pericaKapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti * Kapitalizam se u usporedbi s totalitarnim sustavima nije održavao primarno silom, nego više i uspješnije manipulacijom, zbog čega je on suptilnije, a ne manje zlo od totalitarizma * Nebitno je da li desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“, bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma * Papa Franjo je popravio papinski imidž, ponaša se kao običan čovjek i razlikuje se od Benedikta XVI koji liči na galaksijskog imperatora iz filmova Star Wars

Vlada li danas svijetom antiislamizam?

Da, djelomice zbog površnosti, neznanja i stereotipa o muslimanima na Zapadu, a djelomice je dirigiran od strane država i politika kojima je diskreditiranje muslimana u nacionalnom interesu. Naravno, odgovorni su i radikalni islamistički pokreti i korumpirani muslimanski režimi. Oni diskreditiraju cijelu islamsku civilizaciju danas, kao što su ranije režimi poput staljinizma, maoizma ili Crvenih Kmera učinili da antikomunizam demonizira cijeli svjetski socijalistički i radnički pokret.

Kako se prema Vašoj ocjeni Islamska zajednica BiH  “držala” od 1990., do danas?

U usporedbi s dvije velike susjedne joj kršćanske crkve razlikuje se dosta jer do početka rata nije pokazivala netrpeljivost prema ideji višekonfesionalne države. Zatim, u ratu nije bila agresor na susjedne narode, branila je na svojoj zemlji svoj narod, dok su mu susjedi kršćani uz blagoslove svojih vladika i vojnih dušobrižnika rušili džamije. Također, islam ima po svojoj prirodi slabiji nacionalizam. Ipak, IZ bi htjela biti državna religija, ali to ne može biti u BiH takvoj kakva je. Dakle, slabija je od crkava u komšiluku onoliko koliko je BiH slabija kao država, zatim onoliko koliko je u islamu slabiji nacionalizam i utoliko što BiH nije muslimanska država, nego se sastoji od tri etnokonfesionalne paradržave, s nekom vrstom tri državne religije. S tim u vezi, uvijek me je kod poratne IZ BiH najviše zanimalo – ne ono što su mediji napuhavali, nekakve vehabijske, selafijske i druge ekstremne grupe – nego koliko je u IZ ulemi  i među muslimanskim intelektualcima uticajna ideja da podjela BiH  za muslimane može biti korisna i da se time na jednom manjem, ali homogenom muslimanskom teritoriju formira nekakav evropski mini-Pakistan, što naravno SAD i EU ne bi dopustili, pa se zato prave da im je stalo do jedinstvene BiH. Ali, znatiželjan sam koliko najutjecajnijih ljudi u IZ možda tako misli, to Aliji Izetbegoviću nije bilo mrsko, naprotiv, mislim da je za baš takvu varijantu molio Boga. U odnosu na ideju državne religije, IZ u BiH ima takve tendencije i obilježja iako je, bez obzira na medijske priče o megalomanskim novim džamijama, u slabijem statusu od nacionalnog pravoslavlja u Srbiji i RS, te nacional-katolicizma u Hrvatskoj. Na ovim prostorima najveću količinu vlasti, moći, državnih privilegija i društvenoga utjecaja prigrabila je Katolička crkva u Hrvatskoj. Mislim da joj Srpska pravoslavna crkva i bosanska IZ zavide. Kad se vladike ili muftije nađu na kavi, zacijelo se pitaju kako je to tim hrvatskim biskupima i kardinalima uspjelo, pa kažu: pogledaj im nove monumentalne crkve tamo gdje uopće nema vjernika, popovske vile, mercedese i ministarske plaće, šta to mi pobogu radimo krivo, braćo moja mila?

Jednom ste izjavili da je kapitalizam najveće zlo modernog vremena – je li?

Moderno je doba počelo pod geslom: sloboda, jednakost, bratstvo. Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti. On u usporedbi s totalitarnim sustavima nije se održavao primarno silom, nego više i uspješnije manipulacijom, zbog čega je on suptilnije a ne manje zlo od totalitarizma. Primjer: kad te s posla izbace na ulicu, to se fino zove downsizing ili outsourcing, skoro da čovjek poželi da ga te blagodati snađu. I sam naziv neoliberalni kapitalizam je marketinški trik. To mu dođe kao nešto jako suptilno i progresivno. Ali pravo ime tom sistemu, ako ćemo govoriti istinu, moralo bi biti ekonomski ekstremizam, ekonomski fundamentalizam ili ekonomski terorizam. Neoliberalni kapitalizam je teror nad ljudima koji pokušavaju pošteno i ljudski živjeti od svog rada. U njemu su prečesto gubitnici oni koji igraju po pravilima i vjeruju da se uspjeh postiže teškim radom, kako voli kazati Noam Chomsky. Taj sistem je dizajniran u korist jednog malog broja najbogatijih koji posjeduju ogroman dio svjetskog bogatstva i sve su bogatiji a svakim danom se povećavaju mase najsiromašnijih. Nedvojbeno je da taj sistem treba korjenito promijeniti, tu je ključno etičko pitanje koja su sredstva dozvoljena da ga se promjeni.

Je li papa Franjo drugačiji papa?

Da ništa nije napravio osim ove nove enciklike o zaštiti okoliša, dobar je. Osim toga, popravio je papinski imidž, ponaša se kao običan čovjek i dobrohotno se smješka čime se razlikuje od Benedikta XVI koji sliči na galaksijskog imperatora iz filmova Star Wars. Općenito govoreći, institucija papinstva se svodi na ritual bez neke naročite duhovne suštine. Suvremeni katolicizam je svjetski show, a vjernici su površni ili u nekim zemljama poput Irske, Poljske i Hrvatske, katolici su primarno zbog toga što su nacionalisti, a Crkva je simbol nacije. Međutim, papinska institucija je važna jer povezuje vrlo heterogen svjetski katolicizam, zadovoljava neke ljudske potrebe, jer čovjek 21. vijeka voli tradiciju, spektakle i ne želi biti izoliran nego imati osjećaj pripadnosti međunarodnoj zajednici. Konačno, papa ima određeni autoritet i utjecaj koji se ponekad koristi za promicanje ljudskih prava i diplomatsko posredovanje u međunarodnim krizama. Od nedavnih ozbiljnijih izazova, recimo, papa Franjo još nije uspio utjecati na konzervativne katolike u SAD, a to su većina biskupa, da smekšaju rigidne stavove o abortusu i kontracepciji zbog povijesne šanse za pedeset milijuna američkih siromaha da dođu do zdravstvenog osiguranja. Čini se da bi kršćanima trebalo, barem u teoriji, biti važnije što je Obamacare omogućio milijunima najsiromašnijih i radničkoj klasi da se prvi put u povijesti dokopaju opće zdravstvene zaštite nego održavanje najrigidnijih konzervativnih pristupa abortusu i kontracepciji. Zato će biti zanimljivo vidjeti rezultate predstojeće papine posjete SAD-u u rujnu.

Svojevremeno se Vaše ime našlo na spisku nepodobnih Hrvata u “Slobodnom tjedniku”, a nalazi se opet u zadnje vrijeme crnim listama domovinskih neprijatelja. Zašto ste nepodobni?

Koliko se sjećam, na početku rata sam bio naveden u tom tabloidu kao agent udbe a po nekim nedavnim navodima na desničarskim portalima pripadam urotnicima protiv hrvatske države koji rade na obnovi SFRJ. Nebitno je da li ti desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“ zbog ideologije, vjere nacije, ove ili one orjentacije, bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma. Baš kao i marševi ratnih veterana i ratnih vojnih invalida, apoteoza rata, spaljivanje nepodobnih knjiga, pokušaji državnih udara, ulično nasilje nad političkim protivnicima, obožavanje kulta države, supstitucija zbilje mitovima, komemoracija žrtava iz vlastitog etnosa uz naslađivanje nad patnjama drugih, itd. To su scene iz suvremene hrvatske povijesti. Podsjećaju na scene iz poznatog filma „Dvadeseti vijek“ (Novecento) Bernarda Bertoluccija koji daje slike uspona talijanskog fašizma dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Tu su crnokošuljaši koji mlate neuvjerljive patriote i političke protivnike, ratni veterani u invalidskim kolicima s odličjima i fašističkim insignijama predvode fašističke mimohode, a ovi vode nasilju na ulicama, državnim udarima i diktaturi.

Šta je tema Vaše nove knjige “Pax Americana na Jadranu i Balkanu: mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja, 1919. – 2014.”?

Da bi se razumjela uloga SAD na Balkanu 1990-ih treba američke intervencije sagledati u širem povijesnom kontekstu i kroz perspektivu dugog trajanja. SAD je bio vojno prisutan više od dvije godine na Jadranu u krizi oko zapadnih granica nove jugoslavenske države nastale poslije 1. svjetskog rata. Zatim u Trstu i oko njega devet godina opet oko jugoslavensko-talijanskog razgraničenja poslije Drugog svjetskog rata. Zatim dolaze balkanske avanture Amerikanca devedesetih i njihova odluka da tu uspostave trajnu vojnu bazu. Kroz tih stotinu godina pratim ove američke intervencije koje su bile uglavnom mirovno-posredničkog karaktera. Međutim, diplomaciju i politiku stavio sam u sjenu onog što je, inače, sporedno kod takvih studija, a to je globalno širenje utjecaja američke popularne kulture i njen utjecaj na lokalne i nacionalne identitete, te kako su oni kroz te uvezene žanrove percipirali Ameriku i Amerikance. Tako da je ova knjiga jedna kulturna povijest prije nego politička. To znači, važnije mi je od Wilsona, Clintona, Holbrooka i Kissingera, analizirati što ima o Amerikancima i  medjunarodnom vježbanju mira po Balkanu kazati Tijardovićeva opereta, mjuzikl Jalta, Jalta, jugoslavenski rock, Bijelo Dugme, Azra i Laibach, postjugoslavenski film, Edo Maajka, Dubioza kolektiv, TBF i balkanski hip hop.

Izvor:

BNN.BA

21.08.2015

S BiH – SAOPĆENJE

Posted: 31. August 2015. in Intervjui

Sarajevo, 31.08.2015.godine

Ni nakon tri godine borbe protiv aparthejda i obespravljivanja bošnjačke djece, nova školska godina neće početi sa radošću za bošnjačku djecu u manjem bh. entitetu.   Ovim povodom Stranka za Bosnu i Hercegovinu poziva sve relevantne institucije u Federaciji BiH da pruže jasnu i nedvosmislenu podršku djeci, roditeljima i osoblju koje provodi alternativnu nastavu za ove obespravljene učenike. Također skrećemo pažnju i Visokom predstavniku i svim međunarodnim faktorima da upravo ovakvo ponašanje vlasti u manjem bh. entitetu predstavlja kočnicu ka putu prema euroatlanskim integracijama i tražimo da nedvosmisleno ukažu i konačno konkretno pomognu ovoj djeci da ostvare svoje osnovno pravo – pravo na obrazovanje..

Press služba Stranke za Bosnu i Hercegovinu

Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić ostaje dosledan u svojoj drskosti da se otvoreno mješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Svojom poslednjom izjavom da „Republika Srpska treba tražiti vraćanje svih daytonskih nadležnosti koje su joj uzurpirane samovoljom visokih predstavnika“, Vučić nastavlja kontinuitet politike Republike Srbije na destabilizaciji političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Šaljujući javnosti ovu štetnu izjavu Vučić želi da poruči da Republika Srbija neće odustati od principa etno-nacionalnog ekskluzivitet Daytonskog sporazuma , gdje se blokiranjem rada zajedničkih institucija i opstruiranjem političkih proces donošenja važnih odluka u državi , stvara privid da BiH kao država ne može funkcionirati i opstati.

Interes Vučićeve politike je zasnovan na očuvanju nasilnih podjela bosansko-hercegovačkog društva, počinjenih etničkim čišćenjem i genocidom u ratu, a ozakonjenih u Daytonu, koji već dvadeset godina blokiraju razvoj naše zemlje čineći državu neracionalnom i nefunkcionalnom. Ukoliko gospodin Vučić zaista vjeruje u principe Daytonskog sporazuma, pozivamo ga da ih primjeni i u svojoj zemlji praveći etnitetske granice u Vojvodini i Sandžaku.

Ova izjava je istovremeno i pritisak na međunarodnu zajednicu kao pravnog subjekta koji je preuzeo odgovornost iz Daytonskog sporazuma da ponudi racionalna riješenja u obnovi razvoja BiH i njene samoodrživosti. Politika Republike Srbije je od završetka rata pa do danas dosljednja u svojoj težnji dissolucije Bosne i Hercegovine, negiranja njene državnosti, kontinuiteta, počinjenog genocida, bosanskog jezika, kulture i bića. Samo se mijenjaju akteri koji su privremeno vučju kožu zamjenili jagnjećom.

Za Predsjedništvo,

Mr.Sci. Edin Osmančević, predsjednik

edin osmancevic

Enea tim
Moj sugovornik je prvi s desna
Ustanova  funkcioniše  prema  komercijalnom  principu  i prema  tom principu svoje usluge nudi u visokim  standardima u ovoj djelatnosti…..Našim  korisnicima  obezbjeđujemo  kompletnu  ishranu  iz  naše  domaće  kuhinje- 4 obroka a  prema  potrebi  i više,  kupanje  uz  pomoć  medicinskog  osoblja, pranje  veša-garderobe, odnosno  kompletno  higijensko  zbrinjavanje  prema  potrebama  kategorija korisnika, ljekarsku  vizitu  najmanje  dva  puta  mjesečno i  prema  potrebi  vanredne  posjete  ljekara, davanje  medicinske  terapije  koja  je  prema  ljekarskoj  indikaciji  ordinirana,transport  korisnika  do  ambulante na  termin  specijalističkog  pregleda…..Cijene su formirane prema kategorijama pokretljivosti i težini medicinske dijagnoze, a kreće se između  850.00 KM  i  1050.00 KM  mjesečno…..
 enea
 Bosna i Hercegovina, ta čudesna zemlja, danas uglavnom zemlja apsurda ali kojoj se ne može odoljeti, ma kakva da je jer naša je, deficitarna je u mnogim segmentima. Između ostalog, deficitarna je nekim infrastrukturnim objektima ali sve više postaje deficitarna i – ljudima. Mlađim, posebno. Takav je trend, naime. Kada je o infrastrukturnim objektima riječ, nedostaje joj zatvorskih kapaciteta (ima puno osuđenika koji čekaju na red za izdržavanje kazne, a tek oni koji još nisu ni procesuirani), te prikladnih domova za smještaj starih i bolesnih osoba, naprimjer. Jedan od takvih potrebnih starim i bolesnim ipak postoji u herojskom Kozarcu, “najvećem malom gradu na svijetu”, varošici na domak Prijedora na putu iz pravca Banja Luke i gradiću-feniksu, u pravom smislu riječi. Želja mi je kroz razgovor sa direktorom ove ustanove predstaviti taj kolektiv, njegove smještajne kapacitete i visoki nivo usluga koje nudi, te približiti ih onima koji su zainteresirani smjestiti svoje bližnje – stare i iznemogle, u objekat kakvog se ne bi postidjeli nigdje u Evropi, pa i šire.
Kada je osnovana vaša ustanova i kakvog je karaktera, u smislu vlasništva?
 
FORIĆ:Naš Dom je prve korisnike primio 29. aprila 2013.god. a osnovna djelatnost je smještaj i njega starijih lica. Dom je privatno vlasništvo Emira Dautovića, i  kao takvo je pravno-formalno registrirano i u sistemu je Ministarstva  socijalne zaštite RS u Banja Luci. Ustanova funkcioniše prema komercijalnom principu i prema tom principu svoje  usluge nudi u visokim standardima u ovoj djelatnosti.   
 
Hoćete li nešto reći o smještajnim kapacitetima Doma?
 
FORIĆ:Smještajni kapacitet Doma su 32 jednokrevetne  sobe, 10 soba u Odjelu intenzivne njege i medicinske brige, a 22 sobe su za pokretne i polupokretne korisnike.
 
Koje sve usluge nudite (i pružate) svojim korisnicima i kojeg su nivoa?
 
FORIĆ:Našim  korisnicima  obezbjeđujemo  kompletnu  ishranu  iz  naše  domaće  kuhinje- 4 obroka a  prema  potrebi  i više,  kupanje  uz  pomoć  medicinskog  osoblja, pranje  veša-garderobe, odnosno  kompletno  higijensko  zbrinjavanje  prema  potrebama  kategorija korisnika, ljekarsku  vizitu  najmanje  dva  puta  mjesečno i  prema  potrebi  vanredne  posjete  ljekara, davanje  medicinske terapije koja je prema ljekarskoj indikaciji ordinirana,transport  korisnika do  ambulantena termin specijalističkog pregleda. Obavljamo  nabavku medicinske terapije preko ambulante porodične  medicine te istu dajemo korisniku-pacijentu prema  ljekarskim uputama. U sobama je moguća instalacija  TV i telefona.
enea-mjerenje tlaka
Koliko uposlenika imate i kakva im je kvalifikaciona struktura?
 
FORIĆ: Trenutno  je  13  zaposlenih: 2 med.tehničara sa  Visokom  zdravstvenom  školom, 3 med.tehničara  sa  srednjom med.školom i respektabilnim  radnim  iskustvom, 3 njegovateljice kvalifikovane  za  njegu  starih  lica, 2. kuharice, čistačica, radnik  na  održavanju i direktor.
 
Postoje li neki limiti u pogledu starosti potencijalnih korisnika vaših uluga te njihovog zdravstvenog stanja prije prijema u Dom? Da budem precizniji, postoje li donja i gornja granica starosne dobi lica za koje se traži smještaj u Domu ispod i iznad koje ne može biti eventualno primljen, kao i neka dijagnoza njegovog zdravstvenog stanja zbog koje također ne može biti primljen?
 
FORIĆ: Ne  postavljamo  starosnu  granicu, ali mogućnost  za  prijem  korisnika  ovisi  od  zdravstvenog  stanja  korisnika, odnosno da  li  boluje od neke od zaraznih bolesti ili težih psihijatrijskih oboljenja koja nisu podobna za  kolektivni vid stanovanja. 
 
Da li su trenutno popunjeni svi vaši smještajni kapaciteti?
 
FORIĆ:Trenutno je popunjenost kapaciteta ispunjena ali to nije konačno, trudimo se da nađemo rješene ukoliko je  zahtjev za prijem visoko opravdan.
 
Osim redovnih, svakodnevnih usluga koje pružate svojim korisnicima, ima li i nekih dodatnih, kojima povremeno proširujete svoju ponudu?
 
FORIĆ: Zainteresovane  i one koji mogu samostalno se kretati ili uz pomoć  pomagala, odvodimo ih  sopstvenim  prevozom na izletište na  Mrakovicu, koja je veoma  lijepo uređena i prijatno  je proboraviti  nekoliko sati na  čistom  zraku i lijepoj prirodi. 
 
Kolika je cijena smještaja sa svim pripadajućim uslugama po osobi u vašem Domu, mjesečno?
 
FORIĆ:Cijene su formirane prema kategorijama pokretljivosti i težini medicinske dijagnoze, a kreće se između  850.00 KM  i  1050.00 KM  mjesečno.
enea-restoran
 
O kvalitetu vaših usluga najmeritorniji su da se o njima odrede sami korisnici ili njihovi bližnji koji su ih smjestili u Dom. Međutim, da li se o tome ponekad određuju i neke institucije sistema nadležne za praćenje rada ovakvih ustanova kao što je vaša? Kakve ste ocjene do sada dobijali, i od jednih i od drugih, eventualno?
 
FORIĆ:Institucije sistema koje prate ovu djelatnost ne izjašnjavaju se javno o pojedinim ustanovama u ovoj oblasti, ali  imamo usmene komentare da ova  ustanova ima najmanju smrtnost i da smo jedna od najbolje organizovanih i sa  vema dobrim uslovima koje Zakon koji reguliše ovu djelatnost propisuje. 
 
Za one koji su zainteresirani za smještaj u vaš Dom, koje su kontakt informacije i kako do vas doći?
 
FORIĆ: Nalazimo  se  u  neposrednoj  blizini  Kozarca – Prijedor, u  Kozaruši. Naša  e-mail: nasdomenea@gmail,com,  ili  na  tel:00387 52 911 811 , 066 424 033.
 
Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
 
FORIĆ: Molim  lijepo, gosp.Bedrudine. Hvala Vama na ukazanoj prilici da razgovaramo na temu zbrinjavanja  starih  i  bolesnih osoba, posebno sa ovih  područja naše Bosne i Hercegovine!
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (701)
 

Marjan 2Na onaj svijet odlaze članovi porodica stradalih, ne dočekavši da se najvećim krvnicima od Drugog svjetskog rata izreknu odgovarajuće pripadajuće im kazne. Vrijeme prolazi, oni stare, postaju senilni, razboljevaju se, čak ih i prijevremeno oslobađaju. Nije potrebno posebno komentirati kakve se poruke upućuju potencijalnim zločincima. Za njih su ti prizori sudske farse svojevrsno ohrabrenje…..Nažalost, sakralni čin ukopa iskorišten je za samopromotivni spektakl sudionika samog genocida. Osobno mi je jako teško palo vidjeti među prisutnim uzvanicima Billa Clintona, Bakira Izetbegovića, Aleksandra Vučića…..Posebnu krivicu nosi Bakir Izetbegović koji se na komemoraciji pretvarao da i ne primjećuje Vučića, a poslije incidenta je otišao u Beograd da zagladi slučaj, opet na račun Bosne i njenih vitalnih interesa. To su tipovi bez kičme i karaktera. Daju se kupiti za ručak i muziku na Skadarliji…..Tim mladih košarkaša je briljirao! Sve čestitke! Sportisti, ali i svi mladi eksperti koji su proslavili ime Bosne, najbolji su ambasadori svoje zemlje. Laktaški Baja i drugi razni „baje“ mogu koliko god žele svojatati ih u cilju podizanja svog nezadrživo tonućeg rejtinga, međutim, kriterije pripadnosti tih mladih ljudi određuju njihovi uspjesi, i obratno…..Vučić je proizvod totalnog loma sučeljenih epoha, ovaploćenje  domanovićevskog vođe, reinkarniranog u pogrešno vrijeme i na pogrešnom prostoru, nesposobnog da dosegne imidž pravog diktatora kojem se bespogovorno pokoravaju njegovi podanici. U poređenju sa Miloševićem i Šešeljem izgleda kao nedovršena komična kreatura prigodna kakvom petorazrednom lutkarskom pozorištu…..Sadomazohisti-poluljudi su se dočepali vlasti nikle na truleži socijalizma koji ih je tetošio, odnjihao i pružio im privilegije kao polazište za gradnju svog prljavog carstva podignutog uz obale rijeka obojenih ljudskom krvlju. Ne stide se ni pred Bogom ni pred narodom. Po njihovom, povijest započinje i završava se sa njima. Pljuju pa ližu, sve za novac i moć…..Ko može i usuđuje se ponašati se rasističko-segregacijski? Nisu u pitanju „ostali“. Gdje su nestali građani Bosne, Bosanci? Smije li se pristati na odricanje R (Republike) u imenu države i na izdajničko pripajanje tog bitnog slova genocidnoj paradržavi?….Bosanci u egzilu nikada ne smiju zaboraviti kako su sami spašavali svoje porodice i dužni su ma gdje bili ako su u prilici pomoći u svim vidovima izbjeglice sa Bliskog istoka i sa bilo kog dugog mjesta na Planeti…..Plašio sam se da ću nakon posjete Splitu vratiti se razočaran i jednim dijelom to se i dogodilo. Uobičajeni odlazak na Marjan sam izostavio jer je Kerum ipak postavio krst čemu sam se protivio…..Iz njegove sklonosti egzibicionizmu i ksenofobičnosti, iz njegovih prijetnji da se Amerika treba riješiti emigranata, da će se osobno angažirati za povratak poljuljanog ugleda SAD na svjetskoj sceni, moglo bi se zaključiti da Donald Trump podgrijava staru kašu američkih prijetnji usmjerene sve vidljivijim protagonistima neokomunističkih i antiglobalističkih tendencija. Da je moguće da bude gori i od Busha, moguće je, sudeći prema bahatosti i arsenalu stupidnosti koje izviru iz njegove nečiste aure…..Do kraja sam besmrtno odan humanosti i čvrsto sam uvjeren da samo humanisti mogu izvesti Bosnu ka svijetloj budućnosti prožetoj stvaralaštvom i zajedništvom koje čini dušu Bosne i Bosanstva…..            

Dragi Prijatelju! Poštovani suborče! Kotrlja se ovo kod mene, čini mi se kao da je dobilo neko ubrzanje jer osjećam kao da smo još jučer razgovarali u povodu prethodne moje stotke. Ali, osjećaj je jedno a činjenice ipak kažu da smo posljednji put razgovarali prije tačno godinu dana, što znači da mi je brzina ostala ista. Dobrodošao u broj 700!

 HAJNAL: Više se ne usuđujem futuristički procjenjivati Tvoj budući doprinos ugledu „sedme sile“ i njenom funkcioniranju prema Tvom modelu intervjuiranja, uzornom posebno u svojoj etičkoj dimenziji. Ovaj impresivni broj obavljenih razgovora, 700, dovoljno je ilustrativan. Svaki intervju je priča za sebe, i samo se fragmentarno može naslućivati duhovno bogatstvo koje si za opću dobrobit ostvario svojom misijom istinoljublja. Samo Ti znaš kako je bilo pronaći i odobrovoljiti za razgovor tolike sugovornike, upoznati njihove živote i djela, smisliti desetak hiljada pitanja i sve to tehnički uklopiti u prvorazredni žurnalistički performans već sada legendaran po formatu i raznovrsnosti. No, da Te ne hvalim suviše, da ne bi izgledalo napadno i da ne prejudiciram kvantitativni okvir ovog projekta vođenog Tvojom vještom palicom diskretnog i nadasve uljudnog tona, danas rijetkom u svojoj postojanosti i prirodnosti. Kratko i bez patetike – nastavi, i neka je daleko dan kada ćeš osjetiti da bi Tvoje novinarsko pero trebalo malo i da predahne.

 U proteklih godinu dana izdešavalo se što-šta u BiH i oko nje ili se nije mnogo toga desilo a mi bismo željeli da jeste. Naravno, nećemo se moći dotaći mnogih od tih tema zbog vremena i prostora. Ipak, tema koja treba da je svježa svim Bosancima i Hercegovcima i svim dobrim ljudima ove planete i prije i poslije 11. jula svake godine je svakako Srebrenica. Kako si doživio obilježavanje 20-te obljetnice genocida u tom bosanskom gradiću?

 HAJNAL: U mom rodnom Visokom postoje kapaciteti pogrebne infrastrukture za organiziranje masovnih sahrana pa već od tog grada pratim bar psihološku stranu priprema za čin opraštanja Srebreničana od najmilijih koje je smrt zadesila u najcrnjem kontekstu pogroma i genocida. Dvadeset godina je prošlo, a pravde nema, ni nakon svih rezolucija i presuda. Da se radi o poremećenom sistemu regulisanja pravnog uređenja društva  potvrđuje činjenica da se u stoljeću suvremene tehnologije podesne za brzu analizu i obradu podataka čeka dvije decenije da bi se izrekle presude. Na onaj svijet odlaze članovi porodica stradalih, ne dočekavši da se najvećim krvnicima od Drugog svjetskog rata izreknu odgovarajuće pripadajuće im kazne. Vrijeme prolazi, oni stare, postaju senilni, razboljevaju se, čak ih i prijevremeno oslobađaju. Nije potrebno posebno komentirati kakve se poruke upućuju potencijalnim zločincima. Za njih su ti prizori sudske farse svojevrsno ohrabrenje. To je samo još jedna potvrda prljave simbioze zavjereničke antiislamističke političke koreografije i kriminaliziranog zapadno-centričkog „pravosuđa“. Tim sinhronizmom kršenja elementarnih odredbi Povelje UN o genocidu, relativiziranjem i egalitiziranjem zločina nad humanošću stvoreno je pogodno tlo za degradaciju smisla ukopa posmrtnih ostataka pomorenih Srebreničana. Utoliko sam bio razočaran i uvrijeđen kao građanin Bosne i kao čovjek gledajući nastavak realizacije farse i u toku samog ceremonijala predavanja zemlji često samo dijelova tijela tih pobijenih nedužnih ljudi i djece. A i na putu prema Srebrenici kemenovan je konvoj sa tabutima, napadnuti su biciklisti u toku vožnje iz Srbije prema Potočarima, vrijeđane su uplakane majke. Sve je imalo predznak siledžijstva koji samo mijenja forme, a njegova suština ostaje ista – patološka mržnja i primitivizam hordi neosviještenih maloumnika.

 Da li je svima koji su našli u Potočarima toga dana i tim povodom bilo mjesta tamo?

 HAJNAL: Nažalost, sakralni čin ukopa iskorišten je za samopromotivni spektakl sudionika samog genocida. Osobno mi je jako teško palo vidjeti među prisutnim uzvanicima Billa Clintona, Bakira Izetbegovića, Aleksandra Vučića. Ne samo članovima ožalošćenih porodica, svakom iole poštenom čovjeku ta masovna džennaza unaprijed izaziva stres i umjesto da se njegov intenzitet umanji, da se pomogne članovima obitelji na dostojanstven način oprostiti se od zemnih ostataka njihovih bližnjih, napravljen je haos kom su prije svega doprinijeli organizatori i subjekti iz sjene. Posebnu krivicu nosi Bakir Izetbegović koji se na komemoraciji pretvarao da i ne primjećuje Vučića, a poslije incidenta je otišao u Beograd da zagladi slučaj, opet na račun Bosne i njenih vitalnih interesa. To su tipovi bez kičme i karaktera. Daju se kupiti za ručak i muziku na Skadarliji. A u bescijenje su spremni prodati sve što pripada narodu i državi Bosni, u uslovima lažnog mira prepustiti Vatikanu kompletnu zapadnu Hercegovinu, na Istoku se odreći Podrinja, a na kraju i Sutorine. S kakvim pravom i čijim ovlaštenjem? To predstavlja finale licemjerja i zahtijeva dubinski psihoanalitički zahvat u sfere psihe koja koketira sa iranskim, saudijskim i turskim obavještajnim službama, a s druge strane nastoji uskočiti u voz koji bi skupa sa recikliranim velikosrpstvom infiltriranim u sve pore vlasti, pravosuđa i policijskog aparata odjurio bez povratka u pravcu Zapada. Zaboravljajući da je Bosna u srcu Europe i europske civilizacije. Piramide i stećci o tome svjedoče. Bill Clinton je svojom pojavom na mjestu vlastitog zavjereničkog zločina počinjenog nad izdanim i svirepom masakru prepuštenim Srebreničanima, bio samo maska za paradu kiča, ali istovremeno i metafora batine, odnosno, njegovo prisustvo je bilo prst upozorenja da Amerika neće prihvatiti ništa osim igre na sve.

Rat protiv Bosne se, kao što znamo, nastavlja i nakon novembra 1995. pa sve do danas, naravno, drugim sredstvima. Kako u ratu, tako i sada, u nazovi miru, naša domovina ima svoje heroje. Jedni od njih su roditelji djece iz Konjević Polja.  Čak se u povodu priče o bosanskom jeziku oglasila i zloglasna SANU, tvrdeći da bosanski jezik ne postoji. S druge strane, nema uzvrata sa nadležnih mjesta iz Sarajeva, iz tzv. bh. akademske zajednice, ako tako nešto postoji. Komentar?

 HAJNAL: Situacija se promijenila u toku nekoliko posljednjih dana tako se mogu čuti glasovi otpora i osude, npr. iz BANU, ali, sa zvaničnih mjesta se ne čini dovoljno ili, ne čini se ništa da bi se zaštitilo pravo Muslimana kao građana Bosne na vlastiti Bosanski jezik. Roditelji su se pobunili i ne žele da u svjedočanstvima njihove djece piše „bošnjački jezik“, jer, takav jezik ne postoji. U vezi sa poricanjem Bosanskog jezika oglasio se Rijaset Islamske zajednice u BiH čije stavove dijelim u potpunosti te prenosim najvažnije: „Oko imena Bosanskog jezika nema kompromisa. Već decenijama, nažalost, svjedočimo kako je jedan od primarnih zadataka Srpske akademije nauka i umjetnosti, sa sjedištem u Beogradu, i njenih akademika nacionalista očuvanje i promoviranje velikosrpske hegemonističke politike na Balkanu. U to smo se najbolnije uvjerili u vremenima Agresije na državu Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina prošlog stoljeća i genocida nad bošnjačkim narodom. Zato se posljednje ideološki dizajnirane priče o Bosanskom jeziku samo uklapaju u taj dugovjeki nacionalistički mozaik bezprizornog i vrijeđajućeg beščašća pod krinkom tzv. nauke. Nije nam poznato da se u svijetu ijednom drugom narodu i društvu osporava pravo na vlastiti jezik, vlastitu jezičku tradiciju, na povijesno pamćenje, kulturu, nacionalni identitet, kao što se to od strane SANU i nacionalista akademika, u ime srpskoga naroda, osporava bošnjačkom narodu. Ovakvi bi istupi, u normalnim vremenima, bili više za žaljenje, gnušanje, ignoriranje, ali kad se zna da su u Bosni i Hercegovini i na Balkanu fašizam i fašizoidnost tijesno isprepleteni s tzv. demokratizacijskim procesima, onda ima razloga da budemo zabrinuti. Nijekanje jezika jest jednako nijekanje naroda i njegova ukupnog duhovnog i kulturnog naslijeđa oblikovanog na maternjem jeziku; nijekanje Bosanskog jezika jest nijekanje prava na život Bošnjacima i Bosni i Hercegovini, prava na životni prostor, prava na nacionalno dostojanstvo, prava na mirniju budućnost. Ovakvi pseudoznanstveni nacionalistički istupi daju krila onim fašizoidnim snagama, grupama, institucijama na prostoru države Bosne i Hercegovine da, čak, uskraćuju elementarno ljudsko pravo da se u školsku svjedodžbu unese ime maternjeg jezika onako kako ga njegovi govornici oduvijek osjećaju, imenuju, pišu od Kulina bana do vremena u kojemu mi živimo. Polazeći od suštinske vjerske istine da je jezik, ključno sredstvo komunikacije između ljudi, kultura, dostignutih znanja, jedan od primarnih darova Boga ljudskome rodu na Zemlji i da je nijekanje bilo kojeg jezika i njegova imena samo nastavak genocidne i fašističke politike, makar to bilo i pod krinkom tzv. nauke, pozivamo sve članove Islamske zajednice koji govore bosanskim jezikom, sve Bošnjake u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, bilo gdje u iseljeništvu da ovom pitanju priđu krajnje ozbiljno, obazrivo i dostojanstveno, a sve obrazovne institucije u državi Bosni i Hercegovini, nadležna ministarstva na svim razinama izvršne vlasti, političke predstavnike, obrazovna, kulturna i druga udruženja da pristupe sistematskijem proučavanju bosanskoga jezičkog naslijeđa kroz podršku konkretnim znanstvenoistraživačkim projektima, i institucijama koje brinu o bosanskom jeziku. Za Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini nije prihvatljivo da bilo ko od bošnjačkih predstavnika na bilo kojem nivou i u bilo kojoj instituciji pravi kompromis oko imena bosanskog jezika i pokušajima da ga se zamijeni nekim neustavnim terminima.“

 Heroji su svakako i ona djeca iz košarkaške kadetske reprezentacije BiH te njihovi treneri. Međutim, zlato iz Kaunasa nije se slavilo u mojoj Banja Luci, na primjer.  Čak je tamošnji glavni Baja tim povodom rekao kako je “Republika srpska rasadnik talenata…”, a znamo svi i zna i on da ta djeca potječu doslovno iz svih krajeva naše zemlje. Može li sport probiti neke bh. barijere i ušutkati brojne neprijatelje BiH, i izvana i one iznutra?

 HAJNAL: Tim mladih košarkaša je briljirao! Sve čestitke! Sportisti, ali i svi mladi eksperti koji su proslavili ime Bosne, najbolji su ambasadori svoje zemlje. Laktaški Baja i drugi razni „baje“ mogu koliko god žele svojatati ih u cilju podizanja svog nezadrživo tonućeg rejtinga, međutim, kriterije pripadnosti tih mladih ljudi određuju njihovi uspjesi, i obratno. Istini za volju, bilo bi daleko bolje da je naš fenomenalni trkač Amel Tuka na svom dresu pokazivao grb Bosne sa ljiljanima, a ne onaj dejtonski trofrtaljni plavo-žuti masonski simbol podijeljene Bosne, ali, bar simbolično, on je pokazivao svoju zemlju u ime koje je nastupio i kojoj je darovao bronzanu medalju na mitingu najboljih atletičara svijeta u Pekingu. Njegova bronzana medalja ima sjaj zlata već po samom tom patriotskom nastupu. A da bi mogao biti i nosilac zlatnog odličja, sudeći prema njegovom potencijalu, u to uopće ne treba sumnjati.

 Vučić ne odustaje da pomiri region. Može li i treba li baš on to?

 HAJNAL: Vučić je proizvod totalnog loma sučeljenih epoha, ovaploćenje  domanovićevskog vođe, reinkarniranog u pogrešno vrijeme i na pogrešnom prostoru, nesposobnog da dosegne imidž pravog diktatora kojem se bespogovorno pokoravaju njegovi podanici. U poređenju sa Miloševićem i Šešeljem izgleda kao nedovršena komična kreatura prigodna kakvom petorazrednom lutkarskom pozorištu. On se ne može izmiriti niti sa samim sobom, ali, povlađujući ukusima glumi u svom inkriminirajućem scenskom komadu, pehlivanski lavirajući između zadrtih, bijesnih i neukih gomila koje se ne bi odrekle klanja njima različitih, a žele se ugurati u mondeni svijet. Još kada ne bi imali Noleta Đokovića (mada im se on polako ali sigurno otima da postane njihova ikona) koji se svojski trudi da svoju zemlju predstavi boljom no što ona jeste, Vučićeva pojava bila bi još bezličnija. Srbija je pod snažnim pritiskom između čekića i nakovnja, NATO-a i Rusije, a ni jedna strana joj ne nudi ništa osim da bude još jednom žrtvovana radi vlastitih interesa. Simbolično mali dio progresivnog stanovništva sit je četničkog retrogradnog radikalizma i militantne retorike, ksenofobične i antisusjedske ideologije, velikosrpskog ekspanzionizma, htjeli bi mir i svoje mjesto u Europi. Drugi, nažalost većinski proruski orijentiran dio (nezahvalno bi bilo poigravati se procentima) i dalje fanatično slijedi ritam prekodrinskog marša, u metežu osjećanja prema šešeljevskim vizijama o Srbiji do Karlobaga, nadahnuti nikad dokazanom naklonošću velike sestre po pravoslavlju – Rusije, koja reži na ambicije liberalnih naprednjaka da se Srbija pripoji NATO alijansi. Takvo stanje totalne frustracije sluđuje Vučića i njegove pristaše, a cijenu i dalje plaća Bosna. Umiješanost u prljavu prošlost ne može se oprati nikakvom vodom niti liliputanskim infantilnim šarmiranjem raskalašne domaće i strane publike. Uhvaćen u kadru kamere sa kalašnjikovom u rukama na obroncima Trebevića dok je kao kuče skakutao uz Šešelja, slika je koja samo kod Bakira Izetbegovića može ispariti iz sjećanja. Ne znam ko i o kakvom pomirenju može govoriti dok se i ne pomišlja na plaćanje ratnih odšteta Bosni i njenim građanima. O tome bi trebali razmišljati i Zapad i Rusija. Ali, prije će se dogoditi da se Srbija upotrijebi kao rušilačka bilijarska kugla nego kao faktor mira i stabilnosti. To Vučić više instinktivno naslućuje nego što je inteligentan da shvati i zato se u paranoidnom grču hvata za prašnjave zrake iluzije o miru. Isprazna retorika o miru ne ide skupa sa ratobornom bukom limenih doboša i negiranjem genocida. Daleko je lakše trabunjati o miru nego izgovoriti ono što je bilo najprirodnije i najlakše: „Ovdje u Potočarima, četnici Srbije, Crne Gore i paradržave RS, počinili su genocid!“ Ali, to bi automatski povuklo pitanje enormnog obeštećenja i ostalim građanima Bosne koji su također bili žrtve iste democidne doktrine. Cijela Bosna je bila pretvorena u jednu veliku Srebrenicu. Genocid je počinjen i u Prijedoru, Banjoj Luci, Foči, Višegradu, Vitezu, Sarajevu, Mostaru, Mrkonjiću, Ključu, Bihaću…

 Najbolje bi bilo iz higijenskih i moralno-etičkih razloga ne spominjati bh. vlast, ali pošto se ona surovo bavi nama i našim sudbinama, ne možemo je zaobići. Kako vidiš dosadašnji učinak vlasti na svim nivoima u BiH, posebno koaliranje dosadašnjih koalicionih partnera i najave novih koalicija (da ne kažem – prostituiranja), čak i između nekih koji se godinama kao javno glože i najavljuju tužbe jedni protiv drugih?

 HAJNAL: Svojevremeno napisah tekst „Politika nije kurva“, braneći makar iluzornu čast pobornica „najstarijeg zanata“. Kurve često djeluju same, ili, imaju skrbnike, makroe. Nažalost, mnoge žene neovisno na dob i društveni položaj prisiljene su da u nedostatku posla prodaju svoje tijelo da bi preživjele ili da bi prehranile svoje porodice. Nema im se šta zamjeriti, njihovo je pravo da rade što znaju/moraju i da zarade kako mogu.  Ovo što vidimo na bosanskoj političkoj sceni gore je od svake prostitucije. U pitanju je divljački kanibalizam. Sadomazohisti-poluljudi su se dočepali vlasti nikle na truleži socijalizma koji ih je tetošio, odnjihao i pružio im privilegije kao polazište za gradnju svog prljavog carstva podignutog uz obale rijeka obojenih ljudskom krvlju. Ne stide se ni pred Bogom ni pred narodom. Po njihovom, povijest započinje i završava se sa njima. Pljuju pa ližu, sve za novac i moć. Poklanjaju Sutorinu, a narod i inače nema ni približnu predstavu šta je do sada prodano i ustupljeno na eksploataciju. Samo osjećaju da rapidno imaju sve manje. Oglasi u novinama svjedoče o krajnjoj bijedi najugroženijih slojeva društva. Ljudi traže bilo kakav način da prežive, ako ne prose na ulicama, čine to javno preko medija.

mh

 U uvodu u ovo pitanje javno ću pitati: sjeća li se iko Sejdića i Fincija, iliti njihovog slučaja? Da li smo spominjanjem ovog slučaja, kao paradigme, odnosno presude iz Strazbura, zapravo došli do priče i o odgovornosti međunarodne zajednice za ovakvo stanje u BiH, odnosno za njihovo tapšanje po ramenima političara koji izigravaju presude međunarodnih institucija, na primjer?

 HAJNAL: Poštovani kolega i suborče, odgovor na ovo pitanje bih radije ovom prilikom izbjegao zbog osobnog animoziteta koliko prema dvojici pomenutih, toliko i zbog oportunizma u vlasti čiji se oligarsi izruguju i presudama i cjelokupnoj civilizaciji. No, ako bih opstruirao pominjanje imena antipata ostala bi nedorečena i bez mogućnosti odgovora na njih druga pitanja: Ko može i usuđuje se ponašati se rasističko-segregacijski? Nisu u pitanju „ostali“. Gdje su nestali građani Bosne, Bosanci? Smije li se pristati na odricanje R (Republike) u imenu države i na izdajničko pripajanje tog bitnog slova genocidnoj paradržavi? Kod nas se bez bojazni od sankcija usuđuju diskriminirati ljude. Kao što čini Qu-klux-klan i kao što su činili nacisti. „Sto Muslimana za jednoga Srbina“, pa onda hajde da igramo šah na Kalemegdanu. Ne zna se ko je pijan, a ko lud. Ali, zna se da nemaju ni savjesti ni morala i da su u tome isti. Uzvratio bih pitanjem: da li je neko zapazio u štampi ili el. medijima da su dotični politikanti (Sejdić/Finci) javno osudili genocid u Srebrenici? Nisam ih zapazio ni da su bili prisutni, a ako su bili, a nisu se ni jednom rječju oglasili, kao da nisu bili. A pretenduju na najviše mjesto u vlasti, zbog čega su i pokrenuli tužbu protiv vlastite države. Nedostojni su je, a njoj takvi nisu ni potrebni. Odgovornost međunarodne zajednice za ovakvo stanje u RBiH je transparentna. Cilj im je kao i metod djelovanja poznat: Zavadi pa vladaj! A među našim ljudima nikada nije bilo teško naći pulene sklone korupciji i petokolonaštvu. Uz strategije obavještajnih agentura i dugotrajno pripremanu veleizdaju kreirana je omča čije krajeve drže stranci i neurazumljivi domaći nacionalisti i kleronacisti. Oni izjednačavaju agresore i njihove žrtve, nesankcionirano negiraju genocid, tako da očekivane odgovornosti zbog izigravanja presude međunarodnih institucija praktično i nema.

Kako se Tebi doimlju ove slike sa grčko-makedonske ili makedonsko-srbijanske granice? Ne dešava se ni to spontano, zar ne?

 HAJNAL: Scene su apokaliptičke. To je tek početak egzodusa biblijskih razmjera. Utapaju se stotine ljudi u pretovarenim i prevrnutim brodovima, u Austriji su u napuštenom kamionu pronađeni leševi pedesetak ljudi, ugušene su kompletne porodice. U opticaju su brojne špekulacije o manipulacijama nesrećnih izbjeglica, od razloga njihovog bijega do izvora novca koji im je navodno dat za napuštanje Sirije i Iraka. Spletkari se i o infiltriranim teroristima koji koriste val izbjeglica za svoje dugoročne ciljeve osvete Europi i Europljanima za rasulo i destrukciju zemalja iz kojih su pobjegli. Većina tih nesrećnika su potražili izlaz u bijegu da bi preživjeli i treba im pomoći umjesto da im se zagorčava život i ruši njihovo ljudsko dostojanstvo. Zarađivati na njihovoj tragediji može samo najveći ološ. Bosanci u egzilu nikada ne smiju zaboraviti kako su sami spašavali svoje porodice i dužni su ma gdje bili ako su u prilici pomoći u svim vidovima izbjeglice sa Bliskog istoka i sa bilo kog dugog mjesta na Planeti. Zapravo, suština izbjeglištva je u ukidanju i prevazilaženju stanja rata u zemljama potpalim pod uragan doktrine otimanja energentskih i drugih rudnih resursa. Cilj je neokolonijalne politike brutalna pljačka, a geostrategija i geopolitika su tek pomoćni faktori i instrumenti njene realizacije. Jadni su svi ljudi koji moraju ostaviti svoj dom. Nasilje nad njima je nasilje nad dodijeljenom im karmom. Ali, ko god da se umiješa u Božje poslove, preuzima i dio karme obespravljenih, prognanih, pobijenih. Da su toga zaslijepljeni glupi progonitelji, pljačkaši i ubice svjesni, ne bi nikoga nigdje dirali i pomjerali.

Marjane, nedavno si boravio u gradu podno svoga imenjaka. Da li Marjanu tamo još uvijek pjevaju k'o nekad ili su došli neki novi klinci koji mu danas kantaju – drugačije?

 HAJNAL: Plašio sam se da ću nakon posjete Splitu vratiti se razočaran i jednim dijelom to se i dogodilo. Uobičajeni odlazak na Marjan sam izostavio jer je Kerum ipak postavio krst čemu sam se protivio. http://www.visoko.co.ba/arhiva/kolumne/marjan-hajnal/1114-kerumov-hrist

Slušao sam o progonima i ubistvima nekatolika još prije nego je rat počeo. Znatno prije rata vršene su pripreme. Čekao se povod, provokacija. S druge strane, imao sam se prilike uvjeriti da socijalistička struja, uspavana i povučena u ilegalu, nije zamrla. I Papa osuđuje šizoidnu pornografiju priviđanja Gospe, što je već prepolovilo posjete Međugorju i što će se morati odraziti i na razinu katoličkog fanatizma u susjednoj Dalmaciji. Automatski će to uticati i na pad popularnosti pogubne ustaške idolatrije koje se svaki pošteni Hrvat gnuša i stidi.

Mogao bi nam se dogoditi Donald Trump, gori od najgorih, čak i od Busha. Zaista, njegove sadašnje izjave kao jednog od predsjedničkih kandidata, više od godinu prije izbora, su zastrašujuće. Ako se takav desi Americi i svijetu, gdje ćemo se onda skloniti? Na drugu planetu…?

 HAJNAL: Iz njegove sklonosti egzibicionizmu i ksenofobičnosti, iz njegovih prijetnji da se Amerika treba riješiti emigranata, da će se osobno angažirati za povratak poljuljanog ugleda SAD na svjetskoj sceni, moglo bi se zaključiti da Donald Trump podgrijava staru kašu američkih prijetnji usmjerene sve vidljivijim protagonistima neokomunističkih i antiglobalističkih tendencija. Da je moguće da bude gori i od Busha, moguće je, sudeći prema bahatosti i arsenalu stupidnosti koje izviru iz njegove nečiste aure. Glamurozne predstave za pajace kakav je i sam nisu nikada bezazlene, njihov kriptogram vodi u podzemne lavirinte uvijek prisutnog nacizma. Demokrati se nikada nisu uspjeli suprotstaviti dominaciji imbecilne iracionalnosti. No, da li je demokratije ikada bilo u državi koja je prototip nad-države, nastale totalnim democidom? Ako tragična budućnost Planete zavisi od budala onda je njeno anticipirano obistinjenje sve izvjesnije.

 Na samom kraju: koliko je dug taj bh. tunel i je li probijen s druge strane? Ako nije, ko bi to mogao učiniti da se ukaže nekakvo svjetlo?

 HAJNAL: U ratnim uslovima je na sarajevskom Butmiru funkcionirao „Tunel spasa“ kroz koji se vršio protok ljudi i hrane. Zašto ne biti optimist i ne vjerovati da se može bar u metaforičkom smislu govoriti o tunelu duhovnog spasa? Sve dok postoji nada u bolje, postojaće i idealisti spremni da na svim poljima dokazuju mogućnost i ostvarivost tog boljeg. Duboki ožiljci na izmrcvarenom biću Bosne svjedoče o teškom i bolnom vremenu koje još traje. Nezvanične analize upozoravaju da od pet Bosanaca njih četiri žele napustiti svoju zemlju. A mi koji se želimo vratiti nemamo gdje, čak ni u boljem slučaju ako smo uspjeli vratiti svoje nekretnine. Povratnicima se nerado pruža šansa, a ima sredina u kojima se događaju ekstremni slučajevi torture nad njima, kao što je bilo urezivanje krsta sa ocilima na grudima jednog od povratnika islamske vjeroispovijesti, paljenje džamije u Posušju i sl. Ni ja nisam dobrodošao kao zvanični povratnik u Sarajevo. Neformalni susreti sa prijateljima me raduju ali ta kratkotrajna druženja nisu indikacija opće odbojnosti prema svim egzilantima. Sve dok su klerofašisti na vlasti, kome trebaju zagovornici tolerancije i humanosti? Ali sam ubijeđen, njihovo vrijeme je na izdisaju. U očajničkom predosjećanju pada pokušaće još jednom zapaliti ratnu lomaču, ali, neće uspjeti. Progresivnim probosanskim snagama pridružiće se minut do dvanaest i svi oni mutanti koji su mudro ćutali sve ovo vrijeme, ali, neće im biti zaboravljeno da su svojim oportunizmom izravno doprinosili kalvariji kroz koju je prolazila i prolazi Bosna. Oni su ti koji su birali dekadente, oni su ta biračka siva sila koja oblikuje i održava perpetuum mobile zločina. Prijatelje istine i humanosti neće niko ko drži do ljudske časti zaboraviti, ali neće ni ove mutante/ćutologe koji su hinjski podlo doprinosili pustošenju i čerečenju vlastite otadžbine. Do kraja sam besmrtno odan humanosti i čvrsto sam uvjeren da samo humanisti mogu izvesti Bosnu ka svijetloj budućnosti prožetoj stvaralaštvom i zajedništvom koje čini dušu Bosne i Bosanstva.

Hvala Ti velika i za ovaj razgovor.

 HAJNAL: Uvijek mi predstavlja čast i zadovoljstvo razgovarati sa Tobom. Istovremeno, nije mala odgovornost učestvovati u Tvojim jubilejima. Da li sam na visini te počasti, uvijek sam samokritičan i skeptičan. Puno sreće Ti želim, ma gdje se Ti nalazio, i da istraješ u ovom toliko bitnom zadatku koji velikodušno i časno ispunjavaš. Hvala Tebi uvaženi Prijatelju, uz uobičajeni bliskoistočni pozdrav: Selam-Šalom-Mir!

 RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (700)

vrbas-misocrvena ruza

U potpunosti podržavamo zahtjev opozicije u manjem B-H entitetu za smjenom predsjednice Vlade RS-a Željke Cvijanović. Nakon vještačenja audiosnimka u Holandiji kojim su se potvrdile sumnje s o kupovini poslanika u RS-u, Željka Cvijanović je izgubila svaki kredibilitet da se nalazi na čelu Vlade RS-a. Visoko tužilačko vijeće mora pokrenuti istragu protiv Željke Cvijanović jer su njenim nelegalnim postupcima pogaženi zakon i osnovni demokratski postulati kojim naša zemlja teži te dovedeno u pitanje nastojanja cijelokupne zajednice da sprovede neophodne reforme uključujući i obračun sa kriminalom.

Poslednji događaji sa „Banke Srpske“, Bobar bankom, dvostruko probijanje kreditnog zaduženja RS-a predviđenog budžetom RS-a za 2014 godini i niz drugih nepravilnosti svjedoči ne samo o nekompetentnosti današnje i prethodne Vlade RS-a na čijem se čelu nalazio bivši premijer Džombić već i njenoj impotenosti kojom se štiti privredni kriminala ušavši na velika vrata u ovaj manji B-H entitet!

Svaki dalji ostanak Cvijanovičke na čelu Vlade je put u sunovrat i zaštitu privrednih kriminalaca!

Za Predsjedništvo ,

Edin Osmančević, predsjednik

Miris izbjegličke kože

Posted: 28. August 2015. in Intervjui

Piše: Gojko Berić

BericPočetkom jula 2012. patrola dubrovačke obalske straže primijetila je u blizini otoka Mljeta plutajuću brodicu krcatu putnicima. Bile su to izbjeglice iz Afganistana, Sirije, Palestine, Iraka i Libije – ukupno 66 muškaraca i žena, među kojima i dva maloljetna dječaka. Nisu znali gdje se trenutno nalaze, mislili su da su na Malti ili na italijanskoj obali. Izbjeglice su smještene u zgradu nekadašnje željezničke stanice u Gružu, o njima se nekoliko dana brinuo lokalni Crveni križ, a onda su upućeni u prihvatni centar Ježevo kod Kutine. Bile su to prve izbjeglice sa Bliskog istoka i sjeverne Afrike koje su kročile na teritoriju Hrvatske, koja još nije bila članica EU. U gradu koji se u turističkim prospektima diči svojom otvorenošću za sve ljude ovog svijeta, vijest o dolasku pomenute grupe izbjeglica izazvala je pravu uzbunu među nekim njegovim građanima, tradicionalno konzervativnim i merkantilnim sojem. Oni nisu imali mira sve dok ovi paćenici nisu napustili Dubrovnik. Nikad siti deviza i afitavanja svojih soba tokom turističke sezone, Dubrovčani se klanjaju Amerikanima (kako ih oni zovu), Nijemcima, Englezima, dobro dođu i bogati Rusi, za nevolju i Srbi, ali nekakvi jadnici, kakvi su Arapi i Afrikanci pronađeni kod Mljeta – daleko im kuća.

Tada u Dubrovniku niko nije slutio da će se tri godine kasnije cijela Hrvatska dići na noge, suočena sa mogućim stampedom tisuća takvih izbjeglica koji bi u nju nagrnuli iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Niko nije slutio da će tri godine kasnije Evropa početi da se pretvara u tvrđavu, ograđenu najčvršćom bodljikavom žicom i da će početi pokazivati svoje ksenofobično, nacionalističko lice, kako na ulicama velikih gradova, tako i kroz usta pojedinih državnika. Mađarska se od izbjeglica brani 170 kilometara dugim “berlinskim zidom” podignutim na granici sa Srbijom, ista ona Mađarska koja je u sovjetskoj komunističkoj imperiji čeznula za demokratijom, ljudskim slobodama i svijetom bez ikakvih zidova.

Svojevrsno licemjerje ispoljila je tradicionalno nacionalistička Slovačka, koja je najavila da bi mogla zbrinuti oko 200 izbjeglica, ali pod uslovom da su kršćani!? Potom je glasnogovornik slovačkog MUP-a otišao korak dalje, rekavši da bi njegova zemlja mogla primiti i 800 muslimana, ali “s obzirom na to da u Slovačkoj nema džamija, oni se ne mogu integrirati i neće im se ovdje svidjeti”. Ali, nisu dovoljni samo granični zidovi, Evropa se brani i mnoštvom verbalnih uvreda na račun nepoželjnih došljaka. U tom kontekstu mediji navode riječi mađarskog premijera Victora Orbana, kojeg niko u EU nije mogao spriječiti da podigne zid prema Srbiji: “Milionska masa ilegalaca koja dolazi iz dubine Afrike prijeti da uništi kulturni identitet evropskih zemalja, unosi sa sobom terorizam, nezaposlenost, kriminal”. Da ironija bude veća, Orban je ovo rekao na nedavno održanom omladinskom festivalu kulture u Rumuniji. U Caleu, na francuskoj obali, mjestu poznatom po iskrcavanju savezničkih trupa u završnici Drugog svjetskog rata, živi oko pet hiljada afričkih izbjeglica. CNN i BBC, dvije najuglednije televizijske kompanije na svijetu, nazivaju njihovo naselje “džunglom”?! Za Katie Hopkins, kolumnistkinju londonskog tabloida Sun, arapsko-afričke izbjeglice su “bubašvabe koje se šire kao smrtonosni virus”. Prema takvim i sličnim stereotipima, ti ljudi “smrde”, njihova religija, kultura i običaji su drugačiji, pa je strah od njihovog prisustva opravdan. Sve u svemu, čisti rasizam! Evropska unija je izdala svoje vrijednosti, u njoj se osjeća manjak empatije i višak mržnje. Kakvi su to ljudi koji su ravnodušni prema prizorima iz Beograda i Budimpešte, gdje se izbjeglička djeca otimaju za koru kruha?

Hrvatska televizija je prije nekoliko dana objavila u večernjem Dnevniku da polovina Hrvata nije spremna da pomogne potencijalnim izbjeglicama sa Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike i da nije za to da oni dođu u Hrvatsku. Bolji dio hrvatske javnosti zgrozila je Mirela Holy, bivša zvijezda na nebu Milanovićevog SDP-a i mlađana ministrica u njegovoj Vladi, koja se ubrzo s njim razišla i osnovala stranku ORAH. Holy, naime, drži da “među onima koji bježe od smrti i neimaštine zasigurno ima i ubačenih terorista, što će se pokazati velikim problemom za cijelu EU, pa i za Hrvatsku”. Kao da su politički blizanci, na “izbjeglički terorizam” upozorava i lider Srpske narodne partije Nenad Popović, koji smatra kako Srbija mora učiniti sve da zaustavi nekontrolisani priliv migranata, “jer među njima je visok procenat onih koji bi potencijalno mogli da predstavljaju terorističku pretnju za Srbiju, region i EU”. Strah je prethodnica mržnje prema izbjeglicama, a mržnja uvijek stvara dramatične probleme. A kakvo je stanje duha u našoj bh. avliji? O tome ilustrativno govori upadljivi naslov na prvoj strani Dnevnog avaza: “BiH prijeti val migranata!” U dramatično najavljenom tekstu navodi se izjava sekretara Ministarstva sigurnosti BiH Bakira Dautbašića: “Naša granična policija je budna! Situacija se oprezno posmatra”.

Izbjeglice ne bi trebale biti politička tema, niti tema njihove religijske, vjerske ili etničke pripadnosti. Oni su u ovom slučaju samo ljudi koji su pobjegli od rata i smrti, kao što smo devedesetih i mi bježali od rata i smrti, ljudi čije zemlje postoje još samo na geografskim kartama, ljudi koji su u golemoj nevolji i kojima treba pomoći. Najbolju stvar koju sam u tom kontekstu čuo izrekao je prije nekoliko dana Ivan Zvonimir Čičak: “Zašto dio tih izbjeglica ne bi ostao u Hrvatskoj? Naši jadranski otoci su pusti. Njima se uzalud pokušava udahnuti život u dva-tri mjeseca turističke sezone. Zašto na tim otocima ne bi stalno živjeli ljudi koji su ostali bez domovine. Dođite nam, dragi prijatelji!”.

Za razliku od Čička, nigdje ne pročitah da je neko od naših najpozvanijih političara rekao: Vrata Bosne moraju afro-arapskim izbjeglicama biti širom otvorena!

Izvor: “Oslobođenje” od 27.08.2015.

pericaHadezeovske struje u Hercegovini i Zagrebu čekaju isto što i vodstvo RS, a to je podjela BiH* Od srbijanskog cirkusa na Gazimestanu prošlo je četvrt stoljeća, ali nedavno smo gledali hrvatsku verziju iste šovinističke farse – paradu povodom 20-te godišnjice operacije “Oluja”* Kolonijalni status ex jugoslovenskih država danas raspoznaju i djeca i misle da je tako uvijek bilo, a djedovi i bake im kažu da nije* Hrvatska kao rodno mjesto u svijetu najpoznatijeg državnika južnoslavenskog porijekla, ima jedan Titov, a dvadeset Tuđmanovih spomenika* Jugoslavija je bila vještačka tvorevina, ali takve su i etničke države poslije nje* Šta su teatar-države?

 

Vjekoslav Perica je rođen u Splitu, doktorirao historiju na američkom University of Minnesota – Twin Cities i živi u SAD od 1991.g. U regionu je nekoliko mjeseci godišnje, kako kaže, u prolazu ili na službenom putu. Na riječkom Filozofskom fakultetu od 2007. predaje svjetsku historiju. Fokus njegovog interesovanja je fenomen modernih nacionalizama i odnos religije prema njima. Autor je knjiga “Balkanski idoli. Religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama”, “Sveti Petar i Sveti Sava. Sakralni simboli kao metafore povijesnih promjena” i sa Mitjom Velikonjom koautor knjige “Nebeska Jugoslavija”, čija je tema povezanost političkih mitologija i pop-kulture. Nedavno je u Hrvatskoj promovirana njegova nova knjiga „Pax Americana na Jadranu i Balkanu: mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja, 1919. – 2014.”

U knjizi “Nebeska Jugoslavija” kažete da su ustaška NDH i Tuđmanov režim međusobno sličniji nego što su bili Titov i Castrov model komunizma 1960-ih: kako gledate na vladavinu HDZ-a u Hrvatskoj, a kako u BiH?

Hrvatski fašizmi ne samo da imaju kontinuitet nego je suvremeni u nekim aspektima gori od onoga iz Drugog svjetskog rata.  Nije dovezen u okupiranu Hrvatsku na talijanskim vojnim kamionima, niti ga je nadgledao gestapovski general u Zagrebu kao što je bilo 1941, i nije se potom jedva održao četiri godine uz masovni otpor srpskih i hrvatskih antifašista koji su ga porazili. On je u drugom historijskom naletu krajem dvadesetog vijeka osvojio srca većine Hrvata, bio je njihov masovni slobodni demokratski izbor. Ustaštvo je, baš kao i četništvo u Srbiji, rehabilitirano kao organizacija za borbu protiv komunizma i kao žrtva komunizma, a komunizam je demoniziran kao najveće zlo u povijesti. To se danas uči u školana i crkvama. To da je toj „hrvatskoj državi“ u zbilji  glavni cilj i dostignuće bio genocid nad Srbima i Romima, Holokaust nad Židovima, i masovni ratni zločini nad hrvatskim antifašistima, se ne spominje, osim na nekim inozemnim press konferencijama. Genocid nad srpskim narodom započet u NDH i zaustavljen od srpskih i hrvatskih antifašista, naknadno je ostvaren. Hrvati su nekoliko puta birali na vlast Hrvatsku demokratsku zajednicu koja je rehabilitirala hrvatski fašizam, a osuđena je i zbog pljačke i korupcije. Doduše dva puta su birali i tobožnje lijeve stranke. Ali ne zato što su Hrvati politički skretali ulijevo, nego kada bi privremeno spoznali koliko su ih hadezeovci opljačkali. Dalje, umjesto masovnog antifašističkog pokreta kao prije 70 godina, ovom neofašizmu u Hrvata se suprotstavljala tek šačica nepopularnih antifašista i udruga za ljudska prava, jedan čudak – demokratski izabrani predsjednik, sad već zaboravljen i ušutkan, grupa čudaka fratara iz Bosne koji u svojoj Crkvi imaju slab utjecaj i jedan satirični časopis koji već odavno ne izlazi. HDZ i hrvatski nacional-katolicizam su od 1990. do danas očistili iz hrvatstva sve na što bi normalan i kulturan Hrvat mogao biti ponosan, a proizveli ogroman materijal za stid i sram. Obnovili su niz simboličnih elemenata NDH, ugušili sjećanje na antifašističku borbu, proglasili domoljubljem nacionalne mitove koji relativiziraju ili poriču genocidne zločine. Konačno, hrvatsko-muslimanski rat u BiH 1993-94., i njegovi utjecajni apologeti u hrvatstvu danas, pokazao je da u hrvatstvu žive i ustaški i mačekovski pristupi prema BiH i da današnje hadezeovske struje i u Hercegovini i Zagrebu čekaju isto što i vodstvo Republike Srpske, a to je podjela BiH.

Znači li to da se devedesete mogu vratiti?

Srpski nacionalizam već 30, a hrvatski 25 godina, dominiraju svaki u svojoj etno-sekti i zagađuju okoliš. Srpski je bio najjači osamdesetih i devedesetih, ali je poslije 2001. u relativnom slabljenju u odnosu na hrvatski nacionalizam. Hrvatska je danas najjača scena etničkog i klerikalnog nacionalizma na Balkanu, oko ovog bi se trebalo složiti sa Slavojem Žižekom. Samo je srpsko-hrvatski sukob mogao izazvati onakav rat kao rat u Hrvatskoj i BiH 1991-95. Albanci, Bosanci, Slovenci i Crnogorci igrali su sporedne uloge. Dvadeset godina poslije rata u Hrvatskoj i BiH, glavni nacionalizmi se ne mijenjaju. U bivšoj Jugoslaviji bilo je svakih desetak godina: novi ustavi, ustavni zakoni, reforme, sistem se stalno mijenjao i u teoriji i praksi. Slično, u zapadnoj Evropi nakon Holokausta i ratnog pokolja pedesetak milijuna ljudi, Willy Brandt kleči u Aušvicu već 25 godina poslije rata, a 35 godina do rata, bivši ratni protivnici opet oblače uniforme u britanskoj humorističkoj televizijskoj seriji ‘Alo, ‘alo, zezaju se s nacionalnim stereotipima i ratnim mitovima. A na Balkanu 20 godina od kraja rata, pomirenje se ne nazire. U sportskim arenama viču ubij i zakolji, fašisti marširaju po ulicama, podižu se međusobne tužbe za genocid, priređuju se vojne parade, provokativne komemoracije, vlastodršci se natječu u podilaženju nacionalizmu, vazda ista mitomanija iza koje traje tranzicijski kriminal, korupcija i međuetnička mržnja do sudnjeg dana.

Ipak, na političkoj sceni postoje i mekše struje u odnosu na tvrde nacionaliste o kojima govorite?

Rijetki razumniji politički lideri su privremeno, poput predsjednika Stipe Mesića u Hrvatskoj – srbijanski liberalni premijer Đinđić nije ni dobio priliku jer je ubijen tek što je izabran –  pokušali obuzdati ekstremizam. Stanje se nije promijenilo. Lažni ljevičari i tobožnji umjereni liberalni nacionalisti poput Milanovića u Hrvatskoj ili Tadića u Srbiji su tvrdim nacionalistima bili otprilike ono što je Tuđman bio Miloševiću i obratno. Danas su kao i uvijek nacionalisti na vlasti i u Beogradu i u Zagrebu. Jedni druge trebaju, ako dođe do radikalne smjene u jednom od ova dva centra, pada i onaj drugi. Ulično ustaštvo i četništvo toleriraju se poput folklora. Od 2000., kad je u Hrvatskoj prijetnju državnim udarom blokirao predsjednik Mesić, ideje državnih udara i vojnih pučeva vrte se po mnogim glavama.  Najvjerojatnije će, ipak, samo nastaviti rituale koji prolongiraju mržnju. Od dvomiljunskog srbijanskog cirkusa na Gazimestanu 1989. kao uvertire u balkansku tragediju prošlo je četvrt stoljeća, ali nedavno smo gledali hrvatsku verziju iste šovinističke farse s implicitnom najavom „oružanih bitaka koje nisu isključene“ – vojnu paradu  povodom 20. godišnjice operacije “Oluja”. Balkanske državice životare kroz svoja mitomanska prepucavanja, religijsko-nacionalne rituale, međunarodne nastupe sportskih reprezentacija nabijene politikom, te ispraznu državnu pompu financiranu na dug iz prazne državne blagajne. Ako već nema zdravog razuma, kako to da na Balkanu poslije trideset godina nacionalističkog terora ne djeluju faktori poput monotonije, umora, dosade? To je sve jednom šokantno, i dalje je odvratno, ali je poslije nekoliko desetljeća postalo naprosto dosadni kič i u nebo vapijuća glupost. Nacionalistička pornografija je amaterska, nemaštovita, koristi uvijek iste slike i priče, ali milijune ovdašnje populacije to i dalje uzbuđuje.

Kakav je bio odnos religije i politike prije i poslije pada komunizma na prostorima bivše Jugoslavije?

Većinske religijske organizacije spojene su s etničkim nacionalističkim strankama, daju režimima na vlasti legitimitet, sakraliziraju državnu ideologiju. U nacionalnim identitetima krucijalna je vjerska komponentna, nema sekularnog hrvatstva, srpstva ili bošnjaštva, to se dijagnosticira kao nešto defektno ili kao izdaja. Uz ovo, meni je osobno najzanimljivije nešto što se inače ne opaža i o čemu se ne govori. Naime, dominantni tip religioznosti na ovim prostorima je nametnula Srpska pravoslavna crkva. Ona je unatoč porazima u koje je Srbe vodila, uspjela „prekrstiti“ ljute protivnike: hrvatski katolicizam i bosanski islam, iako ovi toga nisu ni svjesni, a ako i jesu to će poricati. Ovi su zaglibili u ono što je svojstveno svetosavlju, dakle etnofiletizam, obožavanje historije, apoteoza države i plemena, kult mučeničke nacije, kolektivno samosažaljenje, mitomanija, pesimizam, slavljenje smrti. Nekako bi bilo logično da dolazi vrijeme kad će se vjernici ovih konfesija toga mračnog tipa religioznosti zasititi, to je perverzno, bolesno. Nedavno se u Zagrebu okupilo 15.000 Jehovinih svjedoka na svjetskom kongresu. Zrače optimizmom bez obzira u što da vjeruju, osim toga su multietničke strukture, bilo je tu uz narode cijelog svijeta sigurno i Srba i Hrvata i Bosanaca i Albanaca i drugih balkanskih naroda.  Dok Jehovini svjedoci gledaju u nebesa i kucaju ljudima na vrata uvjereni da imaju radosne vijesti, glavne balkanske religije kopaju po krvavoj povijesti, gledaju u mračne jame i masovne grobnice i kliču poput španjolske Falange: „Viva la muerte!“. Kongres Jehovinih svjedoka bio je jedan od najprogresivnijih skupova u Zagrebu od 1990. do danas. Možda stoga ima uvjeta za evangelički rivajvl na Balkanu. Jedan evangelički teolog  iz Hrvatske smatra da se primjerice Crkva u Hrvata, unatoč privilegijama koje uživa kao državna crkva, boji amerikanizacije, jer ova donosi evangelizaciju i prozelitizam po američkim misionarima. Poznato je da je i Srpska pravoslavna crkva opsjednuta invazijom sekti, napose su joj Mormoni utjerali strah u kosti kao i kolegama u Rusiji. Slične brige preokupiraju i Islamsku zajednicu u BiH. Zanimljivo je da američki evangelički misionari najuspješnije podrivaju svjetski katolicizam. Poznato je da su samo 1980-tih američki protestanti u Južnoj Americi pridobili deset milijuna katolika kojima je bilo dosta vjerske rutine i korumpiranog klera koji nikad nije ozbiljno pristupio problemu siromaštva, ali je zato brzo i efikasno ugušio teologiju oslobođenja. Po nekim procjenama, katolicizam u Južnoj Americi gubi dnevno nekoliko tisuća vjernika koji prelaze u američke protestantske denominacije. Ove su tendencije za Balkan dobra vijest. Tek kad izgube par milijuna vjernika i osjete se stvarno ugroženima, možda će se tri velike balkanske religije barem simbolično pomiriti i prestati s progonom vještica, obožavanjem smrti, mitova i mračne povijesti.

Je li se Jugoslavija raspala na simboličkoj ravni?

Na ovim prostorima najvažniji procesi se odvijaju u simboličnoj i kulturnoj sferi a ne ekonomskoj kao u razvijenim zemljama. SFRJ živi u svijetu simbola, mitova i sjećanja ali i postjugoslavenske etničke države su samo simboli, mitovi i rituali i ništa više. Neprimjereno je uspoređivati „materijalnu“ SFRJ s njima jer ona je bila ozbiljna država srednje veličine, s značajnom industrijom, izvozom, suverenitetom, međunarodnim utjecajem i ugledom, i ostalim atributima državnosti koje postjugoslavenske državice nemaju. Kolonijalni status ex jugoslovenskih država danas raspoznaju i djeca i misle da je tako uvijek bilo, a djedovi i bake im kažu da nije. Zato se u tom novom balkanskom teatru „vrte“ simboli, mitovi, imaginarne nacije koje se nisu ostvarile. SFRJ je nastavila život i u sferama generacijskih identiteta. Sjećanje na SFRJ je danas jedan imaginarij u tom simboličnom kolopletu nasuprot postjugoslavenskim “teatar državama”. Posuđujem koncept antropologa Clifforda Geertza koji je na primjeru jedne kolonijalne države u Indoneziji u devetnaestom vijeku, zaključio da država može funkcionirati i samo na bazi pompe i rituala. Upravo takve su postjugoslavenske etničke državice.  Geertza treba osuvremeniti ovim postkolonijalnim iskustvom balkanskih „teatar-država“.

Nacionalisti u Hrvatskoj upozoravaju na navodne pokušaje obnove Jugoslavije?

Oni bi je prvi obnovili  kad bi se mogli time materijalno okoristiti kao oni koji su je srušili i opljačkali. Čak i među najvećim jugonostalgičarima nema poziva na obnovu SFRJ. Osobno, smatram da je na ovim prostorima idealni oblik društvene organizacije grčki polis, demokratska samoupravna grad-država, to je prije stotinu godina tvrdio britanski povjesničar Marriott koji je za razliku od njegovih kolega iz projugoslavenskog lobija u Londonu bio protiv stvaranja Jugoslavije. Sadašnje etničke državice su itekako vještačke konstrukcije, ništa manje od onog koliko je Jugoslavija bila vještačka i ništa manje skrojene u centrima Zapada. A možda i više, jer da ne bi i dalje bili Južni Slaveni koji govore zajedničkim jezikom i dijele slično tisućljetno iskustvo, nego nešto treće ili peto, novi etno režimi moraju konstruirati razlike u jeziku i interpretacijama povijesti kojima se svatko normalan smije, ako mu nije muka. Zato mislim da balkanizaciju treba nastaviti, ne znam zašto bi ostala u ovim granicama. Vještačke etnokonfensionalne države treba podijeliti u veći broj samostalnih demokratskih polisa. Uostalom i najprirodniji naši kolektivni identiteti su lokalni i regionalni, naša rodna mjesta, gradovi, sela i provincije, lokalni dijalekti i običaji, to smo mi. Najugodnije se svi na ovim prostorima osjećamo kad na našem zajedničkom jeziku kojim govori dvadesetak milijuna ljudi, na pitanje odakle si kažemo rodno mjesto, grad, provinciju, a ne etnos ili konfesiju, stavljati to u prvi plan zvuči u najmanju ruku bizarno, neprirodno.

Kako komemorirati Tita?

Prije svega u sklopu izgradnje demokratske političke kulture. Kad se netko usidri trideset godina na vlasti, a usput se u njegovu čast održavaju patriotski rituali koji imitiraju religiju, to je model autoritarnog režima, agresija na demokraciju… Ali objektivna nastava povijesti na ovim prostorima mora objasniti učenicima i studentima da su, promatrano u svjetskom kontekstu i dugom trajanju, ovi mali balkanski narodi u tisuću godina najvećim dijelom tog vremena bili robovi, kmetovi, kolonizirani urođenici ili kao danas, u polukolonijalnom statusu. Samo je period titoizma od sredine 1950-ih do kraja 1980-ih bio iznimka u tom  dugom trajanju: samo tada, nikad prije ni poslije, ovi su narodi dobili priliku za autonomni društveno-ekonomski razvoj, modernizaciju i nacionalnu emancipaciju koju nitko izvana nije sputavao nego su je i pomagali. Da li se isto može postići  i održati pola vijeka na istom prostoru kroz demokratski sustav, bez ideologije koja je tada vladala i bez izuzetnog pojedinca kakav je bio Tito? To treba pitati učenike i studente povijesti, neka pišu o tome domaće zadaće i diplomske radove. Posebno je pitanje načina komemoracije tako važne povijesne ličnosti kao Tito. Jedan od primjera današnjeg hrvatskog sektaštva i nacionalističkog jednoumlja je da Hrvatska kao rodno mjesto u svijetu najpoznatijeg državnika južnoslavenskog porijekla, ima jedan Titov, a dvadeset spomenika Tuđmanu o kome u udžbenicima povijesti civiliziranih zemalja ne piše ništa ili ništa dobro. Tito bi trebao imati na jugoslavenskim prostorima nekoliko spomenika na historijskim mjestima, muzeje koji prikazuju njegovu povijesnu ulogu i arhive koje omogućuju znanstvena istraživanja o njemu i njegovu vremenu.

Zašto je Bosancima nametnut, takav kakav jeste, nehumani i anticivilizacijski Dejtonski mirovni sporazum?  

Da su barem Amerikanci onu trojicu doživotno zaključali u toj vojnoj bazi u državi Ohio, a ovamo pustili neka rat riješi stvari do kraja. Brzo bi bio gotov, ostavio bi pravedniji poredak od Dejtona. Glavni američki dejtonski diplomat Holbrooke napisao je u memoarima da je Dejton spasio od propasti bosanske Muslimane! Saving private Mujo! To je Hollywood za naivne, jer u stvarnosti nije bilo Saving private Mujo nego Saving general Ratko. Akademik SANU i guru Republike srpske, Milorad Ekemečić zahvalan je SAD-u jer je po njemu u BiH Amerika vratila Srbima ono što im je uzela u Hrvatskoj, te, nota bene, treba ga citirati: „razbila osinjak iz kojeg su izbijali svjetski ratovi“! A kolega mu Dragoljub Živojinović misli da je u 130 godina otkako Srbija i SAD imaju diplomatske odnose, Amerika u Srbiji uvijek gledala saveznicu posebnog značaja i osim kad je Milošević skrivio NATO bombardiranje, bila uvijek Srbiji moćnom zaštitnicom, tako valjda i u bosanskom pitanju. Kad vodeći srpski nacionalisti akademici SANU hvale Dejton, dok ga žrtve proklinju, sve je jasno. Amerikanci su ta nesretna tri zaraćena balkanska plemena strpali u rezervat, a za lakšu  administraciju izvana, vašingtonska Velika Porta je izmislila „Dejtonski milet”. Priznali su ratom konstruirane vještačke etnokonfesionalne nacije i provizorne granice nastale etničkim čišćenjem pretvorili u stalne. Takva banalna i apsurdna socijalna struktura u BiH nikad u povijesti nije postojala, te tri „nacije“ plus „ostali“ a da zemlja kao cjelina nije nacija tj. nacionalna država. Dejton je imenovao i etničke guvernere koje upravljaju tužnim rezervatom u ime Zapada kao što su u otomanskom carstvu vjerski poglavari administrirali lokalne milete. Međutim, pogrešno je tražiti nekakav zločinački plan ili zavjere u svemu tome ili misliti da te velike sile imaju nekakve jako pametne kombinacije koje običnim smrtnicima nisu jasne. Ne treba podcijeniti ljudsku glupost, površnost, neznanje, taštinu i aroganciju, to su moćne povijesne sile. Dejtonski režim smislila je jedna američka “industrija mira”, pseudoznanost o rješavanju međunarodnih konflikata slična fenomenu iz SFRJ koji se zvao ONO i DSZ. U Washingtonu ordinira vojska uhljeba profesionalnih mirotvoraca. Mnogima je tamo Dejton unaprijedio karijere i slave ga kao veliki uspjeh. Po elitnim američkim univerzitetima i među vanjskopolitičkim savjetnicima u Washingtonu vlada jagma za raznim vladinim peacebuilding i reconciliation projektima mirenja i preodgoja zaraćenih plemena po svijetu. Bilo bi krasno da sva ta silna dostignuća ove „mirologije“ Amerika pokuša više primijeniti na samu sebe da bi bilo više vanjskopolitičkih poteza SAD-a kao što su nedavna Obamina nagodba s Iranom o ograničenju nuklearnog oružja i pomirenje s Kubom, iako su ga s američke desnice žestoko baš zbog ovih dostignuća napali.

Razgovarala: Medina Delalić

(Preuzeto sa portala http://bnn.ba od 20.08.2015.)

MEĐUNARODNI DAN NESTALIH OSOBA

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), u saradnji sa Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP) i Mrežom za izgradnju mira, obavještava javnost da će u nedjelju, 30. avgusta 2015. godine, održati aktivnost u povodu Međunarodnog dana nestalih osoba. Aktivnost će se obaviti u Sarajevu u periodu od 11 – 14 sati ispred spomenika ubijenoj djeci Sarajeva.

Podsjećamo da su Ujedinjene nacije na inicijativu udruženja iz Latinske Amerike koja okupljaju porodice  nestalih i nasilno odvedenih osoba, proglasile 30. avgust Međunarodnim danom nestalih osoba. Ovaj dan neizbježna je prilika da se još jednom u godini aktualizuje rasvjetljavanje slučajeva nestalih osoba, ali i pouči javnost o vrijednosti svake informacije o nestaloj osobi. Porodice nestalih osoba imaju pravo saznati istinu o sudbini svojih najmilijih, a društvo u cjelini ima pravnu i moralnu obavezu pomoći im u njihovom traganju.

Ukupan broj nestalih osoba u Bosni i Hercegovini je 34 965. Još uvijek se traga za 7 000 osoba. Iz tog razloga u nedjelju se sjećamo svih nestalih osoba i iskazujemo podršku porodicama koje još uvijek nisu ostvarile svoje osnovno humanitarno pravo – saznale istinu o sudbini svojih najmilijih.

KOORDINACIONI ODBOR

No: 85 – 08 / 15

Sarajevo, August 27, 2015

PRESS RELEASE

INTERNATIONAL DAY OF THE DISAPPEARED

    The Association for Social Research and Communications (UDIK), in cooperation with the International Commission on Missing Persons (ICMP) and the Network for Peace building, informs the public that on Sunday, 30 August 2015, will organize activity to mark the International Day of the Disappeared. The activity will be held in Sarajevo from 11am till 2pm in front of the monument for Murdered Children from Sarajevo.

We remind that the United Nations declared August 30 as the International Day of the Disappeared. The impulse for the day came from the Latin America Associations which unite the families of missing and abducted persons. This day is an inevitable opportunity to once again in the year actualizes clarification of cases of missing persons, but also teaches the public about the value of any information about the missing person. Families of missing persons have the right to know the truth about the fate of their loved ones, and society has a legal and moral obligation to help them in their quest.

The total number of missing persons in Bosnia and Herzegovina is 34 965. We are still searching for 7 000 people. This is why on Sunday we will remember all missing persons and express support to families who have not yet exercised their basic humanitarian law – found out the truth about the fate of their loved ones.

COORDINATION COMMITTEE

No: 85 – 08 / 15

Sarajevo, 27 Agosto 2015

COMUNICATO STAMPA

LA GIORNATA INTERNAZIONALE DEGLI SCOMPARSI

L'Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK), in collaborazione con la Commissione internazionale per le persone scomparse (ICMP) e la rete per costruire la pace, informa il pubblico che a domenica 30 Agosto 2015, organizzerà l'attività in occasione della Giornata internazionale degli scomparsi. L'attività si svolgerà a Sarajevo dalle 11 alle 14:00 di fronte al monumento per i bambini assassinati di Sarajevo.

Ricordiamo che le Nazioni Unite hanno dichiarato 30 agosto come Giornata internazionale delle persone scomparse. L'impulso per questo giorno è venuto degli Associazioni dall’America Latina che uniscono le famiglie dei dispersi e rapiti persone. Questa giornata è l'occasione inevitabile che ancora una volta si attualizza chiarimento dei casi di persone scomparse, ma anche che si conosce il pubblico con i valori di tutte le informazioni sulla persona scomparsa. Le famiglie delle persone scomparse hanno il diritto di conoscere la verità sulla sorte dei loro cari, e la società ha l'obbligo giuridico e morale di aiutarli nella loro ricerca.

Il numero totale delle persone scomparse in Bosnia-Erzegovina è 34 965. Stiamo ancora cercando 7.000 persone. Questo è il motivo per cui alla domenica ci ricorderemo tutte le persone scomparse ed esprimeremo sostegno alle famiglie che non hanno ancora esercitato il loro diritto umanitario di base – scoperto la verità sulla sorte dei loro cari.

COMITATO DI COORDINAMENTO

 

 

 

 

Zabranom uvoza mlijeka u EU, Republika Hrvatska ponovo trenira EU strogoću !

 Jasno je da izvozom mlijeka i mliječnih proizvoda u BiH i zabranom uvoza istih proizvoda na hrvatsko tržište , ova susjedna država ” pere višak proizvoda ” na B-h tržištu ne dozvoljavajući razvoj ravnopravnoh ekonomskih odnosa i zdravog konkurentnog tržišta! Najviše su pogođeni poljoprivredni proizvođači  koji već godinama vode bitku za preživljavanje !

Pozivamo naše građane da kupujemo domaće mliječne proizvode. Od 10 km uvezenog mlijeka 8 km napušta BiH a državi ostaju samo 2 km. Ovakav odnos traje već 20 godina gdje se slobodno rečeno negativnim spoljno-trgovinskim dugom budžet države nemilosrdno uništava velikim robno-novčanim deficitom. 

Kupovinom domaćeg mlijeka sav novac ostaje u BiH! Primjer Dite najbolje pokazuje da stvari moramo preuzeti u svoje ruke i na našu savjest!

Protekcionizmom, kakav danas ispoljava Republika Hrvatska, se ugrožavaju prava siromašnijih i ekonomskih nerazvijenih zemalja i konačno je vrijeme da razmišljamo razumom našeg ekonomskog interesa!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Zaduživanjem Republike Srpske za novih 15 miliona KM, jučerašnjom prodajom trezorskih zapisa na na Banjalučkoj berzi, nastavlja se neodgovorna  i delitantna politika konzumacije kredita Vlade RS-a.   U našem društvu,  čini se ne postoji ni politička ni krivična odgovornost za ono što se dešava na tržištu kapitala i finansija.

Kako je moguće da se entitet duplo više zadužuje nego što je to budžetski planirano i odobreno?  U Konsolidiranom izvještaju o izvršenju budžeta RS-a, Glavne službe za reviziju javnog sektora u RS ustanovljeno je da je emisija trezorskih zapisa u 2014  izvršena suprotno članu Zakona o izvršenju budžeta za tu godinu, jer su u Odluci o usvajanju budžeta za 2014. projektovani primici od kratkoročnog zaduživanja od 45.552.000 KM, a izvršeno je zaduženje putem trezorskih zapisa od 92.728.435 KM.

Zašto se potcjenjuje uloga Glavne službe za reviziju javnog sektora u RS-u koja je  utvrdila da je vlast se u RS-u lani prekoračila dozvoljeno zaduženje emisijom trezorskih zapisa i kakva je svrha revizije?
Kako je moguće da Vlada RS-a  drastistično  “probija” budžetski plan i kakva je svrha usvajanja i planiranja entitetskog budžeta?

Izvjesno je da Vlada RS-a  još jednom pokazuje  nemoč u svojoj nelikvidnosti dovodeći manji B-H entitet u poziciju da  nekoliko mjeseci u godini živi na kredit. Politika zaduzivanja će se nastaviti kao rezultat impotenentnog rada  Vlade RS-a koja gotovo ništa ne čini da privuče investicije i napravi  drastične rezove štednje  u javnom sektoru.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Vojko-obersnel-1024

Tomislav Salopek je žrtva strašnog terorističkog čina i cijela Hrvatska, ali i ljudi diljem svijeta, suosjećaju s njegovom obitelji. Nažalost, živimo u teškim vremenima i svi se zajedno moramo oduprijeti terorizmu i ne dozvoliti mu da se širi i sije mržnju…..Naime, Slobodna je Dalmacija razgovor koji je u riječkom kazalištu održan na 20. obljetnicu akcije Oluja kojom je oslobođen velik dio do tada okupiran teritorija Hrvatske te su udareni temelji za konačan završetak Domovinskog rata, potpuno neutemeljeno proglasila manifestacijom Kontra – Oluje i izazvala lančanu reakciju – vijest su prenijeli brojni portali i tako je, na trenutak, potpuna laž postala istina…..Vjerujem da je Slobodna Dalmacija to učinila kako bi rasplamsala lako zapaljive strasti kod svojih čitatelja i podigla prodaju novina….. Huškački potez Slobodne Dalmacije očito je naišao na plodno tlo kod gospodina Biondića koji je prihvatio tezu da se u Rijeci održava Kontra – Oluja proslava što, kao što sam rekao, zaista nije točno…..Novoizgrađeni Islamski centar uz to što pridonosi kvaliteti života građana grada Rijeke muslimanske vjeroispovijesti, svakako pridonosi i turističkoj ponudi grada te već poznatom multikulturalnom ozračju grada Rijeke. Svojom izuzetno zanimljivom arhitekturom Islamski centar privlači posjetitelje i turiste svih profila te u svakom pogledu obogaćuje sveukupnu ponudu grada….. Vjerujem da će se Riječani složiti sa mnom kada kažem da uskoro kreće u realizaciju možda i najvažniji projekt za poboljšanje kvalitete života u našem gradu – izgradnja nove Sveučilišne bolnice na Trsatu i to realizacijom odjela ginekologije i porodništva te pedijatrije. Naime, riječka bolnica trenutno funkcionira na čak tri lokacije, a glavni je zdravstveni centar za tri županije i odavno je, kako se kaže, dala svoje…..

Poštovani gospodine gradonacelniče! Podsjećam da je ovo naš drugi razgovor za javnost. Kako rekoh u pripremi istog, bilo je nekih neposrednih povoda za isti. Međutim, koristim priliku da na samom početku Vama, svim građanina Republike Hrvatske i svim normalnim ljudima na ovome svijetu uputim izraze sućuti zbog tragične sudbine hrvatskog državljanina, mladog gospodina Tomislava Salopeka! Naravno, javno izaražavam suosjećanje  i s njegovom obitelji!

OBERSNEL: Tomislav Salopek je žrtva strašnog terorističkog čina i cijela Hrvatska, ali i ljudi diljem svijeta, suosjećaju s njegovom obitelji. Nažalost, živimo u teškim vremenima i svi se zajedno moramo oduprijeti terorizmu i ne dozvoliti mu da se širi i sije mržnju.

Bilo je nekih incidenata u Rijeci 5. augusta, na koje ste reagirali javnim saopćenjem. O čemu se radi i jesu li ti događaji naštetili ugledu tolerantne i multikulturalne Rijeke?

OBERSNEL: Ne, nisu naštetili Rijeci i riječkoj multikulturalnosti. Naime, niti jedna sredina, pa tako niti Rijeka, nije imuna na povremene vandalske ispade, bez obzira na to koliko otvorena ili tolerantna bila. A radilo se upravo o tome – o bezumnom vandalskom činu manje skupine ljudi koji su verbalno i fizički nasrnuli na grupu koja se vraćala s tribine održane u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Srećom, nitko nije teže ozlijeđen, no ostaje činjenica da si je agresivna skupina uzela za pravo napasti ljude na cesti zbog drugačijeg mišljenja i stava i takav je čin potpuno neprihvatljiv te zaslužuje svaku osudu. No, ta mala skupina ljutitih ljudi nikako ne predstavlja građane Rijeke i duboko sam uvjeren da velika većina mojih sugrađana osuđuje upotrebu šaka i uvreda kako bi se obranio stav, kakav god on bio. Rijeka je i dalje otvoren, multikulturalan grad.

A da li je “Slobodna Dalmacija” načinila neku štetu gradu Rijeci i Kazalištu kada su krajem jula imputirali da se u vašem gradu proslavlja “Kontra-Oluja”? 

OBERSNEL: Naravno. I incident o kojem sam govorio rezultat je takvih lažnih i huškačkih medijskih, slobodno mogu reći – podvala. Naime, Slobodna je Dalmacija razgovor koji je u riječkom kazalištu održan na 20. obljetnicu akcije Oluja kojom je oslobođen velik dio do tada okupiran teritorija Hrvatske te su udareni temelji za konačan završetak Domovinskog rata, potpuno neutemeljeno proglasila manifestacijom Kontra – Oluje i izazvala lančanu reakciju – vijest su prenijeli brojni portali i tako je, na trenutak, potpuna laž postala istina. A točno je da je Rijeci održan razgovor ili tribina Drugi rat u sklopu koje je pet žena različitih nacionalnosti ispričalo publici svoje ratom obilježene sudbine. Po čemu je to Kontra – Oluje, još uvijek mi nije jasno.

zene na tribini drugi rat

Šta je bio mogući cilj takve kampanje, možemo kazati protiv Vas i imidža grada kojem ste na čelu?

OBERSNEL: Ne, ne mislim da se radilo o tome. Razlog je, možda, čak i gori. Vjerujem da je Slobodna Dalmacija to učinila kako bi rasplamsala lako zapaljive strasti kod svojih čitatelja i podigla prodaju novina.

Da li neke druge medijske kuće osudile taj čin svojih kolega iz “Slobodne Dalmacije”, s obzirom da ste ih na to pozvali u svome priopćenju objavljenom tim povodom?

OBERSNEL: Da, bilo je osuda, no vjerujem da su one trebale biti jasnije, glasnije i brojnije kako bi hrvatsko novinarstvo zadržalo svoju vjerodostojnost. Inače, ovakav postupak Slobodne Dalmacije osudilo je i Hrvatsko novinarsko društvo.

Javno ste reagirali na otvoreno pismo gospodina Mile Biondića, predsjednika Udruge dragovoljaca Domovinskog rata Rijeka. Šta Vas je motiviralo na tu reakciju?

OBERSNEL: Huškački potez Slobodne Dalmacije očito je naišao na plodno tlo kod gospodina Biondića koji je prihvatio tezu da se u Rijeci održava Kontra – Oluja proslava što, kao što sam rekao, zaista nije točno. Obzirom da je gospodin Biondić javno iznosio laži, odučio sam obratiti mu se otvorenim pismom i na taj način odgovoriti mu na optužbe i demantirati laži koje je izgovorio.

Ovih dana je aktuelna inicijativa srbijanskog premijera Aleksandra Vučića o zajedničkom danu sjećanja na sve žrtve ratova na prostorima bivše SFRJ. Nju su kao takvu već odbili neki predstavnici bošnjačkog naroda iz BiH, zvanična Priština pa i zvanični Zagreb, određivanjem premijera Milanovića. Šta Vi mislite o tome?

OBERSNEL: Iako su pomirenje i suživot ispravni putovi za stvaranje sretne budućnosti na našim prostorima, smatram da takvo što nije prihvatljivo. Jasno je da je svaka nevina žrtva jednako strašna, no činjenica je da je upravo Srbija bila agresor u posljednjem ratu na prostorima bivše Jugoslavije i teško je očekivati od ljudi koji su u tom ratu izgubili obitelji, prijatelje i domove da svoje žrtve oplakuju zajedno sa žrtvama na u ratu suprotstavljenoj strani.

U Rijeci više od dvije godine djeluje Islamski centar. Da li ta činjenica, osim sto je itekako, na najbolji mogući način, odgovorila potrebama muslimana tog grada, poboljšava imidž Rijeke u Evropi i svijetu te da li je primjetan porast stranih turista, posebno iz zemalja tzv. islamskog svijeta?

islamski-centar-rijeka1

OBERSNEL: Novoizgrađeni Islamski centar uz to što pridonosi kvaliteti života građana grada Rijeke muslimanske vjeroispovijesti, svakako pridonosi i turističkoj ponudi grada te već poznatom multikulturalnom ozračju grada Rijeke. Svojom izuzetno zanimljivom arhitekturom Islamski centar privlači posjetitelje i turiste svih profila te u svakom pogledu obogaćuje sveukupnu ponudu grada.

Trend rasta stranih noćenja u Rijeci se općenito nastavlja, a tome zasigurno pridonose i ovakvi vrijedni objekti poput Islamskog centra Rijeka. Povećanje broja stranih turista iz tzv. islamskog svijeta je u laganom porastu ali za pretpostaviti je da će se trend rasta povećati.

Krajem jula sam, prolazeći kroz Rijeku, svratio do Islamskog centra. Moram priznati da sam se namučio tražeći mu prilazni put. Da li se planira, u neko dogledno vrijeme, poboljšati pristup motornim vozilima Centru, što bi bilo i interesu ne samo muslimana-vjernika, nego i turista?

kod rijecke dzamijeOBERSNEL: Svjesni činjenice da je građevini takve veličine i namjene nužno osigurati adekvatan pristup, istovremeno s  izgradnjom Islamskog centra pokrenuli smo i postupak pripreme za gradnju priključne prometne infrastrukture. Tako je u međuvremenu izrađen idejni projekt, ishođena je lokacijska dozvola te je u tijeku izrada glavne i izvedbene projektne dokumentacije.

Prometno rješenje projektiranog priključka, temeljeno na planskoj dokumentaciji i prostornim uvjetima, vrlo je složeno: obuhvaća izgradnju sabirne ulice (spojna prometnica do postojeće državne ceste), kružnog raskrižja sa svim spojevima do postojećih stambenih ulica, priključak prema Islamskom centru, te pripadajuću komunalnu infrastrukturu, i kao takvo angažira znatnu površinu zemljišta.

Preduvjet realizacije, najprije ishođenja građevinske dozvole, a zatim i izgradnje, je imovinska priprema, odnosno otkup zemljišta. Veliki dio, gotovo 5 000 m2 zemljišta, u privatnom je vlasništvu i u tijeku su postupci dogovora s vlasnicima o kupnji njihova zemljišta. Nakon što vlasnik kompletne površine postane Grad Rijeka, krenut će izgradnja te vjerujem da ćete već prilikom Vašeg slijedećeg posjeta Rijeci, do Islamskog centra doći jednostavno i brzo.

Koji su značajniji projekti u Rijeci u toku?

OBERSNEL: Projekti su brojni, no pokušat ću izdvojiti samo one najatraktivnije. Vjerujem da će se Riječani složiti sa mnom kada kažem da uskoro kreće u realizaciju možda i najvažniji projekt za poboljšanje kvalitete života u našem gradu – izgradnja nove Sveučilišne bolnice na Trsatu i to realizacijom odjela ginekologije i porodništva te pedijatrije. Naime, riječka bolnica trenutno funkcionira na čak tri lokacije, a glavni je zdravstveni centar za tri županije i odavno je, kako se kaže, dala svoje.

sveucilisna bolnica rijeka - projekt

Prije nepunih mjesec dana otvoren je i novi nogometni stadion na Rujevici, a u tijeku su pripreme za početak izgradnje novog stadiona na Kantridi.

U tijeku je i priprema za izgradnju novih stotinjak stanova po modelu poticanje stanogradnje kroz kojeg, prvenstveno zahvaljujući Agenciji za poticanu stanogradnju Grada Rijeke, mlade obitelji mogu kupiti kvalitetne stanove pod povoljnijim uvjetima, a do sada je modelu poticane stanogradnje u Rijeci izgrađeno gotovo 600 stanova.

U tijeku je i veliki infrastrukturni zahvat odnosno izgradnja i rekonstrukcija kanalizacijske i vodovodne mreže kojeg, među ostalim, financira i EU kroz svoje fondove, a tu su i ulaganja u razvoj turizma koji u Rijeci, iz godine u godinu, ostvaruje sve bolje rezultate. Tako vrlo brzo kreće izgradnja novog turističkog kompleksa na Kostabeli.

Tu su i investicije u nove vrtićke kapacitete, u novi sveučilišni kampus na Trsatu ili pak izdašan socijalni program Grada Rijeke koji obuhvaća puno veći broj osoba nego što to propisuje zakon.

Pripremaju se i velike investicije u razvoj Riječkog prometnog pravca – širenje kapaciteta luke izgradnjom novog kontejnerskog terminala vrijednog 70 milijuna eura, obnova željeznice i izgradnja novih cesta, a u gradu se rađa i nova industrija bazirana na znanju i visokim tehnologijama pa je tako, primjerice, farmaceutska tvrtka JGL nedavno u Rijeci otvorila novi veliki proizvodni pogon.

Treba reći i da se Rijeka kandidirala za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine te da smo prošli u drugi krug. Da li smo uspjeli, znat će se početkom iduće godine kada će međunarodni sud odlučiti koji će grad ponijeti tu prestižnu titulu. Pa, navijajte za nas!

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

OBERSNEL: Hvala i Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (699)

vrbas-miso

 

 

Najbolji bh. atetičar Amel Tuka osvojio je bronzanu medalju u utrci na 800 metara na Svjetskom atletskom prvenstvu u Pekingu.

bronza-za-amela-tuku-kakanjska-raketa-treca-na-svijetu_1440507423

Rođeni Kakanjac je u finale je ušao kao jedan od dva favorita, i disciplinu, u kojoj ima najbolji rezultat u svijetu ove godine, a utrku je istrčao sa vremenom 1:46:30.

Tukin rezultat prva je medalja u historiji bosanskohercegovačke atletike na svim takmičenjima u Evropi i svijetu ( Evropska i svijetska prvenstva, te Olimpijske igre).

Zlato je osvojio svjetski rekorder David Lekuta Rudisha, a srebro Poljak Adam Kszczot.

Kakanjac je prvih 400 metara trčao na začelju, a pojačao je u drugom krugu kada je pretrčao Ballu, Belhanbela i Kipketera. Prepoznatljivim finišom u posljednjih 200 metara pretekao je Fergusona Cheruiyota Roticha i trijumfalno ušao u cilj.

Tuka se ovim uspjehom uspisao u historiju bh. atletike, te na briljantan način zaključio uspješnu sezonu. Medalji u Pekingu prethodile su pobjede na mitinzima u Velenju i Madridu, te na mitingu Dijamantne lige u Monte Carlu gdje je postavio najbolji rezultat sezone u svijetu.

Ispisane su nove stranice našeg sporta!

(Preuzeto iz danasnjeg “Oslobođenja”)

mladen-tarbuk
U biti ne postoji neka formirana tradicija, postoje mnoga zanimljiva i drugačija rješenja od uobičajene predaje ključeva od Grada glumcima. Danas se odnos  Igara i Grada značajno promijenio, pa bi bilo logičnije predati ključeve vlasnicima brojnih apartmana, kafića i restorana…..Budući da smo već na koncu festivala, mogu reći da su svi financijski i statistički pokazatelji bolji od prošlih godina, unatoč smanjenju od 12% na programskom planu…..Prepuno gledalište je ushićeno popratilo ovu intimnu večer sevdaha, koju je Amira uz našu pomoć savršeno ostvarila…..Nažalost u Hrvatskoj ne postoji neki dokument kulturne strategije za tako daleku budućnost, ali postoji velika želja Dubrovnika da se kandidira za Evropsku prijestolnicu kulture 2020. Aplikacije na papiru su dobro napisane, a sad preostaje prijeći s riječi na djela…
Mladen Tarbuk (1962), jedan od najsvestranijih umjetnika na hrvatskoj glazbenoj sceni, djeluje s jednakim uspjehom kao skladatelj, dirigent, muzički pisac, pedagog i producent.
Kruna njegove raznovrsne karijere je bio koncert s orkestrom Concert-Verein održan 2008. u bečkom Musikvereinu. Tom prigodom se na programu, uz Haydnova i Mozartova djela, našla i njegova skladba Sebastian u snu.
Kao dirigent je postigao međunarodni ugled djelujući pet godina, 2004-2009, kao stalni gost dirigent Njemačke opere na Rajni u Düsseldorfu, te gostujući u raznim opernim kućama i koncertnim dvoranama, surađujući pri tom s brojnim uglednim simfonijskim orkestrima i opernim kućama (Kanada, Meksiko, Njemačka, Austrija, Italija, Češka, Mađarska…).

Glazbeni život Hrvatske je obilježio velikim opernim produkcijama Muzičke akademije u okviru ciklusa „Lisinski subotom“, višegodišnjom suradnjom sa Simfonijskim orkestrom HRT, s kojim je snimio tisuće minuta pretežno hrvatske glazbe, te osnivanjem Simfonijskog puhačkog orkestra HV. Usprkos brojnih smetnji je u kratkom periodu kao intendant HNK uspio ponuditi hrvatskoj javnosti niz vrhunskih predstava (Glorija, Lady Macbeth Mcenskog okruga, Don Carlos, Tristan i Izolda, Bajadera, Romeo i Julija).

Kao skladatelj se još zarana, pojavio na međunarodnoj sceni. 1990. na međunarodnom festivalu Gaudeamus Amsterdam se praizvela njegova skladba Martyre d'un jongleur, te je, na prvom međunarodnom skladateljskom natječaju Beč 1991., kojem je predsjedavao Claudio Abbado, njegova skladba Medida del tiempo dobila preporuku za izvedbu. Potom je 1993. dobio dvije prve nagrade na međunarodnim natjecanjima Ernst Vogel i Tolosa, te kasnije i brojne hrvatske nagrade (Šulek, četiri puta Slavenski, Papandopulo, HAZU, Nagrada KD Vatroslav Lisinski). Skladbe su mu izvođene na značajnim festivalima suvremene glazbe (Europamusicale München, Musicora i Le Temps de Soufle Paris, Trieste Prima, Svjetski dani glazbe Manchester 1997, World Saxophone Congress Glasgow, Musikprotokoll, Hörrohr i Erasmus u Grazu, Moskovska jesen, Muzički biennale Zagreb). Djela mu se pojavljuju na brojnim nosačima zvuka (HoneyRock, Orfej i Cantus). Njegov balet Tramvaj zvan čežnja je otvorio Svjetske dane glazbe 2005. u Zagrebu. Njegov opus broji 75 skladbi, od solističke i komorne glazbe do velikih simfonijskih i scenskih formi.

Kao pedagog djeluje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na kojoj predaje kompoziciju, orkestar i muzičku teoriju.

Vršiteljem dužnosti intendanta Dubrovačkih ljetnih igara ministrica kulture prof. dr. sc. Andrea Zlatar Violić imenuje ga 21. listopada 2014., nakon što je dvije sezone obnašao dužnost pomoćnika intendanta Krešimira Dolenčića za glazbeni program. Intendantom je, na dvogodišnji mandat, imenovan 1. veljače 2015. 

Gospodine Tarbuk! Dok vodimo ovaj razgovor (obavljen 15. augusta ove godine, op. B.G.), dijeli nas deset dana od zatvaranja ovogodišnjih, 66. po redu Dubrovačkih ljetnih igara (DLJI). Međutim, uoči njihovog otvaranja, 10. jula, javno ste komentirali zašto je bilo odstupanja od tradicionalnog otvaranja te manifestacije. Hoćete li to pojasniti i mojim čitateljima?

TARBUK: U biti ne postoji neka formirana tradicija, postoje mnoga zanimljiva i drugačija rješenja od uobičajene predaje ključeva od Grada glumcima. Danas se odnos  Igara i Grada značajno promijenio, pa bi bilo logičnije predati ključeve vlasnicima brojnih apartmana, kafića i restorana. Mi nismo ove godine bili skloni takvim radikalnim potezima, već smo pokušali spojiti najpoznatije dramske monologe iz svjetske literature s odgovarajućim odabirom klasične glazbe, a sve smo to začinili s 3 D projekcijama. Ovako zamišljeno otvaranje se pokazalo prijemčivijim televizijskim gledateljima negoli onima koji su sjedili na tribinama, dakle, naša ciljana publika nisu bili samo građani Dubrovnika.
pogorelic0005
Koliko je ukupno programa planirano da se održi u toku trajanja Igara?
 
TARBUK: Održano je mnoštvo predstava, koncerata, filmskih projekcija, izložbi, uz naglasak na dvije dramske premijere, baletno večer SNG Maribor, te brojne zvijezde klasične, jazz i etno glazbe.
Kako biste ocijenili dosadašnji tok održavanja Igara s aspekta njihovog sadržaja te odziva publike?
 
TARBUK: Budući da smo već na koncu festivala, mogu reći da su svi financijski i statistički pokazatelji bolji od prošlih godina, unatoč smanjenju od 12% na programskom planu.
 
30. jula ja nastupila i vokalna interpretatorka Amira Medunjanin, koju je, između ostalih, pratio i Dubrovački simfonijski orkestar, pod Vašim ravnanjem. Kakve su bile reakcije publike i inače, kako se sevdalinka uklopila u ambijent i sadržaj Igara?
medunjanin_005
 
TARBUK: Prepuno gledalište je ushićeno popratilo ovu intimnu večer sevdaha, koju je Amira uz našu pomoć savršeno ostvarila. Mnogi su otišli s koncerta zagrijanih srdaca, u čemu im je ipak zasmetala techno buka koju proizvodi Revelin “Culture” Club, koji djeluje na katu ispod tarace Revelina na kojem se koncert održavao.
 
U kojoj mjeri je ambijent determinirao repertoar i organizaciju samih Igara do sada?
 
TARBUK: Dr. Fotez je zamislio Igre od njihovog početka 1950 kao ambijentalni festival, i to je nit koja se provlači kroz njih sve do današnjih dana. Uostalom, kako sam Shakespeare kaže: “Cijeli svijet je pozornica…”
 
I ove godine su nekim posjetiteljima omogućene i neke pogodnosti, odnosno popusti. O kojim posjetiteljima i popustima je riječ ?
 
TARBUK: Popuste ima domicilno stanovništvo i umirovljenici, djeca i studenti, ovaj festival je i dalje otvoren prema svim društvenim slojevima…
 
Osim brojnih sponzora, ko su medijski pokrovitelji i medijski partneri ovogodišnjih Igara?
 
TARBUK: Medijski partner je EPH, s naglaskom na Jutarnji list.
 
Koliko ste ove godine izdali novinarskih a koliko fotografskih akreditacija i šta ti brojevi znače u odnosu na prošlu godinu, naprimjer?
 

TARBUK: Domaći novinari 131 (lani 114), domaći fotografi/snimatelji 59 (lani 38), strani novinari 56 (lani 41), ukupno = 246 predstavnika medija. 

 Općenito, šta Igre znače za grad Dubrovnik i Republiku Hrvatsku, ne samo kao središnji kulturni događaj?

TARBUK: Povećanje broja posjetitelja i prodanih karata pokazuje da je kultura na ovim prostorima žilava i da ju je teško dokinuti, ma koliko se mnogi svojski trudili da je unište ili pretvore u medijsko smeće. Same Igre su hrvatski prozor u svijet i ujedno naočale kroz koje svijet gleda Hrvatsku. 
tereza_12
Znakovito zvuči najava ovogodišnjih Igara da su one “mjesto stvaranja, a ne gostovanja…” Hoćete li, ukratko, obrazložiti tu tezu?
 
TARBUK: Ove riječi Mani Gotovac se odnose prije svega na njihov dramski program i pokušaj stvaranja kvalitetnog glumačkog ansambla koji se sastoji od glumaca iz raznih kazališta, kao i slobodnjaka. Nadam se da ćemo sljedeće godine moći i u glazbenom programu najaviti program vlastite izrade.
 
I, na samom kraju, šta je vizija koja inspirira i definira djelovanje DLJI do 2020. godine, naprimjer?
 
TARBUK: Nažalost u Hrvatskoj ne postoji neki dokument kulturne strategije za tako daleku budućnost, ali postoji velika želja Dubrovnika da se kandidira za Evropsku prijestolnicu kulture 2020. Aplikacije na papiru su dobro napisane, a sad preostaje prijeći s riječi na djela…
 
Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
 
TARBUK: Hvala Vama na iskazanom zanimanju za jedan od najdugovječnijih evropskih festivala-Dubrovačke ljetne igre.
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (698)
vrbas-miso

Pozivamo vlasti RS-a da pristupe procesu likvidacije “Banka Srpske” , kako bi se smanjili gubici i preuzela odgovornost za nastalu štetu.  Odugovlačenje procesa likvidacije generira nove gubitke i jasno je da “Banka Srpske” svojom nelikvidnošću i nesolventnošću nije sposobna da izmiri obaveze prema povjeriocima.

Stečaj banke se trebao sprovesti još prije 2 godine, ali je u cilju prikrivanja kriminala  u tadašnjoj  Balkan Investment Banci profučkano još 30 miliona maraka državnog novca uloženih u sanaciju banke.  Od 116 miliona kredita ,  30 miliona su loši krediti čiji se gubici moraju nadoknaditi iz bankarskog kapitala koji danas iznosi 35 miliona.  ” Banka Srpske” nije sposobna više da funkcioniše sa ostatkom kapitala od 5 miliona maraka što znači da bi Agencija za bankarstvo RS morala joj oduzeti licencu bez odlaganja.

Priče predsjednika manjeg BiH entiteta Milorada Dodika o navodnoj prodaji banke  su nerealne i vjerovatno će se ponudtiti  ponovo neko ” frizirano knjigovodstveno riješenje” koje će kod javnosti stvoriti privid da je problem riješen.

Za ovakvo stanje u bankarskom sektoru najveću odgovornost snosi Vlada RS-a i statična i impotentna Agencija za bankarstvo RS  na čelu sa njenom  direktoricom Slavica Injac.

Nedostatak finansijske discipline na finansijskom tržištu potkopava tržište kapitala, stvara arhaično stanje i ugrožava povjerenje.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

gest jelene milicU Beogradu stotine izbjeglice provele su dane i noći na kišnim ulicama metropole. Hiljade svakodnevno svjedoče njihovoj mučnoj sudbini, no ima i onih koji ne prolaze pognute glave. Jedna je Beograđanka svojim primjerom pokazala kako se brine o bližnjem, čak i onda kada on dolazi s drugog kraja svijeta, kada bježi od rata i stradanja.

Jelena Milić, direktorica Centra za euroatlantske integracije privremeno je prihvatila majku s dvoje djece iz Sirije u svoj dom, piše Telegraf.rs.

Fotografije koje je objavila na Facebooku pravi su dokaz kako se samo jednom malom gestom može usrećiti nesretne ljude koji mjesecima nisu imali razloga za osmijeh.

Jelena je politička analitičarka iz Srbije, a Centar kojeg vodi osnovan je 2007. godine. Zalaže se za članstvo Srbije u EU i NATO-u te analizira trendove u liberalnim zemljama Zapada.

Od svojih prijatelja na Facebooku Milić traži da šire informacije sa savjetima za izbjeglice dok se one nalaze u Srbiji te moli da ih informiraju dok se nalaze na ulicama Beograda.

Djeca koju je primila u svoj dom presretna su.

“Od sto pedeset nepotrebnih kanala jedino sto nemam je CN Arabic:), da to je Manar prvo rekla kad je dosla kod nas. Al I ovaj na engleskom izgleda vrši posao. I Nutella. Globalizacija”, objavila je Milić na svojem Facebook profilu.

(Preuzeto iz današnjeg izdanja “Oslobođenja”)

Lament biskupa Komarice

Posted: 22. August 2015. in Intervjui

BericPiše:Gojko BERIĆ

Biskup Franjo Komarica je čitavo vrijeme rata bio tamo gdje prema planovima domaćih i stranih vladara rata i mira nije trebao biti.

Uprkos pritiscima da ode, ostao je u svojoj banjalučkoj biskupiji, gledajući kako se ona nezaustavljivo prazni od katoličkih vjernika. Išao je od nemila do nedraga nastojeći da njihov odlazak nekako zaustavi, ali protiv sile se ništa nije moglo. Veliki egzodus katoličkog življa iz banjalučke regije dogodio se prije 20 godina. Kad je zbog toga protestovao kod gradonačelnika Predraga Radića, ovaj mu je rekao: “Tako je naređeno iz vrha.” Ipak, biskup se nadao da će se mnogi od njih jednog dana vratiti. Do sada ih se vratilo svega tri odsto! S vremena na vrijeme, biskup Komarica podsjeti javnost na surovu stvarnost, ali sve što tim povodom ima reći svodi se na lament nad jednom ljudskom tragedijom. Danas je to razočaran i tužan čovjek, kivan na sve koji su smišljeno i na razne načine sprječavali povratak Hrvata. U tome su bile solidarne i srpske i hrvatske vlasti, a s njima i međunarodni faktori.

Jedini čije ime biskup ni danas ne pominje je tadašnji “predsjednik svih Hrvata” Franjo Tuđman, koji je Miloševiću predao Posavinu u zamjenu za teritorije na kojima su u Hrvatskoj živjeli krajinski Srbi. Govoreći o pomenutom egzodusu Hrvata, Komarica je krajem prošle sedmice rekao da su tome prethodili “vrlo dramatični događaji kada su ovuda prolazile kolone izbjeglica srpske nacionalnosti sa područja tzv. Republike Srpske Krajine”.

Na iznenađenje mnogih, biskup Komarica je početkom 2012. pristao da primi Orden časti Republike Srpske, kojim ga je u znak “zasluga za pomirenje” odlikovao predsjednik Dodik. Za razliku od Komarice, koji nije imao hrabrosti da odbije Dodikovo priznanje, banjalučki muftija Edhem Čamdžić odbio je da primi pomenuti orden, svjedočeći time o današnjem položaju Bošnjaka u Republici Srpskoj, koji, zajedno s Hrvatima, praktično predstavljaju građane drugog reda. Komarica je svoj gest pravdao time jer drži da je kršćanska dužnost – praštanje. Međutim, bilo je u toj farsi koliko Dodikovog licemjerja, toliko i biskupovog oportunizma.

One dvije ljudske kolone iz avgustovskih dana 1995., jedna srpska i jedna hrvatska, jedna koja je stizala na prostor banjalučke regije i druga, koja je zauvijek odlazila iz nje, bile su slika i prilika primijenjene formule o “humanom preseljenju stanovništva”. Iako su njihove sudbine bile slične, one su u sebi nosile ratom razbuktalu balkansku mržnju. Nedavno sam na HRT-u 3 gledao njemačku filmsku dramu “Hannah Arendt” redateljice Margarethe von Trotte, sa Barbarom Sukowom u naslovnoj ulozi, snimljenu prije tri godine. To je priča o najvažnijim godinama života slavne Jevrejke, koja je izvještavala sa suđenja Adolfu Eichmannu, jednom od glavnih organizatora holokausta. Njen feljton u pet nastavaka objavljen je u američkom New Yorkeru, a potom kao knjiga “Eichmann u Jeruzalemu – Izvještaj o banalnosti zla”. I sama logorašica, koja se uspjela spasiti pribavivši američku vizu, Arendt je do teze o “banalnosti zla” došla analizirajući Eichmannov iskaz na suđenju. Ona u ovom nacisti nije vidjela nikakvog monstruma, već čovjeka lišenog svakog kritičkog mišljenja, tupoglavog činovnika koji se zakleo Hitleru i koji je spreman da svoju zakletvu poštuje do kraja, potpuno nesposoban za bilo kakvu empatiju. Nacistički režim sastojao se od miliona Nijemaca sličnih Eichmannu. Banalni ljudi bili su tvorci “banalnog zla”. To je strašno iritiralo preživjele iz holokausta, koji su očekivali da će za njihov užas Arendt optužiti demonske pojedince, a ne zbir običnih Nijemaca.

Napisati, pored ostalog, kako “vjeruje Eichmannu” kad tvrdi da nikad nije osjećao mržnju prema Jevrejima, već da je isključivo bio posvećen “izvršavanju naloga”, razbjesnilo je Jevreje širom svijeta. Bila su to teška iskušenja za ovu ženu ledene racionalnosti, autoricu kapitalne knjige “Izvori totalitarizma”. Mossad joj je prijetio, a u anonimnim porukama nazivana je nacističkom kurvom. Napustili su je i mnogi prijatelji, koji nisu mogli da joj oproste što je u Eichmannu vidjela tek poslušnog otpravnika vozova u nekoj stanici u provinciji. Među njenim zaključcima do kojih je došla prateći čuveno suđenje, za nas je možda najinteresantniji onaj koji govori da je u temelju holokausta bila nacistička teorija o “suvišnim ljudima”, etničkim zajednicama koje dakle predstavljaju “višak” i koje treba ukloniti. Hitler je takvom bezuslovno smatrao jevrejsku naciju. Među “suvišne ljude” spadali su i Srbi i Romi. Nalik toj teoriji bio je i rasistički srpsko-hrvatski dogovor o “humanom preseljenju stanovništva”.

Bio je to sinonim za brutalno etničko čišćenje, zločinačku operaciju koja je uključivala progon i masovne likvidacije civila.

Genocid u Srebrenici i drugi zločini nad Bošnjacima svjedoče o tome da su ih Milošević i Tuđman smatrali “viškom”. Baš kao što je kolona očajnika iz Krajine predstavljala ljude koje je Tuđman smatrao “suvišnim” na hrvatskoj teritoriji, a kolona banjalučkih Hrvata ljude koje su Srbi smatrali “viškom” na “svojoj” teritoriji. Plan o komadanju Bosne i Hercegovine ipak se pokazao kao neostvariv, Bošnjaci nisu mogli biti pobacani u Neretvu, kako je to zamišljao Božidar Vučurević, ali je etničko čišćenje zadalo smrtonosni udarac bh. multietničkom društvu.

(Preuzeto iz “Oslobođenja” od 20.08.2015.)

rajko1
   Za razliku od SDD BiH, naprimjer, nisam odmah reagirao na posljednje fašistoidne istupe Rajka Vasića, bivšeg generalnog sekretara SNSD-a te k'o prljava, istrošena krpa odbačenog od strane te iste stranke, sada običnog građanina Bosne i Hercegovine i njenog manjeg entiteta. Čekao sam, naime, da narod konzumira sjajni tekst Dragana Brusaća te da se stiša pozornost koju je isti privukao  jer ga je do ovog momenta, odnosno nakon nepuna tri dana od kako je postiran, pogledalo preko 2,500 ljudi.
 
   Nije bilo dileme da li ću se ovoga puta svome starom mušteriji i bivšem komšiji, tom jadnom Rajku Vasiću, obratiti otvorenim pismom, odnosno u prvom licu jednine i, za razliku od prethodna dva puta, sada mu se obraćam u trećem licu jednine budući da je itekako nevažan faktor u javnom životu BiH, Banja Luke i entiteta, da je potonuo u anonimnost, pa ne zaslužuje publicitet, kako rekoh, u smislu obraćanja otvorenim pismom. Ipak, s obzirom da ga se neki još uvijek sjećaju kao bivšeg, a on ne predstavljajući više nikoga osim samoga sebe i svoj bolesni um i dalje, kao grogirani bokser, odapinje otrovne strijele protiv BiH i Bošnjaka-muslimana a koje bi tu i tamo mogle zaraziti nekoga ili pasti na plodno tle, osjećam obavezu da reagiram na njegov posljednji fašistoidni gaf kada je pozvao Srbe i Hrvate da ne igraju za bh. nacionalne selekcije. Ko je on? Šta je sebi taj, donedavno oficijelni Dodikov mali Goebels, umislio? Kako taj njegov javni izliv mržnje prema BiH i Bošnjacima-muslimanima okarakterizirati u situaciji kada je politički i javno mrtav čovjek, osim kao izraz jednog teškog psihijatrijskog stanja u kome se nalazi. Mržnja je bolest i to je njega strefilo, zasigurno! Postoje li klinike za takve teške slučajeve osim one na Sokocu (“šteta” da dr. Dabić nije dostupan, vjerujem da bi se njemu već obratio), ili treba da pokuša sa hodžinim zapisom, eno mu – neka se pobrine šta mu je činiti.
 
    Ako sam prije koji dan, s puno argumenata, za velikog Arsena napisao da je oplemenio vrijeme i mjesto u kojima je živio, za nekadašnjeg Bajinog kadrovika i sada anonimusa koji se batrga u vlastitom mulju mržnje i mraka, mogu reći da je opoganio vrijeme i mjesto u kojima je živio i još uvijek kao takav živi. Ne, ne dijelim savjete nikome, pogotovo ne javno, ali se skrušeno nadam da  Rajko Vasić sa spomenutim fašistoidnim pozivom neće dobaciti dalje od svoje sobe, bilo u svome stanu bilo u nekoj psihijatrijskoj klinici ako shvati da je bolestan i poželi liječenje u njoj.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Sarajevo, 20.08.2015.godine

Stranka za Bosnu i Hercegovinu daje punu podršku Nihadi Čolić, profesorici razredne nastave i bosanskog, srpskog, hrvatskog jezika i književnosti, te koordinatorici instruktivne nastave za učenike iz Konjević Polja, u nastojanju da animira bosanskohercegovačku javnost i političke strukture zemlje da se ozbiljno pozabave kršenjem ljudskih prava u manjem bh. entitetu.

Profesorica Čolić se pismom obratila ministru prosvjete i kulture manjeg bh. entiteta Danetu Maleševiću gdje traži da pojasni na koji način bh. entitet RS misli provesti uvođenje “bošnjačkog” jezika u obrazovni sistem.

Diskriminacija koju vrši Vlada bh. entiteta RS nad Bošnjacima, i povratnicima uopšte, poprima šovinističke razmjere najvećeg nivoa. Pozivamo međunarodnu zajednicu, relevantne institucije Bosne i Hercegovine na svim nivoima vlasti i sve razumne političke partije da učine maksimum da se teror i diskriminacija zaustave. Odakle pravo nekome da inputira  jednom narodu kako će nazivati jezik kojim govori?
U isto vrijeme radujemo se konačnom odumiranju vladavine Milorada Dodika koji katastrofalne rezultate svoje desetogodišnje vladavine pokušava prikriti izazivanjem nacionalne mržnje i netrpeljivosti. Taj proces je očigledan i jednostavno se da čitati. Ovakve i slične poruke su viđene bezbroj puta u istoriji prilikom padanja jednog režima.

Zbog toga pozivamo ostale političke subjekte u zemlji, a posebno one iz manjeg bh. entiteta, da zajedničkim i demokratskim snagama zaustavimo zlo koje se nadvilo nad građanima Bosne i Hercegovine bez obzira na nacionalnu pripadnost, a pogotovo nad svim građanima u RS-u. Pad Dodikovog režima nažalost trpe svi, a najviše stanovnici manjeg bh. entiteta.

Press služba Stranke za Bosnu i Hercegovinu

Stranka dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine daje punu podršku gospodinu Muhizinu Omeroviću i roditeljima bošnjačke djece iz Konjević-Polja u legitimnom zahtjevu da im se prizna pravo na predmet Bosanski jezik.

Nakon jučerašnjeg sastanka sa ministrom prosvjete bh. entiteta Republika Srpska Danetom Maleševićem, roditeljima je  poručeno da će se u svim školama u RS-u predmet Bosanski jezik voditi kao “jezik bošnjačkog naroda” što je nedopustivo i apsurdno.  Kako se prava djece i njihovih roditelja krše već dvije godine inatnom politikom predstavnika RS-a, ne preostaje im ništa osim da  ostanu dosljedni u svojim zahtjevima te očekujemo da će Evropski sud za ljudska prava u Strazburu prepoznati agoniju kroz koju ovi hrabri ljudi i njihove porodice prolaze.  Šutnja Visokog predstavnika je šamar Evropskoj uniji jer svojom šutnjom odobrava  očiglednu diskriminaciju.

Ovo nije samo pritisak na povratnike, posebno na povratak mlađe populacije, već i politika “ćorluka  i status kvoa” u kome se povratnicima u manji BiH entitet nudi “muslimanstvo” naspram “bosanstva” u cilju očuvanja nacionalnih podjela među građanima.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

miran bojaniv morandini

Uz 90. obljetnicu planiramo naglasak staviti na predstavljanje stotinjak dosadašnjih djelatnika koji su stvarali i razvijali Muzej. Uvijek se u muzejima ističe muzejska građa i muzejski prostori, no upravo stručno i pomoćno osoblje svemu daje smisao i poveznicu…..Prvotni postav sačinjavali su predmeti prispjeli u novootvoreni Muzej ponajviše kao donacije poznatih varaždinskih obitelji. Tijekom godina obogaćivale su se, kako brojem tako i raznorodnošću, muzejske zbirke zahvaljujući kojima je Muzej prerastao u ustanovu kompleksnoga tipa, sastavljenu od sedam specijaliziranih odjela: Arheološkog, Povijesnog, Kulturnopovijesnog, Etnografskog, Entomološkog, Konzervatorsko-restauratorskog, te Galerije starih i novih majstora…..Uz svaku izložbu tiskaju se katalozi i deplijani koji ostaju trajni svjedok djelovanja, ali i svjedok jednog vremena. Katalozi se razmjenjuju sa srodnim institucijama i na taj način se popunjava muzejska biblioteka koja broji nekoliko tisuća stručnih i ostalih izdanja…..Osim standardne muzejske, suvenirske ponude, značajniji iskorak ostvarujemo prilikom organizacije većih izložbi poput izložbe „Narod u nevolji“, koju smo organizirali povodom 100. obljetnice početka I. svjetskog rata ili ususret izložbi „Varaždin pod krunom Habsburgovaca“, kada izrađujemo suvenire prilagođene izložbi…..Više od stotinjak Prijatelja Muzeja potvrda je da su Varaždinci senzibilizirani za rad Muzeja i da ga doživljavaju kao središnju kulturnu instituciju u regiji…..Posljednja srijeda u mjesecu rezervirana je za suradnju s Društvom povjesničara grada Varaždina i Varaždinske županije. Njihov odabir tema i predavača pokušava povijesnu znanost prikazati iz najrazličitijih aspekata i ponekad se uz argumentiranu raspravu sučeljavaju različita mišljenja i razmjenjuju spoznaje. Jedno od takvih bilo je i spomenuto predavanje koje je bolna tema našeg društva jer su brojni sudionici još živi, u brojnim obiteljima sjećanja su još bolna, a cijela tema je bila nekoliko desetljeća tabuizirana…..Gradski muzej Varaždin smješten u tri povijesne palače, zaštićena kulturna dobra, nezaobilazno je I središnje mjesto posjeta većine posjetitelja u Varaždinu…..

Za ovaj prelijepi barokni grad na sjeverozapadu Hrvatske me vežu divne uspomene, pogotovo iz vremena kada sam studirao u njemu. A jedna od njegovih najvažnijih kulturnih institucija, koja je postala jednim od imidža Grada, svakako je Gradski muzej Varaždin.

Gospodine ravnatelju! Ove godine se navršilo 90 godina od utemeljenja Muzeja. Kako ste obilježili tu jubilarnu obljetnicu?

 BOJANIĆ MORANDINI: Gradski muzej Varaždin osnovan je 16. 11. 1925. godine na poticaj Varaždinaca okupljenih oko Varaždinskog muzealnog društva, uz nemjerljiv doprinos prof. Krešimira Filića, osnivača i dugogodišnjeg ravnatelja. Uz 90. obljetnicu planiramo naglasak staviti na predstavljanje stotinjak dosadašnjih djelatnika koji su stvarali i razvijali Muzej. Uvijek se u muzejima ističe muzejska građa i muzejski prostori, no upravo stručno i pomoćno osoblje svemu daje smisao i poveznicu.

gmv-2

 Koji odjeli čine Muzej i u kojima od njih su stalne muzejske postavke?

BOJANIĆ MORANDINI: Prvotni postav sačinjavali su predmeti prispjeli u novootvoreni Muzej ponajviše kao donacije poznatih varaždinskih obitelji. Tijekom godina obogaćivale su se, kako brojem tako i raznorodnošću, muzejske zbirke zahvaljujući kojima je Muzej prerastao u ustanovu kompleksnoga tipa, sastavljenu od sedam specijaliziranih odjela: Arheološkog, Povijesnog, Kulturnopovijesnog, Etnografskog, Entomološkog, Konzervatorsko-restauratorskog, te Galerije starih i novih majstora. Pored njih, u Muzeju je ustrojen i Odjel zajedničkih službi (Uprava GMV-a) za upravno-pravne, računovodstvene i ostale opće poslove. Muzejski odjeli danas su smješteni u nekoliko građevina spomeničke vrijednosti, u samoj povijesnoj jezgri grada: gotičko-renesansnoj utvrdi Stari grad, baroknoj palači Sermage, klasicističkoj palači Herzer te Kuli stražarnici u kompleksu Staroga grada.

GMV-1

Za koje je dodatne programe GMV još otvoren a koji su izvan njegove osnovne djelatnosti?

 BOJANIĆ MORANDINI: U skladu s prihvaćenom politikom „Otvorenog muzeja“ kroz programe i događanja u našim prostorima pokušavamo se približiti najraznovrsnijoj publici i to dobno, interesno i sadržajno. Otvorenost Muzeja ogleda se i kroz suradnju s brojnim udrugama, institucijama, pojedincima i interesnim zajednicama. Muzej XXI. stoljeća postaje mjesto druženja i razmjena ideja i programa uz poštivanje i nadogradnju osnovnog postulata postajanja muzeja, a to je prikupljanje, pohrana i prezentacija muzejske građe i dokumentacije.

Šta biste značajnijeg izdvojili iz vaše dosadašnje izdavačke djelatnosti?

BOJANIĆ MORANDINI:Uz svaku izložbu tiskaju se katalozi i deplijani koji ostaju trajni svjedok djelovanja, ali i svjedok jednog vremena. Katalozi se razmjenjuju sa srodnim institucijama i na taj način se popunjava muzejska biblioteka koja broji nekoliko tisuća stručnih i ostalih izdanja.

 A iz suvenirskog programa?

 BOJANIĆ MORANDINI:Suvenirski program je ograničen prostornim mogućnostima samih prijamnih prostora, ali i zakonskim ograničenjima. Osim standardne muzejske, suvenirske ponude, značajniji iskorak ostvarujemo prilikom organizacije većih izložbi poput izložbe „Narod u nevolji“, koju smo organizirali povodom 100. obljetnice početka I. svjetskog rata ili ususret izložbi „Varaždin pod krunom Habsburgovaca“, kada izrađujemo suvenire prilagođene izložbi. Također, entomološki stalni postav obiluje „zahvalnom“ građom koja je aplikativna na brojne suvenire.

Kako se postaje prijatelj Muzeja i koliko ih imate trenutno?

BOJANIĆ MORANDINI: Prijatelji Muzeja neformalna su udruga pojedinaca i pravnih osoba koju je Gradski muzej Varaždin osnovao 2014. godine, u cilju prezentacije i popularizacije kulturno-povijesne građe važne za varaždinsku ali i za hrvatsku povijest. Novac prikupljen od godišnjih članarina ulaže se u otkup predmeta za popunjavanje muzejskog fundusa te ostale muzejske programe.

Prijateljem Muzeja postaje se popunjavanjem pristupnice i uplate godišnje članarine koja za pojedinačne članove iznosi 100,00 kuna, a za pravne osobe 300,00 kuna, nakon čega se dobiva i odgovarajuća iskaznica.

Članskom iskaznicom Prijatelja Muzeja ostvaruje se:

  • besplatni posjet svim izložbenim postavima Muzeja,
  • poziv na sudjelovanje za sva programska događanja u Muzeju,
  • dodatni popust na ostale muzejske sadržaje (korištenje muzejskih prostora, kupnja suvenira i muzejskih publikacija, stručni izleti i dr.).

Više od stotinjak Prijatelja Muzeja potvrda je da su Varaždinci senzibilizirani za rad Muzeja i da ga doživljavaju kao središnju kulturnu instituciju u regiji.

Ove godine se u Varaždinu održava XVII po redu Špancirfest. Hoće li biti nekih novina ove godine u sklopu istog?

 BOJANIĆ MORANDINI: Tijekom Špancirfesta Muzej prilagođava svoje radno vrijeme povećanom broju posjetitelja te se svaki dan radi od 10 do 20 sati. Uz ovogodišnji festival, pored stalnih postava Kulturnopovijesnog i Entomološkog odjela, organiziramo i tri izložbe: „Fragmenti sjećanja“ varaždinskoga umjetnika Franje Klopotana, s izborom ulja na platnu i staklu te koloriranim crtežima nastalima u posljednjih 25 godina, zatim gostujuću izložbu „Foto Tonka“, o jednoj od najznačajnijih hrvatskih profesionalnih fotografkinja 20. stoljeća Antoniji Kulčar Prut, velikom projektu Galerije Klovićevi dvori i Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU, te izložbu skulptura/objekata, naglašene ekološke komponente, pod nazivom „Sretan dan“ suvremene likovne umjetnice Slavice Marin.

Osim programa u Muzeju, u dvorištu palače Sermage tijekom 10 dana festivala posjetiteljima će 20-tak vinara iz regije i susjednih zemalja predstaviti u Vinskom gradu svoje proizvode.

palaca sermege

 Hoćete li kazati nekoliko riječi o završetku polugodišnjeg ciklusa Srijeda u Muzeju, odnosno o predavanju održanom 24. 6. ove godine na temu Žrtve Drugog svjetskog rata na varaždinskom području, u sklopu obilježavanja 70-te obljetnice Drugog svjetskog rata, kojem događaju ste bili suorganizator?

 BOJANIĆ MORANDINI: Program „Srijeda u Muzeju“ započeli smo u siječnju 2014. godine s ciljem populariziranja muzejske građe, muzejskih prostora i muzejske djelatnosti. Raznovrsnost dgađanja od predavanja, otvorenja izložbi, do koncerata, promocija i degustacija pokazali su se dobitnom kombinacijom pa je Srijeda u Muzeju proglašena od strane lokalnih medija kulturnim fenomenom. U proteklom razdoblju svaku srijedu od siječnja do srpnja i od rujna do prosinca održano je 60 tak događanja, koja su privukla više od 5.000 posjetitelja i sudionika. Svi programi u okviru „Srijede u Muzeju“ su besplatni.

Posljednja srijeda u mjesecu rezervirana je za suradnju s Društvom povjesničara grada Varaždina i Varaždinske županije. Njihov odabir tema i predavača pokušava povijesnu znanost prikazati iz najrazličitijih aspekata i ponekad se uz argumentiranu raspravu sučeljavaju različita mišljenja i razmjenjuju spoznaje. Jedno od takvih bilo je i spomenuto predavanje koje je bolna tema našeg društva jer su brojni sudionici još živi, u brojnim obiteljima sjećanja su još bolna, a cijela tema je bila nekoliko desetljeća tabuizirana.

Koji programi slijede u drugom polugodišnjem ciklusu Srijeda u Muzeju?

 BOJANIĆ MORANDINI: U desetak „Srijeda u Muzeju“ do kraja godine naglasak će biti na raznovrsnosti programa. Započinjemo razgovorom o varaždinskom govoru, njegovim specifičnostima, povijesti, ali i budućnosti, i to na popularno-znanstveni način.

U jednoj od srijeda dotaknut ćemo arhitektonsku problematiku povijesne jezgre grada Varaždina, razgovarati s donatorima Muzeja, otvoriti najveću izložbu u povijesti Muzeja „Varaždin pod krunom Habsburgovaca“, saznati nešto više o velikoj dobročiniteljici grofici Lujzi Erdӧdy…

 Na samom kraju, koliki je prosječan broj posjetitelja Muzeju u posljednjih pet godina, naprimjer, kakav je trend te koliko GMV participira u turističkoj ponudu Grada ?

GMVBOJANIĆ MORANDINI:Gradski muzej Varaždin smješten u tri povijesne palače, zaštićena kulturna dobra, nezaobilazno je i središnje mjesto posjeta većine posjetitelja u Varaždinu. Osim individualnih posjetitelja sa svih kontinenata, kvantitativno najznačajnije su školske organizirane grupe, koje posjetom Muzeju objedinjavaju i proširuju znanje iz nekoliko predmeta od prirode i društva, do biologije, povijesti i povijesti umjetnosti. Za učenike varaždinskih osnovnih škola već se nekoliko godina zaredom organizira i posebni program pod nazivom MIŠ – Muzej i škola, koji sufinancira Grad Varaždin, pa je tako niz muzejskih sadržaja (posjeti izložbenim postavima, sudjelovanje u muzejskim edukativnim radionicama i dr.) besplatan za oko 3.500 učenika tijekom cijele školske godine.

Broj posjetitelja posljednih godina raste što svrstava naš muzej među najposjećenije muzeje u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Prošle godine naše stalne postave, povremene izložbe i događanja u Muzeju razgledalo je gotovo 55.000 posjetitelja.

RAZGOVARAO: Bedrudin  GUŠIĆ (697)

 
ja u varazdinu
 

Zašto sad “grad sporta” nije izašao i pozdravio svoje banjalučke zlatne momke? Zato treba da je sram Banjaluku!

“Provela je noć na putu

kojim kreću od davnina

naši snovi prema svijetu

s’ Perkovića preko Knina”

Vraćajući se sa posla iz druge smjene, negdje oko 8 sati naveče, prolazim centrom Banjaluke. Tiša no obično. Mirnija no inače. Ponedjeljak je. Može čovjek čuti i pokoju ptičicu kako najavljuje noć. I saobraćaj je ofalio. Može isti taj čovjek pomisliti kako je posve normalno što relativno solidna čaršija tihuje…

Možda se baš u tim momentima, negdje 200 kilometara sjeverozapadno, Arsen Dedić preselio među zvjezdano nebo legendi. Moguće da zato Banjaluka ćuti. Odaje počast velikom geniju, kralju šansone, jednom i jedinom Arsenu.

Suviše je možda, ali, eto nije ništa od toga.

Velim, žurio sam iz druge smjene da pogledam doček zlatnih bh. kadeta. Da pogledam, naravno, televizijski. Banjaluka ne dočekuje nikoga. Banjaluka ne ispraća nikoga. Banjaluka ne slavi. Banjaluka ne tuguje. Banjaluka, tiša no ikada, čini se, nesvjesno odaje počast Arsenu Dediću, ali ni to ne radi.

Tuneli banjalučki

Dan prije, par srBskih skribomana i jastrebova objasnilo je kako veličanstven uspjeh bh. košarkaša, među kojima je podosta fantastične djece iz Republike Srpske, nema veze sa „teheranskim Sarajevom“ i kako su ta djeca „zloupotrebljena“ od strane vlasti u Sarajevu. Ogavno, jadno, patetično, bijedno i bljutavo!

Treba li reći da portal RTRS-a nije ni riječi pribilježio o ovom povijesnom uspijehu?

Ali…

Ali, nema veze što polusvijet tako piše, pa nalazi sebi mjesta dupetu u medijskoj žabokrečini. Ima veze nešto drugo. To što polusvijet riječima defekira, svjetina u Banjaluci, nažalost, većinom i misli.

Banjaluka, grad sporta, grad Beneša, Josipovića, grad ponajboljeg rukometa u bivšoj nam državi, grad ponosnog „Borca“, grad koji, na koncu konaca, ima ulicu Olimpijskih šampiona, izmanipulisan i medijski izmasakriran, umro je u sportskom smislu. Umro baš te noći kad se Arsen podigao.

Ako to nekome nije jasno

Te noći kad je 50 hiljada ljudi u Titovoj ulici u Sarajevu slavilo doček zlatnih momaka, Banjaluka je sagarala u mraku same sebe, svojih konstrukata i nacionalističke ideje koja ju je otuđila i samoizolovala.

Otužno je, a opet  i divno bilo promatrati doček naših heroja na TV-u, dok je Banjaluku parala tišina, što kaže Bajaga. Zaista, sablast koja se nadvila nad gradom u stanju je pojesti i najveću sreću. Ukoliko joj se prepustite.

Banjalučani odavno slave uspjehe srbijanskih sportista i to je u redu. Ko će nekom zabraniti da slavi bilo šta? Ali, Banjaluka  previše dugo živi svoju ‘93. svoju projekciju nekakvog srpskog Pijemonta. Zaboravljena od Beograda, gdje su uvijek i na početku i na kraju Banjalučani tek obični Bosanci, kao što i jesu, ostavljena na milost i nemilost samoizolaciji od strane lokalne oligarhije, umire zajedno sa sportom koji je poodavno u komatozoidnom stanju. Da nije entuzijasta i pokoje mecene, „grad sporta“ nit’ bi bio sportski, nit’ bi bio grad.

A, vidite, može drugačije.

Heroj Aljoša

Postoji Aljoša Janković, blago ovog grada, mladi Banjalučanin koji je igrajući za svoju zemlju uspio da se popne na krov Evrope. To je, za sada, nama još uvijek nepojmljiv uspjeh.

Aljoša Janković je medalju posvetio, ne nekom višem državnom ili nacionalnom interesu, ne nekom izmaštanom idolu, posvetio ju je majci. I treba tako! U zemlji gdje djeca autostopom idu na treninge, gdje treneri prodaju nešto crkavice i dižu kredite da bi klinci otišli na turnir, roditelji su ti koji spašavaju svijet.

Aljošina majka, između ostalog, spašava i pomaže mnoge u ovom gradu. Gradu koji ne prepoznaje, ne cijeni, niti zna da se veseli. Gradu koji ne može bez zavisti i prezira da uživa u kakvom koncertu, sportskoj manifestaciji, gradu gdje se ljudi odavno ne smiju. A sve svojevoljno!

Sve po izboru. Sve po ličnoj zasluzi i afinitetu.

Zašto sad “grad sporta” nije izašao i pozdravio svoje banjalučke zlatne momke? Zato treba da je sram Banjaluku!

Već su uslijedile „čestitke“ Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika koji je rekao: “Republika Srpska je rasadnik mladih i talentovanih sportista, što potvrđuje i ovaj uspjeh košarkaša”.

Ni riječi o tome kako je ovo uspjeh BiH košarke, niti pomena o tome, kako su se „košarkaši Republike Srpske“ borili pod državnom i jedinom mogućom takmičarskom zastavom, zastavom svoje zemlje, Bosne i Hercegovine. A to je početak bacanja dragulja u medijski izmet, gdje će biti svega, od političkog skupljanja jeftinih poena, do prebrojavanja nacionalnih krvnih zrnaca.

Ali upamtite, ova djeca su najbolje što nam se moglo dogoditi i što imamo. Roditelji ove djece znaju zašto su se odricali i sa razlogom treba da budu ponosni.

Svako razuman u ovoj državi treba da bude ponosan. Razmislite, ako smo kao ljudi tužni i shrvani odlaskom Arsena Dedića, kako ne možemo biti srećni zbog naše djece? Kako se ne možemo radovati? Zašto je sjeme zla jače od dobrote, istine i ljubavi?

Ili će Banjaluka ostati vječna provincijalka iz Arsenove šansone, koja provodi noći na putu?

Zato su nam heroj Aljoša i mladi poput njega jedini lijek. U protivnom, nema nas.

(Preuzeto sa portala DnevniHaber.com)

Vojvođanski klub – Saopštenje

Posted: 18. August 2015. in Intervjui

VK

Danas se završava javna rasprava o Nacrtu Zakona o  izmenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu

Novi model privilegovane pljačke

– legalizacija davanja zemljišta (odabranim) strancima i domaćim tajkunima –

Poljoprivrednici, kao i stručna javnost, saglasni su u jednom: postojeći  Zakon o poljoprivrednom zemljištu je bilo neophodno menjati. Iz više razloga. Najvažniji razlog je da se iskoristi poslednja šansa da se, pre  početka primene Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, uredi pitanje vlasništva nad zemljištem, kako za naše državljane, tako i za strance, jer će po Sporazumu, od 2017. godine i strani državljani iz zemalja EU imati pravo da, pod istim uslovima kao i naši državljani,  postanu vlasnici zemlje u Srbiji. Međutim, Nacrt Zakona o  izmenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, se tog pitanja nije ni dotakao. Ali je zato ponudio način da “na mala vrata” stranci i pre tog roka zauzmu najplodnije poljoprivredno zemljište, uz blagoslov Vlade i Ministarstva, bez stvarnog uticaja lokalne samouprave i domaćih poljoprivrednika. Dugoročno, ovakvim zakonskim rešenjima se legalizuje Vučićeva rasprodaja vojvođanske zemlje strancima, čime se poljoprivrednici Vojvodine pretvaraju u nezaposlene nadničare, spremne da rade i za najmizerniju platu, čime gospodin Vučić uveliko reklamira naše “tržište rada” pred stranim investitorima.

Analizom kompletnog Nacrta, vidi se da on sadrži samo dve suštinski nove odredbe, od kojih se jedna zasniva na zahtevima poljoprivrednika (prodaja državne zemlje poljoprivrednim domaćinstvima), dok je druga potpuno suprotna svim njihovim dosadašnjim zahtevima, ali i logici optimalnog razvoja domaće poljoprivrede (“pravo prvenstva zakupa”).  Kratak i neprimeren rok za javnu raspravu dodatno nameće sumnju da se Zakon o poljoprivrednom zemljištu menja upravo zbog unošenja te jedne bitne izmene, koju ni stručna javnost, ni udruženja poljoprivrednika, u regularnoj javnoj raspravi, nikada ne bi prihvatili, što se nedvosmisleno videlo i na Okruglom stolu koju je o ovom pitanju organizovao Pokrajinski Sekretarijat za poljoprivredu i na javnoj raspravi koju je u Novom sadu organizovalo Ministarstvo poljoprivrede i zaštite životne sredine.

Vojvođanski klub, kao i većina udruženja poljoprivrednika u Vojvodini, smatra da je suštinski cilj i razlog izmena Zakona o poljoprivrednom zemljištu uvođenje novog instituta  – “prava prvesnstva zakupa”, kojim se omogućava povlašćen tridesetogodišnji zakup najbolje državne zemlje  bez konkursa, čak i bez javnog poziva (član 7. Nacrta), s tim da pravo takvog zakupa neće imati poljoprivredna domaćinstva, već samo (domaće i strane) firme. Na osnovu “prava prvenstva zakupa” će se  u zakup  dati  30% državnog zemljišta u svakoj lokalnoj samoupravi, na 30 godina, pravnim licima na osnovu “investicionog plana”, koji procenjuje komisija koju formira  Ministar. Gruba računica kaže da će, po ovom osnovu,  strancima i velikim firmama biti dato u  zakup oko 120.000 hektara samo u Vojvodini. Ono što preostane nakon davanja zemlje njima u zakup, izdavaće se na osnovu prava prečeg zakupa i klasičnog zakupa. Ovim se  obesmišljava i “pravo prečeg zakupa” i klasični zakup, a postupak dodele postaje izrazito netransparentan i projektovano koruptivan. Najkrupnija izmena je, svakako, mogućnost da velike strane kompanije u odabranim opštinama zakupe na 30 godina najplodniju zemlju, uz direktan dogovor sa Vladom i Ministarstvom. Time se, ponovo, strane firme stavljaju u povoljniji položaj nego naši poljoprivrednici, što je započeto još protivustavnom prodajom i davanjem u zakup vojvođanske zemlje Arapima. Pored toga, u ovom procesu, kako je definisano u Nacrtu, nema  javnog poziva potencijalnim investitorima, a takav zakup je dostupam samo pravnim licima, što znači da nije dostupan poljoprivrednim gazdinstvima, čak ni onima koji tu zemlju već godinama unazad uzimaju u zakup. Osim toga, po ovom Nacrtu, u svakoj lokalnoj samoupravi svih 30% državnog zemljišta koji se po ovom osnovu  daje u zakup mora da dobije jedan investitor, čime postaje jasniji i cilj izmena Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Korak dalje u cementiranju centralizovanog odlučivanja  je i diskreciono pravo komisije, koju formira Ministar  poljoprivrede, da odluči koji program je najbolji, odnosno na osnovu kog  investicionog  programa će neka firma dobiti 30% državne zemlje u zakup na 30 godina. Opštine su dobile rok od 5 dana da se izjasne da li prihvtaju takav „predlog“ republičke komisije.  Završni korak u ovom pravcu je objašnjenje Ministarstva poljoprivrede da će vlada naknadno „bliže propisati pravila“ za dodelu zemlje u zakup na osnovu „investicionih planova“. Imajući u vidu dosadašnju politiku Vlade koja je zainteresovana samo za punjenje budžeta, a ne za dobrobit građana,  opravdano treba strahovati od tih „bližih pravila”. Sama formulacija “pravo prvenstva zakupa” jasno ukazuje ko je favorizovan u dugoročnom zakupu državnog zemljišta, tako da nama ostaje samo da pitamo: zašto? Zašto, ako se zna da su do sada 77 % korisnika zakupa državnog zemljišta bila poljoprivrdna domaćinstva, a ne firme?  Zašto se sada uvodi novina koja u startu eliminiše poljoprivredna gazdinstva?  Pored njih, eliminišu se  i firme koje su do sada koristile državno zemljište, jer izgrađena infrastruktura, ekonomično dosadašnje korišćenje državog zemljišta i slično, nisu argumenti na osnovu kojih će se dodeljivati najkvalitetnija zemlja u zakup.  Posebno pitanje je: zašto je “pravo prvenstva zakupa” dato  i stranim firmama?  Da li zato što je, i ovog puta, neko napravio dogovor sa konkretnim kompanijama, pa sada mora da stvori zakonsku osnovu da se taj dogovor i realizuje? Odnosno: da li je prvi korak ka ovakvom Nacrtu u stvari bio Memorandum o razumevanju koji je sa firmom “Tenis” Vlada potpisala 27. aprila u Beogradu?

Posebna priča je deo Nacrta koji je formalno pozitivan, ali realno predstavlja samo “šargarepu” za domaće poljoprivrednike, jer je suštinski nerealan. Takav je deo Nacrta  koji omogućava prodaju zemlje domaćim poljoprivrednicima. Ovim odredbama su predlozi poljoprivrednika zloupotrebljeni, jer im se formalno daje pravo da kupe državnu zemlju (koja preostane nakon povlašćenog zakupa na 30 godina), ali pod uslovima koji su za naše poljoprivrednike nerealni.  Tako, po ovom Nacrtu, poljoprivrednik koji ima do 30 hektara, može da kupi 20 hektara državne zemlje. U Vojvodini, to znači da poljoprivredno domaćinstvo treba da uloži oko 200.000 evra za tu kupovinu, odnosno da tu sumu plati u roku od najviše 5 godina (u javnoj raspravi se ta mera reklamira kao posebna pogodnost). Koliko imamo poljoprivrednih domaćinstava koja godišnje mogu da izdvoje 40.000 evra, plus kamate i tako pet godina za redom? Sa sadašnjom kreditnom politikom banaka u Srbiji, kredit koji bi za kupovinu zemlje uzelo poljoprivredno domaćinstvo definitivno bi ga zakopao, a  najverovatnije  i potpuno uništio. S druge strane, finansijski posmatrano, lokalna samouprava će nužno biti zainteresovanija za izdavanje zemlje u zakup po osnovu “prava prvenstva zakupa”, jer sav prihod od takvog zakupa (osim 5% za protivgradnu zaštitu) ide lokalnoj samoupravi, dok će za prodaju zemlje biti manje zainteresovana, jer sav prihod od prodaje ide Republici.

Da li su izneti argumenti dovoljni da ubede i javnost koja ne zna mnogo o poljoprivredi, da je ovaj Nacrt štetan za celu našu poljoprivredu, a posebno za Vojvođansku i da predstavlja samo ozakonjenje procesa koji je otpočet prodajom i davanjem zemlje u zakup Arapima ispod cene,  mimo Ustava i zakona. Tada je zemlja data u Zakup na osnovu direktnog dogovora Aleksandra Vučića sa Arapima i Ugovora koji je Skupština naknadno ratifikovala, po ceni koja je bila i do 30% niža od one koju su plaćali domaći poljoprivrednici. Tada su se poljoprivrednici podigli i protestovali. Sada ćemo imati Zakon po kome će upravo takav proces postati legalan.

Zbog svega navedenog, Vojvođanski klub traži da se predloženi Nacrt Zakona o  izmenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu povuče iz procedure; da se pripremi novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji će sistemski regulisati pitanje prava vlasništva nad zemljištem za naše državljane i strance i da se dozvoli korektna javna rasprava, koja će omogućiti stručnjacima i udruženjima poljoprivrednika da iznesu svoje stavove, a analitičarima da suoče javnost sa posledicama predloženih rešenja.

Napomena:

Poštujući zvaničnu proceduru, Vojvođanski klub je svoje primedbe (čiji rezime smo izneli u ovom tekstu) uputio Ministarstvu poljoprivrede i zaštite životne sredine.

Za Vojvođanski klub

Dr Branislava Kostić, Predsednica

Đorđe Bugarin, Predsednik Saveta

SDD BiH: Osuda Vasićeve izjave

Posted: 18. August 2015. in Intervjui

Stranka dijaspore i domovine BiH osuđuje sve izjave kojim se nastoji devalvirati uspjeh mlade kadetske košarkaške  reprezentacije poput  Rajka Vasića,  bivšeg sekretata SNSD-a,  u kojima poziva Srbe i Hrvate da ne igraju za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

Ovakve izjave zaslužuju osudu svih organizacija, zajednica i građana jer su usmjerene na širenje nacionalne mržnje i netrepeljivosti. Zahtjevamo od najodgovornijih institucija BiH da se ponovo u razmatranje uzme naša inicijativa o donošenju Zakona o sprečavanju širenja nacionalne mržnje i kažnjavanju fašističkih istupa i obilježja kako bi se stvorili uslovi za izgradnju jedinstvenije i bolje BiH.

Uspjeh mlade kadetske košarkaške  reprezentacije   i poruka Josipa Pandže da je ključ uspjeha reprezentacije jedinstvo među igračima  ključ uspjeha nije ostalo nezapaženo među našim građanima.  Ovakve poruke smetaju  onima koji su svojom politikom u zadnjem ratu uništili povjerenje i jedinstvo njenih građana te opljačkali ovu zemlju!

Ovi momci su Bosnu i Hercegovinu znalački doveli na pobjednički tron Evrope za razliku od Rajka Vasića i njemu sličnih, koji su svojom nacionalističkom retorikom  potopili  BiH na samo evropsko dno. Rajko Vasić i njemu slični zaslužuju da budu javno osuđeni i stavljeni na listu srama!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

arsen

   Otišao je i veliki Arsen, otišla je muzička, književnička, skladateljska ili, jednostavno rečeno, umjetnička legenda u vječni svijet, u – legendu.

   Puno toga  će u povodu njegove smrti napisati ili kazati mnogi i kompetentniji od mene, ali i ja se osjećam obaveznim da napišem nekoliko riječi o velikanu koji je obilježio i dobar dio moga života, pogotovo onog u davnoj mladosti. Evocirat ću, ovim tužnim povodom, samo neke od ličnih uspomena na maestra Arsena. Jedna od njih je svakako ta da sam prvu long-play ploču kupio sa njegovim kompozicijama i u njegovoj neponovljivoj izvedbi. Mom srcu i duši u ta vremena su najviše bile prirasle šansone “Moderato cantabile”, “S okusom soli”, “Sandra”, “Sve bilo je muzika”… i mnoge druge. I ostat će urezane u meni do kraja života.
   Naravno, išao sam na njegove koncerte kad bi god dolazio u Banja Luku. I uvijek bi nastupao u crnim pantalonama i crnoj kosulji, što mu je, valjda, bio dio imidža. I nikad, ni uživo niti na tv. nisam vidio Arsena s kravatom. To, izgleda, ne pristaje boemima, lirskim dušama, sanjarima….
 
   Arsena ću pamtiti kao umjetnika od velikog autoriteta, ne samo u svijetu kojem je on pripadao, nego i u široj javnosti na prostorima bivše SFRJ. Nekako se meni dojmio kao muzička institucija! O njegovom kompletnom umjetničkom opusu i suradnji sa mnogim muzičarima iz regiona, pa čak i Italije, siguran sam, pisat će drugi, kompetentniji od mene. Moja je obaveza da kao ljubitelj njegove muzike i općenito umjetničkog izražaja – decenijama, u ovom trenutku kada je taj bard sklopio svoj tefter, s puno argumenata kažem da je veliki Arsen Dedić oplemenio prostor i vrijeme u kojima je živio. Možda ova teza nekima zvuči kao fraza, ali ja jednostavno nemam adekvatniju definiciju njegovog lika i djela.
 
   Zato, hvala ti Arsene što si mi uljepšao davnu mladost, hvala ti za sve što si meni i milionima drugih podario iz svoga prebogatog umjetničkog opusa. Počivaj u miru Božijem!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
 
  

Stranka za BiH – SAOPĆENJE

Posted: 17. August 2015. in Intervjui

Sarajevo, 17.08.2015.godine

Stranka za Bosnu i Hercegovinu najoštrije osuđuje neprihvatljivo ponašanje i teror nad povratnicima Hrvatima u mjestima Slatina i Studenci u općini Teslić u manjem bh. entitetu.

Nekoliko puta smo upozoravali, da naizgled pojedinačni i izolovani incidenti i nasilno ponašanje huligana nad povratnicima bilo kojeg naroda, mogu prouzrokovati lančanu reakciju. Očigledno je da se incidenti dešavaju sve češće, od Prijedora, Tomislavgrada, pa do Teslića. Pitamo se da li neko namjerno pokušava narušiti teško stečeni mir na prostoru Bosne i Hercegovine.

Pozivamo sve relevantne institucije države Bosne i Hercegovine da ulože maksimalan napor i provedu istrage kako bi se otkrili počinioci i trajno zaustavilo nasilje nad povratnicima.

Press služba Stranke za Bosnu i Hercegovinu

Kadetskoj košarkaškoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine  upućujemo naše najiskrenije čestitke i zahvale što ste nas kao najbolji ambasadori,  u Kaunasu ispunili ponosom i srećom.  Posebne čestitke upučujemo  šefu Josipu Pandži   i cijelom stručnom štabu što su uprkos brojnih problema i nedostatka podrške države  vjerovali u ove prkosne dječake i znalački ih vodili ka pobjedničkom tronu.

Uspjeh naših dječaka su potvrda  da u ovoj zemlji se rađaju neki novi “klinci” koji žele zajedno da pobjeđuju jer vole svoju zemlju! Njihov uspjeh je i povrda da Bosna i Hercegovina obiluje talentima i dijamantima koji jedinstveni i složni mogu doseći  i do največih visina.

Povijest Bosne i Hercegovine je ispisana  zlatnim slovima uspjehom ove generacije  i oni su stinski heroji i ponos države!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

kadeti bh. prvaci evrope
Teško je opisati trenutak kada, dok ovo pišem, gledam kako legenda litvanske i svjetske košarke Arvidas Sabonis dodjeljuje u glavnom gradu svoje zemlje – Kaunasu, zlatne medalje našim momcima – mlađim od 16 godina i kada slušam himnu naše zemlje – pobjednice. I dok gledam zagrljene naše dječake na pobjedničkom postolju. Prožimaju me trnci u tijelu, diže se ovo malo kose na glavi a suze liju niz obraze…. Od sreće, od ushićenja…, od ponosa….
 
Bosna je, to i ptice na grani znaju, zemlja apsurda, po mnogo čemu, čak i u ovom trenutku dok su ovi momci ispod 16 godina na krovu Evrope, jer do samo prije dva dana nije bilo sigurno da će nastaviti takmičenje, odnosno odigrati polufinale i finale zbog do tada neuplaćene kotizacije FIBA-i od 10.000 eura i koja uplata je u posljednji trenutak ipak izvršena doznakom firme FIS iz Viteza. A bila je još od prije mjesec dana obećana financijska injekcija od strane Vijeća ministara, ali samo obećana, a nikada izvršena.
 
 Stoga, ovi naši dječaci su više nego junaci, znalci, majstori, velemajstori…najveći i najbolji živući Bosanci i Hercegovci, iako iza njih, kako smo vidjeli, ne stoji država ni sa minimalnim ulaganjem u njih…ali o tom, potom, nekom drugom prilikom, opširnije. Da ne kvarimo sada ovo raspoloženje. Ali, neka ga ne pokvari sutra (ponedjeljak), na dočeku kod Vječne vatre doslovno nijedan od bh. političara kojima nema mjesta na dočeku. Neka ih dočeka cijelo Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina, ali političarima, zbog svega što nisu učinili za ovu djecu, a oni usprkos tome postadoše najbolji ambasadori naše zemlje u ovom trenutku, tamo i tim povodom, nema mjesta.
 
Bravo momci, bravo  Džanane Musa (MVP),  Njegoše Sikirašu, Lazare Mutiću, Emire Čerkezoviću, Sani Čampara, Srđane Kočiću, Amare Barukčija, Vedrane Mirkoviću, Timure Ovčina, Emane Šertoviću, Aljoša Jankoviću, Davide Kovačeviću, Aleksandre Stojišiću, Adi Alikadiću, Nikola Đakoviću, Miladine Vlačiću, Semine Burko  i Ivane Sabljiću. Bravo za selektora Josipa Pandžu i cijeli Stručni stab.
 
Svi ste zlatnim slovima ispisali povijest Bosne i Hercegovine i ponos ste Nacije!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

   Aleksandar_Vučić_cropJa ne znam šta taj Vučic misli o onima kojima je pokušao prodati maglu, odnosno tzv. inicijativu o utvrđivanju zajedničkog Dana sjećanja na sve žrtve stradale u ratovima na prostorima bivše SFRJ 90-tih? Da li ih smatra djecom predškolskog uzrasta, naivnima, glupima…šta li? Pa i zadnja budala zna iščitavati njegov jeftin politički gaf kojeg je nazvao inicijativom… da je ispod toga, zapravo, cilj, izjednačavanja odgovornosti svih za sve što se desilo ranih 90-tih na prostorima na  kojima je nekada bila Jugoslavija.

   Ako je tim jeftinim političkim trikom i najavom da neće odustati od realizacije ideje “da pomiri celi region” htio da se predstavi i kao državnik – regionalnog kalibra, hvala Bogu da su se nasuprot njemu kao takvom našli oni koji su ovoga puta državnički uzvratili: i onaj Milanović, i Tači pa i Bakir….
Naime, taj Vučić treba da zna da postoji jedno nepisano pravilo da na mir i pomirenje imaju pravo pozivati samo oni koji nemaju ni gram hipoteke ratne ili ratnohuškačke prošlosti! To je prvo i osnovno. Dakle, on nije taj, ni slučajno, a znamo i zašto, a zna i on, ako nije zaboravio. Ali, očigledno, “čovek se pravi Toša…” Drugo, prema izvještaju CIA-e iz 1995., 90% ratnih zločina u BiH, naprimjer, su počinile snage bosanskih ili srbijanskih Srba, a preostalih 10% ostali. Pa kako onda izjednačiti odgovornost svih na što Vučić, zapravo, poziva? Dalje, taj isti Vučić, iako hoće u Evropu, ne priznaje pravosudne  institucije međunarodne zajednice jer su one, da podsjetim, pravomoćno utvrdile da je počinjen genocid u Srebrenici, a on (Vučić) to negira!

srebrenica-genocid-pod-zastavom-un-a   Koga bi on, ustvari mirio? Nema kredibilitet, ni ljudski ni politički, ni pedigre za tako nešto. Nama, takozvanim običnim ljudima, ne treba nikakav posrednik da nas miri s bilo kim. Ja, lično, nemam problema ni sa jednim Srbinom koji nije okrvavio ruke, bilo kao izvršitelj ili kao nalogodavac, o mene ili moj narod. A s onima, koji jesu i čija sam  žrtva, ni milion Vučića, Bakira…i njima sličnih i da hoće, ne mogu me pomiriti. Zašto? Zato što takvi i dalje misle isto o meni i o nama kao i 1941., 1991., 1992.,…1995… I ponovili bi isto kada bi im se pružila prilika. Ko ne vjeruje, neka ode ovih dana u Prijedor i shvatit će da je tome tako.

prijedor - pretuceni bosnjacki mladici
   Na samom kraju, iz higijenskih razloga neću komentirati stav formalnog člana bh. Predsjedništva Mladena Ivanića na Vučićevu inicijativu, iliti čovjeka kojeg moj prijatelj, novinar i publicist Nihad Filipović maestralno definira kao političara tipa “jest, al’ nije….”
 
 Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
 
 
Mirza
Najblaže rečeno, potresla me vijest koja je jučer došla do mene o iznenadnom preseljenju na Ahiret moga dugogodišnjeg prijatelja, jedno vrijeme i radnog kolege, Banjalučanina Mirze Beširevića. Koje li koincidencije: Mirza je ispustio svoju dušu istoga dana u Rijeci kada sam kroz taj grad prolazio na putu iz Istre za Zagreb!
Za tog prefinjenog, tihog čovjeka me decenijama vežu uistinu prelijepe uspomene. Puno toga nam je sudbina odredila da dijelimo, pa i prognaničku zbilju. Za razliku od mene, on je svoje prognaničko stanište našao mnogo bliže – u Rijeci. Ali, sretali smo se ovdje, u Americi, nekim finim povodima.
Nedaleko od grada u kojem ja živim, u New Havenu, u meni susjednoj državi Connecticut, živi njegova kćerka Jasmina sa porodicom. Ona je jedan od brojnih primjera naše djece koja su uspjela u svijetu jer je završila čuveni Yale University, doktorirala i na kojem sada i predaje.
 
Mirza je iznenada, tiho napustio ovaj svijet i skrušeno vjerujem da se njegova duša vratila svome Gospodaru zadovoljna i sretna, naročito zbog činjenice da je iza sebe ostavio dvoje obrazovane, odgojene i patriotski orijentirane djece.  
 
S tim u vezi molim Stvoritelja da njegovu dušu nastani u društvu svoga miljenika i drugih džennetlija, a njegovima – supruzi Meleći, kćerci Jasmini i sinu Maliku, te ostalima, podari sabur. Amin!
 
Najmanje što sam bio dužan ovom tihom i skromnom čovjeku, za dugogodišnje prijateljstvo te ljudskost kojom je plijenio sve oko sebe, jeste ovih nekoliko riječi koje iz srca i duše napisah.
 
Neka mu je lahka riječka zemlja.
 
 Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Izjava člana Predsjedništva BiH Mladena Ivanića da ideja srpskog premijera Aleksandra Vučića o uvedenju zajedničkog  dana sjećanja na sve žrtve rata u bivšoj SFRJ pokazuje “svu političku superiornost Srba kao naroda i anarhično razmišljanje političara drugih naroda”,  je neodgovorna i pokazuje nedostatak Ivanićevog političkog  senzibiliteta da se razumije sustina koja koči Vučićevu ideju.  Kao argument ove izjave  Ivanić tvrdi ” kako je Vučićeva ideja vrlo poštena i kako reakcije pokazuju da spremnosti za pomirenje nema kod hrvatskih, albanskih i bošnjačkih političara, jer je njihova polazna teza da su samo Srbi činili zločine, a to je, kako je naglasio, potpuno netočno”.

Sve nevine žrtve su vrijedne pomena neovisno sa  koje strane dolaze. Stranka dijaspore  i domovine BiH (SDD BiH) bi podržala inicijativa da su namjere Vučića i Republike Srbije iskrene i poštene. Srbija nikad nije odustala od svog ratnog plijena i manjeg B-H entiteta, niti je osudila i priznala počinjene genocide u BiH. Republika Srbija je glavni razlog zbog čega Bosna i Hercegovina stagnira u svom razvoju jer kroz takozvane pararelne odnose sa RS-om i aktivnu ulogu Srpske akademije nauka i umjetnosti nastavlja svoju velikosrpsku politiku, zatrovanu klicom neofašizma gdje se rehabilituju ratni zločinci a devalviraju vrijednosti NOR-a. Istina je da neofašizam i nacionalizam su prisutni i u našoj zemlji i Hrvatskoj.  Republika Srbija mora da shvati da Bosanci i Hercegovci više nisu naivni kao što su to bili početkom 90.

Stranka dijaspore i Bosne i Hercegovine će podržati inicijativu kada  ona zaista  bude iskrena i poštena sa željom izgradnje povjerenja među ravnopravnim državama i njihovim građanima.
Sve dok se osporava genocid u Srebrenici, Tomašici i drugim stratištima i u pitanje dovodi suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine , ovakve inicijative su prožete osjećajem licemjerja i osuđene na propast.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

REAKCIJA NA IZJAVU MLADENA IVANIĆA

Sarajevo, 14.08.2015.godine

Amer Jerlagić, predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu: ”Gospodine Ivaniću, vi ste član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, budite ozbiljni”!

Posljednja izjava člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Mladena Ivanića da prijedlog premijera Srbije Aleksandra Vučića pokazuje “svu političku superiornost Srba kao naroda i anarhično razmišljanje političara drugih naroda” je bacanje prašine u oči javnosti i pokušaj relativiziranja onoga što su počinili ideolozi iz Beograda, a srpski političari slijepo slijedili.

Upravo je Ivanićeva izjava zamjena teza i političari iz reda srpskog naroda se ponašaju arhaično i ne razumiju da su okolnosti promjenjene na prostoru nekadašnje zajedničke države. Pitanje se treba postaviti obrnuto, zašto politika srpskih lidera i dalje drži u zabludi vlastiti narod i pokušava umanjiti počinjenu odgovornost tokom svih ratova u bivšoj Jugoslaviji. Ovdje vrijedi spomenuti nekoliko činjenica. Rat u Hrvatskoj npr, nisu vodili Bošnjaci i Albanci sa Hrvatima, nego Srbi. Zatim agresiju na Bosnu i Hercegovinu je vodila ponovo srpska politika. Rat na Kosovu nije bio između Hrvata i Bošnjaka s jedne strane i Albanaca s druge, nego između Srba i Albanaca. Zajednički imenitelj svih ratova na prostoru bivše Jugoslavije bila je beogradska politika, zbog toga Vučić ima potrebu da napravi relativizaciju i izjednači sviju, iako je ta politika rezultirala genocidom u Bosni i Hercegovini. To je jasno čak i maloj djeci, a Vučić se obraća političarima van granica Srbije kao da su djeca.

S druge strane, trebalo bi da je Ivanić političar malo većeg kalibra, ali je prihvatio providnu Vučićevu igru pa misli da je dovoljno promjeniti nastupe u javnosti i na jeftin način napraviti istorijski zaokret. Potrebno je minimalno znanje iz diplomatije kako bi se na pravi način pročitali svi Vučićevi istupi. Na ovim prostorima treba doći do suštinskog zaokreta i stvari će početi dolaziti na svoje. Srbija je učesnik svih ratova na prostoru bivše Jugoslavije i logično je da od nje i krene proces pomirenja, ali iskrenog, ne retoričkog.

Amer Jerlagić, predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu

edin osmancevicPovjerenje sam napisao namjerno sa velikim slovom jer je to ono što nam svima treba kako bi gradili  mir i sreću pod ovim podnebljem  za sve ljude dobre volje. Osjećam se obaveznim da zajedno sa ovim ljudima učinimo dalje konkretne napore u očuvanju naše domovine, pridruživanju BiH Evropskoj uniji i Sjeverno-atlanskom paktu…..Kongres je protekao u dobrom raspoloženju i opredjeljenju da Stranka ojača dok su  prijedlozi Kandidatske komisije za izbor novih članova ponudili kvalitetne kadrove koji će sada imati priliku da pokažu što znaju. Očekujem poslije ovog Kongresa kvalitetniji rad jer smo bogatiji iskustvom iz proteklog perioda i novim ljudima…..Ime stranke je dopunjeno tako da je puni naziv stranke Stranka dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine. Željeli smo ovim nazivom da pokažemo neraskidivost dijaspore i matice, te poručimo  svima onima koji nas dijele, po bilo kakvom osnovu, da smo jedno neraskidivo tkivo…..U predizbornom procesu zbog neizgrađene infrastrukture napravljene su greške  što je dovelo do određenih frustracija i nezadovoljstva. Nekolicina saradnika nas je napustila, a jednom dijelu smo se zahvalili na dosadašnjem radu zbog neslaganja u percepciji daljeg razvoja Stranke…..Mi smatramo da je za promjene u BiH nephodan s jedne strane  veći angažman bosansko-hercegovačkih građana koji žive i rade u inostranstvu i sveopći veći procenat izlazka na izbore…..U ovoj zemlji ima poštenih građana koji su spremni da se stave u službu građana i države. Birači su ti koji imaju sredstvo promjena u svojim rukama…..Jasno je da su stranke danas mjesta gdje se obrće velika suma novca ali i pravi kriminal zbog nedostatka državne i  revizione kontrole…..Inicijativa bi bila dobra da su namjere Vučića i Republike Srbije iskrene i poštene. Srbija nikad nije odustala od svog ratnog plijena i manjeg B-H entiteta niti je osudila i priznala počinjene genocide u BiH…..

Poštovani Edine! Kao što znaš, ovo je naš treći razgovor za javnost. Kako rekoh u pripremi istog, s posebnim je povodom. A povod je, naravno, održani I Kongres Stranke 22. jula u našoj Banja Luci, najprognanijem gradu sa prostora bivše SFRJ, na kojem si ponovo izabran za predsjednika. Iako sam to učinio na licu mjesta, evo, sada ću i javno čestitati na izboru uz želju da sa svojim suradnicima, članovima i simpatizerima nastaviš političku borbu ispod bh. itekako složenog i burnog neba za dobrobit, prije svega naše Jedne i Jedine, svih njenih odanih naroda i građana, te nas iz dijaspore!

OSMANČEVIĆ: Hvala Ti lijepa! Želim da Ti se još jednom zahvalim na kvalitetnim sadržajima na Tvom portalu. Ja se osjećam počašćenim da su ljudi bez kojih ne bih bilo ove stranke dali mi Povjerenje i povjerili novi mandat. Povjerenje sam napisao namjerno sa velikim slovom jer je to ono što nam svima treba kako bi gradili  mir i sreću pod ovim podnebljem  za sve ljude dobre volje. Osjećam se obaveznim da zajedno sa ovim ljudima učinimo dalje konkretne napore u očuvanju naše domovine, pridruživanju BiH Evropskoj uniji i Sjeverno-atlanskom paktu.

Kakvi su Tvoji opći utisci sa održanog Kongresa?

 OSMANČEVIĆ: Delegati koji su došli na Kongres iz Bosne i Hercegovine, Švedske, Holandije, Norveške, Njemačke i Austrije su svojim dolaskom dali direktnu  podršku  Stranci što je za mene veoma značajno. Kongres je protekao u dobrom raspoloženju i opredjeljenju da Stranka ojača dok su  prijedlozi Kandidatske komisije za izbor novih članova ponudili kvalitetne kadrove koji će sada imati priliku da pokažu što znaju. Očekujem poslije ovog Kongresa kvalitetniji rad jer smo bogatiji iskustvom iz proteklog perioda i novim ljudima.

SAM_3630

I Statut je doživio određene izmjene. O kakvim se izmjenama radi i šta su bili razlozi istih?

OSMANČEVIĆ: Statut je pretrpio neophodne promjene jer novo vrijeme postavlja i nove zahtjeve. Ime stranke je dopunjeno tako da je puni naziv stranke Stranka dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine. Željeli smo ovim nazivom da pokažemo neraskidivost dijaspore i matice, te poručimo  svima onima koji nas dijele, po bilo kakvom osnovu, da smo jedno neraskidivo tkivo. Najvažnija promjena Statuta je u promjeni uloge Predsjedništva koje će u budućnosti djelovati kao operativno-izvršni organ, ćime će se efektivizirati njen rad. Stranka dijaspore i domovine djeluje u više zemalja što koordinaciju i upravljanje strankom čini kompleksnim.

Nisam mogao kao novinar jednostavno ne uočiti da su na Kongresu nedostajali neki koji su do jučer bili, u izvjesnom smislu, zvučna imena u Stranci. Iako treba gledati naprijed, ponekad ni retrovizor, upravo zbog sigurne vožnje, ne treba zanemariti. Dakle, je li bilo nekih talasanja u Stranci prije Kongresa i kojih, eventualno?

OSMANČEVIĆ: U pravu ste, Stranka se poslije parlamentarnih izbora suočila sa neizbježnim ”dječijim bolestima”. U predizbornom procesu zbog neizgrađene infrastrukture napravljene su greške  što je dovelo do određenih frustracija i nezadovoljstva. Nekolicina saradnika nas je napustila, a jednom dijelu smo se zahvalili na dosadašnjem radu zbog neslaganja u percepciji daljeg razvoja Stranke. Ono što moram da istaknem je pojava novih lica i kvalitetnijih kadrova u stranci  koji su svojim angažmanom, hrabrošću da se suoče sa problemima i poštenjem doprinijeli da se problem Stranke prevaziđu te stranka pripremi za Kongres.  Oni su iznijeli teret, može se reći, najosjetljivijeg perioda funkcionisanja stranke u poslednjih 6 godina rada. U daljem radu ćemo daleko više pažnje posvetiti radu naše Kadrovske komisije.

Koje su temeljne smjernice kojima će Stranka ići u narednom periodu?

OSMANČEVIĆ: Stranka ima svoju viziju bez čije operacionalizacije je ona  samo mrtvo slovo na papiru. Mi smatramo da je za promjene u BiH nephodan s jedne strane  veći angažman bosansko-hercegovačkih građana koji žive i rade u inostranstvu i sveopći veći procenat izlazka na izbore. Na jednoj strani postoje pojedinci, organizacije, savezi, zajednice koje svojim angažmanom enormno doprinose očuvanju i razvoju b-h društva i njenoj demokratizaciji. Pozitivna međunarodna politika i razumjevanje situacije  u  Bosni i Hercegovini je rezultat angažmana bosansko-hercegovačke dijaspore. U zemljama u kojima žive i rade oni reaguju kako bi se istina o ratu i genocidu u BiH sačuvala i svojim lobijima daju doprinos u približavanju BiH Evropskoj uniji i Nato paktu. Onih skoro 50 % građana koji ne izlaze na izbore i nezadovoljnika koji samo prekriže izborne liste moramo privoliti da glasaju.

Pretpostavke za promjene u BiH su parlamentarni i lokalni izbori koji će državi na raspolaganje dati nekorumpirane, poštene i kvalitetne pojednice. Dijaspora još uvijek apstinira i promjena mentalnog sklopa da izbori ne mogu donijeti novo se mora mjenjati. Na žalost, imamo jedan dio naših građana u dijaspori koji ne pokazuju nikakav interes za onim što se događa u našoj zemlji, što je tragično. Neki su podlegli materijalističkim blagodetima kapitalizma, otuđili se i zabavili sami sa sobom.

Stanje naroda se neće promjeniti dok ga sam narod ne odluči mjenjati!  Na nama je da pokušamo osvjestiti naše građane koji su negdje izgubili one tradicinalne bosanske vrijednosti specifične bosanskom čovjeku.

U ovoj zemlji ima poštenih građana koji su spremni da se stave u službu građana i države. Birači su ti koji imaju sredstvo promjena u svojim rukama.

Da li se planira formiranje ogranaka Stranke i u nekim izvanevropskim zemljama, kao naprimjer u Americi?

OSMANČEVIĆ: Stranci su potrebni ljudi koji će svojim angažmanom stimulisati naše građane u dijaspori  da se aktivnije uključe u demokratske reforme.  Za ovo ne treba puno osim dobre volje, hrabrosti, poštenja i angažmana. Sa takvim ljudima pokušavamo izgraditi network u cijelom svijetu prožet  timskim radom i kvalitetnom koordinacijom. Stabilnom infrastrukturom i ljudima od povjerenja možemo graditi naše jedinstvo, što je na kraju premisa za rezultate u radu. Planovi postoje ali smo vrlo oprezni iz razloga što je za rad stranke potreban kvalitetan personal i kontinuiran rad.

Znamo itekako kako vladaju vladajuće bh. strane i, bez obzira na njihove proklamirane ideološke razlike, one su po mnogo čemu iste ili slične, a itekako imaju iza sebe infrastrukturu, ali i – birače. Kakva je u takvoj situaciji šansa manjih stranaka, uključujući i SDDBiH da postignu neke povoljnije rezultate na izborima? Može li se načiniti blok opozicionih stranaka koje su za suštinske promjene u našoj zemlji i ko bi ga, eventualno, činio?

OSMANČEVIĆ: Naš prvi izlazak na izbore pokazao je da se može postići rezultat jer se uspjelo dobiti dva mandata. Jasno je da mi nismo zadovoljni sa rezultatom. Želimo više, jer se borba za promjene vodi u skupštinama, parlamentima i domovima. Postoje velike teškoće jer su vodeće stranke načinile takav izborni zakon koji ih drži na vlasti. Vanredni izbori nisu mogući jer ih nema u Izbornom zakonu. Birački odbori koji prebrojavaju glasove su stranački.  Iz budžeta se za finansiranje velikih stranaka izdvajaju ogromna sredstva. Npr. za jedan 4-godišnji mandat  stranci se isplati preko 300 hiljada maraka. Nadam se da možete stvoriti sliku sa kojim budžetima raspolažu parlamentarne stranke koje imaju na desetine mandata na lokalnim, kantonalnim i parlamentarnim nivoima. Jasno je da su stranke danas mjesta gdje se obrće velika suma novca ali i pravi kriminal zbog nedostatka državne i  revizione kontrole.

Koalicije su nužnost, međutim nisam oprimista jer se one stvaraju samo pred izbore. Sinergija većeg broja stranaka u jednom bloku je potrebna ali je bitnije kako one surađuju, odnosno kontinuitet zajedničkog rada. Mi smo imali najbolju namjeru da damo svoj kvalitetan doprinos u radu Koalicije Domovina koji  se danas  pokazuje krucijalnim, a tiče se poštovanja principa i vrijednosti zajedničke političke komunikacije i političke kulture na kojima smo insistirali.

Naš grad nema nijednog bošnjačkog predstavnika – Banjalučanina, u Gradskom vijeću. Šta učiniti da ga ima, čim prije?

OSMANČEVIĆ: Po mašim saznanjima na prošlim parlamentarnim izborima je 57 % Banjalučana glasalo za predstavnika Stranke dijaspore. I pored te činjenice mali odaziv glasača je prouzrokovao da nismo uspjeli osvojiti mandat. Vjerujem da su ljudi prepoznali u nama poštenje, hrabrost, i volju da istrajemo na putu istine i pravde. To su komponente na kojima Stranka treba graditi svoj imidž i brend. Odgovor sam dao u prethodnom pasusu. Promjene su u rukama birača, dajte nam mogućnost i ja  i moji suradnici vas nećemo iznevjeriti

Neka se u ovom razgovoru nadje i jedna dnevno-politička tema, zašto da ne! Dakle, kako komentiraš Vučićevu inicijativu o utvrđivanju Dana sjećanja za sve žrtve rata na prostoru bivše Jugoslavije?

OSMANČEVIĆ: Inicijativa bi bila dobra da su namjere Vučića i Republike Srbije iskrene i poštene. Srbija nikad nije odustala od svog ratnog plijena i manjeg B-H entiteta niti je osudila i priznala počinjene genocide u BiH. Srbija je glavni razlog zbog čega Bosna i Hercegovina stagnira u svom razvoju jer kroz takozvane pararelne odnose sa RS-om i aktivnu ulogu Srpske akademije nauka i umjetnosti nastavlja svoju velikosrpsku politiku. Srbija je zatrovana klicom neofašizma gdje se rehabilituju ratni zločinci a devalviraju vrijednosti NOR-a. Istina je da neofašizam i nacionalizam su prisutni i u našoj zemlji i Hrvatskoj.  Srbija mora da shvati da Bosanci i Hercegovci više nisu naivni kao što su to bili početkom 90. Znači, podržao bih ovu inicijativu da je ona bila iskrena sa željom izgradnje povjerenja među ravnopravnim državama i njihovim građanima.

Na samom kraju, imaš li neku poruku za sve građane BiH, posebno one iz veoma razuđene dijaspore, i posebno za – Banjalučane?

OSMANČEVIĆ:Naši građani se sjećaju dobro parole iz Komunističkog manifesta  ” Proleteri svih zemalja ujedinite se!” Trebali smo nešto naučiti iz iskustva revolucionara i razumjeti sadržaj ovih poruka.

Svima je jasno da samo jedinstveni, složni možemo nastaviti dalju borbu za našu domovinu. Posebno se obraćam onim koji su zaboravili svoju domovinu da shvate da je njihov angažman potreban za sveopće dobro. Čovjek koji stvara samo sebi sreću nije sretan! Svojim pasivnim odnosom postajemo saučesnici u ratnim zločinima  zaboravljajuči žrtve rata i genocida. Trebamo misliti na naše sugrađane koji žive u BiH i koji svojim povratkom na svoja prijeratna ognjišta su istinski borci i heroji opstojnosti BiH. Trebamo misliti na naše kuće koje smo ostavili i iz kojih danas raste šiblje i drveće. Trebamo obilaziti grobove i mezare koje smo ostavili!

Povratimo svoje tradicionalne bosanke vrijednosti svojstvene bosanskom biću i uključimo se aktivnije u odbranu vrijednosti naše države.

To je obaveza sviju nas  prema našim mladim i budućim generacijama! Bosna i Hercegovina je raj na zemlji, to je činjenica koje ponekad nismo svjesni a koja traži angažman sviju nas i žrtvovanje!

Hvala Ti velika za ovaj razgovor.

OSMANČEVIĆ: Hvala Tebi Bedro! Želim Tebi, Tvojoj familiji i čitaocima  dobro zdravlje i  nadu da ćemo se svi zajedno češće sretati u našoj Banjaluci i BiH!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (696)

vrbas-miso

Bogati Čovićev punac

Posted: 13. August 2015. in Intervjui

Bračni par Dragan i Bernadica Čović su većinu nekretnina dobili na poklon ili kupili do 2003. godine. Nakon otvorenih istraga protiv Čovića nekretnine je kupovala Bernadica u ime rodbine, a poslije je neke od njih i dobila na poklon.

Covic-1           Predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović ne želi razgovarati o načinu sticanja imovine. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Blago Prskalo iz Mostara ne dijeli egzistencijalne probleme drugih penzionera. Iako zadnjih trideset godina prima rudarsku mirovinu, Prskalo ima stan sa garažom, vilu u Hrvatskoj koju je platio skoro 790.000 KM te porodičnu kuću u Mostaru.

Prskalo je otac Bernadice Čović, advokatice iz Mostara koja je duže od tri decenije u braku sa Draganom Čovićem, predsjedavajućim Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH).

Prema istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN), bračni par Čović je većinu svojih nekretnina dobio na poklon ili kupio do 2003. godine. Nakon što su otvorene istrage i sudski sporovi protiv Čovića zbog sumnje da je koristio javne funkcije za ličnu korist, situacija se promijenila. U narednim godinama nekretnine je, uglavnom, kupovala Bernadica Čović u ime svoje rodbine, a poslije je neke od tih nekretnina i dobila na poklon.

Covic-2Obiteljska vila bračnog para Dragana i Bernadice Čović se nalazi u Mostaru. Dio zemljišta su dobili na poklon od Blage Prskala, Bernadicinog oca. (Foto: CIN)

„Stančić“ od 71 kvadratni metar

Dragan Čović je prvu nekretninu dobio na poklon od pokojnog oca Frane 1997. godine. Tada je bio generalni direktor preduzeća za namjensku industriju „Soko“ iz Mostara.

Covic-4                   Draganu Čoviću je 1997. godine ovu kuću u Širokom Brijegu poklonio pokojni otac Frano. (Foto: CIN)

Otac mu je poklonio kuću sa dvorištem od 640 kvadrata koja se nalazi u Ljutom Docu, na pola puta između Mostara i Širokog Brijega. Čović je tri godine kasnije kupio i dvije parcele uz ovu kuću, ukupne površine 260 kvadratnih metara, plativši ih 3.000 njemačkih maraka.

Dok je Čović bio na poziciji direktora „Sokola“, njegov punac Prskalo je postao vlasnik stana u Zagrebu u Hrvatskoj. Prskalo je tada imao samo porodičnu kuću u Mostaru koju je napravio osamdesetih godina. Novinarima CIN-a nije htio objasniti kako je kupio nekretninu u Zagrebu koju naziva „stančićem“. „Ko hoće raditi, može imati“, rekao je penzioner Prskalo.

Prema dokumentaciji koja je u posjedu CIN-a, riječ je o trosobnom stanu od 71 kvadratni metar i garaži od 16 kvadratnih metara, kupljenim u februaru 1998. godine za oko 162.000 KM.

Covic-3Skupocjenu vilu u Zaostrogu je kupila Bernadica Čović na ime svoga oca Blage. Vila je plaćena 625.000 KM. (Foto: CIN)

Mjesec dana poslije, jedan sprat iste kuće kupio je Branko Kolobarić, tadašnji predsjednik Upravnog odbora „Sokola“. Kolobarić je dvosoban stan i garažu platio 146.000 maraka.

Obje nekretnine je na osnovu punomoći kupio advokat Božo Ćorić iz Zagreba.

Deset godina nakon kupovine stanovi su i uknjiženi tako što je Kolobarić odnio notaru na ovjeru dokumentaciju za oba stana.

Protiv Kolobarića i Dragana Čovića je Federalna finansijska policija vodila istragu. U 2003. godini podnijeli su krivičnu prijavu u kojoj je navedeno da su Kolobarić i Čović u toku 1998. godine potpisivali ugovore o izdavanju nekretnina koje su u posjedu „Sokola“, a na štetu ovog preduzeća. Prijavu su predali Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK), ali nije bilo optužnice.

Glavni tužilac Mladen Jurišić, koji je ovu funkciju preuzeo prije više od godinu dana, kaže da Tužilaštvo nije godinama postupalo po prijavama za privredni kriminal. On je zbog toga podnio disciplinske prijave protiv nekih svojih prethodnika.

Nakon „Sokola“ Kolobarić je imenovan za zamjenika generalnog revizora u Uredu za reviziju institucija u FBiH a Čović za federalnog ministra finansija.

Kratko prije napuštanja „Sokola“, 1998. godine, Čović je od ovog preduzeća dobio na korištenje stan od 100 kvadrata u Mostaru. Godinu i po dana kasnije je zajedno sa suprugom otkupio ovaj stan, plativši ga 33.542 KM u certifikatima. Jedanaest godina poslije stan je prodao za 190.000 KM Matanu Žariću, aktuelnom generalnom direktoru Elektroprenosa BiH.

U vrijeme prodaje nekretnine Čović i Žarić su se sretali i na optuženičkoj klupi. Bili su optuženi da su kao predsjednik i član Upravnog odbora Hrvatske pošte i telekoma (HPT) Mostara prenijeli dug od 4,7 miliona KM koji je preduzeće imalo prema tada bivšem Ministarstvu obrane Hrvatskog vijeća obrane na tri privatne firme iz Mostara i Širokog Brijega. Firme su poslije naplatile dug u dionicama i tako postale većinski vlasnici „Eroneta“. Sud je poslije poništio tu transakciju, a optužnica protiv Čovića, Žarića i ostalih je pala na sudu jer je podignuta kasno – kada je već došlo do zastare krivičnog gonjenja.

Spajanje parcela za izgradnju vile

Čovićeva supruga Bernadica je 2000. godine postala vlasnica stana u Makarskoj na Hrvatskom primorju. Stan od 76 kvadrata je tada platila skoro 138.000 KM.

Pet godina poslije Bernadicin advokatski ured je dobio ovlasti od Zdravke Čuljak, nastanjene u Švicarskoj, da kupi zemljište u Mostaru. Čuljak je Bernadicina ujna koja u Hercegovinu nije ni dolazila, nego je punomoć za kupovinu zemljišta potpisala u Švicarskoj.

Covic-5Po sprat kuće u Zagrebu kupili su punac Dragana Čovića i Branko Kolobarić početkom 1998. godine. Tada su Čović i Kolobarić bili čelni ljudi u mostarskoj firmi “Soko”.

U ime ujne, za 84.000 KM je kupljeno 2.396 kvadrata zemlje u mostarskom naselju Bare na kojoj su se nalazili devastirani objekti.

U 2011. godini Bernadica i Dragan Čović su otkupili zemljište od Čuljak za 330.000 KM, ali su joj umjesto novca dali stan u Makarskoj.

Međutim, novinari CIN-a su saznali da računi za komunalne usluge za ovaj stan u Makarskoj još uvijek dolaze na ime Bernadice Čović. Čuljak nije htjela odgovoriti novinarima CIN-a da li je uknjižila stan na svoje ime.

Odmah do tog zemljišta u Barama i Bernadicin otac Blago je imao parcelu. Zemljište površine 896 kvadratnih metara je uz njegovu punomoć kupila kćerka Bernadica 2008. godine za 50.000 KM. Pet godina poslije otac joj je poklonio tu zemlju.

Čovići su prošle godine spojili ova dva zemljišta u jedno. Danas je tu vila u kojoj oni žive. Riječ je o velikoj kući koja se prostire na površini pola nogometnog igrališta. Na ovom imanju pored popratnog objekta se nalazi bazen, malo dječije igralište i uređen travnjak.

Vila na moru

CIN doznaje da Čovićev punac ima i vilu u Zaostrogu koju je kupio 2009. godine. I za ovu nekretninu Bernadica je obavila kupovinu na osnovu punomoći koju joj je otac dao. Imanje od 490 kvadrata je kupljeno za oko 625.000 KM. U razgovoru za CIN Prskalo kaže da je kupovinu pomogao njegov brat koji je živio u Njemačkoj. On je još rekao da je to imanje prodao, međutim, CIN posjeduje dokumente koji pokazuju da je Prskalo još uvijek vlasnik.

Covic-6U ovoj zgradi je Dragan Čović imao stan koji je prodao Matanu Žariću za 190.000 KM. Stan je dobio na korištenje od mostarskog preduzeća “Soko” i otkupio ga certifikatima u vrijednosti 33.542 KM. (Foto: CIN)

Vila ima četiri sprata sa velikim terasama. Iz njenog dvorišta se stepenicama popločanim glatkim kamenom silazi do obale mora, udaljenog desetak metara.

Čović je svojevremeno u medijima izjavio: „Moj punac živi dosta dobro, ima zeta“. Za CIN odbija razgovarati o imovini. Preko svog ureda je poručio novinarima da se obrate Centralnoj izbornoj komisiji BiH koja posjeduje njegovu izjavu o imovinskom stanju.

Međutim, u imovinskom kartonu koji je Čović predavao prilikom kandidature za člana Predsjedništva BiH prijavio je porodične kuće i zemljište u Širokom Brijegu i Mostaru, kao i suprugin poslovni prostor, ali nije naveo vrijednost nijedne nekretnine.

Covic-7Stan od 76 kvadrata u Makarskoj kupila je Bernadica Čović 2000. godine. Jedanaest godina poslije stan je zamijenila za zemljište u Mostaru sa ujnom Zdravkom Čuljak, ali računi za komunalne usluge i dalje dolaze na njezino ime. (Foto: CIN)

Prema dokumentaciji koja je u posjedu CIN-a, Bernadica je poslovni prostor u Mostaru kupila zajedno sa kolegicom Drinkom Zadro 2003. godine. One su ovaj prostor od 102 metra kvadratna u kojem se nalazi njihov advokatski ured platile 80.000 KM.

Prema Izbornom zakonu BiH, svaki kandidat je dužan prijaviti ukupan iznos i izvor prihoda te vrijednost imovine koja je veća od 5.000 KM. U Zakonu ne postoje sankcije za lažno i nepotpuno davanje podataka u imovinskom kartonu pa je političarima ostavljeno na savjest da li će prikazati sve što posjeduju. Čović je u imovinskom kartonu naveo i da ima dugovanje od 150.000 KM.

Novinari CIN-a su otkrili da je za ovaj kredit stavio pod hipoteku očevu kuću u Mostaru. Njegov pokojni otac Frano je stekao vlasništvo nad ovom kućom prije više od pola stoljeća.

Procesi bez kazne

Za tri godine, koliko je obavljao dužnost ministra finansija, protiv Čovića su podignute tri optužnice. Uz slučaj poznat kao „Eronet“ u kojem mu je suđeno zajedno sa Žarićem i ostalim, vođen je i sudski postupak zbog afere „Lijanovići“. Čović je bio optužen za nezakonito izdavanje uputa i omogućavanje firmama „Lijanovići“ i „Mesna industrija Lijanovići“ da izbjegnu platiti skoro 39 miliona KM carinskih obaveza i tako ostvare nezakonitu dobit.

Covic-8                             Advokatski ured Bernadice Čović i Drinke Zadro koji su kupile 2003. godine (Foto: CIN)

U trećem slučaju Čović je bio optužen da je zajedno sa Edhemom Bičakčićem, tadašnjim premijerom FBiH, nenamjenski potrošio 7,8 miliona KM budžetskih rezervi. Tim novcem su kupljeni i renovirani stanovi zaposlenicima u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.

Iz svih sudskih procesa Čović je izašao kao pobjednik. Slučajevi su padali zbog zastare, nedostatka dokaza ili gubljenja dokumenata. On je gradio političku i karijeru sveučilišnog profesora.

Covic-9         Kuću pokojnog Frane Čovića u Mostaru sin Dragan je stavio pod hipoteku za kredit od 150.000 KM. (Foto CIN)

Nakon pozicije federalnog ministra finansija odlazi u Predsjedništvo BiH. Sa te funkcije ga je 2005. godine zbog optužnice smijenio tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashwon.

Čović je 2010. godine postao delegat državnog parlamenta, a od 2014. je ponovo u Predsjedništvu BiH.

Na čelu je Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH zadnjih deset godina i paralelno predaje studentima na Strojarskom, Ekonomskom i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

Izvor: cin.ba

Stranka dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine najoštrije osuđuje vandalski napad na trojicu mladića bošnjačke nacionalnosti u Prijedoru.   Prijedor  postaje grad u kome vladaju huliganske grupe, gdje netolerancija i mržnja prema drugom i drugačijem postaju prijetnja miru i suživotu.

Činjenica da ničim izazvan napad, dolazi od strane mlade populacije i mladića srpske nacionalnosti  pokazuje da je zakazala društvena zajednica na čelu sa gradonačelnikom Prijedora, pedagoški rad škola i obrazovnih ustanova ali i porodica čije se ratne frustracije prenose na najmlađu populaciju.

Kako je ovo ko zna koji napad na povratnike bošnjačke nacionalnosti bez konkretnih poteza gradske vlasti i njenog gradonačelnika da se ovakve vandalske scene spriječe, ne treba nas iznenaditi da će se ovakvi pritisci i scene nastaviti u istom intenzitetu ali i sa tragičnijim posljedicama.

Nespremnost policijskih organa da se istini pogleda u lice i događaj tretira kao nacionalno uznemiravanje će  dovesti do novih sukoba i uznemiravanja povratničke populacije.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

udik logo

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST-TEATAR MIRA UŽIVO

    Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) iz Sarajeva, u saradnji sa Udruženjem Dea Dia iz Beograda, uz podršku Schüler Helfen Leben (SHL), obavještava javnost da će se u srijedu 12. avgusta 2015. godine održati aktivnost na Trgu fra Grge Martića u Sarajevu. To je centralna aktivnost, koja se organizuje u okviru projekta pod nazivom „Teatar mira uživo“, i biće održana u 12 sati.

„Teatar mira uživo“ je projekat koji se realizuje u Bosni i Hercegovini i Srbiji i ima za cilj okupiti mlade ljude koji će kroz seriju radionica upoznati se sa pojmovima tranzicione pravde i suočavanja s prošlošću, a sve u cilju upoznavanja mladih sa prošlošću, ali i pomirenja i izgradnje pravednog mira.

„Teatar mira uživo“ predstavlja doprinos organizacija mladih suočavanju društava iz Srbije i Bosne i Hercegovine sa procesuiranim slučajevima ratnih zločina i različitim oblicima kršenja ljudskih prava, jer kao što je rekao filozof George Santayana: „Oni koji se ne sjećaju prošlosti su osuđeni da je ponavljaju“. Tranziciona pravda je jedan od efikasnijih instrumenata da se ovo ponavljanje spriječi, a mladi su upravo oni od kojih će zavisiti da li će to i da se desi.

KOORDINACIONI ODBOR

No: 11 – 04 – 08/15

Sarajevo, August 11th, 2015

 PRESS RELEASE-THEATER OF PEACE LIVE

Association for Social Research and Communications (UDIK) from Sarajevo, in cooperation with the Association of Dea Dia from Belgrade, supported by Schüler Helfen Leben (SHL), informs the public that will be held an activity on Wednesday, August 12th, 2015, on the Square of Fra Grga Martic in Sarajevo. It is the central activity as a part of the project “Theatre of Peace Live”, and will be held at noon.

“Theater of Peace Live” is a project implemented in Bosnia and Herzegovina and Serbia and aims to bring together young people who are going through a series of workshops to learn about the concepts of transitional justice and dealing with the past, with the aim of introducing young people to the past, but also reconciliation and a just peace.

            “Theater of Peace Live” is a contribution of youth organizations to dealing societies from Serbia and Bosnia and Herzegovina with prosecuted war crimes and various forms of human rights violations, because as the philosopher George Santayana said: “Those who cannot remember the past are condemned to repeat it”. Transitional justice is one of the more effective instruments to prevent a repetition of this, and the young people are the ones who need to work on it.

COORDINATION COMMITTEE

Broj: 11 – 04 – 08/15

Sarajevo, 8 agosto 2015

COMUNICATO STAMPA-TEATRO DELLA PACE LIVE

    L'Associazione per la Ricerca Sociale e la Comunicazione (UDIK) di Sarajevo, in collaborazione con L'Associazione Dea Dia di Belgrado, sostenuta da Schüler Helfen Leben (SHL), informa il pubblico che organizzerà un’ attività al mercoledì 12 agosto 2015, sulla piazza di Fra Grga Martic a Sarajevo. E’ l'attività centrale del progetto „Teatro della Pace Live“, e sarà organizzata a mezzogiorno.

„Teatro della Pace Live“ è un progetto realizzato in Bosnia-Erzegovina e la Serbia. Questo progetto mira a riunire i giovani che parteciperanno ad una serie di workshop per conoscere i concetti di giustizia transizionale e affrontare il passato, con lo scopo di introdurre i giovani al passato, ma anche la riconciliazione e una pace giusta.

„Teatro della Pace Live“ è un contributo di organizzazioni dei giovani a informare le società provenienti da Serbia e Bosnia-Erzegovina con i crimini di guerra perseguiti e varie forme di violazione dei diritti umani, perché, come il filosofo George Santayana ha detto: „Coloro che non ricordano il passato sono condannati a ripeterlo“. Giustizia transizionale è uno degli strumenti più efficaci per prevenire il ripetersi di questo, e i giovani sono quelli che hanno bisogno di lavorare su di esso.

COMITATO DI COORDINAMENTO

   

   Sa velikom strepnjom i ljudskim suosjećanjem pratim dramu u povodu otetog hrvatskog državljanina Tomislava Salopeka. Emotivno to doživljam kao da mi je čovjek nešto u rodu i pridružujem se na svoj način svima koji mole Gospodara svih svjetova da mu pomogne da iziđe živ iz ove situacije. Jer je potpuno nevin čovjek, ali jedna od brojnih žrtava terorista koji su samo teroristi te bezdušne i bezbožne ubice, i nista više.

   Međutim, u cijeloj ovoj dramatičnoj situaciji, kako rekoh punoj strepnji ali i nada, itekako mi smeta, naprosto vrijeđa me što mnogi mediji za otmičare mladog (30) Tomislava Salopeka koriste termine sa prefiksom – “islamski militanti”, “islamski teroristi”…, islamski ovo i islamski ono…ili, pak, samo – “islamisti”. Svi koji tako pišu ili govore su obrazovani ljudi i znaju barem toliko da oni koji vrše otmice nevinih ljudi, ubijaju ih na ovaj ili onaj način zarad nekih svojih političkih ili bilo kojih i čijih drugih ciljeva, ne pripadaju niti jednoj vjeri, pa ni islamu. Da li se ikad i igdje moglo pročitati ili čuti za nekoga da je “kršćanski/hrišćanski terorist”, “judaistički” i sl.? Naravno da ne. Zašto onda koriste takve prefikse izvedene iz riječi islam? Odgovor je samo jedan: da huškaju i one koji poznaju i one koje ne poznaju temeljne postulate vjere općenito, na sljedbenike islama, odnosno na muslimane. Otmičari Tomislava Salopeka i svih drugih nevinih žrtava prije njega, ubice mnogih nevinih ljudi na svim meridijanima ovoga svijeta, ne pripadaju nijednoj vjeri, znači ni islamu. Oni su običan ljudski ološ, bezbožnici, ubice, kriminalci… Niti su islamisti, ma kako sebe sami zvali pa i fantomsku državu koju navodno predstavljaju, niti su bilo šta s prefiksom, najmanje islamskim, ma ko stajao iza njih, nego jednostavno – oni su ubice.
 
   Svjestan u kakvom svijetu i vremenu živim, posebno imajući u vidu kampanju protiv 1,5 milijardu sljedbenika vjere kojoj i sam pripadam a koja se u mnogim situacijama, pa i u konkretnoj kada se radi o otmici Tomislava Salopeka koristi kao prefiks, javno se određujem da sam musliman, ali nisam terorist…, ne daj Bože. Toliko za one koji hoće da znaju ko su muslimani a ko nisu, kao i za one koji neće to znaju, ali šta im ja mogu…
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija

Sarajevo, 10.08.2015.godine

Dug prema opštini Srebrenica od 30 miliona eura, za potopljeno zemljište od strane hidroelektrane Bajina Bašta, je još jedan u nizu pokazatelja pravog lica Srbije,  sarkastičnog, neiskrenog i licemjernog nuđenja ruke pomirenja. Dok se u javnost plasiraju informacije kako Srbija drži pruženu ruku prema Bosni i Hercegovini, u stvarnosti ruku drže u džepovima i naše države i Srebrenice. Blizu milion eura na godišnjem nivou, koliko bi se trebalo slijevati u budžet Srebrenice, bilo bi itekako korisno za obnovu suživota i povratak preživjelih žitelja ovog, genocidom, opustošenog grada. Umjesto konkretnih poteza kojim bi Vučić pokazao da djela stoje iza riječi, on, kao predsjednik Vlade Srbije, nastavlja ekonomski genocid protiv preživjelih Srebreničana, čime na najbolji način govori o stvarnoj politici Srbije prema Bosni i Hercegovini.

Press služba Stranke za Bosnu i Hercegovinu

bosnjakKao hrvatski branitelj mimohod u Zagrebu gledao sam s posebnom emocijom i ponosom. Ovo je bila obljetnica 20 godina od VRO „Oluja“, operacije kojom je legitimno vraćen teritoriji Republike Hrvatske i to nitko ne bi smio osporavati…..Nažalost, svjedoci smo da se u Kninu uvijek nađe određena skupina ljudi koja teško razlikuje domoljublje od fašizma i govora mržnje. Od toga se mi kao društvo moramo jasno distancirati i reći ne, to nije stav većine, ali je problem što takvi događaji imaju prećutnu ili otvorenu potporu dijela politike, prije svega HDZ-a i desno orjentiranih stranaka…..Ono što se moglo čuti u Kninu i Rijeci je govor mržnje, govor nesnošljivosti, govor nerazumijevanja. Svatko racionalan, svatko tko voli Hrvatsku trebao bi to osuditi. Svako pozivanje na kvinslinšku fašističku tvorevinu, zvanu NDH treba osuditi…..Domoljublje nije mržnja prema drugome i drugačijem, domoljublje je ljubav prema domovini i uvažavanje svih njezinih građanki i građana…..Osobno nisam protiv održavanja bilo kakvih misnih slavlja, sve dok ona služe svojoj svrsi, odnosno dok propovijedaju ono što je zaista pisano, a to je mir, zajedništvo, uvažavanje i skromnost. Problem nastaje, a to je po mome mišljenju prečesto, kada se oltar koristi kao politička govornica sa koje se podržava jedna politička opcija. Da ne bude zabune mislim na HDZ i srodne stranke desne opcije….. Ne samo neki analitičari nego što je puno važnije i značajni političari poput predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, mjesecima su bili protiv mimohoda iz čisto politikantskih razloga, a kada su uvidjeli da većina stanovništva i braniteljske populacije podržava mimohod, preko noći su promijenili mišljenje kao da je to njihov stav od prvog dana…..Mi smo vrlo žustro i brzo reagirali na taj čin paljenja hrvatske zastave u Vukovaru, najoštrije osudili i napomenuli da smatramo kako se činom paljenja zastave namjerno ugrožavaju međuetnički odnosi i narušavaju do sad učinjeni napori međusobnog uvažavanja i razumijevanja unutar vukovarske zajednice…..Kao što se mi trebamo distancirati od ustaških poklika, tako se i srpsko društvo, a posebice srpski državni vrh treba jasno distancirati od tog čovjeka te postupiti sukladno zakonima. No od njih je to teško očekivati jer su im načelnim pozicijama u državi ljudi koji su u prošlosti bili deklarirani četnici, pripadnici Šešeljeve stranke….. Pitanje dvojezičnosti trebalo je biti pitanje primjene zakona koji propisuju određenu razinu prava manjini (u slučaju Vukovara srpskoj), ali je na žalost iskorišteno u politikantske svrhe. Jer kako drugačije tumačiti činjenicu da jedna stranka HDZ uvodi dvojezičnost kroz gradski Statut 2009. godine kada za to nema zakonske potrebe, a onda kada to postane zakonska obveza organizira nemire i prosvjede jer im to u tom trenutku politički  odgovara…..Prije svega Stožer za obranu hrvatskog Vukovara nije registriran kao udruga jer bi tada morao djelovati po određenim pravilima i znali bi se odgovorni za njegov rad i postupke. Oni djeluju kao neformalna udruga građana. Pišu česta nepotpisana priopćenja u kojima iznose svoje stavove i u kojima ima i govora mržnje. U svom djelovanju su na strani HDZ-a što je bilo najvidljivije u lokalnim izborima za grad Vukovar kada su otvoreno podržavali tu stranku i njenog kandidata za gradonačelnika Ivana Penavu uz prljavu kampanju i poigravanje nacionalnim osjećajima građana…..

Netom smo iza obilježavanja 20-te obljetnice VRO “Oluja”, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Kako biste ocijenili općenito način na koji se to desilo, kako u Zagrebu, tako i dan kasnije u Kninu, pa i cijeloj Hrvatskoj?

BOŠNJAK: Kao hrvatski branitelj mimohod u Zagrebu gledao sam s posebnom emocijom i ponosom. Ovo je bila obljetnica 20 godina od VRO „Oluja“, operacije kojom je legitimno vraćen teritoriji Republike Hrvatske i to nitko ne bi smio osporavati. Stoga, iako će mnogi reći da je to pozivanje na rat, ne bih se složio, to se ne odvija svake godine, ovo je bila iznimna prilika i ono što bih posebno istaknuo da smo u tom mimohodu osim hrvatskih branitelja učesnika „Oluje“ i vojne tehnike i naoružanja, mogli vidjeti današnje heroje, vatrogasce, djelatnice i djelatnike Hitne pomoći, Hrvatske gorske službe spašavanja kao i mnoge druge radnice i radnike koji služe isključivo za dobrobit i sigurnost cjelokupne zajednice. VRO „Oluja“ nije bila akcija protjerivanja srpskog stanovništva (što je danas na temelju brojnih dokumenata potvrđena činjenica) nego oslobađanja okupiranog teritorija na kojemu su se do tada događala protjerivanja i ubijanja nesrpskog stanovništva. Događanja u Kninu su svake godine ta koja, nažalost izazovu kontraverze i netrpeljivosti. Knin je baš kao i Vukovar, jako propatio, njegovo stanovništvo sigurno nije zaslužilo da ga se samo jednom godišnje sjeti. Nažalost, svjedoci smo da se u Kninu uvijek nađe određena skupina ljudi koja teško razlikuje domoljublje od fašizma i govora mržnje. Od toga se mi kao društvo moramo jasno distancirati i reći ne, to nije stav većine, ali je problem što takvi događaji imaju prećutnu ili otvorenu potporu dijela politike, prije svega HDZ-a i desno orjentiranih stranaka. VRO „Oluja“ je operacija koja se treba slaviti, no mi u SDP-u Vukovar smatramo da se isto tako trebamo prisjećati i svih nevinih žrtava bez obzira koje oni nacionalnosti, vjeroispovijesti ili bilo koje druge pripadnosti bili. Žrtvi uvijek treba odati počast. Isto tako nadamo se da će se 2018. godine jednako snažno proslaviti i završetak procesa Mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, jer ne zaboravimo, tim procesom je hrvatski teritorij vraćen bez ijednog ispaljenog metka, bez ijedne žrtve.

Da, bilo je i neprimjerenih i uvredljivih izljeva “patriotizma”, kao u Kninu, Rijeci…, koji ne samo da vrijeđaju pripadnike jedne nacionalne manjine u RH (pa i više njih, u konačnici), nego i s ideološkog i političkog stanovišta objektivno štete ugledu Hrvatske u Evropi, pa i šire. Kako Vi to komentirate i da li su se ustaška ikonografija i pokliči mogli predvidjeti, pa i spriječiti? Ko je, zapravo, odgovoran za to?

BOŠNJAK: Ono što se moglo čuti u Kninu i Rijeci je govor mržnje, govor nesnošljivosti, govor nerazumijevanja. Svatko racionalan, svatko tko voli Hrvatsku trebao bi to osuditi. Svako pozivanje na kvislinšku fašističku tvorevinu, zvanu NDH, treba osuditi. Nije bilo teško predvidjeti da će biti i neprimjerenih događanja ali velika su to okupljanja i dolaze ljudi sa svih strana. Ono što je tu važno je da mjerodavne institucije postupe prema zakonu i ovlastima. S druge strane potrebna je i društvena osuda, kako političarki i političara tako i ukupne javnosti i tu dolazimo do problema jer desne političke opcije na čelu sa HDZ-om ne samo da ne osuđuju takve pojave nego ih prećutno pa i otvoreno podržavaju. Svatko je odgovoran za svoje postupke i izgovorene riječi, a na nama kao društvu je da govor mržnje i kršenje ljudskih prava jasno i nedvosmisleno osudimo. Hrvatska je članica Europske unije, Unije koja je nastala na tekovinama borbe protiv fašizma i nacizma, civilizirana država koja se treba ograditi od skupina koje joj na taj način štete ugledu. Domoljublje nije mržnja prema drugome i drugačijem, domoljublje je ljubav prema domovini i uvažavanje svih njezinih građanki i građana.

 5. augusta u  Kninu je misu za domovinu predvodio zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Ako se ima u vidu činjenica da je Hrvatska sekularna država i multietničko društvo, kao i to da je u Domovinskom ratu svoje živote dalo oko 1.100 Bošnjaka, naprimjer, da je u tom istom ratu bilo pripadnika i drugih etničkih grupa i različitih svjetonazora, da li je ta misa, imajući sve to u vidu, bila primjerena kao protokolarno javni, maltene državni čin?

BOŠNJAK: Istina je. U Domovinskom ratu sudjelovao je velik broj pripadnica i pripadnika nacionalnih manjina i ne samo Bošnjaka, već upravo i Srba, kao i drugih nacionalnih manjina, branili su svoje domove od velikosrpske agresije baš kao i mi, rame uz rame. Istina je i da je Hrvatska sekularna država, no ne možemo zanemariti utjecaj Katoličke crkve na društvo i velik postotak onih koji se deklariraju kao Katolkinje i Katolici. Osobno nisam protiv održavanja bilo kakvih misnih slavlja, sve dok ona služe svojoj svrsi, odnosno dok propovijedaju ono što je zaista pisano, a to je mir, zajedništvo, uvažavanje i skromnost. Problem nastaje, a to je po mome mišljenju prečesto, kada se oltar koristi kao politička govornica sa koje se podržava jedna politička opcija. Da ne bude zabune mislim na HDZ i srodne stranke desne opcije.

Neki su se hrvatski analitičari  prethodno odredili protiv mimohoda u Zagrebu, javno pitajući kome i zašto sve to treba i kome se, eventualno, šalje ta “skupa poruka”. Komentar?

BOŠNJAK: U prvom pitanju djelomično sam vam već dao odgovor na ovo pitanje. Radi se o proslavi 20 godina VRO „Oluja“. Ne događa se mimohod svake godine. Ne samo neki analitičari nego što je puno važnije i značajni političari poput predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, mjesecima su bili protiv mimohoda iz čisto politikantskih razloga, a kada su uvidjeli da većina stanovništva i braniteljske populacije podržava mimohod, preko noći su promijenili mišljenje kao da je to njihov stav od prvog dana. Pojedinci će reći da je to skupo i da se moglo dati za nešto potrebnije ali smatram da i takve izjave imaju uglavnom političke razloge. Vojni mimohodi se ne održavaju često i oni imaju svoju cijenu. U svakom slučaju Vlada RH ima puno bolji uvid u proračun i mogućnosti te vjerujem da novac koji je potrošen za organizaciju obilježavanja VRO „Oluja“ sigurno neće utjecati na socijalna davanja.

I, kao što je poznato, bilo je i neprimjerenih gestova i u Vukovaru, kao naprimjer paljenje hrvatske zastave na jednoj tamošnjoj kući. Da li taj incident odražava i odnos građana srpske nacionalnosti u tom gradu prema državi Hrvatskoj i njenim službenim obilježjima?

BOŠNJAK: Mi smo vrlo žustro i brzo reagirali na taj čin paljenja hrvatske zastave u Vukovaru, najoštrije osudili i napomenuli da smatramo kako se činom paljenja zastave namjerno ugrožavaju međuetnički odnosi i narušavaju do sad učinjeni napori međusobnog uvažavanja i razumijevanja unutar vukovarske zajednice. Također smatramo da to nije stav manjinske srpske zajednice u Vukovaru, nego pojedinaca koji vrlo grubo kršeći zakon, namjerno „potpiruju vatru“. Dok se ne utvrdi počinitelj teško je reći da li je to djelo srbina ili hrvata jer je u Vukovaru bilo slučajeva kada su počinitelji sličnih kaznenih djela bili i hrvatske nacionalnosti, ali svakako da je namjera počinitelja narušavanje međunacionalnih odnosa.

A kako komentirate paljenje dviju hrvatskih zastava ispred veleposlanstva RH u Beogradu od strane Vojislava Šešelja?

BOŠNJAK: Još u travnju ove godine Vojislav Šešelj palio je hrvatsku zastavu i tada smo žustro i brzo reagirali i osudili taj vandalski čin. Ono što je simptomatično je da Vojislav Šešelj to radi isključivo radi vlastite promocije, hranjena ega i provociranja jer više ne predstavlja nikakvu političku snagu. Ono što on želi je da mi na njega obraćamo pažnju, da se uznemirujemo, a mi mu upravo to ne smijemo dozvoliti. Paljenje državne zastave je oblik vandalizma i primitivizma kojeg treba najoštrije osuditi. Ne smijemo dopustiti da nas njegove provokacije učine netolerantnima i da zbog njih generaliziramo stavove srpske nacionalne zajednice. Kao što se mi trebamo distancirati od ustaških poklika, tako se i srpsko društvo, a posebice srpski državni vrh treba jasno distancirati od tog čovjeka te postupiti sukladno zakonima. No od njih je to teško očekivati jer su im načelnim pozicijama u državi ljudi koji su u prošlosti bili deklarirani četnici, pripadnici Šešeljeve stranke.

Kako ocjenjujete aktuelne međunacionalne odnose u Vukovaru?

BOŠNJAK: Smatram da su međunacionalni odnosi u Vukovaru od 2009./2010. godine kada je prvi puta izabran gradonačelnik iz reda SDP-a, vidno krenuli na bolje. Sama atmosfera u gradu bila je „zdravija“. Suradnja i druženja Vukovarki i Vukovaraca bez obzira na njihovu nacionalnu ili religijsku pripadnost bila su jasno izražena i vidljiva u nizu projekata, društvenih događanja, rada u različitim udrugama i sl. Nakon objavljenog popisa stanovništva 2012. godine kada je utvrđeno da je udio srpskog stanovništva u Vukovaru veći od trećine dolazi do potrebe da se primjene zakoni koji manjinskom srpskom stanovništvu jamči službenu ravnopravnu uporabu jezika i pisma. Nakon  zakonitog postavljanja prvih dvojezičnih i dvopismenih ploča stanje se pogoršalo isključivo zbog djelovanja HDZ-a koji je osjetio priliku da na tom pitanju pokuša postići homogenizaciju hrvatskog stanovništva u svoju korist. Tada se formira Stožer za obranu hrvatskog Vukovara koji djeluje usklađeno sa HDZ-om. Počinju prosvjedi i nemiri u gradu uz višekratno razbijanje postavljenih ploča jer se građanima prezentira kako je postavljanje ploča nezakonito i kako to vrijeđa osjećaje hrvata, prije svega braniteljsku populaciju. Da apsurd bude veći, upravo je HDZ 2009. godine kada je bio u koaliciji sa najjačom strankom srpske manjine SDSS-om (radi osiguranja većine u Gradskom vijeću) kroz gradski Statut uveo dvojezičnost iako to tada nije bila zakonska obveza. Zanimljivo je da tada nije bilo organiziranog prosvjeda ni jedne braniteljske udruge. U Vukovaru se  i danas osjeti atmosfera nepovjerenja i nekog čudnog straha među ljudima jer situacija sa dvojezičnošću još nije do kraja riješena. Mi u SDP-u Vukovar ponosimo se time što možemo reći da smo bez obzira na sve pritiske i okonosti zadržali njegovanje različitosti, multikulturalnost i zajedništvo u borbi za napredniji Vukovar. Vjerujemo u Vukovarke i Vukovarce i znamo da zajedno s njima možemo ponovno Vukovaru vratiti zajedništvo i osjećaj pripadnosti i međusobnog uvažavanja radi budućnosti naše djece, s jasnim pijetetom za žrtve koje su pale u Vukovaru.

Da li su splasnule tenzije u povodu priče o dvojezičnim natpisima u tom gradu?

BOŠNJAK: Iako sam jednim dijelom odgovorio u prethodnom pitanju, mogu reći da tenzije vezano za primjenu dvojezičnosti nisu splasnule prije svega jer to odgovara HDZ-u u Vukovaru i na nacionalnoj razini. Pušten je duh iz boce i teško ga je vratiti. Pitanje dvojezičnosti trebalo je biti pitanje primjene zakona koji propisuju određenu razinu prava manjini (u slučaju Vukovara srpskoj), ali je na žalost iskorišteno u politikantske svrhe. Jer kako drugačije tumačiti činjenicu da jedna stranka HDZ uvodi dvojezičnost kroz gradski Statut 2009. godine kada za to nema zakonske potrebe, a onda kada to postane zakonska obveza organizira nemire i prosvjede jer im to u tom trenutku politički  odgovara.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara je vaš, može se kazati ideološki i politički oponent i to potvrdjuju njihovi javni, medijski istupi. Da li ta nevladina udruga djeluje samostalno ili je nečiji megafon, i čiji, eventualno?

BOŠNJAK: Prije svega Stožer za obranu hrvatskog Vukovara nije registriran kao udruga jer bi tada morao djelovati po određenim pravilima i znali bi se odgovorni za njegov rad i postupke. Oni djeluju kao neformalna udruga građana. Pišu česta nepotpisana priopćenja u kojima iznose svoje stavove i u kojima ima i govora mržnje. U svom djelovanju su na strani HDZ-a što je bilo najvidljivije u lokalnim izborima za grad Vukovar kada su otvoreno podržavali tu stranku i njenog kandidata za gradonačelnika Ivana Penavu uz prljavu kampanju i poigravanje nacionalnim osjećajima građana. Nekoliko činjenica dat će vam odgovor same za sebe. Prva je da je predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić, odmah po dolasku na vlast HDZ-a i njihovog gradonačelnika Ivana Penave, postao njegov savjetnik za branitelje. Njihova stalna druženja, zajedničke izjave i sl. govore same za sebe. Također Vukovarke i Vukovarci mogu najbolje primjetiti razliku u djelovanju Stožera prije i nakon izbora. Dvojezične i dvopismene ploče i dalje stoje na državnim institucijama, ali od kad je HDZ na vlasti nema više prosvjeda, nema blokiranja ulica i cesta jer to sadašnjoj vlasti ne odgovara. Sve je nestalo, pa i samo djelovanje Stožera se smanjilo od kad je HDZ došao na vlast. Sada im je najveća smetnja i cilj djelovanja SDP-ova Vlada Republike Hrvatske. Sami zaključite i iščitajte odgovor.

Na samom kraju, kojim putem, ako ga ima, treba ići da grad Vukovar ne bude “grad-slučaj” i da u njemu u miru i međusobnoj toleranciji žive svi njegovi gradjani? Hoće li se i kada, eventualno, u tom gradu, pa i šire, o bitnim segmentima življenja prevashodno pitati njegovi  tzv. obični ljudi, ne samo u povodu izbora?

BOŠNJAK: Mi smo jasno pokazali i pokazujemo kojim putem Vukovar treba ići kako ne bi bio „grad slučaj“. Nismo mi ti koji smo stvarali nerede i blokade u Vukovaru, nismo mi ti koji smo na taj način zabrinuli potencijalne investitore da dođu ulagati u grad Vukovar, ali smo ti koji smo stipendirali baš sve studentice i studente s područja grada Vukovara ma gdje god oni studirali, ti smo koji smo prvi povećali socijalna davanja, božićnice i uskrsnice umirovljenicima, besplatna ljetovanja djeci, besplatno klizalište, organizirali različite sajmove, obnovili ulice i ceste, uređivali parkove, povećavali izdatke za civilni sektor, za mlade, davali besplatan prijevoz srednjoškolcima/kama i studentima/cama, pokretanje poduzetničkog inkubatora i projekta za obnovu i proširenje kanalizacije, kao i mnoge druge stvari koje su jasno pokazivale smjer u kojem smo želji da se Vukovar razvija. To je smjer napretka, smjer uvažavanja, smjer stvaranja pozitivne poduzetničke klime, smjer mladosti i nade. Svoje sugrađanke i sugrađane od samog početka aktivno smo uključivali kako u kreiranje sadržaja tako i u provedbu, pitamo ih kroz cijelu godinu, oni to znaju. Mi nismo ti koji ih trebamo samo u predizborne svrhe kako bi došli na vlast, jasno je tko to i na kakav način čini.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BOŠNJAK: Hvala i Vama i pozdrav svima ljudima dobre volje u svijetu koji prate Vaš blog.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (695)

vrbas-miso

sdbihPovodom učestalih najava   prestavnika SNSD-a o održavanju referenduma u RS-u  želimo da im jasno poručimo da nikavi neustavni referendumi kojim se u pitanje dovodi  suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine ne mogu  biti predmet  bilo kavih pregovora i dogovora.

SNSD-ovi predstavnici  kontinuirano nastavljaju politiku pritisaka kojom se udarom na  Visoko sudsko tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine kao garanta nezavisnog , nepristrasnog i profesionalnog pravosuda, pokušava zaustaviti put reformi, kontinuitet procesa dekrimnalizacije i desenadarizacije  društva i pridruživanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji i Nato paktu.

Iza nekonstruktivne politika SNSD-a stoji  Srpska akademija nauka i umjetnosti  (SANU) , čiji akademici i dalje nastavljaju da pune  SNSD-ov partijski arsenal “oružjem” kojim se u pitanje dovodi opstojnost BiH. Ruski interes  stvaranja jedne neuralgične, nestabilne  tačke na Balkanu koja prijeti izbijanjem eventualnog oružanog sukoba i podrška referendumu je više rezultat njene neprincipijelne međunarodne politike i izolovanosti od strane međunarodne zajednice, nego stvarne zabrinutosti za opstojnost srpskog naroda u BiH.

Poučeni iskustvom Miloševićeve politike, SNSD  i njihovi lideri moraju preuzeti punu odgovornost za eventualne  posljedice

Građani Bosne i Hercegovine moraju pokazati dovoljno svijesti i zrelosti  kako bi prepoznali neprincipijelnost SNSD-ove politike u kojoj se  u fokus postavlja pitanje suvereniteta BiH,  umjesto ekonomskog boljitka i kažnjavanja  ekonomskih  prestupnika i kriminalaca iz SNSD-ovih sopstvenih redova. Najsviježiji je primjer zastupnice SNSD-a u državnom Parlamentu Dušanka Majkić koja je dva dana mjeseca maja ove godine, od 27. do 29. otišla u penziju, te naplatila basnoslovnu otpremninu od oko 28 hiljada maraka i vratila se u status stalnog zaposlenika. Po principu “tresla se gora, rodio se miš” predsjednik SNSD-a Milorad Dodik ćuti i  čeka da narod zaboravi ovu nemoralnu pljačku. Podsjetimo da je prosječna  penzija u RS-u  324 km.

Dok se Mile Radišić i njemu slični slobodno šeću Beogradom, zataškuje privredni kriminal u Boski,  Bobar banci, Fabrici glinice Birać , dotle se narodu nude igre i politički cirkus!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

SAM_3515

Bez obzira na neka, eventualna očekivanja i dosadašnju tradiciju, bio sam ipak u dilemi da li da ovoga puta napišem svoje utiske sa netom završenog puta po BiH i jednim dijelom po susjednoj nam Hrvatskoj. Naime, kontao sam, koga to više uopće zanima…, šta su efekti baš moga javnog ispoljavanja onoga što sam vidio i doživio u Domovini i njenom neposrednom okruženju…kome, zapravo pišem…? Međutim, za bogdu je prevagnula želja i nada da će i ovih nekoliko redova, uz ilustracije, valjda nekad poslužiti kao zabilježeno svjedočanstvo mojim sinovima i unucima da sam i ovoga puta, kao i inače, imao svoj stav o svemu onome što vidim i doživim a tiče se mene, njih i društva u cjelini.

Ovoga puta će, upravo iz gore navedenih promišljanja, izostati dio koji se odnosi na privatne susrete.
Dva dana od Bostona do Banja Luke
Ovoga puta put od Bostona do Banja Luke je trajao cijela dva dana. Nakon slijetanja na londonski aerodrom Heathrow i dovoljnog vremenskog razmaka da uhvatimo slijedeći planirani i plaćeni let za Zagreb, saopćeno je nama i grupi od još 15-ak putnika koji su također doletjeli iz Bostona do glavnog grada Ujedinjenog Kraljevstva i namjeravali nastaviti do Zagreba, da za nas nema slobodnih sjedišta u avionu i da moramo prespavati tu negdje, te sutradan nastaviti put do konačne destinacije. Očigledno je bilo da su prodali duple karte – ili ovi iz “Virgin Atlantica”, s kojima smo doletjeli iz Bostona, ili njihovi partneri iz “Croatia Airlinesa”, s kojima smo trebali nastaviti prema Zagrebu. Spomenute aviokompanije i međusobni partneri su prebacivali krivicu jedni na druge, ali šta smo mi imali od toga. Dakle, prespavali smo u jednom hotelu u širem području Heathrow aerodroma i sutradan pokušali bukirati boarding karte za Zagreb. No, ni toga dana nije bilo mjesta u izravnim letovima London-Zagreb, nego su nas uputili za Istanbul, gdje ćemo čekati skoro cijeli dan na let Istanbul-Zagreb. Da smo barem vidjeli Istanbul, pa i iz zraka, ne bih žalio.
Daljnji sadržaj putešestvja prema Zagrebu, odnosno Banja Luci nije bitan, ali jeste bitno kazati da smo u naš grad stigli dva dana nakon polijetanja iz Bostona, iscrpljeni, umorni, smoždeni…nasekirani, zahvaljujući neprofesionalnosti, odnosno lopovluku jednog (ili oba) spomenuta avioprijevoznika. I nismo samo mi tako nešto doživjeli, nego, kako rekoh, još 15-ak drugih putnika bez obzira jesu li letjeli samo do Zagreba, ili su išli, kao i mi, dalje.Ovi utisci nisu samo moji, odnosno privatni, i zato sam ih zabilježio. Kao iskustvo, poruku…..No, iskoristio sam noćenje u okolici Londona da načinim nekoliko snimaka:
SAM_3457————————————————————————————————————————————
SAM_3459——————————————————————————————————————————————-
SAM_3460——————————————————————————————————————————————-
SAM_3461
Banja Luka
Ovaj dio reportaže bit će njena okosnica. Naravno, s velikim razlogom. Jer, u pitanju je, ipak, Banja Luka iz koje sam morao izići krajem 1994. ali koja nikada nije izišla iz mene. A, k tome, prvi put, nakon više od 22 godine, imat ću priliku klanjati u tek obnovljenoj Ferhadiji i to posljednjih 6 teravija i bajram namaz. Odmah da kažem da me je pratio veličanstven osjećaj u tih posljednjih 6 dana i noći Ramazana i, kao kulminacija ushićenja i nekih dosanjanih snova – Ramazanski bajram 2015/1436. Što god bih sada napisao o tome bilo bi nedostatno, jer to je trebalo doživjeti. Možda da citiram samoga sebe kada sam jednoj medijskoj kući, nakon izlaska iz Ferhadije po klanjanju bajram namaza rekao, između ostalog, da mi je “sada srce veliko k'o Amerika…” Posebnu aromu preostalom dijelu ramazanskih dana i večeri u Ferhadiji je dao jedan mladi hafiz iz Turske koji me je, dok je učio, uglavnom rasplakivao. Uljepšao je taj dio ramazana meni, a drugima i cijeli.
SAM_3470———————————————————————————————————————————–
SAM_3471—————————————————————————————————————————————
SAM_3476—————————————————————————————————————————————
SAM_3478                                            Sa Adnanom Džonlićem i Safetom Isićem prije jedne teravije
SAM_3525                                                         Ispred Ferhadije nakon bajram-namaza
Banja Luci je Ferhadijom definitivno vraćen dio njene izgubljene duše, ma kako ko mislio o tome, ali….
…..ali Ferhadiji i Banja Luci trebaju njeni ljudi. Jasno, uključujući i mene samoga. Nije fraza, nego gola istina, da svaki grad, pa i Banja Luku, naročito čine njeni ljudi. A, gdje su.., gdje smo….? Je li sve do anamo njih, stranaca ili i do nas samih? Koliko je to do nas…? To su pitanja, čini mi se, prava, krucijalna? Ovdje ću citirati svoga prijatelja Emira Vižlina iz Stranke dijaspore BiH o čijem sam I Kongresu održanom u Banja Luci 22. jula napisao tekst i koji je na neprimjeren komentar jedne naše sugrađanke javno uzvratio: “Niko ti ne brani da se vratiš na svoje, ako nije prodano….” Ja bih dodao i – bez obzira da li nas tamo žele ili ne…ne samo anamo oni, nego i tzv. – “naši”!
…. ali, i pored ushićenja koja nosim zbog prelijepe i predrage Ferhadije s kojom decenijama gajim poseban odnos, moram ispoljiti i svoje veliko razočarenje u ljude koji vode tamošnju Islamsku zajednicu. Naime, muftiju Osman efendiju Kozlića jednostavno se ne može sresti, porazgovarati s njim, ni privatno ni za javnost. To nisu samo moji utisci, nego i mnogih cijenjenih banjalučkih džematlija, kako onih što žive tamo tako i onih koji ne žive, ali često pohode naš grad i njegove džamije. Čovjek, kako kažu i kako sam se uvjerio, se ogradio “kineskim zidom” –  ne može mu se prići. Napravio je u međuvremenu takvu kadrovsku rašomonijadu da ona ne odražava interese Zajednice niti su njome zadovoljeni neki opći, pa ni  islamski kriteriji. Zapravo, iza mnogih kadrovskih rješenja koje je u proteklih godinu dana povukao muftija Kozlić, ne stoji kvalitet, već – podobnost. U prilog ovoj tvrdnji neka posluži i svjedočenje mnogih banjalučkih džematlija da novoimenovani glavni imam Medžlisa, Muhedin ef. Spahić, “se ne selami ni sa kim…”, djeluje “otuđeno”, “nadmeno”….  U čijem je to interesu, javno pitam muftiju Kozlića? Sjetih se gesta tog mladog momka, od prije više od godinu dana, kada je u povodu inauguracije novog muftije u svojstvu sekretara Muftijstva grubo uskratio pravo sada rahmetli Kjazimu Halimiću, da nešto kaže upravo tim povodom. Pitao bih, zapravo, muftiju Kozlića još mnogo toga, putem intervjua, ali nije se udostojo dati mi ga. Daje nekima, posebno lokalnim medijima, ali ne i meni.., nama iz tzv. dijaspore. Znam da se tamo ne pika ničiji minuli rad, niti se poštuje ičija ličnost, ali ako ništa drugo, osim što sam novinar, ja sam i član IZ Banja Luka jer uredno plaćam članarinu/vazifu.
Htio sam upoznati svoga nasljednika na poziciji predsjednika Medžlisa IZ-e Banja Luka – Edina Bekrića, ali čovjek nije izrazio želju da sretne mene, da nakon Bajrama popijemo kahvu i razmijenimo iskustva… Ali ne, “kineski zid” je i oko njega, baš kao što je, kako rekoh, i oko muftije koji ga je postavio i koji mu, kao takav, očigledno odgovara. Nije na odmet navesti da mi se jedan časni, prefinjeni banjalučki imam, Mersudin ef. Hodžić, sekretar Medžlisa, pravdao kako je, nakon što je primio moj upit za intervu,upućen novoizabranom predsjedniku Medžlisa, isti prenio dotičnom te pitao me da li mi je taj odgovorio. Uzvratio sam da nije!
Nije moje da koristim tako grubu riječ za stanje u i oko IZ Banja Luka, ali dužan sam da prenesem ono što kažu mnogi koji jesu tamo i pripadaju, kao i ja, toj Zajednici decenijama. Za stanje koje je tamo uglavnom koriste jednu riječ: KATASTROFA!
   No, da ne bude ovo samo priča o Ferhadiji i efendijama u Banja Luci, spomenut ću i tradicionalnu godišnju manifestaciju “Vezeni most” na čiji početak sam također prispjeo. Selektivno sam je neposredno pratio. Naime, zbog onih kojima je dio programa bio namijenjen odazivao sam se, a zbog organizatora manifestacije ne bih, jer ja i oni smo “dva svijeta različita…” Ideološki, politički, moralno, etički… kako hoćete.  Dakle, bio sam na činu bacanja ruža u Vrbas sa visećeg mosta u Gornjem Šeheru “civilnim žrtvama rata u BiH”, kako su to nazvali, ali ne da bacim neki cvijet, nego da im proučim Fatihu, što je, u izvjesnom smislu, bio atipičan banjalučki gest.
SAM_3491                                                   Sa kolegom i prijateljem Mišom Vidovićem
SAM_3497
————————————————————————————————————
SAM_3496                                                            Sa Slavkom Kovačevićem Bianchijem
   Skoknuo sam i u avliju Nasihe Kapidžić Hadžić na pjesničke susrete, posebno zbog Nasihe,
SAM_3503
a svratio sam i na šahovski turnir koji je organiziran u sklopu “Vezenog mosta” kako bih sreo neke prijatelje-šahiste.
    I to je bilo sve što se tiče moga prisustva toj manifestaciji. O mome viđenju njenog organiziranja već sam se ranije odredio i ne bih sada ponavljao. Samo ću dodati da sam uočio da su se u sklopu manifestacije prodavala posljednja 2-3 izdanja “Banjalučkih žubora”, Ismeta Bekrića. Učestvovao sam  u sadržaju prethodnih 15-ak, jer je to uvijek auotor od mene tražio. Posljednjih 2-3 godine nije tražio a “Žubori” su i dalje išli. Upitao sam ga otvoreno pred “Palasom” da li mi je i on “dao crveni karton”? Odgovorio je nešto nejasno i nevješto ali, evo, i sada javno kažem da ako me je najpoznatji živući bh. pjesnik za djecu i moj i naš sugrađanin Ismet Bekrić omaškom zaobišao u priči oko naše suradnje u posljednje 2-3 godine, onda ću to tako i prihvatiti, a ako je to bio rezultat nečije “preporuke”, prihvatit ću to kao – kompliment. I, tačka!
SAM_3513Na ovom mjestu, u mome najbližem komšiluku, donedavno je bila kuća u tipičnom bosanskom stilu familije Muftić: Ešrefa, Remze i sina im Idhana-Didija. Sve troje su preselili na ahiret, kuća im i okućnica prodani i sada je tu kuća i okućnica Branislava Borenovića, potpredsjednika PDP-a (Ivanićeva Partija)   
 
   Ako ne poštuju ljudi koji vode IZ Banja Luka minuli rad ni čovjeka-džematliju, poštuju neki drugi. Naime, čast mi je bila odazvati se pozivu Stranke dijaspore BiH da prisustvujem njihovom I Kongresu koji je održan u Banja Luci 22. jula. Iako nisam njihov član niti bilo koje druge stranke (ne bih bio onda novinar, zar ne!), ugodno je bilo čuti kako me je predsjednik, gospodin Edin Osmančević predstavio čime je bio i ostao jedan od rijetkih zvaničnika u Banja Luci i BiH koji je iskazao zahvalnost za moj angažman u medijskom praćenju i te stranke. Ali, za razliku od mnogih drugih, Edin Osmančević je gospodin u pravom smislu riječi.
SAM_3622
 
Naravno, bilo je i ugodnih susreta u Banja Luci kojih ću se rado sjećati a neke od njih ilustriram slijedećim fotosima:
sa Gordanom Katanom                                      Sa kolegicom-dopisnicom “Oslobođenja” Gordanom Katanom
SAM_3498                                                               Zna se s kim u Stupničkoj džamiji
SAM_3516
                                                             Sa kolegom iz Gimnazije Ilijom Durbićem
SAM_3552                                                       Sa Čadom Sojtarićem, Fućom Čorbegovićem i nekim Komaricom
SAM_3703
                                                                                 Sa dr. Emirom Bišćevićem
SAM_3615
                                             Sa Rasimom Dizdarevićem (lijevo) i njegovim bratom
A bilo je, kao i uvijek, i posjeta mojim i našim rahmetlijama.
SAM_3533
Posebno sam si uzeo za obavezu posjetiti mezare i proučiti im Fatihu onima koje sam lani sreo, a u međuvremenu su preselili u vječni svijet. To su: moja amidžična Sabina Gušić,
SAM_3510
suprug od moje amidžične Nidžare Sulejman-Meman Šljivić,
SAM_3553
te Raifa Mešinović 
SAM_3514
i hadži Kjazim Halimić.
SAM_3499
 
Kozarac
 
I ovoga puta sam zijaretio u Kozarcu 94-godišnjeg Teufik efendiju Hadžića, čovjeka koji je sa mojim rahmetli ocem pohađao banjalučku medresu. Učinio sam to prvi dan Bajrama i njegov sin Ekrem, na ulazu u kuću mi reče da je Teufik efendija tog jutra išao na bajram namaz u džamiju. Susret s tim dragim mi čovjekom bio je i ovoga puta srdačan, dirljiv. Ni taj segment moga puta po Bosni se ne može smatrati samo privatnim, pa ga zato navodim.
SAM_3536
 ————————————————————————————————————————-SAM_3601
————————————————————————————————————————–
SAM_3600——————————————————————————————————————————–
SAM_3602
Bužim
 
Posjetiti drevni Bužim a ne otići u Nanica Dolinu  i proučiti Fatihu heroju bh. odbrambenog i oslobodilačkog rata, generalu Izetu Naniću, bio bi, najblaže rečeno – grijeh…..
SAM_3572
 
Ahmići
 
…kao što bi bio grijeh proći putem Travnik – Sarajevo, pokraj Ahmića, a ne posjetiti obližnju džamiju i Memorijalni centar te ne proučiti Fatihu 116-oro nevino ubijenih bošnjačkih civila koji zločin su počinili pripadnici HVO-a.
SAM_3639
 
Sarajevo
 
Posjetiti našu prijestolnicu, bez obzira šta me žulja i jede mi jetru cijelu godinu, a dolazi iz tog Sarajeva, uvijek imam razloga. Bilo je nekoliko dragih mi susreta a kulminacija kratkog boravka u tom gradu bila je džuma namaz u Begovoj koju je na sebi osebujan način predvodio hafiz Mensur efendija Malkić. Njegovo učenje razgaljuje dušu!
SAM_3644
 
Blagaj-Mostar
 
Razlozi posjete Mostaru jesu bili private prirode, ali se i to iskoristilo za obilazak Tekije na izvoru Bune te Staroga mosta i sve to pri velikoj vrućini.
SAM_3673————————————————————————————————————————————-
SAM_3681
 
Varcar Vakuf/Mrkonjić Grad
 
Susreti sa kolegom i prijateljem Ibrahimom Halilovićem i članovima njegove familije nikako se ne mogu podvesti samo pod privatne. Uostalom, ko prati moj i njegov javni angažman, zna o čemu govorim. Bilo mi je prelijepo kod njih a imali smo itekako o čemu razgovarati. Pogotovo ja i Ibrahim.
SAM_3693
 
Jedna dženaza i jedna sahrana
 
U Banja Luci sam prisustvovao dženazi mlade (30) Aide Gunić-Sedić, kćerke rahmetli Sulejmana Gunića – Cuge. Da li je koincidencija ili ne, ali prije koju godinu sam u istom haremu (kod Seferbegove-Podpećinske džamije) klanjao dženazu njenom ocu, pošto sam se zatekao u Banja Luci.
Ta mlada osoba-Banjalučanka je u svom kratkom ovozemaljskom životu činila samo dobra djela i o tome su govorili neki u povodu njene dženaze, a najviše je govorila  činjenica da se na tom mjestu i tim povodom skupilo, po mojoj slobodnoj procjeni, najmanje hiljadu ljudi – svih nacionalnosti, vjeroispovjesti ili svjetonazora. I ovom prilikom molim Allha dž.š. da Aidi podari svoju milost i njenu dušu nastani u Džennetu, a familiji podari sabur. Amin!
SAM_3607
————————————————————————————————————————————
SAM_3613
 
Nismo propustili ni sahranu Ane Lovrić u Jajcu, majke naše ovdašnje komšinice Orijane Sivić i sestre našeg ovdašnjeg komšije Nebojše Vukovića Dafe. Neka počiva u miru Božijem!
 SAM_3729
Vrsar, Poreč,Venecija…
 
Postala je već tradicija da nam je Istra pretposljednja destinacija pri povratku “kući”, u Ameriku. Najviše iz privatnih razloga ali uz njih postoje i neki drugi koji nam boravak na tim prostorima učine lijepim i ugodnim. Posljednju džumu za ovoljetnog boravka u Evropi, odnosno nekim zemljama zapadnog Balkana, sam klanjao u mesdžidu u Poreču, a predvodio ju je meni poznati i poštovani Ismet efendija Ibiši.
SAM_3761
Skoknulo se i do Venecije, koju sam posljednji put posjetio još davne 1969. godine, odnosno pet mjeseci prije katastrofalnog potresa u Banja Luci.
SAM_3800
 
Zagreb
 
Posljednja dva dana pred let za Boston smo proveli u Zagrebu. Mnogo toga je bilo u znaku priprema za obilježavanje 20-te obljetnice “Oluje”, pa sam do nekih zagrebačkih destinacija dolazio vozeći kojekavim obilaznicama. Posebno se to odnosilo na nekoliko posjeta prelijepoj Zagrebačkoj džamiji. Tu sam, uz meni dragog hadžiju Ismeta Krkalića, sreo i svoga dugogodišnjeg prijatelja, nekadašnjeg predsjednika Medžlisa IZ Zagreb, hadži Mustafu Plićanića, a čuo sam se odatle telefonom i sa umirovljenim zagrebačkim muftijom, hadži Ševkom ef. Omerbašićem, koji je prije mjesec dana imao tešku operaciju i koji se sada kod kuće oporavlja. Obojici nam je bio drag taj kratki telefonski razgovor i poželjeli smo da se vidimo dogodine, uz Božiju pomoć.
SAM_3806
——————————————————————————————————————————————-
SAM_3830
                                Sa hadži Ismetom Krkalićem i hadži Mustafom Plićanićem 
Umjesto rezimea
 
Uobičajeno je da se na kraju svake priče napiše nekakav rezime, zaključak…, siže… Iz praktičnih razloga izostavit ću to ovoga puta pa neka kao osnovna poruka iliti utisak o stanju u BiH posluži želja mnogih mladih, obrazovanih ljudi, kako iz manjeg entiteta tako i iz F BiH, neovisno o tome kakva su im krvna zrnca, a koji svi do jednoga sanjaju kako da čim prije odu u svijet – “trbuhom za kruhom….”
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija
 
 
 
 
 
 
 
 

udik logo

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) oštro osuđuje i izražava žaljenje povodom zabrane koju je donijelo Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo PU Centar u vezi mirnog okupljanja ispred zgrade ambasade Republike Hrvatske u Sarajevu, a čiji je skup prijavio UDIK, u povodu obilježavanja 20. godišnjice stradanja Srba u vojnoj operaciji „Oluja“.

Skup koji je zakazan za ponedjeljak 3. avgust 2015. godine za cilj je imao odavanje pošte nastradalima u „Oluji“ te podsjećanje javnosti na zločine Hrvatske vojske prema civilnom srpskom stanovništvu koje Republika Hrvatska danas s ponosom slavi. Ovim činom na ovakav način PU Centar Sarajevo se stavlja u zaštitu Republike Hrvatske, te ovakav vid skupa zabranjuje. S tim u vezi,  ovo  je najgora i  najstrašnija slika koju možemo da pošaljemo iz Sarajeva, a želja je bila nešto sasvim drugo. Zabranom obilježavanja godišnjice stradanja Srba u „Oluji“, Sarajevo je poslalo jasnu poruku da u Sarajevu nema prostora gdje se javno može govoriti o masovnim kršenjima ljudskih prava na prostoru bivše Jugoslavije.  Ovo je i dokaz solidarisanja sa politikom koju vodi Republika Hrvatska, a to je politika koja ima za cilj diskriminaciju i veličanje odgovornih za ratne zločine nad srpskim civilnim stanovništvom u Hrvatskoj.

Da podsjetimo, sloboda okupljanja je garantovana članom 11. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo selektivno zabranjuje skupove i krši slobodu na mirno okupljanje, koje je osnovno pravo svakog građanina i građanke Bosne i Hercegovine garantovano Ustavom i međunarodnim dokumentima koje je naša zemlja ratifikovala.

Ovo  jeste poruka  nama, i svima ostalima koji se bave suočavanjem sa prošlošću da jednostavno to nije tema koja će da zanima političku elitu u budućnosti. Zabraniti mirno okupljanje je nešto što se ne radi u demokratskom društvu a naročito ne u društvu koje je doživjelo sličnu sudbinu.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović iskazala je solidarnost prema žrtvama genocida u Srebrenici, a sada na ovaj način institucije u Sarajevu iskazuju podršku hrvatskoj politici.

Uprkos zabrani o okupljanju, UDIK će u ponedjeljak 3. avgusta 2015. godine uputiti pismo predsjednici Republike Hrvatske i još jednom je pozvati na odgovornost i distanciranje od zločina počinjenih u ime Republike Hrvatske. Njeno (ne)distanciranje će imati dugotrajne posljedice na odnose u regionu, ali i ozbiljno shvatanje hrvatskog poimanja Zapadnog Balkana na putu ka EU.

KOORDINACIONI ODBOR

No: 76 – 08/15

Sarajevo, August 1st, 2015

PRESS RELEASE

IN SARAJEVO FORBIDDEN COMMEMORATION OF THE VICTIMS OF THE OPERATION „STORM“

 Association for Social Research and Communications (UDIK) strongly condemns and expresses regret because of the prohibition established by the Ministry of Internal Affairs of the Sarajevo Canton Police Centre regarding peaceful gathering in front of the building of Croatian Embassy in Sarajevo on the occasion of the 20th anniversary of the crimes committed in the military operation “Storm”.

The meeting, scheduled for Monday August 3rd, 2015, was aimed to pay tribute to the victims of the “Storm” and to remind the public of the crimes of the Croatian army against the civilian Serbian population of the Republic of Croatia that today proudly celebrates. By this act in this way PU Center Sarajevo has a role to protect the Republic of Croatia, and this kind of gathering bans. In this regard, this is the worst and scariest picture that we can send from Sarajevo, and we wanted something different. With the prohibition of paying tribute to the victims of the “Storm”, Sarajevo sent a clear message that in Sarajevo there is no space where we can talk publicly about the massive violations of human rights in the former Yugoslavia. This is proof of solidarity with the policy conducted by the Republic of Croatia, and it is a policy that aims to discrimination and the glorification of those responsible for war crimes against Serbian civilians in Croatia.

We remind that the freedom of assembly is guaranteed by the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms – Article 1. The Ministry of Internal Affairs of the Canton Sarajevo selective bans rallies and violates freedom of peaceful assembly, which is a fundamental right for all citizens of Bosnia and Herzegovina guaranteed by the Constitution and international documents ratified by our country.

This is a message to us, and all others who are working on dealing with the past that simply is not the topic that will be of interest to the political elite in the future. Prohibit peaceful assembly is something that does not work in a democratic society and especially not in a society that has experienced a similar fate.

Croatian President Kolinda Grabar Kitarovic expressed her solidarity with the victims of the genocide in Srebrenica, but now this time institutions in Sarajevo expressed support to the policy of the Republic of Croatia.

Despite the ban on the gathering, on Monday August 3rd, 2015, UDIK will send a letter to the president of the Republic of Croatia and one more time call her on the moral and political responsibility towards all citizens who live in Croatia. Her (not) distancing from crimes will have long-lasting effects on relations in the region, but also a serious understanding of the Croatian conception of the Western Balkans towards the EU.

COORDINATION COMMITTEE

No: 76 – 08/15

Sarajevo, 1 agosto 2015

COMUNICATO STAMPA

A SARAJEVO VIETATA LA COMMEMORAZIONE DELLE VITTIME DELL'OPERAZIONE „TEMPESTA“

 Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) condanna fermamente ed esprime rammarico per il divieto emesso dal Ministero degli Affari Interni del Centro polizia Cantone di Sarajevo nei confronti di riunione pacifica di fronte al palazzo del croato Ambasciata a Sarajevo, in occasione del 20° anniversario dell'uccisione dei serbi nell'operazione militare „Tempesta“.

L'incontro, previsto per Lunedi 3 agosto 2015, aveva lo scopo di rendere omaggio alle vittime della „Tempesta“ e per ricordare al pubblico dei crimini dell'esercito croato contro la popolazione civile serba di Croazia che oggi la Repubblica di Croazia festeggia con orgoglio. Con questo atto in questo modo PU Centro Sarajevo è collocato nella protezione della Croazia, e questo tipo di riunioni vieta. A questo proposito, questo è l'immagine peggiore e più spaventoso che possiamo inviare dal Sarajevo, e volevamo qualcosa di diverso. Divieto di marcare anniversario dell'uccisione dei serbi in operazione „Tempesta“, Sarajevo ha inviato un messaggio chiaro che non c'è spazio a Sarajevo dove il pubblico può parlare delle massicce violazioni dei diritti umani nella ex Jugoslavia. Questa è la prova di solidarietà con la politica condotta dalla Repubblica di Croazia, ed è una politica che mira alla discriminazione e la glorificazione dei responsabili di crimini di guerra contro civili serbi in Croazia.

Per ricordare, la libertà di riunione è garantita dall'articolo 11 della Convenzione europea per la salvaguardia dei diritti dell'uomo e delle libertà fondamentali. Il Ministero degli Affari Interni del Cantone di Sarajevo divieti selettivi raduni e viola la libertà di riunione pacifica, che è un diritto fondamentale per tutti i cittadini della Bosnia-Erzegovina che sono garantiti dalla Costituzione e documenti internazionali ratificate dal nostro Paese.

Questo è un messaggio per noi, e tutti gli altri che si occupano con il passato che semplicemente non è il tema che sarà di interesse per l'élite politica in futuro. Proibire riunione pacifica è una cosa che non funziona in una società democratica e soprattutto non in una società che ha vissuto un destino simile.

Il presidente croato Kolinda Grabar Kitarovic ha espresso la sua solidarietà con le vittime del genocidio di Srebrenica, ma ora con questo atto le istituzioni a Sarajevo hanno espresso sostegno alla politica croata.

Nonostante il divieto, al Lunedi 3 Agosto 2015, UDIK invierà una lettera al presidente della Repubblica di Croazia e ancora una volta chiamarla sulla responsabilità morale e politica nei confronti di tutti i cittadini che vivono in Croazia. Il suo (non) allontanamento dai crimini avrà effetti duraturi sulle relazioni nella regione, ma anche una seria comprensione della concezione croata dei Balcani occidentali all'UE.

COMITATO DI COORDINAMENTO

PRILOG:

Sarajevo, 3.8.2015. godine

OTVORENO PISMO

PREDSJEDNICI REPUBLIKE HRVATSKE KOLINDI GRABAR KITAROVIĆ

Poštovana predsjednice Republike Hrvatske,

Obraćamo Vam se javno kao najodgovornijoj osobi Republike Hrvatske sa zahtjevom da javno progovorite o zločinima u operaciji „Oluja“ Hrvatske vojske te da prekinete politiku šutnje nad srpskim žrtvama ove operacije.

Ravnodušnost prema počinjenom zločinu je najviši stepen okrutnosti i slijepoće. To je nastavak politike zla koja ponižava žrtve i produbljuje jaz među etničkim zajednicama u vašoj državi ali i nosi nepovjerenje u regionu.

Taj ponor i jaz su mogući prostor nekih budućih sukoba i nesporazuma za koji ćete i Vi snositi svoju moralnu, političku i historijsku odgovornost.

Mislili smo da ste svojim dolaskom na komemoraciju u povodu dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici imali za želju pokazati svoju otvorenost i neopredjeljenost ka suočavanju sa prošlošću i procesuiranju ratnih zločina. Međutim, Vaše prisustvovanje komemoraciji u Memorijalnom centru „Potočari“ nam izgleda kao dobro prikupljanje političkih poena na osnovu srebreničkih žrtava u okviru Evropske unije, a najavljivanje vojne parade u Zagrebu i slavljenje „Oluje“ kao dobijanje unutrašnjih poena. Iz tog razloga smatramo da ste doveli do moralnog poraza hrvatske politike na globalnom nivou, a žrtve u regionu ismijali priznajući jedne a slaveći druge zločine.

Zanemarili ste ljudska prava, ignorirate ljudske gubitke i pri tome ne pokazujete ni minimuma empatije prema žrtvama, što vas ovim putem može svrsati u one koji su bili i ostali u službi samo jednog naroda u Hrvatskoj. Ipak, demokratičnost jedne države se upravo mjeri po pravima manjina. Nažalost,  Hrvatska je većinu svojih manjina protjerala ili im pak uskratila njihova prava, a sve je to vojnom paradom i predsjednica Republike Hrvatske podržala.

Vi imate dužnost da ne ostavite svojoj državi u naslijeđe svijet ubica, već svijet kao mjesto na kojem je moguće živjeti u humaniziranom i harmoniziranom društvu. Takav vid empatije i prekidanja državno organizovanog poricanja će biti čin ljubavi i pokajanja koji će nas ujedinjavati u pamćenju ubijene i protjerane stanovnike Republike Hrvatske, buditi u nama milost i pravednost za žrtve zločina i terora, otvoriti proces savjesnog i odgovornog suočavanja sa prošlošću bez kojeg nije moguća niti budućnost.

Na taj način ćete pokazati, u skladu sa civilizacijskim normama i idejama koje retorički dijeli i vaša politička opcija u  evropskim perspektivama, da ste spremni odreći se političkog i vojnog vrha  Republike Hrvatske koji je bio odgovoran za zločine počinjene u Vašoj Republici 90-ih.

Smatramo da je ograđivanje i povlačenje podrške pojedincima odgovornim za ratne zločine pokazatelj osnovnog minimuma civilizacijskih vrijednosti koje bi takva promjena kursa morala donijeti.

Ukoliko budete ignorisali ove apele i krikove za pravdom i istinom činite najveći zločin.

Zločin šutnje,

Koordinator UDIK-a

M.P.                                               ___________________

Edvin Kanka Ćudić

 

 

 

sdbih

Stranka dijaspore Bosne  i Hercegovine je održala Prvi Kongres stranke 22 jula u Banjaluci gdje je učestvovala 60 delegata iz svih dijelova svijeta i domovine. Za novog-starog predsjednika izabran je  Mr. Sci Edin Osmančević, a za njegovog zamjenika gospodin Ervin Bukić, predsjednik Kantonalnog odbora Usko- sanskog kantona . U Predsjednštvo stranke koje je novim statutom postalo operativno-izvršni organ je izabrato 11 novih potpredsjednika čime će se značajno efektivizirati rad stranke. U Glavni odbor su izabrata 33 člana a predsjednik Glavnog odbora je gospodin Mesud Bajrektatević dok su  njegovi zamjenici gospodin Faruk Kurić i gospođa Hiba Čelik.

Pored usvajanja novog statuta i programskih ciljeva na Kongresu je odlučeno da stranka dopuni svoje ime tako da će u budućnosti puno ime stranke biti Stranka Dijaspore i Domovine BiH. Stranka dijaspore i domovine želi da se profilira kod svojih građana  kao stranka povjerenja  koja gradi most jedinstva matice i bosansko-hercegovačke dijaspore.

Pored brojnih programskih  ciljeva stranke , povrat protjeranih lica u prijeratna mjesta prebivališta  kroz održive  ekonomske projekte i  tiješnje ekonomsko povezivanje dijaspore sa domovinom će dominirati u narednom četverogodišnjem mandatu novoizabratog rukovodstva stranke.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

sdbih

Stranka dijaspore BiH ne podržava odluku Predstavničkog dom Parlamenta Federacije BiH o osvajanje Zakona o radu  zbog svojih manjkavosti  i nedostataka. U Zakonu o radu u posebno tešku situaciju se dovode radnici koji zbog svoje bolesti ili invalidnosti nisu radno sposobni za nastavak obavljanja djelatnosti.  Odluka, kojom je  gospodin Edim Fejzić, jedini  predstavnik Stranke dijaspore BiH u Domu naroda Federacije BiH, podržao ovaj Prijedlog zakona je donešena u njegovo lično ime bez  konsultacija sa Predsjedništvom stranke zbog ćega će gospodin Fejzić morati objasniti javnosti, ali i nama zašto je podržao ovaj Prijedlog zakona.

Ovim  je na žalost propuštena sjajna prilika da se odnosi poslodavaca i uposlenika dugoročno regulišu na jednoj povoljnijoj osnovi kojom će razvijati uzajamno povjerenje interesanata u Zakonu u radu a time  ohrabri poticanje domaćih i stranih investitora i poslodavaca da zapošljavaju.  Smatramo krajnje neozbiljnim argumenat poslanika SDA, HDZBiH i BPS-a  koji su podržali usvajanje Prijedloga zakona o radu, između ostalog tvrdnjom da ” da je Prijedlog zakona o radu bolji od važećeg zakona”.

Nespremnost vladajućih stranka da u Zakonu u radu unesu kvalitetnije promjene imat će za posljedicu nedosljedno poštovanje radničkih prava ali destimulativno djelovanje na ukupan poslovni profit i okruženje  privrednih subjekata.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

SAM_3622

Vanredni prilog

Po tradiciji, ja objavim da neće biti novih priloga do tad i tad (u konkretnom slučaju do 5. augusta ove godine), ali se ujedem za jezik i evo jednog – vanrednog kojeg, jednostavno, nisam mogao propustiti da ga svježeg ne objavim.

Danas, 22. jula 2015. u Domu penzionera u Banja Luci je održan I Kongres stranke dijaspore BiH. Po veoma vrućem, pravom tropskom vremenu, u prisustvu 40 od 60 pozvanih delegata Kongresa, te gostiju, između ostalog je usvojen novi Statu Stranke kojim je ista dobila novo ime – Stranke dijaspore i domovine BiH a izabrano je i novo rukovodstvo. Za predsjednika ponovo je izabran dosadašnji prvi čovjek Stranke, gospodin EDIN OSMANČEVIĆ, za njegovog zamjenika gospodin ERVIN BUKIĆ, a za potpredsjednike gospoda EMIR VIŽLIN, DERVIŠ ĆORIĆ, ZIJO SALKIĆ, MIRSAD HAMIDOVIĆ i EDIN SALKIĆ. Izabrani su još i Glavni odbor, Sud časti te ostali organi Stranke.

SAM_3620

Programska orijentacija Stranke dijaspore i domovine BiH ostala je ista – borba za suverenitet i teritorijalni integritet BiH i za boljitak svih njenih građana, kako onih u dijaspori tako i u Domovini. Ponovo je aktualizirano pitanje formiranja Ministarstva za dijasporu pri Vijeću ministara BiH.

U izvještaju o radu Stranke u proteklom razdoblju, kojeg je podnio dosadašnji i novoizabrani predsjednik, između ostalog je rečeno da je Stranka u proteklih šest godina postojanja prošla kroz trnovit put, imala vlastite uspone i padove, ali je uspješno prebrodila poteškoće s kojim se suočavala. Naročito je istaknut neravnopravan položaj Stranke u odnosu na mnoge druge bh. političke stranke, posebno one na vlasti koje se nisu libile da u predizbornoj i izbornoj kampanji, u povodu posljednjih općih izbora, koriste nedozvoljena i nedemokratska sredstva u cilju pridobijanja birača.

SAM_3623

Stranka će, sa novoizabranim rukovodstvom, stečenim iskustvima i pogledom u budućnost, nastaviti djelovati u dijaspori i Domovini jača i jedinstvenija, slijedeći sintagmu ZAJEDNO SMO JAČI.

SAM_3632

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

 

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN !

Posted: 15. Juli 2015. in Intervjui
ferhadija2
Svim mojim prijateljima i čitateljima islamske vjeroispovjesti neka je
 
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN !
(iz Banja Luke)
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija

OBAVIJEST

Posted: 6. Juli 2015. in Intervjui
Obavještavam poštovane čitatelje da na blogu neće biti novih priloga (osim bajramske  čestitke) u vremenu od 8. jula do 5. augusta 2015., zbog korišćenja godišnjeg odmora.
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija

GLAS ŠEHIDA SREBRENICE

Posted: 5. Juli 2015. in Intervjui

Glas tišine is srebreničkih Potočara, u kojem se obilježava 20. godišnjica negiranja genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice, mogao bi postati crvena granična linije preko koje se ne može dalje.

Rezultat slika za znak Srebrenice

Ostalo je još samo nekoliko dana čelnicima Srbije i Republike srpske da mućnu svojim glavama, prihvate gorku istinu da su u proteklih 20 godina bili na pogrešnoj strani linije kojoj pripadaju izvršioci agresije na BiH i počinioci genocida nad Bošnjacima, koji se 11. jula ove godine obilježava dvadeseti put, da nas još jednom potsjeti na julske dane 95. u kojima su srpski agresori u zaštićenoj zoni UN ubili 8.732 Srebreničana, od kojih je do sada ukopano 6.241, a ovog 11. jula će biti klanjana dženaza za još 136 tek identifikovane žrtve. Obilježavanje 20. godišnjice Srebreničkog genocida je na neki način povlačenje krvave crvene linije i svaki onaj koji ostane na onoj drugoj strani, na strani zločina, neće više nikad moći umiriti vlastitu savjest, niti će savremeno srpsko društvo moći popraviti historijsku nepravdu prema svojim komšijama s druge strane rijeke Drine. U ime istine i pravde glas srebreničkih šehida stotinama godina kasnije čuće se i slušati na ovoj i onoj drugoj strani rijeke kao upozorenje i opomena.

Na mezarju „ Memorijalni centar Srebrenica-Potočari “ 11. jula očekuje se prisustvo 40 delegacija različitih zemlja svijeta,  10.000 učesnika “Maša mira” i više desetina hiljada građana, a svi oni žele odati počast žrtvama genocida i potsjetiti na stravične zločine koje su počinili vojska i policija Republike srpske, pomognute snagama Srbije. Dvadesetgodišnjica srebreničkog genocida obilježeće se u mnogim zemljama širom svijeta.

Komemoracija UN o Srebrenici

Prije dva dana u Generalnoj skupštini UN održana je centralna komemoracija povodom 20-godišnjice genocida u Srebrenici pod nazivom “Srebrenica: Sjećanje i počast žrtvama genocida  “. Na toj sjednici je prvi put  jasno i glasno rečeno: “Ono što se dogodilo u Srebrenici treba zvati pravim imenom – Genocid “. Generalni sekretar UN Ban Ki- moon javno je priznao da su UN napravile grešku, koju su ljudi platili životima. Nakon gledanja kratkog videa mnoge diplomate i zvaničnici nisu mogli sakriti suze. Ipak, nisam jedini koji misli da je to ono najmanje što su UN mogle i morale do sada učiniti da označe najkrvaviji događaj u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Komemoracija je uvod u sjednicu Vijeća sigurnosti UN, koja će se održati 7. jula, a na njoj se treba razmatrati i usvojiti Rezolucija o Srebrenici, za koju je nakon originalne britanske verzije već pripremljeno nekoliko kontraverznnih verzija, od kojih i neke koje ovaj svijet žele još dublje gurnuti u svijet tame. U prvom tekstu britanske rezolucije jasno je osuđen zločin počinjen nad Bošnjacima, a zločin nad Bošnjacima Srebrenice označen je kao genocid.

Vrijeme je da UN skinu sa sebe teret odgovornosti

Nažalost, koliko je do sada poznato, Rezolucija o Srebrenici koju će Vijeće sigurnosti UN razmatrati 7. jula ne upire prst u krivca i počinioce, ne prejudicira osudu i kaznu, već se samo prisjeća nevinih žrtava, izražava solidarnost sa porodicama preživjelih i poziva na pomirenje (vuka, koji je još vuk, i jagnjeta, koje je još nije odraslo). Ovo, svakako, nije dovoljno, ali od ovog svijeta punog laži, obmana, punog nepravde, podvala i licemjerja, ne može se više očekivati, pa čak i kada su u pitanju UN. Za počinioce genocida nije prihvatljiva nikakva Rezolucija o genocidu, a ako se neka donosi, u njoj se ne  bi moglo govoriti o Srebreničkom genocidu, već bi trebalo pisati da su teški zločini počinjeni na svim stranama.

Dobro je poznato da i kod nekih članica Vijeća sigurnosti UN  još uvijek nije sazrelo shvatanje da sve ono što se devedesetih godina dogodilo u BiH i što se u uslovima relativnog mira događa i danas nije nimalo izolovano ni bezopasno, nimalo lokalno bosansko, već je to u mogo čemu nastavak i sinteza događaja koji su čovječanstvo gurnuli u krvoprolića svjetskih razmjera, u kojima su počinjena  teško nadoknadiva materijalna razaranja  a život izgubilo na desetine miliona ljudi. I sve je više onih koji se pitaju da li se u BiH ponovno podmeće lako zapaljivi fitilj pod balkanskim buretom baruta.

Još od onog dana, kada je Haški sud, umjesto za agresiju i genocid, Srbiju osudio samo zato što nije ništa učinila ili je nedovoljno učinila da spriječi genocid, moglo se vidjeti čemu sve to vodi.Vodi izjednačavanju krivice. Jer umjesto osude i kazne,  tako blagi ukor, za više nego očita zlodjela, na neki način mogao se prije a mogao bi i danas pripisati mnogim zemljama EU, od kojih su neke čak blagonaklono gledale na stradanja Bošnjaka.

A ispravan način da se nadvlada ova teška psihoza i odstrani mora koja guši svijet, bila bi da se u UN, na osnovu haških dokaza,  jasno i glasno kaže da se devedesetih u BiH nije vodio građanski rat, već su Srbija i Hrvatska izvršile agresiju na BiH i trebaju snositi odgovornost. To bi pružilo priliku i UN da sa sebe skinu ogroman teret krivice za genocid koji su srpski agresori, uz asistenciju mirovnih snaga Holandije, počinili nad Bošnjacima u Srebrenici, tada zaštićenoj zoni UN. Sve drugo je dozirano sipanje magle i luga u oči žrtvama genocida i svjetskom javnom mnijenju.

Potrebna međunarodna konferencija o Bosni i Hercegovini

Ispravan način da Međunarodna zajednica, prije svega UN koje je predstavljaju i zastupaju, spere sa sebe civilizacijsku ljagu suodgovornosti za stradanja Bošnjaka i genocid nad njima počinjen, mogla bi biti nova međunarodna konferencija o BiH, na kojoj bi se na osnovu više nego raspoloživih dokaza, javno označili agresori na BiH i obavezali nadležni organi da sankcionišu odgovorne i obeštete žrtvu. A prvi korak na toj i takvoj konferenciji trebao bi biti ukidanje nepodnošljivog Dejtonskog uređenja BiH, ukidanje entiteta, prije svega brisanje sa lica zemlje genocidne Republike srpske, koja predstavlja vječnu ljagu i sramotu na ugledu UN i MZ, i ne može postojati ni po imenu ni po djelu. UN nisu imale dovoljno snage ili volje da u julu 95. zaustave naoružani srpski nacioinalizam da počini genocid i pravo je pitanje da li će ovih dana imati dovoljno snage da onemoguće srpsko-rusku zavjeru i makar u formi Rezolucije svijetu kažu punu istinu o onom što se jula 95. zaista dogodilo u Srebrenici.  Mada samo ukidanje Rs u prvo vrijeme ne bi mnogo pomoglo integritetu države i pomirenju BH naroda, jer je područje Rs skoro potpuno etnički čisto od Bošnjaka i Hrvata, ono bi u svakom slučaju bilo ohrabrujuće i potsticajno za integrativne procese.

Srbija uporno negira Srebrenički genocid

Nakon što je V. Britanija Vijeću sigurnosti UN dostavila prijedlog Rezolucije o Srebrenici, kojim je zvanično navedeno da je u Srebrenici počinjen genocid,  srpske vlasti i srpski lobiji su snažno reagirali, dok su se bošnjački političari ušutili kao da ih se to ne tiče, prepuštajući drugima da rade njihov posao.

Za većinu Srba u Rs i Srbiji, koji još uvijek opčinjeni nacionalističkim jednoumljem sanjaju o Velikoj Srbiji, Rezolucija o srebreničkom genocidu je pristrasna i neprihvatljiva u svim do sada dostupnim verzijama, osim možda one koja bi kao genocidne okarakterisala Bošnjake.

Iako je Velika Britanija (umjesto Predsjedništvu BiH,  Bošnjacima , Odboru za obilježavanje 20-te godišnjice srebreničkog genocida ili nekoj drugom predstavništvu  BiH),  izmjenjenu varijantu Deklaracije o Srebrenici, usklađenu sa ruskim nacrtom,  primarno dostavila je na ocjenu R Srbiji, i to nikom drugom neko aktuelnom premijeru Aleksandru Vučiću koji je u njegovo doba za jednog Srbina tražio 100 muslimanskih glava, sa bošnjačke strane nije bilo prigovora ni reakcija. U toj korigovanoj varijanti britanske rezolucije o Srebrenici, koja je dostavljena na ocjenu Vučiću, unesen je dio teksta iz ruske Deklaracije. Vjerovatno su u pravu neki koji tvrde da su ovim udvorničkim novim tekstom Britanci sami sebi dali autogol, jer su postupili kao đak prema nastavniku. I umjesto da reagiraju Bošnjaci, reagirao je srpski vrh.

Predsjednik Srbije Nikolić je na sve strane, svim članicama Vijeća sigurnosti UN, poslao pismo kojim traži odbacivanje Rezolucije o Srebrenici, a zamolio Rusiju da vetom spriječi njeno usvajanje. Prema  riječima ministra vanjskih poslova Srbije Dačića, Srbija odbija i četvrtu britansku verziju Rezolucije o Srebrenici, iako je približna ruskom nacrtu. Za njega je Zapad „ jednostavno zamrznuo sliku o Srbiji i time se još jednom potvrđuje da se vlasti Srbije, kao ni vlasti Rs, nisu  ni za yotu distancirale od onih koji su u ime Srbije i srpskog naroda počinili najstravičnije zločine nad Bošnjacima, već ih i dalje smatraju srpskim herojima. U tome im svesrdno pomaže dejtonski predsjedavajući predsjedništva BiH Mladen Ivanić, koji neodvojivo stoji uz Dodika i geniocidnu Rs, umjesto uz državu koju predstavlja, što otvoreno i sve više počinje smetati i strancima koji žele BiH stabilnu i nezavisnu. I kad se to zna, neshvatljivo je ko uopšte može očekivati i tražiti od Srbije da ona prihvati Rezoluciju kojm se priznaje počinjeni genocid. Da li se takvo nešto tražilo od Hitlera i poražene Njemačke? Za Srbiju i Rs je sada, (kada su za razaranja i zločine nagrađeni i dobili skoro sve što su htjeli), važan mir, mir u kome  će moći ponovno uspavati svoju žrtvu i pripremiti je za novu golgotu. A takav mir se već 20 postdejtonskih godina prepoznaje u uslovima apartheida Republike srpske, iz koje i povratnici koji su se usudili vratiti ponovno moraju da bježe?

Htjeli mi to priznati ili ne, poricanje i negiranje genocida koji je jula 95. počinjen nad Bošnjacima Srebrenice je neka vrsta dvostrukog ubijanja žrtve. Ne nazvati genocid u Srebrenici pravim imenom GENOCID je ne samo pokrivanje notorne istine lažima, već snažan potsticaj za novi pokolj Bošnjaka, novi genocid.  BiH ambasadorica u UN g. Mirsada Čolaković nazvala je poricanje genocida “posljednjim stadijem genocida “, a ja bih dodao i početak novog. A za taj novi je već spremno 300.000 dobro naoružanih ravnogorskih četnika, koji su po mnogo čemu već legalna vojska Republike srpske.

Smisao rezolucije o Srebrenici, po riječima Ambasadora Rusije u Srbiji, je „ da  se na Srbe okači etiketa “. A zar to upravo ne treba učiniti? Zar to nije trebalo učiniti prije 20 godina? U prošlosti se za najobičniju krađu vješala tiketa, progonilo pa i odsjecala ruka koja je uhvaćena u krađi.

Snažno pomognute Rusijom ,Srbija i Republika srpska ostaju i dalje u zagrljaju vlastitog nacionalizma i ekstremizma. Kako tvrde neki srpski lideri, nije svijet zamrznuo sliku o Srbiji iz devedesetih godina, već je ona ostala zamrznuta u mržnji, nacionalizmu i težnji za expanzijom. To nedvojbeno upućuje na zaključak da su stavovi i opredelenja Srbije za dobrosusjedstvo i EU samo deklarativna. Pa i ako u nju i uđe, već će prvi naredni dan kada joj to bude podobno i u skladu s ciljevima, vratiti u staro jato, u zagrljaj majci Rusiji.

Srpski nacionalisti pokušavaju ponovno profitirati

Ma šta se o svemu ovome u svijetu mislilo, generalno se može zaključiti da bi u klimi stvorenoj oko donošenja Rezolucije Srbi mogli ponovno neosnovano profitirati, iako je većini u svijetu jasno da su oni izvršili agresiju na BiH i sadejstvovali u genocidu nad Bošnjacima. Nastojanjem da obore rezoluciju uz podršku Rusije i drugih njihov lobi sve uspješnije nameće mišljenje po kojem su oni i ovaj put, nakon stradanja u prvom i Drugom svjetskom ratu, opet žrtva; da jesu i oni činili zločine, uključujućui teške u Srebrenici, ali su teški zločini počinjeni nad Srbima. Najkraće rečeno, i ovaj put su “se osjetili ugroženi i morali braniti“ agresijom. Ovim  se nipodaštava činjenica da su u većini bh. gradova počinili teške zločine, pobili i protjerali veliki broj Bošnjka, sadašnji teritorij na kome je Rs potpuno etnički očistili i prisvojili sve što je na tim prostorima postojalo i stvarano stotinama godina. Bili su više nego svjesni kada su planirali i kada su izvodili etničko čišćenje, da se protjerani Bošnjaci nikad neće moći vratiti, ili će se vratiti u zanemarljivom broju, što se i dogodilo. I bez obzira kako je sada i kako će BiH ubuduće biti uređena, 49 % područja na kojem je Rs uz dodatak područja Brčkog, ostaće deugo, veoma dugo, pod okupacijom i dominacijom  Srba iz Rs i Srbije.

U BiH se dogodio genocid, i to nikakvi dokumenti na bilo kom planu ne mogu promjeniti. Dogodio se ne samo Srebrenici, gdje su ubijena 8372 Bošnjaka, već i u Prijedoru, Višegradu, Bratuncu, Zvorniku i drugim gradovima BiH.

U nastojanju da makar djelimićno ublaži gorki okus vlastitog kraha, koji osjeća zbog komešanja oko donošenja Rezolucije o Srebrenici i naglašene pažnje koju ovim pitanjima posvećuje sve veći broj broj zemalja svijeta i njihovih lidera i građana, Dodik se očajnički hvata za slamku pa nakon prijetnji o izdvajanju Rs  nastavlja prijetiti referendumom protiv pravosudnog sistema BiH.

Može li se govoriti o zloupotrebi Srebrenice?

Po mišljenjima nekih političkih analitičara Srebrenica se pomalo zloupotrebljava i koristi kao sredstvo za ostvarivanje prevlasti i političku promociju. Nije daleko od istine da se i ovdje radi o borbi između velikih sila za prevlast na Balkanu.  Pogađanje oko teksta Rezolucije pomalo izgleda kao nova politička trgovina sa Srebrenicom. A ima istine u tome da se želi dodvoriti Rusima i ublažiti oštricu njihovog suprostavljanja Zapadu. Ipak treba vjerovati  da će sadržaj teksta Rezolucije zadržati osnovnu poruku da se u Srebrenici dogodio genocid i da će se sa njim bar donekle odbraniti čast i dostojanstvo žrtve i ublažiti bol bošnjačkih majki i porodica žrtava. Mogla bi to biti zakašnjela ali barem donekle prihvatljiva satisfakcija. Bilo bi zaista tragično kada bi svjetski moćnici koristili i ovo sredstvo za ličnu promociju i asistirali u podjeli ratnog plijena.

Savremeno društvo, naročito zapadno, toliko je palo u licemjerje da dugo neće biti zrelo da priznaje počinjene greške i otvoreno i nepristrasno razgovara o događajima.Uvjerljiv dokaz za ovakvu tvrdnju je BiH, koju uporno izjednačuju s agresorom i pripisuju joj zlodjela i zločine, a sve otvorenije podržavaju agresore, prave se da ne vide fašizam koji u njima odrasta, pa ček pomažu i jačanje ekstremizama, uključujući i najekstremniju desnicu.

V. Britanija i drugi  koji učestvuju u uobličavanju teksta Rezolucije ni ovom prilikom ne bi smjeli gubiti iz vida da sa fašistima i protagonistima fašističkih ideja nema dogovaranja. Usklađivanje sa njima ne samo da ne sputava fašizam, već ga oživljava i potstiče. Zar nije jak argument za ovakve tvrdnje da u BiH i Srbiji i dalje jača četnički pokret, koji samo u BiH već sada broji preko 300.000 dobro naoružanih četnika, koji su prva prijetnja miru, prepreka suživotu i zajedničkom životu i prvi glasnik novog rata.

U BiH i oko BiH mnogo je i onih skeptičnih koji vjeruju da Rezolucija neće ništa promjeniti, jer neće oslabiti genocidnu Rs, neće pomjeriti Srbiju na pravi put, niti će se genocid koji su Srbi počinili ne samo u Srebrenici već i drugim gradovima BiH, prije svega Prijedoru, nazvati pravim imenom – Genocid.

Dokaz za to je da i danas Srbi slave svoje zločince kao heroje, daju im najveća primanja, položaje, privilegije. Isto tako postupaju i Hrvati. Umjesto da im se to spriječava, vrši se pritisak na žrtvu, na Bošnjake da heroje odbrane osuđuju kao zločince.

Možda bi posljednje poruke diplomata i zvaničnika UN sa komemorativne sjednice Vijeća sigurnosti UN i najavljeni dolazak njemačke kancelarke Angele Markel u Sarajevo i njene poruke koje će iz Sarajeva poslati mogle barem malo uticati na svijest i savjest nosioca vlasti u Srbiji i Rs da se oslobode zabluda i naprave odlučan korak u prepoznavanju i priznanju istine, koji će njih i zemlju pomjeriti više kao onoj drugoj strani od krvave crvene srebreničke linije, na kojoj se u komšiji ne vidi neprijatelj i vrag, već prepoznaje i cijeni i  prijatelj drag.

A dok se to ne dogodi otiđimo u Potočare, u more bijelih nišana, poklonimo se nevinim srebrničkim žrtvama, zatražimo oprost i poslušajmo glas šehida, koji nam šalju poruke budućnosti.

U Burlingtonu, jula 4, 2015

Zijad Becirević

zijad-becirevic1

izabela k.Reč je o zahtevu koga “Žene u crnom”, sa još nekoliko organizacija, među kojima je i Helsinški odbor iz godine u godinu postavljaju liderima Srbije, a to je da se 11. jul proglasi Danom sećanja na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. U pismu se jasno kaže ko je odgovoran za genocid. Navodi se da je prošlo 20 godina od kada je vojska Republike Srpske, predvođena generalom i haškim optuženikom Ratkom Mladićem, a uz svaku vrstu pomoći režima Slobodana Miloševića, počinila genocid. To se malo ko u Srbiji usuđuje da kaže, ali moramo biti uporni u našem zahtevu…..Reakcija srpskih zvaničnika, pa i ministra Dačića povodom Rezolucije, je kao i obično, uoči svake godišnjice genocida u Srebrenici, burna i neodmerena, bez empatije za žrtve…..Teško je očekivati da će oni koji su bili na vlasti devedesetih u Srbiji, ili iz neke druge pozicije učestvovali u ratu, da učine neki krupniji korak kao što je prihvatanje Rezolucije kojom bi se osudio genocid nad Bošnjacima u Srebrenici…..Premijer Vučić je nedavno još dublje upao u blato kada je je izjavio da je njegova izjava za skupštinskom govornicom  iz 1995. „da će za jednog ubijenog Srbina biti ubijeno 100 muslimana“ izvučena iz konteksta. Takva rečenica je zastrašujuća u svakom kontekstu….. Premijer i Predsednik bili su visoki funkcioneri stranke koja je imala paravojne formacije, a osim toga učestovala u podsticanju mržnje i opravdanju pokolja. Do 2008. godine eksplicitno su štitili Ratka Mladića kao srpskog heroja. Srpska radikalna stranka i njeno vođstvo  bila je udarna pesnica Miloševićevog režima….. Veoma je važno da postoje organizacije i pojedinci koji će u Srbiji stalno opominjati vlast šta se desilo pre dvadeset godina i da budu uporne u tome da jednog dana i Skupština Srbije proglasi Dan sećanja na žrtve genocida u Srbiji. To je važno i zbog novih generacija rođenih devedesetih i kasnije…..Građanin, pre svega mladi građanin Evrope, ostaje zbunjen posle recimo, obeležavanja dana pobede nad fašizmom u Moskvi na koji ne dođe nemačka kancelarka Angela Merkel, ali se pojavi četnički vojvoda Tomislav Nikolić….. Draža Mihailović je politički rehabilitovan još osamdesetih i to je uvek bio državni projekat oko koga su ujedinjeni i vlast i ogroman deo opozicije. Posle 2000. godine istorijski revizionizam je samo dobio i svoju pravnu, sudsku stranu, kroz razne zahteve za poništavanje suđenja vođama četničkog pokreta, ali i drugim saradnicima nacističkog režima u Srbiji…..Ministar spoljinh poslova Ivica Dačić se sa puno žara borio protiv rehabilitacije Mihailovića, ali s druge strane nisam primetila da je ikada pomenuo ideologiju velike Srbije i njene monstruozne posledice devedesetih. Čak je i ministar unutrašnjih poslova odjednom “izvukao” svog dedu partizana i rekao nekoliko reči protiv četnika, ali ni on nije pomenuo njihovu ideologiju…..Ne treba zaboraviti da i u Srbiji živi veliki broj Bošnjaka i ovakav istorijski revizionizam ih praktično tera iz Srbije, uliva im strah i nepoverenje…..Na udaru je pre svega osnivačica i predsednica Helsinškog odbora Sonja Biserko. Kampanje protiv nje vode se neprestano od osnivanja Odbora, više od 20 godina…..Uticaj žena na desnici raste svuda, ne samo u Srbiji. Mislim da se ne posvećuje dovoljno pažnje njihovom uticaju i opasnostima koje to donosi…..Podsetiću i na monstruozno svedočenje Sande Rašković Ivić u Haškom tribunalu u slučaju silovanih žena u Foči, kada je izjavila da pošto nema medicinske dokumentacije o silovanim ženama, nema ni silovanja…..Iako je film rađen u Srbiji i bavi se srpskim desničarkama, mnogi iz regiona i nekih drugih zemalja su veoma zainteresovani za film i smatraju da je tema univerzalna. Do sada se malo ko bavio tim aspektom desnice…..

Poštovana Izabela! Kao što znate i Vi i javnost, ovo je naš drugi intervju u relativno kratkom vremenu. U pripremi istog sam Vas podsjetio da se u međuvremenu mnogo toga izdogađalo i za što Vas smatram kompetentnom sugovornicom, a Vi ste i ovoga puta bili ljubazni i prihvatili da razgovaramo. Dakle, krenimo s nekim svježim temama. Prije nekoliko dana ste sa aktivistkinjama “Žena u crnom” te još nekih nevladinih organizacija bili pred zgradom Predsjedništva Srbije gdje je javno pročitano jedno pismo. O kakvom se pismu radi i da li su ga primili oni koji su zaduženi za poštu predsjednika Srbije?

izabela i stasaKISIĆ: Reč je o zahtevu koga “Žene u crnom”, sa još nekoliko organizacija, među kojima je i Helsinški odbor iz godine u godinu postavljaju liderima Srbije, a to je da se 11. jul proglasi Danom sećanja na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. U pismu se jasno kaže ko je odgovoran za genocid. Navodi se da je prošlo 20 godina od kada je vojska Republike Srpske, predvođena generalom i haškim optuženikom Ratkom Mladićem, a uz svaku vrstu pomoći režima Slobodana Miloševića, počinila genocid. To se malo ko u Srbiji usuđuje da kaže, ali moramo biti uporni u našem zahtevu. Što se tiče drugog dela pitanja, da li je predsednik Nikolić primio pismo, službenik administracije nas je obavestio da predsednik ne prima poštu na svojoj adresi nego da to mora da se nosi u drugu zgradu?! Zaista čudna praksa.

Nedavno je u ruke ministra spoljnih poslova Ivice Dačića stigao Prijedlog rezolucije o Srebrenici kojeg je pripremila Velika Britanija. Kako komentirate reakciju spomenutog ministra?

KISIĆ: Reakcija srpskih zvaničnika, pa i ministra Dačića povodom Rezolucije, je kao i obično, uoči svake godišnjice genocida u Srebrenici, burna i neodmerena, bez empatije za žrtve. I ministar Dačić, ali i premijer Vučić tumače Rezoluciju kao napad na Srbiju i to je lajtmotiv koji ponavlja svaka vlada uoči bilo kakvog pokušaja međunarodne zajednice da se moralno i politički odredi prema genocidu u Srebrenici. Protiv ministarke Zorane Mihajlović, koja je jedina na sednici Vlade, podržala Rezoluciju, pokrenuta je odmah medijska kampanja. Srbija ne razume da i međunarodna zajednica snosi svoj deo odgovornosti za genocid jer nije uspela da ga spreči. To je i pokušaj da da se ukaže na značaj preventivnog delovanja u sprečavanju genocida.

Hoće li i koliko dugo službena Srbija moći zabijati glavu u pijesak iliti sklanjati neke bolne istine iz ranih i srednjih 90-tih pod tepih, posebno kada je u pitanju Rezolucija o genocidu u Srebrenici? Ide li, zapravo, civilizirani dio čovječanstva drumom, a Srbija – šumom?

KISIĆ: Teško je očekivati da će oni koji su bili na vlasti devedesetih u Srbiji, ili iz neke druge pozicije učestvovali u ratu, da učine neki krupniji korak kao što je prihvatanje Rezolucije kojom bi se osudio genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.  To nisu učinile ni prethodne vlade, recimo ona na čijem čelu je bio Boris Tadić. Tadić pripada srpskoj eliti koja nikada nije osudila jasno ulogu srpske strane u ratu, onoj eliti koja je bila u opoziciji, ali istovremeno relativizovala ulogu Srbije i nikad nije kritikovala Miloševića zbog odgovornosti za ratove već zbog poraza u tim ratovima. Međutim, odgovornost tog dela elita nije jednaka odgovornosti partija i političkih snaga onih koji su tada bili, i danas su na vlasti. Premijer Vučić je nedavno još dublje upao u blato kada je je izjavio da je njegova izjava za skupštinskom govornicom  iz 1995. „da će za jednog ubijenog Srbina biti ubijeno 100 muslimana“ izvučena iz konteksta. Takva rečenica je zastrašujuća u svakom kontekstu. Za genocid se danas koriste razni eufemizmi, kao što je „strašni zločin“, umanjuje se broj žrtava, relativizuje se genocid nekakvom pričom o osveti za ubijene Srbe, kriju se stratezi, planeri zločina koji je imao za cilj bio nestanak Bošnjaka na određenom delu teritorije. Čak ni glavni tužilac za ratne zločine u Srbiji ne može da izgovori reč genocid. Ponovo su u opticaju teorije zavere protiv Srbije. Srpska vlast i srpska akademska elita se na identičan način ponašala u julu 1995.

Za sada se zna da predsjednik Nikolić neće biti 11. jula u Potočarima, za razliku od nekih svojih kolega iz regije, ali se još kao ne zna hoće li biti premijer Vučić. Kako komentirate definitivnu apstinenciju Nikolića i kolebanje Vučića?

KISIĆ: Njihovo kolebanje i neodlazak može se tumačiti u kontekstu onog što sam već prethodno rekla. I ono je svakako neprimereno s obzirom na tragediju koja se desila i lične sudbine ogromnog broja ljudi. Ja o njihovom (ne)odlasku mogu da govorim iz dve pozicije. S jedne strane, i to je prva reakcija koja vam pada na pamet, je da njima nije ni mesto u Potočarima s obzirom na njihovu prošlost i ulogu u to vreme. Premijer i Predsednik bili su visoki funkcioneri stranke koja je imala paravojne formacije, a osim toga učestovala u podsticanju mržnje i opravdanju pokolja.  Do 2008. godine eksplicitno su štitili Ratka Mladića kao srpskog heroja. Srpska radikalna stranka i njeno vođstvo  bila je udarna pesnica Miloševićevog režima.

S druge strane, kao građanka Srbije očekujem  da Srbija ima hrabro rukovodstvo  koje će otići u Potočare, pokloniti se žrtvama i poslati jasnu poruku građanima Srbije, ali i Srbima u Republici Srpskoj, da je tamo počinjen genocid nad Bošnjacima. Takva izjava podrazumeva i niz konkretnih poteza unutar Srbije, u vezi sa tim, pre svega kako će se govoriti o genocidu nad Bošnjacima, šta će se učiti u školama. Samo takvim potezima Srbija može da ubedi region da želi dobre odnose sa susedima. Podsetiću i da je Tadićev odlazak na komemoraciju u Potočare, pre nekoliko godina, prihvaćen pozitivno u Bosni i da je region pokazao veliki interes za njegov dolazak.

Kako će vaš Odbor obilježiti 11. juli ove godine, odnosno “jubilarnu”, 20-tu obljetnicu genocida u Srebrenici?

KISIĆ: Deo Odbora, uključujući predsednicu Sonju Biserko, biće tog dana u Potočarima. U Beogradu ćemo organizovati izložbu fotografija “Srebrenički put pakla” bosanskog autora Ahmeta Bajrića Blicka. Reč je o fotografijama koje su obišle svet, on je jedini snimio prve kolone proteranih iz Srebrenice u julu 1995. Takođe planiramo da održimo komemorativni skup, tribinu u znak sećanja na žrtve. Veoma je važno da se takvi skupovi održe i u Beogradu, gradu iz koga je krenulo planiranje rata koji se završio genocidom u Srebrenici. Veoma je važno da postoje organizacije i pojedinci koji će u Srbiji stalno opominjati vlast šta se desilo pre dvadeset godina i da budu uporne u tome da jednog dana i Skupština Srbije proglasi Dan sećanja na žrtve genocida u Srbiji. To je važno i zbog novih generacija rođenih devedesetih i kasnije.

Prije više od mjesec dana sudski je rehabilitiran Draža. Kako bi se takva presuda mogla odraziti na poziciju Srbije u antifašističkom bloku evropskih zemalja te na međunarodnu poziciju te zemlje, inače?

izabelaKISIĆ: Nemam utisak da međunarodna zajednica, a pre svega Evropska unija, trenutno pokazuje veliki interes za istorijski revizionizam u Srbiji. To je i zbog toga što i u samoj EU, koja se inače temelji na ideji antifašizma, danas postoji izvesna ideološka konfuzija čija je posledica izjednačavanje fašizma i komunizma. Time se zapravo nesvesno relativizuje ideja antifašizma. Sve je to dodatno opterećeno novim zaoštravanjem odnosa između Rusije i EU. Građanin, pre svega mladi građanin Evrope, ostaje zbunjen posle recimo, obeležavanja dana pobede nad fašizmom u Moskvi na koji ne dođe nemačka kancelarka Angela Merkel, ali se pojavi četnički vojvoda Tomislav Nikolić. I Rusija danas, međutim, zloupotrebljava ideju antifašizma u dnevno političke svrhe kako bi osporila legitimitet nekih postsovjetskih država. Ako ništa drugo barem ideja antifašizma bi danas trebalo da ujedinjuje Evropu, posebno u naletu desničarskih grupacija i partija. Da zaključim, revizija istorije, ili rehabilitacija Draže Mihailovića, neće bitno uticati ne njen položaj u EU, ali hoće na odnose u regionu. I u tom smislu, mislim da će EU morati uskoro da se ozbiljinije pozabavi i ovim pitanjem u region.

A da li bi presuda o Draži mogla da znači da apetiti o tzv. velikoj Srbiji nisu presahli u nekim tamošnjim akademskim i političkim krugovima ?KISIĆ: Draža Mihailović je politički rehabilitovan još osamdesetih i to je uvek bio državni projekat oko koga su ujedinjeni i vlast i ogroman deo opozicije. Posle 2000. godine istorijski revizionizam je samo dobio i svoju pravnu, sudsku stranu, kroz razne zahteve za poništavanje suđenja vođama četničkog pokreta, ali i drugim saradnicima nacističkog režima u Srbiji.

Politička rehabilitacija četničkog pokreta je imala pogubne posledice i završila se pokoljima i proterivanjem Bošnjaka devedesetih, upravo na istim teritorijama na kojima su četnici ubijali muslimane u Drugom svetskom ratu. Ubice su bile vođene istim ciljem – da se stvori homogena srpska teritorija i zaokruži srpska država. Tekst četničkog ideologa Stevana Moljevića “Homogena Srbija”, instrukcije Draže Mihailovića  o stvaranju velike Srbije čišćenjem manjina ili pak program Skupštine Republike Srpske u šest tačaka iz 1992. imaju identičnu poruku. Pune su arhive takvih dokumenata i odluka. Akademska javnost u Beogradu je imala i ima klučnu ulogu u rehabilitaciji i to je glavno mesto u kome se ideja o velikoj Srbiji održava živom. Glavni njihov oslonac u vlasti je trenutno predsednik Srbije Tomislav Nikolić koji ima titulu četničkog vojvode. I to je najopasnije kada ta ideologija ima oslonca u onima koji imaju moć i vlast.

Ministar spoljinh poslova Ivica Dačić se sa puno žara borio protiv rehabilitacije Mihailovića, ali s druge strane nisam primetila da je ikada pomenuo ideologiju velike Srbije i njene monstruozne posledice devedesetih. Čak je i ministar unutrašnjih poslova odjednom “izvukao” svog dedu partizana i rekao nekoliko reči protiv četnika, ali ni on nije pomenuo njihovu ideologiju.

Nove generacije uče iz udžbenika, punih falsifikata i prećutanih činjenica, u kojima su, između ostalog, vođa pokreta otpora u drugom svetskom ratu Tito i Mihailović izjednačeni. Jasno je da ideologija nije poražena, ali međunarodne okolnosti, pa i vojna nemoć Srbije, sprečavaju da se ona realizuje ratom. Međutim, ona otežava i konsolidovanje Bosne i Hercegovine i pomirenje u regionu. Ne treba zaboraviti da i u Srbiji živi veliki broj Bošnjaka i ovakav istorijski revizionizam ih praktično tera iz Srbije, uliva im strah i nepoverenje.

U prošlosti, kako daljnjoj tako i bliskoj, vi iz Helsinškog odbora bili ste izloženi gruboj kampanji, ne samo medijskoj. Da li je ta kampanja jenjala i(li) potpuno prestala?

KISIĆ: Na udaru je pre svega osnivačica i predsednica Helsinškog odbora Sonja Biserko. Kampanje protiv nje vode se neprestano od osnivanja Odbora, više od 20 godina. U njima često učestvuju i visoki državni funkcioneri i uticajni pojedinci iz akademskog sveta i mediji. Posledica tih brutalnih kampanja je slika u javnosti da je ona državni neprijatelj broj 1, i ljudi je na ulici često vređaju ili prilaze sa pitanjima koji su posledica medijskog spinovanja. Ono, što nas je posebno zabrinulo jeste kada su na portalima nekih printanih medija našle vrlo grube pretnje i poruke „čitalaca“ da je treba likvidirati. Komentari tih čitalaca svedoče o tome kako su oni razumeli medijske napise i koliko ti tekstovi nose opasne poruke. To se dešavalo recimo pre godinu dana. O svemu smo obaveštavali policiju ali nikada nismo čuli rezultate istrage. Te kampanje imaju za cilj da ućutkaju i zastraše one koji drugačije misle i izbrišu neke ideje iz javnog života. S obzirom kako se u poslednje vreme tretiraju branitelji ljudskih prava u Srbiji koji pokreću osetljiva, ali izuzetno značajna pitanja za demokratizaciju Srbije, bojim se da moram da kažem da sam pesimista u pogledu jenjavanja takvih kampanja.

 Otkud najezda toliko žena prema ultra desnici i desnici u Srbiji?

KISIĆ: Uticaj žena na desnici raste svuda, ne samo u Srbiji. Mislim da se ne posvećuje dovoljno pažnje njihovom uticaju i opasnostima koje to donosi. Desnica je sve organizovanija i u Srbiji je na poslednjim izborima osvojila oko 300 hiljada glasova, što je 10 odsto od ukupnog broja izašlih na izbore. Žene na desnici, koje sam intervjuisala, su uglavnom fakultetski obrazovane, veoma su angažovane i uticajne u javnom životu, politici, na fakultetima, u studentskim organizacijama, imaju pristup medijima. Ja sam se u filmu bavila pre svega njihovim poimanjem rodne politike i uloge žene u društvu. Iznenadila sam se kad sam videla da one preuzimaju neke feminističke ideje, kao što je veća zastupljenost žena na uticajnim pozicijama ili broba protiv nasilja u porodici. Čim se, međutim, malo dublje zagrebe vidi se koliko one degradiraju žene i rodnu politiku. Njihova rodna politika ne može se posmatrati van njihove generalne ekstremno konzervativne političke pozicije, čija je okosnica nacionalizam. Daću samo jedan primer. Jedno od glavnih programskih načela tih žena jeste povećanje nataliteta. Kada ih pitate da li se u multietničkoj Srbiji to odnosi na sve žene ili samo Srpkinje, one će odgovoriti politički korektno i reći da se odnosi na sve žene, dakle i Bošnjakinje, Romkinje, Albanke. Međutim, kada to stavite u kontekst „populacione politike“ ovih desničarskih partija tokom ratova devedesetih – stvaranje etničke čiste teritorije bez svih koje sam nabrojala, vidite da one nisu iskrene u svojim odgovorima. Takođe, one nemaju nikakvu empatiju za majke Srebrenice i to se jasno vidi iz razgovora. Podsetiću i na monstruozno svedočenje Sande Rašković Ivić u Haškom tribunalu u slučaju silovanih žena u Foči, kada je izjavila da pošto nema medicinske dokumentacije o silovanim ženama, nema ni silovanja.

Da, napisali ste scenarij za dokumentarni film “Šta hoće žene na desnici”, kojeg je režirao Zlatko Paković. Je li bila neka javna promocija filma i kako je do sada primljen od strane publike, pa i kritike?

KISIĆ: Film je promovisan u punoj sali Centra za kulturnu dekontaminaciju, jednog od retkih nezavisnih mesta u Beogradu u kome se može čuti drugačije mišljenje. Prikazan je i na regionalnoj TV N1, tako da je osim u Srbiji, mogao da se vidi i u Bosni i Hrvatskoj. Tek smo počeli sa distribucijom filma. Postoji interes na Kosovu da se prikaže na nekim festivalima. Dobila sam i poziv iz Hrvatske da se tamo organizuje promocija i razgovor o filmu. Iako je film rađen u Srbiji i bavi se srpskim desničarkama, mnogi iz regiona i nekih drugih zemalja su veoma zainteresovani za film i smatraju da je tema univerzalna. Do sada se malo ko bavio tim aspektom desnice.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KISIĆ: Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (694)

vrbas-miso

Prvi Kongres SD BiH

Posted: 2. Juli 2015. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine  će 22 jula ove godine održati svoj Prvi Kongres u Banjaluci.

Na Kongresu će delegati SD BiH, kako iz domovine tako i iz dijaspore,  birati svoje nove predstavnike za period od 4 godine. Pored novog statuta stranke,  javnosti će se prezentovati nova politička platforma .  Kongresu će biti predložen i novi naziv stranke ; Stranka dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine (SDDBiH).  Na ovaj način  želimo da javnosti poručimo da su  bosansko-hercegovačka dijaspora i građani BiH  jedno neraskidivo tkivo bez podjela, sa zajedničkim interesom  i ciljevima.

Na Kongresu će se ponovo ukazati na nepoštovanje Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma,  težak položaj povratnika i ugrožavanja njihovih ljudskih prava,  naša opredijeljnost za povratak na prijeratna ognjišta  i  ambicija da  da budemo faktor demokratizacije B-H društva koji će aktivno učestvovati u ekonomskim i političkim reformama.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine