APSURDI ILI GLUPOSTI STOLJEĆA !

Posted: 25. April 2017. in Intervjui

U dva događaja, ovih dana, sadržani su apsurdi i gluposti stoljeća, u slici i riječi, u djelima njihovih aktera.

Tako, predstavnik njihovih Srba, guslar iz Laktaša, Milorad Dodik, u posjeti žrtvama Jasenovca, veli,

Šta se drugo i moglo očekivati da izgovori od primitivnog guslara i sljedbenika svoga psihijatrijskog mentora, sa Durmitorskih vrleti, inače trenutnog stanovnika suda u Hagu.

Koristeći vrijeme i trenutak odavanja pijeteta svim žrtvama Jasenovca, zaboravio je svoje blisko vrijeme i počinjene genocidne radnje, upravo u ime te iste Republike Srpske, koju on veliča, nedolično i ovom prilikom. Da li su oni učili i naučili sve metode ustaških zlikovaca iz NDH te su iste radnje i postupke i primjenili u stvaranju i svoje Republike Srpske, sa brojnim stratištima i velikim žrtvama, svojih komšija i susjeda? Nisu učili istoriju da im se ne ponovi, već su nažalost, koristili fašističke metode sa rezultatima, za jednu novu, njihovu istoriju „lažne istine „.

Što bi naši stari govorili, našao je guslar Mića mjesto i vrijeme, nad žrtvama Jasenovca, da izgovori ove gnusne i neprimjerene riječi, kao da je istinska njihova svetinja, za primjer, sjećanje i ponos srpskoga roda, naprotiv, ovo njegovo hodočašće je morao i trebao u miru, tiho i sa velikim poštovanjem prema žrtvama, da učini i da ništa ne govori. Njegovo ponašanje i metode svih njegovih sunarodnika i istomomišljenika, koji su zajednički imali udjela u stvaranju genocidne tvorevine koja njima neka bude samo noćna mora i služi nečasnim tvrdnjama. Njihovo odavanje počasti i prisjećanja i fašističkih žrtava u Jasenovcu, kome je potrebno, ako isti nisu tu svoju iskazanu ciničnu i demagošku„ naklonost žrtvama iskazali u svome bližem okruženju, svim žrtvama njihovog ludačkog i agresorskog pohoda, iz nedavne prošlosti.

Za razliku od ovog guslara i slijedbenika, ubitačne ideologije Vožda i njihovog doktora psihijatra iz Haga, tzv. umobolnog Miće iz Laktaša, kao mentora svoga vjerodostojnika  i vladike Grigorija, ovaj poduzima neke druge i slične aktivnosti, prisjećanja i hodočašća, po našoj Bosni i Hercegovini.

Da li ima i neke sličnosti u vremenu i prostoru kao i određenim događajima, rado ću prepustiti čitaocima moga teksta?

Vladika Grigorije ovom prilikom veli: „Izaberite put praštanja i poštivanja drugog„

Međureligijsko vijeće ovih dana krenulo je na hodočašće da bi se odala počast svim žrtvama i da taj put treba preći u tišini.

“Došlo je vrijeme da se svi na jedan iskreni način postidimo onoga što se dogodilo među nama”, rekao je vladika Grigorije.

Međutim, kao građanin ove nam napaćene, za mene jedine domovine Bosne i Hercegovine, kao hriščanin, normalni Srbin,  istina  Bosanac, priznajem da sam se davno  postidio, bez lične krivnje,  za sve gadosti urađene od moga roda i poroda, od mojih sunarodnjaka, bez obzira kojih i nikakvih, te još uvijek živim u uvjerenju mogućeg praštanja i vjerovanja u zajednički suživot. Ko i kako ga nastoji i ostvariti, nisam lično veliki optimista, iako sam veliki pobornik da prije svih uvjerim moje vrle Bošnjake da oni počnu vjerovati u mogućnosti stvaranja povjerenja, ali za mene i slične meni, tek tada neće biti ništa upitno.

C:\Users\User\Desktop\MRV.jpg

Nisam siguran da je izabran redoslijed pravih poteza koji vode ka dobitku ove igre u partiji, primjetio bih kao dugogodišnji i iskusni šahista, kako mi niko ne bi mogao zamjeriti. Zato nisam ni optimista, ma koliko se drugi oduševljavali sa ovim postupcima MRV / međureligijskog vijeća /.

Kako veli Vladika Grigorije: „Izaberite put praštanja i poštivanja drugog„.

Prije svega, ovi potezi su veoma zakasnili, no svakako bolje ikad, nego nikad, što bi rekli naši stari.

Pitam se, prije svega, šta je to sa priznavanjem krivice u činjenju agresorskih i gnusnih radnji, a svjedoci smo, da su mnoge i zvanično bile aminovane  od visokih vjerodostojnika, u ime vjere i njihovog Boga.

Vjerujem, shodno mojim šahovskim razmišljanjima, trebalo bi doći na red kajanje i iskreno izvinjenje, za činjeno, neljudsko i varvarsko djelovanje, u ime svoga roda i sopstvene nacije.

Zatim, vjerujem,  trebalo bi zatražiti i neposredni oprost od žrtava i njene rodbine, uz nedvosmisleno odavanje počasti i svim tim žrtvama, na svim stratištima dešavanja i njihovog vječnog prebivališta.

Slijedi činjenje svega dobrog, na putu ka pomirenju i djelima i riječima, u kontinuitetu i dugogodišnjoj našoj zajedničkoj životnoj zbilji. Uz iskazivanje poštovanja prema drugom i drugačijem, sa tolerancijom i poštivanjem, često i kompromisnih rješenja, jer povratiti povjerenje, sa kojim smo radili i živjeli u pred periodu agresije i zločestih događaja, veoma je težak i dugotrajan proces. Neosporno da je to proces totalne transformacije i stvaranja ljudskosti od čovjeka i svih njegovih vrlih i dobronamjernih osobina, sa uklanjanjem kukolja i svih  gamadi, sa njihovim  neljudskim porivima i nakanama.

Teško me je uvjeriti, uz sve slavopojke i ovakve pozitivne poteze, primjera radi, od gospode vladike Grigorija i kardinala Vinka Puljića, imajući u vidu jasna i konkretna saznanja, da isti, već godinama u kontinuitetu, podržavaju politike  guslara iz Laktaša Milorada Dodika i orguljaša iz mostarskih Bara, Dragana Čovića. Ovi protagonisti ludačke i već viđene primjenjene ideologije  u našim stradanjima, od Vožda i Poglavnika, naslijedili su i nastavili u miru, kao recidivi, provoditi te iste njihove zamisli, trovati nam ambijent zajedništva, umjesto primjene svih navedenih i nužnih poteza u realizaciji cjelovitog procesa ka pomirenju.

Kao, mostarski Sarajlija, trenutni stanovnik i sudionik svih dešavanja, u gradu Mostaru, meritorno izjavljujem da je na ovim prostorima i u svim neprilikama, vladika Grigorije kao čisti „ odikovac„, prihvatio doktrinu svoga mentora iz Laktaša, o nama „ rezervnim„ Srbima, dok je  kardinal Vinko Puljić, uvijek i neposredno podržavao  orguljaša Dragana iz mostarskih Bara, kao „ čistokrvno „ njihovog predstavnika, te su od Mostara i naših zajedničkih odnosa i suživota u „crnoj rupi“ željnog stolnog grada Mostara, države nam Bosne i Hercegovine, redovno doprinosili i mržnji i nerazumjevanju, u stvaranju prijatnog ambijenta nastavka našeg zajedničkog suživota.

Volio bih znati, istinski, kada su to jedan i drugi vjerski vjerodostojnici  tako jasno, decidno i transparentno, ukazivali ovim svojim „ čistokrvnim„ političkim predstavnicima njihovog naroda da je vrijeme da stanu na putu rastakanja jedine nam domovine Bosne i Hercegovine, da se okrenu totalno i razumno na putu svojih razmišljanja i djelovanja, da to nije svrha niti interes njihovih naroda i da sve to ne doprinosi razumijevanju i potrebama zajedničkog suživota.

Zato meni, i riječi vladike i kardinala, poput meda i mlijeka sa njihovih usana, djeluju tako sladunjavo, bez i malo uvjerenja i poštivanja istih, jer u njima nema niti iskrenosti, niti svrshiodnosti u njihovim postupcima, u neposrednim odnosima u podršci rasturačima, uz gusle i orgulje.

Prema staroj narodnoj, „Da Bog da kćeri da te aga uzme, ako Cigani oko kuće hodaju„, tako isto u Božijoj službi i njihovi služitelji, da se oslanjaju i podržavaju svoje političke mentore, u slici i prilici, guslara i orguljaša, a da nam svojim Bogosluženjem lansiraju tirade u slavopojkama suživota koji je daleko od realnosti života i djelovanja na našim prostorima.

Dosta će još proteći moje smaragdne rijeke Neretve, nek slavuji i dalje pjevuše, behar neka cvjeta, do nekih boljih vremena, ali mi akordi gusala i orgulja nikako ne prijaju ovim uzvišenim frekvencijama moga slušnog sistema.

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Mostar, april 2017 god.

Kad ti tvoje uzmu, Beč ili Hag, isti ti je vrag!

Progon Bošnjaka iz BiH, otimanje Bošnjačke zemlje i pljačkanje Bošnjačkih imanja, mjereno ne više  godinama i decenijama –  već stoljećima,  posebno intenzivno i posljedično dogodilo se od 1918. u Kraljevini SHS, ponovilo tokom nastajanja i postojanja Titove Jugoslavije,  još drastičnije  eskaliralo za vrijeme agresije na BiH  92-95, a događa se i danas u Dejtonskoj BiH (entitetu Rs), koju je samo posljednje tri godine napustilo 100.000 građana, pretežno mladih.

A oteta Bošnjačka zemlja nisu samo oteta polja, otete njive i oranice, otete bašte i dvorišta, već i oteteti gradovi, regije i prirodni resursi, u kojima se i dalje uspješno guši zajedništvo, a neometano jačaju i snaže nacionalizmi.

Image result for lipova greda kozarska dubica

Plodne ravnice uz Unu i  Savu na području  opštine Bosanska Dubica su samo mali dio kapitalnih vrijednosti  i prirodnih resursa koje nam i ovih dana, mjeseci  i godina, kao stoljećima ranije, neprijatelji bespoštedno otimaju i prisvajaju, a nas ubijaju i progone, kako bi  se bez ulaganja i rada domogli našeg bogatstva. Ranije  uzurpirana i oteta agrarnom reformom u Kraljevini SHS, te novom agrarnom reformom, eksproprijacijom i nacionalizacijom u Titovoj Jugoslaviji, bošnjačka zemlja na području opštine  Bosanska sada Kozarska Dubica danas se strancima nudi i prodaje u bescijenje, da se zadovolje nezajažljivi  apetiti  vlasti predvođene Dodikovim SNSD, prikriju i pokriju promašaji  opštinske administracije u postdejtonskom periodu .

Otimačina bošnjačke zemlje

Tokom agresije  na BiH tokom 1992 – 1995. okupatori su učnili sve da zemlju  intelektualno obezglave,etnički pometu i očiste,  pa krenuli u otimačinu i nemilice otimali i prisvajali sve što smo posjedovali, sve što su stvorile ove i prethodne generacije. Od vrijednih kapitalnih vrijednosti koje su stvorile i sačuvale generacije, na  posebnom udaru se našla bošnjačka zemlja.

Nakon okupacije BiH i stvaranja Rs brzo  je rastureno i pojedeno  sve opljačkano , pa se kriminalno udarilo kroz privatizaciju  rasparčavanjem  i prodajom u bescijenje  industrijskih postrojenja i  firmi, a kada se i to pojelo, nastavilo se sa zaduživanjem,  licitiranjem i prodajom prirodnih resursa  i zemljišta. To se odrazilo  na društveni i privatni sektor, čime su  društveni i javni sector  dovedeni na prosijački štap.  Isti ili sličan scenarij se ponavlja i prepoznatljiv je u  mnogim gradovima  širom BiH, a posebno  je upečatljiv na okupiranom području Rs.  Bosanska  kršteno Kozarska Dubica je samo jedna od takvih opština,  jedan od takvih gradova.

Recept Kraljevine SHS za otimačinu Bošnjačke zemlje

Recept za prisvajanje i otimačinu bošnjačkih imanja, primjenjen u Kraljevini SHS,  “uspješno” se koristi do današnjih dana.  U Velikoj Srbiji , koja je nastala 1.12.1918. pod imenom Kraljevina SHS, sve je bilo pretežno srpsko. Već na početku stvaranja ove države Srbima je uspjelo dočepati se muslimanske zemlje. Izdavanjem kraljevskog proglasa na Krfu i Prethodnih odredbi za pripremu agrarne reforme  od 2.2.1919.godine muslimanskim zemljoposjednicima je oteto 755.233 ha zemlje koja je bila  pod tzv. kmetskim selištima (trećinarstvo), a naknadnim Beglučkim uredbama i zakonima  oduzeto je još 419.767 ha zemlje koja je bila pod tzv.  beglucima (napoličarstvo), pa je 1,175.000 ha zemlje koja je bila u vlasništvu muslimanskih posjednika prešlo u ruke srpskih kmetova i beglučara. Od banaka i drugih institucija oduzeto je još 110.922 ha.  Zemlja je oduzeta uz simboličnu nadoknadu, koja nikad do kraja nije isplaćena. Zemlju je dobilo 249.518 srpskih familija, čime je blizu 1 milon građana srpske nacionalnosti postalo vlasnikom i posjednikom. Opljačkana površina zemlje činila je 23% ukupne površine BiH, odnosno 38,8% poljoprivrednog zemljišta ( od čega 52,8% obradivog i 7,8% šumskog). A prije provođenja agrarne reforme 1918-1919. godine u BiH Bošnjaci -Muslimani su imali u posjedu 91,1% zemljišta, Srbi-pravoslavci 6,0%, Hrvati – katolici 2,6% i ostali 0,3%. A nakon prve Agrarne reforme  u Drugoj Jugoslaviji – Titovoj  uz ekspropri jaciju je provedena  Druga agrarna reforma, te izvršena  i nacionalizacija gradskog zemljišta, sa kojom su mnogi Bošnjaci gurnuti na prosijački štap. Koliki su efekti ovih pljačkaških zahvata  ni danas  nema dostupnih tačnih podataka, ali je nesumljivo da su bili ogromni. Tako se zemljom otetom  od bosanskih muslimana manipulisalo i manipuliše već drugo stoljeće.

Ovo potvrđuje i lično iskustvo autora ovog teksta, čija je porodica na ulazu u Bosansku Dubicu, kod Crnačkog mosta, posjedovala 23 dunuma zemlje. Kada je pravljen odvodni kanal za pritoku Une Moštanicu  od te zemlje uzurpirano je 18 dunuma, a 4,5 dunuma neovlašteno  je dato  porodici Liščinski iz sela  Klekovci, koja i danas uživa tu zemlju. Svi pokušaji familije Hasančević da vrati u svoj posjed  preostalih 4,5 dunuma  ostali su bezuspješni.

Vlasti Rs pripremaju ili već imaju pripremljena slična “zakonska”  rješenja  da se dokopaju napuštenih kuća i bošnjačklih  imanja prognanih Bošnjaka, kojih je širom Rs. Uslovljavnje vlasništva plaćanjem različitih nameta, te korištenjem  i  boravkom  koji se na poznat način onemogućava, je oproban recept i osnova za provođenje otimačine. A prema nekim informacijama samo u gradu Bosanska Dubica je trenutno prazno preko 200 bošnjačkih kuća. Ništa nije drugačije ni u ostalim gradovima na okupiranom području Rs.

Dubička poslovna zona Lipova greda

Image result for lipova greda kozarska dubica

S desne i lijeve strane magistralnog puta , koji iz Bosanske Dubice vodi  u Bosansku Gradišku, nedaleko od ulaza u gradsko jezgro, nalaze se velike neizgrađene zemljišne površine.  To područje se zove Lipova greda.  Odlukom opštine Kozarska Dubica od 9.jula 2009. godine na ovom području je osnovana Poslovna zona  “Lipova greda”, radi rješavanje problema nezaposlenosti, pokretanja privredne aktivnosti i privlačenja stranih investicija.  Površina zone je 68 ha, od čega je 47 ha na jednoj strani puta –  predviđeno za proizvodne djelatnosti, a 21 ha  je na drugoj strani –  namjenjen  za trgovinsko- poslovne djelatnosti. Plan za  industrijsku  zonu  usvojen je odlukom opštine  31.3.2009. godine. Do agresije na BiH to zemljište je korišteno za poljoprivredu  i za eksploataciju šljunka. Po novim projekcijama ove zemljišne površine su predviđene  za izgradnju  industrijskih  postrojenja male i srednje veličine u oblasti proizvodnje i obrade, u obrtu i uslužnim djelatnostima, kao što  su hladnjače i skladišta različitih namjena.  Lokalitet je 100 km udaljen od Zagreba, 20 km od autoputa Zagreb- Beograd, a  samo 10 km od graničnog prelaza  D. Gradina – Jasenovac  (Hrvatska). Dodatnu pogodnost predstavlja blizina r. Save, kao plovne veze sa EU.

To područje je nakon  agresije na BiH, formiranjem Rs i preimenovanjem Bosanske Dubice u Kozarsku,  proglašeno Poslovnom zonom. Zemljište je ranije pripadalo prvenstveno dubičkim muslimanskim porodicama i služilo je za poljoprivredu. U vrijem Kraljevine SHS i po završetku Drugog svjetskog rata , kada su stvarane zemljoradničke zadruge i  kasnije poljoprivredna dobra , zemljište je oduzeto od prethodnih vlasnika i dato individualnim poljoprivrednicima i  dubičkim zemljoradničkim zadrugama.

Formiranje industrijske zone Lipova greda je jedan od važnijnijih opštinskih privrednih projekata u opštini Bosanska sada Kozarska Dubica u nekoliko posljenjih izbornih mandata. Projekat je zasnovan  na prodaji dubičke  zemlje stranim privrednim poduzetnicima  za izgradnju privrednih kapaciteta, koji bi nezaposlenim Dubičanima ponudili nova toliko potrebna radna  mjesta.  U tome ne bi bilo ništa sporno da se ne radi o zemlji koja  je mjerama agrarne reforme, eksproprijacijom i nacionalizacijom provedenom u Kraljevini SHS i Titovoj Jugoslaviji  oduzeta od Bošnjaka bez naknade ili uz minimalnu nadoknadu, koja nekima  nikad do kraja nije isplaćena.

U Rs se, po iskustvu stečenom  u vrijema Kraljevione SHS i za postojanja Titove Jugoslavije, nastavilo  sa otimačinom. Dana 1.oktobra 2009.godine Vlada Rs je nezakonitom Odlukom o prenosu prava raspolaganja nepokretnostima otetu zemlju od Bošnjaka  u vrijenosti 1,5 milion BKM kao svoju ustupila bez naknade Opštini Kozarska Dubica u svrhu izgradnje Poslovne zone” Lipova greda”. Po ustaljenom modelu otimačine donošenju ove odluke prethodilo je utvrđivanje opšteg interesa, što je opštini Kozarska Dubica dalo pravo da ekspropriše sve zemljišne parcele na tom lokalitetu.

Podsjećamo da je na sjednici SO K. Dubica održanoj 30.4.2009. donesena Odluka o izradi regulacionog plana  za poslovnu zonu “Lipova greda”, a već 16.6. sa italijanskom grupacijom “Franzoni Filati” dogovoreno  osnivanje Preduzeća sa sjedištem u Dubici, koje bi vršilo promociju poslovne zone.

Dana 23.12.2009. godine načelnik Opštine Kozarska Dubica Nino Jauz  potpisao je Ugovor o izradi studije izvodljivosti  za ovu poslovnu zonu sa direktorom Razvojne agencije grada Ćakovca g.  Kristijanom Mavrekom, iskusnim u formiranju poslovnih zona, a dana 13.4.2010-te zamjenik načelnika Opštine K.Dubica Rajko Marčeta potpisao je Memorandum o saradnji  sa Kristijanom  Kaufholdom , predsjednikom Njemačke vladine organizacije  za tehničku saradnju (GTZ)  i  zaključio Ugovor o sufinansiranju studije izvodljivosti . Odluka o usvanju regulacionog plana usvojena  je aprila 2010.g.

Dana 22.jula 2010-te načelnik Opštine Dubica Nino Jauz i Dražen Vidović, direktor, osnivač i vlasnik  IBC – International  Bridge  Consulting (Italijanska konsultantska kompanija) u prisustvu Predsjednika Rs Milorada Dodika i Ministra privrede, energetike i rudarstva  Slobodana Puhalalo, potpisali su ugovor za izgradnju Poslovne zone “Lipova Greda”.

Javni  poziv  za posredovanje u traženju  i dovođenju potencijalnih investitora kao kupaca u zoni “Lipova greda” objavljen je 4.1.2012.godine. Potencijalnom  posredniku ponuđeno 20% od postignute kupoprodajne cijene zemljišta.

U Bosanskoj Dubici  je 1.maja 2013. boravila delegacija  iz turske pokrajine” Bursa” radi saradnje u metalnoj industriji i transportu, a 11.maja 2013. u Dubici je u prisustvu ambasadora Ujedinjenih Arapskih Emirata A. Dragičevića boravio šeik Muhammad bin Saqr i interesovao se za  uslove poslovanja i poslovne olakšice.

Dana 29.10. 2015. Opština K. Dubica je raspisala oglas za prodaju neizgrađenog zemljišta u zoni L.Greda. Italijanska firma “Megasel”  iz Padove najavil a je kupovinu tri parcele radi izgradnje fabrike za proizvodnju šipki i provodnika (na bazi silicija) za solarne panele.

Avgusta 16. 2016.g. vlasnik turske firme “Avrupa“  Hasan Ašik iz Izmira sa načelnikom opštine Zlojutro Milom potpisao je ugovor  o kupovini  tri parcele u zoni „Lipova greda“  pov. 17000m2 za izgradnju fabrike  za proizvodnju stambenih kontejnera i montažnih kuća, koja će u početku zaposliti 100 a kasnijedo 300 radnika, a počeće rad 2018.g.

Prema dostupnim informacijama na internet adresi  www.poslovna zona.ba  zemljište u industrijskoj zoni se prodaje  po cijeni 4,5 eura za m2 uz popust od 10% ako kupac zaposli 10 do 30 radnika, ili veći ako zaposli više radnika. Usličnim proporcijama  smanjuju se građevinska  renta  i cijena komunalija . Za prvu godinu poslovanja i komunalna taksa je niža.

Zemljište u Lipovoj gredi postaje plijen profitera

U industrijsku zonu  Lipova greda uložena su značajna sredstva. Napravljeni su projekti, obezbjeđeni izvori  energije, postavljena kanalska mreža i  dovedena voda . Sve je spremno samo je  još uvijek malo zamišljenih industriskih  pogona. Većina njih je još uvijek samo na crtežima. Ranije započeta prodaja zemljišta nastavljena je i ove godine javnom oglašavanjem.

Prema dostupnim informacijama u Dubici žele poslovati poslovni ljudi iz inozemstva.  Opštinski privrednici i načelnici Nino Jauz,  Zlojutro Mile, a sada i Reljić Predrag  sa ograničenim uspjehom već duže  vode  pregovore  sa Itatlijanima,  Njemcima, domaćim tajkunima a sada i s Turcima o prodaji ili čak ustupanju  dubičke zemlje, dok impozantni privredni kapaciteti dubičke opštine koji su do rata  zapošljavali preko 6.000 radnika propadaju,  zatvaraju svoje kapije i kupuju ih ratni profiteri za male pare. I dok se  5.000 nezaposlenih Dubičana već 10 godina uzalud nada nekom poslu, od kojih 3.000 aktivno traži posao,  u travi zarastaju  dubički  giganti TI “Knežopoljka” koja je zapošljavala 2.500 radnika, ŠIP” Kozara” koji je zapošljavao 1.500 do 2.000, Tvornica za hemijsku preradu kukuruza  “Šećerana”  300, Tvornica poljoprivrednih priključnih mašina 500, Konfekcija papira 350, IGP “Una” 270,  DRM 500, “Elektro” 150, Komunalno 300, Kooperacija, Mlin” Zitopromet” … itd.

Prethodnih godina napravljen je  jedan poslovni objekat  kojeg  trenutno koristi u najam turski preduzimač, koji gradi pogon za proizvodnju stambenih kontejnera.  Njemačka firma “Carl Kuhne , koja  kooperira  sa dubičkim proizvođačima, najavila je kupovinu četiri parcele za proizvodnju krastavaca u kooperaciji sa oko 100 kooperanata. Firma bi uposlila i manji broj radnika. Tvrdi se da ova firma već ima 7 fabrika u Njemačkoj, Turskoj, Rusiji i Holandiji. U maju 2012.g. počeli su pregovori sa italijanskom advokatskom  kućom “Ferretti  Imolito” iz Vićence, koja povezuje firme koje žele investirati. Pregovara se i sa italijanskom firmom za preradu drveta i kompanijom iz Tunisa koja proizviodiu HTZ opremu.

Prema do sada dostupnim informacijama  u zoni  Lipova greda  firma “Eko Bel” iz Laktaša, u vlasništvu Vladimira Šušnjara, koja se bavi preradom poljoprivrednih proizvoda,  kupila je dvije parcele, a u  avgustu  2012. otvorila je fabriku za preradu voća i povrća , u koju je do sada investirala  3,5 miliona KM. Za istu namjenu, prema nekim informacijama,  ova  firma  kupila je i treću parcelu. Tokom 2015.godine italijanska firma “Megasil”  počela  je gradnju  Fabrike za proizvodnju silicijskih poluga i listića (kao sirovine za jednu fabriku u Italiji), uz najavljeno ulaganje  35 miliona eura, od čega  12,5 miliona eura tokom 2016.g. Početak rada ove fabrike najavljen je za ovu godinu, a posao bi trebalo dobiti 70 radnika.

U nedostatku boljih ideja, priča o Lipovoj gredi se nastavlja  i ove godine.  Nekakvo preduzeće  “Avrupa” iz Turske, koje posluje iznajmljenim  transportom,  kupilo je  dvije parcele zemljišta  na kome gradi poslovni objekat površine 7000m2  u kojem će se proizvoditi stambeni kontejneri za inostrano tržište . “Avrupa”  je rad počela 2016. g. sa 12 radnika u iznajmljenom prostoru od firme” Eko Bel”, a najavila je u prvoj godini uložiti  oko pola miliona KM. “Avrupa” predviđa zaposliti 70 radnika , koji će proizvoditi u početku 2 do 3 kontejnera dnevno, a nasnije 7 do 10 kontejnera.

Bošnjačka zemlja subjekat i predikat

Ali tema ove priče primarno nisu privredni dometi ili promašaji.  I subjekat i predikat je dubičlka zemlja. Plodne oranice uz Unu i Savu koje su neposredno pred formiranje i nakon formiranja Titove Jugoslavije mjerama eksproprijacije, agrarne reforme oduzete bez naknade ili uz minimalnu kandadu od dubičkih muslimana, koji su bili pretežni posjednici. Oduzeta zemlja je data Zemljoradnilčkim zadrugama i Poljoprivrednim dobrima, koja su tada formirana, ili je ušla u privatne posjede. Sada je  ta zemlja oteta ili kupljena za bagatelu od dubičkih muslimana postala važan privredni potencijal opštine.

Velike površine tog zemljišta, koje se nalazi uz rijeke Unu i Savu, u vrijeme Jugoslavije su korištene za eksploataciju šljunka, što je u nekim  periodima  zadrugama bilo važniji prihod od poljoprivrednih proizvoda. Šljunak je vađen iz zemlje i s njime su nasipani lokalni putevi, a opština je šljunak plaćala iz sredstava namjenjenih za sanaciju posljedica zemljotresa, koji je 1968. pogodio Bosansku Krajinu, a nanio ozbiljne štete i dubičkoj opštini. Koliko je toga šljunka izvađeno svjedoči desetina prirodnih jezera koja su nastala na mjestu eksploatacije, koja su vremenom bila poribljena i na njima se održavala ribarska takmičenja na mirnim vodama, jedne godine čak i Jugoslavensko prvenstvo.

Kad ti tvoje uzmu, Beč ili Hag, isti ti je vrag

Progon Bošnjaka iz BiH, otimanje Bošnjačke zemlje i pljačkanje Bošnjačkih imanja, mjereno ne više godinama i decenijama –  već stoljećima,  posebno intenzivno i posljedično dogodilo se od 1918. u Kraljevini SHS, ponovilo tokom nastajanja i postojanja Titove Jugoslavije, još drastičnije  eskaliralo za vrijeme agresije na BiH  92-95, a događa se i danas u Dejtonskoj BiH, posebno u  entitetu Rs.

Područje na kojem egzistira genocidna  Rs je okupirano područje, oteta zemlja. To je 49% bh teritorija kojim  je nagrađen srpski agresor za otimačinu, pljačku, progon,ubijanje i  genocid  nad Bošnjacima.

Republika srpska je oteto područje BiH. Oteta Bošnjačka zemlja nisu samo oteta polja, otete njive i oranice, otete bašte i dvorišta, već i oteteti gradovi, regije i prirodni resursi, u kojima se i dalje uspješno guši zajedništvo, a neometao  jačaju i snaže nacionalizmi.

A  prodaja zemljišta i prirodnih resursa države, od kojeg namjanje koristi ima narod, odvija se pred očima sviju i sve je bezobzirnija i beskrupoloznija. Opravdavanje takve prakse potrebom za novim radnim mjestima je više nego providna laž.  A ovo što se već desetinu godina događa na području Bosanske Dubice, koju sada zovu Kozarska, je samo segment ili epizoda u stoljetnoj tradiciji pljačkanja Bošnjaka.

I dok se od slučaja do slučaja, od vremena do vremena pokrene priča o zahtjevu ili tužbi za povrat otetog, za nadoknadu i obeštećenje, zaborave ili obore građanske i državne tužbe za osudu pljačke i zločina, obnovi priča o denacionalizaciji i zatraži povrat otete imovine, na okupiranom području BiH, u Republici srpskoj, sve što je nekad bilo bošnjačko postaje srpsko – pitoma smaragdna Bosanska Dubica postaje šumska Kozarska Dubica, bosanski gradovi postaju srpski, Bosanski Novi, iz kojeg je u jednom danu istjerano 12.000 Bošnjaka- čitav jedan grad, nije više bosanski već srpski, bosanske njive, šume i polja postaju srpska, ulice bošnjakih graditelja postaju ulice srpskih koljača i pljačkaša…

Bezobzirno, beskrupulozno i zavjerenički nastavlja se progon Bošnjaka iz njihovih kuća i sa njihovih imanja, otimanje Bosne od Bošnjaka se nastavlja… I nije to samo uskraćivanje i brisanje prava na govor i jezik, sa kojim se prije sto godina krenulo iz Beča, već otimanje i brisanje prava na vlasništvo, sa kojim se nastavilo u Hagu… A kad ti tvoje uzmu, Beč ili Hag , isti ti je vrag!

I dok se i danas u  Banja Luci prekopavaju Hiseti, i gradovima na području Rs nastavljaju devastrirati i zatirati bošnjačka mezarja, i tamo negdje –  gdje se prije 100 godina pokušao izbrisati Bosanski jezik , danas se prepravljaju  “matične  i gruntovne knjige”,  briše se sve bošnjačko, a upisuje srpsko; bošnjačko pravo vrasništva postaje srpsko, a bošnjačka imena na mapama i u knjigama zamjenjuju se srpskim.

A lokalitet Lipova greda na području Bosanske sada Kozarske Dubice je samo jedna kocka mozaika, stotinjak katastarskih čestica i gruntovnih parcela na platformi na kojoj se instalira zamišljena Velika Srbija.

Burlington, 23. Aprila 2017

Zijad Bećirević

Hadži reis-efendija!
Izjave i (politički motivirani) postupci koji već duže vremena dolaze iz vrha IZ nagnali su nas da vam se obratimo jer i nas i naš narod neprestano ponižavate i vrijeđate žrtve.
Nedavno ste pozivali na ‘historijsko pomirenje Bošnjaka i Srba’ potpuno zanemarujući činjenicu da su Srbi (osim časnih izuzetaka) počinili genocid i da i danas negiraju presuđeni genocid u Srebrenici, te se ponose tvorevinom nastalom na rezultatima tog genocida na 49% okupiranog dijela naše države. Odlučili ste pod džamijski ćilim sakriti i činjenicu da se „etničko čišćenje“ i dalje nastavlja i da šačica preostalog bošnjačkog naroda u genocidnoj RS živi u aparthejdu. Bošnjacima se negira jezik, kultura, historija i sve ostalo što čini dio njihovog nacionalnog bića.
Nekažnjeni genocid u ratu koji je imao za cilj uništenje bošnjačkog naroda i zatiranje svih njegovih civilizacijskih tragova koji se danas nastavlja, ne mogu biti nikakav povod za mirenje o kojem Vi vazite. Umjesto mirenja i praštanja, mora se inzistirati na pravdi.
Mi se nismo ni sa kim svađali da bi se mirili niti se radilo o nekakvoj uličnoj tuči, već o brutalnoj spoljnoj i unutrašnjoj srpskoj agresiji i genocidu, najtežim ratnim zločinima na tlu Evrope od II svjestkog rata.
Vi kao svjedok genocida vlastitim očima, kako možete i pored presuda svjetskih sudova za genocid, izjaviti kako su genocid počinile grupice i pojedinci? Genocid ne mogu počiniti ni pojedinci ni grupe, nego je to dobro isplaniran i logistički dobro poduprt državni projekat. Ali, Vama je očito do pravde kao do lanjskog snijega što je kod Allaha dž.š. neprostiv grijeh.
Vi se ne pridržavate ni vlastitom rukom potpisanih islamskih pravnih akata poput Fetve muftija o genocidu u Srebrenici iz 2015.
Tinta se na Fetvi nije ni osušila, a Vi ste dozvolili da se u Vašem prisustvu Cvijetom Srebrenice zakiti četnički vojvoda Vučić koji negira genocid. Šta više, spašavate ga na Mezaru u Srebrenici, pa preporučujete nam kao prijatelja. Nije li to grijeh prema žrtvama genocida kojima klanjate dženazu, nije li to ponižavanje svih nas, a pogotovo preživjelih žrtava genocida; mnoge od njih ni do danas nisu saznale gdje su tajne grobnice u koje su katili pobacali njihove najdraže, a Vi – o pomirenju! Kako možete dozvoliti da se majka koja je izgubila i muža i sinove u genocidu miri sa katilima i da na Mezaru u Vašem prisustvu odaje priznanje četničkoom vojvodi!? Takva mogućnost nije nigdje zapisana u Kur'anu na koji se tako često pozivate. To što Vi činite nije u skladu sa osnovnim civilizacijskim normama. To je poniženje i neoprostiva uvreda.
Nije li prirodno i logično da predstavnici agresorskog naroda i njihovih pomagača priznaju genocid, izvinu se žrtvama i bošnjačkom narodu, te zatraže oprost? Možda bi neko i htio, ali i Vaše izjave i djela ga sokole da to ne učini. Pa i kada, i ako to učini, moramo svi njegovati kolektivno pamćenje na genocid kako nam se ne bi ponovio.
‘Hitorijsko pomirenje’ o kojem vi pričate ima smisla koliko i pokušaj građenja kuće bez postavljanja temelja. Nije li pozivanje na ‘historijsko pomirenje’ zapravo nuđenje jednog velikog i sramotnog poniženja bošnjačkog naroda i naših žrtava dželatima? Jeste li čuli ijednog rabina kako poziva Jevreje i naciste na pomirenje? Takav bi bio kamenovan na javnom mjestu. Svijet je naučio poštovati žrtve Holokausta jer su ih Jevreji uvijek poštovali i jer su jasno pokazivali svijetu da od svijeta očekuju isto! Vama je džaba ponavljati da BEZ ISTINE I PRAVDE NEMA POMIRENJA!? Ko ne poštuje zakone svoje vjere, ko obezvrijeđuje svoje žrtve, ko nema dostojanstva…, ne može očekivati ni da ga drugi poštuju niti da poštuju žrtve toga naroda.
Nedavno ste u Sandžaku, agitirajući za četničkog vojvodu Vučića, izjavili kako ‘srpski narod nije genocidan’, te da su genocid počinili ‘pojedinci i grupice’! Ne predstavlja li to umanjivanje odgovornosti naroda koji je izabrao one koji su planirali i sprovodili agresiju i genocid nad nama i koji amnestiraju zločin genocida koji je, kao što je općepoznato, godinama planiran i provođen iz Beograda, svjesno i organizovano i masovno, što je brojnim presudama Haškog tribunala, te presudom Međunarodnog suda pravde od 26.02.07. pravno verificirano.
Laž je tvrdnja da su genocid počinile grupice i pojedinci. Genocid je zlodjelo države Srbija i zločinačke tvorevine RS. Svojom ste izjavom o tome da su genocid počinili ‘pojedinci’ i ‘grupice’ pokazali da ne poštujete niti sudske presude. Vi se u javnosti predstavljate kao da nikada niste čuli za presude o genocidu, niti ste ikada pročitali Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Stoga, kao vjerski poglavar koji se ne drži slova ni vlastitom rukom potpisane Fetve o genocidu u Srebrenici, koji se ne drži Božje riječi u vezi s neprijateljima Islama, koji opstruira pravdu, Vi nemate pravo govoriti to što govorite ni u svoje, a kamo li službeno u ime živih Bošnjaka o pomirenju sa katilima, a ni obmanjivati nas o tome ko je i kako počinio genocid. Ono što vam je dužnost i kao građanina i kao vjerskog poglavara naroda nad kojim je počinjen genocid je poštivanje donesenih presuda o genocidu.
Vaš javni poziv o pomirenju žrtve i katila kojeg još nije stigla pravda, ponižavajući je utoliko više što nam za “glavnog pomiritelja” i prijatelja nudite Vučića, poznatog Šešeljevog šegrta, snajperiste sa Jevrejskog groblja u Sarajevu, osobe koja je javno prijetila da će za jednog ubijenog Srbina biti ubijeno stotinu muslimana. Ne, to nema nikakvog uporišta u logici, nego o namjernom ponižavanju svih nas kojeg nam malo-malo pa javno servirate.
Najnovija u nizu Vaših uvreda jeste izjava koju ste dali 22.04.17. u Banja Luci u povodu polaganja kamena temeljca za Arnaudiju. Za temeljenje ste odabrali ‘Dan Grada Banjaluke,’ umjesto Dan džamija, odnosno 7. maj ili dan kada su srpski fašisti i srušili dvije najpoznatije banjalučke džamije, znači i tu Arnaudiju. Zašto vam se hitilo, osim ako se niste i ovog puta svjesno i planski htjeli dodvoriti katilima, pa nas tako pokušali ponovno poniziti?
 
I pored tolikog dodvoravanja četničkim vlastima, organizatori ovogodišnjeg obilježavanja Dana grada (nekad je to bio Dan oslobođenja Banja Luke od fašizma) nisu u svom programu niti spomenuli polaganje kamena temeljca Arnaudiji, niti je iko od predstavnika genocidne vlasti bio prisutan tom činu, čime su jasno dali do znanja koliko drže do obnavljanja Arnaudije, a i do svih vas koji ste bili sudionici tog čina. Oni su ponizili vas, a vi ste ponovno pokušali poniziti nas. Mi ne dopuštamo da nas niti Vi, niti dušmani ponižavaju! Nemate pravo na to! Istina da je ovaj put u Banja Luci je još jednom praktično IZ amnestirala rušenje džamija, urbicid nad islamskim dobrima, kao sastavni dio genocida. To je već uhodana praksa koja se provodi obnovom džamija o trošku onih koji ih nisu porušili. Sada ste zavukli duboko ruku u tursku haznu, ali se ne odričete ni džeparenja bosanskih muslimana, sve da ne bi udarili po džepu onih koji su planirali i izvršili zločin urbicida.
To je zajednička politika koju IZ provodi ruku pod ruku sa SDA.
7. maja prošle godine Bakir Izetbegović je izjavio kako su Ferhadiju srušili ‘neodgovorni pojedinci,’ što je laž jer je postojalo 614 organizovanih četničkih terorističkih grupa kojima su srpske vlasti osigurale desetine tona eksploziva da bi sistematski razarali islamske bogomolje, spomenike kulture neprocjenjive vrijednosti. IZ i SDA skidaju ljagu sa naših džellata, što je nedopustivo.
I IZ i SDA nas obmanjuju kako je RS neupitna, kako se zločin isplati, što je u konačnici javno negiranje genocida i urbicida, odnosno amnestija počinitelja.
U negiranju urbicida učestvovao je i Ustavni suda BiH po čijoj su se presudi džamije rušile na misteriozan način same od sebe, vjerovatno po principu domino efekta čiji je nastanak, po mišljenju tog suda, očito nepoznat. Kako vas nije stid da nam preko SDA sudija u Ustavnom sudu BiH, sve muslimana, pristajete na takvu nepravdu pa da u ime svih nas amnestirate zločince, čak na mjestu njihova zločina, kao na temeljenju Arnaudije, otvaranju Ferhadije, zatim u Sarajevu, Srebrenici…
 
Vi šutke posmatrate ustaljenu sudsku praksu izjednačavanja žrtava i katila pred pravdom i historijom i to je i Vaša praksa. Nismo čuli da ste se javno odlučno usprotivili protiv montiranih sudskih procesa najvećim i najčasnijim herojima obrane naše države, komandantima, običnim borcima. Umjesto da se izborite da se u svim mektebima, školama, medresama, FIN-u izučava slavna oslobodilačka Armija RBiH, njeni komandanti i borci, vi šutke promatrate njihov sudski progon koji se odvija po onoj narodnoj – kadija te tuži, kadija ti sudi jer ni na jednoj važnoj državnoj funkciji nema Bošnjaka, a ako i ima mora slušati B. Izetbegovića i IZ, inače ih slijedi žuti ili crveni karton. Dok se vi srkletite oko polaganja temljeca Arnaudiji i u vazovima kmečite za parama, dok nas ponižavate i nanosite zijan i državi i nama, američka Ambasadorica nam otkriva da se u nastavnom progamu u RS ni jednom riječju ne spominje država BiH, a obavezna jezgra zajedničkih predmeta je potpuno izbačena. Umjesto toga, vi ste se zadaverali oko pravdanja izmišljenog terorizma u Bošnjaka, dok horde četnika nesmetamo krstare Bosnom i prijete novim genocidom, dok se po Zagrebu postorajavaju ustaše, dok Čović ucjenjuje sve nas, a vi popuštate! Nema mirnijeg naroda na Kugli od Bošnjaka koji tako dureći i bez osvete podnosi četnički i ustaški terorizam u ratu i miru kojeg vi pokušavate opravdati negiranjem genocida i urbicida, skrivanjem pod ćilim povijesnih istina. Sve to ima za cilj negiranje karaktera rata u R BiH – kako bi se opovrgle povijesne činjenice da to nije bio međunarodni sukob, smišljena agresija i planirani genocid, nego građanski rat, kako bi Bosnu na konjske repove, šta je ko jamio, jamio je. Krivica se podjednako razvaguje i na katila i na žrtve, a IZ i SDA sudjeluju u tome, potpuno svjesno. O zajedničkom opstruiranju pravde na Svjetskom sudu pravde ne treba trošiti riječi. Sramotno je da je za predsjednika Sabora IZ i za samu IZ da je planirani propast revizije “dobra stvar za Bošnjake,” pa on na baška organiziranom seminaru, u ime IZ preporučije imamima Bosne da moraju podržati sabotere toga procesa. To je atak na pravdu, din, na žive i mrtve! Zar IZ nije najoštećenija u gencoodu i urbicidu i ubijanjem muslimana i barbarizmom, pa bi se IZ logično trebala i najsrčanije boriti za pravdu… ?!
U istom ste govoru spomenuli da se treba obnoviti pravoslavna crkva u Mostaru.
Jesmo li to mi srušili tu crkvu pa da je trebamo obnavljati ili je i to dio Vašeg ‘mudrog’ plana o ‘historijskom pomirenju’ kojem je osnova beskonačno samoponižavanje? Ako bismo crkvu trebali obnoviti, ispada da smo je mi i srušili, pa nas dovodite istu ravan sa agresorom i njegovim domaćim zločinačkim pomagačima? To je ta Vaša nakaradna logika i amnestiranje zločinaca svaljivanjem krivice i troška na pleća onih koji bogomolje nisu srušili. Kako se ne bojite Boga Dragoga kada se već ljudi ne stidite!?
Nisu li crkvu u Mostaru srušili ‘bojovnici za treću izbornu jedinicu’, kao što su srušili i džamiju u Vitezu, ili Stari most, džamiju u Ahmićima, pobili tolike muslimane? SDA, uz suglasje IZ, nagrađuje ih entitetom, kao što je nagradila i amnestirala četnike za genocid i urbicid. Nije li bilo logično i razumno da ste umjesto izjave koju ste dali o pravoslavnoj crkvi u Mostaru pozvali sve one koji su rušili naše bogomolje, a koje do danas nisu obnovljene, da ih sada i obnove ili nanovo izgrade? To su neprihvatljive Vaše izjave, pa Vam ne dopuštamo da nas njima ponižavate.
Vaša izjava kako ‘muslimani ne prave razliku između džamije i crkve’ je pogodila naša vjerska osjećanja. Iako nam kao muslimanima ni crkve niti druge bogomolje ne smetaju, jer svako ima pravo da svoju vjeru ispovjeda na način na koji želi i gdje to želi (‘Vama vaša vjera, meni moja’- časni Kur’an, Al-Kjafirun 109:6), svaki vjernik zna da sa aspekta vjere za nas crkva i džamija ne mogu biti isto, jer bismo u tom slučaju namaz obavljali i u crkvi isto kao što to činimo u džamiji. Druge religije i crkve poštujemo samo ako te religije i crkve poštuju našu vjeru i nas. Za sada, one nas trijebe i u ratu i u miru, i to uz „amin“ IZ i SDA koje se busaju u svoja muslimanska i bošnjačka prsa, a ustvari izdaju i vjeru i državu „za večeru…“
Ovom prilikom želimo spomenuti i sramotne i potpuno neprihvatljive poteze Medžlisa IZ Banja Luka oko otuđivanja i urvavanja vakufske imovine što je protivno din-ul islamu i strogim odredbama o vakufima i vakufljenju. Budući da se to radi sa Vašim znanjem i odobrenjem Vakufske direkcije, jasno je zašto se ni Vi niti bilo ko iz Rijaseta IZ-e niste ni oglasili, a kamo li spriječili te nečasne rabote, u koje spada i devastiranje harema banjalučkih merhuma, tim gore što su neki od njih u registru nacionalnih spomenika.
Umjesto da spriječite čak i takve i pomisli uništavanja vakufa, prošle se hefte na hutbama u svim džamijama širom BiH, te u bosanskim džamijama u inozemstvu, licemjerno čitala hutba Banjalučkog muftije Kozlića kojom se narod poziva da uvakufljuje imovinu! S obzirom na to od koga takav poziv dolazi, ko stoji iza njega, malo je reći da je takav poziv ciničan, tragičan i beskrajno sramotan. Tu se u konačnici radi o pohlepi za novcem koja gazi i mrtve i žive. Treba da Vam je jasno, hadži reis efendija, da se osvješćeni dio bošnjačkog naroda neće odazivati na te cinične pozive dok god to od njih traži takav jedan, potpuno iskompromitirani muftija i oni koji su se suglasili s njim. Dosta je zavlačenja ruku u muslimanske džepove, dosta je poniženja!
Očito svime ovim želite i Vi ponovo operirati naš narod od povjesnog pamćenja, stvoriti kolektivnu amneziju kako bi i jedanaesti genocid pao u zaborav i kako bi novi dočekali ponovo nespremni kao janjad „mirno spavajući.“ To je dio sprovođenja zločinačkog genocidnog Dejtonskog ugovora koji je negacija i našeg naroda i naše države, zatiranje našeg bivstvovanja, naše kulture, vjere i tradicije – nastavak genocida, urbicida, kulturocida u dejtonskom primirju. To je politika u kojoj IZ na čelu s Vama provodi, politika koja nema uporišta u zdravom razumu i Islamu, niti u svjetovnom pravu i pravdi. To je nedopustiva ponižavajuća politika kapitulanstva koja vodi uništenju i države Bosne i njena najbrojnijeg naroda. To je haram-politika! Mi se toj politici odlučno odupiremo jer nam je naređena borba za pravdu i istinu („Govori istinu, makar jedini bio!“).
Vama i svakom Vašem sljedbeniku ovim putem javno odričemo pravo, ne samo da dajete ovakve i slične nedopustive i ponižavajuće izjave, nego i da činite haram-djela u naše ime. Ne u naše ime, hadži reis efendija! Jer takve izjave jednom vjerskom lideru koji drži do dina, do dostojanstva svoga i ponosa svoga naroda – žrtve genocida – ne pristaju ni u kahvi, a kamo li na mjestima dokazanog genocida i urbicida kakva su Srebrenica, Banja Luka i mnoga druga bosanska mjesta…
Es-selamu alejkum/Mir Božiji neka je na Vas!
Dženana Delić,
Bedrudin Gušić,
 Ibrahim Halilović

Povodom moje inauguracije u prostorijama Počasnog konzulata BiH u Sydneju je organizovana i fotografska izložba stećaka, gdje su prisutni gosti bili upoznati sa istorijskim dijelom naše zemlje.U mome govoru sam prisutnim gostima objasnila šta su stećci, njihovo porijeklo i starost…..Ja i sama dolazim iz Republike Srpske i sama sam prošla sa dvoje djece kroz stradanja i strahote. Mi moramo reći šta se desilo, da se takve stvari više nikad i nikome ne ponove, bez obzira na vjeru i rasnu pripadnost…..Imam nekoliko projekata koji su mi prirasli za srce, ali jedan od najdražih je poklon države Bosne i Hercegovine Parlamentu Australije “Stećak”.Ja sam, skupa sa mojim kolegom,takođe uspješnim biznismenom iz Bosne Rudijem Šišićem, donirala novac za izgradnju monumentalnog spomenika….. Već dugo godina u svim mojim razgovorima sa bh. političarima apelujem da se odnos Matice promijeni prema iseljeništvu.Toliki novac se šalje u Maticu, odlazimo na godišnje odmore u Bosnu, gdje prosječno familiju iz Australije košta oko $20 000, a kad tamo odu nisu poželjni kao gosti. (nešto mi je to poznato, op. B.G.). Pri izborima smo katastrofalno zapostavljeni,mnogo toga se treba poraditi na izmjeni zakona i svijesti o nama kao dijaspori…..Kontakt sa rodnim gradom imam, tamo mi tetka živi, međutim od rata, kad sam otjerana, svega sam dva puta bila u veoma kratkoj posjeti.Taj strah ja jednostavno ne mogu da izbrišem iz srca i ne želim sebe da dovodim u situaciju gdje se ne osjećam sigurno i prijatno…..U našem domu se savršeno spajaju dvije kulture, mada mislim da preovladava bosanska kultura……

Evo me još “u Bosanskoj Dubici”, poštovani čitatelji. Jednostavno, u jednom nizu naišao sam na fine ljude, odnosno na dvije dame i jednog čovjeka od pera i sanjara, pa su mi njihove priče bile itekako zanimljive. Stoga, kao i prethodne dvije, i ovu želim podijeliti s vama.

GospođoTalić-Gabriel! Imenovani ste krajem januara ove godine kao drugi počasni konzul BiH u Sidney-u. Šta za Vas znači to imenovanje? Da li ste to prihvatili samo kao priznanje ili i nove obaveze i odgovornosti?

TALIĆ-GABRIEL: Imenovanje počasnog konzula je zaista ogromna čast, ali takođe i obaveza i odgovornost.Moje ime je poznato i cijenjeno ne samo u bosanskoj javnosti, nego i u australskoj zajednici. Zauzeti poziciju Počasnog konzula je odgovoran posao prema svima, a naročito pred samim sobom. Ja iza sebe uvijek ostavljam rezultate, ja sam radoholik, tako da sam toj poziciji pristupila jako odgovorno i sa elanom.

U povodu Vaše inauguracije otvorene su i prostorije Počasnog konzulata naše zemlje u najvećem australijskom gradu. Šta je sve od sadržaja prezentirano prisutnima, odnosno gostima, tim povodom?

TALIĆ-GABRIEL: Povodom moje inauguracije u prostorijama Počasnog konzulata BiH u Sydneju je organizovana i fotografska izložba stećaka, gdje su prisutni gosti bili upoznati sa istorijskim dijelom naše zemlje.U mome govoru sam prisutnim gostima objasnila šta su stećci, njihovo porijeklo i starost.

 Jedna ste od onih osoba u brojnoj i razuđenoj bh. dijaspori koja se, između ostalog, istakla humanitarnim akcijama za BiH ili neke projekte u njoj. Šta biste rekli o filmu rediteljice “Za one koji ne mogu da govore”, rediteljice Jasmile Žbanić, kojem ste bili producent i finansirali ste ga vlastitim novcem? Šta Vas je neposredno motiviralo da finansirate upravo takav jedan, ne samo kulturni project?

TALIĆ-GABRIEL:Poznavajuci Jasmilu Žbanic i njen rad, kada me je zamolila da pročitam scenario filma “Za one koji ne mogu da govore”, jednostavno me oduševio. Pošto je njoj u to vrijeme trebao investitor, zajedno smo došle na ideju da to ja budem, kao prvi strani investitor koji je vlastiti novac uložio u bosanskohercegovačku kinematografiju. Razlog je jednostavno moj poriv da progovorimo o stradanjima naših žena u ratu, da se tim nedužnim žrtvama oda počast.Ja i sama dolazim iz Republike Srpske i sama sam prošla sa dvoje djece kroz stradanja i strahote. Mi moramo reći šta se desilo, da se takve stvari više nikad i nikome ne ponove, bez obzira na vjeru i rasnu pripadnost.

 

Da li je i koliko na Vaš odnos prema ljudima kojima treba pomoć utjecao i vlastiti odgoj? Naime, poznavao sam vašeg rahmetli oca kao plemenitog i skromnog čovjeka i mogu li onda da tvrdim da “iver nije pao daleko od drveta..”?

TALIĆ-GABRIEL:Hvala Vam na divnim rijecima o mome rahmetli ocu.I stina je da je moj vlastiti odgoj igrao ogromnu ulogu u mome životu. Iako sam iz imućne obitelji, nikad nisam smjela da pogledam nekog sa visine, da ne pozdravim starije, da prođem pored ljudi koji pruže ruku za marku, a da mu ne dam bar pola marke.Taj isti odgoj sam prenijela i na svoju djecu i ponosim se tim. Jednostavno rečeno, ja suosjećam sa ljudima i njihovom patnjom, jer nije lako nekog moliti za pomoć. Ponosan i stidan smo mi narod i upravo iz tih razloga saslušam svakog pažljivo i svakoj molbi priđem sa svoje tačke viđenja.

Koji je Vaš najdraži dosadašnji projekt?

TALIĆ-GABRIEL:Imam nekoliko projekata koji su mi prirasli za srce, ali jedan od najdražih je poklon države Bosne i Hercegovine Parlamentu Australije “Stećak”.Ja sam, skupa sa mojim kolegom,takođe uspješnim biznismenom iz Bosne Rudijem Šišićem, donirala novac za izgradnju monumentalnog spomenika .

Stećak danas stoji u vrtu ispred Parliament House u Canberri i tu će ostati i nakon mene.

 Koliko traje mandat počasnog konzula i na čemu ćete naročito raditi u toku istoga?

TALIĆ-GABRIEL:Mandat Počasnog konzula je četiri godine sa mogućnošđu produžetka još jednog mandata.

Kako često posjećujete Domovinu i kakve utiske ponesete nakon tih posjeta, generalno?

TALIĆ-GABRIEL:Ja sam svakih par mjeseci u Bosni, a naročito sad kad smo otvorili kompaniju za nekretnine i u pregovorima smo za otkupljivanjem još jednog dijela druge kompanije. Mi zaista volimo te prostore i vidimo ogromne neiskorištene potencijale.

 Da li se, po Vašim i naših građana u Australiji spoznajama, naša matica odnosi na odgovarajući način prema nama u tzv. dijaspori?

TALIĆ-GABRIEL: Već dugo godina u svim mojim razgovorima sa bh. političarima apelujem da se odnos Matice promijeni prema iseljeništvu.Toliki novac se šalje u Maticu, odlazimo na godišnje odmore u Bosnu, gdje prosječno familiju iz Australije košta oko $20 000, a kad tamo odu nisu poželjni kao gosti (nešto mi je to poznato, op. B.G.). Pri izborima smo katastrofalno zapostavljeni,mnogo toga se treba poraditi na izmjeni zakona i svijesti o nama kao dijaspori.

Koliko Bosanaca i Hercegovaca danas živi u Australiji? Kako su primljeni na nivou države te u lokalnim sredinama i kako su se snašli tamo?

TALIĆ-GABRIEL: Oko 40 000 naših građana je u Australiji i svi su se jako dobro snašli.To su ljudi srednjeg staleža, marljivi i Australija ih jako mnogo cijeni i poštuje.Ovdje se osjećaju kao vrijedni i priznati građani u društvu.

 Imate li kontakte sa rodnom Bosanskom Dubicom i da li je taj prelijepi gradić, na desnoj obali Une pri njenom ušću, bio, jeste ili će biti predmet nekog od Vaših projekata?

TALIĆ-GABRIEL:Kontakt sa rodnim gradom imam, tamo mi tetka živi, međutim od rata, kad sam otjerana, svega sam dva puta bila u veoma kratkoj posjeti.Taj strah ja jednostavno ne mogu da izbrišem iz srca i ne želim sebe da dovodim u situaciju gdje se ne osjećam sigurno i prijatno. Znate,ipak su me otjerali ljudi koji i dalje žive tu, to se ne može zaboraviti. Ja sam i dalje aktivna i tu, ali sa daljine.

Nogometnim klubu “Borac” sam neki dan donirala kompletnu fudbalsku opremu i kopacke.

 

Na samom kraju: Vaš suprug je Australac, uspješan poslovni čovjek. Da li ste i koliko u privatnom životu zadržali tradicionalne bosanske običaje i koje od njih naročito prakticirate u novoj, dalekoj sredini? Spajaju li se u Vašem domu dvije kulture i nastaje li iz toga svojevrsni “amalgam”?

TALIĆ-GABRIEL:U našem domu se savršeno spajaju dvije kulture, mada mislim da preovladava bosanska kultura. Moj muž kaže da je upravo to što čini naš dom sretnim, ta bosanska tradicija familijarnog života, prijateljstva, poštovanja starijih, sve ono što nema u zapadnom svijetu. Moj muž kaže da je značenje familije tek shvatio u braku sa mnom, jer familija ovdje znači okupljanje od Božića do Božića i tu se završava.

Želim Vam još puno uspjeha u poslu, životu, humanitarnom i patriotskom angažmanu te hvala velika za ovaj razgovor.

TALIĆ-GABRIEL: Bila mi je izuzetna čast razgovarati s Vama. Želim Vam puno uspjeha kako u poslovnom ,tako i u privatnom životu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (886)

 
 

Sav moj životni tok, od ranih školskih dana, sve danas, prožet je literalnim stvaralaštvom. Počeo sam kao pjesnik, nastavio kao prozaista, a kroz dilemu poet ili prozni pisac, sticajem okolnosti, rodio se novinar- žurnalista…..Govoriti  o ovom s tobom, mojim znancem, kolegom i prijateljem o meni kao tekstopiscu i novinaru, je ne samo čast, izazov, već  veliko podsticajno priznanje koje mi potvrđuje da sve ovo moje ipak nešto vrijedi…..Poezija me još neko vrijeme grijala i natapala moje osjećaje. Djelovao sam na dva kolosjeka, još uvijek više opredjeljen za poeziju nego za novinarstvo. U tom periodu osnovao sam u Dubici Klub mladih pisaca i organizovao Prve književne susrete na Kozari, koji su od tada postali tradicionalni, a održavaju se i danas. Na tim  prvim susretima učestvovao je poznati jugoslavenski pjesnik Duško Trifunović…..Novinarstvo danas, bez obzira da li se obavlja profesionalno ili volonterski, od novinara traži profesionalnost i odgovornost, da bude kreativna i misaona ličnost, da dobro zapaža i pravilno prosuđuje, da poštuje novinarske kodekse…..Amerika je priča za sebe. Odmah po dolasku u američku državu Vermont, grad Burlington, postao sam stalni dopisnik jedinog sedmičnog lista na bosanskom jeziku „Sabah“. Bilo to bez ikakve naknade, iz ljubavi i patriotizma. Saradnju sam prekinuo nakon 8 godina, jer nisam dozvolio da se i dalje na meni bogate i eksploatišu moj intelektuali rad…..Posljednjih desetak godina uspješno sarađujem kao kolumnista internet portala čikaškog „Chicagoraja.net“, njujorškog  “Bosnjaci.net“, belgijskog  “Orbus.be“,… Naravno, tu je i Bedrudingusic.wordpress.com, koja sve više plijeni i zapanjuje kvalitetom informacija i aktuelnošću sadržaja…..Borba za istinu i pravdu sve više podsjeća na DonKihotsku borbu sa vjetrenjačama. Običan mali čovjek postaje sve manje vidljiv, pa čak i u fokusu medija za njega ima sve manje mjesta. Naš jezik sve manje razumiju, naš glas i dalje ne žele da čuju. Želim to promjeniti! Želim svakom od nas vratiti jezik i glas!….Nažalost, okolnosti u kojima egzistira dejtonska BiH, jedina država koja opstaje pa čak malo i napreduje u luđačkoj dejtonskoj košulji, prisiljava i mene kako i druge novinare da više svog vremena trošimo na bljuvotine i nebuloze Milorada Dodika, isplakane fraze Čovića, političke marifetluke Izetbegovića, otvorenu  antibosansku politiku  Mladena Ivanića, licemjerstvo Vučića … umjesto  da pišemo  o pet Bosanki koje su sa svjetskog takmičenja domovini  BiH donijele pet svjetskih nagrada za znanje iz matematike…..Državi BiH se mora vratiti  status R i neuspješan Dejtonski sporazum zamjeniti legalnim Ustavom RBiH. Dijasporu treba pozvati da se vrati i obezbjediti mjere stimulativnog povratka, naročitio za etnički očišćena područja. Postojeća vladajuća garnitura u Rs i FBiH mora biti  svrgnuta  i zamjenjena, milom ili silom. Sa njima BiH ne može preživjeti…..Na dijasporu se iz BiH perspektive još uvijek gleda kao na kravu muzaru, na trezor bez dna. Zaboravlja se da su to očevi i majke, kćeri i sinovi, unuke i unuci naše domovine –  majke Bosne i Hercegovine. U dijaspori danas živi 2,5 miliona bh građana, više od pola BiH stanovništva…..Zar danas nije svaki novinar Don Kihot ? Život nije u vjetrenjačama, već u nama, svuda oko nas, u snazi vjetra koji ih pokreće!…..

Dragi i poštovani kolega i prijatelju! Rijetke su prilike da smo mi, koji se bavimo ovim poslom (ali, hvala Bogu, niti smo jeli niti jedemo kruh od toga jer je “od sedam kora”), “s druge strane stola”, odnosno pitani. Došlo vrijeme da Ti budeš nasuprot mene, odnosno da budeš pitan. I vrijeme je bilo. Dakle, hoćeš li se prisjetiti svojih novinarskih početaka? Kako i gdje je počelo?

BEĆIREVIĆ: Sav moj životni tok, od ranih školskih dana, sve danas, prožet je literalnim stvaralaštvom. Počeo sam kao pjesnik, nastavio kao prozaista, a kroz dilemu poet ili prozni pisac, sticajem okolnosti, rodio se novinar- žurnalista. Bilo je više nego uzbudljivo umjesto lirike nastale iz opsesije Brankom Radičevićem (iz koje se rodila prva zbirka mojih pjesama “Sjenke vječnosti“ prožeta  stihovima koji me i danas  s nogu obaraju: „Lišće žuti i lagano pada, u cvijetnjak samoće moje, gdje ruže proljetne venu… grane su gole, gole kao zjenice mojih očiju… i kiša pada, voda pločnikom se sliva, potapajući srce moje“)  čitati svoje prve novinske tekstove u prijedorskom „Kozarskom vijesniku“ ,  a ne dugo po tom u sarajevskom  „Oslobođenju“, „Večernjim beogradskim novostima“.

Bez moje poezije ne bi bilo mene ni kao volonterskog ni kao profi novinara. Poezija me učinila ovom što jesam. Oplemenila mi srce, omekšala dušu. Omogućila mi da brže od onih oko mene spoznam koliko je tvrd i leden kamen, kako peče i boli suza, koliko životno grije sunce. Gurnula me u zvjezdano sazvježđe, u kojem sam sam sebe tražio i nalazio. U takvom poetičnom romantičarskom zanosu rođen je Zijad –  novinar, koji će u svom dugom životnom vijeku, u borbi za istinu i pravdu, napisati više desetina dobrih priča, na hiljade tekstova, komentara, informacija. Kao novinar shvatio sam brzo da imam cilj, da imam  sredstvo, što je učinilo da više koristim oči i uši, postanem oštriji, ozbiljniji, odgovorniji…

Ti si još ranije zapazio moj doprinos informisanju, pa si sa mnom 17. 5. 2012.godine obavio  intervju, koji je tada samo dijelom dotakao moju novinarsku aktivnost.

Govoriti  o ovom s tobom, mojim znancem, kolegom i prijateljem o meni kao tekstopiscu i novinaru, je ne samo čast, izazov, već  veliko podsticajno priznanje koje mi potvrđuje da sve ovo moje ipak nešto vrijedi.

Je li ta žeđ za pisanjem za javnost nastala zbog nekih novinara onoga vremena koji su Te eventualno impresionirali, bili Ti, uvjetno rečeno, uzori, ili je nastala – spontano?

BEĆIREVIĆ: Mislim da je to u početku bio zanos, bila strast i kako se ta strast napajala s osjećajima postajala je žeđ, koju često i nisam stigao ugasiti. Ona u nekim segmentima u meni i sad tinja i gori.

Uzore sam imamo u literaturi, u poeziji i prozi. Prvi izvor zaslađen džennetskim šerbetom bio je neki stari očev Mevlud, a veliku podršku i ohrabrenje imao sam od prijedorske profesorice književnosti g. Dušanke Vesković.

U novinarstvu nisam imao uzora. Moj prvi podsticaj i oslonac u novinarstvu bio je moj profesor stenografije iz srednje škole – g. Ostoja Kesar, tada i glavni urednik “Kozarsklog vjesnika“, koji je u meni uočio sklonost za pisanje. Mislim da je na to imala uticaj vrijedna novčana nagrada koju sam tada dobio od Prijedorskog sreza za poemu o “Kozarskoj epopeji“. Poezija me još neko vrijeme grijala i natapala moje osjećaje. Djelovao sam na dva kolosjeka, još uvijek više opredjeljen za poeziju nego za novinarstvo. U tom periodu osnovao sam u Dubici Klub mladih pisaca i organizovao Prve književne susrete na Kozari, koji su od tada postali tradicionalni, a održavaju se i danas. Na tim  prvim susretima učestvovao je poznati jugoslavenski pjesnik Duško Trifunović. Kasnije je sve išlo spontano, po nekom uhodanom automatizmu.

Novinarstvo Ti nije bilo struka, kao ni meni, jer smo se obojica bavili neki drugim poslovima. Da li i koliko, eventualno, bavljenje novinarstvom na volonterski način nudi više slobode novinaru nego u slučajevima profesionalnog bavljenja? Da li si Ti tu slobodu prepoznao i koristiš li njene blagodeti?

BEĆIREVIĆ: Nikad, čak ni u snu, nisam mogao pomisliti da ću se baviti novinarstvom, da ću biti novinar. Od prvih mladelačkih dana morao sam se boriti sa životom. Rano sam ostao bez oca. Odrastao u porodici sa majkom, sestrom oboljelom od teške koštane bolesti (koju je napustio muž) i troje njene djece.Opština nam je oduzela baštu koja nas je hranila- sve do kućnog praga. Punih 9 godina živjeli smo bez ikakvih prihoda. Prvi  živi novac, prva fasunga nakon 9 godina, bila je od moje prve plate. I tada sam čitao kao opčinjen, kao lud, sve od Maksima Gorkog, Turgenjeva, Andrića .. do Remarka, Dostojevskog, Hemingveja,Krleže…Uz uličnu svjetiljku, na domak kućnog prozora, jer nam je struja bila isključena, čitao sam za dva dana Tolstojev “Rat i mir“, „Jadnike“ Viktora Igoa. Mnoge klasike pročitao sam na prijedlog dubičke bibliotekarke Angeline Košćak, koja je tokom agresije na BiH zajedno sa mužem Jožom i sinom Mladenom masakrirana. Ubice nisu odgovarale, a plemeniti Dubičani dijaspore upravo ovih dana prikupljaju sredstva da im podignu spomenik.

I u takvim okolnostima nije me napustila ljubav za literaturom. Vanredno sam upisao žurnalistiku na zagrebačkoj Pedagoškoj akademiji, ali sam odustao.Brzo sam shvatio da se moram okrenuti životu, više se posvetiti ekonomiji za koju sam se obrazovao i od koje sam živio.  Knjiga je i dalje ostala moj vjeran drug, a novinarstvo je za neko vrijeme skrenuto na sporedni kolosjek. Radio sam volonterski, od slučaja do slučaja.

Zvanje novinar je već dugo nepopularno i opasno. Novinar je danas više nego ikad  prepušten sam sebi. Od njega se traži da poznaje i pravilno koristi tehniku i metode novinarstva, da zapaža, prosuđuje, zastupa istinu i daje kvalifikaciju djela u istinitoj jasnoj i razumljivoj formi. Ako iz bilo kog razloga bude napadnut, a to se sve češće događa, ostaje na vjetrometini bez zaštite i podrške.  

Ipak, novinari novog vremena, za razliku od ranijih, imaju i neke prednosti. Mogu koristiti internet da dođu do pojašnjenja i dijela potrebnih podataka. Na “Facebooku“, „Twiteru“, „Instagramu“ svakodnevno mogu naći neku ideju, otkriti i potkrijepiti sopstvenu. “Google“ , „Yahoo“… su danas prvi i najbolji prijatelji svakog novinara, jer prestavljaju ne samo izvor informacija, već mjesto istraživanja i pretraga, bez kojeg bi istraživačko novinarstvo, kao poseban vid novinarstva, bilo daleko manje uspješno.

Novinarstvo danas, bez obzira da li se obavlja profesionalno ili volonterski, od novinara traži profesionalnost i odgovornost, da bude kreativna i misaona ličnost, da dobro zapaža i pravilno prosuđuje, da poštuje novinarske kodekse.

I ako sad razmišljam o  razlici između amaterskog i profesionalnog novinarstva, mislim da se  ovih posljednjih godina nakon rata, sve više gubi granica između amaterskog i profesionalnog.Volonterski novinari i dopisnici ranije su smatrani manje odgovornim  za eventualne propuste i greške,jer su bili simbolično ili nimalo plaćeni, dok danas sve više padaju pod istu lupu. Istina je da još uvijek volonterski način rada u pristupu novinaru daje nešto više slobode i prostora za djelovanje nego profesionalnom. Tu slobodu novinara volontera sam prepoznao od prvih dana, shvatio njenu vrijednost i značaj, i koristim je kroz cijeli novinarski tok. Svih ovih godina, koje kao novinar provodim u dijaspori, radim isključivo na amaterskoj osnovi, bez ikakve novčane nadoknade, pa se u tom smislu osjećam slobodnijim i manje odgovornim, iako nikad ne gubim iz vida etičke novinarske standarde i poštujem kodekse profesionalnog ponašanja iz međunarodne Deklaracije o novinarstvu.

A hoćeš li se prisjetiti medijskih kuća u bivšoj nam zajedničkoj državi s kojima si surađivao?

BEĆIREVIĆ: Kako sam  već naveo, bio je to prvo „Kozarski vijesnik, gdje sam bio stalni saradnik, te „Oslobođenje“ i „Večernje beogradske“, gdje sam se javljao povremeno. U početku sam  pisao i za „Male novine“. Naravno, sarađivao sam i sa književnim časopisima, ali se ne sjećam kako su se zvali. Uređivao sam i klupske biltene, a profesionalno i mjesečni Informativni bilten radne organizacije DRM (Dubički robin magazine, op. B.G.), u kojoj sam radio 13 godina. A kada je počeo rat, nastavio sam sa pisanjem u Zagrebu, pri izbjegličkom  Povjereništvu Prijedor, gdje su se sastajali i prognani Dubičanci. U izbjeglištvu u Njemačkloj uređivao sam bilten Koordinacionog odbora  Dubičkih klubova Njemačke, koji je distribuiran  dubičkim klubovima u Njemačkoj i šire. Glavni naš moto, koji smo zagovarali sa stranklom “Zelenih“, bio je „blic“ povratak svih Dubičkih prognanika jednim dugim konvojem. Naravno, i to je palo u vodu, kao sve drugo.

A ovdje, u Americi (ili iz Amerike)?

BEĆIREVIĆ: Amerika je priča za sebe. Odmah po dolasku u američku državu Vermont, grad Burlington, postao sam stalni dopisnik jedinog sedmičnog lista na bosanskom jeziku „Sabah“. Bilo to bez ikakve naknade, iz ljubavi i patriotizma. Saradnju sam prekinuo nakon 8 godina, jer nisam dozvolio da se i dalje na meni bogate i eksploatišu moj intelektuali rad. Još i danas su u mom podrumu kutije pune lista “Sabah“, sa nebrojeno mojih priloga.

U tom periodu napisao sam knjigu „Historija Bosanske Dubice“  koja mi je uzela mnogo  vremena, jer sam na 340 strana knjige obuhvatio historijski period dug preko 1500 godina, uključujući aktuelna zbivanja na dubičkom području tokom agresije na BiH. Promocija knjige izvršena je u maju 2008.u Chicagu i St. Louise.

Posljednjih desetak godina uspješno sarađujem kao kolumnista internet portala čikaškog „Chicagoraja.net“, njujorškog  “Bosnjaci.net“, belgijskog  “Orbus.be“,… Naravno, tu je i Bedrudingusic.wordpress.com, koja sve više plijeni i zapanjuje kvalitetom informacija i aktuelnošću sadržaja. Neke aktuelne priloge objavljujem na dubičkim portalima i na svom FB. Svih ovih godina sam stalni saradnik časopisa  bh. dijaspore u V.Britaniji „Haber“  Birmingham. Aktivnu saradnju u dva četvorogodišnja mandata imao sam sa Kongresom Bošnjaka Sjeverne Amerike, narčito u mandatnom periodu Emira Ramića i Harisa Alibašića. Moje teme su politika i ekonomija. Moj moto – ukidanje dejtonskog uređenja BiH, ukidanje entiteta- prije svega genocidne Rs, vraćanje državi BiH statusa Republike, zamjena Dejtonskog ugovora legalnim ustavom R BiH.

Puno, puno, čitavo brdo tekstova si napisao od kojih su mnogi objavljeni na mome blogu,a sada arhivirani. Na mene lično, a i na mnoge moje čitatelje (budući da mogu da pratim čitanost priloga po broju i po destinacijama širom svijeta – na dnevnoj, sedmičnoj, mjesečnoj te godišnjoj osnovi) nekako najsnažniji dojam ostavljaju Tvoje reportaže nastale u Domovini i njenom okruženju u povodu Tvojih posjeta tamo, ili ovdje po Americi. Po njima si, čini mi se, postao, prepoznatljiv. Ima li u trenucima nastanka tih reportaža emocija, nostalgije.. pa i svojevrsnih poruka?

BEĆIREVIĆ: Rado pišem reportaže.U njima je uvijek puno emocija, a često žala i nostalgije. Pišem ih s posebim nadahnućem i draži, ali me aktuelna zbivanja u društvu, posebno ona o nama i oko nas, u tome ograničavaju i sputavaju. Pisao sam o ljudima i njihovim sudbinama, posebno  o putevima i sudbinama prognanih Bošnjaka, o Prijedoru i Srebrenici, o Semiru Osmanagiću i Bosanskim piramidama u Visokom, o Travniku i buđenju Vlašića, o Bihaću – gradu muzeju na otvorenom, o ljepotici Uni i zaboravljenom zemaljskom raju –  Štrbačkom buku, o Novljaninu – slikaru i uredniku portala “Chicagoraja.net“  Feridu Seferu i umjetničkoj galeriji njegove familije..

Događaji se smjenjuju vrtoglavom brzinom i neke od njih naprosto je nemoguće zanemariti i zaobići. Iritiraju ne samo mene već većinu onih koji misle i osjećaju kao ja. Uzdrmaju i uzburkaju kompletno javno mnijenje. I to me čini odgovornim i obaveznim da se oglasim sa informacijama, konstatacijama, upozorenjima, porukama. Protiv zla i nepravde koja se nanosi mom narodu i drugim poštenim ljudima, protiv laži i obmana koje se šire i sve više prekrivaju nebo iznad nas. Koprena laži postaje sve viši zid  pred našim očima. Otvoreno ga projektiraju i postavljaju ne samo ispred pojedinaca, grupa i naroda, već između i ispred država. Pred našim očima se događaju jezive stvari, pokolji, masovna ubistva, genocidi, a mi skoro ništa ne možemo ili ne hajemo učiniti da ih osujetimo i spriječimo. Borba za istinu i pravdu sve više podsjeća na DonKihotsku borbu sa vjetrenjačama. Običan mali čovjek postaje sve manje vidljiv, pa čak i u fokusu medija za njega ima sve manje mjesta. Naš jezik sve manje razumiju, naš glas i dalje ne žele da čuju. Želim to promjeniti! Želim svakom od nas vratiti jezik i glas!

Spomenuh u prethodnom pitanju poruke. Da li u njih možemo svrstati i Tvoje nadahnute priče o našim uspješnim ljudima, posebno Tvojim i mojim Dubičanima i posebno mladima?

BEĆIREVIĆ: Ne pišem samo o zbivanjima i događajima. Sa posebnim zadovoljstvom pišem o uspješnim ljudima, borcima za istinu i pravdu, za jednakosti, ljubavi i slobode.

Uspjesi naših mladih su moj najveći motiv. Kako ne istaknuti Prijedorčanku Herminu Jakupović, koja je među 35.000 studenata Finske izabrana za studenta godine u 2017-oj? Kako ne pisati o dubičkom doktoru veterine Almiru Karabegoviću, koji je za svoj patent spiralu za sprečavanje nekontrolisane oplodnje pasa do sada dobio 7 zlatnih medalja širom svijeta, o njemačkom humanisti Martinu Fisheru koji je iz srpskog okruženja izvukao i spasio 3.000 Dubičana i veliki broj Prijedorčana, Banjalučana?…Kako zaboraviti rad i djelo dubičkog foto- reportera i novinara Rusmira Karata?!  Zar možemo zatvoriti oči pred svim što u cilju odbrane BiH zadnjih 20 godina čine Sarajlija Namik Alimajstorović, Prijedorčanin Emir Ramić, Novljanin Ferid Sefer, Haris Alibašić… ? Zar ništa ne reći  o američkoj turneji  protagonistice islama Aiše Purak, o nagradi guvernera Vermonta Prijedorčanki Medihi Jusufagić, o izbornom uspjehu Anese Kajtazović…o Amini Karić- prvoj Bošnjakinji doktoru pravnih nauka u Americi? Zar zaboraviti sramnu oslobađajuću presudu ubici Dubičanca Hazima Dautovića-Majkija, posmrtnu poruku prvoborca Bore Batos?…Zar ništa ne reći o Amerikankama iz Vermonta koje već 20 godina širom Amerike promovišu bosansku sevdalinku, o velikom jubileju mostarske porodice Gosto,o težnjama počasne konzulice Australije- Dubičanke Đemile Talić Gabriel …?

A šta tek reći o ljudima kao što si Ti Bedro, kao što je Esad Krcić, Salih Čavkić… vama koji svaki dan „grizete nokte“ i oštrite svoja novinarska pera? Nažalost, okolnosti u kojima egzistira dejtonska BiH, jedina država koja opstaje pa čak malo i napreduje u luđačkoj dejtonskoj košulji, prisiljava i mene kako i druge novinare da više svog vremena trošimo na bljuvotine i nebuloze Milorada Dodika, isplakane fraze Čovića, političke marifetluke Izetbegovića, otvorenu  antibosansku politiku  Mladena Ivanića, licemjerstvo Vučića … umjesto  da pišemo  o pet Bosanki koje su sa svjetskog takmičenja domovini  BiH donijele pet svjetskih nagrada za znanje iz matematike…

A moja Dubica je bila i ostaje moja najveća ljubav, moja čežnja, moja nada, moja žeđ. Njoj je posvećeno na stotine mojih tekstova, pisanih u težnji da joj se vrati njeno ime, da se u nju vrati još uvijek 5.000 od preko 7.000 prognanih Bošnjaka i Hrvatra, da se obnove mostovi bratstva –jedinstva sa Hrvatskom Dubicom i gradovima Hrvatske.  

Uz svu ovu ljepšu žurnalističku stranu, dakle uz spomenute reportaže i priče o našim uspješnim ljudima, ima i ona druga, tužna i ružna koju niti ja i ni Ti, ovakvi kakvi smo, ne možemo i da hoćemo izbjeći, o anamo njoj – politici. Da li tekstove na političke teme pišeš u nekim ravnomjernim vremenskim intervalima i planski, ili jednostavno kad “prekipi čaša”?

BEĆIREVIĆ: Tekstovi sa političkom tematikom  su moji najbrojniji u medijima. Zadnjih godina objavljujem ih skoro isključivo na internet portalima  Chicagoraja.net, Bošnjaci.net, Orbus.be, Bhdinfodesk.com, Bosdubica.net, i naravno tvom blogu bedrudingusic.wordpress.com, itd. Najviše pišem o postejtonskoj BiH, licemjerju EU i Haškog tribunala, problemima vezanim za obnovu naših unutarnjih odnosa…Pišem  o “jahačima apokalipse“  Vučiću, Dodiku, Čoviću, Ivaniću, Izetbegoviću… o Srebrenici i majkama Srebrenice, o Tomašici i dubokim tragovima prijedorskog genocida…Pisao sam i pišem o rasturanju prirodnih resursa BiH i prodaji zemlje otete od Bošnjaka, o globalizaciji, regionalizaciji BiH, odbrani BiH u Dobrovoljačkoj, sjećanju na J. Broza Tita, popisu stanovništva u BiH, o predsjedniku Obami i američkim izborima, povratku prognanih, ali i o islamu, bajramskim  porukama iz Vermonta, otvaranju džamija i islamskih centara u Americi, te o humanitarnim akcijama i Bošnjacima sa margina…

A kad je u pitanju naša Bosna, kad je u pitanju moja Dubica, moram priznati da pomalo iskačem iz kodeksa novinara i postajem pristrasan, jer naprosto ne mogu da svarim svo to zlo, svu tu nepravdu koja se od ratnih dana do danas čini nama i našem narodu, posebno Bošnjacima, od strane okupatorskih vlasti, od strane EU pa i MZ u širem smislu, uključujući i UN.

Ponekad se vraćam i svojoj struci- ekonomiji. Punih 30 godina radio sam u oblasti finansija, i to ne mogu sasvim isključiti iz dijapazona svoga djelovanja. Šesnaest godina sam bio Šef budžeta opštine Bosanska Dubica i dvije godine ličnost broj jedan za njen privredni razvoj. Paralelno sa daljim obrazovanjem nastavio sam pratiti  finansijske tokove u Bosni, Sjedinjenim Državama i svijetu, jer sam 13 godina radio na određenim kompjuterskim programima  u kompjuterskoj kompaniji svjetskog nivoa IBM,  koji su mi to omogućavali. Ipak, samo letimičan pogled na teme koje sam obrađivao zadnjih desetak godina uvjerljivo govori da je politička tematika sa preko 60% zastupljena u mom novinarskom opusu.

Mnogo toga, spoznao sam, Te iritira iz naše političke zbilje, odnosno iz tog mulja kojeg tamo zovu politika. Ipak, šta naročito ne možeš da svariš, bilo da je riječ o političkim događajima iz naše zemlje i regiona ili o samim tamošnjim političarima?

BEĆIREVIĆ: Politička zbilja u BiH, ali i u regionu, ne samo da iritira, već konstantno predstavlja novu staru prijetnju miru i sigurnosti ne samo BiH, već cijelom Balkanskom regionu. Ne mnogu shvatiti da narod BiH i dalje pristaje da bude ovca u stadu koje vode kriminalci i neprijatelji države. O Vučiću, Dodiku, Ivaniću, Čoviću, Izetbegoviću, Radončiću…, ne želim trošiti riječi. Oni mi se gade. Ne samo da im nije mjesto u vlasti, već su po svemu što se o njima do sada reklo i čulo, što su radili tajno i javno, trebali davno biti  istjerani iz svojih jazbina i poslani na optuženičku klupu, a neki od nje i korak dalje.

Političko stanje u BiH je neodrživo, ali još uvijek nema dovoljno snažne, jasne i artikulisane narodne mase koja bi pokrenula i iznijela procese promjena. Odnos EU prema BiH mora biti iskreniji sa više razumjevanja i podrške. Od Sjedinjenih Američkih Država očekujem više, prije svega da poprave greške koje su počinili u Dejtonu. U BiH se moraju ukinuti entiteti. Prvi prioritet je bezuslovno ukidanje Rs.Teritorij se mora objediniti i stvoriti regionalna struktura sa racionalnijom upravljačkom garniturom, uz manje nivoa vlasti. Državi BiH se mora vratiti  status R i neuspješan Dejtonski sporazum zamjeniti legalnim Ustavom RBiH. Dijasporu treba pozvati da se vrati i obezbjediti mjere stimulativnog povratka, naročitio za etnički očišćena područja. Postojeća vladajuća garnitura u Rs i FBiH mora biti  svrgnuta  i zamjenjena, milom ili silom. Sa njima BiH ne može preživjeti.   

 Odeš često u Bosnu i, siguran sam, da kao i ja uključiš šesto čulo kada si tamo. Tamo ne srećeš političare, već narod. Da li njih zanima politika, odnosno njihova vlastita sudbina?

BEĆIREVIĆ: Bosna je moja ljubav i moja rana. Moju Bosnu sam posjetio  par puta za ove 24 godine progonstva. Za takav korak sam uvijek spreman.Spreman sam iz ovih stopa sjesti u avion, otići na sarajevsku Bašćaršiju, pojesti duplu porciju ćevapa, zaliti kefirom i ako treba odmah se vratiti u Vermont. Bosnu treba doživjeti, osjetiti njen miris, zaviriti u njenu dušu, iznutra, iz Srebrenice, sa Potočara, sa Bihaćkog trga, Bašćaršije, sa mosta koji ponovno spaja moju Bosansku Dubicu sa Hrvatskom Dubicom.

Svaki put kad sam odlazio bio je to poseban doživljaj. Mislim da se većina izbjeglih i prognanih tako osjeća.Mnogi se žele vratiti, ali gdje i kako? Jer mi  smo ni na nebu ni na zemlji. Ma gdje god da smo, nismo tamo!

A kako nas tamo naši sugrađani, komšije.., znani i neznani gledaju iz tamošnje perspektive? Da li i koliko i oni i takozvana Država drže do nas, uopće? Kakvi su Tvoji utisci i zapažanja po tom pitanju?

BEĆIREVIĆ: Bosna i Hercegovina svih postdejtonskih godina ima maćehinski odnos prema dijaspori, iako dijaspora čini skoro polovinu njenog stanovništva. O tome sam pisao prije 20 godina pod naslovom “Dijaspora u vlastitom ogledalu“, što je dijelom poslužilo kao platforma pri osnivanju Svjetskog saveza dijaspore BiH. I dok druge zemlje čine sve da se povežu sa svojom dijasporom, stimulišu je da pobude interes za matičnu zemlju, BiH nastavlja ignorisati prijedloge, sugestije i zahtjeve koje im se iz dijaspore svakodnevno upućuju. Interakcija između BiH i njene dijaspore je glavna žila kucalica, pupčana vrpca bez koje BiH ne može prosperirati ni preživjeti. Vrijeme je da se to u BiH shvati. Tek tada bi Anex VII Dejtonskog sporazuma mogao dobiti  zeleno svjetlo i postati ostvariv. O svemu ovom razgovarao sam i danas često razgovaram sa Bosancima i Bošnjacima u BiH i u svijetu. Svi imaju isto mišljenje. Ogorčeni su na odnos naše države prema nama, ali nisu izgubili vjeru da će se taj odnos jednog dana ipak promjeniti na bolje. Mi trebamo našu Bosnu, naša Bosna treba nas!

Na dijasporu se iz BiH perspektive još uvijek gleda kao na kravu muzaru, na trezor bez dna. Zaboravlja se da su to očevi i majke, kćeri i sinovi, unuke i unuci naše domovine –  majke Bosne i Hercegovine. U dijaspori danas živi 2,5 miliona bh građana, više od pola BiH stanovništva. I tek jučer, nakon 22 godine, Vijeće ministara BiH usvojilo je dokument kojim se utvrđuje politika saradnje sa bh. iseljeništvom. I to je prvi, lično mislim podobro zakašnjeli dokument te vrste, ali koliko sam na brzinu vidio ostvarenje Anexa VII iz Dejtonskog ugovora o povratku izbjeglih i prognanih je i dalje na sporednom kolosjeku, da ne kažem zadnja rupa na svirali. Ali do sad nismo ni to imali.

Na kraju, vrijedi li ovo što mi radimo ovolikog truda, ulaganja intelektualne energije i drugih ljudskih, pa i materijalnih resursa? Vrijedi li, zapravo, do u beskonačnost se boriti s vjetrenjačama?

BEĆIREVIĆ: Ponekad i sam sebi postavim isto pitanje. Koliko potrošenih sati,dana, godina, koliko uzaludnih nadanja?! Zastanem, stanem, svoja iznevjerena očekivanja, svoje razočarenje i gorčinu koja se nakupila, pretvorim u šutnju. I jednom prilikom, sasvim neočekivano, dok sam tako pasivno okretao glavu da ne vidim i ne čujem, komšija me upita zašto nema mojih tekstova na internetu. Nadao se da će na uobičajenom mjestu u uobičajeno vrijeme naći moj komentar o aktuelnom događaju. To me otrijeznilo, podiglo iz apatije, vratilo mi uvjerenje da moja borba nije uzaludna, da ono što pišem ipak nekom nešto znači. I nastavio sam pisati. Hvaliti ono što zavređuje hvalu, a napadati i rušiti sve ono što razara našu sreću. Nastaviti Donkihotsku borbu sa vjetrenjačama. Zar danas nije svaki novinar Don Kihot ? Život nije u vjetrenjačama, već u nama, svuda oko nas, u snazi vjetra koji ih pokreće!

I još nešto. Učinio bi veliki grijeh sebi i vama kada bi propustio istaknuti ne veliki, već gigantski doprinos koji naš Bedro, banjalučki gazija, daje od sebe u borbi za istinu i pravdu, za Bosnu i Bošnjaštvo… Njegov portal je aktivan i živ svaki dan puna 24 sata, uvijek sa svježim informacijama o aktuelnim događajima. I uvijek, bez dlake na jeziku! Kako to stiže, samo on zna!  

I na kraju, zahvaljujem se g. Bedrudinu Gušiću na izboru mene za sagovornika, na prostoru koji mi je ustupio i svima vama koji budete ovo čitali na poklonjenoj pažnji.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (885)

 

Dilista Međedović je Dubičanka koja nakon rata živi u Bihaću. Tek nedavno je počela da piše o svom zavičajnom gradu Bosanskoj Dubici, obnavljajući svima nama draga i nezaboravna sjećanja, koja su u njoj nastala dok je bila tek nedorasla djevojčica. Ovaj moj prilog je osvrt na njen nadahnut  tekst posvećen uspomeni na malu sajdžijsku radnju  Asije-Sije Pezić, koja je u srcu gradskog jezgra postojala stotinu godina, a nestala u vihoru srpske agresije na Bosnu i Hecegovinu.

Zijad lista , što piše Dilista!

Image may contain: 1 person, closeup

Krajem marta ili početkom aprila na FB Bosanska Dubička Čaršija pročitao sam  memoarske zapise naše šarmantne Dubičanke Diliste Međedović  sa motom “Dok je ljudi mjeriće se vrijeme“, koji nas  na jedan do sada rijetko viđen način vraćaju u našu voljenu i nezaboravnu Bosansku Dubicu, u njeno srce dubičku čaršiju, u „Ajfelov dubički hram“ –  Sahadžijsku radnju  Ismeta  i Asije- Sije Pezić . Ovom njenom tekstu, pisanom sa posebnim nadahnućem, morao sam ponovno da se vratim, ne samo da zadovoljim svoju sujetu, već da sviju nas još jednom svratim u hramove dubičke prošlosti, u to carstvo “Tika-Taka“  sa obiljem šerafića, oprugica, zupčanika, u koje je  jednog običnog ljetnog dana  šezdesetih  godina prošlog vijeka  sa svojom ćerkicom Dilistom, koja je kraj nje cupkala, ušla  Dubičanka Raza u crnim lakanim cipelama sa kajšićem  da popravi svoju kućnu vekericu. Možda bi taj dan bio zaboravljen i za desetogodišnju Dilistu, da  iz jednog od brojnih  zidnih satova, koji su svaki na svoj način mjerili i pokazivali vrijeme, nije kao poludjela izletjela ptičica, isklepetala 12 puta “kuku, kuku, kuku“…pa se povukla od kuda je i došla. U toj ćaroliji batova koji se kreću i svi proizvode čaroban zvuk, nastala je „dubička legenda“ o Sajdžinici Siji, kojoj je Dilista svojim nadahnutim potsjećanjem pojačala ton i popravila boju.

Ovaj tekst pišem iz razloga što želim još jednim snopom svjetla osvjetliti taj dubički hram za mjerenje vremena i oživjeti  Dilistina slikovita sjećanjima  na dubičku  čaršiju, na ljude i događaje koji su je učinili jedinstvenom i nezaboravnom. Dilistina sjećanja  su blagodat. Riznica dragocjenosti, koje  je ona  sve do sada čuvala u sebi kao hamajliju, da bi jednom kada ih je pokrenula,  iz nje suknula  kao vulkanska  lava. Vagoni sjećanja su krenuli, do koje će stanice stići, da im se već danas priključimo?

Dilista vjeruje da je životna sreća u tajni i ona zajedno sa nama djetinjom radoznalošću pokušava do nje doprijeti i otkriti je. Njena  olovka piše srcem o onom što izvire iz njene duše, sa željom  da učini trajnim i ovjekovječi vrijednosti koje su stvarale generacije, kojima pripadaju njena majka Raza i dubička urarka Asija- Sija Pezić. Ali u Dilistinom djetinjem sjećanju, koje obiluje sa obiljem slikovitih detalja, kao na filmskoj traci nižu se segmenti  čaršijskog života sa dražesnim likovima, koje ona tako uvjerljivo oživlljava, da ih doživljavamo kao svoje znance i susjede. Njena karakteristična zapažanja  sastavljena od bezbroj sitnih detalja, naprosto očaravaju i zapanjuju.

Dilista se nadahnuto i inspirativno sa dubokim osjećajima vraća u vrijeme djetinjstva i očima djevojčice  promatra  svoj porodični dom, divi se  svojoj majci dok otvara avlinska vrata,  baca sporadičan ali pronicljiv ispitivački pogled u najbliži komšiluk  u kojem vidi komšinicu Devletu kako sjedi na prozoru i Mehu plavog kako okrenut leđima  mete avliju …U svom slikovitom opusu  ljudi, stvari i događaja, Dilista kao u partiji pokera, koristi džokera da markira svoje izabrane likove i učini ih vječnim. Ona fotografski snima i prati djetinjstvo, zapaža i snima svaki detalj i želi ga sačuvati  za sebe i sviju nas, da prepoznamo njegove vrijednosti i ljepote  i u njemu uživamo.  I kada zaroni u prošlost, sa velikim  zanimanjem  koje plijeni i nas kada njen tekst čitamo, ključem koji strpljivo čuva u svom srcu otvara saharu uspomena i znatiželjno odabire ljude i događaje.

Svaki njen esej, priča ili crtica je portret, panorama, resprotektiva sa živim slikovitim pejsažima i likovima.  Iako su opisani samo sa jenom riječi, ne treba im, ništa dodavati. Zar treba bilo šta dodati u opisu “plavog Mehe koji mete avliju okrenjut leđima“, ili opisu „Devlete na kućnom prozoru“. Zar i sada ne osjećate okus Ćetavinih ćevapa koji je malu Dilistu još  prije pola vijeka čežnjivo zapahnuo, dok je s majkom  priolazila pored Ćetavine ćevapdžinice. Taj miris ćevapa i danas  draži i naše nosnice. U svakoj njenoj riječi je naboj vrijedan desetinu riječi. Sve što je mala Dilista sakupila ispod svojih trepavica, nikad neće zaboraviti naša Bosanska Dubica. Iz Dilistine sahare imaće šta čitati ove i buduće generacije, jer što  njena  olovka  jednom napiše, više niko ne može da izbriše.

Ali ovaj Diilistin esej,  koji kada mu se pridodaju novi koji se tek kale pod njenim perom formira malu enciklopedijsku cjelinu, nije samo oživljavanje jednog minulog vremena, uslovljenog  nostalgičnim raspoloženjima. To je poruka i ovim i budućim generacijama Dubičana, i ne samo Dubičana,  da ne dozvolimo da nas život učini beskorisnim. „Otimajte se, borite se, borite se ne očekujući pomoć  sa strane”  – poručuje nam Dilista. “Svaki dan života je važan, i treba ga živjeti, a ružne stvari potisnuti ljepim i prioritet dati ljubavi“. A ljubav  za našu zavičajnu Bosansku Dubicu nikad neće izblijediti, nikad umrijeti.

Pod snažnim dojmom Dilistinih sjećanja , zapahnut mirisom drage prošlosti, makar u mislima prolazim dubičkim mahalama, silazim na dubičko korzo, i dok prolazim pored mjesta gdje su godinama „stari Urmahor“,  Ismet i Sija Pezić,  mjerili vrijeme i popravljali vekerice , iz grudi mi se otima teški uzdah. Ali samo toliko dugo, dok ne učinim novi korak dalje, idući u susret i priključujući se  svima vama koji ćete opet  jednog dana,  u ljetno predvečerje,  sa svojom djecom, unučadi i praunučadi šetati dubičkim korzom do kasnih noćnih sati.  A do tog dana vratite i vi svoja sjećanja i sa njima dopunite mozaik Dilistinog šarenog tepiha, prostrtog na dubičkom korzu.

Nema više sahadžijske radnje, ni  Ismeta, ni Sije urara, al’ ostaše uspomene  u srcima našim i opomena sa naših mezara.

Zijad Bećirević – U prilog vremenu koje dolazi !!!

Burlington, 21. Aprila 2017.g.

Oni koji vladaju Islamskom zajednicom u Banja Luci su najavili da će se sutra, 22. aprila 2017. izvršiti polaganje kamena-temeljca jedinoj preostaloj neobnovljenoj banjalučkoj džamiji – Arnaudiji, ili, kako sam je u jednom ranijem tekstu nazvao – posestrimi Ferhadije. Prvo što smatram za potrebnim da javno kažem jeste da mi snažnije nego inače naviru sjećanja na to jutro, u petak, 7. maja 1993., kada je u svega nekoliko sekundi razlike u odnosu na Ferhadiju, ista također minirana od strane Karadžićevih, Mladićevih i Župljaninovih fašista. Naviru mi sjećanja na rahmetli muftiju Ibrahim ef. Halilovića i moj obilazak skupa s njim rušilišta obje džamije, vraćaju mi se slike uplakanih i do boli tužnih mojih sugrađana, okupljenih oko oba mjesta zločina, njihova glasna tišina koja je tada nadjačavala buku bagera i kamiona koji su čistili ruševne ostatke džamija, a koju (tišinu) su, opet jedino nadjačavali njihovi jecaji i pokoja kletva.
 
Zašto baš 22. april ?
 
Dakle, evo, neki od nas doživjesmo nakon nepune 24 godine od ubijanja Arnaudije, druge banjalučke ljepotice, da budemo suvremenici polaganja njenog kamena-temeljca. Međutim, na prvi pogled ostaje mi pomalo nejasno zašto su izabrali baš 22. april, kojeg današnji banjolučki vlastodršci obilježavaju kao Dan grada, a ne kao Dan oslobođenja Banja Luke kojeg smo mi i generacije prije nas obilježavali? Kažem, nejasno mi je na prvi pogled, ali kada složim neke kockice onda dolazim do zaključka da i ovaj čin simbolizira lojalnost IZ-e Banja Luka tamošnjem režimu. Jer, da nije tako, zar ne bi bilo logičnije da se kamen-temeljac položi 7. maja, koji nije daleko? Ali, neko misli drugačije, odnosno plaši se da to vlast kojoj su itekako lojalni, ne shvati kao provokaciju. Eno im!
 
Hvala Bogu da neće imati adute da traže donacije za obnovu Arnaudije
 
Kao što je poznato, donator obnove Arnaudije će biti Direkcija vakufa Republike Turske, odnosno financijska konstrukcija je u cjelosti zatvorena. Također je poznato da će izvođenje radova, nadzor i sve radnje po proncipu “ključ u ruke” biti u organizaciji i pod kontrolom donatora. Ovo smatram veoma važnom činjenicom iz dva razloga:
 
1. Da će se realizirati rok završetka obnove od 900 dana;
 
2. Da niko nema argumenata da traži od pojedinaca niti od bilo koga dodatne donacije za ove svrhe i lobira navlakušama tipa “budite vakifi Arnaudije…” ;
 
Ne, vakif Arnaudije je bio i ostao samo jedan – Ferhad-pašin defterdar Hasan efendija koji ju je dao sagraditi potkraj XVI stoljeća, odnosno džamija je završena 1595. a svi poslije njega nisu niti mogu biti to u izvornom smislu, pogotovo niko danas. Naime, da je pravde, pravednika, odvažnih i onih koji odlučuju bez kalkulacija, račun za obnovu Arnaudije, kao i svih drugih banjalučkih i bh. džamija, trebalo je ispostaviti onima koji su je srušili. Ovako, abolirani su rušitelji kao i njihovo životno djelo, a donator, u konkretnom slučaju Direkcija vakufa Republike Turske, se mogu smatrati stvarnim kreditorima rušitelja, na duži ili beskonačan rok, svejedno. A, kao što rekoh, nema potrebe prizivati nikakve dodatne “vakife” jer su sredstva osigurana. Bolje bi bilo da se umjesto toga formira Fondacija za sprječavanje iseljavanja stanovništva (posebno mladih) iz BiH, stvaranjem uvjeta za njihovo zapošljavanje ili pak Fondacija za izgradnju škole za bošnjačku djecu u Banja Luci, kojom  bi rukovodili ljudi izvan političkih stranaka ili IZ-a. Banja Luci treba ljudi, a džamijama džematlija, dragi moji.
 
Da, i uspravljena Arnaudija će “upotpuniti razglednicu Banja Luke”, kako reče u jednom režimskom mediju prije koji dan onaj muftija, ali zar je to najvažnije? Zar nije važnije da bi ona trebala služiti svojoj primarnoj svrsi: da ima ko da klanja u njoj! Ako će ona služiti samo zbog budućih razglednica Banja Luke koje bi nudile lažnu poruku, bolje je da se ne obnavlja.
 
I, još nešto: ni slučajno ne treba ove iz IZ Banja Luka ili Vakufske direkcije Sarajevo smatrati nekim zaslužnima ili “graditeljima”. Ne, oni su samo domaćini turskim donatorima i ništa više. Oni su svoje “graditeljske” sklonosti dokazali devastacijom nekoliko banjalučkih harema, rušenjem nišana od kojih su mnogi proglašeni nacionalnim spomenicima. Ali, to je već druga priča, ne samo za javnost, nego i za pravosudne organe!
 
Bedrudin GUŠIĆ

Sva moja motivacija dolazi od ove djece  koja danonoćno rade bez ikakve naknade, imaju toliko volje da pomognu svima, da osiguraju to neko bolje sutra i samim sebi a i drugima. Ta njihova neizmjerna volja za boljim životom dala mi je motivaciju da pokrenemo i osnujemo naše udruženje “Fokus”, uprkos svima onima koji i danas dani pokušavaju da nam nanesu neku štetu….. Naše udruženje broji trenutno 9 članova i  jesmo multietničkog karaktera. Šareni smo za divno čudo većini. Svi su tu na okupu zajedno , Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Romi. Ta djeca još nikada nisu spomenula jednu jedinu riječ o onome što je bilo i zašto smo mi takvo udruženje kakvo jesmo…..Također bih naglasila da imamo veliku podršku od gospodina načelnika opštine, Centra za socijalni rad i mnogih drugih privatnih i državnih ustanova i onih iz biznisa. Poslije prvog mjeseca našeg rada ljudi su se sami počeli nuditi da pomognu. Jer su vidjeli kakav je naš cilj i šta u stvari Fokus želi da uradi u tom našem malom gradiću na obali Une…..Ova djeca nemaju namjeru da idu nikud, neki su bili i vratili se. Kažu da im nigdje nije ljepše nego tu gdje su odrasli. Drugi opet kažu da su uložili i trud i novac da završe fakultete i da ne žele ići iz zemlje uprkos svim poteškoćama pri nalaženju posla…..Moja komšinica rah. Sarač Atifa ubijena je, nazalost, i još uvijek nije pronađena. Ta žena je ostala u mom sjećanju nekako posebno i uprkos svemu što pokušam da ne mislim na te neke loše stvari, one same dođu kad padne mrak. Počela sam da je sanjam danima, što mi se nije prije dešavalo. Odjednom mi je došlo nešto da tim ljudima niko nije podigao nišan ili bilo kakvo obilježje.  A zaslužili su to. Tako da sam napisala jedan tekst i javno pozvala sve Dubičance da se uključe. Vjerujte mi da sam bila iznenađena koliko se ljudi odazvalo. Novac se skupio za nekih par dana. Moja prijateljica Amra Sevlić je sama od sebe donirala 10.000 KM…..

Uvijek sam do sada razgovarao sa čelnim ljudima humanitarnih i inih organizacija, udruženja, asocijacija i sl. pa bi tom analogijom sada trebao razgovarati sa čelnicima Udruženja mladih iz Vaše i naše Bosanske Dubice “Fokus”. Ali ne, ovoga puta s velikim razlogom pravim izuzetak: razgovarat ću s Vama jer ste inicirali osnivanje tog Udruženja i postali ste njegov najznačajniji donator. Dakle, šta Vas je neposredno motiviralo da pokrenete osnivanje “Fokusa”?

NAHIĆ: U zadnjih nekoliko godina radila sam direktno sa mladim gospodinom Nedimom Krivdićem koji je i predsjednik našeg udruženja. Često se pojavljivao problem kada bi slali pomoć ili pokušali pokrenuti neki novi projekt oko toga kome će se pomoć uručiti ili tko će biti ŠEF u svemu tome, i bezbroj nepotrebnih malih problema . Svo to vrijeme pomagala sam koliko sam mogla , bez obzira na prepreke. Kada smo prošle godine Nedim i ja razgovarali o nekim planovima šta i kako dalje , ja sam htjela da počnemo sa časovima engleskog jezika za svu djecu koja žele da nače jezik. Našli smo i učitelja  i par volontera ali nismo imali svoje prostorije. Jedini prostor koji smo mogli koristiti je bila Omladnsika biblioteka i čitaona “Mehmed ef. Spahic” koja je u sklopu IZ Bosanska Dubica. Pojavila su se određena pitanja kako će sve to da ide, zašto, kako i koliko … Počela sam  se raspitivati kako da registrujemo neko udruženje građana-mladih pa da mi sami radimo? Gdje god sam pitala rekli su mi da je to NEMOGUĆE!! Neki su mi predlagali da otvorim fondaciju ali ja to nisam htjela  ako već imam druge opcije. Tako da smo s malo truda došli do pravih inforamcija  šta nam je potrebno i kako da to uradimo, što je meni a i Nedimu bilo izuzetno drago. Sva moja motivacija dolazi od ove djece  koja danonoćno rade bez ikakve naknade, imaju toliko volje da pomognu svima, da osiguraju to neko bolje sutra i samim sebi a i drugima. Ta njihova neizmjerna volja za boljim životom dala mi je motivaciju da pokrenemo i osnujemo naše udruženje “Fokus”, uprkos svima onima koji i danas dani pokušavaju da nam nanesu neku štetu.

Udruženje je multietničkog karaktera. Znači li to da mladi Bosanske Dubice nisu opterećeni nekom bližom prošlošću, odnosno faktima da je taj gradić ranih 90-tih moralo napustiti nekoliko hiljada nesrba?

NAHIĆ: Naše udruženje broji trenutno 9 članova i  jesmo multietničkog karaktera. Šareni smo za divno čudo većini. Svi su tu na okupu zajedno , Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Romi. Ta djeca još nikada nisu spomenula jednu jedinu riječ o onome što je bilo i zašto smo mi takvo udruženje kakvo jesmo. Dapače, njima to daje posebnu motivaciju za rad. Oni žive zajedno u tom istom gradu iz kojeg su nažalost otišli mnogi nesrbi i nakon 20 i nešto godina nemaju drugog izbora. Jer zemlja je tvrda, nebo visoko !!! Posla nema bez obzira na sve fakultete koje su završili. Ni u jednom mom razgovoru s njima nisam osjetila jedan jedini trag neke mržnje. Jedino što sam osjetila je koliko volje imaju i koliko vole da rade i pomažu drugima. Apsulutno nikakvog opterećenja kod njih nema što se tiče vjere, nacije, boje kože itd.

Kome i kako, zapravo, aktivisti “Fokusa” pomažu, a ko i kako, opet, osim Vas, pomaže-donira “Fokus”?

NAHIĆ: Aktivisti Fokusa pomažu svim građanima Bosanske Dubice  bez obzira na vjersko opredjeljenje. Radimo striktno sa Centrom za socijlani rad. Od njih dobijemo listu i po tome radimo. Ako neki pojedinac  ima želju da mi odradimo neku akciju i da nam instrukcije kome želi da se pomoć uruči, mi tako i uradimo. Osim nas udruženje pomažu i lokalni ugostitelji, biznismeni, pojedinci iz dijaspore također su se pošeli javljati, većina želi ostati anonimna, što mi i poštujemo. Također bih naglasila da imamo veliku podršku od gospodina načelnika opštine, Centra za socijalni rad i mnogih drugih privatnih i državnih ustanova i onih iz biznisa. Poslije prvog mjeseca našeg rada ljudi su se sami počeli nuditi da pomognu. Jer su vidjeli kakav je naš cilj i šta u stvari Fokus želi da uradi u tom našem malom gradiću na obali Une.

Da li postojanje tog Udruženja mladih daje već neke rezultate u Bosanskoj Dubici? Ima li naznaka zaustavljanja procesa dalnjeg iseljavanja tamošnjeg stanovništva?

NAHIĆ: Mi radimo od novembra mjeseca 2016. godine. Imali smo razne akcije, nastupe nekih glumaca, projekt “Dobra djela” koji je privukao najvise pažnje novinskih agencija, raznih radio stanica itd. Dobila sam neki dan molbu od FACE TV da žele napraviti interviju sa Fokusom  što je velika stvar za tako mali grad. Većini je čudan baš taj naš MULTIETNIČKI KARAKTER. Moja namjera i jeste bila da pokušamo pronaći poslove za mlade da ne idu dalje iz svoje zemlje, jer za par godina ako se nastavi iseljavanje ostaće nam Bosna i Hercegovina pusta. Ova djeca nemaju namjeru da idu nikud, neki su bili i vratili se. Kažu da im nigdje nije ljepše nego tu gdje su odrasli. Drugi opet kažu da su uložili i trud i novac da završe fakultete i da ne žele ići iz zemlje uprkos svim poteškoćama pri nalaženju posla. Mislim da s malo volje, truda i rada možemo svi zajedno obezbjediti toj djeci poslove, nadam se u skoroj budućnosti, jer naši planovi su malo veći. Kako se sve odvija do sada uvjerena sam da ćemo to i ostvariti, ali samo zajedno.

Najveći rezultat rada Udruženja je to da su se svi zajedno uključili da pomognu i nama i našim sugrađanima, bez obzira na vjeru i naciju. Moj cilj je i bio takav, da svi radimo zajedno, što se i ostvaruje svaki dan.

 Dok ste živjeli u Chicagu skupljali ste humanitarnu pomoć. U čemu se ogledao taj vid humanitarnog rada i kome ste sve pomagali?

NAHIĆ: Ja sam pomoć počela skupljati na Floridi 2014 .godine,kada je našoj biblioteci i čitaoni bilo potrebno knjiga. Pokrenuli smo taj projekt ali ja sam se odvojila da radim sama, jer su mi se počeli javljati ljudi kojima je bila potrebna pomoć u hrani, lijekovima, ogrjevu i tome slično, te sam odmah uz podršku par mojih prijatelja skupila izvjesnu sumu novca i tada smo obezbjedili pomoć za nekih 15 porodica. I dalje sam naravno podržavala projekt za skupljanje knjiga, jer djeci je porebno da čitaju što više i poboljšavaju svoju edukaciju svakodnevno. Od tad radim s Nedimom Krivdićem i mogu vam samo reći da je toliko razuman, pametan, plemenit i pošten. Zadovoljstvo mi je raditi i s njim i sa ostalim članovima jer me još “glava njie zaboljelja”, kako to kažu kod nas .

 A šta Vas je motiviralo da inicirate akciju podizanja šehidskog nišana u sklopu Gradske džamije u rodnoj Bosanskoj Dubici?

NAHIĆ: Eh, šta da vam kažem!? Svašta smo svi doživjeli i preživjeli tokom rata. Čovjek to nosi sa sobom gdje god da krene. Ja sam možda malo previše (što bi neki rekli) emotvino vezana i za taj grad i ljude. Često mi se desi da sanjam svoje komšije, prijatelje i svašta nešto … Moja komšinica rah. Sarač Atifa ubijena je, nazalost, i još uvijek nije pronađena. Ta žena je ostala u mom sjećanju nekako posebno i uprkos svemu što pokušam da ne mislim na te neke loše stvari, one same dođu kad padne mrak. Počela sam da je sanjam danima, što mi se nije prije dešavalo. Odjednom mi je došlo nešto da tim ljudima niko nije podigao nišan ili bilo kakvo obilježje.  A zaslužili su to. Tako da sam napisala jedan tekst i javno pozvala sve Dubičance da se uključe. Vjerujte mi da sam bila iznenađena koliko se ljudi odazvalo. Novac se skupio za nekih par dana. Moja prijateljica Amra Sevlić je sama od sebe donirala 10.000 KM. Drugi su se naravno odmah uključili da se njoj nadoknadi taj novac, što ona nije očekivala i rekla je sama: “Halal bilo od mene za naše šehide”. Ako neko donira, dobro je, ako ne, isto tako. To su mi bila najteža četiri mjeseca poslije rata jer sam slušala priče od šehidskih porodica kako je ko nastradao, sve njihove muke, sva njihova tuga i bol ušli su u moje srce i potresli me kao ništa do sada. Drago mi je da se to završilo i da spomen na naše sugrađane koji su ubijeni bez razloga stoji u haremu Gradske džamije. Jedno ću samo dodati: da niko od naših sugrađana druge vjere i nacije nije uputio neki loš komentar ili stao na put da se to ne izgradi. Čak sam imala pozive od pojedinaca koji su željeli da učestvuju u toj akciji, što je mene prijatno iznenadilo.

Da li je ta akcija završena i kada će nišan biti podignut?

NAHIĆ: Akcija je završena što se tiče jednog nišana. Nišan je podignut hvala Bogu i sve uređeno oko njega. Trenutno skupljamo novac za drugi nišan jer nisu sva imena upisana, po nekim zakonima i godinama kad je ko nastrado. Zato sad radim na drugom nišanu i skoro sam pri kraju. I on je također već napravljen, što znači čim se sredstva sakupe bit će postavljen.

 Kako inače često posjećujete rodni grad i kakve utiske ponesete nakon eventualnih posjeta?

NAHIĆ: Ne idem u Dubicu, mada planiramo da se ako Bog da vratimo u Bosnu. Onda ću, naravno, ići i zbog svoje majke koja živi u Dubici i zbog svoje djece iz Fokusa i samog Udruženja. Zadnji put sam bila 1996. godine, odnosno prije mog polaska u US. Bio je to sivi grad bez ljudi, bez života, bez imalo nade da će ikada biti bolje. Nisam mogla da ostanem duže od tri dana jer sam imala osjećaj da će me nešto ugušiti. Otišla sam tad s namjerom da se vratim i da pomognem na bilo koji način svoj grad i svoje sugrađane, bez obzira koje vjere oni bili. Jer nisu svi ljudi isti.

 Ima li Bosanska Dubica sadašnjost i budućnost, posebno Bošnjaci u njoj?

NAHIĆ: Lično mislim da ima. Sa malo rada i truda sve se može postići. Bošnjaci koji su trenutno na nekim funkcijama trebaju da puste mlade ljude da rade, da se ističu. Jer imaju više ideja i sposobnosti nego oni. Ako ne počnu podržavati jedni druge teško će išta biti bolje jer ovaj put ne mogu reći kriv je ovaj ili onaj. Ovaj put smo sami sebi krivi. Govorim ovo jer radim i surađujem sa svima jednako – i Bošnjacima i Srbima koji imaju svoje biznise a još niko od njih nije rekao  “necu”, “ne mogu”, “ne želim da pomognem….” A druga stvar, od sjedenja i kukaknja nema ništa. Prošlo je 20 i nešto godina, treba se pomjeriti s mrtve tačke. Mislim da bi se većina trebala ugledati na članove Fokusa koji svaki dan rade i pomažu svima, nisša im nije teško i u njih “NE” prosto ne postoji u riječniku. E, kad malo ostavimo ljubomoru na stranu, kad shvatimo da se neko na nas može samo toliko dugo sažaljevati  pa se prihvatimo posla, možda se možemo i nadati nekoj ljepšoj i boljoj budućnosti u Bosanskoj Dubici .

Na kraju, imate li neku poruku za sve svoje i naše Dubičane, ma gdje bili, te sve ljude dobre volje?

NAHIĆ: Da bi nam svima bilo bolje moramo raditi zajedno, bez obzira na sve što je bilo. Do sada smo svi mogli shvatiti da političari i dalje kolo vode a mi smo nevidljva tačka u vasioni. Ono što je bilo ne smije se zaboraviti, ali se ne smije ni ulje na vatru sipati. Jer od toga nemamo ništa ni mi, ni vi, ni oni. Ne dozvolite da mržnja vlada s vašim umom, zar vam nije bilo dosta 90-tih. Pustite ovu djecu da žive svoj život, da grade svoju budućnost, da obezbjede i bolje danas i bolje sutra za sviju nas. Naše vrijeme je prošlo, takoreći, mi trebamo da im budemo samo podrška. Jer ako nije moguće izgraditi budućnost za mlade, moguće je izgraditi mlade za budućnost.

Moje mišljenje je da glad i neimaština nemaju ni vjeru, ni boju kože, ni zastavu. Na svim jezicima smo isto gladni. I ako ne možete ili čak ne želite pomoći nekome, nemojte mu ni odmagati. Pustite ga da gladuje rahat. Ali se samo sjetite da devedesetih svako od nas, bilo koje vjere da smo, bio je ili gladan ili žedan. Pa ako imate imalo srca i duše nećete dozvoliti da se to više ikada desi bilo kome u našoj Dubici, u našoj Bosni i Hercegovini, u cijelom svijetu. Ako ništa nemate dati, dajte bar lijepu riječ, podršku, ohrabrite nekoga…., jer lijepa riječ ponekad znači više nego brdo para.

Budite mi živi, zdravi i veseli, ma gdje bili.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

NAHIĆ: Hvala i vama !

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (884)

Istinu i samo istinu na vidjelo

Posted: 19. April 2017. in Intervjui

Kakve li slučajnosti, ovih dana, surfajući po stranicama raznih portala na internetu, upravo na portalu CIN / Centar istraživačkog novinarstva /nailazim slijedeći naslov sa slikom Nedžada Brankovića.

C:\Users\User\Desktop\BRANKOVIĆ1.jpg

Isto tako, ovih dana na FB objavljujem, radi podsjećanja, fotografiju mojih zajedničkih drugara, parlamentaraca u Parlamentu Bosne i Hercegovine i Saveznom parlamentu Jugoslavije u Beogradu:

C:\Users\User\Desktop\SFRJ.jpg

Naš obični ili svakodnevni čitalac se može odmah priupitati, kakve li ovo veze ima, međutim, sve me ovo  odmah iniciralo, za ovaj slijedeći tekst, zašto se ja sa   istinitim razlozima, često ispod mojih tekstova i potpisujem sa, Milan, mostarski Sarajlija. U svemu ovome ima mnogo simbolike, koja me često inspiriše za mnoge događaje, kao i za mnoge moje kolumne i u narednom kao i dosadašnjem periodu, radi saznanja  mojih čitalaca.

Kao visoki intelektualac, iskusni stručnjak u svome pozivu, magistar tehničkih nauka, privrednik i graditelj velikih industrijskih objekata u bivšoj nam državi Jugoslaviji, posebno u Republikama Bosni i Hercegovini i u Republici Srbiji, zatim kao aktivni i društveno politički radnik i parlamentarac u skupštinama, u Sarajevu i Beogradu, akumulirao sam ogromna saznanja o ljudima i događajima, koja mi upravo i služe kao istinski izvor pravih, sadržajnih i istinitih informacija i za širu javnost.

Upravo i čitajući prethodni članak o Nedžadu Brankoviću i spoznaji silne golgote, koju je u Sarajevu doživjela i preživjela, gospođa Hajra Balorda, dok je povratila svoj uzurpirani stan, od strane bivšeg našeg premijera Vlade Federacije, gospodina Nedžada Brankovića. Svakako bih preporučio i svim čitaocima da pročitaju isti članak na portalu CIN-a.

Zašto ja o ovome pišem i šta me je na to iniciralo ?

Dva su razloga: prije svega, veoma sam dobro poznavao, prije agresije na našu Bosnu i Hercegovinu, ugledne građane, privrednika i moga parlamentarnog druga, pok. Maksu Balordu / na gornjoj slici iz Beograda /, kao i njegovu cijenjenu suprugu, izuzetnog finansijskog stručnjaka i dugogodišnjeg guvernera naše narodne banke u Sarajevu, gospođu Hajru Balordu.  Upravo su to ljudi i pošteni građani, stubovi njenog društvenog statusa i značaja, kao i mnogi drugi od nas iz istih struktura sveukupnog društvenog statusa i života, u domenima svojih stručnih i ljudskih pozitivnih kvaliteta, koji smo i nešto značili u svome doprinosu cjelovite društvene zajednice.

Drugi je razlog, svakako, neposredno za mene veoma značajan i prepoznatljiv, u odnosima i poznavanju premijera Brankovića, kroz našu višegodišnju bitku, radnika nehrvata iz firme Aluminij iz Mostara, da dokažemo naša prava i na državnu imovinu ove firme i na očitu diskrimanaciju radnika, nahrvata, na nacionalnoj osnovi. Svakako se tada na sceni, kriminala i korupcije  i svih aktuelnih mešetarskih odnosa i djelatnosti, nalazio i gospodin Nedžad Branković , kao premijer Vlade, u zajednici i na istom zadatku i premijeri u Vladi, od Bičakčića Edhema, rah. Hadžipašića, Mujezinovića i Nermina Nikšića, sve do Fadila Novalića. Svi su oni, svaki na svoj način, dali doprinos u pljački državne imovine u firmi Aluminij, kao doprinos u diskriminaciji svih radničkih prava, radnika Bošnjaka i Srba, u istoj firmi. Upravo je, premijer Branković javno i glasno izjavio: „ Sve što se radi sa firmom Aluminij, rezultat je političkog kompromisa, navodno, zbog mira u kući „ što je upravo i godinama rađeno na relaciji odnosa SDA i HDZ-a.

Bila je to, svakako korumpirana i kriminalna vlast, kadrovi SDA, u zajednici sa najvećim  kriminalcima, lopovima i nacionalistima, fašisoidne HDZ stranke i njenim perjanicama, poput Mije Brajkovića, Ive Bradvice i inim njihovim saradnicima.

Zato je iluzorno, poštovana i draga, uvažena , gospođo Hajro Balorda, nešto više ili nešto drugo i pisati i govoriti, ne samo o Nedžadu Brankoviću, saučesniku tvoje golgote, već i o ostalim brojnim kadrovima SDA i HDZ-a, bilo u Sarajevu ili Mostaru. Mnogi slični slučajevi,ugledaće svijetlo dana, jer je istina ne pobjedljiva, jeste bolna, kako za koga, ali pravda, mora isplivati na površinu našeg normalnog društva.

Sve dok ima, nas živih svjedoka, intelektualno sposobnih i voljnih, da pišu i ostave traga u našoj istoriji, za sva zla i nedaće, sa neljudima individualcima ili njihovom kolektivnom djelovanju, ma iz koga naroda ili sredine dolazili, naše mlade i dolazeće generacije će imati i spoznaju i prave slike o istima.

Pameti i sabura, valjda će nam i dragi Bog/ Allah, pripomoći u našoj istini i samo istini.

Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija


 Admir Lješčanin rođen je 14. decembra 1968. godine u Brčkom. Završio je Srednju građevinsku školu u Sarajevu 1986. godine. Od maja 1992. godine aktivno je uključen u odbranu BiH na području grada Brčko. Nakon pogibije dva brata oslobođen je daljeg služenja u Armiji BiH. U periodu od 1993-1998 godine boravi u Njemačkoj. Tokom boravka u Njemačkoj, u periodu od 1995-1998 godine zajedno sa prijateljima iz BiH i Njemačke pokrenuo je i organizovao prikupljanje i transport humanitarne pomoći iz Njemačke za BiH.

Od 1998. godine sa porodicom nastanjuje se u Bihaću. 2010. godine diplomirao je na Pravnom fakultetu, Univerziteta u Bihaću, a 2016. magistrirao je Menadžment i organizaciju na Ekonomskom fakultetu, Univerziteta u Sarajevu. Admir Lješčanin aktivno je govorio njemački jezik. Iza njega su ostali supruga i dvoje djece.

Lješčanin je sa grupom entuzijasta okupljenih u humanitarnoj organizaciji Schutzengel Gesucht iz Njemačke osnovao i izgradio Centar za djecu bez roditeljskog staranja “Duga”, a prva djeca primljena su u novembru 1999. godine, kada je Centar Duga zvanično počeo sa svojim humanim radom.

U Centru Duga u proteklih 17 godina boravilo je 281 dijete, uglavnom sa područja Unsko-sanskog kantona. Najveći broj djece je po rješenju Centra za socijalni rad prešlo na druge oblike zbrinjavanja kao što su povratak u biološku porodicu, usvajanje i smještaj u druge ustanove porodičnog tipa nakon što napune šest godina starosti.

Danas u Centru Duga boravi 22 djece, a radi 20 zaposlenika uglavnom lokalnih stanovnika Kulen Vakufa. Samo zahvaljujući nesebičnom zalaganju i transparentnom radu upravo Admira Lješčanina, Centar Duga je opstao, jer se u kontinuitetu borio sa prije svega finansijskom održivošću.

Lješčanin je nesebično obavljao dužnost direktora Centra Duga, iako se posljednjih pet godina borio sa opakom bolešću, te je Centar izrastao u najsavremeniju ustanovu ovakvog tipa u ovom dijelu Evrope, koji pruža odgovarajuće životne uvjete i osigurava udobno i zdravo okruženje neophodno za normalan psiho-motorni razvoj djeteta.

Komemorativna sjednica povodom smrti ovog velikog čovjeka održat će se u petak 21. aprila u 11:00 sati u sali Kulturnog centra u Bihaću. Posljednji ispraćaj rahmetli Admira Lješčanina biti će ispred Kantonalne bolnice isti dan u 14:15 sati, dok će se dženaza i ukop obaviti u 14:30 sati na mezarju Humci.

DODATAK:
Poštovani čitatelji!
S tugom sam primio gornju vijest. Ovaj plemeniti čovjek ostat će mi u trajnom sjećanju jer sam ga upoznao u situaciji kada je činio dobro ljudima, konkretno, nezbrinutoj djeci. U njemu je do jučer kucalo veliko bosansko srce i bila nastanjena jedna fina, mehka i čovjekoljubiva duša koja se, eto, vratila svome Gospodaru, skrušeno vjerujem zadovoljna i sretna a i Gospodar će biti njome zadovoljan. Molim Gospodara da je nastani u društvu svoga miljenika i drugih džennetlija. Amin! U znak sjećanja na ovu gromadu od čovjeka, postiram kopiju svoga intervjua s njim urađenog prije više od pet godina.
——————————————————————————————————————————————

Admir Lješčanin, direktor Centra za djecu bez roditeljskog staranja “Duga” i predsjednik UO Fondacije Centra “Duga Art” iz Kulen Vakufa kod Bihaća:”AKO STE U PRILICI, POMOZITE LJUDIMA KOJIMA JE POMOĆ POTREBNA, JER SAMO TIM DAVANJEM I VI DOBIJATE”

Posted: 8. Januar 2012. in Intervjui

Moram istaknuti da je Fondacija Centar Duga Art osnovana zajedno sa prijateljima iz Njemačke tako da je jedan od članova Upravnog odbora gospodin Günter Prantl, inače jedan od osnivača i trenutni predsjednik H.O Schutzengel Gesucht…..Naš cilj je da djecu koja su ostala trenutno ili trajno bez roditeljske zaštite kvalitetno zbrinemo i budemo podrška u njihovom psiho-fizičkom razvoju…..Mi, uposlenici, smo ponosni na činjenicu da ja način rada sa djecom kojeg mi prakticiramo u Centru Duga prezentiran prošle godine na Univerzitetu u Beču od strane psihologa dr. Dorothea Weinberga iz Njemačke. …mi smatramo da nije dovoljno samo tražiti donacije i kukati, zato smo pokrenuli par velikih akcija koje realiziramo svake godine….Centar za djecu Duga je izgrađen i prvih godina je financiran isključivo iz sredstava koje su aktivisti organizacije Schutzengel Gesucht skupili u Njemačkoj….

Ovaj sam intervju radio ciljano, odnosno namjenski. Kada sam čuo za ovaj Centar, odmah sam započeo sa razmišljanjem kako mogu pomoći. Osim što je moja kuća već uključena i na drugi, praktičan način u obavljanju građanske i ljudske dužnosti prema Centru Duga, evo i mog uobičajenog načina da približim onima koji me čitaju priču o malim Božijim stvorenjima koji su se igrom raznih sudbina i spleta okolnosti našli u situaciji da kada im je najpotrebnije, izgovaraju prve svoje riječi, prohodavaju i počinju odrastati bez svojih bioloških roditelja, ali koji pokraj sebe ipak imaju dobre ljude koji im pokušavaju njihovo rano djetinjstvo učiniti koliko-toliko sretnim, bezbrižnijim i dostojanstvenijim. Ovu priču vam podarujem kroz razgovor sa najisturenijim njenim protagonistom – utemeljiteljem i prvim čovjekom Centra, iza koga je armija drugih koji na razne načine pomažu. Budite i vi dio njih!

Gospodine Lješčanin! Hoćete li najprije da objasnite u kakvoj su korelaciji Centar “Duga” i Fondacija “Duga Art”?

Lješčanin: Centar Duga je humanitarni projekt pokrenut od strane H.O. Schutzengel Gesucht iz Njemačke, koja je nosilac projekta i svih aktivnosti vezanih za Centar Dugu.
Prvi razlog osnivanja Fondacije Centar Duga Art da su se aktivnosti koje provodimo na prostoru BiH iz godine u godinu povećavale i stvorila se potreba da osnujemo domaću organizaciju (tj. pravno lice) koja će na transparentan način organizirati i sprovoditi te aktivnosti. Ovdje se prvenstveno mislilo na likovnu koloniju i na prodaju čestitki i kalendara. Kao domaće pravno lice uključeni smo u platni promet ta za svaku čestitku ili sliku izdajemo i fiskalne račune. Drugi razlog je svakako bio da se pripremi domaća organizacija koja će u slučaju potrebe biti spremna preuzeti Centar Dugu i nastaviti sa radom. Moram istaknuti da je Fondacija Centar Duga Art osnovana zajedno sa prijateljima iz Njemačke tako da je jedan od članova Upravnog odbora gospodin Günter Prantl, inače jedan od osnivača i trenutni predsjednik H.O Schutzengel Gesucht.

Zašto baš u Kulen Vakufu?

Lješčanin: To je pitanje koje nam se često postavlja. Mi smo kao jedna mala organizacija dovozili humanitarnu pomoć za BiH još od 1995. godine. Prvi kontakt nam je bila OŠ Kulen Vakuf-Orašac koja je tada radila kao izbjeglička škola u Bihaću. U vremenu povratka raseljenih i izbjeglih u Kulen Vakuf i Orašac mi smo pomagali u opremanju školskih objekata. Kod svakog našeg dolaska u BiH uvijek nam je prva stanica bila ta Osnovna škola i uposlenici tako da se vremenom stvorilo i prijateljstvo između aktivista naše organizacije i uposlenika škole. Kada smo poslije, prilikom jedne posjete Kantonalnoj bolnici “dr. Irfan Ljubijankić”, bili upoznati sa problemom ostavljene djece u bolnici i kada se rodila ta ideja izgradnje doma za djecu, uposlenici OŠ Kulen Vakuf su nam ponudili staru devastiranu školsku kuhinju u Kulen Vakufu. Ta ponuda je prihvaćena iz više razloga: predivno okruženje, veliko dvorište, objekat je smješten u strogom centru naselja, pomoć povratnicima da dođu do zaposlenja,…itd. Također treba istaći da se u ovih trinaest godina nismo niti jednom pokajali što je Centar Duga smještena baš u Kulen Vakufu jer odnosi sa mještanima su super a i djeca i uposlenici imaju veći mir nego da smo smješteni u nekom većem gradu. Ja isto tako vjerujem da osim Centra Duga, nema drugih domova za djecu koji su smješteni usred nacionalnog parka.

Koliko djece starosne dobi 0-6 godina trenutno zbrinjavate i kakve im usluge pružaju vaši uposlenici?

Lješčanin: Kapacitet Centra Duga je 24 djece starosne dobi od rođenja do 6 godine. Trenutno je u Centru smješteno 19 djece; najmlađi štićenik je prije dva dana napunio dva mjeseca, a najstariji također je dječak koji ima 6 godina. Naš cilj je da djecu koja su ostala trenutno ili trajno bez roditeljske zaštite kvalitetno zbrinemo i budemo podrška u njihovom psiho-fizičkom razvoju. Koncept koji mi u Centru Duga prakticiramo je dobrim djelom preuzet iz Dječjeg instituta Loczy u Budimpešti koji nosi naziv „Majčinski odgoj bez majke“ razvijen od strane dr.Emmy Pikler(1902-1984) koji je prilagođen našim uslovima i potrebama. Osnova ovog koncepta ima pet osnovnih tačaka: hranjenje, presvlačenje, kupanje, šetnja i kontakt osoba za svako dijete. Što znači da se ovim aktivnostima daje posebna pažnja i da kroz kvalitetno prakticiranje istih uspostavljamo povjerenje između njegovateljice i djeteta kao i jedan kvalitetan emotivni odnos. O pojedinostima našeg koncepta mogli bi pisati dosta dugo. Mi, uposlenici, smo ponosni na činjenicu da ja način rada sa djecom kojeg mi prakticiramo u Centru Duga prezentiran prošle godine na Univerzitetu u Beču od strane psihologa dr. Dorothea Weinberga iz Njemačke.
 
Koliko je ukupno djece prošlo kroz vaš Centar u posljednjih 12 godina postojanja? Koliko ih je vraćeno njihovim porodicama, koliko ih je usvojeno a koliko upućeno u druge nadležne ustanove u BiH?

Lješčanin: Od početka našeg rada po zahtjevu Centara za socijalni rad u Centar Duga ukupno smo zbrinuli 2012 djece.
Ukupno 193 djece je u proteklom periodu, po rješenju nadležnih centara za socijalni rad, smješteno u:
-biološku porodicu 76 djece,
-usvajanje 77 djece
-smješteni u drugu ustanovu 40
Trenutno je u Centru Duga smješteno 19 djece.

Kako, zapravo, dolazite do djece koju onda zbrinjavate u vašem Centru? Jeste li limitirani kapacitetom u jednom ciklusu i postoje li utvrđeni kriteriji za prijem djece u Centar?

Lješčanin: Po porodičnom zakonu Federacije BiH nadležnost nad djecom koja su privremeno ili trajno ostala bez roditeljske zaštite pripada centrima za socijalni rad općina u kojoj roditelji imaju prijavljeno prebivalište ili boravak. Stoga, Centri za socijalni rad upućuju nama zahtjev za smještaj djeteta. O zahtjevu odlučuje stručni tim našeg Centra, i nakon pregleda od strane pedijatra, primamo dijete u našu ustanovu.
Posebnih kriterija nemamo izuzev starosne dobi djeteta. Kapacitet našeg Centra je 24 djece i rijetko je bio slučaj da smo kraći period radili sa više od 24 djece.

Imate li stalne sponzore i ko su oni?

Lješčanin: Imamo stalne sponzore i hvala Bogu da je tako. U proteklih 12 godina Centar Duga je stekao mnogo prijatelja – posebno su nam značajni prijatelji koji su stalna podrška našem radu. a između mnogih izdvojili bi smo: Una Farmacija-Apoteku Kovačević iz Bihaća, koji nam doniraju kompletnu potrebu hrane za djecu do 10 mjeseci, Meggle Mljekara Bihać, koji nam doniraju mjesečne potrebe mlijeka, mesnica MS Alem Bosanska Krupa donira nam meso, firma Avaks Sarajevo konzumna jaja itd… Pored nabrojanih ima i firmi i fizičkih lica koje nam redovno uplaćuju novčane donacije a više pojedinosti o njima možete pogledati na našoj web stranici www.centar-duga.info .

Da li se finansirate i nekim svojim aktivnostima?

Lješčanin: Svakako, mi smatramo da nije dovoljno samo tražiti donacije i kukati, zato smo pokrenuli par velikih akcija koje realiziramo svake godine.

Postavili smo kasice za skupljane donacija u mnoge poslovne objekte: banke, apoteke, supermarkete i elektrodistribucije u svim općinama Unsko sanskog kantona gdje smo omogućili građanima da nas sa sitnim donacijama podrže tako smo u 2010. godini imali ukupan prihod od 36.000 KM samo iz kasica, što je ogroman doprinos našem radu.

Druga naša aktivnost koja ima za cilj prikupljanje novčanih donacija i skretanje medijske pažnje na problematiku ostavljanja djece, kao i problematiku financiranja ustanova koje zbrinjavaju ovu populaciju je Likovna kolonija „ Za djecu Centra Duga“ koju već deset godina organiziramo sa JU Gradska Galerija Bihać. U sklopu ove akcije pozivamo likovne umjetnike na likovnu koloniju koju organiziramo uvijek krajem mjeseca maja, umjetnici nas posjećuju i stvaraju svoja umjetnička djela koja poklanjaju Centru Duga. Ta donirana djela se uokviruju i izlažu na raznim prodajnim izložbama i aukcijama a sav prihod je namijenjen Centru Duga. Na X jubilarnoj likovnoj koloniji koja je održana prošle godine donirano je ukupno 140 likovnih djela od strane 94 umjetnika iz BiH, Srbije, Slovenije, Makedonije,Bugarske, Hrvatske i Njemačke. I na kraju mogu spomenuti i akciju štampanja i distribucije bajramskih novogodišnjih čestitki kao i kalendara. Motive za čestitke rade Njegovateljice zajedno sa djecom a motive za kalendare uzimamo iz slika koje dobijemo na likovnoj koloniji. Čestitke i kalendare nudimo firmama i institucijama na prostoru BiH.
 

Kako pojedinačno donirati novac, recimo iz Amerike, a kako iz evropskih zemalja?

Lješčanin: Na našoj Web stranici postoje uputstvo za slanje novca u valutama USA dollar i euro. Ta uputstva su u PDF formatu pa se mogu isprintati i ponijeti u banku. Tako uplaćen novac stiže direktno na naše devizne račune u BiH.

Budući da sam se i lično uvjerio u transparentnost vašeg rada, a zbog onih potencijalnih donatora kojima nisu nevažna ni vaša javna priznanja, pitam Vas: kako se postaje zlatni donator, kako srebrni i kako bronzani?

Lješčanin: Prije svega ja moram istaknuti da je za nas svaka donacija bitna i da nema male donacije. Zbog toga i ova podjela gdje svi donatori zaslužuju medalje. Sa podjelom zlatni , srebreni i bronzani donatori htjeli smo da se na neki način posebno zahvalimo onima koji nas kontinuirano podržavaju ili su uplatili jako veliku donaciju. Tako da se već prvom uplatom postaje bronzani donator, a ako se uplate nastave sa povećanjem broja uplata prelazi se u srebrenog ili zlatnog donatora.

Pruža li vam ikakvu pomoć Vlada USK ili druge institucije i udruženja u Kantonu?

Lješčanin: Centar za djecu Duga je izgrađen i prvih godina je financiran isključivo iz sredstava koje su aktivisti organizacije Schutzengel Gesucht skupili u Njemačkoj. Vremenom smo i mi počeli u BiH da vodimo naše aktivnosti i počeli smo da skupljamo novac na prostoru BiH. Iz godine u godinu je rastao broj fizičkih i pravnih lica koji su nam donirali. Tako da smo jako zadovoljni sa podrškom društvene zajednice koju imamo ovdje.
Međutim, već duži niz godina pišemo dopise ministarstvima i vladi Unsko sanskog kantona da učestvuju u financiranju našeg projekta sa svega 10% od naših ukupnih troškova, ali do sada dobili nema potvrdnog odgovora. Ove godine smo dobili čak i javna obećanja od strane premijera USK dr. Hamdije Lipovače, pa su i naše nade porasle. U proteklih više od dvanaest godina kako postojimo iz svih mogućih budžeta institucija vlasti u BiH ( a ima ih stvarno puno) dobili smo svega 100.000 KM.
 
Jeste li zadovoljni sa medijskom podrškom u Kantonu, u BiH i izvan BiH?

Lješčanin: Da, medijsku podršku imamo od svih kako elektronskih tako i štampanih medija u BiH. Moram napomenuti da su mediji svojom podrškom i nama doprinijeli i rastu donacija koje primamo. Posebno je za istaknuti već dugogodišnja saradnja sa RTV USK s kojima već duži niz godina u mjesecu decembru organiziramo više TV aukcija na kojima nudimo donirana likovna djela, a ujedno se puno priča i o samom Centru Duga.

Ima li slučajeva da se, nakon što je neko dijete sa navršenih 6 godina napustilo Centar i vratilo se svojoj porodici, ili pak usvojeno ili je upućeno u drugu nadležnu ustanovu u zemlji, da se ponovo sretnete s njim ili njegovim roditeljima i kakvi su ti eventualni susreti bili?

Lješčanin: Da, u puno slučajeva imamo kontakte sa djecom koja su bila smještena u našem Centru i uvijek se radujemo tim susretima. Kada djeca idu na usvajanje njihovi budući roditelji po našem konceptu prije nego što odvedu dijete iz Centra treba da uspostave kontakt sa djetetom, da se upoznaju sa njegovim navikama i osobinama. Potencijalni usvojitelji dužni su par dana da posjećuju dijete, da razgovaraju sa kontakt osobom itd. Za njih imamo osiguran i apartman gdje mogu biti smješteni u toku svog boravka. Kroz sve te posjete stvori se i neko prijateljstvo sa usvojiteljima i njih gotovo 90% nas poslije posjećuje i javlja se telefonom. Roditeljima koji ponovo uzimaju svoju djecu iz Centra Duga mi nudimo da ih jedno vrijeme pomažemo u zavisnosti od njihovih potreba –  da li u paketima sa hranom, da li u rekonstrukciji kuće, da li kupovini pelena, plaćanje vrtića i slično, tako i da na ovaj način ostajemo u kontaktu sa djecom i ujedno pratimo njihov dalji razvoj.
Za sam kraj jedno (polu)lično pitanje: šta je Vas neposredno inspiriralo da otvorite Centar, odnosno da se bavite tim poslom i koliko je u Vaš humanitarni angažman utkana činjenica da ste za vrijeme agresije na BiH izgubili, u 40-ak dana, dva brata?

Lješčanin: Ja moram priznati da mi je humanitarni rad bio malo ili nikako poznat prije početka agresije na BiH. Kada sam nakon pogibije svoje braće, sa svojom familijom otišao u Njemačku i kada su nas primili ljudi (Njemci) i ustupili nam svoju spavaću sobu da spavamo i sve ostalo što su imali na raspolaganju, vidio sam kako i mali doprinos nekome može puno pomoći. Zajedno sa Njemcima i nekim Bosancima sam osnovao i organizaciju za pomoć izbjeglicama iz BiH koja je kasnije i prikupljala i transportovala humanitarnu pomoć za BiH. Valjda je to tako – kada se čovjek nađe u situaciji da mu je potrebna pomoć drugih i primi tu pomoć, tek tada shvati značaj humanitarnog doprinosa. Barem je to kod mene tako bilo.

Ako imate neku poruku za naš čitaoce diljem svijeta, pa i one u BiH – samo bujrum. Inače, Vama i Vašim saradnicima želim još puno uspjeha u Vašem plemenitom radu i hvala Vam velika za ovaj razgovor.

Ja nemam nekih velikih i bitnih poruka. Možda samo ovu, koju sam negdje sam pročitao: Ako ste u prilici, pomozite ljudima kojima je pomoć potrebna, jer samo tim davanjem i vi dobijate, ja sam se uvjerio u to zato i prenosim dalje.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (312)

 

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Ko je licemjeran u ovoj našoj državi, zvanoj Apsurdistan, ni nalik na onu našu lijepu, ponosnu i prkopsnu lijepu državicu, tzv. Malu  Švicarsku.

Koja li je etika okupirala tebe, moj Josipe, htio bih saznati, jer sam te lično onomad iskreno podržavao, otvorenim pismom koje je u slici i riječi, a objavljeno je na portalu Patria.ba ? Čak šta više i javno si se zahvalio na podršci i istom portalu, hvala ti, međutim, upravo u ovoj tvojoj transformaciji i novoj etici, koje ćeš mi možda i pojasniti, dolazi i tvoje totalne, nerazumne i nevjerovatne pretumbacije u moždanoj memoriji, najvjerovatnije sa zamjenom nekog pogrešnog čipa.

C:\Users\User\Desktop\PISMOJOSIPU.jpg

Teško mi je sada i početi, sa poštovani Josipe, jer pored tvoga novog javljanja i ovakvih gnusnih tvrdnji, kako slijedi, u velikoj sam dilemi kako da te oslovljavam, ili da te konačno izbrišem iz mojih, ljudskih memorijskih  saznanja.

C:\Users\User\Desktop\JOSIP.jpg

Dakle , zar i ti, sine Brute? Navodi se da su ovo bile posljednje rječi koje je Cezar izgovorio, dok su urotnici izvršavali atentat na njega. Brut je bio njegov posinak kojeg je on neizmjerno volio i bio mu odan. No, Brut je bio podal pa mu je došao glave. Poslije njegovog ubistva je u Rimu nastao opći metež, građanski sukobi i borba za vlast.

Da li si i ti, Josipe, preko noći postao tako podal i zao, da si se upustio u takvu zlu i najcrnju tvrdnju, za koju ti nije ni mjesto, ni vrijeme, niti tvoji intelektualni ljudski kapaciteti i potencijali, autentičnih saznaja i istinitih dešavanja sa ovih prostora? Rekao bih, apriori, da ti ovo sve liči na podmenuta kukavičija jaja, tvoga „ ljubimca „ i glavne ličnosti svih tvojih dosadašnjih „ ljubavnih“  pisama, svome orguljašu Draganu Čoviću. Kako si student teologije, možda sam pogrešno i pomislio, da si tako blizak i gospodu Bogu, da si iz njegove nebeske arhive crpio vjerodostojne  istinske podatke, te kao takve  si ih mogao kao , intelektualac koristiti i pisati, što si pisao.

Pitam se, Josipe, volio bih sada saznati istinu, o tvojoj pripadnosti nekom timu, ali kojem, jer si postao očigledno i gori od one nedavno lansirane američke „ bombe nad bombama „? Nisi smio zaboraviti da su duži životi od mandata, tako će se i sjenke izgubiti u  čijoj si zaštiti, ostaćeš sam , napušten, izolovan i možda uništen. Svemu se nadati, u ovoj našoj državi, zvanoj Apsurdistan.

Moram ti priznati, Josipe, da me tvoja pojava fascinirala u svakom pogledu, dao sam ti podršku otvorenim pismom, gdje sam ti naglasio, da je ista od Srbina, Milana, mostarskog Sarajlije, te da ti kao takva neće mnogo značiti, jer su ovdje iz firme Aluminij, koju sam gradio i stvarao, sve Srbe poodavno eleminisali. Bio si mi veliki u mojim očima i neposrednim saznanjima, o tvojim Hrvatima, posebno ovim u Mostaru i u Hercegovini, jer je veličina čovjeka i ljudska vrlina, kada konkretno nešto napiše Hrvat o svojim sunarodnjacima, ili Srbin o svojim ili Bošnjak o svojim, ali istinito i vjerodostojno, te posebno ukaže i osudi njihove nedolične radnje. Zato sam te i podržao, jer sam kao Srbin iz Bosne, čistokrvni Bosanac, rođeni Sarajlija, Bosanac od glave do pete, tako jasno i glasno i istinito pisao i  govorio, o agresiji i njeljudskim i zlim poduhvatima i mojih sunarodnjaka Srba, posebno sa istoka, te sam uvijek nešto slično  uvijek očekivao i od ostalih, mojih susjeda ili komšija, da se oglase i osude nedjela iz njihovih redova.

Međutim, kada se, Josipe, uzorno počisti svoje dvorište, poput dobrog pijevca se može, preko taraba, zakurikati i u druga dvorišta, svojih susjeda i komšija.

Istina je, Josipe, da si ti i prije vremena zakukuriko u dvorište svojih komšija, bez završenog i započetog čišćenja svoga dvorišta, nesavjestno ili nesvjesno i bez dovoljnih i pravih saznaja..

Da si, recimo, kao moja malenkost, bio neposredno u žiži zbivanja i činjenog zvjerstva od strane tvojih sunarodnjaka, godina 90-tih ili 09.maja. 1993 god i slijedećih, u gradu Mostaru i Hercegovini, posebno prema našim dobrim komšijama Bošnjacima, siguran sam da ni ti, ma koliko bio pošteni i normalni Hrvat kao i ja Srbin iz Bosne, radi Uborka i zvjerstva mojih sunarodnjaka na ovoj lokaciji Mostara, teško je govoriti o osjećanjima, ali bi trebali biti, bar izvjesno vrijeme, manji od makovog zrna. Bilo šta reći, pisati ili govoriti o našim komšijama Bošnjacima, posebno i neke loše konstatacije, ne samo da je bogohulno, to bi ti kao teolog morao poštovati, već bi bilo i krajnje drsko, nehumano, cinično, licemjerno i za svaku ljudsku osudu.

Zar, Josipe, nije dovoljno saznaje, da su agresori bili, sa istoka moji sunarodnjaci i sa zapada tvoji „ čistokrvni Hrvati, da su najveće žrtve bili, upravo Bošnjaci, a da su nam državu, bar moju jedinu Bosnu i Hercegovinu, a ti imaš i rezervnu, branili i odbranili, borci Armije BiH?

Eto, Josipe, radi mojih sjećanja iz tih kobnih dana, kao živi i neposredni svjedok, kao normalni i pošteni građanin grada Mostara, možda sa sudbinom roda od majke Srpkinje, pišem ti danas, kao slučajno živo i frustrirano biće, sa liste tvojih nacionalista iz HDZ-a i njihovih bojovnika, predodređen za otstrel, ali zahvaljujući i tom tvome Bogu, čiji si poslušnik, da li i na njegovom putu, ne bih se usudio, ni u sopstvenom bunilu, nešto tako loše napisati ili reći, protiv mojih vrlih Bošnjaka. Rođen sam među njima, u starom srcu grada Sarajeva, proveo svoju mladost i gimnazijske dane, osjetio svu njihovu dobrotu i poštivanje i drugih i različitih međuljudskih odnosa i vrlina, što mi je sve skupa i pomutilo sva moja saznaja, o tvojim sunarodnjacima i mojim susjedima, sa danom 09. maja 1993 godine, kada su upravo i udarili nož u leđa, tim istim svojim komšijama.

Pored svih agresija i genocidnih dešavanja, Josipe, evo na red dolaze i takve tvoje zle tvrdnje, ili si ih od nekoga prihvatio, poradi nekih viših tvojih interesa ili ciljeva. Tvrdnje, da su Bošnjaci srušili stari most, graniči ne sa nedostatkom sopstvene pameti, već trajnim gubitkom uma i razuma i svoga indentiteta, ako si ga imao .Nešto slično su tvrdili i nacionalisti i agresori iz moga roda, da su Bošnjaci granatirali i Markale, što se može kvalifikovati izvorno, da i tvoje tvrdnje izviru iz sličnih nacionalističkih kuhinja, što je , Josipe, tako daleko od svih svetih knjiga, koje koristiš kao literaturu u svome odabranom studiju.

Nisam siguran, Josipe, iako sam se i bavio čipovima i njihovom tehnologijom nastajanja, kao primjenom, da bih ti mogao korisno sugerisati da staneš pred ogledalo i doneseš sopstvenu odluku, da ih mjenjaš u dijelu mozga, koji je inače veliki u ljudskoj prirodi.

Razmisli trezveno, Josipe, te na tom Božijem putu, ima vremena da popraviš svoj smjer kretanja, možda da ti i Bog oprosti!

Poštovani,

U tački I vaše Odluke objavljene u “Službenom glasniku BiH” broj 47/04, između ostalog stoji:

Mjesto i ostaci graditeljske cjeline Džamije na Hisetima ( Mehdi-begove džamije) u Banjoj Luci proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

            Nacionalni spomenik čini mjesto džamije, džamijski harem sa nišanima i mezarje preko puta džamije….

….Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite i rehabilitacije utvrđene Zakonom o sprovođenju  odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 9/02)…,

…a u tački III iste (Odluke) se nalaže:

-izvršiti dokumentiranje epigrafske građe mezarja, uređenje harema i sanaciju oštećenih nišana i sanduka (sarkofaga);

Uostalom, s cjelovitim tekstom te Odluke možete se sami podsjetiti, a javnost upoznati, klikom na donji link:

http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=1873

Poštovani!

Nacionalni spomenik o kojemu je riječ je djelomično već devastiran, ili, medicinskim žargonom rečeno – amputiran, kako se vidi na jednoj od priloženih slika, kojom prilikom su polomljeni pripadajući nišani na tom dijelu. Naime, prije nekoliko dana preko istog je usred bijela dana prešao bager ostavivši vidne tragove iza sebe, odnosno tragove devastacije. Ne radi se o pojedinačnom incidentu već o očiglednoj nakani potencijalnih investitora da taj harem pretvore u građevinsko zemljište, a što nije moglo proći bez saglasnosti nadležnih organa Islamske zajednice u Banja Luci te Vakufske direkcije u Sarajevu.

S tim u vezi od vas zahtijevam da provedete istragu o ovom zločinu, ne samo nad predmetnim nacionalnim spomenikom, nego i mrtvim banjalučkim muslimanima, podnesete krivične prijave protiv odgovornih i spriječite daljnju destrukciju harema Mehdi-begove džamije u Banja Luci.

S poštovanjem,

Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist


 

“MORA“ S DLANA ABDULAHA SIDRANA

Posted: 15. April 2017. in Intervjui

Sačuvajmo identitet na putu za napredak i prosperitet!

O  ograničavanju, uskraćivanju i oduzimanju genetskih historijskih prava Bosni i Bošnjacima , o potcjenjivanju, ponižavanju, ismijavanju Bošnjaka govorili su, pisali su, a govore i pišu i danas mnogi, ali malo ko pjesnički slikovito, proročanski dalekovidno, do boli ganutljivo i patriotski snažno, kao b-h akademik Abdulah Sidran, u svojoj pjesmi “Mora“. U „pjesmi ( svih) naših gubitaka“ Abdulah  Sidran je pet godina ranije osujetio i predvidio  događanja u BiH i predstavio ih kao moru Bosne.

Sidran.jpg

Abdulah Sidran

Mnogo vremena prije nego je na BiH izvršena agresija i nad nama Bošnjacima počinjen genocid i prije nego su prognani gubili Domovinu, Kuću, Jezik, Vjeru, Običaje…, akademik Abdulah Sidran je 1986.godine, prije naše more, napisao pjesmu “MORA“, u kojoj kaže:

Šta radiš sine?

Sanjam majko. Sanjam kako pjevam

A ti me pitaš, u mome snu: Šta to činiš , sinko?

O čemu, u snu, pjevaš, sine?

Pjevam, majko, kako sam imao kuću.

A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.

Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.

A sad nemam glasa , ni jezika nemam.

Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,

O kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

On govori o mojoj kući koja prazna zjapi na Google mapi, mojim glasom koji je promuk’o ali ga nije čuo niko, Bosanskim jezikom osporavanim uvijek iznova novom polemikom.

Agresori na BiH, neprijatelji Bosne i Hercegovine i Bošnjaštva nisu uspjeli u svom  paklenom naumu. Srpski agresor  je uz pomoć međunarodne zajednice  uspio donekle poremetiti normalne životne tokove u BiH instaliranjem genocidne tvorevine Rs na etnički očišćenoj polovini bh teritorija , a hrvatski eksremisti su radili i dalje istrajno rade na formiranju hrvatskog entiteta nazvanog Herceg-Bosna, ali tokom dvadesetdvogodišnjeg Dejtonskog perioda nama u BiH i drugima u svijetu postalo jasno da Bosna i Hercegovina može opstati sam kao jedinstvena i multietnička.

Svi pokušaji da nam se oduzme “kuća“, ušutka  glas, ospori pravo na jezik, uguši vjera i zatru kultura i običaji, o kojima  ganutljivo pjesnički pjeva Sidran, samo su pojačali našu odlučnost da te osnove tekovine Bosne i Bosanstva  sačjuvamo i odbranimo. Na putu za napredak i prosperitet  i danas branimo i čuvamo svoj identitet!

Obaveza svih patriotskih snaga BIH je da vrate državi BiH status Republike i nezakoniti Dejtonski ugovor zamjene legalnim Ustavom  RBiH.

U to ime danas pjevam  o “kući“ koja me čeka, glasom koji me plijeni, jezikom koji me čini onom što jesam- Bosanac- Bošnjak!

Burlington, 15. Aprila 2107

Zijad Bećirević

Image result for ratna odsteta bih i gradjanima

Zahvaljujući organizovanom istrajnom angažovanju židovskih zajednica Jevrejima se i do danas, 70 godina kasnije,  plaćala naknada štete pričinjene u II Svjetskom ratu. Dvadeset godina nakon agresije na BiH i nakon počinjenog genocida nad Bošnjacima, Bosni i Hercegovini i bošnjačkim žrtvama ni do danas nisu priznata osnovna prava: pravo da znaju ko ih je napao, ko je počinio genocid, ko je pobio dvjesto hiljada i protjerao polovinu bh stanovništva, ko je oteo polovinu bh teritorija, ko opljačako društveni i privatni sektor, razorio fabrike, porušio gradove i naselja, bolnice, domove, kulturne i  vjerske objekte… Sve to pripisuje se formalnim i neformalnim grupama i pojedincima, umjesto agresorima – Srbniji i Hrvatskoj. Umjesto svega toga agresoru se i danas povlađuje i daje podrška, a bošnjačkoj žrtvi gura glava u živi pijesak.

Oduzimanje statusa R državi BiH, a davanje statusa R genocidnoj tvorevini je monstruozno djelo

Oduzeti titular “Republika“ Bosni i Hercegovini  a dati ga na genocidu stvorenoj genocidnoj Republici srpskoj, je monstruozno djelo koje je mogao učiniti samo Monstrum, koji mrzi Bosnu, Bosanstvo, Bošnjaštvo. I ne samo to, odobrio je i ogućio monstruozan korak dalje: dozvolio i pomogao da se sve što je genetski i historijski bilo “bosansko“ nazove i preimenuje u „srpsko“, kako bi se u skorijoj budućnosti na okupiranoj teritoriji BiH nazvanoj Rs izbrisao svaki trag postojanja  Bosne i Bošnjaštva. Iz Srbije se i danas sve čini, naravno sa drugačijom promocijom, da se onim istim i drugim putevima, kojima su u Bosnu iz Srbije ulazili tenkovi i transporteri,  Drina premosti putevima i mostovima i što tješnje poveže sa Republikom srpskom. Nije li i to skriveni moto  sa kojim se ovih dana  na mala vrata gura povećanje cijena akciza na gorivo?

Umjesto da se od strane najviših sudskih instanci svijeta imenuju i osude agresori na BiH, i nakon dvije decenije pred Haškim sudom nastavlja se svođenje krivice za agresiju i počinjeni genocid na pojedinačne slučajeve, što prestavlja skrivanje istine, skrnavljenje pravde, ohrabrivanje i priznavanje prava na agresiju i genocid. Nije li to otvoreno javno asistiranje agresoru?!

Dejtonom nakaradno struktuirane i same sebi suprostavljene separatne nacionalističke vlasti BiH, pod  nadzorom i cenzurom međunarodne zajednice naklonjene agresorima umjestio žrtvama genocida, ne rade u interesu bh naroda, već djeluju suprotno. Umjesto da se zalažu za  obnovu i restauraciju Republike BiH ukidanjem entiteta i sjedinjavanjem bh teritorija, rušenjem neustavnog pogubnog Dejtonskog uređenja, teže razgradnji države i pripajanju etnički očišćenih teritorija agresorskim državama – Srbiji i Hrvatskoj. Umjesto legalnog Ustava RBIH primjenjuje se Dejtonski mirovni ugovor sa nametnutim ustavnim uređenjem, koji pogoduje daljoj podjeli podjeljene BiH i odgovara samo agresoru.

Repubilici BiH se mora vratiti status Republike. Moraju se ukinuti entiteti i  objedititi teritorij BiH. BiH ne može opstati cijela, podjeljena na tri dijela. Genocidna Rs mora nestati sa mapa i iz usijanih glava, sve oteto državi i narodu BiH mora biti vraćeno, sve uništeno i razoreno mora biti plaćeno.

Krajnje je vrijeme da vlasti BiH počnu govoriti jednim glasom i stave  se u službu naroda. Protiv svih podjela.Separatizam i nacionalizam moraju ustupiti mjesto zajedništvu zasnovanom na multietničkom konceptu, koji i dalje klija u narodu. Narodi BiH, Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali moraju prepoznati svoje mjesto i naći sebe u selima i gradovima u kojima su rođeni oni, njihovi očevi i djedovi, u mjestu gdje se i danas rađaju i gdje će se rađati njihova djeca i unučad. Jer nitko i ništa na svijetu ne može zamjeniti tvoj zavičajni komad neba.

Žrtve agresije i genocida trebaju ostati istrajne u zahtjevima za ostvarivanje svojih prava. To je njihova dužnost, dužnost sviju nas, prije svega u ime onih koji više nisu među nama, koji su stradali u logorima i stratištima i  položili svoje živote  za ovo što mi danas imamo.

Ako nije vrijeme danas, pa ni sutra, doći će vrijeme kada će agresori na BiH morati obeštetiti žrtve genocida, državi i građanima BiH platiti naknadu za pričinjenu štetu tokom agresije izvršene na BiH 92-95. godine.

“Mora“ s dlana Abdulaha Sidrana

O  ograničavanju, uskraćivanju i oduzimanju genetskih historijskih prava Bosni i Bošnjacima , o potcjenjivanju, ponižavanju, ismijavanju Bošnjaka govorili su, pisali su, a govore i pišu i danas mnogi, ali malo ko pjesnički slikovito, proročanski dalekovidno, do boli ganutljivo i patriotski snažno, kao b-h akademik Abdulah Sidran, u svojoj pjesmi “Mora“. U „pjesmi ( svih) naših gubitaka“ Abdulah  Sidran je  5 godina ranije osujetio i predvidio  događanja u BiH i predstavio ih kao moru Bosne.

Sidran.jpg

Abdulah Sidran

Mnogo vremena prije nego je na BiH izvršena agresija i nad nama Bošnjacima počinjen genocid i prije nego su prognani izgubili Domovinu, Kuću i Jezik…, akademik Abdulah Sidran je 1986.godine, prije naše more, napisao pjesmu “MORA“, u kojoj kaže:

Šta radiš sine?

Sanjam majko. Sanjam kako pjevam

A ti me pitaš, u mome snu: Šta to činiš , sinko?

O čemu, u snu, pjevaš, sine?

Pjevam, majko, kako sam imao kuću.

A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.

Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.

A sad nemam glasa , ni jezika nemam.

Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,

O kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

Država BiH i njeni građani nisu obeštećeni za štetu pričinjenu agresijom

Već desetinu godina iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH stižu izvještaji u kojima se govori kako je preko 90% otete i uzurpirane imovine vraćeno prognanim i raseljenim licima, što je notorna laž koja djeluje vrlo destruktivno i destimulativno na sve one koji su oštećeni i koji od zvaničkih državnih organa očekuju da zaštite njihova prava. Državi BiH ne samo da ništa nije nadoknadito, već se nastavljaju neumoljivo i besprizorno otuđivati kapital, materijalne vrijednosti i resursi. Građanima BiH, prije svega Bošnjacima, nije vraćeno ni trećina mateijalnih vrijednosti, ali se to i ne pominje, niti na tome radi. Uzet nam je novac, dragocjenosti, dionice, pokretna i nepokretna imovina. Uzeta su nam radna mjesta. Našoj djeci dječiji doplatci. Mladima prekinuto školovanje i uskraćene stipendije. Zauvijek izgubljena dobit!  Otjerani smo iz naših kuća, iz naših fabrika, sa naših polja i nijiva…U većem dijelu, pod pritiskom međunarodne zajednice i međunarodnog prava, dijelom su vraćene samo privatne nepokretnosti, a sve drugo se gura pod tepih zaborava. Spaljene i minirane Bošnjačke kuće u gradovima Rs skoro nikom nisu obnovljene niti plaćene. Ako do danas nisu, morali bi se od danas međunarodni posrednici i međunarodne pravne institucije početi pitati, da li su žrtve obeštećene i da li im su im vraćena radna mjesta u institucijama, uredima, fabrikama , školama, bolnicama, hotelima, u kojima su radili kao kvalifikovani stručni radnici, a naklon progona sa kućnog praga, nerijetko kao građani drugog reda, čiste urede, tuđe kuće i zahode, crnče na bauštelama,  služe u kafanama i restoranima?!. ..

Moj vlastiti primjer

Da bi nam svima bilo jasnije o čemu govorim ilustrovaću to na vlastitiom primjeru. Zovem se Zijad Bećirević. Rođen sam u Bos.Dubici 1942. godine. Kad je počela agresija na BiH ja i moja supruga Hatemina bili smo u pedesetim  godinama starosti. Sin Armin i kćerka Enida su studirali u Zagrebu. Supruga je 33  godine provela na radu u SDK, a ja 18 godina u opštini Bos. Dubica i nepunih 13 u Trgovačko-ugostiteljskom preduzeću “Dubički robni magazin“. Sa nama je u zajedničkom domaćinstvu živjela moja majka, slijepa starica stara 90 godina.

U toku radnog vijeka dugog preko 30 godina ja i moja supruga izgradili smo vlastitu kuću u  Bosanskoj Dubici i gradili vikendicu na otoku Viru kod Zadra, koja je ostala nedovršena, bez vode i struje. Posjedovali smo manju zemljišnu parcelu u Hrvatskoj Dubici, uz obalu Une i nasljedili lijep komad zemlje od Hateminine majke u dubičkoj ul. Prvomajska, pored gradskog groblja.Tokom rata ovo zemljište je uzurpirano i još ga nismo uspjeli vratiti u posjed. Naša porodična kuća nam je početkom rata oduzeta i data na korištenje doseljenim srpskim familijama. Vratili smo je sudskim putem nakon 10 godina korištenja bez naknade.

U posjedu moje supruge bila je i starija kuća na sprat izgrađena u bosanskom stilu u ul. Bahre Šerića u Bos Dubici, nasljeđena od njenih roditelja, koja je u prvim danima torture minirana, spaljena i izgorjela do temelja, a do sada niko nije proglašen odgovornim, niti je šteta nadoknađena. Prema procjeni Povjereništva opštine Prijedor sa sjedištem u Zagrebu od 18.4. 1994.g. pričinjena šteta je  procjenjena u visini od 105.850 DM. Na pismene zahtjeve podnesene opštini za obeštećenje niko nikad nije odgovorio. Nije bilo odgovora ni na žalbu podnesenu 30.7.2007. Instituciji ombudsmena – Uredu u Bićaću.Većini Dubičana je poznatio da su u Bosanskoj Dubici po dogovoru  ekstremiste Milana Milića, tada nadležnog za urbanizam i komunalne poslove i Radovana Karadžića, koji je Dubicu više puta posjetio, minirane i zapaljene sve starije bosanske kuće u užem centru grada.  Najviše ih je srušeno u zoni dubičke pijace. Pripadale su porodici Ćehajić, Berberović… Niko do sada nije obeštećen. A slično se na isti način dogodilo Bošnjacima u ostalim bosanskim gradovima na području Rs.

Kako na osnovu ovih činjenica, koje su kao jaje jajetu slične situaciji drugih prognanih bošnjačkih porodica, Ministarstvo za izbjeglice ili bilo koji drugi državni organ može osnovano tvrditi da je  oteta imovina uglavnom vraćena.

Imovina dubičke porodice Bećirević

Image result for zijad becirevic dubica

Predratnu imovinu  porodice Zijada i Hatemine Bećirević sačinjavale su :  nekretnine –  kuća na sprat sa odvojenom garažom i vrtom u Dubici, ul. 4. Jula br 13, nedovršena vikendica na Viru kod Zadra i zemljište uz r. Unu pov. 1 dunum u susjednoj Hrv. Dubici, a supruga  je posjedovala vrijedan vlastiti i nasljeđeni porodični nakit. Imali smo nešto ušteđevine kod Ljubljanske banke i nešto gotovine kod kuće. Kuća u Dubici je bila namještena sa svim potrebnim za život prosječne familije. Vozili smo  “Stojadina“ starog 7 g.

Prve dvije godine rata u Dubici proveli  smo u strahu, pod stalnom prijetnjom, izloženi srpskom  teroru, u životnoj opasnosti. Bosansku Dubicu su već prvih dana okupirale srpske vlasti, a teror nad Bošnjacima provodili legalna policija,  vojna policija, JNA, Martićevci i privatne vojske, kojih je bilo nekoliko. Bio sam očevidac i svjedok  mnogih događaja, o kojima sam pisao u svojoj knjizi “Historija Bosanske Dubice“, objavljenoj 2008.g.  Optužen sam da krijem eksploziv koji mi je navodno donio sin iz Zagreba i morao sam svakih 7 dana ići na saslušanje u SUP kod inspektora koji se zvao Dragan. Nije bio iz Dubice.

Prva žrtva četničkog terora u BiH pala je u Bosanskoj Dubici već 23.8.1989. godine, kratko nakon Miloševićevog ratnog pokliča sa Gazimestana. Bio je to sin moje sestre, dubički mesar Nezirević Sulejman.

Etničko čišćenje Bosanske Dubice počelo je već 1991.g. Tada su srušeni mostovi koji su Dubicu spajali sa Hrvatskom Dubicom i Jasenovcom, a  pojedinačni izlasci i konvoji prognanih Bošnjaka i Hrvata krenuli su ka Hrvatskoj  i trajali sve do ljeta 1995.godine.

Na osnovu zaključka IO opštine Kozarska Dubica od 12. 1. 1993. svi prognanici koji su “željeli“ da se isele s podučja opštine bili su dužni svoju nepokretnu imovinu ostaviti na raspolaganje Opštini Kozarska Dubica.

Ja, moja supruga i moja majka Dubicu smo napustili 3.marta 1989. godine. Prije izlaska morali smo platiti sve obaveze i opštini Bosanska Dubica, koja je promijenila ime u Kozarska Dubica, svu svoju nepokretnu imovinu staviti na raspolaganje. U zapisniku od 19.2.1993. sačinjenom u Opštinskoj upravi za geodetske poslove se kaže: ”Ostavljam na raspolaganje opštini Kozarska Dubica svoje nekretnine upisane u PL. Br. 1147 KO Bos. Dubica – grad, a koje se sastoje od porodičnog stambenog objekta, spratnica, namještena, sa pripadajućim objektom – garaža sa drvarnicom i pripadajućim zemljištem u pov. 712 m2.

Zavičajna zajednica Prijedorsko-Bihaćke regije i šire okoline RBiH- Povjereništvo opštine Prijedor sa sjedištem u Zagrebu  dana 18.8.1994. procijenilo je  vrijednost imovine koja je oduzeta mojoj porodici u visini od 242.000 KM.

Moja kuća je 19.2.1993. data u posjed Toljević Borislavu iz Visokog, a kasnije Vanovac Urošu iz Visokog. Pred odlazak sam napravio popis pokretnih stvari koje su ostale u kući. Uradio sam to svjestan da se tu više nikad neću moći vratiti. Popis su ovjerila svojim potpisom dva svjedoka.

SPISAK POKRETNE IMOVINE U KUĆI ZIJADA BEĆIREVIĆA

na dan 3.marta 1993.godine

  • KUHINJA

 

  1. Dvodjelna sećija
  2. Komoda- 4 dijela
  3. Stol kuhinjski na razvlačenje
  4. Stolice ( 3 kom)
  5. TV stolić
  6. TV Ćajavec –Filips 840 T
  7. Bakarni stolić sa tepsijom
  8. Trosjed
  9. Električni šparet (komb. plin)
  10. Šparet na drva „Preporod“
  11. Sudoper
  12. Kuhinjski zidni elementi (8 kom)
  13. Bojler „Tiki“ – mali
  14. Luster sa 2 kugle
  15. Karnišle sa zavjesama (2kom)
  16. Paravan za nišu- dvodjelni
  17. Tepih 3,5 x 2,5
  18. Ibrik- bakarni
  19. Pom. kuh. elementi-dvodjelni
  20. Tepih staza u niši- 2 m
  21. Luster
  22. Ukras. keram. garnitura (4 dijela)
  23. Sobna vaga
  24. Plinska boca 10 l s regul.
  25. Kuhinjsko posuđe razno
  26. Servis za kafu
  27. Servis za vodu
  28. Ostalo kuh. posuđe (tanjiri, tacne, tave,

tepsije, escajg, šerpe, lonci…)

II- PRIMAĆA SOBA

  1. Sobna garnitura (trosjed, stol, 2 fotelje,

tabure, ugaoni sanduk)

  1. TA peć br. 6
  2. Regal 4,5 m (sa 4 x 2 elementa)
  3. Usisivač TS 900
  4. Luster sa 5 kugli
  5. Ležaj jednodjelni
  6. Tepih 3,5 x 2m
  7. Karnišla 4m sa zavjesom
  8. Vezeni stoljnjak
  9. Krist. vaza sa pepeljarom
  10. Keramička vaza podna
  11. Garniture čaša 6 + 6
  12. Servis za kafu orijentalni
  13. Vinski servis
  14. Posteljina
  15. Enciklopedija-opšta
  16. Kompleti knjiga-Remark i dr.

III- PREDSOBLJE ( prizemlje)

  1. Frižider- visoki
  2. Telefon
  3. Šah. garnitura sa figurama
  4. Zidni sat ( Kina)
  5. Tepih 3×2
  6. Luster
  7. Zidni ukrasni tanjiri
  8. Šivaća mašina

IV- KUPATILO

  1. Veš mašina“ Gorenje“
  2. Kada sa tušem
  3. Pregrada najlonska
  4. Lavabo
  5. Ormaić zidni sa kozmetikom
  6. Ormarić podni za deterđente
  7. Vaga podna
  8. Bojler 5l
  9. Držač ručnika
  10. Tepih staza 1,6 m
  11. Stona lampa

V- WC

  1. WC šolja sa poklopcem
  2. Vodokotlić- zidni
  3. Staza- garnit. 3 dijela
  4. Zidna slavina

VI- PODRUM

  1. Staza 1,5 m
  2. Stalaža sa stak. galonima

VII- ULAZ u prizemlje

  1. Zamrzivač 210 l (ladičar)
  2. Tepih staza
  3. Ormar za cipele
  4. Zidna stijena za odjeću
  5. Sanduk za čiš.obuće
  6. Luster- kugla

VIII- PREDSOBLJE na spratu

  1. Tepih staza- uz stepenište
  2. Zavjesa za stepen. prozor
  3. Tepih 2×3
  4. Zidni sat- drveni
  5. Zavjesa sa karnišlom 3m
  6. Drvena ograda stepenišna 7m
  7. Pokretna vrata za sprat
  8. Stol za peglanje
  9. Metal. stalak sa cvijećem

IX- ŠPAJZA

  1. Sanduk za brašno 2 kom
  2. Željezna zidna stalaža
  3. Lavabo
  4. Merdevine
  5. Velika tepsija bakarna
  6. Kamp ranac- planinarski
  7. Pajalica

X- DJEČIJA SOBA

  1. Kauč sa prekrivačima
  2. Tepih 2×3
  3. Zavjesa sa karnišlom 2m
  4. Luster dvodijelni
  5. Vitrina sobna- 3 dijela
  6. Stolić
  7. Tranzistor veliki
  8. Mini polica za knjige
  9. Pustekija
  10. Kasetofon (u kvaru)
  11. Torba sa remenom
  12. Zidni ukrasi
  13. Razna dječija odjeća
  14. Servis za b. kafu
  15. Vaza, pepeljara…

XI-  SPAVAĆA SOBA (sprat)

  1. Tepih- zilija
  2. Francuski ležaj
  3. Vitrina
  4. Ormari 2 kom
  5. Ormarići 2 kom
  6. Psiha
  7. Stona lampa
  8. Karnišla sa zavjesom
  9. Mlin za kafu
  10. Slika zidna
  11. Stolica 2 kom
  12. Luster kugla
  13. Dušek
  14. Posteljina
  15. Deke
  16. Jorgani
  17. Servis za kafu

XII- SOBA SA BALKONOM

  1. Kauči 2 kom
  2. Vitrina
  3. Stol niski
  4. Fotelja 1 kom
  5. Stolica
  6. Tepih 3×2
  7. Karnišle sa zavjesom 2 kom
  8. Posteljina
  9. Servis za crnu kafu
  10. Luster sa 4 kugle
  11. Lutka velika
  12. Slike zidne
  13. Prostirači

XIII- GARAŽA SA DRVARNICOM

  1. Kredenac kuhinj. sa alatom
  2. Salonit ploče za drvarnicu 30 kom
  3. Beton. željezo 30 kom
  4. Vrata sa štokovima
  5. Elekt. šparet
  6. Alatke (sjekila, lopata…)
  7. Stol

XIV- OSTALO

  1. Dvorišna ograda hrastova
  2. Dvorišne saksije za cvijeće
  3. Fontana dvorišna

XV- SVARI  DEPONOVANE  PRED  ISELENJE

  1. TV
  2. Video “Sharp“
  3. Šivaća mašina „Jadranka“
  4. Mašina za peglanje
  5. Muzička linija “Intermac“
  6. Harmonika „Weltmyster“
  7. Aparat za expres kafu
  8. Medicinska enciklopedija
  9. Mikser
  10. Peć „Plamen“
  11. Frižider
  12. Ventilator
  13. Penta 4,5 KS za čamac
  14. Bakarna mangala

Nakon  progonstva iz Bos. Dubice moja porodica je dva mjeseca provela u Hrvatskoj u Zagrebu,  zatim 5 godina u Njemačkoj.  Poslije izgona iz Njemačke nastanili smo se u SAD u državi Vermont, gdje i sada živimo. Naravno, i u Njemačkoj, a potom i SAD, morali smo ponovno obnoviti domaćinstvo i ponovno kupovati ove stvari koje smo morali ostavili u našem rodnom mjestu Bosanskoj Dubici nakon izgona.

Na osnovu mog Zahtjeva za povrat nezakonito oduzete imovine, podnesenog 17.12.1994.  Commission for Real Property Claims of Displaced Persons and Refugees, kuća mi je vraćena u posjed 7.11.2002. godine Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Broj 05-050-18-1716-01, nakon 10 godina besplatnog uživanja, naravno bez bilo kakvog obeštećenja i naknade.

Sa gore popisanim pokretnim stvarima, koje su bile u posjedu mog domaćinstva do našeg progona  iz Bosanske Dubice ( a koje je manje više posjedovalo svako prosječno domaćinstvo), želim da pokažem koliko je svaka prognana familija oštećena i unazadita samo u materijanom smislu.  Koliko godina treba mladom bračnom paru da ovo steknu da bi mogli normalno živjeti?!

Prognani  su pretrpjeli nenadoknadivu  milionsku štetu

Da li su se ikad upitali ti naši dušebrižnici , koji nam uporno guraju glavu u pijesak i vraćaju nas u prošlost, umjesto da nam, ako ne budućnost, učine lakšu i snošljiviju sadašnjost, – gdje smo mi to radili i gradili?,  šta smo mi to sijali u našim njivama koje sada zarastaju u gustiš?, pravili u svojim fabrikama koje su uništene i pokradene?, šta smo mi to imali u našim kućama, garažama, spaljenim kućama i vikendicama?, a što nam je uništeno ili sada zjapi prazno!? Svi oni dobro znaju koliko godina marljivog rada treba da se napravi kuća, nabavi i u nju unese oprema, namještaj i sitne kućne potrepštine potrebne za normalan život. Koliko je trebalo meni i mojoj porodici da kupi sve ovo što je na ovom spisku, što smo ja i moja žena stekli za 30 godina marljiva rada?  Koliko je trebalo rada i novca za 8.000 prognanih iz Bos.Dubice i njihovih 1.800 porodica, koliko za 2, 2 miliona prognanih Bosanaca, pretežno Bošnjaka, od kojih je 1,2  miliona raseljeno u preko 100 zemalja svijeta?…  Samo su oni najsretniji uspjeli sačuvati pretežan dio svoje imovine u BiH, s kojom su raspolagali prije progona, iako se i ona kasnije pokazala neupotrebljivom. Koliko svima nama , ako bi se mogli sutra kući vratiti, treba rada i novca da sve razoreno obnovimo i sve pokradeno i uništeno namirimo?  A to ni do sada, a pogotovo od sada, nije ničija briga, osim nas prognanih.

U takvim okolnostima boli i vrijeđa, kada nam političari, naročito oni iz agresorskih redova, mučki i sa šeretskim podsmjehom upućuju poruke u stilu: “zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti!“ Istina, trebamo se okrenuti ka budućnosti, jer ako se usmjerimo na prošlost otkriće se ono što je svima poznato ali još nije da kraja razotkriveno; postaće jasnije svima ko je to pobio sve te Bošnjake koje i danas tražimo u razvalinama i ponorima i od kojih se njih 8.000 do 10.000 još vodi nestalim, ko je pokrao i gdje je skončalo naše privatno i državno, ko do agresije nije imao ni pošten krov nad glavom a sad ima stanove po Banja Luci, vile po Beogradu, debele devizne račune po stranim bankama, sufurine, šorvanje i prstenje naših supruga i majki u kućnim pretincima? …

Moja familija, kao mnoge druge prognaničke, pretrpjela je mnogo i druge štete i stradanja. Pred početak rata u Jugoslaviji četnici su ubili najmađeg sina moje sestre. Nedugo potom moja sestra je  naprasno umrla, a moja majka od tuge oslijepila. Ni majka moje žene nije mogla prežaliti gubitak rodnog doma, koji joj je spaljen i izgorio do temelja.  A nakon izvjesnog vremena preminula je moja majka, moja supruga izgublila stariju sestru,  nedugo potom i sama preselila na onaj bolji svijet. Za kratko vrijeme igubio sam 7 članova uže i desetinu članova šire familije.   Sad živim sam u iznajmljenom stanu. Moja kuća u Dubici je do nedavno bila  prazna, kao i stotinjak drugih bošnjačkih kuća, koje se ne mogu ni prodati niti ih ima ko koristiti. Ogromna ulaganja uz ogromna životna odricanja pretvorena su u mrtvi kapital. Mrtvi kapital su stotine iseljenih praznih kuća u svim okupiranim gradovima Rs koji prazne zjape i propadaju.

I možda će neki reći, o čemu ja to govorim vama ? Govorim o vama i vašim kućama!

Govorim o mojoj kući koja prazna zjapi na Google mapi, mojim glasom koji je promuk’o ali ga nije čuo niko, govorim našim Bosanskim jezikom osporavanim uvijek iznova novom polemikom

Odgovornost se ne može prevaljivati na pojedince. Odgovorni su agresori!

Svoditi odgovornost za počinjene teške zločine i zločine genocida na pojedinačne odgovornosti,a zanemariti stvarne agresivne  ciljeve, etničko čišćenje,  organizacionu i naredbodavnu odgovornost, zasnovanu na strategiji agresora Srbije i Hrvatske, koja je imala jasan isključiv cilj podjelu BiH, oduzimanje teritorije i progon stanovništva radi stvaranja etnički čistih područja,  je ne samo neodgovorno, štetno, već veoma opasno za politika zbivanja u budućnosti… Pojedinačnim pravnim procesima  mogu se samo djelimično ostvariti pojedinačna prava žrtava  za nanesene povrede i pričinjuenu štetu.

Kao što se pojedinačnim tužbama ne može obuhvatiti i adekvatno sankcionisati odgovornost agresora, u ovom slučaju Srbije i Hrvatske, za teške zločine i zločine genocida, tako isto se ne može pojedinačnim tužbama odbraniti i zaštiti pravo građana na naknadu štete koja im je počinjena od strane agresorskih vojnih i paravojnih formacija, već uz svoje građane u zaštiti njihovih prava mora stati država i njenje pravne institucije.

Od države BiH se očekuje da preko svojih nadležnih organa preduzme sve da zaštiti društveno i privatno vlasništvo, da zakonskim putem pred domaćim ili međunarodnim sudovima izdejstvuje pravednu nadoknadu od agresora, za svu štetu koju su počinili državi BiH i njenim građanima tokom agresije 92 – 95. godine, koristeći pri tome praksu i iskustva židovskih organizacija.

U Burlingtonu, 14. Aprila 2017

Zijad Bećirević

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Živimo u vremenu i prostoru šarenila u svakom smislu, sa puno apsurda, na brdovitom Balkanu i zajebanom vilajetu, našoj domovini zvanoj Bosna i Hercegovina. Zašto je ne bi mogli  nazvati i zemljom  apsurda ili Apsurdistan , jer njeni smo državljani?

C:\Users\User\Desktop\BIH.jpg

Bosna i Hercegovina ili Apsurdistan ”’

Nekada smo živjeli u zajedničkoj državi,  zvala se Jugoslavija, učili nas da su naše različitosti  pravo ljudsko bogatstvo, a šarolikost zemljopisne mape, poput tigrove kože, negdje crna ili bijela ili šarena, činila nam je zadovoljstvo.Upravo su nas,  po prirodnim ljepotama i bogatstvu naših zelenim prostora, šuma, rijeka, jezera i mora, te bogatstva unutrašnjosti zemlje sa rudnim sadržajima, sasvim normalno i primjereno upoređivali sa divnom Švicarskom. Dakle, bili smo Švicarska u malom , a danas smo Bosna i Hercegovina, sa našim apsurdima država Apsurdistan , u koijem smo primorani živjeti, dokle li i kako ?

Istina je da doživljavamo  Andrićevu sintagmu;“ Dođu neka vremena kada pametni zašute, budale progovore, a fukare se obogate !“.

Agresije, sa istoka i sa zapada, na naše prostore, sa velikosrpskim i velikohrvatskim osvajačkim apetitima, učinili su svoje. Rasturili su nam državu u materijalnom pogledu, ojadili nam duše i ljudske vrijednosti čovječnosti sveli nam na  minimum ljudskog dostojanstva i ostavili nam močvare kao žabokrečine, u kojima možemo da životinjarimo poput žaba kreketuša. Najezda ovih različitih „ izama „od fašizma do nacionalizma, ostavila nam je silnu mržnju među narodima i građanima, koji su nekada živjeli u slozi i ljubavi.

Međutim, danas se pitamo, nije li to bilo samo prividno, ili su nas tako pogrešno učili, pitanja su kako za koga, a odgovori neka budu prepušteni svakom individualnom subjektu ili bilo kojem kolektivitetu, jer svako ima svoje pravo na istinu i nikada nećemo dostići tu jednu i jedinu istinu.

Kao građani i narodi različitih nacionalnih obilježja i vrijednosti, u svim domenima ljudskoga života i djelovanja, živjeli smo u nekom „ bratstvu i jedinstvu „ kao tekovini antifašističke borbe, smatrajući je postulatom ili aksiomom, bez bilo kakvog dokazivanja.Ta naša famozna multietičnost, preko noći se pretvorila u „ mutnoetičnost“, pa nam više nije aktuelna niti ona Božija zapovjed „ Ljubi bližnjeg svoga „.

Šta se desilo u vremenu i na ovim prostorima, u našem Apsurdistanu, izvršena je prisilna transformacija ove vrijednosti u porive mržnje, netolerancije, nerazumjevanja i nemogućnosti zajedničkog poimanja, šta nam je to značilo i do kakvog nas je apsurda dovelo.

Možemo se samo podsjećati, da smo na vrhu države imali jednog vrijednog i sposobnog čovjeka, koji je to sve razumjevao i koji je znao upravljati i sa državom i narodima, to je bio naš idol i ideal, drug Tito, kakvog danas nemamo.Za nekog je bio diktator ili fašista, za nekog veliki nacionalista, za nekog najcrnji komunista i tako redom, međutim stvorio nam je državu, davno spremnu za Evropu, obezbjedio je pristojan rad i život svima u njoj, stvorio dostojanstvo ljudskog postojanja u svim domenima ljudske djelatnosti i socijalnih potreba.Slobodu i sigurnost kretanja i života, od Triglava do Đevđelije, u svim destinacijama, bilo to u parkovima ili sopstvenim kućama i stanovima, gdje se svaki građanin mogao osjećati sigurnim i zaštićenim. Nažalost, ostale su nam danas od svega toga, samo misaone imenice i naše neostvarene želje.

Posebno, mi narodi i građani, ove nam zemlje Apsurdistana, ponajbolje to znamo i cijenimo, jer smo nekako i bili u svakom šarenilu, bilo prostornom ili ljudskom, čime smo i platili najvišu cijenu agresorskih nakana, već davno zacrtanih u raznim memorandumima, bilo srpske akademije nauka i Vožda Slobodana ili Vatikansko- papske ili Poglavničke dekleracije, o njihovoj čistoti roda i poroda, na željenim osvajačkim prostorima.

Naši su im prostori i bili nekako poželjni i interesantni, a posebno je trebalo, u duhu  jezika kojeg smo učili u školama, tzv. „ SH „-jezik i eleminisati za sva vremena i na ovim prostorima, te naše vrle komšije Muslimane ili Bošnjake, te se osloboditi i svih njihovih prava na prostor, jezik i život u cjelini.

Upravo se tako i ponašala i jedna i druga agresorska sila, sa istoka i sa zapada, razlike velike i nema, samo što se od trenutka, prostora i sadržaja  nedjela, mogu na različite načine tretirati, a suština i nakane su im indentične.

Dobili smo „ troglavo“ Predsjedništvo, koje više liči na cirkusnu šatru sa tri klovna, od Mladena, Bakira i Dragana, jedan raštimovani orkestar sa guslama, sviralom i orguljama, za predstavljanjem našeg Apsurdistana, na svetskim vašerima i bez državne himne.Nije ih ni stid, niti sramota, zadovoljavajući nacionalističke apetite, da se kao takvi pojavljuju na nekim ozbiljnijim destinacijama, od svoje šatre i države iz koje dolaze.Svakako da građani i narodi ove zemlje, nešto mbolje i civilizovanije, nisu ni zaslužili ?

Ma koliko stradalo ili bilo u blokadi, moje rodno Sarajevo, mnogo toga je rečeno i sagledano ili pročitano, ipak mi je želja da se zadržim na prostoru moga neposrednog bitisanja i djelovanja u ovim svim događanjima i vremenima, u našem  „ gradu slučaja „ Mostaru. Zato je i danas ,  evidentno i jasno, da je ovaj grad ponajveća crna rupa, u našoj novostvorenoj državi Apsurdistanu. To je grad, u kome je došla do izražaja,  poslije 20 godina od Dejtona, neofašistička i nacionalistička vladavina, hrvatskih agresorskih recidiva iz vremena njihovog Poglavara, sa diskriminacijom, majorizacijom i apsurdnom doktrinom posjedovanja i vladanja, na ovim prostorima, njegovim resursima i odnosima prema druga dva naroda.Stranka HDZ i njene strukture vlasti su glavni protagonisti svih negativnih zbivanja u ovome gradu i na ovim širim hercegovačkim prostorima, a sve pod lažnim motom „ njihove ugroženosti „ ali sve po principu „ zavadi pa vladaj „.

Ljudi su danas postali i hrabri i bezobrazni i licemjerni i na kraju krajeva budale koje su progovorile, zato su pametni zaćutali.

Priču o Mostaru mogu stvarati ljudi koji su sve preživjeli i osjetili na svojoj koži.

Nije bez razloga iz Mostara izvorno pojavilo se toliko prihvatljivih uzrečica, poput mota za svaku knjigu;

„ Ko je šta jamio, jamio je „ / Mišić /

„ Koga su zmije ujedale i guštjera se boji „

„ Mi smo ugroženi, da bi druge mogli tlačiti „,

„ Držite lopove, a lopovi viču, mi smo ugroženi, da bi druge mogli tlačiti „,

Kriminala, diskriminacije i lopovluka nadaleko nije bilo kao u Hercegovini.

Uzmimo Aluminij, Soko, Lijanoviće, hacijende u Barama i dr.

Međutim, Bošnjaci se ponašaju poput međunarodne zajednice, obećavaju i izvršavaju sve po volji jedne agresorske i nacionalističke ideologije, koju upražnjava HDZ na ovim prostorima. Dosta više toga.

Kada smo mi bili za jedinstveni Mostar, oni su nam htjeli glave odsjecati, uzmimo i Hansa Košnika, Jolu Musu, Milana Jovičića i druge.

Kada su priveli kraju svoj scenarij etničkog čišćenja, progona u dijasporu i naseljavanja bosanskih Hrvata u Mostar, danas su za građansku opciju, jedan čovjek jedan glas.

Dominacija, majorizacija i diskriminacija su prisutne na svakom koraku u Mostaru.

Nažalost, nesposobnost domaće vlasti, veliki podanički, uliznički i poltronski odnos, njihovih partnera u vlasti , Bošnjaka, uveliko je doprinio ovakvom stanju i neriješenom statusu grada, bez izbora, bez Gradskog vijeća i sa Gradonačelnikom, koji je godinama jedini i svemoćni imperator svih događanja u gradu, uz budžet građana, koji mu je neposredno na raspolaganju.Dakle, građani i narodi ovoga grada, mogu da bleje kao ovce, jer im je izgleda takav scenarij i pripremljen, do njihovog konačnog odumiranja.Srbi, kao narod ovdje i nisu bitni, niti uticajni, bez konstitutivnosti i ravnopravnosti, a osim toga, kao i strijelci sa „ Čobanovog polja „ iz agresorskih vremena,  nisu nikako poželjni, za sve dogovore i radnje  u ovome gradu, bez njihovog je učešća i saznanja. Sve je pro forme, deklarativno, sa lažnom demagogijom, floskulama i patetikom, jer od zajedništva, u suštini svih događanja nema niti slova „ Z „.Jedini protagonisti, poput nagovještaja ranog proljeća, o ovoj temi, ponekad se oglase međunarodni faktori, koji na našem prostoru poput domaćice kuharice, spremaju meni  nekih  jela i napitke, prema njihovom ukusu, za dobra lična  primanja, a suština je pusta retorika, udaljena od naše svakodnevnice i realiteta odnosa i suživota, u cilju obmanjivanja i šire a posebno svjetske javnosti, kako malte ne u Mostaru, teče med i mlijeko ???

Prema njihovim nalazima i izvještajima, uskoro se možemo nadati i povratku na „ bratstvo i jedinstvo „ nekada tako ožitvoreno među građanima ovog grada, iako danas tako čvrsto i javno koračano u dalju budućnost ulicama „ Ustaških čimbenika „ iz perioda NDH ? Redovno je prisjećanje i proslave  njihovih agresorskih i osvajačkih postrojbi, koje su učestvovale i u udruženom  zločinačkom poduhvatu, u formiranju  logora „ spasa „ njihovih komšija Bošnjaka i ponekog Srbina, sve u cilju stvaranja „ čistokrvne nacije „.

C:\Users\User\Desktop\PAPA.jpg

Ostvariti će oni i svoj entitet, po preporukama HNS-a i njihovog čelnika, akademika i „ čistokrvnog Hrvata „ Dragana Čovića, bilo milom ili silom, kako to nedavno izjavljuje.

Dakle, u ovoj zemlji čuda, Apsurdistanu, sa diskriminacijom na nacionalnoj osnovi, najvećim kriminalom, korupcijom, nepotizmom i raznim lopovlucima, moguće se i ovome nadati, u „ stolnom gradu „ Mostaru, vaskrsnule nam Herceg Bosne ?

USKRS/VASKR

Posted: 15. April 2017. in Intervjui

Svim mojim čitateljima i prijateljima- kršćanima/hrišćanima želim
 
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS/ВАСКРС !
 
Bedrudin GUŠIĆ

Čović i njegova kalakotra okupljena u HNS-u pritišću sve jače, kako partnere u vlasti tako i domaću i međunarodnu javnost kako bi se izglasao njihov prijedlog izmjena Izbornog zakona i Zakona o RTV servisu, odnosno kako bi se dobila posebna izborna jedinica koja u konačnici znači III entitet, te  javni RTV kanal na hrvatskom jeziku. O tome je danas za medije govorio jedan od Čovićevih megafona Mario Karamatić, član Predsjedništva HNS-a (Hrvatski narodni sabor). On je poručio, između ostaloga,  da će, ako SDA ne podrži ove zahtjeve, HNS tražiti i aktiviranje odredbi Bečke konvencije koje podrazumijevaju poništavanje međunarodnih ugovora zbog opstrukcija jedne strane. “To bi značilo da Vašingtonski i Dejtonski sporazum više ne važe i da Hrvati imaju pravo na revitalizaciju Herceg-Bosne”, naveo je Karamatić. 

Bravo Karamatiću! Konačno jedan konstruktivan gest iz HDZ-a BiH/HNS-a, barem u prvom dijelu rečenice koju sam citirao. Jer, malkice ste se preračunali u posljednjem dijelu ove procjene. Naime, ako bi se poništili spomenuti sporazumi koji već četvrt stoljeća znače omču oko vrata Bosni i Hercegovini kao normalnoj državi, ne bi nakon toga vasrsnulo zločinačko kopile u vidu fantomske HR “Herceg-Bosne”, nego bi se po svim normama međunarodnoga prava naša zemlja vratila na prethodno ustavno stanje a ono je: REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA!
Dakle, samo naprijed u borbi za ukidanje Dejtonskog i Vašingtonskog sporazuma kako bismo konačno dobili normalnu državu. A o zločinačkoj i fašističkoj tvorevini HR “Herceg Bosni”, čijim čelnicima je prvostepeno presuđeno u Hagu, sanjajte lijepe snove. Makar vam i Bakir popustio u tim nakanama ili već jeste legao na neku rudu te vrste, znajte i vi i on i svi potencijalni izdajnici koji dignu ruke za tako nešto da vam to neće proći jer BiH ipak ima više svojih patriota nego secesionista i izdajnika. Ponavljam: samo navalite da se skinu te “luđačke košulje” sa naše domovine, a ostalo je naša briga.

Bedrudin GUŠIĆ


 

 

Bismillahir-Rahmanir-Rahim

The Wall Street Journal (New York) je objavio da je onomad papa Franjo poručio da za terorizam nije odgovoran islam, već globalna ekonomija, koja se vrti oko boga novca a ne čovjeka. Dakle, islam niti nadahnjuje niti ima veze sa terorizmom, već svjetska ekonomija koja glorificira boga novca, što je i dovelo do vala nasilja. “Terorizam nastaje kad ne postoji alternativa i rast će sve dok se svjetska ekonomija bude vrtjela oko boga novca, a ne čovjeka”, rekao je papa. “Ovo je fundamentalni terorizam usmjeren protiv cijelog čovječanstva.”

Govorio je da je marginalizacija mladih muslimana važna za razumijevanje onih koji su se priključili ekstremistima: “Koliko smo mi Europljani mladih ljudi lišili njihovih ideala? Nezaposleni su pa se okreću drogama i alkoholu. Odlaze iz svojih domovina i priključuju se fundamentalističkim grupama.”

Papa je rekao da ISIL/ISIS (Islamska Država Iraka i Levanta) nije islam, jer se islam zalaže za mir: “Nije pravedno govoriti da je islam teroristički nastrojena vjera. Ni jedna vjera nema monopol na svoje nasilne članove. Ako ću govoriti o nasilju muslimana, trebao bih govoriti i o nasilju kršćana. Nisu svi muslimani nasilni, kao što nisu nasilni ni svi kršćani. ISIL nije islam.” Dodaje da ljudi ne moraju svoje nasilje nužno pokazivati i ispoljavati fizički: “Ljudi mogu ubiti jezikom jednako kao i nožem.”

Papa Franjo dalje kaže da ovo nije vjerski rat, već rat za novac, rat koji se vodi zbog ekonomskih i političkih interesa: “Postoji rat za novac. Postoji rat za prirodne resurse. Postoji rat za dominaciju na ljudima. Neki možda misle da govorim o vjerskom ratu. Ne, sve religije zalažu se za mir, ljudi su ti koji žele rat.”

Papa je govorio o čovječanstvu koje odbacuje mržnju, granice i barijere među ljudima, te svoje vlastite tradicije njeguje bez sebičnosti i pristrasnosti. To ne treba da bude san već realnost. Papa je govorio jezikom islama, pošteno i pravedno i hvala mu na tome. Tako bi i svi ljudi, ma ko oni bili, trebali osjećati, govoriti i živjeti. Smisao vjere i svih pozitivnih zakona i jeste u tome.

Nije važno samo šta ćemo imati, posjedovati, oblačiti, jesti, koju marku automobila voziti ili telefon nositi. Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Zaista Allah ne gleda u vaša tijela i izgled, nego gleda u vaša srca i vaša djela.” Ovaj hadis upućuje na isto našto upućuje i kur’anski ajet: “O ljudi, Mi smo vas stvorili od jednoga čovjeka i žene, i učinili smo vas narodima i plemenima da se međusobno upoznajete. Zaista je najplemenitiji kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji.” (El-Hudžurat, 13)

Mnogi ljudi ne biraju sredstva da dođu do cilja. Uništavaju narode, gradove, zemlje, našu planetu zarad božanstva koje se zove novac, slava, uspjeh, egoizam. Uspjeh po svaku cijenu je postao opijum koji treba kategorički odbiti svako od nas. Nekada je Marks pogrešno govorio da je vjera opijum za čovječanstvo, a nije jer vjera pomaže čovjeku da se se oslobodi svih vrsta dunjalučkih opijuma i robovanja nekome osim Allaha, dž.š.

Moderni čovjek je opsjednut i brigom samo za sebe i jedan uži krug ljudi i za njihove vlastite dobrobiti. I tom narkotiku se treba odlučno suprotstaviti i uvijek reći NE! I ovdje ljepota islama dolazi do izražaja: “Niko od vas neće vjerovati sve dok ne bude volio svome bratu ono što voli sebi!” (Hadis)

Svoj život moramo osmisliti i uljepšati vodeći brigu jedni o drugima. Uzvišeni Allah nas upućuje: “O vjernici, brinite se o sebi , ako ste na pravom putu neće vam nauditi onaj koji je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili.” (El-Maide, 105)

Pročitao sam jednu divnu izreku iz koje se može dosta naučiti. Kaže se da kahva/kafa nikada nije znala kako divnu aromu i okus ima sve dok se nije pomiješala sa mlijekom i šećerom. Mi smo dobri kao individue, ali postanemo bolji kad se susrećemo i družimo s dobrim i pravim ljudima. Svijet je pun dobrih ljudi, no ako ih ne možeš naći, budi ti jedan od njih. Najveće bogatstvo je zdravlje i mudrost. Najmoćnije oružje je strpljenje. Najbolje osiguranje i zaštita je vjera. Najbolja okrepa je smijeh, a najmoćnija sila je ljubav. Najsigurnije pouzdanje je oslanjanje na Boga. A izvor naše snage je zadovoljstvo s našim Bogom. Sve spomenuto je dostupno i izvodljivo.

Vjerujmo, implementirajmo ono što od nas traži naš Gospodar, činimo dobro drugima pa će i nama biti lijepo, jer dan odlaska s dunjaluka je sve bliži. A kada odemo u vječnost, samo neki nas će se sjećati, pa se potrudimo da nas se sjećaju po dobru.

Poštujmo starije dok smo mladi. Pomažimo slabe kad smo snažni. Priznajmo svoje greške kad pogriješimo. Zatražimo oprosta kad grijeh počinimo i pokajmo se. Jer sigurno će mnogi od nas ostariti, oslabiti i griješiti. Na sedždu padajmo dok možemo i dok vremena ima.

Uzvišeni Allah nam je dao pamet, mogućnost i uslove, pa je do nas da slobodno izaberemo da živimo najboljim životom, bez obzira na okolnosti. A svi možemo bolje nego što mislimo. Ustvari, nikada ne smijemo misliti da bolji ne možemo biti.

Budimo zahvalni na vremenu koje nam je Uzvišeni Allah podario i pravilno ga iskoristimo. Svaki novi dan je i nova stranica u našem životu, pa pazimo šta će na njoj biti napisano. Borimo se za bolju budućnost, ali budimo i zahvalni na onome što već imamo. Jer, nikada neće biti sretni oni koji nisu zahvalni i ne cijene ono što već imaju.

Ne budimo namrgođeni, neveseli i zabrinuti, već svojim osmijehom mijenjajmo svijet a ne dozvolimo da nas dunjaluk liši osmijeha. Ne dozvolimo da nam jučerašnji loš dan pokvari današnji i sutrašnji lijep, uspješan i koristan dan. Nikakva oluja ne traje vječno. Nikada neće kiša padati svih 365 dana u godini. Problemi dolaze da odu a ne da vječno ostanu. Zato ne treba biti stalno zabrinut jer i traume i oluje u našim životima neće se zauvijek zadržati.

Ako si danas na zemlji kao larva, sutra možeš biti na krilima poput leptira. Radi, uči, planiraj, ibadet čini, nadu ne gubi i u Boga se pouzdaj. Ako je danas oblačno, sutra će biti sunčano. Ako si griješio i pogriješio, uvijek imaš šansu da se popraviš, da se vratiš. Allah dragi je milostiv. On te voli, on ti želi sve najbolje na oba svijeta. Sa Njim ćeš to i postići, ali bez Njega ćeš uvijek u opasnosti biti. Osiguraj se vjerom, ibadetom i dobrim djelima.

Ljudi te mogu povrijediti, ali Bog dragi će te izliječiti i zaštititi. Ljudi te mogu poniziti, ali Allah, dž.š., će te uzvisiti. Budimo sa Njim, pa će i On biti s nama. Kad nas svi napuste, On nas neće napustiti i iznevjeriti. Vjerujmo, jer vjera je potrebna poput hrane, vode i zraka. Allahu dragi, ukabuli našu hutbu i naša dobra djela a pređi preko naših loših djela i grijeha i nastani nas u perivojima Firdevsa sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 30.12.2016. god.

Krajem 1998. god. sukladno novom zakonu udruga mijenja ime u UDRUGU ANTIFAŠISTIČKIH BORACA JUG ZAGREB, ( UABA JUG ZAGREB)  koje nosi i danas……Prosječna starosna dob članstva je cca. 70 godina, a zastupljeni su gotovo svi narodi i nacionalne manjine koje žive na području Zagreba……Netko je izrekao rečenicu da rat izaziva najbolje i najgore u ljudima… Te devedesete su izgledale kao nastavak filma pauziranog 1945-te godine, kao da 50 godina zajedničkog života nije nikada postojalo…..Činjenica da smo članica Europske unije, koja kao svoj temelj baštini antifašizam, bitno utječe na to da se stranke i pojedinci koji veličaju i promiču neofašizam, u međunarodnom kontekstu to pokušavaju sakriti. U tom kontekstu, po mom mišljenju, glavni cilj neofašista danas je revizija povijesti kroz izjednačavanje NOB-a i NDH, te pokušaj prisvajanja Domovinskog rata tezama da je ustaški pozdrav „za dom spremni“ bio braniteljski, te samim tim da bi trebao postati legitiman za današnju upotrebu, što naravno nije istina. I ja sam sudionik Domovinskog rata, i činjenica je da nikada taj pozdrav nije bio u upotrebi u oružanim snaga Republike Hrvatske…..Što se tiče političkih stavova koje gospođa Predsjednica iznosi – oni su slika i prilika biračkog tijela koje ju je izabralo….Dijelovi Crkve, kao i tokom II svjetskog rata, otvoreno „simpatizira“ NDH, a vrh Katoličke crkve „glasnom šutnjom“ jasno o tome izražava svoj stav…..Sukladno odluci SABA RH naša udruga će odati počast žrtvama konc. logora Jasenovac bez predstavnika državnog vrha, i na taj način još jedan put državnom vrhu, domaćoj i međunarodnoj javnosti jasno dati do znanja da vladajuća politika u najmanju ruku, ne vodi zemlju u pravom smjeru – naprotiv!….

Kada je osnovana vaša Udruga i šta je, eventualno, bio neposredni povod njenom osnivanju?

BILIČIĆ: Udruga antifašističkih boraca i antifašista JUG Zagreb je pravna slijednica udruženja SUBNOR-a općina Grada Zagreba Trnje i Novi Zagreb, koji su djelovali kao općinske organizacije  SUBNOR-a do  4. Mjeseca 1992. godine, a od tada nastavlja djelovati  kao  Udruga unutar Saveza antifašističkih boraca  Republike Hrvatske ( SAB RH)  pod nazivom Udruga antifašističkih boraca Novi Zagreb i Udruga antifašističkih boraca Trnje Zagreb, da bi se u 2000. godini promijenilo ime u Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH).

Krajem 1998. god. sukladno novom zakonu udruga mijenja ime u UDRUGU ANTIFAŠISTIČKIH BORACA JUG ZAGREB, ( UABA JUG ZAGREB)  koje nosi i danas.

Kakva je nacionalna i starosna struktura vašeg članstva?

BILIČIĆ:Prosječna starosna dob članstva je cca. 70 godina, a zastupljeni su gotovo svi narodi i nacionalne manjine koje žive na području Zagreba.

Antifašizam je logičan odogovor njegovom antipodu – fašizmu ili, konkretnije – neofašizmu. Koliko je to zlo prenešeno iz prošloga stoljeća zahvatilo lokalni prostor na kojemu vi djelujete, te hrvatsko društvo u cjelini?

BILIČIĆ:Netko je izrekao rečenicu da rat izaziva najbolje i najgore u ljudima. Te devedesete su izgledale kao nastavak filma pauziranog 1945-te godine, kao da 50 godina zajedničkog života nije nikada postojalo. Bratoubilački rat, teritorijalne pretenzije, pljačka… zahvatilo je najviše dijelove Hrvatske koji su bili na direktnoj liniji sukoba velikosrpske i velikohrvatske politike, dok su u dijelovima Hrvatske bliže Sloveniji te pojave bile manje izražene. Zagreb je kao središte društveno-političkog života Hrvatske bio epicentar tih zbivanja.

A da li su neoustaštvo i neofašizam zahvatili i institucije vlasti u RH?

BILIČIĆ:Činjenica da smo članica Europske unije, koja kao svoj temelj baštini antifašizam, bitno utječe na to da se stranke i pojedinci koji veličaju i promiču neofašizam, u međunarodnom kontekstu to pokušavaju sakriti. U tom kontekstu, po mom mišljenju, glavni cilj neofašista danas je revizija povijesti kroz izjednačavanje NOB-a i NDH, te pokušaj prisvajanja Domovinskog rata tezama da je ustaški pozdrav „za dom spremni“ bio braniteljski, te samim tim da bi trebao postati legitiman za današnju upotrebu, što naravno nije istina. I ja sam sudionik Domovinskog rata, i činjenica je da nikada taj pozdrav nije bio u upotrebi u oružanim snaga Republike Hrvatske.

Nedavno je predsjednica Hrvatske boravila u Kraljevini Švedskoj i uoči njene posjete neki ugledni mediji te zemlje nisu bili baš blagonakloni prema njoj, usporedivši je sa Marine Le Pen. Hoćete li to prokomentirati?

Statsministern i möte med Kroatiens Marine Le Pen – Talade om migrationspolitiken

Da li i kakvu ulogu, eventualno, u reinkarnaciji ustaštva i fašizma u Hrvatskoj ima Katolička crkva?

BILIČIĆ:Dijelovi Crkve, kao i tokom II svjetskog rata, otvoreno „simpatizira“ NDH, a vrh Katoličke crkve „glasnom šutnjom“ jasno o tome izražava svoj stav. Rezultat takve politike, koja je po mom skromnom mišljenju suprotna onoj „ljubi bližnjeg svog“, ne doprinosi spriječavanju masovnog iseljavanja građana Hrvatske, naprotiv.

Kakvu povijest novijeg doba uče mladi Republike Hrvatske? Naime, da li je obrazovni sistem te zemlje koncipiran na reviziji novije povijesti?

BILIČIĆ:O tome najbolje govori struka, koja kroz nastavni predmet „Građanski odgoj“, te „Kurikularnu reformu“ pokušava ispravit negativne tendencije koje su ušle devedesetih.

Autor jednog znakovitog teksta Stjepan Šafran je napisao da “živimo u Andrićevoj sintagmi”, citiravši ga: “Dođu tako neka vremena kada pametni zašute, budale progovore, a fukare se obogate!” Budući da postojite kao takvi, vi iz Udruge ne šutite. Koji su oblici vaše borbe protiv fašizma?

BILIČIĆ:Pozitivna tekovina rata je mogućnost Udruge da javno djeluje, koja je ,naravno, u skladu sa ekonomskim mogućnostima i aktualnom političkim trendovima u društvu. Niti jedno od toga nam trenutno ne ide u prilog. Međutim, ne klonemo duhom, već i dalje njegujemo antifašističku tradiciju naroda hrvaske, te surađujemo sa svim udrugama u zemlji i inozemstvu koje djeluju na tom tragu.Siguran sam da će biti bolje, jer dobro uvijek pobijeđuje zlo, ljubav mržnju.

Da li surađujete sa udrugama istog opredjeljenja iz okruženja i u čemu se ogleda eventualna suradnja?

BILIČIĆ:Kao što sam u prethodnom pitanju rekao, surađujemo sa udrugama koje njeguju antifašističke tekovine, i to kroz međusobno posjećivanje, zajedničko obilježavanje velikih obljetnica i mjesta iz NOR-a i sl.

Idemo ususret 72. obljetnici proboja zatočenika iz logora Jasenovac.Da li ćete se pridružiti komemoraciji koju će organizirati hrvatski državni vrh?

BILIČIĆ:Sukladno odluci SABA RH naša udruga će odati počast žrtvama konc. logora Jasenovac bez predstavnika državnog vrha, i na taj način još jedan put državnom vrhu, domaćoj i međunarodnoj javnosti jasno dati do znanja da vladajuća politika u najmanju ruku, ne vodi zemlju u pravom smjeru – naprotiv!

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BILIČIĆ:Hvala Vama – lijep pozdrav svim antifašistima ma gdje bili!!!

Smrt fašizmu – sloboda narodu!!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (883)


Gospodine Zajimoviću!

Evo me s još jednim otvorenim pismom jer se izgleda igramo gluhih telefona. Naime, nedavno sam vam se javno obratio vezano za ravnanje dijela harema Hadži Babine džamije u Banja Luci, u svrhu gradnje stambeno-poslovnog objekta na tom lokalitetu. Priložio sam slike i dvije verzije Regulacionog plana za taj dio Banja Luke – jednu sa obrazovnim objektom i drugu, evidentno preinačenu, bez tog objekta. Javno sam tražio od Vas da odgovorite na nekoliko pitanja koja se tiču svakog banjalučkog Bošnjaka, ma gdje da jeste. Poslao sam vam i link tog pisma i imali smo internu prijepisku na tu temu. U svojim e-mailovima upućenim meni ste uglavnom zaobilazili temu, a u jednom od njih ste me čak ukorili riječima da bi “mogao biti prozvan zbog kleveta…”, što sam, naravno, shvatio kao svojevrsnu prijetnju. Na kraju, da Vas sada javno podsjetim, pitali ste: “A ko kaže da neće biti škole..”, odgovorio sam Vam: “Kaže Regulacioni plan…”, da biste, očigledno satjerani u ćošak, uzvratili: “Ma hajte, molim Vas…” Da, trebali ste reći da ako se neće graditi škola za bošnjačku djecu na toj lokaciji u Banja Luci, kako je bilo predviđeno u prvoj verziji Regulacionog plana, a neće, gdje će se onda graditi? Je li urbanistička saglasnost dobijena na ime gradnje “obrazovnog objekta” na tom lokalitetu bila, zapravo, navlakuša da se desi ono što sada vidimo i na ovim slikama? A vidimo, ako me ove zelene oči ne varaju, da se na danas postavljenom rederu ne spominje škola, nego “72 stana, poslovni prostori i garaže…” Kome sada da vjerujemo, gospodine Zajimoviću – vama ili svojim očima?

Nego, da se vratim ranijim upozorenjima: na tom lokalitetu se nije smjelo ni pomisliti graditi išta drugo nego eventualno na istim temeljima obnoviti nekadašnja Hadži Babina džamija, kao spomenik islamske arhitekture, koju su komunisti srušili neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Pogotovo je zločin prema mrtvim banjalučkim Bošnjacima i njihovim živim potomcima rušiti nišane na tom haremu ili bihuzuriti njihove posmrtne ostatke, odnosno kosti. Svako ko pogleda ove slike bit će mu jasno da se ove zgrade, sa pripadajućim okolnim sadržajima,  neće moći sagraditi a da se u nekoj slijedećoj fazi ne uzurpira ostatak harema.

Prema tome, gospodine Zajimoviću, nemojte me ni ovoga puta upućivati na Medžlis IZ Banja Luka, nemojte se praviti nevješti jer po hijerarhiji, bez vaše tapije, ovaj zločin i barbarstvo u Banja Luci se ne bi mogli desiti, a naravno, ima odgovornih i među nekima iznad vas, a i ispod vas. I njih sve javno prozivam, dakle do reisu-l-uleme, prema gore, te do svakog člana Medžlisa IZ Banja Luka koji je digao ruku za ovo ili ako nije digao zašto se nije usprotivio, prema dolje. Prozivam i sve one koji šute na ovaj neviđeni zločin nad mrtvim banjalučkim Bošnjacima a tiče ih se na ovaj ili onaj način. Radoslav Brđanin, haški osuđenik, zločinac Radovan Karadžić i brojni srpski fašisti će ostati upamćeni kao progonitelji hiljada i hiljada domicilnih banjalučkih Bošnjaka, a muftija Osman ef. Kozlić i bulumenta oko njega će ostati upamćeni kao progonitelji mrtvih banjalučkih Bošnjaka. Naravno, uključujući i vas! Ima li igdje u civiliziranome svijetu i suvremenoj historiji čovječanstva primjera da neki narodi ili etničke skupine skrnave vlastita groblja-mezaristane zarad ovozemaljskih materijalnih ciljeva kao što je to slučaj s nama – Bošnjacima?! Ima li kraja pohlepi onih koji prodaju vakufska zemljišta, pa i hareme u Banja Luci i pohlepi onih koji im daju tapiju na to?! U šta vi tamo još vjerujete osim u novac i materijalna dobra, ha? Haram vam bio svaki pfening ili drugi materijalni probitak “zarađen” na haremu Hadži Babine džamije u Banja Luci, te drugim haremima u tom gradu i drugdje! Haram vam bilo “do Sudnjeg dana…”, kako reče jedan moj vrli komšija!

Nemojte misliti da ćete barem meni i drugim, slobodnomislećim banjalučkim Bošnjacima, zamazati oči skorim polaganjem kamena-temeljaca za Arnaudiju i sahat-kulu! To je sasvim druga tema i ne može izbrisati barbarstvo koje se, kao što se vidi na ovim slikama, najavljuje na lokalitetu ovog harema i kojem ste dali tapiju. Ako sam propustio da na ovim slikama vidim da se spominje škola, molim da mi javite i da me ispravite! Još jednom, haram vam bilo!

Bedrudin GUŠIĆ


SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da će u petak, 14. aprila 2017. godine, organizovati press konferenciju sa ciljem predstavljanja publikacije Ratni zločin u Trusini – presude u povodu godišnjice stradanja hrvatskih civila u ovom konjičkom selu. Ovo je treća knjiga iz edicije Ratni zločini – transkripti presuda sudova u BiH.

Podsjećamo da se ovaj zločin dogodio 16. aprila 1993. godine u konjičkom selu Trusina kada su pripadnici Armije RBiH potpomognuti Bošnjacima iz lokalnih sela ušli u selo i pobili 22 Hrvata, od kojih 18 civila i 4 pripadnika HVO-a. Za ovaj zločin pravosnažno su osuđeni Edin Džeko i Rasema Handanović, nekadašnji pripadnici jedinice „Zulfikar“. U januaru ove godine Apelaciono vijeće Suda BiH potvrdilo je prvostepenu presudu Nihadu Bojadžiću na 15 godina zatvora, Nedžadu Hodžiću na 12 i Mensuru Memiću na 10 godina. Dževad Salčin i Senad Hakalović su oslobođeni.

Press konferencija će se održati u prostorijama društvenog centra „Snop“,

Ulica kralja Tvrtka br. 5 (prizemlje), Sarajevo, sa početkom u 11:30 sati.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 PRESS SLUŽBA

No: 42 – 14 – 04 / 17

Sarajevo, April 12, 2017

PRESS RELEASE

THE ANNIVERSARY OF THE CRIME COMMITTED IN TRUSINA

 On Friday, April 14, 2017 the Association for Social Research and Communication (UDIK) will organize a press conference on the occasion of the anniversary of the crime committed in the village of Trusina. At the conference, UDIK will present a publication War crime committed in Trusina – verdicts as a part of the edition named War crimes – transcripts of verdicts of courts in Bosnia and Herzegovina.

The crime took place on April 16, 1993 in Trusina village near Konjic when members of the Army of the Republic of Bosnia and Herzegovina with the help of Bosniaks from local villages entered the village and killed 22 Croats, of which 18 civilians and 4 HVO members. For this crime are finally convicted Edin Dzeko, Handanovic Rasema, Nihad Bojadzic, Nedzad Hodzic and Mensur Memic while Dzevad Salcin and Senad Hakalovic are freed.

The press conference will take place in Center “Snop”, Kralja Tvrtka 5, Sarajevo at 11.30am.

The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE

No: 42 – 14 – 04 / 17

Sarajevo, 12 aprile 2017

COMUNICATO STAMPA

L’ANNIVERSARIO DEL CRIMINE COMMESSO A TRUSINA

Venerdì 14 aprile 2017 – L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) organizzerà una conferenza stampa in occasione di presentare la pubblicazione Il crimine di guerra commesso a Trusina – sentenze. Questo libro fa parte di edizione Crimini di guerra – trascrizioni di sentenze dei tribunali in Bosnia-Erzegovina.

Questo crimine ha avuto luogo il 16 aprile 1993 nel villaggio Trusina nei pressi di Konjic quando i membri dell'Esercito di Reppublica Bosnia ed Erzegovina, con l'aiuto dei bosniaci da villaggi locali sono entrati nel villaggio e hanno ucciso 22 croati, di cui 18 civili e 4 membri HVO. Per questo crimine sono condannati Edin Dzeko, Handanovic Rasema, Nihad Bojadzic, Nedzad Hodzic e Mensur Memic, mentre Dzevad Salcin e Senad Halilovic sono stati trovati non colpevole.

Conferenza stampa si terrà venerdì 14 aprile alle 11:30 nella

sala di Associazione “SNOP”, Kralja Tvrtka 5, Sarajevo.

L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

SERVIZIO STAMPA

Hronologija zabluda

Posted: 11. April 2017. in Intervjui

Evo, upravo danas sa FB me podsjetiše na moj članak pisan prije četiri godine, ali još uvijek veoma aktuelan.

Upravo, dok je Visoki predstavnik Valentin Inzko danas izvijestio Komitet za vanjske poslove Evropskog parlamenta o trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i naporima međunarodne zajednice na osiguranju dugoročne stabilnosti i prosperiteta zemlje, između ostalog naglašava:

„Na primjer, građanima Mostara već godinama je uskraćeno osnovno pravo da biraju svoje lokalne predstavnike, a dvije najjače stranke u Mostaru pokazale su malo inicijative da riješe taj problem“ /završen citat /.

Dakle, sramno je ponašanje i ovih stranaka u vlasti, kao i međunarodne zajednice, koja sve nijemo posmatra i toleriše sve ovo. Sramne su i raznorazne proslave, da li formiranje HVO ili “Herceg-Bosne” ili HNS ili, šta ne svega, bez i malo kajanja i izvinjenja, prije svih Bošnjacima, brojnim logorašima i protjeranim građanima u dijasporu.

Zato, posebno napominjem i ponovno i danas objavljujem veoma aktuelni moj članak, objavljen 11. aprila 2013. godine:


Osvrt na članak uvaženog profesora, gosp. Kajana:
„AKO JE PRAVDA ODGURNUTA, ONDA MOSTARSKI BOŠNJACI TREBAJU OBNOVITI ŽIVOT SVOJIH OPĆINA „
Mislim da živimo u velikim zabludama kada naše probosanske patriotske stranke, ma koliko bile demokratske i nazivale se, kako se već zovu, hrleći u zagrljaj HDZ-u ili SNSD-u, Draganu i Miloradu, misle ostvariti dobro ovoj našoj Bosni i Herciegovini I njenim građanima, visoki predstavnik Valentin Inzko danas je izvijestio Komitet za vanjske poslove Evropskog parlamenta o trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i naporima međunarodne zajednice na osiguranju dugoročne stabilnosti i prosperiteta zemlje. Ovi koji su imali agresorske ideološke nakane i koji sada kao recidivi teže istim stremljenjima, atakujući na  državu i njene institucije, a sebe smatraju ekskluzivnim predstavnicima svoga roda, sve su to za nas obmane i laži da su isti ugroženi ili su velikonacionalni porivi od kojih trebamo bježati.
„ Da, sva se politika svodi na efikasno, a bezobzirno pravilo:
Proglasite ih barbarima, pa ih barbarski uništite. Agresor na Bosnu i Hercegovinu je proglasio Bošnjake (kao muslimane) barbarima i uništio je 250.000 ljudi, osoba, golorukih, kao „neprijateljsku silu“ zločinima protiv čovječnosti i genocidom i na njihove kosti zabo pobjedničku zastavu / I. Kajan / „
Upravo su Bošnjaci Mostara neposredno i najbolje osjetili na svojoj koži, ta barbarska i varvarska nedjela te agresorske nemani, koja se evo i danas, toliko godina poslije agresije, nije primirila, već rovari na svoj divljački način.
Primjera je bezbroj, a hronološki bi izgledalo ovako, ko se imalo udubio u genezu cjelokupnog zla koje je u toku i pomolu, kao kraci otrovne obotnice.
Današnji naš monstrum i rasturač nam jedine domovine, Milonja iz Krajine, svjedoči osvjedočenom monstrumu u Hagu, luđačkome doktoru, sa lažima i istom zajedničkom dijagnozom obojice sudionika. Kako ga je bilo smješno i žalosno slušati, kada lopova koji je digao silne novce, prema ranijim izjavama, nastoji sada opravdati i prikazati ga kao dobročinitelja izbjegličke i povratničke populacije, kada njihovu agresiju želi pojasniti vjerskim ratom i međunacionalnim sukobima, kako bi izbjegao genocidne radnje i opravdao njihove agresorske nakane, od prvih dana. Za sve te barbarske i varvarske radnje, upravo je nastojao prikazati i optužiti Bošnjake ( Muslimane ), koje su tako nemilice i zvjerski uništavali .
Dakle, taj isti Milonja iz Krajine, hita u pomoć Beogradu i predsjedniku Nikoliću, kako bi se obojica, kao “serdari” počastili svojim lucidnim kvazidržavnim pozivima i nakanama, u cilju zaštite Kosova, kojega su decenijama izrabljivali i uništavali i to neljudskim metodama, po scenariju i uputama, inače njihovoga bivšega Vožda, koji je isto tako od silnih laži crko u Hagu.
Pored takvih svojih izjava i ignorisanja nam domovine Bosne i Hercegovine, kao i njegov pomagač, predsjednik Nikolić poziva i očekuje posjetu naših članova Predsjedništva u Beograd, valjda da im saopšti iste svoje nakane. Jedini uzoriti Bosanac i Hercegovac, koji je to odmah ovih dana jasno rekao, naš Željko Komšić, da on nema namjeru putovati na razgovore sa Nikolićem, što je za primjer našim istinskim patriotima i borcima za očuvanje nam domovine.
Kakve li životne ironije koju sagledavamo ovih dana,da se u Ujedinjenim nacijama, kada je priča o sudu u Hagu, upravo nalaze prisutni i obraćaju svojim lažima ti recidivi genocidnih radnji u Bosni i Hercegovini, a žrtva i majka iz Srebrenice gospođa Munira Subašić, se udaljava iz sale, jer eto jedina je imala hrabrosti da bar svojom majicom i natpisom “genocid u Srebrenici” ukaže prisutnima na zločin i zločince. Ta farsa i pozorišna “komedija” u UN je odraz njihovih aktera, koji su upravo i imali udjela u našim agresorskim poduhvatima, neka je na sramotu cijeloga demokratskoga svijeta.
Evo, ovih dana se održao u  “slobodarskome Mostaru” i “gradu-slučaju” taj pompezni nacionalistički sabor HNS-a, sjena i oličenje njihove famozne “Herceg”Bosne”. Sadržaj i poruke su svima nama bile veoma jasne, bez obzira koliko ličile na ribarsku nit, siguran sam da nas nikada više neće moći zateći na spavanju, kao one od 09. maja  devedesetih godina, u ranu zoru Jure i Bobana. Za to vrijeme njihov predsjednik i “Dragi iz Bara” morao je postaviti svakodnevnu policijsku patrolu da mu čuva hacijendu u Barama, krvavim znojem stečenu i izgrađenu, kako bi on bio jedini i ekskluzivni branilac svih Hrvata iz Bosne. To nam je stvarnost i realnost bitisanja na ovim prostorima, gdje je stado mirno u svojim torovima, dok ih aždaje, vukovi i orlovi čuvaju od sopstvenih lopova.
Pored ovoga i svega drugoga, normalno se i nameće pitanje istine i pravde i ko to još treba i može mostarskim Bošnjacima nametnuti takav nepravedan ustroj ovoga grada i njihov vječno podanički život u njemu, ne samo njima, već i budućim generacija njihove djece.
„Niko nema pravo drugog prisiljavati na način da živi životom nedostojnog čovjeka. Ostane li ovako kako je (u ratu profilirano) mostarski Bošnjaci više nemaju obavezu izlaziti na lokalne, gradske izbore. Mostarskim Bošnjacima je jedini imperativ: brinuti se o sebi, a ne o mišljenjima političkih kreatora koji im nanose zlo. / I.Kajan / „
Poštovani Bošnjaci Mostara, vi koji ste najviše osjetili barbarizam dvostrukoga agresora, njihove logore i progone, njihovu post-dejtonsku diskriminaciju i loše nakane u stvaranju “jedinstveno  podijeljenoga grada”, stvaranje grada- slučaja, a ne grada ugodnoga i perspektivnoga suživota svih građana u njemu, ne smijete dozvoliti ovim i sličnim “milonjima iz Krajine” i “dragima iz Bara”, kao i njihovim poltronima, da nam kroje sudbinu grada.
– Intelektualci ovoga grada i našega Univerziteta, dignite vaš glas protiv sve nemani i nedaća naše svakodnevnice i budite svijetla vodilja naših stremljenja i želja.

S poštovanjem,

Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija                                                           11. aprila 2017. god.


 

Uslovi nisu bili regularni, otvoreno se favorizovao predstavnik vladajuće koalicije, trošena su ogromna materijalna sredstva u kampanji, kojima se ne zna poreklo, otvoreno je vršena opstrukcija opozicionih kandidata, a izgleda da je bilo dosta problema i nepravilnosti u radu biračkih odbora. Ovi izbori se po stepenu demokratičnosti mogu usporediti samo sa prvim izborima iz 1990. godine. Porušeni su svi demokratski standardi, koji su teškom mukom osvajani nakon 2000. godine…..Rezultati Saše Jankovića su veoma dobri, imajući u vidu napred navedeno, te da su protiv njega bili ne samo Vučić, nego i svi ostali kandidati, da se ne zavaravamo! …..Jeremić će verovatno biti „teran“ od svakovrsne bulumente, koja mu se „nakačila“ u prethodnom periodu, da objedini Tadićev SDS (partija u raspadu), delove raskomadanog Koštunicinog DSS-a (takođe u raspadu), delove Dveri (najjača u Čačku), desničarske lumpen-intelektualce, partiju Dušana Petrovića (svedena na Šabac), što podseća na re-organizaciju političke opcije koju je nekada najbolje reprezentovao Koštunica. Što se političkog strašila iz 1990.-ih, Vojislava Šešelja tiče, on neće moći tek tako da se povuče jer je suviše „ušao u lik“ dvorske budale svakog režima, pa će nastaviti da krcka malu, pa zatim i minimalnu političku tantijemu, jer on nema šta drugo da radi….. Onaj, “stari” Vučić je pravi Vučić, samo sa takvom politikom ne bi bio na vlasti i “miljenik Zapada”…..Da podsetim, Vučić je potpisan kao recenzent Šešeljeve (para)knjige “Engleski pederski isprdak Toni Bler”. Toliko o tome……Demostranti su mladi ljudi, đaci i studenti, koji žele da poprave Srbiju, kako bi jednog dana mogli u njoj da žive na miru. Iza njih stoje godine bede i nemaštine u kojima se ova država nalazi, osećaj nebrige i besperspektivnosti koji zahvata sve društvene slojeve u Srbiji, nemanje nade u bolje sutra, strah od svakodnevnice…… Zukorlić je napravio koaliciju sa Vučićem, postao visoki državni funkcioner, i u više navrata je efiksno eksploatisao tu saradnju. Sada je deo toga vratio Vučiću, ali isto tako i „bezvremenski“ Rasim Ljajić…..

Uvijek mi je zanimljivo i ugodno divaniti sa ovim sugovornikom. U temama na koje smo to činili ovoga puta bio je, kao i ranije, principjelan, otvoren i rentgentski precizan u dijagnosticiranju ličnosti i događaja kojih smo se dotakli. I još nešto: naslov je bio njegov prijedlog kojeg sam objeručke prihvatio pa me time, u konkretnom slučaju, “oslobodio” slatkih muka. Jer, konkurencija za izbor naslova je bila velika….

Aleksandar Vučić je pobijedio u prvom krugu izbora i budući je predsjednik Srbije. Da li su kampanja i izbori bili pošteni i ravnopravni?

RADOSAVLJEVIĆ: Davno pre raspisivanja predsedničkih izbora upozoravao sam na neregularnosti, koje će se nužno pojaviti,  i rekao sledeće za predstavnike opozicionih partija: “prvo (su se)morali dogovoriti o bojkotu predstojećih izbora, dok se ne sredi situacija sa elementarnom demokratskom infrastrukturom u Srbiji, kao što su izborni proces, finansiranje stranaka, mediji, rešavanje najkrupnijih afera, i čitav niz pratećih zakona“. Uslovi nisu bili regularni, otvoreno se favorizovao predstavnik vladajuće koalicije, trošena su ogromna materijalna sredstva u kampanji, kojima se ne zna poreklo, otvoreno je vršena opstrukcija opozicionih kandidata, a izgleda da je bilo dosta problema i nepravilnosti u radu biračkih odbora. Ovi izbori se po stepenu demokratičnosti mogu usporediti samo sa prvim izborima iz 1990. godine. Porušeni su svi demokratski standardi, koji su teškom mukom osvajani nakon 2000. godine.

Kako komentirate izborni rezultat Saše Jankovića i da li je on prototip nekog željenog predsjednika građanske i demokratske Srbije? Ide li Srbija, doduše ne baš brzim koracima, ka nekoj releventnijoj građanskoj opciji?

RADOSAVLJEVIĆ: Rezultati Saše Jankovića su veoma dobri, imajući u vidu napred navedeno, te da su protiv njega bili ne samo Vučić, nego i svi ostali kandidati, da se ne zavaravamo! Iako oskudnog programa, da podsetim, predsednička pozicija i nije ona sa koje se može suštinski uticati na političke procese u Srbiji, taj program ipak daje nadu za kvalitetan početak, posebno što je Saša Janković pokazao da je čovek koji bi radio na izgradnji institucija, što je ona platforma koja Srbiji bolno nedostaje. Ako ustraje na tome, Janković bi mogao postati stožerna tačka okupljanja relevantne, koliko sutra, i pobedničke opcije u Srbiji.

Neki analitičari smatraju da su nakon ovih izbora političke karijere Vojislava Šešelja i Vuka Jeremića završene. Šta Vi mislite o tome?

RADOSAVLJEVIĆ: Ako bi se racionalno ponašali, takav bi bio sled događaja. Budući da je Srbija zemlja apsurda, svojevrsni Apsurdistan, mislim da će oni politički životariti još koje vreme. Jeremić će verovatno biti „teran“ od svakovrsne bulumente, koja mu se „nakačila“ u prethodnom periodu, da objedini Tadićev SDS (partija u raspadu), delove raskomadanog Koštunicinog DSS-a (takođe u raspadu), delove Dveri (najjača u Čačku), desničarske lumpen-intelektualce, partiju Dušana Petrovića (svedena na Šabac), što podseća na re-organizaciju političke opcije koju je nekada najbolje reprezentovao Koštunica. Što se političkog strašila iz 1990.-ih, Vojislava Šešelja tiče, on neće moći tek tako da se povuče jer je suviše „ušao u lik“ dvorske budale svakog režima, pa će nastaviti da krcka malu, pa zatim i minimalnu političku tantijemu, jer on nema šta drugo da radi. Dakle, obojica će umesto časnog poraza izabrati političko životarenje.

Kako ocjenjujete ulogu medija u predizbornoj kampanji i zašto nije bilo nužnih medijskih sučeljavanja kandidata u sklopu iste kakve imamo u demokratskom svijetu pa i u zemljama regiona?

RADOSAVLJEVIĆ: Slobodnih medija u Srbiji, ako izuzmemo Vreme, NIN i Danas, od pisanih, i N1 od televizijskih kuća, NEMA! Ostalo je nadzirano, kotrolisano, cenzurisano, potplaćeno i u službi vlasti. Zato nema dijaloga, predstavljanja i sučeljavanja kandidata, ali ima navijačkog, neprofesionalnog, neetičkog i prostačkog izveštavanja.

Da li je Vučić do sada pokazao autokratske manire pri vršenju vlasti i kakvog ga vidite sada u novoj ulozi – predsjednika Države?

RADOSAVLJEVIĆ: Od kada je 2012. godine započela prva etapa naprednjačke revolucije, preuzimenjem vlasti u Republici Srbiji, koja je prošle godine završena preuzimanjem vlasti i u poslednjoj neosvojenoj teritiriji – AP Vojvodini, SNS i Vučić se jako trude da „preoblikuju“ građane Srbije po svome obrascu. Istovremeno se stvarao neviđeni kult ličnosti na ovim prostorima, analogan sa takvim procesom u slučaju Slobodana Miloševića, gde nije cilj bio uspostavljanje institucija, nego davanje Vučiću, nezavisno od pozicije na kojoj je bio, prerogativa moći, da on samostalno odlučuje o svemu – od sastava partijskih organa, vlade, pregovora sa Kosovarima, rapisivanja izbora, kadrovskih rešenja u lokalnim samoupravama, o okončanju radničkih štrajkova, itd. Naravno da se to neće promeniti kada bude predsednik države.

Kada god razgovaram o tom Vučiću ne mogu zaboraviti njegovo jučer, misleći pri tom na jevrejsko groblje u Sarajevu i onu njegovu “sto za jednoga“. Mnogi smatraju da se on preobrazio u nekog demokratu i pokajnika, iako još uvijek negira počinjeni genocid u Srebrenici, naprimjer. Ko je, zapravo, Aleksandar u Vučić, u ideološkom smislu? Ili, jesu li Aleksandar Vučić ranih 90-tih i ovaj današnji dvije različite ličnosti ili su braća-blizanci?

RADOSAVLJEVIĆ:Današnji Vučić je oportunista vlasti. Opstanak na istoj mu je mera koje se drži, i za koju će sve uraditi. Onaj, “stari” Vučić je pravi Vučić, samo sa takvom politikom ne bi bio na vlasti i “miljenik Zapada”. Kako je to Anri IV Navarski govorio: “Pariz vredi jedne mise”, te postao kralj Francuske, pošto se preobratio u katolika, tako je osoba koja je 20 godina bila ratni huškač i mrzitelj EU, “preko noći” postala evro-fanatik, sa brojnim zapadnim prijateljima, Merkelovom, Blerom, Šrederom, … Da podsetim, Vučić je potpisan kao recenzent Šešeljeve (para)knjige “Engleski pederski isprdak Toni Bler”. Toliko o tome.

Demonstracije se dešavaju ovih dana u svim većim gradovima u Srbiji i ne zna se kada će prestati. Ko su demonstranti, da li su se samoorganizirali ili neko ipak stoji iza njih?

RADOSAVLJEVIĆ: Demostranti su mladi ljudi, đaci i studenti, koji žele da poprave Srbiju, kako bi jednog dana mogli u njoj da žive na miru. Iza njih stoje godine bede i nemaštine u kojima se ova država nalazi, osećaj nebrige i besperspektivnosti koji zahvata sve društvene slojeve u Srbiji, nemanje nade u bolje sutra, strah od svakodnevnice. Takođe i činjenica da od uvođenja višepartijske demokratije u Srbiji nema politike za mlade i okrenute novim generacijama, koje masovno napuštaju zemlje. Zao i jeste njihova rešenost da se ne iseljavaju iz svoje zemlje, da se ovde radi i stvara bolje okruženje i perspektiva. Ne verujem da iza njih stoji bilo koja politička opcija, jer bi takva opcija bila daleko najjača na političkoj Srbije i odavno bi bila na vlasti, kad bi se pojavila.

Ovih dana ste skupa sa Miletom Mandićem, u svojstvu potpredsjednika Izvršnog veća Vojvodine 2000-2004 godine napisali otvoreno pismo bivšem kolegi – predsjedniku Saveza vojvođanskih Mađara Ištvanu Pastoru. Hoćete li i za moje čitatelje pojasniti motive pisanja tog pisma?

RADOSAVLJEVIĆ: Jednostavno, mi smo ostali sa svojim stavovima, sa kojima smo ušli u politiku i nekadašnju vojvođansku Vladu, nakon toga i izašli, na kraju mandata (2004. godine), dok je gospodin Pastor, po nama, sve više zarobljenik vlasti po svaku cenu, sa katastrofalnim izborom koalicionog partnera i sa, veoma je izvesno, za očekivati je lošim posledicama po njega lično, njegovu partiju, a, bojim se, i po njegovu nacionalnu zajednicu.

Da li je po istoj matrici Vučić pobijedio i u Sandžaku i ima li tako nešto neku svoju genezu u odnosima između Vučića i bivšeg muftije Zukorlića, sada poslanika Narodne skupštine Srbije?

RADOSAVLJEVIĆ: Zukorlić je napravio koaliciju sa Vučićem, postao visoki državni funkcioner, i u više navrata je efiksno eksploatisao tu saradnju. Sada je deo toga vratio Vučiću, ali isto tako i „bezvremenski“ Rasim Ljajić. Očigledno je da su na ovim izborima politički predstavnici nacionalnih zajednica bili stimulisani da u okvirima svojih zajednica dobrano porade na pobedi poželjnog kandidata. Posledice ćemo videti u budućnosti. Ne tako dalekoj.

Od Srbije  “dva putića, vode na dve strane…”. Kojim će ta zemlja ići sa Vučićem na čelu?

RADOSAVLJEVIĆ: Bojim se da ćemo ići, ako uopšte se budemo kretali, onim putem koji će biti u interesu Vučića i SNS. Znači ne najboljim nego najisplativijim. Samo „nada nam je dublja od strepnje“.

Hvala Vam velika i za ovaj razgovor.

RADOSAVLJEVIĆ:Hvala. Uvek se može “divaniti” o Srbiji, jer,  “Srbija je velika tajna”. Treba to razotkrivati.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (882)

Image result for florida map

Florida je ovozemaljski raj u kojem zimske dane provodi veliki broj američkih građana, naročito oni iz hladnijih sjevernijih američkih država. Mnogi od njih na Floridi imaju vlastiti smještaj. Florida je poluotok. Zbog njene jedinstvene klime, sa neograničenim brojem sunčanih dana, zovu je  “Sunshine State” (sunčana zemlja). Prema podacima iz 2012.g na Floridi živi 19. 317.568 stanovnika. Oko 65% su bjelci, 17% Hispanjolci, 15% Afro-Amerikanci. Ima nešto Azijata i Indijanaca. Glavni grad je Tallahassee, a najveći Jacksonville sa 777.704 stanovnika.  Veći gradovi Floride su Miami sa 379.724 stanovnika, Tampa sa 321.772, St. Petersburg  244.090, Orlando 205.648, Clearwater 108.606, Largo sa 71.704 stanovnika. Florida često ima presudan uticaj u američkim predsjedničkim izborima.

Na području Floride živi veliki broj Bosanaca. Najviše ih je u Jacksonville. Pod suncem Floride našli su mjesto i mnogi Bošnjaci, koji su nakon drugog progona iz Njemačke ili nekih drugih evropskih država bili prihvaćeni u Americi. Pored Jacksonville ima ih u Clerawateru, St. Petersburgu, Tampi…

Florida je 1513. g. bila Španjolski posjed, ali su je izgubili 1763. u ratu sa V. Britanijom, ponovno u ratu 1781.g. vratili pravo na zapadni dio poluotoka, ali su je morali  1819.godine (nakon Američko- britanskog  rata 1812- 1814.) ustupiti Sjedinjenim državama.

Ovih aprilskih dana, i mene, kao mnoge američke građane iz sjevernih krajeva, put je vodio iz hladnog i snježnog Vermonta, od Zelenih planina (Green mountain) još pokrivenih debelim snježnim pokrivačem, pod toplo podneblje Floride, na vrele  nepregledne pješčane plaže Clearwatera i St. Petersburga. Kako neki kažu, od sklijaških staza do sunčanih plaža!

Bošnjačka zajednica Pinellas Park na Floridi

Na Floridi već dugo postoji nekoliko bosanskih centara i bošnjačkih zajednica. Jedan od njih je u Clearwateru. Moj fokus je na Islamskoj zajednici “Tampa Bay” u Pinellas Parku, koju sam posjetio zadnjih dana marta i prvih dana aprila ove godine.

http://www.icnab.com/images/Vijesti/Vijesti2016/TambaBey1.jpg

Islamski Bošnjački centar – kao Zajednica Bošnjaka Tampa Bey – Bosanski mesdžid postoji i djeluje od 2006. godine. Nalazi se u gradu Pinellas Park na zapadnoj obali Floride na adresi  9400 67th St. Pinellas Park , Fl 33782. Kontakt tel. 727 546 3162. Allahova milost i pomoć su sa ovim džematom. Na tom području  živi oko 3 miliona stanovnika, od čega oko 7.000 Bošnjaka, koji su se u pretežnom broju ovdje doselili tokom 1993. godine.

Džemat u Pinellas Parku  je najjužniji džemat američkog kontinenta. U njemu aktivno djeluje oko 240 redovnih članova. Instituciono, pravno i duhovno povezan je sa Islamskom zajednicom BiH. Kao i drugi bošnjački džemati i ovaj je imao za cilj da okupi i organizuje prispjele Bošnjake, kako ne bi zaboravili svoju vjeru, kulturu i tradiciju. Džemat je do 2008.godine djelovao u iznajmljenim prostorijama, a tada je beskamatnim kreditom na 5 godina kupljen i za samo godinu adaptiran, priveden namjeni i službeno otvoren prikladan objekat na izuzetno povoljnoj lokaciji.Od samog početka dužnost imama u mesdžidu je volonterski obavljao Srebrenčanin Jasmin ef. Latifović, koji je 2013.g. odlukom skupštine džemata zaposlen u punom radnom vremenu.

Iste godine džemat je bio domaćin 18-tih Susreta Bošnjaka Sjeverne Amerike, čime su stvoreni uslovi da se kreditne obaveze za objekat potpuno otplate i objekat pređe u potpuno vlasništvo džemata. U okviru 18. Susreta održan  je Bošnjački festival folklora, sevdaha, ilahija i kasida. I na tome se nije stalo. Početkom 2014.g. džemat je kupio i stavio u funkciju mezarje, u kojem je do sada ukopano preko 30 umrlih Bošnjaka, od kojih su neki obilježeni sa nišanima nabavljenim i dopremljenim iz BiH. Prostor za mezarje je naknadno proširen, a zbog rastućih potreba već par godina se razmišlja o kupovini zemljišta za izgradnju većeg islamskog centra, koji bi zadovoljio sve savremene potrebe ove dinamične bošnjačke zajednice.U tom kontestu planira se izgradnja turbeta /šadrvana, gasulahane i prikladnog prostora za klanjanje džennaza.

Sve ovo se ne bi moglo ostvariti bez velike volje i nesebičnog angažovanja imama Jasmina ef. Latifovića  i Džematskog odbora u sastavu: Danijel Jakupović-predsjednik, Semir Hamzić- sekretar, Bemir- blagajnik, i  članova odbora : Mirnesa Karića, Emira Slijepčevića, Idriza Karića, Sameda Jusufovića, Timura Ljubunčića.

“Služenje je jedna od najznačajnijih obaveza ljudskog bića!” Većina aktivnosti u ovom džematu izvršena  je volonterskim radom članova i džematlija, koji su doprinjeli ne samo radom već i novčanim prilozima. Ja i moji Dubičani smo posebno ponosni na ogroman doprinos koji ovom džematu daje njegov dojučerašnji predsjednik g. Danijel Jakupović, iz poznate dubičke porodice Jakupović, koju krasi poseban imidž koji su stvarali i branili Danijelov djed Ramadan  i majka Nevza, a u životu i radu dodatno  obogatili Danijelovi roditelji- otac Faruk i majka Vesna. A Danijel je mnogo više nego uspješan produžetak zdrave loze Jakupović.

Posebno treba naglasiti da džemat u Pinellas Parku nije samo mjesto gdje se obavljaju vjerski obredi, već se aktivno radi na povezivanju i socijalnom razvitku svih džematlija, a posebno mladih. U medžlisu se redovno obavljaju svi namazi, džuma namaz, sedmični medžlis-zikr, četvrtkom drže predavanja, sedmična druženja, teravih namazi i iftari za ramazan, mevludi, te prikladni programi svih mubarek noći odgojnog i obrazovnog karaktera. Vikendom se  održava mektebska nastava, predavanja i kursevi sufare i Kur'ana za djecu i odrasle. U zajednici djeluje i omladinska grupa, koja ima i svog predstavnika u Džematskom odboru. Kao dio omladinske grupe djeluje i hor ilahija i kasida „Svjetlost“, koji je ostvario zavidne rezultate u brojnim nastupima.

U džematu se redovno održavaju zajednička druženja, večere, iftari. Organizuju se seminari, izleti, bajramske i druge svečanosti, posjete drugim džematima, te nogometni turniri i sportska takmičenja. Vode se humanitarne akcije, pomaže pri odlasku na hadždž, sklapaju brakovi u skladu sa propisima naše vjere Islama i zakonima Floride , te organizuju dženze i ukopi. Džemat je i mjesto u kome se brane vjerska prava i  slobode svih građana.

Noć želja u mesdžidu Pinellas Park

Na poziv mog sugrađanina Dubičanca Faruka Jakupovića 30. marta posjetili smo bosanski mesdžid u Pinellas Parku, u prvoj od četiri mubarek noći – Lejletu-R- Regaib, koju zovemo “Noć želja”. Noć nade i ibadeta. To je prva od tri odabrane noći koje najvaljuju dolazak najdražeg našeg musafira, u svim sredinama gdje žive muslimani, mjeseca Ramazana. To je odabrani trenutak u kojem se ispunjavaju naše želje, molbe i nadanja. U toj noći se potvrđuje Allahova milost prema čovjeku.  Posebnom dovom upućuje se molba uzvišenom Allahu, koja povezuje  Stvoritelja i Njegova stvorenja.

Tog dana, te noći ibadeta, u obavljanju vjerskih obreda imama  Jasmina ef. Latifovića zamjenio je sarajlija Abdul Kadir, jer je glavni imam sa grupom bosanskih vjernika ovog džemata bio je u posjeti Atlanti, gdje je prisustvovao otvorenju još jednog značajnog islamskog objekta, Islamskog centra Lawrenceville.

Noć želja je noć pojačanog ibadeta. A nedvojbena želja većine nas je da uradimo  i naučimo više i budemo bolji nego smo bili juče. Nakon akšam i jacijskog namaza, i ja sam, kao mnogi od nas, Allahu dž. uputio jednu moju osobnu molbu  i izrazio jednu našu zajedničku želju. Ova druga zajednička bila je da nam čuva i sačuva našu Bosnu i Hercegovinu, kao zajednicu svih njenih naroda i građana.

A te noći, već sat ranije, pred Bosanski mesdžid na broju 9400 67th St. Pinellas Park, Fl 33782 počeli su pristizati islamski vjernici, članovi ove Islamske zajednice.  Parkiraju vozilo na prostranom džamijskom parkingu, zdrave se, upitaju za zdravlje i zauzimaju mjesto za  širokim stolom ispred džamije. Mom saputniku dubičancu Faruku Jakupoviću i meni uskoro se za stolom pridružiše Jasmin iz Srebrenice, Timur iz Sarajeva, Emir Domazet iz Ključa, Muharem iz Dervente, Abdul Kadir i Timur iz Sarajeva, Ramić Ismet iz Prijedora…Najveći broj članova ovog džemata su Srebrenčani. Nakon akšam i jacijskog namaza svi koji nisu žurili kući posjedali su u džamijske društvene prostorije. Djeca su se zabavljala različitim igrama, a žene nam ponudile ćaj, kahvu sa rahat lokum i obilnu zakusku – sir,  suđuk, pite, tortu, kolače… a onda i same zauzele mjesto za susjednim stolovima. Bila je to još jedna prilika da se učvrste tek stečena i steku nova poznanstva u spontanom neformalnom razgovoru sa Jasminom ,Timurom , Emirom, Muharemom, Ismetom i Abdul Kadirom… Posebno me oduševilo saznanje da imam zajedničke poznanike i da sam u nekoj vrsti porodične veze sa Ismetom Ramićem  iz Ćele kod Prijedora. Među prisutnima sam prepoznao dubičkog zeta- gradiščanca Smaila Vojnikovića, koji mi reče da sutradan putuje u Bosansku Gradišku, a posjetiće i Bosansku Dubicu. Većina ovih ljudi prihvatala me je s uvažavanjem, jer su ponosni na mladog Danijela Jakupovića, sina mog dubičkog  prijatelja Faruka, koji već nekoliko mandata sa uspjehom vodi ovaj džemat. Sa velikim zadovoljstvom slušao sam pohvale na račun dervenćanina Muharema, koji je ovom džematu poklonio kombi, a uz njegovu podršku i pomoć džemat je postao vlasnik modernog  autobusa , koji džematlijama omogućuje putovanja i  posjete drugim džematima.

Krajem marta o. g. više džematlija ovog mesdžida putovalo je i u Atlantu gdje su  prisustvovali otvatranju džamije i Bošnjačkog centra “Sabur”  u Laowrenceville  i obilježavanju 20-godišnjice džemata , a nekoliko dana kasnije, na dan 1. aprila prisustvovali su obilježavanju 250-te godišnjice grada St. Louise, kojom prilikom je bosanski Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović otvorio treću džamiju i Islamski centar “Nur” u St. Louisvile.

Na bošnjačkom mezarju

Paralelno sa nastojanjem da obezbjedi vlastiti prostor za druženje i obavljanje vjerskih obreda, džematlije  Pinellas Parka su radile na obezbjeđenju zemljišta za bošnjačko mezarje. Već početkom 2014.g. kupljeno  je zemljište na kome se počelo sa ukopom, a već naredne godine obezbjeđen je i širi prostor na istom lokalitetu. Na tom prostoru već je ukopano tridsetak Bošnjaka. Prilikom obilaska tog prostora ja i moj prijatelj Faruk poklonili smo se našim mrtvima, proučili  Fatihu i poklonili Dovu. Na tom mezarju su ukopana tri naša sugrađanina, Dubičanca: Ramadan-Ramo Krivdić, Čaušević Besima i Nedžad Horozović. Stajali smo dugo pored njihovih mezara i prisjećali se njihovih likova i dobrih dijela sa posebnom tugom u srcu. Posebno je bilo dirljivo sjećanje na dragog Nedžada, mog prvog mladog  dubičkog komšiju, iz Puhala, koji je tragično preminuo 2015-te i nedavno mu je postavljen nišan, dobavljen iz Bosne. Njegovu preranu smrt nikad neće prežaliti otac Muharem, majka Lutvija, koji žive u Largu na Floridi i sestra Majda  koja živi u Zagrebu, ali i mi njegovi znanci i prijatelji koji smo ga poznavali,voljeli  i cijenili. Među svježim mezarima zapazio sam i mezar r. Esada Pohare, oca poznatog borca ABiH Armina Pohare.

San o povratku

Veliki broj prognanih Bošnjaka, koji žive u Americi, imaju san o povratku u zavičajnu Bosnu. Neki od njih su kupili kuću, stan, kondo ili obezbjedili neki privremeni smještaj, koji nastoje u kraćem vremenu otplatiti, a tada tu imovinu unovčiti i sa stečenom penzijom ili obezbjeđenim beneficijama vratiti se za uvijek u zavičaj. U tom cilju neki su već adaptirali svoje kuće u domovini, ako su ih posjedovali, ili kupili stan u Sarajevu ili nekom drugom većem bh centru. U svakom slučaju, san o povratku nije prisutan samo kod  starijih, već sve veći broj uspješnih mladih nosi se sa takvim idejama. Njihova odluka je rezultat spoznaja kroz koje su uočili sve prednosti i nedostatke života u Americi, u kojem tijelo i duša nesumnjivo postaju robovi američkog kapitalističkog života.

Susreti sa bošnjačkim familijama

Svaki put kad boravim na Floridi iskoristim slobodno vrijeme da se susretnem sa svojim prijateljima i poznanicima i posjetim bosanske i bošnjačke familije, koje poznajem, sa kojima sam ranije kontaktirao.

Moj sin Armin i snaha Azra žive u Districtu Clearwater. Za vrijeme mog petnaestodnevnog boravka na Floridi bilo je to mjesto brojnih dragih susreta.

Jedan od prvih, koji nam je došao u posjetu, bio je g. Arapović Senko, sin Hasana i Mensure, koji žive u Belgiji. Senko sa suprugom Samirom i djecom živi u Machesney Park, nedaleko od Chicaga, Ilinois . Uputio se na dalek put da posjeti drage prijatelje.

Svojom posjetom prijatno su nas iznenadili Muharem i Lutvija Horozović, nastanjeni u Largu. Oni su bili moje prve komšije u našoj Dubici.  Kuća do kuće. Naše poznanstvo datira od naših očeva i djedova. Susret sa njima bio je posebno srdačan, a omogućila ga je dubička snaha g. Rabija Bejtović, supruga jednog od sinova r. Reufa Bejtovića, poznatog dubičkog geometra. Muharem je već dobro zagazio u osamdesete godine, a njegova Lutvija je mlađa. Žive od socijale. Ove godine namjeravaju par mjeseci provesti u svojoj kući u Dubici, u naselju Puhalo, koja ih obnovljena sve ove godine čeka prazna. Nedavno su Horozovići izgubili sina Nedžada i upravo ovih dana podigli mu nišan i obilježili godišnjicu smrti.

Posebno smo bili obradovani posjetom dubičke familije Avdić. Žive u Atlanti. Došli su nas posjetiti Muharem Avdić Dubičanima poznat kao Hari, njegova supruga, dvije kćerke od 7 i 9 godina, majka Mensura i dajdža Semen. Dugo u noć proveli smo u prijatnom prijateljskom  razgovoru.

U stanu zvorničke familije Avdić kod Ferida, njegove supruge Devlete i sina Nihada osjećao sam se kao kod vlastite kuće. Poznajemo se iz Njemačke, gdje smo u gradu Paderbornu (Nordhein Westfalen) bili prve komšije. Avdići su se po dolasku u SAD prvo nastanili u vrelom podneblju Phoenixa, zatim preselili na sjever u hladnu Sirakuzu, a nakon toga u potrazi za poslom i boljim uslovima života nastanili se u Largu. Ferid je po zanimanju moler, a njegov sin Nihad radi u prodavnici obuće. Do nedavno je s njima živjela Devletina majka, koja je preselila na onaj bolji svijet u 83- trećojh godini života.

Ove godine nisam bio u posjeti kod porodice Jakupović, jer su bili na putu, ali sam se više puta sastao sa mojim dobrim znancem Farukom Jakupovićem, koji je ostao čuvati kuću i brinuti o unučadi. Faruk i Vesna  Jakupović žive u Pinellas Parku. Sa njima je Farukova majka Nevza, poznata dubička apotekarica, sada u penziji. Imaju dva sina, koji sa svojim porodicama žive odvojeno.

Rekli su mi da na području Pinellas Parka živi i dubičanac Asmir Ališić – Acko, ali ga nisam imao priliku kontaktirati.

Dubičko sastajalište u restoranu “Pannera Bread”

U užem regionu gradova Tampa, Clearwater, St. Petersburg, Largo žive mnogi Bosanci. Među njima je više desetina i dubičkih familija. Prema već ustaljenom trendu Dubičani se sastaju svakog dana od 11 do 12 sati u Restoranu “Panera Bread”. To sam saznao od dubičanka Emine supruge Zlatka Ramića, koju sam slučajno susreo na servisnom pultu trgovine “Publix” u Clearewateru. Naravno, kod “Pannera Bread”  susreću se oni koji su u to vrijeme slobodni. Sakupi se tu njih desetak, a subotom i nedeljom i više. Njihovom sastanku sam prisustvovao dva puta za vrijeme mog boravka. Svako kako dolazi donosi sebi kahvu i sjeda za zajednički stol. Razgovora se o svemu i svačemu. Neizbježna tema je naša Bosna, njeni ljudi, život prije rata, tokom rata i u sadašnjim prilikama. Neki su proteklih godina imali priliku posjetiti Bosansku Dubicu, a većina njih nije. Putovanje je skupo, naročito za brojniju familiju. A svima je trebalo po dolasku u SAD obezbjediti osnovne uslove života. Neki su vremenom kupili kuću, neki stan, pa otplaćuju uz visoke kamate. I auta se kupuju na kredit. Bez auta se ne može i ko ne vozi taj ne radi ili je izložen velikim teškoćama pri odlasku na posao i povratku s posla.

Već pri prvom dolasku imamo sam priliku susresti više svojih Dubičana.  Nekih se nisam mogao sjetiti. Pripadaju mlađim generacijama ili su se promjenili. Više sati u prijatnom razgovoru proveo sam sa Čustić Atkom, koji je kao i ja penzioner, Hamulić Hazimom iz dubičkog naselja Leptihor, Zlatkom Ramićem sinom Meše – poznatog majstora TI “Knežopoljka” koji je u Dubicu došao iz Dervente, Emirom Seferovićem…Drugom susretu, pored već pomenutih, prisustvovao je moj dobar znanac Muharem Avdić – Hari sa svojim dajdžom Semenom… Ovim susretima redovno prisustvuju i drugi građani bivše Jugoslavije. Zanimljivi sugovornici bili su Avdić Hasan iz Gradiške i neki makedonac Remzi iz Skoplja.

Jedno od poznatih mjesta gdje se sastaju Bosanci je i Restoran “Adriatic Café” u vlastništvu jednog Hrvata iz Jajca. Tu se mogu pojesti dobri bosanski ćevapi, a porcije su mala sa 5 i velika sa 10 ćevapa. Prilikom jednog posjeta sa sinom i snahom mjesto za stolom ponudio nam je čovjek koji je sjedio sam za stolom. Rekao je da se zove Babača Senad i da je iz dubičkog naselja Leptihor.  Žena mu je iz Bihaća. Namjeravaju se vratiti u Dubicu čim im se ispune neki uslovi. Nedavno su kešom kupili namješten triler u kojem će provesti  par godina, a pred polazak ga prodati. U Dubici su kupili nešto zemlje u samom centru grada. Dok smo razgovarali sa Senadom, primjetili smo da nas sa suprotne strane terase lokala promatra prosjed čovjek srednjih godina. Moji domaćini su u njemu prepoznali mog komšiju Murisa Mašića. U istom trenutku je i on prepoznao nas. Pozdravili smo se i nastavili razgovor. Rekao je da živi u Clearwateru sa ženom Višnjom. Ima dvoje djece.Njegova majka Murisa zimuje u Holandiji, a preko ljeta boravi u porodičnoj kući u Dubici.

Uspješni Bošnjaci Floride

Bezbroj je primjera o uspjehu Bošnjaka u Americi, naročito mladih. Ovom prilikom želim predstaviti samo jednog. Sasvim slučajno susrero sam ga u Wells Fargo banci na Customer Servisu, na adresi 2580 N. McMullen Booth Rd u Clearwateru, na Floridi. Zove se Ajdin Julardžija. Mislim da je rodom iz Travnika, u kojem nije bio od rođenja. Roditelji su mu iz Banja Luke. U SAD je stekao visoko obrazovanje. Veoma je mlad, šarmantan i inteligentan. Ima ozbiljnu vezu sa bosankom i uskoro planira tu vezu trajno ozvaničiti. U njemu Bosna živi i zrači svojim punim sjajem. Budite sigurni da svojim dopadljivim imidžom, iz kojeg zrači vedrina raspoloženje i optimizam, svoju Bosnu, koji ponosno nosi u srcu, dostojno predstavlja pri svakom svom poslovnom susretu. U to sam se imamo prilike uvjeriti.

Apelujem na sviju vas koji niste bili na Floridi, da je posjetite ako vam se ukaže prilika. Za razliku od nas koji ponekad uspjevamo doći na obale Floride, provesti nekoliko ugodnih dana na nepreglednim pješčanim sunčanim plažama Clearwatera, Tampe, St. Petersburga…, punim plućima osjetiti draž života, oni koji trajno žive na Florid i svaki dan izlaze iz svojih kuća i domova u kratkim pantalonama i majici, zapljusnuti mirisnom nurom okeana i umivani toplim sunčevim zrakama, vjerovatno i nisu svjesni da im je dragi Bog podario da ovozemaljski život žive u predgrađu raja.

Burlington, Aprila 10, 2017

Zijad Bećirević

Upravo nas već dvadeset godina lažu i samo lažu. Kako veli snimatelj intervju sa Mostarskog sajma televizije N1 u razgovoru sa gospodinom Pandžom, izvršnim direktorom firme Aluminij, on tobože zna da je Aluminij nadaleko poznat. Istina je da je nama poznat kao firma sa najvećom pljačkom državne imovine i najvećom diskriminacijom radnika, nehrvata, na nacionalnoj osnovi.

Da li su višegodišnje, u kontinuitetu, permanentne laži stvarale za širu javnost, lažnog  “hercegovačkog diva”, koji je eto dospio do stečaja, sa najvećim gubicima od cca 300 miliona maraka, da bi se kao preko noći, dolaskom i nove uprave u septembru 2016. godine, u ovim mjesecima znatno oporavio i stao na koljena?

U međuvremenu, kako čitam iz pera Avde Avdića, na portalu „ Žurnal.ba.“;

„ Da je Elektroprivreda BiH, kupovala struju po 144 , a prodavala po 42 Eura po MWh, megavat času, električne energije, te za dva mjeseca izgubila 18 miliona maraca….”

Kako dalje ističe, novinar Avdić,u „ Žurnalu „ od 08-aprila 2017 god. :

“Zbog veoma niskih temperatura u januaru ove godine i obezbjeđenja potrebnih količina električne energije, došlo je do pada kote HE Jablanica”, saopćeno je 6. februara iz Elektroprivrede BiH.

No, tek tada nastaje problem. Blok 6 Termoelektrane Tuzla nije radio, u HE Jablanica nije bilo vode, a potrošnja električne energije, zbog enormno niskih temperatura je povećana, između ostalog i zbog naloga Vlade FBiH da se električna energija prodaje mostarskom Aluminiju. S obzirom na to da je Elektroprivreda BiH početkom godine potpisala ugovore o prodaji električne energije i to po prosječnoj cijeni od 42 eura, morali su po ugovorenoj cijeni i vršiti isporuku“ / završen citat /.

Činjenica je da je Vlada Federacije  i EP BiH u prošloj godini sklopila ugovor sa Aluminijem o isporuci električne energije u narednom periodu;

C:\Users\User\Desktop\STRUJA.jpg

Na ovaj način je Vlada i premijer Fadil Novalić, kao i rukovodstvo Bošnjaka u EPBiH, priskočilo u pomoć, ovom  lažnom hercegovačkom divu koji je morao ići u stečaj, kao najveći gubitnik, ali eto nije, što je rezultat nastavka pljačke i države i građana , a podaničko- uliznička Vlada sa Novalićem na čelu, ćuti i samo ćuti.

C:\Users\User\Desktop\GINIS.jpg

Dakle, firma Aluminij, se više nigdje ne tretira, niti spominje u daljim mutnim kalkulacijama i odnosima naše Vlade, sa premijerom Fadilom Novalićem i ministrom Džidićem. Iako još uvijek raspolažu sa kapitalom  u ovoj firmi od 44%, svu dalju upravljačku strukturu i druga prava prenijeli su i ustupili HDZ-u, kao što su to radili svojevremeno i svi prethodni premijeri Vlade Federacije, sa njihovim ministrima energetike iz redova Bošnjaka, da se samo zna.

Da se zna, poštovani građani surogat nam države, kakvu to mi ulizničku  vlast godinama trpimo, dok naši uzurpatori, pljačkaši i diskriminatori, zakonima svoje Herceg Bosne, otuđuju državni kapital i za stalno protjerivaju radnike srpske nacionalnosti, bez dioničarskih prava, a radnicima Bošnjacima, kao podaničkim i ulizničkim elementima, ostavljaju mizerne dionice po sedam, za koje neće moći kupiti ni papir za nužne potrebe, svojim vlastodršcima.

C:\Users\User\Desktop\VLAST.jpg

Dok domaći bošnjački predstavnici vlasti čuvaju svoje fotelje, ćute i gluhi su prema svojim radnicima nehrvatima, ništa ne poduzimaju, dotle, sasvim normalno čimbenici “lijepe njihove” obilaze svoju stratešku firmu Aluminij i dalje nas obmanjuju i lažu, sa njihovim uspješnim potezima u firmi, kao i budućim planovima unapređenja poslovanja i pristupu projektima za višu fazu prerade. Dakle, bez stida i srama, više se nigdje ne spominju radnici srpske nacionalnosti i nužno obeštećenje u finansijskom pogledu istih od strane pokradene firme i izdaje svih struktura vlasti, upravo u našoj Federaciji.

Danas, kada se na političku scenu javljaju i neki  “ljevaci” pod plaštom, neke buduće ljevice, ne smijemo zaboraviti da su upravo ti isti, samozvani  borci “za državu i čovjeka” sa svojom kvazi socijaldemokratijom i mutnoetničkom propagandom, učinili kriminalne poteze u firmi Aluminij, sa svojim pajdašima i čimbenicima iz nacionalističkog HDZ-a, te su eleminisali i oduzeli sva prava svim radnicima srpske nacionalnosti. Bez stida i obraza nalaze često povode i priliku da i oni kritikuju Fadila Novalića i njegovu Vladu, za nastavak kriminalnog ponašanja sa firmom Aluminij i njegovim radnicima, što je nezamislivo i krajnje cinično i tragikomično.

Ovo naši građani i šira javnost svakodnevno slušaju, čitaju i gledaju, ali ćute i ništa ne poduzimaju, jer navodno ovi crni šejtani još nisu zakucali i na njihova vrata. Kada će i kako, ostaje nam da sami dočekamo našu sudbinu, ma kakva bila .

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Mostar, april 2017.god.

Davno nam je jedan od najpametnijih Srba, Desimir Tošić govorio da Srbija nije krug dvojke, zato je bilo to što je bilo!…..Da, ekstremisti su ovoga puta sišli na razinu podnošljivu čak i u civiziranijim državama, u Srbiji je to veliki pomak! Radikal sa kojim je Milošević plašio zapad, imao je u ono vreme veliku podršku, priča se da je čak pobedio Milana Milutinovića za predsednika Srbije  i da je uz debelu nadoknadu prepustio mesto njegovom kandidatu…..Luka Maksimović- Beli Preletačević je bio rešenje za one zgađene ponudom, koji verovatno ne bi ni izašli na izbore da na ovaj karikaturalan način, a u mnogo čemu istinit, nisu mogli da iskažu svojim glasovima protest protiv aktuelnih politikanata, a možda i mlade kojima je bio štosan japijevac u opancima!…..Isti taj Jeremić je po meni preambiciozan, “sposoban” po sadašnjim vrednosnim kriterijima u Srbiji a i šire, nacionalista za rad profitiranja, obrazovan… koji je zlorabio funkciju ministra da lobira po svetu kobajagi za ostanak već davno izgubljenog Kosova u Srbiji, a u stvari za svoje mesto na čelu UN! Pre neki dan  predata je i tužba za zlouptrebu i štetu od oko 6 miliona eura koju je naneo Srbiji! Za njega su glasali Tadićevi,možda i deo SPS,salonski nacionalisti,to je taj korpus koji je sa ostalim desničarima sveden na minimum!…..Sve su kampanje ovde prljave, ovde niko ne nudi program, sve se svodi ko će koga više oblatiti, izvlače se iz fioka selektivno razne protivnikove nepodobštine, fejk vesti kolaju socijalnim mrežama pa ko se na koju upeca. Medije svi redom zloupotrebljavaju kada su na vlasti zbog podaničkog i profiterskog mentaliteta vlasnika i urednika!…..Taj put prema EU treba da podrže svi koji su za to bez obzira kojoj stranci pripadaju kao i Briselski sporazum tj.konačno rešavanje statusa Kosova! Srbija je u veoma teškom položaju, kako ono kažu bremenita problemima, zato je potreban konsensuz a ne sitno politikantski klipovi!…..Da bi se Srbija menjala, mora se menjati sistematski, sasvim je svejedno ko je na vlasti po sistemu Sjaši Kurta da uzjaše Murta, ili interesnih zajednica koje se smenjuju…..

Ne znam ni ja koji mi je ovo po redu intervju sa Bebom Kapičić. Ali znam da kada god su se neke bitne stvari događale u Srbiji i kada sam tražio intervju, bila je susretljiva. Kao i u svim drugim prilikama, i ovoga puta je, po meni, u svojim stavovima bila, najkraće rečeno – sjajna!

Da li ste Vi očekivali pobjedu Vučića već u prvom krugu netom završenih predsjedničkih izbora u Srbiji i zašto je po Vama on ubjedljivo pobijedio?

KAPIČIĆ: Da, uprkos naivnima koji kao da ništa ne shvataju, koji ne poznaju Srbiju, koji projektuju ono što bi oni želeli, ostrašćenima a politički ne pismenim! Davno nam je jedan od najpametnijih Srba, Desimir Tošić govorio da Srbija nije krug dvojke, zato je bilo to što je bilo!

Kako komentirate realitvno dobar izborni rezultat Saše Jankovića?

KAPIČIĆ: Nezadovoljstvom opštim stanjem, podrškom Demokratske stranke i njihovom infrastukturom, apelom intelektualaca, to je otprilike to!

Jedan bivši radikal je pobijedio, a njegov ideološki otac ovoga puta je bio ispod 5%. Da li je loš izborni rezultat Vojislava Šešelja u izvjesnom smislu dobar znak za Srbiju i neko njeno sutra?

KAPIČIĆ: Da, ekstremisti su ovoga puta sišli na razinu podnošljivu čak i u civiziranijim državama, u Srbiji je to veliki pomak! Radikal sa kojim je Milošević plašio zapad, imao je u ono vreme veliku podršku, priča se da je čak pobedio Milana Milutinovića za predsednika Srbije  i da je uz debelu nadoknadu prepustio mesto njegovom kandidatu.

Kako biste komentirali treće mjesto po broju osvojenih glasova izvjesnog Luke Maksimovića, a kako loš izborni rezultat jednog Vuka Jeremića, naprimjer?

KAPIČIĆ: Luka Maksimović- Beli Preletačević je bio rešenje za one zgađene ponudom, koji verovatno ne bi ni izašli na izbore da na ovaj karikaturalan način, a u mnogo čemu istinit, nisu mogli da iskažu svojim glasovima protest protiv aktuelnih politikanata, a možda i mlade kojima je bio štosan japijevac u opancima!

Vuk Jeremić je posebna priča i odražava sve ono najgore što nam je priuštila “politika” Borisa Tadića: manipulaciju, nacionalizam, rehabilitaciju četnika, kopanje i traganje za moštima Čiča Draže, njihovog državnog sekretatra u ministarstvu pravde, mlađanog Homena po Adi, zgroženost EU njihovom reformom pravosuđa, ubistvom vojnika na Topčideru i isporukom haškog optuženika za najveći zločin na tlu Evrope posle Drgog svetskog rata – genocidom u Srebrenici, Mladića pri kraju mandata a bio je na par desetina km od Beograda, zloupotrebom položaja i pljačkom koje su činili mnogi njihovi kadrovi na svim nivoima, a imali su kao i aktuelni premijer\predsednik protiv koga protestvuju, celu Srbiju u svojim rukama, od lokala do predsednika!

Isti taj Jeremić je po meni preambiciozan, “sposoban” po sadašnjim vrednosnim kriterijima u Srbiji a i šire, nacionalista za rad profitiranja, obrazovan… koji je zlorabio funkciju ministra da lobira po svetu kobajagi za ostanak već davno izgubljenog Kosova u Srbiji, a u stvari za svoje mesto na čelu UN! Pre neki dan  predata je i tužba za zlouptrebu i štetu od oko 6 miliona eura koju je naneo Srbiji! Za njega su glasali Tadićevi,možda i deo SPS,salonski nacionalisti,to je taj korpus koji je sa ostalim desničarima sveden na minimum!

I Vučić i njegovi protukandidati govorili su da je kampanja bila prljava. Da li je bila i sa čije strane, eventualno?

KAPIČIĆ: Sve su kampanje ovde prljave, ovde niko ne nudi program, sve se svodi ko će koga više oblatiti, izvlače se iz fioka selektivno razne protivnikove nepodobštine, fejk vesti kolaju socijalnim mrežama pa ko se na koju upeca. Medije svi redom zloupotrebljavaju kada su na vlasti zbog podaničkog i profiterskog mentaliteta vlasnika i urednika!

Neki analitičari su neposredno po objavljivanju izbornih rezultata rekli da ubjedljiva pobjeda Vučića nije dobra za demokraciju u Srbiji. Šta Vi o tome mislite?

KAPIČIĆ: Ovde nema ni D od demokratije,  ko god je na vlasti, da biste bili koliko toliko demokratsko društvo prvo morate imati institucije, pravnu državu i onda korak po korak kretati se ka civiliziranom svetu! Tužno je da smo nekoliko decenija od uvođenja višepartijskog sistema, ako to podrazumevate pod demokratijom, prošli kroz izgubljene ratove koje Srbija “nije” vodila, pljačkašku privatizaciju, vladavinu “naših” dvanaest godina, koji su manje više preuzeli pelcer od bivših, štitili ratne zločince i isporučivali ih na silu kada su bili primorani, preuzeli ratne profitere, korisnike ludila devedesetih i piramidalnih banaka, pljačkaše penzionog fonda i da ne nabrajam!

Da li pobjedu Vučića možemo smatrati i kao znak da u Srbiji, na unutarnjem i vanjskom planu, neće biti promjena, odnosno da ta zemlja ide dosadašnjim kursom, bez obzira ko će od maja ove godine predvoditi Vladu?

KAPIČIĆ: Sada se posle izbora neke stvari ipak menjaju! Ako bi se pametno moć građana, pogotovu mladih koji ovih dana marširaju gradovima artikulisala, moglo bi doći do promena na unutrašnjem planu a možda ubrzalo i na spoljnom!

Bez obzira kakve su predsjedničke ovlasti, da li je realno očekivati da će Vučić, sada sa neke druge pozicije, kontrolirati i Vladu Srbije?

KAPIČIĆ: Logično da, kao i svi do sada!

Pred Srbijom su i neki konkretni izazovi koji se ne mogu više gurati pod tepih. Kako će, po Vašim procjenama, teći daljnji put Srbije prema EU, zatim kako će biti nastavljena priča o statusu Kosova i kada i kako će završiti? Posebno, da li žrtvovanje Nikolića a isturanje Vučića kao kandidata znači na neki način otklon od naginjanja ka Rusiji?

KAPIČIĆ: Taj put prema EU treba da podrže svi koji su za to bez obzira kojoj stranci pripadaju kao i Briselski sporazum tj.konačno rešavanje statusa Kosova! Srbija je u veoma teškom položaju, kako ono kažu bremenita problemima, zato je potreban konsensuz a ne sitno politikantski klipovi! Ja mislim, što ne znači da sam u pravu, da je eliminacija Nikolića ipak na neki način otklon od Rusije koja na ovim prostorima trenira svoju sitnošićarsku a prilično opasnu strogoću mešajući se na neprimeren način u unatrašnja pitanja država nastalih raspadom Jugoslavije! Crna Gora je odolela na herojski način, Titovo a sada Milovo NE Rusima  i ulazak u NATO, ubrzan put ka EU, zahvaljijući i Slavku Peroviću i Ranku Krivokapiću ( bez obzira na trenutno stanje njihovih stranaka i njihovih odnosa) je put kojim se ređe ide na Balkanu a ja se nadam da će tim putem krenuti konačno i Srbija!

Na kraju, Saša Janković je već u svojoj kampanji izrekao “najtežu srpsku reč” da je “počinjen genocid u Srebrenici” i vjerovatno platio cijenu za to nekim, ne presudnim, ali ipak procentima u izbornom rezultatu. Vučić to do sada nije učinio, niti ima naznaka da će učiniti. Da li je moguće ozbiljno govoriti o stabilizaciji odnosa u regionu, posebno između Srbije i BiH, bez iskrenog suočavanja s prošlošću?

KAPIČIĆ: Da, rekao je Janković pred kraj kampanje, govorili su to i Čanak i Čeda Jovanović, to se obično govori dok se ne zasedne u fotelju posle se sve razvodni, sa raznim isprikama! Znate šta ja više nikome nedam blanko podršku, tri decenije sam davala sada samo gledam rezultate, po principu “koga su zmije ujedale taj se i guštera boji”!  Kao što rekoh u prošlom odgovoru sve partije moraju izaći bez kalkulacija sa svojim stavovima i podrškom ko god bio na vlasti, putu koji vodi ka ozdravljenju Srbije i društvu Evropskih naroda! Ne,nije moguće. Bez suočavanja sa prošlošću nema budućnosti na Blakanu!

Srbijom danas demonstriraju neki novi klinci, da se ne bi činile greške i nepodobštine “naših”i studenata i politikanata, da bi otklonili sve one koji žele da ih upotrebe i zloupotrebe zarad svojih interesa, jer politička promena ovde je dosada bila po pravilu Sjaši Kurta da uzjaše Murta, moj predlog i apel koji bih rado prosledila njima punim nade, od nas potrošenih u tri decenije uzaludne borbe za njihovo bolje sutra je sledeći:

a.Zahtevati da se konačno srede birački spiskovi, koje nijedna vlast do sada nije uradila iz njima razumljivih razloga!

b.Da se otkriju tragovi novca izneti na Kipar od Miloševićevih biznismena i kod koga su završili! Koliko se sećam još je Karla Del Ponte rekla da je to vrlo lako pronaći a “naši” su se vraćali sa suprotnom pričom! Potom da se taj novac konfiskuje i da država preuzme sve firme koje su sa prvim milionom iz pljačkaške privatizacije zaradili! Deo novca da se prebaci u penzioni fond opljačkani i od njihovih i od naših da bi se ta izdavanja skinula sa bužeta! Da se ponište 24 sporne privatizacije i sve slične i da se ponovo transparentno i po zakonu privatizuju!

c.Da se priznaju svi zločini činjeni u ime naroda i da se predsednik države izvini u naše ime! Ta priča idemo u budućnost, ostavimo prošlost, ne pije vodu i kratkoročnog je dometa kao što se da videti svako malo kada je potrebno, što nije samo običaj ovde već u celom sada zvanom regionu, nacionalizam se obnavlja zarad kratkoročnih politikantskih koristi! Nema budućnosti bez suočavanja sa prošlošću na Balkanu večitom Buretu baruta!

d.Da se zabrani političko delovanje SPC i da se ne krši ustav po kome ona slovi za sekularnu državu a sada več bivši predsednik slavi pravoslavne praznike u Predsedništvu! Da se ukinu slave državnih institucija jer su to institucije svih građana! Da SPC plaća porez koji ide u budžet a ne u džepove bahatih popova!

e.Da se SANU ogradi od Memoranduma i svih tzv. akademika koji su huškali i doprineli stradanju svih naroda bivše Jugoslavije!

f.Da se ubrza reforma pravosuđa i uspostavljanje institucija!

Da bi se Srbija menjala, mora se menjati sistematski, sasvim je svejedno ko je na vlasti po sistemu Sjaši Kurta da uzjaše Murta, ili interesnih zajednica koje se smenjuju.

Bilo bi zanimljivo videti ko bi tada podržao proteste mladosti Srbije, a njene budućnosti neće biti ukoliko se ne istraje sa ovim zahtevima mirnim protestima, do njihovih ispunjenja !

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KAPIČIĆ:Hvala i vama!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (881)

Drugi dan nakon što sam objavio prijevod žalbe nas nekolicine UN-u protiv Međunarodnog suda pravde, pita me jedan od supotpisnika iste: “Koliko je do sada bilo posjeta tom prilogu, s obzirom da je link istog podijeljen po nekim mogućim društvenim mrežama”? Odgovorio sam da je bilo oko 300, što smatram katastrofalno lošim zanimanjem naše javnosti naspram ovog pokušaja nas-pojedinaca, koji očajnički pokušavamo uraditi ono što treba da radi Država. Također sam dodao da su u ovakvoj poziciji naše komšije i susjedi, bilo bi ih do tog trenutka barem 30,000…A za tu žalbu i njen prijevod neki su itekako uložili svoje znanje, htijenje, energiju, potrošili vrijeme i neki novac, ne da bi se bilo kome dokazivali ili očekivali neki publicitet, već da bi otvorili oči istoj toj bh. javnosti da je ne samo pravda, nego i pravo na našoj strani i da se treba boriti do kraja, jer ulog je prevelik da bi se odustalo. Da, sve to djeluje kao utopija u kontekstu realnosti, ali nismo ni prvi, a vjerovatno niti posljednji utopisti na Ovome svijetu.
 
  Onda pratim ovih dana beogradske proteste uperene protiv Vučića koji još nije ni sjeo u predsjednički kabinet, sa hiljadama  učesnika i sjetim se Bosne, Bosanaca i Hercegovaca, sjetim se Sarajeva iz februara 2014. kada su zapalili zgradu Predsjedništva i uništavali arhivsku građu, kao da su im zgrade i knjige krive, a ne oni koji vladaju. Sjetim se i defilea i nastupa vođstva Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH” prije koju godinu u istom tom Sarajevu kada ih se skupio čak dvocifren broj (!), nekih 20-ak ljudi, dok su građani i građanke naše prijestolnice, u hiljadama, posmatrali ove entuzijaste koji su nosili zastave sa ljiljanima, gledajući u njih kao na vanzemaljce. I, naravno, kao da ih se ne tiče to za šta se oni zalažu.
 
Beogradski protesti pokazuju da i pored one Srbije koja je izabrala Vučića ima i ona druga koja, iako u manjini, se ne miri s tim, pokazujući pri tom visoku građansku, nacionalnu i državotvornu svijest. S druge strane, građani naše zemlje, preko dvije decenije dozvoljavaju sebi da ih naizmjenično jašu i kurta i murta, da ih se ne samo dovodi u očajno ekonomsko-socijalno stanje, nego ih se i ponižava čak, a oni “ne daju svoga rahatluka…”, oni šute da neko ne bi pokvario idilu “dok Fazila mezetluke sprema…”
 
Stoga, paralela između beogradskih protesta i stupidne bosanske “idile” je neminovna. Dok u tom Beogradu i drugim većim gradovima Srbije dominira transparent “ako vam je dobro onda – ništa”, u Sarajevu se nije dobacilo ni do transparenta. Možda negdje u našem glavnom gradu i postoji taj transparent, ali nema ko da ga ponese. Tugo moja!
 
Bedrudin GUŠIĆ

Pismo ti šaljem iz lijepog i sunčanog Mostara, iz grada Aleksine Emine i naših nadanja i snova za boljim nam danima, zajedničkog suživota i uzajamnih posjeta !

C:\Users\User\Desktop\MMMMM.jpg

Piše: Milan, mostarski Sarajlija

Poštovana Jelena ili Jeco, kako te od milja nazivaju često i tvoje kolege, veliki pjevači u žiriju “Zvezde Granda”. Redovno  slušam ovu emisiju jer volim lijepu pjesmu i muziku, mlade pjevače i naše buduće zvijezde, kao što ste i vi, članovi žirija. Istina je, volim i mnoge vaše komentare, ali ti moram reći, da ponekad znaš i preći liniju neukusa, što me ponekad i nervira.

Rezultat slika za Jelena Karleuša/slike

Međutim, sve ti praštam, poslije tvoga otvorenog pisma novoizabranom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Zaključio sam prije svega da si veoma hrabra i svoja ličnost, koja ne preza iznijeti i oštre stavove, ma koliko se često i kose i sa bontonom ponašanja i ličnoga ukusa. Ovom prilikom ne želim komentarisati cjeloviti sadržaj pisma, želim samo istaći dio tvojih stavova, interesantnih za nas, građane komšijske vam Bosne i Hercegovine, citiram iz pisma;

„ Sram vas bilo za batine koje plaćate da napadaju sopstveni narod i neistomišljenike,
Sram vas bilo što nam se deca leče sms-om dok vi iz budžeta trošite milijarde naših para na vaše kampanje,

Sram vas bilo što su vam uzori i pajtaši Milo i Dodik, „poznati po demokratskoj vladavini i poštenju“, sa milijardama u džepovima, a Ceca „dama“ kojoj se divite,

Sram vas bilo što sam ja jedna od retkih koja se usudila ovo da napiše, dok oni koji su i stariji i pametniji i obrazovaniji od mene ĆUTE JER SE PLAŠE VAŠE OSVETE,
Sraaaaaam vas bilo bre…

PS (a mene je sram što ovo pre nisam napisala, što sam se plašila i što ste mi nekad čak bili i simpatični sa onim ustima koje ližete)“/ završen citat /.

Kao Bosanski Srbin koji istinski voli svoju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu, kao student Beogradskog univerziteta, kao stručnjek koji je izgradio i velike industrijske objekte i u Srbiji, te zaradio i dio svoje penzije u njoj, kao i u Bosni i Hercegovini, svakako volim i Republiku Srbiju i njene normalne i poštene građane.

Svjestan sam činjenice iz nedavne prošlosti, da su mnogi moji sunarodnjaci, kao i određena vrhuška i rukovodna struktura iz Republike Srbije, nanijela i određene boli i mojoj domovini Bosni i Hercegovini i njenim građanima, posebno našim vrlim komšijama Bošnjacima, te da moramo zajednički tragati za istinom i pravdom kako bi to osudili i krenuli zajedničkim naporima uspostavi normalnih međuljudskih i državnih odnosa, među ove nam dvije prijateljske države.

Pišem ti i podržavam te, poštovana Jeco, samo uz tvoju konstataciju iz pisma ;

„ Sram vas bilo što su vam uzori i pajtaši Milo i Dodik, „poznati po demokratskoj vladavini i poštenju“, sa milijardama u džepovima, a Ceca „dama“ kojoj se divite „

Nama ne trebaju aveti prošlosti i njihovi recidivi sadašnjosti.

C:\Users\User\Desktop\ORLOVIIDEOLOZI.jpg

Upravo si veoma znalački i veoma iskreno uočila i te aktere, Milu i Dodika, koji apsolutno nemaju ništa ljudsko ili zajedničko sa Predsjednikom države nam Srbije, koja treba uložiti i velike, ali iskrene napore, za povratak našeg povjerenja i stvaranja dobrih odnosa. Siguran sam da sa takvim idiotima i kreatorima van Srbije, u našoj Bosni i Hercegovini, ignorisanjem i države i njenih vrijednosti, diskriminacijom međuljudskih komšijskih odnosa, majorizacijom i svojim bahatim i ludačkim ponašanjem, a uvlačeći se u dupe, kako i sama pišeš, Vašem Predsjedniku Aleksandru Vučiću, ne možemo se nadati nečem dobrom i očekivanom.

Hvala ti, Jeco, za takvu konstataciju, koja je na mjestu, istinita i naša razmišljanja upravo, upućuju na ignorisanje takvih elemenata, jer kako to često i tvrdiš u svojim komentarima, kao član žirija u “Zvezde Granda”, čemu gusle i guslanje za nadolažeće mlade generacije. Zato, istinski, čemu i Milorad i Mile, u našim neposrednim kontaktima i boljim odnosima, koje su oni i njihovi nacionalistički pajdaši, u prošlosti i sadašnjosti, u kontinuitetu koristili i narušavali.

Bravo Jeco i zaista je sramno i za našu sveukupnu zajedničku inteligenciju da intezivno ćuti, ne oglašava se i ništa ne poduzima.

Budi i dalje hrabra i dostojanstvena, jer su uz tebe i tvoji brojni fanovi i normalni i pošteni Srbi, sa obje strane rijeke Drine.

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Mostar, april 2017. god.

Mostarsko sajamska kajganijada

Za razliku od Zeničke čimburijade, sa pravim kokošijim jajima, ovih se dana upravo u Mostaru održava Mostarska sajamska kajganijada, od kukavičijih jaja podmetnutih od vrha naše vlasti, članova Predsjedništva i njihovih gostiju.

Dok je Zenica jedan normalni i industrijski naš grad, dotle je Mostar istinski “grad- slučaj”, razoreni i uništeni, ne samo njegovim materijalnim vrijednostima i privrednim objektima, već i ljudskim dušama njegovih građana. Bili su to Titovi gradovi, u svakom pogledu, kada ih je posjećivgao naš uzor, idol i naš ideal, otvarao nam industrijske gigante, poput Zeničkog metalurškog kombinata, sa visokim pećima i čeličanama, ili Mostarskog Sokola, sa njegovim proizvedenim avionima i helikopterima.

Naši poštovani Zeničani danas imaju razloga i da se vesele uz svoju tradicionalnu sajamsku čimburijadu, ali ne i Mostarci sa svojom kajganijadom od kukavičijih jaja.

C:\Users\User\Desktop\čimburijada.jpg

Zenička tradicionalna čimburijada od pravih kokošijih jaja

Međutim, žalosno je, tužno i ogavno da se iz Mostara u svijet lansiraju lažne vijesti o uspjesima, sjaju umjesto bijede, ovoga grada i njegovih potištenih građana, uz sajamsku kajganijadu od kukavičijih jaja. Prava je šteta da se na Sajmu nije otvorio ovom prilikom i štand sa kukavičijim jajima, što bi i doprinijelo cjelovitoj i pravoj slici grada Mostara i svih njegovih aktera.

Brojni su razlozi koji sasvim slikovito i istinito za širu javnost, kao i za moje Bosance iz Zenice i šire, mogu dati realnu sliku  stanja  kakvo je u ovom gradu.

Okupila se svita iz vlasti sa svojim gostima, prohujala je gradom sa luksuznim limuzinama, sa nama lansiranim i otrcanim slavopojkama i pričama o našim nastojanjima za stabilnjiju i uspješniju saradnju, na dalekom putu za Evropu. Kada i ne bi bili kao rogovi u zajedničkoj vreći, da im naša šira javnost i nešto povjeruje u svemu tome, nažalost, nama Mostarcima, su opet, po ko zna koji put podastirali svoja kukavičija jaja, za našu sajamsku kajganijadu.

Bez stida i srama, crnoga obraza da crnji i ne može biti, našli su upravo grad Mostar, kao svoju crnu rupu u sopstvenoj državi, koju mnogi od njih rastaču do ludila. Članovi Predsjedništva nisu u stanju da se okupe i razumno dogovaraju u institucijama vlasti u Sarajevu, uspješnu saradnju, uz pozitivno djelovanje u iznalaženju ključnih i dobrih rješenja za zajedničku nam državu, sa svojim limuzinama i šupljim pričama u “gradu-slučaju” prosipaju nam maglu ispred očiju i još više nam sole našu sopstvenu pamet, na još uvijek svježe nam rane iz nedavne prošlosti.

Dakle, nisu u stanju već godinama rješiti status ovoga grada, koji nema izbora 8 godina i svoje Gradsko vijeće, a svu vlast su prepustili velikim nacionalistima i recidivima naše sumorne agresorske najezde. Da ironija naše stvarnosti bude do kraja razgolićena,  hvale se da je zemlja domaćin Sajma, upravo država Hrvatska, kao najveći agresor i razarač u svakome smislu ovoga grada i ubica njegovog duha i građana, iz prošlih lijepih vremena.

Isto tako, nigdje nije rečeno, niti napisano od režimske štampe, da se sajam održava u opljačkanim prostorijama ili halama nekadašnjeg giganta Sokola, pod okriljem i njegovih uzurpatora i izvršioca, od Dragana Čovića i njegove silne  bojovničke svite.

Dakle, naše sramno Predsjedništvo našlo je priliku da  se ovdje druže, da ništa ne rade, gdje trebaju raditi, a da nama Mostarcima donesu i daruju kukavičija jaja za našu veliku, javnosti prezentiranu “kukavičiju kajganijadu”, uz delikatna hercegovačka vina, koja ćemo i u Kinu izvoziti. Blago li se nama, Mostarcima, uz ovu kajganu i vino. Poželimo ovo sve i našim najvećim dušmanima, našim dodikovcima, brajkovićima, čovićima i inim njihovim  „ zaslužnim diskriminatorima i nacionalistima, koji su nas  “usrećili” u svakom pogledu.

Sajamska fešta sa kajganijadom nije ni mogla bez orkestra guslara i orguljaša, bez recidiva iz naše  dvostrane agresorske prošlosti i sudbine, radi podsjećanja, ali nikada sa zaboravom, do opstanka nas živih i neposrednih svjedoka i sudionika nemilih događaja u ovome, nekadašnjem lijepom i sjajnom gradu Mostaru.

C:\Users\User\Desktop\VEČERA.jpg

Umjesto da sa svojim bistrim preostalim razumom, ukoliko ga istinski još i imaju, da vlast, sa članovima Predsjedništva, poruče nama Mostarcima da njihova noga neće kročiti u ovaj grad dok se ne riješi njegov status i održe izbori za Gradsko vijeće, da sramota i ironija bude i veća, poručuju Ivanić i Čović da čekaju Izetbegovića da im se ispriča, a Dodik traži od Zvizdića da vrati mandate!

Ovi silnici i recidivi agresorske ideološke zablude Vožda i Poglavnika traže od svoje žrtve izvinjenje za njihovo nasilničko, krvničko i zločinačko ponašanje, kao da gospodin Bakir Izetbegović nije predstavnik naših Bošnjaka i naših vrlih komšija koji su i doživjeli, a mnogi nisu i preživjeli, njihovu torturu i hajdučiju. Došli su upravo u grad Mostar gdje je izvršena ta dvostruka agresija da traže bogomolju, pod križevima i krstovima, ne osvrćući se na brojne logore i naše časne sugrađane, rođene Mostarce, koji su danas u dijaspori i širom svijeta sa nostalgijom rasuti.

Povucite se u svoje torove, bar do slijedećih izbora 2018. godine, dajte dovoljno soli svome stadu i napijte ga sa dovoljno vode, a nas Mostarce prepustite našoj sudbini, ma kako nam crna bila i bez vaše kajganijade!

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić

Mostar, april 2017. god.


Poštovani Ištvane,

Obraćamo ti se kao kolege, potpredsednici Izvršnog veća AP Vojvodine u periodu od 2000 do 2004. godine. Veliki društveni i politički problemi koji su nas dočekali nakon demokratskih promena 2000. godine su tražili viziju i plan, znanje, energiju i timski rad. U takvim okolnostima smo postali saradnici, kolege, profesionalci i prijatelji, iako smo bili iz različitih partija i različitih uverenja. Ipak, delili smo zajedničke društvene, demokratske i modernizacijske vrednosti – ustavnu demokratiju, vladavinu prava, tržišnu ekonomiju, socijalnu pravdu i jednakost, ljudska i kolektivna prava, slobodu medija, razvijene institucije poretka, slobodne i fer izbore. Postoji obiman Izveštaj o radu Izvršnog veća u tom periodu koji svedoči o onome što smo zajedno postigli.

Nakon 2004. godine, nas dvojica smo pronašli svoj put u privredi i nauci, podržavajući Te u sve neizvesnijim političkim izazovima. Razumeli smo Tvoje probleme  sa prethodnim koalicionim partnerima u Vojvodini, ali ne i univerzalnu formulu da manjinske nacionalne zajednice traže pribežište u koaliciji sa vlašću, ne pitajući za karakter vladajućih.

Međutim, Tvoja odluka da podržiš za predsedničkog kandidata Aleksandra Vučića  i govor koji si održao na „veličanstvenom mitingu“ u Novom Sadu, ne dozvoljava nam da ostanemo nemi i primorava nas da ovu podršku posmatramo u odnosu na političke i moralne vrednosti koje smo nekada delili.

Podsećamo da si podržao kandidata za predsednika Srbije čije su temeljne odrednice devedesetih, kojih se nikada nije odrekao, duboke ideološke političke podele, nacionalizam i šovinizam, stvaranje Velike Srbije, politički princip „prijatelj – neprijatelj“, populizam, destrukcija, netolerancija i mržnja, antimoderne tendencije, klerikalizacija, mitomanija, samoizolacija, ksenofobija, nasilje i rat sa svim tragedijama koje je doneo. Takav kandidat se u suštini nije i ne može promeniti i ne može da bude ničija budućnost.

Predsednički izbori su završeni i kandidat koga si podržao je pobedio, i to u prvom krugu. On se hvali velikom podrškom mađarskih birača, pa se i Ti možeš osećati pobednički. Samo, što to liči na ono: „laž nas je pobedila, a istina porazila“.

Aktuelni predsednik Vlade, i tek izabrani predsednik Srbije, u svojoj istorijskoj misiji, najveću brigu poklanja tome kako da što više uruši i obesmisli sve demokratske principe za koje si se Ti, zajedno sa nama, nekada zalagao. Sredstva su poznata – manipulacija, uzurpacija, laž, netransparentnost, propaganda, strah. Najblaže rečeno, AUTOKRATIJA. To nije evropska perspektiva Srbije. Mi, Tvoje nekadašnje kolege, tragamo za poželjnim putem u građansku normalnost i normalnu državnost, kao što smo to činili i nekada.

Nažalost, biće da se promenio naš prijatelj Ištvan Pastor, priklonivši se takvoj politici i (nesvesno?) postao saputnik i saučesnik. Mi smatramo da je to velika i dalekosežna greška! Zbog toga iskreno žalimo. Mislimo da smo bili na putu da projektujemo našu budućnost tako što ćemo je sami stvarati. Očigledno je da smo se u tom stvaralaštvu negde mimoišli. Zato i pitamo, da li je moguće da jedan pronicljivi Pastor popije „slatki napitak“ Kondorseove tajne, da je moguće protegnuti vlast toliko dugo, da se sakrije  formula i tajna vladanja od naroda, da pomisli i prihvati da  prava moć i snaga nije u rukama tlačitelja, nego potlačenih. Aforizmi su najbolji odgovor i lek za dušu i životnu stvarnost, pa tako navodimo sledeći: „Pravimo državu kakvu svet nije video. Ako uspemo, neće je ni videti”.

Molimo Te da razumeš da ovo pismo ima mnogo veću težinu od ličnog odnosa. Ono je i paradigma naših života, provera naše dobronamernosti i zbog toga je javno. Nismo hteli da ga objavimo u predizbornom vremenu, jer ono nije deo političke kampanje. Ono je pismo slobodnih i mislećih ljudi nekadašnjem saborcu na putu izgradnje demokratskih institucija, koje su danas uništene i zamenjene jednim čovekom.

Želimo da se Savez vojvođanskih Mađara i Ti ponovo angažujete u izgradnji pravednog i građanskog društva, ako to već nije kasno, jer bi to bilo važno za sve građane Srbije i Vojvodine, a može biti posebno važno za građane koji su pripadnici manjinskih zajednica.

S poštovanjem,

Potpredsednici Izvršnog veća Vojvodine 2000-2004 godine

Mile Mandić i Duško Radosavljević

Prašina oko pokušaja podnošenja aplikacije za reviziju Presude od 26. februara 2007. se slegla i u bh. javnosti, medijskim i političkim krugovima se uglavnom ne priča o tome te se doimlje da su stvari legle, naravno ne u korist pravde, odnosno žrtava genocida, nego u korist nepravde i počinitelja genocida te onoga kojemu je presuđeno da ga nije spriječio, a mogao je. Međutim, mi, koji predvodimo ovu Grupu ne mislimo tako i ne mirimo se s tim. Našli smo pravne osnove da podnesemo žalbu UN-u protiv Međunarodnog suda pravde, kojeg su iste te UN i osnovale. Svjesni da Država neće ići ovim pravnim putem (a možda i nikakvim više) i u cilju “podebljanja” legitimiteta žalbe, razmišljali smo da iza nas stanu barem neke nevladine organizacije, poput onih koje predstavljaju žrtve genocida, ali smo u startu odustali od toga imajući u vidu da su one pod kontrolom SDA, odnosno stranke koje se previše iskompromitirala na ovom, te mnogim drugim krucijalnim i po Bosnu sudbonosnim pitanjima. Onda smo se obratili Bosansko-američkom savjetodavnom vijeću da nam se pridruže. Odgovoreno nam je da ih čekamo naprije deset a potom još četiri dana kada bi na nekom svom sastanku donijeli odluku. I donijeli su je odgovorivši nam da su njihova navodna istraživanja pokazala da naš pravni tim radi na tome i da oni njemu vjeruju, pa se zato neće priključiti nama. Međutim, podsjećamo da naš pravni tim ako nešto i radi na ovom predmetu on to čini prema Međunarodnom sudu pravde, a ne prema UN kao njegovom osnivaču, kojom se predmetna žalba i upućuje. I nismo imali izbora pa smo sami uputili žalbu na adrese 62 Misije zemalja članica UN. Donkihotski je, ali je ipak pokušaj.

 

Slijedi prijevod žalbe:

Ured Ujedinjenih Nacija

New York City, USA

 PREDMET: Formalna žalba protiv Međunarodnog suda pravde  (Predmet: “RBiH v Srbija i Crna Gora”)       

Poštovani!

Obraćamo se svim članicama UN zahtjevajući da UN odmah sprovede istragu o nedavnim postupcima Međunarodnog suda pravde u vezi sa aplikacijom Bosne i Hercegovine za reviziju presude od 26. februara 2007., pošto vjerujemo da su se desile neregularnosti, prekršaji i kršenja sudskih i pravnih regulativa pri obradi predmetne aplikacije po tužbi protiv Srbije i Crne Gore. Našu žalbu obrazlažemo u tačkama 1-12 iste:

1. U svom pismu od 26. maja 2016., Registrar Međunarodnog suda pravde pisao je gospodinu Softiću da će gospodinu Softiću trebati nova ovlast u slučaju da Republika Bosnia i Hercegovina bude podnosila aplikaciju za reviziju presude Međunarodnog suda pravde od 26. februara 2007. (tužba ‘RBiH protiv Srbije i C. Gore’).

Vjerujemo da je takvim postupkom Registrar:

  1. Postupao protivno svojoj ulozi, prevazilazeći svoje ovlasti jer prema Statutu suda Registrar nema pravo odlučivanja niti savjetodavno pravo. On je samo odgovoran za komuniciranje odluka i notifikacija koje donesu sudije ili predsjednik Suda (član 43 Statuta suda kaže: ‘Ova komunikacija će se obavljati putem Registrara’, a ne da će je obavljati sam Registrar neovisno).

  2. Diskriminirao podnosioca aplikacije pošto se prema bosanskoj aplikaciji za reviziju Presude odnosio mnogo strožije pokušavajući da primijeni nepostojeće pravilo vezano za ovlast gospodina Softića kao agenta. To bi imalo direktan uticaj na žrtve genocida u čije je ime podnešena aplikacija kako bi im se omogućilo da traže pravdu. Gospodin Softić je izabran za agenta 29.10.2002., a imao je validno ovlašćenje da predstavlja podnosioca zahtjeva za reviziju i u skladu sa bosanskim zakonom o postavljenju agenta i prema pravilima Međunarodnog suda pravde. Međunarodni sud pravde je ukinuo pravilo kojim se zahtjeva da agent posjeduje novu ovlast za potrebe aplikacije za reviziju presude iz 1978. godine. Registrar nije imao ni pravnog niti bilo kojeg drugog osnova da traži da gospodin Softić pribavi novu ovlast niti pokušati primijeniti nepostojeća, strožija pravila ili pravila koja ograničavaju i predstavljaju diskriminaciju i time kršenje zakona o ljudskim pravima.

  3. U ovom slučaju Sud se trebao voditi važećim bosanskim zakonom o izboru agenta koji kaže da ovlast agenta ostaje na snazi sve dok se ista ne opozove jednoglasnim izjašnjavanjem svih članova Predsjedništva ili dok se predmet ne zatvori.

Nametanje nepostojećih ili strožijih zahtjeva na bosansku aplikaciju za reviziju Presude može se smatrati i pokušajem da se ometa pravda ili  da se preokrene tok pravde pošto bi to onemogućilo podnosioca aplikacije da se ista sprovede u djelo, te tako i da traže pravdu za tako stravičan zlocčn genocida. To je zbog toga što ne bi bilo moguće dobiti novu ovlast za postojećeg bosanskog agenta koji je zastupao aplikaciju zbog Dejtonskog sporazuma koji je ustrojio državu na način koji omogućava predstavniku strane koja je počinila genocid (prema presudi od 26. februara 2007.) ili imala u njemu implicitnu ulogu, da se tome suprotstavi, da ometa pravdu ili obrće tok pravde. Bez nove ovlasti žrtvama genocida bi bilo osporeno pravo da traže pravdu. Pored toga što ometanje pravde predstavlja krivično djelo, ono predstavlja i kršenje ljudskih prava kako stoji u Povelji o univerzalnoj Deklaraciji o ljudskim pravima koju su sačinile UN 1948. godine.

2. Također, vjerujemo i da je Međunarodni sud pravde izašao iz okvira svojih ovlaštenja što je rezultiralo u odbacivanju naše aplikacije za reviziju i odricanju prava žrtvama genocida da traže pravdu. Verujemo da je tako zbog toga što je Sud svoju odluku da odbaci našu aplikaciju za reviziju zasnovao na političkom stanovištu, a za što nije imao niti ovlaštenje niti pravne osnove da to učini. Takav potez Suda  predstavlja kršenje vlastitog Statuta u kojem se nigdje ne spominje da Sud može ulaziti u političke stvari strana obuhvaćenih aplikacijom.

Uloga Međunarodnog suda pravde jeste da dijeli pravdu, a ne da se bavi politikom. Član 16 Statuta Suda zahtjeva da ‘ni jedan član ne može obavljati nikakvu političku ili administrativnu funkciju, niti može raditi u bilo kojoj drugoj profesionalnoj oblasti’. To jasno ukazuje na to da se Sud ne može povezivati sa politikom, te da u tom pogledu mora biti viđen kao neutralan.

3. Međunarodni sud pravde svojevoljno je odlučio uzeti u obzir pisma koja su mu uputili srpski član Predsjedništva Mladen Ivanić, te ministar vanjskih poslova Igor Crnadak, također Srbin, a koja su odražavala njihova privatna stanovišta, a nikako službeno stanovište vezano za bosansku aplikaciju za reviziju Presude (pošto ni jedan formalin sastanak Predsjedništva niti Vijeća ministara nije prethodio ovim pismima niti je tim pojedincima data ovlast da po tom pitanju nastupaju u ime Predsjedništva ili Vijeća ministara BiH).

4. Obzirom da su institucije bosanskih Srba već proglašene krivim za genocid (presuda od 26. februara 2007.), jasno je da je postojao konflikt interesa u vezi sa aplikacijom za reviziju, a što je razlog zašto su se njihovi stavovi kao i stavovi predstavnika Hrvata (koji se također suočavaju sa mogućnošću slične tužbe) trebalo potpuno isključiti i zanemariti. Bilo je više nego očito, čak i cjelokupnoj  javnosti, iz ponašanja bosanskih Srba koji su pokušavali spriješiti aplikaciju za reviziju, da su sasvim jasno radili u interesu strane presuđene za genocid presudom Međunarodnog suda pravde od 26. februara 2007.

Sasvim smo sigurni da ni Međunarodni sud pravde ni bilo koji drugi sud nikad ne bi pitali naciste da li će oni (nacisti) dozvoliti da budu tuženi, te tako onemogućili jevrejskim žrtvama holokausta pravo na traženje pravde. Nemoguće je razumjeti zašto je Međunarodni sud pravde odlučio uzeti u obzir privatne (ili bilo kakve) stavove bosanskih Srba koje su iznijeli u svojim (privatnim i drugim) pismima Sudu.

5. Na bosansku aplikaciju za reviziju Presude podnešenu  23. februara 2017. Međunarodni sud pravde je bio neočekivano brz pa je bosanskom Predjedništvu pisao već 24 .februara 2017. Prema Statutu Međunarodnog suda pravde se može komunicirati samo putem agenta i/ili advokatima koji zastupaju podnosioca aplikacije, ili sa Vladom (član 44 Statuta Suda). Stoga je teško razumjeti zašto je Sud izabrao da kontaktira izravno Predsjedništvo, te tako postupi suprotno svom Statutu.

6. Nadalje, u trećem paragrafu svog pisma od 24. februara 2017.  Sud se poziva na ‘kratki sastanak’ koji je održao 23. februara 2017., ali ne spominje ko je prisustvovao sastanku jer postoje članovi Suda koji nemaju pravo odlučivanja (npr. Registrar) u kojem bi se slučaju bilo kakva takva odluka smatrala nevažećom.

7. U zadnjem paragrafu istog pisma traži se od Predsjedništva da dostavi pojašnjenje o ovlasti gospodina Softića. Pošto je uloga i cilj postojanja Suda da se bavi pravdom, a ne politikom ili političkim pogledima pojedinaca vezanim za pravne stvari, zar Sud ne bi trebao tražiti relevantne dokumente (npr. Pismo o postavljenju, te sve relevantne bosanske zakone i pravila vezana za ovo pitanje) koji bi dali potrebno pojašnjenje ovlasti gospodina Softića koje je Sud tražio?

8. Po primitku pisama od članova Predsjedništva BiH Međunarodni sud pravde je odluku da odbaci aplikaciju za reviziju zasnovao na političkim pitanjima, a što se vidi iz pisma Suda od 9. marta 2017. Čudno je da ovo pismo ne spominje uopšte pitanje ovlasti gospodina Softića kao agenta o čemu se Sud raspitivao u svom pismu od 24. februara 2017. Umjesto toga, pismo se bavi političkim pogledima članova Predsjedništva, koje prema Statutu suda (kako se poziva u članu 44) Sud uopšte nije ni trebao kontaktirati po pitanju revizije.

Čini se da je Međunarodni sud pravde podržao stav strane koja je presuđena krivom za genocid presudom od 26. februara 2007., što je rezultiralo da se žrtvama genocida uskrati pravo da traže pravdu u skladu sa ‘Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju genocida’ koju Sud mora slijediti. U slučajevima gdje je tako stravičan zločin genocida u pitanju Međunarodni sud pravde treba učiniti sve što je u njegovoj moći da žrtvama genocida omogući da traže pravdu. I Sud ne smije bilo kada uzimati u obzir političke ili druge stavove u pogledu aplikacija za reviziju presude ili tužbi od bilo koje od strana (ili članica Suda).

9. Činjenica da je Sud u svom pismu od 24. februara 2017. tražio pojašnjenje pitanja ovasti gospodina Softića kao agenta, a zatim je donio odluku da odbaci aplikaciju za reviziju, ne na osnovu te ovlasti za koju je bio prvobitno zainteresiran, već na političkom osnovu dovodi u pitanje motive iza takve odluke Suda.

10. Kako smo razumjeli, ukoliko ne postoji jasan stav po pitanju ovlasti agenta Međunarodni sud pravde će donijeti svoju odluku zasnovanu na dokumentima koje im je dostavila stranka u predmetu. Aplikacija za reviziju je trebala biti prihvaćena ili odbijena na osnovu pravnih aspekata (npr. da li podnosilac ima validne dokaze, da li je aplikacija podnešena na vrijeme, itd), a ne na političkim osnovama.

11. Pismo Suda od 9. marta 2017. ne navodi ko je u ime Suda donio odluku da odbaci našu aplikaciju. Statut Suda (član 25) kaže da na zasjedanju Suda mora biti minimum devet sudija kada se odlučuje  o bilo kojoj pravnoj aplikaciji ili tužbi podnešenoj Sudu od strane bilo koje države. Statut Međunarodnog suda pravde ne spominje da Sud ima pravo da odluke donosi na bilo koji drugi način (npr., da Registrar i Predsjednik mogu odlučiti, a posebno kada je u pitanju revizija aplikacije za tako ozbiljan zločin genocida).

Pismo također ne navodi kada je bilo zasjedanje Suda na kojem se odlučilo o našoj aplikaciji, niti daje imena sudija koji su prisustvovali tom zasjedanju, niti način na koji su sudije donijele odluku (npr., da li je bilo ikakvog glasanja?).

 Zahtjevamo sljedeće:

12. Obzirom na sve probleme vezane za postupke Suda i njegovog Registrara  koje smo ovdje iznijeli, trazimo od UN-a da ispita ponašanje Registrara i postupke Suda.

13. Od UN-a također tražimo da nama kao i podnosiocu aplikacje za reviziju, te cjelokupnoj javnosti prezentira nalaze svoje istrage i obavjesti nas sve o tome kakve će radnje poduzeti protiv kršenja prava i Statuta Suda pošto je takva informacija od javnog interesa, a doprinijet će i sprječavanju genocida u budućnosti.

14. Konačno, obzirom na prekršaje i presedan koji je počinio Međunarodni sud pravde po pitanju naše aplikacije za reviziju, zahtjevamo da se bosanska aplikacija za reviziju vrati u pravni postupak na Međunarodnom sudu pravde, a svi oni članovi Suda koji su je ometali da se odstrane od bilo kojeg aspekta obrade aplikacije.

U ime rukovodstva FB grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

1. mr Dženana DELIĆ, profesorica Poslovnih studija i prava (u penziji), izbjeglica iz Travnika, živi u UK

2. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/ Mrkonjić Grada, trenutno živi u Windsoru, Kanada

3. Bedrudin GUŠIĆ, diplomirani ekonomista, slobodni novinar i publicist, izbjeglica iz Banja Luke, živi u Bostonu, USA

4. Mr sci. Marjan Hajnal, predsjednik Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva, izbjeglica iz Sarajeva, živi u Tel Avivu, Izrael

5. Anto TOMIĆ, direktor NVG Gradđnski monitoring, bivši zatočenik logora Keraterm, Omarska i Trnopolje, rođen u Banja Luci, zivio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada živi u Hamburgu, Njemačka

6. Nihad Filipovic, diplomirani pravnik, slobodni novinar i publicist, Bosanac iz Krajine, išćeran….

 

Nisam od onih koji u pravilu reagira na dnevno-političke teme, ali na neke se jednostavno mora uzvratiti. Naime, u povodu održavanja 20-og Međunarodnog sajma privrede u Mostaru, na kojem je domaćin bio onaj koji je hejbet puta potvrdio za koje se bh. Hrvate navodno bori, a za koje mu je stalo kao do lanjskoga snijega, a gosti predsjednici i premijeri zemalja iz regije, pale su slatkorječive, maltene idilične izjave i domaćina i njegovih gostiju, kao da umjesto Neretve, Vrbasa, Bosne, Drine i Une, Bosnom i Hercegovinom teku med i mlijeko. Ma navikli smo mi na to od njih onakvih da bismo ih ozbiljno shvatili. A ono što uporno guraju pod tepih i što traje preko 20 godina  (eto koliko i taj Sajam) pa se nakupilo toliko prašine na i oko tog tepiha da ga vode svih bh. rijeka ne mogu oprati, po njima trebaju biti tabu teme. E, neće moći!

Međutim, bilo je i opasnih, zabrinjavajućih izjava poput one Bakira Izetbegovića koji je, ničim izazvan, izvalio takvu nebulozu da nas, koji smo odani cjelovitoj Republici Bosni i Hercegovini, treba itekako da zabrine. Izjavio je dotični da “moramo pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini”. Na šta je mislio, ne znam, ali znam da je tom Draganu Čoviću i njegovoj hadezeovskoj , hercegbosanskoj i antibosanskohercegovačkoj bulumenti do sada dao sve što se moglo dati – počev od najbitnijih resora u ministarstvima na svim nivoima vlasti u BiH i FBiH do javnih preduzeća te do agonije Mostara koja obojici odgovara. Jedino mu još nije dao tapiju na izmjenu Izbornog zakona preko kojeg bi uskrsnula fantomska i zločinačka tvorevina “HB Herceg-Bosna”, odnosno da bi se podijelila Federacija za koju opciju mjesecima unazad lobira i ona Kolinda, i Plenković, i unuk suradnika Maksa Luburića u svojstvu ministra vanjskih poslova RH, kao i europarlamentarci iz RH. Stoga, narode moj, ne dajmo Bakiru niti bilo kome drugom da nam dalje komada Domovinu jer to znači put u njen konačni nestanak. Nije Bosna ni njegova niti bilo čija babovina.

Bedrudin GUŠIĆ


„U vrijeme univerzalnih prevara reći istinu je revolucionarno djelo“  / George Orwell /.

C:\Users\User\Desktop\ISTINA.jpg

Lažu nas i obmanjuju, bez stida i srama, ponovno govoreći o nekom  “Hercegovačkom divu”. Nisu li to i neke novinarske, dobro plaćene, informativne  ujdurme i laži iz prošlih vremena.

Upravo je, ovih dana premijer Vlade Hrvatske, gospodin Plenković, sa svojim saradnicima, sa „ čistokrvnim „ hercegovačkim Hrvatom i šefom orkestra mostarskih orguljaša, samozvani akademik Dragan Čović, kao domaćin ugostio goste. Normalno je da obiđu svoje strateške, osvojene i opljačkane prirodne resurse “Herceg -Bosne”.

Međutim, moglo je to i bez pompe i lažnih tvrdnji ako znamo da je ovaj stakleni patuljak, kriminalnim radnjama svoga menadžmenta sa Mijom Brajkovićem, Ivom Bradvicom i inim saradnicima, sasvim došao na rub propasti i enormnim gubitkom od cca 300 miliona maraka.Umjesto u stečajni postupak, što je i normalno u ovim prilikama, kao patuljak se podiže na koljena, kako to tvrdi i njegov novoustoličeni direktor Gadžić. Gle čuda, da li je to i moguće preko noći, ali kada je u pitanju ovakva lukava i nasilnička politika HDZ-a i njegovih čimbenika, koji stoje iza svih ovih mutnih radnji, nadati se svemu u ovoj nam surogat državi Bosni i Hercegovini.

Dok ovih dana upravo hrvatski čelnici obilaze svoj plijen i dive se lažnim uspjesima agresorskog scenarija, od Poglavnika Franje, do doglavnika Dragana, iako nisu uspjeli doći i osvojiti sve do Drine, prohujali su do Haga udruženi i zločinački, ipak su se zadržali ovdje na prostorima Mostara i hercegovačke regije –  na strateškom cilju aluminijske industrije i firme Aluminij.

C:\Users\User\Desktop\FAHRO.jpg    C:\Users\User\Desktop\BAKNOV.jpg

Za to vrijeme i zaslugama koalicionih partnera u vlasti, pod zajedničkim stijegom vezanim u prošlim vremenima, uspijevaju pridobiti Bošnjake, koje eto nisu uspjeli u vremenima agresije i konačno otpremiti niz Neretvu, u Jadransko more i dalje u svijet beznađa. Naša, bošnjačka, podaničko- uliznička vlast, ponaša se i u slučaju Aluminija, kao vojvođanski lala  kojeg su prijatelji upozoravali da se tamo negdje u žitu i njegova žena kurva sa nekim, odgovor mu je bio, “ta man'te, nije to moje žito”. Tako, slično i naša bošnjačka vlast, u svim ovim posjetama stranih okupatorskih predstavnika državnom dobru, kakav je bio Aluminij, 100 % državni, sada mogu na miran način izgovarati da to njih ne interesuje, jer su na vrijeme i sve darovali HDZ-u i njegovim nacionalističko-diskriminatorskim elementima.

Nas, radnike srpske nacionalnosti, ne treba da zanima taj zajednički njihov kupleraj, jer su se zajednički pobrinuli da nas diskriminiraju i eleminišu iz dioničarskog dijela, da nam otuđe sva naša radnička prava, samo zato što nas je rodila majka Srpkinja. Nije nama  interesantno ko koga u ovom kupleraju i zadovoljava i na koji način, ali ćemo se boriti sa svim raspoloživim pravnim sredstvima da se dođe do istine i pravde i da naše radnike-Srbe, obeštete sa odgovarajućim finansijskim sredstvima. Ne tražimo ništa više od Hrvata što su i koliko dobili, a Bošnjaci, neka se i sami koprcaju u dosluhu sa svojim nesposobnim predstavnicima u vlasti koji su ih u kontinuitetu, već godinama, lagali i obespravljivali, sve u interesu sopstvenih pozicija i fotelja.

Mogu se oni i dalje sporazumjevati i kineski i korejski i jezikom „ jamadžija” ali mi očekujemo vrijeme istine i pravde, kada će im lahki metal aluminij ostati i postati veoma teško breme iz prošlosti.

Kao što ste nam u ovoj „crnoj rupi” ili.tzv. „gradu-slučaju” Mostaru, ukinuli i našu konstitutivnost i svaku ravnopravnost, nije nam nikakvo čudo da ste nas, kao radnike srpske nacionalnosti, totalno eleminisali iz firme Aluminij. Neka se vaša koalicija i dobre nakane i konačno i pozlate, pod nekom novom  međustranačkom zastavom, ali čvršće vežite  čvorove, kako vam se ne bi desio ponovno, tamo neki 09.maj, neke godine, po nekom novom scenariju.

C:\Users\User\Desktop\PAPA.jpg

Neka vam svima dragi Allah bude na pomoći , sa Božijim slugom na zemlji, uzoritim papom Franjom i njegovim  “čistokrvnim Hrvatom”, Draganom.

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić / bivši radnik Aluminija /.

Mostar, april 2017. god.

C:\Users\User\Desktop\VUČPOBJEDA.jpg

Vjerujemo u tebe i rado ćemo ti pomoći na putu za Evropu, u cilju naše zajedničke stabilnosti i bolje budućnosti za cjelovite odnose, dobre međukomšijske, između dviju nam država, Srbije i Bosne i Hercegovine, kao i naših naroda i građana.

Molimo te da poslušaš i poneki koristan savjet od iskrenih Bosanaca i Bošnjaka, kao i normalnih bosanskih Srba, da sa toga puta odmah eleminišeš nasljednike i recidive, propale i nakaradne ideologe njihovog mentora Slobe, kao što su guslar iz Laktaša i njihov psihijatar, trenutni stanovnik suda u Hagu, doktor Dabić odnosno doktor Radovan.

C:\Users\User\Desktop\ORLOVIIDEOLOZI.jpg

Opanci im smrde nečovještvom i nisu za naše civilizovane odnose i ljudske prostore, oni su uljezi i grobari naše jedine domovine Bosne i Hercegovine. Sa njima, teško bi uspio povratiti povjerenje kod mojih sunarodnjaka i normalonih Srba, bosanskih Srba, kod naših vrlih i dobrih komšija Bošnjaka i kod ostalih iskrenih i poštenih građana i stanovnika ove nam zemlje.

Međutim, istina je, naš dobri Aleksandre, da u samom startu činiš nesvjesno greške i loše poteze, da svome dobrom i nužnom posjetu našem gradu Mostaru, ustupaš mjesto i svome  “uljezu” i  našem rušitelju i apsolutno nepoželjnoj osobi, jer nama takvi guslari nikada i nisu bili potrebni. Siti smo, bar mi Mostarci i  “dodikovštine” i Dodika i njegovih vjerodostojnika, koji sa njima sviraju iste nakaradne guslarske note, sa nacionalističkim melosom, uz loše nakane i poteze.

Poštovani Aleksandre Vučiću, novoizabrani Predsjedniče prijateljske nam i komšijske države Srbije, ukoliko zaista namjeravaš, u šta ti lično vjerujem i želim, poraditi na uspostavi dobrih odnosa, prije svih sa velikim stradalnicima u proteklim agresijama sa istoka i zapada, prema našim vrlim komšijama Bošnjacima, nužno je prije svega razbiti još uvijek veliki i izraženi njihov strah, prema svim agresorskim i divljačkim potezima, do stadija genocidnih radnji, proisteklih od nacionalističkih elemenata našeg srpskog roda, što trebamo i moramo priznati. Moramo to konačno priznati i zatražiti njoihovo praštanje, neka to ono nikada i ne zaborave, ali mi radimo na uspostavi i njihovog povjerenja, u sve naredne tvoje i naše zajedničke korake.

Vidim i čujem, na svečanom obraćanju biračima koji su ti ukazali povjerenje, da se iskreno zahvaljuješ i gospođi Merkel i drugu Putinu, što je značajno i poželjno, ali te molim, budi i ti naš srpski Vili Brant i reci  “Bobu da je bob, a popu da je pop”, bez straha i ustezanja, u ime svih nas dobrih i poštenih Srba, reci da smo griješili i gdje smo to pogriješili. Ostavimo Slobu i mnoge njegove kasapine, neka ih pokriva crna zemlja i neka se krčkaju negdje u paklu, mi se okrenimo budućnosti, ali svakako i u svakoj prilici bez današnjih ovozemaljskih nacionalističkih recidiva koji haraju i mute nam naša pozitivna stremljenja ka zajedničkom suživotu i najboljim međuljudskim odnosima, bez obzira na mnoge naše različitosti.

Srećno ti bilo, dragi Aleksandre Vučiću, u funkciji Predsjednika Republike Srbije i poslušaj i poneki moj savjet, kao graditelja i Srbije i Bosne i Hercegovine, podjednako, zato i zasluženog penzionera i Republike Srbije i Bosne i Hercegovine, te poštenog bosanskog Srbina.

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Mostar. April 2017 god.

Poštovani gospodine Zajimoviću!

Nedugo nakon intervjua samnom kojeg smo imali decembra 2015. dali ste i intervju za bh. novinsku agenciju Patrija, kojeg prenosim u cjelosti. Nakon prenešenog intervjua slijede slike koje su danas stvarnost na lokalitetu harema hadži Babine džamije u Banja Luci i one same po sebi demantiraju neke Vaše tvrdnje iznešene u rečenom intervjuu i navode na logična pitanja koja ću Vam nakon tih svježih fotki javno postaviti. Prvo, evo šta ste prije više od godinu dana javno izjavili:

Direktor Vakufske direkcije u BiH Senaid Zajimović rekao je da će bošnjačka djeca uskoro dobiti vlastitu školu u Banja Luci, u naselju Hiseta, a Islamska zajednica na toj lokaciji i moderne poslovne prostore. Zajimović je u razgovoru za bh. novinsku agenciju Patria demantirao Banjalučane koji tvrde da ih je Islamska zajednica izdala. Nekoliko predstavnika Bošnjaka povratnika u Banja Luku tvrde da je IZ dozvolila da se na vakufskoj imovini pravi poslovna zgrada u kojoj će biti smještene kafane i noćni klubovi… Navodno da će i lokalno mezarje biti oskrnavljeno. – Naravno da se ne radi o tome i da te optužbe nisu opravdane – rekao je Zajimović, objašnjavajući da se na vakufskoj imovini na Hisetima neće praviti noćni klubovi i kafane već škola za bošnjačku djecu i stambeno-poslovna zgrada u kojoj će i Islamska zajednica imati prostorije. – Vakufska direkcija ušla je u poslovni dogovor sa jednim biznismenom iz Banja Luke. Mi ćemo dati zemljište, a on će na njemu sagraditi zgradu. U protuvrijednosti zemljišta, IZ će u novosagrađenoj zgradi dobiti i poslovne prostore. Također, investitor ima obavezu sagraditi i školu pored te zgrade koju će pohađati bošnjačka djeca, kako ne bi došli u situaciju kao što smo imali u Konjević Polju – objasnio je Zajimović. On je dodao da Vakufska direkcija želi iskoristiti svaki pedalj vakufskog zemljišta, koji je do sada bio neiskorišten. Na nekim parcelama Vakufska direkcija podiže zasade voća, dok na drugim, u saradnji sa partnerima, gradi društveno-korisne objekte, piše, Patrija Preneseno sa BIR.

A sada, evo slika:

Izvadak iz Regulacionog plana grada Banja Luke – MZ Kočićev Vijenac (po nama – Hiseta) sa obrazovnim centrom na lokalitetu harema Hadži Babine džamije (plavom bojom), te dvije zgrade sa strana (crvenom bojom)

                Maketa najavljenje škole sa prethodne slike – arhitektonskim žargonom rečeno P+1 (prizemlje + 1 sprat/kat)

Izvadak današnjeg (izmijenjenog) Regulacionog plana grada Banja Luke – MZ Kočićev Vijenac (po nama – Hiseta) za lokalitet harem Hadži Babine džamije gdje nema obrazovnog centra i gdje je naznačeno P+4, što znači da će se graditi samo stambeno-poslovni objekat (opet plavom bojom)

Evidentno poravnat dio harema (od prije desetak dana) kada su polomljeni brojni nišani, da bi se gradio objekat naznačen u Regulacionom planu plavom bojom sa prethodne slike i na kostima banjalučkih Bošnjaka

Evo sada nužnih pitanja, gospodine Zajimoviću:

1.Da li ste, u povodu davanja suglasnosti za prodaju tog vakufskog zemljišta, strogo insistirali da se u skladu sa svjetovnim i islamskim zakonskim propisima, izvrši prethodna ekshumacija posmrtnih ostataka merhuma/umrlih te da se ne skrnave njihovi nišani/nadgrobni spomenici?

2. Da li ste pitali za njihovu ekshumaciju te barbarsko rušenje njihovih nišana žive članove njihovih potomaka, kojih ima, naprimjer, i u mojoj kući?

3. S obzirom na do sada viđeno (naprimjer sa posljednje slike), imate li odgovor na evidentan progon sada mrtvih banjalučkih Bošnjaka?

4. Da li ste, u momentu davanja suglasnosti za prodaju tog zemljišta-harema, znali da će neko zatražiti izmjenu Regulacionog plana te umjesto obrazovnog centra, uz dvije, graditi i treću stambeno-poslovnu zgradu?

5. Ako niste znali, kako onda komentirate današnji izgled tog dijela Regulacionog plana i hoćete li spriječiti gradnju stambeno-poslovnog objekta i uvjetovati da se ipak gradi obrazovni centar, odnosno “škola za bošnjačku djecu”, kako ste javno izjavili u priloženom intervjuu?

6. S obzirom na onakvu Vašu izjavu da će se graditi škola “za bošnjačku djecu”, s jedne strane, te ovo što vidimo na izvatku iz aktuelnog Regulacionog plana, jeste li svjesni da ste obmanuli javnost?  

Smatram da je dovoljno ovih nekoliko pitanja, jer su krucijalna u ovoj fazi ove priče. Mogao bih zapinjati i za to da se kupac-novi vlasnik te parcele u međuvremenu utalio/uortačio sa jednim Pantelijom Damjanovićem, a o dotičnom ne mogu govoriti jer ga ne poznajem, ali ako Vas zanima, a treba da zanima, pitajte novinara Slobodana Vaskovića pa će ova priča na kraju postati više nego jeziva i ledit će do boli krv u žilama.

Gospodine Zajimoviću!

Veliki grijeh prema mrtvim banjalučkim Bošnjacima je već učinjen a na tom  tom dijelu gdje njihove kosti još uvijek počivaju, kao što se vidi iz priloga, umjesto nišana poklopit će ih temelji i ploča ne najavljene “škole za bošnjačku djecu”, nego jednog stambeno-poslovnog objekta. Oni koji participarju u ovim morbidnim rabotama, kao i oni koji su dali tapiju za tako nešto, uključujući, naravno, i Vas, treba da odgovaraju i na Onom i na Ovom svijetu. Za Onaj svijet zna se ko je nadležan, a za Ovaj, lično sam zainteresiran za procesuiranje odgovornih jer, kao što rekoh, ima potomaka onih, o čijim kostima se radi i čiji su nišani polomljeni, i u mojoj kući.

Bedrudin GUŠIĆ


 

 

 

Predsjednice lijepe Vaše!

Polovinom devetnaestog stoljeća istaknuti Ilirac, povjesničar i književnik fra Ivan Frano Jukić – Bošnjak ostavio je pisane tragove kako u Bosni toga doba jedino žive Bošnjaci. On, svećenik, franjevac, katolik, koristio je pseudonim “Bošnjak” kao potvrdu činjeničnog stanja. Stotinjak godina kasnije, Bosnom krstare hrvatski nacionalistički misionari koji jedan autohtoni bosanski narod, katolike Bošnjake, proglašavaju Hrvatima i prisvajaju ih. Danas je taj autohtoni bosanski narod – Bošnjaci –  “hrvatska dijaspora” o kojoj skrbi hrvatska država. Ta skrb se sastoji u tome što su ih gurnuli u rat protv svoje države Bosne i svojih susjeda i komšija muslimana.

U tom cilju izveden je i združeni zločinački pothvat inspiriran i logistički poduprt od strane Hrvatake i Miloševievog brata blizanca Franje Tuđmana. Umjesto da se odreknete te fašističke politike, otimačine naroda i teritorije, Vi se, svako malo pa drsko i bezobrazno, bez ikakvog prava i uporišta i u povijesti i u sadašnjosti, miješate u unutrašnje stvari naše države u želji da se najzad dokopate makar pola njene teritorije. Pri tome se obilato koristite lažima, podvalama i objedama kako su bosanski muslimani teroristi. Teroristi su oni koji su počinili združeni zločinački pothvat i genocid u Bosni. Stoga, ta nakaradna politika koju je vodio (i) Tuđman, a Vi nastavljate, neće proći, nikad!

Vi ste bili nazočni u Jajcu na obilježavanju godišnjice oslobođenja toga grada u kojem su stolovali bosanski kraljevi, kojeg je 1995. zaslugom, Alije Izetbegovića  “oslobodila” HV i HVO, umjesto ARBiH. I prije i za vrijeme rata, trgovali ste sa Srbima, vašim saveznicima po oružju protiv Bosne i Bošnjaka muslimana – cjenkajući se oko Jajca. Bojovnici HVO su prvi utekli sa crta bojišnice na Ćaninu Polju i grad je pao u četničke ruke. Stanisav Galić, četnički komandant, u svom proglasu četnicima – kao jedan od motiva na juriš na Jajce – lažno je tvrdio da je Jajce u koje su stolovali srpski kraljevi. Ne zna se ko je veći lažov, Vi ili Galić!

Omah po “oslobođenju” Jajca, fašisti su u tom gradu uveli apartheid. Grad je oslobođen od prisustva Bošnjaka muslimana koji se nisu mogli vratiti ni kućama, niti o Sv. Svetim (sic!) obići nakratko mezare. I, Vi nam pričate o hrvatskim europskim vrijednostima! Te vaše ustaške vrijednosti nećemo nikad prihvatiti kao svoje, makar nikad ne postali članicom EU!

Gospođo, prelistajte malo historijsku čitanku koje su o Bosni kao državi ispisali stranci, kad već nećete “Zemljopis i povjestnicu Bosne” koju je napisao fra Ivan Frano Jukić, alias Slavoljub Bošnjak. Tada nećete pričati bedastoće. Bosanski kraljevi koji su stolovali u Jajcu i Bobovcu,  bili su Bošnjaci, isprva bogumili, pa pod prijetnjom ognja i mača papinih križara i najgore ološi – primorani su postati prijetvorni katolici…, a kasnije i Hrvati.  Nacistička politika HDZ kojoj i sami pripadate, prisvaja Jajce kao “grad hrvatskih kraljeva.”  U Jajcu se svira hrvatska himna, u svečanom mimohodu i hrvatskom državnom dekoru, Vi vršite smotru počasnih postrojbi HV i HVO usred Jajca, pokraj spomenika sa križom i šahovicom. U popisu branitelja grada koji su poginuli nema ni jedno muslimansko ime – borca Armije RBiH. Uklesano je nekoliko muslimanskih imena boraca koji su vjerovali da se kao pripadnici HV i HVO bore za Bosnu, a ne za Hrvatsku…

Na Bobovcu, gdje je vijekovima bila stolica bosanskih kraljeva, održavaju se godišnje mise za domovinu u potpunom dekoru hrvatskih državnih simbola, prisutva vojnih postrojbi HVO i HV. Ni Bobovac ni Jajce, kao ni Trvanik, Žepče, Busovača, Mostar, Stolac…, nikada nisu, niti će ikad biti hrvatski gradovi. To su bosanski gradovi, bili, pa će bosanski i ostati.

Pošto se volite petljati i gdje treba i gdje ne treba, pa i u povijest koju ste vrlo slabo naučili, predlažemo Vam da makar letimice pogledate koji su gradovi u Primorju bili pod upravom bosanskih kraljeva za vrijeme snažnog srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva. Mi, Bosanci, država Bosna, svakako imamo većih prava na Split, nego što Hrvastka nakaradna i opasna politika ima pravo i na ijedan grad na teritoriji današnje države BiH. Trebamo li početi polagati povjesno utemeljeno pravo na veći dio Primorja kao državni bosanski teritorij? Ne! Nama ne treba to, ali ni pedalj današnje države Bosne nećete dobiti, ni milom ni silom, ni lažima o našem terorizmu, niti federalizacijom, Izbornim zakonom, prevarorm ili bilo kakvim latinskim izgovorom i pritužbom EU.

Da Vas podsjetimo: Vi ste na početku svoga mandata bili lijepo ugošćeni i dočekani u Sarajevu kao drag prijatelj i susjed. Vama je, a da niste ni jednu slamku ugradili u dobre odnose naše dvije države, svečano uručena nagrada za graditeljstvo “Isa Beg Ishaković.” I tada i sada je i slijepcima bilo jasno da ste Vi poslednja osoba na svijetu kojoj je trebalo dodijeliti to visoko gradeljsko priznanje. Jer, i Vi kao i vaši prethodnik Tuđman, isto kako je on uz pomoć svojih satelita provodio krvavi zločinački pothvat u ratu i agresiji na Bosnu, a Vi taj podhvat nastavljate u miru.

To neće proći!

U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH” koja broji oko 65.000 čanova

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

1. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

2. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

3. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad insistira da ga se ovako predstavi)

Eto, desilo se i to: predsjednički kanditat na sutrašnjim izborima u Srbiji je u jednoj emisiji, koju sam uživo gledao, izustio jednu od najtežih teza u ovakvoj Srbiji da “se u Srebrenici desio genocid” te da “po presudi MSP-a Srbija nije odgovorna za njegovo počinjenje, ali je odgovorna što ga nije spriječila…” Od jula 1995. pa do danas nijedan predsjednički kandidat u toj zemlji nije u sklopu svoje predizborne kampanje dao takvu izjavu. Vrijedna je pamćenja, poštovanja i divljenja jer je u ovom trenutku i u onakvoj Srbiji jednostavno avangardna. Treba li podsjećati da nijedna institucija Republike Srbije, dakle Vlada, Narodna skupština i Predsjednik, već od jula 1995. do danas ne prihvata validne presude Haškog tribunala koje su svojim izrekama potvrdile da se desio genocid u Srebrenici, niti im išta znače rezolucije parlamenata velikog broja zemalja – članica UN o tom genocidu. Taj stav su do sada imali i svi predsjednički kandidati u povodu svih izbora u Srbiji, od Miloševića na ovamo, dakle svi do Saše Jankovića.
 
Taj časni čovjek, vizionar i političar koji treba da je prototip političara ili državnika u budućnosti, ne samo u Srbiji, nego i šire, je svjestan da je ovom izjavom u startu prihvatio da će ga koštati hiljada i hiljada sutrašnjih glasova, odnosno da je u ime vizije i jedinog ispravnog puta ka stabilizaciji odnosa u zemljama zapadnog Balkana, svjesno, unaprijed prihvatio gubitničku poziciju na izborima, jer još uvijek apsolutna većina srpskih ušiju nije spremna da čuje istinu o genocidu u Srebrenici, odnosno da je izvuče ispod nekog prašnjavog tepiha. No, morat će je kad-tad izvući, prije svega radi samih sebe, žrtava genocida i okruženja inače, pa je i u tom kontekstu izjava Saše Jankovića vizionarska. U ovakvoj, crveno-crnoj Srbiji, kada se istina i katarza guraju pod tepih, a laž po Gedžinom receptu i definiciji jedna od bitnih komponenti tamošnje politike i javnog diskursa, Saša Janković djeluje kao neki srpski Willy Brandt.
 
Bedrudin GUŠIĆ

 

Gospođo Kolinda Grabar- Kitarović!

Vaši ‘stari znanci’ koji su vam se, reagirajući  na vaše ‘nastupe i istupe’ vezane za našu državu već nekoliko puta ranije obratili u ime FB grupe ‘Zahtjev za povratak Ustava RBiH’, a koja, da podsjetimo, broji skoro 65,000 članova, evo ponovo vam se obraćaju i ponovo neposrednim povodima. Ovaj put sa prezentiranjem Vaše lične/osobne slike i percepcije režima Republike Hrvatske u antifašističkom svijetu i u dijelu društva u Republici Hrvatskoj koje baštini antifašističku tradiciju, te  prijedlogom novog ustrojstva Hrvatske, a s kojim smo odlučili izaći kao oni kojima je dobrobit Hrvatske, kao jednog od naših susjeda, u istinskom interesu i o čemu nam je dužnost i moralna obaveza voditi računa. Naravno, posebna nam je dužnost i obaveza brinuti o  položaju bošnjačkog stanovništva u Hrvatskoj.

Kako Vas i režim vide u antifašističkom dijelu svijeta?

Pa, Vas lično vide, naprimjer, u demokratskim i antifašističkim krugovima u Kraljevini Švedskoj kao političku i ideološku dvojnicu Marine Le Pen, pa su čak poručili da ste nepoželjni tamo. Tako su Vas barem najavili neki ugledni listovi te zemlje uoči Vaše nedavne posjete istoj. Obrukani ste medijski i Vi i zemlja koju predstavljate prije nego ste bili i kročili u Švedsku. Naravno, Vi ste se potrudili da u nekim svojim javnim nastupima tamo “opravdate” svoj ksenofobičan image, jer ste po ne znamo koji put vazili o radikalizaciji islama u BiH. Ko ste Vi, osim što ste ideološki ekstremna desničarka i kakvom su Vas najavili neki švedski mediji, da govorite o jednoj religiji i njenim sljedbenicima u drugoj državi, u nekoj trećoj? Ima ona narodna koja kaže da “onaj ko govori o drugome, najviše, zapravo, govori o sebi…” Dalje, ministar vanjskih poslova RH Davor Ivo Stier je u povodu nedavne posjete Washingtonu DC novom američkom državnom sekretaru/tajniku, slijedeći Vašu i premijera Plenkovića praksu, govorio o potrebi izmjene Izbornog zakona u BiH. Ko je on da se u to petlja? Zapravo, znamo ko je i znaju židovske zajednice u Americi i, naravno u Hrvatskoj, da je dotični unuk Ivana Stiera, pomoćnika zloglasnog ustaškog generala Vjekoslava Maxa Luburića. A, iver ne pada daleko od drveta, zar ne. Kada spomenusmo židovske udruge u RH, red je da javnost upoznamo a Vas podsjetimo da su iste odbile sudjelovati na komemoraciji u Jasenovcu 22. aprila/travnja ove godine koju organizira hrvatski državni vrh, u znak protesta zbog neoustašizacije i antisemitizma hrvatske političke i javne scene koju ne samo da toleriraju državne institucije, nego je čak i baštine. A o stanju ljudskih prava u RH nedavno je izvijestio američki State Department i koji je, kao i naprijed navedeno, jedna od sličica za portret Vaše zemlje kojeg percipira demokratski i antifašistički dio ovoga svijeta. Pogledajte najprije sebe u ogledalo, pa onda govorite drugima šta treba da rade.

Naš prijedlog unutarnjeg ustrojstva RH, kao model

Kako Vi i Vaši politički doglavnici sebi sve više za pravo dajete da se miješate u unutarnje stvari naše države, te o našoj državi govorite na neprimjeren način, pokušavate predstaviti bošnjački narod kao nešto što oni niti jesu niti su ikada bili, a niti će biti (od žrtava genocida pokušavate napraviti teroriste, a mi to ni tokom agresije Srbije i Hrvatske na našu zemlju nismo bili!), pri čemu se služite tvrdnjama koje ne možete poduprijeti ni jednim dokazom, te se vaš Premijer i ostali šeću po našoj državnoj teritoriji kao da je njihova (a to niti je ikada u historiji bila niti će biti!), evo, mi uzimamo sebi za pravo da vam na isti način uzvratimo.

Na prijedlog novog ustrojstva Hrvatske navela su nas zabrinjavajuća događanja u Hrvatskoj (nedavna parada crkonošuljaša u Zagrebu koja je prošla bez reakcija, a kamo li osuda, od zvanične vlasti), te Izvještaj američkog State Departmenta. Uzimajući u obzir zabrinjavajući trend porasta fašizma u Hrvatskoj, te ozbiljna kršenja ljudskih prava o čemu govori spomenuti Izvještaj State Departmenta, smatramo da Hrtvatska u cilju svoje dobrobiti i stvaranja društva ravnopravnih građana, naroda, nacionalnih manjina i pojedinaca uopće itekako ima potrebu razmotriti naš prijedlog o preustrojstvu države kako slijedi:

1. Obzirom da smo, vođeni Izvještajem američkog State Departmenta, ozbiljno zabrinuti za majorizaciju pripadnika drugih naroda i nacionalnih manjina u Hrvatskoj, tražimo:

a) Da se po hitnom postupku izradi i usvoji zakon kojim će se dati konstitutivnost Bošnjacima i Srbima u Hrvatskoj.

b) Da se izradi zakon koji će omogućavati punopravnost i jednakost svih građana Hrvatske, a koji će se posebno fokusirati na zaštitu prava manjina koje su veoma ugrožene u Hrvatskoj.

2.  Obzirom da smo zabrinuti zbog narastanja ustaškog fašizma i ekstremizma koji uspješno obitava na tim prostorima već decenijama, ali smo svjedoci da u zadnje vrijeme uzima sve veći zamah (a što je također naišlo na osudu Amerikanaca), tražimo da se izradi zakon kojim će se zabraniti svaki oblik fašizma i njegovo ispoljavanje sankcionirati zatvorskom kaznom, te koji će zabraniti ustaški pokret kao ekstremističku fašističku organizaciju.

3. Kako bi se omogućila veća prava majoriziranih naroda i manjinskih etničkih skupina u Hrvatskoj, predlažemo da se Hrvatska ustroji na federalnom principu i to na sljedeći način:

a) Da se Srbima iz Kninske Krajine vrati ‘Republika Srpska Krajina’ kao jedna federalna jedinica. Time bi se svi Srbi, protjerani iz toga dijela vaše zemlje u našu državu, mogli vratiti na svoje. Pretpostavljamo da sa ovim Hrvatska neće imati problema jer ne vidi ništa loše u svojim otvorenim pokušajima da oživi zločinačku tvorevinu tzv. HZ HB koja je nastala na isti način kao i ‘Republika Srpska Krajina’ s tim što za tzv. HZ HB postoji (za sada nepravosnažna) presuda Haškog tribunala od 29.05.2013., kojom je taj projekat dobio i pravnu karakterizaciju – udruženi zločinački puduhvat, a  Franjo Tuđman presuđen kao pokrovitelj tog ‘poduhvata’. I jedan i drugi zločinački projekat su dio  istog  ‘velikosrpskog projekta’ kako to reče Fra Ivo Marković (‘Tzv. HZHB je velikosrpski projekat’). I jedan i drugi su planirani i dogovoreni u Karađorđevu i imaju isti datum rođenja na temeljima genocidne ideje etničkog čišćenja i najvećih ratnih zločina na tlu Evrope poslije II svjetskog rata do danas.

b) Da se Bošnjacima u onim općinskim jedinicama ili dijelovima općina gdje ih ima skoro 50% dadnu administrativne jedinice.

   c) Da se Istra dadne kao druga federalna jedinica Italijanima.

  d) Da u Hrvatskoj primijenite izborni zakon kakav pokušavate naturiti našoj državi jer za istim, za razliku od nas, kod vas postoji istinska potreba.

   d) Da se Dubrovniku, od čijeg ogromnog novca Hrvatska debelo hajruje, vrati Dubrovačka Republika.

Vjerujemo da ste i sami svjesni da se i vi i vaši politički doglavnici imate itekako čime pozabaviti u Hrvatskoj, počev od masovnog odlaska stanovništva (navodi li vas to da se pitate osjećaju li se vaši građani ugroženi u svojoj zemlji zbog vaše politike i nemoći da im osigurate osnovnu egzistenciju i život dostojan čovjeka?), te teške ekonomske situacije itd. Stoga vam predlažemo da, umjesto što pokušavate pobjeći od svoga brda problema iza kojeg se ne nazire izlaz, tako što ćete stvarati problem i izvoziti krizu u našu zemlju, prionete na ‘čišćenje svoje avlije’. Sigurni smo da nećete imati kad od rada ni predahnuti, a kamo li pogledati preko svoje tarabe u tuđu bašču!

Da podsjetimo, u međunarodnom pravu svako miješanje jedne države u unutarnje poslove druge predstavlja akt agresije.

U svojim ranijim obraćanjima već smo Vam u nekoliko navrata malo detaljnije objasnili, pa bismo vas ovaj puta samo po ko zna koji put podsjetili, da sa bosanskim katolicima Hrvati, osim katoličke vjere, historijski ne dijele ništa (uključujući i genetski kod). Ukoliko i dalje tvrdite suprotno pozvali bismo vas da pogledate rezultate britanskog projekta ‘iGenea’ o genetici balkanskih država:

(link za skracenu verziju mozete naći ovdje: http://www.bosniafacts.info/other/genetic-makeup-of-the-balkans). Usput bismo se osvrnuli i na Vaše, sasvim neosnovane tvrdnje, o navodnoj ‘majorizaciji’ bosanskih katolika kako bismo Vas podsjetili da je zapravo, stanje sasvim obrnuto, a na što Vas je, iznijevši i brojčane podatke, u svome pismu od 24.03.2017., podsjetio Bošnjački Nacionalni Savjet (pismo možete naći i na sljedećem linku: http://stav.ba/bosnjacki-nacionalni-savjet-u-hrvatskoj-ostro-reagirao-na-izjave-kolinde-grabar-kitarevic/). Kad se umjesto kršenja ljudskih prava i paradiranja crnokošuljaša Hrvatska mogne ‘pohvaliti’ time da u svojim institucijama imate daleko više Bošnjaka i/ili Srba nego što ih brojčano živi u Hrvatskoj, smatrat ćemo da razgovaramo sa nekim ko nam je ravan. Do tada vam predlažemo da uzmete najozbiljnije u razmatranje prijedloge koje smo vam izložili u ovom pismu, a za kojima očito postoji potreba.  

U nadi da ćemo u skoroj budućnosti vidjeti pozitivne pomake u skladu sa našim projedlozima, te da će stoga sljedeći Izvjestaj američkog State Departmenta o Hrvatskoj imati reći i nešto pozitivno,

Srdačno vas pozdravljamo.

U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH” koja broji oko 65.000 čanova

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/ :

1. mr. sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

2. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

3. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

4. Anto TOMIĆ, direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

5. dipl. iur. Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…(naš Nihad insistira da ga se ovako predstavi)

Dokle će pijetlovi da kukuriču?

Posted: 31. Mart 2017. in Intervjui

C:\Users\User\Desktop\LOGOMOS.jpg

Piše: Mr. Milan  Jovičić / bivši radnik Aluminija /

Da li vam je iz dupeta stigla pamet u vaše prazne i pokondirene glave, ozbiljno je pitanje?

Na uzorku i  primjeru  firme “Aluminij” iz Mostara, slikovito i istinito se može prikazati cjelovita doktrina kriminalno, pljačkaške i korumpirane privatizacije privrednih preduzeća u Bosni i Hercegovini. Sve ujdurme i kriminalne radnje, po već doživljenom scenariju od 20 godina trajanja, datiraju od premijera Bičakčića, preko Hadžipašića, Brankovića, Mujezinovića, Nikšića i sve do Fadila Novalića.

Evo, ovih dana, veoma je čudno i simptomatično da se digla neka prašina na temu privatizacije osiguravajuće firme, te se konačno i neki Sindikat drznuo, kao i neki kvazi političari, sa Radončićem na čelu i da traže –

C:\Users\User\Desktop\OSIGURABJE.jpg

Nažalost, svi ovi bukači bili su tihi i neprimjećeni u daleko većoj pljački države i njenog kapitala u firmi “Aluminij”, kao i neviđenoj diskriminaciji radnika nehrvata, na nacionalnoj osnovi.

Po ovome principu i zahtjevu svi  dosadašnji premijeri  Vlade Federacije  kao i njihovi ministri industrije i energetike, da ih ne nabrajam, davno su trebali otići, bez povratka, a mnogi i iza rešetaka.

Jasno, kao saučesnici  i rukovodstvo Sindikata se priključuje, njima su odgovarale fotelje i dobra finansijska primanja, a propast državnog kapitala i diskriminacija radnika u ovim firmama nisu im bili predmetom interesovanja. Svakako su to dokazali  u velikoj mjeri kod svih neprimjerenih događanja, prije svega sa radnicima i njihovom diskriminacijom, a država se i nije mnogo brinula o svome kapitalu. Svakako je famozna “Herceg-Bosna” bila na djelu i mnogo agresivnija i učinkovitija, te u duhu svojih zakona i provodila sve nelegalne i netransparentne aktivnosti, bar u firmi  “Aluminij”,tako se i došlo do vremena ili nemogućih djelovanja aktuelne državne vlasti, jer je već poodavno „ pojeo vuk magarca”.

C:\Users\User\Desktop\BARA.jpgC:\Users\User\Desktop\SINDIKAT.jpg

Korumpirana vlast i kriminalni menadžment svojim djelovanjem na njima svojstven način mnoga preduzeća su doveli do totalno nezavidnog položaja. Prije svega, sva preduzeća u kojima je država bila većinski vlasnik, vlast se odnosila po principu „ ko je šta jamio, jamio je „ ili „ nemojte vi mene, nećemo ni mi vas „, kada su u pitanju i dvije vodeće stranke u vlasti i to SDA i HDZ, sa svojim rukovodstvom.

Na djelu je apsolutni criminal  gdje vlast svojim ulizičko, podaničkim i poltronskim međusobnim odnosima prihvaćala i kriminalni model privatizacije, ili u slučaju “Aluminija” iz Mostara, kako to i reče premijer Branković, na djelu je politički kompromis, radi mira u kući.

Sada su ineteresantne i firme sa manjim državnim kapitalom, a godinama se ćutalo i nije ništa poduzimalo sa firmom “Aluminij” čiji je državni kapital od milijardu i pet stotina miliona maraka, „znalački, lopovski i kriminalno „  spušten na stotinjak miliona maraka. Za koga je to bilo interesantno u državi Bosni i Hercegovini, sa najvećiom pljačkom i kriminalom, te gubicima firme od cca 300 miliona maraka, ako ne i za  „ stratešku tvorevinu, svih Hrvata  tzv. Herceg -Bosnu i njen kriminalni menadžment, sa kriminalcima i lopovima najvećeg kalibra, kao Mijom Brajkovićem, Ivom Bradvicom, Mladenom Galićem, Vladom Božićem i inim njihovim „ zaslužnim bojovnicima „.

Sve činjenice ukazuju da u ovoj firmi nikada državna vlast i njene institucije nisu mogli ući i obaviti bilansno stanje, poslije dvostruke agresije na grad Mostar, niti su mogli imati uvida u višegodišnje poslovanje ove firme, koja nije bez razloga i dogurala, do najvećeg gubitaša u državi, zvanoj Bosna i Hercegovina.

U ovom vremenu naše realne svakodnevnice premijer Vlade Federacije Fadil Novalić i njegova Vlada, iako prelazi preko Igmana i tobože zasjeda u gradu Mostaru, nikada više ne spominje ovaj ratni plijen kao  dobitnički poklon “Herceg-Bosni”, koji su i konačno od svoga formiranja i totalno poklonili ovim kriminalcima i diskriminatorima. Sve upravljačke strukture su predate tim nacionalističkim uzurpatorima iz HDZ-a, a “Aluminija” kao firme od državnog interesa nema više ni na spiskovima takvih firmi, nema je ni u raznim informacijama, bilo da su to TV emisije ili novinske informacije, a među učesnicima u vlasti, prema njihovom dogovoru, nikada se i ne spominje.

Zašto je to tako i dokle netransparentno, javna je kriminalna tajna vladajućih struktura HDZ-a i SDA, a SBB se pojavljuje kao pijetao, koji ponekad zakukuriče, poput onoga klovna u cirkusnoj predstavi.

Mostar, mart, 2017.god.

DRŽ’TE LOPOVA…

Posted: 30. Mart 2017. in Intervjui

Image result for drzite lopova

Nakon blijede i neubjedljive imitacije velikog Evropskog događaja u Sarajevu  i okupljanja Čovićevih nacionalista pod sponzorstvom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Neumu, srpski i hrvatski separatisti predvođeni Dodikom i Čovićem, a upravljani i usmjeravani iz Beograda i Zagreba, nastavljaju zadavati teške udarce Bosni i Hercegovini… smišljeno, odmjereno i podlo, sa jasnim ciljem i po dogovoru. Nakon neuspjelog pokušaja Bošnjaka – Bošnjačkih žrtava predvođenih Bakirom da pred Haškim sudom pokrenu reviziju presude protiv Srbije i C. Gore za agresiju i genocid, srpski i hrvatski separatisti pod vođstvom Dodika i Čovića, uduženi na platformi uduženog zločinačkog poduhvata, uspjeli su Bošnjacima nametnuti povećanu dozu krivice  za sva zla koja su nam počinili i odgovornost za neuspjehe u procesu pomirenja. Valjda zločinci i  s njima udužena Evropa očekuju – za sve što nam je učinjeno, da bez otkrivanja istine, prihvatimo njihovo čak neuvjerljivo izvinjenje. Kao da su nam , kako negdje reče A. Sidran, u tramvaju nam stali na cipelu, pa nam se kulturno izvinjavaju, i mi to ljubazno treba da prihvatimo. I što je  najčudnije i najtragičnije, Bošnjaci to prihvataju pomirnjivo i sa šutnjom.

Horskom povikom “Drž’te lopova“, u odlučnom trenutku, kada su sve oči bile usmjerene prema BiH, hrvatski i srpski separatisti su uprli prst u Bakira i Bošnjake, preusmjerili pažnju Evrope na pogrešnu stranu, i dok se Evropa sjeti vratiti pogled na prepoznatljive prave lopove, stvar će biti već gotova, a za bilo,kakve popravke prekasno.

Sa već zaboravljenog Sarajevskog samita

Nedavno održanom, i već zaboravljenom, Samitu premijera zapadnog Balkana  u Sarajevu prisustvovali su premijeri BiH, Srbije, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Albanije. Hrvatskih predstavnika nije bilo. Ili su potcjenili Sarajevski samit  i one koje su mu bili prisutni, ili su svi bili okupirani mnogo važnijim događajem –  “naučnim skupom“ u Neumu o  majorizaciji nad Hrvatima. Ovo prvo je mnogo izvjesnije, jer se mogao naći makar neko iz aktuelne vlasti, barem iz moralnih i kulturoloških razloga, sa kojima se toliko diče, i popuniti mozaik prisutnih. Za razliku od njih, tu činjenicu je u vlastitu promociju uspješno iskoristio premijer Srbije Aleksandar Vučić. Ne prisustvo Hrvata na Samitu u Sarajevu mnogi u BiH doživjeli su kao dio dogovorenog scenarija  između dvojice okorjelih nacionalista i separatista, s jedne strane Dragana Čovića, a s druge Milorada Dodika, a u režiji Vučića s jedne i Kitarovičke s druge strane.

Do sada smo mogli vidjeti pa i osjetiti dejstvo više  nacionalizma upakovanih u različito pakovanje, ali nacionalizam kao naučno otkriće i specijalni izum zasnovan na naučnoj podlozi nama i svijetu u Neumu se pokušalo podbaciti  i podvaliti kao funkcionalno sredstvo za bolesti BiH preporučeno od  hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i  predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića.

Nevažna rasprava o važnim pitanjima

Sarajevski samit, kako su to mnogi istakli, održan je kao pripremni za IV  Samit Berlinskog procesa, koji će se održati  12. jula o.g. u Trstu. U Sarajevu se vodila jalova  već prožvakana rasprava o budućnosti regiona Zapadnog Balkana. U Evropu i svijet su poslane poruke ( koje jedva da su doprle dalje od granica BiH) da zemlje zapadnog Balkana nastavljaju jačanjem regioonalne saradnje, ostaju privržene eurointegracijama i zajedničkim infrastrukturnim projektima. Izražena je težnja da se region jača kao dinamičan prostor za investicije, kroz zajedničko tržište za robu, usluge i kapital, uz slobodan protok kvalifikovane  radne snage. Poseban akcent dat je realizaciji 13 investicionih projekata u oblasti transportnog i energetskog povezivanja ukupne vrednosti 825 miliona evra, uključujući donacije EU od 303 miliona evra, koji su dogovoreni na samitima o Zapadnom Balkanu 2015. i 2016. godine. Od ovih su dva projekta već počela s realizacijom tokom 2016. godine, a do samita u Trstu, kako kažu, biće pokrenuto još nekoliko njih. Kod nas bi ovo neki nazvali “trla baba lan, da je prođe dan“, jer pored svih rasprava i zaključaka sve veći talas nezaposlenosti pokreće sve veći broj mladih Bosanaca u Evropu i svijet.

Zabrinjavajuće poruke sa samita u Neumu

A sa drugog bh Samita održanog u Neumu poslane su zabrinjavajuće poruke, koje nagovještavaju nastavak politike koja nas je uvela u rat devedesetih godina prošlog vijeka. Učesnici skupa u Neumu već s prvim zaključkom vratili su se u vrijeme humanizma i renesanse i  po analogiji tog vremena došli do spoznaje da su hrvatski mislioci bili i ostali pokretači kulturnog, znanstvenog i intelektualnog razvoja Evrope. Možda i jesu u onom vremenu, ali u devedesetim godinama prošlog vijeka, kada su krernuli u osvajanja bh teritorija, ubijanjem, silovanjem, pljačkom i progonima…sigurno nisu. Naglašeni separatizam i u ovom vremenu pokazuje da ni danas nisu odustali od osvajačkih pretenzija iz nedavne prošlosti. Da nije škola pod jednim krovom i svega što iz tog proizilazi , nikom ne samo da ne bi smetao, već bi imponirao  drugi zaključak iz Neuma da bh Hrvati imaju potpuno izgrađen identitet u kulturološkom, jezičkom i nacionalnom smislu, po evropskim vrijednostima. Treći zaključak o stabilnosti i održivosti u daljem razvoju BiH na evropskom putu treba da posluži kao fotomorgana. I šta u takvom kontestu može značiti konstitutivnost kao temeljna odrednica po modelu  višenacionalnih država Evrope i svijeta, koja bi kasnije bila verifikovana Ustavom BiH? Zakljućci Neumske konferencije, koja bi kako su rekli  trebala postati tradicionalna, imaju za cilj da definišu odrednice i strateški put hrvatskog naroda u BiH.  “Naučni skup“u Neumu je pokušao svijetu reći koliko su visoki naučno potkovani dometi Hrvata, a svi drugi su levati i nije ni čudo što je ignorisan skup takvih manje značajnih i vrijednih u Sarajevu.

Predsjednica R Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović iskoristila je i ovu priliku da naglasi svoje već poznate podrivačke tvrdnje da se u BiH povećava broj ekstremista i u FBiH nastavlja majorizacija Hrvata.

Dogovor hrvatske i srpske secesionističke strane, pomognut aktuelnim režimima Srbije i Hrvatske je toliko očigledan, da ga ni jedna ni druga strana i ne pokušavaju prikrivati. Šta je na sceni, ne vidi samo slijep i onaj ko neće da vidi.

Kolinda i Čović nas vraćaju u Tuđmanovo doba, u doba Herceg Bosne … Osjećamo da je novi stari dogovor ponovno na stolu. Obnavljaju se stare i prave nove mape podjela. “Vi ćete nama otvoriti vrata Trećeg entiteta, a mi ćemo vama biti sponzor na putu osamostalenja.“ I svi imaju korist – na štetu svih!

Reorganizacija odnosa u BiH

Od kada je istisnuo Željka Komšića iz Predsjedništva BiH Čović papagajski zamorno ali i ubitačno profitabilno  nastavlja ponavljati kako su Bošnjaci izabrali njima Komšića i na tom argumentu Čović gradi teoriju o ugroženosti Hrvata u BiH. On tvrdi da je njegov HDZ BiH s njim na čelu definisao jasan put Hrvatskog naroda u BiH. Taj put, prije svega,  podrazumjeva reorganizaciju odnosa u BiH sa kojim bi se, po Čoviću, postigla puna ustavna jednakost  i institucionalna ravnopravnost Hrvata u BiH.  Skriven iza fraze kako on štiti BiH i hrvatski narod u BiH, na Neumskom skupu Čović je nedvojbeno potsjetio na Matu Bobana i  “zlatno“ doba Herceg Bosne.

Po Čovićevoj najavi, a on  sve unapred zna, promijeniće se izborni zakon, zamrznuti ili eliminisati Ustavni sud BiH, što će izmjenom Ustava BiH  omogućiti legalizaciju tako uspostavljenog stanja. BiH će ostati cijela iz tri- četiri dijela. Time će Rs  moći pristupiti osamostalenju  i uspostavi instituta državnosti koji joj nedostaju, a Hrvati BiH će izdvojiti svoja područja i ukalupiti ih u zamišljene granice toliko željene Herceg Bosne. To bi bila formula federalizacije, sa kojom svoje računice izvode Srbija i Hrvatska, a “dobivaju“ Hrvati i Srbi u BiH. Hrvatska neće priznati nezavisnost Kosovu, a Srbi će zaboraviti da je Hrvatska progonom 200.000 Srba u “Oluji“ očišćena od Srba. Srbija zadržava kao ratni plijen Rs i sa njime kompenzira Kosovo, ako im se slučajno Kosovo nepovratno izmigolji.

Naravno ni Kolinda ni Čović neće ništa da rizikuju. Znaju da je Hrvatska bila agdesor i počinila teške zločine, koji graniče sa genocidom, pa se plaše da bi Bošnjaci (mada o tome nema ni pomena) nakon tužbe protiv Srbije mogli krenuti i na Hrvatsku, naročito ako se zna, što je presudom i potvrđeno, da se tu radilo  o udruženom zločinačkom poduhvatu. Kolinda i Čović vjeruju ili čak znaju da će Hag odbaciti optužbe za  udruženi zločinački poduhvat i aktivne tužbe svesti na pojedinačnu odgovornost i pojedinačne presude. A na to bi mogla uticati i tužba protiv 9 pripadnika HVO za zločine počnjene od aprila 1992. do jula 1993. na području Orašja, za koju postoje 142 svjedoka i 1.000 stranica optužbe.

Lideri EU nastavljaju koketirati sa sljedbenicima genocida

Umjesto da predstavnik MZ makar u otvornim kriznim situacijama koristi Bonske ovlasti i smjenjuje otvorene nosioce genocidne strategije i sprečava ih u njihovim rušilačkim namjerama, EU ih otvoreno podržava, sa njima koordinira i pomaže ostavrenje njihovih destruktivnih planova.

Sve se ovo događa u vrijeme konstantnog upornog pritiska brojnih lidera i liderčića iz EU, koji čista obraza sa užitkom neprestano koketiraju sa sljedbenicima genocida, izazivačima, proizvođačima i nosiocima kriza u BiH, a istovremeno pritišću bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i Bošnjake da se okrenu od prošlosti ka budućnosti, da oproste  i zaborave sve šta im je učinjeno, sve što im i danas još odlučnije serviraju Dodik, Čuvič, njihovi imitatori i sljedbenici i drugi neprijatelji jedinstvene BiH. Nikog od njih ne zanima šta narod BiH i danas doživljava, misli i govori o zločinu i zločincima, o Čoviću, Dodiku, Ivaniću… Ne interesuju ih pokrenute prijave, vršene i zaboravljene provjere protiv vodećih najodgovornijih ljudi s  državnog vrha i entitetskih vrhova,  oko kojih se dizala buka dva tri dana ili mjeseca, pa sve palo u vodu. Sve se sleglo i nastavlja se po starom. Je li to Dodiku, Ivaniću, Čoviću… i njima sličnima sve zaboravljeno i oprošteno?! Očito jeste! Bakiru i Bošnjacima- nije!

Položaj Hrvata u BiH nije nikad bio ugrožen

Da bi se vidjelo ko je ko i šta znači u BiH potrebno je objektivno sagledati položaj svakog naroda, uključujući i ostale. Sigurno je samo jedno, da položaj Hrvata u BiH nije ničim ugrožen od strane drugih naroda, a najmanje od Bošnjaka. Stanje je upravo suprotno. Broj Hrvata je smanjen u BiH ( a Bošnjaka- nije nego samo za trećinu), ali je to bilo griješnom politikom i voljom i države Hrvatske. Iako ih je manje, oni su i ranije zauzimali i danas zauzimaju daleko više najvažnijih položaja i funkcija, čak i u područjima gdje su bili u apsolutnoj manjini. Dominacija jednog naroda nad drugim nije onakva kakvom  se predstavlja. Istina je da Bošnjaci ne dominiraju nad Srbima i Hrvatima čak ni ondje gdje su u većini, kao npr. u Sarajevu. Prava je istina da Srbi u Rs potpuno dominiraju i vladaju metodama apartheida nad nesrbima Rs, dok Hrvati dominiraju na području Hercegovine, a nerijetko i u područjima gdje su Bošnjaci u većini. Detaljne statističke analize bi to jasno potvrdile.

Drž’te lopova

Bilo kako bilo, Čović i Dodik su uz pomoć Haga i povikom u duetu “Drž’te lopova“ (misli se na Izetbegovića) podigli dimnu zavjesu oko sebe, ojačali svoju političku poziciju, makar za sada- očistili se od svake odgovornosti za korupciju, kriminal i antidržavnu djelatnost, i preko EU državi BiH nameću svoja separatistička rješenja. Upiranjem prsta u Bakira, svaljujući na njega krvicu za sve svoje mućke i podvale, on koji je prvi put u 10 godina uradio nešto za BiH što se od njega davno očekivalo, postao je krivac, a sa njim i Bošnjaci, na koje se upire prst odgovornosti za sve.

Dodik i Čović su postigli ono čemu se ni sami nisu nadali… u očima Evrope postali zagovornici mira, slobode i jednakosti. Izetbegović sa Bošnjacima postao glavna smetnja i prepreka miru i napretku BiH. I što je najgore, Bošnjaci pomirljivo šute, i Bakir šuti. Pomirio se sa ulogom koju su mu hrvatski i srpski separatisti sporazumno odredili. Sve druge opcije da se dođe do istine osim otpisane Haške, postaju daleke i nedokučive. Oni su u važnom trenutku, kada su sve oči bile usmjerene prema BiH, uprli prst u Bakira uz povik „Drž’te lopova“, i dok se Evropa sjeti vratiti pogled na prepoznatljive prave lopove, stvar će biti već gotova, i prekasno za popravke.

Kolinda u Neumu kao Vučić u Sarajevu i Briselu, uz uzgredna potsjećanje na “rastući islamski terorizam u BiH“,  po ko zna koji put  ponovili su isplakane fraze (sa kojim prikrivaju svoje prave namjere), kako službeni Zagreb i Beograd, kao garanti Dejtona,  podržavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH (naravno – samo dok moraju) i kako će pomoći BiH na putu u EU.  A Čović, iako je stvar potpuno obrnuta, godinama izapira mozak time kako jedan narod ne može drugom birati prestavnika. Ohrabren podrškom EU Čović je u Neumu  načinio i izazovan korak dalje i više prijeteći nego tražeći najavio održavanje Konferencije o reorganizaciji BiH do kraja 2017.g. Naravno, po zamislima Zagreba i Beograda!

Razbijači Bosne mijenjaju napadačke pozicije i mjenjaju strateški nastup. Dok u ime Srbije Vučić kao prorok mira i preteča budućnosti šeta Evropom i prodaje im srpsku maglu, u Neumu Kolinda i Čović nastavljaju obmanjivati Evropu i svijet sada “naučnom istinom“ o obespravljenosti hrvatskog naroda, ugroženog majorizacijom od strane Bošnjaka.

A Evropi sve to staje pod kapu. Još uvijek su joj laskave laži od gorke istine haber prihvaljiviji i draži!

Burlington, marta 2017.

Zijad Bećirević

Kako li ih nije sramota dolaziti u Mostar i prodavati nam „muda za bubrege”?

Da, ta ista međunarodna zajednica je veliki vinovnik nepodnošljivog stanja u ovom gradu. Od Dejtona na ovamo stalno je tapšala ,  podržavala i tjerala vodu na mlin  HDZ-a  i njene kriminalne, korumpirane i  diskriminatorske kadrove i njihovu osvajačku politiku, iz perioda „tuđmanovštine”.

C:\Users\User\Desktop\EU.jpg

HDZ i njihova neofašistička doktrina na vidjelu su od perioda agresije na ovaj grad i njegove šire prostore, da bi se u postdejtonskom periodu, kao recidivi nedovršenih svojih luđačkih nakana,  nastavili provoditi, u kontinuitetu, u svim sferama, zajedničkog nam suživota, do današnjih dana.

Dakle, od perioda Hansa Košnika, kao predstavnika Evropske administracije nad Mostarom i pokušaja linča nad njim,  od „hrabrih” bojovnika HDZ-a, te izdaje ove iste međunarodne zajednice u formiranju Centralne zone u Mostaru ( u Rimu ) prema njihovoj veleizdaji, te okretanjem leđa, jedinom međunarodnom faktoru, gospodinu Košniku, koji je i nešto pokušavao da učini za ovaj grad i njegove građane, ne možemo, zaista, nešto pozitivno ukazati u  njihovom  djelovanju.

Zar  nisu dovoljne  činjenice da u gradu Mostaru već 8 godina nema izbora, niti je formirano Gradsko vijeća grada,  ukazuje nam  na enormnu drskost, bezobrazluk i nehat i međunarodne zajednice i njihovih trabanata, u našem slučaju nacionalista i neofašista u redovima vladajuće stranke HDZ-a, te njihovih pogubnih kadrova u vlasti, na svim nivoima.

Dozlogrdio nam je taj „ čistokrvni” hrvatski, svakodnevni naglasak, ovih „ ugroženih” elemenata, koji pod takvim lažnim, Gebelsovskim propagandnim parolama, ugrožava nas i tlači već godinama, u rodnome gradu mnogih Mostaraca. Njihove  lažne i prefrgane evropske vrijednosti Hrvata, koje lansiraju javnosti i u svijet, svakodnevno se mogu argumentovati njihovim nedjelima, u svakodnevnom bahatom ponašanju, nametanjem majorizacije i diskriminacije, u svim vidovima i oblicima, sve do unutrašnjeg miješanja i njihove „ lijepe Hrvatske” u suverenitet i integritet naše nam jedine domovine Bosne i Hercegovine.

Međunarodna zajednica, reklo bi se da to nijemo posmatra, međutim i nije baš tako, reklo bi se da se prave i slijepi i gluhi i neupućeni, jer očito su stali na stranu latinsko-kršćanske „hrvatske elite” i u Evropskom parlamentu i drugim institucijama, kao i sa pojedinačnim predstavnicima, da nam svakodnevno sole pamet, mute nam naša normalna razmišljanja, dijeleći nam savjete nedolične i njihovog ponašanja i djelovanja u sopstvenim sredinama.

Da li u njihovim državama i gradovima nema višegodišnjih izbora, da li je kod njih tako izražena diskriminacija i majorizacija jednoga naroda nad ostalim narodima i građanima, kao rezultat i njihove agresije na grad Mostar i njegove građane.

Isto tako već godinama i Visoki predstavnik Valentin Incko, bez stida i srama, drži nam svakodnevna predavanja, zaslijepljen, silnim dolarima ili eurima, bez obzira ko ih plaća, nije u mogućnosti prekriti i crvenilo svoga lica, a obraza i nema, da povuče i neki pravi potez, po kojem bi ga napaćeni građani ovoga grada Mostara i mogli prijatnije sjećati.

Duvanjem u istu tikvu, svirkom uz gusle ili orgulje, sa svojim istomišljenicima i pajdašima, bilo Mićom  iz Laktaša ili Draganom iz Mostarskih bara,  ili svojih međunarodnih saradnika iz Brisela, Beča, Moskve, Pariza, Berlina  ili…inih drugih svjetskih metropola, nama se ništa pozitivno ne servira, niti se dešava.

Nije li to, zaista, udruženi zločinački poduhvat ove međunarodne družine  sa isprobanim i naviklim HDZ-ovim kadrovima u istrajavanju ove agonije koja se očituje u izbornoj šutnji i tlačenju građana grada Mostara samo od jedne klero-nacionalističke i profašističke stranke, zvane HDZ i njihovih čimbenika u vlasti.

Nije li sramota i gospodina Vigemarka ili ambasadorice SAD, gospođe Kormak i brojnih drugih međunarodnih predstavnika, da svojim dolaskom u ovaj grad, ne zatraže ili ponude riješenja, umjesto šupljih priča i ubleha, ovome , ošamućenom i iscrpljenom narodu i građanima ovoga grada Mostara.

Krene li se stopama i razmišljanjima predstavnika OSCE-a, gospodina Jonathana Mura, poznavaoca i našeg jezika, ponovo će nam povratiti našu svetinju i zamrlo naše bratstvo i jedinstvo, kako to lijepo i fantazirajuće zvuči u svim njegovim besjedama, bilo na Teleringu kod Mate Đakovića ili u svim njegovim putešestvijima, od Jajca, do Banje Luke, do Mostara ili Bosanskog Grahova ili…. Kao da je učio jezik u našim školama, ispod jednoga krova, te nije bio u mogućnosti sagledati našu stvarnost i učiniti nešto konkretnije, kako bi se u gradu Mostaru, sve nekako vratilo u neke normalnije i ljudske okvire.

C:\Users\User\Desktop\TROJAC.jpg

Njihove su besjede prohujale sa vihorom u Bosni i Hercegovini, neka se što prije povrate u svoje države, odakle su došli, jer će izgubiti i ono malo preostalog dostojanstva, a možda će i jezik sopstveni zaboraviti. Hvala im za sve činjeno i neučinjeno, neka za svoja treniranja potraže neke druge destinacije po Africi ili Aziji ili…

Svakako bih bio nepravedan i nedorečen ako dio odgovornosti ne bih pripisao i domaćim predstavnicima u vlasti iz reda Bošnjaka, koji su čuvajući svoje sopstvene pozicije i fotelje, bilo kao poltroni ili podanički elementi, često znali prigovarati da se ne kritikuje međunarodni faktor, jer on tobože obezbjeđuje nam neka finansijska sredstva.  Znali bi često koalirati i dogovarati neka međusobna „tajanstvena” i neprihvatljiva rješenja sa predstavnicima HDZ-a, dijeleći i neki međusobni tal, bilo da su u pitanju bile mnoge firme, rukovodne pozicije u istima ili po mudroj narodnoj „ko je šta jamio, jamio je” ili ne diraj ti mene, neću ni ja tebe Dokle li i kako ???.

S poštovanjem,

Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija


DUHOVI OVOZEMALJSKI !

Posted: 29. Mart 2017. in Intervjui

Kada se udruže planinski bosanski, srpski vuk, guslar Mića i hercegovačka latinska lukava lisica Dragan iz mostarskih Bara, pod okriljem svojih bivših mentora i učitelja,Mate i Radovana, morale su se izroditi i divlje životinje, svaki im se trag zanio. Rasturili bi i šume i livade, svaki životinjski osinjak bila bi im domaća jazbina, a od prave domovine Bosne i Hercegovine, koju bi razorili iznutra, poput najljućih mravojeda, u interesu sospstvenih genocidnih tvorevina Republike Srpske i Herceg Bosne, temeljenih na kostima i žrtvama  nekadašnjih dobrih komšija , počinjenih od bojovnika, svoga Poglavnika i Vožda.

C:\Users\User\Desktop\BOBAN.jpg

Nekada pritajene velikosrpske  i velikohrvatske krtice  nisu mogli rovariti u sistemu koji im to nije dozvoljavao, ali su se tako silno nažestile i napile otrovne i nasilničke  krvi sa kojom su demonstrirali jad i bijedu, svu mržnju i agresorsko djelovanje prema nedužnom stanovništvu i građanima, ove nam nekada lijepe zajedničke domovine Bosne i Hercegovine.

Kao recidivi zloglasne i agresorske ideologije, ostrašćene u zabludama i nebulozama njihovih stvoritelja i akademika, danas su se u kontinuitetu svoga djelovanja našli guslar Mića i orguljaš Dragan, sa istim nakanama mržnje i nacionalističko- neofašističkog djelovanja, u svim porama društvenog života. Našli su i zajednički jezik, bilo “šagoljicu” ili  “gatalicu”, dobro se razumiju i redovno se međusobno tapšu po ramenima kako bi međusobno i produbili tu svoju susretljivost sa  zlim i nakaradnim nakanama..

Nažalost, da naš Bakir nije na vrijeme uočio bitisanje takvih elemenata u svome okruženju, uvučenu u njedra lukavu  lisicu i opasnoga vuka, kako u zajedničkom Predsjedništvu sa Mladenom Ivanićem i Draganom Čovićem, tako isto u koalicionoj saradnji na svim nivoima struktura vlasti.

Našu javnost i stanovništvo svakodnevno nas truju i  “bombarduju” putem raznih medija, bilo pisanih, elektronskih ili televizijskih, sa lažnim informacijama i lucidnim demagoškim tiradama, zajedničkim informativnim emisijama i intevjuima, razno – raznih nekompetentnih i nedoraslih politikantskih učesnika, pitajući se dokle to tako i da li im neko i može stati u kraj. Dajući na taj način nezasluženi publicitet  ovim našim “čistokrvnim” diskriminatorskim elementima i rasturačima i ovo malo državice što nam je ostala, dosipaju ulje na vatru i još više potpiruju, njihovo neprimjerno djelovanje. Svakako da ih je nužno i žive sahraniti prije vremena, ne čekajući i bilo koje izbore, jer nas dokazano vode u propast, a dokle i kako, to više niti dragi nam Bog/ Allah nisu upućeni u isto.

C:\Users\User\Desktop\URESHB.jpg

Lijepi Mića i njegov guslarski orkestar nastavlja svoju simfoniju sa orkestrom orguljaša Dragana Čovića na iste teme i sa istim postupcima u interesu svojih  zaluđelih velikosrpskih i velikohrvatskih, ali  “čistokrvnih” stada vjerujući u sumanuta ostvarenja svojih genocidnih tvorevina, do nekog mjeseca limburga ili do svakog 09. januara ili 10.aprila, kada će slaviti i dvije prijateljske, utemeljene ustaško-četničke tvorevine, Herceg Bosnu i Republiku Srpsku, da li sa prohujalim čimbenicima i udruženom zločinačkom poduhvatu.

C:\Users\User\Desktop\PRLIĆ.jpg

Dokle li i kako li, pitanje je dana ???

S poštovanjem ,

Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Iskreno, nismo upoznati detaljnije koji su propusti načinjeni kod objave podataka u BiH i zašto je Direkcija za evropske integracije tako konstatovala. Sudeći po svemu onome što se dešavalo u popisnom procesu u BiH to nije iznenađujuće…..Zakon o popisu stanovništva u BiH je urađen u skladu sa Preporukama UN, ali se u sprovođenju i tumačenju odstupilo od istog. Rezultat toga su pogrešni statistički podaci i kriva slika. Teško je reći šta i kako dalje…..Dok mi nemamo sređene podatke popisa 2013., već je u toku druga dekada popisa stanovništva u svijetu. Tako bi 2021.godine najveći broj zemalja svijeta trebalo da obavi novi popis. Imajući u vidu da pripreme za svaki popis počinju nekoliko godina ranije jasno je da se u BiH i ne nazire novi popis stanovništva iz već navedenih razloga. Tačnije, popis stanovništva u BiH je prešao na politički teren iako bi on samo trebao da služi isključivo u statističke svrhe…..Rezultati svakog popisa stanovništva relevantni su  5-7 godina nakon popisa, nakon čega oni postaju neaktuelni jer je stanovništvo dinamička kategorija i podložno je brzim promjenama. Iz tog razloga se između dva popisna perioda vrši međupopisna procjena broja stanovnika…..Depoplacija u BiH i RS ima brojne implikacije. Pražnjenje određenih prostora (sela), smanjivanje radne snage, starenje stanovništva. Takvi procesi se odražavaju i na ekonomski razvoj…..Realno, danas nakon nešto više od tri godine poslije popisa stanovništva, BiH ima oko 3.226.000 stanovnika, RS oko 1.150.000, a Federacija BiH oko 2.000.000 i Distrikt Brčko oko 75.000. Sve iznad ovih brojeva su nerealni podaci koji nikome u BiH ne donose bilo kakavu korist…..Zapadni Balkan je zahvaćen depopulaciojom sa izuzetkom Makedonije i Crne Gore koje još uvijek nisu ušle u depopulaciju…..Prosta reprodukcija znači u najkraćem zamjena generacija. Ona se izražava sa 2,1 dijete po ženi, odnosno svaka žena u fertilnom (plodnom) periodu treba da rodi 2,1 dijete od kojih jedno žensko. BiH danas ima stopu ukupnog fertiliteta (rađanje po ženi) 1,23 djece, a Republika Srpska 1,18. To znači da BiH u cjelini ima najnižu stopu rađanja među zemljama Zapadnog Balkana…..U narednom petogodištu u BiH a i u Republici Srpskoj odnos broja radnosposobnog stanovništva u ukupnoj populaciji biće sve nepovoljniji. Naprimjer, u narednih 5 godina u radnoaktivno stanovništvo ući će blizu 60% u odnosu na 100% onih koji završavaju radni vijek (izazle iz radnog kontingenta)…..Konačno, globalno posmatrano, demografski trendovi koji su prisutni u Evropi idu ka stagniranju ili smanjivanju broja stanovnika, nasuprot npr., jednoj Africi koja će do 2050. godine dostići 2,5 milijardi ljudi, za razliku od Evrope koja će ostati na približno sadašnjem nivou (oko 750 miliona)…..

Vijeće ministara BiH je prije nekoliko dana usvojilo prijedlog Direkcije za evropske integracije po kojem su rezultati popisa stanovništva iz 2013. objavljeni nezakonito. Komentar?

PAŠALIĆ: Popis stanovništva je najobuhvatnije mjerenje u prostoru svake zemlje. Popis stanovništva u zemljama svijeta radi se po Preporukama i metodologiji koje utvrđuje Populacioni odjel UN, a u Evropi EUROSTAT, iz prostog razloga da bi ti podaci bili međunarodno uporedivi. Istovremeno, svaka zemlja može u skladu sa svojim specifičnostima definisati niz drugih pitanja (dopunskih), ali i dio pitanja koj spadaju u obavezna pitanja. To se reguliše zakonskim i podzakonskim aktima u određenoj zemlji. Na taj način je i BiH pristupila projektu popisa stanovništva. Iskreno, nismo upoznati detaljnije koji su propusti načinjeni kod objave podataka u BiH i zašto je Direkcija za evropske integracije tako konstatovala. Sudeći po svemu onome što se dešavalo u popisnom procesu u BiH to nije iznenađujuće.

Ali, Ustavni sud je prije toga donio Odluku o usvajanju Jedinstvenog programa obrade podataka popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u BiH 2013. godine. Da li je ova Odluka u koliziji sa spomenutom Odlukom Vijeća ministara? Šta dalje?

PAŠALIĆ: To potvrđuje sve ono na što smo tokom popisnog procesa ukazivali. Iz tog razloga ni kolizija navedenih organa ne iznenađuje. Zakon o popisu stanovništva u BiH je urađen u skladu sa Preporukama UN, ali se u sprovođenju i tumačenju odstupilo od istog. Rezultat toga su pogrešni statistički podaci i kriva slika. Teško je reći šta i kako dalje. Podaci popisa od strane Agencije za statistiku BiH su objavljeni, a istovremeno Republika Srpska nije prihvatila te rezultate i objavila je rezultate popisa stanovništva samo za prostor Republike Srpske. Tako sada imamo dvojne rezultate koji dodatno otežavaju primjenu ovih rezultata u prostor BiH. Dok mi nemamo sređene podatke popisa 2013., već je u toku druga dekada popisa stanovništva u svijetu. Tako bi 2021.godine najveći broj zemalja svijeta trebalo da obavi novi popis. Imajući u vidu da pripreme za svaki popis počinju nekoliko godina ranije jasno je da se u BiH i ne nazire novi popis stanovništva iz već navedenih razloga. Tačnije, popis stanovništva u BiH je prešao na politički teren iako bi on samo trebao da služi isključivo u statističke svrhe.

Da li su i koliko, zapravo, posljednji rezultati popisa, osporavani ili ne, relevantni u političkom, ekonomskom i socijalnom smislu, pogotovo danas, skoro četiri godine poslije?

PAŠALIĆ: Rezultati svakog popisa stanovništva relevantni su  5-7 godina nakon popisa, nakon čega oni postaju neaktuelni jer je stanovništvo dinamička kategorija i podložno je brzim promjenama. Iz tog razloga se između dva popisna perioda vrši međupopisna procjena broja stanovnika.

Mi u BiH još uvijek nemamo obrađene kompletne podatke. Objavljeni su samo demografski, a još uvijek nisu ekonomski i drugi indikatori. U političkom smislu podaci popisa su dodatno doprinijeli usložnjavanju političkih prilika u zemlji.

Jedan ste od onih stručnih ljudi koji godinama ukazuje na problem depopulacije u RS-u, naprimjer. U kojim dijelovima manjeg entiteta se bilježi negativan prirodni priraštaj stanovništva a koje dijelove je, eventualno, zaobišla ta pojava?

PAŠALIĆ: Depopulacija (smanjivanje broja stanovnika) je prisutna u gotovo cijeloj Evropi, potom Zapadnom Balkanu, pa tako i u BiH (nešto kasnije) i Republici Srpskoj (nešto ranije). Ako to ne posmatramo samo na agregatnom nivou, već na nivou nižih teritorijalnih jedinica dolazimo da saznanja o vrlo izraženim disparitetima među opštinama, gradovima i naseljima. Oba entiteta u BiH i Distrikt Brčko su ušli u depopulaciju, ali i sva tri konstitutivna naroda.

Treba naglasiti da se ovdje radi o prirodnoj depopulaciji (više umrlih neo rođenih), ali i emigracionoj depopulaciji (više dolazaka nego dolazaka u određeni prostor), to u konačnom daje ukupnu depopulaciju. DepopUlacija u BiH i RS ima brojne implikacije. Pražnjenje određenih prostora (sela), smanjivanje radne snage, starenje stanovništva. Takvi procesi se odražavaju i na ekonomski razvoj.

Od kada je započeo problem depopulacije u RS-u i da li taj trend ima svoj kontinuitet?

PAŠALIĆ: Depopulacija u Republici Srpskoj počela je 2002.godine od kada je broj umrlih veći od broja rođenih, a u BiH 2007.godine u kontinuitetu do danas (sa izuzetkom 2008.godine).

Treba naglasiti da je BiH istorijski emigracioni prostor, što znači da je migracioni saldo u BiH uvijek bio negativan s tim da se on neprestalno produbljivao, a to potvrđuje činjenica da je BiH od 1991.godine do danas napustilo najmanje 1 milion ljudi. Kada se tome doda negativan prirodni priraštaj, te poginuli i nestali tokom rata 1992-1995. dolazi se do ukupnih demografskih gubitaka u BiH koji iznose oko 1.150.000 stanovnika! Realno, danas nakon nešto više od tri godine poslije popisa stanovništva, BiH ima oko 3.226.000 stanovnika, RS oko 1.150.000, a Federacija BiH oko 2.000.000 i Distrikt Brčko oko 75.000. Sve iznad ovih brojeva su nerealni podaci koji nikome u BiH ne donose bilo kakvu korist.

Da li ste se bavili istraživanjem demografskih kretanja i u F BiH te u Distriktu Brčko i do kakvih ste podataka eventualno došli?

PAŠALIĆ: Već smo odgovorili u prethodnom pitanju o stanju u FBiH i DB. Da ponovimo, radi se o prostorima koji su takođe ušli u depoplaciju, istina nešto kasnije i ne toliko izraženo u odnosu na prostor Republike Srpske. Ako je za utjehu, Srbija i Hrvatska imaju još nepovoljnije demografske trendove.

Međutim, ovdje se bavimo samo kvantitetom. S druge strane popis je ukazao i na brojne kvalitativne podatke o stanovništvu BiH i nižih teritorijalnih jedinica. Demografski indikatori pojedinačno, a potom i sintezno ukazuju na nepovoljnu sliku kda se radi o kvalitetu ljudskih resursa. Sintezni demografski pokazatelj – indeks demografskih resursa nije povoljan. U njemu su sadržani indeksi starenja stanovništva, vitaliteta, obrazovanosti i dr.

Općepoznato je da je bijela kuga zahvatila i region, pa i šire. Imate li neke usporedne pokazatelje o demografskim kretanjima, prvo na relaciji RS-FBiH, te BiH i neke zemlje u regionu i kakvi su eventualni rezultati?

PAŠALIĆ: Zapadni Balkan je zahvaćen depopulaciojom sa izuzetkom Makedonije i Crne Gore koje još uvijek nisu ušle u depopulaciju. Već smo rekli u kakvom stanju su Srbija i Hrvatska, ali i Slovenija i brojen druge zemlje Evrope, posebno Njemačka gdje na godišnjem nivou 188.000 ljudi više umre nego što se radi. Ali Njemačka je imigraciona zemlja i to kompenzira imigracijom (doseljavanjem stanovništva). Na taj faktor zemlje Zapadnog Balkana ne mogu računati s obzirom na stepen ekonomskog razvoja.

Postoji li u RS-u danas prag proste reprodukcije? Hoćete li, najprije, objasniti koja je donja granica za prostu reprodukciju?

PAŠALIĆ: Prosta reprodukcija znači u najkraćem zamjena generacija. Ona se izražava sa 2,1 dijete po ženi, odnosno svaka žena u fertilnom (plodnom) periodu treba da rodi 2,1 dijete od kojih jedno žensko. BiH danas ima stopu ukupnog fertiliteta (rađanje po ženi) 1,23 djece, a Republika Srpska 1,18. To znači da BiH u cjelini ima najnižu stopu rađanja među zemljama Zapadnog Balkana. Ova stopa rađanja ne obezbjeđuje prostu reprodukciju i dovodi do depopulacije. Donji prag negativnog prirodnog prirašataja može ići do -4,610/00 (promila). Ispod tog praga potrebno je 80 godina da se vrati na nivo proste reprodukcije, što do sada nije pošlo za rukom ni jednoj zemlji u svijetu.

Koliki je udio radno sposobnog stanovništva a koliki penzionera u ukupnom stanovništvu RS-a?

PAŠALIĆ: Sve naprije iznijeto ima direktan odraz na radno sposobno stanovništvo (15-64 godine) i na indek starenja i staro stanovništvo (65 + godina). BiH i Republika Srpska imaju već izražen problem nedostatka radne snage usljed smanjenog rađanja, ali i sve intenzivnijeg odlaska u EU koja je otvorila vrata za radnu snagu za BiH (ugovor je potpisan sa Njemačkom za 200.000 radnika). Istovremno, izraženije starenje stanovništva opterećuje brojne socijalne fondove jer je odnos broja zaposlenih i penzionera približan (daleko od donosa 3:1).

Kakve su Vaše procjene o participiranju radno sposobnog stanovništva u ukupnoj populaciji RS-a u narednih 5-10 godina, naprimjer?

PAŠALIĆ: U narednom petogodištu u BiH a i u Republici Srpskoj odnos broja radnosposobnog stanovništva u ukupnoj populaciji biće sve nepovoljniji. Naprimjer, u narednih 5 godina u radnoaktivno stanovništvo ući će blizu 60% u odnosu na 100% onih koji završavaju radni vijek (izazle iz radnog kontingenta).

Na kraju, šta Vi kao demograf predlažete kao promjenu u populacionoj politici manjeg entiteta, pa i cijele BiH, da se ovi dramatični negativni trendovi zaustave?

PAŠALIĆ: Demografski razvoj je vrlo složeno pitanje da bi se došlo do lakih rješenja. Potpuno je nerazumno da se oni koriste u dnevno-političke svrhe. U demografiji se sve dešava na duži rok. Postoje danas brojne zemlje kao reprezentativan primjer vođenja populacione politike (Francuska, Švedska, Irska..). Populaciona politika u BiH je u nadležnosti entiteta i DB. Ona u cjelini treba da bude definisana sa ciljem dostizanja tzv. stacionarnog stanovništva (izjednačen broj rođenih i umrlih), ali i sa definisanim migracijama (prije svega, težnja ka nultom migracionom saldu). Tu prije svega važnu ulogu igra ekonomski razvoj koji mora biti u usponu, ali i drugi faktori. Uz to treba naglasiti da su efekti najviše do 10% (primjer Francuska).

Konačno, globalno posmatrano, demografski trendovi koji su prisutni u Evropi idu ka stagniranju ili smanjivanju broja stanovnika, nasuprot npr., jednoj Africi koja će do 2050. godine dostići 2,5 milijardi ljudi, za razliku od Evrope koja će ostati na približno sadašnjem nivou (oko 750 miliona).

Krupne demografske promjene u svijetu uticaće na brojne druge promjene u svijetu.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

PAŠALIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (880)

Prema podacima koje UNHCR i partneri prikupljaju na terenu, trenutno u Srbiji boravi oko 7.900 izbeglica, tražilaca azila i migranata…..43% su deca, 16% žene, a muškarci 41%…..Prema podacima Kancelarije za azil Republike Srbije, do poslednje nedelje marta ove godine, oko 1.800 osoba je izrazilo nameru da traži azil u Srbiji. Od toga je 71 osoba zvanično podnela zahtev za azil nadležnim organima. Do kraja marta ove godine, nijedna osoba nije dobila izbeglički status niti supsidijarnu zaštitu…..Vraćanje izbeglica dešava se duž cele Balkanske rute. UNHCR je proteklih meseci više puta upozoravao na ovu praksu i skretao pažnju da se time dodatno pogoršava i inače težak položaj ovih ljudi i da ih se izlaže dodatnim rizicima od krijumčara i kriminalnih grupa……Krajem 2016. godine u svetu je živelo 21,3 miliona izbeglica, od toga više od 50% dece ispod 18 godina……UNHCR pomaže vladi Srbije da odgovori na potrebe ove populacije:od direktne pomoći u hrani, lekovima, preko pomoći nadležnim organima da povećaju kapacitete za evidentiranje i pomoći u opremi, do podrške za povećanje i poboljšanje smeštajnih kapaciteta. Od početka povećanog priliva izbeglica u Srbiju u maju 2015. godine, agencija UN za izbeglice je uložila blizu 28 miliona američkih dolara za pomoć Republici Srbiji…..Izbeglice i migranti nam se često obraćaju i prijavljuju slučajeve u kojima je prema njima upotrebljena sila. Izbeglice mahom hvale stav institucija i građana Srbije prema njima……Prema nedavno objavljenim rezultatima istraživanja o stavovima građana Srbije prema evropskim migracijama i izbegličkoj krizi koje je sprovela NVO Ana i Vlade Divac, 47% građana ima pozitivan stav prema izbeglicama i migrantima, 34% njih negativan a 18,5% građana je neutralno. Jedan od nalaza je bio i da i dalje veliki broj građana (60%) saoseća sa njima i razume problem sa kojima se oni suočavaju…..

Krenulo me nešto u posljednje vrijeme s damama. Današnja moja sugovornica je četvrta u neprekidnom nizu. Jednostavno, desilo se. I neka je!

Koliko se u Srbiji trenutno nalazi izbjeglica i migranata sa Bliskog istoka i gdje su smješteni?

MILENKOVSKI: Prema podacima koje UNHCR i partneri prikupljaju na terenu, trenutno u Srbiji boravi oko 7.900 izbeglica, tražilaca azila i migranata. Od toga je 6,760 ili 85% njih smešteno u 17 prihvatnih centara širom zemlje kojima upravljaju nadležni državni organi. Najveći broj ovih ljudi dolazi iz tri od deset zemalja koje „generišu“ izbeglice: Avganistana, Iraka i Sirije.

Koliko je među njima muškaraca, a koliko žena i djece?

MILENKOVSKI: 43% su deca, 16% žene, a muškarci 41%.

Koji procenat tih izbjeglica i migranata je do sada tražio azil u Srbiji i koliko ih je već dobilo?

MILENKOVSKI: Prema podacima Kancelarije za azil Republike Srbije, do poslednje nedelje marta ove godine, oko 1.800 osoba je izrazilo nameru da traži azil u Srbiji. Od toga je 71 osoba zvanično podnela zahtev za azil nadležnim organima. Do kraja marta ove godine, nijedna osoba nije dobila izbeglički status niti supsidijarnu zaštitu.

Poređenja radi, u istom periodu 2016. godine zvanično je podneto 262 zahteva za azil.

U 2016. godini, 19 osoba je dobilo izbeglički status, a 23 supsidijarnu zaštitu.

U kojim dijelovima Srbije je najveća koncentracija tih ljudi?

MILENKOVSKI: Najveći broj izbeglica, tražilaca azila i migranata boravi na teritoriji Beograda.

Da li je bilo pojava vraćanja izbjeglica i migranata iz Srbije legalnim i/li ilegalnim putem?

MILENKOVSKI: Vraćanje izbeglica dešava se duž cele Balkanske rute. UNHCR je proteklih meseci više puta upozoravao na ovu praksu i skretao pažnju da se time dodatno pogoršava i inače težak položaj ovih ljudi i da ih se izlaže dodatnim rizicima od krijumčara i kriminalnih grupa.

U javnom diskursu se koriste termini izbjeglice i migranti. U čemu je razlika?

MILENKOVSKI: Izbeglice su osobe koje beže od oružanih sukoba ili progona. Oni su često u tako opasnom i nepodnošljivom položaju da prelaze međunarodne granice u potrazi za bezbednošču u susednim zemljama. U međunarodnim okvirima, time bivaju priznate kao “izbeglice” sa pristupom pomoći koju im pružaju države, UNHCR i druge organizacije. One su priznate kao izbeglice upravo zato što je za njih previše opasno da se vrate svojim kućama i zato što im je potrebno utočište na nekom drugom mestu. To su ljudi za koje odbijanje dodele azila može imati fatalne posledice.

Krajem 2016. godine u svetu je živelo 21,3 miliona izbeglica, od toga više od 50% dece ispod 18 godina.

Migranti biraju da odu ne zato što su izloženi direktnoj pretnji od progona ili smrti, već uglavnom zato da bi poboljšali svoj život tako što će naći zaposlenje, ili u nekim slučajevima zbog obrazovanja, spajanja sa porodicom ili drugih razloga. Za razliku od izbeglica koje ne mogu bezbedno da se vrate kućama, migranti se ne suočavaju sa takvim preprekama za povratak. Ukoliko odluče da se vrate kući, oni će nastaviti da dobijaju zaštitu svoje države.

Kako su ti ljudi izdržali zimu koja je iza nas? Da li im je i kako pomagao UNHCR?

MILENKOVSKI: Prošla zima bila je veoma oštra u Srbiji. U periodu od početka decembra 2016. do kraja februara 2017. godine zabeležen je manji, ali ipak konstantan broj pridošlica. Oni koji su se prijavili nadležnim organima i izrazili nameru da traže azil u zemlji smeštani su u prihvatne centre. Izvestan broj lica se nije odlučivao za tu mogućnost te su boravili u neadekvatnim uslovima u napuštenim magacinima u centru Beograda. Obzirom na niske temperature, sa danima kada je bilo i do -17ºC, država je i toj grupi ponudila smeštaj u nekom od 17 prihvatnih centara bez obaveze da izraze nameru da traže azil. Kao što sam već pomenula, svi smešteni u centrima imaju pristup svim potrebnim vidovima pomoći, uključujući i zdravstvenu zaštitu.

UNHCR pomaže vladi Srbije da odgovori na potrebe ove populacije:od direktne pomoći u hrani, lekovima, preko pomoći nadležnim organima da povećaju kapacitete za evidentiranje i pomoći u opremi, do podrške za povećanje i poboljšanje smeštajnih kapaciteta. Od početka povećanog priliva izbeglica u Srbiju u maju 2015. godine, agencija UN za izbeglice je uložila blizu 28 miliona američkih dolara za pomoć Republici Srbiji.

Da li su zabilježeni slučajevi nehumanih postupaka prema izbjeglicama i migrantima, bilo da je riječ o institucijama ili pojedincima, kako u Srbiji, tako i u regionu?

MILENKOVSKI: Proteklih meseci zabeleženi su slučajevi onemogućavanja pristupa teritoriji i azilnim procedurama od strane zemalja duž Balkanske rute. UNHCR je više puta apelovao na države da omoguće ljudima koji stižu na njihove granice pristup međunarodnoj zaštiti i procedurama, istovremeno upozoravajući na sve veće opasnosti kojima takvo postupanje izlaže te ljude. Nažalost, naši apeli nisu rezultirali prestankom ove pojave. Izbeglice i migranti nam se često obraćaju i prijavljuju slučajeve u kojima je prema njima upotrebljena sila. Izbeglice mahom hvale stav institucija i građana Srbije prema njima.

Da li su u Srbiji zabilježene pojave ksenofobije prema ljudima o kojima sada govorimo i da li je njih, kao eventualne žrtve, neko zaštitio?

MILENKOVSKI: Prema nedavno objavljenim rezultatima istraživanja o stavovima građana Srbije prema evropskim migracijama i izbegličkoj krizi koje je sprovela NVO Ana i Vlade Divac, 47% građana ima pozitivan stav prema izbeglicama i migrantima, 34% njih negativan a 18,5% građana je neutralno. Jedan od nalaza je bio i da i dalje veliki broj građana (60%) saoseća sa njima i razume problem sa kojima se oni suočavaju. Za zaštitu svih onih koji se nalaze na teritoriji Republike Srbije, građana kao i izbeglica, migranata i drugih kategorija stranaca nadležno je Ministarstvo unutrašnjih poslova.

Sa druge strane, da li je bilo incidenata koje su prouzrokovali izbjeglice i migranti?

MILENKOVSKI: Ako imamo u vidu da je od maja 2015. godine do danas, kroz Srbiju prošlo više od 1,200.000 ljudi, kao i da trenutno u zemlji boravi blizu 8.000 ljudi, broj incidenata koji su se dogodili između različitih grupa izbeglica i migranata, te onih koje su oni uzrokovali nizak. Takvim, izolovanim incidenatima bavili su se nadležni organi, te oni imaju najpouzdanije podatke.

Na samom kraju, kakva je daljnja sudbina trenutno zatečenih migranata i izbjeglica u Srbiji? Koliko bi u toj zemlji još mogli ostati, barem oni koji nisu zatražili azil, ili jesu ali su eventualno odbijeni?

MILENKOVSKI: Iako je priliv ljudi smanjen od zvaničnog zatvaranja Balkanske rute, oni se sada zadržavaju duže. Usled toga, prvenstveno je neophodno regulisati njihov status dok borave u zemlji. U tom smislu, očekujemo i da će usvajanjem novog Zakona o azilu i privremenoj zaštiti ovaj problem biti rešen, kao i da će biti unapređena procedura utvrđivanja izbegličkog statusa. Ovakva situacija takođe zahteva prilagođavanje i povećanje broja usluga koje im se pružaju. Potrebna im su adekvatna ishrana, higijenski uslovi, obrazovanje, u nekim slučajevima kontinuirana zdravstvena zaštita, itd.

Što se tiče onih koji nisu zatražili i ne žele da zatraže zaštitu u Srbiji, sa njima je potrebno postupati u skladu sa Zakonom o strancima. Vlasti bi trebalo da tretiraju takve osobe kao ilegalne, neregularne migrante. To je potpuno legitimno i zakonito; naravno nakon što prođu proceduru u kojoj utvrdite da li im je zaštita potrebna.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MILENKOVSKI: Hvala Vama na interesovanju i mogućnosti da još jednom skrenemo pažnju javnosti na situaciju i izazove sa kojima se suočavamo u Srbiji.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (879)


Organizacija porodica šehida zarobljenih i nestalih osoba opštine Kotor Varoš neformalno je formirana 1993. god., a 1995. godine registrovani smo od kada i pravno djelujemo…..U periodu od 11. juna 1992. godine kada je počela agresija na Kotor- Varoš pa do 03.11.1992. godine na području Kotor Varoši stradalo je oko 600 stotina građana nesrpske nacionalnosti i to 500 Bošnjaka i 100 Hrvata, a još je nepoznata sudbina za 249 Bošnjaka i  30 Hrvata…..Mi smo posrednici između porodica i institucija, kako u tom segmentu tako u ostvarivanju prava preživjelih članova porodica poginulih i nestalih Kotorvarošana. Insistirali smo na provjeri informacija koje su do nas dolazile o postojanju logora u kojem se članovi naših porodica navodno vode pod drugim imenima, što se nakon određenog perioda pokazalo kao dezinformacija. Svaku informaciju o potencijalnoj lokaciji pojedinačnih ili masovnih grobnica proslijedimo instituciji koja je nadležna za provjeru i insistiramo na provjeri radi otklanjanja svake sumnje…..Da, poznata je sudbina Berbića i Bilića i na izrečene presude svoje negodovanje smo iznijeli putem saopštenja za javnost.Odmah po njihovom uhićenju obratili smo se jednoj od porodica ponudili svoju pomoć u borbi za zaštitu prava, međutim rečeno nam je da mi ništa ne poduzimamo jer imaju advokati koji ih brane i tim Kotorvarošana koji im pomažu…..

Kada je formirano vaše Udruženje i koliko članova broji?

AVDIĆ:Organizacija porodica šehida zarobljenih i nestalih osoba opštine Kotor Varoš neformalno je formirana 1993. god., a 1995. godine registrovani smo od kada i pravno djelujemo.

Koliko je u vremenu 1992-1995. stradalo Bošnjaka a koliko Hrvata – civila na području opštine Kotor Varoš? Koliki broj i jednih se smatra nestalim?

AVDIĆ:U periodu od 11. juna 1992. godine kada je počela agresija na Kotor- Varoš pa do 03.11.1992. godine na području Kotor Varoši stradalo je oko 600 stotina građana nesrpske nacionalnosti i to 500 Bošnjaka i 100 Hrvata, a još je nepoznata sudbina za 249 Bošnjaka i  30 Hrvata. Dodatno, tokom rata u odbrani BiH kotorvaroški Bošnjaci učestvovali su i u drugim područjima posebno na  teriroriji Srednjobosanskog i Zeničko –dobojskog kantona, kada ih je poginulo 46, a ukopani su u 7 mezarja na području Federacije.

Kojim manifestacijama se sjećate svojih stradalih, odnosno nestalih sugrađana?

AVDIĆ: Obilježavanjem godišnjica stradanja, održavanjem javnih tribina, održavanjem okruglih stolova, obilježavanjem Međunarodnog dana nestalih osoba 30. augusta te Memorijalni marš mira „Tihi hod za veliku bol“.

Posebno bih istakla javne i masovne događaje:

– 21.august- obilježavanje stradanja na lokalitetu Korićanskih stijena(DNK-a pokazali da su na tom lokalitetu stradali i  Kotorvarošani;

-30.august Međunarodni dan nestalih osoba;

-Memoroijalni Marš mira “Tihi hod za veliku bol“ i centralna manifestacija;

Ispraćaj učesnika MM je 01. novembra u jutarnjim satima sa polaskom iz Karaule – Općina Travnik,doček 03. novembra u Večićima – Opština Kotor Varoš, a nakon toga je Centralna manifestacija uz prigodan program.

Šta ste do sada činili i šta činite da se sazna istina o nestalim, odnosno da se pronađu njihovi ostaci, ako nisu više živi?

AVDIĆ: Ovdje želim istaći da su za pronalazak nestalih osoba nadležne institucije,a mi kao organizacija pravnog karaktera  iz nevladinog sektora vršimo pritisak da se ubrza proces traženja nestalih osoba. Mi smo posrednici između porodica i institucija, kako u tom segmentu tako u ostvarivanju prava preživjelih članova porodica poginulih i nestalih Kotorvarošana. Insistirali smo na provjeri informacija koje su do nas dolazile o postojanju logora u kojem se članovi naših porodica navodno vode pod drugim imenima, što se nakon određenog perioda pokazalo kao dezinformacija. Svaku informaciju o potencijalnoj lokaciji pojedinačnih ili masovnih grobnica proslijedimo instituciji koja je nadležna za provjeru i insistiramo na provjeri radi otklanjanja svake sumnje. Prilikom svakog obraćanja javnosti apelujemo na one koji imaju bilo kakvu informaciju o osobama koje se vode kao nestale da istu proslijede javno ili anonimno. Tražimo da se ubrza procesuiranje osumnjičenih za ratne zločine a zločinci adekvatno kazne. Tražimo da se otvore vojne, policijske i administrativne arhive lokalnih vlasti iz ratnog perioda.

S kim se sve borite za saznanja o nestalim, odnosno ko vam daje podršku a ko vam stoji na putu utvrđivanja istine, odnosno da pronađete nestale ili pak njihove ostatke?

AVDIĆ: Otežava nam:

-složenost i mnogo nivoa vlasti u FBiH te prebacivanje odgovornosti s jednih na druge te iako okupljamo i predstavljamo problematiku porodica šehida i nestalih osoba bez obzira da li su vojnog ili civilnog statusa, nemamo budžetsko finansiranje ni za pokriće osnovnih troškova (komunikacija, kanc,materijal,putni troškovi za neophodne sastanke… i sl.) ;

-sve manje zainteresovanih međunarodnih aktera za rješavanje posljedica ratnih sukoba u BiH pa i po pitanju sudbine nestalih osoba;

-protok vremena, zatiranje tragova i sve manje informacija o potencijalnim lokacijama pojedinačnih i masovnih grobnica kao i izumiranje svjedoka.

Pomažuće djeluju:

-dovoljan broj aktivnih članova spremnih na volonterski rad samo da se održi kontinuitet rada i djelovanja Organizacije i da se širi glas o stradanju kotorvaroških Bošnjaka.

-imamo razumijevanje od strane lokalne zajednice koja je prepoznala složenost problema.

Da li je neko iz Vaše porodice stradao, odnosno nestao u vremenu 1992-1995?

AVDIĆ: Da, moj muž je stradao 25. 06. 1992. god., četiri amidžića i još mnogo rodbine.

Da li Vam je poznata sudbina Ćamila Berbića i Sulejmana Bilića iz Večića? Da li ste se ikome obraćali u cilju zaštite njihovih prava, odnosno ukazivali na činjenicu da su im određene drakonske zatvorske kazne?

AVDIĆ: Da, poznata je sudbina Berbića i Bilića i na izrečene presude svoje negodovanje smo iznijeli putem saopštenja za javnost.Odmah po njihovom uhićenju obratili smo se jednoj od porodica ponudili svoju pomoć u borbi za zaštitu prava, međutim rečeno nam je da mi ništa ne poduzimamo jer imaju advokati koji ih brane i tim Kotorvarošana koji im pomažu.

Koliko Bošnjaka trenutno živi na području opštine Kotor Varoš i kakav je njihov položaj? Ima li diskriminacije i po kojem osnovu, eventualno?

AVDIĆ: Broj i procenat teško je reći. Uglavnom u svakom mjestu ima povratnika Bošnjaka. Diskriminacija se ogleda u nemogućnostima zapošljavanja u opštinskim sektorima i javnim institucijama, u izučavanju nacionalne grupe predmeta u obrazovanju. U institucijama i na javnim mjestima ne smije se govoriti o stradanju Bošnjaka a kamo li pitati za nestale osobe.

Ovih dana sam čuo za jedan, naprosto nevjerovatan podatak: da je u opštini Kotor Varoš najmanja stopa nezaposlenosti u BiH. Znači li to da su i svi radno sposobni Bošnjaci u toj opštini zaposleni?

AVDIĆ:Što se tiče zapošljavanja Bošnjaka na području Kotor Varoša, najveći broj ih zaposleno u tvornicama obuće kojih ima nekoliko,bez obzira što su završili fakultete i stekli zvanje za razne profesije.

Na kraju, znamo za probleme obrazovanja bošnjačke djece u Vrbanjcima. Da li je tako i u drugim dijelovima opštine Kotor Varoš?

                                                                Zgrada Osnovne škole u Vrbanjcima

AVDIĆ: Da,samo što su malobrojni i oni pohađaju nastavu u školama i po programu RS.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

AVDIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (878)


 

Istinske sindikalne zablude ???

Posted: 25. Mart 2017. in Intervjui

Moji Bosanci i Bošnjaci, moje Sarajlije i razni sindikati, nije li vas ponekad i sramota šta se to godinama dešava iza Igmana u tzv. Hercegovini gdje su upravo gospodari HDZ-ovci i njihove podaničke i pokorne sluge iz redova SDA zakuvale kašu koju i vi kusate..

Upravo je najveći kriminal i pljačka, otimačina državnog kapitala,i neviđena diskriminacija radnika nehrvata u firmi Aluminij, sa kojom, eto nažalost i niste upoznati, jer se Aluminij i nigdje preko Igmana ne spominje.

Da li vas i dalje godinama i Fahrudinov „ Avaz ” obmanjuje sa lažnim i bombastičnim naslovima, kao:

C:\Users\User\Desktop\AVAZ.jpg

Ili vam godinama servira vaše sindikalne ulizice, SDP-ovce, poput Ismeta Bajramovića ili bivšeg premijera Nermina Nikšića. A lik i djela ovog premijera Fadila Novalića samo je u kontinuitetu preslikana slika ulizica i podanika stranke SDA i njihovih svih dosadašnjih premijera, od Bičakčića, Brankovića, Hadžipašića, preko Nikšića, pa evo sve sa Fadilom Novalićem.

Nije valjda da već 20 godina ne slušate ili ne čitate lažne novinarske i televizijske tirade, o super lažnom „ Hercegovačkom divu” koji je konačno postao i „ Hercegovački miš” sa staklenim nožicama koji se kao fenomen, kako lažu ovih dana i mjeseci, podiže na svoja koljena, iako je najveći gubitnik  u Bosni i Hercegovini – od preko 300 miliona maraka ?

Da li vi, moji Bosanci i Sarajlije, ne znate istinu koja se dešava podno Igmana na ovim ljutim hercegovačkim terenima, gdje vladaju ovi „ugroženi” čimbenici i gdje se u procesu pljačke i diskriminacije i stvaraju “hrvatske europske vrijednosti”. Zar vas nisu novinari „ Avaza” i drugih njihovih novina iz Neuma već danima informisali o lažima i zabludama iz firme Aluminij. Nije li vam upravo i poznato da je već pored učinjene pljačke u firmi i otimačine državne imovine, konačno i premijer Novalić digao ruke od Aluminija i sve predao u sistem upravljanja svom koalicionom partneru, valjda u cilju vaskrsnuća i jačanja Herceg Bosne.

Istina je da ni Elektroprivreda BiH, sa kadrovima SDA, nije ostala imuna u svojoj strategiji podrške svome partneru, te oslabljene čvorove sa njihovih, poodavno uvezanih zastava trebala je ponovo stegnuti, galopirajući  je pritrčala u pomoć ovom “staklenom divu” kako i konačno se ne bi polomio, te im je obezbijedio redovno snabdijevanje električnom energijom.C:\Users\User\Desktop\GINIS.jpg

C:\Users\User\Desktop\STRUJA.jpg

Poštovani moji bosanski i sarajevski sindikalisti, bez obzira kojoj firmi pripadate, morali ste znati da je silna pljačka firmi u ovoj našoj surogat državi otpočela još od Dejtona na ovamo. Niste znali da se i parola “ko je šta jamio, jamio je” upravo i rodila na ovim našim mostarskim terenima od zloglasnih bojovnika koji su bili agresori i progonitelji svega nehrvatskog, utemeljitelji brojnih logora za svoje komšije i kao bojovnici dokazani izvršioci strateških ciljeva njihove “lijepe domovine Hrvatske“, po scenariju Franje Tuđmana.

Jasno je kao dan da to oni sami i nisu sve uspjeli ostvariti bez podrške bošnjačkih ulizica i podanika u domaćoj vlasti koji su djelovali kao zaštitnici hemeroidalnih pojava i nakana.

Upravo su ovi, neko više ili manje, činili kriminalcima i lopovima Miji Brajkoviću, Ivi Bradvici i inima da se državni kapital od cca 1,5 milijardi maraka svede na par stotina miliona i da se u konačnici i sve ustupi njihovim nacionalističkim strukturama HDZ-a u Mostaru i Hercegovini.

C:\Users\User\Desktop\HBAL.jpg

Da li je Igman planina,uzročnik i velika barijera prodora talasa i određenih frekvencija, istinitih informacija, koje nisu godinama mogle dopirati do vas, poštovani sindikalisti  iz Sarajeva i moje Bosne, nisam siguran, ali morate znati da ta „ fildžan državica” i ova “Herceg-Bosna ” i nisu nikakve trajne kategorije, valjda će se i ova naša uspavana javnost, kao i vi sindikalisti, konačno  početi buditi iz snova i osloboditi se silnih zabluda koje vam se svakodnevno podmeću i serviraju.

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić / bivši radnik Aluminija /

Mostar, mart, 2017 god.

 

 
Ovo što vidite na gornjoj slici je stvarnost. Počelo je jučer, 22. marta ove godine na lokalitetu harema Hadži Babine džamije u banjalučkom naselju Hiseta. Pisao sam na ovu temu negdje u augustu prošle godine jer su ovi radovi, u svrhu gradnje stambenog objekta na ovoj lokaciji, bili najavljeni. Dakle, očekivale su se ove slike iz Banja Luke baš početkom građevinske sezone. Ali mi, koji se ne mirimo sa ravnanjem naših harema i uništavanjem nišana koji svjedoče o našem višestoljetnom postojanju u Banja Luci, iako svjesni s kim “imamo posla”, nekako u podsvijesti nismo vjerovali da će se ovo ipak desiti. Da li je ovdje zadovoljena neka transparentnost ili nije, manje je bitno, jer dešava se. Da, naša nada nije bila utemeljena, ali je ipak bila nada, ona ljudska, iskonska. Nade više nema.
Oni koji su odobrili ovaj barbarski čin, oni koji se nisu njemu usprotivili a mogli su i morali i oni koji danas provode ono što je papirima ugovoreno, očigledno ne haju za našim nišanima koji su jučer, po kazivanjima očevidaca, barbarski lomljeni i natovarani na kamion te odvoženi na neku deponiju. Oni ne haju što će biti sa kostima onih koje su bile ispod tih nišana…, oni ne haju što se brišu originalni tragovi višestoljetnog postojanja Bošnjaka – muslimana u Banja Luci. Njima je bitan novac. A nama, koje je sve ovo uznemirilo i koji  bespomoćno gledamo ove apokaliptične slike iz našeg grada preostaju jedino kletve: da Bog da njima zemlja kosti izbacivala! Da Bog da im prisjela njihova pohlepa za novcem i ovozemaljskim materijalnim dobrima! Prokleti bili i oni i objekat kojeg će graditi na kostima naših predaka! Bože, nemoj im oprostiti, znali su šta rade!
 
Bedrudin GUŠIĆ

Piše: Marjan Hajnal

 

 

 

 

Gospođo Kolinda,

ne vele uzalud Nomen est omen. Značenje imena Linda na španjolskom je lijepa. No, prefiks ko – u jezicima naših naroda često govori više od samog imena. Kao lijepa, ali nije i lijepa. Na koreanskom Linda je zmija. Kao zmija, ali ne i zmija. A vi već znate nastavak priče o Raju, Evi i Luciferu oblikovanom u liku zmije. U hindu tradiciji Kalindi je rijeka. Rijeka, možda, ali ne kao Letha (u grčkoj mitologiji) rijeka zaborava u podzemnom svijetu. Dopušteno je svima nama zaboravljati, u ovisnosti da li nastojimo po naš psihološki integritet i socio-reputaciju nepoželjne sadržaje svijesti potisnuti u zaborav. Nažalost, ako osoba i uspije zavarati sebe čineći svoja znanja nedostatnim i sjećanja prekratkim, to još nikako ne znači da će sakrivanje pogleda biti dovoljno da obmane iole inteligentne promatrače.

Sigurno je da imate dovoljno iskustva u prosudbama relativnosti estetskog. Neko može pojavno izgledati privlačno, a da je istovremeno bezosjećajan, tj. lišen osjećajnosti (grč. Aestesisosjet). Ma koliko vas poltroni uvjeravali (utoliko gore ako ste im počeli vjerovati), dovoljno je da sami kadrirate iz vašeg lika samo dio sa očima – lako će se čak i u vama automatski formirati osjet bola, straha, i potrebe za bijegom.

Kolinda_-_oči

Približno, takav pogled ima Marie Jana Korbelová, poznatija kao Madeleine Albright. Pretpostavimo da još malo dublje poznajete krajnje nezahvalne teorije o frenologiji „odabranih arijevaca“ i „otpisanih“,  kao i rezultate istraživanja hrvatskih haplotipologa da biste se, užasnuti, gledajući se u ogledalu, mogli tješiti: „Ne, to nisam ja!“ Ne samo da je moguće već je sasvim izvjesno da je vaše tijelo posuđeno za ulogu nedoličnu humanom biću. Kako biste inače mogli objasniti da se vama služe kao epigonom i apologetom najretrogradnije ideologije?

Da li se pitate: ko i sa kakvim pravom u ulozi predsjednika države može pretendirati na teritorij susjedne nezavisne zemlje, ako je jasno da je riječ o grabeži? To je već drugi moment podudarnosti s vašim prezimenom – Grabar. Treći element vašeg sadašnjeg imena prepustimo egzegetima i interpretima neofrojdizma.

Koliko je još toga opscenog, bestidnog, u pojavi osobe Predsjednice Republike Hrvatske najbolje ilustriraju primjeri: povlađujući Bilderberg mecenama i recidivistima kleronacizma naredili ste da se iz Pantovčaka izbaci bista druga Tita, kom u svojoj obijesti i neukosti niste ni pomislili da mu se zahvalite što na Kaptolu i na Marjanu ne vijori talijanski stijeg. Kao takva lady, trovačica kulture, pravde i istine o zločinima bez premca u povijesti za perioda NDH,  na sebe ste preuzeli ulogu istrebiteljice šačice preostalih pravih Hrvata, plaćate mirovine ustaškim neofašistima, možda ćete dodatno inaugurirati i do portfelja u UN dogurati ministra MUPA-a Vlahu Orepića koji je relativizirao ustaški zločinački pozdrav i dva puta dopustio da se ustaše postrojavaju usred Zagreba i da ćete ga za te “domoljubne zasluge” odlikovati veleredom Ante Pavelića s lentom Alojzija Stepinca…

Kolinda, niste  osudili pjevanje ustaške pjesme koju su na slavlju Oluje pjevali pripadnici IX bojne “Rafael vitez Boban”, iste one bojne čiji je zapovjednik Marko Skejo financirao vašu izbornu kampanju za predsjednicu Hrvatske.

Iz Neuma bestidno poručujete da je Herceg-Bosna dio Hrvatske. Malo morgen!

Čak ni jedna Amerika vas ne želi takve! State Department izvještava o poražavajućem stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, diskriminaciji, nasilju prema pripadnicima etničkih manjina, ženama i djeci te korupciji, kao najvećim problemima u kršenju ljudskih prava u Hrvatskoj. Vlada Hrvatske ne čini dovoljno ili skoro ništa u svrhu kažnjavanja pojedinaca koji krše ljudska prava. U  modernoj povijesti je prvi put odbačen izvještaj na temelju sadržaja, piše State Department i navodi da je izvješće sadržalo slučajeve govora mržnje, kršenja prava manjina, ograničenja medijskih sloboda. Pretrpani zatvori, sporost pravosuđa,  neriješena pitanja povrata imovine, političko uplitanje vlade u rad agencija za ljudska prava, neka su od područja na koja se upozorava  za 2016. u Hrvatskoj. Zabrinutost u učinkovitost hrvatskog pravosuđa i pravo na dostupnost pravde budi 520.000 neriješenih slučajeva na domaćim sudovima. Antisemitizam, diskriminacija pri zapošljavanju po rodu, spolu, prema osobama s invaliditetom, kršenja prava radnika, među kojima je neisplata plaća, područja su koje State Department također izdvaja kao problematična u području ljudskih prava u Hrvatskoj.

Kako za takvu „nezavisnu državu“, – čijim nebom lete avioni koji je zaprašuju hemijskim oblacima namijenjenim da unište biosistem, u kojoj se slave, a možda i svi zvanično rehabilitiraju, (nezvanično već jesu) Ante Pavelić, Jure Francetić, Mile Budak, Maks Luburić, Ljubo Miloš Dinko Šakić, Andrija Artuković, Alojz Stepinac, Ivo Rojnica – kako može biti bilo kakve nade da će biti prihvaćena od ostalih „normalnih“ država s razvijenim osjećajem za svrhovitost i prednost antifašizma nad fašizmom?  Umjesto da kao žena suosjećate sa drugim majkama, suprugama, kćerkama, sestrama, vi svježe rane polijevate kiselinom. Militantni ste. Prijetite. Kome? Ne znate da ko ruši krov jedne iste kuće, ruševina će pasti i na njegovu glavu. Trebalo bi da vas je sramota, ali vi u svom zabludjelom i fanatizovanom srcu sigurno više niti samu sebe ne osjećate kao humano biće.

17202778_651698798365449_1269049064552426702_n

Zar i ne pomišljate kakvu krvavu hipotetku u vidu ustaštva uvlačite u vlastitu karmu? Zar i ne pomišljate da su se nevidljive sile okoristile vašom ipak samo običnom ljudskom pohlepom i uobičajenim vlastoljubljem, što je posljedica neprosvjetljenosti i neprosvijećenosti? A ako nije, ako ste svega svjesni, onda morate znati da pred licem pravde i pred poviješću humanosti preuzimate odgovornost da ćete biti uvršteni u plejadu najmostruoznijih i najmorbidnijih silnika, koji su svoju „maštovitu“ svirepost dokazali u Jasenovcu. Vi podržavate petokolonaša Čovića koji bestidno objelodanjuje pretenzije na dio Hercegovine, proširujući svoje apetite i na Neum. Isti Čović se legitimirao kao kriminalac i saučesnik u genocidu eksploatišući zarobljenke. Svoju genocidnost povrdio je i dočekom osuđenog Darija Kordića, odgovornog za pokolj muslimanskog stanovništva Ahmića. U nezaboravnom kič-dekoru dočekao je i pratio uz rame Kordića, skupa sa svitom kora katoličke crkve. Njihovi slijepi bezmilosni poslušnici pjevaju: “Nosite, nosite svoje kosti, doće vrijeme, opet ćemo bosti!”

Čović - Kordić.jpg

15665488_610631735805489_8521068900409235731_n

Besprimjeran je pokušaj katolizacije Bosne u neviđenim i besramnom otimanju povijesti, najsvetijih mjesta kao što su Bobovac, Travnik, Jajce. Nikada to nisu bili hrvatski gradovi, niti će biti.

Ne primjećujete li, gospođo Ko-li-(n)-da, da ste već ušli u zonu sumraka i da će vam se oko vrata prije ili kasnije sklopiti sjena zmije Auroboros kojoj ste povjerili svoje fizičko tijelo, um, svoj lik?

Auroboros

Ako mislite da se faustovski uvodeći Hrvatsku u scenarij pakla možete distancirati i ograditi riječima da niste znali, onda budite sigurni da bi to bilo ekvivalentno distanciranju u formi: „Samo sam izvršavao naređenja.“ Niko vas neće sutra amnestirati niti će vam zaboraviti, ma koliko razornih cunamija rijeke zaborava da vas preplave, da ste odgovorni ne samo za ono što se dešava pod vašom državničkom palicom, već i za sve ono što kao odium prati Hrvate i Hrvatsku, uključujući djecu Kozare, Grmeča, Jablanice, Sutjeske, Foče, Višegrada, Ključa, Tomašice, Sarajeva…

Vaš „vrli“ prethodnik „dr“ Tuđman je vezao zastavu sa bosanskom, a dobroćudne i lakovjerne susjede Muslimane uvjerio da predstavljaju „hrvatsko cvijeće“. Kako je postupao sa tim „cvijećem“ dokazao je u Ahmićima, Mostaru, Travniku, Jajcu, Kupresu, a i danas njegov nacistički crnokošuljaški okot demonstrira svoj zlikovački anticivilizacijski repertoar u Stocu. Naravno, na dušu crkvenim poglavarima, od kojih se čak i Papa Franjo polako počinje distancirati. Nema Gospe u Međugorju, nije je ni bilo, niti će biti, zvanični je stav Vatikana. 

Znajte da svi koji su u toku Drugog svjetskog rata izgubili članove porodica i imovinu, što je posljedica agresorske i kapitulantske politike sada osamostaljene države Hrvatske zahtijevat će ratnu odštetu od sadašnjeg režima koji nije ništa drugo do nastavak one iste nacističke doktrine raseljavanja, ubijanja i pokrštavanja bosanskog stanovništva. Zar zaboraviti i oprostiti 80 % uništene porodice,  opljačkana imanja, spaljena i nikad vraćena? Oni kojima su najkrivlje NDH i Katolička crkva, kao i Handžar divizija, nikada neće ni zaboraviti ni oprostiti. Nekom drugom je kriva Nedićeva Srbija i početničena Spc, pa će dugove tražiti od njih i njihovih sljedbenika u paradržavama koje su se identificirale sa najlicemjernijim i najsvirepijim voždovima i njihovim egzekutorima – koljačima.

Oni koje je Tito amnestirao digli su glave i izvukli svoje nikad od krvi oprane kame, pod Tuđmanom i Miloševićem krenuli su u uništavanje onog što je od Bosne preostalo.

Tužbu za genocid treba ne samo revidirati već i proširiti na dublju i ne tako daleku prošlost.

Antifašistima ide u prilog okolnost da se Amerika distancira od povampirenja ustaškog nacizma u Hrvatskoj, ali, isto to se mora učiniti i sa povampirenjem četništva.

Preostaje vam da se duboko zapitate o budućnosti Hrvata. Polako i sistematski stoglava hidra pod čije ste kute iz pohlepe i vlastoljublja stali, pustoši Hrvatsku. Doveli ste NATO, kruzere sa svim svojim porocima i otrovnim algama, nad nebom vam krstare avioni bez oznaka, postajete okosnicom budućeg nuklearnog fronta i potencijalne apokalipse. Ekspertima za geopolitiku i međunarodno pravo nećete moći preusmjeriti pažnju sa činjenice da ne postoji kolektivna krivica i da je neodrživa floskula o genocidnom narodu, sve do one mjere ogrezlosti većine jednog naroda u sveopšti zločin, kao što je bio slučaj sa Nijemcima, Japancima, Amerikancima… Kad se u negativnom pravcu pređe „rubikon“ kolektivne samosvijesti, ne može se reći da su krive samo vođe. Oni su najkrivlji, ali, posljedice moraju snositi ne samo oni koji su im aplaudirali, već i svi oni koji su ih ćutke bez ikakvog otpora trpili. Putin vam opasno puše za vratom, i bilo bi vam krajnje vrijeme da se zaljubite u njega. Bar bi vam više ležalo njegovo društvo nego da ste svojom raskošnom „reputacijom“ u naručju „dobročinitelja“ Soroša, zaslijepljeni trezorima Centralne banke Vatikana pod kontrolom Crnog Pape, ili, nekog svježe uskrslog Rockefellera. Ne preporučujem vam Putina jer sam njegov simpatizer, već samo procjenjujem i dobronamjerno napominjem, iskreno želeći dobro onom neiskvarenom dijelu hrvatskog naroda, da je ovaj opasniji od svih prethodno pomenutih. Budite trezveni, počnite se buditi iz transa, poput predsjednika Mađarske Orbana, prije nego hrvatsku mladost počnete primati natrag sa bojišta za mega-totalitarni NWO, u vozovima i šleperima-hladnjačama.

Marjan Hajnal, Tel Aviv *

_________________

* NAPOMENA:

Sve pozitivno što je bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić postigao na planu normalizacije odnosa između Izraela i Hrvatske, vi ste svojom doktrinarnom dosljednošću NDH-zijskom nacizmu pretvorili u prah. I to će vam se obiti o glavu, kao i svima uz vas koji izjednačavate „diktatora“ pod čijom komandom, upamtite, radi suštinske razlike imeđu borbe ustaša i partizana, ovi drugi, PARTIZANI NIKADA NISU UBIJALI DJECU, TRUDNICE, STARCE… Grešaka je bilo, pokoja zloupotreba i prekoračenje ovlaštenja, ali, ne u sistematskoj formi, kao što su ustaše ubijali pod okriljem sistematski provođene ideologije katoličko-krstaškog istrebljenja, izraženog formulom PPP – pobiti, protjerati, pokrstiti. Parafrazirao bih riječi Stipe Mesića: Niko od ustaških čuvara u jasenovačkim logorima nije bio nevin, ali su svi stradali sužnji tih logora bili nevini.

Kao Bosanac, a ako vam se tako više sviđa, mada se nikada tako nisam izjašnjavao, a mogao bih biti Hrvat po očevoj liniji jer je rođen u Hrvatskoj, upotrijebiću riječ koju ste sigurno čuli – utuviti – utuvite u tu svoju glavu ove riječi: Titovi partizani zastupali su, branili i odbranili humanu civilizaciju. A vi se preodjenite da vas niko ne prepozna i idite u Jasenovački muzej pa iz onog sačuvanog dijela dokumenata, krišom, da vas tko ne prepozna, čitajte o zvjerstvima Maksa Luburića, Ljube Miloša, Jure Francetića… Ako je još imalo ljudskosti ostalo u vama, shvatićete. Ali, plašim se… da je prošlo vrijeme prirodne ljepote i da je sa svojim hembotima i bezemocionalnim hibridima svijet u svoje sfere izopačenosti povukao i Hrvatsku. Opredijelite se, ako nije prekasno. Ne zaboravite da Ivan Goran Kovačić, braća Ribar, Stipe Filipović i mnogi drugi borci protiv fašizma nisu poginuli uzalud, da jedan Vladimir Nazor nije tek tako pod stare dane zamijenio udoban gradski život za ambijent kiša i snijega, po šumama i gorama naše zemlje ponosne… Nje je bilo i biti će je, preživjela je i gore, pa će i ovaj hudi čas. Po njenom Ustavu – nema kapitulacije. A veleizdajnicima svega što je ljudsko sudit će i nebo i narod.

SF-SN!      

Preuzeto sa https://solonovpolis.wordpress.com/2017/03/22/poslanica-hrvatskoj-predsjednici-kolindi-pise-marjan-hajnal/

 

Vasa Stajić

Vojvodina – Novi Sad

  1. mart 2017. godine

Rušenje, malterisanje ili prekrečavanje murala u centru Novog Sada, pokazalo je ne samo stanje zaštite kulturnog blaga u Novom Sadu, nego i elementarno nerazumevanje umetnosti, estetike, a u slučaju uništavanja dela uglednog umjetnika Giljerma Remede – ni etike, ni morala. Ovakav postupak gradskih vlasti u dosluhu sa visokim duhovnim dužnosnikom koji se već godinama nezakonito meša u svetovne poslove, pokazuje jasno da je država još jednom ustuknula pred paralelnim uticajima i neformalnim centrima moći koji deluju u glavnom gradu Vojvodine.

Mural svetski poznatog umetnika, urađen je uz pomoć Novosađana, ali i uz nesebičnu financijsku pomoć švajcarskog nevladinog sektora. Motivi murala su, navodno, uznemiravali duhovnike navodeći ih na satanističke primisli, pa je uništen da bi se spasle uznemirene duše verujućih.

Novi Sad je i inače izložen svakojakim napadim na kulturnu i civilizacijsku baštinu. A to nasleđe svedoči o živom duhu građana Novog Sada, radoznalosti i ulaganju u kulturu, bez obzira na nacije ili veroisposvesti. Na novosadsku kulturnu baštinu izveden je pravi kulturološki urbicid, jer se buduća prestonica kulture sve više pretvara u grad bez fizionomije i kulturnog nasleđa. Pored uništavanja kulturnih spomenika, ukazujemo na katastrofalna resenja izgradnjom kule u centru grada, umesto stare Komunalne banke, i rušenje jermenskog spomenika, pa najzad rušenja autentičnih kuća-trščara, preteča urbanizovanog Novog Sada. Sve to govori da će zarad nekog šoping mola, kockarnice ili prenoćišta, naš grad izgubiti svaki svoj civilizacijski koren.

Vojvođanski kulturni klub “Vasa Stajić” poziva gradsku vlast da ne zatvara oči pred uništavanjem kulture, tradicije i sadašnjosti  ovog grada. Takođe, pozivamo nadležne da pronađu, obelodane imena odgovornih za uništenje murala, kao i da privedu pravdi počinitelje. Naravno, gradska vlast bi morala u sedećim sličnim situacijama da reaguje blagovremeno i preventivno, čuvajući kulturni identitet glavnog grada Vojvodine. Drugačije reagovanje stvoriće samo nove afere.

Predsednica Vojvođanskog kulturnog kluba „Vasa Stajić

                Vera Šoti

U ovoj zamršenoj cirkusijadi i kuhinji, ponudi razlićitih menija, teško se bilo snaći i odrediti se prema pravim i istinitim ponudama, ma sa koje strane dolazili, da li individualnih , od  Dodika i njegovih đilkoša, guslara ili orguljaša Dragana Čovića, da li Mladena Ivanića i drugih psihijatrijskih sljedbenika, velikosrpskih iscjeditelja i dušebrižnika ili krvnika, bili oni pacijenti iz Haga ili turisti iz kazamata u kojima su služili ili služe zaslužene kazne.

Da li je famozna priča o reviziji tužbe protiv Srbije za učinjena genocidna nedjela u našoj domovini Bosni i Hercegovini ili je bilo pitanje 09. januara, slavlja genocidne tvorevine RS i postrojbi nekih oružanih snaga, besjeda Ivanića i ludačkih hvalospjeva, guslara iz Laktaša, ili njegove komemorativne nakane prema našoj domovini, što je sve stvar neukusa i ludila, ograničeno ljudskim normalnim umom, ali pogodna je klonovska hrana koja se svakodnevno servira osiromašenom svome stadu bezumnika i slijepaca.

Zatim se, pored samita premijera država regije Balkana u Sarajevu, istovremeno održava i “Neumski kupleraj”, čime se žele svijetu predstaviti lažne neke evropske vrijednosti ugnjetenih, majoriziranih i nevinih čistokrvnih hrvatskih „ jaganjaca” sa ovih prostora.Bile bi to sve jako ozbiljne stvari kada se istinski ne bi radilo o običnim farsama, navedene cirkusijade, čiji su akteri klovnovi Draganova stalna  roba, poput Borjane Krišto koja ga prati u stopu ili Jelke Miličević koja je stavila svu svoju imovinu pod hipoteku, kako bi se njen  “čistokrvni Hrvat” Dragan Čović oslobodio od optužbi za sve svoje kriminalne rabote, te kako bi  konačno na čudan način, taj optuženički materijal i dosije iščezao, zahvaljujući  upravo znanim čimbenicima koji su tada radili u tužilaštvu i sudstvu. Dakle, da li ima nešto što se ne zna, ali sve se zna i nadati se da će sve jednog lijepog sunčanog mostarskog dana izaći na vidjelo !!!

Nama, građanima ovoga grada, opljačkanog i uništenog grada Mostara, kao i brojnim građanima u njemu i još više onih naših komšija i zemljaka u dijaspori širom svijeta, koji su pod čizmama, prijetnjama, ubistvima i silnim progonima napuštali svoje domove, svoj rodni grad, ili su tavorili i podnosili mučenja u brojnim njihovim kazamatima – od Heliodroma, Dretelja, Gabele, Stoca, Ljubuškog i inih znanih i neznanih destinacija, te predočiti vrijednosti Evropi  od hrvatskog scenarija  Poglavnika i njegovih sljedbenika. Predložio  bih joj da se kani jalova posla i da se posveti doktorskoj tezi : „ Kako prognati Ustaštvo iz Hrvatske i Herceg Bosne”.

                          Sl.Logori, rušenja svjetskih spomenika, dočeci osuđenika iz Haga, hrvatske su dokazane vrijednosti za Evropu !!!

Svakako je bilo prilike istaći i veliku pljačku državnog kapitala firmi Aluminij i Soko, zatim neviđenu diskriminaciju njihovih radnika nehrvata, na nacionalnoj osnovi, kao rezultat majorizacije i siline stvaranja  sveukupnog dobra od hrvatskog starteškog interesa, kao što je u svojim besjedama iz ranijeg perioda isticao i njihov Poglavnik Franjo, kao tvorac ludačkog agresorskog scenarija i na ove firme i na ove prostore. Trebalo je i ovu hrvatsku vrijednost  ozvaničiti  i afirmisati pred Evropom.

Bilo bi to svakako i neukusno, bez određenih začina, njihove Doglavnice  Kolinde, koja se već u više navrata trudi dokazati toj istoj Evropi da je u Bosni i Hercegovini na djelu evidentna islamska radikalizacija za koju su i oni, Hrvati, dokazani naši dušebrižnici od 09. maja 1993. godine veoma spremni, uz povratničke svoje snage NDH iz Argentine,  Čilea, Australije ili Kanade ili… prizvati u pomoć u cilju sprečavanja iste ove radikalizacije i prodora islama u Evropu, za koju, eto oni stvaraju njene vrijednosti. Predložio  bih joj da se kani jalova posla i da se posveti doktorskoj tezi : „ Kako prognati Ustaštvo iz Hrvatske i Herceg Bosne”.

Dobro je ovo, jer je istinito i za naše Bošnjake, da im se vraća poput bumeranga njihovo vezivanje zastava sa HDZ-om ili ne pokretanje tužbe u Hagu  prema Hrvatskoj, kao drugom, zapadnom agresoru, na našu domovinu i njeno stanovništvo. Vrapcima na granama, našim bosansko-hercegovačkim, sve je ovo poznato, ali, nažalost naše Sarajevo i njegove podaničko- ulizničke strukture vlasti nisu imale dovoljno sluha da oslušnu i te ubitačne i nakaradne melodije sa ovih prostora.

Svakako, ovih dana uslijedio je i dobar primjer saradnje i nastojanja, unaprjeđenja dobrih odnosa u regiji Balkana, kroz primjer samita premijera u Sarajevu.

Upravo i koristim priliku da osvijetlim i podržim veoma dobra i pozitivna razmišljanja poštovanog i cijenjenog  reisa ef. Mustafe Cerića, iskazujući dostojanstvenu ulogu i našeg Denisa Zvizdića, kao dokazanog domaćina, organizatora razumnog i vrijednog političara iz reda naših Bošnjaka, /citat M.C. /“ Makar za trenutak doživio sam taj lijepi osjećaj državnog domaćina moje zemlje kroz ličnost Denisa Zvizdića koji sve više pokazuje da je dorastao bosanskom državnom zadatku. Zbog toga premijer Zvizdić zaslužuje našu punu bosansku podršku.“

Ne sumnjajući u ovu vjerodostojnu i opravdanu kvalifikaciju i konstataciju uvaženog gospodina Cerića, poznavajući gospodina Zvizdića i njegove istinske dobre korjene, ugledne i cijenjene porodice iz Gacka, gdje sam proveo godine izgradnje velikog giganta, rudnika i termoelektrane. Moji dobri Gačani su dokazano izvorno nadareni, umni i pošteni sugrađani, dokazani intelektualci, a jedan od njih je svakako i naš premijer Denis Zvizdić. Činjenica je da je veoma odskočio od svih političara, u svakom pogledu, što mu je i uloga dobrog domaćina, a ja bih rekao i dostojanstvena vodeća politička figura kod Bošnjaka, odrednica koja ga krasi, uz svako priznavanje i poštovanje. U svakom slučaju, ne samo dobar domaćin, već i glava svoga naroda, poželjna ličnost i figura, o kojoj treba i trezveno doživljavati i pratiti u našoj društveo- političkoj zbilji.

Sl. Podaničko- ulinićka vlast i utemeljiteli Herceg Bosne !!!

Ne mogu a da se ne podsjetim jedne tribine u Narodnom pozorištu u gradu Mostaru, kada je uvaženi reis Cerić nama prisutnima iznio i svoja razmišljanja u postojanju i osudi jednog broja podaničkih duša, kod Bošnjaka, ja bih pridodao i ulizica, prema Meši Selimoviću u njegovom romanu „Tvrđava”, što smo mi Mostarci to ponajbolje i konkretno osjetili. Uzmimo samo u obzir firme Aluminij i Soko, zatim  hidrocentralu Mostar i druge brojne objekte u gradu, koje su tako velikodušno, naši podanici i ulizice u vlasti, od Bičakčića  preko Nermina Nikšića i do Fadila Novalića, poklonile strukturama HDZ-a i njenim nacionalističkim i agresorskim elementima i čimbenicima.

Cijenim i poštujem iznesene stavove poštovanog gospodina Mustafe Cerića i kamo sreće da nam dragi Allah / Bog, podari i više ovakvih umnih i razumnih ljudi, naša Bosna bi vječno bila i ostala životni raj na zemlji.

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija.

Mostar, mart 2017 god.