iz BiH?
Ako Marinko zaista voli svoju domovinu, zašto mu onda smeta prefiks „probosanke“? Zar on, kao jedan od vodećih političara u BiH, ne bi trebao raditi u interesu jačanja vlastite države i bh. institucija? Ili mu je pak BiH rezervna domovina?
Uostalom prefiks „probosanske“ mogao bi se zamjeniti i sa terminom „proeuropske“, za koju se njegov stranački šef Dragan Čović tako zdušno zalaže. Zar u Mišljenju Europske unije (EU) o pristupu BiH u EU, ista ta EU ne daje prednost građanskom konceptu u odnosu na etnonacionalni? Zar nam Europski sud za ljudska prava u Strazburu nije utvrdio kako postoji sistemska diskriminacija u BiH te naložio prestanak politike u kome se „ konstitutivnim“ daju veća prava od građana i „Ostalih „ koji su u Daytonskom sporazumu takođe ustavotvorni čimbenici zajedno sa Srbima, Bošnjacima i Hrvatima ? U čemu je problem Marinko i što je to što te žulja u reformi Izbornog zakona shodno preporukama i mišljenju EU?
Marinko Čavara, osvjedočeni HDZ-ov politički manipulant, nas pokušava učiti kako trebamo birati „izvorne“ predstavnike iz „svog“ naroda što je u potpunoj kontradiktornosti sa europskim izbornim standardima. Naravno da se na narednim izborima ovakvim etno-principom želi osigurati povoljniji položaj etnonacionalnih stranaka a time i ovladavanje sa ostatkom javnih resursa, koji su bar za sada izbjegli sudbinu mostarkog Aluminija.
Čavarin HDZ vidi svoju šansu da progura etnonacionalni koncept izmjena Izbornog zakona BiH u narednom šestomjesečnom periodu kada Republika Hrvatska predsjedava Vijećem EU a u tom kontekstu je održan i nedavni sastanak predstavnika HDZ BiH i HDZ Hrvatske na najvišem nivou. Zato se u štampi pompezno pokušava nametnuti utisak kako je naredni period predsjedavanja Republike Hrvatske Vijećem „ključan“ za BiH a u stvari radi se o pripremi terena HDZ-ovih pritisaka na ustupke čime se teži daljem slabljenju bh.institucija što je je u potpunoj suprotnosti sa preporukama Evropske komisije u pristupnju BiH u EU. Evropska komisija u svojim preporukama zahtjeva od nadležnih bh.vlasti da preduzmu značajne napore na jačanju bh. institucija kao garanta demokratije, vladavine prava, ljudskih prava , te poštivanja i zaštite manjina. Preporuke Evropske komisije HDZ BiH potiskuje u sasvim drugi plan.
Čavari i njemu sličnim treba jasno poručiti da većina bh. građana nema problema ko će se nalaziti na čelu države. Bio to Hrvat, Bošnjak , Srbin ili neko drugi. Građanski princip izbora legitimnih predstavnika im daje mogućnost da biraju u prvom redu poštene i kompetentne političare koji će raditi u interesu države i bh. građana. I to je upravo ono što smeta današnjoj političkoj klijenteli koja ćuti o pljačci mostarskog Aluminija i gašenju nekadašnjeg bh. giganta. Otuda nas ne treba čuditi šutnja nadležnih u Tužilaštvu BiH koji umjesto procesuiranja odgovornih HDZ-zvaničnika u ovoj aferi licemjerno podiže optužnicu protiv onih koji ukazuju na kriminal i korupciju poput nekadašnjeg ministra sigurnosti Dragana Mektića. Sprega politike, kriminala i pravosuđa je očita i nedvosmislena.
Zato se i HDZ-ov etnonacionalni koncept izmjena Izbornog zakona BiH ne može posmatrati drugačije nego pokušaj da se onemogući vladavina prava i izbjegne pravda za počinjen privredni kriminal i korupciju u periodu njihove vladavine.

Mr. sci. Edin Osmančević

http://www.helsinki.org.rs/serbian/saopstenja_t118.html

Klijkom na gornji link otvorit će vam se članak.

Lagani nekrolog

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Crnogorski orah

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

ČESTIT BOŽIĆ/MERRY CHRISTMAS !

Posted: 24. Decembra 2019. in Intervjui

Svim mojim prijateljima i čitateljima – kršćanima, neka je

ČESTIT BOŽIĆ!

Bedrudin GUŠIĆ

KROZ DUBIČKU KARANFIL MAHALU

Posted: 22. Decembra 2019. in Intervjui

Kad gradovi rastu, opadaju i kad umiru, u svojim mahalama i ulicama, u svojim zabitima i na trgovima, novo doba uvijek iznova dolazi, a staro nikad ne prolazi, jer sjećanje nam niko uzeti ne može. Sve što smo vidjeli i doživjeli prije, vidimo i doživljavamo i danas, samo ovo danas gledamo drugim očima i iz druge perspektive.

Delića mahala, opjevana u pjesmi Emira Rakovića kao Karanfil mahala, je jedna od manjih dubičkih ulica, ali istovremeno jedna od najbogatijih životnim sadržajima. Proteže se od centra grada, iz glavne gradske ulice koja se za Jugoslavije zvala Titova ulica, sada je zovu Svetosavska, a završava jednim krakom na obalama Une, a drugim nedaleko od gradske bolnice i kuće poznatog dubičkog trgovca Jefte Tadića. Delića mahala se za Jugoslavije zvala Ul. Dizdar Paše, po narodnom heroju Dizdar Paši, sinu Karanfila Dizdara. Kako se vidi, sva imena ove dubičke ulice potiču od imena onih koji su u njoj živjeli i bili dio nje.

Delića mahala pokriva veću površinu, nego se smatra. Obuhvata ul. Dizdar Paše, koju okupatori zovu Kosovskih junaka, dio ul. Partizanska, koju sada zovu Kneza Mihaila, do lijeve obale r. Binjačka i dio Obale Avde Ćuka, sada Dr.Mladena Stojanovića. A po nekima se pružala sve do mosta, koji povezuje Bosansku i Hrvatsku Dubicu. Rječica Binjačka izvire ispod Kozare, protiče kroz grad, i kada napusti bašte stanovnika desne strane Delića mahale uliva se kod bolnice u r. Unu. Ranije, dok nije bilo regulisano njeno korito, Binjačka je često plavila Delića mahalu, Ježevicu i centar grada. Bila je ljeti draž kad ih je hladila, a s proljeća belaj kad ih je plavila.

Delića mahala je sve do sada bila miran uspavani dio gradskog jezgra, u kojem se živjelo tiho i izolovano. Zvali je ulica, mahala ili kvart, bila je jedan od nepresušnih izvora života Dubičana. Iako je iz nje trebalo učiniti samo korak da se nađete u centru gradskih zbivanja, ona je bila i ostala periferija centra. Ali već sada je više nego izvjesno da će u periodu koji dolazi na mjestu gdje su još uvijek napuštene prizemnice ili zubom načete katnice prognanih dubičana nicati visoke nastambe različitih sadržaja sa lokalima i poslovnim uredima u prizemlju i luksuznim stanovima na spratu.

Ovaj tekst pišem po zahtjevu i za hator velikom dubičkom rodoljubu, zaslužnom sportisti i prijatelju Mirzi Ćauševiću, koji s pravom smatra da i njegova ulica u kojoj je rođen i odrastao treba da dobije neku vrstu svog almanaha. Almanah uspomena Delića mahale ispisujem sa zadovoljstvom, jer ovaj dio grada, ovu dragu mahalu dobro poznajem. U nju sam često dolazio kao dijete i kasnije kao odrastao. U njoj je rođena i odrasla moja majka, u njoj su živjeli mnogi dragi ljudi, koji žive širom svijeta ili ih više nema, a historiju svoga grada Bosanske Dubice ispisivali su svojim životima.

Desna strana Delića mahale

Posebnu draž ovoj ulici, koju ne mogu zvati nego mahala, daje ugostiteljski objekat sa terasom pod lipama, koji i danas zovemo Kosovića bašta ili Gradska kafana, jer se iz nje godinama danonoćno čula pjesma kao izraz radosti, koja je napajala duše, pa se razlijegala i nestajala na obalama Une. Zato nije slučajnost što su u njoj ponikli brojni popularni pjevači sevdalinke, kao što su ranije Fikreta Đuvelek, a ovih godina Emir Raković.

Gradska kafana je smještena na desnoj strani mahale. Atraktivan objekat na atraktivnoj lokaciji zvao se tada Hotel “Prizren”. Jedno vrijeme nosio je ime Hotel “Dubrovnik”, a u narodu poznat kao Kosovića kamen. Sagradili su ga 1918. braća Kosovići: Ostoja, Momčo, Vlado, Jovan…Bavili su se i izvozom vune, šljive…u Njemačku, a uvozom tkanina…Ostoja Kosović je bio veoma bogat. Za njega se govorilo da se dočepao ogromnog blaga, dukata poslanih 1875. u Dubicu iz Srbije da pomognu Pecijnu bunu protiv Turaka. Koliko je litara alkohola tu popijeno, koliko jagnjadi ispečeno, koliko porcija ćevapa pojedeno, koliko brakova začeto, a koliko razoreno ili načeto, nikad se neće saznati?! Mnogo je dubičkih ugostitelja tu kruh zarađivalo. U vrhu terase je bina na kojoj su nastupali muzički sastavi, pjevali solisti dubičke sevdalinke, a zid bine bio je ukrašen slikom Bosanske Dubice iz 1685.g, koju je uradio Ferid Mulabdić. Sastavni dio ovog ugostiteljskog objekta bila je Pecara, u kojoj, su ugostitelji pekli rakiju. Najpoznatiji od njih bio je je Ejub Hodžić, po kome je dubička šljivovica dobila ime “Ejubovača”. Na spratu kafane bila je smještena administracija ugostiteljsko – turističkog preduzeća “Knežpoljeturist”.

Uz terasu Gradske kafane doseljenik s Kosova ili Makedonije Zejnula Hasani postavio je mali montažni kiosk od pleha u kom je prodavao kikiriki, pečeno kestenje i špice. Bilo je to malo pakovanje u fišeku od novina. Kupovali su ih djeca i odrasli. Fišek su nosili u ruci, vadili špicu po šicu i grickali dok korziraju, a bila je to obavezna zanimacija kad se ide u kino i gleda kino- predstava. Za Fatimu, koja je čistila kino, predstavljalo je to pravu napast, jer nakon predstave je sav pod kina bio posut ljuskom od špica. Zejnula je ranije imao drveni kiosk sa istim sadržajem nedaleko od ulaza u Sportski centar.

Do Kosovića bašte je bio je veći montažni objekat, u kome je prodavan namještaj za kućanstvo. Sada je to prazan prostor. Poslovođa je bio Sevlić Sakib, a s njim su jedno vrijeme radili njegov sin Ziki, Behzad Travančić, Hasan Hasančević– mlađi i Drago Radaković, sin bunarđije Nine. Poslije Sakiba poslovođa te prodavnice bio je Delić.

Do prodavnice namještaja je solidna prizemnica sa lokalom i prostranim dvorištem, u kojoj su od 1964. živjeli sajdžija Jovo, poznatiji kao Joviša i njegova supruga Mira. Imali su kćerku…i sina Radišu. Jovo je kuću kupio od Gojka Šerbule, a doselio se odnekud iz Srbije i zadržao srbijanski akcenat. Do dolaska u Dubicu neko vrijeme je živio u Banja Luci. U prizemlju kuće je otvorio sajdžijsku radnju, koja je bila jedna od tri koje su postojale u Dubici. U dvorištu je bio, a vjerujem i sada, bunar sa kojeg je sva mahala nosila vodu, jer je bila nezagađena, i usred ljeta hladna i pitka. Jovo je bio strastveni ribar i često je išao u ribarenje sa Petrom Bijelićem, koji je živio na Urijama. Jovo i Mira su bile drage komšije svima u mahali, što su pokazali naročito u vrijeme agresije na BiH, čije su se posljedice u Dubici osjetile već u ljeto 1991.g. I Jovo i Mira su bili posvećeni pravoslavlju i jedini su možda u Dubici kojima je pop dolazio kući za Božić.

Do Jovine kuće je stambena zgrada, jedna od prve dvije koje su podignute 1948. godine, u ruskom stilu. Druga je na obali Une, Obala Avde Ćuka. Iza zgrade je manje dvorište, sa drvarnicom. Šta je bilo na tom zemljištu prije nego je podignuta ta zgrada, nije mi poznato. Jedan od prvih stanara ove stambene zgrade bio je direktor dubičke mljekare. Živio je sa ženom Panikom. Imali su sinove Dadu i Otu. Najduži stanari zgrade su Boško Gvozden, Trkulja Bogoljub i poštar Mustafa Ćaušević sa svojim porodicama. U njoj su ranije stanovali a i sada stanuju Slijepčevići. Po sticanju stanarskog prava neki od stanara su stan prodali i iselili. Tako je ugostiteljski poslovođa Boro Orelj kupio tu stan svojoj kćerki. Neko vrijeme u zgradi je živio Davor Slavnić, koji je stan ostavio kćerki, a živjela je i Savka, koja je radila u knjigovodstvu DRM. Stan je prodala nekom od Borojevića. Jedno vrijeme je tu stanovao Rade Drljić, sa porodicom, dok je radio u Vojnom odsijeku, a neposredno pred agresiju na BiH bio načelnik. Iz te zgrade preselio je u novi stan u naselju Puhalo, kad je naselje izgrađeno. Jedan od najdužih stanara te zgrade i omiljen građanin male varoši bio je učitelj Trkljulja Bogoljub, koji je u ratu izgubio nogu, pa je hromao. Imao je kćerke Ljilju, Smilju i Ljubu. Bio je u bliskoj vezi sa bibliotekarkom Anđelom, koja je tokom agresije ubijena sa cijelom porodicom. Starosjedilac zgrade bio je Čaušević Mustafa, legendarni dubički poštar, koji je godinama sve do penzije sam raznosio poštu po cijeloj Dubici i sve cipelcugom. Znao je svakog u Dubici. Njegova pošta nikad nije kasnila. Bio je oženjen sa Gopom. I Mustafa i Gopa su bili visoki, vitki. Njihova djeca su Fahrudin, jedan od prvih rukometnih golmana, koji je oženio nastavnicu Branu. S njom je stekao kćerku. Odselili su u Beograd. Roditeljski stan je naslijedio mlađi Mustafin sin Adem. Radio je Boračkoj zaštiti, a oženio se sa Enisom iz Kostajnice. Tokom rata su izbjegli i žive u nekoj od evropskih zemalja. U braku su stekli sina Senada i kćerku Sabinu. Jedno vrijeme, kad je preselila iz moje kuće u Puhalu, pa mislim do udaje, tu je stanovala i nastavnica Dragica Vukelja.

U sredini ulice, između stambene zgrade i Sportskog centra, je dubičko Kino “Kozara” izgrađeno dobrovoljnim prilozima i radnim akcijama građana. Otvoreno je 1955.g. za desetogodišnjicu pobjede nad fašizmom. Prvi prikazani film bila je “Slavica”. U njemu su od tada održavane kino predstave, pozorišne predstave i kulturne manifestacije. Kino predstave su duži period vremena bile glavni sadržaj, koji je vremenom izgubio na značaju. Prvi direktor kina bio je guslar Todor Ivković iz Bileće, koji je kino predstave najavljivao preko gradskog razglasa. Kino operater je bio Pezić Fehim, oženjen Dževahirom koju su zvali Slava. Radila je u ćevabđinici, a njene ćevape su svi obožavali i bili su ozbiljna konkurencija Ćetavi. Red u kinu održali su Himzo Šošić i Fatima. Znali su ih svi u gradu, naročito djeca, koja su bila redovni posjetioci nedeljnih matineja, priređivanih od 10 do 12 sati. Prodaju karata za kino predstave vršila je Krneta Mica, supruga Ratka Krnete, koja je bila uposlenik Radničkog univerziteta. Ponekad sam je i ja zamjenjivao, kad je koristila odmor. Za neke filmove, kao što su bili “Jedan dan života” ili “Bijeli jorgovan” da se kupi karta, čekalo se u redu satima. Naročito popularni bili su kaubojski filmovi. Postojalo je i pokretno kino koje je priređivalo kino predstave u dubičkim selima, a s njim je rukovao Rasim LelićLelan, iz Leptihora. Mi omladinci koristili smo takve prilike da obiđemo sela i održimo omladinske sastanke. Jednom prilikom smo ja i Kasim Kahrić krenuli sa Lelanom u Bijakovac. Bila je jaka kiša, pa se auto zaglavilo na blatnom putu. Rasim je otišao po pomoć i nije se vratio do jutra, a mi smo prestravljeni mrakom, gladni i prozebli probdjeli cijelu noć. Svake godine za Dan komune 27. april, Dan Republike 29. Novembar,…u kinu su održavane akademije. Privi red stolica je uvijek bio rezervisan za gradsku partijsku elitu. U zgradi kina svoje prostorije je imao i Radnički univerzitet, preko koga je vršeno obrazovanje radnika. Za dubičke građane priređivana su predavanja o različitim temama iz političkog i društvenog života. Kino sala je imala veliku važnost za razvoj kulture. U njoj je ponikao i sebe predstavio u pozorišnim predstavama glumakčke sekcije KUD “Jedinstvo” prvak banjalučkog, a kasnije i riječkog pozorišta, Živomir – Žiko Ličanin (danas, Bosnimir Ličanin, op. B.G.). Univerzitet je organizovao i razne kurseve, koji su omogućavali ljudima da se okvalifikuju za različita zanimanja i brže dođu do posla. Kurs varioca je bio jedan od najposjećenijih i omogućio mnogima da odu na rad u Njemačku. Preko Radničkog univerziteta je bilo organizovano i takmičenje gradova Bosanske Krajine u znanju, sportu, kulturi, na kojem je 1960. Dubica u finalu pobjedila Prijedor u Prijedoru i postala pobjednik. Naš muzički sastav predvodio je popularni muzičar Zdenko Živni. “Da mu klipu staviš usta, ona bi svirala” – hvalisavo je o njemu tada govorio Refik Bašić- Bijeli. U okviru Radničkog univerziteta 1980.g. je osnovana prva dubička Muzička škola. Direktori Radničkog univerziteta bili su: Osman Cepić, Edhem Obrvašić, Hasan Ćoralić, Petar Babović, Meho Hodžić…U prostorijama kina KUD “Jedinstvo” je vježbalo i priređivalo priredbe, koje su uvijek bile dobro posjećene. Jednu od prostorija kina u prizemlju koristile su dubičke društvene organizacije za svoj rad. U njoj je jedno vrijeme radio Klub mladih pisaca, koji sam ja formirao sa Dostica Katarinom, Stanić Milkom, Tomaš Živanom…Zgrada kina je više puta rekonstruisana, kako bi odoljela zubu vremena i zadovoljila različite kulturne potrebe. Značajno je pomenuti da je 1962.g. u dubičkom kinu održana premijera popularnog ratnog filma “Kozara”. Na ovo me potsjetio Dževad Karabegović, koji je tada sebe prvi put vidio na televiziji.

Kino je napravljeno na dijelu zemljišta koje je pripadalo Bejtovićima i na dijelu na kom se nalazila mala kuća s vrtom i cvijetnim dvorištem ispred kuće, u kojoj su živjeli Uzeir i Hasna. Dio kuće je korišten kao poslovni prostor. Hasna je bila iz porodice Šerića. Šerićima je pripadala ne samo ta zemlja na kojoj je bila kuća, već vjerovatno i zemlja na kojoj je izgrađena stambena zgrada. Uzer je došao, mislim, iz Makedonije i bio je, kako se tada govorilo, halvedžija. Pravio je i prodavao šarene šekeriće i kolače, koji su se mogli u svako doba kupiti i u njegovoj kući. Uzeir je bio stariji od Hasne i umro je prije nje.

S lijeve strane kina je dubički Sportski centar sa tribinama i upravnom zgradom SOFK (Saveza organizacija za fizičkum kulturu), koja je ranije korištena kao stambeni prostor. Nedaleko od zgrade SOFK je Gradska kuglana, izgrađena na inicijativu i sa zalaganjem popularnog predsjednika dubičke opštine Mećava Svetozara. U podnožju tribina su prostorije sportskih klubova i garažni prostor. Na sportskom centru su se redovno odvijala takmičenja u rukometu, malom nogometu i pripremale sletske vježbe…, igrao se tenis, a teren je korišten i za nastupe muzičkih grupa i popularnih pjevača. Posebno su bile popularne i dobro posjećene Radničke sportske igre, održavane svakog ljeta. Sa sportskim centrom je do agresije na BiH upravljao Karabegović Omer, sekretar SOFK. Još kao mlad bio je republički prvak Bosne i Hercegovine u petoboju. Ne mogu da se ne pohvalim da sam mu jednom utekao od raskršća Titove do Kina. Sportski centar je desetinama godina bio mrestilište i rasadnik vrsnih sportista i osnova na kojoj su dubički sportisti sticali svoju reputaciju. Na njemu su ponikli Kljaić MuratKurda, Josip Trninić, Sveto Trivanović, Talić Ejub- Klepac, Kočan Ismet, Mirza Ćaušević, Vesna Sekeli, sestre Tomaš…i moglo bi se do sutra nabrajati.

Zgrada kina svojom zadnjom stranom završava na Partizanskoj ulici, koja presjeca Delića mahalu, a proteže se od obale Une, pa izlazi na Ježevicu. U Partizanskoj su kuće Huske i Bije, Selima šofera, kuća i krojačka radnja Porić Asima i Naje, kuća i radiona limara Ibrahima Talića zvanog Masnoća, kuće Lelić Huse, opštinskog kurira, lugara Kadrije, Okanović Ismeta Okana, Hasibe i Fikrete Đuvelek i nezamjenjivog Pere Dragaša, u čijoj se magazi moglo naći sve što je nekom bilo kada i bilo za što zatrebalo. Nažalost, tokom agresije na BiH, mnoge od tih kuća su ostale prazne, opustjele ili naprosto nestale.

Na samom uglu Partizanske i Dizdar Paše ulice prazne su dvije kuće Karabegovića. Prvu veliku s dva ulaza na sprat s podrumom izgradila su braća Omer i Bakir. Na jednoj strani kuće su živjeli Omer i Mirsada sa sinom Almirom i kćerkom Almom, a na drugom Bakir i Nita sa sinom Admirom i kćerkom Azrom. Već s prvim ratnim zbivanjima obe familije su morale napustiti kuću. Omerova porodica je spas našla u Njemačkoj, a Bakirova u Hrvatskoj, u Zagrebu. Po povratku iz Njemačke, nakon 5 godina progonstva, Omer i Mirsada su svoj dio kuće prodali i nastanili se u Bihaću, u kojem su našli i vječni smiraj, a Bakir i Nita su ostali u Zagrebu, gdje i danas žive.

Uz ovu Karabegovića kuću sve do danas je opstala solidna prizemnica izgrađena iza onog vrata, u kojoj su jezgro porodice Karabegović stvorili Murat i Adevija, roditelji Omera, Bakira, Bakire i Dževada. Murat je ranije umro, a svi oni su pod pritiskom ratnog terora morali u bijeli svijet. Kuća je nakon Adevijine smrti pripala Dževadu, koji je do rata radio u SDK. Oženjen je sa Dijanom i sada žive u Americi, a njegova sestra Bakira sa svojom porodicom je u Zagrebu, gdje je do smrti živjela i Adevija. Nakon rata Bakir i Nita su ponovo kuću sredili po evropskim stndardima, ali je prazna. Niko ne živi ni u prizemnici u kojoj je bila Adevija.

U kući do Karabegovića živjeli su Idrizović Ahmet i Aiša, a sada živi njihov sin Idrizović MuhamedLika, poznati dubički privrednik i predsjednik dubičke opštine u egzilu. Neposredno pred rat bio je direktor Konfekcije papira. Bio je oženjen sa Hatidžom- Tidžom Porića, koja je kotirala kao vrstan šef računovodstva, ali je rano umrla. Lika je u braku s njom stekao sina …i kćerku Dženanu, koja živi u Hrv. Dubici. Lika je ušao u drugi brak sa Dobrilom, službenicom dubičke Papirnice, ali se taj brak u toku rata raspao.

Prve Likine komšije bili su Seferović Mumin i Muminovce, a nasljedili su ih sin Selim, profi -vozač i njegova sestra Selma. U braku sa Hasom Bećirevićem Selma je stekla sina Enesa. Dubičani ga zovu Šapi, a već duže živi u Austriji. Selim je bio oženjen sa trgovkinjom Zlatom Strhinom, ali nisu imali djece. Iako je Selmin sin Enes obnovio roditeljsku kuću, podigao sprat, napravio bazen, kuća je prazna.

U manjoj dotrajaloj kući do Selimove živio je Sulejman Seferović, otac Asefa i Vernesa, sa ženom Rifom. Sulejman je bio službenik. Na mjestu gdje je bila njihova kuća ozidali su kuću na sprat Bija i njen čovjek Huska Čaušević. Jedno vrijeme, do odlaska u Njemačku, s njima su živjeli njihova kći Fikreta s mužem Ibrom, koji je došao iz Kostajnice i bio jedan od osnivača dubičkog Odreda izviđača “Avdo Ćuk”. I u toj kući već dugo niko ne živi, a sad se preuređuje u motel, sa sobama na spratu. Tokom rata u njoj je ubijena Bija. Njeno ubistvo imalo je veliki odjek ne samo u Delića mahali, već cijelom gradu. Bija i Huska su cijeli život radili u dubičkom hotelu i uživali veliki ugled. Bija je ubijena jer je ubica mislio da ima puno para, ušteđenih i dobijenih od kćerke Fikreta. Ubica nikad nije otkriven, a po nekim navodima našao je kod nje samo 100 maraka. A nisu nikad otkriveni ni napadači koji su početkom 1993. ubili kućnog psa, pa upali u kuću Hidajeta Berberovića, udaljenu od Bijine pedesetak metara, i teško ga pretukli, da je helikopterom bio prevežen u bolnicu, ali spašen. Govorilo se da je ponovo morao učiti pisati.

Partizanskom ulicom u smjeru Ježevice, gdje se ulice ukrštaju, je kuća Đemala i Tifke Tabaković. U njoj sada živi samo njihov sin Enko. Bio je oženjen, ali mu je žena umrla. S njom ima kćerku. Enkine sestre Minka i Enisa žive odvojeno. Enisa je bila udana za nastavnika fizičkog vaspitanja Svetu Trivanovića.

U kući Asima i Naje Porić živi samo njihova kćerka Senka, koja ima dvije kćerke, Benitu koja je u Njemačkoj i Dijanu, koja je u Banja Luci. Senka je veoma mlada počela raditi u Njemačkoj, u kojoj je ostvarila pravo na penziju, ali se vratila u Dubicu, kako bi bila od pomoći roditeljima. Svoju majku Naju je pazila i njegovala sve do njene smrti. Senkin brat Sead živi u Danskoj. Oženjen je sa gradiščankom i imaju sina i kćerku. Njihov otac Asim je umro 1996. u izbjeglištvu u Njemačkoj, a majka Naja se vratila u Dubicu i u njoj uz svoju kćerku provela posljednje godine života. Umrla je 2018.g. U doba najvećeg procvata dubičke industrije Asim, koji je po zanimanju bio modni krojač, radio je kao kreator modela i prvi dizajner u TI “Knežopoljka”, koja je tada zapošljavana preko 2.500 radnika. Dvorišni objekat u kojem je bila Asimova krojačka radnja je prazan.

Uz kuću Asima Porića su napuštene i prazne dvije kuće Ibrahima Talića- Masnoće. Ibrahim je bio limar, ali se uspješno bavio ugostiteljstvom. Po tome je dobio nadimak “Masnoća”. Kod njega se uvijek mogla kupiti dobra pastrma. Ibrahim je umro nakon rata, a njegova žena Esma je prognana iz Dubice u oktobru 1995.g. Kod njih je do smrti živjela Ibrahimova majka Haskanovce. Njihov sin Mirso živi u Bihaću. Imali su i kćerku Sadu, koja je mlada umrla prije rata.

Manja prizemna kuća do njih sa dvorišnim objektom pripadala je Husi Leliću i njegovoj ženi Sebihi. Imali su dvoje djece, sina Fadila i kćerku Fadilu. Huse je bio bez ruke, a radio je u opštini kao dostavljač.

Prvi njihov komšija na istoj strani ulice bio je lugar Kadrija s porodicom. Imao je troje djece, sinove Fahrudina, Emira i kćerku Emiru. Najstariji Fahrudin je umro rano zbog komplikacija pri liječenju. Do njih je nekad bio Vatrogasni dom, koji je 70-tih izmješten u novu zgradu na Urije.
Nema više ni kuće opštinskog dostavljača Huse Lelića, ni kuće lugara Kadrije, ni Vatrogasnog doma. Kadrijnu kuću je su kupili Mili i njegova supruga, kćerka Mustafe Ćoralića i na tom mjestu izgradili novu kuću sa poslovnim prostoroim u prizemlju, u kojem sada imaju prodavnicu prehrane. A na mjestu gdje su nekad bila kuća Huse Lelića i Vatrogasni dom napravljena je kadrovska stambena zgrada, u kojoj su stanove dobili deficitarni kadrovi.

U nizu kuća s desne strane od stare stambene zgrade su kuća Ćurguz Svetozara, u kojoj živi njegova kćerka Ljija, dvije kuće Bakira Haskića, sina Ismeta Kokana, kuća Omera ĐuvelekaFerića kupljena od Slavka Ećima, koji je bio direktor PIO ( tada su to zvali Spcijalno), kuća Pere Dragaša, koju je nasljedio njegov sin Stanko. Posljednja u tom nizu je spratnica Ferida i Mensure Mulabdić, koja je u toku agresije na BiH među prvim gađana zoljom. Ferid je bio uspješan i progresivan direktor Komunalnog preduzeća, sa dosta novih ideja, a Mensura pouzdana sekretarica predsjednika dubičke opštine Mećave Svetozara. Njihovi sinovi Iko i…. su u svemu nasljedili i unaprijedili težnje svojih ambicioznih roditelja. Dok je bio direktor Građevinskog preduzeća “Una” Iko je preporodio preduzeće i centru grada dao novi sjaj, preuređenjem glavne ulice, zanavljanjem drvoreda i obnovom fasada. Iko i sada živi u Dubici u vlastitoj kući kod Tekstilne, a njegov brat je cijenjen stručnjak u jednoj zagrebačkoj tehnološkoj firmi.

Na samom uglu, gdje se ul. Partizanska ukršta sa Delića mahalom je kuća Đemala Tabakovića, koji je radio u Električnom preduzeću od samog njegovog začetka, a jedno vrijeme je bio direktor tog preduzeća. Đemal je bio oženjen sa Tifkom, a njihova djeca su sin Enko i kćerke Minka i Enisa. Enko je po zanimanju ekonomist, a pred rat je radio u trgovačkom preduzeću Dubički robni magazin. Bio je oženjen sa… i s njom stekao kćerku Hanu. Hana živi u Sarajevu. Enisa je bila vrsna igračica rukometnog kluba “Partizan”, u kom je upoznala rukometaša i rukometnog trenera Trivanović Svetozara, nastavnika fiz. vaspitanja i s njim zasnovala bračnu zajednicu. I Sveto i Enisa su dali veliki doprinos u razvoju dubičkog rukometa. Minka se nije udavala. Živi u zgradi solidarnosti, a bila je zaposlena u Drakseniću. Nad njihovom avlijom do nedavno dominirao veliki orah, pod kojim se u vrijeme ljetnje žege godinama hladovalo i kafendisalo.

A prije nego je Đemal izgradio kuću, bila je tu velika bosanska kuća sa podrumom, uvučena od ceste, sa travnim dvorištem, u kojoj je živjela Razija Alić, koja je 60-tih godina odselila u Sarajevo ili Zenicu.

Samo uski dvorišni prolaz odvaja kuću i dvorište Đemala Tabakovića od kuće moje tetke Senije i njenog sina Adema Rakovića, koja je obnovljena, ali prazna. Samo jednom godišnje obiđu je Ademovi sinovi Samir i Emir, ako za odmor dođu u BiH. Još uvijek je nenaseljena kuća Asima Dizdara, koje je prodana i preuređuje se. A prazne su i sve dalje na desnoj strani. Na lijevoj strani, u kući koja je bila vlasništvo Hasana Hasančevića, a prodata je nakon rata, sada su poslovne prostorije. Prazna je i napuštena i kuća Osmana Cepića, do kuće Hasana Hasančevića.

Odmah do Razijine, a kasnije Đemalove kuće, bila je velika kuća mog dida hafiza Hasana ef. Hasančevića u bosanskom stilu sa dva ulaza, velikim dvorištem i baštom, koja se protezala do korita rijeke Binjačke, koja je tuda proticala i slivala se u r. Unu kod bolnice. Riječno korito je 70-ih godina kanalisano ispod površine zemlje, a na tom zemljištu, nacionaliziranom 80-tih godina, izgrađene su dvije stambene zgrade. Moj did Hasan ef. Hasančević bio je imam Ćaršijske džamije i jedan od osam dubičkih hafiza. U braku sa mojom nanom Hatom stekao je šestoro djece: kćerke Halimu, Subhu, Adilu, Biseru i sinove Hasana i Husniju. Pored kuće u Dubici posjedovali su 24 duluma zemlje na ulazu u Dubicu od Gradiške, kod mosta na Crncu, koja je oduzeta radi regulisanja korita Moštanice. Na toj zemlji imali su kuću i štalu, koje su zapaljene i izgorile u toku II rata. Nakon regulisanja odvodnih puteva ostalo je oko 5 duluma na mjestu gdje se Moštanica uliva u Unu, koje je uzurpirala porodica Liščinski iz Klekovaca i ostala u njihovom posjedu. Svi pokušaji da vratimo našu zemlju u posjed, nisu uspjeli. Iz svoje kuće preko puta, kad je ostarila, oslijepila i ostala sama, u didovu kuću je preselila i njegova sestrična, koju smo zvali tetka Fata. Fata je živjela u potpunom mraku, a i mojoj nani Hati vid je je toliko oslabio, da se nije mogla ni kroz kuću kretati bez pomoći. Dvije starice su danonoćno sjedile jedna na jednoj a druga na drugoj strani sećije, koja je bila uz prozor prema cesti, pratile prolaznike, koje nisu vidjele, ali su toliko osjećale da su znale svakog po glasu i koraku. Duge godine sljepoće toliko su istančile njihova čula, da su reagirale na svaki pokret i svaki šum koji je do njih dopirao. Tetka Fate je bila strastveni pušač. Kada je nakon II sv. rata umro moj did Hasan, a tetka Senija se vratila iz Bos. Gradiške, gdje je kratko bila u braku i rodila sina Adema, sav teret života, posebno briga o dvjema staricama, pao je na tetku Seniju. Vratila se u porodični dom, jer joj je muž umro samo par mjeseci nakon ženidbe. Tetka Senija se nikad više nije udala. Ako postoji titula heroj za čuvanje i dizanje porodice, široke kao krošnja stabla, onda je zaslužila moja tetka Senija. Teško breme života nosila je na sebi preko pola stoljeća. Preuzela brigu o staroj majci Hati, slijepoj Fati, sinu Ademu i bila stub domaćinstva čitav svoj život. Nije bilo ni ušteđevine, ni plate, ni penzije. Izvor života bila je krava u štali, nekoliko kokošiju u avliji i bašča uvijek dobro obrađena i zasađena. Kad im je 1950. oduzeta zemlja na Crncu, a kasnije nacionalizovan i veći dio bašte, glavni problem je bilo kako prehraniti, jer za žene nije bilo posla. Dok je smjela držati kravu u štali i kokoši u dvorištu, moglo se živjeti, a kad je i to zabranjeno nastali su za Seniju crni dani. Pa ipak, nije posustala niti pokleknula, nije pala u očajanje, iznijela je ona taj teški životni teret na svojim nejakim plećima. A teret je zaista bio ogroman. U jednom periodu, moglo je to biti 70-tih, razboljela se, dobila podrebricu, pa je neko vrijeme provela u bolnici. Još kao dječak, a kasnije i srednjoškolac, posjećivao sam tetku Seniju, nanu i tetku. Svaki put sam ih zatekao jednu na jednoj a drugu na drugoj strani sećije. Tetka se radovala kad sam joj donosio novine, od kojih je pravila cigare, jer iza rata se dugo osjećala oskudica duhana. A tada nije bilo ni novina za bacanje. U takvim uslovima odrastao je Senijin jedinac Adem Raković, koji je u svemu naslijedio majčine radne manire.

A sve kćerke r. Hasana ef. Hasančevića, jedna po jedna, udate su za vrijeme njegova života. Najstarija Halime udala se u Binjačku za Mašić …, koji je bio državni činovnik visokog ranga i s njim rodila ljepoticu Šemsu, koja se nikad nije udala, a bila tokom života imidž mahale Binjačka. Njena kuća u Binjački, ispred koje je bila velika lipa, bila je centar mahale. Opština je srušila i na toj zemlji je izgrađena Zgrada solidarnosti, u kojoj je i Šemsa dobila stan u trajno vlasništvo. Već prvih dana rata je istjerana. Umrla je u izbjeglištvu u Njemačkoj.
Moja majka Adila se 1925.g. udala za Dizdar Huseina iz Puhala, koji je bio veoma bogat i imao nekoliko kuća. Jedna od njih bila je Ćetavina pekara. Taj brak je prekinut nakon nekoliko mjeseci, pa se moja majka vratila u porodičnu kuću u Delića mahalu i u njoj 1926. rodila moju sestu NaimuNaju, koja je odrastala u didovoj kući.
Nešto mlađa od moje majke Adile, Subha, udala se u Bosansku Gradišku, ili tačnije u Crnaju kod Srbca za Selima Džaferovića i s njim rodila kćerke Sajmu, Minu, Senku i Biseru i sinove Sulejmana, Saliha i Sakiba. Subhina kćerka Sajma se udala u selo Rovine kod Gradiške za Esada, a Mina za Sajida Hatipovića u Puhalo i s njim rodila sina Mustafu i kćerku Merimu. Mustafa je u gimnaziji bio vrstan matematičar, a Merima odlikašica. Mustafa je u kratkom braku sa kćerkom Vasvije Sultanić steko kćerku, a Merima se udala za Gamala Jakupovića i s njim živi u Norveškoj. Njihova majka Mina je izbjegla u Švedsku, a u svoju kuću, koja je prazna, dolazi samo preko ljeta.
Subhina kćerka Senka pretežno boravi u Topoli kod Gradiške i nije udana. Jedno vrijeme je živjela u Dubici i radila u Tekstilnoj, a kasnije je s braćom preselila u Švedsku, gdje je radila i stekla penziju. Subhin sin Sulejman je u Dubici izučio za pekara, radio kod Zulke, a potom se vratio u Gradišku, gdje je napravio kuću, i radio kao komercijalista u Fabrici ambalaže. I on je tokom agresije na BiH izbjegao u Švedsku. Dok je živio u Dubici oženio se sa dubičankom Savkom, sa kojom se kasnije rastao i ušao u drugi brak. Subhini sinovi Salih i Sakib žive u Švedskoj, u koju su otišli nekoliko godina prije agresije na BiH. Duže vrijeme su imali svoj restoran. Salih se nije ženio, a Sakib je sa Šveđankom stekao troje djece. Kada se s njom rastavio stupio je drugi brak sa Bosankom. Napravio je vikendicu u Malinskoj na Krku, u koju dolaze za vrijeme godišnjih odmora.
Najmlađa kćerka mog djeda Hasana ef. Hasančevića Bisera udala se u Zenicu za Salku Mujičića. Salko je radio u zeničkoj željezari. Imali su kuću u zeničkom naselju Carina, u kojoj su rođeni sinovi Irfan, Husnija i Raif. Nakon više godina brak se raspao. Salko je stupio u drugi brak, a Bisera ostala sa svojom djecom. Najstariji Irfan je mašinski inžinjer i radio je do penzije u zeničkom Metalurškom institutu. U braku sa Muneverom stekao je kćerku Melisu i sina Ismara, koji je završio arhitekturu. Melisa je udana i živi u Sarajevu, a Ismar je oženjen sa zeničankom Sabinom, koja je ovih dana rodila kćerku Miu. Biserin sin Husnija je bio finansijski službenik i radio u ugostiteljstvu. U braku sa Ajšom nije imao djece. Rano je umro od raka. Najmlađi Biserin sin Raif oženjen je sa Dadom i imaju sina Edina i kćerku Edinu. Žive u Zenici.

Glavni ulaz u kuću Hasana ef. Hasančevića bio je sa zadnje strane, iz dvorišta. U dvorištu je bila štala, a na suprotnoj strani do Đemalove kuće bunar sa zdravom pitkom vodom. S tog ulaza se ulazilo u predsoblje, a iz njega su vodile stepenica na sprat i išlo se u kuhinju, sobu i jednu veću prostoriju koja se zvala mutvak. Na spratu je bilo predsoblje i tri sobe. U njima je tetka Senija držala podstanare, od kojih obezbjeđivala sredstva za život. A izdavala je i sobu u prizemlju. Drugi ulaz u kuću bio je s ceste u manji stan, u kojem je živjela Anđela, snaha Hafiza Hasana, udova njegova sina Husnije, sa sinom Marijanom i kćerkama Dubravkom i Vikicom. Anđelin muž Husnija bio je obućar i imao radnju u Maloj ćaršiji. Koliko je moj did, kao hodža, bio napredan može se vidjeti po tome što je dopustio sinu da oženi katolkinju, koja je već bila udavana i došla s djetetom, i još im dozvolio da s njim žive pod istim krovom, a on bio imam. U braku sa mojim dajđom Husnijom Anđela je rodila Dubravku, koja se ranije zvala Bisera. Marijan je iz njenog prvog braka sa Barbarićem, a Vikica iz trećeg sa nekim Njemcom, koji je jedno vrijeme radio u Dubici. Prije nego se zaratilo djedov sin Husnija je radio obuću za domobrane, pa je po oslobođenju, iako nije bio vojno angažovan, morao izbjeći i ubijen je na putu za Blajburg. Anđela je bila jedna dobra duša. Ona bi bila posebno poglavlje u romanu ako bi o Hasančevićima bio nekad napisan. Bila je je zaljubljenik knjige i imala solidan vlastiti knjiški fond. Od nje sam nosio knjige na čitanje, i možda mogu njoj zahvaliti što je moja ljubav za knjigu u nekom smislu opredjelila moj život. Ona nije pokrenula tu ljubav u meni, ali je sigurno razvila. Njen Marijan je oženio Hajru iz Binjačke i s njom ostao u braku punih 50 godina. Imaju kćerku Dijanu, koja živi u Berlinu. Sada žive u Njemačkoj, gdje su oboje radili i zaradili penziju, a imaju i stan u Petrinjskoj u Zagrebu, gdje borave preko ljeta. Dubravka je u braku sa zagrebčaninom Zdenkom Bezjak stekla sina Sinišu. Napravili su kuću u Baćinu. S njima je u Baćinu živjela i Anđela, sve do svoje smrti. Dubravka je kao učitelj radila u dubičkom selu Gornjoselci, a kasnije kao nastavnik u Hrvatskoj i nakon rata bila je direktor škole u Hrvatskoj Dubici. Njen brak sa Zdenkom se nije održao, pa se kasnije udala za Boru Kličeka i s njim živjela u Sisku. Tokom rata su preselili u Zagreb, gdje su u Lučkom kupili kuću sa velikim vrtom, a stekli su i vikendicu u Crikvenici. Njihova kuća u Baćinu je za rata među prvim razorena. Nakon rata su je obnovili i u njoj sada živi njen sin Siniša, oženjen sa Marinom. Siniša ima i dvoje djece iz prvog braka. Unazad par godina Dubravka je oboljela od raka i preminula. Kratko vrijeme pred njenu smrt posjetio sam ih u Zagrebu, u vrijeme kada su im u posjeti bili Marijan i Hajra. Cijeli taj dan smo proveli u pjesmi, kao da smo znali da je to moji i njen posljednji susret. Najmlađa Anđelina kći Vikica živi u Njemačkoj, odakle potiče i njen otac. Udana je i ima dvoje djece.

Kad je odrastao sin moje tetke Senije Adem i završio limarski zanat, odslužio vojsku, nije mogao u Dubici dobiti posao, pa je prešao u Hrvatsku i zaposlio se u Riječkom preduzeću “Izomont”. Postao je specijalist za oblaganje industrijskih vodova limom i staklenom vunom. Radio je na radilištima širom Jugoslavije, a kasnije i u Austriji. Zarađeni novac je slao majci koja ga je čuvala. Polovinom 70-tih godina srušili su staru kuću i sa ušteđevinom i dodatnom zaradom izgradili novu kuću na sprat. U čežnji za rodnim domom Adem se 1964.g. vratio iz Austrije, zaposlio u ŠIP “Kozara”, a godinu kasnije oženio s prijedorčankom Fikretom i s njom stekao sinove Samira i Emira. Obojica su izrasli u dvometraše i igrali košarku. Emir je završio muzičku školu, zavolio harmoniku. Kada je njegov babo odmarao svirao mu i pjevao sevdalinke. Tada nije ni sanjao da će postati elitni pjevač i nastupati na Ilidži.

Rakovići su tokom agresije na BiH, kao svi dubički muslimani, morali napustiti Dubicu. Adem se prvi vratio u Austriju i dobio zaposlenje u istoj firmi gdje je ranije radio, pa je odmah za sobom doveo ženu i djecu. Majka Senija je ostala čuvati kuću, ali je uskoro iz nje istjerana i nakon par mjeseci boravka u Sisku kod Dubravke prešla u Austriju i priključila se svojima. Kratko po tom, nesretnim padom je povrijedila kuk, što joj je bilo sevep smrti. Nakon nje i Adem je teško obolio i umro. Samir i Emir formirali su svoje porodice i dobili djecu. Obojica rade u Linzu. Samir je oženjen sa Ramizom iz Bos. Krupe. Imaju dva sina, Adema i Ajdina. Emir je oženjen Nihadom iz Bugojna i imaju tri kćerke: Esmeraldu, Hanu i Adnu. Fikra bude kod mlađeg sina Emira. Uz marljiv rad i brigu o porodici, Emir je iz dana u dan sve popularniji estradni pjevač. Dubičani ga rado slušaju, naročito njegove pjesme posvećene zavičajnoj Bosanskoj Dubici. Jedna od najpopularnijih je “Hana iz Karanfil mahale”. Najprijatnije iznenađenje, za vrijeme mog boravka u Njemačkoj, vezano je baš za Emira. Kada sam ušao u trgovinu, koju drži Turčin, i zatražio bosanske kasete, trgovac mi je ponudio najnoviju “Allah, Allah, majka klanja pet vakat namaza”. Kad sam je pogledao vidio sam da je pjeva moj tetić Emir Raković. Bio sam veoma radostan i na njega ponosan, jer do tada nisam ni znao da se nastavio baviti muzikom.

Kuća tetke Senije uvijek je bila puna osoba svih vjera i uzrasta, puna života. Takve nije bilo u Dubici, ali ni šire. Kroz nju su prodefilovale brojne generacije, rođaka i stanara. Živjelo se skromno, ali u slozi i ljubavi. I svi su se tu osjećali kao svoji u svome. Jedan od prvih bio je Sulejman Džaferović, sin Senijine sestre Subhe. Došao je iz sela Crnaje, kod Srpca. Živio je kod tetke Senije dok je učio pekarski zanat, a jedno vrijeme i kasnije kad je radio u Zulkinoj pekari kao pekar. Njemu se pridružio i uz njega bio i njegov brat Sakib, koji je pohađao dubičku gimnaziju i bio jedan od najboljih učenika gimnazije. Poslije njega tetka je primila i njihovu mlađu sestru Biseru. I ona je bila učenica dubičke gimnazije. A kasnije je s tetkom Senijom živjela i starija kćerka njene sestre Subhe, Senka, dok je radila u Tekstilnoj fabrici. Pored njih tetka Senija je uvijek imala nekog od stanara, koji su stanovali na spratu stare kuće. Najduže je bila Mica, koja je došla iz Hrvatske, a koristila je jedinu sobu u prizemlju. Prihod od kirije koji je primala od stanara tetki Seniji je pomogao da prebrodi najteže godine života, u kojima je njen Adem odrastao. Jedna od prvih njenih stanarki bila je Zora, medicinska sestra koja se zaposlila u dubičkom Domu zdravlja. Bila je plemenita i upis ljepote. Udala se za Ahmed Bega Cerića. Poslije nje, kod Senije je pored Mice, stanovao neki Boro, pa jedna dobroćudna i lijepa crnka Dara, te mlada djevojka Brana sa njenom majkom, koja je radila u ugostiteljstvu. U kući tetke Senije uvijek je bilo puno ljudi, ali i nafake. Zajedno su kafendisali i dijelili svoje velike i male brige. Svaki dan je bio ispečen veliki kruh u najvećoj tepsiji, trokilaš, i pojeden. A nije bilo dana da tetki Seniji nije došao neko od komšija, sjedne na sećiju između dviju starica, upita za zdravlje i popije fildžan kafe. Najčešći gosti bile su komšinice Gopa i Seka. Adem je prvu smjenu radio u ŠIP “Kozara”, a popodne je pravio limariju, u ljetnoj kuhinji, koju je izgradio u dvorištu do Karanfilovce, na mjestu gdje je nekad bila štala. Bio je neumoran radnik. Postao je poznat kao dobar limar, pa ga je sve više ljudi iz obe Dubice tražilo da im pravi oluke za kuću. Svima u rodu i mnogima u komšiluku napravio je od pocinčanog lima po mangalu, na kojoj smo kafendisali. Malo koja kuća u mahali nije imala Ademovu mangalu. Na tekstilnoj se zaposlila i njegova žena Fikreta. Život je krenuo svojim boljim putem. Kad je Samir odrastao pomagao je ocu u poslu. Jedini problem je bio u tome što mu je opština zabranila raditi od četiri do šest popodne, jer je lupa smetala komšiji Ćurguz Svetozaru, koji je u to doba spavao.

Preko puta kuće mog dida Hasana Hasančevića, a kasnije tetke Senije, imala je oronulu kuću u bosanskom stilu tetka Fata, slijepa starica, koju je tetka Senija primila kod sebe, jer se nije mogla sama brinuti o sebi. Kada se oženio sa gradiščankom Bahrom moj dajđa Hasan Hasančević je srušio staru Fatinu kuću i na istom mjestu napravio dobru prizemnicu sa podrumom. Iza kuće je bio fin komad zemlje korišten za baštu, na kome se sadilo povrće. U kasnijem periodu prizemnica je nadograđena sa spratom i potkrovljem.

Prve komšije mog dida hafiza Hasana ef. Hasančevića bili su Karanfil Dizdar i njegova žena Fatima. Živjeli su u velikoj kući bosanskog tipa, iza koje je bila velika štala, koje su kasnije porušili i na tom mjestu izgradili novu veliku kuću na sprat. Dizdari su bili veoma cijenjeni i uticajni, pa je mahala do tada poznata kao Delića, dobila još jedno ime “Karanfil mahala”, što nam potvrđuje i Emir Raković u pjesmi “Hana iz Karanfil mahale”, izvedenoj 2018. na Ilidžanskom festivalu. A nije bio cijenjen samo Karanfil, već i njegova hanuma – Karanfilovce, kojoj su se mnogi obraćali za savjet i ona ih rado davala. Njihova djeca su Pašo, Husein, Asim, Asima i Đemila, Tifa i Sajma. Za zasluge u NOB-i Pašo je proglašen narodnim herojem i po njemu je ulica dobila naziv “Ul. Dizdar Paše”. Tako je ova dubička ulica po svojim priznatim žiteljima dobila tri imena. I zaslužila ih je. Svako od njih odražava njihove posebnosti i ukazuje na markantne osobe koje je iznjedrila. Pašo je poginuo u odbrani zemlje. O Huseinu se malo zna. Karanfilov sin Asim se oženio zubaricom Nejrom, koja fizički nije bila jaka, ali je lakše i bolje vadila zube od bilo kog doktora zubara. Nejra potiče od Spahića roda. Asim je bio profesor, a obavljao je razne funkcije, od direktora Srednjoškolskog centra do predsjednika SSRN-a. Sa Nejrom je stekao kćerku Azru i sina Nedima, koga svi u Dubici znaju kao Nedu. Asim je umro pred sam rat, a Nejra je izbjegla u Sarajevo, gdje i sad živi. Sa njom je i njen sin Nedo, koji povremeno dolazi u Dubicu. Starija Karanfilovce kćerka Asima je nastavnik jezika i predavala je mom sinu u srednjoj školi. Đemila je sav radni vijek odradila u opštinskoj Upravi prihoda. Tifa i Sajma su se udale u Sarajevo i tamo ostale. Nakon rata u njihovoj kući je ostala živjeti Azra, ali je i ona napustila kuću, i sad je prazna, i po nekim navodima je prodana.

Svi vlasnici kuća od stambene zgrade do kuće Muhibe Mujičić imali su uz kuću dvorišne objekte i bašte, koje su se protezale do korita Binjačke. Bašte su im nacionalizovane i na njima izgrađene dvije stambene zgrade, od kojih jedna za odabrane dubičke kadrove. A odabranim kadrovima, kao što su ljekari, profesori, inžinjeri.., po praksi tog vremena, da se dovedu i stimulišu, davati su stanovi, bolje plate i druge razne beneficije.

Mala kuća, na domak kuće Asima Dizdara, sa bašticom ispred same ceste, dobro nagrižena zubom vremena, pripadala je Hasi i Ešefi Delić. Murisa Hasančević misli da je mahala dobila ime po nekom od tih Delića. Imali su sina Hasana, starog oko 8 godina, kojeg je neko, dok išao niz ulicu, pogodio kamenom u glavu, od čega je umro. U toj kući jedno vrijeme su živjeli Devla Krivdić, njen sin Adem i kćerka Sabiha. Adem je bio učitelj. Otselili su u Bugojno. Kuću su prodali Enveru Seferoviću i njegovoj ženi Đemili, koja je iz roda Karabegovića. Enver je bio sitan, zvali ga Enverica. Njihova komšinica Mirsada Tabaković, kasnije Mujkanović, pamti ga i po to tome što je pio soljenu a ne šećerenu kafu. Enver i Đemila su u braku stekli troje djece: kćerke Azeminu i Fazilu i sina Aziza. Azemina živi u Zenici i ima kćerku Melitu. Fazila je do progona 10. oktobra 1995. živjela u Dubici, a sada je i ona u Zenici. Aziz, poznat Dubičancima kao Džef, živi u Rovinju. Ima sina Vedrana i kćerku Unu. Džemila je prije Envera bila udana u  selo Agiće kod Bos. Novog i iz tog braka ima sina Izeta, dubičanima poznatog pod nadimkom Macan. Macan je imao lijep glas i kao mladić se afirmisao pjevanjem sevdaha. Rado smo ga mi mladići pozivali u društvo, on nam pjevao, a mi ga pratili. I sad pamtim njegovu izvedbu pjesme “Razbolje se Zarka”, koja je bila hit tog vremena. Macan je preselio u Prijedor, gdje postao veoma popularan pjevač. Oženio je sa nastavnicom Zorom i s njom stekao sina Svendija i kćerku…Jedne prilike po dolasku u Ameriku, odvezao sam prijatelja zubaru i dok sam ga čekao pored italijanskog fijata primjetio sam čovjeka, koji mi se učinio veoma poznat. Kad sam bolje zagledao prepoznao sam u njemu Macana, kojeg nisam vidio od mladelačkih dana. Od njega sam saznao da živimo u istom gradu i to u istom naseljelju. Njegova familija je po izlasku iz Prijedora, gdje je do tada živio, došla u Vermont. Neko vrijeme poslije smrti Envera i Đemile djeca su se rasula,a kuću sa zemljištem je kupio Mirsad Kugić, koji živi u Rovinju. Kuću je porušio.

Uz sami trotoar, do kuće Envera, bila je prizemnica poznatog dubičkog trgovca Klajić Uzeira Klaje. Sa prozora kuće, kao na dlanu, vidio se ulični trotoar i svako ko njime prolazi. Klajo je bio poslovođa u prodavaonici prehrane, izgrađenoj nakon Oslobođenja na Trgu Fadila Šerića, uz zelenu pijacu, na mjestu gdje su bile trgovine Ibrahima Hatipovića, koje su zapaljene i izgorjele prilikom oslobađanja Dubice. Klajo je bio je na glasu, jer je bio grlat, i sve dizao na galamu. To je bila neka vrsta vlastite promocije. U braku sa Hadžerom stekao je tri kćerke, Seku, Habibu i Hatidžu. Seka se nije udavala i u porodičnoj kući je ostala do progona. Habiba se udala za zidara Harbaš Envera. Kuću su napravili u Ul. Huseina Hatipovića. S njim u braku stekla je troje djece, sinove Mehu, Mirzu i…Najmlađa Klajina kćerka Tidža se udala za krojača Asima Ćauševića iz Binjačke i s njim rodila tri sina, Kasima, Almira i Emira. Stanovnici Delića mahale pamte njihovu ženidbu i po tome što se Tidža udala za Asima isto veče u staroj kući tetke Senije, gdje su bili gosti na svadbi Adema Rakovića i Fikrete. Uzeir Klajo je imao i mlađeg brata Klaju, koji se bavio vašerskom menadžerijom. Išao po vašarima, sa onim “karike na marike, ko nabije taj dobije”. Bio je dobar čovjek i veseljak. U Klajinoj kući je uvijek bilo puno života, a danas je prazna i napuštena i u njoj niko više ne živi.

Uz Klajinu kuću je bila manja kućica, u kojoj su se smjenjivalo nekoliko stanara. Jedno vrijeme u njoj je živio brico Ramo Travančić sa ženom i djecom, a odatle su iselili kad su dobili stan od Tekstilne. U kući su kraće vrijeme stanovali i Tokalići, dok su srušili staru i na istom mjestu gradili svoju novu kuću. Poslije njih su u toj kući živjeli Dušan i Mara.

Nedaleko od Klajine kuće živjela su dva brata Omer i Muho Međedović. S njima je živjela njihova mati Mina i sestre Aiša, Fate i Halida. Imali su kuću i štalu u kojoj su držali konje i kola. A imali su i fijaker sa kojim su prevoženi putnici na Željezničku stanicu u Hrvatsku Dubicu, jer tada nije bilo drugih prevoznih sredstava. Sve do 1892.g.,dok Janko Misaljević nije u svojoj kući otvorio Poštanski ured, pošta je u Bosansku Dubicu dovožena sa Cerovljana, a dovozili su je zaprežnim kolima Omer Međedović, Ibro Glamočanin i drugi. Tek kasnije, kad je uspostavljen autobuski saobraćaj, pošta je dovožena i putnici prevoženi autobusima. Omera Međedovića su u Dubici svi zvali Adže. Vozio je putnike na Željezničku stanicu u Hrvatsku Dubicu i vršio građanima usluge prevoza. Bio je veliki šaljivđija. Njegovim provalama se smijala i dugo ih prepričavala sva Dubica. Bio je dobar čovjek, vedra raspoloženja i dobre duše.To je pokazao i u aprilu i maju 1942. kada su kroz Bosansku Dubicu ustaše i Njemci progonili u Jasenovački logor kolone naroda zarobljenog na Kozari u vrijeme Kozarske ofanzive. Samoinicijativno i na vlastiti rizik izvlačio je djecu iz kolone, skrivao ih u svoj fijaker i odvodio kući, a zatim ih prebacivao na slobodnu teritoriju. Tako je spasio 15 djece, među njima Ankicu Vidović-Marić iz Gunjevaca, Jovanku i Boru Petrović iz Sreflija. Nije on bio jedini od dubičkih građana koji su saosjećali i pokušali pomoći. I Karanfil Lelić je izvukao dvoje srpske djece iz kolone i zbog toga pretučen od ustaša. U braku sa Senijom Omer Međedović- Adže je stekao sina Omera, kojeg su zvali Kilder. Bio je trgovac, poslovođa u trg. radnji Leptihor. Oženio se sa Asimom, kćerkom od Sudije, brata od Malog Aleminog iz Petrinje, i s njom dobio dva sina, Armina i Amela. Poginuo je 1993.godine. Adžina žena Senija bila je ranije udana i u tom braku je rodila kćerke Šemsu i Hatidžu. Njena Šemsa se udala za Haška Hamzića, vodoinstalatera iz Banja Luke, a Tidža se udala u Banja Luku za Hajru iz Novoselije.

Uz kuću Omera Međedovića u svojoj kući živio je njegov brat Muho Međedović oženjen sa Fatom Ćićinom. S njima je jedno vrijeme živjela i sestra Mina sa kćerkom Aišom. Minu su svi znali po tome što je znala praviti želudac, opipavanjem živca na ruci. Muho je bio traktorista i radio je u dubičkoj Zem. zadruzi. Njihova djeca su Asmir i Amir. Asmir je oženjen sa Nadom Bralić, mlađom kćerkom Đoke Bralića, i imaju kćerku Karmenu. Amir je oženjen sa Dilistom. Imaju sina Adnana, koji je profesor. Nakon rata žive u Bihaću, gdje je Dilista radila u Zajednici penzionog osiguranja i stekla penziju. U oktobru 2019. Dilista je publikovala knjigu memoara “Biseri Bosanskodubičke sehare”, koja je naišla na veliki interes ne samo Dubičana.

U kući Muhe ili Omera Međedovića jedno vrijeme su živjeli Vasva, Bećir i FehimFehko, djeca Mumina Međedovića. Bećir je bio zaljubljenik rukometa. Otselio je u Zavidoviće i dugo godina bio jedan od rukovodilaca RK “Krivaja”. Fehim Međedović je još kao dijete otišao iz Dubice. Duže vrijeme živio je u Njemačkoj. Susreo sam ga u Hanoveru. Bio je oženjen sa Nadom. Kad je počela agresija na BiH aktivno se uključio u pomoć prognanim i bio predsjednik Dubičkog kluba Hanover. Imao je vlastiti restoran “Makedonka” u kojem je uz njegovu pomoć organizovan Izbor ciganskog cara, kojem je prisustvovao humanista i spasilac mnogih prognanih Dubičana, g. Martin Fisher. Feho je umro je krajem 2000-te.

U istom redu, do Međedovića, je kuća šnajdera Junuza Čauševića. U jednom dijelu kuće bila je i njegova krojačka radnja. Bio je ženjen sa Muhibom. Njihova djeca su Mirza i Fadil. Mirza je oženjen sa Vesnom Sekeli i s njom ima kćerke Almu i Lejlu. Mirza je radio u TI “Knežopoljka”, a Vesna u službi Interesnih zajednica. I on i Vesna su dugi niz godina bili protagonisti sporta i proslavili dubički rukomet. Marta 1993.g. Čauševići su protjerani iz Dubice i smjestili se u Njemačkoj, koju su ponovno po potpisivanju Dejtonskog mira morali napustiti i otseliti u Ameriku, grad Chicago, gdje i sada žive. Kao što je nepune dvije decenije bio skoro nesavladiv vratar mreže dubičkog RK “Partizan”, tako Mirza i danas uspješno zastupa i brani domovinu BiH u dijaspori. Jedan je od pokretača i nosilaca aktivnosti čikaškog kluba Dubičana, koji je do sada pokrenuo i proveo brojne akcije pomoći rodnoj Dubici i njenim stanovnicima. U Chicagu su umrli Junuz i Muhiba. Junuzov sin Fadil je u Dubici napravio kuću iza roditeljske. Oženjen je sa Izetom Hašić i imaju kćerku Dženanu i sina Senada. I oni žive u Americi, a njihove kuće su prazne.

Posljednja kuća na samom uglu putnog pravca koji skreće malo u desno je Muhibe Mujičić. Nju su svi zvali Muhiba velika, a Mirzinu majku Muhiba mala.

Protin sokak

Tako se zvao dio Delića mahale koji vodi od kuće Muhibe Mujičić a završava na lijevoj obali rječice Binjačke, pred njeno ušće u r. Unu, kod gradske bolnice. Naziv Protin sokak dobio je po proti Slavku Vujasinoviću ili po županu crkve Svetog Stjepana kralja, koja je podignuta 1736.g. na Mulaliuća groblju, koje se tu nalazilo.

U prvoj kući s desne strane u Protinom sokaku živio je Hasib Mujičić sa familijom. Poznat je dubičanima po nadimku Pibo. Bio je žandar i jedan od osnivača Kulturnog muslimanskog društva “Gajret”, kojem su mnogi iz Delića mahale dali svoj pečat. Neki se i danas rado sjećaju njihovih priredbi, na kojima su nastupale Safija i Senija Redžepović. Dubičani Pibu znaju kao preduzimljivog i uticajnog. Pibo je bio aktivan učesnik NOR-a, jedan je od oslobodilaca Sanskog Mosta i Zagreba. Po zanimanju električar, bio je među prvima koji su u Dubici pokrenuli Električnu centralu, a i u kasnijim godinama je pomagao rekonstrukciju elektro mreže u Banja Luci. Rado je Unom čamcem vozao djecu, pa ga se i po tome i danas sjećaju. Umro je od infarkta. Imao je sina i kćerku Kemilu. Njegov sin je poznati novinar, komentator i tv snimatelj, ali i pjesnik, Kemal Mujičić, koji živi u Zagrebu. Ima široku familiju koju okuplja kao svoje jato. Njegovo pero ni jednog dana ne miruje. U Hasibovoj kući sve do ovog rata živjela je njegova sestra Muhiba Mujičić. Bila je brojač novca u SDK, gdje je stekla penziju. Iz Dubice je prognana 10.10.1995. u Zenicu, gde je prihvatila Azemina, kćerka Envera i Đemile, kod nje ostala do smrti. Njena kuća u Dubici je ostala prazna i napuštena.

Prva prizemnica do Muhibine kuće na desnoj strani Protina sokaka pripadala je Mili Plavšiću, kojeg su zvali Labud, jer je hodao tako lepršavo da je to podsjećao na labuda. Radio je jedno vrijeme u opštinskoj Upravi prihoda, a kasnije bio sekretar u Srednjoškolskom centru.

U daljem redu kuća bila je kuća Side Plavšić. Sida je bila nastavnik. Njen suprug je bio Milin brat. Imali su sina Borku. Postoji vjerovatnoća da je tu kuću 1906. napravio i u njoj živio pripadnik žandarmerije Hrvat Ivan Ilić. Mnogi ga pamte po tome što je 1941-1942 spasio mnoge Srbe od ustaških progona. U prizemlju Sidine kuće živjela je Manda Matijević sa kćerkom Ljerkom. I Ljerka je bila nastavnik. Udala se na Urije za Radu Stojnića, koji je bio veoma društven. Cijenili su ga i voljeli svi u Dubici. Rade je duže vrijeme radio kao pomoćnik predsjednika SSRN-a u službi DPO-a.

Preko puta kuće Muhibe Mujičić, na ljevoj strani Protinog sokaka, u manjoj prizemnoj kući živjeli su Jusuf i Ifeta Borovac. Jusuf je bio iz Goražda. Kuću su kupili od Idriza Bejtovića. Imali su troje djece: Fazilu, Adilu i Jusufa. Prije njih u kući je živio Sulejman Bejtović sa Senijom, Šemsom i Tidžom. S njima je bio i Sulejmanov brat Idriz.

Familija Redžepović je živjela je u maloj prizemnici, nasuprot Mujčića, u kojoj su rođeni Sulejman, DževahirDževdo, Safija i Senka, koja se udala u Sarajevo. Njihov otac je ubijen 1942.godine, a njihova majka Zubejda ih je podigla i dala im visoko obrazovanje. Sulejman je završio agronomiju. Jedno vrijeme radio u Dubici, a potom prešao u Zagreb, gde se zaposlio u Institut za unapređenje poljoprivrede Hrvatske i dosegao sva najviša zvanja u svojoj struci. Duži niz godina bio je savjetnik i saradnik dubičkih poljoprivrednih i zadružnih organizacija. I danas se sjećam kada nas je posjetio u osmogodišnjoj školi na času Poljoprivrede, koju je predavao Rajko Latinović, i očarao svojim opisima zlatnog klasja u žitnim poljima, da smo svi poželjeli studirati agronomiju. Sulejman je oženjen sa Nenom …Njihova djeca su … Dževdo je oženio Desu. Oboje su nastavnici. Sada žive u Americi, u St. Louise. Imao sam sreću da je Dževdo u prvim razredima osnovne škole bio učitelj i razrednik mojoj djeci. Uvjeren sam da su iz tog perioda ponijeli vrijednosti koje je Dževdo na njih prenio, sa kojima se i danas mogu ponositi. Njegovi sinovi su Sulejman i Goran. Dževdin sin Goran je avijatičar i prvi je prešao u BiH kad je zatrebalo braniti Bosnu. Oženjen je sa Lidijom Varga iz Hrv. Dubice i imaju sina Edrana. Safija Redžepović je učiteljica. Bila je učesnik NOR-a i aktivan društveno-politički radnik u vrijeme Titove Jugoslavije. Pred sam raspad obavljala je funkciju – potpredsjednik dubičke opštine. U toku agresije na BiH prešla je u Sarajevo, gdje je tragično završila. Kada su porušili staru kuću Redžepovići su preseli u dvosobni stan na obal Une. S njima je živjela i Dževdina mati Zubejda.

Veći dio zemljišta u tom dijelu Protinog sokaka, sve do Mulalića groblja, pripadao je porodici Mulalić, koji su imali kuću i u polju, u koje je sredinom 19. vijeka, po završetku Sarajevske medrese, doselio mladi hodžaŠiptar i izgradio veliki dom, u kom je djelovao kao imam i liječio ljude hodžinskim zapisima.

Prije Redžepovića kuće je mala kuća zaljubljenika ribarenja Ibrahima Bejtovića, kojeg su svi Dubičani zvali Mateka. Sa njim je živjela i njegova majka Hadžera i sestra Sadeta. Ženio se više puta. Posljednja žena mu je iz Kaknja. Nisu imali djece. Njegova sestra Sada je moja školska kolegica. Udala se u Zagreb i rijetko je dolazila u Dubicu, koju je napustila još u djetinjstvu. Imala je sina Dževada. Mateka je ubijen 1995.godine, u vrijeme kada je provedena posljednja faza etničkog čišćenja Dubice od Muslimana i Hrvata.
U drugoj polovini kuće živjeli su Šaćir i Hasiba Đuvelek sa sinovima Fikretom, Omerom kojeg su zvali Ferić i kćerkom Fikretom. Preselili su u ul. Partizanska, kada je njen sin Omer – Ferić u njoj kupio kuću od Slavka Ećima. Fikreta je bila pjevačica, a udala se za molera Ćauša, koji je radio u DRM. I Hasibina i Matekina kuća su porušene.

Prva velika kuća na sprat do Mateke pripadala je Hadžeri Tokalić, majki Uzeira i AbdulahaAvde. Imala je Hadžera i kćerku koja se udala u Bihać za Ibrahimpašića i s njim stekla sinove Tahira, Harisa i Mahmuta. Uzeir je bio uticajan sindikalni lider i u jednom mandatu Predsjednik Opštinskog sindikata. U braku sa zagrebčankom Enisom stekao je kćerke Harisu, Merimu i Harisa. U toku agresije na BiH izbjegli su u Njemačku, a potom u Ameriku, gdje je Enisa je prerano preminula. Uzeirov brat Abdulah je oženjen iz Orahove i imaju sina i kćerku. Žive u Kanadi.

U Protića sokaku živjeli majka i sinovi familije TićMeho, Husein i Fadil. Njihova majka se preudala za Omera Međedovića – Adžu. U jednom dijelu njihove kuće jedno vrijeme je živjela porodica Bejtović i porodica Huse Lelića. Kuću je kasnije kupio Juso. Sva trojica familije Tić su formirali svoje porodice i izgradili za njih vlastite kuće. Meho i Fadil su bili po zanimanju električari i radili u Električnom preduzeću. Meho je oženio Murisu Hatipović, koja je bila izuzetno ugledan ugostiteljski radnik. U njihovom braku rođeni su sin Muris, koji je oženio Višnju, kćerku sanitarnog inspektora Laloš Nedeljka i kćerka Merima. Njihova majka je živjela do smrti kod najstarijeg sina Mehe, koji je u srednjoj životnoj dobi umro od raka. Husein je bio po zanimanju moler, a oženio je kćerku krojača Bahte Ćejvana …i izgradio kuću u Binjački. Fadil Tić je izgradio kuću na sprat sa ljetnom kuhinjom u Ul. Nikole Luketića, oženio Fatmu Porić i s njom stekao sina Maida i kćerku Maidu. Fatma je rano umrla pa je Fadil ušao u drugi brak sa Zlatom, a kad je i on a preminula ponovo se oženio. Rat je preživio u Dubici, gdje i sad živi.

Prvi komšija Tokalića bio je Ferid Ćehajić, koji je kao profi-vozač duži niz godina radio u društvenim organizacijama. Vozač je ranije bilo veoma cijenjeno i popularno zanimanje, jer je malo bilo privatnih vozila, pa time i vozača. U braku sa Esmom Kalabić stekao je kćerku DinkuEdinu, koja je medicinska sestra. Ferid je uz kuću imao mehaničarsku radionu u kojoj je vršio opravku auta. Svake nedelje jeftino kupljen auto dovozio je iz Zagreba njegov brat Enver zvani Beba, koji je živio u Zagrebu. Ferid je vršio opravke i opravljena vozila vraćao Bebi, koji ih je prodavao, a zaradu su bratski dijelili. Ako je trebalo popravljati limariju, Ferid je angažovao djecu iz mahale da šmirglaju, a on je po tom polirao. Djeca su rado učestvovala, jer su za svoj rad od Ferida bili dobro plaćeni. Najčešće su taj posao radili Dževdo Karabegović, Jusood Borovca sin i Đemilin Džef, koji je kasnije postao policijski inspektor.

Posljednja kuća u tom nizu, odmah do bolničke ambulante, sa dvorištem na Obali Avde Ćuka, pripadala je Jefti Tadiću, poznatom dubičkom trgovcu, direktoru Dubičkog robnog magazina. Bio je oženjen sa Dragicom, ženom gospodskih manira. Njihova djeca su sinovi Vlado i MiroslavMiro i kćerka Božana. Bila su to fina, društvena djeca i čestite osobe kasnije. Vlado je otselio u Njemačku, Božana se udala u Hrv. Dubicu, a u kući je ostao samo Miro. Jefto je zaslužan što je napravio trgovačko preduzeće sa dobro snabdjevenom Robnom kućom i više desetina trgovinskih radnji, sa više stotina zaposlenih, koje je postalo poznato u BiH i Hrvatskoj. U Dubici se moglo nabaviti i ono po što su iz drugih gradova morali ići u Zagreb. I on i njegova Dragica su voljeli čitati i imali biblioteku sa asortimanom na koji je mogla zavidjeti i gradska biblioteka. Jefto je ličnost koju Dubica ne može zaboraviti. Poznat je po tome što je dva puta hapšen, prvo kao informbirovac, kasnije zbog slučaja s Čehoslovačkom. Njegov recept za uspješno poslovanje mnogi su kopirali i koriste ga i danas. Imao je svoj tim poslovođa, koji su se kod njega zajedno okupljali jednom nedeljno. Jeftina operativna taktika je bila da radi preko poslovođa koje on odabere i kad ih odabere da ih ne mijenja, a razlog je objašnjavao ovako: stare poslovođe su se solidno zakopitile i kradu po malo, i sve funkcionira. Ako ih promijenim i uzmem druge poslovođe, dok oni nakradu koliko su stari uzeli, preduzeće ode na doboš. Jefto se s posla uvijek vraćao mahalom pješke, imao pun džep bombona i dijelio ih djeci koja su znala kad prolazi, i čekala ga.

U samom uglu, na mjestu gdje se put račva i jedan krak vodi kroz Protin sokak, a drugi izlazi na Obalu Avde Ćuka – obalu Une, sve do 70-tih godina prošlog vijeka u manjoj prizemnici živio je marljiv čovjek koji je pravio kace – bačve i zvali su ga Keča Bačvar. Njegova kćerka Stoja, medicinska sestra, udala se za Borojević Milenka, koji je bio opštinski matičar, a napravio je kuću na kraju sokaka prema Crkvi, do kuće Pralica Steve i Bose. Milenko je volio šale, a najviše se šalio na svoj račun. Imao sam privilegiju da s njim radim i bolje ga upoznam.

Na Obali Avde Ćuka, u maloj kućici sa avlijom ispred, drvenom ogradom i vratncima na njoj, iza kuće Bejtovića, živjeli su Ramo i Zlata, njegova mati Emina i sestra Fate. Imali su sinove Huseina i Jusufa i kćerku Minku. Ramo je bio hrom, ali u stalnom pokretu. Bavio se otkupom stoke na stočnim pijacama i radio je to za RO “Kooperacija”. Bio je veomna sposoban nakupac. Ramo je imao troje djece – kćerku …, sinove Huseina, Jusufa, i sestru Zlatu, koja se nije nikad udavala. Iz Delića mahale su otselili kada im je oduzeta zemlja i porušena kuća, radi izgradnje stambene zgrade. Novu kuću izgradili su na Novoj cesti, dijelu magistralnog puta za Prijedor, nedaleko od kuće i trgovine Mehmedalije Majdanca.

Danas se malo zna da su na mjestu gdje se Obala Avde Ćuka spajala sa gradskim dijelom Ježevica, na obalu Une pristajale lađe i šlepovi, kojim se dovozila i odvozila roba. Lađari su pretežno bili Srbi koji su živjeli u Ježevici. Radili su težak posao, uzvlačili lađe od Jasenovca do Dubice.

Lijevom stranom Delića mahale

Prva zgrada s lijeve strane Delića mahale, u dijelu gdje se ulica naslanja na Titovu, bila je društveno vlasništvo. Pripadala je trgovinskoj organizaciji DRM – Dubički robni magazin. Nije mi poznato ko je ranije bio vlasnik ovog objekta. U njenom prizemlju je oduvijek bila knjižara, koja je bila u sastavu Dubičkog robnog magazina. Samo u toj trgovini nekoliko desetljeća mogla se kupiti knjiga. U njoj su godinama radili Latinović Rajko i Mira, a jedno vrijeme i Esaba Duljković, kćerka Fate koja je prodavala novine. U izlogu knjižare uvijek su bila izložena aktuelna književna izdanja i enciklopedije, koje smo rado gledali u izlogu. Postale su nam dostupnije tek kad su se knjige mogle kupti na šestomjesečnu otplatu. Tada se svaka imućnija kuća okućila općom enciklopedijom ili zbirkom nekog popularnog pisca. Na spratu su jedno vrijeme bile kancelarije Privredne banke, u kojima su radili Savo Kostić, Ćorić Filip… i Zdenka Misaljević, žena Dobre, vrsnog pjevača romansi i starogradskih, ali samo za dušu. Na spratu je svoje kancelarije imala Zemljoradnička zadruga Bos.Dubica, u kojima je kao sekretar radio Pero Gligić, šef računovodstva bila HatidžaTiđa Porić, žena likina, Vlado Dunđer bio blagajnik, a Milorad Pralica radio kalkulacije. Kod njih sam i ja obavljao praksu, dok sam pohađao ekonomsku školu u Prijedoru. Uz zgradu je bio parkirni i skladišni prostor.

Do te zgrade je bila učuperna prizemnica sa ogradom i cvijetnim vrtom u dvorištu, u kojoj je živjela Tepićka. Uvijek je bila dotjerana i našminkana, naročito kada je popodnevima izlazila u šetnju. Imala je i malog bijeg psića, kojeg je u šetnju vodila sa sobom. Njene prve komšije bili su Bejtovići.

Prva kuća do Tepićke sa kućnim br. 3 bila je vlasništvo Osmana Bejtovića, djeda Osmana Ope Bejtovića, koji živi u Danskoj, a preko FB ga znaju skoro svi Dubičani. Kasnije je pripala dvojici braće Bejtović Muti i Mehmedaliji, Dubičanima poznatom po skraćenici Medo. Muta je bio oženjen sa Bijom, a njegova druga žena se zvala Nirka. Mutina djeca su Osman, poznatiji kao Ope i Raif, koji je ranije umro. Ope poslije rata živi u Norveškoj i veoma je aktivan u nastojanju da narodi Bosne i Bosna konačno nađu uspješan put kroz sadašnjost u budućnost. Dubičani Medu znaju kao tihog, mirnog i dobroćudnog. Dugi niz godina bio je poslovođa u gvožđari. Bio je sitan, strpljiv, uzdržan u govoru i u stalnom pokretu. U braku sa Bijom, koja se kasnije preudala za Husku, stekao je sina Behzada. Bija i Huska su životni vijek proveli u ugostiteljstvu. Desetine godina su radili kao šankisti u dubičkom Hotelu “Park”. Medo svoj radni vijek nije završio penzijom, kao što je uobičajeno. Jednog dana je krenuo na put, samo njemu znan, i nestao. Govorili su da je obolio i da se nije znao vratiti. Više dana su tragali za njim i doznalo se da umro od infarkta.

Opin did Osman je kuću sagradio zajedno sa obrtnikom – kovačem Ahmetom na zemljištu koje je kupio od Ahmedbeg Cerića, kod kod kojeg je radio, s njim prijateljevao poslovao. Kupljena parcela se prostirala na dio na kojem je sada ulaz u zgradu Kina, Sportski centar sve do zgrade SOFK i Kuglane, pa čak se i dio Robne kuće nalazi na toj zemlji. U dijelu kuće Ahmet je otvorio kovačnicu i radio kovanu galanteriju. Opin djed Osman nije živo u toj kući, jer je nakon smrti svoje žene Safe, koja je umrla u 33.godini, ostao sam sa svega dvije godine starim sinom jedincem. Živio je kod bega Cerića, gdje je odhranjen i Opin otac Muta. U 11.godini ga je usvojio Karanfil Dizdar, pa je odrastao u Karanfilovoj kući zajedno sa njegovim sinom Asimom i njegovim sestrama Sefijom, Asimom i Đemilom, Tifom, koje su mu uvijek bile kao sestre. Djed Osman je bio rezervni kapetan austrijske, a kasnije vojske Kraljevine Jugoslavije. Bio je komunista od 1928.godine. O tome im je prilikom jednog posjeta pričao Uzeir Zubović -Lembika, koji je u to vrijeme obavljao dužnost guvernera Narodne banke u Beogradu. Osman je poginuo je 1941. kod Siska u prvih sedam dana odbrane Kraljevine SHS.
Beg Cerić, o kojeg je Opin djed kupio zemlju, imao je sina Ahmeta, kojeg su 1941. optužili da sarađuje sa ustašama, pa je otjeran u Banjalučki zatvor, gdje je ubijen. To je upotrebljeno kao razlog da se sva Begova imovina, uključujući i zemljište koje je Osman kupio, konfiskuje. Dokazi o vlasništvu su izgorjeli prilikom oslobađanja Dubice, kada je zapaljena zgrada dubičke opštine, pa je Opinom djedu ostala samo kuća i okućnica, komad zemlje uzduž tribina Sportskog centra, do kuglane. Poslije djedove smrti, u kući su živjeli Medo, Seka, Alija, Alija, Munir, Safija i Jasmin. U nastojanju da vrate svoju zemlju u posjed, tužili su dubičku opštinu Zemaljskom sudu Sarajevo, ali je tužba po običaju zataškana i proglašena zastara. Kad su kasnije gradjeni Sportski centar, Robna kuća, stambena zgrada i tribine Sportskog centra, zemlja je uzurpirana bez pitanja. Opin otac Muta se žalio Komitetu SKJ, a oni njemu i Medi kao nadoknadu dali po jedan jorgan. Kakav cinizam? Po okončanju ovog rata Osman Bejtović Ope dobio je od svog oca u nasljeđe prizemnicu sa kućnim br. 3 u ul. Dizdar Paše. U njoj su živjeli on i Merima od 1982, do hapšenja i progona. Kuću je prije četiri pet godina prodao, jer je kako kaže “shvatio je da je Dubica prošlost i gubljenje vremena”. Nećemo se svi sa ovim složiti, ali imamo razloga biti zabrinuti. O svemu ovom više puta mu je pričala nane Zinka Spahić, tetka Saliha Spahića, dobar poznavalac tih prilika, koja je živjela u staroj bosanskoj kući na Obali Avde Ćuka, u kojoj su odrasli Fikret i Azra Seferović. Fikret je nakon studija u Zagrebu preselio sa ženom u Banja Luku, gdje su rođena dva njihova sina, od kojih je jedan umro. Iz Banja Luke su preselili u Mostar, iz kojeg su tokom rata protjerani i sada žive u SAD. Azra je završila farmaciju i duže vrijeme živjela u Prijedoru, gdje je radila u gradskoj apoteci. Od njihove kuće je ostao samo temelj. Zinka se sjećala da je kao djevojka igrala u kolu kad se neko od Bejtovića ženio, pa čak se sjećala i pjesme “Devet braće Bejtovića i sestra im deseta”, koju su u kolu pjevali. Između nove kuće Hidajeta Berberovića i temelja nane Zinke, je kuća Jume i Fatme. Juma je radio u Elekričnom preduzeću, a Fatma u katastru. Jumu pamtimo i po tome što je na početku rata bio u grupi građana koji su preko dubičke TV pozvali dubičke muslimane da predaju oružje, što je do kraja ispoštovano.

A na mjestu gdje je bila stara kuća Nure, majke Idriza ĆehajićaDide, oženjenog sa Nedžijom, lijepu kuću na sprat napravili su Hidajet Berberović i Marija. Dido i Nedžija su kasnije živjeli u ul. JNA, gdje su otvorili ćevabdžinicu, koju je uspješno vodila Nedžijina sestra Dževahira, udana za Pezić Fehima. Njihov biznis je ostao u nasljeđe njihovom sinovcu Hidajetu. Nure je imala i kćerku Dudiju, koja se udala u Zagreb i tamo živjela do kraja života. U braku je stekla kćerku, ljepoticu, koja se udala za jednog od dubičke braće Kapetanović, Seada.

Kuća Murata Karabegovića je preko puta kuće moga dida Hasana ef. Hasančevića. Murat je iz Foče došao u Dubicu januara 1942.godine sa majkom Melćom i sinom Omerom. To se dogodilo nakon zločina na Čehotini nad muslimanima, u kojima je zaklana Muratova prva žena, Omerova majka. Melću su svi zvali Omeragince. Bila je veoma susretljiva, naočita, razumna i uživala veliko poštovanje komšija. Porijeklom je iz Bijelog polja, C.Gore. S Muratom su u Dubicu došli i njegov brat Đemal, sestra Đemila i roditelji Rifeta Ciska Hilmija Kutspahić i Asima…Neko vrijeme po dolasku u Dubicu Murat je od Šerića kupio tri kuće. Za sebe i svoju familiju u Delića mahali, koju je porušio i napravio zidanicu, kakvih je tad bilo malo u Dubici. Druga je bila u Maloj ćaršiji, u kojoj je kasnije živio Rifet Cisko sa ženom Slavicom i familijom. Murat je bio po zanimanju obućar. U Maloj ćaršiji je otvorio obućarsku radnju, koja je za to vrijeme bila opremljena najsavremenijim obućarskim mašinama i alatom. Kćerku Sulje Horozovića, Adeviju, oženio je 1948.godine. U tom braku su rođeni sinovi Bakir 1949, Dževad 1957. i kćerka Bakira 1952.g. Najstariji Muratov sin Omer je završio DIF i kao nastavnik fizičkog vaspitanja punih 30 godina bio sekretar SOFK. Ima velike zasluge za razvoj dubičkog sporta, masovne fizičke kulture, unapređenje organizacije i sistema finansiranja u BiH. Bio je i omladinski prvak BiH u petoboju. Oženio se sa Mirsadom i s njom stekao sina Almira i kćerku Almu. Mirsada je bila opštinski matičar i u kuće brojnih mladih dubičkih parova unijela luč sreće. U prvim godinama braka Omer i Mirsada su uz roditeljsku kuću napravili prizemnicu, u kojoj su proveli nekoliko godina, a nakon toga su sa Omerovim bratom Bakirom i njegovom ženom Nitom na vlastitom zemljištu preko puta Kina izgradili dupleks na sprat sa garažama i potkrovljem. Kada su počela ratna dejstva u BiH Karabegovići su osjetili da su im ugroženi životi, pa su u prvom konvoju prešli u Hrvatsku, a iz Hrvatske u Njemačku, gdje su proveli pet godina. Po povratku iz Njemačke prodali su svoj dio kuće i preselili u Bihać, gdje su kupili kuću. Almir je završio veterinu i nakon rata otvorio prvu privatnu veterinarsku ambulantu u Bihaću. Patentirao je spiralu za sprečavanje nekontrolisane oplodnje pasa i za svoj patent dobio preko 10 zlatnih medalja svjetskog ranga. U braku sa Senkom Hasanac, koja je nastavnik pedagog, steko je dvije kćerke, Adnu i Lejlu. Alma je magistar poljoprivrede. Nakon rata živi u Bihaću u braku sa Jasminom Mesićem, koji je javni tužilac Unsko sanskog kantona. Imaju dvije kćerke, Jasminu i Elmu. Adevijin stariju sin Bakir je bio komercijalista u DRM. Oženio je Nitu Mustedanagić, koja je bila u istoj firmi trgovački poslovođa. U braku su stekli sina Adu i kćerku Azru, koja je u Zagrebu završila pravo. Ado uspješno vodi privatni biznis. Već prvih mjeseci ratne opasnosti na njihovu kuću je pucano, jer je Bakir bio čelni čovjek dubičke SDA, pa su morali izbjeći u Hrvatsku, grad Zagreb, gdje su otvorili vlastiti biznis s voćem i povrćem, preživjeli rat i ostali živjeti. Najmlađi sin Murata i Adevije Dževad je bio uposlenik SDK. Oženio se sa Dinkom. Kada je počeo rat prebjegli su u Njemačku, a iz Njemačke u Ameriku, gdje i sada žive. Bakira se udala u Zagreb za Ilijaza Fajkovića i s njim rodila kćerku Azru i sina Jasmina. I sada živi u Zagrebu. Njen muž je mlad umro od moždanog udara. Murat je umro u srednjoj dobi, a Adevija je doživjela duboku starost. Radila je na Tekstilnoj, u kojoj je stekla penziju. Posljednje godine živjela je u Zagrebu sa sinom Bakirom i snahom Nitom, a umrla je 11.2.2016.g. Njen sin Dževad stigao je iz Amerike u zadnji ćas i zatekao majku na samrti. Nije tada mogla govoriti, ali je malim stiskom njegove ruke dala do znanja da ga prepoznaje i da se s njim zauvijek oprašta. Bilo je to veoma znakovito i tužno.

Karabegovića kuća, u vlasništvu Bakira i Nite, je prazna, u njoj niko ne stanuje i već duže je na prodaju. Ali u svakoj dubičkoj ulici, kao u Delića mahali, desetine kuća je prazno, a u njima su živjeli prognani dubički Bošnjaci ili Hrvati. Mnoge od tih kuća, koje sve više nagriza zub vremena, su na prodaju, ali su cijene pet puta niže od njihove stvarne vrijednosti, pa se vlasnici teško odlučuju na prodaju. Oni koji se odluče prodati, daju teško stečene vrijednosti u bescijenje. A uslovi za povratak izbjeglih i prognanih su još uvijek nikakvi.

U staroj bosanskoj kući sa podrumom i prostranom baštom iza kuće, odmah uz Karabegoviće, živjela je moja tetka Fata. A to je ona slijepa žena što je danima i godinama sjedila na jednoj strani, a moja nane Hata na drugoj strani sećije, o kojima je do njihove smrti brinula moja tetka Senija Raković. Na mjestu gdje je bila stara kuća tetke Fate moj dajdža Hasan Hasančević, sin hafiza Hasana ef. Hasančevića, nakon ženidbe sa gradiščankom Bahrom izgradio je 1950.g. modernu prizemnicu sa podrumom. Moj dajdža Hasan Hasančević je dobio ime po svom ocu hafizu Hasanu, a kad je dobio sina i njemu je dao ime Hasan. Tako se loza produžila na tri Hasana. Njegov sin Hasan rođen je u staroj kući maja 1945.g. i da bi bio prepoznatljiv zvali ga Mali Hasan, a u decemberu 1947. rođena je kćerka Murisa. Mlađa njihova kćerka Belkisa rođena je u novoj kući maja 1950.g. Bahra je bila stub domaćinstva i velika kućenica. Vodila je domaćinstvo odgovorno i domaćinski. Obrađivala bašu, sušila mahune, baminju, pravila slatko od šljiva. Držali su se sa Pezićima, Čustićima, Vojnikovićima…Komšije su se obilazili bajramom i praznicima. Bahra potiče iz bogate familije i svake godine su im kamionom iz Gradiške dovoženi kukuruzi i smještani u kuruzanu, koja je bilo duga koliko međa sa Karabegovićima. Imala je Bahra i šivaću mašinu i šivala sve za svoje domaćinstvo. Naučila je i svoje kćerke da znaju skuhati, ispeglati ocu i bratu košulju, hlače…Moj dajđa Hasan bio je knjigovođa i skoro cijeli radni vijek radio je u magacinskom knjigovodstvu DRM. Njegov sin Hasan je bio trgovac i duže vrijeme je radio na krojenju stakla u prodavnici građevinskog materijala u Maloj ćaršiji. Jedno vrijeme je radio u prodavnici namještaja u Delića mahali, koju je vodio Sevlić Sakib. Hasan je bio strastveni ribić. Na ribarenje je išao na mopedu i jednom prilikom je pao s mopeda i slomio dva prednja zuba, što ga je teško pogodilo, jer je imao fine bijele zube. Jednom prilikom mi je donio 20 štuka koje smo dali u Staklenjak, s tim da nama ispeku nekoliko i sebi zadrže ostatak. Nije se ženio, jer je još mlad obolio od raka i umro 1983.g. Njegova sestra Murisa je radila u dubičkoj opštini u katastru, a druga Belkisa nije bila stalno zaposlena. Neću nikad zaboraviti njihovu pažnju u najtežim danima života moje familije. Kad sam se ženio 1966.g. Murisa i mali Hasan su nam bili svadbeni kumovi, a dajđinca Bahra nam je pripremila obilje svadbenih jela, burek, pirjan, baklavu, kakvu je samo ona znala napraviti. Voljela je Murisa mene, moju mamu i često nas dolazila obići. Kada se zaratilo poslala nam je garantne papire da dođemo kod nje u Australiju, ali nije bilo suđeno. Voljela je ona i druge tetke i njihovu djecu, ali je meni poklanjala posebnu pažnju. To svjedoče mnoge zajedničke slike iz tog vremena. Murisa se 1980.g. udala u Brezu za Mirsada Medoševića i s njim u februaru 1982.g. rodila sina Jasmina. U Brezi je nastavila raditi u administraciji Rudnika Breza. Kada joj je umro brat Hasan vratila se s mužem i sinom u Dubicu, da pomogne majci i ocu. Majka joj je umrla na rukama 1987.g. i to nikad ne može zaboraviti. Imala je tada na vratu dijete, muža, oca, sestru, kuću, ali je bila sretna dok rat nije počeo. Murisin suprug Mirsad je u toku rata izgubio nogu i ta ga je trauma teško pritiskala, što je mogao biti i uzrok njegove prerane i nenadane smrti. Već prvih dana agresije na BiH njima je zaprijećeno da moraju napustiti kuću, ako žele sačuvati živote. U kuću im je došao do zuba naoružan “grdosija” i rekao im ako neće sami iz kuće, da će morati “s njim niz Unu u Savu”. Sve su ostavili, prešli u Hrvatsku i smjestili se u prihvatni kamp na Rabu, gdje je dajđa Hasan 25.5. 1995. umro. Murisa, njen sin Jasmin i Belkisa su uz pomoć humanitarne organizacije prešli u Australiju, u Sidney, gdje i sada žive. Kuću u Dubici su prodali, naravno ispod cijene, kad je san o povratku postao iluzija. Belkisa je u socijanom smještaju, a Murisa živi sa sinom Jasminom, koji se oženio sa Šantal, s njom stekao sina Olivera, a nedavno su izgradili novu veliku kuću u kojoj žive. Murisa i sada sa nostalgijom priča o Delića mahali. “Ulica je bila tiha, kuća do kuće, i u njoj su se svi znali. Sva djeca u mahali su odrastala i živjela sretno i bezbrižno. A znali su i za red. U tri popodne je u mahali vladala mukla tišina, kad je Asim Dizdar, prof. matematike i hemije, išao spavati. A u zimske dane sva djeca su se išla sankati u Hrvatsku Dubicu”. Rado se Murisa sjeća i komšija halvedžija Hasne i Uzeira koji su pravili svilene bombone, sladoled i halvu. Kad je mati slala kod njih da kupi šećera, Hasna joj uvijek davala svileni bombon na štapiću.

Do kuće dajdže Hasana ranije je bila velika bosanska kuća na sprat sa dva ulaza, koja je pripadala porodici Tabaković. U njoj su živjeli Smail i Šefka Tabaković. Imali su pet kćerki: Fadilu, Natu, Azu, Hasnu, Đemilu i tri sina: Đemala, Fadila i Smaila. Smail je bio učesnik Prvog svjetskog rata; zarobljen je na Brodu i iz zarobljeništva se vratio nakon tri godine. Po njemu je njegov sin, rođen 1914, dobio ime Smail. Bio je zaljubljenik sporta i kao sportski radnik postao sportska legenda Dubice. Svi su ga u Dubici znali kao novinara, sportskog radnika, sekretara NK “Borac”. Volio je i druge sportove i svima bio od pomoći. Penziju je stekao kao zaposlenik PIO – Zajednice penzionog osiguranja. Smail se tokom II svjetskog rata oženio sa Asimom Dedić iz dobro stojeće i ugledne porodice Derviša Dedića. Ovaj događaj iz 1941.g. Dubičani su zapamtili po tome što su svatovi krenuli iz Banjaluke preko Okučana i stigli na Željezničku stanicu Hrvatska Dubica u jeku najvećih borbenih dejstava. Sa Željezničke stanice mladence je dovezao u Delića mahalu, u porodičnu kuću Smaila i Šefke Tabaković, svojim fijakerom Omer ĆehajićBukalo. U braku sa Asimom, koju su kasnije zvali Bakica, Smail je stekao sinove Emira i Mirsada i kćerke Emiru, Mirsadu i Senadu. Jedno vrijeme Smail je sa svojom porodicom živio u Bos. Krupi, iz koje su doselili 1959.g. Kako iver ne pada daleko od klade, Smajlovi sinovi Emir i Mirsad su u svemu naslijedili očev sportski duh. Obojica su bili aktivni sportisti, a posebno uspješni i zapaženi igrači ne samo FK “Borac”, već i drugih regionalnih klubova. Emir je cijeli svoj život bio sportski novinar, a tokom agresije voditelj radio programa na Radio stanici Sanski Most, gdje je tokom rata živio sa suprugom Mimom, koja je preminula januara 2019.g. Mlađi Smailov sin Mirsad je nakon rata sa suprugom i djecom živio u Bihaću. Napustio je ovaj svijet s proljeća 2018.g.nakon kraće bolesti. Smajlova srednja kćerka Mirsada udala se za Envera Mujkanovića. Bio je zgodan i stasit pa su ga zvali Dr. Kilder. Radio je Njemačkoj. Izgradili su kuću u ul. Petrinja, i bili moje prve komšije. U sretnom braku stekli su dvoje djece, kćerku Sabinu i sina Samira. Jedno vrijeme je i Mirsada živjela i radila u Njemačkoj, ali se vratila u Dubicu. Enver je dolazio i odlazio. Njihova kuća je prva pogođena zoljom, pa su je morali napustiti i ponovno seliti u Njemačku. Kuću su prodali Ismetu Ajvazu. Mirsada živi u Neussu. Nedaleko od nje je njihova kćerka Sabina, udana za Njemca Wolfganga. Njihov sin Samir živi i radi u Kelnu. Enver je nakon kraće bolesti umro 2012.g. A kakve su komšije bili r. Enver i Mirsada više nego dovoljno govori to da su bili prvi koji su nas posjetili u Njemnačkoj, gdje smo nakon progona našli smještaj. I ne samo to. Enver je znao nakon rada sjesti u auto, doći iz Njemačke u Sanski Most i bez predaha krenuti po nas u Zagreb da nas doveze u Sanski Most da se sretnemo i makar kratko družimo. To mogu samo posebni. Starija Smajlova kćerka Emira udana je za Idriza – poznatijeg pod imenom Hido, sina Ibre i Seke Babić. Žive u Zagrebu. Najmlađa Senada je posljednje godine života provela kao izbjeglica u Njemačkoj, gdje je preminula.

Po povratku u Dubicu iz Bos.Krupe, Tabakovići su živjeli na drugom ulazu roditeljske kuće do Hasančevića, a u prizemlju su stanovali Zora, Uglješa i njihova majka, koji su kasnije preseli u zgradu iznad “Borova”. Kada je Smail dobio stan u stambenoj zgradi na obali Une, u kući je ostala njegova sestra Hasna, koja se tada udala za Osmana Cepića.Ta kuća je vremenom porušena i na tom zemljištu moderan dupleks na sprat izgradili su 1963/64 Osman Cepić i Hasna zajedno sa Fadilom Tabakovićem, koji je živio u Doboju. Umro je prošle godine i nikad nije duže boravio u svojoj polovini kuće. Osman je bio politolog, obrazovan i intelektualno jak, ali njegov potencijal nije korišten prema njegovim mogućnostima. Značajno je doprineo napretku kulture i obrazovanja. Duže vrijeme obavljao je funkciju direktora Radničkog univerziteta. U cilju pojeftinjenja skupe stambene izgradnje 1983.g. je formirao i bio direktor dubičke Stambene zadruge, koja je u kratkom vremenu realizirala više vrijednih stambenih projekata. Po stupanju u brak, prije nego su napravili kuću, Osman i Hasna su jedno vrijeme stanovali u Radničkom domu u Pezića mahali. U braku sa Osmanom Hasna je rodila sina Murisa i kćerku Merimu. Muris je već u danima mladosti otselio u Šibenik, gdje i sad živi, a Merima i njena majka su 10.oktobra 1995.g. prognane i Dubice. Sada žive u Sarajevu.

Na bašti, iza kuće Cepića, lijepu katnicu napravili su Adem Subašić, nastavnik, novinar dubičkog radija, i njegova žena Šemsa, nastavnica, kćerka Šefke Tabaković. U braku su stekli dvije kćerke, od kojih je jedna udana u Zagreb, a druga u Njemačkoj. I oni su tokom rata izbjegli u Njemačku, ali se vratili u svoju kuću. Adem je umro 2004.g. U kući sada sama živi njegova supruga Šemsa.

U staroj kući do Tabakovića živjela je porodica Medenhodžić. Kada je Muhamed ef. Medenhodžić sa ženom i djecom: sinom Midhatom i kćerkama Muvedetom i Midhetom preselio u vakufsku kuću u Puhalo, u njoj je ostao njegov sin Smail, koji je rano umro. Bio je oženjen sa Najom i s njom je stekao sinove Teufika, Jasmina i Huseina- Ćenu.

U drugoj prizemnici, do Medenhodžića, koja je bila vlasništvo Derve, živjeli su Talići. Živjela je Selima, mati Aiše i Vasvije. Imala je Selima još jednu kćerku, koja se udala u Ljubiju. Aiša je bila udana za Agu TalićaSrminog i s njim ima sina MensuraMenku, koji nakon rata živi u Chicagu. Iz prvog braka ima sina Emira. Vasvija je udana za Šansona i s njim je rodila dvije kćerke Melitu i Editu. Edita je bila u braku sa Mustafom Hatipovićem. Brak je raskinula i iz braka ima kćerku… Aiša je preselila u stan kod škole “Franjo Kluz”. Poslije njih tu kuću su kupili i u nju uselili Jela i Ivan Hodak, sa sinovima Mandom i Lukom. Manda je više puta bio učesnik u takmičenju za izbor Dubičkog ciganskog cara, koje je organizovano svake godine. Jela je pravila najbolje medenjake u mahali, a možda i Dubici. Poslije smrti roditelja u kući je ostao živjeti Luka. Nakon rata kuću sa zemljištem otkupio je advokat Bajalica i napravio veliku zgradu sa stambenim i poslovnim prostorom, a uz nju izgradio i bazen. U prizemlju kuće su njegove službene prostorije.

Posljednja kuća s lijeve strane s podrumom, travnim dvorištem, pokrivena daščanim krovom, pripadala je Seferovcić Jusufu, koji se ženio više puta. Sa albankom Ifetom je imao troje djece, Fazilu, Adilu i sina Jusufa. Poslije njih u kući je živio njihov sin Osman poznatiji kao Osman Mrgin, koji je u braku sa sanjankom Asimom stekao sina Faruka, koji živi u Zagrebu. Osman je uvijek imao dobre konje. Sa svojim kolima je vršio prevozne usluge. Jedno vrijeme kao zapregu je koristio dvije mazge sa dugim ušima, što se u Dubici rijetko moglo vidjeti. Tokom agresije bio je tučen. Kuća srušena. Sada živi u Sanskom Mostu. S njim, u istoj kući živjela su dva brata molera, Seferović Omer kojeg su zvali Fabris i Seferović Ibrahim, koji je bio popularnan igrač dubičkog Borca i po tada popularnom Brazilcu zvali ga Žolinjo. Imali su i dvije sestre. Jedna, Enisa, bila je udana za Mihoci Ivu i s njim rodila dvoje djece, Zlatu i Zlatka, a druga Hajra, medicinska sestra udala se u Čehoslovačku. Bila je aktivan učesnik NOR-a. Dugo godina Hajrina djeca su dolazila u Dubicu za školski raspust. Fabris je napravio kuću na Urijama i preselio, a Žolinjo je teško obolio i bolovao nekoliko godina. Na mjestu gdje je bila Seferovića kuća sada je jedna manja u kojoj živi izbjeglica iz Hrvatske.

Delića mahala je znakovita i po tome što su u njoj živjela i aktivno sudjelovala u njenom životu i životu Dubičana tri hodže: Hase ef. Delić, moj did hafiz Hasan ef. Hasančević, Muhamed ef. Medenhodžić. Znakovita je i po tome što je i sada kite tri imena, koja su politički režimi pokušali zamjeniti, ali ih je narod baštinio i sačuvao; jedno po porodici Delić – Delića mahala, drugo po po Pašinom ocu Karanfilu- Karanfil mahala, a treće – Ulica Dizdar Paše po narodnom heroju Dizdar Paši. Nakon okupacije BiH i po formiranju Republike srpske sva tri imena su zamjenjena drugim, ali ih znaju samo poštari i oni koji na toj adresi poštu primaju. Iznjedrila je Delića mahala i niz drugih znakovitih vrijednosti. U njoj je poniklo jako novinarsko pero Kemala Mujičića Pibinog, rođeno i opstalo jako intelektualno jezgro sa perjanicom Sulejmanom Redžepovićem i osnažen sportski duh kroz lik i djelo brojnih protagonista, a uz obale Une oživjela sevdalinka i život njenih žitelja sačuvao sve autotone dubičke vrijednosti stvarane stoljećima. I još nešto, u njoj je živio nezaboravni dubički poštar Mustafa Ćaušević, koji je skoro pola vijeka u cijelom gradu sa preko deset hiljada građana sam bio vijesnik radosnih i tužnih vijesti, koje su uvijek našle svoju adresu i nikad nisu kasnile.

Od srca želim da Delića mahala, Karanfil Mahala, Ul. Dizdar Paše…ostane zauvijek upisana u almanah naših uspomena, jer u njoj su rođeni naši snovi, stasala naša htijenja i naše želje, rađan naš pogled u svijet i svakim našim korakom pravljen novi iskorak. U našoj Karanfil mahali je rođen i stvaran naš identitet. A ni trava ne raste, ni cvijeće ne cvjeta, bez identiteta.

Svi mi nekad imamo dojam da se životni balans samo na kraći rok izbalansira, a da se sreća uvijek osmjehuje istim ljudima, a nesreća prati iste ljude. Svoj životni put možemo graditi u sreći i blagostanju sa onima koji su oko nas i koji direktno ili indirektno utiču na naše živote. Punu i sadržajnu ličnu sreću možemo imati samo ako su i drugi oko nas srećni.

Navikli smo da nam kradu naše živote, ali smo se vraćali i oporavljali, jer smo naša saznanja i dostignuća prenosili na naše mlade. Mladi su uvijek gledali unapred, a stari unazad. Zajedno smo jedni drugima vraćali vjeru i davali snagu. Tako se život nivelisao i kretao napred, kao izlazak i zalak sunca, kao smjena dana i noći.

U ovim teškim vremenima dejtonske Bosne i Hercegovine, u kojima se izbjegli i prognani ne vraćaju, a i oni koji su u njoj ostali u svijet odlaze, kada naš grad Bosanska Dubica zamire a ulice i mahale puste ostaju, uzmimo svoj život u svoje ruke, vratimo sjećanje na bolja vremena i osnažimo u sebi ljubav za svoje ali i drugo i drugačije, vratimo u sebe ranije stečeno uvjerenje da zajedno možemo više i bolje. Krenimo dalje, jer mi to možemo, mi to moramo.
“Ne dozvolimo – kako nadahnuto reče banjalučki biskup dr. Franjo Komarica, – da nam tuđina postane domovina, a domovina tuđina”.

Cilj ovog teksta je da sačuva uspomenu na jedan mali ali prepoznatljiv dio grada Bosanske Dubice i njegove ljude u vremenima koja se neće vratiti, ali su u sviju nas i naš grad unijela vrijedan i nezamjenjiv znakoviti dio sebe. U teškim vremenima koja proživljavamo danas, u kojima je svakog dana sve manje Dubičana, spoznaje iz prošlih vremena, kada se živjelo kao jedno, imaju neprocjenjivu vrijednost i sve veći značaj. To ne smijemo zaboraviti.

Zahvaljujem svima vama koji ste svojim informacijama pomogli da ovaj tekst bude tačniji i sadržajniji. Još jednom pozivam sviju vas ako želite nešto dodati ili ispraviti da se oglasite komentarom preko FB ili meni lično.

Burlington, 15.12.2019

Zijad Bećirević

Helsinški bilten broj 152

Posted: 22. Decembra 2019. in Intervjui

Helsinski bilten br.152


ZAGREB – Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske „Preporod“ osnovano je u maju 1991. godine. U gotovo tri decenije postojanja i stvaralaštva postali su nezamjenjiv faktor nacionalnog i kulturnog identiteta Bošnjaka u toj državi. I to u mnogim porama života, posebice u umjetničkom, znanstvenom, kulturnom i duhovnom stvaralaštvu. Jedan od uzora u „Preporodu“ jeste i Ženski pjevački zbor „Bulbuli“, koji njeguje sevdalinku, tradicionalnu urbanu pjesmu Bosne i Hercegovine. Sastav čine članice, ne samo porijeklom iz BiH, nego i iz svih zemalja bivše nam države. Maestralni vođa „Bulbula“, prof. Ismet Kurtović, prepoznatljiv i po komponiranju nezvanične himne BiH „Moja zemlja“, svojom sposobnošću kreira takve aranžmane kojima tradicionalno vokalno solistički žanr uspješno prevodi u zborsko pjevanje, uz isticanje posebnosti i ljupkosti melodije sevdaha. Sevdah „Bulbula“ rado slušaju i mladi, i stari, muški i ženski, u Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori, Sloveniji…
Za nepovjerovati je to da su upravo „Bulbuli“ (što u prijevodu znači Slavuji) zasmetali predsjedniku „Preporoda“. Naime, Ervin Jahić, predsjednik te Udruge, ne ulazeći u uzroke njegovog neciviliziranog čina, u četvrtak, 20.12.´19. godine je promijenio bravu na ulazu vrata prostorije u kojima probe održava taj pjevački Zbor. Njih tridesetak ostalo je ispred vrata, gdje su, iz inata, kasnije održali i predviđenu probu. Što je nagnalo Jahića da učini taj neprimjeren potez može se samo nagađati, ali i pretpostaviti, iz burnih reakcija koje su nakon toga uslijedile.
Evo nekih od izjava:
Raza Omerović: Kao članica zbora Bulbuli, s maestrom g. Kurtovićem, mogu reći da smo puno više kazali nego što bi netko mogao o nama napisati. To smo već pokazali pjesmom i mnogobrojnim nastupima diljem Hrvatske i van Hrvatske! Umjesto pohvale i divljenja, mi smo dobili zaključana vrata od strane predsjednika Preporoda!! Jako neodgovorno i tužno!
Nataša Damjanović: Tuga, čemer i jad… Šteta što nema sevdalinka s ovakvim naslovom pa da Bulbuli zapjevaju svom cijenjenom predsjedniku Preporoda… Sramota kakve nema…Zanima me cijenjeni predsjedniče koliko praznog prostora u glavi imate i koliko trulo Vam je srce i koliko dubok Vam je džep? Koliko čitam na raznim stranicama i objavama Vi ste kao neki pjesnik koji kao cijeni umjetnost i Bosnu. Kao stalo vam je… Ma, prestanite lagati, muljati i petljati, jer smrdi i Zagreb i Bosna od Vaše muljaže… Promijeniti bravu Zboru koji Vas i Vaše društvo besplatno reklamira po cijelom svijetu – dno je dna!!! Prozivam javno i Vas i neke članice Zbora, te Vaše potrčkalice koje su također nepismene, te im savjetujem da ne klepeću gluposti, tko neke čavke. Koga ste zvali da Vam pjeva kad čitate te svoje lažne stihove… te svoje laži i muljaže… zvali ste Bulbule….baš zanimljivo. Na koncert dolazite i plješćete im i držite lažne govore umotane u roza papir sa šljokicama…a onda mijenjate bravu i zabranjujete im da pjevaju. Sram Vas može biti. A vi nepismene koje ste zakuhale sve se isto negdje sakrijte jer se sramotite… Nek Vam bude jasno BANDO JEDNA MULJATORSKA DA NEĆE NA OVOME OSTATI. Nije Bosna Ervin Jahić niti njegov kokošinjac koji kuha frku. Naučite što su nacionalne manjine… naučite što je zajedništvo… Naučite što je ljubav… Naučite što je komunikacija i način ophođenja… Da skratim, imate vi puno za učiti. Nadam se da ćete se opametiti.. Pjevat će Bulbuli s Vama ili bez Vas.
Midheta Ibrahimpašić: Lažni Bošnjaci i lažni vjernici, poput Ervina Jahića uništavaju Bošnjake i bošnjačka društva svojim nečasnim radnjama.
Sabina Abdurahmanović: Promičemo kulturu, tradiciju , običaje Bošnjaka i svojim zalaganjem smo prepoznatljive, osobito naš maestro Ismet Kurtović ! Danas je politika u svakoj pori života , mi to nismo dozvolile u svojim redovima, ne želimo biti ničiji vazali i ovo je rezultat toga. Žalosno i prežalosno!.
Sabrija Kobaslić: Znajte da smo uz vas. Redovno vas pratim. Divni ste. Želim vam svako dobro i iskreno se nadam da ćete nastaviti s još većom voljom i elanom. Ne smijete dozvoliti da vas ti licemjerni, i ako mogu reći, nepismeni zaustave.
Da li je moguće, nakon ovog poteza, koji je izgleda samo prelio prepunjenu čašu, razbiti nastali jaz između predsjednika i „Bulbula“ i pri tome otkloniti nanesenu nepravdu, pokazati će vrijeme? Međutim, jedno je sigurno, popločani put „Bulbula“ zauvijek će ostati i vječno trajati!

Ferhat Korajac

BILANSI DEJTONA

Posted: 20. Decembra 2019. in Intervjui

 

Prije i poslije Dejtona
Republika Bosna i Hercegovina
bila je biće naša jedina domovina

Slavimo godišnjicu Dejtona
a u Bosni još uvijek
na uzbunu zvone zvona.

Dvadeset četiri godine kasnije
ništa nije bolje ni jasnije.
Krv se više ne proljeva,
al’ svaki dan grmi i sijeva,
“puca” se s desna i s lijeva,
Bosna sve teže odoljeva.

Sve više je boli i jada,
narod sve više strada,
nema čemu da se nada.

Dejtonski sporazum je trebao biti
temelj sigurnosti i mira,
a svaki dan proizvodi,
sve više nesporazuma i nemira.

U Dejtonskoj BiH
nikad svi zajedno,
svako protiv svakog,
ili jedan protiv dva.

Jedna od najvrednijih tekovina Dejtona
je luđačka košulja
od debelog najlona,
skrojena i sašivena u Dejtonu Bosni,
dok ne dođe pameti mora da je nosi.

Sve što smo našli
u Dejtonskom paketu
Bosancima i Bosni
bilo je na štetu.

Podijelili zemlju,
nagradili agresore,
dali im republiku
eure i dolare.

Sve što je Dejton
Bosni i Hercegovini trebao dati
dobili su Srbi i Hrvati.

Ciljano spojili Srbe i Hrvate
dali im oružje
da nas opet mlate.

UN,MZ i Ameriku
neka bude stid,
nepravednim Dejtonskim ugovorom
podržali su agresore na BiH
i formiranjem Rs
nagradili genocid.

Dok Dejton u Bosni traje
ni koka neće snositi jaje.

Porazan bilans Dejtona
je sve manja ulazna,
a sve duže izlazna kolona.

Sa Dejtonskom kartom
se kući ne vraća,
a iz nje se u svijet svaki dan ispraća.

Dok je bio živ naš Tito
i narod se za nešto pit’o.
Od kad smo sahranili druga Tita
narod se više ni za što ne pita.

Kultura, sport, obrazovanje
zdravstvo i socijala
ostali su samo kao eho
naših ideala.

Nema više radničke klase,
žitnih polja ni fabrika,
sve je uništila
stranačka privatizacijska politika.

Državom neprikosnoveno vladaju
kriminal i korupcija,
obezglaviti ih srušiti ne može
ni vulkanska erupcija.

Od bešike pa do groba
U Dejtonskoj BiH će trajati korupcijsko doba.

UN od Bosne oči kriju
jer grešku svoju
opravdati ne mogu i ne smiju.

A iz Holandije,
od holanskog bataljona,
i sada nude samo kesice bombona.

Ograđena žicom entitetskog zida
RS 9. janauar slavi
kao Dan početka genocida.

Pola je Bosne
rasuto po svijetu,
u 100 zemalja,
na cijelom planetu.

Sa dejtonskom kartom u Bosnu se ne dolazi
al’ zato sve živo iz nje u svijet odlazi.

Uzeli nam zemlju,
oteli, opljačkali i uništili firme
odveli sebi naše mlade,
da im služe i za njih trade.

Napuštene kuće, gradovi pusti,
prosijaci i psi lutalice
zaposjeli gradske trgove i ulice.

Glavne etničke partije i grupe
što nemaju mogu da kupe,
ni glave poslanika im nisu skupe.

U Bosni nema i neće biti,
po Dejtonskim sporazumu
obećane sigurnosti i mira,
dok nacionalistilčka klika
političkim životom dominira.

Nad Bosnom još vlada mrkli mrak,
agresori kontrolišu zemlju i zrak.

Manjinski narodi trpe i strahuju,
nemaju nikakvih prava,
ko samo malo podignu glavu,
zna – ode mu i glava.

A ljudi se se više mraka plaše,
jer ni nebo još uvijek nije naše.

BiH je ptica u kavezu,
logoraš u logorskoj žici,
za OHR i Valentin Inzka
poslušan psić na uzici.

Troglavo državno Predsjedništvo
ko rogovi u vreći,
što god odluče dvojica,
protiv toga je treći.

Zbog Programa reformi za NATO
Predsjedništvo opet posvađato.

Presude Ustavnog suda
su za podsmjeh i sprdačinu,
jer s njima se
vlast ne dodiče,
vlastodršci ne načinju.

Dok Bosna tone, u ponor plovi,
Valentin Inzko se sladi i tovi.
Umjesto da ide u EU i NATO
Bosna sve dublje tone u blato.

Dejtonska demokratija i sloboda
su samo luk i voda.

Isti ljudi na političkoj sceni,
a narod u mraku beznađa u njihovoj sjeni.

Dodik, Čović, Izetbegovič, Radončić,
Ivanić..
svađaju nas i mire,
doživotno s nama vladaju i traju,
maglu nam stranačku sve skuplje prodaju.

Glasamo za njih,
oni su naše vođe,
a ne zna koji nas više guzi i glođe.

Na državnom nivou, u entitetetima i kantonima,
imamo svih nivoa vlasti,
a svako kome se prohtje
i zrno iz puške može ukrasti.

BiH je sve dalje od Dijaspore,
voli je samo kad daje pare.

Dijaspora iz cijelog svijeta
dođe kući svakog ljeta,
da obespravljenim i gladnim ublaži rane,
obiđe mezare i ode na sahrane.

Hoćemo u Evropu,
Evropa nas neće,
ko nam je kriv
kad smo hude sreće.

Nije nam dosta naše muke,
doveli nam očajnike sa Bliskog Istoka
i pustili ih na livede
da žive kao stoka,
čekaju zimu u Vučjaku
i proklinju svoju rođenu majku.

Po Dejtonskom Ustavu,
uz Dejtonska rješenja,
ne može se zajedno
sadjeti ni plast sijena.

Bilans Dejtona je Bosna cijela,
al’ podijeljena na tri dijela.
Tri naroda u dva eniteta
osuđena da žive ko ukleta.

Međunaroda zajednica je
formirala organe
da nas prate, štite i brane
a kako pošteno rade
brzo će da je sahrane.

Sa agresorima šuruju,
ljube im ruku,
državu ruše i u zemlju vuku.

Haški sud pobrkao lončiće
izjednačio branioce i zločince.
Branioce Bosne šalju na robiju,
a zločinci ordene i odlikovanja dobivaju.

O Mladiću… i Kararadžiću
još nisu završili davno započetu priču.
A i Udruženi zločinački poduhvat
ostat će zaboravljen i opravdat.

Ostao je nepriznat genocid
u
Bratuncu, Foči, Ključu,
Prijedoru, Sanskom Mostu
Vlasenici i Zvorniku,
negiran
genocid u Srebrenici,
a u svakom tom gradu stotine su ubijene u logorima
i gomile leševa ležale na nekoj gradskoj ulici.

Izvršioci i negatori genocida
genocidna slave djela,
a porodice žrtava,
u mezarja nišana bijela,
svojih najmilijih,
ukopavaju dijelove tijela.

Vijeće za provedbu mira,
koje čine SAD, Japan,
veće evropske zemlje
i Rusija
u Bosni već 24 godine
samo statira.

Susjedi se naoružavaju
i prijete
odlučni da sebi pripoje bh kantone i entitete.

Laž im je oružje sve opasnije i jače
ruši istinu i Bosnu rastače.
Istina treba svima nama,
ali ni istina ne dolazi sama.

Dok se u BiH i danas govori o pomirenju,
u Hrvatskoj i Srbiji rade na proširenju.

Sa mržnjim nacionaliste hrane,
u težnji da ljubav i zajedništvo sahrane.
A ko se mržnjom hrani
čekaju ga crni dani.
Ko u mržnji skuplja snagu
prodao je dušu vragu.

BiH sad ima
zajedničku armiju
sa 10.000 vojnika,
a deset puta više
ima ih srpska republika.

Republika srpska genocidna
sve bolje naoružana
i mobilna,
četnički pokret širi
da policijski sastav
podupre i podmiri.

A samo naivan i ludi
ne vidi da se i Herceg Bosna
obnavlja i budi,
spremna da legne
Hrvatskoj na majčine grudi.

I dok naše drage komšije
kupuju tenkove, rakete, avione
Bosna ne može pokrenuti
ni nove
skupo plaćene željezničke vagone.

Za teške zločine i genocid
nad Bošnjacima,
agresori nisu krivi,
već oni koji su nas branili i ostali živi.

Ni britansko-njemačka inicijativa,
pokrenuta s velikim ambicijama
nije više živa.

U Bosni je sve manje
suvereniteta,
sve manje integriteta,
jer nam je neko uvijek iza peta.

A punije su nam stranaca
državne granice,
nego putnika željezničke stanice.

Sjena majke Rusije
nad Bosnom se širi i klati,
a svaku stopu zemlje,
kontrolišu Srbi i Hrvati.

Najveći zločinci sjede u vladi
a za branioce Bosne
novi zatvor se gradi.

Visoko sudsko sudilačko vijeće
svoj model pravde Bosni nameće.
Tegeltija prkosno sjedi na rudi,
oslobađa krive – nevinima sudi.
Umislio Milan Tegeltija
da su tužilaštvo i sudovi
njegova prćija.

Bili bi sretniji da bh pravosuđe
u nekom restoranu pere suđe,
jer zločince i kriminalce
privija na grudi
a sitne provalnike proganja i sudi.

U svakom bosanskom gradu
sve više bijelih nišana
sve manje dobrih Bošnjana.

Svi spas od ekonomije traže,
a od politike je živjeti sigurnije i draže.

Njive nema ko da ore i sije.
a mladih sve puniji kafići i birtije.

Sve veći broj fabrika
zatvara svoja vrata,
a zaposlenim kasni i minimalna plata.

Dok štrajkuje ispred fabričke kapije,
radnik ima bar gdje da se napije.
jer kafići i restorani
niču kao gljive,
lakše se živi od ekonomije sive.

Ako radnik nema pravo da radi,
osuđen je da umre od gladi.

U narodnim kuhinjama se i danas hrani,
sve veći broj siromašnih i gladnih.
Na ulicama prose penzioneri
a po statistici sve brojniji bh milioneri.

Miniranih područja je svaki dan manje,
a malo malo pa na minu neko stane.

A masovne grobnice
širom Bosne
kosti ubijenih duboko kriju,
dok svi njihovi tvorci ordene dobiju,
umjesto da odu na robiju.

Bijelih nišana punije grobnice
nego živih ljudi bosanske ulice.

Luđačka košulja iz Dejtona,
sašivena od debelog najlona,
na leopardovu kožu navučena Bosni
i dok ne dođe pameti moraće da je nosi.

Dragi Bože Bosni pomozi
od Dejtona se i Bill Clinton grozi.

Bosanac sam i Bošnjak,
svoju Bosnu hoću, želim i volim,
da je sačuva svakog zla i napasti,
dragom Allahu se za nju molim.

I danas u BiH na uzbunu zvone zvona,
jer se različito tumače
i dovode u pitanje
dobre namjere Dejtona.

Pozovimo Srbe, Bošnjake i Hrvate
da se Bosni svojoj vrate.
Bosna vam je uvijek mati,
nigdje takvu nećete imati.

Želimo da se u demokratiji, miru, ljubavi i slobodi
svako novo dijete u BiH rodi,
zemlja bratskom ljubavlju oplodi.

Želimo da se s komšijama
pazimo i obilazimo,
kao sestre i braća draga,
da nas naše drage komšije
više nikad
ne tjeraju s kućnog praga.

Želimo da se u BiH
vrate prognani i izbjeglice
i da se svima vrati
izgubljeni osmijeh na lice.

Prije i poslije Dejtona,
Republika Bosna i Hercegovina,
bila je biće naša jedina domovina.

Krajnje je vrijeme
da u Bosni shvate i prihvate
i Bošnjaci, i Srbi i Hrvati,
mogu svakog prijateljem zvati,
ali je samo Bosna i Hercegovina njihova rođena mati.

Burlington, 15.12.2019.g.

Zijad Bećirević

Helsinški bilten br. 153

Posted: 20. Decembra 2019. in Intervjui

Helsinski bilten br.153 (1)

Zatvor

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

“Stid me je moje države!”

Posted: 18. Decembra 2019. in Intervjui

Poslednjih nekoliko dana, ovdje u Švedskoj,  obilježeno je sramnom odlukom Švedske Akademije da dodjeli Nobelovu nagrade Peteru Handkeu, austrijskom piscu. Posebno su burno reagovali naši građani koji žive i rade u Švedskoj, emocionalno doživljavajući je kao ličnu uvredukojom se ponovo ponižava žrtva rata i to od strane države u čijoj izgradnji oni itekako daju svoj veliki doprinos. Znam je je teško „navući i ići u tuđim cipelama“ , razumjeti drugog i drugačijeg ali sam u jedno sigurno; „ Da su se Srebrenica i Prijedor desili , ovdje u Štokholmu, Geteborgu ili bilo kojem drugom švedskom gradu, niti bi branili Handkea, negatora genocida, niti bi mu dodjelili prestižnu nagradu!“ Čin dodjele Nobelove nagrade nekom ko ne poštuje presude Haškog tribunala navukao je osjećaj stida mnogim ljudima koji ovu odluku smatraju skandaloznom, nepoštenom i sramotnom. Ali je takođe ujedinio i mnoge druge ljude dobre volje u spoznaji nove nepravde počinjene nad žrtvom rata i jasnom stavu da ne prihvataju ovakvo ponašanje Švedske Akademije.

„Stidim se svoje države!“, tako je izjavio jedan od brojnih Šveđana koji je prilikom protesta naših građana u Geteborgu 7 decembra ove godine, iskazao svoje razočaranje nakon što je Švedska Akademija donijela sramnu odluku da Peteru Handkeu dodjeli Nobelovu nagradu.

Samo nekoliko dana prije tih protesta, tačnije 3 decembra, u Koncertnoj dvorani u Geteborgu održana je tribina povodom dodjele Nobelove nagrade u literaturi gdje je jedna od učesnica bila i Mikaela Blomqvist, stalna članica Nobelovog komiteta. Na tom panelu je grupa bh. aktivista podijelila prepoznatljivi cvijet Srebrenice posjetiocima i učesnicima panela, tako da je izvještaj vodećeg novinarskog lista Geteborškog Posta (GP), u samom uvodu, naslovljen velikim naslovom „Bosanci protestuju!“ Vjerujem da, u suprotnom, prisutni slušaoci nikad ne bi ni saznali da je Nobelova nagrada u literaturi za 2019 godinu dodjeljena jednom negatoru genocida. I dok su aktivisti postavljali pitanja Mikaeli, na koje uzgred rečeno nije imala adekvatan odgovor, nije mi promakla slika jedne starije Šveđanke kako ljubi cvijet Srebrenice jer je i ona osjetila ,negdje, taj sram. Osjećaj srama koji svim normalnim ljudima stvara osjećaj krivnje nametnut dodjelom jedne renomirane nagrade čovjeku koji je nije zaslužio.

Taj osjećaj ljudskog srama pokazala je i Christina Doctare, ljekar i borac za ljudska prava, 10 decembra u Štokholmu, učestvujući na velikim protestima protiv dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu. Ona je simbolično vratila Nobelovu nagradu koju je dobila 1998 godine kao član mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. „Ja sam svjedokinja onoga što se dešavalo za vrijeme rata na Balkanu. Mikaela Blomqvist je imala samo 5 godina kada je rat u BiH počeo, kako ona može razumjeti genocid koji je počinjen u Bosni i Hercegovini. Bila sam tamo i nisam mogla pomisliti da ću 27 godina poslije stajati i svjedočiti da se ovo upravo dogodilo“, poručila je Christina pred 1200 ljudi koji su joj klicali u znak oduševljenja i poštovanja.

Posebno je emotivan bio susret bivših logoraša koncentracionih logora u BiH i poznatog američkog novinara Roya Gutmana. Kao što je poznato Roy Gutman je kao novinar „Newsday“ sa svojim izvještajima i fotografijama prvi put svjedočio o počinjenim zločinima koncentracionih logora Vojske RSa , nakon čega je uslijedila javna osuda Ujedinjenih Nacija a što je kasnije dovelo do zatvaranja logora smrti i puštanja na slobodu zatočenika. Za svoje djelo nagrađen je i prestižnom Pulitzer nagradom.

Prisustvujući njihovom emotivnom susretu u jednom hotelu na Norrmalmtrgu u Štokholmu svjedočio sam velikom osjećaju sreće. Trčali su jedni drugima u zagrljaj. Bivši logoraši su grlili Roya Gutmana, onako ljudski i toplo, kao što je on grlio njih. Većina njih se prvi put srećući u jednoj drugoj zemlji . „Da nije bilo Tebe, ne bi bilo ni nas“, gotovo svi u glas su se zahvaljivali Royu Gutmanu. A Roy, velik u svojoj skromnosti, bi im odgovorio; „ Draga mi je spoznaja da je moje zanimanje kao novinara moglo nekom drugom spasiti živote !“ Ponajviše ga je interesovala kako ih je Švedska primila i kako su se integrisali u njoj iskazujući ponovo brigu o čovjeku.

Zato u ovom slučaju niti je važna Švedska Akademija niti Nobelova nagrada koliko osjećaj da si okružen ljudima koji svoje moralne sudove nikad nisu doveli u pitanje! Te ljude ja zovem bogatim ljudima.

Mr. sci. Edin Osmančević

Kriminalci i lopovi22

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

  Ovih dana je aktuelizirana rekonstrukcija Banjsko-rekreativnog centra u Gornjem Šeheru (u službenoj najavi i pratećoj papirologiji koristi se nametnuti naziv: „Srpske Toplice“) te gradnja novog kompleksa banja na lokalitetu današnjeg bazena u tom banjalučkom naselju. U medijima se navodi da je „vlasnik ovog kompleksa Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotović”, koji je prošle godine na licitaciji kupio ovaj prostor te da je istovremeno u toku tender za izbor izvođača za gradnju novog mosta, koji će zamijeniti dotrajali, jednosmjerni most kod banje koji će biti preuređen u pješački prelaz….” Goran Talić direktor Zavoda kaže: “Uradili smo idejno rješenje kompleksa i nedavno dobili lokacijske uslove od resornog ministarstva. Izabrana je i projektanska kuća, koja počinje izradu projektne dokumentacije. S obzirom na to da je riječ o tehnički komplikovanom projektu i objektu koji je pod zaštitom, cijenimo da će nam za samu pripremu dokumentacije biti potrebno najmanje dva do tri mjeseca. Poslije toga ulazimo u proces izbora izvođača posla”.

Prvo, nemam ništa protiv gradnje novog Banjsko-rekreacionog centra u Gornjem Šeheru (ali imam u „Srpskim Toplicama“), jer treba koristiti prirodne resurse svugdje, u korist čovjeka i društva. Međutim, ovdje je problem svojine. Kako je i od koga  „Zotović“ mogao kupiti dosadašnji kompleks i zemlju ispod njega kada se zna da to nije kupio od pravog vlasnika? A pravi vlasnik zemlje je Islamska zajednica Banja Luka jer je na njoj svojevremeno bila Ilidžanska džamija koja je srušena 1948. godine u eri masovne nacionalizacije i otimačine vakufske imovine. Eh, sada, svjedočimo još jednom procesu konačne uzurpacije vakufske imovine u Banja Luci i gradnje još jednog trajnog objekta na prostoru nekadašnje džamije.

Ne treba nikoga razumnog da čudi još jedno zatiranje postojanja džamije u jednom dijelu Banja Luke i klasična otimačina vakufske imovine od strane ovakvih vlasti u Gradu i Entitetu, ali treba da čudi šutnja institucija Islamske zajednice u Banja Luci i BiH na ovakvu – trajnu uzurpaciju njihove imovine. Ili, imajući u vidu neka svježa iskustva, možda ne treba ni to nikoga da čudi. Najmanje što je IZ trebala učiniti jeste da zahjteva barem neku kompenzaciju za uzurpirano zemljište u Gornjem Šeheru, ako je već od općeg društvenog interesa da se baš tu gradi novi Banjsko-rekreacioni centar. Ovako, ode nam još jedan grunt, a gdje nema grunta nema ni nas. Niti nas je bilo, ako je to nečiji projekt, a jeste, i ako sami pristajemo na to.

Bedrudin GUŠIĆ

Igore Radojčiću!

Ne mogu da te persiram niti da te oslovljavam sa onim otrcanim i isprofanisanim „gospodine“, a još manje sa „druže“ jer daleko si i od toga, iz prostog razloga što tako ne činim prema onima koji veličaju neonaciste ili nude im gostoprimstvo. Šta ćeš, princip je princip!

Dakle, nakon svega što je moj grad kojim danas upravljaš svrstalo u one iz kojeg je protjerano 80-ak hiljada njenih domicilnih građana i po tome je rekorder u bivšoj SFRJ, u kojem je srušeno svih 16 džamija, uključujući i Ferhadiju, u kojem su zbrisani svi nazivi ulica, naselja i toponima koji su svjedočili o višestoljetnom bitisanju Bošnjaka i Hrvata te njihovih najboljih sinova koji su zadužili naš grad u mnogim oblastima javnog, kulturnog, stvaralačkog ili antifašističkog života i  angažmana, sada kao biber po pilavu dođe i tvoja pozivnica Handkeu. Da, za Sarajevo je nepoželjan, za Banja Luku itekako poželjan. Tu pozivnicu si mu uručio upravo ti, u svojstvu gradonačelnika Banja Luke. Pokušavam razumjeti tvoju odluku u kontekstu politike stranke kojoj pripadaš i volje njenog prvog čovjeka, čiji si bio i ostao potrčko koji izvršava samo domaće zadatke, ali ne mogu razumjeti s one ljudske strane da kada čitav civilizirani svijet sa zgražanjem osuđuje Švedsku kraljevsku akademiju jer je uručila nagradu dokazanom neonacisti, čovjeku koji je svojevremeno bio na grobu Adolfa Ajhmana, a da ne spominjemo Srebrenicu, Miloševića i druge, pa onda nakon svega shvatim da tako nešto sebi može dozvoliti samo mali čovjek sa velikim kompleksima. A jedan od tvojih najvećih kompleksa je da ne pripadaš ni jednom konstitutivnom narodu u državi i entitetu gdje živiš i djeluješ pa si pristao da budeš lokalni „Sejdo Bajramović“. Da, ti si tamo „ostali“, moj Crnogorče, ali mogao si biti puno veći da si odbio taj domaći zadatak i rekao gazdi „ne“, pa i po cijenu da te pomete sa funkcije. Ali, tako nešto je svojstveno samo velikim ljudima, a ti si daleko od toga. Nemaš ti taj moralni i ljudski kapacitet jedne Švicarke Christine Doctare, koja je, kao što je poznato, vratila Nobelovu nagradu za mir iz 1988.

Bilo kako bilo, ne očekujem da ću ja ili bilo ko drugi spriječiti odluku SNSD-a i njenog lidera da pružiš gostoprimstvo Handkeu, ali ne znam kako ćeš mu kao domaćin onda objasniti zašto se obilježava 22. april kao Dan grada, kako ga danas zovete (nekad, Dan oslobođenja) ili mu nećeš to ni spomenuti jer je na taj dan 1945. Banja Luka oslobođena od nacista, istih onih čije grobove posjećuje tvoj gost i čijom ideologijom se napaja? Hoćeš li mu objasniti demografsku sliku Banja Luke prije ranih 90-tih i ovu današnju? Hoćeš li ga odvesti u obnovljenu Ferhadiju, stoljećima unazad a i danas, glavni simbol Grada i informirati ga ko ju je srušio 7. maja 1993.? Odvedi ga i na Manjaču i pokaži mu nekadašnji logor za Bošnjake i Hrvate iz 1992., bit će, siguran sam, impresioniran sa tim časom bliske povijesti. Odvedi ga i na mjesto u Gradu gdje je bio Mali logor, a možeš vala i u Omarsku ili Trnopolj, bez obzira što pripadaju susjednoj opštini Prijedor, čime ćeš još više oduševiti svoga gosta. Samo, Igore, kada budete eventualno prolazili pokraj Kozarca, ne skrećite desno jer možete zalutati na Kozaru, a gore je onaj spomenik kojim Handke neće biti oduševljen. Uradi tako kako bi zaradio poene kod svoga gosta, mali čovječe!

Sram te bilo, Igore Radojčiću!

Bedrudin GUŠIĆ

Bosanski biseri u dijaspori

Posted: 15. Decembra 2019. in Intervjui


ANES BUNIĆ – S DESET GODINA „CRNI POJAS“ U JUDU

DÜSSELDORF – Neugasivo nadahnuće za pisanje su mi Bosna i Bosanci, posebice djeca, koja se školuju i široko obrazuju, a pri tome imaju visoke kulturne standarde. Mnogi mladi Bosanci u dijaspori dokazali su se u nauci, umjetnosti, sportu… Ono što ih posebno krasi u svemu tome jeste to što duboko i snažno u srcu – Bosnu nose.
Jedan od takvih dragulja jeste i desetogodišnji Anes Bunić (sin Sandre i Nedžada iz Bosanske Kostajnice). Kristalna ljepota mladih, pa i Anesova, u prvom redu je školovanje. Odličan je učenik i zbog toga je nakon četvrtog razreda (takav sistem u Njemačkoj) u ovoj školskoj godini krenuo u gimnaziju. Pri školi je u šahovskoj sekciji, a pohađao je i plivanje. Već od sedme godine trenira fudbal, a trenutno je kapiten u klubu TUS Nord. Nakon jučerašnjeg položenog ispita „crni pojas“ u judu, Anes nastavlja treninge u jednom od najpriznatijih Klubova njemačke pokrajine NRW-a „Triestraum-kampfsportu“, ali sada u karateu. Kako kaže: …„treninzi mu daju snagu za prevladavanje svih poteškoća, pa i pri učenju u školi. Ono što je veoma bitno jeste to da kroz treninge jača ta ljubav prema dobru, sigurnosti i zadovoljstvu.
Anesu i svoj našoj djeci u dijaspori želim sretno djetinjstvo i uspjehe na svim poljima, ponajprije u školi!

———————————————————-

Ferhat Korajac

 


Poštovani hadži reis efendija!

Naravno, nije prvi put da Vam se javno obraćam, a ni ovoga puta nije bez snažnog povoda. Bez obzira što sam svjestan da ni na ovo nećete reagirati na način koji dolikuje prvoj ahmediji i džubbetu u Bošnjaka. Ali, moje je da opominjem, čak i javno, ne zbog Jednog i Jedinog koji sve vidi i sve zna, nego radi naroda kojem pripadam a koji u većini slučajeva vidi šta mu se dešava pred očima, a šuti ili se pravi da ne vidi, radi mnogih imama koji se meni u četiri oka žale da IZ koju predvodite ne ide putem kojim bi trebala ići, ali nisu u stanju to Vama i javnosti reći iz njima poznatih razloga. Ja jesam to u stanju jer to je moje poimanje islama i moja obaveza kao muslimana da ukazujem na pojave u i oko IZ koje štete njenom ugledu, narodu kojem pripadam i u konkretnom slučaju i samoj nam Domovini. Ako ove generacije Bošnjaka-muslimana žmire nad bjedoladim činjenicama, valjda će neke buduće generacije biti puno samosvjesnije od svojih predaka i kritički se odnositi prema njima. Zato, neka bude zabilježeno, jer se dogodilo.

A dogodilo se u Doboju prije nekoliko dana. Da, onih 100.000 KM je u pitanju što ih je kao donaciju dao Mile Dodik za izgradnju Islamskog centra u tom gradu. Naravno, nije ih dao iz svog džepa već iz budžeta građana BiH. Pare same po sebi nisu krive u ovoj priči ništa, već ruke koje su ih dale i ruke koje su ih primile.

Hadži reis efendija!

Otkud u glavnoj ulozi strane koja prima donaciju muftija banjalučki kada se radnja dešava u Zeničkom muftijstvu? Je li to bilo slučajno ili je neko načinio baš takav scenarij i režiju i zašto, eventualno? Da li ste znali koje će zastave biti istaknute u prostorijama Medžlisa IZ Doboj? Ako niste, smeta li Vam što nije bilo zastave BiH? Ako Vam smeta, hoćete li se odrediti javno o tome? Da li Vama lično smeta što je te pare Medžlisu IZ Doboj uručio čovjek o čijim grijesima prema Bošnjacima i našoj domovini bih mogao pričati do kijametske ikindije? Trebala bi biti dovoljna i Vama i svima nama samo ona o “arlaukanju sa munara banjalučkih džamija”! Meni, naprimjer, smeta što su pare uzete iz ruku takvog čovjeka! Kao što mi je smetalo da je pod istom zastavom – Rs-a, pod kojom je srušeno nekoliko stotina džamija i drugih vjerskih objekata u BiH, ubijeno na desetine hiljada Bošnjaka i izvršen genocid nad njima, svojevremeno Vaš prethodnik Mustafa ef. Cerić od tog istog Dodika primio sadaku od 300.000 KM za obnovu Ferhadije koju i jesu srušili oni po čijim imenima Dodik danas otvara studentske domove, naprimjer, umjesto da je kao baštnik njihovog krvavog djela dao obnoviti u cjelosti sve što su oni porušili. Gledajući slike i video snimke iz Doboja, koje mi lede krv u žilama, te sjećajući se Cerićevih dodvoravanja Dodiku za onih bijednih 300.000 KM, također pod zastavom anamo nje, preostaje mi samo jedna riječ i zaključak: KONTINUITET! Ali sramni! Dalje, da li Vama smeta kada Vaši nižerangirani velikodostojnici Dodika oslovljavaju sa „srpski član Predsjedništva“? Meni, naprimjer, smeta jer je to protuustavno. A ustavno je: „član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda“. I tačka.

Hadži reis efendija!

Ova dobojska sramota se desila baš u nevakat, barem za nas Banjalučane, jer smo nakon tolikog zla i štete koje je iza sebe ostavio bivši muftija Osman ef. Kozlić, dolaskom novog muftije bili na putu da povratimo povjerenje u institucije IZ, barem u Banja Luci, ali, nažalost, na osnovu mojih brojnih spoznaja nakon kontakata sa svojim sugrađanima širom svijeta, to povjerenje se ponovo gubi. Nije sporno da Islamskoj zajednici na svim nivoima trebaju pare kako bi funkcionirala, ali jeste sporno da do njih dolazi na ovakav način kao što je došla u Doboju. Barem mene je moj rahmetli otac naučio da razlikujem halal djelo od onog drugog – harama. Pare iz ruku onakvog Milorada Dodika jesu – HARAM! Bilo je načina da se do tih 100.000 KM za IC u Doboju dođe halal putem, ali to je već druga priča. A kad smo kod Doboja, zar nije prioritetna priča upravo pred tim Dodikom trebala biti ona o otimanju zemlje u vlasništvu Bošnjaka u Kotorskom?

Bilo kako bilo, pozivam Vas da odgovorite na gornja pitanja, odnosno da se odredite naspram ove dobojske, za nas Bošnjake-muslimane, ponižavajuće i sramne priče.

Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Bedrudin GUŠIĆ

Srebrenica, 25 septembar 1994 godine.

“Sine moj,

Kako si? Što mi radiš?

Ja sam te toliko poželio. Da mi je da te vidim, ne znam što bih dao.

Kad sam sinoć čuo jednu pjesmu u gradu, plakao sam k´o dijete.Odmah si mi na um pao, sine moj!

Ovako je ta pjesma;

„Proljeće je u martu mjesecu.

Ja s´prozora sada gledam tuđu djecu,

Igraju se djeca, igre svakojake,

A u mene suze teku,

Kao kiše jake.“

Eto, to sam samo upamtio. Dalje nisam mogao, nego sam pošao plakati. Sjetih se vas, kad ste mi otišli, sine moj dragi. Piši svom babi! Ko me može razgovoriti više od vas.

Eto, sine, molio bih te da učiš dobro i da budeš dobar momak. Na slici te gledam svaki čas. I sve mi je teže da živim sam.

Eto, sine moj, voli te tvoj babo.Piši mi , sve što ima novo.

Mnogo selama šalje ti tvoj babo.“

Pismo oca, Hrustanović Rifeta, koji je ubijen u genocidu u Srebrenici i koji nikad više nije vidio svog sina.Ahmeda. Njemu ubijenom, svim drugim brutalno pogubljenim u srebreničkom infernu , njegovom sinu i svoj drugoj djeci Peter Handke, austrijski književnik i budući nobelovac se nasmijao negirajući genocid u Srebrenici ; „ Oni nisu narod , ako nisu narod, to ne može biti genocid.“

Tako je govorio onaj koji će 10 decembra u Štokholmu primiti Nobelovu nagradu za književnost.

Hendke nikada ne bi dobio tu nagradu da je sudbina Srebrenice zadesila Štokhom ili bilo koji drugi švedski grad. Teško je hodaiti u tuđim cipelama , teško je razumjeti žtvu. Da je živ , Alfred Nobel bi zasigurno, 10 decembra bio u Srebrenici . Crvenio bi se, zbog sramne odluke Švedske akademije, koja će zauvjek pratiti njegovu zaostavštinu!

A onaj ko zgubi osjećaj srama, nek mu je Bog na pomoći!

Rifet Hrustanović , da je živ, zasigurno bi bio preponosan na svog sina Ahmeda koji se 2014 godine vratio u Srebrenicu. I njegovo četvero djece koja nastavljaju amanet rahmetli Rifeta da budu dobri ljudi, živeći i školujući se u Srebrenici. Ahmed Hrustanović je prije nekoliko dana sa majkom odlučio podržati akciju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari i dio pisama je predao na čuvanje u Memorijalni centar. Pisma koja ostaju, kao sjećanje patnje jednog zlog vremena i koja ,za mene lično, imaju mnogo veću vrijednost i poruku nego sva Handkeova djela za koje je nominovan za Nobelovu nagradu.

  1. decembar 2019. godine

 

                                                                        Prijateljima, članovima, saradnicima

                                                                                                           

            Poštovane i poštovani,

 

U ime Vojvođanske politikološke asocijacije (VPA), pozivamo vas na dobar skup:

Kulturni centar Zrenjanina

Tribina

“Britanski parlamentarni izbori”

Uvodno izlaganje održaće Miroslav Samardžić, politikolog

Utorak, 17. decembra 2019. godine u 19,00 sati.

S poštovanjem,

Predsednik Vojvođanske politikološke asocijacije

Prof. dr Duško Radosavljević

Boris Džonson i Konzervativna stranka pobledili su na jučerašnjim izborima u Velikoj Britaniji zato što su nastupali samo sa jednom temom – bregzitom. Iako su analitičari odavno upozoravali da su podele oko bregzita snažnije od tradicionalnih podela levo-desno, Korbinovi laburisti poslednjih meseci postali su stranka koja negira rezultate referenduma o napuštanju EU održanog 2016. godine, na kojem se 52% birača opredelilo za napuštanje Unije. To im se osvetilo, izgubili su čak i u svojim najvećim uporištima u kojima konzervativici decenijama nisu pobeđivali. Laburistički aktivisti koji su vodili kampanju od vrata do vrata na takav ishod su upozoravali. Korbin je zastupao ideju da će, ukoliko osvoji vlast, najpre postići sporazum o napuštanju EU koji je povoljniji za Britaniju od Džonsonovog, a potom će biti održan referendum na kome će se Britanci opredeljivati između takvog sporazuma i ostanka u Uniji. Kada je u dve televizijske debate sa Džonsonom izneo takav program, publika u studiju se smejala.
Teškom porazu Laburističke stranke najviše je doprineo njihov neodređen stav prema EU. Trećina njihovih tradicionalnih birača na referendumu je glasala za napuštanje Unije, njih je razgnevio stav stranke da se rezultat referenduma ignoriše. Radikalni levičari uzalud su upozoravali Korbina da njegov ekonomski i socijalni program ne može biti ostvaren unutar Unije, koja i sama počiva na neoliberalnim temeljima. Odbacivanje neoliberalizma nije moguće bez resuverenizacije, stranka je na izbore trebalo da izađe sa konceptom „narodnog bregzita“, ideja o drugom referendumu je bila katastrofalna. Sam Korbin je verovatno toga bio svestan, ali nisu bili njegovi najbliži saradnici. Osim toga, laburistički program iznet u njihovom manifestu, bio je suviše ambiciozan i obiman, iznet je na čak 105 stranica. Oni su pokušali da naglašavanjem socijalnih problema potisnu bregzit u drugi plan. Istorijsko iskustvo pokazuje da se takav cilj teško može postići. Siromašnom stanovništvu deklasiranom neoliberalnim merama štednje, važnije je pitanje „ko smo mi“ nego „da li imamo šta da jedemo“. Iako su postali proevropska stranka, laburisti nisu uspeli oko sebe da okupe glasove svih birača koji podržavaju ostanak u EU. Za razliku od njih, konzervativci su konsolidovali biračko telo koje je za napuštanje Unije. Džonson je uspeo da prevaziđe krizu unutar svoje stranke i da njenu poziciju stabilizuje. Bregzit partija Najdžela Faraža nije osvojila nijedan mandat, ali on je svoj posao odlično odradio, jer je pomogao Džonsonu da Konzervativnu stranku usmeri više u desno. Džonson je u kampanji nametao stav: ili bregzit ili propast. On nije održao ni jedan programski politički govor, a njegov medijski strateg Dominik Kamings zabranio mu je da daje duge intervjue. Odbio je da bude gost na BBC-iju u emisiji koji vodi Endrju Nil, inače poznat kao novinar koji podržava konzervativce. Džonson je političar koji više polaže na marketing nego na politički program, zato je i pobedio. Ipak, i pored tradicionalne nenaklonjenosti medija Korbinu i njegovoj višegodišnjoj demonizaciji, birači su, posle više decenija, mogli da biraju između alternativa: status kvo ili društvena promena. Izabrali su prvo.
Džonsonova pozicja sada je komotna. On može da odustane od brzog realizovanja bregzita i da daje neke ustupke EU. Ali, od povratka birtanskog suvereniteta neće biti ništa jer će Ujedinjeno Kraljevstvo potpasti pod američku kontrolu. Odličan rezulatat koji je postigla Škotska nacionalna partija nagovaštava da će verovatno biti pojačane etnoteritorijalne napetosti. Škoti su većinski naklonjeni ostanku u EU, oni će ponovo tražiti refernedum o nezavisnosti. Otvoriće se i problemi u Severnoj Irskoj, budući da irski nacionalsti nisu zadovoljni rešenjima koje donosi Džonsonov sporazum.
Najzad, rezulatat izbora je i veliki udarac za EU. Sve je masovnije nazadovoljstvo načinom na kojima funkcionišu neoliberalno osmišljene evropske integracije. Zbog globalizacije i takvog karaktera ujedinjenja Evrope, stanovništvo u većini država okreće se sve više prema političkoj desnici, čak i ultradesnici. Levica nije u stanju da se tim procesima suprotstavi. Evropa postaje mračni kontinent.

STEČAJ

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Dino Konakoviću i zastupnici Skupštine KS!

Pozdravljam vašu odluku da se ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost Peter Handke, kao osvjedočeni neonacist, proglasi nepoželjnom osobom u Gradu i Kantonu. Međutim, uradili ste tek pola posla, odnosno ovaj posao ste trebali do kraja završiti. Naime, kao što je cjelokupna javnost upoznata, onda ste sigurno i vi da je čestitku Handkeu sa najviše pozicije u Srbiji uputio i Aleksandar Vučić, koji je euforično i bez imalo empatije za žrtve genocida u Srebrenici i drugih zločina u BiH koji su počinjeni pod komadom osuđenih ratnih zločinaca Karadžića i Mladića i neosuđenog ali optuženog Miloševića, a sve njih je Handke podržao, u čestitci tom neonacisti naveo kao da je nagradu dobio neko od nas…. Time je Aleksandar Vučić, nekadašnji kurir vojvode Voje Šešelja, jasno, drsko i nedvosmisleno uputio poruku i preživjelim Bošnjacima Srebrenice da bi aktivno ili pasivno podržao novi genocid nad njima, a Sarajlijama da bi ponovo pucao na njih sa Jevrejskog groblja ili s neke druge pozicije, ali bi pucao. Niko me ne može uvjeriti da se Vučić ideološki promijenio, a ako neko osporava ovu tezu, onda je dovoljno ovo što je javno čestitao neonacisti Handkeu, svrstavajući se otvoreno na njegovu stranu.

Dakle, ako to nije u stanju bh. državni vrh, onda vi svakako jeste da i Aleksandra Vučića proglasite personom non grata u Kantonu Sarajevo. To ste bili dužni učiniti skupa u paketu s Handkeom u ime zaštite dostojanstva žrtava genocida u Srebrenici jula 1995. i zločina nad građanima Sarajeva 1992-1995., u ime svih preživjelih Srebreničana i Sarajlija, a Vučić, ako hoće da dođe u BiH kao predsjednik Srbije, eno mu Istočno Sarajevo, Banja Luka, Laktaši….

U nekom drugom kontekstu predlažem da gostoprimstvo uskratite i Kolindi Grabar Kitarović iz razloga koje ne treba obrazlagati.

Nemamo više šta izgubiti, barem sačuvajmo dostojanstvo!

Bedrudin GUŠIĆ

6.12.2019.

Poštovana gospodo,

Povod javljanja našeg Ekspertnog tima jeste nedavna izjava Visokog predstavnika OHR-a, Valentina Inzka, na Face TV gdje je gostovao, da su francuski predstavnici u PIC-u ti koji insistiraju da OHR ne koristi Bonske ovlasti, te da uzme pasivnu (ili nikakvu?) ulogu u Bosni I Hercegovini.

Možda ne bismo trebali biti iznenađeni takvim potezima vaših predstavnika jer, poučeni iskustvom sa francuskom politikom tokom agresije na nasu zemlju (1992-95), kad ste žrtvi vezali ruke nametanjem nelegalnog embarga na oružje, čime ste se otvoreno stavljali na stranu srpskog agresora- počinioca genocida i najtežih ratnih zlošina na tlu Evrope od II svjetskog rata do danas, a zatim i na stranu hrvatskog agresora, očito je bilo iluzorno očekivati išta bolje. Ni naivan ne bi povjerovao da niste znali da vas nametanje nelegalnog embarga na oružje za odbranu na žrtve srpsko-hrvatske agresije takvo šta čini saučesnicima u genocidu i tim ratnim zločinima.

Profesor Francis Boyle, tada pravni zastupnik Republike Bosne i Hercegovine, imao je namjeru protiv Francuske podnijeti tužbu za saučesništvo u genocidu. Nažalost, tada je naša zemlja bila ucijenjena ukidanjem humanitarne pomoći ukoliko se krene sa takvom tužbom. Ali vas napominjemo da pravno, takvi zločini na zastarjevaju, pa tako ni učestvovanje a ni saučesništvo u njima.

Historijski okrenuti civilizacijskim vrijednostima, ipak smo vjerovali da se današnja francuska politika odmakla od one iz vremena agresije, koja je podržavala agresiju i fašizam tako što je žrtvi vezali ruke, negirajući joj njeno pravo na odbranu zagarantovano u Povelji UN-a.

Sudeći po poziciji francuskih predstavnika u PIC-u po pitanju korištenja Bonskih ovlasti, biće da smo pomalo naivno i s previše entuzijazma vjerovali u promjenu vaše politike ka boljem. Vašim sprječavanjem Visokog predstavnika da koristi Bonske ovlasti vi gušite našu državu, stežete oko nje luđačku košulju zločinačkog Dejtonskog ugovora, a njene građane time činite taocima predstavnika one iste fašističke politike koja je počinila agresiju, genocid i najteže ratne zločine na tlu Evrope od II svjetskog rata.

Gospodo, vi žrtvi ponovo vežete ruke i pomažete nastavak one fašističke politike koja je dovela do zločinačkog Dejtonskog sporazuma, kojim su kažnjene žrtve, a nagrađeni zločinci! Imate li stida ili on za vas nikada nije ni postojao? Gledate li to na građane lojane Republici Bosni i Hercegovini kao na zamorčad kakvom smatrate i sve one nesretnike iz vaših bivših kolonija koje ste gazili i porobljavali u svojoj dugoj sramotnij imperijalističkoj historiji?
Mi bismo da vas pozovemo da se dobro i trezveno zagledate u svoju zemlju i stanje u koje je ona došla. Možda vam to pomogne da konačno shvatite da su od vaše kolonijalne historije ostale samo ruševine na kojima žive u bijedi hiljade vaših nazaposlenih, gladnih i siromašnih građana. Dobro raširenih očiju zagledajte se dobro i u nesretnike iz vaših bivših kolonija koji po Francuskoj žive u nehumanim uslovima, a ponegdje i u naseljima gorim od brazilskih favela i koje držite kao građane drugog reda.

Da bismo vam pomogli u buđenju, iznijet ćemo ono što cijeli svijet zna o stanju u vašoj zemlji, ali vi očito ne želite da znate jer se umjesto sobom i dalje bavite nama. Stopu visoke nezaposlenosti (8.4% u septembru 2019.) i bijedne satnice zaposlenih prati vaša konkurentnost na svjetskom tržištu koja je u konstantnom padu od 2006. godine, te vam je izvoz u znatnom deficitu u odnosu na uvoz, a ekonomski rast veoma spor.

Dok ispisujemo redove ovog pisma na ulicama francuskih gradova traju neredi o kojima izvještavaju svjetski mediji. Većina zemlje je paralisana jer su zaposleni u javnom prevozu na štrajku koji može trajati i do sljedeće sedmice. Mnoge škole su zbog toga zatvorene, a ljudi masovno prisiljeni da ostanu kod kuće. Paris, Nant i Lion puni su ljutih sindikalista koji su sukobljavaju sa policijom. Blizu pola miliona ljudi je na ulicama Francuske zbog najavljene penzijske reforme. Kako izvještava The New York Times od danas (06.12.2019), u pozadini bijesa demonstranata je lik Predsjednika Francuske koji je ujedinio narod u bijesu, upravo kako je to učinio i prije godinu dana.

I pored svih tih problema u kojima se gušite, vaš Predjsednik je nedavno basramno izjavo da je naša država ‘tempirana bomba’! Gledate se u iskrivljenom ogledalu jer je slika sasvim drugačija! U našoj zemlji nema nemira, niti sukoba sa policijom, niti suzavaca, niti paralizovanog javnog prometa, pa se jasno da zaklučiti koja je od te dvije zemlje ‘tempirana bomba’. Kao da takva izjava nije dovoljno besramna nastavljate i vezanje ruku žrtvi srpske i hrvatske agresije iz perioda 1992-95 sprječavanjem Visokog predstavnika da koristi Bonske ovlasti kako bi od luđačke košulje zvane Dejtonski sporazum pokušao učiniti koliko-toliko funkcionalnu državu. Čega vas je to strah gospodo? Mi želimo prestati biti vaš džoker kojim ćete mahati na evropskoj sceni, skrivajući iza njega ogromne probleme s kojima se vaša država suočava. Taj vam ‘džoker’ neće riješiti probleme u koje je vaša zemlja duboko i debelo zapala. Neće vam pomoći ni da se uzdignete ni na svjetskoj ni na evropskoj političkoj sceni. Može vam samo pomoći da još više skrenete pozornost te javnosti na sebe i svoje velike probleme jer kad neko previše galami da bi ga uočili, oni koji ga slušaju odmah se sjete i svega onoga, dobrog ili lošeg, što stoji uz njega.

Pozivamo vas da se dobro i duboko zamislite o stanju u koje je vaša zemlja zapala. Pitate li se nisu li to ‘dugovi’ iz vaše sramotne kolonijane prošlosti došli na naplatu!

Podsjećamo vas da je uloga Visokog predstavnika defniisana Dejtonskim sporazumom te da ga takvim svojim postupcima sprječavate u ispunjavanju njegovih ugovornih dužnosti i obaveza. Time činite Dejtonski ugovor ništavnim. Ukazujemo da se poništavanjem nekog ugovora pravno stanje vraća na ono koje je postojalo prije uspostavljanja tog ugovora. Dakle, vraća se Ustav Republike Bosne I Hercegovine a na čiji povratak imamo pravo!
Pozivamo vas da se umjesto nama počnete konačno baviti svojim problemima i da shvatite da je doba vašeg kolonijalizma prošlo. Došlo je neko drugo vrijeme u kojem se umjesto kolonija konačno morate početi baviti sobom.
Također vas pozivamo da se svojim postupcima prestanete stavljati na stranu agresorskih i zločinačkih politika Srbije i Hrvatske kojima je presuđeno od strane najviših svjetskih sudova. A to činite sprječavanjem Visokog predstavnika da koristi Bonske ovlasti.

Ukoliko i dalje želite nastaviti politiku neprijateljstva prema našoj zemlji, od vas tražimo da se vaši predstavnici povuku iz PIC-a i napuste našu zemlju. A vama napominjemo da je još uvijek moguće pokrenuti tužbu protiv Francuske za saučešće u agresiji na našu zemlju i genocidu u periodu 1992-1995 jer za takvu vrstu tužbe ne postoji vremenski limit. Ako mislite kako takva inicijativa neće ili ne može poteći od strane vlasti u Bosni i Hercegovini, napominjemo da postoje načini da istu podnese neko drugi u ime građana lojalnih Republici Bosni i Hercegovini. Gdje postoji volja, tu postoji i način! Podsjetit ćemo vas da ovo nije 1992-95 i da, zahvaljujući vašim politikama koje su nas rastjerale po svijetu, građani lojalni našoj državi danas imaju dovoljno jaku, osviješćenu i obrazovanu dijasporu za takvu inicijativu.

Espertni Tim za Republiku Bosnu I Hercegovinu:

1. Dženana Delić, profesor poslovnih studija i prava (u penziji). Izbjeglica iz Travnika, živi u UK;
2. Bedrudin Gušić, slobodni banjalučki novinar i publicist u egzilu – Boston, SAD;
3. Ibrahim Halilović, bivši reporter TV Sarajevo, Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad), prognanik;
4. Marjan Hajnal, Sarajevo, Tel-Aviv. Predsjednik “Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva”, Predsjednik Udruženja građana “Vječna Bosna – Centrala Sarajevo”;
5. Anto Tomić, bivši zatočenik logora Omarska, Keraterm i Trnopolj;
6. Tarik Delić, diplomirani inžinjer za kompjutore i mreže;

7. Nihad Filipović, dipl. iur., pisac i publicist, rođen u Bosni, živi u UK;

Napomena: Verzija pisma na engleskom upućuje se u ambasadi Republike Francuske u Sarajevu.

  1. decembar 2019. godine

 

Članovima, prijateljima, medijima

 Juče, 05. decembra, u 23,45h, u Kliničkom centru Vojvodine, umro je naš antifašistički drug Đorđe Subotić, član Glavnog odbora Saveza antifašista Vojvodine. Đorđe je bio Rumljanin, Sremac, Vojvođanin i Jugosloven. Bio je dugogodišnji predsednik Vojvođanskog kluba, poslanik Skupštine AP Vojvodine od 2000-2004. godine, i predsednik njenog Odbora za informisanje. Bio je član Saveza Komunista Vojvodine i Reformista Vojvodine, levičar, humanista, veliki borac, izuzetan prijatelj i dobar čovek.

Savez Saveza antifašista Vojvodine izražava najiskrenije saučešće porodici, prijateljima i saradnicima Đorđa Subotića.

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

                                                                        prof. dr Duško Radosavljević

 

 

 

 

 

 

 

Preminuo Đorđe Subotić

Posted: 6. Decembra 2019. in Intervjui

Vojvođanski političar i aktivista Đorđe Subotić, preminuo je sinoć u Kliničkom centru Vojvodine.

Subotić je bio poslanik Skupštine Vojvodine od 2000. do 2004. godine i predsednik skupštinskog Odbora za informisanje.

Bio je član Saveza Komunista Vojvodine i funkcioner Reformista Vojvodine.

“Umro je naš antifašistički drug Đorđe Subotić, član Glavnog odbora Saveza antifašista Vojvodine. Đorđe je bio Rumljanin, Sremac, Vojvođanin i Jugosloven. Bio je levičar, humanista, veliki borac, izuzetan prijatelj i dobar čovek”, saopštio je danas Savez antifašista Vojvodine.

Subotić je bio dugogodišnji predsednik Vojvođanskog kluba, koji je saopštio da je njihov predsednik Subotić bio “autonomaš i federalista, antifašista i čovek koji se svim svojim snagama borio za Vojvodinu”.

“Đorđe je bio beskompromisan i strastven borac za istinu o Vojvodini, neumoran u iskazivanju istorijske nepravde koja je Vojvodini naneta i jedan od najistrajnijih analitičara višedecenijske pljačke Vojvodine, koja ni danas ne jenjava. Tokom devedesetih, Đorđe se hrabro borio protiv proterivanja ne-Srba iz Vojvodine, posebno iz Srema, o čemu je napisao mnogo izuzetno argumentovanih tekstova, nakon čega je bio na udaru raznih nacionalističkih grupa”, naveo je Vojvođanski klub u saopštenju.

Subotić je bio i funkcioner IV Vojvođanske konvencije i jedan od osnivača Vojvođanskog kulturnog kluba.

Vreme i mesto sahrane biće naknadno saopšteno.

 

 

Ekspertni tim Republike Bosne i Hercegovine

Evropskom parlamentu, na ruke predsjedniku Davidu Sassoliju
Evropskom vijeću, na ruke predsjedniku Charlesu Michelu
Evropskoj komisiji, na ruke predsjednici Ursuli von der Leyes
Visokom povjereniku za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepu Borellu

BROJ: 3/19
DATUM: 30. novembar 2019.

PREDMET: Zahtjev za sankcioniranje zastupnice Republike Hrvatske u EP Željane Zovko i predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović

Poštovana gospodo!

Prvo, čestitamo vam na imenovanjima na najviše funkcije u institucijama EU uz želje da ih u svojim mandatima obavite uspješno, na dobrobit ne samo građana zemalja članica vaše Unije, nego i cijele Evrope.

Povod obraćanja svih nas dolje potpisanih članova Ekspertnog tima Republike Bosne i Hercegovine, te vodstva Facebook grupe „Zahjtev za povratak u život Ustava Republike Bosne i Hercegovine“ koja broji oko 65,000 građana-članova, je nedavna izjava za medije zastupnice Republike Hrvatske Željane Zovko u Evropskom parlamentu u kojoj spomenuta zastupnica poziva člana i predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića da se povuče sa te funkcije jer je, kako tvrdi, ilegalan.

Željana Zovko se godinama u EP-u zalaže za promjenu Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, države koja nije članica EU i koju ona ne zastupa u EP-u. Željana Zovko tu „promjenu“ temelji na fašističkim osnovama, odnosno ideologiji suprotno onoj na kojoj EU počiva.

Željana Zovko u tom nedopustivom i po građansku demokraciju opasnom djelovanju ima sustavnu podršku vodstva HDZ-a R Hrvatske i HDZ BiH koja je sljedbenik agresorske i zločinačke politike koju je Tribunal u Den Haagu prije tačno godinu dana osudio za udruženi zločinački pothvat na čijem je čelu bio predsjednik RH Franjo Tuđman. Nositelji te politike Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković uskoro će preuzeti predsjedanje EU što će Željani Zovko dati dodatna krila u širenju fašizma i daljeg miješanja u unutrašnje stvari naše države.

Osim što smo zgroženi činjenicom da se jedna evro-parlamentarka grubo miješa u izborno zakonodavstvo države koju ne zastupa, još više nas zgražava njeno javno prizivanje neprihvatanja izbornih rezultata u Bosni i Hercegovini održanih po legalnom i legitimnom izbornom zakonodavstvu iste. Dopusti li vodstvo EU Željani Zovko i njenim mentorima u RH ovakvo djelovanje, to će dovesti do anarhije u našoj zemlji, za što će snositi odgovornost i sama EU.
Napomenuli bismo ovdje da svojim postupcima Željana Zovko čini ono što je u međunardnom pravu poznato kao ‘akt nedopustive političke agresije’ na državu BiH.

Slijedom gornjih navoda, nameću se ova logična pitanja:

1. Može li EU dopustiti da iko, pogotovo zastupnik/zastupnica u EP, priziva stanje anarhije u bilo kojoj suverenoj i demokratskoj zemlji u Evropi i svijetu?
2. Postoji li utvrđen kodeks ponašanja evro-parlamentaraca i izvan sjednica EP, odnosno u javnom prostoru – medijima?
3. Analogno prethodnom pitanju, postoje li sankcije za prekršitelje tog kodeksa i nositelje retrogradih ideja suprotnih postulatima EU?

S tim u vezi smatramo da je Željana Zovko svojim javnim pozivom na uspostavljanje anarhije u Bosni i Hercegovini, te zalaganjem za Izborni zakon zasnovan na fašističkim osnovama, na grub i neprimjeren način izdala i pogazila principe Evropske unije i okrnjila njen ugled, pa u interesu zaštite digniteta institucija EU, kao i zaštite suverenosti naše države BiH zahtijevamo da dotičnu zastupnicu strogo sankcionirate, te joj oduzimanjem mandata onemogućite takvo anti-evropsko djelovanje.

Također zahtijevamo da na odgovarajući način sankcionirate i predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović, čije agitovanje po Bosni i Hercegovini jeste zapravo nastavak agresije na našu zemlju od strane zemlje čija je ona predsjednica. Naime, i pored presuda Međunarodnog suda za UZP (udruženi zločinački pothvat), Kolinda Grabar Kitarović se nedavno u Bugojnu i drugim bh. gradovima obraća Bosancima katoličke vjeroispovjesti kao svome narodu, kao njihova predsjednica. Riječ je o flagrantnom kršenju međunarodnog prava i miješanju u unutarnje odnose u susjednoj, nezavisnoj državi RBiH. Dakle, pretenzije iz 1991. na njen teritorij se nisu promijenile, kao da rata, sa strašnim razaranjima, stradanjima, logorima i pljačkom nije ni bilo. Isto tako, predsjednica RH je ovih dana javno odala počast osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku, čime potvrđuje da ni sa najviše pozicije u Državi, članici EU, ne poštuje pravomoćne presude međunarodnih sudova.

Ukoliko se oglušite o naše zahtjeve, bit će to poruka svima nama u Bosni i Hercegovini i drugim državama koje nisu članice EU da protagonisti poraženih ideologija i lobisti za uspostavljanje anarhije u zemljama Evrope koje nisu članice EU, mogu to nekažnjeno činiti i ubuduće, što će destabilizirati ne samo zemlje u kojima se priziva ta anarhija, nego i cijelu Evropu. Mi tako nešto nipošto ne želimo, a vi?

Ekspertni tim Republike Bosne i Hercegovine:

1. Bedrudin Gušić, slobodni banjalučki novinar i publicist u egzilu – Boston, SAD;
2. Dženana Delić, profesor poslovnih studija i prava (u penziji). Izbjeglica iz Travnika, živi u UK;
3. Ibrahim Halilović, bivši reporter TV Sarajevo, Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad), prognanik;
4. Marjan Hajnal, Sarajevo, Tel-Aviv. Predsjednik “Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva”, Predsjednik Udruženja građana “Vječna Bosna – Centrala Sarajevo”;
5. Anto Tomić, bivši zatočenik logora Omarska, Keraterm i Trnopolj;
6. Nihad Filipović, dipl. pravnik, pisac i publicist, rođen u Bosni, živi u UK;
7. Tarik Delić, diplomirani inžinjer za kompjutore i mreže;

Napomena: Verzija pisma na engleskom upućuje se u kabinete gore spomenutih čelnika institucija EU.

NASTAVAK AGRESIJE NA KOZARAC

Posted: 30. Novembra 2019. in Intervjui

Prijedorski stari grad Kozarac (poznat po razaranju i genocidnom zatiranju Bošnjaka) i naselje Omarska (poznata po zloglasnom logoru u kojem su mučeni i ubijani Bošnjaci) pokrenuli su inicijativu pred Gradskom skupštinom za izdvajanje iz Prijedora i osnivanje odvojenih opština. Dok zahtjev Kozarca još čeka, odbornici Gradske skupštine Prijedora su podržali inicijativu Omarske, uprkos tome što pretendira na tri naselja koja tradicionalno pripadaju Kozarcu. Po već isprobanim metodama, nastavlja se beskrupulozna otimačina zemljišta na kojem oduvijek žive Bošnjaci. Sjena zloglasnog logora Omarska ponovo se nadvila nad prijedorske Bošnjake. Mogu li Bošnjaci s područja Kozarca ostvarivati svoja građanska prava u opštini Omarska, u kojoj i sada vladaju oni koji su ih mučili, ubijali i bacali u Tomašicu i druge masovne grobnice?

Strategija etničkog čišćenja BiH od Bošnjaka, započeta tokom agresije na BiH, i više nego uspješno provedena na području koje sada pokriva genocidna Rs, nastavlja se i danas. Uspostavom Rs postavljene su i naknadno ojačane etničke entitetske granice, a nakon toga se pristupilo formitranju etnički čistih opština i područja. Sve se činilo i danas čini da se spriječi povratak prognanih. Ondje, gdje to do kraja nije provedeno, kao na opštini Prijedor, nastavlja se danas i to u gradiću Kozarcu, pored Prijedora, najosjetljivoj etničkoj tački u BiH osim Srebrenice. Od jula ove godine, a naročito intenzivno zadnjih mjeseci, radi se na formiranju novih opština na području Prijedora, opštine Kozarac i opštine Omarska. Težnja stratega za osnivanje opštine Omarska je da u područje buduće opštine Omarska uključe dijelove triju naselja koja pripadaju području Kozarac. Koliko je ovo osjetljivo i nastrano, koliko tendenciozno i zlokobno, jasno se vidi iz činjenice da je stari grad Kozarac u maju 1992.g doslovno spaljen i sravnjen, ubijeno 1.800 lica nesrpske nacionalnosti, a najaktivniji dio njegovog stanovništva (muški) protjeran u zloglasni logor Omarska, a ostali građani (žene, starci, djeca) u logore Trnopolje i Keraterm. Po uspostavi Dejtonskog mira, uprkos ogromnom otporu, u stari gradić Kozarac na planini Kozari vratio se jedan značajan broj prognanih Bošnjaka, čijim zalaganjem je 31.7.2010.g. u centru grada žrtvama s područja Kozarca podignuto spomen-obilježje sa imenima 1.226 Bošnjaka, a nakon provjere dopisano još oko 240 imena. Svih poratnih godina preživjelim nije bio dozvoljen ulazak na područje logora Omarska, ni da obave molitvu za mrtve, niti da podignu spomen obilježje žrtvama logora, a sada se ponovno oni ii područje na kojem žive pokušava gurnuti u ambis Omarske, u kojem su 1992.g. bespoštedno mučeni i ubijani prijedorski Bošnjaci i Hrvati.
Nastojanje Omarske podržano od vlasti Prijedora da opštini u osnivanju priključi područja koja historijski gravitiraju i pripadaju Kozarcu žitelji tih područja doživljavaju kao zatvaranje u logor Omarska, u kojem su u ljeto 1992. zlostavljani i umoreni njihovi roditelji ili najbliži srodnici. Za bošnjačke povratnike Kozaraca i okolnih naselja to je novo mirnodopsko zatvaranje u geto.

Prve reakcije građana na pokušaj getoizacije

Nakon saznanja da se podruučje Kozarca pokušava podijeliti i dio teritorijia pripojiti novoj opštini u osnivanju Omarska, cijelom svijetu poznatom po logoru Omarska, najzloglasnijem logoru nakon II svjetskog rata, građani tog područja su ogorčeni, što uvjerljivo potvrđuju poruke na FB “Spasimo Kozarac!” Putem interneta pozivaju se probosanske snage, organizacije, političke partije, obični ljudi, patrioti, da stanu u odbranu Kozarca, koji opština Prijedor i četnička MZ Omarska žele podijeliti, izuzeti dio teritorija Kozarac i pripojiti opštini Omarska, koja se po toj paklenoj zamisli i formira. Odbrana Kozarca je zadnji bastion odbrane države BiH od ekstremno srpske i nasilne okupatorske politike, koja ne bira sredstva da genocidnu tvorevinu potpuno očisti od Bošnjaka i naparavi državom.

Ubijanje Kozarca

Kozarac je 600 godina stari grad. U istoriji se spominje 1360-te kao sjedište Sanske župe. Stariji je od Prijedora i Banja Luke, koji se spominju tek 175, odnosno 1494.godine. Ispunjavao je sve uslove da bude opština u vrijeme Jugoslavije, ali se to nije dozvolilo, jer su u njemu živjeli skoro isključivo muslimani. Do agresije na BiH u širem regionu Kozarca je živjelo 27.000 stanovnika, od čega 4.000 u užem gradskom području, koji je 90% bio naseljen Bošnjacima – muslimanima.

Kada su srpski agresori 30.4.1992.g zauzeli grad Prijedor, kao prepreka potpunoj okupaciji regije Prijedor postavio se grad Kozarac, jer su njegovi mještani odbili ultimatum da se predaju. Zbog toga je 24.5.1992.godine, nakon masakra nad muslimanima sela Hambarine, i trodnevne blokade, napadnut Kozarac. Napad je počeo granatiranjem. Ispaljeno je 25.000 granata, uz nekoliko razornih zemlja-zemlja. Izgorjele su mnoge kuće, 16 kozaračkih džamija, drevna Kapetanovića kula, spomenici kulture. Nakon granatiranja uslijedio je prodor tenkova i pješadije. Pješadija je ušla u Kozarac i počela paliti kuće jednu za drugom, ubijati i goniti narod u logore. Dana 27.5.1992.g general – potpukovnik Momir Talić saopštio je “da je prilikom napada na Kozarac 800 ljudi ubijeno, a 1.200 zarobljeno“. Narednog dana srpski mediji su izvjestili da je uništeno 50% Kozarca. Kozarčani muškarci, koji su preživjeli napad, odvedeni su u prijedorske logore Omarska i Keraterm, a žene i starci u logor Trnopolje, pored Kozaraca. Do danas se u Kozarac vratilo oko 6.000 Kozarčana, a u svijetu ih je još oko 22.000, najviše u Švedskoj, Norveškoj, Njemačkoj, a ima ih u Americi, Australiji, Španiji i Maleziji. Zločin počinjen u Kozarcu je prag i incijalna kapsla još nepriznatog Prijedorskog genocida nad Bošnjacima.

Teritorijalno razgraničenje uhodana praksa

Mladi možda ne znaju, ali stariji pamte, da je u bivšoj Jugoslaviji dominacija Srba, pored drugih metoda, uspostavljana teritorijalnim razgraničenjem opština, tako da su područja sa muslimanskim stanovništvom izdvajana s teritorija gdje su pravila većinu i pripajana nekoj od susjednih opština u kojoj će biti manjina. Primjeri takve prakse su u Bos.Kostajnici, Orahovi između Bos.Dubice i Bos. Gradiške, itd. Isti metod je korišten i po uspostavi Dejtonskog mira.Po tom ili sličnom modelu, naročito intenzivno zadnjih mjeseci ove godine, na području grada Prijedora priprema se formiranje nove opštine Omarska, koja bi se po pripremljenom elaboratu proširila na neka područja koja pripadaju starom gradu Kozarcu.

Republika srpska je od 1996. do 2012. imala 2 grada i 61 opštinu, od sredine 2012. do 2019. imala je 6 gradova i 57 opština, a od 2019. ima 8 gradova i 56 opština. Prijedor, koji je ranije bio opština, u tom periodu je dobio status grada.

Formiranje opštine Omarska

Po Zakonu o teritorijalnoj organizaciji Rs opština se formira za dio naseljenog mjesta, za jedno naseljeno mjesto ili za više naseljenih mjesta. Osnivanje opštine ili promjena područja opštine vrši se spajanjem dviju ili više susjednih opština u novu opštinu, podjelom jedne opštine u dvije ili više novih opština, pripajanjem dijela jedne opštine susjednoj i spajanjem dijelova dvije ili više susjednih opština u novu opštinu. Postupak je propisan čl. 7. Zakona o teritorijalnoj organizaciji Rs, a podrazumjeva podnošenje inicijative za teritorijalne promjene sa elaboratom o opravdanosti. Za pokretanje inicijative za formiranje opštine potrebno je obezbijediti podršku najmanje 30% birača tog područja.

Inicijativni odbor za osnivanje opštine Omarska do avgusta 2019.g. prikupio je 5.300 potpisa u naseljima: Jelička, Gradina, Marička, Krivaja, Niševići, Omarska, Lamovita, Bistrica, Kevljani, Petrov Gaj, Babići, Busnovi, koji podržavaju odvajanje od Prijedora. Na tom području ima 12 naselja sa 13.000 stanovnika i privredni potencijal, sa 750 zaposlenih. Inicijativa za osnivanje opštine Omarska dostavljena je Skupštini grada Prijedora 9.10.2019.g. sa elaboratom koji predviđa da se u područje buduće opštine Omarska uključe i naselja Babići, Kevljani i dio područja Kozarac, koja pokriva Kozarac.

Iz Omarske tvrde da grad Prijedor koči njihov razvoj, što potvrđuju i time da se od 2004.g., kada je otvoren rudnik Omarska, u budžet grada Prijedora po raznim osnovima slilo 100 miliona KM.

Iako Inicijativa Omarske nije u skladu sa pozitivnim propisima o teritorijalnoj organizaciji, prihvaćena je od službi grada Prijedora i 27.11.2019.g. stavljena na dnevni red Skupštine grada Prijedora, zbog čega su delegati SDA i nekih drugih stranaka zatražili da se skine s dnevnog reda dok se stav ne usaglasi sa mještanima naselja Kozarac, Babići, Kevljani. Odbornici Skupštine grada Prijedora nisu prihvatili zahtjev SDA već su dali pozitivno mišljenje o inicijativi za osnivanje opštine Omarska, pa će Inicijativa biti prosljeđena Vladi Rs koja je u roku od 30 dana dužna formirati Komisiju koja će inicijativu razmotriti i u roku 90 dana je sa svojim mišljenjem uputiti Vladi Rs, a Vlada dalje na usvajanje NS Rs.
Gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković se nije suprostavio, već rekao da “treba inicijativu Omarske pomiriti sa Kozarcem”. Predsjednik Kluba odbornika SDA Mesud Trnjanin najavio je tužbu protiv protiv Inicijative pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, ako ih ne zaustavi domaće pravosuđe.

Inicijativa za osnivanje opštine Kozarac

Najstariji grad na proplancima planine Kozare Kozarac trebao je mnogo vremena ranije dobiti status opštine, jer je ispunjavao sve potrebne uslove. Imao je pravo na teritorijalni nivo lokalne samouprave, koji je bio još 1963.g. Ali za takve zahtjeve iz poznatih razloga nikad nije bilo sluha. S proljeća 2019.g. ponovo je pokrenuta inicijativa. Elaborat o opravdanosti osnivanja opštine Kozarac predstavljen je građanima u julu 2019-te, a kasnije i građanima Kamičana i Kevljana. Istovremeno se, po zahtjevu skupštinske službe, ponovno pristupilo prikupljanju potpisa građana za dobijanje statusa opštine, a nakon toga je organizovan i javni skup za naselja Kevljani, Babići, dio Brđana i Dere…Inicijativa za osnivanje opštine dostavljena je Skupštini grada Prijedora 24.10.2019.g. Od skupštine grada je zatraženo da je razmotri i mišljenje dostavi Vladi Rs na dalji postupak. U Elaboratu o opravdanosti, koji je priložen, navedeni su društveni, ekonomski, kulturno-historijski, fiskalni, upravni, infrastrukturi potencijali, društveni interes i geografska povezanost.

Skupština grada Prijedora je bila upoznata sa inicijativom za osnivanje opštine Kozarac i inicijativomn za Omarsku i bila je dužna oba zahtjeva razmotriti zajedno, zbog spornih naselja. To namjerno nije urađeno, već je dato zeleno svjetlo Omarskoj, a Koizarac opet ostavljen da čeka.

U obavještenju za javnost izdatu 29.11. 2019. Inicijativni odbor za za formiranje opštine Kozarac objavio je imena članova Inicijativnog odbora i saopštava: Da je na sastanku Inicijativnog odbora održanom 28.11.2019.g. zaključeno je da se: 1. Izda javno saopštenje o špekulacijama oko inicijative za formiranje opštine, 2. Formira pravni tim koji će spriječiti pripajanje Kevljana, Babića i dijelova MZ Kozarac Omarskoj.

Otpor naselja Kamičani

Pokušaju Omarske suprostavljaju se i Kamičani, koje zastupa advokatski tim na čelu sa Fahrudinom Kešićem, koji je magistar međunarodnog prava. Oni su 25.11.2019. Skupštini grada Prijedora podnijeli prigovor na formiranje opštine Omarska na način naveden u elaboratu, jer se ignoriše čl. 1 Evropske Povelje o lokalnoj samoupravi. Oni se suprostavljaju pokušaju da se dio teritorije naselja Kamičani, Kozarac, Babići priključe Omarskoj. Odbornici gradske skupštine Prijedor su se oglušili na sve primjedbe.

Kozarac je jedan od posljednjih bastiona odbrane

Stari grad Kozarac je do sada odolio svim historijskim izazovima i opstao. Tradicija grada stara preko 600 godina je uvjerljiv dokaz da su se Kozarčani uvijek znali odbraliti i da će to znati i ovaj put. U maju 1992.godine preživjeli su najveću havariju u svojoj histroji i ponovno se digli iz pepela. Kozarac postao zvijezda vodilja u mraku Rs. Svi mi koji još uvijek vjerujemo u neprikosnoveno pravo da budemo svoji na svome treba da stanemo u zaštitu prava Kozarca i Kozarčana, jer oni su u maju 1992. i danas jedan od posljednjih bastiona odbrane suverenmiteta i teritorijalnog integriteta naše jedine domovinbe Bosne i Hercegovine.

Republika srpska je etnički čista, ali njenim okupatorskim vlastima su još uvijek trn u oko područja na kojima je veća koncentracija Bošnjaka i činiće i dalje sve da ih rasture. Osnivanje opštine Omarska je samo jedan od takvih pokušaja. Stari grad Kozarac je zaista jedan od posljednjih bastiona odbrane od takvih nasrtaja, i ako ne budu zaustavljeni djeca i unuci prognanih Bošnjaka neće se imati gdje vratiti ni kao turisti u naselja i na posjede, iako su još uvijek u njihovom vlasništvu.

Burlington, 30.11.2019.g.

Zijad Bećirević

Gospođo Grabar Kitarović!

Svako malo Vi dajete povoda nama, kojima je naša domovina Bosna i Hercegovina na srcu, da javno reagiramo. Naravno, ne možemo baš na svaki Vaš neprijateljski gest prema našoj domovini reagirati, čak ni iz tehničkih razloga, jer toga je toliko puno da se ni izbrojati ne može, a kamo li trzati na svaku Vašu gestu naspram BiH. No, ovih dana ste u sklopu vlastite predizborne kampanje bahnuli u Hercegovinu i srednju Bosnu, odnosno u područja gdje decenijama unazad neprikosnoveno vlada sestrinska stranka ispod čijeg šinjela u RH ste Vi dobili prvi predsjednički mandat i borite se za drugi, tamo odradili posao. Već pet godina slušamo iste tlapnje iz Vaših usta o tzv. „legitimnim“ i „nelegitimnim“ Hrvatima u BiH i to ste ponovili i na tribinama U Mostaru, Bugojnu, Vitezu…, obećali ste im, između ostalog, da ćete biti „jamac njihovog opstanka u BiH…“ i sl.

Imate legitimno pravo na kampanju i među potencijalnim biračima u drugoj zemlji, ali svaka ta zemlja ima nekog svog domaćina, Vašeg kolegu po funkciji, pa je ne samo po diplomatskim kodeksima, nego i u sferi opće kulture i kućnog odgoja, da se prvo njemu javite kada ulazite u njegovu kuću, odnosno državu. To je red čak i kada dolazite u neku stranu zemlju kao turist, a kamo li kada dolazite da politički djelujete u njoj. Ne, Vi kao i Plenković dolazite u Mostar, Bugojno, Vitez i druge dijelove BiH kao da dolazite u Osijek, Dubrovnik, Split…, šaljući pri tom poruku da ne držite do BiH i njenog suvereniteta, a, ponavljam, portretirate i same sebe i svoju opću kulturu. Uporno zaobilazite glavni grad BiH Sarajevo čak i u situaciji kada Vam je njeno aktuelno Predsjedništvo još prije skoro godinu dana, prvoj iz regije, uputilo službeni poziv za posjetu. Ne samo da ste u velikom luku zaobišli bh. prijestolnicu, nego niste se udostojili niti da diplomatski odgovorite na poziv. Naravno, za Vas je problem jedan od tri člana Predsjedništva naše zemlje koji je po istom Izbornom zakonu izabran kao i Vaš ljubimac Dragan Čović 2014. i uzimate sebi za pravo da se drsko miješate u unutarnje stvari druge suverene i međunarodno priznate zemlje, u ovom slučaju Bosne i Hercegovine.

Vaša mantra da brinete o položaju Hrvata u BiH pada na prvoj krivini, jer da zaista iskreno brinete za njih, došli biste u Banja Luku kod biskupa Komarice i njega pitali kako žive njegovi vjernici i sunarodnici u tom entitetu. Ali, djeluje pragmatično s Vaše strane da ste zaobišli Banja Luku jer tamo Hrvata skoro da i nema, a Vama treba što više glasova bh. Hrvata i to jeste bila svrha Vaše posjete BiH u sklopu predizborne kampanje.  A, vala, mogli ste ipak doći u grad na Vrbasu, ako ne zbog glasača, a ono zbog Mile Dodika jer biste imali pravog sugovornika kada je riječ o BiH i Bošnjacima u njoj.

Bilo kako bilo, i ovoga puta ste prodali svoju priču potencijalnim biračima u BiH, ali na štetu naše zemlje, vjerujem da će baš njihovi glasovi biti prevaga u Vašu korist za mjesec dana, ali ostat će i dalje gorak okus u nama da ćemo i narednih pet godina imati na čelu susjedne zemlje osobu koja nam ne želi dobro i koja će i dalje činiti sve da destabilizira Bosnu i Hercegovinu. Vaših novih pet godina na Pantovčaku bit će dodatni uteg o vratu naše zemlje, ali, Boga mi, i same Hrvatske. Nažalost, nijedan od ova dva utega nije do nas, nego do građana Republike Hrvatske s pravom glasa.

Bedrudin GUŠIĆ

Mostarska simfonija

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Što je nama 25. ovembar?

Posted: 24. Novembra 2019. in Intervjui

Bosanskohercegovačka državnost se od 1943. godine gradila na ideološkim principima Komunističke partije Jugoslavije, a kasnije Saveza komunista. Izuzetno zaostala zemlja je tijekom socijalističkog razdoblja dostigla značajan stupanj razvitka u svim sferama života. Od agrarne, poljoprivredno zaostale države postali smo srednje razvijena država.

I tu je upravo odgovor na gore postavljeno pitanje zašto nam je prije bio i uvijek će biti bitan 25 novembar. Da bi opstali, živjeli i stvarali. Odabrao sam zato davnu 1969. godinu. Zašto baš ovu godinu? Jednostavno iz više razloga, najviše radi komparativnosti. 24 godine se navršavalo nakon završetka Drugog svijetskog rata. Danas godine 2019 , 24 godine od Daytona nalazimo se u partikratskoj zemlji u kojoj vlada kriminal, nepotizam, korupcija i gdje svakog dana nekoliko autobusa mladih ljudi odlazi iz nje. I gdje su napadnute vrijednosti ZAVNOBIH-a!

Zanimljivost proslave 25. novembra iz 1969. jeste u tome što je ovaj datum te godine i službeno ozvaničen državnim praznikom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. U Službenom listu SR BiH, 5/69, 11.2.1969. 65; stoji sljedeće; ”Primjereno društveno-političkoj situaciji u Jugoslaviji, Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, na sjednicama Republičkog vijeća (6.2.1969.) i Organizaciono-političkog vijeća (8.2.1969.) donijela je „Ukaz o proglašenju Zakona o proglašenju dvadesetpetog novembra državnim praznikom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“. U članu 1. je određeno: „Radi trajnog obilježavanja istorijskog značaja Prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća Bosne i Hercegovine, održanog dvadesetpetog novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu, kada su narodi Bosne i Hercegovine, zbratimljeni Srbi, Muslimani i Hrvati, izborivši u oružanoj borbi pod vodstvom Komunističke partije i druga Tita pravo da sami određuju svoju sudbinu, postavili temelje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i izrazili riješenost da zajedno sa narodima i narodnostima Jugoslavije izgrade novu demokratsku federativnu zajednicu slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti, dvadesetpeti novembar proglašava se državnim praznikom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“.

Iz ”Yu historije” izdvajam sljedeće ; ”Obilježavanje ovog važnog datuma iz bosanskohercegovačke historije smješteno je u kontekst važnih političkih, privrednih, društvenih, kulturnih i drugih promjena u jugoslavenskoj državi koje su se postupno odvijale već od sredine 60-ih godina, tj. u vrijeme davanja većih političkih ovlasti republičkim vladama. Kako je taj proces tekao u Bosni i Hercegovini može se analizirati na primjeru obilježavanja 26. godišnjice ZAVNOBiH-a. Tih je svečarskih dana u Sarajevu 29. novembra, na Dan Republike, Josip Broz Tito prisustvovao premijeri filma Bitka na Neretvi u novootvorenom modernom Kulturno-sportskom centru Skenderija, a dan kasnije, na svečanoj sjednici Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine uručena mu je diploma prvog počasnog člana ove najviše naučne institucije u Bosni i Hercegovini. To je bilo vrijeme snažnog senzibiliteta jugoslavenske javnosti prema Bosni i Hercegovini nakon razornog zemljotresa u Banjoj Luci i Bosanskoj krajini, koji se dogodio samo mjesec dana ranije (27.10.1969.), i Titove posjete postradalom stanovništvu dan kasnije (28.10.) obećavajući im pomoć cijele jugoslavenske zajednice. Značaj Bosne i Hercegovine u izgradnji jugoslavenske države Tito je naglasio i 29. novembra povodom premijere filma s poznatom tematikom iz Drugog svjetskog rata i podsjećanja na herojske bitke koje su se vodile na bosanskohercegovačkoj teritoriji.

U cijeloj Bosni i Hercegovini, „okićenoj zastavama, cvijećem, pjesmom, igrom i velikom radošću“, najveći dio svečanih akademija održano je uoči 25. novembra, na kojima su u opširnim referatima govornici potcrtavali „(…) susret istorije i sadašnjosti, jer 25. i 29. novembra velike su tekovine pedesetogodišnje borbe komunista, skojevaca i pripadnika revolucionarnih sindikata za slobodan život i prava radnih ljudi za jedno novo u istoriji do sada nepoznato, samoupravno socijalističko društvo“. Nezaobilazni dio svakog obraćanja publici bilo je isticanje zajedništva: „Danas je svečar Republika na čijem je tlu, u ovom strašnom ratnom vihoru i iskušenju, poklič bratstva i jedinstva, značio viziju, koja je opet ovog novembra 1969. godine pretočena u istorijsku stvarnost zbratimljenih Srba, Hrvata i Muslimana“. U svakom od izvještaja neizostavno je spomenuto da se „Brojnim izložbama, akademijama, prijemu pionira u pionirsku organizaciju i izletima u Mrkonjić-Grad obilježio 25. novembar u svim mjestima Bosne i Hercegovine. Novi pogoni, školske zgrade, kilometri puteva i električno osvjetljenje u brojnim selima učinili su da ovaj praznik Republike bude još svečaniji“. Konkretno, 1969. puštene su u rad niskonaponske mreže u selima oko Jajca, Doboja, Tuzle, Donjeg Vakufa, Mostara; zatim pogon za proizvodnju žice i eksera Metaluškog kombinata – Zenica u Bihaću; Tvornica za izradu žice Alipašin Most, moderna osnovna škola ”Narodni heroji” u Doboju; za tadašnje vrijeme moderna robna kuća u Kaknju koju je izgradio Drvno-industrijski kombinat Krivaja iz Zavidovića; Veterinarska stanica i dalekovod u Duvnu; nova škola u Goduši kraj Visokog i automatska centrala u Župči kraj Breze i svakako najmoderniji i najskuplji objekat Skenderija.”

Pozivajući se na Republički zavod za statistiku, u prigodnim govorima sumirani su neki od postignutih rezultata: „Statističari su zabilježili da je u Bosni i Hercegovini prošle godine (1968., op. a.) bilo 3,806.000 stanovnika. To je za oko 300.000 više nego četiri godine ranije. U toku prošle godine na području Bosne i Hercegovine izgrađeno je ukupno 24.660 stanova. U 1964. godini, na primjer, izgrađeno je 23.839 stanova. Samo u prvih devet mjeseci 1969. godine izvezena je roba u vrijednosti od 1.364 miliona dinara. U istom vremenu vrijednost uvoza iznosi 1.409 miliona dinara. Broj turista koji posjećuju BiH svake godine je veći. Tako, npr. 1964. godine našu Republiku posjetilo je 670.354 gosta, a samo za devet mjeseci ove godine 742.484. Podaci o broju kupljenih automobila svjedoči o tome koliko je novih vozila na ulicama. Tako npr. 1964. godine na području BiH bilo je 9.782 putnička automobila. Prošle godine je zabilježen veći broj – 34.902. BiH je imala 1964. godine 261.085 radio pretplatnika, a prošle (1968., op.a.) 360.947. Broj TV pretplatnika zabilježio je još veći porast: 1964. godine 34.085 stanovnika BiH posjedovalo je televizor, a prošle godine (1968., op.a.) – 126.624“.

Privreda Bosne i Hercegovine učestvuje u jugoslavenskoj proizvodnji: električne energije 20,3 odsto; uglja 37 odsto; lož-ulja 19,6 odsto; 49,5 odsto sirovog čelika; 23,6 odsto čeličnih odlivaka; 90,4 odsto željezne rude; 36,5 odsto boksita; 64,1 odsto kaustične sode; 36,1 odsto rezane građe; 55 odsto celuloze; 25,8 odsto papira; 85,7 odsto natron vreća; 26,7 odsto čarapa, 19 odsto kožne galanterije, 25,4 odsto cigareta, itd“, što je bilo vrlo važno za jugoslavensku privredu, ali nije donosilo dovoljno financijskih sredstava za modernizaciju bosanskohercegovačke industrije. Uspjesi su pripisivani prije svega zajedničkom djelovanju svih naroda.

Međutim, kada je početkom devedesetih godina nestalo jugoslavenskog državnog okvira i kada su u prvi plan bili izbačeni nacionalni odnosi u višenacionalnoj jugoslavenskoj zajednici, tada su se različiti nacionalni programi prelomili preko leđa i oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini. I baš tada su napadnute vrijednosti ZAVNOBIH-a koje su uvijek bio trn u oku neprijatelja BiH, jer su bile garant mira, državne nezavisnosti, bh. teritorijalnog integriteta , suvereniteta i ekonomskog prosperiteta.

ZAVNOBIH ostaje u našim srcima kao jedini ispravni put u bolju budućnost. ”To je jubilej naroda koji su objektivno vezani jedni za druge, upućani jedni na druge, i naroda, čiji su ekonomski, politički i kulturni interesi do te mjere isprepleteni da bi bilo apsurdno pomisliti da bi jedni bez drugih mogli živjeti, raditi i stvarati“.(Džemal Bijedić, 25/11 1969 ”Oslobođenje”).

Mr. sci. Edin Osmančević

 

 

Danas je u Banja Luci, tačno u podne po lokalnom vremenu, započelo održavanje Druge skupštine Platforme za progres koje je pri vrhunskoj organizaciji, zadovoljenju visokih demokratskih standarda i uz prisustvo preko 300 delegata iz BiH i tzv. dijaspore, naročito mladih, te predstavnika drugih političkih stranaka i vjerskih zajednica, završeno. Da podsjetim, Prva, osnivačka skupština ovog političkog pokreta je održana u Sarajevu prije tačno godinu dana.

Najeksluzivnija vijest sa ove Skupštine jeste svakako da je za predsjednika Platforme, između četiri kandidata, ponovo izabran njen dosadašnji predsjednik prof. dr. Mirsad Hadžikadić, kojemu sada i javno upućujem čestitke. Za potpredsjednika je izabran Aleksandar Eskić, iz Banja Luke. I njemu čestitke.

Dok sam pratio glasanje između četiri kandidata za predsjednika Platforme, sjetio sam se posljednjeg Kongresa SDA i glasanja za njihovog predsjednika, gdje se između jednog ponuđenog kandidata birao JEDAN!

Čitav tok Skupštine prenosila je Face TV u zakupljenom terminu.

Imam potrebu da kažem da ovaj osvrt nije motiviran nikakvim nepotističkim ili subjektivnim razlozima, već isključivo je uslijedio kao reakcija na sramni odnos većine bh. medija prema ovom, ne samo za Platformu, nego, usuđujem se reći i za cijelu Bosnu i Hercegovinu, značajnom političkom događaju. Dakle, odgledao sam Dnevnike u 19:00 h (po lokalnom vremenu) TV N-1 i TV-1 i nijedna od ove dvije privatne televizije nije ni spomenula ovaj događaj. Potom sam ispratio Dnevnik u 19:30 h Federalne televizije, dakle, jednog od tri Javna servisa, opet ništa. Ni slova o ovoj Skupštini. Naravno, sve tri televizije su punile sadržaje svojih Dnevnika otrcanim frazama zadriglog Mile Dodika, čija glava ne može više stati ni u ekran,  o Programu reformi i kako ih on kao tumači, što jeste za njih vijest, a nije vijest politički događaj u prepunoj sali Banjalučkog velesajma. Ma nije problem može li Dodikova glava stati u ekran ili ne, nego ima li on, kao i ostala dvojica-trojica bez kojih Bosna ne može ni osvanuti ni omrknuti (bar mediji su ih napravili takvim) šta novo reći. Za sve njih je vijest čak i ako se Mile nakašlje, a napredovanje jednog građanskog političkog projekta u BiH i njihova Skupština, očito nije. Uostalom, i sam imam loša iskustva sa N-1 televizijom i o tome sam već pisao.

Davno su rekli da “nije vijest ako pas ujede čovjeka, nego obrnuto – ako čovjek ujede psa…” Danas je u Banja Luci čovjek ujeo psa, odnosno iskre Platforme za progres su snažno zasjale u bh. mraku, ma šta o tome mislili gore spomenute televizije i drugi bh. mediji koji su opstruirali ovaj događaj kao i činjenice koje je on proizveo.

Bedrudin GUŠIĆ

 

 

 

 

 

Evo još nekoliko slika sa tog događaja:




ZAGONETAN KOMPROMIS BH PREDSJEDNIŠTVA

Posted: 24. Novembra 2019. in Intervjui

Troglavo BH Predsjedništvo razmatralo Godišnji nacionalni plan BiH za članstvo u NATO, a usvojilo Program reformi BiH. Ostaje nejasno da li promjenom naziva, ali i sadržaja, tog dokumnta varaju sebe, narode i građane BiH, NATO savez, ili sebi i svima nama bacaju lug u oči. Naviknuti na život u svijetu laži i obmana moraćemo još počekati da se uvjerimo da li “laže koza ili rog”i saznamo da li smo još u živom blatu ili smo uskoro u NATO paktu.

Prošlo je već više od godinu dana od kada su članovi Predsjedništva BiH Željkoi Komšić i Šefik Džaferović imenovanje novog Vijeća ministara BiH i mandatara Zorana Tegeltije (SNSD) uslovili slanjem Godišnjeg nacionalnog plana BiH (ANP) komandi NATO u Brisel, s kojim se nije slagao treći član Predsjedništva Milorad Dodik, jer je NS RS izglasala vojnu neutralnost Rs. Pod pritiskom koji duže traje izvan i unutar zemlje, a nakon nedavnog razgovora sa predstavnicima EU i ambasadorima SAD, V. Britanije, Francuske, Italije, Njemačke u Predsjedništvu BiH je 20.11.2019.g. postignut kompromis, sa kojim je prekinuta blokada, usvojen Program reformi BiH koji će biti dostavljen u Brisel i Zoran Tegeltija Imenovan za mandatara Vijeća ministara BiH.

Korak prema EU i NATO ili kupovina vremena?

Ako je takvim kompromisnim rješenjem omogućeno formiranje vlade BiH, na koje se čeka 13 mjeseci, omogućeno kretanje države BiH ka EU i NATO, onda bi se moglo vjerovati da je konačno učinjen jedan korak napred prema EU i NATO. Ali sve bi to mogla biti farsa. Kupovanje novog vremena, nakon 13 mjeseci zastoja ? Prvo je pitanje šta se sve podrazumjeva pod “Reformom”, u koju BiH ulazi. Ako je to da se učvrsti Dejtonsko ustrojstvo države sa dva entiteta, u kojem su u Federaciji dva protiv jednog, a u Republici srpskoj jedan protiv svih, sa gomilom skupih kantona, organa i institucija različitih nivoa vlasti… onda to ne pije vode. Nikakvih argumenata ni opravdanja nema za opstanak Federacije, u kojoj su Bošnjaci i Hrvati saveznici za Srbe trajan izazov. Republika srpska je genocidna tvorevina i ako je Boga, i ako će na svijetu ikad biti prava i pravde, Rs ne može ostati ni kao republika, ni kao srpska, ni kao izdvojena cjelina u kojoj prava imaju samo Srbi, koji su je silom okupirali i odvojili sve zatvorenijim entitetskim granicama. A uz to, ako je Čoviću obećan neki treći entitet, u bilo kom formatu, onda je to potpuni haos. EU, NATO i svi u svijetu trebaju znati da je Bosna do sad bila i da će opet cijela biti. Nema tih podjela koje u njoj mogu ostati mimo volje svih njenih naroda i građana. A nikakav zahtjev za podjele neće nikad okupiti sve njene narode i građane. Zato, ako je usvojeno kompromisno rješenje Reformi BiH usmjereno u tom pravcu, onda je to još jedan truli kompromis, koji je štetan i neprovodiv. Istina, postojeće stanje neće se lako prevazići, jer kada se na jednom teritoriju uspostavi čista etnička struktura, kao što je sada u Rs i što se nastoji ustrojiti u područjima pod kontrolom HDZ, trebaju proći godine i godine da se struktura promjeni, stanovništvo izmješa i postane multietničko To najbrže može postići ekonomija, ali ne na kratak rok, ne ovakva i u ovim uslovima kako se sada razvija.

U Brisel se šalje Program reformi umjesto Godišnji nacionalni plan

Ono što se do sad zna o kompromisu koji stanje u zemlji treba da pokrene sa mrtve tačke, je to da se Sjevernoatlanskom vojnom saavezu (NATO) u Brisel šalje Program reformi BIH umjesto umjesto Godišnji nacionalni program (ANP). Već to izazva pažnju i nevjericu. Neshvatljivo je da se Program reformi i Godišnji nacionalni plan izjednačuju, a različiti su i po imenu, i po formi i po sadržini. Svaki reformski program, pa i ovaj Program refomi je širi, obuhvatniji i odnosi se na duži period, obično 5, 10 ili više godina, a svaki godišnji plan, pa i Godišnji nacionalni plan (ANP) su uvijek predviđanja za samo jednu godinu. Taj i takav plan priprema šalje u NATO svaka njegova članica svake godine. Svaki ekonomista, svaki planer, jasno razlikuje pojmove o kojima je riječ. Zato je naziv dokumenta koji se šalje iz BiH u NATO od suštinske važnosti, a ne samo formalna promjena njegova naziva.
Prema nezvaničnim informacijama iz NATO je poručeno da se insistira na reformama, a ne na MAP, jer su reforme ustvari MAP, što je po svakoj zdravoj logici netačno, jer plan za jednu godinu može biti samo dio onog što je predviđeno Programom reformi BiH.

U ovom kontestu treba imati u vidu da je Predsjedništvo BiH još 10.6.2009.g. usvojilo zaključak kojim je u NATO upućen zahtjev za Akcioni plan za članstvo u NATO, koji je uručen 2.10.2009, a u aprilu 2010-te sa samita NATO u Talinu stigao je pozitivan odgovor. Slijedom toga, ministri zemalja članica NATO su na samitu u Briselu održanom decembra 2018.g. donijeli Odluku da se BiH odobri da podnese Godišnji nacionalni plan (ANP). To je više nego jasan proceduralan put.

Kompromisna rješenja ne vode državu BiH naprijed

Kompromisno rješenje, koje je 20. Novembra postignuto u Predsjedništvu BiH, je novi ustupak BiH države entitetu Rs, mada ga lideri najvećih opozicionih partija Rs tumače kao izdaju intersa Rs od strane člana Predsjedništva Milorada Dodika. Predsjednik partije demokratskog progresa Branislav Borenović navodi da je Dodik pogazio odluku NS RS o vojnoj neutralnosti RS i da će ostati upamćen kao najveći prevarant u istoriji srpskog naroda. I predsjednik SDS Mirko Šarović rekao da se Dodik svrstao protiv svog naroda i izdao interese Rs. Usvojeni dokument nije objavljen, njegov sadržaj nije poznat, jer ga tretiraju kao državnu tajnu, a članovi Predsjedništva ga različito tumače. Usvojeni dokument, kako tvrdi Dodik, je set reformi, koji ne prejudicira članstvo u NATO, jer za svaki dalji korak ka NATO treba nova odluka Predsjedništva i Parlamentarne skupštine, koja je u skadu sa stavovima svih organa vlasti. Činjenica je da nije usvojen dokument ni po imenu ni po sadržini, kakav je bio predviđen. Pretpostavka je da su ponovno brisani ili pomjereni rokovi. Ponovno je entitet, genocidna Rs, dobila rundu protiv države BiH. Već se zaboravilo da je država BiH cijelu godinu zamrznuta, i da tapka u mjestu, samo zbog agresivnog nastupa entitetskih vlasti predvođenih Dodikom, podržanih i opozicijom Rs koja mu se pridružila. Istina, ovaj put Dodik nije napravio zamišljeni korak naprijed, kako je želio, ali se nije vratio ni nazad. Pomjerio se makar za pola koraka naprijed u nastojanju da zaustavi i uspori kretanje države BiH ka NATO. U ime održanja na vlasti, a na račun države Džaferović i Komšić su opet popustili. Iznevjerili su svoja načela iza kojih su stajali, a koja su bila interes naroda i države. Nisu odbranili ultimativan stav, već popustili i prihvatili kompromisno rješenje. A to rješenje ne vodi državu BiH naprijed, već je vraća ako ne cijeli, a ono makar pola koraka nazad. A time genocidni entitet Rs i dalje ostaje da jaši na grbači države BiH, i dalje će “bolan zdravog da nosi”…BiH država nema ni prava ni vremena na kompromisna već samo na ultimativna riješnja. Očito je da su i u ovoj rundi sukobljavanja koje traje četvrt stoljeća izgubili oni koji su garantovali da formiranja vlasti neće biti bez ANP, a profitirali oni koji zagovaraju slabljenje i rastakanje države BiH. Predsjednik SDP BiH g. Nermin Nikšić je blokadu slikovito nazvao “bildanje mišića, koje je odnijelo još jednu godinu”. U svemu ovom Dodik vješto glumi gubitnika, a vrijeme će pokazati da je to samo privid.

Istina je da se kompromisnom odlukom o kretanju ka NATO i izborom Tegeltije za mandatara vlade deblokira vlast, ali ako ostane kakva je do sada bila, a bilo je bezvlašće, onda to i nije tako važan korak, kako neki govore, već dalje tapkanje u mjestu.

Aktivacija MAP-a na putu ka članstvu u NATO

Iz sadržaja dokumenta koji je usvojilo Predsjedništvo BiH, kada određenom krugu bude dostupan, saznaće se u kojoj mjeri novi dokument odgovara ili ne onom koji je prihvaćen odlukom Predsjedništva iz 2016.g.i daje li odgovor na pitanje “da li će se Program reformi oružanih snaga vršiti aktivacijom Akcionog plana za članstvo u NATO ili ne?”

Aktivacija MAP-a na putu ka članstvu u NATO podrazumjeva program savjetovanja, pomoći i praktične podrške prilagođene potrebama zemalja koje se žele priključiti NATO savezu. Zemlje koje učestvuju u MAP-u podnose pojedinačne godišnje nacionalne programe, koji sadrže političke, ekonomske, odbrambene, resursne, siguronosne i pravne aspekte.
Aktivacijom MAP-a BiH se obavezuje na porovođenje reforme oružanih snaga i vojne industrije, borbu protiv korupcije, na vladavinu prava, ekonomski razvoj, slobodu medija…Ključni element je planiranje odbrane.

Na samitu NATO u Talinu aprila 2010.g. pred BIH su postavljena tri uvjeta za aktiviranje MAP-a: uništavanje nestabilne municije, učešće u mirovnim misijama (što je ispunjeno), knjiženje perspektivne vojne imovine, koj još nije okončano ( od 57 objekata uknjižen 31).

Program MAP-a pokrenut je 1999.g. na samitu NATO u Washingtonu, s ciljem da se pomogne i drugim zemljama koje žele članstvo u NATO savezu. I rezultat toga je moćna alijansa sa 29 članica.

Ko su članice Sjevernoatlanskog saveza ?

NATO ima 29 članica. Osnovan je 4.4.1949. u Washingtonu. Osnovalo ga je 12 država: Belgija, Danska, Island, Luksemburg, Norveška, Ujedinjena Kraljevina, Kanada, Francuska, Italija, Nizozemska, Portugal, SAD, a vremenom su mu pristupile: Grčka i Turska ( 1952), Njemačka (1955), Španjolska (1982), Češka, Poljska, Mađarska (1999), Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunska, Slovačka, Slovenija (2004), Hrvatska i Albanija (2009) i Crna Gora (2017).

Malo se ili nimalo pažnje u komentarima obraća na činjenicu da je svih 29 članica NATO saveza primljeno u članstvo po istoj matrici, a samo se za BiH otvara drugačiji pristupni put.

Predstavnici MZ i ambasadori država pozdravili kompromis

Predsjedništvo BiH je imenovalo Zorana Tegeltiju (SNSD) za predsjedavajućeg Savjeta ministara i usvojilo Plan reformi BiH, koji će putem Stalne misije pri NATO biti dostavljen u Brisel, nakon što Predstavnički dom Parlamenta BiH potvrdi imenovanje Zorana Tegeltije za predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH. Odluku Predsjedništva BiH podržavaju ambasade SAD, Velike Britanije, Turske, Austrije…, jer olakšava stanje u BiH, otključava mnoge projekte koje finansira EU, a po izjavi Džaferovića podržavaju je i svi prijatelji BiH iz NATO i svijeta.
Ako NATO prihvata Program reformi BiH kao Godišnjii nacionalni program za NATO (ANP) automatski se aktivira Akcioni plan o članstvu (MAP), pa se kako tvrdi MInistar bezbjednosti BiH Dragan Mektić (SDS) može već sljedeće godine očekivati da će NATO uputiti BiH zvaničan poziv za prijem BiH u članstvo.

Ne može se ulazak BiH u NATO uslovljavati stavom Srbije

A ko se vratimo na početak krize, i uzroke koje su do nje doveli, uslovljavanje dvojice članova predsjedništva sa prihvatanjem MAP, onda nema razloga tvrditi da je kriza vlasti u BiH završena uspjehom. Dva člana Predsjedništa Željko Komšić i Šefik Džaferović uslovili su formiranje vlasti odnosno imenovanje predsjedavajućeg Savjeta ministara iz SNSD usvajanjem ANP (Godišnjeg plana), koji podrazumjeva preduzimanje daljih radnji u cilju integracije u NATO savez, a srpski član predsjedništva Milorad Dodik je odbijao prihvatiti svaki dokument koji bi značio aktivaciju MAP ( Akcioni plan o članstvu), opravdavajući svoj stav obavezujućim odredbama Rezolucije Narodne skupštione Rs o vojnoj neutralnosti.

Po svemu sudeći, ni ova jedina jedinstvena strateška odluka troglavog Predsjedništva BiH ne unosi previše optimizma, jer predstavlja novi kompromis na štetu države BiH. Genocidni entitet Rs još čvršće i sigurnije ostaje na grbači državnog suvereniteta, čineći političko stanje još složenijim i neizvjesnijim. Ne može genocidna Rs, instalirana na okupiranom teritoriju, ulazak BiH u NATO uslovljavati Srbijom. Područje Rs jeste okupirano, ali je i dalje dio države BiH i to će uvijek biti. Ako BiH ide EU i NATO, ići će nedjeljiva i cijela.

Naviknuti na život u svijetu laži i obmana moraćemo još počekati da se uvjerimo da li “laže koza ili rog”i saznamo da li smo još u živom blatu ili smo uskoro u NATO paktu.

Burlington, 24.11.2019

Zijad Bećirević

BOSNA I HERCEGOVINA DOBILA VLADU

Posted: 24. Novembra 2019. in Intervjui

BOSNA I HERCEGOVINA DOBILA VLADU

Dok bezvlašće vlada, narod strada
Ne moraju više glasove da kradu, Bosna je dobila vladu.
Sa Bosnom će sada – Zoran Tegeltija da vlada.
Samo ne znam s kime će da vlada, kad je sve manje naroda.
Čekali smo duže od godinu dana Dodikova jarana.
Al’nama se nikud ne žuri, dok god odnekud curi.
Za put BiH u NATO u Predsjedništvu jeste/ nije izglasato.
Jer o sudbini BiH odlučuju ratni zločinci, stranci i kriminalci
i nikad kraja od prevara, podvala i izdaja.
Da nam se makar sada posreći, Predsjedništvo BiH usvojilo “mačka u vreći”.
Još nije izašlo crno na bijelo, a Bosna naručila NATO odijelo.
Za Bosnu bolje u NATU, nego u novom ratu.
BiH ostaje cijela, ali iz tri dijela, od kojih je svaki više svoj, nego naš, moj i tvoj.
Pod pritiskom Amerike, Britanije, Njemačke, Francuske i Rusije, Komšić, Džaferović i Dodik napustili rovove i busije. Samo se Čović krije, čeka da karte otkrije i svoje dobije.
Komšiću i Džaferoviću je dato do znanja, da su Dodiku i Čoviću data obećanja.
Narodu je do grla došla muka čekati šta kažu Washington, Moskva, Beograd, Zagreb i Banja Luka.
Narod pati, umire od gladi, a sve mu se iza leđa radi.
Dok krtice ni časa ne miruju već rade, BiH 13 mjeseci bez vlade.
Što Dejton duže ostaje, Bosna brže nestaje.
Dok Amerika genocidnom srpskom svoj Dejton štiti, u Bosni će se još svašta dogoditi.
Svaki novi dogovor više smeta, jer je na račun državnog suvereniteta.
Hronična politička anemija, pokradena i razorena ekonomija.
BiH će biti u NATU, a NATO će kumovati trećem svatu.
U BiH “bolan zdravog nosi”, naša mladost odlazi u svijet da služi i prosi.
Svi mjere korist svoju, a nikom ovce nisu na broju.
Ni humani nismo više, prognani iz svijeta nam se o glavu obiše.
U BiH samo najveća luda, može da vjeruje u čuda.
Narod u Bosni i dalje strada, al’ u njemu poslednja umire nada.

Burlington, 21.11.2019

Zijad Bećirević

 

SRETAN DAN DRŽAVNOSTI !

Posted: 23. Novembra 2019. in Intervjui

Ja i svi kojima je Bosna i Hercegovina jedina domovina (ne postoje rezervne domovine, kao što ne postoje ni rezervne majke jer su one maćehe) i koji je u srcu nosimo, svaki 25. novembar doživljavamo sa pomiješanim emocijama: s radošću i ponosom evociramo uspomene na taj dan i mjesec iz 1943. kada je obnovljena državnost naše zemlje na antifašističkim osnovama ali i sa okusom zgražanja na slike iz Predsjedništva BiH gdje dvojica bez trećeg primaju strane diplomate, ambasadore i javne ličnosti… a što je svojevrsna poruka koju treba ispravno iščitavati. Sumorna je to slika koja govori ne samo o političkom, ustavno-pravnom pa i ideološkom trenutku države Bosne i Hercegovine i njenog društva, nego i o političarima koji participiraju u vlasti te iste države i njihovih sljedbenika koji su se, u krajnjoj liniji, odrekli antifašizma.

Zato, jedan sam od onih kojemu se diže tlak na one “…Bosne će biti jer je ona u svojoj prošlosti preživjela i gore neprijatelje i okupatore…. “ Ne, nikada u svojoj historiji naša zemlja nije imala gore neprijatelje izvana, te izdajnike i kvislinge iznutra, koji joj posljednje tri decenije rade o glavi, kao što nije imala nikada ravnodušniji puk za njenu sudbinu. No, nisam rekao da je (Bosne) neće biti a svoju tezu ne temeljim na frazama poput gore spomenutih, nego isključivo na dometima metafizike.

SVIM GRAĐANIMA KOJIMA JE BOSNA I HERCEGOVINA JEDINA DOMOVINA, NEKA JE SRETAN DAN DRŽAVNOSTI!

Bedrudin GUŠIĆ

 

Novaliću, jel’ ti žao?

Posted: 21. Novembra 2019. in Intervjui

Nakon potresnih slika iz Pazarića teško je sa bilo kojom riječi opisati duboki osjećaj gnjeva koji svako normalan preživljava. Ali istovremeno i nemoći jer oni koji bi trebali da o tome brinu negiraju istinu na isti onaj način na koji se kod nas negira i genocid. Lažu vas i izmišljaju razno razne stvari kako bi sa otcranim, ali prozirnim lopovskim manifetlucima sačekali da sva fortutma prođe i prašina se slegne, pa da nastave tamo gdje su stali. Na socijalnim medijima je „prokuhalo“ a oni najsavjesniji su se okupili ispred zgrade Federalnog parlamenta kako bi izrazili svoju frustraciju. Svaka vam čast, volim vas! Političari su na Dan diječijih prava sramno glasali da se muke štičenika Zavoda u Pazariću stave na dnevni red . Ne čude me stranke poput SDA, HDZa, SNSDa ali što, Željko, bolan DF?
Te muke nisu od juče, o tome je još prije 10 godina pisala tadašnja novinarka Federalne televizije Nerminka Emrić, no reakcije gotovo nisu bile nikakve. Hrabre žene, koje susvjedočile o tome kako se određeni krugovi bogate na račun tih štićenika i koje stale u odbranu štičenika, kažnjene suumanjenjem plaća i slično. Kažnjena je i novinarka Emrić tako što ju je tadašnji sekretar Ministarstva za rad Fehim Bekan tužio i sud je presudio u njegovu korist. Njene priče od prije 10 godina su se pokazale istinitim što je možda jedna njena moralna satisfakcija ali ono što je još važnije je što ono budi naš moralni sud sa bezbroj neodgovorenih pitanja.
Činjenica je da je Zavod u Pazariću kao i mnogi drugi zavodi postali mjesta kriminala i korupcije iz kojih se godinama izvlačio novac za izgradnje, dogradnje, restauracije, renoviranja i ko zna čega. Broj uposlenika, njihova struktutra naspram boja štićenika govori o svom jadu i čemeru te ustanove. Najveća tragedija su prije svega djeca štićenici koja su prepuštena na milost i nemilost upravnika i raznihvlastodršaca i koja nisu niti glupa niti luda da shvate što se oko njih dešava. Još ih za „nagradu“ upregnu da rade raznorazne poslove kod pojednih uposlenika, jer „treba to zaslužiti brale“! Kako neko može bit zdrav u zatrovanoj sredini? Koja moralno čista osoba može to gledati? Kako se osjećaju roditelji te iste djece koja nisu u mogućnosti da im pruže bolji i ljepši život?
Sada zamislite da kao roditelj tog istog dijeteta štićenika dođete u Pazarić i zateknete ga kako vam je vezano, navučena mu „košulja i kako plače bez vjere u odrasle, vjere u život dostojnog čovjeka i osjećaja sigurnosti. Mogu li se takva djeca na taj način tretirati bez adekvatne profesionalne pomoći gdje nedostaju logopedi, psiholozi i drugi stručni kadar ali zato imate četu ekonomista? Jer, brale, treba voditi računa o parama a ne djeci.
Onda kao roditelj bespomoćno dođete kod razno raznih direktorčića, upravnika i bilo koga i tražite zaštitu i pomoć a on vam u stilu načelnika Ilidže Senaida Memića kaže kako ste o tome trebali misliti prije nego što se dijete rodilo ili promjeniti ženu pa bi vam se rodilo normalno dijete. Još vam nabije osjećaj krivice što vam se takvo dijete rodilo i laže vas u lice kako vi lažete a ne on??? Aferim, zbogom stide, dobrodošla gluposti!
Naravno da uvijek ima i poštenih ljudi koji časno i pošteno rade i ne mogu gledati što se oko njih dešava. To su ljudi koji su rekli NE moralno pokvarenom ološu i koji zaslužuju našeiskreno divljenje. I vas volim!
Društvena (ne)odgovornost je ogromna, ili bolje rečena zakonom krivična. Javna je tajna da se zna da su mnoge javne ustanove „male porodične firme“ u kome vlada nepotizam i gdje vladaju i gazduju mame, tate,supruge, djeca, dajdže, dajdžići i ko zna ko. Iz tih istih javnih ustanova „izvlači“ novac i stavlja na račune tajkunskih stranaka kao cijena lojaliteta. Ta suma se kreće između 5-10 % isplačenih buđetskih sredstava namjenjenih kao redovno finansiranjetekućih troškova. Ostatak tih sredstava se dijelom utoši na plate uposlenika i potrebe štičenika a nađe se i „viška“ za potrebe direktora, upravnika i slićnih izmišljenih funkcija. To zna skoro svaki stanovnik Sarajeva ali i drugih bh. gradova ali „mudro“ćute.
Nerminka je čekala 10 godina da istina ispliva ili bolje rečenona „domaće smeće“. Njen primjer upravo pokazuje gdje je najveći problem države. Korumpirano pravosuđe koje ne radi svoj posao i štiti mame, tate, dajdže, dajžiće i ostalo ljudsko smeće. Sumnjam da će sudija koji je presudio protiv novinarke Emrić odgovarati za svoju neodgovornost i svu pretrpljenu duševnu i i svaku drugu bol štićenika ovih 10 godina. Za mnoge od njih je možda ova spoznaja prekasna? Kada se to desi znaću da je moja država na putu da postane pravna država. Da, umalo da zaboravim, da li je neko čuo da se Novalić oglasio? Pa kako bi , kad su mu partijske kolege u pitanju a treba bogami sačuvati i stranački buđet.
Međutim ima jedna dobra stvar koja potkrepljuje moje životno uvjerenje i stav. Slučaj novinarke Emrić u kome se čekalo na istinu 10 godina pokazuje da će doći vrijeme kada će se početi preispitivati (ne)odgovornost. Tito je 1943 napravio historijsku grešku kada je četnicima dozvolio da obuku partizanske uniforme. I devedesetih su, ali mi smo lekciju naučili. Nikave partijske uniforme neće sakriti onaj šljam koji je svojom deumaniziranom osornošću oskrnavio diječja prava štičenika Zavoda u Pazariću ali i svih drugih javnih ustanova.
Živim za to vrijeme kada ćete toj djeci jednog dana pogledati u oči!

Mr. sci. Edin Osmančević

Neutralnost

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Crni jastrebovi mostarski

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.