demanti

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Bijeli golub

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Helsinški Bilten br. 149

Posted: 17. Septembra 2019. in Intervjui

Helsinski bilten br.149

Dana 17. septembra 1995. pripadnici slavne 511. brdske brigade Petog korpusa A R BiH oslobodili su Bosansku Krupu. Taj dan se od tada do danas obilježava i kao Dan općine Bosanska Krupa. Naravno da će se sutra taj dan u tom ponosnom krajiškom gradiću obilježiti na dostojan način, prije svega prigodnim sjećanjima na 503 šehida koji su položili svoje živote za slobodu ovog dijela Bosanske Krajine, odnosno Bosne i Hercegovine. Posebno treba izdvojiti da će se sutra, na svečanoj sjednici Općinskog vijeća, uručiti titula počasnog građanina Bosanske Krupe predsjedavajućem Predsjedništva BiH i dobitniku “zlatnog ljiljana” Željku Komšiću.

I do sada sam imao neke višedecenijske, neraskidive veze sa ovim gradićem i “ljutom” Bosanskom Krajinom, ali odnedavno te veze su u mom slučaju pojačane, pa otud i moja dodatna moralna obaveza da sa Bosanskom Krupom dijelim njen dan. Koristim priliku da svim Krupljanima i Krajišnicima od srca čestitam 17. septembar, Dan oslobođenja i Dan općine Bosanska Krupa.

Bedrudin GUŠIĆ

 

Pismo portalu Dnevnik.ba

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Sa velikim žarom i entuzijazmom pratim Svjetsko košarkaško prvenstvo u Kini. Puno puta sam javno pisao da je košarka sport broj 2 u fokusu moga zanimanja. Na ovom prvenstvu, kao i na ranijim, navijao sam za selekciju SAD. Jednostavno, već 24 godine sam kao ljubitelj ovog sporta involviran u najjaču ligu na svijetu: NBA a gajim velike simpatije prema mnogim košarkašima, kako prijašnjih tako i ovih generacija.

Danas je selekcija SAD zasluženo izgubila od Francuske u četvrtfinalu i vraća se kući bez medalje. Razočaran sam kako njihovim porazom tako i igrom, posebno odnosa prema reprezentaciji svoje domovine. Kada je odabrana ova selekcija, znao sam da ne mogu dobaciti daleko. Čudio sam se velikom košarkaškom stručnjaku Gregu Popovichu da se prihvatio da vodi ovakvu, po mojoj ocjeni, trećerazrednu skupinu košarkaša, čime je svjesno rizikovao da se okrnji i njegov ugled kojeg je decenijama ovdje stvarao postavši jedan od najupješnijih trenera u povijesti NBA lige. Šta je problem? Osnovni problem je što najbolji košarkaši NBA lige – Amerikanci, mogu prihvatiti poziv u reprezentaciju a mogu ga i odbiti, bez ikakvih posljedica. Ne moraju čak ni pravdati odbijanje. Za te enormno visoko plaćene (Cristiano Ronaldo i Leo Messi bi im pozavidjeli na primanjima) igranje u selekciji svoje domovine ne predstavlja ni čast ni obavezu. Kada kažem “obavezu”, mislim sa moralne strane, jer formalna nije niti ugrađena u akte Saveza. Tako imamo situaciju da je za košarkaše – Amerikance reprezentacija “švedski stol” (kao kod nas kod Dodika i Čovića), pa ako su pozvani i igra im se, oni se odazivaju, ako im se ne da, glatko odbiju. I, nikom ništa. S druge strane, selektor naprosto moli ostale, najčešće trećerazredne klase igrače da prihvate poziv. To se desilo i na ovom prvenstvu pa je igrala skupina momaka kao da su pokupljeni negdje na ulici i koja, po meni, u NBA ligi niti u jednoj od dvije Konferencije ne bi dobacila ni do play offs-a.  I prošli su kako su prošli: kao bosi po trnju.

Suprotan primjer imamo gotovu kod svih drugih reprezentacija – učesnica World Cupa, u kojima igraju zaista najbolji. Posebno je odjeknuo slučaj košarkaša reprezentacije Srbije Vasilija Micića kojemu je uoči jučerašnje četvrtfinalne utakmice protiv Argentine preminula majka i svako bi u toj situaciji apstinirao od igre, ali taj momak je od selektora Đorđevića tražio da igra i igrao je.

Druga je stvar da li je selektor trebao prihvatiti igračevu želju da igra u situaciji kada se objektivno nije mogao potpuno fokusirati na igru budući da su mu misli bile hiljadama kilometara daleko od te košarkaške arene. Ali, to svjedoči da je tom momku, a vjerovatno i njegovim suigračima, otadžbina iznad svega. Za razliku od razmaženih i enormno plaćenih američkih košarkaških “zvijezda”.

Bedrudin GUŠIĆ

Alprah

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

10. septembar 2019, Novi Sad, Glavni grad AP Vojvodine

 

Novi Sad, glavni grad Vojvodine, postao je nebezbedan grad u kome su građani izloženi nasilju, kako od strane krimilanaca, tako i od strane vlasti.
Juče je, u „združenoj akciji“ policije i izvršitelja, prilikom nasilnog iseljavanja porodice iz stana u centru Grada, bolesnoj ženi slomljen zglob, prilikom nasilnog upada policije u stan koji porodica gubi zbog dve propuštene rate banci, uprkos činjenici da je 90% stana otplaćeno. Istovremeno, kriminalci iz celog regiona se slobodno šetaju Novim Sadom, uz sve češće međusobne obračune vatrenim oružjem na ulici, kao što je bilo sinoćno ubistvo na Novom naselju.
Nasilje aktuelne vlasti nad građanima se ogleda i u direktnom nasilju državnih organa, policije, izvršitelja, komunalnih službi, investitora… nad građanima, njihovom imovinom, gradom i javnim površinama, ali i u indirektnom delovanju, kroz dopuštanje da nasilje postane naša svakodnevica. Novi Sad je, zaslugom aktuelne vlasti, postao stecište svih vrsta kriminalca iz regiona, koji su svoje obračune povodom droge, ubistava, pranja novca, ucena i korupcije, iz zemalja u okruženju preneli u Vojvodinu, a pre svega u Novi Sad. Zato što je Novi Sad postao tolerantan na kriminal i kriminalce!
Građani Novog Sada više nisu bezbedni! Podjednako nas ugrožavaju kriminalci, policija i gradska vlast!
Posebno je ružno i nemoralno što gradonačelnik, lokalna vlast i kompleta uprava Grada Novog Sada, pred medije iznose bajke o Novom Sadu kao gradu kulture, gradu mladih, razvoja i napretka.
Novosađani na ovakvo ponašanje vlasti nemaju kome da se žale, pošto ni vlast, ni opoziciju ne zanimaju stvarni problemi i stvarni život građana.
Zato Vojvođanski klub poziva građane Novog Sada na samoorganizovanje i zajedničku građansku borbu protiv režima! Na svim nivoima i po svim pitanjima!

Za “Vojvođanski klub”
Dr Branislava Kostić, Predsednica

LA22

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Fingerprint “otvara” bravu!

Posted: 8. Septembra 2019. in Intervjui

Bravo za Sarajevo! Ono je danas opravdalo epitet otvorenog grada, organizujući prvu Povorku ponosa bez ikakvih incidenata. Sarajevo je odbranilo jednu od osnovnih vrijednosti bh. društva uvažavajući različitosti među ljudi istovremeno potvrđujući da nas upravo one čine bogatijim. Sarajevo je vratilo vjeru ljudima da se Bosna i Hercegovima danas može suprostaviti stigmama i predrasudama o pripadnicima LGBTI-zajednice davajući mogućnost ovoj populaciji da izađe iz sjene marginaliziranja i našeg pretvaranja kao da ne žive među nama.
Sva su ljudska bića rođena slobodna i jednaka po dostojanstvu i pravima, te moraju imati jednaku zaštitu od strane zakona naspram diskriminacije zasnovane na njihovoj seksualnosti, seksu ili spolu. Pravo na seksualnu orijentaciju spade u osnovna ljudsko pravo u svim demokratskim društvima zbog čega naša država mora istrajati da se LGBTI zajednici omogući da budu njeni ravnopravni članovi kao i svi drugi građani. Bosna i Hercegovina se kao članica Ujedinjenih nacija obavezala da će poštovati i štititi ljudska prava u skladu sa Poveljom koju je ratificirala.

U znak protesta „Povorke ponosa“ održata je, dan prije, šetnja pod nazivom „Dan tradicionalne porodice“. Svašta se tamo moglo čuti a čini se najviše prijetnji. Elem „kako ćemo pred Bogom odgovarati za naš način života, te kako nikad nećemo dopustiti da nam neko nameće način života, pa dotle kako se crvena linija ne smije preći“. Oprostite, da vas pitam, ko to kome što nameće i ko je kome ovdje prijetnja? Ova populacija je u bližoj historiji platila visoku cijenu poruka mržnje i netrepljivosti. Zar ste zaboravili što se dogodilo sa ovom populacijom kad je Hitler otvorio lov na njih? Ili smatrate kao i on da se oni „ne računaju“ kao ljudi?

Dobro je da ste izašli na tu šetnju. Bez vas ne bih nikad saznao što je brava a što ključ! Ono što ne znate je da se brave danas sve manje otvaraju ključevima a sve više karticama, palcem ili licem!

Prava LBTI populacije zasužuju našu pažnju i prioritet. Zajedno sa drugim građanima rade i izgrađuju zemlju, plaćaju poreze i doprinose , dijele sa nama dobro i zlo! Vrijeme je da ih poštujemo i uvažavamo! Vrijeme je za buđenje!

Mr. sci. Edin Osmančević

NEMA KRAJA TRAGANJU ZA NESTALIM

Posted: 7. Septembra 2019. in Intervjui

Dana 30.8.2019. i u BiH je obilježen Međunarodni dan nestalih osoba, sa kojim ne samo da nije oživljen proces traganja, već još više usporava, kao da će se ugasiti.
Porodice žrtava sve nestrpljivije, a potraga za nestalim sve više posustaje. Još uvijek se ništa ne zna za sudbinu 7.200 nestalih u BiH, od čega u Srebrenici 1.000, Prijedoru 750, Foči 627, Zvorniku 560, Ključu 520, Sanskom Mostu 418… ali i za desetine i stotine u svakoj opštini okupiranog dijela BiH, u genocidnoj Rs, koje je tokom agresije na BiH progutao mrak.
Od traganja za nestalim umorni su i oni najagilniji, a međunarodna zajednica kao i sve drugo i nestale gura pod tepih zaborava. Ne samo da nedostaje para, već je sve manje političke volje.

Okončanjem agresije na BiH, zaključenjem Dejtonskog mira, 1996. godine počelo je traganje za nestalim, kojih je po podacima UN tada bilo oko 31.500. Jedno vrijeme se govorilo o 60.000. Traganje je pažnju timova već u startu usmjerilo prema nepristupačnim terenima, ka sprudištima rijeka, planinskim zabitima i rudnicima, gdje se s pravom pretpostavljalo da se nalaze tijela nestalih. Upravo tada je na području Srebrenice nađeno 3.000 tijela, koja su stavljena u najlonske vreće i držana u Tunelu Tuzle, s namjerom da se ukopaju kao bezimeni (anonimno bez identifikacije), čemu su se oštro suprostavile srebreničke majke i porodice žrtava. U tome ih nije pokolebao ni predstavnik MZ za ta pitanja Jensen, koji je čak zaprijetio da će se obustaviti sve dalje ekshumacije ako na to ne pristanu. Od tada do danas traganje za nestalim ima višestruki značaj, prije svega zato što je dovelo do otkrivanja masovnih grobnica kako u Srebrenici i podrinskim opštinama, tako i širom BiH.

Dugo se čekalo na popise nestalih osoba

Prvi posao koji je po zaključenju Dejtonskog ugovora trebalo obaviti u svim opštinama BiH gdje su se dogodila ratna dejstva, bio je napraviti popis nestalih i pristupiti traganju. Takve popise je trebalo odmah učiniti dostupnim javnosti. Naravno, to u većini opština okupiranog dijela BiH nije učinjeno, a kako bi i bilo kad je ubijene i nestale trebalo sakriti. Ondje gdje su sačinjeni takvi popisi ostali su duže od 10 godina skrivani su kao tajna. U to vrijeme dostupne liste nestalih imale su samo neke opštine, a cjelovit popis nestalih na nivou države, u saranji sa Međunarodnom komisijom za nestale( ICMP), napravljen je tek 2014. godine, sa imenima 32.152 nestale osobe. Sve do tada u većini opština spiskovi nestalih su dijelili sudbinu sličnih spiskova sa imenima osumnjačenih za ratne zločine i imenima onih za koje se znalo da su činili zločine i učestvovali u srebreničkom, prijedorskom i drugim genocidima, a nesmetano i dalje radili u službama sigurnoisti, policiji i državnim organima svih nivoa. Sve zahtjeve da se takvi spiskovi objave odbilo je tužilatvo BiH, navodno, u interesu istrage, a brojni predmeti i dalje netaknuti ležali u Tužilaštvu. I tako je bilo godinama.. Samo jedan takav spisak sa 22.000 imena, koje je sačinila mješovita komisija po nalogu međunarodnog predstavnika Paddy Ashdovna, kupio je prašinu u tužilaštvu do nedavno, dok ga nisu majke Srebrenice dostavile njemačkom državnom odvjetništvu, što je samo nakratko aktueliziralo ovo pitanje.

Evidencija o nestalim propisana je Zakonom

Vođenje evidencije o nestalim propisano je Zakonom o nestalim osobama u BiH, koji je donesen sukladno Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina i genocida (1948), Ženevskoj konvenciji o zaštiti žrtava rata (1949), Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH, Deklaraciji UN o zaštiti svih osoba od nasilnog ili prisilnog nestanka (1992), a stupio je na snagu 1.10.2004. godine. Zakonom o nestalim u BIH definisan je status nestale osobe, propisana odgovornost državnih organa svih nivoa u BiH za nestale, prava članova porodice, vođenje evidencije o nestalim, zaštita podataka o nestalim…Po tom zakonu nestalom osobom smatra se osoba koja je na osnovu pouzdanih informacija prijavljena kao nestala zbog oružanog sukoba koji se desio na tetitoriji bivše SFRJ, o kojoj porodica nema nikakvih vijesti. Zakon obavezuje vlasti svih nivoa na saradnju sa Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP), koja ima sjedište u Hagu, i isključivo radi po pitanju nestalih, Međunarodnim komitetom Crvenog križa (MKCK), Institutom za nestale osobe i Društvom Crvenog križa BiH i drugima. U čl. 21. Zakona propisana je obaveza vođenja Centralne evidencije o nestalim (CEN BiH), u kojoj se pohranjuju svi podaci o nestalim, a predviđene su i sankcije za kršenje zakonskih odredbi.

Iako se traganju za nestalim pristupilo na osnovu Zakona, pristup zadatku nije bio aktivno podržan od svih koji su bili obavezni da ga izvršavaju, radi čeka se sve do danas traga za velikim brojem nestalih širom BiH. Traganje je posebno bolno i traumatično za porodice žrtava, koje godinama ne- strpljivo čekaju da saznaju za subinu svojih najmilijih i da ih dostojno sahrane, ako više nisu živi.

Svaki grad u BiH morao je pokrenuti potragu za nestalim

Kako je bilo moguće naći nestale u gradovima i selima širom BiH, naročito na okupiranom području koje je pokrila Rs, kad ni jedan grad, sa izuzetkom onih u kojima je bilo najviše mrtvih, nije sačinio zvaničan popis nestalih od 1991 do 1995.godine, niti ga objavio u javnim medijima, niti postavio to pitanje na sjednicama organa i foruma i pokrenuo zvaničnu potragu. A potraga za nestalim trebala je biti pokrenuta već prvi dan po prestanku rata. Načelnici gradova, osim časnih izuzetaka, to nisu učinili ni tada ni za svih proteklih 20 godina, a znaju da su to bili građani njihova grada, sa kojim oni sada upravljaju. A mnogi od nestalih sav svoj život posvetili su za napredak i dobrobit svog grada, u kojem su umoreni. U mom gradu Bosanskoj Dubici, ako ne najveći onda jedan od najvećih privrednika koji se tu rodio, bio je inž. Kahrić Kasim, a ni danas mu se ni za kosti ne zna. Ne zna se ni za kosti Envera Hatića, Selima Kočana, Đemila Krivdića, Jajčanin Jusufa Juke…Briga za nestalim se sve više prevaljuje na njihove porodice.

U BiH je 2014. godina proglašena “Godinom nestalih”. Prvi zvaničan i potpun popis nestalih u saradnji sa domaćim timovima napravljen je u Međunarodnom komitetu za nestale (ICMP) tek 2014. godine, što unači 20 godina po okončanju agresije.U tom spisku pod nazivom “Osobe nestale (u BiH) usljed oružanih sukoba tokom 90-tih godina” evidentirane su 32.152 osobe po regionima: Srebrenica – Žepa 7.833, Donje Podrinje 4.124, Posavina 1.484, Krajina 6.817, Gornje Podrinje 3.783, Ozren 350, Sjeveroistočna Bosna 556, Središnja Bosna 2.325, Sarajevo 2.299, Hercegovina 1.705, Zapaddna Bosna 654, Ndpoznato 222. Osim Srebrenice, gdje je broj nestalih bio poznat već 1995, najveći broj nestalih bio je u Krajini- Prijedoru 3.113, Sanskom Mostu 757, Ključu 699, Kotor Varoši 411, Bos. krupi 224…

Godine sve brže prolaze, a porodice nestalih sa sve manje nade očekuju neka saznanja o sudbini njihovih najmilijih. Njihova nada za pronalazak nestalih sve više blijedi, naročito u manjinskim zajednicama, u kojima traganje može biti fatalno za one koji tragaju. Najviše smeta sve očigledniji nedostatak političke volje za traženje nestalih. Svjesne toga, porodice nestalih same kreću u potragu, nude nagradu, kako bi došle do bilo kakvih informacija o svojima koji su nestali.

Teret potrage prevaljen na timove

Teret potrage za nestalim u najvećoj mjeri prevaljen je na timove za otkrivanje masovnih grobnica i identifikaciju, koji su u složen i osjetljiv posao ušli nedovoljo spremni, neopremljeni i malobrojni. Bili su izloženi nadljudskim naporima i učinili su mnogo. Učinili su to da se otkriju masovne grobnice, identifikuju žrtve pronađene u njima, smanji broj nestalih i omogući njihov ukop. Svi drugi odgovorni za pronazak nestalih mogli su i morali učiniti više, jer prošlo je 26 godina od završetka rata, a toliki broj ubijenih i nestalih još uvijek ne može naći svoj smiraj. Institut za nestale osobe BiH (INO BiH) je nakon osnivanja 2008.godine imao 51 zaposlenog, od čega 17 Bošnjaka, 12 Srba i 7 Hrvata, a od 2001. do 2008.g na ekshumacijama je radilo samo 15 antropologa na 1.368 lokacija, od kojih je 586 dalo negativne rezultate, a posmrtni ostaci pronađeni u 782 grobnice. Sa ekshumacijama se već 1966. počelo u Bihaću, Prijedoru, Banja Luci, Brčkom, Tuzli, Zvorniku, Satrajevu, Mostaru…

U BiH se još uvijek se traga za 7.200 žrtava. A da se uz malo veće angažovanje drugih moglo i moralo učiniti više, pokazao nam je Srebrenčanin Ramiz Nurkić, koji je sam, samoinicijativno pronašao preko 200 tijela. Njegov primjer nas poziva da se svako od nas upita šta je sam ili s drugima mogao uraditi? A poseban teret odgovornosti i dalje ostaje na onima koji znaju nešo o nestalim, a ne žele ili ne smiju o tome govoriti. Proces traganja za nestalim treba ubrzati posebno zbog porodica žrtava, od kojih mnogi umiru ne saznavši za sudbinu svojih najmilijih i ne dočekavši dan da ih dostojno sahrane.

U procesu traganja za nestalim u BiH je do sada je otkriveno 850 masovnih i više hiljada pojedinačnih grobnica na cijelom području BiH, u kojima su nađena tijela ili dijelovi tijela, pretežno Bošnjaka. Samo u Prijedoru je pronađeno 99 masovnih grobnica, a od 95 masovnih grobnica na području Srebrenice, samo 7 su primarne, a ostale sekundarne, a ima i tercijalnih.Time je BiH postala svjetski rekorder po broju masovnih grobnica. Tomašica kod Prijedora je najveća masovna grobnica u BiH, iz koje je ekshumirano 1449 žrtava prijedorskog genocida, od kojih je 465 žrtava nađeno u primarnoj grobnici, a 984 u sekundarnoj grobnice Jakarina kosa.

Protokol o saradnji u traganju za nestalim

Tek nedavno je potpisan protokol o saradnji između BiH, Hrvatske i Srbije o traganju za nestalim, koji je trebao biti napravljen i potpisan prije 25 godina. Moramo vjerovati da će ovaj korak promijeniti sadašnje inertno stanje u traganju za nestalim. Tokom agresije u BiH je nestalo 31.500 osoba, a traga se za još 7.200. Po podacima Međunarodne komisije za nestale osobe od tog broja pronađeno je 25.000, identifikovano, predano porodicama i ukopao 23.500, a 2.000 još čeka na identifikaciju, koja se ne može obaviti dok se ne obezbijede uzorci krvi. Primjenom klasičnog metoda identifikovano je 8.192, a 14.792 alaizom DNK. Tijela ili dijelovi tijela tek kada se identifikuju dobiju ime i prezime koje im je pripadalo, a s tim i vječni mir i spokoj.

Ko su odgovorni u traganju za nestalim?

Radi rješavanja problema nestalih 2005. godine osnovan je Institut za nestale osobe BiH (INO BiH). Njegova saradnja sa Međunarodnom komisijom za nestale (ICMP) pomogla je da veliki broj nestalih bude pronađen. U tom cilju INO BiH je već tada s vlastima Tuzle pokrenuo Identifikacijski projekat “Podrinje” (PIP) za 8.100 nestalih nakon pada Srebrenice, s kojim je do kraja avgusta 2017. po DNK uzorku identifikovano 6.435 osoba. I vlada Rs je 6.6.2008. formirala Operativni tim Rs za traženje nestalih lica, i zbog toga što se tragalo za 1.662 Srbina nestala na području BiH u tzv. odbrambeno-otadžbinskom ratu.

U BiH je do sada pronađeno i identificirano oko 80% nestalih, a traga se za još 7.200, što je dva i po puta više nego u zemljama regiona. Prema podacima iz augusta 2017. u BiH se još tragalo za 8.000 nestalih, Hrvatskoj 1.600, Kosovu 1.700, Makedoniji 200, Srbiji 100 i Crnoj Gori 60. Na Kosovu se nakon rata (1999) tragalo za 6.000, a do sada je taj broj sveden na 1.700. U Hrvatskoj se traga za još 1.570 osoba. Proces traženja, ekshumacije i identifikacije još traje i potrajaće.
Ko je odgovoran zato što još nisu pronađena tijela ili dijelovi tijela nestalih osoba? Ko su dužni tragati za nestalim? Dužni i odgovorni su: Institut za nestale osobe (INO), ICMP-a, Tužilaštva, ali i SIPA i sve institucije i instituti koji prate provođenje Dejtonskog sporazuma i vrše implementaciju mira u BiH. Značajnu potporu u traganju za nestalim pružaju i dalje porodice žrtava. Njihova saradnja sa ovim institucijama u BiH i vani je od posebne važnosti.

U traganju za nestalim bila je od pomoći i haška Knjiga smrti BiH – “Bosanska knjiga mrtvih”, koja je područje BiH podijelila po slivovima rijeka na 7 regiona: Podrinje, Pounje, Neretvu, Vrbas, Posavinu, Centralnu Bosnu i Sarajevo. Po toj knjizi tokom agresije na BiH život je izgubilo 104.732 lica ( ranije se govorilo o 350.000 do 400.000), od čega su 68.101 (58%) Muslimani, 22.779 (19%) Srbi, 8.858 (7,5%) Hrvati i 4.995 ostali.

Tijela nestalih su potrebna kao dokaz u sudskim procesima

Svima je jasno da su otkrivena tijela, dijelovi tijela ili kosti ubijenih u agresiji na BiH značajan dokaz u predmetima koji se vode ili trebaju voditi pred sudovima BiH, što je jedan od glavnih razloga što traganje za nestalim traje tako dugo i otežano. Takvi dokazi su ključni za utvrđivanje ne samo pojedinačne već i kolektivne odgovornosti, koju svi odgovorni vide ali uporno bježe od nje. Osloboditi se tako teških dokaza ili ih što duže zadržati skrivene, rezultira izbjegavanjem odgovornosti za počinjene zločine, manjim kaznama i prikrivanjem uloge agresora u agresiji. Zato je od izuzetne važnosti da se traganju za nestalim pristupa brže, odlučnije i angažovanije. U nemogućnosti da se na drugi način dođe do potrebnih informacija o nestalim, korisno bi bilo preko odgovornih organizacija MZ ponuditi primamljivije novčane nagrade, kao što se čini u praksi kad se bezuspješno traga za najokorijelim zločincima.

Intenzivirati traganje za nestalim

U nastojanju da se oslobode odgovornosti za počinjena zlodjela tokom agresije, agresori i dalje sve čine da agresiju predstave kao građanski rat, da izbjegnu odgovornost i izjednače krivice, pa se sve više manipuliše brojem žrtava, brojem masovnih grobnica, pa i brojem nestalih osoba, što se moglo vidjeti iz brojnih komentara i izjava. U jednoj od takvih Direktor centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih Rs M. Kojić, iz razloga koiji nisu nepoznati, tvrdi da je Institut za nestale BiH zanemario proces traženja nestalih, da je proces traganja bio više u funkciji traženja nestalih Bošnjaka i da je proces traženja nestalih Srba bio bolji dok je bio u nadležnosti entitetske komisije.

Porodice žrtava sa velikim ne- strpljenjem, i sve više zabrinute, čekaju da dođu do bilo kakvih saznanja o svojim najmilijim, koji su nestali prije četvrt stoljeća i ne mogu ostali u statusu nestalih, jer je izvjesno da su ubijeni, a ubijeni moraju naći svoj mir…moraju biti dostojno sahranjeni.

Krajnje je vrijeme da se preduzmu šire i obuhvatnije mjere u traganju za nestalim, jer je nada članova porodica da će naći svoje najmilije sve tanja, a ogorčenje sve veće što se čini vrlo malo ili ne čini skoro ništa da očevi i majke, braća i sestre, supržnici dobiju odgovor šta se njihovim najmilijim dogodilo i gdje se nalaze. Krajnje je vrijeme da se dođe do saznanja gdje su njihove kosti, da li su u još u skrivenim masovnom ili sekundarnim grobnicama, koritima rijeka i jezera, jamama ili pod rudničkom jalovinom?

Nakon posljednjih nesreća deminera koji rade na čišćenju minskih polja, postaje izvjesno da će i usporavanje u deminiranju, koje je rezultat ne samo nedostatka sredstva, imati odraza na dalji proces traganja za nestalim.

Zaista boli činjenica da se u BiH 27 godina nakon agresije još uvijek ne zna gdje su tijela 7.200 bh građana. Neki su to prokomentarisali s riječima “nastavlja se rat sa mrtvima”…U tome je zaista velika odgovornost na institucijama MZ, ali i na međunarodnom predstavniku, koji sve do sada nije usmjerio dovoljno pažnje u tom smjeru, niti se stavio u poziciju porodica žrtva.

Burlington, 7. Septembra 2019.

Zijad Bećirević

Graditelj i grobari

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Aluminij i pravda

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Kolumna moja

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Poruka Jahića

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Jazavci

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Sjećanja na Raziju

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Tužna priča

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Bez srama

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Sjednice

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Licemjerstvo

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Ogledalce

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Bosna i Hercegovina

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Spasimo državu

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Kriminalci i lopovi u

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Podrška Komšiću !

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN !

Posted: 10. Avgusta 2019. in Intervjui

 

Svim mojim prijateljima i čitateljima islamske vjeroispovjesti neka je

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN !

Bedrudin GUŠIĆ

 

OBAVIJEST

Posted: 4. Avgusta 2019. in Intervjui

Obavještavam cijenjene čitatelje i suradnike da, zbog korišćenja godišnjeg odmora, u vremenu od 05. 08. 2019 – 02.09.2019., osim bajramske čestitke, neće biti novih priloga na blogu. Nadajući se nastavku uspješne suradnje, zahvaljujem na razumijevanju.

Bedrudin GUŠIĆ

Istina je jedna =

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

ULIZICE I SUDBINA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST
ZLOČINI U OLUJI SU ODGOVORNOST SVIH NAS
PAMTIMO 5.8.1995 – 5.8.2019.

Mi dole potpisani izražavamo saosjećanje sa svim žrtvama vojno – policijske operacije Oluja. Shodno tome, želimo podsjetiti javnost na ratne zločine počinjene u toj operaciji kao i na državno organizovano poricanje ovih zločina:
• Podsjećamo, da još nisu otkrivene sudbine nestalih i ubijenih te da za provedeno etničko čišćenje i ratne zločine nisu procesuirani počinioci.
• Tražimo da se procesuiraju ratni zločini koji su se dogodili u vremenu događanja operacije Oluja, a koji su počinjeni u ime hrvatskog naroda, posebno obzirom da se od poricanja i relativizacije ratnih zločina došlo do veličanja istih.
• Dosadašnja državnička retorika Republike Hrvatske je licemjerna i ne vodi pomirenju, poticanju dijaloga, razumijevanja i empatije za drugu stranu i druge žrtve, kao niti povratku stanovništva u njihove prijeratne domove. Potrebno je razvijanje sistema koji će spriječiti nasilje i mržnju, te poticati povratak stanovništva, jer u silnoj brizi za demografiju političke elite u Republici Hrvatskoj nikada ne spominju povratak, a upravo su ovi dijelovi Hrvatske demografski najopustošeniji.
• Nakon proteka 23 godine od ratnih operacija upozoravamo da ratna retorika u Republici Hrvatskoj ne jenjava već naprotiv svjedočimo militarizaciji društva i sve većem utrošku javnih sredstava u vojne svrhe.
• Pozivamo Vladu i Sabor Republike Hrvatske da zaustave militarizaciju društva, suoče se s prošlošću, preuzmu odgovornost za ratne zločine u i nakon operacije Oluja kao i za izostanak procesuiranja osoba koje su odgovorne za počinjene ratne zločine!
• Pozivamo vlasti Republike Hrvatske na moralnu i političku odgovornost prema svim građanima i građankama Republike Hrvatske!
• Tražimo da se javna sredstva usmjere u mirnodopske svrhe i obeštećenje civilnih žrtava rata!
SVE ZA MIR, ZDRAVLJE I ZNANJE, NIŠTA ZA NAORUŽANJE!
Centar za žene žrtve rata – ROSA (Zagreb), Centar za građansku hrabrost (Zagreb), Srpski demokratski forum (Zagreb), Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije – UDIK (Sarajevo), Ženska mreža Hrvatske i Žene u crnom (Beograd).

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK)
Удружење за друштвена истраживања и комуникације (УДИК)
Association for Social Research and Communication (UDIK)

PRESS SLUŽBA / ПРЕС СЛУЖБА / PRESS SERVICE

Tel: +387 (0) 33 978 605
Email: official.udik@gmail.com
UDIK WEB

Mrtvac

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

INCKO11

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

O DOBRIM LJUDIMA U VREMENU ZLA

Posted: 31. Jula 2019. in Intervjui

Kada samo na trenutak usmjerimo pažnju na aktuelna zbivanja na Bliskom istoku, na Balkanu, posebno u BiH, dobri ljudi, njihova učinjena dobra djela i zahvalnost dobročiniteljima padaju u drugi plan i ostaju zaboravljena.

Jednog junskog dana 2019. godine, dok sam tražio malo hlada na vrelom pijesku plaža Floride u Palm Beachu, pročitao sam vijest da je u 101. godini života umrla g. Henriette Cohen, najstarija francuskinja koja je preživjela Aušvic. Francuskinja Cohen je preživjela logor smrti u Poljskoj. Uhapšena je 1944. u blizini Marsellea i deportovana u Aušvic. U Francusku se vratila sa 35 kg, spojila se svoje dvije kćerke i suprugom i rodila još četvoro djece. Nakon smrti na njoj je ostao prepoznatljiv istetoviran znak A- 8541, ali je ostala zapamćena njena borba protiv zaborava i mržnje.

I nakon njene smrti borba protiv zaborava i mržnje nastavlja se u još težim uslovima, ali ovaj put u Bosni i Hercegovini, kojoj Srbija i Hrvatska 26 godina nakon počinjene agresije, drže glavu pod vodom ne dopuštajući joj da dođe do zraka i progovori. U nastojanju da prikriju istinu o agresiji i počinjenim zločinima srpski i hrvatski lobiji lobiraju širom svijeta. Nije li u tom kontestu i četvorodnevna posjeta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović Izraelu, u kojoj je odala počast žrtvama Holokausta i sa izraelskim premijerom Netanyahuom razgovarala o zajedničkom neprijatelju radikalnom islamu. Usmjeravajući pažnju svijeta u tom smjeru, obostrano prikrivaju svoj izraženi radikalizam, antagonizam, zlodjela i teritorijalne pretenzije prema svojim komšijama, Arapima odnosno Bošnjacima.
Slučaj g. Henriette Cohen u kontestu aktuelnih zbivanja u BiH potstakao me da ponovno potražim i pročitam knjigu Gabriele Nissim “Tribunal o dobrim ljudima u vremenu zla”, u kojoj nas autor potsjeća na teško vrijeme nacističke okupacije i stradanje Jevreja. U njegovom fokusu našao se Moše Bejski – tvorac Parka pravednika u Jeruzalemu, u kojem je posađeno po jedno drvo za svakog čovjeka koji je za vrijeme Holokausta spasio bar jednog Jevreja od nacističkog progona.

U ovoj knjizi, koju je mom sestriću r. Rusmiru Karatu – reporteru i novinaru, poklonila cijenjena g-đa. Svetlana Broz 11.5.2007. g. prilikom posjete Bihaću, govori se o pokušaju da se iz milionskog zla počinjenog Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata izdvoji i nagradi makar trunka dobra od drugih.

Čitajući ponovno dramatične ispovijesti o stradanju Jevreja u doba Holokausta, koja po svemu podsjećaju na tragediju Bošnjaka 90-tih godina prošlog vijeka, to me vratilo u godine agresije na BiH i potsjetilo na stradanje i genocidno zatiranje Bošnjaka, što je i u meni pokrenulo potrebu da našu pažnju sa zla koje je tada Bošnjacima učinjeno preusmjerim na drugu stranu, da zajedno s vama u trunku dobra koje nam je neko učinio u tim najtežim danima života potražimo one koji su nama Bošnjacima pružili ruku spasa, da ih po ugledu na Jevreje kandidujemo za naziv Bošnjački pravednik. U svakom našem gradu, u svakom naselju BiH ima takvih
i trebamo učiniti sve da ne ostanu zaboravljeni. Jedan od tih u mom gradu Bosanskoj Dubici je bez sumnje austrijanac Martin Fisher, koji je spasio oko 3.000 Dubičana.

Veliko dobročinstvo Svetlane Broz

Svetlana Broz, do tada kardiolog u Beogradu, shvatila je da će arhitekti međuetničke mržnje koji su gurnuli Jugoslaviju u ratnu provaliju i podjele, pobijediti i drugi put, ako fotogrami progona i zločina budu jedino što će se sačuvati, pa je i sama zaronila u središte tog užasa, idući za tragovima ljudskog. Nju je zadivilo saznanje da – u najvećoj Golgoti koju su preživjeli – ti nesretni ljudi pamte svaku trunku dobrote, koju im je pripadnik druge etničke grupe pružio ili bio spreman da pruži, pa čak i ako je to bio samo pogled razumjevanja za njihovu patnju. Potresena i dirnuta sa svim tim Svetlana je punih 8 godina putovala širom Bosne sa svojim diktafonom, da prepozna i dokumentuje djela solidarnosti. Saznala je da su ljudi koji su branili one iz suprotnog tabora često prozivani kao izdajnici, a oni koji su pomagali žrtvama iz svog vlastitog tabora bili su heroji.Time su perverznom logikom etničkog čišćenja potpuno izmijenjene ljudske vrijednosti. Mnogi sa kojima se razgovaralo tražili su da ostanu anonimni, prvenstveno da zaštite one o kojima su govorili. Bilo je i onih koji su se protivili njenom istraživanju i pokušavali ga zataškati i onemogućiti. Provalili su joj u stan u Beogradu i odnijeli sav prikupljeni materijal. Ali se Svetlana nije dala zaustaviti. Odmah je otputovala u Bosnu, preselila u Sarajevo i nastavila ponovno sakupljati svjedočanstva o dobrim ljudima u vremenu zla. Pri tome je ostala u uvjerenju da će svako odgovarati za počinjeni zločin i svako biti nagrađen za svoju dobrotu i hrabrost. Jer, po onoj narodnoj, sve se plaća i sve se vraća. Tada je prihvaćen njen prijedlog Gradskoj upravi Sarajeva da se u Sarajevu otvori veliki park posvećen pravednicima bivše Jugoslavije, u koji će se po uzoru na Park pravednika Jeruzalema saditi drveće pravednicima.

Svetlana se nastanila se u Sarajevu, koje je za nju jedini grad u Jugoslaviji u kojem je, uprkos svemu, duh mirnog života između različitih nacija i vjera ipak preživio. Kako nema nikakve razlike između drveta dobra posađenog u Jeruzalemu i onog posađenog u Kolimi, i ona je formirala Komitet koji je u Sarajevu nastavio slijediti trag rada Moše Bejskog. Drva dobrote, ma gdje bila zasađena, jednako sjećaju na ljude koji su pokušali da spase dostojanstvo čovjeka, u Bosni, Ruandi, Kambodži, Latinskoj Americi…
Iskustva Jevreja tokom i nakon Holokausta, po mnogo čemu slična iskustvu Bošnjaka tokom agresije na BIH, mogu nam pomoći pri uspostavljanju mostova pomirenja, ali i u spoznaji da nas sjećanje na dobro može odvesti mnogo dalje nego najpotpunija svijest o zlu i nepravdi koje su nam počinjeni. Ma koliko razloga imali da ne volimo, ma kakve i kolike motive da mrzimo, moramo se brže oslobađati predrasuda, koje nam ne dopuštaju da u moru zla ne prepoznajemo spasonosnu trunku dobra. Po ugledu na spoznajna iskustva Jevrejskog naroda, moramo oko sebe potražiti pravednike, ali o njima ne prosuđivati isključivo na osnovu njihovih uspjeha, ili neuspjeha u činjenju dobra, već na osnovu toga – Da li su pokušali?

Park pravednika u Jeruzalemu

Već desetinama godina u Jeruzalemu postoji Park pravednika, u kojem je po jedno drvo zasađeno za svakog čovjeka koji je za vrijeme Holokausta spasio bar jednog Jevreja od nacističkog progona. Stvorio ga je Moše Bejski. Nije li vrijeme da se rodi, ako do sada već nije bosanski Moše? Nije li vrijeme, da nakon četvrt stoljeća, uz takav park u Sarajevu niknu parkovi pravednika i u Banja Luci, Mostaru, Tuzli…Iz njih bi se brže gradili mostovi pomirenja. Imena onih iz srpskog i hrvatskog naroda, koji su pomagali Bošnjacima da prežive, kao i imena na drugim stranama, ne smiju ostati zaboravljena i nepoznata, makar se radilo o trunku dobra koje su učinili za druge. Oni su bošnjački, srpski ili hrvatski, oni su bosanski pravednici.

Moše nije ni pomišljao da će najvažniji dio svog života posvetiti zahvalnosti, dok nije upoznao Mošu Landau, najpoznatijeg sudiju Izraela, koji mu je ponudio mjesto u odsjeku Jad Vašema, kako bi svoju pažnju mogao usmjeriti na pravednike koji su pomogli Jevrejima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako se Bejski našao na čelu Komisije upravo u vrijeme u kojem je bilo moguće primjeniti Zakon o sjećanju na mučenike i junake Holokausta, donesen avgusta 1953. godine u izraelskom Parlamentu, po kojem je Izrael dužan odati počast spasiocima Jevreja. Pri tom je odlučeno da se pored Muzeja izgradi ulica posvećena osobama koje su spasile Jevreje od istrebljenja i da se svakom od njih zasadi drvo. Pravedan čovjek – pravednik, po tom zakonu, je onaj ko nije Jevrej, a koji je rizikovao svoj život kako bi spasio Jevreje. Smatrano je prirodnim da Jevrej pritekne u pomoć Jevreju, dok neki drugi čovjek ne mora. Bilo je dovoljno spasiti jedan život kako bi se stekao ovaj naziv, jer život jednog čovjeka ima vrijednost čitava svijeta. Ovo iz razloga, što su se progresivne snage za spašavanje Jevreja pokrenule tek 1945.godine, u čemu je Sovjetski savez, sa nekim drugim socijalističkim i komunističkim pokretima imao ulogu vođe.

U svakom čovjeku postoji biološko nasljeđe, ali i mogućnost izbora. Nakon što su od svih ostavljeni i sve preživjeli, Jevreji su pokazali da ne gledaju čitav svijet neprijateljskim okom, već znaju razlikovati one koji su ih progonili od onih koji su im pomogli. Jevrejski narod nikad neće zaboraviti svoje dobročinitelje, kao ni svoje neprijatelje. U početku je izbor prvih pravednika vršen slučajnim izborom, a kasnije je to vršila posebna komisija, koju su sačinjavale prestižne osobe i predstavnici Jevreja koji su izbjegli Holokaust. Od njih se tražilo da se drže Zakona, budu nepotkupljivi, da ne bude robovi vlastitih uvjerenja i ne misli da su oni bolji od drugih ljudi.

Kao i drugi Jevreji koji su preživjeli logore, Moše je shvatio koliko je teško biti prihvaćen u društvu. Da bi ispričao određene stvari potreban je neko ko će te slušati, a kad bi neko i progovorio, često nije uziman za ozbiljno.
Ipak, upornošću Moše, bilo je sve više saznanja o ljudima koji su rizikovali svoje živote da pomognu Jevrejima. Htio je da se svaka i najmanja priča o otporu sačuva za naredne generacije i najviše se bojao da će nekog zaslužnog zaboraviti.

Strah je osjećaj koji zbližava sve ljude koji se odluče sami djelovati protiv zla, a svijest o vlastitoj smrtnosti i krhkosti čini samu bit ljudskog straha.
Niko nema pravo oduzeti život drugom ljudskom biću, čak ni sud najcivilizovanije i najdemokratskije zemlje. I kada mu je život u opasnosti, Jevrej ne smije proliti krv nevinih da bi sebe spasio, kao što ne smije spasiti nevine prolijevajući krv drugih nevinih. Nije dozvoljeno ubicama predati manjinu nevinih, “kao ni jednu jedinu izraelsku dušu”, čak i ako bi se time spasila većina zajednice. Onaj ko prekrši ovaj zakon zaslužuje smrt. Sa takvim načelima Moše je počeo mandat predsjednika i postao “sudija dobra”. U prvih 11 godina postojanja Komisija je ustanovila osnovne kriterije po kojima se neko može nazvati dobrotvorom i dobiti drvo u aleji Jad Vašema. Neki od tih kriterija su: pružena pomoć u cilju spašavanja života, izlaganje opasnosti vlastitog života da se spasi Jevrej, uz otsustvo svake ekonomske i druge koristi koja bi proisteklr iz takvog gesta.

Ko je Moše Bejski?

Moše Bejski je rođen 1921. u selu Dsialošice, nedaleko od Krakova, u Poljskoj. Već od šeste godine pohađao je dvije škole, ujutro poljsku državnu a popodne jevrejsku, u kojoj je izučavao Bibliju i upoznao jezik i kulturu svog naroda. Iako su Jevreji ovdje došli u XIV stoljeću, držali su ih za strance i smatrali profiterima. Nisu ih doživljavali kao sunarodnike. Sa 13 godina Moše je preselio u Krakov, gdje je pohađao gimnaziju; sa 17 godina se zaposlio kod Jevreja Flajšera, kojeg su zvali “kralj papira”. Već tada je spoznao antisemitizam i postao cionista. Želio je otići u Palestinu, jer u  zemlji koja je omalovažavala Jevreje nije se mogao osjetiti Poljakom.

Moše Bejski je duži niz godina bio predsjednik Komisije pravednika pri Memorijalu Jad Vašem u Jeruzalemu, koji se bavio sjećanjem na dobro počinjeno tokom Holokausta, koji je i sam preživio. Skoro sav svoj preostali život posvetio je traganju za ljudima koji su spašavali Jevreje. Po čitavom svijetu je tragao za ljudima koji su vlastiti život stavili na kocku kako bi pomogli Jevrejima za vrijeme nacističkih progona. Pronašao je takvih preko 14.000. Nije se ni tada zaustavio. Plašila ga je nezahvalnost preživjelih, jer je previše Jevreja bilo zaboravilo one koji su ih spasili. Te ljude koji su na bilo koji način pomogli nazvali su Pravednici. Bejski se potrudio da Jevreji ne zaborave ni jednog pravednog čovjeka, a osnovni princip u odabiru pravednika bila je dosljednost njihovih dobrih namjera.

Kada je 1.9.1939. Njemačka napala Poljsku, a zemlja sporazumom Ribentrop – Staljin podijeljena između Hitlera i Staljina, shvatio je da je njemački antisemitizam isti ili gori od poljskog. Poljaci su se tada osjetili napuštenim od ostatka svijeta. Nakon što su Nijemci 2.9. 1939. bombardovali njegovo rodno mjesto više puta je bježao od kuće i vraćao se kući. Prilikom jednog bijega u Krakov postao je svjedok strašnog prizora- zatvaranja Jevreje Krakova u geto. Tada ni on, kao drugi, nije mogao zamisliti da je cilj Njemaca uništenje jevrejskog naroda. Konvoji prognanih su krenuli, a tek nakon rata se saznalo da oko 1.200 Jevreja iz njegova sela Dsialošica nikad nije ni započelo putovanje, jer su likvidirani. Poljski susjedi su bili zadovoljni što Jevreji odlaze, pa su požurili u njihove napuštene kuće. Kada se sa svoja dva brata u teternim vagonima odvezao prema Krakovu, Bejski je posljedni put je vidio svoju sestru i roditelje. Završili su u radnom kampu, gdje su oni 12 do 14 sati radili na utovaru uglja. Bili su to prvi radni logori. U oktobru 1942. pokušao je bijeg u selo Jakubovice, gdje je imao poljskog prijatelja, koji ga nije htio primiti, pa se na izmaku snage vratio u Krakov, gdje ga je na kratko kod sebe sklonio katolički prijatelj. Već tada se znalo ko sakrije Jevreja, osuđen je na smrt. Da ne ugrozi život svog prijatelja, Moše se vratio u radni logor u Krakov, iz kojeg su ga Njemci januara 1943. prebacili u logor u Pvašuvu, u kojem je bilo oko 2.000 zatvorenika. Upravnik logora Pvašuv bio je nacista austrijanac Amon Get. Nakon likvidacije Krakovskog geta, taj broj se povečao na 12.000, da bi se u periodu mart – juni 1944, kada su stigli mađarski Jevreji, popeo na 20.000. I broj Poljaka se sa 1.000 povećao na 10.000.

Moše je bio svjedok mnogih kazni. Kažnjavani su sa 25 do 100 udaraca bičem po golom tijelu. Kad bi kod nekog otkrili komad kruha nasumice su odabrali 35 logoraša i streljali ih, a ako bi jedan zatvorenik pobjegao, svi bi bili kažnjavani. Tako su zbog bijega jednog iz grupe Bonarka, streljana 42 muškarca i jedna žena. Da prikriju tragove svojih nedjela, ponovo su otkopavali leševe i spaljivali ih, a vatra je gorjela i dimilo se čitav mjesec.
Po procjeni centra Vizental, prije nego su prebačeni u Aušvic, u tom logoru je umrlo oko 8.000 ljudi.

Šindlerova fabrika dobra

Početkom 1943. Moše je doznao da se nedaleko od logora nalazi fabrika u kojoj se može dobiti hranljiva supa i komad hljeba. Zapošljavala je oko 40 radnika i proizvodila potrepštine za kuhinju.Vlasnik fabrike bio je Njemac Oskar Šindler, koji je od njemačke vojske dobio značajne narudžbe, pa je iz geta u Krakovu pruzeo 500 jevrejskih radnika. Šindler je bio jedini dobar Njemac koga se nisu plašili. Pune 4 godine nije dozvolio Njemcima da mu odvedu i jednog radnika. Kada je Šindler čuo da će Njemci rasformirati logor u Pvašuvu, shvatio je da će to biti kraj njegove fabrike, pa je s Njemcima dogovorio da fabriku premjesti u svoje mjesto Brinlic u Čehoslovačkoj i izmjeni joj namjenu u fabriku oružja. U tom cilju je prevezao svojih 500 i dodatnih 600 radnika u Brinlic. Prevoz je organizovao logoraš Goldberg, koji je vršio odabir radnika, i time držao ključ sudbine mnogih logoraša. Tako se i Moše, tada star 20 godina, sa svojom braćom našao na Šindlerovoj listi. Kada se oktobra 1944. ukrcao u transport, nije znao da je izbjegao gasnu komoru. Ubijanje se tada počelo smatrati normalnim i pravednim, a počele su kružiti i glasine o “konačnom rješenju”.
Posljednja grupa radnika stigla je nakon nekoliko dana, a dok su zadržani u kampu Gross-Rozen, preko 300 žena je odvedeno u Aušvic, pa je Šindler lično išao po njih. Od njih su saznali za gasne komore. Bio je to novembar 1944.g.

Fabrika oružja bila je Šindlerova izmišljotina, koja je od Njemaca uspješno skrivana, iako su Njemci vršili česte provjere. Kako su glasine o fabrici kružile, Šindler je tri puta pozivan u Gestapo. Moše je bio falsifikator pečata i dokumenta o nabavakama i dozvola za logoraše, koje su im omogućavale izlaz po hranu. Oskar Šindler je bio čovjek koji je čikom cigare znao unijeti svjetlo u mrak ništavila. Uvijek je imao cigaru u ustima, koju je redovno ostavljao u pepeljari. Jednom je jedna djevojka bolesna od tuberkuloze, na njegovo pitanje šta želi, poželjela jabuku, kojih usred zime nije bilo. Oskar se odvezao u grad i vratio sa kesom jabuka, da ublaži njene patnje. Njemci su na odabir vodili najslabije, a Šindler je suprotno njima brinuo o njima. Čak se znao sageti po naočale, ako su nekom ispale. Tako je Šindler omogućio logorašima dostojanstven život i u Brinlicu stvorio malo ostrvo čovječnosti.

Rusi su 9. Maja 1945. ušli u Brinlic i oslobodili Jevreje iz izmišljene fabrike. Ruski oficir je ušao u logor na bijelom konju. Tako se ostvario san koji se 1939. pretvorio u nemoguću nadu za sve poljske Jevreje. Šindler je sa svojim Jevrejima osmislio bjekstvo, pa pobjegao sa suprugom. Nakon 6 godina provedenih u zatočeništvu, za Mošu je strašan šok bio kada je oficir Crvene armije na pitanje kuda sada da idu rekao: “Ne idite na istok, tamo vas ne vole. Ne idite ni na zapad, tamo vas ne žele. Najbolje je da znate da Jevreje nigdje ne vole”. Moše je tada imao 45 kg. Zato se sa grupom odlučio napustiti Poljsku i krenuti u Palestinu, koristeći lažne dokumente koje je sam pripremio za sebe i druge. Putovali su preko Italije, iz koje se u oktobru u ribarskom čamcu preko Barija prešli u Izrael. Kada je 29.9. 1947. čitava zemlja slavila priznanje jevrejske države od strane UN, san da je Palestina sigurna za Jevreje se brzo srušio, jer je zemlja odmah napadnuta od arapskih zemalja.

Moše je sve do oktobra 1949. bio zaposlen zaposlen u armiji kao instruktor, nakon čega je upućen u Francusku da koordinira emigraciju jevrejske djece iz istočne Afrike u Izrael. Uspio je izvući preko 6000 mališana iz Maroka, Alžira i Tunisa, U Parizu je završio studij prava i prihvatio model ponašanja po kojem “ne veseli se kad padne neprijatelj tvoj, već naprotiv da ljubav pokrije sve njegove greške”. Shvatio je da mržnja kvari onog ko je gaji i da onaj kojeg su nekad progonili mora pomoći onima koje sada progone.

Dobrotvorstvo za Šindlera

Nakon što je pred sudijom prepričao sve etape svoje havarije u Poljskoj od svog sela Dsialošica do Mjehovica, od Podgorice do Pvašuva, sjetio se Moše da ništa nije ispričao o Šindlerovoj listi, o tom čovjeku koji im je omogućio da se spasu. Moše je shvatio kao prijeku potrebu da se dužnost pamćenja ne koncentriše samo na pretrpljeno zlo, već i na primljeno dobro.

Generalizovana mržnja je najgora moguća stvar. To je prava bolest duše. Ako bi postojao samo jedan pristojan Njemac, vrijedilo bi ga braniti od bande barbara, i zahvaljujući njemu ne bismo imali pravo da svoju mržnju izlijevamo na čitav jedan narod. Svaki atom mnržnje koji dodamo na ovom svijetu čini taj isti svijet još manje gostoljubivim. A tek par mjeseci, po suđenju Ajhmanu, Moše je imao sreće da sretne svog dobrog Njemca Šindlera, sa kojim je izgubio kontakt. Bio je u Argentini, gdje se poduzetnik koji je izgubio fabriku, pokušao obnoviti sa $15.000 koje mu je dao Američki jevrejski komitet za zasluge u toku rata. Na poziv Moše Šindler je stigao u Tel Aviv krajem aprila 1962.g. Svi članovi familija preživjelih logoraša fabrike u Brinclicu koji su se preselili u Izrael došli su da ga dočekaju. Dočekala ga je grupa od najmanje 200 osoba koje su skandirale njegovo ime Oskar, Oskar! Svako od njih sačuvao je u sebi djelić Šindlera. Ali je taj gest mnogima išao uz dlaku i trebalo je određeno vrijeme da se to shvati i prihvati. Bio je to važan korak ka oslobađanju od mehanizma mržnje jednake za sviju. Bejski je postao Šindlerov anđeo čuvar i davao mu novac za život, a on živio raskalašeno. Međutim, neki drugi su govorili, ma kakav heroj i opisivali ga kao profitera, koji je svoje ponašanje izmjenio tek pred kraj rata. Moše je odgovarao, prihvatite ga takvog kakav jeste, da nije ne bi nas mogao spasiti. Iako je bio uvjereni cionista, nije mogao živjet bez imalo nade u ostatak svijeta. Zato je vođen duhom zahvalnosti, poveo ličnu borbu za priznanje svog spasioca svjestan principa da Dobro treba pratiti stotinu godina, a zlo dvije stotine godina, po kojem prvo treba uzvratiti šamarom, a tek po tom dati milostinju.

Kada je 6. avgusta pred Komisijom pravednika počela rasprava o Šindleru, pojavio Vinier, koji je Oskara Šindlera optužio za uništenje njegova oca, jer je 15.10.1939.g. u pratnji svoje ljubavnice Eve Kiš, naredio im da otvore blagajnu i uzeo sav novac, brutalno izvrijeđao njegova oca, preuzeo fabriku i prisilio ih da rade za njega za mizernu plaću. Smatrao je da bi bila greška proglasiti Šindlera za pravednika, jer nije pomagao Jevreje što ih voli, već je spasavao svoju kožu. Njegov moralni čin je ukaljan krađom fabrike, upotrebom Jevreja kao jeftine radne snage i korištenjem rasnih zakona za bogaćenje i ekspanziju. Moše nije mogao biti objektivan kada je u pitanju Šindler, pa je skoro 15 godina odlagao ponovo otvoriti dosije svog spasioca. Slučaj je ponovo otvoren tek 24.6.1993.g. kada je zatraženo priznanje za njegovu suprugu Emili, koja je u Brinlicu, pred dolazak Crvene armije, spasila 1.200 Jevreja, koji su već bili ukrcani u vagone za Aušvic. Tako je Šindler dobio priznanje koje mu je Komisija negirana 1963.g. Ostavljajući veliku prazninu u srcima logoraša Pvašuva, Šindler je umro 1974.godine, a kad je Izrael postao velika filmska mašinerija, Stiven Spilberg je o preduzetniku fabrike u Brinlicu, snimio film.

Specifični slučajevi pri izboru Pravednika

Prvo važno pitanje u konceptu o pravedniku bila je rasprava o riziku. Da li se rizik odnosi isključivo na one koji su rizikovali vlastiti život kako bi spasili druge? To se pitanje postavilo oktobra 1966. u slučaju portugalskog diplomate Aristidesa de Siusa Mendeza koji je iz Francuske uspio izvesti na stotine Jevreja ugroženih nacističkom okupacijom, mada se fizički nije izložio opasnosti. Iako je portugalska vlada naredila svim ambasadorima da smanje izdavanje viza, Mendeza je uz pomoć supruge i svoje djece za sve Jevreje Bordoa pripremio dokumente, zbog čega je po povratku u lisabon smijenjen s dužnosti. Kasnije mu je upućeno izvinjenje zbog nepravde koja mu je učinjena. Njegovo drvo u Jad Vašemu dalo je posebne plodove.

Prvi predsjednik Komisije, sudija Landau, smatrao je da je ključ odluke u odnosu između jasne namjere i djela spašavanja, koje iz namjere proističe. Suprotno njemu Bejski je smatrao da da se dobro djelo može manifestovati i van dometa namjera.

Neko vrijeme kasnije Komisija je odlučivala o slučaju šefa policije Pol Griningera u švicarskom kantonu San Galo, koji je sa antidatiranim datumom na njihovim putnim dokumentima pustio u Švicarsku na stotine izbjeglica, iako se Švicarska kao neutralna zemlja ogradila od ostatka svijeta. Švicarska birokratija je ovo otkrila, pa je otpušten, ali se nikada nije obratio ni jednoj jevrejskoj instituciji za priznanje. Mnogi su mu priznavali da je izvršio hvale dostojan čin, ali nedovoljan da bi ga se spominjalo u Parku pravednika.

Moše je shvatio situaciju u kojoj se našao Grininger zbog svog gesta, jer je znao da se pojedinac ne izlaže opasnosti samo kad se nađe pred naoružanim neprijateljem, koji prijeti njegovom postojanju kao žrtvi, nego čak i onda kada se izdvoji iz opšteg ćutanja i suoči sa podmuklom reakciom okoline u kojoj živi, koja ga izoluje, osuđuje i kažnjava. Kada vidimo da nekog progone, nije dovoljno samo negodovati ili osjećati sažaljenje, niti je dovoljno osvijestiti nepravdu za to, ukoliko to ne proizvede emotivnu otstupnicu.

Kao zvaničnik Komiteta za spas Jevreja u Budimpešti glasnogovornik Ministrastva trgovine Rudolf Kascner spasio je stotine ljudskih života, a optužen da je sklopio pakt sa SS-ovcem Kurtom Beherom, ponudio ne samo novac, već i prešutio reći mađarskim Jevrejima šta ih čeka u konc. logorima, samo da spasi svoju familiju i prijatelje.

Beher je bio jedan od šefova SS-a koji se suprostavio planu istrebljenja i pomogao da se spasi 85.000 Jevreja iz geta u Budimpešti, a jedan izbjeglica iz Mađarske je optužen da se prodao nacistima, mada je uspio iz Mađarske izvesti 1.500 Jevreja osuđenih na smrt. I Oskar Šindler je pregovarao sa Gestapom da spasi stotine ljudskih života u logoru Pvašuv, pa ipak su ga proglasili kolaboracionalistom.

Da žtrva nema nikakvu mogućnost da spasi tijelo, uočio je Moše u logoru Pvašuvu, kada je vidio kako se upravnik logora zabavlja pucajući u Jevreje. Uprkos tome, Moše je osjetio potrebu da se dužnost pamćenja ne koncentriše samo na pretrpljeno zlo, već i na primljeno dobro.

Da ne bi došli u situaciju da neke ljude smatraju boljim spasiocima od drugih Moše se založio da se ukloni svaka vrsta gradacije zaslužnosti pravednika.

Kad je sudija Landau predsjedavao Komisijom za učešće u istoj akciji dvojice Poljaka, jednom je dodjeljeno drvo u parku i medalja, a drugom samo diploma, pa je “manje dobar” odlučio papir vratiti Komisiji.

Umjesto da se divimo nedostižnim nadljudima, dok šetamo Alejom pravednika, bolje da u njoj prepoznajemo lica zanatlija, seljaka, običnih ljudi koji su u teškim vremenima pomogli Jevrejima. Na to je Mošu naveo slučaj jednog lugara u Holandiji, koji se našao oči u oči sa njemačkom patrolom koja je gonila grupu jevrejskih partizana. Vojnici su ga prijeteći pitali gdje se bjegunci kriju, a lugar je šutio, radi čega su ubili njega i njegovu suprugu.

Posebnu pažnju Izraela i cijelog svijeta izazvalo je to kada je Izraelska tajna služba u Buenos Airesu uhapsila Rikarda Klementa, kojeg su svi susjedi smatrali prijatnom osobom. Njegovo pravo ime bilo je Adolf Ajhman, jedan od najodgovornijih za odvođenje Jevreja u logore i njihovo istrebljenje. Sudski proces protiv Ajmana počeo je u Jeruzalemu aprila 1961.g., na kojem je svjedočilo 46 preživjelih žrtava, a među njima je bio i Moše Bejski. Po prvi put riječ je data ne samo herojima već i onima koji su bili žrtve. Moše je svjedočio o ubistvu petnaestogodišnjeg dječaka Haubenstoka i inžinjera Krauvirta. Kada se vješali dječaka uže je puklo, pa su ga vratili i ponovo objesili, a inžinjer je natjeran da vene izreže britvom i onda su ga takvog objesili. Strah je sprečavao ljude da pred prijetnjom policajaca i njihovih mitraljeza pokažu i najmanju reakciju, dok su gledali vješanje dječaka i slušali njegove jauke, jer svi su znali da će svaki akt otpora proizvesti groznu odmazdu.

Dramatična i često nemoguća odbrana duše bila je jedina forma otpora o kojoj su preživjeli mogli svjedočiti, a njima je ostajala samo nada da će to jednoga dana završiti. Jer, gdje je tada mogao otići Jevrej u žutoj zatvorskoj odjeći sa mnogo žutih pruga i 4 cm dugom prugom kroz sredinu?

Moše nikad nije odustao od nagrađivanja namjere, što se pokazalo u slučaju Poljaka Jana Karskog, koji je dobio titulu pravednika 1982.g, jer nikad nije iznevjerio obećanje dato vođama tajnih jevrejskih organizacija u Varšavskom getu Leonu Fajneru i Menahema Kiršenbauma, koji u se borili u getu. Karski je bio u tajnom pokretu otpora i nikad nije podbacio, već su se drugi oglušli o njegove vapaje. Kad je otišao u Pariz, London, a potom i SAD, učinio je sve da se sazna da je sudbina Jevreja mnogo dramatičnija od sudbine Poljaka, ali su se svi, kao Ruzvelt i Čerčil, oglušili o njegove vapaje, jer su se bojali da će patnje Jevreja skrenuti pažnju svijeta sa patnje Poljaka. Karski se kao Poljak očajnički stavio u odbranu Jevreja, radi čega mu je Komisija Jad Vašema priznala naziv pravednika.

Mladi Jevrej Rigner, rođen u Berlinu, saznao je od dvojice njemačkih državljana, čiji je identitet ostao nepoznat, za Hitlerov plan o konačnom rješenju i o tome je obavjestio London i Vašington.

Njemački preduzetnik Eduard Šulce, vlasnik fabrike koja je zapošljavala 30.000 radnika, otkrio je da će Jevreji biti ubijeni cijano-vodičnom kiselinom, iz koje se dobija gas zvani Cikllon B, koji je postao poznat jer je korišten u gasnim komorama Aušvica. Smatrao je da je njegova dužnost obavijestiti svijet o ovom suludom projektu, ali je težio da ostane anoniman. Ali kamen, koji je Šulc pokušao zakotrljati, nije se pomakao. Šulce nije nikoga spasio, ali je Moše prihvatio da sude o njegovoj namjeri, iako nije usljedio rezultat.

Tako je naziv pravednika, što je bilo potpuno nezamislivo, mogao dobiti i bivši nacista, pripadnik SS-trupa Džordž Ferdinand Dukvicu, koji je kao delegat Pomorskih poslova njemačke ambasade u Kopenhagenu, spasio 7.200 Jevreja iz Danske, koju je vojska Rajha bila preplavila, prebacivši ih u Švedsku.

Tokom rada u Komisiji Bejski je otkrio da se – dobro može učiniti čak i kad nam to nije namjera, samo je bitno razlučiti da li je važnija subjektivnost protagoniste dobra ili dobro učinjenio Jevrejima. Partizanski komandant u Ukrajini Pavel Pronjagin borio se protiv nacista i spasio mnoge Jevreje. Ušao je kradom u selo okupirano od Njemaca, nanio im gubitke, izvukao Jevreje i sakrio ih u šumi, da bi ih po tom regrutovao u svoju brigadu. Komisija je ocjenila da se radi o uspjelom poduhvatu, ali da je pravi cilj bio drugačiji.

Tokom maja i juna 1944.g. operacijom kojom je upravljao lično Ajman 400.000 Jevreja je deportovano u Aušvic. Mada su Njemci branili Mađarima da ih regrutuju za rad, Kalman Horvat je uprkos zabrani nastavio regrutovati jevrejsku radnu snagu. Suprotno Pavelu, koji se borio protiv nacista, major mađarske vojske Horvat, saveznice Hitlera, stotne Jevreja je uključio u grupe za prisilni rad, tako ih spasio da ne odu u Aušvic. Regrutovao ih je i zato što se nije mogao pomiriti s njihovom deportacijom. A kada je vlast u Mađarskoj potpuno prešla u u ruke nacista, omogućio je mnogim od “svojih” Jevreja da pobjegnu. Kroz ovaj slučaj Moše je shvatio da je dobro ponekad nesavršeno i zaključio da je Horvat zaslužio da ga se sjećamo u Parku pravednika.

Poljakinja iz Varšave je cijelu godinu u svojoj kući skrivala par Jevreja, od kojih je dobivala određeni iznos. Iako su pravila nalagala da se titula pravednika ne može priznati nekome ko je primao novac kako bi sakrio ili spasio Jevreja, Komisija je Poljakinju proglasila pravednicom, jer opasnost kojoj se izložila isključuje mogućnost da je to radila samo radi novca.

Predrasuda je obično poput kaveza koji ljudima ne dozvoljava da u drugome prepoznaju dobro. Moglo se desiti da neko pomogne Jevreju iz plemenitih poriva, koji nisu u direktnoj vezi sa činjenicom da je progonjen. Kako bi se detaljnije istražile nečije namjere potrebno se osloboditi svakog vida predrasuda.

Akt ljudske odgovornosti uvijek ima univerzalnu vrijednost, bez obzira na unutrašnji mehanizam koji pokreće dobro. U mračnim vremenima genocida ne smijemo suditi o osobama po njihovom svakodnevnom ponašanju, već po poziciji koju su zauzeli u spašavanju ljudskih života. To potvrđuje slučaj poljske prostitutke koja je za veliki novac radila sa njemačkim vojnicima, primajući ih u svom stanu, gdje je istovremeno skrivala nekoliko Jevreja. Zahvaljujući njoj sedam njih je preživjelo.

U centru Amsterdama, u Holandiji, Njemci su veliko pozorište “Holandse Šouvburg” pretvorili u sabirni centar u kojem su smjestili 50.000 Jevreja, koje je trebalo prebaciti u koncentracioni logor Vesterbork. U pozorištu je radio kao čuvar Šef logorskih čuvara, policajac Vafen SS Alfons Cundler, koji je aktivno sarađivao sa ilegalnom mrežom jevrejskog otpora i za koga su mnogi zatvorenici u teatru posvjedočili da ih je spasio. Pomogao je stotinama žena da pobjegnu. Njegov slučaj je pokazao da ne postoji samo siva zona zla, već i nešto što možemo nazvati siva zona dobra. Obzirom da je Cundler bio čovjek sive zone, Komisija je odlučila da mu ne dodjeli naziv pravednika.

Rabin David Kahane zatražio je od Komisije da se u Parku pravednika oda počast Andreju Šeptickom, duhovnom vođi unijatske katoličke crkve u Ukrajini, koji je u avgustu 1942.g. u crkvi skrivao njega, knjige Tore i desetinu jevrejske djece. U novembru 1942. Šepticki je napisao pastoralno pismo “ Ne smiješ ubiti”, u kojem osuđuje ubistva nevinih. Iako je 1989. u Izrael došlo na hiljade ukrainskih Jevreja, koji su manifestirali u čast Šeptickog i u Davidovoj špilji položili veliki kamen u njegovu čast, stav Komisije ostao je nepromijenjen. Nakon 12 zasjedanja Komisija nije udovoljila Rabinovom zahtjevu, jer se znalo da je Šepticki, u uvjerenju da će Hitler dati puni suverenitet njegovoj državi, dobrodošlicom dočekao nacističke trupe pri ulasku u Ukrajinu.

Zahvaljujući intervenciji kralja Bugarske Borisa III 50.000 Jevreja je izbjeglo smrt, i oni ga smataraju spasiocem. A u martu 1943. bugarska vojska i policija je deportovala čitavu jevrejsku zajednicu tog područja, 11.384 osobe u Treblinku, gdje su pogubljene i najodgovorniji za to je kralj Boris III. I šta učiniti kad dio naroda optužuje svog kralja da je zločinac, a drugi dio naroda smatra ga spasiocem, jer spašeni se nisu stavljali u kožu onih koji su bili prepušteni smrti? Kralj Boris je dopustio da ga uvuku u politiku konačnog rješenja, iako se od nje kasnije udaljio. Po tome je kralj Boris trebao da bude svrstan u kategoriju pravednika ili saučesnika zločina protiv čovječanstva.

Za vrijeme okupacije u Bjelorusiji, njemački mehaničar Fridrih, koji je tu radio, u svojoj kući je skrivao jevrejku Leu Kiršner, koja je oktobra 1942. pobjegla iz geta. Osigurao joj je lažne dokumente i zaposlenje. Lea je preživjela, a njen spasilac je zbog ubistva čovjeka za vrijeme krađe osuđen na doživotnu robiju. Lea ga je potražila, pomogla mu da smanji kaznu i zatražila da njen spasilac bude priznat kao pravednik. Ako pojedinac otplati zatvorskom kaznom svoj dug prema društvu, ne možemo mu uskratiti zasluge za djela koja je izvršio ranije. Pa ipak, dobro učinjeno Jevrejima nije nikako smjelo postati alibi za zlo učinjeno drugima koji nisu Jevreji. Zato se Leinom spasiocu nije moglo dodijeliti odličje.

Rolf Pešel, zvaničnik Kripoa- zloglasne nacističke krim-policije u Varšavi, koji je ubijao po službenoj dužnosti, spasio je Sandru Brant (koja je postala njegova ljubavnica) i njenu sestru i pomogao im da prežive godine nacističke okupacije u Varšavi. Sandri, njenoj sestri i prijateljima obezbjedio je lažni identitet i posao i više puta se založio za spas Jevreja iz geta. Pešelu je 5.2.1984. posađeno drvo u Parku pravednika, jer je spasao svoju dragu i mnoge druge Jevreje, što su neki pokušali da ospore.

Najeksremniji slučaj bio je slučaj naciste u Vafen-SS trupama Kurta Gerštajna, čovjeka koji je davao otrovnu materiju u slavine Aušvica. Bio je nadležan za narudžbe cijano-vodonične kiseline, ali je bio protiv ubijanja. Avgusta 1942. otkrio je tajna mjesta na kojima se vrši istrebljenje i nastojao u svijet proširiti vijest o istrebljenju Jevreja u gasnim komorama. Uzalud je o istrebljenju pokušavao obavjestiti švedske vlasti, vlasti Engleske, te pokušao preko biskupa protestantske crkve Ota Dibeliusa, a kada nije uspio krenuo je ličnim bojkotom, pronalazeći razne načine da onemogući dopremu gasa. Aprila 1945. predao se Francuzima, a 25.7.1945. se objesio u zatvorskoj ćeliji. Kurt je očigledno protiv svoje volje postao dio nacističkog poduhvata istrebljenja. Njegovi apeli svijetu nisu naišli na odgovor, zato je o njemu trebalo suditi prema njegovim pokušajima a ne rezultatima. Iako je shvaćeno da je Kurtova namjera važnija od objektivnosti njegove uloge, ovaj slučaj je duži niz godina ostao otvoren.

Odgovornost sjećanja

Od prvog dana kada je prihvatio dužnost predsjednika Komisije pravednika (1970) Moše je volio uronuti u događaje kako bi stvorio jasnu i preciznu sliku o njima, ali je istovremeno shvatio da su se sjećanja na dobro rasula poput suhog lišća na vjetru istorije. Nadao se da će neki posjetioci Aleje dobrotvora upitati svoju savjest, šta bi oni uradili da su se našli u sličnoj situaciji? Drvo dobrotvorima nije bilo samo potsjećanje na akt odgovornosti prema progonjenim Jevrejima, već i vid obraćanja čitavom čovječanstvu sa jasnom porukom. Nažalost, čovječanstvo je malo naučilo iz lekcije Holokausta, jer uprkos Aušvicu zlo se ponovo nastavilo provoditi na svjetskoj sceni, od Biafre i Ruande… preko Jugoslavije do BiH. Mada pravedni ljudi nisu bili u stanju da eleiminišu zločine, uticali su na druge i učili ih da preuzmu ličnu odgovornost.

Za razliku od Raula Hilberga, jednog od najpoznatijih historičara Holokausta, koji je smatrao da je kategorizacija dobra nepotrebna aktivnost i pozivao Jevreje da prije svega budućim generacijama prenesu sjećanje o vlastitom uništenju, za Mošu je sjećanje na dobro bila najradiklalnija i najrevolucionarnija optužba protiv indiferentnosti i zla koje su okruživale sudbinu Jevreja.

Nema mjesta u kojem nije moguće spasiti živote ili barem olakšati patnje progonjenih. Zlo nije nikada radikalno, ono je samo ekstremno. Samo je dobro duboko i može biti radikalno. Poljska simbolizuje zlo, jer je bila stanište antisemita, mjesto gdje su ubijeni Mošini toditelji i gdje je istrebljeno gotovo 3 miliona Jevreja u opštoj indiferentnosti. Od 10.000 Jevreja, koji su živjeli u Mošinom rodnom selu Dsialošicama, tek ih se 90-tak vratilo. Da li se sve to može oprostit? Jedan njegov rođak, kojeg je susreo maja 1944. u logoru Pvešuvu, a koji se spremao da postane rabin, u očaju je rekao: ”Ne vjerujem više u Boga“.Taj rabin nije nikada uspio da oprosti Bogu, koji je sve vidio, ali nije intervenisao…

Prilikom jedne ceremonije posvećene grupi pravednika u Krakovu, među Poljacima je bilo prazno mjesto za Elizabet Abeg, ženu iz Lođa, koja je u nekom podrumu, samo par koraka od Gestapoa, uspjela sakritiu 80 djece. Nije došla, jer joj je u otsustvu stan ispreturan i ostavljena poruka “Ne može se prijateljevati sa Jevrejima”, iz čega se moglo zaključiti da se društvo u kojem jer živjela nije promjenilo. Za razliku od vojnika, koji rizikuju svoje živote u odbrani domovine, ostatak života primaju priznanja i pohvale, a oni koji su rizikovali svoj život kako bi spasili progonjena ljudska bića dobivaju prezrive poglede, jer su se usudili uraditi ono što drugi nisu smjeli.

Vrata Jad Vašema ostala otvorena

Nakon dugo godina rada predsjednik Komisije pravednika Moše je 21.12.1995. u Jad Vašemu podnio ostavku, jer je shvatio da njegove namjere nisu dovoljno shvaćene. Unutar Jad Vašema postojali su ljudi koji su predlagali da se nakon 50 godina rada Komisija zatvori. Sukobio se ne samo sa političarima svoje države, već i sa preprekom urođenoj u ljudskoj duši, koja često nije u stanju da cijeni darove primljene od drugih. Sve do nekoliko godina unazad država Izael nije učinila skoro ništa da pomogne 40 pravednika iz drugih zemalja, koji su ostavili svoju domovinu i došli da žive u Izrael. Optužio je i jevrejski narod što je premalo učinio za pravednike. Bit ćemo vječno njihovi dužnici. Moše je tražio da vrata Jad Vašema uvijek ostanu otvorena, makar to bilo i za samo jednu osobu koja će sa velikim zakašnjenjem doći ispričati svoje iskustvo. Je li pravedno da spasilac bude zaboravljen radi površnosti ili manjka interesa spašenog? Bio je čvrsto uvjeren da se otisci dobra nikada neće zagubiti i da ne bi trebalo nikada prekinuti potragu, čak i kad izgleda nemoguća. Ti otisci nisu bili samo male usamljene isktre svjetlosti u paklu. Iako nisu uspjele da osvijetle čitavo nebo njihovog dobra, još uvijek mogu doprinijeti osvjetljavanju neba narednim generacijama. Jer – onaj ko spasi jedan život spasio je čitav svijet.

Po prestanku rada u Jad Vašemu Moše je postao predsjednik Centra za edukaciju mladih, posvećenog sjećanju na Holokaust. Pravednici su nam ostavili u baštinu svoje ponašanje u mračnim vremenima, ali nam nisu dali testament koji bui nam mogao pokazati put u sadašnjosti, jer sami moramo donijeti odluku. Ako gledamo sa stanovišta konačnog ishoda pravednici su poraženi, ali su u biti potencijalni pobjednici jer se nisu dali zatvoriti u kavez svog vremena, već su postali moralni primjer za naredne generacije, jer njihova djela čine dio savjesti čitavoga svijeta. U velikom Parku pravednika Moše Bejski je uspio oživjeti njihova dobra djela, koja bi se u protivnom izgubila u vihoru. U Parku pravednika broj priznatih pravednika do 2.1.2002.g. dosegao je 19.141.

Poslije Holokausta, u kojem je njemački nacizam ubio 6 miliona Jevreja, na pragu 21. Stoljeća počinjen je XI genocid nad Bošnjacima BiH u kojem su srpski nacionalisti i fašisti ubili oko 100 hiljada, a preko pola bh Bošnjaka protjerali u egzodus.

Umjesto žrtvama u BiH se spomenici podižu zločincima

Iako je prošlo 26 godina od agrsije na BiH, u kojoj su počinjeni teški zločini i zločini genocida, i danas se umjesto braniocima zemlje, žrtvama genocida i dobročiniteljima spomenici podižu žločincima, a na one iz naroda koji se teško ogriješio, koji se bore za istinu i pravdu, gleda se kao na izdajnike svog naroda. Šta očekivati od budućih generacija, koje odrastaju i obrazuju se u institucijama Republike srpske, koje nose ime jednog od najvećih zločinca 21. stoljeća Radovana Karadžića?

Nažalost, to kako se danas srpski narod odnosi prema Bosni i Bošnjacima i jevrejski prema svojim komšijama, nema ni trunke uporišta u principima za koje se zalagao Moše Bejski i u težnji da se iz mora zla izdvoji makar trunka dobra s kojim bi se moglo suprostaviti rastućem zlu, za dobrobit ovih i budućih generacija.

Ipak, ovo ne smije da obeshrabri borce za istiunu, mir i pravdu i da im bude prepreka u prepoznavanju i nagrađivanju dobra i traganju za dobrotvorima. Zato nam u širem formatu predstavljam knjigu Gabriele Nissam “Tribiunal o dobrim ljudima u vremenu zla”, u želji da iskoristimo iskustvo Izraela u prepoznavanju dobrih dijela i dobrotvora stečeno u vrijeme Holokausta i da se i kod nas u BiH u Muzeju genocida uskoro pojavi slična knjiga sa imenima dobročinitelja, koji su rizikovali svoj život i živote svojih porodica da spase druge. Stradanja Jevreja u Holokaustu i genocidno zatiranje Bošnjaka u BiH nakon raspada Jugoslavije moraju biti školsko štivo svih ovih i budućih generacija, kako se takvo zlo više nikada nikom ne bi ponovilo.

Burlington, 30. 7. 2019

Zijad Bećirević

Finansijska policija11

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

30. jula 2019. godine

U Novom Sadu, glavnom gradu Vojvodine

Pre 74 godine, 31. jula 1945. godine, na zasedanju Skupštine izaslanika naroda Vojvodine, Vojvodina je konstituisana kao politički entitet u savremenim granicama i sa zvaničnim nazivom Autonomna pokrajina Vojvodina. Tom Odlukom Skupštine izaslanika naroda Vojvodine, Srbi, Mađari, Hrvati, Slovaci, Rumuni, Rusini i Jevreji su zvanično priznati kao konstitutivni narodi koji su stvorili Autonomnu pokrajinu Vojvodinu kao samostalan politički entitet! Vojvodina je konstituisana kao višenacionalna, ne samo u smislu procentualnog prisustva više nacija, već kao politički entitet koji je zvanično konstituisalo više naroda! Tek nakon donošenja odluke o konstituisanju Vojvodine kao političke celine, ista Skupština je mogla doneti i odluku o priključenju Autonomne Vojvodine Federalnoj Republici Srbiji, sa kojom zajedno ulazi u novu Jugoslaviju. Ta nova država, Demokratska federativna Jugoslavija, imala je međunarodno priznat kontinuitet sa Kraljevinom Jugoslavijom, dok u pogledu unutrašnjeg uređenja države nije bilo nikakvog kontinuiteta! Zato je bilo neophodno da zvanični organi nezavisne/samostalne Vojvodine (!) donesu odluku o priključenju Autonomne pokrajine Vojvodine Srbiji, jer bez te odluke Vojvodina ne bi bila sastavni deo Srbije, niti Jugoslavije. Zbog Odluke Skupštine izaslanika naroda Vojvodine donete 31. jula 1945. godine, ni jedna nacionalna zajednica u Vojvodini NEMA PRAVA da se odrekne svojih legitimnih konstitutivnih prava prema Vojvodini! Narodi Vojvodine ne mogu biti “manjine”. Oni su konstitutivni narodi Autonomne pokrajine Vojvodine i toga prava se ne smeju niti se mogu odreći, uprkos dnevno-političkim interesima njihovih samozvanih političkih predstavnika! Ova odluka nas, takođe, obavezuje da se borimo za legitimna prava i položaj Vojvodine u Srbiji. Vojvodina nije ušla u sastav Srbije kao bezlična teritorija, već kao konstituisana Autonomna pokrajina Vojvodina, koja iz toga crpi svoja istorijska, ekonomska, (više)nacionalna, kulturna i druga prava. Zato je 31. juli istinski Dan Vojvodine, nastale na temeljima antifašizma, ravnopravnosti svih etničkih zajednica, društvene pravde i jednakosti. Danas, vladajući režim ne priznaje ovaj datum, kao što ne priznaje ni Vojvodinu. Zato ga moramo zbaciti. Za slobodnu, antifašističku, neokupiranu Vojvodinu!

Za Vojvođanski klub

Dr Branislava Kostić, Predsednica Vojvođanskog kluba ”

Gacko

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Na ovome užarenom mostarskom podneblju, konačno se raspršila i lubenica, tzv. „ hercegovački div „ a njene rasturene košpice, svaka od njih je jedna velika i sadržajna , istinita priča, koju ispisujem već pune 23 godine ?
Priča je nedovršena, te obiluje još mnoštvom sadržaja, znanih i neznanih, ali su sa svojom istinom, veoma poželjne u redovnom i svakodnevnom objavljivanju istih.


Piše; Mr Milan Jovičić, bivši inžinjer Aluminija

Odakle i kako početi, teško se opredjeliti, ali njeni sadržaji moraju doprinijeti izuzetnoj pažnji i zainteresovanosti, mojih prijatelja i čitaoca svih prethodnih mojih tekstova, posebno mojih Sarajlija i Bosanaca ?
Tako, jedna od priča govori, a znano je to i pticama na grani, da je Franjo Tuđman i njegova nacionalistička stranka HDZ, sa svojim bojovnicima i jurišnicima, izvršila agresiju na grad Mostar i Hercegovinu, uz posljedice urbicida, neviđenih razmjera.
Presuda Haškim osuđenicima UZP-a, dovoljno i jasno ukazuje, da je na ove prostore i njene građane, izvršena agresija, uz genocid i urbicid pogubnih razmjera.
Ovom prilikom, izvršena je i uzurpacija i firme Aluminij i mnogih drugih firmi i materijalnih vrijednosti, ovoga grada i njegovog stanovništva., o čemu je već mnogo toga opisano.
Međutim, ovom prilikom, interesantno je osvrnuti se i na Tuđmanov , već davno najavljeni ideološki cilj, realizacije „ humanog „ preseljenja stanovništva ?
Kao rezultat ove fašističko- ustaške nakane, je svakako izgradnja brojnih naselja u Hercegovini, oko Mostara, u Ortiješu i Buni, dalje Bobanovo i Šuškovo selo, prilaz Stocu i mnoge druge destinacije.
Izgrađene su i velelepne kuće i stvoreni su idealni uslovi života brojnih hrvatskih porodica, dospjelih iz, moje Bosne.
Možda i ne bi bilo ništa posebno neobično, da se nije dešavalo što se desilo, a šta je to, siguran sam da moji Bosanci to i ne znaju ?
Dolazi Franjo Tuđman, sa svojom agresorskom svitom u Mostar i aprila mjeseca 1997 godine, svečano otvara novu proizvodnju u firmi Aluminij, te tom prilikom, naglašava ; „ Aluminij je strateški interes Hrvatske „, da bi njegov „ doglavnik „ i najveći hercegovački kriminalac, ustaških korijena, Mijo Brajković, tom priliko ističe; „ Evo danas u Aluminiju, krećemo sa proizvodnjom, izgrađena je za hrvatske bojovnike i za njih 450 zaposlenih, bez Srba i Bošnjaka „ ?
Dakle, činjenica je da su radnici srpske i islamske vjeroispovjesti, bili diskriminisani i udaljeni sa svojih radnih mjesta, na kojima su radili do agresije.
Važno je napomenuti, da su njihova radna mjesta, upravo, popunili i udomljeni „ ugroženi „ hrvatski Bosanci, koji su i useljenjem u svoje nove kuće na ovim prostorima, zauzeli i radna mjesta, ali nisu i zvanično napustili i svoje kuće, šume i livade u Bosni, da li u Kaknju, Zenici, Varešu, Travniku , iz Posavine i drugih mjesta, širom Bosne ?
Tako je to rađeno i odrađeno, sve na „ humani „ način, a „ ugroženi „ ljuti hercegovački Hrvati, nastavili su i svoju ulogu diskriminatora i majorizacije, nad Bošnjacima i Srbima, na području Mostara i Hercegovine, gdje su bili u većini?
Kako su se sada uzbudili duhovi i svi zainteresovani akteri, koji liju gorke suze i alimentiraju nad sudbinom 900 radnika iz firme Aluminij, kako će ih i dalje uljuljkivati, snabdjevati dobrim platama, vraćati njihove kredite i brinuti se za sveukupnu njihovu egzistenciju, redovno zaboravljajući i sve one radnike, Srbe i Bošnjake, koji su već poodavno najureni, kao psi lutalice ?
Svakako, ovi „ ugroženi „ i ljuti hercegovački Hrvati, potpognuti sa brižnim elementima iz Bošnjačke vlasti i međunarodne zajednice, dobilu su ispomoć u očuvanju njihovih nacionalnih interesa, u guslaru Miloradu Dodiku i ambasadoru Rusije u Sarajevu, Petru Ivnacovu *?
Ništa čudno i neobično, da se u ovome našem cirkusu ili igrokazu odvijaju i takve scene, da se član predsjedništva Milorad Dodik, u srpskoj skupštini RS-a, od strane zastupnika pozdravlja sa; „ Hisus i Marija „ ili „ Bog „, jer su neki zastupnici jednostavno zaslepljeni, u uvjerenju da se guslar Milorad, zaštitnik hrvatskih interesa, obraća njima, vjerovatno greškomj, kao član Hrvata, nikako i Srba?
Prilikom zasjedanja, zastupnica u skupštini, prije svega hrabra i pametna, profesorica i doktorica ekonomskih nauka, na Banjalučkom Univerzitetu, Jelena Trivić, između ostalog, direktno u lice svome predsjedniku ukazuje na svu pogubnost njegovog prisustva i prethodne govorancije i obraćanja i drugim zastupnicima , u više navrata;“ Ti si, predsjedniče Dodik, ponizio instituciju skupštine, doveo si nas u zabludu da si hrvatski član Predsjedništva.Napravio si seosko sijelo, pričao si gluposti, ponašao si se kao cirkusant. Vi ste obezvrijedili toliko karaktera morala i postali ste trgovac u politici. Da li bi ovako nešto i Hrvat uradio, jer bolje je u Hrvatskoj biti pas, nego Srbin. Evo, sjediš sa Srbima, koje si nazivao izdajnicima, kako to možeš raditi. Vi volite da prevarite, niste iskreni, igrate se sa emocijama naroda. Dođete, kao hrvatsko cvijeće. Ja vas žalim 20 godina. Toliko priče o Bošnjacima, a ovdje ste izabrali 4 kandidata iz SNSD-a uz pomoć Bošnjaka, u Dom naroda Skupštine u Sarajevu. Govorili ste svoje vremeno da je izvršen genocid u Srebrenici, pa ste docnije to sve poništili. Zakuvali ste sa Rusima i Amerikancima, koji li vam je put za budućnost, itd.itd…, upravo su ovo bile riječi u diskusiji Jelene Trivić ?
Zahvaljujući i direktnom prenosu srpske televizije, kao i snimcima na Yoz Tubu, u više navrata sam dobro preslušavao sve sadržaje, izgovorene od zastupnika i Milorada Dodika ?
Šta reći, na ovu veliku srpsku bruku, u njihovom skupštinskom parlamentu, što i nije i prvi, niti posljednji puta ?
Ostaje mi otvorena i dalja priča, neispričana, u vezi Aluminija i njegove planetarne pljačke i kriminala, od kojeg se apriori, ovih dana odriče i njegov „ čistokrvi „ Hrvat, orguljaš Dragan Čović, kojeg sa punim pravom svi ovi radnici Aluminija, ispred njegovog ureda HDZ-a, prozivaju sa „ lopove, lopove, lopove „ i da više ne računa na njihove glasove ?

ČASOVNIK

Posted: 24. Jula 2019. in Intervjui

Priča “Časovnik” je interpretacija dijela teksta iz knjige Gabriela Nissim “Tribunal o dobrim ljudima u vremenu zla”, koja nam kroz dramatične sudbonosne događaje govori o odgovornosti sjećanja, toliko potrebnu ovom vremenu, koju nemaju mnogi od nas. Po prirodi stvari više smo opterećeni lošim sjećanjima, koje su se dogodila nama ili drugima oko nas, a dobre stvari i dobra koja su nam učinjena brzo zaboravljamo. Poenta i poruka ove priče je kako smoći snage iz nevolje i zla kojim smo pritisnuti izvojiti makar trunku dobra koju nam je neku učinio, za koju i sa kojom vrijedi živjeti.

ČASOVNIK

U vrijeme nacističke okupacije Poljske jedan Jevrej je pobjegao iz logora Janovski nedaleko od Lavova, iscrpljen i očajan stigao je Varšavu. Tražeći mjesto na kojem bi se mogao sakriti, primjetio je malu sajdžinsku radnju. Kako je bio od tog zanata, ušao je u radnju i upitao vlasnika da li mu je potreban radnik. Nepun sat kasnije proradio je časovnik, koji mu je vlasnik povjerio da provjeri njegovo znanje. Dao mu je posao, malu platu i ležaj u skladištu radnje, jer je po izgledu shvatio da je bjegunac, da se skriva i spava pod mostovima. Primiviši čovjeka o kojem ništa nije znao, u tim teškim vremenima nacističke okupacije Poljske, Poljak je doveo svoj život u opasnost, jer se po nacističkim zakonima svaki onaj ko pomogne Jevreju…kažnjavao smrću.

Uz pomoć sajdžije Jevrej je preživio godine okupacije i izbjegao sigurnu smrt. Kada je Crvena armija umarširala u Varšavu 1944.g. Jevrej se pozdravio sa svojim dobročiniteljem, otputovao u Australiju i nastanio se u Melburnu, kod svog daljeg rođaka.

Trideset godina kasnije kćerka varšavskog časovničara otputovala je u turistički posjet u Australiju, a pred sam odlazak otac joj je dao vrijedan sat, da ga koristi na putu. Jednom prilikom, dok je šetala Melburnom, sat joj je ispao i slomio se, pa je ušla u prvu sajdžinsku radnju da ga popravi. U razgovoru sa sajdžijom zapazila je da slabo govori engleski jezik. Upitala ga je odakle je i saznala da je poljski Jevrej, i da je došao iz Varšave. To ih je potstaklo na razgovor o događajima i zemlji koju je Jevrej napustio prije 30 godina. Starog časovničara je skoro uhvatila nesvjestica, kada je iz par detalja shvatio da razgovara s kćerkom varšavskog sajdžije, svog dobročinitelja kod kojeg je proveo najsudbonosnije dane svoga života, bez kojeg ne bi preživio godine nacističke okupacije Poljske. Teško ga je pogodio to što su ga životne okolnosti navele da zaboravi svoj dug zahvalnosti prema časovničaru iz Varšave, ocu djevojke koja je pred njim stajala.

Samo nekoliko mjeseci kasnije otputovao je u Izrael, posjetio Memorijal Jad Vašem u Jeruzalemu, stupio u kontakt sa predsjednikom Komisije pravednika Mošom Bejskim, ispričao mu priču o svom spasitelju iz Varšave i zamolio ga da ga nagradi i zasadi mu drvo u Parku pravednika, u kojem je sasađeno po jedno drvo za svakog čovjeka koji je za vrijeme Holokausta spasio bar jednog Jevreja od nacističkih progona.Tako se drvo sa imenom starog sajdžije iz Varšave našlo među hiljadama drugih.

**********

Ovu dramatičnu priču “”Časovnik”, odlučio sam podijeliti s vama, da potsjetim sviju nas, ma koliko bili povrijeđeni s onim šta smo doživjeli za vrijema agresije na BiH, ma koliko bola i gorčine bilo u nama, da trebamo malo više i češće pomjeriti pogled sa zla koje nam je naneseno, sjetiti se i namanje trunke dobra koje nam je u tim teškim vremenima neko učinio i pokazati dužnu zahvalnost našem dobročinitelju. Pružiti pomoć u vrijeme kada su ubistva i zločini u BiH korišteni da ohrabre i motivišu okupatore, bio je rizik i opasnost i za svakog ko se usudio pomoći. Zato ova priča nije samo priča o stradanju Jevreja u Drugom svjetskom ratu, Holokaustu, niti samo priča o etničkom čišćenju i genocidnom zatiranju Bošnjaka od 1991 do 1995. godine, već i priča o stradanju Jermena, o gulagu u Ruandi, Kambodži, Latinskoj Americi…

Ostavljeni od države Jugoslavije u koju su vjerovali, izdani od JNA i komšija u koju su vjerovali, izigrani od Međunarodne zajednice kojoj su vjerovali i ostavljeni na cjedilu od UN, Bošnjaci BiH su pretrpjeli teška stradanja i neviđena zlodjela i bili osuđeni na uništenje, kao i Jevreji u Holokaustu. Ali u moru nevjerstva, izdaje, beznađa i razočarenja našlo se makar zrno dobrote, našlo se i onih koji su rizikujući svoj život i živote svoje porodice pružili ruku spasa. Ta ruka spasa, ti dobrotvori, ne smiju nikad ostati zaboravljeni. Oni su naši spasioci, oni su naši bošnjački dobrotvori.

Predsjednik Komisije pravednika u Jeruzalemu Moše Beski otkrio je preko 14.000 spasilaca Jevreja iz drugih naroda koji su spasili život makar jednom Jevreju. Obaveza nas u BiH koji smo preživjeli agresiju Srbije i Hrvatske, da se sjetimo i nikad ne zaboravimo one koji su nam pružili ruku spasa ili barem osmijeh podrške, da upoznamo javnost sa njihovim dobrim djelima i našim dobročiniteljima na bilo koji način uzvratimo dobročinstvo.
Ako ne možemo našem dobročinitelju nikako uzvratiti učinjeno dobro, ne možemo ni zasaditi drvo zahvalnosti u Parku pravednika Svetlane Broz u Sarajevu, zasadimo mu drvo sjećanja i zahvalnosti u vlastitom vrtu i nazovimo ga imenom našeg dobročinitelja.

Jer, “i kad su samo male usamljene iskre svjetlosti u paklu, koje nisu uspjele osvijetliti čitavo nebo njihovog dobra, otisci dobra ne smiju se nikad izgubiti, jer još uvijek mogu doprinijeti osvjetljavanju neba ovim i budućim generacijama”.

Burlington, 23.7.2019

Zijad Bećirević

Piše,Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Govorili bi često, naši stari ; „ Poslije boja s kopljem u trnje „?

Možda je danas, lakše biti mudar i pametan, sveznalica kada je u pitanju poslovna politika , problematika kriminala i silnih gubitakau ovoj firmi i konačno gašenje proizvodnje ili propast firme, mnogo i bliža realnim saznanjima, iako je još uvijek u suštini, još mnogo nepoznanica, koje bi se morale razotkriti i kritički sagledati.

Zašto i danas, prilikom očite situacije, mnogi odgovorni za njegovu sudbinu, ne žele niti pomisliti, a kamo li pristupiti procesu stečajnog postupka ?

Kao da je smak svijeta, ali nije, već jasna i konkretna saznanja, ko je šta radio loše u firmi, da se sve negativnosti rasvjetle, kako bi se i8 konačno u svim daljim radnjama u kontinuitetu, moglo znalački i uspješnije pristupilo, nastavku procesa proizvodnje i plansko- programskim zadacima, u obimu i svim mogućim ekonomskim i tehnološko- tehničkim mogućnostima?

Lajicima treba biti jasno, da je upravo nerazumna politička matrica HDZ-a i njegovih struktura, kumovala i dovela do ovoga stanja, iz više razloga;

Prvo, nastavak proizvodnje i način upravljanja u firmi Aluminij, prema njihovoj matrici, bio je katastrofalan,

Drugo, polazeći sa pozicija, apsolutne diskriminacije radnika nehr4vata, zabrana njihovog pristupa svojoj firmi i radnim mjestima, odražava se na značaj i interes države za takvu firmu,

Treće, zabrana pristupa firmi zvaničnih institucija države, omogućila su mešetarenja i kriminal, unutar firme, po mnogim osnovama, bez uvida vlasnika državne imovine,

Četvrto, politika apsurda u firmi i ponašanje njihovog menadžmenta sa Mijom Brajkovićem, Ivom Bradvicom i inim njihovim saradnicima, što je sveukupno rukovodstvo HDZ-a isto odobravalo i aminovalo, moralo je izroditi i8 katastrofalne posljedice za stanje i za njihove radnike,

Peto, sindikat zaposlenih radnika nije nikada pošteno, iskreno i zajednički reagovalo, na brojna, već očita nedozvoljena ponašanja svoga ruko0vodstva, te je dozvolilo i da konačno „ maca „ u ova suluda vremena, zakuca i na njihova vrata ?

Uzaludne su bile sve slavopojke, o uspješnom „ Hercegovačkom divu „ koji se transformiše u patuljka, lažno je perfidno i veoma „ lukavo „ pranje i bijeg HDZ-a i Dragaqna Čovića, o izbjegavanju i njihove krivice za nastalo stanje ?

Čista je demagogija, izuzetna ideološka i perfidna farsa, za neupućene, bilo kakva njihova priča i demantovanje, očitih i veoma jasnih činjenica, koje će potvrditi i istinost, ovakvih spoznaja.

Kao osoba, veoma stručna, u problematiku Aluminija, sa svih aspekata, kako stručnih i tehnoloških, isto tako i ekonomskih analiza i saznanja, a posebno kao neposredni , bivši zaposlenik ove firme, godinama sam govorio i pisao, već pune 23 godine, o svim mogućim apsurdima u firmi Aluminij, bez koristi ?

Zato je smiješno i žalosno, kada se danas, posebno od naših političara, u medijama i raznim TV emisijama, kao diletanti i neznalice pojavljuju i diskutuju, na temu firme Aluminij. Prvo, što ne znaju pravo stanje i dešavanja višegodišnja u firmi i drugo, često s8u i nestručni, bez obzira što obnašaju neku vlast, bilo izvršnu ili zakonodavnu ?

U ovome periodu, od 23 godine, u kontinuitetu i redovno, sve u vezi Aluminija, pratio sam i rad ili nerad, odnosno ponašanje i svih premijera u Vladi Federacije, kao i njihovih ministara za industriju i energetiku ?

Redovno sam isticao, a to potvrđujem i ovim sadržajem, da su svi oni bili karike ili kumovi, nakaradnog i kriminalnog „ aluminijskoga lanca „

Međutim, moram da priznam i da istaknem posebnu pozitivnu ulogu, jedinog ministra u vladi Federacije, gospodina Reufa Bajrovića ?

Naime, upravo me ovih dana sa svojom izjavom u medijima, potsjeti naš predsjednikPredsjedništva, gospodin Željko Komšić; „

„ Da je DF 2015. godine izašao iz tadašnje Vlade Federacije BiH upravo zbog Aluminija, odnosno zbog načina kako je predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović zamislio da se treba upravljati javnim preduzećima u Federaciji BiH..

Istina, rekao je Komšić, SDA je Čovića podržala u takvom načinu upravljanja kompanijom“ / završen citat /.?

Upravo me ova izjava asocirala, da istaknem veliku i značajnu ulogu, iz toga vremena, aktuelnog ministra Reufa Bajrovića, koji je jedan i jedini u svome mandatu i pokušao nešto dobro da uradi u ovoj firmi.

Nažalost, mlađan i neupućen da se sam uputi u ovo gnijezdo jastrebova HDZ-a, veoma ga je brzo Dragan Čović i njegovi koalicioni partneri onemogućili mu svojoj dobroj nakani.

Ovom prilikom, sam uputi i otvoreno pismo, poštovanom ministru Reufu Bajroviću, kojega u cjelosti prenosim, upravo radi javnosti i njihovog saznanja,a i da podržim ove stavove Željka Komšića?

Otvoreno pismo Reufu Bajroviću

Poštovani bivši ministre energetike, industrije i rudarstva u Vladi Federacije, gospodine Reufe Bajroviću, naši stari mudri ljudi bi govorili; „Ptica koja visoko leti nisko pada„ a posebno ako je golubica i ako se nađe iznad jastrebovog gnijezda.Pisao sam ti na samom startu tvoga imenovanja, veoma kritično i sa dobrim namjerama, sa pozicije iskusnog i prekaljenog privrednika i stručnjaka, u želji da te tako mladog i pametnog ali i neiskusnog malo i usmjerim ili podučim, da si ptica golubica u jatu jastrebova ili jagnje koje je zalutalo u jazbinu vukova, te kako se trebaš ponašati na izazovnoj funkciji, veoma kompleksnoj u našim mafijaškim i kriminalnim uslovima privređivanja.

Bijela golubica visoko leti dok je jastrebovi ne ulove !

Veoma brzo, sam si odlučio, da poletiš iznad te pećine nad kojom su jastrebovi, a u njoj vukovi ili primjernije aždaje sa „ čistokrvnom„ rasom lukavih Latina ili hrvatskih čimbenika.

Aluminijski jastrebovi i njihovi „ čistokrvni „ hranioci !

Nažalost, bio si sam , pa si naivno dirnuo u ovo jastrebovo gnijezdo, koje su svojevremeno njihovi bojovnici agresorskim pohodima osvojili, uzurpirali, protjerali i diskriminirali sve ostale, koji su bili bez „ čistokrvne„ Isusove krvi Oca nacije, Poglavnika i njihovih doglavnika i drugih mafijaša i kriminalaca koji su se u međuvremenu već 20 godina kotili u svojoj jazbini.

Domaće vlasti i pojedinci u njoj, kao ulizice i podaničko- poltronski elementi, tapšali su ih i povlađivali, a za to vrijeme međunarodni faktori nijemo su posmatrali našu radničku golgotu, pogotovo Bošnjaka i Srba, skrojenu u duhu i prema zakonima Herceg- Bosne, sa ciljem realizacije strateškog interesa Hrvatske u firmi Aluminij.

Poštovani bivši ministre Reufe Bajroviću, nisi ti to sve znao, jer si živio u civilizovanom društvu, u duhu demokratije i razumjevanja, a za to vrijeme su naši obespravljeni radnici vodili svakodnevnu, grčevitu i pravednu bitku u cilju ostvarivanja naših prava. Nažalost, za to isto vrijeme, sve Vlade Federacije, njihovi premijeri i ministri energetike, svojim su poltronskim ponašanjem ili očitim neradom u interesu države i radnika, doprinijeli stanju firme kao velikom gubitašu i našem neriješenom statusu u smislu adekvatnog obeštećenja. U toj borbi „ Za državu i čovjeka„, istinski su „ veliki uspjeh„ ostvarili premijer Nermin Nikšić i ministar Erdal Trhulj, jer su uspjeli protjerati preko 1000 radnika srpske nacionalnosti.

Da li si se, poštovani Reufe Bajroviću, zaista oslonio i vjerovao svome premijeru Fadilu Novaliću, koji i dalje smatra da je normalno da firma Aluminij treba pripasti HDZ-u, čime je automatski i tvoja borba za depolitizaciju firme u startu bila osuđena na veleizdaju i propast cjelovitog sistema vladanja i upravljanja državnim kapitalom, što se i obistinilo sudskim odlukama, a čimbenik Marinko Čavara jedva dočekao da te što prije smijeni. Premijer Fadil Novalić, kao najobičniji „ apartčik„ svojih stranačkih nakaradnih opredjeljenja, sa dječijim smješkom na licu, ni u jednom trenutku nije iskazao svojim indentitetom pripadnost realnom sektoru, o kome tako pompezno i lažno priča.To dovoljno govori da sam nije spreman i sposoban, ni intelektualno, ni fizički, ni umno, a ni profesionalno, i da dalje funkciju premijera Vlade Federacije.

Poštovani Reufe Bajroviću, vjerovatno si sagledao da će tvoja ideja o depolitizaciji firme Aluminij i inih, koje me ne interesuju, ostati sstranački plijen njihovih agresorskih ideologija i izvršioca, a i starnačka ideološka zabluda tvoga Predsjednika i stranke DF kojoj pripadaš, a vezana za borbu i ostvarenje ravnopravnosti svih građana i naroda u svim segmetima naše društvene zbilje.

Ovo moje pismo i moja razmišljanja imaju za cilj prije svega, jedno veliko ljudsko izvinjenje prema tebi, koga sam u startu kritički posmatrao i sa velikom nevjericom pratio tvoja nastojanja i tvoje sposobnosti. Međutim, sve si pokušao i nisi mogao uspjeti. Sam ćeš biti svega svjestan ili već jesi. Zato ti iskreno preporučujem da se vratiš u civilizaciju, u demokratske tokove kojima si pripadao i bio im vičan, jer i „ boljševička„ opcija kojoj si se priklonio bila je tvoj životni promašaj.

Aluminijski jastrebovi i njihovi „ čistokrvni „ hranioci !

Nažalost,  bio si sam , pa si  naivno  dirnuo u ovo jastrebovo gnijezdo,  koje su svojevremeno njihovi bojovnici agresorskim pohodima osvojili, uzurpirali,  protjerali i diskriminirali sve ostale,  koji su bili bez  „ čistokrvne„ Isusove krvi Oca nacije,  Poglavnika i njihovih doglavnika i drugih mafijaša i kriminalaca koji su se u međuvremenu već 20 godina kotili u svojoj jazbini.

Domaće vlasti i pojedinci u njoj, kao ulizice i podaničko- poltronski elementi, tapšali su ih  i povlađivali, a za to vrijeme međunarodni faktori nijemo su posmatrali  našu radničku golgotu,  pogotovo  Bošnjaka i Srba, skrojenu u duhu  i prema zakonima Herceg- Bosne,  sa ciljem realizacije strateškog interesa Hrvatske u firmi Aluminij.

Poštovani bivši ministre Reufe Bajroviću,  nisi ti to sve znao, jer si živio u civilizovanom društvu,  u duhu demokratije i razumjevanja,  a za to vrijeme su naši obespravljeni radnici vodili svakodnevnu,  grčevitu i pravednu bitku u cilju ostvarivanja naših prava. Nažalost,  za to isto vrijeme,  sve  Vlade Federacije,  njihovi premijeri i ministri energetike,  svojim su  poltronskim ponašanjem ili  očitim neradom u interesu  države i  radnika,  doprinijeli  stanju firme kao  velikom gubitašu i našem neriješenom statusu u smislu adekvatnog obeštećenja. U toj borbi „ Za državu i čovjeka„,  istinski su  „ veliki uspjeh„ ostvarili premijer Nermin Nikšić i ministar Erdal Trhulj,  jer su uspjeli protjerati preko 1000  radnika srpske nacionalnosti.

Da li si se,  poštovani Reufe Bajroviću, zaista oslonio i vjerovao svome premijeru Fadilu Novaliću, koji i dalje smatra da je normalno da firma Aluminij treba pripasti HDZ-u,  čime je automatski i tvoja borba za depolitizaciju firme u startu bila osuđena  na veleizdaju i propast cjelovitog sistema  vladanja i upravljanja državnim kapitalom, što se i obistinilo sudskim odlukama, a čimbenik Marinko Čavara jedva dočekao da te što prije smijeni. Premijer Fadil Novalić, kao najobičniji „ apartčik„ svojih stranačkih nakaradnih opredjeljenja, sa dječijim smješkom na licu, ni u jednom trenutku nije iskazao svojim indentitetom pripadnost realnom sektoru, o kome tako pompezno i lažno priča.To dovoljno govori da sam nije spreman i sposoban, ni intelektualno, ni fizički, ni umno, a ni profesionalno, i da dalje  funkciju premijera Vlade Federacije.

Poštovani Reufe Bajroviću, vjerovatno si sagledao da će tvoja ideja o depolitizaciji firme Aluminij i inih,  koje me ne interesuju, ostati sstranački plijen njihovih agresorskih ideologija i izvršioca, a i starnačka ideološka zabluda tvoga Predsjednika i stranke DF kojoj pripadaš, a vezana za borbu i ostvarenje  ravnopravnosti svih građana i naroda u svim segmetima naše društvene zbilje.

Ovo  moje  pismo i moja  razmišljanja  imaju za cilj prije svega,  jedno veliko  ljudsko izvinjenje prema tebi, koga  sam u startu kritički posmatrao i sa velikom nevjericom pratio  tvoja nastojanja i tvoje sposobnosti. Međutim,  sve si pokušao i nisi mogao uspjeti. Sam ćeš biti svega svjestan ili već jesi. Zato ti iskreno preporučujem da se vratiš u civilizaciju, u demokratske tokove kojima si pripadao i bio im vičan, jer i „ boljševička„ opcija kojoj si se priklonio bila je tvoj životni promašaj.

 

 

 

Bosanski Novi – konvoj od 22. juna 1992. godine – prvo autobusi popunjeni

U jednom danu protjerano preko 10,5 hiljada Bošnjaka iz Bosanskog Novog, što je najveći egzodus stanovništva gotovo u 7,5 stoljeća dugoj historiji  grada na utoku Sane u Unu

DAN KADA JE UBIJEN BOSANSKI NOVI

Jedan od najljepših krajiških gradova, smješten na obalama ljepotica Une i Sane, u svojoj, gotovo 7,5 stoljeća dugoj historiji, mada rušen do temelja nekoliko puta, nije doživio veći egzodus stanovništva nego što se to zbilo 23. jula 1992. godine. Tog vrelog ljetnog dana formirana je nepregledna kolona vozila nakrcanih tugom i suzama. Bosanski Novi napuštalo je, ne svojom voljom, preko 10,5 hiljada, uglavnom Bošnjaka, nešto Hrvata i pokoji Srbin. Tog dana ubijen je Bosanski Novi, njegova bosanska duša, mahale i sokaci, čaršija, zamućene su rijeke, utihnuli ezani s 18 bijelih, vitkih munara… U konvoju nije bilo samo onih koje je najveća ljudska ološ, ratni zločinci, pljačkaši, ratni profiteri…  već na mučki i svirep način ubili, zabranili im odlazak ili namijenili likvidaciju.

Crna simfonija krvavog pira u Bosanskom Novom krenula je mnogo prije nego u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Naime, počelo je to još krajem septembra  1990. godine kada je u Hrvatskoj krenula „balvan-revolucija“, a srpski pobunjenici na području Banije i Like oteli oružje policijskim stanicama. Posebno uzavrela situacija stvorena je u novembru te godine kada je u Dvoru uhapšen ratni zločinac Željko Ražnjatović – Arkan. Strasti i ratni sukobi se ne smiruju sve do 26. jula 1991. kada Dvor na Uni pada u ruke srpskih pobunjenika. Tada je ukinuta  i formalno granica između ta dva grada, ali samo za Srbe. Inače, sve vrijeme u tim pobunama, takozvanim događanjima naroda, diverzijama… bili su  uključeni i mnogi bosanskonovski Srbi. Jer, područje Dvora na Uni, graniči s Bosanskim Novim (rijeka Una razdvaja ta dva grada i dvije države), pa su, po njihovom viđenju, „morali“ pomoći svojoj braći u obrani srpstva i stvaranja Velike Srbije. Po povratku kućama s ratišta bosanskonovski Srbi zajedno s ratnicima s područja Dvora na Uni, prvo su

i orgijali po ulicama, sokacima i mahalama, gostionicama i kafanama, grada na utoku Sane u Unu, utjerujući strah u kosti nesrpskom stanovništvu. S ratno-huškačkom politikom SDS-a i stalnim prisustvom naoružanih ratnika s druge strane obale Une, koji su pravili haos u gradu, protivi se Đuro Umičević, načelnik MUP-a. Svoju ljudskost, svoj stav da ne želi podjelu policije po nacionalnoj osnovi, platio je glavom. Ubijen je 08. februara 1992. godine gotovo na kućnom pragu, u kafiću iznad kojeg je bio njegov stan. Bila je to snažna poruka i Srbima da će svi isto proći tko se ne bude slijepo pridržavao uputa i naredbi  SDS-ove vlasti.

Mada u Bosni nije zvanično još bio krenuo rat, u Bosanskom Novom bilo je pravo ratno stanje. Sve je poremećeno, a sve institucije i organizacije, posebice na čijem su čelu bili Srbi, davali su potporu ratnicima iz susjedstva. Dom zdravlja pretvoren je u ratnu bolnicu. Taj košmar, taj haos od života, još više se pogoršava početkom aprila 1992. kada i zvanično zločinačka stranka SDS nasilno (06.04.1992.) preuzima vlast na ovoj općini. Svoju fašistoidnu politiku, koja je asocirala na prve nacističke progone Židova: šikaniranje, rušenje vjerskih objekata, radnji, kuća… zavođenjem strogo ograničenja kretanja i policijskog sata za nesrbe, likvidiranjem muslimanske elite… A da će krvavi scenarij -potpunog zatiranja svega što nije srpsko, sačinjen u havarisanim srpskim umovima, biti proveden u djelo, bilo je jasno kada je iz snajperskog hica ubijen Hamdija Ekić, bivši načelnik općine, pozvan u hotel „Una“, navodno na međuetnički dogovor.

Genocidni teror započeo u selima na području Doline Japre  

No, srpski genocidni teror počinje prvo u Dolini Japre, u selima u kojima je muslimanski živalj: Blagaj Rijeka, Blagaj Japra, Maslovare, Suhača, Hozići, Donji i Gornji Agići. Mnogi će datumi po zlu biti upamćeni u vremenu 1992./95. godina. Posebice  početak i završetak ubijanja grada-ljepotana. Prvi je upisan 10/11. maj 1992. godine. Bio je to isplanirani scenariji kako bi se počelo s granatiranjem Doline Japre i bošnjačkih mahala Prekosanje i Urije. Izveden je tako što je napadnut vojno-policijski kombi (sami sebe napali), na magistralnom putu Bosanski Novi – Prijedor, u mjestu Blagaj Rijeka. A onda je uslijedio žestok odgovor. Šta nije uništeno granatiranjem sela u Dolini Japre,  progutao je plamen ili su opljačkali srpski ratnici. Tog 11. maja u plamenu su bila i bosanskonovska naselja Urije i Prekosanje. Desetak dana kasnije, točnije 24. maja, sve stanovništvo Doline Japre, njih preko 5.000 stjerani su u Blagaj Japru, u prostore tamošnjeg rudnika. Potom su prevezeni u Srednjoškolski centar u Bosanskom Novom, a nakon tri dana, 14. juna,  vraćeni u Blagaj.  Nakon svakodnevnih tortura, mučenja, ubijanja… 09. juna smješteni su u teretni voz, s vagonima za stoku, bez hrane i vode i odvezeni u selo Ostružna blizu Doboja. Tu su srpski zlotvori razdvojili sposobne muškarce u jedan, a djecu, žene i nesposobne starce u drugi voz. Muškarce su, njih oko 750,  vratili u Bosanski Novi. U zatvorenim, prljavim, teretnim vagonima, ostavljaju ih dva dana, a onda ih odvode na stadion „Slobode“, prvi koncentracioni logor u Bosni i Hercegovini.  Na njemu su do tada bili zarobljeni svi muškarci-nesrbi iz tog grada. Oni su pokupljeni iz svojih kuća i stanova i smješteni 01. juna na teren igrališta, kako bi bili poubijani mitraljezima iz voza koji bi tud prolazio. Ipak, neko je od Srba spriječio taj inscenirani masakr? Da svi Srbi nisu četnici, ratni zločinci i zli momci, potvrdit će se i 15. jula kada je iz Bosanskog Novog, nakon neuspjelih pregovora da se pređe na hrvatsku teritoriju,  konvoj s oko 5,5 hiljada Novljana-nesrba krenuo u pravcu Bosanske Dubice. Zasluga pripada bosanskodubičkom načelniku Nikoli Karanu, koji je spriječio izvršenje planiranoga masakra. Tog časnog čovjeka ubrzo su smijenili s funkcije i poslali na ratište gdje je po nerazjašnjenim okolnostima poginuo. Na sličan način nastradao je i Lazo Kovačević, na Željezničkoj stanici u Bosanskom Novom, pokušavajući zaštiti komšije Bošnjake. I dok su bosanskonovski muškarci bili zatočeni na stadionu, srpski ratnici izvode takva zlodjela koja nisu zabilježena u historiji tog grada. Bosanski Novi te noći, prvog na drugi juni bio je u plamenu. Porušeni su mnogi objekti, radnje i kuće eksplozivom dignute u zrak, a među njima i četiri džamije, od kojih su Gradska i Vidorijska bile zaštićene kao raritetne vrijednosti kulturne baštine. Jedan od najtežih zločina na području bosanskonovske općine dogodio se 22. juna 1992. godine u zaseoku Alići, kada je u stravičnom masakru poubijano 27 muškaraca. Zapravo svi oni koji su se tog dana zatekli kod svojih kuća, u avlijama ili na njivama. Oni su morali sami sebi iskopati kabur u koji su sahranjeni. Iako bez ijednog ispaljenog metka u Dolini Japre na najsvirepiji način ubijeno je 76 ljudi, a na području općine 295. Među ubijenima je gotovo svo rukovodstvo SDA: Džafer Kapetanović – potpredsjednik, Rešad Berberović – sekretar,  Ismet Muslimović, član užeg rukovodstva, te Hasan Isaković, Abdulah Huzeirović,  Mahmut Čehaić, Fadil Blagajčević, Besim Berberović, braća Hasan i Husein Salkić, Razim Grudić…

U konvoju jada i čemera, rođena dva dječaka

U konvoju je bilo puno male djece

Ako je 24. maj 1992. godine označen kao početak umiranja Bosanskog Novog, 23. juli je zasigurno datum kada je sahranjen ovaj krajiški ljepotan. Tog dana Novljani-nesrbi oprostili su se od svog grada, svoje mahale, ulice, sokaka, svoje avlije, kuće… Izašli su u kamionima, autobusima, automobilima… pod pratnjom UNPROFOR-a, UNHCR-a i Crvenog krsta, u konvoju nakrcanom tugom i suzama, uz plač djece i žena, jecaje muškaraca… Nepregledna, kilometarska kolona krenula je preko unskog mosta prema Dvoru, pa nastavila do karlovačkog predgrađa Turnja, tada prve  slobodne teritorije. U tom konvoju, u zagušljivom pretrpanom kamionu, rođena su dva dječaka, bez liječničke pomoći. I umjesto da prvi put udahnu ovodunjalučki zrak u svom Bosanskom Novom, oni nikad neće znati točno mjesto rođenja. Bilo je to između Velike Kladuše i Karlovca. Kolonu čemera i jada dočekali su mnogi rođaci, prijatelji, komšije… Zlo i smrt napokon su ostali iza njih. Potresne slike ovog pomiješanog žalosno-radosnog susreta zabilježili su foto-reporteri i snimatelji mnogih svjetskih redakcija. Konvoj pretrpan ljudima i zavežljajima završio je svoju misiju. A nakon dva dana provedena na ledini i sportskoj dvorani u Turnju, napaćena djeca, žene, muškarci, u dogovoru s njemačkom vladom, odvezeni su u vozovima, u Njemačku. Inače, Novljani su razasuti širom dunjaluka, u čak 135 zemalja.

Preko vode do slobode

Dolazak prognanik u Karlovac

Zadnji čin, zabijanje bašluka u mezar sahranjenog Bosanskog Novog, zbio se oktobra 1995. godine, pred potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma. Tada su grad morali napustiti i preostali nesrbi, oni koji su iz njima znanih razloga ostali u bosanskonovskom paklu. Svi su prvo bili zatvoreni nekoliko dana na autobusnoj stanici, a onda odvezeni na nepoznatu lokaciju. Tumarajući danima po bosanskim bespućima uspjeli su stići do teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.  Na tom putu nekoliko njih izgubilo je život, dvoje u rječici koju su morali pregaziti.

Osmišljena vrsta genocida potvrđena je i na Haškom sudu protiv optuženoga Radovana Karadžića. Visoki službenik UN Čarls Karuđa, potvrdio je da su nesrbi s ove općine nasilno iseljeni. Zvaničnici, na čelu s Radomirom Pašićem, načelnikom općine i predsjednikom SDS-a, maja 1992. godine tražili su od njega da organiziraju konvoj za iseljavanje muslimana. Već do tada dobrano je na tom prostoru učinjen elitocid, brzom i nemilosrdnom likvidacijom muslimanske elite, čime su potpuno obezglavi taj narod. A potom od grada napravili mučilište.

Medijski sunovrat Radio Bosanskog Novog

Veliku odgovornost za ratna stradanja, ubijenih 295 nevinih Novljana, nikad utvrđenoga broja silovanih Novljanki, etničkog čišćenja, prvog koncentracionog logora u BiH na stadionu imena, kakve ironije – “Sloboda”, rušenja svih 18 džamija, uništavanja svega što srpsko nije… snosi i Radio Bosanski Novi. S talasa ove medijske kuće, koja je do 1990. bila među najboljim lokalnim stanicama u BiH, prostirale su se gnusne i bestijalne laži,  poticala mržnja; nacionalna, vjerska, etička… Propagatori medijskoga sunovrata bile su moje dotadašnje radne kolege Srbi, za koje nisam mogao vjerovati da mogu biti takvi medijski monstrumi i moralne spodobe. Primjerice, u ulozi ratnih izvještača zatekli smo se prvi put zajedno 26. jula 1991. u blizini sela Zamlača, blizu Dvora na Uni. Mada su znali da su žitelji na tom području hrvatske nacionalnosti, moje kolege su za srbijanske i crnogorske medije tada izvještavali o spaljivanju kuća i ubijanju srpske nejači. A svojim su očima gledali ljudski „živi zid“ koji se kretao ispred srpske vojske i oklopnoga vozila, s dva protu-avionska topa, prema selu Struga. U formiranom „živom štitu“ uglavnom su bile starice i starci pokupljeni po kućama opljačkane i spaljene Zamlače. Na njihovu nacionalnu deliričnost i medijsko siledžijstvo, zapanjen bi i Goebbels. I u ovom bosanskonovskom slučaju potvrđena je ona tako znana krilatica: riječ može biti ubojitija od metka.

Prema sadašnjem gibanju i ulozi nefunkcionalne države teško je vjerovati da će ikad svi zločinci biti procesuiran ili kažnjen. Ipak, jedno je sigurno, mnoge od njih stigla je Božja kazna. Tako su, iz tada zloglasnog Radio Bosanskog, na put bez povratka otišli:  Milan Vujasin – direktor Radija, Predrag Šarac – glavni odgovorni urednik, Snježana Dudić – muzička urednica i spikerka, te Dragan Bera – novinar-urednik. Doduše, za najokorjelija zlodjela, zločine, ubojstva, silovanja, mučenja… neki su već procesuirani, mada pravdi i kazni vješto izbjegavaju naredbodavci i vrh srpske vlasti u razdoblju od 1991. do 1995. godine.

Žalosno je i to što se din-dušmani (neljudi) neće popraviti od toga što im se kaže istina, niti će se Bošnjaci, većina njih, otklon učiniti  od bošnjačkoga felera: sklonost brzom zaboravu tuđeg zla i svojih muka.

Ferhat KORAJAC

 


 

PROJECIRANA SKLADNOST ŽIVOTA: FAMILIJA, FIRMA, FUDBAL...

Ima diplomu stečenu na Nacionalnom američkom Univerzitetu Rapid City u Južnoj Dakoti, ima familiju; suprugu, doktorku medicine i troje djece, ima marketinšku firmu za projektiranje, ima uspješnu igračku i fudbalsku karijeru, a tek mu je 43 godine
DÜSSELDORF Nermin Ramić, rođen je u Lüdenscheid-u (Njemačka) 09. decembra 1976. godine, a Bosanac je od glave do pete. Roditelji i ostala familija su mu iz Bijeljine, mada su, nakon belaja u Bosni, bijeljinsku adresu zamijenili za sadašnju u Ilijašu. Osnovno i srednje obrazovanje završi je u Alteni (Njemačka), a onda studije ekonomije nastavio i uspješno priveo kraju u Americi godine 2001.
S ovim razboritim insanom možeš bez bilo kakvih priprema i uvoda porazgovarati, jer je neposredan, na pitanja odgovara bez zaobilaženja, iskreno i s punim srcem. Njegovi doživljaji iz ranog djetinjstva i mladosti dijametralno su suprotni. Bezbrižno djetinjstvo upotpunjavao je čestim odlaskom u Bosnu, svakog školskog raspusta, jer ga je svojom magijskom ljepotom privlačila. A onda se zbio rat. Povukao se u samoću i duboko razmišljanje. Donosi, iako nije punoljetan, smjelu, i čvrstu odluku: samo znanjem mogu pomoći Bosni. Odlazi u Ameriku, a nakon završenog fakulteta vraća se i zapošljava u nekoliko velikih marketinških korporacija s jednim ciljem: steći dovoljno prakse i znanja za otvaranje vlastite firme. To se desilo godine 2007. kada snažno i odlučno ulazi u poslovne vode, kao vlasnik marketinške agencije  DIMEGO,  koja se bavi programiranjem internet stranica, portala, aplikacija za mobitele i marketingom.

Igrao u Drugoj ligi Portugala

Mada prolazi kroz različite faze, posebno kroz nakaradno vrijeme agresije na Bosnu, odlaska na studije u Ameriku… Ramić od 10-te godine nije prestajao da se druži s loptom, i to onom fudbalskom. Prvo je nastupao za juniore VfB Altena, Rot-Weiss Lüdenscheid i SF Oestrich-Iserlohn. Potom dvije godine (1994-´96) nastupa u senirskoj ekipi VfB Altenba (Landesliga), a onda ga zbog izuzetnog talenta i dobrih igara uzima Hasper SV (Oberliga). Ni kada se obreo u Americi fudbal nije batalio. Prvo igra za Nacionalnu univerzitetsku ligu, a potom prelazi u CD Campomaiorenense, u Drugu ligu Portugala. Povratkom u Njemačku potpisuje ugovor 2002. godine za SV Hohenlimburg (Verbandsliga), potom mijenja nekoliko klubova, uskalđujući ih prema firmama) u kojima se zapošljavao: TuS Iserlohn (2003. Verbandsliga), SV Hohenlimburg (2004. Verbansliga), SSV Hagen (2006. Landesliga), Eintracht Stadtallendorf (2007. Verbandsliga), te ponovo SSV Hagen i Hasper SV (2008. Landesliga). Prelaskom 2008. godine u Düsseldorf, europski grad-ljepotan, gdje je središte njemačke marketinške industrije, završene su i Nerminove fudbalske putešestvije.
Trenerska karijera počinje mu u Düsseldorfu 2013. godine. Prvo, s klupe vodi ekipu Tusa 06, potom preuzima 2016. DSV 04, s kojim, već u drugoj godin vođenja, uspijeva ući  iz Kreislige „A“ u Bezirksligu.  Ramićova utkana zbilja ne bi imala smisla da se nije ove godine preselio u düsseldorfsku „Bosnu“, s kojom, uz svo svoje umijeće i znanje, želi visok plasman, ako ne i ulazak u Bezirsligu. Već za to stvara vrhunski motiv u ekipi, ali i kod rukovodstva i vjerne publike.
Ni firma ni fudbal nisu ni malo uticali na skladnost i ljubav familijarnog života Ramića. Godine 2005. romantičnu ljubav s lijepom Merimom, doktorkom medicine, (tada bila studentica) krunisao je brakom. Iz tog njihovog ljubavnog rahatluka rođeno je troje djece: Faris (10), Selma (6) i Alem (3)
Ovaj plemeniti čovjek, s čistom dušom dunjalučkom, svoj iskreni nijjet: familija, firma, fudbal – sve časno i hajirli, doveo je gotovo do savršenstva.
Aferim, Nermine Ramiću!
Ferhat Korajac

Snovi

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

ambasador22

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

PISMO

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

I nakon 25 godina širom BiH otkrivaju se skrivene masovne grobnice, nastavlja se sa eksumacijom, identifikacijom i sahranom bošnjačkih žrtava na osnovu nekompletnih dijelova i skeleta, a sve češće i u sve većem broju žrtve se ponovno sahranjuju, jer se reekshumacijom u više grobnica  pronalaze dijelovi tijela već sahranjenih, što je ne samo potresanje mehametlija već nova neizmjerna bol za porodice žrtava. Bosanska zemlja se otvara – bošnjačke kosti progovaraju.

U Bosni i Hercegovini se i poslije smrti umire. Svakoga dana je crni petak u jednom ili više gradova BiH. Jedanaestog jula je opet bio u Srebrenici, a 20. Jula je opet u Prijedoru.

Svakoga dana otkivaju se nove masovne i pojedinačne grobnice u kojima se pronalaze tijela ili dijelovi tijela muslimana ubijenih u genocidu, klanjaju dženaze tek identifikovanim žrtvama ili obilježavaju godišnjice teških stradanja. Iako međunarodna zajednica preko svojih institucija, prije svega Haškog suda, nije prepoznala genocid na cijelom području BiH gdje su do agresije na BiH živjeli Bošnjaci, uprkos tome tragovi su svakog dana sve vidljiviji. I kad ljudi šute, otvora se zemlja i govori. Otkrivanjem sve većeg  broja novih masovnih grobnica sa tijelima ili dijelovima tijela ubijenih Bošnjaka u agresiji i genocidu, postaje jasno da se ne radi samo o jednom genocidu nad živim već i o ponovljenom genocidu nad tijelima već ubijenih, što šokira i zapanjuje, jer je ponovljeni genocid još stravičniji od prvog, sa posljedicama koje se nikad neće moći do kraja sagledati. To nam ukazuje na nešto, što ljudski um ne može pojmiti; ukazuje na činjenicu da su naručioci i izvršioci genocida, u nastojanju da prikriju počinjene zločine i smanje njihove razmjere, bez grižnje savjesti za počinjeno, bez trunke osjećaja za ljude i ljudsko, teškom mehanizacijom rasturali primarne  masovne grobnice, u koje su nemilosrdno bacali ubijene, ponovo viljuškama bagera kasapili već iskasapljena tijela i kamionima ih odvozili u različitim pravcima, na druge tajne lokacije, u više novih sekundarnih grobnica. A kada im je zaprijetilo da bi i one mogle biti otkrivene iskasapljene žrtve su prebacivali i u treće, tercijalne grobnice. Tim stravičnim sistemom, koji nije bio odlika ni nacističke Njemačke, tijelo žrtve je rasparčavano na desetine dijelova, koje timovi koji rade na iskopu i idetifikaciji, kada se otkrije grobnica, pokušavaju makar dijelom spojiti da bi ga porodica žrtve mogla prihvatiti i sahraniti. Kad god je moguće spajaju se  nekompletni dijelovi tijela pronađeni u više grobnica, da bi se žrtva mogla sahraniti i njena duša naći svoj smiraj. Iz tog razloga se i danas na 15 mjesta u BiH nalazi oko 2.000 nekompletnih ljudskih tijela, koja čekaju da dobiju ime i prezime i budu makar malo kompletnija da bi mogu biti sahranjena.

Iz toga se vidi  da je prvi genocid počinjen nad Bošnjacima dok su bili živi, a drugi na tijelima ili dijelovima tijela već ubijenih, radi čega je drugi genocid suroviji i nemilosrdniji od prvog. Matematilčki bi se to predstavilo kao genocid na kvadrat, genocid na n- tu. Zašto je drugi genocid teži i suroviji od prvog? Zato što ni najkrvoločnije životinje ne rasture tijelo svoje žrtve, koju su zaklali, u toliko komada, toliko dijelova, da se ne zna ni gdje je glava, ruka, kao što to uradiše izvršioci XI genocida nad Bošnjacima.

Ekshumacija i reekshumacija bošnjačkih žrtava

U Prijedoru će se sutra, 20. Jula, na Hambarinama klanjati dženaza za 86 žrtava, ubijeih na Korićanskim  stijenama, a ukop će se obaviti na mezarima  Hambarine, Bišćani, Ćarakovo, Rakovčani…Uglavnom se radi o nekompletnim posmrtnim ostacima. A prije samo nekoliko dana, 11. Jula o.g. u Potočarima kod Srebrenice ukopana su još 33 nekompletna tijela. A tako i u drugim gradovima BiH, tako svake godine, u nedogled.

Ekshumacija-  vađenja posmrtnih ostataka iz groba radi prenosa posmrtnih ostataka na drugo mjesto i reekshumacija –  pripajanje naknadno pronađenih dijelova tijela ili skeletnih ostataka i njihovo dokopavanje radi reasocijacije su bošnjačka svakodnevnica Bosne i Hercegovine i teška mora koja porodice žrtava pritišće već 25 godina. Time porodica koja je nakon dugog čekanja konačno ukopala svoje mora ponovno proživjeti i podnijeti tu još težu i bremenitiju bol. Često puta žtrva je ukopana bez glave, ruku, nogu, ukopana samo jedna kost, samo šaka…A najgore je kad nema glave. U mnogo slučajeva tijelo neće biti kompletno ni nakon druge, treće …reekshumacije. I šta u tavim slučajevima reći za osobe kojima je ubijeno više članova porodice? Koliko puta one trebaju ukopati, koliko puta prisustvovati ekshumaciji, koliko puta reeksuhumirati dijelove tijela svojih najmilijih? A ima ih, kao što je srebrenčanka Šuhra Sinanović, koja je izgubila 23 člana porodice. Koliko će puta ona morati da ukopava i dokopava, eksuhumira i reekshumira svoje najmilije?…

Zbog otežanog otkrivanja i sporosti u otkrivanju masovnih grobnica sa žrtvama genocida i zastoja u traganju za nestalim, Srebrenički genocid, ali i osporavani genocidi na drugim područjima BiH, dobivaju novu tešku dimenziju. Naime, otkivanjem novih primarnih i sekundarnih grobnica i identifikacijom žrtava pronalaze se posmrtni ostaci žrtava koje su već sahranjene, što je prisililo Tužilaštvo BiH da izda nalog za rekshumaciju 120 grobnica, kako bi se spojili naknadno otkriveni dijelovi tijela identifikovane žrtve i ponovo sahranili. U više slučajeva posmrtni ostaci iste osobe nađeni su u 4 ili 5 masovnih grobnica. Ovo ponovno potresanje mrtvih, i živih koji ponovno moraju sahranjivati svoje najmilije, je još bolnije jer moraju ponovno prolaziti bolan i traumatičan put koji su već jednom prešli i jedva ga podnijeli. Ali, ovo je jedini način da se žrtvama omogući potpuni smiraj, jer šta uraditi sa novo otkrivenim posmrtnim ostacima – dijelovima tijela, za koje je utvrđeno kome pripadaju, ako ne sjediniti ih i ponovno sahraniti. Time rekshumacija postaje težak dodatni udarac porodicama žrtava, od kojih to neke neće moći podnijeti.

Pri tome treba imati u vidu da su mnogi posmrtni ostaci premještanjem iz primarnih u sekundarne grobnioce potpuno uništeni i ne mogu poslužiti za identifikaciju.  Prema riječima Lejle Čengić, glasnogovornice Instituta za nestale osobe, “Iako je do sada otkriveno 750 masovnih i mnogo pojedinačnih grobnica, jedan broj nestalih neće nikad biti pronađen.”

Posebno  su teški,  bolni i dramatični slučajevi, kojih je danas sve više, kada se nakon izvršenog ukopa nekompletnog tijela, na koji se čekalo 10, 20 ili više godina, u nekoj od novootkrivenih masovnih grobnica naknadno otkriju još neki dijelovi istog tijela. U takvom slučaju se mora izvršiti iskop već sahranjenog (reekshumacija), zatim i ponovni ukop u isti ili drugi mezar. U Srebrenici je do sada obavljeno preko pet ili više reekshumacija, a peta je obavljena 21.7.2015.g. Ako se to ne uradi, šta uraditi sa naknadno pronađenim posmrtnim ostacima, nego ih sjediniti sa posmrtnim ostacima koji su već bili ukopani i ponovo ukopati. A to se može dogoditi ne samo drugi, već treći i još neki put, jer su tijela ubijenih u težnji da se bolje sakriju i ne budu nikad otkrivena vađena iz jednih i prebacivana u druge masovne grobnice. I kako to mogu podnijeti i preživjeti članovi porodice kad po nekoliko puta moraju sahraniti nekog svog? Da li planeri i izvršioci zločina ikad pomisle kako bi se oni osjećali da oni svoje najmilije ukopavaju i prekopavaju na ovakav svirep, neljudski način?

Zavjerom protiv istine o genocidu  

Krajnje neodgovorno i van svakog zdravog razuma, Srbija i Rs i dalje ne priznaju genocid, niti broj žrtava ubijenih u genocidu, iako su to potvrdila dva suda UN, a svakim danom postaje sve jasnije da se u BiH ne radi samo o jednom Srebreničkom genocidu, već o slivu u koji se iz više bh gradova slivaju rukavci i potoci u sve veću krvavu rijeku, rijeku XI genocida nad Bošnjacima. Ali nije u pitanju samo negiranje počinjenih zločina od strane agresora, već je sve vidljivije da se radi o zavjeri vodećih zemalja sa administracijom UN. Negiranjem i umanjivanjem efekata počinjenih zločina, posebno genocida, prikriva se njihova umješanost i smanjuje njihova odgovornost. To potvrđuje i današnja presuda Vrhovnog suda Holandije, kojom se holandski bataljon oglašava krivim za 350 srebreničkih žrtava, ali se procenat odgovornosti, kao da se radi o kalu na robi, svodi sa 30% po prvostepenoj presudi na 10%. Ovo je u najmanju ruku ponižavanje i potcjenjivanje porodica žrtava i  iživljavanje nad njima, koje se nastavlja u nedogled.

I svaki put kada Bošnjaci ukopavaju svoje mrtve, a ukopavaju ih od 90-tih godina prošlog vijeka do danas, neodgovorno i bezosjećajno im se poručuje “bilo je žrtava na sve strane” , nastojeći  time opravdati svoje zločine, umanjiti ih i izbjeći odgovornost. Neka je mir svakoj žrtvi, ali biti ubijen braneći svoj kući prag i otadžbinu od agesora i biti ubijen kao agresor dok napadaš tuđu zemlju, upadaš u tuđe kuće, pališ ih, progoniš, zatvaraš u logore, siluješ i ubijaš, nije i ne može biti isto. Ni jedan bh Bošnjak nije ušao na teritoriju Srbije i Hrvatske i počeo paliti, ubijati, otimati, pljačkati, trijebiti i progoniti, a to Srbi i Hrvati jesu. Zločine koje su počinili ne mogu se ničim opravdati, a najmanje izgovorom – bio je to građanski rat i bilo je žrtava na sve tri strane. Nema opravdanja ni za jednog nevino ubijenog, pa ga ne može biti za desetine hiljada ubijenih u svim gradovima Podrinja, Bosanske krajine, Prijedoru… i Kozarcu, koji i danas ukopavaju nevine, nemilosrdno ubijene.

Traganje za ubijenim i nestalim se mora dovesti do kraja

Nadležne institucije i sudovi Međunarodne zajednice u do sada vođenim procesima bavili su se uglavnom primarnim genocidom i njegovim izvršiocima, dok su naredbodavci i izvršioci više puta ponavljanog “sekundarnog” genocida počinjenog na mrtvima ostali po strani i netaknuti. Postoje pisani dokumenti i svjedoci o tome. Ako svjedoci šute, papiri trebaju svjedočiti. Ne može biti nepoznato kojim su firmama pripadali bageri koji su prekopavali primarne grobnice, kome su pripadali kamioni koji su prevozili iskopane na druge lokacije, niti može ostati nepoznato ko je vozio kamione i rukovao sa teškim mašinama pri iskopu.

Zato traganja za ubijenim i nestalim, proces rekshumacije, reekshumacije i identifikacije moraju trajati ne samo dok postoje oni koji čekaju da se nađu posmrtni ostaci njihovih najmilijih, već dok se ne nađu svi nestali. Dok se ne nađu svi koji su ubijeni i nestali ovi procesi ne mogu i ne smije biti zaustavljeni.

Bosanska zemlja se otvara, bošnjačke kosti progovaraju – i tišinom i šutnjom i opomenom, koje govore rječitije od svake riječi. Jer one su istina koju ne mogu ni ubiti ni pobiti.

Burlington, 20. Jula 2019.                                 Zijad Bećirević

 

4 Epizode iz Srebrenice

Posted: 23. Jula 2019. in Intervjui

8 juli 2019

Juli je  nakon 1992, nekako, specijalan mjesec.  Osjećaj tuge, bola i  žaljenja pomješan sa osjećajem sreće da ćemo  se ponovo naći u Potočarima, u  dolini tišine i nišana. Opet smo na putu za Srebrenicu, više i nije važno koji put. Znam da ću ovamo dolaziti dokle god me noge nose jer Srebrenica je odredište gdje se stalno ponavljaju ista pitanja na koje je nemoguće dati  razumne odgovore .

Naoružan strpljenjem, pred let za Tuzlu,  čekamo na Wizzair koji nakon jednog sata kašnjenja konačno slijeće u Geteborg.  U avionu srećem Husniju Zildžića koji sa porodicom i troje lijepe djece putuje za Tegare, selo naodmak Srebrenice. U avionu mi u jednom dahu prepričava kako je kao , tada 20 godišnji mladić nakon osmodnevnog tumaranja, uspio da se probije iz Srebrenice ka Tuzli.  Govori o nesnošljivoj gladi i žeđi kojim je bio izložen na putu spasa i pukoj sreći da je kao jedan od malobrojnih uspio da preživi.  Sutra će zajedno sa dvije lijepe kćerke krenuti istim tim putem od Nezuka ka Srebrenici.

Slijećemo na tuzlanski aerodrom. Pilot aterira kao kamikaza, avion se prizemljuje kao da vozi krompir a putnici valjda oduševljeni što su prežvjeli, ushićeno pljeskaju.  Bosna ko Bosna,  lijepa i nepredviljiva, divlja i prkosna.  Nebo  ljubi zemlju, strašan pljusak  i grad doboša po krovu našeg auomobila dok se polako vozimo  ka Srebrenici.

Ubrzo kiša prestaje. Dok uranjajemo u noć, nijema tišina  i noćna svježina  briše tragove velikog nevremena.  Uživamo u krivinama na putu od Zvornika ka Bratuncu, pozdravljamo šume i njene krajolike  i zelenu  Drinu, naše stare poznanike.

9. juli

Rano ustajanje i spremamo se za polazak.  Pijemo jutarnju kafu i krećemo iz Bratunca ka Srebrenici i dalje prema Žepi.  Put je makadamski, kamen ječi pod točkovima Azizovog Volkswagena.  Susrećemo dobro poznata lica sa prethodnih marševa. Naše Mostarce, Travničane, Sarajlije mještane Krivača, i drugih mjesta. Prilaze nam Mirsad, Ajla, Teo, Hoja, Mujo i mnogi drugi. Lijepo je opet sresti ljude koji su došli da odaju pijetet žrtvama genocida. Postali smo nešto više od dobrih prijatelja, gotovo familije. Svi znamo zašto smo ponovo na istom mjestu kao i prethodnih godina. Od Zlovrha nastavljamo marš do spomenika podignutog kao znak sječanja na 12 poginulih doktora, pilota i članova posade  helikoptera koji se nesretnim slučajem srušio 7 maja 1995 godine u humanoj misiji da pomogne ranjenim.

Nastavljamo dalje  ka  rejonu Crnog potoka, Bobovom dolu i Podravanju gdje se nalazi veliki rudnik boksita.  Slušamo preživjele i njihove strahote i muke kroz koje su prošli. Ali i nescrpni bosanski humor koji im je pomogao da prežive jedno teško iskušenje.

Stižemo prije kiše u Ljeljen do. Vojnički grah nas okrepljuje. Kiša ponovo doboša po šatorskim krilima. Noć se spustila. Glasovi ljudi su zamukli.

10. juli

Kiša pada kao luda. Magla se nadvila nad visove oko Srebrenice signalizirajući da će kiša dugo potrajati. Ustajemo rano prije pola 6 premda je polazak predviđen u 9 sati. Polako napuštamo logor.  Čini se da ni kišne kabanice ne pomažu, mokri smo do gole kože ali i odlučni da nastavimo put dalje.

Nakon 5 sati marša konačno se očitavaju obrisi Srebrenice. Zaustavljamo se na  spomen obilježju i historijskom času koji drži kustos Azir Osmanović.  Svjedoci smo sramnog ponašanja pripadnika holandskog bataljona koji ništa ne čini  kako bi zaštitili bespomočno i izbezumljeno  stanovništvo. Koristimo priliku kako bi vlažnu odjeću zamijenili suhom  i okrepljujemo se sendvičima koje smo ponijeli.  Istovremeno i kiša prestaje padati kao da nam želi reći da smo dobrodošli u Srebrenicu.

Ulazak kolone u Srebrenicu  je nešto što  se doživljava, teško je opisati sve te osječaje koje nas obuzimaju. Ponovo se pitamo je li moglo biti drugačije? Koliko ljudski um treba da bude pomračen pa počini tolike zločine. Čini  se da i najčvršće srce zaplače.  Zaustavljamo se pored igrališta obližnje škole na kome je samo od jedne granate 12 aprila 1993 poginulo 74 civila, preko 100 ranjeno, najviše djece.

Na ulazu u Memorijalni centar u Potočarima simbolično se spajamo sa kolonom iz Nezuka. Prilaze atletičari, motobajkeri… Nepregledna rijeka ljudi  od preko 6 hiljada u tišini sa pogledom uprtim ka dolini nišana kao da želi reči :” Nećemo vas nikad zaboravit! Niti genocid koji je počinjen u Srebrenici!” Ponovo suze naviru na oči…..

11. juli

Od rane zore neprekidne rijeke automobila, autobusa i ljudi hrle na lokalnom putu iz Bratunca ka Srebrenici.  33 šehida će ovog puta biti ukopano. Nakon vjerske molitve tabuti sa prenose na mjesto ukopa gdje ih čekaju porodice. Njihove duše su našle svoj smiraj!  I ponovo suze naviru dok obilazimo njihove mezare.

Umjesto zaključka

Srebrenica nas uči i opominje.  U Potočarima se ćuti  i moli.  I stalno ponavlja jedno te isto pitanje ; ”Zašto i da li je moglo drugačije.  Da li smo mogli više učiniti za njih?”

Genocid u Srebrenici je zločin planetarnih razmjera. To cijeli svijet zna osim našeg istočnog susjeda i predstavnika manjeg bh.entiteta koji, u stvari, to i  ne žele da znaju. Svijedoci smo vremena  u kome se on može ponoviti od istih onih koji ga dan danas negiraju, i to bez ikakvih pravnih posljedica! Zato moramo stalno opominjati i  trajno obilaziti!

Mr. sci. Edin Osmančević

Naše zlo

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Srbija i njen predsjednik Vučić nastavljaju  “za svoju stvar ”vrbovati velike, bogate i uticajne zemlje i njihove vodeće lidere za svoje prijatelje, koji sa sobom donose ili iza sebe ostavljaju dobar miraz. Jedan od njih je i francuski predsjednik Makron, ovih dana dočekan u Srbiju i iz nje ispraćen uz do sada rijetko viđene počasti.

Srbiji su danas prijatelji potrebniji nego ikada, jer se aktuelna vlast očajnički bori da odbrani pravo na Republiku srpsku stečenu kao ratni plijen agresijom i genocidom, sačuva punu dominaciju nad Kosovom i Vojvodinom, koju je režim Slobodana Miloševića nametnuo avgusta 1987. izmjenom Ustava Srbije i uvjeri svijet u poštene namjere i čist obraz, koji to odavno nisu. Iako se Kosovo nepovratno istrglo iz samrtničkog zagrljaja, Vučićev režim još uvijek pokušava spasiti što se još spasiti može, a za to je potrebna podrška uticajnih zemalja u Evropi i svijetu, sa kojima Srbija nastoji uspostaviti prijateljske odnose i obezbjediti njihovu podršku u stvaranju Velike Srbije, koje se do sada nije odrekla. Nakon neuspješnog pokušaja da se vrbuje i u vrzino kolo uvuče američki  predsjednik Trump, Francuska je postala jedan od favorita, što se uvjerljivo potvrdilo veličanstvenim dočekom i počastima ukazanim francuskom predsjedniku Emanuelu Makronu, koji je ovih dana na poziv Vučića bio u dvodnevnoj posjeti Srbiji. Ovaj susret je bio potreban i Srbiji i Francuskoj, jer ni jedna od njih nije zaboravila da je Francuska 1999. godine u sastavu snaga NATO bombardovala Srbiju. To stanje je trebalo prevazići i iz razloga što je Srbiju i Francusku godinama povezivalo prijateljstvo uspostavljeno tokom Prvog svjetskog rata, i trebalo ga je obnoviti, naročito sada kada je Francuska toliko potrebna Srbiji. U tom cilju je na Kalemegdanu obnovljen i Spomenik zahvalnosti Francuskoj, podignut 1930.godine, koji je nakon bombardovanja Srbije bio zapušten precrtan grafitima.

Veličanstven doček za predsjednika Makrona

Francuski predsjednik Makron dočekan i ugošćen u Beogradu uz počasti kakve su do sada ukazane samo ruskom predsjedniku Putinu. Predstavljen je javnosti kao najsnažniji evroposki lider, koiji odlično poznaje prilike u svijetu. Udvorničko ponašenje predsjednika Vučića prema uvaženom uticajnom gostu bilo je upadljivo nametljivo i neukusno, da je naprosto odudaralo od matričnih protokolarnih normi, uobičajenih pri susretima predsjednika dvaju država. Po mom slobodnom ubjeđenju takvo podaničko ophođenje bilo je ponižavajuće ne samo za njega, već za narod i državu koje predstavlja. Sa toliko strahopoštovanja ne odnosi se ni učenik prema svom učitelju, ma koliko ga cijenio i poštovao. Kroz više svojih obraćanja Vučić se toliko udvornički odnosio, da je to vjerovatno bilo neugodno slušati i samom Makronu, iako je slušati slavopojke sigurno godilo i njegovom, kao što bi svačijem uhu. Ali to ima svoj svrhu, cijenu i cilj. Mada Srbija ima Rusiju i Putina, koje uvijek može izvaditi kao kec iz rukava, samo oni nisu joj dovoljni za sve prilike i situacije. Srbija treba jake i uticajne saveznike u Evropi i Americi. Zato se Vučić ne libi koristioti sva sredstva da ih pridobije. U tu svrhu dobro mu dođe čak i Turska.

Umjesto da uspostavlja dostojanstven partnerski odnos, kakav dolikuje prvom čovjeku jedne države, Vučić pokušava zalogom iz prošlosti i podaništvom pridobiti predsjednika Makrona i obezbjediti njegovu podršku u amnestiranju Srbije  od krivice počinjene u BiH i na Kosovu, sa kojom je režimska vlast bacila ljagu na sve što je do sada srpski narod uradio u borbi protiv fašizma i borbi za demokratiju.

Kako nadoknaditi izgubljeni komšiluk?

Sa susjedima treba njegovati i održavati odnose, a ne penjati im se na leđa i podrivati njihov suvderenitet. Srbija nije unapredila odnose sa Hrvatskom, a izgubila je povjerenje svojih najvažnijih susjeda, Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Srbija i dalje negira da je u BiH i na Kosovu iza sebe ostavila razorenu i opustošenu zemlju, ostavila logore, grobove, izbjeglice.. I odbija priznati i platiti štetu koju je počinila.

BiH je Srbiji bila više od komšije, više od rođaka, a to su Srbi pogazili, izgubili se u pohlepi i mržnji, koju i dalje proizvode. Može Srbija ići kud hoće, sklapati prijateljstva, ali bolje susjede, kakve je imala u Bošnjacima, nikad više nigdje neće naći. Ne mogu ni braća Rusi ni stari prijatelji Francuzi, ma kolilko bili bliski, ma koliko bili dobri i odani prijatelji, nadomjestiti i zamjeniti komšije koje su Srbija i Srbi izgubili u BiH, gube na Kosovu, a dijelom u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji.

Agresijom na BiH uspjelo se okupirati i zadržati pod okupacijom 49% BiH i na njemu instalirati genocidnu Rs, ali su im bila neuspješna nastojanja da u kolonijalnom položaju zadrže Crnu Goru, Makedoniju i Kosovo, koje su im se izmakle. Ostala je  samo Vojvodina.

Kako težnja Srbije da postane Velika nije u cjelosti ostvarena porobljavanjem i gaženjem malih, licemjerni Vučić svoju zemlju usmjerava na druženje i prijateljstvo s velikim, kao što su Rusija, Kina, SAD, pa sad Francuska, a kao prijatelj dobro dođe čak i Turska, kojoj se ne tako davno sa Drine prijetilo osvetom.

Zahvaljujući upornim nastojanjima, jakoj diplomatiji, srpskim lobijima u svijetu, moglo bi se reći da je Vučić svoje licemjerje uspio skupo prodati ne samo nekima u svijetu već i opoziciji. Ni lov na Trumpa i Ameriku nije prestao, iako pokušaji da se vrbuju i pridobiju za strateške ciljeve do sada nisu dali rezultate, ne odustaje se od nastojanja da se Trump dovede u Srbiju i napije šljivovice.

Makron se zalaže za nastavak dijaloga

Tokom višesatnog razgovara sa Vučićem predsjednik Macron se založio za  nastavak dijaloga između Beograda i Prištine, i ako do njega ne dođe ne isključuje mogućnost novih konflikta na ovom području. Ko vjeruje u Evropu i želi u EU, ne može proizvoditi i podržavati sukobe, koji ugrožavaju i ruše tu Evropu.

Predsjednik Francuske daje podršku za kompromisno rješenje Beograda s Prištinom i u tom cilju obećao kontaktirati Angelu Merkel i lično se angažovati za obnovu dijaloga. Uz to je nagovjestio mogućnost održavanja samita u Parizu ili Berlinu, na kojem bi se postiglo konačno rješenje o Kosovu. I Vučić  je za kompromisno rješenje, jer vjeruje da “kompromis nije slabost, on je snaga”, ali je zatražio od Makrona da razumije zašto Srbija ne može da riješi pitanje Kosova onako kako to uticajni u MZ žele.

Makron osvojio srca ljudi u Srbiji

Makron je svojom emocijom osvojio srce ljudi u Srbiji, jer se direktno obraćao narodu, pa čak i na srpskom jeziku. Pokazao da poštuje Srbiju i da mu je stalo do Srbije. Tako objašnjava Vučić njegov topao prijem u Beogradu. Na spomeniku francusko – srpskog prijateljstva, u srcu Beograda, francuskog predsjednika Makrona dočekala je poruka “Mi volimo Francusku kao što je ona voljena nas 1914- 1918”. U svom obraćanju građanima Srbije Makron  je rekao da je došao da kaže hvala srpskom narodu. Pozdravljen je povicima “Živjela Francuska”! Dvojica predsjednika kod Spomenika zahvalnosti položila su i vijence.

Rastanak dvojice lidera bio je srdačan pri ispraćaju kao i na dočeku.

Posjeta predsjednika Makrona Srbiji široko otvara vrata za unapređenje privredne i kulturne saradnje sa Francuskom. Obnavljanjem prijateljstva sa Francuskom Srbija dolazi u poziciju da preko predsjednike Makrona utiče na druge evropske lidere, što će joj omogućiti da popravlja loš imidž i svoju poziciju na evropskoj i svjetskoj sceni. Makron odlazi iz Beograda  sa 20 potpisanih sporazuma o unapređenju  te saradnje.

Kada bi bilo više uvažavanja, iskrenosti i prijateljstva u odnosima balkanskih naroda, Balkan ne bi bio potencijalno žarište opasnih međusobnih sukoba, već raj na zemlji. U tome Srbija, nesumnjivo, ima veoma značajnu ulogu.

 

Burlington, 15.7.2019                                               Zijad Bećirević

Uljezi

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.