dodik
Svi bh. patrioti su priželjkivali dan kada će neko stati na rep Miloradu Dodiku i kazniti ga za ono što je najmanje deset godina unazad radio protiv BiH. I ko će mu dati crveni karton radi zabijanja prsta u oko mnogima izvana, posebno Amerikancima koji su ga i doveli na političku scenu naše zemlje. Ponavlja se priča sa Miloševićem  i Zapadom kada je on svojevremeno bio “faktor mira na Balkanu” da bi ga taj isti Zapad smjestio u Hag gdje je i skončao ovozemaljski život, neosuđen. Dakle, Amerika je rekla “dosta” svome nekadašnjem kooperativnom miljeniku jer je nekoliko puta prošao “kroz crveno”.
 
Šta bi mogli biti suštinski razlozi za američke sankcije Dodiku?
 
Lično, nisam siguran da je Dodik stavljen na američki led zbog “opstruiranja Dejtonskog sporazuma, priče o secesiji, nepoštivanja odluka Ustavnog suda BiH…” kako se ističe u obrazloženju datom od strane američke ambasadorice u Sarajevu Maureen Cormack. Naime, sve sam bliže pretpostavci da su u pitanju strateški motivi SAD odnosno zaustavljanje ekspanzije ruskog utjecaja u Bosni i na Balkanu budući da je taj Dodik posljednjih godina javno i nedvosmisleno bio proruski igrač. A konfrontacije sa američkom ambasadoricom  i drugim američkim dužnosnicima u BiH u posljednje vrijeme su samo prelile čašu. Ovo je, sigurno, početak kraja Milorada Dodika i njegove političke karijere. Koprcat će se on još neko vrijeme, ponašat će se kao grogirani bokser, spreman na sve, ali tlo mu izmiče ispod nogu. Polahko a sigurno odlazi na smetljište historije BiH, ali i srpskog naroda. Vjerujem da će ga pustit i Beograd niz vodu, kada dođe trenutak za to. Ali, ako Dodik kao takav postaje pomalo bh. prošlost, ne znači da sada treba da likujemo zbog toga. On je bio ili je još samo dio naših velikih problema.
 
Dok ne odu i Izetbegović, Čović i Ivanić, ne možemo reći da je na pomolu neki boljitak
 
Ne, ni govora nema o razlozima za neku euforiju zbog Dodika i početka njegovog kraja. Za nas bi vijesnik proljeća tek bio onda ako bi danas, ne sutra, sa scene otišli i Izetbegović, Čović i Ivanić. Malo je vjerovatno, možda čak nevjerovatno, da će se naći neki ino-faktor koji će pomesti i njih trojicu jer su svaki od njih, na svoj način, uzročnici ove duge i s neizvjesnim ishodom bh. krize. Hoće li barem Zagreb shvatiti da im je taj Čović veliki uteg i balast u nekim njihovim međunarodnim relacijama, kako tvrdi analitičar Domagoj Margetić, ostaje da se vidi. A za ovu drugu dvojicu predugo je čekati izbore 2018. Zato, iako je Dodik dobio po nosu i po prstima, ne treba likovati. Jer, ostaju ova trojica!
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1
miroslav-ilic-foto-dado-dilas-1420974221-606679
 
Da li je Bosna osuđena da je u februaru ove godine pohode dvojica znamenitih četnika iz Srbije? Da li je to zaista njena sudbina i ako jeste, imamo li pravo proklinjati samo nju (sudbinu), ili je više do nas samih. Pardon, ne do mene, do mnogih nas koji na razne načine insistiramo ne samo na istini i pravdi, nego i na dostojanstvu naroda koji je platio najveću moguću ovozemaljsku cijenu četničke ideologije i četničke kame, nego je do onog Bakira koji je uz ćorluk navalio da dovede u Sarajevo četničkog vojvodu Tomislava Nikolića i do onih je koji organiziraju koncert Miroslava Ilića u dvorani “Mirza Delibašić” u Sarajevu, 18. februara. Za Nikolića se itekako zna o njegovom četničkom statusu, ali za Ilića, evo poslušajte kako čovjek pjeva o svome omiljenom đeneralu Draži:
 
 
Treba li sada još i crtati da onaj ko pjeva četničku pjesmu je i sam četnik, u duši najmanje?!
 
toma-iznad-sarajevanikolic-tomaE, sada, bit ću ironičan: onaj i onakav Bakir koji je upro da pošto-po to dovede četnika Nikolića u Sarajevo, eto, nije usamljen u tom nečasnom poslu. Ima i društvo u organizatorima koncerta Miroslava Ilića u istom gradu, dakle u gradu u kojem su četnici sa brda ubili preko 10.ooo građana Sarajeva, od čega oko 1600 djece. Miroslav Ilić, koji tim koncertom obilježava 45 godina svog estradnog trajanja, vjerovatno neće na tom koncertu pjevati četničke pjesme, pa ni ovu ispod priloženog linka. On će za tu potrebu obrijati i bradu te prodati se pod nešto sasvim drugo. I onda, nije problem taj Ilić, nego oni koji to kupuju.
 
Neka su prokleti i Bakir Izetbegović koji poziva Nikolića, i organizatori koncerta Miroslava Ilića, svi oni koji će doći na taj koncert kao i svi oni koji će ga medijski u pozitivnom kontekstu propratiti! Neka niko od njih ne palamudi o kulturi-muzici koja “nema granica”, jer u slučaju tog “slavuja iz Mrčajevaca” nije riječ o kulturi, nego o ideologiji za koju se sam opredjelio. A od te ideologije stradali su i stradavaju mnogi nevini ljudi. O tome se radi!
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE JE IMPERATIV I PATRIOTSKA DUŽNOST SVAKOG BOSANCA I HERCEGOVCA!

Image result for napadi na bosnu i hercegovinu

Ekspanzija srpskog nacionalizma zasnovana na šovinizmu i osvjačkim  pretenzijama nema granica.  Umišljeni Vućić i psihopata Nikolić vuku sve druge i vode svoj narod u nepovrat. Neuspješne ili bolje reći dijelom uspješne agresije devedesetih godina prošlog vijeka , iz kojih su rezultirala Bošnjačka  stradanja nesagledivih razmjera, samo su nakratko zamrzle i usporile ekspanzionističko kretanje srpskih tenkova,avijacije,  artiljerije i pješadije na krvavom pohodu kroz Balkan.Hrvatska i Srbija se naoružavaju i spremaju za novu ofanzivu. Specijalni rat se vodi na više frontova, a posebno žustro u BiH i na Kosovu. Tajne službe zaposjele su svaku stopu zemlje bosanske. Nažalost Evropa i svijet  ni danas kao ni dvadeset pet godina unazad u “jagnjetu“ ne prepoznaju „vuka“. Zarobljena u lošem strateškom proračunu EU još uvijek u Dodiku, Vučiću, Nikoliću, Čoviću… ne prepoznaje jahače apokalipse, već ih uprkos više bumerang upozorenja  uzima za mirotvorce i prisiljava njihove žrtve da sa njima sjednu za isti sto i pregovaraju. A njihovi mirotvorci se sve ugodnije osjećaju u tenkovima i migovima, iz kojih  prijete i puštaju u eter eksplozivne probne balone. Možda će voz izazova i okupacije zaustavljen  jučer na putu u Kosovo, sa porukama koje više nego upozoravaju, makar nekima u EU otvoriti oči i prisiliti ih da zbroje dva i dva.

BiH je 9. januara ponovno napadnuta. A samo nekoliko dana kasnije opasan provokativni probni balon poslan je  i na Kosovo. Zar nije krajnje vrijeme da EU i predstavnici međunarodne zajednice prepoznaju krajnje namjere već viđenih agresora?

Državni udar na BiH nije zaustavljen

Devetog  januara 2017-te vlasti Rs su uz podršku Srbije izvršile u BiH probni državni udar. Protiv države Bosne i Hercegovine pokrenuta je kompletna entiteska mašinerija , potstaknuta i snažno podržana vlastima R Srbije, a u antidržavni projekat protiv države  BiH uključen je i dio oružanih snaga BiH. Na smotri  je kroz službe sigurnosti, regularne i rezevne policijske snage, koje  u datom momentu  mogu biti preimenovane u vojnu silu, predstavljen vojni potencijal  Rs.  Dodik i Ivanić u zagrljaju i pod ruku sa Nikolićem, Vučićem i istomišljenicima u vlasti i opoziciji su drsko, izazivački  i provokativno demostrirali moć i silu, kojoj se ni sada kao ni proteklih 20 postejtonskih godina niko nije suprostavio.  Još jednom su nam Dodik, Ivanić … uvjerljivo  pokazati  – da sila Boga ne moli!  Bogu se nisu ni morali obraćati, jer su imali uz sebe srpskog patrijarha Ireneja i njegov blagoslov da nastave ono što su Milošević i  Šešelj uz blagoslov srpske pravoslavne crkve počeli prije 25 godina.

Srbi su uprikos neslaganjima i otporima svih slavili 9. januar. Nije tu bilo mnogo građana, niti prevelikog oduševljenja masa, niti su govornici dobili veliki aplauz, ali je je bilo dovoljno mržnje i jednoumlja,  previše prkosa i inata, da pokaže svijetu  odlučnost fašističke srpske ideologije ….da ruši pred sobom i ide dalje.

Vođeni Dodikom i Nikolićem  Srbi su 9. Januara u Banja Luci pokazali ko ima vlast u BiH i ko upravlja ionako ograničenim Oružanima snagana BiH. U Rs ali i dijelu FBiH svakako je imaju Dodik i negovi sponzori Vučić i Nikolić, u dijelu BiH pod tzv. imenom Hereceg- Bosna ima je Čović, a u  ograničenom dijelu FB-BiH Izetbegović i Čović  je dijeli sa MZ . Sad se pokazalo i ono što se pretpostavljalo da su i Oružane snage BiH u njihovim rukama. U Rs Dodik ne treba ničije mišljenje, najmanje Bošnjaka, i  sam odlučuje. U tzv.  Herceg- Bosni Čović je neprikosnoven i niko mu ne može stati na put da sprovede što odluči. Bakir svaku svoju odluku mora usaglašava sa Dodikom ili Čovićem  uz  konsultacije MZ, tako da ni jedna nije njegova, već njihova.

Nema načina kako objasniti ravnodušnost Bošnjaka. Svi su dobro znali šta se događa i dobro su znali šta će se dogoditi, ali je nevjerovatno da se  niko, osim par časnih izuzetaka, nije ni po glavi od brige počešao. Otvoreno su reagirale samo majke Srebrenice i to iz grada u kome se na očigled srebreničkih žrtava slavilo.

Mada samo trećina Srba podržava politiku aktuelnih srpskih  vlasti, nema uslova za ozbiljnije promjene,  jer su građani Rs hipnotizirani i uplašeni.  Samo mali broj njih ima hrabrosti da se suprosavi  fašističkoj ideologiji  koju zastupa i proklamuje aktuelna vlast Rs podržavana od Srbije.

Komentarišući proslavu 9. januara kao uvod u “hibridni rat“  kulturolog Srđan Šujica nas potsjeća : „Dejton je bio šansa za Rs da se usmjeri  prema  etno- atlanskim integracijma , ali su je njene vlasti u svim mandatima do sada preusmjerile i vodile u duhu etno-nacističkog narativa. Proslavom su podignute tenzije. Ona je provokacija  za BiH državu i NATO. Po njemu Rs ima sve nadležnosti države osim vojske. Ima policiiju, obavještajnu mrežu, a biće formirana pomoćna policija. Policija je pet puta veća od normativa, instruktori  iz Rusije na  terenu, a  ruskog oružja sve više.  Sve je spremno za hibridni rat, novi balkanski sukob neslućenih razmjera,  samo se čeka finansijska pomoć Rusije i mig Putina.“

Među zapaženijim porukama na FB povodom 9. Januara je poruka Srđana Puhalo : “Braćo Srbi, 9. Januara je pravi datum da upitate svoje roditelje , gdje su nam komšije?“

Naravno, znao je Srđan da na ovo pitanje neće dobiti njihov odgovor, jer da ga je dobio taj odgovor bi morao glasiti, “jeste, mi  smo ih pobili i protjerali, da bi mogli prigrabiti i uživati ono što su oni i njihove prethodne gerneracije ostvarile“.

BiH je opet u opasnosti

Mnogi se slažu, deveti  januar je bio Dan državnog udara. Nije to mali udar, kako ga neki vide, već  jedna od prvih etapa u procesu otcjepljenja Rs od BiH, o kojem (kako je predsjednik Rs  M. Dodik rekao u pozdravnom govoru) „on i građani Rs sanjaju“ .

Secesionističke nacionalističke vlasti Rs zajedno sa vlastima R Srbije nakon više teških  udarca nanesenih  jedinstvenoj BiH  nastavljaju ofanzivu.  Veliki  rizik im se ponovno isplatio. Ovaj put im nije bila potrebna čak ni uobičajena dvoličnost  prema  EU, prema MZ ili bilo kome drugom.

BiH je opet u opasnost i. BiH je u Banja Luci  ponovno napadnuta.  Bošnjaci BiH trebaju ojačati svoju odbranu i  formirati Patriotsku ligu za odbranu BiH. Moraju se naučiti braniti.  Ako se nastavi  atakovanje iz Srbije i Rs Bosni i Hercegovini bi bilo uputno  sa Sandžakom, Kosovom , Tiranom a zašto ne i Turskom  zaključiti Sporazume o specijalnim i paralelnim vezama, kao što ga Srbija ima sa Rs. Bošnjački lideri i političari trebaju pod hitno na kraći kurs u Prištinu da nauče kako se brani domovina i kako se štite  prava svog naroda.

Po opštoj ocjeni  Republika srpska ima sve prerogative da postane država. Treba joj samo još vojska, ali i u određenoj formi i ona postoji. Jer ko gleda i hoće da vidi zna da Rs pored  jakog  aktivnog policijskog sastava  ima široku mrežu sve brojnijeg i  opremljenijeg  rezervnog sastava policije, koji se u datom momentu lako transformiše u oružanu silu. Uz to, Rs ima svoje jedinice u zajedničkim Oružanim snagama BiH, koje vlasti Rs mogu kad im treba angažovati za svoje ciljeve, što se pokazalo upravo ovih dana prilikom proslave Dana Rs.

Neshvatljivo je kako su Bošnjaci u BiH i svijetu pasivno popratili ove posljednje događaje u BiH. Makar nedelju  dana prije proslave Dana genocida u Banja Luci trebali su Bošnjaci u BiH i širom svijeta organizirati masovne proteste i sa njih poslati  poruku u svijet da svijet vidi šta  se to radi. Ako nije imao bolji odgovor,  proteste patriotski opredjeljenih građana  trebao je organizovati  i staviti se na čelo protestne kolone bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.  Ali umjesto toga on se oglasio šutnjom i  samo sebi kroz usta procjedio nešto što bi trebalo tumačiti kao neslaganje i negodovanje. A nakon svega i  iz EU su u poznatom stilu poručili  ne narodu kojeg ignorišu, već bh političarima “dogovorite se“. Čak su se i Amerikanci zadovoljili  upozorenjem i formalnim saopštenjem “da se moraju poštivati odluke Ustavnog suda BiH“, kao da se to ne zna, i kao da je odgovorne u Rs za to imalo briga.

Neki od komentatora u obilježavanju 9. Januara- Dana Rs prepoznaju  nastojanje  srpskih vlasti da se skrene i preusmjeri  pažnja sa najvažnijeg  pitanja postdejtonske BiH –  obnove tužbe protiv Srbije i C. Gore za agresiju i genocid, jer to pitanje ima direktan uticaj na uređenje odnosa unutar BiH i usklađivanje  odnosa sa susjednom Srbijom i Hrvatskom.

Svoj odgovor na provokativnu proslavu  Dana Rs dala su bošnjačka prijedorska udruženja. Na dan 9. Januara organizacije Udruženja logoraša Prijedora i Kozarca i Udružanja veterana Krajine 92-95 Prijedor  položili su cijeće na šehidskim obilježjima u Prijedoru i Kozarcu i učenjem Fatihe i minutom ćutnje obilježili  9. Januar kao dan početka genocida nad Bošnjacima Prijedora, u kojem je ubijeno 3.176 građana, od čega 102 djece i 256 žena.

Umjesto sankcija Rs i kazni Ivaniću i Dodiku traži se rezervni krivac

Nakon zabranjene  proslave Dana Rs pokreće se jalova rasprava o odgovornosti,  ali ne utvrđivanjem sankcija Republici srpskoj i izricanjem  kazni  secesionistima – neprijateljima  BiH, prije svega Dodiku i Ivaniću , već se oštrica usmjerava na sporedni kolosjek. Umjesto radikalnih mjera kojima bi se sankcionisali  učesnici puča  i zaustavila agresija Srbije, pokreće se rasprava o smjeni zamjenika ministra odbrane Seada Jusića, što je u ovim uslovima potpuno irelavantno . Iako se radi o krajnje ozbiljnom slučaju, državni organi BiH, međunarodna zajednica ,  bošnjački lideri i bošnjačke partije ili šute ili gutaju knedlu i  negoduju. Ako se nastavi  tolerantan i pomirljiv odnos bh državnih organa i institucija, institucija i organa međunarodne zajednice uključenih u procese implementacije mira,  u narednoj godini može  se očekivati ono što lideri Rs odavno priželjkuju a Dodik otvoreno najavljuje- referendum o izdvajanju Rs  i spajanje sa Srbijom – milom ili silom.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Ivanić se deklarisao kao najljući neprijatelj države kojoj predsjedava  i trebao bi bez ikakvih dubljih analaiza biti  odmah smjenjen. Mada se tom smjenom ništa kvalitetno ne bi dobilo, jer bi bio zamjenjen  istim ili gorim, ali bi nam smjena pokazala da makar malo funkcionira pravna država. Naravno, o smjeni  govorimo samo hipotetično, jer ni jedan oragan u BiH nije u stanju takvo nešto provesti. Da je mogao, Dodik već dugo ne bi bio na svojoj funkciji  i bilo bi upola manje mržnje i haosa nego što ga danas ima. Iako bi smjena podigla tenzije, sa stanovišta sigurnosti  države je nužna,  jer ako se ne dogodi antidržavna aktivnost  će se produbiti i nastaviti još energičnije i novi antidržavni ekscesi se mogu očekivati u još oštrijoj formi.

A u moru apsurda rodio se još jedan. Druga Bošnjačka stranka , Radončićev SBB, valjda da se uliže srpskim vlastodršcima, da im ne iziđe iz hatora, umjesto da zatraži sankcije prije svega za Dodika, Ivanića,   i druge, i oni se obrušili na Jusića. Opet krupne ribe ostaju u sigurnim vodama.

U  svakom  slučaju srpski agresori  Rs i Srbije su ostvarili ono što  su htjeli. Na bolje se ništa  neće promijeniti, osim što će dopingovan  narod opet nastaviti spavati. I već sada se svi povlače , svi peru ruke i “okreću se budućnosti“, osim srpskih vlasti Rs koje nastavljaju svoj genocidni pohod i prelaze u novu ofanzivu.

Međunarodna zajednica treba da djeluje ili da odstupi

Politika vlasti Srbije i Rs je beskompromisni nacionalizam i kleronacioanalizam, koji traži svoju šansu. Sa Dodikovim režimom nema kompromisa.  To je Zapad morao do sada shvatiti i promjeniti svoj pristup, ali nije.

I ovaj put se očekivala reakcija iz vana. Smiješno i žalosno. Međunarodna zajednica i njen predstavnik su ovaj put morali djelovati  spremnije i energičnije ne samo  da spriječe promociju genocida i genocidne Rs, već i da sankcionišu pa i pohapse kolovođe, koji su se oglušili o sva njihova prethodna upozoranja. Ali je intervencija MZ preko visokog predstavnika i sad izostala. Da bi spriječili g.  Inska da uradi prvo što je nakon provokativne proslave morao uraditi, bez oklijevanja  smijeniti  Predsjednika Rs Dodika i predsjedavajućeg predsjedništva BiH Ivanića,  srpske vlasti su na njega osule paljbu što je u jednoj od svojih izjava u istom kontestu govorio o Rs i NDH.

Iako je visoki predstavnik još u ranijem obraćanju javnosti povodom obilježavanja 9. Januara rekao da je najava otcijepljenja Rs prelazak crvene linije, nakon svega je kao i uvijek do sada pognuo glavu i ušutio. Ne mali broj je onih koji od  njega s pravom traže  da djeluje ili da se povuče, jer ne obavlja osnovnu fukciju radi koje je postavljen, da štiti dejtonsku državno uređenje BiH.

EU je i ovaj put ostavila bh liderima da se dogovore, naravno na štetu naroda. Srpski fašisti su pokazali ne samo prkos i ćorluk,uz  ignorisanje svih pridika i osuda, počev od pojedinih stranačkih lidera BiH, Ustavnog suda BiH, do američke ambasade i NATO . Zar nije ponižavajuće da NATO stožer zabrani upotrebu  oružanih snaga u bilo koje svrhe na proslavi, a Ivanić se isprsi i za inat svima dovede jedinicu ,i pred  čitavim svijetom se njemu pokloni.

Svih ovih postejtonskih godina odgovorni za red, mir i ustavni poredak u BiH u službi MZ u BiH primjenjuju model prepoznatljiv u ponašanju policije na zapadu. Kada se dogodi zločin zapadna policija u pravilu na mjesto zločina dolazi  u velikom broju, ali kada je već sve gotovo. Po sličnom modelu  u konfliktnim i kriznim situacijama u BiH, koje su  uglavnom pokretane i podržavane  sa strane, međunarodna zajednica  uglavnom šuti, balansira ili mlako reagira kada se nešto  već dogodilo i u pravilu će nešto preduzeti  tek onda kada se više ništa ne može spasiti. Razlog za to su različiti ciljevi i podjeljena mišljenja  onih koji čine MZ, što onemogućava visokog predstavnika da adekvatno djeluje.

Mada međunarodna zajednica  i njeni predstavnici neprestano ističu  oporedjelljenost za cjelovitu i jedinstvenu BiH, sve im se manje može vjerovati. Kako vrijeme više odmiče , kako pritisak ekstremista jača, sve više se stiče dojam da se MZ solidariše sa onima koji nastojeBiH rasturiti i podijeliti.  U nekoliko slučajeva se moglo zapaziti da se MZ  koleba da li i dalje braniti jedinstvenu BiH  ili podržati i prihvatiti sve jače pritiske za razlaz triju suprostavljenih strana. S pravom se da pretpostaviti da je međunarodna zajednica svjesna posljedica svoje neodlučnosti  i pasivnosti, koja je sve  više slabi, ali je svjesna  i velikog rizika ako  se angažuje.

Ne treba zaboraviti da je MZ ostala dužna BiH:  jer nije imenovala agresora, nije priznala pravo na obeštećenje državi i građanima BiH za štetu nanijetu tokom agresije, nije vratila izbjegle i prognane, nije učinila ništa da zaustavi mirnodopske vidove agresije, nije promjenila niti ukinula Dejton, iako i sama priznaje da je Dejton kočnica za uspostavljanje mira i prepreka daljem razvoju, nije organizirala Konferenciju o BiH na višem nivou koja je bila potrebna i mogla riješiti mnoga sporna pitanja.

Kako pokazuju mnogi slučajevi, kroz sudske i druge procese, za međunarodnu zajednicu je čak i broj stradalih u BiH, broj žrtava agresije,  sve manje važan kao dokaz i argumnent  da podrži  žrtvu i uvaži njene zahtjeve i prigovore na račun onih koji su zločine počinili i spremni da ih dalje čine. To  surovo potsjeća na onu Staljinovu izreku “ smrt jednog čovjeka je tragedija, a smrt miliona samo statistika“.

Banjaluka je samo otskočna daska

Srbija i Rs se nisu zaustavili u Banja Luci da slave i likuju što su postigli ne samo ono što su željeli, već mnogo više,  pa ohrabreni postignutim  odmah nastavljaju još ofanzivnije udarati u temelje BiH. Banjaluka je samo otskočna daska.  Samo dan po povratku  iz B. Luke Nikolkić se  u Beogradu susreo sa Momčilom Krajišnikom, isluženim ratnim zločincem i predsjednikom Asocijacije stvaralaca Rs, da utvrde strategiju i dogovore nove korake ka otcjepljenju Rs od BiH. A ovih dana predstoji  još jedan  ne manje važan događaj,  skora posjeta predsjednika R Srbije  Nikolića Sarajevu, kojoj se najveći broj bh građana protivi, jer se  Niklolić i u Banja Luci još jednom javno deklarisao kao neprijatelj BiH.

Neodlučnost visokog predstavnika da djeluje i  politiziranje i šutnja bošnjačkih političara dali su srpskom agresoru novu snagu i potsticaj da nesmetano idu dalje. Da sa sebe skrenu pažnju zbog nezakonitog protudržavnog obilježavanja Dana Rs poslužila im je i nedavna izjava  g. Inska kojom je 9. januar Dan Rs uporedio sa 10. aprilom Danom formiranja NDH, što je izazvalo opštu hajku  svih organa i institucija Rs i Srbije, koje su zaprijetile prekidom saradnje  sa njim , dok  im se ne izvine za datu izjavju. Ovom bojkotu se pridružio i predsjedavajući Preredsjedništva BiH Mladen Ivanić.  Tako je za sve što se ovih dana dogodilo dežurni krivac postao g. Insko, a o odgovornosti pojedinaca i institucija zbog protuustavne proslave 9. Januara međunarodni predstavnik ne smije ni zucniti.

Tako  Srpske vlasti prave novi koridor kojim nastavljaju  svoj rušilački pohod na BiH. Uz sve to, i dalje će se tempiranim  i lažnim optužnicama nastaviti proganjati  i zatvarati branioci i patriote BiH, a  bošnjački političari će za istim stolom voditi razgovore i sarađivati sa počiniocima najtežih zločina, uključujući i izvršioce genocida.  A obezglavljeni narod mora sam tražiti načina kako da se odbrani, da ne bi doživio ono isto što je doživio 92-95.

Formirati Patriotski front za odbranu BiH

Nakon ovog što se dogodilo svi politički forumi, sve napredne stranke,  svi državani organi i tijela,  trebali su održati vanredne sjednice sa samo jednom tačkom dnevnog reda:  „Kako odgovoriti na agresiju Rs i Srbije protiv države BiH“… i sa sjednice uputiti zahtjev  visokom predstavniku  g.  Insku da djeluje-  suspenduje odgovorne pojedince i  sankcioniše odgovorne organe i forume Rs ili da odstupi.

Protiv BiH se konstantno vodi specijalni rat, kojim je državi i njenim građanima nanesena ogromna šteta, a sada se ugrožavaju temelji postojanja BiH. Cilj specijalnog rata je produbiti protivuriječnosti , posvađati narode i građane, paralisati rad organa i institucija, ovladati resursima države  i u konačnici srušiti državu, prisvojiti njen teritorij i pripojiti ga Srbiji odnosno Hrvatskoj. Sredstvima specijalnog rata agresorima je uspjelo  odvojiti dijasporu od matične države, produbiti podjele među konstitutivnim narodima, produbiti  nacionalizam , ojačati državotvornost Rs, Bošnjake okarakterisati  kao potencijalnu i aktuelnu terorističku opasnost ,  osloboditi i umanjiti  krivicu najokorjelijim zločincima i počiniocima genocida, agresiju predstaviti kao građandski rat, izbjeći odgovornost Srbije za agresiju i genocid, izjednačiti status agresora i branioca, u dobroj mjeri približiti žrtvu i zločince i unijeti razdor među bošnjačke stranke i lidere…

Vrijeme nam je da shvatimo da je naša snaga u nama samima, u našem narodu. Svaki narod odgovara za svoju sudbinu, a sudbina naroda je u njegovim rukama.  Niko ne može pobjediti jedan narod koji se bori za slobodu. A sloboda ne dolazi na tanjiru. Albancima niko nije poklonio njihovo Kosovo, oni su se za njega izborili. Da se Bosna dala uništiti odavno je ne bi bilo na karti Evrope i svijeta. Današnji bošnjački političari listom, svjesno ili iz neznanja, uz manje časne izuzetke,sudejstvuju u veliko-srpskom projektu razaranja BiH i zatiranju Bošnjaka kao naroda. A  sve agresivnije napadano i zatirano bošnjaštvo srpskim ali i hrvatskim nacionalizmom sve teže  može zaštiti i odbraniti svoj identitet  i nacionalne kulturne vrijednosti.

Bilo je potrebno desetinu godina ranije, ali kako se ranije nije dogodilo, nakon ovog što smo 9. Januara vidjeli u Banja Luci, više je nego nužnost da se patriotski opredeljeni Bosanci i Hercegovci, a prije svega Bošnjaci kojima je više nego ugrožena egzistencija, identitet i životi, organizuju ili samoorganizuju i uduže u Pokret za odbranu Bosne i Hercegovine, kako bi se mogli suprostaviti  pretenzijama hrvatske desnice predvođene Čovićem i sve ofanzivnijoj  agresiji iz Rs  i Srbije. Razlog više za to je u činjenici da Oružane snage BiH nisu pouzdana odbrana njene nezavisnosti i suvereniteta, jer sa njima ne upravlja država, već entitetske vlasti.

Sjetimo se, iako po Ustavu R BiH ( čl. 154 i 155) nije bilo mjesta pregovorima o Ustavu BiH van skupštine RBiH , još 1994.g. agresori  na  BiH su uspjeli  izdejstvovati Washingtonski sporazum, kojim je stvoren prostor za pravljenje Rs, a nepravednim i nametnutim Dejtonom u  decembru 1995.g.  ukinut je  legalni Ustav BiH i Bosni i Hercegovini navučena Dejtonska luđačka košulja.

Srpski radikalizam nije niti namjerava ni dvije decenije kasnije početi proces sučeljavanja sa minulim, a u nekoj formi  još  juvijek prisutnim ratom. Uz ekstremističke desničarske partije sve više srasta  i pripaja se srpska pravoslavna crkva. Vodeće stranke i njihovi  lideri grade vlastiti imiđ na radikalizmu i populističkoj demagoškoj retorici. Puna su im usta obećanja da će „svi Srbi živjeti u jedinstvenoj srpskoj državi, Velikoj Srbiji, sa jednim  predsjednikom, vladom, jednom  policijom i vojskom… Na drugoj strani Čovićevi  istomišljenici i sljedbenici crtaju nove stare karte trećeg bh entiteta.

Sve to pokazuje da je BiH danas ugrožena možda više nego ikad i prisiljena da se brani, a nema ni sigurnu vojsku, ni  ljude, ni oružje ni saveznike. Ima samo goloruk nezadovoljan narod i milion Bosanaca i Hercegovaca  rasturenih po svijetu.

Na granicama BiH Hrvatska i Srbija gomilaju prijeteći vojni potencijal, a granice BiH su šuplje i poroznije od drvene avlijske ograde. Jedina nada  za odbranu BiH je u formiranju odbrambenog  patriotskog fronta, koji bi ujedinio sve one koji vole BiH i smatraju je svojom jedinom domovinom. Samo zajedno svi možemo ostvariti san svih patriotski i rodoljubivo orijentisanih Bosanaca i Hercegovaca, bez obzira kojem etnicitetu pripadaju, da stvorimo  i ojačamo zemlju  slobodnih  građana u kojoj ćemo zajedno živjeti i njegovati svoje vrijednosti, voljeti i čuvati sve ono što nas čini sretnim i što nam daje i znači život.

Burlington, 15. januara 2017.

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

 
bakir-izetbegovic-1Bakire Izetbegoviću!

Svako malo naša FB grupa koja se bori za povratak u život nelegalno suspendovanog Ustava RBiH oglasi se kako bi izrazila oštar protest i neslaganje sa tvojom sramotnom i ponižavajućom, sadomazohistickom politikom poniznosti i sluganijstva četničkim i ustaškim agresorima, koju cijelo vrijeme vodiš protiv Bošnjaka i svih ostalih građana lojalnih RBiH. Na svoj način svo ovo vrijeme dijelimo ti šamare ne bi li se barem postidio. Ali da bi šamar zabolio treba se imati obraz! Zato pretpostavljamo da ćeš i ovaj ‘šamar’, baš kao i one naše prethodne, podnijeti lahko i nijemo. Ali, mi ćemo ti svejedno ipak reći ono što ti govori velika većina bošnjačkog naroda i ostalih građana koji su lojalni RBiH.  Možda ćeš nas čuti, ali ne očekujemo da ćeš nas i poslušati. A zašto i bi kad imaš mentore iz Beograda i Zagreba koji su te debelo opsjeli i ucijenili i koje očito, bez pogovora, slušati moraš.

Možda te možemo kratko opet podsjetiti na listu katastrofalnih političkih poteza koje si za svo ovo vrijeme povukao i koje povlačiš u interesu tih svojih mentora, a na štetu države BiH, bošnjačkog naroda i ostalih građana lojalnih RBiH, ali bi nam trebalo puno više vremena i prostora. Te smo duge liste, zapravo, već davno ispisali i tebi dali na uvid putem naših pisama. Ali od tih sramotnih listi ti nisi pocrvenio niti smo očekivali da hoćeš. Jer, da bi neko pocrvenio, mora imati stida.

Ti toj svojoj tradiciji ostaješ trajno vjeran u što si nas po ko zna koji puta nanovo uvjerio. Jer, ko bi na ovom dunjaluku, ako ima i minimum poštovanja prema vlastitom – bošnjačkom narodu i bošnjačkoj žrtvi mogao prizivati posjetu četničkog vojvode Nikolića, sljedbenika najgore i najbrutalnije forme fašizma, te mu još i dobrodošlicu poželjeti? Iskazuješ dobrodošlicu onome koji upravo danas, u povodu srbijanske provokacije sa vozom Beograd-Kosovska Mitrovica i adekvatne-državničke reakcije iz Prištine izjavio da “ako budu ubijali Srbe, ne samo da ću poslati vojsku na Kosovo, nego ćemo ići svi, ja prvi. Ne bi mi to bilo prvi put”. Time je predsjednik Srbije i sam priznao da je kao četnik ratovao izvan granica Srbije. Zato, pomisliš li, barem za trenutak, da li bi i jedan jevrejski političar pozivao u posjetu recimo Himlera i poželio mu dobrodošlicu? Zasigurno ne bi. Jer, Jevreji imaju svoje dostojanstvo i poštivanje prema svojim žrtvama Holokausta i poslije više od sedam decenija od vremena kad je isti počinjen. Pa ni Srbija zbog ubijene ‘čete đaka’ u Kragujevac nije dopustila ulazak ne samo njemačkim nacistima i fašistima,  već ne garantira sigurnost  ni jednom Nijemcu-turisti u tom gradu, iako se zvanična Njemačka odrekla fašizma i nacizma, osudila isti i ogradila se od njega. A ako neka država ne garantira sigurnost građanima neke druge zemlje na nekom svom dijelu, to praktično znači da im zabranjuje ulazak na određenu teritoriju ili grad.

Ti svojim postupcima gaziš po našim žrtvama jedanaestog po redu genocida, pozivajući u posjetu pripadnika ideologije koja upravo počiva na genocidu i čiji su sljedbenici i pripadnici spremni počiniti i dvanaesti genocid kako bi uništili bošnjački narod i došli do svoga bolesnog cijla: oteti našu jedinu domovinu koja u svojoj hiljadugodišnjoj historiji nikad njihova bila nije.

Veliš da je “srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić više puta pozivan da dođe u BiH i dobro je došao kad god odluči da dođe“….Odluka je njegova.“

Taj četnički vojvoda dolazi da gazi po svetoj bosanskoj zemlji natopljenoj krvlju nevinih žrtava četničkog genocida – jedanaestog po redu u historiji bošnjačkog naroda. Taj četnički vojvoda dolazi u Sarajevo koje je od takvih stradalo u najdužoj opsadi jednog grada u modernoj historiji ratovanja, ali je i branjeno kako krvlju hrabrih boraca Armije RBiH tako I krvlju svih građana lojalnih RBiH.  Taj četnički vojvoda tokom agresije je mogao gledati Sarajevo samo s brda, onakvog s kakvog je i sam potekao i gdje mu je i danas mjesto! Nisi li za njegov doček započeo nedavno i rane pripreme tražeći da se istina falsifikuje mijenjanjem ploče na Vijećnici na kojoj stoji kako su je rušili ‘srpski zlocčnci’? Želimo ti reći da se ta ploča jedino može zamijeniti samo onom na kojoj će pisati da su počinioci ‘četnički zločinci’. Pozivamo te da se potrudiš i da takvu istinu pripremiš za doček svoga za nas neželjenog i nedobrodošlog gosta iz Srbije, te da ga odvedeš da je dobro iščita nekoliko puta, prije nego kroči u zgradu Vijećnice. Neka se suoči sa istinom onako kako se mora suočavati i suočiti svaki četnički ideolog i pristalica. Napominjemo još jednom da je svako falsifikovanje historije o agresiji ravno saučesništvu u toj agresiji.

Mnogi se pitaju hoćeš li mu ukazati ‘čast’ kakvu ste ti i tvoji trabanti iz IZ svojevremeno ukazali jednom drugom četničkom vojvodi – Vučiću, pa ćete i četničkog vojvodu Nikolića vodati da u opancima gazi po Begovoj džamiji. Zaista, ništa nas ne smije iznenaditi! Od koga je, bolje se ne može ni očekivati!

Blago (valjda da ga ne naljutiš) zamjeraš četničkom vojvodi jedino što je primio u svom kabinetu osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika. Pa Krajišnik je odležao svoju kaznu, kolika je da je, a Nikolić je na slobodi.

Ali zato ne zamjeraš Nikoliću (kojeg oslovljavaju u Srbiji sa “Toma Grobar”) što se ne odriče titule četničkog vojvode. Ne zamjeraš mu ni što poriče genocid, što tjera inat po Banjoj Luci na proslavi neustavnog dana genocidne tvorevine zvane RS. Ne zamjeriš mu ni što se zvanična politika Srbije ne odriče pretenzija na Bosnu, nego se svakodnevno grubo miješa u unutrašnje poslove suverene države RBiH, sokoli Dodika na nezakonite referendume i ohrabruje ga u secesionističkim zločinačkim namjerama.

Iz iste zločinačke savjetodavne kuhinje izašla je zasigurno i najnovija Dodikova izjava o vraćanju ‘grba i himne’ genocidne tvorevine i o tome kako ni ‘raspad BiH nije daleko’. Možda bi te trebalo podsjetiti da si svojim potpisom na pismo za kredit MMF-a u kafani prošle godine spasio Dodika i genocidnu tvorevinu od sigurne propasti, te tako nastavio da krčmiš zemlju naših pradjedova i jedinu našu domovinu. Da toga tvog potpisa nije bilo danas bi Dodik bio srušen umjesto što ruši našu državu! A genocidna tvorevina urušila bi se kao kula od karata. Obzirom na ‘politiku’ koju vodiš, zaključak o tome po čijim si ih instrukcijama spašavao zadužujući i nerođene u našoj državi, sam se nameće.

O posjeti četničkog vojvode Nikolića, koju tako željno i raširenih ruku prizivaš, dalje ti želimo reći i sljedeće:

Da bi bilo ko od Srbijanaca ikad mogao kročiti na bosansko tlo, morao bi na granici odgovoriti na sljedeći upitnik:
1. Da li prizna RS?
2. Da li negira genocid?
 3. Da li je četnik?
A to priznanje svojeručno bi morao potpisati, pa ako se kasnije ispostavi da je slagao, sudski ga goniti i kazniti.
Toma Nikolić – Grobar bi morao kleknuti, poljubiti bosansku zemlju, moliti za oproštaj nakon što bi se odrekao četničke titule, te zakleo da će raditi na ukidanju RS, plaćanju pune ratne odštete BiH, te raditi na nemiješanju Srbije u unutrašnje poslove naše države. Pa ni tada mu ne bi trebalo dati da prijeđe preko Drine jer četniku nije vjerovati, pogotovo ne zadrtom četničkom vojvodi.
Stoga, Bakire Izetbegoviću, ti nemaš pravo u ime bošnjačkog naroda niti ostalih građana lojalnih RBiH pozivati ni četničkog vojvodu Nikolića niti bilo koga ko se četnikom smatra, ko negira genocid, podržava genocidnu tvorevinu i sanja da pravi tzv. Veliku Srbiju na štetu naše domovine i bošnjačkog naroda kao i svih ostalih građana lojalnih RBiH. Takvi nisu dobrodošli u našu državu niti će to ikada biti. Njima treba trajno zabraniti ulazak u BiH kako ne bi poganili svetu zemlju bosansku u kojoj su sljedbenici takve zločinačke, genocidne ideologije u njeno ime su prolijevali krv nevinih bošnjačkih žrtava.

Umjesto da četničkom vojvodi otkažeš gostoprimistvo i počastiš ga revizijom tužbe protiv Srbije i C. Gore za genocid i agresiju, ti mu nudiš prijateljski zagrljaj! Poručujemo ti da to nije tvoja privatna tužba, te da od revizije tužbe nemaš pravo odustati. Jer, ni ti niti iko drugi ko bi sebe da zove ‘predstavnikom bošnjačkog naroda’ nema pravo izdati nevine žrtve koje su pale u ime ostvarenja bolesnih veliskosrpskih genocidnih ciljeva na štetu naše zemlje i bošnjačkog naroda kao i ostalih građana lojalnih RBiH. Stoga od tebe tražimo da odmah i bez odlaganja podneseš zahtjev za reviziju tužbe, da se na njoj angažuje profesor Boyle, te da se ista uradi kvalitetno i na način koji će osigurati da se Srbiji presudi za direktno učešće u genocidu i agresiji na RBiH. Podnošenje rezivije tužbe samo da bi se formalno prošlo kroz procedure, ali bez namjere da se postigne i njen cilj, bilo bi samo bacanje prašine u oči žrtvama i cijelom bošnjačkom narodu, a bilo bi samo i prvenstveno u funkciji skidanja odgovornosti sa onih tzv. bošnjačkih predstavnika koji se sada krive za njeno saboritanje. Količina dokaznog materijala o direktnom učešću Srbije i C.Gore u genocidu i agresiji na našu zemlju je veoma pozamašna i samo bi nekvalitetno urađena revizija tužbe mogla učiniti da ta dva agresora ponovo ne budu presuđena.

Nema pomirenja bez istine. Saradnja se ne može graditi sa onima koji i dalje provode politiku iz 90-tih i koji neprestano vrše agresiju na našu državu ne odričući se svoga zločinačkog genocidnog sna o tzv.Velikoj Srbiji. Takvi bolesni zločinački snovi se mogu razbiti zauvijek samo donošenjem presude protiv Srbije za njeno direktno učešće u genocidu nad našim narodom. Srbija treba da prizna genocid, da se odrekne četničke politike i ideologije kao svoje službene politike, da se odrekne svog genocidnog plijena- genocidne tvorevine na okupiranom dijelu naše države, da se prestane miješati u unutrašnje poslove naše države, da se pokaje i zatraži oprost, te da plati ratnu reparaciju našoj državi. Tek onda se može otvoriti dijalog za plan o izgradnji međusobnih odnosa i saradnje. Do tada sa Srbijom ne može niti treba biti ikakvog dijaloga već je treba gurnuti u još dublju izolaciju od one u kojoj se već nalazi od strane međunarodne zajednice. Ali, umjesto toga, u toj joj usamljenosti ruku spasa nudite ti i tvoji trabanti iz IZ-e. Tako je, čitajući iz tvoje skripte, nedavno reis Kavazović rekao kako “trebamo proces pomirenja sa Srbima graditi preko Vučića”! Izgleda da tako IZ daje doprinos izbornoj kampanji četničkog vojvode Vučića pružanjem ruke spasa pred licem svijeta kako bi ga zajedno sa Srbijom izveli iz mračnog tunela međunarodne izloacije u kojoj se Srbija našla zahvaljujući svojoj politici srednjovjekovnog, mnogo brutalnijeg, preteče fašizma.

Poručujemo ti da Nikolića možeš voditi samo u privatnu posjetu svojoj kući i tamo ga ugostiti kao privatno lice. U zvaničnu posjetu našoj državi ni jedan takav nije niti će ikada biti dobrodošao! Zato od tebe tražimo da odmah i neizostavno povučeš svoju izjavu o dobrodošlici četničkom vojvodi Nikoliću i zatražiš da mu se trajno zabrani ulazak u našu zemlju. Ukoliko pak i dalje insistiraš da je takav ‘dobrodošao’ u našu zemlju onda ni ti više nisi dobrodošao. I, ukoliko četnički vojvoda Nikolić i dođe u Sarajevo, tražimo od njega da te obavezno povede sa sobom kući, ili da sam odeš sa njim, te da tamo i ostaneš iako vjerujemo da bi četnički vojvoda Nikolić i ‘njegovo društvo’ od tebe imali manje koristi tamo nego da im ostaneš u Sarajevu, mi bismo upravo iz tog istog razloga imali daleko manje štete!

Kažu da je ponavljanje majka učenja pa vođeni time opet se vraćamo na tvoju šutnju na sve što se već godinama Bošnjacima i svim lojalnim građanima BiH radi i dešava i od srpske i od hrvatske strane, a čija je lista zala i poniženja i preduga da ovdje stane. Ovaj bismo puta spomenuli samo dvije najnovije koje su tu listu učinile još dužom:

  1. Tvoja bijedna “reakcija” na postrojavanje OS snaga BiH na obilježavanju neustavnog dana genocidne tvorevine na koje si se samo formalno oglasio. Kako vrijeme prolazi, kroz razne vijesti i pisanja novinara i medijskih portala na vidjelo izlaze razlozi tvoje šutnje: tragovi preko onih koji su dali saglasnost, počev od Jusića, vode i do vrata tvoje kancelarije! Jedino takvo šta i može opravdati tvoje ‘reakcije’ po ovom pitanju. A samo korektna istraga i objavljivanje u javnosti izvještaja te istrage, uz imena odgovornih, moći će našu javnost uvjeriti u suprotno. Očekujemo da nas takav izvještaj objavljen u javnosti demantuje.

  1. Sa popisa stanovinštva je na putu od državne Statističke agencije do statističke agencije genocidne tvorevine ‘nestalo’ 58,000 Bošnjaka! Tako su oni koji genocidom nisu potpuno ostvarili svoju zacrtanu ‘kvotu’ ubijenih Bošnjaka to učinili administrativnim genocidom! Pravno gledano, falsifikovanje statističkih podataka predstavlja teško krivično djelo koje za sobom povlači krivičnu odgovornost. Pokretanje krivičnog postupka protiv statističke agencije genocidne tvorevine dakle, predstavlja i pravnu obavezu bilo koga ko bi da sebe smatra bošnjačkim predstavnikom. Ali, umjesto da naložiš pokretanje krivičnog postupka protiv Agencije za statistiku genocidne tvorevine, ti ponovo šutiš! Od tebe ovim putem tražimo da neizostavno i hitno naložiš pokretanje krivičnog postupka protiv Agencije za statistiku genocidne tvorevine kojom bi se utvrdila krivična odgovornost i odgovorni, kao i njihovi saučesnici, primjereno kaznili, a Agenciji naložilo da bez odlaganja ispravi podatke  i vrati, sve do jednog, Bošnjaka koje je administrativnim genocidom u svojoj evidenciji izbrisala.

Na sve poteze uništenja bošnjačkog naroda i razgradnje naše države od strane četničkih i ustaških agresora odgovaraš šutnjom. A kažu da je šutnja odobravanje! I ako ima još onih koji bi da kažu kako govoriti ne umiješ, podsjetili bismo ih da ti je za reakciju na događanja u Turskoj trebalo svega tri sata! A SDA se vrlo brzo snašla u organizovanju skupova podrške na kojima se razmahivalo turskim barjacima, onako rahat, kao da je kod nas sve potamam. Umjesto da organizuje masovne proteste protiv upornih četničkih i ustaških nasrtaja na našu državu, ne bi iznenadilo kad bi ih ta ista SDA  spriječila pod izgovorom kako ‘ne treba dizati tenzije’. Tu otrcanu frazu možete nuditi još samo naivnima ili onima koji su odabrali da vam vjeruju iz samo njima poznatih razloga.

Na kraju ćemo se poslužiti jednim citatom iz jednog od naših ranijih pisama upućenih tebi:

‘Napominjemo da je i vama i Reisu Kavazoviću kao vjernicima  (kako se sami izjašnjavate, dodajemo sada)– imajući u vidu funkcije koje obnašate i odgovornost koju ste s njima preuzeli – obaveza prema domovini (farzi-kifaje) braniti državu od agresora i neprijatelja, te štititi prava svih njenih građana uključujući pravo na zaštitu života, pravo na imetak, pravo na rad, kao i na slobodno izražavanje vjere, te pravo na obrazovanje koje je bošnjačkim povratnicima u genocidnom aparthejdu zvanom RS ozbiljno ugroženo.’

Iz tvoje ‘politike’ jasno je da radiš svemu tome suprotno. Pretpostavljamo da znaš da niko od nas nije vječan i da svakome valja Stvoritelju dževab dati. Niko sa sobom neće ponijeti ono što je stekao već ono što je radio. Sudeći po tvojoj izdajničkoj politici ne vrijedi te ni pitati kako misliš Stvoritelju dževab dati. Ti si svoju dušu prodao našim katilima pa će je oni na onaj svijet odnijeti tamo gdje i oni budu išli.

Ono što je tvoje lično možeš prodavati i izdavati koliko hoćeš, ali nemaš pravo prodavati i izdavati zemlju naših drevnih predaka, naš narod, naše nevine žrtve, naše hrabre borce Armije RBiH koji su dali živote vjerujući da ih ugrađuju u temelje jedinstvene i nedjeljive države po kojoj više neće gaziti ni pljuvati dušmani protiv kojih su se borili. Ukoliko ne znaš kako se politika vodi neka te poduče Hašim Tači i ostali političari sa Kosova. Oni znaju šta je samopoštovanje i dostojanstvo i kako se gradi i ušvršćuje država. Oni znaju šta žele i oko čega nema i neće biti pregovora ni kompromisa, ne samo sa dušmanima, već ni sa međunarodnom zajednicom! I samo i jedino kao takvi i zaradili su poštovanje međunarodne zajednice. Ako nećeš ili ne želiš učiti od njih onda tražimo da odmah podneseš neopozivu ostavku i da odgovornost predaš onom ko će znati, umjeti i htjeti i čiji mentori neće biti u Beogradu i Zagrebu, te ko će natjerati međunarodnu zajednicu da radi svoj posao i ponaša se u skladu sa međunarodnim pravom, uključujući i pitanje ljudskih prava i sloboda, kao i svojim preuzetim obavezama.

Na tebi je da izabereš. Pošto vremena za gubljenje više nemamo, od tebe tražimo da taj izbor napraviš u što kraćem vremenskom roku.

U ime FB grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava R BiH”:

1. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

2. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

3. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar (prognanik iz Mrkonjić Grada- Varcar Vakufa, živi u Kanadi)

4. Anto TOMIĆ, direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

5. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja ekokoliških i energetskih statistika i statistike sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)

6. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, Bosanac, Krajišnik, oćeran…..

 
banjalucki-sevdah-dvd
Poštovani Banjalučani i ostali ljubitelji sevdaha – banjalučkog!
 
Imam veliko zadovoljstvo obavijestiti vas da je urađen DVD sa jednog znamenitog kulturnog događaja u Banja Luci koji se, kao što mnogi od vas već znaju, desio u našem gradu 15. jula 2016. godine. Da podsjetim, radi se o “Večeri sevdaha banjalučkih legendi”. Svi vi, koji ste neposredno svjedočili tom, ne samo kulturnom, nego i nostalgičnom događaju, bilo kao izvođači ili kao publika, kao i vi koji niste imali mogućnosti da mu prisustvujete, imate priliku da nabavite DVD i time osvježite svoja sjećanja na tu večer ispunjenu ne samo sevdahom, nego i neponovljivim susretima i druženjima, odnosno da se slikom i tonom informirate o tome.
banjalucki-sevdah-legende-1
A nabaviti možete na slijedeće načine:
 
 1. Neposredno u restoranu “Slap” u Desnoj Novoseliji kod Adisa Zdenca, ili putem telefona 387-65-516-447.
 
 2. Naši sugrađani koji žive u Švedskoj mogu se obratiti Hazimu Bati Maglajliću, koji se upravo nalazi u toj zemlji, na telefon 0046 73-905-9236 ili na njegov  fb. profil,viber, messenger, WhatsApp….
 
3. A naši sugrađani ili drugi koji žive u USA i Kanadi DVD mogu naručiti neposredno kod Sakiba Jakupovića na telefon 586-243-7525, ili putem njegovog fb. profile-a i messengera.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
stevandic
Poštovani!
 
Na samom početku praćenja emisije “Pošteno” u ponedjeljak, 09. januara 2017. koju je, kao i obično, uredila i vodila Duška Jurišić, ostao sam zaprepašćen kada je predstavila gosta u Banja Luci, aktuelnog potpredsjednika Narodne skupštine manjeg entiteta Nenada Stevandića. Znamo svi da danas u gotovo svim strukturama vlasti u BiH sudjeluju i presuđeni i nepresuđeni ratni zločinci (nije ni Hitleru suđeno), ali to nije alibi nijednom mediju koji drži do etičkih normi i kodeksa, pogotovo ne javnim servisima da takvima daje i sekundu medijskog prostora jer oni jednostavno nestevandic-1 mogu promovirati ništa drugo nego svoju ideologiju zbog koje su 90-tih stradali mnogi nedužni ljudi u našoj zemlji, posebno Bošnjaci. Nenad Stevandić, bez obzira šta obnaša danas, ima kriminalnu i zločinačku ratnu prošlost
 i za nju je morala znati i spomenuta voditeljica i urednica Duška Jurišić. Za mnoge kriminalne radnje i zločine Stevandića su mi pričali u Banja Luci njegove žrtve, a ja sam tamo bio do kraja 1994. godine. A u neke od zločina koje su počinile jedinice tada zloglasnog SOS-a, pod komandom Stevandića, i sam sam se uvjerio. I, naravno, taj kriminalac, zločinac i monstrum danas pokušava glumiti humanistu što može proći samo kod neobavještenih i naivnih. Nažalost, prolazi i kod vaše televizije, odnosno urednice Duške Jurišić, zbog čega, siguran sam, pada rejting vaše medijske kuće kod onih gledatelja kojima je stalo do istine, ali i etike na javnim servisima. Dovođenjem tog Stevandića na televiziju postignut je kontraefekat jer su povrijeđeni osjećaji mnogih žrtava iz Banja Luke i Bosanske Krajine a kojim zulumima nad njima je taj tip bio ili naredbodavac ili neposredni izvršitelj.
 
Uostalom, oni koji su pratili emisiju mogli su se uvjeriti da je  Stevandić iskoristio pruženu mu priliku da bude do kraja ciničan, da laže, da podmeće, da zamjenjuje teze, da prkosi, inati se, bježi od teme… Ko je onda “profitirao” gledajući tu emisiju osim, vjerovatno, njega – Stevandića čije je i današnje političko djelovanje utemeljeno na njegovoj ratnoj prošlosti. Šta je onda bio cilj pozivanja u emisiju takvog opskurnog tipa?
 
Ovaj javni protest ilustriram i prilogom iz Online magazina “Žurnal” o liku i nedjelu Nenada Stevandića.
 
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1

elvedin-nezirovic

Boja zemlje ne zalazi duboko u genezu bosanskohercegovačkih niti balkanskih političkih i društvenih problema s kraja XX vijeka, nego pokušava oslikati sudbinu jedne porodice u vremenu kad se raspadala jugoslovenska državna zajednica i kada je nestajao svijet kakvog smo do tada poznavali…..Ono s čim nikako ne mogu da se pomirim i što mi kao čovjeku jako teško pada jeste to da, recimo, dvadeset godina nakon rata u ovom gradu žive mladi ljudi koji nikada nisu prešli s jedne na drugu obalu Neretve. Oni su, zapravo, žrtve ovdašnjih politikâ, koje funkcioniraju po principu proizvodnje straha i mržnje prema drugom…..Dakle, jedna od elementarnih svrha kulturnog djelovanja ili bavljenja kulturom jeste graditi porušeno, razbijati predrasude, vraćati povjerenje, razvijati pozitivne vrijednosti u društvu, itd. Postoje kulturne institucije u Mostaru koje se rukovode ovim geslom, a jedna od njih je svakako i Muzički centar Pavarotti…..Muzički centar Pavarotti osnovan je 1997. godine na inicijativu čuvenog italijanskog tenora, Luciana Pavarottija. U toj namjeri podržali su ga, prije svih, engleska humanitarna organizacija War Child, te mnogi muzičari svjetskog renomea: Bono Vox i ostali članovi grupe U2, Giovanotti, Zucchero, Brian Eno, itd…..U Muzičkom centru Pavarotti danas djeluju sljedeće kreativno-edukativne radionice: hor, škola modernog plesa, škola animiranog filma, kurs violine, škola gitare, radionica yoge, i mnoge druge…..

 -Gospodine Neziroviću! Budući da sam Vas predstavio i kao književnika i kao direktora Pavarotti Centra iz Mostara, upućuje da ću s Vama razgovarati i o dijelu Vašeg književnog opusa ali i o Centru Pavarotti. Prije nepunu godinu dana je izišla iz štampe Vaša četvrta knjiga a prvi roman – Boja zemlje. Nisam imao priliku da je pročitam, ali jesam čitao nekoliko komentara na istu na osnovu kojih bih se dotakao nekih od poruka knjige. Može li se taj Vaš prozni autobiografski izražaj smatrati nostalgičnim pogledom na blisku prošlost Grada i istovremeno kritički odnos prema sadašnjosti?

boja-zemlje-02b-659x1024NEZIROVIĆ: Boja zemlje je u potpunosti lična priča, nastala iz potrebe da se progovori o vremenu, ljudima i događajima koji su odredili moj život. Nije taj pogled u prošlost uvijek nostalgičan ni lijep, baš kao što ni sve uspomene na nju nisu niti mogu biti prijatne, ali ono za čim, u biti, ne mogu prestati da žalim – a o čemu knjiga djelimično i govori – jeste činjenica da je društveni kontekst u kojem je odrastala moja generacija, bez obzira na sve svoje mane, bio utemeljen na univerzalnim ljudskim vrijednostima. Nažalost, početkom devedesetih godina, došlo je do potpunog urušavanja svih društvenih i civilizacijskih normi, od čega se kao društvo još uvijek nismo oporavili. Boja zemlje ne zalazi duboko u genezu bosanskohercegovačkih niti balkanskih političkih i društvenih problema s kraja XX vijeka, nego pokušava oslikati sudbinu jedne porodice u vremenu kad se raspadala jugoslovenska državna zajednica i kada je nestajao svijet kakvog smo do tada poznavali.

– Da li je i šta, zapravo, ostalo od prijeratnog Mostara? Jesu li mu ubili dušu?

NEZIROVIĆ:  U duhovnom, kulturološkom, sociološkom i svakom drugom smislu, prijeratni Mostar više ne postoji. Postoji grad koji nosi to ime, ali to je davno prestalo biti jedno te isto. Današnji Mostar više liči Belfastu ili možda čak Berlinu s početka osamdesetih godina prošloga vijeka nego li samome sebi iz tog perioda.

Ono s čim nikako ne mogu da se pomirim i što mi kao čovjeku jako teško pada jeste to da, recimo, dvadeset godina nakon rata u ovom gradu žive mladi ljudi koji nikada nisu prešli s jedne na drugu obalu Neretve. Oni su, zapravo, žrtve ovdašnjih politikâ, koje funkcioniraju po principu proizvodnje straha i mržnje prema drugom. Drugim riječima, umjesto da odgajamo ljude, mi odgajamo ideološke mašine. Evo vam primjer: u Mostaru, Stocu i još nekim drugim gradovima u BiH, već dvadest godina se u školama vrši segregacija djece po etničkom principu. Gore od ovoga je samo to što smo, kao društvo, takav pogled na zbilju prihvatili kao standard, kao sveto slovo, pa se više na takve stvari i ne obaziremo, iako – nije zgoreg podsjetiti – živimo u XXI vijeku, u srcu Evrope.

elvedin-nezirovic-1 Ima jedan izraz koji su koristili stanovnici Berlina godinama nakon pada zida, a koji zapravo savršeno oslikava fenomen Mostara – mauer im kopf ili zid u glavi. Ovdašnje politike već dvadeset godina ne rade ništa drugo nego grade mentalne zidove u glavama mladih ljudi. To je ono što boli i zbog čega sam pomalo pesimist kada je u pitanju budućnost ovoga grada i ove zemlje.

– Ne bih, pogotovo s Vama, ni “p” o politici, ali smo prinuđeni da liječimo posljedice iste, ove ili one, ili njih sviju skupa. Mogu li se kulturom liječiti rane koje nam je nanijela i nanosi politika ili prije nje ratni sukobi? Zapravo, može li kultura spajati ljude koje neko hoće da razdvoji, konkretno u Mostaru?

NEZIROVIĆ: Kultura i jeste po jednoj od svojih mnogobrojnih društvenih funkcija upravo to – vezivno tkivo, armaturna nit, koja, kroz razmjenu dobara, ujedinjuje i drži na okupu društvene različitosti i unutar jedinstvenog kulturnog prostora. Dakle, jedna od elementarnih svrha kulturnog djelovanja ili bavljenja kulturom jeste graditi porušeno, razbijati predrasude, vraćati povjerenje, razvijati pozitivne vrijednosti u društvu, itd. Postoje kulturne institucije u Mostaru koje se rukovode ovim geslom, a jedna od njih je svakako i Muzički centar Pavarotti.

– Kada je osnovan Muzički centar Pavarotti i ko je sve podržao njegovo osnivanje?

NEZIROVIĆ: Muzički centar Pavarotti osnovan je 1997. godine na inicijativu čuvenog italijanskog tenora, Luciana Pavarottija.

pavarotti-u-mostaru

U toj namjeri podržali su ga, prije svih, engleska humanitarna organizacija War Child, te mnogi muzičari svjetskog renomea: Bono Vox i ostali članovi grupe U2, Giovanotti, Zucchero, Brian Eno, itd. Temeljna ideja je bila da se u tada razrušenom i potpuno podijeljenom gradu sagradi centar koji će biti, prije svega, prostor akulturacije, mjesto premrežavanja različitih kultura i subkultura kroz muziku, muzičko obrazovanje, ali i svaki drugi oblik umjetničkog djelovanja.

U sklopu Centra u početku je funkcionirao i Odjel kliničke muzičke terapije namijenjen djeci i mladima koji su imali poteškoća u razvoju ili su tokom ratnih dešavanja pretrpili određenu vrstu stresa. Nažalost, taj odjel se ugasio početkom 2000-tih iz dva ključna razloga. Prvi je taj što se War Child povukao iz upravljačke strukture Centra, a oni su bili finansijeri ne samo Odjela klinčke muzičke terapije nego i kompletnog Centra. Drugi razlog je bio nedostatak odgovarajućeg stručnog kadra. Svi terapeuti u to vrijeme dolazili su iz Velike Britanije, obzirom da u BiH tada, u to vrijeme, nije bilo stručnog usmjerenja za kliničku muzičku terpaiju na visokoškolskim ustanovama.

– Koje sve radionice djeluju u PMC-u i koliko je ukupno djece-mladih u njih uključeno?

muzicki-centar-pavarotti-mostarNEZIROVIĆ: U Muzičkom centru Pavarotti danas djeluju sljedeće kreativno-edukativne radionice: hor, škola modernog plesa, škola animiranog filma, kurs violine, škola gitare, radionica yoge, i mnoge druge. U našim prostorijama radi i Mostar rock škola, jedan odličan projekt za mlade koji vodi moj kolega Orhan Maslo. U sklopu svojih redovnih aktivnosti, Muzički centar Pavarotti organizira Festival Gitarijada, namijenjen prije svega mladim bendovima iz BiH koji preferiraju gitarski muzički izraz, a tu je i Mostar Blues & Rock festival, festival koji je nastao pod krovom ove kuće, a kojem smo danas partneri u organizaciji. Uz sve ovo, Pavarotti centar mjesečno ponudi građanima Mostara najmanje šest vrhunskih kulturnih događaja – koncerata, promocija, izložbi, i sl.

– Hoćete li reći nešto o ovogodišnjem mostarskom Kids Marketu koji je nosio naziv “Praznična igra nota”?

NEZIROVIĆ: Ovogodišnja proslava rođendana Muzičkog centra Pavarotti, 19. po redu, bila je zamišljena na malo drukčiji način u odnosnu na prethodne. Organizirali smo cjelodnevni program za naše najmlađe sugrađane, a tim povodom upriličili smo i sajam udruženja i kreativaca koji u obavljanju svojih djelatnosti stavljaju akcenat na rad s djecom. Taj smo sajam nazvali Kids Market i po reakcijama učesnika čini se da je to bio zaista pun pogodak.

– Jedna od vaših aktivnosti jeste i pružanje usluga profesionalnog i kvalitetnog snimanja zvuka, putem vlastitog Recording studija. Hoćete li navesti imena barem nekih od vaših klijenata, poznatih široj javnosti?

NEZIROVIĆ: Bilo bi zaista teško pobrojati sve one koji su snimali u studiju Pavarotti centra, pa ću izdvojiti samo one najpoznatije. To su The Kelly Familly, Brian Eno, Goran Bregović, Mladen Vojčić Tifa, Mostar Sevdah Reunion, Vlado Podany, i mnoštvo drugih. Studio su, naime, dizajnirali Peter Gabriel i Brian Eno, a opremeljen je vrhunskom tehnološkom opremom za sound recording. Također, ono što je veoma važno, jeste da gostima u studiju stavljamo na raspolaganje i dva vrhunska apartmana koja se nalaze u sklopu Centra.

– Na kraju, s obzirom da je Mostar podijeljen grad i još bi da ga dijele, može li se reći da je vaš Centar, s obzirom na svoju misiju i multietnički karakter, uz neke druge nepolitičke skupine i pojedince u Mostaru jedna od kakvih-takvih barijera nakanama političkih moćnika da realiziraju svoje crne scenarije i do kraja ubiju nadu o reujedinjenju toga grada?

NEZIROVIĆ: Ono s čim se kao čovjek zaista ponosim jeste to da sam dio ovog za Mostar velikog projekta. Usprkos svim pritiscima, uspjeli smo sačuvati svoju apolitičnost, a samim tim i ideju koju je maestro Pavarotti ugradio u temelje Centra, a to je da on, prije svega, bude mjesto spajanja, ljubavi i slobode. Već dvadeset godina pokušavamo biti svjetlo u mraku mladim ljudima ne samo iz ovog grada nego i iz čitave regije i, čini mi se, da dobrim dijelom u tome i uspijevamo.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

NEZIROVIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (859)

bg-26-12-2016-1

dan-rs-postrojavanje

U Banja Luci je predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić na balu vampira naredbom da mu salutiraju pripadnici Trećeg pješadijskog puka Oružanih snaga BiH izvršio klasičan državni udar i zbog toga bi morao politički i krivično odgovarati. Naravno, ima ih još u lancu odgovornosti za angažman dijela OS u jednom neustavnom činu, odnosno ataku vojske na vlastiti Ustav, pa prema tome i na samu Državu. Da li će i ko povući neki politički i pravni potez protiv glavnih inicijatora i vinovnika državnog udara u Banja Luci tog 9. januara, druga je stvar i ne bih se bavio s tim. Ali na neke detalje se hoću osvrnuti jer oni naprosto šalju poruku da se Bosna nalazi u više nego opasnoj situaciji.

“Marš na Drinu” je odjekivao Banja Lukom i 12. jula 1990.
Na stranu sada sve te Dodikove najave i očekivani glamur kao nikad do sada na ovakav dan, na očekivani prkos tamošnjeg i režima i svih političkih subjekata u Rs-u (tamo nema opozicije), bacanje rukavice i Sarajevu, i impotentnom OHR-u.., međunarodnom pravnom poretku…, ali mene su neki dijelovi scenarija neodoljivo podsjećali na 12. juli 1990. kada je u Banja Luci, u parku “Mladen Stojanović” osnovana SDS. Gradom su tog dana odjekivali zvuci “Marša na Drinu”, a prvi put sam u životu vidio bradate četnike u njihovim originalnim odorama – šubarama s kokardama na njima i oni su bili značajan dio dekora u Parku. A prvi i posljednji put sam uživo vidio Karadžića, Koljevića, Plavšićku, Raškovića…Mirisalo je na najgore. Otišao sam potom rahmetli majci i prenio joj da sam konačno vidio uživo četnike, dakle one koje je ona pamtila iz Drugog svjetskog rata, pričala mi o njima, a protiv kojih se moj rahmetli otac kao partizan borio. Uzvratila mi je, sa zaprepašćenjem: “Znači, četnici su u Gradu. Ne d'o im Bog furseta…”
Dakle, današnje scene iz Banja Luke su me neodoljivo vratile u vrijeme i događaje koje sam gore upravo opisao.  Ne bih ovo uopće javno isticao da nisam svjestan onoga što se desilo poslije. I čega su svjesni svi drugi. Nisu me samo jučerašnji taktovi “Marša na Drinu” u Banja Luci vratili u predratno stanje u BiH, nego i retorika koja je izgovorena tamo. Poruku Dodika, ma kako to neko relativizirao, da “niko nas neće zadržati u BiH…” treba shvatiti na način da niko ne može izvršiti secesiju na miran način, što drugim riječima znači da taj isti Dodik već prijeti novim ratom u BiH.  Da li ima neka “leđa” ili čeka nečiji mig za okidač da bi realizirao tu prijetnju, o tom-po tom. Ali, ko tu prijetnju prešućuje ili relativizira, svjesno i nesvjesno indoktrinira bošnjački narod i uspavljuje ga kako bi mu se desilo novo klanje i novi genocid.
rs-i-dodik
 
O nekim gostima – Nikoliću, Irineju, Lazanskom, Nemanji…
 
   Proslava početka onoga što se desilo Bošnjacima i dijelu Hrvata 1992-1995, odnosno četničenje nije moglo bez četničkog vojvode. I, naravno, došao je Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, čija nam je ratna prošlost itekako poznata da podrži ne samo obilježavanje neustavnog tzv. Dana Rs-a, nego i svega onoga što je Dodik javno rekao, uključujući i najavu da će izvršiti secesiju. Došao je i patrijarh Irinej čija Crkva ne samo da se nije ogradila, nego  je posvećivala stratišta Bošnjaka i Hrvata, bila duhovni generator genocida ne samo u Srebrenici, nego u cijeloj BiH, kao i brojnih drugih zločina. SPC se i jučer u Banja Luci pridružila slavljenju brojnih zločina počinjenih 1992-1995 od strane četnika nad druga dva naroda u BiH. Galeriju opskurnih likova koji su kao gosti došli na banjalučki bal vampira činio je i Miroslav Lazanski, nekadašnji Miloševićev ratni propagandista. I on je  svojom izjavom glorificirao tvorevinu nastalu na genocidu nad nesrbima u BiH.
I, kakav bi to bal vampira u današnjoj Banja Luci bio bez Nemanje Kusturice?! Nakon što sam čuo to što je on rekao, iako svjestan da ću se ogriješiti o kodeks, na njegovu tezu da je “Rs alternativa šerijatskom uređenju BiH…”, ne mogu iz higijenskih razloga drugačije komentirati nego da je takvu idiotsku tezu mogao da izusti samo neko ko je ljudsko smeće. I tačka!
 
Na kraju, da se vratim vlastitoj suštinskoj poruci: nad Bosnom i Hercegovinom su se ponovo nadvili crni oblaci, a u zemlji se već itekako osjeća miris baruta. Jer, u Banja Luci su jučer paradirali i pripadnici policije Rs-a sa dugim cijevima. Nagradno pitanje glasi: kakvu i kome poruku oni, zapravo, šalju? Ne znam odgovor na to pitanje ali samo znam da to nije poruka mira!!!
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1
 
 
 
 

ivo-tomasevic

Također je sadašnja entitetska podjela najvećim dijelom legaliziranje entičkoga čišćenja koje u većini BiH dijelom nije ispravljeno. Sasvim je jasno da to ne bi ispravilo ni stvaranje trećeg entiteta…..Biskupi Bosne i Hercegovine nebrojeno puta su se zalagali za jednakopravnost sva tri naroda i svakog građanina u svakom dijelu BiH. Mislim da bi kod unutarnjeg uređenja to bi moralo biti najvažnije mjerilo…..Kad je kardinala Puljića nazvao gospodin Zubak i pitao ga savjet u vezi s Bosanskom Posavinom koja je dio Vrhbosanske biskupije, kardinal Puljić je dao nedvojbenu potporu da se treba zalagati za ispravljanje nepravdi i to ne samo u Bosanskoj Posavini nego i u cijeloj BiH bez obzira o kojem je narodu riječ. Vrlo brzo nakon potpisavanja sporazuma u Daytonu, u vezi s tim očitovala se jasno i cijela Biskupska konferencija…..U Bosni i Hercegovini stav Crkve ne razlikuje se samo od određene linije hrvatske politike u BiH nego i od drugih linija politike u Bosni i Hercegovini kod druga dva naroda koje imaju još veću odgovornost jer imaju više vlasti i mogu puno više učiniti da sva tri naroda budu jednakopravna u cijeloj BiH…..Iznio sam načelo jednakopravnosti, a u skladu s tim biskupi se zalažu za jedinstvenu, cjelovitu i decentraliziranu državu bez dosadašnje entitetske podjele. U tom duhu dali su i jednu konkrentu viziju s četiri regije sa središtima u četiri ponajveća grada u BiH……Dakle, Crkva nema nikakvu namjeru miješati su u politiku u smislu vlasti i nadležnosti, a otvorena je za suradnju na dobro ljudi. Međutim, kada je riječ o nepravdi, onda Crkva ne smije šutjeti….

Priča o tzv. III entitetu u BiH upravo ovih dana doživljava svoju kulminaciju kada je Dragan Čović otkrio svoje političke karte i otvoreno govori o potrebi njegovog uspostavljanja. Naravno da u tome ima podršku svog antipoda Milorada Dodika, ali i poslovičnu šutnju Bakira Izetbegovića koju treba tumačiti kao prećutno pristajanje na novu podjelu Države. Međutim, glas Katoličke crkve, odnosno Biskupske konferencije BiH, je suprostavljen tom konceptu, što potvrđuje i ovaj razgovor. Ovo je moj drugi intervju sa gospodinom Ivom Tomaševićem i povod za isti je upravo naprijed izrečeno.

Gospodine Tomaševiću! Podsjećam dam smo razgovarali za javnost prije nekoliko godina, ali sada se ukazala potreba da to učinimo ponovo. Prije svega, slijedeći Vaš nedavni autorski  tekst u “Slobodnoj Dalmaciji” u kojem ste se odredili protiv tzv. trećeg entiteta, ne u BiH, nego u FBiH. Hoćete li i za moje čitatelje elaborirati tezu da taj novi entitet ne bi riješio probleme svih Hrvata katolika u našoj zemlji niti bi ispravio nepravde učinjene u bliskoj nam prošlosti, kako Hrvatima katolicima, tako ni ostalim?

TOMAŠEVIĆ: Rat, ali i poraće pokazali su na primjeru Republike Srpske, ali dijelom i Federaciji BiH, da u praksi podjela samo na entičkom načelu nije dobra i da oni koji su manje brojni nemaju jednaka prava te da se najčešće njihov broj vremenom ne povećava nego smanjuje iako su mnogi prije toga bili prognani sa svojih ognjišta. Također je sadašnja entitetska podjela najvećim dijelom legaliziranje entičkoga čišćenja koje u većini BiH dijelom nije ispravljeno. Sasvim je jasno da to ne bi ispravilo ni stvaranje trećeg entiteta.

Kome bi odgovarao treći entitet a kome ne bi?

TOMAŠEVIĆ:Uvjeren sam da ni sadašnja entitetska podjela kao ni eventualna podjela na tri entiteta ne odgovara nijednom narodu, a ni građanima u BiH uopće jer unutar vlastite domovine nemali broj ljudi čini nejednakopravnima. Biskupi Bosne i Hercegovine nebrojeno puta su se zalagali za jednakopravnost sva tri naroda i svakog građanina u svakom dijelu BiH. Mislim da bi kod unutarnjeg uređenja to bi moralo biti najvažnije mjerilo.

Vratimo se u vrijeme prije više od 21 godinu, kada se dešavao Dejton i kada je gospodin Zubak telefonski izvijestio kardinala Puljića da on neće potpisati Dejton naročito zbog Posavine. I nije ga potpisao. Ali, neko ga je u ime bh. Hrvata ipak potpisao. Kakav je stav Katoličke crkve BiH bio od tada pa do sada prema  takvom dijelu političara i politike koji kažu za sebe same da su predstavljali i još predstavljaju Hrvate katolike u BiH?

TOMAŠEVIĆ: Biskupi se ne žele miješati, a pogotovo ne preuzimati posao koji pripada političarima. Međutim, politika i političari nemaju pravo legalizirati nepravdu. Oni su izabrani da svim ljudima omoguće sva ljudska i narodna prava u skladu s demokratskim postignućima. Biskupi nisu bili upućeni u ono što se događalo u Daytonu osim onoga što su znali kao i svi drugi građani putem medija. Kad je kardinala Puljića nazvao gospodin Zubak i pitao ga savjet u vezi s Bosanskom Posavinom koja je dio Vrhbosanske biskupije, kardinal Puljić je dao nedvojbenu potporu da se treba zalagati za ispravljanje nepravdi i to ne samo u Bosanskoj Posavini nego i u cijeloj BiH bez obzira o kojem je narodu riječ. Vrlo brzo nakon potpisavanja sporazuma u Daytonu, u vezi s tim očitovala se jasno i cijela Biskupska konferencija.

Zašto onda toliki sraz između onoga za što se zalaže Katolička crkva u BiH i dijela vodeće hrvatske politike u našoj zemlji?

TOMAŠEVIĆ: Logika poltike i logika Crkve uopće, a ne samo ovdje u Bosni i Hercegovini, razlikuje se po tome što politika želi osvojiti vlast, a Crkvi mora biti stalo do vrijednosti utemeljenih na Bibliji i na socijalnom nauku Crkve u čijem je središtu čovjek, a posebno onaj koji je malen, slab i nezaštićen. Vlast se osvaja na temelju glasova i to politiku najviše zanima. U uređenim zemljama raskorak dolazi u nekim drugim pitanjima, a to je u posljednje vrijeme bilo vrlo vidljivo u nekim zapadnim zemljama kada je riječ npr. o obitelji. Crkva se ne želi miješati u politiku kada je riječ o sudjelovanju u vlasti, ali se smije i treba miješati kada politika počne odlučivati na način kako to ne bi smjela. U Bosni i Hercegovini stav Crkve ne razlikuje se samo od određene linije hrvatske politike u BiH nego i od drugih linija politike u Bosni i Hercegovini kod druga dva naroda koje imaju još veću odgovornost jer imaju više vlasti i mogu puno više učiniti da sva tri naroda budu jednakopravna u cijeloj BiH.

Zapravo, za kakav ustroj Bosne i Hercegovine se zalaže Katolička crkva u BiH?

TOMAŠEVIĆ:Iznio sam načelo jednakopravnosti, a u skladu s tim biskupi se zalažu za jedinstvenu, cjelovitu i decentraliziranu državu bez dosadašnje entitetske podjele. U tom duhu dali su i jednu konkrentu viziju s četiri regije sa središtima u četiri ponajveća grada u BiH. Na razini države bio bi paritet tri naroda, na srednjoj razini nijedan konstitutivni narod ne bi imao manje od 30 % vlasti jer bi se na taj način spriječila majorizacija dok bi na općinskoj razini vrijedilo pravilo jedan čovjek jedan glas. Naravno, to može biti i neki drugi prijedlog, ali koji ne bi bio temeljen samo na etničkom načelu nego prama „kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i (više) nacionalne naravi“.

Mogu li po Vašem viđenju, ovu ustavno-pravnu, političku, socijalnu i kakvu sve ne krizu u BiH riješiti aktuelni bh. političari i ako ne, ko bi to eventualno mogao?

TOMAŠEVIĆ:Naravno da mogu, ali već godinama to ne žele i to prije svih ne žele one politike koje su ovakvim uređenjem dobili više nego što im pripada. Budući da je međunarodna zajednica, odnosno zemlje supotpisnice Daytonskog sporazuma, izravno umiješane u njegovo kreiranje, njihova je obveza da se zauzmu za ispravljanje nepravde i pomognu da se ovu zemlju uredi kao normalnu zemlju jednakopravnih naroda i građana. Mislim da smo i svi građani ove zemlje obvezi, u skladu sa svojim mogućnostima, poraditi da u njoj bude više prvade i dobrote.

Postoje opća mišljenja u našoj zemlji da se ova ili ona politika miješa u poslove vjerskih zajednica, da se tu i tamo neke zajednice čak zloupotrebljavaju od strane politike i političara. S druge strane, opet, neki vjerski lideri su prozivani da se pokušavaju baviti politikom. Da li se konkretno bilo koja politička opcija u BiH pokušava nametnuti Katoličkoj crkvi u BiH  i miješati se u njene poslove i dokle vjerski službenici, uključujući i one na liderskim pozicijama, mogu ići u svom javnom političkom eksponiranju? Ima li tu neka crta i koja je, eventualno?

TOMAŠEVIĆ:Kada je riječ o Katoličkoj Crkvi, onda je tu crta vrlo jasna, a to je vlast. Crkvenim predstavnicima zabranjeno je sudjelovati u vlasti bez izričite dozvole koja se vrlo rijetko daje. Dakle, crkveni predstavnici ne mogu sudjelovati kao stranački ili bilo kakvi predstavnici u vlasti i biskupi u vezi s tim imaju jasan stav. Dakle, Crkva nema nikakvu namjeru miješati su u politiku u smislu vlasti i nadležnosti, a otvorena je za suradnju na dobro ljudi. Međutim, kada je riječ o nepravdi, onda Crkva ne smije šutjeti.  A najteži udarac za Crkvu kao i za druge vjerske zajednice jest kad im prognaju vjernike ili kada ne dopuštaju da se prognani vjernici vrate svojim domovima. Zar može biti veće nepravde da vam prognaju vjernike i da im ne omogućuju povratak kao i da im ne daju temeljna ljudksa prava i zar bi Crkva na to smjela šutjeti i zar je miješanje u politiku ako se Crkva zalaže za svoje vjernike tražeći jednako i za sve druge ljude?

Ovo jednostavno moram da Vas pitam: nedavno je izjava predsjednice RH o “radikalizaciji islama u BiH” izazvala burne reakcije i u BiH i izvan nje. Može li se bilo koja vjera radikalizirati i želite li uopće komentirati tu izjavu gospođe Kolinde Grabar Kitarović?

TOMAŠEVIĆ:Jasno je da tumačenje vjere može biti iznošeno na način koji nije primjeren odnosno na način koji je usmjeren protiv drugih i drugačijih. Također je jasno da je u pojedinim dijelovima BiH od pojedinih ljudi ili skupina i tijekom rata i nakon rata također islam tumačen na način da je bio usmjeren protiv drugih i to nije sasvim nestalo. Jako je važno zazeti općeniti stav da to nije prihvatljivo te da svaka institucija treba uraditi svoj dio posla kao i da društvo u cjelini treba zauzeti ispravan stav. Osim toga, smatram da je potrebno, s dužnim poštovanjem i uvažavanjem te u duhu argumenata uvjeriti ljude koji ne žive na ovim prostorima kakvo je stvarno stanje.

Živimo u vremenu kada se zlo događa gotovo svakodnevno na mnogim mjestima u Evropi i svijetu, kada nevina ljudska bića stradaju. Da li su gospodari rata i mira na ovoj planeti i demoni zla uistinu u prednosti i s bijelim figurama da i dalje treba da strahujemo kako za sadašnjost, tako i za budućnost čovječanstva? Kako im odgovoriti, odnosno suprostaviti im se? Ima li nade….?

TOMAŠEVIĆ: Bog vodi povijest čovječanstva i svakog čovjeka, a ne moćnici ovog svijeta. Također, mi vjerujemo da smrću život ne završava nego da nas Bog zove k sebi kao svoju djecu u vječnu sreću. Na nama je da s Bogom surađujemo čineći dobro svojim bližnjima i svim ljudima. Vidljivi znak naše ljubavi prema Bogu jesu djela ljubavi prema našim bližnjima, a osobito onima slabima i nemoćnima. Što snažnije budu snage dobra, bit će manje prostora za ono što je zlo.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (858)

bg-26-12-2016-1

Image result for genocidna republika srpska

Bošnjaci Bosanske Dubice trebaju zauvijek zaboraviti sve one u Bosanskoj Dubici i van nje koji se na bilo koji način uključe u proslavu 9. Januara – Dana genocidne Republike srpske,

jer to je dan kada je nad Bošnjacima BiH i našim prvim komšijama Prijedorčanima počet i izvršen genocid, u kojem je ubijeno 200 Dubičana i preko 3300 Prijedorčana.

Svi koji genocid slave- spremni su da ga ponove !

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

otmacic-770x445

UNICEF je otvorio Ured za kriznu pomoć Hrvatskoj u studenome 1991. godine i prije njezina međunarodnog priznanja…..Hrvatska je po zakonskoj zaštiti djece među vodećim zemljama svijeta, no postoji i niz područja koja tek treba regulirati ili za koja treba pronaći drugačija sustavna rješenja koja će svoj djeci omogućiti jednake prilike…..Stopa rizika od siromaštva za djecu, posljednjih se godina, kreće oko 19-20 posto posljednjih godina. To znači da nam je svako peto dijete u riziku da neće dobiti sve ono što mu je potrebno za razvoj…..UNICEF u brojnim zajednicama podržava pokretanje usluga za djecu. Primjerice, u Gunji smo dvije i pol godine podržavali predškolski odgoj za gotovo 30 djece…..Da bi najranjivija djeca dobila podršku te da bi se ostvarila i društvena promjena i razbile predrasude, najčešće trebamo odgovor cijele zajednice. Stvaranjem poticajnog okruženja za obrazovanje djece, omogućujemo djeci da uspiju u obrazovanju, ali i životu……Prema pokazatelju ranog početka pušenja s 13 godina, nažalost smo među prve tri zemlje koje su sudjelovale u ovom istraživanju. I kada je riječ o alkoholu, nažalost, vidimo vrlo slabe pomake te smo po konzumaciji alkohola iznad prosjeka i za djecu i za odrasle, a posebice zabrinjavaju podaci o dječacima kod kojih je opijanje izraženije te počinje u ranijoj dobi. Gotovo svako peti petnaestogodišnjak je probao marihuanu, dok je kod djevojčica to 11 posto…..Trenutačno je u prihvatilištima u Zagrebu i Kutini nešto više od 140 djece tražitelja azila. Djeca koja su upisana u školu u rujnu prošle godine, dobro su se snašla, zahvaljujući potpori i radu brojnih organizacija. Te organizacije, među kojima je i UNICEF, pripremale su djecu i roditelje za početak školske godine…..UNICEF je u suradnji s vodećim domaćim stručnjacima i školama više od deset godina provodio program prevencije vršnjačkog nasilja koji je među najuspješnijima u svijetu jer se nakon evaluacije pokazalo da značajno smanjuje broj djece koja zlostavljaju drugu djecu, a stope nasilja u školama se prepolovljuju…..Velike su nejednakosti u pristupu i dostupnosti usluga za djecu s teškoćama u razvoju. Dok u većim gradskim središtima možemo pronaći odgovarajuće usluge, u manjim mjestima roditelji moraju puno više ulagati u skrb svoje djece……U Hrvatskoj smo kroz Muzej realnosti nastojali građanima približiti stvarnost milijuna djece koja su još uvijek uskraćena za svoja prava. U sedam dana u Zagrebu i pet dana u Zadru, građane smo proveli i kroz vremeplov posljednjih 70 godina rada UNICEF na našim prostorima……

unicef-logoOd kada djeluje Ured u Republici Hrvatskoj?

OTMAČIĆ: UNICEF je otvorio Ured za kriznu pomoć Hrvatskoj u studenome 1991. godine i prije njezina međunarodnog priznanja. Rad je paralelno počeo u Dubrovniku i Zagrebu gdje nam je prvi prostor za djelovanje ustupio Savez društava Naša djeca Hrvatske.

Kako stoje stvari sa legislativom kada su u pitanju prava djeteta u Hrvatskoj i da li ste zadovoljni sa njihovom primjenom u praksi, na terenu…?

OTMAČIĆ:Hrvatska je po zakonskoj zaštiti djece među vodećim zemljama svijeta, no postoji i niz područja koja tek treba regulirati ili za koja treba pronaći drugačija sustavna rješenja koja će svoj djeci omogućiti jednake prilike. Primjerice, djeca iz izoliranih i ruralnih krajeva često nemaju pristup vrtićima jer je upravo predškolski odgoj i obrazovanje u sustavu financiranja lokalne samouprave. Djeca ne bi trebala zbog mjesta stanovanja ili ekonomskih okolnosti u općini biti uskraćena za usluge koje su važne za njihov razvoj.

Ekonomska kriza, recesija a posebno tranzicija kroz koju su mnoge zemlje trebale proći, pa i Hrvatska, sigurno su se odrazile i na djecu. Imate li podatak koliko u toj zemlji trenutno živi siromašne i gladne djece i kako im vi pomažete?

valentina-otmacicOTMAČIĆ:Stopa rizika od siromaštva za djecu, posljednjih se godina, kreće oko 19-20 posto posljednjih godina. To znači da nam je svako peto dijete u riziku da neće dobiti sve ono što mu je potrebno za razvoj. To je posebno ugrožavajuće za djecu najmlađe dobi, koja uslijed neodgovarajuće prehrane, zdravstvene skrbi i uvjeta života mogu nositi trajne posljedice – kao što je zaostajanje u razvoju. Rezultati UNICEF-ova istraživanja govore nam da dvije trećine siromašne djece predškolske dobi živi na selu, 62% djece predškolske dobi iz siromašnih obitelji na selu i 39% u gradu ne ide u vrtić jer im ga roditelji ne mogu priuštiti, oko 50% romske djece predškolske dobi u obiteljima primatelja pomoći za uzdržavanje oskudijeva u većini stvari koje su nužne za dječji razvoj. Čak 42% te djece nema obuću koja im veličinom pristaje, a 3 od 4 romske obitelji primatelja pomoći za uzdržavanje s djecom predškolske dobi živi u dugotrajnom siromaštvu. Uz pomoć za uzdržavanje potrebno je pokrenuti usluge za djecu koje mogu ublažiti negativne učinke dugotrajnog siromaštva, poput vrtića gdje znamo da će djeca dobiti topao obrok i dobru skrb. UNICEF u brojnim zajednicama podržava pokretanje usluga za djecu. Primjerice, u Gunji smo dvije i pol godine podržavali predškolski odgoj za gotovo 30 djece.

Da li se suočavate sa pojavama da se djeca iz nekih etničkih grupa u Hrvatskoj teško ili nikako ne integriraju u hrvatsko društvo, posebno kada je riječ o obrazovanju? Da li su za to odgovorni samo roditelji takve djece ili neke institucije vlasti, pa i društvo u cjelini?

OTMAČIĆ: Nema integracije bez edukacije. Stoga je važno podržati djecu kojoj hrvatski nije materinji jezik prije početka škole. Kroz programe poput ‘Krenimo zajedno’ uspjeli smo s partnerima u Slavonskom Brodu i Sisku ponuditi rješenja koja uključuju roditelje, djecu, učitelje i predstavnike lokalne zajednice. Da bi najranjivija djeca dobila podršku te da bi se ostvarila i društvena promjena i razbile predrasude, najčešće trebamo odgovor cijele zajednice. Stvaranjem poticajnog okruženja za obrazovanje djece, omogućujemo djeci da uspiju u obrazovanju, ali i životu.

Kakva je situacija sa pušenjem, korišćenjem droge i alkohola kada su u pitanju djeca u Hrvatskoj?

OTMAČIĆ:Posljednje istraživanje o Zdravstvenom ponašanju učenika koje se provodilo u više od 40 zemalja svijeta govori nam da se trend pušenja smanjuje kod školske djece, no puno sporije nego u drugim državama EU. Prema pokazatelju ranog početka pušenja s 13 godina, nažalost smo među prve tri zemlje koje su sudjelovale u ovom istraživanju. I kada je riječ o alkoholu, nažalost, vidimo vrlo slabe pomake te smo po konzumaciji alkohola iznad prosjeka i za djecu i za odrasle, a posebice zabrinjavaju podaci o dječacima kod kojih je opijanje izraženije te počinje u ranijoj dobi. Gotovo svako peti petnaestogodišnjak je probao marihuanu, dok je kod djevojčica to 11 posto. U usporedbi s dugim zemljama, tu smo bliže prosjeku, pri čemu se ističu razlike između dječaka i djevojčica. Nema značajnih razlika u trendu, razine isprobavanja marihuane su gotovo iste posljednjih dvanaest godina.

Svjedoci smo i suvremenici migrantske krize koja je itekako “zakačila” i vašu zemlju. Koliko se djece migranata sa Bliskog istoka trenutno nalazi u Hrvatskoj, bilo da su tražitelji azila, azilanti ili su “u prolazu” kroz Hrvatsku? Kakva je situacija sa njihovom socijalizacijom i integracijom u hrvatsko društvo?

unicef

OTMAČIĆ:Trenutačno je u prihvatilištima u Zagrebu i Kutini nešto više od 140 djece tražitelja azila. Djeca koja su upisana u školu u rujnu prošle godine, dobro su se snašla, zahvaljujući potpori i radu brojnih organizacija. Te organizacije, među kojima je i UNICEF, pripremale su djecu i roditelje za početak školske godine. Dvije djevojčice iz Irana, Melina i Negar, s veseljem su krenule u školu, a obitelji je nedavno i odobren azil. Kako Hrvatska nema puno iskustava u integraciji djece kojoj hrvatski nije materinji jezik te kako i nema veliki broj prevoditelja za pojedine jezike poput farsija, paštu, kao i ljudi koji razumiju kulture iz kojih djeca dolaze, to je za većinu djelatnika koji rade u školama i s djecom novi izazov i proces učenja. Kroz programe koji provode naši partneri u prihvatilištima u Kutini i Zagrebu, s djecom i majkama se kontinuirano radi i pomaže pri pisanju zadaća i pripremi jer djeca kontinuirano dolaze, a mnoga i odlaze. Na temelju iskustava u radu s djecom predškolske dobi kojima hrvatski nije materinji jezik u Sisku i Slavonskom Brodu, s partnerima razvijamo program osnaživanja škola za uključivanje djece tražitelja azila koja u ovom trenutku polaze škole u Zagrebu, Kutini te u drugim mjestima. Na taj način će i Hrvatska ispuniti obaveze koje je preuzela u sklopu dogovora unutar Europske unije o zbrinjavanju izbjeglica.

Ima li pojava nasilja među i nad djecom? Reagiraju li institucije sistema na odgovarajući način na takve pojave i kako inače prevenirati to zlo kako bi se, ako ne potpuno iskorijenilo, a ono barem znatno umanjilo?

OTMAČIĆ:Nasilje među i nad djecom je trajna pojava. Smanjivanje nasilja je veliki posao koji nikada ne može stati i ne bi trebao ovisiti o političkoj volji ili stanju gospodarstva jer iskustva nam govore kada rad na prevenciji zastane, stope nasilja se vraćaju na staro pa čak i rastu. UNICEF je u suradnji s vodećim domaćim stručnjacima i školama više od deset godina provodio program prevencije vršnjačkog nasilja koji je među najuspješnijima u svijetu jer se nakon evaluacije pokazalo da značajno smanjuje broj djece koja zlostavljaju drugu djecu, a stope nasilja u školama se prepolovljuju. Program je ‘izvezen’ u druge zemlje. Na drugi oblik nasilja, onaj nad djecom, iako je zakonom zabranjen, još uvijek u društvu postoji relativno visoka tolerancija. Uz zabranu tjelesnog kažnjavanja, potrebno je roditeljima pomoći u pronalaženju adekvatnih načina na koje mogu odgajati svoje dijete. UNICEF-ova istraživanja pokazala su velik interes roditelja upravo u tome pa su tako nastale i radionice za roditelje najmlađe djece ‘Rastimo zajedno’.

rastimo-zajedno

Kroz radionice je prošlo više od tisuću roditelja koji su se na tim radionicama susretali i učili o roditeljstvu za 21. stoljeće. Nakon provedenih radionica, većina roditelja mijenja svoj odgojni stil i prestaje s tjelesnim kažnjavanjem. I taj se program počeo provoditi u drugim zemljama. Nasilje se neće smanjivati bez kontinuiranog rada na njegovoj prevenciji.

Postoje li nejednakosti u domenu ostvarivanja zdravstvene zaštite djece, posebno one sa teškim dijagnozama i specijalnim potrebama? Koliko vi možete pomoći onima najugroženijima?

OTMAČIĆ: Velike su nejednakosti u pristupu i dostupnosti usluga za djecu s teškoćama u razvoju. Dok u većim gradskim središtima možemo pronaći odgovarajuće usluge, u manjim mjestima roditelji moraju puno više ulagati u skrb svoje djece. Sve rjeđe, ali još uvijek prisutno, zbog nedostatka podrške u zajednici, roditelji se odlučuju skrb djeci s višestrukim teškoćama povjeriti institucijama. Kroz veliku javnu kampanju ‘Prve 3 su još važnije!’ nastojali smo mijenjati svijest i stavljati naglasak na mogućnosti i snage djece s teškoćama u razvoju. Nastavili smo jačati kapacitete posebno u području rane intervencije u djetinjstvu jer u tome vidimo veliku priliku i mogućnosti za razvoj potencijala svakog djeteta s neurorazvojnim rizikom ili teškoćom. Rana dijagnostika i rana intervencija su područja u koja ulažemo i gradimo jedan novi sustav u kojemu su udruženi stručnjaci, udruge i institucije koje mogu osigurati kvalitetnu skrb o djeci s teškoćama.

Šta biste rekli o 8. Festivalu o pravima djece održanom prije nepuna tri mjeseca?

OTMAČIĆ:Festival je mjesto razgovora s brojnom djecom, kroz filmove i debate. Ove godine više od 9500 djece širom Hrvatske gledalo je filmove svojih vršnjaka koji su progovarali o onome do čemu je djeci stalo. Kroz Festival svake godine imamo prilike čuti i vidjeti djecu i njihovo stvaralaštvo. Iz godine u godinu on raste, a ove je godine program bio dostupan u čak 19 hrvatskih gradova. Inkluzivna priroda svih aktivnosti Festivala o pravima djece čini ga dostupnim ne samo na različitim mjestima već i za djecu s teškoćama vida ili sluha.

I, na kraju, prije nepunih mjesec dana navršilo se jubilarnih 70 godina od osnivanja UNICEF-a, što je bio i jedan od povoda za ovaj razgovor. Kako ste ga vi obilježili u Hrvatskoj?

OTMAČIĆ:U Hrvatskoj smo kroz Muzej realnosti nastojali građanima približiti stvarnost milijuna djece koja su još uvijek uskraćena za svoja prava. U sedam dana u Zagrebu i pet dana u Zadru, građane smo proveli i kroz vremeplov posljednjih 70 godina rada UNICEF na našim prostorima. UNICEF je, naime, nakon Drugog svjetskog rata pomogao u izgradnji infrastrukture za djecu kakvu danas poznajemo. Od pomoći u izgradnji i opremanju prvih mljekara u pedesetim godinama prošlog stoljeća do iskorjenjivanja malarije u dolini Neretve, uz programe razvojne pomoći UNICEF-a smrtnost djece u Hrvatskoj u prošlom stoljeću dvadeset je puta smanjena. UNICEF je dio povijesti ove zemlje, ali i snaga za bolju budućnost svakog djeteta.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

OTMAČIĆ: Hvala i Vama na interesu za djecu i dječja prava!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (857)

bg-26-12-2016-1

PRAVOSLAVNI BOŽIĆ

Posted: 6. Januar 2017. in Intervjui

bozic-2Svim mojim prijateljima te čitateljima – hrišćanima, neka je

SRETAN BOŽIĆ !

Bedrudin GUŠIĆ

dzenana-1

Istovremeno se ‘neko’ pobrinuo da se naša država demilitarizuje pod izgovorom izbjegavanja mogućnosti novog sukoba. Kao da se 1992. radilo o građanskom ratu, a ne o agresiji Srbije, a zatim i Hrvatske!….Reakcija građana Sarajeva na uskladištenje municije OS u Jahorinskom potoku je izostala, a što neodoljivo podsjeća na reakcije građana 1992. kada se kamionima zločinačke JNA prevozilo naoružanje i municija i ukopavalo se oko Sarajeva. Ni tada niko vjerovao nije da nam se sprema zlo…..Falsifikovanje historije i izjednačavanje žrtve i zločinca ne mogu nikako pomoći na putu ‘normalizacije odnosa’ jer će postojanje dviju istina biti i ostati kamen spoticanja o koji će se bilo kakav pokušaj normalizacije odnosa redovno i u nedogled spoticati. To će ujedno i ostati tačka na kojoj će mogućnost nekog budućeg sukoba uvijek biti otvorena…..Međutim, tzv. bošnjački politički predstavnici u vlasti već dugo vremena tom zločinačkom projektu povladjuju čime u njemu saučestvuju, a nas pretvaraju u evropske Palestince…..Dolazak četničkog vojvode Nikolića baš u tom periodu nikako ne vidim kao slučajnost. Srbija sve čini i činiće da spriječi reviziju tužbe jer zna da je počinila agresiju i genocid……Ne iznenađuje to kad se zna ko vlada sudstvom, a na čemu također možemo zahvaliti tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti. Oni niti jesu niti mogu biti predstavnici bošnjačkog naroda jer oni cijelo vrijeme rade protiv bošnjačkih interesa. Oni šute po nečijoj direktivi, a kada se vidi šta nam se radi i dešava, nije teško zaključiti po čijoj…..Lov na časne i najbolje sinove naše zemlje je također dio četničkog projekta izjednačavanja zločinaca i žrtava, a čiji je cilj falsifikovati historiju i preinačiti prirodu rata iz agresije u ‘građanski rat’…..Današnja zvanična britanska politika ipak se razlikuje od ondašnje tako da taj bivši britanski diplomata koji lobira za Dodika i za Srbiju ne predstavlja zvaničnu britansku politiku prema našoj državi, već je obični plaćenik kojeg četnici finansiraju iz naše državne kase….. Po meni problem leži u tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti koji ne vode nikakvu politiku. Sve što su u stanju da ponude, ili po nečijem diktatu svjesno nude, na sve ono što nam se radi od strane Srbije i Hrvatske preko njihovih sluganijskih satrapa, Dodika i Čovića, jeste šutnja…..Patriotizam nema cijenu, on se nosi u srcu bez obzira gdje si i sve što se radi da bi se pomoglo svojoj domovini radi se iz ljubavi prema njoj. Vrijeme i trud koji se na to potroši ne plaća se nikakvim novcem, već se poklanja našoj domovini u nadi da će doprinijeti njenom boljem sutra…..

Mnogi će, siguran sam, primjetiti da sam sa svojom sugovornicom u nekoliko navrata i s jakim povodima nastupao “u horu”, odnosno u okviru naše grupe. Ali, razgovor jedan na jedan je nešto sasvim drugo i prilika je da se mnogo toga pita i čuju odgovori koji, po mom viđenju, mogu da otvore oči onima koji žele da progledaju….

Poštovana Dženana! Dio javnosti će vjerovatno prepoznati da ste se skupa samnom i još nekolicinom iz vodstva Grupe javno obraćali nekim političarima iz regiona zbog njihovih konkretnih antibosanskih poteza. Činjenica također jeste da sam na neke vruće ali aktuelne teme razgovarao sa svima iz vodstva Grupe osim s Vama. I onda, pitao sam i sebe i Vas: zašto ne i s Vama, jedan na jedan? Puno je vrućih tema za koje držim da bi za javnost bilo zanimljivo Vaše mišljenje, ali ću se dotaknuti samo nekih od njih, iz objektivnih razloga. Dakle, kako komentirate činjenicu da nam se komšije i susjedi naoružavaju, a naša zemlja demilitarizira?

DELIĆ: Utrka susjednih dviju država u naoružavanju protivna je Dejtonskom sporazumu po kojem su se obje države obavezale na balans u naoružanju po kojem naoružanje mora biti srazmjerno broju populacije. Tako bi BiH trebala imati istu količinu naoružanja kao Hrvatska. Da naglasim da ni Srbija ni Hrvatska nisu nikakvi garanti Dejtonskog sporazuma kako često vole govoriti, a što im služi kao opravdanje za miješanje u unutrašnje poslove naše države. One su svojim potpisom na Dejtonski ugovor potvrdile da su zemlje-agresori, te su pristale da poštuju Dejtonski ugovor što podrazumjeva nemiješanje u unutrašnje poslove naše države. Međutim, ni Srbija ni Hrvatska sve ove godine nisu prestale vršiti agresiju na našu državu te podsticati svoju služinčad u BiH da neprestano krše Dejtonski sporazum. Nanoviji primjer je kršenje istog od strane Srbije nepoštivanjem odluke Ustavnog suda BiH u obilježavanju 9. januara.

Istovremeno se ‘neko’ pobrinuo da se naša država demilitarizuje pod izgovorom izbjegavanja mogućnosti novog sukoba. Kao da se 1992. radilo o građanskom ratu, a ne o agresiji Srbije, a zatim i Hrvatske! Moguće je da se demilitarizacija vrši po nalogu Amerike i Zapada kojima je bitno da se kod nas ne puca pa ma kako nama bilo. Ali je isto tako moguće da se demilitarizacija vrši po nalogu Srbije i Hrvatske putem onih koji su se uvukli u strukturu vlasti u BiH, a ustvari rade za njihove interese.

A kako komentirate činjenicu da je neko dopustio da se u Jahorinskom potoku, dakle na lokaciji odakle se također pucalo na građane Sarajeva preko 1500 dana, vrši uskladištenje municije? Da li je zaprepaščujuće opasna ne samo šutnja tzv. bh. političara (koji sebe deklariraju kao probosanski i probošnjački), nego i građana tog Sarajeva? Jesu li zaboravili šta je značio njima taj Jahorinski potok od 1992-1995 i potcjenjuju li mogućnost neke reprize u bližoj ili daljoj budućnosti?

dzenanaDELIĆ: Nekad je naoružanje bilo u rukama zločinačke JNA i mi smo bili nemoćni da na to utičemo, jer se sve to radilo godinama planski. Ali, neshvatljivo je da se i poslije svog ogromnog zla koje nam je nanio agresor uz pomoć zločinačke JNA danas uspjelo u nastojanju da narod zaboravi svo to zlo koje ga je snašlo tada, te da se ovaj put otišlo dotle da se tom istom zlu svjesno izašlo u susret dopuštajući da se municija OS BiH uskladišti u mjestu koje je bilo jedna od zločinačkih jazbina od kojih su ne tako davno masovno stradavali građani Sarajeva, a koja bi opet, vrlo vjerovatno, bila ista vrsta zločinačke jazbine. Ovaj put tzv. bošnjački predstavnici nisu samo vodli ‘politiku šutnje’ koja se ne može ni vidjeti niti tumačiti ikako drugačije do odobravanje svega onog što nam se radi već su otišli još dalje saglasivši se da se municija OS uskladišti u Jahorinskom potoku čime su tom istom zlu koje nas i dalje vreba dali municiju u ruke. Biće da ćemo, ukoliko nas isto zlo zadesi, opet morati otimati svoje vlastito naoružanje!

Što se tiče građana Sarajeva, nije izgleda zaboravljeno  samo zlo koje ih je snašlo iz Jahorinskog potoka već i ostala zla, a na čemu godinama na razne načine u našoj zemlji rade eksponenti naših agresora koji su se uvukli u strukture naše vlasti i na razna druga mjesta sa kojih takve projekte mogu nesmetano provoditi. Vrši se mentalna eutanazija svijesti našeg naroda i svih građana koji su lojalni RBiH kako bi se sve učinjeno zlo što više minimiziralo i svelo na ‘Pa bio je rat’! Time se narod navikava na izjednačavanje agresora i žrtve i na to da se ‘prošlost treba zaboraviti’, te stoga taj narod živi u ubjeđenju da nam se zlo ponoviti ne može. Narod se drami pričom o ‘Evropskom putu’, nudi mu se bijeg iz svakodnevne katastrofalne ekonomske i političke situacije u svijet turskih sapunica itd.  Istovremeno se taj isti narod truje (ne)kulturom koju nam smišljeno izvoze i nameću oni koji su nam ne tako davno slali granate, avione, tenkove i genocidne zločince da nas fizički zatru. Mene zaprepašćuje svijest (odnosno nedostatak iste) velikog dijela našeg naroda po pitanju agresije na našu državu. Naime, mnogi pod agresijom smatraju samo oružanu agresiju, te je po njima agresija okončana kada su završena ratna dejstva. Tako po njima sada treba živjeti normalno što uključuje i prihvatanje (ne)kulture koja se uz niske moralne vrijednosti nameće kroz muziku i razne TV programe iz agresorske Srbije. Recimo, TV Pink uključujući i Pink BH je Vučićeva TV, a za Pink BH Srbija je uložila milione Eura kako bi kroz svoje programe uticala na brisanje našeg i nametanje svoga identiteta i niskih moralnih vrijednosti koje tako plasira.   Ono što, čini se, mnogi u našem narodu ne shvataju jeste da agresija na našu državu od strane Srbije nikad nije stala već se od prestanka oružanih dejstava vodi svim drugim sredstvima uključujući i uvoz te (ne)kulture koja za cilj ima uništavanje našeg identiteta. Mnogi to površno gledaju pa kažu ‘to je samo muzika’ ili ‘to je samo sport’, a zapravo kroz tu ‘muziku’ ili ‘sport’ nama se podturaju njihova kultura i identitet. Dakle, opet se radi o negiranju i zatiranju onog što je naše po istom receptu po kojem se to radilo i prije agresije.

Reakcija građana Sarajeva na uskladištenje municije OS u Jahorinskom potoku je izostala, a što neodoljivo podsjeća na reakcije građana 1992. kada se kamionima zločinačke JNA prevozilo naoružanje i municija i ukopavalo se oko Sarajeva. Ni tada niko vjerovao nije da nam se sprema zlo.

Na osnovu gore spomenutog može se povući paralela između onog što nam se radilo prije oružane agresije i onog što nam se dešava sve ove godine nakon okončanja oružane agresije. Program i zločinački projekat stvaranja tzv. Velike Srbije otimanjem naše hiljadugodišnje domovine ostaje isti. Tome smo se projetku hrabro oduprili 1992. Međutim, tzv. bošnjački politički predstavnici u vlasti već dugo vremena tom zločinačkom projektu povlađuju čime u njemu saučestvuju, a nas pretvaraju u evropske Palestince.

Kada se predsjednik SDA i član Predsjedništva zemlje u kojoj je izvršen genocid nad narodom kojem i on pripada zalaže da se izmijeni dio teksta ploče na Vijećnici, odnosno ukloni ono da su “srpski zločinci zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH…” jer se, po njemu, to odnosi na čitav srpski narod, možemo li onda govoriti o gluposti trenutno “prvog u Bošnjaka” ili o sračunatom mazohističkom, da ne kažem izdajničkom činu?

DELIĆ: Prije nego što prokomentarišem kako vidim taj potez Bakira Izetbegovića naglasila bih da je ključno to da na ploči stoji da su taj zločin počinili ‘srpski zločinci’. Kako Bakir Izetbegović tvrdi da taj natpis vrijeđa čitav srpski narod smatra li to on da je čitav srpski narod zločinački? Zar upravo ne treba na taj način razdvajati zdravi dio jednog naroda od bolesnih zločinaca koji tom narodu pripadaju?

Kad je riječ o samom potezu Bakira Izetbegovića da se ta ploča skine to vidim kao direktno učestvovanje u stalnim nastojanjima zločinačke agresorske strane da se falsifikuje  historija i da se izjednače žrtva i agresor, a samim tim i da se priroda rata preinači iz agresije u ‘građanski rat’ gdje su ‘sve tri strane u sukobu’ činile ista zla. Time se želi izaći u susret agresorskoj Srbiji kako bi to navodno pomoglo ‘normalizaciji odnosa’ između nas i Srbije. Interesantno je da takva inicijativa dolazi od Izetbegovića u vrijeme najave dolaska u posjetu Sarajevu četničkog vojvode Nikolića iz Srbije u februaru, pa Izetbegovićev potez vidim u tom kontekstu kao još jedan čin dodvoravanja četničkom vojvodi. Možete li zamisliti i jednog jevrejskog lidera koji bi pokušao da skloni natpise iz Aušvica ili promijeni istinu o njemu tvrdeći kako ona vrijeđa cijeli njemački narod?!

Falsifikovanje historije i izjednačavanje žrtve i zločinca ne mogu nikako pomoći na putu ‘normalizacije odnosa’ jer će postojanje dviju istina biti i ostati kamen spoticanja o koji će se bilo kakav pokušaj normalizacije odnosa redovno i u nedogled spoticati. To će ujedno i ostati tačka na kojoj će mogućnost nekog budućeg sukoba uvijek biti otvorena. Postoji samo jedna istina: desila se brutalna agresija od strane Srbije i zločinačke tzv. JNA, potpomognuta domaćim izdajnicima, u kojoj je počinjen genocid nad Bošnjacima-muslimanima i bosanskim katolicima.

Ni Zapad nije išao na normalizaciji odnosa sa Njemačkom po svaku cijenu. Fašizam je prvo fizički pobijeđen, zločinci kažnjeni, a u historiji je zabilježena i vječno će ostati jedna istina o prirodi II svjetskog rata i ulozi nacističke Njemačke u njemu.

Konačno, citiraću Sonju Biserko koja je rekla da ‘bez istine nema pomirenja’ s čim se apsolutno slažem. Srbi se moraju suočiti sa istinom i radi sebe i radi nas, a mi moramo sve učiniti da im u tome pomognemo počev od konstantnog i neumornog insistiranja na istini.

 Nije daleko 26. februar, dan kada ističe rok da BiH podnese zahtjev za reviziju Tužbe protiv SRJ (SCG), odnosno za ulaganje žalbe na prvostepenu presudu. Kakve vidite, u ovom trenutku, moguće scenarije? Da li je za Vas indikativna posjeta predsjednika Srbije, inače četničkog vojvode Tomislava Nikolića Sarajevu baš u februaru, kada ističe rok za ulaganje naše žalbe?

DELIĆ: Dolazak četničkog vojvode Nikolića baš u tom periodu nikako ne vidim kao slučajnost. Srbija sve čini i činiće da spriječi reviziju tužbe jer zna da je počinila agresiju i genocid. Ako neko nije kriv nema se razloga bojati izlaska pred sud. Čak naprotiv, bilo bi logično da neko ko je nevin za nešto za što ga optužuju jedva čeka da se i pravno dokaže da je nevin kako bi se sprala ljaga s njegovog imena.

Srbija se ne boji samo presude po reviziji tužbe već i njenih pravnih posljedica. Naime, time bi se ukinula genocidna tvorevina (jer, priroda nastanka tog entiteta određena je postojećom presudom Međunarodnog suda pravde od februara 2007. kao i nizom presuda haškog Tribunala brojnim srpskim ratnim zločincima koji su osuđeni na 1000 godina zatvora plus 4 doživotne kazne) čime bi Srbija izgubila svoj genocidni ratni plijen u našoj zemlji. A sve što bi joj ostalo od agresije i genocida koji je počinila jeste to da bi bila i ostala obilježena kao agresor koji je pored agresije počinio i genocid. I o tome bi se učilo u školama širom svijeta na način na koji se uči o nacističkoj Njemačkoj, sve do Sudnjeg dana. Uz to bi se suočila sa mogućom ogromnom ratnom reparacijom koju bi morala za rušenje, paljenje i sve ostalo zlo koje je počinila na našoj teritoriji, decenijama plaćati ogromne pare – nešto od čega se nikad finansijski ne bi oporavila.

Posjetu četničkog vojvode iz Srbije  svakako vidim kao pokušaj da u zamjenu za odustajanje od revizije nama tokom te posjete Srbija pokuša ponuditi novu šarenu lažu u koju samo naivni mogu povjerovati na način na koji su svojevremno vjerovali da rata neće biti.

Nedavno se pojavio tekst u Latićevom ‘The Bosnia Times’ o tome da će revizije tužbe ipak biti. Teško je sa sigurnošću reći da li je ta vijest tačna ili ne, a i ako jeste šta stoji iza toga. Tako da ću ovdje špekulisati, pod pretpostavkom da je ta vijest tačna, o mogućim scenarijima onog što iza te revizije stoji.

Kao jednu od mogućnosti vidim Bakirov pokušaj da popravi svoj politički rejting u bošnjačkom narodu koji je već odavno na poražavajućem nivou. Njegova ‘politika’ (ako se to može uopšte i nazvati politikom) šutnje dovela je dotle da su Bošnjaci izgubili u miru ono što se puškom odbranilo, da su kao većinski narod u svojoj matičnoj državi ponižavani i majorizirani od dva druga naroda koja su brojčano zajedno malobrojniji od Bošnjaka. Ukoliko se radi o reviziji tužbe koja bi služila samo tome da Izetbegović popravi svoj politički rejting takva bi revizija bila formalnost u kojoj ne bi bio važan njen ishod. Tu bi se radilo samo o zadovoljavanju forme što bi značilo uraditi reviziju površno i proći kroz procedure. U tom bi slučaju Izetbegović izbjegao dalju osudu bošnjačkog naroda da nije podnio reviziju tužbe što većina vidi kao izdaju i žrtava i našeg naroda koji je sav bio žrtva srpskih zločina na razne načine, jer bi uvijek mogao reći da nije kriv za ishod revizije jer je sa svoje strane učinio sve što je do njega. Kad se uzme u obzir da se sa revizijom čekalo do zadnjeg trenutka umjesto da se ona godinama temeljto pripremala, stiče se utisak da se radi upravo o formalnoj reviziji. Moguće da iza scenarija ‘formalne revizije’ tužbe stoji određena zavjerenička klika kojoj je veoma važno da Bakira sačuva na vlasti kako bi ga nastavila iskorištavati da bi završili svoj zločinački projekat uništenja naše države i nestanka našeg naroda. A obzirom na njegov sadašnji politički rejting ta je urotnička klika svjesna da je on politički mrtav, te da mu je politički ‘rok trajanja’ istekao prije nego što su isti uspjeli ostvariti svoje planove. Tako je moguće da ga ta klika pokušava politički oživjeti time što ga podstiče da napravi formalnu reviziju tužbe ne bi li se narod naivno opet poveo za njim i povjerovao kako se on ipak ‘bori’ za interese Bošnjaka, te ponovo za njega glasao što bi mu produžilo politički ‘rok trajanja’ dovoljno da urotnička klika uspjedne ostvariti svoje planove.

Drugi mogući scenarij jeste da će revizija biti pod pokroviteljstvom Amerike pa i Evropske Unije kako bi se kaznila Srbija zbog svoje velike bliskosti sa Rusijom. Zasigurno i Amerika i Evropska Unija su postale svjesne narastajućeg ruskog prisustva i u Srbiji i na okupiranom dijelu naše države. Evropska Unija se već odavno zasitila dvostruke igre Srbije gdje s jedne strane Srbija pokazuje svoju opredjeljenost za ‘evropski put’, a sa druge strane nastavlja sve veće približavanje Rusiji.

Amerika je nezadovoljna širenjem i učvršćivanjem ruskog uticaja u našoj državi jer je taj uticaj glavni razlog kočenja napretka naše zemlje na putu u NATO. Stoga je moguće da Amerika kroz reviziju tužbe vidi mogućnost ukidanja tzv. RS čime bi se eliminisalo rusko prisustvo u našoj zemlji, a time i oslabilo u regionu. Jer, ulaskom C.Gore i naše države u NATO ruski bi uticaj bio lokalizovan samo na Srbiju bez izgleda da Rusija ostvari svoj vjekovni san i izađe na Sredozemno more. U okruženju zemalja-članica NATO-a, a bez izgleda da ikad izađe na Sredozemlje, Rusija ne bi imala nekih interesa da bude toliko prisutna i u Srbiji.

Ukoliko će se revizija tužbe odvijati pod pokroviteljstvom Zapada onda bi se mogao očekivati pravedniji ishod iste koji bi potvrdio istinu o ulozi Srbije u agresiji i genocidu u našoj zemlji u periodu 1992-95. godine.

Međutim, kako rekoh, ne znam da li je vijest o reviziji tužbe tačna ili ne. Ono što je neosporno jeste nužnost revizije tužbe, a za što uz pravno potvrđivane uloge Srbije u agresiji i u genocidu, zapravo njenog direktnog učešća u istom, postoji i niz političkih i moralnih razloga. Revizija tužbe je nužna i zbog naših budućih političkih odnosa sa Srbijom. Ona je osnov za otvaranje bilo kakvog dijaloga o početku normalizacije odnosa sa Srbijom, a i trajno rješenje za konačno trajno odustajanje Srbije od teritorijalnih pretenzija prema našoj državi koja historijski nikada nije bila dijelom Srbije niti će to ikada biti. Konačno, revizija tužbe kojom bi se donijela presuda koja potvrđuje ulogu Srbije u agresiji i genocidu u našoj državi u periodu 1992-95. godine zatvorila bi mogućnost budućim agresijama od strane Srbije, te bi tako doprinijela stvaranju uvjeta za trajni mir i stabilnost u regionu.

Moralno, oni koji su u poziciji da podnesu reviziju tužbe dužni su to učiniti zbog žrtava srpskog i srbijanskog genocida i agresije, a i u ime svih onih koji su dali svoje živote za odbranu naše države od te agresije. Historija pamti i bilježi izdajnike.

A očekivani ishod revizije jeste i razlog zbog čega se revizija i mora napraviti (tj., da se i pravno potvrdi istina o  ulozi Srbije u agresiji i genocidu u periodu 1992-95.).

Ali, još smo bliže 9. januaru kada će ga anamo oni proslaviti vjerovatno pompeznije i provokativnije nego do sada, usprkos Odluci Ustavnog suda BiH te nekih relevantnih međunarodnih zvaničnika. Sejfudin Tokić najavljuje da će taj dan u Sarajevu obilježiti kao “dan početka genocida nad Bošnjacima”. Međutim, “probošnjački” političari “glasno” i po nepisanom (možda je negdje i napisano, ali nije dostupno javnosti !), šute. Komentar?

DELIĆ: Ovaj put političari iz kroz genocid okupiranog entiteta pokazuju još veću drskost jer taj dan početka genocida nad Bošnjacima i bosanskim katolicima obilježavaju uprkos odluci Ustavnog suda BiH koji je potvrdio da je taj datum neustavan. Dodik je saslušan u Tužilaštvu po pitanju referenduma, ali ga to nije spriječilo da i dalje krši odluku Ustavnog suda BiH. Tužilaštvo je trebalo odmah pokrenuti krivični postupak protiv njega što naravno nije učinilo. Ne iznenađuje to kad se zna ko vlada sudstvom, a na čemu također možemo zahvaliti tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti. Oni niti jesu niti mogu biti predstavnici bošnjačkog naroda jer oni cijelo vrijeme rade protiv bošnjačkih interesa. Oni šute po nečijoj direktivi, a kada se vidi šta nam se radi i dešava, nije teško zaključiti po čijoj.

Jasno je da sve ono što provode Dodik i Čović oni rade po direktivama agresorskih zemalja, Srbije i Hrvatske. Najnovije u nizu zala te dvojice sluganijskih satrapa koji vjerno služe interesima Srbije i Hrvatske jeste njihov dogovor da se odobri učešće OS BiH u obilježavanju Dana početka genocida nad Bošnjacima-muslimanima i bosanskim katolicima čime se direktno i javno ismijavaju žrtve genocida čiji su leševi uzidani u temelj genocidne tvorevine. Najverovatnije po nalogu Čovića, ministrica odbrane BiH je dala odobrenje za učešće OS u paradi ponosa genocidom koji je počinjen nad nama kako bi se okupiralo pola države. Nije li strašno da njen zamjenik, Bošnjak (Sead Jusić, op. B.G.), na to šuti?! Nije li očito po čijem nalogu isti šuti?!

Što se tiče ministrice odbrane, Pendeš, ona bi morala odmah ili podnijeti ostavku ili biti po hitnom postupku smijenjena sa tog mjesta, pa čak i krivično odgovarati, jer svojom odlukom o učešću OS u obilježavanju dana početka genocida nad Bošnjacima i bosanskim katolicima krši odluku Ustavnog suda BiH čime direktno ne priznaje Ustavni sud BiH, a što je opet dio zla koje se okotilo iz ljubavne veze Dodik- Čović koja funkcioniše na principu njihovog zlog dogovora koji su isti obznanili javnosti.

Ono sto je Sejfudin Tokić najavio prije dvije-tri godine je pokrenuo i Fatmir Alispahić, a o čemu se može naći dosta toga na internetu. Međutim, takve inicijative moraju imati jaku podršku u političkom vrhu i biti dio probošnjačke politike kao što imperativ takve politike mora biti ukidanje genocidne tvorevine.  Ali, mi nažalost imamo tzv. probošnjačke političare koji očito rade protiv interesa bošnjačkog naroda.

I dalje traje lov na najbolje sinove naše zemlje. Ovih dana je podignuta optužnica protiv Dragana Vikića i Jusufa Pušine. Da li je i ovaj čin posljedica činjenice da oni koji obnašaju vlast na nivou Države iz samo njima poznatih razloga pristaju na vođenje “crnih figura” ili čak i gorega od toga?

DELIĆ: Lov na časne i najbolje sinove naše zemlje je također dio četničkog projekta izjednačavanja zločinaca i žrtava, a čiji je cilj falsifikovati historiju i preinačiti prirodu rata iz agresije u ‘građanski rat’. U svom nedavnom intervju u programu ‘Centralni zatvor’ Zoran Čegar je rekao da je ovo što se čini našim herojima djelo četnika koji su se uvukli u strukture državne vlasti, te da Tužiteljstvo funkcioniše na principu iznuđivanja lažnih svjedoka i lažnih svjedočenja kako bi se osudili naši časni heroji.

Također, mislim da se radi i o tome da ‘neko’ želi da na taj način i takvim odnosom prema najvećim sinovima naše zemlje odvratiti sve one koji bi željeli stati u odbranu naše zemlje u slučaju da to opet zatreba. Međutim, ne vidim da taj zli projekat može uspjeti. Jer, ni kad je na nas počinjena i činjena oružana agresija niko od onih koji su se uključili u odbranu zemlje nije razmišljao o tome šta će biti kad se rat završi. Osim toga, u Americi ili u Britaniji recimo, gdje je riječ o profesionalnim vojnicima, imate slučajeva gdje su veterani rata (npr. Zalivskog rata) završili kao beskućnici. Ali, to nije odvratilo nove generacije onih koji žele da se uključe u vojsku da to i učine.

Oni koji sebe zovu bošnjačkim političarima to nisu niti ikako mogu biti jer dopuštaju da se taj projekat sprovodi i to do te mjere da se i ne oglašavaju (a šutnja je, kažu, odobravanje!). Time gaze po dostojanstvu najboljih sinova naše zemlje i nipodaštavaju njihov doprinos u borbi protiv genocidnih agresorskih zločinaca stavljajući naše heroje tako na istu ravan sa onima protiv kojih su se oni borili. Nazvati takvu ‘politiku’ od strane tzv. bošnjačkih predstavnika u vlasti sramotnom i previše je blago. Takva politika može biti samo izdajnička.

 Mnogo toga puca unutar SDA. Može li se iz toga izroditi neki boljitak za BiH ili će se “tresti gora a roditi – miš”?

DELIĆ: Teško je dokučiti šta stoji iza tog ‘pucanja’ u SDA. Također je upitno i koliko uticaja u narodu mogu imati oni koji se otvoreno raziđu sa SDA jer će sa sobom i dalje nositi hipoteku nepovjerenja (kao bivši članovi SDA- da li je razlaz samo predstava za javnost?). SDA je jedna preživjela i zastarjela stranka koja se davno trebala modernizovati i napraviti program i političku platformu koji će biti u stanju da se nose sa izazovima na političkoj sceni naše države i da odgovore na njih. Taj bi program obezbijedio fokus i odredio smjer bošnjačke politike što ta politika nažalost nema. Kao osnov te platforme moralo je biti ukidanje genocidne tvorevine (postoji niz pravnih sredstava kojima se to može lahko učiniti), reorganizacija države na ekonomskom principu (ekonomske regije) i stvaranje građanskog društva. Jer, ne treba zaboraviti da su se građani RBiH na referendumu 1. marta 1992. velikom većinom izjasnili za nezavisnu RBiH koju su vidjeli kao građansko društvo. Međutim, oni koji vode SDA ne vide potrebu niti važnost promjene programa stranke već je vode stihijski, bez pravca i fokusa, a ponajviše je ista vođena pojedinačnim ili taborskim interesima njenog rukovodstva za koje, čini se, postoji samo ‘unutarnji svijet’ stranke, a politička scena je beznačajno mjesto koje je daleko izvan njihovog domašaja i interesa. Drugim riječima, Stranka postoji radi njih i kako bi zahvaljujući njoj ostvarivali svoje lične interese, a ne radi naroda i vođenja politike u interesu tog naroda.

Mislim da je rano govoriti o tome šta se može i da li će se išta izroditi iz ovog ‘pucanja’ u SDA posebno kada se sve to stavi u kontekst prilično uzburkane bh. političke scene i krajnje nezvijesne političke budućnosti. Nama je potreban ujedinjeni politički front oko kojeg će se okupiti sve probosanske političke snage i zajedničkim naporima povesti državu u pravom smjeru. U demokratskim društvima gdje postoji i pozicija i opozicija u pravom smislu te riječi, političke razlike se ostavljaju po strani kada je u pitanju interes države i sve političke partije zajedno rade na zaštiti tog interesa.

Nimalo bezazleni (naprotiv!) američki časopis Foreign Affairs je nedavno objavio članak za nas zastrašujućeg sadržaja: da će se Bosna raspasti, odnosno podijeliti između tzv. “velike Srbije” i “velike Hrvatske”, da će Kosovo pripasti “velikoj Albaniji…” Da se ne radi samo o medijskim ili političkim špekulacijama na ovu temu, potvrđuju i neka posljednja događanja na terenu, kojih smo svjedoci.Kako ste Vi doživjeli ove teze objavljene u uglednom američkom magazinu?

DELIĆ: Ta propaganda ne iznenađuje jer je ona rezultat lobiranja kako Srbije tako i Dodikovih plaćenika u inostranstvu koji, pored toga što primaju novac iz naše državne kase za ono što rade iz te iste državne kase (dakle, iz poreza koji plaća bošnjački narod kao i svi građani lojalni RBiH) plaća lobističke firme i lobiste poput bivšeg britanskog diplomate koji je priču o ‘mirnom razlazu naše države’ (kao da je ona neka vještačka tvorevina, a ne država sa hiljadugodišnjim postojanjem!) plasirao u američki časopis. Ovdje ću opet spomenuti nedostatak finansijske kontrole državnog novca jer bi se time mogao utvrditi odliv novca za ovakve svrhe i isti spriječiti. Nažalost, znamo ko kontroliše finansije, a što opet imamo zahvaliti tzv. bošnjačkim predstavnicima na vlasti. Znamo i ko je potpisao pismo MMF-u za novu tranšu kredita.

Kad već govorim o Britaniji vrijedi spomenuti da je Britanija glavni i vodeći krivac za našu nesreću jer je ona, zajedno sa Francuskom, sprječavala podizanje embarga na oružje našoj državi. Uz to, kad pogledate ko su bili ‘pregovarači’ ispred međunarodne zajednice, jasno je da su svi bili Britanci. Britanska Konzervativna partija koja je tada bila na vlasti podržavala je Srbiju i sprječavala podizanje embarga na oružje Armiji RBiH idući u tome tako daleko da je došlo i do zatezanja odnosa sa Amerikom koja je insistirala da se embargo podigne. Politika podržavanja Srbije od strane Britanije prominjenila se dolaskom Laburista na vlast pa se zato i desilo bombardovanje Srbije 1999. Da bi se vidjelo svo zlo britanske politike prema nama tokom agresije na našu državu 1992-95. od strane Srbije, preporučujem knjigu Brandana Simmsa ‘Najneslavniji trenutak- Britanija i uništenje Bosne’ (naslov originala ‘Unfinest Hour- Britain And Destruction Of Bosnia’).

Današnja zvanična britanska politika ipak se razlikuje od ondašnje tako da taj bivši britanski diplomata koji lobira za Dodika i za Srbiju ne predstavlja zvaničnu britansku politiku prema našoj državi, već je obični plaćenik kojeg četnici finansiraju iz naše državne kase.

 Mnogo toga nam ne ide u prilog ni od onoga što se dešava vani, u nekim centrima moći ili čak globalno. Koliko smo zaista u stanju sami uzeti stvar u svoje ruke i izići iz ove pat pozicije, beznađa i spriječiti nestanak Domovine, kada se još neko pita o sudbini Bosne ili onaj ko može pomoći, jednostavno nema interesa za našu zemlju i pustio bi nas niz vodu?

DELIĆ: Po meni problem leži u tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti koji ne vode nikakvu politiku. Sve što su u stanju da ponude, ili po nečijem diktatu svjesno nude, na sve ono što nam se radi od strane Srbije i Hrvatske preko njihovih sluganijskih satrapa, Dodika i Čovića, jeste šutnja. Zapad i Amerika poštuju i uvažavaju ozbiljne političare koji imaju jasan cilj i fokus i u stanju su da to jasno artikulišu i istog se čvrsto drže. Oni koji sebe smatraju bošnjačkim predstavnicima u vlasti ne uklapaju se u takvu sliku niti mogu biti poštovani od Zapada i Amerike kao takvi. Politika popuštanja zahtjevima Amerike i Zapada šalje im signal da smo ‘lahak plijen’ i da je nas najlakše pregaziti, a ne da smo strana koja je najkooperativnija. Za vođenje politike sa međunarodnom zajednicom treba biti dorastao toliko da znaš kada trebaš biti kooperativan, a koji je minimum ispod kojeg nećeš popustiti njima da bi ispao ‘kooperativan’ kako bi te ozbiljno shvatili i uvažavali. Tako moramo postupiti i sa onima koje vidimo kao naše moguće prijatelje. Recimo, pojedini vide Tursku kao našeg prijatelja. Međutim, Turska vodi prvo računa o svojim interesima i danas je, zbog tih svojih interesa, jako bliska sa Rusijom. Turskoj treba jasno staviti do znanja da mi ne želimo nikakvo povezivanje sa Rusijom jer bi nas ono vodilo u ruke Srbije što je nedopustivo i neprihvatljivo za nas.  Citirala bih ovdje Winstona Churchilla koji je rekao ‘U politici ne postoje prijatelji. Postoje samo interesi.’ Na nama je da vodimo računa o svojim interesima i da na svjetskoj političkoj sceni tražimo za saveznike one koji će te interese podržavati.

Drugi problem jeste nedostatak organizovanog lobiranja od strane bošnjačkog naroda širom svijeta. Bošnjaci imaju ogromnu dijasporu što predstavlja jedan ogroman, neiskorišteni potencijal koji kroz lobiranje u zemljama u kojima žive može donijeti veliku korist i našoj politici i opstanku naše države, kao i opstanku našeg naroda. Međutim, ne postoji bošnjačko tijelo ili institucija unutar BiH koja bi sa našom ‘diajsporom’ (to ime nerado koristim) radila upravo na usmjeravanju i podsticanju naše dijaspore na lobiranje kod vlada zemalja u kojima žive. Zapravo, sasvim suprotno tome, ‘neko’ se pobrinuo da razbije bošnjački korpus na ‘nas’ (one Bošnjake koji žive u BiH) i ‘vas’ (tj. bošnjačku dijasporu) kako bi se dijaspora iz razočarenja što više odrodila od svoje zemlje i svog naroda koji u njoj živi.

Da imamo prave, politički dorasle i zrele bošnjačke predstavnike u vlasti i organizovano i razgranato lobiranje vani vjerujem da bi se i te kako moglo uticati na Zapad i Ameriku u ostvarivanju podrške našoj zemlji i našoj politici. Nije važno koliko smo mali kao zemlja i kao narod u odnosu na mnoge druge države u svijetu. Jer, Jevreja u svijetu ima samo 14 miliona, ali je nepotrebno napominjati koliki uticaj oni imaju na svjetskoj političkoj sceni, počev od Amerike. Kad već spominjem Jevreje želim reći i to da oni nisu imali takav uticaj uvijek. Zapravo, u prvoj polovini XX vijeka pa sve do nekih 60-tih godina Jevreji u Americi su bili diskriminisani. Ono što im je pomoglo da se iznad toga izdignu jeste njihovo jedinstvo, okupljanje oko svojih intelektualaca, sampoštovanje i rad na izgradnji i očuvanju zajedništva kroz sinagoge i svoje zajednice, uzajamno pomaganje, njihova upornost i ustrajnost da izgrade reputaciju i zarade poštovanje drugih u sredinama u kojima su živjeli, te visoko obrazovanje ka kojem su masovno usmjeravali svoju djecu. To je model koji bismo trebali iskoristiti, ako želimo ojačati sebe kao narod.

Vrlo konkretno i ne bez povoda: da li su za ovakvo stanje u BiH odgovorni samo političari, posebno oni koji obnašaju vlast ili ima još odgovornih? Ako ima, ko su oni?

DELIĆ: Narod bira političare, a oni kreiraju političku situaciju pa se može reći da su oni najodgovorniji za ovakvo stanje. Problem je i to što na našoj politicčoj sceni ne postoji opozicija. Postoje samo stranke na vlasti i one koje to nisu. One stranke koje se samo formalno nazivaju opozicijom ili ne razumiju ulogu opozicije ili su se utopile u političku žabokrečinu i u njoj tavore sarađujući u pozadni sa strankama na vlasti, a zarad sopstvenih interesa. Ali se ne mozž reći da su političari jedini odgovorni za situaciju u zemlji. Jer, veliku odgovornost snosi i sam narod. Kažu da narod ima vlast koju zaslužuje. Mnogi nisu izašli na izbore jer su mislili da time pokazuju svim političarima da ni za kog od njih ne žele glasati. A zapravo su neislazkom na izbore dali svoj glas onima koji su već bili na vlasti da tu i ostanu. Također, za one koji su izasši na izbore, ako narod uporno bira takve političare ili šuti na ono što oni rade to znači da na takvu politiku koju oni provode taj narod i pristaje. Čini se da je naš narod postao inertan jer su ga tzv. bošnjački predstavnici navikli da za sve što nam se dešava odgovor treba biti šutnja i nezainteresovanost. Uz inertnost, čini se da je dobar dio naroda politički nepismen pa nije u stanju da dublje i detaljnije sagleda ono što nam se dešava na političkoj sceni i zlo koje se time nama čini. Nekad u komentarima naiđem i na one tipa ‘Rat je davno završio. Što ja ne bih trebao slušati srbijanske pjevače!’ Za takve se vrijeme dijeli na ‘agresiju’ i vrijeme ‘poslije agresije’ za koje smatraju da je vrijeme kad se treba vratiti normalnom životu što podrazumjeva recimo i slušanje srbijanskih pjevača. Oni ne vide da agresija na našu državu nikad nije prestala. Ona zapravo, kontinuirano traje od 1992. pa do ovog trenutka, ali  se umjesto oružjem vrši drugim sredstvima na svim poljima, pa je i podturanje srbijanskih pjevača vid agresije na našu kulturu i identitet.

Postoji i dio naroda koji je nezainteresovan za politiku, a nije svjestan da mu ta politika utiče i na zrak koji udiše.  Takvi insistiraju na rješavanju ekonomskih problema, korupcije, kriminala. Međutim, ono što oni ne razumiju jeste da jedan od ključnih faktora koji utiče na ekonomsku stabilnost jedne zemlje jeste politička stabilnost. Bez rješavanja političke situacije i stvaranja političke stabilnosti nema ni ekonomskog razvoja i prosperiteta, pa time ni bilo kakvog boljitka. A zemlje-agresori, Srbija i Hrvatska, namjerno putem svojih služinčadi u BiH svjesno, smišljeno i planski konstantno politički destabiliziraju našu državu kako bi je u očima međunarodne zajednice predstavili kao jednu nefunkcionalnu zemlju za koju je najbolje da se raspadne i podjeli između te dvije države. To samo dokazuje kontinuitet agresije dviju susjednh zemalja, te da su njihove zločinačke nakane prema našoj zemlji ostale iste od vremena kad su te nakane začete. Samo su se akteri mijenjali kroz vrijeme.

Dakle, htio ili ne bošnjački narod bi morao pokazati interes za politiku zbog samih sebe i stanja u društvu koje se direktno odražava na njih i njihove porodice, zbog naših budućih generacija, zbog našeg opstanka i opstanka naše drzžve, te se pobrinuti da na vlast dovede prave bošnjačke predstavnike, a otjera one tzv. koji su sada na vlasti. Vrijeme je da kao narod svi, bez izuzetka, politički sazrijemo i probudimo se jer nije vrijeme da sliježemo ramenima i kao Zombiji koračamo kroz svakodnevnicu, potpuno neosjetljivi na ono što nam se radi i dešava. Željeli smo demokraciju, sad preko noći moramo naučiti kako se u demokraciji odnosi prema političarima i kako se isti kažnjavaju u demokratskim društvima za pogrešne političke poteze (a kod nas se radi o katastrofalnim političkim potezima!).

Jedna od tema koja mene žulja proteklih više od 21 godinu jeste i odnos, ne samo BiH kao države prema nama koji živimo izvan Domovine (ne volim koristiti termine “dijaspora”, “dijasporci”), nego i tzv. običnog naroda koji tamo živi. Lično osjećam da tu i tamo se na nas gleda sa dozom animoziteta. Kakva su Vaša iskustva u vezi s tim?

DELIĆ: Kao prvo, naziv ‘dijaspora’ vidim kao nešto vrlo uvrjedljivo. A moja iskustva po tom pitanju su ista kao vaša. I ja doživljavam taj odnos prema ‘dijaspori’ na isti način kao i vi. Kako rekoh ranije, ‘neko’ se pobrinuo da razbije bošnjački korpus podturivši priču u kojoj se dijaspora prikazuje u negativnom svjetlu- kao neko koga domovina ne zanima, jer se nije vratio (kad je već otišao), kao neko ko se okrenuo zarađivanju novca i lagodnom životu, kome je ‘lahko’ govoriti iz daljine jer na njega bh. svakodnevnica ne utiče niti od nje zavisi.

Nije nepoznanica da bh. dijaspora godišnje šalje u BiH u prosjeku dvije milijarde američkih dolara, te da time vjestački održava životni standard u BiH. Uz to treba napomenuti da dijaspora potroši ogroman novac tokom svojih posjeta domovini. O tome se mogu naci i tekstovi koji su objavljivani i u bh. štampi i na internetu. Kakvo bi stanje u BiH recimo, danas bilo da se ta dijaspora sva vratila u domovinu? Koliko bi više bilo gladnih i onih bez posla pa čak i bez kuće?

Za one koji možda imaju utisak da se na Zapadu lagodno živi i da poslovi čekaju iza svakog ćoška rekla bih da je sve daleko od toga. Ako ste se našli u zemlji gdje strance ne vole šanse da dobijete dobar posao, bez obzira na kvalifikacije i koliko tečno govorite jezik te zemlje i bez obzira što imate njihovo državljanstvo, daleko su vam manje nego onima čija je to matična država. Sve je daleko teže i morate se dokazati da ste deset puta bolji od njihovog domaćeg kandidata kako biste uspjeli dobiti dobar posao. Posebno je teško bilo prvoj generaciji naše ‘dijaspore’ gdje ste imali i izvjestan broj visoko obrazovanih ljudi koji su morali naučiti jezik da bi eventualno nostrifikovali svoju diplomu (što znači polagati dodatne ispite koji su dosta teški) ukoliko je to bilo moguće, jer ni jedna naša visokoškolska diploma nije priznata na Zapadu.  Dio naših visokoobrazovanih kadrova je morao ili upisati postdiplomski studij da bi stekao njihovu kvalifikaciju ili upisati novi fakultet od početka. A pored zapadne kvalifikacije za zapošljavanje je bilo potrebno i radno iskustvo, a ono stečeno u domovini prije dolaska na Zapad uglavnom se nije uvažavalo. Vjerovatno i sami znate da ima i naših visokoobrazovanih kadrova koji su završili radeći u tvornicama ili staračkim domovima (npr. doktori koji su završili radeći po staračkim domovima).

Sa našim mladim generacijama je već drugačije jer su rasle i obrazovale se u tim zemljama pa su u mogućnosti i da dobiju dobre poslove i imadnu uspješne profesionalne karijere.

Ono sto bih ovdje ponovila jeste da naša ‘dijaspora’ (upotrijebiću to ime iako ga ne volim) predstavlja neprocjenjiv potencijal koji osim materijalne dobrobiti koja se ostvaruje kroz slanje novca u domovinu može služiti i kao politički potencijal za organozivano i masovno lobiranje kod vlada zemalja u kojima žive. Mislim da je to jedan od glavnih razloga zašto se ‘neko’ pobrinuo da proturi u naš narod negativnu sliku o ‘dijaspori’  i podijeli nas na ‘nas’ (one koji žive u BiH) i ‘njih’ (tj. dijasporu) kako bi okrenuo ‘nas’ protiv ‘njih’, te kako bi ‘oni’ odustali od svoje domovine i okrenuli se životu zemalja u kojima žive.

To me dovodi i na priču dijela našeg naroda koji živi u BiH o tome kako ‘dijasporu’ nije briga za domovinom. U svom ste uvodu već iznijeli primjer naše grupe koja se svojim javnim istupima putem pisama, deklaracija, a i Proglasa koji smo uputili tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti povodom Dodikovog referenduma u septembru prošle godine, konstantno politički bori protiv agresije Srbije i Hrvatske na našu zemlju kao i protiv katastrofalne i po bošnjački narod pogubne politike koju vode tzv. bočnjački predstavnici u vlasti. Sva ta naša javna istupanja zahtjevaju vrijeme i koordinaciju jer svi živimo u različitim dijelovima svijeta. Ali, nas to ne sprječava da reagujemo, protestujemo i dignemo svoj glas protiv svakog političkog zla koje utiče na naš narod i našu državu. Koja se to grupa građana koja živi u BiH ikada tako javno oglasila povodom bilo kojeg političkog poteza koji se direktno tiče našeg naroda i naše države? Ako ‘dijaspore’ nije briga za našu domovinu ne bismo li mogli ogromno vrijeme koje provodimo u međusobnim diskusijama i komunikacija vezanim za događanja na političkoj sceni naše zemlje kao i na političke poteze iz dviju susjednih agresorskih zemalja koji imaju direktan uticaj na političku scenu naše zemlje, te vrijeme koje provodimo u sastavljanju pisama, provesti ‘’uživajuci u blagodetima života zemalja u kojima živimo’ kako to neki u domovini vole reći za nas? Patriotizam nema cijenu, on se nosi u srcu bez obzira gdje si i sve što se radi da bi se pomoglo svojoj domovini radi se iz ljubavi prema njoj. Vrijeme i trud koji se na to potroši ne plaća se nikakvim novcem, već se poklanja našoj domovini u nadi da će doprinijeti njenom boljem sutra.

Nedavno ste se vratili iz Sarajeva, iz Bosne. Kakve ste neposredne, svježe utiske ponijeli?

DELIĆ: Boravila sam kratko. Dočekao nas je veliki smog, ogromna zagađenost zraka i poluprazne sarajevske ulice tokom dana. Tužna i tmurna slika svakodnevnice koja samo još više potvrđuje nebrigu onih na vlasti za narod i stanje u državi i društvu. A to me vraća upravo na ono što sam ranije govorila o dijelu naroda koji pokazuje nezainteresovanost za politiku i rezigniranost političkim stanjem, ali nastoji fokusirati se samo na rješavanje tragičnog ekonomskog stanja. Bez rješavanja političke situacije i bez stvaranja političke stabilnosti nema nade za ekonomski boljitak.

Na samom kraju, uz sve spoznaje koje imamo a neke od njih ste i sami ovdje iznijeli, vrijedi li nam nastaviti borbu s vjetrenjačama?

DELIĆ: Čovjek se kroz borbu i izmori i istroši. Posustane i iz frustracije, pod teretom lavine  negativnih vijesti iz domovine, zastane. Ali, zastane samo da predahne, da prikupi novu snagu i nastavi dalje.

Smatram da je patriotska dužnost i obaveza svakog pojedinca iz našeg naroda, bez obzira na kojoj tački planete se on nalazio, da na svoj način i kako može doprinese političkoj borbi, pa na taj način  vidim i svoju borbu. Ja mogu i hoću kako ja umijem i znam najbolje. Ovo je presudno vrijeme u kojem se radi o opstanku naše države i bošnjačkog naroda koji nikad u svojoj hiljadugodišnjoj historiji nije bio u većoj opasnosti. BiH neće spasiti deklarativno uzvikivanje parola iza kafanskih stolova i sa mindera poput one ‘Bosne je bilo i biće je uvijek’ ili ‘Mnogi su je pokušali pokoriti pa su slomili zube’. Vrijeme je za bošnjačko jedinstvo i sveobuhvatnu političku akciju svih nas.  Bez obzira na sve i uprkos svemu ne vidim da možemo i smijemo odustati od ‘borbe sa vjetrenjačama’. Kako god smatram da mi ne smijemo odustati od ove borbe, lično ne mogu od nje odustati jer to mi to ne dopuštaju ni moja savjest ni moja svijest.
Hvala Vam velika za ovaj razgovor. 

DELIĆ: Hvala vama što ste mi pružili priliku za intervju i mogućnost da iznesem svoje stavove i gledanja na politička zbivanja i političku situaciju u našoj domovini.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (856)

bg-26-12-2016-1

Pripadnici oružanih vojnih snaga Bosne i Hercegovine će  učestvovati, a Orkestar vojnih snaga BiH će svirati na proslavi Dana Rs , iako je taj dan od strane najviše državne sudske instance  Ustavnog suda BiH proglašen neustavnim.

Image result for proslava Dana republike srpske 2016

Ma šta ja to pišem? Kome ja to govorim? Ko šiša državu BiH, ko šiša njen Ustav i zabrane  po  Ustavu kažnjive?! Valjda može i da ga ne šiša, jer je to nametnuti neustavni  Dejtonski dokumenat, koji narod nije usvojio i koji služi samo agresorima na BiH i neprijateljima BH države, da mogu sve one koji su za jedinsvenu i cjelovitu BiH do kraja poraziti i obori na koljena. Po tom Ustavu se ne može suditi neprijateljima Bosne i Herecegovine, već samo patriotima i rodoljubima.

Rs slavi genocidno istrebljenje Bošnjaka

Dana 9. Januara Banja Luka i gradovi Rs, uprkos sudskoj zabrani i protivljenju međunarodne zajednice, osvanuće pod  zastavama Rs, “države“ u državi, „države“ nad državom. Rs slavi svoj dan. Na čelu parade je Neprijatelj BiH br.1 predsjednik Rs Milorad Dodik, ruku pod ruku sa sponzorom ove manifestacije, predsjednikom R Srbije Nikolićem. Na paradi srama a ne ponosa, kako se predviđa, marširat će pripadnici Oružanih snaga BiH, vojnici 3. Puka oružanih snaga BiH, koji baštine tradiciju Rs. Samo se pitamo, koju – onu krvavu, onu genocidnu nad Bošnjacima? U čije ima i za koga će orkestar oružanih snaga svirati koračnice i podržavati marševski korak Republike sr pske ka osamostalenju i pripajanju R Srbiji? Da li će to biti i slavljenička oda “herojima” Rs  povodom 21. godišnjice genocidnog istrebljenja Bošnjaka?

Odluka o učešću na proslavi Dana Rs, koji  je Ustavni sud BiH, najviša sudska instanca BiH države, proglasio neustavnim –  je vojni puč, državni udar, nagovještaj cijepanja vojnih snaga na tri odvojena separatna dijela ili najava skore kapitulacije BiH kao države. Jer kakve garancije daju državi njene oružane snage, koje ne služe interesima države, već su poluga i oruđe u rukama  separatističkih i nacionalističkih entitetskih vlasti.

O ovom pitanju Ministarstvo odbrane BiH još uvijek šuti. Državi prijeti raspad, a ministarstvo se ne oglašava! I uvijek je tako sa državnim organima kada separatisti prave neki novi opasan i posljedičan korak.

Učešćem na proslavi Oružane snage BiH se stavljanju protiv države

Odlukom da učestvuju na proslavi Dana genocidne Republike srpske, genocidne tvorevine koja i danas plaća, odlikuje i nagrađuje najveće zločince i učesnike genocida nad Bošnjacima, Oružane snage države BiH su se otvoreno stavile protiv države Bosne i Hercegovine.

Odlukom da svojim učešćem uvećaju proslavu 9 januara –  Dana genocidne  Rs, dana kada  je nad Bošnjacima počelo istrebljenje i genocid, oružane snage BiH podržavaju genocidnu Rs, slave egzodus bošnjačkog naroda, opravdavaju i podržavaju ubijanja, logore i progone Bošnjaka, negiraju suverenitet i teritorijalni integritet države BiH.

Prevashodni zadatak Oružanih snaga svake države je da brane njenu nezavisnost, njen suverenitet i teritorijalni integritet. U BiH nije tako. Oružane snage BiH  stavljaju se u službu nacionalističkih i separatističkih entitetskih tvorevina i pomažu ima da se izdignu iznad države. To je dokaz da nema države ili je nema u ključnim  polugama vlasti, koje su osnova i garant njenog postojanja.

Vojni orkestar je  državna vojna  perjanica sa simboličkom snagom nedjeljivom od državne zastave i državnog grba, za koje se sa ponosom bori i gine, svugdje osim u BiH. Njegovo učešće na proslavi je besprizorno i sramotno.

Oružane snage BiH nisu jedinstvene

Ovaj slučaj nedvojbeno pokazuje da vojne snage BiH nisu jedinstvene. Potvrđuje nam ono što već svi znamo, a to je da bi u slučaju političke napetosti između Srbije ili Hrvatske sa vlastima BiH ili u slučaju njihove agresije na BiH njihov  vojni kontingent, iako je dio jedinstvenih vojnih snaga BiH, od prvog dana bi bio na „svojoj“ strani.

Učešće oružanih vojnih snaga BiH u proslavi Dana genocida je do sada najveći udarac jedinstvu države BiH i Bošnjacima kao najvećim stradalnicima u danima agresije na BiH.  Srpski nacionalizam i hrvatski separatizam sa ovim dobivaju nova krila. U ostvarivanju svoje separatističke stategije mogu sa velikom sigurnošću računati  da neće biti vojno zaustavljeni, niti sankcionisani. Biće nagrađeni! Milorad Dodik može se odvažno i s ponosom staviti na čelo slavljeničke parade i u pozdravnom govoru najaviti nove korake ka otcjepljenju Rs.

Nemoć države nikad nije bila veća

Nemoć države BiH nikad do sada nije bila veća i očiglednija. Ali je utoliko veća moć i uticaj srpskog susjeda, dojučerešnjeg agresora. Predsjednik Srbije se i ovaj put umješao u vitalne interese BiH porukom Bošnjacima da oni čine samo trećinu i da njihov predstavnik (Bakir Izetbegović) nije relavantan da govori o 9. Januaru. Zar nije vrhunac apsurda da član Predsjedništva BiH nema pravo na svoj stav, a ima ga on Nikolić!

S pravom vjerujemo da je ovo za Bošnjake najkritičniji momenat od kada je uspostavljeno Dejtonsko uređenje BiH. Bošnjaci se otvoreno i odgovorno moraju upitati šta su oni kao najbrojniji narod u ovoj državi. Logoraši, robovi ili sluge? Očito i jedno i drugo i treće!

Odgovornost države i odgovornost međunarodne zajednice

Ako postoji država  BiH, onda one koji su donijeli odluku o učešću na proslavi  treba odmah pozvati na odgovornost, smjeniti sa položaja i kazniti za veleizdaju. Ako država BiH to ne može, onda ih treba unaprijediti u više činove, a bh vlast treba  abdicirati.

Odgovornost međunarodne zajednice i međunarodnog predstavnika Inska je ovaj put veća nego ikad. Devedesetih godina prošlog vijeka nisu učinili ništa da zaustave agresiju na BiH, a ni sada ne čine ništa da odbrane državu BiH i ustavno uređenje koje su sami silom nametnuli. Nakon ovog što se deslio i onog  što predstoji međunarodni predstavnik treba intervenisati, upotrijebiti Bonske ovlasti, ili odmah otići. Ustavni sud BiH treba raspustiti, jer se njegove odluke ne poštuju, a organ čije se odluke ne poštuju služi sam sebi a ne državi i kao takav je nepotreban.

U Rs vrijednost ima samo ono što je nacionalističko, šovinističko, neprijateljsko i fašističko. A sve ono što teži jedinstvu i zajedništvu, sve što interese države BiH stavlja ispred entitetskih i separatističkih se profaniše, napada i nastoji omrznuti.  Nije to ni čudno, jer je državna zastava u institucijama Rs prava rijetkost, a nacionalistički barjaci sa 4S kojima se išlo u krvoproliće i činili genocidi viore se širom Rs. Uprkos tome, i  oružane snage BiH će 9. Januara pred očima cijelog svijeta pomoći njihovu promociju.

Slaviti počinjeni genocid je slučaj bez presedana. 9. januara kroz Banja Luku će marširati aveti. Smrt će još jednom biti iznad života. Mržnja iznad ljubavi!  Biće to još jedan bal vampira Rs, kojeg se pošteni svijet stidi.

Ako i ovak korak separatističkih snaga Rs prođe nekažnjeno, raspad države Bosne i Hercegovine je više nego izvjestan. Neće ga imati ko zaustaviti. Oružane snage BiH neće. Samo Bog i narod!

Ko nevino prolivenu krv slavi, njemu se radi o glavi!

Burlington, Januara 4, 2017

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

marina-pendesVijest koja je upravo stigla iz Sarajeva ma koliko bila očekivana za one koji nisu politički naivci, ipak je šokantna. Dakle, ta hadezovska isturena igračica na političkoj i državnoj sceni BiH Marina Pendeš je u svojstvu ministrice odbrane BiH odobrila sudjelovanje Oružanih snaga BiH na obilježavanju neustavnog 9. januara u Banja Luci kojeg, anamo oni, slave kao “Dan Republike srpske”. Time je Bosna i Hercegovina putem jedne od svojih bitnih poluga vlasti sebi zabila autogol s nesagledivim posljedicama. Ona je zapravo počinila krivično djelo jer je povukla potez kojim osporava odluke Ustavnog suda države, čime negira i taj sud i samo državu.

Naravno, ovo je malo dublja priča i sa decenijskim backgroundom. To je, ustvari, jedna od visokih cijena koju Država i svi njeni lojalni građani plaćaju ne samo zbog postojanja antibosanskohercegovačkog HDZ-a, nego i zbog koaliranja, kako s njima, tako i sa SDS-om i drugim političkim subjektima u zemlji koji su radili i rade na uništenju države Bosne i Hercegovine. Dakle, ta Marina Pendeš je samo eksponent i osoba koja njeguje kontinuitet antibosanskohercegovačkog djelovanja u kojem preko četvrt stoljeća aktivno sudjeluje njen HDZ, bilo kao partner sa Miloradom Dodikom, bilo sa Bakirom Izetbegovićem ili do jučer sa Zlatkom Lagumdžijom i sl. Svi su oni rušitelji Bosne i Hercegovine i kao takvi trebaju nestati sa političke scene BiH.

Djeluje više nego licemjerno saopćenje SDA u povodu počinjenog krivičnog djela Marine Pendeš jer “papir trpi sve”. Pravi potez bi bio podnijeti tužbu protiv Čovićeve omiljene ministrice odbrane BiH. Sve drugo je puko lamentiranje i prodavanje magle naivnima.

Prst u oko kojeg će 9. januara zabijati jače, srpskije i pravoslavnije nego dosad Dodik i svi tamo, eto ovjeren je muhurom i sa državnog nivoa. S druge strane ima nas na stotine hiljada koji ćemo taj dan obilježiti kao dan početka zločina i genocida nad Bošnjacima, ali i nad dijelom bh. Hrvata. To je istina, sve drugo je laž!

Bedrudin GUŠIĆ

bg-26-12-2016-1

 

BiH U SENDVIČU

Posted: 3. Januar 2017. in Intervjui

Neprijatelji BiH ne miruju. Djelimično ostvarene ili neostvarene namjere iz vremena agresije su ponovno u glavnoj opciji. Sve zemlje regiona se naoružavaju, samo BiH ne.

Bosna je u sendviću.  A biti u sendviću je više nego neugodno i opasno. Sa velikom sigurnošću može se očekivati da neko zagrize, upitno je samo  sa kakvim apetitom, i – KADA?

Image result for vrste sendviča

Prostor Balkana je i dalje u fokusu interesa velikih sila i mjesto sukoba njihovih interesa. Kao nekad u doba hladnog rata, na Balkanu, u BiH, opet se susreću i dotiču Istok i Zapad. NATO nastavlja jačati vojne potencijale kod ruskih granica i u zemljama EU,a Rusija nastoji sačuvati i ojačati svoju interesnu zonu na Balkanu.

Iako je vojni potencijal Balkana u dobroj mjeri zastario, i dalje je više izvor opasnosti, nego garancija sigurnosti. Procjenjuje se da je prosječna starost vojne tehnike 7 balkanskih zemalja preko 30 godina. Sve balkanske zemlje imaju topništvo starije od 30 godina. Do nedavno su samo Srbija i Hrvatska imale borbene avione, a ostale balkanske zemlje su raspolagale samo sa zastarjelim ruskim tenkovima M72 i M55.

BiH u sendviću

Nakon zaoštravanja političkih odnosa između hrvatske i srpske diplomatije BiH se ponovno našla u  “sendviću“ između  susjedne Srbije i Hrvatske, dojučerešnjih agresora, sa vrlo jakim i sve naglašenijim otvorenim aspiracijama da otmu i onaj neokupirani dio BiH, podijele ga  i prigrabe za sebe. Njihovi lobiji i tajne službe na tome aktivno rade vani i pokušavaju uvjeriti uticajne strane sile i njihove uticajne lidere da se zadovoljavajući faktor sigurnosti na Balkanu i u Evropi može postići samo podjelom BiH na hrvastki i srpski dio.

Situaciju na Balkanu usložnjava to što se sve više vojnog potencijala locira uz dodirne tačke NATO i Rusije. Nasuprot snagama NATO aktivira se  ruska anti-teroristička koalicija u kojoj su sa Rusijom Kina, Indija i Iran.  Prema tvrdnji ruskog ministra odbrane Š. Sergeja SAD su u evropskim zemljama Italiji, Belgiji, Holandiji, Njemačkoj i Turskoj rasporedile 200 vazdušnih nuklearnih bombi, što dodatno povećava prijetnju i usložnjava situaciju na Balkanu.

Zategnuti politički odnosi između Hrvatske, podržavane od SAD i Zapada,  i Srbije, podržavane od Rusije i njenih novih partnera, prije svega Kine, pospješuju trku u naoružanju na prostoru Balkana. U takvim uslovima modernizacija naoružanja u Hrvatskoj i Srbiji  se tretira i predstavlja kao realna potreba obiju država, iz čega rezultiraju vojne vježbe bh susjeda sa Rusijom ili zapadom, koje u svakom slučaju predstavljaju  dodatnu prijetnju po nezavisnost BiH. I ne ostaje se samo na tome.

Ovih dana poseban publicitet imala je tvrdnja poslanice Milice Marković, da “zabrinutost i dodatni strah Bošnjacima izazivaju i nedavne vježbe MUP-ova Rs i Srbije, koje nemaju dobru poruku“. To se odnosilo na vojnu vježbu policijskih snaga Srbije i Rs “Drina 2016“ održanu na graničnom prelazu kod Loznice, u kojoj je učestvovalo oko 200 pripadnika dvaju policija, 50-tak vozila, 5 letilica i 5 plovila. Vježbu je pratilo oko 10.000 posmatrača, a prisustvovali su joj predsjednik Srbije Aleksandar Nikolić i predsjednik Rs Milorad Dodik.

Pored ove vježbe, dodatnu uznemirenost izazvala je najava da će u Rs doći specijalne jedinice ruske obavještajne službe “Spetsnay“ (ruski vojni specijalci) da treniraju policiju Rs. Postoji opravdana bojazan da cilj nije samo obuka i da će ove trupe kada dođu i ostati u Rs, kao što su ostale i u Siriji.

Argumenti za jačanje stabilnosti na Balkanu, koje koriste bh susjedi kao razlog i opravdanje za ubrzano enormno naoružavanje, su u najmanju ruku diskutabilni.

Vojni potencijal Srbije

Po raspoloživom vojnom potencijalu Srbiju trenutno svrstavaju na 60-to mjesto od 106 zemalja, koje su u fokusu praćenja. Srbija ima puno jaču vojnu industriju i razvijenije proizvodne kapacitete od Hrvatske. Prema nekim podacima raspolaže sa 212 tenkova, 720 oklopnih vozila, 168 aviona, 19 plovila i 52.000 aktivnih vojnika. Srbija kupuje artiljerijsko oruđe, modernizuje raketni sistem KUB, Migove 29, namjenska oklopna vozila „Lazar“, uspostavlja raketne sisteme većeg dometa, haubice NORA 155 mm, samohodne haubice SOREA 122 mm, desantne čamce. Ima 4 modernizirana MIG-29, a ovih dana dobila je od Rusije još 6 MIG-ova, 30 tenkova i 30 oklopnih vozila, što je izazvalo povećanu uznemirenost na Balkanu.

Vojni potencijal Hrvatske

Hrvatska se u jačanju vojnog potencijala oslanja na savezništvo sa SAD, koje su joj već donirale značajnu vojnju opremu, vozila Humvve i vozila za detekciju mina, 12 aviona F16. I ove godine SAD su Hrvatskoj isporučile 6 od 16 izviđačko- borbenih helikoptera “vajova various“. Hrvatska nastoji obnoviti mornaricu i zrakoplovstvo helikopterima i artiljerijskim oruđem. Hrvatska je nabavila 2 ruska helikoptera Mi 171, njemačke haubice “Pazner“, borbena vozila“ Patria“, nova oklopna vozila, nove puške i modernizirala tenk M84. Od Pengtagna je kupljeno 16 višecjevnih lasera raketa. Protuzračna odbrana Hrvatske ne može djelovati iznad 3000 m, a brodovi, raketne topovnjače su zastarjele.

Vojni potencijal BiH

BiH ratno zrakoplovstvo i potivazdušna odbrana formirani su 1992.g. Osnovu BiH zrakoplovstva činili su 7 Jurišnika J-22,  4 Supar Galeba, 14 transportnih i višenamjenskih helikoptera “Orao“ i  12 „Soko Gazela“. Protuvazdušnu odbranu čine  PVO sistemi, LPRS, PAT i SPAT. Umjesto da se  dodatno naoruža, kao Srbija i Hrvatska, BiH  je 2009.g.  kao višak naoružanja prodala Srbiji i drugima  zrakoplove, tenkove, oklopne transportere i artiljerijsko oružje.

Slična situacija je u C. Gori, kao i Sloveniji, koja ima naoružane školske avione “Pilatus“. Slovenija je modernizirala oklopništvo sa 39 modernih oklopnih vozila, proizvedenih u Finskoj.

U BiH se tome i dalje ne pridaje ozbiljna pažnja. Moglo bi se reći manja nego devedesetih godina prošlog vijeka, kada se sedma vojna sila u svijetu spremala za istrebljenje Bošnjaka i genocid nad Bošnjacima.

Položaj BiH, koja nema ni dovoljno oružja ni vojsku, koja bi u datim prilikama mogla da se suprostavi tako osnaženom i povećanom vojnom potencijalu susjeda, postaje sve teži i neizvjesniji. BiH je protektorat međunarodne zajednice, sa kojim upravljaju njeni dušmani. Državu vodi tročlano predsjedništvo, koje smo toliko omrzli, da ih ne možemo gledati svojim očima. U narodu još uvijek postoji vjera da će neko drugi rješiti naše probleme, da će brige biti rukom odnesene kad uđemo u EU,  umjesto da se narod ujedini i sruši vlast u kojoj dominiraju kriminalci, zločinci i neprijatelji države.

Strateško oružje Dragana Čovića

Član Predsjedništva Dragan Čović je iskoristio političku naivnost Bošnjaka, koji nisu gledali ko je njihov već ko je bolji, pa su za svog lidara izabrali Hrvata,  potvrđenog patritu i rodoljuba, što je Čović iskoristio i na tome izgradio svoju teoriju o majorizaciji Hrvata i uz pomoć hrvatskih vlasti provukao je kroz uši uticajnim liderima međunarodne zajednice, za  koje je takvo nešto nepojmljivo. Prije toga Čović je kao konkurenta u hrvatskom korpusu eliminisao lidera HDZ 1990 i postao najači hrvatski lider u BiH. Tome je išla u prilog i činjenica da je tokom rata broj Hrvata u BiH rapidno smanjen, jer se mnogima u vrijeme sukoba pružila prilika da pod povljnim uslovima presele u Hrvatsku, pretežno u Zagreb i veće centre. Kako Bošnjaci nisu ni pokušali argumentovano demantovati ove Čovićeve tvrdnje, steklo se uvjerenje da su Hrvati u BiH ugroženi, iako  je u pretežnom dijelu BiH situacija upravo obrnuta. Hrvati su do rata, nakon rata pa čak i sada imali i imaju intelektualnu nadmoć i dominaciju u zakonodavnoj, političkoj i izvršnoj vlasti, u mnogim  kantonima i općinama, čak i onima gdje su Bošnjaci u većini. Ovo su opšte poznate stvari i trebalo ih je sistematizirati i izložiti javnosti. Tada bi se jasno vidjelo ko je nadmoćan a ko ugrožen u kojem segmentu društvenog života BiH.

Opasne teze Timothy Lessa

BH javnost je posebno uznemirila i iritirala  izjava/poruka bivšeg britanskog diplomate Timothy Lessa, izvedena iz njegove analize stanja na prostorima bivše Jugoslavije (očito rađena po nečijoj narudžbi) po kojoj „BiH treba podijeliti između Hrvatske i Srbije, u protivnom nas čeka novi rat!“.

Nakon ove izjave odmah se provokativno oglasila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, a njen savjetnik, hrvatski političar Mato Granić  je poručio da „Hrvatska ima legitimno pravo da se bori za ravnopravnost Hrvata u BiH i da na to ukaže međunarodnoj zajednici“. Ako se ove izjave dovedu u kontest Čovićevih težnji za stvaranjuem trećeg entiteta, onda  BiH ima više nego ozbiljne razloge za zabrinutost, tim više što nije trebalo nimalo čekati glas sa druge strane Drine.

Potstaknut izjavom S. Halilovića da “nakon Referenduma o Danu Rs Dejton više ne vrijedi, pa se BiH može vratiti na Ustav RBiH“ šef srbijanske diplomatije Ivica Dačić je tu izjavu ocjenio kao prijetnju miru i stabilnosti, a srbijanski mediji  kao “muslimansko zveckanje oružjem“ i „prizivanje rata“. U tome je Srbija odmah našla osnov za oživljavanje političke strategije  osamostalenja Rs, potstičući i Hrvate na željeni treći entitet.

Do mira i sigurnosti povećanim naoružavanjem

U novije vrijeme pažnju privlače vojni stratezi koji tvrde “što više oružja, to više sigurnosti“. Možda za nekog u tome ima analogije, ali za mnoge od nas ne. Neposredno pred agresiju na BiH, kada se još dobro i sigurno živjelo, moj srpski prijatelj je svom petogodišnjem unuku za rođendan kupio pištolj. A ja, koji sam u to vrijeme bio na funkciji za koju je predviđeno povećano osiguranje, odbio sam ponudu načelnika SUP-a da uzmem automatik za ličnu zaštitu. Iako je to s moje strane bilo krajnje naivno, kasnije sam shvatio da mi je to spasilo život. Jer da su kod mene našli oružje, završio bi u logoru, a možda i u nekoj od masovnih grobnica.

Ranije smo se osjećali sretni, zadovoljni i sigurni, kad smo znali da u našoj mahali nema oružja ni naoružanih. Nije ni trebalo. Naši roditelji su nerado slali svoje sinove u vojne oficirske škole. Znali da je oružje u nekom smislu i u nekoj mjeri nužno za odbranu, ali smo bili još sigurniji da oružje ne može da miruje. Ono mora prije ili kasnije  progovoriti svojim zlim umobolnim jezikom. I kada je sedmogodišnji sin mog susjeda jednog dana uzeo očev pištolj iz potaje i usmrtio svog vršnjaka, to se pripsalo samo tragičnom nesretnom slučaju. A takvi slučajevi nisu bili rijeti ni onda, niti su sada.

Trka u naoružanju između Hrvatske i Srbije

Trka u naoružavanju između Hrvatske i Srbije ubrzava i dobiva na značaju. Vlasti Srbije se pitaju koga to Hrvatska treba da napadne novim oružjem, za koga im ono treba, ako ne za njih, jer se pouzdano zna da Hrvatska neće ratovati protiv NATO saveza.

Nastojanje SAD da naoružaju i osavremene vojsku Hrvatske, Srbija doživljava kao direktno upozorenje. Dijelom kao odgovor na naoružavanje Hrvatske, ali i u nastojanju da se osposobi za regionalnu vojnu silu, Srbija u saradnji i uz pomoć Rusije ubrzano jača i unapređuje svoj vojni potencijal sa avionima i raketnim sistemima većeg dometa.

Vlasti Hrvatske se ne mire s tim da se Srbi naoružavaju, pa i hrvatska predsjednica, uz ono što imaju, što su već dobili od SAD i drugih, najavljuje kupovinu novih aviona.

Ubrazano naoružavanje Srbija i Hrvatska pravdaju opasnošću od tzv. Islamskog terorizma, što ih potstiče i daje im krila da ojačaju svoje vojne potencijale, jer samo s njima mogu ostvariti svoje strateške ciljeve. A njihovi strateški ciljevi su da se prošire na teritorij BiH. A BiH i dalje čuti, kao da ništa ne sluti. Istina, i ne može mnogo učiniti, jer oba susjeda u strukturama bh vlasti, uključujući i vojne snage,  imaju svoje opunomoćenike i zastupnike, koji im drže stranu i koji će im uvijek otvoriti vrata na bilo kojem dijelu bh granice, kada za to budu spremi i kada osjete da mogu.

U nemoći da  se uradi nešto više za odbranu BiH, dolazi nam vijest da je u Travniku proizvedena prva haubica. Valjda da se da do znanja Hrvatskoj i Srbiji da ni BiH neće sjediti baš skrštenih ruku i čekati da je neko odbrani, kao što su to učinile UN i međunarodna zajednica u toku agresije na BiH i kroz zaključenje nepravednog Dejtonskog sporazuma, sa kojim je BiH ostala cijela, ali podjeljena na tru dijela.

I ovih dana dok gledamo premijera Srbije Vučića kako se kočoperi u ruskom Mig 29, tek prispjelom na beogradski aerodrom, prisjećamo se njegovih šetnji sa automatom po brdima Sarajeva i prijetnji odmazdom “100 muslimana za jednog Srbina“. „Miroljubivi mirotvorac“ ne krije već se hvali time kako je već duže vrijeme kumčio od Rusije i Putina tu “milošću“, sa kojom  sad Srbija ima vojnu moć “da gradi sigurnost na Balkanu.“

Kakvi apsurdi.  Srbija naoružava i modernizuje vojsku i policiju i to opravdava potrebom za jačanje sigurnosti i zaštitu od terorizma. I kao glavni razlog za enormno ubrzano naoružavanje navodi čuvanje neutralnosti. Koje neutralnosti? Da li one iz devedesetih godina prošlog vijeka, kada su njene trupe i paravojska išli tenkovima i haubicama  preko Drine u Bosnu kao u svoju avliju?

Zabrinjavajuća  strategija odbrane BiH

U BiH se i dalje dešavaju apsurdne i neshvatljive stvari. Sve zemlje Balkana se naoružavaju, osim BiH. Prvo je pod pritiskom stranih sila, koje otvoreno naginju i agitiraju za Srbiju odnosno Hrvatsku, ukinuta ABiH, vojnici razoružani i formirane  simbolične vojne snage od desetak hiljada, koje se isključivo mogu koristiti  u slučaju kriza , vremenskih nepogoda, za humanitarne svrhe i svečane dočeke stranih državnika, i to najčešće onih koji nam rade o glavi. Istovreno su svi oni koji su bili u neprijateljskim redovima, na strani Srbije i Hrvatske, svoje ranije zalihe oružja, koju su uvijek imali i držali, dodatno povećali novim arsenalom. Tako se postiglo stanje iz devedsetih godina prošlog vijeka, u kojem malte ne ni jedan Bošnjak kod kuće nema ni poštena noža da se odbrani. A i šta bi mu koristio, kraj toliko tenkova i aviona koji se gomilaju na granicama prema BiH. I pored  toga ide se dalje u veći apsurd. I tako simbolične odbrambene vojne snage BiH, u kojima Bošnjaci čine zanemarljivu trećinu, i dalje se smanjuju.

Pri tom treba potsjetiti da su oružane snage BiH jedinstvena vojna sila, koja je nastala transformacijom entitetskih vojski, a čini je 10.000 profesionalnih vojnih lica,  5.000 lica u rezervnom sastavu i oko 1.000 civilnih radnika. I dok na jednoj strani Srbijai Hrvatska pojačavaju svoju vojnu silu, policijske snage i naoružanje, dotle ga BiH smanjuje , a timne i svoju mogućnost da se odbrani, ako sutra bude napadnuta.

A kakve su namjere bh susjeda bile ranije i kakve su danas, dovoljno je da se potsjetimo dogovora iz nedavne prošlosti Cvjetković – Maček, Milošević – Tuđman, Boban – Karadžić …a sada Dodik – Čović… Svi oni vode u istom smjeru: Beorad i Zagreb nekad odvojeno a nekad zajedno pritišću i atakuju na Sarajevo. Nije li i sada dogovor takve vrste na stolu?

Biti u sendviću je više nego neugodno i opasno. Sa velikom sigurnošću može se očekivati da neko zagrize, upitno je samo  sa kakvim apetitom, i – KADA?

Burlington,  2. Januara  2017.

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

semir-halilovicNakon što je glavna kantonalna tužiteljica Kantona Sarajevo, Burzić Dalida, izdala saopćenje za javnost da je ona prebacila predmete političkih ubistava u Tužilaštvo BiH, te da je tužilaštvo kojim ona rukovodi bila stvarno nenadležno za rad na ovim predmetima, član Predsjedništva BPS-a Semir Halilović obratio se izjavom za javnost u kojoj stoji:

“Tužiteljica Burzić je višestuko upozoravana da nije nadležna za vođenje predmeta terorizma u predmetu “Halilović” (vjerovatno i ostalim predmetima političkih ubistava koji su okarakterisani kao terorizam) ali je, umjesto reakcije prije gotovo godinu dana, izabrala da obmanjuje javnost i predmet drži u ladici. Tužiteljica Burzić je izjavila da nije kapacitirana da radi ovakve predmete političkih ubistava ali, ipak, sve do rekacije Tužilaštva BiH, a nakon zahtijeva g.Semira Halilovića v.d. glavnoj tužiteljici gđi.Gordani Tadić, Burzićka nije uradila ništa. Dezavuisanje javnosti od strane Burzićke u vezi političkih ubistava spada u njen redovan PR angažman i nema nikakvih dodirnih tačaka sa istinom niti profesijom a njeno odlaganje informisanja porodice i javnosti u vezi ovih ubistava, zabrani da porodica izvrši uvid u predmet koji se tiču njenih terorizmom ubijenih članova, te neistinita saopćenja za javnost govore da se Burzićka rukovodila nečijim drugim interesima, a ne interesima pravde, i oštećenih nepravdom”.

Član Predsjendišva BPS-a
Semir Halilović

 

jump-from-2016-to-2017
 
Dragi prijatelji! Poštovani čitatelji!
 
Osjećam da bih bio licemjeran prema samome sebi ali i prema mnogima od vas ako bih vam samo jednom, šablonskom rečenicom uputio novogodišnju čestitku i želje.Time bih sam sebi ličio na onoga koji javno nastupa ali koji se pravi da ga se ne tiče kakvu godinu ispraćamo i šta realno možemo očekivati u nastupajućoj. Ne, nisam taj, nikad nisam pristajao da se konformistički gnijezdim ispod staklenog zvona, pa neću ni sada.
 
Dakle, kada sve izvažemo, i ono dobro što se meni, nama i cijelome svijetu desilo u odlazećoj, 2016. godini, i ono što nije bilo dobro, mjereno kantarima slobodoumnih,  pravdoljubivih, istinoljubivih i čovjekoljubivih ljudi…, antifašista, antinacista, antirasista, pacifista i sl., onda ne treba puno pameti pa zaključiti da ispraćamo godinu koju ćemo nerado pamtiti. Najbolje bi je bilo čim prije zaboraviti ali zbog pouka koje treba izvlačiti, onda je treba svakako pamtiti, makar i nerado.
 
I sad dolazimo do onoga šta poželjeti u Novoj, 2017., svima vama, pa i čovječanstvu kojeg ste dio kao što sam i ja?
 
Pa, prije svega mira u vama i u onima kojih se nešto pita u vašim lokalnim sredinama, te na širem planu, uključujući i globalni. Jer, “ako čovjek ne nalazi svoj mir u sebi, uzalud će ga tražiti drugdje..”, kako je nekad zborio Nehru.
 
Eh, to su sada želje jednog “običnog čovjeka”, don Kihota, onoga koji nekim pogubnim povodima pristaje na “crne figure” pa neprincipjelno i pod dojmom emocija reagira na način da oni koji ubijaju nevine ljude ne pripadaju religiji koju ja slijedim citirajući ajet iz Kur'ana Časnoga da “ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je pobio cijeli svijet…”, jednog skrušenog čovjeka, svjesnog da ga neće čuti mnogi, pogotovo ne oni koji su osmislili ili počinili mnoga zla u svijetu. Znam da ovaj krik neće čuti ni ovaj koji je nekoliko stotina kilometara daleko od mene i koji će kročiti u Bijelu kuću za tri sedmice. Neka nam je svima, kao i cijelome svijetu, Bog na pomoći s njim.
 
Ali zato, pozivam sve antifašiste, antinaciste, antirasiste, pacifiste i sve slobodnoumne i dobronamjerne na ovome svijetu da se ujedinimo u jedan front budući da samo kao takvi, bez obzira ko smo, kakve smo boje i kako se obraćamo ili ne obraćamo Tvorcu, možemo parirati psima rata, terora i svekolikog zla na ovoj planeti. Jer, kako je nekad zapisao veliki ruski pjesnik Jevgenij Aleksandrovič Jevtušenko, “čovjekova sudbina je ili u općem bratstvu ili u općem uništenju…”
 
Ujedinimo se koliko možemo u dozvoljenim oblicima borbe protiv zlih i zla kako ne bismo poželjeli da i 2017. godinu, nakon što i ona istekne, čim prije zaboravimo. Mislim na one koji je prežive….
 
Hoće li se i koliko ovaj moj prednovogodišnji vapaj i krik savjesti čuti, upitno je, ali ja ovo “rekoh i spasih svoju dušu/dixi et salvavi animam meam ” (Biblija-Ezekijel).
 
ŽELIM VAM PUNO ZDRAVLJA, SREĆE, MIRA I LJUBAVI U NOVOJ, 2017. GODINI !
 
Bedrudin GUŠIĆ
bg-26-12-2016-1

marijana-puljak-2

Stranka je osnovana u kolovozu 2015. godine. Izrasli smo iz građanske inicijative „Za pametne ljude i pametan grad“ koja je 2013. godine na lokalnim izborima u Splitu osvojila 10% glasova i četiri mjesta u gradskom vijeću…..Gradimo organizaciju polako i temeljito, uključujući sve one koji se žele aktivirati na mijenjanju društva i političkih modela koji su do sada vladali Hrvatskom, a svodili su se na politiku ja tebi, ti meni. Volimo parafrazirati onu Kennedy-jevu: ne pitaj što zemlja može učiniti za tebe, pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju…..Ljudi su više siti praznih obećanja, osjećaju se izigrani od svih loših političara i konačno se takvim ljudima mora stati na kraj. Trebamo se svi uključiti u kreiranje dobrog i pravednog društva, jer nam to nitko neće servirati na dlanu…..Prekomjerna zapošljavanja u gradskoj upravi i gradskim tvrtkama, namještanja natječaja svojim stranačkim prijateljima, nepotrebna otvaranja novih gradskih firmi, pokretanje 500 točkastih izmjena generalnog urbanističkog plana, apsolutno ignoriranje prilika za povlačenje sredstava iz europskih fondova, komunalni nered, iseljavanje stanovnika stare gradske jezgre i njeno pretvaranje u veliki fast food, sve su to značajke vladavine trenutnog gradonačelnika…..Postavljanje tog spomen obilježja je uvreda za sve žrtve Jasenovca i šteti ugledu Hrvatske u svijetu. Općenito sve ustaške povike i obilježja treba jasno zabraniti. Drugi svjetski rat je davno završen, u samom Ustavu Hrvatske je zabilježeno da smo zemlja temeljena na antifašizmu, stoga krenimo naprijed osigurati našoj djeci bolju budućnost…..Interes Hrvatske je svakako graditi dobrosusjedske odnose s Bosnom i Hercegovinom i zajedno raditi na očuvanju mira i stabilnosti cijelog ovog područja. Hrvatska mora brinuti i o interesima i pravima Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH tako da surađuje s vlastima BiH i sve svoje zabrinutosti rješava u direktnom i konstruktivnom razgovoru…..U ovom trenutku, u Hrvatskoj, najvažniji posao kojim se možete posvetiti je politika jer ona postavlja okvire, pravila igre, ona određuje zakone, upravlja državom…..

Kada je osnovana Stranka, kojim povodom i zašto takav naziv?

PULJAK: Stranka je osnovana u kolovozu 2015. godine. Izrasli smo iz građanske inicijative „Za pametne ljude i pametan grad“ koja je 2013. godine na lokalnim izborima u Splitu osvojila 10% glasova i četiri mjesta u gradskom vijeću. Tada smo okupili ljude kojima je bilo više dosta lošeg upravljanja gradom, željeli su se sami aktivirati i pokazati primjerom da politika treba biti drugačija. Promovirali smo „Smart City“ ili „Pametan grad“, europski koncept upravljanja gradom, govorili o budućnosti i planovima za Split 2021.. Kasnije smo shvatili da je potrebno mijenjati političke modele na svim razinama. Javljali su nam se ljudi iz cijele Hrvatske te smo se krenuli pripremati za parlamentarne izbore. Naziv stranke je ostao kao nasljeđe Pametnog grada, a predstavlja poziv ljudima da uvijek rade pametno i traže pametna rješenja za probleme.

pametno-4

Centrala Stranke je u Splitu. Gdje imate podružnice?

PULJAK: U Hrvatskoj imamo 15 ogranaka, 8 ogranaka objedinjenih u podružnicu Zagreb, zatim ogranke u Varaždinu, Čakovcu, Rijeci, Zadru, Dubrovniku, Osijeku i naravno u Splitu. Gradimo organizaciju polako i temeljito, uključujući sve one koji se žele aktivirati na mijenjanju društva i političkih modela koji su do sada vladali Hrvatskom, a svodili su se na politiku ja tebi, ti meni. Volimo parafrazirati onu Kennedy-jevu: ne pitaj što zemlja može učiniti za tebe, pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju.

Na kojim razinama vlasti ste zastupljeni putem svojih predstavnika?

PULJAK: U Splitu imamo svoje gradske vijećnike koji sudjeluju u radu gradskog vijeća.

Idemo ususret lokalnim izborima u Hrvatskoj. U povodu osnivanja Podružnice u Zagrebu poručeno je “Vratit ćemo Zagreb građanima”. Zaista, jeste li optimist da će vaš kandidat zamijeniti do sada neprikosnovenog Milana Bandića i na čemu temeljite eventualni optimizam?

marijana-puljakPULJAK: U Zagrebu, kao i u drugim gradovima i mjestima u Hrvatskoj, želimo pokazati da politika nije privatan biznis i alat za osobno bogaćenje kao što su nam to do sada pokazivali svojim lošim primjerima dosadašnji političari. Politika je rad za dobrobit zajednice i cijelog društva, postavljanje pravila i sustava takvog da daje jednaku šansu svima da se natječu sa svojim znanjem, obrazovanjem, sposobnostima, iskustvima, referencama i da ne privilegira nikoga po stranačkoj pripadnosti ili podobnosti. Ljudi su više siti praznih obećanja, osjećaju se izigrani od svih loših političara i konačno se takvim ljudima mora stati na kraj. Trebamo se svi uključiti u kreiranje dobrog i pravednog društva, jer nam to nitko neće servirati na dlanu.

Izvjesno je da ćete se kandidirati za gradonačelnicu Splita. Šta spočitavate aktuelnom gradonačelniku, gospodinu Ivi Baldasaru, te koje su glavne odrednice Vašeg programa s kojim ćete ići u kampanju?

PULJAK: Prekomjerna zapošljavanja u gradskoj upravi i gradskim tvrtkama, namještanja natječaja svojim stranačkim prijateljima, nepotrebna otvaranja novih gradskih firmi, pokretanje 500 točkastih izmjena generalnog urbanističkog plana, apsolutno ignoriranje prilika za povlačenje sredstava iz europskih fondova, komunalni nered, iseljavanje stanovnika stare gradske jezgre i njeno pretvaranje u veliki fast food, sve su to značajke vladavine trenutnog gradonačelnika. Naš program će biti nastavak i nadogradnja koncepta koji smo već predstavili prije tri godine i govorit će o pametnim rješenjima u raznim područjima upravljanja gradom, od gospodarenja otpadom, preko urbanizma i iskorištavanja EU fondova. Svakako ćemo konačno pokrenuti izradu dugoročne strategije razvoja grada.

Kako komentirate nedavno postavljanje spomen obilježja od strane HOS-a u centru Jasenovca? Da li taj čin šteti ugledu Hrvatske u Evropi i svijetu te ugrožava li međusobne odnose sa nekim od njenih susjeda?

PULJAK: Postavljanje tog spomen obilježja je uvreda za sve žrtve Jasenovca i šteti ugledu Hrvatske u svijetu. Općenito sve ustaške povike i obilježja treba jasno zabraniti. Drugi svjetski rat je davno završen, u samom Ustavu Hrvatske je zabilježeno da smo zemlja temeljena na antifašizmu, stoga krenimo naprijed osigurati našoj djeci bolju budućnost.

I hrvatska predsjednica se nedavno slikala ispod ustaških obilježja u Kanadi i izjavila je da u tome ne vidi ništa sporno. Komentar?

PULJAK: Predsjednici očito slikanje ispod takvih obilježja ne predstavlja nikakav problem što govori o njenom sustavu vrijednosti. Voljela bi da se u Kanadi ugledala malo više na njihovog premijera i vrijednosti koje taj mladi lider zastupa.

Ovih dana je zaiskrilo između Zagreba i Sarajeva povodom izjave predsjednice RH o “islamskom radikalizmu” i ekstremizmu” u Bosni i Hercegovini. Kako biste to komentirali?

PULJAK: Interes Hrvatske je svakako graditi dobrosusjedske odnose s Bosnom i Hercegovinom i zajedno raditi na očuvanju mira i stabilnosti cijelog ovog područja. Hrvatska mora brinuti i o interesima i pravima Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH tako da surađuje s vlastima BiH i sve svoje zabrinutosti rješava u direktnom i konstruktivnom razgovoru.

Hrvatsko društvo je, očigledno, ideološki polarizirano. Kako prevazići to stanje na dobrobit svih građana te države?

PULJAK: Kad ne znate kako riješiti nagomilane probleme, odnosno ne želite ih riješiti, a želite ostati vječno na vlasti, najlakše je izazivati ideološke podjele, držati ljude u strahu od vanjskih i unutarnjih neprijatelja, ponovo se vraćati na ‘41., ‘71., ‘91. Jedini način kako to riješiti je da se pošteni, vrijedni i dobri ljudi počnu baviti politikom i iz politike maknu ljude koji nas vode u srednji vijek. U ovom trenutku, u Hrvatskoj, najvažniji posao kojim se možete posvetiti je politika jer ona postavlja okvire, pravila igre, ona određuje zakone, upravlja državom. Ako politiku prepustimo dosadašnjim političarima, nema nam budućnosti. Politika je rad za opće dobro, a ne osobnu korist, ne za uhljebljivanje stranačkih kolega, već za postavljanje sustava takvog da daje jednaku šansu svim ljudima. Cijeli svijet galopira naprijed, osvajaju se novi planeti, nove tehnologije osiguravaju bolji život u cijelom svijetu, a naša sveučilišta tonu na svim mogućim ljestvicama i još se bavimo rezultatima proteklih ratova. Pametna i vrijedna djeca nam napuštaju zemlju i grade svoje živote daleko od rodnih gradova jer ovdje ne vide budućnost. Zato pozivamo svih da se uključe i pomognu nam u graditi modernu, otvorenu, tolerantnu, građansku Hrvatsku koja će shvatiti da je obrazovanje najvažniji temelj društva koji je garancija za bolju budućnost.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

PULJAK: Hvala i Vama na prilici da predstavim ideje Pametno. Sve najbolje u Novoj godini Vama osobno i svim Vašim čitateljima.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (855)

bg-26-12-2016-1

cima-zdenacZadatak nam je bio pružiti građanima pomoć u procesu povratka, zaštiti ljudskih prava, povratu imovine, kroz stručnu i besplatnu pravnu pomoć, kako povratnika tako i ostalih građana, te podržati proces pomirenja. Prvobitno Udruženje pod ovim nazivom osnovao je dr. Mensur Vojniković u Sanskom Mostu 1997…..Ovim smo htjeli reći da mi nismo više izbjeglice, da smo kod kuće, u našem gradu. Da hoćemo, zajedno sa ljudima druge nacionalnosti u miru da živimo i gradimo jedno bolje, demokratsko civilno društvo. Sam naziv dovoljno govori o našim željama i cilju kojem težimo…..Osim aktivnosti na povratku i humanitarnog rada od osnivanja radimo sa djecom i mladima, ženama i starim osobama. Naši ciljevi nisu stvaranje profita već pomoć građanima, promicanje ideje o suživotu, prihvatanje i poštovanje ljudi u njihovoj različitosti, oplemenjivanje međuljudskih odnosa, razvijanje kulture življenja, premošćavanje granica među ljudima, razvijanje i učenje kulture nenasilja…..Korisnici naših projekata su osobe svih nacionalnosti. Ipak, politička situacija je još takva da i danas postoje osobe, političari koji nisu za zajedništvo, što rezultira manjim prisustvom stalno aktivnih članica srpske nacionalnosti u Udruženju…..Ipak, mi danas imamo korektnu saradnju sa opštinskim vlastima, Centrom za socijalni rad, Domom zdravlja, Policijom. Sarađujemo sa određenim nevladinim organizacijama u gradu, regiji i Njemačkoj, te Dubičancima u dijaspori…..Opština nam je u povodu 27. aprila, Dana opštine, dodijelila Plaketu opštine za naš rad. To je sigurno veliko priznanje za naš trud i za sve ono što smo učinili za pojedince, za grad i zajednicu u cjelini. U Berlinu smo dobili priznanje za jedan projekat za rad sa omladinom: „Njemačko – bosanski susreti mladih“…..Dragi Dubičani, ovaj grad vas treba, pa barem na taj mjesec dana godišnjeg odmora koji možete ovdje iskoristiti i napuniti vaše baterije, one duševne. Nije ipak sve u novcu…..

Osim što su aktivnosti moje sugovornice i njenih suradnica/suradnika vrijedne svake pažnje te zanimanja javnosti, ovaj razgovor treba uzeti i kao vraćanje dijela moga duga prema Bosanskoj Dubici i Dubičanima, ma gdje bili. Baš kao i u slučaju moga nedavnog razgovora sa gospodinom Emirom Tabakovićem…..

Kada je osnovano Udruženje i pod kakvim je nazivom prvobitno djelovalo?

ZDENAC: Udruženje građana „Putevi mira“ je nevladina, nestranačka i neprofitna organizacija. U B. Dubici je počelo da radi u septembru 1999. godine pod nazivom: „Udruženje izbjeglih i raseljenih građana Bosanske Dubice“. Uz pomoć gospođe Heike Mahlke i organizacije Oekumenischer Dienst Wethen, Njemačka (sada gewaltfrei handeln) otvorili smo savjetodavnu kancelariju za povratnike i ostale građane. U decembru 1999. smo dobili rješenje o registraciji i jedno smo od prvih registrovanih udruženja povratnika u RS-u, u to vrijeme. Zadatak nam je bio pružiti građanima pomoć u procesu povratka, zaštiti ljudskih prava, povratu imovine, kroz stručnu i besplatnu pravnu pomoć, kako povratnika tako i ostalih građana, te podržati proces pomirenja. Prvobitno Udruženje pod ovim nazivom osnovao je dr. Mensur Vojniković u Sanskom Mostu 1997.

Kada i zašto je došlo do promjene naziva Udruženja?

ZDENAC: Nakon tri godine rada i djelovanja u Dubici nismo sebe više smatrali izbjeglicama, nego domicilnim stanovništvom, onima čiji su korijeni tu i 2002. odlučili smo da naziv „Udruženje izbjeglih i raseljenih građana Bosanske Dubice“ promijenimo nazivom udruženje građana „Putevi mira“. Ovim smo htjeli reći da mi nismo više izbjeglice, da smo kod kuće, u našem gradu. Da hoćemo, zajedno sa ljudima druge nacionalnosti u miru da živimo i gradimo jedno bolje, demokratsko civilno društvo. Sam naziv dovoljno govori o našim željama i cilju kojem težimo.

Glavni dio naših aktivnosti vezanih za povratak je bio pri kraju, pa smo se sve više, uz humanitarni rad počeli baviti i problemima društva u sredini u kojoj živimo, sa naglaskom na populaciju žena koje su nedovoljno afirmisane da budu ravnopravan partner društva zajedno sa muškarcima, da pomažemo starim i bolesnim osobama da žive lakše i dostojanstvenije u nerazvijenom društvu, a mladima da se afirmišu i postanu aktivni članovi društva koje još i danas osjeća posljedice exjugoslovenskog rata.

Koje su vaše osnovne aktivnosti?

ZDENAC: Prvobitno udruženje je osnovano sa ciljem da pomogne u procesu povratka svih na svoja prijeratna ognjišta. Zajedno sa opštinskim uredom Bosanske Dubice u Sanskom Mostu, Udruženje je aktivno učestvovalo u organizovanju povratka u Dubicu i dalo svoj ogroman doprinos ovom procesu. Ovaj proces nije bio moguć bez jednog od osnovnih ljudskih prava, prava na imovinu, pa nam je besplatna pravna pomoć bio prvi i prioritetni projekat, kao i obnova imovine i infrastrukture, te humanitarna pomoć. Da bi ubrzali ove procese, na inicijativu naših žena smo dva puta slali protestno pismo Visokom predstavniku a BiH sa zahtjevima za što bržu primjenu imovinskih zakona i za uvrštavanje Bosanske Dubice na listu donatora. Pisali smo peticiju Opštini zbog smeća u gradu, uputili protestno pismo medijima zbog bombaškog napada na kuću g. Omera Seferovića, dopise Opštini o kršenju ljudskih prava u Dubici.

Osim aktivnosti na povratku i humanitarnog rada od osnivanja radimo sa djecom i mladima, ženama i starim osobama. Naši ciljevi nisu stvaranje profita već pomoć građanima, promicanje ideje o suživotu, prihvatanje i poštovanje ljudi u njihovoj različitosti, oplemenjivanje međuljudskih odnosa, razvijanje kulture življenja, premošćavanje granica među ljudima, razvijanje i učenje kulture nenasilja. Imamo širok spektar rada, budući su i potrebe velike. Trenutno imamo troje zaposlenih i jednu osobu po ugovoru. Već dvije godine radimo u prostorijama u glavnoj ulici koje nam je na korištenje dodijelila Opština, što nam je velika pomoć, s obzirom na našu uvijek neizvjesnu finansijski situaciju. Doduše, iste smo morali sami renovirati.

cima-1

Jedan od vaših programskih ciljeva jeste “promicanje ideje o suživotu”. Da li ste na tom planu polučili neke vidljive rezultate u toj lokalnoj zajednici?

ZDENAC: Mi nastojimo svojim radom i odnosom prema ljudima pomoći im da bolje žive, da se osjećaju vrijednije, dostojanstvenije, da vrate samopouzdanje i vjeru u sebe i druge. Sve ovo je, nažalost u ratnim i poratnim godinama i ovoj lošoj ekonomskoj situaciji izgubljeno ili zaboravljeno.

Već 2001., kada smo organizovali prvi seminar sa ženama bilo je rezultata. Atmosfera je postala opuštenija, žene su počele da se pozdravljaju i razgovaraju u gradu, na ulici. Naš rad u početku nije bio podržavan od političkih struktura, ja sam bila i neki špijun na počecima moga rada. Međutim, mi smo danas priznati kao jedno od najaktivnijih udruženja u gradu. Na Plaketi opštine koju smo dobili piše da nam se Plaketa dodjeljuje za: „Izuzetan doprinos razvoju i organizaciji civilnog društva i unaprjeđenju međuljudskih odnosa.“ To znači da su i političke strukture Opštine prepoznale naš mirovni rad i nastojanja za suživot u gradu. Velikim uspjehom smatramo i što smo kroz projakat „Ženski mirovni koraci“ pomogli jednoj grupi žena da postanu mnogo samostalnije, slobodnije u iznošenju svojih stavova i mišljenja, što su postale samosvjesnije i vrlo aktivne u svim događanjima u udruženju i u gradu.

Korisnici naših projekata su osobe svih nacionalnosti. Ipak, politička situacija je još takva da i danas postoje osobe, političari koji nisu za zajedništvo, što rezultira manjim prisustvom stalno aktivnih članica srpske nacionalnosti u Udruženju. Bilo je naravno i problema, nerazumijevanja od strane pojedinih korisnika projekata, građana, vlasti, načinjena nam je u više navrata i veća materijalna šteta. Na našem starom objektu provaljen je krov i prostorije, razbijen prozor, potpuno uništena ograda dvorišta.

Ipak, mi danas imamo korektnu saradnju sa opštinskim vlastima, Centrom za socijalni rad, Domom zdravlja, Policijom. Sarađujemo sa određenim nevladinim organizacijama u gradu, regiji i Njemačkoj, te Dubičancima u dijaspori.

cima-7

Za svoj rad ste dobili i neka priznanja, kako kod kuće, tako i vani. Šta za Vas znače priznanja koja ste 2008. godine dobili od Opštine u kojoj djelujete odnosno u Berlinu prije osam godina?

ZDENAC: Opština nam je u povodu 27. aprila, Dana opštine, dodijelila Plaketu opštine za naš rad. To je sigurno veliko priznanje za naš trud i za sve ono što smo učinili za pojedince, za grad i zajednicu u cjelini. U Berlinu smo dobili priznanje za jedan projekat za rad sa omladinom: „Njemačko – bosanski susreti mladih“. Od ukupno 71 projekta širom Evrope i Izraela, koje je finansirala fondacija iz Berlina, mi smo osvojili drugo mjesto kao: „Najbolji projektni primjer 2008/2009“ u kategoriji projekata za mlade na temu: “Step by Step – put ka razumijevanju i pomirenju“.

Kroz naše internacionalne projekte dajemo šansu i mogućnost bosanskoj omladini, a i ženama takođe, da upoznaju drugu zemlju i kulturu i na taj način daju svoj doprinos razumijevanju među narodima. Cilj nam je motivirati građane da postanu aktivni članovi društva, spremni da preuzmu odgovornost za sebe same i širu zajednicu. Moram reći da je veoma teško animirati građane da nešto rade za dobrobit zajednice, da se izvuku iz apatije u kojoj se nalaze.

cima-10

Dva puta smo, zahvaljujući dobroj saradnji sa njemačkim organizacijama, u posjeti imali Konzule njemačke Ambasade iz Sarajeva.

Hoćete li navesti neke od uspješno realiziranih dosadašnjih projekata?

ZDENAC: Projekata je bilo jako mnogo i izdvojiću neke značajnije i veće kao što su:

Besplatna pravna pomoć : 1700 podnešenih zahtjeva za povrat imovine, zastupanje kod Ministarstva za izbjeglice i povratnike, Suda i Opštine, rad u Komisiji UNHCR-a za povrat imovine, pisanje punomoći, žalbi, tužbi, deložacije;

Obnova kuća i infrastrukture: obnova kuća, voda i struja u Polju, voda na Krivdić Brdu;

Integracija djece povratnika: pomoć djeci da se integrišu u novi školski sistem i sredinu, uz angažovanje dvije nastavnice. Radionice su bile mjesto za iskazivanje nekih dječijih sklonosti,  nadarenosti, razvijanja komunikativnosti, druženja, organizovanja izleta, posjeta, sporta. To je za njih značilo i manje ulica i kafića a više organizovanog, kreativnog slobodnog vremena;

Ženski mirovni koraci: Veliki odjek u gradu imao je petodnevni međunarodni seminar koji smo organizovali u aprilu 2001. godine, na kome je učešće uzelo 30 žena iz Dubice i Njemačke, svih nacionalnosti i iz obje Njemačke, te nekoliko gošći iz Kozarca i Zagreba. Nakon više od deset godina uspjeli smo na jednom mjestu okupiti ovako raznoliku grupu žena. Radili smo na temi: „Prevladavanje nasilja– koraci ka miru“. Tada se rodila i ideja o potrebi za redovnim okupljanjem i druženjem žena koje smo nazvali po seminaru „Frauenfriedensschritte“/”Ženski mirovni koraci”   koji okuplja žene kroz edukacije, seminare, izlete, volontiranje, proslave 8. marta i   osmomartovske izložbe, predavanja, radionice i druženja, redovno učešće na Gastro danu, kursevi krojenja i šivenja i kursevi kućne njege kao vid prekvalifikacije, te saradnja sa drugim udruženjima žena (DUŽ iz Hrvatske Dubice, Srcem do mira iz Kozarca, Žene Donje Puharske iz Prijedora, UŽ „Duga“ iz Banja Luka..). Drugi seminar je bio u njemačkom gradu Halle na temu: „Gostoprimstvo u različitim kulturnim i religijskim tradicijama“, treći u Essen-u na temu: „Siromaštvo i integracija“, a četvrti ponovo u Dubici sa temom: „Budnost u civilnom društvu – gledati, slušati, protivrječiti“;

Mali krediti: pozajmice do 5.000 KM za pokretanje vlastitog biznisa za 15 povratnika;

Dostojanstveni život u starosti i Podrška osobama bez porodičnog staranja: – pomoć starim i bolesnim licima kroz kućne posjete, besplatne ljekarske preglede, nabavku lijekova, kuhinju-tople obroke, predavanja, izlete;

Omladinski centar „UNA“: 2009. godine osnovali smo prvi omladinski centar u gradu, kao mjesto za aktivno i kreativno okupljanje mladih osoba gdje će moći razgovarati o problemima mladih, školovanju, zaposlenju, uključivanju u život zajednice, agresivnosti, drogi, alkoholu, siromaštvu, da sami kreiraju svoje slobodno vrijeme, da razvijaju ideje o perspektivama za posao…;

Bosansko – njemački susreti mladih u okviru kojih je više od stotinu mladih putovalo u inostranstvo, sticalo nova iskustva i upoznavalo drugu kulturu, radeći pri tom na mnogim temama, kao što su: Rat i mir, pomirenje, azil, tolerancija, zapošljavanje, mediji…;

Evropski volonterski rad: jednogodišnje volontiranje mladih u raznim projektima u Njemačkoj sa ciljem sticanja radnih navika, razvijanja vlastitih ideja, učenja jezika;

Ljetni kampovi: rekreativno druženje mladih Evrope u Njemačkoj;

Ewoca: međunarodni radni kampovi za mlade – 2012 – 2014 u saradnji sa Nijemcima i Italijanima, 2015 -2017 sa Nijemcima i Mađarima. Osnovna tema ovih radnih kampova je promocija ekološke svijesti i održivosti. U Dubici smo imali dva kampa: 2014. kada smo se bavili reciklažom otpada pod nazivom „Dragocjena zemlja“ a 2016. smo od jedne deponije smeća u gradu napravili „Zelenu oazu“;

Anđeo kultura: Mirovna karavana evropskog glavnog grada kulture 2010. godine boravila je dva dana u našem gradu. Naime, Evropska unija svake godine jednom evropskom gradu dodjeli  titulu glavnog grada kulture. 2010. godine pomenuti naslov ponijela su tri grada:Istanbul iz Turske, Essen iz Njemačke i Pečuh iz Mađarske.Predstavnici ovih gradova organizovali su međunarodnu kulturnu karavanu «Anđeo kulture» koja je okupila ljude svih generacija, kultura i religija koja je sa simbolom zajedništva Jevreja, Hrišćana i Muslimana putovala od jednog do drugog glavnog grada kulture. Na tom putu, u organizaciji Udruženja građana «Putevi mira» i naše opštine, posjetili su i Dubicu. Simboli „Anđeo kultura“ od pijeska, postavljeni su na trg ispred zgrade opštine, Gradske džamije, crkve Svetih apostola Petra i Pavla i na mjestu gdje je nekada bila katolička crkva. Stalni simbol „Anđeo kultura“ postavljen je ispred Sportske dvorane. BZK „Preporod“ Bosanska Dubica je imala tada svoj prvi javni nastup na otvorenom.

Flame for Peace 2014- Plamena mira 2014.: Baklja Plamena mira je bila simbolični nosilac poruke mira i solidarnosti, koju su mladi Evropljani nosili kroz 12 zemalja Evrope uz nadu da se nikada rat u Evropi ne ponovi i da nikada ne krene ili bude iniciran i planiran sa prostora Evrope. Projekat je rađen u saradnji sa članovima Aahenskog mirovnog pozorišnog projekta „Bühne des Fiedens – Bina mira“, u kojem je jedna naša Dubičanka, uz dobrovoljce i saradnike iz Njemačke, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.

Protest za otvaranje mosta, odnosno graničnog prelaza: u septembru 2013. smo organizovali prvo protestno okupljanje na graničnom prelazu sa učesnicama seminara „Ženski mirovni  koraci“, a zbog zatvaranja mosta ulaskom R. Hrvatske u EU u julu 2013. U aprilu 2015. organizovali smo drugi protest građana ispred graničnog prelaza, odnosno na keju. Željeli smo skrenuti pažnju državnih organa Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske na ogromne probleme koje je prouzrokovalo zatvaranje ovog graničnog prelaza za putnički saobraćaj. Žene SDP-a su nam ovom prilikom pružile punu podršku u pripremi protesta. Sretni smo što je ovaj granični prelaz u decembru 2015. godine ponovo otvoren za putnički saobraćaj.

cima-4

Humanitarni projekti:

Donacije za pojedince: nabavka hrane, higijenskih sredstava, drva, lijekova, sjemena i gnojiva za poljoprivrednike, podjela bajramskih paketića, koka nosilja, zamjena vodomjera, priključci vode,novčana pomoć, odjeća, obuća….;

Donacije za firme;

Komunalac: oko 2.000 kanti za smeće, autosmećar;

Vodovod: cisterna za vodu, auto za odštopavanje kanalizacije, vodomjeri, kompletno dovođenje vode u jednoj ulici na Krivdić Brdu i direktan priključak na bunar;

Dom zdravlja, Banja Mlječanica i Bolnica Gradiška: medicinska oprema, kreveti, ortopedska pomagala, obnova fizijatrijske sale;

Osnovne i srednja škola: namještaj za učionice, audio i video oprema, školski pribor, alat za školsku radionicu;

Humanitarni brojevi za prikupljanje sredstava za liječenje u inostranstvu;

Pomoć građanima Prijedora za vrijeme poplava – nabavka građevinskog materijala;

Kombi za udruženje roditelja, djece i omladine sa posebnim potrebama „Rastimo zajedno“…

Ostale aktivnosti:

-Učešće, sa našim partnerima iz Essen-a i omladinskog centra „UNA“ u Sarajevu, na manifestaciji „Zamijenimo svijet ratova i nasilja sa kulturom mira, nenasilja i pravde“ u povodu obilježavanja 100-te godišnjice završetka Prvog svjetskog rata;

– Seminar, završetak „Dekade prevazilaženja nasilja“, Essen- Evropski grad kulture. Učesnici su bili partnerske organizacije Evangelističke crkvene zajednice Essen-a iz više zemalja svijeta kao i predstavnice UG Putevi mira i omladinskog centra UNA.

-Evropski Biblijski dijalog  u Pragu na temu: „Protivrječno živjeti u Evropi”. Uvijek i iznova ljudi su se postavljali protiv struje vremena. Kome ili čemu treba da se odupremo danas? Mnogi  smatraju naše vrijeme kao krizno, a ima takođe dovoljno a i previše kriza. A to je do nas kako se nosimo sa tim, da nam kriza ne dominira.U Berlinu je bilo riječi o egzilu- izbjeglištvu. Ljudi napuštaju svoje domove da bi pobjegli od nasilja, siromaštva i beznađa. Oni su u potrazi za Obećanom zemljom. Na seminaru se pričalo i o ličnim iskustvima, razgovaralo se iz jevrejske, krščanske i islamske perspektive o ovoj temi.

-Kroz Operativni razvojni tim i Partnersku grupu uključeni smo u izradu nove Strategije razvoja opštine.

Tu su još mnogobrojni seminari i treninzi na teme: nenasilno djelovanje i rješavanje konflikta, tolerancija, posttraumatski stres, ljudsko dostojanstvo, ljudska i dječija prava, nasilje nad ženama i u porodici, moć, predrasude, povjerenje i dr., dugogodišnje nadgledanje izbora, susreti i posjete iz Njemačke, Austrije, Hrvatske, Izraela, Engleske, Holandije.

A koji su projekti u toku?

ZDENAC:Cijelu ovu godinu je išao projekat Ženski mirovni koraci – za žene smo organizovali druženja, izlete, radionice, posjete starijim sugrađanima, posjete udruženjima u Jasenovcu i Kozarcu, obilježavanje Dana borbe protiv nasilja nad ženama i Dana ljudskih prava, učestvovale smo na međunarodnoj konferenciji žena „Srcem do mira“ u Kozarcu…;

– Projekat Dostojanstveni život u starosti: kućne posjete za 27 korisnika, sa dvije njegovateljice. Starije i bolesne osobe se posjećuju kod kuće, mjeri im se krvni pritisak, šećer u krvi, kontroliše redovna upotreba prepisanih lijekova, odlazi kod porodičnog ljekara po recepte, nabavljaju lijekovi, odlazi u kupovini, pomaže u ličnoj higijeni i određenim kućnim poslovima ;

– Održali smo 14-to dnevni radni kamp za mlade pod nazivom: Zelena oaza živi zdrav život – izađi u prirodu. Projekat se radi u partnerstvu sa Njemačkom i Mađarskom u okviru ewocaᶟ radnih kampova u 15 zemalja Evrope. U Dubici smo od jedne divlje deponije smeća u gradu napravili Zelenu oazu, mjesto za odmor, rekreaciju, učenje u prirodi, sa ljetnjikovcem, dječijim igralištem, roštiljem, drvećem i ukrasnim žbunjem. Ovaj projekat pomoglo je finansijski i nekoliko naših sugrađana koji žive vani. Hvala im na tome.

Da li u svojim aktivnostima uvijek djelujete samostalno ili s nekim partnerima kao što su Merhamet i drugi?

ZDENAC:Imamo partnere u Njemačkoj sa kojima odrađujemo većinu projekata i koji, da kažem, lobiraju za nas tamo, kako bi omogućili da ljudi u Njemačkoj čuju za nas, upoznaju naše aktivnosti i doniraju po koji euro za iste. Za svaki veći projekat u Njemačkoj mora postojati neko iz Njemačke kao partner. Znači, niko od naših partnera nije naš donator koji nas finansira, koji nam obezbjeđuje redovna sredstva. Rad udruženja 90 odsto finansira se od donacija pojedinaca, grupa i crkvenih zajednica iz Njemačke.

Imamo trenutno pet partnera sa kojima sarađujemo: gewaltfrei handeln e.V Wethen; Evangelistička crkvena zajednica Essen-Kray; Jugendakademie Walberberg e.V., EV. Frauen in Mitteldeutschland Halle i Crkvena zajednica Embsen. Oni omogućavaju transakcije novca za projekte, povremeno seminare, posjete Njemačkoj i posjete našem udruženju iz Njemačke. Kroz te posjete i pisanjem projekata održavamo naš rad. Zahvaljujući ovim našim partnerima, UG Putevi mira je od početka svog rada do danas Dubici obezbijedilo preko milion i po maraka raznih donacija. Finasiranje Opštine izostaje zbog loše finansijske situacije iste.

Sa Merhametom smo odradili nekoliko humanitarnih projekata. To su bile donacije iz inostranstva koje mi nismo mogli uvesti, pošto nismo registrovani za uvoz, pa je to odrađeno sa Merhametom. Imali smo i određenu saradnju sa Merhametom iz Bonn-a. Udruženje Dubičanaca iz Čikaga svoje humanitarne akcije najčešće radi sa Putevima mira. Oni su ove godine i prvi put finansijski pomogli rad našeg udruženja, što je i jedina finasijska pomoć Dubičana našem radu i hvala im mnogo na tome. Nekada smo imali i saradnju sa udruženjem Dubičana iz Švedske ali je to prekinuto.

Ovdje je, nažalost prisutna konkurencija među NVO-ima, pa nam saradnja nije baš na zavidnom nivou. Svi su deklarativno za saradnju, a konkretne saradnje je malo. Zajednički bismo i bez dupliranja aktivnosti, sigurno mogli mnogo više uraditi.

Koje od planova i projekata biste izdvojili a koji bi se trebali realizirati u narednoj godini?

ZDENAC: Prije svega želimo nastaviti rad sa ženama, znači i dalje raditi na projektu Ženski mirovni koraci;

– Projekat Dostojanstveni život u starosti: kućne posjete, čije finansiranje završava krajem aprila takođe planiramo realizirati i u 2017. Nadamo se da ćemo uspjeti pronaći donatora;

– ewocaᶟ radni kamp: u 2017. u Njemačkoj se održava treća godina ovog trogodišnjeg projekta.Grupa od 6 mladih Dubičana/ki i jedan voditelj će ići u Njemačku na 14 dana, gdje će se   takođe baviti temom ekologije i održivosti;

– Pozvani smo u radnu posjetu, sa našim njegovateljicama u jednu organizaciju u Njemačkoj, koja se bavi kućnom njegom, kako bismo vidjeli kako oni rade i stekli određena znanja i iskustva iz ove oblasti;

– U 2017. imamo i dva seminara u Njemačkoj, na poziv naših partnerskih organizacija „Ev. Frauen in Mitteldeutschland“ iz Halle i „gewaltfrei handeln“ iz Wethen-a.

Obuka za njegovatelje/ice: tromjesečna obuka za osposobljavanje za rad sa starim i bolesnim osobama;

– Kongres ewocaᶟ u Njemačkoj: učešće predstavnika Udruženja na pripremama za ovogodišnje radne kampove za mlade;

Trening za voditelje evropskih radnih kampova u Njemačkoj, uz učešće jednog našeg predstavika – voditelja radnog kampa za iduću godinu…

To su aktivnosti koje trenutno možemo planirati, a vjerojatno će biti još i drugih projekata i aktivnosti, zavisno od konkursa koji budu raspisani i ostvarenih donacija, a sigurno neće izostati i posjete našem Udruženju,…

Na samom kraju, imate li eventualno neku poruku za Dubičane koji žive izvan Zavičaja i Domovine?

ZDENAC:Dubičani koji žive u inostranstvu često dolaze u svoj grad, sa određenim brojem izuzetaka koji još uvijek imaju strah doći u Dubicu. Oni se još uvijek nisu oslobodili straha iz ratnog perioda, a i neće dok god ne dođu ovamo. Treba smoći snage i pobijediti strah, prije svega zbog sebe samoga. Mnogi su pod utjecajem medija koji pišu samo negativnosti. Ukupna politička situacija u cijeloj BiH nije dobra, ali to nije razlog da se ne posjeti rodbina, ne sastane sa prijateljima i ne okupa u Uni. To često slučaj i sa strancima. Kroz sve naše projekte i posjete nastojimo da naše goste upoznamo sa gradom, zbližimo ih sa domaćim stanovništvom smještajući ih u porodice i tako doprinesemo bržem procesu pomirenja i prevazilaženju straha, harmoniji življenja u našem gradu i BiH uopšte. Evidentno je da stranci sa sve manje straha dolaze u Dubicu i da ih je sve više. Možemo s ponosom reći da smo mi i ambasadori našega grada u inostranstvu.

Moram naglasiti da su Dubičani veoma aktivni u pomaganju svojih sugrađana koji su u lošem socijalnom položaju, brzo se organizuju i prikupe potrebnu pomoć i ja im se na tome od srca zahvaljujem. Dragi Dubičani, ovaj grad vas treba, pa barem na taj mjesec dana godišnjeg odmora koji možete ovdje iskoristiti i napuniti vaše baterije, one duševne. Nije ipak sve u novcu.

cima-11

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

ZDENAC:Hvala Vama što ste mi ustupili prostor i odvojili Vaše vrijeme za ovaj intervju. Nadam se da će Vaši čitaoci, a prije svega moji Dubičani, ovim intervjuem dobiti veći uvid u naš rad i aktivnosti. Drago mi je da smo ostvarili i ovaj vid komunikacije, kao jednu vrstu razgovora.

Činjenica je da malo ili nedovoljno razgovaramo jedni sa drugima, da često ne znamo ni kako se nama bliske osobe osjećaju, šta je to što ih plaši, koje su njihove želje. Razgovor je najbolji način da saznamo ono što treba da znamo jedni o drugima. Bili veliki ili mali, kroz razgovor možemo da riješimo skoro svaki problem, pa i svaki sukob.

Vama i Vašim čitaocima želim sretnu i uspješnu nastupajuću Novu godinu, a svima nama mir u svijetu!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (854)

bg-26-12-2016-1

 

 

 

 

Evo još nekoliko fotki koje ilustriraju neke od aktivnosti ovog UG:

cima-2————————————————————————————————————————————————–

cima-5—————————————————————————————————————————————————–

cima-6—————————————————————————————————————————————————-

cima-3—————————————————————————————————————————————————

cima-9——————————————————————————————————————————————————–

cima-12——————————————————————————————————————————————————–

cima-13——————————————————————————————————————————————————–

cima-14—————————————————————————————————————————————————–

cima-15————————————————————————————————————————————————————

cima-16—————————————————————————————————————————————————

cima-17——————————————————————————————————————————————————

cima-18——————————————————————————————————————————————————

cima-19———————————————————————————————————————————————————

cima-20—————————————————————————————————————————————————-

cima-21——————————————————————————————————————————————-

cima-22———————————————————————————————————————————————————-

cima-23


cima-24—————————————————————————————————————————————————–

cima-25———————————————————————————————————————————————

cima-26

U OKOVIMA MRŽNJE

Posted: 27. Decembar 2016. in Intervjui

Do sada se nekako moglo i znalo iz sjemenskog žita izdvojiti kukolj, a kako danas u obilju kukolja sačuvati zdravo žito? –  jer živimo  u vremenu kada ljubav sve više  ustupa  mjesto mržnji!

Image result for mrznja

Živimo u svijetu u kojem je sve manje ljubavi, a sve više mržnje. Skoro da smo zaboravili vrijeme romantične ljubavi Romea i Julije, Omera i Merime, a  sve više smo prepusteni  činima satane i izloženi neofašističkoj ikonografiji  sa simbolima mržnje od kojih se diže kosa na glavi.

Mržnja se širi poput virusa

Među ljudima je uvijek bilo mržnje, ovisno o uslovima života i uticaju okruženja. Zasnivana  je  na vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj, političkoj,polnoj ili nekoj drugoj osnovi. U različitim uslovima života različiti slojevi društva  bili su različitio podložni njenom uticaju. Moglo bi se reći prema  stepenu društvenog razvoja, prosvjećenosti  i  razvijenosti  socijalne  strukture.

Mržnja se svijetom širi poput virusa. U ovoj etapi društvenog razvoja se sve  zloupotrebljava –porodica , zajednica,UN, pa i Bog. Manipuliše se etnicitetima, narodima, vjerom… U ime Boga svijetom se danas sve beskrupuloznije ratuje, teroriše, ubija… Narodi se karakterišu kao dobri i loši… a pod naletom mržnje zemlje jedna po jedna padaju kao snopovi  žita. U uslovima sve veće krize,  ljudi  zavedeni ideologijom, a povedeni  mržnjom i pohlepom ,  neostvarene težnje i nedostatne materijalne vrijednosti  teže kompenzirati drugim vrijednostima, pa traže krivca,  pljačkaju, otimaju …

Simboli mržnje se sve više manifestuju i šire od lokalnog , preko regionalnog,  sa težnjom da postanu globalni. Šire ih različite ekstremne skupine koje postaju sve veće i nasilnije. U najvećem broju slučajeva odgovorne društvene institucije, društveno javno mnijenje i društvo u cjelini pokušavaju prećutiti i ne vidjeti  koreografiju, transparente, panoe, web stranice… preko kojih se mržnja sve više širi i oplođuje. Na našim prostorima srbočetnički  i  hrvatski ustaški  simboli mržnje postaju  prateća ikonografija javnih skupova , kulturnih i sportskih diogađaja. „Nož,žica, Srebrenica!“ – “Srbe na vrbe“ ili ustaški pozdrav „Za dom spremni“    u memorijalu  Jasenovca , bole i vrijeđaju ne samo one protiv  kojih su usmjereni , već sve narode BiH.

Vijeće Evrope ima Preporuku a ima i Komisiju za borbu protiv netolerancije i rasizma. Ne može se reći da su djelotvorni. Iako su kaznenim zakonima predviđene kazne za širenje rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje, prekršioci se dosljedno ne kažnjavaju, a vladajuće strukture ih  prećutno podržavaju i nerijetko štite. Oficijelne vlasti ih i nagrađuju i odlikuju.

Mržnja je kao balon

Svi smo sposobni mrziti. Zato mržnju susrećemo na svakom koraku, od porodice, preko škole, posla,  kroz medije, društvene organe i institute…Mržnju huškački i sve agresivnije šire pojedinci, partije, države… Onaj koji mrzi želi naštetiti i povrijediti… A mržnja je ne samo izraz već i osobina onog koji mrzi.  Po Dučiću „Mržnja najprije pogađa one koji je nose.“  A svi koji mrze razloge nalaze u vanjskom faktoru, umjesto u sebi i svojoj sredini.

Mržnja je kao balon, što ga više naduvavaš, sve više raste,dok ne eksplodira. Ona čini racionalnim najsvirepije zlo i opravdava najveće zločine. U službi mržnje koriste se sve masovnije laži, jer tri puta ponovljena laž postaje istina. Mržnja nije samo osjećaj već, devijacija i poremećaj uma.

Uzroci mržnje su zavist i sebičnost, ljubomora, neuzvraćena ljubav… Uzrok mržnje je nadmoć duha zla, unutarnji sukob, naš stav ili interpretacija koja pojačava naše predrasude, jer one koje mi mrzimo, neki drugi  vole. Istina rađa mržnju – jer ko govori istinu zamjera se drugima.  Čest uzrok mržnje je i strah – jer čovjek mrzi onog kojeg se boji. Ondje gdje je uklonjena mržnja, nikakvo oružje nije potrebno.

“Razlike među ljudima – po Stendalu – rađaju mržnju.“  Ljudi mrze i one koji u njima pobjeđuju osjećaj manje vrijednosti. Mržnja ne prihvata drugačije mišljenje, kvari, izopačava, sabotira i potkopava… ličnost, porodicu, društvo, čovječanstvo.  Ona  unosi nered u čovjekovu prirodu,unakazi um, iskrivi najčistije srce.

Mržnja je otrov, koji  kada se unese u mehku, ranjivu, bespomoćnu dušu, uništava sve što u njoj dotakne. Nemojmo mržnju tražiti u drugom, dok se ne uvjerimo koliko je ima u nama. I kada nađemo lijeka svojoj mržnji, bićemo spremni pomoći druge da mržnju  zamjene ljubavlju.

U školi su nas učili da mrzimo

Ko je, kada i zašto posijao sjeme mržnje u rahovu bosansku zemlju teško je otkriti, jer bi se moralo ići daleko u prošlost, ali nije teško razaznati i saznati ko ga i radi čega sada sije i rasijava…..

Kada sam, kao i drugi moji vršnjaci, u prvim razredima osnovne škole, a u kasnijim godinama i u srednjoj školi, morao napamet učiti pjesme srpskih pjesnika u kojima su, kao i danas, ubice i koljači opjevani kao heroji, naivno sam vjerovao da su njihova djela bila herojska, da je to bila borba za slobodu i jednakost… U to sam vjerovao i onda kada sam uz logorske vatre slušao  priče “heroja“  NOR-a o njihovim ratnim podvizima, a još više sam bio zadojen idealima tog lažnog herojskog  patriotizma kad sam na književnim večerima i svečanim akademijama učestvovao u recitalima povodom Dana republike i čitao svoje prve patriotske pjesme… Do koje mjere su nas uspjeli naučiti da volimo druge a ne volimo sebe i svoje pokazuje i ovaj primjer.

Kad smo kao djeca, potstaknuti herojstvom epskih junaka i njihovoj ulozi u filmovima, oponašali borbu legendarnih junaka, Marka Kraljevića i Muse Kesedžije, od kojih je prvi simbolizirao pobjedničke srpske heroje, a drugi omrznute Turke, niko od djece nije dobrovoljno prihvatao da bude Musa Kesedžija, jer je Marko bio naš a Musa njihov, a uz to se unapred znalo ko treba pobjediti. A svako je želio da bude pobjednik. I kad se znalo deseti da Marko Kraljević iznevjeri očekivanja, to je bilo naprosto neprihvatljivo. Borba se morala obnoviti.

Mržnja Rajka Lukača

Pola stoljeća kasnije, kao prognanik, koji je u zemlji svojih snova ostavio sve što su on i njegove  prethodne generacije stvorile, dolazim do spoznaja koje mi govore o jednoj drugoj istini. Tu spoznajnu stranu istine otkriva mi dubički seljak koji i nakon što je opanke zamjenio šimikama, selo u kome je rođen za Beograd, koji toliko mrzi Bošnjake i njihove adete i običaje, da i nakon svega što su srpski nacionalisti i fašisti učinili širom Bosne a finalizirali u Srebrenici, i dalje u agresiji na BiH vidi građanski rat, u svakom Bošnjaku vidi dahiju, u buni protiv dahija poziv za osvetu…  „jer je (kako kaže) krvca iz zemlje provrela, zeman došo, valja vojevati.“

Skrhan mislima o onom što se maja, juna i jula  1992. dogodilo prijedorskim Bošnjacima i u julu  1995. drinskim Bošnjacima u Srebrenici, sa nevjericom i grozotom čitam knjigu “Božiji ugodnici I“ i „Božiji ugodnici II“ književnika Rajka Lukača “ (pisanu neposredno nakon Srebreničkog genocida) i ne mogu vjerovati svojim očima što vidim na prvim stranicama knjige.

Lukač slavodobitno ponovno piše istoriju i vuče nas u mrak vraćajući u  21. vijek događaje iz minule prošlosti:  „Čim se nebesa smrače” – „tu knezovi nisu radi kavzi, nit su radi Turci izjelice, al’ je rada sirotinja raja,koja globa davati ne može, ni trpiti turskoga zuluma; i radi su  božji ugodnici, jer je krvca iz zemlje provrela, zeman došo valja vojevati“.

Ovo nam poručuje i na ovo nas ponovno podsjeća Rajko Lukač  iz Beograda 1998. godine. Na prvoj stranici njegove knjige „Božiji ugodnici I“  Lukač u stilu horora poentira sjemenom mržnje, sprema ga za plodno bosansko tlo, tražeći u čitaocima one koji su spremni da ga siju, u još krvavu zemlju bosansku. Za njega je i ovo novo vrijeme, nakon Prijedora, Sarajeva, Foče, Srebrenice… nosi iste poruke  kao vrijeme iz vrenmena borbe protiuv dahija.

Poistovjećujući Bošnjake sa Turcima i stavljajući vrijeme agresije na BiH u kontest borbe protiv Turaka, Lukač nam piše:

„U početku avgusta 1875. godine pokaza se u nas buna. Turci se uzrujaše… Digli su i vojsku te vojevali na Knešpolje. Sirotinju tamošnju proćerali su preko Save i u nju sasuli. Donesoše pljačku,valeći se kako su junaštvo provodili.“

„U povratku Ahmo Šerić nađe u pustoj kući dijete iznemoglo od gladi. Dadne mu ljeba i dok on iziđe da vidi konja, druge merhametlije isijeku dječaćića na komade. Vratio se i nađe glavicu da se kotrlja i mrtva ljeb njegov žvače.“

Pitam se da li Lukač dok ovo piše vidi kolone očajnika koje Mladićevi “heroji“ i njegova braća vode na stratišta i logore smrti? Da li se sjeća svog  idola i vođe Ratka Mladića kao krvavim rukama daje bosanskom dječaku smrtnu čokoladu za posljedni zalogaj? Nije li to ona ista dječačka glavica iz kuće Ahme Šerića?

Otkud tom Rajku tolika mržnja?!  Zar je sjeme mržnje toliko otrovalo njegovu dušu, da ga tako duboko zaorava u  brazde krvave zemlje bosanske ?…

Zasljepljen Lukačevom mržnjom, i poistovjećujući se sa njegovim porivima i shvatanjima, moj sugrađanin,Dubičanac, Rajko Krneta, čiji je otac kao srpski heroj NOB-e  desetine godina bio privilegovan uživao i brao lovorike, ne želi vidjeti Bošnjačku tragediju ovog vremena, već  je svojim uvodnim prilogom podešava  Lukačevom modelu:

„Kad su stigli nepoznati konjanici s teškim zatvorenim kolima, razmotali su veliku kravlju kožu na kojoj su kao žile bile iscrtane rijeke, putevi, obodi šuma i naselja ( zašto ne reći  sa granicama nove srpske države). Na mjestu koje je izgledalo kao vime, negdje u uglu koji čine rijeke Sava i Una prije nego se sastave , bilo je napisano ime našeg naselja ( da li reći Kozarske Dubice), a vodićev prst kucnuo je u to mjesto kao djetlić u stablo i on klimnu glavom pratiocima.“

Da bi ostao dosljedan sebi i što upečatljiviji sijač , Lukać  u završnom tekstu “Božijih ugodnika I“ nastavlja trovati  svojom mržnjom: “Krstovi I križovi su iznijeti iz crkvi i po njima izbijaju fleke mržnje, hvata se rđa zla. Duhovi dva svijeta su pušteni iz boca “.

“Samo će groblja govoriti da se ovdje živjelo”, poručuje Lukač, ali propušta i ne želi reći da su to Bošnjačka mezarja, nepregledna polja bijelih nišana, od Une do Drine i Potočara!

BiH idealno tlo za sijanje mržnje

BiH je idealno tlo za sijanje mržnje. Na njemu se već stoljećima to sjeme uspješno oplođuje, a plodove žanju bh susjedi – Srbija i Hrvatska. Što više mržnje, sve više ustaških kapa i četničkih kokardi. Što više ustaških kapa i četničkih kokardi sve više prijetećih skupova sa prijetećim porukama. Ustaški i četnički totalizmi u BiH, sada predvođeni Čovićom i Dodikom, dosljedno nastavljaju širiti mržnju po modelu “huškanja naroda“, dobro poznatom iz vremena nacističke Njemačke.

Po istom kriteriju U BiH se mržnja  pokreće  s pozicije neonacionalizma,  neofašizma, klerofašizma, a širi preko uticajnih pojedinaca, pokreta, udruženja, organizacija… Aktivnosti se kreću od verbalnog eksponiranja preko masovnih medija i plakata, pucanjem, bacanjem eksplozivnih naprava, povicima, prijetnjama, napadima na objekte i uticajne pojedince… Umjesto spomen obiljžja braniocima slobode i nezavisnosti spomenici se podižu krvnicima.

„U zemlji mržnje najviše mrze onog ko ne ume da mrzi“. Tako je mržnju prepoznatu u Srbiji dijagnosticirao Andić. U Republici spskoj je to vladajući politički model, preko koga se srpski okupatori održavaju na vlasti.

Antibošnjaštvo se neprijateljski širi prema bošnjačkom narodu, njegovoj historiji, kulturi i tradiciji. Ispoljava se kao pojedinačna netrpeljivost i organizovana diskriminacija u cilju marginiziranja i eliminacije Bošnjaka iz Rs kao naroda i etničke skupine. Korijeni antibošnjaštva crpe se iz osmanskog perioda i poturaju u formi “islamskog terorizma“, kako bio se povećano anti-islamsko raspoloženje podiglo i na globalni nivo.

Težnje srpskog i hrvatskog nacionalizma prema Bošnjacima u BiH se ne razlikuju mnogo. Srpski nacionalizam želi oduzeti  bh teritorij, reducirati broj Bošnjaka i svesti ga na poslušne izvršioce njihovih zahtjeva, dok hrvatski nacionalizam pored otvorenih teritorijalnih pretenzija nastoji pojeftiniti, potčiniti i prisvojiti bošnjačke vrijednosti, staviti ih u službu svojih interesa i uključiti ih kao svoje u hrvatsku kulturnu baštinu.

BiH kao tampon zona  mržnje

Umjesto da BiH i njeni najbrojniji stanovnici Bošnjaci budu katalizator, da izoliraju suprostavljene naboje mržnje, oni  joj postaju podložni, jer se pomirljivo prepuštaju njenom uticaju. Dio njih na jednoj, a dio na drugoj strani. Samo jedan nedefinisani dio njih ostaje negdje u sredini, između ta dva naboja. Tako se kao centri mržnje i centri njene moći  jačaju i profiliraju Zagreb i Beograd, uspješno koristeći isprobani sistem „zavadi pa vladaj“. Pokušaj Sarajeva da približi dvije suprotnosti u vrijeme Titove Jugoslavije samo je jedno vrijeme bio uspješan. BH tampon zona između mržnje s hrvatske i mržnje sa srpske strane samo je ublažila i odgodila procese, koji su se vrlo posljedično dogodili devedesetih godina prošlog vijeka.

Mržnja i ljubav ne mogu postojati istodobno. Ko ne nalazi razloge za ljubav, nalazi razloge za mržnju.  Mržnja je bolesno stanje koje nastaje kao osjećaj krajnje odbojnosti prema nekom ili nečem i vremenom prerasta  u otvoreno neprijateljstvo. Mada sa mržnjom graniče, ipak su znatno blaži i umjereniji, osjećaji odbojnosti, prezira, antipatije, gađenja…  Suprotno mržnji su ljubav, praštanje i tolerancija.  Za razliku od mržnje, ljubav nam pomaže da iskažemo svoje najdublje emocije, koje nas uče da jasnije iskažemo svoja osjećanja. Ali, ljubavi je sve manje.

Govor mržnje su poruke mržnje i netrpeljivosti koje izazivaju ili prouzrokuju mržnju prema jednoj osobi, skupini ili narodu, radi stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije, nasilja ili raspaljivanja već postojeće mržnje. Govor mržnje je postalo snažno srestvo za podsticanje diskriminacije, nasilja, svirepog ponašanja, do linča i ratnih zločina. To je otrov koji se brzo širi i teško odstranjuje. Nepovratno vodi nasilju, agresiji i terorizmu i sve je prisutniji u našem dnevnom životu.

Mržnjom  gubimo, ljubavlju dobivamo

Ljudsko srce ima granicu u ljubavi, ali nema u mržnji (Balzak). Kada volimo postajemo bogatiji za nešto, a kada mrzimo oduzimamo sebi nešto.

Svijet je po Empedoklu građen od 4 elementa: vode, zemlje, ljubavi (koja spaja) i mržnje ( koja razdvaja).

Ljubav i uspjeh uvijek idu zajedno, a posljedica  mržnje je  neuspjeh. Ni danas još uvijek nismo svjesni  koliko su nam mržnjom  zla nanijeli, koliko dobra uništili, koliko smo životnih vrijednosti izgubili. Mi prognani svoju državu, sela i gradove, sa svim što smo u njima stvorili, prepustili smo onima koji mrze. Izgubili smo naše tople domove, firme i radna mjesta na kojima smo radili, vrtiće i škole u kojima smo našu djecu učili, bolnice u kojima smo oboljele liječili, domove u kojima smo igrali i pjevali… Izgubili smo sigurna radna mjesta, pravo na minuli rad, pravo na sticanje penzije, pravo na trinaestu platu, regres za godišnji odmor, stipendije i školarine našoj djeci i studentima…

Izazivanje razdora i netrpeljivosti, vjerske, rasne i  nacionalne mržnje je krivično djelo. Nadležni pravosudni organi nastoje implementirati najbolje prakse i standarde u sankckionisanju krivičnih dijela  počinjenih iz mržnje, ali je još uvijek prisutno niz  prepreka i problema koji otežavaju efikasno procesuiranje. Sve je izraženiji i otpor građana, koji sve složnije i otvorenije ustaju protiv mržnje i netrpeljivosti koje nas vuku u mrak i beznađe.

Volite se ljudi! Ne dozvolite da živimo u strahu i mržnji! Mržnjom gubimo, a s ljubavlju smo uvijek na dobitku.

Burlington, Decembra 27, 2016

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

Image result for kozarska dubica

Moj grad, naša Bosanska Dubica, dočekuje još jedan naš voljeni praznik, još jednu Novu godinu, bez nas, bez svojih građana. Umjesto da šetamo dubičkim ulicama, jedemo Ćetavine ćevape i pijemo pivo u Starom bagremu, da se sastajemo na korzu pored Ćaršijske džamije i zagrijani u Kosovića bašći krećemo u hotel, gdje ćemo igrati Šotu, veseliti se i  nazdravljati za Novu godinu poljupcima zalivenim  šampanjcem, a potom vedra rapoloženja krenuti svojim kućama, mi sjedimo uz tablete, mobitele i kompjutere i  na dubičkim portalima tražimo naš voljeni grad i mislima obnavljamo draga sjećanja iz nedavne prošlosti.

U našem ranijem životu Novu godinu smo uvijek dočekivali kao godinu novih obećanja.  Neka se nisu ostvarivala, ali smo uspješno prevazilazili sva teška stanja i zajednio išli naprijed. Bili smo srećni! Dubičani koji danas žive u Dubici i oni koji su iz nje protjerani, nemaju šta od nje očekivati. Bosanska Dubica koju kršteno zovu Kozarska je mrtav grad. Razoren srpskom mržnjom, šovinizmom, nacionalizmom, fašizmom.  Za Bošnjake iz dijaspore “groblje slonova“,  mjesto u koje stariji dolaze da umru. Ovu sumornu sliku moći  će samo za kratko prikriti sjaj božićnih praznika i  novogodišnje noći, kada će se na dubičkim ulicama pojaviti više ljudi, u kućama i trgovinama biti više šarenila i svjetla  i na licima malo više nade.

Ni svjetla ne mogu razbiti mrak

Nastupajuću 2017-tu godinu Dubica dočekuje sa novim osvjetljenjem, koje je centar grada učinilo čarobnim. Ipak, teško je vjerovati da bilo koje svjetlo može razbiti mrak srpskog jednoumlja, koje vlada Republikom srpskom i  dubičkim područjem.

Od kada je Bosanska Dubica promjenila ime u Kozarska Dubica, to više nije grad koji mi prepoznajemo po njegovim vrijednostima, niti  ih prepoznaju oni koji su sad u njemu. Dvadeset godina naš grad čami i čeka u čamotinji. Ali ne zna ni šta, ni koga čeka. Nas su otjerali  i zamjenili nas  s nekim drugima. A sada se ti drugi spremaju da zamjene njih. I tako se naša Dubica vrti u krug kao na vrteški.

Svaka nova vlast dolazi sa pregrštom obećanja, nagovještava da će promijeniti sve što nije bilo dobro, a stanje iz godine u godinu sve gore. Od Bošnjaka koji su se vratili još niko ne radi, a sve je manje radnih mjesta i za Srbe.  Malo je onih koji  iz Kozarske Dubice ne žele da odu.  Koliko je mladih napustilo Dubicu u zadnje vrijeme niko ne zna. Zna se samo to da prognane  Bošnjake i Hrvate još niko nije pozvao da se vrate, a i onima koji su se vratili nerijetko stižu prijetnje.

U Dubici  je sve više napuštenih bošnjačkih kuća. Vjeruje se da ih je već  sad par stotina. Od industrije i privrede ne radi skoro ništa. Dubički privredni giganti kao što su bili ŠIP “Kozara“, TIK „Knežopoljka“, Šećerana, Tvornica poljoprivrednih priključnih mašina „Mehanika“… su mrtvi ili neki dišu samo na škrge. Dovoljno je reći da je ŠIP“ Kozara“ imao 2.000 zaposlenih , a ono što je od njega ostalo zapošljava svega 27 radnika. Ono što je ostalo od respektabilne predratne privrede prigrabili su i opljačkali tajkuni i kriminalci. Sa najviše povjerenja građani su 2000-te svoje vrijedonosne vaučere uložili u “ Zepter- invest“, od kojeg  do danas niko nije dobio ni KM dividende.  Kada je u aprilu 2015-te zatvoren gradski granični prelaz ka Hrvatskoj, u narodu je zavladalo još veće beznađe, koje je novim sezonskim otvaranjem  granice samo donekle ublaženo, ali nije prevaziđeno.

Posebno je porazna činjenica da  u Dubičkoj parlamentarnoj skupštini  izabranoj 2016-te, kojom dominira Dodikov SNSD,  od 27 mjesta ni jedno ne pripada Bošnjacima niti bošnjačkim partijama. A do agresije na BiH Bošnjaci su gradu činili većinu.

Dubica oživi samo kada dođe Dijaspora

Kozarska Dubica je već dvije decenije avetinjski grad. Oživi samo tokom ljetnih mjeseci, kada dolazi dijaspora, da obiđe svoje  bližnje i svoja napuštena imanja. Ali zadnjih godina je  sve manje posjeta i u ljetnim mjesecima. Dovoljno je proći dubičkim ulicama u kojima je nekad bujao život. Danas je  rijetka kuća u bilo kojoj gradskoj ulici u kojoj se može vidjeti  bošnjačka glava. I to uglavnom starije žene. Nešto veća koncentracija Bošnjaka je samo na Krivdića brdu i u Jošiku.  To nam govori  da i oni podaci  koji govore da se u Dubicu vratilo 1000 do 1200 prognanih nisu tačni, jer obuhvataju i one koji su samo jednom ili par puta dolazili u svoj grad, vadili lične dokumente, a većinu vremena provode negdje u inostranstvu.

Svima je poznato da se od 7000 prognanih dubičkih Bošnjaka i 600 Hrvata, do danas vratilo oko 1.000 Bošnjaka i šačica Hrvata. Pretežan broj povratnika su stariji, koji se vraćaju u zavičaj da u njemu ostave svoje kosti. Dubičke vlasti svih posdejtonskih godina na razne načine onemogućavaju povratak, umjesto da učine sve da vrate izgobljenu trećinu  stanovništva, koja u svakoj  drugoj zemlji predstavlja glavni razvojni potencijal.

Na području dvije Dubice tokom agresije je ubijeno oko 200 nevinih građana, a jedan broj se još vodi kao nestali. Zahvaljujući angažovanju rodoljuba iz dijaspore tek  je ove godine u krugu Gradske dubičke džamije dubičkim šehidima podignut nišan, na koji su upisana imena 53 dubička šehida.

Prema popisnim podacima iz 1991.godine na području dubičke opštine živjelo je 31.606 stanovnika, od čega 13.680 u gradu a 17.926 u 60 sela. Popisom iz oktobra 2013-te utvrđeno je da na području opšine žive 23.074 stanovnika, od čega 11.566 u gradu. To znači da opština sad ima 8.532 stanovnika manje  nego 1991, a gradsko područje je siromašnije za 2.114 stanovnika. Ako se ima u vidu da zadnjih 10 godina natalitet ima negativan trend, onda to znači da Kozarskoj Dubici ozbiljno prijeti bijela kuga.  I ako se produži negativan trend povratka Bošnjaka, moglo bi se dogoditi da u dogledno vrijeme Bosanska Dubica bude  jednonacionalna – Kozarska, kakvu su projektovali srpski fašisti  tokom agresije i za koju se i danas zalažu vlasti Rs, uključujući i dubičku vlast.

Kozarska Dubica sigurno utočište za ratne zločince   

Kozarska Dubica je i danas jedno od najsigurnijih utočišta za počinioce zločina nad Bošnjacima. Mnogi od njih se kriju pod lažnim imenom i lagodno žive u nekom od novih srpskih naselja podignutih donacijama i parama međunarodne zajednice. Nedavno je otkriveno da je u dubičkom naselju Jošik, kod Nebojše Stojanova,  u više navrata boravila Monika Stojanov ili Monika Karan ili Monikla Ilić, još poznatija pod imenom “Žena monstrum“, osuđena za najsvirepije zločine počinjene 1992.  nad Bošnjacima u Logoru Luka u Brčkom. Naravno dubičke vlasti o tome šute i ko zna koga i gdje sve kriju u dubičkom zvjerinjaku.

Do sada je na dubičkom području otkrivena samo jedna masovna grobnica, sa 8 bošnjačkih tijela, mada postoje  argumentovane indicije da ih ima više. Za progon, pljačku i počinjene zločine još niko nije odgovarao.  Upornošću porodica žrtava pokrenuta su svega tri četiri krivična procesa, koji se odugovlače i pokušavaju podvesti pod  zastaru ili amnestiju. Tužilaštvo BiH se tek ove godine počinje interesirati za ono što se u vrijeme agresije dogodilo na dubičkom području. A dogodilo se mnogo toga. Događa i danas.

Dubičani neizmjerno vole svoj grad

Ali  pored svega, mi koji smo vani i dalje neizmjernio volimo naš grad, našu Dubicu. Sa velikom radošću primamo svaku pozitivnu promjenu. Mnoge od nas obradovala je nova rasvjeta u centru grada, koja ga je u našim očima učinila čarobnim, iako znamo da ni to svjetlo neće nimalo probiti mrak jednoumlja, koje vrada Rs i našom Dubicom.  Svjesni smo da ni toj novini nije cilj da svima nama unese više vedrine, optimizma i vjere u bolje sutra, već se sve čini da se jednoumlje srpskog nacionalizma ojača i produbi, da proslavu Dana Rs – 9. Januara učine pobjedničkom i  veličanstvenom, ali samo za srpski narod. A to nam dovoljno jasno govori da mi Bošnjaci i Hrvati nismo dobro došli u naš grad, iako u njemu imamo itekako šta tražiti i dobiti. Ako sav srpski narod Rs i naše Dubice kao svoj najveći dan slavi 9. Januar – dan kada je nad nama pokrenuto genocidno istrebljenje, onda je to  poruka koja nas mora prizemljiti i osloboditi svih zabluda.  Na takvu nacionalističku i fašistoidnu poruku se mora odgovoriti. Ono što smo mukotrpno i marljivim dugogodišnjim radom stvorili nećemo i ne smijemo nikad napustiti. Na to imamo apsolutno pravo i obavezu, kao na svoj život.  U ime nas samih i u ime generacija koje dolaze. BiH, kao i njen dio Rs sa našom Bosanskom Dubicom,  je zemlja svih naših naroda i građana, na koju niko nema  isključivo apsolutno pravo. Te gradove, sela i naselja smo gradili mi i naše prethodne generacije, i oni pripadaju svima nama i našim budućim generacijama.

U to ime i ovom prigodom šaljemo pozdrav našoj voljenoj domovini BiH, našem voljenom  gradu  Bosanskoj Dubici,  sa željom da Nova 2017-ta svima nama  ispuni dugogodišnja očekivanja i nadanja i unese više radosti, ljubavi, zdravlja i sreće u naše živote.

Od aktuelnih vlasti dubičke opštine i novoimenovanog načelnika  Radenka Reljića, bez obzira što pripada SNSD-a, očekujemo da shvati i prihvati kao činjenicu ono što njegovi prethodnici nisu htjeli, da Kozarska Dubica – Bosanska Dubica pripada ne samo Srbima već svim njenim građanima, svim Dubičanima koji su je i učinili takvom kakva je bila jučer, kakva bi trebala biti sutra.

Burlington, 27. decembra  2016.

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

saso-ordanovski-1

Postizborni koalicioni kapacitet SDSM-a je veći nego onaj VMRO-DPMNE-a zbog antialbanske i antizapadne retorike na koje je DPMNE bazirala svoju predizbornu kampanju i, pogotovo, svoje postizborno ponašanje koje je izobilovalo mržnjom prema Albancima i opoziciji, kao i brojnim skandaloznim izjavama za proterivanje američkog i evropskih ambasadora i zabrane delovanja „sorosoida“ iz nevladinog sektora….. Ipak, VMRO-DPMNE (sa 51 osvojenim poslanikom) ima 15.000 više osvojenih glasova od SDSM-a (sa 49 osvojena poslanika), što znači da će ona prva dobiti mandat da pokuša da sastavi većinu od 61 poslanika od 120 članova makedonskog Sobranja. U to joj može pomoći njen dosadašnji partner DUI, koji je osvojio 10 poslanika, ali s obzirom na katastrofalni izborni rezultat DUI-ja (oni su u prošlom sazivu imali čak 19 poslanika, koji su sada prepolovljeni), što je jasna poruka albanskih glasača da ne podržavaju koaliciju sa DPMNE-om, kao i zbog glasina da bi nekoliko novih poslanika DUI-ja otkazali partijsku lojalnost ukoliko partijsko rukovodstvo odabere da ponovo vlada sa DPMNE-om, cela priča za takvu koaliciju se raspada i pre nego što dobiju šansu da VMRO-DPMNE i DUI formiraju novu zajedničku vladu…..Ali, sam predsednik Ivanov, svojom političkom neaktivnošću, podrškom kriminalnog vladanja prošle vlade, kao i nemanjem kapaciteta da se nosi sa važnim domaćim i međunarodnim političkim izazovima, samog sebe je ubrojio u jednog od faktora duboke političke krize…..Dvojezičnost u Makedoniji je regulirana zakonom i političkom voljom postignutoj prilikom potpisivanja Ohridskog okvirnog dogovora nakon krize u 2001. godini. Zaev nije predložio ništa više od toga, nego samo aktivniju podršku takvim rešenjima koja već postoje i koja se primenjuju u Makedoniji, a koja su bila i jedna od osnova koalicije VMRO-DPMNE i DUI…..

Gospodine Ordanovski! Jučer (25. decembra) je ponovljeno glasanje u tetovskom selu Tearci i njegovi rezultati nisu utjecali na ukupne rezultate. Ko je bliži formiranju nove Vlade, VMRO DPMNE sa 51 izabranim poslanikom ili Socijaldemokratski savez Makedonije (SDSM) sa 49, odnosno kome bi se mogle prikloniti četiri partije i koalicije Albanaca?

ORDANOVSKI: Postizborni koalicioni kapacitet SDSM-a je veći nego onaj VMRO-DPMNE-a zbog antialbanske i antizapadne retorike na koje je DPMNE bazirala svoju predizbornu kampanju i, pogotovo, svoje postizborno ponašanje koje je izobilovalo mržnjom prema Albancima i opoziciji, kao i brojnim skandaloznim izjavama za proterivanje američkog i evropskih ambasadora i zabrane delovanja „sorosoida“ iz nevladinog sektora. Praktično, svojom političkom radikalnošću i izblicima nekontroliranog straha da ne ostane bez vlasti, VMRO-DPMNE je „presekla“ granu na kojoj je trebala da izdejstvuje postizborno koaliciranje sa albanskim partnerima. Naravno, njihova jednodecenijska saradnja sa albanskim partijama u vlasti, a pre svega sa DUI-jem, temeljila se na tzv. „tenderskoj koaliciji“, u kojoj su korupcija i razni drugi kriminali bili najčvršći argument za zajedničko vladanje, pa nije isključeno da i sada DUI, nasuprot političkoj logici i vlastitih partijskih interesa, donese odluku za koaliciranje sa DPMNE-om na personalnoj osnovi, zbog razvijenih poslovnih i kriminalnih veza vodećih ljudi u DUI-ju sa DPMNE-om.

Kako inače komentirate rezultate nedavnih parlamentarnih izbora u Makedoniji?

ORDANOVSKI: Velika većina glasača glasali su za promene, jer ukupni broj glasova za sve opozicijske partije, nasuprot ukupnih glasova za vladajuću koaliciju izmedju DPMNE i DUI, je preko 100.000 u korist opozicije. Ipak, VMRO-DPMNE (sa 51 osvojenim poslanikom) ima 15.000 više osvojenih glasova od SDSM-a (sa 49 osvojena poslanika), što znači da će ona prva dobiti mandat da pokuša da sastavi većinu od 61 poslanika od 120 članova makedonskog Sobranja. U to joj može pomoći njen dosadašnji partner DUI, koji je osvojio 10 poslanika, ali s obzirom na katastrofalni izborni rezultat DUI-ja (oni su u prošlom sazivu imali čak 19 poslanika, koji su sada prepolovljeni), što je jasna poruka albanskih glasača da ne podržavaju koaliciju sa DPMNE-om, kao i zbog glasina da bi nekoliko novih poslanika DUI-ja otkazali partijsku lojalnost ukoliko partijsko rukovodstvo odabere da ponovo vlada sa DPMNE-om, cela priča za takvu koaliciju se raspada i pre nego što dobiju šansu da VMRO-DPMNE i DUI formiraju novu zajedničku vladu. Pri tome, na desetine hiljada etničkih Albanaca (procene su između 30.000-50.000) je glasalo za SDSM, jasno stavljajući do znanja da je multietnička i prozapadna politika ta perspektiva koju oni politički podržavaju. Treba se imati u vidu da su redovni lokalni izbori u Makedoniji zakazani za proleće 2017. godine, što znači da svaka sadašnja odluka albanskih partija znači i veliki rizik za gubljenje ili dobijanje podrške za izbor novih gradonačelnika već za nekoliko meseci.

Da li će buduća Vlada biti stabilna, bez obzira ko je formirao?

ORDANOVSKI:Ne, nova vlada će trajati relativno kratko, verovatno ne više od par godina, jer će Makedonija morati da konsolidira svoju unutrašnju političku stabilnost na nekim novim vanrednim parlamentarnim izborima. Ali, vrlo je važno ko i kakvu će politiku da sprovodi do tih verovatnih novih vanrednih izbora, jer će od toga zavisiti u koji će smer da krene rešavanje političke krize.

A kolika je vjerojatnoća da niko ne osigura potrebna minimalna matematička većina u Sobranju i šta bi se moglo desiti u tom slučaju?

ORDANOVSKI:U tom slučaju, postoji mogucnost za pravljenje manjinske vlade na čelu sa SDSM-om, podržane od manjih albanskih partija koje ne bi ušle u samu vladu; ili formiranje nekakve „ekspertske“ ili „koncentracione“ vlade koja bi, zapravo, imali za zadatak da pripreme nove vanredne parlamentarne izbore u doglednoj budućnosti. Većina analitičara se slaže da je Makedoniji potrebna vlada sa jasnim političkim kapacitetom, pa čak i nezavisno od toga ko je formira, jer bi ove „kompromisne“ varijante samo produžili i produbljili krizu, sa nejasnim reperkusijama i po drugim komponentama stabilnosti zemlje.

Postoji li u Makedoniji dovoljno snažna politička opcija koja bi izvela zemlju iz krize, ili, kako neki kažu, “vratila zemlju na kolosjek”?

ORDANOVSKI: Naravno da postoji, iako bi to bio težak i dugogodišnji zadatak takve vlade, jer se zemlja nalazi u vrlo nepovoljnoj unutrašnjoj ekonomskoj, socijalnoj, političkoj i međunarodnoj situaciji. Promene, za koje su građani jasno dali svoj glas na ovim izborima, ne može da donese ista ekipa do sada vladajućih struktura i partija.

Prije izbora ste prozvali predsjednika Ivanova da je jednim svojim potezom generirao političku krizu u Makedoniji. O čemu se radi?

ORDANOVSKI:Taj „jedan potez“ je bila predsednikova protivustavna i antidemokratska odluka za pokušaj abolicije onih koji su osumnjičeni za velike kriminale koje istražuje Specijalno javno tužilaštvo. Ali, sam predsednik Ivanov, svojom političkom neaktivnošću, podrškom kriminalnog vladanja prošle vlade, kao i nemanjem kapaciteta da se nosi sa važnim domaćim i međunarodnim političkim izazovima, samog sebe je ubrojio u jednog od faktora duboke političke krize. Gospodin predsednik je, zapravo, politički potpuno neupotrebljiv, osim za nekakve nove „smutove“ koje mu formalno omogućava njegova funkcija.

Kako komentirate zalaganje lidera opozicije Zorana Zaeva o potrebi uvođenja dvojezičnosti čemu se protivio lider VMRO DPMNE Nikola Gruevski tezom o “odbrani države”. Da li je ova tema bila jedna od presudnih za postizanje sada već poznatih izbornih rezultata obje vodeće političke stranke u Makedoniji?

saso-ordanovskiORDANOVSKI:Dvojezičnost u Makedoniji je regulirana zakonom i političkom voljom postignutoj prilikom potpisivanja Ohridskog okvirnog dogovora nakon krize u 2001. godini. Zaev nije predložio ništa više od toga, nego samo aktivniju podršku takvim rešenjima koja već postoje i koja se primenjuju u Makedoniji, a koja su bila i jedna od osnova koalicije VMRO-DPMNE i DUI. Politička histerija koju je predizborno razvila DPMNE o navodnoj „kantonizaciji“ i „federalizaciji“ Makedonije, ukoliko SDSM dođe na vlast, bila je nacionalistička i šovinistička strategija DPMNE-a da privuku više izbornih glasova. S obzirom na značajni broj ljudi (oko 450.000) koji još uvek glasaju za takvu šovinističku propagandu, Makedonija je zemlja u kojoj se nacional-šovinistička retorika još uvek politički isplati. Ipak, raduje podatak da je oko 70% građana na ovim izborima jasno odbilo da ponovo uđe u taj retrogradni i klaustrofobični „film“ g. Grujevskog.

Koliko je Makedonija u ovom trenutku daleko od ozbiljnijeg puta ka euroatlanskim integracijama?

ORDANOVSKI: Čak i bez „problema sa imenom“, na koji i nakon 26 godina insistira nacionalistička grčka politika, Makedonija je vrlo daleko od tog puta, s obzirom da su narušeni svi ključni politički kriterijumi koji jednu državu čine demokratskom. To je rezultat vladavine gospode Nikole Grujevskog i Alija Ahmetija koji su od Makedonije napravili autokratski „sanatorijum“ za personalne i partijske biznise i kriminale velikih razmera.

Još uvijek postoji spor između SPC (Srpska pravoslavna crkva) i MPC (Makedonska pravoslavna crkva) u Makedoniji. Da li on kao takav bitno utiče na društvena, pa i politička zbivanja u toj zemlji?

ORDANOVSKI:Ne, taj spor ima vrlo malu političku relevanciju u današnjoj makedonskoj politici i javnosti, ali je problematični potencijal koji se aktivira uvek kada nekome odgovara da pogorša makedonske odnose sa svojim susedima.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (853)

bg-26-12-2016-1

sasa-klepic

U bosansko-hercegovačkoj istoriografiji nalazimo mali broj radova koji tretiraju problematiku skupina sa margine društva. Razlog je fokusiranje istraživača uglavnom na teme iz političke i ekonomske  istorije, dok su se teme vezane za socijalnu istoriju posmatrale kroz prizmu većinskih skupina stanovništva. Samo se određen broj radova odnosi na Rome…..Velika nam je čast bila ugostiti delegaciju Turskog državnog arhiva na čelu sa direktorom g. Ugur Ünal . Ovo je za nas posjeta od izuzetnog značaja za dešavanja u arhivskoj službi u BiH, najviše iz razloga što mnogo građe koja se čuva u našim arhivima je na staroosmanskom jeziku, nemamo školovane kadrove koji bi prevodili građu na naše jezike i upravo produbljivanjem ove saradnje možemo ići u pravcu rješavanja tih pitanja…..Arhiv BiH i URiRBiH potpisali su Ugovor u naučno-istraživačkoj i obrazovnoj djelatnosti, kao i drugim poslovima od obostranog značaja i interesa na temu „Monografija o Hajrudinu Šibi Krvavcu“ u cilju uvećanja svojih potencijala i vođenja racionalne razvojne politike u naučno-istraživačkoj, obrazovnoj i privrednoj djelatnosti…..U Arhivu Bosne i Hercegovine prvenstveno u fondovima Zajedničkog ministarstva finansija (1878. – 1918.)  i Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu (1878. – 1918.) arhivska građa o iseljavanju i repatrijaciji je mnogobrojna i dobro očuvana…..Iz razumnih i praktičnih razloga kao i zbog višedecenijske zajedničke države i zajedničke arhivske baštine, intenzivna je saradnja sa arhivima u zemljama bivše Jugoslavije, čemu se poklanja posebna pažnja, pa su sa svim zemljama potpisani sporazumi ili protokoli o međuarhivskoj saradnji…..Tokom demonstracija 07. 02. 2014. godine prilikom paljenja zgrade Predsjedništva zapaljen je i jedan od depoa Arhiva Bosne i Hercegovine. U depou broj 1 bili su smješteni najznačajniji istorijski dokumenti iz osmanskog, austrougarskog i novijeg razdoblja naše istorije. Tada je izgorilo cca 1771 arhivskih kutija sa 909 000 dokumenata. Šteta neprocjenjiva!…..Prema novom popisu Mikroteka Arhiva BiH sadrži 3175 mikrofilmova, 1 169 866 snimaka i 73 662 dužnoh metara mikrofilma, s tim da su tu pobrojani samo negativi mikrofilmova. Broj pozitiva, koji se čuvaju na drugoj lokaciji  iznosi 1640 mikrofilmova, 838 717 snimaka i 47 000 dužnih metara…..

Gospodine Klepiću! Da započnemo ovaj razgovor s najsvježijim temama: dakle, kako ste obilježili Dan Arhiva i arhivske građe Bosne i Hercegovine?

KLEPIĆ: Ove godine, Dan Arhiva u Bosni i Hercgovini obilježen je nizom sedmodnevnih sadržaja u svim arhivima u državi ( PRILOG PLAKAT).

arhiv-bih-plakat

Centralni događaj obilježen je u Sarajevu u domu Oružanih snaga BiH 12.12.2016.godine i to Svečanom akademijom , gdje su prisutni bili arhivski radnici iz naše države, država iz okruženja, kao i najviši državni vrh Bosne i Hercegovine. Tad je i premijerno pokazana izložba „Iz zbirke matrica i pečata Arhiva BiH“, koja je već zaprimila veliko interesovanje zemalja iz okruženju za postavku. Cilj je i na ovakve načine da sve ono što se čuva u Arhivu BiH, bude i na adekvatan način prezentovano užoj i široj javnosti da zaista i postoji.

Šta biste rekli o projektu BiH ROMA ARHIV i kakav doprinos možete vi, iz Arhiva BiH, dati istom?

KLEPIĆ: U bosansko-hercegovačkoj istoriografiji nalazimo mali broj radova koji tretiraju problematiku skupina sa margine društva. Razlog je fokusiranje istraživača uglavnom na teme iz političke i ekonomske  istorije, dok su se teme vezane za socijalnu istoriju posmatrale kroz prizmu većinskih skupina stanovništva. Samo se određen broj radova odnosi na Rome.

Ovaj projekt je jako značajan obzirom na stanje romske zajednice u društvu kao najbrojnije i ekonomski najugroženije manjine u BiH.  Arhiva BiH je tu da mogući i pomogne sadašnjim i budućim istraživačima u  istraživanju i prikupljanju arhivske građe koja čini osnovu njihovog kulturno – istorijskog naslijeđa i identiteta. Iako se u Arhivu BiH nalazi oskudna građa o Romima ona je izuzetno i važna.

U prethodnom mjesecu vas je posjetila jedna delegacija iz Turske i riječ je bila o obnovi restauratorske radionice u Arhivu BiH. Šta možete više kazati o toj posjeti i projektu?

KLEPIĆ: Velika nam je čast bila ugostiti delegaciju Turskog državnog arhiva na čelu sa direktorom g. Ugur Ünal . Ovo je za nas posjeta od izuzetnog značaja za dešavanja u arhivskoj službi u BiH, najviše iz razloga što mnogo građe koja se čuva u našim arhivima je na staroosmanskom jeziku, nemamo školovane kadrove koji bi prevodili građu na naše jezike i upravo produbljivanjem ove saradnje možemo ići u pravcu rješavanja tih pitanja.

Nadalje, Arhiv BiH i Državni arhiv Turske imaju već potpisan sporazum o saradnji koji mnogim istraživačima iz BiH olakšava istraživanje u arhivima u Republici Turskoj, a ubuduće će i turski istraživači intezivirati svoj rad u BiH, gdje su pronašli određene interese.

Nedavno ste potpisali Ugovor sa Udruženjem reditelja i rediteljica BiH o naučnoj i poslovno-tehničkoj suradnji. O čemu se radi?   

KLEPIĆ: Arhiv BiH i URiRBiH potpisali su Ugovor u naučno-istraživačkoj i obrazovnoj djelatnosti, kao i drugim poslovima od obostranog značaja i interesa na temu „Monografija o Hajrudinu Šibi Krvavcu“ u cilju uvećanja svojih potencijala i vođenja racionalne razvojne politike u naučno-istraživačkoj, obrazovnoj i privrednoj djelatnosti.

Kako Arhiv BiH čuva građu vezanu za bosanskohercegovačku kinematografiju (ugovore, scenarije, knjige snimanja, sinopsise, fotografije), tako će se i realizacija ove saradnje i projekta ostvariti  kroz zajedničke aktivnosti Arhiva  i URiRBiH.

Vratimo se malo u prošlost. Dakle, u vremenu između dva svjetska rata na teritoriji BiH nije postojao niti jedan arhiv. Ko je onda sve brinuo o vrijednoj građi, kako u prikupljanju tako i njenom čuvanju, prije nego je osnovan vaš i naš Arhiv?    

KLEPIĆ:  Od institucija prije osnivanja Arhiva Bosne i Hercegovine, značajnu ulogu u prikupljanju i čuvanju arhivske građe odigrao je Zemaljski muzej u Sarajevu, koji naročito početkom 20. vijeka organizirano prikuplja arhivsku građu iz vremena osmanske uprave. Upravo je iz Zemaljskoga muzeja izrastao kasniji Orijentalni institut u Sarajevu, koji je prikupljao upravo građu iz vremena osmanske uprave.

Vrijedna arhivska građa sačuvana je i u raznim vjerskim organizacijama, od kojih su neke, kao Gazi Husrevbegova biblioteka, stara pravoslavna crkva u Sarajevu, franjevački samostani i danas poznate po vrijednim zbirkama arhivske građe.

Većinu naše arhivske građe čine fondovi nastali radom brojnih institucija uprave i pravosuđa, koje su u okviru svoga poslovanja i za svoje operativne potrebe čuvale svoje arhive, koje su s više ili manje uspjeha, po osnivanju Arhiva BiH postupno preuzimane u naše depoe.

Kako je pohranjena arhivska građa u Arhivu?

KLEPIĆ: Među glavnim problemima razvoja i djelovanja, prostorni problem bio je oduvijek jedan od najaktuelnijih, a nikada nije riješen na adekvatan način. Sa striktno stručnih stanovišta, može se reći da je to osnovno pitanje djelovanja ovog arhiva kao funkcionalne ustanove, jer uslovljava njegovu djelatnost i značajno utiče na rezultate u svakom segmentu.

Obzirom na funkcije Arhiva, prostorni problem razmatramo prvenstveno s aspekta i potreba smještajnog prostora, u smislu odgovarajuće zaštite, pohrane i prezentacije arhivske građe.

drzavni-arhivSvi dokumenti pohranjeni su u sobama, odnosno depoima koji se nalaze na četiri lokacije u gradu. Prema tome, smještajni  kapaciteti Arhiva nalaze se

  1. U zgradi Predsjedništva BiH, gdje je i sjedište Arhiva BiH
  2. Zgrada zajedničkih institucija BiH
  3. Zgrada Rektorata unuverziteta u Sa
  4. Zgrada Vlade Federacije BiH

Osim pitanja samih uslova ovih prostora, samo po sebi se ističe činjenica da ovakvo stanje stvari utiče i na produktivnost u obavljanju poslova, konkretno na utrošak vremena i osoblja.

Iako je arhivska građa većim dijelom smještena u neuslovnim prostorijama, ona je maksimalno zaštićena, dobro čuvana i dostupna za korištenje.

Ukratko….

Koje biste značajnije eksponate iz obilne arhivske građe izdvojili a odnose se na prošlost BiH, pa i šire?

KLEPIĆ: Na ovo pitanje je teško odgovoriti, jer bi svako ko poznaje ovu građu mogao biti pomalo subjektivan. A i građa je toliko raznovrsna po svojoj prirodi, da oslikava skoro svaki dio bosanskohercegovačke prošlosti. Neki dokumenti interesantni su po svom izgledu (estetski): prema papiru, rukopisu, pismu, kojim su pisani, a neki prema svome sadržaju, jer govore o značajnim i prelomnim historijskim događajima.

Jedan segment vaše građe odnosi se na bh. iseljeništvo, što je, rekao bih, veoma aktuelna tema. Hoćete li reći o kojim se tu eksponatima radi?  

KLEPIĆ: U Arhivu Bosne i Hercegovine prvenstveno u fondovima Zajedničkog ministarstva finansija (1878. – 1918.)  i Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu (1878. – 1918.) arhivska građa o iseljavanju i repatrijaciji je mnogobrojna i dobro očuvana.

Na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine od 1878. godine desili su se veliki migracioni pokreti stanovništva, a brojni psihološki, religijski, politički, ekonomski faktori su uticali na pomjeranje stanovništva. Iseljavanje i useljavanje bila je normalna društvena pojava, a posljedice tog pomjeranja bile su kobne. U austro-ugarskom periodu značajne su emigracije domicilnog stanovništva, naročito Muslimana kao glavnih učesnika u iseljavanju u Novopazarski sandžak, Makedoniju i Tursku, pravoslavnog stanovništva koje se iseljavalo u Srbiju, Crnu Goru ali i prekookeanske zemlje, te katoličkog stanovništva orijentisanog prema zapadnim zemljama,  što će dovesti do njihovog demografskog nazadovanja u Bosni i Hercegovini.

Negativna posljedica iseljavanja bio je i stalni odliv radno sposobnog stanovništva, radne snage, što je štetilo razvoju privrede i industrije.

Ova građa pruža neposredan doživljaj, sopstveno iskustvo savremenika tog doba, koji su napuštali svoje domove i odlazili u neizvjesnost, opisujući nam na zanimljiv način svoj boravak u iseljaništvu, navodeći razloge odlaska ali i povratka u Bosnu i Hercegovinu.

Surađujete li sa ostalim arhivima u BiH i u čemu se ta suradnja ogleda, evetualno?

KLEPIĆ: Bosanskohercegovačka arhivska služba je dio evropske arhivske službe. Do raspada Jugoslavije i osamostaljenja pojedinih republika, članstvo u međunarodnim stručnim organizacijama ostvarivalo se preko Saveza Društava arhivskih radnika Jugoslavije i Arhiva Jugoslavije.

Članstvo u međunarodnim stručnim organizacijama je važno radi praćenja i sudjelovanja u tokovima razvoja struke i prihvatanja međunarodnih normi. Arhiv BiH je od 1994. godine kao član Međunarodnog arhivskog vijeća – ICA (Internatinal Council of Archives). ICA je profesionalna organizacija posvećena promociji zaštite, razvoju i korištenju svjetskog arhivskog nasljeđa, koja prikuplja nacionalne stručnjake i udruženja. Ciljevi ICA-e su razvoj arhiva u svim zemljama, organizacija najboljih postupaka i standarda u struci.

Iz razumnih i praktičnih razloga kao i zbog višedecenijske zajedničke države i zajedničke arhivske baštine, intenzivna je saradnja sa arhivima u zemljama bivše Jugoslavije, čemu se poklanja posebna pažnja, pa su sa svim zemljama potpisani sporazumi ili protokoli o međuarhivskoj saradnji.

Također ostvarujemo saradnju i sa arhivima vjerskih zajednica u BiH, jer njihova arhivska građa i pisani dokumenti koje čuvaju  mogu se okarakterisati  kao istorijski izvori prvorazrednog značaja, posebno  vrijedan i korišten izvor za proučavanje porodične istorije i istorije lokalne zajednice.

Prije nepune tri godine, u povodu protesta u Sarajevu, stradao je i značajan dio građe Arhiva. Da li je taj dio, koji je izgorio, sačuvan na neki drugi način?   

KLEPIĆ:Arhivsku građu za proučavanje društveno – političkih, ekonomskih i kulturnih prilika i zbivanja na području Bosne i Hercegovine ali i šire potrebno je učiniti što dostupnijom za korištenje u naučne i druge društvene potrebe. Dobro informisanje zainteresovanih pojedinaca i institucija o sadržaju i vrijednosti građe koja se čuva u Arhivu Bosne i Hercegovine preduslov je za njeno šire istraživanje. U tom cilju pristupilo se izradi popisa mikrofilmovane arhivske građe, na čijem se mikrofilmovanju radilo od 60-tih do 90-tih godina prošlog vijeka. Vlada Japana je 2006. godine u sklopu projekta “Politika podrške – Cultural Grant Aid” Arhivu Bosne i Hercegovine donirala kompletan mikrofilmski laboratorij, koji je opremljen za sve faze rada, od fotografisanja građe do razvijanja rolni. To je trenutno tehnički najopremljeniji odsjek u Arhivu. U njemu se svakodnevno vrši snimanje na profesionalnim aparatima (16 mm Fuji FMAC 600D i 35 mm Hirakawa Microfilm Camera).

Tokom demonstracija 07. 02. 2014. godine prilikom paljenja zgrade Predsjedništva zapaljen je i jedan od depoa Arhiva Bosne i Hercegovine. U depou broj 1 bili su smješteni najznačajniji istorijski dokumenti iz osmanskog, austrougarskog i novijeg razdoblja naše istorije. Tada je izgorilo cca 1771 arhivskih kutija sa 909 000 dokumenata. Šteta neprocjenjiva!

Uvidom u mikroteku Arhiva BiH izvršeno je popisivanje mikrofilmova u svrhu izrade novog obavijesnog pomagala i utvrđeno brojno stanje oštećene i uništene arhivske građe kao i broj  mikrofilmova na kojima je ta građa ostala sačuvana. Dio građe koja se nalazila u 774 arhivskih kutija  (387 000 listova), a koja je uništena ili oštećena u požaru i u svom fizičkom obliku  nedostupna za korištenje  sada je dostupna još samo na mikrofilmovima. Većinom se odnosi na period između dva svjetska rata. Drugi dio arhivske građe (997 arhivskih kutija) koji je izgorio na žalost nije bio mikrofilmovan.

Prema novom popisu Mikroteka Arhiva BiH sadrži 3175 mikrofilmova, 1 169 866 snimaka i 73 662 dužnoh metara mikrofilma, s tim da su tu pobrojani samo negativi mikrofilmova. Broj pozitiva, koji se čuvaju na drugoj lokaciji  iznosi 1640 mikrofilmova, 838 717 snimaka i 47 000 dužnih metara.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (852)

vrbas-miso

merry-christmas-2016
Svim mojim prijateljima i čitateljima – kršćanima, neka je
ČESTIT BOŽIĆ !
To all my friends and readers – Christians, let's
MERRY CHRISTMAS!
A todos mis amigos y lectores – los cristianos, vamos
FELIZ NAVIDAD!
Bedrudin GUŠIĆ

 

petra-tisljaric

Inicijativa 40 dana za život pokrenuta je 2014. godine, u korizmi, kada se prvi put održala u Zagrebu, ispred KBC Sestre milosrdnice. Do sada je u njoj, tijekom 6 kampanja, sudjelovalo više od 8000 molitelja diljem Hrvatske, a još je više onih koji podržavaju Inicijativu iz svojih domova, župa, čak i inozemstva…..Inicijativa 40 dana za život svoj temelj ima u molitvi, postu i Svetom Pismu. Baš zbog toga i taj naziv. U Svetom Pismu se puno puta spominje broj 40 – 40 dana koje je Isus proveo u pustinji, 40 godina lutanja pustinjom izabranog naroda i tako dalje. Period od 40 dana u svojoj su molitvi dobili na srce osnivači same Inicijative i odatle i taj naziv i sam oblik rada……Želimo osvijestiti lokalnu zajednicu da se namjerni pobačaj događa baš u njihovoj blizini i da se tiče baš svakog građanina jer izrazito šteti kako nerođenoj djeci, tako i majkama, očevima te cijelom društvu….. Tema kao što je namjerni pobačaj izuzetno je osjetljiva pa je prirodno i to da će biti sukoba oko te teme, iako nažalost, nema ničeg prirodnog u namjernom prekidanju trudnoće…..U svijetu je do sad (od 2004.) spašeno 12 668 života, 75 klinika za pobačaje se zauvijek zatvorilo, a 141 radnik u industriji abortusa je dao otkaz!…..Već sad se ljudi odazivaju na naše događaje, nekad više, nekad manje. Jedan od takvih bio je veliki koncert za završetak prošle kampanje u Zagrebu, na kojem smo predstavili prvi pro-life audio nosač zvuka (CD), a na tom je koncertu prisustvovalo preko 600 gostiju!…..

Kada je pokrenuta Inicijativa u Hrvatskoj, koliko ljudi u njoj sudjeluje i u koliko hrvatskih gradova djelujete?

TIŠLJARIĆ:Inicijativa 40 dana za život pokrenuta je 2014. godine, u korizmi, kada se prvi put održala u Zagrebu, ispred KBC Sestre milosrdnice. Do sada je u njoj, tijekom 6 kampanja, sudjelovalo više od 8000 molitelja diljem Hrvatske, a još je više onih koji podržavaju Inicijativu iz svojih domova, župa, čak i inozemstva. Prošla, korizmena kampanja, održala se u 24 grada s 25 mjesta bdjenja, dok će se sljedeća održati u 26 gradova s 27 mjesta bdjenja. Važno je spomenuti i kako je Inicijativa u Hrvatskoj bila motivacija mnogim gradovima iz inozemstva da pokrenu Inicijativu i u svojoj državi.

Koliko je ljudi do sada sudjelovalo u Inicijativi na svjetskoj razini i u koliko gradova i zemalja?

TIŠLJARIĆ: Preko 725 000 ljudi sudjelovalo je diljem svijeta u miroljubivom bdjenju, u 40 država i 675 gradova, te održalo 4 535 kampanja!

40-dana-za-zivot-logoZašto naziv „40 dana za život“?

TIŠLJARIĆ:Inicijativa 40 dana za život svoj temelj ima u molitvi, postu i Svetom Pismu. Baš zbog toga i taj naziv. U Svetom Pismu se puno puta spominje broj 40 – 40 dana koje je Isus proveo u pustinji, 40 godina lutanja pustinjom izabranog naroda i tako dalje. Period od 40 dana u svojoj su molitvi dobili na srcu osnivači same Inicijative i odatle i taj naziv i sam oblik rada.

Na čemu se temelje vaše aktivnosti i što su vam vizija, misija i ciljevi?

TIŠLJARIĆ:Naše aktivnosti temelje se na molitvi i postu, miroljubivom bdjenju te osvješćivanju lokalne zajednice, a glavni nam je cilj promijeniti srca i misli ljudi kako nitko više ne bi pomislio na tu strašnu nepravdu kakva je namjerni pobačaj. Želimo osvijestiti lokalnu zajednicu da se namjerni pobačaj događa baš u njihovoj blizini i da se tiče baš svakog građanina jer izrazito šteti kako nerođenoj djeci, tako i majkama, očevima te cijelom društvu.

Koji su zapravo oblici vašeg djelovanja?

TIŠLJARIĆ:Molitva, post, razgovor, i ponovno, molitva i post. Miroljubivo bdjenje se održava dva puta godišnje, tijekom dvije kampanje od 40 dana, no tijekom cijele godine molimo i postimo da se svako začeto dijete rodi te pomažemo majkama koje su odustale od pobačaja. Također, radimo i s ženama koje su prošle kroz traumu spontanog ili namjernog pobačaja te i njima želimo pomoći na putu ozdravljenja. Održali smo i cijeli niz edukacijskih tribina (od početka našeg djelovanja preko 100 tribina diljem Hrvatske).

40_dana_molitve_za_zivot_01

Kao i svaki javni rad, i vaš je podložan javnoj kritici, kako pozitivnoj tako i onoj drugoj. Ko vas podržava u Hrvatskoj a ko vam se suprostavlja?

TIŠLJARIĆ:Javna kritika je svakodnevni dio svakog javnog rada. Međutim, ne osvrćemo se toliko na loše i ružne stvari koje su o nama rečene ili napade koji se događaju. Tema kao što je namjerni pobačaj izuzetno je osjetljiva pa je prirodno i to da će biti sukoba oko te teme, iako nažalost, nema ničeg prirodnog u namjernom prekidanju trudnoće. Moram naglasiti da postoji jako puno pojedinaca, zajednica, župa, crkava, koje nas podržavaju, te smo zaista radosni zbog tolike podrške.

Da li i koliko vaši napori da što je moguće djelotvornije izvršite svoju misiju dopiru do ušiju onih koji kreiraju zakone u Hrvatskoj, odnosno do ušiju političara, pa i medija? Kakva su Vam iskustva u vezi s tim?

TIŠLJARIĆ:Izrazito nam je drago što se tijekom zadnje tri godine koliko djelujemo u Hrvatskoj, tema namjernog pobačaja stavila u javni diskurs i na taj se način otvorila i javna rasprava o istoj. Inicijativa se, s druge strane, ne bavi niti će se baviti mijenjanjem zakona niti ikakvim političkim aktivizmom. Naš je cilj promjena srca i svijesti cijele zajednice.

40-dana-za-zivot-2

Kakve ste rezultate do sada polučili u Hrvatskoj, a kakve vaše kolege u cijelome svijetu?

TIŠLJARIĆ:U Hrvatskoj znamo za 39 spašenih života tijekom 6 kampanja, još više između kampanja, za izuzetan pad broja namjernih pobačaja u nekoliko hrvatskih bolnica, najmanje šestero ginekologa koji su se pozvali na priziv savjesti, a sve je više onih žena koje javno svjedoče o traumi i posljedicama koje namjerni pobačaj ostavlja za čitav život svakoj ženi, a i muškarcu. U svijetu je do sad (od 2004.) spašeno 12 668 života, 75 klinika za pobačaje se zauvijek zatvorilo, a 141 radnik u industriji abortusa je dao otkaz!

S obzirom na suštinski ista načela svih monoteističkih religija po pitanju abortusa, bila bi logična vaša suradnja i sa drugim vjerskim zajednicama koje djeluju na području RH. Imate li je i u čemu se ona ogleda, eventualno?

TIŠLJARIĆ:Inicijativa je ekumenska, što znači da surađujemo sa svim kršćanskim denominacijama te imamo podršku nekih od kršćanskih crkava. Također smo ove godine u svibnju održali i prvu tribinu međureligijskog dijaloga, gdje smo čuli o ovoj tematici s različitih strana – govornici su bili predstavnici Islama, Reformirane crkve te Rimokatolici.

Da li u svojoj kampanji koristite i neka svjedočanstva onih djevojaka ili žena koje su “izabrale život”?  

TIŠLJARIĆ:Tijekom ove tri godine prikupili smo mnoga svjedočanstva majki koje su izabrale život zbog Inicijative, onih koje su se obratile i vratile Gospodinu nakon pokajanja zbog učinjenog pobačaja, svjedočanstva vezana za teme kojima smo se do sad bavili (djeca sa sindromom Down te posvajanje, op.a.). Neka od tih svjedočanstava su objavljena i na našoj web stranici http://www.40danazazivot.com.

Da li djelujete i kroz obrazovne ustanove u RH?

TIŠLJARIĆ:Još uvijek ne djelujemo službeno kroz obrazovne ustanove u Republici Hrvatskoj.

Da li ste zadovoljni sa opsegom podrške hrvatske javnosti i da li ljudi u velikom broju posjećuju vaše tribine ili skupove?

TIŠLJARIĆ:Izrazito smo zadovoljni podrškom, pogotovo vjernika. Uvijek može bolje i vjerujem da ćemo već od sljedeće kampanje prenijeti radosnu vijest o djelovanju Inicijative do još većeg broja ljudi. Već sad se ljudi odazivaju na naše događaje, nekad više, nekad manje. Jedan od takvih bio je veliki koncert za završetak prošle kampanje u Zagrebu, na kojem smo predstavili prvi pro-life audio nosač zvuka (CD), a na tom je koncertu prisustvovalo preko 600 gostiju!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (851)

vrbas-miso

anto-nobilo

Smatram da u postupku nije izveden niti jedan dokaz koji bi teretio Perkovica i Mustača. Jednostavno ovaj postupak u Njemačkoj nije bio fer i pošten…..Mi uvijek branimo one koji su okrivljenici. Ako branimo npr silovatelje, da li smo i mi odvjetnici silovatelji? NARAVNO DA NISMO.U PREDMETIMA koji imaju neku političku konotaciju, kad nemate sto pametno reći onda lijepite etikete.To jednostavno ne drži vodu…..Ako žalbeno vijeće potvrdi prvostupanjsku presudu u dijelu gdje je sukob između ABiH i HVO označen kao međunarodni, onda to znači da je RH ratovala u BiH protiv vladinih snaga…..Dovoljno je čitati preambule optužnica i opise zajedničkog zločinačkog poduhvata da bi shvatili da bi i Tuđman moguće bio optužen.Druga je stvar da li bi bio osuđen. Kako je Gotovina oslobođen, onda bi i Tuđman zasigurno bio oslobođen…..To je bio pozdrav fašističke, kvislinške tvorevine NDH: on kod Hrvata simbolizira ono što kod Njemaca simbolizira HEIL HITLER.To je isti sustav vrijednosti.Taj pozdrav propagira fašizam sa svim pratečim sadržajima kao što su rasni zakoni,koncentracijoni logori smrti,masovna ubojstva Židova, Srba Roma, samo zbog njihove nacije i vjere.Ti zločini nisu bili ekcesi,sporadični, već sveobuhvatni ,izvršeni na temelju ustaških zakona i u skladu sa suštinom njihove ideologije…..Niko normalan ne može podržati fašizam, a ustaše su bile doslovni provoditelji fašističkih zakona kojima su kao cilj istrebljenja, bez njemačkog traženja dodali i Srbe…..

 Bili ste u timu obrane u povodu suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču koji su početkom augusta ove godine odlukom suda u Muenchenu nepravomoćno osuđeni na doživotno izdržavanje zatvorske kazne zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Uoči izricanja presude izjavili ste da očekujete “osuđujuću presudu” iako ste, kao njihov branitelj, naravno zatražili oslobađajuću.Otkud toliki sraz između vaših očekivanja i onoga što ste tražili od suda? Naime, zašto ste očekivali takvu presudu?

NOBILO:Presudu sudskog vijeća predvidio sam analizirajuči njihove odlike tijekom postupka.Otprilike 6 mjeseci prije presude shvatio sam da će presuda biti osuđujuća bez obzira na rezultate dokaznog postupka. Smatram da u postupku nije izveden niti jedan dokaz koji bi teretio Perkovica i Mustača. Jednostavno ovaj postupak u Njemačkoj nije bio fer i pošten.

Izricanjem te presude najavili ste žalbu Vrhovnom saveznom sudu. Da li je žalba uložena i na čemu se ista temelji, eventualno?

NOBILO: Presuda još nije napisana.Kostur žalbe već imamo jer povređeno načelo da sud mora biti neovisan i nepristran.Osim toga povrijeđeno je i načelo jednakosti oružja,jer je sud odbio saslušati svjedoke iz prve ruke_ insajdere,čiji iskazi bi bili oslobađajući.Nažalost u Njemačkoj nije moguče uložiti žalbu zbog odluke suda o činjenicama.

U našim krajevima (ex-yu prostor) dio javnosti poistovjećuje odvjetnika i njegovog branjenika. Vama su, naprimjer, u Hrvatskoj imputirali da branite udbaše, u slučaju Perkovića i Mustača, ili one koji su bili optuženi i osuđeni za ratne zločine (Blaškić). Kako komentirate takva stajališta i da li je u ista (stajališta) umiješala prste ova ili ona politika?

NOBILO: Mi uvijek branimo one koji su okrivljenici. Ako branimo npr silovatelje, da li smo i mi odvjetnici silovatelji? NARAVNO DA NISMO.U PREDMETIMA koji imaju neku političku konotaciju, kad nemate sto pametno reći onda lijepite etikete.To jednostavno ne drži vodu.

U prošlom mjesecu desilo se hapšenje desetorice pripadnika HVO u Orašju i to je izazvalo burne reakcije s najviših mjesta u Hrvatskoj. Da li su čelni ljudi Republike Hrvatske te neki mediji iz te zemlje imali argumente da ta hapšenja nazovu politički motiviranim, odnosno taj proces nazovu političkim? Da li je uopće trebala tolika prašina vezano za njihovo hapšenje i kome je, zapravo, trebala?

NOBILO:Nitko nije postavio dva ključna pitanja:da li su se zločini desili i da li postoji osnovana sumnja da su te osobe počinili zločin. Ako su oba odgovora DA,onda je to jedino bitno i relevantno i politika se u takove sudske postupke ne smije miješati.

 Drugostepena, pravomoćna presuda Jadranku Prliću i šestorici je najavljena za novembar slijedeće godine. Može li ista u nekoj svojoj izreci kompromitirati i državu Hrvatsku?

NOBILO:Da. Ako žalbeno vijeće potvrdi prvostupanjsku presudu u dijelu gdje je sukob između ABiH i HVO označen kao međunarodni, onda to znači da je RH ratovala u BiH protiv vladinih snaga.

Iako je nezahvalno u razgovoru s odvjetnikom koristiti hipotetička pitanja, ipak ću Vas pitati: da li bi, da je živ, predsjednik Tuđman bio također haški optuženik?

NOBILO:Dovoljno je čitati preambule optužnica i opise zajedničkog zločinačkog poduhvata da bi shvatili da bi i Tuđman moguće bio optužen.Druga je stvar da li bi bio osuđen. Kako je Gotovina oslobođen, onda bi i Tuđman zasigurno bio oslobođen.

Svjedoci smo rasprave na različitim razinama u hrvatskom društvu vezano zapozdrav “Za dom spremni”. Da li se taj pozdrav prema kojem je dio hrvatskog društva najblaže rečeno, tolerantan i blagonaklon a za jedan dio on je neprihvatljiv, može objasniti pravnički, bez politiziranja?

antonobilo-13032013-625youtubeNOBILO: Vrlo jednostavno.To je bio pozdrav fašističke, kvislinške tvorevine NDH: on kod Hrvata simbolizira ono što kod Njemaca simbolizira HEIL HITLER.To je isti sustav vrijednosti.Taj pozdrav propagira fašizam sa svim pratečim sadržajima kao što su rasni zakoni,koncentracijoni logori smrti, masovna ubojstva Židova, Srba Roma, samo zbog njihove nacije i vjere.Ti zločini nisu bili ekcesi, sporadični, već sveobuhvatni, izvršeni na temelju ustaških zakona i u skladu sa suštinom njihove ideologije. Niko normalan ne može podržati fašizam, a ustaše su bile doslovni provoditelji fašističkih zakona kojima su kao cilj istrebljenja, bez njemačkog traženja dodali i Srbe.

Kako komentirate postavljanje spomen ploče u centru Jasenovca na kojoj dominira upravo taj pozdrav? Ko je na potezu?

NOBILO:Provokacija neofašista.Testiraju Plenkovića dokle mogu ići.

 A da li je, pravno gledano (ako se to može pravno posmatrati), sporna zastava ispod koje se predsjednica Republike nedavno slikala u Kanadi?

NOBILO:Ne.Bijelo prvo polje se u povjesti javlja daleko prije ustaša.To nije eskluzivno ustaška oznaka.

 Na samom kraju, i u Zagrebu, i u (zapadnom) Mostaru se sve učestalije govori o “ugroženosti i neravnopravnosti Hrvata u BiH”. Predsjednica Republike je takvu tezu iznijela čak i u Briselu. Imate li Vi relevantnih spoznaja da su bh. Hrvati zaista neravnopravni sa druga dva naroda u BiH, odnosno sa Bošnjacima u FBiH?

NOBILO:Nažalost, nakon okončanja slučaja Blaškić nisam detaljno pratio političku situaciju u BIH.Načelno, najmanji narod u svakoj višenacionalnoj državi uvijek je ugrožen,več po prirodi stvari.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (850)

vrbas-miso

mirjana-laganin

Kuća je namijenjena starijoj djeci i mladima bez roditeljske skrbi koji trebaju pomoć u osposobljavanju za samostalan život koji ih očekuje nakon izlaska iz institucija u kojima su do tada boravili. Krajnji cilj je obučiti ih svim potrebnim životnim vještinama i pronaći im zaposlenje kako bi mogli započeti samostalan život neovisan o tuđoj pomoći…..Kako bi se rad novoosnovane socijalne ustanove zasnivao na provjereno uspješnoj i nadasve stručnoj metodologiji, njen osnivatelj, Our Kids Foundation UK je stupio u partnerstvo sa engleskom fondacijom FSCI koja je osoblju Kuće osigurala prethodno stručno osposobljavanje za rad sa ranjivim skupinama populacije, ustupila definiranu proceduru rada i omogućila stalni nadzor i pomoć u svakodnevnom radu….. Sveukupno je Kuća dobila osam stanara, za sada su to sve dečki mada nastojimo, radi stvaranja mješovite obiteljske zajednice, dobiti i korisnice djevojke. Danas Kuća broji sedam stanara jer je jedan od njih uspio nedavno započeti samostalan život…..U Kuću nisu dobro došli oni koji traže trajni smještaj i pri tome ne doprinose skladnom životu jedne zajednice, jer takvim neprihvatljivim ponašanjem prije svega negativno utječu na ostale sustanare…..Objekt je veliki, prostorno zaprema više od 500m² unutrašnjosti na dvije etaže, tako da imamo velike troškove samog održavanja objekta. Pored toga potrebno je mjesečno osigurati sve uvjete za zdrav i pravilan život svih stanara Kuće…..Na osnovu dosadašnjih iskustava iz ovakvih projekata procjenjuje se kako je jedna do dvije godine boravka u Kući dovoljna za osnaživanje mlade osobe kako bi se odvažila započeti samostalan život. U ovisnosti o tome što je krajnji cilj svakog od korisnika i kakve ima sposobnosti za savladavanje zadataka proisteklih iz programa rada, određuje se i vrijeme njegovog boravka u Kući, pa ono može biti kraće ili duže od procijenjenog…..Ono što nas posebno raduje je činjenica kako je ovaj projekt pobudio zainteresiranost volontera te se kod organiziranja nekih događaja možemo uvijek osloniti na njihovu pomoć. Radi se također o mladim osobama koji rado žele provoditi vrijeme sa stanarima Kuće i pomoći im, prije svega u organiziranju što kvalitetnijeg provođenja slobodnog vremena…..

Umjesto kliširane forme uvoda, reći ću samo ovo: ukoliko makar i jedna osoba nakon pročitanog  intervjua na bilo koji način pomogne ovoj socijalnoj ustanovi, smatrat ću da sam posao odradio uspješno.

Kada je Kuća otvorena i s kojim programskim ciljem?

knppphoto1cropped

LAGANIN: Kuća je sudski registrirana na samom koncu 2015. godine, te su nakon zapošljavanja osoblja ustanove i dobivanja ovlaštenja za rad Ministarstva zdravstva, rada i socijalne skrbi Hercegovačko neretvanske županije početkom 2016. godine, otpočele pripreme za useljenje njenih prvih stanara. Kuća je namijenjena starijoj djeci i mladima bez roditeljske skrbi koji trebaju pomoć u osposobljavanju za samostalan život koji ih očekuje nakon izlaska iz institucija u kojima su do tada boravili. Krajnji cilj je obučiti ih svim potrebnim životnim vještinama i pronaći im zaposlenje kako bi mogli započeti samostalan život neovisan o tuđoj pomoći.

Ko su bili, zapravo, realizatori ovog značajnog projekta?

LAGANIN: Italijanska organizacija Luciano Lama je realizirala prvu fazu projekta Kuća na pola puta. To znači da je izgradila objekt, predala ga u vlasništvo Gradskoj upravi Mostara, odredila potencijalne korisnike i osigurala financijska sredstva za rad Kuće u trajanju od jedne godine.

Nastavak realizacije ovog projekta povjeren je engleskoj fondaciji Our Kids potpisivanjem sporazuma kojim joj je Grad Mostar ustupio objekt na korištenje bez plaćanja naknade za to na ograničeni vremenski period. Potom je Our Kids Foundation UK pokrenula dugotrajni proces sudske registracije koji je zahvaljujući iznimnim naporima uspješno okončan.

Kako bi se rad novoosnovane socijalne ustanove zasnivao na provjereno uspješnoj i nadasve stručnoj metodologiji, njen osnivatelj, Our Kids Foundation UK je stupio u partnerstvo sa engleskom fondacijom FSCI koja je osoblju Kuće osigurala prethodno stručno osposobljavanje za rad sa ranjivim skupinama populacije, ustupila definiranu proceduru rada i omogućila stalni nadzor i pomoć u svakodnevnom radu.

kuca-na-pola-puta

Kada je Kuća dobila svoje prve stanare, odakle su došli i koliko ih danas trenutno ima?

LAGANIN: Prvi stanari uselili su u Kuću krajem šestog mjeseca ove godine – dva mladića iz Doma “Porodica” Zenica i jedan iz Doma “Egipatsko selo” Mostar. Nedugo zatim pridružio im se jedan iz Doma “Selo mira” Turija kod Tuzle. Dečko iz doma Duje kod Doboja stigao je u Kuću sredinom ljeta a ubrzo zatim pridružio mu se njegov stariji brat odrastao u Turiji. Među zadnjima stigao je još jedan mladić odrastao u domu u Mostaru i na koncu treći po redu, bivši štićenik doma iz Turije. Sveukupno je Kuća dobila osam stanara, za sada su to sve dečki mada nastojimo, radi stvaranja mješovite obiteljske zajednice, dobiti i korisnice djevojke. Danas Kuća broji sedam stanara jer je jedan od njih uspio nedavno započeti samostalan život.

U povodu otvaranja te ustanove izjavili ste da je ista “namijenjena prije svega za stanare koji žele raditi na sebi…” Hoćete li to elborirati?

LAGANIN: Kuća pruža pomoć onima koji ju trebaju, ali prije svega to su oni koji žele tu pomoć prihvatiti pridržavajući se programa rada koji se izrađuje prema individualnim potrebama svakog od korisnika. Pomoć se sastoji u osiguranom im stanovanju i svakodnevnoj obuci potrebnoj za ostvarenje njihovog cilja.

Tako na primjer jedan od stanara želi uštedjeti od primanja stečenim vlastitim radom nedostajuću svotu novca potrebnu za kupnju garsonjere u kojoj bi kasnije stanovao. Zato smo mu pronašli zaposlenje i brinemo se kako bi svakog mjeseca odvojio jedan dio svojih primanja za štednju.

kuca-na-pola-puta-1

Drugi stanar je zahvaljujući inozemnim donacijama koje je uživao za vrijeme svog boravka u domu kupio zemljište na kojem želi izgraditi vlastitu kuću. Kuća na pola puta mu za to vrijeme pruža mjesto boravka, pomaže u pronalaženju zaposlenja i obučavanja za stjecanje nekih novih vještina kojima bi si mogao kasnije osigurati pokretanje vlastitog obrta ili poduzeća.

Dvojica naših stanara žele završiti srednje obrazovanje i to je za sada njihov primarni cilj. Za to vrijeme im je omogućeno stanovanje, a nakon što steknu svoja profesionalna zvanja pomoći ćemo im u pronalaženju posla.

Ima i onih koji jednostavno žele savladati obavljanje svih potrebnih kućanskih poslova, neophodnih vještina za ravnopravno uključenje u društvo, kao što su pribavljanje osobnih dokumenata, zdravstvenog osiguranja, prijave na službu za zapošljavanje, odlazak liječniku i slično, kao i zaposliti se i steći radne navike kako bi po povratku u svoju matičnu sredinu bili u stanju uspješno se uključiti u lokalnu zajednicu.

U Kuću nisu dobro došli oni koji traže trajni smještaj i pri tome ne doprinose skladnom životu jedne zajednice, jer takvim neprihvatljivim ponašanjem prije svega negativno utječu na ostale sustanare.

Da li je objekat u kojem djelujete već postao samoodrživ?

LAGANIN: Ne, nije. I trebat će, na žalost, još dosta vremena i ulaganja kako bismo to postigli. Objekt je veliki, prostorno zaprema više od 500m² unutrašnjosti na dvije etaže, tako da imamo velike troškove samog održavanja objekta. Pored toga potrebno je mjesečno osigurati sve uvjete za zdrav i pravilan život svih stanara Kuće.

Objekt sa okućnicom je koncipiran tako da u prizemlju nudi prostornu mogućnost za obavljanje neke od djelatnosti kojom bismo si namaknuli financijska sredstva potrebna za rad Kuće. Stoga nam je prioritetni zadatak što prije pokrenuti neku poduzetničku djelatnost kako uskoro ne bismo potpuno ostali bez sredstava za rad. Pri tome nam je izbor djelatnosti kojom bismo se mogli baviti znatno sužen zbog lokacije na kojoj je objekt izgrađen, pa teško u obzir dolaze izuzetno profitabilne djelatnosti kojima bi se ostvario prihod dovoljan za pokriće svih troškova Kuće. Pored toga, problem je i što naš sadašnji budžet nema planirana izdvajanja za investicijska ulaganja, te ćemo morati što prije pronaći sredstva za to iz drugih izvora.

Koliko dugo se stanari Kuće mogu maksimalno zadržati u njoj i kakav je inače kriterij za prijem novih?

LAGANIN: Na osnovu dosadašnjih iskustava iz ovakvih projekata procjenjuje se kako je jedna do dvije godine boravka u Kući dovoljna za osnaživanje mlade osobe kako bi se odvažila započeti samostalan život. U ovisnosti o tome što je krajnji cilj svakog od korisnika i kakve ima sposobnosti za savladavanje zadataka proisteklih iz programa rada, određuje se i vrijeme njegovog boravka u Kući, pa ono može biti kraće ili duže od procijenjenog. Stručni tim Kuće izrađuje individualni razvojni plan za svakog od korisnika Kuće i stalno prati njegovu realizaciju poduzimajući odgovarajuće aktivnosti kako bi se zadani ciljevi što prije i lakše ostvarili.

Proceduru prijema novih stanara detaljno je razradio naš partner FSCI te se pri odabiru kandidata pristupa krajnje stručno i oprezno. Prvi korak u tom procesu zahtjeva suradnju sa socijalnim radnicima iz centara za socijalni rad ili iz domova za nezbrinutu djecu, te im pri tome  pružamo osnovne informacije o Kući i njenom programu rada koji ima za cilj pronalaženje i zadržavanje posla stanara, stjecanje potrebnih minimalnih socijalnih i životnih vještina za njihov samostalan život, kao i stjecanje potrebnih minimalnih sposobnosti organiziranja kućanstva i osobnog proračuna. Potom od njih dobijamo povratne informacije o zainteresiranim mladim osobama s kojima stupamo u kontakt.

Sljedeći korak je intervjuiranje zainteresirane mlade osobe kojim nastojimo dobiti što više podataka koji se odnose na trenutnu obiteljsku situaciju u smislu postojanja srodnika i njihove međusobne komunikacije, zatim su tu uvrštena pitanja o osobnosti i ponašanju, zdravstvenoj situaciji, o postojećim prijateljima i kontaktu s vršnjacima, eventualnim sadašnjim ili postojećim ovisnostima, o već stečenim vještinama, završenoj školi i uopće obrazovanju, motivaciji i planovima za budućnost.

Na osnovu dobivenih odgovora stručni tim Kuće razmatra I ocjenjuje stupanj socijalne ugroženosti, sposobnosti učenja, potencijal za dalji razvoj te spremnost pridržavanja dugotrajnog procesa i donosi odluku da li je osoba spremna pristupiti provođenju Programa rada i obuke Kuće.

Dodijeljenom pozitivnom ocjenom stručnog tima, zainteresirana mlada osoba stječe status kandidata te time ostvaruje pravo dolaska u Kuću. Nakon međusobnog upoznavanja i boravka u Kući izvjesno vrijeme, ukoliko je kandidat i dalje zainteresiran za sudjelovanje u programu Kuće, stručni tim, na osnovu svojih zapažanja po pitanju prilagodbe kandidata uvjetima koji vladaju u Kući, predlaže upravi Kuće dodjelu kandidatu statusa stanara. To znači potpisivanje ugovora kojim se reguliraju prava i obveze obje ugovorne strane. Svako odstupanje od potpisanog izaziva poduzimanje odgovarajućih mjera definiranih procedurom rada koju nam nalaže naše partnerstvo sa FSCI.

Koliko imate uposlenika i kojih su stručnih kvalifikacija? Ima li i volontera?

LAGANIN: Osoblje Kuće čini šesteročlani radni tim formiran prema zahtjevima Projekta i istovremeno zahtjevima nadležnog ministarstva. U stručni tim ulaze socijalni radnik, psiholog i medicinska sestra i njihov je zadatak izravan rad sa stanarima Kuće. Uz podršku koordinatora edukacije izrađuju program rada pridržavajući se naputaka FSCI procedure uz uvažavanje individualnih potreba svakog od korisnika Kuće. Kućepazitelj brine o ispravnosti tehničkih karakteristika objekta Kuće, a ravnatelj u suradnji sa upravnim odborom Kuće organizira i rukovodi radom ustanove.

Ono što nas posebno raduje je činjenica kako je ovaj projekt pobudio zainteresiranost volontera te se kod organiziranja nekih događaja možemo uvijek osloniti na njihovu pomoć. Radi se također o mladim osobama koji rado žele provoditi vrijeme sa stanarima Kuće i pomoći im, prije svega u organiziranju što kvalitetnijeg provođenja slobodnog vremena.

Da li su se neki od punoljetnih štićenika educirali ili su blizu da završe s edukacijom te da se zaposle?

LAGANIN: Za trojicu stanara Kuće osigurali smo stalan posao na puno radno vrijeme. Zahvaljujući tome jedan od njih je napustio Kuću. Jedan stanar svakodnevno obavlja dvosatni posao van Kuće, a tri stanara su angažirana povremeno, u ovisnosti od potreba poslodavaca, na poslovima od kojih mogu ostvariti vlastita primanja. Pri tome je jedan stanar, stekao i nove vještine obavljanja posla koje su mu ranije bile nepoznate. Osim toga svi su dobro savladali vještine pribavljanja osobnih dokumenata i brige o svom statusu građanina. Pored ovoga, sa njima se istovremeno i dalje radi na stjecanju osnovnih sposobnosti organiziranja kućanstva i održavanja higijene, kao i pravilnog raspolaganja osobnim novcem, i u ovom dijelu programa, u pravilu je za većinu stanara, potrebno uložiti najviše truda i vremena.

Kako se vama može pomoći?

LAGANIN: Svaka pomoć nam je dobro došla, bilo da je riječ o donacijama materijalne ili financijske prirode (kliknite na slijedeći link i naći ćete informacije o načinima na koje se može donirati: http://kucanapolaputa.org/kako-vi-mozete-pomoci/, op. B.G.). Kuća na pola puta još uvijek nije u potpunosti opremljena svim potrebnim stvarima koje posjeduje jedno domaćinstvo. Trenutačno nam nedostaje dovoljno pokućstva za odlaganje odjeće, obuće i drugih sličnih stvari, kao i za čuvanje namirnica u svježem i smrznutom stanju.

Ono što nas u ovom momentu najviše brine je kako u što kraćem vremenu osigurati najmanje 25.000,00 KM potrebnih za nabavu opreme i pokretanje djelatnosti proizvodnje i prerade poljoprivrednih proizvoda, za koju je procijenjeno da bi nam u kratkom vremenu osigurala prihod kojim bi se jednim dijelom smanjila naša ovisnosnost o donacijama u novcu. Ukoliko bismo u naredna 2-3 mjeseca uspjeli namaknuti sredstva i nabaviti svu opremu pokrenuli bismo već na proljeće iduće godine posao koji bi omogućio zapošljavanje i plaću za barem jednog od naših stanara, a sav ostvareni profit bi se koristio za rad Kuće.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor

LAGANIN: Najljepše zahvaljujem Vama što ste pokazali interes za ustanovu Kuća na pola puta, te nam na ovaj način omogućili da upoznamo širu javnost o našem humanitarnom radu i uvjetima u kojima se on odvija.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (849)

vrbas-miso

Broj: 01-84/16

  1. decembar 2016. godine

OBAVEŠTENJE O DOGAĐAJU

Poštovane i poštovani,

Vojvođanska politikološka asocijacija (VPA) u saradnji sa Udruženjem za političke nauke Srbije (UPNS) organizuje razgovor pod nazivom Urušavanje ili slom demokratije. Skup će se održati u Amfiteatru Fakulteta za pravne i poslovne studije dr Lazar Vrkatić, u UTORAK, 27. decembra 2016. godine, od 18,00 časova. (Bulevar Oslobođenja 76/1, sala 120.)

U razgovoru će učestvovati:

Prof. dr Milan Podunavac, predsednik Balkanskog udruženja za političke nauke, dekan Fakulteta za humanističke studije, Podgorica;

Prof. dr Nebojša Vladisavljević, predsednik Udruženja za političke nauke Srbije, Fakultet političkih nauka, Beograd;

Prof. dr Duško Radosavljević, predsednik Vojvođanske politikološke asocijacije, Fakultet za pravne i poslovne studije dr Lazar Vrkatić, Novi Sad;

Prof. dr Đorđe Pavićević, Fakultet političkih nauka, Beograd;

Doc. dr Radivoje Jovović, Fakultet za pravne i poslovne studije dr Lazar Vrkatić, Novi Sad.

Pozivamo Vas da prisustvujete.

S poštovanjem,

Predsednik VPA

Prof. dr Duško Radosavljević

Poziv za Govornicu Vojvođanskog kluba

Posted: 20. Decembar 2016. in Intervjui

vojvodjanski-klub_1_1443888699_647x350

Decembar  2016.

Novi Sad, Vojvodina

Poštovani prijatelji,

pozivamo Vas na drugu Govornicu Vojvođanskog kluba u okviru ciklusa “U susret Ustavnim promenama”.

Tema Govornice je

Vojvodina u novom Ustavu Republike Srbije – produžetak  agonije ili rešenje

Govornica će se održati 22. decembra 2016, od 19h, u Medija centru  Vojvodine (Zmaj Jovina 3/I)

Predstojeće promene Ustava Srbije u potpunosti su zanemarene od strane političkih stranaka, koje u diskusije o ovoj temi ulaze mlako i bez promišljenih stavova, jer se već mesecima zabavljaju kandidatima za predsedničke izbore. Vladajuća koalicija je, očito, postigla cilj: da se Ustav ponovo (!) promeni bez stvarne javne rasprave, uz kratku ali efikasnu medijsku propagandu. Ako to dopustimo, ponovo ćemo dobiti nakaradan Ustav – formom pogodan za EU, a sadržajem samo za vladajući režim koji se postepeno pretvara u autokratski i destruktivan prema sopstvenim građanima, privredi, ali i zemlji u celini. Prema Vojvodini posebno.

Cilj ove Govornice je da odgovorno prodiskutujemo objektivne nedostatke aktuelnog Ustava i markiramo rešenja od kojih zavisi u kakvoj državi ćemo živeti. Vojvođanski klub je na početku rasprave o Ustavnim promenama koje je pokrenula Narodna Skupština RS, definisao svoj predlog koji je poslat skupštinskom Odboru. Imajući, međutim, u vidu aktuelnu situaciju – smatramo da je neophodno šire sagledavanje Ustavnih promena, kako sa stanovišta ostvarivanja i razvoja pravne države, tako i sa stanovišta položaja Vojvodine u Republici Srbiji.

U datim okolnostima drugo najvažnije pitanje je: “Kako doći do ostvarivanja principa i ideja za koje se zalažemo?”, o čemu ćemo razgovarati početkom 2017. godine, na Savetovanju “Kako do Vojvodine za kakvu se zalažemo?”

Govornica “Vojvodina u novom Ustavu Republike Srbije – produžetak  agonije ili rešenje” je prilika da čujete analize, predloge i ideje, ali i da date svoj doprinos raspravi o ključnim pitanjima:

Šta je optimalno za Vojvodinu – da u novom Ustavu ostane autonomna pokrajina sa istim nadležnostima koje sada ima; da se njena autonomija samo “osnaži” (čime?); da bude Ustavom definisana federalna jedinica, sa sopstvenom zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću, ili… šta? Da li je zalaganje za Vojvodinu Republiku legitimno i legalno?

Na Govornici “Vojvodina u novom Ustavu Republike Srbije – produžetak  agonije ili rešenje” obratiće Vam se naši eminentni stručnjaci iz oblasti prava i politikologije:

  • dr Vesna Vodinelić Rakić,
  • dr Slobodan Beljanski,
  • dr Branislava Kostić.

Ovaj poziv se šalje mejlom, pa Vas molimo da lično ili telefonom obavestite prijatelje za koje znate, ili pretpostavljate da ne koriste Internet.

Ujedno Vas pozivamo da na našem sajtu pogledate snimak kompletne prošle govornice –  “Federalizacija Srbije kao ideja i pravno rešenje” (održana 18. novembra 2016. – Govornici: Aleksandar Molnar,  Duško Radosavljević, Milivoj Bešlin): http://vojvodjanskiklub.rs/video-govornica-vk-federalizacija-srbije-kao-ideja-i-pravno-resenje/

Za Vojvođanski klub

dr Branislava Kostić, Predsednica

andrej-nosov

Hartefakt je mesto okupljanja ljudi koji žele da budu baš tu. S vremena na vreme otvore se neka druga vrata ali ljudi ostaju tu jer veruju u naš grupni pristup…..Mi koristimo kreativne načine komunikacije, inovativni pristup i više smo realpolitični. Principi su važan segment našeg rada a odnose se na jednakost, pravdu i otvoreno društvo u najširem smislu tog pojma…..Nikada nisam zadovoljan. Uvek mora više. Moj tim često pada sa nogu, a ja uvek govorim jednom ćemo i mi na odmor. Nisam zadovoljan jer se ovde stvari uvek vraćaju nazad…..Mislim da je vreme da ljudi prihvate mogućnost da drugačije nije strano, nije nemoguće živeti uz i sa drugačijim. Svi se razlikujemo……Diskriminaciju vrši samo država. I to je ključ. To što ste vi fašista pa ljude tretirate ovako i onako biće toga uvek. Ako država ne reaguje, ako propusti, tu je polje najgore i najopasnije diskriminacije….. Lustracija je obična glupost. Smišljena da se izbegne odgvornost najvišeg vrha. Lustracija može da postoji u zemlji gde se svi slažu da su grešili. Većina u Srbiji misli da su ratovi bili legitina odbrana, a ne nešto drugo…..Ipak, napredak je postignut u odnosu na pre deset ili petnaest godina. Mnogi su se suočili sa pravdom. Pamćenje i buduće generacije su najveća briga. Oni ne znaju ništa a nose mržnju i sve posledice tih ratova u sebi……Veliko je pitanje da li možemo išta uraditi dok nam Rusija diše za vratom u svojoj vratolomiji obračuna velikih sila. To me najviše plaši. Mislim da moramo u NATO, i mislim da je određenje po tim tzv. Evropskim pitanjima prioritet….. Ne razmišljam o onima koji mrze. Nemam šta da im kažem, oni samo mrze. Možda je vreme da podržimo one koji misle drugačije, ako su oni jači, snažniji i imaju prostora onda možda ima nade za naš region…..

Kada je osnovan Hartefakt i hoćete li pojasniti ime Fondacije?

NOSOV:Hartefakt je osmišljen i osnovan 2009. godine. Posle velikog rada na stvaranju Inicijative mladih za ljudska prava u citavoj regiji, odlučio sam da promenim direkciju i krenem ka nekim drugim stvarima. Nadežda Milenković koja je godinama bila u našem bordu i koja je jedan od najznačajnijih kreativnih direktora na ovim prostorima i šire – posle dosta razgvora i slušanja mojih ideja i priča – došla do imena. Hartefakt je po činjenicama kreativno i emotivno ljudski pristup. Hartefakt je mesto okupljanja ljudi koji žele da budu baš tu. S vremena na vreme otvore se neka druga vrata ali ljudi ostaju tu jer veruju u naš grupni pristup.

Šta su ciljevi i sadržaj rada vaše NGO?

andrej-nosov-1NOSOV:Veoma cenim ovo pitanje. Na našem sajtu ima puno informacija. Mi delujemo kao fondacija koja podržava male i značajne programe i posebne pojedince, ali i kao produkcija i svojvrsni hub novih i posebnih ideja. Nisam gadljiv na NGO svrstavanje, ali mi to nismo. Radimo sa Vladama, finansirani smo od vlada, i naši principi ne dolaze iz te definicije već iz etike koja je malo šira od plastične podele na provladine i ne vladine orjentire. Mnoge kolege iz nevladinog sektora veoma su značajne stvari uradili i veoma smo ponosni i podržavamo njihov rad.

Mi koristimo kreativne načine komunikacije, inovativni pristup i više smo realpolitični. Principi su važan segment našeg rada a odnose se na jednakost, pravdu i otvoreno društvo u najširem smislu tog pojma.

Da li ste zadovoljni sa dosadašnjim postignućima vezano za “kreiranje regionalnog kulturnog prostora koji se odgovorno odnosi prema prošlosti i gradi sigurnu budućnost…”, kako s aspekta regije, tako i Srbije?

NOSOV: Nikada nisam zadovoljan. Uvek mora više. Moj tim često pada sa nogu, a ja uvek govorim jednom ćemo i mi na odmor. Nisam zadovoljan jer se ovde stvari uvek vraćaju nazad. Pogledajte stalno dva koraka napred, dva nazad. I tako u krug. Regionalni prostor, prostor saradnje je tu. Danas je normalna i očekivana ta razmena. Tada, kad smo rkenuli nije bila. Danas je to prirodna posledica i očekivanje. Mali smo mi prostor da bi se kleli u sopstvene granice.

Koje društvene grupe su u fokusu vaše pažnje?

NOSOV: U ovom trenutku izbeglice, oni koji dolaze, oni koji moraju da dodju, oni koji će nas promeniti. Mislim da je vreme da ljudi prihvate mogućnost da drugačije nije strano, nije nemoguće živeti uz i sa drugačijim. Svi se razlikujemo. Posebna pažnja je na svim najranjivijim grupama. Onima kojih nema, koji ćute.

I ima li diskriminacije prema tzv. marginaliziranim društvenim grupama u Srbiji? Ko prednjači u toj eventualnoj diskriminaciji?

NOSOV: Diskriminaciju vrši samo država. I to je ključ. To što ste vi fašista pa ljude tretirate ovako i onako biće toga uvek. Ako država ne reaguje, ako propusti, tu je polje najgore i najopasnije diskriminacije. Ima napredka, ali ostaju otvorena velika pitanja etničkih manjina i seksualnih. Kako je biti danas gej koji pripada nekoj od malih religijskih zajednica ili manjina to je veliko i važno pitanje.

Neki analitičari smatraju da je u Srbiji u toku rehabilitacija Slobodana Miloševića. Šta Vi mislite o tome?

NOSOV: Izvinte, rehabilitacija?! Ti analitičari su očigledno propustili sve ono što se dešavalo u ovoj zemlji za vreme Borisa Tadića, Vojislava Koštunice, pa i ovih danas. Milošević je pobeđen, neke su stvari urađene, ali ipak završilo se ubistvom premijera. Ovo je samo nastavak iste serije, sa pokušajem da se nešto promeni s vremena na vreme. S druge strane mnogo toga liči na ono vreme. Odnos prema političkim neistomišljenicima, burazerske konferencije za novinare, ponižavanje institucija i taj jezik pretnji. S druge strane, to je Srbija. Džabe novo odelo, kad smrdi na prošlost iz glave koja je takvu prošlost smislila.

Da li je u Srbiji provedena lustracija?

NOSOV: Nije. Lustracija je obična glupost. Smišljena da se izbegne odgvornost najvišeg vrha. Lustracija može da postoji u zemlji gde se svi slažu da su grešili. Većina u Srbiji misli da su ratovi bili legitina odbrana, a ne nešto drugo. Lustracija je bila jedan od tih pokušaja – bolje išta nego ništa. Isti ljudi, bolje pozicije. Nova retorika. Već viđeno, samo je naše pa boli malo više.

Kako ocjenjujete odnos aktuelne politike Srbije prema zbivanjima u bliskoj prošlosti (devedesete, prošlog stoljeća) u regionu?

NOSOV: Mislim da je važno sve što svaka vlada uradi u odnosu na prošlost. Mora više i može više. Ključno je pitanje nestalih i pitanje pamćenja. Ima značajnih inicijativa koje je vlast podržala u odnosu na prošlost i mislim da je tu nevladin sektor učinio puno. Ima tih pitanja, kada dodjete do vrha bivšeg režima, gde institucije prestanu da rade i tu je veliko pitanje za naše institucije kada i kako će procesuirati one koji su učestovali u masovnim zločinima sa srednjih ili viših pozicija. Ako znamo da neki predvode institucije ogromno je pitanje karakter te vlasti. Da ne budem zadrt, bez činjenica nema budućnosti u regionu. Što pre to bolje. Ipak, napredak je postignut u odnosu na pre deset ili petnaest godina. Mnogi su se suočili sa pravdom. Pamćenje i buduće generacije su najveća briga. Oni ne znaju ništa a nose mržnju i sve posledice tih ratova u sebi.

Da li je tamošnje društvo, generalno, doseglo potreban nivo svijesti i zrelosti da se nosi sa izazovima ovog vremena?

NOSOV: Veliko je pitanje da li možemo išta uraditi dok nam Rusija diše za vratom u svojoj vratolomiji obračuna velikih sila. To me najviše plaši. Mislim da moramo u NATO, i mislim da je određenje po tim tzv. Evropskim pitanjima prioritet. Nama je za to potrebno da se društvo u celosti sporazume oko ovih pitanja. Danas to deluje nemoguće, ali sve informacije koje imam govore da možda ima nade da krenemo napred i uspostavimo bolji i kvalitetniji odnos prema sopstvenom životu i životu onih koji dolaze. Ne znam, čini se da ima nade. Ne napušta me optimizam.

Za preostale zemlje zapadnog Balkana, pa prema tome i za Srbiju, aktuelna je priča o EU. Da li je Srbija spremna za put ka EU i da li ga uistinu želi? Ili dio društva u toj zemlji želi da Srbija ide nekim drugim putem?

NOSOV: Pa mislim da je deo bilo kog evropskog društva zabrinut nad EU. Ali ova grupa na koju vi mislite je prosto tu i biće uvek tu. Moramo imati u vidu da evropski projekat na Balkanu nije nov i da je istorijski naš region uvek bio između. Posebno, ako uzmemo nasleđe jugoslovenskih ratova i ako uzmemo sve te geopolitičke klackalice čini se da je evropski projekat jedina razumna i okej stvar. Ne razmišljam o onima koji mrze. Nemam šta da im kažem, oni samo mrze. Možda je vreme da podržimo one koji misle drugačije, ako su oni jači, snažniji i imaju prostora onda možda ima nade za naš region.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

NOSOV: Hvala vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (848)

vrbas-miso

Svake godine u posljednjih nekoliko decenija na planini Kozari, kojim dominira monumentalni spomenik palim borcima NOR-a, održavaju se tradicionalni književni susreti, ali malo ljudi zna kada je i kako to počelo.

Image result for mrakovica kozara

Spomenik žrtvama fašističkog terora na Mrakovici

Na jednom od vrhova planine Kozare – Mrakovici, gdje se nalazi monumentalni spomenik žrtvama ustaško-fašističkog tereora i poznati planinsko-lječilišni centar, svake godine održavaju se književni susreti. Malo se ili nimalo zna da je njihov začetnik Klub mladih pisaca Bosanska Dubica, kojem je tada na čelu bio Zijad Bećirević.

Dubičani su u ljeto 1964. godine, u saradnji sa  dubičkim Udruženjem izviđača „Avdo Ćuk“ i uz finansijsku pomoć Crvenog krsta Prijedor, organizovali šatorsko naselje na vrhu Kozare/ Mrakovica, u kome je tridesetak učesnika prvih književnih susreta boravilo deset  dana. Tim prvim susretima prisustvovali su: pjesnik Avdo Mujkić iz Lukavca, Stevka Kozić i Ranko Preradović iz Banja Luke, Zijad Bećirević, Živana Tomaš, Bosiljka Keskenović, Katarina D,   Milka Stanić… iz Bosanske Dubice, Mile Mutić iz Prijedora i drugi. Gost i učesnik Prvih susreta bio je već tada afirmisani srpski pjesnik Duško Trifunović iz Bosanskog Broda.

Književni susreti na Kozari , tada zamišljeni samo kao potsticaj mladima da pišu, vremenom su prerasli u respektabilne književne susrete i postali tradicionalna manifestacija, koja se uz kraće prekide održava i danas, a prisustvuju joj mnoga poznata književna imena.

U okviru “ Književnih susreta na Kozari“  svake tri godine, od 2002.godine, odabranim autorima dodjeljuje se književna nagrada „Književni vijenac Kozare“. Nagradu su do sada dobili: Stevan Raičković  2002,  Svetozar Koljević  2005, Matija Bećković 2008, Dragan Kolundžija 2011…

Ideja o književnim susretima na Kozari

Ideja o organizovanju književnih susreta na Kozari  ponikla je kao rezultat  težnje mladih Dubičana,  (okupljenih u Klubu mladih pisaca) , da epopeju Kozare  opjevanu njihovom  poezijom i osnaženu  njihovom prozom inkorporiraju u ambijent, koji  ni dvadeset godina nakon teških borbi sa njemačkim neprijateljem i domaćim izdajnicima, (u kojima su rođene i stasale legende Dr. Mladena Stojanovića i kozarskih  partizanskih heroja) ,nije promjenio  ton i  boju sadržane u prepoznatljivim slobodarskim  porukama tada poslanim u svijet.  I pored brojnih kontraverzi,  stvorenu epopeju Kozare nisu mogli promjeniti ni događaji iz 90-tih prošlog vijeka, koji su bacili crnu mrlju na legendu o Kozari i Potkozarju. I dalje želimo vjerovati da je simptomatičan signal bosansko-dubičke literalne  mladosti makar donekle uticao na procese koji su trajno i zauvijek učvrstili legendu o Kozari, pobudili i potstakli ambicije koje su narednih godina od planine Kozare napravili jedno od najposjećenijih mjesta  u zemlji.

Za učesnike prvih književnih susreta, održanih 1964. godine, boravišni kamp postavljen je na proplanku, na kome je kasnije izgrađen hotel”Monument“, jedan od dragulja turističke ponude Nacionalnog parka prirode “Kozara“. Uslove boravka u šatorskom naselju obezbjeđivali su izviđači Prijedora i članovi Odreda izviđača “Avdo Ćuk“ iz Dubice: Rusmir Karat, Trivić Mile,  Tomaš Milena… i sa njima simpatičan šestogodišnjak Srđo Balaban, koji  je svirao harmoniku. Harmonika je bila crvene boje i plijenila je posebnu pažnju bojom, dječijim šarmom i muzičkim tonovima. Kuharicu i hranu za učesnike obezbjedio je Crveni krst  Prijedor. U okviru prvih susreta održane su književne večeri  u Trnopolju, Kozarcu i za pacijente lječilišnog centra Mrakovica.

Inspirisan poezijom mladih autora dubički izviđač Rusmir Karat napisao je dirljivu i veoma prihavaćenu pjesmu o majci, koja ga je već  tada opredjelila za pisanje, reporterstvo i novinarstvo. Tokom agresije na BiH Rusmirovi  dokumentovani izvještaji  o ratnim zbivanjima i stradanju Bošnjaka,  objavljeni  preko Yutela i publikovani u hrvatskim medijima i glasilima humanitarne organizacije ” Igasa“,  bili su među prvima koji su obišli svijet.

Legenda o Kozari ne umire

U to vrijeme posjetioci Kozare dolazili su na planinu da kroz ispovjesti preživjelih boraca evociraju  uspomene na Kozarsku ofanzivu, u kojoj se od 22. aprila do 12. maja 1942. godine 4.700 boraca Prve Krajiške brigade i Kozarskog NOP odreda “Mladen Stojanović“ suprostavilo njemačko-ustačkim snagama koje su brojale 45 do 50.000 vojnika , a podržavane su sa 30 aviona i 5 monitora mađarske ratne flote, koja je sa r. Save topovskom vatrom tukla Kozaru.

Ove borbe na Kozari poznate su u historiji kao Treća neprijateljska ofanziva.  Njemci  i ustaše poubijali su na licu mjesta hiljade ljudi, žena i djece, a u toku ofanzive i kasnijim sukobima poginula su 3.093 partizanska borca. U logore je protjerano 68.000 ljudi, žena i djece, od čega 21.037 dubičkih građana. Poginulima  je  1972. godine, po zamisli hrvatskog kipara Dušana Džamonje, od čelika i armiranog betona  podignut  “Spomenik revolucije“ monumentalnih dimenzija 34/16 m. Spomenik je postao simbol legende o Kozari. Pored  spomenika  je podignut memorijalni zid na kome su uklesana imena 9.921 poginula partizana, a u podzemlju spomenika je muzej sa  podacima o 33.391 civilnoj žrtvi Kozarske ofanzive.

Kasnijih godina na sjeverozapadnoj padini Mrakovice izgrađena je i skijaška staza duga 800 m sa liftom.

Spomenik Mrakovica je trajni biljeg i uspomena na žrtve fašističkog terora u Kozari i Potkozarju. Udaljen je  12 km od magistralnog puta Prijedor- Banja Luka, a 22 km od Bosanske Dubice. Do agresije na BiH spomenik su posjećivala školska dijeca i građani svih dijelova Jugoslavije, a  veliki skupovi sa prigodnim obraćanjem održavani su 4. Jula na Dan borca,  27. Jula – Dan ustanka i za Dan mladosti  – 25. Maja, a vrh Kozare – Mrakovica postala  je tradicionalno izletište građana za Praznik  rada –1. Maj.

Susret sa Beograđanima na Kozari

Nedaleko od učesnika Prvih književnih susreta iz BiH svoje šatorsko naselje formirali su i Beogradski izviđači, koji su tada došli posjetiti Kozaru. Tokom boravka Dubičani i Beograđani su izmjenjivali svoje programske sadržaje, priređivali zajedničke zabave i uz logorsku vatru zajedno igrali Kozaračko kolo. Poezija mladih bila je ona izvorna vezivna komponenta koja je ostavljala neizbrisiv traga i davala čar. Bilo je to druženje za nezaborav. Kao rezultat tih kontakta uspostavljena su mnoga prijateljstva i rođene prve ljiubave Dubičana sa Beograđankama, koje su se održale dugo vremena kasnije.

Posebno su bile uspješne književne večeri u Trnopolju, koje je 28 godina kasnije, tokom agresije na BiH, postalo poprište jednog od najzloglasnijih srpskih logora, u kome su bili zatvoreni i stradali mnogi prijedorski Bošnjaci  i Hrvati. Zadružni dom u kome se tako zdušno pozdravljala pjesnička mladost, promovisao antifašizam i slavila sloboda neočekivano je postao pozornica za promociju  srpskog fašizma, postao stratište prepuno  neizbrisivih suza, boli i očaja.  Logor Trnopolje „ugostio” je  oko 10.000 žena, djece i staraca, od kojih je jedan broj skončao u logorskim žicama, a većina prebačena u druge logore.

Stari bosanski grad Kozarac

https://tse1.mm.bing.net/th?&id=OIP.M4203efd4e158171dea3fab1783a2611do0&w=300&h=217&c=0&pid=1.9&rs=0&p=0&r=0

  U podnožju spomenika  je stari bosanski gradić Kozarac, koga su tokom agresije na BiH devastrirale jedinice Banjalučkog korpusa.  Taj mali bosanski grad je u toku NOR-a postao simbol otpora njemačkom fašizmu, a  u maju  1992. g. bio je stratište muslimana na udaru srpskog fašizma. Okoi 90% stanovnika Kozaraca bili su Bošnjaci. Tih majskih dana  goloruki građani Kozarca  napadnuti su pješadijom, artiljerijom i tenkovskim jedinicama Banjalučkog i Kninskog korpusa  VRs, a napadu je prethodilo granatiranje sa 25.000 granata. Po izjavi general-potpukovnika VRs M. Talića tada je ubijeno  preko 800, a u logore protjerano  1.200 Kozarčana. Kozarčani koji su preživjeli  havariju pokušali su se spasiti bjegom u Hrvatsku preko dubičkog područja, ali su pri tom  mnogi dočekani u zasjedi i pobijeni .  Tek  prije godinu dana počeo je proces protiv petorice vojnika  VRS s dubičkog područja koji su učestvovali u ovom zločinu, ali kao i svi drugi prepušten je zaboravu. Do sada se u Kozarac vratio nešto preko 7.000 Kozarčana, a oko 22.000 građana Kozarca i okolnih sela živi u dijaspori. Kozarčani su iz temelja obnovili svoj porušeni grad, a žrtvama srpskog terora je 2010-te podignut spomenik, na kome su uklesana imena nevino ubijenih Kozarčana.

Image result for spomenik žrtvama srpskog terora u kozarcu

                                                          Kozarački spomenik žrtvama srpskog terora

Dubički manastir Moštanica

Vrh Kozare sa spomenikom , bolničkim i hotelskim sadržajima samo su dio draži i ljepote koje posjetiocima pruža ova pitoma planina.  Na putu kroz Kozaru, uz planinski potok Moštanica, nalazi se poznati srpski manastir Moštanica, koji je bio ranije a i u ovom ratu mjesto na kome su se sastajali i dogovarali  zavjerenici .

U Kozari je, nakon Prvog srpskog ustanka, 1809. g. izbila Janjiceva buna, 1834. u selu Mašići Mašićka buna, a 1858. Pecijna buna, koju je Srbija pomogla finnsijski, sa 1.500 pušaka i 130 sanduka municije.  Na brdu pored manastira nalazi se uvijek dobro posjećivan grob srpskog ustanika Petra Petrovića Pecije, koji je poginuo u selu Mlaki (Savska Banovina) tokom buni protiv Turaka, odakle su mu mošti prenesene kod manastira Moštanica.

U toku Titove Jugoslavije manastir su rado posjećivali  viđeniji Srbi. U početku su to činili tajno, a kasnije se to objašnjavalo turističkim razlozima. Da bi ga što više približili građanima, uređena je okoliš manastira, a sa stare dubičke pijace tadašnji predsjednik Mećava Svetozar prenio je betonske stolove i klupe, koje su postavljene ispod visokih lipa uz potok Moštanicu. Od tada su dubički radni kolektivi dolazili na to mjesto na teferiće ili prilikom obilježavanja važnijih događaja. Na tom mjestu su ugošćavane delegacije i brojni gosti dubičke opštine, dubičkih firmi, sindikata, komiteta, a održavani su i susreti  zbratimljenih komuna – Bosanske Dubice sa Podravskom Slatinom, Svetozarevom…   Manastir je u Titovoj Jugoslaviji služio za nacionalno napajanje najvjernijih srpskih sinova, a u toku agresije na BiH bio je mjesto dogovora i  baza za širenje srpskog nacionalizma.

Pašini konaci

Nedaleko od manastira Moštanica je romantični dio planine Kozare , idealan za teferiče, koji se zove Pašini konaci, a nazvan je tako jer je tu u tursko doba konačio neki paša, pretpostavlja se Omer Paša Latas. Na Pašinim konacima su tridesetih godina prošlog vijeka postojale brojne trgovine, kuće u vlasništvu vjerskih zajednica  i vile za ljetovanje u vlasništvu dubičkih građana, koje su izgorjele tokom Kozarske ofanzive. Slabo poučeni iskustvom ranijih stanovnika Pašinih konakla, dubički muslimani- Bošnjaci su ponovno 80-ih godina prošlog vijeka podigli vikend kuće na desnoj strani puta, nedaleko od Manastira, koje su prve spaljene tokom srpske agresije na BiH. Vlasnici tih vikend-kuća bili su Ćoralići, Zubovići, Seferovići, Hodžići…

Poezija brani i hrani, blaži i oslobađa

Mnogo vremena  kasnije, nakon tih nezaboravnih dana avgusta  1964. godine  provedenih na Kozari, shvatio sam da smo čitajući svoje prve literalne radove, pune rodoljublja,  patriotskih naboja i mladelačkog zanosa,  barem donekle ublažili boli i traume onima koji su nas gledali i slušali i bili im od pomoći da snagom našeg nadahnuća prodru dublje u vlastitu svijest i otkriju onu bolju stranu svog svijeta, za koji vrijedi živjeti i boriti se. Možda sve njih nismo mogli tada uvjeriti da da će i nacrnju noć zamjeniti  dan, ali smo im sigurno pomogli da u sebi ojačaju vjeru u istinu, pravdu i slobodu za koju su svoje živote dali brojni sinovi Kozare.

Ipak, danas, nakon svega što su devedsetih godina prošlog vijeka  ponovno doživjeli proživjeli građani Kozare i Potkozarja, posebno Bošnjaci  i Hrvati Kozarca i Prijedora, moramo upitati sebe i vas da li smo od njih nešto naučili, da li smo zaslužili zvati se njihovim zdravim potomstvom?

Prvi književni susreti na Mrakovici ostavili su trag u travi, ali je trava novim valom fašistčke ratne histerije zgažena i  spržena.

Burlington, 18. decembra 2016.g.

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

 ferhadija-kompleks

           Negdje u  mjesecu augustu sam pročitao Saopštenje za javnost Muftijstva banjalučkog izdatog u suradnji sa institucijama Islamske zajednice u BiH gdje se ponosni sin grada Banja Luke, naš dokazani patriota hadži Bedrudin Gušić, iz nekoliko uglova napada da bi se možda okarakterisao ili obilježio kao lopov, manje više petljanac.  Čitao sam to saopštenje nedavno opet i odlučio sam se za protest.  Samo saopštenje i sarkastičan način na koji je to urađeno su veliki promašaj jedne od tri primarne vjerske institucije u BiH jer ona treba da se izdigne mnogo više iznad ovakvih događaja.  Urađena je vrsta atentata na čovjekov karakter.  Bedrudin je zaslužio da mu se IZ BiH, zajedno sa Reisul-ulemom ef. Kavazovićem, izvine zbog neodgovorne klevete i obmanjivanja vlastitog članstva.  Evo zbog čega: ovaj Bedrudin nije samo “neki Bosnjak”, “samozvani izvjesni novinar”.  Čovjek ima visoku stručnu spremu, poznaje Banja Luku i njene građane sasvim dobro, bavi se novinarstvom dugo godina, obavio je hadž čineći to kao “has musliman”,  svjedočio je za Haški tribunal u nekoliko predmeta, još uvijek je sa svojom porodicom žrtva etničkog čišćenja,  služio je kao predsjednik OIZ Banja Luka sve do kraja 1994. godine kada je morao postati muhadžir, a ovim posljednjim istupom Medžlis IZ-e Banja Luka to prikriva u svome saopštenju.  Bedrudin Gušić je neprijatelj nepravde  pa zato i govori slobodno sa svim našim muslimanima, katolicima, i pravoslavcima koji žele da iznose u javnost istinu na osnovu koje ćemo kad-tad svi zajedno imati bolju budućnost.  To što on pokušava dobiti odgovore na neka zbivanja u samom gradu ili širom bivše Jugoslavije nije ništa pogrešno po normama poštenih i slobodnih ljudi.  On se bori za transparentnost na lokalnom nivou gdje džematlije Banja Luke, kako oni u Banja Luci tako i izvan, imaju pravo da tačno znaju šta se tu dešava uključujući i imovinske transakcije.  Na kraju krajeva, džematlije su ti koji upošljavaju teologe (imame, i sl.) i kroz razne odbore oni trebaju donositi važne odluke. Takav način otvorenog demokratskog rada treba biti uspostavljen širom države koja bi jednog dana trebala biti dio moderne Evrope.  Ovaj naš Bedrudin nikad nije napustio rodnu Banja Luku kako se neodgovorno iznosi u saopštenju. Njemu je Banja Luka svaki dan i noć u mislima već dobrih 22 godine.  Uvijek je spreman podržati onoga ko je u pravu.  Svoj opstanak u inostranstvu je morao podržati teškim radom jer ovdje nikome pare ne padaju s neba, naročito muhadžirima.

         Bedrudin uopšte ne nastoji da dezinformiše širu javnost jer on lično slijedi islamske propise i profesionalne norme novinarstva. Nije on nikome neprijatelj zato što traga za istinom. Mi živimo u Evropi a ne na Bliskom Istoku i to se ne smije zaboraviti.  Konstruktivna kritika je dio dobronamjernog govora koja, zajedno sa pravom na odbranu, je uključen u osnove ljudskih prava.  Javno je dokumentovano šta je on pisao i pitao za odgovore.  Zašto mu nije javno odgovoreno?   Zahvaljujući njemu i sličnima dijaspora je dala veliki doprinos poboljšanju situacije kako tokom rata tako i sve do dan danas.  Muftija banjalučki ef. Kozlić to naziva smutnjom i očekuje da ćutimo kao zarobljenici svoje sudbine dok se on ponaša bez odgovarajuće etike.  Manje više ponaša se kao da je on obnovio džamiju Ferhadiju.  U stvari, u toku rata on je studirao u Maroku (svaka čast sa te strane), dok su Bedrudin i rahmetlija – banjalučki muftija Ibrahim-efendija Halilović strahovali za svoje živote u okupiranoj Banja Luci.

          Žalosno je da se Bedrudinu prijeti i tvrdi kako se transparentno radi po zakonima Republike Srpske ili Republike BiH.  To nema nikakve veze sa činjenicom da su džematlije ili članovi IZ Banja Luka, u nekim slučajevima IZBiH-e vlasnici nekretnina o čijem statusu se postavljaju pitanja.  Svima nam je želja da se naš narod vrati u rodne krajeve, a muftija ef. Kozlić treba javno insistirati i uporno tražiti od vlasti RS-a da se hiljade ljudi odmah vrate u Banja Luku.  Za mnoge je problem od čega će da žive?

         Ja lično zamjeram ljudima u IZ Banja Luka koji su prilikom nedavnog otvora džamije Ferhadije  potpuno ignorisali žrtvovanje lokalnih aktivista tokom rata 1992-1995. kao i u poslijeratnim godinama.  IZ i Merhamet (humanitarno društvo) su bili institucije kojima se običan narod morao obraćati za pomoć.  Sadašnja ekipa na čelu s muftijom ef. Kozlićem uopšte nije nastojala da pozove na otvorenje Ferhadije zaslužne ljude kao što su Bedrudin Gušić, Muharem Krzić, Sedat Širbegović, Rašid Durić, Smail Đuzel, Šuhreta Đuzel (bila i u zatvoru), Asim Jakirlić i drugi.  To nije odlika profesionalnog djelovanja s dobrim namjerama već posljedično tome kićenje tuđim perjem.  U slobodnom svijetu to ima svoju cijenu.

         Nadajmo se da će Medžlis IZ Banja Luka te Muftijstvo banjalučko vrlo brzo stati na zdrave noge i postati dobar primjer ostalim zajednicama širom BiH.  To će se najvjerovatnije desiti kada rođeni Banjalučanin postane muftija banjalučki.  Za dobar početak mogao bi poslužiti otvoren dijalog sa bivšim predsjednikom hadži Bedrudinom Gušićem!  Sve se može kad se hoće.

 Decembar 18, 2016.

Hamdija Todorovac

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

 

lula-slikica-ruah-copy-237x300Predsjednica si uz savjetnika za HOLOKAUST nije uzela savjetnika za pitanja ustaškog GENOCIDA, dakle progona Srba i Roma, etničko čišćenje koje su ustaše podjednako proveli u okviru svojih zakonskih odluka i praktičnih provedaba tih odluka za “zaštitu časti i krvi hrvatskog naroda”. Samo ovaj izbor teme (Židovi kao žetve, ali ne i Srbi) govori dovoljno o Predsjednici, koja se uključuje u široku struju u današnjoj Hrvatskoj koja zločin Holokausta pripisuje nacizmu, umjesto da se u hrvatskom slučaju Holokausta pozabavi ustašama. To je time istodobno i pokušaj ulagivanja Židovima i zamagljivanje ustaškog zločina…..Zatim, tu je i sam izbor ličnosti: Nataše Jovičić, upravo osobe od početka na čelu ustanove koja prvo postavlja revizionistički stalni postav u muzeju na području samoga nekadašnjeg jasenovačkog logora (2006.), a zatim uporno i rekla bih čak vrlo drsko brani takav postav i takav pristup…..Sad, savjetuje li ta savjetnica Predsjednicu, te kako i o čemu, nemam pojma, niti je to moja briga. Društveno nemoćna osoba poput mene, u okolnostima slabašne demokracije, obična građanka i umirovljena bibliotekarka, samo može – ali i kao objavljeni autor na teme iz Holokausta i kao potomak i srodnik ustaških žrtava – braniti koliko je moguće njihove grobove u jasenovačkoj ledini. Ali braniti svim snagama koje imam, to mi je namjera…..Transparenti se ne čitaju kao tekst, oni stvaraju dojam, pa moraju biti kratki i pogađati cilj. Stoga sam na transparentu to usporedila s “Hasom”, kako su u narodu prilijepili nadimak ministru Hasanbegoviću, koji se pod pritiskom ipak “ispričao” (a u toj javnoj isprici je rekao da je jedini problem, u smislu grijeha, Nezavisne Države Hrvatske to što je izgubila rat – koliko mi je poznato, NITKO tada na to nije reagirao, ni antifašisti, ni mediji, ni Vlada, ni saborski zastupnici, ni sveučilišni profesori…) – tako je taj podnositelj fiktivne isprike dospio na moj transparent…..Stavovi političara moraju se dnevno potvrđivati, ako je ikada i dala jasan stav o ustaškom pokretu i NDH (a nisam ga ikada opazila da je jasan), to je vjetar definitivno odnio pod vihorenjem ustaške zastave u Kanadi… A to nosi i svoj dio posljedica za ugled države, članice EU, koju predstavlja, samo baš ju briga, glasovi desničara se sakupljaju za novi mandat od 5 godina, taman do penzije…..Dakle, Predsjedničina specijalna savjetnica za Holokaust, po ugledu na šeficu, nema stav. Pa ni o uzviku Za dom spremni na samom pragu jasenovačkog grobišta ustaških žrtava…..Ta je načelnica Jasenovca doista članica stranke čiji je predsjednik ujedno i hrvatski premijer. Ona uostalom samo preslikava Predsjedničinu rečenicu da u tome ne vidi problem. Nadam se (a sve nešto sumnjam) da mi je u medijima promaklo da je protiv te svoje članice gospodin premijer Plenković pokrenuo potrebne političke i disciplinske mjere… međutim, kako da ih pokrene, kad on i sam problem ustaškog gesla ZDS u današnjoj Hrvatskoj i pred samim jasenovačkim logorom smatra “delikatnim” pitanjem i prebacuje ga dalje, zataškava slučaj…..Naglašavam da je u Srbiji neusporedivo gore: rehabilitacija četništva je nastupila, premijer je “iznenađen i uvređen” što mu se jasno kaže da na taj način Srbija ne može u EU – s rehabilitacijom četništva, sa spomenikom Draži Mihailoviću, sa sudskim postupkom za aboliciju Nedića kao fašističkog zločinca. Jer nakon toga sljedeći korak je da dođe do mnogo čega što oni predstavljaju. Tu se, kao kod ustaša, zločin ne skriva, njime se ponosi. VRLO opasna razlika….. Nema se tko, a osobito novi čelnik SDP-a, sposobno suprotstaviti, utemeljiti se na europskim, demokratskim, antifašističkim zasadama. Jer kada najbolju, lapidarnu, meritornu i humanističku analizu o problemu ustaškog znakovlja iznese (7.12. 2016. na TV N1) ne neki od vođa takozvanih lijevih političkih opcija, nego vrlo sposobni hrvatski odvjetnik Anto Nobilo, ali posve sigurno ne ljevičar u političkom smislu, onda je to znak da je nastupio možda konačni sumrak lijevih bogova u Hrvatskoj. Ne očekujem brz oporavak…..

Julija Koš je po struci povjesničarka umjetnosti, arheologinja i diplomirani bibliotekar, te magistra znanosti s područja društvenih znanosti.  Autorica je triju knjiga (Alef bet židovstva, Ulaznica za nebo, Kabalisti i racionalisti) i brojnih stručnih, publicističkih i leksikografskih tekstova o židovskoj religiji, kulturi, povijesti i književnosti. Predavač je na područjima židovske povijesti te opće povijesti i povijesti religije. Specijalni je bibliotekar za područje židovstva (od 1992. do 2011. voditeljica specijalne knjižnice judaike pri Židovskoj općini Zagreb, a od 2012. vodi edukacijsko-informacijsku knjižnicu Židovske zajednice Bet Israel). Dvadeset pet godina je vanjska suradnica izraelske državne ustanove Yad Vashem, koja čuva memoriju na žrtve Holokausta, te prikuplja i priprema dokumente za proglašenje Pravednicima među narodima svijeta nežidova zaslužnih za spašavanje Židova tijekom rasističkih progona u Drugome svjetskom ratu.

Negdje u aprilu prošle, 2015. godine, ste se otvorenim pismom obratili gospođi Nataši Jovičić, ravnateljici Spomen područja Jasenovac, zahtijevajući od nje da odbije ponudu predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović da bude njena posebna savjetnica za pitanje holokausta. Zašto ste se javno suprostavili takvom izboru predsjednice Republike i zašto je, po Vašim spoznajama i mišljenju, predsjednica Republike predložila i izabrala baš gospođu Jovičić?

KOŠ: Prvo, Predsjednica si uzima “posebnog savjetnika za Holokaust”, što zvuči kao da Holokaust tu negdje i dalje traje – ta nespretna i neprotokolarna formulacija sama po sebi govori o nekakvoj unutrašnjoj prisili, o političkoj zamisli da se povlađuje “moćnim Židovima”… Vrlo antisemitski u osnovi, premda tu moju kvalifikaciju autor ideje vjerojatno u svom neznanju ne prihvaća… Drugo i bitno, Predsjednica si uz savjetnika za HOLOKAUST nije uzela savjetnika za pitanja ustaškog GENOCIDA, dakle progona Srba i Roma, etničko čišćenje koje su ustaše podjednako proveli u okviru svojih zakonskih odluka i praktičnih provedaba tih odluka za “zaštitu časti i krvi hrvatskog naroda”. Samo ovaj izbor teme (Židovi kao žetve, ali ne i Srbi) govori dovoljno o Predsjednici, koja se uključuje u široku struju u današnjoj Hrvatskoj koja zločin Holokausta pripisuje nacizmu, umjesto da se u hrvatskom slučaju Holokausta pozabavi ustašama. To je time istodobno i pokušaj ulagivanja Židovima i zamagljivanje ustaškog zločina. Imala bi Predsjednica i te kako više razloga da uzme savjetnika za progon Srba, ne ulazeći ovdje u događaje u ratu na kraju 20. stoljeća, jer mržnja na Srbe danas u Hrvatskoj poprilično u narodu divlja, kao i mržnja na Rome, u ovoj novoj hrvatskoj državi, u kojoj Židova više praktično i nema, jer su ih zapravo dokrajčili već ustaše.

Zatim, tu je i sam izbor ličnosti: Nataše Jovičić, upravo osobe od početka na čelu ustanove koja prvo postavlja revizionistički stalni postav u muzeju na području samoga nekadašnjeg jasenovačkog logora (2006.), a zatim uporno i rekla bih čak vrlo drsko brani takav postav i takav pristup. Sve to uz pomoć niza ministara kulture Republike Hrvatske, od kojih neki aktivno, a neki pasivno podržavaju ovo stanje, sve do kulminacije: donedavnog notornog ministra Hasanbegovića, čijom pohvalom i podrškom u daljnjim naporima se Jovičić nedavno obilato javno pohvalila. U to je vrijeme ona i vrlo srdačno prihvatila da na samom području izvršenog ustaškog zločina svoj vijenac postavi ultradesničarska organizacija koja nameće ideju o “trećem Jasenovcu”, zamagljujući tako povijesnu istinu do neprepoznatljivosti.

No, već u sljedećem mjesecu nakon vašeg javnog poziva da se od toga suzdrži, dakle maja 2015., gospođa Jovičić je prihvatila ponudu te postala posebna savjetnica Predsjednice. Kako ocjenjujete njen dosadašnji rad na toj funkciji?

KOŠ: Moram se malo sada i nasmješkati, jer, dakako, moj poziv u otvorenom pismu Nataši Jovičić da se suzdrži od te funkcije zbog toga što očito ništa ne zna o Holokaustu, bio je stvarno upućen kao svojevrsna opomena Predsjednici. Ali nisam tada bila uvjerena da će mi mediji objaviti izravno obraćanje Predsjednici… a bilo mi je bitno da se čuje poruka. Samo postavljenje je stvar inercije, više ga se nije moglo zaustaviti nakon javnog objavljivanja. Ali u okviru mogućega, zadovoljna sam postignutim. Jer, tada sam javno poručila da ću svaki govor Nataše Jovičić u Predsjedničino ime na bilo kojoj komemoraciji židovskih žrtava ustaškog režima smatrati izravnom uvredom i ruganjem Predsjednice tim žrtvama. I bilo bi to ruganje, da osoba koja žestoko predvodi zamagljivanje povijesne istine u samom jasenovačkom muzeju u ime Predsjednice države bi govorila nad grobovima žrtava Holokausta?! Predsjednica je očito shvatila poruku, pa Jovičić od samoga prvog dana funkcije samo dolazi na određene komemoracije, pomalo spuštena nosa, te polaže Predsjedničin vijenac, ali dosljedno bez riječi (svjesna da ja pomno pratim situaciju), dolazi samo, tako reći, kao nosač… Sad, savjetuje li ta savjetnica Predsjednicu, te kako i o čemu, nemam pojma, niti je to moja briga. Društveno nemoćna osoba poput mene, u okolnostima slabašne demokracije, obična građanka i umirovljena bibliotekarka, samo može – ali i kao objavljeni autor na teme iz Holokausta i kao potomak i srodnik ustaških žrtava – braniti koliko je moguće njihove grobove u jasenovačkoj ledini. Ali braniti svim snagama koje imam, to mi je namjera…..

Kako komentirate najprije postavljanje pa potom razrješenje dužnosti v.d. ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja gospođe Nataše Mataušić koju je, da podsjetim, smijenio bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović? Gospođa Mataušić je u javnosti poznata i kao autorica stalnog postava Muzeja u Jasenovcu. Da li je po Vama dotična bila kompetentna za tu stručnu ulogu i zašto je izbor bio pao upravo na nju? Ljetos ste se na protestu antifašista u Zagrebu pojavili s jednim znakovitim transparentom gdje su u “glavnim ulogama” bili upravo gospođa Mataušić te tadašnji (sada bivši) ministar kulture Hasanbegović. Šta je bila suštinska poruka ispisana na transparentu (ili neispisana, ali se trebala čitati između redova)?

julija-kos-s-transparentom

KOŠ: Ne mislim da ja uopće trebam komentirati ovu smjenu na čelu Povijesnog muzeja, koji već dugo samo vegetira, ali osobno mislim da su to pitanja unutrašnjih previranja u uskim krugovima prijatelja i bivših prijatelja… Dvije Nataše (Jovičić i Mataušić) donedavna su bile kao prst i nokat, zajedno i u zajedničkom pothvatu zamagljivanja povijesne stvarnosti u postavu jasenovačkog muzeja – inače kreiranoga i plaćenoga u teškom sukobu interesa, u krugu (nekompetentne) skupine prijateljica. Rekla bih da je tu Jovičić bila umiješana više iz karijerističkih pobuda, kao tipična prvoborka svih režima, a Mataušić je postav učinila na temelju svoga frapantnog manjka empatije za žrtve i u pogubnoj kemijskoj reakciji toga manjka s potpunim nedostatkom pismenosti. Ovo se može pratiti i u drugim njezinim “radovima”, pa je u polemikama nakon otvorenja muzeja i javno izjavila da je u muzejskom postavu “teško ukratko prikazati istinu”… jao, pa oni kojima je teško, ne bi se trebali baviti tim poslom. Ima dosta potrebe da netko pere, čisti, … to su vrlo časni, manje zahtjevni poslovi.

Ali nije ona ni postavljena ni smijenjena u Povijesnom muzeju zbog svoje notorne nepismenosti i manjka znanja, već se to dogodilo u igrama oko podjele daljnjih pozicija u okolnostima prekinutog prijateljstva. Izgleda da joj je bivša prijateljica i imenjakinja, da navedem riječi Oscara Wildea, “kako rade pravi prijatelji, zabila nož sprijeda”, u suradnji sa svojim poštovateljem i hvaliteljem Hasanbegovićem. Pa se nadalje čini da se, u situaciji kada je vidjela da tlo izmiče pod nogama, Mataušić odlučila upisati u udruženje antifašista – tu hvata novo pribježište i nove nekritične i neinformirane prijatelje. Te je ljude toliko dovela u zabludu da nije ona autor jasenovačkog muzejskog postava, da se oni sada uokolo hvale kako u svojim redovima imaju “sjajnu stručnjakinju, Natašu Mataušić, koja će, kada nastane bolja vlast, popraviti sramotni postav muzeja…”. Groteskno!!!

julija-kos-s-transparentom-1

Tu grotesku sam upravo željela predočiti na skupu antifašističkog protesta koji spominjete: organizator je upravo Natašu Mataušić istaknuo među nekoliko uvaženih govornika, te je baš ona trebala okupljenima predstaviti pobunu antifašista proitiv očite fašizacije društva?! Bilo bi smiješno da nije tužno. Inače, svatko se može i smije pokajati, dapače, divno je kada se ljudi pokaju. Ali kajanje za javni grijeh treba biti javni čin! A Mataušić nikada nije iskazala ni trunak kajanja, već se sada uvukla kao kukavičje jaje među te meke naivčine, koji bi, pak, trebali u ovim teškim vremenima čvrsto nositi zastavu antifašizma… a nisu čak u stanju na internetu pogledali kakve sve polemike je izazvao jasenovački uradak njihove nove članice i “velike stručnjakinje za muzejsko prikazivanje ustaških zločina”?! Transparenti se ne čitaju kao tekst, oni stvaraju dojam, pa moraju biti kratki i pogađati cilj. Stoga sam na transparentu to usporedila s “Hasom”, kako su u narodu prilijepili nadimak ministru Hasanbegoviću, koji se pod pritiskom ipak “ispričao” (a u toj javnoj isprici je rekao da je jedini problem, u smislu grijeha, Nezavisne Države Hrvatske to što je izgubila rat – koliko mi je poznato, NITKO tada na to nije reagirao, ni antifašisti, ni mediji, ni Vlada, ni saborski zastupnici, ni sveučilišni profesori…) – tako je taj podnositelj fiktivne isprike dospio na moj transparent. Ali, ponavljam, nemoćni građanin može mahati transparenitma koliko ga volja ako nema odlučnih demokratskih političkih snaga – za sada nema.

Kako komentirate nedavno slikanje predsjednice Republike ispod ustaške zastave u Kanadi?

zastava-kolinda

KOŠ: Gotovo da se nisam iznenadila…, u Kanadi se bude prave strasti! Tako je i u Australiji bivši predsjednik Mesić zapjevao ustaške pjesme, onako, radi društva, pod Poglavnikovom slikom… Tek kasnije, kada je Predsjednica pritiješnjena čuđenjem javnosti i zgražanjem svjesnijeg dijela javnosti izjavila da u tome ne vidi ništa problematično, pomislila sam (i dalje ne baš iznenađena) da nije samo politički slabo pismena (što očito jest), već ju krasi i ona izvorno narodna, naivna seljačka otvorenost: što na umu to na drumu. Nevolja je u ovome: što je u tom umu? Jer problem je što ona uporno izjavljuje da je njezin stav “poznat” – pa i jest, pokazuje ga i slikom i riječju, i ne nalazi ništa problematično. Stavovi političara moraju se dnevno potvrđivati, ako je ikada i dala jasan stav o ustaškom pokretu i NDH (a nisam ga ikada opazila da je jasan), to je vjetar definitivno odnio pod vihorenjem ustaške zastave u Kanadi… A to nosi i svoj dio posljedica za ugled države, članice EU, koju predstavlja, samo baš ju briga, glasovi desničara se sakupljaju za novi mandat od 5 godina, taman do penzije… ali, kažem, sve to nije moja briga, ako dovoljno ne zabrinjava Premijera, Sabor, medije, hrvatske intelektualce (koji kao kategorija otpora i kritike, što je smisao intelektualizma, NE postoje)… u krajnjoj liniji ne zabrinjava ni javnog tužitelja…

Kako komentirate nedavno postavljanje spomen-ploče u centru Jasenovca na kojoj dominira pozdrav “Za dom spremni” te reakcije najviših funkcionera RH na taj čin, te inače na taj ustaški pozdrav?

zds-u-jasenovcu

KOŠ: Namjerno izazvanim burama oko slogana ZDS (Za dom spremni – simbola ustaškog identiteta) i ustaškog grba već se dugo zamagljuje i tragična ekonomska situacija u koju su zemlju doveli 25 godina korupcije i pljačkanja, plus notorne nesposobnosti upravljanja, sve na temelju korupcije. Grijeha u tome, ne baš jednako ali podjednako, imaju i navodni lijevi političari (koji jako paze da ne bi ZAPRAVO bili stvarno i operativno lijevo na način 20. i 21. stoljeća) i razni ogranci desnih (od kojih su jedni salonski konzervativci, a drugi tek desničarski uličari). Tako ruka ruku mije, pa im dobro dođu skandali koje potpiruju upravo ovi “uličari”. A povremeno, kako vidimo, i Predsjednica, neki ekstremniji članovi stranke trenutno na vlasti (HDZ), pa i jedan hrvatski akademik (jedini koji se uopće javlja), doduše egzaktne struke, ali uvjereni ustašoid – ima ih svuda, nisu mnogobrojni ali su žestoki, zahtijevali su čak da se ZDS uvede u Hrvatsku vojsku kao službeni pozdrav…

Na toj je ploči slogan pod kojim su masovno u nastrašnijim mukama ubijani u cilju etničkog čišćenja pripadnici triju manjinskih naroda u Hrvatskoj: Srbi, Židovi i Romi. Između ostalih moj djed Josip Koš, moja baka Marija Koš, moja tetka Julija Koš udana Elgieser, mlada žena i supruga, tek udana i trudna… Stoga se taj slogan NIKADA ne može i neće očistiti ničijim dobrim namjerama. Taj slogan NIKADA prije ustaša nije postojao – unatoč pokušajima da se tako prikaže (to je kao i s ustaškom valutom kunom, koju imamo i danas, samo stoga jer ju je predsjednik Tuđman, premda je sam bio aktivan sudionik antifašističke borbe naroda Jugoslavije, nametnuo svojim autoritetom, u zanosu pokliča da mu “žena nije ni Srpkinja ni Židovka”). Postavljena je ta ploča pripadnicima HOS-a, mladićima koji su – dopuštam, možda u neznanju o tome što su bili ustaše, premda ne vjerujem u to  – poginuli za obranu domovine od vanjske oružane agresije. Sada kažu HOS-ovci: nismo mi fašisti, samo želimo zadržati ZDS! Uz ZDS ide i sve ostalo, ne može se biti malo trudan. Uostalom, ni danas HOS-ovcima ne manjka dramatično neustavnih izjava i prijetnji.

Netko je nekad pogriješio (nije mogao previdjeti ustaški poklič!) registrirajući taj grb HOS-a (i samog problematičnog zbog nekih ratnih djelovanja, u što sada ne ulazim). I sada se igraju igre s tom činjenicom da je “grb legalno registriran”. I Adolf Hitler je jednom negdje bio legalno registriran, pa treba li tu registraciju i dalje smatrati legalnom? U Njemačkoj je za takve iskaze predviđena kaznena odgovornost. Tamo načelnica grada ne bi mogla aktivno kumovati takvom iskazu. Netko odgovoran u Hrvatskoj morao bi se, dakle, pozabaviti de-registracijom HOS-ovog grba, jer je protivan Ustavu Republike Hrvatske. Netko na dovoljno snažnom političkom položaju se mora suprotstaviti izjednačavanju antifašizma i ustaštva, kako se danas pokušava, proglašavajući ih podjednako totalitarnima. Ali kod ustaštva nije problem totalitarnost nego organizirani državni ZLOČIN (totalitarni sustavi narušavaju ljudska prava, ali ne moraju biti zločinački, poput primjerice današnjeg poljskog ili kubanskog društva). Tko treba to rješavati na demokratski način – nije lako naći ga u današnjoj Hrvatskoj. Bit će ga, ali nemojte misliti da sam toliko naivna da bih to očekivala u nekoj doglednoj budućnosti. Bit će još ZDS-a i proustaških igara, jer za mnoge u zemlji nema baš dovoljno kruha, ali oni koji jedu kolače daju narodu dovoljno igara. I gle: narod na to čini se čak rado pristaje…

A kako komentirate odgovor ravnateljice Spomen područja Jasenovac kada je na pitanje novinara da komentira postavljanje takve ploče u jednom Jasenovcu uputila iste (novinare) da se obrate načelnici Jasenovca za komentar? A načelnica Jasenovca, gospođa Marija Mačković, izjavila je da ne vidi ništa sporno u natpisu “Za dom spremni”. Da li se ovdje radi o individualnom stavu jedne načelnice ili se radi o stavu Stranke kojoj ona pripada?

KOŠ: Onako, kao za sebe, mogu za te dvije osobe reći samo: našla vreća zakrpu. Jovičić na svome službenom položaju ravnateljice Spomen-područja Jasenovac medijima uskraćuje konkretan odgovor o vrlo indikativnom slučaju. Dakle, Predsjedničina specijalna savjetnica za Holokaust, po ugledu na šeficu, nema stav. Pa ni o uzviku Za dom spremni na samom pragu jasenovačkog grobišta ustaških žrtava. Izvlači se u situaciji kada na tom radnom mjestu neizbježno MORA izreći stav, ali ona ne samo da ga STVARNO nema, nego time jasno pokazuje da po svaku cijenu želi ostati bliska krugovima zamagljivača ustaškog zločina, koji ju toliki niz godina materijalno i nematerijalno nagrađuju, a za koje krugove ona opravdano očekuje da će dugo biti na vlasti.

jasenovac-spomenik

Ta je načelnica Jasenovca doista članica stranke čiji je predsjednik ujedno i hrvatski premijer. Ona uostalom samo preslikava Predsjedničinu rečenicu da u tome ne vidi problem. Nadam se (a sve nešto sumnjam) da mi je u medijima promaklo da je protiv te svoje članice gospodin premijer Plenković pokrenuo potrebne političke i disciplinske mjere… međutim, kako da ih pokrene, kad on i sam problem ustaškog gesla ZDS u današnjoj Hrvatskoj i pred samim jasenovačkim logorom smatra “delikatnim” pitanjem i prebacuje ga dalje, zataškava slučaj. A onda to postaje problem koji će vrijeme po malo izbrisati, jer ga nitko dalje neće potezati, dok saborski mandati parlamentaraca svih političkih profila traju i traju…

U Srbiji je rehabilitiran četnički pokret i izjednačena su prava četnika i partizana, u Hrvatskoj smo svjedoci rehabilitacije ustaštva a antifašisti te zemlje su marginalizirani. Da li je hrvatsko društvo ideološki podijeljeno i da li se otišlo previše udesno, bilo da je riječ o dijelovima hrvatskog društva bilo o samom režimu? Da li je vladajući HDZ uistinu stranka “desnog centra”, kakvim se predstavljaju, ili je mnogo desnije od toga?

KOŠ: Da počnem odgovarati od kraja vašeg pitanja: HDZ ni sam ne zna što je, kao ni njegova gotovo otvorena podupirateljica  Crkva, a obje organizacije u Hrvatskoj karakterizira i najdesnija i vrlo umjerena, gotovo kulturna i europska struja. Hrvatsko društvo je u visokom postotku društvo ljudi koji žele doći do malo predaha, boljeg standarda i prestanka izmišljenih igara političarskog prepucavanja, kojemu je cilj ostanak na vlasti i ništa drugo. Ali Crkva je učinila golem pritisak u ovih 25 godina, ušla je u sve strukture, od vrtića do fakulteta (upravo se pokušava, srećom uz snažan otpor mnogih, infiltrirati kao faktor na Filozofski fakultet, posljednji bastion intelektualnosti). Imamo generaciju (generacije) koju je Crkva okrenula udesno. Srećom, ta zarazna bolest brzo dođe pod pritiskom, ali i brzo prestaje kada pritiska nestane. Nije to zapravo politička ideologija, to je podjela srednji vijek – novo doba, selo-grad, kultura-zaostalost, sloboda-kontrola. A najlakše je kontrolirati kada ideologiziraš masu, i to se na neki način u Hrvatskoj dogodilo. Ali, kažem, kako došlo tako će i proći, jednog dana…, ne skorog. Dakle, korupcija plus ideološki pritisci izazvali su ovo stanje. Ali potpuno sam uvjerena da se otvorena politička rehabilitacija ustaštva u Hrvatskoj ne događa – bio bi to drukčiji korak od ovih igara oko ZDS-a i simpatija za ustaše, mnogo teži, jači, grublji. Ovi salonski političari to nikako ne žele, to bi ih upravo koštalo udobnog mira u kojem lijepo žive. Ide se do granice, ali ne i preko nje. “Nema se stav”, time se čuva status quo. To se najbolje vidi po hitrom žrtvovanju i slanju u povijest kratkotrajnog ali strahovito štetnog HDZ-ovog ministra Hasanbegovića, ali i u samostalnoj političkoj propasti donedavnog potpredsjednika Sabora Tepeša, koji je još nedavno predvodio kolonu od 5000 ljudi koji su urlali Za dom spremni, a sada je nestao s političke scene, nakon što je na parlamentarnim izborima mizerno propao. Mnogi su za njih glasali, prije svega za Hasanbegovića, koji ima izvjesnu negativnu karizmu, ali ipak to nije puls naroda. Srećom i unatoč svim naporima zlih strana.

Sada na početak vašeg pitanja. Naglašavam da je u Srbiji neusporedivo gore: rehabilitacija četništva je nastupila, premijer je “iznenađen i uvređen” što mu se jasno kaže da na taj način Srbija ne može u EU – s rehabilitacijom četništva, sa spomenikom Draži Mihailoviću, sa sudskim postupkom za aboliciju Nedića kao fašističkog zločinca. Jer nakon toga sljedeći korak je da dođe do mnogo čega što oni predstavljaju. Tu se, kao kod ustaša, zločin ne skriva, njime se ponosi. VRLO opasna razlika.

Kakve su onda šanse antifašista u RH da se izbore za neki novi, istinski antifašistički kurs kojim bi išlo to društvo i država i što je, uostalom, temelj hrvatske države, kako piše u Ustavu? Ima li relevantnih potencijala za taj zaokret u nekim političkim strankama u Hrvatskoj, prije svih u SDP-u sa novim čelnim čovjekom?

KOŠ: U mome rodnom Splitu su za kućni red izvješen na zidu bučni stanari govorili: A ko obišenoga sluša? Ustav je u Hrvatskoj taj “obišeni”, možete ga na papiru pričvrstiti na zid, možete knjižicom s Ustavom mahati, možete ga citirati… nitko se neće uzbuditi. Uostalom, desničarskim referendumom je nedavno i protueuropski dopunjen, pa smo sada u Hrvatskoj nositelji zastave desničarskog konzervativizma, zajedno s Poljskom. Nema se tko, a osobito novi čelnik SDP-a, sposobno suprotstaviti, utemeljiti se na europskim, demokratskim, antifašističkim zasadama. Jer kada najbolju, lapidarnu, meritornu i humanističku analizu o problemu ustaškog znakovlja iznese (7.12. 2016. na TV N1) ne neki od vođa takozvanih lijevih političkih opcija, nego vrlo sposobni hrvatski odvjetnik Anto Nobilo, ali posve sigurno ne ljevičar u političkom smislu, onda je to znak da je nastupio možda konačni sumrak lijevih bogova u Hrvatskoj. Ne očekujem brz oporavak.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KOŠ: Hvala vama što ste mu pružili priliku da javno sve ovo kažem, jer tih prilika u Hrvatskoj nema baš mnogo, zbog raširenog oportunizma među vlasnicima medija; nitko im ne brani neke teme, ali gledaju na prodaju i zaradu. S rijetkim časnim iznimkama, nema stvarno neovisnih medija. Neka povijest zapamti i sramotu jednih i časnost drugih.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (847)

vrbas-miso

Godina zatvora za milionsku štetu

Posted: 16. Decembar 2016. in Intervjui

Nadzornik građevinskih radova u „Bosnalijekovom“ apartmanskom naselju Izet Arslanagić je osuđen nakon priznanja krivice

arslanagicIzet Arslanagić je bio optužen kao član organizovane grupe koja je odgovorna za nanijetu štetu od 23 miliona KM „Bosnalijeku“. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Izet Arslanagić, projektant i nadzornik radova na apartmanskom naselju „Bosnalijeka“ u Babinom Dolu na Bjelašnici, osuđen je na godinu dana zatvora nakon sporazumnog priznanja krivice.

Ovaj penzionisani arhitekta je optužen da je u dogovoru sa generalnim direktorom Edinom Arslanagićem ovjeravao fakture za pojedine dijelove građevinskih radova izvršiocima i time odobravao plaćanje fiktivnih računa, iako su isti radovi već bili plaćeni. Na ovaj način je sarajevska tvornica lijekova „Bosnalijek“ platila nešto više od milion maraka duplih troškova koji su predstavljeni kao udio privatne firme „Brštanica“ u izgradnji apartmanskog naselja.

 arslanagici-imovina

Projekt izgradnje apartmanskog naselja realiziran je na temelju ugovora o zajedničkom ulaganju „Bosnalijeka“ i privatne firme „Brštanica“ iz Sarajeva. Međutim, istraga je pokazala da je samo „Bosnalijek“ davao novac koji je „Brštanica“ prikazivala kao svoj udio u investiciji ili ga je uzimala da bi naplatila svoju posredničku ulogu u izgradnji naselja. U optužnici je navedeno da je „Bosnalijek“ u ovom projektu oštećen za 6,9 miliona KM.

Sarajevska tvornica lijekova je u ovaj projekt investirala 13,7 miliona KM. Istovremeno, „Brštanica“ je podigla kredit od sedam miliona KM koji je, također, otplaćivao „Bosnalijek“, a da pritom taj novac nije uložila u izgradnju naselja.

Ugovorom o zajedničkom ulaganju bilo je predviđeno i da će „Bosnalijek“ nakon prodaje apartmana ostvariti dobit od tri miliona KM. Međutim, umjesto ugovorene dobiti „Bosnalijek“ je pristao da dobije 15 apartmana. Prodaja ovih i ostalih apartmana je povjerena „Brštanici“.

Apartmani su prodavani uz popuste i do 30 posto i odobravani su zaposlenicima „Bosnalijeka“, njihovoj rodbini te članovima porodice vlasnika „Brštanice“. „Bosnalijeku“ je samo zbog tih popusta pričinjena šteta od 1,84 miliona KM.

Dva apartmana su kupili Amar i Vedad Arslanagić, sinovi bivšeg generalnog direktora „Bosnalijeka“, uz ukupan popust od 154.000 KM.

Izet Arslanagić je bio optužen kao član organizovane grupe koja je odgovorna za nanijetu štetu od 23 miliona KM „Bosnalijeku“. Suđenje će biti nastavljeno ostalim članovima grupe: bivšem generalnom direktoru „Bosnalijaka“ Edinu Arslanagiću i njegovom sinu Amaru Arslanagiću, bivšem direktoru za inostrani marketing i prodaju u „Bosnalijeku“, Hasanu i Jasminu Šepi, vlasnicima privatnih firmi „Brštanica“ i „Carpe Diem“, te bivšim uposlenicima u „Bosnalijeku“ Šefiku Handžiću i Aidi Selvić.

Kantonalni sud u Sarajevu je u decembru prošle godine blokirao imovinu optuženih kako bi u slučaju presude njihovom prodajom mogao nadoknaditi dio štete nanijete „Bosnalijeku“.

Izetu Arslanagiću su blokirana dva stana u Sarajevu, ali mu ih Sud nakon presude nije oduzeo. Kantonalni tužilac Sead Kreštalica je za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) izjavio da su ove nekretnine stečene prije izvršenja krivičnog djela pa je Sud donio odluku da Arslanagiću oduzme samo dionice koje je imao u pojedinim firmama.

Na popisu blokirane imovine nalazi se i 11 nekretnina – kuće, stanovi, vikendice, apartmani i garaže koji su vlasništvo Edina Arslanagića i njegovih sinova Amara i Vedada, zatim stan, apartman, poslovni prostor i dvije zemljišne parcele koje su vlasništvo porodice Šefika Handžića te sedam nekretnina Hasana i Jasmina Šepe.

 arslanagic-1                                           Apartmansko naselje na Bjelašnici (Foto: CIN)

Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva je otkrio da se u vlasništvu porodice bivšeg direktora „Bosnalijeka“ nalaze još dvije kuće i građevinsko zemljište u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Također, CIN je otkrio da su pravosudne institucije propustile blokirati apartman na Bjelašnici koji je bio u vlasništvu Vedada Arslanagića. Naime, on je ovu nekretninu prodao početkom ove godine Lejli Karagić, kćerki Huzeira Prašovića, vlasnika firme „Hing“ koja je učestvovala u izgradnji apartmanskog naselja na Bjelašnici. Prema ugovoru, Lejla je za ovu nekretninu trebala platiti 170.000 KM u roku od pet godina. Arslanagiću se žurilo da nekretninu prenese na Karagić pa je dao saglasnost da se Lejla odmah može uknjižiti kao novi vlasnik. Notar ga je upozorio da ne postoji pravno sredstvo kojim bi mogao biti zaštićen u slučaju da kupac ne plati ugovorenu sumu.

Izvor: http://www.cin.ba 14. 12. 2016.

DANI SJEĆANJA NA RUSMIRA KARATA

Posted: 15. Decembar 2016. in Intervjui

 Kani suzo, samo kani, tugu našu suzom hrani!

16. decembra ove godine na Rusmirov mezar u bihaćkom mezarju spustiće se rajska ptica da širenjem svojih krila prigrli njegovu dušu i svima nama zahvali za  selame/ pozdrave i Fatihu  koji smo mu pručili za vječni smiraj.

Image result for rusmir karat

 Rusmir Karat nije više među živima.  Preselio je na ahiret 16. decembra 2015.godine u 70-toj godini života. Brzo je prošla godina u kojoj smo često vraćali sjećanja na njegov lik i njegovo djelo. Rusmir je bio novinar iz naroda i čitav život predano živio i borio se za  narod. Od svoje sedme godine kada je dodirnuo kameru i kada je kao golobradi dječak uzeo pero i napisao dirljivu pjesmu o majci, do svoga zadnjeg daha ih nije ispustio iz ruku. Kamera i pero bili su njegov svijet. Njegov novinarski dosije je nepregledna platforma ljudi i događaja. Korak na putu, kamen na zemlji, ptica u letu, ostali su zauvijek u njegovu svijetu. Na hiljade tekstova i nebrojeno mnogo fotosa. Ni punih šest godina teške borbe sa opakom bolešću nije ga sprečavalo da uvijek bude prvi na mjestu događaja, da vrisne na nepravdu, podvikne lopovluku, ohrabri bespomoćne, pokoleba i zaplaši naopake i ohole. Nerijetko je bio prvi i jedini na pragu bespomoćnika, koji su ga dočekivali sa suzama punim boli, a ispraćali sa osmjehom nade, koju im je on vraćao. Bio je plemenita srca, a oštra jezika. Nije se plašio otvoriti ni jedna vrata, susresti bilo koju facu i skresati u lice sve ono što drugi nisu znali ili smjeli.

Kako reče njegov kolega, novinar Fahrudin Vojić, „Rusmir je obilježio jednu epohu novinarstva- gledao, slušao i mislio novinanrstvo“. A mi, koji ga i bolje znamo, znamo da je novinarstvo obnilježilo cijeli njegov život.

Već sa 7 godina, kao ljubimac vlasnika fotografske radnje Foto  “Stakić“ fotografisao je svoje drugove i komšije u njihovom grčevitom nastojanju da brže odrastu i nadvladaju nasljeđe teškog rata, u kojem je njihov grad Bosanska Dubica izgubila preko 60% svojih žitelja.

Bez foto-reportera i novinara Rusmira Karata, bez njegova novinarskog pera, u ovom svijetu će biti manje istine, a više laži, više stisnutih a manje ispruženih ruku očajnicima, više  zla i nepravde, a manje vjere u istinu i pravdu, više razočanja a manje ohrabrenja beskućnicima, bolesnim i nemoćnim…

Rusmirovi prvi početci

Kao početak Rusmirovog spisateljstva ali i novinarske karijere može se označiti avgust 1964. godine, odnosno vrijeme kada je Rusmir kao izviđač dubičkog Odreda “Avdo Ćuk“ boravio na Mrakovici sa „Klubom mladih pisaca Bosanska Dubica“, koji je bio inicijator, organizator i učesnik „Prvog susreta mladih pisaca BiH na Kozari“. Nakon toga, susreti su postali tradicionalni i održavaju se svake godine. Zadatak dubičkih izviđača bio je da pripreme i održavaju šatorsko naselje u kome su boravili mladi pisci. Inspirisan poezijom mladih autora, koji su tada priređivali književne večeri u Trnopolju, Kozarcu i za bolesnike planinskog bolničkog centra Mrakovica, Rusmir je napisao dirljivu  i veoma prihvaćenu pjesmu o majci, koja ga je trajno opredjelila za pisanje i novinarstvo.

Težak je bio Rusmirov životni put

Oca ni zapamtio nije. Sa zvijezdom petokrakom na kapi nestao je u vihoru NOR-a, prije njegova rođenja. Dok se njegova majka Naima godinama borila sa teškom bolešću kičme, koja ju je punih 5 godina vezala za krevet i bolničke odaje, odrastao je uz nanu Adilu, koja se i sama nakon smrti muža sa sinom Zijadom borila sa gladi i neimaštinom. Drugi brak Rusmirove majke Naime, u kome je rođena njegova sestra Aziza i brat Sulejman trajao je kratko i donio je samo nove nedaće. Rusmir nije upoznao očevu dobrotu, ali jeste oćuhovu zloćudnost.  Napušteni i sami sklonili su se pod krov nane Adile i punih 9 godina preživljavali i odrastali bez ikakvih sredstava za život. Prva fasunga u njihov dom ušla je sa prvim Zijadovim,  a par godina kasnije i Rusmirovim platama. A kada je život krenuo boljim tokom, kada su mladi formirali svoje porodice, stekli djecu, kuće i stanove, kada su ptice propjevale u njihovim baštama i vrtovima, počeo je novi rat, srpska pa potom hrvatska agresija, u kojoj je mlađi Rusmirov brat Sulejman izgubio život, suzama tuge isplakala svoje oči i oslijepila nane Adila, od jada za sinom presvisnula Rusmirova majka Naja, a Zijad, Rusmir, Aziza i Suljina siročad izgubili sve što su do tada stekli. Rusmir je ostao bez stana, a kuća u izgradnji na Krivdića brdu prva sravnjena do temelja. Sve što su imali morali su dati fašističkim vlastima Republike srpske. Ostalo im je samo da sa zavežljajima tuge i beznađa  krenu u bijeli svijet.

Rusmirov brat Sulejman – Suljo

Dana 23. Avgusta 1989.godine ubijen je Rusmirov brat Suljo. Na jednom od glavnih Dubičkih trgova, ispred Bifea “Kod Paule“, odakle se putevi odvajaju za Prijedor i Kostajnicu, ubili su ga prvoobučeni dubički četnički ekstremisti Maslić Željko, Bijelić Rodoljub-Rođo, Ćurčija Mladen i Drinić Mladen , tek pristigli iz jednog od četničkih kampova Srbije, sa obuke tek popularisanog kapetana Dragana. Oborili su Sulejmana, oca troje male djece, na pločnik i udarajući ga drvenim klompama u glavu, prosukli mu mozak na cestu. Gosti bifea su nemoćno gledali. To ubijstvo bila je prva javna uvertira za balvan revoluciju i četnička divljanja, koja je 15. juna 1989.godine na Gazi-Mestanu zloslutno najavio zločinački vođa Slobodan Milošević, a koja će u BiH od 1992. do 1995. odnijeti dvjesto hiljada nevinih života i nanijeti zemlji i narodu neviđenu štetu. Ni jedan od Suljinih ubica nije odležao ni jedan dan, a osuđeni su samo uslovno na minimalne kazne. Rusmirov brat Sulejman je ubijen samo zato što je bio musliman, petkom nosio fes na glavi i išao u džamiju. Njegovo ubistvo pred svjedocima koji su još živi najavljeno je noć ranije u kafiću Fehima Seferovića.

Rusmirov sinovi Zijad i  Elmar

U sretnom i dugom braku sa Zeničankom Suphijom Rusmir je stekao dvoje djece, starijeg Elmara i mlađeg Zijada. Pred početak agresije na BiH imali su dobar i obećavajući život. Oboje su radili, imali stan i kuću gradili. Rusmir je bio zapažen i aktivan u svim oblastima života, posebno u sportu i kulturi. Porodična harmonija je bila potpuna. U vrijeme kada su počele borbe u Sloveniji, a zatim u Hrvatskoj, stariji Rusmirov sin Elmar pohađao je završnu godinu Policijske akademije u Sisku.  Posjetom roditeljima privukao je pozornost srpskih vlasti, što je Rusmira i njegovu familiju dovelo u životnu opasnost, naročito onda kad se doznalo za Elmarovo učešće u borbama kod Kozibroda i Kostajnice. Kratko potom Elmar se uključio u Armiju BiH, sa čime počinje njegov put “od borca A R BiH do francuskog legionara“.

Image result for rusmir karat

Rusmir sa suprugom Suphijom

Rusmirov Elmar bio je prvi Dubičanac koji se odmah po početku neprijateljstava individualno suprostavio  rastućoj aveti srpskog fašizma, prije nego je formirana Armija RBiH. Prvi borbeni okršaj doživio je odmah početkom rata u Hrvatskoj, kod Kozibroda i Kostajnice, nakon čega se uključio u ARBiH. Bio je pripadnik Prve sarajevske motorizovane  brigade i 502. Brigade ARBiH i ratovao  na mnogim ratištima, prvo u Hrvatskoj, a potom u BiH.

Tokom rata u BiH završio je Vojnu školu za oficire Travnik-Zenica (klasa Ismeta Dahića) i stekao čin kapetana I klase. Više puta je ranjavan i jedan je od živih svjedoka i spasilaca na sarajevskim Markalama.  Više puta slušao sam njegove dirljive pripovjesti o  kricima i jaucima ranjenih na Markalama, borbama za Grbavicu,  o tragičnoj smrti neznanog Dubičanca na Vlašiću. Kako djeca mnogo toga nasljeđuju od roditelja i Elmar je imao običaj pri obraćanju svom sagovorniku svoje prve riječi,  kao njegov otac, početi sa “oko moje“, sa kojima se već u početku razgovora uspostavljao prisan kontakt.

Po zaključenju Dejtonskog mira Elamar odlazi u Strazbur i Pariz, a odatle u francusku Legiju stranaca, gdje  ostaje nekoliko godina. Nakon obuke u Maroku službuje u Ruandi, Burundiju i Somaliji, odakle se 2005, vraća u Češku, ženi se sa Čehinjom Marijom koja prelazi na islam i sa njom stiče dvije kćerke. Elmar tečno govori nekoliko jezika. Trenutno je penzioner i volonterski radi u kampu za obuku mladih. Zbog više rana po tijelu, nedavno je ponovno morao vaditi gelere iz tijela, jer su počeli “da rade“.

Rusmir i njegova porodica bili su prva prepreka srpskom nacionalizmu

Zbog svog slobodarskog duha i otpora koji je slikom i riječju suprostavio srpskom nacionalizmu, ali i zbog toga što mu je sin obučavan u Hrvatskoj, Rusmir i njegova familija  među prvim bošnjačkim familijama dolazi na udar srpskih ekstremista. Odmah je privođen u policiju, saslušavan i tučen. Upozoreni od strane srpskog prijatelja da im se radi o glavi Rusmir i Subha mlađeg sina Zijada, stara svega 16 godina, šalju preko poznanika u Austriju, a oni  prvim konvojem (koji je pun mjesec dana zadržan u privremenom Martićevom logoru u Okučanima kod Gradiške), na autoputu Zagreb- Beograd , napuštaju rodnu Bosansku Dubicu.

Od tada Rusmirov mlađi sin Zijad, otrgnut od rodne grude kao dječaćić, sam i u tuđini počinje vlastitu  borbu za opstanak. Počinje raditi, stiče obrazovanje, a ubrzo po tom se ženi Austrijankom Inge i proširuje familiju. Ne dugo po tom osniva vlastitu firmu za enterijere, u kojoj zapošljava veći broj radnika, od kojih i neke iz zavičaja. Rusmirov sin Zijad sad već ima unuka.

Rusmirov doprinos u širenju istine o ratu u BiH

Rusmir Karat je do agresije na BIH bio referent za informisanje u ŠIP “Kozara“ Bos. Dubica, koje je tada zapošljavalo preko 2.000 radnika. U tom periodu završo je Visoku školu novinarstva u Beogradu i time formalno upotpunio kvalifikacije.

Vrlo rano, kao foto reporter i novinar, potpuno se posvetio otkrivanju, identifikaciji i publikovanju istine o srpskom teroru u Bosanskoj Dubici, na području gradova Bosanske Krajine i šire. Prije agresije bio je dopisnik „Večernjih novina“ za područje Bosanske Dubice, Prijedora, Bos. Novog, Bosanske Kostajnice i Kozarca.

Prvu vijest o zločinima koji se čine u Dubici nad neSrbima Rusmir je poslao juna 1991. g.  preko Gorana Milića u “Yutel“, sa kojom je iz srpskog okruženja javio da Srbi napadaju katoličko stanovništvo Hrvatske Dubice i objelodanio imena dubičkih vođa četničkih formacija, koje su počele terorisati dubičke Bošnjake i Hrvate.

Tokom boravka u Zagrebu, radio je za „ReprezenT“, Bosanski „Ljiljan“, Kuvajtski centar „Elbedil“ i  „Igasu“. Kada su se zaoštrili odnosi između BiH i Hrvatske Rusmir sa suprugom prelazi u Njemačku, iz koje se opijen patriotizmom i rodoljubljen prvi vraća i nastanjuje u Bihaću, gdje radi kao profesionalni novinar u novinama Unsko – sanskog kantona “Krajina“.  U isto vrijeme je aktivni dopisnik mostarskog „Dnevnog lista“, u kojem ostaje da radi 15 godina, sve do svoje smrti.

Njegovi reporterski zapisi, dokumentovani originalnim izjavama i fotosima o počinjenim zločinima, sudbinama prognanih, logorima i izbjegličkim kampovima, jetimima- djeci bez roditelja, a posebno o životu Dubice i Dubičana, obišli su čitav svijet. Od svojih novinarskih zapisa i vlastitih foto-snimaka naparavio je pokretnu izložbu pod naziovom „Istina o Bosni“, koju je prezentirao u Munchenu, Manheimu, Hamburgu, Saarbruckenu, Stutgartu, Zagrebu i na skupovima Dubičana. Njegove izložbe vidjelo je više hiljada ljudi, što im je pomoglo da jasno identifikuju i razluče zločinca i žrtvu. Svoju bogatu arhivu iz perioda agresije na BiH , sa više stotina originalnih foto snimaka, Rusmir je zavjetovao Bošnjačkom institutu u Sarajevu.

Novinarstvo je bilo Rusmirov život

Image result for rusmir karat

Kao novinar, je uvijek bio prvi na mjestu događaja. Mogli ste ga sresti na njegovom motoru u svim prilikama, po žegi,  kiši, snijegu. Uvijek je bio pun ideja, zanimljivih događaja i priča. Svojim tekstovima i reporterskim izvještajima značajno je obogatio medijsko bogatstvo gradova u kojima je živio, ali i medijsko bogatstvo BiH.   Njegove omiljene teme bile su tople ljudske priče, životne sudbine.. U pričama o drugima uvijek je polazio od sebe. Svojim tekstovima pokrenuo je brojne humanitarne akcije koje su mnogima pomogle da se izvuku iz bijede. A to je mogao, jer je imao dušu. Na njegovim foto-snimcima, u njegovim reportažama i izvještajima zauvjek su ovjekovječeni najvažniji događaji lokalnog ili šireg značaja, kao što su “Bihaćko ljeto“, „Unska regata“… Ipak, najviše je volio posjetiti ljude u nevolji, koji se pate i trebaju pomoć, a za njih niko ne haje. Za njega je, kako je često znao reći, „svaki čovjek, svaka porodica, neispričana priča“. A mnoge od tih neispričanih priča, naročito one koje do kosti bole, ispričao nam je on.

“ Novinar mora znati – govorio je Rusmir- da novina ne postoji radi njega, već zbog čitaoca. Svaka vijest  zahtjeva brzinu izvještavanja i prisutnost mjestu događaja. A da napišeš dobru priču, moraš razgovarati s ljudima i slušati puls grada.“ U jednom od njemu posvećenih tekstova  “Novinarstvo je moj život“ Rusmir kaže: “Priče ne dolaze same, za njima se mora ići“.. i on je zaista išao i najčešće stizao prvi.

Cijeli svoj život Rusmir je posvetio običnom čovjeku, kakav je i sam bio, jer kako je znao reći “veliki dolaze i odlaze, a mi obični ljudi ostajemo, i onda kada nas više ne bude, da vratimo sve na svoje i srušimo zablude”.

U toku svoje novinarske karijere Rusmir je susreo i upoznao mnoge eminentne ljude koji su svojim likom i djelom obilježili svoje vrijeme, koa što su: Vesna Parun, Miroslav Krleža, Ivo Robić, Ivan Gavrilović, Stipe Mesić, Alija Izetbegović, Martin Raguž, Schwarz Schilling…

Prije sedam godina Rusmir je teško obolio. Upravo onda kada mu je život obećavao i davao više. Borio se s opakom bolešću, hrabro podnosio sve terapije i vjerovao u svoju pobjedu. A onda se iznenada sve slomilo.

Rusmira ćemo pamtiti po onom što smo od njega čuli, u njemu vidjeli i onom što o njemu znamo. Pamtićemo ga i po onom što su o njemu rekle njegove komšije, poznanici, prijatelji i saradnici. “Rusmir je bio jedan dobri čovjek, uvijek prijatan i nasmijan. Volio je svoj komšiluk i poštovao sviju nas. Bio je Bošnjak, Dubičanac, Bišćanin, Bosanac i Hercegovac, čovjek…”

Dragi naš Rusmire, evo prošla je godina, nismo te zaboravili i nećemo. Na godišnjicu sjećanja, za mir tvoje duše spremili smo Tehvid, a redakcije tvojih listova memorijal. Uvijek ćeš ostati u našim mislima i srcima. Tvoji: supruga Subhija sa kojom si proveo skoro pola vijeka, njen brat Ahmet, sinovi Elmar i Zijad sa porodicama, sestra Aziza i zet Sakib sa familijom Sefer, tvoj  “brat“  Zijad i njegova djeca i unuci, snaha Sebiha i njena djeca i unučad, komšinica Mira sa djecom, vjerni prijatelji Žola i Ferisa, tvoji prijatelji novinari Fahro, Bender, Mirza, Hilmo, Himzo,  prijatelj Liha, porodice Karabegović, Mesić i brojni saradnici, prijatelji i znanci.

Danas, 16. decembra 2016. godine, kada se navršava godina dana od dana kada nas je Rusmir Karat napustio, predajemo veliki rahmet duši čovjeka koji nas je svojim dobrim djelima zadužio. Hvala ti Rusmire za sve što si učinio da ovaj svijet bude pravedniji i bolji!

El-Fatiha!

Burlington, 16. decembra 2016.g.

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

ruski-ambasador-i-dodikturski-ambasador-i-dodik

U novinarstvu važi nepisano pravilo da “nije vijest da je pas ujeo čovjeka, nego obrnuto – ako je čovjek ujeo psa…” Ali, iako je jučer u Banja Luci “čovjek ujeo psa”, nisam pročitao niti čuo da je iko od bh. medija objavio takvu vijest, odnosno komentirao da se u kabinetu Milorada Dodika desio diplomatski skandal kada su mu u pojedinačne posjete dolazili ruski ambasador Petar Ivancov te njegov turski kolega u BiH Haldun Koc. Naime, pokraj sugovornika nije bilo zastave države Bosne i Hercegovine, države u kojoj ambasadorsku dužnost obavljaju ta dvojica ambasadora i države čiji je entietet Republika srpska dio, ma šta Dodik i drugi mislili o tome.

Istovremeno, treba li ikoga da iznenadi da je ovo ostalo neprimjećeno od strane takozvanog službenog Sarajeva i da im se omaklo pa da su  reagirali iz Predsjedništva ili Vijeća ministara BiH, to bi bila vijest… Ovako, “razumijem” bh. medije što se nisu zakačili za tu činjenicu da Sarajevo nije reagiralo, ali ih ne opravdava što nisu oni sami primjetili i javno obznanili ovo o čemu ja pišem, odnosno o diplomatskom skandalu.

Dalje, valjda je sada i posljednjem naivcu jasno koliko je službena Turska prijatelj državi Bosni i Hercegovini. I, više je nego indikativno da su Rusija i Turska jedine dvije države koje nisu osudile neustavni Dodikov referendum od 25. septembra. A neka se onaj Bakir svako malo šepuri po Stambolu na Bosforu i prodaje maglu bh. građanima da nam je Turska prijatelj!!!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

esma-redzepova

Prije tri dana u rodnom Skopju je u 74. godini života preselila u vječni svijet Esma Redžepova – kraljica romske muzike Balkana i šire. Puno bi vremena i prostora trebalo za podsjećanje na njen ogroman umjetnički opus kojemu je dala sebe i sve od sebe prethodnih više od 50 godina. Ostat će upamćena kod mnogih generacija bivše nam države i Balkana po nenadmašnom interpretiranju romske muzike. Ali, ostat će upamćena i kao veliki humanista. Sa pokojnim suprugom Stevom Teodosijevskim nije imala djece, ali je usvojola njih 47-mero , što samo po sebi govori o njenoj humanosti. Vijest da je u nedjelju 11. decembra ovaj svijet napustila velika Esma Redžepovima, mnogi mediji su u svojim naslovima objavili rečenicom da je “čitav Balkan u suzama”. A na njenoj dženazi u Skopju, obavljenoj u ponedjeljak, 12. decembra, bilo je na hiljade ljudi – od članova porodice, rodbine, prijatelja, kolega do javnih ličnosti među kojima je bio i gradonačelnik Skopja Koce Trajanovski.

Neka je rahmet veliki na dušu Esminu i neka joj je lahka zemljata skopska i makedonska. Amin!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

 

 

Evo fotki sa dženaze:

esma-dzenaza—————————————————————————————————————-

esma-dzenaza-1——————————————————————————————————————————–

esma-dzenaza-2——————————————————————————————————————————————-

esma-dzenaza-3—————————————————————————————————————————————————–

sahrana-esme-redzepove-11

nikola-markovic

U Crnoj Gori, na žalost, medijska sloboda zavisi od lične slobode. To znači da možete objaviti onoliko koliku ste žrtvu spremni da podnesete zbog svog pisanja…..U poslednje dvije godine bilo je više napada na moje kolege i njihovu imovinu. Međutim, najeklatantniji primjeri su zabilježeni tokom antivladinih protesta prošle godine, kada su se na meti raznih huligana našlo nekoliko novinara. Da stvar bude gora i policija umjesto da štiti, hapsila je i tukla pojedine naše kolege. Na žalost, ni jedan od tih napada nije ni do danas rasvijetljen…..Na žalost, u istrazi o ubistvu Duška Jovanovića već godinama tužilastvo nema nikakvih rezultata. Ono što je još poraznije jeste da do sada niko nije odgovarao zbog toga…..Dosadašnja iskustva pokazuju da se rešavaju samo slučajevi koji nemaju političku dimenziju kao što je slučaj sa napadom na Lidiju Nikčević, dopisnicu Dana…..Ovdje, kao i svuda postoje mediji koji podržavaju i kritikuju vlast. To je normalno i poželjno. Ja sam urednik lista koji je oštar kritičar crnogorske vlasti, ali poštujem pravo drugih na različitost…..Ostavimo da vidimo da li će novi premijer nastaviti politiku svog predhodnika u svim elementima ili će bar kad su u pitanju medijske slobode raditi koliko toliko drugačije. Kako sada stvari stoje nemamo razloga za optimizam…..

Da li su i koliko mediji slobodni u Crnoj Gori, generalno?

MARKOVIĆ: U Crnoj Gori, na žalost, medijska sloboda zavisi od lične slobode. To znači da možete objaviti onoliko koliku ste žrtvu spremni da podnesete zbog svog pisanja. Ovdje Vam niko neće zabraniti da nešto objavite, ta vremena su davno iza nas i sada se radi mnogo suptilnije i opasnije. Ali vam se zato mogu desiti mnoge ružne stvari ako pišete nešto što nije po volji režima.

Koliko je bilo napada na novinare u posljednje dvije godine, naprimjer, i ko su naročito bili  mete napada?

MARKOVIĆ: U poslednje dvije godine bilo je više napada na moje kolege i njihovu imovinu. Međutim, najeklatantniji primjeri su zabilježeni tokom antivladinih protesta prošle godine, kada su se na meti raznih huligana našlo nekoliko novinara. Da stvar bude gora i policija umjesto da štiti, hapsila je i tukla pojedine naše kolege. Na žalost, ni jedan od tih napada nije ni do danas rasvijetljen.

Prošlo je više od 12 godina od ubistva novinara Duška Jovanovića. Dakle, ovdje ne govorimo samo o napadu, nego brutalnoj likvidaciji poslenika javne riječi pa zato i izdvajam ovo pitanje. Dokle se došlo u rješavanju ovog slučaja?

MARKOVIĆ: Na žalost, u istrazi o ubistvu Duška Jovanovića već godinama tužilastvo nema nikakvih rezultata. Ono što je još poraznije jeste da do sada niko nije odgovarao zbog toga. Komisija na čijem sam čelu došla je do osobe koja se prijavila da bude zaštićeni svjedok ali ga tužilastvo ni poslije skoro dvije godine nije ispitalo. Mi smo tražili da ako zaista ima informacije o tom slučaju to lice i dobije traženi status ili da se protiv njega pokrene postupak ukoliko je iznosilo neistine.

Ništa od toga se nije desilo.

Od kada djeluje Komisija kojoj ste na čelu i šta su njene ovlasti?

MARKOVIĆ: Komisiji je ovo već treći mandat i formirana je krajem 2012. godine. Do toga ne bi ni došlo da nije bilo velikog međunarodnog pritiska koji je prije svega dolazio od EU i UN.

Kakve su vaše spoznaje vezano za postojanje političke volje u Crnoj Gori da se riješe dosadašnji napadi na novinare?

nikola-markovic-1MARKOVIĆ: Opstrukcija rada komisije pokazala je da u Crnoj Gori ne postoji politička volja na vrhu, ali ni profesionalni kapaciteti u policiji i tužilastvu da se napadi na novinare rasvijetle. Dosadašnja iskustva pokazuju da se rešavaju samo slučajevi koji nemaju političku dimenziju kao što je slučaj sa napadom na Lidiju Nikčević, dopisnicu Dana.Najbolji primjer odnos Vlade je bilo dvogodišnje odbijanje doskorašnjeg premijera Đukanovića da raspiše nagradu za informacije o ubistvu Duška Jovanovića. Tek poslije snažnog medijskog pritiska i nakon ulaska opozicije u vladu nagrada je raspisana.

Može li se onda govoriti o nezavisnom sudstvu u toj zemlji?

MARKOVIĆ: Ne samo kada su u pitanju suđenja za napade na novinare već uopšteno govoreći smatram da ni sudstvo ni tužilastvo u Crnoj Gori se ne mogu nazvati profesionalnim. Sve čelne funkcije u ovim institucijama zauzimaju partijski kadrovi koji sprovode politiku vlasti a ne pravdu.

Priča o tzv. režimskim medijima je stara vjerovatno koliko i sami mediji. Postoje li takvi u vašoj zemlji i koji su, eventualno?

dan-logoMARKOVIĆ: Ovdje, kao i svuda postoje mediji koji podržavaju i kritikuju vlast. To je normalno i poželjno. Ja sam urednik lista koji je oštar kritičar crnogorske vlasti, ali poštujem pravo drugih na različitost.

Ono što je problem jeste što je medijska scena Crne Gore svakim danom sve zagađenija zbog novinarskog taloga koji dolazi dominantno iz Srbije, a tu mislim na PINK, Informer i ostale preopagandne mašine koje su pod kontrolom Đukanovica i Vučića.

Crna Gora je netom dobila ovu Vladu. Šta očekujete od iste, posebno u smislu njenog odnosa prema slučajevima napada na novinare, odnosno po pitanju iskrene suradnje s vašom Komisijom?

MARKOVIĆ: Ostavimo da vidimo da li će novi premijer nastaviti politiku svog predhodnika u svim elementima ili će bar kad su u pitanju medijske slobode raditi koliko toliko drugačije. Kako sada stvari stoje nemamo razloga za optimizam.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MARKOVIĆ: Hvala Vama

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (846)

vrbas-miso

mevlud-1

U nedjelju, 11. decembra ove godine, u povodu 12. rebi-ul-evvela 1438. godine po hidžri, odnosno na dan kada se po lunarnom kalendaru računa rođenje Muhammeda svs. – posljednjeg Božijeg Poslanika, Bošnjaci Bostona i njegove uže i šire regije, su taj značajan datum iz historije islama obilježili na prigodan način. Naime, tim povodom je Vokalna grupa “Nur”, pod vođstvom hadži Bedrudina Gušića,  izvela mevludski program, obogaćen illahijama, kasidama i recitacijama. Poseban ukras ovom programu su bila mektebska djeca, predvođena hadžinicom Mejremom Behmen, koji su izveli svojevrstan igrokaz na temu elementarnog poznavanja islama. Nakon programa, nastavilo se sa međusobnim druženjem.

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

 

 

 

Evo još fotki:

mevlud-3—————————————————————————————————————————————————

mevlud-5—————————————————————————————————————————————————–

mevlud-2———————————————————————————————————————————————————

mevlud-4————————————————————————————————————————————————————-

mevlud-6

 

Civilno društvo

Posted: 12. Decembar 2016. in Intervjui

Piše: Dejan Ilić

dejan-ilic_660x330Izvinjavam se čitaocima, oni znaju šta je civilno društvo. Nevolja je što to ne zna predsednik vlade. Dobro, on pojma nema ni o obrazovanju, recimo, zbog čega svako malo o obrazovanju izgovara stvari koje nemaju veze sa zdravom pameću. Ali, ovo sa civilnim društvom je ipak nešto ozbiljnije. Naravno, polazim od toga da predsednik vlade blage veze nema šta je civilno društvo, pa je rekao to što je rekao. Ako zna, stvari stoje još mnogo gore, jer bi to onda bila prva eksplicitna poruka sa kojom nas predsednik vlade direktno informiše o svojoj viziji Srbije. Zato ćemo ovde kratko o civilnom društvu: jedna mala (vikend) lekcija u pet minuta, namenjena predsedniku vlade, a ne čitaocima.

Na konferenciji za novinare, početkom ove nedelje, predsednik vlade je rekao (i ostao živ): „Ima onih koji žele da Srbija bude civilno društvo ili nevladina organizacija. Pa, neće nikad… Pa, nećemo nikad tako da se ponašamo“. I kao da ga nismo dobro razumeli, kao da se nije dovoljno izlupao, predsednik vlade je nastavio, u svom razularenom siledžijskom maniru: „Ili ćete da poštujete ono što Srbija jeste, ono što Srbija može i hoće da učini, ali nemojte da pokušavate da nas napravite onim što nismo. Neću da budem deo civilnog društva nikad, čestitam im i hoću da radim s njima. Neću da budem političar koji će da bude deo civilnog društva, neću da pripadam nijednoj nevladinoj organizaciji“.

Pokušajmo ovo da raspletemo i razumemo, onoliko koliko je moguće. Šta to, pored gole verbalne agresije i eksplicitne pretnje, ovde još imamo? Predsednik vlade sintagme civilno društvo i nevladine organizacije koristi kao sinonime. Zatim, on civilno društvo vidi kao suštu suprotnost onome što je Srbija danas. I ne samo to: on čitavu (ne tako dugu) istoriju Srbije vidi kao nešto nespojivo sa civilnim društvom. Na kraju, izjednačivši sebe sa Srbijom, što mu je i inače manir – sasvim u skladu s krilaticom: država, to sam ja – predsednik vlade kaže da kao političar neće da bude deo civilnog društa, ali i kao osoba Aleksandar Vučić on se gadi civilnog društva i takođe neće da bude njegov deo.

Sledi niz razočaranja za predsednika vlade i Vučića. Civilno društvo je složeni pojam, sa bogatom istorijom. Kao takav, on ima svoju deskriptivnu, ali i svoju normativnu stranu. Pođimo od deskriptivne, i recimo odmah: šta god mislio predsednik vlade o Srbiji, ona jeste civilno društvo; od kad postoji moderna država na ovoj teritoriji, Srbija je bila civilno društvo; dok god bude postojalo nešto nalik na modernu državu, Srbija će i dalje biti civilno društvo, uprkos svim totalitarnim i diktatorskim pokušajima, te šta god o tome mislio predsednik vlade i kakve god da su mu namere. U meri u kojoj je deo civilizovanog sveta, Srbija jeste civilno društvo, iako jeste u svojoj nedavnoj istoriji pala u varvarstvo, čemu je veliki doprinos dao i sadašnji predsednik vlade; ali, iz tog varvarstva se i podigla upravo zahvaljujući civilnom društvu. Koliko god da predsednik vlade danas ponovo gura Srbiju u varvarstvo, civilno društvo će ovde preživeti.

Nadalje, kao predsednik vlade, Vučić po definiciji ne može biti deo civilnog društva. Ali, kada ne radi, recimo, kada kao obični građanin šeta ulicom, dakle kada se nalazi u javnom prostoru a nije na poslu (što bi ipak trebalo da bude zamislivo, jer ako nije – to onda nije normalno stanje), on ne može biti ništa drugo nego pripadnik civilnog društva, šta god on opet o tome mislio. Dakle, besmislena je njegova tvrdnja da on kao političar nema veze sa civilnim društvom jer je to banalna istina: po definiciji političar na funkciji nije deo civilnog društva i nema razloga da se to izgovara. S druge strane, on kao Aleksandar Vučić jedino može biti deo civilnog društva, i ništa više ni manje od toga.

Sasvim jednostavno, u svojoj deskriptivnoj denotaciji, civilno društvo je sve ono što se tiče kolektivnog života pojedinca, a nalazi se između porodice i države i nezavisno je i od jednog i od drugog. U svojoj normativnoj konotaciji, civilno društvo odnosi se na zajednicu slobodnih građana. U vezi sa tim je onda i shvatanje civilnog društva u sprezi sa pojmom pravne države, gde se civilno društvo odnosi na zajedničko delovanje slobodnih građana na osnovu zakonom garantovanih ljudskih i političkih prava a sa ciljem da se od zloupotreba odbrane zajemčena socijalna, politička i ekonomska prava. Sindikati su dobar primer takvog organizovanja. U Srbiji, konkretno, položaj sindikata i praktično lišavanje radnika prava koja su im navodno zagarantovana, primer su za neprijateljski stav predsednika vlade prema civilnom društvu.

Civilno društvo je bilo jedan od ključnih elemenata u nastanku moderne države i ograničavanju do tada nesputane vlasti monarha. Na početku modernog doba sazrela je svest o tome da je legitimna ona vlast koja odgovara ideji opšteg dobra i štiti opšte dobro. Pri tom, šta je opšte dobro ne određuje vlast, nego se o tome postiže saglasnost unutar civilnog društva u razmeni mišljenja između slobodnih građana. Legitimnost tako ne proističe iz uslova koje postavlja vlast, nego neposredno zavisi od saglasnosti koja se formira unutar civilnog društva, mimo prisile vlasti. Kada izgovori da Srbija danas nije i nikada nije bila civilno društvo, predsednik vlade – da to jednostavno kažemo – laže; kada kaže da Srbija to nikada neće biti, on naprosto preti i razotkriva svoje diktatorske i totalitarne ambicije.

Posle 17. i 18. veka, sledeće važno razdoblje za civilno društvo bila je druga polovina 20. stoleća u zemljama takozvanog Istočnog bloka. Poput našeg današnjeg predsednika vlade, i tada su vlastodršci verovali da između uskog privatnog domena i države ne sme postojati prostor zajedničkog delovanja slobodnih pojedinaca. Drugim rečima, svako javno delovanje moralo se odvijati pod okriljem i kontrolom države i njenih ustanova, baš onako kako to danas nama i predstavnicima iz Evropske unije hoće da objasni predsednik vlade, kada kaže da Srbija, a i on lično, nije i neće biti civilno društvo. Međutim, onda kao i danas, pojedinci su pronalazili načine da formiraju javni prostor za svoje zajedničko delovanje. Za to vreme, kao i za nas danas, izuzetno je važan esej Vaclava Havela Moć nemoćnih. To je esej o važnosti istine i značaju civilnog društva u borbi protiv totalitarnog režima. I opet je reč o sindikatima: prema svedočenju jednog poljskog aktiviste, taj Havelov esej o civilnom društvu iz 1977. bio je jedan od oslonaca (pored liberalnog egalitarizma, socijalističkog samoupravnog pristupa, i katoličkog socijalnog učenja) za delovanje tamošnjeg sindikata Solidarnost.

Da zaključimo, u svom uličarskom maniru jeftinog šibicara, predsednik vlade bi da civilnom društvu podmetne ideju nevladinih organizacija kao stranih plaćenika (čak se i neoliberali, od kojih Vučić ne zazire, kao što zazire od civilnog društva, ne odriču tako lako usluga nezavisnih grupa građana u domenu socijalne skrbi). Iz čega bi moglo da sledi da je za predsednika vlade svako ko govori o slobodi građana i njihovoj međusobnoj solidarnosti, te o odbrani elementarnih ljudskih prava – strani plaćenik. S druge strane, autentično srpska, za predsednika vlade jeste vizija totalitarne Srbije gde svaki građanin u javni prostor može ući samo pod okriljem države i pod njenom apsolutnom kontrolom. Ne čudi šta sve može da izađe iz te glave, čudi smelost da se to javno izgovori. Na to možemo samo da kažemo, pozivajući se na jednu od ovdašnjih slobodarskih tradicija, svaka reč iz izjave predsednika vlade – smrdi nečoveštvom.

Izvor: Peščanik.net, 10.12.2016.

TRAGEDIJA BOŠNJAKA REGIJE KOTOR VAROŠ

Posted: 12. Decembar 2016. in Intervjui

vecici                                                                Večići kod Kotor Varoši

Decembar 8, 2016

Činjenica  da se još uvijek otežano traga za pravdom povodom zločina u agresorskom ratu od 1992. do 1995. godine je potvrđena 2. decembra u Zenici kada je IMLTV press s jedne strane sasvim uspješno održao javnu manifestaciju  o genocidu u opštini Kotor Varoš, dok su sa druge strane ostali bosanski mediji neopravdano bojkotovali da proprate građanski skup a što naša javnost svakako pravovremeno zaslužuje.  Samo s kakvim pravom bojkotovanje?  Gdje su bili SDA i Rijaset IZBiH?  Muzej grada Zenice i ostali organizatori zaslužuju pohvale za ušešće u organizovanju ove javne tribine koja se može vidjeti na sljedećem linku:

IMLTV.press – Zašto su svi mediji u BiH prešutjeli skup posvećen genocidu u Kotor Varoši? VIDEO

Mnogo što-šta je rečeno i svakome ko je uzeo aktivnog  učešća na tribini naše  bh. patriote, kao i svi ljudi dobre volje, trebaju biti zahvalni jer je krajnji cilj da svi slobodno živimo svoje živote poštujući jedni druge. Razlika između “ljudi i neljudi” je uvijek velika, a ko je ko i kakav, o tome je meritoran naš pravni sistem da odlučuje.  Nastojimo se izboriti da pravda bude na strani nevinih i nedužnih ljudi.  Upravo radi toga naš narod treba da zna više o tragediji koju je doživio pri pruženom otporu etničkog čišćenja Bošnjaka i Hrvata koji je prerastao čak u genocid na prostorima regije Kotor Varoš.  Učesnici tog otpora su bili  mnogi hrabri ljudi poput Fikreta Planinčića, Sulejmana Berbića, Ćamila Bilića te drugih pripadnika Teritorijalne odbrane s tog područja kojima se nažalost sudilo.  Smatrajući da se u Bosni i Hercegovini zvanično desio genocid, ove borce su legalnim putem principjelno trebali braniti zvanični državni organi u Sarajevu, odnosno od strane najviših državnih organa ovlašćeni advokati.  Šta se misli kad troškove suđenja mora snositi jedan borac od svoje minimalne penzije?

Umjesto brige Države koju su branili za njihovo oslobađanje, ovi ljudi su izloženi montiranim optužbama od strane Tužilastva  BiH jer su ostali živi u vojnim operacijama koje su im nametnuli agresori i njihovi sateliti u našoj zemlji.  Jasno je da se popuštalo pod pritiscima da se međunarodna zajednica obmane (a ujedno i branioci BiH možda ucijene)  kako bi se tako montiranim optužnicama izdejstvovale sudske odluke po kojima su i Bošnjaci činili ratne zločine, odnosno da se izjednače katili i njihove žrtve.  Ti slučajevi su bili rijetki i nisu bili institucionalno programirani od strane bilo kojih političkih ili vojnih struktura Republike BiH, nego su se dešavali individualno i u rangu ponekog ekscesa…

Odmah po završetku rata svjetska štampa je o tome dovoljno pisala.

Sulejman Berbić i Ćamil Bilić su već oko osam godina na izdržavanju zatvorske kazne u Foči a osuđeni su na osnovu montirane optužnice da su mučili srpske zarobljenike u Večićima kod Kotor Varoši.

Pošto su nedužni, nisu se bojali da im se sudi u Banja Luci, a ispostavilo se da je to bila velika greška.  Tamo su bili upućeni u zatvor i pored  protesta advokata Mensura Radončića.  Ustavni sud BiH i međunarodni posmatrači to nikada nisu smjeli dozvoliti.  Da li je imalo smisla da Njemačka sudi svojim nacistima?  Krupna proceduralna  greška!  Entitetsko pravosuđe koje predstavlja našeg dojučerasnjeg ratnog protivnika je sudilo bosanskim patriotama koji praktično nisu imali šanse da im se profesionalno sudi i presudi.  Nakon toga Apelaciono vijeće Vrhovnog suda RS-a im je odbilo apelaciju (žalbu) i ljudi ostadoše u zatvoru sve do dan danas.  Tu je njihova legitimna odbrana stala.   Još uvijek nije jasno zašto u sljedećem koraku odbrane nije predata apelacija Sudu BiH, a u slučaju negativnog ishoda, nakon toga i Apelacionom vijeću Ustavnog suda BiH?  Vrhovni sud RS-a im je to morao objasniti.  Ispalo je ono naše poznato –  kadija te tuži, kadija ti sudi, a niko od organa državne vlasti za ove ljude nije učinio ništa.  Sud BiH treba izvršiti uvid u njihov predmet.  S druge strane, entitet RS-a se ne ustručava odlikovati neke od svojih funkcionera, bivše neprijatelje države, među kojima su i osuđeni ratni zločinci.

Što se tiče Fikreta Planinčića, njegov slučaj je poseban.  Optužen je za djelo navodno počinjeno na mjestu na kojem on uopšte nije bio ni prisutan.  Prvi put kad mu je došao istražni inspektor odmah mu je rečeno da se nagode i upitan je koliko godina bi on pristao da provede u zatvoru?  Fikret nije imao šta da se pogađa i nikad nije ništa priznao.  Glasno je protestovao i u toku suđenja.  On je rodoljub i braneći svoj rodni kraj,  braneći svoju Bosnu,   u borbama je izrešetan mecima pa su ga doktori smatrali skoro mrtvim 28 dana.  Pravo je Božije čudo da čovjek s takvim ranjavanjima preživi, a to je imalo i trajne posljedice po njegovo zdravlje.  Pa i pored toga što je bolestan i ima uredne papire od strane nadležnog ljekara, predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso je izdala naredbu da se on mora javiti na izdržavanje kazne u zatvor gdje se i sada nalazi.

Apsurd je u tome što je i Fikretov advokat uložio žalbu Apelacionom vijeću Ustavnog suda BiH na presudu Suda BiH kojom ga šalju u zatvor na (11) jedanaest godina i umjesto da čekaju na njihovu odluku, predsjednica Kreso je požurila s naredbom da on mora ići u zatvor.  Osim toga, na posljednjem suđenju ili saslušanju u sudskoj sali nije bilo nikakvih reportera, a naš je Dnevni Avaz neodgovorno i neargumentirano objavio kako je Fikret priznao svoje učešće u napadu na selo Serdari iz kojeg je artiljerija nemilosrdno tukla po bosnjačkim selima.  Sramno i žalosno jer Fikret nije imao šta da prizna i to sigurno nije učinio.  Moramo se upitati za koga je to Avaz radio i gdje završava njihova odgovornost?  Fikretu i drugim borcima je učinjena velika nepravda i šteta.

Fikretu Planinčiću naše vlasti trebaju odati priznanje, odbaciti optužbe i odmah ga pustiti na slobodu.

Donošenje sudske presude na osnovu navodnog prepoznavanja po glasu od strane svjedoka po kojem je Fikret osuđen je potpuno neosnovano.  Mi možemo prepoznati nečiji glas i poslije nekoliko godina jedino nakon “učestalih” razgovora, ali nikako poslije desetak, naročito dvadeset godina.  Kako starimo fizičke karakteristike lica osobe se mijenjaju a tako i ljudski glas.  Osim toga, sudski svjedoci mogu biti pripremljeni na prepoznavanje glasova na osnovu slušanja magnetofonske trake koja je potajno snimljena.  Da li je moguće da je Fikret bio

 žrtva nečeg sličnog?  Vjerovatno jeste.  Naši građani koji imaju želju da pomognu mogu pisati Apelacionom vijeću suda Bosne i Hercegovine i tražiti da se Fikret Planinčić, s obzirom na nedostatak kredibilnih dokaza o njegovoj krivici, pusti kući iz zatvora u Zenici.  Kao potpuno nevin čovjek zaslužio je slobodu, a ne zatvor.

Hamdija Todorovac

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

emir-tabak-1

Počeo sam da pišem u srednjoj školi u Bosanskoj Dubici. Jednostavno mi je moj tadašnji direktor, poznati dubički i krajiški prijeratni političar Edhem Obrvašić “Profeta”, naredio da pišem o dubičkoj općini za prijedorski “Naš Glas”.Mislim da su urednici bili poznati prijedorski novinari Muhamed Braco Đulkić, Abid Budimlić i Aco Nejman….. Moj rahmetli otac Smail zasigurno je bio jedan od najpoznatijih sportskih radnika u BiH pa i šire. Jedan je od osnivača bosanskodubičkog Borca, zbog službe često je premještan po krajiškim gradovima.U Drvaru je bio predsjednik drvarskog Borca, u Bihaću bihaćkog Jedinstva, u Bosanskoj Krupi NK Bratstva. Obnašao je mnoge visoke funkcije u krajiškom fudbalu – sekretar dubičkog Borca i član najužeg rukovodstva bio je decenijama…..Moj idol bio je Tomislav Tomo Knez, najbolji igrač banjalučkog Borca zajedno sa Hunom Fazlićem i Abidom Kovačevićem u 90 godina povijesti kluba. Kao srednjoškolac upoznao sa Tomu Kneza, često je dolazio u Dubicu iz Zagreba kad je prešao u Dinamo zbog privatnih obaveza. I danas me moja generacija naziva Knez…..Najbolji nogometaš Borca i Bosanske Dubice (prije agresije) bio je nenadmašni Fadil Kišmić “Bufi”, a mediji su pisali o njemu :”BH Metjus” te “jugoslavenski Metjus”…..Bosanska Dubica pored nogometa imala je razvijene i druge sportove – rukomet (muški i ženski), stoni – tenis, kuglanje, košarku. Rukometaši dvije susjedne Dubice – Bosanske i Hrvatske, igrale su vidnu ulogu u krajiškom i bh. rukometu….. Da, moje zanimanje je novinarstvo. Preko pola stoljeća pišem, od toga 40 godina profesionalno…..Moj novinarski uzor bio je Kemal Kurspahić, a u sportskom novinarstvu Zvone Mornar. Mnogo sam naučio od poznatih sportskih pera kao Romana Garbera, Miroslav Redea, Jove Dimitrijevića, Mirka Kamenjaševića, Ace Ravlića, Limuna Papića, Sinana Sinanovića i drugih….. U toku ratnih dejstava u rodnoj Banja Luci sam prošao velike torture, ponižavanja, hapšenja,odvođenja u logor kod Bosanskog Novog (Rudice).Razmjenjem sam i moja nova destinacija postao je vezirski Travnik.Vodio sam press centar banjalučkog Okruga sa privremenim sjedištem u Travniku.Bio sam vrlo lijepo prihvaćen od kolega i čelnika Travnika, banjalučkog Okruga i 7. Korpusa Armije R BiH…..Oslobađanjem Sanskog Mosta (posljednji oslobođeni grad u BiH) u dogovoru sa vojnim i lokalnim vlastima dobivam zadatak da formiram lokalni elektronski medij. l3.januara l996.godine po prvi put u Sanskom Mostu ponovo se oglasio spiker”Ovdje Radio Sana – Sanski Most”……Mediji su danas na marginama društva.Govoriti o nezavisnim medijima je deplasirano. Nezavisnog novinarstva nema u BiH,osim privatnih elektronskih i printanih medija…..

Dugo, veoma dugo se poznajem sa Emirom. I zato mogu da tvrdim da je u svim sredinama gdje je obitavao i radio i gdje smo se sretali (Bosanska Dubica i Banja Luka), važio za čovjeka – živu enciklopediju. Posebno u sportskom novinarstvu, njegovom najomiljenijem segmentu ovog zanimanja i posebno kada je riječ o sportskim klubovima i sportistima iz Bosanske Krajine. I još nešto: jest da se Emir bavio 40 godina novinarstvom na profesionalan način, odnosno jeo taj tvrdi kruh od sedam kora puna četiri desetljeća, ali ono što njega posebno krasi i izdvaja jeste entuzijazam kojeg je unosio u taj posao. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati sa, evo i ja ću sada reći, bardom sportskog novinarstva u Bosanskoj Krajini i BiH.

Poštovani Emire! Nadam se da se slažeš da ovaj razgovor obavljamo istovremeno i kao višegodišnji prijatelji i kolege. Pola stoljeća bavljenjem “kruhom od sedam kora” vijedno je divljenja. Kako i kada je započelo Tvoje zanimanje za novinarstvo?

TABAKOVIĆ: Počeo sam da pišem u srednjoj školi u Bosanskoj Dubici. Jednostavno mi je moj tadašnji direktor, poznati dubički i krajiški prijeratni političar Edhem Obrvašić “Profeta”, naredio da pišem o dubičkoj općini za prijedorski “Naš Glas”.Mislim da su urednici bili poznati prijedorski novinari Muhamed Braco Đulkić, Abid Budimlić i Aco Nejman. Bio sam jako nadaren za pisanje i iz pismenih zadataka iz SH jezika redovno sam dobivao petice.Nisam ni u snu mislio da će novinarstvo mene “osvojiti”, postati moja profesija i koja će mi obezbjediti egzistenciju. Odradio sam stipendiju prema dubičkoj općini od dvije godine gdje sam radio kao nastavnik kemije i biologije u seoskoj osnovnoj školi “Vuk Karadžić”u Demirovcu. 1970. godine odlazim na rad u Lokalnu radio stanicu Bosanska Krupa. Dvije godine sam radio sa poznatim novinarom Mladenom Šipkom. Iz Krupe sam vrlo aktivno radio i pisao za zagrebačka “Vjesnikova” izdanja, sarajevsko “Oslobođenje” i banjalučke “Krajiške novine”.Na poziv poznatog banjalučkog krajiškog novinara i publiciste Aleksandra Ace Ravlića, vraćam se u rodnu Banja Luku.

Poznavao sam Tvoga rahmetli oca Smaila, svojevremeno dopisnika zagrebačkih “Sportskih novosti” iz Bosanske Dubice te vrijednog i poštovnog sportskog radnika. Ima li u toj činjenici neke poveznice da si i Ti krenuo putem poslenika javne riječi?

TABAKOVIĆ: Moj rahmetli otac Smail zasigurno je bio jedan od najpoznatijih sportskih radnika u BiH pa i šire. Jedan je od osnivača bosanskodubičkog Borca, zbog službe često je premještan po krajiškim gradovima.U Drvaru je bio predsjednik drvarskog Borca, u Bihaću bihaćkog Jedinstva, u Bosanskoj Krupi NK Bratstva.Obnašao je mnoge visoke funkcije u krajiškom fudbalu – sekretar dubičkog Borca i član najužeg rukovodstva bio je decenijama. Mojim odlaskom na dužnost u Banja Luku, odradio sam dvije godine stipendiju dubičke opštine na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu i dvije godine sam radio u OŠ “Vuk Karadžić” u dubičkom selu Demirovac. Kao mlad prosvjetni radnik shvatio sam da je obrazovanje bilo sistemsko pitanje. Kao i većina moje generacije promjenio sam profesiju. Školovao sam se i sa uspjehom diplomirao na Jugoslavenskom institutu za novinarstvo u Beogradu, ul.Njegoševa 72, prelazim u profesionalne novinare. Punih 20 godina bio sam glasnogovornik i glavni urednik lista”Energomont”nekadašnjeg banjalučkog i krajiškog privrednog giganta (zapošljavao 1500 – 2.000 radnika i bio druga montažerska kuća u BiH odmah poslije sarajevskog”Unioinvesta”).Radeći na području dubičke općine bio sam vrlo aktivan dopisnik zagrebačkih listova”Sportske”,”Večernjak”,”Vjesnik”, banjalučki Glas – Krajiške novine. Mjesto dopisnika mojim odlaskom u rodnu Banja Luku ostalo je upražnjeno pa su sve moje redakcije su tražile da moj babo mene nasljedi kao dopisnik sa dubičke općine. Vrlo aktivan je bio dopisnik, dobitnik je brojnih priznanja u krajiškom i bh nogometu dobio je sve što se može dobiti. Dubičani i Krajšnici moga babu su zvali Dido i Hugo Ruševljanin (u to vrijeme bio veliko sportsko ime u eks državi).Bio je miljenik Dubičana, pogotovo sportista.

Možda mnogi ne znaju da su Te u Bosanskoj Dubici zvali Emir-Knez. Zašto?

TABAKOVIĆ: Ja sam rođen na Histetima, kod Poljokanovog parka u Banja Luci, a begovska familija Tabaković je iz čuvene karanfil mahale Delića, mahale u centru čaršije kod kina. Bio sam nogometaš juniora i kratko vrijeme prve momčadi (zbog obaveza u školi – radio sam u dvije smjene) bio sam odličan stonoteniser, osnovao sam STK”Kozara”u B.Dubici, klub koji je igrao u Republičkoj ligi BiH među deset najboljih ekipa. U Dubicu su dolazile stonoteniske ekipe Bosna, Zenica, tuzlansko Jedinstvo, banjalučki Borac,sarajevska Iskra, STK Vitez…Navijao sam za FK Borac Banja Luka. Moj idol bio je Tomislav Tomo Knez, najbolji igrač banjalučkog Borca zajedno sa Hunom Fazlićem i Abidom Kovačevićem u 90 godina povijesti kluba. Kao srednjoškolac upoznao sa Tomu Kneza, često je dolazio u Dubicu iz Zagreba kad je prešao u Dinamo zbog privatnih obaveza. I danas me moja generacija naziva Knez.

Ostanimo još malo u Bosanskoj Dubici. Hoćemo li se javno sjetiti najvećih dubičkih nogometnih imena, počev od Fadila Kišmića-Bufija, do Omera Torića, Rifata Čauševića-Nimca.., Edhema Ede Talića do mnogih drugih?

Temir-tabakABAKOVIĆ: Dubički Borac je bio rasadnik sjajnih nogometaša.Vrijeme od pedesete do sedamdesete godine ispisali su najbolje rezultate dubičkog Borca. Borac je igrao vidnu i zapaženu ulogu u Krajiškom pa i BH nogometu. U sezoni 1949/50 godina dubički Borac je igrao u tadašnjoj odličnoj Republičkoj ligi BH ligi.U Dubici su gostovale poznate bh nogometne momčadi kao tuzlanska Sloboda, zenički Čelik, Radnik iz Bjeljine, Jedinstvo iz Brčkog, Borac iz Čapljine, Rudar iz Kaknja, Sloga iz Doboja, Borac iz Bosanskog Šamca i dr. Na starom igralištu”Ciglana”, u naselju “Puhalo”, utakmice u Dubici pratilo je po tri – četiri hiljade gledalaca. Brojni poznati nogometaši branili su boje dubičkog Borca. Najbolji nogometaš Borca i Bosanske Dubice (prije agresije) bio je nenadmašni Fadil Kišmić “Bufi”, a mediji su pisali o njemu :”BH Metjus” te “jugoslavenski Metjus”. Zvali su ga brojni klubovi kao Sarajevo, banjalučki Borac, Čelik. Sve ponude je ljubimac Dubičana odbijao. Za vrijeme služenja JNA, Kišmić je igrao za odličnu bh. ekipu brčanskog Jedinstva i momčad Zadra. Dovoljno je kazati da se Fadil Kišmić od aktivnog igranja oprostio u 52. godini života na utakmici dva Borca – dubičkog i banjalučkog, da je odigrao preko dvije hiljade utakmica i postigao 4.000 zgoditaka. Brčko i Brčaci i danas sve najljepše pričaju o Fadilu Kišmiću. Po završetku igračke karijere Kišmić je godinama radio kao trener, ali nije imao većih rezultata.Odlični igrači Borca su također bili Rifet Čaušević”Nimac”(vratar), Omer Karabegović, Muhamed Hidić, Omer Bašić, Edhem Talić, Omer Torić, Mirsad Tabaković, Safet Porić, Meho i Hašim Čejvan, Hido Berberović, Nihad Krupić, Nikola Petrović, Milorad Banjac, Zijad Numanspahić, Ostoja Marjanović, Husein Kljajić, Sead Lađarević, Ante Lončarić, Nina Mikulić, Štefo Smiljanić, Hasan Haskić,Osman Krivdić, Branko Vranješ, Nebojša Dostica, Ejub Hatipović, Hinko Gelbhaus, Mahmut Lelić,Vlado Međed,Zahir Bradarić ,Vlado Kotur, Adnan Torić,braća Jahić -Emir, braća Šerić – Ahmet, Sakib, Sabit i brojni drugi nosili su dres dubičkog Borca.

Hoćeš li se prisjetiti i nkih dubičkih rukometaša (mislim na obje Dubice)?

TABAKOVIĆ: Bosanska Dubica pored nogometa imala je razvijene i druge sportove – rukomet (muški i ženski), stoni – tenis, kuglanje, košarku. Rukometaši dvije susjedne Dubice – Bosanske i Hrvatske, igrale su vidnu ulogu u krajiškom i bh. rukometu. Imena odličnih dubičkih rukometaša – Mirza Čaušević, Raif Spahić, Braco Sevlić, Mesud Delić, Zoran Toroman, Josip Trninić, Sveto Trivanović, Ejub Talić, Ilijaz Ljubijanac, Ziko Pekić, Ismet Kočan, Slobodan Lukić, Mustafa Talić..bila su poznata diljem Krajine i BiH. U ženskoj konkurenciji najviše su postigle Enisa Tabaković, sestre Nada i Mira Tomaš, Mevlida Čaušević,Vesna Sekeli, Anka Međedović, Nena Trubarac i još neke. Poslije Dejtona Dubica je dala sjajne rukometaše Duška Čelicu, bh reprezentativca i sjajnog igrača koji deceniju i više uspješno igra u poznatim evropskim klubovima. Tu su još Dragan Kondić, braća blizanci Skrobić i još neki. Danas je rukomet sport broj jedan u Dubici.

Kao mlad novinar, jesi li imao nekog uzora u to vrijeme?

TABAKOVIĆ: Da, moje zanimanje je novinarstvo. Preko pola stoljeća pišem, od toga 40 godina profesionalno.Samo dvije godine sam radio kao nastavnik kemije i biologije u MZ Demirovac, nedaleko Bosanske Dubice, cijelo vrijeme sam radio poslije profesije u medijima.Na Jugoslavenskom Institutu za novinarstvo završio sam Visoku novinarsku školu. Radio sam pet godina u elektronskim medijima,ostale godine u printanim. Banja Luka je poslije Sarajeva prije agresije na BiH imalo najbolje i najkvalitetnije novinare.Sjetimo se sjajnih i velikih banjalučkih pera Hare Beganovića,Vezuva Tinjića, Aleksandra Ravlića, Dobrote Lošića, Limuna Papića, Ismeta Bekrića, Drage Perića, Hamida Husedžinovića, Mladena Šipke, Fadila Smajića, Saliha Konjhodžića, Antona Kasipovića, Želje Jurića, Kemala Coce, Besima Karabegovića, Sabire Lonić, Slobodana Peševića, Spasoja Perovića, Midhata Kalimana, Ahmeda Salihčehajića i plejade mlađih kolega koje su profesionalno i krajnje odgovorno radile težak i nimalo zahvalan posao. Moj novinarski uzor bio je Kemal Kurspahić, a u sportskom novinarstvu Zvone Mornar. Mnogo sam naučio od poznatih sportskih pera kao Romana Garbera, Miroslav Redea, Jove Dimitrijevića, Mirka Kamenjaševića, Ace Ravlića, Limuna Papića, Sinana Sinanovića i drugih. Žalosno je da BiH nema svoj sportski list jer to sportisti naše države i brojni ljubitelji sporta zaslužuju. Pune dvije decenije izlazio je kvalitetni sportski list “Avaz-sport”. Ugasio se iz meni nepoznatih razloga.

U Banja Luci si ostao fokusiran na sportsko novinarstvo i praćenje svih sportskih zbivanja, kako u Gradu, tako i šire? A, s jednakim žarom i entuzijazmom si pratio Krajišku zonsku nogometnu ligu, zar ne?

sam_2602

TABAKOVIĆ: Sport je moja specijalnost. Od malih nogu sam počeo da pratim sportska zbivanja, čitao sam sportske novine,bio aktivan sportista. Svi ti elementi su moj temelj sportskog novinarstva. Kolege u Krajini i BiH me nazivaju legendom i bardom sportskog novinarstva. Odlaskom u mirovinu, ja ne mirujem – pišem mnogo o mladim talentima diljem svijeta, imam svoju stranicu “Krajiški talenti”. Novinar ne može mirovati dok je god sposoban – radi, prati i izvještava sa sportskih takmičenja.Od kolega novinara Alije Resulovića, Irfana Krehe (sarajevske kolege) i Seada Hadžijahića sam naučio i mnogo sam ih cijenio.Brojne moje sportske priče, komentari, reporataže su dobivale visoke ocjene od poznatih sportskih pera BiH pa i kolega Regiona. Prvi razgovor sam napravio sa Senijadom Ibričićem, bivišim bh- reprezentativcem, zatim Advanom Kadušićem, juniorskim reprezentativcem BiH i igračem FK Sarajevo,pisao sam mnogo o banjalučkim legendama Aki, Popu, Huni, Abidu, Špici, Marjanoviću, Zlatanu Ibrahimbegoviću, Marijanu Benešu, Anti Josipoviću, Enveru Bukiću i brojnim drugim banjalučim i bh. legendama.

Agresijom na R BiH i okupacijom Grada, tražio si i našao put za slobodnu teritoriju, u što sam, na neki način, bio neposredno uključen. Šta si radio u Travniku?

TABAKOVIĆ: U toku ratnih dejstava u rodnoj Banja Luci sam prošao velike torture, ponižavanja, hapšenja,odvođenja u logor kod Bosanskog Novog (Rudice).Razmjenjem sam i moja nova destinacija postao je vezirski Travnik.Vodio sam press centar banjalučkog Okruga sa privremenim sjedištem u Travniku. Bio sam vrlo lijepo prihvaćen od kolega i čelnika Travnika, banjalučkog Okruga i 7.Korpusa Armije R BiH.

emir-i-sajboU Travniku si dočekao Dejton i vratio se u Sanski Most, gdje i danas živiš. Zašto Sanski Most?

TABAKOVIĆ:Oslobađanjem Sanskog Mosta (posljednji oslobođeni grad u BiH) u dogovoru sa vojnim i lokalnim vlastima dobivam zadatak da formiram lokalni elektronski medij. 13.januara l996. godine po prvi put u Sanskom Mostu ponovo se oglasio spiker riječima: “Ovdje Radio Sana – Sanski Most”.

Za koje medijske kuće si radio iz Sanskog Mosta do odlaska u penziju?

TABAKOVIĆ: Tri godine sam bio novinar, glavni i odgovorni urednik i direktor JP”Radio Sana”. Napuštam Radio – Sanu i punih 12 godina sam profesionalno radio u kantonalnom printanom mediju “Unsko – sanske novine Krajina”. Bio sam vrlo aktivan dopisnik Dnevnog Avaza iz sanske doline, Bosanske krajine i susjednih općina RS. Za Unsko – sanske novine sam pokrivao dvije općine – Sanski Most i Ključ. Dobtinik sam brojnih nagrada i priznanja.

Kako, kao novinar s tolikim iskustvom, gledaš na današnju bh. medijsku scenu? Imamo li dovoljno kritične, nezavisne i slobodne medije ili..?

TABAKOVIĆ: Mediji su danas na marginama društva. Govoriti o nezavisnim medijima je deplasirano. Nezavisnog novinarstva nema u BiH, osim privatnih elektronskih i printanih medija. Novinari su slabo nagrađeni za svoj rad pa nije čudo što mnogi mladi novinari mijenjaju svoje zanimanje i odlaze van BiH.Status djelatnika u medijima treba sistemski rješiti.

Šta bi eventualno poručio mladim bh. novinarima?

TABAKOVIĆ: Poruka mojim mlađim kolegama glasi: radite odgovorno, profesionalno svoj novinarski posao, ponašajte se u duhu Kodeksa o ponašanju.

Na samom kraju, u pripremi ovog razgovora si mi rekao da si u mirovini, ali da ne miruješ. Šta radiš kao umirovljenik?

TABAKOVIĆ: Novinarstvo je kruh od sedam kora. U svijetu je poznato da su tri zanimanja – rudar, pilot i novinar najteža zanimanja, a danas u demokratkoj BiH najbolje zanimanje je političar, nažalost. Bosnom i Hercegovinom vladaju dinastije i nije čudo što je ove godine lijepu BiH napustilo preko sto hiljada njenih građana. Ipak, pišem i danas te pisat ću dok sam živ jer novinarstvo je bilo i ostalo moja najveća ljubav.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (845)

vrbas-miso

 

kirk-douglasObilježio je veći dio moje mladosti, pa i nekih mojih srednjih godina. Ne samo moju podugačku životnu dionicu, nego i mnogih puno starijih od mene, te onih mlađih. Kirk Douglas je bio jedan od mojih najomiljenijih glumaca iz žanra western filmova ili, kako se to kod nas popularno kaže – kaubojskih. Evo samo nekih iz velike riznice filmova ovog umjetnika koji su ga svrstali u jednog od najboljih američkih i svjetskih glumaca svih vremena: Iz prošlosti (1947), Šampion (1949), As u rukavu (1951), Loši i lijepi (1952), 20.000 milja ispod mora (1954), Žudnja za životom (1956), Staze slave (1957), Obračun kod O. K. korala (1957), Vikinzi (1958), Spartak (1960), Usamljeni su hrabri (1962), Sedam dana u maju (1964), Junaci Telemarka (1965), Saturn 3 (1980),  Žestoki momci (1986)…. i mnogi, mnogi drugi.

Ne, ne pišem nekrolog ovom gorostasu od glumca jer je još živ i udobar čas danas, 9. decembra 2016. navršava punih 100 godina. Prvi put mi se ukazala prilika da pišem o nekoj poznatoj ličnosti koja je navršila čitavo stoljeće ovozemaljskog života. I, kada sam prije 50 i kusur godina gledao njegove filmove, kao i one od prije 40 ili 30.., diveći se njegovim bravurama na filmu, nisam mogao ni sanjati da ću se naći u istoj zemlji na stoti rođendan velikog glumca.

SRETNO PRVIH STOTINU, KIRK…..!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

kolinda-ustaska-zastava-670x447                     “Za dom spremni”: Hrvatska predsjednica ispod ustaškog grba i zastave nedavno u Kanadi

Možda će neko prigovoriti da se u posljednje vrijeme previše bavim, kako pojedinačno tako i s nekim kolegama-kolektivno, sa hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, ali naprosto ovdje važi ona narodna: “pustio bih ja nju ali neće ona mene (nas)…” Smatrao bih neprimjerenim odšutjeti posljednje poruke s Pantovčaka kako se navodno naši sjeverozapadni susjedi “plaše radikalizacije islama u BiH..”, da se iz tzv. “Islamske države vraća u BiH na hiljade onih koji bi mogli biti potencijalni teroristi…” čime bi “ugrozili stabilnst regiona…”. To su veoma opasne, nedobronamjerne i tendenciozne poruke odaslane s najvišeg mjesta iz susjedne nam države te apsolutno neutemeljene, o čemu su se već odredile nadležne institucije naše zemlje.

Nijedna vjera se ne može radikalizirati, mogu samo njeni samozvani protagonisti

Prvo, po ne znam koji put se izjašnjavam javno da poštujem vjerske osjećaje svih ljudi ovoga svijeta, uključujući i različito prakticiranje islama, pa samim tim i vehabija/selefija, ali sve to do one mjere do koje svi oni koji se različito obraćaju Gospodaru svjetova od mene ne ugrožavaju na bilo koji način druge pojedince ili zajednice na određenom mikro ili makro području. S tim u vezi neprihvatljiva je Kolindina opaska o “radikalizaciji islama” , jer se ne može vjera radikalizirati, nego eventualno pojedinci koji joj pristupaju ovako ili onako te čine ovo ili ono “u ime vjere”. Ne, to su zloupotrebe i od strane takvih, ali i od strane ovakvih poput hrvatske predsjednice koja se, najblaže rečeno, iz njoj poznatih razloga, i ko zna čijih još, pridružila općoj-globalnoj antiislamskoj kampanji. Ali, nije ovdje riječ samo o tome, nego je u suštini riječ da je u toku, o čemu sam već i ranije pisao…,

…..Koordinirana kampanja na konačnom razbijanju Bosne

Ova priča nije od jučer, ona datira iz XIX stoljeća, od vremena Ante Starčevića, ali ne bih išao tako daleko jer to je tema za sebe. Stoga, dovoljno je da se vratimo u blisku prošlost koju veći dio današnjih generacija pamti, a to su rane 90-te i politika Tuđmana i njegovog satelita Bobana prema BiH. Znamo šta se desilo instaliranjem Herceg Bosne kao paradržavne tvorevine na teritoriju suverene i međunarodno priznate R BiH i znamo kome je suđeno i presuđeno u Hagu za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Znamo i to, a to bi moglo biti potvrđeno u skoroj pravosnažnoj presudi Prliću i drugima, ko su bili scenaristi i projektanti “udruženog zločinačkog pothvata” i gdje je ta adresa. Nažalost, sada smo svjedoci jedne histerične antibosanske kampanje koja se generira sa Pantovčaka i Markova trga u Zagrebu, ovakvim izjavama poput nedavne Kolindine ili Plenkovićeve, ili u koordinaciji sa njihovim satelitima u BiH oličenim u Draganu Čoviću ili onom opskurnom Boži Ljubiću, zastupniku Hrvatskog sabora. Dakle, današnji hrvatski državni vrh, kojeg predstavlja, ne “Stranka desnog centra”, kako se predstavljaju, nego ultradesničarski HDZ (Kolinda jeste zamrznula stranačko članstvo, jer joj Ustav to nalaže, ali je ona čedo HDZ-a), jednostavno nastavlja u diskontinuitetu politiku Franje Tuđmana i Mate Bobana prema BiH i svim raspoloživim sredstvima vodi kampanju protiv naše zemlje, ne samo u Zagrebu, nego i u Briselu i drugdje. Kažem u diskontinuitetu jer je taj kontinuitet antibosanskog djelovanja iz Zagreba bio prekinut u vrijeme predsjednikovanja Stjepana Mesića. Zato, u kontekstu koordinirane antibosanske kampanje zarad poznatih ciljeva treba razumjeti i posljednje izjave Kolinde Grabar Kitarović koje u svojstvu predsjednice susjedne nam države – članice EU i NATO, daje o Bosni i Hercegovini. To su opasne poruke koje mogu imati dalekosežne posljedice, kako po BiH, tako i RH te region. One svakako ne doprinose dobrosusjedskim odnosima između dvije zemlje, naprotiv, zaoštravaju ih. Kome je tako nešto u interesu?

Zamjena teza

Kada je u pitanju Kolindino imputiranje ekstremizma našoj zemlji, ne treba zaobići fakte da smo svjedoci ekstremnih, ultradesničarskih pojava upravo u samoj Hrvatskoj. Mogu oni u svom Ustavu pisati šta hoće, može ta hrvatska predsjednica lamentirati koliko hoće i gdje hoće protiv endehazije i ustaškog pokreta, ali šta ćemo sa onom pločom nedavno postavljenom usred Jasenovca, nedaleko od spomenika žrtvama ustaškog terora u jasenovačkom konc-logoru?

jasenovac-ploca

Šta ćemo sa njenom slikom ispod jedne zastave u Kanadi? Je li to antifašizam na kojem je utemeljena modena Hrvatska država? Ima takvih i sličnih primjera još. Dakle, neka se svako bavi svojom avlijom, a ne tuđom! Kada se to Bosna miješala u unutarnje stvari drugih zemalja, pa i te Hrvatske? Bez obzira kako je sklepana u Dejtonu, naša zemlja ima kapacitete da mnoge svoje probleme rješava sama, pa samim tim i probleme svojih građana koji idu na strana ratišta. Neke je od njih već osudila. I nije ih u hiljadama, kako hrvatska predsjednica zlonamjerno podmeće. I ne stoji ni ona njena data jučer na neke službene demantije iz Sarajeva da “neće licitirati brojkama..”, da je “čak i jedan vraćeni borac sa sirijskog ratišta potencijalni terorist…”(vjerojatno zato što je musliman). Ponavljam, ako su ekstremni i potencijalni teroristi svi oni koji idu na sirijsko i iračko ratište, zar po istoj logici nisu ekstremni te potencijalni teroristi i oni iz Hrvatske koji idu na ukrajinsko i druga ratišta, a poznato je da ih ima?! No, treba Bosnu opanjkati, zamjenom teza!

Na kraju, ni ovaj kritički osvrt, kao ni mnogi prethodni, se ne odnose na stavove prema hrvatskom narodu i hrvatskim građanima, Bože sačuvaj, nego je fokusiran na politiku Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini kojoj upravo svjedočimo.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

zikrija-durakovic

Rezultati na završenim lokalnim izborima, odnosno povećana izlaznost birača za oko 20 % u odnosu na prethodne izbore, te njihova podrška meni kao kandidatu u procentu od 61 % jasno govore da su građani Bužima prepoznali našu odlučnost da promjenimo politički ambijent i dali takvom načinu rada svoju podršku…..Moje mišljenje, a slično mišljenje je i kolega nezavisnih kandidata jeste da je građanima dosta standardnih politika, standardnih obećanja i megalomanije u tim obećanjima. Pogotovo na lokalnom nivou, građani su suočeni sa životnim problemima i sve više se fokusiraju na konkretne osobe iz svojih sredina a za koje smatraju da mogu napraviti pozitivan iskorak…..Prema objavljenim podacima o rezultatima popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini na području općine Bužim živi ukupno 19.340 stanovnika. Ako posmatramo protekli period 2011-2016. godina, 2011. godine je bilo 1378 uposlenih radnika na području općine Bužim, a 2012. godine 1181 (smanjenje od 197 radnika), u januaru 2016. godine 1180 radnika. U četiri godine imate smanjenje broja uposlenih za 1…..Svi pokazatelji upućuju na to da je takvo stanje neodrživo. U narednom periodu iskrena mi je namjera, prvenstveno kroz zajedničku saradnju i koordinaciju svih političkih subjekata okupljenih oko moje candidature, politiku što više odmaknuti od svakodnevnog života stanovništva. Kroz rad općinskog organa uprave učiniti da su svi građani u ostvarivanju svojih prava jednaki, da svi podliježu istim zakonima i da svi ostvaruju ista prava ali i imaju iste obaveze. Namjera mi je biti načelnik svih 19.340 stanovnika naše općine, kako onih koji žive i rade na području općine tako i onih izvan granica naše države…..I danas su ti vrijedni i marljivi Bužimiljanke i Bužimljani najveća snaga i najbolja konkurentska prednost Bužima  i najbolja garancija da možemo napraviti pozitivan iskorak u svim oblastima života naše općine…..Po preuzimanju pozicije Općinskog načelnika jedan od prvih sastanaka je bio sa Koordinacijom boračkih udruženja iz Bužima i na tom sastanku ono prvo što sam im želio prenijeti jeste to da u narednim godinama želim pripadnicima boračkih populacija (po svim kategorijama te populacije i porodicama šehidskih familija, ratnim vojnim invalidima, demobilisanim borcima, logorašima) vratiti dostojanstvo i uraditi sve da ta populacija djeluje ujedinjeno kao što je bila ujedinjena u najtežim danima odbrane od agresije i koja je najzaslužnija što danas živimo u slobodi, živimo u svojoj državi i koja je najzaslužnija što danas uopće imamo općinu…..Što se tiče stava prema aktuelnom načelniku općine Velika Kladuša, mislim da smo ga jasno izrekli na samoj ceremoniji dodjeli certifikata u Parlamentarnoj skupštini BiH, odbijajući da budemo prisutni u sali u kojoj je i osuđeni ratni zločinac. Stav prema istom Bužimljani su jasno izrekli 1993. godine, među prvima suprostavili se istom i njegovim namjerama podjele zemlje i tom odlukom tada u velikoj mjeri uticali na očuvanje države Bosne i Hercegovine.Što se tiče mene kao Općinskog načelnika Bužima, saradnje sa osuđenim ratnim zločincem nema i neće biti…..

Njegujem poseban senzibilitet prema ovoj Općini, smještenoj u srcu “ljute Krajine”, a osnov za to su neka lična iskustva iz davne i bliske prošlosti, te općepoznate spoznaje o doprinosu Bužimljana u odbrani Domovine povodom agresije 1992-1995. Taj neki lični emotivni odnos koji traje desetljećima je, između ostalog, bio motiv da razgovaram za javnost sa prethodnim Općinskim načelnikom Bužima, a evo sada i sa novoizabranim. S druge strane, ova lokalna zajednica objektivno zaslužuje pozornost šire bh. javnosti.

Gospodine Durakoviću! Uz čestitke na izboru za općinskog načelnika, pitam Vas: šta je, po Vašem mišljenju, opredjelilo većinski dio birača Bužima da Vam daju glas kao nezavisnom kandidatu?

DURAKOVIĆ: Krajem prošle godine više političkih subjekata koji djeluju na području općine Bužim (A-SDA, S BiH, SDP, SBB, DF, Stranka penzionera, nezavisni vijećnici iz SDA) pokrenuli su razgovore oko kandidiranja zajedničkog kandidata za poziciju načelnika općine Bužim na predstojećim lokalnim izborima.

Zajednički stav svih tih političkih subjekata je bio da je došlo vrijeme i da bi neophodno bilo kreirati novi politički ambijent na području naše općine utemeljen prvenstveno na saradnji i zajedničkom djelovanju sviju a sa jedinim ciljem da Bužim napravi pozitivan iskorak u svim sferama života lokalne zajednice.

Prvi konkretan rezultat te saradnje i koordinacije političkih subjekata jeste odluka o zajedničkoj podršci mojoj kandidaturi za poziciju općinskog načelnika kao nezavisnog kandidata na predstojećim lokalnim izborima.

zikrija_durakovic

Zajednička saradnja i djelovanje jedini je način kako stanje u Bužimu pokrenuti u pozitivnom smjeru promjena u svim sferama djelovanja lokalne zajednice a prvenstveno u ekonomskom rastu i razvoju općine.

Rezultati na završenim lokalnim izborima, odnosno povećana izlaznost birača za oko 20 % u odnosu na prethodne izbore, te njihova podrška meni kao kandidatu u procentu od 61 % jasno govore da su građani Bužima prepoznali našu odlučnost da promjenimo politički ambijent i dali takvom načinu rada svoju podršku.

Kako inače komentirate pobjede nezavisnih kandidata u mnogim općinama i gradovima u FBiH, i to upravo tamo gdje je SDA nekada neprikosnoveno vladala? Da li je to i neka svojevrsna poruka?

buzim10DURAKOVIĆ: Kao što ste istakli, u mnogim lokalnim sredinama pobjedu za pozicije gradonačelnika i načelnika su odnijeli nezavisni kandidati. Po proglašenju rezultata od strane Centralne izborne komisije BiH, grupa nezavisnih gradonačelnika i načelnika je već održala jedan sastanak, na kojem sam i ja prisustvovao te smo na taj način pokrenuli novi vid naše zajedničke saradnje i razmjene iskustava. I u narednom periodu namjera nam je na mjesečnom nivou održavati te sastanke.

Moje mišljenje, a slično mišljenje je i kolega nezavisnih kandidata jeste da je građanima dosta standardnih politika, standardnih obećanja i megalomanije u tim obećanjima. Pogotovo na lokalnom nivou, građani su suočeni sa životnim problemima i sve više se fokusiraju na konkretne osobe iz svojih sredina a za koje smatraju da mogu napraviti pozitivan iskorak. Građani u dosta lokalnih sredina na području Bosne i Hercegovine su to pokazali kroz podršku nezavisnim kandidatima, a u znatno većem broju nego što je to bio slučaj na prethodnim izborima.

Bužim opet ima i svoju specifičnost u tome da je izlaznost građana na izbore značajno uvećana, na ovim izborima za oko 20 % u odnosu na prethodne. I taj broj jasno govori da građani žele odlučivati o svemu onom što se tiče njih samih, posebno u lokalnim zajednicama. Smatram velikim uspjehom sviju nas koji smo u kampanji apelirali na stanovništvo da iziđe i glasa, a posebno jer znam da je u ovom povećanju izlaznosti ključnu ulogu imala mlada generacija Bužimljanki i Bužimljana.

Možete li, ukratko, načiniti presjek zatečenog stanja na području Općine u socijalno-ekonomskom, demografskom i političkom smislu?

buzim_municipality_locationDURAKOVIĆ: Prema objavljenim podacima o rezultatima popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini na području općine Bužim živi ukupno 19.340 stanovnika. Ako posmatramo protekli period 2011-2016. godina, 2011. godine je bilo 1378 uposlenih radnika na području općine Bužim, a 2012. godine 1181 (smanjenje od 197 radnika), u januaru 2016. godine 1180 radnika. U četiri godine imate smanjenje broja uposlenih za 1.

Istovremeno, broj evidentiranih kod Službe za zapošljavanje se kretao od 2011. godine 3035, 2012. godine 3596 i u januaru 2016.godine 4.259 lica.

Ako posmatramo protekli mandatni period, odnosno zadnje četiri godine od 2012. do 2016.godine a na osnovu izvještaja o izvršenju budžeta jasno se da zaključiti da je općina u svojevrsnoj finansijskoj dubiozi.

2012. godinu općina je završila u suficitu odnosno sa viškom prihoda nad rashodima u iznosu od 995.000 KM (nepunih milion maraka) dok je 2015. godinu završila u deficitu odnosno manjku prihoda u odnosu na rashode u iznosu od 537.000 KM.

I to je jasna slika i jasna matematika, u tri godine od plus milion KM otišli smo u minus od 500.000 KM.

I po svim ostalim ekonomskim pokazateljima, od prosječne plate, bruto-društvenog proizvoda Općine, razvijenosti pojedinih grana mi smo svrstani u red nerazvijenih općina, kako kantona, tako i Federacije BiH.

Ovi podaci oslikavaju realno stanje Općine i ukazuju da je najveći problem nezapolenost i da je krajnje vrijeme da se fokus rada i djelovanja općinskog organa uprave, Općinskog načelnika, Općinskog vijeća i svih drugih mora usmjeriti na poticanje ekonomskog rasta i razvoja.

I naravno da je ovo i ovakvo stanje ekonomskih pokazatelja za protekli period rezultat političke nestabilnosti iz prethodnog perioda. Vlast u protekle četiri godine se najviše bavila sama sobom a najmanje konkretnim problemima s kojima se suočava stanovništvo naše općine. U protekle četiri godine konstantni i svakodnevni su bili politički sukobi i konfrontacije, prvenstveno na relaciji Općinski načelnik – Općinsko vijeće. To je za posljedicu imalo da je u ovoj maloj općini politika ušla u sve pore društva i izazvala negativne pojave, odnosno podjele na političkoj osnovi. Naravno da je u takvoj situaciji prisutno i preferiranje jednih kod ostvarivanja svojih zahtjeva a zanemarivanje drugih.Takvo stanje se odrazilo i na razvoj same Općine, kako ekonomski tako i svih ostalih segmenata života lokalne zajednice.

Svi pokazatelji upućuju na to da je takvo stanje neodrživo. U narednom periodu iskrena mi je namjera, prvenstveno kroz zajedničku saradnju i koordinaciju svih političkih subjekata okupljenih oko moje candidature, politiku što više odmaknuti od svakodnevnog života stanovništva. Kroz rad općinskog organa uprave učiniti da su svi građani u ostvarivanju svojih prava jednaki, da svi podliježu istim zakonima i da svi ostvaruju ista prava ali i imaju iste obaveze. Namjera mi je biti načelnik svih 19.340 stanovnika naše općine, kako onih koji žive i rade na području općine tako i onih izvan granica naše države.

Koji će biti Vaši prioriteti u toku trajanja tek započetog četverogodišnjeg mandata?

DURAKOVIĆ: Prioritetna pitanja u narednom periodu bi bila:

-stabilizacija finansijskog stanja općinskog budzeta, rješavanje problema deficita iz prethodnih godina te izmirenje obaveza  a također i konsolidacija javnog komunalnog preduzeća KOMB Bužim a koje u svoj prioritet rada mora staviti trajno rješavanje pitanja snabdijevanja stanovništva vodom na cijelom području općine;

-donošenje mjera i poduzimanje svih neophodnih koraka za značajniji ekonomski rast i razvoj Općine sa osnovnim ciljem uvećanja broja zaposlenih. Isto je moguće postići stvaranjem boljih uslova za razvoj poduzetništva i privlačenje investicija te intenzivniji razvoj poljoprivredne prozvodnje uz iznalaženje mogućnosti za unapređenje iste kroz pokretanje prerađivačkih kapaciteta;

-zavrsetak svih započetih infrastrukturnih i drugih projekata, od kojih neki traju i po 15 godina a da se nisu pomjerili ni milimetra. U tom cilju neophodno je sinhronizirano djelovanje Općinskog načelnika, Općinskog vijeća i predstavnika lokalne zajednice na višim nivoima vlasti (kantonalnom, federalnom i državnom) a radi obezbjeđenja dodatnih sredstava neophodnih  prvenstveno za razvoj infrastrukture ali isto tako i za sve ostale segmente života Općine;

-ovdje bih posebno istakao da u narednim godinama želim pripadnicima boračkih populacija vratiti dostojanstvo i uraditi sve da ta populacija djeluje ujedinjeno kao što je bila ujedinjena u najtežim danima odbrane od agresije i koja je najzaslužnija što danas živimo u slobodi, živimo u svojoj državi i koja je najzaslužnija što danas uopće imamo općinu. Općinske službe i Općinski načelnik mogu biti samo partner takvoj ujedinjenoj i koordiniranoj populaciji i u skladu sa finansijskim mogućnostima pomoći sve one projekte koje ta populacija istakne kao svoje a nikako ni općinske službe a pogotovo ne Općinski načelnik ne može biti taj koji će određivati koji je to projekat dobar za boračku populaciju a koji nije;

Ima li Bužim resurse za stabilan ekonomski razvoj, odnosno mogu li se mladi, obrazovani kadrovi zadržati na području Općine?

DURAKOVIĆ: Razvoju općine Bužim se mora pristupiti planski uvažavajući specifičnosti društvenog, ekonomskog i geografskog položaja same općine. Strategija integriranog lokalnog razvoja općine Bužim za period 2011-2020. godina usvojena je od strane Općinskog vijeća Općine Bužim u februaru 2011. godine. Strategija definira strateške ciljeve i strateške fokuse za dugoročni period od 10 (deset) godina, dok sektorski razvojni planovi (Ekonomski razvoj, Društveni razvoj i Zaštita okoliša) definiraju sektorske ciljeve, rezultate, programe, projekte i mjere za period od pet godina. U tom pogledu općina Bužim je definirala 4 strateška prioriteta čijoj realizaciji doprinose 3 strateška cilja, 12 sektorskih ciljeva i 106 projekata i mjera. Izvršenom revizijom strategije sredinom 2016. godine utvrđeno je da je tek 11 projekata (od planiranih 106) realizirano dok 76 projekata nije ni započeto. To upućuje da navedeni dokument u narednom periodu treba korigovati i realnije postaviti.

Razvoj općine Bužim i pokretanje ekonomskog rasta na području općine prvenstveno  se može postići poticanjem i jačanjem poduzetništva te intenzivnijim razvojem poljoprivredne proizvodnje, prvenstveno onih grana koje kojima pogoduju geografske karakteristike i povoljni klimatski uslovi.

Bužim je sredina u kojoj su oduvijek živjeli vrijedni i marljivi ljudi, ali i ljudi koji nikad kroz historiju nisu kalkulisali oko odanosti jednoj i jedinoj domovini Bosni i Hercegovini.

buzim

I danas su ti vrijedni i marljivi Bužimiljanke i Bužimljani najveća snaga i najbolja konkurentska prednost Bužima  i najbolja garancija da možemo napraviti pozitivan iskorak u svim oblastima života naše općine.

Jos jedna potvrda da su ljudi najbolja konkurentska prednost općine Bužim je konstatirana i posljednjim popisom stanovništva u Bosni i Hercegovini. Njime je utvrđeno da Bužim ima najmlađu populaciju u našoj državi sa prosjekom od 32 godine. To je ono najbolje što Bužim ima, mlada generacija ljudi koja u Bužimu može donijeti napredak i drugačija razmišljanja, generacija koja treba preuzeti svoju budućnost u svoje ruke i postati aktivni sudionik svih procesa na području Općine. I naravno da mi moramo tim mladim ljudima posvetiti posebnu pažnju u narednom periodu, da zajednički s njima pokušamo iznaći način da oni budućnost svoju grade u svojoj općini a kroz razvoj poduzetništva i kreiranje ambijenta za njihov ostanak.

Koji subjekti su, zapravo, nosioci privrednog razvoja Općine?

buzim-1DURAKOVIĆ: Kao što sam istakao, najveća konkurentska prednost Bužima su ljudi, marljivi i vrijedni Bužimljanke i Bužimljani kako oni koji trenutno žive na području Općine ali isto tako i jednako ravnopravno svi oni izvan granica naše domovine.

Nosioci budućeg privrednog razvoja općine su prvenstveno privatni poduzetnici koji već posluju na području Općine, privredni subjekti, poljoprivredni proizvođači i svi oni koji žive od svog rada na svojoj zemlji.

Sve strukture lokalne uprave moraju se staviti u funkciju poboljšanja ambijenta za poslovanje lokalnih poduzetnika, poboljšanje poslovne klime za  privlačenje novih investitora što bi za rezultat imalo povećanje zaposlenosti. Također, mora se iznaći načina da općinski organ uprave adekvatno da odgovor na sve pozitivne trendove ekonomskog razvoja  prvenstveno u oblasti poljoprivrede, jer smo svjedoci da ista doživljava ekspanziju iz godine u godinu, posebno u oblasti uzgoja malina. Budžet Općine u narednim godinama mora sadržavati stavke namijenjeme za poticanje i stimulaciju kako poljoprivredne proizvodnje tako i za razvoj poduzetništva. Taj iznos će naravno ovisiti o ukupno raspoloživim sredstvima, ali ga je potrebno uvećati za najmanje 100% u odnosu na sredstva izdvojena u 2015. godini. U narednom periodu svima nama slijedi borba za otvaranje svakog radnog mjesta, bilo usklađivanjem propisa i eliminisanjem barijera, bilo kreiranjem programa za pokretanje novih biznisa i stimulaciju samozapošljavanja posebno mladih poduzetnika, te također poticanje registracije i zaživljavanjem poljoprivrednih gazdinstava i upošljavanje novih radnika u postojećim.

Neophodan segment bi bio i uvezivanje srednjoškolskog centra sa lokalnim poduzetnicima i poljoprivrednim proizvođačima radi izvođenja što kvalitetnije praktične nastave učenika u toku njihovog školovanja i što adekvatnije njihovo pripremanje za tržište rada.

Također, u naredom periodu neophodan je kvalitetniji odnos sa našom dijasporom  uz iznalaženje načina za servisiranje njihovih zahtjeva prvenstveno u zajedničkom djelovanju na privlačenju stranih investicija i kreiranju ambijenta za iste.

Da li u realizaciji svojih programskih ciljeva računate na pomoć i podršku Kantona, FBiH te nekih financijskih izvora izvan BiH?

DURAKOVIĆ: Općinski načelnik i sve službe općine moraju biti servis i partner svim onima koji imaju namjeru pokrenuti bilo kakav posao, svima onima koji imaju namjeru živjeti od svog rada i privređivati na području Općine. Svrha općinske administracije nije da postoji radi sebe nego da aktivno pomaže građanima u servisiranju i rješavanju njihovih potreba u svim segmentima društvenog života, pravovremeno i profesionalno, u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima.

S druge strane i Općinsko vijeće i Općinski načelnik sinhronizirano moraju djelovati sa predstavnicima lokalne zajednice na višim nivoima vlasti (kantonalnom, federalnom i državnom)  radi obezbjeđenja dodatnih sredstava neophodnih za razvoj Općine, prvenstveno kroz infrastrukturne projekte a onda i sve ostale segmente života Općine, jer nismo zadovoljni kako je to realizirano u prethodnim godinama.

I naravno da računamo na podršku svih viših nivoa, jer smatramo da su Bužimljani tu pomoć i zaslužili svim onim što su dali i uložili u opstojnost zajedničke nam domovine. Naši zahtjevi nisu megalomanski, realni su i utemeljeni na onom što imaju i dobiju druge sredine i imamo namjeru zajednički istrajati u tome.

Općepoznata je ratna prošlost Bužima i doprinos pripadnika ARBiH s područja te Općine u odbrani Zavičaja, Bosanske Krajine i Domovine. Nedavno ste imali sastanak sa Koordinacijom boračkih udruženja Bužima. Šta je bila tema i koji zaključci su donešeni?

DURAKOVIĆ: Po preuzimanju pozicije Općinskog načelnika jedan od prvih sastanaka je bio sa Koordinacijom boračkih udruženja iz Bužima i na tom sastanku ono prvo što sam im želio prenijeti jeste to da u narednim godinama želim pripadnicima boračkih populacija (po svim kategorijama te populacije i porodicama šehidskih familija, ratnim vojnim invalidima, demobilisanim borcima, logorašima) vratiti dostojanstvo i uraditi sve da ta populacija djeluje ujedinjeno kao što je bila ujedinjena u najtežim danima odbrane od agresije i koja je najzaslužnija što danas živimo u slobodi, živimo u svojoj državi i koja je najzaslužnija što danas uopće imamo općinu.

Ako su znali u toku agresije biti jedinstveni i jedno te pokazati svima tko su Bužimljani i pokazati se kao najbolji i najhrabriji vitezovi ljute Krajine i zemlje Bosne, ne sumnjam i vjerujem da to mogu biti i sada i opet svima pokazati da nema tog problema koji zajednički ne možemo riješiti.

Na tom sastanku smo konkretno dogovorili sve vidove zajedničkog rada u narednoj godini, konkretne projekte koji će biti uvršteni u budžet za 2017.godinu i mislim da mogu reći da u naredni period u rješavanje svih problema te u očuvanju i njegovanju historije i događaja iz perioda odbrane od agresije, Koordinacija boračkih udruženja Bužim i Općinski načelnik ulaze zajednički.

Međusobna suradnja sa drugim općinama, posebno sa susjednim, je sasvim prirodna stvar, ne samo u ovom vremenu. Da li ćete surađivati sa aktuelnim načelnikom Velike Kladuše Fikretom Abdićem?

DURAKOVIĆ: U ranijem odgovoru sam napomenuo već da sam pokrenuo saradnju sa kolegama nezavisnim gradonačelnicima i načelnicima iz Federacije BiH, koja će biti intenzivirana. Također, saradnja sa ostalim kolegama sa područja Kantona je neupitna – nas sedam se i od ranije lično poznajemo i mogu reći da se unaprijed radujem toj saradnji, jer pored naših lokalnih zajednica svima nam je cilj da unaprijedimo i stanje na našem Kantonu.

Što se tiče stava prema aktuelnom načelniku općine Velika Kladuša, mislim da smo ga jasno izrekli na samoj ceremoniji dodjeli certifikata u Parlamentarnoj skupštini BiH, odbijajući da budemo prisutni u sali u kojoj je i osuđeni ratni zločinac. Stav prema istom Bužimljani su jasno izrekli 1993. godine, među prvima suprostavili se istom i njegovim namjerama podjele zemlje i tom odlukom tada u velikoj mjeri uticali na očuvanje države Bosne i Hercegovine.

Što se tiče mene kao Općinskog načelnika Bužima, saradnje sa osuđenim ratnim zločincem nema i neće biti.

Kako komentirate hapšenje komandira Safeta Isakovića i pripadnika Interventnog diverzantskog voda “Gazija”, od strane SIPA-e?

DURAKOVIĆ: I kod ovog hapšenja kao i kod ostalih problema koji se tiču boračke populacije, na održanom sastanku sa Koordinacijom boračkih udruženja Bužim te u posjetama porodicama uhapšenih jasno sam iskazao podršku mene kao Općinskog načelnika i njima dvojici, i njihovim porodicama i svim drugim pripadnicima 505. viteške bužimske brigade koji su suočeni sa istim problemom. Ta podrška je neupitna i u budućem periodu.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

DURAKOVIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (844)

vrbas-miso

dobrosav-nesic

Najčešći slučajevi su policijska tortura i tortura po zatvorima u Srbiji.U toku prošle godine po prvi put smo dobili Državu Srbiju po tužbi 35 zatvorenika iz KPZ u Nišu koji su u doba štrajka zatvorenika 2006-7 krvnički prebijeni od strane srpske žandarmerije. Sud u Strazburu je novčano obeštetio svih 35 zatvorenika. Inače, bilo je ih je mnogo više ali su u međuvremenu zastrašivani, prećeno im je tako da su mnogi odustali iz straha od tužbi…..To je najveći zlotvor na prostorima Balkana. Njegova fašistička politika je dovela do ratova, razaranja, mnogo mrtvih i ranjenih, svađa sa celim svetom, izbačeni smo kao zemlja iz UN tako da takav zločinac ne bi trebao da ima bilo kakvo obeležje.Leskovac je dao najviše rezervista u ratu na Kosovu, a s obzirom na veličinu grada imao je i njviše mrtvih(51)…..Mislim da je sadašnja akcija za spomenik i  rehabilitaciju Miloševića zajednički nastavak jedne politike da se operu biografije  i da se biračko telo verno Miloševiću,koje nije malo, ponovo animira za izbor Nikolića za predsednika Srbije…..SNS, koji vodi glavnu reč u Gradu i ima najveći broj odbornika u Gradskoj skupštini, će proceniti da je bolje da se to realizuje nego da idu protiv nas koji smo protivu toga. Opozicije skoro da i nema i to nešto malo je razjedinjeno i bori se za lične interese. Mi kao NVO nemamo dovoljno moći da to sprečimo…..

Kada je osnovan Odbor i šta mu je osnovna djelatnost?

NEŠIĆ: Osnovan je 13.12.1996.

Koje oblike pravne pomoći dajete onima koji je traže?

NEŠIĆ: Sve vrste pravne pomoći, od pravnih saveta do pisanja tužbi, molbi, zastupanja na svim sudovima u Srbiji do Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu.

Kojim kategorijama građana su najviše ugrožena ljudska prava i ko ih naročito ugrožava u Leskovcu?

NEŠIĆ: Najčešće marginalizovanim i ranjivim grupama, grupama koje su u statusu tkzv.“siromaškog prava“ i žrtvama torture.

Bavite se i slučajevima tortura. O čemu je, zapravo, riječ?

NEŠIĆ: To radimo jedini u Srbiji. Najčešći slučajevi su policijska tortura i tortura po zatvorima u Srbiji.U toku prošle godine po prvi put smo dobili Državu Srbiju po tužbi 35 zatvorenika iz KPZ u Nišu koji su u doba štrajka zatvorenika 2006-7 krvnički prebijeni od strane srpske žandarmerije. Sud u Strazburu je novčano obeštetio svih 35 zatvorenika. Inače, bilo je ih je mnogo više ali su u međuvremenu zastrašivani, prećeno im je tako da su mnogi odustali iz straha od tužbi.

Aktuelizirana je tema vraćanja titule počasnog građanina Slobodanu Miloševiću, koja mu je u vašem gradu oduzeta 2001. godine. Javno ste već reagirali na način da se tome protivite. Zašto?

leskovac%20-01                                                                              Leskovac

NEŠIĆ: To je najveći zlotvor na prostorima Balkana. Njegova fašistička politika je dovela do ratova, razaranja, mnogo mrtvih i ranjenih, svađa sa celim svetom, izbačeni smo kao zemlja iz UN tako da takav zločinac ne bi trebao da ima bilo kakvo obeležje.Leskovac je dao najviše rezervista u ratu na Kosovu, a s obzirom na veličinu grada imao je i njviše mrtvih(51).

Ne samo da je riječ o Leskovcu, nego se rehabilitacija bivšeg predsjednika SRJ zagovara i u Novom Sadu te Beogradu, gdje bi u glavnom gradu Vojvodine trebao dobiti ulicu, a u prijestolnici Srbije čak spomenik. Komentar?

milosevic-spomenik

NEŠIĆ:Najjača partija trenutno je SNS ali to su bivši radikali koji su jedno vreme bili zajedno na vlasti. Njihov koalicioni partner je SPS i najveći broj ministara je iz ove dve stranke. Oni nikada nisu javno osudili zločinačko delovanje i Miloševića i njegove stranke. Mislim da je sadašnja akcija za spomenik i  rehabilitaciju Miloševića zajednički nastavak jedne politike da se operu biografije  i da se biračko telo verno Miloševiću,koje nije malo, ponovo animira za izbor Nikolića za predsednika Srbije.

Koje političke i druge strukture u Srbiji se najviše zalažu za “vaskrsenje” bivšeg, pokojnog predsjednika?

NEŠIĆ: SNS, kao najveća i najuticajnija stranaka, veliko biračko telo je i PUPS stranka penzionera (1.700 000  članova koji su najvećim delom ljubitelji lika i dela Miloševića). Takođe i bivši JUL a sadašnji Pokret socijalista koji vodi poznati julovac, a sada ministar rada i socijalne politike, Aleksandar Vulin.

Koji je ishod kampanje rehabilitacije Miloševića u Leskovcu najrealniji, odnosno ima li dovoljan onih, osim Vas, koji će spriječiti tako nešto? Šta su Vaši argumenti da se Miloševiću ne vrati titula počasnog građanina Leskovca?

NEŠIĆ:Plašim se da će kampanja u Leskovcu za rehabilitaciju zločinca Miloševića, koja je već počela, biti realizovana. SNS, koji vodi glavnu reč u Gradu i ima najveći broj odbornika u Gradskoj skupštini, će proceniti da je bolje da se to realizuje nego da idu protiv nas koji smo protivu toga. Opozicije skoro da i nema i to nešto malo je razjedinjeno i bori se za lične interese. Mi kao NVO nemamo dovoljno moći da to sprečimo.Mada ima i NVO koje su na kasi državnih organa i podržeće ideju za rehabilitaciju. Autentične NVO koje se finansiraju iz inostranstva je sve manje a to je jedina snaga koja može i sme da kaže NE takvoj suludoj ideji.

Na samom kraju, s kojim nevladinim organizacijama surađujete, kako u Gradu, tako u na teritoriji Srbije, pa i izvan Srbije, eventualno?

NEŠIĆ: U Gradu sa skoro nijednom organizacijom nemamo saradnju.To su sve plaćenici režima, što preko političkih stranaka i budžeta dolaze do sredstava,mada je naš gradonačelnik čovek na svom mestu i ispravo i pošteno radi, ali on je samo jedan a centrale stranaka u Beogradu diktiraju sve ostalo.Isto važi i za saradnju na nivou Srbije. Jer i politicke stranke u Beogradu same formiraju NVO i iz stranih fondova finansiraju svoje stranačke aktivnosti.

Od stranih imamo veoma dugogodišnju i uspešnu saradnju sa Amnesty international iz Londona.

Hvala vam velika za ovaj razgovor.

NEŠIĆ: Hvala Vama na pozivu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (843)

vrbas-miso

nihad_filipovic_400Pod „vriskom“, pretpodstavljam, i Ti i ja, podrazumijevamo argumentirano, bez dlake na jeziku, bez onoga što se u nas krivo razumjeva i podvlači pod politički korektno kazivanje, ukazivati na nepravedno, na političke ili općenito kulturološke fenomene i pojave, i pri tome imenovati stvari, pojave, subjekte takvim kakvim jesu…..Službena probosanska i specifično bošnjačka politika je evo već dvadeset i jače godina zarobljenik pameti koja je bošnjačkom narodu i svim bosanskim patriotama, sve pozivajući se na odmjeren, racionalan i politički korektan pristup, vezala i jezik i ruke. Uvjeravaju narod da se politički bore za Bosnu, a činjenično vagano, kada se dakle analizira ono što rade u politici, to je ono kao u prosecu velikosrpske agresije na Jugoslaviju kada su nas uvjeravali da se bore za opstanak jugoslavenske zajednice, a sve su radili na njenom  razbijanju; danas nas uvjeravaju da se bore za Bosnu, a sve rade na njenom mrvljenju do konačne disolucije…..Valja narod međutim i razumjeti. Strah što ljude drži u stanju političke smrznutosti je onaj iskonski, dakle strah za sopstvene živote i živote svojih najmilijih. Narod je užasno stradao u ratu 1992.-1995. Sećanja na protekli rat su još svježa. Političari na vlasti, a to su svih ovih poratnih godina uglavnom, kako ih ja zovem narodnjaci, to znaju i malo, malo, osobito pred izbore i u kritičnim situacijama, „treniraju narodu pamet“(kao npr. kada smo imali one studentske i građanske proteste u Banja Luci, Sarajevu i u još par gradova), te potežu tu kartu straha od drugog….. Jer dva su načina rješenja bosanskog etničkog čvora. Jedan je evolutivan, znači u vremenu interakcija činilaca što kreiraju bosansku političku zbilju, gdje se postupno radi na stvaranju pretpostavki za neko, manje-više, više-manje, dugoročnije rješenje…..Drugi način rješavanja je presjecanje bosanskog etničkog čvora, dakle nasilje. Tu je značajan dio posla već odrađen u ratu 1992.-1995., a sve ono što imamo poslije jeste onaj pomenuti prvi način, tj. evolutivan tok, gdje etnonacionalističke politike, nakon što su nasiljem nametnuli određeno stanje kao realpolitičku stvarnost, glume pravni pozitivizam, pozivaju se na principe legaliteta, na pravnu državu i slično…..Ovdje u igri nije samo unutarnji, bosanski politički faktor, nego i faktor okruženja plus odnos velikih sila (SAD – Rusija) odnosno sila koje imaju određene političke ambicije usmjerene na naš prostor (Turska npr.). Odnos tih silnica, kako unutar, tako i onih van Bosne, odrediće daljnji politički tok u Bosni…..Intelektualci i politička klasa su proizvođači našeg rata, uostalom kao i svakog rata. Jer, prvo biva riječ, a onda olovo…..Danas popularna kultura, procjenjujem, ima snažniji upliv na mase nego politika kao dosadna pragma i suhoparna informacija. Koje su najčitanije novine i najgledaniji mediji? Pa od štampe, to su tabloidi, sa tim kratkim informacijama gdje se izgleda jedini čita naslov, a tekst je prateća ikebana upakovana između fotografija golih žena i vijesti iz sporta i zabavljačke industrije, a od televizije to su opet jeftini zabavljački programi između kojih se ubacuje dozirana politička informacija…..Dakle, odnjelo bi nam isuviše prostora sada se upuštati u tu vrstu argumentacije, ali sažeto kazano, nema apsolutno nikakve sumnje, jasno je kao jasan, sunčan dan, da je sav pravni haos u BiH rezultat nasilnog rušenja Ustava Republike Bosne i Hercegovine, oktroiranja novog ustava utvrđenog na Mirovnoj konferenciji u Dejtonu 1995., nikada istinski provedenog postupka pomirenja, povratka na predratno ustavno stanje i neprovedene pravne ocjene ustavnosti i zakonitosti političkih poteza kojim je proizvedeno stanje bezakonja, srušen Ustav RBiH, izvršena agresija na jednu suverenu zemlju članicu Organizacije Ujedinjenih nacija i tim slijedom  stvorene pretpostavke za naturanje političkih odnosno pravnih rješenja nasiljem….. Sa stajališta Ustava Republike BiH, svi su oni, i haški robijaš Radovan Karadžić plus njegovi saradnici, i pokojni Mate Boban, plus njegovi saradnici, i rahmetli Alija Izetbegović plus njegovi saradnici,  svi su oni izdajnici i da je do prava, kao što nije, svi su trebali biti suđeni za najteže krivično djelo protiv države i naroda, a to je veleizdaja…..Naravno, ostaje narod i njegova reakcija. Međutim, povijest poznaje sitaucije kada su narodu ostajale vezane ruke unatoč prepoznavanju tovara za vratom. Historija je puna takvih primjera. Šta su Česi mogli uraditi nakon što su predani na milost i nemilost Hitleru i njemačkom  nacizmu?  Šta su Norvežani mogli uraditi u sprječavanju svojih kvislinga? Šta su Bošnjaci mogli uraditi nakon što ih je njihov vrh isporučio u tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku? I objektivno, šta bi mi sutra mogli uraditi kada Dodik uz rusku podršku, organizira i uspješno provede referendum o nezavisnosti RS?…..Ja mislim da se naša generacija Bošnjaka, Tvoja i moja Bedro, pokazala loša i nevična u politici. Nismo koristili instrumente koje smo imali na raspolaganju kada je, unatoč rukavcima koji su razvodnjavali maticu, politički tok nanosio vodu na bosanski mlin…..Izvršene su promjene u političkoj nadgradnji i pomjeranja u nomenklaturi i sistemu vrijednosti, ali model je u osnovi ostao isti. To je taj model koji je iznjedrio i naprijed pominjanu politiku Alije Izetbegovića – cijela Bosna iz tri dijela. To je tradicionali kolektivistički, patrijarhalni, srpski palanački, bosanski čaršijski, odnosno, u hrvatskom slučaju, purgersko malograđanski model društvene svijesti i odnosa u kojemu je kolektivitet, grupa sve, a pojedinac niko i ništa…..To sa dodjelom priznanja  zaslužnim  tvorcima genociteta, presuđenim ratnim zločincima, možda je i najjasnija, najtransparentnija ilustracija nemoći bošnjačke politike i katastrofalne pozicije u koju je ta politika dovela naš narod. Naš narod, nad kojim su ti ljudi provodili genocid, presuđen kao takav od najviše internacionalne sudske instance, Svjetskog Suda pravde u Hagu, doveden je u poziciju da nemoćno posmatra kako se tim ljudima, u domovini Bošnjaka, odaje priznaje na uspješno provedenom genocidu, urbicidu, kulturocidu. Nije mi poznato da je takvo što upamćeno u svijetu…..A Bakira Izetbegovića, radije ne bih komentirao. Jasno je da on provodi politiku svoga rahnmetli oca. Sve što sam ikada rekao ili napisao o politici njegovog oca,  rekao bih i napisao i o Bakiru Izetbegoviću i toj njegovoj politici. S tim što Izetbegović junior, nema karizmu, a ni inteligenciju rahmetli oca…..Kako god bilo, Trump ostaje politički amater i to se vidi manje više po svemu, od njegove retorike do stila u prezentaciji. Trump, naravno, ne može ostvariti sve što je u predizbornoj kampanji obećavao.  Američki sistem ima instrumente kontrole moći čak i predsjednika…..Republike danas  nema, a mi obilježavamo dan kada je rođena. Pa dobro, i to je moguće, to da se održava sjećanje i generacije vaspitavaju na nečem vrijednom i dragom nam. Ljudski je to. Ali zašto nema Republike BiH? Kako mi to izgubismo, rasturišmo, raskrčmismo, prokockasmo, izdasmo, šta li, tu našu Republiku Bosnu i Hercegovinu? I ko to uradi? I zašto to uradi? Ja garant nisam. Nisi ni ti Bedro. Nije ni ova naša raja rasuta po vascijelom dunjajluku. A nije ni toliki narod u Bosni.  Pa ko jeste? Koji su to što su tako htjeli…..

 U pripremi ovog razgovora sam Ti saopćio da mi u ovom trenutku treba sugovornik koji će uputiti vrisak, na što si uzvratio da “vrištimo mi od 90-tih ali kao da na gluhe uši pada”. Pa, hoćemo li onda nastaviti „vrištati“ i šta je alternativa tome, barem kada smo mi u pitanju? Ako je to šutnja, onda bi se to moglo tumačiti da se povlačimo, priznajemo nemoć ili poraz od onih koji nama i Bosni rade ovo šta rade, zar ne?

FILIPOVIĆ: Pa dobro, to je kazano lapidarno (lat. sažeto) i lakonski (lat. u značenju kratko, jezgrovito) i u nekonvencionalnoj razmjeni poruka. Doista, ima patriota koji već dvije decenije i jače „vrište“. Pretjerivanje bi bilo kazati da to pada na gluhe uši, ali je izvjesno da u masi nema tog kvantiteta koji bi apsorbirani „vrisak“ pretočio u politiku. No najprije, šta znači „vrisnuti“ u kontekstu našeg razgovora: sigurno ne, kao mali Kalimero iz onog crtića cviliti nepravda, nepravda, nepravda i pri tome politički glavinjati i očekivati od drugih da ispravljaju krive Drine nepravde.

Pod „vriskom“, pretpodstavljam, i Ti i ja, podrazumijevamo argumentirano, bez dlake na jeziku, bez onoga što se u nas krivo razumjeva i podvlači pod politički korektno kazivanje, ukazivati na nepravedno, na političke ili općenito kulturološke fenomene i pojave, i pri tome imenovati stvari, pojave, subjekte takvim kakvim jesu.

U političku kulturu instrument političke korektnosti je implementiran s razlogom, ne bi li se javnost poštedila vulgarnog govora, rasističkih, homofobičnih, ksenofobičnih i sličnih neprimjerenih, neljudskih, antihumanističkih poruka. Ali, ako se instrument političke korektnosti koristi da bi se istina zarobila, pritvorila, utamničila, u ime kobajagi prava onih koje istina tangira, pa se osjećaju nelagodno, nije im drago sa rečenim suočiti se i otuda izvlačiti odgovarajuće konsekvence, onda je društvo koje na taj način u političkoj operativi primjenjuje instrument političke korektnosti u ozbiljnoj nevolji.

Službena probosanska i specifično bošnjačka politika je evo već dvadeset i jače godina zarobljenik pameti koja je bošnjačkom narodu i svim bosanskim patriotama, sve pozivajući se na odmjeren, racionalan i politički korektan pristup, vezala i jezik i ruke. Uvjeravaju narod da se politički bore za Bosnu, a činjenično vagano, kada se dakle analizira ono što rade u politici, to je ono kao u prosecu velikosrpske agresije na Jugoslaviju kada su nas uvjeravali da se bore za opstanak jugoslavenske zajednice, a sve su radili na njenom  razbijanju; danas nas uvjeravaju da se bore za Bosnu, a sve rade na njenom mrvljenju do konačne disolucije. To se vuče još od rata preko Dejtonske mirovne i ustavne konstrukcije i kasnije, sve ovo vrijeme od završetka rata do danas.

Šta je entitetska (etnička) podjela Bosne nego put u njenu konačnu diobu?

Ko imalo poznaje historiju naših odnosa, zna šta znači etnička dioba prostora u Bosni. Nema Bosne iz tri dijela. Svaka podjela Bosne na etničkoj osnovi, direktan je put u konači raspad zemlje. Tvrdim da je u Bosni na djelu ova utakmica i to sve tri vladajuće etnopolitike. Neizvijesno je naravno kako taj proces privesti kraju. Etnonacionalisti se nadaju da će to biti moguće mirno, postupnim mjerama sve šire i šire etatizacije (podržavljenja) etnički zaokruženog prostora i navikavanjem  naroda na stanje kobajagi cijele Bosne iz dva, odnosno tri dijela. Na šta će izaći nemoguće je precizno predvidjeti, jer osim unutarnjeg faktora, razvoj zavisi i od spoljnjeg političkih činilaca, najprije u okruženju, to su naravno republike Srbija i Hrvatska, a onda i od jakih svjetskih i regionalnih sila, njihovih odnosa i interesa u našem Regionu.

Pitaš za šutnju. Šutnja naravno nije niti može biti alternativa, i to naročito vrijedi za opozicionu duhovnost. Opozicija mora, to je naprosto u prirodi opozicionog angažmana, verbalno precizno detektirati službenu politiku, i ukoliko stvarno jeste opozicija, pozicionirati se kontra te politike. Nažalost probosanska opoziciona politika je sva u dejtonskom zadatom okviru. Jasno, izvan tog ovira, jer tako je to skicirano famoznim dejtonskim Ustavom Bosne i Hercegovine, nemoguć je politički angažman. Naprosto, ukoliko taj okvir ne prihvatite, nemate priliku da se politički uvežete, legitimirate i uključite u politički proces. Međutim, umjesto da se taj okvir koristi u političkoj borbi za demontiranje sistema iznutra, probosanska opozicija se uklapa u sistem i iz petnih žila trudi sa etnonacionalistima graditi tzv. „funkcionalnu“ Bosnu iz dva (u biti tri) dijela.

Ako je pak o oficijelnoj politici riječ, ne treba prenaglašavati verbalno, iako, zavisno od konkretne situacije, ni precizna verbalna očitanja službene politike, nisu bez značaja. Naprotiv. U politici međutim, često se verbalnim zamagljuje bit, suština neke politike. To uvjek ima neko pokriće vezano uz strateške ciljeve politike koji su takvi, da, iz ovih ili onih razloga, nije oportuno javno ih deklarirati. Bosanska politička stvarnost upravo je takva. Konkretno, u bosanskoj političkoj situaciji, nije toliko od značaja šta službena ova ili ona politika u Bosni deklaratorno vazi, nego je važno koji su strateški ciljevi iza tih politika. Drugim riječima, važnije je ono što se radi, tj. djela, nego ono što se izjavljuje, ona verbalna magla kojom se prikrivaju stvarni politički ciljevi.

Slažem se da nije isto posmatrati BiH izvana (iz naše, egzilske perspektive) i iznutra. Ali, držim da se neki događaji jednako vide i izvana i iznutra. Uzmimo naprimjer neke posljednje događaje, zadržimo se malo na obilježavanju rođendana paradržavice HR Herceg-Bosne. Gotovo je prećutno popraćeno rođendansko slavlje jednog od životnih djela Franje Tuđmana, Mate Bobana, Jadranka Prlića i ostalih “hrvatskih vitezova” (tako su medijski ispraćeni na “službeni put” u Hag iz Zagreba, onomad) u Sarajevu. Dakle, navikavaju li bošnjački  političari narod na te i slične udarce ili je narod jednostavno zbunjen, dezorijentiran…?

FILIPOVIĆ: Ako je narod i bio zbunjen i dezorijentiran 1990-tih i neposredno u poratnim godinama, zahvaljujući slobodnim medijima, prije svega, rekao bih, internetu, kao jedinom istinski slobodnom mediju, danas, ove 2016., ne može se reći da ljudi ne znaju, da nisu obaviješteni. Sigurno je, ima neki procenat i takvih, no procjenjujem da je u prosjeku ljudima savršeno jasno šta je na djelu, ali je najprije strah ono što ljude drži opreznim i u tom oprezu podložnim političkoj manipulaciji. Onda imamo i interesnu uvezanost mnogih koja se provlaći kroz sve strukture vlasti i organizacije društva od vrha do dna. Ima tu i kolektivnih psiholoških momenata koji imaju naravno svoje historijsko pokriće; svojevrstan fenomen tzv. „Stokholmskog sindroma“ kao da prati Bošnjake, poput sjenke što se vuče za čovjekom. Manipulaciji vrha pogoduje i niska politička kultura naroda. U nas ljudi i kada se zanimaju za politiku i političke tokove, opet kažem u prevlađujućem prosjeku, ne razumiju interesni modus operendi u politici, ne vladaju pojmovima, nemaju historijski uvid i razumijevanje historijskog toka, podložni su ideološkim prosuđivanjima i vaganjima činjenica i slično.

Valja narod međutim i razumjeti. Strah što ljude drži u stanju političke smrznutosti je onaj iskonski, dakle strah za sopstvene živote i živote svojih najmilijih. Narod je užasno stradao u ratu 1992.-1995. Sećanja na protekli rat su još svježa. Političari na vlasti, a to su svih ovih poratnih godina uglavnom, kako ih ja zovem narodnjaci, to znaju i malo, malo, osobito pred izbore i u kritičnim situacijama, „treniraju narodu pamet“(kao npr. kada smo imali one studentske i građanske proteste u Banja Luci, Sarajevu i u još par gradova), te potežu tu kartu straha od drugog. Pa sjećaš se da je Milorad Dodik i taj vrh oko njega studente u Banja Luci, na njihovo nezadovoljstvo položajem u koji su dovedeni, nemajući šta drugo ponuditi, doveo u red frazom – pa zar sa Sarajevom idete; vaši protesti ruše RS, i slično.

Onaj Dodik, nakon što je bez ogrebotine prošao s prethodnim referendumom, sada drčno i kabadahijski, u svome stilu najavljuje referendum o otcjepljenju 2018. i nikom ništa. Može li se uistinu desiti da zbog pristajanja “probošnjačkih” i “probosanskih” (kako se sami predstavljaju) političara na crne figure stigne najveća faktura, kako Bosni i Hercegovini, tako i Bošnjacima i svim probosanski orijentiranim građanima u njoj, recimo baš te 2018.?

FILIPOVIĆ: Može, a da li baš te 2018., to ostaje da se vidi. Međutim, bilo kako bilo, takav tok je vrlo moguć. Jer dva su načina rješenja bosanskog etničkog čvora. Jedan je evolutivan, znači u vremenu interakcija činilaca što kreiraju bosansku političku zbilju, gdje se postupno radi na stvaranju pretpostavki za neko, manje-više, više-manje, dugoročnije rješenje.  Demografski faktor, tj. odnos demografskih veličina, tu je od ogromnog značaja. Jer nemojmo se uopće zavaravati, a zavaravaju se mnogi, (naročito je to prisutan fenomen u bošnjačkom korpusu): ko na zemlji većinski, toga zemlja; tek nakon toga, posebno u Evropi, toj kolijevci nacionalizma, moguća je liberalna, građanska priča i tako dalje i tome slično.

Drugi način rješavanja je presjecanje bosanskog etničkog čvora, dakle nasilje. Tu je značajan dio posla već odrađen u ratu 1992.-1995., a sve ono što imamo poslije jeste onaj pomenuti prvi način, tj. evolutivan tok, gdje etnonacionalističke politike, nakon što su nasiljem nametnuli određeno stanje kao realpolitičku stvarnost, glume pravni pozitivizam, pozivaju se na principe legaliteta, na pravnu državu i slično.

Međutim, ocjeni li se da demografske tendencije nisu u prilog određenih etnopolitika, onda se tamo u nekim kabinetima gdje se o tome odlučuje, može odlučiti na pokretanje novog kruga nasilja, kao načina presjecanja nepovoljnih demografskih tendencija i konačnog rješenja bosanskog etničkog pitanja.

Ovdje u igri nije samo unutarnji, bosanski politički faktor, nego i faktor okruženja plus odnos velikih sila (SAD – Rusija) odnosno sila koje imaju određene političke ambicije usmjerene na naš prostor (Turska npr.). Odnos tih silnica, kako unutar, tako i onih van Bosne, odrediće daljnji politički tok u Bosni.

Često pitam svoje sugovornike iz BiH o ulozi bh. intelektualaca u ovoj našoj agoniji. Dakle, da li je i koliko bh. pamet na braniku Domovine ili se uglavnom prodala ili pak utopila u općuoj letargiji?

FILIPOVIĆ: Čast izuzetcima, ali pretežno se prodala i u nemoći predala i kako kažeš utopila u općoj letargiji. Činjenica je da mi nemamo kvalitet dovoljno snažan da izvrši priotisak na vladajuću  klasu, niti  da osvoji kvantitet u narodu, da većinski pridobije narod. To dvoje je povezano, jer ako niste u stanju plasirati ideje i osvojite narod, još manje su vam šanse da će te imati upliva na vladajuću nomenklaturu i da će te prodrijeti u ključna tkiva društvenog organizma. Mi taj kvalitet jedva da smo imali i pred rat,  jer da jesmo, našli bih načina da spriječimo tok politike koja nas je dovela u današnju poziciju.

Intelektualci i politička klasa su proizvođači našeg rata, uostalom kao i svakog rata. Jer, prvo biva riječ, a onda olovo.  Ali,  svi ti intelektualci-intelektualčići, sve te poete, bardovi, “gromade duha” i svi ti moralni pigmejci, ne bi bilo to što jesu, kada svoje guzice i guzice svoji najmilijih, ne bi znali izvući na sigurno, u informativno zaleđe, u razne trezore, štabne pozicije i slično. Unjeli su podjele u narod, posijali su mržnju, posijali su pomutnju u narodu, raspametili ga, podjarili najtananija identitetska osjećanja narodna, podmetnuli su požar etničke mržnje, pokrenuli su “golu” narodnu masu u rat za Novo vrijeme, na oltaru domovine  žrtvovali  su narodne kćeri i sinove, mnogi su se enormno materijalno i karijeristički okoristili u proizvedenom društvenom haosu, a onda su se mudro povukli nazad u svoje kabinete, iza svojih katedri, iza svojih rima, svojih metafora i umjetničkih kulisa koje ih štite bolje od bilo kakve sile i moći. Eto, takvim se pokazao taj vrh naša inteligencija.

A narodu je nakon svega ostavljeno da se snalazi u Novom vremenu. I dok narodna “gola” masa očeva, majki, braće i sestara, kliče nekom  novom  teletu, nekom novom  faraonu, oni iza kulisa ispisuju scenario novog klanja. Jer valja ograditi, 1/1 ukolčiti i u knjige povijesti upisati  otetu stečevinu  i tako je učiniti istinom i pravom. Imaju oni svoje medije, svoje televizije i svoju štampu te otud mogu nastaviti titranje najtananijim narodnim osjećajima, ali sada opet pametno, knjiški dotjerano, akademski upakovano… Pa sada, ako zatreba, neka je narod naoštren i spreman na nova klanja. Jer to su neki od elemenata modela kulture koji se živi u našem Regionu, modela koji traje, i previše dugo traje, ali traje, uvjek iznova proizvodeći nove klovnove te zatvorene, limitirane duhovnosti krvi i tla.

Složen je  fenomen  interakcije kolektivne narodne pameti i naroda, a biva još složeniji u kulturi u kojoj se općenito malo čita, a javna svijest formira uglavnom preko slobodnih medija u privatnoj i  partijskoj službi. Pri tome, kada kažem kolektivna narodna pamet, ne mislim samo na intelektualni akademski vrh, nego u istoj, ako ne i jačoj mjeri, mislim na masovnu ili popularnu kulturu kao medij zapravo najsnažnijeg upliva na formiranje kolektivne osjećajnosti i narodne svijesti.

Danas popularna kultura, procjenjujem, ima snažniji upliv na mase nego politika kao dosadna pragma i suhoparna informacija. Koje su najčitanije novine i najgledaniji mediji? Pa od štampe, to su tabloidi, sa tim kratkim informacijama gdje se izgleda jedini čita naslov, a tekst je prateća ikebana upakovana između fotografija golih žena i vijesti iz sporta i zabavljačke industrije, a od televizije to su opet jeftini zabavljački programi između kojih se ubacuje dozirana politička informacija.

Slika i ne bi bila u toj mjeri otužna, dalo bi se to podnositi, tako je uostalom i posvuda u “slobodnom” svijetu, da nije te posvemašnje poklopljenosti društva politikom. Osim što je to značajka modela kulture koji dominira u nas, tome je svakako doprinijela i nevjerovatna usložnjenost organizacije onoga što nazivaju državom Bosnom i Hercegovinom. Državna organizacija BiH, posebno tzv. Federacije, je takva da naprosto zahtijeva enorman upravljački aparat, pa je tako najisplativija struka, struka od koje se najlagodnije živi, u nas postala politika. Čast pojedincima, ali  općenito govoreći, naša inteligencija, kritička savjest društva, ne daje i ne doprinosi, koliko bih se očekivalo, u stvaranju pretpostavki da se takvo stanje mijenja.

Naprosto je najvjerovatno koliko je samo javno spominjanje derogiranog Ustava R BiH postalo nametnuta ili spontano prihvaćena tabu tema, dok se u javnom diskursu, kako u političkim krugovima tako doslovno i u svim medijima, o Dejtonskom ustavu govori kao o “svetom pismu”. Budući da si po struci dipl. pravnik, hoćeš li za javnost objasniti legalitet i legitimitet oba Ustava i ko treba da oficijelno insistira na onom koji je legalan i legitiman, ma kako to iz neke perspektive na koju su nas navikavali prethodnih 20 i kusur godina, izgledalo kao utopija?

FILIPOVIĆ: Pa to je zato što od Dejtona s tim u vezi postoji prećutan, a ko će ga znati, možda i izričit, konsenzus etnopolitika. Suština je biva u Dejtonu smo krenuli u Novo vrijeme, priča o Ustavu Republike BiH je stoga deplasirana, imamo mi novi ustav koji smo dogovorili, njega poštujemo…itd., itsl.

Ja sam se o ovome očitovao u nekoliko navrata, utemeljeno argumentirajući legalitet i legitimitet Referenduma o nezavisnosti BiH iz 1992. godine, demistificirajući ideološku konstrukciju konstitutivnih naroda i ukazujući na građanski karakter Ustava republike BiH, pozivajući se pri tom na neke autoritete iz svijeta nauke kao npr. na dr Edina Šarčevića ili dr Omera Ibrahimagića. Uradio sam to u seriji priloga koje sam objavio u političkoj studiji „Etnonacionalizam za početnike“(potražiti na internet portalu orbus.be), a s tim u vezi napisao sam i poseban osvrt pri analizi prvostepene oslobađajuće Presude Suda BiH u postupku  protiv  Boška Lukića i  Marka Ademovića za zločine protiv čovječnosti počinjene na području općine Ključ; (usput kazano, u postupku po žalbi Tužilaštva na prvostepenu presudu, ova dvojica su osuđena i to, Lukić na 14 godina zatvora, a Ademović na 22 godine). Taj komentar sam objavio u knjizi „Bosna u srcu“ u kojoj se, među ostalim, prati i suđenje pomenutoj dvojici.

Dakle, odnjelo bi nam isuviše prostora sada se upuštati u tu vrstu argumentacije, ali sažeto kazano, nema apsolutno nikakve sumnje, jasno je kao jasan, sunčan dan, da je sav pravni haos u BiH rezultat nasilnog rušenja Ustava Republike Bosne i Hercegovine, oktroiranja novog ustava utvrđenog na Mirovnoj konferenciji u Dejtonu 1995., nikada istinski provedenog postupka pomirenja, povratka na predratno ustavno stanje i neprovedene pravne ocjene ustavnosti i zakonitosti političkih poteza kojim je proizvedeno stanje bezakonja, srušen Ustav RBiH, izvršena agresija na jednu suverenu zemlju članicu Organizacije Ujedinjenih nacija i tim slijedom  stvorene pretpostavke za naturanje političkih odnosno pravnih rješenja nasiljem.

I da se razumjemo, doprinos bošnjačkog, navodno probosanskog političkog faktora, toj sramnoj zavjeri ćutanja na ovim pitanjima, ništa nije manji od antibosanskog srpskog ili hrvatskog  političkog  faktora. Oni su tu u paktu, tu, mene što se tiče, nemam dileme. Sa stajališta Ustava Republike BiH, svi su oni, i haški robijaš Radovan Karadžić plus njegovi saradnici, i pokojni Mate Boban, plus njegovi saradnici, i rahmetli Alija Izetbegović plus njegovi saradnici,  svi su oni izdajnici i da je do prava, kao što nije, svi su trebali biti suđeni za najteže krivično djelo protiv države i naroda, a to je veleizdaja.

Opet ću se fokusirati na neke pojave koje se jednako vide i izvana i iznutra, ili “iz aviona”, kako bi se to u nekom žargonu reklo. A iz aviona se vidi (barem ja vidim, čak i ako ne sjedim do prozora u njemu) da SDA i oni koji je vode preko 25 godina igraju na kartu podjele zemlje. Naravno da to olakšava posao i Dodiku i Čoviću, konkretno. Ko, kada i kako treba da spriječi realizaciju tih mračnih, izdajničkih planova kako bi se izbjegli doživotni rezervati za Bošnjake, odnosno “Zapadna obala” (bihaćka Krajina) i “Gaza” (srednja Bosna)?

FILIPOVIĆ: Pa ko drugi do narod i njegova kolektivna pamet kao nekakva avangarda, ljudi koji će voditi i usmjeravati tok političkog aktivizma. Naravno za male narode uvjek vrijedi: koliko je do njih, toliko je i do silnica izvan njihove neposredne kontrole, do onih velikih „igrača“ u svjetskoj politici koji mjere, odmjeravaju i kroje. Svijet s početka dvadeset i prvog stoljeća nije onaj s početka dvadesetog. Politička moć i uticaj malih na velike i dalje ostaje  limitiran  veličinom i pozicijom u prostoru. Ali, vremena se mijenjaju. U međuvremenu humanitet je u manjoj ili većoj mjeri osvojio nešto što se zove sistem kolektivne sigurnosti, nešto što se zove internacionalno pravo, nešto što je imenovano Novi svjetski poredak sa  pravnim i kolektivnom  sigurnosnim  stožerom kao osnovicom na kojoj i uz pomoć koje i čijih instrumenata se vrše politička pozicioniranja.

Stvari su međutim u Bosni odmakle daleko, predaleko, a vremena se, naravno, i dalje mijenjaju, i sada je pitanje, šta neka moguća Nova svjetska vremena i šta pomjeranja u svjetskoj nomenklaturi moći, šta nacionalistički prtekcionizam i izolacionizam eventualnog Novog vremena, šta sve to skupa „nosi“ Bosni, njenim ljudima i specifično ako ćemo kazivati, šta „donose“ Bošnjacima? Bojim se da naša inteligencija nema odgovora, čak ni u naznaci, na ova pitanja. Jer ako je naša kolektivna pamet pala na ispitu 1990-tih, u vrijeme kada je, osnovano je kazati, bila najjača i k tome, sa svim ključnim elementima prva na strani Republike BiH, onda šta očekivati danas, nakon rata i loma koji je i našu kolektivnu pamet, (čast izuzetnim usamljenim strijelcima), sveo na slugansko, poltronsko podrepašenje politici i političarima od koji im zavise te njihove sinekurice, te njihove plaćice, ovdje onde riješeno stanbeno pitanje, zaposlen sin, kćerka, rođak…itd.

Najbolji dio naše kolektivne intelektualne supstance nema kritičnu masu i de facto i ne podvrgava kriticu službenu politiku na ovom, za opstanak Bosne, ključnom pitanju. Ta kritika, onoliko koliko je ima, uglavnom se kreće po dejtonskim zacrtanim linijama i na relacijama kobajagi građansko versus nacionalističkog, na liniji borbe za kokano „funkcionalnu“ Bosnu itd. Ti ljudi uopće ne razumiju da nikakvog nadetničkog nema, posebno u Evropi, toj kolijevci nacionalizma, dok se ne zadovolji interes etničkog, a razvijen interes etničkog  jeste nacionalistički  interes, dakle  država. Tek nakon toga u igri je element građanske konstrukcije države. Obrnuta priča, a to je u nas Bošnjaka rodilo ko gljive poslije kiše, lilihip je za pačiće male. Tako da ja, i inače skeptik na bosanskom bošnjačkom pitanju, ovdje nisam, ni ono nužno malo, optimista. Može nam se desiti zaista da Bosna „šaptom padne“. Dešavalo nam se već u povijesti, pa ko smo onda mi pa da kažemo kako je nemoguće da se opet desi. Jer, dobrim dijelom se već i desilo: Bosna je država na papiru i to bi i posljednjoj bošnjačkoj budali trebalo biti jasno do sada.

Naravno, ostaje narod i njegova reakcija. Međutim, povijest poznaje sitaucije kada su narodu ostajale vezane ruke unatoč prepoznavanju tovara za vratom. Historija je puna takvih primjera. Šta su Česi mogli uraditi nakon što su predani na milost i nemilost Hitleru i njemačkom  nacizmu?  Šta su Norvežani mogli uraditi u sprječavanju svojih kvislinga? Šta su Bošnjaci mogli uraditi nakon što ih je njihov vrh isporučio u tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku? I objektivno, šta bi mi sutra mogli uraditi kada Dodik uz rusku podršku, organizira i uspješno provede referendum o nezavisnosti RS?

Sigurno je međutim, rješenje nije sjediti i pasivno čekati, pa šta nas strefi. Srpski radikalni nacionalizam, a i hrvatski, da ne bude zabune, provode politiku čekanja, ali aktivnog; kao puna su im usta Dejtona i Bosne, a  korak po korak stvaraju pretpostavke, za finalno rješenje tj. podjelu zemlje. Bošnjačka politika se pri tome, s puno argumenata, može označiti kao politika pasivnog čekanja, statiranja i konstantnog puhanja u jedra pomenute politike podjele, koja je naravno, zbog naroda kome se to tek definitivno ima „prodati“, maskirana pričom o „funkcionalnoj“ Bosni. Narod, u situaciji kakva jeste, ima šansu da se pobuni i prevratom tipa svrgavanja Čaušeskog i bande, smakne sa vlasti korumpiranu politiku, stranke i političare, ili da, u nekoj vrsti izborne revolucije, preokrene ovakav tok, bilo, što je naravno fantazija, 100% apstiniranjem i neizlaskom na izbore, bilo da se na izborima napravi radikalan zaokret i da povjerenje nekim novim  ljudima.

Inače, u Bosni jeste na djelu politika etničke podjele prostora što u konačnici vodi podjeli Bosne. Na toj politici udarnički rade čak i oni koji misle da se lafo bore za nekakvu „funkcionalnu“, realpolitičku Bosnu. Ta politika „cijele Bosne iz tri dijela“ traje još od vremena instaliranja političkog pluralizma u nas i prodora etničkog nacionalizma i narodnjaštva u same vrhove vlasti Republike BiH. Kažem nacionalizma i narodnjaštva jer dok je srpski i hrvatski politički vrh u BiH (i šire naravno), imao jasnu nacionalističku predstavu šta i kakvu državu žele, Bošnjaci su imali taj historijski usud da im na vrh izbiju narodnjaci, dakle ljudi sa idejom  zajednice nekakvog  muslimanskog naroda, ali ne i jasnom  državotvornom,  nacionalističkom idejom. Otuda ta nesuvisla Izetbegovićeva ideja o tri zajednice, tri naroda, u cijeloj Bosni. To je nemoguća, u praksi neodrživa ideja i smatram, mogao bih  to naširoko elaborirati, ali nije mjesto i vrijeme za to; smatram da je neodrživost te ideje u praksi bila jasna i rahmetli Izetbegoviću. Pitanje je, kada je on toga postao svjestan, od početka ili negdje u kasnijim fazama, ali da je on je uporno radio na njenom  implementiranju, koristeći rat i ratna stradanja bošnjačkog naroda kao pokriće i opravdanje za tu politiku, u to se više ne može sumnjati, jer je to dokazano istupima i publikacijama nekih naših ljudi, gdje je i moja malenkost pokušala dati neki doprinos u političkoj studiji „Alija Izetbegović, elementi portreta tolerantnog totalitarca“; ( može se naći na internet portalu orbus.be i na blogu našeg zajedničkog prijatelja Marjana Hajnala).

S jedne strane imamo neprijatelje, kako iznutra tako i izvana, imamo impotentnu ili heterogenu tzv. međunarodnu zajednicu, s različitim interesima i Bog zna kakvim planovima…, imamo vlast i tzv. opoziciju kakve imamo (svakakve i nikakve), imamo narod koji šuti…, dok s druge strane imamo one koji vrište (poput nas i drugih) ali imamo i tzv. međunarodno pravo. Za koju slamku bi se mogla Bosna uhvatiti da ne potone?

FILIPOVIĆ: Rekao bih za svaku slamku koja nam je dostupna, jer samo uvezane, te slamčice mogu nas, eventualno, održati na površini. Glavni je oslonac na sopstvenu pamet i naravno narod, ali, već je u prethodnom  pitanju i odgovoru o tome bilo riječ, mora se voditi računa i o interesima i pretenzijama drugih, najprije velikih sila,  na našem prostoru, i mora se balansirati na toj tankoj i vrtljivoj špagi sučeljenih interesa. Ja mislim da se naša generacija Bošnjaka, Tvoja i moja Bedro, pokazala loša i nevična u politici. Nismo koristili instrumente koje smo imali na raspolaganju kada je, unatoč rukavcima koji su razvodnjavali maticu, politički tok nanosio vodu na bosanski mlin. Ako dođe do značajnijeg pomjeranja moći u svjetskim relacijama, ako u tom smislu dođe do novog pozicioniranja velikih u našem Regionu i u Bosni, onda, budimo realni, mi smo tu više u rukama drugih, tih velikih. Radi se samo o tome da se na vrijeme prepozna tendencija, uoči tok i radi na zaštiti sopstvenog interesa, uklapajući se odnosno prilagođavajući se, sa što je moguće manje štete po naš ukupan interes, u interesnu sliku tih velikih.

Ali imamo i puno obrazovanih mladih Bosanaca i Hercegovaca, kako u BiH tako i po svijetu. Da li bi oni mogli biti jedna od bitnih slamki spasa ako i kada uzmu stvari (vlast) u svoje ruke?

FILIPOVIĆ: Ma gledaj, kaže se na mladima svijet ostaje što je naravno istina. Nisu međutim ni mladi izvan vremena i prostora. Bitan je kulturološki model koji producira ukupnu, pa tako i  političku  duhovnost. Mladi nisu izvan tog  modela, oni su njegov produkt i onda, kao završen materijal, postaju njegovi promotori. Pa u ime Boga jedinoga, ko je, ako ne proizveo (obzirom da su u proizvodnji rata, stariji kadrovi, koji pamte Drugi svjetski rat, dali svoj punu i „nesebični“ doprinos), ali ko je aktivno i s entuzijazmom učestvovao u ratovima 1990-tih, ako ne neki mladi ljudi, rođeni, rasli, duhovno formirani nakon Drugog svjetskog rata, pod kišobranom politike bratstva i jedinstva i zajedništva naših naroda i narodnosti?

Ja tu ne vidim nikakvih promjena u odnosu na stanje prije ratova 1990-tih. Izvršene su promjene u političkoj nadgradnji i pomjeranja u nomenklaturi i sistemu vrijednosti, ali model je u osnovi ostao isti. To je taj model koji je iznjedrio i naprijed pominjanu politiku Alije Izetbegovića – cijela Bosna iz tri dijela. To je tradicionali kolektivistički, patrijarhalni, srpski palanački, bosanski čaršijski, odnosno, u hrvatskom slučaju, purgersko malograđanski model društvene svijesti i odnosa u kojemu je kolektivitet, grupa sve, a pojedinac niko i ništa.

(Usput kazano, da iskoristim priliku i malo se samoreklamiram, jer ko će to odraditi za mena, ako ja tu ne odradim makar onu zehru koja je do mene; ja sam o nekim fenomenima našeg ili naših kulturoloških modela, progovorio u knjizi kulturološko-političkih eseja i literalno-satiričnih uradaka „Kultura i politička higijena“, koja, ako Bog da, planiram pustiti u štampu negdje do ljeta slijedeće godine).

Kultura je ta podloga na kojoj fermentiraju naše temeljne političke nevolje, sukobi, nesporazumi; kultura ili kulturološki modeli kao stanje svijesti narodnog odnosno narodnjačkog duha što traje u vremenu, stalno iznova se reproducirajući. Mala su tu regionalna, narodna i nacionalna odstupanja. Kod Bošnjaka to se odstupanje očituje po crtama nacionalnog identiteta, što je rezultat kašnjenja u procesu nacionaliziranja. Ali općenito, taj kolektivistički model duhovnosti, slobodno se može kazati,  kakakteristika je i bošnjačke kulture.

Taj model zatvaranja, grupe, zaziranja i straha od drugog i drugačijeg,  u Bosni je još i pojačan poslije rata diobom svega i svačega: od dva entiteta i jednog distrikta preko  trinaest vlada, nacionalnih elektroprivreda, pošta, željeznica i slično, do dvije škole pod jednim krovom itd. itsl.

Mladi pri tome, svakako ostaju jedna od tih slamki na kojima poštovani Bedro insistiraš u svojim pitanjima kao mogući oslonac Bosni u mutnim vodama podjele u koje je uvučena. Tu se međutim ne možemo uzdati u sistem,  koji je takav kakav sam gore pomenuo, jer isti na sliku i priliku proizvodi klonove kolektivističke duhovnosti i zatvorenosti, kojoj se mladi podučavaju od porodice, preko organizirane religije do škole. Ja se tu više uzdam u internet i društvene mreže nego u naše škole i profesorsku kastu. Uostalom znamo u kakvom nam je katastrofalnom stanju školstvo.

Svjedoci smo u posljednje vrijeme bili da Dodik i društvo zvanično uručuju priznanja presuđenim ratnim zločincima i sve je to prošlo bez nekog žutog kartona iz Sarajeva. Zaista, koliko taj Bakir, kao predsjednik najveće stranke u Bošnjaka te član Predsjedništva svojom šutnjom daje vjetar u leđa i Dodiku i Čoviću za njihovu javnu podršku ratnim zločincima ili njihovim životnim djelima za koja su najveću cijenu platili upravo Bošnjaci?

FILIPOVIĆ: To sa dodjelom priznanja  zaslužnim  tvorcima genociteta, presuđenim ratnim zločincima, možda je i najjasnija, najtransparentnija ilustracija nemoći bošnjačke politike i katastrofalne pozicije u koju je ta politika dovela naš narod. Naš narod, nad kojim su ti ljudi provodili genocid, presuđen kao takav od najviše internacionalne sudske instance, Svjetskog Suda pravde u Hagu,  doveden je u poziciju da nemoćno posmatra kako se tim ljudima, u domovini Bošnjaka, odaje priznaje na uspješno provedenom genocidu, urbicidu, kulturocidu. Nije mi poznato da je takvo što upamćeno u svijetu. A istovremeno i sam taj veliki svijet,  odnosno sile koje imaju pretenziju posredovanja u uređenju odnosa u našem Regionu, pasivno posmatra tu odvratnu demonstraciju primitivizma. I to je znak, taj njihov “nteres“ za nas i naš prostor, gdje i u kakvu poziciju smo dovedeni.

I plus, tu trebamo biti načisto, Dodik i taj nacionalistički vrh u Banja Luci se mogu tako drsko ponašati, jer imaju za leđima moćnu podršku  Putina i službene Moskve. Dodikov potez nije samo dizanje srednjeg prsta Bošnjacima nego je to i srednji prst Sjedinjenim Američkim Državama. Tako da sa ruskim faktorom u našem  Regionu treba krajnje ozbiljno računati.

„Strateška osnova Republike Srpske je posledica odnosa zapadnih sila prema Rusiji“, piše dr Milorad Ekmečić u uradku „Istrorijske i strateške osnove RS“(pročitan u Banjaluci, 2007. g. na sesiji tog njihovog Senata tj. Savjeta starih etnonaci vukova); i dodaje Ekmečić: “Za Rusiju je Balkan uvek bio prostor na kome se ona potvrđivala kao velika sila ili je upravo tu gubila taj status.”

Dakle, pored američkog, na ruski faktor, a ja bih dodao i na turski, jer ovo što Ekmečić reče za Rusiju jednako vrijedi i za Tursku; i ona se kao regionalna sila potvrđuje ili gubi taj status među ostalim i u Bosni; dakle na ta tri činioca, mora  se ozbiljno računati u projekciji dugoročnijeg rješenja bh. političke krize. Direktno kazano sudbina Republike Srpske, odnosno Bosne rješava se u tom  trokutu silnica. Tu do daljnjeg sve ostaje otvoreno, jer SAD čini se nije definitivno definirala sopstvenu poziciju i odnos spram ruskog faktora u našem Regionu.

A Bakira Izetbegovića, radije ne bih komentirao. Jasno je da on provodi politiku svoga rahnmetli oca. Sve što sam ikada rekao ili napisao o politici njegovog oca,  rekao bih i napisao i o Bakiru Izetbegoviću i toj njegovoj politici. S tim što Izetbegović junior, nema karizmu, a ni inteligenciju rahmetli oca.

I na kraju, koliko separatističkim tendencijama lidera bh. Srba i bh. Hrvata i njihovom blagonaklonom odnosu prema neonacistima i neofašistima iz reda njihovih naroda pogoduje značajno skretanje Evrope udesno, pa evo sada i Amerike?

FILIPOVIĆ: Mislim da je Evropa, i ne samo Evropa, nego politički Zapad, gdje u kontekstu geostrategijskog  mišljenja svrstavam  i  Rusiju, na raskrsnici. Veoma brzo znaćemo u kom pravcu definitivno plovi evropski brod. U decembru su ponovljeni predsjednički izbori u Austriji, gdje Norbert Hofer ima realne izglede na pobjedu. Hofer je kandidat radikalne desne  stranke, tzv. Austrijske stranke slobode, koja je u biti protiv ideje EZ, posebno ako to znači uključivanje Turske u Zajednicu evropskih nacija.

U decembru ove, 2016. godine, u Italiji je zakazan referendum o ustavnim izmjenama. Naizgled pitanje koje nema značaja u kontekstu evropske ideje Zajednice nacija, ali ako proevropski  orijentirani  premijer Matteo Renzi izgubi na referendumu, ako radikalno desna, protu EZ stranka tzv. Pokret Pet zvijezda, obori Renzijevu Inicijativu za ustavne promjene, onda je u Italiji, sasma izvjesno, slijedeće  referendumsko pitanje – za izlazak ili dalje članstvo u EZ.

U februaru 2017. su predsjednički izbori u Njemačkoj. Zatim u martu slijede izbori u Holandiji, sa nemalom  šansom  trijumfa Geetra Wildersa i njegove ekstremno desne, tzv. Stranke slobode.  U aprilu 2017. slijede  predsjednički izbiri u Francuskoj, gdje predsjednica i kandidatkinja radikalno desne, protiv evropske integracije usmjerene stranke, tzv. Nacionalnog front,  Marine Le Pen,  ima najozbiljnije  šanse da pobjedi. I konačno u drugoj polovini 2017. slijede federalni izbori i Njemačkoj.

Ono što je izvjesno već danas, dok o ovome razgovaramo, jeste rast desnog populizma u Evropi, a sa pobjedom Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima uvjerili smo se u identičan tok i u SAD. Ako je stvarno taj slovenački zet ozbiljan, pa misli raditi ono što izjavljuje da će raditi, i ako je to raspoloženje američkog političkog i kulturološkog vrha društvene piramide (jer to je uvjek odlučujuće, a narod i tzv. njegova volja je ono što taj vrh proizvodi), onda je Pax Americana, koja je Evropi, zapadnoj hemisferi i dobrom dijelu svijeta, iza Drugog svjetskog rata obezbijedila razdoblje mira i prosperiteta, već danas neko prošlo vrijeme, kojega tip doduše tek namjerava mijenjati, ne zna se precizno kako i čime, jer ni on sam hudnjak ne zna za šta je, osim da je protiv.

Trump zvuči u toj mjeri politički infantilno da je čudo kako je uopće taj nominiran kao republikanski  predsjednički kandidat; (bolje obaviješteni međutim znaju da je to bio dio strategije  Republikanske stranke da se retorikom  s onu stranu  političke korektnosti, unesu podjele u glasačko tjelo i na republikansku stranu privuku kolebljivi glasači, ali da se đavo oteo kontroli, nakon čega Trumpa više niko, pa ni sam vrh Republikanske stranke nije mogao  ignorirati).

Kako god bilo, Trump ostaje politički amater i to se vidi manje više po svemu, od njegove retorike do stila u prezentaciji. Trump, naravno, ne može ostvariti sve što je u predizbornoj kampanji obećavao.  Američki sistem ima instrumente kontrole moći čak i predsjednika. Najviše ovisi od odnosa snaga u Kongresu i Senatau i od stanja svijesti  vrha američkog političkog i općenito  kulturološkog staleža. Složeli se  međutim  potrebni  elementi „rama za promjene“, onda je sve moguće. Trump tako, među ostalim, traži „čiste račune“ u NATO paktu, pa najavljuje, ako članice ne odvajaju za odbranu dogovorenih 2% nacionalnog dohodka, neka se takva država sama brani bude li napadnuta.

Blef? Moguće, ali i znak novog načina razmišljanja koji se ne ustručava javno kazati, čak „vrištiti” na predizbornim  mitinzima, ono o čemu se do juče, zbog osjetljivosti tog pitanja, govorilo iza zatvorenih vrata.

Ovo pitanje treba posmatrati i u svjetlu novog načina razmišljanja u Evropi gdje su sve glasniji oni koji nalaze da je NATO produkt tzv. hladnog rata u Evropi i svijetu nakon Drugog svjetskog rata, da nakon pada komunizma na istoku evropskog kontinenta nema više realne osnove za postojanje te vojne koalicije, da Rusiji treba pružiti ruku i ići na saradnju sa tom velikom državom (kao da to već nije okušano nakon pada komunizma)…itsl.

E sada, ako ovakve najave nisu nož u srce sistemu kolektivne sigurnosti kakav Evropa poznaje nakon Drugog svjetskog rata, onda šta jeste?

Lično sumnjam da će SAD i politički zapad ići tako daleko, ali hej, i ta ideja se vrtjela u predizbornoj kampanji, ljudi su joj aplaudirali itd. itd., a to samo po sebi dosta govori o američkom stanju kolektivne svijesti.

Sa druge strane, predsjednik Putin i ekipa u Kremlju, naveliko rade na obnavljanju pozicije Rusije kao Sjedinjenim Američkim Državama komparativne svjetske sile. To je naravno legitimna tendencija. Ali ono što pri tome zabrinjava, jeste taj tradicionalni ruski komotan odnos prema pravu  i  internacionalnim  konvencijama. Znamo za ruski postupak u Čečeniji, znamo za način na koji je Putin izvršio ponovnu aneksiju Krima, znamo za Južnu Osetiju i gruzijski  slučaj, znamo da se Pridnjestrovije održava formalno samostalnim na gusjenicama ruskih tenkova, znamo za način na koji je destabilizirana Ukrajina i provociran separatizam u Dombaskom Regionu. U novije vrijeme svjedoci smo ruskog uključivanja u sirijski sukob.

Izvjesno je da Putin ima geostrategijski interes, i s tim u vezi planove, i u našem Regionu. Poznata je ruska težnja za izlaz na toplo more, specifično Jadransko more. Predsjednik J.B. Tito je početkom sedamdesetih odbio ruskog predsjednika Brežnjeva u zahtjevu za lukom na Jadranskom  moru, ali prevashodno oslanjajući se na djelimično pravoslavno jadransko zaleđe, Jadransko more, ostaje trajna kalkulacija u ruskim geostrategijskim planovima.

Poznato je da ruska diplomatija i tajna služba radi na destabiliziranju Bugarske. Bugarska je, kao uostalom i naš Region, do grla (i to onih na ključnim pozicijama moći) u korupcionaškim  kandžama, a Putinova strategija obnove ruske pozicije sile u svjetskim relacijama se provodi kombinacijiom novaca, sirovina i ponudom vojnog kišobrana. Bugarska je članica EZ i NATO pakta, ali to se, preko noći može okrenuti. I onda, ko može kazati da je tek puka maštarija neka imaginarna pravoslavna transferzala na potezu Rusija, Crno more (sa isturenim  Krimom  naravno, kao teritorijalnim nosačem aviona i ljudske oružane sile), dalje, pravoslavna Bugarska, plus pravoslavna Srbija i Republika Srpska u Bosni i plus pravoslavna Crna Gora i hokus-pokus eto ostvarenja ruskog geostrategijskog sna i izlaza na toplo evropsko more.

Putinovska Rusija je crnogorsko optiranje za NATO pakt, gdje se očekuje njen službeni pristup na proljeće 2017. godine, doživjela kao neku vrstu izdaje mlađeg pravoslavnog brata. Vidjeli smo u kakvoj atmosferi su održani parlamentarni izbori u oktobru ove godine, gdje je čak došlo i do upada terorističke grupe od 20-tak osoba iz Srbije u namjeri da na dan izbora izvrše niz terorističkih akcija, otmu, moguće i likvidiraju Mila Đukanovića i izazovu haos u državi. Grupa je otkrivena na vrijeme, ali je karakteristična šutnja koja traje nakon toga.

Znamo šta se skoro desilo u Srbiji sa tim (navodnim ili stvarnim) otkrićem naoružanja u blizinu kuće oca premijera Aleksandra Vučića. Znamo i za (navodne ili stvarne) prijetnje koje Vučić dobiva zbog svoje proevropske politike; kažem navodno ili stvarno otkriće oružja i prijetnje, jer indikativno je da je otkriće naoružanja i javno očitanje Vučića o prijetnjama koje dobiva sa nepoznatih  adresa, uslijedilo nakon provale i hapšenja terorističke grupe u Crnoj Gori. Može dakle biti, da se radi o sigurnosnom ventilu u organizaciji srpske tajne službe (vrlo moguće u saradnji sa ruskom tajnom službom), a radi smanjenja političkog pritiska na Vućića. Doduše, Srbija je nakon  tih zbivanja protjerala, kako piše srpska štampa „nekoliko ruskih državljana“ (vjerovatno članovi diplomatske misije u Beogradu), pa je navodno s tim u vezi (što vjerujem dijelom i jeste istina), u oktobru doputovao u Beograd, šef ruske tajne policije Nikolaj Petrušov, gdje je, apsolutno neuobičajeno za posjete tog nivoa, dočekan sa crvenim tepihom, a primio ga je, ne samo šef srpske policije, Nebojša Stefanović, nego i predsjednik Tomislav Nikolić i premijer Vučić…

Znamo i za te brojne posjete predsjednika Milorada Dodika i sjela sa Putinom u Kremlju. Možeš zamisliti, predsjednik jednog malog entiteta u maloj Bosni, redovno, svako malo- malo, odlazi u Moskvu i sa kolegom Putinom, liderom tako moćne svjetske sile kakva je Rusija, divani o svjetskoj političkoj situaciji i privrednim investicijama Rusije u Republiku Srpsku. Što bi naši Krajišnici kazali – Dašta radi!

Nema sumnje, Dodik je direktno pod kontrolom Moskve i samo tako se može objasniti njegova nedodirljivost, nemoć da mu se stane u kraj njegovo dizanje srednjeg prsta ne samo bošnjačkim političkim partnerima u Bosni, nego faktički Evropi i SAD. Ostaje neizvjesno koja je stvarna pozicija SAD u ovoj priči. Oni su svoj teritorijalni nosač aviona i žive vojne sile pozicionirali na Kosovu i djelimice u Bosni (federalni dio), ali nije poznato koja je priroda njihovog odnosa sa ruskim faktorom u dijelu njihovog geostrategijskog odmjeravanja i pozicioniranja u našem Regionu.

I ostaje neizvijesno koja je ja je pozicija službenog Beograda u toj priči. Putin je blokadom britanske inicijative u OUN o genocidu u Srebrenici učinio značajnu uslugu Vučiću koji opet navodno vodi proevropasku politiku i želi Srbiju priključiti Zapadnoj, političkoj i vojnoj alijansi. I sve to u situaciji tradicionalno naglašenog proruskog raspoloženja većine srpskog naroda i što je posebno od značaja, ljudi na ključnim mjestama u vojsci i policiji. Meni to ne izgleda blisko racionalnoj pameti. Meni to izgleda kao Vučićevo političko samoubistvo, i to, da se našalim, pa kažem sa odskočne daske. Drugačije kazano, sva to skupa sa Srbijom i Vučićevom politikom može biti politička igra sa Velikim meštrom, baćuškom Putinom u pozadini kao majstorom što pozicionira lutke na koncu. Otuda privid distance Vučića u odnosu na Dodika, dok u stvari obojica, procjenjujem, igraju u istom, onom Putinovom  timu.

I onda za koga u Bosni radi vrijeme?

Neka svako izvlači zaključke za sebe, ali što se moje malenkosti tiče, neki modificirani, stanju na terenu prilagođeni istočnoukrajinski, dombaski scenario izazivanja nereda po dejtonskim linijama etnički podijeljene Bosne i političko profitiranja u proizvedenom haosu, taj dakle scenario eventualnog plasiranja ideje pravoslavne transferzale u bosanskom dijelu priče, moguć je i ne samo moguć nego, slože li se prilike, krene li Evropa putem dezintegracije  i specifično SAD putem bilateralizma, na uštrb multiratelarizma, dakle saradnje sa drugim državama u zajedničkom  pristupu  rješavanju određenih pitanja od šireg značaja, onda je opisani razvoj događaja vrlo moguć.

U tom slučaju ja ne vidim kako probosanska i bošnjačka politika može spriječiti takav tok.

Tu onda jedino ostaje uzdati se, sa jedne strane u reakciju  Republike Hrvatske, pošto takav slijed zbivanja neposredno tangira njene interese, a sa druge ili ako hoćeš prve strane, ostaje nam uzdati se eventualni rusko-turski pakt i na toj osnovi moguće po Bosnu neko povoljno rješenje.

Neka Ti je sretan Dan državnosti Jedne nam i Jedine te hvala Ti velika za ovaj razgovor.

FILIPOVIĆ: Hvala lijepa i ja Tebi Bedro i svima koji nalete i pročitaju ovaj intervju želim sretan Dan državnosti. Međutim, ne mogu da ne iskoristim i ovu priliku pa ukažem na još jedan bosanski i specifično bošnjački politički paradoks. U nas se, s razlogom  slavi dan kada je Zakonadavno Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Bosne i Hercegovine, u Varcaru (Mrkonjić grad),  25.11. 1943., utemeljilo državnost moderne Bosne i Hercegovine, države republikanskog tipa, kakvu smo poznavali sve dok nije ukinuta 1995. godine.

Republike danas  nema, a mi obilježavamo dan kada je rođena. Pa dobro, i to je moguće, to da se održava sjećanje i generacije vaspitavaju na nečem vrijednom i dragom nam. Ljudski je to. Ali zašto nema Republike BiH? Kako mi to izgubismo, rasturišmo, raskrčmismo, prokockasmo, izdasmo, šta li, tu našu Republiku Bosnu i Hercegovinu? I ko to uradi? I zašto to uradi? Ja garant nisam. Nisi ni ti Bedro. Nije ni ova naša raja rasuta po vascijelom dunjajluku. A nije ni toliki narod u Bosni.  Pa ko jeste? Koji su to što su tako htjeli.

Dakle u nas se bježi od ovih pitanja i to ponajprije bježe, što se kaže- poput đavola od krsta, oni koji su na ovaj ili onaj način doprinijeli likvidaciji RBiH. A nama, dok ne podvučemo crtu i svedemo račune, (ne mislim na skidanje glava nego na pošteno brk u brk svođenje računa ko je šta radio i kako se ponašao u bliskoj nam prošlosti), dok se taj društveni posao ne odradi, nema nama hajra. Ima li osnova vjerovati da će to ikada biti odrađeno? Sami procjenite, poštovani čitaoci, koji slučajno nabasaste na ovaj intervju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (842)

vrbas-miso

 

 

 

 

 

PRILOG:

http://m.vijesti.ba/clanak/336600/sedam-razloga-zasto-je-bih-u-opasnosti

 

stefica-galic-1

Kad je jedan dio mostarskih ulica osvanuo okićen tim paradržavnim zastavama,  pokušala sam doznati po čijem su nalogu postavljene na dan njene 25. obljetnice. Zvali smo redom od Gradskog vijeća, komunalnog poduzeća, policije i raznih inspekcija, svi su rekli da s time nemaju ništa i da ne znaju ništa o tome. Otišla sam potom do MUP-a HNK da podnesem krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinitelja koji je neovlašteno postavio te zastave. Bilo je interesantno gledati face tih ljudi u policiji: bili su zgranuti mojim zahtjevom, odbili su primiti prijavu obrazlažući da to za njih nije krivično djelo, da je to zastava hrvatskog naroda a ne hercegbosanska, pri čemu me je jedan policajac nazvao kučkom i gotovo fizički nasrnuo na mene….. Svečana akademija, vatromet, izaslanstvo iz Hrvatske, čestitke hrvatskih generala i Čovićeva izjava, “Da nije bilo Herceg-Bosne, doživjeli bismo sudbinu Vukovara i ne bi bilo ni Hrvata u BiH. Zato smo je i utemeljili prije 25 godina”, sramota je hrvatskog naroda. Svi znamo kako je i zašto nastala i šta se sve u njeno ime događalo. Iako je Herceg-Bosna od strane Tribunala u Hagu definirana kao zločinačka tvorevina, a njena obilježja, zastava, simboli su počinjenih zločina, konclogora od Heliodroma, Dretelja i dr., o čemu govori i presuda kojom su Jadranko Prlić i šestorka osuđeni na ukupno 111 godina…..HDZ BiH s Čovićem na čelu, svojim djelovanjem promoviraju ideju parasistema i paradržave. On se obraća iz kabineta koji nosi neustavan naziv, smještenog u Mostaru u kojem se ne provodi presuda Ustavnog suda….. Najbolji pokazatelj je izvještaj Porezne uprave FBiH, prema kojem u udjelu ukupno uplaćenih direktnih poreza i doprinosa u ovom entitetu, tri kantona sa dominantnom hrvatskom većinom i isto tako dominantnom vladavinom HDZ-a BiH, učestvuju sa tek 7,37 posto! Iako su od stoljeća sedmog čekali svoju državu, za nju su spremni umrijeti ali ne i plaćati porez. Toliko o svehrvatskom domoljublju koje je lažno kao i sve drugo.Svako hapšenje zločinaca ili kriminalaca završava nečasno, zastarom ili misterioznim nestankom dokaza iz spisa u sudu, a koje Čović koristi kao propagandu „plan za BiH bez Hrvata“ držeći tako građane u trajnom strahu. Ti ljudi koriste svaku priliku da proglase BiH prijetnjom hrvatskom narodu i zato nije čudo što je niko od njih ne voli i ne smatra svojom domovinom što im je politički cilj još od devedesetih…..Znam puno časnih ljudi koji žele normalno živjeti, koji nisu nacionalisti, koji se stide svega ovoga ali ništa ne poduzimaju. Ali puno je i sljedbenika hercegbosanskih, mladih i starih i to jako agresivnih. Mladi u Mostaru na tzv. desnoj strani grada ne znaju tko je i zašto srušio Stari most, neki ga nisu ni vidjeli osim na slikama…..Sva moja borba dovela me je bukvalno na rub egzistencije. Od odlaska iz Ljubuškog, 2012. trajna borba sa nacionalistima, predrasudama, neimaštinom i ljudskom glupošću, umorilo me pomalo ovo vrijeme i jad koji me prati. Danas imam 53 godine, bez doma sam i bukvalno razbaštinjena, od suđenja bez kraja uvijek na koncu izgubljenoga, od ovrha koje neprestano pristižu u nepravednim političkim presudama, da ne govorim o familiji koja me se gotovo odrekla, o težini koju su ponijela moja djeca zbog svega, o izgubljenoj vjeri u ljude i pravdu, o prijetnjama kojih je bezbroj a nemate ih kome prijaviti, o kretanju koje se potpuno sužava na jedan dio grada gdje sam samo sigurna. Ipak imam svoje prijatelje s kojima se družim, koji su sa mnom u svemu, i sretna sam na svoj način. To je cijena koju plaća svaka pobuna. Znajući kako sam prošla, ne čudim se ljudima koji su u startu odustali. Ali, žrtva je neophodna…..Sramotno je to što radi službena Hrvatska od hdzovske otvoreno nacionalističke politike i miješanja u unutarnje stvari naše zemlje do izaslanika i čestitki za 25. obljetnicu Hercegbosne, o miješanju u pravosuđe, dočekivanje ratnih zločinaca, o dijelu klera i njihovim huškanjima sa oltara da ne pominjem….Ovdašnji Hrvati su odavno mentalno i politički okrenuti prema Hrvatskoj. To su njihovi birači i Hrvatska država ima svoje interese u Hercegovini, to ne krije i to izdašno financira tako im vraćajući na neki način od vremena Tuđmana, Šuška do Kitarovićke…..Dejtonski sporazum je našim nacionalističkim režimima dao legitimitet uprkos zlu kojeg su proizveli. Pregovarajući s njima, međunarodna zajednica ih je oslobodila odgovornosti za rat. To je užas. Da garant nametnutom sporazumu budu njeni agresori. Još nagrađeni teritorijem……U Mostaru svaku proslavu Dana državnosti idemo autobusima na Partizansko groblje kako bi položili cvijeće palim borcima, uz policijsku pratnju. Svake godine isti scenario: doček huligana koji uzvikuju fašističke parole ili zasipaju kamenicama i bakljama po građanima koji dođu. Svake godine ih slikamo, prijavimo policiji, potom tražimo informacije u MUP-u šta su uradili u vezi s tim. I naravno uvijek je istraga u tijeku. Zvali smo tužilaštvo i pitali koliko su prijava zaprimili od policije za sve ove godine i napade ovakve vrste te šta su poduzeli. Odgovorili su nam da nikada nisu zaprimili nijednu prijavu iz policije o tim događanjima. Tako se u Mostaru zatvara krug…..Ovakvi kakvi jesmo, bez sigurnih financijskih sredstava, bez reklama, u potpuno fašiziranom okruženju sa stalnim prijetnjama za vratom, ipak ne odustajemo. Imamo izvanredne suradnike, sjajnu ekipu, borimo se na istoj strani sa istom dobrom energijom. Časno je to. Iako, cijena je ponekad previsoka. Ali, to je moj izbor jer zaista  vjerujem da ovo što radimo jedino ima smisla…..

Slučajno ili ne, ali objavljivanje intervjua sa ovom sugovornicom baš na Dan državnosti RBiH ima izvjesnu simboliku i poveznice. Gospođa Štefica Galić pripada malobrojnoj, ali časnoj grupi onih iz BiH koji se neustrašivo bore protiv, prije svega fašizacije bh. društva, kriminala, korupcije, bezakonja i svih drugih anomalija zbog kojih naša zemlja i jeste tu gdje jeste. I koja je, kao i druge nevine žrtve onih koji djeluju po “pravu Sile”, bila i jeste žrtva tih i takvih. Ali žrtva koja je platila i plaća visoku cijenu svoga javnog angažmana. Međutim, za razliku od nekih, ne posustaje i ne odustaje. Zato je, po meni, jedna od onih odvažnih javnih osoba koja zaslužuje razgovor za javnost i to baš na ovaj dan. Uostalom, uvjerite se i sami.

Prije nekoliko dana u Mostaru je službeno obilježen 25. rođendan službeno upokojene HR HB, a neslužbeno su se pojavile zastave te tvorevine na nekim javnim mjestima u Mostaru. Vi ste to prijavili policiji kao građanka. Šta Vas je opredjelilo za prijavljivanje i kako je policija reagirala i kako se ponašala prema Vama?

hrhb-zastave-1

GALIĆ: Kad je jedan dio mostarskih ulica osvanuo okićen tim paradržavnim zastavama,  pokušala sam doznati po čijem su nalogu postavljene na dan njene 25. obljetnice. Zvali smo redom od Gradskog vijeća, komunalnog poduzeća, policije i raznih inspekcija, svi su rekli da s time nemaju ništa i da ne znaju ništa o tome. Otišla sam potom do MUP-a HNK da podnesem krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinitelja koji je neovlašteno postavio te zastave. Bilo je interesantno gledati face tih ljudi u policiji: bili su zgranuti mojim zahtjevom, odbili su primiti prijavu obrazlažući da to za njih nije krivično djelo, da je to zastava hrvatskog naroda a ne hercegbosanska, pri čemu me je jedan policajac nazvao kučkom i gotovo fizički nasrnuo na mene. Prijavila sam prijetnje i uvrede službenika unutrašnjoj kontroli MUP-a, a tužiteljstvu HNK podnijela krivičnu prijavu koju smo potpisali Sergio Šotrić i ja. Pokrenuta je i peticija protiv otvorene fašizacije u društvu pozivajući nadležne institucije da spriječe javnu promociju ratnih zločinaca koji su svojom ideologijom proizveli bratoubilački rat u kojem je život izgubilo preko 100 000 ljudi.

Očekujem od Ureda za profesionalne standarde MUP-a da će provesti istragu i izvijestiti me o svojoj odluci. Mada nisam baš optimistična, vođena ranijim iskustvom. Sramotno je i zastrašujuće što je sve postalo normalno u ovoj zemlji, ljudi u strahu šute ne dižući ni glavu ni glasa. Ja sam došla u instituciju, ne u privatni posjed mostarskog vožda. Prof. dr. Esad Bajtal je to sažeo u jednu sjajnu misao: “Nered kao jedina vrsta reda, i bezakonje kao Zakon gdje se pravo Sile izdiže iznad sile Prava. A tvrde da hoće u Evropu. Treba to današnje, i stvarno i mentalno nasilje hitno prezentirati i pokazati Evropi.” Strah ili konformizam suština su svega jada u ovom gradu. Uz huškačku propagandu, gotovo potpuni nestanak lijeve ideje, solidarnosti, humanosti ili pravednosti, postajemo roboti. S takvima je lako vladati. To je danas globalni fenomen. Da itko od nas samo malo razmisli svojom glavom spoznao bi sve. Ali ljudi koji promišljaju su opasni i začas budu kažnjeni od sistema i njihovih poslušnika pogotovo ako je usamljen u borbi. Zato se trebamo udruživati, istrajati, dugoročno planirati, boriti se uprkos strahu i granicama koje su nam nametnuli, stvarati viziju i stremiti boljem i uspjet ćemo, sigurna sam.

HR HB de iure ne postoji, ali da li djeluje de facto?

stefica_galic_002GALIĆ: Iako je rasformirana prije 20 godina, njena ideologija, porazna i sramotna, nastavila je živjeti kroz nacionalističku politiku hrvatskih stranaka u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj s medijima koji je opslužuju, zauzvrat dobijajući financijsku potporu ili diplomatska mjesta – iako ih sve zemlje odbijaju primiti, dilajući mržnju i šireći strah od drugih, lamentirajući neprestano o „hrvatskoj ugroženosti i urođenoj nevinosti“. Svečana akademija, vatromet, izaslanstvo iz Hrvatske, čestitke hrvatskih generala i Čovićeva izjava, “Da nije bilo Herceg-Bosne, doživjeli bismo sudbinu Vukovara i ne bi bilo ni Hrvata u BiH. Zato smo je i utemeljili prije 25 godina”, sramota je hrvatskog naroda. Svi znamo kako je i zašto nastala i šta se sve u njeno ime događalo. Iako je Herceg-Bosna od strane Tribunala u Hagu definirana kao zločinačka tvorevina, a njena obilježja, zastava, simboli su počinjenih zločina, konclogora od Heliodroma, Dretelja i dr., o čemu govori i presuda kojom su Jadranko Prlić i šestorka osuđeni na ukupno 111 godina. Zastava Herceg-Bosne je proglašena nezakonitom i presudama Vrhovnog suda FBiH iz 1997. ali ona se i dalje ističe u javnim institucijama. O dočeku ratnih zločinaca, Daria Kordića npr. od strane cijelog hrvatskog rukovodstva posebna je sramotna priča.

kordic-covic

HDZ BiH s Čovićem na čelu, svojim djelovanjem promoviraju ideju parasistema i paradržave. On se obraća iz kabineta koji nosi neustavan naziv, smještenog u Mostaru u kojem se ne provodi presuda Ustavnog suda. Najbolji pokazatelj je izvještaj Porezne uprave FBiH, prema kojem u udjelu ukupno uplaćenih direktnih poreza i doprinosa u ovom entitetu, tri kantona sa dominantnom hrvatskom većinom i isto tako dominantnom vladavinom HDZ-a BiH, učestvuju sa tek 7,37 posto! Iako su od stoljeća sedmog čekali svoju državu, za nju su spremni umrijeti ali ne i plaćati porez. Toliko o svehrvatskom domoljublju koje je lažno kao i sve drugo. Svako hapšenje zločinaca ili kriminalaca završava nečasno, zastarom ili misterioznim nestankom dokaza iz spisa u sudu, a koje Čović koristi kao propagandu „plan za BiH bez Hrvata“ držeći tako građane u trajnom strahu. Ti ljudi koriste svaku priliku da proglase BiH prijetnjom hrvatskom narodu i zato nije čudo što je niko od njih ne voli i ne smatra svojom domovinom što im je politički cilj još od devedesetih.

Znamo o odnosu političkih predstavnika bh. Hrvata prema HR HB, pa donekle i službenog Zagreba. Budući da živite u Mostaru, imate li utisak da većina građana tog grada (mislim na njegov zapadni dio) priželjkuju uskrsnuće HR HB, odnosno neke posebne teritorijalne jedinice za bh. Hrvate?

GALIĆ: Možda priželjkuju oni koji su nešto ušićarili pa to moraju sačuvati po svaku cijenu. Možda i oni koji su pobjegli u Hrvatsku a ovdje ih se tereti za ratni zločin ili neki kriminal. Možda netko zaista i voli tu krvavu priču. Znam puno časnih ljudi koji žele normalno živjeti, koji nisu nacionalisti, koji se stide svega ovoga ali ništa ne poduzimaju. Ali puno je i sljedbenika hercegbosanskih, mladih i starih i to jako agresivnih. Mladi u Mostaru na tzv. desnoj strani grada ne znaju tko je i zašto srušio Stari most, neki ga nisu ni vidjeli osim na slikama. Strah i neznanje uz gebelsovsku medijsku mašineriju desnila, suština je problema ovdje.

Opljačkali su sve sijući strah i mržnju, ogradili sebi prostor i postavili pse čuvare. Sva ključna mjesta filtrirana su Čovićevim poslušnicima –  od ministarstva policije, tužilaštva, carina, gradonačelnika i dr. U toj režiji lako je zadržati ili sakriti ukradeno ili bilo što drugo bez ikakve odgovornosti. Odgovornost će snositi samo onaj tko se usudi progovoriti javno o tome. Sve se vrti oko obitelji čuvenih Hercegovaca, ovdje i u Hrvatskoj. A odnos i politika Hrvatske samo je vjetar u leđa kreatorima svega ovoga.

obiljezavanje-herceg-bosne-2014-12_79685154

Gotovo svakodnevno politički predstavnici bh. Hrvata, pa čak i čelni ljudi Republike Hrvatske te dio Katoličke crkve u BiH papagajski lamentiraju u neravnopravnosti tog naroda u BiH. Nerado u javnom diskursu posežem za etničkom pripadnosti svojih sugovornika, ali sada ću nužno učiniti izuzetak: šta Vi kao pripadnica tog naroda mislite o tim tezama, odnosno da li su bh. Hrvati u BiH neravnopravni i ko (šta) ih, eventualno, čini takvima?

GALIĆ: Iako ne osjećam pripadnost nijednom kolektivu, smatram se čovjekom ili zrncem prašine u svemiru, ali svi moji preci su bh Hrvati. Odgovorno tvrdim: Hrvati su ugroženi samo od svojih samoproglašenih čuvara nacionalnog interesa, od svoje gluposti i straha koji nije realan, od svojih predrasuda. Neka promisle na tren svojom glavom, okrenu se oko sebe i pogledaju, sve će im biti jasno. Nema ugroze osim one koju su sami izabrali. Sve ostalo je svim građanima BiH isto zbog sveopšteg siromaštva, korupcije i kriminala, nacionalističke politike i globalnih kretanja.

stefica-galic-3Zbog svojih javno izrečenih stavova imali ste problema u Ljubuškom, pa ste ga, konačno i napustili. Imate li problema u Mostaru?

GALIĆ: Imam i imat ću vjerovatno trajno zbog svog angažmana. Sva moja borba dovela me je bukvalno na rub egzistencije. Od odlaska iz Ljubuškog, 2012. trajna borba sa nacionalistima, predrasudama, neimaštinom i ljudskom glupošću, umorilo me pomalo ovo vrijeme i jad koji me prati. Danas imam 53 godine, bez doma sam i bukvalno razbaštinjena, od suđenja bez kraja uvijek na koncu izgubljenoga, od ovrha koje neprestano pristižu u nepravednim političkim presudama, da ne govorim o familiji koja me se gotovo odrekla, o težini koju su ponijela moja djeca zbog svega, o izgubljenoj vjeri u ljude i pravdu, o prijetnjama kojih je bezbroj a nemate ih kome prijaviti, o kretanju koje se potpuno sužava na jedan dio grada gdje sam samo sigurna. Ipak imam svoje prijatelje s kojima se družim, koji su sa mnom u svemu, i sretna sam na svoj način. To je cijena koju plaća svaka pobuna. Znajući kako sam prošla, ne čudim se ljudima koji su u startu odustali. Ali, žrtva je neophodna.

Kako Vi vidite ponašanje službenog Zagreba prema BiH, u posljednje vrijeme?

GALIĆ: Sramotno je to što radi službena Hrvatska od hdzovske otvoreno nacionalističke politike i miješanja u unutarnje stvari naše zemlje do izaslanika i čestitki za 25. obljetnicu Hercegbosne, o miješanju u pravosuđe, dočekivanje ratnih zločinaca, o dijelu klera i njihovim huškanjima sa oltara da ne pominjem….Ovdašnji Hrvati su odavno mentalno i politički okrenuti prema Hrvatskoj. To su njihovi birači i Hrvatska država ima svoje interese u Hercegovini, to ne krije i to izdašno financira tako im vraćajući na neki način od vremena Tuđmana, Šuška do Kitarovićke.

Oni BiH ne vole, ne plaćaju poreze, samo uzimaju od nje kad im zatreba. Ovisni su o Zagrebu, manijakalno govore o pravilima hrvatskog jezika, ispravljaju sugovornike, pristajući bez razmišljanja na sve što im se servira, mašu zastavama i pjene od imaginarne mržnje prema svima koji ne misle kao oni.

Sjećam se da je Stipe Mesić u jednom intervjuu Nacionalu svojevremeno izjavio kako je iz Zagreba za Mostar svakoga ratnog dana išlo oko tri miliona maraka, u miru, navodno, trošak je smanjen na oko milion dnevno, Dani su o tome pisali u BiH. Kome su te pare išle, građanima ili financiranju institucija paradržave HB ili na privatne račune Hrvata koji su se predstavljali kao lokalni biznismeni i političari, ko će znati, dok su ljudi na lijevoj obali Neretve umirali od gladi i agresije sa dvije strane, ostavljeni i od Sarajeva i ostatka svijeta. Koliko Hrvatska danas izdvaja teško je tačno znati jer se novac raspoređuje s više proračunskih stavki i nije transparentno. Ali ono što je poznato radi se o iznosu od oko 750 milijuna do milijardu kuna godišnje, dakle 100 i 150 milijuna eura, plus naknade za branitelje, pripadnike HVO i dr. to bi moglo biti dodatnih 80 milijuna kuna ali nitko tačno ne zna gdje taj novac ide i kako se troši.

Danas je 21. obljetnica potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Znamo učinke njegovog Aneksa IV, odnosno Ustava po kojem zemlja treba da funkcionira i da preživi. Ko će koga, po Vašem viđenju, nadživjeti – Bosna i Hercegovina Dejton ili obrnuto?

GALIĆ: Mora biti ovo prvo. Dejtonski sporazum je našim nacionalističkim režimima dao legitimitet uprkos zlu kojeg su proizveli. Pregovarajući s njima, međunarodna zajednica ih je oslobodila odgovornosti za rat. To je užas. Da garant nametnutom sporazumu budu njeni agresori. Još nagrađeni teritorijem. Ako bi se sutra odcijepila Republika Srpska, što je stalna Dodikova tlapnja, hrvatski nacionalisti će dobiti Herceg-Bosnu ili kako god da se zvala ta teritorija, dok bošnjački šute gotovo pristajući na podjelu BiH. Tvorci koncepta koji ide u smjeru tri državotvorna nacionalna entiteta sa odvojenim školskim programima koji uče o svojim krivotvorenim historijama, morali bi znati da je to u BiH neizvodivo. To se potvrdilo u nedavnoj krvavoj prošlosti uprkos etničkom čišćenju, humanom preseljenju, biološkim zidovima, genocidu, zločincima, osvetnicima, lopovima….BiH će opstati.

U predvečerje smo i Dana državnosti BiH koji će se, kao i do sada posljednjih više od četvrt stoljeća, obilježavati samo u jednom dijelu zemlje. Kako Vi komentirate situaciju da aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH neće biti domaćin stranim ambasadorima, diplomatama i drugim pozvanim gostima u povodu obilježavanja tog državnog praznika?

GALIĆ: Zar ikoga više može začuditi išta od onih koji vode ovu zemlju! Ne bi me čudilo da ne dođe ni drugi od trojice. Oni su složni u svemu samo da poraze sve ono što nam je bilo zajedničko i dobro u BiH. Samo im nekretnine koje su opljačkali i još uvijek pljačkaju, ne smetaju iako su iz prošlog sistema.

U Ljubuškom znam da u školama nema nastave taj dan ali uz oglase pročitane dan prije da je to zbog sv. Kate a ne Dana državnosti o kojemu đaci ne znaju ništa.

U Mostaru svaku proslavu Dana državnosti idemo autobusima na Partizansko groblje kako bi položili cvijeće palim borcima, uz policijsku pratnju. Svake godine isti scenario: doček huligana koji uzvikuju fašističke parole ili zasipaju kamenicama i bakljama po građanima koji dođu. Svake godine ih slikamo, prijavimo policiji, potom tražimo informacije u MUP-u šta su uradili u vezi s tim. I naravno uvijek je istraga u tijeku. Zvali smo tužilaštvo i pitali koliko su prijava zaprimili od policije za sve ove godine i napade ovakve vrste te šta su poduzeli. Odgovorili su nam da nikada nisu zaprimili nijednu prijavu iz policije o tim događanjima. Tako se u Mostaru zatvara krug.

Mnogo toga što se dešava izvan BiH ne ide u prilog stabilizaciji političke i ustavno-pravne situacije u našoj zemlji. Naime, nakon što su neke evropske zemlje otišle udesno, sada se to dešava i jednoj Americi. Kako komentirate pobjedu Trumpa i hoće li se njegov dolazak u Bijelu kuću odraziti na bh. danas i njeno sutra?

GALIĆ: Nisam stručnjak za to ali čitajući i prateći kampanju, od dva loša izbora pobijedio je taj koji je pobijedio. Njegova vanjska politika bi trebala biti važna za nas ali nisam čula da je u bilo kojem kontekstu spomenuo BiH u svojim najavama. Ali vidjet ćemo u kom pravcu će to ići. Poruka ovih izbora je da birači ne žele više klasični politički mainstream, da žele promjene i suštinsku transformaciju današnje ljevice.

Na samom kraju, da li i koliko djelovanje slobodnih medija, poput Vašeg i drugih, bitno utječe na javno mnijenje u BiH i okruženju, kako bi se kad-tad stvorile pretpostavke za neki pozitivan pomak naše zemlje i društva u njoj?

GALIĆ: Viktor Ivančić je za nas rekao da smo džep otpora ili mala slobodna teritorija – što nam je veliki kompliment. Mi to i jesmo, budući da se niko više aktivno ne opire ovom suludom sistemu. Toliko se trudimo, od rada na portalu, organiziranja tribina sa važnim temama i ljudima, promocijama knjiga i neprestanom angažmanom i kritičkom pisanju o stvarnim problemima u društvu, mislim da već možemo na neki način uticati na formiranje javnog mnijenja i da smo pokrenuli nešto bar mrvicu na bolje. Ovakvi kakvi jesmo, bez sigurnih financijskih sredstava, bez reklama, u potpuno fašiziranom okruženju sa stalnim prijetnjama za vratom, ipak ne odustajemo. Imamo izvanredne suradnike, sjajnu ekipu, borimo se na istoj strani sa istom dobrom energijom. Časno je to. Iako, cijena je ponekad previsoka. Ali, to je moj izbor jer zaista  vjerujem da ovo što radimo jedino ima smisla. I kako fra Drago Bojić reče: „Moramo vjerovati u to da zlo nema posljednju riječ kako god se nekad čini da je moćno i neuništivo. I povijest nam svjedoči da se svako zlo prije ili kasnije raspalo.”

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

GALIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (841)

vrbas-miso

ljiljani-zastava1-1024x1024                       Svim građanima naše domovine, ma gdje bili, želim

SRETAN DAN DRŽAVNOSTI REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE!
                       
                      Bedrudin GUŠIĆ