eu-result-graphic-2
 
Jučerašnji dan je svakako ušao u povijest Velike Britanije, Evropske unije, pa i Bosne i Hercegovine u određenom smislu. Kao što je poznato, skoro 52% građana UK (Ujedinjeno Kraljevstvo) koji su se odazvali tzv. Brexit referendumu glasali za izlazak iz Unije. Neka istraživanja su pokazala da su za ostanak u Uniji dominantno bili građani velikih gradova u Engleskoj (London, Liverpool.., napr.), te Škoti, a po strukturi obrazovanja uglavnom oni sa višim ili visokim stepenom. Znači, za izlazak su bili oni iz manjih gradova, ruralnih područja, sa nižim stepenom obrazovanja, penzioneri…, odnosno starija populacija, odnosno isti oni koji su onomad glasali sa pristupanje Ujedinjenog Kraljevstva Evropskoj uniji, a sada sudbinu svoje djece i unučadi određuju u nekom drugom smjeru.
Puno toga je već neposredno nakon objavljivanja rezultata referenduma kazano ili napisano od puno meritornijih od mene (tu nikako ne mislim na političare, posebno balkanske, nego na analitičare, dakle ljude od struke), pa ne bih išao u detalje i neke projekcije kada je riječ o mogućim posljedicama ove historijske odluke građana Velike Britanije, ali bih se zato bavio onim što mene žulja a što može biti izravna posljedica odluke Britanaca da izlaze iz EU.
 
Desničari, hegemonisti i separatisti već likuju
 
Donald TrumpDa, oglasio se već jedan poznati ultradesničar Donald Trump, potencijalni predsjednik SAD, koji podržava i pozdravlja izlazak UK iz EU. Iako u njemu teče i škotska krv, on je ipak za izlazak Velike Britanije iz EU. Ne vjerujem da je njegov stav baziran na nekim političkim razlozima, jer on se i ne razumije plaho u politiku. Njegov stav kao predsjedničkog kandidata bio bi potpuno irelevantan ako on ne postane predsjednik SAD, ali ako postane…, eh, to će već imati neku specifičnu težinu, ne samo u odnosu na ovu temu, nego to pokazuje koliko je on sklon radikalizmu, pa hajde ti s njim kao takvim, ako se domogne Bijele kuće, iziđi na kraj!
 
putin u beograduPutin je ovu historijsku britansku odluku pozdravio iz njegovih interesa i motiva. Naravno da njemu kao nekrunisanom ruskom caru paše sve što slabi Evropsku uniju, s kojom je on godinama u konfrontaciji (naročito zbog Ukraine). I naravno što se EU bude više bavila sama sobom, a bavit će se jer je Velika Britanija, htio to neko priznati ili ne, bila jedan od autoriteta u EU, on bi mogao ofanzivnije djelovati prema zonama ruskih hegemonističkih interesa i ciljeva u koje spada svakako i Balkan.
 
DodikNaravno, oglasio se i Mile Dodik. Gdje će to bez njega?! Najprije je rekao da je EU daljni interes BiH i Rs (kao da je riječ o dvjema državama – konfederalnim jedinicama), ali je i rekao: – Referendum, kao vrhunac demokratskog izražavanja, mora biti dostupan građanima u svim modernim društvima, kao što je nesumnjivo Velika Britanija, koja je na taj način dokazala svoju političku zrelost. Dakle, ko o čemu Mile o referendumu. Kao anamo one o poštenju, ili robijaši o slobodi! Nije teško pročitati između redova da je mislio na mogući referendum entiteta Rs kojim godinama plaši vrane, a kako su i one (vrane) shvatile da Mile puca ćorcima, ne plaše ga se više ni one. Ali, eto, taj referendum mu je praktično ostao jedina predizborna ili postizborna fraza, ma koliko bila otrcana, u njegovom političkom repertoaru.
 
Ostavka Camerona i neke paralele
 
Britanski premijer David Cameron, koji se zalagao za ostanak u EU,  je odmah po objavljivanju rezultata referenduma podnio ostavku na svoju dužnost, kada je između ostalog rekao: – Ja ću kao premijer učiniti sve da upravljam ovim brodom u idućim mjesecima, ali mislim da ne bi bilo ispravno da budem kapetan tog broda. Nastavit ću biti premijer kroz sljedeća tri mjeseca – o svemu sam obavijestio i kraljicu Elizabetu II.
 
Tako to rade odgovorni političari i državnici u demokratskim zemljama i društvima. A u vezi s tim, ne mogu a da ne povučem neke paralele:
 
karamarkoNaime, samo dan prije britanskog referenduma ostavku na funkciju predsjednika HDZ-a je podnio Tomislav Karamarko, a glavni tajnik te stranke Milijan Brkić je na Drugom dnevniku HRT-a rekao da je to Karamarsko učinio “kao odgovoran političar”. Neupućeni bi i mogli nasjesti na tu floskulu ali svi koji prate poltiička zbivanja u Hrvatskoj u posljednje vrijeme znaju za “aferu konzultantica”, zatim za Karamarkovo rušenje Vlade koju je HDZ, s njim na čelu, izabrao, za potpuni fijasko u njegovoj najavi da će nakon smjenjivanja premijera Oreškovića izvršiti preslagivanje u Vladi… Dakle, kada je toliko odgovoran političar zašto je vukao tako neodgovorne poteze koji su naštetili i Stranci i Državi?
Ali, Karamarko i njegova ostavka su mila majka u odnosu na političare u BiH. Sjeća li se iko da je neko od bh. stranačkih prvaka ili visoko-pozicioniranih dužnosnika u vlasti podnio ostavku? Ako se neko sjeća, neka mi javi. Ja se, naime, ne sjećam!
 
Eto, to su te paralele. Britanska demokracija je stotinama godina ispred demokracije naših sjevero-zapadnih susjeda, a demokracija u lijepoj njihovoj je isto toliko daleko ispred demokracije u BiH. U praksi, naravno….
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

hromadzicTu svjedočimo već jednoj mini povijesti sukoba između navijača, predvođenih spomenutom „Torcidom“ i vodstva HNS-a kojim još uvijek vlada ‘kralj’ hrvatskog nogometa Zdravko Mamić. Svi su izgledi da se stvari po ovom pitanju neće moći promijeniti nabolje dok su na čelu HNS-a Mamić i njegove marionete tipa Šukera ili Vrbanovića…..Navijačke su tribine tako često poligon za odašiljanje ideološko-političkih poruka obilježenih različitim tipovima „politika identiteta“, ovdje shvaćenih kao markacijskih linija koje dijele „nas“ od „njih“. Istovremeno su navijačke skupine često rosteri za prakse mobilizacija mladih ljudi s ideološkim predznacima, najčešće radikalno desnih, puno rjeđe lijevih, političkih opcija…..Sigurno. Jasne poruke s vrhova političke moći, koje bi osudile ove nedopustive pojavnosti, akutno nedostaju. Štoviše, ovakvi se incidenti prešutno toleriraju. Pa će tako predsjednica Grabar-Kitarović mrtvohladno izjaviti da nije čula ono što su svi ostali čuli, ustašofilsko urlanje na osiječkom stadionu prilikom zadnjeg gostovanja nogometne reprezentacije u tom gradu…..Uglavnom, čistke koje su uslijedile na HRT-u nakon ustoličenja nove garniture bliske ovoj donedavnoj vlasti, nisu mogle zaobići ni Treći program. Otkaz suradnje, u mom slučaju, nije došao preko noći. Pokušalo me se, u mafijaškom stilu, prvo „urazumiti“, to jest sugerirati kako valja voditi računa da su se „vremena promijenila“ te kako treba paziti na izbor tema i gostiju, na „ujednačenost ljevice i desnice“ i tomu sličan, dobro poznat, repertoar… Bez obzira kada će, sutra, prekosutra ili za dva-tri mjeseca otići ministar Hasanbegović iz Ministarstva kulture, izvjesna šteta je već učinjena. Zakočeni su, ali na sreću ne i zaustavljeni, pozitivni razvojni procesi u poljima neprofitnih medija i nezavisne kulturno-civilne scene. Dugo je već očigledno da je osnovni zadatak koji je stavljen pred Hasanbegovića ideološko lobotomiziranje hrvatskog društva po mjeri najreakcionarnijih dijelova ovog društva, oličenih u vidu udruga kakva je „U ime obiltelji“ Željke Markić ili u politikama kakvu vodi stranka HRAST Ladislava Ilčića, sve pod budnom paskom najkonzervativnijih struja unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj. No, to im neće poći za rukom…..Ako to apliciramo na perspektivu žilave opstojnosti nostalgije ka 80-im koja je već dugo prisutna na prostoru nekadašnje Jugoslavije, potom bih rekao da to kazuje više o našoj današnjoj izgubljenosti, besperspektivnosti, poziciji marginalne poluperiferije u post hladno-ratovskoj geopolitici svijeta, društvenom beznađu i razvlaštenosti, te autokolonijalnom refleksu kojem smo skloni, a puno manje o objektivnoj slici i prilici te ubijene zemlje u spomenutom periodu…..U Hrvatskoj su novinari i novinarke Feral Tribunea u 90-im i tzv. 00-im godinama pokazali što znači dignitet novinarskog profesionalizma, etičnosti, hrabrosti i zanatske domišljatosti s elementima genijalnosti.Danas su neki od tih ljudi pod okriljem tjednika „Novosti“, uz ljubljansku „Mladinu“ trenutno vjerojatno najkvalitetnije tiskovine na prostoru bivše Jugoslavije…..Konzumerizam vidim i tretiram na razmeđu neoliberalizma u političkom, postindustrijalizma u ekonomskom i postmodernizma u kulturnom smislu. Sve se tri varijable znakovito isprepliću kroz hegemonijske trendove epohe unatrag tri do četiri desetljeća…..

Rođen u Bihaću, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, te uz puno sreće preživio golgotu agresije na BiH. Nakon što je krajem devedesetih diplomirao žurnalistiku i kratko vrijeme radio kao novinar u Sarajevu, početkom 2000. seli u Ljubljanu gdje je doktorirao antropologiju i medijske studije. U međuvremenu piše i objavljuje znanstvene i stručne tekstove s područja medijskih i kulturalnih studija, eseje, kritike i recenzije, te povremeno novinarsko-dopisničke članke. Trenutno je profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filizofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Gospodine Hromadžiću! Nekoliko je aktuelnih i, kako neki vole reći, vrućih tema za koje Vas smatram kompetentnim da na iste razgovaram s Vama. Neke od njih nećemo moći, barem u ovom razgovoru, dotaći, zbog famoznih limita u vremenu i prostoru. Jedna od onih koje ne bih zaobišao jeste svakako incident koji se desio u Saint Ettienu pri kraju nogometne utakmice Hrvatska-Češka Republika. Da li se u Hrvatskoj iko preventivno bavi sa mladim ljudima koji po nogometnim stadionima diljem Evrope rade to što rade, nanoseći štetu ne samo hrvatskoj repki, nego i državi Hrvatskoj?

HROMADŽIĆ: U sociologiji u Hrvatskoj postoji prepoznatljiva i izvjesna tradicija bavljenja analizama navijačke, prvenstveno nogometne, subkulture. Detaljne znanstvene uvide o tome ponudili su nam, primjerice, Vrcan, Lalić, Perasović… Zanimljivo, sve odreda Splićani, a uz Split i Hajdukovu „Torcidu“ najčešće vezujemo problematiku i specifičnost navijačkih skupina, barem kada govorimo o tzv. regiji, odnosno prostoru nekadašnje SFRJ. Zakonski propisi koji reguliraju ovu sferu u Hrvatskoj dosta dobro izgledaju na papiru, no očigledno je da postoji diskrepancija kada su modeli praktične primjene u pitanju, to jest poteškoće prilikom provođenja zakonske regulative.

Da li se ova divljanja mladih ljudi po stadionima mogu tumačiti i kao odraz stanja u hrvatskom društvu u širem smislu, odnosno u HNS-u, u nekom užem?

HROMADŽIĆ: Sigurno je da postoji prostor da se ovakve pojavnosti tretiraju i kao svojevrsna refleksija općeg stanja u društvu koje je uzdravko-mamic-1 Hrvatskoj rapidno pogoršano u posljednjih pola godine te obilježeno kako eskalacijom kleronacionalizma u ime domoljublja, s elementima reustašizacije društva, ali i nastavkom neoliberalnih trendova privatizacije državnog, nekad društvenog, vlasništva pod paskom sada već bivše Vlade tehnokratskog premijera Oreškovića. No, to drugo je već dva desetljeća dugi kontinuitet, bez obzira na vladajuće garniture… Da se vratimo pitanju o navijačima i HNS-u. Tu svjedočimo već jednoj mini povijesti sukoba između navijača, predvođenih spomenutom „Torcidom“ i vodstva HNS-a kojim još uvijek vlada ‘kralj’ hrvatskog nogometa Zdravko Mamić. Svi su izgledi da se stvari po ovom pitanju neće moći promijeniti nabolje dok su na čelu HNS-a Mamić i njegove marionete tipa Šukera ili Vrbanovića. Pritom je zanimljivo primijetiti i da je „Torcida“ usvojila neke modele direktno demokratske prakse „odozdo“, što je svojevrstan novum za prilike navijačkih skupina u regiji. No, treba znati da „Torcida“ nije tek obična navijačka skupina, ona funkcionira kao jedna od najjačih društvenih institucija u Splitu i Dalmaciji.

Ali, nije ovdje samo riječ sukobu “Torcide” i HNS-a, jer desila se i “svastika” u Splitu, pa i antisemitski gestovi u Osijeku. Dakle, da li ovi više nego incidenti imaju neku svoju pozadinu i u ideološkoj ravni?

HROMADŽIĆ: Naravno. Već smo zaključili da dešavanja na stadionima nisu tek puka sportsko-navijačka stvar, već društveni fenomeni sa širim političkim, socijalnim i kulturnim kontekstima i učincima. Uostalom, sjetimo se da jedna od popularnijih interpretacija početaka ratnih sukoba u bivšoj SFRJ glasi „rat je započeo u Maksimiru“, aludirajući na neodigranu utakmicu između Dinama i Crvene Zvezde u zadnjem jugoslavenskom nogometnom prvenstvu 1991… Navijačke su tribine tako često poligon za odašiljanje ideološko-političkih poruka obilježenih različitim tipovima „politika identiteta“, ovdje shvaćenih kao markacijskih linija koje dijele „nas“ od „njih“. Istovremeno su navijačke skupine često rosteri za prakse mobilizacija mladih ljudi s ideološkim predznacima, najčešće radikalno desnih, puno rjeđe lijevih, političkih opcija.

Ako nije bilo pravih reakcija od državnih dužnosnika na incidente u Osijeku, kojima su sami svjedočili, nije li to vjetar u leđa takvima da nekad i negdje ponove slično?

HROMADŽIĆ: Sigurno. Jasne poruke s vrhova političke moći, koje bi osudile ove nedopustive pojavnosti, akutno nedostaju. Štoviše, kolinda na utakmici u osijekuovakvi se incidenti prešutno toleriraju. Pa će tako predsjednica Grabar-Kitarović mrtvohladno izjaviti da nije čula ono što su svi ostali čuli, ustašofilsko urlanje na osiječkom stadionu prilikom zadnjeg gostovanja nogometne reprezentacije u tom gradu. Istovremeno će donedavni kapetan te iste reprezentacije, koji je kraj nogometne karijere neslavno zaključio huškanjem navijača hrvatske reprezentacije s ustaškim pokličem „za dom spremni“, postati trenerom u reprezentativnom stručnom stožeru. Najveći nacionalni medij HRT ne da ne prekida prijenose utakmica kada se ovakve stvari dese, što bi morali napraviti prema minimumu uzusa profesionalne etike i time poslati jasnu poruku, već njihovi sportski komentatori tek jedva mucavo prozbore pokoju o ružnim stvarima koje eto odašilju lošu sliku o Hrvatskoj, ili čak ni toliko.

U prošlom mjesecu je Vama i Katarini Luketić otkazana suradnja na autorskoj emisiji “Okrugli stol ponedjeljkom”, Trećeg programa Hrvatskoga radija. Zašto Vam je otkazana suradnja i  da li je u Hrvatskoj bio zavladao medijski mrak dok je Domoljubna koalicija, na čelu zna se s kim, bila na poziciji?

HROMADŽIĆ: To oko mog angažmana na spomenutom radiju lijepa je i ružna priča. Lijepa jer sam od jeseni 2013. do proljeća 2016. bio dijelom jednog malog, ali kompaktnog i dobro uigranog tima kojeg je okupio donedavni urednik Trećeg programa Hrvatskog radija Bojan Munjin s ciljem pokretanja emisije „Okrugli stol ponedjeljkom“. Osnovna ideja emisije bila je argumentativno-kritička valorizacija širokog spektra društvenih tema iz područja kulture, politike, ekonomije… koje su „pustile trag u vremenu“, koncipirana u vidu jednosatnih razgovora s nekoliko kompetentnih gostiju i gošći na dogovorene teme. Ja sam ukupno napravio 38 emisija u kojima sam razgovarao sa 110-120 gostiju ne samo iz Hrvatske, već i iz BiH, Srbije i Slovenije, te sam ponosan na taj učinak, ali i zahvalan na ukazanom povijerenju i prilici da steknem iskustvo rada na jednom mediju koji ima ogromne emancipacijske potencijale, mislim na radio, ali je najčešće, u današnjem medijskom svijetu, pretvoren tek u oglašivačku platformu zaodjenutu u ruho bezbrižnog čavrljanja i hinjene ležernosti u kombinaciji s lošom muzikom… Uglavnom, čistke koje su uslijedile na HRT-u nakon ustoličenja nove garniture bliske ovoj donedavnoj vlasti, nisu mogle zaobići ni Treći program. Otkaz suradnje, u mom slučaju, nije došao preko noći. Pokušalo me se, u mafijaškom stilu, prvo „urazumiti“, to jest sugerirati kako valja voditi računa da su se „vremena promijenila“ te kako treba paziti na izbor tema i gostiju, na „ujednačenost ljevice i desnice“ i tomu sličan, dobro poznat, repertoar… Mene je sve to samo dodatno motiviralo da još odlučnije obradim neke od prijepornih tema s kojima se Hrvatska suočila u ovoj godini, poput ideoloških zastranjenja, stanja u medijima, neokozervativne trendove u društvu… Naravno da sam znao kako ne mogu dugoročno ‘preživjeti’ s takvim pristupima, izborom tema i gostiju u kontekstu novokreirane atmosfere, stoga sam u trenutku, kojeg sam i sam dijelom tempirao, izveo gestu svojevrsnog ‘samoukinuća’ s odjavom-porukom u zadnjoj emisiji emitiranoj 02. 05. 2016. u kojoj sam ukratko, u zadnje dvije minute, rekapitulirao kratku povijest pritisaka i cenzura kojima sam bio izložen tijekom zadnja dva-tri mjeseca suradnje s Trećim programom. Zaključio sam ju riječima „Laku noć i sretno!“, citirajući pritom riječi čuvenog CBS-ovog voditelja i novinara Edwarda R. Murrowa iz 50-ih godina te time kontekstualno aludirajući na paralelu s McChartijevom desničarskom kampanjom u SAD-u tijekom tog razdoblja i pritiske na medije koji su se pritom dešavali. Zanimljivo ili ne, samo moje dvije zadnje emisije nećete naći u arhivi slušaonice emisije „Okrugli stol“ na web stranici HRT-a, a misteriozno je sa YouTube-a ‘nestao’ i klip s mojom spomenutom dvominutnom odjavom kojeg su dobronamjerne kolege, prijatelji i drugovi sa Trećeg programa, a takvih tamo ima dosta, pravovremeno ‘skinuli’ i distribuirali novomedijskim kanalima.

Da li se onda nazire eventualno svanuće u medijskom prostoru RH nedavnim padom  Vlade i raspuštanjem Sabora? Mogu li novi izbori donijeti neki opći boljitak, pa i u medijima?

HROMADŽIĆ: Bez obzira kada će, sutra, prekosutra ili za dva-tri mjeseca otići ministar Hasanbegović iz Ministarstva kulture, izvjesnaZlatko-Hasanbegović-600x420 šteta je već učinjena. Zakočeni su, ali na sreću ne i zaustavljeni, pozitivni razvojni procesi u poljima neprofitnih medija i nezavisne kulturno-civilne scene. Dugo je već očigledno da je osnovni zadatak koji je stavljen pred Hasanbegovića ideološko lobotomiziranje hrvatskog društva po mjeri najreakcionarnijih dijelova ovog društva, oličenih u vidu udruga kakva je „U ime obiltelji“ Željke Markić ili u politikama kakvu vodi stranka HRAST Ladislava Ilčića, sve pod budnom paskom najkonzervativnijih struja unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj. No, to im neće poći za rukom. Neke su se stvari ipak promijenile u proteklih 15-20 godina. Ljudi su hrabriji, teže ih je ustrašiti, neki dijelovi društva su zreliji… Kada pak govorimo o medijima, onda ovi desničari zaboravljaju, ili možda toga nisu niti svjesni, da su se komunikacijski kanali u eri Interneta medijski decentralizirali. Ne treba nam više HRT da bismo svjedočili problematičnim aspektima recentne socijalne zbilje. Eto im HRT, ionako ga sve manje ljudi gleda i sluša. Što se tiče novih izbora u septembru, oni će, bojim se, samo potvrditi jaku polariziranost hrvatskog društva na konzervativni blok predvođen HDZ-om koji će u ovom kratkom periodu do izbora intenzivno raditi na ponovnom kreiranju jedne slike „uljuđenije“ i modernije demokršćanske stranke desnog centra i liberalnog bloka na čelu sa SDP-om na drugoj strani. Moguće je i jačanje tzv. trećih opcija poput Živog zida ili Mosta, ali to nisu prave alternative. Prave političke ljevice, u vidu stranke koja bi se mogla približiti parlamentu, nečeg poput Združene liste u Sloveniji, nažalost u Hrvatskoj trenutno nema.

Medijska konstrukcija drustvene zbilje, H. HromadzicProšle godine je izišla Vaša knjiga ‘Medijska konstrukcija društvene zbilje: socijalno-ideološke implikacije produkcije medijskog spektakla’. Šta je osnovna poruka iste?

HROMADŽIĆ: Ta je knjiga pokušaj svojevrsne sinteze glavnih problemskih motiva i strujanja u polju medijskih studija i sociologije medija koji su mene preokupirali i koje smatram relevantnim. Naime, kada sam se osvrnuo i rekapitulirao što sam pisao i govorio o medijima unatrag 10-15 godina, potom mi se već odavno etablirana sociološka paradigma o konstrukciji društvene zbilje iskristalizirala kao nosiva platforma za moje interese i razumijevanja procesa unutar medijskog svijeta. Tu sam tezu gradio na nalazima medijskih i kulturalnih studija, ali i uz pobočnu asistenciju nekih koncepata u domeni kritike političke ekonomije, strukturalizma, psihoanalize i (neo)marksizma, u ovom primjeru apliciranim na analize medijskih institucija i medijskih sadržaja. Testirao sam ju preko koncepta spektakla koji je već odavno, parafrazirajući američkog teoretičara kulture Douglasa Kellnera, postao jvodeće organizacijsko načelo u politici, ekonomiji, kulturi i društvu općenito, a imamo i izgrađeno teorijsko nasljeđe za prikladan tretman kulture i društva spektakla još od 60-ih godina prošlog stoljeća, započevši sa Boorstinom i Debordom. Analizirao sam tako nekoliko „studija slučaja“, s pokušajem da pokrijem kako klasične masovne medije, tako i neke aspekte tzv. novomedijske digitalne paradigme.

Mnogi, ne samo u Hrvatskoj, nostalgično se prisjećaju vremena do 1980., ne iz nekih ideoloških pobuda, nego ekonomskih, životnih. Da li taj nostalgični odnos prema nekoj bliskoj prošlosti znači, zapravo, dijagnozu sadašnjeg stanja?

HROMADŽIĆ: Nostalgija je zapravo oblik pročišćenog, često uljepšanog i romantičnog, sjećanja na neka prošla vremena, prostore i ljude, a nikako ne nekakav objektivan uvid u zbilju nekog društva u nekom povijesnom periodu, njegovu političku, kulturnu, ekonomsku realnost. Pritom je nostalgija, kao što vidimo, dobro utrživa roba, vrlo ju je zgodno i lako ukomponirati u komercijalne uratke poput filmova, serijala, glazbe, muzejskih i galerijskih izložbi, itd., te potom isporučiti potrošačima gladnim sjećanja na „stara dobra vremena“. Stoga je prisutnost ili odsutnost nostalgičnih narativa, što sam već na jednom drugom mjestu definirao, produktivnije promatrati kao refleksiju društvenog stanja i prilika pozicije koja producira nostalgične reminiscencije, taj zamagljeni pogled unatrag. Ako to apliciramo na perspektivu žilave opstojnosti nostalgije ka 80-im koja je već dugo prisutna na prostoru nekadašnje Jugoslavije, potom bih rekao da to kazuje više o našoj današnjoj izgubljenosti, besperspektivnosti, poziciji marginalne poluperiferije u post hladno-ratovskoj geopolitici svijeta, društvenom beznađu i razvlaštenosti, te autokolonijalnom refleksu kojem smo skloni, a puno manje o objektivnoj slici i prilici te ubijene zemlje u spomenutom periodu.

Ima li žala i za nekom medijskom prošlošću u Hrvatskoj i ko su eventualni bajraktari svijetle povijesti hrvatskoga žurnalizma?

HROMADŽIĆ: Novinarstvo je strašno degradirana profesija u zadnjih 10-20 godina, na globalnoj razini. Razloga za to je puno, sveprisutna moć marketinške industrije u medijima i ubrzane promjene obličja tog zanata u uvjetima novomedijske tehnološke realnosti, samo su neki od razloga za to. Klasičnije novinarske forme, poput istraživačkog novinarstva, opstaju, ali tek na marginama medijskog mainstreama. No, primjera dobre novinarske prakse u lošim uvjetima ima. U Hrvatskoj su novinari i novinarke Feral Tribunea u 90-im i tzv. 00-im godinama pokazali što znači dignitet novinarskog profesionalizma, etičnosti, hrabrosti i zanatske domišljatosti s elementima genijalnosti. Danas su neki od tih ljudi pod okriljem tjednika „Novosti“, uz ljubljansku „Mladinu“ trenutno vjerojatno najkvalitetnije tiskovine na prostoru bivše Jugoslavije. Ali, dobre je primjere koji daju nadu u novinarstvo moguće naći i drugdje, primjerice, na brojnim portalima neprofitnih medija gdje se bruse nove generacije mladih talentiranih novinara. Nisam pesimističan po ovom pitanju, mislim da ima nade za novinarsku profesiju, premda sve trenutne društvene okolnosti ne idu tomu u prilog.

konzumerizamNa samom kraju, ako može u nekoliko rečenica, hoćete li objasniti pojam konzumerizma?

HROMADŽIĆ: Konzumerizmom sam se intenzivno bavio prije 8-10 godina, ali je to i dalje predmetom mojih znanstvenih interesa. U najkraćem, za mene taj pojam označava dio ideoloških trendova u epohi neoliberalizma, zapravo ga vidim kao poleđinsku, socio-kulturnu stranu političke ekonomije neoliberalizma. Stoga sam i sklon upotrebi ovog neologističkog termina jer mislim da je on prikladniji od pojma potrošačka kultura kao sabirališta potrošačkih navika, praksi i rituala, da ukazuje na spomenutu ideologičnost kulture potrošnje. Konzumerizam vidim i tretiram na razmeđu neoliberalizma u političkom, postindustrijalizma u ekonomskom i postmodernizma u kulturnom smislu. Sve se tri varijable znakovito isprepliću kroz hegemonijske trendove epohe unatrag tri do četiri desetljeća.

 

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

HROMADŽIĆ: Hvala Vama na iskazanom interesu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (815)

vrbas-miso

ILI POPIS ILI OTPIS?!

Posted: 22. Juni 2016. in Intervjui

 

U kojoj će mjeri već bajati podaci o popisu stanovništva i stanova u BiH biti od koristi u egzistencijalnim i razvojnim procesima države i u pristupnom putu ka EU, a koliko će okupacionim vlastima Rs poslužiti za potpunu eliminaciju najvećeg dijela protjeranog bošnjačkog stanovništva, ovisi o tome da li će međunarodna zajednica poštovati Zakon o popisu stanovništva u BiH ili će ponovno amortizirati suprostavljene stavove na račun Bošnjka i države BiH, a za račun i interes genocidne Rs i Srbije.

http://otvoreno.ba/wp-content/uploads/2015/10/PopisKarteTOP.jpg

Ako ne budu popisani, Bošnjaci će biti otpisani!

Još uvijek je krajnje neizvjesno da li će popis stanovništva u BiH, izvršen u oktobru već davne 2013.godine, iako sa zakašnjenjem, biti prihvaćen kao relavantan ili će okupacionim srpskim  vlastima poslužiti kao novo sredstvo za eliminaciju i genocidno zatiranje Bošnjaka s područja Rs,biće poznato tek početkom jula ove godine, kada ističe krajnji rok za objavu rezuiltata popisa.

Bolestan um u intelektualnom jezgru Srbije stvorio je bolesno srpsko jednoumlje i ono i danas udara u um i razara zdravu svijest građana, bez trunke kajanja i griže savjesti. Nakon što su tokom agresije pobili, protjerali na stotine hiljada Bošnjaka, okupacione vlasti Rs i Srbije ne ispuštaju priliku da „statističkim genocidom“ (koji se kao takav može dogoditi samo u BiH) trajno i zauvijek iz stanovništva BiH eliminišu  i zauvijek izbrišu blizu 200.0000 protjeranih Bošnjaka.  A da bi za to obezbjedio potrebnu podršku iz vana, predsjednik Rs Milorad Dodik je uz blagoslov Srbije i Rusije zapucao čak u Kinu, sa kojom je zaključio strateške sporazume, kojima najdragocjenije resurse države BiH licitira kao svoju babovinu.

Iz Rs se ne prestaje sa pritiscima, ultimatumima i ucjenama. I niko ne zna koliko  će se još ultimatuma, ucjena, pritisaka morati pretrpjeti i štetnih nagodbi prihvatiti, da se sačuva ovaj iscrpljujući zamorni Dejtonski mir, u kojem uživaju samo ratni profiteri, pljačkaši i korumpirane vlasti. Može li se pretpostaviti da je ucjenama o popisu stanovništva  i prijetnjama o  odbijanju popisa na području Rs dostignut  vrh ledenog brijega?

I dok okupacione srpske vlasti iznalaze nova sredstva i načine da zauvijek zatvore vrata okupiranog dijela BiH za bošnjačku dijasporu, bošnjački političari vjeruju u zakone koje svako tumači na svoj način, čekaju arbitražu MZ (koja je uvijek bila na štetu države BiH i Bošnjaka) , ili se nadaju da će neko drugi uraditi ono što je njihova primarna dužnost. A šta je moguća posljedica takvog odnosa jasno govori narodna poslovica „Poslije boja, koplje u trnje!“

Erupcija Ivanićevog nacionalizma

Ivanić melje, dok Dodik po Rusiji kosi, a Putin mu vodu nosi! A Bošnjaci umjesto da se odlučno i dosljedno usmjere razbijanju  srpskog nacionalizna i šovinizma, koji i dalje pjeni iz vladajućih struktura Rs, samo šute i kutre! Čekaju promjene iz vana, nafaku s neba.

A ovih dana smo ponovno zasuti erupcijom, ovaj put,  Ivanićeva šovinizma, nacionalizma i mržnje. Član Predsjedništa BiH sve upornije podupire nacionalističke i separatističke težnje Rs. Prema njegovim posljednim izjavama institucijama BiH prijeti (znači- priprema se) kriza, zbog odluke o popisu stanovništva, koja ne odgovara nastojanjima vlasti Rs da potpuno eliminišu i otpišu blizu 200.000 bošnjačkih građana s područja Rs. Po njemu su rezultati popisa za Rs neprihvatljivi. Njegova poruka građanima Rs, kojom se dopunjuje poznati Dodikov vulgarizam,  je da se odlučno istraje u jednoumlju  – do potpune  eliminacije “bošnjačke gamadi“, koja će, ako je ostavimo, za kratko vrijeme  još da se „nakoti“ i svojom nadmoćnom brojnošću  poništi sve što je genocidna vlast Rs pomognuta Srbijom uspjela do danas da sačuva na okupiranom teritoriju Rs. O verifikaciji popisa će naredne sedmice raspravljati i zauzeti stav Narodna skupština Rs, a kakav će taj stav biti nije nimalo teško pretpostaviti. Nakon opasnih i tendencioznih  prijetnji referendumom, Republika srpska sada ponovno poseže za svojim oprobanim sredstvom, najsigurnijim oružjem, jednoglasjem Narodne skupštine Rs, koja uvijek ujedinjuje i podržava stavove kojima se zavjerenički udara na pažljivo odabrane mete i ciljeve multietničke BiH. Ovaj put to je popis stanovništva. I umjesto da MZ otvoreno podrži zakonska rješenja po kojima je popis izvršen, pomogne pri verifikaciji rezultata popisa, ostavlja se Predsjedniku Agencije za statistiku BiH Velimiru  Jukiću da se sam borbi sa vjetrenjačama Rs.

BiH treba krizu da izađe iz krize

BiH u krajnjem treba krizu da iziđe iz blokade i krize, koju joj konstatno nameće secesionistička okupatorska vlast Rs.  Strategijom „ ne talasaj” do sada se ništa nije postiglo niti će se postići. Glavna i najveća prepreka suživotu bh naroda, najveća  prepreka miru i stabilnosti u BiH i regionu je bila i ostaje biti Rs. Dok postoji genocidna tvorevina u tkivu BiH , BiH neće ostvariti potreban napredak niti će građani moći slobodno i sretno živjeti. Srbija i Rs beskompromisno i svim sredstvima brane tekovine ostvarene agresijom i genocidom nad Bošnjacima. Ipak, nije sigurno da će raniji Sporazumi o paralelnim i specijalnim vezama sa Srbijom, uz nove o sigurnosti kojima je kumovao F. Radončić, brojne sporazume sa Rusijom a sada i sa Kinom biti dovoljna podrška Srbiji i Rs da sačuvaju i odbrane pravo na agresiju i počinjeni genocid nad Bošnjacima.

Poseban značaj za Dodika i Rs, koji daje snagu, kuraž i vjetar u leđa, ima nedavni Dodikov posjet Rusiji i Kini, sa kojom je postignuta suglasnost o “strateškom partnerstvu“,  zaključen čak 21 sporazum u različitim oblastima, obezbjeđena dodatna podrška i dobivene dodatne garancije.  A time Dodik, već duže pritisnut različitim optužbama za kriminal, ( zbog čega se zadnjih mjeseci ušutio i postao manji od makova zrna), sada dobiva novu infuziju snage, kuraži i moći, što se moglo odmah  osjetiti  iz njegove izjave o strateškom partnerstvu sa Kinom.

Malo kome u BiH nije ostalo nezapaženo  da se Dodik već neko vrijeme  primirio i  “uvukao u ljušturu“, svjestan da mu državne službe sigurnosti i tužilaštvo rade o glavi, ali samo toliko dugo dok se ne slegne prašina oko njegovih kriminalnih dosijea. Možda je na mjestu upitati se kakve su to službe bezbjednosti, kakvo je to tužilaštvo, koje za 10 godina, još od 2006.godine, nije u stanju ocjeniti i utvrditi osnovanost tih optužbi, posebno ispravnost bankovnog ugovora po kojem je Dodik digao novac i kupio vilu u Beogradu”?

Genocidna Rs je glavna prepreka svemu dobrom   

Popis ili Otpis?! To bi moglo biti pitanje, ali i decidan i jasan odgovor svih patriotskih snaga i građanskih struktura, svih naroda i građana BiH, srpskom ekstremizmu, nacionalizmu i fašizmu i njegovim protagonistima Ivaniću, Dodiku… Morao bi to biti odgovor države BiH vlastima genocidne Rs. Ako nema popisa – ima otpisa! Ali popis stanovništva je samo još jedna nova improvizovana barijera miru i suživotu. Glavna prepreka svemu dobrom u ovom regionu je genocidna Rs.

Ukidanje entiteta , apriori genocidnog entiteta Rs, mora biti imperativ svih zahtjeva branilaca nezavisnosti i suvereniteta BiH prema unutarnjim akterima i MZ. Ukidanje Rs i njenih vladajućih struktura mora se postaviti kao glavni cilj i imperativan zahtjev svih građana BiH koji žele jedinstvenu multietničku BiH, kakvu smo imali i voljeli, a kakvu i sada želimo. Ukidanje eniteta je interes svih naroda, svih građana BiH, koji sretan budući život ne vide u zatvorenim getima i nacionalnim torovima, već u zajedničkom životu na jedinstvenom teritoriju oslobođenom svakog vida separatizma.

Ako se srpski nacionalizam i šovinizam još uvijek može hraniti nacionalističkim jednoumljem i skrivati pod plaštom odluka tog jednoumlja, koje još uvijek preovladava u Narodnoj skupštini Rs, i država BiH se može suprostaviti  preko parlamentarnih struktura, putem javnog mnijenja i medija i oformiti front otpora prema srpskom i svakom drugom nacionalizmu, koji će moći argumentiranom istinom i pravdom odbraniti historijske vrijednosti i tekovine multietničke BiH.

Šta hoće zapjenušeni Ivanić?

I šta danas to hoće zapjenušeni i pobjesneli Mladen Ivanić?! Ubili su preko stotinu hiljada, silovali na desetine hiljada, trajno ili na duže vrijeme protjerali trećinu Bošnjačkog stanovništva BiH, pa sada hoće da i statistički eliminišu i sve one koji obilaze svoje napuštene domove i snuju dan na koji će se u njih vratiti. Na okupiranom teritoriju Rs promjenili su imena gradova, trgova, naselja, škola, bolnica i kulturnih ustanova, a nama Bošnjacima ostavili samo krajnjim naporom branjeno pravo da ukopavamo i prekopavamo zemlju, iz nje vadimo i u nju ostavljamo svoje kosti.  Sve to uvjerljivo pokazuje da je eliminacija Bošnjaka sa zacrtanog teritorija BiH bila i ostaje glavni  strateški cilj  Miloševićevo – Vučičevih  Srba u Srbiji i Karadžićevih Srba u Rs.

Po svemu što se dogodilo u BiH i Rs, od vremena okupacije do danas, nedvojbeno pokazuje da je strateški cilj Srbije i bh Srba bio pobiti, razvlastiti, protjerati i raseliti, a sada i statistički izbrisati i zauvijek eliminisati Bošnjake. Ni tada ni sada nije važno na koji to način i kojim sredstvima postići. Kada se već, u ovoj histiorijskoj etapi, nije mogla od „turske gamadi „ očistiti cijela BiH ( kao prije sto i kusur godina Srbija) da se bar očisti njen okupirani dio Rs, koja zahvata polovinu bh teritorija, a pretendira na još pet- šest optinskih područja na sadašnjem teritiriju FBiH.

A nacionalističke genocidne okupacione vlasti Rs će toliko dugo opstati, ostati i vladati koliko im dugo bude uspjevalo proizvesti dovoljnu masu mržnje i netrpeljivosti kod većeg dijela srpskog naroda prema Bošnjacima i neSrbima i predstaviti je kao antagonizam i mržnju  velike većine Srba prema Bošnjacima , i obrnuto. U takvom stanju genocidna vlast Rs se bogato hrani i tovi, što se nabolje može vidjeti na Ivaniću, Dodiku… koji su od mržnje i sile zaduli i utovili se kao “prasci”. Jedan ide u visinu, drugi u širinu, da bi mogli svojom mržnjom trovati druge,  dominirati mrakom i vladati zemljom i zrakom…

http://www.srpskacafe.com/wp-content/uploads/2016/04/dodik-ivanic.jpg

Jedan ide u visinu, drugi u širinu…

Gdje su Srbi koji drugačije misle?

Krajnje je vrijeme, da se opet,  ko zna koji put upitamo, gdje su osim “Žena u crnom“,  Čedomira,  Bosnimira…i inih Srbi koji drugačije misle?  Zar još nije došlo vrijeme da se i oni oglase i udruže svoje glasove, da ih i mi možemo čuti ?

Marta trećeg 1993. iz moje kuće , iz mog rodnog grada, u pedesetim godinama protjerani smo ja i moja supruga, moja slijepa 90-godišnja majka, naših tek stasalih dvoje djece, kao i 7000-8000 mojih sugrađana Bošnjaka i Hrvata, a u naše oduzete kuće uselile su naše srpske komšije i okupatorski srpski vojnici i desetinu godina ih uživali kao svoje. A mi smo lutali svijetom “od nemila do nedraga“  tražeći spasonosni krov nad glavom. Moj opustjeli dom i hiljade istih takvih čeka i zjapi u tami Rs kao avetinja. I ko to sada i po kom zakonu može reći  meni da smo ja i moja familija, i familije tih 7000-8000 protjeranih sugrađana, trajno ili privremeno otsutni i da se nemamo pravo vratiti u svoj dom kad budemo mogli i htjeli.

A  teška sudbina moje porodice, teška i tragična sudbina moga rodnog grada su samo jednina u nebrojenom mnoštvu bošnjačkih porodica koje su morale napustiti svoje domove i svoje gradove i sada ih fašističke vlasti Rs žele izbrisati iz liste živih građana BiH. A nema ni jednog grada ni jednog naselja u Rs u kojem su živjeli i iz kojeg su protjerani Bošnjaci, da u njemu ne zjapi i propada na stotine i hiljade imanja i porodičnih kuća, o kakvima i bogati na Zapadu mogu samo sanjati.

U trgovini sa državom BiH, kao kurentnom robom, Republika srpska uz pomoć Srbije i uz posredovanje MZ, opet, kao u niz ranijih prilika pokušava profitirati. Ruše se i rasturaju vrijednosti države BiH, a od genocidne Rs pravi se genocidna srpska država. I da bi se to postiglo najodgovorniji iz struktura vlasti Rs nastoje sebe isturiti u prve pozicije i predstaviti se kao Srbi veći od Srba, veći od Srbije. A državni funkcioner, dojučerešnji predsjednik a sada član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić, umjesto da izvršava svoju dužnost i radi za onog koji ga plaća, da pokreće i pomaže zajedništvo, čini sve da kao najveći Srbin Rs ,veći od Dodika ili bilo kog drugog, sruši temelje države BiH, rasturi njene najbrojnije stanovnike- Bošnjake i državu BiH preda Srbiji u miraz.

U svemu tome nema dileme. Popis stanovništva je džoker  sa koji  se udara po stolu.Ako prognani Bošnjaci ne budu  obuhvaćeni popisom, ne budu uvršeteni u građane BiH, biće zauvjek otpisani i izbrisani. A sve veći broj imanja, kuća i porodičnih domova ostajaće napušteno, prazno i prepušteno zubu vremena.

Da je danas živ Josip Kozararac, njegovi „Mrtvi kapitali“ bi postali besseler nad kojim bi generacije plakale.

U Burlingtonu, 22. Juna 2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

 

antun_lisecDragi Bog – stvoritelj, je naravno jači od svega što je stvorio. A Njegovo najdragocjenije stvorenje, u najmanjoj količini materije, je tek začeti čovjek…..Dragi Bog je izravno stvorio tek Adama i Evu. Nakon toga, On surađuje s roditeljima u stvaranju novih ljudi. Zamislite, koliku čast supružnicima ukazuje dragi Bog, kada s njima zajedno sudjeluje u stvaranju onoga najdragocjenijega u čitavom svemiru!….Dragi Bog je predvidio vezu seksualnog života s brakom kojega On blagoslovi i koji je za cijeli život, sa začećem novih ljudi. Tu se vezu ne smije raskidati! Raskidaju ju oni koji bi htjeli provoditi seksualni život prije i izvan braka kojega blagoslovi dragi Bog, a raskidaju ju i oni koji bi htjeli izvoditi bračni odnos bez začeća, preko grijeha kontracepcije i sterilizacije, ili obratno, koji bi htjeli postići začeće bez specifičnog bračnog odnosa. Zato su teški grijesi ne samo ubijanje nerođenog djeteta, nego također i kontracepcija, sterilzacija i umjetna oplodnja!…..Medicina ne može sve izliječiti što su ljudi u stanju upropastiti svojim greškama. Zato puno vremena dajem za odgoj kako bi ljudi živjeli u skladu s Božjim Zapovijedima. Odgajam protiv pušenja, alkoholizma i droge, o pravilnoj prehrani, izbjegavanju psihičkog i prometnog traumatizma, za poštivanje života staraca i teških bolesnika (protiv aktivne i pasivne eutanazije), za poštivanje predbračne suzdržanosti i svetosti braka, Božjeg dara plodnosti i dostojanstva začeća, a to znači protiv grijeha kontracepcije, sterilizacije, umjetnih oplodnji i ubijanja…..Leš ubijenog djeteta koje je prije implantacije -usađivanja u maternicu bilo veličine točkice ubojice možda nisu niti vidjele. Ubili su tom malom djetetu tijelo ali duša mu je i dalje živa i čeka Sudnji dan……Ne postoji umjetna oplodnja bez grijeha čak niti u slučaju da se radi o spolnim stanicama supružnika! Naime, tamo nemoralnim načinom dolaze do spermatozoida, začinju djecu bez specifičnog bračnog odnosa, a kada je riječ o izvantjelesnoj oplodnji ( u epruveti i sl.), na brojne načine ih masovno ubijaju…..Možemo reći da je spirala „zmija“, koju neke žene nažalost nose pod svojim srcem, koja se „hrani“ malom djecom,  a zdravu ženu pretvara u bolesnicu……Moram reći da ipak nije sve izgubljeno. Ima poštenih radnika u medicini i farmaciji koji ne sudjeluju u grijesima……Djelovanje protuživotnih organizacija na ovim prostorima se je uočavalo i ranije. Međutim, sada, kada su statističke činjenice o opasnosti biološkog izumiranja brojnih naroda prodrle u javnost, predstavnici i plaćenici takvih organizacija često izbjegavaju direktne izjave da se bore protiv rađanja djece, pa djeluju na podmukliji način, obmanjujući da se navodno zauzimaju protiv AIDS-a i drugih spolno prenosivih bolesti……Ukraina je zemlja u kojoj se već više od 25 godina možda najagresivnije i najsistematičnije, od svih europskih zemalja, reklamira prezervativ. Gdje su im rezultati? Paralelno s takvom “edukacijom”, postali su najzaraženijoim zemljom u Europi AIDS-om, ali i mnogim drugim zaraznim bolestima. Milijun i pol stanovnika Ukraine danas boluje od tuberkuloze. Mnogi od njih su zaraženi rezistentnim, neizlječivim tipom tuberkuloze. Osim toga, zbog velikog nemorala, B i C hepatitisima, u nekim sredinama je kod njih zaraženo već 15 – 17 % stanovništva, a negdje i 40 %……Siromaštva ima, ali pogledajmo iskreno zbog čega. Uvjeravam Vas da djeca nisu uzrok siromaštva, nego lijenost, trošenje novaca na pušenje, alkohol, hazardne igre, možda i za drogu, ili zato što gazda ne plaća pošteno svoga radnika, ili zato što je netko pokrao u tvornici ili državi, ili zbog rata, progonstva, međunarodne politike. Uvozi se i ono što se ne bi trebalo uvoziti, a domaće tvornice ili seljaci onda ne mogu prodati svoju robu, pa su bez zarada……Ovo što sam rekao pomaže ateistima da povjeruju da Bog postoji i da povjeruju da trebamo živjeti u skladu s Njegovom Svetom Voljom. Kada nekome kažemo istinu, mi ne znamo kako će i kada reagirati. Možda se ipak pokaje prije smrti. Međutim, ako mi ne iskoristimo mogućnost reći grješniku da mora prestati griješiti, onda imamo i sami neku krivicu…..

 Doktore Lisec, što biste nam mogli reći za uvod, da zainteresiramo naše čitatelje za poštivanje života, zdravlja, moralnih, bračnih i obiteljskih vrijednosti?

LISEC: Mislim da je dobro o životu i Božjem daru plodnosti razmišljati i iz jedne šire, „svemirske“ perspektive. Ljudi koji vjeruju u Boga, koji su iskreni, srca otvorenog Bogu, sve ovo će lako razumjeti.Sigurno ste i Vi impresionirani prostranstvima i bogatstvom svemira, a također i čudesima mikrokozmosa.

Dragi Bog – stvoritelj, je naravno jači od svega što je stvorio. A Njegovo najdragocjenije stvorenje, u najmanjoj količini materije je tek začeti čovjek.Jasno je da se na Mjesecu niti bilo gdje drugdje ne bi mogao pojaviti automobil, da ga netko nije izmislio i proizveo.A već je jedna jedina živa stanica neusporedivo kompliciranija od svih automobila, čak i od svih kompjutora na svijetu.

A koliko tek raznih živih bića postoji, a koliko je tek kompliciran čovjek već i samo po svojoj biološkoj građi! Čovjek se ne bi mogao pojaviti u tom ogromnom hladnom ili vrućem svemiru sam od sebe. I čovjek ima svoga autora, a to je dragi Bog! I taj Bog nas ne ostavlja nezbrinutima u svemiru, nego se neprekidno za nas brine i voli svakoga od nas.

Dragi Bog je izravno stvorio tek Adama i Evu. Nakon toga, On surađuje s roditeljima u stvaranju novih ljudi. Zamislite, koliku čast supružnicima ukazuje dragi Bog, kada s njima zajedno sudjeluje u stvaranju onoga najdragocjenijega u čitavom svemiru!

Ne smijemo si zamišljati da smo pametniji od dragoga Boga! Ne smijemo narušavati Njegovu zamisao o stvaranju ljudi!

Dragi Bog je predvidio vezu seksualnog života s brakom kojega On blagoslovi i koji je za cijeli život, sa začećem novih ljudi. Tu se vezu ne smije raskidati! Raskidaju ju oni koji bi htjeli provoditi seksualni život prije i izvan braka kojega blagoslovi dragi Bog, a raskidaju ju i oni koji bi htjeli izvoditi bračni odnos bez začeća, preko grijeha kontracepcije i sterilizacije, ili obratno, koji bi htjeli postići začeće bez specifičnog bračnog odnosa.

Zato su teški grijesi ne samo ubijanje nerođenog djeteta, nego također i kontracepcija, sterilizacija i umjetna oplodnja!

Važno je da svatko od nas sačuva svoju savjest čistom, da ne dopusti da niti pod prisilom, sudjeluje u grijehu.

Svi se trebamo s poštovanjem odnositi prema Božjim zapovijedima, prema Njegovom stvaralačkom planu, pa tako i prema životu svih ljudi, od začeća do prirodne smrti, prema Božjem daru plodnosti, moralnim, bračnim i obiteljskim vrijednostima.

Ne smije se sudjelovati niti u onim dijagnostičkim procedurama, poput rane amniocenteze i sl., koje pomažu u lovu i odstrelu bolesnih.

Ne smije se ubijati niti bolesnu djecu.

Na kojim područjima se naročito bavite u spašavanju života ljudi?

LISEC: Zalažem se za spašavanje života i zdravlja kada god su ugroženi i kod rođenih i nerođenih.

Prije specijalizacije opće kirurgije, radio sam i u općoj praksi na selu i na više odjela, dežurao za skoro sve odjele naše bolnice. Liječniku je jako teško kada dođe u nekom smislu „do zida“ i vidi da neće moći povratiti zdravlje i pomoći u spašavanju života. Kroz primjere svojih pacijenata, često uočavam da bi se mnoge bolesti i probleme moglo izbjeći da su izbjegavali pogrešni način života, tj. grijeh.

Medicina ne može sve izliječiti što su ljudi u stanju upropastiti svojim greškama. Zato puno vremena dajem za odgoj kako bi ljudi živjeli u skladu s Božjim Zapovijedima. Odgajam protiv pušenja, alkoholizma i droge, o pravilnoj prehrani, izbjegavanju psihičkog i prometnog traumatizma, za poštivanje života staraca i teških bolesnika (protiv aktivne i pasivne eutanazije), za poštivanje predbračne suzdržanosti i svetosti braka, Božjeg dara plodnosti i dostojanstva začeća, a to znači protiv grijeha kontracepcije, sterilizacije, umjetnih oplodnji i ubijanja.

Od svih perioda svoga života, čovjek je danas naugroženiji dok se još ne rodi.  I zato se jako zalažem za spašavanje i njihovih života, bez obzira na situaciju i bez obzira o kojemu je narodu riječ.

Recite nam nešto o djeci koja se još nisu rodila.

LISEC: Nitko od nas nije bio niti spermij, niti jajna stanica,  ali smo u početku imali maleno tijelo koje se pojavilo začećem. I to maljušno djetešce, sitno kao točkica, je navrednije stvorenje svemira u najmanjoj količini materije! Već od začeća je dijete živo, ima neumrlu dušu i određeno je da li je to djevojčica ili dječak, kakve će boje biti oči ili kosa, crte temperamenta i rad organa.

Do začeća dolazi oko dva tjedna prije izostanka majčine  menstruacije, i to najčešće u jajovodu. Ako je sve u redu, odatle djetešce doputuje u maternicu i u nju se ugnijezdi između petog i sedmog dana.

U to vrijeme njegovo tijelo ima oko 100 stanica.

  1. ili 18. dan nakon začeća, dakle manje od tjedan dana nakon izostanka menstruacije, srce je već tako razvijeno da počinje kucati, a nakon par dana, 21. dan od začeća, počinje tjerati i vlastitu krv kroz žile.

S tri tjedna uočilo se pojavu moždane kore. Prvi pokreti u djetetu prisutni su naravno već od začeća. Ali, s pet i pol tjedana ono miče glavicom, a sa 6 tjedana i čitavim tijelom poput već rođene bebe. Žena će međutim ove pokrete osjetiti tek kasnije.

Refleksi djeteta uočeni su u 6. tjednu. Tada su već snimili EEG. Međutim, poznato je da električna aktivnost postoji u svakoj živoj stanici, pa i u onoj prvoj.  EKG srca su snimili u 45. danu, iako ono kuca još i mnogo ranije.

U osmom tjednu dijete stišće šaku, štuca, budi se i spava. U 10. tjednu otisci prstiju izgledaju kao i u odrasle osobe.

U 11. tjednu dijete je veliko kao naš palac, a izgleda isto tako kao mi smanjeni na tu dimenziju. Toliko je pametno da samo stavlja svoj mali palčić u usta i siše ga. Reagira na zvukove, tako da ga vanjska buka može probuditi iz sna.

Naša vlastita sreća, pa i budućnost bilo kojega naroda, u velikoj mjeri ovisi o tome što si izabiremo za vrijednosti: da li si izabiremo neke iluzije, prijevare i nebitne stvari ili ono što je u Božjim očima vrijednost?

Kako se ponašamo prema onome što je prava vrijednost?

LISEC: Koje bi to vrijednosti još preostale u društvu za poštivanje, ako se ne bi poštivalo nepovredivost nježnog, malog, pa i tek začetog ljudskog bića, kojega je stvorio dragi Bog!

Što mislite, da se pojavi neki čovjek, koji kaže da mu pijev slavuja ide na živce i počne u cijeloj državi uništavati malene slavuje koji se u gnijezdima još nisu izlegli? U našim zemljama postoje državni zakoni koji bi takvog čovjeka jako kaznili.

Ako bi netko smatrao da je nerođeni čovjek manje vrijedan nego životinja koja se još nije izlegla ili okotila, to bi značilo da je poremećen.

Društvo s takvim stavovima bi bilo bolesno, na putu samorazaranja i propasti.

Treba svima govoriti o potrebi poštivanja života i dostojanstva svakog čovjeka, bilo onog najmanjeg, nerođenog, bilo onog rođenog ugroženog također na brojne načine. Oni koji su već počinili grijehe, trebaju se iskreno pokajati, odlučiti da više neće griješiti, moliti Boga da im oprosti.

A na koje su to načine ugroženi životi nerođene djece?

LISEC: Pretpostavljam da su već svi oni koji su to htjeli, mogli vidjeli fotografije  i video zapise žive i mrtve, nešto veće nerođene djece. Ali, nerođenu djecu ubijaju ne samo instrumentima, sredstvima i postupcima nakon izostanka menstruacije, nego još češće dok se ne usade u maternicu. Naime, do začeća i automatskog ubojstvenog učinka preko sprječavanja usađivanja u maternicu, vrlo često dolazi uz sve vrste tzv. “kontracepcijskih” tableta, uz hormonske flastere – implantate i depo injekcije, te sva hormonska i antihormonska postkoitalna sredstva protiv rađanja. Na isti način, ubojstveno djeluju i sve vrste spirala, bez obzira na vrstu, također i one koje sadrže hormone ili bakar.

Leš ubijenog djeteta koje je prije implantacije -usađivanja u maternicu bilo veličine točkice ubojice možda nisu niti vidjele. Ubili su tom malom djetetu tijelo, ali duša mu je i dalje živa i čeka Sudnji dan.

U Argentini su pred Federalnim sudom upravo to dokazali, tako da su sva ta sredstva 23. svibnja 2003. zabranjena i naređeno je uništavanje preostalih količina po skladištima. Argentinski Ustav jamči pravo na život svakog čovjeka sve od trenutka začeća.

U početku trudnoće žena još na sebi ne primjećuje znakove da pod njenim srcem već živi sin ili kćerkica. Pogotovo je to slučaj u periodu od začeća pa do izostanka menstruacije. Ipak, moramo čuvati živote i zdravlje i one djece koja su još “skrivena”.

Jasno je da se ne smije odstranjivati maternicu ako dolazi u obzir da je u njoj živo dijete. Postoji čitav niz drugih operacija, pa i dijagnostičkih procedura, prije čijeg izvođenja treba biti siguran da u tijelu žene ne postoji živo dijete, da ga se ne bi ubilo niti povrijedilo. Za usporedbu, može se reći da se ne smije rušiti kuću dok dolazi u obzir da je u njoj netko živ.

Ovdje su fotografije djece koja se još nisu usadila u maternicu, koje sam našao na internetu:

začeće-8začeće-1začeće-2začeće-4začeće-5začeće-6

 

 

 

 

Kod začeća je tijelo djeteta veličine 0,1 do 0,15 mm, a težina mu je otprilike 0,004 mg. Ne smije se niti njih ubijati!

 

 

Hrvatski fizičar prof. dr. Davora Pavuna, je izračunao je da se tijelo tek začetog djeteta sastoji od otprilike 1014 ili 1018  atoma. To se piše tako, da se jedinici doda 14 ili 18 nula (100000000000000 ili 1000000000000000000 atoma).

Kada bi se dijete trebalo usaditi u maternicu, tijelo mu sadrži otprilike 100 stanica, a to znači sto puta više atoma, nego kod začeća. Ako se dijete zbog spirala, hormona ili antihormona protiv rađanja ili zbog bilo kojih drugih razloga ne uspije usaditi, pa umre, postavlja se pitanje što se događa s njegovim mrtvim tijelom.Teoretski postoje samo dvije mogućnosti: Ili čeka da sa slijedećom menstruacijom napusti tijelo majke, ili, što mi izgleda vjerojatnije, tijelo žene, u području maternice, resorbira tijelo mrtvog djeteta koje je tada veliko oko jednog milimetra ili možda još i veće a sadrži 1016 ili više atoma. To je jako veliki broj atoma tijela djeteta koji se raziđu po organizmu njegove majke.

Resorpcija tijela djeteta predstavljala bi svojevrsno ljudožderstvo.

Tijelo odraslog čovjeka visine 175 centimetara, sadrži otprilike 1028 atoma. Ne smije se sudjelovati niti u onim dijagnostičkim procedurama, poput rane amniocenteze i sl., koje pomažu u lovu i odstrelu bolesnih.

Prije par dana sam dobio od jednog ginekologa vrlo lijepi video, na kojemu se vidi kako dijete od radosti plješče ručicama, što su snimili ultrazvučnom kamerom. Traje 14 sekundi, a može se preuzeti preko:

https://jumbo.iskon.hr/dl/a46bcf6f-7d00-4421-8632-bf8487d404a4

Ovdje su Vam fotografije slonića prije rođenja, a također i djeteta, oko pet tjedana nakon začeća:

Slonzačeće

 

 

 

 

 

Ne smije se dopustiti brošure, plakate niti bilo što drugo što bi promicalo sredstva ili postupke za izvođenje grijeha. Nažalost, netko uporno s takvim reklamama pokušava preplaviti ginekološke i druge čekaonice. To se ne smije dopustiti!

Čuje se da masovno ubijaju djecu i prilikom raznih postupaka vezanih za umjetne oplodnje. Da li je to tačno i šta biste rekli o tome?

LISEC: Sasvim sigurno, ne smije se ubijati niti takvu djecu, ali treba reći da ih se na umjetni način ne smije niti začinjati! Treba poštivati Božju zamisao o stvaranju ljudi u dostojanstvu, preko specifičnog bračnog odnosa roditelja.

Znamo da ima slučajeva kada se dijete pojavilo i bez specifičnog bračnog odnosa: prije braka, izvan braka, silovanjem, rodoskvrnućem ili na umjetni način. Ako je dijete stvoreno, pa makar još bilo i najsitnije, ono ima pravo na život i na poštivanje kao i svako drugo ljudsko biće. Međutim, očito je da se na takve načine ne smije začinjati djecu!

Ne postoji umjetna oplodnja bez grijeha čak niti u slučaju da se radi o spolnim stanicama supružnika! Naime, tamo nemoralnim načinom dolaze do spermatozoida, začinju djecu bez specifičnog bračnog odnosa, a kada je riječ o izvantjelesnoj oplodnji ( u epruveti i sl.), na brojne načine ih masovno ubijaju. Čak i oni koji izvode  oplodnje„u epruveti“  priznaju u člancima i knjigama koje pišu, da se rodi manje od 5 % tako začete djece. Zbog neprirodnih uvjeta, ne uspijeva se usaditi u maternicu, pa umire i najveći broj one djece koju pokušavaju usaditi u maternicu.

To je bio dovoljni razlog da ih je Ustavni sud Kostarike 11. X 2000. potpuno zabranio, bez izuzetka. Pred Sudom su dokazali da oplodnje u epruveti narušavaju pravo na život svakog ljudskog bića koje garantira njihov Ustav.

Čitamo da klinike koje izvode oplodnje u epruveti odabiru koju će djecu usađivati. Masovno ih ubijaju, prodaju za eksperimente, izvoze ili zamrzavaju. A što mislite, da su tjelesa tako ubijene djece, umjesto veličine točkice 20 ili 50 kg, kolika bi to bila groblja? Koliki smrad raspalih leševa! Zar bi se i onda netko usudio šutjeti protiv tih oplodnji! A ponavljam da nema razlike između najsitnijeg djeteta i najtežeg odraslog čovjeka!

Gledao sam ženu na televiziji koja je rekla da su joj, koliko ona zna, do sada začeli u epruveti 50 djece, a nije se rodilo niti jedno.

Više nije tajna da se po svijetu, u brojnim klinikama, pojavljuju i djeca  bez oplodnje jajne stanice spermatozoidom, preko umjetnog stvaranja blizanaca, cjepkanjem maljušnog tijela djeteta, u raznim njegovim uzrastima, a i na razne druge umjetne načine. Sve je to povezano s masovnim ubijanjem nerođene djece, još u većem broju nego što se izvede tzv. „kirurških“ pobačaja.

Čak i onda kada govorimo o poštivanju života nerođene djece moramo ponavljati razloge za poštivanje predbračne suzdržanosti i svetosti braka.

Spolnim bolestima, koje mogu izazvati neplodnost, pa i smrt nerođenog djeteta, može se zaraziti i preko grješnog sredstva prezervativa. Tako može nastati endometritis – upala sluznice maternice u koju se začeto dijete ne uspijeva usaditi. Žena je bila trudna, ali nije to primijetila, jer nije bilo izostanka menstruacije.

Ili, unatoč zarazi, dijete se usadi u maternicu, ali pogine kasnije. Npr. bakterije izazovu nekrozu ovojnica djeteta, pa žena misli da je imala „spontani“ pobačaj.

To znači da bi se oni, koji su imali predbračni ili izvanbračni seksualni kontakt, trebali istestirati na brojne bolesti, da bi se, u slučaju potrebe, mogli liječiti. Međutim, testiranje se ne smije obavljati grješnim načinom. Uvijek postoji rješenje bez grijeha.

Tko će se zalagati za pravo na život svakog čovjeka, pa i onog nasitnijeg, kao točkica, ako nećemo mi, rođeni ljudi, koji vjerujemo u Boga?Budimo ponizni, pomislimo što će biti s našim dušama poslije naše smrti, prihvatimo Božje Zapovijedi, poštujmo ljudski život, Božji dar plodnosti i dostojanstvo začeća.To znači da se ne smije sudjelovati niti u grijesima kontracepcije, sterilizacije, umjetnih oplodnji, ubijanja, kao i niti u bilo koji drugim grijesima. Život u skladu s planom Boga koji je stvorio svemir i čovjeka, čuva nas od mnogih problema i bolesti.

Umjetne metode sigurno štete i zdravlju onih koji ih upotrebljavaju?

LISEC: Spirala izaziva reakcije, pa i gnojenja u maternici, jajovodima i trbušnoj šupljini, krvarenja, bolove, slabokrvnost i brojne druge probleme.Nekada hitna pomoć doveze ženu koja nosi spiralu u bolnicu na kirurški odjel, jer se u početku niti ne zna da li ju strašno boli trbuh zbog upale slijepog crijeva, zbog perforacije čira na dvanaesniku ili zbog nečeg drugog. Međutim, na operaciji se tada obično u trbuhu nađe litra i pol gnoja, a gnoj kapa iz jajovoda, jer dolazi iz maternice u kojoj je spirala.

Možemo reći da je spirala „zmija“, koju neke žene nažalost nose pod svojim srcem, koja se „hrani“ malom djecom,  a zdravu ženu pretvara u bolesnicu.

Žene koje gutaju  pilule protiv rađanja, češće obole od raka prsa, kože i maternice, sklonije su moždanim i srčanim udarima, upalama vena s ugrušcima koji mogu izazvati emboliju, pojavi im se oštećenje jetre i vidnog živca, oslabljenje imuniteta itd. Ove pilule nisu rješenje niti za reguliranje nepravilnih menstruacijskih ciklusa.

Najčešći razlog nepravilnog ciklusa nije nikakva bolest, nego neki stres koji je izazvao kašnjenje ovulacije, pa tako i kašnjenje menstruacije. Međutim, ako se radi o stvarnoj bolesti, kao što je npr. tumor hipofize i sl., ove pilule neće ništa izliječiti, nego samo odgađaju postavljanje prave dijagnoze.

Slično štetno djelovanje imaju i svi drugi hormoni i antihormoni koje je industrija smrti izmislila protiv rađanja.Čak je poznato da zbog stimulacije ovulacije, kao pripreme za umjetne oplodnje, mnoge žene dobiju rak prsa i rak jajnika koji se još brže šire od „običnih“ rakova.

Možemo reći da je maternica „strateški“ organ svakoga naroda. Ako se nekom narodu uništi maternice, onda se je uništilo taj narod. A upravo netko danas pokušava uništavati maternice sviju naroda, uništavati njeno zdravlje, uništavati  ambijent u kojemu bi dijete trebalo živjeti dok je nježno i maleno. Nemojte to dopustiti!

Moram naglasiti da se ne smije upotrebljavati niti ona sredstva koja nemaju ubojstveni učinak, ali koja bračnom odnosu sprečavaju začeće.Već sam objasnio da je dragi Bog predvidio vezu između bračnog odnosa supružnika i stvaranja novih ljudi. Tu vezu kidaju oni koji žele začeće bez bračnog odnosa, umjetnom oplodnjom, ili obratno, oni koji žele odnos, ali sprečavaju začeće kontracepcijskim ili sterilizacijskim sredstvima ili postupcima.

Ako se pojavi opravdani razlog odgode začeća, suzdržanost od bračnih odnosa ne može biti grijehom. To nije kontracepcija, jer se uopće nema odnose. Međutim i ovom prilikom naglašavam da se uopće ne smije imati odnose niti prije niti izvan onoga braka kojega blagoslovi dragi Bog i koji je za cijeli život.

Ima li nade za popravak stanja u medicini i farmaciji?

LISEC: Moram reći da ipak nije sve izgubljeno. Ima poštenih radnika u medicini i farmaciji koji ne sudjeluju u grijesima. Ipak, ima slučajeva  kada netko od  ljudi zaposlenih u ovim i nekim drugim profesijama želi napraviti “robote” koji bi ispunjavali tuđe nemoralne zahtjeve. To se ne smije dopustiti! Svaki čovjek  ima dušu, pravo na svoje ljudsko dostojanstvo i zaštitu čiste savjesti! Biti ćemo još precizniji ako kažemo da netko želi uvesti u medicinu i farmaciju svojevrsnu  prostituciju, da bi se ponašalo onako kako to netko želi platiti. Ne smijemo to dopustiti!

U našim zemljama je toliko veliki postotak zaraženih nekima od spolno prenosivih bolesti, kao nikada ranije. Što mislite, zašto je do toga došlo?

LISEC: Najčešći razlog su predbračni i izvanbračni seksualni kontakti. Međutim, ima i još jedan drugi razlog, a to je što su reklamirali prezervativ i lagali da je on zaštita.

Međutim, nema zemlje na svijetu gdje su reklamom prezervativa zaustavili ili smanjili postotak zaraženih!

Čuo sam da su u BiH, Hrvatsku i susjedne zemlje, posljednjih godina, u brojne škole, vrlo agresivno i sistematski, dolazile ponude za promicanje grijeha bludnosti te borbu protiv života, plodnosti i rađanja, preko raznih udruga, „radionica“, pozivanja u tzv. „prijateljske“ centre, predavanja nekih doktora i studenata, tribina, anketa, nekih časopisa, pa i školskih knjiga, pozivanja nastavnika na “edukaciju“,  preko brošura i letaka  koje su pokušavali dijeliti učenicima i roditeljima, filmova, seminara, preko pokušaja postavljanja već uramljenih plakata i sl., ovijeno pričama o “programu djelovanja za mlade”, o navodnoj brizi  za “reproduktivo zdravlje”, za “sprečavanje AIDS-a”, za “spolni odgoj” i sl.. Bilo je slučajeva da je to, nažalost, stizalo i uz preporuku institucija vrlo zvučnih i poznatih naziva. Promicatelji ovih pogubnih ideja pronalaze i razne druge smicalice u želji da im ravnatelj škole otvori vrata. Oni svojim djelovanjem zapravo rade i protiv reprodukcije i protiv zdravlja. Ne smije im se dopuštati ovakvo djelovanje.

Dijete je Božji darZapravo, vidi se da se radi o zajedničkom programu kojega razne međunarodne organizacije koje se bore protiv rađanja djece i koje promiču razni nemoral, žele nametati po svijetu, uz pomoć domaćih suradnika. Na dijete ne gledaju onako kako bi to trebalo gledati, kao na Božji dar, nego kao na “insekta” protiv kojega se bore. Takvi stavovi međutim nisu u interesu niti jednog naroda. Takvi stavovi ne rješavaju nikakve probleme, nego stvaraju nove probleme!

Djelovanje protuživotnih organizacija na ovim prostorima se je uočavalo i ranije. Međutim, sada, kada su statističke činjenice o opasnosti biološkog izumiranja brojnih naroda prodrle u javnost, predstavnici i plaćenici takvih organizacija često izbjegavaju direktne izjave da se bore protiv rađanja djece, pa djeluju na podmukliji način, obmanjujući da se navodno zauzimaju protiv AIDS-a i drugih spolno prenosivih bolesti.

Međutim, razdvajanjem seksualnosti od braka i od rađanja, erotiziranjem publike, podržavanjem predbračnog i izvanbračnog seksualnog života, zapravo razdvajaju povezanost koju je dragi Bog predvidio između seksualnog života, braka i začeća. Kao rezultat, propadaju ne samo pojedinci, nego i zajednica.

Uništenjem stida nemoralnim sadržajima u školi ili na bilo kojem drugom mjestu i prihvaćanjem nemoralnog života, doprinosi još većem širenju raznih spolno prenosivih bolesti, razvijaju se negativni stavovi prema braku i roditeljstvu, neopravdano se odgađa ili potpuno izbjegava brak, gube se duhovne, psihološke i biološke predispozicije za sretan i uspješan brak, raste postotak neplodnih bračnih parova i rastava brakova s negativnim posljedicama ne samo za supružnike, nego i za djecu i društvo.

Još donedavno su po školama lagali da Boga nema. To je bio napad na Božju zapovijed. Međutim, reklamom grijeha kontracepcijskih i abortivnih sredstava i postupaka, te poticanjem na bludnost također napadaju i druge Božje zapovijedi. Da li će se netko opredijeliti za pohađanje vjeronauka, to je već druga tema. Međutim, mora se naglasiti da školske a niti druge ustanove nemaju pravo raditi niti protiv jedne od Božjih zapovijedi. Kada se napada bilo koju od njih, onda je to usmjereno protiv interesa svakoga čovjeka, bez obzira koje vjere ili nacije bio. Ne može se biti pametniji od dragoga Boga i činiti dobro napadajući one životne principe koje nam je dao Bog, koji nas je i stvorio!

Na bezbroj primjera se može dokazati da zdravlje čovjeka u velikoj mjeri ovisi o načinu njegovog života. Priroda neke greške jednostavno rečeno ne oprašta. A, kada se moralni integritet čovjeka i onaj prirodni zdravi stid razore na jednom području, lakše se propadne i na drugom.

Netko se čudi zašto među mladima ima toliko mnogo drskosti, nepoštivanja drugih pa niti sebe, neodgovornosti, lijenosti, razočarenja, drogiranja, alkoholizma, preziranja braka, zašto ima toliko nesretnih supružnika. Međutim, vrlo često su svim tim problemima prethodili baš grijesi s područja spolnosti i roditeljstva, koje netko nažalost još uvijek pokušava nametati kroz školski sistem i to još pod maskom navodne brige za “reprodukciju” i za “zdravlje”, radeći u stvari i protiv reprodukcije i protiv zdravlja.

Spomenut ću dva konkretna događaja koji su s ovim povezani, a govore vrlo mnogo. Obratila mi se 19-togodišnja djevojka s rakom maternice, zaražena Humanim Papiloma Virusom (HPV). Pokušali su ju izliječiti odstranjivanjem dijela cerviksa maternice, tzv. konizacijom, ali se vidjelo da nije dovoljno, pa je naručena na histerektomiju (odstranjenje cijele maternice) da bi joj se spasilo život. Dok je bila u gimnaziji, kaže da im je došla držati predavanje jedna doktorica i poticala ih na upotrebu raznih sredstava protiv rađanja. To ju je ohrabrilo da počme s predbračnim seksualnim životom, pa se zarazila Humanim Papiloma Virusom (HPV-om) i dobila rak.

Za one koji misle da do raka ne bi došlo da se je u spolnim odnosima, koje je imala, upotrebljavalo prezervativ, u tekstu koji slijedi, vidi se da se HPV i razne druge spolne bolesti prenose s prezervativom kao i bez njega. Prezervativ pruža lažnu sigurnost. Institucije i pojedinci koji su ga reklamirali, zapravo su odgovorni za bolesti, smrt i tragedije mnogih ljudi.

Prije par godina bio sam u Latviji i čuo zabrinjavajući podatak od djelatnika televizije. Bili su u jednoj srednjoj školi, razgovarali sa stotinjak učenika, a  nitko od njih u životu ne želi ući u brak i imati djecu. Kažu da su kod njih u školi  nekoliko puta imali predavanja tzv.  “seksualnog odgoja“ gdje su ih nagovarali na razne grijehe, pa da sada više ne vide potrebu za brakom. Brak je, kažu, odgovorost i obveza.

Pitam se gdje je budućnost bilo kojem narodu ako mlade generacije ne žele ostvariti brak i rađati djecu?

Nikada nitko neće otkriti prezervativ koji čuva od grijeha. A grijeh je, u nekom smislu, AIDS duše. Grijeh je ovdje najveći problem. Zbog njega propada duša.

Međutim, preko prezervativa se ipak prenose i bolesti, pa i one smrtonosne.

Ovom prilikom želim spomenuti da je Centar za kontrolu bolesti SAD-a još koncem osamdesetih godina  izjavio,  što nikada kasnije nije opovrgnuto: “… HIV je izoliran iz krvi, sline, suza, mokraće, sjemena, cerebrospinalne tekućine, majčinog mlijeka, te iz tkiva zaraženih ljudi…Koža, naročito kada se ogrebe, poreže ili oguli, upale kože i druga oštećenja, kao i sluznice oka, nosa, usta, a moguće i dišnog puta (dušnik, bronhi, pluća), trebaju se smatrati kao mogući putevi ulaska virusa.” Ovo je objavljeno u: Morbidity and Mortality Weekly Report, Atlanta-GA, US Dept. of Health, Education and Wellfare, 1 April 1988, Vol. 37, No. S-4.

Svake minute u usnoj šupljini se pojavi milijun novih limfocita, a ako je u ustima prisutna upala, onda i deset milijuna. Ako je čovjek zaražen, u limfocitima se nalazi mnoštvo virusa AIDS-a. Često je stomatolog prvi liječnik koji posumnja da netko boluje od AIDS-a kada vidi gnojenje i krvarenja u ustima, bijele naslage i slične promjene.

Čak i zdrava osoba skoro uvijek u ustima ima neke ranice nakon pranja zubi, zbog pokvarenog zuba, gingivitisa ili oštrije hrane, kroz koje virusi još lakše ulaze.

Preko 30 % stanovništva boluje od paradontoze (malenog gnojenja oko zubi s otvorenim krvnim žilama), a oko 30 % stanovnika primjećuje krvarenje kod pranja zubi!

Danas znamo da čovjek u krvi i svojim izlučevinama ima u raznim fazama bolesti različite količine virusa. Sigurno da ima i razlike među raznim poljupcima. Ali, iz svega navedenog, jasno je da se ne smije zanemarivati mogućnost zaraze već i nekim ljubljenjem.

Paralelno s velikim reklamama prezervativa zaraza se je u nekim dijelovima tropske Afrike toliko proširila da je već zaraženo preko polovine stanovnika mlađe dobi.

Ukraina je zemlja u kojoj se već više od 25 godina možda najagresivnije i najsistematičnije, od svih europskih zemalja, reklamira prezervativ. Gdje su im rezultati? Paralelno s takvom “edukacijom”, postali su najzaraženijoim zemljom u Europi AIDS-om, ali i mnogim drugim zaraznim bolestima. Milijun i pol stanovnika Ukraine danas boluje od tuberkuloze. Mnogi od njih su zaraženi rezistentnim, neizlječivim tipom tuberkuloze. Osim toga, zbog velikog nemorala, B i C hepatitisima, u nekim sredinama je kod njih zaraženo već 15 – 17 % stanovništva, a negdje i 40 %.

Nedavno sam čuo da je u Kijevu, do sada otkriveno trideset tisuća zaraženih SIDOM. Međutim, testirao se tek mali postotak stanovništva. Očito da je zaraženih još i mnogo više.

Očito je da će tako proći i u drugim državama ako se i tamo bude tako odgajalo i živjelo.

Još od prije se zna da se i tuberkuloza i B i C hepatitis i većina drugih zaraznih bolesti prenosi već i samo ljubljenjem! Međutim, organizacije koje žele nametnuti nemoralni odgoj, ovo ne žele dati u javnost.

Zamislimo samo kako bi to izgledalo da dođemo u restoran ili kafić, a konobar nam kaže da se kod njih više ne peru čaše niti pribor za jelo! Ili, kako bismo reagirali da nam ponudi čačkalicu za zube od bivših gostiju? Zgadilo bi nam se jer znamo da se zaraze preko neopranih čaša, neopranog pribora za jelo i preko upotrebljavanih čačkalica ipak mogu prenijeti. Okrenuli bismo se i otišli. Međutim, činjenica je da se ljubljenjem prenese veća količina bakterija i virusa nego preko neoprane čaše!

Čak ako se i nisu ljubili a imali su spolni odnos s grješnim sredstvom prezervativom, zaražavaju se vrlo često ne samo AIDS-om, nego i raznim drugim bolestima od kojih se može postati neplodnim, a i umrijeti!

Reklama prezervativa je dovela ne samo do lažne sigurnosti da se tako neće prenijeti AIDS, nego je zbog poticaja na nemoralni život dovela do strahovitog razbuktavanja i drugih zaraza.

Danas se u Europi od raka maternice, uzrokovanog Humanim Papiloma Virusom,  umire više osoba nego što ih umire od AIDS-a.

Američki nacionalni institut za zdravlje je još 1996. god u dokumentu “Consensus Statement on Cervical Cancer” utvrdio da upotreba barijernih metoda kontracepcije u koje spada prezervativ, ne potvrđuje da bi se time sprečavalo širenje HPV–a.

Nema niti kliničkih potvrda da bi prezervativ štitio od zaraze sifilisom, herpesom,  Chlamydiom Trachomatis i raznim drugim bolestima.

Mnogi muškarci i žene zaraženi Chlamidiom ne osjećaju zarazu ili tek osjećaju male simptome. Međutim, ova bakterija može izazvati neplodnost i muškarca i žene. Chlamydia izaziva upale u maternici i jajovodima što može dovesti do neplodnosti. Nekada zaražena žena ipak zanese, ali dijete zbog  zaraze često umre još prije poroda.

Kako pomoći ljudima da se ne boje djece?

LISEC: Treba im reći da se treba bojati zmija, komaraca i grijeha, a ne djece! Svako dijete je Božji dar, a Božjih darova se ne smije bojati!Dijete ima ne samo usta koja traže jesti, nego i ruke koje će vrlo brzo početi raditi, srce koje će voljeti tatu i mamu i neumrlu dušu koja ima šansu doći u Nebo!

Siromaštva ima, ali pogledajmo iskreno zbog čega. Uvjeravam Vas da djeca nisu uzrok siromaštva, nego lijenost, trošenje novaca na pušenje, alkohol, hazardne igre, možda i za drogu, ili zato što gazda ne plaća pošteno svoga radnika, ili zato što je netko pokrao u tvornici ili državi, ili zbog rata, progonstva, međunarodne politike. Uvozi se i ono što se ne bi trebalo uvoziti, a domaće tvornice ili seljaci onda ne mogu prodati svoju robu, pa su bez zarada.

Zapravo, najveće je siromaštvo kod čovjeka onda, kada mu je nečista savjest. A tko će stvoriti bolje uvjete, ako ne bude djece? Ne može se očekivati oglas da je u grad stigao kamion ili vlak prepunjen dolarima ili eurima, pa da ljudi dođu i uzmu koliko im treba.

Dobro odgojena djeca pomažu jedni drugima, pa i roditeljima u starosti više nego državna penzija! U plodnom periodu života, većinu dana u mjesecu žena je neplodna. Međutim, koliko god djece da zanese, neka ih zavoli, sačuva im život i rodi!

Katolička Crkva u Hrvatskoj ima bogata iskustva u organiziranju savjetovanja trudnica da odustanu od pobačaja i drugih grijeha. I sam sam kroz takva savjetovališta  pomogao u spašavanju života mnoge, mnoge djece, ne samo hrvatske, nego i bošnjačke, srpske i raznih drugih nacija. Mnogi od njih su sada već odrasli ljudi. Niti ne znaju u kakvoj su bili opasnosti. Ja im to sigurno nikada neću reći, ako ih susretnem.

Mogu Vam reći da se najlakše razgovara sa siromašnima. Kod njih nema toliko oholosti kao kod bogatih.

Ako netko želi, može poslušati neke moje radio-emisije, najprije su one koje sam snimio za Radio Marija BiH u trajanju od pola sata.

Četiri emisije o razlozima za poštivanje predbračne suzdržanosti i o izgradnji pozitivnih stavova prema braku, djeci i roditeljstvu, može se preuzeti preko:

Prva:

https://jumbo.iskon.hr/dl/314fa088-ca3b-4f6f-b3b9-932eb55b6095

Druga:

https://jumbo.iskon.hr/dl/c06fc654-170a-4123-a7fd-95d9da436ba6

Treća:

https://jumbo.iskon.hr/dl/adce86ef-ac2b-44b3-bae7-7120d1a7c3df

Četvrta:

https://jumbo.iskon.hr/dl/e2d8f544-ed77-4796-8516-155b5ef50972

Dvije emisije na temu “Zašto se ne žene?”:

Prva emisija:

https://jumbo.iskon.hr/dl/e31de534-72f5-46c1-b458-b24d6968c300

Druga:

https://jumbo.iskon.hr/dl/04a3c656-8881-4ed0-a72a-3c7987a8273f

O štetnosti alkoholizma i pušenja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/a3f82072-fec8-41ea-a31d-6b5c6389252b

Protiv droge:

https://jumbo.iskon.hr/dl/999bc242-592d-45d4-9034-75d52348d446

O ponašanju (protiv psihičkog traumatizma):

https://jumbo.iskon.hr/dl/b4200533-8281-4d4d-aaaf-d7858f526434

O poštivanju života staraca i teških bolesnika:

https://jumbo.iskon.hr/dl/77500582-10cd-475b-9d14-89a1c57f8b9c

Zdrava prehrana, prvi dio:

https://jumbo.iskon.hr/dl/71abbec9-8e13-4779-8548-367db295eb9a

Zdrava prehrana, drugi dio

https://jumbo.iskon.hr/dl/4af6d2ef-5391-4628-97d7-dff5e483209a

Sprečavanje prometnih nesreća:

https://jumbo.iskon.hr/dl/5da78e31-faba-4bd5-9762-c939fc8e2737

Emisija  o zahvalnosti:

https://jumbo.iskon.hr/dl/4a2dfa0b-c940-4db1-a0af-d99d1a5e524e

Prva emisija o milosrđu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/e5184e2c-993c-4558-a723-ffce0b49828b

Druga emisija o milosrđu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/0065a952-12f2-4769-94e3-c29b80220901

Treća emisija o milosrđu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/7601ee17-8b02-415f-b75f-c9eda6d61cb4

Četvrta emisija o milosrđu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/1fcab32f-045a-409a-bce4-ae467779f6fa

Prvi dio predavanja kojega sam održao u jednoj bolnici, o postivanju života staraca i teških bolesnika:

https://jumbo.iskon.hr/dl/8617738f-697e-458e-81c0-73564a8dbb21

Drugi dio predavanja kojega sam držao u jednoj bolnici:

https://jumbo.iskon.hr/dl/244519c8-317f-4fea-8102-2092b7411d57

Treći dio predavanja u bolnici:

https://jumbo.iskon.hr/dl/e400b3c4-c71a-4225-a921-0b0027c924f9

Emisija od 15. VI 2015, nakon posjete Sv. Oca Pape Sarajevu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/0137b111-1d0f-4579-b2c2-a93044b49f84

Emisija o ekologiji: https://jumbo.iskon.hr/dl/ebf786d1-e649-48b2-a33e-c6242e34e4eb

Emisija o potrebi kreposnog života, da se nikada ne sudjeluje u grijehu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/7e51d476-dc85-480f-8c98-81a3802d9231

Emisija o nekim znakovima vremena u kojemu živimo:

https://jumbo.iskon.hr/dl/cef33859-7761-4a4a-9e22-91ac4052f195

A sada dajem linkove kako se može preuzeti kraće radio emisije u trajanju od oko 15 minuta:

  1.  O obiteljskom životu:

https://jumbo.iskon.hr/dl/f2415487-6b26-43cc-ba0b-d2fd8d468c0c

  1. Liječenje duševnih rana izazvanih sudjelovanjem u usmrćivanju nerođene djece:

https://jumbo.iskon.hr/dl/0065a952-12f2-4769-94e3-c29b80220901

  1.  Iz svemirske perspektive:

https://jumbo.iskon.hr/dl/0c3b5357-d04d-4eef-9491-9403de16759a

  1. O poštivanju života djece koja se još nisu rodila.

https://jumbo.iskon.hr/dl/99cf7344-2cfb-4a18-a760-a3b55dca71fc

5 . Prva emisija protiv nemoralnog odgoja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/4feb743d-9070-400d-9a7e-1895aa17833e

  1. Druga emisija protiv nemoralnog odgoja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/3a66d159-5df8-43c0-ab08-150f82183c29

  1. Sedma, a to je treća u kojoj govorim, protiv nemoralnog odgoja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/a2c2ca0a-1a9a-4f81-ac38-703f516de9ca

  1. Osma emisija, a to je četvrta po redu protiv nemoralnog odgoja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/f998bb17-9422-431b-9942-42f210344808

  1. Deveta emisija:: Ženino tijelo: svetište ili smetište?

https://jumbo.iskon.hr/dl/fb3caf30-5eac-4637-809f-58cc69e4de0d

  1. Deseta emisija o medicinskoj etici:

https://jumbo.iskon.hr/dl/ba976085-79d1-404f-b19e-1845f84b257c

  1. Jedanaesta emisija. Prva emisija protiv umjetnih oplodnji:

https://jumbo.iskon.hr/dl/5e873615-95ea-4dec-906a-c5fc59438f08

  1. Dvanaesta emisija. To je druga emisija protiv umjetnih oplodnji:

https://jumbo.iskon.hr/dl/04696fd4-36cb-4dad-bef1-4115bec26e6f

  1. Trinaesta emisija. To je treća emisija protiv umjetnih oplodnji:

https://jumbo.iskon.hr/dl/a873bedc-95f3-4a8b-8df9-357d646e60b9

  1. Emisija. Uloga Crkve:

https://jumbo.iskon.hr/dl/f2d4627e-513c-4282-8d56-262d44068c72

  1. Emisija briga za obiteljski život:

https://jumbo.iskon.hr/dl/65f5781f-b339-44bc-9670-c834bd88f0a1

  1. emisija gdje govorim da trebamo odbijati sudjelovanje u grijesima i onda kada nas na to nagovaraju:

https://jumbo.iskon.hr/dl/c20e3b1c-9b14-4fd5-85d0-c4957abfc33d

  1. emisija. Tu govorim o nekim znakovima vremena u kojemu živimo, koji nas jako zabrinjavaju:

https://jumbo.iskon.hr/dl/cef33859-7761-4a4a-9e22-91ac4052f195

  1. emisija koja traje17,36 min. To je prva u nizu na temu “Dobro nam došao novi živote!”:

https://jumbo.iskon.hr/dl/f6e3fc74-9c8e-43e7-8f59-cf6cb62c1b99

  1. To je druga u nizu na temu “: Dobro nam došao novi živote”

https://jumbo.iskon.hr/dl/4235fa6f-e9a4-4031-a83a-99ad79fcb7b1

  1. Prva u nizu novog ciklusa o uzrocima premalenog nataliteta i popravku stanja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/aad6ddaf-5ba5-45c6-b02d-e2600be8d10e

  1. Druga u nizu novog ciklusa o uzrocima premalenog nataliteta i popravku stanja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/62c23291-f571-4fa0-bc89-00569e73f6d4

  1. Treća u nizu novog ciklusa o problemu premalog nataliteta i popravku stanja:

https://jumbo.iskon.hr/dl/c4f595a9-5803-4f3c-8fb0-a809ba422cb0

  1. Četvrta u nizu novog ciklusa o problemu premalog nataliteta i popravku stanja

https://jumbo.iskon.hr/dl/ddcd5a70-97f6-4049-867d-ed4f326e1392

  1. Peta u nizu novog ciklusa o problemu premalog nataliteta i popravku stanja

https://jumbo.iskon.hr/dl/95f558da-8536-43a2-9e2e-5637de8b10fe

Na temu demografije snimit ću još emisija.

I, na kraju, kako ubjediti ateiste u ovo što govorite i za što se javno zalažete?

LISEC: Možda ateista niti nema. Mislim da se najčešće radio o tome da onaj tko se ne želi pokajati, tko ne želi prestati griješiti i ponizno tražiti Božje oproštenje, zavarava sebe i druge da Boga nema i predstavlja se pred drugima kao da je ateista. Ako prizna da Bog postoji, onda priznaje i da će ga Bog suditi. Ako policajac zaustavi vozilo zbog prebrze vožnje i želi vozaču naplatiti kaznu jer je nekome ugrožavao živote, neće ništa pomoći ako vozač kaže da je on ateista i da ne prihvaća Božju zapovijed „Ne ubij!“.

Ovo što sam rekao pomaže ateistima da povjeruju da Bog postoji i da povjeruju da trebamo živjeti u skladu s Njegovom Svetom Voljom. Kada nekome kažemo istinu, mi ne znamo kako će i kada reagirati. Možda se ipak pokaje prije smrti. Međutim, ako mi ne iskoristimo mogućnost reći grješniku da mora prestati griješiti, onda imamo i sami neku krivicu.

Velikoga zla u svijetu ima ne samo zato što ga čine zli ljudi, nego i zato što mnogi, koji govore da su dobri, šute i ne iskorištavaju dovoljno talente koje im je dragi Bog dao, da riječima istine i dobrim primjerom vlastitog života poprave stanje.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (814)

vrbas-miso

 

 

 

 

 

 

Bitka na Bedru

Posted: 21. Juni 2016. in Intervjui

Badr

Večeras je 17. noć mjeseca Ramazana, odnosno noć uoči 17. dana najodabranijeg mjeseca u godini za muslimane. Dakle, mubarek noć! A na taj dan, 2. godine po hidžri,  ili 17. marta 624. godine po Isau a.s./Isusu, odigrala se jedna od najznakovitijih bitki u historiji islama. Taj mi dan, kako bi to pripadnici nekih drugih monoteističkih religija rekli, dođe kao “imendan”. Obzirom na opći značaj ove noći i sutrašnjeg dana, te korjene moga imena, prezentiram, kako za sljedbenike islama, tako i za druge koje to zanima, posebno za ljubitelje povijesti, kratku storiju o toj bitci i njenom značaju.

bg

Bitka na Bedru koja se desila 17. marta 624. godine (17. ramazana 2. godine po Hidžri) u današnjoj Saudijskoj Arabiji, je bila ključna bitka za muslimane u ranim danima islama. Dio je Muslimansko – Kurejšijevskih ratova. Bitka je u historiji Islama ostala ubilježena kao bitka u kojoj se odigrala otvorena “Božanska intervencija” i navodi se u muslimanskim izvorima da je u njoj učestvovao i Melek Džibril (Gabrijel) sa Melekima a također i Iblis (Sotona). Pobjedu su izvojevali muslimani.

sa šejhom Junusom, 20. juna 2016Hafiz Junus, koji mi se doimlje kao čovjek-evlija, mi svaku noć razgaljuje dušu načinom na koji uči Kur'an i uljepšava mi Ramazan

Uvod u bitku

Bitka na Bedru je prva veća bitka u kojoj su se našli Mekanski politeisti i Medinski muslimani. Prije toga je bilo manjih konflikata. Nakon što se nova vjera Islam pojavila u Mekki, koju je propovjedao Muhammed s.a.v.s. (Monoteizam), a koja je bila suprotna dotadašnjem arapskom običaju i učenju, mekanski aristokrati i vladari su sve više bili neprijateljski nastrojeni prema pripadnicima i simpatizerima nove vjere. Ta netrpeljivost je dovela do takozvane Hidžre ili seobe novih muslimana iz Meke prvo u Abesiniju,za koju su smatrali da je zemlja religiozne tolerancije. Nakon seobe u Abesiniju (današnja Etiopija) preostali muslimani, uključujući Muhammeda, s.a.v.s. bježe u Medinu (Politeizam) gdje se u međuvremenu stvorila povoljnija klima za muslimane, obzirom na to da je već bilo dosta konvertita na novu vjeru. U Medini su muslimani neko vrijeme živjeli u miru, međutim Mekkanski politeisti su odlučili da napadnu muslimane i novi poredak koji su stvorili u Medini, jer je ključni put koji vodi karavane do Mekke išao upravo pokraj Medine. Mekkanski politeisti su već devastirali i opljačkali domove muslimana koji su napustili Mekku te iscenirali već nekoliko manjih sukoba sa muslimanima.

16. teravija 1437.                                                                        U očekivanju teravije

Bitka

“…Arapi će čuti za naš pohod, za našu snagu i moć, nikada više neće pomisliti da nas napadnu
—Ebu Džehl – Mekanski vladar, prije bitke na Bedru

U ljeto 624. godine. Muhammed s.a.v.s. prima dojavu da karavana iz Sirije na čelu sa Ebu-Sufjanom prolazi pokraj Medine do Mekke. Muhammed s.a.v.s. sakuplja vojsku koja je brojala 313 ljudi. Komandovao je vojskom lično a sa sobom je poveo i svoje ključne komandante kao što je bio Hamza, zatim buduće halife: Ebu Bekra, Omera i Aliju. Osman je ostao u Medini brinući se za svoju bolesnu suprugu. Karavan se približio Medini, a Ebu Sufjan je već čuo od prolaznika da Muhammed s.a.v.s. sprema zasjedu. Poslao je glasnika po imenu Damdam u Mekku i alarmirao tamošnje vladare koji sakupljaju vojsku koja je brojala 900 do 1000 ljudi. Ta vojska je uključivala mnoge Mekkanske uglednike koji su se  iz različitih pobuda priključili vojnoj kampanji; neki od njih su štitili svoje finansijske interese (karavanska ruta), neki iz odmazde prema poginulim iz prijašnjih manjih konflikata sa muslimanima, a neki su mislili da će to biti lagahna vojna kampanja obzirom na to da je muslimana bilo mnogo manje. Za to vrijeme muslimanska vojska je stigla na izvore Bedra koji su se nalazili na karavanskom putu prema Mekki.

 

Shema Bitke na Bedru

15. marta obje vojske su bile dan jahanja udaljene od izvora Bedr. Mekkanska vojska se ujedinila sa Ebu Sufjanovom karavanom a muslimanska  je požurila prema izvorima Bedr, da bi je okupirala prije dolaska politeista. U ponoć 17. marta Mekkanska vojska je oformila kamp u blizini doline Bedr. Navodi se da je dan prije padala teška kiša, što je otežalo i usporilo kretanje Mekkanlija, obzirom na to da su imali 100 konja i 700 kamila. Bitka je krenula slijedećeg dana i to na tradicionalni način: prvaci obje vojske izlaze na dvoboj. Od muslimanske vojske izlaze Hamza, Alija i Ebu Ubejde. Hamza svoga protivnika ubija prvim udarcem, Alija također savlađuje svoga protivnika a Ebu Ubejda je smrtno ranjen. Nakon toga obje vojske ispaljuju strijele jedni na druge, dvojica muslimana su poginula tom prilikom. Nakon toga Muhammed s.a.v.s. naređuje opći juriš. Bitka je trajala nekoliko sati i navodi se da je muslimanska vojska do rano u podne natjerala Mekkansku vojsku u bijeg. Buharija navodi listu od 70 Mekkanlija koji su poginuli u bici, što bi bilo oko 15-16% vojske a oko 70 je zarobljeno. Muslimani su izgubili 14 ljudi.

Božanska intervencija

16. teravija - ramazan 1437.                                                                           Vaz uoči teravije

Mnogi Hadisi a i sam Kur'an govori o Božijoj pomoći koja je muslimanima došla prije i za vrijeme bitke na Bedru. U suri Ali Imran se kaže:

  • “Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni – zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni”.

U istoj Suri se također opisuje bitka na Bedru:

  • “Imate pouku u dvjema vojskama koje su se sukobile: jednoj, koja se borila na Allahovu putu, i drugoj, nevjerničkoj, kojoj se činilo da pred sobom ima dva puta više protivnika. A Allah Svojom pomoći čini moćnim o­noga koga o­n hoće. To je, zaista, dalekovidnim pouka”.

A jedan od mnogih hadisa u kome se opisuje bitka na Bedru kaže da je Poslanik u jednom momentu uzviknuo: ” Raduj se Ebu Bekre, Allah ti posla u pomoć Džibrila, jaše na konju a sa krila mu spada prašina[2]

(Tekst načinjen iz nekoliko različitih izvora)

Predsjedništvo Stranke dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine

Adresa; Stranka dijaspore BiH, c/o Rizah Burnazović   

Hakije Turajlića 21, Sarajevo, Identifikacioni broj stranke  4201545190001

E-mail ; stranka.diasporebih@hotmail.com Tel.061-59 14 50

Povodom 20 juna Svjetskog dana izbjeglica

Povodom 20. juna, Svjetskog dana izbjeglica, Stranka dijaspore i domovine BiH izražava svoje nezadovoljstvo sporim riješavanjem problema interno raseljenih osoba kao i nesprovodjenjem  Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma kojim je ovoj populaciji garantovao održiv povratak na svoja ognjišta.

Povratak prognanih i izbjeglih je preduslov dugoročnog  očuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH zbog ćega je otpor povratku ove populacije jos uvijek veoma jak. Njihovo pravo na rad, zdravstvenu i socijalnu zaštitu i obrazovanje se konstantno krše I šikaniraju  sa dugoročnim  ciljem da se politikom pritisaka održi postojeća  nacionalna slika BiH nastala nakon etničkog čišćenja i progona u zadnjem ratu i obeshrabi povratak.

Najugroženijih kategorija se sjetimo samo kada se obilježava Svjetski dan izbjeglica. Dovoljno je zaviriti u kuće onih najupornijih koji su se vratili na svoja prijeratna ognjišta koji bez osnovnih životnih uslova dostojnih čovjeka u 21 vijeku  uslova preživljavju svakodnevnicu.

Zato nas ne čudi politika reciprociteta kojom se izgradnja  jedne kuća za npr. Hrvata izbjeglicu, interno raseljenu osobu ili povratnika, uvjetuje sa izgradnjom po jedne za Srbina i za Bošnjaka.

Raseljene osobe u Bosni i Hercegovini su prioritet i za njih je, 20 godina nakon rata, potrebno pronaći prava rješenja, siguran i pouzdan pristup pravima, uslugama, prihodi za život i pristojan smještaj, kao i stalna podrška da bi im se pomoglo da se vrate u zajednice iz kojih potječu, gdje god je to moguće.

Zato apelujemo na  Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, UNHCR-a i Delegacije EU da učine dodatne napore kako bi se ovoj populaciji omogućio povratak i sačuvala multietnička slika BiH kao uslov očuvanja njenog višestoljetnog  bosansko-hercegovačkog bitka.

Mr.Sci Edin Osmančević

Predsjednik  SDDBIH

 

cleveland cavs - 2
 
Prije samo koji sahatak svjedočio sam historiji i snažnim emocijama zbog čega vrijedi pratiti najbolju košarku na svijetu. Cleveland Cavaliers su, nakon što su sa prošlogodišnjim pobjednicima NBA lige Golden State Warriorsima imali 1:3 u finalnoj seriji koja se igra u četiri dobijene, mimo svih očekivanja dobili sve tri preostale utakmice, od kojih dvije u gostima, uključujući i ovu večerašnju/sedmu i time po prvi put postali osvajači te titule u svojoj 45-togodišnjoj historiji postojanja. Znači, večeras su Cavaliersi pisali vlastitu historiju, ali zlatnim slovima. Ova pobjeda košarkaša iz Clevelanda, iz američke savezne države Ohio, je historijska i utoliko što su postali klub koji je svome gradu donio titulu prvaka Amerike u jednim od pet glavnih ovdašnjih sportova prvi put nakon 1964. godine (tada su Brownsi bili prvaci u američkom fudbalu), odnosno nakon punih 52 godine. A, nisu imali impresivan regularni dio sezone kada su načinili rekord od 57:25, što djeluje prilično skromno u odnosu na njihovog finalnog suparnika – Golden State Warriorse koji su, kao što sam već o tome pisao, završili regularni dio sezone sa rekordnih 73:9. Ali, svaka priča, pa i ova, ima svoje junake. On je, zna se –
 
LeBron James
Taj momak je draftovan 2003. baš od strane Cleveland Cavaliersa i najavljen kao “novi Michael Jordan”. Čak je uzeo Jordanov broj na dresu – 23. Sedam godina je pokušavao sa Cavaliersima uzeti titulu, ali nije išlo. Najčešće bi im se na tom putu ispriječili “moji” Celticsi. I kada je postao slobodan igrač 2010. potpisao je za Miami Heat jer je tamo vidio šansu da se domogne nekog pobjedničkog prstena. Ali, prije nego navedem njegova postignuća u novom klubu, moram se prethodno osvrnuti na činjenicu da su zbog njegovog odlaska navijači Cavaliersa demonstrativno i javno palili njegov dres, a prilikom prvog gostovanja Miamia u Clevelandu, proglasili su ga izdajnikom. Sve je to podnio LeBron. Sa novim klubom je u četiri godine igranja osvojio dva prstena (dvije titule prvaka NBA lige i sve četiri godine igrao u finalu). U dva finalna dobijena meča s Miamiem je osvojio titulu MVP (most valuable player/najkorisniji igrač).
LeBron MVP finals 2016
Kada mu je 2014. istekao ugovor s Miamiem, naravno da ga je mogao s njima produžiti za velike pare, ali i otići u bilo koji drugi, također za veliku cifru, on se nijednog trenutka nije dvoumio, rekavši za javnost: “Vraćam se kući”! Potpisao je ponovo za Cleveland Cavalierse jer je osjećao da im je ostao dužan i jer mu je tamo i dom. Da, ne poznajem nijednog poznatijeg igrača NBA lige koji je igrao za klub iz države u kojoj je rođen, osim LeBrona. I ne samo to, ne poznajem nijednog igrača u svih pet glavnih američkih sportova koji su toliko emotivno vezani za državu u kojoj su rođeni, igrajući za neki klub iz iste. LeBron je u tom smislu jedan i jedini! Dakle, prvu godinu nakon povrtaka iz Miamia dogurao je sa svojim Cavaliersima do finala, ali su izgubili seriju od Golden State Warriorsa sa 4:2. Nakon toga Kevin Love, pojačanje iz Minnesota Timberwolvesa, je postao free agent/slobodan igrač, ali je, po vlastitom priznanju uslišio molbu LeBrona da produži ugovor jer, kako je rekao, “ovdje imamo još posla kojeg moramo završiti…” I, završili su ga večeras, uz veliku pomoć briljantnog Kyrie Irvinga i ostalih, pobijedivši u sedmoj, odlučujućoj utakmici Golden State Warriorse sa 93:89. LeBron je ubacio 27 poena, uz 11 asistencija i 11 skokova te 3 blok-šuta, čime je po 16. put u karijeri u playoffs-u načinio triple-double, a jedan je od trojice igrača u historiji NBA lige koji je taj učinak imao u 7. utakmici. Ovo mu je, po mnogima, ali i po meni, bila najbolja utakmica u 13-togodišnjoj karijeri. Jednoglasno je i u ovoj finalnoj utakmici proglašen MVP. Njegova briljantna igra doprinjela je da Cavaliersi, ne samo što su po prvi put uzeli titulu, nego da postanu prvi klub u historiji NBA lige koji je u finalnoj seriji 1:3 preokrenuo u 4:3. Večeras se u Oaklandu, u Californiji, zaista pisala historija. A dio te historije je svakako i –
 
Tyronn Lue
 
Da, taj 39-togodišnjak je postao head coach Cavaliersa nakon što je 22. januara ove godine, dakle negdje u pola regularnog dijela sezone, otkaz dobio tadašnji prvi čovjek struke David Blatt. Lou je kao rookie head coach (trener-početnik) načinio pravo čudo i ušao u historiju Cavaliersa kao prvi trener koji im je donio titulu.
Tyronn Lue
Taj skromni momak, dječačkog lica, dugo nakon utakmice je plakao kao malo dijete. A imao je i s kim da plače, jer su to horski činili i LeBron i svi drugi. Bile su to suze-radosnice. Čestitam i LeBronu, i Lou i svima drugim Cavaliersima na podvigu! I na historijskim momentima kojima sam svjedočio. Kakvo će tek slavlje biti narednih dana u Clevelandu i u svim dijelovima Ohia. Kao da sada gledam neke od mogućih transparenata na kojima će, uz sliku “Kinga Jamesa”, pisati: “Hvala, Gloria, što si ga rodila”!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

sejo omeragicPiše : Sead OMERAGIĆ

„Neki mladi odlaze iako imaju dobre poslove. To im je izazovno. Naš je zadatak da im omogućimo da ovdje rade, a na svakome je da li će ostati ili otići. Život je lopta šarena, a to posebno važi za mlade ljude.”

Ovo je bila nedavna izjava premijera Federacije Fadila Novalića.

Pošto se izrazio fudbalskim žargonom, zasigurno je mislio na Džeku, Spahića, Đurića, Šehića i druge kojima je život lopta šarena, a koji su davno napustili ovu zemlju i razmjestili se po evropskim fudbalskim klubovima. Po Fadilu zapošljavamo našu mladost po Romi, Liverpulu, Evertonu, Čelziju… To je prirodan proces što bi rekao naš premijer Federacije.

Prirodno je protjerivanje mladih, obrazovanih i sposobnih  izvan granica ove države.

Fadil Novalić je neka vrsta našeg nacionalnog trenera. Trebao je biti Bakir Izetbegović, ali njega sa loptom šarenom ne možeš ni zamisliti. Fadil Novalić uči gladne i socijalne slučajeve da ne kupuju luksuznu robu. Pošto ne mogu svi u velike fudbalske klubove, premijer našu omladinu trenira da potpiše za ugledne gerijatrijske klubove. Naši mladi će nastupati po staračkim domovima širom Evrope i tako našu zemlju predstaviti u najboljem svjetlu.

Kakav Meša Baždarević. S Fadilom ćemo mi u Evropu i na Euro. Svake godine iz BiH iseli po jedan grad mladih i pristupi evroatlantskim integracijama. Integrišu se postepeno, selo po selo, naselje po naselje i grad po grad. Dok obavlja taj prirodni proces Fadil se smije u kamere k'o oni harmonikaši u televizijskim orkestrima. Širi čovjek optimizam po službenoj dužnosti.

Godinama čekamo da nam ovi iz vlasti odrecituju: „Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati…“ Ali, otkad su oni na vlasti ni sunce nije što je nekad bilo. Bosnom i čitavim Balkanom hara vlaga.

Do podne sunce, od podne kiša. Omiljena regija pretvara se u originalnu džunglu.

Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić ne prestaju pričati o odlasklu mladih kao o ključnom problemu svojih država i naroda. Srbija i Hrvatska, kao i BiH, godišnje gube po grad od 40 do 50 hiljada stanovnika. Televizijske kamere se ne odvajaju od autobuskih stanica u Varaždinu i Osijeku, odakle mladi Hrvati bježe u Njemačku.

U BiH svi šute i bave se popisom, premda je za tri godine iselilo gotovo 150 hiljada popisanih. Do sljedećeg popisa neće se imati šta popisati. Čuje se o strašnom iseljavanju Hrvata iz srednje Bosne, odlaze masovno Bošnjaci iz Ključa i Sane, masovno sele Srbi iz Krajine i Semberije u Srbiju.

Ali, ovdje i dalje glasaju za nacije, obožavaju nacionalne lidere, spremni su poginuti za svakog nacionalnog laprdala i bijednika, a u isto vrijeme njihova talentirana djeca sve čine da se dokopaju statusa manjine u Švedskoj, Njemačkoj, Norveškoj, pa da tamo s posebnim zadovoljstvom čiste ljudski izmet, mijenjaju pelene u staračkim domovima i sretno udišu isparenja na smetljištima Evropske unije.

Djeca nacionalno svjesnih sve čine da se oslobode glasačkog prava, nepreglednih prostora ljudskih i građanskih stečevina, koje im dvadeset godina nude balkanski demokratski lideri.

Višedecenijska nacionalna ugroženost ovim je zaokružena. Jednog dana će se pričati: Kad su ovdje živjeli Srbi, Hrvati i Bošnjaci nikome nisu davali prava. Sejdić i Finci su uzalud čekali godinama da ih priznaju kao Ostale. Oni su bili nacionalno svjesni i puni sebe. Život je lopta šarena. Za samo desetak godina od nacija ćemo imati ostale, preostale i nacionalno zaostale.

Izvor: Patria-bh. novinska agencija od 19.06.2016.

Bakir Izetbegovic - 1Gospodine Izetbegoviću,

Povod našeg obraćanja jeste revizija Tužbe protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid koja za građane naše države koji su bili žrtve te agresije, genocida i ratnih zločina i razaranja nikada nije ni prestala biti aktuelna.

Obraćanje bismo započeli i izražavanjem velikog nezadovoljstva zbog politike koju sistematski provodite vi kao najviši politički dužnosnik SDA, a također sa vama i najviši zvaničnici Islamske zajednice.

Smatramo da takva politika šteti bošnjačkim interesima, vodi ka sigurnoj podjeli zemlje, te ide na ruku onima koji su počinili agresiju i genocid, a koji i dalje ustrajavaju na održavanju i učvršćivanju rezultata agresije i genocida na kojima je nastala fašistička tvorevina u kojoj se provodi najgori aparthejd nad preostalim Bošnjacima-muslimanima i bosanskim katolicima.

Ukoliko je vama i svim vašim saradnicima iskreno u srcu očuvanje naše države, te zaštita interesa Bošnjaka i bosanskih katolika koji su jednako ugroženi u genocidnom aparthejdu, od vas tražimo da odmah promijenite kurs politike koju ste do sada vodili.

Napominjemo da je i vama i Reisu Kavazoviću kao vjernicima – imajući u vidu funkcije koje obnašate i odgovornost koju ste s njima preuzeli – obaveza prema domovini (farzi-kifaje) braniti državu od agresora i neprijatelja, te štititi prava svih njenih građana uključujući pravo na zaštitu života, pravo na imetak, pravo na rad, kao i na slobodno izražavanje vjere, te pravo na obrazovanje koje je bošnjačkim povratnicima u genocidnom aparthejdu zvanom RS ozbiljno ugroženo.

Podsjećamo vas samo na neke vaše nedopustive političke promašaje koje smatramo pogubnim za bošnjački narod i nasu državu:

1.      Nikada niste javno osudili, jasno i glasno, hrabro i beskompromisno, brojne napade na naše povratnike u genocidnoj tvorevini te zatražili od svih nadležnih da počinitelje kazne u skladu sa zakonom, niti ste ikad na njih ukazali međunarodnoj zajednici zahtijevajući od njih da hitno reaguju. Jer, tu ne samo da se radi o fašističkim metodama progona bošnjačkog naroda, što je nastavak genocida, već i o brutalnom kršenju ionako neprovedenog u život Annexa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Drastično kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, pogotovo jednog od njegovih ključnih članova, čini taj ugovor pravno ništavnim.

2.      Niste se jasno i glasno oglasili ni na sve češće postrojavanje četničkih paravojnih formacija u Višegradu gdje su njihovi pripadnici počinili genocid, kao ni u drugim mjestima širom Bosne, niti ste jasno i glasno osudili postojanje Ravnogorskog četničkog pokreta koji broji 30.000 četnika i tražili zabranu njegova djelovanja jer je stalni uzrok napetosti i jer prijeti novim genocidom. RČP se proglasio za vojsku RS spremnu da izbriše granice na Drini i etničkim čišćenjem Bošnjaka i Hrvata završi projekt Velike Srbije u Bosni.

3.      Ni vi niti Reis Kavazović niste osudili obilježavanje 9. januara dana početka genocida nad nama. Umjesto vas ili reisa Kavazovića, to je učinio kardinal Vinko Puljić u svom otvorenom pismu Patrijarhu SPC u kojem je na častan način zaštitio interese i dostojanstvo bosanskih katolika (kako ih naziva u pismu). A nama je vašom šutnjom servirano još jedno poniženje koje je u nama izazvalo još jednom osjećaj vaše nebrige prema nama.

4.      Ni jednom se niste hrabro i odlučno javno oglasili povodom učestalog negiranja bosanskog jezika u genocidnom entitetu niti ste tu nedopustivu agresivnu politiku osudili. Stoga, situacija se na tom planu pogoršava, pa bosanski jezik srpske vlasti negiraju i u onim školama gdje do sada nije bilo problema (poput Janje).

5.      Ako je suditi po nedostatku vaših reakcija na sve gore navedeno – pitamo se da li je vama i onima koji sebe zovu našim predstavnicima u vlasti zaista stalo do Bošnjaka i bosanskih katolika u genocidnom aparthejdu čija se ljudska prava svakodnevno krše na najgori mogući način čime su pogođeni i ugroženi svi aspekti njihovih života (uključujući diskriminaciju u obrazovanju, zapošljavanju, jeziku, ljudskim pravima i slobodama).

6.      Vaše izjave da ‘Bošnjaci neće ukinuti RS‘ i da su ‘Bošnjaci prihvatili realnost postojanja RS‘ krajnje su uvredljive i za zdrav razum svakog Bošnjaka neprihvatljive. One samo pokazuju koliko ste daleko od realnosti bošnjačkog naroda za koji je ukidanje genocidne tvorevine imperativ i mora služiti kao politička platforma svakome ko želi biti bošnjački lider.

7.      Niste se niti oglasili niti osudili neprihvatjive i nerazumne političke pritiske srpske strane vezane za objavu rezultata popisa iz 2013., kojima ne odgovara što genocid koji su počinili nad bošnjačkim narodom nije dao planirane rezultate. A bilo kakva politička manipualcija statističkim činjenicama, pored toga što je nedopustiva, predstavlja i krivično djelo koje je zakonom kažnjivo. Toliko biste barem morali znati i to je minimum koji ste do sada trebali bezbroj puta u javnosti ponoviti.

8.      SDA je najvažnije državne poslove i poluge prepustila SDS-u, SNSD-u i HDZ-u počevši od SIPE, državne sigurnosti i policije, vanjskih poslova do financija, dok je za sebe rezervirala resor za izbjeglice koji je očito beskoristan, a trebao bi biti inicijator i katalizator povratka bošnjačkih izbjeglica u skladu sa Anexom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, obzirom da očito ne pokazujete interes za naše pravo na građansku Republiku BiH.

9.      Na sastanku od 11. aprila ove godine u Mostaru pred srbijanskim premijerom Aleksandrom Vučićem vi ste genocid nazvali ‘nešto‘. Takva odrednica bila bi sramotna i da se govorilo o nekoj vremenskoj nepogodi koja nas je zadesila. Bojite li se to vi (i koga) pa da ne želite nazvati teški ratni zločin pravim imenom – genocid?

10.  Jedno od posljednih poniženja je prekrivanje spomen-ploče na ulazu u Vijećnicu kako bi se dodvorili četničkom vojvodi Nikoliću, a ponizili sve nas. Istovremeno ste se nedržavnički ponijeli prema Predsjedniku Italije koja nam je prijatelj.

Kad je riječ o pitanju revizije Tužbe protiv Srbije za agresiju i genocid ono je aktualizirano nekoliko puta u javnosti i medijima naše države i ranije i ove godine, posebno nakon presude za genocid Radovanu Karadžiću. Ali je sve, čini se, ostalo na tome, dok je istovremeno bošnjačko političko i duhovno vodstvo nastavilo planski i smišljeno genocid lokalizirati samo na Srebrenicu, što je teška podvala i obmana.

Gospodine Izetbegoviću, podsjećamo vas da ste na Kongresu SDA prošle godine javno obećali da ćete obnoviti Tužbu na Svjetskom sudu pravde protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid. Ali obećanja se kod vas izgleda daju da bi se pogazila. Za čiji račun, to vi znate.

Podsjećamo vas na izjavu profesora Boyle, stručnjaka za međunarodno pravo svjetskog glasa, koji je javno izrazio zainteresiranost i spremnost da radi na reviziji Tužbe, a koji je rekao da je Tužba sabotirana već devet godina. Profesor Boyle je naveo da vaš advokat Sakib Softić nije učinio ništa na prikupljanju novih dokaza kojih ima napretek. Nažalost. Da li ste se i vi i Reis Kavazovic bar i jednom zamislili i na jednoj od masovnih dženaza žrtvama genocida u Prijedoru, Zvorniku ili Bratuncu da te žrtve zaslužuju da se kazne, ne samo njihovi krvnici, već i naredbodavci, ne samo počinioci, već i sljedbenici jedne fašističke ideologije koja u svojoj osnovi ima uništenje cijelog bošnjačkog naroda zarad ostvarivanje bolesne velikosrpske ideje?

To što gazite svoja obećanja i fetve o genocidu je ništa drugo nego sabotiranje sudskog spora protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid. Profesor Boyle je u svojim nedavnim javnim nastupima u bosanskim medijima izjavio da postoje novi dokazi za reviziju tužbe. Stoga tvrdnju da ‘nemamo nove dokaze za tužbu’ vidimo kao obmanjivanje javnosti.

Gospodine Iztebegoviću, upućujemo vas na haški dokument koji se zove ‘Izdvojeno misljenje za Presudu Vojislavu Šešelju’ (‘The Dissent to the Šešelj Judgement’) – dokument od stotinjak stranica koji je dostupan javnosti putem haškog Tribunala od 1. juna ove godine, a u kojem se nalazi dovoljno dokaza da se napravi revizija Tužbe. Čini se da ste odlučili ignorirati te dokaze koje je prikupio Tribunal, a ne Sakib Softić koji je plaćen za to. Pitamo vas zašto? To što se čini na planu obnove Tužbe u još nezavršenom sporu protiv SCG je potpuno suprotno interesima države RBiH i svih njenih građana, a posebno Bošnjaka kao žrtava genocida. Prof. Boyle obećava da će na Svjetskom sudu novim dokazima ukinuti RS i Dejtonski ilegalni Ustav. Zašto mu to ne dopustite? Nemojte nam samo ponuditi otrcanu frazu da nam je ‘preči mir od pravde’.

Jasno je da je SDA potpuno ovladala Islamskom zajednicom, boračkim organizacijama, udruženjima žrtava rata, medijima, inteligencijom… čime je postala apsolutni gospodar i povijesne i medijske istine, a i sudbine bošnjačkog naroda, kao i svih drugih građana koji su bili žrtve srbijanske fašističke agresije na našu državu i genocida počinjenog na čitavoj njenoj teritoriji .

Umjesto da na osnovu sudski dokazanih povijesnih istina radite na ukidanju aparthejda na okupiranom dijelu državne teritorije, vi svojom politikom i javnim izjavama čuvate ratni genocidni plijen.

Vi ste potpuno oslijepili i ogluhli na svakodnevno negiranje države RBiH, njenih institucija, Tužilaštva, sudova, čak i na otvorene prijetnje srpskog parazita koji u vašem društvu sjedi u dejtonskom Predsjedništvu (umjesto da na njegovu prijetnju neradom i opstrukcijama odmah odgovorite traženjem momentalne suspenzije njegove plate i svih beneficija, ali i dejtonskog ilegalnog Ustava koji ne funkcionira, kojeg krši kako ko stigne, a Europski sud za ljudska prava obara jedan po jedan njegov paragraf).

Gospodine Izetbegoviću, otkud vama pravo da se u ime onih koji su vam ukazali povjerenje na izborima odreknete zahtjeva za naplatu ratne odštete nastale tokom agresije Srbije i Crne Gore? Ta šteta se procjenjuje na blizu 30 milijardi američkih dolara. Ogroman je to novac koji bi nam, kada bi bile proglašene krivim, te dvije agresorske države trebale isplatiti. Tim novcem bi se osigurala naknada žrtvama agresije i genocida kojom bi se mogla podići naša privreda na noge, mladi ljudi zaposliti i stvoriti im se perspektiva kako ne bi napuštali zemlju. Taj novac bi se mogao investirati u školstvo i zdravstvo, pravične isplate borcima i penzionerima, u život dostojan čovjeka.

Osim finansijske strane, takva bi presuda imala dugotrajne političke implikacije na budućnost naše države. Tom bi se presudom Srbija natjerala da prizna genocid, te da se za sva vremena odvrati od nastavka agresije, genocida, ratnih zločina i otimačine naše zemlje koja traje čitavo stoljeće. To bi rezultiralo odricanjem Srbije od podržavanja genocidnog aparthejda koji je stvoren na okupiranom dijelu naše države čime bi se ta tvorevina ukinula.

Ukidanjem Dejtonskog sporazuma, te uspostavljanjem građanskog Ustava presude Sejdić-Finci, Zornić, te Pilav koje je protiv države BiH izrekao Europski sud za ljudska prava u Strazburu ne bi imale svrhe ni potrebe. To bi bio put za uspostavljanje vladavine prava jednakih za sve građane i u borbi protiv korupcije i svih vrsta kriminala. Ustav RBiH bi štitio ljudska prava i slobode onako kako ih štite zakoni u civiliziranim, građanskim društvima. Bosanski jezik više nikada niko ne bi mogao negirati.

Suvišno je i spomenuti kojom bi nas to onda brzinom odvelo u euro-atlanske integracije.

Stoga od vas, gospodne Izetbegoviću, tražimo da bez odlaganja pokrenete reviziju Tužbe protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, vodeći se novim dokazima koji postoje u haškom dokumentu ‘Izdvojeno mišljenje za Presudu Vojislavu Šešelju’ (the Dissent to the Pešelj Judgement’), te u tajnom dokumentu Tribunala – nagodbi sa Srbijom zbog kojeg je Tribunal progonio, hapsio i globio gospođu Hartmann.

Također, od vas tražimo da na čelo tima odmah postavite profesora Boyle-a koji tvrdi da bi konačnu presudu mogao i dobiti u našu korist. Nema većeg interesa Bošnjaka-muslimana od očuvanja države RBiH te ukidanja genocidne RS i naplate ratne odštete. Islamska zajednica je institucija koja je pretrpjela najveće i ljudske i materijalne gubitke tokom agresije, genocida i urbicida i njena je obaveza podržati pravdu i kažnjavanje država počinitelja genocida kako se genocid i urbicid ne bi ponovio. Priče o toleranciji, suživotu, oprostu – tada neće biti ni potrebne.

Prvo pravda, pa sve ostalo!

Za nastavak sabotiranja Tužbe nema niti može biti nikakvog opravdanja niti razloga! Oni koju su vas birali i koji vas plaćaju očekuju od vas ispunjenje datih obećanja, kako se ne bi griješili ni pred svojim biračima, niti pred vjernicima, ni pred državom, nakon toliko zla koje im je naneseno. Narod prati i pamti vaše poteze koji su suprotni interesima pravde, pa tako i naroda i građana i države. Takva politiku morate odmah napustiti, ili napustiti pozicije na kojima se nalazite. Ne kažnjavajte nas više vašom nedopustivom politikom popuštanja i udovoljavanja interesima i politikama Beograda i Zagreba zbog kojih smo već bili, a i nastavljamo biti ogromni gubitnici, dovodeći time u pitanje naš opstanak.

1.Mr. sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji)
2.Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar
3.Mr. sci. Marjan HAJNAL, profesor filosofije-humanist-publicist
4. Bedrudin GUŠIĆ, dipl. oec., slobodni novinar i publicist
5.Anto TOMIĆ, bivši logoraš Omarske, Trnopolja i Manjače, rodom iz Prijedora
6.Nihad FILIPOVIĆ, dipl. pravnik, publicist, bivši logoraš koncentracionog logora Manjača….
7.Selma ČEHIĆ…..

……te članovi Grupe koja zahtijeva povratak u život Ustava RBiH i njena Vodstva

 

Koliko je gospodin Senad Šepić bio u pravu kada je javno prozvao Bakira izetbegovića  i žestoko kritikovao način rada vrha Stranke demokratske akcije (SDA), čiji je i sam član,  najbolje se ogleda u slučaju hapšenja gradonačelnika Bihaća Emdžada  Galijaševića i njegovog  savjetnika Smaila Toromanovića, optuženim za mito –primanje dara.

Gospodin Šepić je u svojoj izjavi od 17/2 2016 godine izjavio sljedeće: ” Ako se hoćemo boriti za evropsku BiH, moramo imati snage izgraditi demokratsku i modernu, evropsku SDA u kojoj odlučuju članovi i gdje se poštuje volja birača, u kojoj postoji povjerenje u izborni proces i gdje se afirmiraju rad, rezultat i akcije za opće dobro, a ne poltronstvo, slabost, interesne grupe i negativna selekcija. Vjerujem da imamo snage za takvu akciju i da većina članstva i građana naše zemlje to od nas očekuje”.

Naime, dva dana nakon hapšenja gospodina Galijaševića, vrh SDA stranke se još uvijek nije oglasio niti ogradio od optužbi za kriminal i korupciju visoko pozicioniranog člana ove stranke.

Indikativno je da nakon Šepićeve kritike vrha SDA stranke, reagovao  Kantonalni odbor SDA stranke Bihać  javno i žestoko krtikujući gospodina Šepića, kao i predsjednik stranke Bakir izetbegović, koji je ubrzo nakon toga proglašen i počasnim građaninom grada Bihaća.

Bez sumnje SDA stranka snosi najveću odgovornost za visok  stepen kriminala i korupcije u BiH društvu. Njeno ćutanje i  nespremnost da se obračuna sa kriminalom i korupcijom u svojim vlastitim redovima, je zabrinjavajuća čime se još više podriva povjerenje naših  građana u političku vlast BiH.

Mr.Sci Edin Osmančević

Predsjednik   SDDBIH

       

Dragana CabarkapaPromene na čelu Radio televizije Vojvodine u startu su politizovane. Pojedina medijska udruženja  su, uz osporavanje, u javnost plasirala netačne informacije. Nije istina da je novo rukovodstvo  otpustilo novinare. Činjenica je da su pojedine medijske “zvezde” u RTV i spoljni saradnici imali enormno visoke zarade i honorare za autorske emisije i to, svakako, treba preispitati. Niko, uostalom, ne može da  ospori  novoj glavnoj urednici pravo da bira svoj tim…..Prvi krug privatizacije medija, sproveden u periodu od 2003. do 2007. godine bio je poguban po novinarstvo u Srbiji. Od  56 privatizovanih medija dve trećine je ugašeno. U medijima koji su  “preživeli”  plate su minimalne (manje od 200 evra), neredovne, sindikalno organizovanje je zabranjeno. Umesto javnom, ti mediji služe interesima vlasnika…..Novi Zakon o javnom informisanju je dozvolio kompanijama iz of-šor zone da postanu vlasnici medija. Ono što je kritikovala Verica Barać i protiv čega se borila, sada je legalizovano…..Naš stav je jasan: Niko nema pravo da se meša u novinarski posao. Ako su podaci koje KRIK objavljuje  netačni,  oni koji ih osporavaju mogu da  demantuju i podnesu tužbe…..Tačno je da Srbija tone u medijski mrak i to svi vide. Ali, ogromna odgovornost za to je na medijskoj koaliciji…..Nedavno istraživanje Centra za sindikalizam bacilo je drugo svetlo na našu profesiju:”Novinarstvo je danas profesija za neuspešne i nesposobne poslušnike, od kojih se očekuje da u svakom trenutku budu srećni što uopšte imaju priliku da rade, kad tamo napolju ima na hiljade sličnih, još siromašnijih i poslušnijih, spremnih da rade za čak i manje honorare od onih  koji se trenutno isplaćuju, ako se isplaćuju” – jedan je od odgovora anketiranih….. Privatizovane medije kupilo je nekoliko ljudi bliskih vlastima i pretvorilo ih u pi-ar servise najveće partije i podstanice premijerovih omiljenih televizija sa nacionalnom frekvencijom. Ugašen je Međunarodni radio Srbija koji je emitovao  vesti na 12 jezika. Zakon je zvanično “ugasio” nacionalnu državnu agenciju mada ona i dalje postoji…..SINOS i PROUNS pripremaju predlog izmene medijskih zakona kojim će tražiti osnivanje regionalnih javnih servisa i zakonsko “oživljavanje” Tanjuga…..

Kako komentirate posljednje smjene na RTV i da li je i kako vaš sindikat reagirao na te smjene? Radi li se o smjenama sa političkom pozadinom i ciljevima?

 ČABARKAPA: Promene na čelu Radio televizije Vojvodine u startu su politizovane. Pojedina medijska udruženja  su, uz osporavanje, u javnost plasirala netačne informacije. Nije istina da je novo rukovodstvo  otpustilo novinare. Činjenica je da su pojedine medijske “zvezde” u RTV i spoljni saradnici imali enormno visoke zarade i honorare za autorske emisije i to, svakako, treba preispitati. Niko, uostalom, ne može da  ospori  novoj glavnoj urednici pravo da bira svoj tim.

Sindikat novinara Srbije (SINOS) i Profesionalno udruženje novinara Srbije (PROUNS) javno su odmah ukazali na ove činjenice i pozvali medijska udruženja  da zaustave hajku na kolege u Novom Sadu. Pitali smo ih zašto nisu reagovali kada je prethodno rukovodstvo RTV 2009. godine bez objašnjenja smenjeno i zašto su ćutali kada je više od hiljadu novinara i medijskih radnika u Srbiji ostalo bez posla po zakonima koje su oni pisali, za interes političko-finansijskog lobija. Zašto, pitali smo ih, ne pomognu da se u Srbiji uspostavi socijalni dijalog, potpiše granski kolektivni ugovor i zaštite svi zaposleni u medijima, a ne samo njima bliski novinari.

Zalagali ste se i zalažete protiv privatizacije medija u Srbiji. Zašto?

ČABARKAPA: Prvi krug privatizacije medija, sproveden u periodu od 2003. do 2007. godine bio je poguban po novinarstvo u Srbiji. Od  56 privatizovanih medija dve trećine je ugašeno. U medijima koji su  “preživeli”  plate su minimalne (manje od 200 evra), neredovne, sindikalno organizovanje je zabranjeno. Umesto javnom, ti mediji služe interesima vlasnika.

Očekivalli smo da će nova vlast, uspostavljena 2012. godine, u skladu sa izbornim obećanjima prispitati sve privatizacije. Oni su, međutim, dovršili posao.

Koji su bitni događaji, zapravo, utjecali na urušavanje medija i statusa novinara u vašoj zemlji?

cabarkapa-losi-rezultati-privatizacije-medija-649539-velikaČABARKAPA: Presudno  je bilo donošenje seta medijskih zakona koji su usvojeni 2. avgusta 2014. godine. Vratiću se na 2009. godinu kada je počela javna debata kako urediti medijsku scenu u  Srbiji. Ministarstvo kulture i informisanja angažovalo je tada medijske eksperte Evropske komisije koji su izradili Medijsku studiju. Po njihovom istraživanju, prezentovanom u  studiji, najprofesionalniji su bili mediji u vlasništvu lokalnih samouprava. Njihov predlog bio je da Srbija ima 10 do 15 lokalnih i regionalnih javnih servisa.

Medijsku studiju odmah je osporilo poslovno udruženje štampanih medija Asocijacija medija. UNS i SINOS su smatrali da je Medijska studija ponudila dobra rešenja, ali je rukovodstvo UNS-a 2011. promenilo mišljenje. Tada je napravljen čvrst savez (medijska koalicija) u koju su ušli UNS, NUNS, Nezavisno drušvo novinara Vojvodine (NDNV), Asocijacija medija, Asocijacija nezavisnih elektronskih medija (ANEM) i Lokal press-poslovna asocijacija lokalnih medija. Asocijacija medija je kasnije izašla iz medijske koalicije, ali su zajedno napravili medijsku zajednicu.

Podsetiću da je 2011. godine Vladin Savet za borbu protiv korupcije na čijem je čelu bila pokojna Verica Barać napisao Izveštaj o problemima i kontroli u medijima.

Savet je utvrdio da među 30 najznačajnih analiziranih medija u Srbiji (12 dnevnih novina, 7 nedeljnika, 6 TV stanica i 5 radio stanica) čak 18 medija je sa nedovoljno transparentnim vlasništvom, čiji pravi vlasnici nisu poznati domaćoj javnosti. Razlog tome je, pre svega, prisustvo ofšor kompanija u vlasničkim strukturama medija, što sve, prevashodno, ima za cilj da se pravi vlasnici medija sakriju i da se time od javnosti prikriju i interesi tih medija.

Ovaj Izveštaj ni jedna vlada u Srbiji nije stavila na dnevni red, a mediji su ga prećutali. Novi Zakon o javnom informisanju je dozvolio kompanijama iz of-šor zone da postanu vlasnici medija. Ono što je kritikovala Verica Barać i protiv čega se borila, sada je legalizovano.

Istraživaćki mediji i njihovi novinari nisu baš omiljeni u Srbiji, kao uostalom ni drugdje. Naprotiv, na udaru su mnogih moćnika, od političkih, do onih koji pripadaju podzemlju. Hoćete li i za moje čitatelje objasniti jedan od posljednjih primjera ataka na takvenovinare – iz Mreže za istraživanje kriminala i korupcioje – KRIK, koje kolege ste, naravno, podržali?

ČABARKAPA: Naš stav je jasan: Niko nema pravo da se meša u novinarski posao. Ako su podaci koje KRIK objavljuje  netačni,  oni koji ih osporavaju mogu da  demantuju i podnesu tužbe. KRIK je objavio snimke na kojima se vide bageri kako ruše privatne objekte u Savamali u noći posle izbora u Srbiji, 24 apila. To je zaista bilo zastrašujuće. Kvart u najstrožem centru grada te noći kontrolisali su ljudi sa fantomkama. Policija nije htela, na pozive građana, da izađe na lice mesta. Premijer je, pre nekoliko dana, prozvao “vrh grada”, na potezu su tužilaštvo i sudstvo.

Krajem maja u emisiji MOST RSE gostovali su novinar nedjeljnika “Vreme” Miloš Vasić i predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) Vukašin Obradović, a zadata tema emisije je bilo pitanje “Tone li Srbija u Miloševićev medijski mrak”. Bilo je burnih reakcija ne neke teze izrečene u toj emisiji od strane spomenutih sugovornika. Kako Vi komentirate nastup dvojice kolega u toj emisiji?

ČABARKAPA: U tom razgovoru SINOS I PROUNS  nazvani su “režimskim i fantomskim” organizacijama, a NUNS je označen kao udruženje koje se bori za slobodu medija. Ne želim konflikt sa kolegama iz udruženja, ali ovu zamenu teza nismo mogli da prećutimo. Tačno je da Srbija tone u medijski mrak i to svi vide. Ali, ogromna odgovornost za to je na medijskoj koaliciji.

Iako kritikuju vlast NUNS-ovi funkcioneri su i dalje u konkursnim komisijama i sa ostalim članovima medijske koalicije dele budžetske pare kome oni hoće. Tim novcem su  “medijski feudalci”, kako ih NUNS sada naziva, kupili medije u kojima su bez posla ostali naši  članovi. Uostalom, ministar informisanja i kulture Ivan Tasovac redovno ističe da medijsku politiku vode “reprezentativna medijska udruženja”. Dakle, ONI SU DEO VLASTI.

“Novinarstvo je lep posao, ako se napusti na vreme”, citirali ste u jednoj svojoj kolumni kolege koje su propustile da to urade na vrijeme. Do kakvih se rezultata došlo u istraživanjima Centra za razvoj sindikalizma u Srbiji, koji su bili povod da ste kolumnu započeli rečenicom koju sam citirao?

 Sindikat-novinara-3ČABARKAPA: “Nema lepšeg poziva nego biti oduševljen, osvedočeni, vešt novinar…” Ovo Matoševo uverenje delile su generacije  novinara na ovim prostorima. Nedavno istraživanje Centra za sindikalizam bacilo je drugo svetlo na našu profesiju:”Novinarstvo je danas profesija za neuspešne i nesposobne poslušnike, od kojih se očekuje da u svakom trenutku budu srećni što uopšte imaju priliku da rade, kad tamo napolju ima na hiljade sličnih, još siromašnijih i poslušnijih, spremnih da rade za čak i manje honorare od onih  koji se trenutno isplaćuju, ako se isplaćuju” – jedan je od odgovora anketiranih.

Čak i u ona “zlatna vremena” važilo je pravilo da novinarstvo treba napustiti posle deset godina. Oni koji nisu poslušali verovatno su poslednji  “medijski kauboji” na ovim prostorima. I teško da mogu da imaju razumevanje za gotovo četvrtinu ispitanika Centra za sindikalizam koji su priznali da bi zadržali posao čak i po cenu da se od njih zahteva da pišu ono što ne misle ili znaju.

Da li u medijima u Srbiji danas postoji govor mržnje i hoćete li navesti eventualne primjere? Ko su najčešće eventualne targetirane skupine takvog govora?

 ČABARKAPA: Da krenemo od Skupštine Srbije. Najviši zakonodavni dom postao je rasadnik primitivizma. Umesto argumenata koriste se uvrede i diskvalifikacije. Isti rečnik zastupljen je  u medijima bliskim vlastima. Ovo što rade tabloidi ne može se više ni komentarisati. Ali to će se, uverena sam, na kraju obiti o glavu najvećoj partiji i njenom lideru.

Da li i koliko medijski zakoni doprinose ovakvom stanju novinarstva u Srbiji? Ima li šanse da se isti promijene?

 ČABARKAPA: Katastrofalno stanje u medijskoj sferi direktna je posledica donošenja medijskih zakona, iako su vlast i medijska koalicija najavljivali da će “čim zakon zaživi” u Srbiji “porasti” medijske slobode.

Realnost je drugačija: Od 73 privatizovana medija 34 je dobilo nove vlasnike, 20 je ugašeno, 19 čeka besplatne akcije (što je vrlo problematično jer na njih pravo imaju samo oni koji ih nisu po drugom osnovu uzeli, a  takvih je u Srbiji vrlo malo). Privatizovane medije kupilo je nekoliko ljudi bliskih vlastima i pretvorilo ih u pi-ar servise najveće partije i podstanice premijerovih omiljenih televizija sa nacionalnom frekvencijom. Ugašen je Međunarodni radio Srbija koji je emitovao  vesti na 12 jezika. Zakon je zvanično “ugasio” nacionalnu državnu agenciju mada ona i dalje postoji.

Neposredno po donošenju seta medijskih zakona, 8. avgusta 2014. godine novinari koji su se protivili privatizaciji, nezadovoljni politikom UNS-a i NUNS-a osnovali su Profesionalno udruženje novnara Srbije (PROUNS). SINOS i PROUNS su u septembru 2014. uputili Ustavnom sudu Inicijativu za  utvrđivanje ustavnosti zakonskih odredaba kojima se državi i lokalnoj samoupravi zabranjuje da budu osnivači medija. Početkom novembra smo Ustavnom sudu dostavili i predlog da se privatizacija odloži dok se Sud ne izjasni o našoj Inicijativi. Još nismo dobili odgovor. SINOS i PROUNS pripremaju predlog izmene medijskih zakona kojim će tražiti osnivanje regionalnih javnih servisa i zakonsko “oživljavanje” Tanjuga.

Postoji li socijalni dijalog u medijima u Srbiji?

ČABARKAPA: Ne. Sindikati postoje u javnim servisima i medijima gde je država zadržala vlasništvo. Nema dijaloga na nacionalnom nivou. U Ministarstvu rada nema registrovanih poslodavačkih organizacija. Poslovne medijske asocijacije nisu zainteresovane za to.

Znaju da će, ako bude potpisan granski kolektivni ugovor, morati da poštuju dogovorene standarde, a time bi mogla  da bude  ugrožena egzisgencija  njhovih firmi. Mi ćemo insistirati na uspostavljanju socijalnog dijaloga.

A postoji li sindikat u privatnim medijima?

 ČABARKAPA: U većini privatnih medija poslodavci  zabranjuju sindikalno oganizovanje. U Srbiji ne postoji sećanje na jake sindikate u medijima, ali nema ni elementarne hrabrosti. SINOS ima podršku Evropske i Svetske federacije novinara čiji smo član od 2005. godine (SINOS je osnovan 2002.). Mi ćemo našu borbu nastaviti.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

 ČABARKAPA:Hvala vama.

RAZGOVARAO:Bedrudin GUŠIĆ (813)

vrbas-miso

Objavljeno: srijeda, 15 Juni 2016 19:00

Selam sirotinjo može li se postiti? Jesu li vam ukusni ti vaši iftari uzeti na teku od nekog vam poznatog piljara ili čovjeka sa pijace? Želite li vidjeti kako se zaista iftari? E baš imate sreće mi kao vaša elita ćemo vam to rado prikazati.

Iftar elite

Autor: Impuls

Iftar za početnike

Kada mi, elita, organizujemo iftar to onda mora da bude viđeno i bogato. Obično biramo najeskluzivnija mjesta u gradu, hotel, restorani čak i Viječnica može, taman smo je lijepo popravili da može da služi i za tu namjenju.

Pozovu se važni gosti, oni trebaju da su stranci jer mi moramo odbraniti sliku našeg tolarentnog Bosanskog islama. Vidite da je sav svijet skočio da nas muslimane prikaže teroistima! A šta ćemo mi ovdje u Bosni šaka jada, mi moramo ostati zajedno da nas vukovi ne bi pojeli.

Zbog toga mi i pravimo ovakve iftare, zovemo te strane zvanice. Pravimo po 20 jela, 30 deserta, uslužuju nas konobari. Nema veze što to nije u skladu sa Islamskom vjerom i tradicijom, vi ne znate, mi znamo! Vidite da nam je došao i reis da to potvrdi, da smo mi u pravu.

Mi vas razumijemo, ali vi nas ne razumijete

Nama je jasno da se u BiH živi teško, ali vidite mi smo učinili sve što smo mogli da vam omogućimo tako težak život. Napravili smo tako divan sistem korupcije i nepotizma da je na svakom mjestu neko iz naše familije.

Naš pravosudni sistem je tako efikasan da nikada neće pokrenuti neki ozbiljni slučaj protiv nas, a ako ga i pokrene on će se nakon godinu dana završiti oslobađajućom presudom jer mi smo sve radili po zakonu!

A da ne bude da smo škrti i vama smo dali mnoge mogućnosti. Penzioneri mogu besplatno da se vozaju gradskim saobraćajem, imate i besplatno zdrastvo. Znamo mi da nema paracetamola u bolnicama ali je besplatno sta hoćete?

Vaša djeca imaju mogućnost da upišu kurs njemačkog jezika i odu raditi u Njemačku kao hamali. Znate li vi kolika je to blagodat! Pa u Njemačkoj su duplo veće plate nego kod nas! I to u eurima čak!

I opet nešto imate pričati protiv nas. Stvarno nam niste jasni. Govorite kako nema države? Pa probajte ne platiti jedan račun za struju ili telefon pa će te vidjeti da ima!

Hvala vam za sve

I na kraju mi vama želimo da zahvalimo što ste tako lijepa i čestita sirotinja. Što ne izazivate nemire i proteste. Što nam dajete toliko pažnje.

Posebno cijenimo to kada nas pustite da kroz punu džamiju sjednemo u prve safove, i kada nam nakon džume namaza ljubite ruke dok se mi polahko vraćamo na svoje važne poslove.

Mi smo jako sretni što i uvažavate našu Islamsku zajednicu koja vas upućuje da sav ostatak od svoje crkavice predajete njima. Jer samo ko u džamiju daje taj je pravi musliman. Mi to cijenimo jako. I častit ćemo vas za izbore. Vi znate da je tada stoja sigurna.

A do tada draga naša sirotinjo požurite do kontejnera. Tamo vam stoje ostaci od naših 20 jela i 30 deserta koje mi zovemo iftarima. Ako stignete prije teravije moćete ih probati i mlake, nećete ih morati podgrijavati.

Izvor: http://www.impulsportal.net od 15. juna 2016.

Predsjedništvo Stranke dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine

Adresa; Stranka dijaspore BiH, c/o Rizah Burnazović   

Hakije Turajlića 21, Sarajevo, Identifikacioni broj stranke  4201545190001

E-mail: stranka.diasporebih@hotmail.com Tel.061-59 14 50

Hapšenje gradonačelnika Bihaća Emdžada Galijaševića u akciji Federalne uprave policije zbog primanja mita u iznosu od 10.000 KM pokazuje da stepen kriminaliteta u BiH je poprimio  razarajuće razmjere  kojim se uništava  sistemsko tkivo Bosne i Hercegovine. Primanje mita je vrh ledenog brijega gradonačelnika Bihaća Emdžada Galijaševića koji je nastavio praksu  pogubne  budžetske politike svojih prethodnika iz SDP-a.

Primanje mita i drugi oblici kriminaliteta postaju gotovo  uobičajen način komuniciranja u svakodnevnom životu naših građana čime se stvaraju ovisni i vazalski odnosi, u kojima  Stranka demokratske akcije snosi najveću odgovornost za ovakvo stanje. Stvara se klima u kojoj su građani gotovo obavezni platiti za  stvari i usluge, na  koje inače imaju pravo od sticanja diplome pa do svog zapošljavanja. U opštinskim i kantonalnim tužilaštvima prijave protiv počinitelja privrednog i političkog kriminala i korupcije sakupljaju godinama prašinu jer se od strane SDA stranke ometa i zaustavlja procesuiranje odgovornih u vlasti.

Stranka dijaspore i domovine pruža punu podršku akciji Federalne uprave policije te pozivamo građane na nultu toleranenciju po pitanju kriminala, korupcije i nepotizma.

Mr.sci Edin Osmančević

Predsjednik   SDDBiH

 

Sterc

 Dakle, već 26 godina Hrvatska ima prirodni pad ukupnog stanovništva koji gotovo nikog iz političkih krugova nije zabrinuo jer se sve zadržava samo na razini retorike, aklamacijskog prihvaćanja i korištenja denografske problematike u funkciji političkog etabliranja, bez ijedne ozbiljnije strateške odluke. Tako vrijeme prolazi, naš glas im izgleda kao znanstveno zanovijetanje, a Hrvatska polako i sigurno nestaje…..Tijekom 20. i 21. stoljeća postojalo je 7 razdoblja ili faktora ubrzavanja smanjivanja prirodnog rasta i pojave i intenziviranja prirodnog pada nakon 1991. godine…..Dakle, ukupno danas u Hrvatskoj ima čak 2.434.000 stanovnika manje nego što ih je moglo biti, a da ne govorim o snižavanu rodnosti, starenju ukupne populacije i o svim ostalim demografskim pokazateljima koji su derivirali iz takvih gubitaka i ubrzali pojavu prirodnog pada, izumiranje i demografski slom Hrvatske…..Prošle je godine ukupni prirodni pad stanovništva Hrvatske iznosio preko 17 500 osoba! Nevjerojatan porast u odnosu na 2014. od čak 55 %! Za ne povjerovati! Međutim, gotovo se nitko iz političkih krugova nije ozbiljnije niti zamislio, a kamo li nešto ozbiljnije poduzeo. Podaci za prva tri mjeseca ove godine navješćuju nam mogući prirodni pad ukupnog stanovništva za preko 20 000 osoba. I opet ništa. I nije to više slučajno……Iseljavanje uglavnom mladog i obrazovanog stanovništva, bez obzira na ranije spomenute katastrofalne brojke o prirodnom padu ukupnog stanovništva, najveći je demografski problem suvremene Hrvatske. Zato što time nepovratno nestaje hrvatska mladost i budućnost, zato što su apsolutni i relativni brojevi demografskog nestanka kroz emigraciju i do tri puta veći od prirodnog pada, zato što će takva negativna vanjska migracijska bilanca u nadolazećem vremenu silno ubrzati prirodni pad i sve negativne demografske parametre, zato što će time biti ugroženi svi sustavi u zemlji, zato….Pobačaj nikad nije bio niti će biti mjera demografske politike bez obzira na različitost mišljenja i prijepore oko toga. Zapravo je svođenje demografske revitalizacije samo na problem rodnosti i pobačaja uvijek put prema nerazumijevanju važnosti demografske revitalizacije za ukupni razvoj zemlje. Smatramo to humanim pitanjem i nitko ne zadire u ničije slobode ako se da sva pažnja ženi…..Nema tu više filozofije niti mudrovanja. Ljudski potencijal je najvrijedniji civilizacijski dio i pokretač svega u vremenu, prostoru, društvu i gospodarstvu. Definitivno je jasno i ekonomistima kako uz depopulaciju i prirodni pad ukupnog stanovništva nema ni gospodarskog niti bilo kojeg drugog rasta…..

Poštovani gospodine Šterc! Kako smo se i dogovorili u pripremi ovog razgovora, fokusirat ćemo se na demografsku situaciju u RH, budući da važite za jednog od najuglednijih demografa u toj zemlji. Dakle, do koje je godine Hrvatska imala pozitivan prirodni prirast stanovništva i od kada započinje negativan?

ŠTERC: Hrvatska je imala prirodni rast stanovništva do 1991. godine, a nakon toga počinje prirodni pad ukupnog stanovništva i traje sve do danas. Prirodni pad stanovništva početkom devedesetih pojavio bi se i bez rata kao posljedica svih zbivanja u prethodnom razdoblju, a agresija na Hrvatsku samo je intenzivirala negativne stope. Dakle, već 26 godina Hrvatska ima prirodni pad ukupnog stanovništva koji gotovo nikog iz političkih krugova nije zabrinuo jer se sve zadržava samo na razini retorike, aklamacijskog prihvaćanja i korištenja denografske problematike u funkciji političkog etabliranja, bez ijedne ozbiljnije strateške odluke. Tako vrijeme prolazi, naš glas im izgleda kao znanstveno zanovijetanje, a Hrvatska polako i sigurno nestaje.      

Hoćete li navesti neke od glavnih uzroka trendu negativnog prirasta stanovništva?

ŠTERC: Ispravno je reći trend prirodnog pada jer negativni prirodni prirast niti ne postaji (negativno prirodno kretanje ili prirodni rast i prirodni pad), iako takav pojam koji ste naveli koriste i formalno učeni stručnjaci ne razmišljajući pritom previše o logici slijeda riječi i pojmova. Drugi će Vam uvijek navoditi gotovo izravnu korelaciju gospodarstva i demografskog razvoja i sve moguće faktore koji u okviru teorije demografske tranzicije djeluju na hrvatska demografska kretanja; od zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja, obiteljske i roditeljske sigurnosti, visine primanja…, a mi ćemo ovdje navesti posebne faktore koji su slamali hrvatsku populaciju i ubrzavali njezin ulazak u postranzicijsku razvojnu fazu nezavisno od njezinog gospodarskog razvoja. Po svim demografskim pokazateljima i vremenu izlaska iz uže tranzicijske faze Hrvatska je u rangu najrazvijenijih europskih zemalja, iako svi znamo da nije. Tijekom 20. i 21. stoljeća postojalo je 7 razdoblja ili faktora ubrzavanja smanjivanja prirodnog rasta i pojave i intenziviranja prirodnog pada nakon 1991. godine. Navedeni faktori nisu istim intenzitetom ili uopće nisu djelovali u susjednim zemljama i zato su hrvatska posebnost:

  1. Velika emigracija početkom 20. stoljeća uglavnom prema Amerikama-oko 350.000 ljudi;
  2. Posredni i neposredni gubici vezani za 1. svjetski rat-oko 363.000 ljudi;
  3. Posredni i neposredni gubici vezani za 2. svjetski rat-oko 639.000 ljudi;
  4. Stradanja nakon 2. svjetskog rata-uključena u točku 3;
  5. Velika emigracija početkom 1960.-tih uglavnom prema Srednjoj Europi-oko 450.000 ljudi;
  6. Posredni i neposredni gubici stanovništva vezani za Domovinski rat-oko 482.000 ljudi i
  7. Recentna iseljavanja mladih i obrazovanih-oko 150.000 ljudi.

Dakle, ukupno danas u Hrvatskoj ima čak 2.434.000 stanovnika manje nego što ih je moglo biti, a da ne govorim o snižavanu rodnosti, starenju ukupne populacije i o svim ostalim demografskim pokazateljima koji su derivirali iz takvih gubitaka i ubrzali pojavu prirodnog pada, izumiranje i demografski slom Hrvatske. Sva su ostala objašnjenja standardna i ne odražavaju hrvatske prostorne, povijesne, društvene, političke i ine posebnosti.

Kakav je bio odnos rođenih i umrlih u prošloj, 2015. godini, naprimjer?

ŠTERC: Prošla je godina potvrdila sva naša strahovanja o negativnostima hrvatske demografske stvarnosti jer su statistički podaci neumoljivi. Prošle je godine ukupni prirodni pad stanovništva Hrvatske iznosio preko 17 500 osoba! Nevjerojatan porast u odnosu na 2014. od čak 55 %! Za ne povjerovati! Međutim, gotovo se nitko iz političkih krugova nije ozbiljnije niti zamislio, a kamo li nešto ozbiljnije poduzeo. Podaci za prva tri mjeseca ove godine navješćuju nam mogući prirodni pad ukupnog stanovništva za preko 20 000 osoba. I opet ništa. I nije to više slučajno.

Iseljavanje iz zemlje je također jedan od uzroka ovakvoj demografskoj slici. Da li je iseljavanje značajnije započelo od 2013. pa na ovamo, odnosno od kako je Hrvatska članica EU? Koliko ih se iselilo u prošloj, 2015. godini i kakve su procjene za ovu?

ŠTERC: Iseljavanje uglavnom mladog i obrazovanog stanovništva, bez obzira na ranije spomenute katastrofalne brojke o prirodnom padu ukupnog stanovništva, najveći je demografski problem suvremene Hrvatske. Zato što time nepovratno nestaje hrvatska mladost i budućnost, zato što su apsolutni i relativni brojevi demografskog nestanka kroz emigraciju i do tri puta veći od prirodnog pada, zato što će takva negativna vanjska migracijska bilanca u nadolazećem vremenu silno ubrzati prirodni pad i sve negativne demografske parametre, zato što će time biti ugroženi svi sustavi u zemlji, zato…Potvrđujemo kako se iseljavanje ubrzalo ulaskom 2013. u Uniju, ali i nastavak iseljavanja iz zemlje već kao povijesnu tradiciju s različitim razlozima u kojima su uvijek politički bili i ostali posebno važni. Statistike zemalja useljavanja potvrđuju nam pak razinu iseljavanja za 2015. preko 60 000 osoba iz Hrvatske, iako naša službena statistika bilježi tek trećinu, a procjene za ovu 2016. godinu su slične. Dakle nestanak od gotovo 80 000 osoba, s migracijskom vanjskom bilancom od oko 50 000 osoba (20 plus 60 minus 10 tisuća). I ponovo ništa. I pitam se s čim misle. Zašto? Kako?

Kakav je odnos radno aktivnog stanovništva i umirovljenika danas i kakav je bio prije desetak-petnaest godina?

ŠTERC: Danas su u Hrvatskoj svi, ali baš svi, demografski pokazatelji i trendovi negativni pa tako je i odnos radnog kontingenta te radno aktivnog i zaposlenog stanovništva prema ukupnom stanovništvu i prema umirovljeničkom izrazito nepovoljni. Pokušajmo to razmotriti kroz tablicu 1. na osnovu podataka službene statistike iz Državnog zavoda za ststistiku. Iako se radi u osnovi o procjenama (pogotovo su upitne procjene ukupnog stanovništva koje ne uzimaju u obzir intenzivne recente vanjske migracije mladog stanovništva), moguće je uočiti ključne odnose pojedinih skupina koji nam najvaljuju neizvjesnu doglednu budućnost i u ovom demografskom i radnom segmentu. Održivost takvih relacija nije moguća u budućnosti.

Tab. 1. Aktivnost stanovništva Hrvatske 2008. i 2015. godine.

______________________________________________________________________________

Obilježje                              2008.               2015.             Udjeli u %

  1.   2015.

Radno aktivno stanovništvo ≥ 15   3 680 000            3 602 000          83,0     85,0

Aktivno stanovništvo               1 785 000            1 898 000         51,6     52,7

Zaposleno stanovništvo        1 656 000            1 589 000          48,5     41,1

Nezaposleno stanovništvo       149 000               309 000          9,0     16,3

Neaktivno stanovništvo ≥ 15       1 895 000             1 704 000         30,7     47,3

Broj umirovljenika                1 129 000            1 223 553          30,7     34,0

Broj osiguranika                      –                 1 387 337

UKUPNO STANOVNIŠTVO     4 434 508             4 238 389            –       –

Izvor: Državni zavod za statistiku, Priopćenje 9.2.8., 15.07.2009. i 09.05.2016, Zagreb

Posebno je potrebno ukazati na smanjivanje zaposlenosti, povećanje nezaposlenosti i povećanje broja umirovljenika koji polako i sigurno dostižu broj osiguranika i zaposlenih. Godine 2015. odnos umirovljenika prema broju zaposlenih je bio 1:1,3, a odnos umirovljenika prema broju osiguranika 1:1,1! Pretpostavi li se daljnje popvećanje prirodnog pada i intenzivno iseljavanje mladih (dakle smanjivanje radno aktivnog, aktivnog i zaposlenog stanovništva), omjeri će biti tako nepovoljni da će sustav mirovinskog, pogotovo prvog stupa sasvim sigurno doći u pitanje.

Da li je taj prirodni pad stanovništva ravnomjerno raspoređen po svim dijelovima Hrvatske ili u nekim od njih je izraženiji a u nekim manje izražen? Postoje li sredine (lokalne zajednice-općine, županije) gdje se i danas bilježi pozitivan prirast?

ŠTERC: Prirodni je pad stanovništva zahvatio sve županije u Hrvatskoj i gotovo sve općine pa i gradove. Čak i velike regionalne centre, Split, Rijeku, Osijek…..Naravno intenzitet prirodnog pada je prostorno različit, a prirodni porast stanovništva imaju samo prigradski prostori uz velike gradove u koje useljava mlado gradsko stanovništvo kao npr. Solin, Župa dubrovačka itd. i općine koje su počele provoditi stimulativnu populacijsku politiku, neke otočne općine i slično. Uglavnom bez ozbiljnije intervencije države i lokalnih sredina proces se neće sam po sebi zaustaviti.

Kako onda popraviti demografsku sliku u Hrvatskoj? Da li su se tim problemom započele baviti nadležne državne institucije i drugi subjekti društva u cjelini te da li ste kao ekspert za demografiju bili konzultirani u smislu iznošenja prijedloga, ideja i sl.?

ŠTERC: Demografska slika RH se može i mora popraviti u funkciji gospodarskog i ukupnog razvoja zemlje, samo treba shvatiti težinu problema i početi donositi strateške odluke u interesu hrvatske budućnosti. Kad to nadležne institucije shvate i kad se problem postavi na stratešku institucijsku razinu naći će se i rješenja, ali za sada još uvijek ne shvaćaju jer kroz tu problematiku rješavaju samo svoj status i nikakvi im eksperti nisu potrebni.

U Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama užeg i šireg regiona, uostalom, društvo je poprilično podijeljeno kada je u pitanju pravo na pobačaj i na to utječu mnogobrojni faktori (da ih sada ne nabrajamo). Da li pobačaji u toj zemlji bitno utječu na ukupnu demografsku sliku u ovo vrijeme i šta učiniti da ih bude manje (ne zadirući u bilo čiji svjetonazor)?

ŠTERC: Pobačaj nikad nije bio niti će biti mjera demografske politike bez obzira na različitost mišljenja i prijepore oko toga. Zapravo je svođenje demografske revitalizacije samo na problem rodnosti i pobačaja uvijek put prema nerazumijevanju važnosti demografske revitalizacije za ukupni razvoj zemlje. Smatramo to humanim pitanjem i nitko ne zadire u ničije slobode ako se da sva pažnja ženi.

O demografskoj krizi hrvatskog naroda u Hrvatskoj i BiH te o mogućim strategijama čija realizacija bi smanjila ili zaustavila negativne demografske trendove često ste se javno očitovali i predlagali modela Izraela i Republike Irske. Hoćete li i za moje čitatelje pojasniti zašto se zalažete za spomenute modele?

ŠTERC: Zato što su oni uspješni, a navedene zemlje razvijene po gospodarskim, društvnim i političkim pokazateljima. Zato što drugi pokazuju kako se mogu nositi s demografskom revitalizacijom, zato što je to pitanje njihove nacionalne strategije, zato što znaju da je stanovništvo, ljudski potencijal i kako ga već sve zvali temelj svakog razvoja i izvjesne budućnosti. Pogledajmo samo Dansku na koji način i kakvom kampanjom usmjerava mlade prema povećanju rodnosti. Zar su i oni zatucani?

Gospodarski razvitak Hrvatske jeste jedan od preduvjeta poboljšanju demografske slike zemlje, ali sam po sebi nije dovoljan. S druge strane, za svaki razvitak, pa i gospodarski, nužan je ljudski potencijal – u kvanititativnom ili kvalitativnom smilu. Dakle, jedno drugo na neki način uvjetuje. Naravno, ne može se to promatrati jednoznačno, ali ipak, da li se ovdje radi o onome “šta je starije – jaje ili kokoš”?

ŠTERC: Nema tu više filozofije niti mudrovanja. Ljudski potencijal je najvrijedniji civilizacijski dio i pokretač svega u vremenu, prostoru, društvu i gospodarstvu. Definitivno je jasno i ekonomistima kako uz depopulaciju i prirodni pad ukupnog stanovništva nema ni gospodarskog niti bilo kojeg drugog rasta. Proizvodne snage rekli bi u nedavnim vremenima socijalizma i komunizma, a ljudski potencijal danas. Korelacija je izravna, a razvojni planovi moraju biti komplementarni i tu je sva filozofija. Stanovništvo i njegov razvoj u temelju gospodarskog. Tko shvati ide dalje, a tko ne polako i sigurno nestaje.

Na samom kraju, da se dotaknemo i Vaše nedavne posjete otoku Mljetu. Da li je ona bila u funkciji neke demografske priče ili istraživanja i s kakvim utiscima se vraćate?

ŠTERC: Terenska nastava studenata geografije i geografije i povijesti je najljepši i najbolji dio nastave koji se pamti cijeli život. Želimo studentima koji sutra ulaze u naše škole pokazati najvrijednije što Hrvatska ima kako bi to znali prenositi drugima. Kako to očuvati, demografski revitalizirtati i znati valorizirati za budućnost. Kroz koncept regionalnog razvitka. Mljetu i svim hrvatskim otocima na kojima smo bili s ljubavlju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (812)

vrbas-miso

VIDEO O KAZANIMA

Posted: 14. Juni 2016. in Intervjui

Virtuelni muzej genocida nad Bošnjacima

http://www.vmgb.ba

VIDEO O KAZANIMA

Virtuelni muzej genocida nad Bošnjacima u svome radu, pored historijskih činjenica, istražuje i tretira i savremene oblike genocida nad Bošnjacima, kao što je navikavanje žrtve da prihvati rezultate zločina, da odustane od pravne i moralne satisfakcije, i da pristane na preporuku samooptuživanja, čime se relativiziraju relacije agresora i žrtve. U tom kontekstu, Virtuelni muzej je već reagirao kada se radilo o Popisu 2013. koji se tek danas ispostavlja kao genocidna operacija sa ciljem umanjenja broja Bošnjaka. I u narednom periodu Virtuelni muzej će po potrebi realizirati adekvatne replike na događaje kojima se ugrožava istina o genocidu nad Bošnjacima.

U povodu upornih nastojanja da se zločin na Kazanima prikaže kao mrlja na savjesti Sarajeva, namjesto da se prikazuje kao herojska pobjeda opkoljenog Sarajeva nad grupom odmetnika, koji su ubijali i maltretirali ne samo Srbe, već i druge građane Sarajeva – Virtuelni muzej genocida nad Bošnjacima je producirao video klip na temu Kazana. Željeli smo iskazati pijetet prema devetorici mladih Sarajlija koji su dali svoje živote kako bi Sarajevo oslobodili terora na Kazanima. Nadamo se da će u buduće sve delegacije koje dolaze na Kazane, odati počast i ovim hrabrim Sarajlijama koji su svoje živote ugradili u jednu od najčasnijih stranica sarajevske povijesti.

Link na video:

GOVORNICA VOJVOĐANSKOG KLUBA

Posted: 14. Juni 2016. in Intervjui

Vojvodjanski klub

Vojvođanski klub, Vojvođanskih brigada 17, 21000 Novi Sad, Vojvodina, Srbija

  1. juna 2016. godine, u Novom Sadu

Poštovani članovi i prijatelji Vojvođanskog kluba,

pozivamo Vas na Govornicu Vojvođanskog kluba čija je tema “MULTIKULTURALNA VOJVODINA DANAS”, koja će se održati 15. juna 2016 godine (sreda), sa početkom u 13 sati,  u Sali 1 Skupštine Vojvodine.

Na Govornici će učestvovati naši poznati analitičari, istraživači i naučnici koji se godinama bave ovom temom: Aleksandra Đurić Bosnić, Miroslav Keveždi i Duško Radosavljević. Moderator tribine je Branislava Kostić.

Na Govornicu su pozvani i predstavnici nekoliko Nacionalnih saveta i/ili organizacija, a u okviru Govornice će biti predstavljen i časopis “Interkulturalnost”.

Osnovni razlog zbog kojeg baš sada organizujemo ovu Govornicu su dve činjenice. Prva je da Vojvođanski klub multinacionalnost Vojvodine vidi kao jednu od njenih najznačajnijih karakteristika, u čije očuvanje, poštovanje i negovanje više od dve decenije ulažemo ozbiljne napore. Druga je, pak, činjenica da nakon poslednjih izbora na vlasti u multinacionalnoj Vojvodini imamo koaliciju čiji najistaknutiji članovi su u bliskoj prošlosti postavljali kao svoj politički cilj “čišćenje severne srpske pokrajine od nesrpskih elemenata”. Zato organizujemo ovu Govornicu sa ciljem da razgovaramo o modelima kulturnog i političkog poštovanja i ispoljavanja multinacionalnosti, kako bismo spremniji ušli u borbu za očuvanje Vojvodine za kakvu se zalažemo.

S poštovanjem

Dr Branislava Kostić,

Predsednica Vojvođanskog kluba

udik logo

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da će u utorak, 14. juna 2016. godine,  prisustvovati komemoraciji u Višegradu koja se organizuje sa ciljem podsjećanja na godišnjicu stradanja višegradskih Bošnjaka u Pionirskoj ulici. Protestna šetnja će se održati u 13:30 sati, a komemoracija i polaganje vijenaca na stratištu u Pionirskoj ulici u 14:00 sati.

Podsjećamo da se zločin u Pionirskoj ulici u Višegradu dogodio 14. juna 1992. godine kada je 72 višegradskih Bošnjaka zatvoreno u kuću Adema Omeragića, a kuća je potom zapaljena. Najmlađa žrtva bila je stara samo 2 dana. Za ovaj zločin pravosnažnom presudom u Haškom tribunalu osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora.

Na ovaj način UDIK želi podsjetiti javnost na ovaj stravični zločin, te odati počast nastradalim civilima u Višegradu.

     Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 PRESS SLUŽBA

————————————————————————————————————————————————————–

No: 63 – 05 – 06 / 16

Sarajevo, June 13, 2016

PRESS RELEASE

THE ANNIVERSARY OF THE PIONIRSKA STREET FIRE

      On Tuesday, June 14, 2016, the Association for Social Research and Communications (UDIK) will attend a memorial service in Visegrad, on the occasion of the anniversary of the killing of Bosniaks in the Pionirska Street in Visegrad. The protest walk will be held at 1.30 pm, a memorial service and laying wreaths at the execution place in the Pionirska Street at 2 pm.

In the Pionirska Street fire, on June 14, 1992, a group of Bosniak civilians were locked en masse in the house of Adem Omeragic in Visegrad. The house was set ablaze and the occupants were left to burn to death. The youngest victim was only two days old. For this crime ICTY sentenced Milan Lukic to life imprisonment and Sredoje Lukic to 27 years in prison.

UDIK wants to remind the public in Bosnia and Herzegovina to this horrendous crime and to pay tribute to the civilian victims in Visegrad.

    The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE


No: 63 – 05 – 06 / 16

Sarajevo, 13 giugno 2016

COMUNICATO STAMPA

L’ANNIVERSARIO DEL CRIMINE COMMESSO NELLA VIA PIONIRSKA A VISEGRAD

     Martedì 14 giugno 2016 – L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) sarà presente alla commemorazione a Visegrad, in occasione della ricorrenza dell’uccisione di bosniaci nella Via Pionirska a Visegrad. La passeggiata di protesta si terrà alle 13:30, la commemorazione e corone di posa nel luogo di esecuzione nella Via Pionirska alle 14:00 ore.

Il 14 giugno, del 1992, un gruppo di civili bosniaci sono stati bloccati in massa nella casa di Adem Omeragic a Visegrad. La casa è stata data alle fiamme e gli occupanti sono stati lasciati a bruciare fino alla morte. La vittima più giovane aveva solo due giorni. Per questo crimine ICTY condannato Milan Lukic all’ergastolo e Sredoje Lukic a 27 anni di carcere.

UDIK vuole ricordare al pubblico in Bosnia-Erzegovina per questo crimine terribile e per rendere omaggio alle vittime civili di Visegrad.

L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

SERVIZIO STAMPA

viktor-milinović-hrvatska-stranka-nezaposlenihlogo HSNBez temeljite revizije zločinačke pretvorbe i privatizacije hrvatskog bogatstva
i kažnjavanja odgovornih za te zločine, sve ostalo nema smisla. Ne smijemo i to se neće dopustiti da hrvatski građani u svojoj zemlji, na svojim resursima i popljačkanom našem vlasništvu stvaraju profit zločincima i tuđinima…..Vlast može obnašati samo ona stranka ili koalicija koja na poštenim izborima osvoji preko 50% glasova ukupnog biračkog tijela isključivo građanki i građani koji u Republici Hrvatskoj plaćaju poreze. Dijaspora, mrtvaci i glasači s višestrukim pravom glasa ne smiju biti osnova za manipulacije HDZ-ovskog tipa…..Pljačku je odobrio i ozakonio Hrvatski Sabor Socijalističke Republike Hrvatske na svojoj zadnjoj sjednici u proljeće 1990.g. kada je jednoglasno ukinuo ZAKON O ISPITIVANJU PORIJEKLA IMOVINE…..Bilo je tu svega od veleizdajstva, na primjer izdaja Vukovara (dovoljno je pročitati tekst ili pogledati video Hrvatskog novinara i heroja Domovinskog rata Siniše Glavaševića), izdaja hrvatske Posavine, veleizdaja nekih generala koji su u ratu četnicima prodavali naftu i tako se naprasno obogatili, na primjer general Čermak (o njegovom bogaćenju postoje i knjige, autor je hrvatski dragovoljac i instruktor specijalnih postrojbi Hrvatske vojske gospodin Saša Radović, kojem je kako on sam u svojoj knjizi kaže smjestila UDBA, uz svesrdnu podršku USKOK-a i DORH-a pa je radi navodne ucjene Čermaka osuđen na dvije godine zatvora i sada je na odsluženju kazne zatvora)…..Budimo realni, ako šutite i radite svoj posao imate pognutu glavu neće Vas nitko dirati, ako postanete član jedne od dvije političke opcije  dio ste sistema, čak će i Vaša firma napredovati, ali ako kažete to je uništavanje Hrvatske, to je pljačka, ako se glasno i javno zapitate gdje je tu poštenje, moral, etika… sistem se okreće protiv Vas i koriste se sve moguće i nemoguće metode da Vas se uništi….. Pošto niste kao poduzetnik bili dio sistema, Vi odnosno Vaše Trgovačko društvo u bankama dobivate skuplje kredite uz obavezno založno pravo nad Vašom imovinom, kako imovinom firme tako i Vašom privatnom imovinom. Na taj način kad Vas odluče uništiti, Vi gubite sve: kuću, auta zemlju, firmu i nikoga nije briga što će u tom trenutku zbog politike 120 ljudi ostati bez posla, kao što je bilo u mom slučaju….. Hypo je instrument zločina u prljavim rukama hrvatskih političara. Poslije 23 dana Hypo mi je tako pokvareno blokirala firmu, da sam na koncu sve izgubio, dakle izgubio sam svu imovinu, blokirana mi je i mirovina (u koju sam silom prilika morao otići), ne mogu se nigdje zaposliti i živim na ivici bijede. Sad sam se i teško razbolio, najprije su  mi stradale oči a potom i srce, preživio sam dvije teške operacije (na lijevom oku u 12.10.2015.) i srčanoj aorti (05.01.2016.), dva puta sam odvezen kolima hitne u Pulsku bolnicu, a u noći sa 04/05 01.2016. kolima hitne pomoći pod rotirkama bez svijesti u Rijeku gdje sam u 02 sata noću podvrgnut izuzetno teškoj operaciiji…..Svakako želim naglasiti, vjerujem u dragoga Boga, ali ne i u Hrvatsku katoličku crkvu, ja jesam katolik, ali vjerujem u Novi zavjet i u gospodina Isusa Krista, on me u roku od mjesec dana dva puta vratio sa onoga svijeta, siguran sam da nije za ništa, očito da ja svoju borbu nisam završio….. Za razliku od većine političara, ja ne krivim narod što ne izlazi na izbore, ili što se izmjenjuje zlo zvano ono HDZ ili SDP, svejedno je, na političkoj sceni. Narod jednostavno nema izbora, nema za koga glasati, ne postoji treća opcija….. Mediji u Hrvatskoj su priča za sebe: tu Vam također imamo puno toga za reći. Maksimalno dozvoljena donacija političkim strankama za fizičke osobe je 30.000 (tridesettisuća) kuna, a za pravne osobe 100.000 (stotisuća) kuna. Nastupi na televizijama, osim u izbornoj promidžbi, se naplaćuje po minuti, dakle sve male stranke nemaju baš nikakve šanse na izborima……U Hrvatskoj ne postoji pravosuđe, ja ga zovem krivosuđe, jer i kada materijalno dokazujete da je sudac korumpiran ili interesno povezan sa protivnom stranom, umjesto da se sankcionira suca, sankcioniraju Vas na način da se čitav sustav okreće protiv Vas, isto to važi i za državne odvjetnike i njihove zamjenike na svim nivoima. Tu tvrdnju mogu dokazati dokumentima, jer to sam debelo osjetio na svojoj koži, i ne samo ja nego i moja obitelj, ali i stranka kojoj sam ja na čelu….. U zemlji u kojoj su izgubljena mjerila vrijednosti, u zemlji bez nade i šanse, u zemlji u kojoj ispada da su domoljubi oni koji ne plačaju poreze i doprinose, u zemlji gdje se javno iznose podaci o pljački i otimačini, a “institucije sistema” ne reagiraju, u zemlji u kojoj sudac Visokog Trgovačkog suda javno na televiziji kaže kako ako opljačkate dvadeset milijuna gulit ćete krumpir dvije godine i ostati će Vam dvadeset milijuna, a ako opljačkate kiosk jer ste bili gladni ići ćete u zatvor na dvije godine i biti ćete obilježeni za čitav život, dakle u takvoj zemlji dok god vladaju ove političke strukture nema mjesta za poštene…..Moja generacija je bila u mogućnosti da pomaže svojim roditeljima kad su otišli u mirovinu. Današnji umirovljenici, sa malom mirovinom, moraju pomagati svojoj djeci, jer su djeca najčešće bez posla i bez stana, odnosno žive kod roditelja…..Ulazak u EU je veliki promašaj samo zato što u pregovorima nismo bili ravnopravni partner. Jedini cilj vlade gospođe Jadranke Kosor bio je ulazak u EU prije parlamentarnih izbora, pa se bez ikakve odgovornosti potpisalo sve što su iz EU-a tražili. Nemojte zaboraviti da članstvo u EU nije jednako dobro za sve njene članice a najbolji primjer za ovu moju tvrdnju je Italija, koja je prije ulaska u EU i sve do uvođenja eura bila četvrta industrijska zemlja u svijetu, dok je  danas  ispod desetog mjesta…..

Ovo je bio gotovo monolog predsjednika jedne političke stranke uz susjedne Hrvatske, čovjeka koji je, očigledno imao puno toga za reći. Zahvalan sam mu na krajnjoj otvorenosti a posebno što je, unatoč zdravstvenim problemima zbog kojih ove dane provodi uglavnom na terapijama, našao vremena da odgovori na moja pitanja. 

Gospodine Milinoviću! Hoćete li na početku predstaviti Stranku: kada je osnovana, pod kojim prvobitnim imenom, od kada djeluje pod ovim te koji su joj, u najkraćem, programski ciljevi?

MILINOVIĆ: Hrvatska Stranka Nezaposlenih “HSN” konstituirana je 21.03.2003. i registrirana 07.08.2003. god. kao Demokratska akcija naroda”, skraćeno “DAN”, a svoj sadašnji naziv je dobila na Saboru u Puli 05.10.2005. god. te se preregistrirala 28.02.2006. god.

Hrvatska stranka nezaposlenih (HSN) djeluje u cilju ostvarivanja slijedećih programskih načela: društvene cjelovitosti svih građana RH; stručnog, strateškog, programskog i planskog određenja razvoja gospodarstva; razvoja pluralističkog i solidarnog društva; ostvarivanja demokratsko- političkog, a povrh svega pravnog poretka u državi; ostvarivanja društvene, ekonomske i političke podloge za gospodarski razvoj svake regije; cjelovitost teritorija RH; animiranje na stvarnu i stalnu demokratsku aktivnost; zalaganje za politiku dijaloga u vođenju politike; prihvaćanje i uvažavanje konstruktivne kritike i samokritike; za zdrav život kroz zaštitu i očuvanje prirode.

Stranka naglasak stavlja na zapošljavanje, kao okosnicu progresa i prosperiteta svakog građanina, a time i cijelog društva. Stranka će svoje snage usmjeriti na osnivanje Fonda za nova poduzeća u koji će se slijevati dio dobiti državnih, javnih, komunalnih, gradskih i općinskih poduzeća, koji bi financirao otvaranje novih poslovnih, prvenstveno deficitarnih proizvodnih subjekata u državnom, općinskom i gradskom vlasništvu, odnosno privatno-javnom vlasništvu.

U prosincu 2011. god za predsjednika stranke izabran je gosp. Viktor Milinović.

Hrvatska ponovno mora postati država hrvatskog naroda i hrvatskih građana.

Tu prvenstveno i jedino mislimo na one pripadnike našeg naroda koji se tijekom ovih 24 godine tzv. „samostalne“ Hrvatske nisu, kroz proces pretvorbe i privatizacije, ratnim zločinima i ratnim profiterstvom tijekom domovinskog rata te ostalim vrstama kriminala nakon njega, ogriješili o te moralne zakone i načela. Ostali za svoja zlodjela moraju odgovarati po uljuđenim zakonima i moralno i materijalno.

Pritom tzv. „društvena imovina“ hrvatskih građana stvarana tijekom razdoblja hrvatskog socijalizma, a temeljito opljačkana tijekom razdoblja od 24 godine takozvane „hrvatske demokracije“ mora biti ponovno vraćena u posjed njenih pravih i jedinih vlasnika, hrvatskim građankama i građanima. To je ujedno i startna osnova projekta „Nova Hrvatska“.

Bez temeljite revizije zločinačke pretvorbe i privatizacije hrvatskog bogatstva i kažnjavanja odgovornih za te zločine, sve ostalo nema smisla. Ne smijemo i to se neće dopustiti da hrvatski građani u svojoj zemlji, na svojim resursima i popljačkanom našem vlasništvu stvaraju profit zločincima i tuđinima.

Demokracija, u punom smislu te riječi, mora postati vladavina naroda u kojoj pored izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, referendum mora postati temelj svih odluka od krucijalne važnosti za opstanak i razvoj Hrvatske u njenim postojećim granicama.

Vlast može obnašati samo ona stranka ili koalicija koja na poštenim izborima osvoji preko 50% glasova ukupnog biračkog tijela isključivo građanki i građani koji u Republici Hrvatskoj plaćaju poreze. Dijaspora, mrtvaci i glasači s višestrukim pravom glasa ne smiju biti osnova za manipulacije HDZ-ovskog tipa. Glasovanje mora istinski postati pravo, odgovornost, ali i obveza svakog hrvatskog građanina. Hrvatske građanke i građani će biti obavezni izaći na izbore, a ne izlazak će se sankcionirati prekršaj kaznom u određenoj visini kunskog iznosa.

Temelj „Nove Hrvatske“ trebao bi biti u pravnim, moralnim i ostalim iskustvima i dostigućima uzoritih država Europe kao što su Švedska, Norveška i Švicarska, kao i pozitivnim dostignućima socijalističkog samoupravljanja u Hrvatskoj tijekom druge polovine prošlog stoljeća kao i samoupravljanja u poduzećima u USA i drugdje i koja se često koriste kao ogledni primjerci uspješnog poslovanja poduzećima. Tih pozitivnih iskustava ima napretek i njih se vrlo dobro sjećaju starije generacije hrvatskih građana.

Primarni ciljevi:

  • održivi razvoj Hrvatske – Stvaranje sigurne budućnosti za nas i naše najmilije, neopterećene tuđim zaduženjima u ime hrvatskih građana;
  • revizija kriminalne pretvorbe i privatizacije imovine hrvatskog naroda, te oštro kažnjavanje i oduzimanje kompletne imovine nositeljima tog zločina u korist Hrvatske države;
  • demografska obnova;
  • puna zaposlenost hrvatskih građana;
  • suštinska demokracija i pravna država temeljena na natpolovičnom odlučivanju ukupnog biračkog tijela i ustanovljenje referenduma kao temeljnog i mjerodavnog načina donošenja krucijalnih odluka za Republiku Hrvatsku te obveznost izlaska na izbore svih sa pravom glasa;
  • Republiku Hrvatsku od energetski ovisne napraviti energetski neovisnu državu;
  • Hrvatska država mora upravljati i gospodariti svim zajedničkim resursima (otpad, šume, vode, energenti);
  • od Republike Hrvatske učiniti zemlju znanja;
  • vratiti religiju u privatnu sferu društva i pojedinca i redefinirati ugovore sa Vatikanom;
  • promptno novo definiranje ustroja Republike Hrvatske;
  • izvršiti reviziju svih branitelja i braniteljskih udruga domovinskog rata;
  • izjednačiti kriterije za izračun mirovina;

Jedan ste od oštrih kritičara svih hrvatskih vlada, od 1999. do danas. Jednom prilikom ste u tom smislu izjavili da su sve vlade od tada do danas radile na sustavnom uništenju hrvatskog gospodarstva. Hoćete li i za moje čitatelje pojasniti tu tvrdnju?

Vlada-zgrada-625x340

MILINOVIĆ: Mislim da je tu tvrdnju lako elaborirati i dokazati. Naime tvrdim i dokazujem da je domovinski rat i iskonska želja Hrvatskog naroda za samostalnošću iskorišten za naprasno bogaćenje nekih odabranih pojedinaca, a na štetu sveukupnog Hrvatskog društva.

Pljačku je odobrio i ozakonio Hrvatski Sabor Socijalističke Republike Hrvatske na svojoj zadnjoj sjednici u proljeće 1990.g. kada je jednoglasno ukinuo ZAKON O ISPITIVANJU PORIJEKLA IMOVINE.

Bilo je tu svega od veleizdajstva, na primjer izdaja Vukovara (dovoljno je pročitati tekst ili pogledati video Hrvatskog novinara i heroja Domovinskog rata Siniše Glavaševića), izdaja hrvatske Posavine, veleizdaja nekih generala koji su u ratu četnicima prodavali naftu i tako se naprasno obogatili, na primjer general Čermak (o njegovom bogaćenju postoje i knjige, autor je hrvatski dragovoljac i instruktor specijalnih postrojbi Hrvatske vojske gospodin Saša Radović, kojem je kako on sam u svojoj knjizi kaže smjestila UDBA, uz svesrdnu podršku USKOK-a i DORH-a pa je radi navodne ucjene Čermaka osuđen na dvije godine zatvora i sada je na odsluženju kazne zatvora). Tom naftom su pogonjeni tenkovi koji su ubijali i sakatili hrvatske heroje po bojišnicama u Hrvatskoj i Bosni. Zatim, potpuno nezakonita privatizacija društvenih poduzeća, nikad privatizirane banke koje spadaju u nacionalno bogatstvo, a kojih su vlasnici bila hrvatska trgovačka društva i građani; postoje dokumenti kojima hrvatski građani dokazuju kako su opljačkane banke, INA, PLIVA i mnoga druga poduzeća koja su bila nacionalno bogatstvo.

U siječnju 2000.g. na izborima je pobijedio Račan sa svojom koalicijom.

Međutim, nije se dogodilo ništa vezano uz kazneni progon vinovnika zločina i veleizdaje, dapače, pljačka je nastavljena tako da Račan i društvo nastavljaju Tuđmanovu politiku i svojim prijateljima daju poduzeća poput “Viktora Lenca”, prodaje se INA, još neke preostale banke (Riječka banka, Dubrovačka banka i s tim u vezi tajni ortak). U lipnju 2002. Račanova vlada donosi UREDBU O ZAŠTITI DOMAĆE PROIZVODNJE OD PREKOMJERNOG UVOZA, u rujnu Račanova vlada treba pasti ali je spašavaju prebjezi iz HSLS-a (Fižulić, Radoš, Vlahušić i drugi koji osnivaju LIBRA-u, stranku za jednokratnu upotrebu). Račanova vlada je spašena, a  Račan im se odužuje na način da 29. i 30.11.2002. liberalizira uvoz iz Kine i to na posebno podmukao način, za gotovu robu 0% carine, a na dijelove i do 15% carine. Treba napomenuti da je istovremeno Europska Unija imala na te iste gotove proizvode i do 72% carine a na dijelove 0% carine. Kineska roba, vrlo jeftina, u početku doslovce bezvrijedno smeće preplavljuje hrvatsko tržište. Uvozni lobi drma Hrvatskom i uništava gospodarstvo, tu su Linić, Čačić i Fižulić uz ucijenjenog Račana odigrali svoju prljavu ulogu.

Ovim zločinom Račanova je vlada uzrokovala uništenje više stotina Trgovačkih društava, a bez posla je u 2003. i 2004. g. u Hrvatskoj bez posla ostalo više od osamdesettisuća hrvatskih građanki i građana. Hrvatski gospodarstvenici ili moraju biti u savezu sa vlasti, dakle članovi stranke (potpuno je svejedno koje – HDZ-a SDP-a, IDS-a, ….) ili će ih prljava voda odnijeti uz ZNA SE teške sankcije, nema zaštite od nikoga –  ni od USKOK-a  ni od DORH-a, ni od HGK (pa tamo je Nadan Vidošević, koji je dio ekipe).

U 2004.g. na vlast opet dolazi HDZ, ovaj put pod vodstvom Sanadera, opet se ništa ne dešava – nema kaznenog progona ni kaznene odgovornosti za nikog iz vlasti u proteklih 14 godina. Agonija se nastavlja, prividno je sve u redu a Hrvatska se nastavlja enormno zaduživati u inozemstvu. U 2009.g. Sanader predaje vlast Jadranki Kosor, koja uspijeva promijeniti USTAV, o ne zastarijevanju zločina u pretvorbi i privatizaciji. Ta je promjena USTAV-a tako dobro sročena da je prema potrebi očito sam Ustavni sud može srušiti (presuda Sanaderu, kojom Ustavni sud osporava članak Ustava o ne zastarijevanju zločina ratnog profiterstva i zločina u pretvorbi i privatizaciji).

Tijekom 2010. i 2011. iz zadnjeg reda Saborskih klupa istaknuti član SDP-a Željko Jovanović naprosto urla kako je HDZ zločinačka organizacija. U prosincu 2011. na vlast dolazi takozvana kukuriku koalicija, SDP i njegovi sateliti, Željko Jovanović postaje ministar, Zoran Milanović premijer, ali gle čuda – potpuna amnezija, ne sjećaju se što su govorili dok su bili opozicija i nikoga se iz HDZ-a ne proganja.

Dapače, sada Linić nastavlja sa svojim prljavim igrama i pogodovanjima svojim pajdašima, pa se pojavljuje afera Šegon, pa smanjenje PDV-a u turizmu (zanimljivo je da je smanjen PDV za 15% kako je rekao Linić zbog konkurentnosti hrvatskog turizma, ali cijene turističkih usluga nisu smanjene, dapače svjedoci smo poskupljenja kave i pića u ugostiteljskim objektima odmah nakon smanjenja PDV-a), predstečajne nagodbe (najgori oblik pljačke države, opraštanje dugova prema državnom proračunu, nezamislivo). Doduše, Šegona i Linića se smjenjuje, čak se Linića izbacuje iz SDP-a, ali kaznenog progona nema.

Zašto?

Zato što je Linić dio koruptivne hobotnice i ako bi završio Linić u zatvoru morao bi sa njim još mnogi, jer Linić je radio perfidno NAJPRIJE OZAKONI, PA ONDA DJELUJU PAJDAŠI, ne on direktno.

Imali ste i lična loša iskustva sa nekim institucijama Države, odnosno Županije. Želite li javno govoriti o njima? 

MILINOVIĆ: Da, imam izuzetno gorka iskustva sa, kako kažu Bandić i Mamić, „institucijama sistema“. Zapravo, po mojim iskustvima moram ustvrditi da institucije sistema ne postoje, postoje „institucije sistema“ koje rade na zaštiti kriminala i kriminalne hobotnice. Budimo realni, ako šutite i radite svoj posao imate pognutu glavu neće Vas nitko dirati, ako postanete član jedne od dvije političke opcije  dio ste sistema, čak će i Vaša firma napredovati, ali ako kažete to je uništavanje Hrvatske, to je pljačka, ako se glasno i javno zapitate gdje je tu poštenje, moral, etika… sistem se okreće protiv Vas i koriste se sve moguće i nemoguće metode da Vas se uništi. Svi od vrha Hrvatske vlasti pa do Županije i grada rade na tome da Vas osakate. Pošto niste kao poduzetnik bili dio sistema, Vi odnosno Vaše Trgovačko društvo u bankama dobivate skuplje kredite uz obavezno založno pravo nad Vašom imovinom, kako imovinom firme tako i Vašom privatnom imovinom. Na taj način kad Vas odluče uništiti, Vi gubite sve: kuću, auta zemlju, firmu i nikoga nije briga što će u tom trenutku zbog politike 120 ljudi ostati bez posla, kao što je bilo u mom slučaju.

Imam dokumentaciju kojom mogu sve što sam rekao i dokazati, kako je Hypo odigrala prljavu igru za politički lobi koji sam javno optužio u Glasu Istre (u više navrata po dvije stranice), u Business.hr-u, a najviše ih je zabolilo na HRT 1 u radnom ručku, u siječnju 2007. g. ( novinari Petar Vlahov i Tonči Bonači javno me pitaju da li sam član neke stranke, kad sam rekao da nisam jer tada nisam bio član ni jedne stranke, počeli su se grohotom smijati uz riječi citiram: „…što se čudite…  “), gdje sam prvi javno spomenuo povezanost Vidoševića i političkih struktura sa uništavanjem hrvatskog gospodarstva. Hypo je instrument zločina u prljavim rukama hrvatskih političara. Poslije 23 dana Hypo mi je tako pokvareno blokirala firmu, da sam na koncu sve izgubio, dakle izgubio sam svu imovinu, blokirana mi je i mirovina (u koju sam silom prilika morao otići), ne mogu se nigdje zaposliti i živim na ivici bijede. Sad sam se i teško razbolio, najprije su  mi stradale oči a potom i srce, preživio sam dvije teške operacije (na lijevom oku u 12.10.2015.) i srčanoj aorti (05.01.2016.), dva puta sam odvezen kolima hitne u Pulsku bolnicu, a u noći sa 04/05 01.2016. kolima hitne pomoći pod rotirkama bez svijesti u Rijeku gdje sam u 02 sata noću podvrgnut izuzetno teškoj operaciiji.

Moram Vam reći da mi je do disekcije aorte 04.01.2016. došlo kada sam od DORH-a iz Zagreba dobio dopis kako nema razloga za kazneni progon zločinaca, dijela umerežene kriminalne hobotnice.

Svakako želim naglasiti, vjerujem u dragoga Boga, ali ne i u Hrvatsku katoličku crkvu, ja jesam katolik, ali vjerujem u Novi zavjet i u gospodina Isusa Krista, on me u roku od mjesec dana dva puta vratio sa onoga svijeta, siguran sam da nije za ništa, očito da ja svoju borbu nisam završio.

Na posljednjim parlamentarnim izborima niste uspjeli prijeći cenzus, pa i dalje djelujete kao izvanparlamentarna stranka. Kako komentirate rezultate posljednjih izbora, kako po vašu stranku, tako i općenito?

MILINOVIĆ: Za razliku od većine političara, ja ne krivim narod što ne izlazi na izbore, ili što se izmjenjuje zlo zvano ono HDZ ili SDP, svejedno je, na političkoj sceni. Narod jednostavno nema izbora, nema za koga glasati, ne postoji treća opcija. Ovi koji vladaju zadnjih 26 godina, zakone o političkim strankama su tako dobro podesili sebi da još dugo (ako pomoć ne stigne izvana) nećete imati značajnije promjene u političkom životu Hrvatske. Naime stranke bez materijalne podloge nemaju šanse, a ako primite novac od nekog hrvatskog tajkuna onda ne možete provesti ideju o POVRATU OPLJAČKANOG. Ovce idu za svojim stadom, za svojim ovnovima (HDZ, SDP, IDS, HSLS, HSS, HDSSB, NACIONALNE MANJINE I OSTALE STRANKE I STRANČICE), oni koji razmišljaju i ne učestvuju u ni u kom obliku u prljavim političkim igrama, ne izlaze na izbore, očekujući da će se ipak kad-tad nešto dogoditi i promijeniti. Više od četiri godine sam predsjednik Stranke, pokušao sam  animirati više poštenih poduzetnika da daju financijsku pomoć Stranki, najčešći im je odgovor bio: „…zar želiš da prođem kao ti…“, a bez financijske podrške u situaciji kada su i predsjednik i Stranka kao crkveni miš Vi nemate uvjete da uđete u politički ring i započnete meč.

Ipak, u rujnu 2015. dobili smo kao stranka poziv da dođemo u Dubrovnik gdje ljudi iz udruge “Srđ je Grad” organiziraju skup malih političkih stanaka i nezavisnih lista kako bi zajedno izašli na izbore. Tako je 26.09.2015. održan prvi radni sastanak u prostorijama udruge u Dubrovniku, na skupu su bili iz MOST-a gospodin Grmoja, predsjednik Stranke mladih Vrgorac, iz Živog zida predsjednik ogranka Splitske Županije, cijela delegacija Nezavisne liste Stipe Petrine na čelu sa Petrinom, Predsjednik stranke i pokreta Zajedno Karino Šturm, predsjednik jedne stranke iz Karlovca itd (postoje pozivnice i zapisnici u obliku e-maila, koje Vam mogu dostaviti) odmah na prvom skupu predstavnici Živog zida su počeli minirati skup te svojim destruktivnim ponašanjem bili su glavni uzrok nedolaska predstavnika MOST-a na drugi sastanak, koji je održan 03.10.2015 u Karlovcu. U Karlovcu su opet predstavnici Živog zida nastavili sa destrukcijom, tako da sam ih u jednom trenutku zapitao tko stoji iza njih – HDZ ili SDP kad se tako bahato ponašaju. Treći i završni skup trebao se održati u Primoštenu 10.i11.10.2015. no ja sam 09.10.2015. završio hitno na KBC Rebro u Zagrebu gdje sam operirao lijevo oko 12.10.2015.

Nitko od članova Predsjedništva stranke nije htio putovati do Primoštena, tako da je sav trud oko priprema za izbore bio uzaludan.

Dakle i MOST i Živi zid se ponašaju kao da su iz one dječje priče „Pale sam na svijetu“ – nisu htjeli sa nikim, odnosno Most je išao samo sa onima koji mu nose sigurne glasove:  Stipe Petrina, Drago Prgomet, Ivan Lovrinović…, koji su se doslovce svi na kraju odmetnuli od MOST-a.

S obzirom na aktuelnu stopu nezaposlenosti u Hrvatskoj, logično bi bilo da su vam nezaposleni uglavnom izborna baza. Kako objašnjavate da su i mnogi od takvih, mislim oni koji su izišli na glasanje, ipak  dali svoje glasove drugim strankama?

MILINOVIĆ: Podatke koje dobivamo od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje osobno uzimam sa vrlo velikom rezervom. Naime, siguran sam da nezaposleni, ili onih koji nisu legalno zaposleni u Hrvatskoj ima znatno više. HZZZ je prekrajao liste nezaposlenih zbog potreba politike, tako da su mnogi nezaposleni skinuti sa lista nezaposlenih. Mnogim nezaposlenim trenutno odgovara ovakova situacija, siva ekonomija cvjeta, a oni kratkoročno profitiraju ne plaćajući poreze i doprinose za Mirovinski i Zdravstveni fond.

I dalje smatram, kao što sam rekao ranije, nema ih tko organizirati i povesti.

Zašto?

Već sam ranije rekao: problem je materijalne prirode. Gledajte, stranka koja osvoji mandate u Saboru za svaki mandat godišnje dobije iz proračuna nešto malo manje od 400.000 kuna (to je varijabilno, jer je vezano uz postotak na proračun). Na primjer, HDZ i SDP imaju po pedesetak zasupnika, što znači da oni u svoj budžet bez obzira na članarine i druge donacije imaju po dvadesetak milijuna godišnje, to je sve po zakonu. Moja stranka nema od nikoga ni lipe – putne troškove, organizaciju skupova, noćenje, boravak i sve ostalo moram plaćati sam, odnosno kako ja tako i svi ostali članovi Predsjedništva. Nemamo prostorije za sastanke, a poseban je problem pristup medijima, tu nemate baš nikakve šanse. Mediji u Hrvatskoj su priča za sebe: tu Vam također imamo puno toga za reći. Maksimalno dozvoljena donacija političkim strankama za fizičke osobe je 30.000 (tridesettisuća) kuna, a za pravne osobe 100.000 (stotisuća) kuna. Nastupi na televizijama, osim u izbornoj promidžbi, se naplaćuje po minuti, dakle sve male stranke nemaju baš nikakve šanse na izborima.

By the way, isto tako izuzetno važno Hrvatska dijaspora se toliko dobro opekla devedesetih godina da sad puše i na hladno, posebno ne razumijem, HDZ je i njih opljačkao i prevario, mnogi su dali svoj teško zarađeni, ušteđeni  novac, pojedinci su dizali i kredite da se pomogne Hrvatskoj. Znaju sve o pljački, (evo danas su opet izašla na facebook-u imena onih koji imaju tajne račune kod RBA grupe viditi na adresi: http://www.seebiz.eu/strogo-povjerljivo-tajni-racuni-hrvatske-elite-kod-rba-grupe/ar-137459/), ali  za njih ipak i samo postoji HDZ i dalje ga financiraju iako su svjesni da čine zlo hrvatskim građankama i građanima.

Dok vodimo ovaj razgovor (7. juna o.g.), politička situacija u Hrvatskoj je dramatična i stvari se odvijaju filmskom brzinom. Prvi potpredsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a je upravo danas podnio službeni zahtjev za opoziv premijera Oreškovića (kojeg je HDZ doveo na ovu funkciju!) i vjerovatno će se to i desiti. Šta bi moglo uslijediti nakon toga: preslagivanje ili novi izbori? Koja opcija bi bila prihvatljivija, ili manje bolna, za Hrvatsku?

MILINOVIĆ: Niti jedna opcija nije dobra: prva, ostanak ovog Sabora ove vlasti i preslagivanje u Saboru ne može donijeti baš ništa dobro –  oni nemaju vizije u žive i postoje samo zbog političke moći i u službi su stranih interesnih lobija, a te političke strukture koje su učestvovale u pljački i raslojavanju hrvatskog bića moraju dizati kredite i prodavati šume, vode, zemlju, otoke, da bi sačuvali svoj status i mir u kući, što znači isplate mirovina i barem plaća zaposlenima u javnom sektoru. Kad ne bude za mirovine i za plaće u javnom sektoru, kad se više ne budemo mogli zaduživati čir će puknuti, samo se bojim kao i mnogi drugi hrvatski intelektualci da će opet na vlast doći oni koji ne vole Hrvatsku i njene građanke i građane, oni koji samo vide svoj osobni interes i probitak.

sabor

Zašto vjerujem da bi bilo pravo vrijeme za stranku poput moje?

Zato što je većina članova prošla križni put poput mene, mnogi su sve izgubili, jer ne zaboravite u Hrvatskoj je na snazi najgori  ovršni zakon u Europi: vrlo lako možete ostati bez svega, bez krova nad glavom, ovršiti Vas može svatko, najveći lopovluk je sa HRT-om preko Hanžekovića. Živi zid sa svojim predstavama za javnost, osim podizanja vlastitog političkog rejtinga, nema drugog učinka, jer se deložacija i ovrha eventualno odgodi za drugi put uz povećane sudske i druge troškove.

U Hrvatskoj ne postoji pravosuđe, ja ga zovem krivosuđe, jer i kada materijalno dokazujete da je sudac korumpiran ili interesno povezan sa protivnom stranom, umjesto da se sankcionira suca, sankcioniraju Vas na način da se čitav sustav okreće protiv Vas, isto to važi i za državne odvjetnike i njihove zamjenike na svim nivoima. Tu tvrdnju mogu dokazati dokumentima, jer to sam debelo osjetio na svojoj koži, i ne samo ja nego i moja obitelj, ali i stranka kojoj sam ja na čelu.

Samo oni koji su na svojoj koži osjetili svo zlo vlasti od 1990. g. do danas, samo oni koji se nepravedno ostali bez svog doma, samo oni koji su zbog niskih pokvarenih interesa ostali bez osnovnog ljudskog prava, prava na rad i na poštenu plaću za taj rad, samo oni koji više nemaju što izgubiti, a društveni interes im je iznad osobnog, samo oni koji i nakon svega nisu izgubili mjerila vrijednosti i znaju vrednovati i moral i poštenje i etiku, dakle samo takvi mogu zahtjevati od umreženih kriminalaca i kriminalnih skupina da VRATE OPLJAČKANO. Nositelj tih procesa mora biti POREZNA UPRAVA a ne Državno Odvjetništvo. Porezna uprava, ojačana sa pravom financijskom policijom ima pravo pitati svakog građanina i građanku  ODAKLE VAM IMOVINA, kako ste ju stekli i dali ste uredno za svu svoju imovinu platili poreze i doprinose. Za sve za što nemate materijalne dokaze i materijalne osnove, sve Vam se oduzima, a zavisno od stjecanja imovine pokreće se kazneni postupak. Sada se loptica dokazivanja prebacuje na „okrivljenog“

Sva ovako vračena imovina mogla bi se uplatiti u fond  za razvoj i otvaranje novih radnih mjesta, u fond za znanost, u koju mi svake godine sve manje ulažemo.

Zar nije žalosno da pored toliko šuma i bio mase, pored toliko sunca, vjetra i rijeka mi uvozimo i do 33% električne energije i tu imamo svoj prijedlog kako riješiti problem općenito energije i energetskog sustava u Lijepoj Našoj?!

Zar nije žalosno da pored žitnice koja se zove Slavonija mi uvozimo i brašno i šečer, u zadnje vrijeme su počeli uvoziti i polupečeni kruh, pa Vam ga u prodavaonici pred Vama ispeku dok Vi trpate u košare druge potrebne i nepotrebne namirnice?! Sve u cilju uništenja i osimorašenja hrvatskog sela i Hrvatske općenito.

Ko je, po Vašem mišljenju, najodgovorniji za aktualnu krizu vlasti u Hrvatskoj? Da li Vas je ova kriza iznenadila?

MILINOVIĆ: Nema najodgovornijih, odgovorni su svi sazivi Sabora od zadnjeg socijalističkog u proljeće 1990. pa do danas, odgovorni su svi Premijeri, sve vlade, svi državni odvjetnici i njihovi zamjenici na svim razinama, svi guverneri HNB-a i njihovi zamjenici, svi predsjednici sudova i suci na svim razinama.

Pod parolom neovisnosti pravosuđa i HNB-a, zapravo se te institucije postavilo van nadgleda i kontrole. Zar nije smješno čak i glupo da Vam danas u 2016. Guverner HNB-a i glavni državni odvjetnik podnose Saboru izvješće za 2014. i da nema glasanja po tom izvješću? Pitam Vas, poštovani čitatelji, kome odgovaraju HNB i DORH? Odgovor je: NIKOM, jer su gospoda umreženi kriminalci pilu okrenuli naopako i sve je podređeno sustavu sačuvanja ovih novih kriminalnih umreženih vrijednosti. Ako Sabor postavlja guvernera ili Glavnog državnog odvjetnika, onda Sabor ne da ima pravo, nego ima i obavezu kontrolirati rad onih koje je izabrao, ima pravo odlučivati o njihovim plaćama, ali i o sankcijama u slučaju propusta, lošeg rada, štetnog rada  ili nerada.

Potpuno su pobrkani lončići i neki segmenti takozvanih institucija sistema potpuno izmiču kontroli. Kao da su djelatnici tih institucija SVETE KRAVE i nitko im ništa ne može. Za to su krivi Saborski zastupnici, koji su i u ovom mandatu izabrali Ustavne suce, vrlo sumnjivih ljudskih kvaliteta, dakle izabrani su ljudi koji bi trebali kazneno odgovarati u najvišu hrvatsku instituciju, a oni će taj izbor „vratiti“ , kao na primjer u slučaju Sanader.

Mnogi kažu da nisu najveći problemi Hrvatske politička i ekonomska/gospodarstvena situacija, nego demografska. Više ljudi u toj zemlji umire nego što se rađa, a svjedoci smo masovnog iseljavanja stanovništva u inozemstvo, posebno mladih i obrazovanih. Kako Vi to komentirate te kako zaustaviti taj negativni demografski trend kao i egzodus?

MILINOVIĆ: U zemlji u kojoj su izgubljena mjerila vrijednosti, u zemlji bez nade i šanse, u zemlji u kojoj ispada da su domoljubi oni koji ne plačaju poreze i doprinose, u zemlji gdje se javno iznose podaci o pljački i otimačini, a “institucije sistema” ne reagiraju, u zemlji u kojoj sudac Visokog Trgovačkog suda javno na televiziji kaže kako ako opljačkate dvadeset milijuna gulit ćete krumpir dvije godine i ostati će Vam dvadeset milijuna, a ako opljačkate kiosk jer ste bili gladni ići ćete u zatvor na dvije godine i biti ćete obilježeni za čitav život, dakle u takvoj zemlji dok god vladaju ove političke strukture nema mjesta za poštene.

U situaciji totalne nesigurnosti, kad dobijete posao, ako ga dobijete, do kad ćete ga imati, stan nikad nećete dobiti, ako dignete kredit možete bankarskim smicalicama doći u situaciju da NIKAD ne počmete otplaćivati glavnicu i da Vam ukupna masa kredita stalno raste, tko normalan može razmišljati o osnivanju obitelji, o djeci. Moja generacija je bila u mogućnosti da pomaže svojim roditeljima kad su otišli u mirovinu. Današnji umirovljenici, sa malom mirovinom, moraju pomagati svojoj djeci, jer su djeca najčešće bez posla i bez stana, odnosno žive kod roditelja.

Kako objasniti (ako postoji objašnjenje) da Hrvatska ima jednu žitnicu poput Slavonije, a uvozi hranu?

MILINOVIĆ: Normalno da postoji objašnjenje: uvozni lobi je jedan od najvećih hrvatskih zala, a ulaskom u EU kada se potpisalo nešto što se nije ni pročitalo, a upitno je na čijoj je strani bio i za koga je radio onaj koji je to čitao. Nevjerojatno je koja sve ograničenja postavlja EU hrvatskoj poljoprivredi i hrvatskoj industriji. Ulazak u EU je veliki promašaj samo zato što u pregovorima nismo bili ravnopravni partner. Jedini cilj vlade gospođe Jadranke Kosor bio je ulazak u EU prije parlamentarnih izbora, pa se bez ikakve odgovornosti potpisalo sve što su iz EU-a tražili. Nemojte zaboraviti da članstvo u EU nije jednako dobro za sve njene članice a najbolji primjer za ovu moju tvrdnju je Italija, koja je prije ulaska u EU i sve do uvođenja eura bila četvrta industrijska zemlja u svijetu, dok je  danas  ispod desetog mjesta.

Na kraju, kako zaustaviti davanje koncesija na mnoge dijelove hrvatskog teritorija?

MILINOVIĆ: Mogu oni to zvati kako ih je volja, ja osobno ali i svi članovi Stranke mislimo da je to trgovanje sa hrvatskim teritorijem što po Ustavu nije dozvoljeno. Ako ovako nastavimo mi nećemo imati ništa što je hrvatsko. Navesti ću Vam neke primjere: pa tako su dali u koncesiju tunel Učka –  tunel je izgrađen samodoprinosima, u ono vrijeme morali smo dati bar jednu plaću, ja sam ih dao tri, za to smo dobili obveznice. Danas je tunel dan u koncesiju francuskoj firmi sa kojom je sklopljen tako glup ugovor na štetu Hrvatske da nema veze s mozgom. Naime, kad sve zbrojite i oduzmete mi još moramo plaćati njima, iako oni ubiru novac od tunelarine, jer to se nama “nije isplatilo” ili je netko morao dobiti nešto na svoj devizni ili tajni račun. Drugi primjer je recimo turističko naselje, koji je kao ledina dat u koncesiju, koncesionar je uredio i obalu i ledinu, ali po ugovoru po prestanku važenja koncesije dužan je dovesti prostor u prvotno stanje. Što to znači? Trideset godina je imao koncesiju i nakon prekida koncesije iza njega se ruši sva infrastruktura.

Ili recimo HT, mi koji smo stariji sjećamo se das mo plaćali izgradnju infrastrukture, dakle telefonski priključak u stan i do 3000 DM (deutsche mark), sve je sada prodano Njemačkom telekomu, budzašto. Za neke stvari poput teritorija (zemlje), obale, voda, šuma i energetike, hrvatska država ne bi smjela privatizirati, jer je to od nacionalnog interesa.

Svakako da imam još puno toga za reći, trudio sam se da budem što je moguće eksplicitan….

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MILINOVIĆ: Hvala Vama, vjerujem da ovo neće biti prvi i zadnji naš razgovor. Lijep pozdrav i svako dobro

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (811)

vrbas-miso

 

 

 

 

DODATAK INTERVJUU

Tajni računi hrvatske elite kod RBA Grupe.Tajni računi hrvatskih lopuža

Na popisu se nalazi ukupno 186 osoba, s ukupnim iznosom na računima kod RBA Grupe u visini od 543 milijuna eura.
Zanimljivo kako je jedan od tadašnjih glavnih DORH-ovih “poštenjaka” pok. Lazo Pajić koji je bio “top lovac” na ratne profitere također na listi sa malo manje od 3 milje EUR na tajnom računu. Toliko o DORH-u.
Dunja Mesić na računu u Austriji ima 12 milijuna i 814 tisuća eura
Među njima su brojni saborski zastupnici, europarlamentarci, ustavni suci, gradonačelnici, ministri, tajkuni, državni dužnosnici, generali, diplomati, špijuni, predsjednički savjetnici, ali među imenovanima su i supruge Ive Sanadera i Ive Josipovića, kćer Vesne Pusić, supruga Milana Bandića, Nadana Vidoševića, te primjerice bivši šef INE.

U dokumentu su imenovani klijenti koji su na dan slanja podataka za FMA, na računima kod RBA Grupe imali pohranjene iznose, za koje mnogi od njih ne bi mogli dokazati porijeklo, ukoliko bi se iznosi s tih računa usporedili s njihovim prihodima i imovinskim karticama. Mnogi dužnosnici s popisa u to vrijeme novac s tih računa nisu naveli kao štednju ili financijska sredstva koja posjeduju u imovinskim karticama koje su ispunjavali kao državni dužnosnici, čime su očito prikrivali trag tog novca.

Na popisu se tako nalazi Đurđa Adlešič s iznosom od 2.895.000,00 eura; novoizabrana ustavna sutkinja Ingrid Antičević Marinović s iznosom od 1.407.800,00 eura; raniji ustavni sudac Mato Arlović s iznosom od 1.000.670,00 eura; supruga zagrebačkog gradonačelnika Vesna Bandić s iznosom od 4.098.400,00 eura; bivši HDZ-ov rizničar i šef Carine Mladen Barišić s iznosom od 6.300.800,00 eura; Vesna Čačić s iznosom od 1.480.030,00 eura; Ivan Čehok s iznosom od 5.631.500,00 eura; Anto Đapić s iznosom od 2.831.400,00 eura. Izlistan je i račun bivšeg HDZ-ovog predsjednika Sabora Žarka Domljana s iznosom od 3.765.000,00 eura; zatim račun bivšeg predsjednika Uprave INE Tomislava Dragičevića s iznosom od 1.691.250,00 eura; te račun HDZ-ovog mesara i bivšeg saborskog zastupnika Stjepana Fiolića s iznosom od 2.194.000,00 eura. 
Na ovoj tajnoj listi vlasnika milijunskih računa kod RBA Grupe u Austriji našli su se i Stipe Gabrić, s iznosom od 4.933.210,00 eura; saborski zastupnik HDSSB-a Branimir Glavaš s iznosom od 4.541.900,00 eura; Zoran Gobac s iznosom od 2.377.000,00 eura; Ana Hanžeković, kćer kralja ovrha s iznosom od 9.710.000,00 eura; supruga bivšeg HDZ-ovog ministra i saborskog zastupnika Andrije Hebranga, Danijela Hebrang s iznosom od 2.758.000,00 eura; kontroverzni tajkun Tomislav Horvatinčić s iznosom od 3.184.100,00 eura; čelnik policijskog sindikata u MUP-u Dubravko Jagić s iznosom od 1.463.000,00 eura; Tomislav Jakić s iznosom od 1.070.500,00 eura; bivši HDZ-ov ministar, saborski zastupnik i glavni tajkin Ivan Jarnjak s iznosom od 1.663.500,00 eura; te Sanaderov tajkun Robert Ježić, s iznosom od 2.970.000,00 eura.
U dokumentu se navodi i račun bivše prve dame, supruge Ive Josipovića, Tatjane Josipović s iznosom od 1.641.000,00. zanimljivo je da usporedbom podataka u imovinskoj kartici Ive Josipovića, bivši predsjednik nigdje u imovinskim karticama, niti onoj iz 2011. kao niti kasnijim, nije naveo ovu „štednju“ svoje supruge.
Izlistan je i račun riječkog tajkuna Joze Kalema s iznosom od 2.861.000,00 eura; račun Tuđmanovog unuka Dejana Košutića s iznosom od 3.183.000,00 eura; račun bivšeg šefa HBOR-a Antona Kovačeva s iznosom od 1.697.000,00 eura; te račun odbjeglog tajkuna Miroslava Kutle s iznosom od 7.490.000,00 eura.
Zanimljivo je da se na ovom popisu našla i bivša državna revizorica i revizorica pretvorbe i privatizacije Šima Krasić, s računom na kojem se nalazi iznos od 1.506.000,00 eura.
Tu je i general Mate Laušić s računom na iznos od 2.090.500,00 eura; Budimir Lončar s računom na iznos od 1.943.900,00 eura; bivši SDP-ov ministar i saborski zastupnik Šime Lučin s računom na iznos od 1.376.000,00 eura; sin Zdravka Mamića Mario Mamić s računom na iznos od 8.279.000,00 eura; bivši šef Podravke Darko Marinac s iznosom od 1.160.000,00 eura; Bianca Matković s iznosom od 1.370.000,00 eura; katolički tajkun Marinko Mikulić s iznosom od 4.590.000,00 eura; pulski gradonačelnik i šef IDS-a Boris Miletić s iznosom od 1.915.300,00 eura; te bivši čelnik tzv. Herceg Bosne Jadranko Prlić s iznosom od 4.964.000,00 eura.
Zanimljivo je da se na popisu nalazi i bivši šef Mesićevog ureda, diplomat i pomoćnik ministra vanjskih poslova Amir Muharemi s iznosom od 2.041.000,00 eura; riječki gradonačelnik Vojko Obersnel s iznosom od 2.534.000,00 eura; bivši Tuđmanov savjetnik Ivić Pašalić s iznosom od 4.091.000,00 eura; bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Ive Josipovića Saša Perković s iznosom od 3.580.000,00 eura; te bivši SDP-ov ministar vanjskih poslova, saborski zastupnik i europarlamentarac Tonino Picula s iznosom od 4.791.000,00 eura.
Na popisu se našao i račun danas pokojne Mirjane Pukanić s iznosom od 7.081.000,00 eura; bivšeg HDZ-ovog ministra Jure Radića s iznosom od 3.773.400,00 eura; Smiljana Reljića s iznosom od 1.772.000,00 eura; te Vesne Škare Ožbolt s iznosom od 1.571.000,00 eura.
Tajni dokument navodi i račun ugroženog Milorada Pupovca na iznos od 2.638.000,00 eura; ali i račun koji glasi na kćer bivše HNS-ove ministrice vanjskih poslova i saborske zastupnice Vesne Pusić Dainu Pusić na iznos od 4.179.900,00 eura; te Borislava Škegre na iznos od 2.759.000,00 eura; te bivšeg HDZ-ovog ministra i nekadašnjeg HDZ-ovog čelnika INE Davora Šterna na iznos od 5.855.000,00 eura.
Izlistan je i račun Sanaderove surpuge Mirjane Sanader na iznos od 7.266.000,00 eura; račun Davora Šukera na iznos od 5.370.000,00 eura; račun europarlamentarke Dubravke Šujice na iznos od 1.726.600 eura; račune Ine Vidošević na iznos od 4.563.000,00 eura; kao i račun bivše SDP-ove saborske zastupnice Dragice Zgrebec na iznos od 1.558.000,00 eura.
Slavica Šota:
“Da su građani prepušteni sami sebi govori još jedno strašno otkriće koje je objavio Pokret otpora-Zagrepčani protiv korupcije i naš prijatelj i suradnik iz Zagreba .
Jučer su predali spisak 186 osoba osumnjičenih za sudjelovanje u organiziranom pranju novca , utajenju poreza te prikrivanja imovine te eventualno počinjenje i drugih kaznenih djela koja bi se trebala utvrditi tijekom istražnog postupka . 
Svim članovima političkih stranki i simpatizerima dajemo ovo na znanje kako bi među ovima prepoznali svoje pulene i kako bi shvatili ono sto im stalno govorimo ” nema ideologije , nema vjeroispovjesti , nema boje kože ,SAMO PLJAČKA !” 
Poruka ” uvaženom ” ministru Mariću ( Konzum ) da nas ne sramoti van granica tražeći kredite za otplatu kamata jer glavnica nam je nedostižna , vec da oduzme ovu opljačkanu imovinu Hrvatske države i podmiri i kamatu i glavnicu .
P.s ono sto je riječkom pokretu otpora upalo u oko – bogati gradonačelnik Vojko Obersnel, bogati stolar Luka Denona , bogati poduzetnici Robert Ježić i Jozo Kalem ,te najvažnija među ostalima za nas supruga sirotanovića Slavka Linića gđa Ksenija Čule sa 5.962,700,00€ jednog od računa .

hop-portal.com

HOP-PORTAL.COM

uzeir_srna_9Uzeir je prije četiri godine u ekskluzivnom intervjuu za Slobodnu Bosnu ispričao svoju tragičnu sudbinu.

U znak sjećanja na ovog plemenitog čovjeka, objavljujemo njegovu životnu priču.

ŽIVOTNA PRIČA UZEIRA SRNE: Majku su mi četnici živu zapalili

Malo je kome u BiH poznata uzbudljiva i tragična životna priča Uzeira Srne, oca Darija Srne, kapitena hrvatske nogometne reprezentacije

Životna storija Uzeira Srne počela je u čajničkom selu Gornji Stopići, gdje je njegova porodica živjela do Drugog svjetskog rata. Nekoliko mjeseci nakon što se razbuktala najveća svjetska vojna, Uzeir je rođen u ovom selu iz kojeg je njegova porodica, pred naletima četničkih jedinica, često morala bježati. No, jednom prilikom nisu se uspjeli svi spasiti, u vatrenoj stihiji koja je gutala njihovu rodnu kuću zauvijek je ostala zarobljena Uzeirova majka i starija sestra.

“Majka je bila trudna i sa sestrom je živa izgorjela u kući”, priča Uzeir. Uzeirovu ispovijest svake sekunde prekidaju teške suze. Kaže kako je on sa ocem i bratom uspio pobjeći. Otac i stariji brat Safet skrasili su se u Bosanskom Šamcu, dok je njega sudbina odvela u Sarajevo, a odatle u Sloveniju. Nije prošlo mnogo, a Uzeir je ostao i bez oca, koji je smrtno stradao od kuršuma u jednoj šamačkoj aščinici.

“Poslije se pričalo da je metak koji je ubio mog oca doletio preko Save, iz Slavonije. Poginuo je radeći u aščinici, dok je pokušavao zaraditi nešto da prehrani sebe i mog brata”, priča Uzeir, koji nikada nije saznao mjesta gdje su mu ukopani roditelji. “Kažu da su majčine ostatke negdje sahrani brzo nakon što je stradala, dok za oca nikada ništa nisam saznao.”

U međuvremenu su Uzeira prebacili u Sloveniju. Nakon nekoliko mjeseci u Domu za ratnu siročad Uzeira je na staranje preuzela jedna porodica iz Murske Sobote. Kako nisu znali ništa o njemu, odakle je ni kako se zove, nadjenuli su mu i slovensko ime. Uzeir Srna postao je Mirko Kelenc. Na čelu njegove nove porodice bio je slovenski policajac, koji je Uzeira prihvatio i zavolio kao rođenog sina i nadao se da će on ostati živjeti sa njima.

Međutim, njegov brat Safet nikada nije prestajao tragati za svojim mlađim bratom. Otišao je služiti vojsku u Niš i stalno je pričao o tome kako je već godinama u potrazi za nestalim Uzeirom. Njegov zapovjednik, Slovenac, kazao mu je da u Murskoj Soboti, odnosno u selu Donja Lendava, živi dječak iz BiH, da ima tri ili četiri godine i da je jedino što se zna o njemu to da je siroče, porijeklom sa istoka Bosne.

Čim je odslužio vojsku, Safet se dao u potragu za Uzeirom i nakon nekoliko mjeseci traganja i uspoređivanja podataka uspio je doći u Sloveniju i shvatiti da je Mirko Kelenc ustvari njegov brat Uzeir! Ali kada je došao po njega, udomitelji nisu htjeli ni čuti da ga puste, pristali su tek nakon dugog uvjeravanja.

Uzeir se sa bratom vratio u Bosanski Šamac i krenuo u prvi razred osnovne škole, no nije znao ni riječi bosanskog. Pričao je samo na slovenskom, tako da su ga u razredu učitelji posjeli u klupu sa Juzmirom Jusufovićem, kako bi što prije naučio jezik i mogao pratiti nastavu. “On je postao jedan od mojih najboljih prijatelja”, kaže nam Uzeir. “Poslije je postao ugledan doktor u svome Šamcu.”

Netom nakon što je završio školovanje, Uzeir se odlučio završiti pekarski zanat. “Bio sam stalno gladan. Gledao sam drugove koji su dolazili sa kiflama i lepinama u školu i zavidio im. Zato sam i odlučio postati pekar.” Nakon nekoliko mjeseci, njegovi rođaci Srne, među kojima je bio i Zulfo, otac poznate voditeljice FTV Segmedine Srne, pozvali su ga da preseli u Sarajevo i dođe živjeti kod njih, u sarajevsko naselje Hrid.

“Od prve sam plate kupio crne zepe, jaknu i kartonski kofer u koji sam stavio jorgan i na voz za Sarajevo. Nisam ja znao ni za tramvaj niti gdje je Hrid. Pješačio sam satima, ali su mi mjeseci koje sam proveo sa rahmetli Zulfom, sa Segmedininom porodicom, bili jedni od najljepših u životu.”

Uzeir nije mogao naći posao pekara u Sarajevu, pa je počeo raditi kao težak. Poslije se tek zaposlio u tadašnjoj Velepekari i počeo igrati kao golman u Sarajevu. “Treneri su mi bili Franco Lovrić i Ivica Glavočevič”, prisjeća se Uzeir koji nije dugo ostao u Sarajevu.

U Velepekari se upoznao sa inžinjerima Soko Štarka koji su mu ponudili posao i mjesto golmana u njihovom klubu i zaputio se ka Beogradu. Iz nekadašnje jugoslovenske prijestolnice je pozvan u vojsku, koju je služio u Busovači. “Služeći vojsku, branio sam uporedo i za tamošnje Jedinstvo”, priča Uzeir.

“Igrali smo tada neku utakmicu protiv zeničkog Čelika. Nekoliko dana kasnije dolaze ljudi i kažu mi da se Čelik zanima za mene. To je bilo golemo, život u Zenici je tih godina bio dobar i ja sam nakon vojske pristao otići u taj klub.”

Međutim, konkurencija je bila žestoka, golmani Čelika bili su Stijović i Vranješ. Uzeir se nije mogao nametnuti, no kao nebrojeno mnogo puta do tada, sudbina se opet uplela i odredila njegov životni put. “Sa Čelikom smo bili na pripremama u Metkoviću i trebali igrati utakmicu sa Neretvom. Njima se povrijedio golman i ja sam branio za Metkovčane.

Kada se utakmica završila, tražili su da ostanem ovdje. Ja sam se dvoumio i na kraju se odlučio vratiti u Zenicu, ali kada je Stijoviću propao odlazak u Maribor i kada sam shvatio da ću i dalje biti treći golman, odlučio sam doći u Metković.”

uzeir_srna_glavna1

U Metkoviću je Uzeir upoznao svoju prvu suprugu Nadu, s kojom je dobio sina Renata, talentiranog golmana, koji je danas trener u Neretvi. Brak nije potrajao i Uzeir se sa Nadom prijateljski razišao. Četiri je godine branio i u pariškom Pantamu, da bi se kasnije ponovo vratio u Metković. Tu se ponovo oženio, ovaj put sa Milkom, s kojom ima dva sina, Igora i Darija.

Radio je godinama kao vozač, jedno je vrijeme čak bio i trener Neretve u kojoj je prve nogometne korake napravio njegov sin. “Iako je bio sitan, mnogo manji od svojih vršnjaka, znalo se odmah da je Darijo veliki talenat”, ponosno govori Uzeir. “Igrao je izvanredno i rukomet, stolni tenis, čak i košarku. Jednog je dana došao kući i kazao kako mu je školski trener rekao da se ostavi nogometa i počne ozbiljno trenirati košarku.”

Dok je Darijo trenirao u Splitu, Uzeir je čak išao raditi u Njemačku, kako bi kupio auto kojim bi mogao otići do Splita da pogleda sinovljeve utakmice, ali i da mu obezbijedi nešto novca. “Sjećam se da su tada svi momci na putovanja sa sobom nosili dvjesto-tristo maraka. Darijo je imao dvadeset kuna u džepu. Zbog toga su ga gledali, ali je on svima govorio: ‘Moj ćaća ima samo toliko para i ja se toga ne stidim’.”

Uzeir je i dalje tragao za svima iz porodice Srna i pokušavao im pomoći da se vrate u rodni kraj, odakle su morali ponovo bježati i u ljeto 1992. godine. “Neke sam našao u ratu u blizini Makarske, bili su tu u nekom kampu, u izbjeglištvu. Radili su u restoranu gdje su pekli janjce”, kaže nam, poručujući: “Volim ih sve i sve ih pozdravljam, i živim za taj dan kada ćemo opet svi biti na okupu. Znate, ja sam davno otišao iz Bosne. Ali Bosna nikada nije otišla iz mene.”

(N.Hasić/Slobodna Bosna)

Izvor: Slobodna Bosna od 12. juna 2016.

Foto: Marko Iličić/SB

dr_ilijaz_pilavevropski-sud-za-ljudska-prava_660x330

 

Namjera je bila ukazati na drastične devijacije našeg pravnog sistema koje imaju za posljedicu brutalno kršenje ljudskih prava, ne samo ostalih nego i konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju BiH. Kako moja apelacija nije bila riješena do izbora 2010, a na prijedlog mog pravnog zastupnika, odlučili smo ponoviti kandidaturu i time pojačati proces. Napominjem da sam ja jedini koji se kandidirao i time praktično ukazao na diskriminaciju, za razliku od ostalih(Sejdić-Finci, Zornić) koji su iskoristili samo teorijski odredbe izbornog zakona…..Dakle, Ustav BiH je u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljuskim pravima, tačnije njegovi članovi IV i V a koji se tiču izbora članova Predsjedništva i delegiranja delegata u Dom naroda BiH (upravo je ovo ključna vrijednost ove presude i daleko snažnije ulazi u suštinu problema od ostalih presuda, što će proizvesti kao posljedicu potrebu za temeljitijom promjenom Ustava)…..Ja sam sad duboko uvjeren da ni prostora za manipulaciju koje su do sad obilato koristile naše političke elite, sada više nema puno. Zemlja koja ima diskriminirajući Ustav ne može ući u Euro-Atlanske integracije, ne može postati članicom Europske unije. Vjerujem da neće moći dobiti čak ni kandidatski status. A pošto je neminovnost naše kretanje prema EU, onda sam sasvim siguran da će u nekom od poglavlja prilikom pristupnih pregovora jedan od važnih sadržaja biti i ova presuda…..U ovoj zemlji najviše je obespravljenih, ja dolazim iz te kategorije i ako je politički angažman način da se borim za prava te kategorije ljudi u ovoj zemlji onda sam spreman i za to…..Ono što je sasvim jasno jeste da se DF deklarisala kao snažna probosanska stranka čije djelovanje se bazira na pricipima u kojima je država iznad svega. Nesumnjivo je da će DF prednjačiti u borbi da se ova presuda provede što prije….. U ovoj zemlji, kad su u pitanju vladajuće političke elite iznenađenja više nisu moguća. Naši političari su već pasionirani egzibicionisti. Njihove izjave ćemo cijeniti prema djelima kad na dnevni red nepovratno dođe implementacija i provođenje ove presude…..Dobijanjem ove presude neka moja lična misija je završena. Moja lična satisfakcija se ogleda i u tome što će neko iz moje Srebrenice, ako nekad poželi, moći da se kandiduje za člana Predsjedništva a da ga niko pri tome ne pita kako se zove…..

Gospodine Pilav! Jučer (9. juna 2016.) je Sud za ljudska prava u Strazburu presudio u Vašu korist po apelaciji koju ste podnijeli još davne, 2007. godine protiv BiH, jer Vam je bilo onemogućeno da se kandidirate za bošnjačkog člana Predsjedništva na izborima godinu ranije. Da li ste očekivali ovakvu presudu?

PILAV:Da. Bio sam uvjeren u pozitivan ishod. Slijedeći pravnu logiku, uz jaku  i konkretnu argumentaciju navedenu u apelaciji, a pogotovo što se sud u Strazburu u preambuli presude Sejdić-Finci pozvao na „slučaj Pilav“, pozitivan ishod je bio jedino moguć.

Kandidirali ste se i na narednim izborima, iako svjesni da Vam CIK na prethodnim nije ovjerila kandidaturu za što ste već bili podnijeli apelaciju Sudu u Strazburu. Zašto ste se kandidirali i 2010..?

pilav--331x219PILAV: Namjera je bila ukazati na drastične devijacije našeg pravnog sistema koje imaju za posljedicu brutalno kršenje ljudskih prava, ne samo ostalih nego i konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju BiH. Kako moja apelacija nije bila riješena do izbora 2010, a na prijedlog mog pravnog zastupnika, odlučili smo ponoviti kandidaturu i time pojačati proces. Napominjem da sam ja jedini koji se kandidirao i time praktično ukazao na diskriminaciju, za razliku od ostalih (Sejdić-Finci, Zornić) koji su iskoristili samo teorijski odredbe izbornog zakona. Ovom presudom sud je prihvatio sve navode moje apelacije i ustanovio da je prekršen čl.1 protokola 12 Evropske konvencije o ljudskim pravima, a kako je ova konvencija nadnacionalni akt, automatski je nadređena svim nacionalnim zakonima. Dakle, Ustav BiH je u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljuskim pravima, tačnije njegovi članovi IV i V a koji se tiču izbora članova Predsjedništva i delegiranja delegata u Dom naroda BiH (upravo je ovo ključna vrijednost ove presude i daleko snažnije ulazi u suštinu problema od ostalih presuda, što će proizvesti kao posljedicu potrebu za temeljitijom promjenom Ustava).

Ipak, trajalo je punih devet godina. Zašto je toliko vremena trebalo tom sudu da bi presudio po Vašoj apelaciji? Jeste li u tih devet godina ponekad gubili nadu?

PILAV:Trajalo je skoro deceniju… Mojih pretpostavki zašto se sve tako dugo oteglo je više. Najlogičnija je ona da je sud nakon presude Sejdić-Finci pokušao dati vremena državi BiH da istu implementira, ne tovareći joj novo breme u vidu ove presude. Kako se to nije desilo, a svi razumni rokovi potrošeni, ova presuda je morala biti objavljena i evo konačno je ugledala svjetlo dana. Moram priznati da je moja nada zadnjih godina pomalo počela da blijedi i da je neugodni skepticizam počeo potiskivati argumente i vjeru u pravni sistem Evrope.

Evropski%20sud%20za%20ljudska%20prava%20-%20sudije

Naloženo je tuženoj strani da Vam isplati 6,600 eura čime je i u ovom predmetu potvrđeno da je Ustav BiH u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Kakav značaj za Vas ima dispozitiv presude izražen u novcu i u naznačenom iznosu?

PILAV: Nikakav. Navedeni iznos se odnosi na sudske troskove. Dakle, to je nešto što formalno prati ove procese i potpuno nebitna stvar. Kada bi se doista sve sabralo i izračunalo u brojkama za ovih deset godina (jer proces traje od 2006. kad je započet pred domaćim pravnim instancama) taj trošak bi daleko nadmašio dosuđenu cifru, no to je od početka bilo irelevantno jer je cilj bila pobjeda u pravnom smislu. Cilj je bio dobiti ovakvu presudu koja u konačnici znači pobjedu države Bosne i Hercegovine.

Eh, sada dolazimo do najveće krivine na putu do konačne pravde u ovoj i sličnim pričama – implementacije. Da li je tuženoj strani, odnosno državi Bosni i Hercegovini, zadat vremenski rok u kojem je dužna svoj Ustav uskladiti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, odnosno osigurati ustavna prava svim svojim građanima, neovisno o tome kako se izjašnjavaju po etničkoj pripadnosti i u kojem dijelu BiH žive, da se mogu kandidirati i za najviše državne funkcije? Da li gajite iluzije da će se tako nešto uskoro desiti?

Ilijaz PilavPILAV: Roka nema. Ja sam sad duboko uvjeren da ni prostora za manipulaciju koje su do sad obilato koristile naše političke elite, sada više nema puno. Zemlja koja ima diskriminirajući Ustav ne može ući u Euro-Atlanske integracije, ne može postati članicom Europske unije. Vjerujem da neće moći dobiti čak ni kandidatski status. A pošto je neminovnost naše kretanje prema EU, onda sam sasvim siguran da će u nekom od poglavlja prilikom pristupnih pregovora jedan od važnih sadržaja biti i ova presuda. Ona će biti važan preduslov. E tada će se sasvim sigurno morati implementirati. Desiće se to onda kad se pojavi politička garnitura na našoj sceni koja doista pokaže iskrenu želju i namjeru da budemo dio EU, a ne poput ovih dosadašnjih koje deklarativno nastupaju, a faktički sve što rade je usmjereno protiv puta u EU.

Presuda Vas je zatekla na funkciji člana Glavnog odbora DF-a. Da li je Vaš, sada i  politički angažman, s obzirom da ste ljekar, bio motiviran potrebom da se i na tom planu (političkom) borite za prava obespravljenih u našoj zemlji, odnosno protiv bilo kojih oblika diskriminacije?

PILAV: Ja sam u potpunosti realiziran čovjek i u privatnom i profesionalnom smislu. S obzirom na svoje teško životno iskustvo smatram jednom vrstom dužnosti a možda i nekom misijom da ukoliko u mom biću postoje određeni resursi da ih stavim na raspolaganje toj borbi za univerzalne vrijednosti našeg naroda. U ovoj zemlji najviše je obespravljenih, ja dolazim iz te kategorije i ako je politički angažman način da se borim za prava te kategorije ljudi u ovoj zemlji onda sam spreman i za to.

Koliko objektivno DF, kao opoziciona stranka, može bitnije utjecati na izmjene diskriminatorskih odredbi Ustava i Izbornog zakona, odnosno na implementacije presuda u Vašem kao i nekim ranijim predmetima?  

PILAV: Svaka politička stranka pa i DF nastupa i djeluje u onom kapacitetu koji se mjeri brojem ruku u parlamentima. Da bi nešto mijenjali, DF za sada nema odlučujuću ulogu. O tom kapacitetu odlučuju glasači na izborima. Ono što je sasvim jasno jeste da se DF deklarisala kao snažna probosanska stranka čije djelovanje se bazira na pricipima u kojima je država iznad svega. Nesumnjivo je da će DF prednjačiti u borbi da se ova presuda provede što prije.

Politički prvaci stranaka na vlasti su deklarativno pozdravile i ovu presudu Suda u Strazburu, a istovremeno godinama neće da implementiraju presudu u predmetu Sejdić-Finci, naprimjer. Zar njihove izjave kao takvih vezano za presudu u Vašem predmetu ne djeluju licemjerno i neuvjerljivo, nakon svega već viđenog?

PILAV:Nisam iznenađen. U ovoj zemlji, kad su u pitanju vladajuće političke elite iznenađenja više nisu moguća. Naši političari su već pasionirani egzibicionisti. Njihove izjave ćemo cijeniti prema djelima kad na dnevni red nepovratno dođe implementacija i provođenje ove presude. Napominjem, ne radi se ovdje samo o izboru člana Predsjedništva. Ništa manje nije važno i delegiranje delegata u Dom naroda.

Da li ćete se kandidirati za člana Predsjedništva na izborima 2018., neovisno hoće li do tada ova presuda biti implementirana ili ne?

PILAV: Ovo je vrlo često pitanje koje mi se postavlja ovih dana. Ja moram naglasiti da ova moja borba nije imala za cilj političku funkciju. Ja predstavljam ogromnu kategoriju obespravljenih ljudi u ovoj zemlji i ovo je borba za prava tih ljudi. Ako su ljudska prava univerzalna vrijednost, onda ne smije biti diskriminacije a pogotovo one zasnovane na kombinaciji etno-nacionalnog i teritorijalnog principa. U ovoj presudi sud je posebno naglasio tu nedopustivost. Dobijanjem ove presude neka moja lična misija je završena. Moja lična satisfakcija se ogleda i u tome što će neko iz moje Srebrenice, ako nekad poželi, moći da se kandiduje za člana Predsjedništva a da ga niko pri tome ne pita kako se zove.

A što se tiče eventualne moje kandidature, mora se ipak znati da stranke kao politički faktori imaju odlučujuću ulogu u tome.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

PILAV: Hvala Vama na pruženoj prilici da svoje stavove podijelim sa širom javnošću.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (810)

vrbas-miso

ALMIROVA ŠESTA ZLATNA MEDALJA

Posted: 10. Juni 2016. in Intervjui

C:\Users\ZIJAD\AppData\Local\Packages\microsoft.microsoftedge_8wekyb3d8bbwe\AC\#!001\MicrosoftEdge\Cache\LRWPD3IR\13413699_10209771755954781_3019175277309424766_n[2].jpg

Šesto svjetsko zlato i specijalno priznanje dodijeljeno danas 10. juna 2016. godine dr. veterine ALMIRU KARABEGOVIĆU na Svjetskom sajmu inovacija u američkom gradu Pittsburgu (Pennsyvania) za njegov izum – Kontracepcijska spirala za pse.

U februaru 2016. godine , prije nepuna četiri mjeeseca, brojni mediji i internet portali objavjestili su nas da je dr. veterine Almir Karabegović, Dubičanac koji sada živi u Bihaću, za svoj izum Kontracepcijska spirala za pse, na najvećoj izložbi inovacija jugoistočne Azije u Malezijskom gradu Kuala Lumpuru dobio peto svjetsko priznanje –  petu zlatnu medalju. O tome sam pisao u svom tekstu “Naš zlatni Almir“, koji vam u nastavku ponovno prezentiram, ali uz obavjest da je upravo  danas, 10. juna ove godine, Almiru Karabegoviću za njegov izum Kontracepcijska spirala za pse, kojim se spriječava nekontrolisana oplodnja pasa,  na Svjetskom sajmu inovacija u američkom gradu Pittsburgu  (Pennsyvania)  dodjeljeno još jednom specijalo priznanje i Šesta zlatna medalja. Zaista fenomenalan uspjeh vrijedan  priznanja, posebne  pažnje i čestitanja.  A nešto više o Almirovom pređenom putu od ideje do fenomenalnog uspjeha možete saznati iz teksta koji slijedi.

NAŠ ZLATNI ALMIR

http://www.bosnjaci.net/foto/almir-karabegovic9.jpg

Dr. veterine Almiru Karabegoviću u samo jednoj godini na pet internacionalnih svjetskih izložbi dodjeljeno pet zlatnih medalja za Kontracepcijsku spiralu kojom se sprečava nekontrolisana oplodnja pasa, što je jedinstven rekord u svijetu naučnih otkrića i svijetu poslovnog biznisa

Pitam ja vas, dragi ljudi, jeste li ikad čuli i zapamtili, ja priznajem nisam, da je neko u poslovnom svijetu, u svijetu biznisa, za neki svoj izum, za unapređenje poslovanja od šireg  značaja za društveni i socijalni život, u jednoj godini dobio pet svjetskih priznanja, pet zlatnih medalja. Dubičanac, Almir Karabegović, koji danas živi i radi u Bihaću, za nepunu godinu dana na pet svjetskih sajmova inovatora dobio je pet  zlatnih  medalja; prvu u Tajvanu, drugu u Hrvatskoj, treću u V. Britaniji –  Londonu, četvrtu  u Tajlandu, a ovih zadnjih februarskih dana  petu u- Kuala Lumpuru, u Maleziji.

U vrijeme kada u velikom broju zemalja i najvećem broju gradova nekontrolisano kruže čopori pasa i predstavljaju pravu opasnost za prolaznike, Almirom izum- Kontracepcijska spirala za sprečavanje nekontrolisane oplodnje pasa  spasonosno je rješenje i značajna novina u zaštiti pasa. Ova kontracepcijska spirala može se u svako vrijeme umetnuti i ekstrahirati bez anestezije i operacije i ostati u maternici do 10 godina, što psu omogućuje normalan društveni i seksualni život. Jedinstvena, jednostavna, praktična i lako upotrebiva predstavlja dragocjenu novinu u veterinarstvu, sa kojom se omogućuje jeftina efikasna zaštita civilizacijskog društva od nekontrolisanog razmnožavanja pasa.

C:\Users\ZIJAD\AppData\Local\Packages\microsoft.microsoftedge_8wekyb3d8bbwe\AC\#!001\MicrosoftEdge\Cache\OYUX23OF\12705712_10208791693053821_6038149265315835316_n[1].jpg

Almir i Senka Karabegović u trenutcima predaha

Kada smo prije nepune dvije godine  u restoranu “Kostelski buk“,  na putu Bihać- Cazin, podno unskih vodopada koji očaravaju svojom rajskom ljepotom, prvi put razgovarali o njegovim istraživanjima, dok je njegov patent još bio u povoju, sve je to i meni a možda i njemu djelovalo malo nestvarno. U njegovom glasu, od kojeg  je cijelo njegovo tijelo podrhtavalo, dok je zaljubljenički govorio o svom eksperimentu, osjetio sam visoki val zanosa iz kojeg  je zračio rastući optimizam. Naglašen omamljujući šum Kostelskog vodopada, sa kojeg su se  na nas rasprskavale bistre unske kapi, preusmjerilo je nakratko moje misli na Nijagarine vodopade i ovaj naš razgovor dovelo u kontest sa otkrićima najvećeg svjetskog inovatora s naših prostora Nikole Tesle. Sa optimističkim uvjerenjem pomislio sam u sebi, zašto i ovaj moj mladi prijatelj, koji je očigledno nabijen ambicijama, ne bi  mogao ostvariti nešto veliko i kapitalno. I nije trebalo dugo čekati…

Počelo je sa zlatom u Tajvanu

U oktobru 2015. na velikom svjetskom sajmu inovacija u Tajvanu dr. vet. Almir Karabegović se kao član društva hrvatskih inovatora ( jer ga BiH nije prihvatila) predstavio sa svojim izumom- Kontracepciskom spiralom za pse i za svoj izum dobio zlatnu medalju. Kako se kasnije pokazalo, bio je to smo početak svjetskih priznanja Almiru Karabegoviću,  koja se nagrađuju zlatom.

Samo nekoliko dana kasnije na najvećem britanskom sajmu inovacija –  jubilarnom „15. BIS 2015“ održanom u Londonu, Almir Karabegović dobio je dva vrijedna londonska priznanja, zlatu i srebrenu medalju za svoj izum- Kontracepcijsku spiralu za pse.

Kratko vrijeme po tom na 40. Salonu inovcaija „INOVA 2015“ održanom u Karlovcu od 5. do 7. novembra 2015. Karabegović se okitio još jednim zlatom. Bila je to treća zlatna.

Četvrta zlatna medalja u Tajlandu

Sljedeći Almirov korak na putu posutom zlatom bio  je Internacionalni sajam inovatora u Tajlandu. Taj sajam  održan je u Bangkonk International Trade & Exhibition  Centre (BITEC) pod pokroviteljstvom Kraljevine Tajland i vladine organizacije National Reseerch Council of Thailand (NRTC). Cilj izložbe bio je povezivanje i suradnja poslovne i akademnske zajednice u svijetu. I na ovoj prezentaciji najviših sjetskih izuma i inovacija Almir Karabegović, „ADEJA“ d.o.o za svoj izum KONTRCEPCIJSKA SPIRALA ZA PSE, nagrađen je zlatnom medaljom World Invention Intellectual Property Associations (WIPA).

Peta zlatna u Kuala Lumpuru

A ovih februarskih dana , od 18 do 20. februara, u malezijskom gradu Kuala Lumpuru održana je najveća izložba inovacija jugoistočne Azije  “15. MTE-Malazsia Technologz EXPO“, na kojoj se okupilo preko 500 inovatora. Dr.  Almir Karabegović nastupio je u sastavu hrvatskih inovatora i predstavio svoj izum, za koji je dobio petu zlatnu medalju. U sklopu sajma održani su sastanci inovatora sa azijskim preduzetnicima, koji su pokazali veliki interes za inovacije hrvatskih inovatora i za proširenje poslovne saradnje. Naš zlatni Almir, dobitnik petog zlata, nije krio zadovoljstvo. Svoj novi uspjeh proslavio je u društvu svoje supruge Senke, koja mu je bila podrška i pomoć od početka rada na ovom projektu.

„Veoma sam zadovoljan svojim uspjehom  na ovom sajmu, na kojem je bio veliki broj posjetitelja, sa  velikim brojem inovacijskih poslovnih upita. Posebno me veseli činjenica da je izražen veliki interes za povećanje saradnje na nivou poslovne i znanstvene zajednice “ , kratko je komentarisao Karabegović svoj novi uspjeh.

S pravom se mož e reći da su Karabergovići postali familija sa zlatnom podlogom, a dr. veterine Almir Karabegović zlatni Almir. Pet zlatnih medalja u samo jednoj godini i to u svim dijelovima svijeta je teško dostižan  rekord u svijetu biznisa i svijetu naučnih otkrića.

C:\Users\ZIJAD\AppData\Local\Packages\microsoft.microsoftedge_8wekyb3d8bbwe\AC\#!001\MicrosoftEdge\Cache\TRFI59J4\10400218_10208791692893817_6733140334805555150_n[1].jpg

Almirovo peto zlato

Ali Karabegoviće ovi brojni uspjesi nisu promjenili. Ostali su jednostavni, društveni i prijatni kakvi su uvijek ranije bili.

Popnosni smo na dr. Almira Karabegovića

Almirove poslovne i životne uspjehe s velikim zadovoljstvom prate brojni prijatelji dubičke familije Karabegović, koja se nakon agresije na BiH i provedenih 5 godina u progonstvu u Njemačkoj, među prvima vratila u BiH. Kako povratak nije bio siguran u zavičajnu Bosansku Dubicu nastanili su se u Bihaću, gdje je Almir započeo privatni biznis i otvorio prvu privatnu Veterinarsku stanicu na tom području. Danas je to respektabilna firma koja svoje usluge pruža korisnicima s područja BiH i susjedne Hrvatske. Almir je ostao ono što je oduvjek bio. Bosanac i Hercegovac, slobodnih nadzora, snažnog morala, društven i omiljen, do kraja posvećen poslu i porodici.

Svi mi koji smo poznavali i poznajemo Almira Karabegovića radujemo se njegovom uspjehu i želimo mu u budućem radu puno uspjeha. Mi se ponosimo s njim. S njim se ponosi njegova Bosanska Dubica, njegov Bihać, njegova Bosna i Hercegovina, ali i njegova R Hrvatska koja mu je ukazala povjerenje kada ga nije našao na drugoj strani i pomogla mu da dostigne vrijednosti koje mu radom i zalaganjem pripadaju. Sa takvima kakav je Almir Karabegović ne treba se plašiti budućnosti.

I šta na kraju reći. Ponosni smo na našeg Almira, na našu mladost, na našu voljenu domivinu Bosnu i Hercegovionu, u kojoj se rađaju i stasaju ovakvi fenomeni. Neka Almirovi uspjesi budu motiv, izazov i potsticaj svima  koji životni napredak vide u čuvanju stečenih i  stvaranju novih tekovina civilizacijskog društva.

Burlington, 10.juna 2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

amer-jerlagic

Još davne 2006. godine Stranka za Bosnu i Hercegovinu je predložila gospodina Pilava za člana Predsjedništva iz entiteta Republika Srpska i tada smo reagovali zajedno sa Pilavom i ukazali na diskriminaciju i kršenje ljudskih prava. Neki drugi bi danas da se kite tuđim perjem…..Kad već ništa ne ide kako treba, kad je već BiH godinama u živom blatu, onda se šalju šarene laže iz EU kako se tobože vidi neki napredak. To je napredak samo za one političare koji dobro unovčavaju svoje mandate, a građani koji im daju svoj glas, ostaju uskraćeni za mogućnost da budu birani na neke pozicije u BiH……Najodgovornije su dvije stranke koje za sebe vole reći da su najjače u gradu Mostaru. To su SDA i HDZ. Njima odgovara ovakvo stanje, jer krčme budžet od 165 miliona KM godišnje. Nemaju nikakvu odgovornost, a imaju ogromne ovlasti i rade šta hoće. Sve, kao čine da bude izbora, a Boga mole da ostane stanje ovako kakvo jeste….. Nema podjele Mostara na dvije općine, na lijevu i desnu stranu. Jer dva Mostara ili dvije općine u Mostaru su tri entiteta u BiH. To je put u raspad BiH…..Vlast tamo nije svjesna kakve posljedice na mlade ljude godinama ostavljaju one ruševine. To su neizbrisive slike u glavama mladih ljudi i nije čudo što mladi žele otići. Da li su se nekada zapitali šta proživljava dijete od najmlađeg uzrasta pa do godina adolescencije i zrele osobe, a dvadeset godina gleda one slike ruševina i užasa?!?….Smatram da je vrijeme da se OHR umiješa u pitanje grada Mostara i nametne održavanje izbora u Mostaru……Od tih politika danas su Bošnjaci od većine postali manjina u entitetu Republika Srpska, pa bi Dodik i društvo kojekakvim friziranjima htjeli da i to preinače. Pa kako ih više nije stid – pobili su ili protjerali svo nesrpsko stanovništvo pa sada žele da zatru sve tragove nečuvenih zločina. Umjesto izvinjenja i pokajanja oni cijelom svijetu želite dokazati da to što su svi vidjeli je ustvari bila fatamorgana…..

Ovo je moj treći intervju sa gospodinom Jerlagićem. I ovoga puta sam imao povode za to, a oni su bili: presuda Suda za ljudska prava iz Strazbura u predmetu dr. Esad Pilav, agonija oko izbora u gradu Mostaru te najava direktora Agencije za statistiku BiH da će konačno objaviti rezultate popisa stanovništva iz 2013. i reakcije na to u Rs-u. Rekao bih, tražio sam razgovor sa predsjednikom S BiH na vruće bh. teme, smatrajući ga veoma kompetentnim sugovornikom na iste. I ovoga puta je gospodin Jerlagić bio susretljiv i veoma ekspeditivan. I, što je posebno važno, veoma otvoren!

Sud za ljudska prava iz Strazbura je danas  presudio u korist dr. Ilijaza Pilava, a protiv države Bosne i Hercegovine. Iako je Vaša stranka izdala zvanično saopćenje u povodu ove presude (koje sam objavio), hoćete li je i Vi lično komentirati?

JERLAGIĆ: Sa zadovoljstvom. Još davne 2006. godine Stranka za Bosnu i Hercegovinu je predložila gospodina Pilava za člana Predsjedništva iz entiteta Republika Srpska i tada smo reagovali zajedno sa Pilavom i ukazali na diskriminaciju i kršenje ljudskih prava. Neki drugi bi danas da se kite tuđim perjem. Na žalost prošlo je deset godina, a mi u BiH još uvijek imamo ovakve i slične diskriminacije. Rekao bih da je gotovo više od četvrtine žitelja BiH na neki način pogođeno nekom od diskriminacija, da mogu birati, ali da ne mogu biti birani. Ovo je veliki test i domaća zadaća za vlast da napokon pristupi izmjeni Ustava i stvori mogućnost svim građanima u BiH da imaju jednaka prava. Dok se to ne desi, pojedinci iz vlasti mogu pričati koliko god žele o reformskim agendama i sl., ali nam bez rješenja diskriminacije, nema pristupa EU.

Ali, prije ove isti Sud je presudio i u nekim drugim predmetima, kao što su Azra Zornić te Sejdić-Finci ali te presude još nisu implementirane. Presuda u predmetu Sejdić-Finci čeka na implementaciju već 6,5 godina, naprimjer. Da li su ove presude iz Strazbura, uključujući i ovu današnju u predmetu Pilav, u stanju implementirati domaći politički igrači, ili će ipak biti potrebna intervencija međunarodne zajednice?

JERLAGIĆ: Djelomično sam odgovorio u prvom pitanju. Vlast i to sa dvotrećinskom većinom će morati riješiti ova pitanja. Sa diskriminacijama koje danas postoje u BiH vrata EU će ostati zauvijek zatvorena. Evropska demokratija počiva na jednakostima i jednakim pravima za sve. Priče o agendama isl. su priče za malu djecu.

Kako komentirate da je Vijeće Evropske unije svojevremeno zaključilo da je BiH ispunila uvjete za podnošenje aplikacije za članstvo u Uniji, a ima i dalje diskriminatorski Ustav koji je u suprotnosti sa  Ženevskom konvencijom o ljudskim pravima? O kakvim je tu aršinima riječ?

JERLAGIĆ: Dobro ste rekli, tu se spominju dvostruki aršini. Kad već ništa ne ide kako treba, kad je već BiH godinama u živom blatu, onda se šalju šarene laže iz EU kako se tobože vidi neki napredak. To je napredak samo za one političare koji dobro unovčavaju svoje mandate, a građani koji im daju svoj glas, ostaju uskraćeni za mogućnost da budu birani na neke pozicije u BiH.

Traje i dalje agonija grada Mostara kada su u pitanju lokalni izbori. Evo, nepuna četiri mjeseca je do izbora, a još se ne zna hoće li ih biti u Mostaru. Ko je, po Vašem mišljenju, najodgovorniji za to stanje i kome je stalo da izbora ne bude?

JERLAGIĆ: Najodgovornije su dvije stranke koje za sebe vole reći da su najjače u gradu Mostaru. To su SDA i HDZ. Njima odgovara ovakvo stanje, jer krčme budžet od 165 miliona KM godišnje. Nemaju nikakvu odgovornost, a imaju ogromne ovlasti i rade šta hoće. Sve, kao čine da bude izbora, a Boga mole da ostane stanje ovako kakvo jeste. Nikada nisu htjeli da implementiraju Statut grada Mostara, jer isti je predložila Stranka za BiH uz pomoć g. Paddya Ashdowna. Statut koji je otklanjao svaku vrstu diskriminacije, stvarao osnove za jedinstven grad, bez fašističkih imena ulica i trgova, otklanjao mogućnosti za više javnih preduzeća iste namjene, otklanjao mogućnosti za dvije škole pod istim krovom itd.

Živio sam u Mostaru više od deset godina. Vrlo dobro znam šta je Mostar. Nema podjele Mostara na dvije općine, na lijevu i desnu stranu. Jer dva Mostara ili dvije općine u Mostaru su tri entiteta u BiH. To je put u raspad BiH.

Građani Mostara nisu birali lokalnu vlast od 2008. godine. Prije dva dana predsjednik SDA je izjavio da tamo ni ove godine neće biti izbora. Ako ih ne bude, hoće li time biti “zaštićeni nacionalni interesi Bošnjaka”, ili nečiji drugi?

JERLAGIĆ: Kako sam rekao, SDA i HDZ sve čine da izbora ne bude. Njima odgovara ovakvo stanje. Oni ne štite interese Bošnjaka. Oni štite svoje lične interese.

Bio sam i lani u Mostaru, a dovoljne su čak i slike tog grada s lijeve strane Neretve pa se upitati da li je ovo još 1993. ili 2016. godina. Da li su za takve istočnomostarske slike odgovorni samo lokalni stranački prvaci ili je problem na mnogo višem nivou?

Mostar - hotel Neretva

JERLAGIĆ: Niko me ne može ubjediti da se nije moglo učiniti puno više. Pa nekada je bilo šest famoznih općina. Ko je smetao kome da se Titova ulica, Fejićeva ulica, pa i Bulevar izgrade i da budu dostojni grada Mostara. O tome govorim na svakom koraku. Vlast tamo nije svjesna kakve posljedice na mlade ljude godinama ostavljaju one ruševine. To su neizbrisive slike u glavama mladih ljudi i nije čudo što mladi žele otići. Da li su se nekada zapitali šta proživljava dijete od najmlađeg uzrasta pa do godina adolescencije i zrele osobe, a dvadeset godina gleda one slike ruševina i užasa?!? Ali o tome ne misle ovi što obnašaju vlast godinama. K’o da njih brine stanje psihe i uma mladih ljudi. Nek’ je njima dobro!!!

Mostar - rusevine

Kako ocjenjujete odnos OHR-a prema ovoj mostarskoj agoniji? Treba li nametnuti Izborni zakon, odnosno rješenje kako bi izbora ipak bilo?

JERLAGIĆ: Ne mogu da shvatim status quo koji održava OHR. Do sada su i za znatno manje stvari povlačili Bonske ovlasti. Upozorio sam OHR da je CIK BiH u dva navrata dopustio izbore za člana Predsjedništva BiH, a postoje presude Suda za ljudska prava iz Strazbura, a u slučaju Mostara ne objavljuju izbore, mada je Sud u Strazburu viši od Ustavnog suda BiH. Smatram da je vrijeme da se OHR umiješa u pitanje grada Mostara i nametne održavanje izbora u Mostaru.

Prije dvije i po godine smo popisani, ali još ne znamo koliko nas ima. To je u mnogim drugim – normalnim državama u sferi statistike, ali kod nas je i to, prije svega, politički problem. Kako komentirate da je direktor Agencije za statistiku BiH Velimir Jukić nakon dvije i po godine najavio objavu rezultata popisa, pozivajući se na Zakon? Zar se nije mogao pozvati na taj isti Zakon mnogo ranije?

JERLAGIĆ: Na žalost nije slušao Zakon, nego svog političkog vođu. Sve se ovo moglo puno prije riješiti. Imali su preporuke IMO tima, zakonski okvir, ali su prepustili da politika upravlja strukom. Otuda gotovo tri godine čekamo na objavu rezultata popisa. Vjerujem da je bilo i straha, jer poznato je da je Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu i da su mnogi vinovnici bili saslušani u Tužilaštvu BiH.

Ne treba biti puno politički pismen pa zaključiti da je direktor Agencije dobio nečiji mig za spomenutu najavu. Čiji je mig dobio gospodin Jukić, a čiji njegov nalogodavac, eventualno?

JERLAGIĆ: Pretpostavljam od političke partije preko čije kadrovske matrice je i došao na to mjesto. Nije sigurno od Stranke za BiH.

Kako komentirate indicije da je ambasadorica Francuske vršila pritisak na predsjednika Izetbegovića za friziranje rezlutata popisa?

JERLAGIĆ: O tome smo se javno oglasili i poslali zvanično pismo na adresu Francuske ambasade u Sarajevu. Opet ponavljam, ako su istiniti navodi medija, to je klasično miješanje u unutrašnje poslove neke demokratske države. A ona osoba koja bi pristala da takvo nešto učini, učinila bi krivično djelo falsifikovanja podataka.

Na samom kraju, zašto Dodiku i društvu ne odgovara objavljivanje rezultata popisa na način na koji je to najavio gospodin Jukić, odnosno zašto bahato ponavljaju da ih neće priznati?

JERLAGIĆ: Nije to čudno. Veličanje ratnih zločinaca. Stvaranje od njih heroja i mitova. To je nažalost njihova politika najcrnjeg nacionalizma i šovinizma. Oni na ovaj način u stvari nastavljaju politiku fašizma i genocida iz perioda ratnih godina. Od tih politika danas su Bošnjaci od većine postali manjina u entitetu Republika Srpska, pa bi Dodik i društvo kojekakvim friziranjima htjeli da i to preinače. Pa kako ih više nije stid – pobili su ili protjerali svo nesrpsko stanovništvo pa sada žele da zatru sve tragove nečuvenih zločina. Umjesto izvinjenja i pokajanja oni cijelom svijetu želite dokazati da to što su svi vidjeli je ustvari bila fatamorgana. Svi su ti građani rezidenti i domicili, ali su prisilno i privremeno raseljeni djelima udruženog zločinačkog poduhvata. Oni trebaju i moraju biti popisani onako kako su se i izjasnili.

Hvala Vam velika i na ovom razgovoru.

JERLAGIĆ: Hvala na ukazanoj prilici da otvoreno govorim o svemu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (809)

vrbas-miso

Sarajevo,09.06.2016.godine

M   E  D  I  J  I  M  A

Stranka za Bosnu i Hercegovinu izražava zadovoljstvo što je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio presudu kojom je potvrdio da je Bosna i Hercegovina dr. Pilav Ilijasu uskratila ljudska prava time što mu nije dozvolila da se kao Bošnjak iz Republike Srpske kandidira za člana Predsjedništva BiH.

Stranka za BiH je dr. Pilava prvi put kandidovala za člana Predsjedništva BiH 2006. godine. To  je bio prvi konkretan pokušaj osporavanja diskriminatornih odredbi Ustava BiH koji dozvoljava kandidaturu na tu funkciju isključivo Srbima iz RS-a, odnosno isključivo Bošnjacima i Hrvatima iz Federacije.

Protokol 12. Evropske konvencije stupio je na snagu 2005. godine, a Stranka za Bosnu i Hercegovinu je  reagovala Pilavovom kandidaturom kako bi iskoristila šansu i sudskim putem otklonila diskriminaciju koja se odnosi na kršenje ljudskih prava.

Ova, treća po redu presuda ove vrste, ( iako je donešena nakon 9 godina ),  ponovo je opomenula BH vlast na obavezu temeljitih ustavnih promjena.

Press služba SBiH

SAOPĆENJE STRANKE ZA BiH

Posted: 8. Juni 2016. in Intervjui

Sarajevo, 08.06.2016.godine

M  E  D  I  J  I  M  A

Predsjedništvo Stranke za Bosnu i Hercegovinu je , u povodu sve učestalijih napada na Bošnjake u Vlasenici , na današnjoj sjednici  razmatralo sigurnosno stanje Bošnjaka u ovoj općini i zaključilo da bezbjednosno stanje u Vlasenici nije zadovoljavajuće.

Poražavajući i ponižavajući napadi učinili su da veliki broj Bošnjaka u ovoj općini osjeća nesigurnost i živi u strahu.

Stranka za Bosnu i Hercegovinu najoštrije osuđuje napade  na bošnjačko stanovništvo u Vlasenici  i traži od SIPE, MUP-a RS-a, Tužilaštva RS-a i BIH da hitno pokrenu istragu i privedu pred lice pravde počinioce nemilih događaja.

PRESS  SLUŽBA SBiH

                                                        

Murat TahirovicU Bosni i Hercegovini gotovo je svaki grad obilježio Dan bijelih traka. Također, logo UZSGnaša dijaspora je ove godine bila izuzetno aktivna širom Europe i SAD-a. Mislim da obilježavanje bijelih traka postaje tradicija sa sve većim interesom javnosti.  Masovnost ovogodišnjeg obilježavanja bijelih traka pokazuje da građani polako postaju svjesni šokantnih dešavanja koja su bila uvod u genocid, međutim poražavajuće je što i dalje ogroman broj stanovnika BiH, i zemljama u okruženju još uvijek nije upoznat sa najočitijim fašizmom koji se dešavao u Prijedoru ‘92. godine…..Politika je ta koja kreira javno mnijenje, dakle, načelnik općine Prijedora je sa svojim saradnicima kreirao takav ambijent u Prijedoru da je to čisti fašizam…..Dodiku i Ivaniću nije bilo mjesto u Prijedoru. Kada prihvate stvarnost i zaustave politiku negacije, tada će vjerovatno biti dobrodošli na mnoga obilježavanja….. Iskreno nisam optimista po pitanju pomirenja sve dok je na djelu politika koja je 90-ih kreirala zlo na prostoru BiH. Mislim da R.Srbija i R.Hrvatska imaju preveliku ulogu u BiH a istorija je pokazala da to nikako nije dobro za Bosnu u Hercegovinu…..Ipak, ljudi koji javno govore o počinjenim zločinima, poput Srđana Puhala,  možda su posljednja nada i tračak humanosti i dokaz da fašizam ne može zaslijepiti razum…..Mi smo kroz pripremu obilježavanja bijelih traka dobili nekoliko poruka od građana Bosanskog Šamca i Vlasenice, koji su nas upozorili da se i u tim gradovima morala nositi bijela traka. Naravno, mi ćemo u narednim mjesecima istražiti sve navode i za narednu godinu vidjeti da se bijele trake obilježavaju i u tim gradovima….. Ovo nije prvi slučaj da se u Švicarskoj osudi pojedinac zbog negiranja genocida. S druge strane, Bosna i Hercegovina nema zakona o zabrani negiranja genocida….. Naše udruženje, Udruženje žrtava i svjedoka genocida, je prošle godine podnijelo krivičnu prijavu protiv Milorada Dodika zbog negiranja genocida uoči obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici. Prijava je podnesena Tužilaštvu FBiH i Tužilaštvu BiH a podnesena je na osnovu Zakona o zabrani negiranja genocida i drugih oblika ratnog zločina FBiH. Tužilaštvo FBiH se proglasilo nenadležnim a Tužilaštvo BiH još nije reagovalo na našu prijavu….. Pogledajte samo jedan primjer: sedam dana nakon što je Dodik otvorio Studentski dom na Palama sa imenom ratnog zločinca Radovana Karadžića, upriličio je privatnu proslavu u svojim dvorima. Na tu proslavu odazvalo se pola diplomatskog kora u BiH zajedno sa skoro pola vlasti iz BiH i to je suština problema kako diplomacije tako i vlasti u BiH…..Sa udruženjima iz RS-a ne sarađujemo. Jednostavno nemamo zajedničkih dodirnih tačaka. Sama riječ genocid koja je u nazivu našeg udruženja je prepreka za saradnju, naravno po njihovom mišljenju…..U okviru prezentacije filma u Kopru sastali smo se sa gradonačelnikom grada Kopra gdin. Borisom Popovićem. Gradonačelnik je zaista jedna jako pozitivna ličnost, čak je na sastanak pozvao i svoju majku (gospođu Solzu Popović)……Na kandidaturu Vuka Jeremića za generalnog sekretara UN reagovali smo konkretno sa dopisom svim ambasadorima pri UN-u. Svojim pismom jasno smo ukazali ko je Vuk Jeremić, kakav odnos ima prema žrtvama a posebno da je Vuk Jeremić osoba koja ne poštuje institucije UN-a te da kao takav nije podoban za generalnog sekretara Ujedinjenih naroda…..

Udruženje žrtava i svjedoka genocida postoji od 2010. godine sa sjedištem u Sarajevu. Sa raspoloživim kapacitetima se trude, kako kažu, razotkriti detalje agresorskog djelovanja u BiH u periodu 1992.-1995. godine, kao i ukazivati na nastavak dezintegracije BiH mirnodopskim sredstvima. Funkciju predsjednika Udruženja moj sugovornik obavlja od 2012. godine, a do tada je bio na čelu Saveza logoraša BiH (imao sam intervju s njim dok je obavljao tu funkciju) kao preživjeli zatočenik logora u Glini (R. Hrvatska), koji je bio pod komandom SAO Krajine, a u koji je dospio kao pripadnik Petog korpusa ARBiH. Rođen je i živi s porodicom u Cazinu, mada zbog prirode posla često boravi u Sarajevu.

Gospodine Tahiroviću! Započnimo ovaj razgovor najsvježijim temama. Dakle, kako ocjenjujete obilježavanja ovogodišnjeg Dana bijelih traka, kako u BiH, tako i izvan naše domovine? Da li ste zadovoljni odzivom?

TAHIROVIĆ: U Bosni i Hercegovini gotovo je svaki grad obilježio Dan bijelih traka. Također, naša dijaspora je ove godine bila izuzetno aktivna širom Europe i SAD-a. Mislim da obilježavanje bijelih traka postaje tradicija sa sve većim interesom javnosti. Masovnost ovogodišnjeg obilježavanja bijelih traka pokazuje da građani polako postaju svjesni šokantnih dešavanja koja su bila uvod u genocid, međutim poražavajuće je što i dalje ogroman broj stanovnika BiH, i zemljama u okruženju još uvijek nije upoznat sa najočitijim fašizmom koji se dešavao u Prijedoru ‘92. godine. Žigosanje ljudi većini je nepojmljivo, a desilo se u sred Evrope na koncu 20 stoljeća. Pobjeda fašizma nije jednosmjeran proces, to je ciklično dešavanje i jedini način da ga pobijedimo jeste da se uvijek i konstantno borimo protiv desničarskih ideologija koje kreiraju uslove u kojima on može da raste do mjere da na kraju dobije svoje nedvosmisleno obilježje, kao što je bijela traka. Ukoliko želimo da se ljudi usprotive fašizmu, imamo obavezu razotkrivati ga u svim njegovim pojavnim oblicima. Zato je značajno masovno obilježavanje bijelih traka.

Murat Tahirovic u Prijedoru

Kako komentirate odnos prijedorskih vlasti prema činu obilježavanja Dana bijelih traka te nekih građana toga grada koji su provocirali učesnike, pa i Florence Hartmann?

TAHIROVIĆ:Udruženje žrtava i svjedoka genocida u saradnji sa udruženjem Pokret majke enklava Srebrenica i Žepa i udruženjem Roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva su u Sarajevu obilježili Dan bijelih traka sa sloganom „Zajedno protiv fašizma!“. Na taj način htjeli smo ukazati na činjenicu da u BiH fašizam još uvijek živi i djeluje a to se najzornije pokazalo upravo u Prijedoru. Politika je ta koja kreira javno mnijenje, dakle, načelnik općine Prijedora je sa svojim saradnicima kreirao takav ambijent u Prijedoru da je to čisti fašizam.

A kako komentirate da su toga dana u Beogradu bili i Dodik i Ivanić? Zar im nije bilo mjesto u Prijedoru, tog 31. maja ove godine?

TAHIROVIĆ: Dodiku i Ivaniću nije bilo mjesto u Prijedoru. Kada prihvate stvarnost i zaustave politiku negacije, tada će vjerovatno biti dobrodošli na mnoga obilježavanja. A njihov odlazak u Beograd… To je kontinuitet još iz vremena Karadžića i Mladića, koji se nije prekidao kao što se ni politika rušenja Bosne i Hercegovine od strane Beograda nije prekidala.To je projekat.

Koliko smo, onda, daleko od toga da se svi koji su počinili zločin ili ih odobravali suoče sa istinom, kako u tom Prijedoru tako i svugdje drugdje u BiH? Odnosno, koliko smo daleko od tzv. famoznog pomirenja?

TAHIROVIĆ: Suočavanje sa istinom je najteži dio u postratnim društvima. Svjedoci smo širom svijeta, da prihvatanje istine nije jednostavno i da oni koji su činili zločine teško, a u našem slučaju nikako, ne žele da prihvate istinu. Čak mislim da se u slučaju BiH ide toliko daleko da se počinjeni zločini smatraju normalnim, da se generacije uče o herojima a ti „heroji“ leže po zatvorima zbog ratnog zločina. Iskreno nisam optimista po pitanju pomirenja sve dok je na djelu politika koja je 90-ih kreirala zlo na prostoru BiH. Mislim da R.Srbija i R.Hrvatska imaju preveliku ulogu u BiH a istorija je pokazala da to nikako nije dobro za Bosnu u Hercegovinu.

Da li je u Prijedoru zabilježen neki primjer kod tamošnjih Srba koji su osudili ili se distancirali od onoga što je učinjeno Bošnjacima i Hrvatima 1992. pa i kasnije, ili je dr. Nikolina Balaban za sada usamljen slučaj?

TAHIROVIĆ: U Prijedoru, koliko je meni poznato, postoji mnogo pojedinaca koji su svjesni činjenica o počinjenim zločinima. Međutim,veoma mali broj ima hrabrosti i snage javno o tome govoriti, naravno postoje mnogi razlozi za to od vlastite sigurnosti do egzistencije. Ipak, ljudi koji javno govore o počinjenim zločinima, poput Srđana Puhala,  možda su posljednja nada i tračak humanosti i dokaz da fašizam ne može zaslijepiti razum.

Pojavile su se i neke reakcije da bijele trake nisu bile samo “specijalitet” (mračni-fašistički, naravno) Prijedora, nego i nekih drugih sredina u BiH. Imate li Vi informacije o kojim se to još sredinama radi i hoćemo li ubuduće sjećati “bijelih traka crnjih od samog mraka” ne samo prijedorskih, nego i nekih drugih?

TAHIROVIĆ:Mi smo kroz pripremu obilježavanja bijelih traka dobili nekoliko poruka od građana Bosanskog Šamca i Vlasenice, koji su nas upozorili da se i u tim gradovima morala nositi bijela traka. Naravno, mi ćemo u narednim mjesecima istražiti sve navode i za narednu godinu vidjeti da se bijele trake obilježavaju i u tim gradovima. Ono što je meni nevjerovatno je da se do sada, više od 20 godina, šutjelo o nošenju bijelih traka u drugim gradovima.

Samo dva dana nakon Dana bijelih traka iz Švicarske stiže vijest da je jedan tamožnji političar, desničar, naravno, kažnjen zbog negiranja genocida u Srebrenici. Komentar?

TAHIROVIĆ: Tako se radi u ozbiljnim društvima sa regulisanim pravnim okvirom. Ovo nije prvi slučaj da se u Švicarskoj osudi pojedinac zbog negiranja genocida. S druge strane, Bosna i Hercegovina nema zakona o zabrani negiranja genocida.

Postoji jedno zakonsko rješenje na nivou FBiH.

Udruženje žrtava i svjedoka genocida sa udruženjem Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa 2014. god. pokušalo je putem visokog predstavnika da dođe do nametanja jednog takvog zakona, koji bi bar kažnjavao negatore u BiH.

Naši napori nisu urodili plodom, opet se pokazala ta licemjerna politika EU, naime razgovarali smo sa svim ambasadorima, članovima PIC-a (Upravni odbor za implementaciju mira). Većina ambasadora je licemjerno odgovarala da je to stvar domaće politike i nisu dali saglasnost visokom predstavniku u BiH da na osnovu Bonskih ovlaštenja nametne zakon. Na ovaj način međunarodna zajednica se ograđuje od politike koju su oni kreirali, što je apsurd.

Ali, zato imamo negiranje srebreničkog genocida u manjem bh. entitetu kao i u Srbiji, ne samo od strane političara, nego i medija. Da li reagirate na to? Da li je dovoljna Vaša reakcija, odnosno čije još reakcije nedostaju po ovom pitanju?

TAHIROVIĆ: Negiranje genocida je stalna pojava u RS i R.Srbiji i to je nešto što je nastavak počinjenog najtežeg oblika zločina – genocida. Da li mi kao udruženje reagujemo? Naravno! Naše udruženje, Udruženje žrtava i svjedoka genocida, je prošle godine podnijelo krivičnu prijavu protiv Milorada Dodika zbog negiranja genocida uoči obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici. Prijava je podnesena Tužilaštvu FBiH i Tužilaštvu BiH a podnesena je na osnovu Zakona o zabrani negiranja genocida i drugih oblika ratnog zločina FBiH. Tužilaštvo FBiH se proglasilo nenadležnim a Tužilaštvo BiH još nije reagovalo na našu prijavu.

Dodik-Potocari

Nedavno smo reagovali na jednu repriznu emisiju jedne srbijanske tv kuće a koju je reemitovala RTRS u kojoj Milorad Dodik ponovo omalovažava žrtve genocida u Srebrenici, obratili smo se RAK-u (Regulatorna agencija za komunikacije) BiH te zatražili da u skladu sa zakonom o javim emiterima poduzmu mjere prema RTRS. Vidjećemo šta će RAK poduzeti, mada sumnjam da će poduzeti bilo koje mjere.

Što se tiče izostanka reakcije i čije, puno je faktora u BiH koji zaista imaju ovlasti da nešto poduzmu kao što su OHR-a, OSCE-a, PIC. Kolika god je odgovornost domaćih vlasti, oni opet imaju najmanje mogućnosti da bilo šta urade. Međutim, kada bi postojao stvaran interes da se ovo ponižavanje zaustavi zajedničkim djelovanjem to bi se i učinilo i to u jako kratkom vremenskom periodu. Pogledajte samo jedan primjer: sedam dana nakon što je Dodik otvorio Studentski dom na Palama sa imenom ratnog zločinca Radovana Karadžića, upriličio je privatnu proslavu u svojim dvorima. Na tu proslavu odazvalo se pola diplomatskog kora u BiH zajedno sa skoro pola vlasti iz BiH i to je suština problema kako diplomacije tako i vlasti u BiH.

Da li surađujete sa udruženjima slične provenijencije iz RS-a te regiona i jeste li postavili minimalne uvjete sa svoje strane za eventualnu suradnju?

TAHIROVIĆ: Sa udruženjima iz RS-a ne sarađujemo. Jednostavno nemamo zajedničkih dodirnih tačaka. Sama riječ genocid koja je u nazivu našeg udruženja je prepreka za saradnju, naravno po njihovom mišljenju. Što se tiče regiona, imamo saradnju sa udruženjima i iz Hrvatske ali i Srbije i ta saradnja se zasniva na prihvatanju realnih činjenica. Mislimo da je saradnja jako dobra, naravno ona uvijek može biti bolja, štaviše mislim da se mi moramo više angažovati na saradnji sa uduženjima koja postoje u Hrvatskoj i Srbiji a koja su dovoljno hrabra i voljna raditi na suočavanju sa prošlošću.

Nedavno je u slovenačkom gradu Kopru premijerno prikazan film “Pucanj u dušu”, u okviru kojeg ste se skupa sa predstavnicama Pokreta Majke enklava Srebrenica i Žepa sastali sa gradonačelnikom toga grada. Kako je protekao taj sastanak i šta je, između ostaloga, gospodin Popović poručio?

Pucanj u dušu

TAHIROVIĆ: Da, mi smo zajednički uradili dokumentarni film u saradnji sa Exit Medija kućom. Film je urađen na temu ratnog silovanja i predstavlja mali dio istine o stradanju Bošnjaka i Bošnjakinja tokom agresije na BiH. Istraživanja su pokazala da je silovanje u BiH bila sam jedna od taktika za dugoročno razaranje društvene, u ovom slučaju etničke zajednice, jedan od aspekata provođenja genocida u njegovoj punoj brutalnosti i zamahu. Ratna silovanja nisu vođena seksualnim porivima, ona se koriste kao instrument razbijanja kohezije i unošenja razdora u zajedicu.

U okviru prezentacije filma u Kopru sastali smo se sa gradonačelnikom grada Kopra gdin. Borisom Popovićem. Gradonačelnik je zaista jedna jako pozitivna ličnost, čak je na sastanak pozvao i svoju majku (gospođu Solzu Popović). U razgovoru sa gradonačelnikom i njegovom majkom bilo je dosta dirljivo jer su majka Munira i Emina (djevojka čija je majka proživjela najveće užase ratnog silovanja i koja od rođenja, aprila 1992 g. do kraja rata nije vidjela svoju majku) podjelile svoja bolna iskustva iz ratnog perioda. Gradonačenik Popović je obećao podršku u mnogim segmentima a dogovoreno je da već ovog ljeta gosti gradonačelnika budu djeca, studenti, čiji su roditelji stradali tokom agresije na BiH.

U toku je kampanja za izbor generalnog sekretara UN. Jedan od kandidata je i Vuk Jeremić, poznati negator genocida u Srebrenici. Da li ste reagirali na njegovu kandidaturu?

TAHIROVIĆ: Naravno da smo reagovali.

Poznata je činjenica da je Vuk Jeremić 2013. godine, tada kao predsjednik Generalne skupštine UN-a, organizovao tematsku sjednicu na temu rada MKSJ sa kojom je pokušao da minimizira rad MKSJ, a posebno da negira presude koje je taj sud donio. Mi smo se i tada organizovaili i prisustvovali navedenoj sjednici i pored otvorenog protivljenja Jeremića.

Tada je osiguranje Vuka Jeremića na brutalan način iz sale izbacilo gospođu Muniru Subašić, Nikolu Findrika i mene, pod izgovorom da ometamo rad skupa.

Na kandidaturu Vuka Jeremića za generalnog sekretara UN reagovali smo konkretno sa dopisom svim ambasadorima pri UN-u. Svojim pismom jasno smo ukazali ko je Vuk Jeremić, kakav odnos ima prema žrtvama a posebno da je Vuk Jeremić osoba koja ne poštuje institucije UN-a te da kao takav nije podoban za generalnog sekretara Ujedinjenih naroda.

Na samom kraju, idemo ususret 11. julu, odnosno 21. godišnjici genocida u Srebrenici. Istovremeno, znamo šta se desilo prošle godine u Potočarima. Da li Vas konsultiraju iz Organiyacionog odbora za obilježavanje tih godišnjica i da li Vi podržavate onakav način obilježavanja u kojem, ipak, ima i politike?

TAHIROVIĆ:Ja nisam član organizacijonog odbora za obilježavanje genocida u Srebrenici.

Što se tiče obilježavanja godišnjice genocida, smatram da su greške sastavni dio ljudskog života. Međutim, treba istaći da se ljudi iz Odbora maksimalno trude da pokažu dostojanstvo i na tome im treba čestitati. Njihova želja da pruže svakom šansu je njihova najveća snaga. To što mnogi zloupotrijebe njihovu dobru namjeru neka služi tim ljudima na čast.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

TAHIROVIĆ:Hvala Vama na ukazanom povjerenju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (808)

vrbas-miso

Žuti sa francuskom ambasadoricom

Kabinetu B. Izetbegovića propao jalov pokušaj utjeravanja u laž portala koji su objavili tekstove i pisma o tome da je francuska ambasadorica Clarie Bodonyi vršila pritisak na njega za friziranje rezultata popisa stanovništva u korist RS…..Dr. Senadin Lavić u ulozi glasnogovornika B. Izetbegovića i francuske ambasadorice tražio od Klikera da obustavi objavljivanje tekstova o tom skandalu…..

Povodom javnih sumnji koje se temelje na pouzdanim izvorima, Internet portal Kliker objavio je nedavno informaciju o prijemu koji je ambasadorica Francuske Claire Bodonyi imala kod predsjednika Predsjedništva BiH B. Izetbegovića. Tom prilikom je od Izetbegovića pokušala izdejstvovati friziranje rezultata popisa stanovništva u korist RS.

Na osnovu toga napisa, uputili smo otvoreno pismo ambasadorici, poslali ga e-mailom njoj lično, Ministarstvu vanjskih poslova Francuske, zatim listu „Le Figaro.“

Kopiju pisma poslali smo i B. Izetbegoviću.

Pismo je objavljeno i na zidu grupe Zahtjev za povratak u život Ustava Republike Bosne i Hercegovine, a njegovi potpisnici objavili su ga i na svojim FB profilima i blogovima.

Naše pismo su prenijeli i neki portali na Internetu.

Povodom tih napisa, oglasio se Kabinet predsjednika Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića pokušavajući osporiti navode o intervenciji francuske ambasadorice.

Citat: „Tvrdnje nekoliko web portala da je ambasadorica Francuske u BiH Claire Bodonyi pokušala utjecati na odgađanje odluke oko objavljivanja rezultata popisa stanovništva u BiH uzburkale su bosanskohercegovačku javnost.“ Kraj citata.

Niko nije pisao o odgađanju odluke o objavljivanju rezultata izbora kako nam Izetbegovićev Kabinet podvaljuje, nego isključivo o sumnji da je ambasadorica pokušala umanjiti broj Bošnjaka sa 14 na 12 posto u RS, što je na pola puta od onog što traži Dodik – 10 posto – i stvarnih rezultata popisa. I, nije ona obilazila samo Bakira Izetbegovića sa istom namjerom, nego i druge tzv. bošnjačke prvake. Niko od njih ne pokušava demantirati napise o tome na portalima, osim kabineta B. Izetbegovića.

Da je tražila francuska ambasadorica tražila odlaganje objavljivanja rezultata popisa, to bi značilo probijanje zadnjeg roka objave i ništavnost popisa. To bi značilo da se popis mora obnoviti, što bi bilo dobro za Bošnjake jer bi imali priliku da se izbore da budu popisani svi koji su državljani BiH, bez obzira gdje žive.

Ako BiH – pa tako i genocidnoj RS dobro dođu i ne bune se protiv tri miljarde maraka godišnjih doznaka prognanika, onda bi trebalo da oni koji šalju novac budu i uvaženi kao građani države iz koje ih je RS prognala. Da se francuska ambasadorica zalagala makar i nehotice za ponovni pravičan popis, zasluživala bi pohvalu.

U jalovom pokušaju demantija, Izetbegović preko svoga Kabineta tvrdi slijedeće:

„Proizvoljna i lažna konstrukcija marginalnog portala uzburkala je dio javnosti u BiH bez ikakve potrebe. Posjeta ambasadorice Bodonyi Predsjedništvu BiH bila je javna i transparentna, a o njoj je javnost blagovremeno informirana. Drugo, o onome što portal tvrdi nije bilo ni riječi – ističu iz Kabineta, izražavajući čuđenje zbog reakcije ozbiljnih političara poput predsjednika SBiH.“

Kako to da minoran portal može uzburkati javnost?

Kabinet je u povodu posjete francuske ambasadorice Izetbegoviću mogao izdati saopćenje kakvo god je želio, ali to ne znači da mu treba vjerovati i da javnost ne treba sumnjati..

Međutim, član Redakcije Klikera s kojim smo danas razgovarali tvrdi da i Bakir Izetbegović i Senadin Lavić lažu.

Izvor Klikera tvrdi da je “hiljadu posto tačna informacija o pokušaju francuske ambasadorice da se izbori za friziranje rezultata popisa pritiskom na Izetbegovića.” – i druge bošnjalke prvake.

Na pitanje kakvu ulogu tu igra dr. Senadin Lavić, predsjednik BZK “Preporod” i aktivista Kluba bošnjačkih intelektualaca i koji je član Redakcije Klikera, pa da ga optužuju za laganje, član Redakcije Klikera je odgovorio da je dr. Lavić zvao Redakciju i tražio da prekinu objavljivati informacije o francuskoj ambasadorici, te taj neprimjerni zahtjev na ušutkivanje javnog glasila obrazložio riječima „kako ona dušom i srcem voli Bosnu“ – što je laž, tvrde u Klikeru.

Moguće je jedno da francuska ambasadorka radi protiv interesa države BiH, a da srcem i dušom voli Dodika i RS i da je za tu ljubav spremna na svaku žrtvu, pa i na krivično djelo.

Moguće je da je dr. Lavić dobio po nosu od strane Izetbegovića jer je Kliker, u čijoj je i on Redakciji, prvi objavio informaciju iz pouzdanog izvora da je ambasadorica Francuske pokušala učiniti krivično djelo miješanjem u unutrašnje stvari BiH pokušajem umanjivanja broja Bošnjaka u popisu stanovništva kako bi udovoljila Miloradu Dodiku i njegovoj četničkoj bratiji.

Zbog toga je dr. Lavić hitno pozvao Redakciju Klikera i tražio da više ne pišu o ovom sramnom skandalu, umjesto da stane uz Redakciju i traži opoziv ambasadorice, te da oštro upozori B. Izetbegovića da ni slučajno ne podliježe prtiscima Francuske niti ikoga drugog. Ta nije li dr. Senadin Lavić predsjednik “Preporoda” i agilini član Kluba bošnjačkih intelektualaca, i kao takav – očekivati je – perjanica zaštite vitalnih interesa i Države i Bošnjaka?! Možda je i njega obilazila ambasadorka…

Dakle, Kliker vjeruje svom izvoru, a ne Izetbegoviću , a također i mi.

Interesantno je ponašanje i portala Faktor koji portal Kliker naziva “fantomskim.”

Faktor tvrdi da su oni prvi otkrili (i prepisali bez komentara!) ono što je pisao Kliker, a sada, ako i nisu pritisnuti od B. Izetbegovića, budući da su strašljivi kao zečevi – nazivaju Kliker „fantonskim portalom“ i peru se svake uloge i odgovonosti u otkrivanju skandala sa francuskom ambasadoricom, umjesto da se diče.

Bakir Izetbegović i SDA su poklopili većinu sredstava informisanja u Bosni – pa sada strogoću pokušavaju trenirati i na internet medijima.

Oni koji su jučer pokušali pročitati pismo predsjednika Stranke za BiH Jerlagića na oficijelnom portalu Stranke – koji je jedini od svih bošnjačkih i pro-bosanskih političara reagirao na nedozvoljeno ponašanje francuske ambasadorice, mogli su na Google pročitati obavijest da je stranica nedostupna jer je „moguće hakovana.“ Da li su je hakovali Bakirovi hakeri, ne znamo.

Ali znamo da Bakir i njegovi hakeri neće spriječiti naše propitivanje za sve lopovluke, silno bogatsvo, kriminal, podrivanje Države, naklonost Rs-u i Srbiji, naklonosti neprijateljskom Zapadu, kao ni proteste zbog pokušaja brisanja Bošnjaka iz popisa. Poručujemo mu da ćemo dizati svoj glas protiv poniženja i obmana koje nam serviraju on i njegova kamarila iz dana u dan.

B. Izetbegović nam ne mora objašnjavati ništa – njegovi postupci govore da on zdušno radi na projektu velike Srbije u Bosni, te da je u tom poslu u savezništvu ne samo sa Vučićem, Nikolićem i Dodikom, već sada i sa francuskom ambasadoricom.

Da nije, ne bi dizao dreku na “marginalne” i “fantomske” portale oko sastanka sa francuskom ambasadoricom da nije bilo njenog pokušaja friziranja rezultata izbora.

Bakir Izetbegović je despot koji je obloporan na mnoge opravdane kritike – i malo kad se oglašava na njih. Ne kažu džaba “Istina boli”!

Širenje istine o tome nam je i bio cilj.

Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar
Mr. sci. Marjan HAJNAL, filosof-humanist-publicist
Mr. sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji)
Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar

Poštovani članovi Matice BiH,
Dragi prijatelji,

U ime Glavnog odbora Matice BiH, sa neizmjernom tugom Vas obavještavamo da nas je napustila

Seima Višić

31.10.1940 – 03.06.2016

Zadnji ispraćaj biti će obavljen po traditionalnom islamskom običaju u nedjelju, 05.06.2016. godine u 17.30 sati ispred Džemata, Grabenstrase 7, 8952 Schlieren.

Književnica, pionir Matice BIH od osnivačkih dana, aktivni član Glavnog odbora Matice BiH, gospođa Seima Višić je ostavila dubok i neizbrisiv trag na očuvanju univerzalnih bosanskohercegovačkih histrijskih, kulturnih i humanističkih vrijednosti i vječno će ostati u mnogim srcima građana BiH, bilo gdje da se oni nalaze.

Glavni Odbor Matice BiH izražava iskreno saučešće porodici.

Cestitka

Bismi-llāhi r-raḥmāni r-raḥīm !

U ime Allaha, općeg dobročinitelja, milostivog, samilosnog!

Putujući ka svojoj drugoj obali koje putovanje se doimlje kao jedna velika kružnica, ali koja se zatvara tamo gdje je i započela, mi muslimani smo ponovo u prilici da bacimo pogled na stanicu na kojoj piše: “OGLEDALO DUŠE”. Dužni smo stati na njoj, pogledati svako svoju dušu u tom ogledalu i provjeriti ima li neka mrlja na njoj, da li je na nekim mjestima pocrnila ili zahrđala…Ako jeste, a jeste sigurno, trebamo svoje duše očistiti, ako treba i ostrugati, a najbolje sredstvo za to jesu naredbe, preporuke i zabrane koje su svakom muslimanu propisane da ih se pridržava tokom nastupajućeg mjeseca Ramazana. U tom najodabranijem mjesecu u godini, u kojem je čovječanstvu spuštena Objava, imamo priliku da se na praktičan način sjetimo gladnih, žednih, siromašnih, obespravljenih…A naročito da, čineći dobra djela i ibadete tih 29 dana i noći što su pred nama, zaradimo zadovoljstvo i milost Gospodara svih svjetova. Ramazan, kao najpoželjniji musafir u svakoj muslimanskoj kući, evo već je pred vratima, samo što nije pokucao. A kada pokuca, širom mu otvorimo vrata svojih kuća i domova, posebno svojih srca i duša kako bismo ih očistili i time postali bolji ljudi, kako za sebe, svoje porodice, rodbinu i prijatelje, tako i za svoje komšije te društvo u cjelini. I kako bi sa nama, kao što rekoh, Gospodar svih svjetova bio zadovoljan. Jer, samo čiste duše mogu ponuditi dobro, a ne zlo, ljubav, a ne mržnju, istinu, a ne laž, pravdu, a ne nepravdu, mir…..Samo takvi smo dostojni misije koja nam je povjerena na Ovom, prolaznom svijetu.

Svim mojim prijateljima i čitateljima islamske vjeroispovjesti neka je

RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

 

Muhammad Ali
 
Zapalo me da ovih dana pišem samo nekrologe, jer kao u nekom nizu, jedan po jedan, gotovo svakodnevno odlaze ljudi koji su obilježili prostor u kojem su živjeli, neki od njih i čitavu Planetu i cijelo 20. stoljeće. Da, jedan od njih je bio i Muhammad Ali, za mene najveći bokser i sportaš svih vremena i, ponovo za mene, jedna od ličnosti koja je obilježila prethodno, 20. stoljeće. Ne samo kao sportista, nego kao osoba koju će pamtiti moja i generacije starije od mene kako po nezaboravnim mečevima sa Sonny-jem Listonom i Joe Frazierom, kada smo ustajali u 3 ili 4 ujutro da gledamo te prijenose, tako i po tome da je onomad, 1967. godine, u jeku vijetnamsko-američkog rata, odbio da ide u taj rat svjestan da će mu biti oduzeta titula svjetskog šampiona (što se i desilo) i svjestan moguće zatvorske kazne koja će mu kasnije, u sudskom procesu, biti presuđena, a kasnije poništena na Vrhovnom sudu SAD. Odbio je da ratuje ne samo iz moralnih i etičkih uvjerenja, nego i islamskih. Time je na najbolji mogući način, kao svjetski poznata ličnost, prezentirao vjeru kojoj je pripadao. Ko još pamti Lindona Johnsona, tadašnjeg predsjednika SAD? Ali zato se pamti Muhammad Ali po gestu koji je bio protivan politici Bijele kuće toga vremena, kao i onih prije ili poslije. Muhammad Ali, ma koliko za mnoge analitičare važio kao kontroverzna ličnost, za ovog autora je bio i ostao čovjek koji je obilježio jednu epohu historije čovječanstva ne samo po viteštvu u jednoj sportskoj discipline, nego i izvan toga. Ostat će upamćen i kao vakif-dobrotvor gradnje mnogih džamija u svijetu, odnosno Božijih kuća te kao humanista inače.Grčka je imala svoga Aleksandra Velikog, a Amerika i svijet Muhammada Alija, najvećeg. Zato sam se opredjelio i za naslov samo na engleskom jeziku kako bi ga u startu razmjeli, kao poruku, mnogi i sa engleskog govornog područja. Neka je Božiji rahmet na dušu najvećeg – Muhammada Alija. Amin!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

ODLOMI SE JOŠ JEDNA BANJALUČKA I ŠEHERSKA BISER GRANA I – PADE

seka_3_100Samo četiri dana je prošlo kako nas je napustio naš poznati Banjalučanin i Šeherlija Ridvan Memić, a danas stiže iz Züricha (Švicarska) još jedna tužna, pretužna vijest: odlomila se još jedna banjalučka i šeherska biser grana i pala – Seima Višić, rođ. Kurjak. Otišla je moja i naša Seka. Predivna, predraga i preplemenita osoba koju je valjalo poznavati a oni, kao ja, koji su drugovali s njom, bili su posebno počašćeni. Bio sam bogatiji čovjek što sam s takvom osobom njegovao dugogodišnje prijateljske odnose i suradnju. Utoliko je tuga u mome srcu jača i veća. Pokušavam se sa što više riječi i dostojnim osobe kakva je bila naša Seka sjetiti je u ovom tužnom trenutku, ali  ne ide nekako od ruke. Šta god bih sada napisao u znak sjećanja na nju, bilo bi istovremeno i premalo i previše. Veoma je to sve svježe. Zato, neka za početak trajnog sjećanja na Seku posluži kopija jednog od mojih intervjua s njom objavljenog na portalu Orbus 2006. godine, a u povodu izdavanja jedne od njenih knjiga.

A mojoj i našoj dragoj Seki želim da joj Allah dž. š. podari svoju milost te njenu predobru banjalučku i šehersku dušu nastani u društvu svoga Miljenika i drugih džennetlija, a njenim najmilijim – kćerkama, zetovima i unucima, kao i nama koji smo je poštovali i voljeli – sabur. Neka joj je lahka zemlja banjalučka, kraj njenog Mustafe. Amin!

Bedrudin GUŠIĆ



SEIMA SEKA VIŠIĆ

Već sam ranije dva puta razgovarao sa svojom sugrađankom, gospođom Seimom Sekom Višić za neka druga bh. glasila. Ovaj, treći po redu, je podstaknut nekim novim povodima. Prije svega, u slijedećem mjesecu je Međunarodni sajam knjige u Sarajevu, zatim Seka (kako je mi – Banjalučani, zovemo) je pripremila i treću svoju knjigu (hoće li ovaj moj treći javni razgovor s njom biti sevapom izdavanja i njene treće knjige?), a nedavno je ova autorica predstavljena i u našoj rubrici AUTORI IZ DIJASPORE. Uostalom, nakon jednog Mostarca (Miro Pandur), evo i jednog banjalučkog insana, opet iz oblasti kulture, s kojim je ovaj autor načao razloga da razgovara za “Orbus”. Jeste, i lokalpatriotizam je u pitanju…

ORBUS: Dobrodošla i na “Orbus”, draga Seko! Vjerujem da imamo o čemu razgovarati a da bude zanimljivo za naše čitaoce.

VIŠIĆ:  Zahvaljujem na dobrodošlici uz nadu da će naš razgovor biti interesantan za čitaoce ove popularne Web stranice.

ORBUS: U svojoj i našoj Banja Luci nisi se bavila spisateljskim radom. Tvoje dvije knjige, nastale u posljednjih nešto više od pet godina, su se desile u dijaspori, kao i mnogih nas. Iako Te decenija dijeli od rodnog grada, te relativno mala razdaljina, nisi još uspjela da ga posjetiš. Koliko su kod Tebe jos svježa sjećanja na “oteti grad”?

VIŠIĆ: S obzirom da sam rodni grad napustila u augustu 1995., dakle pri samom kraju rata, moji utisci iz tog vremena su u sivilu opustošenog grada, uništenih kulturnih spomenika, rastjeranih građana. U tom periodu bio je to grad terora i jednonacionalnog bezumlja.     .
Moja je sreća što u dubini svoje duše još uvijek pamtim onu nekadašnju Banja Luku u punom sjaju jednog evropskog, multikulturnog i multietničkog grada. U mašti i snovima često “šetam” kroz bašte i ulice, osluškujem šum Vrbasa, čujem glasove rođaka i dragih prijatelja. Ponešto od toga sam prenijela u svoje knjige iz kojih crpim snagu i lakše opstojim u tuđini.

ORBUS: Ova riječ – sjećanja, koju si upotrebila u naslovu svoj prve knjige, ima izuzetno značenje, posebno za nas, Bošnjake, za koje opravdano vlada mišljenje da bolujemo od teške bolesti zvane zaborav. Iako si pisanom rječju dokumentirala mnoga događanja u našem gradu prije i za vrijeme agresije, koliko su Ti svježa sjećanja i na stradanja naših domicilnih sugrađana u “vremenu i gradu – mraka” (kako bi rekao naš uvaženi sugrađanin, pokojni književnik Anto Ćosić)?

VIŠIĆ: Da, nažalost mnogi zaboravljaju ili moraju potisnuti ta ružna sjećanja zbog sebe i svojih najbližih, jer moraju dalje nastaviti živjeti i raditi. Meni su još uvijek prilično svježa sjećanja na ratnu atmosferu u gradu. Kada sam 1992. ostala bez posla, kao i hiljade mojih sugrađana, tada sam svako jutro odlazila na “novo radno mjesto” u Merhamet. Na tom putu sam najčešće susretala svoje uplašene i osiromašene susjede, kontrolni punkt i patrole policije kod Zelenog mosta, a kroz grad oklopna vojna kola, naoružane vojnike, crveni kombi, grupe uglednih sugrađana kao čistača ulica i uređenja obala Vrbasa (radna obaveza).
Koliko je tek kroz Merhamet prošlo zlostavljanih građana, silovanih, pretučenih, opljačkanih koji su pokušavali bar tu naći zaštitu a koju nažalost ni ovdje nisu mogli dobiti, jer je i Merhamet bio u njihovoj nemilosti. Ja sam mnoge događaje opisala, ali nažalost mnogi su ostali neobjavljeni jer sam vodila računa da svaka vijest koju sam čula bude sto-posto tačna. Iz tog razloga sam propustila mnoge gnusne događaje, pa su mi neki čitaoci, članovi obitelji nastradalih – zamjerili na tome.

ORBUS: Banjalučani se u zanemarljivo malom broju vraćaju u svoj grad. Puštaju korjenje po evropskim i prekooceanskim zemljama, mnoge od njih već prekriva muhadžirska zemlja, a neki su se vratili u sanducima u nas grad. To je turobna istina od koje i da hoćemo, ne možemo pobjeći. Vidiš li Ti iz te perspektive neki, uvjetno rečeno, nukleus rađanja neke nove, ali Banjalučke Banja Luke?

VIŠIĆ: Nažalost, povratak se veoma sporo odvija. Pratim sva zbivanja u Banja Luci: nezaposlenost, bezvlašće, tamo su  česti strajkovi, škole bez grijanja. U grad se najviše  vraćaju stariji, a mladi sa djecom ne vide još sigurnu perspektivu za zaposlenje i školovanje djece. Za sada većina ostaje gdje su bolji uslovi za njih i djecu. I pored svega, ja gajim nadu, (mada ja sigurno neću dočekati to vrijeme) da će naši unuci sa diplomama, znanjem i iskustvom, poželjeti jednom da se vrate u zavičaj svojih predaka.

ORBUS: Dio Tvog životnog opusa u muhadžirskom ambijentu, koji je spontano postao i dio Tvoga spisateljskog rada, čine prijatelji kojih, hvala Bogu, imaš diljem svijeta. Njihova brojna pisma koja si dobila nakon “Sjećanja”, bila su inspiracija za Tvoju, drugu po redu, knjigu. Vjerujem da bi sada, nepune tri godine nakon izdavanja “Pisma prijatelja”, knjiga takvog sadržaja bila mnogo obimnija, jer pisma nisu prestajala dolaziti na Tvoju adresu. Slažeš li se s tom mojom pretpostavkom?

VIŠIĆ: Da, često kažem da sam sretna osoba, jer imam zaista puno prijatelja u svijetu.
Dobro si primijetio, pisma na moju adresu stižu i dalje i već sam sakupila priličan broj. Sva su divna i sadržajna, prijateljska i iskrena. Pored mnogih izdvojila bih ipak dva koja mi mame suze. Jedno je od djece moje komšinice Suade. Oni su mi poslali crtež sa natpisom “Sekin cvijetnjak”, i u njemu u bojama iscrtali skoro sve cvijeće u kojem sam nekad uživala..
Drugo pismo stiglo je iz Švedske od čitateljke Stanislave Pregl, vjerujem najstarije Banjalučanke. Ona mi je uputila divne riječi nakon pročitanih knjiga. Za mene jedno prijateljstvo više, a poštovanoj gospođi Pregl iskrene čestitke za 95-ti rođendan, kojeg je proslavila ovih dana.

ORBUS: U Tvome kratkom životopisu što je objavljen u posebnoj rubici ove stranice, najavljena je i Tvoja treća knjiga. Kakve su šanse da se i ona desi?

VIŠIĆ: Nižu se godine, izbjeglički život je ostavio traga na meni kao i kod svih mojih sugrađana. Moje zabilješke istinitih događaja mojih najbližih u tuđini sam pretočila u priče koje želim da objavim. Izdati knjigu za osobu u godinama, koja ne radi, uz to je još u tuđini, je zaista dug i težak put, ali ja se nadam da će se  moja želja, uz Božiju pomoć, ostvariti i da će se priče o nama tuđincima ipak jednom naći u koricama moje nove knjige.

ORBUS: Bosansko-hercegovačka zajednica u zemlji Tvoga obitavališta – Švicarskoj, je u kulturnom pogledu organizirana putem Matice BiH. Bila si godinama član Glavnog odbora. Šta bi, za ovu priliku, posebno izdvojila iz domena rada te naše kulturne asocijacije?

VIŠIĆ: Nakon dolaska u ovu nama nepoznatu zemlju, odmah sam se raspitala da li postoji neka organizacija koja povezuje Bosance u Švicarskoj sa domovinom. Brzo sam pronašla Maticu Bosne i Hercegovine, postala njen član, a uskoro i član Glavnog odbora.
Matica BiH koja ulazi u 12-u godinu svoga postojanja okuplja ljude bez obzira na vjeroispovijest i nudi bogat program u toku čitave godine. Zahvaljujući predsjedniku, prof., doktoru Rustemu Simitoviću, obezbjeđene su nam prostorije u zgradi Tehničkog fakulteta u Zürichu. Pored predavanja iz raznih oblasti, priređuju se koncerti, izložbe, promocije, a vrlo često se iz raskošne sale ETH centra u Zürichu mugu čuti zvuci prave bosanske sevdalinke. Moram napomenuti da Matica, iako joj je glavni izvor finansiranja od skromnih članarina, već drugu godinu stipendira dva studenta u Bosni.

ORBUS: Pred nama je Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu. Da li si se prijavila za učešće na Sajmu i koliki je, po Tebi, značaj te kulturne manifestacije, prije svega za književno i spisateljsko stvaralaštvo naših ljudi u dijaspori, njihovo čvršće i organiziranije povezivanje, suradnju i slično?

VIŠIĆ: Prijavila sam svoje knjige na Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, mada nažalost tamo neću biti prisutna.  Smatram da će ovaj sajam imati velikog značaja kod povezivanja i razmjene iskustava između ljudi u domovini i dijaspori, a koji se bave književnim radom. U prilici sam da se putem interneta informišem o književnom stvaralaštvu, i zaista je mnogo novih imena koja čitalačkoj publici nude raznovrsna djela.

ORBUS: Svaka priča nas – Banjalučana, započinje i završava sa našim gradom ili onim što ga je činilo prepoznatljivim, neponovljivim. Ja imam običaj da kažem da nejma Bosne i bez Banja Luke (to gdje je sada Banja Luka po Dejtonskom ustavu i nije neka Bosna), ali ni Banja Luke bez Ferhadije. Živim sam svjedokom da si priložila svoj i svoga supruga Mustafe novčani prilog za našu najpoznatiju džamiju (kao što su i mnogi), ali tamo neki, koji se pitaju i za Ferhadiju, kao papagaji ponavljaju da nema para za njenu obnovu. Kako Ti doživljavaš tu četverogodišnju agoniju da se osim kamena-temeljca i korova na lokalitetu Ferhadije, nije desilo više ništa – ni jedan slijedeći kamen, a kamo li zid, zidovi, krov, minaret… ?

VIŠIĆ:  I mene kao pojedinca boli ta neizvjesnost oko početka gradnje Ferhadije. Manipuliše se sa raznim pretpostavka, ali mi građani imamo pravo da zahtijevamo da nam se kaže istina. Nas ne zanimaju priče “rekla-kazala” Ako je i nedostatak sredstava, onda treba pokrenuti akciju u svijetu. Mislim da bi svi koji su doživjeli progon, a i svi oni kojima je Ferhadija pored bogomolje bila vrijedan kulturni spomenik i simbol Banja Luke, dali svoj prilog.

ORBUS: Hvala Ti za ovo učešće na našoj stranici i želimo Ti puno sreće i uspjeha u životu i daljnjem spisateljskom radu!

VIŠIĆ: Zahvaljujem i ja na pozivu. Bilo mi je zadovoljstvo odgovarati na pitanja za Orbus, ovu, sve čitaniju Web stranicu. Uredniku, gosp. ing. Čavkiću i timu njegovih saradnika želim još puno uspjeha u radu i životu.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ


 


SEIMA (SEKA) VIŠIĆ

Rođena 31.10.1940.u najstarijem dijelu Banja Luke, Gornjem Šeheru, gdje je provela sretno djetinjstvo i mladost u krugu predivnih roditelja, sestre i tri brata. Susreti i prijateljstvo sa divnim djevojčicama, mirnim i tolerantnim komšijama, rascvjetanim baštama i neizbježno druženje na obalama Vrbasa, ostavice dubok trag na dusi da bi se poslije nekoliko decenija mnoga sjecanja prenijela u njene knjige koje su nastale u tuđini, a u periodu izbjeglištva.
Prva knjiga “Sjecanja na oteti grad” objavljenja je krajem 1999., a nastajala je od onog trenutka kada je počela agresija na njenu Bosnu i rodni grad. To je dnevnik ispisivan tri godine koji će tek u tuđini po nagovoru prijatelja postati potresno svjedočanstvo. Knjiga je prevedena na njemački jezik.
Druga knjiga izdana 2002. je ustvari slijed prve. Nakon objavljivanja “Sjećanja”, primivši na stotine pisama čitalaca, odlučila se da i to pretoči u knjigu pod nazivom “Pisma prijatelja”. Knjiga sadrži preko stotinu pisama poznatih i nepoznatih čitalaca, stihove, sjecanja na drage likove, a sve je to ilustrovano vrijednim slikama Mersada Berbera.
Sada priprema treću knjigu, knjigu pripovijedaka iz života njenih prijatelja i sugrađana u tuđini. Kada će se knjiga pojaviti, zavisi od toga hoće li se javiti neki sponzor?
Osim pisanja literarnih sastava i poezije za svoju dušu, ranije se nije bavila književnim radom. Sada je dopisnik nekoliko B-H listova.
Trenutno živi sa svojim suprugom Mustafom u malom gradiću Klotenu., nadomak Züricha u Švicarskoj



IZVODI IZ RECENZIJA

KAD ZATREPTI DAMAR ZAVIČAJA

Ako je tačna ona da nada umire posljednja u čovjeku, onda bi se za sjecanja moglo reći da umiru pretposljednja. Ako uopće umiru! Ovako samouvjerenu tezu insan uistinu ima razloga da izusti nakon čitanja knjige “Sjecanja na oteti grad”, ali još vise nakon čitanja ovih stotinjak govora ranjenih banjalučkih muhadžirskih duša…….
Nije se baš lahko opredijeliti šta čitaoca ove knjige snažnije impresionira – sposobnost autorice da na jednom mjestu i u isto vrijeme okupi toliko naših sugrađana, čiji se šapati i treptaji njihovih duša čuju na daljine, ili pak jedna erupcija emocija stotinjak predvodnika onih desetina hiljada, koliko fizički obitava po raznim zemljama nedođijama, a čije se zelje i nade slijevaju u jedno ušće, zvano imenom i prezimenom – Banja Luka.
Pisma koja su stigla na Sekinu adresu i koja su se odnosila na knjigu “Sjećanja na oteti grad” se istovremeno doimlju i kao razgovori sa samim gradom, kao poruke. Iako pisana perima banjalučkih muhadžira različitih zvanja i znanja, uzrasta, svjetonazora, konfesija i čega sve ne različitog, sva su u svojoj osnovnoj poruci slična kao jaje jajetu. A, kako i ne bi bila kada su pisana jezikom istih emocija i protkana jednom nadom. Ova knjiga na autentičan način tretira jedan prognani grad i njegove domicilne žitelje, ali bi se mogla odnositi i na sve ljude ove nesretne planete koje je zadesilo da ne žive u svom zavičaju. Ili da žive u njemu samo kroz sjecanja. Upravo u tome i jeste njena kozmopolitska vrijednost. Uostalom, autorica i jeste namijenila svoju drugu knjigu “svim znanim i neznanim, a prognanim širom svijeta”.
……Ovo mišljenje sam haman mogao pisati u svom muhadžirskom okružju, u Americi, ali sam imao sreće da ga napišem baš u našem gradu, uživo inspiriran njegovim neponovljivim ljepotama što mu ih Svevišnji podari, a neki su bezuspješno pokušali da mu oduzmu, odnosno da mu promijene lični opis…..

Banja Luka, 31. maja 2002. g. Bedrudin GUŠIĆ

 



ENCIKLOPEDIJA RASELJENIH DUŠA

Safeta OphođašNikada nisam bila u Banjaluci, nisam se prošetala Korzom ni Majdanom, niti na obalama Vrbasa slušala sevdalinku “Put putuje Latif-aga, sa jaranom Sulejmanom”, koja govori o nekom davnošnjem egzodusu muslimana iz Krajine. Stanovala sam u ubogoj bosanskoj provinciji, Palama, u kojoj se početkom 1992. godine koncentrirala mržnja srpskog seljaka prema urbanim, gradski uređenim sredinama. Te godine je do mene, preko mojih komšija koji nisu bili za ubijanje ali jesu za “srpsku državu”, dopirala propaganda o banjalučkim stanovnicima. “Eto vidite da smo mogli živjeti zajedno, muslimani Banjaluke su lojalni i njima se ništa ružno ne dešava, žive normalno, rade…” Iako sam znala da ta propaganda nema veze sa istinom, opet sam htjela vjerovati u bajku da ima neko mjesto u mojoj zemlji ili na Balkanu uopće, gdje Bošnjaci mogu sa mirom zaraditi i jesti svoj svakodnevni kruh. I moliti se Bogu onako kako oni hoće.
Suđeno je bilo da mnogo godina kasnije, kada sam i ja već nakupila dugački izbjeglički staž, od Seime – Seke Višić saznam pravu istinu o tihom genocidu nad banjalučkim stanovnicima nesrpskog porijekla pa i na Srbima, koji su bili protiv politike mržnje i uništavanja. Što je bilo zadivljujuće i potpuno neuobičajeno za žene našeg podneblja, Seima to stradanje nije samo zadržala u sjecanju, da bi ga kasnije nekom ispričala, ona je to zapisala, dan za danom je vodila svoj dnevnik straha i nade, očajanja i sabura. Kako saznajemo u početku ove nove knjige “Pisma prijatelja”, pisala ga je u svesku sa receptima, sakrivala kako je znala i umjela, jer je i njena, kao i svaka bošnjačka porodica koja je izduravala rat u Banjaluci, u svakom trenu očekivala da se dželati pojave na kapiji. Otkrivanje dnevnika bi značilo sigurnu smrt, i gore od toga, isljeđivanje, mućenje, pa onda smrt…
….. Iz pisama, kao na primjer iz onog kojeg je napisala Mina Ćoralić, saznajemo da se banjalučka rodbina i prijatelji još uvijek traže po svijetu i nalaze preko privatnih veza. I da se raduju svakom kontaktu, svakoj knjizi koja govori o njihovom gradu. Seima Višić je tu zaista vješto, manirom već iskusne spisateljice, dodala svoja sjecanja, kako bi čitalac dobio potpuniju sliku grada iz mirnodopskog života, kada se malo kad pitalo za vjeru i naciju….
….Nekad je Danilo Kiš dobio titulu velikog pisca po literarnoj konstrukciji “Enciklopedija mrtvih”. Za ovu novu knjigu Seime Višić bi se moglo reći “Enciklopedija raseljenih duša”. Vrijednost ove kao i prethodne knjige, dnevnika “Sjecanja na oteti grad” je u tome što one nisu literarna konstrukcija, njih je pisao sam život. Seima je i događaje i pisma pretvorila u svima čitljivo štivo, sve je autentično jer su ga pisali stvarni postradali mali ljudi, sa imenima i prezimenima, čija sudbina skoro nikome nije bila važna….
……. “Ove zabilješke su vrlo važni podaci o događajima i zločinima koji se zaboravljaju ako nisu zapisani. (…) Ovdje su dragocjeni podaci iz kojih se mogu rekonstruirati zločini koji su vršeni nad bošnjačkim narodom od strane fašista….

Safeta OBHOĐAŠ


Fotke sa dženaze, mezarje Gornji Sitari – Banja Luka, 8. juna 2016./3. ramazana 1437.

Seka-1


 

Seka-2—————————————————————————————————————————————————–

Seka-3———————————————————————————————————————————————————

Seka-4———————————————————————————————————————————————————–

Seka-5————————————————————————————————————————————————————-

Seka-6———————————————————————————————————————————————————–

Seka-7—————————————————————————————————————————————————————

Seka-8———————————————————————————————————————————————————-

Seka-9

Tuzla:3.6.2016 godine

Poštovani,

U ime Kantonalnog vijeća Stranke za Bosnu i Hercegovinu Tuzlanskog kantona, svim vjernicima islamske vjeroispovijesti upućujemo najiskrenije čestitke u povodu mubarek mjeseca Ramazana uz želju da dane posta provedu u dobrom zdravlju, blagostanju i porodičnoj sreći.

RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OSLUN!

S poštovanjem!

                                                                                          Press služba KV S BiH TK-a

Senaid-ef_Kobilica

Islamska zajednica Bošnjaka u Norveškoj (IZBUN) je osnovana 1994. godine u Oslu. Prvi glavni imam je bio Zekerijah ef. Jašarević. Senaid ef. Kobilica je 1999. godine postavljen na mjesto glavnog imama. Do 1999. godine redovne vjerske aktivnosti su se odvijale u 4-5 gradova u Norveškoj, jer je težište još uvijek bilo na pomaganju BiH…..Islamska zajednica Bošnjaka u Norveškoj, sa sjedištem u Oslu, trenutno raspolaže sa deset (10) imama…..Trenutno imamo svoja četiri kupljena objekta i to u Oslu, Sarpsborgu, Sandefjordu i Haugesundu……U planu je svakako kupovina objekata i u drugim većim centrima kao npr. Drammen, Stavanger i Bergen. U tom smislu je osnovan i fond «Emanet» za gradnju i kupovinu objekata, gdje Bošnjaci imaju priliku da mjesečno uplaćuju određeni iznos…..Islamska zajednica ima oko 9419 članova. Inače u Norveškoj trenutno ima oko 12500 Bošnjaka…..Glavni imam je krajem novembra 2011. godine dobio prestižnu nagradu; «Nagrada za toleranciju» (Toleranseprisen), koju dodjeljuju vodeći norveški novinari okupljeni u Novinskoj loži pri Parlamentu Norveške. Nagrada je dodijeljenja za doprinos i širenje tolerancije, posebno tokom i nakon terorističkih napada u Oslu i na ostrvu Utoya…..Ne mogu generalizirati, ali postoje elementi koji djeluju antimuslimanski. Posebno se socijalni mediji koriste u tom pogledu. Također je prisutna poznata retorika od strane političara desničara, koji posebno sada koriste pitanje izbjeglica i dodatno zbunjuju obični narod. Međutim, zahvaljujući dijalogu na svim razinama uspijevamo unijeti pozitivne energije i radimo koliko možemo kako bi se oduprli negativnim elementima. Mislim da u tome uspijevamo hvala Bogu….. Istina, nije lahko sa hidžabom svakodnevno funkcionirati u europskim društvima danas, ali imam osjećaj da je lakše u Norveškoj. Vjerovatno to ima veze i sa našim dijaloškim aktivnostima i našom prisutnošću u društvu…..Reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović je u subotu 24. oktobra prošle godine na čelu delegacije IZ u BiH, u sklopu posjete Islamskoj zajednici Bošnjaka u Norveškoj posjetio Zapadnu obalu Norveške i prisustvovao programu otvaranju Islamskog kulturnog centra u džematu Haugesund…..

Kada je osnovana IZBN i koliko džemata objedinjuje?

KOBILICA:Islamska zajednica Bošnjaka u Norveškoj (IZBUN) je osnovana 1994. godine u Oslu. Prvi glavni imam je bio Zekerijah ef. Jašarević. Senaid ef. Kobilica je 1999. godine postavljen na mjesto glavnog imama. Do 1999. godine redovne vjerske aktivnosti su se odvijale u 4-5 gradova u Norveškoj, jer je težište još uvijek bilo na pomaganju BiH. Izuzetno veliku ulogu je odigrala IZBUN u pomaganju našem narodu u BiH posebno za vrijeme agresije i 3-4 godine nakon toga. Da bi početkom 1999. godine IZBUN izašla iz ovih nekoliko centara prema cijeloj Norveškoj i na taj način se okrenula više svojoj stvarnoj svrsi i misiji. Tada je preko 40 punktova-gradova bilo obuhvaćeno vjerskim aktivnostima, posebno vjerskom poukom. Danas se broj kreće oko 30 punktova.

Koliko aktivnih imama, hatiba i muallima djeluje u Zajednici?

KOBILICA: Islamska zajednica Bošnjaka u Norveškoj, sa sjedištem u Oslu, trenutno raspolaže sa deset (10) imama: Senaid ef. Kobilica, glavni imam, Faruk ef. Terzić, Edin ef. Mezit, Derviš ef. Varešlija, Aziz-ef. Ahmedović i Ibrahim-ef. Šabić, kao stalno zaposleni imami i Abdurahman ef. Mesanović, Ahmed ef. Modrić, Muamer-ef. Alikadić i Edin-ef. Kadrić kao asistenti imamima. Tromjesečnim imamima još uvijek riješavamo džemat Trondheim, pa je Tarik-ef. Hrnjić najčešće u džematu. Krajem 2015. godine je Osman-ef. Mehmedović došao u džemat Trondheim probno na tri mjeseca. U administraciji je zaposleno dvoje: Adnan Osmičić, predsjednik i upravnik i Mina Majdanac, sekretarica. Područja (džemati) koja su obuhvaćena vjerskim aktivnostima i posjetama imama su kako slijedi:

Senaid-ef. Kobilica, glavni imam i dijelom imam u džematu Østfold i istočnom Akershusu.

Dr. Faruk-ef. Terzić, imam u Oslu, a pokriva i periferiju Osla, sjeverni Akershus, Elverum i Kongsvinger.

Edin-ef. Mezit, imam u džematu Sandefjord, a pokriva područje od Hortena, Tønsberga preko Skiena do Arendala. Mjesta obuhvaćena posjetama i aktivnostima u ovome području: Horten, Tønsberg sa okolinom, Sandefjord, Larvik, Skien/Porsgrunn, Gjerstad, Tvedestrand i Arendal.

Derviš-ef. Varešlija, imam u džematu Drammen, a pokriva, pored Drammena, Kongsberg, Asker, Svarstad/Hvittingfoss, Hønefoss/Jevnaker, Lillehammer/Øyer i Gjøvik/Lena.

Aziz-ef. Ahmedović, 85% imam u džematu Østfold, što uključuje Fredrikstad, Sarpsborg, Halden, Rakkestad i jos nekoliko manjih mjesta i 15% imam područje Møre-Romsdal.

Ibrahim-ef. Šabić, imam za Zapadnu Norvešku, tj. Bergen sa okolinom, Os, Stavanger, Sandnes i Haugesund.

Tarik-ef. Hrnjić, imam za područje Sør-Nord Trøndelag sa sjedištem u Trondheimu.

Edin-ef. Kadrić pokriva područje od Kristiansanda do Flekkefjorda.

A koliko imate vlastitih objekata za obavljanje vjerskih aktivnosti? Da li neke i iznajmljujete?

KOBILICA: Trenutno imamo svoja četiri kupljena objekta i to u Oslu, Sarpsborgu, Sandefjordu i Haugesundu. U Oslu je smještena Centrala Islamske zajednice i mesdžid, a u Sarpsborgu imamo objekat koji je bio crkveni, tj. namjenski objekat.

U svim drugim centrima širom Norveške iznajmljujemo odgovarajuće objekte za vjerske aktivnosti. U planu je svakako kupovina objekata i u drugim većim centrima kao npr. Drammen, Stavanger i Bergen. U tom smislu je osnovan i fond «Emanet» za gradnju i kupovinu objekata, gdje Bošnjaci imaju priliku da mjesečno uplaćuju određeni iznos.

Koliko Bošnjaka živi u Kraljevini Norveškoj i koliko njih su članovi IZBN?

KOBILICA:Islamska zajednica ima oko 9419 članova. Inače u Norveškoj trenutno ima oko 12500 Bošnjaka. Bošnjaka iz Sandžaka ima malo. Međutim svi su u IZBUN. Prema evidenciji Bošnjaci su smješteni u preko 250 komuna, što je poseban izazov za Islamsku zajednicu u stalnim nastojanjima da održi naš narod na okupu.

Koliko djece pohađa vjersku pouku/mekteb na području Zajednice?

KOBILICA: Vjerskom poukom obuhvaćeno oko 450 polaznika. Mnogi izrastaju i pridružuju se omladini i omladinskim aktivnostima.

Kakav je odnos norveških vlasti prema Zajednici i njenim potrebama, kao i norveškog društva inače?

KOBILICA:Kao i sve druge vjere, islam je priznata vjera u Norveškoj. Vjerske zajednice se registriraju bez ikakvih problema. Sve zajednice zakonom imaju pravo na dotacije.

Da li je i na koji način, eventualno, IZBUN integrirana u norveško društvo?

kobilica kod Kralja                                         Senaid ef. Kobilica kod norveškog kralja Haralda i kraljice Sonje

KOBILICA:Islamska zajednica Bošnjaka u Norveškoj na nacionalnom nivou je aktivna u norveškom društvu preko glavnog imama Senaid ef. Kobilice i njegovog dugogodišnjeg angažmana u Islamskom savjetu Norveške kao krovne organizacije za sve muslimane u Norveškoj. Dva puta do sada je glavni imam bio potpredsjednik, a tri puta predsjednik Islamskog savjeta. Sveukupno 10 godina aktivnog rada na organizaciji i realizaciji aktivnosti na polju unutarmuslimanskog, međuvjerskog i dijaloga sa vlastima, političkim partijama, nevladinim organizacijama i medijima u Norveškoj. Trenutno glavni imam ima ulogu predsjednika Dijalog centra unutar Islamskog savjeta. Uloga Islamske zajednice preko glavnog imama je također bila značajna i prepoznatljiva u Saboru, Saborskoj komisiji za dijasporu, Islamskom savjetu Norveške, Izvršnom odboru Oslo koalicije, Kooperativnom vijeću za vjerske zajednice u Norveškoj, Kontakt grupi između Norveške crkve i Islamskog savjeta, Oslo centru za dijalog, Forumu za glavne vjerske lidere Norveške, Europskom vijeću vjerskih lidera u ulozi savjetnika i Forumu muslimanskih i židovskih lidera u Europi.

kobilica-1

Radeći i profilirajući naše razumjevanje života i islama ovdje u Europi, glavni imam je dobio nekoliko velikih priznanja. Prvo priznanje je dobio time što je uvršten u knjizi “KO JE KO” među 1000 najznačajnijih ličnosti u Norveškoj, dok je mjesto našao medu 10 najutjecajnijih vjerskih autoriteta. Drugo priznanje je došlo od Leadership foundation-fondacije, koja je glavnog imama uvrstila među 10 top i najuspješnijih lidera iz reda stranaca u Norveškoj u 2008. godini. Dalje, treće priznanje je došlo od najčitanije dnevne novine VG, koja je glavnog imama stavila na prvo mjesto na listi od 10 najprofiliranijih građana Norveške sa stranim porijeklom.

Glavni imam je krajem novembra 2011. godine dobio prestižnu nagradu; «Nagrada za toleranciju» (Toleranseprisen), koju dodjeljuju vodeći norveški novinari okupljeni u Novinskoj loži pri Parlamentu Norveške. Nagrada je dodijeljenja za doprinos i širenje tolerancije, posebno tokom i nakon terorističkih napada u Oslu i na ostrvu Utoya. Nagradu su do sada dobili, između ostalih, bivši biskup Gunnar Stalsett i norveški princ Haakon i princeza Mette-Marit.

Postoji li u toj zemlji antiislamsko raspoloženje ili konkretni akti upereni protiv muslimana, pa i Bošnjaka?

KOBILICA: Ne mogu generalizirati, ali postoje elementi koji djeluju antimuslimanski. Posebno se socijalni mediji koriste u tom pogledu. Također je prisutna poznata retorika od strane političara desničara, koji posebno sada koriste pitanje izbjeglica i dodatno zbunjuju obični narod. Međutim, zahvaljujući dijalogu na svim razinama uspijevamo unijeti pozitivne energije i radimo koliko možemo kako bi se oduprli negativnim elementima. Mislim da u tome uspijevamo hvala Bogu. Uglavnom, nažalost dešavanja na globalnom i europskom nivou se automatski osjete i na nacionalnom i lokalnom nivou. Zato je budnost neophodna i preventivno djelovanje poželjno.

Islamska zajednica u BiH, čiji ste i vi dio, se ne tako davno odredila vezano za zabranu nošenja hidžaba u nekim institucijama naše domovine. Ima li takvih zabrana u zemlji vašeg življenja i djelovanja?

KOBILICA: To je česta tema i u norveškom društvu, ali ipak ljudska prava prevladaju. Istina, nije lahko sa hidžabom svakodnevno funkcionirati u europskim društvima danas, ali imam osjećaj da je lakše u Norveškoj. Vjerovatno to ima veze i sa našim dijaloškim aktivnostima i našom prisutnošću u društvu.

Vi ste jedna od onih bošnjačkih zajednica koja daje stipendije. Koga stipendirate i kakvi su kriteriji za dodjelu stipendija? Koliko ste ih do sada dali?

KOBILICA: Stipendiranje naših studenata je stalna aktivnost u Islamskoj zajednici. Svake godine do 100 stipendija, odnosno jednokatnih pomoći podijelimo studentima različitih fakulteta i iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine. Obzirom da se sredstva prikupljaju uglavnom u ramazanu, zadnjih godina je manje uplata bilo zbog ljetnog perioda. Očekujemo povećanje od ove godine. Više o kriterijima se može naći na našoj stranici www.izbih.no

U proteklom mjesecu (aprilu) održana je Skupština IZBN. Kako je protekla i da li je bilo nekih značajnijih odluka na istoj?

KOBILICA: Skupština je protekla u najboljem redu. Obnovljen je Glavni odbor. Ostalo je uobičajeno izvještajni dio.

Da li vas je do sada posjetio reisu-l-ulema IZ BiH i kako je protekla eventualna posjeta?

KOBILICA: Reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović je u subotu 24. oktobra prošle godine na čelu delegacije IZ u BiH, u sklopu posjete Islamskoj zajednici Bošnjaka u Norveškoj posjetio Zapadnu obalu Norveške i prisustvovao programu otvaranju Islamskog kulturnog centra u džematu Haugesund. Programu otvorenja prisustvovao je veliki broj Bošnjaka i Bošnjakinja i iz drugih okolnih gradova, posebno Bergena i Stavangera.

reis Kavazovic u Norveskoj

U nedjelju 25. oktobra delegacija Islamske zajednice boravila je u Sandefjordu gdje je otvoren još jedan Bošnjački islamski centar. Nakon mevluda kojeg su proučili imami IZ-e Bošnjaka u Norveškoj povodom otvorenja centra, izveden je program obilježavanja 20 godina od osnivanja IZ-e Bošnjaka u Norveškoj.

U ponedjeljak 26. 10. 2015. godine Reisu-l-ulema IZ-e u BiH sa svojom delegacijom posjetio je poglavara norveške crkve, njenu eminenciju Helga Haugland Byfuglien u nihovom sjedištu u Oslu. U prijatnoj atmosferi Reisu-l-ulema se najprije zahvalio na prijemu kao i na podršci koju Crkva pruža Islamskoj zajednici Bošnjaka u Norveškoj. Reisu-l-ulema je također naglasio da naš narod nije svojom voljom došao u Norvešku, ali gdje god oni odu sa sobom ponesu svoju vjeru i tradiciju. Također se zahvalio što je poglavarka dolazila u Srebrenicu na obilježavanje 20 godine od genocida u 11. jula ove godine, što će istinski doprinijeti daljem razvoju međureligijskog dijaloga, a također će potaći i druge da dođu u Srebrenicu sa ovih prostora. Predsjednik Sabora IZ-e u BiH je dodao da je bosanska tradicija ona koja spaja ljude ovdje u Norveškoj, a nikako ne razjedinjuje. Na kraju, Reisu-l-ulema je pozvao poglavarku da dođe u posjetu IZ-u u BiH.

Nakon sastanka sa poglavarkom Norveške crkve, delegacija se uputila u Vladu Norveške gdje su imali sastanak u Kabinetu premijera sa šefom kabineta i ministrom za EEA/EU poslove gospodinom Vidarom Helgesenom, sa kojim su razgovarali, prije svega o životu i integraciji Bošnjaka u norveško društvo, pri čemu su se obje strane složile da su Bošnjaci najbolje integriran narod u Norveškoj. To će pomoći Norveškoj u novom valu izbjeglica sa Bliskog Istoka, jer su Bošnjaci prije svega muslimani, a imami govore i arapski jezik, te bi mogli pomoći i izbjeglicama i Vladi u boljoj komunikaciji i razumijevanju, kazao je g. Helgesen. On je također naglasio da je islam evropska religija, a ne samo religija arapa. Reisu-l-ulema se zahvalio na ovim riječima te je svakako ponudio pomoć Norveškoj u okviru mogućnosti Islamske zajednice. Predsjednik Sabora Hasan Čengić se također zahvalio Vladi Norveške na svoj pomoći koju je pružila i koju pruža BiH i našem narodu u Norveškoj. Naš narod može pomoći Norveškoj kada su u pitanju izbjeglice sa Bliskog istoka, pogotovo u razmjeni iskustava jer su i oni bili izbjeglice, a što zajedničkim djelovanjem može voditi samo ka progresu, naglasio je Hasan Čengić.

Zadnji u nizu sastanaka delegacije Reisu-l-uleme u Norveškoj, svakako je bio rezervisan za Ambasadu Bosne i Hercegovine u Norveškoj, gdje ih je primio Ambasador NJ.E. Emir Poljo. Reisu-l-ulema je nakon zahvale za odvojeno vrijeme upoznao ambasadora o aktivnostima koje je imao u Švedskoj i Norveškoj kao i razgovorima koje je vodio u Švedskoj i Norveškoj crkvi, ambasadi BiH u Švedskoj te Vladi Norveške. Potom je ambasador Poljo upoznao delegaciju o aktivnostima ambasade kao i naporima koje ulažu na polju ekonomske saradnje sa Norveškom.

Tebi, svim imamima IZBN i džematlijama želim mubarek predstojeći Ramazan, uz mahsuz selame, te hvala za ovaj razgovor.

KOBILICA: Hvala i Vama. Želim također Vama i vašim čitaocima čestitati predstojeći mubarek ramazan sa željom da ga provedete u zdravlju, miru i sreći.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (807)

plitvice-ferhadija

Claire Bodonyi, francuska ambasadorica u BiH

Ambasadorice Bodonyi!
Obraćamo Vam se po saznanjima iz bosanskih medija kako Vi u ime Francuske pokušavate na nedopustiv i kriminalan način promijeniti rezultate popisa kako bi udovoljili srpskim prijateljima. Takvo što, osim što po definiciji u svim pravnim knjigama predstavlja krivično djelo, također se svugdje u svijetu smatra ozbiljnim  diplomatskim incidentom.

Mi, svih 66.000 građana RBiH koji su se okupili u Facebook grupi koja zahtijeva povratak u život jedinog legalnog Ustava RBiH (iz 1991. godine) najoštrije se protivimo Vašem pokušaju falsifikovanja rezultata popisa jer pokušaj izmjene demografske slike naše države predstavlja nedpustvo uplitanje u unutrašnje stvari suverene i neovisne države BiH.
Ne možemo, a da se ne upitamo osjećate li to potrebu da vratite dug Francuske Srbima zbog savezništva u Prvom svjetskom ratu?  Smatrate li da je to prijateljstvo potrebno naplaćivati vječno preko leđa građana Bosne i Hercegovine – u prvom redu Bošnjaka?
Francuska ne može izmjenom metematičkih i stastističkih činjenica praviti rezultat koji odgovara njoj i njenim prijateljima Srbima.
Gospođo ambasadorice, Francuska politika u Bosni i Hercegovini je saučesnik u genocidu, kako na diplomatskom planu, tako i direktno na terenu, kako u ratu, tako i u miru. Vi svojom nezakonitom diplomacijom čini se nastavljate tu politiku.
Ne samo da je Francuska učestvovala u donošenju UN-ovog embarga kojim je građanima suverene države RBiH, članice UN-a uskraćeno pravo na obranu države i svoje slobode,  već se čvrsto protivila podizanju tog embarga iako je time kršila Povelju UN po kojoj smo kao suverena država imali pravo na samoodbranu. Podsjetićemo Vas i na to da je Francuska uticala na Zapad kako bi spriječila NATO-bombardovanje položaja bosanskih Srba oko Srebrenice.Time je Fancuska pomogla srpskim paravojnim snagama i miliciji da uz pomoć Srbije počine genocid.
Posljednji popis iz 2013. čiji rezultati trebaju uskoro biti objavljeni će pokazati da su Bošnjaci većinsko stanovništvo u državi koju žele i dalje dijeliti sa ostalim narodima i  građanima. Podsjetićemo Vas da su Bošnjaci jedini koji se zalažu za modernu građansku državu u kojoj će se njegovati vrijednosti u koje se Evropska Unija zaklinje.
Broj bošnjačkog stanovništva po popisu iz 2013.  očito je veliki problem i za Srbe i za njihove francuske prijatelje. Popis ruši planove o Velikoj Srbiji zbog kojih je Srbija gurnula svijet i u Prvi svjestki rat.
Ono što nije uspjelo u krvavom genocidu 1992. – 1995. godine, sada se nastoji dovršiti genocidom u miru putem faslifikata popisnih rezultata koji su ionako falsifikovani od strane srpskih nacista uz potporu njihovih saveznika i njihove bosanske pete kolone.
U samom popisu izostavljeni su Bošnajci koje su Srbi „etničkim čišćenjem“ pomeli sa prostora gdje su bili većina, a žive širom svijeta kao bosanski državljani.
Dopušteno je samo onima koji u vrijeme popisa doputuju u mjesta iz kojih su silom protjerani da i oni budu popisani.
Tamo su ih popisali  jednonacionalni srpski popisni timovi koji su umanjili njihov broj, a uvećali broj Srba pridošlicama iz Hrvatske Krajine i Srbije. Kada ni to nije dovoljno, Srbi uz pomoć svojih prijatelja, a posebno Francuske, pokušavaju ‘izbrisati gumicom’  iz popisa još nekoliko stotina hiljada Bošnjaka. To nije ništa drugo nego nastavak genocida u kojem i Vi i oni koji su Vas instruirali učestvujete.

Bošnjaci ionako žive u getu u genocidnoj Rs.  S obzirom na to da zastupate Francusku u našoj zemlji, Vaše postupke tumačimo kao stavove zvanične francuske politike prema našoj državi. Stoga Vas, kao zvaničnog predstavnika francuske Vlade u našoj zemlji pitamo želi li Francuska i preostale Bošnjake strpati u geta na način kako je Fracuska izolovala većinu od svojih sedam i po miliuna građana muslimana – koji preživljavaju na margini života u getoima, gdje nezaposlenost  prelazi i 50 posto. Oni su diskriminirani u školama i na poslu, ako ga dobiju.
Oni su rođeni i radikalizirani u Francuskoj.
Umjesto Vašeg nedopustivog miješanja u unutarnje poslove naše države, umjesto pokušaja da na falsifikatu popisa stanovništva potisnete i muslimane Bosne na marginu, te da neke od njih radilalizirate –  savjetujemo Vam da se pobrinete kako bi francuski muslimani postali ravnopravni građani u Francuskoj.
Da Francuska (a i mnoge druge zemlje Zapada) nema u planu potpunu eliminaciju muslimana Bošnjaka iz Bosne, ona bi bila neutralna po pitanju rezultata popisa stanovništva koji je (i falsifikatima) pokazao da na prostorima Rs, gdje je počinjen genocide, sada živi oko 80 procenata Srba kao nikad u poviejsti, a tek oko 14 posto muslimana, što je za Francusku očito i dalje problem. Mic po mic, milom ili silom, oni trebaju nestati.
Vi tajno pokušavate kod predstavnika Bošnjaka izdejstvovati da i oni s Vama počine krivično djelo falisfikovanja službenih rezultata popisa.
Francuska je za vrijeme agresije i genocida diplomatski i vojno čuvala ono što su Srbi osvojili zločinima i genocidom.Taj genocidni srpski plijen Francuska želi proširiti na  teritoriju koja je Bošnjacima i Hrvatima oteta  genocidom i urbicidom, a čije granice Francuska ne samo da čuva, nego ih želi i proširiti na čitavu Bosnu i Hercegovinu i falsifikovanjem rezultata popisa. No, Francuska mora biti svjesna da to neće moći sve dok postoji i jedan Bošnjak.

 Želimo Vas podsjetiti na tzv. RS – srpsku  genocid na kojoj je nastala i opostaje  najgori aparthejd koji postoji možda i u cijelm svijetu. Rezultati brutalne srpske agresije na našu zemlju 1992.-1995. na kojoj je nastala genocidna tvorevina RS, su:

–       stotine hiljada ubijenih Bošnjaka (genocid i najgori ratni zločini na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata do danas),
–       oko 40,000 sistematski silovanih Bošnjakinja,
–       nekoliko stotina koncentracionih logora,
–       potpuno uništeni gradovi i sela,
–       oko 1,000 džamija planski porušeno

–       oko milion izbjeglica

 Bošnjaci koji su se vratili u genocidnu Rs su građani stotog reda.
Pitamo vas da li vi svojim ponašanjem želite pomoći da oni potpuno nestanu i da se uništi Bosna i Hercegovina kao država? Želite li svojim postupcima nanijeti još veću nepravdu Bošnjacima i time doprinijeti njihovoj radikalizaciji koja, uprkos svemu što su proživjeli, još uvijek među njima ne postoji?
Kao Grupa koja traži povratak u život Ustava RBiH iz 1991., smatramo vaš postupak najgrubljim kršenjem Annexa 7 Dejtonskog ugovora. Time Francuska, kroz Vaše postupke, grubo krši Dejonski ugovor čime ga pravno stavlja van snage. Tako nam Francuska šalje poruku da od naših predstavnika u vlasti tražimo da se odmah, bez odlaganja, na snagu stavi Ustav RBiH iz 1991.
Od Vas tražimo da odmah prestanete  sa miješanjem u rezultate popisa te u bilo kakve unutarnje svari naše države, te da statistiku i metematiku ostavite nauci gdje i pripada. Brojke su činjenice, a o činjenicama se na može raspravljati. Svaki pokušaj falsifikovanja tih činjenica ili podsticanje na taj čin predstavlja krivično djelo.
Vjerujemo kako Vlada Francuske ima dosta razloga u Vašem nezakonitom djelovanju da Vas povuče sa ambasadorskog mjesta u Sarajevu i prekine sa svojom politikom u korist Velike Srbije.
S poštovanjem,
 
Potpisi:
Ibrahim HALILOVIĆ, prognanik iz Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa), osnivač grupe, Windsor, Canada,
 Dženana DELIĆ, prognanik iz Travnika, Shefield, UK
 Marjan HAJNAL,prognanik iz Sarajeva, Jerusalem, Izrael
Bedrudin GUŠIĆ, prognanik iz Banje Luke, Boston, USA
Anto TOMIĆ, bivši logoraš Omarske, Trnopolja i Manjače, rodom iz Prijedora
Nihad FILIPOVIĆ, logoraš koncentracionog logora Manjača, uhapšen u rodnom Ključu kao civil, živi u UK
Selma ĆEHIĆ,

članovi Grupe i njena Vodstva

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

Kao što se vidi, ovaj sam intervju uradio i objavio prije više od četiri godine. Sada ga ponovo postavljam kao uspomenu i izraz pijeteta na moga sugovornika koji je preselio u vječni svijet u ponedjeljak, 30. maja ove godine u Wichiti, u američkoj saveznoj državi Kansas, u 88. godini života. Neka je Božiji rahmet na dušu moga komšije, sugrađanina i prijatelja Ridvana Memića, a njegovim najmilijim –  supruzi, kćerci i unuci želim sabur. Amin!

Bedrudin GUŠIĆ

Posted: 19. Februar 2012. in Intervjui

Vremenom, otkrivao sam naše ljude a osobito imena nekadašnjih učenika šeherske škole.Oni se traže i dopisuju sa osjećajima tuge ali i bodrenja:”Moramo uspjeti i snaći se i nikada zaboraviti na svoj kraj ,domovinu i korijenje!”…Za priče sa Ilidže izvor je iz “Čekaonice”, a glavni interpretator je rahmetli Ibro Demirović. Ili priče iz Čaršije vjerno prenosi rahmetli Refik Čukur ili Sadik Demirović sa pričom o Džulmanovoj Fatki ili Romskoj svadbi ispod suturlijanskog mosta.Ili priče Smajla brice, čija je radnja u dnevnoj funkciji okupljanja i prepričavanja događaja; ili Muharema Lihovića – borca i mnogih drugih koji su naznačeni u knjizi….Za svoj dugogodišnji učiteljski rad posebnu pažnju zaslužuju: Omer Silajdžić i Tahir Misirlić koji su proveli veći dio svog radnog vijeka u šeherskoj školi, gdje su i penzionisani. Zatim treba spomenuti Mirka Rebca, Ivana Mutabdžiju i Desanku Kovačević, a od mlađih generacija Adilu Turčinhodžić,Fatimu Gušić i Nasihu Fazlić….Nisam više imao prilike da odem u Banja Luku jer tamo nema ljudi s kojima sam drugovao, tamo su neki drugi ljudi sa čudnim izgledom i ponašanjem.Dokle će to trajati, ne znam jer nisam prorok, ali znam da ničije nije trajalo do zore……Nadam se da će knjiga izaći do polovine marta, a tiraž je 500 komada….A Vi, mladi, to umijete i možete, pa ako je i preko trnja uspnite se do zvijezda.Per aspera ad astra…..

Bilo mi je veoma lahko uraditi ovaj intervju, jer sam pročitao sadržaj knjige, razgovarao sam sa svojim prijateljem i dugogodišnjim komšijom, a u meni, kao i uvijek, bilo je dovoljno naboja – banjalučkog i šeherskog…. A, povod je bio više nego – pravi!

Pošto sam, prije nekih devet godina, bio u situaciji kada mi je štampana knjiga-prvijenac i kada sam se osjećao kao da mi se rađa dijete, mogu onda da pretpostavim i Tvoje osjećaje. Zaista, kakvi su oni u ovom trenutku?

MEMIĆ: U mome životnom i radnom dobu nikada nisam pomislio da se upustim u pisanje novinskih članaka a kamoli knjige. Domet su bili referati za jednokratnu upotrebu radnoga mjesta ili društveno – političke zajednice teritorijalnog pripadanja življenja.

A onda se dogodi nešto što se dogodilo te kobne 1992.godine kada je nametnut rat, ubijanje, pustošenje svih dobara i konačno protjerivanje sa djedovskih ognjišta na put nepoznatog i bez povratka.Taj put neizvjesnosti pratio je ljude-prognanike koji su dijelili ista osjećanja, šutnje i zebnje i sa postavljanjem stotina pitanja u kojima se jedno izdvajalo i stalno ponavljano:”zašto i zašto?”

Otpor zlu je bio neminovan koji prekide šutnju i strah i mnogo šta drugo što ide kao pojava i javi se živa riječ mnogih inih poznatih i nepoznatih pisaca koji uobličiše svoju riječ u otpor i osudu tragedije i istrebljenja jednoga naroda, dojučerašnjih prijatelja i komšija -sunarodnika koji je vijekovima živio i gradio svoju istoriju na prostorima življenja. Među piscima su mladi ljudi, nekadašnji učenici škole sa pastelnim bojama, rasuti na svih pet kontinenata. Oni se traže a u mislima su u svojoj domovini, gradu, Šeheru i ulicama.

Slijedio sam njihov put i osjetio sam da treba sve sačuvati od zaborava sadašnjim i budućim generacijama.

Mnoge stranice sam ispisao i podstaknut vremenom življenja i ljudi koji su istovremeno ispričali priče,uobličio sam u radni materijal i kasnije prikupio pod naslovom knjige Gornji Šeher kroz vrijeme.

Čudan je to osjećaj kada sam u ponoć jedne noći stavio tačku na moje pisanje sa brojem 250 stranica.Rad je završen, otpuhnuo sam i uspravio se iz pogrbljenog stava zavalivši se u stolicu uprtog pogleda u pisani materijal iz kojeg bi trebala nastati knjiga. Nisam se smirio. Mozak brzo radi i prelistava materijal za knjigu, a ujedno vidim i pratim kolone ljudi sa svakojakim zavežljajima kako se kreću preko mosta a da ni sami ne znaju kuda i zašto? Ispraćam ih i prizivam -“Vratite se opet, u svoje kuće, bašte i cvjetnjake, u svoju mladost i djedovsku starost.

Tog časa pala mi je pomisao na mog mladog komšiju Bekira, sina dobrog prijatelja Ibre (Demirović, op. B.G.) koji je zaokružio školska znanja sa fakultetskom diplomom, oženjenog sa lijepom djevojkom Mensurom i koji su stekli dvoje prelijepe djece, a našao je smiraj u zapadnoj Evropi, u Njemačkoj.Između nas je velika udaljenost u kilometrima i vremenska zona od šest sati i dok on spava slatkim jutarnjim snom, dotle sam ja u ponoćnim satima za stolom i stavljam tačku na pisanje, na svoj rad. Prvu vijest šaljem njemu preko interneta da ga zatekne za jutarnjom kafom pred odlazak na posao.Poruka je o završenoj knjizi ali i uput njemu i njegovoj generaciji da nastave pisati o zbivanjima naših ljudi u zemljama svijeta, sa stalnom porukom na povratak u voljenu zemlju -Bosnu i Hercegovinu. Moja uzbuđenost se stišava i nastaje neki vakum pražnjenja i olakšanja jer sam nešto uradio što je Šeher zaslužio.

Neko je jednom rekao da onaj ko za ovozemaljskog života napiše barem jednu knjigu i ostavi je u amanet i ovim i generacijama ispred sebe, ustvari je sam sebi, unaprijed  podigao nišane ili nadgrobne spomenike. Kako bi Ti komentirao ovakvu tezu?

MEMIĆ: Kada jednom počneš pisati više vrijeme nije ograničeno ničim osim usudom kojeg je pratilac smrt, ali zato je knjiga pisana i napisana,  besmrtna i ostavljena u amanet generacijama da se prenosi s koljena na koljeno, ne zatirući trag o nečemu što je bilo i postojalo.

Šta je Tebe nagnalo da se u tim godinama i sa tog životnog prostora  odlučiš na takav jedan, veoma složen, odgovoran, neizvjestan, rizičan  i nimalo jeftin posao – pisanje knjige o Tvome i našem Gornjem Šeheru?

MEMIĆ: U početku bošnjačke tragedije nismo shvatili svu ozbiljnost situacije, ali kada ljudi ostadoše bez posla, istjerani iz stanova i kuća, fizički šikanirani i ubijani i konačno proganjani prema Zapadu u raznorazne destinacije, a u toj raboti učestvuje čitav svijet sa dobrim i lošim određenjima,promjeni se mišljenje i javiše se oblici oružanog otpora i pisanom riječi. Moje odredište je USA ,država Kanzas i grad Wichita.Našao sam se na dalekim prostranstvima američke prerije okružen samoćom sa svim nepoznanicama i jedini otvorom u svijet preko TV i interneta

Vremenom, otkrivao sam naše ljude a osobito imena nekadašnjih učenika šeherske škole.Oni se traže i dopisuju sa osjećajima tuge ali i bodrenja:”Moramo uspjeti i snaći se i nikada zaboraviti na svoj kraj ,domovinu i korijenje!”U to kolo mladosti uključio sam se i počeo sam da pišem i tražim prostor,vrijeme i sjecanja na davnu prošlost življenja u Šeheru, iako su starosne godine poodmakle, ali uz mladost s kojom sam stupio u vezu zanemario sam rodni list i prihvatio se posla da se zabilježi način življenja odslikan iz stvarnosti Šehera.

Kako si dolazio do pojedinih  priča? Kome još, osim vlastitoj memoriji i ljubavi prema Ilidži, Gornjem  Šeheru i njihovim ljudima, duguješ zahvalnost za priče koje čine sadržaj ove knjige?

MEMIĆ: Moram priznati da je uz mene grupa Šeherlija s kojom sam kontaktirao o pojedinim događajima zbog sumnje u priče stvarane u davnoj prošlosti, a zapisane na kratkim zabilješkama. Čak sam koristio i “Glasnike” Zemaljskog muzeja Sarajevo čiji primjerci su dostavljani školama.Ti “Glasnici”, pored službenih objava, sadržavali  su dosta pričica iz različitih sredina, pa i Šehera. Za priče sa Ilidže izvor je iz “Čekaonice”, a glavni interpretator je rahmetli Ibro Demirović. Ili priče iz Čaršije vjerno prenosi rahmetli  Refik Čukur ili Sadik Demirović sa pričom o Džulmanovoj Fatki ili Romskoj svadbi ispod suturlijanskog mosta.Ili priče Smajla brice, čija je radnja u dnevnoj funkciji okupljanja i prepričavanja događaja; ili Muharema Lihovića –  borca i mnogih drugih koji su naznačeni u knjizi. Priče su pričane kroz vrijeme, dolazile i i pohranjene i trebalo je doći vrijeme i trenutak da se te one ožive i da se otrgnu od zaborava. U čudnom vremenu i prostoru aktualizirane su priče iz davnina i svaku sam provjeravao ukoliko sam našao sagovornika da otklonim svaku sumnju i nepoznanicu jer to je duhovno blago jednoga naroda izraženo kroz najednostavniji oblik kazivanja.To nije roman,drama ili bilo koji književni oblik i nemam takve pretenzije. Na kraju, to je stvarnost jednoga življenja.

Stoga, osjećam svu zahvalnost mome bratu Aliji na pomoći i podršci da se priče sakupe i oblikuju u obliku knjige. Nažalost, u međuvremenu on je iznenada preminuo i nije dočekao izlazak knjige iz štampe ali kojeg je njegov sin Emir financijski pomogao da se knjiga pojavi na svjetlosti dana. Istu zahvalnost izražavam prema Bedrudinu Gušiću koji mi je svesrdno pomogao sa svojim iskustvom i s kojim sam u stalnom kontaktu kao i Seadom Katanom, mladim znalcem za ovakvu vrstu poslova.

Prema tome, priče obuhvataju dug vremenski period nastajanja i pričanja, a prepričavane su od ljudi svih ilidžanskih mahala i Šehera. U ta vremena ništa nije moglo promaći a da se po brzom postupku ne ispriča u Čaršiji gdje se širi kao lava, od dućana do dućana, pojedinaca i mahala.To je bio dio života mahale u kojoj svakodnevno je neko izustio:”Pa,jesi li čuo..?”

Priče su nastale inspiracijom ljudi sa ozbiljnom tematikom u “Čekaonici”, a protagonisti su ljudi-domaćini, vjerni čuvari morala i zakona u mahali.

Nastale su i na plažama, sportskim priredbama, berbama i perušanjima kukuruza, na bajramskim susretima, na Okreti ili igrankama pri KUD “Bratstvo” i “Budućnost” te drugim mjestima.Tu su i ratne priče pričane od Šare, Smaila, Hamdije i dr. Široka je lepeza nastajanja i sreća je da su nastale i zapisane, jer samo kao takve imaju vrijednost.

Nekako u većem dijelu knjige dominiraju teme iz obrazovanja u tom drevnom banjalučkom naselju, što i ne treba da čudi ako se ima u vidu da si cijeli svoj radni vijek proveo u prosvjeti. Ipak, pošto si u predgovoru izdvojio neka šeherska imena iz te branše, hoćeš li ih spomenuti i sada?

MEMIĆ: Tačno je da sam školstvu i obrazovanju dao dosta prostora.Namjera je da se osvijetli put uticaja obrazovanja na mjenjanje života u Šeheru.Daleke 1897. je sagrađena školska zgrada, ali je desetak godina potom bila poluprazna. Djevojčice su bile lišene polaska u osnovnu školu jer to su bili nepisani zakoni tadašnjeg patrijarhalnog načina života. Čak ni sva muška djeca, dorasla za polazak u školu, nisu obuhvaćena iz nekih ličnih razloga. Iz tog perioda poznata su dva učitelja: Šaćir Dedić i Fejzo Čavkić i nemam potpunijih, pouzdanih podataka o njihovom radu u školi i u Šeheru, inače.Tek poslije završetka Prvog svjetskog rata školske klupe se pune, prvo sa četiri djevojčice i svaka naredna godina je povoljnija u smislu obuhvata, uključujući i djecu sa sela koja gravitiraju prema Šeheru.

Potpuni obuhvat šeherske djece školovanjem dešava se po završetku Drugog svjetskog rata kada osmogodišnje školovanje postaje obavezno za svu djecu.Promijenjen je odnos roditelja prema školi,oni su saradnici i daju svoj doprinos kroz razne oblike rada.U knjizi sam izrazio javnu zahvalnost učiteljima koji su nesebično odradili svoj dio posla pa njima pripada dio zasluge u mjenjanju života i društvenih odnosa da  Šeher brže krene stazama progresa. U knjizi sam proveo čitaoca od prvog do četvrtog razreda.Proveo sam ga, zapravo, kroz početnu nastavu, kroz rad u vrtu, pošumljavanju koje je trajalo dvije godine,zatim ekskurzije u gradu, odnosno posjete značajnim banjalučkim destinacijama kao što su  Banski dvori, zatim na lokalitet gdje se proizvodi električna energija – Trapiste, pa sve do izletišta pored Vrbasa, Suturlije, na Šehitlucima….

Za svoj dugogodišnji učiteljski rad posebnu pažnju zaslužuju :Omer Silajdžić i Tahir Misirlić koji su proveli veći dio svog radnog vijeka u šeherskoj školi, gdje su i penzionisani. Zatim treba spomenuti  Mirka Rebca, Ivana Mutabdžiju i Desanku Kovačević, a od mlađih generacija Adilu Turčinhodžić,Fatimu Gušić i Nasihu Fazlić.

Gornji Šeher je uvijek bio sredina finih i mirnih ljudi. S tim u vezi si u jednom dijelu svoga predgovora tako znakovito potcrtao da je “…Šeher  imao  policiju i stražare, ali nije bilo tužbi i prekršaja….”  Čini li i to Gornji Šeher posebnim u odnosu na druga banjalučka naselja, pa i šire?

MEMIĆ: Šeherska specifičnost je u tome da je prostorno ograničen uz obale Vrbasa i od svog postanka nije imao uslova za širenjem i naseljavanjem stanovnika – migranata, a prirodni prirast je održavao neku ravnotežu do današnjih dana.U ovakvom okruženju stanovnici su se međusobno poznavali, pridržavajući se zakona države u kojoj su živjeli i zakona mahale sa utvrđenim pravilima života kroz vijekove.Proslavljali su rađanja, okupljali se na dženazama ili sahranama, imali su vjerske objekte – džamije, bavili se lovom i ribolovom i dostupnim sportovima kao sto su biciklizam i nogomet.Oni su se veselili na zabavama, sijelima i mobama ili su pripadali amaterskim kulturno-umjetničkim društvima kroz horove, tamburaške orkestre i sl.. Bavili su se organiziranjem raznovrsnih tečajeva kao što su:poljoprivreda, šivanje,opismenjavanje i dr.

Gornji Šeher je, kao i ostali dijelovi Banja Luke, Bosanske Krajine i Bosne i Hercegovine imao i svoje heroje iz Narodno-oslobodilačkog rata, čemu si također posvetio dužnu pažnju u knjizi. Pošto se danas pokušavaju prekrajati neke historijske činjenice o učešću Bošnjaka u partizanskom, odnosno antifašističkom pokretu u Drugom svjetskom ratu, a sve to za dnevno-političke i ko zna kakve još svrhe, smatram da nikad nije previše javno spominjati njihova imena. Prema tome, ko su bili šeherski heroji?

MEMIĆ: Ovu temu ne mogu šire obrazlagati kako je u pitanju naznačeno, ali šeherske prilike poznajem na koje je vlast gledala sa velikim podozrenjem, smatrajući stanovnike da pomažu oslobodilački pokret. Zato su Šeher prozvali “Malom Moskvom.”

Istina je da je Šeher imao jak ogranak Komunističke partije Banjaluka sa istaknutim prvoborcima:Muhamed Kazaz, Idriz i Hatidža Maslo,Smajo Fazlić, Braća Baručije, Braca Alagići, Zaim Isaković, Adem Bajagilović i dr. U toku rata pokretu se priključila gotovo polovina šeherke populacije. Nijedan prvoborac nije preživio rat, a bilo ih je prema pričanju partijskih radnika 22.Neki od tih prvoboraca dobili su mirnodobska priznanja kao što je Muhamed Kazaz čije ime je nosila škola u Šeheru. Ili Zaim Isaković, čije ime je nosila škola u Novoseliji. Šeherski borci su se borili za Banjaluku, za oslobođenje Beograda, Zagreba..sve do Južne Austrije.Dali su školi ime borca koji je pohadjao osnovnu školu pastelnih boja sa pogledom na zeleni Vrbas, ali dodje vrijeme i neko izbrisa to ime i označi školu drugim imenom.Taj drugi imao je mjesta da se da njegovo ime možda KUD-u,ulici i sl, ali ne…

U knjizi ima mnogo i autobiografskog pripovjedanja. Šta bi za ovu priliku posebno izdvojio iz tog kazivanja?

MEMIĆ:  Najradije izdvajam moje školovanje u  osnovnoj školi poistovjećujući se sa svim generacijama učenika i pojedinaca zahvaljući svim učiteljima, tim vrijednim i vrsnim pedagozima koji nas uvedoše u osnovne spoznaje nauke i kulture i koji su nam otvorili dalje puteve u životu i radu, opredjeljujući se prema odabiru i sposobnostima.Kao prvačići polazili smo u školu sa malim strahom odvajajući se od kuće,roditelja i dvorišta a nakon četiri godine izlazimo iz škole sa osnovnim znanjima, zaokružujući školskom priredbom posvećenoj roditeljima .

Sve te ispričane priče doživljavam kao da su se sada dogodile:ulazak u pećinu Zmajevac nespremni za susrete sa pećinskim blagom, a osobito sa šišmišima koji su izazivali strah do kostiju; ili priča o gegarenju kada se moj školski drug oprašta sa ocem kojeg je stablo “rona”povuklo u vodu i kada se bori za život; ili sjećanje na hrabrost Vasve, na  Murimova putovanja u nepoznato.

Ipak, najveći dojam na mene ostavila je priča Bajramsko jutro –  to je nešto neponovljivo: u društvu oca i brata, sa majčinim ispraćajem u noć, među ljude, dajući sebi neku posebnu važnost da sam se tu našao.Uostalom, volim sve te priče što sam otkrio i vjerujem da će se i čitaoci s nekima od njih prvi puta sresti, naročito kada su u pitanju događaji u zgradi škole, ili  o kapetanu Crnogorcu, hrabrom vojniku koji se odupro fašističkoj sili, te o svim drugim likovima – protagonistima priča.

U knjizi je djelomično obuhvaćena i Novoselija, zar ne?

MEMIĆ: Slažem se da nisam istakao personalizaciju o ljudima Lijeve Novoselije smatrajući da su drugi pisci na ovu tematiku obradili temeljito to područje. Ja sam se djelomično osvrnuo na porodicu Tulek koja se isticala na podizanju gospodarstva, obrađujući zemljišne površine, zatim podižu tri mlina od kojih jedan prilagodjen je za čišćenje i pranje vojničkih uniformi i vunenih pokrivača ili osposobljavanje mlina nakon podizanja brane i vodostaja za proizvodnju električne energije malom turbinom, osvjetljujući prostorije mlina i površine uz mlin.

Asfaltiranje i proširenje ceste od škole prema Karanovcu za Novoseliju ima značaj što se na toj dionici podižu turistički objekti:Yeti, Kod Troke i Kod Tanije…Najljepši ugođaj je sjesti u Ademovu ladju pa polako zaveslati uz obalu Vrbasa izmedju dugih sedara obraslih sa zelenom i smedjom mahovinom, a kada se jos pojavi grabljivica-riba mladica sa otvorenim čeljustima i oštrim zubima na istjeranog mrena ili škobalja ispod sedre,e, to je pravi doživljaj za pričanje i prepričavanje.Tako se lađom prodju  rasadi,  mjesto ugodno za teferič i roštiljanje odakle se u svako doba čuje harmonika i pjesma ljubitelja prirode i sevdaha.Pogled dalje je uzvodno sve do Mrijestilišta gdje se uzgaja mlađ najljepše i najsladje ribe pastrmke -potočarke.

Ademov čardak je svojevrstan za odmoriti dušu, uz kafu koja se pripravlja od tucane kafe u stupi oblikovanoj za taj posao.To je specifičan miris koji privlači uživaoce kafe i prirode.

Kako bi, u najkraćem, opisao ovaj dio svog života, u Wichiti, u Kanzasu…, hiljade kilometara daleko od Banja Luke, Šehera, Ilidže, Vrbasa, Suturlije…? Ima li nostalgije?

MEMIĆ:  Putovanje u USA preko Atlantika sa avionom je dugo i dugo što je povezano sa strahom i neizvjesnosti. Prva je destinacija i spuštanje na tlo USA bila aerodrom u Njujorku.Tada počinje neizvjesnost. Putnici su najprije dočekivani od službenih lica da bi onda produžili u nove destinacije i odredišta.Supruga i ja našli smo se u tim velikim zgradama gdje danonoćno uzlijeću i slijeću avioni sa putnicima.Nepoznavanje jezika izaziva još veće nestrpljenje. I na kraju snaga pojavi se lice koje nas smjesti u avion za državu Kanzas i grad Wichita. Sami smo sa našeg prostora, smješteni u drvenoj zgradi, sa dva apartmana.Gradnja je takva jer se mora oduprijeti vjetrovima a osobito tornadima koji haraju ovim prostorima od aprila do septembra, a može da bude i iznimaka.Upisani smo u školu – ponovo u prvi razred. U snalaženju i adaptiranju na nove uslove života pomogli su nam učitelji. Zivjeti u Americi a nemati auto znači ne funukcionisati. Gradski saobraćaj je na najnižoj tačci a sve je daleko i bez prevoza nisi nigdje dospio.Klimatske prilike su takve da se ne zna šta je gore – ljeto ili zima.Ljeti su topli vjetrovi a zimi su hladni da se zavlače do svake kosti. Adaptacija je spora ali i dostižna kada se nema kuda i gdje bi htio. Starosna granica je takva da smo ostvarili osnovnu zaštitu putem tzv Welfera.Sa ovakvim životom javlja se nostalgija, jer mi smo u svome gradu i svojoj zemlji imali istančan kulturni život a i takvo obrazovanje da smo rasli sa bioskopom, odnosno filmovima svih žanrova, sa pozorištem odnosno predstavama domaćih i svjetskih nivoa i postavki.Imali smo putovanja, bicikle i automobile, društva i ljude oko sebe i mi s njima. A sada svega toga nema i spopada nas depresija na pomisao šta se dogodilo i šta će dalje biti.

Opet smo upućeni na TV progame –  od političkih do zabavnih sadržaja – po izboru i to je jedini izlazak u svijet, jer za druge oblike nema se ni sredstava, a otupljuje i volja i tako će trajati u ovoj preriji dok traje…

Kako često pohodiš naš grad i domovinu i kakve utiske nosiš pri povratku?

MEMIĆ: Domovinu sam posjetio maja 2003.godine na mjesec dana jer toliko dozvoljavaju zakoni USA .Posjetio sam brata i sestru u Hrvatskoj i sestru u Sarajevu.Posjetio sam groblja. Posjetio sam i nekoliko prijatelja uz kafu i razgovor o tome gdje sam, kako mi je, kada ću se vratatiti i hoću li opet doći?I tako u nedogled, sa frazama koje ne prijaju u datom vremenu i mjestu.

Sa ceste,odnosno ulice Ive Mažara gdje sam stanovao, gledao sam na oduzeti stan u kojem se nalazio nekadašnji drug, ali nije više među živima.

Nisam više imao prilike da odem u Banja Luku jer tamo nema ljudi s kojima sam drugovao, tamo su neki drugi ljudi sa čudnim izgledom i ponašanjem.Dokle će to trajati, ne znam jer nisam prorok, ali znam da ničije nije trajalo do zore.

Kada se očekuje izlazak knjige iz štampe i u koliki je tiraž iste?

MEMIĆ: Nadam se da će knjiga izaći do polovine marta, a tiraž  je 500 komada, a ako bude prihvaćena od tržišta, ići će se i u drugo izdanje sa tiražom sličnom prvom ili nešto većim. Slažem se da to ostavimo vremenu, jer će prvo izdanje pokazati dobre i loše strane. Istina, volio bih da nema ovog drugog (loše).

Imaš li, eventualno, neku posebnu poruku za naše Šeherlije i Banjalučane diljem svijeta?

MEMIĆ: Kada god čujem nešto lijepo o našim ljudima, osobito o mladoj populaciji, uzbudim se i u mislima želim svima dobro zdravlje, da se pomažu između sebe, da teže znanju, jer to je najveći kapital za svakog pojedinca i za zajednicu bošnjačke populacije. A Vi, mladi, to umijete i možete, pa ako je i preko trnja uspnite se do zvijezda.Per aspera ad astra.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (328)

Anto Tomic

I u Prijedoru se dižu spomenici sitnim kriminalcima, četničkim hordama, glavni trg u Prijedoru nosi ime ratnog zločinca koji je ‘poravnao’ Lipik i Pakrac…. A ubijena mladost i dječiji smijeh onoga Prijedora je još uvijek tabu tema za današnje PD vlastodršce. O spomenicima u Trnopolju, Omarskoj, Keratermu (za sad) možemo samo sanjati…..Meni i onim 53 000 preživjelih prognanika iz Prijedora ne treba potvrda iz Haaga da se u Prijedoru desio genocid. Dovoljno je baciti pogled na Tomašicu, Stare Kevljane, Jakarinu kosu, Korićanske stijene, Hrastovu glavicu i ostale masovne grobnice…..U više navrata sam bio svjedok u Haagu, dobro sam upućen u rad Tribunala, znam jako dobro da Tribunal i nije baš u najboljim odnosima sa Justiciom (Pravdom). Ipak je to jedna politička organizacija a ne sud, odluke se kroje za nekim drugim stolovima…..Kao prvo, u mom rječniku ne postoje termini ‘bosanski Hrvati’ kao ni ‘bosanski Srbi’. Za mene su to Bosanci/Bošnjaci/Bošnjani katolici i pravoslavci. A što se tiče Čovića i HDZ-a i njihove brige za ‘svoj’ puk, najbolje vidimo na primjeru Bosanske krajine i Posavine gdje ih skoro više i nema…..Ne želim osvetu, želim samo pravdu i pravednost, ne želim suživot, želim život. Želim pomirenje i ljepšu budućnost za sve ali prije svega želim i borim se za istinu…..Danas neću biti samo u Prijedoru, danas ću biti i na obilježavanju Bijelih traka i u Göteborgu, u Zagrebu, Kaknju, Sarajevu, biću u Americi i svugdje gdje se sjete Prijedora i stradanja Prijedorčana. Danas ću biti sa svojim prijateljima ma gdje bili. Sa bijelom trakom na ruci…..

Poštovani Anto! Dogovorili smo se u pripremi ovog razgovora da se ne persiramo jer nijedan od nas se ne snalazi baš najbolje sa onim “vi”, a ovo ističem zbog svojih čitatelja. Dakle, razgovaramo u predvečerje Dana bijelih traka. Budući da si iz Ljubije, odnosno jedne od prijedorskih mjesnih zajednica, pitam Te: kakve emocije ili sjećanja u Tebi proizvodi 31. maj svake godine, pa i ovaj sutrašnji?

TOMIĆ: Nije to samo taj 30.maj, počne to kod mene već krajem aprila, od dana ‘preuzimanja vlasti’ od strane SDS-a u prijedorskoj općini. Emotivno stanje u kom se nalazim u ovom periodu najbolje je jednom riječju opisao moj prijatelj Abdulah Sidran : “razjeban.

S jedne strane imamo sjećanja na taj dan i njegovo obilježavanje u BiH, Evropi i svijetu, a s druge imamo aktuelnu vlast u tom istom Prijedoru koja se ponaša kao da se nje tako nešto ne tiče. Čak se ne dozvoljava ni gradnja spomenika ubijenoj djeci Prijedora. Komentar?

antoTOMIĆ:Nedavno sam bio u Berlinu, posjetio sam memorijalni kompleks posvećen žrtvama holokausta, memorijalni centar Sinti i Romima, spomenik žrtvama homosexualne orijentacije, spomen obilježje stradalim ženama u eri nacionalsocijalizma. I u Prijedoru se dižu spomenici sitnim kriminalcima, četničkim hordama, glavni trg u Prijedoru nosi ime ratnog zločinca koji je ‘poravnao’ Lipik i Pakrac…. A ubijena mladost i dječiji smijeh onoga Prijedora je još uvijek tabu tema za današnje PD vlastodršce. O spomenicima u Trnopolju, Omarskoj, Keratermu (za sad) možemo samo sanjati. Ni onu riječ na “g” ne smijemo spomenuti.

Kako komentiraš prvostepenu presudu Haškog tribunala Radovanu Karadžiću po kojoj nije kriv i za genocid u Prijedoru i nekim drugim opštinama/općinama u BiH?

TOMIĆ: Meni i onim 53 000 preživjelih prognanika iz Prijedora ne treba potvrda iz Haaga da se u Prijedoru desio genocid. Dovoljno je baciti pogled na Tomašicu, Stare Kevljane, Jakarinu kosu, Korićanske stijene, Hrastovu glavicu i ostale masovne grobnice.

Sudjelovao si samnom i ostalim kolegama u Pismu upućenom predsjedniku Haškog tribunala Theodoru Meronu vezano za razmatranje zahtjeva za puštanje Karadžića na privremenu slobodu, što je samo po sebi jasno izrečen stav. Eto, sutra, na Dan bijelih traka, Tribunal će razmatrati zahtjev Karadžićeve odbrane, što je pomalo simptomatično ali i svojevrsna ironija sudbine. Hoćeš li i za ovu priliku komentirati spremnost Haga da čak i razmatra takav zahtjev?

TOMIĆ:U više navrata sam bio svjedok u Haagu, dobro sam upućen u rad Tribunala, znam jako dobro da Tribunal i nije baš u najboljim odnosima sa Justiciom (Pravdom). Ipak je to jedna politička organizacija a ne sud, odluke se kroje za nekim drugim stolovima.

Znam da se javno zalažeš za povratak Francisa A. Boyle-a u naš pravni tim u predmetu Tužbe RBiH protiv SRJ/SCG kod ICJ-a. Kakve su šanse da se taj svjetski priznati ekspert za međunarodno pravo i osvjedočeni prijatelj Bosne vrati u naš tim, posebno u kontekstu nekih njegovih uvjeta pod kojima bi se eventualno ponovo uključio?

TOMIĆ:Nije samo Boyle u pitanju, postoji veliki broj svjetski poznatih i priznatih advokatskih kancelarija koje su (bez i jednog centa naknade) nudile svoje usluge u ovoj tužbi. I uvijek su nailazili na gluhe uši bh vlasti.

Obraćao si se i političkim liderima bh. Hrvata, posebno po pitanju njihovog poimanja i interpretacije genocida u Srebrenici. Kako Ti ocjenjuješ politiku Dragana Čovića i njegovog HDZ-a naspram BiH i svih Hrvata u BiH? Da li on zaista zastupa interese svih bh. Hrvata?

TOMIĆ:Kao prvo, u mom rječniku ne postoje termini ‘bosanski Hrvati’ kao ni ‘bosanski Srbi’. Za mene su to Bosanci/Bošnjaci/Bošnjani katolici i pravoslavci. A što se tiče Čovića i HDZ-a i njihove brige za ‘svoj’ puk, najbolje vidimo na primjeru Bosanske krajine i Posavine gdje ih skoro više i nema. A politika HDZ-a ne vodi tome da će se prijeratno pučanstvo ikad vratiti na svoje.

Podigla se ovih dana prašina oko izjave biskupa Franje Komarice kada je povukao neku paralelu između Bleiburga i Banja luke. Kako Ti komentiraš njegovu izjavu, s jedne strane, odnosno političku i medijsku harangu koju protiv njega vode u manjem entitetu? Radi li se pri takvim reakcijama o klasičnoj zamjeni teza?

TOMIĆ:Donekle se i slažem sa reakcijama na izjave monsinjora Komarice. Paralele su neumjesne – u Bleiburgu su ubijani ratni zločinci dok su u “rs” – u stradali nedužni građani Republike Bosne i Hercegovine, žene, djeca, civili…..

Puno je priča iz logora u BiH ispričano i svaka za sebe je i individualna, ali i zajednička. Naravno, puno ih je i neispričanih….Kako bi Ti, ako je uopće moguće u par rečenica, ispričao svoje logorske priče iz Trnopolja, Omarske i Manjače? Šta je u njima zajedničko, iz Tvojih iskustava?

Logor Omarska

TOMIĆ:Puno sam toga već napisao i objavio o logorima, o stradanjima i preživljavanjima u njima, osjećam to kao obavezu prema onima koji svoje priče ispričati ne mogu, obavezu prema onima kojih više nema među nama. A svako od njih je zaslužio da bude spomenut. Hiljade nevinih žrtava, hiljade sudbina, hiljade priča. A razlog nam je, ipak, jedan zajednički – domoljublje, bosnoljublje.

Jedan si od onih koji često javno iznosi svoj stav, kako u ime NGO koju predstavljaš, tako i u lično. Šta Tebe motivira za tako nešto? Odakle crpiš snagu i volju za neizvjesnu i dugotrajnu borbu s vjetrenjačama?

TOMIĆ: Već sam rekao – osjećam obavezu prema (najviše) onima kojih više nema da se istina čuje, osjećam obavezu i prema mladima, nadolazećim generacijama. Moje priče su upozorenje. Ne želim osvetu, želim samo pravdu i pravednost, ne želim suživot, želim život. Želim pomirenje i ljepšu budućnost za sve ali prije svega želim i borim se za istinu.

Na samom kraju, kako ćeš obilježiti Dan bijelih traka koji, samo što nije osvanuo?

Bijele trakeTOMIĆ:Svih ovih proteklih godina od kako se obilježava Dan bijelih traka, padao sam u duboku depresiju, bol i tuga su mi dušu razdirali – danas će biti drugačije. Od prije par dana mi osmjeh ne silazi sa lica. Hej, meni i još u maju! Razloga za moje dobro raspoloženje je bilo više ali jedan posebno : – upoznao sam čopor nekih novih klinaca, mangupa i princeza. Mladi, lijepi, inteligentni, obrazovani. Generacija ratna i poratna. Djetinjasto razigrani, razdragani, veseli, neopterećeni, samosvjesni. Dječurlija koja razmislja svojom glavom, dječurlija koja mi daje nadu u Novu Bosnu, ljepšu, bolju, ponosniju. Danas neću biti samo u Prijedoru, danas ću biti i na obilježavanju Bijelih traka i u Göteborgu, u Zagrebu, Kaknju, Sarajevu, biću u Americi i svugdje gdje se sjete Prijedora i stradanja Prijedorčana. Danas ću biti sa svojim prijateljima ma gdje bili. Sa bijelom trakom na ruci.

I jedna poruka za kraj: Lijepe moje, dobri moji

-budite danas šetači,

-budite danas 102 nevine dječije duše,

-budite danas 256 majke,

-budite danas znak sjećanja na 3172 ubijena Prijedorčanina,

-budite danas 31.000 zatočenika-mučenika,

-budite danas 53.000 prognanika-beskućnika,

-budite osmjeh i prkos.

-budite danas pobjeda dobra nad zlom…..

…….budite danas Prijedor – ma gdje bili!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (806)

vrbas-miso

Dan_bijelih_traka_Prijedor

31. maj se obilježava kao Međunarodni dan bijelih traka a povod su događaji u Prijedoru u kojem su tadašnje vlasti bosanskih Srba u tom gradu, sprovodeći klasične metode genocida nad Bošnjacima i Hrvatima, slijedeći tekovine Hitlerovih nacista iz Drugog svjetskog rata, naredile nesrbima da svoje kuće i privatne radnje obilježe bijelim čaršafima, a svoj identitet, ako se pojave u Gradu, javno prezentiraju bijelim trakama oko ruke. Eto, metodi i ciljevi isti kao i kod nacista prema Židovima, materijal (krpa) isti, samo je razlika u boji – umjesto žute, u Prijedoru je naređena bijela. No, suštinske razlike nema jer su ciljevi i jednog i drugog brata po ideologiji – njemačkog nacizma i srpskog fašizma bili potpuno isti – genocidni, samo su različite etničke grupe bile targetirane.
Može Hag donositi ovakve ili onakve presude, može tog Karadžića sutra i pustiti na privremenu slobodu, ili u drugostepenom postupku i konačno osloboditi (što ne bi trebalo da iznenadi nikog normalnog), ali po svim uzusima međunarodnog prava i Povelji UN, u Prijedoru je itekako izvršen genocid, a  Durmitorac i njemu potčinjeni po političkoj vertikali su bili njegovi ideolozi i naredbodavci. Bijele trake su samo jedan od znakovitih simbola tog genocida!.
 
Dan bijelih traka, kako se najavljuje, će se obilježiti ne samo u Prijedoru, nego i drugim dijelovima BiH, Evropi i svijetu.
 
Ovaj osvrt je uslijedio kao moj lični doprinos obilježavanju Dana bijelih traka, odnosno kao antifašistički čin, jer me se itekako tiče. Pogotovo me se tiče kada isti taj fašizam, koji je naređivao bijele trake u meni komšijskom Prijedoru, i dalje stanuje u tom gradu, Banja Luci…u institucijama manjeg entiteta i BiH i koji, umjesto da ga se sankcionira u svjetskim centrima moći, posebno u međunarodnim pravnim institucijama, se, zapravo, i dalje morbidno nagrađuje.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

udik logo

Broj: 54 – 05 – 05 / 16

Brčko, 30. maja 2016.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da će u utorak, 31. maja 2016. godine, organizovati aktivnost u povodu Međunarodnog dana bijelih traka. Aktivnost će se organizovati na Trgu mladih u Brčkom sa početkom u 12 sati gdje će svi prolaznici imati priliku da uzmu bijelu traku i na taj način iskažu solidarnost sa svim žrtvama zločina počinjenih u Prijedoru.

Podsjećamo da su 31. maja 1992. godine vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. To je prvi put da su nakon nacističkog proglasa iz 1939. članovi jedne etničke ili religijske grupe na ovaj način bili obilježeni za istrebljenje.

UDIK svojom aktivnošću želi podsjetiti javnost na ovaj nemili čin koji je predstavljao početak kampanje istrebljenja nesrpskog stanovništva kroz otvaranje koncentracionih logora, masovne egzekucije, silovanja i razne druge zločine. Stavljanjem bijele trake odajemo počast svim nastradalima i iskazujemo solidarnost sa svim žrtvama kojima se negira pravo na sjećanje.

        Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 PRESS SLUŽBA

———————————————————————————————————————————————————–

No: 54 – 05 – 05 / 16

Brcko, May 30, 2016

PRESS RELEASE

THE INTERNATIONAL DAY OF WHITE RIBBONS

     On Tuesday, May 31, 2016, the Association for Social Research and Communications (UDIK) will organize an activity to mark the International Day of White Ribbons. The activity will be carried out at 12 noon at Youth Square in Brcko.

We remind that on May 31, 1992, Bosnian Serb authorities in Prijedor issued a decree through local radio for all non-Serbs to mark their houses with white flags or sheets and to wear a white armband. This was the first time that after the Nazi edict of 1939 members of an ethnic or religious group in this way were marked for extermination.

With this street action UDIK wants to remind the public to this act that was the beginning of a campaign of extermination of non-Serbs through the opening of the concentration camps, mass executions, rape and various other crimes. Putting white ribbons we will pay tribute to all the victims of crimes committed in Prijedor.

    The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE


No: 54 – 05 – 05 / 16

Brcko, 30 maggio 2016

COMUNICATO STAMPA

LA GIORNATA INTERNAZIONALE DEI NASTRI BIANCHI

      Martedi 31 maggio 2016 – L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) organizzerà un'attività in occasione della giornata internazionale dei nastri bianchi. L’attività di mezz'ora sarà organizzata a mezzogiorno sulla Piazza dei giovani a Brcko.

Nel 31 maggio 1992 le autorità dei serbi bosniache a Prijedor hanno emesso un decreto attraverso radio locale per tutti i non – serbi per marcare le loro case con le bandiere bianche o fogli e di indossare un bracciale bianco se dovessero lasciare le loro case. Questa è stata la prima volta che, dopo l'editto nazista del 1939 i membri di un gruppo etnico o religioso in questo modo sono stati contrassegnati per lo sterminio.

Con questa azione di strada UDIK vuole ricordare al pubblico di questo atto che è stato l'inizio di una campagna di sterminio dei non – serbi attraverso l'apertura dei campi, esecuzioni di massa, stupri e vari altri reati. Mettere i nastri bianchi sulle braccia noi rendiamo omaggio a tutte le vittime dei crimini commessi a Prijedor.

L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

SERVIZIO STAMPA

Mehmed_Bazderevic

Meša,

ovi redovi nastaju dok traje II poluvrijeme PRIJATELJSKE utakmice između naše reprezentacije i Španije, u Saint Gallenu (Švicarska) i pri trenutnom rezultatu 2:1 za Španiju. Konačan rezultat, odnosno eventualni pobjednik ovog susreta iako još uvijek neizvjestan, nije ni bitan za ovu priču. Bitan je moj osjećaj suosjećanja sa ovom desetoricom naših reprezentativaca koji se kao lavovi bore protiv protivnika koji je svjetska velesila i to još sa igračem manje. Da, Emir Spahić ih je i ovoga puta izdao jer je na svoj prepoznatljivi, jalijaški i huliganski način pri kraju I poluvremena, u jednom revijalnoj utakmici, ničim izazvan, opravdano zaradio crveni karton. Cijelom nogometnom svijetu je taj momak, koji se već jednom oprostio od reprezentacije zbog poodmaklih godina, poznat po sklonosti tuči, kako na terenu, tako i izvan njega. Za one koji to kao i ja prate smatram da nije potrebno navoditi primjere, ali momak, ma koliko bio kvalitetan nogometaš, ima problema sa disciplinom i kao takav je karcinom u svakom timu, pa tako i u reprezentaciji. Šta će ti on, Meša?! Zar se reprezentacija koju na jesen očekuju kvalifikacije za SP pravi sa 36-togodišnjacima i, k tome, mangupima koji, kada ga krivo pogledaš, odmah potegne šaku!? Hoćeš li s takvim u kvalifikacije pa da strepimo kada će ponovo nekog na šaku nabiti i zaraditi crveni!? I kao takav bruka Državu koju predstavlja! Jednostavno ne razumijem da se Spahića i dalje zove u repku. Da li si i ti, Meša, toliko slijep kod očiju da ne vidiš da je Emir Spahić, uz sve neosporne zasluge za minuli rad, prošlost i problem naše reprezentacije, ili neko od tebe traži da ga forsiraš?! I dalje gledam lavovsku borbu naših momaka protiv i kvalitetnijeg i brojčano jačeg protivnika i, uz divljenje njima, prezirem tog mangupa Spahića koji ih je izdao. Prezirat ću i tebe ako ga ponovo budeš zvao.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

Lejla-Hadžikadić-Gušić

Za portal “Novi” o raku dojke razgovarala je uspješna doktorica Lejla Hadžikadić-Gušić, opšti hirurg, i specijalizant onkologije. Također, “Avon” kao društveno odgovorna kompanija, pomogla je u podizanju svijesti javnosti da žena ima mnogo “više od ljepote”, te da se treba izboriti kao hrabra i samouvjerena žena u društvu, a ne da se na nju gleda samo kao na lutku..

Iako je još 1990. godine napustila svoju rodnu Bosnu i Hercegovinu te živi u Americi, u gradu Charlotte i radi u “Levine Cancer Institutu” nikad nije zaboravila svoju domovinu i rado je posjećuje.. Razgovarali smo o osviještenosti djevojaka i žena o raku dojke, koji je procenat izliječenja od ove opake bolesti, o komparaciji liječenja u Americi i Bosni, te mnogim važnim pitanjima koja možete pročitati u intervjuu..

Koliko generalno djevojke i žene u Americi znaju bitne informacije kada je u pitanju rak dojke?

Zavisi sve od više činilaca. I mediji mogu dosta uticati na buđenje svijesti kod žena. Rak je hormolnalni poremećaj, hormonska baza je najveći razlog za rak. U Americi prilično dobro znaju jer Amerika izdvaja ogroman iznos novca za istraživanja raka dojke. Svakog oktobra imaju šetnje koje pomažu u podizanju svijesti o ovoj bolesti, postoje razne aktivnosti, fondacije, koje baš u oktobru pišu i pričaju o raku dojke. Ali, i pored same mamografije, postoji još mnoštvo informacija koje žene trebaju znati. Ponekad vi nešto govorite, ali one to ne protumače dobro, ponekad je to dvolična stvar.. recimo što više pričaš o tome u Americi i ukazuješ na nešto dobro one to znaju s jedne strane, ali se s druge strane se prepadnu. Toliko pričaš o tome “rak, rak” i onda se one prepadnu, ne znaju šta da rade i zatvore se. S druge strane žene koje su prošle kroz rak i ne vole toliko da se to spominje jer im je to podsjetnik na teške trenutke. Dobro je imati informacije, ali sa druge strane postoji i puno netačnih informacija. Naprimjer, žena koja oboli od raka i ima rak samo na jednoj dojci, želi iz straha obe odsjeći iako je to nepotrebno. Međutim, kada im se lijepo objasni one taj strah prevaziđu.

Koliko u Bosni i Hercegovini djevojke i žene znaju o raku dojke?

U Bosni i Hercegovini se djevojke i žene mnogo plaše i taj strah preovladava. Mi inače s našeg kulturološkog aspekta ne pričamo mnogo o bolestima i genetskim bolestima. Rijetkost je da neko zna od čega mu je nana ili dido umro. Kad se postavi pitanje od čega su umrli, da li je neko imao rak, oni uglavnom slabo znaju. Znaju da je rak, ali ne znaju nešto više. Moramo znati o tome ukoliko želimo sopstveno zdravlje, ali i da vršimo prevenciju kako se to ne bi desilo slijedećoj generaciji. Treba se više pričati i u porodici i u društvu. Mediji bi trebali promovisati i više pričati o tome. To se ne treba promovisati kao nešto što je neizlječivo, nego da na vrijeme otkriju, da traže pomoć, da se ne boje, da lakše prođu tretman.

Da li u Americi kao što je to slučaj u Skandinavskim zemljama, žene dobivaju pozivnice na mamografiju?

Apsolutno. To je u Americi što je tiče toga divno. One prije svakog doktorskog pregleda dobiju pozivnicu da se jave, a često se i jave, i pored ostalih pregleda mogu doći i na mamografiju. To je redovna kontrola, dobije se godišnje pozivnica, dan ili dva prije. U Americi godišnje 300 hiljada žena oboli od raka dojke.Većina su između 50 i 60 godina, a samo 6% je ispod 40 godina. Međutim, na 300 hiljada i to je veliki broj. Moja bolnica radi godišnje preko 100 hiljada pregleda, samo moja bolnica.

Koliko su samopregledi tačni?

Oni nažalost nisu vrlo tačni. On bi samo trebao da dovede do bolničkog pregleda. Samopregled bi se trebao raditi jednom mjesečno. Ako se nešto i osjeti to je uglavnom već kasno.

Da li je mamografija bolna?

Malo i jeste bolna, pa zbog toga je naše žene i ne vole. Moraju se grudi vidjeti iz tri dimenzije. Tehničari to rade veoma dobro, i nije toliko da se ne može izdržati. Tehničari vam objasne šta trebate. To da su grudi stisnute traje 3 sekunde. Ja sam i sama išla na mamaografiju. Organizovala sam i besplatne mamografije za žene, Bosanke. Bude 40 mjesta, ja im ispunim formulare, ali ja ih moram iz kuće “vući”. 25 ih se odazvalo i nije nijedna imala rak, hvala Bogu. Većina se ne odazovu zbog straha. Ali, kada odu kažu da nije bilo loše i preporuče i svojim rodicama. Znam da u BiH nema toliko takvih pregleda.

Koliko koštaju pregledi u Americi?

U Americi sa osiguranjem koštaju oko 300-400 dolara. Bez osiguranja je skuplje. Međutim, sa osiguranjem je pokriveno.

Da li je istina da diranje oboljelih grudi i operacija škodi?

To nije tačno. To su Italijani još prije sto godina mislili, ali nikad nije naučno utvrđeno da je tačno. Ima puno netačnih informacija. Također, imaju četiri vrste raka i sve zavisi od osobe do osobe. Tako da, ne možete se mnogo porediti ni sa drugim oboljelim. Potražite uvijek i mišljenje drugog doktora, vidite šta vam i on kaže. To je savim uredu. Tako bih i ja uradila. Ali, bitno je da ne “grabite” za one informacije koje vam se bilo gdje nude. I mi bi doktori voljeli da možemo dati inekciju i da možemo reći “eto, sad nećeš dobiti rak”.

Kakva imate iskuststva sa doktorima u BiH?

Sad sam došla zbog Bosanskohercegovačke-američke akademije nauke i umjetnosti. Zbog toga sam ovdje, sad je konferencija. Meni se sviđa u Americi što je pacijent u centru i mi svi oko njega. Sastanemo se barem jednom sedmično i pričamo o pacijentu. Nakon toga, dogovorimo se i kažemo “sad smo razgovarali svi o tebi i donijeli mišljenje..”. Ja bih voljela da se i ovdje u Bosni i Hercegovini otvori Centar za rak dojke, da se ženama može ponuditi više mogućnosti..

Da li će se u skorije vrijeme otkriti lijek, budući da i dalje od ove opake bolesti mnogi umiru?

Naučnici su na tragu da otkriju. Već se dugo istražuje, Amerika ulaže mnogo novca u ta istraživanja i nadamo se napretku.

Izvor: http://www.novi.ba

 

theodor_meron-main

Gospodine Meron,

Povod našeg obraćanja jeste najnoviji pokušaj ICTY-ja da se ponovo ismijava žrtvama genocida u Bosni i Hercegovini time što se usudio da čak i da razmatra mogućnost puštanja na privremenu slobodu ratnog zločinca Radovana Karadžića, presuđenog za genocid. Karadžić je deset godina bio u bjegu za kojeg garancije daje i tzv. RS, kao da RS ima državni legitimitet. RS je zločinačka tvorevina nastala na genocidu koja nema nikakvog legitimiteta da bude garant bilo čega, pogotvo za ratne zločince koji su počinili genocid jer RS nastavlja njihovu genocidnu politiku u miru.

Prema međunarodnom pravu, garant može biti samo država Bosna i Hercegovina, jer jedino je ona međunarodno priznata država, jedino je RBiH članica UN a Karadžić je njen građanin. Stoga, ne možemo a da se ne pitamo želite li kao predsjednik  ICTY-ja tim potezom priznati rezultate genocida i RS promovirati u državu?

Osvrnućemo se na uvrede koje ste Vi kao sudija i predsjednik i ICTY-ja svojim postupcima nanijeli bošnjačkim žrtvama genocida kao i žrtvama bosanskih Hrvata (katolika) počinjenog od strane srpskih fašista tokom brutalne agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-95. godine.

Vaš uvaženi, svjetski priznati i poznati kolega, prof. međunarodnog prava dr. Francis A. Boyle, nazvao je neslanom šalom presude koje je vaš Sud izrekao Karadžiću i Šešelju.

Mi, žrtve unutrašnje i vanjske srpske agresije pod vođstvom Karadžića i Miloševića, smatramo vaš Sud lakrdijom jer ismijava pravdu i žrtve.

Umjesto da pravedno sudi zločincima, Tribunal vrijeđa i ponižava njihove žrtve.

Svojim blagim ili oslobađajućim presudama ratnim zločincima Vi i Vaš Sud ste nas zaprepastili i razočarali. Najava o mogućem puštanju na privremenu slobodu Karadžića koji je, na zaprepaštenje domaće i svjetske javnosti, osuđen samo za genocid u Srebrenici, Tribunal je dosuo sol na nezacjeljive duhovne i fizičke rane njegovih žrtava.

Umjesto doživotnog zatvora za ubojice nevinih ljudi, Tribunal ih blago kažnjava ili oslobađa krivice za golim okom vidljiv (i u žrtvama prebrojiv) genocid na čitavom području RBiH. Vaš doprinos takvom izigravanju pravde je nemjerljiv, gospodine Meron.

Nakon izdržane dvije trećine kazne, najveći ratni zločinci se kao heroji vraćaju na mjesto zločina.

Političari, poput Milorada Dodika, priređuju im skupe dočeke, šalju po njih avione, organiziraju mitinge, omogućuju im da postanu medijske zvijezde i “sveci”, otimajući za tu propagandu zločina genocida i zločinaca i pare poreskih obveznika – žrtava.

Blagim ili oslobađajućim presudama Vaš Sud doprinosi nastavku fašističke i nacističke politike koja je dovela do teških ratnih zločina, genocida, kulturocida i urbicida.
Oko 30.000 sljedbenika fašističkog i nacističkog pokreta i ideologije Draže Mihajlovića, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Vojislava Šešelja i drugih zločinaca okuplja se u Bosni u Ravnogorskom četničkom pokretu kao “nevladinoj organizaciji“ (sic!) javno prijeteći novim zločinima i gonocidom.

Uzvici „Nož, žica Srebrenica“ i danas četnici uzvikuju na javnim mjestima.
Srpski fašisti – četnici, su, zahvaljujuci presudama ICTY-ja postali davno svjesni da se fašistički i nacistički zločini te genocid isplate i zato će zločin ponavljati sve dok nestane Bosnjaka (bosanskih muslimana) i države Bosne, njihove matične domovine.

Četnici taj i takav genocidni program ne kriju na svojim javnim skupovima, niti u istupima u medijima. Oni su se proglasili vojskom RS-a. Njihovo zadnje okupljanje u Višegradu finansirala je tamošnja Skupština opštine. Za tu odluku su pod prisilom srpskog aparthejda koji tamo vlada bili primorani glasati i bošnjački zastupnici žrtava genocida u Višegradu.

Milorad Dodik nastavlja genocidnu i separatističku politiku Karadžića i Miloševića, imajući oslonac u blagim ili oslobađajućim presudama vašega Suda, te time direktno doprinosi destabilizaciji države Bosne i Hercegovine, negirajući je kao državu, odbijajući poslušnost njenim institucijama pa čak i Ustavnom sudu, stvarajući stalnu krizu. On je prijetnja stabilnosti i širem regionu i Evropi, a i svijetu uopće. I Vi takvog uvažavate kao garanta da će se Karadžić vratiti u zatvor u Haag!

Gospodine Meron!

Zašto se kao sudija međunarodnog visokog Suda za ratne zločine nikada ne upitate kakvu poruku šaljete srpskim fašistima i općenito svijetu svojim blagim ili oslobađajućim presudama ratnim zločincima poput Karadžica i Šešelja koji su počinili genocid. Jeste li se ikad zapitali koliko je Tribunal i koliko ste Vi sami svojim blagim i oslobađajućim presudama dopriniijeli opstanku i trajanju četničkih fašističkih aveti prošlosti – čiji su pripadnici na čelu sa Milanom Nedićem, kojeg Srbija upravo rehabilitira, riješili “židovsko pitanje u Srbiji” prije samoga Hitlera, prvi u Europi!

Da li ste se zapitali koliko takvo vaše ponašanje i ponašanje ICTY-ja može potaknuti radikalizaciju bosanskih muslimana zbog nepravdi?! Da li je to cilj Tribunala kao produžene ruke svjetskih političkih centara moći koji taj Sud finansiraju?

Ta i takva politika je politika pravdanja genocida koji se već dogodio. Ta politika je podsticanje na nove zločine i genocid u kojma bi muslimani Bosne – iako stari autohtoni europski narod sa svojim ilirskim korjenima, bili konačno uništeni, a država Bosna podijeljena između Srbije i Hrvatske!

Pozivamo vas da se dobro zamislite nad činjenicama iznesenim u ovom pismu i da se zapitate kolika je uloga vašeg Suda u tome. Mi kao žrtve genocida i takve politike – odgovor već znamo.

Potpuno je nelogično i za pravdu ponižavajuće da Tribunal nije u stanju presuditi za genocid u čitavoj Bosni na osnovu tvrdoglavih činjenica koje je sam utvrdio (kao i Međunarodni sud pravde!) i koje navodi u presudama, ali ih odmah i negira. Zbog toga za Tribunal nije gencid ono što je genocidom definisala Povelja UN i po kojoj se Tribunal mora voditi tim prije što se sudije osvjedočile i na terenu – kao u Srebrenici, Tomašici…da je počinjen genocid, a da su srpski fašisti sakrili žrtve genocida.

Osvjedočili ste se kako je genocid bio dobro isplaniran zločin država Srbije, Crne Gore i tzv. RS – te da je svjesno počinjen u Sanskom Mostu, Banjoj Luci, Prijedoru, Ključu, Zvorniku, Bratuncu, Foči, Višegradu, Vlasenici, Sarajevu, Mrkonjić-Gradu…, – sve u cilju potpunog uništenja bosanskih muslimana kao etničke grupe i nestanka države Bosne.

Očito je da i Vi g. Meron i Vaš Sud negirate sve to, da ne marite za pravne propise na koje se čak i pozivate – Povelju UN, a posebno Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida, radeći po političkom nalogu, a ne po pravdi. Jeste li to napustili svijet profesionalizma i ušli u svijet politike koja zloupotrebljava pravo i ubija pravdu, te nanosi nepravdu i bol žrtvama genocida? I taj odgovor znamo – on je potvrdan.

Vrhunac vaših neslanih šala i uvreda žrtvama genocida je i sam nagovještaj da bi Trbinunal mogao udovoljiti molbi Radovana Karadžića za puštanje na privremenu slobodu kako bi prisustvovao pomenu umrlom bratu (i taj umrli brat je bio pristalica zločina genocida!).

Gospodine Meron!

Jeste li se ikad upitali da li bi Jevreji dozvolili opstanak Trećeg Reicha? Pozivamo vas da se stavite na mjesto bošnjačkih žrtava genocida i to tako što ćete se zamisliti da li biste, da ste imali prilike suditi Hitleru za Holokaust, osuditi ga na 40 godina?

Da li biste se složili sa Presudom Suda u Nürnbergu da stvaranje Trećeg Reicha nije zločinačka ideja i poduhvat kao što je to vaš ICTY dosudio u Presudi Šeselju po pitanju ideje o Velikoj Srbiji? Metode stvaranje i jedne i druge fašištičke i nacističke tvorevine – i Trećeg Reicha i RS su poptune iste.

Zamislite – da li bi ste vi, kao Sudac u Nürnbergu ili vaši sunarodnici Jevreji općenito, dozvolili Hitleru, presuđenom nacisti za Holokaust i osuđenom na 40 godina zatvora (sic!) da bude pušten na privremenu slobodu kako bi otišao do rodnog Braunaua u Austriji na grob nekome svome rođaku (također, nacisti i fašisti)?

Znamo da ne bi! Ne bi smjeli! Ako bi Jevreji saznali da i pomišljate na takvo što – onda bi Vas oni javno objesili prije nego bi to Vi uspjeli i kazati, a kamo li pokušali uraditi. Ali, kada je u pitanju Bosna, Vi i ITCY imate drugačije pravne standarde od povjesno i civilizacijskih potvrđenih.

Zašto mislite da sve to što vi ne bi smjeli učinili sebi i svom narodu, možete činiti drugim žrtvama srpskog nacizma – bosanskom muslimanskom narodu i dijelu bosanskog hrvatslog naroda koji je također stradao od srpske nacističke i fašistiške ruke kao u Banoj Luci, Prijedoru? Želite li time, kao sudija najvšeg svjetskog Suda za ratne zločine, kojim ste više puta izigrali pravdu i ponizili one koji od vas pravdu očekuju, reći da za Vas žrtve genocida nisu jednake sa žrtvama Holokausta?

Jeste li se ikad upitali kako se osjećaju brojne majke i sestre ubijenih očeva i braće čije kosti su po naređenju Karadžića i danas sakrivene u masovnim grobnicama, pa ne mogu ih ni dostojno sahraniti nakon dvije decenije?

Očito, Vi kao žrtva i kao pravnik, predsjednik najvišeg suda na svijetu za ratne zločine nemate nimalo razumijevanja za bol žrtve, za pravdu, iako ste i sami žrtva nacizma i Holokausta? Kako to, g. Meron? To je nelogično, suprotno ponašanju normalnog ljudskog stvorenja.

Bez imalo stida, Vi najavljujete mogućnost privremenog puštanja na slobodu notornog genocidnog zločinca Karadžića koji je naredio ubijanje tih nevinih žrtava i skrivanje njihovih tijela po masovnim grobnicama i koji je bio u bijegu deset godina jer je znao da je kriv.

Da je znao da ćete biti tako blagi prema njemu, možda bi se predao prije dvadesetak godina i uskoro bi bio slobodan čovjek!!!

Bili ste i u Srebrenici, bili ste i u Tomašici, ali masovna likvidacija bosanskih muslimana, silovanje, progon, urbicid i kulturocid u čitavoj Bosni za Vas i vaš Sud nije genocid. Nije li to nepravda i grijeh i sramota gospodine Sudija!?

Jeste li se ikada upitali koliko Karadžićevih žrtava prognanih po svijetu nije u stanju doći na dženazu/sahranu svojih najbližih u Bosni kada im kosti i budu pronađene, ili kada umru od posljedica torture i zločina nad civilnim stanovništvom! Među hiljadama takvih od Novog Zelanda preko Švedske do Canade i USA je i jedan od potpisnika ovog pisma, koji je u roku od tri mjeseca izgubio mlađu sestru  i mlađeg brata koji je umro od posljedica duhovne i fizičke torture Karadžićevih batinaša, mučitelja i ubojica u logoru Manjača, a oboje zbog nebrige dejtonskih vlasti.

Vi ste slične stvari i prije činili.

Momčilo Krajišnik se nedavno hvalio u emisiji „Ćirilica“ jedne beogradske TV kako je Tribunal omogućio najvećim ratnim genocidnim zločincima da u Pritvornoj jedinici Tribunala slave Krsnu slavu genocidne RS.

To je bio bal vampira uz sve potrebne vjerske rekvizite donesene sa Pala – osim u jednom detalju: poslužili ste ih „slatkim vinom“ umjesto ljutom rakijom! Još jednom ste napravili neslanu šalu sa žrtvama tih vampira koji nemaju veze sa vjerom.

Zbog svega toga mi, okupljeni u grupi koja broji oko 66.000 građana koji zahtijevaju povratak u život Ustava RBiH iz 1991., odlučno protestiramo protiv nagovještene odluke vašeg Suda o privremenom puštanju na slobodu genocidnog zločinca Radovana Karadžića jer je to atak na pravdu i na njegove žrtve. Od vas, kao sudije i predsjednika Žalbenog vijeća, tražimo da bez odlaganja odbacite takav zahtjev od strane Karadžća i njegovog pravnog tima.

O garancijama Srbije da će se Karadžić vratiti u Haag nećemo ni da čujemo. Uz to, ratni zlocinac Karadzic nije srbijanski državljanin te Srbija nema pravnu nadležnost da daje ikakve garancije. A pošto već spominjete Srbiju kao garanta Karadžiću, želimo vas pitati potvrđujete li time direktnu umiješanost Srbije u genocid koji je počinjen u Bosni, uzimajući u obzir i garancije genocidne RS.

Podsjećamo Vas da je ta ista Srbija godinama skrivala najveće genocidne kapitalce kako bi ih spasila vašega ‘milostivog’ suda, kako bi im omogućila da se nauživaju slobode, te da zbog starosti i bolesti, odugovlačenjem suđenja na Tribunalu, ne dočekaju presude i da na onaj svijet odu za Tribunal nevini, poput Miloševića. Ali, znajte, ne postoji Sud koji može umanjiti ili sakriti njihov zločin!

Posebna „neslana šala“ Vašeg suda je skrivanje važnih dokumenata vezanih za srbijansko učešće u agresiji na Bosni i Hercegovinu i genocid, te zatvorski progon bivše glasnogovornice ICTY, Florence Hartmann, zbog toga što je obznanila da krijete te dokumente.

Stoga ne čudi što, po uzoru na ICTY, bosanska SIPA zloupotrebljava Interpol i progoni novinare koji pišu o zločincima, a štiti zločince na slobodi!

Zar se treba čuditi što Tužilaštvo i sudstvo BiH progoni branitelje, po ugledu na Vaš Sud koji je sudio časnim oficirima Armije BiH poput generala Sefera Halilovića, komandanta ARBiH, Nasera Orića, Mehmeda Alagića i drugih koji su pravosnažno oslobođeni, jer im ni srpski pravni timovi i lažni dokazi i svjedoci nisu uspjeli dokazati nikakvu krivicu? To je sve bilo s ciljem da ICTY, kao produžena ruka svjetske politike i licemjerja, rasporedi ratne zločine ravnomjerno na sve „tri zaraćene strane” te time pokuša izjednačiti krivicu za ‘rat’.

To se radi svjesno jer se zna da je izvršena agresija nad RBiH, da je UN uskratio pravo golorukim braniteljima na oružje, te da je pod okrliljem UN-a počinjen genocid kojeg je inspirirala naučna i crkvena vlast, a proveo politički vrh Srbije, Crne Gore i tzv. RS (genocidnog entiteta u sastavu države BiH) uz pomoć JNA, četnika i njihovog oružja. Sve je to krunisano blagim i oslobađajućim presudama Tribunala – neslanim šalama na račun Pravde i žrtava, te nagradom od pola državne teritorije na kojem je stvorena zločinačka RS. Karadžića slave u toj genocidnoj nakazi kao sveca i heroja.

Stoga, mi potpisnici ovog pisma, Vama i ICTY-ju upućujemo najoštriji protest i odbacujemo čak i vašu pomisao na mogućnost puštanja na privremenu slobodu ratnog genocidnog zločinca Karadžića.

Također se najoštrije protivimo praksi Suda koji svojim presudama izigrava pravdu, vrijeđa bošnjačke i hrvatske žrtve genocida počinjenog na tlu Bosne i Hercegovine od strane srpskih fašista, koji štiti ratne zločince i njihov genocidni plijen utirući put ka novim zločinima i genocidu nad Bošnjacima (bosanskim muslimanskim narodom).

Autori ovog pisma potpisuju ga i šalju u ime svih 66.000 građana Bosne i Hercegovine koji su članovi Grupe koja zahtijeva povratak u život Ustava RBiH iz 1991.

Ibrahim HALILOVIĆ, prognanik iz Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa), osnivač grupe, Windsor, Canada

Dženana DELIĆ, prognanik iz Travnika, Shefield, UK

Marjan HAJNAL,prognanik iz Sarajeva, Jerusalem, Izrael

Bedrudin GUŠIĆ, prognanik iz Banje Luke, Boston, USA

Anto TOMIĆ, bivši logoraš Omarske, Trnopolja i Manjače, rodom iz Prijedora

Nihad FILIPOVIĆ, logoraš koncentracionog logora Manjača, uhapšen u rodnom Ključu kao civil, živi u UK –
članovi Grupe i njena Vodstva

P.S. Sa preko šezdest godina starosti u mnogim državama svijeta neizostavno se odlazi u mirovinu. Stoga ne možemo a da se ne zapitamo jeste li Vi izuzetak, g. Merone, baš zbog sramne uloge koja Vam je dodijeljena i koju ste prigrlili na Tribunalu?

28. maja 2016.

NAPOMENA:

Engleski prijevod pisma se šalje izravno Theodoru Meronu.

 

 

Haški sud i “globalna pravda” svakog dana šokiraju svjetsku javnost novim šokantnim odlukama, koje se samo formalno donose u interesu pravde, a sve više su u funkciji nepravde. Žrtve zločina, kao i danas bošnjačke majke brojnih bh gradova , a posebno Prijedora i Podrinja,  mogu samo da kukaju i zariju glavu pjesak. Svijet još nije zaboravio ni beskrupulozne manipulacije sa Plavšićkom, Krajišnikom i Šešeljom, a provociranje pravde i žrtava se nastavlja s Karadžićem.

http://www.index.hr/images2/Karadzic-Mladic-Seselj_240206_AFP_540pixV.jpg

Karadžićeva sloboda po Šešeljevom scenariju

Još uvijek je u našoj svijesti svježe sjećanje na notorne laži Haškog suda o Šešeljevoj teškoj neizlječivoj bolesti, koje su poslužile kao razlog da se pusti na slobodu, a potom oslobodi svake odgovornosti za najteže zločine počinjene u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Potsjećamo, Tribunal ga je pustio u novembru 2014. da se liječi, “jer ima rak i procjenjuje mu se još 6 mjeseci života”, a on i danas “puca od zdravlja”. I za te teške laži i obmane niko do danas nije prozvan, niti se počešao po glavi.  Zašto ne posumnjati da se davanjem privremene slobode sličan scenarij ne priprema za oslobođanje kasapina i istrebitelja bosanskih muslimana-  Radovana Karadžića. I sve je to, ko zna kada, utanačeno sa Vladom Srbije, koja već sada ima za Karadžića pripremljene garancije, kao i ranije za Šešelja. A kad je tako siguran i pouzdan garant, onda za međunarodne mentore  nema trgovačkog  rizika.

Nova provokacija Haškog suda

Zbog prijedloga koji dolazi iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju  (ICTY) i Haškog suda za Karadžićevo puštanje na privremeni boravak, uzdrmana je bošnjačka javnost u BiH i svijetu, a predstavnici udruženja žrtava su ogorčeni.  Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja  “Srebreničke majke” šokirana je i ogorčena. Na isti i sličan način reaguju bošnjačke majke i Bošnjaci u drugim sredinama gdje žive Bošnjaci. Sigurno je da su iznenađeni i svi drugi pošteni građani BiH. Ogorčenju  i novim razočarenjima u najviše sudske instance svijeta nema kraja. Kao da se trude i uvijek nađu načina da žrtvama ponovno zabiju nož u leđa.

I kad uskoro napusti zatvorsku ćeliju Haškog suda, Radovan Karadžić, jedan od najvećih zločinaca današnjice, u Srbiji će biti dočekan kao heroj, da u miru provede zasluženi plaćeni godišnji odmor, javno i tajno pokupi aplauze i priznanja i dobije poneku medalju  za herojska djela koja je učinio za dobro i dobrobit Srbije.

Trgovanje s presudama

Trgovanje s godinama robije kao na pijaci, priklanjanje i podrška zločincima, oholost , bahatost, neprikosnovenost, nepravdnost, koju svojim sve brojnijim presudama potvrđuje Haški sud, umjesto pravedne neutralnosti i saosjećanja sa žrtvama, je bez presedana u analima sudske prakse i zaista prelazi svaku mjeru.  Presude se ne donose po mjeri krivice i odgovornosti, već  se sa njima trguje kao s robom na slobodnom tržištu, po zakonu ponude i potražnje. Kako žrtve u pravilu nemaju šta ponuditi osim boli i suza, zločinci zaštićeni podrškom režima koji su ih proizveli, profitiraju i dobivaju na cijeni. Srpski agresori su po mjeri, koju je svojevremeno vrlo slikovito promovisao srpski premijer Aleksandar Vučić , na tom tržištu ratnog profiterstva za jednu srpsku dušu  uzimali stotinu Bošnjačkih (po njima “turskih”), a sada Haški sud, u težnji da se prilagodi tim kriterijima,  ubistvo jednog Srbina (i to počinjeno u samoodbrani, a ne u napadau) izjednačuje sa stotinu ili hiljadu ubijenih Bošnjaka- Muslimana. A time se ne mogu i nikad neće izjednačiti krivice, jer Bosna nije napala već se branila, i to ne u građanskom već u odbrambenom ratu.

I dok nekažnjeni, slobodni i prijevremeno  oslobođeni ratni zločinci Srbije i Republike srpske piruju, čekaju ratne vođe da im se iz haškog suda pridruže, smišljaju i pripremaju nove metode za okončanje projekta okupacije i satanizacije Bosne i Hercegovine, majke brojnih bh gradova, majke Podrinja će u nemoći i očajanju, zarivanjem glave u pijesak i dizanjem pogleda ka nebu, oživljavati bolna sjećanja na svoje sinove, kćeri, svoje muževe braću i sestre, svoje majke i očeve, a Bošnjaci bh gradova će ponovno 31. maja na ulicama Prijedora i gradovima i destinacijama širom svijeta, sa bijelim trakama na ruci tražiti od svijeta pravdu, koje ni nakon duže od dvije decenije za žrtve genocida nema.

Nepravda se razmjenjuje za pravdu

Po nekim  čudnim današnjim aršinima, ne razmjenjuje se više samo roba za novac, već ponovno i po naturalnom principu, roba za robu. Cijena pravde postaje sve skuplja za globalni sudski i pravni sistem svijeta, pa se sve češće nepravda, kao valjan ekvivalent, nastoji razmjeniti za pravdu. Po jednostavnoj računici, koja ignoriše moralne princije, ako izdržavanje  Šešelja, Karadžića, Mladića i inih mladića i karaždića treba da košta za desetine godina njihove robije milione dolara i eura, zašto ih ne pustiti da idu kući i u zemlji za koju su se žrtvovali uživaju zasluženu visoku penziju, sa kojom će produžiti svoj slavni život i opskrbiti potomstvo.  Jer to bi, kako se po mnogim događajima može cijeniti, moglo odgovarati moralnim principima novog vremena.

Zaista je vrijeme da se još jednom upitamo da li će se u ovom svijetu nepravde naći neko dovoljno uticajan i uvjerljiv da kreatore globalnog svijeta uvjeri koliko je visoka cijena nepravde koja se naturalno, kako to radi Haški sud, razmjenjuje za pravdu.

Krivice se ne mogu izjednačiti. Krivci se moraju kazniti i odslužiti zaslužnu kaznu, a žrtvama se mora dati obeštećenje i vratiti dostojanstvo. Ovo kako radi Haški sud je omča na vratu pravde, uz likovanje zla i nepravde. Zar nije došlo vrijeme da se na osnovu više nego uvjerljivih dokaza Srbiji i Hrvatskoj kaže da su počinili agresiju na nezavisnu i suverenu BiH i u njoj počinili teške zločine, za koje moraju odgovarati, ne samo individualni izvršioci zločina već i države  agresori.

Rukovodno zločinačko tijelo prerasta u savjetodavno

Prijevremenim otpuštanjem s izdržavanja zatvorske kazne i oslobađanjem odgovornosti prvo Plavšićke, pa Krajišnika, a potom niza drugih sitnijih političkih riba ali krupnih zvjerki u zločinu genocida, pa preko Šešelja sada do Karadžića, a zašto ne uskoro do Hadžića i Mladića, da se rukovodno tijelo uduženog zločinačkog poduhvata sada ponovno kompletira i uspostavi kao savjetodavno, za neki skoriji novi sličan poduhvat za koji se pripremaju četničke jedinice i profašističke organizacije kao što su SNOP (Srpski nacionalni odbrambeni pokret),  “Krv i čast”, “Nacionalni stroj”. ..

Raseljavanjem Bošnjaka do srpskog pašaluka

Od svega toga nije daleko ni zaključak da se i dalje zavjerenički i udruženo  radi na tome da se smanji brojnost i natalitet bh muslimana, da ne budu najbrojniji narod BiH. Ipak, svi pokušaji nekih evropskih sila da rasele muslimane s Balkana, da ih umjesto većinskim učine manjinskim narodom, nisu do sada uspjeli. Ali kako se svaki trud isplati, malo EU, malo Haški sud, malo ratni poratni progoni, ukidanje državljanstva, secesionistički zakoni, nezaposlenost i apartheid Rs, malo statističke namještaljke i marifetluci, i ono što se želi može se postići. Uz skoro cijeli million po svijetu raseljenih (bolje reći planski razbacanih Bošnjaka) milom ili silom pokrenuće se još koja stotina hiljada Bošnjaka, pa će Srbija od BiH pokušati napraviti ono što je prije stoljeća napravila od većinskih muslimanskih područja Srbije ( Beograda, Jagodine, Užica, Smedereva…), vlastiti pašaluk.

Haški sud nastavlja trasirati put pravde držeći se pod ruku s nepravdom

Haški sud se do sada oglušio na sve primjedbe i prigovore. Oholo i bahatio nastavlja šurovati sa zaštitnicima zločina i trasirati put pravde, držeći se pod ruku s nepravdom. Dogovaranje visine kazne sa počiniocima zločina, za račun njihovih ustupaka, od kojih do danas nije bilo nikakve koristi (jer nisu otkrili ništa o čemu se nije do sada znalo), jasno pokazuje koliko je naviša sudska instanca svijeta skrenula s pravog puta. Agresori i zločinici s pravom likuju, žrtve sabure i jadikuju. I dok prognani Bošnjaci širom svijeta strpljivo štede mukotrpno zarađeni novac i čuvaju sate škrto dobivenog  godišnjeg odmora,  da mogu posjetiti svoju domovinu BiH, otići u svoj grad da na mezarima  pruče Fatihu svojim umrlim i obiđu svoje najmilije ako ih ih je još preostalo, njihovi dželati odlaze s blagoslovom iz haških ćelija na “zasluženi” plaćeni odmor. A ovih dana, kako se nagovještava iz Haškog suda, ta čast će pripasti i najzaslužnijem od njih, Radovanu Karadžiću. Srbija će dobiti još jednu priliku da dočeka i nagradi svog heroja, a Haški sud će pribaviti nove argument na osnovu kojih će 40 godina nepravomoćno izrečene robije “miroljubivom” Karadžiću moći svesti na minimum,  pa čak i anulirati.

Scenarij primjenjen Šešelju pokazao je da se sve može, kada se pravda udruži s nepravdom, kada zlo nadvlada dobro.

Burlington, 27. Maja 2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

Milena_Dragicevic_Sesic_in_Minsk_5_02_2015Menadžment u umetnosti i kulturi je postojao oduvek: nužan prilikom organizovanja svečanosti u starom Egiptu, pozorišnih takmičarskih festivala u staroj Grčkoj (arhont – festivalski producent), da ne govorimo o rimskim dočecima vladara…Dakle, mi na Fakultetu dramskih umetnosti, na Grupi za Menadžment i produkciju pozorišta, radija i kulture – smatramo da menadžment u kulturi obuhvata čitavu porodicu zanimanja: strateške menadžere, producente, upravnike i administratore, preduzetnike, animatore i medijatore….. U vreme kada sam radila istraživanje, osamdesetih godina XX veka, o inovativnom pristupu direktora kulturnih ustanova (upitnik je imao samo dva pitanja: Od kada ste direktor, koje programske inovacije ste uveli? I: Koje organizacione inovacije ste uveli?) – samo je jedan direktor odmah razumeo i odgovorio mi na pitanje veoma precizno – to je bio direktor Radničkog univerziteta “Đuro Salaj” – Milutin Dedić (za vaše čitaoce možda interesantan podatak da je reč o rođenom bratu Arsena Dedića). Dakle, on je bio pravi menadžer u kulturi, svake godine pokretao nove programe, nove akcije, od Teatra poezije do Kluba animatora kulture…..Dakle, menadžment u kulturi nije puko upravljanje, već disciplina koja ohrabruje i podržava sve oblike kulturnog stvaralaštva, od onog koje je oslonjeno na tradiciju (uzmite rad Sofije Bunardžić u Zlakusima ili Vlade Dekića u Kolu), do ključnih inovativnih praksi umetnika poput Milice Tomić, Koruge, Miloša Sofrenovića i mnogih drugih… Zato su važne ustanove poput Centra za kulturnu dekontaminaciju ili Studentskog kulturnog centra u Novom Sadu, jer su one preuzele istinske uloge menadžera u kulturi (bilo da su toga svesne ili ne)…..Političari se veoma retko pojavljuju na kulturnim manifestacijama, sem ako ih ne organizuje EU ili neka ambasada (kao nedavno gostovanje Cankarjevog doma sa predstavom EUROPA po tekstu Ivane Sajko) – a tada je direktor pozorišta održao pozdravni govor i poimence se zahvalio svakom prisutnom ministru i državnom sekretaru… To govori koliko su oni retko tu…..Dakle, izostanak političara na kulturnim događajima govori mnogo i o njima, ali još više o niskom mestu kulture u društvu. Sportisti se dočekuju na balkonu Skupštine grada, mladi nagrađeni matematičari jedva zavredeše kolektivni prijem, a muzičari i drugi umetnici kad stignu sa nagradom iz sveta, srećni su ako to zabeleže novine i eventualno, Kulturni dnevnik RTS-a…..Sa druge strane, akademika Vladimira Kostića sam upoznala tokom našeg četvorogodišnjeg rada u Nacionalnom savetu za nauku. Visoko uvažavam njegov rad i stavove, iako nismo uvek imali jedinstveno mišljenje (recimo povodom toga da li Vojvodina treba da ima sopstveni Fond za naučna istraživanja). Ali zahtevati od intelektualca da se odrekne prava na javni govor “dok ne pita za mišljenje svoju instituciju” – jeste skandalozno, i smatrala sam da moram da se oglasim tim povodom…..Na kraju, koliko mi je poznato, u Americi, kao i u Nemačkoj, svaka verska zajednica je odgovorna za svoj hram. Da li će ga imati i koliki će on biti, zavisi ne od države, već od verske zajednice, kolika je sredstva uspela da sakupi. Srpska zajednica u Njujorku svakako nije najugroženija zajednica na svetu – naprotiv, to će biti i prilika da se kroz filantropsku akciju ona poveže sa srpskom zajednicom širom Sjedinjenih Država, i da nauči da bude aktivna bar onako i onoliko koliko je aktivan američki građanin i odgovoran kao pojedinac prema svojoj crkvi….

Dr Milena Dragićević Šešić (Trogir, 3. februar 1954) , redovni je profesor Menadžmenta u kulturi i Teorije masovnih medija Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Šef katedre UNESKO-a za kulturnu politiku i menadžment Univerziteta umetnosti u Beogradu. Član Nacionalnog saveta za nauku i tehnološki razvoj (2006—2010). Član Senata Univerziteta umetnosti u Beogradu. Rektor Univerziteta umetnosti u Beogradu (2000—2004).

Biografija

Ona je profesor kulturne politike, istraživač, pisac, konsultant i urednik. Autor je brojnih knjiga i studija. Njena dela su prevedena na 15 jezika. Međunarodni predavač kulturne politike i menadžmenta. Stručni konsultant u kulturnoj politici i menadžmenta pri Evropskoj fondaciji za kulturu, Savetu Evrope, UNESKO-a, Fondaciji Marsel Hikter, Pro Helvecija, Britanskom savetu.

Postdiplomske studije završava na Univerzitetu ”Pariz VIII Vansen” (1976/77) i ”Pariz V Sorbona” (1977/78), doktorat odbranjen na Filološkom fakultetu u Beogradu 1990, od 1991. radi i kao stalni profesor na Evropskoj diplomi kulturnog menadžmenta (Brisel), a po pozivu predaje i na brojnim fakultetima u svetu (London, Bukurešt, Moskva, Drezden…).

Član je Internacionalnog udruženja sociologa kulture francuskog jezika, Internacionalnog udruženja ekonomista kulture, te član Izvršnog odbora Evropskog saveza centara koji školuju menadžere u kulturi (Hamburg), Regionalnog Odbora za podršku izdavaštvu (Budimpešta), Izvršnog odbora JUSTAT-a i Izvršnog odbora Fonda za otvoreno društvo, Beograd.

Član je redakcije ”Evropskog časopisa za kulturnu politiku” te redakcije časopisa Kultura (Beograd). Urednik edicije ”Kultura*umetnost*mediji” Instituta za pozorište, film, radio i TV.

Priznanja

Za doprinos razvoju obrazovanja i kulture dobila je visoko priznanje Ministarstva za obrazovanje i istraživanja Republike Francuske Orden Akademskih palmi – Vitez komandirskog reda «Akademskih palmi» (2003.)

Ekspert UNESKO-a za implementaciju Konvencije o kulturnom diverzitetu.

Ekspert Evropske komisije za pitanja kulturne politike.

Radovi

Svoje stručne i naučne radove izlagala je na brojnim savetovanjima u zemlji i inostranstvu.

Koja je potreba da se u kulturi, pa i umjetnosti, uvede menadžment? Je li to potreba vremena u kojem živimo, suvremenog društva ili specifičnosti nekih društava kao što su društva u državama zapadnog Balkana, naprimjer?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Menadžment u umetnosti i kulturi je postojao oduvek: nužan prilikom organizovanja svečanosti u starom Egiptu, pozorišnih takmičarskih festivala u staroj Grčkoj (arhont – festivalski producent), da ne govorimo o rimskim dočecima vladara…

A francuski film Vatel (red. Roland Joffee, 2000), upravo nam je prikazao producenta, organizatora, reditelja, kuvara i kompletnog kustosa trodnevnog kulturnog slavlja (organizovanog povodom dolaska Luja XIV), dakle, prikazao nam je – menadžera u kulturi toga vremena…

Francuska revolucija koja je uvela nove praznike – zahtevala je i nove organizatore. Žak-Luj David, slikar, bio je imenovan glavnim “organizatorom” svečanosti. Prvu je upriličio povodom premeštanja Volterovih ostataka u Panteon, 1791. Do tada neviđena publika – 100 000 ljudi, uprkos kiši, prisustvovalo je ovom događaju.

I da ne idemo dalje kroz istoriju – operski impresariji, francuski galeristi, organizatori svetskih izložbi, a zatim bijenala i trijenala… sve su to menadžeri u kulturi, koji su često ostajali nepoznati javnosti, ali su imali ključne uloge u razvoju umetnosti, umetničkih karijera, tržišta umetnosti, trendova…

Šta je zadatak menadžera u kulturi?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Zadaci menadžera u kulturi razlikuju se od kulture do kulture, od zemlje do zemlje. U Evropi, zadatak menadžera u kulturi je da stvori najbolje uslove za umetničku produkciju – dakle da obezbedi umetničku i svaku drugu slobodu za umetnika, a zatim, da obezbedi najbolje uslove za distribuciju i prikazivanje umetničkog dela – dakle, da radi na razvoju publike.

U Sjedinjenim Državama, Singapuru, Japanu… zadatak menadžmenta umetnosti (pa i tu vidite razliku u terminu) je da obezbedi najbolje uslove za ostvarenje profita – dakle, reditelj će biti strogo kontrolisan da ne prekorači budžet, a ni vreme… a sa druge strane umetnički produkt biće dizajniran tako da ima što veću marketinšku prihvatljivost (zvezde su tu pravilo – naturščici su fenomen evropskog filma…)

Naravno, ovo je malo pojednostavljena shema, jer i u Sjedinjenim Državama ima filantropa koji nastoje da omoguće umetniku dobre uslove – ali recimo, brodvejsko pozorište će nametnuti tempo reditelju, te predstava neće moći da se radi 4 meseca, kao što sam ja recimo svojevremeno, radila predstavu Magbeta u Narodnom pozorištu. U Indiji je to samo 30 radnih dana, negde 40, ili najviše dva meseca… a kada Lev Dodin sprema Stopardovu trilogiju u Malom teatru u Sankt Petersburgu – za njega nema vremenskog ograničenja… Menadžment u kulturi nastoji da planira, ali isto tako prepoznaje i razlikuje umetnički istraživački postupak (koji često ne može predvideti dužinu trajanja) od umetničke produkcije koja se zasniva na poštovanju žanra i koja se može preciznije planirati.

Naravno, najbolji menadžeri u kulturi su oni koji ne samo da upravljaju, veći kreiraju sisteme, platforme, daju doprinos razvoju određene umetničke scene, ali i kulturne politike (kulturna politika odozdo). Međutim, menadžeri mogu biti i ministri i administratori u kulturi. Žak Lang, ministar kulture, a kasnije i Ministar obrazovanja Francuske, pre njega Andre Malro – svakako da su bili menadžeri u kulturi – oni su upravljali kulturnim sistemom, prethodno ga kreirajući. Ministri izmedju i posle njih,, samo su rutinski, administrativno upravljali sistemom… Nisu bili menadžeri u pravom smislu te reči.

Dakle, mi na Fakultetu dramskih umetnosti, na Grupi za Menadžment i produkciju pozorišta, radija i kulture – smatramo da menadžment u kulturi obuhvata čitavu porodicu zanimanja: strateške menadžere, producente, upravnike i administratore, preduzetnike, animatore i medijatore…

Da li je i u praksi dobijen odgovor na pitanje ko su menadžeri u kulturi, odnosno postoje li istinski menadžeri u kulturi i u stvarnom životu, ne samo u knjigama?

Milena-Dragicevic-SesicDRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Pa svako od nas ima svoje heroje. Kada sam ja bila student, naš heroj bio je Joseph Papp. Trudim se da svoje studente danas upoznam sa njegovim delom, jer njegova ostavština je i danas aktuelna. Javno pozorište (Public theater) u Grinič vilidžu je i danas ključna kulturna ustanova Njujorka, sa nekoliko malih pozorišnih scena…

Ali ono što je nas kao studente oduševljavalo jeste bez sumnje njegova sposobnost da prelazi sa of Brodveja na Brodvej, da bude i tamo podjednako uspešan, dakle u “tržišnom modelu”, kao i u ovom nezavisnom, kulturološkom…  da prvi sa of-brodvejskom predstavom dobije Pulicera, a da onda napravi velikog Šekspira u Central parku, za najširu, čak tzv. nepozorišnu javnost – sa besplatnim pristupom. Dakle, radio je i dramu i mjuzikli, i male eksperimentalne predstave i grandiozne za najširu javnost… Plus, sa prihodima od uspešnih projekata (Chorus Line), on je podržavao avangardne, alternativne pozorišne projekte drugih ljudi – gradio je scenu – pa i to je jedan od razloga zašto kulturološki Njujork nije Amerika… Papp je doduše evropsko dete, sin poljskih i litvanskih jevrejskih emigranata – dakle, i to je važno razumeti da bi se shvatio kontekst u kome se razvio kao ličnost.

Kod nas je takvih menadžera bilo malo, ali ih je bilo. U vreme kada sam radila istraživanje, osamdesetih godina XX veka, o inovativnom pristupu direktora kulturnih ustanova (upitnik je imao samo dva pitanja: Od kada ste direktor, koje programske inovacije ste uveli? I: Koje organizacione inovacije ste uveli?) – samo je jedan direktor odmah razumeo i odgovorio mi na pitanje veoma precizno – to je bio direktor Radničkog univerziteta “Đuro Salaj” – Milutin Dedić (za vaše čitaoce možda interesantan podatak da je reč o rođenom bratu Arsena Dedića). Dakle, on je bio pravi menadžer u kulturi, svake godine pokretao nove programe, nove akcije, od Teatra poezije do Kluba animatora kulture. Neki od tih programa su bili za zahtevnu publiku, neki za ljubitelje umetnosti, a neki baš za amatere-početnike… ali to je sve i zadatak menadžera u kulturi… da širi piramidu publike.

Treći tip “menadžera” svakako je bila Mira Trailović. O njoj sam pisala poseban tekst – objavljen u knjizi o najboljim svetskim liderima u kulturi, pa predlažem da iz tog teksta sami izdvojite deo za čitaoce bloga.

I mogla bih dugo da nabrajam – ko su u praksi dobri menadžeri u kulturi – ili, uspešni menadžeri u kulturi, iako za to kriterijumi mogu biti sasvim različiti. Oni svakako zavise i od toga da li je reč o javnom, privatnom profitnom ili neprofitnom sektoru, ili nezavisnom, civilnom neprofitnom sektoru.

Jasna Dimitrijević, nekadašnja direktorka Doma omladine, pa Sava centra, Turističke organizacije a danas Kolarčevog narodnog univerziteta svakako je neko ko ne samo ume da upravlja kulturnom ustanovom, već ume i da razvija publiku.

Moj nekadašnji student Janko Ljumović, bio je izuzetan direktor Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici… Sa druge strane, Marko Radenković stvorio je i vodi Novu Iskru, prvi co-sharing prostor u Beogradu…

Studentkinje iz Makedonije, Violeta Simjanoska, Biljana Tanurovska, Violeta Kačakova… vode nevladine organizacije koje se bave i produkcijom umetničkih dela, I edukacijom I kulturnom politikom. U Beogradu na isti način na nezavisnoj sceni kao producentkinje (kustosi-menadžeri) deluju Aleksandra Sekulić, Marijana Cvetković, Ksenija Đurović…

Višnja Kisić, Dragana Jevtić i Tanja Nikolić vode sopstveni projekat – koji je već postao institucija: Kreativno mentorstvo… projekat čiji je cilj da stvara novu generaciju “lidera” – menadžera u kulturi.

U privatnom sektoru: Zdenka Gold u Hrvatskoj uspešno producira filmove, ali da ne bude da samo hvalim svoje studente, koleginica Borka Božović vodi veoma uspešno galeriju Haos u Beogradu već dugih 20 godina, Zoran Hamović void svoju izdavačku kuću CLIO, ali I programe Biblioteke plus, INTERNEST-a, i brojne druge projekte u kulturi.

A neki uspešni menadžeri, poput Gorice Mojović, nažalost su politički skrajnuti, pa njihove istinske sposobnosti više društvo ne koristi. Lično mislim da bi Gorica bila najkorisnija upravo na čelu neke institucije, ali, sve dok se o tome politički odlučuje, na čelu mnogih ustanova biće nesposobni pojedinci, poslušnici svojih partija… pa će trpeti i ustanove, i programi i celokupna kulturna javnost. Nije ni potrebno da nabrajam ko sve vodi ustanove kulture Srbije i Beograda, naravno, uz časne izuzetke, njihova imena nikome neće ništa značiti, jer su došli iz PR agencija, iz Pošta Srbije… iz raznih organizacija, a da često nisu bili ni publika kulturnih događaja, čak ni ustanove kojoj su došli na čelo (čuveno pitanje: vi spominjete da imate filmski program, a gde je ovde bioskop?)

Međutim, uprkos političkim imenovanjima, moram da kažem da su kadrovi koji završavaju naš Master kulturne politike i menadžmenta pri Univerzitetu umetnosti u Beogradu, koji je dobio status UNESCO katedre, veoma dobro prihvaćeni i zapošljavaju se na svim nivoima upravljanja kulturom. Kako je to program na engleskom i francuskom jeziku, tu studiraju student iz celog sveta: od regiona do Francuske, Argentine, Japana, Kine… Po povratku rade na značajnim poslovima u kulturi (Evenou Gaidig radi na visokoj poziciji u Ministarstvu kulture Francuske, kao specijalista za manjinske jezike; Bianca Floarea void Desk Creative Europe u Bukureštu, Dimitrije Tadić je na istoj poziciji u Beogradu, a Nevena Negojević vodi Media desk, itd. Nekoliko ih je angažovano na mestima atašea za kulturu francuskih ambasada širom sveta – od Maroka, do Libana I Mijanmara). Naravno, mnogi i nastavljaju studije – dakle, nalaze se na doktorskim studijama bilo kod nas u Beogradu, bilo na najprestižnijim univerzitetima u svetu, Iana Stefanova je u Londonu, Ljiljana Radošević u Jyvaskyla u Finskoj, Marko Stamenković u Holandiji, itd.

Zašto se javno zalažete protiv tzv. kreativnih industrija? Da li je ta sintagma, koja se mnogo koristi u nekim društvima u ovom vremenu, suprostavljena istinskim potrebama kulture i drugih javnih djelatnosti? Je li to zamjena za nešto drugo, eventualno?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Svakako da nisam protiv kreativnih industrija, ja sam protiv diskursa kulturne politike koji u kreativnim industrijama vidi panaceu za sve probleme kulture i kulturnog života sa kojima nema znanja ni sposobnosti da se suoči.

Kreativne industrije zauzimaju tek mali deo kulturnog polja – jer i film je tek jednim delom kreativna industrija, a drugim kritičko autorsko stvaralačko polje, bez obzira da li je reč o igranom, dokumentarnom, alternativnom ili amaterskom filmu. Nije Makavejev kreativna industrija, Žilnik još manje… Neki stvaraoci mogu da pripadaju i svetu umetnosti i svetu industrije i to nije sporno – ali ne smemo svesti kinematografiju samo na filmsku industriju, kao ni kulturu na kreativne industrije… Inače, volela bih ja da imamo više kreativnih industrija, i da naši značajni modni autori postanu deo svetskog korpusa kreativnih industrija – ali odliv javnog novca za kreativne industrije treba da bude po drugim parametrima (beskamatnih pozajmica, na primer), a gro javnih sredstava treba da bude usmeren za neprofitnu produkciju, naravno, uz adekvatne kriterijume. Teško je dakako u besparici praviti predloge za raspodelu, ali recimo, ako u svakom domenu umetnosti treba podsticati produkciju, onda bar 50 % budžeta treba nameniti produkciji, 30% diseminaciji (festivali i turneje širom zemlje), 15% edukaciji i razvoju publike i 15 % međunarodnoj kulturnoj saradnji u tom domenu (u oba smera). Ako se 15% čini nedostatnim za međunarodnu kulturnu saradnju, onda to treba dopuniti sredstvima namenjenim opštem razvoju međunarodne saradnje – diplomatije, jer kulturna diplomatija je deo tog programa, a ne programa razvoja kulture.

A kreativne industrije treba finansirati iz budžeta namenjenog razvoju ekonomije, industrije, malog i srednjeg preduzetništva… Jer zašto bi imao prednost neko ko razvija proizvodnju plastične galanterije u odnosu na modnog kreatora koji bi razvijao plasman svoje modne linije?

Dakle, budžet za kulturu treba ostaviti onome što razvija ključne kulturne vrednosti: istraživanjima, umetničkoj produkciji, preventivnoj konzervaciji, ali naravno i restauraciji, diseminaciji, popularizaciji, u Francuskoj kažu i “vulgarizaciji” a da to uopšte nije pogrdno, razvoju publike, ali i edukaciji umetnika, posebno onoj kojoj danas niko ne poklanja pažnju, a to je kontinuirana profesionalna edukacija, kroz umetničke rezidencijalne boravke, majstorske radionice itd.

Samo se tako podržava istinska kreativnost – i to i kreativnost u umetničkom stvaralaštvu, ali i kreativnost u kulturnom menadžmentu, jer menadžment je taj koji svake godine treba da iznalazi nove puteve i metode kako institucionalnog razvoja, tako i razvoja stvaralaštva, samih umetnika, i naravno, formi rada sa publikom i nepublikom.

Dakle, menadžment u kulturi nije puko upravljanje, već disciplina koja ohrabruje i podržava sve oblike kulturnog stvaralaštva, od onog koje je oslonjeno na tradiciju (uzmite rad Sofije Bunardžić u Zlakusima ili Vlade Dekića u Kolu), do ključnih inovativnih praksi umetnika poput Milice Tomić, Koruge, Miloša Sofrenovića i mnogih drugih… Zato su važne ustanove poput Centra za kulturnu dekontaminaciju ili Studentskog kulturnog centra u Novom Sadu, jer su one preuzele istinske uloge menadžera u kulturi (bilo da su toga svesne ili ne).

Tako je recimo Kulturni centar Beograda preuzeo ulogu menadžera u kulturi od Muzeja grada Beograda koji očito taj kapacitet nema, i organizovao izložbu Marije Dragojlović u Muzeju grada Beograda. Vrhunski! Uz pomoć same umetnice – jer su nažalost umetnici u Srbiji primorani da se samoedukuju i za te uloge… A kako je reč o kreativnim ličnostima, oni su često u stanju da iznađu kreativna rešenja i u menadžmentu kulturnih događaja.

Da zaključim, došlo je do zloupotrebe pojma kreativnosti, i danas se festivali advertajzinga zovu festivalima kreativnosti, a na njima se, u najboljem slučaju, plasiraju duhovite dosetke. Ništa u reklamama nije istinski kreativno, bez obzira što i na njima često rade vrhunski umetnici – sada gledamo reklamu u kojoj se jedan italijanski proizvod reklamira likom mafijaškog ubice koji pokazuje kako se rešavao onih koji nisu hteli da konzumiraju dati proizvod… Ili se koriste saveti psihologa kako da se manipuliše ljudskom psihom… ukratko, jedno je umetnička stvaralačka sloboda, otvorenost i kritičnost, a drugo su veštine stvaranja trendova, upotrebom naravno različitih sposobnosti “kreativnih timova”… Ali tu nema kritičke svesti, nema autorskog stava, nema etike.

Može li se, onda, govoriti o zloupotrebi pojma kreativnost, općenito?

milena-dragicevic-sesic-1DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Mislim da sam već odgovorila na ovo pitanje – svakako da je došlo do zloupotrebe, ali više boli kada javne vlasti – od Ministra Chris-a Smith-a u Velikoj Britaniji, do UNESCO-a i drugih međunarodnih organizacija, savetuju umetnicima da se uključe u kreativne industrije skidajući sa sebe odgovornost za razvoj savremene, stvaralačke i kritičke kulture. Neće “kreativna industrija” štampati knjigu “12 nemogućih” – to je inače knjiga zabranjenih, cenzurisanih priča arapskih autora u izboru i redakciji Srpka Leštarića. Te priče su 2004 objavljene u Srbiji. Deset godina sam lobirala Evropsku kulturnu fondaciju da nadju izdavača, da se te priče pojave bar na engleskom, ne bi li se tako ohrabrio i neki izdavač arapskog sveta da ih publikuje… Bilo je i prošlo arapsko proleće – no industrije ne žele da se konfrontiraju sa vlašću – dakle, knjiga se ove godine poijavila, ali kao neprofitno izdanje (ne prodaje se već se deli na zahtev) same Evropske kulturne fondacije u Amsterdamu. Dakle, ako želite da čitate knjigu – pišite im i oni će vam knjigu poslati, ali knjige nema u distribuciji, nema je na Amazonu, praktično, ona ne postoji (pre svega zato što ne postoji na jeziku na kojem je pisana – arapskom), jer je SUBVERZIVNA! A umetnost, stvaralaštvo, kreativnost, mašta – ako su to, onda su svakako subverzivne.

Da li se političari u Srbiji pojavljuju na kulturnim događanjima, prije ili poslije izbora, svejedno? Da li njihovo pojavljivanje ili apstinencija na tim događanjima govori i o njihovom odnosu prema kulturi, inače?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Političari se veoma retko pojavljuju na kulturnim manifestacijama, sem ako ih ne organizuje EU ili neka ambasada (kao nedavno gostovanje Cankarjevog doma sa predstavom EUROPA po tekstu Ivane Sajko) – a tada je direktor pozorišta održao pozdravni govor i poimence se zahvalio svakom prisutnom ministru i državnom sekretaru… To govori koliko su oni retko tu…

Novosađani znaju da u pozorište ide Pajtić, a mi u Beogradi nekad smo viđali Đelića, Šutanovca, Labusa kad je bio političar… (nekad su oni dolazili kada i ako je upravnik pozorišta iz njihove stranke – to bude onda više izraz podrške njemu no što oni misle da će dobiti neki poen – poeni se dobijaju u Guči, eventualno na EXIT-u, a svakako ne u muzeju ili na pozorišnoj predstavi).

Dakle, izostanak političara na kulturnim događajima govori mnogo i o njima, ali još više o niskom mestu kulture u društvu. Sportisti se dočekuju na balkonu Skupštine grada, mladi nagrađeni matematičari jedva zavredeše kolektivni prijem, a muzičari i drugi umetnici kad stignu sa nagradom iz sveta, srećni su ako to zabeleže novine i eventualno, Kulturni dnevnik RTS-a.

Postoji li govor mržnje u medijima u Srbiji danas? Hoćete li navesti eventualne primjere?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Nažalost, govor mržnje u tabloidnoj štampi je gotovo svakodnevan… U Politici ga svakako ima manje no ranije, ali i dalje probija u pismima čitalaca – na primer, kada se Filip David u Narodnoj biblioteci ogradio od prisustva predsednika države činu dodele nagrade za najčitaniju knjigu, rekavši da mu još uvek pamti ono što je govorio devedesetih godina – taj događaj iskorišćen je ne samo za ponovne napade na “drugu Srbiju”, dakle na građansku, mirovnu, antinacionalističku Srbiju, već je u pismima čitalaca, po već velikom iskustvu, pušten veći broj tekstova direktne antisemitske sadržine – podsećajući Filipa Davida da je on – Jevrejin, koji je živ zahvaljujući dobrim Srbima, te da vodi računa kako uzvraća na “naše gostoprimstvo”, itd.

Govor mržnje je i kada se svako ko kritikuje nacionalizam imenuje “autošovinistom”, soroševcem (dakle ne ni sorosevcem, ni šoroševcem, bilo da se izabere američki ili mađarski izgovor), itd. Metodi diskvalifikacije ad personam su stalni, tzv. etiketiranje – rodomrsci, “samoporicatelji” nacije… Do skoro sam mislila da su to naše izmišljotine, no desnica je svuda ista kada treba da se ocrne nerežimski intelektualci – dakle u Indiji je danas lov na “auto-šoviniste”, “anti-patriote”, samoporicatelje (self-abnegating) itd. Moj poznanik je morao javno da obznani da je prestao da piše…

Kamel Daud u Alžiru, povukao se iz javnog života upravo nakon svog fascinantnog romana Merso – kontraistraživanje (Meursault, contre-enquete), doduše ne zbog romana već zbog novinskih tekstova kojim kritikuje islam, a koje ne samo arapski, već pre svega francuski liberalni intelektualci smatraju politički nekorektnim. O represiji nad intelektualcima u Turskoj da ne govorimo…

Jedna ste od mnogih javnih osoba iz Srbije koja je javno podržala akademika Kostića. Hoćete li detaljnije obrazložiti tu podršku i da li je u toj zemlji politički pa i institucionalno ugroženo pravo na javni stav?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Nama se permanentno osporava pravo na stav – ako nije konformni, usaglašen sa većinskim mišljenjem. Meni će mnogi reći, pa kad si videla da si u manjini, što glasaš protiv, što se ne uzdržiš…  A pošto takav iskaz često nailazi na žestoku reakciju – da vas vuku u blato, tvrde da ste bili nešto što nikad niste, itd, to mnogi odustaju da javno saopšte svoje stavove. Postaju ketmani. Moram da kažem da veoma poštujem rad Nataše Kandić I Borke Pavićević, baš zato što opstaju uprkos svemu – uprkos dnevnom pljuvanju po njima. Nije to lako izdržati. Moram da kažem da pamtim svaki napad i kritiku koje su usledile posle nekog mog televizijskog ili drugog intervjua – baš zato što su toliko nepravedne i netačne. Ali odolevam da odgovorim, to jest – smatram da je ignorisanje najbolji način “razgovora” sa onima koji bi vas zbog vašeg različitog mišljenja odmah povukli u blato.

Sa druge strane, akademika Vladimira Kostića sam upoznala tokom našeg četvorogodišnjeg rada u Nacionalnom savetu za nauku. Visoko uvažavam njegov rad i stavove, iako nismo uvek imali jedinstveno mišljenje (recimo povodom toga da li Vojvodina treba da ima sopstveni Fond za naučna istraživanja). Ali zahtevati od intelektualca da se odrekne prava na javni govor “dok ne pita za mišljenje svoju instituciju” – jeste skandalozno, i smatrala sam da moram da se oglasim tim povodom. (Uzgred da kažem, da mi je načelo “demokratskog centralizma” u mladosti služilo kao odličan izgovor da ne postanem, uprkos brojnih pritisaka, član Saveza komunista – upravo sam to iznosila kao argument, da ne bih mogla da prihvatam i da govorim ono što ne mislim ako to većina izglasa, i da stoga jednostavno – ne mogu da budem član bilo koje organizacije koja to od mene zahteva. Uostalom, i iz Saveza izviđača sam izašla kad sam imala 16 godina jer nisam mogla da prihvatim nametnuto mišljenje, koje je nažalost većina čete prihvatala…)

Ivica Dačić je obećao financijsku pomoć odnovi crkve Srpske zajednice u New Yorku, koja je izgorjela u požaru. Komentar?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Već sam dala komentar za Radio Slobodna Evropa. Srpska pravoslavna crkva Svetog Save u Njujorku svakako je predstavljala jedno od ključnih mesta okupljanja srpske zajednice u Njujorku, ali ne zajednice građana Srbije u Njujorku. Iako izgrađena u “gotskom” stilu za potrebe protestantske zajednice, još 1944. postaje pravoslavna crkva. Prema nekim podacima, od 1968 je proglašena za znamenitu zgradu Njujorka.

Upravo stoga, ima nekoliko razloga zašto bi izjava o finansijskoj pomoći naše države rekonstrukciji ove crkve, ako je tačna (jer u tekstu u BLICU koji sam jedino čitala, to ne stoji) mogla biti problematična:

– Ministar spoljnih poslova ne može da obeća novac bilo kome – pre odluke relevantnih organa – mislim na ministarstva i na Vladu? Kako bilo ko može da “daje” budžetska sredstva samo zato što on misli da to tako treba?

– Naravno da postoje budžetska sredstva namenjena verskim zajednicama u Srbiji (svim zvaničnim verskim zajednicama, a ne jednoj po prioritetu) – ali ona se ne odnose na crkve u dijaspori … jer su ta sredstva uzeta od građana Srbije i moraju biti distribuirana za dobrobit građana Srbije.

– crkva je odvojena od države… Dakle, država je odgovorna za javno zdravlje, socijalnu zaštitu, obrazovanje i kulturu. Država mora da zida bolnice, škole, muzeje, biblioteke… Da li imamo dovoljno bolnica u Srbiji? U kakvom su stanju psihijatrijske klinike? Domovi za stara i nezbrinuta lica? Da li tu ima viška novca koji se može poklanjati? Ako ima, a ja iskreno sumnjam u to, da li onda nije preče dati taj novac u solidarne svrhe za izgradnju verskih objekata u izbegličkim kampovima, na primer?

– Na kraju, koliko mi je poznato, u Americi, kao i u Nemačkoj, svaka verska zajednica je odgovorna za svoj hram. Da li će ga imati i koliki će on biti, zavisi ne od države, već od verske zajednice, kolika je sredstva uspela da sakupi. Srpska zajednica u Njujorku svakako nije najugroženija zajednica na svetu – naprotiv, to će biti i prilika da se kroz filantropsku akciju ona poveže sa srpskom zajednicom širom Sjedinjenih Država, i da nauči da bude aktivna bar onako i onoliko koliko je aktivan američki građanin i odgovoran kao pojedinac prema svojoj crkvi.

– I, ukoliko je tačno da je crkva jedna od “znamenitih” zgrada Njujorka, onda svakako grad Njujork ima i obavezu da učestvuje u njenoj obnovi.

Da li su sve vjerske zajednice u Srbiji u ravnopravnom položaju u odnosu na Državu?

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ: Po Ustavu i zakonima svakako jesu. Ali glas drugih verskih zajednica retko se čuje, Beogradski nadbiskup uvek da intervju za Božić i Uskrs, muslimanski za Bajram ili povodom Ramazana… Rabin se obično zove kada je dan obeležavanja Holokausta… Druge verske zajednice se gotovo ne pominju, a većina građana Srbije će i dalje misliti da su adventisti sekta, i uništavati objekte ove crkve…

Činjenica da će u promotivnim diskursima čak i Socijalistička partija Srbije pominjati verske pravoslavne praznike, boga, da gotovo sve političke stranke imaju svoju SLAVU, da su pravoslavni popovi zvani da osveštaju prostore nekih ministarstava itd, svakako govori o tome da verske zajednice nisu ravnopravne, već da se uzima kao norma – pravoslavlje.

A ateizam postaje podjednako “opasan” ovde kao i u Americi, gde je bolje reći da ste bilo šta – samo da niste ateista. Tako nekada nisam razumela zašto je moja koleginica – mađarica, romkinja i ateista, udata za Jevrejina, dok je živela na kampusu, uredno išla svake nedelje na misu… Danas vidim koliki može biti pritisak zajednice, naročito kad nemate privilegiju anonimnog života u velikom gradu… Ipak, ohrabruje da pritisak još uvek nije tako veliki da bi sva deca bila obuhvaćena “svojom” veronaukom. Ta podela dece u školama, mislim da je bila loša odluka, doneta u teškom političkom momentu, i, kako se pokazalo, nije sprečila da se radikalni, nasilni elementi u društvu odreknu nasilja… Dakle, kompromisi se ne smeju praviti, posebno oni koji su suprotni Ustavu (odvojenost crkve i države). Snaga jedne države se meri njenom uređenošću, poštovanjem pravila i procedura, a pre svega opštim konsenzusom o kvalitetu Ustava. Ustavni patriotizam (Habermas) nadam se da će zameniti etničke patriotizme i kod nas, i širom sveta…

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (805)

vrbas-miso

Obama Hiroshima visit
Pokušavam koliko god mogu da ne pratim tzv. svjetsku politiku, ali neke događaje jednostavno ne mogu zaobići te ne komentirati iz svog nekog ugla. Tema koju ovim tekstom tretiram nije samo politika, nego se radi i o moralu, etici, historiji, državničkim potezima….Možda će neki reći da ove kategorije nisu kompatibilne sa politikom koja je u svojoj osnovi prljav zanat, možda će mi neki spočitati da se ne razumijem u tzv. “globalnu politiku”, “geostrategiju” i sl., što ću prihvatiti kao kompliment, jer je zaista čast ne razumjeti se u taj, prljaviji od najprljavijeg/najstarijeg zanata u povijesti ljudskog roda….
 
Obama kao prvi američki predsjednik u Hirošimi, ali bez isprike
 
Dakle, prvi (i za sada posljednji) put u historiji čovječanstva je 6. augusta 1945. je bačena nuklearna bomba na neki cilj na zemlji, konkretno na japanski grad Hirošimu, a tri dana kasnije i na Nagasaki. Naredbu je izdao tadašnji američki predsjednik Harry Truman. Po mnogima, to je bio najbrži i najefikasniji put da se završi Drugi svjetski rat. No, od bačenih atomskih bombi stradalo je oko 140.000 ljudi, a i dan danas, dakle 71 godinu poslije, osjećaju se posljedice radijacije u tom dijelu svijeta. I nakon tog Trumana, izredalo se 10 američkih predsjednika od kojih nijedan nije posjetio destinacije u Japanu gdje je stradalo toliko ljudi od američkom rukom bačene atomske bombe. Ali evo, danas, Barack Obama, kao 11. u nizu predsjednika ove zemlje nakon Trumana (44. od ukupnog broja istih) je kao prvi od njih posjetio Hirošimu i poklonio se žrtvama.
Barak-Obama-Hirosima-12-620x350
No, nije bilo isprike. Zašto?! Zašto Barack Obama nije učinio i taj dodatni, ne samo državnički, nego i ljudski potez pa se u ime svoje zemlje izvinuo Japancima. Jer, nisu u ovolikim desetinama hiljada stradali japanski vojnici, nego japanski građani-civili. Šta bi ga koštalo, pogotovo sada kada je na kraju mandata? Bez obzira ko navigava poteze svih američkih poredsjednika, pa i ovaj njegov, po meni, da je to učinio ušao bi u povijest ne samo Amerike, neogo i čovječanstva. Jer, isprika ipak ima jaču poruku od poklona žrtvama. Isprika u sebi nosi i pokajanje te barem deklarativnu spremnost da se to zbog čega se izvinjava neće ponoviti. Da, ovo djeluje kao uravnilovka ili utopija, ali ima uporište u logici. Bez obzira što u politici ne stanuju ne samo one kategorije s početka ovog teksta, nego ni logika, u većini slučajeva.
 
Jedan je Willy Brandt
 
Eh, sada je red da se javno sjetim Willy Brandta kojeg cijeli svijet pamti ne po tome kakav je bio njemački kancelar, nego što je 7. decembra 1970. godine kleknuo u Varšavi i ispričao se žrtvama holokausta.
willy brandt
Ali, jedan je Willy Brandt! Zato je ušao u historiju čovječanstva na velika vrata, a Barack Obama je bio pred tim vratima ali nije imao hrabrosti (možda ni ovlašćenja) da uđe unutra. Kakva šteta za Obamu, Ameriku i svijet!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Tuzla: 25.05.2016. godine

Saopćenje povodom obilježavanja  21. godišnjice

stradanja civila na tuzlanskoj Kapiji

    Sasvim je sigurno da će 25. maj 1995. godine za Tuzlu i njene stanovnike ostati vječno upisan kao dan velike tragedije. Ono što nisu uspjeli 15. maja 1992. godine, sljedbenici velikosrpske politike počinili su 25. maja 1995. godine. Ubijena je 71 osoba, a njih blizu 200 je ranjeno. Bio je to, zaista, bolan trenutak istine za slobodarsku Tuzlu. Ponovo smo se uvjerili da agresor neće prezati od svih sredstava da bi postigao svoje ciljeve.

    Pripadnici tzv. vojske Republike Srpske toga dana sa Ozrena ispalili su projektile koji su napravili tragediju koju Tuzla i cijela Bosna i Hercegovina ne smiju nikad zaboraviti. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu najviše su stradali civili. Više od 100 hiljada ljudi koji nisu bili pripadnici vojnih formacija izgubili su svoje živote. Mnogi bosanskohercegovački patrioti ni dan danas ne mogu da vjeruju šta su to napravile paravojne formacije nastale od bivše zajedničke JNA. Vojni eksperti kažu da je to bila četvrta vojna sila po svojoj opremljenosti i ljudstvu u Evropi. Opomene su Bosancima i Hercegovcima upućivane tokom 1990-te i 1991-e godine.

    Poznati tuzlanski novinar i publicista, Rifat Hasković, objavio je u novinama „Oslobođenje“, 25.oktobra 1991. godine, tekst pod naslovom „General obećao glad, genocid i „krv do koljena“. Ovdje se radi o generalu Savi Jankoviću, jednom od vodećih oficira sarajevske armijske oblasti u sastavu bivše JNA.

    Tuzla i Tuzlanski kanton, odat će na skroman način, dostojnu poštu svim ljudima stradalim na Kapiji, i svim civilima koji su bili žrtve agresije na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. Ovaj dan treba obilježiti ne samo na Kapiji u Tuzli, već naprotiv, i u drugim općinama Tuzlanskog kantona.U svim školama i na Univerzitetu u Tuzli potrebno je održati čas historije kako bi pripadnici mladih generacija znali tačnu istinu o 25. maju na tuzlanskoj Kapiji.

    Nebrojano puta, uvjerili smo se kako sude sudije u Srbiji, sudije Haškog tribunala. Poznato je kako su srbijanski vojni eksperti u Mačvi napravili improvizaciju tuzlanske Kapije. Predstavnici i sljedbenici politike agresije na BiH i danas ne miruju. Stalno provociraju različitim incidentima. Postavlja se pitanje: „Dokle tako?“

    Ovog 25. maja, Tuzla i Tuzlanski kanton trebaju odati dužno poštovanje ljudima koji su stradali na Kapiji, kao i svim drugim žrtvama agresije na BiH. Kapija mora ostati vječna opomena, sjećanje koje ne smije biti prekinuto. Ne smijemo dozvoliti da se ovakvi tragični događaji iz prošlosti Bosne i Hercegovine zaboravljaju.

                                                                                                     Press služba KV S BiH  TK-a

aladin_dodjelaDodjela nagrada (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Glavni i odgovorni urednik CIN-a Aladin Abdagić dobio je drugu nagradu Evropske unije za istraživačko novinarstvo za tekst o nekretninama Dragana Čovića, člana Predsjedništva BiH.

Tekst „Bogati Čovićev punac“ je objavljen u augustu prošle godine, a Abdagić u njemu otkriva da su lider Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH) i njegova supruga Bernadica većinu nekretnina dobili na poklon ili kupili do 2003. godine. Nakon otvorenih istraga protiv Čovića nekretnine je kupovala supruga u ime rodbine, a poslije je neke od njih i dobila na poklon.

Abdagić je i prošle godine, zajedno sa kolegom Mubarekom Asanijem, osvojio treću nagradu EU za istraživačko novinarstvo, za video-priču o umiješanosti komesara policije u kriminalne poslove.

Prvu nagradu osvojio je Siniša Vukelić s portala Capital.ba za seriju tekstova o bankama u Republici Srpskoj. Nagradu za mladog novinara dobio je Stefan Mačkić za tekst o koncesijama objavljen na portalu E-trafika.

Nagrade su danas u Sarajevu dodijelili šef Sekcije za politička i ekonomska pitanja pri Delegaciji EU u BIH Jan SNAIDAUF i direktor Media Centra Boro Kontić.

Na ovogodišnji poziv prijavljeno je 56 priča o zloupotrebi vlasti i kršenja temeljnih prava, korupcije i organiziranog kriminala objavljenih na TV, radio, štampanim i online medijima u BiH u 2015. godini.

Nagrada EU za istraživačko novinarstvo se dodjeljuje u svakoj od sedam zemalja kandidata za EU: Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji i Turskoj, za istraživačke priče objavljene u 2014., 2015. i 2016. godini.

Regionalni nagradni program EU za istraživačko novinarstvo na Zapadnom Balkanu i Turskoj osnovala je Generalna direkcija Evropske komisije za evropsku susjedsku politiku i pregovore o proširenju s ciljem promicanja izvanrednih rezultata istraživačkih novinara i povećanja vidljivosti kvalitetnog istraživačkog novinarstva u regionu. U BiH, nagradu EU koordinira Media Centar Sarajevo.

Objavljeno 24. 5. 2016.

Izvor: http://www.cin.ba

latic-galijasevic-780x298
 
U Centralnom dnevniku kod Senada Hadžifejzovića prije tri dana (petak, 20. maja 2016.) gostovali su Nedžad Latić, urednik informativnog portala The Bosnia Times i Dževad Galijašević, koji se posljednjih godina odaziva na zvanje “stručnjak za borbu protiv terorizma”, a nama, koji pamtimo malo duže, poznatiji kao jedan od dvojice (drugi je Hasan Delić) glavnih junaka iz afere Moševac kod Maglaja iz 1985. Dakle, njih dvojica su trebali imati sučeljavanje na temu terorizma, sirijskog i iračkog ratišta gdje idu i neki iz BiH itd.. Koliko mi je bilo već poznato, ideološki su ta dvojica na potpuno suprotnim stranama. Ali, sve to nije bitno i nije razlog ovog osvrta.
Razlog je što je taj javni nastup, umjesto u nekom polemizirajućem dijalogu koji je u granicama kodeksa, protekao u primitivnoj svađi dvojice javnih djelatnika u kojoj nisu manjkale ni međusobne uvrede. Do uvreda se moglo i slušati kada osoba “N” za osobu “Dž” kaže da je kosovac, plaćenik ovih ili onih obavještajnih službi… da ga i danas zloupotrebljavaju mediji u Srbiji…, a s druge strane osoba “Dž” nabija na nos osobi “N” katastrofalnu ulogu SDA u posljednjih 26  godina, njegovu i njihovu (esdeaovsku) suradnju sa Kaostom Čavoškim, Dobricom Ćosićem itd…, mudžahedine…(Latić je i sam priznao da je bio glavna veza sa Alijom za dovođenje mudžahedina tokom rata u RBiH), dakle sve je to bilo u nekim granicama pristojnog javnog diskursa, ali….
Ali, u drugom poluvremenu, ne samo da je proradio višak andrenalina kod obojice, nego i njihovi primitivni porivi da su javno jedan drugog počeli vrijeđati. Ne, nije bilo psovki kakvih ima na drugim televizijama, naprimjer (na beogradskim, kada gostuje Šešelj, računajte s tim, ili na zagrebačkim ako pozovete Ćiru ili Mamića, halalite se sa kodeksom …), ali je bilo drugih uvreda kao naprimjer jedan drugog su počastili riječima “budalo”…, “idiote”…, “konju jedan”…
Eh, ovo posljednje mi je, zapravo zasmetalo jer time nisu uvrijedili jedan drugoga, kako su mislili, nego konja, tog vrijednog, plemenitog i hairli hajvana, koji je kroz čitavu povijest ljudskog roda samo poslušno služio čovjeku i bio mu krajnje odan.  Konj je za obojicu – gospodin!
Zato javno ustajem u zaštitu dostojanstva konja jer su ga i osoba “N” i osoba “Dž” iz ovog osvrta uvrijedili pa pozivam obojicu da se javni izvinu konju. Budalama i idiotima se ne treba izvinjavati i to ne treba ni obrazlagati. Vjerujem da bi se sa apelom za izvinjenje konju samnom složio i moj nekadašnji sugrađanin, umjetnik svjetskog ranga, rahmetli Mersad Berber.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Ibrahim-KomaricaPoštovani g. Komarica!

Molim Vas pročitajte (ponovno) UN-ovu Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida koju Vam uz link šaljem u prilogu ovog pisma. U Konvenciji ćete lahko naći razloge zbog kojih je neumjesno uspoređivati Bleiburg i Banju Luku. Naime, u Bleburgu su pobijeni vojnici fašističkog režima NDH, među njima i oni koji nisu okrvavili ruke, kao i njihove brojne obitelji, bez suda i suđenja. Ne izvinjavjte se Dodiku, niti povlačite svoju izjavu ali recite otvoreno i smiono kako Vi to znadete: Ono što se dogodilo u Banjoj Luci je – genocid.

Genocid u RBiH je veće zlo od onoga u Bleiburgu. U genocidu su stradali i muslimani i katolici, ali i pravoslavci. Koliko treba proteći vode Vrbasom dok Vi kao živi svjedok nazovete taj zločin pravim imenom? Ako ikad, sada je vakat za takvo što.

Ovje su razlozi za takvu kvalifikaciju zločina u Banjoj Luci nad katolicima i muslimanima.

http://www.preventgenocide.org/…/pravnadefinicijagenocida.h…

Ima još jedan veliki razlog zbog kojeg nije umjesno porediti Beliburg i Banju Luku. Zločinci iz Banje Luke su u životu, većina na slobodi, a njihove obitelji su dobro opskrbljene i novcem poreskih obveznika muslimana i katolika. Oni koji su dopali zatvora nakon blagih presuda na Tribunalu, pa odležali dvije trećine kazne u nekom zatvoru boljem od paljanskog hotela, na slobodi su. (U pritvornoj jedinici mogli su čak i krsne slave slaviti – u čast genocidne RS, o čemu svjedoči Krajišnik u Ćirilici.) Po njih Dodik šalje avione koje su i Bošnjaci kupili plaćajući porez zločinačkoj RS. Ti ratni zločinci su dočekivani na mitinzima na kojima se veliča njihov zločin i četništvo. Oni su za srpstvo sveci i mučenici. Postali su medijske zvijezde – ne samo u Beogradu, nego i na BHT 1.

Sin Ratka Mladića i kćerka Radovana Karadžića srbuju na mitingu i kontramitingu u Banjoj Luci. Ratni genocidni plijen njihovih otaca Dodik proglašava državom. Genocid nad katolicima i muslimanima proglašava otadžbinsko-oslobodilačkim ratom. On sve muslimane smatra teroristima koje hapse prodajući svoju islamofobiju Zapadu, kao i 1992. U širenju islamofobije i hapšenjima učestvuje i aktualni šef MUP-a RS Dragan Lukač, koji je pod nož poslao zarobljenika ARBiH uhvaćenog prilikom kidisanja četnika na Bihać. Svaku istinu o zločinima nad katolicima, Dodik pravda ustaštvom. Čak ni Vi mu ne spominjete da su Hrvati dali najveći doprinos NOB-u i pobjedi nad fašizmom.

Srpska pravoslavna crkva je blagosiljala zločince pred odlazak u zločin genocida, kao zloglasne “Škorpione” koji su pobili one civile kod Trnova. Trideset hiljada (30.000) uniformisanih četnika s kokardama na šajkačama maršira Bosnom kao dični pripadnici nevladine organizacije Ravnogorski četnički pokret (sic!) prijeteći novim genocidom – smatrajući sebe vojskom RS koja će silom pobrisati granicu na Drini. I pred Prvi svjetski rat oružje je stiglo iz Srbije kojim je ubijen Franz Ferdinand i njegova trudna supruga. Pucanj teroriste Gavrila Principa označio je početak Prvog svjetskog rata. Srbija je Principovom rukom povukla obarač kako bi austro-ugarsku okupaciju zamijenila svojom. Od ujedinjenja Bosne sa Srbijom četnici ne odustaju ni danas, kao ni sljedbenici one politike koja je kriva za Bleiburg.


Ni Hrvatska ne odustaje od Bosne, makar i polovine, ako nemere čitava – a ceh plaćaju muslimani, priklanjajući se na jednu ili drugu stranu, ali u većini slučajeva za RBiH, onakvu kakva je izglasana na refer
endumu građana. Vi to znadete, poštovani g. Komarica. Očekuje se od Vas da Vaše riječi izgovorene na misama, kao na onoj u Liskovici 2011. koju sam snimio,ne budu u raskoraku sa Vašim djelima.

https://youtu.be/ZukH0MnIm1I

 

Dodik-KomaricaDa sam na Vašem mjestu vratio bih Dodiku Orden, a Čoviću poručio da ne sadi tikve tikve sa Šejtanom koji nastavlja genocidnu politiku Radovana Karadžića. Čović se u Predsjedništvu države predstavlja kao treći srpski član. Od njega je veći Srbin jedino Bakir Izetbegović.

Vrijeme je, štovani gospodine, da podignete glavu pred Dodikom. U tome ćete sigurno imati podršku svih dostojanstvenih građana koji ljube pravdu i drže do naše zajedničke Domovine RBiH. Ne izvinjavajte se, nego od Dodika tražite izvinjenje, ne samo za genocid, nego i za enormnu pljaćku svih građana, a pogotovo muslimana i katolika koji su temeljito opljačkani za vrijeme rata, a pljačkaju ih i danas.

Dodik je dužan izvinjavati se Vama, a ne Vi njemu. Pa i tada, ne treba mu vjerovati. Mi se moramo boriti za pravdu, a pravda je ukidanje zločinačke i genocidne RS. To je moguće i zahtjevom za provođenjem u život već dobijene Presude na Svjetskom sudu pravde (ICJ) po kojoj je RS označena krivom za genocod. To je moguće revizijom Tužbe protiv Srbije i Crne Gore, ali ako bi na čelo našeg tima vratili profesora Framncisa A. Bolye-a koji smatra da ima elemenata reviziju spora i konačno ukidanje RS.

RS je počinila genocid i nad katolicima, a Banja Luka je primjer. Stoga, bez obzira na nagodbe Hrvatske i Srbije oko međusobnog vansudskog poravnanja njihovih dugova, tražimo pravdu u Bosni – pravdu na ICJ koja će ukidanjem RS i onemogućavanjem stvaranja HZ HB, otkloniti opasnost od velikosrpskih i velikohrvatskih pretenzija, a zauvijek sahraniti snove o muslimaniji koja ima izgleda dok god je RS i ako se uspostavi Treći entitet.

Želim Vam svako dobro!

Ibrahim Halilović

Halilovic

P.S. Iako sam u gornjem pismu već napisao “Da sam na Vašem mjestu…” dužnost mi je reći da Vam ne pokušavam uopće držati nikakvu pridiku, nego sam iznosim svoje mišljenje, a Vama je na volju.

 

 

Ovdje je UN-ove Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju
genocida:

Pravna definicija genocida (uključujući diskusiju i značenja)
(English Version)


Međunarodna pravna definicija zločina genocida data u članu II i III Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida, iz 1948. godine član II opisuje dva elementa zločina genocida:

1) mentalni element , znači “namjera da potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva, i

2) fizički element koji uključuje pet djela opisanih u sekcijama, a, b , c , d i e. Zločin mora uključivati oba elementa da bi se zvao “genocid”.


Član III opisan sa pet kažnjivih oblika zločina genocida:
genocid, konspiracija, podsticaj, pokušaj i saučesništvo.

Dijelovi Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida

Član II: U ovoj konvenciji genocid znači bilo koji od ovih djela izvršenih sa namjerom da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa, kao takva:

(a) Ubijanje pripadnika grupe (određenog naroda);
(b) Uzrokovanje teških tjelesnih i mentalnih povreda pripadnicima grupe;
(c) Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji prouzrokuju njeno potpuno ili djelimično uništenje;
(d) Uspostavljajući mjere s namjerom spriječavanja rađanja u okviru grupe;
(e) Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu.

član III:

(a) Genocid;
(b) Plan za izvršenje genocida;
(c) Direktno i javno podsticanje na izvršenje genocida
(d) Pokušaj genocida;
(e) Saučesništvo u genocidu.”

Diskusija:

Zločin je planirati ili podsticati na genocid, čak i prije nego što ubijanje počne ili pomagati izvršenje genocida:
Djela zločina uključuju planiranje, direktno i javno podsticanje, pokušaj izvršenja genocida i saučesništvo u genocidu.
Kažnjiva djela Slijedeće su genocidna djela ako su počinjena kao dio politike da se uništi postojanje grupe
(naroda):

Ubijanje pripadnika grupe uključuje direktna ubistva i djela koja izazivaju smrt.

Uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda uključuje izazivajuči traumu pripadnika grupe kroz široko rašireno mučenje, silovanje, seksualno nasilje, prinudjivanje na konzumiranje droge i sakaćenje.

Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima računajući da će uzrokovati uništenje tog naroda uključuje namjerno uskraćivanje izvora potrebnih za fizički opstanak grupe takvih kao što je čista voda, hrana, odjeća, stambeni prostor ili medicinske usluge.
Uskraćivanje onoga što život znači može biti kroz oduzimanje žetve, blokiranja isporuke hrane, zatvaranja u logore, prinudno raseljavanje ili protjerivanje. ili
Spriječavanje rađanja uključuje nasilnu sterilizaciju, nasilni prekid trudnoće, zabranu brakova, dugotrajna odvojenost muškaraca i žena s namjerom spriječavanja rađanja.
Nasilno premještanje djece može biti direktnim prisiljavanjem ili zbog straha od nasilja, zatvaranja, psihološkog maltretiranja ili drugih vidova mučenja. Konvencija o pravima dijeteta definiše djecom osobe ispod
18 godina.

Genocidna djela ne moraju ubiti ili uzrokovati smrt pripadnika grupe. Uzrokujući teške tjelesne i mentalne povrede, spriječavanje rađanja i premještanje djece su djela genocida učinjena kao dio politike da se uništi postojanje grupe.

Zaštićene grupe:

Zakon štiti četiri grupe – nacionalne, etničke, rasne ili religiozne grupe.

Pod nacionalnom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca čiji identitet je definisan zajedničkom državnošću.

Pod etničkom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca čiji identitet je definisan zajedničkim kulturnim tradicijama, jezikom ili nasliječem.

Pod rasnom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca čiji identitet je definisan fizičkim karakteristikama.

Pod religioznom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca čiji identitet je definisan zajedničkom religijom,vjerovanjima, doktrinama, praktikovanjem ili ritualima.

Obično su ljudi rođeni u ove četiri grupe. Ove četiri grupe imaju zajedničke karakteristike po kojima su pojedinci najčešće rođenjem u grupi. Dok neki pojedinci mogu promijeniti nacionalnost, ili religiju ili čak usvojiti novi kulturni, etnički ili rasni identitet – obično ljudi ne mogu birati identitet grupe. U genocidu, ljudi su meta za uništenje ne zbog toga što su nešto uradili, nego zbog onoga ko su i šta su.

Grupni identitet je često izforsiran od strane počinilaca.Počinioci genocida učestalo prave grupne kategorije opasnijim ili kreiraju nove definicije i grupni identitet nameću pojedincu bez obzira kakav je njegov lični izbor tog pojedinca.

Značajni termini:

Zločin genocida ima dva elementa: namjeru i akciju. Namjera može biti dokazana direktno kroz izjave ili narečenja, ali češče, mora biti zaključena po sistematskom i koordiniranom djelovanju..

Namjera je različita od motiva. Šta god da je motiv za zločin (oduzimanje zemljišta, nacionalna sigurnost, teritorijalni integritet, itd.) ako počinioci počine djelo s namjerom da unište grupu, čak i dio grupe, TO JE GENOCID.

Fraza “potpuno ili djelimično” je važna. Počinioci ne moraju imati namjeru da unište cijelu grupu.i uništenje samo jednog dijela grupe (takvog kao što su njeni obrazovani pripadnici ili pripadnici koji žive u istoj regiji) je također genocid. Mnogi odgovorni zahtijevaju namjeru da se uništi priličan broj pripadnika grupe – masovno ubistvo. Ali pojedinac zločinac može biti kriv za genocid čak i ako ubije samo jednu osobu, sve dok zna da učestvuje u VELIKOM PLANU za uništenje grupe.

Član II Konvencije je uključen bez izmjena u Rimskom statutu Međunarodnog suda za zločine kao član 6 i također i u Statutima Međunarodnih sudova za ratne zločine za Ruandu i bivšu Jugoslaviju.

Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida


Izraz genocid je prvi put upotrijebio jevrejski advokat u
Poljskoj Rafael Lemkin 1943. na osnovu grčke riječi “genos” (rasa, pleme) i latinske riječi “cide” (ubiti).Ujedinjene nacije po Međunarodnom zakonu iz 1951. godine, genocid smatraju zločinom.

 

Filip u Puli

Mojim dugogodišnjim istraživanjima došao sam do na tekstovima utemeljenog zaključka da su  tri svete knjige u vjerskom pogledu jedna knjiga u nastavcima: Stari zavjet prikazuje povijest stvaranja i definira Boga kao nevidljivog Stvoritelja. Novi zavjet nam svojom zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjem ukazuje kako se trebamo ponašati, a Kur'an: “On (Kur'an) Je samo opomena ljudima” (81-27), a svojim nas pozivom: “O sljedbenici Knjige (Biblija), dođite da se ujedinimo u jednoj riječi, koja je zajednička među nama i vama…” Kur'an (3, 64.)  poziva da se i uz ogromne civilizacijske i kulturološke  razlike ujedinimo u odnosu prema  Bogu….Pogreška sve tri osnovne vjerske zajednice je nihovo vezanje uz državu  i politiku, u kojima je uvijek i prisila, a u Kur'anu jasno piše:La ikrahi fit din – u vjeru nema prisiljavanja…..Džihad je izvanredno važan pojam, ali se uporno krivo tumači. U kontekstu cijelog sadržaja Kur'ana, Džihad označava borbu, nastojanje na Božjem putu: molitvom dobrim djelima, imovinom, pa i žrtvovanjem vlastitog života – ako je to nužno…..Budući da se jezičkom kombinatorikom riječ borba može iskazati i kao rat –  politički su islamisti iz toga davno izveli pojam “Sveti rat”, kojim pozivaju u rat protiv nekog aktualnog neprijatelja, a pojam Džihad u tome smislu u Kur'anu uopće ne postoji. Džihad nitko ne može proglasiti u cilju nekakve borbe protiv nekoga, jer to je osobno svojstvo, kao i vjerovanje….. Tuđman je bio bolestan čovjek a imao čudne ideje o nacionalnom pomirenju, pa je Titov ratni antifašizam (koji je on kasnije napustio) ugradio u Ustav RH, dajući prednost sinovima  partizana pred sinovima i unucima branitelja NDH, pa time u narodu pokrenuo psihopatski rat demona prošlosti – što Hrvatsku snažno destabilizira  – ne samo politički…..Tko npr. znade da je tada Hrvatski sabor proglasio izdvajanje iz Austrougarske i osnutak NDH: države Slovenaca, Hrvata i Srba, sa Zagrebom kao glavnim gradom i hrvatskom zastavom crven-bijeli- plavi? Na žalost, zahvaljujući političkoj sljepoći nekih hvatskih političara, pohlepi Kraljevine Srbije, a prvenstveno Francuskoj odluci, teritorij legalno proglašene HDH, nakon samo 31 dana postojanja ilegalno je pridružen teritoriju Kraljevine Srbije koja uzima naziv: Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca – bez da je o tomu donesena odluka Hrvatskog sabora. Da je to bila velikim dijelom i francuska politička tvorevina, pokazuju i novčanice koje su bile i na francuskom jeziku…..Dok je idejna osnova fašizma bila država,  za nacional-socijalizam je to bila nacija – što je bitna razlika. Kad je nacistička Njemačka napala SSSR, Staljin neprijatelje nije počeo nazivati nacistima, nego ih je povrijeđen uspjehom fašizna u Italiji sve nazivao fašistima, a nakon razlaza s Titom, radio stanice satelitskih država svaki dan su izvještavale o “Titu i njegovoj fašističkoj bandi”. Tito je u ratu obilno koristio Staljinovu ideju antifašizma, ali se nakon rata odrekao te stvarne besmislice. Stoga je ovovremeni antifašizam u Hrvatskoj prava glupost, ali je kao “idejna podloga” postao psihološka osnova za psihopatski rat demona prošlosti…..Premda sam iz Bosne otišao prije više od 50 godina, ona je moj zavičaj, a i da nikada nisam bio u njoj, u interesu pravde, treba joj pomoći. Posebno kad se uzme u obzir da je onovremena politika RH velik sukrivac. Razgovor s Predsjednicom mogao je po protokolu trajati samo 10 minuta, a imao bih šta govoriti za mnogo, mnogo sati. Spomenuo jesam – pitanje je je li to došlo do njezine svijesti. Knjigu Heretik sam posvetio njoj, obvezujući je i da pomogne Bosni. Samo ne znam kako? Molim dragog Boga da nam pomogne!…..

Uvaženi prijatelju Filipe! “Kad krene, krene…”, znalo bi se reći kod nas u Bosni kada nešto dugo zapinje, pa se iznenada odčepi da ono što je bilo na dugogodišnjem čekanju, dobija zamah i neku željenu finalnu formu i to u nekom nizu. To bi se moglo reći za Tvoje posljednje objavljene dvije knjige. Prva je izišla MOJA SJEĆANJA NA MINULO STOLJEĆE. Koliko si je pisao i koliko dugo se čekao njen izdavač, odnosno štampanje?

ĆORLUKIĆ: Budući da je sve ovo “malo” zapetljano i da sam knjigu Moja sjećanja, koja je prva objavljena, počeo pisati oko 35 godina nakon što sam počeo pisati Quo vadis homo koja je kasnije objavljena, prvo ću opširnije o knjizi Quo vadis, a na kraju o knjizi Sjećanja, koja je objavjena prošle godine.

Po međudržavnom sam Ugovoru  1970. g. dobio posao nadzornog organa za izvedbu mjerenja i automatizacije na gradnji rafinerije nafte, koju su u Assabu, na eritrejskoj obali Crvenog mora  gradili Rusi. Eritreja je tada bila u sastavu Etiopije. Budući da su tamo klimatski uvjeti vrlo teški, a za obavljanje svakodnevnih poslova na gradiištu bio mi je dovoljan jedan sat vremena – uglavnom sam boravio u mojoj klimatiziranoj sobi, slušajući radio i razmišljajući. Tako sam se sjetio i davne 1945. i 46. godine.  Kao đak 6. razreda gimnazije, skupa sam s ocem, željezničkim službenikom 1945.  prošao Bleiburrške strahote i nismo se mogli vratiti u Tuzlu, nego smo se nastanili u starom djedovskom imanju u selu Vrhovi kod Dervente. Nismo uzorali i posijali, pa  ni ja nisam imao šta raditi, nego sam sjedio pod stoljetnim hrastom i čitao Bibliju. Biblija je teško i zamkovito štivo, ali ja sam je čitao bez otpora. Međutim:  Prvu i Drugu zapovjed: “Ljubi Boga…Ljubi bližnjeg svoga” – nisam mogao ni shvatiti ni prihvatiti.

Toga sam se prisjećao i sam slušajući u mojoj sobi u Assabu Radio Vatikan, na kojemu se govorilo o ekumenizmu.  U takvoj atmosferi, a  i nakon što sam čuo etiopsku mitološku priču da je Assab rodno mjestko kraljice od Sabe, prijateljice židovskog kralja Salomona,  odlučio sam započeti sa sustavnim komparativnim istraživanjima svih povijesno poznatih religija.

U naredne dvije godine sam u svojstvu pomoćnika tehničkog direktora, a kasnije savjetnika u  jednom međunarodnom  timu  radio u tvornici celuloze u Bangladešu. Tamo sam imao neusporedivo bolje uvjete za rad, kao i bogatu biblioteku. Nastavio sam istraživati i pisati i dovršio rukopis. Nakon povratka u Zagreb 1977. odnijeo sam ga direktoru Tehničke knjige. On mi je rekao da to ne može objaviti jer ne spada u tehničko područje i odveo me direktoru jedne poznate nakladničke kuće. Nakon duljeg prijateljskog razgovora, direktor je pozvao tajnicu i rekao joj  da od mene uzme podatke i napiše Ugovor. Nakon pola sata Ugovor je bio napisan, potpisali smo ga, zahvalili se, pozdravili i otišli zadovoljni.

A onda je “vrag pokazao rogove”! Nakon godišnjeg omora pozvao me urednik da ga posjetim. Kad sam došao rekao je da me je pozvao da se dogovorimo o raskidu Ugovora, jer da će ga inače napasti i Crkva i Partija. Oštro sam se usprotivio i rekao da ja prihvaćam punu odgovornost. On je ostao pri svome.

Nakon nekog vremena dobio sam pismo o raskidu Ugovora. Potpisao direkor. Otišao sam do tajnice da je upitam na temelju čega je ugovor raskinut. Bila je malo iznenađena kad me je ugledala, a vidjelo se i da suosjeća samnom, ustala je, načinila kopije tri lista papira i dala mi ih. Zahvalio sam joj, pozdravio i otišao.  Bile su to recenzije  poznatih zagrebačkih intelektualaca. Dvije vrlo  povoljne, s prijedlozima da knjigu treba tiskati, a treća od poznatog prirodoslovca u čijem je prikazu zaista najpovoljnija, – sa tužnim i sramotnim završetkom. U zadnjim rečenicama on piše: “… autor je vrlo uvjerljiv, a naša čitateljska poblika je primitivna – pa će početi vjerovati u boga. Zato se knjiga ne smije objaviti“.  Nekada sam negdje pročitao da svatko ima svoju cijenu. Ne znam kakva je bila cijena toga prirodoslovca. Tužno!

Dugo sam bezuspješno  pokušavao naći izdavača, a prijatelji su mi u šali govorili da dok čekam, napišem knjigu: “Kako objaviti Knjigu?“. No ja ne odustajem dok god vjerujem da ima nade, pa sam se u naizgled bezizlanoj situaciji sjetio moga poznanika akademika dr. Dušana Čalića, koji se kao  šef Katedre političke ekonomije na Ekonomskom fakultetu bavio i probematikom automatizacije. Tako je došlo do naše suradnje i prijateljstva. Bio je i politički visoko pozicioniran, pa sam se nadao da će mi htjeti pomoći. Kad sam mu rekao o čemu se radi uzeo je rukopis da ga pročita, a nakon tri mjeseca me pozvao da dođem. Rukopios je pročitao i predao ga Idejnoj komisiji CKSKH, a od njih dobio pismenu potvrdu da “knjiga nije opasna za narod”.  Ne samo to, nego mi je rekao da će knjigu objaviti zagrebačka  Prosvjeta.

Isti dan sam potpisao ugovor, knjiga je kao luksuzno izdanje tiskana u 5.000 primjeraka i sve je rasprodano za manje od pola godine. No “ni vrag ne odustaje lako”. Kad sam otišao do direktora da se dogovorimo o novom ugovoru, rekao mi je da neće biti novog uguvora. Na moje iznenađnje samo  je produžio: “zato što ste previše dobro prikazao Kur'an.” Kad sam mu iznenađeno rekao da je od 360 stranica knjige Kur'anu posvećeno samo 10 – on je samo izazovno rekao: “A Kosovo?!”. Psihološke pripreme za ono što će se dogoditi već su bile počele stizati.

kamo-ides-covjece-filip-corlukicBila je to najuspješnija knjiga te godine i drugi izdavači nisu mogli shvatiti zašto Prosvjeta ne želi ponoviti nakladu, pa nitko od njih nije želio ni razgovarati o eventualnom ponavljanju izdanja. To mi je uspjelo  tek sedam godina kasnije – 1990 g., u drugačijoj političkoj situaciji, ali opet uz pomoć prijatelja, Ugovor na 5.000 primjeraka sam potpisao sa zagrebačkim nakladnikom Globus. Uskoro su naišli na neočekivanu teškoću. U to je vrijeme je  tiskanje knjiga obavljano tzv. tehnologijom fotosloga, a filmovi su se radi eventualnih novih izdanja  morali čuvati najmanje 10 godina. No kada  je direktor od Globusa tražio da se knjiga kod njih tiska, račeno mu je da su filmovi na zahtjev direktora Prosvjete spaljeni…!?.

Pišući rukopis, najviše sam se koristio Kur'anom i Evanđeljem, čiji su tekstovi nepogodno složeni,  pa sam ih cijelo vrijeme preslagivao, a to sam kasnije sredio u dva rukupisa pod naslovima “Kur'an – zagrebačka recenzija redoslijeda poglavlja” i “Isus – Mesija – Objedinjeno Evanđelje”. Oba sam rukopisa nudio još desetak godina prije rata, ali nisam uspio. No stjecajem okolnosti Ugovor sam 1990.potpisao sa zagrebačkim izdavačem Mladost, kojima sam osigurao novčanu potporu Ministarstva znanosti u iznosu od 50.000 DM. No, oni su novac potrošili, a u uzajamnim svađama uskoro bankrotirali i prestali postojati. Evanđelje mi je NZMH objavio 1996, ali velikim dijelom unazađen popratnim tekstovima i naslovnom stranicom – utjecajem političkih “svetih babica” koje su se pojavile, a Kur'an 2000. godine.

Nakon rata sam nastavio s istraživanjima i pisanjem ove knjige, a na to su me poticali i brojni meni inače nepoznati čitatelji, koji su pročitali knjigu. Načinio sam potpuno novi grafički okvir i nastavio s pisanjem.   Budući da sam ova istraživanja smatrao zaista dugoročnim, nakon desetak godina sam pomislio da  bih  rezultate mogao objaviti kao zaokruženu cjelinu. Tako dovršeni  rukopis sam počeo nuduti, ali bez uspjeha. Neki su se opravdavali da nemaju novaca, pa sam počeo  tražiti donatore – ali osim poneke  lijepe riječi –  ništa. Tijekom tih desetak godina sam i dalje istraživao i i pisao i razriješavanjem jednog ranije neuočavanog podatka u Evanđelju konačno došao do zaključka da su moja istraživanja u globalu završena. Ostalo mi je samo čekati i nadati se.

Kako se desio taj obrat? Da li si bio iznenađen?

ĆORLUKIĆ: Iznanađen sam svakako bio, a moja pokojna majka bi to nazvala čudom, posebno kad sam shvatio što se počelo događati. Ali je sve to nadmašilo moje oduševljenje kad se počelo događati to što se događalo. Jednog dana mi se telefonski javio nepoznati čovjek i  predstavio se kao vrlo visoko pozicionirani gospodarstvenik. Rekao je da je pročitao knjigu Kamo ideš čovječe, da je oduševljen  i da  bi se želio samnom sastati i razgovarati. Poslovi su ga sprječavali da dođe, ali mi je nakon nekoliko tel. razgovora rekao da mu pošaljem sve rukopise.

U međuvremenu, novo iznenađenje. Opet telefonski. Čovjek koji mi se javio predstavio se kao generalni konzul RH u …, da  je  od prijatelja dobio nekoliko stranica teksta kopiranog iz knjige kojoj ne zna ni naslov ni autora. Na kompjuteru je stavljao pojedine rečenice u Google, i dobio podatke.  Pitao me  jesam li to ja. Kad sam potvrdio bio je oduševljen. Uskoro me posjetio i postali smo veliki prijetelji. Premda uz određenje teškoće i dalje se sve događalo po nekakvom automatizmu.

Naravno, knjiga se u ovakvom razgovoru ne može prepričati niti je to cilj istog (razgovora). Nju svakako treba pročitati. Ipak, hoćeš li za moje čitatelje navesti barem neke od poruka iz te knjige?

ĆORLUKIĆ: Mojim dugogodišnjim istraživanjima došao sam do na tekstovima utemeljenog zaključka da su  tri svete knjige u vjerskom pogledu jedna knjiga u nastavcima: Stari zavjet prikazuje povijest stvaranja i definira Boga kao nevidljivog Stvoritelja. Novi zavjet nam svojom zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjem ukazuje kako se trebamo ponašati, a Kur'an: “On (Kur'an) Je samo opomena ljudima” (81-27), a svojim nas pozivom: “O sljedbenici Knjige (Biblija), dođite da se ujedinimo u jednoj riječi, koja je zajednička među nama i vama…” Kur'an (3, 64.)  poziva da se i uz ogromne civilizacijske i kulturološke  razlike ujedinimo u odnosu prema  Bogu.

Kada će biti promocija te knjige?

ĆORLUKIĆ: Ova je knjiga tek izašla iz tiskare, a promocija je zakazana negdje za kraj lipnja.

I onda, nedugo nakon izlaska iz štampe SJEĆANJA, pojavio se izdavač za još jednu Tvoju knjigu, koja je također bila dugo na čekanju – QUO VADIS, HOMO/KUDA-KAMO IDEŠ ČOVJEČE. Kako se desio taj rasplet i je li ta knjiga imala neku svoju promociju?

ĆORLUKIĆ: Pojavom mojih novih prijatelja, na popisu za objavljivanje našla su se četiri rukopisa: Objedinjeno evenđelje, Quo vadis, Sjećanja… i Heretik. Počele su s pripemama sva četiri rukopisa. Quo vadis je bio prvi na popisu, ali zbog nekih problema  s korektorom, da bi se održao rok, na brzinu je priređena knjiga Sjećanja…

Svjesni smo itekako vremena u kojem živimo, posebno erozije nekih temeljnih, ne samo religijskih vrijednosti, nego i ljudskih. Projektanti zla, razni mešetari, politički i medijski mediokriteti i njima slični rade u tri smjene da istine koje potječu iz religijskih učenja suprostave jedne drugima, da, zapravo, zavade i konfrontiraju same sljedbenike različitih religija. Kakve poruke u vezi s tim nudi Tvoja knjiga?

ĆORLUKIĆ: To je tema za ogromnu knigu, a zapravo je odgovor sadržan u vrlo kratkim navodima iz svetih knjiga: Od Isusove ljubavi prema bližnjemu do gore navedenog  kur'anskog poziva da se ujednimo u riječi koja je zajednička. Pogreška sve tri osnovne vjerske zajednice je nihovo vezanje uz državu  i politiku, u kojima je uvijek i prisila, a u Kur'anu jasno piše:La ikrahi fit din – u vjeru nema prisiljavanja.

U svojim znanstvenim traganjima služio si se naročito Biblijom i Kur'anom. Možeš li barem u nekoliko rečenica povući neke paralele između te dvije Knjige – ove prve koja je za kršćane/hrišćane sveta i druge koja je za muslimane Časna, Božji govor? Šta im je zajedničko?

ĆORLUKIĆ: Teško je praviti usporedbe k0nkretnih rečenica, jer su te knjige pisane na različit način, a  slijednici ih i različito tumače. Poziv na jedinstvo spoment gore zapravo nije shvaćen, osim kao npr: “prijeđite na Islam” a i sama se riječ različito definira. Muslimani, barem u našim krajevima, je definiraju kao : Podložnost Bogu – a to može svaki vjernik reći za svoju vjersku zajednocu. Riječi Islam, musliman i džihad nisu u arapskom jeziku postojale prije objavljivanja Kur'ana, a traženje korijena u drugim jezicima nije dalo zadovojavajuće rezultate. Međutim, u cjelovitom kontekstu kur'anskih tekstova značenje te riječi potpuno je jasno: riječ Islam  znači: Vjerovanje u jednog Boga, a riječ musliman znači: vjernik, onaj koji vjeruje u jednog Boga. Samo se tako može razumjeti da se u Kur'anu  biblijske likove, pa i Isusove učenike naziva muslimanima.

 Džihad je izvanredno važan pojam, ali se uporno krivo tumači. U kontekstu cijelog sadržaja Kur'ana, Džihad označava borbu, nastojanje na Božjem putu: molitvom dobrim djelima, imovinom, pa i žrtvovanjem vlastitog života – ako je to nužno.

Taj pojam je isto što je Ljubav prema Bogu i bližnjemu, koja je u Evanđelju naglašena kao najvažnija i u kojoj su sadržani Pismo i proroci.

Budući da se jezičkom kombinatorikom riječ borba može iskazati i kao rat –  politički su islamisti iz toga davno izveli pojam “Sveti rat”, kojim pozivaju u rat protiv nekog aktualnog neprijatelja, a pojam Džihad u tome smislu u Kur'anu uopće ne postoji. Džihad nitko ne može proglasiti u cilju nekakve borbe protiv nekoga, jer to je osobno svojstvo, kao i vjerovanje.   

Zaista, kuda/kamo idu suvremeni čovjek i čovječanstvo i kuda/kamo im valja ići da bi život na ovoj zemlji bio smisleniji i dostojan čovjeka, da bi čovjek ipak odradio svoju misiju na ovoj planeti na način na koji to Gospodar od njega očekuje? Posebno, kuda/kamo idu mladi i šta bi trebalo da jeste njihov put kroz ovozemaljski život?

ĆORLUKIĆ: Promišljanja  o tomu kamo idemo dao sam u zadnjem pasusu zadnjeg poglavlja knjige  pod naslovom Prognoza budućnosti. Naslov ove knjige možemo shvatiti kao pitanje, ali i kao opomenu, upozorenje. Razmatrali smo obje varijante. No, ako ga shvatimo kao opomenu, istovremeno smo dobili i odgovor na pitanje. Pred nama su dva moguća puta u budućnost. Ako ovladamo svojim demonima i stavimo ih pod svoj nadzor, pa živimo u skladu s temeljnim moralnim načelima, tada imamo šanse za osiguravanje mnogo bolje i ljepše budućnosti čovječanstva i time ostvariti svrhu čovjekova postojanja na Zemlji. Ako pak to ne učinimo, ili ćemo nestati u bljesku jednog novog rata, ili ćemo se, što je vjerojatnije, polagano gušiti u vlastitom otpadu. Objema vrstama sredstava samouništenja već raspolažemo u ogromnim količinama. U tom je slučaju prognoza: pakao za sve na ovom, a za većinu i na onom svijetu.

*    *    *

A sada o knjizi  Sjećanja…

Filip - Sjecanja...

U Titovoj Jugoslaviji nakon političke stabilizacije u državi više nije bilo političkih sukobljavanja, a bivši partizani, kao i njihovi sinovi, su tijekom vremena sklapali normalna prijateljstva. Politika “nastavka rata” vođena je uglavnom među političkim emigrantima u inozemstvu. Ovaj je predhodni obrambeni rat od strane vodstva RH politički je vođen izvanredno nespretno, potvrđujući istinu da  imamo genijalne vojnike, a vrlo loše političare. Tuđman je bio bolestan čovjek a imao čudne ideje o nacionalnom pomirenju, pa je Titov ratni antifašizam (koji je on kasnije napustio) ugradio u Ustav RH, dajući prednost sinovima  partizana pred sinovima i unucima branitelja NDH, pa time u narodu pokrenuo psihopatski rat demona prošlosti – što Hrvatsku snažno destabilizira  – ne samo politički.

Francuska i Njemačka su u dva minula rata izgubile svaka po preko milijun žrtava, a danas su to prijateljski narodi, zajednički odaju počat svim žrtvama, dok se u Hrvatskoj 70 godina nakon rata demoni prošlosti potiču sinove i unuke onovremnih protivnika shizofreno potiču na sukobljavanja.

O knjizi je uskoro nakon pobjavljivanja odžana promocija u Zagrebu, ali je mnogo zanimljivija ona održana u Puli ove godine. Stoga ću taj prikaz iskoristiti.

                                               *   *   *    

Nakon vrlo zanimljivog prikazivanja segmenata knjige od strane povjesničara dr.sc. Stipana Trogrlića,  koji je odabrao najzanimljivije pojedinosti, voditelj poziva mene da prikažem sadržaj, ali i razloge nastanka ove knjige.

Svoje sam izlaganje započeo napomenom da u svim državama vlasti nastoje barem malo “uljepšati” svoju povijest, ali da je nakon dinar na francuskomzavršetka Prvog svjetskog rata 1918. g. povijest Hrvatske izrazito grubo krivotvorena. Tko npr. znade da je tada Hrvatski sabor proglasio izdvajanje iz Austrougarske i osnutak NDH: države Slovenaca, Hrvata i Srba, sa Zagrebom kao glavnim gradom i hrvatskom zastavom crven-bijeli- plavi? Na žalost, zahvaljujući političkoj sljepoći nekih hvatskih političara, pohlepi Kraljevine Srbije, a prvenstveno Francuskoj odluci, teritorij legalno proglašene HDH, nakon samo 31 dana postojanja ilegalno je pridružen teritoriju Kraljevine Srbije koja uzima naziv: Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca – bez da je o tomu donesena odluka Hrvatskog sabora. Da je to bila velikim dijelom i francuska politička tvorevina, pokazuju i novčanice koje su bile i na francuskom jeziku.

Budući da je to bilo protivno važećoj odluci Hrvatskoga sabora, po međunarodno pravnom sustavu proglašenje te države zapravo je bilo pravno ništavno. No, takva i slična nasilnička rješenja od strane pobjednika česta su praksa. Tako je nakon pobjede u tom ratu ratu veliki dio Madžarskog teritorija pripojen Rumuniji, a Italiji hrvatski grad Zadar i neki dijelovi Jadranske obale i priobalja.. Italiji su pripojeni i austrijski Južni Tirol (Süd Tirol Tal: Alto Adige) i Istra, koja je tada bila neposredno pod austrijskom upravom.

Filip-promocijaDvadesetak godina nakon Prvog  svjetskog rata gospodarski i vojno ojačala Njemačka, s velikim je osvajačkim ambicijama s Italijom i Japanom zaključila Trojni pakt, kojemu su se prilključivale i neke evropske države. Među njima i Jugoslavija. No, na nagovor engleske diplomacije neki jugoslavenski generali su izvršili državni udar. Njemačka je na to brzim i snažnim vojnim udarom vrlo brzo razbila Jugoslaviju. Srbija je proglašena okupiranom državom, dok za Hrvatsku nije imao interesa. Nudio ju je Madžarskoj, ali oni nisu bili zainteresirani. Ostale je dijelove podijelio saveznicima. Još prije dolaska njemačkih trupa u Zagreb gradonačelnik Varaždina je bio proglasio neovisnost, a u Zagerebu je umirovljeni austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik pokušavao organizirati nužne strukture vlasti. Pokušavao je nagovoriti Mačeka da preuzme vodstvo države, a premda je Hitler to odobravao, Maček nije pristajao. U vremenskom tjesnacu, Kvaternik je u ime Starčevića i dr. Ante Pavelića, koji je kao emigrant u Italiji, vodio ustaški pokret za oslobođenje Hrvatke te 10. travnja proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku. Kao uvjet priznanja, Hitler je zahtijevao da se prvo s Italijom dogovori razgraničenje. U uvjetima: “to ili ništa”, Pavelić je potpisao za Hrvatsku vrlo nepovoljan ugovor,  pa mu je tek onda dozvoljeno da ode u Zagreb.

Odmah po proglašenju, a još prije dolaka Pavelića u Zagreb, Srbi su u Podrinju izvršili pokolj muslimaskog življa, a bilo je ustanaka i u drugim krajevima. Komunistička partija se u ta događanja nije miješala, a tek kad je Njemačka napala na Sovjeski Savez, počeli su organizirati ustanke što se ubrzo ravilo u okrutan gađanski rat između branitelja i rušitelja HDH. Bilo je zločina na sve tri strane. Završilo je kako je završilo, a učinjeni su i ogromni zločini nad hrvatskom vojskom i brojnim civilima učinjeni su nakon završetka rata, o čemu je okrutno nametnuta apsolutna šutnja, sve do pred kraj raspada Titove Jugoslavuje.

Ovime sam zapravo pulskoj promociji završio okvirni prikaz sadržaja ove knjige, ali sam se obzirom na stanje u Hrvatskoj nastalo nakon ratnog stjecanja neovisnosti, o čemu pišem u još neobjavljenoj knjizi: Heretik, u interesu zaokruživanja teme nastojao povezati današnje stanje s prošlošču.

Nakon izdvajanja iz Jugoslavije i uspstave RH na čelu s predsjenikom dr. Franjom Tuđmanom, masovnim ustancima hrvatskih Srba počinje prvo građanski, koji dolaskom paravojnih jedinica iz Srbije, a poglavito Novosadskokog korpusa JNA prema Vukovaru prerasta u obrambeni rat – što naši čudni političari nikako da shvate. Pokojni Franjo jest snažno želio neovisnost Hrvatske, a premda su se djeca i unuci branitelja i rušitelja NDH zajednički snažno oduprli nasrtajima na tek uspostavljenu državu, on u svome zamišljenom interesu tada nepotrebnog proglašenja nacionalnog pomirenja, suludim stavljanjem u preambulu Ustava tekst kojim uskrsava “antifašizam”, kojega se kao besmislice i Tito bio odrekao nedugo nakon uspostave vlasti.

Ponovno ga uskrsavajući u psihi naroda Hrvatske počela se snažno razvijati psihopatska borba demona prošlosti, a budući da to snažno destabilizira državu, ukratko sam naveo povijesne podatke n o astanku originalog talijanskog i kasnijeg staljinističkog fašizma.

Sve do pred kraj Prvog svjetskog rata u svijetu su postojale demokratske socijalističke stranke, a tada dolazi du uspostave totalitarnih socijalističkih sustava: u Rusiji komunističkog, u Italiji svojevrsnim državnim udarom 1922. fašističkog, a 1933. u Njemačkoj demokratrskim putem na vlast dolazi Nacionalsocijalistička partija. Komunistička diktatura u Rusiji bila je izrazito okrutna, a gosppodarski potpuno neučinkovita. Što od gladi, što u političkim čistkama, već u prvim godinama pomrlo je oko 20.000 osoba, od čega 5.000 od gladi.

Talijanski fašizam je gospodarski bio vrlo učinkovit, a neprijatelje režima nije ubijao, nego su ih kažnjavli da moraju piti gorku sol. Ubrzo je uspostaljen red u državi, snažne Komunističke partije je nestalo, a nestalo je i tradicionalne talijaske mafije, pa je fašizam postao popularan i među političarima zapadnih država. Glavna Musolinijeva mana bila je njegova opsesija veličinom i želja da obnovi Rimsko carstvo. U želji za “osvajanjem svijeta” pridružio se i paktu s Hitlerom.

Dok je idejna osnova fašizma bila država,  za nacional-socijalizam je to bila nacija – što je bitna razlika. Kad je nacistička Njemačka napala SSSR, Staljin neprijatelje nije počeo nazivati nacistima, nego ih je povrijeđen uspjehom fašizna u Italiji sve nazivao fašistima, a nakon razlaza s Titom, radio stanice satelitskih država svaki dan su izvještavale o “Titu i njegovoj fašističkoj bandi”. Tito je u ratu obilno koristio Staljinovu ideju antifašizma, ali se nakon rata odrekao te stvarne besmislice. Stoga je ovovremeni antifašizam u Hrvatskoj prava glupost, ali je kao “idejna podloga” postao psihološka osnova za psihopatski rat demona prošlosti.

Posebnost Istrana u pogledu privrženosti današnjem politički popularnom “antifašizmu” i uspomeni na “druga Tita” posebno je naglašena, stoga sam im se na ovom skupu posebno obratio činjenicom da su se Talijani u Italiji, ali i oni u Istri, borili za oslobođenje od Musolinijeva fašističkog režima u svojoj domovini Italiji, ali da su se istarski Hrvati borili za oslobođenje Istre od talijanske okupacije – bez obzira na politički sustav. Također sam im kao dragim sugrađanima naglasio činjenicu da Istra nije priključena Hrvatskoj zahvaljujući Titu, nego tomu da su Saveznici ranije Italiji darovanu Istru vratili Hrvatskoj. Tito je Istru zapravo kaznio. Ne poštujući povijesne, a uspostavljajući administrativne granice republikâ hrvatskoj Istri je oduzeo najhrvatskiji grad Kopar, u kojem je bila osnovana prva hrvatska gimnazija, i priključio ga Sloveniji. Ovo je popraćeno burnim aplauzom što me je zaista ugodno iznenedilo.

Od svih administrativnih titovskim granicama omeđenih republika, zapravo je jedino Hrvatska snažno kažnjena. Na istoku joj je – pored ostalog – Srbiji priključen Srijem, zanemarujući činjenicu da je prema popisu stanovništva 1935. npr. u Zemunu živjelo samo 5% Srba. Stoga državljani Hrvatske nemaju nikakav razlog da za bio što zahvaljuju Josipu Brozu, a to je i temeljni, makar podsvjesni razlog, da su “antifašisti” tako temeljito protiv najljepšeg domovinskog pozdrava: “za dom spremni”. Kažu zato što je to ustanovio Pavelić. Da ga je izmislio i crni vrag, spremnost za obranu domovine je i sociološki najboji i najplemenitiji pozdrav. Negatori tog pozdrava zanemaruju činjenicu da je prema Pavelićevu nalogu u Zagrebu izgrađena velika zgrada Pošte kod Željezničke postaje, ustanovljena su tri fakulteta, uz onu vrlo složenu tehnologiju, uz mnogo knjiga objavljeno je i 5 tomova Hrvatske enciklopedije, dok je ova sadašnja Hrvatska i uz najmoreniju tehnologiju u deset godina objavila samo prvi tom. Pa zašto ovi naši “antifašisti” ne poruše zgradu Pošte, zatvore i fakultete te odreknu se svega pozitivnog u vrijeme NDH?! Bilo je mnogo zločina u tom građanskom ratu – ali je bilo i mnogo toga korisnog.

U prošlosti je bilo mnogo ratova i mnogo žrtava, ali to se vremenom ostavlja povjesti. Njemačka i Francuska su u dva svjetska rata imale svaka po preko milijun žrtava, a danas su to prijateljski narodi, dok državljani Hrvatske, sinovi i unuci onovremenih boraca, 70 godina nakon rata vode svojevrsni rat demona prošlosti. Hrvatski antifašizam je bolest psihe kojom je hrvatsko nacinalno biće opterećeno shizofrenim sukobom ličnosti, pa stoga želim da ova knjiga uz književnu i povijesnu vrijednost otkrivanjem istine postane svojevrsnim psihofarmakon naroda Hrvatske. Žarko želim da prestane suludi rat demona prošlosti – da bismo se mogli okrenuti budućnosti.

Premda sam se plašio kako će Istrani primiti ovo izlaganje oduševljen sam njihovim reagiranjem i kratkim razgovorima pred rastanak. Izgleda da se budućnost ipak može spasiti.

Da li je na pomolu, eventualno, još neka Tvoja knjiga? Odakle crpiš toliku energiju i htijenje s obzirom i na dob (za Amerikance bi bio mladi starac…), pa i mikro i makro ambijent koji nisu baš blagonakloni prema spisateljima, posebno tragačima Nj. V. Istine?

ĆORLUKIĆ: Upravo mi je urednik prije par dana radosno javio da je Ministarstvo kulture odobrilo financijsku potporu za obajavljivanje Objedinjenog evanđelja, za što se borim preko 20 godina.

Za vrijeme rata sam pisao brojne novinske članke, od kojih su neki objavljeni, a neki nisu. Od toga sam nakon rata složio rukopis za knjigu pod nazivom “Heretik”, što na grčkom jeziku znači: “onaj koji misli svojom glavom. Ostaje  još samo taj rukopis Heretik. Mislim da sam Ti nekada poslao članak pod naslovom: “Mato ne dam Derventu”. Objavljivenje te knjige bilo bi važno i za Bosnu, a u Hrvatskoj  “lijevi”, a posebno  “desni”, ne žele priznati veliku krivicu  Hrvatske sa sadašnje stanje u Bosni. Pokušavao sam naći nekog izdavača u Bosni da zbog  podjele troškova i tržišta zajednički s Hrvatskim objave tu knjigu.   Obzirom da u knjizi oštro kritiziram i jedne i druge, knjiga vjereojatno nikada neće  biti objavljena. Ali: “Nikad ne reci nikad” –  kaže narodna  poslovica.

Na samom kraju, nas dvojicu itkakako žulja i ta Bosna i njena stvarnost, pa ne mogu izbjeći ni ovakvo pitanje: Da li si aktualnoj predsjednici Republike Hrvatske, kada si se sreo s njom, uspio reći koju vezano za Bosnu i Hercegovinu, jer znam da si na tu temu pisao nekim bivšim hrvatskim predsjednicima? Kako Ti se doimlje politika Kolinde Grabar Kitarović prema BiH, barem do sada?

filip u maglajuĆORLUKIĆ: Premda sam iz Bosne otišao prije više od 50 godina, ona je moj zavičaj, a i da nikada nisam bio u njoj, u interesu pravde, treba joj pomoći. Posebno kad se uzme u obzir da je onovremena politika RH velik sukrivac. Razgovor s Predsjednicom mogao je po protokolu trajati samo 10 minuta, a imao bih šta govoriti za mnogo, mnogo sati. Spomenuo jesam – pitanje je je li to došlo do njezine svijesti. Knjigu Heretik sam posvetio njoj, obvezujući je i da pomogne Bosni. Samo ne znam kako?

Molim dragog Boga da nam pomogne!

Želim Ti puno zdravlja i još puno života i novih znanstveno-publicističkih ostvarenja, na dobrobit čovjeka i čovječanstva. Hvala za ovaj razgovor.

ĆORLUKIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (804)

vrbas-miso

fahrudin-hamidovic

 Prvi bošnjački džem`at u Velikoj Britaniji sa sjedištem u Londonu je registrovan kod nadležnih organa sredinom 1995., iako su se određene aktivnosti počele odvijati od Ramazana 1993. godine….. Postoje dva vakufa koji pripadaju džem`atu u Londonu, jedan u sjevorozapadnom a drugi u zapadnom dijelu Londona – u Cricklewood-u i Acton Town-u…..Prostor na Acton Town-u je puno funkcionalniji nego onaj u Cricklewood-u u kojem smo bili, ali on će biti još funkcionalniji kada, akobogda, završimo dogradnju oko 150 kvadratnih metara, gdje će biti prostorije mesdžida, abdesthane i gasulhana, a što će u konačnici sveukupno biti prostor oko 350 kvadratnih metara koji će biti, zasada, sasvim dovoljan za naše potrebe…..Vjerska edukacija djece se odvija jedanput sedmično na tri mjesta u Londonu. Na dva mjesta pri Dopunskim školama kroz predmet vjeronauke i u našem Centru kroz klasičnu mektebsku nastavu. Sa brojem polaznika nismo zadovoljni, jer on bi sigurno trebao biti veći…..U svim opštinama Londona postoje zajednička groblja u kojima i muslimani imaju svoja mezarja u skladu sa islamskim propisima. Takođe, na periferiji Londona postoji nekoliko parcela koje su muslimani kupili i pretvorili u mezarja.  Uglavnom, zasada najveći broj Bošnjaka se transportuje u BiH-u odakle su došli u London…..Mi smo mala zajednica ali to nikako ne znači da smo nepoznati na ovim prostorima. Mi imamo svoje ciljeve i na njima prvenstveno istrajavamo i na tom putu niko izvana nam do sada nije smetao. Ako je bilo smetnji one su bile iznutra od nas samih…..

Kada je osnovan vaš džemat i koliko trenutno članova-domaćinstava broji?

HAMIDOVIĆ: Prvi bošnjački džem`at u Velikoj Britaniji sa sjedištem u Londonu je registrovan kod nadležnih organa sredinom 1995., iako su se određene aktivnosti počele odvijati od Ramazana 1993. godine. Dakle, i naš džema`at je imao periode u kojima je bilježio uspone i padove, ali nikada nije prekinut kontinuitet djelovanja. Pošto je to bio prvi oblik organizacije Bošnjaka na ovim prostorima, u početku kroz njega su se odvijale sve potrebne aktivnosti, a kasnije nastajanjem klubova i raznih asocijacija one su se reducirale, uglavnom, na vjerske i humanitarne.

Šta čini vakuf Centra?

HAMIDOVIĆ: Postoje dva vakufa koji pripadaju džem`atu u Londonu, jedan u sjevorozapadnom a drugi u zapadnom dijelu Londona – u Cricklewood-u i Acton Town-u. Prvi, u Cricklewood-u, koji se nalazi na kraju druge zone grada Londona je kupljen 2005., a drugi, koji se nalazi na početku treće zone grada Londona, je kupljen 2013. godine. U prvi nas je uselio Yusuf Islam u martu 1995., koji je bio u njegovom vlasništvu i bili smo prunuđeni ga otkupiti, jer je on iznenada odlučio da proda kompletnu zgradu u kojoj smo mi otkupili prizemlje i vlasništvo 1/1 (free hold). Međutim, kada je kupljen prostor za potrebe džem`ata u Birminghamu, krajem 2011. džem`at u Londonu pokreće akciju za kupovinu adekvatnijeg prostora a što je realizirano u junu 2013. kada smo došli u posjed vrijedne nekretnine na Acton Town-u.

london-2

Da li postojeći prostor zadovoljava potrebe džemata u smislu kapaciteta za klanjanje i jeste li tragali za nekim adekvatnijim rješenjem? Jeste li ga, eventualno, našli?

HAMIDOVIĆ: Prostor na Acton Town-u je puno funkcionalniji nego onaj u Cricklewood-u u kojem smo bili, ali on će biti još funkcionalniji kada, akobogda, završimo dogradnju oko 150 kvadratnih metara, gdje će biti prostorije mesdžida, abdesthane i gasulhana, a što će u konačnici sveukupno biti prostor oko 350 kvadratnih metara koji će biti, zasada, sasvim dovoljan za naše potrebe.

Kako je organizirana vjerska pouka za djecu i odrasle, eventualno? Kakav je odziv?

HAMIDOVIĆ: Vjerska edukacija djece se odvija jedanput sedmično na tri mjesta u Londonu. Na dva mjesta pri Dopunskim školama kroz predmet vjeronauke i u našem Centru kroz klasičnu mektebsku nastavu. Sa brojem polaznika nismo zadovoljni, jer on bi sigurno trebao biti veći. Mislim da su tome glavni krivci roditelji, jer, zaista svi ostali, bar, minimalni uvjeti postoje i pri BiH dopunskim školama a pogotovu, sada u našim novim prostorijama. Što se tiče edukacije odraslih, mogu reći da uvjeti i programi su uvijek postojali, kao što i sada postoje, od onih elementarnih do poznavanja i učenja Kur`ana. Međutim, ni ovdje odziv nije na nivou na kojem bi, po našem mišljenju, trebao biti. Mi smo svjesni važnosti tog segmenta u našem djelovanju, kada su u pitanji djeca i omladina, pa i odrasli, i ulažemo maksimalne napore, ali rezultati nisu na nivou na kojem bi trebali biti. Mislim da ovaj vid djelatnosti, općenito, na svim nivoima u Islamskoj Zajednici trebao bi se tretirati najvažnijim u smislu osmišljavanja strategije i programa, jer je evidentno da se na njima ne radi dovoljno ni na nivou Rijaseta kada je u pitanju Dijaspora.

London je veliki grad. Da li ta činjenica na neki način djeluje kao otežavajući faktor u funkcioniranju redovnih džematskih aktivnosti?

HAMIDOVIĆ: Bošnjaci koji žive u Londonu su nastanjeni u svim njegovim dijelovima tako da nepostoji nijedan dio Londona za koji bi se moglo reći da tu živi najveći broj Bošnjaka. To smo imali u vidu kada smo kupovali posljednji prostor pa smo ga po svaku cijenu htjeli da imamo nedaleko od podzemne željeznice, jer kada ste blizu bilo koje podzemne željeznice u Londonu vam ništa nije daleko. Tako da je naš novi prostor udaljen svega stotinu metara od podzemne željeznice Acton Town.

Gdje se ukapaju Bošnjaci Londona kada presele na Ahiret?

HAMIDOVIĆ: Svi muslimani koji žive u Londonu se suočavaju sa problemom sahranjivanja svojih umrlih pa i Bošnjaci. No, u poređenju sa drugim nacionalnostima muslimana mislim da su Bošnjaci među najmalobrijnijim, ali je to, ipak, naš zajednički problem. U svim opštinama Londona postoje zajednička groblja u kojima i muslimani imaju svoja mezarja u skladu sa islamskim propisima. Takođe, na periferiji Londona postoji nekoliko parcela koje su muslimani kupili i pretvorili u mezarja.  Uglavnom, zasada najveći broj Bošnjaka se transportuje u BiH-u odakle su došli u London.

Vaš džemat je, u organizacionom smislu, dio Islamske zajednice Bošnjaka u Velikoj Britaniji i Republici Irskoj.  Koliko bošnjačkih džemata djeluje u sastavu te Zajednice?

HAMIDOVIĆ: Kao što sam već istako od samog pčetka organiziranja i djelovanja Islamske Zajednice Bošnjaka na ovim prostorima bio sam uključen i sudjelovao posredno ili neposredno u osnivanju postojećih džem`ata, a posljednjih godina sam i Glavni imam, pa ću pokušati odgovoriti i na ovo pitanje. Naime, ja imam običaj reći da su ovdje džem`ati nastajali obrnutim redom. U ustavnom i normativnom smislu Islamske Zajednice bilo je prvo nužno da se organiziraju najmanje stotinu porodica koje svojim potpisima garantiraju postojanje džem`ata a zatim se traga za imamom. Ovdje su zatečeni imami na sastanku sa tadašnjim Reisu-l-ulemom i drugim predstavnicima Rijaseta i BiH ambasade u Londonu u maju 1994. godine dobili Rješenja da idu i tragaju gdje je tadašnja vlada Velike Britanije naselila preuzetih 1000 logoraša, ranjenike i pristigle izbjeglice. A naselila ih je tamo gdje je imala slobodnog stambenog prostora a to je značilo da ih je naselila na cijeloj teritoriji i to, uglavnom, na rubnim dijelovima urbanih mjesta. Bila je to velika obaveza, posebno, kada se ima na umu da nismo imali na raspolaganju nikave resurse. Zamišljeno je da se ja preselim iz Zagreba i da počnem djelovati na području Londona i južnog dijela Engleske što sam i uradio, te u junu 1994. se preselio u London. Dok su ostali imami bili zaduženi za preostala četiri administrativna područja sa sjedištem u mjestima gdje su već bili nastanjeni, a to su bili: Edinburgh, Dwisbury, Leicester i Birmingham. Međutim, uspjeli su zaživjeti i danas djeluju džem`ati u Londonu i Birminghamu dok u Derbyu džemat djeluje u sastavu asocijacije. U Dublinu, Republici Irskoj, živi nekoliko stotina bošnjačkih porodica i u nekoliko navrata pokušali smo im pomoći da zaživi bošnjački džem`at, ali još nismo uspjeli u tome. Posljednjih nekoliko sedmica idem svakog petka u Dublin, gdje u već iznajmljenom prostoru klanjamo Džumu namaz a u popodnevnim satima radim sa djecom i omladinom. Dakle, ostvareni su neki preduvjeti i nadam se, akobogda, da ćemo imati bošnjački džemat i u Dublinu.

Kontaktirate li sa kolegama iz drugih vjerskih zajednica iz bližeg okruženja i u čemu se očituju ti kontakti?

HAMIDOVIĆ: Tokom našeg postojanja i djelovanja na ovim prostorima ostvareni su brojni kontakti. Svake godine povodom obilježvanja Srebrenice, kao i nekim drugim povodima, oni se intenziviraju. Dakle, samo određenim povodima ti kontakti su dobro došli.

Jeste li zadovolji sa tretmanom od strane nadležnih lokalnih ili vlasti viših nivoa?

HAMIDOVIĆ: Vrlo je važno poznavati prostor djelovanja kojeg su propisale nadležne vlasti. Nastojimo da djelujemo u tom svom prostoru i do sad nismo imali nikakvih problema. Međutim, ovisno o sposobnosti taj prostor može da se širi i sužava. Morate biti sposobni da prepoznajete ukazane prilike i da se za njih borite. U tom smislu vi napredujete ili nazadujete. Niko vam ništa ne poklanja. Ali, kada se za nešto izborite to dobija stalno veću vrijednost.

Da li ste medijski primjećeni, barem na nekim lokalnim nivoima i da li se Vi lično medijski eksponirate i u kojim prilikama, eventualno?

HAMIDOVIĆ: Nisam od onih koji izmišljaju razloge da se u medijima eksponiraju, ali kada za to postoji razlog mislim da je pozitivno da bude popraćeno i  u medijima. U tom smislu, mislim da smo bili medijski primijećeni kada je za to bilo povoda.

Na samom kraju, jedno, po meni neizbježno pitanje: Ima li prema Bošnjacima-muslimanima Londona antiislamskog raspoloženja ili čak kampanje, bilo medijske, bilo političke ili u nekim pojedinačnim, privatnim relacijama?

HAMIDOVIĆ: Mi smo mala zajednica ali to nikako ne znači da smo nepoznati na ovim prostorima. Mi imamo svoje ciljeve i na njima prvenstveno istrajavamo i na tom putu niko izvana nam do sada nije smetao. Ako je bilo smetnji one su bile iznutra od nas samih. Mi pratimo dešavanja oko nas i puno napora ulažemo da preventivno djelujemo kada to treba. Mi nismo bili direktno nikada u fokusu antiislamskog raspoloženja ili bilo kakve kampanje, ali sve ono što se dešavalo i nama je teško padalo i osuđivali smo to u domenu naših sposobnosti i mogućnosti.

Vama i Vašim džematlijama želim mubarek predstojeći Ramazani-šerif uz molbu Allahu dž.š. da vam u kabul upiše sve ibadete koje ćete u Njegovo ime učiniti tokom najodabranijeg mjeseca u godini. Hvala za ovaj razgovor.

HAMIDOVIĆ: Amin i molim Uzvišenog da i Vi i Vaši čitaoci osjetite i dokučite blagodati Ramazana. Hvala Vam na ukazanom prostoru u Vašem mediju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (803)

plitvice-ferhadija

 

Progon i iseljavanje Bosanca, egzodus koji je 90-tih godina prošlog vijeka ratnim ognjem komšijske agresije sa kućnih ognjišta pokrenuo trećinu bh stanovništva, pretežno Bošnjaka, ni  četvrt stoljeća kasnije nije zaustavljen, već je zadnjih godina intenziviran, ovaj put poreskom politikom,  pritiscima da se satistički izbriše bh adresa i zauvjek eliminiše 121.800 Bošnjaka, kao i ekonomskim razlozima-  borbom za preživljavanje i egzistenciju. Nitko nije proglašen krivim ni odgovornim za progone, niti ima krivih i odgovornih za ekonomsku emigraciju. O ovoj tragičnoj pojavi, kojom se gube državljani, razara temeljna osnova i vezivno tkivo države Bosne i Hercegovine, pisao sam januara 2005.g. u tekstu “Naturalizacija”, koji vam ponovno prezentiram, da se zajedno uvjerimo da  stanje ne da nije promjenjeno na bolje, već je drastično pogoršano, sa teškim i nesagledivim posljedicama. U ovom trenutku 68% mladih, koji bi trebalo da radnim pobjedama nose stijeg napretka,  želi napustiti BiH.

NATURALIZACIJA

http://pescanik.net/wp-content/uploads/2013/10/Novi-magazin-25.09.2013..jpg

Naturalizacija =  Asimilacija

Proces naturalizacije Bosanaca teče nezaustavljivo u svim dijelovima svijeta. Na prikladnim svečanostima, u svečanim holovima, gradskim sudnicama i školskim dvoranama svakoga mjeseca desetine i stotine Bosanaca nerazgovjetno sebi i onima oko sebe pjevuše himnu neke druge zemlje. Takve svečanosti za zemlje domaćine predstavljaju vrijedne događaje, jer se kroz njih obogaćuje, snaži i oplemenjuje njihova nacija a za naturalizovane je to finalizacija procesa u kojem su mnogo šta izgubili u zamjenu za sigurnosni opstanak sa šansom za egzistenciju. I u momentu dok primaju Certifikate o naturalizaciji, sa kojima im se potvrđuje pravo na državljanstvo i trajni boravak, mnogi od tih napaćenih ljudi vjeruju da će im novo državljanstvo, uz njihovo izvorno, dati zaštitni plašt i omogućiti siguran povratak u domovinu, o kojem toliko sanjaju. Ali, kako godine odmiču, sve veći broj naturalizovanih dolazi do spoznaje da je želja za povratkom samo san i iluzija, jer ih starosne godine, porodica i uslovi egzistencije čvrsto priklješćuju uz novonaturalizovano tlo, na kojem mnogi ne nalaze ono što su tražili, a iznova gube ono što su već davno u prognaničkim konvojima suzama isplakali.

Po sličnom modelu kontinuirano i sinhronizovano teče proces naturalizacije već desetinu godina u mnogim državama Evrope, a sada znatno intenzivnije i na području Sjedinjenih država. Dok se sa mnogih strana svijeta čuju upoznorenja i pozivi a nerijetko i očajnički vapaji za očuvanje bosanskog identiteta (kojim bošnjaštvo trajno i nepovratno najviše gubi) država Bosna i Hercegovina nošena inercijom međunarodne strategije, trasira nove reformske pravce, na kojima nema (i ne mora biti ) neizmjerno vrijedan milion izbjeglih i prognanih Bosanaca. Po sličnom modelu svakoga mjeseca u većim gradovima američke države Vermont, Burlingtonu i Rutlandu, održavaju se svečanosti na kojim se vrši naturalizacija znatnog broja useljenika iz Afrike, Evorpe, Azije, među kojima je (uobičajeno) najveći broj Bosanaca. Tako je bilo i ovih tek minulih februarskih a potom i martovskih dana, u svečanoj dvorani Okružnog suda (District Court) u Burlingtonu uz čestitke Bijele kuće iz Washingtona sa Božijim blagoslovom “God bless you, and God bless America” i potpisom Predsjednika George W. Busha, nova destina Bosanaca postala je građanima Sjedinjenih država. Neki od njih će sa američkim državljanstvom stvarati novu karijeru sebi i trasirati put napretka svojoj familiji, a neki možda i naći modus da sa američkim državljanstvom  i zasluženom penzijom, prožive još koju sretnu godinu u zemlji njihovih očeva, djedova i pradjedova, koju su i sami tako ambiciozno izgrađivali. Takav ishod bosanske ratne drame devedesetih za određen broj izbjeglih i državu Bosnu i Herceogivnu, ne bi ni bio toliko traumatičan da je međunarodna zajednica održala riječ i vratila makar pretežan broj prognanih Bosanaca njihovim kućama. Ali, nikad ne treba zaboraviti da je Bosna i Hercegovina od 4,5 miliona stanovnika izgubila čitav milion, i to ne samo ljudi, već i njihove zrele pameti, sa nezanemarljivim brojem inžinjera, doktora, pravnika, ekonomista i svih drugih profila. Da li se ikad neko zrelo upitao šta to znači kada se iz posude sa 4,5 litara pameti, prolije ili odlije cijela jedna litra. I ta jedna litra pomnoži sa milion. Sa takvom pameti se obogaćuju drugi, prvenstveno bogati narodi, koji znaju cijeniti svaku kap te skupe, nezamjenjive tekućine, a Bosna i Hercegovina zauvijek nenadoknadivo osiromašuje svoje historijsko nasljeđe, u kojem najveću vrijednost ima “čovjek”.

Ali, sve to malo koga u Bosni tangira. Proces naturalizacije prognanih Bosanaca teče i uskoro će biti okončan a njegovi rezultati i posljedice osjećaće se dugi niz godina.

Pod plaštom naturalizacije prognani će naći spasonosno rješenje, izlazni put do egzistencije, a možda i novu domovinu u kojoj će biti sretna makar njihova djeca, ako ne i oni sami.

Izvor/Source: ‘Sabah’ 2005

***********

Sa ovim tekstom o naturalizaciji Bosanaca, (objavljenom januara 2005. godine u nedeljniku “Sabah”, prije više od deset godina) , želim potsjetiti sebe i sviju nas na poraznu činjenicu, da vlasti Bosne i Hercegovine, kako  onda, tako ni danas, ne čine ništa da se rijeka kojom se u svijet odlivaju bosanski mozgovi i proliva bosanska pamet, zaustavi ili preusmjeri „u slivove bh rijeka i vodotoka“, u kojima ćemo vlastitom pameti proizvoditi vlastitu “energiju“, kao nezamjenjivi razvojni potencijal sretnije sadašnjosti i budućnosti.

Svake godine, od onih ratnih do ovih mirnodopskih, našu domovinu Bosnu i Hercegovinu u potrazi za poslom i kruhom napuštaju desetine hiljada mladih i nestaju iz našeg vidokruga kao nepresušna iseljenička rijeka. Samo u prošloj godini iz BiH je iselilo 68.000 bh građana, a to je cijeli jedan grad. A  nosioci i uzurpatori osione i koruptivne BH vlasti, umjesto da se zabrinu i zaustave iseljavanje, nemilosrdno pljačakaju, prisvajaju i u bescijenje prodaju resurse, na obalama te nepresušne rijeke grade i ograđuju svoje feude, sretni i u težnji da se iseljenici nikad ne vrate, da se narod ne probudi, da Bosni jutro nikad ne svane.

I ako se u skorije vrijeme političko i ekonomsko stanje BiH značajnije ne poboljša, ne stane u kraj korupciji, ne skinu s vlasti i razvlaste feudalci novog vremena, a zemlja krene ka EU, bijela kuga iseljeničke naturalizacije uzeće veći danak nego egzodus ratnih devedesetih godina, kada smo ostali bez trećine stanovništva.

Burlington, 17. Maja 2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2