Kao što je poznato, jučer je u Parizu, u prisustvu 47 predsjednika država, 23 premijera i 15 čelnika raznih međunarodnih organizacija, obilježeno 100 godina od okončanja Prvog svjetskog rata. Naravno da je to bio historijski dan za čitavu planetu i naravno da ga je trebalo dostojno obilježiti. Međutim, da je u proteklih 100 godina trajao mir, odnosno da je svijet izvukao pouke iz tog prvog svjetskog krvoprolića, imala bi smisla ovakva ceremonija sa ovakvim sastavom njenih protagonista (čast izuzecima). Naime, ima nas koji duže pamtimo ili, jednostavno, koji baštinimo historijske činjenice pa otud znamo da se nešto više od dvije decenije nakon tog rata desio onaj Drugi, također svjetski, u kojemo je stradalo na desetine miliona ljudi, najmanje vojnika među njima. A nešto više od 1/4 stoljeća nakon završetka rata čiju 100- tu obljetnicu obilježiše jučer u Parizu, upotrebljena je i atomska bomba, zna se od strane koga i zna se gdje. I nakon završetka Drugog svjetskog rata, sve do danas, rijeke nevine ljudske krvi teku na mnogim dijelovima ove planete, jer ratova, regionalnih ili lokalnih, ima. U izobilju, nažalost! Za mnoge ratove, odnosno stradanja ljudi širom planete, itekako su odgovorni neki koji su se jučer slavodobitno šepurili na Jelisejskim poljima u Parizu. Da, bilo je jučer na tom balu većinski lažnih ljubitelja mira, zapravo pasa rata. Ne, oni ne mogu ljubiti mir i njihovo prisustvo na jučerašnjem skupu u glavnom gradu Francuske je bilo licemjerno, odnosno najobičnija farsa. Bilo je tu glavnih svjetskih igrača čiji su prethodnici zaista zaslužni za okončanje i Prvog i Drugog svjetskog rata, ali su oni “zaslužni” za brojna krvoprolića i patnje miliona nevinih ljudi po cijelom svijetu danas, tako da im na ovom skupu u Parizu mjesta nije bilo. Oni, jednostavno, nisu bili dostojni svojih velikih prethodnika. A bilo je i onih čije su države poražene u tom Prvom svjetskom ratu, ali i u Drugom, ali oni su doživjeli istinsku katarzu i okrenuli točak historije svojih država i svojih naroda u pozitvnom smjeru. I bilo je i nekih iz našeg susjedstva koji baštine famozni UZP te tekovine tvorevine koja je kolaborirala sa nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu, naprimjer,

te iz komšiluka, a jedan od njih je pucao na Sarajevo i odazivao se do jučer na lozinku “sto za jednoga…” Ni njima nije bilo mjesta odavanju ode miru jučer u Parizu.

Pa, s obzirom da imamo svijet kakav imamo, a za to su svakako najodgovorniji glavni svjetski igrači, pa i poneki regionalni i lokalni, da li je onda imalo smisla jučerašnje obilježavanje 100-te obljetnice okončanja Prvog svjetskog rata? Jeste, imalo je smisla ali, ponavljam, ne sa državnicima i političarima od kojih su mnogi psi rata, nego je, po meni, trebalo u tom Parizu okupiti najeminentnije svjetske futurologe da, na bazi činjenica koje su nam podastrli historičari, te današnjeg stanja kada se u rijekama lije nevina ljudska krv, izreknu prognozu: kuda ide ovaj svijet, odnosno kakva je budućnost čovječanstva, sa ovakvim glavnim igračima na svjetskoj sceni?!

Na kraju, pridružujem se demonstrantima i demonstrantkinjama koji su se jasno odredili, posebno o nekim protagonistima jučerašnje ceremonije u Parizu, neposredno uoči njenog održavanja.

Bedrudin GUŠIĆ

Kantonalna organizacija Stranke za BiH TK

Mehmedalije Maka Dizdara, Stupine B8, Lamela 4, 75000 Tuzla

Telefon: 035 362-440; fax: 035 362 441                                    e-mail: strankazabihtz@gmail.com

Datum:12. 11.2018.godine

Broj:/18

 SAOPĆENJE ZA JAVNOST

Stranka za Bosnu i Hercegovinu u Tuzlanskom kantonu, obavještava svoje članstvo da je Predsjedništvo Stranke za Bosnu i Hercegovinu donijelo Odluku o uspostavi  Povjereništva SBiH u Tuzlanskom kantonu. Za predsjednika Povjereništva SBiH u Tuzlanskom kantonu imenovan je Mirnes Gušić, član Predsjedništva Stranke za Bosnu i Hercegovinu.

U kontinuitetu svoga rada Povjereništvo će u skladu sa Odlukom provesti sve potrebne radnje kako bi u skorije vrijeme konstituisali Kantonalno vijeće SBiH Tuzlanskog kantona.

Zalažući se se za državu ravnopravnih i slobodnih ljudi, za građansku i sekularnu Bosnu i Hercegovinu, za izgradnju temeljnih institucija i donošenje neophodnih zakona za uspostavu moderne demokratske države koja osigurava bolji život i uključivanje u evropske i svjetske tokove, vođeni dosljednošću nastavljamo započete aktivnosti na formiranju vlasti u TK.

S tim u vezi, Povjereništvo je na svojoj konstituirajućoj sjednici dalo punu podršku Pregovaračkom timu u pregovorima za usaglašavanje programskog djelovanja stranaka građanskog bloka u Tuzlanskom kantonu za mandatni period 2018.-2022. godine.

 

                                                                          PRESS SLUŽBA SBIH KV TK TUZLA

Svake srijede u 19 sati, već 19 godina,  na Radiu Bosne i Hercegovine Toronto CIAO AM 530 MULTILINGUAL  javlja se dopadljivi  glas gradišćanca Muhameda Džumhura i sa himnom Republike Bosne i Hercegovine najavljuje jednosatni program na bosanskom jeziku. Neposredno nakon agresije na BiH, kada se do  informacija o stanju u BiH i aktuelnim događajima teže dolazilo, s nestrpljenjem se čekalo vrijeme emitovanja programa, koje je tada bilo subotom od 8 do 9 časova.

Radio se pojavio 20-tih godina 20-tog vijeka. U eri komercijalnih TV, mas-medija i interneta, radio je i danas najrasprostranjeniji i najdostupniji javni medij. CIAO-AM 530 je radio program kanadskog Toronta započet 1984. godine, a informiše o događajima oko nas i u svijetu na stotinu jezika.  Jedan od njih je Bosanski jezik.

Program radia Toronto na bosanskom jeziku, koji se emituje preko Radia BiH,  je i danas rado slušan, obzirom da je šema programa prilagođena zahtjevima ovog vremena. Naredne godine Radio BiH u Torontu, vođen entuzijazmom Muhameda Džumhura, obilježiće svoj drugi veliki jubilej, 20 godina svoga rada i postojanja.

Vlasnik i voditelj Radia BiH u Torontu je Muhamed Džumhur. U Kanadu je došao 1992.g. kao izbjeglica iz Bosanske Gradiške i nastanio se u Torontu, gdje se odmah uključio u rad Bošnjačke zajednice Toronta i bio inicijator, kreator i učesnik mnogih programa, pokrenutih za pomoć BiH, od kojih se neki i danas provode.  Servisiranje radija je skup izazov, sve je manje pomognut od strane sponzora, što Džumhura finansijski iscrpljuje i opstanak radia čini neizvjesnim i upitnim.

Program Radia BiH počinje s himnom Bosne i Hercergovine

Samo sam jedan od nas iz BiH  i milionske bh dijaspore koji svake srijede u 21 sat  preko radio uređaja ili na svom mobitelu tražim internet adresu http://rdo.to/CIAO  i uključujem se na frekvenciju Radia BiH Toronto i s velikim interesovanjem pratim program, koji su za nas pripremili Edina Kovačević i Muhamed Džumhur.

I uvijek  kad se sjetim Muhameda i njegova radia, u ušima mi odzvanjaju riječi himne Bosne i Hercegovine:

“ Od mora do Save, od Drine do Une, jedna si jedina moja domovina, jedna si jedina Bosna i Hercegovina”… što me  sjeća i na ono  “ Bosno i Hercegovino, naša domovino… da te volim duša zna, draga moja BiH…“

A nakon nje i uvodnih najava sljedi  neka od omiljenih  pjesama po izboru Edine Kovačević :

“ Prođoh Bosnom kroz gradove, ali ne nađoh srcu mira, jedna stara uspomena, osjećaje moje dira…” ili “Ljiljane, ljiljane, najljepše si cvijeće, rasti cvijetaj Bosna umrijet neće”

Muhamedov Bosanskohercegovački kanadski poslovni imenik

Muhamedove aktivnosti su prepoznatljive i na društvenom i privrednom planu. Već 20 godina Muhamed Džumhur je nezamjenjiva veza između poslovnih subjekata i korisnika njihovih usluga. Putem njegova radia firme u vlasništvu Bosanaca nude svoje proizvode i usluge. Ali ne samo to.  Muhamed…. svake godine uz blagoslov mayora – gradonačelnika Toronta  izdaje “Bosanskohercegovački kanadski  poslovni imenik“ (Bosnian-Canadian Business Directory) u kojem na preko 60 moderno ilustrovanih stanica firme predstavljaju sebe i svoju djelatnost. Tako je u katalogu za poslovnu 2014/2015  predstavljeno oko 170 poslovnnih subjekata s područja Toronta i okoline, koje vode doseljenici bivše Jugoslavije, što je veoma impozantan broj, koji zadivljuje i govori o njihovoj poslovnoj snazi.

U katalalogu možete naći potrebne informacije o Bosancima koji proizvode određene proizvode, vrše usluge, posreduju u kupo-prodaji, o Bosancima  doktorima, zubarima, advokatima, i još mnogo toga što vam treba u svakodnevnom životu. A oni su proizvođači,  trgovci, pekari, ugostitelji, automehaničari, frizeri, limari,  prevoznici, knjigovođe, advokati, posrednici u kupo-prodaji, doktori, veterinari, muzičari, agenti… Za pregled vaših očiju i kontrolu vašeg vida na usluzi vam je firma „Occhiali Ezewear“, koju vodi i predstavlja Amela. TAS AUTO u vlasništvu Damira Halilovića vrši opravku auta svih maraka i modela, Agent lokator – je Ado topuz,  Real estate  – Alija Topuz.

„Home Bakery“  nudi kruh, sireve, mlijeko, dnevno svježe torte, peciva, domaće kolače i tradicionalne poslastice.. a „Sarajevo Greel“ je prodavnica, mesnica, aščinica,ćevapčinica…

Reklo bi se,  kod  kanadskih Bosanaca možete dobiti sve “od igle do lokomotive“.

Programski sadržaj Radia BiH Toronto

Aktuelni program BiH radija Toronto sastoji se iz četiri bloka. U prvom  se najavljuju i oglašavaju  značajni aktuelni i predstojeći događaji.

Samo neki od njih su : Okrugli sto i  prikazivanje filma Avde Huseinovića  „Genocid u kontinuitetu“ od 7. do 9. 12. u Torontu i Hamiltonu.

Jedna od nedavnih najava bilo je „Gala veče“ u “Apolo konaku“, kad su uz Irfana Mirzu, autora knjige “Historija BiH“ , gostovali i popularni interpretatori narodne muzike Alma Subašić i drugi.

U ovom dijelu programa se prezentiraju  projekti i programska opredelenja Bosansko- Kanadskog humanitarnog društva (Bosnian-Canadiaan Relief Association) Toronto, koje već 26 godina prikuplja sredstva donatora  i donira ih Bosni i Hercegovini  za – Zekat-  Javne kuhinje –  Sadake – Elementarne nepogode – Kurbane,  Obrazovanje bošnjačke djece bez jednog ili oba roditelja, posebno jetima.  Poruka ovog humanitarnog društva je “Misli i čini samo dobro!”

Muhamed Džumhur i njenova supruga Edina Kovačević aktivno djeluju u Bosansko-Kanadskom humanitarnom društvu, posebno na planu pripreme i kreiranja aktivnosti,  prikupljanju i usmjeravanju sredstava.

Svi koji imaju mogućnost i razvijen osjećaj za pomoć unesrećenima  mogu svoju donaciju uplatiti kreditnom karticom preko interneta  www.bosnianrelief.org ili pozivom na tel.  416 236 9411.  Za donirani iznos izdaje se  tax račun na ime donatora.

U drugom dijelu programa se izražava zahvalnost donatorima i  predstavlja njihov biznis. Dovoljno je nazvati tel. br. 905-496-3995 i postaviti svoj zahtjev.

U trećem bloku emituju se izreke i mudre misli iz sehare Faruka Bajrića iz Toronta. Neke od njih su:

 

  • Mnogo ljudi traži pravu osobu, umjesto da budu prava osoba
  • U prirodi malog čovjeka je da voli svoju domovinu
  • Potreba za saburom je veća od bilo koje potrebe
  • Razumijevanje je temelj napretka
  • Nije teško biti dobar, nego pravedan
  • Cijeni onog ko živi da bi učio
  • Čovjek je stvoren da radi, trpi i da se bori. Ko tako ne čini mora propasti.
  • Došao je vakat kad živi počinju zavidjeti mrtvim
  • Ljudi bi nestalo kada bi se prestali međusobno pomagati
  • Što više daješ – više imaš
  • Ako ne možeš nahraniti 100 ljudi možeš nahraniti jednog čovjeka
  • Svi razmišljaju kako promijeniti svijet, a niko kako promijenit samog sebe
  • Država nije krava koja se na nebu hrani,  a na zemlji muze
  • Slušajući druge možete mnogo naučiti i o samome sebi
  • Samo onaj ko cijeni druge može bit i sam cijenjen

U četvrtom  dijelu programa nastupa gost programa s kojim voditelj radia vodi razgovor o odabranoj aktuelnoj temi.

Na kraju programa se pozdravljaju saradnici i sponzori Radia.

Cijeli tok programa je prožet odabranim muzičkim numerama, u kojima dominiraju sevdalinke, kao što su: „Od  sabaha do jacije na nju mislim teško mi je, majko mila na salamet izvedi je“… ili  „Mujo gleda u mahali mladu, Mujo gleda al’ mu majka neda”…

Radi ilustracije o radu radia predstavljam vam o čemu se razgovaralo u posljednjih nekoliko emisija.

Zapaženi gosti bosanskog radia Torono

Veliki broj  je onih koji su u proteklih 19 godina gostovali na Radiu BiH Totonto.  To su bili patrote, političari, imami, pjevaći,  građani svih zanimanja i profesija. Sjećamo se nastupa: r. Dr. Smaila Balića, r. Zulfikara Pašića, Ferida Muhića, Muhameda Filipovića, Harisa Silajdžića, generala Atifa Dudakovića,  Sefera Halilovića,  Emira Ramića, … U ovom prilogu  vam predstavljam  samo neke koji su  nas počastili svojim zapaženim komentarima  zadnja dva mjeseca.

Elmedina Muftić iz Sarajeva bila je više puta gost BiH radija Toronta. U jednoj emisiji govorila je o Oktobarskim izborima u BiH. Tom prilikom  je istakla da je bošnjačka politika usitnjena, a kod drugih bh naroda ukrupnjena. Politička zbivanja u BiH vidi kao rezultat  uticaja Hrvatske i Srbije s težnjom za odvajanje srpskog i stvaranje hrvatskog entiteta.  Zamjerila je CIK- i što ne sankcioniše istupe s mržnjom. Međunarodnog predstavnika Inzka smatra jednim od najgorih predstavnika, koji dobro živi na račun Bosne i glumi manekena.  On je ogledalo odnosa MZ prema BiH.  Zamjera mu, između ostalog, što nije sankcionisao Dodikove antidržavne istupe i antibošnjačke izlive mržnje… Potsjetila nas je da u policiji Rs još uvijek rade direktni izvršioci genocida, a Tužilaštvo u cilju izjednačavanja krivice  sve agilnije procesira Bošnjake koji su branili domovinu, dok hiljade srpskih zločinaca slobodno šeće Srebrenicom, Prijedorom , Fočom, Zvornikom…Za Izborni zakon je rekla da je protiv interesa BiH i treba ga uskladiti s Ustavom i promjeniti  po modelu  „jedan građanin jedan glas“.  Sa njim je BH dijaspora izbačena iz glasanja.

I ona smatra da Bosni i Hercegovini  treba vratiti status Republike i umjesto troglavog Predsjedništva birati jednog predsjednika.  Da se to dogodi treba  proimjeniti svijest srpskog i hrvatskog naroda, koji po pamet idu u Zagreb i Beograd, a Vučić i Kolinda mogu kad hoće u Banja Luku i Mostar, bez najave Sarajevu. Najveću podvalu MZ Elmedina vidi u uvođenju kategorije konstitutivnih naroda, što smatra fašističkom podvalom.

Uvjeren sam da su slušaoci BiH radia Toronto sa velikim interesovanjem i posebnom pažnjom slušali  Mirzu Irfana, ekspert „Microsofta“,  koji je više puta bio gost Radia BiHToronto. Rođen je u Indiji, kanadski je državljanin, a živi u SAD. Direktor je u Odjelu za istraživanje ekonomije “Microsoft”. Bosnski je zet i veoma dobro govori bosanski. Oženjen je Sabinom iz D. Vakufa, koju je upoznao u izbjegličkom centru u Splitu, kao voditeljicu Škole Bosanskog jezika. Došao je u Sarajevo 1992. godine kao humanitarac  i doživio sve što i Sarajevo.  Pune dvije godine provlačio se kroz neprijateljske punktove, dokumentirao i fotografisao.   Vidio je izdajničku JNA kako udara na svoj narod, srpske militante kako udaraju na svoje komšije i bio svjedok izdaje HVO, koji je nastojao ugrabiti bh teritorij  da ga pripoji Hrvtskoj.

Nakon rata Irfan Mirza se posvetio  izučavanju bosanske historije, koju poznaje bolje nego većina nas.  Još dok je u Vatikanu radio kao savjetnik, susreo se sa historijom BiH od vremena kad je Rim imao 7000 stanovnika, a Bosna već imala elemente državnosti. Tokom 2018.g. obišao je mnoga historijska mjesta BiH, kako bi upoznao  genetiku, geologiju, multidisciplinarnu antrpologiju, što mu je pomoglo da napravi jedan historijski narativ od prvih početaka Bosne do danas.  Rezultat njegova istraživanja je knjiga “Historija Bosne i Hercegovine” na engleskom jeziku…Gostujući na radio Toronto govorio je o bogatim arhivama Vatikana o Bosni,  biskupskom skupu u Milanu iz IV vijeka,  o aktuelnom stanju u Bosni i bosanskom jeziku…BiH je po njemu žrtva manipulacija ne samo u ovom vremenu već i u ranijim historijskim  periodima. Govrorio je on Katarima, Bogumilima i vremenu kada je nastao simbol Bosanski ljiljan. Po njegovom zapažanju Bosanci su karakteran narod, što su pokazali svojim odnosom prema drugima koji dolaze u BiH, jer poštuju sve druge, bez obzira na vjeru i religiju.

Za njega je Gazi Husrevbeg tvorac multietničke BiH, a Sarajevo biser Evrope. Njegova poruka je “BiH će trajati do posljednjih dana čovječanstva!”

U zahvalnost za gostovanje Mirza je ispraćen s pjesmom“ ljiljane ljuiljane, najljepše siu cvijeće, rasti cvijetaj, Bosna umrijeti neće“…

U posljednjoj emisiji na radiu Toronto gostovao je sarajevski književnik i režiser, novinar- istraživač  Avdo Husejnović. Autor je nekoliko knjiga i 15 dokumentarnih filnmova.  Jedna od njegovih knjiga nosi naslov “ Dobrovoljačka” , u kojoj nam ukazuje na nastojanje srpskog agresora da događaje u Dobrovoljačkoj predstavi kao “zločin nad mladim vojnicima”. Njegov film “ Genocid u kontinuitetu“,  koji traje 2,5 sata, biće prikazivan u skraćenoj verziji od 7. do 9. 12. ove godine u Torontu i Hamiltonu.  Po riječima autora film obrađuje odnose na prostoru Jugoslavije od 17. do 21. stoljeća, a ukazuje na vrhunac našeg neznanja o nama samima.

Kako građanin Bosne i Hercegovine  u svoje ime i ime mnogih drugih zahvaljujem se Muhamedu Džumhuru i Edini Kovačević za veliki trud i zalaganje u nastojanju da nas svojim radio programom informišu o aktuelnim događajima u zemlji i svijetu, podrže i osnaže našu vezu sa jedinom našom domovinom Bosnom i Hercegovinom.

Sviju vas pozivam da  srijedom odvojite jedan sat vremena i od 21 do 22 sata slušate porogram Radia BiH Toronto. Siguran sam da ćete zadovoljni otići na spavanje i imati miran i ugodan san.

Burlington, 11.11.2018                                                         Zijad Bećirević

Ima ona narodna – “pustio bih ja njega, ali neće on mene…” i ona mi zaista služi kao podloga ovom javnom istupu, ko zna kojeg po redu adresiranom hrvatskom državnom vrhu, a koji nastavlja sa diplomatsko-verbalnom agresijom na suverenu državu Bosnu i Hercegovinu. Da, ne bih se njima bavio ali oni se na arogantan, bahat, bezobrazan i potcjenjivački način gotovo svakodnevno bave mojom domovinom. I, ne mogu šutjeti, iako šute mnogi – gotovo cjelokupna zajednica koja se u BiH odaziva na prefiks “akademska” (u praksi: jad i čemer od akademske zajednice), a o političarima da i ne govorimo. Tu i tamo vrisne Željko Komšić, ali je i on, po meni, prije par dana napravio greške u koracima. Koje? Pa prvo što je, nakon što bude inauguriran u Predsjedništvo, pozvao hrvatski državni vrh da posjeti BiH i odmah nakon toga bio grubo ignoriran porukom jednog Kolindinog činovnika preko jedne mainstream novine i nakon što je nakon toga iznenada posjetio Zagreb i susreo se sa bivšim hrvatskom predsjednikom Stjepanom Mesićem, koji, by the way, nema nikakve ovlasti u toj zemlji. Šta hoću da kažem? Pa najprije podjećati svakodnevno i same sebe, i naše susjede i komšije da je presudama međunarodnih sudova Republika Hrvatska, odnosno njen tadašnji državni vrh, bila uključena u UZP, u povodu izvršene agresije na BiH i da je jednom drugom presudom, drugog međunarodnog suda, Republika Srbija označena odgovornom što nije, a mogla je i trebala, spriječiti genocid počinjen u Srebrenici. To su dva pravna aksioma koje treba svaki bh. domoljub izgovarati nakon što se ujutro probudi u krevetu. Te aksiome je trebao imati u vidu i Željko Komšić prije nego što je pozvao one koji posljednjih mjeseci svakodnevno vrše diplomatsku i verbalnu agresiju na njegovu i našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Da, oni su bili i dalje su na potezu da, kao država kojoj je presuđeno za UZP, treba prva da povuče potez u cilju poboljšanja međususjedskih odnosa. Naravno, treba da nam je stalo do dobrih odnosa sa susjedima i komšijama, ali ne po svaku cijenu. Trebamo voziti naprijed, ali sa obaveznim retrovizorom. I, ne po cijenu samoponižavanja u koju je zamku prije koji dan upao Komšić. Spomenuo sam i verbalnu agresiju. Da, Kolinda je u nizu svojih otrovnih izjava protiv BiH prije nekoliko dana nastavila u tom žargonu izjavivši kako smo mi u BiH “politički neemacipirani…” Ma nemoj! Ko nam to kaže!? Kaže nam neko ko nastavlja tamo gdje je njen prvi predsjednik stao i zbog čega je spomenut u presudi o UZP-u, nastavlja dakle, kao predsjednica jedne države grubo vrijeđati Bosnu i Hercegovinu i njene odane građane. I to su te europske vrijednosti o kojima nam se palamudi već skoro tri decenije iz Zagreba, pa čak i iz dijela mostarskih Bara gdje je skrenut tok rijeke Radobolje.

Naravno, znam da će ovo biti krik žednog u pustinji, jer Sarajevo se zabavilo svojm minderima i matematikom koja u konačnici znači fotelje. Eno im. Zato, ako neće niko da poruči tom rigidnom hadezeovskom režimu u Zagrebu, hoću ja: SJAŠITE, VIŠE!

Bedrudin GUŠIĆ

Vest o smrti čuvenog sremskog partizana Žike Stojšića nije jedna u nizu sličnih vesti, već je to vest o odlasku jednog od poslednjih pripadnika one generacije koju je Latinka Perović nazvala „generacija podviga i poraza“.

Učešće u prvom podvigu, oslobođenju zemlje od okupatora, započeo je u rodnom Manđelosu pod rukovodstvom svog druga i prvog komšije Boška Palkovljevića Pinkija, proslavljenog diverzanta i narodnog heroja. U Fruškogorskom partizanskom odredu, koji je na tom terenu stvorio oazu slobode. Žika je komandir čete. Nakon što su, kako pesma kaže, „Sremci krenuli sa te Fruške gore i odoše u Bosnu da se tamo bore“, Žika Stojšić ratuje po svim krajevima Jugoslavije u sastavu vojvođanskih divizija. U borbama za oslobođenje Srbije i Beograda, a zatim i Srema i svog Manđelosa, Žika je komandant Prve vojvođanske brigade sa kojom nastavlja pobedonosni put preko Dravskog fronta sve do Austrije. Pri kraju rata slučajno sreće svoju devojku iz Manđelosa Anicu, sada već prekaljenu partizanku, i ostaju zajedno do kraja života.

drugom podvigu, obnovi i izgradnji uništene zemlje, Žika nastavlja sa onim istim elanom koji ga je nosio kroz borbu za slobodu. Bio je vojnik, poslanik Skupštine Srbije i društveno-politički radnik, a u penziju je otišao 1979. godine u činu general-potpukovnika i načelnika Vojnog kabineta predsednika Republike.

Nakon toga dolazi period poraza i rušenja svih vrednosti i ideala za koje se borila njegova generacija. Ali Žika se, sa urođenom sremskom upornošću, ni tada ne predaje. Aktivno učestvuje u radu Saveza antifašista Srbije boreći se do poslednjeg dana protiv četničkog revizionizma i stvaranja društva falsifikata i lažne istorije kakvo danas dominira u Srbiji. Ostaće upamćen kao čovek izliven iz jednog komada, kao oličenje dostojanstva i kao neko na koga ste se uvek mogli osloniti.

Aleksandar Sekulović, 09. novembra 2018. 21.50; Danas

 

  1. novembar 2018. godine

 

Članovima

Prijateljima

Javnosti

Poštovane i poštovani,

Ovim putem Vam dostavljamo saopštenje Saveza antifašista Vojvodine: „Strašno – Ministarstvo kulture, Pokrajinska vlada i naprednjaci u karikaturi Hitlera prepoznali Vučića”.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević


Strašno – Ministarstvo kulture, Pokrajinska vlada i naprednjaci u karikaturi Hitlera prepoznali Vučića

Savez antifašista Vojvodine upozorav da vlasti u Srbiji i Vojvodini ulazi u novu fazu obračuna sa “neposlušnim” medijima, o čemu svedoče današnja saopštenja za javnost Ministarstva kulture i Pokrajinske vlade, kao i izjave istaknutih “naprednjaka”, u kojima optužuju dnevni list Danas za fašizam, a koja podsećaju na saopštenja iz najgorih perioda totalitarizama u svetu.

Osuđujući karikaturu, Ministarstvo i Pokrajinska vlada, se dobrovoljno preporučuju svome Vođi. Istovremeno, oni niti jedan jedini put nisu osudili svakodnevne fašističke naslovne stranice takozvanih tabloida i raznoraznih režimskih televizija, sa čijih se ekrana svakodnevno sipa otrovna mržnja prema svima koji se usuđuju da misle drugačije od Vođe i njegovih poltrona.

Istovremeno, to sve pravdaju tobožnjom brigom za slobodu medija, za javni moral i civilizacijske norme. Upravo oni koji svakoga dana sve čine da unište bilo kakve norme i bilo kakvo civilizovano ponašanje, uvodeći društvo u opasnu fazu “svedozvoljenosti”.

Još je zanimljivije da su i Ministarstvo, i Pokrajinska vlada, i “naprednjaci” na Koraksovoj karikaturi nekako videli i da Hitler nije Hitler već je to zapravo Aleksandar Vučić. Tom “podsvesnom omaškom” oni su zapravo pokazali pravu suštinu ovoga režima koji se sada nalazi u poodmakloj fazi fašistoidnosti.

Pripisivati drugome tuđe grehe i zločine, za sada samo u simboličkom smislu podseća na Hitlerovo paljenje Rajhstaga, koje je iskoristio za surovi obračun sa neistomišljenicima. Ukoliko se društvo pod hitno ne mobiliše protiv toga, neće proći dugo vremena da se sa reči pređe na dela i da razni “besni” psi budu pušteni sa lanaca.

Sve se sve ovo dešava upravo 9. novembra, kada se obeležava Svetski dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Gnušanje izaziva činjenica da se na antifašističke tradicije i stradanja pozivaju upravo oni koji su devedesetih godina bili protagonisti miloševićevske profašističke politike etničkih čišćenja i genocida.

Savez antifašista Vojvodine izražava punu podršku dnevnom listu Danas i najboljem našem karikaturisti Predragu Koraksiću Koraksu. Koristimo se ovom prilikom i da podsetimo na Koraksove reči: “Ispratio sam Miloševića, Koštunicu, Tadića, ispratiću i Vučića”.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Tačno prije 100 godina utihnulo je oružje  Prvog svjetskog rata i svjet je za trenutak mogao odahnuti. 11.11 1918.god. u željezničkom vagonu u šumi Compiegne u sjevernoj Francuskoj nova njemačka vlada potpisala je primirje – KRAJ PRVOG SVJETSKOG RATA.  Rezultati ovog rata u kome je prvi put upotrebljeno oružje za masovna uništenja  su bili katastrofalni. 37 milona žrtava od čega 15 miliona poginulih i 22 miliona ranjenih, šest miliona zatvorenika, 20 miliona civila pod okupacijom, 10 miliona izbjeglica u cijeloj Europi, tri miliona udovica i šest miliona siročadi, 1,3 milijarda ispaljenih granata, 10 milijardi pisama vojnika s bojišta svojim obiteljima. Rat je koštao tri ili četiri puta više od ukupnog BDP-a europskih zemalja, koje će iz njega izaći posve opustošene. Prvi svjetski rat izazvao je velike geopolitičke promjene (propala su četiri carstva: rusko, njemačko, austro-ugarsko i tursko), nastao je niz novih država (Austrija, Mađarska, Kraljevina SHS, Čehoslovačka, Poljska), a kao posljedica Oktobarske revolucije još i Estonija, Latvija, Litva i Finska.

Njegovim završetkom svijet više nije bio isti. Ono što je slijedilo nakon potpisivanja primirja udarilo je  temelje novog svjetskog rata samo 30-tak godina kasnije .  Rat koji je trebao biti kraj svih novih ratova pretvorio se u generatora novih sukoba, ovog puta sa još katastrofalnijim ishodom. Versajskim ugovorom Njemačka je bila ekonomski devastirana i  politički ponižena što je u svom daljem toku dovelo do pojave nacizma. Sa posljedicama Versajskog ugovora živimo i dan danas, 100 godina nakon njegovog potpisivanja.

Upravo ovih dana na TV kanalu „VIASAT Historija“ se prikazuje  dokumentarni program posvećen ovoj obljetnici. Slike i prizori ljudskog stradanja, devastacija objekata, patnje  kažu više nego hiljade riječi i nijemi su svjedoci ovog  teškog vremena. Vojni tranšei koji vijugaju na hiljade kilometara  a koji se u jesen pretvaraju u kaljuge zaglavljenih očajnika koji čekaju na zvižduk pištaljke  kako bi krenuli u juriš i na taj način prekratili svoje muke. Slike poginulih vojnika kako vise na žičanim ogradama u pokušaju da savladaju žičane fortifikacijske prepreke Bojni otrov prvi put upotrebljen 1915. koji usmrtio je 20.000 ljudi te ostao čvrsto zabilježen u kolektivnom sjećanju na rat. Samo u bitkama kod Verduna i Somme 1916. zaraćene strane su imale su 770.000 i 1,2 milijuna mrtvih, ranjenih i nestalih.

Na Balkanu, međutim, Prvi svjetski rat nije se vodio u rovovima, već je provihorio kroz gradove i sela, transformirajući pri tome svaki aspekt ljudskog života. Stvaranje Jugoslavije, koja je ispočetka formirana kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), bio je rezultat težnji naroda da se oslobode imperijalnog jarma, a politički uvjeti stekli su se tek krajem Prvog svjetskog rata, kad postaje jasno da Austro-Ugarska monarhija prestaje postojati. Jugoslovenska ideja je rođena u  krugu hrvatske napredne inteligencije ovog vremena.To su fakte koje se ne mogu osporiti zbog ćega se danas motivi stvaranja jugoslovenske zajednice se pokušavaju falsifikovati i historijski revidirati.

Historija je učiteljica života koja nam daje mogućnost da biramo između mira i rata, života i smrti, progresa i propasti.  Razlog zbog ćega rat nastaje jeste u stalnoj borbi dobra i zla, onih ljudi koji život koriste kako bi ga učinili  za dobro cjelokupnog čovječanstva  i onih koji rat koriste za da iz njega izvukli svoju vlastiti korist.

Jedini put iskorijenjenja ideje rata u svijetu  je put MIRA. Onda kada oružje progovori teško ga je utihnuti. Naša zajednička sudbina je u uzajamnom poštovanju univerzalnih ljudskih vrijednosti  a ne u opštem uništenju.

Mr. sci. Edin Osmančević

Netom iza nas su američki izbori za Kongres i guvernere pojedinih država. Po mnogima su najavljivani kao historijski pa je otud odziv birača bio znatno veći nego u povodu ranijih izbora na polovici predsjedničkog mandata. Što se rezultata tiče, najbitnije je istaći da su demokrate, nakon osam godina, ponovo osvojili većinu u Zastupničkom domu američkog Kongresa, dok su republikanci zadržali kontrolu u Senatu. Pamtit će se ovi izbori i po tome da su u Kongres prvi put u historiji ušle dvije muslimanke (jedna somalijskog, druga palestinskog porijekla), zatim ljudi i svih miljea društva, veliki broj žena, deklarirani homoseksualci itd. Ali, nije mi cilj analizirati te izbore jer o njima se iz medija ionako dovoljno već zna. Cilj jeste osvrnuti se na Dodikov poziv Srbima u Americi da glasaju za Trumpove republikance. Iako znam ko je Milorad Dodik i čemu je sve sklon, nakon što sam čuo za taj njegov poziv neposredno uoči izbora, došlo mi je bilo da se glasno grohotom nasmijem. Ali, ipak, da nije žalosno bilo bi možda zaista smiješno. Pa šta si je umislio taj čovjek? Ko je uopće on da poziva Srbe u Americi da glasaju kako on to traži od njih? Zar on bolje zna od njih koja je bolja opcija za građane SAD, pa i Srbe, kada je riječ o izboru između demokrata i republikanaca? Pogotovo on koji nije bio u Americi nekoliko godina i ko zna kada će ponovo moći ući u ovu zemlju. Pa, čovječe, velika većina Srba koje ja poznajem, a znam ih puno, i ne zna, zapravo, ko je taj Milorad Dodik! Naravno, on se divi Trumpu koji vodi Ameriku u izolacionizam, po neofašističkoj matrici! Dalje, zna svako dijete u američkom vrtiću, a kamo li odrasli, da se radi o do sada najkorumpiranijem predsjedniku od svih njih 45 koliko je do sada vladalo ovom zemljom. I zna cjelokupna javnost da su upravo republikanci, koji su do jučer kontrolirali oba doma američkog Kongresa, blokirali svaku inicijativu demokrata za istraživanjem brojnih afera koje se vežu za ime Donalda Trumpa u bližoj i daljoj prošlosti, a da li će to moći u narednom periodu kada će demokrate kontrolirati Zastupnički dom, vidjet ćemo. Posebna je priča Trumpov odnos prema novinarima koje je sklon da javno vrijeđa, ignorira i sl. Za takvog Trumpa se zalaže Milorad Dodik i takvog preporučuje braći Srbima u Americi! Naravno, Dodikov poziv svojim sunarodnjacima ne treba shvatiti kao autoritativan, već u ravnini klovnovskog pokušaja jednog Baje koji je pokušao dobaciti do Amerike, a nije dobacio ni do Nove Topole. Ponavljam, da nije žalosno, bilo bi uistinu smiješno.
 
Bedrudin GUŠIĆ

Vremenska transformacija

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Helsinski bilten br.144

Helsinski bilten br.145 (1)

Sapunice

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

 

Pa zašto posljednji?

Dugo je u meni to “kuhalo” i zaista sam htio mnogo ranije podvući crtu ispod ovog maratona. A nisam je ranije podvukao upravo iz razloga kojeg sam naveo u uvodu, odnosno htio sam, kada sam se već toliko zakotrljao, nekako dogurati do nekog broja po kojem će me pamtiti barem moji najbliži, posebno djeca i unuci. Ipak cifra je to, zar ne! Zašto podvlačim crtu? Pa nekoliko je razloga za to a onaj najvažniji jeste svakako da nisam od onih koji igra pred praznim ili polupraznim gledalištem. Nema više publike! Narod jednostavno ne voli više čitati, uz dužno poštovanje prema izuzecima koji nisu i pravilo. Pa kome onda praviti intervjue? Samome sebi? Ne, hvala!

Zar nije pomalo neobično, gotovo jedinstveno razgovarati sa samim sobom? Jesi li svjestan da može biti ovakvih i onakvih komentara?

Zašto bi bilo neobično? Zar svako naše stajanje pred ogledalom nije i nekakav razgovor sa samim sobom?! Ja ovim razgovorom zapravo stojim pred ogledalom i pitam sebe samoga ono što me niko ne bi nikada pitao. Jer me niko, osim Svevišnjeg, ne poznaje bolje nego ja samoga sebe. Bez obzira hoće li i ovo neko pročitati ili neće, ali ovo je bila moja dužnost prema vlastitoj savjesti i tačka na “i” nakon ovog višegodišnjeg maratona zvanog intervjui. Zaista, vrijeme je da se kaže dosta i da odem i u ovu vrstu “penzije”.

Jesi li razočaran i čime, eventualno?

Iskreno, i jesam. Naime, nisam puno očekivao od publike koje je, kao što rekoh, sve manje i to me nije iznenadilo. Sjetio sam se i ovim povodom jedne sjajne konstatacije uvaženog mostarskog profesora Slave Kukića koji je rekao da je “prestao vjerovati u ono što se zove narod nakon posljednjih američkih predsjedničkih izbora…” Ali jesam razočaran u mnoge koji su se do jučer očitovali, bilo javno ili meni neposredno, da me kao prate i da rado čitaju moje intervjue a nisu našli za shodno da mi barem kurtoazno čestitaju brojku od 1000 (slovima: hiljadu) intervjua. To je ipak neka cifra u koju je uloženo puno toga. Da sam skupljao kamenje i stavljao ga u tolikom broju na jednu hrpu, velik je posao. Posebno sam razočaran u kolege jer mi niko, osim Zijada Bećirevića, nije uputio čestitku. To me zaboljelo.

Otkud sklonost ka intervjuima i kako se to, zapravo, zakotrljalo?

Pa desilo se, kao i mnogo tog još u mome životu, spontano. Jednostavno tražeći širinu i nekakav manevarski prostor u ovom novinarskom poslu kojeg sam radio na čistoj volonterskoj osnovi, shvatio sam da bih i tu širinu i sebe samoga kao novinara pronašao u dijalozima sa ljudima koji imaju šta da kažu, ne samo zanimljivoga meni, nego i javnosti kojoj dobrovoljno služim. A ta širina se naprosto nameće mojim izborom ljudi iz mnogih slojeva jednog ili više društava – dakle ljudi različitih zanimanja, svjetonazora, pozicija i nepozicija, ljudi poznatih u jednom društvu i državi i onih koji to nisu, ali i oni su, po mojim prosudbama, imali šta da kažu. Ne, tu nije bilo nikakvih granica i moj izbor sugovornika je bio doslovno cijeli svijet. I, što sam više uranjao u taj dio novinarstva, sve više sam ga i zavolio i činio me bogatijim, naravno u nekom intelektualnom i duhovnom smislu. Naučio sam, ustvari, puno toga, kako u fazama priprema za intervjue tako i iz razgovora sa mnogim mojim sugovornicima. I pošto je tako krenulo u samom startu, zakotrljalo se kao grudva snijega koja je postajala sve veća i veća koju je kao takvu nosila neka sila koja se, evo, zaustavila danas jer je došla do nekog neprobojnog zida i ne može dalje…..

Da li si bio ikada cenzuriran u pogledu izbora sugovornika i tema na koje ćete razgovarati?

Ne, nikada! Pisao sam godinama za neke naše listove i portale u dijaspori, naravno na volonterskoj osnovi, i niko me od urednika istih nije ograničavao u tom pogledu. Možda i zbog toga što me nisu plaćali (a ja nisam ni tražio da me se plaća jer novinarstvo je bilo i jeste moj hobby, ne i profesija). Da je neko i pokušao tako nešto, prestao bih pisati za taj list ili portal. Sloboda je velika stvar u novinarstvu i nju sam baštinio cijelo vrijeme bavljenja istim, vodeći pri tome računa da je ne zloupotrebljavam, odnosno da se držim kodeksa kod nastupa u javnom prostoru. Tu slobodu pogotovo baštinim posljednjih sedam godina otkako pišem i objavljujem isključivo na svome blogu, vodeći i dalje računa o kodeksu, te moralnim i etičkim normama za svaku izgovorenu javnu riječ.

Intervjui koje si objavio u raznim glasilima, a njih je bilo 1000, su tvoj “gotov proizvod”, odnosno ono što se vidi “na sceni”. Ipak, ima li nešto “iza kulisa” što publika nije vidjela, a pratilo je tu “grudvu” koja se godinama kotrljala i na kojoj je pisalo – “intervjui”?

Naravno, itekako! Puno je više toga što je ostalo iza tog kulisa a kroz šta sam prolazio, nego ovoga što je vidjela javnost, a vidjela je tih 1000 intervjua. Da podsjetim da su svakom intervjuu koji je objavljen prethodile neizbježne faze: upit sugovorniku, njegov pristanak, moja pitanja i njegovi odgovori, finaliziranje integralnog teksta intervjua, “šminkanje” i na kraju konačno objavljivanje. Ali, puno više je bilo pokušaja da se dođe do nekog intervjua nego što je to broj objavljenih. Ne računam tu samo na moje pokušaje da dobijem nečiji pristanak na intervju pa on ili odbije, što je sasvim legitimno i još uvijek u području pristojnog ponašanja, ili uopće ne reagira, bolje rečeno ignorira me, što jeste legitimno, ali nije u domenu pristojnog ponašanja, već se u najvećem broju radi o slučajevima da mi sugovornik prihvati intervju, dogovorimo se oko svega i on na kraju izigra. Takvih je bilo u broju nekoliko puta većem od 1000. To je strašno! Takvi se, ne samo po mojim kriterijima, nego i općim, ne mogu smatrati intelektualcima, a pogotovo ne profesionalcima. Ma zašto ne reći pravom rječju: oni su obični lažovi!

S kojim profilima ljudi je bilo najlakše uspostaviti kontakt a s kojima najteže?

Pa moja iskustva govore da mi je nekako najlakše uspostaviti kontakt sa kolegama iz branše – novinarima, što bi trebalo biti i logično. Naravno, bilo je i među njima onih koji su me izigrali, odnosno nikada nisu ispoštovali dogovoreno. To im u svakom slučaju ne služi na čast. Ima tu još mnogo profila s kojima sam lahko dolazio u kontakt i realizirao dogovoreno. Ali, najteže je bilo doći do mnogih političara. Ne, nisam bio puno ni fokusiran na njih, ali do onih s kojima sam pokušao a znam da ih je javnost htjela čuti, ili su bili nedostupni, “ograđeni” mnoštvom sekretarica, glasnogovornika i s kim sve ne, tako da su i takve barijere mene jednostavno obeshrabrivale u daljnjim pokušajima da s njima radim intervju. Svakako da ima izuzetaka i među njima, a jedan od njih je svakako gospodin Amer Jerlagić, predsjednik Stranke za BiH, s kojim sam izravno komunicirao i koji je uvijek bio spreman na razgovor samnom. Kada već spominjem imena, dodat ću još neka, doduše ne iz sfere politike, ali koji su doslovno uvijek bili spremni da razgovaraju samnom za javnost, a radi se o gospođi Sonji Biserko, osnivačici i predsjednici Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, gospodinu Anti Nobilu, poznatom zagrebačkom odvjetniku, gospođi Slobodanki Bebi Kapičić, dramskoj umjetnici i kolumnistkinji iz Beograda, gospodinu Zijadu Bećiroviću, direktoru Instituta za balkanske i bliskoistočne studije – IFIMES, iz Ljubljane, gospodinu Vojku Obersnelu, gradonačelniku Rijeke, gospodinu Borisu Miletiću, gradonačelniku Pule i mnogim dugima, uz zamolbu da mi ne zamjere oni koje nisam spomenuo.

Hoćeš li navesti neka zvučnija, široj javnosti poznata imena, s kojima si razgovarao?

Iako zaista poštujem svakog svog sugovornika i ne pravim neke razlike, evo pokušat ću se sjetiti nekih. To su, naprimjer, Tereza Kesovija, Mirjana Karanović, kardinal Vinko Puljić, biskup Franjo Komarica, mitropolit CPC Mihailo, reis Crne Gore Rifat ef. Fejzić, Živan Berisavljević, Ciril Ribičič, Sonja Lokar (“suze Sonje Lokar…”), Slaven Letica, Milan Bandić i drugi.

 

A hoćeš li se sjetiti nekih sugovornika koji nisu više među živima?

Naravno, jer njegujem sjećanje na njih i dužno poštovanje prema njima. Oni su značajan dio ove moje niske intervjua. Evo nekih od njih: Omer Pobrić, Vehid Gunić, Biljana Kovačević Vučo, osnivačica i predsjednica Komiteta pravnika za ljudska prava Srbije (koliko se sjećam, posljednji intervju koji je imala za života je bio taj samnom), Alija Behmen, bivši gradonačelnik Sarajeva, moji sugrađani Aleksander Aco Ravlić i Fuad Balić, prof. dr. sc. Ljiljana Gerechke., Miljenko Dereta…Svima neka je rahmet Božji i spokoj njihovim dušama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Rekao si da si posao ispod kojeg povlačiš crtu radio iz hobby-ja, ne kao profesionalac, odnosno ne za novac. Ipak, jesi li kroz taj posao na neki drugi način “profitirao”?

Oh, da, itekako! Prvo, kao što sam već rekao, puno toga sam naučio iz raznih oblasti ljudskih zanimanja. Zatim, ostvario sam brojna poznanstva, a Boga mi i lična prijateljstva. To je pravi, neprocjenjivi kapital. Naučio sam, naprimjer, i jednu lekciju iz domoljublja koju bi svaki Bosanac i Hercegovac – domoljub, trebao naučiti a doživio sam je 17. jula ove godine u kabinetu gradonačelnika Bleda, gospodina Janeza Fajfara kada je meni, supruzi i starijem sinu ponudio neke benefite u povodu obilaska nekih znamenitosti toga turističkog bisera, ne samo u tom dijelu Slovenije, nego i Evrope a obrazlagao je to pričom da sam ja u svom ranijem intervjuu s njim zapravo promovirao njegov grad u svijetu i uzvraća mi nekom vrstom pažnje i priznanja za to. Osim što sam taj gest “uknjižio” kao izraz lijepog ponašanja prema gostu, još više sam ga akceptirao kao izraz njegovog domoljublja. A neprocjenjivo vrijedan kapital koji mi je priuštio ovaj posao jesu pozivnice koje sam dobijao iz Vojvodine i Hrvatske na tamošnje skupove antifašista. Jer, taj jesam i na to sam ponosan!

Da li neke od svojih intervjua smatraš promašajima?

Naravno! Tek nakon protoka nekog vremena shvatio sam da sam razgovarao za javnost sa pogrešnim ljudima ali nisam znao o njima kao takvim prije i u vrijeme samog razgovora. Jednostavno, imao sam pogrešnu procjenu tada, jer kasnije će se ispostaviti da mi je razgovor s njima samo naštetio. Ne bih sada spominjao njihova imena, valjda je dovoljno moje priznanje da sam radio intervjue s nekima s kojima danas ne bih nipošto. Ali, “ko radi, taj i griješi…” Samo, moje greške nisu bile namjerne.

Ipak, jesi li imao neke svoje kriterije u smislu eliminacije, odnosno s kim ne bi nikada uradio intervju?

Svakako. Ne bih nikada (a možda ni tada !) radio intervju sa osuđenim i neosuđenim ratnim zločincima. Znam da za ove druge ne zvuči legalistički, ali znano je da u Bosni i Hercegovini žive i u mnogim institucijama na svim nivoima rade oni koji su počinili ratne zločine a nisu procesuirani. Nisam ja kriv, a pogotovo nisu krive brojne žrtve takvih, što su oni na slobodi, već neki oficijelni i neoficijelni centri moći, kako u BiH tako i izvan nje. Uostalom, slobodan sam i nezavisan novinar pa mogu birati sugovornike po svojim kriterijima.

Šta te je naročito nerviralo nakon objavljenih intervjua?

Dobro pitanje! Naime, zaista me je nerviralo kada su mi neki zamjerali zašto sam razgovarao s tim i tim, a znam da nisu niti pročitali sadržaj intervjua. Njima je bitno ko je sugovornik, a ne šta sam ga pitao i šta mi je odgovorio. Pa ne moram ja razgovarati samo sa svojim istomišljenicima ili ljudima koji su po ćeifu nekim grupama ljudi, a drugima nisu. Nije to onda novinarstvo! Zašto ne i sa neistomišljenicima, jer prilika je da u dijalogu sučelimo stavove i mišljenja. Ali, ponavljam, postoji i kod mene crvena linija a iza nje su osuđeni i neosuđeni ratni zločinci s kojima ne bih nikad razgovarao.

Da li si razmišljao da objaviš knjigu odabranih intervjua?

Nisam. Objavio sam u svojoj knjizi IZ SEHARE 27 odabranih intervjua 2004. godine i neka ostane tako, barem što se mene tiče. Nagovarali su me neki da objavim knjigu intervjua, ali nemam volje za to. Prenijet ću intervjue sa svoga bloga i nekih portala na kojima još uvijek egzistiraju na CD i ostavit ću sinovima i unucima u amanet da rade s tim šta hoće.

 

Je li ovo prestanak tvoga novinarskog angažmana, uopće?

Ne, nije. Prestajem samo sa intervjuima, ali kada god me “zasvrbe” prsti ili zaboli jetra u povodu nekih događanja koja me se tiču, iscijedit ću jed iz sebe kroz neki tekst. Jer, uvijek sam imao i imat ću stav i do kraja sam spreman da ga javno iznesem.

Imaš li želju da se nekome zahvališ za prethodnih 1000 intervjua?

Imam, svakako: zahvalan sam prije svega mojoj supruzi Mirsadi te sinovima Dženanu  i Saidu na podršci tokom svih ovih godina koliko sam unosio sebe u ovaj projekt i čega su i oni bili sudionici,  svim mojim sugovornicima, onima koji su me čitali i davali mi podršku, svim prijateljima i neprijateljima koji su me pratili i bili inspiracija da guram te intervjue dovde, da živim životom “između dva intervjua….”

Na kraju, u naslovu si rekao da predstoji još jedan intervju.. Koji?

Da, predstoji još jedan, onaj najvažniji, ali na Onome svijetu. Tada neću ja pitati, nego ću biti pitan!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (1001)

SREDIŠNJI AMERIČKI IZBORI

Posted: 4. Novembra 2018. in Intervjui

U Sjedinjenim američkim državama se u utorak 6. Novembra održavaju središnji izbori na kojima građani biraju 435 predstavnika u Predstavnički dom američkog Kongresa, 35 senatora, 39 guvernera i brojne druge državne i lokalne organe. Ovi izbori mogu zadržati prevlast republikanaca nad demokratima u oba doma američkog Kongresa ili promijeniti postojeće stanje i donijeti prevlast demokratima u Senatu ili Predstavničkom domu ili u oba doma Kongresa, što bi bilo svojevrsno iznenađenje.

Svake dvije godine, nakon predsjedničkih izbora, sredinom predsjedničkog mandata, u SAD se održavaju izbori, koje zovu “Midterm election” (Središnji izbori). Ove godine ti izbori se održavaju 6. Novembra, a na njima se bira jedna trećina američkog Senata –  35 senatora , biraju se svih 435 predstavnika u Predstavnički dom američkog Kongresa (United Sates House of Representatives), bira se 39 državnih i teritorijalnih guvernera, kao i brojni drugi državni i lokalni organi.

Američki Kongres – najviše zakonodavno tijelo SAD

Najviše zakononodavno tijelo SAD je Kongres, koji se sastoji od dva doma: gornjeg – Senata i donjeg – Predstavničkog doma. Senat broji 100 članova (Senatora), po dva iz svake od 50 saveznih država, koji se biraju neograničen broj puta na mandat od 6 godina, s tim da se svake dvije godine bira jedna trećina Senata.  Predsjednik Senata je po Ustavu Potpredsjednik SAD. Predstavnički dom se sastoji od 435 članova, a svi se biraju u isti dan na dvije godine. Dakle, Predstavnički dom i Senat, koji zajedno imaju 535 članova (predstavnika/zastupnika), čine američki Kongres.

Kandidati za Senat i Predstavnički dom prvo se biraju na unutarstranačkim izborima, a status kandidata stiču oni koji osvoje većinu glasova.

Središnji izbori su mjera jačine izvršne i zakonodavne vlasti

Ovi izbori su mjera jačine izvršne i zakonodavne vlasti i test podrške američkom  predsjedniku, u aktuelnom vremenu podrške republikanskom Predsjedniku Donaldu Trumpu. Midterm ustvari određuje koja će politička stranka, demokrate ili republikanci, u naredne dvije godine imati kontrolu nad Kongresom. Po dosadašnjem  iskustvu, u sredini predsjedničkog mandata stranka aktuelnog predsjednika obično gubi prosječno 30 mjesta u Predstavničkom domu i 4 u Senatu, što se u oba Doma posljednjih 21 srednjeročnih izbora nije dogodilo samo dva puta.

Republikanci sada dominiraju u Senatu i Predstavničkom domu

Prema sadašnjem stanju republikanci od 100 mjesta u Senatu drže 51 mjesto, a demokrate, od kojih su 2 nezavisna kandidata, drže  49 mjesta.

Od ukupno 435 mjesta Predstavničkog doma, republikanci drže 236, demokrate 193, a 6 mjesta je trenutno prazno.

Ovakavo stanje je omogućilo republikancima da dominiraju nad demokratima u Senatu i Predstavničkom domu, što su u protekle dvije godine uspješno koristili da omalovaže dostignuća i eliminišu  ostavštinu demokrata i ranijeg predsjednika Baracka Obame.

Novembarski izbori prilika za demokrate da preuzmu dominaciju

Novembarski izbori pružaju šansu demokratama da nakon dvije godine dominacije republikanaca preuzmu kontrolu nad Senatom, Predstavničkim domom ili Kongresom u cjelini? Da li je to moguće, koliko je to realno?… Iako su republikanci pred ove izbore  bolje pozicionirani, iznenađenja nisu isključena.

Na ovim izborima demokrate imaju 23 senatorska mjesta koja su podložna reizboru, a republikanci samo 8 mjesta, što im daje značajnu prednost.

Za preuzimanje kontrole nad Kongresom demokrate trebaju sačuvati postoća i preuzeti od republikanaca 2 mjesta u Senatu i 23 u Predstavničkom domu. Preuzimanje bilo kog doma, ugrozilo bi dominaciju republikanca i moglo uticati na reizbor predsjednika Trumpa za drugi mandat, koji će se vršiti 2020. godine.

Prema najnovijim anketama demokrate stiču iznenađujuću podršku birača, koji izražavaju sve veću  zabrinutost  za zdravstvenu zaštitu, protive se poreskim olakšicama za milionere, reaguju zbog oružanih napada u školama i javnim mjestima, izražavaju sve veće nezadovoljstvo za javne usluge, radna prava,  mogućnost izbora radnih  mjesta. Trumpov odnos prema emigrantima,  širenje straha od emigranata, najava šatorskih naselja  i prijetnje da će vojnici moći na njih pucati izazivaju nezadovoljstvo sve većeg broja američkih građana.

Veliki značaj za dalji izborni tok, naročito za predsjedničke izbore 2020, mogao bi imati ponovni izbor popularnog vermontskog senatora Bernie Sandersa, koji je na izborima 2016. bio kandidat demokrata. Unutarpartijski izbori demokrata pokazali su da oživljava i jača “klintonska struja” sa Hillary, mada bi eventualna pobjeda u Ohio mogla isturiti u prvi plan senatora države Ohio  Scherroda Browna za  protukandidata Donaldu Trumpu na izborima 2020.g.

I ovaj put ishod izbora bi mogao u mnogome ovisti o Izbornoj pobjedi u državi Ohio, koja bi mogla biti ključna i za demokrate i za republikance. Do sada se nije nikad dogodilo da neki republikanac pobijedi na predsjedničkim izborima, a da nije pobjedio u saveznoj državi Ohio. Od značajnog uticaja bi mogao biti i izborni rezultat u Floridi, koja pobjedniku donosi najveći broj elektorskih glasova. A velika borba za glasove vodiće se u državama podložnim kolebanju glasača, kao što su Nevada, Colorado, S. Carolina, Pennsylvania…

Bivši i aktuelni predsjednik pomažu mobilizaciju biračkog tijela

Prema saopštenjima američkih medija i bivši američki predsjednik Barac Obama i aktuelni Donald Trump obilaze zemlju kako bi okupili birače pred izbore, koje  svaki od njih smatra izuzetno važnim.  I bivši i aktuelni predsjednik drže preizborne skupove. Radi podrške republikancima Trump će održati 11 skupova u 8 saveznih država, a Obama će na 5 skupova zatražiti podršku za demokrate. Njihovi nastupi mogu biti od velikog uticaja na birače da kandidatima njihove partije daju svoj glas i omoguće kontrolu nad Kongresom. Kroz njihove istupe mogu se zapaziti različiti stavovi demokrata i republikanaca po mnogim pitanjima, naročito u spoljnoj politic ii ulozi SAD u svijetu.  Obama želi da sačuva svoju ostavštinu, a Trump nastoji negirati i devalvirati njegove dostignute vrijednosti.  Obama poziva afričko-američke, hispanolske i mlađe birače da podrže demokratske kandidate. Demokrate posebno vjeruju u podršku mlađih birača. Trump svojim istupima i zapaljivom retorikom, naročito po pitanju migracija, kod dijela glasača izaziva negodovanje, revolt i gnijev. Izražene su i sumnje u mješanje Rusije, Kine i Irana u ovaj izborni proces.

Prve muslimanke u američkom Kongresu

U vrijeme održavanja ovih izbora u SAD se osjeća pojačana antiemigrantska kampanja, a još uvijek je pristno i antimuslimansko raspoloženje. Mada se antimuslimanska retorika još u dobroj mjeri prepoznaje, skoro je izvjesno da će u Predstavnički dom Kongresa SAD na ovim izborima biti izabrane prve dvije amerikanke muslimanke. To su Rashida Tlaib iz Michigena i Ilhan Omar iz Minnesote. Zbog njihova identiteta na njima će biti veći teret i veća odgovornost, ali će njihov eventualni izbor biti nova pokretačka snaga američke demokratije. U SAD živi 3,3 miliona muslimana, koji čine 1% populacije, ali su najbrže rastuća populacija u SAD i za očlekivati je da će u dogledno vrijeme biti druga religija u SAD.

Mogu li demokrate preuzeti prevlast u Kongresu?

U ovom momentu, samo dva dana pred izbore, ni jedna od dvije najveće političke partije, ni republikanci ni demokrate, ne mogu sa sigurnošću očekivati svoju pobjedu. Sama činjenica da su republikanci trenutnio u povoljnijoj poziciji, nije im nikakva garancija da će ostvariti izbornu pobjedu i ostati dominantni u oba doma Kongresa. Ostaje pitanje koliko će na američke birače uticati politička klima , ekonomsko stanje i drugi unutarnji i vanjski faktori, uključujući i poruke biračima koje im sa predizbornih skupova upućuju  bivši predsjednik Obama, aktuelni predsjednik Trump i drugih politički partijski lideri?

Može li se očekivati da izazovne poruke predsjednika Trumpa poljuljaju položaj republikanaca i ugroze njihov dominantan status? Može li se dogoditi da republikanci prokockaju svoju šansu i izgube većinu koju imaju u Senatu i Predstavničkom domu?

Ako demokrate uspiju osvojiti potreban broj mjesta u Senatu i Predstavničkom domu i steknu dominantan položaj u Kongresu, to bi moglo donijeti značajne promjene u unutrašnjoj i vanjskoj politici i vratiti vjeru u snagu demokratije? Da to ostvare trebali bi sačuvati postojeća i osvojiti 2 nova mjesta u Senatu i 23 mjesta u Predstavničkom domu. Međutim, iako popularnost demokrata osjetno raste,  rezultati zadnjih ispitivanja pokazuju da republikanska većina u Senatu nije ugrožena i da bi se ključna borba za prevlast mogla voditi pri izboru zastupnika za Predstavnički dom američkog Kongresa.

Da li je to tako znaće se već u kasnim satima 6. Novembra ove godine, kada se saopšte izborni rezultati.

Burlington, 3. Novembra 2018.                                                   Zijad Bećirević


Da, ovo je moj jubilarni – hiljaditi intervju. U mome nedavnom razgovoru sa prof. Filipom Ćorlukićem koji je, da podsjetim, bio na temu njegove knjige OBJEDINJENO EVANĐELJE, najavljen je i ovaj ali na temu njegovog, usudio bih se reći kapitalca – knjige QUO VADIS HOMO. Nije doduše najavljen pod ovim znakovitim rednim brojem, što sam držao kao svoju i njegovu malu tajnu. Ovaj intervju, osim što je poseban zbog rednog broja i teme, ostat će barem meni upamćen i po nekim dramaturškim sekvencama koje su ga pratile. Naime, uradili smo ga prije nekoliko sedmica i čekali da uradim i objavim svoje intervjue do rednog broja 999, nakon kojeg, je li, dolazi ovaj. U trenutku kada sam se bio “zaustavio” na broju 998, moj i naš dobri “dida Filip”, kako sam sebe zove, je završio u bolnici. Brižno sam preko članova njegove uže obitelji pratio hospitalizaciju ovog 91-godišnjaka, te njegov izlazak iz bolnice na kućno liječenje. U međuvremenu sam tragao za sugovornikom koji bi bio pod rednim brojem 999 i, nakon što se bilo uznedalo, našao ga u hrvatskom novinaru Boži Kovačeviću. Čovjek prihvatio pa me najprije zavlačio nekih dvije sedmice, da bi me na kraju potpuno izigrao. A moj Filip me je, više putem svojih najmilijih, nego što je to izravno (tako nalaže njegovo zdravstveno stanje), nekoliko puta pitao kada će svjetlo dana ugledati ovaj naš intervju, za mene itekako značajan, ali jednako tako i za njega. Našao sam drugog sugovornika za redni broj 999, uradio i objavio taj intervju i evo, hvala Bogu, u situaciji sam da konačno obradujem svoga Filipa. Ne znam kako bih prežalio da je ispalo drugačije.

Da li je sam naslov knjige QUO VADIS HOMO samo pitanje ili, zapravo, upozorenje čovjeku, kao Božjem namjesniku na Zemlji?

ĆORLUKIĆ: To je prije svega snažno upozorenje čovjekovu razumu na sve ono čime se zapravo dovodimo na rub samouništenja. To na kraju knjige dopunjujem Prognozom budućnosti – što je naglašeno i na koricama knjige: „Katastrofa ili savršenstvo”.

U jednom od naših prethodnih intervjua dotakli smo se Tvoje knjige Kamo ideš čovječe, koja je doživjela dva svoja izdanja. Međutim, prije nešto više od dvije godine, iz štampe je izašla knjiga latinskog naziva Quo vadis homo, što u slobodnom prijevodu znači isto. Da li je riječ o novom, proširenom izdanju Kamo ideš čovječe ili…?

ĆORLUKIĆ: Ovo, zapravo nije novo, prošireno izdanje Kamo ideš čovječe, nego nova knjiga, koja zbog polazišta nosi isti, ali internacionalno latinizirani naziv: Quo vadis homo. Podijeljena je na tri tematski potpuno različita dijela, koje sam nazvao knjigama, a na početku svake je slika koja simbolički upućuje na sadržaj. Knjiga prva je svojevrstan znanstveni pojmovnik koji prikazom najnovijih dostignuća na polju biologije, genetike, istraživanja mozga, ali i psihijatrije, omogućuje čitatelju lakše razumijevanje često vrlo “zamkovitih” sadržaja ostalog dijela knjige. Na kraju je dana oprezna, ali na znanosti zasnovana prognoza budućnosti čovječanstva.

Naravno, nije svrha ovog intervjua anticipirati sve dijelove ove knjige i njenih 533 stranice, što je zapravo i nemoguće, ali ću se samo fragmentarno fokusirati na neke Tvoje, ali, kako si rekao, na znanosti zasnovane teze koje su lično mene, kao čitatelja, “zagolicale”, a vjerujem da će zanimati i moje čitatelje. Zašto si u uvodu citirao Stari kineski zapis Pisana riječ nije potpuno tumačenje govora, a govor nije potpuni izraz misli?

ĆORLUKIĆ: Zahvaljujući neslućenom i gotovo eksplozivnom napretku u svim područjima znanosti, tehnologije i gospodarstva, suvremeni se čovjek ponosi tim uspjesima, ali se pri tom počinje osjećati nekako nesigurnim i prikliještenim u svijetu koji sve teže razumije. Nekada su filozofija i religija davale odgovore na sva postojeća pitanja i takve su odgovore mnogi ljudi mogli prihvatiti kao zadovoljavajuće i legende. Danas – sve teže. Sve dublje prodiranje u tajne žive materije, uz istovremeno ostvarivanje čovjekova iskoraka izvan našeg planeta, snažno razbuktava maštu, ali i ponovno potiče iskonsku želju da pronađemo ili barem naslutimo odgovore na pitanja: Tko smo mi zapravo? Kako smo postali? Kamo smo usmjereni i jesmo li sami u svemiru? Tisućama godina, još od prapovijesti, prepričavaju se različiti mitovi i legende. Prije nekih pet do šest tisuća godina, žitelji Mezopotamije pronašli su pismo. Uskoro i stanovnici Egipta. Od tada se ti mitovi i legende povremeno zapisuju. Sve stare, ai i novije religije, temelje se na religijskim filozofijama, koje imaju neka svoja izvorišta i u nekima od tih mitova. Tomu treba dodati i poruke brojnih proroka i Božjih poslanika historijskog razdoblja. Jesu li to zaista izmišljotine, odnosno plod mašte, ili su to, možda, mistificirani prikazi koje tek moramo nekako dešifrirati? Ideje na kojima se temelje suvremene religije, vjerske zajednice smatraju svetim objavama u koje se mora vjerovati. No suvremena racionalistička znanost ima svoje standardizirane metode istraživanja, pa zapravo ne može temeljitije istraživati tu problematiku. Traženje svrhe čovjekova postojanja, ili svrhe razvoja razuma na Zemlji, osim za filozofiju, i za znanost su suštinski apstraktni, pa ne postoje nikakvi, na materijalnim osnovama utemeljeni podaci. Međutim, ljude ne zadovoljavaju parcijalne teorije, nego priželjkuju barem nagovještaj šireg tumačenja. Ja pokušavam upravo to.

U prvom dijelu Knjige (ili u prvoj Knjizi, kako si je kao autor klasificirao) između ostaloga si se osvrnuo na suvremena dostignuća genetike. Šta je to praizvor svih genetičkih informacija, odnosno šta je svojstvo svega živoga na Zemlji?

ĆORLUKIĆ: Nasljednost je svojstvo svega živoga na Zemlji. Iz zrna kukuruza niče kukuruz, mladunče lava je lav. Šifra, odnosno uprogramirana uputa ili projekt kako će se razvijati živa stanica i cjelovito živo biće, nalazi se u velikim molekulama dezoksiribonukleinske kiseline, koje skraćeno nazivamo DNK. Te se molekule nalaze u jezgri svih živih stanica, odnosno u nitastim tvorevinama koje nazivamo kromosomima. DNK je praizvor svih genetičkih informacija. Sva nasljedna svojstva, sve pojedinosti formiranja, rasta i života svake jedinke do najsitnijih su pojedinosti kodirani i upisani u molekuli DNK. Ovo kodiranje i upisivanje možemo usporediti s ljudskim zamislima, uobličenih u svojevrsne kodove, a tek tada ih pismom i govorom porenosimo drugima. Za izricanje svih misli i ideja čovječanstva, od njegova postanka do danas, raspolažemo sa nekoliko stotina tisuća riječi. Međutim, sve te stotine tisuća riječi možemo napisati samo sa tridesetak slova. No, i tih tridesetak slova mogu se formirati kombinacijama samo dva znaka, za to je najbolji primjer binarni sustav naših suvremenih kompjutera.

Koje bitnije odgovore nude suvremena neurološka istraživanja mozga, naprimjer?

ĆORLUKIĆ: Čitatelj može naći mnogo vrlo zanimljive literature o mozgu, i to na znanstveno-popularnoj razini. Međutim, sve naše spoznaje uglavnom dosežu do životinjske razine čovjeka. Te spoznaje spadaju u područje autonomne automatike, emotivnih impulsa i drugih temeljnih poriva, odnosno instinkta. Inteligenciji i razumu još nismo ni približno odredili nekakvu lokaciju u mozgu, a tek nas je 1999. vodeći svjetski stručnjak za neurofiziologiju emocija, Antonio Damasio, u svoj knjizi The Feeling of What happens (kod nas pod naslovom Osjećaj zbivanja, objavljena 2005.), poveo do samih bioloških temelja svijesti-odnosno njezinih fizioloških korijena. Dok su se istraživanjima fenomena svijesti ranije bavile samo filozofija i psihologija, i to vrlo nerado i oprezno, nakon iznenađujućih rezultata istraživanja u području kvantne fizike, u novije su vrijeme znanstvenici počeli intenzivno istraživati i samo značenje svijesti. Bez obzira na to kako je definirali, ostaje neosporiva činjenica da je svijest zapravo ono što čovjeka čini čovjekom, a budući da još uvijek ne postoji jedinstveno usvojena definicija, iz praktičnih ću razloga prihvatiti radnu definiciju: “Svijest je uvid u sebe”, naglašavajući da svijest nije isto što i budnost. Dok jedni pokušavaju pronaći neurološke osnove manifestiranja svijesti, drugi snažno osporavaju da je svijest proizvod mozgovne aktivnosti. Među znanstvenicima se pojavila čak i teorija o postojanju Kozmičke svijesti, koja sve kontrolira. Međutim, uzevši u obzir mogućnost utjecaja svijesti, ne samo da ne bismo trebali biti apsolutno ovisni o svojim genima nego bismo velikim dijelom mogli biti i gospodari svojih života te fizičkog i mentalnog zdravlja.

Da li su u koliziji stvaralačke sposobnosti čovjeka nastale tisućugodišnjim akumuliranjem različitih spoznaja i moralni lik čovjeka da bi mu se moglo dopustiti da bez ograničenja iskorištava ta svojstva...?

ĆORLUKIĆ: Da. Tijekom povijesti ljudskog roda sve se više razvijala znanost povezana sa tehnologijom, a isto tako i organizacija ljudskih zajednica. Stvaralačke sposobnosti ljudi sve su više dolazile do izražaja. Ta “božanska sposobnost stvaranja” stečena je u Edenskom vrtu: Eto, čovjek sada postade kao jedan od nas…. (M. 3,22). No, moralni lik čovjeka još je nezreo da bi mu se moglo dopustiti da bez ograničenja iskorištava ta svojstva. Mnogo ranije, iz istih je razloga čovjek morao napustiti Eden – jer je bio opasan. Asocijalni tipovi i mentalno bolesne osobe ne moraju biti i neinteligentni i bez stvaralačke moći. Što znači prepustiti takvom čovjeku upravljanje državom ili svijetom? Takvima se ne može nijekati sposobnost, ponekad i visok stupanj inteligencije, ali je asocijalnost ispoljavanja moći očita. Uzmimo nama vremenski bliske primjere Hitlera i Staljina. Na određeni način bili su izvanredno sposobni, ali… što bi se dogodilo da su posjedovali današnje arsenale nuklearnog oružja? I sama činjenica da smo pedeset godina stvarali takve arsenale, a neki ih još uvjek nastoje dobiti i proširiti, dokazuje da mnogi ljudi (nažalost i državnici) nisu zreli ni dovoljno mudri da bi im se, bez ograničenja, smio dopustiti razvoj njihovog stvaralačkog genija. Ipak, prestrašeni mogućom općom kataklizmom, današnji moćnici barem pokušavaju organizirano ograničiti to srljanje u katastrofu. Nažalost, ne svi!

Čemu služi čudotvorstvo?

ĆORLUKIĆ: Najprije bih citirao Sv. Augustina koji kaže: Ono što mi nazivamo čudima nije nešto što bi bilo izvan prirode, već samo posljedica nečega što još ne poznajemo. Dakle, činjenica je da ono što se naziva i smatra čudotvorstvom, predstavlja velik dio Isusova djelovanja, pa je nužno posebno se osvrnuti na to. Prije svega nužno je istražiti stvarne razloge zbog kojih je to Isus činio. Istražujući najdublji smisao njegova nauka, vidjeli smo da je Isus u svojim propovjedima zadirao u samu bit organiziranog Postojanja, odnosno Vrhovne stvaralačke svijesti, ali i da očekuje od nas da mu aktivno povjerujemo i svjesno prihvatimo pravila ponašanja koja se mogu izreći samo jednom rečenicom. Buda je tvrdio da čovjek može shvatiti svemir, ali da u to mora uložiti dovoljno velik napor. Nauk sadržan u Kur'anu u ovom je pogledu istovjetan. Čak i u vrijeme krajnjih događaja koji se nazivaju Sudnjim danom, neće se jednako tražiti od svih ljudi, nego samo onoliko koliko tko može učiniti. Umjesto kao široka i duboka spoznaja, što je čini se bio zahtjev u pretpotopnim vremenima, ono što Isus traži od nas, moglo bi se ukratko ovako sažeti: “Kad već niste u stanju uložiti dovoljno napora da sve shvatite, onda mi barem vjerujte. To će biti dovoljno.” U vrijeme Sudnjeg dana sve ćemo shvatiti!

Šta je to “teološka religija”?

ĆORLUKIĆ: U brojnim razgovorima sa čitateljima knjige Kamo ideš čovječe, oni su iznosili svoja mišljenja i predlagali da bih trebao nešto reći i o razvoju religija, u smislu: “A što je bilo poslije Isusa, Bude, Muhameda…”, pogotovo o zbunjujućim sukobima između pojedinih vjerskih zajednica. Uz puni osjećaj odgovornosti, odlučio sam udovoljiti njihovim željama – onoliko koliko znadem i mogu. Naime, s obzirom na izvanrednu složenost razvoja religija, njihove podjele i sukobe, ali i na osjetljivost teme kao takve, to će biti teško učiniti u jednom kratkom prikazu, ali ću ipak pokušati. Da bih olakšao razumijevanje, u samom ću početku ponovno uvesti davno zanemareni pojam”teološka religija”. To je religija čija se doktrina ne zasniva samo na izvornim tekstovima odgovarajućih svetih knjiga, nego i na različitim, dodatnim teološkim tumačenjima starih zapisa, kao i različitim kultnim i ceremonijalnim dodacima – kao vanjskim manifestacijama vjerovanja. Teološka religija ne mora, iako u nekim aspektima može biti u velikoj suprotnosti s izvornom.

Znam da je skoro pa nemoguće u nekoliko rečenica objasniti neke Tvoje nalaze proizišle iz pokušaja višegodišnjih istraživanja značenja izvornih religijskih zapisa, ali Te ipak zamoljavam da u što kraćoj mogućoj formi pokušaš objasniti šta se suštinski desilo sa kršćanstvom neposredno nakon Isusa?

ĆORLUKIĆ: Poslije Isusa, njegovi su učenici nastavili širiti njegov nauk, što je uskoro preraslo u pokret koji se brzo širio. Nove ideje ubrzo su se proširile izvan Palestine, i još za života Isusovih učenika čule su se na golemom području Rimskog Carstva, a i šire. Ubrzo su počeli krvavi progoni Isusovih sljedbenika, ali to nije zaustavilo širenje kršćanstva. U drugom, a još više u trećem stoljeću, kršćanske su ideje postale predmetom nadmudrivanja helenističkih filozofa, koji su ih potpuno iskrivljavali. Crkveni čelnici, sada i samo filozofski obrazovani, u nastojanju da obrane izvorne ideje, često upadaju u intelektualne zamke. Milanskim ediktom iz 313. godine, u Rimskom Carstvu proglašena je vjerska tolerancija. Progoni napokon prestaju, a Crkva se sve više povezuje sa državom, da bi na koncu postala državnom institucijom. Teološke rasprave sve su oštrije. Pod predsjedanjem samog cara, koji je pokršten tek pred svoju smrt, počelo je održavanje velikih crkvenih sabora, na kojima su, u žučnim i čudnim raspravama, donošeni obvezujući zaključci: vjerske istine, dogme, u koje se moralo vjerovati. To je izazvalo odvajanje nekoliko crkava, a u hijerarhiji Velike Crkve sve je više rasla borba za prevlast, jurisdikciju, imovinu. Evanđelje je ostalo, ali osim malog broja vjernika, po njemu se nije živjelo. Ovakvo je stanje bilo mnogo opasnije za vjeru od ranijih krvavih progona, ali je stalno bilo ljudi koji su vjerovali Isusovom obećanju da Crkvu neće nadvladati “vrata paklena”. Glavna poteškoća u ovakvom prikazu je u tomu što ni jedna vjerska zajednica ne priznaje razliku, a još manje suprotnosti između usvojene doktrine i svoje svete knjige. No već i sama činjenica da u praksi postoji više kršćanskih crkava, svjedoči da bi po logici stvari samo jedna od njih mogla biti ona koja dosljedno slijedi nauk Evenđelja, dok se ostale temelje na drukčijim teološkim tumačenjima iste svete knjige, ne uzimajući u obzir kulturološke i civilizacijske regionalne razlike u manifestiranju vjere.

U jednom poglavlju knjige si citirao neke Kur'anske ajete koji potvrđuju vjerodostojnost ranijih objava koje opet afirmiraju kontinuitet poruke i jedinstvo ideja što sve dolazi od Svemirskog razuma a koje nam prenose nebesnici. Zašto ljudi stoljećima, sve do danas, ipak insistiaraju na razlikama?

ĆORLUKIĆ: Te su poruke divna i ohrabrujuća simfonija zajedništva. Takve su se ideje opet čule nakon četrnaest stoljeća – na Drugom vatikanskom saboru (1962-65.) Nažalost, ljudi vrlo teško shvaćaju i prihvaćaju ovakvu širinu zamisli. Opterećeni psihologijom predljudskog čopora, umjesto onoga što je zajedničko svim ljudima, svoju solidarnost i poistovjećivanje u najvišem stupnju uspijevaju ostvariti samo na razini ograničenih identifikacijskih zajednica, bez obzira na to radi li se o rasi, naciji, ideologiji ili vjerskoj zajednici. Kad u svojoj svijesti oforme ideju o zajedništvu unutar takvih identifikacijskih grupa, tada poduzimaju sve da pronađu razlike, a često ih i izmišljaju. Premda je riječ o istoj idejnoj zajednici, zbog različitih su tumačenja kršćani i Židovi postali dva neprijateljska tabora. Kasnije su i različite kršćanske sljedbe izdigle svoje sporove na razinu neprijateljstva – sve do istrebljujućih ratova. Odnosi između Muhamedovih sljedbenika su zapali u istu situaciju. Bez obzira na jasne Kur'anske poruke, uzajamna nepriznavanja porasla su do apsurda. Svi su tražili razlike, makar i one najsitnije, te isticali apsolutnu ispravnost, nepovredivost i svetost svojih stavova. Kada bi sve te suprostavljene strane mogle doći na razinu prastarog džainističkog naučavanja, shvatili bi da svaka religijska filozofija pokazuje jedan aspekt iste istine! U slučaju Biblije i Kur'ana, to čak nisu ni različiti aspekti – to je u kontinuitetu isto. Kur'an je zadnja sveta knjiga monoteističkih religija, i u njoj nam anđeo Gabrijel (melek Džibril, op. B.G.) prenosi poruku:
Svatko ima neku stranu kojoj se okreće, pa natječite se u dobrim djelima… (K. 2,148)
Božji su istok i zapad, pa na koju god se stranu okrenete, tamo je Božja strana…. (K. 2,115)

Suvremenici smo globalnog terorizma koji se u velikoj većini slučajeva, apsolutno neprincipjelno i zlonamjerno, rekao bih propagandistički, pripisuje “ekstremnim islamistima”, pa čak i islamu kao religiji. I na tu temu si dao svoje tumačenje u knjizi, pa hoćeš li to u najkraćem učiniti i za moje čitatelje?

ĆORLUKIĆ: I ranije je, u okviru različitih religija, bilo vjerskog fanatizma, povezanog sa samoubilačkim aktivnostima, ali nikada tako masovnog i zločinačkog, samoubilačkog terorizma. Japanski kamikaze su potapali neprijateljske brodove, a što čine “hodajuće bombe” u Palestini, Iraku i drugdje? Na tržnicama Jeruzalema i ulicama Haife i Bagdada ubijaju nevine žene i djecu! Za tako nešto sigurno nisu našli upute u Kur'anu! Teroristički napad na SAD 11. rujna 2001., zaprepastio je svijet. To je bio zločin i to je bila tragedija, ali time nije nanesena najveća šteta Americi nego vjerodostojnosti takvog islama. Istina, nijedna država takav zločin nije pripisala islamu kao takvom, ali u narodima svijeta ostaje gork okus i sumnja. Ovom se zlu ne mogu oduprijeti ni sve svjetske sile zajedno. To je bolest, nastala u krilu islama, i jedino je svjetska islamska zajednica mora i može riješiti. Zatvaranjem očiju neće nestati te činjenice. Protiv ekstremnih “islamista” koji podstiču terorizam trebali bi podići glas svi muslimani svijeta, a pravi islamski vjernici u njima bi morali prepoznati sluge Iblisa (Lucifera). Sintagma “sveti rat”, u kojoj se ovaj pojam stalno zloupotrebljava, ne postoji u Kur'anu. Čak i obrambeni rat, koji svjetovno, za branitelje jest svet, nije svet u vjerskom pogledu i ne može se voditi pod nazivom el-džihad. Pod taj pojam možemo staviti samo bitke koje su vodili Abraham (Ibrahim a.s., op. B.G.), Mojsije (Musa a.s., op. B.G.) i Muhamed (Muhammed svs., op. B.G.), jer su vođene po uputama neba. Možda će ovo nekoga zbuniti, ali ako ćemo se držati tekstova iz Biblije i Kur'ana, treba jasno reći da nesretni i dugotrajni rat u Palestini, suštinski ne možemo smatrati vjerskim. Ondje se dva naroda bore za teritorij. Englezi, u čijem je posjedu bila Palestina, obećali su taj prostor vratiti Židovima, a poslije njihovog odlaska i šlampave podjele teritorija od strane OUN-a, nije moglo biti stabilnosti.

Živimo li u vremenu relativiziranja dogmi i istinske želje za dijalogom kao najsigurnijim putem ka ekumenizmu?

ĆORLUKIĆ: Papa Ivan XXIII pokrenuo je međureligijski ekumenizam, a nakon šesnaest stoljeća kada je, kao Petrov slijednik, prvi put spomenuo relativiziranje dogmi, i papa Franjo snažno okreće Crkvu skromnosti i općem čovjekoljublju, pripremajući je za dugotrajan i temeljit proces vjerovanja i okretanja od dogmatske prisile, prema osobnom uvjerenju u istinitost riječi svetih knjiga. Nakon šesnaest stoljeća cjelokupno kršćanstvo, a ne samo Katolička crkva, počinje se vraćati izvorima, dok je islam nametnutim stjecajem okolnosti, a posebno zločinima tzv. Islamske države, koja nema nikakve veze s religijom, zasnovanom na Kur'anskoj objavi, u tom dijelu došao u paklene negacije svoga postojanja. No u svijetu je ogroman broj islamskih vjernika nezahvaćenih uništavajućom ideologijom, pa će se Kairsko sveučilište Al-Azhar, kao najviši autoritet u islamskom svijetu, umjesto (inače zanimljivih) teorijskih mudrovanja, morati posvetiti početku vraćanja islama izvornim Kur'anskim porukama.

Dotakla me je posveta koju si mi napisao na početku knjige, ne samo iz subjektivnih razloga, nego zato što ima snažnu, rekao bih vizionarsku (da ne kažem mesijansku) poruku. Napisao si, između ostalog: ” U ovoj knjizi je sadržan početak i kraj – na logičan način…” Početak se desio kad se desio i to je povijesna, teološka, biološka i koja sve ne znanstvena činjenica i to si znanstveno objasnio. No, u čemu si našao uporište za tvrdnju da će se desiti kraj? Samo u svetim knjigama ili i u nekim logičkim promišljanjima?

ĆORLUKIĆ: Naša znanja o svemiru, u kojemu ima milijarde nebeskih tijela, jednakih i većih od našega, kao i sunce, imaju vijek trajanja. Naše sunce će za nekoliko milijardi godina potrošiti svoju unutarnju energiju koja svu tu matreiju drži na okupu i početi se širiti. Dosegnut će čak i do Zemlje, na kojoj će već mnogo prije nestati svaki oblik života. To nije teorija, nego stvarnost.

Da li smo i mi suvremenici “Zlatnog teleta” i podržavljenja religije i kuda nas (čovječanstvo) to sve vodi?

ĆORLUKIĆ: Židovi na Sinaju bili su prava nevinašca, prema našim poklonicima kapitalu.

Ko bi, osim eventualnih svemirskih poremećaja i katastrofa mogao još ugroziti život na planeti zemlji i to u razmjerama potpunog uništenja i zašto?

ĆORLUKIĆ: Prije svega u uvjetima sebičnosti nekontroliranog trgovačkog kapitalizma; porast temperature naše atmosfere nezaustavljivo raste – na što znanstvenici upozoravaju već preko 50 godina. Drugo je nekontrolirani rast svjetskog stanovništva. Na određenoj površini može živjeti najveći mogući broj stanovnika – a svijet se sve više približava toj brojci. Ovdje neću ni spomenuti mogući rat nuklearnim projektilima.

Koliko smo danas daleko od zamišljene “države Sofie”? Jesmo li bliže ili dalje nego što smo bili u prvim godinama ovog stoljeća i milenijuma, naprimjer?

ĆORLUKIĆ: Sophia (grčki – mudrost) je zamišljena zemlja na historijski određenom stupnju razvoja, kada se u prirodi može naći sve za održanje života i tada stanovnici odluče da u budućnosti treba održavati približno taj broj stanovnika. Tijekom vremena dostignut je visoki stupanj znanstvenog i tehničkog razvoja. Atmosfera ali i okoliš nisu zagađeni, proizvodnja svih životnih potreba je u najvećoj mjeri automatizirana tako da je skoro nepotreban fizički rad ljudi za odžavanje života. Nema ni ratova i stanovnici se mogu posvetiti osobnom razvoju, zabavi i drugim djelatnostima dostojnim čovjeka – čime je zapravo dostignuta biblijska poruka:”Vladajte nad…”

Ovo sam zapravo naveo samo kao primjer, slikovito rečeno: svjetlo na kraju tunela, a zato postoje samo dva uvjeta:

1.- smanjenje emisije stakleničkih plinova u atmosferu i

2.- smanjenje nataliteata.

Već započete promjene klimatskih uvjeta i zagrijavanje atmosfere uvjerili su i najtvrdoglavije da se mora “nešto poduzeti” – ali to ide sporo. Na samo 20 km autoputa u Njemačkoj automobili ispuštaju stakleničkog plina kao termoelektrana od 300 MW. Koliko znadem, Kinezi su nam nudili izgradnju brze pruge probojem kroz masiv brda od Rijeke prema ravničarskom dijelu, prema – Zagrebu, navodno izvanredno povoljno jer je to i u njihovom interesu transporta robe prema centru Evrope – a mi smo to odbili da se netko ne naljuti. Zrakoplovi, posebno oni vojni, troše mnogo više goriva od automobila – a koliko njih, zapravo nepotrebno stalno kruži nebom. No to će se morati riješiti.

Kako regulirati broj ljudi na zemlji, odnosno svesti ga na razumnu mjeru?

ĆORLUKIĆ: Obzirom na raspložive površine obradive zemlje, broj stanovnika je nužno smanjiti najmanje na sedam milijardi, odnosno za jednu milijardu koliko je taj broj porastao od moga rođenja. Smanjenje nataliteta počinje već kod dva djeteta po obitelji, a to je uz financijsku potporu ostvarivo, osobito kod siromašnih obitelji, kod kojih je inače natalitet najveći. Kinezi su bili zakonski smanjili nataliet na samo jedno dijete – što je izazivalo frustracije u obiteljima, ali su zbog potreba rastuće industrije tu zakonsku zabranu ukinuli. Ušli smo u kritičnu fazu. Šume su najveći proizvođači kisika, a zbog visokih temperatura one sve češće gore, ispuštajući ogromne količine stakleničkog plina i prestavši proizvoditi kisik.

Zašto si kao moguće opcije prognoze budućnosti čovječanstva izabrao dvije krajnosti, navedene na samim koricama iste – katastrofa ili savršenstvo? Ima li mjesta u prognozi nekoj “blažoj opciji”?

ĆORLUKIĆ: Nijedan način upravljanja svijetom do sada nije zadovoljavao Zapovjed “Vladajte nad…”, izgovorenu nakon stvaranja svijeta, a kapitalizam i najavljeni nekapitalizam tomu najmanje odgovaraju. Tek ako uspijemo na Zemlji uspostaviti vladavinu u skladu sa Evanđeoskom ljubavi prema Bogu i bližnjemu, odnosno s Kur'anskom “težnjom, nastojanjem na Božjem putu: dobrim djelima, imovinom i životima ako je potrebno…”, pruža nam se mogućnost da životom dostojnog čovjeka doživimo astronomski kraj mogućnosti života na Zemlji i očekivano preseljenje.

Kojim bi putevima onda mogli u budućnost?

ĆORLUKIĆ: Pred nama su dva moguća puta u budućnost. Ako ovladamo svojim demonima i stavimo ih pod nadzor, pa živimo u skladu sa temeljnim moralnim načelima, tada imamo šansu za osiguravanje mnogo bolje i ljepše budućnosti, čime ćemo ostvariri svrhu čovjekova postojanja na Zemlji. Ako to ne učinimo, ili ćemo nestati u bljesku jednog novog rata, ili ćemo se, što je vjerojatnije, polako gušiti u vlastitom otpadu. S obje vrste sredstava samouništenja već raspolažemo, i to u ogromnim količinama. A u tom slučaju prognoza glasi: pakao za sve na ovom, a za većinu i na onom svijetu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (1000)

Kumovi i grobari

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Znate, kada pokušate opljačkati banku, možda Vas spriječi osiguranje ili policija, kada pokušate ukrasti nešto na pijaci ili u prodavnici, možda Vas spriječi vlasnik ili osiguranje, a u ovom slučaju ovi što su krali su svjesni da ih nema ko spriječiti ili pretući i onda su bestidno krali. U BiH se već gotovo mjesec dana priča samo o krađi i o tome kako je ko koga pokrao. Zaista sraman čin…. Ja sam bio spreman biti predsjednik svih građana BiH i pobijediti ove podjele koje traju već više od 20 godina.  Bio sam spreman voditi državničku politiku i okrenuti se prema svijetu, prema traganju za privrednom diplomatijom za naše kompanije. Tražiti pomoć od naših dokazanih prijatelja u svijetu,  a ne prepucavati se politikantstvom na dnevnoj bazi…..Kampanja je bila primitivna prljava balkanska krčma u kojoj se kudio protivnik, a nisu se nudila rješenja i progresivne ideje. Ponovo se ponavljao već viđeni scenario prijetnje ratom i ona mantra kako nam ‘’oni’’ spremaju nešto i ‘’mi’’ se moramo ujediniti protiv ‘’njih’’…..Pozivam sve političke subjekte koji se smatraju oštećenim u ovom izbornom procesu da zajednički potpišemo peticiju i zahtjevamo pod hitnu izmjenu Izbornog zakona i uvođenje skenera prije glasačke kutije. Baš bih volio vidjeti koje će stranke biti protiv ovakve volje građana….. Stranka za BiH je dio koalicije ‘’Zajedno za BiH’’ u NSRS i tamo nastupamo u tom savezu. U okviru ove koalicije imamo jednu poslanicu u NSRS. Da li će relativni pobjednici izbora u RS-u tražiti koaliciju ‘’Zajedno za BiH’’ kao partnera u vlasti još se ne zna i ostaje da se vidi. Već je viđeni scenario kako Dodik, Ustavom zagarantovana mjesta za Bošnjake i Hrvate u vladi RS-a, popunjava ‘’svojim’’ Bošnjacima i Hrvatima…..  

Kako generalno ocjenjujete rezultate izbora u BiH?                                                                               

JERLAGIĆ: Nažalost, ovo nisu rezultati izbora, nego najbestidnije izborne krađe. Znate, kada pokušate opljačkati banku, možda Vas spriječi osiguranje ili policija, kada pokušate ukrasti nešto na pijaci ili u prodavnici, možda Vas spriječi vlasnik ili osiguranje, a u ovom slučaju ovi što su krali su svjesni da ih nema ko spriječiti ili pretući i onda su bestidno krali. U BiH se već gotovo mjesec dana priča samo o krađi i o tome kako je ko koga pokrao. Zaista sraman čin.

Da li ste zadovoljni rezultatima vaše stranke?           

JERLAGIĆ: Bez bilo kakvog uvijanja i izgovora, nisam. Mada bih puno mogao pričati o tome kako smo pokradeni. Npr. samo na jednom biračkom mjestu u Mostaru bio je upisan 21 glas za Stranku za BiH. Nakon ponovnog brojanja, izborojano je 54 glasa. To je 150 % više. Šta na to reći?!? To je sistemska krađa.

Ne podilazim nikome ali smatram bitnim za istaknuti da ste jedini do sada predsjednik stranke koji je bio spreman zamrznuti stranačku funkciju ako bude izabran u Predsjedništvo. Da li ste razočarani što taj državnički gest nije prepoznala većina birača?                                                

JERLAGIĆ: Pitanje je da li je uopšte neko od glasača čuo taj stav  ili su zatvoreni u svoje stranačke umove i smatraju da je samo njihov kandidat pravi kandidat, bez obzira šta nudio i kakav bio. Ja sam bio spreman biti predsjednik svih građana BiH i pobijediti ove podjele koje traju već više od 20 godina.  Bio sam spreman voditi državničku politiku i okrenuti se prema svijetu, prema traganju za privrednom diplomatijom za naše kompanije. Tražiti pomoć od naših dokazanih prijatelja u svijetu,  a ne prepucavati se politikantstvom na dnevnoj bazi.

Šta je po Vama bilo presudno što su rezultati bili ovakvi kakvi jesu?                                                    

JERLAGIĆ: Ponavljam ono što sam rekao na početku razgovora, bestidna krađa koja je postala način života. Ogroman je ulog i ovi što su pobjedili učinili su sve da ponovo pokušaju vladati državom bez obzira na katastrofu koju su ostavili za sobom i besperspektivnošću za mlade ljude.

Da li je kampanja bila prljava?                                                              

JERLAGIĆ: Kampanja je bila primitivna prljava balkanska krčma u kojoj se kudio protivnik, a nisu se nudila rješenja i progresivne ideje. Ponovo se ponavljao već viđeni scenario prijetnje ratom i ona mantra kako nam ‘’oni’’ spremaju nešto i ‘’mi’’ se moramo ujediniti protiv ‘’njih’’… Da ne spominjemo poništavanje glasačkih listića, čak preko 500 000!!! Za člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH preko 70 000 nevažećih. E pa nisu baš tako naivni naši građani kako ih žele predstaviti članovi biračkih odbora.

Kako ocjenjujete ulogu CIK-a prije i nakon izbornog procesa?                                                       

JERLAGIĆ: CIK je odavno dokazao kako nije dorastao za ovakav nivo izbornog kriminala, kako se ne smije upustiti u borbu protiv toga i već jedamput početi suspendirati političare koji se koriste govorom mržnje.  Na žalost, potvrdilo se da je CIK i prije i u toku izbora bio u funkciji dvije političke stranke. To potvrđuje više stvari počevši od ponovnog imenovanja g. Branka Petrića, kome je istekao mandat, do blagih ili nikakvih kazni ili suspenzija za govor mržnje Dodika itd. Ovaj nivo krađe je konačno pokazao da se u ovoj državi pod hitno mora započeti proces uvođenja elektronskog zapisa glasačkog listića i da isti mora biti skeniran prije ubacivanja u glasačku kutiju. Samo će se na taj način spriječiti prebacivanja glasova sa jedne na drugu hrpu i dopisivanje glasova nekome ko ih nije ni dobio. Da ne kažem da tako ne bi bilo poništavanja glasačkih listića. To bi po prvi put bili istinski glasovi glasača, a ne brojača. Pozivam sve političke subjekte koji se smatraju oštećenim u ovom izbornom procesu da zajednički potpišemo peticiju i zahtjevamo pod hitnu izmjenu Izbornog zakona i uvođenje skenera prije glasačke kutije. Baš bih volio vidjeti koje će stranke biti protiv ovakve volje građana.

A kako komentirate orkestriranu hajku iz Hrvatske i odluke nekih općinskih vijeća u BiH vezano za izbor Željka Komšića?                                                

JERLAGIĆ: Željko Komšić je izabran na potpuno zakonit i demokratski način. Hajka koja dolazi iz Hrvatske je u službi Dragana Čovića i oni su njegov megafon. Ali potpuno je druga teza da Željko Komšić treba da brani bilo koga od Dragana Čovića i Milorada Dodika. Bošnjaka je preko 50 % u Bosni i Hercegovini i valjda smo mi sposobni da se sami nosimo sa Dodikom i Čovićem. S druge strane HDZ BiH je ovom  mobilizacijom hrvatskog glasačkog tijela u potpunosti ‘’otpuhao’’ opoziciju u hrvatskom korpusu i praktično će biti nemoguće napraviti bilo kakvu vlast bez, tog istog, Dragana Čovića i Milorada Dodika, odnosno bez HDZ-a i SNSD-a.

Posebno bih zamolio za komentar da je šest članova Općinskog vijeća Žepča, iz SDA, bilo “uzdržano” pri glasanju da se Komšić proglasi personom non grata u toj općini?                                 

JERLAGIĆ: To ne treba da nas čudi. HDZ i SDA su stari partneri, još iz vremena ranih devedesetih. Što narod kaže, kao šipka i bubanj.

Očekujete li krizu u procesu implementacije izbornih rezultata, odnosno formiranja vlasti na svim (ili nekim) nivoima?                                              

JERLAGIĆ: Mislim da se vrlo lako može ponoviti 2010. godina kada se na vlast čekalo gotovo 14 mjeseci. Ljevica ne želi vlast sa SDA, a teško da se vlast može uspostaviti bez HDZ-a. SDP može napraviti vlast sa SDA i HDZ-om na svim nivoima, ali to je prevelika odgovornost za Nikšića. Može se desiti scenario da SDA kao relativni pobjednik izbora ode u opoziciju, ne samo na nekim kantonima, nego i na višim nivoima. U svakom slučaju mislim da će postizborna, ne samo jesen, nego i cijela godina biti vruća i da će biti i ‘’hokejaških izmjena’’ partnera u vlasti.

S kim će vaša stranka koalirati u Rs-u?                

JERLAGIĆ: Stranka za BiH je dio koalicije ‘’Zajedno za BiH’’ u NSRS i tamo nastupamo u tom savezu. U okviru ove koalicije imamo jednu poslanicu u NSRS. Da li će relativni pobjednici izbora u RS-u tražiti koaliciju ‘’Zajedno za BiH’’ kao partnera u vlasti još se ne zna i ostaje da se vidi. Već je viđeni scenario kako Dodik, Ustavom zagarantovana mjesta za Bošnjake i Hrvate u vladi RS-a, popunjava ‘’svojim’’ Bošnjacima i Hrvatima.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.                            

JERLAGIĆ: Hvala i Vama na ukazanoj prilici da otvoreno razgovaramo.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (999)

BAKIROV OPROŠTAJNI GOVOR

Posted: 31. Oktobra 2018. in Intervjui

U hiljadugodišnjoj historiji BiH njeni narodi i građani dočekali su, doživjeli i nadživjeli sve ratove, paktove i vladavine, sva  zla i nedaće,  sve nenarodne i narodne režime sa njihovim vođama, ali do sada nisu nikad doživjeli da ih vodi i predstavlja njen smrtni neprijetalj. Doživjeli su to danas, nakon 23 godine protektorata Međunarodne zajednice. Doživjeli su da ih predstavlja najveći neprijatelj BiH, još aktuelni predsjednik Rs, lider srpskih nacionalista i sepratista –  Milorad Dodik. Ovo je dno dna Bosne i Hercegovine i krah politike Međunarodne zajednice, sve nespretnije praćene od strane UN.

Naredne četiri godine ljuti neprijatelj BiH, srpski lider sa američke crne liste,  sjediće u Predsjedništvu BiH i već od kraja ove godine biti prvi Predsjedavajući BiH. U posljednjem mandatu troglavog Predsjedništva BiH državu su predstavljali “rogovi u vreći“  Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović. Posljednji od njih, Izetbegović mogao je putovati u SAD, gdje je nedavno boravio, prisustvovao sjednici Vijeća sigurnosti UN i održao oproštajni govor, što novi predsjedavajući (ako se šta ne promjeni) neće biti u prilici, jer mu je zabranjen put u SAD.  Iako svijet ni do danas nije mogao čuti istinu o stanju u BiH odneprijateljskih i licemjernih lidera, koji su državu BiH predstavljali, sada će, ako šta i čuje, to biti samo obmane, neistine i laži.

Izetbegovićev oproštajni govor  na Generalnoj sklupštini UN

Na isteku svog drugog izbornog mandata Predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je 26.9. 2018. prisustvovao 73. zasjedanju Generalane skupštine UN  i tom prigodom ispred BiH govorio na generalnoj debati. Znali smo da će se obratiti učesnicima najvišeg svjetskog foruma, očekivali da će to biti produktivno, i na prisutne ostaviti potreban dojam. Nažalost, to se nije dogodilo, jer u njegovom govoru nije bilo ničeg što bi trebali pamtiti i čega bi se bilo ko trebao sjećati. Bio je to formalan, suhoparan i  bezličan govor, u kome za BiH nije rečeno ništa što se moralo i trebalo kazati. Čvrsto sam uvjeren da niko u BiH nema ni jedan razlog da se sjeća ovog  govora, osmišljenog i napisanog tako da se govori a ništa ne kaže. Uvjeren sam da su prisutni ono o čemu je govorio zaboravili prije nego su ga i čuli, ako su uopšte i mali šta čuti.   Za one koji su ga morali slušati, bila je to uspavanka. Iz njegova govora većina prisutnih nije mogla shvatiti ni iz koje je države.

Ovo njegovo beznačajno obraćanje UN pominjem sada  samo zato da skrenem pažnju bh političarima, posebno njegovim nasljednicima, kada budu imali prilku da se obrate svjetskoj javnosti, da znaju šta su dužni reći.

UN je terebalo nabiti na nos Rezoluciju o Srebrenici

Svi u svijetu znaju da su UN prvo embargom na oružje početkom agresije i indolentnim odnosom u toku agresije, a posebno u vrijeme vojnih operacija srpskog agresora na Drini, u Srebrenici, na neki način sponzorirale i kumovale počinjenom genocidu. Zato je bilo naivno i djetinjasto očekivati da će UN htjeti donijeti  Rezoluciju o Srebreničkom genocidu, kroz koju se reflertovala, mada ne pomenuta,  negativna i vrlo posljedična uloga UN, posebno u Srebreničkom genocidu. U svom posljednjem oproštajnom govoru u UN Bakir je to trebao nabiti na nos UN. Uvjeren sam da će nekad neki mladi doktor historije uraditi doktorsku dizertaciju na tu temu.

U Bakrovom govoru je bilo svega osim BiH i njenih gorućih problema. Ako to nije učinio zato što ne želi pozljeđivati stare rane i da to treba zaboraviti, morao je to uraditi zbog  sadašnjeg  nepodnošljivog stanja u BiH, radi agresije iz Srbije i Hrvatske, koja se nastavlja mirnodopskim sredstvima pred očima svijeta,  uz prećutno odobravanje MZ.

UN su dužne sa BiH skinuti ludačku košulju, koja joj je obučena u Dejtonu, i pomoći joj da uspostavi mir i vrati dostojanstvo. I umjesto da o tome govori u svom obraćanju, Bakir je umjesto ozbiljnih zamjerki uputio slavopojke. Naravno da bi mu takav istup u UN, bez njihove suglasnosti, debelo zamjerili grobari BiH koji s njim sjede u Predsjednišvu, ali zar oni svaki dan ne lobiraju i otvoreno  rade protiv interesa BiH, pa ih niko od ogovornih za to ne kori, već im se pušta da rade što rade.

Šuplja priča Bakira Izetbegovića

U svom obraćanju Generalnoj skupštini UN Izetbegović je poručio da BiH posebno cijeni saradnju zemalja Zapadnog Balkana ka putu u EU i da će ostati posvećena unapređenju te saradnje. Govorio je Izetbegović o problemima Bliskog istoka, problemu u Siriji, problemima između Izaela i Palestine, umjesto da njegov akcenat bude usmjeren na nepodnošljivo stanje odnosa u BiH, po kojoj ruju neprijateljski raspoloženi susjedi  i strane službe.

Svoj govor Izetbegović je počeo upućivanjem pohvala Miroslavu Lajčaku ( predsjedvajućem na 72. zasjedanju Vijeća sigurnosti UN) i čestitkom novoizabranoj g. Mariji Ekspinoza.  Govorio je o pogoršanju starih i kreiranju novih konflikta u svijetu, o rekordnom broju civilnih žrtava, diskriminaciji, progonima, kršenju prava, raseljavanju, izbjeglicama…Stavio je u fokus multilaterizam, međunarodno pravo, govorio o potrebi za mirom, sigurnosti i prosperitetu, o potrebi prvencije, zaustavljanju sukoba, širenju nuklearnog oružja, terorizmu, migracijama.. Citirao bivšeg Gen. sek. UN Kofi Anana…Govorio je o svemu o čemu govori i treba da govoriti Generalni sekretar UN. Potsjetio je na važnost Povelje UN, na značaj zaštite međunarodnog poretka i vladavine prava. Za BiH je rekao da ostaje posvećena očuvanju i jačanju UN, da će podržavati napore za održiv mir i da je ponosna na svoj doprinos miru. Upozorio je na porast rizika od radikalizacije, nasilnog ekstremizma i terorizma i rekao da je BiH snažno posvećena borbi priotiv terorizma i regionalnoj saradnji u implementaciji Agende 2030.

Ako je trebalo govoriti o teroru i terorizmu u BiH, ond je prvenstveno trebalo govoriti o teroru susjeda prema BiH, koji se s pravom može okarakterisati kao državni terorizam, usmjeren na destrukciju BiH. Oba susjeda, Srbija i Hrvatska,  upiru prst u terorističku opasnost iz BiH, sve glasnije govore o trgovini sa bh teritorijem i prekrajanju granica, naoružavaju se i pomažu Rs u istom smjeru. Republika srpska egzistira kao pokrajina Srbiije u kojoj neprikosnoveno vlada profašistički režim Milorada Dodika. Predsjednik Srbije Aleksandar  Vučić ne vadi nos iz bosanskog lonca, drži pridike, dijeli receptre i prijeti…a Kolinda sa svjetske pozornice  lansira izmišljotine o “islamskoj prijetnji“, dok u njenoj zemlji sa njenim odobravanjem oživljava ustaštvo…

Naravno, Bakirov govor nije bio samo njegov, već govor po diktatu i za uho Ivanića i Čovića. Da je bilo samo po njemu, rekao bi Bakir mnogo toga što već godinama kipi i u njemu samom. A to je toliko toga što tišti građane BiH, posebno Bošnjake i pozleđuje im teške rane.

Bakir prećutio sve što je trebao reći

Izetbegovićev govor pred UN nije bio ono što je trebao reći, već ono što su dušmani i neprijatelji BiH bili spremni prihvatiti. Prije svega je trebao staviti u fokus i reći da je BiH država i dalje u luđačkoj košulji koju su joj navukli MZ i UN i da u njoj ništa ne funkcionira, da narod od zaključenja mira živi u smrtnoj agoniji, da su namjere susjeda Srbije i Hrvatske ostale iste kao 90-tih godina prošlog vijeka, da se susjedi ubrzano dodatno naoružavaju i sve učestalije prijete. Morao je ukazati na indolentan i neodgovoran odnos OHR i Međunarodnog predstavnika Inzka prema aktuelnim problemima BiH.  Umjesto da sve ovo kaže, da bude zahtjevan i kritičan, da zatraži podršku i pomoć, on daje naglasak na opredeljenost BiH za borbu protiv terorizma, što na neki način znači upiranje prsta u vlastitu glavu i opravdavanje za nepostojeću krivicu. Na svu sreću, pa ovaj profanisani i potrošeni bh političar za kratko vrijeme odlazi na smeće historije makar kao državni funkcioner,  ako ne kao stranački lider. Umjesto da iskoristi svoju posljednju priliku da tvorcima neodržive Dejtonske BiH kaže u lice sve što u BiH  svi znaju i govore preko dvije decenije, da i na njih saspe makar dio narodnog gnjeva, on poltronski i podanički licemjerno, kako se ponašao skoro svih 8 godina svog predsjedničkog mandata, optužuje sebe, svoju državu i Bošnjake za sklonost i podložnost ka terorizmu, čime na neki način daje kredibilitet izmišljotinama hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o tzv. „islamskoj prijetnji“ u BiH.

Izetbegović trebao lupiti pesnicom ili se isplakati

Njegov govor jer bio davanje lažne slike o BiH, jer govoreći o drugima a ne o sebi, znači prihvatiti u cjelosti postojeće satanje..Svijet treba da čuje, Amerika mora da zna, da Dejtionska BiH jedva preživljava.

Morao je Izetbegovića potsjetiti forum UN da se i delje imovina BiH u zemlji i van nje nemilosrdno pljačka, napadaju granice i oduzima granični pojas, nastavlja se rušenjem države,  negira genocid, hapse i zatvaraju branioci a oslobađaju optužbi i puštaju na slobodu počinioci najtežih zločina i izvršioci genocida nad Bošnjacima, a tret sve veće izbjegličke krize sa zemalja EU prebacuje ne BiH.

Neko će reći da je Bakirov govor morao biti po matrici i  usaglašen sa druga dva člana Predsjedništva BiH. Ni druga dva člana se nisu često pridržavali takvih matričnih okvira, već su iz njih iskakali i  nastupali onako kako  je to odgovaralo interesima onih koje predstavljaju, dakle Srbije i Hrvatske, a ne interesima BiH. Mogao je ovaj put to uraditi i Bakir. Bio je dužan da kaže kako stoje stvari u BiH.

Izetbegović je trebao lupiti pesnicom ili se pred prisutnim isplakati. Lupiti pesnicom zbog indolentnog odnosa UN prema problemima sa kojima se BiH iscrpljuje i nosi svih postDejonskih godina, a koje su joj nametnule te UN. Ili se trebao isplakati, jer bi to bila prava slika stanja u BiH, o kojoj su UN trebale više čuti “face to face“.

I kako nakon svega što smo doživjeli i doživljavamo očekivati da će sa novim troglavim Predsjedništvom, koje ni u čemu nema suglasnosti, nešto više istine o stanju u BiH biti predstavljeno MZ i njenom najvišem forumu, Generalnoj skupštini UN, naročito u prvom dijelu četvorogodišnjeg mandata kada je na čelu Predsjedništva BiH najveći njen neprijatelj – Milorad Dodik?!

 

Burlington, 31. Oktobra 2018.                                       Zijad Bećirević

Aluminij i kupleraj

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

  1. oktobar 2018. godine


ČLANOVIMA, SIMPATIZERIMA, JAVNOSTI

 Poštovane i poštovani,

U prilogu Vam šaljem reagovanje na minimalne zatvorske kazne za neonaciste.

S poštovanjem,

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević


Minimalne zatvorske kazne za neonaciste očekivan epilog

Savez antifašista Vojvodine nije iznenađen vešću da su neonacisti koji su 2007. godine napali mirnu kolonu antifašista u Novom Sadu osuđeni na minimalne zatvorske kazne.

Dodatnu sramotu predstavlja činjenica da su presude izrečene nakon više od 11 godina od incidenta u kojem su neonacisti pojedinim antifašistima kamenicama razbili glave.

Napominjemo da time sudski proces još uvek nije završen, s obzirom da je reč o prvostepenim presudama.

Ovakva sudska praksa je višestruko opasna, pošto šalje jasnu poruku neonacistima i fašistima u Srbiji da mogu da napadaju koga hoće, jer ih država zbog toga neće kazniti.

Ipak, iako smo ogorčeni, presudom nismo iznenađeni jer živimo u državi koja ima sva obeležja fašizma. Na delu je potpuna restauracija zločinačkog Miloševićevog režima iz devedesetih godina prošlog veka, čija je politika etničkog čišćenja i genocida bila fašistička. Bio je to nacionalsocijalistički režim, a u poslednjih šest godina njegovi akteri i nastavljači su se infiltrirali doslovno u sve institucije u Srbiji.

Pozivamo sve antifašističke snage u društvu da se objedine i naprave zajednički antifašistički front koji će se suprotstaviti narastajućoj opasnosti od fašističke aveti, koja je življa nego ikada od Drugog svetskog rata do danas.

 

Čović jaše Trojanskog konja!

Posted: 26. Oktobra 2018. in Intervjui

Zastupnici Republike Hrvatske u Evropskom Parlamentu  su se požalili visokim zvaničnicima EU na izborni proces u Bosni i Hercegovini, zahtjevajući da se o toj temi raspravlja na sljedećoj sjednici Vijeća za vanjske poslove Evropske komisije.

Vjerovatno da do ove inicijative nikad ne bi ni došlo, da je na prethodnim izborima  pobijedio preferirani kandidat HDZa Dragan Čović za hrvatskog člana Predsjedništva BiH . Dragan Čović je Trojanski konj Tuđmanove promašene politike prema BiH na što  su upozoravali neki intelektualci i novinari,  koje se onda naravno proglašavalo izdajnicima i neprijateljima Hrvatske. Zločinačka politika prema BiH bila je samo jedan od mnogih simptoma Tuđmanove autoritarnosti i nedemokratičnosti. Fiksacija HDZove  državne politike „tuđmanizacije“u kojoj se  truju odnosi sa susjedima , nas navodi na stav da Hrvatska ima neprijateljski stav prema Bosni i Hercegovini.

HDZ inicijativa je u stvari pokušaj „tuđmanizacije“ Evropske unije kojom se  žuri  da se internacionalizira i aktuelizira izborni proces u BiH.  Premda je to isto  Vijeće Evropske unije, na zasjedanju u Luksemburgu od 26 juna 2018, pozvalo  vlasti i političke snage u Bosni i Hercegovini  da pitanja u vezi s izborima, kao što su  odredbe za održavanje lokalnih izbora u Mostaru i za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine  rješavaju u dogledno vrijeme nakon izbora a u skladu s evropskim standardima. U tom pogledu Vijeće EU je takođe naglasilo da se ne trebaju poduzimati bilo kakvi zakonodavni ili politički koraci koji bi bili dodatni izazov za provedbu presude Sejdić-Finci i drugih povezanih presuda.

Simptomatično je da hrvatski predstavnici se nijednom riječi nisu očitovali na druge zaključke Vijeća EU poput onih da se „zaustavi veličanje osuđenih ratnih zločinaca te aktivno promovišu pomirenje, između ostalog kroz obrazovanje.  Zato je vrlo važno, u duhu zaključaka Vijeća Evropske unije na narednoj sjednici Vijeća za Vanjske poslove Evropske komisije,  postaviti pitanja zašto Hrvatska pokušava zaživjeti koncept Herceg Bosne , zašto se Zagreb mješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine trošeći enormni novac kako bi nametnuo diskriminatorski izborni zakon, zašto Hrvatska godinama pljačka Bosnu i Hercegovini ne plačajući joj nadoknadu za korišćenje vode iz Buškog jezera za potrebe hidroelektrane „Orlovac“.

Zbog čega se dan danas glorificiraju osuđeni za ratne zločince ? Zašto se ignorira  haaška presuda o tome da je Tuđman s čelnicima tzv. Herceg-Bosne bio dio udruženog zločinačkog pothvata?  Ovakva  ignorisanja nisu slučajna je se njima  se  želi reći da je poslije Tuđmana opet Tuđman što je nastavak  politike podjele Bosne i Hercegovine. Neosporno je da se Hrvatska mora osloboditi Tuđmanovog mita u kojoj  zločinačka i fanatična politika prema BiH također otkriva  koliko je nedemokratska bila njegova Hrvatska.  Zašto se izvještavanje  većine hrvatskih medija o suđenju hercegovačkoj šestorki te o samoubojstvu Slobodana Praljka u haškoj sudnici odvijalo u skladu sa službenim nacionalističkim narativom o bezgrešnoj Hrvatskoj i u skladu sa stavovima vladajuće HDZ? Zašto se po Hrvatskoj Bosni  Hercegovini organiziraju  mitinzi podrške „nepravedno osuđenim i optuženim“na kojima učetvuje i hrvatski pjevač Marko Perković Thompson? Zašto se Srbima i Bošnjacima  u Hrvatskoj i Hercegovini ne priznaje konstitutivnost , zašto još uvijek egzistiraju dvije škole pod jednim krovom?

Mnogo je pitanja bez odgovora. Hrvatski zatupnici u Evropskom parlamentu su se postavili kao glasnogovornici nacionalnog mita, a ne profesionalci koji donose kontekstualizirane činjenice, kritički propituju i daju prostor racionalnog rasuđivanja. Zato nas ne treba  iznenađivati što Čović i Plenković svaku priliku koriste za huškanje protiv neistomišljenika poturajući Evropskom parlamentu svoje trojanske konje.

Logični zaključak se nameće; „ Ponovo ste sami sebi zabili autogol!“ Ako se uzme u obzir da su sve zemlje Evropske unije organizovane na građanskom principu sa koji pravom sebi dozvoljavate da od Bosne i Hercegovine pravite „zemlju slučaj“?

Mr. sci. Edin Osmančević

 

 

 

Na osnovu izraza slobodne volje građana Bosne i Hercegovine, mi potpisani odlučili smo da se podnese ova javna

P  E  T  I  C  I  J  A

Upućeno: javnosti, medijima, političkim strankama BiH, Centralnoj izbornoj komisiji BiH, Uredu Visokog redstavnika i Americkoj ambasadi u Sarajevu, pored ostalih relavantnih faktora

Predmet: sprečavanje davanja skupštinskog mandata NENADU STEVANDIĆU-neosuđenom ratnom zloćincu – zločini izvršeni na prostoru grada Banja Luke, Kotor Varoša i nekoliko ostalih mjesta u BiH, 1992. godine

Dana, 25 oktobra 2018.

Pokretači peticije: Bedrudin Gušić i Ibrahim Begić

Mi, dolje potpisani i ostali građani BiH, prvenstveno Banja Luke i Kotor Varoši, sa prostora gradova gdje je Nenad Stevandić počinio zločine ubijanja civila tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, u svojstu komandanta Srpskih Odbrambenih Snaga-SOS, zajedno sa ostalim pripadnicima grupe, tražimo od javnosti, svih nadležnih i nenadležnih institucija u BiH, Evropi i svijetu, običnih građana, intelektualaca te svih političkih i nepolitičkih organizacija, dijaspore, stranaka, parlamentarnih i vanparlamentarnih, svim oblika građanskog i narodnog okupljanja, te “običnih” ljudi da učine sve na

SPREČAVANJU DAVANJA SKUPŠTINSKOG MANDATA U PARLAMENTARNOJ SKUPŠTINI BOSNE I HERCEGOVINE (takozvana BIJELA SALA), osobi pod imenom NENAD STEVANDIĆ – lideru stranke UJEDINJENA SRPSKA iz grada BANJA LUKA.

OBRAZLOŽENJE

Nenad Stevandić je prije i za vrijeme agresije na R BiH, posebno u godinama 1991. i 1992. kao komandant “Srpskih odbrambenih snaga” (SOS) skupa sa pripadnicima te paravojske, počinio brojne zločine u Banja Luci, Kotor Varoši i drugim mjestima banjalučke regije. Ti zločini su se ogledali u ubistvima brojnih civila, maltretiranjima, premlaćivanjima, pljačkama i sl., a posebno će Stevandić ostati upamćen u Banja Luci i po zloglasnom “crvenom kombiju” u kojem je bio nalogodavac i izvršitelj brojnih surovih premlaćivanja banjalučkih Bošnjaka i Hrvata – civila, koje su on i njegova zloglasna posada hvatali po ulicama i drugim javnim mjestima maltene kao divlje životinje da bi ih potom fizički i psihički terorizirali.

Postoji pozamašan broj civila iz Banja Luke i Kotor Varoši koji su likvidirani od strane SOS-a, pod zapovjedništvom Nenada Stevandića i za neke od tih ubistava dotični je bio isljeđivan od strane istražitelja Haškog tribunala, ali, nažalost, nije mu suđeno i presuđeno. Spisak ubijenih civila koji se mogu staviti na teret ovom nesumnjivom ratnom zločincu i gospodaru života i smrti u Banja Luci, Kotor Varoši i drugim mjestima banjalučke regije, se može naći i na internetu, ali će svakako biti priložen Tužilaštvu BiH ako se podigne optužnica protiv njega.

Također postoji autentičan video snimak u povodu okupacije Kotor Varoši 11. 6. 1992. od strane SOS-a, pod komandom Stevandića, na kojem se mogu vidjeti neki od počinjenih zločina dotičnog i pripadnika njegove falange.

Imajući u vidu neoborive dokaze i činjenice da je Nenad Stevandić 1991. pa nadalje odgovoran za brojne zločine u Banja Luci, Kotor Varoši i drugim mjestima u kojima su djelovali on i njegov SOS, zahtijevamo da mu se uskrati davanje mandata za mjesto poslanika najvišeg zakonodavnog tijela u Državi. U protivnom, institucije koje se ogluše na naš opravdan zahtjev, posebno CIK pa i OHR, smatrat ćemo da su solidarne sa svim zločinima koje je Stevandić počinio, a za koje, kako rekosmo, postoje materijalni dokazi.

POTPISI:

1.Bedrudin Gušić, Banja Luka-Boston, e-mail adresa: ferhadija078@gmail.com

2.Ibrahim Begić, Kotor Varos, BiH, državljanin BiH, živim u Americi, grad Charlotte, Sjeverna Karolina- e-mail:

pisac-writer@mail.com

…. i svi ostali građani koji podržavaju ovu peticiju, odnosno koji je potpisuju otvaranjem linka ispod.

https://www.thepetitionsite.com/takeaction/536/694/175/

 

HDZ-ov udruženi izborni poduhvat

Posted: 23. Oktobra 2018. in Intervjui

Republika Hrvatska treba da snosi sankcije zbog  svog miješanja u unutrašnje stvari  i podrivanja unutrašnje stabilnosti BiH. Nakon 7 oktobra i održanih općih izbora otvoreno i agresivno miješanje Republike Hrvatske na čelu sa premijerom Andrejom Plenkovićem u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, pod izgovorom izbora Željka Komšića na mjesto člana Predsjedništva BiH, poprimilo je, razmjere diplomatskog skandala i nedopustivog odnosa jedne države prema drugoj suverenoj državi. Ova krajnje loša politika naših susjeda  ima svoje korijene u političkom naslijeđu Franje Tuđmana, pokušaju zaživljavanja paratvorevine Herceg-Bosne i očiglednim pokušajem njihove realizacije da se BiH podijeli. Iz Evropskog vijeća više puta ukazano Hrvatskoj da se ne miješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Međunarodni ugled  Hrvatske se dovodi u pitanje jer  ko zna koji put s zloupotrebljava gostoprimstvo velike evropske familije.  Prisjetimo se samo kako Hrvatska nije dobila podršku Evrope u konfrontaciji sa Srbijom prilikom otvaranja pojedinih poglavlja u pregovorima, što je, zapravo, bilo ponižavanje jedne članice EU.

Najsvježiji primjer delegitimiranja bh suvereniteta je nastup hrvatska zastupnice u Europskom parlamentu Željane  Zovko. Željana  Zovko sebi daje za pravo da  na plenarnoj sjednici u Strasbourgu „izrazi zabrinutost zbog ishoda izbora u Bosni i Hercegovini i mogućih posljedica na temelju prvih reakcija pojedinih izabranih dužnosnika u Sarajevu“. Zovko  tokom svojih rasprava nikad ne zaboravlja da istakne  „da će Hrvatska, kao članica Europske unije te kao jamac Daytonskog mirovnog sporazuma, nastaviti budno pratiti razvoj situacije u BiH i njezin utjecaj na mir i stabilnost. Ponovo se  Hrvatska prikazuje  kao  “jamac” Daytona a ne kao jedan od potpisnika mirovnog sporazuma kao države  direktnog učesnika u    agresiju na  Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Ofanziva HDZovih zvaničnika je uvertira na    proces  blokiranja  formiranja nove vlasti kako bi se Parlament BiH prisilio da usvoji izmjene Izbornog zakona kojeg je u parlamentarnu  proceduru uputio Čovićev HDZ.  Stanje kontroliranog haosa odvlači pažnju od gorućih problema poput ekonomije, Mostarskog Aluminija,  iseljavanja Hrvata  na koji Čović nema odgovor.

SAD kao i Europa trebaju  nastaviti politiku sankcionisanja pojedinih bh. političara koji su očigledno uključeni u korupciju,   ignorišu Dayton, zakone BiH  i zakonske odluke.  Čoviću po svoj prilici ne smeta,  što će mu jedan od budućih partnera u vlasti na državnom nivou biti Milorad Dodik, čovjek sa američke crne liste.

Rezultat HDZ-ove  katastrofalne politike bit će još vidljiviji nakon naredne 4 godine !

Mr. sci. Edin Osmančević

Nezavisno društvo novinara Vojvodine i Forum ZfD pozivaju vas da budete sa nama i našim gostima na tribini u Novom Sadu
 
SRBIJA POSLE VUČIĆA
Razgovor o Vojvodini i decentralizaciji
 
Četvrtak, 25. oktobar 2018. godine
 
Mesto: Omladinski centar CK 13, Vojvode Bojovića 13, Novi Sad
 
Početak: 18 časova
Učesnici:
Teofil Pančić, novinski pisac
Danica Stefanović, građanska akivistkinja
Aleksandar Popov, Centar za regionalizam
Moderator:
Dinko Gruhonjić, programski urednik NDNV-a
Ove godine navršilo se tačno 30 godina od “jogurt revolucije”, kada je nasilnim putem ukinuta vojvođanska autonomija. Bio je to početak kraja SFRJ i početak bede koja će svoju eskalaciju doživeti devedesetih u strašnim ratovima koji su za sobom ostavili pustoš svake vrste.
Vlast Aleksandra Vučića karakteriše, između ostalih demokratskih deficita, i dodatna, snažna centralizacija zemlje i poništavanje ionako krhke i neznatne vojvođanske autonomije. To nije čudno s obzirom da je u pitanju vlast koja ostvaruje kontinuitet sa Miloševićevom.
Šta je ostalo od Vojvodine danas? Da li je moguć politički, društveni i ekonomski oporavak zemlje koja je tako tragično centralizovana? Da li je položaj Vojvodine ekvivalentan nivou demokratije i sloboda u celom društvu? Da li će sadašnju vlast naslediti neko ko će razumeti zašto je centralizacija jedna od najskupljih reči Srbije? To su samo neka od pitanja na koja će, uz vašu pomoć, pokušati da daju naši sagovornici.
Vidimo se!
 
S poštovanjem,
Nezavisno društvo novinara Vojvodine
Forum ZfD

23. oktobar 2018. godine

Članovima

Prijateljima

Javnosti

Poštovane i poštovani,

U UTORAK, 30.-og oktobra 2018. godine, organizujemo razgovor na temu „1988. godina –  Antibirokratska revolucija”. Skup će se održati u Nezavisnom društvu novinara Vojvodine (Zmaj-Jovina 3/I), sa početkom u 18,00 časova.

Učestvuju:

prof. dr Boško Kovačević

Živan Berisavljević

prof. dr Nebojša Vladisavljević

prof. dr Duško Radosavljević

Pozivamo Vas na skup.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

                        prof. dr Duško Radosavljević

23. oktobar  2018, Novi Sad, Glavni grad Vojvodine


74 GODINE NAKON OSLOBOĐENJA OD FAŠIZMA –

KOLABORACIJE SA OKUPATOROM NE SME BITI!

Danas, 23. oktobra, trebali bismo da proslavimo Dan oslobođenja Novog Sada i time obeležimo važan datum kada su naši časni preci porazili fašizam i otvorili prostor za stvaranje slobodne Vojvodine.

Ti časni ljudi su pre 74 godine uradili svoj posao i omogućili prosperitet Novom Sadu, koji je iz rata izašao sa ogromnim žrtvama, sa jednom trećinom stanovnika manje, gotovo bez Jevreja, razoren bombardovanjima i osakaćen odmazdama.

Danas je pred nama posao koji naše generacije moraju da urade. Novi Sad 2018. godine nije oslobođen od fašizma, jer fašisti slobodno manifestuju ulicama nekadašnjeg Grada heroja. Danas više nema slobodne Vojvodine. Multinacionalna i multikonfesionalna autonomna Vojvodina se zatire i sistematski pljačka, a proklamuje čista “srpska” Vojvodina – bez prava, dostojanstva, imovine i autonomije.

Od 1990. godine, malobrojne vojvođanske partije i pokreti pišu saopštenja, prave tribine i manifestacije u kojima naglašavaju da “fašizam neče proći”, da “fašisti neče marširati Novim Sadom”, da se Vojvodini “mora vratiti autonomija”, da “Vojvodina mora imati svoja zagarantovana Ustavna prava”. To traje već skoro tri decenije.

A fašisti i dalje marširaju Novim Sadom, prete, najavljuju poništavanje Vojvodine, čekaju nove prilike da demoliraju pekare, kuće i objekte ne-Srba, dok se vojvođanska zemlja poklanja Arapima i domaćim tajkunima, a vojvođanske institucije gase jedna po jedna.

Prijatelji,  “autonomaši” i “republikanci”, čini se da: što se mi više borimo – Vojvodina sve više propada. Biće da u nečemu grešimo. Svi zajedno i svako na svoj način.

Zato Vojvođanski klub poziva da se prestane sa “najoštrijim osudama” fašizacije i propadanja Vojvodine i da se to stanje zaista prekine. To nije moguće bez objedinjavanja svih vojvođanskih snaga.

Uslov svih uslova za objedinjavanje istinski vojvođanskih snaga je potpun i nedvosmislen prekid saradnje sa aktuelnim režimom, jer kolaboracije sa okupatorom ne sme biti! A, ako nekom još uvek nije jasno da je ovaj režim okupacioni, onda mu u borbi za Vojvodinu i nije mesto.

Vojvođanski klub ne zagovara i ne poziva na secesiju Vojvodine od Srbije, mada nikada ne zaboravljamo da Vojvodina nije nastala na tlu Srbije, već je u nju ušla voljom svojih predstavnika. Vojvođanski klub poziva na objedinjavanje u borbi za pravo Vojvodine na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, na raspolaganje svojim resursima, negovanje međunacionalne saradnje i ravnopravnosti, u modernoj demokratskoj Srbiji.

Zato pozovamo sve vojvođanske partije i pokrete da se  oslobode ponižavajućeg kolaboracionističkog zagrljaja vlasti i da pređu sa reči na dela. Tek tada, moći ćemo da pozovemo građane da nas slede – do konačnog oslobođenja Vojvodine.


Za    “Vojvođanski klub”

Dr Branislava Kostić, Predsednica

Peti korpus Armije RBiH osnovan je 21.10.1992. godine u Bihaću. Bio je djelo krajiških patriota i do kiraja rata ostao multietnički. Oslobodio je 6 bh gradova. U vrijeme formiranja imao je 10.152 borca, a do kraja rata porastao na blizu 20.000 boraca. Borio se protiv tri neprijatelja – vojske srpske Krajine, vojske Rs i secesionista Fikreta Abdića. Sjedište korpusa grad Bihać bio je u neprijateljskom obruču 1.201 dan, duže nego Staljingrad.

Jučer je u Bihaću obilježena 26. godišnjica Petog korpusa, kojoj su prisustvovali i na kojoj su govorili njegovi borci, ugledni i uticajni građani Unsko sanskog kantona. Godišnjici nije prisustvovao njegov slavni komandant brigadni general Atif Dudaković, koji je ponovno prisiljen da se na sudu brani od tempiranih optužbi.

26-ta godišnjica 5. korpusa ARBiH

U Bihaću je jučer obilježene 26. godišnjica od osnivanja slavnog 5. Korpusa ARBiH. Godišnjici su prisustvovali, a mnogi i govorili, pripadnici  5. korpusa, njegovi komandanti i politički lideri Unsko sanskog kantona. Svi oni su govorili o ulozi i značaju Petog korpusa u herojskoj borbi protiv agresora na BiH i doprinosu u oslobađanju zemlje, posebno  Bihaćkog okruga, koji je bio u okruženju srpskih snaga od početka rata 1992. godine. Posebno je istaknuto da 5. korpus ARBiH nije nastao voljom jednog čovjeka, već je  djelo Krajiških patriota. Peti korpus je nepune  4 godine bio  stub odbrane Krajine i Bosne i Hercegovine. Od prvog dana bio je i ostao multietnički, što mu daje poseban značaj.

U bihaćkom Domu kulture povodom 26. godišnjice Petog korpusa ARBiH održana je svećana akademija na kojoj je nastupio Gradski ženski hor sa nekoliko horskih pjesama,  od kojih je posebno pozdravljena “Bosno moja”. Istim povodom je upriličen svečani prijem kod premijera USK-a.

Formiranje Petog korpusa

Peti korpus bio je jadan od sedam korpusa ARBiH. Formiran je 21.10.1992. godine u Bihaću. U vrijeme formiranja Peti korpus je imao 10.152 borca, a do kraja rata porastao je na blizu 20.000 boraca. U njegov sastav ušle su: 1. Bihaćka pješadijska brigada, 2. Bihaćka muslimansko-hrvatska pješadijska brigada, 1. Cazinska pješadijska brigada, 105. Bužimska pješadijska brigada, 101. Muslimanska brigada, 111. Bosanska pješadijska brigada, 1. Velikokladuška pješadijska brigada, 5. Bataljon vojne policije, 5. Mješovita artiljerijska brigada, 5. Inžinjerijska četa, 5.Tenkovska četa, 5. Mješovita lahka brigada, Odred za specijalna dejstva, 5. Logistika baze.

A prva brigada u sastavu V korpusa bila je 101. Samostalna muslimanska krajiška brigada, koja je formirana 9.4.1992. u selu Kovačevići – opština Cazin. Od postojećih odreda TO u Bihaću su 19.7.1992.g. nastale 1. i 2. Bihaćka pješadijska brigada. Avgusta 92. u Cazinu je osnovana 1. Cazinska, a 15.8.1992. g. 105. Bužimska krajiška pješadijska brigada, kasnije poznata kao 505 Viteška brdska brigada, koja je bila okosnica i elitna brigada ne samo V korpusa već i Armije RBiH. Ova brigada je formirana 19.2.1992, a njen prvi komandant bio je tada major Atif Dudaković. Aktivno učešće ove brigade ostalo je prepoznato u akcijama “Plamen 93“, „Gorica 03“, „Tigar- Sloboda 94“, „Sana 95“…

U vrijeme formiranja V korpus ARBiH od naoružanja je posjedovao: 1 tenk T-55, 2 topa 76 mm, 1 BOV, 3 minobacača, 1094 automatske  puške, 479 poluautomatskih pušaka (PAP),  152 puškomitraljeza, 120 mitraljeza, 48 snajperskih pušaka…

Zona odgovornosti Petog korpusa obuhvatala je cijelu Krajinu, gradove Bihać, Bos. Krupu, Cazin, Veliku Kladušu… Komandanti V korpusa ARBiH bili su: major Hajrudin Osmanagić (samo u vrijeme formiranja), general-major Ramiz Dreković i divizijski genal Atif Dudaković. Načelnik štaba bio je Mirsad Selmanović.  V korpus je vodio borbu sa vojskom srpske Krajine, vojskom Rs, secesionistima AP Zapadna Bosna Fikreta Abdića, koji su izdajnički sarađivali sa srpskim i hrvatskim vojno-političkim rukovodstvima. Posljedice Abdićeve izdaje i saradnje ni do danas nisu sasvim prevaziđene.

U toku dejstava Peti korpus je imao je 618 oficira, 829 podoficira, 8705 vojnika, što je činilo 10.152 borca.

Najznačajnije operacije Petog korpusa

Najznačajnije bitke V korpusa ARBiH su: “Munja 93”, “Grabež 94”, “Breza 94”, te operacije “Tigar- Sloboda 94” , “Pauk”,  “Pećigrad”, “Sana 95”…

U ofanzivi “Munja 93” 11.1. 1993. godine (kojoj je prethodila akcija “Oganj 92” izvedena oktobra 92, sa kojom je zauzeta kota Ćorkovaća), slabo naoružani, puzeći po snijegu, Bužimski vitezovi 105 Viteške brigade predvođeni Izetom Nanićem prodrli su na prostor Banjana u predjelu Cazinske krajine i zauzeli strateški važan položaj u trouglu  između Bužima, Bosanske otoke i državne granice. Operacija “Munja 92” bila je jedna od najznačajnijih pobjeda za BiH, a mozak  operacije bio je Izet Nanić, koji je januara 1996. posmrtno unapređen u čin brigadnog generala ARBiH.

Operaciju “Grabež 94” izvele su 25.10.1994.g.  jedinice V korpusa ARBiH. U operaciji je potpuno je razbijen Drugi krajiški korpus vojske Rs i oslobođen plato sa kasarnom Grabež, a kasnije oslobođena i sela u Ljutočkoj dolini.  Plato Grabež i kasarna više nisu nikad pale u ruke  neprijateljskih snaga. Operacija je značajno podigla moral boraca i naroda, a u njoj je zarobljeno mnogo oružja i opreme. U kasnijim operacijama su oslobođeni Ripač, Orašac i Kulen Vakuf.

Operaciju ” Breza 94”  vodio je 1. Krajiški korpus VRS predvođen Ratkom Mladićem protiv 5. korpusa ARBiH  – posebno  505. Bužimske brigade. Imala je za cilj slamanje Petog korpusa, a trajala je od 4.9. do 12.9. 1994.g. Okončana je pobjedom Petog korpusa, u kojoj se svojom hrabrošću posebno istakao Komandant 505. Bužimske brigade Izet Nanić.  U operaciji je zarobljen 1 tenk i velika količina naoružanja.

Jedinice Petog korpusa ARBiH su 4.8.1994. oslobodile Pećigrad, do tada najveće agresorsko uporište.

Poseban značaj imala je Operacija “Sana 95”. To je bila posljednja vojna operacija ARBiH. Odvijala se tokom septembra i oktobra 1995.g. Vođena je u sadejstvu sa Hrvatskom vojskom, koja je do tada uspješno okončala operaciju “Oluja”. Već sredinom 1995.  srpske snage Rs udružene sa snagama Republike srpske krajine i secesionističkim snagama Autonomne pokrajine Zapadna Bosna pod zapovjedništvom Fikreta Abdića pokrenule su veliku ofanzivu na Bihaćki okrug.  Operacij je počela 10.10.1995.g. Udruženim snagama agresora suprostavili su se 5. i 7. korpus ARBiH pomognuti jedinicama ARBiH “Crni labudovi” i Kakanjskom brigadom. U operaciji “Sana 95” oslobođeni su gradovi: Bosanski Petrovac, Ključ, Ličko Petrovo selo, gdje su se jedinice Petog korpusa spojile sa vojskom R Hrvatske.  U toku ove operacije Bihaćki okrug je deblokiran nakon blokade koja je trajala 1.201 dan, a oslobodilačke snage su stigle pred Sanski Most i osolobodile ga 12.10.1995.g.

Već 13.oktobra u Daytonu (Ohio) povedeni su mirovni pregovori između zaraćenih strana, kojima je prekinuta agresija na BiH, ali je na domak Prijedora i Banja Luke zaustavljeno i naporedovanje ARBiH.

Prošlosti se moramo sjećati, ali ne u njoj živjeti

Prošlosti se moramo sjećati, baštiniti je, ali ne u njoj živjeti. To je i poruka boraca Petog korpusa.  Moramo se sjetiti svakog borca.  Ni jedan učesnik V korpusa ne smije biti zaboravljen. Ne smijemo ni u jednoj mjesnoj zajednici sretati gladne borce i nezaposlenu djecu šehida. Našu djecu odgajati u ljubavi prema BiH, prema drugom i drugačijem, a ne prema bilo kojoj vrsti mržnje. Krajina je najživotvorniji dio BiH i ona će to uvijek biti. Samo nam treba više sabura i mudrosti, da smanjimo inat, pa će naša Krajina opet procvjetati.

Na svečanoj akademiji povodom 26. godišnjice Petog korpusa prisutnima je prikazan desetminutni film o Petom korpusu ARBiH, u kome je predstavljen ratni put korpusa. Tom prigodom izraženo je žaljenje i upućena poruka slavnom komandantu V korpusa brigadnom generalu Atifu Dudakoviću i njegovim saborcima, koji se nalaze u pritvoru na osnovu nove optužnice za zločine koji im se pripisuju, da će im se pružiti puna moralna i materijalna pomoć i izraženo uvjerenje da će se njihova nevinost dokazati. Pri tome je istaknuto da se vjeruje u institucije vlasti, ali im se mora i ukazati na nedosljednost, greške i promnašaje  koje čine.

Kao posebna težnja i  dužnost sviju u USK-u predstavljena je ideja da se u Bihaću izgrade centralno Spomen obilježje i Muzej Petog korpusa ARBiH. Idejno rješenje za spomen obilježje u liku “Pegaza“ u prirodnoj veličini prisutni su mogli vidjeti izloženo u holu. Izražena je i potreba da pored Monografije Petog korpusa, koja je promovisana 17.4. 2018.godine, svoje monografije urade i sve brigade Petog korpusa. Monografija odslikava ratni put Petog korpusa i daje odgovore na mnoga pitanja iz ratnog perioda. Potsjećamo da je Monografiju Petog korpusa izradiio tim na čelu sa Fadilom Hasanagićem, načelnikom Ratnog štaba Petog korpusa.

Kako bihaćki mediji obavještavaju, pripadnici boračkih organizacija u svakom gradu kantona položili su cvijeće na šehidska spomen obilježja i na prikladan način, svečano i dostojanstveno obilježili ovaj veliki krajiški i b-h jubilej. Bilo je to za mnoge i bolno sjećanje na najbolje sinove Krajine, koji su za odbranu Domovine Bosne i Hercegovine položili svoj živoz.

U isto vrijeme dok se odvijaju ovi događaji  grad Bihać i njegove građane potresa  teška migrantska kriza, koju zemlje EU neodgovorno prenose i prevaljuju na nepripremljeno stanovništvo i institucije Unsko sanskog kantona, koji  nema ni prikladne smještajne kapacitete ni sredstva da podmiruje potrebe sve većeg broja migranata koji dolaze na ovo područje.

Odbranom Krajine i BiH u Petom korpusu A RBiH rođeni su brojni heroji novog vremena, kojih će se uvijek sjećati,  a o njima i njihovom herojstvu pričati  ne samo Krajišnici. Samo neki od njih su  Izet Nanić, Hamdija Abdić zvani „Tigar“ …

Peti korpus Armije RBiH s pravom zovu “Sila nebeska“. O njemu će se širom Krajine, ali i diljem Bosne i Hercegovine, pričati priče,  pisati knjige, obilježavati i slaviti njegove velike pobjede i jubileji.

Burlington, Oktobra 22.2018                                                   Zijad Bećirević

Kažu u novinarstvu da “nije vijest ako pas ujede čovjeka, nego obrnuto – ako čovjek ujede psa…” S tim u vezi sam razmišljao da li je zaista vijest i da li je vrijedno komentirati izbor u organe vlasti još jednog u velikom nizu onih koji su počinili ili na drugi način odgovorni za zločine u BiH 1992-1995.? Ali, Nenad Stevandić, koji će u četiri naredne godine sjediti u klupama Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH kao lider Ujedinjene srpske i, kako slikovito reče Dragan Bursać, “rezervni točak Milorada Dodika”, jeste po mnogo čemu poseban lik i poseban slučaj. Zato zaslužuje i ovaj osvrt, ne samo kao javnu poruku njemu, nego više kao podsjećanje mojim sugrađanima, Kotorvarošanima i mještanima drugih mjesta u banjalučkoj regiji na zloglasni “crveni kombi” koji je u vremenu 1992-1995. bio više crven iznutra nego izvana. Naravno, od urinirane krvi pretučenih banjalučkih Bošnjaka i Hrvata, a taj opskurni Stevandić je, valjda to i vrapci na granama znaju, neodvojivi dio priče o “crvenom kombiju”.

Dakle, ratna prošlost “studenta iz Drvara” koji je orgijao po Banja Luci tih, ne godina rata, kojeg u Banja Luci nije ni bilo, nego okupacije i gestapovskog djelovanja tadašnje banjalučke policije, je uglavnom poznata javnosti i ne bih se detaljnije vraćao na to. Samo ću ad hoc podsjetiti da osim što je povezan za zloglasni “crveni kombi” čija posada je znakovito participirala u gospodarenju života i smrti u Banja Luci, tog Stevandića vežu i za ubistvo inspektora Miodraga Šušnice, 10. aprila 1992., za likvidaciju Ivice Beneša, Nerke Mešinovića…. Ne, nije procesuiran ni za jedno ubistvo a pogotovo za svoju “turoperatorsku” ulogu u djelovanju “crvenog kombija”. Znači li to da nije kriv i da ne treba da odgovara? Naravno da ne znači! Ali, moramo progutati i ovu gorku pilulu da će takav jedan tip sada četiri godine iz skupštinskih klupa u Sarajevu orgijati protiv “mudžahedinskog Sarajeva”, “Teherana”, “sultana” i ostalim drskim podvalama i stereotipima koji su plod njegove bolesne mašte i uma, a koje je do sada izgovarao iz Banja Luke. Pravna država u Bosni još je na dugoj listi čekanja i popričekat ćemo dugo da dođe na red i uvede kakav-takav red u Državi. Dok se to ne desi, valja nama durati mnoge na svim nivoima vlasti, a sada eto i jednog banjalučkog zlikovca Nenada Stevandića kao participanta zakonodavne vlasti (kakav paradoks!). Jedino što se još ne zna da li će taj tip, kao jedan od “zaslužnih pripadnika otadžbinskog rata”, u Sarajevo dolaziti nekim kombijem, po mogućnosti crvene boje izvana, jer iznutra ne bi ovoga puta mogao biti crven zbog okolnosti koje su drugačije nego one iz perioda 1992-1995.? Da taj kombi i njega i sve nas koji smo preživjeli banjalučku golgotu podsjeti na ta vremena i njegove protagoniste. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, ali brate, zaboravan smo narod…!

Bedrudin GUŠIĆ

 

SPASITELJI

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

S velikom nevjericom i zaprepašćenjem sam primio vijest da je Vlada Federacije BiH, doslovno na mala vrata i ispod stola, donijela jednu znakovitu odluku koja može imati katastrofalne posljedice po bh. društvo i njegovu demografsku sliku danas, a pogotovo sutra: Odluku o legalizaciji istospolnih brakova u F BiH. Ušas, šok, konsternacija.. sve mi se to u istoj sekundi motalo po glavi. Zar i ti, majko Bosno?! Zašto?! Zašto na mala vrata? Zar u F BiH nemate preča posla pa sad ponašate se, Fadile Novaliću, SDA ministri i ostali koji ste glasali za tu antiBožiju i antiprirodnu odluku, u stilu one ” besposlen pop i koze krsti…”? Jeste li svjesni koliko ste povrijedili osjećaje svih građana F BiH koji slijede ne samo vjerska načela, nego i moralna i prirodna u smislu da se ljudska vrsta obnavlja samo i nikako drugačije osim kroz instituciju braka između muškarca i žene, a sve ostalo je bogohulno, neprirodno i na fonu je samouništenja čovječanstva? Ne, ovo nije upereno protiv onih koji su orijentirani prema istospolnim ljudskim bićima i neka to ostane u domenu njihovog privatnog života. Zar to pitanje vi iz Vlade F BiH smatrate toliko prostim da ga se preko koljena može prelomiti? Hej, ko ste vi da u ime svih građana donosite tako važnu odluku? Ako je uopće trebalo na tu temu raspravljati, a nije jer je to zadiranje u Božije i prirodne zakone, onda je trebala biti provedena šira društvena rasprava u koju bi bili uključeni svi relevantni segmenti društva – od akademske zajednice, vjerskih autoriteta do “običnih” građana. Sve je to izotalo, Fadile Novaliću! Čemu žurba i čemu na mala vrata, Fadile? Je li to bio domaći zadatak koji je tebi i društvu u Vladi F BiH neko zadao? Ako i jeste, taj zadatak se glatko odbija, Fadile! Kako će se sada tako nešto objašnjavati djeci u školama?! Kakve generacije će odrastati u našoj zemlji u ambijentu u kojem se legalizira institucija koja je protiv Boga, a samim tim i protiv čovjeka, u konačnici? Mogao bih do kijametske ikindije obrazlagati pogubnost ove bogohulne odluke po BiH, njeno društvo i njen identitet, ali potrebe za to nema. Dok nas vladajući časte ovakvim šokantnim odlukama, dotle će još koji izborni ciklus popričekati Sejdić, Finci, Pilav, Zornić….. a Bog zna koliko dugo Bošnjaci i Hrvati iz RS-a, odnsno Srbi iz F BiH da budu birani u Predsjedništvo BiH. Zato, Fadile Novaliću i drugovi ministri iz Vlade F BiH, jeste li svjesni da će vaša imena ostati upisana na sramnim stranicama historije BiH?!

Bedrudin GUŠIĆ

 

IMA LI SPASA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

To je više prevršilo svaku mjeru ne samo diplomatskog, nego i dobrog ljudskog ponašanja, pa i kućnog odgoja: Andrej Plenković, premijer Republike Hrvatske, je i ovih dana na drzak i bezobrazan način, najprije u Parizu, a potom i u Briselu, pokušao da internacionalizira problem rezultata izbora u BiH, ili, bolje rečeno, da internacionalizira problem što nije izabran Dragan Čović. Podsjećam, Plenković je premijer Republike Hrvatske, a ne Bosne i Hercegovine! I tačka, odnosno uskličnik. Njegove floskule kako su oni (Vrhovništvo te, susjedne nam zemlje) po Ustavu obavezni štititi interese bh. Hrvata i da to čine kao jedan od garanata Dejtonskog sporazuma, su jednostavno netačne. Tačno jeste da su oni, ako im Ustav nalaže, dužni brinuti o bh. Hrvatima (nekada, do instaliranja velikohrvatskog hegemonističkog projekta, Bošnjacima katoličke vjeroispovjesti, ali da u to sada ne ulazimo, poštujmo osjećaje u etničkom smislu trećeg konstitutivnog naroda u BiH, danas), ali preko institucija Bosne i Hercegovine u kojoj su itekako involvirani Hrvati i naročito oni iz Čovićevog HDZ-a, i tačno jeste da Hrvatska, kao ni Srbija, nije nikakav “garant Dejtonskog mirovnog sporazuma”, nego država koja je kao jedan od agresora sudjelovala u ratu u R BiH. Stoga, ne lažimo se i ne obmanjujmo javnost, Plenkoviću, Kolinda i ostali…! Pogledajte šta piše u presudi ICTY-ja iz Haga o UZP-u!

Stoga, Plenkovićev lažnjak (jer zvanični izvještaj iz kabineta francuskog predsjednika to ne spominje) da je u susretu s francuskim predsjednikom Macronom pričao o Bosni i Hercegovini i njenom izbornom zakonu, treba javno osuditi, posebno od strane zvaničnika BiH. Naravno, svjesni smo da tu nema jedinstvenog stava, ali oni bh. zvaničnici koji drže do BiH kao suverene i nezavisne države, neka dižu svoj glas. A digli su ga već Šemsudin Mehmedović i Denis Zvizdić.

Plenković u svome miješanju u poslove BiH ide čak i dalje pa je ovih dana u Briselu pokušao da problem rezultata izbora u BiH, odnosno poraza Dragana Čovića na izborima provedenih po istom Izbornom zakonu po kojem je taj isti Čović bio izabran 2014., internacionalizira, odnosno, zloupotrebljavajući članstvo u EU, digne taj problem na nivoe institucija EU.

Dakle, premijer susjedne Hrvatske se, zapravo, pretvorio u megafon poraženog Dragana Čovića i u baštinika presuđenog UZP-a, u kojem je, kao što je poznato, participirala i njegova zemlja. Ovo je još jedan od eklatantnih primjera kako se hrvatski državni vrh pretvorio u taoce jedne političke opcije u BiH i samo jednog dijela hrvatskog naroda u njoj. To svakako ne samo da nije na fonu europejstva i europskih vrijednosti, kakvim se žele predstaviti čelnici našeg sjeverozapadnog susjeda, već ne doprinosi ni dobrosusjedskim odnosima između naše dvije zemlje. Nažalost, tako će biti, pa čak i gore, sve dotle dok se hrvatski državni vrh ne distancira od UZP-a, odnosno dok se ne prestane miješati u unutarnje stvari BiH. Imajući višegodišnja iskustva sa HDZ-om RH kada je na vlasti, nemamo razloga biti optimisti. Stoga, na ovakve drskosti hrvatskih najviših dužnosnika treba oštro reagirati, bez obzira šta o tome misli onaj s minđušom (Vjekoslav Bevanda), njegov šef i ostali baštinici UZP-a, bilo iz Gruda, zapadnog Mostara i drugih dijelova Škutorije, bilo iz Zagreba.

Bedrudin GUŠIĆ

 

SAV: Antifašistička događanja

Posted: 18. Oktobra 2018. in Intervjui

POZIV

NA JAVNU AKCIJU „DAN POBEDE“ I TRIBINU „GDE ŽIVI EKSTREMIZAM?“

Pozivamo Vas na antifašističku akciju „Dan pobede“ i tribinu „Gde živi ekstrmizam“ koje će biti organizovane u utorak, 23. oktobra 2018. godine, u čast oslobođenja Novog Sada u Drugom svetskom ratu.

Oba događaja organizuje Antifašistička koalicija

1

u okviru projekta „Jačanje ekstremizma i građanski otpor – Srbija 2018“.

Javna akcija biće realizovana od 17 časova, u Zmaj Jovinoj ulici (kod Katedrale) i uključiće podelu antifa materijala, brošure „Heroine i heroji antifašizma“, razgovor sa građanima i građankama Novog Sada i nastup hora „Naša pjesma“ koji izvodi antifašistički i partizanski repertoar.

Na tribini „Gde stanuje ekstremizam?“, od 19 časova u Medija centru Vojvodine (Zmaj Jovina 3/I), biće predstavljen deo rezultata istraživanja i mapiranja ekstremizma u Vojvodini i otvorena debata o posledicama, reagovanju institucija i države, i našim odgovorima na detektovane oblike ekstremizma. Na tribini će svoje radove i rezultat mapiranja predstaviti mladi učesnici i učesnice Projekta, a u okviru debate govoriće pravnica Sofija Mandić (Centar za podršku ženama) i istoričar Milovan Pisarri (Centra za istraživanje i edukaciju o Holokaustu). U ime projektog tima obratiće se predsednik Saveza antifašista Vojvodine prof. dr Duško Radosavljević, a moderatorka tribine biće novinarka Vanja Đurić.

Projekat “Mapiranje ekstremizma i građanski otpor – Srbija 2018” sprovode Centar za podršku ženama i vojvođanska Antifašistička koalicija, uz finansijsku podršku Fondacije za otvoreno društvo Srbija.

Nadamo se da ćete prihvatiti naš poziv i biti deo obeležavanja Dana oslobođenja Novog Sada u Drugom svetskom ratu.

1 Antifašističku koaliciju čine: Savez antifašista Vojvodine, Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Hrvatski građanski savez, Vojvođanski klub i Zelena mreža Vojvodine, Vojvođanska politikloška asocijacija, Centar građanskih vrednosti, Centar za interkulturalnost, Centar za odršku ženama, Novi Optimizam, Helsinški odbor za ljudka prava u Srbiji, Vojvođanski građanski centar, Vojvođanski kulturni klub „Vasa Stajić“

AGENDA

17.00 – 18.30 Javna akcija „Dan pobede“

Učestvuju: aktivisti i aktivistkinje Antifašističke koalicije i hor „Naša pjesma“

19.00 – 20.30 Tribina „Gde stanuje ekstremizam?“

Govore: učesnici i učesnice Projekta – Nataša Ivanježa, Maja Leđinac, Milica Nedović i Dejan Bagarić;

prof. dr Duško Radosavljević, Sofija Mandić i Milovan Pisarri i predstavnik/ca FOD-a


HEROINE i

HEROJI

antifašizma.

DEVETOMAJSKI PROGLAS

 

ANTIFAŠISTIČKE KOALICIJE

Danas, 9. maja 2018. godine, na dan kada su pre 73 godine savladana najveća zla dvadesetog veka – fašizam i nacizam, mi, slobodni građani i

građanke, udruženi u vojvođansku Antifašističku koaliciju’, iz Novog Sada upućujemo poziv organizacijama i grupama, političkim strankama, aktivistima/kinjama, profesorima/kama, naučnicima/cama,

radnicima/cama i zemljoradnicima/cama, nezaposlenima, penzionerima/kama, preduzetnicima/cama, studentima/kinjama i omladincima/kama – svim slobodoumnim građanima/kama Srbije, da

nam se priduže u otporu daljoj fašizaciji društva.

Srbijom danas vladaju političke strukture koje svoje delovanje zasnivaju na poricanju antifašizma kao temeljne vrednosti moderne Evrope i

savremene civilizacije.

Srbija je zahvaćena političkim i društvenim devijacijama: uništavaju se institucije, ukida se sloboda mišljenja i govora, širi se strah, a

svakodnevno se proizvode neprijatelji.

U javnom prostoru dominiraju organizacije i javne ličnosti koje zastupaju ideologije identične ili veoma slične najvećim pošastima modernog

dobra – fašizmu i nacizmu.

Decenijama unazad sistemski se poriču antifašizam i njegove tekovine. Na delu je organizovana, i od gotovo svih ključnih institucija podržana,

revizija istorije. Rehabilituju se ne samo ličnosti nego i koncepti zasnovani na zatvorenosti, totalitarizmu, klerikalizmu, nacionalizmu,

nasilju i mržnji prema svemu što je drugo i drugačije.

Od strane političkih elita danas se tolerišu i podržavaju ekstremističke i profašističke organizacije i grupe, a na meti su aktivisti/kinje, novinari/ke

i svi koji slobodno misle i govore.

Procesi u našem društvu u potpunosti su suprotni temeljima ujedinjene Evrope kao najvećeg mirovnog projekta posle Drugog svetskog rata, za

koji su se građani i građanke Srbije većinski opredelili.

Antifašističku koaliciju inicirali su 25. Januara 2018. godine Savez antifašista Vojvodine, Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Hrvatski građanski savez, Vojvođanski klub i Zelena mreža Vojvodine.

Mi ne smemo da zaboravimo da je antifašizam kao sistem vrednosti nastao u odbrani ljudskih prava, sloboda i jednakosti, i da se zasniva na toleranciji i otvorenosti prema drugima i drugačijima, te da predstavlja potpunu suprotnost kultu vođe, kultu nacije i kultu nasilja i militarizma.

Mi danas ne smemo da dozvolimo da se zaborave strašni zločini učinjeni od strane raznih fašističkih i totalitarističkih pokreta i država, ne samo u daljoj nego i nama bliskoj istoriji.

Sistemsko urušavanje antifašističkih vrednosti predstavlja napor da se ti i takvi zločini opravdaju i zaborave, a počinioci zločina predstave kao heroji nacije.

Iz svih ovih razloga organizacije civilnog društva, političke stranke i pojedinci/ke udružuju se u široku Antifašističku koaliciju koja će zajednički delovati u cilju:

  1. Stvaranja društvene snage koja će promovisati vrednosti antifašizma i podsticati demokratske procese zasnovane na dijalogu, uvažavanju različitosti, solidarnosti i slobodi kritičkog govora i mišljenja;
  2. Pružanja organizovanog otpora fašizaciji Srbije, širenju nacionalne, verske i rasne mržnje, ispoljavanju verbalnog, fizičkog i svakog drugog nasilja prema onima koji su druge nacije, vere, rase, političkog opredeljenja, seksualnog ili rodnog identiteta, prema onima koji drugačije misle i koji se usuđuju da to svoje mišljenje i javno iskažu;
  3. Suprotstavljanja daljoj reviziji istorije koja se zasniva na relativizaciji i rehabilitaciji politika, ideologija i ličnosti koje su dovele do smrti i unesrećivanja miliona ljudi, kao i utvrđivanja naučno relevantnih činjenica o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih godina;
  4. Angažovanja na zabrani delovanja neofašističkih, ekstremno desnih i klerikalnih organizacija, koje promovišu mržnju i šire nasilje;
  5. Sistematskog suprotstavljanja svim političkim i društvenim procesima koji se zasnivaju na totalitarizmu, autoritarizmu, kultu ličnosti, represiji, širenju straha i nasilja;
  6. Zaustavljanja zloupotrebe državnih, naučnih i obrazovnih institucija u promovisanju neofašizma, desnog ekstremizma, autoritarizma, nacionalizma;
  7. Ugradnji vrednosti antifašizma u temelje politike i društva, uključujući i obrazovni sistem i sistem celoživotnog učenja;
  8. Širenja svesti građana/ki o tome da svako ima pravo na slobodan i dostojanstven život i rad, na slobodu mišljenja i govora, da su ljudi ravnopravni bez obzira na rasne, verske, nacionalne, političke, ideološke, seksualne i druge razlike;
  9. Uključivanja mladih i njihovog vaspitanja u duhu anfifašističkih vrednosti;
  10. Uspostavljanja i jačanja saradnje sa drugim antifašističkim organizacijama u zemlji, regionu i širom sveta.

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

U Novom Sadu, 9. maja 2018. godine

HEROINE i

HEROJI antifašizma.

Novi Sad, oktobar 2018.

UVODNA REC

Pričama koje objavljujemo u brošuri Heroine i heroji antifašizma ukazujemo dužno poštovanje prema ljudima iz naše prošlosti koji su svoje živote ugradili u temelje slobode čitavih generacija.

Brošura je doprinos Antifašističke koalicije širim naporima da se od zaborava otrgnu i iznova afirmišu ličnosti sa prostora bivše Jugoslavije koji su svojim delima i žrtvom uspostavili moralne vertikale za sva vremena.

Istina je da su na ovom mestu mogle biti ispisane priče o stotinama drugih ličnosti koji su svoje sudbine vezali za borbu protiv fašizma. Ipak, ovoga puta heroine i heroje antifašizma birali smo po izuzetnosti njihovih ličnosti i dela. Nismo menjali njihove vlastite iskaze niti ih na bilo koji način prilagođavali okolnostima sadašnjice. Nastojali smo da ih predstavimo onako kako su oni sami sebe, autentično, prikazali.

U izboru smo se vodili kako intelektualnim, tako i emotivnim utiscima. Težili smo da istaknemo veličinu antifašističkog otpora i nepokolebljivu odlučnost ovih izuzetnih ljudi da se bore za humanije i slobodnije društvo.

Takođe, u ovoj brošuri naše težište nije bilo na frazi „Smrt fašizmu“, nego na odgovoru „Sloboda narodu“, jer stvarni antifašista ne voli sukob i borbu same po sebi – on voli cilj zbog kog borbu smatra neophodnom. Istinski antifašista je čovek koji pred sobom uvek ima ideju života u miru, druženju i saradnji sa drugim čovekom, on je – čovek za čoveka.

Dopustili smo da na nas utiču i osećanja koja su dela naših heroina i heroja potakla. Jer, šta bolje inspiriše od spoja racionalnog i emotivnog?

A danas je, čini se, više nego ikada, potrebno uliti nadu i pokazati primer ispravnogi moralnog života.

‘Antifašističku koaliciju čine: Savez antifašista Vojvodine, Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Hrvatski građanski savez, Vojvodtanski klub i Zelena mreža Vojvodine, Vojvodanska politikloška asocijacija, Centar gradanskih yrednosti, Centar za interkulturalnost, Centar za podršku ženama, Novi Optimizam, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Vojvođanski građanski centar, Vojvođanski kulturni klub ,,Vasa Stajić”.

Stjepan Steva FILIPOVIĆ

PROTIV MRŽNJE I SA OMCOM OKO VRATA

Stjepan Filipović rođen je 27. januara 1916. godine u Opuzenu (današnja Republika Hrvatska). Odrastao je u Mostaru, a u Kragujevcu se obrazovao za zanatliju. Kao mlad radnik učestvovao je u brojnim radničkim štrajkovima i demonstracijama u Kraljevini Jugoslaviji.

Nakon okupacije zemlje učestvuje u pripremama za podizanje oružanog ustanka, te se kao jedan od prvih boraca Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda ističe hrabrošću i brzo napreduje u hijerarhiji Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Krajem 1941. godine, Stjepan Filipović biva zarobljen u selu Trbosilje kod Loznice, od strane četnika Koste Pećanca. Ubrzo je premešten u zatvor Gestapo-a u Beogradu, gde je izložen ispitivanju i mučenju. Nakon izvesnog vremena okarakterisan je kao „nemoguć slučaj“ za saradnju i upućen u Valjevo na javno pogubljenje.

Na pogubljenje je izveden 22. maja 1942. Stojeći pred vešalima Stjepan je uzvikivao reči poruge Hitleru i okupatoru i poruke ohrabrenja okupljenom stanovništvu. Kada su dvojica četnika prišla da mu stave omču, ovaj partizan hrvatske nacionalnosti je to odbio rečima: „Nemojte, braćo Srbi, vi da me vešate, neka me vešaju Nemci“!

Pošto je jedan od četnika bio uporan, Stjepan je sam uzeo omču i desnom rukom je stavio oko vrata. „Ustajte! Ne plašite se smrti, ona se samo kukavicama čini strašnom! Smrt nije ništa neobično! To ćete videti za koji trenutak kada mi omča preseče dah. U borbu, drugovi i drugarice! Povadite svoje zarđale puške, izvojujte svoju slobodu i prava, iskorenite domaće izdajnike i sve pomagače i sluge fašizma! Pristupite partizanskim odredima! Pomažite Narodnooslobodilačku borbu! Dole Hitler!“ – uzviknuo je Stjepan sa vešala.

Stjepanova braća Šimun i Nikola takođe su poginuli od ruke fašističkog okupatora, podelivši sudbinu brojnih Srba i sugrađana drugih nacionalnosti.

Uzdignute pesnice Stjepana Filipovića pod vešalima is omčom oko vrata, nekoliko trenutaka pre smrti, i zbunjeni pogledi nemačkih vojnika i četnika, postali su simbol antifašističke borbe naroda Jugoslavije. I ne samo bivše zajedničke države, nego i sveta, jer je ta fotografija deo stalne postavke Memorijalnog muzeja holokausta u Vašingtonu, a svojevremeno je bila izložena u sedištu Ujedinjenih nacija, zajedno sa svim drugim artefaktima koji prikazuju ključne trenutke istorije čovečanstva.

Stjepanu Filipoviću podignuta su nakon rata dva spomenika – u rodnom Opuzenu iu Valjevu. Spomenik u Opuzenu porušen je tokom ratnih dešavanja 1991. godine. Jedan od autora spomenika, znameniti hrvatski vajar Miro Vuca o tom događaju je rekao: „Kad su rušitelji spomenika srušili spomenik na taj način su ubili i mene“. Spomenik heroju do danas nije obnovljen.

Čedomir Ljubo ČUPIĆ

„Sa osmijehom, mitskim pred smaknućem kao vjenčanjem”…

stihovi pesnika Bobana Velimirovića

Čedomir Ljubo Čupić rođen je 1913. godine. Poreklom je iz Zagarača, iz Crne Gore. Potiče iz radničke porodice, koja je jedno vreme živela u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon povratka iz Amerike živeo je u Nikšiću, gde je završio gimnaziju. Upisao je studije prava u Beogradu i tamo se uključio u progresivni studentski pokret, kao iu rad Komunističke partije Jugoslavije.

Nakon kapitulacije, aprila 1941. godine, vratio se u Nikšić i radio na pripremama oružanog ustanka. Kao komesar čete Nikšićkog partizanskog odreda, aprila 1942. godine zarobljen je u borbi protiv Italijana i četnika na Kablenoj glavici kod Nikšića. Uprkos izloženosti zatvorskoj torturi, prkosio je okupatorskim i kvislinškim snagama, i poručivao rodbini da ne pokušava da za njega traži milost. Na suđenju Ljubu i grupi drugih saboraca on je otvoreno i glasno podvrgao poruzi većnike tog suda. Mirno i dostojanstveno je saslušao smrtnu presudu.

*

.

ima

Maja 1942. godine izveden je na strelište ispod Trebjese kod Nikšića. I na tom mestu je nastavio da bodri drugove, podižući buntovnički duh kod stanovništva prinuđenog da prisustvuje javnom smaknuću. Vezanih ruku i iščekujući streljanje, Ljubo je uputio osmeh za večnost, osmeh koji nam i danas govori mnogo o ovom velikanu i njegovim stremljenjima.

Otpor mržnji i fašizmu, a ljubav prema istini, pravdi i životu – poruke su koje nam šalje osmeh ovog heroja. Ljubo je, čak i kad su ga pogodili prvi rafali, stajao uspravno, dovikujući okupljenima da će doći dani slobode.

O Čedomiru Čupiću često se govori kao crnogorskom Če Gevari. Za narodnog heroja proglašen je u julu 1953. godine. Nakon mnogo godina, 13. jula 2018. godine dobio je i zasluženi spomenik u Nikšiću. Na bronzanoj ploči ispred spomenika uklesana je petokraka, a ispod nje tekst koji glasi:

ČEDOMIR-LJUBO ČUPIĆ (1913-1942)

NARODNI HEROJ STRIJELJAN 9. V 1942. U NIKŠIĆU NJEGOV OSMIJEH POSTAO JE

SIMBOL ANTIFAŠIZMA.

Miloje PAVLOVIĆ PROFESOR DO POSLEDNJEG ČASA

Miloje Pavlović je rođen 1887. godine u selu Gornje Jarušice, kod Rače Kragujevačke. Završioje gimnaziju u Kragujevcu, a Filozofski i Pravni fakultet na Univerzitetu u Beogradu. Bio je vojnik u balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu, prvo kao podoficir, a onda kao oficir. Za pokazanu hrabrost odlikovan je Ordenom belog orla s mačevima i Zlatnom medaljom za hrabrost. Od 1913. do 1929. bio je zaposlen u Prvoj muškoj gimnaziji u Kragujevcu, jedno vreme i kao direktor. Potom je bio direktor gimnazije u Valjevu, a od 1932. godine do smrti bio je direktor Ženske učiteljske škole u Kragujevcu. Bio je upravnik i drugih značajnih kulturnih i obrazovnih organizacija, i istaknuti kulturni i društveni radnik. Govorio je četiri strana jezika. Insistirao je na promovisanju demokratskih vrednosti. Kao direktor Učiteljske škole, podržavao je rad Naprednog omladinskog pokreta. U više navrata se suprotstavljao težnji policije da nadzire rad škole i učenika: „Dok sam ja ovde direktor, policija se neće mešati u nadzor nad mojim učenicima”. Uprava policije se povlačila, jer je Pavlović imao veliki društveni ugled. Miloje Pavlović bio je dosledan patriota i antifašista. Govorio je na protestima protiv pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Nakon okupacije Jugoslavije rad direktora Pavlovića i njegove škole bio je pod budnim okom okupatora i kolaboracionista.

U znak odmazde zbog ubistva i ranjavanja većeg broja vojnika nemačkog Vermahta u akciji pokreta otpora 16. oktobra 1941. godine, nacisti i snage kolaboracije su 20. oktobra 1941. godine uhapsile više hiljada građana i pripadnika školske omladine Kragujevca. Miloje Pavlović je bio među njima. Sutradan su uhapšeni i izvedeni na strelište.

Profesoru Pavloviću je, kao uglednoj ličnosti koja bi mogla pomoći u dovođenju u red lokalnog građanstva, ponuđena sloboda. On je tu ponudu odlučno is prezirom odbio, rekavši da je njegovo mesto u stroju, i da želi da do kraja deli sudbinu svojih đaka.

Tako je profesor zajedno sa svojim đacima, kolegama i ostalim građanima streljan 21. oktobra 1941. godine u kragujevačkim Šumaricama. Smatra se da je pred streljačkim vodom uzviknuo antologijsku rečenicu:

„Pucajte, ja i sada držim čas”! Bilo da je ove reči on zaista izrekao u času streljanja, ili da su mu naknadno pripisane, Miloje Pavlović svojim je gestom uistinu održao najvažniji čas – čas ljudskosti i herojstva.

Za narodnog heroja profesor Miloje Pavlović proglašen je 27. novembra 1953. godine.

HUMITE JA ACASA ДРЖИМЧАС

Leontina KRAUS

UČITELJICA

Leontina Kraus rođena je 1881. godine u Bišćenovcu kod Varaždina. Radni vek Leontina je posvetila pozivu učiteljice, a u vreme Drugog svetskog rata je živela u Beogradu kao penzionerka. Nije pripadala nijednoj političkoj partiji, niti bilo kojoj drugoj organizovanoj političkoj grupi.

Tokom 1942. godine Leontina Kraus je svojom samostalnom voljom uputila nekoliko pisama Milanu Nediću, otvoreno osuđujući nehumanu i zločinačku delatnost njegove kvislinške vlade.

Kao učiteljica koja je život posvetila odgoju i obrazovanju mladih ljudi, Leontina Kraus odbijala je da prihvati brutalnu represiju koja je sprovođena nad građanima. U jednom od pisama koje je uputila Milanu Nediću, predložila je da Specijalna policija zameni njen život za život najmlađeg zatočenog komuniste. Ovo pismo Leontina Kraus poslala je 8. decembra 1942. godine:

Gospodinu Predsedniku Srpske Vlade

Molim da oslobodite najmlađeg komunistu osuđenog na smrt streljanjem,

a na njegovo mesto da se stavi mene.

U Beogradu, 8. 12. 1942.

Cvetkova 6, kvart 7,

Leontina Kraus

Istog dana u svom stanu napisala je i pismo upućeno ,,Srpskom Narodu“, u kom je rekla:

„Smrt nije bolna-i smrt je lepa kada časno sledimo poziv Prirode”.

1 «схалк капелираас

е

А. е 2.rov

и еко- ка са в са О нас с не ја е сна- ска

1

feri, 14

– x 14.

BONOMAT ja debut

Svoja poslednja osećanja je posvetila ,,Komunistima“. Nekoliko dana kasnije, 17. decembra 1942, Leontina je uhapšena i sprovedena u koncentracioni logor Banjica. Na saslušanju je izjavila da joj je otac bio Jevrejin prekršten u rimokatoličku veru, a majka poreklom

Hrvatica i Nemica. Sâma se izjasnila kao Srpkinja i ateistkinja.

Streljana je u zoru 7. juna 1943. godine u Jajincima. U beogradskom naselju Banjica jedna ulica nosi ime Učiteljice Leontine Kraus.

к длог”

Да се у току денаtаgег дана ухапси КРАУс ЛСіль iiiA, учитељица у се нзи , са станом у цветко кој Үa лици бр. б.

Претрес стена, у циљу компроми худућег материал јала, обавезан је,

15 децембра 1942

Beorpan

11

Žarko ZRENJANIN „UČA“ BESMRTNI „CRVENI GENERAL“

Žarko Zrenjanin rođen je 1902. godine u selu Izbište kod Vršca. Kao veoma mlad stekao je prva iskustva u predavačkom radu, nakon čega odlučuje da se posveti obrazovanju i budućnosti u prosveti. Godine 1923. završio je Učiteljsku školu u Somboru, kada dobija svoju prvu učiteljsku službu u makedonskom selu Kanatlarci. Tri godine kasnije dobija i službu u svom rodnom selu. U svom učiteljskom radu organizovao je kurseve opismenjavanja, obnovio čitaonicu i seosku knjižnicu, organizovao predavanja o zdravlju, higijeni, poljoprivredi i brojnim drugim važnim društvenim pitanjima, dovodio brojne gostujuće predavače, pomagao lokalno stanovništvo iskustvima i savetima. Bio je posvećen i nesebičan prosvetitelj u i van svog radnog mesta, zbog čega je dobio nadimak „Uča“. Vremenom postaje i posvećeni politički aktivista, snažno privržen idejama jednakosti i ravnopravnosti. Borio se za prava i emancipaciju siromašnog radnika i seljaka. Pored srpskog, govorio je imađarski, nemački, turski i ruski jezik.

Kao važan levičarski aktivista uhapšen je 1933. godine, u doba Sestojanuarske diktature, i osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine. Tri meseca je proveo u samici. Iz zatvora je pušten 1936, kao još odlučniji u svom društvenom angažmanu. Do rata 1941. hapšen je pet puta i mučen u različitim policijskim zatvorima.U martovskim događajima rukovodio je antifašističkim

demonstracijama u Pančevu i Vršcu.

Kada je okupacija zemlje otpočela, Zrenjanin je organizovao pripreme za oslobodilačku borbu u Vojvodini. Najviše je radio u Banatu, gde je inicirao stvaranje partizanskih odreda i oružane akcije ujulu 1941. godine.

Gestapo je ulagao velike napore da uhvati ,,Crvenog generala“, kako su nazivali Žarka Zrenjanina. Početkom novembra 1942. godine, prilikom priprema za odlazak u Srem, i dalje u Bosnu, gde bi učestvovao na prvom zasedanju AVNOJ-a, Zrenjanin je izdan nacistima. Opkoljen je u selu Pavlišu, kod Vršca, 4. novembra 1942. Pokušavajući da se zajedno sa saborcem Strahinjom Stefanovićem probije kroz obruč od više stotina vojnika, poginuo je u junačkom jurišu. Stefanović je poginuo od vlastite bombe, koju je aktivirao da ne bi pao u ruke neprijatelju.

U kojoj meri je Žarko Zrenjanin Uča bio važan za Narodnooslobodilačku borbu u Banatu, govori činjenica da su u narednim godinama neki njeni pripadnici iznosili informaciju da je Žarko živ – kako bi očuvali duh potčinjenog stanovništva i drugih pripadnika Pokreta.

Od 1946. godine grad koji se kroz istoriju zvao Veliki Bečkerek i (vrlo kratko vreme) Petrovgrad, sa ponosom nosi ime ovog revolucionara i humaniste- veliko ime Zrenjanin.

Poslednjih godina, iz desničarskih i krugova koji zagovaraju reviziju istorije pokretano je više inicijativa da se gradu vrati staro ima Petrovgrad. Svim dosadašnjim inicijativama građani i građanke Zrenjanina pružili su snažan otpor.

DA ZRENJANIN OSTANE

Feješ KLARA „Feješ Klara, kći naših naroda Srce veliko ko naša sloboda“

Feješ Klara rođena je 29. januara 1921. godine u Budimpešti u zanatlijskoj porodici jevrejskog porekla. Otac joj je učestvovao u mađarskoj proleterskoj revoluciji. Kasnije je bio progonjen i primoran da ilegalno napusti zemlju. Klara je sa svoje dve sestre 1923. došla u Jugoslaviju. Posle dve godine provedene u Kanjiži, porodica se preseljava u Kikindu. Klara je tu završila osnovnu školu i

gimnaziju. Potom je upisala studije medicine u Beogradu.

Još kao gimnazijalka Klara je pristupila Naprednom omladinskom pokretu i u VI razredu gimnazije postala je članica SKOJ-a i aktivirala se u literarnoj sekciji, kulturno-prosvetnim društvima u URSS-ovim sindikatima. Učestvovala je u mnogim akcijama i demonstracijama koje je organizovala Studentska omladina Beograda.

Nakon okupacije, kao član OK SKOJ-a za severni Banat, prelazi na rad u Petrovgrad (Zrenjanin), koji je postao sedište PK KPJ, a nešto kasnije i PK SKOJ-a za Vojvodinu. Krajem septembra, po odluci PK KPJ, odlazi na rad u Bačku. Kao sekretarka i kurirka Svetozara Markovića Toze, tokom 1942. godine Klara se bori u više mesta

Bačke pomažući u uspostavljanju veza i obnavljanju partijskih i skojevskih organizacija, izdavanju, prevođenju i rasturanju propagandnog materijala. U ratu su je zvali i,,Edeš“.

Posle pada organizacionog sekretara PK Svetozara Markovića Toze, novembra 1942. godine Klara napušta Novi Sad. Ubrzo postaje centralna figura Omladinskog pokreta u Bačkoj. Septembra 1943. ulazi u oblasni komitet SKOJ-a za Bačku i Baranju (trebalo je da postane njegova sekretarka).

Stalno u pokretu, vešta u prerušavanju, hladnokryna i snalažljiva, 12. novembra 1943. našla se u Bačkoj Palanci na izvršavanju važnog zadatka. Tu su joj ušli u trag organi kontrašpijunaže. Pri pokušaju hapšenja Klara se nije predala već je pružila otpor i u borbi sa mađarskim žandarmima poginula.

U istoriografiji je ovaj događaj ovako opisan: Po prelasku iz Srema u Bačku, Treći bačko-baranjski odred bio je podeljen na pet grupa kako bi mogao da razvije svoju delatnost u svim delovima Bačke. Prisustvo Odreda izazvalo je odmah reakciju mađarskih okupatorskih snaga, koje su preduzimale paljenja, a kasnije i akciju većeg razmera. Za vreme ofanzive dve grupe boraca Trećeg bačkobaranjskog NOP odreda povukle su se u Bačku Palanku s namerom da se tu sklone. Okupator je preko svojih agenata doznao za sklonište partizana, opkolio je kuću i u borbi ubio Klaru Feješ, Živka Popovića i Dušana Vidovića. U istoj kući, samo u drugom skloništu nalazili su se Dušan Alimpić – Vlada, Bogdan Stojaković – „Crni Đorđe” i Leposava Andrić – Baba, ali njih neprijatelj nije pronašao. Oni su iste večeri uspeli da se neopaženo izvuku, a zatim su se prebacili u Frušku goru.

Nakon Drugog svetskog rata po Klari Feješ je imenovano više ulica u Vojvodini, studentski dom u Novom Sadu, jedna osnovna škola u Kikindi i mesna zajednica u zrenjaninskom naselju Mužlja.

BORO I RAMIZ

BORO DHE RAMIZ SIMBOLI SRPSKO-ALBANSKOG BRATSTVA

Boris Boro Vukmirović i Ramiz Sadiku bili su važni organizatori partizanskog otpora na prostoru Kosova i Metohije. Rukovodili su vojnim, političkim i društvenim telom antifašističkog pokreta, konstantno obilazeći partijske organizacije, organizujući propagandne aktivnosti, podižući moral borcima i pomagačima.

U predratno doba Boro je bio radnik i levičarski politički aktivista, zbog čega je bio politički proganjan, zatvaran i mučen, a u Drugom svetskom ratu je postao politički komesar Metohijskog partizanskog odreda, a potom i član Glavnog štaba partizanskih odreda za Kosovoi Metohiju. Ramiz Sadiku je u julu 1942. godine bio uhapšen, mučen, te premešten u zatvor u Tiranu, tada okupiranoj od strane italijanskih vojnih snaga. Uz pomoć grupe albanskih komunista uspeo je da pobegne iz zatvora i vrati se na Kosovo i Metohiju.

U aprilu 1943. godine Boro i Ramiz putovali su iz Đakovice za Prizren, na sastanak sa Svetozarom Vukmanovićem Tempom, članom Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Kod sela Landovice upali su u zasedu koju su im postavili italijanski fašisti i balisti (albanska nacionalistička frakcija). Kao važni članovi Narodnooslobodilačkog pokreta bili su mučeni kako bi odali važne informacije. Nakon neuspeha mučenja odlučeno je da budu streljani. Prilikom izvršenja čina streljanja Boro i Ramiz su se prijateljski zagrlili. Dobivši naredbu da se razdvoje, samo su pojačali stisak zagrljaja, uzvikujući parole u slavu Narodnooslobodilačke borbe. Tako su 10. aprila 1943. godine ubijeni Boro i Ramiz.

16

Stihovi pesme Adema Gajtania, spevane u čast Bora i Ramiza

Lepa RADIĆ DEVOJČICA, KEROINA, „ŽENA HRABROSTI“

Lepa Radić rođena je 19. decembra 1925. godine u selu Gašnica, Kod Bosanske Gradiške. Lepa je završila zanatsku školu u Gradišci. Bila je aktivistkinja Saveza komunističke omladine Jugoslavije i članica Komunističke partije Jugoslavije. U novembru 1941. ustaše je odvode u obližnji zatvor, iz koga uspeva da pobegne 23. decembra. Iste godine stupa u partizane. Bila je borkinja Grbavačke čete Kozarskog odreda do proboja obruča na Kozari (jula 1942), a u avgustu 1942. godine s borcima je prešla u Podrgmeč. U Kozarskoj ofanzivi su joj poginuli otac Sveto, 15-godišnji brat Milan, i stric

Vlado.

U Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, februara 1943. godine, bila je zadužena za prenos ranjenika i organizaciju zbega u Grmeču. Lepa je organizovala izvlačenje ranjenika i pomoć kolonama izbeglica koje su se u masama, iscrpljene i promrzle, povlačile ispred neprijatelja uz zaštitu partizanske vojske i Grmeča. U nastojanju da održi moral ljudi neprekidno je uveravala narod da će partizanske brigade zaustaviti fašiste. Partizane je tada napala nemačka 7. SS divizija „Princ Eugen“, a 8. februara je zbeg bio opkoljen. Lepa Radić ispucala je sve metke iz svog oružja, junački se borivši sve dok je Nemci nisu savladali udarcima kundaka i vezali, a potom zajedno sa preostalim zarobljenicima sproveli u Bosansku Krupu. Zarobljenike, koje su esesovci zlostavljali na putu prema Bosanskoj Krupi, pokušavala je da zaštiti uzvikujući:

„Ubijte mene, narod nije kriv!”

Na gubilištu je Lepoj rečeno da će joj biti poklonjen život ako otkrije imena rukovodilaca i komunista koji su se nalazili među zarobljenicima. Lepa im je odgovorila:

Ja nisam izdajnik svoga naroda. Oni će se sami otkriti kad budu uništavali

zlikovce kao što ste vi“!

Kada su je nacisti obesili, 11. februara 1943. godine, Lepa Radić imala je samo 17 godina. SS pukovnik Smithuber dobio je od svojih potčinjenih izveštaj o egzekuciji u kom je Lepa opisana sledećim rečima: „Banditkinja, obešena u Bosanskoj Krupi, pokazala neviđeni inat”.

Biste Lepe Radić i danas stoje u Bosanskoj Krupi iu Gradišci.

IVO LOLA RIBAR i Sloboda TRAJKOVIĆ

TRAGIČNA LJUBAVNA PRIČA

DRUGOG SVETSKOG RATA

Priča o ljubavi narodnog heroja Ive Lole Ribara i njegove verenice Slobode Trajković jedna je od najpotresnijih i

najtragičnijih iz perioda Drugog svetskog rata.

Ivo Lola Ribar je rođen u porodici Tonice i Ivana Ribara 23. aprila 1916. godine, a poginuo je 27. novembra 1943. godine na Glamočkom polju, neposredno pre poletanja aviona kojim je trebalo da otputuje u Kairo, kao prvi diplomata nove Jugoslavije i šef prve vojne misije NOVJ. Cela porodica Ribar je bila naklonjena ideji izvornog komunizma i u godinama pre Drugog svetskog rata su se javno deklarisali kao borci za bolji život radnika i seljaka. Nakon demonstracija 1939. godine protiv režima Cvetković – Maček, Lola je zajedno sa brojnim beogradskim komunistima uhapšen i odveden u logoru Bileći.

Na sednici Politbiroa CK KPJ 4. jula 1941. godine u Beogradu učestvovao je u radu komiteta koji je doneo odluku o ustanku i postao najmlađi član Vrhovnog štaba NOV-a.

Sloboda Trajković rođena je 7. oktobra 1918. u porodici Svetolika Trajkovića, uglednog beogradskog apotekara. Lolu je upoznala kao studentkinja hemije. Neposredno pred rat planirali su venčanje, a za kobni 6. april 1941. godine bila je zakazana svečana večera u domu porodice Ribar, na kojoj su želeli da dogovore detalje radosnog događaja. Tog dana Beograd je zasut bombama i obavijen oblacima baruta i prašine. Porodice Ribari Trajković se tog dana nisu srele

Polovinom januara 1942. godine policija je presrela pismo koje je Lola uputio svojoj verenici. Uhapšena je i danima mučena u Specijalnoj policiji, gde su pokušali da je nateraju da napiše pismo Loli kojim bi ga namamila da dođe u Beograd. Sloboda je stavljena pred nemoguć izbor – da navede Lolu da se pojavi u Beogradu ili da pošalje u smrti sebe icelu svoju porodicu.

Odlučno je odbila da izda Lolu, nakon čega je cela porodica Trajković prebačena u zloglasni logor na Banjici, gde su 9. maja 1942. godine ugušeni u gasnoj komori. Jedina je preživela najstarija sestra Milica, koja se neposredno pre hapšenja preselila u svoj stan i pukom srećom izbegla smrt.

Lola nije dozvolio Slobodi da pođe s njim u partizane jer je verovao da je suviše nežna za teške uslove na frontu, a da će uz svoju porodicu biti sigurna i zaštićena. Njegova odluka, donesena iz najveće ljubavi i brige, odnela je u smrt cijeu porodicu Trajković. U pismu koje je godinu dana kasnije poslao ocu Lola kaže:

“Moja Sloboda, onako mala i nežna, pošla je u smrt kao u šetnju, s osmehom”. Ukazom Predsedništva Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), 18. novembra 1944. godine, na godišnjicu pogibije, Ivo Lola Ribar je proglašen za narodnog heroja. U posleratnoj Jugoslaviji je bio jedna od ikona Narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije. Mnoge osnovne i srednje škole širom Jugoslavije su nosile njegovo ime (a neke i danas – npr. u Novom Sadu, Somboru, Splitu i dr.) kao i ulice, trgovi i dr. inspirisan pismom koje je Lola napisao svojoj verenici Slobodi, Kornelije Kovač, vođa Korni grupe, napisao je pesmu “Ivo Lola”.

U znak sećanja na stradanje Slobodine porodice jedna ulica u beogradskom naselju Banjica nosi ime Ulica porodice Trajković.

21

Nojoria, jedna moja

: Pianie mimo nit Ha no la – khe. A ser, as •

– da te mo kada nece de ré da će se nos drop riebet i and tak

kome treta K, too planuo u stanje, rabitu etajon Gopa na kazi harit, pored siga telesa naia tine hadi dati dia – Zelta aa

kase akoliko poskok i jeburtout

..Najdraža, jedina moja!

Pišudi ovo pismo ja se pouzdano nadam — optimista sam kao i uvek – da re ono nikada neće stići već da ćemo se nas dvoje videti i uvek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano. U ovom trenutku kada polazimo u poslednju, odlučnu etapu boja od koga zavisi, pored svega ostalog, i naša lična budućnost i sreća, želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari. U mome životu postoje samo dve stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i Zivor koji smo hteli nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, vec samo preko naše borbe i naše pobede. I zato su le dve stvari u suštini, u meni samom, jedno. Znaj, dušo, da si ti jedina koju sam voleo i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći, onakvoj kakvu smo želeli, o sreci dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba želeri. Ako primis ovo pismo – ako, dakle, ja ne doživim laj veliki čas, nemoj mnogo rugovari, najdrada! U svetu u kome budeš rada živela naci ćeš, uvek

Ziv, najbolji deo mene samog i svu moju ljubav prema tebi. Za tebe sam siguran da de tvoj put biti pravi onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu Zivota, naći ćeš i osvetu i sreću. Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I Želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, ved da zajedno s tobom dočekamo veliki čas pobede. Želim da te svojom ljubavi ucini onako srecnom kao što to zaslužuješ. Uvek tvoj.”

Srđan ALEKSIĆ SRĐO

HEROJ NAŠEG DOBA NA STRAŽI LJUDSKOSTI

Srđan Aleksić je bio bosanskohercegovački Srbin iz Trebinja. Amaterski se bavio glumom, a takođe je bio i pionirska plivačka nada SFR Jugoslavije. Bio je juniorski rekorder u plivanju. U ratu u BiH je bio pripadnik Vojske Republike Srpske. Preminuo je u 26. godini.

Početkom 1993. godine vršen je progon muslimana iz Trebinja. Ukupno je oko četiri i po hiljade Bošnjaka napustilo Trebinje. Grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je 21. januara 1993. godine legitimisala osobe na i oko trebinjske pijace, a u blizini policijske stanice. Nakon što su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Bošnjak Alen Glavović, četvorica naoružanih uniformisanih pripadnika Vojske Republike Srpske na silu su ga izveli iz kafića i počeli da tuku kundacima. Aleksić je prišao sa namerom da primiri tenzije i odbrani sugrađanina i komšiju.

Srđan Aleksić je uspeo da odbrani Alena Glavovića, ali po cenu svog života. Krenuo je za vojnicima vojske kojoj je i sam pripadao i povikao da puste Alena, nakon čega su se ubice usmerile ka njemu i kundacima ga pretukli. Drugi okupljeni su samo stajali i gledali. Od teških povreda Srđo je pao u komu, a šest dana kasnije, 27. januara 1993. godine, podlegao je povredama.

Nekoliko gradova u regionu je odlučilo da oda počast Srđanu Aleksiću. Jedna beogradska ulica nosi njegovo ime, prolaz u Zmaj Jovinoj ulici u Novom Sadu, kao i bulevar u Podgorici. U Pančevu se nalaze prolaz Srđana Aleksića i spomen-ploča u njegovu čast. Tuzla ima ulicu nazvanu po Srđanu, kao i Sarajevo, a u Trebinju se Sportski tereni zovu njegovim imenom. Godine 2007. Radio-televizija Srbije je snimila i emitovala dokumentarni film o Srđanu Aleksiću pod nazivom „Srđo“. Srdan Golubović snimio je igrani film ,,Krugovi“, posvećen Srđanu Aleksiću.

Alen Glavović danas živi u Švedskoj, oženjen je i ima dvoje dece. Svake godine posećuje Trebinje, Srđanov grobinjegovog oca.

Rade Aleksić, Srđanov otac:

„To je moja želja, ne da žale Srđa što je mlad poginuo. Neka ga ne žale, neka cijene to što je u njima probuđeno,

neka cijene sebe”.

voli sukob i borbu same po sebi – on voli cilj zbog kog

Antifašistička

koalicija

Partner u projektu

Nosilac projekta:

Projekat podržava:

Vojvodangka Antifašistička koalicija

Centarza

poctršku

* ΔΙΑΙΤΑ World

MONDACIJA ZA OTVORENO DRUŠTVO, SRBIA

OPEN SOCIETY FOUNDATION, SERBIA


FN-Aluminij

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

 
Zlo nas doslovno nijedan dan ne mimoilazi. Nakon što moramo progutati da će u Predsjedništvu zemlje pa čak biti prvi predsjedavajući njen najveći mrzitelj i razarač, čovjek koji ne može putovati u jednu Ameriku, naprimjer, evo danas je taj isti najavio da će za svog savjetnika imenovati nikog drugog nego onog psihopatu, konvertita, budžetskog parazita i promotora četništva Emira Nemanju Kusturicu. Dakle, taj dvojac ponajvećih mrzitelja Bosne kao države i njenog najbrojnijeg naroda će nastaviti svoj krvavi pir i biti dobro plaćeni iz bh. budžeta za to. Ali, to su tekovine Dejtona koje ćemo piti kao gorke pilule do kijametskog dana.
 
Ali, nije to povod za ovaj osvrt. Izazvalo je reakciju zdrave pameti izjava tog istog psihopate i gulikože Kusturice da je njegov poslodavac najzaslužniji što je od “selendre Banja Luke napravio grad”. Ma nemoj! Taj opskurni “kulturnjak” sa mračnom ideološkom podlogom i sluga svih režima u Beogradu – od Miloševića na ovamo, te njihovih satelita preko Drine, je posljednja osoba na ovoj planeti koji ima pravo kazati tako nešto. Naime, svako dijete u civiliziranom svijetu zna da grad čine ljudi,a ne zgrade i infrastruktura. Dalje, taj Nemanja treba da zna da je Banja Luka bila grad za poželjeti do zemljotresa 1969. nakon kojeg je doživjela demografsku eksploziju zahvaljujući tadašnjem komunističkom moćniku Miši Popoviću koji je nanio hiljade svojih zemljaka sa Zmijanja u Banja Luku. I nakon te eksplozije Banja Luka je bila kakav-takav grad, sa svojom prepoznatiljivom arhitekturom i duhom, koje su činili njeni domicilni žitelji. Međutim, nakon 1992. se desilo što se desilo, u dva smjera i danas taj grad nema više svojih domicilnih žitelja – Bošnjaka (bivših sunarodnika Nemanje) i Hrvata, a ima nekih drugih. Ima zgrade koje su građene na ruševinama bošnjačkih mahala, ima tajkune a nema gigante poput “Čajaveca”, “Incela”, Jelšingrada”…, ima hejbet nezaposlenih i hejbet onih koji svakodnevno čekaju pred slovenačkim konzulatom da idu vani…
To je Banja Luka danas, Nemanja! Tvoje je pravo da mijenjaš vjeru, svjetonazor i sl., ali ovdje moram podsjetiti na jednu znakovitu izjavu jednog poznatog beogradskog novinara – antimiloševićevca i antifašiste: “To je jedini Nemanja kojeg poznam a čiji se otac zvao Murat”! E, Murate, Murate, kakvog si nam izroda ostavio!!!
 
Bedrudin GUŠIĆ

ALUMINIJ MOSTAR

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Prethodni  opći izbori ponudili su građanima BIH nešto novo ; nove, transparentne, poluprozirne  glasačke kutije.  I na tome se završila sva priča oko izmjena izbornog zakonodavstva.

Godine prolaze, u BiH sve ide tako sporo, kao da ljudi žive  po hiljadu godina. Zato se i ovakvi pomaci poput „prozirnih kutija“ kod javnosti  doživljavaju kao revolucionarni.  BiH političari, svojim opstrukcijama zakonodavnih i ustavnih reformi svjesno  obesmišljavaju izbore. Zbog toga ih  ne treba ni po koju cijenu amnestirati. Budućnost BiH  se drži taocem njihove beskorpulozne i sebične politike.

Vijeće EU-a je u svojim zaključima koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu pozvalo političke stranke u toj zemlji “da hitno izmijene izborni okvir, s ciljem da se osigura provedba rezultata izbora u oktobru  2018. godine”. U zaključcima je,  takođe navedeno kako Europska komisija prije donošenja mišljenja o tome je li Bosna i Hercegovina spremna za kandidatski status “trebati posvetiti posebnu pozornost provedbi presude ‘Sejdić-Finci'”.

Nijedna značajnijia  izmjena i dopuna izbornog zakona nije dobila zeleno svijetlo bh. političara.  Pored ostalog u prijedlogu izmjena izbornog zakona koji je CIK donio  nalazila se i odredba uvođenja nezavisne funkcije predsjednika biračkih odbora koji će se birati putem javnog oglasa u neizbornoj godini i koje će imenovati i za njihov rad snositi odgovornost opštinske/gradske izborne komisije, uvođenje novčanih sankcija za političke subjekte za čije predložene članove biračkih odbora se utvrdi da su prekršili odredbe Izbornog zakona BiH, sprečavanje zloupotrebe javnih sredstava uvođenjem u Izborni zakon BiH zabranu korištenja javnih sredstava za vlastitu promociju ili promociju političke stranke.

Jedan od najvažnijih mjera je bila i  uvođenje ranog glasanja za birače sa pravom glasa koji na dan izbora iz opravdanih razloga nisu u mogućnosti glasati na svom biračkom mjestu, sprečavanje zloupotrebe nacionalnog izjašnjavanja uvođenjem odredbe kojom se u slučaju promjene nacionalnog opredjeljenja, u toku trajanja četverogodišnjeg izbornog ciklusa, u obzir uzima nacionalno izjašnjavanje kandidata dato na popisu stanovništva provedenom 2013. godine te stvaranje preduslova za uvođenja novih tehnologija u izborni proces preciziranjem da se glasanje obavlja ručno na glasačkom listiću ili elektronski.

Prethodni izbori,  na kojim su nam prezentirane poluprozirne glasačke kutije,  su glasačima dale mogućnost, ako ništa, onda bar   da vide da niti jedan listić nije ubačen u kutiju prije otvaranja glasačkog mjesta. To što se desilo nakon zatvaranja je druga priča. Ne treba nas zato nimalo čuditi što mali broj ljudi izlazi na izbore i što više od 400 hiljada glasačkih listića je nevažeće.

Mr. sci. Edin Osmančević

Najverovatniji rezultati izbora je širenje jaza između tri konstitutivna naroda u BiH. Tome će svakako doprineti izbor Milorada Dodika u Predsedništvo BiH, čija je politika udaljavanje Republike Srpske od zajedničke države BiH, ali i izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsedništva, koji čini se većina Hrvata ne prihvata, upravo zato što se zalaže za traženje modaliteta za jačanje zajedničke države….Zapravo, priča o razmeni teritorija aktualizovana je još krajem 2016. godine, kada je dobo obavešteni bivši britanski diplomata Timothy Less, koji je prethodno službovao u regionu, objavio na tu temu članak u uticajnom časopisu Foreign Affairs. On je tada izneo predlog o ponovnom iscrtavanju granica u regionu, navodeći kako i Srbi i Hrvati nastavljaju svoju politiku podele BiH, a Albanci politiku stvaranja Velike Albanije. On je tada izrazio uverenje “da bi bilo pogrešno ignorisati volju biračkog tela, koje uporno iskazuje nezadovoljstvo multietničkim status quo i traži promene”…..A u Srbiji i Hrvatskoj, ali i u BiH i na Kosovu su na vlasti političke snage, pa čak i mnogi pojedinci koji su bili među istaknutim protagonistima ratova iz devedesetih koji su se vodili za teritorije, a protiv ljudi koji na njima žive. Da li su oni spremni da ponesu istorijsku hipoteku da su pokrenuli još jedan ciklus ratova u regionu? Da li će to međunarodni akteru uopšte dozvoliti? Ili će se metodom zastrašivanja i ustupaka kupiti vreme?….. Istraživanja, međutim, ukazuju da i Srbi i Albanci smatraju da su pre svega loše informisani. Ali i jedni i drugi su zainteresovani za zajedničko poslovanje, kulturnu razmenu, turizam… Retko se desilo da su se Srbi koji su posetili Albaniju vratili sa lošim utiscima…..Evropska Unija je svojim zanemarivanjem prepustila region drugim akterima. Tu se ne radi samo o Rusiji, već sve više i o Kini i Turskoj, kao i Arapskim Emiratima. Mi svi geografski, geostrateški, ekonomski, kulturno pripadamo Evropi. Okruženi smo zemljama članicama EU i NATO…..Bilateralni odnosi Srbije sa bivšim jugoslovenskim republikama sa kojima se graniči su gori danas nego pre deset godina. Ipak, veoma sporo, neka otvorena pitanja su u postupku rešavanja……Glavni neprijatelji Vučićeve vladavine se nalaze u njegovim redovima, u njegovoj sveprisutnosti i svemoći. Preuzimanje tolikog tereta se uvek obije o glavu onoga koji ga je preuzeo, jer dobri upravljački mehanizmi imaju mnogo složeniju i fleksibilniju strukturu i način funkcionisanja…..

Neposredno iza nas su opći izbori u BiH. Kako ocjenjujete njihove, za sada neslužbene, ali ipak poznate rezultate? Posebno, kako komentirate izbor Milorada Dodika u Predsjedništvo zemlje koju javno ne priznaje i priziva njen raspad?

MINIĆ: Najverovatniji rezultati izbora je širenje jaza između tri konstitutivna naroda u BiH. Tome će svakako doprineti izbor Milorada Dodika u Predsedništvo BiH, čija je politika udaljavanje Republike Srpske od zajedničke države BiH, ali i izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsedništva, koji čini se većina Hrvata ne prihvata, upravo zato što se zalaže za traženje modaliteta za jačanje zajedničke države.

 Nedavno ste bili sudionik i aktivni učesnik Interparlamentarne konferencije “Transformisanje region Zapadnog Balkana – uloga i budućnost procesa pristupanja EU iz parlamentarne perspektive”, koja je održana u Sofiji. Kakvi su Vaši generalni utisci o Konferenciji i šta možete, kao zagovarač integracije “ZB6” u EU reći o istoj? Ko daje “nedvosmislenu ili donekle nijansiranu” podršku proširenju, a ko je bio protiv?

MINIĆ: Nedvosmislenu ili donekle nijansiranu podršku proširenju na ZB izrazili su parlamentarci iz Bugarske, Rumunije, Austrije, Mađarske, Italije, Portugala, Litvanije, Irske, Velike Britanije, Grčke, Hrvatske, Slovačke (Eduard Kukan, predsednik Komiteta EP za stabilizaciju i pridruženje EU-Srbija i član Komiteta EP za međunarodne odnose, koji je bio moderator većeg dela konferencije), uz uzdržani stav slovenačkog parlamentarca i belgijskog parlamentarca koji je u celosti podržao stav francuskog predsednika Makrona – prvo reforme u EU pa proširenje i EU u više krugova. Izostali su predstavnici i stavovi velikih evropskih zemalja: Nemačka, Francuska, Španija, Poljska, kao i nordijskih zemalja i drugih zemalja Benelux-a i baltičkih zemalja. Ovaj uzorak članova nacionalnih i Evropskog parlamenta, dakle, nije bio dovoljno obuhvatan da bi se snimilo pravo „stanje duha” u tim institucijama, ali je konferencija ukazala kako i u kom pravcu treba organizovati zagovaranje (po mogućstvu zajedničko) evropske integracije Zapadnog Balkana u zemljama članicama EU i evropskim institucijama.

 Kako generalno ocjenjujete trenutno stanje pregovora između Beograda i Prištine? Ulaze li u finalnu fazu ili…?

MINIĆ: Mnogi najavljuju ulazak u završnu fazu i stvara se klima „sad ili nikad”. Sve se, ipak, odvija u tako uskim krugovima da su tumačima procesa nedostupni celovita slika i realni vremenski okvir nekog suštinskog dogovora.

Prije nekoliko sedmica pojavile su se ideje o razmjeni teritorija između Kosova i Srbije. Da li je to još uvijek aktuelno, barem sa pozicija nekih međunarodnih centara moći, pa i samih pregovarača (mislim na Vučića i Tačija)?

MINIĆ:Te ideje uopšte nisu nove. Samo su isplivale na površinu u novoj međunarodnoj konstelaciji kada niti jedna strana u pregovorima nema više bezrezervnu podršku najvažnijih svetskih aktera koji prave sopstvene računice.

 Ta priča o eventualnoj razmjeni teritorija izazvala je burne reakcije, kako u regionu, tako i šire. Naprimjer, prvi čovjek Inicijative za evropsku stabilnost Gerald Knaus smatra da bi realizacija te ideje značila put u novi rat. Šta Vi o tome mislite?

MINIĆ: Zapravo, priča o razmeni teritorija aktualizovana je još krajem 2016. godine, kada je dobo obavešteni bivši britanski diplomata Timothy Less, koji je prethodno službovao u regionu, objavio na tu temu članak u uticajnom časopisu Foreign Affairs. On je tada izneo predlog o ponovnom iscrtavanju granica u regionu, navodeći kako i Srbi i Hrvati nastavljaju svoju politiku podele BiH, a Albanci politiku stvaranja Velike Albanije. On je tada izrazio uverenje “da bi bilo pogrešno ignorisati volju biračkog tela, koje uporno iskazuje nezadovoljstvo multietničkim status quo i traži promene”. Odgovarajući na pojedine oštre proteste iz regiona vezane za njegove teze, on u novom tekstu još eksplicitnije naglašava da multietničke države na Balkanu nisu uspele i da treba praviti novo teritorijalno uređenje. On dalje kaže da je “region jedan od najnestabilnijih u Evropi, gde podeljene, multietničke države opstaju u stanju zamrznutog konflikta, koje iziskuje prisustvo na hiljade predstavnika međunarodnih mirovnih snaga na terenu kako bi se sprečio povratak nasilja“. On dalje predvidja lošu trajektoriju zbivanja na Balkanu i poziva na “new deal” pre nego što dođe do ozbiljnog ugrožavanja bezbednosti.

Ova platforma za novo teritorijalno “prepakivanje” regiona izazvala je odmah snažne reakcije u BiH, Makedoniji i Albaniji, dok su Beograd i Zagreb ostali uglavnom uzdržani. Međunarodni “inženjering” novih podela je, dakle, najavljen i obelodanjen još pre dve godine. A u Srbiji i Hrvatskoj, ali i u BiH i na Kosovu su na vlasti političke snage, pa čak i mnogi pojedinci koji su bili među istaknutim protagonistima ratova iz devedesetih koji su se vodili za teritorije, a protiv ljudi koji na njima žive. Da li su oni spremni da ponesu istorijsku hipoteku da su pokrenuli još jedan ciklus ratova u regionu? Da li će to međunarodni akteru uopšte dozvoliti? Ili će se metodom zastrašivanja i ustupaka kupiti vreme?

Vučić je početkom septembra izjavio da je “sporazum i Beograda i Prištine daleko…” Da li je zaista daleko i da li je upitno da će se on (sporazum) desiti? Kakav bi, realno, mogao da bude epilog?

MINIĆ: Sporazum se ne može beskrajno odlagati i obe strane su toga svesne. Beskrajno otezanje nije ni politički, niti ekonomski i socijalno održivo. Region vapi za napretkom, privlačenjem stranih ulaganja, uređivanjem sopstvenih država, integracijom u strukture ka kojima prirodno gravitira, kao što su EU i za većinu i NATO. Međutim, taktički, izjave prate potrebe trenutka…

Prije nekoliko dana je Bogić Bogićević, nekadašnji član Predsjedništva SFRJ, na sarajevskoj FACE TV izjavio da ima “pouzdane informacije da Vučić plaća Tony-ju Blairu 150.000 eura mjesečno da lobira u nekim zapadnim centrima moći da Srbiji pripadne dio sadašnje kosovske teritorije…” Kako biste Vi ovo prokomentirali?

MINIĆ: Nemam pouzdane informacije, pa ne mogu da komentarišem. Ali, u politici se najčešće ne biraju sredstva.

Postoje li predrasude kod Srba iz Srbije u odnosu na Albance iz Albanije i obrnuto? Koliko se ta dva naroda, zapravo, uopće poznaju? Šta je prepreka da se bolje upoznaju i time bitno reduciraju (ako ne i potisnu) predrasude jednih o drugima?

MINIĆ: Ima dobrih istraživanja javnog mnjenja, kao i istraživanje medijske slike Albanije i Albanaca u Srbiji. Povremeni incidenti (događaji, izjave) utiču na percepcije, kao i medijsko projektovanje odnosa prema Albancima na Kosovu i prema Albancima u Albaniji. Istraživanja, međutim, ukazuju da i Srbi i Albanci smatraju da su pre svega loše informisani. Ali i jedni i drugi su zainteresovani za zajedničko poslovanje, kulturnu razmenu, turizam… Retko se desilo da su se Srbi koji su posetili Albaniju vratili sa lošim utiscima. Ima sve više srpskih firmi koje investiraju u Albaniji i kulturne veze jačaju. Ljudi putuju i sve je više turista na lepoj jadranskoj obali Albanije. Ali, mediji uglavnom slede zvaničnu politiku, pa se takvi obećavajući aspekti svakodnevnog života ne promovišu na pravi način. Osim, kada je to politički oportuno.

Neki političari, posebno Milorad Dodik, vuku paralele između entiteta Republika srpska i Kosova. Ima li u srpskim političkim, akademskim, medijskim pa i crkvenim krugovima apetita da se kad-tad manji bh. entitet pripoji Republici Srbiji?

MINIĆ: To je kontinuitet koji se samo povremeno nalazio u senci i koji je retko bivao osuđivan od glavnih političkih aktera.

 Srbija, sa Vučićem na čelu, barem deklarativno vodi neku vrstu “nesvrstane” politike, odnosno pokušava sjediti na dvije stolice: na onoj koja vodi u EU i onoj ruskoj. Dokle će to tako moći i koju će stolicu Srbija na kraju izabrati?

MINIĆ: Evropska Unija je svojim zanemarivanjem prepustila region drugim akterima. Tu se ne radi samo o Rusiji, već sve više i o Kini i Turskoj, kao i Arapskim Emiratima. Mi svi geografski, geostrateški, ekonomski, kulturno pripadamo Evropi. Okruženi smo zemljama članicama EU i NATO. Sve više suštinski „srastamo” sa svojim okruženjem. Ali, već čitavu deceniju EU je prepustila region samome sebi. Region koji nije imao snage da sam rešava svoje teško nasleđe i ekonomsku zaostalost, kao i prelivanje ekonomske krize iz EU od koje je najviše zavisio. Pojava drugih aktera je u tim okolnostima sasvim prirodna, ali su posledice toga teško sagledive.

Ipak, u Srbiji su trgovina i investicije i dalje u najvećoj meri vezane za EU. A Rusija i Kina se, uz porast investicija i uticaja, u prvom redu smatraju važnim političkim saveznicima oko pitanja Kosova, ali vezano i za opšti spoljnopolitički položaj Srbije. Uostalom, te dve globalne sile sve više prodiru na širi prostor ne samo Balkana, već i Centralne Evrope (Grčka, Bugarska, Mađarska itd). Region je energetski zavisan od Rusije, ali glavni evropski energetski koridori sa Rusijijom idu i grade se preko Nemačke. U svemu tome, svako pliva kako zna. A tradicionalne veze između Srbije i Rusije imaju svoju težinu, koja ipak nije presudna, ukoliko EU zaista reši svoje nesuglasice i ozbiljnije se okrene regionu, kao što je u februaru najavila Evropska komisija svojom Novom strategijom prosirenja, koja je delimično i dosta nevoljno potom potvrđena na Samitu EU – Zapadni Balkan, u Sofiji.

 Kako vidite aktuelne odnose Srbije sa svojim susjedima, posebno sa Hrvatskom, BiH, Crnom Gorom i Makedonijom?

MINIĆ: Bilateralni odnosi Srbije sa bivšim jugoslovenskim republikama sa kojima se graniči su gori danas nego pre deset godina. Ipak, veoma sporo, neka otvorena pitanja su u postupku rešavanja. S druge strane, u multilateralnim formatima regionalne saradnje Srbija igra konstruktivnu ulogu, možda zato što se tu oseća kao hegemon, zato što od toga ima koristi i što time stiče međunarodni ugled.

Sa „starim susedima” – Grčka, Bugarska, Rumunija, Mađarska – odnosi su veoma dobri i u stalnom su usponu. Ali, tu nema ozbiljnih otvorenih pitanja i još otvorenih rana iz nedavne prošlosti.

 Rezultate šestogodišnje vladavine Vučića u Srbiji najmeritornije mogu ocijeniti građani te zemlje, ne samo tokom izbornih procesa. Imaju li on i njegovi naprednjaci istinsku opoziciju i koja politička opcija bi mogla biti alternativa Vučiću nakon što kad-tad ode s vlasti?

MINIĆ: Glavni neprijatelji Vučićeve vladavine se nalaze u njegovim redovima, u njegovoj sveprisutnosti i svemoći. Preuzimanje tolikog tereta se uvek obije o glavu onoga koji ga je preuzeo, jer dobri upravljački mehanizmi imaju mnogo složeniju i fleksibilniju strukturu i način funkcionisanja. A opozicija pokušava da se organizuje uglavnom u zajedničkom otporu drastičnom političkom monopolu vladajuće strukture. Tražeći za sebe prostor, opozicija će možda uspeti da razvije neku pozitivnu platformu koju će građani biti spremni da podrže. Ali, za sada od pojedinih protivrečnih stavova udružene opozicije ponekad se iskreno poželi da se stupi u odbranu nekih poteza ili izjava samog Vučića, jer barem deklarativno, ostavljaju utisak da su ispravniji.

Uslovi političke borbe su veoma neravnopravni, a upliv sve jače desnice i populizma u Evropi i širem okruženju vidljiv. Mi smo deo kontinenta, deo planete i možemo se samo nadati da će se neke dobre i smislene ideje i politike rađati, susretati i pretvarati u neke društvene magistrale na kojima će i za nas biti mesta. Jer, čak i u našem regionu, postoji nemali broj ljudi koji o tome razmišlja, raspravlja ili prosto dobro dela i zbog toga postoji nada.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (998)

 

 

 

Maca i vratanca

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Mostarski izbori

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

PODRŠKA HRVATSKOG VRHA ČOVIĆEVOM EKSTREMIZMU

Nakon neuspjeha koji je doživio u izbornoj trci za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH i još aktuelni član Predsjedništva BiH, jučer se obreo u Zagrebu da se posavjetuje sa istomišljenicima i dobije njihovu podršku za dalje ekstremno djelovanje protiv države BiH, kojoj se zakleo na vjernost i od koje bogato i raskošno živi.  U Zagrebu je dočekan s počastima i primljen u zagrljaj hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, premijera Andreja Plenkovića i najviših dostojanstvenika R Hrvatske.

Podrška državnog vrha Hrvatske Čovićevom ekstremizmu

Hrvatski državni vrh se otvoreno stavlja na stranu hrvatskih ekstremista i nastavlja s podrškom ekstremnom HDZ BiH predvođenom Draganom Čovićem, koji u savezništvu sa Miloradom Dodikom i njegovim SNSD aktivno radi na razgradnji i rušenju BiH, s ciljem da se formira treći hrvatski entitet, kao interesno područje Hrvatske, a entitet Rs osamostali i pripoji Srbiji.

Bez obzira na neke obećavajuće izjave, koje ne prate djela, vidi se jasno da aktuelni režimi Srbije i Hrvatske nisu prijateljski prema BiH. Hrvatska otvoreno a Srbija nekad otvoreno a nekad  perfidno podržavaju ekstremiste, čime potvrđuju dosljednost u nastojanju da ostvare ciljeve koje su postavili Milošević i Tuđman 90-tih godina prošlog vijeka.

Za sve one koji prate politička kretanja na Balkanu, posebno u BiH, to nije nikakvo iznenađenje, jer Hrvatska i Srbija dobro sarađuju samo na osnovama  podrivanja i razgradnje Bosne i Hercegovine, koju vide kao dio velike Srbije odnosno Velike Hrvatske.

Nakon sastanka Dragana Čovića sa najvišim političkim liderima Hrvatske izdato je saopštenje u kome se  kaže da se razgovaralo o odnosima između dvije zemlje,  političkim prilikama i perspektivi BiH na euroatlanskom putu nakon izbora,  s naglaskom da su iskorištene i zloupotrebljene odredbe Izbornog zakona BiH. Umijesto da se Čoviću izjavi saučešće i ponudi zaslužena penzija, državni vrh Hrvatske je ostao na istim pozicijama i obećao mu punu podršku.

Željko Komšić je rodoljub, patriota i vjeran sin BiH

Protesti povodom izbora  Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH su ustvari model mirnodopske  agresije protiv jedinstvene BiH, za obnovu i uspostavu Herceg Bosne. Zanimljivo je da se napadaju umjesto hvale Bošnjaci, koji treći put umjesto pripadniku svoga naroda daju svoj glas pripadniku hrvatskog naroda, samo zbog toga što ljude dijele na dobre i loše, što nisu nacionalisti,  što žele suživot, što im nije važno ko je koje vjere, već ko je pošten i dobar čovjek, ko voli  zemlju svojih djedova i očeva u njoj vidi svoju jedinu domovinu. A Željko Komšić je upravo to, rodoljub, patriota i vjeran sin BiH. Narod BiH ga voli, vjeruje mu i zato mu je dao svoj glas. Dragan Čović se otvoreno deklarisao i potvrdio kao neprijatelj BiH. Za njega su mogli glasati samo zavedeni, zavisni, oni pod pritiskom i neprijatelji BiH.

Posjetom hrvatskom vrhu Dragan Čović, nesuđeni grobar BiH, traži utjehu, liječi sujetu, pretače  gnjev u bijes i nastavlja svoj zavjerenički pohod sa rušilačkim nagonom protiv Bosne i Hercegovine, radi obnove Herceg Bosne, koja bi po ugledu na Dodikovu Rs, bila njegov vlastiti feud.

Otvoreno miješanje Hrvatske u unutarnje stvari BiH

Nastavlja se otvoreno uplitanje Hrvatske u unutarnje stvari države BiH. Nakon žestokih, neodmjerenih i neprijateljskih izjava iz vrhova vlasti Hrvatske, koje su usljedile nakon provedenih izbora u BiH,  prije svega od predsjednice Kolinde Grabar- Kitarović i premijera Andea Plenkovića, nastvalja  se  “spontani“ zavjerenički pohod protiv BiH zborom u Mostaru  za koji se ne zna ni organizator,  a u  11 bh opština ( Mostar, Livno, Grude, Ćapljina, Posušje…) se novoizabrani član Predsjedništva BiH Komšić proglašava “personom non grata“ i najavljuje mu se zabrana dolaska u Zagreb.  A sve ovo je rezultat neviđenog negativnog uticaja i stalnog mješanja Hrvatske u unutarnje stvari BiH. U svemu tome prepoznatljiva je namjera da se nakon decenijske blokade Mostara parališe Predsjedništvo BiH i onemogući konstituisanje parlamentarnih struktura FBiH i države, što bi izazvalo opštu krizu, koja bi svijetu pokazala da je BiH država neodrživa.

Pri svemu ovom treba potsjetiti da je za izbor članova predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i reda hrvatskog naroda FBiH jedna izborna jedica, u kojoj svi građani imaju pravo birati koga hoće, što znači da je izbor Komšića po svemu zakonit i ustavan. To znači da hajka koja se vodi iz Hrvatske  direktno i preko HDZ BiH bez ikakva  osnova i tendenciozna, s ciljem da se od MZ i EU dobije podrška za nove destruktivne korake.

Cilj HDZBiH i Čovića izazvati krizu širih razmjera

Ekstremna antidržavna politika HDZ BiH, u težnji da se ostvare ciljevi koji nisu ostvareni agresijom, nastavljena je na BiH izborima 2006.  na kojima je Komšić pobjedio Ivu Miru Jovića, Božu Ljubića…, zaoštrila se 2010. kada Komšić pobjeđuje Borjanu Krišto, Martina Raguža…, a simbiozom Dragana Čovića, gubnitnika ovih izbora, sa Dodikom otvoreno se udara na državu BiH s ciljem da se entitet Rs osamostali i pripoji Srbiji i formira treći Hrvatski entitet, kao životno interesno područje Hrvatske. S pobjedom Komšića  na ovim izborima protiv Dragana Čovića, kojem nisu pomogli ni glasovi srpskih građana Drvara, Grahova, Glamoća…u područjima BiH pod kontrolom HDZ BiH atmosfera postaje zapaljiva i prijeti eskalacijom i neslućenom krizom u koju bi mogla zapasti BiH.

Prijeteće poruke državnog  vrha Hrvatske, protesti u Mostaru i gradovima srednje Bosne i Hercegovine su  ozbiljna prijetnja jedinstvenoj multietničkoj Bosni i Hercegovini i smišljena poruka Evropskoj uniji sa težnjom da se opravda ekstremno djelovanje Čovićevih separatista   i dobije podrška za nove destruktivne korake. Sastanak Čovića sa državnim hrvatskim vrhom je nastavak anti-državne politike Hrvatske protiv BiH i pokušaj da se silom postigne ono što nije bilo moguće  ostvariti u toku agresije i agresivnim djelovanjem u kasnijim mirnodopskim uslovima.

Politika HDZ BiH toksična za sve u BiH

Naravno, još uvijek je van ekstremnog HDZ BiH predvođenog Čovićem ( sponzoriranog i podržavanog od hrvatskog vrha) ne mali broj onih koji u BiH vide i žele imati slobodnu multietničku državu, dobrog susjeda, na kojega se mogu osloniti u zlu i sa kojim se mogu radovati dobru.  Jedan od njih je svakako Ivan Pernar, osnivač  “Živog zida“ i zastupnik u Parlamentu Hrvatske, koji u preglasavanju Čovića na ovim izborima vidi pozitivan politički događaj, pomak koji pruža nadu da će smanjiti negativna  retorika, koju već više godina zavjerenički sa srpskim ekstremistima predvođenim Dodikom vode Čović i njegov HDZ BiH.  Pernar za politiku HDZBiH kaže da je “toksična za sve u BiH“.

Čoviću bi, prije nego zabije glavu u pijesak, sigurno bilo korisno, a za hrvatski narod i sve građane BiH dobitak, da sjedne u hlad i sam sa sobom porazgovara, umjesto da  traži nove saveznike za rušilački pohod protiv BiH.  Pametno bi bilo i hrvatskom vrhu da ohlade vruće glave i okanu se snova o stvaranju trećeg entititeta. BiH mora biti jedinstvena, zajednica svih njenih naroda i građana, i to će biti.

Ravnodušnost Međunarodne zajednice

Ne iznenađuje ali zabrinjava kontinuirana ravnodušnost međunarodnih faktora, koji su dužni reagirati na ovakva dođađanja, ali to ne čine ili se zadovoljavaju samo blagim upozorenjima, koja nemaju nikakav učinak.  Ako Međunarodni predstavnik Inzko nema ovlaštenje da koristi Bonske ovlasti, koje bi sigurno bile učinkovite, EU bi imala puno razloga i bila dužna da uputi barem notu upozorenja svojoj članici Hrvatskoj i Srbiji s kojom je u pregovorima, da se odmaknu od BiH i prestanu mješati u njene  unutarnje stvari.

Događanja u BiH posljedica loših Dejtonskih rješenja

Sva ova izborna događanja, koja potresaju BiH i prijete krizom, posljedica su loših i neodrživih Dejtonskih rješenja.  Po mišljenju mnogih relavantnih političkih analitičara i uticajnih političara Dejtonski ugovor je zamišljen kao kratkotrajan, da zaustavi rat i pokrene političku i ekonomsku obnovu BiH. Kako godina za godinom prolazi, pokazuje se da je Dejtonski ugovor manjkav, da ga treba dopuniti,  mijenjati ili ukinuti.  Jedna od najlošijih rješenja po Dejtonu su entiteti, koji su podijelili zemlju, narode i građane, postali prepreka stvaranju jedinstvene BiH i  kantoni u FBiH, koji su proširili podjele i udvostručili administraciju, što je postalo nepodnošljiv teret za ionako mali broj zaposlenih.

Svima je pozanato da je entitet Rs stvoren na genocidu i kao takav neodrživ. Neodrživa je i FBiH, koja je imala opravdanja samo u vrijeme srpske agresije i kratak period nakon toga, a u postDejtonskom periodu je jedan od glavnih razloga etničkih podjela i sukoba. Sama činjenica da u jednoj državi, koja teži biti jedinstvena, postoji savez dva naroda – Bošnjaka  i Hrvata daje pravo trećem bh narodu da se osjeti ugroženim i van BiH traži saveznike da se održi i odbrani. To bi moralo biti jasno svima u MZ, prije svega onima koji su zaduženi za implementaciju mira u BiH.

Zato i ovim tekstom apelujemo na MZ, na OHR i Međunarodnog predstavnika Inzka da ustanu iz svojih fotelja i late se posla. U njihovim rukama je ključ rješenja za bh Gordijev čvor, kojim će –  kad se razveže,  sa BiH skinuti Dejtonska luđačka košulja, iznad njene glave maknuti Damaklov mač i narodima BiH omogućiti da u miru i slobodi sami uređuju svoju državu na dobrobit svih njenih naroda i građana.  Ako se to uskoro ne dogodi BiH bi mogla postati novo krizno žarište, pogubno za region Balkana i rakl rana Evrope.

Zadatak novog Predsjedništva BiH i nadležnih državnih organa i institucija je da usklade svoje djelovanje, smire situaciju, spriječe negativnu retoriku i pokrenu  proces odgovorene primjene ustavnih i zakonskih propisa u svim oblastima društvenog života. Prije svega da se provedu sve  odluke Ustavnog suda BiH.  Neodgovorni koji ne rade svoj posao,  krše propise  i rade protiv države moraju biti sankcionisani i odstranjeni.

Država BiH je zarobljena, taoc je politike MZ i susjeda koji  se ne odriču teritorijalnih pretenzija  i treba joj pomoć da se oslobiodi stega legalizovanih Dejtonskim ugovorom. Treba je osloboditi!

Zato,  prva stvar koju bi MZ morala učiniti  je – zatražiti od Hrvatske i Srbije da se okrenu od BiH, prestanu se mješati u njene unutarnje stvari i obustave podršku   Čovićevim i Dodikovim ekstremistima. To bi bilo u korist i na dobrobit svih naroda i građana Bosne i Hercegovine.

Burlington, 14. Oktobra 2018.                                           Zijad Bećirević


Dragan Čović, taj opskurni bivši komunist i aktuelni zadrti nacionalist, nikako se ne miri sa porazom. Osim što kao samozvani uljudbeni Europejac nije našao za shodno da čestita svome rivalu na pobjedi, dao je organizirati protestni miting u zapadnom Mostaru iza kojeg navodno stoji HDZ mladež. Prva asocijacija na ovaj pojam a koja se budi kod svakog čovjeka koji se ne miri sa prizivanjem aveta prošlosti jeste ona na “Hitler Jugend”. Budući da znamo kakva je ideološka matrica HDZ-a, kako onog u Hrvatskoj, tako i njihove produžene ruke u BiH, a pogotovo svjesni  njihovih još uvijek neusahlih snova o tvorevini kojoj je presuđeno u Hagu, ostaje samo da se zaprepastimo nad činjenicom u čemu sve uzora traže čelni ljudi te stranke i kakvu omladinu odgajaju, ili s njome manipuliraju. Jasno i glasno treba to prepoznati i reći ne zašto oni nisu, a nisu za građansku i cjelovitu BiH (nažalost, nisu jedini), nego zašto oni jesu: oni jesu za segregaciju svake vrste, za podjele, a ne zajedništvo, za daljnju dezintegraciju BiH, a ne za reintegraciju – oni jesu za put u prošlost koja bi dobacila do jednog Adolfa Hitlera i njegovih modela. Takvu politiku Dragana Čovića i njegovih mentora iz Zagreba treba javno osuditi i demokratskim putem sankcionirati. Prvi korak je učinjen kažnjavanjem tog bogatuna iz mostarskih Bara za kojeg s pravom kažu da nije više važno “šta je rek'o, neko šta je stek'o…”, a slijedeći bi trebao biti da sve probosanskohercegovačke stranke jednostavno ignorirarju HDZ kao mogućeg koalicionog partnera u formiranju vlasti na svim nivoima. Da li će se tako i ponašati, prije svih SDA, ostaje da se vidi. Naravno, treba očekivati daljnje destrukcije od strane Čovića, kao i od samog službenog Zagreba, ali s obzirom na ovakve izlive neonacizma kakve smo vidjeli u Mostaru, pozivam sve izabrane predstavnike vlasti u BiH, pogotovo one na višim nivoima, da ne podliježu nikakvim pritiscima ili daljnjim destruktivnim potezima nekakve “mladeži” i njihovih mentora i da čuvaju svim demokratskim sredstvima antifašistički karakter Bosne i Hercegovine. Svjestan sam da ima i drugih bošnjačkih pera koji su protiv izbora Komšića u Predsjedništvo i koji su podržavali, znači, fašistu Čovića, ali to mene ne sprječava da iznesem svoj javni stav po ovom pitanju. Ovaj svoj stav smatram, zapravo, civilizacijskim činom.

Bedrudin GUŠIĆ

KOMŠIĆ IZBOR

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

lex Aluminij

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Kome to smeta Komšić?

Posted: 11. Oktobra 2018. in Intervjui

U svojoj hiljadugodišnjoj/ tisućljetnoj historiji/povjesti Republika Bosna i Hercegovina nije nikada bila prijetnja, niti je ispoljavala teritorijalne pretenzije po susjedne zemlje u okruženju. Naprotiv, bila je predmet njihovih dogovora, podjele i urota.

Da ni Srbija niti Hrvatska iskreno poštuju suverenitet Bosne i Hercegovine  pokazuje i poslednji primjer izbora Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

Izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda izazvao je žestoke reakcije u Hrvatskoj i dijelovima BiH u kojima vlada HDZ te hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića Najavljuju se protesti, šalju se izjave kako Komšić nije dobrodošao u Zagreb, pominje se ustavna dužnost o zaštiti Republike Hrvatske o Hrvatima u BiH.

Kada je SDP 2006. godine kandidirao Komšića za člana Predsjedništva, nije se mogla čuti nijedna zamjerka iz redova HDZ-a. Smatralo se  kako Komšić nema nikakve šanse da ugrozi njihovog tadašnjeg kandidata Ivu Miru Jovića. Rezultati izbora pokazali su da su se u HDZ-u ozbiljno prevarili.

Komšić je slavio ubjedljivu pobjedu sa 116.062 osvojenih glasova ispred kandidata HDZ-a Jovića, koji je osvojio 76.681, te kandidata HDZ 1990 Bože Ljubića (53.325), Mladena Ivankovića Lijanovića 24.822 i Zvonka Jurišića iz HSP-a (20.350). Analizom izborne kampanje došli su do zaključka da je izborni poraz zapravo došao kao rezultat loše politike HDZ-a.

Komšić  osvaja drugi mandat na izborima 2010. godine sa daleko većim brojem glasova.; 337.065 glasova, preko 200.000 više nego četiri godine ranije. Kandidatkinja HDZ-a Borjana Krišto osvojila je “samo” 109.758, kandidat HDZ 1990 Martin Raguž 60.266, a Jerko Ivanković Lijanović 45.397.

Osvajanje  drugog mandata  bila je inicijalna kapisla početka žešće HDZ-ve  retorike prema Komšiću. Razlozi za otvoreni napad na Komšića kriju se u činjenici da je HDZ počeo gubiti suverenu vlast u svojim dotadašnjim najjačim uporištima.

Činjenica je  da Komšić nijedan mandat ne bi mogao osvojiti bez bošnjačkih glasova. Statistika međutim takođe govori  da je Komšić uspio osvojiti sasvim respektabilan broj glasova  i u hrvatskom biračkom tijelu, pogotovo u Srednjoj Bosni.

Zašto izbor Željka Komšića smeta našim susjedima?

Izbor Željka Komšića je smetnja secionističkim politikama susjeda pri ćemu su preferirani  pobjednici poslednjih izbora trebali biti  Čović-Dodik. Ovaj tandem je  trebao da ubrza ono što Republika Srbija i Hrvatska nisu postigle agresijom u poslednjem ratu.. Deytonsko uređenje se koristi kao instrument potkopavanja  bosanskohercegovačke državotvornosti od strane naših susjeda čiju su paradoks ljudi poput Čovića i Dodika, osvjedočeni mrzitelji države koju predstavljaju.,   Zbog toga nije nimalo čudno što se susjedi otvoreno miješaju u izborni proces u Bosni i Hercegovini i njene unutrašnje interese. Potpredsjednik HDZ-a Hrvatske Milijn Brkić je  izdao uputstvo za pripremu izbora u BiH i registraciju birača koji glasaju putem pošte. Za koordinatora aktivnosti je postavio direktora u Hrvatskim poštama Maria Bebića tako da su  hrvatski poštari glasački materijal predavali „trećim licima“. Za ove izbore Čović i Brkić „registrirali“ su 10 hiljada više birača nego 2014.

Dogovor  Dodik- Čović je sijamski bliznac dogovora iz Karađorđeva Tuđman-Milošević.  Dragan Čović, kandidat Hrvatske demokratske zajednice za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz hrvatskog naroda, osvojio je najveći broj glasova u opštinama sa većinskim srpskim stanovništvom u Federaciji Bosne i Hercegovine.  Po čemu je to Čović „zadužio“ Bosansko Grahovo, Glamoč, Drvar?  Ovaj „izborni inžinjering“ je odlika rada  kartelskih organizacija  ali i argumenat da se zaustavi Čovićevi maksimalistički zahtjeva u pregovorima oko izmjena Izbornog zakona. Očigledno je da jedini dobar Izborni zakon za Dragana Čovića i HDZ onaj koji bi im garantovao izbornu pobjedu bez obzira na osvojeni broj glasova.

Željko Komšić može biti iskra  nade i  opstanka upravo za hrvatski narod na cijeloj teritoriji  Bosni i Hercegovini. Za  trend ubrzanog isljevanja Hrvata iz BiH  nije kriv Komšić već prije svega  Čovićeva dosadašnja  politika u kojoj cvjeta korupcija, podmićeno pravosuđe i birokracija.

Mr. sci. Edin Osmančević

Na 6-tim općim izborima u BiH nije se glasalo za promjene, već se glasalo za manje zlo i po inerciji. I naredne 4 godine nastavlja se dominacija nacionalnih stranaka i na vlasti ostaje stranačka oligarhija. Za prevladavanje teškog stanja u politici i ekonomiji BiH treba novi i racionalniji model vlasti.

Najznačajniji događaj izbora je izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, koji time  postaje glavni kamen spoticanja i glavni ključ za  rješenje bh gordijevog čvora. Pobjedom na izborima Komšić je doslovno nakautirao  Dragana Ćovića, pretendenta za istu poziciju u Predsjedništvu BiH. Njegov uspjeh mnogi vide kao rezultat nezadovoljstva i straha od Čovićeve destruktivne politike.

Ako gubitnik Dragan Čović i njegov HDZ ostanu na putu destrukcije sa zahtjevima koji ne pogoduju sigurnosti i stabilnosti države BiH, kao što su radili prethodne četiri godine,  može se očekivati i ustavna kriza, u kojoj bi svi bili gubitnici.

Sa više vjerovatnoće može se očekivati da će Čović iskoristiti povoljnu poziciju, u kojoj se nakon značajnog  izbornog  uspjeha  našao HDZ BiH,  i kroz razumne koalicije ostvariti zahtjeve hrvatskog naroda, koji se budu mogli ocjeniti opravdanim. Time bi Čović kompenzirao pa čak i kapitalizirao svoj gubitak.

Na ovim BiH izborima dogodilo i nešto što se nije nikad dogodilo nigdje u svijetu. Član Predsjedništva BiH i prvi Predsjedavajući u novom četvorogodišnjem mandatu postaje njen najveći neprijatelj,  aktuelni Predsjednik Rs i politički lider Milorad Dodik. Iako opozicija Rs ima ozbiljne primjedbe na regularnost izbora, posebno u Rs, pa traži ponovno brojanje glasova, teško je vjerovati da će njihovi zahtjevi, i ako se usvoje, dovesti do nekih značajnijih promjena.

Uz težak poraz Čovića i njegove politike, značajka ovih izbora su i slabiji rezultati  SBB i krah Radončića.

(Ne)očekivano slaba izlaznost na izborima

Na centralnom biračkom spisku BiH nalazila su se 3.352.933 lica, a za glasanje je prijavljeno 3.254.767 birača. Na izborima je učestvovalo 128 političkih subjekata, 53 stranke, 36 koalicija i 34 nezavisna kandidata. Glasati se moglo samo sa dokumentima izdatim u BiH: lična karta, pasoš i vozačka dozvola, a dokumenta drugih država nisu priznata. Glasalo se na 5.794 biračka mjesta i u diplomatsko-konzularnim predstavništima.

Na 804 kandidatske liste bilo je 7.497 kandidata za sve nivoe vlasti, a biralo se 518 nosilaca mandata. Birana su 3 člana Predsjedništva BiH, poslanici za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, Predstavnički dom Federalnog parlamenta , poslanici za Narodnu skupštinu Rs, Predsjednik i dva Potpredsjednika Rs, te poslanici u 10 kantona FBiH. Izbori su koštali oko 8,5 miliona KM.

Prema prvim preliminarnim rezultatima 7. Oktobra je izašlo na izbore i glasalo 1.733.487.000  glasača, što čini 53,26%. Kada se na ovaj broj dodaju glasovi iz inostranstva, a ima ih 77.814 i drugi,  može se očekivati da će stopa izlaznosti biti oko 55%, što znači da na izbore nije izašla skoro polovina bh građana. Obzirom da je predizborna kampanja rano počela, vjerovalo se da će pokrenuti veći broj građana da iziđu na izbore, ali se to, ipak, nije dogodilo.

Prema onom što pokazuju rezultati glasanja, BiH građani neće dobiti promjene kojima su težili. Po nekim komentarima glasalo se po po inerciji, direktivi, iz inata i da makar zlo bude manje. Veliki interes za ove izbore pokazali su mnogi iz inostranstva, što pokazuje i veliki broj stranih posmatrača.

Iako je velika većina isticala kao imperativ PROMJENE, malo je izvjesno da će do promjena uskoro doći. Svi kandidati koji su zagovarali promjene i predstavili sebe kao nosioce tih promjena, nisu mogli probiti zidove nacionalističe blokade vladajućih partija i njihovih organa i institucaija. Naravno, znalo se da vladajuće stranke neće biti zagovornici promjena, ali je postojala nada da će se stvoriti prostor za demokratske slobode. Nažalost, u podjeljenom i zavedenom narodu nije bilo dovoljno volje da se neodrživo stanje mjenja, niti naznaka  iz Međunarodne zajednice  da je spremna potstaknuti i podržati te promjene.

Izbori su pokazali da će političkom scenom BiH i dalje dominirati nacionalističke i nacionalne partije, što znači da neće biti  vladavine prava i demokratije, već je i dalje moguće očekivati kršenje  i nepoštivanje zakona.

Može li se očekivati skladniji rad Predsjedništva?

Mnogi od nas se s pravom pitaju da li će novi sastav Predsjedništva BiH raditi harmoničnije, skladnije i u interesu BiH države, ili će članovi Predsjedništva i dalje biti kao ”rogovi u vreći“ i svaki  voditi u svom smjeru? Posebno je upitan odnos Milorada Dodika, člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, koji već u startu nagovještava djelovanje koje bi se moglo tretirati kao antiustavno i antidržavno.

Prema onom što smo vidjeli u prvom intervju TV Hayat, u kojem su učestvovala samo dva od tri pozvana člana Predsjedništva – Džaferović i Komšić, moglo bi se  u radu Predsjedništva očekivati više suglasnosti nego suprostavljanja, što nam nakon duže vremena uliva barem malu dozu optimizma.

Iako se treći član Predsjedništva BiH M. Dodik nije pojavio na ovom prvom zajedničkom predstavljanju, moglo bi se očekivati da će se i on u ovoj drugačijoj ulozi sada  drugačije postaviti i iz slučaja Čović izvući za sebe neku pouku.

Želimo vjerovati da će se dolaskom Komšića i Džaferovića  u Predsjedništvo BiH zaustaviti razgradnja i rušenje BiH.

Kako su glasali građani?

U FBiH za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda kandidovali su se  Džaferović Šefik (SDA), koji je osvojio 182.049 glasova (37,07%), Bećirović Denis (SDP) osvojio 164.835 (33,56%), Radončić Fahrudin (SBB)  63.031 (12,83%), Hadžikadić Mirsad (Platforma za progres) 47.295 (9,63%), Šepić Senad (Nezavisni blok) 25.798 (5,25%), Jerlagić Amer ( Stranka za BiH) 8.127 (1,65%)

U FBiH za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda kandidovali su se Željko Komšić, koji je osvojio 52,83%, Dragan Čović  35,74%, Dijana Zelenika 6,23%, Boriša Falatar 3,70% i Jerko Ivanković Lijanović1,50%

Za člana Predsjedništva BiH u Rs iz reda srpskog naroda kandidovali su se Milorad Dodik (SNSD), koji je dobio  324.995 glasova ( 53,79%), Mladen Ivanić (” Savez za pobjedu“) 259.857 glasova (43,01%), Mirjana Popović (Srpska napredna stranka) 10.100 (1,67%), Kličković Gojko (Prva srpska demok. Stranka- Prva srpska SDS) 9.225 (1,57%).

Na osnovu nepotpunih rezultata CIK-a  novi sastav Predsjedništva BiH čine : ŠEFIK DŽAFEROVIĆ (SDA) 36,89%, ŽELKO KOMŠIĆ (DF) 52, 83% i MILORAD DODIK (SNSD) 53,79%.  A to znači da je člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića (kome je istekao drugi mandat) zamjenio Šefik Džaferović (SDA), Dragana Čovića (HDZ BiH – Željko Komšić (DF), Mladena Ivanića (PDP) – Milorad Dodik (SNSD). Brzo će se znati koliko su te promjene značajne za oporavak i dalji prosperitet BiH.

Kandidati za Predsjednika Rs bili su Cvijanović Željka (SNSD) i Govedarica Vukota (Savez za Pobjedu), a za Potpredsjednika Rs Salkić Ramiz (Zajedno za BiH) i Duraković Ćamil (Nezavisni kandidat).  CVIJANOVIĆ ŽELJKA dobila je  265.751 glas (47,50%), GOVEDARICA VUKOTA 238.993 (42,72%), a SALKIĆ RAMIZ 15.074 (2,69%) i DURAKOVIĆ ĆAMIL 6.925  (1,24%).

Na osnovu do sada prebrojanih glasova Predsjednik Republike srpske je ŽELJKA CVIJANOVIĆ (SNSD) sa osvojenih  47,53%  glasova ispred VUKOTA GOVEDARICE (SAVEZ ZA POBJEDU) 42,74%, a Potpredsjednik Rs iz bošnjačkog naroda je  SALKIĆ RAMIZ (ZAJEDNICA ZA BIH) sa  15. 074 glasova  (2,69%) ispred DURAKOVIĆ ĆAMILA (NEZAVISNI KANDIDAT) koji je dobio 6. 925 glasova (1,24%).  Drugi Potpredsjednik Rs iz reda hrvatskog naroda je JOSIP JERKOVIĆ  sa 0,3% osvojenih glasova.

Mjesta u parlamentarnim strukturama imat će  stranke i koalicije  koje pređu prag prolaznosti 3%. Prema do sada prebrojanim glasovima to pravo stiču:

Parlamentarna skupština BiH:  SDA 24,48%, SDP 18,39%,  HDU BIH, HSS, HKDU BIH, HSP/HNS, HSP DR AS BIH, HDU BIH 14,91%, DF ŽELJKO KOMŠIĆ BIH POBJEĐUJE 8,79%, SBB –FAHRUDIN RADONČIĆ 6,12%

Za Parlament BiH iz FBiH: SDA 25,79%, HDZBIH 14,81%, SDP 14,30%, DF-GS 9,46%, SBB 6,63%, NS 4,46%, NB 4,28%, PDA 4,18%, A-SDA 3.31%, OSTALI 12,78%

U Rs za Parlament BiH : SNSD 30,28%, SDS 25,06%, PDP 12,85%, DNS 10,43%, SP 4,69%, SDA 3,67%, Prva SDS 1,17% , Ostali 2,85%

Parlamentarna skupština FBiH: SDA 184.563 (24,48%), SDP 138.638 (18,39%), HDZ BiH 12.381 (14,91%), DF 66.287 (8,79%), SBB 46.131 (6,12%), PDA 30.801 (4,09%), Naša stranka 30.513 (4,05%), Nezavisni blok 27.541 (3,65%), A-SDA 25.017 (3,32%), HDZ 1990 – HSPBiH 22.431 (2,98%)

Parlamentarana skupština RS: SNSD 217.211 (39,27%), SDS 138.903 (25,11%) , PDP 70.858 (12,81%), DNS 57.911 (10,47%), SP 25.601(4,63%), SDA 20.405 (3,69%), PRVA SDS 6.443(1,16%), SDP 6.245 (1,13%), SNS  4.048 (0,73%)

Skupštine kantona:

Kanton 1- UNSKO-SANSKI: SDA 20.407 (28,60%), A-SDA 17.893 (25,20%), SDP 7.378 (10,34%), Laburistička stranka BiH 5.661 (7,93%), SBB – Fahrudin Radončić 5.094 (7.14%), DF 4.776 (6,69%), Nezavisni blok 3.164 (4,43%), Naša stranka 2.544 (3,56%)

Kanton 2- POSAVSKI : HDZ BiH, HKDU BiH, HSP-HNS, HSP DR AS BiH, HDU BiH 7.038 (51,04%), HRVATSKO ZAJEDNIŠTVO ZA POSAVINU PRKOS-HDZ 1990- HSP BIH, HSBIH 1.776 (12,88%), SDA 1.504 (10,91%), POSAVSKA STRANKA 945 (6,85%), SDP 793 (5,75%), SBB – FAHRUDIN RADONČIĆ 613 (4,45%), POKRET DEMOKRATSKE AKCIJE PDA 485 (3,52%), DF 422 (3,06%)

Kanton 3- TUZLANSKI :SDA 36.873 (25,63%), SDP 32.153 (22,17%), PDA Pokret dem. Akcije 28.583 (19,71%), DF 8.819 (6,08%), SBB-FAHRUDIN RADONČIĆ 7.622 (5,26%), STRANKA ZA BIH 6.009 (4,14%), NEZAVISNA BIH LISTA 4.259 (2,94%), NAŠA STRANKA 4.250 (2,93%)

Kanton 4- ZENIČKO-DOBOJSKI: SDA 37.612 (28,41%), SDP  22.897 (17,36%), NEZAVISNI BLOK, SNAGA CENTRA, HI BIH PRVA STRANKA 15.399 (11,63%), SBB-FAHRUDIN RADONČIĆ 10.294 (7,78%), HDZ BIH,HSS,HKDUBIH,HSR-HNS,HSP DR AS BIH,HDU BIH, HSSSR 9.518 (7,19%), DF 9.254 (6,99%), A-SDA ZA EVROPSKI PUT 5.883 (4,44%), STRANKA ZA BIH 5.597 (4,23%), NAŠA STRANKA 4.040 (3,05%), STRANKA PENZIONERA/UMIROVLJENIKA BIH 3.398 (2,57%)

Kanton 5- BOSANSKO PODRINSKI: SDA 2.039 (19,67%), LIBERALNA STRANKA LS BIH 1.366 (13,18%), SBB – FAHRUDIN RADONČIĆ 852 (8,22%), STRANKA ZA BIH 814 (7,85%), SDP  715 (6,90%), DF 633 (6,11%), GORAŽDANSKA PRIČA 587 (5,66%), NEZAVISNI BLOK I PRVA STRANKA 542 (5,23%), NAŠA STRANKA 441 (4,25%), A-SDA 430 (4,15%), NAROD I PRAVDA 289 (2,79%)

Kanton 6- SREDNJEBOSANSKI: SDA 26.111 (31,65%), HDZ BIH,HSS,HKDUBIH,HSR-HNS,HSP DR AS BIH,HDU BIH, HSSSR 23.389 (28,35%), SDP 11.645 (14,12%), SBB- FAHRUDIN RADONČIĆ 5.727 (6,94%), DF 4.150 (5,03%), HRV POKRET ZA SREDIŠNJU BOSNU HDZ 1990 HSPBIH-HSBIH 3,518 (4,26%), HSP BIH-HSBIH 2.651 (3,21%), STRANKA ZA BIH 2.297 (2,78%)

Kanton 7- HERCEGOVAČKO-NERETVLJANSKI: HDZ BIH,HSS,HKDUBIH,HSR-HNS,HSP DR AS BIH,HDU BIH, HSS SR 28.643 (39,35%), SDA16.532 (22,71%), SDP 6.770 (9,30%), HRVATSKA ZAJEDNICA HDZ 1990-HS-HKDU-HRAST –HSP BIH 5.790 (7,95%), SBB –FAHRUDIN RADONČIĆ 4.292 (5,90%), DF 2.430 (3,34%), HRVATSKA REP. STRANKA 2.223 (3,05%)

Kanton 8- ZAPADNOHERCEGOVAČKI: HDZBIH,HKDUBIH 18.769 (66,38%), HRVATSKA ZAJEDNIŠTVO HDZ 1990 – HS-HKDU-HRAST- HNL  2.836 (10,03%), HRVATSKA REPUBLIKYNSKA STRANKA  2.529 (8,94%), HSP DR ANTE STARČEVIĆ BIH, HRVATSKA DEMOKRATZSKA UNIJA BIH 1.393 (4,92%), HRVATSKA STRANKA PRAVA 983 (3,48%), HRVASKA STRANKA PRAVA BIH- HNS 663 (2,34%)

Kanton 9 – SARAJEVSKI: SDA 34.105 (24,92%), NAROD I PRAVDA 19.241 (14,06%), NAŠA STRANKA 17.831 (13,04%), SDP 14.106 (10,31%), SBB-FAHRUDIN RADONČIĆ 12.705 (9,28%), DF 8.620 (6,30%), NEZAVISNA BOSANSKOHERCEGOVAČKA LISTA 5.595 (4,09%), BOSS- BOSANSKA STRANKA MIRNES AJANOVIĆ 4.754 (3,47%), BPS – SEFER HALILOVIĆ 3.112 (2,27%)

Kanton 10- LIVANJSKI: HDZ BIH,HSS,HKDUBIH,HSR-HNS,HSP DR AS BIH,HDU BIH 5.915 (30,45%), SRPSKA LISTA 2.721 (14,01%), HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA  1990 – HDZ 1990 2.348 (12,09%), HRVATSKA NEZAVISNA LISTA 1.992 (10, 26%), SDA 1.202 (6,19%), SRPSKA NAPREDNA STRANKA 1.119 (5,76%), NARODNA STRANKA RADOM ZA BOLJITAK 862 (4,46%), ĐUPANIJSKA NARODNA LISTA  691 (3,56%), SDP 584 (3,01%)

I  u vrijeme dok CIK –a vrši prebrojavanje glasova, već su počeli pregovori o formiranju koalicija i podjeli mandata.

Potsjećamo da mandat novoizabranih u parlamentarne strukture traje 4 godine.

Po objavi prvih izbornih rezultata održana je i konferencija OSCE (Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju), koja prati provođenje izbora, na kojoj je saopšteno da su izbori prošli mirno, da su opštinske komisije radile profesionalno, ali su uočene i brojne  nepravilnosti. Kampanja je bila vrlo prljava i vodila je podjelama. Izbore je pratio veliki broj stranačkih posmatrača, koji su mogli uticati na glasače.  Bilo je i kupovine glasova, a najveće primjedbe su na biračke spiskove iz kojih nisu izbrisani  svi umrli.  Ivanić i Govedarica, kao predstavnici opozicije u Rs,  govore o trgovini sa glasačkim listićima.  Ivanić zahtjeva  ponovno brojanje  glasačkih listića, a Govedarica poručuje da su izbore dobili “brojači a ne glasači“ i traži uvid u nevažeće listiće, kojih je preko 48.000.

Nastavak dominacije nacionalnih stranaka

I nakon ovih izbora, nastavlja se puna dominacija nacionalnih stranaka. U Rs koalicija SNSD je teško porazila opozicione partije  i ostala dominantna.

SDA ima bolje rezultate nego prethodnih izbora i njiihov izbornik je Šefik Džaferović zauzeo mjesto člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. HDZ BiH je ostao suveren u Hercegovačkom području i kontrolira područja sa hrvatskom većinom. Svi tvrde da se bez njega ne može uspostaviti vlast u BiH.

Dodik na pijadestalu?

U prvom svom obraćanju javnosti, nakon što je izabran za člana Predsjedništva BiH, Dodik nije ni trepnuo najavljujući da neće mijenjati politiku, već će raditi po porukama datim u toku kampanje, što znači da će nastaviti nametanjem Rs i negiranjem BiH, te da će zastava Rs biti uz njega svugdje  gdje bude boravio. Dodik će se zalagati za stvaranje srpskog bloka i već je počeo slati poruke sa tim ciljem. Bez obzira na njegove težnje, Dodik više  neće moći povući ni jedan potez za Rs protiv BiH, bez suglasnosti sa druga dva člana Predsjedništva.

Dodik bi morao shvatiti, bez obzira na pobjedu, koja je po nekima pirova pobjeda, da je njegov zenit prošao i da gubi popularnost i to ne samo u Banja Luci već i u nekim drugim područjima Rs. Postignuta pobjeda može biti vrlo varljiva.

Čovićev autogol

Čović je svojom rušilačkom strategijom protiv BiH u dvojcu s Dodikom mobilisao Bošnjake protiv sebe i postigao protuučinak, što mu se vratilo kao bumerang. Zabio je sebi gol. Pri tome ne treba zaboraviti da je Čović svojim odnosom uzurpirao svu vlast u stranci, a od saradnika je napravio poslušnike, koji nemaju svoje Ja.

Za Čovića je izbor Komšića opravdanje i poruka Međunarodnoj  zajednici  zašto se toliko insistiralo na promjeni Izbornog zakona. Utjeha za Čovića i izvor njegove snage i nakon poraza je značajan uspjeh njegoveog HDZ BiH koji je je dobio preko 80% glasova hercegovačkih Hrvata i  dominaciju u pet kantona FBiH. Mada neki Čovića već vide kao Predsjednika FBiH ili Ministra vanjskih poslova, neki analitičari smatraju da bi nakon doživljena poraza za njeg bila najbolja mirovina.

SDP ostvario blagi rast

U odnosu na prethodne izbore, SDP je ostvario blagi, relativni rast, ali su pali u Sarajevskoj županiji, gdje su ranije imali važno uporište. U SDP bi morali što prije preispitati svoj status, jer je očigledno da je neuspjeh Denisa Bećirevića produkt tog stanja. U SDP vjeruju da je Bećirović Denis oštećen , pa i oni, kao opozicija Rs, traže ponovno brojanje glasova.

Građani BiH nisu zaboravili Komšićev patriotizam

Željko Komšić je izborni fenomen.Iako je Komšić već proveo dva mandata u Predsjedništvu BiH, ponovo je dobio povjerenje građana, jer oni nisu zaboravili njegovu finoću, njegovo demokratsko i patriotsko opredelenje, njegov doprinos u ratu i miru njegovoj i našoj BiH.  On je pokazao da nije potrošeni političar, kao Čović, Radončić, Dodik i  Izetbegović, od kojih neki od njih još nisu samo rashodovani. Među glasovima datim Komšiću bilo je onih datih iz inata, susprostavljenih zavjereničkom nastojanju Čovića i Dodika, onih suprostavljenih nadmenosti, oholosti i prepotenciji Čovića. Neshvatljivo je da Dragan Čović i njegov HDZ BiH i neki čelni lideri Hrvatske i ovaj put nalaze argumente protiv Komšićevog izbora, koji je i ovaj put kao i ranije krajnje legalan i rezultat volje građana.

Pri tome ne treba zaboraviti da su Čović i Dodik ojačali i učvrstili svoju moć tek onda kada su napali bh sudski sistem ucijenili  i otjerali tužioce u mišiju rupu, koji su protiv njih već imali niz optužbi i kada su obezbjedili dodatnu punu podršku i zaštitu Hrvatske odnosno  Rusije.

Miješanje susjeda u izborni proces BiH

Hrvatska i Srbija su bile više nego uključene u izborni proces BiH. Njihovi protagonisti preplavili su i držali pod paskom građane i prostore BiH, posebno medijski, što je bilo od velikog uticaja na povećanje straha kod građana i širenje nacionalne mržnje,  a bilo od velike pomoći Dodikovom režimu da poentira. Iz Hrvatske je dolazio pritisak drugačije modeliran, zaznovan uglavnom na nastojanju da se izborni proces prilagodi vladajućem HDZ i Draganu Čoviću. U značajnoj mjeri osjećala se prisutnost Rusije, a dijelom i Turske, kojima je pasivan odnos EU ostavio dovoljno prostora za nastupanje i djelovanje.

Po objavljivanjiu prvih izbornih rezultata Premmijer Hrvatske Plenković i predsjednik Srbije Vučić uputili su čestitke pobjednicima. Priključio joj se i Božo Petrov pa  Komšiću čak zaprijetio zabranom ulaska u Hrvatsku. Izjava Plenkovića je bila ne samo neugodna već zlonamjerna i prijeteća. Ni ovaj put nije propustio papagajski ponoviti kako jedan narod ne može birati predstavnika drugom narodu, krilaticu koji Čović  već godinama koristi u svakom svom obraćanju na tu temu.

Rezultati izbora daju mogućnost za dalju dominaciju lidera u istim relacijama , s tim što će djelovati  sa izmjenjenim ulogama u nešto izmjenjenom sastavu, obzirom  na odlazak Izetbegovića, pad Čovića i Radončića, neuspjeh Ivanića…

Uspijeh Dodikovog SNSD, kojem se suprostavila malokrvna i bezidejna opozicija, pokazo je da je pogrešno i štetno isticanje previše kakndidata. Dodikova mašinerija, u koju su uključene sve strukture svih nivoa vlasti, sa zamajcem iz Srbije i Rusije, naprosto je pregazila opoziciju predvođenu Ivanićem i Govedaricom.

Zapažen je uspjeh nezavisnog kandidata za člana Predsjedništva BiH g. Mirsada Hadžikadića, koji je osvojio preko 40.000 glasova ( 9,20%), što mu pruža mogućnost za stupanje u koalicije ili osnivanje svoje stranke, ali nudi i druge izazove.

Ovom prilikom hvala svima kandidatima koji su se svojim demokratskim opredelenjem i građanskom opcijom države BiH pokušali suprostaviti okoštaloj strukturi nacionalističkih i nacionalnih partija, koje svih Dejtonskih godina drže sve poluge vlasti i čija mašinerija u korijenu sasjeca i tare sve što joj se pokušava na bilo koji način suprostaviti. Posebna zahvalnost Prof. dr. Mirsadu Hadžikadiću koji je napustio sve što je stvorio u SAD i došao se boriti protiv nemani za spas BiH i dobrobit bh naroda.

BiH treba novi model vlasti

BiH treba novi model vlasti , jer postojeći ne funkcioniše. BiH treba građansku državu i jednog predsjednika. BiH treba svoj Ustav. Treba mijenjati i model izbornog procesa, jer ovaj ispoljava mnoge slabosti. Već sada se postavlja pitanje na koji će način dalje funkcionirati Država BiH u kojoj je na čelu tročlano Predsjedništvo BiH, u kojem su dvojica predstavnici dvaju nacionalnih partija, a treći Komšić kojeg desničarski HDZ BiH tretira kao bošnjačkog  člana a ne kao člana iz reda hrvatskog naroda.

Od nove vlasti se očekuje bolja organizacija,  više posla, investicija i pravde…za uspostavu stabilnije,  pravednije i dostojanstvenije BiH sa više zajedništva, spremnije za brže priključenje EU. Manje treba govoriti o politici, a više o ekonomiji.  Imperativ je transformacija BiH u novo pravednije  moderno društvo sposobno da se suprostavi kriminalu i korupciji, spremnije da popravi ekonomski položaj zemlje, zaustavi iseljavanje građana, reformiše državnu upravu i  obezbjedi radna mjesta za mlade.

Ostaje pitanje na koje već mnogi traže odgovor, da li BiH prijeti kriza, na koju upučuje izjava ranjenog lava Dragana Čovića nakon izbornog fijaska, u kojem je njegova partija potvrdila rezultate, a on pao.

Ovom prilikom se zahvaljujemo svima kandidatima koji su se svojim demokratskim opredelenjem i građanskom opcijom države BiH pokušali suprostaviti okoštaloj strukturi nacinalističkih i nacionalnih partija , koje svih 25 Dejtonskih godina drže sve poluge vlasti i čija mašinerija u korijenu sasjeca i tare sve što joj se pokušava na bilo koji način suprostaviti. Posebna zahvalnost Prof. dr. Mirsadu Hadžikadiću koji je napustio sve što je stvorio u SAD i došao se boriti protiv nemani za spas BiH i dobrobit bh naroda.

I ovi opći izbori su za BiH novo, šesto polazište, koje traži od sviju nas koji volimo ovu BiH da krenemo naprijed i damo svoj doprinios tolerantnijim odnosom i većim angažovanjem na prevladavanju kriznih stanja, u cilju bržeg oporavka i napredka.

Burlington, 10, oktobra 2018                                         Zijad Bećirević

Special consultative status UN tj. Specijalni savjetodavni status UN znači, da se organizacija sa tim statusom može na različite načine aktivno uključiti i sudjelovati u UN – Ekonomsko-socijalnom vijeću (ECOSOC) i njegovim pomoćnim organima, također sa sekretarijatom UN-a, fondovima, programima te sa različitim agencijama Ujedinjenih nacija…..Međunarodna znanstvena revija „European Perspectives“ je vodeća revija za evropske integracije na engleskom jeziku. Iduće godine ćemo obilježiti 10 godina od početka njenog izdavanja. Namjera nam je, da sa širom ekipom suradnika od nje napravimo evropski Foreign Affairs, koji će pored štampanog izdanja imati vrhunsko web site izdanje, a istovremeno će se u organizaciji European Perspectives organizirati i važni događaji…… Na Kosovu se koristi izraz „zločinci rata“ i „zločinci mira“, a Hashim Thaci je oboje. Igranje sa prekrajanjem granica, znači ne samo pomjeranje granica nego nove seobe ili bolje rečeno nova protjerivanja stanovništva, zamjene teritorija prouzrokovati će nova velika stradanja i egzodus. Na ovim prostorima su nedavno vođena četiri rata sa namjerom mijenjanja granica. Nijedna granica nije pomjerena ni za pedalj. Na drugoj strani Vučić gleda da spasi što se spasiti može i on želi Srbiji pripojiti sjeverni dio Kosova, koji je strateški za Kosovo. U sve je uključen i albanski premijer Edi Rama. Vjerujem da na Kosovu ima snaga, koje će se tome suprotstaviti, a prije svega mislim na Albina Kurtija, lidera Pokreta Samoopredjeljenje (LV), koji je već 29.septembra 2018 organizirao masovne demonstracije protiv Thacijeve politike u Prištini i na kojima se okupilo oko 100 hiljada demonstranata…..Vidite šta radi dvojac Aleksandar Vučić – Ivica Dačič prema Makedoniji i premijeru Zoranu Zaevu. Direktno su zajedno sa Rusima involvirani u referendum o imenu i spriječili su njegov uspjeh. Involviranost istog faktora bila je prisutna i na izborima u BiH…..Treba zaustaviti val masovnog iseljavanja čak cijelih porodica. Sutra nećemo imati kadrova, koji će moći raditi na intenzivnoj obnovi Bosne i Hercegovine. Uglavnom su na političkoj sceni prisutni „šibicari“ i „šibicarenje“, a o ozbiljnom vođenju države još uvijek možemo samo sanjati…..Hrvatska radi sve prema BiH sa drugim stilom i manirima kao što to radi i Srbija. Zloupotrebljava poziciju članstva u EU i NATO i ponavlja stare greške. Ne smijemo zaboraviti da je Hrvatska na ICTY pravosnažno osuđena za Udruženi zločinački poduhvat (UZP) protiv Bosne i Hercegovine. Presuđeni su uglavnom bili članovi HDZ-a i opet isti HDZ čini greške prema BiH i to će se Hrvatskoj vratiti kao boomerang. Hrvatski državni vrh je neposredno uključen u izborni proces…..Često navodim primjer šta bi se desilo ukoliko bi se desio neki ozbiljniji kvar na Nuklearnoj elektrani Krško, preko noći bi najmanje dva miliona ljudi postali izbjeglice. Zato budimo i ostanimo ljudi. Nikada ne znamo šta donosi sutra i kakva  nas nesreća može zadesiti možda kada se najmanje nadamo….

Od našeg posljednjeg intervjua nije prošla ni godina dana, tačnije prošlo je tek nešto više od devet mjeseci i evo nas pri još jednom. S razlogom i brojnim povodima, jer se u međuvremenu što-šta izdogađalo. A jedan od tih događaja vezan je i za Institut, jer je IFIMES dobio “Special consultative status UN”. Šta to, zapravo, znači?

BEĆIROVIĆ: To znači međunarodno priznanje na planetarnoj osnovi. Special consultative status UN tj. Specijalni savjetodavni status UN znači, da se organizacija sa tim statusom može na različite načine aktivno uključiti i sudjelovati u UN – Ekonomsko-socijalnom vijeću (ECOSOC) i njegovim pomoćnim organima, također sa sekretarijatom UN-a, fondovima, programima te sa različitim agencijama Ujedinjenih nacija. Tako IFIMES može ECOSOC-u dati pismene prijedloge, pomoći pri oblikovanju dnevnog reda, dati mišljenje, ako ga ECOSOC ili generalni sekretar UN zatraži i aktivno sudjelovati pri oblikovanju politika sa drugim nevladinim organizacijama u okviru Odbora za nevladine organizacije pri ECOSOC-u. Također, generalni sekretar UN može zahtijevati od organizacije, koja ima special consultative status UN, da pripremi određenu studiju, analizu i sl. ECOSOC je glavni organ UN za usklađivanje, pregled politika, dijalog i preporuke o ekonomskim, socijalnim i pitanjima životne sredine te za realizaciju međunarodno dogovorenih razvojnih ciljeva. Služi kao centralni mehanizam za djelovanje sistema UN i njegovih specijaliziranih agencija na privrednom, socijalnom i području okoliša, koji nadzire pomoćne i strukovne organe. To je ujedno centralna platforma UN za refleksije, diskusije i inovativno razmišljanje o održivom razvoju.

Također, u međuvremenu preuzeli ste i izdavanje međunarodne znanstvene revije za evropske integracije – European Perspectives. O kakvoj se reviji radi?

BEĆIROVIĆ: Međunarodna znanstvena revija „European Perspectives“ je vodeća revija za evropske integracije na engleskom jeziku. Iduće godine ćemo obilježiti 10 godina od početka njenog izdavanja. Namjera nam je, da sa širom ekipom suradnika od nje napravimo evropski Foreign Affairs, koji će pored štampanog izdanja imati vrhunsko web site izdanje, a istovremeno će se u organizaciji European Perspectives organizirati i važni događaji.

Odmakao je dijalog između Srbije i Kosova. Koliko smo sada daleko od mogućeg sporazuma i kakav bi on eventualno mogao biti?

BEĆIROVIĆ: Briselski dijalog je vođen sa unaprijed određenim ciljem, a to je međusobno priznanje dvije države, a ne ovo što sada rade Vučić i Thaci. Ovdje imamo spašavanje prije svega Hashima Thacija, koji pokušava izbjeći sudsko procesuiranje, jer je zbog njega i klike oko njega osnovan Specijalni sud i tužilaštvo na Kosovu. Zašto bi se inače osnivao još jedan sud kada Kosovo ima nacionalno sudstvo, pravosudnu misiju Eulex, a imali smo i još Haaški sud (ICTY). Specijalni sud je upravo osnovan, da se obračuna sa Thacijem i njegovom klikom. Na Kosovu se koristi izraz „zločinci rata“ i „zločinci mira“, a Hashim Thaci je oboje. Igranje sa prekrajanjem granica, znači ne samo pomjeranje granica nego nove seobe ili bolje rečeno nova protjerivanja stanovništva, zamjene teritorija prouzrokovati će nova velika stradanja i egzodus. Na ovim prostorima su nedavno vođena četiri rata sa namjerom mijenjanja granica. Nijedna granica nije pomjerena ni za pedalj. Na drugoj strani Vučić gleda da spasi što se spasiti može i on želi Srbiji pripojiti sjeverni dio Kosova, koji je strateški za Kosovo. U sve je uključen i albanski premijer Edi Rama. Vjerujem da na Kosovu ima snaga, koje će se tome suprotstaviti, a prije svega mislim na Albina Kurtija, lidera Pokreta Samoopredjeljenje (LV), koji je već 29.septembra 2018 organizirao masovne demonstracije protiv Thacijeve politike u Prištini i na kojima se okupilo oko 100 hiljada demonstranata.

Bilo je i ozbiljnih ideja o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova. Jesu li one, pa i projekti koji su neminovno proistekli iz njih u nečijim glavama, pa i centrima moći, sada iza nas ili su još, barem latentno, u igri?

BEĆIROVIĆ: Te ideje su stalno prisutne u različitim oblicima. Vođena su četiri rata, a nijedna granica nije promijenjena. Granice bivše SFRJ ali i republičke granice su posljedica 2.svjetskog rata i suglasnosti velikih sila. Do sada ih niko nije uspio pomjeriti uprkos i strašnim ratovima. To su anticivilizacijski prijedlozi, koji zadiru u same temelje  EU i SAD, koje su multietničke, multivjerske države, koje su bogate upravo zbog svoje raznolikosti i zbog visokog stepena građanskih sloboda i demokratije. Ljudi su sada povezaniji nego ikada, a ko želi podjele? Ako Srbi ne mogu živjeti sa Albancima i Vučić želi razgraničenje, to povlači u budućnosti razgraničenje i sa Mađarima, Rumunima, Hrvatima, Bošnjacima i onda Vučić želi da Srbi žive sami. Problem je u tome što oni žele te teritorije, a njih ne zanimanju etničke zajednice i ljudi koji tu žive. Da bi se na ovim prostorima napravio napredak morate kao političar biti prihvaćeni od drugih etničkih zajednica, a ne samo od svoje.

Priču o povezanosti sudbine BiH sa Kosovom i njegovoj stolici u UN uz paraf Srbije, godinama lansira Dodik i radikalni krugovi u Beogradu. Čemu takve priče i kome sve one služe? Imaju li realnu podlogu?

BEĆIROVIĆ: Uvijek se traži neka osnova. Projekt velike Srbije je propao, i zato se pokušava revitalizirati kroz pokušaj stvaranja tzv. mini velike Srbije od dijela Kosova, entiteta Republika Srpska, sjevera Crne Gore, a Makedonija je još uvijek u velikosrpskim planovima. Tu naravno spadaju i dijelovi Hrvatske. Vidite šta radi dvojac Aleksandar Vučić – Ivica Dačič prema Makedoniji i premijeru Zoranu Zaevu. Direktno su zajedno sa Rusima involvirani u referendum o imenu i spriječili su njegov uspjeh. Involviranost istog faktora bila je prisutna i na izborima u BiH.

Održani su izbori u BiH. Kako vidiš rezultate izbora?

BEĆIROVIĆ: Rezultati izbora, barem oni privremeni, pokazuju da su građani ponovno izabrali klero-nacionalističke i profašističke snage. Međutim, ne samo mi nego i druge organizacije su radile istraživanja na terenu i rezultat izbora ne pokazuje stvarnu volju građana. Radi se o tome da su izbori dobrim dijelom pokradeni, nepravilnosti je ogromno. Tako se kod izbora za članove Predsjedništva BiH pojavljuje broj oko 100.000 nevažećih listića. Centralna izborna komisija (CIK), koja je zakonski odgovorna za provođenje izbora se od svega distancira, a u stvari potrebna je njena odgovornost. Iako je prijavljeno toliko nepravilnosti u radu CIK-a u posljednjih nekoliko mjeseci niko od članova CIK-a nije uhapšen. Jednostavno Sud BiH i Tužilaštvo BiH odnosno čelni ljudi su pod kontrolom svojih političkih sponzora i zbog toga vidite kako svi manje-više opušteno sudjeluju u izbornoj prevari. Izborna kampanja bila je prljava, a politička ponuda fragmentirana sa dosada najviše stranaka. Nedostaje vizionarskih političkih lidera sa manirima državnika, koji su spremni međusobno surađivati i raditi na općem prosperitetu. Treba zaustaviti val masovnog iseljavanja čak cijelih porodica. Sutra nećemo imati kadrova, koji će moći raditi na intenzivnoj obnovi Bosne i Hercegovine. Uglavnom su na političkoj sceni prisutni „šibicari“ i „šibicarenje“, a o ozbiljnom vođenju države još uvijek možemo samo sanjati.

Jedan novoizabrani član Predsjedništva je i čovjek koji javno, ne od jučer, negira BiH kao državu i koji čak prijeti da će postati “njen grobar”. Samo su dva predsjednička kandidata i jedna bh. stranka tražili od visokog predstavnika da konačno primjeni bonske ovlasti i sankcionira Dodika na način da ga se diskvalificira iz izbornog procesa. Kako komentiraš ponašanje Inzka u konkretnom slučaju, spomenute zahtjeve te šutnju ostalih bh. političkih subjekata?

BEĆIROVIĆ: Bilo ko sa takvom retorikom koja je protuustavna i krivična kada bi djelovale institucije sistema zna se gdje bi završio. Upravo je taj čovjek postavio na čelo Suda BiH i Tužilaštvo BiH svoje ljude i niko na njegovo djelovanje ne reagira. Uloga visokog predstavnika (OHR) nije da apelira, nego da odlučno djeluje. Visoki predstavnik se ponaša kao osoba slučajne prisutnosti, a ne kao ključna osoba za provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma. Podsjetio bi na jedan princip u filozofiji, koji kaže da sve kada se dovoljno razvije počinje samo sebe negirati. Bosna i Hercegovina je kroz historiju nadživjela i preživjela svoje mrzitelje.

Kako gledaš na izbor novih članova Predsjedništva BiH. Da li je to očekivan izbor?

BEĆIROVIĆ: Volio bi da se na izborima birao predsjednik države BiH, a ne tri člana Predsjedništva. To je jedan anakroni mehanizam, koji se nažalost jedino zadržao u BiH. Brojne su multietničke države, ali nemaju ovakvog predsjedništva nego imaju predsjednika države. Nema nevažnog predsjednika nigdje bez obzira na ustavne nadležnosti. Upozoravali smo na izborne nepravilnosti i izbornu krađu. Bojim se, da se ona zaista desila u Bosni i Hercegovini. Skoro je nevjerojatno da Denis Bećirović nije izabran za člana Predsjedništva BiH, čovjek kojeg je podržavalo čak sedam stranaka i brojni uglednici iz zemlje i inostranstva. Opasnost od izborne prevare uvijek postoji, ali postoji i odgovornost građana i odgovornih za provođenje izbornog procesa. Izborne manipulacije i izborne prevare već su detektirane. Bilo bi porazno za BiH kada bi demokratski svijet priznao ovakve pokradene izbore.

Kako vidiš aktuelni odnos Hrvatske prema BiH, pa i prema izbornom procesu u našoj  domovini?

BEĆIROVIĆ: Hrvatska radi sve prema BiH sa drugim stilom i manirima kao što to radi i Srbija. Zloupotrebljava poziciju članstva u EU i NATO i ponavlja stare greške. Ne smijemo zaboraviti da je Hrvatska na ICTY pravosnažno osuđena za Udruženi zločinački poduhvat (UZP) protiv Bosne i Hercegovine. Presuđeni su uglavnom bili članovi HDZ-a i opet isti HDZ čini greške prema BiH i to će se Hrvatskoj vratiti kao boomerang. Hrvatski državni vrh je neposredno uključen u izborni proces. Ipak, jedan čovjek po imenu Željko Komšić, Hrvat iz Sarajeva, porazio je i pobijedio cijeli hrvatski državni vrh i fašistički dio Republike Hrvatske. Pitanje legitimnosti izbora je uvijek prisutno. Tu prije svega mislim na članove Predsjedništva BiH, koji su izabrani sa 180.000, 200.000 ili 320.000 glasova od ukupnog broja 3,3 miliona birača. Dakle član Predsjedništva sa najviše glasova je dobio svega 10% glasova ukupnog biračkog tijela i tu treba da gledamo legitimnost, a ne na druge načine kao što to insistira HDZ i Hrvatska. I još nešto: Hrvatska toliko naglašava navodnu neravnopravnost Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda, dok je izbacila Srbe kao konstitutivan narod iz Ustava i svela na tri zastupnička mjesta u hrvatskom saboru od ukupno 153 zastupnika.

Na kraju, hoće li migrantska kriza zbog jeseni koja je nastupila i zime od koje nismo daleko, uzeti “time out” ? Nazire li joj se, inače, kraj?

BEĆIROVIĆ: Nažalost migrantski tokovi biće sve intenzivniji. Političari se uglavnom bave populizmom, a mali broj njih rješavanjem suštinskih pitanja. Migrantski tokovi su relativno zamrznuti. Uzmite činjenicu da samo u Turskoj čeka pet miliona migranata i izbjeglica da krenu prema Evropi. Mađarski premijer Viktor Orban je postavio neke ograde i hvali se da je tako spriječio dolazak izbjeglica u Mađarsku. To je obična laž. Mađarska nije atraktivna za život pa ni za izbjeglice, ako bi bilo drugačije nikakve ograde ne bi pomogle. Nažalost BiH nije više atraktivna za život za svoje građane i ljudi odlaze u atraktivnije i bogatije zemlje, a kamo li da bude atraktivna za izbjeglice. To je neka vrsta „sreće u nesreći“. Kada su u pitanju izbjeglice tu treba imati civilizacijski odnos, pomoći tim nesretnim ljudima. To najbolje znaju Bosanci i Hercegovci, koji su bili, a neki su još uvijek izbjeglice širom svijeta. Izbjeglica možete postati preko noći. Često navodim primjer šta bi se desilo ukoliko bi se desio neki ozbiljniji kvar na Nuklearnoj elektrani Krško, preko noći bi najmanje dva miliona ljudi postali izbjeglice. Zato budimo i ostanimo ljudi. Nikada ne znamo šta donosi sutra i kakva  nas nesreća može zadesiti možda kada se najmanje nadamo.

Hvala velika za ovaj razgovor.

BEĆIROVIĆ: Hvala i Tebi dragi Bedrudine. Uvijek mi je zadovoljstvo razgovarati sa Tobom. Želim Ti puno uspjeha u Tvom dragocjenom društvenom angažmanu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (997)

  1. oktobar  2018.

Novi Sad

ZLOČIN PREMA DVOJICI MLADIĆA ALBANSKE NACIONALNOSTI U NOVOM SADU – DIREKTNA POSLEDICA ŠIRENJA GOVORA MRŽNJE I DRŽAVNE TOLERANCIJE PREMA NASILJU

Vojvođanski klub zahteva od nadležnih državnih organa hitno i efikasno preduzimanje svih raspoloživih mera protiv kriminalaca koji su juče u Futoškoj ulici u Novom Sadu teško povredili dvojicu mladića albanske nacionalnosti. Takođe zahtevamo da se nepobitno utvrdi motiv napada, jer je zakonska kvalifikacija ovog zločina veoma važan ispit za naše društvo! Tolerancija države prema nasilju ozbiljno ugrožava sve njene građane!

Kada je u pitanju etnički motivisano nasilje, vlast svesno i sistematski zanemaruje činjenicu da sva istraživanja u Srbiji (2011, 2013, 2015, 2016, 2018.) pokazuju da je etnička distanca u Srbiji sve veća, kao i da je najveća prema pripadnicima albanske nacionalnosti i prema Romima, što znači da su pripadnici ove dve nacije najranjiviji od svih naših građana.  Vlast ništa ne čini da se to promeni. Čini se da im to uopšte ne smeta!

Vlast takođe, vrlo precizno i zlonamerno krije činjenicu da je etnička distanca u Srbiji bila značajno smanjena nakon 2000. godine, da bi danas ponovo bila u ozbiljnom porastu. Jasno je  čijom zaslugom.

Najuže političko rukovodstvo zemlje, svojim zlonamenim, šovinističkim i etnički netolerantnim govorom i licemernom praktičnom politikom, direktno podstrekava ne samo širenje govora mržnje, već time i direktno stvara klimu netolerancije u kojoj se etnički motivisano nasilje podrazumeva.

Kada je u pitanju Vojvodina, aktuelne vlasti, posebno tokom ove godine, u okviru “obeležavanja 100 godina od prisajedinjenja” Vojvodinu prečesto prekrštavaju u “Srpsku Vojvodinu”, naglašavajući i prenaglašavajući “srpstvo” u Vojvodini.

Vojvodina je bila, sada je i zauvek će biti domovina velikog broja nacija! Isticanje jedne nacije u Vojvodini nikada nije donelo ništa dobro. Zato: ili sprečite etnički motivisano nasilje u Vojvodini, ili nas pustite da to sami uradimo.

Direktnu odgovornost za jučerašnji zločin snose konkrente osobe koje treba pronaći, uhapsiti i osuditi. Istovremeno, ogromna odgovornost je na državi koja nije razvila efikasan odgovor na nasilje u društvu, niti je razvila mehanizme za razvoj i negovanje međunacionalne tolerancije, razumevanja i kvalitetne interkulturalne komunikacije. Nprotiv!

Vojvođanski klub se solidariše sa napadnutim sugrađanima i upućuje im želje za brz i potpuni oporavak.

Za    “Vojvođanski klub”

Dr Branislava Kostić, Predsednica

  1. oktobar 2018. godine


ČLANOVIMA, SIMPATIZERIMA, JAVNOSTI


Poštovane i poštovani,

U prilogu Vam šaljem reagovanje na huliganski napad na dva pripadnika albanske nacionalne zajednice.

S poštovanjem,

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

KRIVI SMO MI – AKO BUDEMO ĆUTALI!

Dva čoveka koji su pričali na svome jeziku, pretučena su od bezumnika, koji su govorili jezikom mržnje! Napadnuta su dva mlada Albanca, dva državljana Republike Srbije, u „srpskoj Atini“, koja se diči tolerancijom, razumom i tradicijom zajedničkog života raznih nacionalnosti. Napadnuti su u zemlji koja se diči „najvišim standardima“ u rešavanju manjinskih pitanja.

Vojvođanski antifašisti najoštrije osuđuju gnusni i podmukli napad na dvojicu Albanaca, od kojih se jedan od njih sada bori za život… Ovaj napad se dogodio u Novom Sadu, gradu heroju i nekada glavnom gradu Vojvodine, koji je do pre trideset godina bio primer zajedničkog suživota i tolerancije. Danas to više nije! U budućoj prestonici mladih i evropske kulture dogodio se antievroepski i anticivilizacijski napad na mladiće, naše sugrađane, samo zbog toga što su govorili drugim i drugačijim, svojim – albanskim jezikom. To je „zasmetalo“ nekim drugim mladim ljudima, punim gneva i mržnje prema drugačijem i različitom. Ovo nije samo huliganizam!

Građanke i građani Novog Sada, pripadnici različitih nacionalnih zajednica, posebno njihova imovina, i ranije su bili na meti nacionalista i drugih netolerantnih i isključivih osoba. Ovaj čin nije samo huliganstvo, on ima svoju ideološku i političku pozadinu. Ne može se pravdati ni obešću mladih ljudi, gnevnih na situaciju na Kosovu, a posebno nezadovoljstvom zbog posete predsednika Kosova Hašima Tačija jezeru Gazivoda. Za to nisu krivi mladići iz Novog Sada. Odgovorne su politike i društvo u celini, a posebno država i državni funkcioneri!

Savez antifašista Vojvodine zahteva od gradonačelnika Novog Sada i predsednika Pokrajinske vlade da osude ovaj gnusni čin i spreče dalju eskalaciju međunacionalnih odnosa u Novom Sadu i Vojvodini, koja može ponovo dovesti do fašizacije društva  i netrpeljivosti prema različitom jeziku ili pismu. Takođe insistiramo da nadležni organi, pre svega policija, ali i organi tužilaštva i sudstva budu efikasni u istrazi i privedu pravdi počinioce.

Napad na dva mlada Albanca je napad na sve građane Novog Sada, Vojvodine i Srbije!

 

Dakle, neslužbeno se već zna ko su članovi Predsjedništva BiH u slijedećem mandatnom periodu, kao što se znaju rezultati izbora u manjem entitetu za neke tamošnje isturene pozicije. Red bi bio da čestitam pobjednicima, ali kako ću to učiniti selektivno, odnosno morao bih onda čestitati i jednom Dodiku. Gdje ću njemu, bolan! On je, kao što sam ranije pisao, trebao biti apsolutno odstranjen iz izbornog procesa iz razloga koje nema potrebe ponavljati. Trebam ovdje i sada prihvatiti izborni rezultat i dvojice kandidata kojima sam davao podršku, odnosno da Mirsad Hadžikadić i Ćamil Duraković nisu prošli. Namjerno neću da kažem da su poraženi, jer ako je neko izgubio u slučaju njih dvojice, onda je to Bosna i Hercegovina, kada se radi o Hadžikadiću, odnosno Bošnjaci u manjem entitetu, kada je u pitanju Duraković.

Sjajan izborni rezultat Hadžikadića s obzirom na mnoge okolnosti

50-ak hiljada osvojenih glasova Hadžikadića je sjajan rezultat s obzirom na činjenicu da je nepunih pet mjeseci prije izbora proveo u Bosni, da je za to vrijeme kao nezavisni kandidat, bez financijske podrške i infrastrukture u vidu stranke, što drugi jesu imali, obilazio sve krajeve naše zemlje i neposredno prezentirao građanima svoje ideje i svoj koncept, odnosno viziju-strategiju budućnosti BiH do 2030. godine, što niko do sada nikad nije ponudio, konkretne programe razvoja Države i društva u vremenu ispred, svoj fokus na prioritete koji bi zaustavili sve negativne trendove u zemlji i omogućili joj razvoj.., a cijelo to vrijeme je čovjek bio medijski blokiran i sva njegova kampanja se uglavnom odvijala putem društvenih mreža, uz podršku velikog broja naših građana, kako iz BiH tako i izvana. Uz sve to, Hadžikadić je ličnim primjerom pokazao i dokazao svoj patriotizam prema Domovini, budući da se u ovakvom trenutku stavio na raspolaganje Bosni i Hercegovini, odričući se mnogo toga u zemlji dosadašnjeg življenja, što uključuje i neka porodična odricanja. No, takvog kandidata, sa referencama koje niko od svih drugih kandidata za članove Predsjedništva ni izbliza nema, prepoznalo je 50-ak hiljada birača, što nije bilo dovoljno. Vjerujem da dijelim mišljenje svih onih koji su glasali za njega, kao i desetina hiljada drugih kojima to Izborni zakon nije dozvolio, da treba reći veliko HVALA Mirsadu Hadžikadiću na svemu što je učinio prije i za vrijeme kampanje, što je udario čvrste temelje jednom nezaustavljivom, vizionarskom projektu, odnosno što je dao i dio sebe i puno toga od sebe za boljitak Jedne nam i Jedine!

Komšić, a ne Čović, korak naprijed

I autor ovih redova kao i svi drugi koji su strahovali da bi se mogao desiti Čović, mogu sada odahnuti. Nije se desio taj baštinik UZP-a, miljenik desničarske Republike Hrvatske, gonič robova iz mostarskog Sokola 1993. i 1994., kandidat koji bez imalo srama dva dana uoči izbora sluša himnu jedne druge države na vlastitom predizbornom skupu za Predsjedništvo naše zemlje, čovjek koji sa Dodikom predstavlja tandem proruskih igrača u BiH…, i da ne nabrajam brojne druge njegove grijehe naspram naše Domovine, Bošnjaka, pa i onog dijela bh. Hrvata koji ne slijede njegovu stranku ili koje nije zaposlio u javnim preduzećima i ustanovama. Džaba je bilo lobiranje i reisa Kavazovića, državnog vrha iz Zagreba, tamošnjih režimskih medija – hvala Bogu da je imao ko u Bosni dati pravi odgovor na to!  Nije se desio on, nego Komšić. Čijim glasovima? Građana FBiH! Naravno da su Bošnjaci, u prvoj sekundi nakon objave rezultata izbora, targetirani od strane Čovića i njegovih sljedbenika, uključujući i medije koje kontrolira i uključujući režimske medije u Zagrebu, kao glavni krivci za njegov izborni poraz. Zanimljivo je da ni oni niti bilo ko drugi u BiH ne spominje Srbe u FBiH kao realne glasače Željka Komšića. Volio bih vidjeti tog Srbina iz FBiH koji bi glasao za Čovića. To niko ne spominje, čak ni sarajevski mediji. Zašto? Da, ovoga puta kažem da je jedan Čović poražen, a Komšić pobijedio, jer time je načinjen jedan korak ka Bosni kao normalnoj državi.

Dodik, korak nazad # 1

Treba li više ikome crtati šta znači imati Dodika u Predsjedništvu BiH?! Naravno da ne treba, ali osim pilule koju moramo progutati samo njegovom pojavom u Predsjedništvu, ostaje i bojazan kakve će sve opstrukcije taj čovjek činiti i koliko će poštovati Ustav i Zakon te hoće li načiniti neki salto mortale u toku mandata kako bi stvorio ustavnu krizu i sl. Jer, čovjek koji javno negira državu, spreman je na sve da joj što više i što bolnije našteti. On je karcinom u organizmu BiH pa je zato njegov izbor korak nazad za našu zemlju.

Džaferović, korak nazad # 2

Izborom Džaferovića, znači, nastavlja se politika njegovog prethodnika u Predsjedništvu, odnosno šefa stranke. A ta politika je bila sve samo ne državnička –  politika nepotizma, kriminala, stranačko-jaranskog zapošljavanja, koaliranja sa osvjedočenim neprijateljima BiH, podjele zemlje i njenih dijelova, uključujući i neke gradove (Mostar)….   Puno bi vremena i prostora trebalo za podsjećanje na brojne aferime Bakira Izetbegovića koji su doprinjeli krizi naše zemlje, kako na unutarnjem, tako i na vanjskom planu. Podsjetit ću samo na jedan Izetbegovićev autogol koji će imati dalekosežne, pogubne posljedice po BiH i njenu poziciju naspram komšija preko Drine: najprije višegodišnja opstrukcija revizije tužbe, potom onakvo obmanjivanje javnosti i na kraju nepopravljivo štetan međunarodno-pravni epilog po BiH. Dakle, ako mu šef nije imao državničkog kapaciteta a ni htijenja, kako će imati Džaferović koji nije bio u stanju voditi vlastitu kampanju? I, k tome, poznat je kao vjerni sluga Stranke koji svako malo ide po svoje mišljenje kod Seke, pardon, kod Bakira. Zato je izbor Džaferovića korak nazad za BiH.

Valjda konačni kraj karijere jednog Radončića

Da, nakon tri bezuspješna pokušaja Crnogorca Fahrudina Radončića da se domogne funkcije člana Predsjedništva BiH, valjda je došao trenutak da taj čovjek podvuče crtu ispod svoje političke karijere. Iskreno, pribojavao sam se njegovog eventualnog izbora a tu bojazan smatram da ne treba elaborirati kao što ne treba elaborirati fakat da Miljacka protiče kroz Sarajevo i ulijeva se u Bosnu. Na tu bojazan sam ukazivao u nekim svojim nedavnim javnim istupima. I, hvala Bogu, nije nam se dogodio. Ali ono što treba u ovom ad hoc osvrtu istaći jeste da je otužno da je u svojoj kampanji taj Radončić imao potporu od mog vrlog zemljaka, akademika Muhameda Tunje Filipovića! Taj gaf ne govori samo o Tunji, nego o bh. akademskoj zajednici općenito, o njenom jadu, zapravo. Zar je akademik Filipović uistinu dozvolio sebi da u 91. godini ovozemaljskog života i s pedigreom kakvog je imao u našem društvu i Državi, podrži jednog Fahra Radončića, sa svim njegovim hipotekama dalje i bliske prošlosti koje nosi?! Eto, dozvolio je. Sam pao, sam se ubio!

Treba li Čovićeve prijetnje krizom shvatiti ozbiljno?

Ne treba se zavaravati i očekivati da će ići glatko sa implementiranjem izbornih rezultata. Čović, naprimjer, već prijeti krizom. Kakvom? Ko će ga u tome podržavati a ko bi se trebao i mogao tome suprostaviti? To su pitanja za neki drugi osvrt i analizu. U ovome ih samo ovlaš spominjem jer treba biti spreman na mnoga, pa i bolna, scenarija!

Bedrudin GUŠIĆ

 

 

 

Admir Čavka je podnio krivičnu prijavu protiv mene kako bi pokušao skrenuti pažnju svoje odgovornosti za polaganje računa i podnošenje izvještaja o trošenju sredstava RO MDD Merhamet Banja Luka. Ali neće uspjeti u toj namjeri, jer odustati mi nećemo pravde i istine….. Jedino nije mi jasno prijava Čavke u jeku predizborne kampanje. Jer znamo da se bori za mjesto potpredsjednika manjeg bh entiteta… ali je pokazao sa ovom prijavom koliko štiti interese Bošnjaka i bošnjačke institucije….. Sukob između mene i Čavke ne postoji u personalnom smislu, već se ovdje radi o zloupotrebi položaja i pokušaj skrivanja određenih radnji, malverzacija i dr. od strane A. Čavke koji treba da podnese izvještaj o radu za 2 god., i gdje su sredstva koja su na računu, a on je jedini ovlašten da rukovodi sa računom i podizanjem novca…..Pozicija potpredsjednika Merhameta BiH je potvrda dobrog rada i organizacije Merhameta u ovom dijelu BiH. Svakako radim u cijeloj RS na podizanju Merhameta. A ova pozicija je odgovor da rukovodstvo Merhameta BiH uvažava nas u Rs u i naš napor koji činimo…..

Povod za ovaj razgovor jeste današnji informativni razgovor kojeg si imao u Policijskoj upravi Banja Luka. Zašto si morao ići tamo i kako je protekao razgovor (da ne kažem isljeđivanje)?

SPAHIĆ: Prije svega hvala Vam na interesu za ovaj razgovor. Admir Čavka je podnio krivičnu prijavu protiv mene kako bi pokušao skrenuti pažnju svoje odgovornosti za polaganje računa i podnošenje izvještaja o trošenju sredstava RO MDD Merhamet Banja Luka. Ali neće uspjeti u toj namjeri, jer odustati mi nećemo pravde i istine. Tražimo da radimo u skladu sa Zakonima i pravilima. A ne ovako kako to Čavka želi. Policija je postupala po prijavi što je bilo korektno i u skladu sa Zakonom.
Da li bi moglo biti još policijskih tretmnana prema Tebi i može li se desiti da neko podigne i optužnicu protiv Tebe?
SPAHIĆ: Svako ko misli da postoje osnove sumnje, po bilom kojom osnovu, slobodno mogu podnjeti Tužbu i prijavu. Stojim na raspolaganju. Ali isto tako, ukoliko slijedi suprutno, onda ću tražiti odgovornost protiv tih lica.
Da li je indikativno da si pozvan u PU Banja Luka nekoliko dana uoči izbora?
SPAHIĆ: Policija je samo postupila po izjavi, ne vidim razloga da Izbori imaju bilo kakve veze. Jedino nije mi jasno prijava Čavke u jeku predizborne kampanje. Jer znamo da se bori za mjesto potpredsjednika manjeg bh entiteta… ali je pokazao sa ovom prijavom koliko štiti interese Bošnjaka i bošnjačke institucije.

Jesi li se spreman boriti do kraja?

SPAHIĆ: Naravno da sam spreman da se borim za istinu i pravdu . Ja sam čovjek legalista i čovjek koji poštuje Zakone i pravila. I borim se upravo protiv onih, koji to krše.
 U jednom od naših prethodnih intervjua bio je aktuelan Tvoj sudski spor sa Admirom Čavkom, vezano za funkciju direktora Regionalnog “Merhameta”. Da li je taj spor doživio pravosnažni sudski epilog i kakav je on, eventualno?
SPAHIĆ: Još uvijek traje postupak pred Okružnim sudom u B. Luci, i mi čekamo Presudu u našu korist, jer znamo da smo sve u skladu sa Zakonom predali dokumentaciju. Jer kome možeš biti direktor ako ni jedan predsjednik Opštinskog odbora MDD Merhameta nije uz vas i nema podršku. Pitam Čavku kako onda može biti direktor RO bez podrške Osnovnih odbora?
 Ko ima koristi iz očiglednog sukoba između Tebe i Čavke, a ko štete? Da li je spor između vas dvojice personalne prirode ili ima neke dublje korjene, čak i ideološke?
SPAHIĆ: Sukob između mene i Čavke ne postoji u personalnom smislu, već se ovdje radi o zloupotrebi položaja i pokušaj skrivanja određenih radnji, malverzacija i dr. od strane A. Čavke koji treba da podnese izvještaj o radu za 2 god., i gdje su sredstva koja su na računu, a on je jedini ovlašten da rukovodi sa računom i podizanjem novca. Tražimo istinu gdje su pare, u šta su potrošena i dali ima Odluku UO za sve navedeno. Zato pokušava da kroz prijave i pokušajima da nas diskredituje kako bi odustali od naše pravde i istine. Nećemo odustati, idemo kraja…
 U međuvremenu si izabran za potpredsjednik MDD “Merhamet” BiH. To, svakako, znači dodatne obaveze i odgovornosti. Hoćeš li se moći, uz druge obaveze, nositi i s njima?
SPAHIĆ: Pozicija potpredsjednika Merhameta BiH je potvrda dobrog rada i organizacije Merhameta u ovom dijelu BiH. Svakako radim u cijeloj RS na podizanju Merhameta. A ova pozicija je odgovor da rukovodstvo Merhameta BiH uvažava nas u Rs u i naš napor koji činimo. Hoćemo da Merhamet u Rs u bude lider među Bošnjacima kad je u pitanju pomoć i briga prema održivom povratku i zaštiti prava Bošnjaka u svim segmentima.

 Na kraju, moja profesionalna obaveza jeste da osluhnem i eho mojih čitatelja. Jedan od njih je u komentarima uz naš prethodni intervju na mome blogu naveo da si Ti pripadnik ahmedija. Naravno, Tvoje kao i svakog drugog je pravo izbora svjetonazora i/li njegovim pravaca, ali ipak, hoćeš li reći je li istina da si taj kao što tvrdi spomenuti čitatelj?
SPAHIĆ: Spahić Jasmin je član IZ BiH i tako ostajem do Sudnjeg dana. A suradnja na projektima koji imaju za cilj pomoć Bošnjacima, ja ću surađivat bez bilo kakvih uslova od strane donatora pa bilo ko da je u pitanju. Volio bi znati koje taj čitatelj i na osnovu čega to tvrdi?
Hvala Ti velika za ovaj razgovor.
SPAHIĆ:
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (996)