SRETAN VASKRS !

Posted: 29. April 2016. in Intervjui

vaskrs

Svim mojim prijateljima i čitateljima pravoslavne vjeroispovjesti neka je

SRETAN VASKRS !

Bedrudin GUŠIĆ


Tuzla: 29.04.2016. godine

  • Medijima

Stranka za Bosnu i Hercegovinu konzistentno zagovara, praktično ostvaruje program za jačanje multietničkog i multikonfesionalnog karaktera Bosne i Hercegovine. Njegujući svoje i poštujući tradiciju i običaje drugih, čuvat ćemo našu otadžbinu i stvarati perspektive njene sigurne budućnosti.

    Želimo da vjernici Pravoslavne vjeroispovijesti predstojeći praznik provedu u krugu svojih porodica, sa prijateljima, u zdravlju, sreći, miru te međusobnom razumijevanju, toleranciji i zajedništvu.

    Želja nam je da se dan Hristovog vaskresenja u cijeloj Bosni i Hercegovini obilježi dostojanstveno i sa potrebnim respektom. Da stvaramo uslove za ljepši život, za blagodati svih naših stanovnika. Povodom ovog velikog hrišćanskog praznika, upućujemo najiskrenije čestitke pripadnicima Srpskog i drugih Pravoslavnih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini i svijetu.

    Čestitke upućujemo Pravoslavnom sveštenstvu i svim vjernicima. Vaskrs je praznik spasenja, porodične sloge, životne harmonije, ljubavi i pažnje.

    Radujmo se svi mi u Bosni i Hercegovini Vaskrsu i neka sreća i mir prate sve naše građane.

                                                  Press služba Stranke za BiH TK-a                           

bebaIzbori su odgovarali jedino SNS da učvrsti svoju poziciju za naredne četiri godine, sprovede bolne ekonomske reforme, reši pitanje Kosova i zakuca na vrata EU!…..Ova zemlja je krenula u desno još 1990.g. zahvaljujući tzv. opoziciji, sa Vidovdanskim saborom, himnom Bože pravde, šetnjom moštiju Cara Lazara, četničkom ikonografijom, ta desnica je podržavala tzv.levicu Slobodana Miloševića u svim njegovim krvavim osvajačkim pohodima po Jugoslaviji, sve do trenutka kada su shvatili da im ne može ostvariti snove! …..Šešelj koga je Hag oslobodio, jer je valjda “šarmirao” i zabavljao sudije, to će raditi i u Skupštini, rialiti će se preseliti u salu tog visokog doma, smanjiće se gledanost Farme, Parova i Velikog brata! Mislim da neće biti nikakve koalicije i da će kao i Miloševiću on služiti i aktuelnom premijeru za plašenje Zapada a i domaćeg pučanstva, ako mene ne volite evo vama Voje za vratom!…..Po meni veliku grešku je napravila LDP, bez Tadića u koaliciji, mnogi bi zapušili nos i glasali za njih i Čanka, bar zbog onoga što javno govore! Ovako većina tih glasova je otišli novoj stranci Dosta je bilo!…..Koliko vidim premijer će biti isti a kako mi se čini ima i želju da bude lider na Balkanu, tako da mislim da će odnosi u regionu biti čak i bolji nego što su sada!….. SNS sa Vučićem se deklarisala kao i SPS za evroski put, većina ovih koji su prešli cenzus takođe! Jedina opasnost leži u SNS, da li će se i ona pocepati, kao što je u Srbiji tradicija, na Tomine proruske i Vučićeve prozapadne videćemo uskoro!…..

… a povod su bili netom održani parlamentarni izbori u susjednoj Srbiji. I ovoga puta je na moju želju da razgovaramo za javnost rečenim povodom moja sugovornica uzvratila izuzetno susretljivo i ažurno. Velika je stvar, pa reći ću i privilegija, imati osobu poput Bebe Kapičić, koja je uvijek spremna na razgovor, a ja sam se redovno trudio da to bude nekim povodom.

 Kako generalno ocjenjujete netom završene izvanredne parlamentarne izbore u Srbiji? Je li ta zemlja otišla još više u desno?

KAPIČIĆ: Kako oceniti izbore na kojima većina ljudi sa kojima ja komuniciram ne zna za koga da glasa do poslednjeg trenutka, svi su bili u nedoumici da li da ponište listić ili daju glas eventualno novoj opciji, stranci “Dosta je bilo” ili nekoj manjinskoj stranci! Izbori su odgovarali jedino SNS da učvrsti svoju poziciju za naredne četiri godine, sprovede bolne ekonomske reforme, reši pitanje Kosova i zakuca na vrata EU!

Ova zemlja je krenula u desno još 1990.g. zahvaljujući tzv. opoziciji, sa Vidovdanskim saborom, himnom Bože pravde, šetnjom moštiju Cara Lazara, četničkom ikonografijom, ta desnica je podržavala tzv.levicu Slobodana Miloševića u svim njegovim krvavim osvajačkim pohodima po Jugoslaviji, sve do trenutka kada su shvatili da im ne može ostvariti snove! Ovde levice nema ni u tragovima, tako da ne vidim da je mnogo desnija od prošle vlasti!

Da li su Vas ovi rezultati iznenadili? Ako nisu/jesu, zašto nisu/jesu?

KAPIČIĆ: Ne,nisu me iznenadili, jedina nepoznanica je bila ko će preći cenzus od ovih “naših” tzv.progresivnih snaga! Nisu zato što ništa novo nije ponuđeno, opozicija u rasulu, sa istim akterima i potrošenim likovima vodila je nekakvu kampanju sa Plovkom na vodi, nekim jadnim kritizerstvom i smešnom parolom da će povećati penzije i plate, samo nisu objasnili kako i odakle!

Neki analitičari iz Beograda već tvrde da je riječ o “trijumfu opcija Miloševićevog doba”. Šta Vi mislite o ovoj tezi?

Beba K.KAPIČIĆ: Znate šta, kada malo bolje sagledamo sve ove decenije, sve su to bile opcije Miloševićevog doba, da nije tako zar prva stvar posle onog 5.Oktobra nije trebala biti lustracija svih koji su učestvovali u zločinima, raspirivali mržnju, blagosiljali dželate, od medija, Francuske 7, SANU, SPC…! Ne,to im nije padalo napamet, Milošević je isporučen Hagu zbog pritisaka sa zapada i bez podrške bar polovine tzv.DOS-a, Đinđić je ubijen i onda je krenula igranka sa skrivanjem zločinaca, negiranjem genocida u Srebrenici, izjednačavanjem četnika i partizana, rehabilitacijom zločinaca iz Drugog velikog rata, pljačkaškom privatizacijom sa Miloševićevim tajkunima i konačno koalicijom, ljubljenjem i basketom sa Ivicom Dačićem, amnestijom SPS od strane Demokratske stranke i lidera koji ju je i potopio Borisa Tadića!

Šta je po Vama bio ključni razlog za ubjedljivu pobjedu naprednjaka, odnosno Vučića?

KAPIČIĆ: Sve ovo što sam nabrojala kao odgovor na prethodna pitanja dovelo je do razočarenja, apatije, gubljenja nade da se išta može promeniti jer su vas izdali i opljačkali oni sa kojima ste se borili decenijama za neku bolju Srbiju! Tako da ta građanska Srbija i nema za koga da glasa, ova koja je pobedila željna je vlasti, motivisana i mobilisana i ima premijera koji im uliva poverenje i to je valjda to!

 Šešelj će ponovo u Skupštinu? Je li realno očekivati “zabavu”, incidente…?Kakav bi mogao biti njegov odnos sada prema naprednjacima, pa i Vučiću, s obzirom da participiraju (doduše u velikom nesrazmjeru) u najvišem zakonodavnom tijelu Države? Da li je moguća ikakva koalicija naprednjaka i radikala u sastavljanju nove Vlade?

KAPIČIĆ: Šešelj koga je Hag oslobodio, jer je valjda “šarmirao” i zabavljao sudije, to će raditi i u Skupštini, rialiti će se preseliti u salu tog visokog doma, smanjiće se gledanost Farme, Parova i Velikog brata! Mislim da neće biti nikakve koalicije i da će kao i Miloševiću on služiti i aktuelnom premijeru za plašenje Zapada a i domaćeg pučanstva, ako mene ne volite evo vama Voje za vratom!

 Da li su stranke demokratskog bloka načinile stratešku grešku što nisu išle na izbore ujedinjene, odnosno da li bi ukupno bolje prošli na izborima u tom slučaju?

KAPIČIĆ: Ja ne mislim da bi ujedinjenjem išta više dobile, to bi opet bilo slično DOS-u koji se i raspao zbog raznorodnih opcija. Po meni veliku grešku je napravila LDP, bez Tadića u koaliciji, mnogi bi zapušili nos i glasali za njih i Čanka, bar zbog onoga što javno govore! Ovako većina tih glasova je otišli novoj stranci Dosta je bilo!

Da li se nakon ovakvih rezultata izbora mogu očekivati neke promjene politike Srbije prema zemljama u regionu, posebno prema BiH, Kosovu i Hrvatskoj?

KAPIČIĆ: Koliko vidim premijer će biti isti a kako mi se čini ima i želju da bude lider na Balkanu, tako da mislim da će odnosi u regionu biti čak i bolji nego što su sada!

A kojim putem će Srbija ići sada sa jačim Vučićem, ali i sa kakvim takvim utegom na vratu u vidu Šešelja ili Dveri – prema EU ili prema Rusiji? Na dva kolosjeka ne može, zar ne?

KAPIČIĆ: Ne mislim da te dve stranke mogu nešto mnogo poremetiti osim što će sednice trajati duže. SNS sa Vučićem se deklarisala kao i SPS za evroski put, većina ovih koji su prešli cenzus takođe! Jedina opasnost leži u SNS, da li će se i ona pocepati, kao što je u Srbiji tradicija, na Tomine proruske i Vučićeve prozapadne videćemo uskoro!

Putin-Evropa-Srbija-620x350

Koliko je za EU i Zapad (SAD) bitna ubjedljiva Vučićeva pobjeda i da li se svjetski centri moći ozbiljno bave zemljama zapadnog Balkana ili im je važno samo da se tamo ne puca?

KAPIČIĆ: Na ovo pitanje odgovoriću vam tako što ću ciitirati Daniel Serwer-a:

“Vučić je bio ekstremni nacionalista u prošlosti. Sada se opredelio za evropsku budućnost.

-Mnogi postavljaju pitanje zašto je Zapad tako blagonaklon prema Vučiću? Odgovor je jednostavan. Tajna diplomatije je da ubedite drugu stranu da učini ono što vi želite, a Vučić upravo uspešno radi mnogo toga što EU traži od njega. To svakako nailazi na odobravanje u Evropi i Vašingtonu.

Dakle, Vučić, koji nastoji da za sada „jaše oba konja”, moraće u jednom trenutku da se opredeli. Ja nemam nikakvu dilemu da će odabrati EU.”

Mislim da se trenutno ozbiljno bave, naravno zbog svojih geopolitičkih i strateških interesa, što bi trebalo iskoristiti da se ova naša divlja plemena konačno uljude i zakopaju ratne sekire, tako što će svi suočiti sa zločinima činjenim u njihovo ime, da bi se ljaga sprala sa naroda, a prvenstveno mislim na Srbiju odakle je sve krenulo!

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KAPIČIĆ: Hvala i vama

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (795)

bg-plitvice 1

 

Leo Katic

Površina otoka Lastova sa otočjem je 48 km2, a na matičnom otoku živi 860 stanovnika, u zimskom periodu…..Kako je otok Lastovo bio zabranjena vojna zona do 1989. godine, turizam se intenzivnije razvija od početka 90-ih godina…..U prošloj je godini ostvareno 40 000 noćenja na području Općine Lastovo što na prošle godine pokazuje na povećanje trenda…..Odnos je negativan, otok Lastovo je otok na kojem se više umire a manje rađa…..Depopulacija je izražena na otoku Lastovu, teško se s tim nositi, jer je otok Lastovo otok mogućnosti, a nošen je realizacijom koja je opterećena nizom problema. Problemi se odnose na udaljenost, sporu, lošu i skupu prometnu povezanost koja opterećuje život na otoku…..Bez mladih budućnost nije moguća, ali Država bez obzira na političke opcije, deklarativno ali ne i stvarno, ne čini ništa, ili vrlo malo da olakša i stvori perspektivu stanovnicima otoka Lastova, a pogotovo mladima da svoju budućnost ostvaruju na rodnom otoku…..

Kolika je površina Lastova i koliko stanovnika živi na njemu?

KATIĆ: Površina otoka Lastova sa otočjem je 48 km2, a na matičnom otoku živi 860 stanovnika, u zimskom periodu.

Kojim djelatnostima se bave stanovnici Općine, odnosno od čega se pretežno živi na tom najudaljenijem otoku hrvatskoga Jadrana?

KATIĆ: Otočani se bave poljodjelstvom, turizmom, uslužnim djelatnostima od čega je u javnim institucijama, državnim službama zaposleno 120 stanovnika, dok u otočkoj tvrtci „Komunalac“ (100%-tnom vlasništvu Općine) tvrtci koja održava sav javno komunalni sustav je zaposleno 20 osoba.

Od kada se turizam intenzivnije počeo razvijati na otoku? Koje su to glavne komponente ukupne turističke ponude?

KATIĆ: Kako je otok Lastovo bio zabranjena vojna zona do 1989. godine, turizam se intenzivnije razvija od početka 90-ih godina. Intenzivniji razvoj turizma se odnosi na nautički turizam, smještaj, ugostiteljstvo u otočkim naseljima (Pasadur, Ubli, Lastovo, Zaklopatica, Lučica, Skrivena Luka, Prehodišće).

lastovo

Da li smještajni i infrastrukturni kapaciteti na Lastovu zadovoljavaju potrebe turističke potražnje posljednjih godina, naprimjer?

KATIĆ: Infrastrukturni kapaciteti zadovoljavaju potrebe turističke potražnje, ali bez realizacije projekata u turističkim zonama neće biti omogućena realizacija turizma u kvalitetnijem rasponu.

I, koliko noćenja je ostvareno prošle godine na području Općine i šta to znači u odnosu na prethodnu godinu? TZ

KATIĆ: U prošloj je godini ostvareno 40 000 noćenja na području Općine Lastovo što na prošle godine pokazuje na povećanje trenda.

lastovo-1

Koje ste važnije projekte do sada završili a koji su u toku?

KATIĆ: Pri završetku su projekti vodoopskrbe naselja Skrivena Luka i deponij otpada „Sozanj“ za koji je potrebno završiti postupak reciklaže i pretovarne stanice. Pred objavom smo natječaja za ulaganje u najvažniji projekt otoka Lastova T1 Jurjeva luka i LNT Kremena.

Da li kapitalne projekte realizirate vlastitim proračunskim sredstvima ili su neki od njih realizirani i financijskim potporama Županije, odnosno Države?

KATIĆ: Projekte realiziramo i vlastitim proračunskim sredstvima jer ne postoje fondovi koji 100%-tno ulažu u određeni projekt, tako da se Općina u svim projektima pojavljuje kao subfinancijer udružujući sredstva sa Državnim proračunom, dok su ostale potpore iz županije.

Kakav je odnos nataliteta i mortaliteta na Lastovu posljednjih pet godina, naprimjer?

KATIĆ: Odnos je negativan, otok Lastovo je otok na kojem se više umire a manje rađa.

Depopulacija je opći problem svih dalmatinskih i primorskih otoka. da li je taj problem još izraženiji kod Lastova i kako se nosite s njim?

KATIĆ: Depopulacija je izražena na otoku Lastovu, teško se s tim nositi, jer je otok Lastovo otok mogućnosti, a nošen je realizacijom koja je opterećena nizom problema. Problemi se odnose na udaljenost, sporu, lošu i skupu prometnu povezanost koja opterećuje život na otoku. Uz navedeno Općina Lastovo ne može samostalno realizirati važne projekte jer se turističke zone na otoku Lastovu nalaze u državnom vlasništvu tako da o brzini i realizaciji istih ovisimo o odlukama Vlade RH.

lastovo-mapa

Na kraju, ima li budućnosti za mlade na otoku?

KATIĆ: Bez mladih budućnost nije moguća, ali Država bez obzira na političke opcije, deklarativno ali ne i stvarno, ne čini ništa, ili vrlo malo da olakša i stvori perspektivu stanovnicima otoka Lastova, a pogotovo mladima da svoju budućnost ostvaruju na rodnom otoku.

Posljedice višegodišnje već spomenute Zabrane u kojoj je bio otok Lastovo ima nesagledive posljedice za otok jer je stanovnicima Lastova, u vrijeme dok su se drugi razvijali, to bilo onemogućeno. Očekujem od Vlade RH da će brzim i konkretnim mjerama omogućiti stanovnicima Lastova opstanak, razvoj i život na Lastovu.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KATIĆ: Hvala Vama i srdačan pozdrav.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (794)

vrbas-miso

Panel - predsjednica Stephani                                                           Stephanie Ansaldo, predsjednica Echo Fondacije

Laureat Nobelove nagrade za mir Elie Wiesel je marta 1997. godine posjetio Charlotte, u američkoj saveznoj državi North Carolina (Sjeverna Karolina) i svojim antologijskim govorom je inspirirao ovdašnje pregaoce humanih akata u svim dijelovima svijeta, posebno u područjima u kojima su se dešavali konflikti, da ustanove Echo Fondaciju koja od tada, evo već punih 19 godina, promovira pravdu te inspirira nadu kroz edukaciju, posebno mladih ljudi. Fondacija je ostvarila mnoge značajne projekte u svijetu, a spisak njenih lidera i aktivista je podugačak i za njega bi trebala posebna priča.

Kao što je god legendarni Ellie Wiesel onomad bio sevepom osnivanja ove, sada svjetski poznate Fondacije, zašto ne reći da je i prof. dr. Mirsad Hadžikadić, izvršni direktor Data Science Initiative pri University of North Carolina, bio sevepom da se ostvari kontakt ovdašnje Bosanske zajednice sa Echo Fondacijom. Za veoma kratko vrijeme je Fondacija prepoznala da jedan od svojih narednih projekata hoće i može realizirati upravo u našoj zemlji. A uvod u taj budući edukativni projekt za mlade BiH desio se večeras u Charlotte-u kada je u ovdašnjem Wells Fargo Auditoriumu održana prigodna panel diskusija pod radnim naslovom “Ideologija, konflikt i nada”.

Najprije se prisutnima obratio domaćin manifestacije, čelni čovjek Echo Fondacije gospodin Frank Bryant, te predsjednica iste, gospođa Stephanie Ansaldo, koja je i vodila veći dio vešerašnjeg programa i dijelila prigodne nagrade zaslužnima. A glavni dio programa je bila rečena panel diskusija u koju je prisutne uveo prof. dr. Mirsad Hadžikadić, osvrnuvši se nakratko na povijest BiH, raspad bivše Jugoslavije, etničku i konfesionalnu strukturu BiH, agresiju na BiH te njenu podjelu u Dejtonu novembra 1995.

Panel-Mirsad

Uslijedila je panel diskusija u kojoj su sudjelovali gospodin Ron Haviv, fotoreporter poznat po antologijskim fotografijama iz ratova na prostorima bivše Jugoslavije (recimo ona u Bijeljini kada Arkanovi četnici šutaju ubijene Bošnjake na ulici), gospođica Elizabeth Zerofski, spisateljica, novinarka i prevoditeljica iz Brooklyna (New York) te svima nama dobro poznati Aleksandar Saša Hemon, pisac i član Bosansko-hercegovačko-američke akademije nauke i umjetnosti, rođeni Sarajlija sa boravkom u Chicagu.

Panel-Hemon-1

Moderator panela je bio prof. dr. Mirsad Hadžikadić.

Najviše se diskutiralo o tome ima li nade za BiH te o identitetu. Teško je izvući jednoznačan zaključak na bazi pojedinačnih analiza i mišljenja svih sudionika panela o nadi za BiH, kao i o pojmu identiteta kao jednoj od zadanih tema. Ali, zato se može kazati da zbog onoga što se večeras dešavalo u Charlotte-u, za Bosnu, njene građane, posebno mlade, ima ko da brine i izvan granica naše zemlje, računajući tu i one Amerikance koji su spremni na praktičnu pomoć, što je slučaj sa aktivistma Echo Fondacije. Večeras se, naime, ovdje lobiralo za Bosnu!

Specijalni gost večeri je bio naš ambasador u SAD, gospodin Haris Hrle, koji se također prigodno obratio prisutnima.

Panel - Hrle

Na kraju su izvedene neke folklorne i muzičke numere,

Panel - folklor

a tačka na “i” je bila izdašna ponuda iz bogate bh. kuhinje koju su pripremili naši ljudi, a sponzorirali bračni par Hadžikadić – Mirzeta i Mirsad.

PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

 

 

 

 

Evo još nekih fotki:

 

Panel - sa Saidom i jednim Amerikancem—————————————————————————————————————————————————————-

Panel - Hadžikadići———————————————————————————————————————————————————-

Panel - ja i Saša Hemon————————————————————————————————————————————————————-

Panel-ja i ambasador Hrle

Senad Šepić

Vidimo da nema strategije, nema političke vizije i sve se podređuje personalnim interesima pojedinaca. To nije SDA koja je dobila 300.000 glasova na proteklim izborima i to nije SDA kakvu je idejno kreirao rahmetli Alija Izetbegović. Mi, poslanici u najvišem zakonodavnom tijelu u državi, u Parlamentu BiH, izabrani od našeg naroda direktno na izborima, zaobiđeni smo u svim procesima donošenja bitnih odluka i to nije prihvatljiva praksa u demokratskim strankama i društvima. To se mora mijenjati i na to stalno ukazujemo stranačkom rukovodstvu i upravo spremamo novo pismo u kojem ćemo izraziti svoje političke stavove i zahtjeve…..Lično sam protiv dijeljenja Mostara. To je za budućnost ovog grada pa i same države neprihvatljivo i opasno. S druge strane, ne smije se dopuštati Draganu Čoviću da gdje njemu treba politiku i pozicije pojedinih naroda tretira na jedan način a na drugim na drugi…..Nek svatko podnese račune. Pa tako i Salem Marić koji vodi SDA u Mostaru, njega Mostarci dobro zanaju, znaju šta je radio prije rata, a svi znaju da je imao je i sumnjivu ulogu na zadnjem Kongresu SDA – pa da vidimo, šta je taj čovjek uradio i ko ga je nagradio za njegove „kongresne“ aferime… Teško će sa takvim ljudima Mostar napredovati, a teško će i SDA sačuvati svoj obraz i poziciju…..Svi smo vidjeli kakva je politika Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde u Haagu. Svima je jasno da presude tih sudova često nisu pravedne i pravične, poput ove posljednje o Šešelju. Ne vidim da bi revizija tužbe donijela nešto novo, nažalost…..Čim sam vidio da se vodi orkestiran pokušaj diskreditiranja Ćamila Durakovića, sa „naše“ strane, reagirao sam i javno stao u njegovu zašititu zato što smatram da je čovjek koji živi Srebrenicu svaki dan i poznaje tamošnje prilike…..Lično sam mišljenja da će SDA teško zadržati sadašnjih 40 načelničkih pozicija, a najviše zbog toga što se u protekle dvije godine otišlo u pogrešnom smjeru, a o čemu sam govorio na početku našeg razgovora. Sa dijasporom se mora stalno raditi a ne samo kad su izbori. Ljudi će vam vjerovati ako ste iskreni i kada vide da ih ne iskorištavate, što je često slučaj sa našom dijasporom, nažalost…..

Gospodine Šepiću! Poznato je javnosti da ste u jednom dijelu aktuelnog mandata Vi i još trojica Vaših stranačkih kolega (Mehmedović, Ahmetović, Sokolović) u tom Domu PS BiH djelovali prema vlastitim političkim stavovima, a ne po stavovima vrha Stranke. Da li je i danas tako? Ako nije, šta se u međuvremenu desilo ili promijenilo?

ŠEPIĆ: Da. To je i danas tako. Mi djelujemo i radimo po vlastitim političkim uvjerenjima i stavovima i vrlo često se ne slažemo, naročitio, kako je rukovodstvo SDA od pobjedničke stranke na proteklim izborima dovelo do toga da ne vodimo skoro nijedan proces te da su nam nametnute teme i rješenja koja nisu u interesu Bošnjaka, a samim tim i države Bosne i Hercegovine. Vidimo da nema strategije, nema političke vizije i sve se podređuje personalnim interesima pojedinaca. To nije SDA koja je dobila 300.000 glasova na proteklim izborima i to nije SDA kakvu je idejno kreirao rahmetli Alija Izetbegović. Mi, poslanici u najvišem zakonodavnom tijelu u državi, u Parlamentu BiH, izabrani od našeg naroda direktno na izborima, zaobiđeni smo u svim procesima donošenja bitnih odluka i to nije prihvatljiva praksa u demokratskim strankama i društvima. To se mora mijenjati i na to stalno ukazujemo stranačkom rukovodstvu i upravo spremamo novo pismo u kojem ćemo izraziti svoje političke stavove i zahtjeve.

Aktuelno je puno toga na političkoj sceni naše zemlje, ali zbog vremena i prostora dotaknut ćemo samo neke (vruće) teme. Krenimo s juga, od Mostara. N bih za ovo pitanje uzimao u obzir izjave predstavnika drugih stranaka, jer mogu biti subjektivne, pa zato ću se pozvati na izjave nekih uglednih, nestranačkih Mostaraca koji javno tvrde da SDA želi podijeliti Mostar po ratnoj liniji razgraničenja. Da li je to tačno?

ŠEPIĆ: Lično sam protiv dijeljenja Mostara. To je za budućnost ovog grada pa i same države neprihvatljivo i opasno. S druge strane, ne smije se dopuštati Draganu Čoviću da gdje njemu treba politiku i pozicije pojedinih naroda tretira na jedan način a na drugim na drugi. Pa tako kad u FBiH ili na nivou države treba da ima svoje predstavnike – onda traži više, a kad on ima većinu – onda nek bude jedan čovjek jedan glas. To mu SDA ne smije dopustiti. Sve ono što naši ljudi u Mostaru trebaju da imaju jest zaštita njihovih prava da žive i rade u Mostaru, a ne da se samo gradi i živi na jednoj strani Neretve. Srbi moraju biti zaštićeni, također, u Mostaru. Ljudi moraju biti zaštitićeni i u drugim gradovima gdje HDZ dominira 25 godina, poput Stoca. Isto to vrijedi i za Hrvate u drugim sredinama gdje su manjina, kao i Bošnjaci i Hrvati u RS-u. Dakle, pitanje Mostara je puno više od pukog rješavanja Statuta grada Mostara – na tom pitanju se ogleda naš stav o budućnosti ove zemlje.

Da li su stavovi lokalnih struktura SDA Mostara cijelo vrijeme bili i jesu koordinirani sa stavovima najviših organa Stranke kada je riječ o prijedlozima za izradu Statuta grada Mostara?

Senad Šepić-1ŠEPIĆ: Već sam rekao da smo mi državni poslanici potpuno isključeni iz ovih procesa, pa tako i rješenja pitanja grada Mostara, bez obzira što se to pitanje mora riješiti u Parlamentu BiH. Zaobiđen je i jedini Bošnjak sa prostora HNK koji je izabran direktno u Parlamentu BiH, Salko Sokolović. To je apsolutno neprihvatljivo. Tako da ne znam ko je s kim pregovarao, ali onda ti ljudi neka ponesu i odgovornost za svoj rad ili nerad. Ne možete imati samo privilegije, hajde da vidimo šta je ko uradio i za što je ko bio zadužen. Nek svatko podnese račune. Pa tako i Salem Marić koji vodi SDA u Mostaru, njega Mostarci dobro zanaju, znaju šta je radio prije rata, a svi znaju da je imao je i sumnjivu ulogu na zadnjem Kongresu SDA – pa da vidimo, šta je taj čovjek uradio i ko ga je nagradio za njegove „kongresne“ aferime… Teško će sa takvim ljudima Mostar napredovati, a teško će i SDA sačuvati svoj obraz i poziciju.

Hoće li onda biti lokalnih izbora u Mostaru u jesen ove godine ili neće? Čime potkrepljujete svoju pretpostavku?

ŠEPIĆ: Mislim da, nažalost, neće. Već sam rekao da su iz proseca isključeni parlamentarci, ljudi koji na kraju trebaju donijeti odluku. Ovo približavanje stavova oko rješenja koje je ponudio Centar za mir iz Mostara je dobro, ali prekasno. HDZ BiH, kako vidim, neće odstupiti od svog stava, tako da su pozicije prilično zakovane. Ali onda nek podnesu račun oni koji su na sebe preuzeli ulogu donosioca političkih odluka i njihovi izvršioci na terenu. Pa da vidimo, ko je kome šta naređivao, šta je ko radio i zašto se nešto uradilo ili nije uradilo. To je prava demokratija.

Ne manje vruća tema jeste eventualno podnošenje zahtjeva za reviziju tužbe naše zemlje protiv SRJ/SCG kod ICJ-a (International Court of Justice). Ima li SDA utvrđen stav po tom pitanju? Kakav je Vaš lični, ako nije problem da ga javno iznesete?

ŠEPIĆ: Ne znam za SDA, ali jasno da imam svoj stav i nemam nikakav problem da ga iznesem. Svi smo vidjeli kakva je politika Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde u Haagu. Svima je jasno da presude tih sudova često nisu pravedne i pravične, poput ove posljednje o Šešelju. Ne vidim da bi revizija tužbe donijela nešto novo, nažalost. Ma koliko bolno bilo, mi se moramo okrenuti jedni drugima u Bosni i Hercegovini. Ova zemlja nema drugi izlaz. To je jedini. Nijedan sud neće riješiti naše probleme. Ekonomija, otvaranje radnih mjesta, autoput, dobra infrastruktura, razvijanje željeznice… to je nešto oko čega zdravi ljudi i političari koji žele uspješnu Bosnu i Hercegovinu trebaju imati konsenzus. Ako se okrenemo budućnosti, to neće izbrisati naše pamćenje niti našu bolnu ali časnu i ponosnu prošlost, ali hoće otovoriti vrata našoj djeci da žive u mirnijoj i bogatijoj zemlji.

A da li ste Vi lično za to da se u naš advokatski tim, u slučaju podnošenja zahtjeva za reviziju tužbe, uključi profesor Francis Boyle?

ŠEPIĆ: Ukoliko dođe do podnošenja zatjeva za reviziju tužbe, Francis Boyle bi svakako dobrodošao našem timu. Pratio sam šta govori i razumijem ga vrlo dobro. Djeluje kao profesionalac i častan čovjek. Nažalost, sudovi, opet ponavaljam, neće riješiti našu budućnost.

Protiv predsjednika SBB-a, vašeg koalicionog partnera, se kao što je poznato vodi krivični postupak. Čas je na slobodi, čas u pritvoru i ne zna se koliko će proces trajati i kako će završiti. Da li će koalicija SDA-SBB izdržati?

ŠEPIĆ: Sve to nekako djeluje na silu. Jedinostvo na silu. Dobro je to nedavno kod Hadžifejzovića na FACE TV-u objasnio moj dugogodišnji stranački kolega Fuad Kasumović – hajd’ kad je to toliko bošnjačko jedinstvo, zašto ga nema u samoj SDA , u kojoj se odriču svojih najboljih sinova i poslanika… Sadašnja kolacija će izdržati zbog interesa. I trajat će dok tog interesa bude.

Ovih dana je novinar Slobodan Vasković u javnost iznio šokantne navode kako glavni tužitelj Tužiteljstva BiH Goran Salihović “štiti Špirićev kriminal i pregovara sa Dodikovim izaslanicima…”, navodno sve u svrhu dobijanja pozicije predsjednika Suda BiH nakon što ove jeseni istekne mandat aktuelnoj predsjednici Meddžidi Kreso. Komentar?

ŠEPIĆ: Vidio sam ovaj Vaskovićev navod. Ne znam za konkretan slučaj, osim iz medija, ali da su sudovi dijelom, nažalost, obojeni politikom, jesu. Mi imamo sjajne tužioce i sudije profesionalce, većina ih je takvih. Ima i ovih drugih i Milorad Dodik čini sve kako bi imao što već uticaj, naročito na Sud BiH, jer tako sebe štiti. Ova država, opet, ako želi postati moderna demokratska evropska zemlja, mora štititi sebe. Državu. Vjerujem da i u sudovima i tužilaštvima ima više onih koji će je štititi.

Općinski odbor SDA Srebrenica podržao je Ćamila Durakovića kao jedinog kandidata za načelnika Općine na oktobarskim izborima, što je svakako dobro. Međutim, prosrpske stranke iz manjeg entiteta, i one na vlasti i one u tzv. opoziciji, su se također složile oko jednog kandidata na istim izborima, naravno iz reda njihovog naroda i računaju da bi taj mogao pobijediti. Kakve posljedice po Srebrenicu i šire bi se mogle desiti ako taj naš gradić, u kome je počinjen genocid, za načelnika dobije Srbina, ma kakav on bio?

senad_sepic_sda_680_510_70_s_c1ŠEPIĆ: Čim sam vidio da se vodi orkestiran pokušaj diskreditiranja Ćamila Durakovića, sa „naše“ strane, reagirao sam i javno stao u njegovu zašititu zato što smatram da je čovjek koji živi Srebrenicu svaki dan i poznaje tamošnje prilike. Drago mi je da je izdržao pritisak i da će biti jedini probosanski kandidat na izborima za Srebrenicu. Ne samo mi u Bosni i Hercegovini nego i čitav svijet Srebrenicu povezuje sa najgorim zločinom na prostoru Evrope nakon Drugog svjetskog rata. I Haški sud i Međunarodni sud pravde presudili su da se tamo desio GENOCID. Ta zastrašujuća činjenica obavezuje i bilo bi porazno da neko ko tu činjenicu negira postane načelnik Srebrenice. To je ogromna obaveza svih nas, a naročito onih koji vode političke procese u zemlji.

Na kraju, kako planirate vi iz Stranke mobilizirati birače da glasaju za kandidate SDA na predstojećim lokalnim izborima? Kako mobilizirati bitače iz dijaspore? Šta očekujete od tih izbora?

ŠEPIĆ: SDA ima dosta sjajnih načelnika i dosta njih će vjerujem potvrditi svoj mandat zato što rade dobro, čestito i ispravno. Ljude je lako motivisati ako ste prethodne četiri godine dobro radili. Oni koji nisu dobro radili ne mogu narodu zamazati oči posljednjih nekoliko mjeseci sa asfaltiranjem ulica ili krečenjem fasada. Narod to prepoznaje. Lično sam mišljenja da će SDA teško zadržati sadašnjih 40 načelničkih pozicija, a najviše zbog toga što se u protekle dvije godine otišlo u pogrešnom smjeru, a o čemu sam govorio na početku našeg razgovora. Sa dijasporom se mora stalno raditi a ne samo kad su izbori. Ljudi će vam vjerovati ako ste iskreni i kada vide da ih ne iskorištavate, što je često slučaj sa našom dijasporom, nažalost.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

ŠEPIĆ:Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (793)

vrbas-miso

Očekivala sam odluku vijeća u dijelu u kojem su Karadžića oslobodili optužbi za genocid u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik, mada su po mom  mišljenju zločini tamo eskalirali do genocida. Ne znam naime kako drugačije interpretirati podatke iz Bosanske knjige mrtvih prema kojima je od 95.940 ubijenih i nestalih najviše stradalo ratne godine 1992. i to 44.202, osoba od ćega čak 20.900 civila. Po meni je postojala genocidna namjera i u tim općinama, a ne samo kako je utvrđeno i u prethodnim presudama, u Srebrenici…..Ova će kazna Karadžiću postati važna za izgradnju povjerenja tek kad počinjene zločine osude i političari i društva post-jugoslavenskih zemalja, uključujući izabrane predstavnike Srbije a i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, koji bi umjesto posve neprimjerenog imenovanja studentskog doma na Palama ali i pojedinih ulica u drugim gradovima prema osuđenim ratnim zločincima trebali učiniti sve za obeštećenje obitelji žrtava…..Šokirana sam oslobađajućom presudom prvostupanjskog vijeća u kojoj se na navjerojatan način agresija i huškanje na zločine predstavlja kao humanitarno djelovanje primarno motivirano brigom za Srbe. Što se tiće reakcije vladinih institucija Hrvatske smatram da bi dorada optužnice protiv Šešelja od strane Državnog odvjetništva RH, posebno za zločine u Voćinu za koji nije bio optužen u Haagu, bila korisnija od zabrane ulaska…..No muke po pozdravljanju ustaškim pozdravom nastavljaju  se na većini nogometnih utakmica, u pravilu bez adekvatne reakcije prisutnih i pravosuđa…..Mada se Hrvatska doista branila od agresije u kompleksnom karakteru rata ne treba previdjeti elemente građanskog rata, jer su se dvije strane rata uz JNA i HV u hrvatskim postrojbama i srpskim jedinicama ratovali Hrvati i Srbi državljani RH, kao ni na agresivnu politiku Hrvatske u Bosni i Hercegovini…..Zbog takoreći svakodnevne relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva, slobodnog veličanja tog režima i, najblaže rečeno, nereagiranja sadašnje Vlade na ove pojave na bojkot ovogodišnje službene državne komemoracije u Jasenovcu su se odlučili Koordinacija židovskih općina, Srpsko narodno vijeće i antifašisti…..Kao i Zoran Pusić smatram da je zabrinjavajuće učestalo umanjivanje  pa i slavljenje zločina počinjenih od strane fašista, nacista, ustaša, četnika i pripadnika drugih kolaboracionističkih snaga, posebno sada kad apologeti ustaškog režima sjede u novoj vladi RH…..Sve nas snažnije valja govor mržnje. Mada nije postao govor većine sve je prisutniji u medijima i inficirao je široke slojeve društva…..

Gospođo Teršelič! Da podsjetim, imali smo intervju prije nešto više od tri godine. No, u medjuvremenu su se pojavili neki povodi za još jednim. Dakle, kako komentirate prvostepenu presudu Radovanu Karadžiću?

TERŠELIČ: Začudilo me što se raspravno vijeće nije odlučilo za doživotnu kaznu, posebno zato jer su druga sudska vijeća MKSJ za zločine u Srebrenici i u Sarajevu već izrekla više najtežih kazni u postupcima zaključenim pravomoćnim presudama. Očekivala sam odluku vijeća u dijelu u kojem su Karadžića oslobodili optužbi za genocid u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik, mada su po mom  mišljenju zločini tamo eskalirali do genocida. Ne znam naime kako drugačije interpretirati podatke iz Bosanske knjige mrtvih prema kojima je od 95.940 ubijenih i nestalih najviše stradalo ratne godine 1992. i to 44.202, osoba od ćega čak 20.900 civila. Po meni je postojala genocidna namjera i u tim općinama, a ne samo kako je utvrđeno i u prethodnim presudama, u Srebrenici. Ako pogledamo strukturu stradalih civila za vrijeme cijelog rata u Bosni i Hercegovini, prema podacima koje je prikupio Istraživačko dokumentacijski centar stradalo je 31.107 Bošnjaka, 4.178 Srba i 2.484 Hrvata. Po mom mišljenju ti podaci ukazuju na počinjenje genocida nad Bošnjacima na teritoriju Bosne i Hercegovine a ne samo u općini Srebrenica.

Siguran sam da pratite reakcije javnosti u regionu, posebno u BiH i Srbiji, vezano za presudu Karadžiću. Kako Vi, iz zagrebačke perspektive, vidite masovnu podršku osuđenom ratnom zločincu u manjem bh. entitetu te u Srbiji? Koliko su ta društva daleko od istinskog suočavanja s prošlošću?

Vesna TeršeličTERŠELIČ: Žao mi je što je i ovu  presudu pratilo propuštanje priznavanja patnje žrtava.  Ova će kazna Karadžiću postati važna za izgradnju povjerenja tek kad počinjene zločine osude i političari i društva post-jugoslavenskih zemalja, uključujući izabrane predstavnike Srbije a i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, koji bi umjesto posve neprimjerenog imenovanja studentskog doma na Palama ali i pojedinih ulica u drugim gradovima prema osuđenim ratnim zločincima trebali učiniti sve za obeštećenje obitelji žrtava. Za pomirenje naime trebamo puno više od sudskih presuda.  Odgovornost za interpretaciju činjenica utvrđenih sudskim putem i istraživanjima nije samo na sudovima nego i na političarima, znanstvenicima, medijima i svim javnim akterima koji se prepiru oko interpetacija prošlosti. Skupa s njima i svi mi možemo utjecati na to da jasnim stavom prema svih počinjenim zločinima humaniziramo odnose  i omogućimo novim generacijama pravo na učenje povijesti utemeljene na činjenicma.

A kako komentirate oslobađajuću prvostepenu presudu Vojislavu Šešelju koja se itekako tiče i Republike Hrvatske, a kako odluku hrvatskih vlasti da mu zabrani ulazak u zemlju u narednih 20 godina?

TERŠELIČ: Šokirana sam oslobađajućom presudom prvostupanjskog vijeća u kojoj se na navjerojatan način agresija i huškanje na zločine predstavlja kao humanitarno djelovanje primarno motivirano brigom za Srbe. Što se tiće reakcije vladinih institucija Hrvatske smatram da bi dorada optužnice protiv Šešelja od strane Državnog odvjetništva RH, posebno za zločine u Voćinu za koji nije bio optužen u Haagu, bila korisnija od zabrane ulaska. Područje Voćina i okolnih sela je naime od kolovoza do prosinca 1991. godine bilo pod kontrolom srpskih snaga. Tada su počinjeni brojni zločini nad Hrvatima, od strane pripadnika dobrovoljačkih paravojnih jedinica”Šešeljevaca” i “Belih orlova”. U svojim govorima u Voćinu Šešelj ih je poticao na zločine. Nadležne institucije u RH samo su djelomično procesuirale zločine nad Hrvatima, i to kroz dva kaznena postupka  vođena pred županijskim sudovima u Bjelovaru i Virovitici. Zločin nad Hrvatima u Voćinu bio je obuhvaćen prvim verzijama optužnica Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju protiv Vojislava Šešelja.Unatoč odustajanju od navoda optužnice  koji se odnose na zločine u Voćinu 1991. godine, Tužiteljstvo je na klupu za svjedoke pozvalo nekoliko osoba, primjerice Jelenu Radošević, koje su tvrdile da su ubijanja Hrvata u tom selu počela dva tjedna nakon posjeta lidera srpskih radikala. Namjera Tužiteljstva MKSJ-a bila je da izvođenjem dokaza o zločinima u Voćinu ukaže na ciljeve i metode udruženog zločinačkog poduhvata za koje se teretio Šešelj kao i na obrazac činjenja zločina nad nesrpskim stanovništvom u ostalim dijelovima Hrvatske i BiH. Nakon odustanka Haaga kazneno gonjenje trebalo bi preuzeti pravosuđe RH.

Hrvatsku nogometnu reprezentaciju svako malo pa prate skandali u režiji takozvanih navijača. Na nedavnoj prijateljskoj utakmici u Osijeku između Hrvatske i Izraela bilo je ustaških pokliča iz gledalista. U gledalištu su bili i predsjednica Države te premijer, ali nisam nigdje pročitao da su se oglasili, ni oni niti čelni ljudi iz HNS-a. Komentar?

Kolinda u OsijekuTERŠELIČ: Sramotno je da utakmica nije prekinuta i da ni predsjednik Vlade RH ni ministar znanosti, obrazovanja i sporta koji su bili u gledalištu nisu ustali, osudivši divljanje navijača te zatražili prekid utakmice. Iz Vlade su se tek drugi dan oglasili vrlo neodređenim općenitim priopćenjem u kom nisu direktno komentirali izgred na utakmici rekavši: “U fragmentiranoj slici današnjice pozivamo na sve civilizacijske vrijednosti i standarde te osuđujemo svaki čin i sve oblike izražavanja koji promiču ili potiču govor mržnje i nesnošljivost. Pozivamo sve građane da poštuju dosegnute demokratske vrijednosti i da svojim primjerom ne narušavaju ugled nas samih i naše domovine.” Ta mlaka reakcija je posebno teško shvatljiva kad se primjerice sjetimo da je zbog incidenta s ustaškim pozdravom nakon nogometne utakmice između reprezentacija Hrvatske i Islanda odigrane 19. studenoga 2013.  u Zagrebu, Disciplinski odbor FIFA-e kaznio hrvatskog reprezentativca  Josipa Joa Šimunića zabranom igranja na 10 utakmica, ustrvrdivši da je igrač zajedno s publikom uzvikivao pozdrav, koji su u Drugom svjetskom ratu koristili pripadnici fašističkog ustaškog pokreta. Odbor se složio da je taj pozdrav bio diskriminirajući, te je uvrijedio ljudsko dostojanstvo na rasnoj, religioznoj i etničkoj osnovi. Nakon što je igraču za isti incident Prekršajni sud u zagrebu odredio kaznu od 5.000 kn, Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu žalilo se i zatražilo je da mu Visoki prekršajni sud RH presudu preinači i okrivljenom Šimuniću izrekne strožu novčanu kaznu. No muke po pozdravljanju ustaškim pozdravom nastavljaju  se na većini nogometnih utakmica, u pravilu bez adekvatne reakcije prisutnih i pravosuđa.

Vama neki u Hrvatskoj imputiraju da “radite protiv istine o Domovinskom ratu”. Koji krugovi Vam to imputiraju i kako se nosite s tim?

TERŠELIČ: Kad veterani i glasnogovornici desnice prozivaju mene i Documentu često citiraju Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je Sabor usvojio u listopadu 2000. tražeči da je prihvatimo kao jedinu moguću interpretaciju i to posebno u dijelu koji kaže: “Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.” Mada se Hrvatska doista branila od agresije u kompleksnom karakteru rata ne treba previdjeti elemente građanskog rata, jer su se dvije strane rata uz JNA i HV u hrvatskim postrojbama i srpskim jedinicama ratovali Hrvati i Srbi državljani RH, kao ni na agresivnu politiku Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Istraživanja Documente pokazuju da je rat bio višeslojan i ne namjeravam prestati govoriti javno o svim dimenzijama rata kao ni o svim počinjenim ratnim zločinima i njihovim žrtavama. Zbog toga verbalni napadi na nas ne prestaju već godinama a posebno se intenziviraju od ljeta 2014. i početka neformalne predizborne kampanje.

Nastojim se fokusirati na intenziviranje nasušno potrebnog procesa sučavanja s prošlošču u našem društvu, no ponekad me pogodi prejaka riječ od strane nepoznatih prolaznika ili pak direktan napad od strane moćnih političara. Samo ću spomenuti optužbe od strane tadašnje kandidatkinje a sadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja me poimence prozvala u predizbornom sučeljavanju, a prilikom posjeta šatoru veterana pred Ministarstvom branitelja bez komentara se slikala pod fotografijom-potjernicom na kojoj smo bili tadašnji predsjednik Ivo Josipović i ja.

Nije Vas štedjela ni gospodja Ljerka Pavić, predsjednica “Bedema ljubavi 1991.” u otvorenom pismu u junu prošle godine. Da li ste odgovorili na neke njene navode iz pisma i kako, eventualno?

terselic_documenta_hrTERŠELIČ: U valu demonizacije svih koji odudaraju od propisane jednodimenzionalne istine o Domovinskom ratu ne reagiramo na sve pogrde već obično kratko ispravljamo netočne navode kad poruke šalju relevantne institucije. Neke napade i prijetnje i prijavljujemo nadležnim institucijama ali većinu ignoriramo i spremamo u crnu mapu u našem uredu. Nedavno smo primjerice reagirali na napade  s govornice Hrvatskog sabora. U raspravi 29. siječnja o Izvješću Nacionalne zaklade za rad civilnog društva za 2014. Josip Đakić zastupnik is HDZ-a rekao je: „Civilne udruge imaju pravo na rad, djelovanje, na sve ono što je u opisu njihovoga posla i što su se registrirali. Jednako tako domovina postoji sa svojim Ustavom i zakonima kao i istinama. I teško je razumjeti da neke od udruga proglašavaju da je u Hrvatskoj bilo građanski rat, da je Oluja pa i generali u datim momentima okarakterizirani kao zločinci ili zločinački pothvat da takvo zastupanje se šalje u Haag, da se svjedoči o tome i da to sve stvar teškoće i hvala Bogu te obmane izjednačavanje, žrtva i agresora, pobjednika i poraženog, istine i laži, političke konstrukcije i manipulacije o građanskom ratu, o agresoru i žrtvi stvarno su bile u fokusu pojedinih udruga civilnog društva. I to je ono o čemu sam htio reći da tako ne bi smjelo biti i da bi kriteriji trebali biti i po tom pitanju jasni, nacionalni kriteriji Nacionalne zaklade za civilno društvo.“ Zastupnik Ladislav Ilčić  iz Hrasta konstatirao je da je “civilno društvo duboko bolesno”. Nakon rasprava 27. i 29. siječnja iz Documente smo demantirali krive navode, istaknuvši da smo u više navrata govorili o ratu u Hrvatskoj kao agresiji od strane JNA i srpskih jedinica, to jest obrambenom ratu, s nekim elementima građanskog rata.

Ovih dana je Antifašistička liga javno podsjetila na svoje upozorenje o fašizaciji društva u Hrvatskoj. Da li dijelite stajališta gospodina Pusića izrečena u spomenutom upozorenju i kako ih, eventualno, potkrepljujete?

TERŠELIČ: Kao i Zoran Pusić smatram da je zabrinjavajuće učestalo umanjivanje  pa i slavljenje zločina počinjenih od strane fašista, nacista, ustaša, četnika i pripadnika drugih kolaboracionističkih snaga, posebno sada kad apologeti ustaškog režima sjede u novoj vladi RH. Navešću  primjer publikacija o navodnom logoru na mjestu ustaškog logora Jasenovac nakon drugog svjetskog rata i nedavno premijerno prikazanog filma Jakova Sedlara “Jasenovac – istina” u kom zamjenom teza, lažnim argumentima, prešučivanjem,  znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina koje je provodila vlast Nezavisne države Hrvatske. Zabrinjava što je nedavno imenovani Ministar kulture nakon premijere rekao da su filmovi kao Sedlarov “najbolji put da se konačno rasvijetle brojna kontroverzna mjesta iz hrvatske povijesti”. Zbog takoreći svakodnevne relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva, slobodnog veličanja tog režima i, najblaže rečeno, nereagiranja sadašnje Vlade na ove pojave na bojkot ovogodišnje službene državne komemoracije u Jasenovcu su se odlučili Koordinacija židovskih općina, Srpsko narodno vijeće i antifašisti.

Kao društva u  svim godinama nakon pobjede na žalost nismo znali okončati ni Drugi svjetski rat ni ratove devedesetih, posebno ne u onom dijelu gdje smo se uz nasljeđe okupacije trebali (a nismo) baviti i bratoubilačkom dimenzijom oba rata. Ni u tadašnjoj Jugoslaviji ni u sadašnjim post-jugoslavenskim zemljama nije bilo dostatne političke volje za istraživanje svih zločina. Nakon Drugog svjetskog rata sustavnija istraživanja zamrla su nakon 1947. i gašenja Komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagaća a sve što u popisivanju sudbine ubijenih i nestalih u ratovima i oružanim sukobima od 1991. – 2001. nisu željela i/ili mogle istražiti nadležne državne pa i znanstvene institucije sad nastoje upotpuniti organizacije za ljudska prava.

Kako stoje stvari sa kulturom sjećanja u Hrvatskoj?

TERŠELIČ: Prevladava zaborav a kultura pamćenja koju podržavaju vladine institucije je selektivna. Pozornost se posvećuje samo komemoriranju odabranih zločina dok sudbina žrtava  i problemi s kojima se suočavaju jer njihova patnja nije priznata i jer većina nije ostvarila pravo na obeštećenje ostaje u sjeni. Umjesto napora na osmišljavanju sjećanja na stradanja koje bi u službi izgradnje povjerenja uključilo što više relevantnih aktera, pokušava ih se obeshrabriti u iskazivanju pijeteta. U Hrvatskoj smo svjedočili razdvajanju kolona sjećanja na zločin nad Hrvatima počinjen od strane pripadnika JNA i srpskih jedinica u Vukovaru. Umjesto dogovaranja o obilježavanju godišnjice VRA Oluja koje bi istaklo i pobjedu Hrvatske vojske i stradanje Srba političke su podjele vodile u obilježavanje pobjede u Zagrebu i Kninu a žaljenje za stradalima na graničnom prijelazu Rača između Srbije i Bosne i Hercegovine. Komemoracije postaju mjesta obračuna gdje se akteri pozicioniraju u stvarnim ratovima sjećanja u kojima sve manje mjesta ima za žalovanje i priznanje patnje kao i humaniziranje odnosa prema mrtvima i njihovim nasljednicima čija se prava još uvijek krše.

Postoji li u Hrvatskoj u značajnijem opsegu i intenzitetu govor mržnje i u kojim segmentima društva je naročito, eventualno, izražen?

TERŠELIČ: Sve nas snažnije valja govor mržnje. Mada nije postao govor većine sve je prisutniji u medijima i inficirao je široke slojeve društva. Navodim najrazvikaniji primjer: 19. siječnja 2016., Marko Jurič, autor i voditelj emisije “Markov trg”, prikazane na lokalnoj zagrebačkoj televiziji Z1, a koju prenose i neke druge lokalne televizije u Hrvatskoj, a prema njegovim riječima, i u Australiji, već je drugi puta poručio svojim sugrađanima sljedeće: “Poruka Zagrepčanima, svima koji se šeću Cvjetnim trgom budite oprezni budući je u blizini crkva u kojoj stoluju, da parafraziram jednog srpskog ministra, četnički vikari. Pripazite, kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i u svojoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu koji bi možda trebalo obilježiti tablama pazi oštar četnik u blizini”.

Njegovu izjavu, kao eksplicitan govor mržnje osudili su Hrvatsko novinarsko društvo (HND), osobito stoga što takav govor dolazi iz medija, ali i Vijeće za elektroničke medije koje je na sjednici održanoj 22. siječnja 2016. godine, donijelo jednoglasnu odluku o privremenom oduzimanju koncesije nakladniku Z1 televizija d.o.o. na tri dana zbog emitiranja emisije “Markov trg”, urednika i voditelja Marka Juriča, zbog kršenja članka 12. stavka 2. Zakona o elektroničkim medijima , a temeljem redovitog nadzora nad radom nakladnika i zaprimljenih mnogobrojnih pritužbi građana. Također je odlučeno da će se spis predmeta proslijediti nadležnom Državnom odvjetništvu na postupanje.

Dana 26. siječnja održan je masovni prosvjed pred Vijećem za elektroničke medije, koji je predvodio jedan od potpredsjednika Sabora gdje su stotine učesnika izvikivale “Za dom spremni”, “Rakićka u Srbiju”, “Radmane u Srbiju”, “Kosanoviću u Srbiju”, a njihovi istupi su do danas bez postupanja policije i DORH-a. Zbog izostanka podrške nadležnih institucija predsjednica Vijeća za elektroničke medije Mirjana Rakić 18. ožujka podnijela je ostavku. Time je ulica pobijedila regulatorno tijelo koje se po prvi puta odvažilo kazniti govor mržnje privremenim oduzimanjem koncesije.

Na kraju, u nekim državama sa područja ex-Jugoslavije su se zakonski “pomirili” fašisti i antifašisti, čime su ignorirane ne samo povijesne činjenice, nego i rezoniranje na osnovu zdrave logike. Da li i koliko takve pojave otežavaju proces pomirenja medju narodima bivše zajedničke nam države? Zapravo, može li se naprijed falsificiranjem prošlosti?

TERŠELIČ: Sve dok će prevladavajući pristup političkih elita biti inzistiranje na poliranoj i pojednostavljenoj verziji povijesti i umanjivanju ili poricanju zločina naša društva neće moći smanjiti teret prošlosti koja sputava stvaralačke potencijale.

Uz  revizionizam u Hrvatskoj, želim upozoriti i na posljedice postupka za rehabilitaciju četničkog vođe Draže Mihajlovića u Srbiji u kojem je poništena presude protiv njega iz 1946. godine ali na žalost time i rehabilitirana zločinačka ideologija i praksa ravnogorskog četničkog pokreta.  Zabrinjava i postupak za rehabilitaciju Milana Nedića ratnog premijera Srbije, koji je proglašen suradnikom okupatora i ratnim zločincem na osnovu Uredbe Vlade iz 1949, a na osnovu odluke Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača.

Zabrinjava i da je policija ne nedavnoj promociji knjige osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika u Beogradu imala više razumjevanja za njegove pristaše nego za aktivistice i aktiviste koji su prosvjedovali zbog ustupanja javne ustanove za opravdavanje zločina.

Na žalost sve post-jugoslavenske zemlje “boluju” od sindroma selektivnog i pojednostavljenog pamćenja.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

TERŠELIČ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (792)

vrbas-miso

E.K.

Već kao dječak sam upijao tanane tonove moga oca, kada je svirao harmoniku i slušao sam pomno kavalitetnu muziku s radija i televizije. Otac je u to vrijeme bio aktivan muzičar i često je išao na turneje po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, na koje je često i mene kao malog dječaka vodio…..Ismet Alajbegović- Šerbo je 1984. godine prestao sa aktivnim bavljenjem muzikom i te godine je bio raspisan konkurs na RTV SA za prijem novog harmonikaša u orkestar. Pored mene na konkurs su bili prijavljeni i harmonikaš Mića Radovanović, te Dragan Stojković-Bosanac. Bosanac je odustao od audicije, a poslije audicije je meni pripala čast da budem član tada reprezentativnog narodnog orkestra, a kasnije i stručni rukovodilac tog orchestra….. Kada govorimo o sevdahu, uz dužno poštovanje svim više i manje poznatim harmonikašima, moj uzor je bio moj otac, koji je specifično, jedinstveno i kako mi muzičari kažemo „slatko” svirao sevdah. Žao mi je što je iza njega ostalo veoma malo zvučnih zapisa….. Naš veliki pjevač Safet Isović imao je jedno specifično i malo slobodnije izvođenje sevdalinke, nego izvođači prije njega. U mojoj novoj knjizi zapisa sevdalinki za dvije harmonike, upravo se jednim dijelom i oslanjam na interpretaciju sevdalinke Safeta Isovića…..I ko zna šta bi bilo sa mnom i mojom porodicom da nije moj sin, sa nepune dvije godine, u našem stanu bio teško ranjen. Slijede veoma dramatične scene i poslije četiri sata čekanja su nas, dva srčana mlada čovjeka, članova specijalne jedinice, iz pratnje predsjednika Izetbegovića, koji su ga na svoju ruku izlažući svoje živote, ušli u toku noći običnim luksuznim autom u tu zatvorenu Grbavicu, uspjeli prebaciti do bolnice na Koševu. Ubrzo poslije toga supruga sa sinom odlazi u Innsbruck, u Univerzitetski klinički centar. Ja sam proveo dvije najteže ratne godine u Sarajevu, poslije kojih sam im otišao u Austriju u posjetu. Tada sam ih prvi put i vidio nakon dvije godine. Tako i ostajem u Austriji…..U muzičkim zbivanjima u BiH učestvujem i preko interneta. Zahvaljujući internetu postoji mogućnost da iz Austrije gostujem na muzičkim projektima koj se rade u BiH, bilo kao aranžer ili harmonikaš. Na svu sreću imamo tu tehnologiju da to sve lijepo funkcioniše na daljinu…..Sevdalinka neće nikada izumrijeti, samo je pitanje kojim intenzitetom i na koji način će se izvoditi. Ja se nadam ispravnim…..

Gospodine Kriliću, koliko je na Vaše decenijsko druženje s harmonikom utjecala činjenica da je i Vaš otac Mustafa bio poznati harmonikaš? Vrijedi li i ovdje ona da „iver ne pada daleko od klade”.

KRILIĆ: Pa mislim da vrijedi…bar je tako u mom slučaju. Već kao dječak sam upijao tanane tonove moga oca, kada je svirao harmoniku i slušao sam pomno kavalitetnu muziku s radija i televizije. Otac je u to vrijeme bio aktivan muzičar i često je išao na turneje po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, na koje je često i mene kao malog dječaka vodio. Druženja mog oca s njegovim prijateljima su bila često popraćena harmonikom i sevdahom, tako da je muzika bila oduvijek dio mog života. Imao sam žarku želju da uđem u tajne narodne muzike, a kako smo u to vrijeme u bivšoj Jugoslviji oskudijevali sa notnim zapisima i snimcima, sjećam se da sam molio moju majku da me probudi u šest sati ujutro, da bi uspio bar nešto muzike „uhvatiti” – usnimiti na kasetofon, koji je tada bio jedino sredstvo za snimanje. I tako slušajući snimljeno naučiti što je više moguće. Jako puno sam slušao muziku.

A da li je svojevremeni odlazak Ismeta Alajbegovića- Šerbe iz narodnog orkestra RTV SA, odnosno njegov prestanak bavljenja muzikom tada, opredijelio i dio Vaše karijere upravo u tom orkestru i u toj našoj medijskoj kući?

KRILIĆ: Ismet Alajbegović- Šerbo je 1984. godine prestao sa aktivnim bavljenjem muzikom i te godine je bio raspisan konkurs na RTV SA za prijem novog harmonikaša u orkestar. Pored mene na konkurs su bili prijavljeni i harmonikaš Mića Radovanović, te Dragan Stojković-Bosanac. Bosanac je odustao od audicije, a poslije audicije je meni pripala čast da budem član tada reprezentativnog narodnog orkestra, a kasnije i stručni rukovodilac tog orkestra. U to vrijeme sam bio student Muzičke akademije u Sarajevu, te također aktivno svirao sa svojim sastavom. Neovisno o mom angažmanu u Narodnom orkestru RTV SA, kao studijski muzičar radio sam na projektima pravljenja nosača zvuka (tadašnje kasete) mnogih poznatih pjevača kao harmonikaš i kao aranžer.

Vi ste obrazovani muzičar, sada ste i pedagog. Ipak, uz sav respekt prema edukativnoj komponenti koju posjedujete, da li ste imali uzora u svom muzičkom izražaju…???? …. Zapravo, koji su harmonikaši sa prostora, ne samo BiH, nego i ex-Jugoslavije po vama ostavili najdublji trag u muzici tih prostora?

KRILIĆ: O uzorima bi se moglo puno pričati, iz razloga što se u našoj kući slušalo sve, kako kažu “od Bacha do sevdaha”, tako da se moje slušanje muzike i muzički ukus nisu zadržali samo na sevdahu, već i na drugim žanrovima, počev od sevdaha, preko ostale balkanske muzike, džeza, klasike i internacionalne muzike. Kada govorimo o sevdahu, uz dužno poštovanje svim više i manje poznatim harmonikašima, moj uzor je bio moj otac, koji je specifično, jedinstveno i kako mi muzičari kažemo „slatko” svirao sevdah. Žao mi je što je iza njega ostalo veoma malo zvučnih zapisa. Ali, svi oni koji su ga uživo slušali znaju o čemu govorim. Kada govorimo o tehničkim kolima, tu nam je uzor bio Jovica Petković, zatim Ljubiša Pavković, koji je nastavio mekano i osjećajno sviranje, nama svima velikog uzora, Radojke Živković. U klasičnoj muzici moramo spomenuti Fridriha Lipsa, u džez muzici Art Van Damme itd.

Pratili ste veliki broj tumača sevdalinke. I za njihovo nabrajanje bi trebalo puno više vremena i prostora nego što ga imamo. Ipak, bez želje da ikoga od njih stavimo u drugi plan, hoćete li izdvojiti barem neka od tih imena koje ste pratili, a koji su značajno obilježili jednu epohu njegovanja sevdalinke na našim prostorima?

KRILIĆ: Moja profesionalna karijera je počela 1982. godine i od tada pa do sada surađivao sam sa velikim brojem vokalnih izvođača i u privatnoj suradnji i preko RTVSA. Mi smo uvijek imali i imamo jako puno dobrih pjevača, tako da ja ne bih mogao baš da izdvojim posebno neka imena, jer svako od njih ima u svom interpretiranju nešto svoje specifično i dobro. Neki od njih su manje ili više utjecali na moju interpretaciju sevdaha. Sada ću vam objasniti kako to mislim. Naš veliki pjevač Safet Isović imao je jedno specifično i malo slobodnije izvođenje sevdalinke, nego izvođači prije njega. U mojoj novoj knjizi zapisa sevdalinki za dvije harmonike, upravo se jednim dijelom i oslanjam na interpretaciju sevdalinke Safeta Isovića.

Agresija na RBiH je kao i u slučaju stotina hiljada Bosanaca i Hercegovaca bila takva da ste i vi bili primorani da napustite svoj rodni grad, svoj zavičaj. Da li je Austrija bila Vaš izbor i da li je na taj izbor utjecala blizina te zemlje domovini, Sarajevu?

KRILIĆ: Odgovor na ovo pitanje moram ovako započeti: nikada mi nije bila želja da živim van BiH, ni prije rata ni za vrijeme rata, ni poslije rata. Početak ratnih dejstava me je zatekao u Sarajevu, naselje Grbavica, naselje koje je bilo prvo na udaru. Nisam imao namjeru to naselje i moj stan napuštati, jer nisam ni slutio da će četiri pune godine to naselje biti klasični logor i da će mnogi od mojih poznanika i prijatelja baš tu izgubiti svoje živote. I ko zna šta bi bilo sa mnom i mojom porodicom da nije moj sin, sa nepune dvije godine, u našem stanu bio teško ranjen. Slijede veoma dramatične scene i poslije četiri sata čekanja su nas, dva srčana mlada čovjeka, članova specijalne jedinice, iz pratnje predsjednika Izetbegovića, koji su ga na svoju ruku izlažući svoje živote, ušli u toku noći običnim luksuznim autom u tu zatvorenu Grbavicu, uspjeli prebaciti do bolnice na Koševu. Ubrzo poslije toga supruga sa sinom odlazi u Innsbruck, u Univerzitetski klinički centar. Ja sam proveo dvije najteže ratne godine u Sarajevu, poslije kojih sam im otišao u Austriju u posjetu. Tada sam ih prvi put i vidio nakon dvije godine. Tako i ostajem u Austriji.

I, da li ste prisutni u muzičkim zbivanjima u BiH, bilo aktivno, bilo da ih kontinuirano pratite?

KRILIĆ:Da bih Vam mogao odgovoriti na ovo pitanje, moram Vam prvo reći o mojim aktivitetima u zemlji u kojoj živim, jer tamo provodim veći dio godine. Od 1994. godine radim u Državnoj austrijskoj muzičkoj školi. Taj posao, kao i svaki drugi, traži mnogo energije, vremena i požrtvovanja. I pored posla na školi, harmonika je svakodnevno u mojim rukama, jer bez vježbanja nema ni dobrog sviranja. Iako oskudijevam u vremenu, komponujem kompozicije za solo harmoniku, od kojih je nastala knjiga mojih kompozicija Sar Pari. Često nastupam sa svojom suprugom Dinom, violinistkinjom, na koncertima širom Zapadne Evrope.

Edo i Dina Krilic

Denaj krilicA povremeno u drugoj formaciji, koja se naziva Salon Balkan, u kojoj nastupa poznati vokalni solista Omer Livnjak, naš sin Denaj, koji svira bas gitaru i kontrabas i koji studira muziku u Klagenfurtu i perkusionista Emir Hanzo.

U muzičkim zbivanjima u BiH učestvujem i preko interneta. Zahvaljujući internetu postoji mogućnost da iz Austrije gostujem na muzičkim projektima koj se rade u BiH, bilo kao aranžer ili harmonikaš. Na svu sreću imamo tu tehnologiju da to sve lijepo funkcioniše na daljinu. U BiH provodim godišnje skoro tri mjeseca u kojima često dođe do suradnje sa kolegama muzičarima i pjevačima. Što se tiče nedavnih aktiviteta, spomenuo bih Ilidžanski festival, gdje sam nastupio u Revijalnom dijelu kao solist, gostovao sam na pjesmi Jasne Gospić i Halida Bešlića „Samo jednom”. Moja supruga i ja smo bili gosti raznih emisija na Radiju i Televiziji i gledaoci imaju priliku da često vide naše muzičke video spotove, koji se emituju na raznim Televizijama.

Pitao sam već jednog prethodnog sugovornika, a evo i Vas ću: „Da li je sevdalinka, s obzirom na mnoge okolnosti koje su joj suprotstavljene, danas ugrožena i može li se uspješno odbraniti?”

KRILIĆ: Sevdalinka je naše nacionalno blago i naša kultura i kao svaka grana kulture i ova je osuđena na tešku situaciju, jer jednostavno danas za sve stvari koje su povezane s kulturom, nema mnogo novca i zato ni sevdalinka nije interesantna ljudima koji se bave menadžerstvom i organizacijom raznih muzičkih događanja. Naravno tu uvijek ima izuzetaka, ljudi entuzijasta, ali oni nisu u velikom broju. Nažalost to je tako, ali mene lično boli što niko u našoj zemlji, od onih koji bi trebali da povedu računa, ne vode brigu o tome -ni institucije, ni pojedinci, osim jednog malog procenta ljudi, a obično takvi nemaju mogućnosti, niti moć da bilo šta urade po tom pitanju. Sevdalinka je zaslužila mnogo više… Radio-televizija Sarajevo je bila jedina institucija koja je njegovala i očuvala sevdalinku dugi niz godina. Narodni, Tamburaški, Sinfonijski, Plesni orkestri su više decenija predstavljali i promovisali cijelu našu BiH. Po svemu ovome što se događa sa tim orkestrima u okviru Javnog servisa u zadnje vrijeme, stiče se utisak da se radi na uništenju Muzičke produkcije. Sinfonijski i Plesni orkestri više ne postoje, a ugrožavanjem opstanka Narodnog i Tamburaškog orkestra, u kojima je ostalo samo nekoliko članova, radi se direktno i na uništavanju našeg kulturnog blaga. Pitam se, zašto se nisu zapošljavali novi članovi u orkestrima, po odlasku starih članova u mirovinu ili odlaskom iz drugih razloga? Na to pitanje ne mogu dobiti odgovor. Možda odgovor i postoji, ali nije za javnost. Svi veći centri u regionu su sačuvali to svoje jezgro kulture, a kod nas se to, vjerovatno smišljeno, već odavno malo po malo gasi. A ima i još nešto: mislim da je Bosna i Hercegovina šampion u regionu, a i šire, po skrnavljenju svoje tradicionalne muzike. Eksploatišu sevdalinku na razne načine. Sve mi se čini, da je uzrok raznom eksperimentisanju sa sevdalinkom, prikrivanje njenog nepoznavanja. Jer sevdalinka, ona o kojoj govorimo, je nešto što se godinama sluša i uči. Lično mislim da miješanje stilova u jednom muzičkom komadu ili u jednoj pjesmi je jedna nekultura muzičara tj. aranžera. I to je u stvari ono što oblikuje ukus publike u pogrešnom smjeru. Sevdalinka neće nikada izumrijeti, samo je pitanje kojim intenzitetom i na koji način će se izvoditi. Ja se nadam ispravnim.

Da li se sevdalinka njeguje i u zemlji vašeg aktuelnog prebivališta –Austriji i na koji način?

KRILIĆ: Da, postoje kulturni centri u kojima se njeguje sevdalinka, a uvijek kada se ukaže prilika, a to budu multi-kulturni projekti, rado se odazovem i sam pozivu i pomažem mlađim generacijama.

Idemo u susret jednom velikom muzičkom događaju u Banja-Luci-Večeri banjalučkog sevdaha, koji će se, kao što je već poznato, održati 15. jula ove godine. Kako ste vi doživjeli poziv našega Sakiba Jakupovića da sudjelujete u programu te večeri, odnosno šta mislite o toj ideji?

KRILIĆ: Sakib Jakupović je moj veliki drug i prijatelj, mada u životu nismo proveli puno vremena zajedno. Nekada i nije potrebno puno da se ljudi prepoznaju. Ja sam počašćen njegovim pozivom. Sakibova ideja je za svaku pohvalu. Znam da je organizacija najteži dio posla, a ja mislim da će on to uspješno realizovati.

Jeste li nekada svirali u Banja Luci i kakve uspomene eventualno nosite iz moga i našeg grada?

KRILIĆ: Naravno da sam svirao u Banja Luci. Još kao učenik Srednje muzičke škole sam učestvovao na Republičkom takmičenju, gdje sam osvojio prvu nagradu. Poslije kao član KUD-a “Slobodan Princip Seljo”, a poslije kao estradni umjetnik. Banja Luka je veoma lijep grad i iz tog vremena nosim veoma lijepe uspomene.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (791)

vrbas-miso

Cetrnaesta vojvodjanska tolerancija24. 04 2016, Novi Sad

Poštovani,

kao što smo Vašem dežurnom uredniku (telefon 011/333-4-701) jutros u 9:41 sati javili, u Vašem listu Blic, od 24. aprila 2016 godine, u rubrici Politika, na 4. strani, u tekstu pod naslovom Svi na glasanje (autorka Zlata Đorđević), napravili ste grubu grešku i obmanuli javnost u pogledu zbirne izborne liste za Autonomnu pokrajinu Vojvodinu. Greška je tim značajnija što je pogrešna izborna lista za Skupštinu Vojvodine objavljena u upadljivom antrfileu tamno sive boje, sa žutim i belim slovima na crnoj podlozi i sa izrazito upadljivim naslovom POKRAJINSKA IZBORNA LISTA.

Lista koju ste Vi objavili sadrži samo 14 stranaka, koalicija i grupa građana, dok ih na listi za Skupštinu Vojvodine ima 15. Lista VOJVOĐANSKE TOLERANCIJE je izostavljena, što može bitno uticati na reztultate Da stvar bude još komplikovanija, lista Dosta je bilo je navedena pod rednim brojem 14, što je redni broj naše VOJVOĐANSKE TOLERANCIJE. Uzrok ove greške teško je razumeti, a još teže dobronamerno protumačiti kao omašku. Kako se radi o štampanom mediju i nije moguće promeniti već objavljeno, neophodno je da HITNO izmenite pogrešno objavljenu listu makar u Internet izdanju Vašh novina, te da objavite da je i u štampanom izdanju napravljena greška i objasnite prirodu greške.Molimo Vas da, pri tome, ispravnu listu nađete na sajtu Pokrajinske izborne komisije, što je jedino merodavno i ispravno. Tekst sa navedenom greškom je na Vašem Internet sajtu objavljen na adresi:

http://www.blic.rs/vesti/politika/srbija-glasa-otvorena-sva-biracka-mesta-rik-izbori-
proticu-u-najboljem-redu/83gpn9g,

a izgled pogrešne liste koju ste objavili dat je ispod ovog teksta, kako ne bi bilo zabune

za Izborni štab VOJVOĐANSKE TOLERANCIJE

Koalicija VOJVOĐANSKA TOLERANCIJA


 

PROTEST LISTU DANAS I ZAHTEV ZA HITNO ISPRAVLJANJE GREŠKE

Poštovani gospodine Petrović,

u dvobroju lista Danas za 23.-24. april 2016. godine, napravili ste neoprostivu omašku, koja, obzirom na broj Vaših čitalaca u Vojvodini, direktno može uticati na rezultate izbora za Skupštinu Vojvodine. Pri tome je koalicija VOJVOĐANSKA TOLERANCIJA direktno oštećena, jer je potpuno izostavljena sa liste! Na trećoj strani Vašeg lista (rubrika Politika), u tekstu pod naslovom Za mandat potrebno od 14.000 do 16.000 glasova, autorke Mirjane R. Milenković, na udarnom mestu, u antrfileu bordo boje, pod naslovom Pokrajinska izborna lista objavili ste pogrešnu zbirnu listu za Pokrajinu, na kojoj nema VOJVOĐANSKE TOLERANCIJE, koja je na zvaničnoj izbornoj listi za Pokrajinu pod rednim brojem 14.

Na pomenutoj listi koja je štampana u Danas-u, pod rednim brojem 14 je Dosta je bilo, dok broja 15 nema (na zvaničnoj listi je Radulovićeva opcija pod brojem 15). Kao čoveku koji nije od juče u novinarstvu, jasno Vam je kakva je šteta od ove grube greške, za koju želimo da verujemo da je rezultat omaške, a ne užasne namere.

Molimo Vas da ispravne podatke preuzmete sa sajta Pokrajinske izborne komisije:

http://pik.skupstinavojvodine.gov.rs/Strana?s=izborneliste&i=2016

Već danas je evidentna zabuna među našim potencijalnim glasačima – Vašim čitaocima, jer nas zovu tražeći objašnjenje za ovakvu (dez)informaciju, pošto su navikli da listu Danas veruju. Imajući u vidu ozbiljne posledice Vaše greške, insistiramo da nađete način da o ispravci obavestite javnost PRE IZBORA! Nama je jasno da tužbom Vašeg lista ne možemo na adekvatan način umanjiti štetu koja će nam zbog ove greške biti naneta na izborima, te Vas zbog toga, ali i zbog naše ukupne dobre prethodne saradnje, molimo da hitno reagujete na način koji će bar delimično eliminisati posledice ove greške.

S poštovanjem

za Izborni štab VOJVOĐANSKE TOLERANCIJE

Dr Branislava Kostić

Kontakt telefon

0631844006

 

IMAM IH I KOME TUŽITI!!!

Pa Tužilaštvo i Sud drže u ladici slučaj ubojstva strjeljanjem 28 Bošnjaka i Hrvata u Oborcima što je četničko zlodjelo genocida. Ali,  tužiću na osnovu onog što piše u naslovu na ovoj stranici – i u pismu  direktoru SIPE Perici Staniću, na osnovu dokumentacije i moga svjedočenja – jer to je moja dužnost prema istini i pravdi, prema nevinim žravama, mrtvim i živim, i to je dužnost prema meni samom kao žrtvu genocida! To je dužnost i prema državi RBiH 

***

Ibrahim HALILOVIĆ, pune adrese u Bosni i Canadi, broj telefona, dio su pisma kojeg sam već uputio direktoru SIPE i na druge adrese

Datum: 21. April 2016

SIPA  – DRŽAVNA AGENICIJA ZA ISTRAGE I ZAŠTITU BiH 

Predmet IP 40/2016339884 – Zloupotreba službene dužnosti i ovlasti od strane inspektora SIPE Melisa Fiše (ili Fise) i drugih odgovornih osoba iz SIPE u cilju moga zastrašivanja putem Intrepola – Zahtjev da se ta praksa odmah obustavi i moje ime briše iz dosijea Interpola – Najava krivične prijave protiv SIPE

Poštovani gospodine Staniću!

Dana 19. aprila/travnja 2016. posjetio me constable A. F. (policajac u civilu) iz Policije Windsor, ON, Canada, i pokazao svoj policijski bedž radi identifikacije.

StanićPonosni direktor SIPE Perica STANIĆ: Dok su ratni zločinci na slobodi po Mrkonjić'Gradu i Bosni, , SIPA zloupotrebom Inetrpola proganja mene u dalekoj Canadi kao novinara koji dokumentirano svjedoči o zločinu i zahtijeva pravdu – kako bi me zastrašila i ušutkala…

Nakon moje identifikacije, obavijestio me je kako dolazi po nalogu Interpola Canada, Ottawa, a na zahtjev Interpola BiH – SIPE – odnosno inspektora Fiše (ili Fise) Melisa.

Tražio je da mu odgovorim da li posjedujem blog na wordpress-u, da li sam u februaru prošle godine objavio povjerljivi dokument – Izjavu Ivanke Svetinović.

Odgovorio sam potvrdno. Objasnio sam o čemu se radi. Taj “confidential” (povjerljivi) dokument – izjava Ivanke Svetinović – nije nosio nikakvu oznaku tajnosti. Ne može biti službena tajna nešto što se nalazi u privatnim rukama. Zatim sam kanadskom inspektoru objasnio o čemu se radi.

Sredinom juna 1992. srpska milicija u Mrkonjić-Gradu je po naređenju srpskih vlasti na čelu sa dr. Lukom Čulićem, predsjednikom lokalnog SDS-a protupravno pohapsila nekoliko desetina građana muslimanske i katoličke vjere.

Mnoge od njih pretučeni su u garaži „Udarnika“ u Bjelajcu, zatim u Stanici milicije u Mrkonjić- Gradu, a među njima i moj rahmetli brat Muharem, civil. Brata su jakim udarcima pozlijedili na više mjesta, pa je obilno krvario. Srpski batinaši odvukli su ga na kanalizacionu šahtu da bi tu krvario – kako ne bi svojom krvlju prljao prostoriju, kako su rekli.

Brat mi je o i tome svjedočio po povratku sa logora Manjače krajem augusta 1992.

Vidjeti  na You Tube, dva dijela:

https://www.youtube.com/watch?v=nPh5YO8gtx4

https://www.youtube.com/watch?v=QFeBFQJQTI8

Uvijek je svjedočenje počinjao sa pričom o svirepom ubojstvu mirnog, tihog, poštenog uglednog sugrađanina, bogobojaznog katolika, nogometaša, pjevača u gradskom i crkvenom horu, vozača “Zadružne trgovine” – Josipa Svetinovića zvanog Baja.

Dok su čekali na ispitivanje, Josip Svetinović se nasmijao nekoj šali svojih prijatelja, baš kada je u tu prostoriju u SJB Mrkonjić-Grad ulazio Đuro Marković, komandir te Stanice milicije.

Marković se unio u lice Josipa Svetinovića – spominjući pogibiju srpskih milicionera na Barevu iznad Jajca, koje je i on, Marković, tamo poslao da granatiraju i ubijaju mještane katolike i muslimane usputnih sela Liskovica, Vlasinje i Barevo kako bi sa jedne uzvišice svim raspoloživim oružjem napadali na Jajce. (Iza sebe su ostavili tone čahura raznog kalibra.)

Ovdje imate prilog na You Tube u kojem se vide zvjerstva Markovićeve milicije, progoni, paljevinje, rušenja, te ubojstvo sjekirom civila čiji je leš bio na mjestu zločina u Vlasinju.

https://www.youtube.com/watch?v=52W53gKYuq0

Ali, obrana Jajca je Markovićeve, Čulićeve, Popovićeve, Kesićeve  četnike uhvatila pijane na spavanju. Tom prilikom je izginulo 17 pripadnika Milicije, a 12 ih zarobljeno. Tada je nastao haos u Mrkonjoću, hapšenja, odvođenja na Manjaču, mučenja, ubojstvo Josipa Svetinovića – kao djelo genocida.

Uz riječi: da mu Bog majku  (neuzubillahi, op. B.G.) “dok naši ginu, ti se smiješ!“ udario je Đuro Marković stisnutom Bajapesnicom Josipa Svetinovića po licu, raskrvavio ga i teško ozlijedio.

Ovdje možete pročitati svjedočenje o nezakonitim hapšenjima, prijetnjama ubojstvom, premlaćivanjima uhapšenih, a među njima i moga brata rahmetli Muharema Halilovića. Ime osobe koja svjedoči mi je poznato, ali štitim mu identitet jer se on i danas boji svojih batinaša i mučitelja koji su na slobodi, a mogla bi mu i SIPA nauditi:

https://ihalilovic.wordpress.com/2015/04/19/nakon-prijetnji-i-premlacivanja-pljacke-neizvjesne-noci-u-cetvorci-odvoze-nas-autobusima-u-nepoznato/

 

Muharem H.U prostorijama SJB pripadnici redovnog i rezervnog sastava milicije i isljednici su tako krvnički pretukli građanina Suada Šehovića, da su ga u WC morali nositi pridržavajući ga ispod pazuha.

IZ SJB grupa uhapšenih građana je nakon „isljeđivanja“ – premlaćivanja – prevezana autobusima u 7 km udaljeno selo Podbrdo. Smješteni su u halu klaonice – vlasništvo „Zadružne trgovine“ iz Mrkonjić-Grada.

Moj brat Muharem HALILOVIĆ prvog dana po dolasku sa Manjače u razmjeni za zarobljene milicionere Đure Markovića, dr. Luke Čulića, Nedjeljka Popovića, Nedjeljka Kesića: od stokilaša atletske građe – spao na živ kostur – u grob otišao mlad, a njegovi mučitelji  uživaju na slobodi i zadaju strah preživjelim logorašima

 

Vidjeti seriju nastavaka – moga sugrađanina, koji je prošao sav taj pakao od nezakonitog hapšenja preko tortura u Podbrdu i džehenema Manjače na mome blogu:

https://ihalilovic.wordpress.com/2015/04/27/premlacivanja-i-ubojstvo-u-klaonici-uz-muziku-i-prigusena-plava-svjetla/

Tu su nedužni fini građani bili zlostavljani tokom isljeđivanja, bolje reći iživljavanja onih koji su postali gospodari njihovih sudbina. Nekoliko uhićenika, među njima Ivica Vrbanac, direktor Konfekcije „Mladost“ i Davor Demirović, radnik Tvornice vijaka, bili su teško premlaćeni.

Josip Svetinović Baja je bio toliko izmrcvaren od silnih udaraca, da nije bio pri svijesti; stražari su ga unijeli i ubacili u hladnjaču klaonice među ostale mučenike.

U strašnim mukama, u jaucima, bolnim kricima, dok mu je tekla krv iz ušiju, nosa, očiju i usta, Josip Svetinović je izdahnuo tokom noći.

To je bio strašan šok za sve uhićenike i oni su u strahu iščekivali šta će s njima biti. (Kasnije su spresovani kao ribe, bez zraka, odvezeni u logor na Manjači u malom furgonu Konfekcije „Mladost“ gdje su ni krivi ni dužni prošli višemjesečne strašne muke, zlostavljanja, torture, izgladnjivanje, poniženja, što je također djelo genocida…)

Nakon ubojstva Josipa Svetinovića i premlaćivanja drugih građana, tog jutra u Podbrdo je došao Đuro Marković, dobro raspoložen. Ponašao se kao da ništa ne zna, a logoraši nisu smjeli ništa reći. Bio je vedar, nasmijan – da li i zbog ubojstva Josipa Svetinovića, to on zna, i da li i zbog toga što je znao da neće za to ubojstvo odgovarati! Pred komandira milicije stražari su izveli uhapšenike iz Klaonice i hladnjače.

Citat: „Rekao je da stanemo oko njega. Lice mu je bilo nasmijano. Popeo se na jedno omanje uzvišenje i počeo da nasira svoja sranja.

Tada se izdvojio Islamić – (puno ime Islam Hažbić) koji ga upita:

„Đuro, šta ćemo mi ovdje?“

Marković mu uz osmijeh odgovori:

„Ne valjaju vam imena!“ I – ode.”

Gornji citat je izvod objavljenog anonimnog svjedočenja svjedoka – civila – uhapšenika, logoraša s Manjače čije ime mi je poznato, a serija tekstova je objavljena na mome Blogu nakon smrti moga brata Muharema, kao jedna vrsta in memoriama njegovog sapatnika logoraša.

Logoraši - Manjača

Logoraši s Manjače po dolasku u Jajce krajem augusta 1092., razmjenjeni za zarobljene četnike u oružanoj akciji iznad Bareva: Josip Svetnović Baja nije ni stigao do logora, ubije je mučki u Podrbdu 16. juna 1992., a naredbodavci i ubojice zaštićeni

 

 

Ovdje se jasno zrcali krivično djelo namjernog istrebljenja ubijanjem, mučenjem, zatvaranjem u logor nevinih ljudi – ciljanih grupa – muslimana i katolika, krivih samo
zbog svojih imena.

To je kažnjivo po Krivičnom zakonu BiH, po odredbama o genocidu. Odredbe tog zakona su preuzete iz UN-ove Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Dobro bi bilo da tu konvenciju i Vi pročitate, gospodine direktore SIPE! Evo – klik i tu ste!
http://www.preventgenocide.org/ba/pravnadefinicijagenocida.htm

mirzin dnevnik, 1 strana, detalj, vraćanje sa ljuše

Dnevnički zapis nastao moga sina Mirze po izlasku iz kućnog prtvora gdje je uz svoju mamu Hajru i sestru Almu te još devetero žena i djece držan kao talac, imao je tada  11 godina; i Alma i Mirza su tada preko noći postali odrasli ljudi . Ubojstvo finog građanina Muradifa Hažbića zvanog Rođeni, na njegovom kućnom pragu – i pojeo vuk magarca. Bilo nekakvo suđenje, i niko nije kriv

osebnu pažnju obratite Diskusiju –  pravna tumačenje paragrafa te Konvecije, među kojima je i ovo: Citat:“Fraza “potpuno ili djelimično” (uništenje ciljane grupe) je važna. Počinioci ne moraju imati namjeru da unište cijelu grupu.i uništenje samo jednog dijela grupe (takvog kao što su njeni obrazovani pripadnici ili pripadnici koji žive u istoj regiji) je također genocid. Mnogi odgovorni zahtijevaju namjeru da se uništi priličan broj pripadnika grupe – masovno ubistvo. Ali pojedinac zločinac može biti kriv za genocid čak i ako ubije samo jednu osobu, sve dok zna da učestvuje u VELIKOM PLANU za uništenje grupe.”  Iz ovog proizilati das u svi koji su odgvovorni u Mrkonjić-Gradu za nezakonito hapšenje, premlaćivanje, nanošenje tjelesnih povreda, ubijstvo Josipa Svetnovića, mučenje moga brata Muharema, zatočenje, torturu I izgladnjivanje u logoru Manjača bili upoznati sa VELIKIM PLANOM uništenja muslimana – a ovdje i katolika – što je djelo genocida.  Komandir Stanice milicije je to i potvrdio riječima upućenim uhapšenim građanima nakon ubojstva Josipa Svetnovića. Citat: Đuro Marković: „Ne valjaju vam imena!“

Poštovani direktore SIPE!

Sve te stvari oko hapšenja nevinih ljudi, mojih sugrađana, hapšenje i zatočenje moje obitelji i još devet civila koji su u mom stanu dva mjeseca držani pod oružanom stražom kao taoci, uz stalno gostovanje tzv. Srpskih „ekstrema“ koji su moju čeljad strašili – da bi bili razmijenjeni za zarobljenu srpsku miliciju na Barevu 23. augusta 1992., zatim strijeljanje 28 građana Mrkonji-Grada u Oborcima kod Donjeg Vakufa od strane srpske vojske, kao i svjedočenje jedinog preživjelog Mehmeda Heremića – objavljivao sam odmah po saznanju, od 1992. do danas, na TV, novinama…  Mnogi moji novinarski radovi – su dostupni na

internetu – You Tube, mome Blogu, Facebooku. To sam rekao i kanadskom policajcu uz ponovljenu napomenu da ću to činiti sve dok krivci ne budu kažnjeni.Ko god je zainteresiran, ustupio bih mu te dokumente – bilo haaškom Tribunalu, Tužilaštvu BiH, SIPI. Ni jedan od tih objavljenih priloga niko nije demantirao. Ni jedan nije nosio oznaku tajnosti. Pa i da jeste!

Ivanka Svetinovic

Ivanka SVETNOVIĆ – dvije duge godine u potrazi za službanim objašnjenjem o sudbini njena muža Josipa, 24 godine čekanja na kaznu odgovornim – koji su pokušali sakriti istinu, pa do danas ostali zaštićeni. Ivankinu izjavu o tome SIPA smatra službenom tajnom, mada to nije nikakva tajna čim je u posjedu privatne osobe, a nije ni nosila oznaku bilo kakve tajne. SIPA želi ušutkati i Ivanku, ali i novinara koji traga za istinom, pa zloupotrebljava  službene ovlasti i Interpol

Ivanka Svetinović je od juna 1992. do juna 1994. uzaludno tragala za svojim mužem Josipom nastojeći od službenih organa – SJB u Mrkonjić-Gradu – saznati službenu verziju  gdje joj je muž i kakva ga je sudbina zadesila.

Vlast SDS-a na čelu sa dr. Lukom Čulićem – načelnik SJB Nedjeljko Popović, visoki policijski dužnosnik RS Nedjeljko Kesić koji ima kuću u Mrkonjiću, a bio je nekad radnik te Stanice i bio je vrlo upućen u sve njene poslove i tada – svi su oni svjesno obmanjivali gospođu Svetinović; glumili su kako pojma nemaju šta se s njenim mužem dogodilo i pravili je budalom. Lagali su, a laži, prikrivanje teškog zločina, ovjeravali potpisom i pečatom, da bi do danas ostali nekažnjeni. SIPA ima prećeg posla, ona proganja mene kao novinara koji pišem o tome! Sramota! Apsurd!

Baja, I

Svjim potpisom i služebenim pečatom načelnik SJB Nedjeljko Popović prikriva zločin – ubojstvo Josipa Svetnovića Baje.

28. augusta 1992., dva i po mjeseca po ubojstvu Josipa Svetinovića, tadašnji načelnik SJB Nedjeljko Popović je na traženje supruge ubijenog Ivanke izdao potvrdu u kojoj – svojim potpisom i pečatom SJB Mrkonjić-Grad – svjesno obmanjuje suprugu i obitelj ubijenog skrivajući zločin ubojstva. (Zahmetile, pročitati gornju potvrdu!)

U potvrdi – pismu koje šalje direktoru “Zadružne trgovine,” načelnik SJB Nedjeljko Popović vlastoručnim potpisom i pečatom SJB Mrkonjić-Grad tvrdi da je Josip Svetinović uhapšen, te traži od direktora Zadružne trgovine da mu se opravda nepravovremeni povratak sa odmora na posao.

IMG_4049

Dr. Luka ČULIĆ – gospodar života i smrti u općini Mrkonji-Grad, predsjednik lokalnog vladajućeg SDS-a. Savršen, nekažnjen zločin; sve civile muslimane i katolike, kao i neposlušne pravoslavce držao je u strahu. Muslimane i katolike  je protjerao, dio populacije poslao na logor Manjaču, dio na radnu obavezu – kulk – na kopanje rovova, dio na prinudni rad na izgradnji vodovoda do svoga  rodnog sela Trijebova, pa mu i spomen ploču podigli. Dobio je i zahvalnicu od Slobodana miloševića za uplaćenih 7.000 američkih dolara  na ime zajma u Srbiji, kojeg je pojela maca. Sa posla otpuštene muslimanske i katolkinje, Čulić je mislio poniziti obavezom da čiste kanalizaciju, metu čaršiju, ali one su to podnijele jer su ljudska bića, a taj dr. Čulić je četnički sin, seljačina monstrum koji je kao i dr. Mengele odbacio  Hopokratovu zakletvu humanizmu, i postao šejtan.  Nedužne ljude otpremio na Manjaču, na putu je ubijen nevini građanin Josip Svetnović Baja, većina mučena, preživjela traume. Muharem Halilović mlad ode pod zemlju, Kemal Kaharević Španac – također mlad u grob – ponajviše zbog uboja koje je dobio u Podbrdu i na Manjači. Dr. Čilić je danas ugledna ličnost u gradu. Može se vidjeti kako šeta i zastajkuje da bi se pozdravio sa  obožavaocima. 28.robova dr. Čulića strijeljano na bigajri hak nakon višegodišnjeg prinudnog rada; dr. Čulić je u međuvremenu obnovio spomenik Kralju Petru na otetom vakufskom zemljištu, u blizini porušene džamije, najstarijeg gradskog objekta. Srušene su i katoličke crkve,  džamije, osim one u Baljvinama. U susretu sa biskupom Banjačučkim Komaricom  dr. Čulić mu je rekao kako srpski vojnici vrše na njega pritisak da ukloni ruševine spaljene katoličke crkve. Za početak  – naredio je da se ukloni ograda oko crkve i ona je odnesena u krug “Gradnje.”  Dom za ljudska prava BiH je zaključio  da je RS uskratila Islamskoj zajednici slobodu religije, uskratila pravo na mirno uživanju posjeda, te uskratila pravo na slobodu vjeroispovijesti – te da su srpske vlasti u Mrkonjić-Gradu zabranile obnovu Kizlaragine džamije koju su u tri navrata minirale i poravnale teren na kojem je 400 godina stajala, te ga pretvorile u parking plac i odlaglište smeća.  Sve su to dokazi genocida – ali SIPA ne dira dr. Čulića i njegove suradnike koji su odgovorni za to.

Komarica i dr. Čulić – vidjeti klikom na donji link:

http://www.hic.hr/books/indefence/df147.htm

vcm_s_kf_repr_604x413

Suad LEPIR, autor ratnog Dnevnika Mrkonjić-Grada – i on je rahmetlija, a koliko je za to kriva vlast dr. Luke Čulića, može se dijelom saznatii na stranicama tog neobjavljenog rukopisa koji je u mom posjedu. Izvodi iz “Dnevnika” mogu se naći u arhivi ovog Bloga 

“Bila nam je određena trasa i dužina koliko je dnevno ko trebao iskopati. Svaki od nas je morao iskopati 8 metara kanala, iskopati zemlju i kamenje u dubini metar i dvadeset centi, širine kanala oko pola metra…. Kada se sjetiš da radiš bez plaće posao nalik na prisilni rad, samo što nisi svezan, a čuva nas naoružana policija – ispada sasvim isto kao i da si svezan… –

(Suad Lepir u svojim ratnim dnevničkim zapisima) I ovo je dokaz genocida!

Presuda Doma za ljudska prava protv SO-e Mrkonjić-Grad zbog rušenja džamija, zabrane ispovjedanja vjere, te namirivanja pričinjene štete

http://www.worldcourts.com/hrcbih/eng/decisions/CH01_7701_Islamic_Community.pdf

mehmed-heremic-oborci

Nakon mjesec i po dana od genocida nad Bošnjacima i Hrvatima u Oborcima, krajemom okotobra 1992. jedini preživjeli Mehmed Heremić svjedoči u Zenici u kameru, gušeći se u suzama; “I sada kao da vidim te strašne slike kako ih odvode. Čini mi se da se čitavog života neću osloboditi tih slika i zvukova… Ubijen mi je brat, ubijeni rođaci,  komšije, pa ponekad poželim da sam i ja s njima.” Pravde ni za lijeka

Budući da je dr. Luka Čulić, kao predsjednik SDS-a bio gospodar života i smrti na području Općine Mrkonji-Grad, budući da su naredbe SDS-a izvršavali i policijski i vojni i građanski organi, jasno je da su oni naredili hapšenje nevinih ljudi, i da su odgovorni za sve nezakonite poslove, njihovo isljeđivanje i premlaćivanje, te ubojstvo Josipa Svetinovića Baje, kao i zatočenje na Manjači ili držanje talaca u mome stanu.

Ovdje je moj prilog o jednom nedužnom građaninu pretučenom u hali „Angroprometa“ Jajce kod Jezera, pa da se uvjerite – ako već niste htjeli ili imali priliku – kako izgleda „rad“ četničkih batinaša.

https://www.youtube.com/watch?v=CXqMPpdB-sw

Odmah po ubojstvu Josipa Svetinovića oni su bez ikakve sumnje znali ili morali znati ko su počinitelji ubojstva Josipa Svetinovića. Oni su i naredili da se tijelo Josipa Svetinovića pokopa u odjeći kou je nosio kao civil.

IMG_8290

Spomen ploča na mezaru u Obiocima – pravda za pobijene probrane fine građane ni na vidiku, iako iz Tužilaštva i Suda BiH godinama stižu lažna obećanja; nalogodavci i izvršitelji tog genocidnog zlodjela – na slobodi, možda i u inistranstvu, ali njih SIPA nije još privela ni uz pomoć Interpola… Na spomeniku fali riječ PRAVDA. Bez pravde nema ni oprosta, ni pomirenja, a zaborava nikad

Spisak uhićenika, kao i spiskove čuvara su pravila baš gore spomenuta lica.

Te osobe znaju koga su odredili za koji posao – čuvare, batinaše, “isljednike” – mučitelje – koji su uz jaku muziku i prigušena svjetla izvodili jednog po jednog zatvorenika u tukli ih, nekima prinoseći nož pod grlo u Klaonici u Podbrdu.

Umjesto da ih SIPA  pohapsi, SIPA putem Interpola isljeđuje mene i to 24 godine poslije zločina o kojem se znaju sve pojedinosti i nema nikakvih tajni.

Što te činjenice o ratnom zločinu nisu po volji SIPI, pa mene isljeđuje putem Interpola da bi me zastrašila i kompromitirala, to SIPA zna i jednoga dana će morati odgovoriti nama poreskim obveznicima zašto to radi.

SIPA zamjenjuje teze – pa pokušava zastrašiti mene kao novinara umjesto da mi se zahvali što sam uradio dosta posla koji je SIPA bila dužna davno uraditi – jer je plaćena za to...

SIPA straši vuka janjećom kožicom.

U komnustičko doba bio sam po nalogu tajnih službi na osnovu njihovih falsifikata zatvaran u Crnu kuću u Banjoj Luci, istraživala me UDBA, komiteti i SUBNOR-i u kojima su sjedjeli četnici. Zabranjivali su mi raditi za TV Sarajevo na području Mrkonjića i Šipova. Zatvarala me i srpska milicija ni krova ni dužna, rezervisti prijetili ubojstvom, uznemiravan sam telefonom, pozivan na više informativnih razgovora u SJB, prvo je neki Laketa htio pobiti moju obitelj, ali je nije našao u stanu, pa ga je demolirao i prijetio da če osvetiti brata (kojeg je Đuro Marković poslao u zločin u Liskovicu, Vlasinje, Barevo i Jajce).Obitelj je kasnije uhapšena u Rambo stilu oružanoj akciji u kući moje sestre gdje se skrivala, pa je držana kao talac zbog zarobljneih četnika na Barevu, a da ja u Jajcu nisam znao jesu li živi, kao i moj otac i majka, i ostala famlija i rodbina, sugrađani…  Nikad, nikad, nisam – niti hoću odustati od istine. To ponovio i canadskom isljedniku kojeg ste mi preko Intrepola poslali na kućna vrata.

oborci

28 strijeljanih građana Mrkonjić-Grada, Varcar Vakufa – među mislimanima susjedi, i nevina braća u patnji – katolici – pokošeni četničkim rafalom, izmaskrirani. Niko od nalogodavaca i ubojica nije kažnjen ni nakon dvadeset godina… Posjedujem fotografije masakrairanih, ali toliko su užasne da nisu za pokazivanje, ito kao ni video kaseta koju posjedujem, a kakva se nalazi u Sudu ili Tužilaštvu BiH. Moju ću kasetu digitalizirati i tako spaisti od propadanja…

Možda ste imali na umu kako je sada u modi dreka na islamski terorizam u Bosni koji i Vi izmišljate i dižete dreku na njega dok četničke gorde prijete novim genocidom,a  Vi to ne vidite. Mislite kako će Interpol nasjesti na tu podvalu, pa će me na mig SIPE ako ne uhapsiti, a onda kao muslimana držati u svojoj evidneciji.

U isto vrijeme,  SIPA ne hvata desetine hiljada manjih i većih četničkih terorista – od kojih nema gorih na svijetu; oni su počinili genocid, a nagrađeni su državom. U toj grupi su i teroristi iz Mrkonjića na čelu sa dr. Lukom Čulićem, gospodarem života i smrti, Nedjeljkom Kesićem, Đurom Markovićem i drugim.

IMG_8315

Na mezaru ubijenog sina u Obocima, civila, finog građanina, majka plače…

Ako SIPA nije postojala za vrijeme srpske okupacije Mrkonjić-Grada od 1992 – 1995. onda je bila dužna uraditi to poslije rata.

SIPA je razgovor sa Ivankom Svetinović, udovicom ubijenog Josipa obavila tek. 7. oktobra/listopada 2005. – deset godina poslije rata, 13 godina po ubojstvu njena muža.

Svoj iskaz je dala SIPI u PU u Glamoču. U Mrkonjić nije htjela ili nije smjela. Njena izjava nije nikakva tajna.

Ona za ubojstvo svoga muža saznala nakon što se iselila iz Mrkonjića u Hrvatsku sredinom 1994., tojest, dvije godine kasnije. Prethodno se morala odreći svoje imovine u korist tzv. RS. Logoraši koji su bili na Manjači, čak i rođaci, nisu joj smjeli reći istinu jer su bili u strahu za živote. Mnogi ne žele ni danas o tome svjedočiti, ali istina se ne može sakriti.

vlasinje, ubojstvo

Milicija komndira SM Dragana Markovića ubila je sjekirom dvojicu staraca iz Liskovice čija sam tijela snimio u Vlasinju poslije izgibije tih zlikavaca dr. Čulića. Niko nije odgovarao,  ni haman 24 godine poslije strašnog zločina, progona stanovništva i pljačke imovine, rušenja bogomolja; svjdok sam da su u jajačkom zatvoru Markovićevi i Čulićevi zarobljeni junaci na Barevu – tretirani na human način i da je povrijeđenim pružena sva potrebna  medicinska njega u Medicinskom centru u Jajcu; Video kasetu da su živi i zdravi – snimo sam lično  i preko Mladena Arežine poslao u Mrkonjić gdje  je isto veče objavljena na tamošnjoj TV. O svojoj zatočenoj  obitelji koja je bila talac za te četnike –  nisam ništa pouzdano znao do dolaska Arežine u Jajce…

Kada je u Zagrebu Ivankin rođak rekao da je njen muž Josip Svetinović Baja ubijen u Podbrdu 16. juna/lipnja 1992. Rođak je to saznao dvije godine ranije – 5. septembra 1992. iz zagrebačkog „Večernjeg lista.“ Opširnu foto-reportažu o dolasku 28 logoraša s Manjače i nekoliko stotina civila iz Mrkonjić-Grada u razmjeni za 12 zarobljenih četnika na Barevu koji su u humanim uslovima dočekali razmjenu – ja sam objavio. Objavljen je i prilog na TV Jajce, kasnije i na YouTube. U svim tim prilozima objavio sam svjedočenje moga brata Muharema o ubojstvu Josipa Svetinovića Baje. Već sam Vam kopirao link – klik – i evo ga – važno svjedočenje za SIPU! Pošto se zločini ubojstva nedužnog čovjeka civila Josipa Svetinovića, kao i strijeljanje 28 građana muslimana i katolika u Oborcima još ne procesuiraju, a i pored moga javnog inzistiranja na tome, te pisanja bezbrojnih pisama Goranu Salihoviću, sutkinji Terzić, kao i višegodišnjih bezuspješnih pokušaja obitelji pobijenih da Pravda najzad stigne sve odgovorne, napisao sam nove tekstove na Blogu, te objavio nove video snimke na YouTube. Takve priloge sam u većem broju objavljivao poslije prerane smrti moga brata Muharema polovinom januara 2015. Možete ih naći na mom Blogu, arhiva januar – februar – mart, 2015. Uz malo zahmeta – volje!

Za preranu smrt moga brata odgovorna su gore navedena lica i batinaši s Manjače. Moj brat je umro u 52-goj godini života zbog duhovnih i fizičkih povreda i trauma izazvanih nakon nezakonitog hapšenja, držanja u logoru i premlaćivanja od kojih se nikada nije oporavio. Ali nikada nije htio prešutiti zločin.  Zarekao sam se i živom i mrtvom bratu da ću se boriti za pravdu kako bi njegovi mučitelji bili kažnjeni. Zarekao sam se i onim mojim sugrađanima koje su četnici strijeljali kao svoje roblje na radnoj obavezi pred bježaniju iz Oboraca sredinom seprembra 1995.

https://www.youtube.com/watch?v=GYZV-zco3yY

https://www.youtube.com/watch?v=GlvA-aFvWsI

lograš iz Donjeg Šipova

Logoraš iz Šipova po dolasku sa Manjače u Jajce: Pretučen u Bosanskoj Gradišci, Kuli kod Mrkonjića, na Manjači. CIVIL. Dr. Kučara je konstatirao po pregledu i ovog logoraša kako je tepko pretučen, kako mokri krv, jer su batinaši tukli po mjestima gdje je najtanje i gdje najviše boli. Neki od batinaša s Manjače ubijali su muslimanke po Banjoj Luci i poslije rata…

Nakon bratove smrti, saznao sam od jednog bivšeg logoraša Manjače i svjedoka ubojstva Josipa Svetnovića, da mu je Krunoslav Svetinović javio da je SIPA uhapsila sedam osoba koji se dovode u vezu sa ubojstvom Josipa Svetinovića. Bilo mi je drago, ali nisam vjerovao ni nakon što mi je to potvrdio i Krunoslav Svetinović, sin ubijenog Josipa. Nisam to uzeo novo za gotovo, pa sam pisao Portparolu SIPE Kristini Jozić koja mi je ubrzo odgovorila da nije bilo hapšenja.

Nakon toga, Krunoslav Svetinović mi je pisao da će objaviti sve dokumente s kojima raspolaže o ubojstvu svoga oca Josipa. On mi je poslao izjavu svoje majke Ivanke koju je dala SIPI i ja sam objavio faksimil na svome Blogu i na internetu, u februaru prošle godine.

Kada sam objavio priloge, Krunoslav je bio jako zadovoljan. Malo kasnije mi poručuje da ništa više ne objavljujem jer je policija – SIPA – dolazila na vrata njegove sestre, kćerke ubijenog Josipa, i raspitivala se ko mi je dao dokumente. Krunoslav Svetinović mi je potom pisao da je njega strah SIPE, (iako živi u R Hrvatskoj.)

baja III

Odjeća i lobanja ubijenog Josipa Svetnovića Baje: nakon nekoliko godina njegovi posmrni oostaci su eksumirani i razmijenjeni uz pomoć PU Livno uz dosta muke i troška njegove obitelji, pa je nakon obdukcije u Splitu, najzad sahranjen i našao svoj smiraj. Za sada su i njegove ubojice rahat

Znači, SIPA je odmah po objavljivanju na mome Blogu da sam objavio faksimil i tekstualne dijelove te izjave – također i Facebooku. Što me sada preko Interpola ganja – to samo slijepci kod očiju u SIPI znaju.

SIPA je prije nego je otišla zastrašivati kćerku ubijenog Josipa Svetinovića znala da mi niko iz te Agencije nije ustupio izjavu njene majke, pa su odmah mogli, bez puno umnog naprezanja,  zaključiti da mi je izjavu dao neko od obitelji ubijenog.

To su mogli zaključiti i po ostalim dokumentima koje sam objavio, a posebno na osnovu obdukcionog nalaza vještaka u Bolnici u Splitu koje je obavljeno na zahtjev obitelji ubijenog. Medicinski stručni nalaz je potvrdio da se radi o nasilnoj smrti – ubojstvu.

Umjesto da se SIPA odmah obrati meni za sve potrebne informacije, ta Agenicija se tek 14 mjeseci po objavljivanju mojih tekstova – raspituje o meni preko svjetskog Interpola!

Da li je to na nečiji mig?

baja IVDa li SIPA hoće da me prestraši i obeshrabri u traganju za istinom. Da li SIPA ovakvim gestom pokušaja zastršivanja starog vuka janjećom kožom, suučestvuje u prikrivanju ratnog zločina – odgovor znate Vi, poštovani direktore SIPE, a znamo i mi, žrtve.

baja V

U izvješću o uroku smrti stoji – “žrtva rata”  Greška. Rata nije bilo tada u Mrkonjiću, bila je samo zloglasna zločinačka vlast dr. Luke ČULIĆA, srpska – četnička vojska i milicija – rezervisti koji su počinili ratni zločin genocida u Mrkonić-Gradu i selima Vlasinju, Liskovici, Majdanu – pa ću ih uskoro tužiti za to – dokaza je mnogo, živih svjedoka – ima još i niko ih neće moći ušutkati. To je genocid, po paragrafima UN Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, bez obzira šta teledirigovani Tribunal u Haagu rekao

Mogao je inspektor Fišo ili Fiso pitati i Kristinu Jozić u SIPI za moju e-mail adresu. Mogao je i sam poslati komentar na moj tekst, s molbom da mu se javim. Ali – nije. On zna zašto.

Umjesto da se pozabavio slučajem starim 24 godine ubojstva nevinog građanina, Fišo i SIPA pokušavaju kao đoja saznati gdje sam, jesam li, ili nisam objavio „povjerljivu – tajnu“ (confidantal!) izjavu Ivanke Svetinović, ko mi je i kako doturio i tome slično, pa angažira Interpol!!!

SIPA i policija znaju da posjedujem svoju adresu u Mrkonjić-Gradu, da sam svake godine tamo po najmanje četiri mjeseca.

Umjesto da stupi u kulturan kontakt sa mnom da bi razjasnili eventualne nesporazume, SIPA me preko Interpola tretira kao najvećeg ratnog zločinca i kriminalca, upire prstom na me kao muslimana mogućeg teroristu koji objavljuje tajne policijske dokumente. SIPA time namjerno pokušava baciti ljagu na moje časno i neokaljano ime i to pitanjima koje ne bi ni laik postavio, a kamoli jedan inspektor SIPE, i k tomu šef njenog regionalnog biroa i još tražio pomoć svjetskog Intrepola! Ne bi to možda Fišo ni radio, jer spavao je 14 mjeseci i 20 godina, a možda nije ni ovlašten za to – da mu neko viši nije izdao naređenje. Vi?

Kada sam sve to ispričao inspektoru Fantelli, koji me kao policajac u službi Interpola ispitivao uljudno, kulturno i profesionalno – on se zaprepastio. Nije mogao shvatiti da je takvo što moguće.

Smatram da to što SIPA radi sa mnom, a ne radi na rasvjetljavanju rasvijetljenog predmeta ubojstva Josipa Svetinovića – zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja, ali i prikrivanje zločina i ratnih zločinaca.

Stoga ću krivično goniti inspektora Fišu i SIPU za to kod nadležnog Tužilaštva i Suda u BiH, a oni će, nadam se navesti ime nadređenog koji je sve to smislio.

IMG_8290SIPA će morati objasniti zašto ne hapsi Đuru Markovića, komandira Stanice milicije, kao i one koji su poput Nedjeljka Popovića, dr. Luke Čulića i Nedjeljka Kesića i drugih spomenutih u mojim javnim napisima jer su krivi za ratni zločin – genocid zato što su hapsili nedužne ljude, pa i moju obitelj držali u kućnom pritvoru. Moraće odgovoriti i zašto ne progoni one koji su skrivali krivična djela i koji skrivaju tragove svojih zlodjela, a ostali su nedodirljivi.

Ako se Nedjeljko Kesić izvukao za Korićanske stijene – za što je kao visoki dužnosnik tajne policije RS morao znati i poduzeti sve da bi spriječio strijeljanje oko 200 građana – moraće jednoga dana odgovarati za prikrivanje zločina ubojstva Josipa Svetinovića Baje.

Očito je da Vaša Agencija nosi krivo ime.

Ona radi suprotan posao od onog za kojeg je i ja plaćam kao uredan poreski obveznik u Bosni.

Tako su ubojice zaštićene, a nedužni ljudi uznemiravani i zastrašivani; kao novinar pišem šta su drugi činili na osnovu dokumenata i validnih svjedočenja,  a SIPA ne radi svoj posao, a trebala bi.

Treba li da očekujem u Bosni maskirane specijalce SIPE naoružane sa dugim cijevima, na mojim kućnim vratima kako bi me uhapsili, ako ne budem već uhapšen ovdje kao kanadski državljanin i isporučen u BiH.

Bujrum! Eto mene početkom juna, kartu sam već kupio prije Nove godine, malo poslije nakon što sam se vratio iz Bosne iz koje su me 1992. otjerali baš oni koji su ubili Josipa Svetinovića i u grob poslali moga brata Muharema, a koji su i danas prijetnja i meni i drugima. Malo koji se logoraš i mučenik usudi i danas pisnuti o tome šta je ni kriv ni dužan doživio. Kolika je zasluga SIPE za taj strah, prosudite sami gospodine direktore, ako ste u stanju staviti se makar imaginarno u njihovu kožu.

Ni Vi, niti iko drugi, neka slučajno ne pomisli da ću odustati od pravde, a ako mi se nešto dogodi, i moja obitelj i prijatelji i javnost će znati da ste za to odgovorni i Vi gospodine Staniću! To sam rekao i canadskom inspektoru. I, nemojte ni slučajno pomisliti da Vam se ovim dokumentiranim psimo pravdam; svaka moja napisana riječ, podstrti dokumenti, vedeo prilozi,  su optužbe na račun SIPE. Pismo će biti dostupno javnosti.

Ima isuviše svjedoka ratnih zločina i genocida, koje SIPA nikada neće uspjeti ušutkati. Pokušaj da se mene ušutka zloupotrebom Interpola – jalov je posao, gospodine Staniću! Tamo gdje ja stanem, nastaviće moja djeca, jer jabuka ne pada daleko od stabla.

Hvala na pažnji!

Ibrahim Halilović, bivši novinar – reporter TV Sarajevo, slobodni novinar, bloger

(Grafička oprema pisma – i prilozi – I. Halilović)

Izvor: https://ihalilovic.wordpress.com/2016/04/22/tuzicu-sipinog-isnpektora-fisu-za-zloupotrebu-polozaja-i-ovlasti-i-uznemiravanje-putem-intrepola-kao-i-ometanje-pravde/

ISTINSKI VJERNICI ĆE SE RADOVATI, ALI RADOST ĆE IM BATALITI ČETNIČKE UZVANICE I NJIHOVE DODVORICE

Hadži Bedrudin Gušić nazvao je svečanost otvaranja obnovljene džamije Ferhadije balom vampira, uz ogradu da pod tim pojmom misli na one kojima nije mjesto na tom važnom vjerskom skupu, a ne na istinske vjernike i čestite građane.

vrbas-miso

  • Oni  će se radovati da je najzad, poslije toliko prepreka i ometanja, najljepša banjalučka džamija, ponos ne samo Šehera na Vrbasu, nacionalni spomenik islamske kulture – ponovo na svom mjestu, na radost istinskih vjernika ma kojoj religiji pripadali, a posebno na radost muslimana – kaže.

Hadži Bedrudin Gušić nije pozvan na otvaranje Ferhadije džamije, što on smatra kao počašću – jer i nije mu mjesto na tom političkom balu vampira.

Islamska zajednica je na otvaranje Ferhadije pored časnih i uglednih gostiju pozvala i one koji se nikada tu ne bi smijeli pojavit jer su predstavnici one fašističke barbarske i zočinačke genocidne politike koje ne samo srušila Ferhadiju, nego je i na svaki drugi način nastojala onemogućiti njenu obnovu. Odbor za obnovu (u kojem se nije našao Bedrudin Gušić) bio je suočen sa opstrukcijama i političkim i adminitrativnim kako bi se onemogućila obnova Ferhadije.

Bivši mali gradonačelnik – a veliki primitivac i  seljačina, četnik  – Umičević je izjavljivao kako je izgradnja Ferhadije „prst u oko srpskom narodu.“

Novkomponirani povjesničari i muzeolozi, arheolozi i sveznalice kada je u pitanju kako nešto slagati –  lansirali su laž kako se na mjestu srušene Ferhadije nalaze temelji nekog starinskog kultnog hrama, pa, biva, ne bi bilo nikako dobro te vrijedne arheološke ostatke poklopiti Ferhadijom.

Pod političarskom dirigentskom palicom poslušna administracija je godinama odbijala izdati građevinsku dozvolu za obnovu Ferhadije.

Banjalučki politički moćnici su nudili neku drugu lokaciju za izgradnju džamije, samo neka Ferhadija  nije na mjestu gdje je četiri stotine godina ponosno stajala i resila Šeher dok je srpski barbari nisu digli u zrak.

I Dodik je upamćen po srbovanju i barbarizmu glede obnove Ferhaidje. Izjavljivao je da Ferhadiju treba srušiti ako počne njena obnova bez odobrenja.

JefremNa pitanje holandskih novinara zašto je srušena Ferhadija, kome je smetala, vladika banjalučki tadašnji i sadašnji Jefrem je rekao „da je bila na pogrešnom mestu.“

Dodik i Jefrem su obeveseli Islamsku zajednicu, a posebno muftiju Banjalučkog Osmana Kozlića  kako će i ta dvojica četnika biti nazočni svečanom otvorenju džamije Ferhadije.

Šta više, Dodik će biti počašćen da održi i govor na otvorenju, a možda će i Jefrem koju prozboriti, moguće i u smislu „osveštenja Hrama Božjeg Veradije.“  Ovakva kakva je, Islamska zajednica koja se ne drži Božjih zakona kako je muslimanima zabranjeno prijateljovati s onima koji ih iz kuća izgone, ubijaju i ruše im bogomolje, možda će ponuditi Dodiku ili Jefrermu da budu kumovi novosagrađene džamije.  Ta ulema na čelu sa Kavazovićem kao i političari navikavaju nas na poniženja, na rezultate genocida i nepravdu.

Možda nas Islamska zajendica zajedno sa tuv. Bošnjačkim političarima misli obmanuti i kako su i Jefrem i Dodik došli tobe.

Ne!

Bulevar rmOni su bili i ostali četnici, fašisti, oni i danas slijede onu politiku genocida i urbicida koju je vodio haški osuđenik za genocid Radovan Karadžić koji, da li zbog otvaranja Ferhadije, traži da ga puste na uvjetnu slobodu. Ako su mogli pozvati Dodika, Jefrema i vojvodu Vučića, da li bi bilo iznenađenje da pozovu i Karadžića.

Priliku da srbuje dobiće i četnički vojvoda Aleksandar Vučić, koji če možda pred džamijom izuti svoje , pa po izlasku obuti Muftijine mestve ili kaljače.Tako bi praktično mogao ostvariti onu svoju poruku iz Mostara kako bi bilo dobro – da Bošnjaci obuju srpske opanke, a Srbi muslimanske cipele, ili mestve.

Nije spomenuo šubare i „vesove”. Šubare bi zbilja mnogima dobro pristajale, onim munaficima koji se kunu u Allaha dž. š. a izdaju i Din i državu, žive i mrtve žrtve genocida.

Moguće je da će Vučić u novom četničkom svečanom ruhu nazvati muslimane srpskom braćom, u člijem je istrebljenju i sam učestvovao, a nije odustao, ma kako se pretvarao. Muslimane odavno uspavljuju istim lažima kao i pred zadnji genocid.

Na tom balu vampira govoriće i četnički vojvoda Vučić i drugi uzvanici, među njima i Bakir Izetbegović.

Biće to prilika za još jednu amnestiju barbarizma, genocida, progona Banjalučana, ubijanja, rušenja njihovih bogomolja i posrbljavanja grada. Bakir je u ime svih muslimana Bošnjaka  dao garancije za opstanak genocidnog zlodjela RS.  On je doveo Vučića na mjesto genocida u Srebrenici, on ga je tuđom rukom zakitio Cvijetom Srebrenice. Biće to prilika da taj maunafik i prevarant uknjiži također jeftine političke poene pričama o suživotu, mirenju, dobrom komšilku, toleranciji… Zaboraviće pravdu, jer se on pravde davno odrekao u korist Velike Srbije.

Govoriće i Reis Kavazović i muftija Banjalučki Kozlić. Obojica će biti ushihćeni prisustvom uglednih četnika na otvoru vjerskog objekta kojeg je srušila njihova politika, kao i drugih uzvanica, poput turskih visokih zvanica, američke ambasade i drugih koji su također amnestirali genocid i urbicid – pa i doniranjem za obnovu Ferhadije, umjesto da račun plate oni koju su je srušili.

I Kavazović i Kozlić su dovano zaboravili i Srebrenicu i Bratunac, i Zvornik i Foču, a i Tomašicu, a moj Varcar da ne spominjem; oni se i ne sjećaju svoje ljetošnje fetve o genocidu u Srebrenici koja bi mogla nositi i naslov Genocid u Banjoj Luci i  čitavoj RBiH, uz seperat o rušenju muslimanskih bogomolja. Fetva ne bi imala nikakvo pravno niti obavezujuće značenje, jer oni su barbarima oprostili; za njih su oni uvaženi i dragi gosti, koji svojim četničkim prisustvom uveličavaju svečanost, što je apsurd i podvala.

Biće to zaista bal vampira, onih koji su rušili bogomolje da bi gradili duhovne zidove među komšijama i susjedima raznih vjera, da bi zadojili mržnjom  mlade generacije, a žrtve navikli na nepravdu poslije genocida kojeg poriču.

Zato je dobro da hadži Bedrudin Gušić nije među njima jer bi izgubio abdest i jer se ne bi osjećao ugodno među četnicima i njihovim muslimanskim slugama, izdajnicima dina i države.

Jer, Bedrudin Gušić je uz muftiju Banjalučkog r. Ibrahima ef. Halilovića bio u najteže vrijeme četničke okupacije Banje Luke i rušenja svih njenih džamija – na čelu Islamske zajednice. On je snimo ostatke rušenja džamija, on je pomogao da istina o barbarima i barbarizmu dopre u svijet, ali ne i u Sarajevo koje barbare smatra najvažnijim gostima na otvaranju Ferhadije.

ferhadija - r1On je sa rahmetli  Muftijom i gospođom Husedžinović u suzama skupljao vrijedne fragmente na ruševinama Ferhadije kako ih komunalci ne bi uništili na deponijama za smeće. On je odlazio preko četničkih punktova u Zagreb – širio istinu o stradanju muslimana i katolika Banje Luke, a iz Zagreba se vraćao s kamionima punim humanitarne pomoći. Zastrašivali su ga, prijetili mu, sve dok i sam sa svojom obitelji nije napustio već opustjeli Šeher u kojem je danas i svijećom teško naći pravog Banjalučanina.  U Banjoj Luci je sve posrbljeno. To je genocid.

Islamska zajednica i bošnjačka nadri-politika potrudila se da nas ponizi posrbljavanjem i svečanosti otvaranja Ferhadije  ukazujući počast onima – poput Dodika, Vučića i Jefrema – ne da se pokaju  i mole za oproštaj nego da na mjestu barbarizma kojeg su odobrili i od kojeg neće odustati – uknjiže jeftine političke poene, kod kuće i u svijetu. Mnogi će se pohvaliti „kako je svaki kamen Ferhadije na svom mjestu“ što je podvala u nemogućoj misiji. Ono što je autentčno, sačuvali su Bedridin Gušić, rahmetli Muftija Halilović i gospođa Husedžinović.

“Želimo da ovaj događaj ima isključivo vjersko-kulturni značaj te da kao takav bude pozitivna prekretnica u budućim odnosima naroda u BiH. Očekujemo da svako od nas vodi računa o ugledu IZ BiH i dostojanstvu muslimana”, rekao je Osman ef. Kozlić, predsjedavajući Odbora i muftija banjalučki – ostao živ, munafik kakav je i bio!

Pa, kad je tako, kad je bal – neka je bal. Makar i vampira!

Ibrahim Halilović

ibrahim halilovic

Jasmina Lazović

Inicijativa mladih za ljudska prava (Inicijativa) se zalaže za politiku pomirenja u regionu bivše Jugoslavije i u skladu sa našim naporima, osobama osuđenim za ratne zločine, iako su odslužile zatvorsku kaznu, nije mesto na javnoj sceni u Srbiji. Oni su ratni zločinci i kategorija „bivšeg“ ratnog zločinca, kako se o njima ponekad govori u srpskom društvu, ne postoji. Stoga smo se prošlog petka pobunili zbog promocije knjige Momčila Krajišnika u Domu omladine Beograda….. Sa druge strane, kada smo koleginica Anita Mitić i ja duvale u zviždaljke u samoj sali u kojoj se održala promocija knjige, i to isključivo u trenutku kada je počeo da govori Momčilo Krajišnik, pokazali smo da u Beogradu postoje ljudi kojima je politika revidiranja istorije, izbegavanje odgovornosti za masovna ubistva, silovanja i proterivanja civilnog stanovništva i rehabilitacije ratnih zločinaca potpuno neprihvatljiva…..Promociju knjige organizovala je politička stranka Samostalni DSS, koja se u trci za izbore koji se održavaju 24. aprila nalazi na republičkoj i beogradskoj listi aktuelnog premijera. Predsednik ove stranke je Andrija Mladenović, koji je na visokom desetom mestu na listi „Aleksandar Vučić – Srbija pobeđuje“….. Dok se Aleksandar Vučić javnim nastupima u kampanji poziva na Srbiju kao lidera u procesu pomirenja u regionu, njegovi koalicioni partneri promovišu knjigu ratnog zločinca. Ovo se savršeno uklapa u sliku dva lica pomirenja koja trenutno postoje u Srbiji – jedno koje iskreno vodi civilno društvo i istaknuti pojedinci i drugo lice oličeno u neiskrenoj politici pomirenja premijera Vučića…..Inicijativa je napravila veliku pometnju organizatorima promocije Krajišnikove knjige. Bili su prinuđeni da se više od pola sata bave nama….. Inicijativa pruža apsolutnu podršku novinarki Svetlani Božić Krainčanić, koja je kažnjena samo zbog toga što u Srbiji 2016. godine i dalje nije dozvoljeno postaviti čuveno pitanje “A šta si ti radio u ratu?”…..Iako je kritikovao „opozicionog“ direktora vojvođanskog javnog servisa zbog toga što je kaznio novinarku, Inicijativa se oglasila ovim povodom kako bi podsetila javnost u Srbiji da najveću odgovornost za autocenzuru koja postoji na medijskoj sceni u Srbiji snosi sam premijer…..Zabrinjavajuće je što se studenti smeju silovanim ženama, ali da su makar na jednom predmetu imali priliku da zaista pročitaju neku presudu, ubeđena sam da ne bi ovako reagovali. Sa njima mora da se radi, a trenutno u Srbiji se to ne dešava…..Smatram da nam je svima potrebno otrežnjenje i shvatanje realnosti u kojoj živimo, a koja je sumorna usled bremena 90-ih koje se neprestano ignoriše i tek povremeno komentariše u javnosti. Put ka pridruženju Evropskoj uniji vidim kao šansu da se suočimo sa nasleđem ratne prošlosti i gradimo drugačiji region…..Pomirenje je proces. To je put koji počinje nakon konflikta i ne mora nužno da ima kraj. To je cilj kojem se teži, ali koji se kontinuirano pomera, osvajajući nova polja…..Srbiji trenutno nedostaje jedna takva energija mladih ljudi. Istraživanja pokazuju da su mladi nezainteresovani za politiku zato što ne veruju ni institucijama, ni političarima. Glavni razlog za to leži u otuđenju ljudi od politike…..Ja bih rekla da je Šešelj u prvostepenom postupku oslobođen svih optužbi koje mu je Tužilaštvo Haškog tribunala stavljalo na teret, ali sada sledi žalbeni postupak. Svi mi na Balkanu, kojima je stalo do pomirenja, sa nestrpljenjem očekujemo drugostepeni postupak, u nadi da će prvostepena presuda biti preinačena…..

Oni koji me čitaju znaju da biram sugovornike jer sam slobodni novinar. Jedan od mojih izabranih sugovornika je i ova mlada, odvažna i hrabra osoba iz Beograda. Rijetko koristim ovo što ću sada reći, ali, ma koliko bilo neprincipjelno i neprofesionalno od mene (pa valjda sam i ja  sačinjen od krvi i mesa), evo reći ću: ovo je jedan od onih mojih intervjua na koje sam ponosan. Pokušajte, čitanjem istog, saznati i zašto!

Bilo je burno prije nekoliko dana u Domu omladine u Beogradu, kada je promovirana knjiga osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika. U toj buri bilo je režije i vaše Inicijative. Šta je bila suština vašeg protesta u “Domu zločinaca”, kako je pisalo na nekim transparentima ispred zgrade Doma?

Dom zlocinaca Beograda

LAZOVIĆ: Inicijativa mladih za ljudska prava (Inicijativa) se zalaže za politiku pomirenja u regionu bivše Jugoslavije i u skladu sa našim naporima, osobama osuđenim za ratne zločine, iako su odslužile zatvorsku kaznu, nije mesto na javnoj sceni u Srbiji. Oni su ratni zločinci i kategorija „bivšeg“ ratnog zločinca, kako se o njima ponekad govori u srpskom društvu, ne postoji. Stoga smo se prošlog petka pobunili zbog promocije knjige Momčila Krajišnika u Domu omladine Beograda. Posebno nam je smetala činjenica da se ova promocija organizuje u instituciji koju je osnovao i finansira grad Beograd iz budžeta koji svi mi, poreski obveznici, punimo. Pre nego što smo stali ispred Doma omladine sa transparentima „Dom zločinaca Beograda“, pokucali smo na vrata direktora ove institucije, gradskog Sekretarijata za kulturu, zvali telefonom, slali mejlove kako bismo pokušali da izdejstvujemo da se promocija knjige ratnog zločinca ne održi. S obzirom da nam to nije uspelo, na ulazu u Dom omladine smo poslali jasno poruku. Iako možda nismo jači od sistema koji je organizovao promociju knjige, ipak ne prihvatamo da ćutimo pred ovim dešavanjem. Sa druge strane, kada smo koleginica Anita Mitić i ja duvale u zviždaljke u samoj sali u kojoj se održala promocija knjige, i to isključivo u trenutku kada je počeo da govori Momčilo Krajišnik, pokazali smo da u Beogradu postoje ljudi kojima je politika revidiranja istorije, izbegavanje odgovornosti za masovna ubistva, silovanja i proterivanja civilnog stanovništva i rehabilitacije ratnih zločinaca potpuno neprihvatljiva.

Momcilo-Krajisnik-Kako-se-radjala-Republika-Srpska-zapisi-iz-haskog-zatvora-620x350

Ko zapravo stoji iza promocije Krajišnikove knjige? Ko su bili promotori a ko organizatori promocije?

LAZOVIĆ: Promociju knjige organizovala je politička stranka Samostalni DSS, koja se u trci za izbore koji se održavaju 24. aprila nalazi na republičkoj i beogradskoj listi aktuelnog premijera. Predsednik ove stranke je Andrija Mladenović, koji je na visokom desetom mestu na listi „Aleksandar Vučić – Srbija pobeđuje“. Mladenović trenutno obavlja i funkciju zamenika gradonačelnika Beograda, što ostavlja veliki prostor da verujemo da je naredba da se sala u Domu omladine Beograda izda Samostalnom DSS-u došla iz samog grada.

Predstavljanje Krajišnikove knjige je organizovano u samom finišu izborne kampanje. Dok se Aleksandar Vučić javnim nastupima u kampanji poziva na Srbiju kao lidera u procesu pomirenja u regionu, njegovi koalicioni partneri promovišu knjigu ratnog zločinca. Ovo se savršeno uklapa u sliku dva lica pomirenja koja trenutno postoje u Srbiji – jedno koje iskreno vodi civilno društvo i istaknuti pojedinci i drugo lice oličeno u neiskrenoj politici pomirenja premijera Vučića.

Bilo je i grubosti, pokazivanja mišića u Domu omladine. Ko je pokazivao mišiće, odnosno trenirao strogoću i nad kim?

LAZOVIĆ: Inicijativa je napravila veliku pometnju organizatorima promocije Krajišnikove knjige. Bili su prinuđeni da se više od pola sata bave nama. Članovi stranke koja se našla u ulozi organizatora ovog skupa su uradili sve kako bi fizički sprečili da naši aktivisti, koji su stajali ispred Doma omladine sa transparentima, uđu na sam događaj. Pozvali su u pomoć i obezbeđenje, kao i policiju. Uprkos njihovim naporima, polovina Inicijativinih aktivista je, zahvaljujući fizičkom naguravanju, uspela da uđe u salu u kojoj se promocija dešavala. Ostali su, nakon prepirke i ubeđivanja sa obezbeđem Doma omladine o tome kako ova institucija pripada svim građanima i građankama, napustili zgradu.

Sa druge strane, kada smo Anita i ja počele da duvamo u pištaljke, ubrzo su se oko nas našli stranački aktivisti, koji su nam oteli zviždaljke i zamolili nas da napustimo salu, jer ne mogu da nam garantuju bezbednost. Bili su u pravu da ne mogu da spreče svoje članstvo da nas fizički napadne. Osim komentara mržnje i mizoginičnih povika koji su dolazili od muškog dela poblike, našla se tu i jedna žena, vidno starija od nas, koja je svoj revot izrazila otimanjem naših torbi i čupanjem za kosu. Sve se relativno brzo završilo, jer naša namera i nije bila da slušamo izlaganje Momčila Krajišnika. Salu smo napustile sa otužnim osećanjem da bi nas prisutni u sali linčovali, da nije bilo svesti organizatora da im tako nešto ne ide u prilog. Zamislimo šta bi moglo da piše u sutrašnjim novinama, da smo bile povređene: članovi Samostalnog DSS-a sa Vučićeve liste pretukli aktivistkinje za ljudska prava. Ovo im baš ne bi išlo u prilog.

Zašto je kažnjena novinarka Svetlana Božić Krainčanić i da li ste vi iz Inicijative reagirali i kako, eventualno?

LAZOVIĆ: Inicijativa pruža apsolutnu podršku novinarki Svetlani Božić Krainčanić, koja je kažnjena samo zbog toga što u Srbiji 2016. godine i dalje nije dozvoljeno postaviti čuveno pitanje “A šta si ti radio u ratu?”. Kada je Inicijativa 1. aprila stajala ispred zgrade Vlade i novinarima delila pitanja koja smo želeli da budu postavljena premijeru u ime građana i građanki Srbije, nismo očekivali da će nas novinari ignorisati. S obzirom da su pitanja bila u vezi sa Vučićevim odnosom prema Šešelju, politici „velike Srbije“ i posledicama koje je na prostoru bivše Jugoslavije borba za ostvarenje ovog cilja ostavila, među novinarima nije vladalo preterano interesovanje za našu akciju. Ipak, među njima se našla Svetlana Božić Krainčanić, koja je premijeru postavila naša pitanja. Prema njenim tvrdnjama, ona je samo radila svoj posao i pročitala sada već čuvena pitanja jer je smatrala da građani Srbije imaju pravo da čuju kako premijer danas gleda na pogubnu politiku devedesetih koju je nekada svesrdno podržavao. Zbog postavljanja pitanja „treće strane“, kako je to razumeo direktor Radio-televizije Vojvodine, novinarske kuće za koju Božić Krainčanić radi, novinarka je kažnjena. U trenutku kada smo dobili ovu informaciju, smatrali smo da diretkor RTV-a mora da povuče odluku i da bi, ukoliko ne razume značaj postavljenih pitanja, možda trebalo i profesiju da promeni, a ne samo da da ostavku na mestu direktora.

Ova priča je dobila novu dimenziju kada se oglasio premijer Srbije koji je „incident“ sa kažnjavanjem novinarke prebacio u polje izborne borbe, targetirajući direktora RTV-a kao nekoga ko pripada njegovim političkim oponentima (Demokratskoj stranci i Ligi socijaldemokrata Vojvodine). Iako je kritikovao „opozicionog“ direktora vojvođanskog javnog servisa zbog toga što je kaznio novinarku, Inicijativa se oglasila ovim povodom kako bi podsetila javnost u Srbiji da najveću odgovornost za autocenzuru koja postoji na medijskoj sceni u Srbiji snosi sam premijer. U Srbiji je na snazi gušenje medijskih sloboda i kritičkog mišljenja, novinari se plaše da istražuju, dok se urednici utrkuju ko će afirmativnije da piše o Vladi. Za sve ovo je odgovorna trenutna vlast. To se može videti i iz načina na koji je premijer komentarisao Inicijativinu akciju ispred Vlade u trenutku kada mu je novinarka postavila naša pitanja. Vučićeva kritika odluke RTV-a je licemerna, zato što je direktor ove televizije očigledno shvatio signal koji mu je premijer poslao komentarišu pitanja o odnosu prema ratnoj prošlosti.

“Ima li pravde u Hagu” je naziv jedne tribine nedavno održane na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i na priču o silovanim ženama u BiH, studenti su aplaudirali. To zvuči, najblaže rečeno, morbidno. Kakav je to mentalni sklop kod tih mladih ljudi i ko ih kao takve odgaja? Jeste li reagirali na taj aplauz?

LAZOVIĆ: S obzirom da smo mi grupa mladih ljudi koja ne ćuti na dešavanja koja smatramo pogubnim za naše društvo, naravno da smo morali da reagujemo kada su se se studenti Fakulteta političkih nauka smejali na priču o silovanjima tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Napisali smo otvoreno pismo upravi fakulteta upozorivši ih da je njihova obaveza da se bave sistemom vrednosti koji njihovi studenti neguju, posebno kroz studentske organizacije, kao što je ova koja je organizovala razgovor na temu prava i pravde u Haškom tribunalu. Svojim odgovorom uprava fakulteta nas je razočarala jer umesto da se pozabave onim što smo mi apostrofirali kao problem, oni su sa sebe skinuli odgovornost pravdajući se autonomijom rada studentskih organizacija i dovodili u pitanje iskrenost naših namera.

Poseban prigovor smo imali na izbor govonika na tribini, koji je, prema fakultetskim procedurama, morao da odobri dekanat, a gde zamalo da se nađe još jedan osuđeni ratni zločinac – Vinko Pandurević koji je odslužio kaznu za zločine počinjene u Srebrenici. Nije uprava fakulteta, već smo mi iz Inicijative, upozorili studente da je neprihvatljivo da u obrazovnu ustanovu dovode ratnog zločinca. U razgovoru sa organizatorima tribine uvideli smo se da postoji ogroman potencijal da se utiče na način razmišljanja mladih ljudi. Oni jednostavno nemaju informacije, ne znaju šta se na prostoru bivše Jugoslavije dešavalo tokom devedesetih, naginju ka nacionalističkim idejama jer ove druge teško dolaze do njih. Zabrinjavajuće je što se studenti smeju silovanim ženama, ali da su makar na jednom predmetu imali priliku da zaista pročitaju neku presudu, ubeđena sam da ne bi ovako reagovali. Sa njima mora da se radi, a trenutno u Srbiji se to ne dešava. Ne edukuju ih profesori, ne pomažu mediji, niti svakodnevni diskurs političara. Važno je pomenuti pojedince koji se na različitim nivoima suprotstavljaju dominantnom sistemu vrednosti, kao i rad organizacija za ljudska prava, ali to je još ovek nedovoljno da značajnije utiče na kritičko preispitivanje političkih dešavanju mladih ljudi.

Kao što je poznato, Hrvatska nije dala suglasnost da se otvori poglavlje 23 u pristupnim pregovorima Srbije sa EU zahtijevajući da vaša zemlja izmijeni Zakon o suđenjima za ratne zločine. Šta Vi mislite o tome, odnosno treba li Srbija mijenjati taj Zakon?

LAZOVIĆ: U odnosima između Srbije i Hrvatske, kao i ostalih zemalja u okruženju, postoji mnogo problema koji su gorući i koji značajno opterećuju regionalne odnose. Smatram da nam je svima potrebno otrežnjenje i shvatanje realnosti u kojoj živimo, a koja je sumorna usled bremena 90-ih koje se neprestano ignoriše i tek povremeno komentariše u javnosti. Put ka pridruženju Evropskoj uniji vidim kao šansu da se suočimo sa nasleđem ratne prošlosti i gradimo drugačiji region. Žalosno je to što među političkim elitama ne postoji svest o značaju reformi koje je potrebno da sprovedemo na evropskom putu. Žalosno je i to što vlade u zemljama bivše Jugoslavije ne prepoznaju ovu šansu i jedne drugima su češće smetnja, nego podrška. Ja nikako ne mislim da je univerzalna nadležnost u procesuiranju ratnih zločina koja se u Srbiji primenjuje najveći problem u odnosima Srbije i Hrvatske, ali očigledno je jako dobro sredstvo u rukama obe vlade za dnevno-političko prepucavanje. Danas je ovaj zakon problem, za šest meseci će to biti nešto drugo. Nerešenih bilateralnih problema ima dovoljno da očekujem njihovo pokretanje sve dok Srbija ne postane punopravna članica Evopske unije. Ali pitanje je da li nam je ovo zaista potrebno i da li ćemo na EU da gledamo kao mehanizam za spoticanje onih sa kojima delimo isti region, ili će se naći neki odgovorni političari u budućnosti koji će razumeti potrebu za saradnjom i iskrenim odnosima.

Itekako su veoma eksponirani termini u našem regionu pravda i pomirenje. Ima li pomirenja bez pravde i šta mislite o tezi koju također neki lansiraju da “nema pravde bez pomirenja”?

LAZOVIĆ: Pomirenje je proces. To je put koji počinje nakon konflikta i ne mora nužno da ima kraj. To je cilj kojem se teži, ali koji se kontinuirano pomera, osvajajući nova polja. Danas smo prestali sa oružanim dejstvima, sutra radimo na pronalaženju nestalih, nadoknadi materijalne štete, vraćanju prognanih. Paralelno sa tim procesuiramo ratne zločince i vršimo lustraciju kako bi oni koji su učestvovali u ubistvima bili izbačeni iz javnih institucija. Kroz kulturu podižemo svest o greškama koje su počinjene u prošlosti i preuzimanju odgovornosti za učinjena nedela. Razvijamo obrazovni program koji će nove naraštaje upozoriti na to kako njihovi prethodnici nisu bili u pravu kada su ubijali nevine ljude i tako stvaramo atmosferu u kojoj su mladi svesni da nije dozvoljeno činiti zločine protiv čovečnosti, kao i da ratni zločinci nisu heroji, već sramota jednog društva. S obzirom da nam je svaki život podjednako važan, pravimo baze podataka sa životnim pričama svakoga ko je izgubio život u ratu, podižemo spomen obeležja na mestima stradanja, organizujemo komemoracije, dane sećanja i koristimo medije kao moćno sredstvo za promociju uspostavljanja novih i drugačijih odnosa među nekada zaraćenim stranama. Dok to radimo, svesni smo da moramo da jačamo demokratiju, ekonomiju, vladavinu prava i mehanizme za zaštitu ljudskih i manjinskih prava.

Ovako ja vidim rad na pomirenju. Da bi se pomirenju težilo, važno je da imamo projekat pomirenja i da tačno znamo šta i zbog čega radimo. U zemljama bivše Jugoslavije poseban akcenat jeste stavljen na sudstvo i pravdu za žrtve koju bi suđenja trebalo da donesu. Pokazalo se da je pravda jako važna, iako ponekad manjkava, ali svakako sudski procesi nisu dovoljni kako bi proces pomirenja zaista bio dostignut.

Nekoliko dana nas dijeli od izbora u Srbiji. Kako su se do sada mladi Srbije odazivali na izbore i očekujete li njihov veći odziv na predstojećim? Da li bi značajnije učešće mladih na izborima bitno promijenilo političku scenu Srbije?

LAZOVIĆ: Na našu veliku žalost, mladi u Srbiji su vrlo pasivni u svom političkom angažmanu. U poslednjih 20 godina mladi u Srbiji su se dva puta ozibljno politički angažovali i to su dve najveće demokratske pobede izvojevane u ovoj državi. Bili su to studentski protesti 1996/1997. i 2000. godine. To su dve ideje koje su izneli mladi ljudi, a koje kasnije nisu kapitalizovane na pravi način, osim možda pokreta Otpor koji je za rezultat imao 5. oktobar i smenu Miloševića.

Srbiji trenutno nedostaje jedna takva energija mladih ljudi. Istraživanja pokazuju da su mladi nezainteresovani za politiku zato što ne veruju ni institucijama, ni političarima. Glavni razlog za to leži u otuđenju ljudi od politike. Na ovim izborima učestvuje jedna stranka, koju podržava veliki broj mladih ljudi, a koja svoje poslenike bira na konkursu, a onda ih na listi raspoređuje kompjuterskim softverom. To znači da mi ne razumemo šta je politika, šta je politički proces i zašto je on važan za nas, a zašto za našu zemlju.

Jeste li vršili istraživanja ili ankete među mladima Srbije koje političke opcije slijedi većina njih? Ili, da budem precizniji, naginje li većina ka desnici, centru ili nekoj, uvjetno rečeno, ljevici?

LAZOVIĆ: U poslednjih mesec dana Inicijativa je obišla više od 20 gradova u Srbiji, gde je sa mladima razgovarala o važnosti izbora. Zaključak tih razgovora je da mladi uopšte nisu artikulisani kao politički pokret. Istraživanja pokazuju da oni naginju ekstremima i sa jedne i sa druge strane, ali nažalost ne postoji jedna jasna ideja koja vezuje mlade ljude, osim što se na različitim dešavanjima može videti da svoj revot iskazuju kroz parolu „Vučiću, pederu“. Ideološko okupljanje mladih tu dostiže svoj maksimum.

Šešelj je ponovo slobodan čovjek. Može li on sa svojim radikalima pokvariti nekima račune, posebno naprednjacima?

LAZOVIĆ: Ja bih rekla da je Šešelj u prvostepenom postupku oslobođen svih optužbi koje mu je Tužilaštvo Haškog tribunala stavljalo na teret, ali sada sledi žalbeni postupak. Svi mi na Balkanu, kojima je stalo do pomirenja, sa nestrpljenjem očekujemo drugostepeni postupak, u nadi da će prvostepena presuda biti preinačena. Evidentno je da je Šešeljeva stranka jedna od retkih koja će na predstojećim izborima ostvariti bolji rezultat nego na prethodnim, što će lidera radikala vratiti u parlament. To nas nikako ne čini srećnima, posebno imajući u vidu da će se sa njim za skupštinsku govornicu vratiti i antievropska politika, netrpeljivost prema regionu i mržnja prema manjinskim narodima. Iako se premijer Vučić javno odrekao ideje „velike Srbije“, u našoj državi nikada nije izvršena lustracija, a i u samoj vladi postoje ministri kojima je pogubna politika prošlosti bliska srcu. Ovo je još jedan pokazatelj da će, nažalost, za nas biti još mnogo posla u Srbiji.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

LAZOVIĆ: Hvala i Vama što nam pomažete da poruke koje mi šaljemo dođu do što većeg broja ljudi.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (790)

bg-plitvice 1

Ove godine u Jasenovcu, jednom od najvećih evropskih fašističkih stratišta II svjetskog rata,  nema čak ni zajedničke komemoracije. Umjesto jedne zajedničke, tri odvojene. Svako za sebe broji svoje žrtve. Najveći stradalnici Srbi, Židovi, Romi, a ako ikad budu priznati kao žrtve, i Bošnjaci. Da li je došlo vrijeme da i Bošnjaci ukupnom broju Jasenovačkih žrtava dodaju ili izdvoje svoj crni bilans.

http://www.hrt.hr/media/tt_news/jasenovac_06.jpg

Umjesto da približi i ujedini sve stradalnike fašističkih režima II Svjetskog rata, nakon 70 godina Jasenovac ih dijeli. Umjesto jedene službene i zajedničke komemoracije održaće se najmanje tri odvojene. Prvu je 15.aprila već održala Koordinacija židovskih opština, koja je ovim bojkotovala službenu komemoraciju hrvatske vlade. Službena komemoracija će se održati sutra, 22. aprila, a treću će 24. aprila održati Savez antifašističkih boraca.

Spomen područje Jasenovac obilježava 22. april kao Dan logoraša zloglasnog ustaškog koncentracionog logora Jasenovac. Toga dana, 22.aprila 1945. godine, od  1.073 zatočenika pokušalo je proboj oko 600 logoraša, a uspjelo pobjeći svega stotinjak. Svi ostali su pobijeni.  Taj dan ostaje kao simbol saosjećanja sa jasenovačkim žrtvama, koje su čovječanstvu ostavile svoju neizbrisivu poruku krvlju ispisanu na logorskoj kapiji riječima „Mrtvi živima oči otvaraju”. Na taj dan u Spomen području Jasenovac susreću se preživjeli logoraši, njihova rodbina, antifašisti…

Ove godine umjesto jedan zajednički, tri odvojena komemorativna skupa

Ove godine se obilježavanje godišnjice u Jasenovcu višestruko iskorištava. Po prvi put,  71 godinu po završetku II Svjetskog rata, umjesto jedne zajedničke komemoracije (koja do sada nije uspjela ujediniti istinu o Jasenovcu), održaće se tri komemoracije, to jest svaka strana će održati svoju komemoraciju i na njoj još jednom iznijeti svoju verziju istine o stradanjima Srba, Jevreja i Roma i ostalih u ustaškom logoru Jasenovac i drugim logorima NDH. Tako će i ove godine umjesto jedne komemoracije, na kojoj ćemo se svi zajedno u tišini pokloniti žrtvama, održati tri komemoracije, sa kojih će se umjesto traženja i davanja oprosta slati i raspirivati nove  mržnje. Na prvoj komemoraciji, koju je već 15. aprila održala Koordinacija židovskih opština, predstavnici židovskih opština obavili su molitvu za mrtve, bacilli simbolične kamenčiće na plato ispod spomen- cvijeta ( koji simbolizira vječito obnavljanje) i istakli osudu ustaškog režima NDH koju je nedavno dala i predsjednica R Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Druga, službena komemoracija će se održati sutra, 22. aprila, a treću je za 24. aprila najavio Savez antifašističkih boraca. Učešće Srpskog nacionalnog vijeća je još neizvjesno, jer se odluci o bojkotu protivi Nacionalno vijeće Srba u Hrvatskoj. Razlog bojkota zajedničke komemoracije je što hrvatska  vlast ne reagira na učestale fašističke incidente.

Jasnovački logor smrti

Jasenovac je bio najveći sabirni i radni logor Nezavisne Države Hrvatske, osnovan u septembru 1941. a likvidiran aprila 1945.godine. Nazvan je u narodu “ Industrija smrti 1941-1945“. Bio je to set od 5 glavnih i 3 manja “specijalna” logora na prostoru od 240 kvadratnih kilometara, uključujući i područje preko rijeke Save – selo Donja Gradina, koje pripada opštini Bosanska Dubica. U logoru su žrtve ubijane i klane nožem, sjekirom, užetom, lancem, žive spaljivane ili gušene Zyklonom- B. Na bosanskoj strani obale, u Donjoj Gradini, nalazi se veliki zemljišni kompleks sa 50 masovnih grobnica, u kojima je po nekim statistikama sahranjeno 360.000 Jasenovačkih žrtava. Broj Jasenovačkih žrtava još uvijek nije precizno utvrđen, a procjene se kreću od 300.000 po historičaru Edmundu Glaiše do 700.000 po Ernst Ficku. U sadašnjem memorijalnom području Jasenovac postoji lista sa 59.188 imena Jasenovačkih žrtava, koja je sačinjena 1964.godine, a u Beogradskom muzeju za holokaust je lista sa 80.022 imena žrtava Jasenovca, u kojoj su 52.000 Srbi, 16.000 Židovi, 12.000 Hrvati, blizu 10.000 Romi. Bošnjaci, koji su u ne malom broju bili žrtve, nisu posebno pominjani. Danas ova spomen područja Jasenovac i D.Gradina egzistiraju odvojeno, pa odvojeno i dijametralno različito markiraju ove najcrnje stranice ljudske historije.

Jasenovački logor preživio samo mali broj zatočenika  

Jasenovački logor smrti radio je punim kapacitetom sve do kraja aprila 1945, kada su logor oslobodile partizanske jedinice. Prije nego su napustile logor ustaše su pobile sve preostale logoraše, digli u zrak sve logorske objekte i uništili sve tragove zločina. Preživio je samo mali broj zatvorenika, od kojih se 26 pojavilo na poslijeratnim sudskim procesima pokrenutim protiv počinilaca jasenovačkih zločina. Mada su žrtve režima NDH u Jasenovcu ubijane više godina i sistematski, aktuelni zvaničnici hrvatske politike i dalje ih karakterišu kao individualne zločine. Najodgovornije počinioce masovnih ubistava stigla je zaslužena kazna, ali nikad adekvatna počinjenom zlu.

Nema okretanja ka budućnosti, dok se ne susretnemo sa prošlosti

Jasenovac i ovaj put uvjerljivo pokazuje da nema okretanja budućnosti, dok se ne susretnemo sa prošlosti. Međutim, kada su u pitanju zlodjela Srba počinjena nad Bošnjacima u Prijedoru, Srebrenici, Zvorniku, Foči, Bratuncu, Sanskom Mostu… tokom posljednje agresije na BiH, onda se to minimalizira i negira, kao da se nije dogodilo.  Srbi imaju pravo na prošlost, a Bošnjacima se svaki pogled unazad osporava. Kada Bošnjaci klanjaju dženaze žrtvama srpske agresije i žrtvama genocida, kada se obilježavaju godišnjice stradanja Bošnjaka u srpskim logorima smrti, kada se reaguje na ublažavajuće i oslobađajuće presude srpskim zločincima koji su učestvovali u genocidu nad Bošnjacima, kada se bh patriote suprostavljaju nastojanjima da se iznude ustupci i izjednače krivice agresora i žrtve, tada državni vrh Srbije i Rs uz asistenciju i podršku međunarodne zajednice traže da se okanemo PROŠLOSTI i okrenemo prema BUDUĆNOSTI.  A kada se radi o srpskim žrtvama, onda smatraju normalnim i neupitnim da se vraća u prošlost od Kosovskog boja do današnjih dana i da se svaki događaj iz tog perioda nadredi aktuelnim događajima. Tada je rehabilitacija četničkog vođe Draže Mihajlovića opravdana. Tada je njihovo pravo da studentski dom u Banja Luci, u cilju obogaćivanja obrazovnog procesa, nazovu imenom osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića . Takav stalni pritisak na Bošnjake da zaborave prošlost ima duboke razloge, jer se sa pogledom unazad ne može ne vidjeti preko deset genocida koje su Srbi počinili nad Bošnjacima, ne može ne vidjeti da je veliki dio Srbije prije stotinu i kusur godina kao i dio BiH- područje Rs prije 25 godina potpuno očišćeni od muslimana.

Mnogi od nas nosimo u sebi teške rane i bolna sjećanja iz 40-tih i 90-tih godina prošlog vijeka, na koje nam i sada srpski okupatori posipaju sol. Za Spske vlasti ponavljanje istine o Jasenovcu, nije vraćanje u prošlost, već vodilja budućnosti, a kada Bošnjaci obilježavaju bolne godišnjice stradanja Bošnjaka u srpskim logorima smrti, kojih je širom BiH bilo preko 500,  kao što su u Prijedoru –  Omarska, Trnopolje, Keraterm, B.Luci- Manjača, Bjeljini- Batković, Foči- Miljevina, KPD … onda je to robovanje prošlosti, koje treba zaboraviti, da bi se krenulo naprijed u budućnost.

Jasenovački egzodus Srbija koristi za amnestiranje krivice za genocide počinjene u BiH

Na događajima iz prošlosti Srbija nastoji promovisati antifašističku tradiciju iz II Svjetskog rata i amnestirati se krivice za teške zločine počinjene tokom agresije na BiH 92-95,   uključujući i zločine genocida nad Bošnjacima. Pokazujući Evropi i svijetu spremnost za dogovor i saradnju Srbija uspjeva prikriti svoje osvajačke namjere prema BiH i činjenicu da je demonstracijom fašističkih metoda tokom agresije na BiH 92-95 značajno oštetila i urušila svoj antifašistički imidž.

I ranijih godina se događalo da su srpske vlasti Srbije i Rs, ukazujući na srpska stradanja u ustaškim logorima tokom II Svjetskog rata, posebno u logoru Jasenovac, nastojale a kod nekih i uspjevale opravdati zločine koje su tokom agresije na BiH počinili nad Bošnjacima, dijelom i bh Hrvatima.

Kada se govori o Jasenovcu, poznato je da su zatvorenici Jasenovca i drugih ustaških logora NDH morali nositi bedžove – žute Židovi, plave Srbi, crvene Komunisti…ali se želi prećutati da su 50 godina kasnije srpski fašisti prisilili Bošnjake Prijedora da svoje kuće obilježe bijelim čaršafima, a zatočenike srpskog logora Omarska da  na reverima i rukavima nose bijele trake.

Mi Bošnjaci BiH,  kao i većina drugih naroda bivše Jugoslavije, svih godina do danas , užasavali smo se od zločina koje su ustaške vlasti počinile nad zatvorenicima logora Jasenovac i poklanjali se žrtvama, ali nam to isto pravo  srpski fašisti osporavaju kada posjećujemo bošnjačka mezarja Srebrenice, Prijedora, Zvornika, Foče, Bratunca, …

Na primjeru Jasenovca, Srebrenice, Prijedora … vaspitavati mlade

http://www.jusp-jasenovac.hr/Uploads/61/5019/5023/5046/5943/27.2.10%20jasenovac.jpg

“Suočavanje s vlastitom prošlošću osnovna je pretpostavka sazrijevanja.“ Zato o Jasenovcu treba pričati i na njegovom primjeru vaspitavati generacije mladih, ali sa istim pravom i obavezom treba im govoriti o Srebrenici, Prijedoru, Foči, Zvorniku, Bratuncu… govoriti im o 10 srpskih genocida nad Bošnjacima prije ovog posljednjeg, u kojima su Srpski fašisti nastojali istrijebiti bh muslimane. Vrijedna pažnje u tom smjeru je poruka stranačkog lidera “Mosta”  B. Petrova “Ne želim da se živi dijele nad mrtvima“.

Bošnjacima stradalim u Jasnovačkom logoru nikad nije odana počast

Ikao se već duže od pola stoljeća uvijek iznova prebrojavaju žrtve jasenovačkog logora, do sada nikad  nije utvrđen stvarni broj stradalih Bošnjaka, nije ima klanjana dženaza u Jasenovcu, niti im je odana dužna počast. A u nastojanju da zaštite i spase svoje komšije i prijatelje od logora, da ih izvuku iz logorskih žica i pomognu im, stradali su mnogi Bošnjaci, ali se njihova humana djela sve do danas ne cijene, ne valorizuju već zanemaruju i  zaboravljaju. Pored njih, veliki broj Bošnjaka skončao je u Jasenovačkom logoru kao simpatizeri komunista, komunisti i učesnici NOR-a.

U Jasenovačkom logoru stradao veliki broj Dubičkih muslimana

Koliko je Bošnjaka ubijeno u Jasenovcu nikad niko nije utvrdio. Da taj broj nije mali, možemo se uvjeriti ako pogledamo spisak bošnjačkih žrtava Bosanske Dubice, opštine koju samo rijeka Sava odvaja od susjednog Jasenovca. Ovdje navodimo samo neka od brojnih imena dubičkih muslimana, koji do danas nikad nisu zvanično pomenuti na komemoraciji, nikad im nije odana počast niti proučena Fatiha, a likvidirani su u Jasenovačkom logoru kao štićenici Srba, komunisti i antifašisti:

Arnautović(Murata) Meho ( 1914-1943. Jasenovac), Vojniković (Smaila) Mensura (1925-1944. Jasenovac), Delić (Sulejmana) Azemina (1920-1944. Jasenovac),Zubović ( Rejhana) Nevzeta (1925-1944. Jasenovac), Jahić (Hašima) Murisa (1925-1944.Jasenovac), Pezić (Sulejmana) Berka (1922-1944. Jasenovac), Seferović (Murata) Hasan (1905-1924.Jasenovac), Ladjarević Idriz, 1919-1941. Jasenovac, Delić (Sulejman) Safet, 1925-1945. Jasenovac, Dizdar (Huseina) Rasim, 1919-1943. Jasenovac, Dolić (Mehe) Edhem, 1897-1945. Jasenovac, Džanić (Selima) Muharem, 1885-1944, Jasenovac, Džanić (Selima) Smail, 1889-1944. Jasenovac, Tabaković (Džafera) Džafer, 1903-1945. Jasenovac, Ćejvan Seka i Beba, 1942. Jasenovac, Redžić Muhamed, 1912-1942. Jasenovac, Samardžić (Mehmeda) Mehmed, 1912-1944. Jasenovac, itd, itd.

Dubičani spasavali logoraše Jasenovca

Mnogi srpski političari su više puta ranije, a posebno učestalo zadnjih godina, zločine počinjene nad Bošnjacima 92-95. pokušavali zamagliti i pravdati zločinima koji su nad njima počinjeni u logoru Jasenovac. Nepobitna je istina, koju niko ne može nergirati, da su ustaše NDH u Jasenovcu i drugim logorima NDH počinili strašne zločine nad Srbima, Židovima i Romima, ali i nad muslimanima, naročito onima koji su na bilo koji način pokušali pomoći svoje komšije Srbe. A takvih slučajeva, u kojima su stradali mnogi muslimani i mnoge muslimanske porodice, bilo je u mnogim gradovima. Pominjem samo neke karakteristične za područje Bosanske Dubice, granične opštine sa Jasenovcem.

Tokom II svjetskog rata, naročito u ljeto 1942. godine, po završetku Kozarske ofanzive,  mnogi Dubički muslimani su, rizikujući svoj život, iz kolone  koja je vodila u Jasenovac, izvlačili djecu, prijatelje i poznanike, skrivali ih u svojim kućama, a mnogima od njih spasili život i omogućili egzistenciju. Tada su Njemci i ustaše protjerali u logore Jasenovac, Stara Gradiška, Zemun, Sisak, Jastrebarsko… 68.000 osoba, od čega 21.037 građana Bosanske Dubice, od kojih je preživjela jedva polovina. Ovo su samo imena od nekih, evidentirana u “Monografiji Bosanske Dubice”:

  1. Salko Šerić, dimnjačar, spasio je i sa svojom djecom othranio Dragu Šormaza iz Jelovca, koji je poslije oslobođenja stekao fakultetsko obrazovanje i radio na istaknutim političkim funkcijama
  2. Sudija Hašim Jahić i njegova kći Murisa izvukli su iz  kolone za Jasenovac i u svojoj kući skrivali Stanu i Radosavu Pećanac iz sela Demirovac. Radosava je 1943. otišla u partizane na Kozaru, a Stanu su 1944. otkrile ustaše i zaklale na Krečanama u Hrv. Dubici
  3. Omer Međedović, koji je kolima prevozio putnike na Željezničku stanicu u Hrv. Dubici, spasio je 15 djece na taj način, što ih je izvlačio iz kolone, skrivao u svoj fijaker i vozio svojoj kući, a potom ih prebacivao na slobodnu teritoriju. Tako je spasio Ankicu-Vidović Marić iz Gunjevaca, Jovanku Petrović iz Sreflija, Boru Petrović iz Sreflija…
  4. Karanfil Lelić je izvukao iz kolone dvoje djece i skrivao ih kod svoje kuće, ali je otkriven i pretučen
  5. Muharem Šerić spasio je i  skrivao u svojoj kući Savana Zeca, koji je kasnije radio u Domu zdravlja kao šef računovodstva
  6. Mujaga Šerić spasio i zbrinuo u svojoj kući i skrivao do odlaska u partizane  oktobra 1943.  partiskog aktivistu Temku Alajbegović
  7. Derva Okanović je spasila dječaka Marinka
  8. Djecu potkozaraja prihvatili su i kod sebe skrivali Fatima Zubović, Zinka Seferović, Ibrahim Skopljak Lala, Sulejman Hašić, Ibrahim Bjelajac

Srpsku djecu su spasavale i hrvatske porodice. Vlasta Sedlecki prihatila je troje djece, od kojih je jedno dijete Dragu Stojakovića iz Babinca 1943. povele sa sobom na Kozaru, kad je pobjegla u partizane. Djecu je spasavo Ivan Hodak

A kada je 1991. g. počeo bošnjački egzodus, kada su konvoji prognanih Dubičana krenuli u bijeli svijet, ni jedan Srbin nije iz kolone prognanika uzeo za ruku ni jednog bošnjačkog prijatelja, ni jedno dijete, da ga spasi i sakrije u svojoj kući. Svih 7.000 prognanih Dubičkih Bošnjaka znaju da im niko nije htio pomoći. Srpske komšije su se pravile da ih ne vide ili su ih šeretski pitali “kuda i zašto idu”. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati oni Dubički Srbi koji su na neki način pomogli. A mene je tzv. Kapetan Dragan sa 4 vojnika u pratnji u uniformi JNA, kada mi je uzeo svu ušteđevinu sticanu  kroz 50 godina života, sarkastično upitao –  „Zašto idem, zar mi ovdje nije dobro?”

I nakon rata, muslimanske porodice u Bosanskoj Dubici su primale srpsku djecu koja su tokom NOB-e ostala bez roditelja. Familija Tabaković Sefije primila je i izdržavala dječaka kojeg Dubičani znaju po nadimku „Drago-krme“, a koji je kasnije postao vlasnik poznatog ugostiteljskog objekta „Stari Bagrem“ u centru Dubice. Familija Sulejmena Horozovića-Sulje izdržavala je Milorada kojeg su Dubičani zvali “Opštinski“. I srpska djeca smještena u Dječijem domu u ulici JNA, kod Une, bila su česti gosti u muslimanskim familijama. Čest gost moje familije, s kojim  smo dugo godina kasnije održavali kontakte, bio je Mile Božić.

Nažalost, nema i nije bilo paralele u saosjećanju Srba 91 sa Muslimanima 41…Jer, da ima i da je bilo, ne bi 91-93 iz Bosanske Dubice bili protjerani svi Muslimani i Hrvati, ne bi 92 u Prijedoru i Kozacu bili formiralni logori smrti, ne bi bilo Prijedorskog genocida u kojem je ljeta 1992.  pogubljeno 3.205 prijedorskih Muslimana i Hrvata, i ne bi na tom području bilo Tomašice i drugih masovnih grobnica, iz kojih se i danas ekshumiraju tijela ubijenih.

Srpski političari uporno pokušavaju uvjeriti svoj narod i svijet da su muslimani bili saučesnici ustašama i ustaštvu, što je apsurd. Naravno da je bilo i onih koji su se prodali, ali sigurno ne u obimu i broju kako se to pokušava reći svijetu, da bi zločini nad Bošnjacima 92-95 izledali manji pa čak i opravdani.

Kolinda pokušava smiriti duhove Jasenovca

U nastojanju da  smiri duhove predsjednica R Hrvatske je pozvala organe vlasti, stranke, organizacije i društva da se ujedine oko zajedničkih vrijednosti društva i da svi zajedno prisustvuju sutrašnoj komemoraciji.

Sjećanje na Jasenovačke žrtve, uz saosjećanje sa žrtvama srpskih zločina u BiH tokom agresije na BiH  92-95, u kojoj je nad Bošnjacima BiH u desetini gradova počinjen genocid, je prilika da se pogledamo licem u lice, priznamo što se dogodilo i sami se sebi zakletemo da to više nikad nikom nečemo dozvoliti.

U prilog nastojanjima da Jasenovac odista bude “cvijet vječitog obnavljanja“ a ne polje sukoba i podjela, da Jasenovački spomenik u potpunosti izrazi vječnu ljudsku istinu sa kojom je “život neuništiv i jači od smrti“, mogla bi se uzeti nedvosmislena i ohrabrujuća izjava predsjednice R Hrvatske (ako je istinita i data iz srca, mada malo zakašnjela):  “Ustaše nisu temelj Hrvatske, NDH je bila najmanje nezavisna, a ustaški režim je bio zločinački”.

A takve slične poruke punog priznanja i dužnog kajanja, bez dvoličnosti i licemjerja, željeli bi čuti Bošnjaci BiH iz zvanične Srbije, sa kojim bi Bošnjačke žrtve srpskog genocida našle puniji smiraj, a njihove porodice barem djelimičnu satisfakciju.

Burlington, 21. aprila 2016.

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

Đuka SavićBez obzira na to gdje sam rođen i gdje sam nastupao, smatram sebe sarajevskim, tj. bosansko-hercegovačkim umjetnikom…..Moja karijera traje blizu 45 godina, na početku kao amatera, a kasnije i kao profesionalnog muzičara. U mojoj karijeri sam se bavio skoro svim muzičkim žanrovima, ali najviše sam svirao izvornu narodnu muziku…..Neki od mojih uzora su bili poznati muzičari u tadašnjoj bivšoj Jugoslaviji kao npr. Kornelije Kovač, Miša Blam, Josip Boček itd. Od pjevača uzori su mi oduvijek bili Dragan Stojnić, Kemal Monteno, Zvonko Bogdan i Safet Isović….. U svojoj karijeri sam svirao i pratio skoro sve pjevače iz BiH i ostalih republika, ali od svih pjevača najviše sam volio saradnju sa Safetom Isovićem, Nedžadom Salkovićem, Hankom Paldum i Himzom Polovinom…..Moj prijatelj Sakib Jakupović me je pozvao da sa svojim orkestrom nastupim 15. i 16. jula u Banja Luci i to je za mene ogromna čast što mogu da nastupim sa velikim imenima narodne muzike. U Banja Luci neću pjevati, već ću nastupiti u svojstvu bass gitariste….. 

 Gospodine Saviću! Ono što ja znam o Vama kao čovjeku koji se bavi muzikom nije bilo dovoljno da bih Vas locirao za jedan grad, podneblje ili državu. Jeste da za muzičare, kao i sve druge umjetnike, ne postoje granice, ali ipak, s obzirom da ste rođeni u Kruševcu a sada živite i djelujete u nekom drugom gradu i državi, hoćete li reći čiji ste Vi muzičar?

SAVIĆ: Da, ja jesam rođen u Kruševcu, u Srbiji, ali sam nastupao po cijeloj Evropi. Bez obzira na to gdje sam rođen i gdje sam nastupao, smatram sebe sarajevskim, tj. bosansko-hercegovačkim umjetnikom.

Mogu li se, zapravo, muzičari uopće locirati za jedan uzi geografski prostor, bilo po mjestu rođenja ili mjestu življenja i djelovanja u nekoj drugoj sredini, ako se zna da je područje njihovog djelovanja veoma široko i rasprostranjeno – dakle svugdje gdje muziciraju/pjevaju i imaju svoju publiku?

SAVIĆ: Mislim da muzičari, kao i njihova muzika, ne trebaju podlijegati bilo kakvim granicama. Ipak, meni je najdraže kad kažem da sam sarajevski muzičar.

Hajd'mo onda ciklus ovakvih pitanja završiti jednom analogijom: ako postoje “Liječnici bez granica”, može li se tako nešto reći i za muzičare, odnosno kulturnjake općenito, makar neoficijelno?

SAVIĆ: Mislim da da, za muzičare ne postoje granice.

Vi i svirate i pjevate i obadvoje Vam je blisko sluhu. A šta Vam je bliže srcu?

SAVIĆ: Oduvijek sam bio siguran da mi je srcu bliže sviranje na bass gitari, to mi je prva ljubav, a tek kasnije sam se zaljubio i u pjevanje.

 Koji muzički žanrovi su naročito obilježili Vašu muzičku karijeru i koliko ona (karijera) traje?

SAVIĆ:Moja karijera traje blizu 45 godina, na početku kao amatera, a kasnije i kao profesionalnog muzičara. U mojoj karijeri sam se bavio skoro svim muzičkim žanrovima, ali najviše sam svirao izvornu narodnu muziku.

Da li i koliko neki genetski kod određuje sudbinu muzičara u smislu njegovog opredjeljenja da se muzički obrazuje i bavi muzikom? Kakva su Vaša iskustva u vezi s tim?

SAVIĆ: Mislim da genetski kod uveliko određuje sudbinu muzičara. Moji roditelji su, dobro se sjećam, bili vrlo talentovani za muziku, a posebno majka koja je predivno pjevala.

Bosna i Hercegovina je uvijek imala i danas ima mnogo talentiranih mladih pjevača i muzičara uopće. Nedavno je u intervjuu samnom tu općepoznatu tezu podvukao g. Enver Šadinlija podsjetivši na onu “kroz Bosnu ne pjevaj” (ja bih dodao: “…kroz Srbiju ne igraj…”). Ali, talenat sam po sebi nije dovoljan, zar ne! Šta još treba da ti mladi pjevački/muzicki talenti postanu pravi pjevači i istovremeno ostanu zdrave ličnosti i ljudi?

SAVIĆ: Slažem se sa tom tvrdnjom da u Bosni ima mnogo dobrih muzičara, a posebno pjevača i smatram da u cijelom regionu ne postoje bolji pjevači od onih u BiH. Talenat je vrlo bitan, ali da bi postali profesionalni muzičari i pjevači moraju posjedovati i određeno muzičko obrazovanje, kao i određeno iskustvo. Svakako pored nabrojanog trebaju se posvetiti i opštem školovanju i lijepom ponašanju.

Jeste li Vi imali, kada ste počinjali, nekog uzora u muzici i ko je to, eventualno, bio?

SAVIĆ: Normalno je da svaki muzičar u početku ima nekog uzora, pa sam tako imao i ja. Neki od mojih uzora su bili poznati muzičari u tadašnjoj bivšoj Jugoslaviji kao npr. Kornelije Kovač, Miša Blam, Josip Boček itd. Od pjevača uzori su mi oduvijek bili Dragan Stojnić, Kemal Monteno, Zvonko Bogdan i Safet Isović.

Ipak, gdjegod krenemo, vratimo se sevdalinci. Šta je za Vas ta pjesma i ko su po vama najbolji njeni tumači (navedite barem neke od njih)? Jeste li s nekima od njenih znamenitih tumača imali priliku zajedno nastupati?

djukaSAVIĆ: Od malih nogu me je privlačila sevdalinka i do dan danas smatram da je sevdalinka jedna od najljepših pjesama. Sevdalinku mogu slobodno da uporedim sa blues-om jer i jedna i druga nose puno emocije i ljubavi. Za mene je sevdalinka uvijek bila lijek za srce i dušu i mislim da ću dok sam živ da gajim tu ljubav. U svojoj karijeri sam svirao i pratio skoro sve pjevače iz BiH i ostalih republika, ali od svih pjevača najviše sam volio saradnju sa Safetom Isovićem, Nedžadom Salkovićem, Hankom Paldum i Himzom Polovinom.

Raduje me da ćete i Vi nastupiti na Večeri sevdaha 15. jula u Banja Luci. Šta za Vas znači poziv organizatora Večeri i u kakvom svojstvu ćete nastupiti – kao vokalni solist ili ćete svirati?

SAVIĆ: Moj prijatelj Sakib Jakupović me je pozvao da sa svojim orkestrom nastupim 15. i 16. jula u Banja Luci i to je za mene ogromna čast što mogu da nastupim sa velikim imenima narodne muzike. U Banja Luci neću pjevati, već ću nastupiti u svojstvu bass gitariste. Posebno želim da pohvalim svoga kolegu Iiprijatelja Sakiba Jakupovića koji je uložio veliki trud da napravi ovako veliki događaj u svrhu očuvanja sevdaha i sevdalinke u BiH. Nadam se da će ovo da preraste u tradiciju i ja, kao i moje kolege, radujemo se svakom ovakvom događaju.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor i vidimo se, ako Bog da, tamo….

SAVIĆ: Hvala i Vama i uvijek ću rado da se odazovem na Vaš poziv za intervju, naročito kad je riječ o sevdahu i sevdalinci. Nadam se da se vidimo 15-og jula u Banja Luci. Puno pozdrava iz Sarajeva!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (789)

vrbas-miso

Marjan Hajnal

M. Hajnal

 

POZIV/APEL DIREKTORU SIPA-e

 

u ime

 

  1. Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva, Tel-Aviv
  2. Grupe građana koja broji 70.000 državljana Republike Bosne i Hercegovine

 

Za gospodina Pericu Stanića

direktora Državne agencije za istrage i zaštitu, Sarajevo

 Gospodine Stanić,

moram Vas obavijestiti da sam danas, 20.4.2016. od prijatelja Ibrahima Halilovića, rodom iz Mrkonjić Grada / Varcar Vakufa, iz kog je u toku rata morao otići u prisilno progonstvo skupa sa porodicom, sa velikim žaljenjem dobio obavijest da je na intervenciju Interpola dobio službenu informaciju da je SIPA protiv njega pokrenula istražni postupak zbog navodnog “otkrivanja tajne” o istrazi ratnog zločina (podaci su obrazloženi u prilogu).

Takav akt smatramo nedopustivim, jer predstavlja nedopustiv pritisak s ciljem zastrašivanja svjedoka i flagrantan atak na slobodu riječi. 

Nikakvo odavanje tajni nije u pitanju, niti gospodin Halilović kao slobodan novinar podliježe odgovornosti bilo kojoj pravnoj ili zakonodavnoj instituciji, niti ga je neko bilo kakvim pisanim aktom obavezao na ćutanje.

Samo ćete navući dodatni odium u narodu na neefikasnost SIPA-e, čiji bi prioritetan zadatak trebao biti da se brine o bezbjednosti građana, kao i zaštitom same države Republike Bosne i Hercegovine. Gospodin Halilović je lider grupe koja se bori za povratak legitimnog Ustava RBiH i atak na njega je atak na sve nas koji smo mu ukazali svoje puno povjerenje.

Zahtijevamo da neodložno obustavite svaki postupak protiv Ibrahima Halilovića i da i ne pomišljate da mu pravite neprijatnosti niti u Kanadi, da ga obilježavate pred Interpolom, niti da mu prijetite čak ni informativnim privođenjem kada dođe u Bosnu.

On se kao čovjek i kao novinar dokazao kao neokaljani patriot i niko nema prava niti na osnovu bilo kojeg argumenta da mu prijeti i devalvira njegov ugled i da se dodatno narušava već ionako ugroženo zdravlje članova njegove uže porodice koji su u ratu bili dovoljno izloženi pritiscima, prijetnjama, izolaciji u kućnom pritvoru talačkog tipa.

Vama kao direktoru SIPA-e nije potrebno da objašnjavam šta je Vaš prioritetan zadatak. Umjesto da se bavite primarnim pitanjima sprečavanja unutarnjeg kriminala u Bosni, da hapsite svu kliku koja je dovela Bosnu na sami rub opstanka, SIPA na čelu sa Vama ni prstom ne pomjera da osujeti pošast divljanja nacizma. Horde četnika i ustaša otvoreno divljaju, demonstriraju svoju neciviliziranu silu, prijete novim ratom, i zar u takvim uslovima, kad se negira čitav jedan genocid, kad se njegovi vinovnici i akteri oslobađaju ključnih elemenata optužbi i prijevremeno puštaju iz zatvora, zar je to logično da se SIPA bavi zastrašivanjem jednog istaknutog novinara?

Ali, kao što vidite, Ibrahim Halilović nije usamljen. I neće biti.

Pred sudom vremena, trebate se dobro zamisliti o Vašoj osobnoj odgovornosti i odgovornosti pripadnika SIPA-e. Bavite se prijetnjama slobodoumnim građanima koji su već dovoljno izgubili i propatili zbog različitih sipa, hobotnica i ostalih mekušaca, beskičmenjaka i reptila, umjesto da im omogućite povratak u zemlju i miran život. A za miran život treba proći proces dokazivanja PUNE ISTINE o svim zataškanim zločinima. Bez te istine nema mira i suživota. Umjesto da mu prijetite hapšenjem, potrudite se da budete zahvalni čovjeku koji je svoj profesionalni vijek posvetio pravdi i istini, u ime budućnosti svih građana RBiH.

Kao potpisnik ovih redova i sam sam u poziciji da posljedice rata u Bosni trpim već treću deceniju u egzilu. Ne dopušta mi se povratak u Sarajevo. Osim svih gubitaka članova obitelji, moja nepokretna imovina izložena je novim napadima i nesankcioniranom prisvajanju, kao što je nepokretna imovina gospodina Halilovića također višestruko devastirana na privatnom imanju u blizini Mrkonjića.

To li su nam jasne poruke “dobrodošlice”, kao i stotinama drugih građana kojima se na sve načine opstruira povratak? A niko nije pozvaniji od SIPA-e da istraži ulogu počinilaca i njihovih mentora koji ih motiviraju i plaćaju za takva zlodjela. Tim deliktima biste se trebali baviti, a ne pod krinkom zakona pružati alibi i svoj izravni doprinos djelovanju kriminalnih grupa.

Ako želite možete uhapsite i mene, uskoro dolazim u Sarajevo, pa da u svijetu bude kompletirana slika o retrogradnom balkanskom režimu i aparthejdu koji nisu ništa bezopasniji od ovog kojim sam trenutno okružen, izložen svemu što bi trebalo biti strano humanim ljudskim bićima.

Ukratko: nemojte se ni u gruboj šali poigravati sa ugledom časnih i poštenih građana RBiH. Nekim stvarima se nužno bliži njihov kraj. Razmišljajte o budućnosti, ali ne o onoj izvikanoj u trivijalnoj, već viđenoj frazi o “boljoj budućnosti”.

Pozdrav!

M.H.

__________________

Prilog: link privatnog bloga gospodina Ibrahima Halilovića

https://ihalilovic.wordpress.com/2016/04/19/interpol-po-nalogu-sipe-traga-za-mnom-umjesto-da-sipa-uhapsi-ubojice-josipa-svetinovica-baje/

__________________

Prof. mr. sci. Marjan Hajnal

Predsjednik Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva

Tel-Aviv

Izvor: https://solonovpolis.wordpress.com/2016/04/20/pozivapel-direktoru-sipa-e-rbih-marjan-hajnal-tel-aviv/

Pašo ef. Fetić-1U sastavu Mešihata IZBNJ ima 78 džemata, te dva džemata koji su predali zahtjev za članstvo u Zajednici, a postupak primanja je u proceduri. Oko 65 džemata ima stalne imame, u deset džemata su angažovani imami honorarno, a tri džemata su u procesu upošljavanja stalnih imama…..Pet džamija imamo sa minaretima, a šesta je u izgradnji. Polovicom mjeseca maja imamo svečano otvorenje novosagrađene džamije sa minaretom u džematu Balingen na području Medžlisa Stuttgart…..Na području Mešihata IZBNJ imamo učlanjeno preko 15 000 muslimanskih porodica, najviše bošnjačkih, što iznosi preko 60 000 osoba…..Fond Gazi Husrev-beg je jedna svijetla tačka u radu IZBNJ u proteklih 15 godina. Fond je djelovao kroz različite vidove pomoći našem narodu, od pomoći za obnovu kuća povratnicima i kupovine stoke, do pomoći za liječenje i oporavak od poplava….. Posebno ćemo ovog Ramazana dati akcent na organizovanje iftara i otvaranje vrata naših džamija za naše komšije i sugrađane drugih vjera….. Ovdje ima nekoliko nelegalnih džemata gdje su Bošnjaci iz Bosne ili Sandžaka u većini, a koji su nastali odvajanjem od postojećih džemata, zbog nesuglasica i razmimoilaženja, i koji nisu u sastavu Mešihata IZBNJ. Radi se o četiri skupine ljudi čija brojnost nije velika…..Njemačka vlada i zvaničnici generalno stali su na stranu muslimana i osuđuju poistovjećivanje terorizma i nasilja sa islamom i muslimanima. Ali sve češće su pojave da pojedinci iz različitih partija pokušavaju pridobiti glasači populističkim izjavama kako su muslimani prijetnja za njemačko društvo a Islam nije kompatibilan sa njemačkim Ustavom…..

Es-selamu alejkum, uvaženi mufti efendi! Drago mi je da ste prihvatili ovaj razgovor samnom jer smatram da je on u općem – bošnjalkom interesu. Pa započnimo ga na temu ustroja IZBNJ: kakva je organizaciona šema Zajednice, po vertikali?

FETIĆ: Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj od 2004. godine organizovana je na nivou glavnog imama i pet oblasnih imama. Od 2007. godine djeluje kroz Mešihat. Odlukom Sabora IZ u BiH imenovan je muftija za Njemačku a Muftiluk za Njemačku pokriva prostor Mešihata IZBNJ. Mešihat IZBNJ ima pet Medžlisa koji okupljaju od 10 do 20 džemata i pet glavnih imama, koji kordiniraju rad džemata na nivou Medžlisa.

Pašo ef. Fetić-2Da li je IZBNJ organizaciono vezana za IZ BiH, odnosno da li ste Vi, po položaju, i član Vijeća muftija IZ BiH?

FETIĆ:IZBNJ je sastavni dio IZ u BiH, a muftija IZBNJ po položaju član je Vijeća muftija IZ u BiH, sudjeluje u njegovom radu i prisustvuje sjednicama Vijeća.

Koliko ukupno ima bošnjačkih džemata djeluje aktivno u toj zemlji i da li svaki od njih ima imama, hatiba i muallima?

FETIĆ: U sastavu Mešihata IZBNJ ima 78 džemata, te dva džemata koji su predali zahtjev za članstvo u Zajednici, a postupak primanja je u proceduri. Oko 65 džemata ima stalne imame, u deset džemata su angažovani imami honorarno, a tri džemata su u procesu upošljavanja stalnih imama.

 A koliko je bošnjačkih džamija ili mesdžida u funkciji?

FETIĆ: Većina džemata su kupili ili izgradili nove džamijske prostorije. Oko petnaest džemata djeluje u iznajmljenim prostorima. Pet džamija imamo sa minaretima, a šesta je u izgradnji. Polovicom mjeseca maja imamo svečano otvorenje novosagrađene džamije sa minaretom u džematu Balingen, na području Medžlisa Stuttgart.

Bosnjacka_dzamija_u_Balingenu

 Kakva je situacija po pitanju članstva na području cijele Zajednice, odnosno koliko ljudi ili porodica redovno plaća vazifu/članarinu?

FETIĆ: Na području Mešihata IZBNJ imamo učlanjeno preko 15 000 muslimanskih porodica, najviše bošnjačkih, što iznosi preko 60 000 osoba. Naši džemati okupljaju Bošnjake iz Bosne i Hercegovine, iz Sandžaka, te Bošnjake sa Kosova i Makedonije i jedan manji broj Albanaca i Roma.

Petnaest godina u okviru Zajednice djeluje Fond Gazi Husrev-beg. Koje biste najznačajnije rezultate izdvojili koji su polučeni djelovanjem tog Fonda u protekloj deceniji i pol njegovog postojanja?

FETIĆ: Fond Gazi Husrev-beg je jedna svijetla tačka u radu IZBNJ u proteklih 15 godina. Fond je djelovao kroz različite vidove pomoći našem narodu, od pomoći za obnovu kuća povratnicima i kupovine stoke, do pomoći za liječenje i oporavak od poplava. Ipak, najznačajnija akcija ovog fonda jeste stipendiranje siromašnih i nadarenih učenika i studenata iz Bosne i Sandžaka. Do sada je podijeljeno blizu 2 000 stipendija u ukupnoj vrijednosti od približno milion eura. Ova akcija se i ove godine nastavlja.

Ušli smo u Allahov mjesec- Redžeb. Kako će ga obilježiti Bošnjaci u Njemačkoj a kako predstojeći Ramazani šerif?

FETIĆ: Ovih dana u našim džematima održavaju se programi različitog sadržaja: predavanja, mevludi, tribine, promocije knjiga, susreti Bošnjakinja, seminar za mlade koji komuniciraju sa društvenom zajednicom ispred naših džemata….. Pripremamo dvodnevni predramazanski seminar za imame. Sve su ovo na neki način pripreme za predstojeći Ramazani šerif. Dosta džemata će angažovati studente iz domovine kao ispomoć i bolje organizovanje omladine. Očekujemo i ovog Ramazana sejar vaize ispred IZ BiH. Posebno ćemo ovog Ramazana dati akcent na organizovanje iftara i otvaranje vrata naših džamija za naše komšije i sugrađane drugih vjera.

U našoj Domovini djeluju tzv. paradžemati i poznat je stav IZ BiH o njima. Ima li takvih bošnjačkih u Njemačkoj i kako se eventualno nosite s njima?

FETIĆ: U njemačkim gradovima, pored bošnjačkih, djeluju i turski, albanski, arapski, pakistanski džemati, kao i džemati njemačkih muslimana. Tako da mi gotovo da i nemamo bošnjačkih paradžemata selefijskog usmjerenja. Ovdje ima nekoliko nelegalnih džemata gdje su Bošnjaci iz Bosne ili Sandžaka u većini, a koji su nastali odvajanjem od postojećih džemata, zbog nesuglasica i razmimoilaženja, i koji nisu u sastavu Mešihata IZBNJ. Radi se o četiri skupine ljudi čija brojnost nije velika.

Suvremenici smo i sudionici, može se slobodno reći, globalne antiislamske kampanje. Kako je danas muslimanima općenito u Njemačkoj, ne po pitanju njihovih ustavnih prava, nego kako je na terenu? Ima li napada na vjerske objekte, pojedince…ima li medijske kampanje protiv muslimana i kako se vi iz IZBNJ nosite s tim?

Pašo ef. FetićFETIĆ: O islamu i muslimanima nikada se nije više govorilo u njemačkim medijima kao sada. Vode se rasprave na televiziji, radiju i novinama. Njemačka vlada i zvaničnici generalno stali su na stranu muslimana i osuđuju poistovjećivanje terorizma i nasilja sa islamom i muslimanima. Ali sve češće su pojave da pojedinci iz različitih partija pokušavaju pridobiti glasači populističkim izjavama kako su muslimani prijetnja za njemačko društvo a Islam nije kompatibilan sa njemačkim Ustavom. Hvala dragom Bogu da do sada nismo imali napade na naše džamijske prostore, a naši imami i džematski odbori svakodnevno rade na tome da unaprijede odnose sa lokalnom zajednicom i okruženjem. Na nivou Medžlisa i Mešihata IZBNJ nastojimo učestvovati u društvenom dijalogu o islamu i muslimanima zajedno sa drugim Islamskim zajednicama, kao i sa drugim vjerskim zajednicama.

Na samom kraju, da li Vi, kao vrhovni vjerski poglavar Bošnjaka u Njemačkoj, surađujete sa drugim vjerskim zajednicama, medijima, te državnim, regionalnim ili lokalnim institucijama u toj zemlji?

FETIĆ:Njemačka je velika zemlja, pa su i naši džemati dosta razuđeni. Pitanje vjere i vjerskog obrazovanja je spušteno na nivo saveznih pokrajina, tako da mi nastojimo koordinirati naše predstavnike na Medžlisima kako će učestvovati u dijalogu sa društvenom zajednicom i drugim vjerskim zajednicama. Na saveznom nivou postoji Njemačka Islam Konferencija kojom predsjedava savezni ministar unutrašnjih poslova. Tamo nas zastupa predsjednik IZBNJ Edin Atlagić koji je rođen u Njemačkoj i koji je po struci pravnik. Od drugih Islamskih zajednica ponajbolju saradnju imamo sa DITIB-om

Hvala Vam velika za ovaj razgovor. Allah Vas nagradio. Amin!

FETIĆ: Hvala i vama, molim Uzvušenog Allaha da vam podari bereket u ovim mjesecima učajluka i da u zdravlju dočekate Ramazani šerif.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (788)

plitvice-ferhadija

 

Nikola Cecić Karuzić

Da, općina Šolta je jedna općina – jedan otok, koje se proteže na 52 km2, dužine 25 kilometara, sa ukupno osam naselja  i prijavljenih 2100 stanovnika…..Poljoprivredom se profesionalno bavi niti 2% stanovništva, ribolovom više nitko, pa je turizam kroz ugostiteljstvo i obiteljski smještaj postao najrazvijenija gospodarska grana…..Općina Šolta raznim je ulaganjima u posljednjih nekoliko godina doprinjela unaprijeđenju turističke ponude – od uređenja plaža, uređenja turističkih info punktova, pa do velikog kulturno-turističkog projekta “Šolta na dlanu” na kojem upravo radimo i kojim bismo brendirali otok Šoltu i sva njena blaga kao jedinstven kulturno-turistički proizvod…..Upravo zbog blizine Splita Šoltani su uvijek bili oslonjeni na veliki grad koji je odmah tu ispred i uvijek su zapravo i stremili k tome da dostignu taj veliki grad koji im je bio tako nadohvat ruke…..Općina Šolta problem depopulacije prepoznala  je kao jedan od prioritetnih koje treba rješavati te su svi naši kapitalni projekti usmjereni upravo na zaustavljenje negativnog trenda odlaska mladih obitelji s otoka nastojanjem da prvenstveno djeci i mladim obiteljima osiguramo kvalitetan život i uvjete jednake onima u gradu…..Naš dijalekt jako je sličan onom splitskom, uz brojne riječi koje se koriste samo na otoku, i to se u pet različitih mjesta različito izgovaraju…..Šoltanski maslinari i ove godine bili su uspješni: njih 9 koji su se takmičili sa svojim proizvodima donijeli su kući 6 zlatnih i 2 srebrne medalje…..Privodimo kraju građevinske radove po mjestima i polako uređujemo turističke urede, priređujemo plan zbivanja ovog ljeta na otoku kroz brojne manifestacije te zapravo jedva čekamo da na naš otok stigne ono dugo toplo ljeto i brojni turisti od kojih se većina njih stalno k nama vraćaju kao istinski zaljubljenici u naš otok…..

Da li vaša Općina obuhvata cijeli otok Šoltu i koliko stanovnika živi na njenom području?

CECIĆ-KARUZIĆ: Da, općina Šolta je jedna općina – jedan otok, koje se proteže na 52 km2, dužine 25 kilometara, sa ukupno osam naselja  i prijavljenih 2100 stanovnika.

solta-1

Čime se uglavnom bave stanovnici Općine, ili, kako bi se to narodski reklo – od čega pretežno žive?

CECIĆ-KARUZIĆ: Mogli bismo reći da je najveći broj stanovništva zaposlen u uslužnim djelatnostima, a što se tiče gospodarstva najrazvijenije grane na otoku su turizam i građevinsrstvo. Poljoprivredom se profesionalno bavi niti 2% stanovništva, ribolovom više nitko, pa je turizam kroz ugostiteljstvo i obiteljski smještaj postao najrazvijenija gospodarska grana.

Koji su glavni segmenti ukupne turističke ponude Šolte? Da li ste posljednjih godina imali značajnijih ulaganja u turističku privredu?

CECIĆ-KARUZIĆ: Turistička ponuda na otoku uključuje brojne privatne objekte (Šolta nema niti jedan veći hotel, osim jednog luksuznog u Maslinici koji broji 7 apartmana), brojne restorane i beach-barove te uređene i divlje plaže po otoku .Uz to, veoma značajne su i uređene luke nautičkog turizma zahvaljujući kojima nam je nautički turizam u mjestima uz more proširio sezonu koja započne već u svibnju i traje do studenog.

solta5

I u ovom trenutku uređuje se nova luka nautičkog turizma u mjestu Rogač.

Općina Šolta raznim je ulaganjima u posljednjih nekoliko godina doprinjela unaprijeđenju turističke ponude – od uređenja plaža, uređenja turističkih info punktova, pa do velikog kulturno-turističkog projekta “Šolta na dlanu” na kojem upravo radimo i kojim bismo brendirali otok Šoltu i sva njena blaga kao jedinstven kulturno-turistički proizvod.

Osim toga, Općina Šolta podupire naša obiteljska gospodarstva i ljude koji proizvode autohtone šoltanske proizvode koji se sve više otvaraju ka turizmu.

Jeste li zadovoljni brojem noćenja ostvarenih u posljednje dvije-tri godine, naprimjer? Kakav je trend?

CECIĆ-KARUZIĆ: Da, imam podatak iz naše Turističke zajednice kako je broj noćenja u zadnje tri godine rastao godišnje za 20% posto pa se dogodi da na otoku u onom jeku turističke sezone bude i do 10.000 ljudi, što je maksimalan kapacitet koji otok može podnijeti.

Općepoznata je priča o migraciji i depopulaciji dalmatinskih otoka. Da li su i koliko, eventualno, takvi procesi dotakli i Šoltu? Da li je njena blizina kopnu, odnosno Splitu, eventualno utjecala da takvi procesi nisu kod vas izraženi kao kod nekih udaljenijih otoka?

CECIĆ-KARUZIĆ: Pa da, s tim problemom nosi se svaki dalmatinski otok.

Mogli bismo reći da nam je blizina Splita bila uvijek dvosjekli mač.

Upravo zbog blizine Splita Šoltani su uvijek bili oslonjeni na veliki grad koji je odmah tu ispred i uvijek su zapravo i stremili k tome da dostignu taj veliki grad koji im je bio tako nadohvat ruke.

Brojni Šoltani otišli su s otoka u taj grad i na Solti su danas isključivo vikendaši, nezainteresirani previše za opstanak života na otoku i najčešće zainteresirani samo kako da iskoriste otočne beneficije.

Općina Šolta problem depopulacije prepoznala  je kao jedan od prioritetnih koje treba rješavati te su svi naši kapitalni projekti usmjereni upravo na zaustavljenje negativnog trenda odlaska mladih obitelji s otoka nastojanjem da prvenstveno djeci i mladim obiteljima osiguramo kvalitetan život i uvjete jednake onima u gradu. Krećući se u tom smjeru, prošle smo godine završili veliki projekt izgradnje prve školsko-sportske dvorane u Grohotama, čime smo djeci osigurali i kavlitetan sportski nastavni program, te ispunjenje i izvanastavnih aktivnosti i slobodnog vremena i djeci i brojnim drugim stanovnicima otoka.

A upravo sada u tijeku je izgradnja novog – prvog cjelodnevnog- dječjeg vrtića na otoku Šolti koji će omogućiti ne samo djeci da imaju kvalitetan predškolski odgoj, već i roditeljima da konačno dobiju cjelodnevni vrtić u kojem će djeca moći boraviti dok oni budu na radnom mjestu, što je sada nemoguća misija obzirom da nam postojeći dječji vrtić radi od 07-13 sati i smješten je u dvijema malim sobicama.

Novi dječji vrtić bit će projekt koji će definitvno zaustaviti negativan trend odlaska mladih s otoka što nas posebno veseli jer ove godine imali smo „baby boom“ na otoku.

Kakav je odnos nataliteta i mortaliteta na Šolti posljednjih pet godina?

CECIĆ-KARUZIĆ: Nemam statističke podatke, no veoma je lako odgovoriti – da na jedno rođeno dijete godišnje umre desetak starijih osoba na otoku – što ne iznenađuje obzirom da na otoku zimi pretežito i živi starije stanovništvo. No, nama broj stanovnika unatoč tome ne opada, već stalno raste.

Poznato je da se u Dalmaciji govori čakavskim dijalektom, ali ima i razlika unutar istog. Kakav je šoltanski čakavski govor? Po čemu je specifičan i da li se jezikoslovci zanimaju za govor vaših stanovnika eventualno zbog njegove specifičnosti?

filip GalovićCECIĆ-KARUZIĆ: Kako da ne. Evo naš Kulturno-informativni centar otoka Šolte upravo je u suradnji s jezikoslovcem prof.dr. Galovićem pokrenuo zaštitu šoltanskih govora, a istraživanjem na terenu utvrđeno je kako na otoku Šolta razlikujemo čak pet različitih govora. Naš dijalekt jako je sličan onom splitskom, uz brojne riječi koje se koriste samo na otoku, i to se u pet različitih mjesta različito izgovaraju.

Ukoliko uspijemo zaštititi naše govore, a nadamo se kako ćemo uspjeti u ovom projektu, sljedeći korak bio bi izrada šoltanske gramatike, a potom i šoltanskog rječnika u kojem bi se onda našle sve te brojne i specifične šoltanske riječi.

Više o svemu tome možete pročitatii na našoj web-stranici na linku: http://www.solta.hr/soltanski-cakavski-govori-i-dalje-se-dijalektoloski-istrazuju/

Kako su šoltanski maslinari prošli na međunarodnoj manifestaciji maslinovih ulja “Nočnjak 2016 “, održanoj u Bolu na Braču prošli mjesec?

CECIĆ-KARUZIĆ: Šoltanski maslinari i ove godine bili su uspješni: njih 9 koji su se takmičili sa svojim proizvodima donijeli su kući 6 zlatnih i 2 srebrne medalje. Zajedničko maslinovo ulje članova Udruge “Zlatna Šoltanka”, dobitnik je još jedne – 7. zlatne medalje, a na izložbi u okviru manifestacije bilo je, kao prvo dalmatinsko maslinovo ulje koje je dobilo nacionalnu zaštitu izvornosti, posebno istaknuto na počasnom mjestu. Brojne pohvale dobilo je ovo ulje i za prepoznatljivu i savršeno dizajniranu etiketu, djelo Maje Ukas i njene tvrtke “Artum design” iz Splita, tako da Šoltani imaju dobrih razloga za ponos i veselje.

Sotlanski maslinari

A kako ste obilježili 5. dane Vesne Parun na Šolti?

CECIĆ-KARUZIĆ: Obljetnica rođenja ove velike hrvatske pjesnikinje obilježena je bogatim programom, a ove godine bila je i međunarodnog karaktera. U nedjelju, 10. travnja na pjesnikinjin rođendan, u Domu kulture u Grohotama u suradnji Kulturno-informativnog centra i Društva hvatskih književnika upriličena je pjesnička večer u kojoj su sudjelovale: dr. sc. Katia Zografova, ravnateljica Nacionalnog muzeja književnosti iz Sofije, akademkinja Elka Nyagolova, predsjednica Slavenske akademije književnosti i umjetnosti, Enerika Bijač, književnica i slikarica, članica Upravnog odbora DHK te akademik Jakša Fiamengo, suradnik ove manifestacije

U drugom djelu programa gledatelji su imali prilike pogledati izvrsnu glazbeno-poetsku monodramu “Ja koja imam nevinije ruke”.

Predstava je autorski projekt glumice i autorice dramaturškog predloška Vesne Tominac Matačić, redatelja Ivana Lea Leme i producentice Tatjane Aćimović.

Sljedećeg dana u jutarnjim satima položen je vijenac na grob Vesne Parun uz nekoliko prigodnih riječi Vesninog prijatelja Jakše Fiamenga, a zatim su Dom kulture u Grohotama posjetili učenici Osnovne škole “Grohote” zajedno sa svojim profesorima gdje su proveli dva ugodna sata razgovora s našim poznatim književnikom Pavlom Pavličićem.

Idemo ususret ovogodišnjoj turističkoj sezoni. Jeste li završili neophodne pripreme za istu i šta očekujete od nje?

CECIĆ-KARUZIĆ: Pripreme su u punom jeku, pripremili smo već dosta toga, završili brojne infrastrukturne projekte na kojima smo radili ove zime; trenutno smo u procesu uređenja mjesta, zelenih površina i plaža. Privodimo kraju građevinske radove po mjestima i polako uređujemo turističke urede, priređujemo plan zbivanja ovog ljeta na otoku kroz brojne manifestacije te zapravo jedva čekamo da na naš otok stigne ono dugo toplo ljeto i brojni turisti od kojih se većina njih stalno k nama vraćaju kao istinski zaljubljenici u naš otok.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

CECIĆ-KARUZIĆ: Bilo mi je zadovoljstvo te ovom prilikom pozdravljam sve naše Šoltane u dijaspori, posebno članove nekadašnjeg američkog „Društva prijatelja Šoltana“ koje već dugo nije aktivno, a s kojima smo imali jako dobru suradnju do prije nekih dvadesetak godina. Nadamo se kako će i mlađe generacije Šoltana izvan otoka i Republike Hrvatske nastaviti njegovati veze i ljubav prema otoku svojih korijena.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (787)

vrbas-miso

Učenjem Jasini-šerifa na Šehidskom mezarju u Vitezu počelo je obilježavanje 23. godišnjice od masakra nad bošnjačkim civilima u selu Ahmići kod Viteza ( Esmir Šabic - Anadolu Agency )

Jučer, 16. aprila ove godine, navršile su se 23 godine od zločina u Ahmićima kod Viteza i Trusini kod Konjica. Prvi zločin, kao što je poznato, počinile su jedinice HVO kada su u tom selu na domak Viteza pobile 116 bošnjačkih civila među kojima su bile 32 žene i 11 maloljetnika, čak i jedno tromjesečno dijete. Selo je spaljeno do temelja.

SAM_3639

Istoga dana u selu Trusina su pripadnici Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu Vrhovne komande Armije Republike BiH zvanog “Zulfikar”, ubile 22 Hrvata, od kojih su njih 18 bili civili, a četverica pripadnici HVO koji su se prethodno bili predali.

Pokušao sam uz ove tužne obljetnice pronaći nekog adekvatnog sugovornika na ovu temu, ali nisam uspio. Zato, pokušavam ovim prilogom da dam svoj obol obilježavanju istih. U ime, prije svega svih nevinih žrtava i pijeteta prema njima i u ime podizanja svoga glasa na neke političke perverzije koje godinama prate ove događaje i njihove obljetnice. Istovremeno, smatram suvišnim po ne znam koji put javno kazati kako osuđujem svaki zločin, posebno nad civilima, pa i ova dva, bez obzira ko ih je počinio. Ali, šta je poenta ovog osvrta. Pa upravo spomenute političke perverzije koje, ma kako bili svjesni da je politika prljav zanat, ne mogu stati u zdrav razum niti se pravdati bilo čime, pa ni bilo kojim političkim ciljevima.

Ratni zločinac Dario Kordić, odgovoran za masakr u Ahmićima, ispraćen u Hag i dočekan iz zatvora kao heroj

Da, Dario Kordić, jedan od najodgovornijih za masakr u Ahmićima, je svojevremeno, kada se dobrovoljno predao Hagu, ispraćen iz Hrvatske uz najviše državne počasti – kao heroj, “hrvatski vitez”. Među onima koji su ga uz fanfare ispratili bio je i Miroslav Tuđman. Kada se vratio sa odsluženja zatvorske kazne prije nepune dvije godine, jednako tako je bio dočekan u zagrebačkoj zračnoj luci “Pleso”  – kao narodni heroj. Doduše, ne od hrvatskog državnog vrha, ali od dijela Crkve u Hrvata (sisački biskup Vlado Košić, poznati jastreb), nekih desničarskih udruga iz Hrvatske i BiH te jednog dijela građana obje zemlje. Ali, ni to nije najveći problem. Pravi problem se dešava –  a gdje drugdje nego u Bosni i Hercegovini, kada tog zločinca, zbog likvidacije onih 116 bošnjačkih civila, negdje u Lašvanskoj dolini dočekuje niko drugi do Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH, član Predsjedništva BiH i….I Bakirov koalicioni partner.

covic na doceku kordica

Eh, to je već perverzija. Pita li se ikada savjest predsjednika SDA da li sađenjem tikvi sa podržavateljem zločina u Ahmićima, potresa kosti onih 116 nevino ubijenih Bošnjaka iz Ahmića? Ne, da ima savjesti ne bi sadio tikve s takvim niti sa drugima koji su činili ili odobravali zločine nad pripadnicima, kako on kaže, njegovog naroda.

I Trusina jednako boli, ali još više boli njena politizacija

Trusina

Za zločin u Trusini osuđeni su pojedinci na ukupno 37 godina zatvora. Boli i Trusina. Međutim, boli još više kada vidim istog tog Čovića na obilježavanju 23. obljetnice, na groblju gdje su pokopane žrtve. Ako je već htio odaslati neku političku poruku, bolje bi bilo da je otišao u Ahmiće, a Bakir da je došao umjesto njega u Trusinu. A najbolje bi bilo da se nijedan od njih niti drugih političara ne pojavljuje na ovakvim manifestacijama jer nisu iskreni. Uostalom, nelogično bi i bilo da jedan Čović dođe u Ahmiće a istovremeno veliča lik i nedjelo Darija Kordića. Tek to bi bilo perverzija. Neka političari svojim odsustvom sa ovakvih tužnih obljetnica puste porodice žrtava da u miru odaju počast svojim najmilijim. I, dobro bi bilo da se porodice žrtava zbližavaju, čak zajednički ponekad obilježe sjećanja na ove tragične događaje, jer jedni druge mogu najbolje razumjeti.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

damir_pestalic_ajb_main

Na našem području bile su 23 džamije, od kojih je 20 džamija odnosno džemata bilo aktivno. Sve džamije do temelja su porušene i ubijeno  je 10 od 20 imama koji su živili i radili u Srebrenici. Danas je aktivno 6 džemata u kojima žive i rade 7 imama…..Do danas smo uspjeli obnoviti 18 džamija, Islamski centar, 5 vakufskih kuća, 4 gasulhane i 2 mekteba.Uspjeli smo aktivirati 6 džemata….. Sretni smo što danas 70% djece u O.Š. Srebrenica su Bošnjaci. Dakle oko 300 učenika bošnjačke nacionalnosti koji ujedno pohađaju i mekteb kao i vjeronauku u školi…..Jako je teško znati tačan broj ljudi koji tokom cijele godine žive u Srebrenici, po našim procjenama  radi se o broju između 4 i 5 hiljada…..Sa predstavnicima SPC u Srebrenici nažalost nemamo protokolarnu saradnju.Naravno pozdravimo se kada se vidimo. Što se tiće nas nemamo ništa protiv da do saradnje dođe, ali postupci SPC ne idu u prilog tome.Da li će se to promjeniti, ne znam, ali se nadam promjeni…..Ovom prilikom apelujem i molim da ljudi u Dijaspori, a i mi ovdje na razne načine pokušamo da stvorimo bolje komunikacije i odnose kako bi lakše omogućili bolji život ovdje…..Ono što je najvažnije da danas u Srebrenici imamo povratnike, još važnije od toga je činjenica da ima dosta mladih ljudi i žena,a najvažnije od svega je činjenica da se ovdje rađaju djeca. To je osnovna i glavna pretpostavka…..

 Es-selamu alejkum, poštovani efendija! Prvo, hoćete li predstaviti Medžlis, odnosno reći koliko džemata ga objedinjuje i koliko imama djeluje u njima?

PEŠTALIĆ: Da bi bolje razumjeli stanje danas u IZ, kazaćemo nekoliko riječi o stanju IZ prije genocida.Na našem području bile su 23 džamije, od kojih je 20 džamija odnosno džemata bilo aktivno. Sve džamije do temelja su porušene i ubijeno  je 10 od 20 imama koji su živili i radili u Srebrenici. Danas je aktivno 6 džemata u kojima žive i rade 7 imama.

Koliko džamija na području Medžlisa je do danas obnovljeno i jesu li sve u funkciji?

PEŠTALIĆ: Do danas smo uspjeli obnoviti 18 džamija, Islamski centar, 5 vakufskih kuća, 4 gasulhane i 2 mekteba.Uspjeli smo aktivirati 6 džemata.Ova činjenica govori o velikim posljedicama genocida.

Srebrenica

Koliko djece pohađa vjersku pouku u svim džematima?

PEŠTALIĆ: Sretni smo što danas 70% djece u O.Š. Srebrenica su Bošnjaci. Dakle oko 300 učenika bošnjačke nacionalnosti koji ujedno pohađaju i mekteb kao i vjeronauku u školi. Moramo naglasiti da imamo velikih problema u organiziranju mektebske nastave, obzirom da su nam kuće daleko od džamija.Tako da u tim mjestima koristimo maksimalno časove vjeronauke te našoj djeci na taj način olakšavamo učenje mektebske pouke.

Koliko Bošnjaka tokom cijele godine živi na području Opštine Srebrenica?

PEŠTALIĆ:Jako je teško znati tačan broj ljudi koji tokom cijele godine žive u Srebrenici, po našim procjenama  radi se o broju između 4 i 5 hiljada.Fenomen je da se nakon genocida u Srebrenici ponovo živi i vraća, tako trebamo svi iskoristiti ovu blagodat i svako na svoj način pomoći da se zadrže ovi koji su se vratili i da se stvaraju pretpostavke za još veći povratak.

 Pokušavam da izbjegavam korišćenje “velikih” riječi da ne zvučim demagoški, ali neke od njih se jednostavno moraju izreći. Dakle, usprkos općepoznatoj činjenici da je Srebrenica naša rana neprebolna, pitam i Vas: da li su i koliko one (rane) zacijelile i kako se živi život s njima na tom području, s jedne strane gledajući na hiljade bijelih nišana u Potočarima koji ne samo da podsjećaju, nego i opominju, a s druge strane srećući neke ljude na ulici i drugdje koji barem svojom šutnjom o onome šta se dogodilo nakon 11. jula 1995. kazu gotovo sve? Zapravo, odvijaju li se u Srebrenici dva paralelna života?

PEŠTALIĆ:To je naša sudbina. Svi smo svjesni, a posebno majke i žrtve genocida da paralelno sa borbom za pravdu moramo voditi borbu za bolji život. Jedino tako naša borba će imati smisla. Svijetla obraza pred naše šehide možemo doći samo ako izborimo pravdu i omogućimo ovim i novim generacijama da sretno žive u Srebrenici.

djeca Srebrenice

Kako ste Vi doživjeli presudu Karadžiću i je li ona kao takva, te reakcije na istu, osnova za neko, kako mnogi vole reći – pomirenje na tim prostorima?

PEŠTALIĆ:Važno je da je osuđen. Kriv po svim tačkama optužnice.Naravno, jedino je Božiji sud i Njegova kazna pravda.Tako da visina kazne ne može nikoga zadovoljiti, ali ipak važno je da je osuđen.

Kako su presudu prihvatili srebrenički Srbi?

PEŠTALIĆ:Nažalost, Srbi još nisu izrazili spremnost za prihvatanje istine, osim mali broj njih.Generalno oni ne prihvataju relevantnim ono što njima ne odgovara. Nažalost, većina njih sud u Hagu ne smatra legalnim.To je posljedica politike koja vrši veliki pritisak na Srbe u BiH.Nadam se da će mlađe generacije doživjeti katarzu i da ćemo zajedno raditi na posljedicama genocida s ciljem da se nikada i nigdje ne ponovi.

Da li komunicirate sa predstavnicima SPC u Srebrenici?

PEŠTALIĆ:IZ i ja lično dosta truda i energije smo potrošili i  danas trošimo na uspostavljanju međuljureligijskih odnosa u Srebrenici. Sa svima osim onih koji su na spiskovima za ratni zločin imamo komunikaciju. Sa predstavnicima SPC u Srebrenici nažalost nemamo protokolarnu saradnju. Naravno pozdravimo se kada se vidimo. Što se tiće nas nemamo ništa protiv da do saradnje dođe, ali postupci SPC ne idu u prilog tome. Da li će se to promjeniti, ne znam, ali se nadam promjeni.

Koliko ste u kontaktima sa brojnom srebreničkom dijasporom i pomažu li vas tamo?

PEŠTALIĆ:Naša Dijaspora nije locirana, nema mjesta na dunjaluku a da neko iz Srebrenice nije tu.To nam stvara veliki problem u komunikaciji, ono što još održava situaciju je činjenica da skoro sva Dijaspora ima imovinu u Federaciji, tako da na godišnje odmore dolaze tamo. Dakle, mi vrlo malo imamo prilike da stupimo u kontakt s njima.Uspjeli smo obići nekoliko mjesta gdje žive naši ljudi i uspostaviti komunikaciju. Ima onih koji na svoj način pomažu, ali  na žalost, veliki broj to ne čini. Ovom prilikom apelujem i molim da ljudi u Dijaspori, a i mi ovdje na razne načine pokušamo da stvorimo bolje komunikacije i odnose kako bi lakše omogućili bolji život ovdje.

Na samom kraju, kako Vi kao imam vidite budućnost Srebrenice? Uz sve što se dogodilo i događa s tim našim gradićem, ima li neke svjetlije budućnosti tamo i ako ima, šta su preduvjeti za to?

PEŠTALIĆ:Ono što je najvažnije da danas u Srebrenici imamo povratnike, još važnije od toga je činjenica da ima dosta mladih ljudi i žena,a najvažnije od svega je činjenica da se ovdje rađaju djeca. To je osnovna i glavna pretpostavka.Nama je ovdje lijepo, uživamo u životu u Srebrenici.Trebamo snage usmjeriti u stvaranje ambijenta i mogućnosti zapošljavanja.Srebrenica mora biti mjesto koje će kroz razne projekte i radna mjesta privlačiti ljude koji će željeti svoje živote organizovati u Srebrenici.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

PEŠTALIĆ:Hvala i vama na interesovanju za Srebrenicu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (786)

plitvice-ferhadija

Tuzla:15.04.2016. godine

  • Medijima

 

ČESTITKA

Svim pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine čestitamo 15. April – Dan osnivanja.

U novijoj povijesti naša Armija obezbijedila je opstanak i državno-pravni kontinuitet Bosne i Hercegovine. Svi se ponosimo Armijom Bosne i Hercegovine koja je vodila pravednu bitku za našu državu.

Današnjim pripadnicima Oružanih snaga Bosne i Hercegovine želimo zdravlje i sreću te da nastave kontinuitet pobjedničke Armije Republike Bosne i Hercegovine.

                                                                                         Press služba Stranke za BiH TK-a

golden-state-warriors-set-nba-wins-record-1
 
Sinoć je odigrano posljednje kolo NBA lige, u njenom regularnom dijelu. Svi timovi su odigrali po svoje 82 utakmice i prvih osam iz obje Konferencije nastavit će već ovog weekenda u play off-u. Prije tri dana pisao sam o postignuću Golden State Warriorsa kada su u svojoj pretposljednjoj utakmici, pobijedivši San Antonio Spurse, sa 72 pobjede izjednačili rekord Chicago Bullsa iz 1995/96. Najavio sam tada mogućnost da Warriorsi u srijedu, pobjedom nad Memphis Grizzlies, ostvare najveći broj pobjeda u historiji NBA lige. Ali, sinošnje kolo neće biti zabilježeno kao historijsko samo zbog jedne utakmice….
 
I, dogodi se historija
Da, dogodi se historija jer su momci Steve Kerra naprosto briljirali i njihovi protivnici nisu imali ama baš nikakve šanse. Naravno, glavni protagonist je i ovoga puta bio Stephen Curry koji je za nepunih 30 minuta ubacio 46 poena. Indikativno je da je sadašanji head coach Warriorsa Steve Kerr igrao svih 82 utakmice u regularnom dijelu sezone 1995/96 ali za Chicago Bullse i s njima ostvario dosadašnji rekord od 72-10. Uživao sam u igri Warriorsa, ali još više sam sretan što sam svjedočio jednom sportskom historijskom činu.
Hvala Kobe, velemajstore
 
Kako je bilo i najavljeno, otišao je veliki Kobe Bryant. U povijest, u legendu. Sinoć, protiv Utah Jazza, u Staples Centeru u Los Angelesu, bila mu je posljednja utakmica u karijeri. A karijera, ma više nego briljantna. Evo, neka brojevi kažu sve:
kobe-bryant-final-game_dqd98u
– 5 titula pobjednika NBA lige sa Lakersima;
 
– 2 puta dobitnik MVP u finalnoj utakmici NBA lige (2009. i 2010.);
 
– 18 puta all star, drugi po broju izabranih za taj elitni festival košarke u Americi, odmah iza Kareema Abdul Jabara;
 
– 4 puta all star MVP;
 
– treći najbolji strijelac svih vremena (iza Kareema Abdul Jabara i Karl Malonea);
 
– 20 sezona igrao u NBA ligi, što je najduži staž za jednog igrača na poziciji guarda;
 
– postigao na jednoj utakmici 81 poen (protiv Toronto Raptorsa), po čemu je drugi najbolji strijelac na jednoj utakmici (iza Wilta Chamberlaina, koji je na jednoj utakmici postigao 100 poena);
 
– sa nacionalnom selekcijom USA dobitnik dvije zlatne olimpijske medalje (2008. i 2012.);
 
…..i tako dalje i tako dalje…Mogao bih nabrajati do prekosutra.
 
A sinošnja utakmica, više nego dostojna velemajstora. Ubacio je 60 poena, čime je ubjedljivo najviše doprinjeo pobjedi njegovog tima. Ali, na kraju karijere, sa svojih 38 godina ubaciti toliko poena, to se nije desilo nikome i nikada do sada. Staples Center je eruptirao. Zbog velemajstora. Na njegovoj posljednjoj tekmi bili su mnogi poznati majstori ove igre – Magic Johnson, Shaquille O'Neil, Derek Fisher, Charles Barkley i desetine drugih. Bio je to praznik košarke. Velemajstor je i u posljednjim minutama svoje briljantne karijere sijao punim sjajem. Briljirao. Svjedočio sam i toj historijskoj NBA priči. Hvala, velemajstore Kobe!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Gospodin Muharem Krzić je prije i za vrijeme agresije na BiH i okupacije našega grada bio predsjednik SDA Banja Luka. I zajednička sudbina i funkcije koje smo obnašali su nas upućivale na međusobnu suradnju. Svjedokom sam mnogih situacija u kojima je gospodin Krzić iskazao svoj patriotizam, hrabrost te otpor. Naravno, kao takav, nije mogao do kraja ostati u Gradu. Naša nasilno prekinuta suradnja i kontakti obnovljeni su kasnih 90-tih, kada je Krzić obavljao diplomatsku dužnost u našoj Ambasadi u Washingtonu, DC. Nije više prekidana (u mešuvremenu sam bio jedan od ko-autora Krzićeve knjige SVJEDOČITI ZLOČIN I BOSNOLJUBLJE) i traje do danas. A danas je moj sugrađanin, suradnik i prijatelj Muharem penzioner u Sarajevu i trebalo bi da svoje penzionerske dane, mjesce i godine provede mirno, u svojoj domovini i njenom glavnom gradu. Ali, opet ga neki bihuzure. Ovoga puta – “naši”. Pogledajte i poslušajte:

udik logo

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

                 Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava javnost da će u petak, 15. aprila 2016. godine, organizovati aktivnost u povodu godišnjice stradanja civila u selu Trusina kod Konjica. Polusatna aktivnost će se obaviti na Trgu fra Grge Martića sa početkom u 12 sati.

Podsjećamo da se ovaj zločin dogodio 16. aprila 1993. godine u konjičkom selu Trusina kada su pripadnici Armije BiH potpomognuti Bošnjacima iz lokalnih sela ušli u selo i pobili 22 Hrvata, od kojih 18 civila i 4 pripadnika HVO-a. Za ovaj zločin pravosnažno su osuđeni Edin Džeko i Rasema Handanović, nekadašnji pripadnici jedinice „Zulfikar“. U septembru prošle godine Sud u BiH u prvostepenoj presudi izrekao je kaznu zatvora Nihadu Bojadžiću na 15 godina, Nedžadu Hodžiću na 12, a Mensuru Memiću na 10 godina, dok su Dževad Salčin i Senad Hakalović oslobođeni.

Takođe, u subotu 16. aprila, aktivisti UDIK-a će prisustvovati komemoraciji u Trusini gdje će polaganjem vijenca odati počast nastradalima u ovom selu.

 Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

PRESS SLUŽBA

No: 28 – 05 – 02 / 16

Sarajevo, April 14, 2016

PESS RELEASE

ANNIVERSARY OF THE CRIME COMMITTED IN TRUSINA VILLAGE

             On Friday, April 14, 2016, the Association for Social Research and Communications (UDIK) will organize an activity to mark the anniversary of the crime committed in Trusina village. Half-hour activity will be carried out at noon at Fra Grga Martic Square in Sarajevo.

We remind that this crime took place on April 16, 1993 in Trusina village near Konjic when members of the Army of Bosnia and Herzegovina with the help of Bosniaks from local villages entered the village and killed 22 Croats, of which 18 civilians and 4 HVO members. For this crime are finally convicted Edin Dzeko and Handanovic Rasema, former members of the „Zulfikar“. In September last year, the Court of Bosnia and Herzegovina in the first instance handed down a prison sentence of Nihad Bojadzic for 15 years, Nedzad Hodzic for 12, and Mensur Memic for 10 years, while Dzevad Salcin and Senad Hakalovic freed.

Also, on Saturday, activists of UDIK will attend the commemoration in Trusina village, where they will lay a wreath and pay tribute to those killed in this village.

The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE

No: 28 – 05 – 04 / 16

Sarajevo, 14 aprile 2016

COMUNICATO STAMPA

L’ANNIVERSARIO DEI CRIMINI COMMESSI NEL VILLAGGIO TRUSINA

       L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) informa il pubblico che al venerdì, 14 aprile 2016, organizzerà un'attività in occasione del anniversario dei crimini commessi a villaggio Trusina. Attività di mezz'ora sarà organizzata a mezzogiorno sulla Piazza del fra Grga Martic a Sarajevo.

Ricordiamo che questo crimine ha avuto luogo il 16 aprile 1993 nel villaggio Trusina nei pressi di Konjic quando i membri dell'Esercito di Bosnia ed Erzegovina, con l'aiuto dei bosniaci da villaggi locali sono entrati nel villaggio e hanno ucciso 22 croati, di cui 18 civili e 4 membri HVO. Per questo crimine sono condannati Edin Dzeko e Handanovic Rasema, ex membri del gruppo militare “Zulfikar”. Nel settembre 2015, la Corte della Bosnia-Erzegovina in prima istanza ha emesso una pena detentiva di Nihad Bojadzic per 15 anni, Nedzad Hodzic per 12 e Mensur Memic per 10 anni, mentre Dzevad Salcin e Senad Halilovic sono stati trovati non colpevole.

Inoltre, al sabato 16 aprile, attivisti del UDIK saranno presenti alla commemorazione nel villaggio Trusina, dove renderanno omaggio alle vittime innocenti di questo villaggio.

L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

SERVIZIO STAMPA

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK)

Association for Social Research and Communications (UDIK)

Associazione per la ricerca sociale e comunicazione (UDIK)

PRESS SLUŽBA / PRESS SERVICE / SERVIZIO STAMPA

Tel: +387 (0) 33 978 605

Email: official.udik@gmail.com

 

 

 

AKO VLASNICI “OSLOBOĐENJA” OZBILJNO MISLE O SVOM NOVCU ULOŽENOM U TAJ LIST, ONI BI TREBALI SKLONITI I VILDANU SELIMBEGOVIĆ I BORISA DEŽULOVIĆA, A I ČETNIKA PERU DUKLJANOVIĆA

“Ime i adresa poznati Redakciji” – stoji na kaju teksta u kojem nepoznati neko pokušava opravdati neprimjereno izrugrivanje Islamu – nakon što je “Oslobođenju” objavljen odgovor Bedrudina Gušića adresiran  Borisu Dežuloviću autoru, te Vildani Selibegović glavnoj i odgovornoj urednici.

I taj nepoznati neko koji je poznat Vildani Selimbegović se boji svoje sjene, pa se krije iza suknje gospođe glavne urednice.  I u ovom slučaju ponovno se zrcali katarostrofalna pročetnička i proustaška politika koju njeguje “Oslobođenje” – nekad antifašistički list.

Ta politika je posebno došla do izražaja kada je “Oslobođenje” uređivala Senka Kurtović.
Senka Kurtović je možda bila zaljublejna u Jadranka Prlića, što je njena privatna stvar. Ali, ona je tu svoju slijepu ljubav iskazivala na stranicama “Oslobođenja”, proglašavajući Prlića nevinim kada je dobio poziv u Haag da se pokuša obraniti od optužbi da je učestvivao u združenom neprijateljskom pothvatu na čelu sa Tuđmanom, koji ga je u grupici šest herceg-bosanskih ustaških „vitezova:“ morao isporučiti Haagu. U opežnom intreviewu, Kurtovićka je informirala svoje čitatelje kako se optuženi ratni zločinac, njen dilber, osjeća relaksirano, kako je kupio laptop, te se raspituje koliko kravata smije ponijeti. Naravno, on je nevin ko dijete u majčinom stomaku.

Niko od tadašnjih novinara „Oslobođenja“ nije reagirao na to javno ispoljavanje ustašluka i primitivizma u listu sa antifašističkom tradicijom.

Iako su kao Vildani Selimbegović kao Sarajki četnici nanijeli puno zla – ona po naučno objašnjenoj psihološkoj matrici i danas opsjednuta svojim katilom. Postala je pobornik (i) četničke uređivačke politike, što i nije neka vijest.

Ta nazovi urednica koristi izmišljena imena četnika ili ustaša čiija imena krije da bi lajali na čestite ljude, što već prelazi granice dopuštenog.

Stiga sam mišljenja kako bi vlasinici “Oslobođenja,” ako imalo drže do svog uloženog novca i čitatelja – trebali skloniti – ne samo Dežulovića koji vrijeđa islam, nego i Viladnu Selimbegović koja mu to dopušta i k tome koristi nepoznate osobe da blate i optužuju Bedrudina Gušića, umjesto da mu se i urednica „Oslobođenja“ Vildana Selimbegović i kolumnista Boris Dežulović makar i samo blago izvinu – ne samo Bedrudinu Gušiću, nego i svim čitateljima.
Umjesto toga, Vildana Selibegović je jedva dočekala objaviti opskurni tekst kojim pokušava diskvalificirati Bedrudina Gušića uz pomoć neke hulje čiji identitet skriva.

Nije toliko važno ko je taj nepoznati neko kojeg krije glavna urednica, ali je vrlo važna činjenica da Vildana Selibegović koristi sva prvljava sredstva da bi javno opanjkala čestite ljude, vjernike, pa i nekadašnje novinare-suradnike „Oslobođenja“ poput Bedrudina Gušića.

Vildana Selimbegović se plaho osilila, što je iz svih knjiga je izišlo. Ona uz pomoć svojih zakuljenih spodoba udara na zdrav razum pa Bedrudina Gušića, žrtvu banjalučkog genocida, naziva slobodnim zidarom (masonom). Kada su u pitanju počinitelji genocida i barbarizma u Banjoj Luci, te četnike Vildana Selibegović uz pomoć svoje novinrarke Gordane Katana pokušava također zaštiti – ne spominjući imena ni zloću.

To nejma blage veze sa novinarstvom, ali ima veze sa islamofobijom i zloćom, negiranjem barbarizma i genocida zloupotrebom prostora u listu u kojem je i Bedrudin Gušić pisao, da bi mu se sada Vildanino “Oslobođenje” rugalo i ismijavalo.

Bedrudin Gušić je javno, jasno i glasno, svojim imenom i prezimenom ustao u obranu svoje vjere i tuđih vjera, ali i nevjera – koju su islamofobisti u “Oslobođenju” – Boris Dežulović i Vildana Selimbegović – ponovo izvrgli uvredama.

Ima li kraja tom ponižavanju ni krivih ni dužnih ljudi – muslimana – Bošnjaka koje svakodnevno priređuju Bakir Izetbegović, ulema i njihova poslušna služinčad u medijima poput Vildane Selimbegović, koja pak koristi svoje sluge!

I sam imam vrlo gorko iskustvo sa Vlidanom Semibegović i njenim četničkim jurišnicima.

Nedavno sam objavio tekst o ženi pod hidžabom koja je obrila canadske islamofobe s vlasti. Ni jednom riječju nisam rekao ni da sam za, ni protiv hidžaba. Samo sam, poštujući pravila profesije, odgovorio na svih pet pitanja na koja sam bio dužan.

Napalo me nekoliko osoba, među njima Safeta Obhođaš koja se smatra književnicom.
Moj odgovor gospođi Obhođaš, Vildana nije objavila. Umjesto toga, ustupila je prostor notornom četniku koji se predstavlja kao Pero Duklja ili Pero Dukljanović, koji godinama terorizira čitatelje svojim gencoidnim i fašističkim komentarima. Nakon moga višestrukog reagiranja na pojavu toga fašiste na Portalu „Oslobođenja“ – mene su blokirali, a četnika koji veliča Ratka Mladića zadržali kao svoje prljavo oružje protiv istine.

Pero Duklja je kao pravi četnik napisao, a Vildana jedva dočekala da objavi na udarnom mjestu, kako sam šarlatan i lažov. Odgovor Peri Duklji i glavnoj urednici kao četnikom zaštitniku – Vildana Selimbegović, koliko znam, nije objavila.

Ovog puta se možda poslužila baš istim opksurnim likom, ali ga nije potpisala „da se Vlasi ne dosjete.“

Vokabular „autora“ tog “regiranja” neodoljivo podsjeća na četnički rječnik Pere Duklje – koji je bio, a moguće i je i sada – Vildanino oružje u – dokazivanju njene pročetničke i islamofobske uređivačke politike.

Ibrahim HALILOVIĆ, Windsor, Canada
ibrahim halilovic

 

Poštovana glavna urednice,
reagiranjem na kolumnu Borisa Dežulovića nisam želio polemiku bilo s kim, ali jesam bio spreman da će neko iz Dežulovićevog tabora ili on sam reagirati.
I, to se desilo u broju od 13. aprila kada se junački oglasio iz neke mišje rupe neki po vlastitom izboru anonimus koji nijednom riječju nije osporio moja stajališta i upozorenja kojima sam se osvrnuo na Dežulovićev tekst. Taj mali miš se uporno preznojava (a kako i ne bi kada je u onako maloj rupi) kako da mene javno ponizi i uvrijedi (slobodni zidar) istovremeno i dalje brani lik i djelo Borisa Dežulovića, pa i glavne urednice Oslobođenja. Naravno, njegovo je pravo da uskrati izvinjenje muslimanima koje je Dežulovićev tekst dotakao, njegovo je pravo da neprincipjelno, šatrovački njeguje tekovine vlastite nekulture i kućnoga odgoja i njegovo je pravo i izbor da puca iz mišje rupe.
Možemo se prepucavati javno do besvijesti, ali ostajemo i dalje na svojim pozicijama – ja koji argumentirano branim tezu o dva puta, kada je u pitanju javni diskurs o Islamu, a oni, poput tog Dežulovića i novine koja mu dopušta antiislamsko djelovanje, da treba ići trećim putem i vrijeđati do besvjesti sve što je islamsko i muslimansko.
Ma koliko se slobodni Kožin zamjenik trudio marginalizirati moje iskrene namjere kada je u pitanju Oslobođenje, neće me pokolebati u tim namjerama jer toj novini zaista želim sve najbolje.
Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist (ma koliko to nekome smetalo)
vrbas-miso

Tuzla:13.04.2016. godine   

  • Medijima

 

 

U proteklih dvadeset godina Stranka za Bosnu i Hercegovinu sprovodila je konzistentnu politiku očuvanja države Bosne i Hercegovine. Radili smo na obnovi ratom porušene države, prije svega obnovi kuća i dr. stambenog fonda, povratku svih na svoje, obnovi i jačanju infrastrukture na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Poseban akcenat odnosio se na povratak izbjeglih i raseljenih lica. Stranka za Bosnu i Hercegovinu dala je značajan doprinos za rješavanje pitanja u vezi sa ratnim zločinima, međunarodnim ratnim pravom te donošenju presude za genocid počinjen u Srebrenici.

Stranka za Bosnu i Hercegovinu imala je značajnog uticaja u oblasti obnove industrijskih i dr. privrednih kapaciteta. Stranka za Bosnu i Hercegovinu će i u narednom periodu prioritet svojih aktivnosti dati u oblasti otvaranja novih radnih mjesta, zapošljavanju mladih te konačnom ostvarivanju uslova za ulazak u Evropsku uniju i pristupanje NATO paktu. Samo u Evropskoj uniji, Bosna i Hercegovina će imati svoju državnu sigurnost.

Upućujem najiskrenije čestitke svim članicama i članovima Stranke za Bosnu i Hercegovinu povodom 20. rođendana.

Živjela Bosna i Hercegovina!

                                                                                   Press služba Stranke za BiH TK-a

SAM_3496                                             Naš posljednji susret – prošloga ljeta u Gornjem Šeheru

Malo je reći da je vijest pretužna. Pokušavam da budem koliko-toliko smiren i napišem ovih nekoliko redaka o mome i našem Bianchiju, da izdvojim barem ono glavno što je nama dvojici bilo zajedničko, ali i što je zajedničko njemu i našem gradu. Jer, otišao mi je dugogodišnji prijatelj, radni kolega i komšija. I pored spoznaje da je bio narušenog zdravlja, a spoznao sam to  prošloga ljeta prilikom našeg redovnog i obaveznog susreta kada god pohodim Banja Luku,  današnja vijest da je otišao me je ipak iznenadila i zatekla. Već sam ga imao u planu za susret i dolazećeg ljeta, ali “čovjek snuje….”. Ništa od tog susreta! Ostaju samo uspomene i sjećanja na tu gromadu od čovjeka, prijatelja.., komšije…gromadu od Banjalučanina. I te kakva sjećanja i uspomene! Bio je izuzetan i odan prijatelj, duhovit, praktičan, kreativan, zabavan…Takve i još mnoge druge dobre osobine krasile su ga i kao komšiju te radnog kolegu. Ostavio je duboke tragove u Medicinskom centru kao vrstan rukovodilac – praktičar, skroman i pristupačan svakome.

Iako nam je sudbina odredila da smo hiljadama kilometara bili daleko jedan od drugoga, ostali smo u kontaktu. Kao pravi i iskreni prijatelji.

A njegov odnos prema Banja Luci, rodnom gradu u kojem je postao ono što jeste i po čemu ga znaju hiljade i hiljade Banjalučana svih generacija, je nešto posebno, naprosto ekskluzivno. Volio je naš grad kao rijetko ko, a i Grad je volio njega. Naravno, pod Gradom podrazumjevam onaj kojeg čine njegovi autohtoni ljudi, ma gdje da jesu. A jesu svugdje po svijetu. Bianchija je voljela raseljena Banja Luka i onaj dio što je od nje ostao na obalama Vrbasa. Ponajviše njegov i naš Dolac.

Zato, s velikim razlogom kažem da je s Biancijem otišao i dio Banja Luke, jer bio je jedan od njenih zaštitnih znakova, njene odane djece – od rođenja do posljednjeg daha. Odlomi se još jedna banjalučka biser grana i pade.

Dragi moj Slavko, neka Ti je lahka zemlja banjalučka i počivaj u miru Božijem!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

 

KOLUMNE

Reagiranje: Sklonite tog Dežulovića

12.04.2016. | PIŠE: Redakcija

 Poštovana gospođo Selimbegović, na samom početku, nije zgoreg podsjetiti da sam surađivao sa Oslobođenjem srednjih 90-ih prošloga stoljeća, te da sam decenijama konzument vaše novine, i dan-danas (najviše zbog Gojka Berića, što jest-jest).

Nije sporno da i meni mnogi tekstovi u vašoj novini nisu po volji, ali tu već možemo govoriti o ukusu, ideologiji, svjetonazoru…., pa i demokratskim načelima koje mnogi uzimaju kao alibi da bi opravdali otrov koji kroz pero, mikrofon ili kameru adresiraju pojedincima, skupinama, institucijama pa čak i nekim vjerama. Sve pobrojano se nekako i može svariti, ali ovo posljednje – nikako. Naime, godinama dopuštate tom Borisu Dežuloviću da se ruga svemu i svačemu, kroz tobožnje viceve, nekome je to možda i zabavno, nekome i nije, ali ja sam sebi, ne jednom, postavio pitanje: ima li tu neki kodeks, crta ispod koje taj drznik može ići?

Nakon čitanja njegove kolumne od 7. aprila pod naslovom “Književna kritika: Kur’an” shvatio sam da nema ni kodeksa u novini koju uređujete, niti granica do kojih Boris Dežulović može ići u vrijeđanju islama i muslimana. Dakle, vaš kolumnista je u većem dijelu teksta neprihvatljivo pisao o Allahu dž.š., Poslaniku Muhammedu svs., Kur’anu Časnome…, sve to u kontekstu javnog uvredljivog ataka književnice Jasne Šamić na Kur’an, te u kontekstu krivične prijave protiv dotične koju su nadležnom Tužiteljstvu podnijela dvojica profesora Fakulteta islamskih nauka Sarajevo. Naravno, vaš omiljeni kolumnist Dežulović se u svom uličarskom i psovačkom žargonu sprdao i sa dvojicom profesora, ali nema potrebe da ja njih branim od njega. Ono što je mene povrijedilo kao muslimana i čovjeka jeste uvredljivi vokabular koji se koristio u spomenutoj kolumni od strane dotičnog kolumniste kada su u pitanju i Onaj u kojeg ja vjerujem, Njegov posljednji Poslanik i Njegova Knjiga! Kada je u pitanju Knjiga, u konkretnom slučaju Kur’an, aksiom je – ili se ona slijedi ili se ne dira! Nema trećega, Vildana! To važi i za Bibliju, Tevrat/Toru, Indžil/(J)evanđelje… Mogu se kritizirati i popovi, i hodže, i fratri.., i biskupi…, vladike, reis-ul-uleme…, ali ono u šta velika većina čovječanstva vjeruje – NIPOŠTO!

I, još nešto: zar ovakvim tekstovima ne podstičete neke radikalne pojedince ili skupine na reakcije koje mogu rezultirati užasnim posljedicama po naše društvo, a onda se Bosna etiketirati kao leglo ovoga i onoga… protiv čega se suvremeni svijet navodno kao bori? Zar ne uviđate da možete biti uzrokom takvih, eventualnih akata?! Naravno, ja ne pripadam takvima i ne odobravam nikada i nigdje nikakvo nasilje, ali ne odobravam ni vama da dopuštate takve tekstove koji, osim što vrijeđaju moju vjeru i muslimane, mogu biti uzrokom eventualnih nasilničkih djelovanja. Nabacujete takvima loptu, Vildana! I ja se bavim ovim zanatom, ali nikada nisam napisao ništa protiv bilo čijih vjerskih uvjerenja, uključujući i ateistička. Nemojte ni vi protiv mojih uvjerenja. A, za dobrobit Oslobođenja (ako Vam je uopće stalo do mog mišljenja), najbolje bi bilo da sklonete tog Dežulovića, osim ako i on nije dio neke kampanje iliti zavjere!

Bedrudin GUŠIĆ,
slobodni novinar i publicist

Sarajevo, 11. april  2016.

Saopštenje za javnost

Pozivam članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a posebno Bakira Izetbegovića da pozovu prof. dr. Francis Boyle da pruži dodatnu pomoć Bosni i Hercegovini na Međunarodnom sudu pravde u Hagu u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije.

Prema mojim saznanjima prof. Boyle je spreman raditi na reviziji tužbe i samo traži da se njegovo ime doda uz postojećeg agenta sa svim ovlastima. Smatramo da sve što je potrebno jeste da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine obavijesti Međunardni sud pravde u Hagu da uz sadašnjeg agenta takođe daje ovlasti i prof. Boyle da radi na tužbi za što ne treba dodatno ovlaštenje, kako je nam i sam prof. Boyle potvrdio.

Podsjećam BiH javnost da je prof. Boyle uspješno dobio tri tužbe u jeku rata, te da to dovoljno govori o njegovoj sposobnosti da uspješno dovede do kraja i reviziju tužbe.

Takođe, ističemo da nam je prof. Boyle rekao da je sve manje vremena da se pripremi tako obimna tužba što čini izgled za njenim dobijanjem sve manji. Prof. Boyle je više puta otvoreno u našim medijima ovaj čin nazvao sabotiranjem tužbe od strane aktuelnog agenta Softića.

Stranka za BiH je vođena svojom patriotskom dužnošću učinila sve što je u njenoj moći da se započne proces sa revizijom tužbe, te da se u njen rad uključi i prof. Boyle kao stručnjak svjetskog glasa sa čijim bi radom na tužbi šanse da se ona uspješno dobije bile daleko veće nego što su sada.

Propuštanje da se izvrši revizija tužbe i da se u njen rad uključi prof. Boyle bila bi pogubna za nasu državu i za žrtve agresije i genocida, te bi se time okrenula leđa svim ljudskim, moralnim i civilizacijskim vrijednostima.

Stranka za BiH izjavljuje da će nastaviti svoju borbu i pritisak da se izvrši revizija i da se u njen rad hitno uključi prof. Boyle, ali da ne želimo snositi nikakvu odgovornost niti imati udjela u bilo čemu što bi rezultiralo propuštanjem da se napravi rezivija tužbe i da se u njen rad uključi prof. Boyle.

Pozitivan ishod presude za Bosnu i Hercegovinu i okrivljenje Srbije bi značio milijarde eura odštete koju bi morala namiriti Srbija, a to je mnogo više od onih kapi u moru koje nam nudi Vučić svojom pomoći u Srebrenici.

Amer Jerlagić

Predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegvinu

GSW
Večeras sam, kao i prije 20 godina, svjedočio košarkaškoj historiji. Te davne sezone 1995-1996 uživao sam i divio se igrama i postignuću Chicago Bullsa i njegovih tadašnjih asova Michaela Jordana, Scottie Pippena, Rona Harpera, Steve Kerr-a, Tonija Kukoča, Luca Longleya, Dennisa Rodmana i drugih, a tu su sezonu, u njenom regularnom dijelu,  završili sa 72-10. Od tada do ovih dana niko nije bio dosegao niti brojku od 70 pobjeda. Jurišati ka toj, najprije magičnoj brojci 70, a potom i izjednačavanju rekorda Chicago Bullsa ove sezone je objektivno mogao samo jedan tim – Golden State Warriors, predvođeni sjanim Stephenom Curry-jem. Do prije pet kola njihov rekord je bio 69-7, što je značilo da su im u preostalih šest utakmica regularne sezone bile potrebne jedna pobjeda do brojke 70, kada postaju drugi tim u historiji NBA lige koji ju je dosegao, odnosno tri pobjede da izjednače rekord Chicago Bullsa iz 1995-96, odnosno četiri pobjede da ga obore. Međutim, počinje prava drama: najprije su izgubili od mojih Boston Celticsa na svom terenu, čime je prekinut njihov rekord od 54 uzastopne pobjede, računajući i niz iz prošle sezone, u njihovoj Oracle Areni u Oaklandu – California (dijeli ga čuveni Golden Gate most od San Francisca); potom su im, opet u njihovoj dvorani, naletjeli Portland Blazersi na kojima su se “iskihali” zbog poraza od Celticsa, kada su dosegli magični broj od 70 pobjeda u regulanom dijelu sezone. Dakle, preostale su još četiri utakmice i trebale su im dvije, odnosno tri pobjede za nove rekorde. Slijedila je utakmica sa relativnim autsajderom u ovogodišnjoj NBA sezoni Minnesota Timberwolves, opet u Oaklandu. I, izgubili je. Jednostavno, Andrewu Wigginsu i rookie-u Carl Anthony Townsu nisu mogli ništa te večeri, jer njih dvojicu je sve išlo. Preostale su još tri utakmice i mnogi analitičari su bili skeptični da će Stephen Curry, Klay Thompson, Draymond Green, Harrison Barnes, Andrew Bogut i ostali s klupe, uspjeti dostići rekord Chicago Bullsa, a pogotovo oboriti ga. Međutim, sinoć sam gledao dramatičnu utakmicu između njih i Memphis Grizzliesa u Memphisu. Uz puno sreće Warriorsi su pobijedili poenom razlike. Dan poslije, odnosno danas, 10. aprila 2016., gostovali su kod druge najbolje ekipe u NBA ligi – San Antonio Spursa. Uoči te utakmice Spursi su imali 48 pobjeda u nizu na domaćem terenu, dodajući mu niz pobjeda iz prošle sezone, a posljednjih 33 uzastopne utakmice upravo sa Golden State Warriorsima su dobili na svom terenu, a taj niz je trajao od 1997. godine.
Večeras Tony Parker, Lamarcus Aldridge i društvo nisu mogli ništa jer su protiv sebe imali čudesnog velemajstora košarke Stephena Curry-ja koji je ubacio 37 poena i dominirao na parketu. 
stephen-curry
Ostali su također bili na visini svog zadatka. Rekord Bullsa od 72 pobjede je izjednačen u 81 odigranoj utakmici Golden State Warriorsa. U srijedu, u posljednjoj utakmici regularnog dijela sezone 2015-2016, u goste ima dolaze Memphis Grizzlies i ako ih pobijede, srušit će rekord legendarnog Michaela Jordana i njegovog društva star dvije decenije. Još jedan korak Steph Curry i njegovi suigrači treba da naprave pa da se popnu na “Mont Everest”, a  onda bi samo nebo bilo iznad njih. Čekam srijedu i možda svjedočim novoj košarkaškoj historiji, u svega tri dana?!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

BERNIJEVA POLITIČKA REVOLUCIJA

Posted: 10. April 2016. in Intervjui

Popularni Vermontski senator Bernie Sanders, predsjednički kandidat demokrata, političar “bez lakata“,  želi svijet učiniti boljim, društvo pravednijim i Ameriku voditi naprijed jednim ispravnijim putem.

Bez obzira da li će pobjediti ili izgubiti u utrci na američkim predsjedničkim izborima, Sadersova demokratska politička revolucija će promijeniti Ameriku i ostaviti duboki neizbrisiv trag u njenoj historiji.

http://d7.freedomworks.org.s3.amazonaws.com/field/image/Sanders_1.jpg

Izborna debeta  u  američkim  predsjedničkim izborima za izbor 45. američkog predsjednika naredne tri sedmice ulazi u odlučnu fazu. U izbornoj utrci su ostala dva kandidata Demokratske partije: Hillary Clinton i Bernie Sanders i tri kandidata Republikanske parije : Donald Trump, Ted Cruz i John Kasich. Od dalje utrke odustala su 4 kandidata demokrata i više republikanskih kandidata.

Izborna utrka će se završiti 8. novembra 2016.godine, kada će pobjednik položiti  zakletvu, preuzeti dužnost od aktuelnog predsjednika Barack Obame ( koji nakon dva mandata nema pravo na reizbor) i stupiti na funkciju 20. januara 2017.godine.

Američki liberalni kapitalizam vodi Ameriku krivim putem

Po riječima Bernija Sandersa, američki liberalni kapitalizam vodi Ameriku krivim putem, jer se dohodak usmjerava u pogrešnom smjeru, radi čega  njen srednji stalež trpi tešku političku i ekonomsku krizu, kojoj je hitno potrebna transformacija. Srednja klasa živi ekstremno gore, medicinska zaštita je ubitačna, zaštita djece nezadovoljavajuća, nezaposlenost još velika, zarade minimalne, socijalno osiguranje nedostatno i sve više na udaru, udruženja radnika sve manje mogu, a bilioneri kupuju i usmjeravaju izbore. Potrebna je transformacija sistema, koju Bernie zove političkom revolucijom. Promjene na koje potstiče  Bernie omogućile bi zdravije razvijanje političkog sistema i kreiranje boljeg kulturnog ambijenta.

Ko je Bernie Sanders?

Bernie Sanders je rođen je u New Yorku septembra 1941. godine u poljsko-jevrejskoj obitelji. Od početka svoje radne i političke karijere je demokrata, ljevičar. Nosilac je, kreator i promoter istinske demokrateije i potvrđeni borac za socijalnu pravdu. Bernie je tri mandata je bio gradonačelnik Burlingona, najvećeg grada države Vermont, u kojem i danas živi. Duže vrijeme je član američkog Kongresa, a u Senatu je “rangirani pripadnik manjine”  sa najdužim senatorskim stažom. Dvije godine je bio predsjednik Komiteta Senata za pitanja ratnih veterana.  Zalagao se prava crnaca, rasnih manjina  i emigranata, branio prava potlačenih radnika i  borio protiv diskriminacije u zapošljavanju. Sa Martinom Luterom Kingom se borio za prava crnaca, bio hapšen zbog suprostavljana rasnoj segregaciji, a u novom vremenu bio protiv izraelske politike u Palestini i protiv rata u Iraku.

Bernie Sanders se bori za to da izvuče ekonomiju iz korumpiranog sistema, da se osiguraju uslovi u kojima banke neće biti svemoćne, da se uvede univerzalna zdravstvena zaštita, da se fosilna goriva zadrže u zemlji… Politički i ekonomski program Bernija Sandersa mladima daje nadu, Americi nudi preobražaj i progres, srednjoj klasi reanimaciju, a od  bogatih i korporacija traži veće poreze i preraspodjelu dohotka.

I dok se demokrata Bernie zalaže za jednaka prava, najuspješniji republikanac Donald Trump traži progon američkih muslimana i podizanje zida prema Meksiku, a drugi uspješan republikanski kandidat Ted Cruz predlaže nadzor nad zajednicama američkih muslima.

Bernijevu predsjedničku kampanju finansiraju mali donatori

Bernijeva kampanja ne leti na krilima oligarhije, već se finansira malim iznosima pojedinačnih donatora. Iako put Bernija ka nominaciji pokušava onemogućiti klasa miljardera, on  je od zadnjih 8 država gdje su održani izbori, osvojio 7 država. Predstojeći New York primary imaju veliku važnost, jer vrijede 247 delegatskih glasova. Bernie vjeruje da se iz New Yorka može izići sa još jednom pobjedom. “Bogati su nas potcijenili – kaže Bernie – jer misle da se milioni nas ne možemo ujediniti i okupiti.”

Dok većini predsjedničkih kanidata republikanaca i nekim od demokrata, uključujući Hillary Clinton, najveći dio troškova predizborne predsjedničke kampanje pokrivaju bogati biznismeni i velike korporacije, vermontski demokratski kandidat Sanders troškove pokriva malim donacijama srednje klase, koje se kreću od 3 dolara, a u prosjeku iznose  27 dolara.

Od početka političke revolucije Bernie  je za predsjedničku kampanju od pojedinačnih građana dobio $ 6,5 miliona, a samo u martu 6,5 miliona američkih građana  za njegovu kampanju dalo je 1,7 miliona, u prosjeku 27 dolara  po donatoru.

Ciljevi i pravci Bernijeve političke revolucije

Osnovni zahtjevi Bernija Sandersa, koji su strateški zahtjev njegove političke revolucije, su:

  1. ”Zdravstvena zaštita za sve“, obavezujuća za vladu kroz eliminaciju privatnog zdravstvenog osiguranja. Time bi se unaprijedila zdravstvena zaštita starijih i proširila lista  zdravstvenih usluga koje sada pokrivaju skupa i neprihvatljiva privatna osiguranja. Ovim bi porodica srednje klase uštedjela godišnje $5.800  i znalo bi se ko šta treba platiti, što se još uvijek ne postiže promjenama koje uveo predsjednik Obama. Bernijev program zdravstvene zaštite koštao bi 1,38 triliona godišnje, a sredstva bi se obezbjedila većim oporezivanjem bogatih, višim stopama poreza na kapitalnu dobit, dividende i premije.  Po riječima Bernija, u SAD svake godine umre 45.000 osoba jer nemaju novac da odu lječniku.
  2. Bernie želi eliminisati školarinu na svim javnim fakultetima i univerzitetima  i  uvesti besplatno školovanje, proširiti studijske programe, osavremeniti federalne grantove i smanjiti kamatne stope na studentske kredite. Ovim se ne obuhvataju privatni fakulteti i  ne pokrivaju troškovi za stan, hranu i knjige. Federalna vlada bi bila glavni stub visokog obrazovanja, sa širim ovlaštenjima u oblasti nadzora i većim uticajem na trošenje sredstava, koje kod nekih studentskih centara do sada nije bilo pravilno usmjeravano. Ovaj Bernijev program bi koštao $75 milijardi godišnje, a pokrivao bi se novom taksom samo malog dijela trgovinske dobiti koja se ostvaruje na Wall Streetu.
  3. Bernie poziva u borbu protiv desničarskih miljardera i obećava da će samo za jednu godinu predsjedničkog mandata, ako ga osvoji, razbiti „pohlepu, prevare, nepoštenje i aroganciju” , kojom se odlikuje jurišna industrija na Wall Stretu (AP).

Ovim on najavljuje razbijanje najvećih finansijskih institucija Wali Streeta i kraj najvećih banaka, što je jedna od udarnih tačaka njegovog programa političko-ekonomske transformacije Amerike. U takvim novim okolnostima manje banke, finansijske institucije i kompanije, ako bi bile neuspješne i propale, ne bi imale katastrofalne posljedice za SAD i globalnu ekonomiju, kao što se dogodilo 2008. godine. To bi se postiglo  reinstaliranjem banaka odnosno razdvajanjem komercijalnog i investicionog bankarstva po modelu  “Glass Steagall” . Time bi se izbjegle situacije da banke gube depozite u rizičnim ulaganjima na Wall Streetu.

Podsjećamo  da je Wall Street vodeći finansijski centar svijeta , najmoćniji ekonomski grad u New Yorku na Broadwayu u ulici dugoj 1 km, gdje su u 8 blokova smještene najveće berze kapitala na svijetu.

  1.  Novim porezom na bogate i korporacije Bernie želi smanjiti sve veći jaz između najbogatijih i najsiromašnijih, te godišnjim ulaganjem 5,5 milijardi omogućiti provođenje  programa zapošljavanja  mladih. “Posao za svakog” je njegova deviza za smanjenje nezaposlenosti i unapređenje ekonomije.

Program novih radnih mjesta za mlade finansirao bi se porezom na “carried interes” koji pojedini investitori plaćaju po nižoj stopi.

  1. U narednih pet godina Bernie namjerava uložiti 1 trilion dolara u programe za obnovu infrastrukture – u puteve, mostove, aerodrome, čime bi se zaposlilo 13 miliona ljudi. Ovaj plan bi se finansirao oporezivanjem novca koji američke kompanije sada drže u međunarodnim poreskim rezervatima – poreskim oazama, koje on naziva “rajevi”. Prema posljednjim podacima američke kompanije u poreskim oazama drže $90 miljardi.
  2. Bernie želi povećati socijalna davanja starijim osobama u prosjeku $65 mjesečno, a sredstva  za to bi se obezbjedila podizanjem “kapa” na poreze socijalne sigurnosti,  koje sada plaćaju oni sa visokom zaradom  samo na svojih prvih zarađenih $118.500.
  3. “Niko ko radi 40 sati sedmično ne bi trebao živjeti u siromaštvu”  smatra Bernie, radi čega želi podići minimalnu  federalnu zaradu za jedan sat rada sa $7,25 (koliko sada iznosi)  na $15.
  4. U nastojanju da se unaprijedi univerzalna briga za djecu prije nego krenu u vrtiće, Bernie želi da svim Amerikancima bude plaćeno  porodično odsustvo, bolovanje i povećaju sredstva  za planirano roditeljstvo ( “parenthold”). Ovo bi se finansiralo novim porezom na dohodak, koji plaćaju poslodavci i zaposleni. Time bi novi roditelji stekli pravo na 12 nedelja plaćenog odsustva.
  5. Demokratski predsjednički kandidat Sanders nije zaboravio ni emigrante. Po njemu bi bili zaštićeni od deportacije  svi emigranti bez dokumenta koji u SAD borave duže od 5 godina. Tako bi pravo na zaštitu steklo 9 miliona imigranata. Pored toga Bernie želi ustanoviti “mapu puta” po kojoj bi svi emigranti bez dokumenata, kojih je oko 11 miliona, stekli priliku da dobiju pravo građanstva.
  6. U prilog borbi protiv klimatskih promjena, Bernie predlaže uvođenje „carbon poreza ” (porez na ugalj), koji bi kompanije plaćale na ostvarenu zaradu, a time bi se uticalo na smanjenje emisije štetnih gasova.

Za postizanje ovih visokih ciljeva predsjedničkom entuzijazmu potrebna je puna podrška svih, posebno američkog Predstavničkog doma (House of representative) , Senata i aktivan angažman američke vlade. Takvu podršku nije lako obezbjediti, jer sada republikanci, koji neće lako prihvatiti nova poreska opterećenja za bogate, imaju većinu u Predstavničkom domu i Senatu. Od 100 mjesta u Senatu republikaci drže 54, demokrati 44, a na 2 mjesta su nezavisni. U Predstavničkom domu, koji ima 435 mjesta, republikanci drže 246 mjesta, demokrati 188,  a jedno mjesto je upražnjeno.

Nominacija stranačkog kandidata u julu

Predizborni proces SAD, u kojem najveće američke političke stranke – Republikanci biraju svog kandidata za predsjednika, a Demokrate svog, traje 6 mjeseci. U svakoj američkoj državi predsjednički kandidati akumuliraju glasove birača i  broj delegata na osnovu brojnosti populacije i broja glasača koji su dali svoj glas.  Kada kandidat dobije većinu glasova svoje stranke, postaje kandidat, a biće nominiran na konvenciji koja će se održati u julu 2016, kada će demokrate i republikanci nominirati i predstaviti svog kandidata. Ta dva kandidata će u novembru voditi  borbu za generalni izbor.

Utrka republikanaca i demokrata za nominaciju predsjedničkog kandidata

Republikanskim kandidatima za nominaciju je potrebno od 2.472 osvojiti 1.237 delegata. Kod republikanaca, miljarder – biznismen Donald Trump, koji sebe naziva “ujedinitelj” je najvjerovatniji kandidat da osvoji nominaciju republikanaca za predjedsjednika. Trump je do sada osvojio 743, T. Cruz 532, M.Rubio 171, J.Kasich 143 delegata,  a preostaje još 867 delegata koji se mogu dobiti. Svaka država određuje kako dodjeljuje broj delegata, po broju  onih koji su obećali i koji nisu obećali svoj glas. Trump je u predizborima  do sada osvojio 20 od 30 država, Cruz 10, a Mark Rubio 3države, ali je nakon poraza u svojoj Floridi odustao od dalje utrke.

Demokratski kandidati za nominaciju trebaju od 4.765 osvojiti 2.383 delegata. Hillary Clinton je do sad osvojila 1.756 delegata, a Bernie 1.068. Preostaje im još 1.941. Hillary još uvijek ima značajnu prednost ispred Bernia u broju delegata. Od 34 države u kojima se do sada glasalo, Hillary je pobjedila u 18 a Sanders u 16 država. Od zadnjih 9 država Bernie je osvojio 8.

Narednih mjeseci predizborno glasanje nastavlja se u državama: Conneecticut, Delaware, District Columbia, Indiana, Iowa, Kentucky, Maryland, New York, Oregon, Pensylvania, Rhode Island, West Wirginia, a za republikance pored navedenih još i u Coloradu i Nebraski. O tome da li će Sanders imati šanse  da se približi do sad uspješnijoj Hillary mnogo ovisi od predizbora u državi New York, koji donosi 247 delegata. Sanders vjeruje da će iz New Yorka izići sa još jednom pobjedom.

Sanders u izbornu utrku ušao bez novca

Treba potsjetiti da je Saders kao demokrata ušao u utrku za predsjednički mandat bez novca, pomagan isključivo od srednje klase – malih donatora,  jer je odbio svaku pomoć krupnog kapitala i korporativnu finansijksku pomoć Wall Streeta, medicinskih kompanija i banaka. Zato su ga već u početku pokušali diskreditovati nazivima da je “socijalista“,  „poremećeni komunista“, što je u ovakvim američkim uslovima predispozicija za eliminaciju. Kako je vrijeme odmicalo, Sanders uživa sve veću podršku birača, posebno mlađih.Tokom kapanje se pokazalo da Hillary ima veću podršku obojenih  nego bijelih birača. Sanders je između ostalih  aplicirao na mlađe i Latinoamerikance, što je znatno povećalo njegove izglede u Coloradu, Arizoni, New Mexico i Kaliforniji…

“Ranije se vjerovalo da su mladi apatični i da ih ne zanimaju izbori. Čini se da se to promijenilo”, tvrdi Sanders,  zadovoljan sve većim  brojem  glasova mladih.

Postoje uslovi za promjenu američkog političkog sistema

Suštinska važnost ovih američkih izbora je da američki narod shvati da se može i mora promjeniti korumpirani politički sistem. Ako Amerika želi predsjednika koji će učiniti sve što je u njegovoj moći da se demontira postojeći korumpirani sistem finansiranja predsjedničke izborne kampanje, onda joj treba predsjednik koji se  može birati bez pomoći Wall Steeta, jakih farmaceutskih kuća, … bez klase miljardera i lobista fosilnih goriva. Sanders jedini vodi kampanju bez pomoći ovih kuća. Njegova kampanja ne duguje nikom ništa, ni velikim kompnijama, ni velikim moćnim bankama, bogatašima, ni moćnim lobijima. Sanders duguje samo malim ljudima koji doniraju svojih $3 ili $10 dolara njegovoj i našoj političkoj revoluciji. Do sada je Sandersov tim dobio za kampanju više od $6,6 miliona od 2 miliona ljudi i sa tim novcem može osvojiti Bijelu kuću. Za samo 24 sata Sanders je od običnih ljudi  sakupio $1,5 milion donacija, više nego tri republikanska kandidata zajedno. To pokazuje da ljudi srednje klase mogu birati i izabrati svog predsjednika, koji će biti odgovoran predstavnik svih.

Predstojeće nedelje presudne za dalji tok predsjedničkih izbora

Po opštoj procjeni nekoliko predstojećih nedelja moglo bi biti presudno za dalji tok predsjedničkih izbora za izbor 54. Predsjednika SAD. Sa velikom pažnjom i interesovanjem očekuju se rezltati glasanja sa predizbornih skupova u državi New York, koji će se održati 19.aprila ove godine. Bernie je u New Yorku rođen, a Hillary je u New York preselila. Za nominciju demokrata u trci ostaju Hillary Clinton i Bernie Sanders.  Poraz u New Yorku Sandersa bi još više udalji od vodeće Hillary, a njegova pobjeda bi znatno zaprijetila njenom voćstvu. Na strani republikanaca dobre šanse da ugrozi vodećeg Donalda Trumpa ima samo Tom Cruz.

Popularnost Sandersa raste

O popularnosti Bernija Sandersa i o tome koliko bi njegovo imenovanje značilo za dalji tok razvoja američkog socijalnog života i demokratije govori sve više prisutnih i više aplauza na predizbornim skupovima , više podrške u medijima, na društvenim mrežama. Nama Bosancim o tome svjedoči  i pismo koje je ovih dana Sandersu uputio dr. Vahid Sendijalović, u kojem mu poručuje da se ne odrekne kandidature čak i ako Clintonova pobjedi na konvenciji demokratske stranke, da i tada ide kao nezavisni kandidat za predsjednika USA.

Berni Sanders vjeruje da za njega velike pobjede tek dolaze. Bernie putuje  skromnoAmerikom kao svaki drugi putnik i nadahnuto govori na sve posjećenijim javnim skupovima. On vjeruje da sve možemo samo zajedno, pa poziva sviju nas u Americi da idemo zajedno do velike vrijedne pobjede.  Poziva sviju nas :  crne, bijele, Latinose, azijske amerikance, Indijance, gejove i transcendere, ženske, muške, ljude rođene u SAD i ljude koji su emigrirali ovdje…

Političku revoluciju grade milioni ljudi zajedno. Bernijeva politička revolucija treba sviju nas. “Američka vlada pripada svima nama – poručuje Sanderas-  a ne samo bogatim donatorima“.

Bearni Sanders je ličnost koja u ovom trenutku treba američkom društvu. U njegovim rukama je ključ rješenja mnogih aktuelnih problema Amerike i savremenog svijeta, koji se ne mogu riješiti bez aktivne uloge američkog predsjednika. Njegov izbor za 45. Američkog predsjednika bio bi dobitak za Ameriku i svijet.

Burlington, 10. aprila 2016.

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

Razgovor s povodom: General i prvi komandant ARBiH Sefer HALILOVIĆ, osnivač i prvi komandan Armije RBiH, predsjednik Bosanske Patriotske Stranke (BPS)

General Sefer Halilović: Nikada neće biti trećeg entiteta! Nikada niko ne može otuđiti ni jedan komadić državne teritorije Republike Bosne i Hercegovine, a Republika Srpska kao genocidna tvorevina nastala na udruženom zločinačkom pothvatu  što je potvrđeno na Svjetskom sudu pravde i na Tribunalu – će morati nestati sa lica zemlje.”

“Mi moramo vratiti profesora Boyla u na čelo ekipe koja mora biti osnažena međunarodnim stručnjacima međunarodnog prava.”

“Oni koji su stavili Vučiću cvijet Srebrenice na rever, nisu znali šta rade, pa oprosti im Bože što nisu znali šta rade. Oni pak, koji su ih nagovorili na to, oni znaju šta rade i šta taj čin znači. Konačno, to je jedan diplomatski skandal koji može imati simbolično, ali nikako suštinsko značenje.  Suštinsko značenje može imati samo ono što je pravno dokazano i valjano”

“Svi ovi koji podilaze, koji tepaju neofašistima su njihovi saveznici.  A ovi kojima tepaju i podilaze su neofašisti. Oni imaju svoj program i svoj projekat koji nastoje sprovesti. Kradžić je rekao: „Ovo je nastavak Prvog srpskog ustanka i mi nećemo stati dok taj ustanak ne završimo.“ 

“Ni udruženi zločinački pothvat ni genocid nisu razmatrani u Dejtonu.  Da su razmatrani,  po međunarodnom pravu ne bi učesnici dogovora u Dejtonu mogli napraviti sporazum kakav su napravili”

“Jedno je sigurno  da ne treba nikakva suglasnost dejtonskog Predsjedništva i da spor na Svjetskom sudu pravde mogu voditi oni koji su ga i započeli.”

Poruka četničkom vojvodi Šešelju:Ako ima muda ili petlju – neka dođe u Sarajevo!”

IMG_8918

General u penziji, Sefer Halilović, osnivač i prvi komandant Armije Republike Bosne i Hercegovine, zalagao se za oslobođenje naše Domovine u njenim međunarodno priznatim grancima. Zbog toga je osptruran uskraćivajem finaciranja odbrane  države.

Smijenjen je od strane Alije Izetbegovića nelegalnom odlukom Predsjedništva države. Potom je na njega izvršen atentat u kojem su ubijeni njegoav suoruga Mediha i njen brat Rizo Rondić. Nalogadavci i izvršioci ataentata nisu bili Srbi niti Hrvati. Nalogodavci i izvršitelji nisu kažnjeni do danas.

Više o gen. Seferu Haliloviću na:

https://hr.wikipedia.org/wiki/Sefer_Halilovi%C4%87

Povod ovom razgovoru je šejtalnuk Bakira Izetbegvovića sa Vučićem u cilju spašavanja RS nakon i pored toga što je proglašena krivom za genocid na Svjestkom sudu pravde i nakon što je njen prvi predsjednik Radovan Karadžić presuđen u Haagu za najteže ratne zločine i genocid.

interview sa seferom

Dva Halilovića – general i novinar – a nisu rođaci prilokom ljetošnjeg susreta u Sarajevu – Sefer i Ibrahim

Razlog za razgovor je i pokušaj Bakira Izetebgovića da uz pomoć sabotera tužbe na Svjetskog sudu – Sakiba Softića odkloni svaku pravnu mogućnost za ukidanje RS i povartak Ustava Republike Bosne i Hercegovine, raznim lažima i podvalama koje lansiraju obojica.Sefer Halilović smatra da bi našu državu i nas najbolje predstavljao prof Francis A. Bojle na čelu advokatskog tima u kojembi s enašli najbolji svjetski prani stručnajci međunarodnog prava, kao i izvrsni advokati koji su njega branili na Tribunalu gdje je oslobođen svake krivice.

Nazvao sam gen. Halilovića jutrs telefonom i on je ljubazno porazgovarao sa mnom.

 

***********************************************************************

prof BoyleSVOJIM STDENTIMA PREDAJEM O VELIČANSTVENOJ ODBRANI BOSANSKIH GRADOVA KOJU SU VODILI SEFER HALILOVIĆ I JOVAN DIVJAK: TA VOJNA VJEŠTINA SE MORA IZUČAVATI  NA WEST POINTU

Prof. Dr. Francis A. Boyle, prvi zastupnik Tužbe RBiH protiv SRJ – Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid o Seferu Haliloviću:

„Da! Svake godine predajem mojim studentima o veličanstvenoj odbrani bosanskih gradova koju su vodili Sefer Halilović i Jovan Divjak.  To bi trebalo izučavati na West Pointu – šta sve može učiniti realna građanska Armija bez posjedovanja teškog naoružanja.“

***********************************************************************
Ibrahim Halilović:  Prof Boyle kaže da svoje studente podučava veličanstvenoj obrani Bosne i bosanksih gradova koju ste organizirali kao osnivač i prvi komndant Armije RBiH. Hoćemoibrahim li dozvoliti Bakiru Izetbegoviću da u dogovoru sa Vučićem te gradove otme, kao i čitavu državnu teritoroiju RBiH, što u konačnici vodi ka muslimanskoj fildžan državi i nestanku Bošnjaka? Šta Vi generale Haliloviću mislite o tom scenariju kao prvi čovjek linije obrane države koju sada hoće da nam otmu i unište. Prilika za još jedan korak u tom pravcu im se ukazuje u Mostaru 12. marata kada se Izetbegović sastaje sa sa Vučićem?
General ARBiH Sefer Halilović:  Nikada neće biti trećeg entiteta! Nikada niko ne može otuđiti ni jedan koIMG_8918madić državne teritorije Republike Bosne i Hercegovine, a Republika Srpska kao genocidna tvorevina nastala na udruženom zločinačkom pothvatu  što je potvrđeno na Svjetskom sudu pravde i na Tribunalu – će morati nestati sa lica zemlje.

Prema tome, država Bosna i Hercegovina će se vratiti na svoj ustavano-pravni poredak i  jedino mogući državni oblik i okvir – a to je Republika Bosna i Hercegovina u njenim međunarodno priznatim granicama.

I. Halilović:  Kako komentirate ovaj šejtanluk Bakira Izetbegovića i Vučića – tu dreku koju javno dižu jedan na drugog, a tajno se dogovaraju o cimentianju rezultata genocida, čak i u Srebrenici prilikom obilježevanja 20. obljetnice genocida kojeg Vučić osporava, a u isto vrijeme biva zakićen Cvijetom Srebrenice. Pozvan je i u Banja Luku na otvaranje Ferhadije.

General Sefer Halilović: Oni koji su stavili Vučiću cvijet Srebrenice na rever, nisu znali šta rade, pa oprosti im Bože što nisu znali šta rade. Oni pak, koji su ih nagovorili na to, oni znaju šta rade i šta taj čin znači. Konačno, to je jedan diplomatski skandal koji može imati simbolično, ali nikako suštinsko značenje.  Suštinsko značenje može imati samo ono što je pravno dokazano i valjano.

Čitav jedan tim ljudi radi na na iznalaženju puta kako da se vratimo na Svjetski sud pravde i da dokažemo  da je ovo što se u Bosni dogodilo bio udruženi zločinački pothvat kojim prilikom je počinjen genocid na kojem je stvorena Rpublika Srpska. sefer 1

Ni udruženi zločinački pothvat ni genocid nisu razmatrani u Dejtonu.  Da su razmatrani,  po međunarodnom pravu ne bi učesnici dogovora u Dejtonu mogli napraviti sporazum kakav su napravili.  Međutim, oni su prešutjeli i udruženi zločinački pothvat i genocid, iako su znali da su se dogodili. Svi su znali, ali su te najvažnije činjenice prešutjeli da bi nam podvalili  To je potpuno jasno. I, vjerujte, niko više ne može napraviti ni jedan korak u spašavanju RS i Dejtona.

I. Halilović: Profesor Francis A. Boyle je 1993. je na osnovu Odluke legalnog i legitimnog Predsjedništva RBiH pokrenuo proces na Svjetskom sudu pravde protiv SRJ – Srbije i Crne Gore – za agresiju i genocid. Njega  je SDA kao vrhunskog stručnjaka za međunarodno pravo 1994. odstranila iz našeg nešeg tima nakon što je Tihić prodao našu Tužbu, a Sakib Softić, njen zastupnik sabotirao je na svaki mogući način. Ipak, nisu mogli ukinuti sudske odluke koje je već dobio prof. Boyle na osnovu kojih je Sud presudio da je RS kriva za genocid, kao i Srbija zbog njegovog nesprečavanja.  Ogradili su se od prof. Boyla šutnjom. Bio je spreman da besplatno taj međudržavni spor dovede uspješno do kraja i ukine RS. Nudio je svoje savjete advokatskom timu, predlagao da traže od Suda da suđenje traje najmanje šest sedmica, a ne kako je Softić tražio od  – manje od tri sedmice. Savjetovao  je da se izvedu svjedoci na sud u dokaznom postpuku, što su Tihić i Softić odbili, kako bi sačuvali RS.Francis-Boyle - Copy I pored svih poniženja koje je doživio kao vrhunski ekspert za međunarodno pravo i naš osvjedočeni prijatelj, prof. Boyle je i danas spreman da se angažuje na Svjetskom sudu kako bi najzad dokazano da je genocid počinjen u svim krajevima naše države i kako bi konačno ukinuli RS i vratili ustavno-pravni poredak RBiH. Osobno mislim da taj zahtjevan pravni posao ne može niko bolje uraditi od prof. Boyla i mi moramo učiniti sve da se odstrani Safet Softić iz pravnog tima, čime će biti onemogućen utjecaj Bakira Izetbegovića na rad toga tima.

sefer 2General Sefer Halilović: Dakle, oko tog pitanja kao i oko prava da pokrene Tužbu, ko ima pravo da ponovo podnese Tužbu – ko ima pravo da zastupa našu državu na Svjetskom sudu, vodi se žustra polemika u Bosni i Hercegovini. Plasira se više mogućih varijanti.

Jedno je sigurno  da ne treba nikakva suglasnost dejtonskog Predsjedništva i da spor mogu voditi oni koji su ga i započeli.

Ostavite mi sedam do deset dana kako bih obavio neke konsultacije u vezi s tim, pa da se ponovo čujemo – da vidimo šta možemo učiniti da bi prof. Boyla vratili na čelo našeg advokatskog tima koji će pred Međunarodnim sudom pravde tražiti ukidanje Republike Srpske i vraćanje Republike Bosne i Hercegovine.

I. Halilović:   Od nekih ljudi koji su bliski halki Bakira Izetbegovića dopiru glasovi kako je ucijenjen. Od koga i kako ne znam, ali bih mu lično poručio još jednom da u moje ime ne može sviđati nikakve poslove sa Vučićem na štetu i države i njenih građana, a Bošnjaka prvnestveno, niti izjavljivati u ime svih Bošnjaka da je RS neupitna.  Ako ima kakve dugove prema nekome neka ih se oslobađa sam, kako zna i umije, ali ne preko maših leđa i naše države.

General Sefer Halilović: Da, da!

 

sakib softić tihić, Van Den Beisen

Van Den Beisen i Sakib Softić uz logističku podršku Sulejmana Tihića na izricanju Presude na Svjetskom sudu – Nisu ukinuli već prodali Tužbu i sabotirali proces kako bi sačuvali RS

I. Halilović:  Šta se može uraditi da bi isključili Sakiba Softića iz tima i onemogućili B. Izetbegovića da soriječi uklanjenje RS i vraćanje RBiBH. Mislim da se to može ostvariti javnim i opravdanim žestokim prtiskom na njih. Jedan od mogućih načina je i peticija u cilju prikupljanje potpisa građana koji zahtjevaju povratak prof. Boylea na čelo našeg zastupničkog tima na Svjetskom sudu.

General Sefer Halilović: Moj prijedlog je da idemo s Peticijom. Mi moramo vratiti profesora Boyla u na čelo ekipe koja mora biti osnažena međunarodnim stručnjacima međunarodnog prava.

IMG_8918Ja sam konsultovao nekoliko mojih advokata koji su mene branili na Trinbunalu u Haagu.  Oni su izvanredni profesinalci, sjajni pravni stručnjaci. Rekli su mi da garantiraju da na Svjetskom sudu pravde mogu napravidit dobar posao za nas i našu RBiH. Dakle, prof. Boyle na čelu tima koji  treba ojačati kako bi pomigli profesoru Boyla u ekipi stručnjaka međunarodnog prava. Oni će zajedno vrlo lahko dokazati da ima elemenata da Svjesski sud presudi da su Srbija i Crna Gora učesnici u genocidu i da je Rpublika Srpska nastala na udruženom zločinačkom projektu i genocidu. Kao takva, RS mora nestati sa geografske karte i političke scene.

I. Halilović: Na našoj strani su sve međunarodne konvencije, Bečka o međudržavnim ugovorima, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida, Povelja UN, Ustav RBiH, presude na Svjetskom sudu i Tribunalu za gencoid. Dokaza za genocid ima i previše, nažalost.

General Sefer Halilović: Imamo u vidu da oni u Dejtonu nisu uopće razmatrali ni Prijedor, ni Tomašicu, ni Srebrenicu, ni genocid ne samo u Srebrenici, nego bilo gdje u Bosni, kao da se ništa nije dogodilo.  Oni koji su tamo bili i pregovarali – svi su znali šta se dogodilo. Znali su za Prijedor, Ključ, Bratunac, Žepu, Zvornik, Sarajevo.

Oni su te jako važne činjenice namjerno sakirili.

Taj sporazum u Dejtonu je pravljen bez uzimanja u obzor teških ratnih zločina i genocida.

dejton 2Ne možete pregovarati o nečemu, o sudbini države, a praviti se blentavi da niste znali za zločine i gencoid. Dokaza ima i bez presude Karadžiću. Ima! Ima, jako puno!

 I. Halilović: Svjedoci smo svakodnevnog kršenja tog ilegalnog ustava koji je ustvari samo jedan dio Mirovog sporazuma. Nisu provedeni ni Aneks VII o povratku izbjeglica, niti ko poštuje Aneks IV koji nikada nije ni usvojen u Skupštini Republike BiH. Dodik zabranjuje rad državnih pravosudnih organa na okupiranom dijelu kojim on vlada, a niko ne proglašava taj ništavni ustav nevažećim, niti traži povratak RBiH, za što postoji pravna podloga i u Ustavnom zakonu kojeg je 12. decembra 1995. potpisao Miro Lazović, predsjednik Skupštine. Na osnovu tog Zakona imamo pravo odmah vratiti ustavno-pravni poredak RBiH u slučaju da Dayonski mirovni sporazum ne funkcionira…

General Sefer Halilović: … onda stupa na snagu Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Nije sproveden Aneks četiri, Aneks sedam i niz drugih stvari. Prema tome, na snazi mora biti Ustav Republike Bosne i Hercegovine.

dejtonVidite – Dejton je bio kao švedski stol sa kojeg je svako od nacionalistilkih elita uzeo ono što mu je odgovaralo. Ono što ne odgovara – to su stavljali u stranu. Kratko rečeno, treba se pozvati na Ustvani zakon kada se procijeni da je došao trenutak i na osnovu spomenutog Ustavniog zakona vratiti Republiku Bosnu i Hercegovinu.

I. Halilović:  Mnogi, pa čak i profesor Boyle, spominju nekakav novi ustav.

General Sefer Halilović: Ni govora o nekakvom novom ustavu. Mi imamo Ustav Republike Bosne i Hercegovine i taj Ustav moramo vratiti na osnovu naših neotuđivih prava. Kada ga vratimo, možemo ga poboljšavati i popravljati. 

I.Halilović:  Četničke horde marširaju Bosnom, prijete novim genocidom i istrebljenjem muslimana Bošnjaka. U isto vrijeme Tužilaštvo hapsi Vaše komandante obrane naših gradova. Informiran sam iz vjerodostojnih izvoora da traje hajka i na Vas. Pokušavaju Vam opet nešto napakovati, da vas ponovo uhapse, kad već nisu uspjeli da Vas ubiju i strpaju na robiju po presudi u koju su se uzdali da će biti donesena na Trbunalu…

General Sefer Halilović : (uz grohotan smijeh) Ne mogu mi ništa!

sefer 1Problem je što su neofašisti na vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj. Prema tome, oni čine sve da poražene snage u Drugom svjetskom ratu reafirmišu kao patriote i da ih stave u red antifašista, što je naravno nemoguće. Istoriju ne možete izmišljati, ona je takva kakva je. Istorija se dogodila. Dakle, u Srbiji i Republici Srskoj su na valsti neofašiti i mi imamo problem sa neofašizmom koji je vrlo bučan i koji međunarodna zajednica, nažalost – toleriše.

I. Halilović:  Dopuštaju ga i naši političari i ulema. Ulema baca pod noge Vučiću vlastiti Fetvu o genocidu u Srebrenici, i to baš u Srebrenici ljetos na mjestu zločina i genocida, a evo i pozivom Dodiku i Vučiću na otvaranje Ferhadije džamije u Banjoj Luci koju su neofašisti i srušili a čiju politiku njih dvojica slijede.

General Sefer Halilović: Svi ovi koji podilaze, koji tepaju neofašistima su njihovi saveznici.  A ovi kojima tepaju i podilaze su neofašisti. Oni imaju svoj program i svoj projekat koji nastoje sprovesti. Kradžić je rekao: „Ovo je nastavak Prvog srpskog ustanka i mi nećemo stati dok taj ustanak ne završimo.“ 

Prema tome – neofašizam u Srbiji, neofašizam u Republici Srpskoj je na sceni i mi s tim neofašizmom imamo problem. Svo oni koji tepaju i dodovoravaju neofašistima su njihovi saveznici koji im u tome projektu pomažu.

IMG_0001.JPG

Tri knjige Sefera Halilovića: Tu su autentični odkumenti o veleizdaji RBiH, pokušaju njegovog ubijstva, zatim o suđenju na Tribunalu koje mu je napakovalo Sarajevo…

I. Halilović:  Činjenica je da su neofašisti i njihovi saveznici preuzeli stvar u svoje ruke, sudbinu države i njenih građana.

General Sefer HALILOVIĆ: Ja nisam pesimista u tom pogledu. Mi imamo dovoljno snaga da i se suprotstavimo neofašistima i njihovom pomagačima i moralno i intelektualno i na svaki drugi mogući i potreban način.

I. Halilović:  Prije nekoliko dana Šešelj je izjavio da  prošetati Sarajevom koje je njegov rodni grad. Ustvrdio je Sarajevo bilo i da će biti glavni grad Srbije. Šešelj sigurno zna dosta o projektu završetka Prvog srpskog ustanaka – koji se ne može završiti bez uništenje Bošnjaka-muslimana i Bosne kao države.

sefer 3General Sefer Halilović  (uz grohotan smijeh): Šešelj! (smijeh): Šešelj ima, ja bih rekao smisla za humor, ali on je jedan veliki neofašista. I kukavica. Ako ima muda ili petlju – neka dođe u Sarajevo!

Eto, to je moja poruka Šešelju.

Ako je muško – neka dođe! 

I. Halilović: Hvala veliko na ovom razgovoru!

General Sefer Halilović: Hvala i Vama na pozivu!

Prenešeno sa bloga Ibrahima Halilovića https://ihalilovic.wordpress.com/2016/04/09/razgovor-s-povodom-sefer-halilovic-osnivac-i-prvi-komandant-arbih-niko-vise-ne-moze-napraviti-ni-jedan-korak-u-spasavanju-dejtona-i-rs/#comment-346

vildana-selimbegovic-tako-nas-zamislja-vlastPoštovana gospođo Selimbegović,
 
na samom početku, nije zgoreg podsjetiti da sam surađivao sa “Oslobođenjem” srednjih 90-tih prošloga stoljeća (pitajte Vrička), te da sam decenijama konzument vaše novine, i dan-danas (najviše zbog Gojka Berića, što jest-jest). Nije sporno da i meni mnogi tekstovi u vašoj novini nisu po volji, ali tu već možemo govoriti o ukusu, ideologiji.., pa i demokratskim načelima koje mnogi uzimaju kao alibi da bi opravdali otrov koji kroz pero, mikrofon ili kameru adresiraju pojednicima, skupinama, institucijama pa čak i nekim vjerama. Sve pobrojano se nekako i može svariti, ali ovo posljednje – nikako. Naime, godinama dopuštate tom  Borisu Dežuloviću da se ruga svemu i svačemu, kroz tobožnje viceve, nekome je to možda i zabavno, nekome i nije, ali ja sam sebi, ne jednom, postavio pitanje: Ima li tu neki kodeks, crta ispod koje taj drznik može ići? Nakon čitanja njegove kolumne od 7. aprila pod naslovom “Književna kritika: Kur'an” shvatio sam da nema ni kodeksa u novini koju uređujete, niti granica do kojih Boris Dežulović može ići u vrijeđanju islama i muslimana.
 
Najbolje bi bilo da sam prezentirao cijeli tekst Dežulovićeve kolumne, zbog svojih čitatelja, ali sam odustao kako ne bih kontaminirao ovaj prostor na kojem se javno oglašavam (no, evo, nudim link, pa djeluje blaže):
 
 
dezulovicDakle, vaš kolumnista je u većem dijelu teksta neprihvatljivo pisao o Allahu dž.š., Poslaniku Muhammedu svs., Kur'anu Časnome…, sve to u kontekstu javnog uvredljivog ataka književnice Jasne Šamić na Kur'an, te u kontekstu krivične prijave protiv dotične koju su nadležnom Tužiteljstvu podnijela dvojica profesora Fakulteta islamskih nauka Sarajevo. Naravno, vaš omiljeni kolumnist Dežulović se u svom uličarskom stilu sprdao i sa dvojicom profesora, ali nema potrebe da ja njih branim od njega.
 
Ono što je mene povrijedilo kao muslimana i čovjeka jeste uvredljivi vokabular koji se koristio u spomenutoj kolumni od strane dotičnog kolumniste kada su u pitanju i Onaj u kojeg ja vjerujem, Njegov posljednji Poslanik i Njegova Knjiga! Kada je u pitanju Knjiga, u konkretnom slučaju Kur'an, aksiom je – ili se ona slijedi ili se ne dira! Nema trećega, Vildana! To važi i za Bibliju, Tevrat/Toru, Indžil/(J)evanđelje... Mogu se kritizirati i popovi, i hodže, i fratri.., i biskupi…, vladike, reis-ul-uleme…, ali ono u šta velika većina čovječanstva vjeruje – NIPOŠTO!
 
I, još nešto: zar ovakvim tekstovima ne podstičete neke radikalne pojedince ili skupine na reakcije koje mogu rezultirati užasnim posljedicama po naše društvo, a onda se Bosna etiketirati kao leglo ovoga i onoga… protiv čega se suvremeni svijet navodno kao bori? Zar ne uviđate da možete biti uzrokom takvih, eventualnih akata?! Naravno, ja ne pripadam takvima i ne odobravam nikada i nigdje nikakvo nasilje, ali ne odobravam ni Vama da dopuštate takve tekstove koji, osim što vrijeđaju moju vjeru i muslimane, mogu biti uzrokom eventualnih nasilničkih djelovanja.
 
I ja se bavim ovim zanatom, ali nikada nisam napisao ništa protiv bilo čijih uvjerenja, uključujući i ateistička. Nemojte ni vi protiv mojih uvjerenja. A, za dobrobit “Oslobođenja”, najbolje bi bilo da sklonete tog Dežulovića, osim ako i on nije dio neke kampanje iliti zavjere!
 
Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist
vrbas-miso

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) je svoju bazu „Imovina političara“ dopunio novim podacima o državnim ministrima i njihovim zamjenicima.

denis_zvizdic                                                     Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Donosimo podatke o nekretninama, vozilima i firmama te o vrsti i izvoru prihoda koje svi kandidati za ministre i zamjenike u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine (BiH) moraju proslijediti Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) na provjeru. Službenici SIPA-e prvo te podatke upoređuju sa podacima svojih službenih evidencija ili traže podatke od drugih nadležnih institucija. Od kandidata koji ne popune sve rubrike, SIPA telefonskim putem traži podatke koji nedostaju i naknadno ih provjerava.

Ova obaveza je propisana Zakonom o Vijeću ministara BiH, a nepopunjavanje pojedinih rubrika u izjavi se može smatrati krivičnim djelom za koje je Zakon propisao novčanu kaznu ili zatvor do tri godine.

Izjave su samo dio jedinstvene baze podataka o imovini 180 političara iz BiH. Novinari CIN-a ovu bazu redovno dopunjavaju novim informacijama kako bi građanima dali što potpunije podatke o imovini i finansijskim interesima političara te njihovom radu. Osim tih podataka u bazi se nalaze i oni o sudskim postupcima te lične i profesionalne biografije.

Podaci pokazuju da su mnogi političari nakon samo nekoliko godina političke karijere postali vlasnici skupih nekretnina i visokih bankovnih računa.

Iako bi podaci o imovini političara trebali biti javni i lako dostupni građanima, to u BiH već godinama nije slučaj. Centralna izborna komisija BiH (CIK) je 2012. godine povukla sa svoje internetske stranice imovinske kartone političara, nakon što je Državni sud presudio da njihova objava krši Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH. Novinari CIN-a su tada prepisali sve podatke iz kartona, zatamnili potpise i adrese političara u svim imovinskim kartonima i objavili ih.

CIN je u svojoj bazi podataka objavio profile sa podacima o: predsjedavajućem Vijeća ministara Denisu Zvizdiću, ministru vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mirku Šaroviću, ministru vanjskih poslova Igoru Crnadku, ministru finansija i trezora Vjekoslavu Bevandi, ministru civilnih poslova Adilu Osmanoviću, ministrici odbrane Marini Pendeš te zamjenicima ministara: Mati Franjičeviću, Miji Krešiću i bivšem zamjeniku Emiru Suljagiću.

Osim njih, na stranici CIN-a su sada dostupni i podaci novih funkcionera. Ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac je bila gradonačelnica Sarajeva a potom koordinatorica za reformu javne uprave pri Uredu predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Imala je mjesečne prihode od oko 3.800 KM. Članica je Stranke demokratske akcije (SDA) od 1992. godine.

Borovac

Ministar sigurnosti Dragan Mektić, član Srpske demokrtatske stranke (SDS), bio je zamjenk ministra sigurnosti BiH od 2003. do 2006. godine. Nakon toga je postao direktor državne Službe za poslove sa strancima, sa mjesečnim primanjima od 4.000 KM.

Mektić

Ministar pravde BiH Josip Grubeša je od 2003. godine profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru gdje je mjesečno primao 1.150 KM. Član je Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH od 2001. godine.

Grubeša

Bivši ministar komunikacija i prometa BiH Slavko Matanović je vlasnik firme „My Software“ d.o.o. u Brčkom, a prije imenovanja je prijavio mjesečnu plaću od 500 KM. Član je Demokratske fronte (DF).

Matanović

Zamjenik ministra finansija i trezora BiH Mirsad Žuga je prije imenovanja radio u Goraždu kao voditelj poslovnice „Moja banka“ d.d. Sarajevo sa prosječnim mjesečnim prihodima od oko 1.700 KM. Član je stranke SDA.

Žuga

Zamjenik ministra vanjskih poslova BiH Josip Brkić je do imenovanja radio dva posla, zarađujući mjesečno oko 6.900 KM. Bio je direktor sarajevske firme „Talgo BH“ d.o.o. te glavni sekretar Sveučilišta „Hercegovina“ čiji je većinski suvlasnik njegov otac Milenko. Član je HDZ-a BiH od 2003. godine.

Brkić

Zamjenik ministra civilnih poslova BiH Đorđe Milićević je bio finansijski direktor „Vitinke“ a.d. Kozluk, sa primanjima od 2.300 KM. U izjavi je naveo da ne posjeduje ni nekretnine ni vozila. Član je stranke Narodni demokratski pokret (NDP) od 2013. godine.

Milićević

Zamjenik minstra pravde BiH Nezir Pivić je i dalje zaposlen na Pravnom fakultetu u Zenici. U izjavi je napisao da je primao 340 KM mjesečno iz Parlamenta Federacije BiH. Nije u stranci.

Pivić

Zamjenik ministrice za ljudska prava i izbjeglice BiH Predrag Jović je prije imenovanja bio načelnik Odjeljenja za privredu i poljoprivredu Grada Bijeljine. Imao je mjesečna primanja od skoro 3.100 KM.

Jović

Zamjenik ministra odbrane BiH Boris Jerinić je prije dolaska u Vijeće ministara BiH bio poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske sa plaćom od 2.500 KM. Član je Srpske demokratske stranke (SDS) od 2004. godine.

Jerinić

Zamjenik ministra komunikacija i prometa BiH Saša Dalipagić je radio kao inspektor za ceste u Ministarstvu prometa i veza Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) sa mjesečnom plaćom od oko 1.000 KM. Nije član nijedne stranke.

Dalipagić

Objavljeno 8. 4. 2016.

Izvor: http://www.cin.ba

Haris_Ahmic07Medžlis IZ Bosanska Kostajnica je specifičan Medžlis u strukturi IZ BiH, čini ga samo jedan džemat – Bosanska Kostajnica-Grad i ima jednog imama koji je ujedno i glavni imam….. Medžlis pripada Bihaćkom muftiluku jer je IZ vodila računa da granice muftiluka ne prate entitetske…..Postojala je samo jedna džamija, Azizija, koja je bila među nekolio najvećih i najljepših u BiH. Nažalost, prvo je minirana pa u potpunosti srušena u periodu 10-12.07.1992. godine, 130.godina od prvobitne izgradnje i uklonjen je svaki trag njenog postojanja…..Što se tiče masovne posjete Aziziji, nažalost,nije se desilo da nakon svečanog otvorenja bude u potpunosti popunjena vjernicima, što zbog njene veličine, što zbog malog broja Bošnjaka-muslimana koji žive u Bos.Kostajnici….Po zadnjem Popisu iz 2013. godine,u koji sam bio aktivno uključen kao opštinski instruktor, iako rezultati nisu zvanično objavljeni, imamo informacije da je u Bos.Kostajnici oko 1600 Bošnjaka – njih oko 500 stalno živi u Bos.Kostajnici dok preostali dio je u dijaspori širom svijeta…..Opština Bos.Kostajnica je, hvala Bogu, pozitivan primjer dobre međuetničke i međukonfesionalne situacije i suživota, prvenstveno sa sigurnosnog aspekta gdje nema napada na Bošnjake, njihovu imovinu niti vjerske objekte….. Nismo imali nijednu posjetu predstavnika SPC na bilo kakav organizovani skup Bošnjaka-muslimana, iako su uredno pozivani, dok predstavnike IZ ne pozivaju na svoje skupove…..Sa Katoličkom crkvom u Hrv. Kostajnici nemamo skoro nikakve odnose, koji su dodatno zahladili skorašnjim izjavama putem youtube kanala o Islamu i muslimanima franjevca, župnog vikara župe u Hrv.Kostajnici…..

Es-selamu alejkum, poštovani efendija! Hoćete li ukratko predstaviti vaš Medžlis: koliko ga čini džemata i koliko aktivnih imama djeluje u njemu?

AHMIĆ:Alejkumus-selam uvaženi gospodine Gušić. Medžlis IZ Bosanska Kostajnica je specifičan Medžlis u strukturi IZ BiH, čini ga samo jedan džemat – Bosanska Kostajnica-Grad i ima jednog imama koji je ujedno i glavni imam. Za dobijanje ovakvog statusa prilikom teritorijalne organizacije struktura IZ uzete su u obzir specifične okolnosti kao što su fizička udaljenost od najbližih Medžlisa po 25 km (Bosanski Novi i Bosanska Dubica) te činjenica da je Bosanska Kostajnica opština od 1994. godine u sastavu entiteta RS. Medžlis pripada Bihaćkom muftiluku jer je IZ vodila računa da granice muftiluka ne prate entitetske.

Koliko je bilo džamija/mesdžida do 1992. i jesu li sve do danas obnovljene?

AHMIĆ:Postojala je samo jedna džamija, Azizija, koja je bila među nekolio najvećih i najljepših u BiH. Nažalost, prvo je minirana pa u potpunosti srušena u periodu 10-12.07.1992. godine, 130.godina od prvobitne izgradnje i uklonjen je svaki trag njenog postojanja. U potpunosti je rekonstruisana na starim temeljima i istim gabaritima u periodu 2003-2008.  godine, a 12.07.2008. godine, tačno na dan njenog rušenja, je svečano otvorena uz prisustvo tadašnjeg reisa dr.Mustafe ef.Cerića.

Azizija dzamija u bosanskoj kostajnici

Obnovljena Azizija džamija je uistinu biser među, ne samo kostajničkim džamijama. Da li je tačno da je po kapacitetu najveća u manjem entitetu i desi li se ikada da bude puna?

AHMIĆ:Tačno je da je Azizija najveća po površini u manjem entitetu i jedna od najvećih i najljepših u BiH.Njena rekonstrukcija je koštala oko milion maraka te je njena ponovna izgradnja bila zaista veliki podvig za ovako mali džemat, Medžlis i grad. Međutim, iako sadašnjem broju muslimana koji žive u Bosanskoj Kostajnici je njen kapacitet i prevelik, kod rekonstrukcije je prevagnula velika emotivna vezanost za staru Aziziju te se odlučilo da se izgradi u gabaritima kakva je bila. Kod samog projekta ima određenih izmjena vanjskog i unutrašnjeg izgleda, ali je u velikom procentu zadržan njen prijeratni izgled. Naša Azizija je jedna od pet u BiH koje izgradi tadašnji sultan Abdu-l-Aziz za potrebe protjeranih muslimanskih muhadžira iz nekoliko čaršija Kneževine Srbije tokom 1862.godine. Protekli rat je preživjela samo ona u Orašju.

Što se tiče masovne posjete Aziziji, nažalost,nije se desilo da nakon svečanog otvorenja bude u potpunosti popunjena vjernicima, što zbog njene veličine, što zbog malog broja Bošnjaka-muslimana koji žive u Bos.Kostajnici.

Koliko Bošnjaka trenutno živi na području Opštine? Koji procenat među njima se odnosi na povratnike?

Bosanska Kostajnica

AHMIĆ: Po zadnjem Popisu iz 2013. godine,u koji sam bio aktivno uključen kao opštinski instruktor, iako rezultati nisu zvanično objavljeni, imamo informacije da je u Bos.Kostajnici oko 1600 Bošnjaka – njih oko 500 stalno živi u Bos.Kostajnici dok preostali dio je u dijaspori širom svijeta.Vrijedi napomenuti da nismo imali opstrukcija prilikom Popisa za razliku od velikog broja opština u RS te smo popisali skoro pa sve Bošnjake bez obzira gdje se nalazili.U odnosu na 1991. godinu i tadašnji popis, razlika je u nekih 400 osoba manje, kada je bilo oko 2000 Bošnjaka. Prema sadašnjoj strukturi stanovništva u opštini Bos.Kostajnica, procentualno na Bošnjake otpada oko 25%. Od ovih 500 Bošnjaka, velika većina je ostala tokom cijelog rata u svojim kućama,bila primorana da u sklopu radne obaveze tadašnjeg Kriznog štaba kopa rovove i radi druge fizičke radove vojsci RS, kada je nekolicina njih izgubila i živote. Stvarni povratak je većinom u slučaju starijih osoba koji su obezbjedili primanja u inostranstvu, dok je veliki postotak naše dijaspore povratio svoju imovinu – kuće i redovno posjećuje svoj grad, popravlja i gradi iznova, te pomaže svoje roditelje i rodbinu u zavičaju.

Kako je inače organiziran vjerski život tokom cijele godine, posebno koliko djece pohađa vjersku pouku na području Medžlisa?

AHMIĆ: Postoje redovne i uobičajene aktivnosti kao i u svakom drugom džematu koje se nesmetano odvijaju, dok je djece osnovnoškolskog uzrasta jako malo – njih 22 od kojih većina pohađa mekteb kao i vjeronauku u osnovnoj školi.

Kakav je odnos između nataliteta i mortaliteta, kada se radi o Bošnjacima, u opštini Bosanska Kostajnica, posljednjih pet godina, naprimjer?

AHMIĆ:Veliki je disbalans u tom pogledu, kao uostalom svugdje širom manjeg entiteta.Mortalitet je visok a natalitet skoro nikakav iz svima dobro poznatih razloga kao što su nezaposlenost Bošnjaka, diskriminacija u javnim službama, preduzećima i dr.Uzevši u obzir okolne opštine u Bos.Kostajnici je situacija i nešto bolja. Za ilustraciju, u prethodnih 5 godina bude između 15-20 dženaza godišnje, dok se rodi jedno ili dvoje djece.

Kakvi su danas međuetnički i međukonfesionalni odnosi tamo?

AHMIĆ: Opština Bos.Kostajnica je, hvala Bogu, pozitivan primjer dobre međuetničke i međukonfesionalne situacije i suživota, prvenstveno sa sigurnosnog aspekta gdje nema napada na Bošnjake, njihovu imovinu niti vjerske objekte. Naravno, uvijek može bolje, a da bi to bilo moguće potrebno je raditi na jednakopravnosti i ljudskim pravima svih građana.

Da li ste zabilježili bilo kakve oblike ataka na povratnike-Bošnjake, džamije ili mezarja posljednjih godina?

AHMIĆ:Ne.

Kakva je Vaša suradnja sa lokalnim vlastima te predstavnicima SPC-e?

AHMIĆ: Samo lokalnim vlastima dosta dobra, a sa predstavnicima SPC samo na ličnoj osnovi jer je poznato da institucionalno SPC izbjegava što je više moguće bilo kakvu saradnju, čega se i sveštenici takvih direktiva moraju pridržavati. Nismo imali nijednu posjetu predstavnika SPC na bilo kakav organizovani skup Bošnjaka-muslimana, iako su uredno pozivani, dok predstavnike IZ ne pozivaju na svoje skupove. Vrijedi napomenuti kao pozitivni pomak, unazad par godina, prilikom obilježavanja Dana opštine 02.aprila da predstavnici opštine dođu, polože cvijeće i poklone se bošnjačkim civilnim žrtvama proteklog rata na šehidskom spomen-obilježju kod Azizija džamije.To je svojevrstan kuriozitet u RS i daje nadu da smo na dobrom putu pomirenja, suživota i priznavanja žrtava svih građana.S druge strane, do rasvjetljavanja ubistava i ratnog zločina nad nekoliko Bošnjaka, među kojima i cijelih porodica, u našoj opštini nije bilo ozbiljnijih inicijativa niti istraga. U zadnje vrijeme, sigurnosne i policijske službe i agencije otvaraju i ova poglavlja. Nadati se da će se počinioci otkriti i procesuirati, te da će se pronaći posmrtni ostaci njih petoro za kojima se još traga.I to će doprinijeti sveukupnim odnosima u našem gradu.

Una dijeli dvije Kostajnice, sada i dvije susjedne države nizvodno od Bosanskog Novog do Gradine kod Bosanske Dubice. Postoje li komunikacije između stanovništva obje Kostajnice, te između vas i predstavnika tamošnje (preko Une) Katoličke crkve?

Hrvatska Kostajnica

AHMIĆ:Naravno,to je prije rata bio jedan grad, jedna čaršija. I, bez obzira na sva ratna dešavanja, stvari se polako ali sigurno vraćaju na svoje mjesto. Naši susjedi svakodnevno prelaze u Bos.Kostajnicu što zbog jeftinijih stvari i kupovine, što zbog obnavljanja starih prijateljstava i druženja. Sa Katoličkom crkvom u Hrv. Kostajnici nemamo skoro nikakve odnose, koji su dodatno zahladili skorašnjim izjavama putem youtube kanala o Islamu i muslimanima franjevca, župnog vikara župe u Hrv.Kostajnici.Važno je napomenuti da je veliki broj susjeda katolika osudio ovakve istupe i jasno pokazao da je to govor mržnje koji ne nailazi na plodno tlo u njihovoj sredini koja je uvijek bila međuetnička i međukonfesionalna. Nismo primili nikakvu službenu ogradu niti izvinjenje zvanične Katoličke crkve, a nismo upoznati da li su to uputili Medžlisu Sisak kojem teritorijalno pripada Hrv.Kostajnica, gdje također žive i Bošnjaci.

Danijel Maljur               Danijel Maljur, župni vikar Župe svetog Nikole u Hrvatskoj Kostajnici: “Islam je gore zlo od nacizma”

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

AHMIĆ:Hvala Vama na dobroj želji i pozivu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (785)

plitvice-ferhadija

Tuzla: 07.04.2016. godine

  • Medijima

 

Č E S T I T K A

Stranka za Bosnu i Hercegovinu svojim političkim programom i praktičnim djelovanjem zalaže se za jednakopravnost svih stanovnika naše države.

    Romi su narod iz Indoarijske grupe Indoevropskih naroda. Prisutni su u većini evropskih zemalja, a najviše ih ima u Poljskoj, Španiji, Rumuniji, Mađarskoj, Slovačkoj, Rusiji, Francuskoj i drugim evropskim državama. Zbog migracija i neujednačenih izjašnjavanja u popisima stanovnika, broj pripadnika Romskog naroda teško je utvrditi. Procjenjuje se da u Evropi živi između 15 i 25 miliona Roma.

    U Bosni i Hercegovini, Romi predstavljaju značajnu nacionalnu skupinu. Nezvanično, radi se o više od 80  hiljada pripadnika ovog naroda.

    Romi vode porijeklo iz Indije. Naziv Rom, kako se i sami nazivaju, znači „Čovjek“. Veoma bogata usmena književnost sadrži mnoge legende (Purane), bajke (Pramiča) i ljubavne pjesme (Gilja). Romska književnost i muzika ubrajaju se među značajne kulturne fakte ne samo pripadnika ovog naroda, nego cjelokupne svjetske kulturne baštine.

    Na prostorima BiH, i bivše nam zajedničke domovine SFRJ, Romi su stvorili velike i popularne pjevače kao što su Esma Redžepova, Šaban Bajramović, a kod nas sigurno je najpoznatiji Muharem Serbezovski.

    Stranka za Bosnu i Hercegovinu podržava sve projekte Evropske Unije koji se odnose na poboljšanje statusnih i materijalnih prava Roma u BiH. U našoj državi djeluje značajan broj Romskih udruženja. Određeni broj pripadnika ovog naroda je svojim učešćem u organima vlasti na svim nivoima potvrdio da se radi o narodu koji jeste, i mora biti, potpuno ravnopravan sa svim drugim narodima i građanima u Bosni i Hercegovini.

    Svim pripadnicima Romskog naroda upućujemo iskrene čestitke povodom Osmog aprila, Svjetskog dana Roma, koji se obilježava od 1971. godine.

    Svi građani Bosne i Hercegovine zaslužuju veća prava i slobode, i borimo se svi zajedno za potpunu konstitutivnost naših naroda i građana na cijelom prostoru BiH.

                                                  Press služba Stranke za BiH TK-a                           

Bedrudin Gušić, slobodni banjalučki i bh. novinar i publicist u egzilu:

“Iako sam bio kredibilan svjedok za Haški tribunal, niko me nije pitao hoću li svjedočiti i po tužbi Islamske zajednice protiv Rs-a za rušenje svih 16 banjalučkih džamija.”

“Svaki moj sugrađanin, uključujući i mene samoga, može i treba podnijeti tužbu protiv Republike srpske i konkretnih dužnosnika tadašnjeg banjalučkog SDS-a, pripadnika VRS i policije koji, ne samo da nisu sprječavali likvidacije muslimana i katolika, nego su ih čak podsticali i sudjelovali u njima.”

“I onda, nakon ovakvih iskustava često mi se mota, onako hipotetički, po glavi ovakvo pitanje samome sebi: da li bih ja, nakon svega što sam doživio ja i moji brojni sugrađani u Banja Luci ranih 90-tih, učinio isto to što su učinili trojica mojih Gušića i ostalih 70-ak tada uglednih banjalučkih muslimana novembra 1941? Odgovaram samome sebi: “Bih, učinio bih to isto, pored svega!”

“Na otvorenje Ferhadije iz moralnih, etičkih i principjelnih razloga, neću ići kao građanin, a eto, nisam pozvan niti kao bivši predsjednik Odobra Islamske zajednice. Moram štititi integritet funkcije koju sam obnašao, kada već oni to ne čine.  Druga stvar – meni nije mjesto tamo pokraj tipova kao što su Vučić i Dodik. Uz svo poštovanje prema nekim drugim gostima i prisutnima, bit će to u jednom dijelu i – bal vampira!”

“Zaista, minut je, ne do dvanaest, nego poslije dvanaest, da se kritična masa Bošnjaka i svih drugih građana R BiH kojima su Istina i Pravda, a time i Bosna na srcu, probudi iz dubokog sna i trgne iz letargije te združeno, ali jasno i glasno kaže “Ne”! i tome Bakiru i Softiću i drugima koji se odavno ne miješaju u svoj posao, a da kažu “Da”! osvjedočenom ekspertu za međunarodno pravo i profesionalcu Francisu Boyle­u.”
“Ne da nisam zadovoljan vjerskim životom na lokalnom nivou u izbjeglištvu, nego sam čak sam razočaran, ogorčen.”

 

tekst žza blog

Bedrudin Gušić je dugogodišnji slobodni banjalučki i bh. novinar i publicist. Napisao je bezbroj tekstova za mnoge naše novine i časopise u zemlji i dijaspori, te portale. Jedan je od prepoznatljivih boraca za Republiku Bosnu i Hercegovinu, za Istinu i Pravdu i dosljedan temeljnim principima novinarskog zanata. Poznat dijelu bh. javnosti i kao autor dokumentarnog filma PRIČA O BANJALUČKIM DŽAMIJAMA, te feljtona u Evropskom izdanju Oslobođenja ŽIVOT I SMRT U OKUPIRANOJ BANJA LUCI iz 1995. U svome novinarskom opusu specijalizirao se za intervjue, a do danas ih je načinio i objavio 784. 

E pa kad je tako, kada stalno Ti pitaš i zapitkuješ druge, e onda dozvoli,  da i ja Tebe nešto pripupitam!

Eglenisali: Ibrahim HALILOVIĆ i Bedrudin GUŠIĆ

 

IMG_0050Halilović: Prošle godine je Ustavni sud dejtonske BiH oslobodio tzv. RS od odgovornosti za rušenje džamija u Banjoj Luci. Ti si u vrijeme rušenja 16 banjalučkih džamija bio u Banjoj Luci, konkretnije predsjednik Odbora Islamske zajednice. Svjedočio si u mnogim  medijima i riječju i slikom i video zapisima o rušenju tih džamija, a Tvoje fotografije srušene Ferhadije su obišle čitav svijet. Nedavno su Oslobođenje i FTV objavili izvještaje u kojima se ne navodi ko je srušio banjalučke džamije. Možeš li nam Ti posvjedočiti iz prve ruke ko je zaista srušio banjalučke džamije, ako možda nisi imao priliku svjedočiti na sudu?

SAM_3476 Gušić:To i ptice na grani znaju: svih 16 banjalučkih džamija su u vremenu od 9. aprila 1993. do 9. septembra iste godine srušile ili spalile vojne snage Karadžićevih Srba, uz potporu pripadnika Centra službi bezbjednosti Banja Luka (policije), te uz snažnu medijsku potporu tadašnjeg “Srpskog glasa”, Televizije i Radija Banja Luka, te uz političku podršku svih lokalnih srpskih dužnosnika, a naravno i onih na Palama. U svrhu ilustriranja gornje tvrdnje navodim samo ovaj primjer: u noći 7. maja 1993., nakon što su četnici srušili Ferhadiju i Arnaudiju, zvali su me iz SUP-a da dođem na razgovor. Pokušavao sam izbjeći ali objektivno nisam imao izbora. Bilo je oko 21:45 h. Otišao sam i tamo me je čekalo 15-ak njihovih policajaca i jedan u civilu. Tog su mi predstavili kao Branka Gudala – navodno istražnog suca u navodnoj istrazi rušenja spomenutih najpoznatijih banjalučkih džamija. Pokazali su mi papir kojeg su nazvali Rješenjem o potrebi rušenja oštećenog minareta Ferhadije (nisu ga uspjeli srušiti prethodne noći skupa  sa džamijom) kojeg je kao potpisala kao neka njihova komisija. Pitao sam ih zašto to meni pokazuju, a oni su odgovorili da to čine “jer sam predsjednik Islamske zajednice…” i kao hoće da time postignu nekakav legalitet u činu rušenja preostalog minareta. Upozoravao sam ih da toferhadija 2 ne čine, ali sve je to bilo izlišno. Vratio me kući njihov čovjek (bio prošao policijski sahat) oko ponoći. Pola sahata nakon toga, snažna eksplozija koja, kao da je i mene raznijela, dala mi je na znanje da su učinili najavljeni novi zločin.

Svjedočio sam za Haški tribunal tri puta zbog rušenja banjalučkih džamija, odnosno u tri predmeta. Dvojica od trojice protiv kojih sam svjedočio su pravosnažno osuđeni na višegodišnje robije, dok je treći umro u Hagu, prije izricanja presude. Međutim, iako sam bio kredibilan svjedok za Haški tribunal, niko me nije pitao hoću li svjedočiti i po tužbi Islamske zajednice protiv Rs-a za rušenje svih 16 banjalučkih džamija. A samo dvojica su bila najbliži svjedoci tih zločina: rahmetli muftija Ibrahim ef. Halilović i ja. Spor je na Ustavnom sudu BiH, kao što je poznato, Islamska zajednica izgubila.

Halilović: Kao što si već naglasio, Ti si u vrijeme rušenja banjalučkih džamija bio predsjednik Odbora Islamske zajednice Banja Luke za vrijeme srpske strahovalade, ubojstava, ranjavanja te progona banjalučkih muslimana i katolika koji su istjeravani s posla i kojima je otimana imovina. Imajući u vidu odredbe Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, da li postoje razlozi za tužbu lokalnih vlasti SDS-a za genocid u Banjoj Luci.

U BANJOJ LUCI NIJE BILO RATNIH DEJSTAVA, ALI JE POČINJEN GENOCID I URBICID

IMG_0005Gušić: Da, u Banja Luci je ubijeno nekoliko stotina civila (tačne podatke posjeduje Banjalučka biskupija i Caritas), bilo u svojim domovima, na ulici ili na prinudnom radu pri kopanju rovova ispred prvih linija fronta. U skladu sa članovima I i II Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida od 9. decembra 1948., i ova ubojstva banjalučkih Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata se mogu smatrati zločinima genocida. Svaki moj sugrađanin, uključujući i mene samoga, može i treba podnijeti tužbu protiv Republike srpske i konkretnih dužnosnika tadašnjeg banjalučkog SDS-a, pripadnika VRS i policije koji, ne samo da nisu sprječavali likvidacije muslimana i katolika, nego su ih čak podsticali i sudjelovali u njima. I, veoma je važno reći, kako u slučaju rušenja banjalučkih džamija, tako i ovih ubojstava i drugih zločina nad banjalučkim Bošnjacima i Hrvatima – u Banja Luci nije bilo ratnih dejstava.

Halilović: Trojica Tvojih rođaka – Gušića, su bili potpisnici Rezolucije banjalučkih muslimana upućene novembra 1941. poglavniku Paveliću o zaštiti pravoslavaca-Srba od ustaškog progona. Za takvo što je tada letjela glava. To su svijetli primjeri anatifašističkog otpora nezabilježeni u to doba igdje u toj križarskoj Europi. Taj humani komšijiski čin su očito zaboravili banjalučki Srbi i na najgori način uzvratiili Banjalučanima – muslimanima. Kakva su Tvoja iskustva u vezi s tim?

PONOSAN SAM NA SVOJE ROĐAKE KOJI SU 1941. USTALI U OBRANU KOMŠIJA PRAVOSLAVACA OD USTAŠKOG TERORA. IAKO SU NAM  NJIHOVI SUNARODNICI VRATILI NA NAJGORI NAČIN – ZLOČINOM, I JA BIH BEZ DVOUMLJENA POSTUPIO KAO MOJI ROĐACI 1941.

Gušić: PonIMG_0026osan sam na svoje rođake i na ostalih 70-tak mojih sugrađana. Da, letjela je zbog toga glava i neke banjalučke muslimanske su i odletjele nakon tog čina. Sjetio sam se te Rezolucije veoma često u vrijeme moga bitisanja u Banja Luci pod četničkom okupacijom (a bio sam do 7. novembra 1994.). Da, neke komšije Srbi nam jesu uzvratili na najgori mogući način, a neki su samo – šutjeli. Razumijem i njihov eventualni strah od odmazde, ali jednostavno u Banja Luci nije bilo organiziranog otpora banjalučkih Srba naspram terora i svih drugih zločina, uključujući i progon 80-ak hiljada banjalučkih Bošnjaka i Hrvata. Nisu digli svoj glas protiv toga. A moji rođaci i sunarodnjaci pola stoljeća
rezolucija ranije – jesu. I onda, nakon ovakvih iskustava često mi se mota, onako hipotetički, po glavi ovakvo pitanje samome sebi: da li bih ja, nakon svega što sam doživio ja i moji brojni sugrađani u Banja Luci ranih 90-tih, učinio isto to što su učinili trojica mojih Gušića i ostalih 70-ak tada uglednih banjalučkih muslimana novembra 1941? Odgovaram samome sebi: “Bih, učinio bih to isto, pored svega…”! Uporište za to nalazim u vjeri koju slijedim – Islamu, moralnim i etičkim komponentama moga bića, te, valjda, i kućnom odgoju!

 Halilović: Dan kada su muslimani Banje luke doživjeli ubojstvo svoga “Bijelog labuda” – Ferhadije, 7. maja 1993., proglašen je Danom džamija. Ferhadija džamija je uz ostale banjalučke džamije, ponovno uzgor, u svoj svojoj ljepoti i raskoši, kao neprikosnoveni stožer Šeher- Banje Luke. I Ti si bio uključen u poslove obnove s obzirom na to da si odmah po rušenju spašavao što se spasiti moglo – vrijedne fragmente, zajedno sa rahmetli muftijom Banjalučkim Ibrahimom ef. Halilovićem te rahmetli  gospođom Sabirom Husedžinović, iz Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa u Banjoj Luci?

IMG_9968
IMG_9966

Gušić: Prvo, u sklanjanju vrijednih fragmenata srušene Ferhadije osim nas, koje si naveo, sudjelovali su i brojne naše džematlije te građani Banja Luke kojima je Ferhadija također bila na srcu. Nisam bio uključen ni na koji način u procesu obnove, kao što nije bila ni rahmetli Sabira Husedžinović, ekspert za osmansku arhitekturu, pregalac, entuzijasta, patriota. Ona mi je to sama potvrdila u povodu jednog našeg susreta u Sarajevu od prije 10-ak godina, suznih očiju! A ja jesam bio uključen u procesima skupljanja donacija za obnovu Ferhadije ovdje u Americi.

ISLAMSKA ZAJEDNICA ZABORAVILA ACU RAVLIĆA I ANTU ĆOSIĆA – PUBLICISTE KOJI SU SVJEDOČILI ISTINU O FERHADIJI 

Halilović: Jedan od onih pravih Banjalučana, rahmetli Aco Ravlić, je plakao na ruševinama džamije Ferhadije. Kasnije je u izbjeglištvu u Hrvatskoj pripremio vrlo lijepu i fotografijama ilustriranu monografiju “Banjalučka Ferhadija – ljepotica koju su ubili”. Posjedujem vrijedni primjerak te izuzetne monografije svjedočenja – koja je ujedno teška javna osuda toga strašnog barbarizma. Aco je na Onom Svijetu, neka mu je rahmet duši i neka mu Dragi Bog podari džennet za njegova ljudska djela, pa i za tu Monografiju o Ferhadiji. Imaš li informacija da li je IZ možda otkupila koji primjerak? Bilo bi zgodno da baš tu Acinu Monografiju dijeli kao poklon uzvanicima na otvaranju obnovljene Ferhadije, zar ne?

Gušić: Kada god imam priliku, javno se sjetim pokojnika Ace Ravlića i Ante Ćosića koji su se ponajviše od svih Banjalučana u drugoj polovici prošloga stoljeca, svaki na svoj način, divili Ferhadiji i taj svoj odnos prema Ljepotici – dokumentirali bezbroj puta. S obojicom sam bio blizak do posljednjeg njihov-

-og izdaha. Pokojni Anto je čak stanovao u istoj ulici u kojoj sam i ja, sa porodicom. Ostao sam u kontaktima sa suprugama i pokojnog Ace i pokojnog Ante, te sa njihovom djecom. Dakle, imam izvornu i svježu informaciju da se za Acinu Monografiju do sada nije interesirao Medžlis IZ-e Banja Luka niti Banjalučko muftijstvo. A, kao što si podvukao, bila bi prava prilika da se ista dijeli brojnim stranim uzvanicima u povodu otvaranja Ferhadije, 7. maja ove godine. Tim prije, što ta Monografija ima i sažetak/summary na engleskom jeziku.

IAKO PREDSJEDNIK ODBORA ISLAMSKE ZAJENDICE KADA JE FERHADIJA SRUŠENA, NITI SAM ZVANIČNO POZVAN, NITI ĆU PRIVATNO IĆI NA OTVOR FERHADIJE – IZ MORALNIH, ETIČKIH I PRINCIPJELNIH RAZLOGA – ČAST NEKIM ZVANICAMA, ALI BIĆE TO DIJELOM BAL VAMPIRA


ibrahimHalilović: Islamska zajednica je već uputila pozivnice Miloradu Dodiku i Aleksandru Vučiću da svojim prisustvom uveličaju svečanost otvaranja Ferhadije. Jesu li Tebe pozvali na otvorenje Ferhadije? Ako jesu, hoćeš li ići s obzorom na to da će među počasnim gostima biti Vučić i Dodik?

Gušić: Dok nas dvojica razgovaramo za javnost, dijeli nas mjesec dana od otvorenja Ferhadije. Do danas nisam dobio nikakvu pozivnicu da prisustvujem tom svečanom činu. Da se odmah razumijemo: ne treba meni pozivnica kao građaninu Bedrudinu Gušiću, nego kao bivšem predsjedniku Odbora Islamske zajednice Banja Luka, od 21. maja 1992 do 7. novembra 1994. I ne treba meni, čak ni kao bivšem predsjedniku OIZ-e Banja Luka, avio-karta u dva smjera, ne, nije riječ o tome. Kao što treba pozvati i moga prethodnika Ejuba Prilipliju, te one poslije mene – Rešada Salihovića i Kasima Mujičića. Dakle, u pitanju je njihov odnos prema funkciji predsjednika Odbora ferhadija - r1Islamske zajednice/Medzlisa, ma ko to i kada bio. Jer, i oni će sutra biti bivši i ovim gestom uče svoje sljedbenike da i oni njih zaborave u ovakvim i sličnim prilikama. Izgleda da su se oni u današnjem Medžlisu IZ-e Banja Luka te aktuelni muftija Osman ef. Kozlić postavili tako kao da sve počinje od njih i završava s njima. Na otvorenje Ferhadije iz moralnih, etičkih i principjelnih razloga, neću ići kao građanin, a eto, nisam pozvan niti kao bivši predsjednik Odobra Islamske zajednice. Moram štititi integritet funkcije koju sam obnašao, kada već oni to ne čine. Druga je stvar da li je meni mjesto tamo pokraj tipova kao što su Vučić i Dodik. Uz svo poštovanje prema nekim drugim gostima i prisutnima, bit će to u jednom dijelu i – bal vampira!

Halilović: Kao izbjeglica u USA, obavio si hadž. Sigurno je da si aktivan u svakodnevnom vjerskom životu ne samo u Bostonu, već i u mnogim krajevima Amerike. Kakva su Tvoja opažanja kada je u pitanju vjerski život izbjeglih bosanskih muslimana u Americi?

Brookline, 23. 03. 2016Gušić: Islamska zajednica Bošnjaka na ovome kontinentu djeluje kao ICNAB (Islamic Community of North American Bosniaks/Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike). Organizirana je u četiri Medžlisa u kojima djeluje 50 džemata. Neke od njih sam posjetio. Ono za što sam se od prvoga dana medijski i na druge-izravne načine borio jeste da Islamska zejednica Bošnjaka u Americi i Kanadi bude samo svoja, znači bez utjecaja bilo koje druge bošnjačke asocijacije, za dobrobit same Zajednice. Nisam siguran da ICNAB nije djelovao “kao nokat i meso” skupa sa nekima od njih, što nije dobro, naravno. Poznajem lično glavnog imama Sabahudin ef. Ćemana, bio mi je čovjek i u kući, poštujem ga i cijenim kao sposobnog i odvažnog za tu funkciju. Prije više od mjesec dana htio sam s njim porazgovarati za javnost na teme koje se tiču njegove funkcije i ICNAB-a, ali nije mi niti odgovorio. Treba li daljnji komentar?!

IMG_0005Međutim, želim ovdje da i Tvojim čitateljima, kao što sam i Tebi, Ibrahime, ispričam jednu poučnu priču. Naime, 28. marta ove godine je preselila na Ahiret jedna ovdašnja Bošnjakinja iz Brčkog. Budući da naša Zajednica trenutno nema imama, mene je porodica merhume zamolila da im nađem nekog iz brojnih islamskih zajednica ove regije, radi dženaze. I našao sam jednog mladog imama iz Turske zajednice, udaljene od mene oko 25 milja/40-ak kilometara. Momak je prihvatio iz prve ali i unaprijed mi rekao da ne naplaćuje svoje usluge. Došao je na vrijeme na zakazano mjesto sa jednim momkom-njegovim učenikom iz medrese. Vozio je daljnjih 20-ak milja/32 km od mene prema mjestu dženaze i ukopa. Nakon dženaze, kćerka merhume mu nudi novac, a on odbija. Nakon pritiska, popušta ali na način da je rekao: “Dobro, ako insistirate, sestro, onda ću to primiti kao donaciju za džamiju u mome džematu”. Dao joj je i potvrdu na njenu donaciju, iako ona niti je tražila niti joj je bilo do toga. Dakle, imam puno godina i puno iskustva sa ovakvim i sličnim islamskim obredima, kako u Bosni tako i ovdje, ali ovako nešto sam doživio prvi put!!!

RAZOČARAN I OGORČEN  VJERSKIM ŽIVOTOM U IZBJEGLIŠTVU

Halilović: Jesi li kao vjernik zadovoljan s radom Islamske zajednice na lokalnom nivou? Ti si bio aktivan džematlija, osnovao si i vodio Vokakni sastav “Nur” koji nastupao sa illahijiama i kasidama u  raznim prigodama,  učio Mevlude?

SAM_3936 - Copy Ne da nisam zadovoljan, čak sam razočaran, ogorčen. Htio sam pomoći sa svojim iskustvom, ali ta pomoć nije podrazumjevala klimanje glavom, odnosno odobravanje svega što i kako rade u ovdašnjem Džematskom odboru. Na Izvještajnoj skupštini održanoj 13. marta sam se pokušao i kritički osvrnuti na neke pojave koje se ne smiju dešavati Islamskoj zajednici. Konkretno, ukazao sam na potrebu korišćenja islamske terminologije u javnoj korespondenciji na relaciji Džematski odbor-džematlije, a ne neke tuđe, neislamske. Ukazao sam i na neprihvatljivost da Islamska zajednica bude pod kontrolom jednog čovjeka koji je izvan nje same, a u širem kontekstu pod kontrolom jednog od dva posvađana Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike…, tražio sam da se prezentiraju razlozi zašto su četverica članova Odbora napustila isti…, tražio da se Islamska zajednica bavi samo s onim zbog čega postoji…, tražio transparentnost u radu, posebno u financijskim tokovima.. i…I, bio grubo spriječen da dalje govorim. Nakon toga, šta mi je preostalo nego podvući crtu, barem dok je ova garnitura i oni koji je kontroliraju na sceni. Mogu ja biti musliman i u drugom džematu!!!ramazan u Ferhadiji

Halilović:Dejtonska država je na aparatima za vještačko održavanje života. Zapad jedva čeka da izvadi utikač. Ustav RBiH je suspeniran u Daytonu, pogažena je referendumska volja građana o suverenosti RBiH. Ilegalni tzv. Deytonski ustav ne funkcionira, narod se zabavio o sebi, dok korumpirani politčari rasprodaju i nas i din, i državu i njenu povijest. Genocid praštaju, Bakir Izetbegović u ime svih Bošnjaka, ne da genocidne RS. Da li mi zaslužujemo takvu ulemu i takve političare?

vrbas-misoGušić: Bit ću ovdje veoma kratak, ali i jasan. Ima ona sintagma da “narod ima vlast kakvu zaslužuje…” Bezbroj puta sam se u nekim konkretnim situacijama pozvao na tu sintagmu, ma kako ona izgledala banalno, pa pomislio da sam se “ujeo za jezik”, ali, nakon što se glava ohladila i nakon ozbiljnih analiza odnosa našeg naroda prema samome sebi, Domovini, njenim neprijateljima…nakon dijagnosticiranja naše najpogubnije bolesti – zaborava, vratim se ponovo toj sintagmi kao jedinom pravom odgovoru na pitanje poput ovoga Tvoga. Zar i Tebe, Ibrahime, na ovakve teze ne navode slike iz Sarajeva kada 15-ak vas – boraca za povratak u život Ustava R BiH protestira sa zastavama s ljiljanima ispred Skupštine BiH, a hiljade i hiljade građana glavnog grada vas iz okolnih kafića posmatra kao neka čudovišta, bića sa druge planete, umjesto da vam se pridruže?! O čemu mi, onda, pričamo!?

Halilović: Ovih dana si napisao zapažen osvrt u vezi sa dilemama oko revidiranja Tužbe za genocid koju smo već dobili na Svjetskom sudu pravde i na osnovu koje možemo, ako bismo htjeli, ukinuti RS. Šta će nam sudovi, ako njihove presude ne sprovodimo! Profesor Boyle je poručio da bi rado proučio ima li uvjeta za reviziju, ali pod uvjetom da mu se u taj posao ne miješa ni Sakib Softić, zastupnik Tužbe, a ni Bakir Izetbegović, jer u su obojica saboteri, pa bi mogli izgubiti i ono što smo već dobili. Smatraš li da se muslimani/Bošnjaci najzad moraju probuditi i odlučno reći „ne“ Bakiru i Sakibu, te zahtijevati da se prof. Boyle vrati na čelo advokatskog tima.

Gušić: Naravno da smatram! Uostalom, to potvrđuju i mnogi moji tekstovi na ovu temu, pa i ovaj kojeg spominješ. Zaista, minut je, ne do dvanaest, nego poslije dvanaest, da se kritična masa Bošnjaka i svih drugih građana R BiH kojima su Istina i Pravda, a time i Bosna na srcu, probudi iz dubokog sna i trgne iz letargije te združeno, ali jasno i glasno kaže “Ne”! i tome Bakiru i Softiću i drugima koji se odavno ne miješaju u svoj posao, a da kažu “Da!”osvjedočenom ekspertu za međunarodno pravo i profesionalcu Francisu Boyle-u.

BOSNA JE ZA AMERIKU LANJSKI SNIJEG

Halilović:U jeku je žestoka bitka na američkoj političkoj sceni. Kako će svijet proći na tim predsjedničkim izborima i kako će se to prelomiti preko leđa Bosne, ko god pobijedi?

Gušić: Da, u toku je žestoka kampanja za nominacije Republikanskog i Demokratskog kandidata na novembarskim predsjedničkim izborima u USA. Od prvog dana sam ukazivao na opasnost da Donald Trump može biti Republikanski kandidat. Mnogi su me uvjeravali u suprotno. Sada su stvari odmakle i Trump će, gotovo pa sigurno, biti kandidat Republikanaca, a Hillary Clinton Demokrata. Dakle, imamo situaciju kada treba birati između dva zla i, naravno, izabrati manje. A to manje je Hillary. Ne daj Bože da pobijedi Trump i postane predsjednik ove zemlje! Jer je osvjedočeni fašist, rasist i mrzitelj muslimana… Amerika je s Bushom mlađim dodirnula dno, a sa Trumpom bi ga i probila. Ne samo da ne bi bilo dobro po muslimane u USA i u svijetu da Trump uđe u Bijelu kuću, nego ne bi bilo dobro za ostatak svijeta i samu Ameriku. Grozim se takvog predsjednika i onih koji će glasati za njega. A Bosna odavno nije ni pod “žnj” u prioritetima američke vanjske politike.

SAM_2767

Prenešeno sa bloga Ibrahima Halilovića https://ihalilovic.wordpress.com/author/varcar/

M. Jarovic

 Prvi počeci su bili u školskom horu i ansamblu gde sam svirao harmoniku, a nešto kasnije postao sam član ansambla Kulturno-umetničkog društva “Pavle Goranin” u Sarajevu….. Sa petnaest godina dobio sam poziv od poznatog sarajevskog gitariste Milana Karišika da sviram harmoniku u njegovom orkestru. Nekoliko meseci sam svirao s njima po sarajevskim kafanama. Nakon toga sam imao malu pauzu jer sam se okrenuo fudbalu…..Najduže smo nastupali u restoranu “Saraj -Zovik” kod Hilme. Odatle, početkom 1980. godine odlazim u Beograd, gde počinje moja karijera kao vokalnog soliste…..Nisam imao konkretnog idola, zapravo sve pesme i svi umetnici sevdaha su bili moji idoli. Ja sam uživao u muzici i glasovima zaista kvalitetnih pevača svih žanrova onoga vremena…..Konkurencija me nikada nije plašila, to su sve moje kolege, delimo istu ljubav i istu koru hleba. Za svakoga ima mesta pod ovim suncem…..U periodu od 1980. do 1992. snimio sam pet LP ploča i kaseta, veći broj kasta koktela i festivalskih koktela. Od 92. do danas desetak CD-a i veliki broj koktel izdanja…..Žalosno je da vlada pa skoro pa animozitet bosanske populacije prema sevdahu na koncertima – bosanski pevač može izvesti par sevdalinki i tu je limitirano zbog ukusa današnje publike, ali kada nastupaju rokeri, pevači iz Slovenije i Bugarske…, e, tu nema ograničenja, jer ista publika pada u trans i uživa u njihovoj interpretaciji sevdaha, ljudi im kliču sa “auuu..”, a pevači iz BiH, uključujući i mene, možemo otpevati samo nekoliko sevdalinki i dosta……Organizatori jednostavno ne žele sevdah na nastupima uživo, a ako i prođe, to je minimizirano, naravno, samo kada smo mi iz BiH u pitanju. Sevdah volim i pevat ću ga, ali, nažalost, od sevdaha nema hajra, a novokomponovana, od koje se može zaraditi, mora da potisne sevdah, ali samo u BiH i tamo gde je publika iz BiH…..

Prošle godine obiljezili ste 35 godina estradnog rada. Uz čestitke za značajan jubiler, evo i pitanja: šta je vas odvelo na estradu? Zapravo, kako je to počelo prije više od tri i po decenije?

JAROVIĆ: Zahvaljujem na iskrenim čestitkama i pozivu za ovaj intervju. Moj talenat za muziku je otkrio moj učitelj muzičkog u osnovnoj školi. Prvi počeci su bili u školskom horu i ansamblu gde sam svirao harmoniku, a nešto kasnije postao sam član ansambla Kulturno-umetničkog društva “Pavle Goranin” u Sarajevu. Kao srednjoškolac osnovao sam nekoliko lokalnih bendova. Nastupali smo na igrankama i domovima kulture. Sa petnaest godina dobio sam poziv od poznatog sarajevskog gitariste Milana Karišika da sviram harmoniku u njegovom orkestru. Nekoliko meseci sam svirao s njima po sarajevskim kafanama. Nakon toga sam imao malu pauzu jer sam se okrenuo fudbalu. Po završetku vojnog roka, negde 1978. godine, ponovo sam se vratio muzici i to na profesionalniji način tj. počeo sam da nastupam po sarajevkim restoranima. Prvi angažman bio je u poznatom sarajevskom restoranu  “Kabare”. Prvi pravi estradni početak je bio u nastupima sa orkestrom Adija Dželilovića. Najduže smo nastupali u restoranu “Saraj -Zovik” kod Hilme. Odatle, početkom 1980.godine odlazim u Beograd, gde počinje moja karijera kao vokalnog soliste.

Jeste li u nekoj davnoj mladosti imali uzora na estradi ili muzičkom miljeu uopće?

JAROVIĆ: U mojoj kući se non-stop slušala muzika tj. ja sam odrastao uz muzički program Radio Sarajeva. Nisam imao konkretnog idola, zapravo sve pesme i svi umetnici sevdaha su bili moji idoli. Ja sam uživao u muzici i glasovima zaista kvalitetnih pevača svih žanrova onoga vremena.

M. Jarovic-1

Ali, i na tadašnjoj bh. pa i ex-yu estradi bila je velika konkurencija. Da li ste se plašili iste, ili ste, jednostavno, vjerovali u sebe i svoje mogućnosti?

JAROVIĆ: Konkurencija me nikada nije plašila, to su sve moje kolege, delimo istu ljubav i istu koru hleba. Za svakoga ima mesta pod ovim suncem. Naše je da pevamo, sve je stvar ukusa a o ukusima se ne raspravlja.

Da li je neko posebno zaslužan u smislu podrške, bilo ljudske, obiteljske ili stručne, za Vaše estradne početke i trajanje na sceni toliko dugo? Kome ste, zapravo, sve zahvalni za svoj bogati i uspješni estradni opus?

JAROVIĆ: Najzahvalniji sam mojim roditeljima i mojoj porodici, bratu i sestri, koji su me uvek podržavali i bili su uvek tu za mene. Što se tiče ljudi iz sveta muzike koji su uticali i doprineli uspehu na mom estradnom putu, zahvalanost dugujem Milanu Karišiku, Adiju Dželiloviću, Mariju Kotarcu i Viktoru Jurčeviću. Veliku zahvalnost dugujem mojim saradnicima i prijateljima iz Beograda, pre svega mom kumu Raletu Čajiću i njegovoj supruzi Mariji. Moram da pomenem i veliku podršku Dragana harmonikaša i Ace gitariste s kojima sam ušao u ozbiljnu estradnu priču u Beogradu. Zahvalnost dugujem i Perici Sreiću te članovima njegovog orkestra sa kojim sam nastupao u tada elitnom beogradskom restoranu “Dunavski cvet”. Zahvaljujem se na podršci i pomoći Duletu Vasiću, Radojki Živković, Gordani Stoićević, braći Bajić, Tomi Zdravkoviću, Udruženju estradnih radnika Beograda i Srbije, menadžeru Radetu Živkoviću, PGP RTB sa Draganom Stojnićem i Mišom Mijatovićem i mnogim drugima. Na kraju, zahvalnost upućujem i Sakibu Jakupoviću te menadžeru Selimu Bašiću.

Koliko ste albuma, odnosno CD-ova do sada snimili?

JAROVIĆ: U periodu od 1980. do 1992. snimio sam pet LP ploča i kaseta, veći broj kasta koktela i festivalskih koktela. Od 92. do danas desetak CD-a i veliki broj koktel izdanja.

M. Jarovic-4

S kim ste najviše surađivali u toku svoga estradnog trajanja bilo da je riječ o producentskim kućama, bilo piscima tekstova, muzike, aranžmana…?

JAROVIĆ: U mojoj dugogodišnjoj uspešnoj karijeri sam imao sreću da sarađujem sa zaista vrhunskim imenima ex- yu estrade: Sinanom Alimanovićem, Edom Bilalom, Blagojem Košaninom, Enverom Šadinlijom, Zdravkom Đuranovićem, Zlajom Sjerićem, Mišom Markovićem, Jasminom Osmanagićem Jakom, Murisom Hubjerom, Draganom Kneževićem i drugima. Marija i Rale Čajić su najzaslužniji za moje postojanje na estradi i za moje trajanje sve ove godine. Što se tiče saradnje sa produkcijskim kućama, zahvalan sam RTB PGP, Disk Sarajevo, RTV Ljubljana i Jugodisk. Zahvalnost dugujem i produkcijskim kućama Embex München, Pelex, Nimfa produkcija i naravno mojoj sadašnjoj kući Hayat Production, za koju sam upravo izdao moj jubilarni dupli kompilacijski CD u povodu obeležavanja 35. godina uspešne estradne karijere.

“Pod bosanskim nebom rodila me majka”, naslov je pjesme koju ste izveli na jednom festivalu u Velikoj Kladuši 2013. i kada je i Vas tom prilikom najavio legendarni Oliver Mlakar. Od svih pjesama iz Vašeg bogatog repertoara, a među onima koje sam ja imao prilike slušati, ta se meni lično najviše dojmila. Naravno, stvar je ukusa, ali i ovaj dojam je valjda rezultat nekih mojih damara i ranjivosti moje duše koji rade u “petoj brzini” iz tuđine koja je i mene strefila. Da li je svjesnost tuđine bitno utjecala i na Vas da ste onako emotivno otpjevali tu pjesmu?

JAROVIĆ: Ja mogu samo da vam se zahvalim na ovako krasnom komentaru i prepozanavanju emocije koja nam je očigledno zajednička. Jer je daljina tuga pregolema.

Kakav odnos imate prema sevdalnici i da li se estrada i sevdalinka međusobno i neminovno konfrontiraju?

JAROVIĆ: Sevdah je iznad svega moja velika ljubav. 1981. polažem zvanično audiciju na Radio Sarajevu i samim tim postajem vokalni solista Radio Sarajeva, na što sam jako ponosan. U određenom periodu snimio veći broj arhivskih snimaka sevdaha. Uvek sam na svojim nastupima pevao i sevdalinke i mislim da me publika najviše prepoznaje po njima. Nažalost, od sevdaha se danas ne može živeti, što ne znači da i moderna muzika nije kvalitetna.

Želim kao izvođač SEVDAHA da kažem i ovo: nažalost, moram da kažem da je moj stav i pristup sevdahu svih ovih godina, jako loše uticao na moje koncertne aktivnosti. Žalosno je da vlada pa skoro pa animozitet bosanske populacije prema sevdahu na koncertima – bosanski pevač može izvesti par sevdalinki i tu je limitirano zbog ukusa današnje publike, ali kada nastupaju rokeri, pevači iz Slovenije i Bugarske…, e, tu nema ograničenja, jer ista publika pada u trans i uživa u njihovoj interpretaciji sevdaha, ljudi im kliču sa “auuu..”, a pevači iz BiH, uključujući i mene, možemo otpevati samo nekoliko sevdalinki i dosta. Zato danas imamo situaciju da najveći i najbolji živi izvođači, pa i oni manje dobri, nemaju ni za hleb i nastupaju samo na posebnim manifestacijama, za mezu i piće. Lično tvrdim da me je moj odnos i pristup sevdahu koštao karijere! Organizatori jednostavno ne žele sevdah na nastupima uživo, a ako i prođe, to je minimizirano, naravno, samo kada smo mi iz BiH u pitanju. Sevdah volim i pevat ću ga, ali, nažalost, od sevdaha nema hajra, a novokomponovana, od koje se može zaraditi, mora da potisne sevdah, ali samo u BiH i tamo gde je publika iz BiH.

M. Jarovic-2

Puno toga je napisano ili rečeno poput da na estradi ima netrpeljivosti, pa čak i sukoba među estradnjacima, kao što se priča i zna da itekako ima i drugarstva, međusobnog poštovanja medju kolegama i sl. Kakva su Vaša iskustva u vezi s tim?

JAROVIĆ: U svakoj branši ima i ljubavi i mržnje. Nije estrada ništa posebno, samo je javna, pa se više zna o tome. Ja svoje kolege cenim i poštujem i trudim se da imam korektan odnos. Naravno, ne možemo se svi voleti. Ima pravih i iskrenih prijateljstava koji traju godinama. Sve ovisi o karakteru čoveka.

Na kraju, šta, eventualno, novoga spremate, odavde iz Amerike, svojim fanovima i ljubiteljima dobre muzike inače, ma gdje da jesu?

JAROVIĆ: Nakon izlaska dvostrukog CD-u koji je dočekan s oduševljenjem, na moju veliku radost, počele su i koncertne aktivnosti, prvo u Kanadi, u Torontu, a sada pripremam se da održim nekoliko koncerata širom Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, jer moja verna publika i ljubitelji dobre pesme zaslužuju i malo nastupa uživo. Jako me raduje taj kontakt uživo gde mogu preneti svoje emocije kroz pesmu i da podelim osećaj i tuge i sreće sa svima koji su, kao i ja, daleko od svoje domovine.

M. Jarovic-3

Želim Vam jos puno trajanja i jubileja u muzičkom životu, svako dobro u daljnjem životu te hvala za ovaj razgovor.

JAROVIĆ: Na kraju ovog krasnog intervujua želimo izraziti svoju iskrenu zahvalnost pažnjii, prostoru i čestitkama koje ste mi nesebično uputili. Hvala i živjeli.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (784)

vrbas-miso

Međunarodni-sud-pravde-640x408
Svjedoci smo prave poplave tekstova, intervjua sa znanim i neznanim, mišljenja te dijagnoza iz bliske i dalje prošlosti i sadašnjosti…, sve to nakon izrečene prvostepene presude zločincu Karadžiću od 24. marta o.g. a na temu pravnih radnji koje je trebala ili još uvijek treba da učini naša zemlja u predmetu tužbe protiv SRJ/SCG i po kojoj je, kao što je poznato, izrečena presuda u prvom stepenu  27. februara 2007. godine. Ostavljeni rok za eventualno ulaganje žalbe po presudi je, kao što je također poznato, deset godina, što znači da taj rok ističe za nepunih 11 mjeseci. Da podsjetim, s jakim povodom, da neki i u prvostepenoj presudi ICJ-a (International Court of Justice) nalaze snažno uporište da se pravnim sredstvima traži ukidanje entiteta čije je vojne i policijske snage taj haški sud proglasio odgovornim za genocid u Srebrenici (varijanta “1”), dok nasuprot njima neki smatraju da nakon presude Karadžiću, kojom je potvrđen genocid na dijelu R BiH (u Srebrenici) treba uložiti žalbu na prvostepenu presudu nakon kojeg procesa se valjda očekuje jača presuda od prethodne za tužitelja, odnosno da će tužena strana biti proglašena krivom po svim tačkama optužnice (varijanta “2”).
 
Realnosti varijante “1” – da se ne ide u reviziju tužbe
 
Bakir I.Prije svega želim da naglasim da me se ova tema tiče jednako kao i zagovarače bilo koje od obje varijante – i “1” i “2” te da me se zbog ovog osvrta ne shvati kao nekog ko to gleda sa strane, ili, ne daj Bože, neutralno. Ne, nipošto. Itekako sam insider u ovom slučaju ali kao neko ko se izravno ili putem mnogih intervjua koje sam obavio i na ovu temu javno oglašavao, jednostavno želim da izoštrim sve aspekte mogućih pravnih radnji po pitanju presude, a krajnji cilj i želja mi je da se postigne nužni konsenzus kritične mase bh. građana (posebno tzv. intelektualne elite)  koji se i iz patriotskih i stručnih pozicija bave ovom temom. Najmanje što nam treba u ovoj priči, kao i u drugim, vanužnim po Domovinu, jeste međusobno kritizerstvo, isključivost, svađa…. 
sakib softicDakle, zagovarači ove varijante upozoravaju da bi u eventualnom drugostepenom procesu po našoj tužbi oni koji su godinama za vrijeme trajanja sudskog procesa u Hagu, te ovih preko devet godina od presude sabotirali samu tužbu, odnosno neophodne radnje nakon izricanja presude. Pokazuju prstom personalno na Bakira Izetbegovića i Sakiba Softića. Tvrde, ne bez argumenata, da bi u drugom stepenu dotični izbrisali iz presude riječ “genocide”, pa bi time naša zemlja dobila goru presudu od prvostepene, odnosno izgubila i ovo šta već ima – odnosno vrapca u ruci. Da podsjetim, na nekredibilnost dvojice spomenutih ukazuje i Francis Boyle, ali on je za varijantu “2”.
 
Realnosti varijante “2” – da se ide na reviziju tužbe
 
 BoyleDakle, tvorac naše tužbe kod Međunarodnog suda pravde, profesor međunarodnog prava iz Chicaga Francis Boyle bi išao na reviziju tužbe i spreman nas je zastupati, ali, kako je rekao, nije spreman u tu priču ići sa Izetbegovićem i Softićem. Postavlja se pitanje ko onda može ovlastiti Boyle-a da nas zastupa u eventualnom drugostepenom procesu? Ako on ne želi Izetbegovića, logično je da neće ni Izetbegović njega, najvjerovatnije i zbog nekih drugih razloga i motiva koji nisu od jučer. Naravno da bi najgora opcija ove varijante bila da se ide u reviziju sa Sakibom Softićem. Onda bi zaista bilo bolje ništa ne čačkati, odnosno ostaviti prvostepenu presudu da joj iscuri vrijeme te da ona postane pravosnažna, kakva god da je, jer taj Softić, iza koga je ovakav Izetbegović, bi fingirajuci hvatanje goluba na grani izgubio i vrapca u ruci, što im je obojici, s obzirom na iskustva s njima, vjerovatno i cilj. U ovoj varijanti bi mogla da prođu i neka druga imena, ako već iz nekih, objektivnih razloga to ne bi bio Boyle, samo ne Sakib Softić ili bilo ko drugi blizak Izetbegoviću i SDA. Ali, opet se postavlja ono ključno pitanje: ko bi tog nekog drugog mogao ovlastiti? A vrijeme neumitno prolazi!
 
Umjesto da mi vodimo bijele figure, sada će ih ponovo voditi Šešelj
Dok Bakirovi “eksperti”  kao traže nove dokaze u Karadžićevoj presudi za eventualno podnošenje zahtjeva za reviziju tužbe, dok je bh. intelektualna zajednica, barem ova koja je aktivna na tom planu (veći dio je nezainteresiran i pasiviziran) još uvijek podijeljena oko pitanja revizije tužbe, vrijeme prolazi a četnički vojvoda i neosuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj, nakon što je po prvostepenoj haškoj presudi postao slobodan čovjek ovih dana upravo vadi pasoš i najavljuje dolazak u Sarajevo i Rs, pa čak i u Zagreb. Onaj iz Laktaša mu je već odaslao dobrodošlicu, u Sarajevo mu se neće moći zabraniti ulazak a ako pokuša ući, ne u Zagreb, nego na teritorij RH, bit će  odmah uhapšen jer ta zemlja mu je oficijelno zabranila ulazak u slijedećih 20 godina. To je tako jer Hrvatska jeste država a Bosna, ovakva kako je sklepana, nažalost – nije. Dakle, realno je očekivati da će biti belaja u Bosni u narednom periodu, odnosno reprizinih repriza Šešeljevih govora mržnje iz ranih 90-tih te  masovnijeg postrojavanja i paradiranja Ravnogoraca po Rs-u. 
spremte se, spremte..
Eto, umjesto da su se anamo oni preko Drine zadeverali nekom međunarodnom presudom po kojoj će plaćati ratnu odštetu građanima države na koju su izvršili agresiju i u kojoj je počinjen genocid, mi ćemo se izgleda ponovo zadeverati sa jednim njenim poznatim građaninom koji je postao sinonim za zlo, mržnju, huškanje…jer gdje je on, tu je i belaj. Kad ne znamo igrati bijelim figurama, one brzo prijeđu u ruke našeg oponenta/neprijatelja a mi i dalje tapkamo u mjestu tražeći formulu za rješenje kvadrature kruga, gordijevog čvora…čega god….
 
Bedrudin GUŠIĆ
Brookline-1
 
 
 
 

Beograd .10.2015. Ruben Fuks Foto : Milovan Milenkovic Photo & © by Milovan Milenkovic News Magazine VREME

Savez okuplja devet aktivnih opština ( u Beogradu, Novom Sadu, Subotici, Zemunu, Pančevu, Zrenjaninu, Somboru, Kikindi i Nišu i jednu izbegličku-Prištinsku).….Opštine su ujedinjene u Savez 1919. godine po formiranju Kraljevine SHS.Tačan broj u vreme osnivanja mi nije poznat, ali neposredno pred Drugi svetski rat, zajedno sa izbeglicama iz drugih zemalja bilo je preko 80.000 Jevreja.…..Prošlost, odnosno sećanje na nju, je, nažalost, prečesto selektivno, romantizovano, mitologizovano, u funkciji aktuelnih ideologija i politika. Prošlost u sećanjima je prečesto zamagljena podilaženjem potrebi za potpunom toplinom afirmativne samospoznaje i osećanjem žrtvom u njenim ružnim stranama. Takva sećanja podstiču oholost i bes…..Antisemitizma ima i tamo gde Jevreja nikada nije ni bilo. Naravno da i u Srbiji ima antisemitizma. Antisemitizam, hvala Bogu, u Srbiji nije značajna javna pojava, samo je veoma izuzetno javan……Rehabilitacija Milana Nedića bila bi i rehabiltiacija njegove, samoproglašene, a od okupatorske vlasti priznate, Vlade Narodnog Spasa, ministarstava i ministara, birokratije, žandarmerije i policije. To bi značilo da država raskida sa shvatanjem da nastavlja antifašističku tradiciju i da preuzima odgovornost za sve posledice saradnje sa Trećim Rajhom. O tome smo se javno izjasnili…..Zakon je izglasan. Očekujem zadovoljavajuću implementaciju. Sedamdeset godina je prošlo od (bar što se imovine tiče) masovnog grabežnog umorstva izvršenog na naročito podmukao i okrutan način…..U Srbiji postoji preko 150 jevrejskih grobalja. Najveći broj je u mestima iz kojih su svi Jevreji iskorenjeni, zapuštena, mnoga devastirana, uzurpirana.Trenutno zapošinjemo pilot akciju ograđivanja, čišćenja i obeležavanja……

Šta su osnovni ciljevi Saveza?

 

FUKS: SJOS je registrovan kao tradicionalna verska organizacija koja ujedno predstavlja jevrejsku nacionalnu manjinu u Savetu nacionalnih manjina Srbije.

Osnovne delatnosti Saveza su pored

a. održavanja verske službe, negovanja, proučavanja i edukacije verske tradicije,

što institucionalno obavlja rabinat i rabin

b. socijalno­-humanitarna delatnost sa posebnom pažnjom prema preživelima Holokausta, što institucionalno obavlja licencirana socijalna služba

c. sećanje, istraživanje i obrazovanje o prošlosti Jevreja uopšte, regionalno i gde

Holokaust zauzima posebno mesto, što institucionalno obavlja Jevrejski Istorijski Muzej sa stalnom postavkom, povremenim tematskim izložbama, publicistikom

d. Održavanje jevrejske kulturne tradicije, negovanje same jevrejske kulture kao i doprinosa Jevreja opštem kulturnom nasleđu, kroz niz institucija kao što su naprim. literarni i publicistički otvoreni konkurs Saveza, horovi, dramske i plesne grupe, bilten Saveza, web site Saveza i Muzeja i pojedinih opština, izdanjimaknjiga i periodike

e. Obrazovni i zabavni rad sa decom i omladinom, sportske aktivnosti

f. Periodički susreti raznih generacija na nivou države ili regiona.

Koliko opština objedinjuje vaš Savez i koliko članova broji Jevrejska zajednica u Srbiji?

FUKS: Savez okuplja devet aktivnih opština ( u Beogradu, Novom Sadu, Subotici, Zemunu, Pančevu, Zrenjaninu, Somboru, Kikindi i Nišu i jednu izbegličku-Prištinsku).

 Koliko dugo egzistira Savez jevrejskih opština na prostorima bivše Jugoslavije, bez obzira pod kojim imenima, te koliko je Jevreja živjelo na tim prostorima u vrijeme osnivanja Saveza?

FUKS: Opštine su ujedinjene u Savez 1919. godine po formiranju Kraljevine SHS.Tačan broj u vreme osnivanja mi nije poznat, ali neposredno pred Drugi svetski rat, zajedno sa izbeglicama iz drugih zemalja bilo je preko 80.000 Jevreja.

Da li se na prostoru na kojem djeluje Savez njeguje kultura sjećanja koja treba da je jedana od pretpostavki normalnog ko­egzistiranja pripadnika različitih etničkih i konfesionalnih skupina u nekom društvu, pa i u srbijanskom?

FUKS: Balkan generalno ima manjkavu kulturu sećanja na vlastitu prošlost. Prošlost, odnosno sećanje na nju, je, nažalost, prečesto selektivno, romantizovano, mitologizovano, u funkciji aktuelnih ideologija i politika. Prošlost u sećanjima je prečesto zamagljena podilaženjem potrebi za potpunom toplinom afirmativne samospoznaje i osećanjem žrtvom u njenim ružnim stranama. Takva sećanja podstiču oholost i bes. Koegzistencija o kojoj govorite traži konsensus o viđenju prošlosti, dozvoljavajući mogućnost preispitivanja i približavanja Istini.

 A ima li značajnijih pojava antisemitizma u Srbiji danas?

FUKS: Antisemitizma ima i tamo gde Jevreja nikada nije ni bilo. Naravno da i u Srbiji ima antisemitizma. Antisemitizam, hvala Bogu, u Srbiji nije značajna javna pojava, samo je veoma izuzetno javan. Antisemitizam u Srbiji je marginalizovan, najčešće skriven u aluzijama, još češće anonimno iskazivan. Anitemitizam je najagresivniji na web­u, u otrovnim pisanjima ekstremno desno orijentisanih web site­ova, blogova, komentara… O nasrtajima na imovinu je teško suditi kao primarno antisemitskim, pre se radi primarno o vandalizmu sa primesama antisemitizma i sporadično se javlja.

Nakon što je rehabilitiran Draža Mihailović, sada je u toku proces rehabilitacije Milana Nedića. Da li se to dotiče i Jevrejske zajednice u Srbiji i jeste li se javno odredili o tim procesima u zemlji vašeg življenja?

FUKS: U prvom redu u vezi sa pomenutim o rehabilitaciji govore oni koji bi je rado videli i oni koji bi rado na nju negativno reagovali. U prvom slučaju se sigurno ne radi o rehabilitaciji već o poništenju jednog procesa koji je vođen kao politički i iregularno, ali to ne znači ni rehabilitaciju ni aboliciju, to znači da bi proces trebalo ponovo voditi kako bi se donela odluka o krivici. U drugom slučaju ( koji još nije okončan ) vodi se postupak protiv proglašenja Milana Nedića kolaborantom i ratnim zločincem (protiv njega nije vođen dokazni postupak, nije bilo suđenja ni presude). Rehabilitacija Milana Nedića bila bi i rehabiltiacija njegove, samoproglašene, a od okupatorske vlasti priznate, Vlade Narodnog Spasa, ministarstava i ministara, birokratije, žandarmerije i policije. To bi značilo da država raskida sa shvatanjem da nastavlja antifašističku tradiciju i da preuzima odgovornost za sve posledice saradnje sa Trećim Rajhom. O tome smo se javno izjasnili.

 Neovisno o tome da li se zločini (protiv čovječnosti, genocida itd.) za koje je osuđen izravno tiču i Jevreja, hoćete li komentirati izrečenu prvostepenu presudu Radovanu Karadžiću i reakcije službenog Beograda na istu?

FUKS:Haški Tribunal je institucija koja funkcioniše u okvirima još aktivnog sveopšteg sukoba na Balkanskom prostoru. Vođenje postupaka i viđenje i postupaka, i presuda, ne predstavljaju epilog završenog zbivanja, razrešenje i olakšanje, upravo suprotno – ima efekat podgrejavanja neugaslih ubeđenja, aspiracija, strasti i volje za nastavljanjem sukoba, izlaskom iz rovova mnogih učesnika i generatora. Ono što je bilo potrebno, ono što je još uvek potrebno, je određivanje političke odgovornosti kako Balkanske tako i međunarodne elite koja je na osnovu svojih ingerencija bila dužna predvideti sled događaja kojim se srljalo u propast, smrt i razaranje. Veliko je pitanje da li će se ikada moći smoći snage da se napiše nesporiva zajednička istorija.

Dokle se došlo sa pripremama nacrta Zakona o restituciji, kao posljedici  Holokausta? Šta očekujete od istog?

FUKS: Zakon je izglasan. Očekujem zadovoljavajuću implementaciju.Sedamdeset godina je prošlo od (bar što se imovine tiče) masovnog grabežnog umorstva izvršenog na naročito podmukao i okrutan način. Kada preko osamdeset od sto pripadnika jednog naroda bude ubijeno viša pravda je da njihova imovina posluži održavanju uspomene na njih i njihove prekinute živote, za borbu protiv načina mišljenja koji je doveo do toga da budu ubijeni, da njihovi preživeli sapatnici imaju što je moguće bolje uslove da prežive ono kratko vreme koje će biti među nama, da zajednica koju su za života pomagali i održavali nastavi da živi.

Kakva je situacija sa jevrejskim grobljima u Srbiji i kakve aktivnosti, eventualno, planirate na tom planu u narednom periodu?

FUKS: U Srbiji postoji preko 150 jevrejskih grobalja. Najveći broj je u mestima iz kojih su svi Jevreji iskorenjeni, zapuštena, mnoga devastirana, uzurpirana.Trenutno zapošinjemo pilot akciju ograđivanja, čišćenja i obeležavanja. Nadamo se da će projekt koji se radi uz pomoć jedne međunarodne agencije zaživeti i da će se nastaviti, a da ćemo moći nagovoriti da lokalne vlasti nastave sa održavanjem.

Zapusteno-jevrejsko-groblje-Bor-4                              Zapušteno jevrejsko groblje u Boru

Na samom kraju, kako vidite poštivanje manjinskih prava, pa i prava jevrejskog naroda u današnjoj Srbiji?

FUKS:U okviru pristupnih aktivnosti za prijem u EU upravo se raspravlja o kompleksu pitanja ljudskih i manjinskih prava. Nažalost, naša zajednica je u grupi veoma malih i egzistencijalno ugroženih kojima su mere zaštite kolektivnih prava nedostupne zbog malobrojnosti i dispergovanosti.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

FUKS: Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (783)

vrbas-miso

gradimir-gojer

 Mostar su mogli braniti samo i isključivo Mostarci, a kada je veliki dio intelektualno potentne populacije završio u nordijskim državama, teško je bilo očekivati da se u prvim godinama rata napravi ozbiljniji otpor barbarizmu s brda. Od grada koji je imao procentualno jedan od najvećih uzoraka miješanih brakova u Jugoslaviji, Mostar su nacionalisti pretvorili ne samo u grad slučaj, kako Vi velite, već prije svega u tragično poprište krvavog obračuna ruralnih barbara sa okolnih brda, sa domicilnim visoko urbaniziranim i visoko civiliziranim građanstvom Mostara……Podjele unutar grada osjećaju se svakim danom sve većim, a kako bih bolje ilustrirao situaciju nego činjenicom da ljudi rođeni poslije tragičnih ratnih događanja ne dopuštaju svojoj djeci da prelaze mostarske mostove??!…..U Mostaru je na vlasti godinama (!!!) savez dviju nacionalističkih stranaka HDZ-a i SDA. Da se SDA ozbiljnije suprotstavila, prije svega, u gradskom parlamentu, a onda i na svaki drugi dozvoljen demokratski i politički način, table sa imenima ustaških zločinaca morale bi biti uklonjene…..Stranka za BiH u mandatima kada je imala svoje zastupnike u Gradskom vijeću grada Mostara permanentno se borila protiv logike uskrsavanja aveti prošlosti preko njihovog trajnog situiranja na tablama koje označavaju pojedine ulice u gradu……Ne može lokalni funkcioner bilo koje stranke, pa ni SDA, na svoju ruku donositi ovako krupne odluke. Naravno, ova moja konstatacija ne abolira Salema Marića od odgovorosti za krajnje bahat, primitivan, pa i ultrastranački pristup stvarima, ali ipak ne bi to mogao raditi bez miga iz centrale u Sarajevu…… Prijedlog statuta koji je ponudio Centar za mir i multietničku saradnju je jedini od do sada ponuđenih prijedloga koji u prvi plan ističe građanina kao nosioca gradskog suvereniteta, što drugi prijedlozi svjesno zanemaruju……Odmah poslije Dejtonskog mirovnog ugovora dao sam izjavu da se sudbina suvremene BiH rješava ponajviše u Mostaru, Sarajevu i Brčkom. Na te tri tačke uspostavlja se delikatna ravnoteža političkih odnosa, koji su gabaritirani prije svega ekonomijama određenih regija i ekonomskim zahtjevima koji iz njih proističu…..Pitanje kazni ostaviću pravnoj znanosti, ali jedno je sigurno: tužiteljstvo Haškog tribunala palo je na ispitu. Karadžić po svakoj logici nije mogao proći bez doživotne robije, a oslobađanje Šešelja je ruganje porodicama žrtava……Tužbu treba ponoviti. Osobno nisam pozvan da dajem ocjenu pravnog eksperta Softića. Međutim, kada neko ne uspije u poslu koji je bio više nego logičan da donese presudu u korist BiH, onda bi bilo realno i pošteno da se gospodin Softić povuče sa toga položaja u eventualnom novom procesu……

Gospodine Gojer! Predstavio sam Vas u nadnaslovu po Vašoj aktuelnoj političkoj funkciji, ali i po mjestu dolaska na Ovaj svijet, što je, odmah da kažem, presedan u mojoj višegodišnjoj novinarskoj praksi. Ali, za to itekako ima razloga i to već u startu upućuje na to koja će tema dominirati u ovom razgovoru. Dakle, kada je Vaš i naš Mostar postao grad-slučaj i čijom “zaslugom” je to postao te, nažalost, do danas ostao?

GOJER: Grad-slučaj Mostar je postao voljom i željom, a bojim se i golemim novcem krugova izvan Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Dobro se sjećam godina pred tzv. prve demokratske izbore: sve je govorilo u prilog da će i u Mostaru i u BiH pobjediti socijaldemokratska opcija, što je najprirodniji izbor za tadašnju Jugoslaviju i tadašnju BiH. Međutim, bio sam svjedokom goleme količine novca koji je tada ušao u državu i koji je svojom razornom moći pokazao dvije stvari: da je socijalna bijeda ta koja glasa, a ne logični rezon svakog pojedinačnog glasača u odnosu na njegovu i situaciju u kojoj se država nalazi. Novac koji je ušao u državu pripadao je vlasnicima iz dva vrela – jedno je ono od ustaške emigracije, a drugo vrelo je, nažalost, o tome je do danas malo govoreno, od Miloševićevog antijugoslavenskog aparata. Ta dva vrela novca rasčinili su svijest Mostaraca. Veliki dio mojih bivših sugrađana, poslije takozvanog prvog rata u Mostaru, onog sa JNA i četničkim paravojnim formacijama, napustio je grad. I to za svagda. Mostar su mogli braniti samo i isključivo Mostarci, a kada je veliki dio intelektualno potentne populacije završio u nordijskim državama, teško je bilo očekivati da se u prvim godinama rata napravi ozbiljniji otpor barbarizmu s brda. Od grada koji je imao procentualno jedan od najvećih uzoraka miješanih brakova u Jugoslaviji, Mostar su nacionalisti pretvorili ne samo u grad slučaj, kako Vi velite, već prije svega u tragično poprište krvavog obračuna ruralnih barbara sa okolnih brda, sa domicilnim visoko urbaniziranim i visoko civiliziranim građanstvom Mostara.

Zapadni-MostarMostar oficijelno još nije podijeljen, ali mnogo toga je u njemu podijeljeno, odnosno djeluje paraleleno. Hoćete li navesti neke od takvih kapaciteta?

GOJER: Vrlo je jednostavno pokazati da je grad već podjeljen: školstvo, zdravstvo, komunalije svih vrsta, sport, da li treba dalje da nabrajam? Godine 1993. sa prof.dr.  Zdravkom Grebom razgovarao sam u ratnom Sarajevu sa grupom ljudi okupljenih oko fudbalskog kluba „Velež“, koji su, s pravom revoltirani protjerivanjem jednog od simbola grada, Radničkog športskog kluba Velež, sa svog stadiona pod Bijelim brijegom. Tada smo im sugerisali da ni po koju cijenu ne napuštaju stadion pod Bijelim brijegom, jer i tada sam bio, kao što sam i danas siguran u jedno: dva stadiona u Mostaru znače dva grada??!!

Podjele unutar grada osjećaju se svakim danom sve većim, a kako bih bolje ilustrirao situaciju nego činjenicom da ljudi rođeni poslije tragičnih ratnih događanja ne dopuštaju svojoj djeci da prelaze mostarske mostove??!

Bio sam u Mostaru nekoliko puta nakon 2000-te, posljednji put prošloga ljeta i, kao što u “mojoj” Banja Luci mnoge ulice, naselja i toponimi nose imena osvjedočenih zločinaca-četnika, tako i u Mostaru nose imena onih drugih – ustaša. Ko je za to, osim onih koji provode takvu politiku u Mostaru, još odgovoran?

GOJER: U Mostaru je na vlasti godinama (!!!) savez dviju nacionalističkih stranaka HDZ-a i SDA. Da se SDA ozbiljnije suprotstavila, prije svega, u gradskom parlamentu, a onda i na svaki drugi dozvoljen demokratski i politički način, table sa imenima ustaških zločinaca morale bi biti uklonjene. Nažalost, ova poliitička kohabtacija SDA-HDZ, premanentno pothranjujući krivicu onih drugih za podjele u gradu, odolijeva ne samo uspješno, već u posljednje vrijeme pred očima svog demokratskog svijeta oni zaokružuju svoje nacionalne feude.

Mile Budak - ulica u Mostaru

Da li je vaša stranka imala prilike ukazivati na takve pojave, kao i druge anomalije, te koliko su ta, eventualna upozorenja, ozbiljno shvatili oni na koje su se odnosila?

GOJER: Stranka za BiH u mandatima kada je imala svoje zastupnike u Gradskom vijeću grada Mostara permanentno se borila protiv logike uskrsavanja aveti prošlosti preko njihovog trajnog situiranja na tablama koje označavaju pojedine ulice u gradu. Međutim, kao i naš plan: kako riješiti kvadraturu mostarskog kruga, koji smo sa još osam političkih stranaka prezentirali javnosti u vidu jednog statuta grada koji je poštovao, prije svega građane, pa onda sve narode i manjine… Sve to je prošlo u šutnji, pa čak, rekao bih i u preziru onih koji danas bez ikakve osjećajnosti za logiku građanina, u modernom, europskom smislu, prelaze preko volje građana i crtaju nove granice u gradu diljem starih, ratnih crta.

Da li su aktuelni destruktivni prijedlozi o Statutu grada Mostara koji su značili njegovu konačnu podjelu, “autorski radovi” samo lokalnog lidera SDA Salema Marića ili iza toga “mudro” stoji i rukovodstvo njegove stranke, a on je samo istureni igrač?

GOJER: Nikoga ne bih amnestirao od odgovornosti za pakleni plan novih ratnih dešavanja u Mostaru, jer podjela grada neće proći mirno, a podjela grada Mostara uvod je u podjelu Federacije i BiH. Ne može lokalni funkcioner bilo koje stranke, pa ni SDA, na svoju ruku donositi ovako krupne odluke. Naravno, ova moja konstatacija ne abolira Salema Marića od odgovorosti za krajnje bahat, primitivan, pa i ultrastranački pristup stvarima, ali ipak ne bi to mogao raditi bez miga iz centrale u Sarajevu.

Šta mislite o prijedlogu Statuta kojeg su iznijeli predstavnici Centra za mir i međuetničku suradnju iz Mostara?

GOJER: To je jedini ozbiljan dokument poslije onog o kojem sam govorio, kada je devet stranaka, uz blagoslov i mentoriranje međunarodnog faktora, sa Strankom za BiH, kao liderom, ponudilo građanima Mostara trajno rješenje svih gradskih problema, uključivši i one političke i nacionalne. Prijedlog statuta koji je ponudio Centar za mir i multietničku saradnju je jedini od do sada ponuđenih prijedloga koji u prvi plan ističe građanina kao nosioca gradskog suvereniteta, što drugi prijedlozi svjesno zanemaruju. Nije za odbaciti ni element zastupljenosti Srba u ovom statutu, jer je Centar za mir i multietničku saradnju kroz svoju verziju temeljnog gradskog dokumenta jednostavno mislio o svim narodima i svim građanima Mostara. Uostalom, nije slučajno da je ovaj dokument naslovljen jednom usitinu plemenitom i svemostarskom sintagmom Mostar za sva vremena!

Nakon svega, kakav epilog se realno može očekivati kada je ustroj Mostara u pitanju u ovakvom odnosu snaga ispod bh. političkog neba, na svim razinama? Da li sada, nakon snažnog pritiska javnosti, posebno Mostaraca, SDA popušta ili…?

GOJER: Teško će SDA naći izlaznu strategiju iz ovog problema. Jučer sam u medijima primjetio izjavu čelnog čovjeka mostarskog HDZ-a koji nimalo elegantno pere ruke od cijele ove situacije rečenicom: „Mi nismo učestvovali ni u kakvom dogovaranju oko zona u Mostaru, niti ćemo u tome učestvovati“. Znači da najsnažniji partner SDA i objektivno vodeća stranka u gradu Mostaru, HDZ, daleko snažnije osluškuje bílo preostalog dijela građana Mostara i onih političkih snaga koje su se godinama ustrajno suprotstavljale podjeli Mostara i podjeli BiH.

Da li je izravno ili neizravno sudbina Bosne i Hercegovine vezana za sudbinu grada Mostara?

GOJER: Odmah poslije Dejtonskog mirovnog ugovora dao sam izjavu da se sudbina suvremene BiH rješava ponajviše u Mostaru, Sarajevu i Brčkom. Na te tri tačke uspostavlja se delikatna ravnoteža političkih odnosa, koji su gabaritirani prije svega ekonomijama određenih regija i ekonomskim zahtjevima koji iz njih proističu.. Na moju veliku žalost od sve te tri tačke Mostar je do današnjih dana ostao potpuno nerješen slučaj. Distrikt Brčko funkcionira po logici koju su nametnuli stranci, Sarajevo bar u svakodnevnom životu građana ne pokazuje krupne probleme kada je u pitanju (ne)poštovanje entitetske linije. Jedino je u Mostaru i dalje linija razdvajanja – Bulevar, znači ratna linija razdvajanja. Mostar će zasigurno, ne rješe li se krupni međunacionalni i širi politički odnosi unutar grada, biti i dalje detonator razaranja državno-pravnog bića BiH. Zato je potrebno da se u rješavanje Mostara kao, ne volim tu riječ, ali je moram upotrebiti – grada-slučaja, uključe Predsjedništvo BiH, Parlament BiH, kao i entitetski parlamenti. Konsenzus u Mostaru jeste mirna BiH i konsenzus na svakom dijelu ove zemlje. Senzibilizirati sve političke snage na rješavanju problema Mostara bojim se da nema niko u ovoj zemlji, jer ako jedna nevladina organizacija kakva je Centar za mir i multietničku saradnju, nudi najbolja rješenja, onda se vidi dubina krize u mišljenju o BiH kao državi, gdje je Mostar samo najakutnija krizna tačka, čijim nerješavanjem se otvaraju, bojim se, desetine novih političkih neuralgija u tkivu BiH.

Imate li komentar na prvostepene presude zločincima Karadžiću i Šešelju? Da li je današnja (razgovor vođen 31. marta 2016.) presuda ovom drugom definitivni poraz Haškog tribunala i pravne znanosti uopće te ubijanje žrtava po drugi put, s jedne strane, a s druge davanje vjetra u leđa ultradesnici u Srbiji i manjem bh. entitetu?

GOJER: Pitanje kazni ostaviću pravnoj znanosti, ali jedno je sigurno: tužiteljstvo Haškog tribunala palo je na ispitu. Karadžić po svakoj logici nije mogao proći bez doživotne robije, a oslobađanje Šešelja je ruganje porodicama žrtava. Da li je ovo davanje vjetra u leđa desnici u Srbiji pokazaće naredni izbori, a retrogradne klerofašističke snage u RS već su digle glave i njihova demonstracija po Srebrenici ozbiljno je upozorenje svim sigurnosnim agencijama u BiH da to sasjeku u korijenu, jer u suprotnom stvar može izmaći kontroli. Slavlja zbog oslobađajuće presude Šešelju pokazuju da BiH hitno treba u Parlamentu donijeti Zakon o zabrani fašističkih oroganizacija, a u isto doba da se u svakom od dijelova BiH moraju markirati centri klerofašističke akcije. Ako BiH stvarno želi u euroatlantske integracije sa fašizmima raznih boja neće moći ući, a i mentori naših trenutnih vlasti u oba entiteta morali bi biti žustriji kada je u pitanju ova nimalo obećavajuća situacija po budućnost BiH.

Ovih dana je autor tužbe R BiH protiv SRJ/SCG, poznati čikaški profesor međunarodnog prava Francis Boyle u nekoliko datih intervjua javno prozvao Bakira Izetbegovića i Sakiba Softića optužujući ih za opstrukcije nakon izricanja prvostepene presude u tom predmetu u proteklih više od devet godina te, kako je rekao, ne bi s njima bio u istom timu u slučaju eventualnog zahtjeva BiH za reviziju tužbe, za što je preostali rok veoma kratak – manje od godinu dana. Komentar?

GOJER: Tužbu treba ponoviti. Osobno nisam pozvan da dajem ocjenu pravnog eksperta Softića. Međutim, kada neko ne uspije u poslu koji je bio više nego logičan da donese presudu u korist BiH, onda bi bilo realno i pošteno da se gospodin Softić povuče sa toga položaja u eventualnom novom procesu. Gospodina Izetbegovića neko potpuno krivo savjetuje da je popuštanje ideal moderne politike. Takvim popuštanjem mi smo puno toga izgubili. Nažalost, i prije Daytona, a od Daytona i da ne govorim.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

GOJER: Hvala Vama na važnim pitanjima za budućnost Mostara i BiH.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (782)

vrbas-miso

Najpoznatija banjalučka džamija u cijelosti je obnovljena. Svečano otvaranje Ferhadije bit će 7. maja ove godine, na Dan džamija. Otvaranje vrata jednog od najljepših vjerskih objekata na Balkanu istinska je nada da su temelji čovjeka neuništivi.


videoprilog Miše Vidovića (Federacija plus)

Otvaranje obnovljene Ferhat-pašine džamije značajan je događaj za Banju Luku i BiH, ali i za cijeli region. Očekuje se dolazak prijatelja iz svih zemalja svijeta i posebno premijera iz susjedstva.

“Ovo prevazilazi naše lokalne okvire. Očekujemo jedna događaj koji će zaista predstavljati jednu, nadam se, veliku prekretnicu u našim životima”, kaže Osman efendija Kozlić, muftija banjalučki.

Tokom obnove pronađeno je oko 70 posto starih fragmenata, koji su ugrađeni, kako bi se sačuvala autentičnost ove ljepotice.

Kako je kazao prof. dr. Muhamed Hamidović, dipl. ing. arh i nadzorni organ na obnovi, koncept obnove Ferhadije je u jednoj ideji – da bude što autentičnije,

“Mi istražujemo svaku vrstu materijala u dvije laboratorije. Za kamen, mi smo našli našli tačno isto mjesto odakle je vađen”, ističe on.

Sa posebnom pažnjom Banjalučani su pratili obnovu Ferhadije, presretni što dočekuju njeno ponovno rađanje. Obnovom njenih zidova grade se prekinuti odnosi, u vjeri da će ovog puta temelji čovjeka biti neuništivi.

Da klanja bajramski namaz u Ferhat-pašinoj džamiji dočekao je Bedrudin Gušić, koji je od 21.maja 1992. do 7. novembra 1994. godine bio predsjednik Odbora Islamske zajednice u Banjoj Luci. Svjedok je rušenja 16 banjalučkih džamija, medju kojima i Ferhadije.

“Vjerujući u Njegovu moć, Allahovu moć, i snagu našega duha, vjerujem da će doći vrijeme kada ćemo izgraditi naše drage džamije i time će ovaj grad dobiti ponovo svoju dušu i, evo, mi smo sada svjedoci toga”, navodi on (izjava je uzeta iz konteksta moga navoda izrečenog na kraju dokumentarnog filma PRIČA O BANJALUČKIM DŽAMIJAMA, čiji sam autor, emitiranog prvi put na TV BiH 25. novembra 1996., a izrekao sam je nakon Bajram namaza prošle godine pred Ferhadijom kada sam taj navod citirao, op. B.G.).  

Ferhat-pašina džamija minirana je i srušena 7. maja 1993. godine. Datum na koji je srušena bit će i datum kada je ponovno otvorena.

Poruka je ef. Kozlića da se nikada ne smije dozvoliti da se naruši svetost nekog sakralnog objekta bez obzira na to čije je konfesije i vjerske zajednice. Ističe i da je prilika za sve da se iz Banje Luke pošalje jedna možda najljepša poruka u ovoj godini.

Džamija koju je sagradio Ferhat-paša Sokolović 1579. godine uvrštena je u kulturnu baštinu naše zemlje, ali i UNESCO-a. Predstojeću veliku svečanost uveličat će i izdanje Kur'ana i eseja Enesa Karića na ćirilici.

federalna.ba

(objavljeno 3. aprila 2016.)

KRAH HAŠKOG SUDA

Posted: 3. April 2016. in Intervjui

 

Krah i moralni pad Haškog suda

Koga laž potstiče i draži, postaće žrtva sopstvenih laži! Ko god od istine okreće glavu, neće do neba, pašće na travu!

http://www.in4s.net/wp-content/uploads/2014/10/haski-tribunal-1330523590-129326.jpg

Jedina ispravna stvar, koju bi haški sud morao učiniti da se iskupi za svoje fatalne promašaje i makar dijelom vrati povjerenje u sebe i svoj rad, je da smijeni neodgovorne sudije i tužilaštvo tribunala na čelu sa glavnom tužiocem g. Serž Bramecom, ma koliko to bilo problematično za kontinuitet u radu tribunala. Naravno, to se neće dogoditi, već će se procesna procedura prenijeti na druge organe Tribunala, bez ikakvih garancija da će se za žrtve genocida nešto promjeniti na bolje.

Neka se srame haške sudije, ako znaju za sram- već dvadeset godina svijet upire prst na Srbiju i genocidnu Republiku srpsku, u bošnjački egzodus koji krvavim vodama Drine, Une, Sane, Bosne… sjedinjuje dva bh stoljeća, dok u bolu i očaju  gledamo gomile leševa, zgarišta, logore, raskopane masovne grobnice, kolone  izbjeglica i još uvijek  krvavo nebo iznad Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa, Bosanskog Novog, Bijeljine, Bratunca, Foče, Rogatice, Sokoca, Višegrada, Vlasenice, Zvornika, Sarajeva, Brčkog…Gledamo  prostore i sumorno nebo iznad njih, na kojima je rađana i rasla stoljetna Bosna, uvijek napadana od dušmana, a branjena i odbranjena od njenih vjernih sinova.

Danas je opet na tim prostorima 5.000 lokacija masovnih, zajednčkih i pojedinačnih grobnica, naviše u okolini Foče, Višegrada, Vlasenice, Rudog, Ćajnića, Zvornika, Srebrenice, Bratunca, Prijedora…, u kojima porodice žrtava traže svoje najdraže, da pruže mir i spokoj njihovoj duši, a sebi nađu utjehu.

Tomašica namjerno zaboravljena

http://www.digitaljournal.com/img/9/1/2/2/9/7/i/8/5/8/p-large/zsrebenica_genocide.jpg

Još uvjek nas bolno sjećanje vraća na vrijeme kada je masovnu grobnicu Tomašicu kod Prijedora, sa blizu 800 bošnjačkih žrtava, posjetio predsjednik Haškog tribunala g. Theodor Meron ( koja za Haški sud ni danas nije predmet interesovanja). Zaprepašćem onim  što je vidio, (a vidio je nebrojene ljudske kosture, gomile lobanja i kostiju), izjavio je “da stoji “pred hororom”, a  horror  kao djelo srpskih agresora nije bio samo u Prijedoru, već širom BiH, na svim prostorima koje su srpski stratezi planirali priključiti budućoj Velikoj Srbiji. U procesu Karažiću Tomašica je namjerno zaboravljena i ostavljena. Možda zato  što je masovna grobnica Tomašica je samo jedna crvena krvava tačka na jedinstvenoj mapi BiH ispunjenoj sa više hiljada krvavih crvenih tačaka koje označavaju masovne grobnice, kao što su “Crni vrh” kod Zvornika sa 629 eksumiranih Bošnjaka, “Jakarina Kosa”sa 323 Bošnjaka …Za Haški sud nije značilo ništa 2.008 ekshumiranih bošnjačkih ostataka u Prijedoru (a za 1000 se još traga), 456 ekshumiranih u Rogatici na 182 lokaliteta… Za haški sud ništa ne znače masovne grobnice i javne lomače svirepije od onih u Španiji u doba inkvizicije, kao što je na Bikavcu kod Višegrada  kuća “živa lomača”  ili “kuća užasa”, u kojoj je spaljeno 70 bošnjačkih civila… U svome tome Haški sud pravi se lud i nije ga stid, zatvara oči i ne vidi genocide. Haška suđenja se nastavljaju u nedogled i sve češće ubijaju nadu i donosa razočarenja.

Šešelj oslobođen optužbi

Šešelj oslobođen po svim tačkama optužnice

U vrijeme izricanja oslobađajuće presude Šešelju, po svih 9 tačaka optužnice, sjetimo se da je Šešelj optužen  za zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja u periodu od 1991 do 1993.godine u Hrvatskoj i BiH. U pritvorskoj ćeliji haškog suda je od 23.2.2003.godine, a proces protiv njega traje od 2007.godine. Tribunal ga je u novembru 2014. uz garanciju Srbije “privremeno” pustio  da se liječi s objašnjenjem da ima rak i da mu je ostalo 6 mjesci života. Ta notorna laž lansirana je iz najviše svjetske instance pravde, a da se niko nije ni počešao po glavi. Umjesto da se bori za život, Šešelj je tada  provokativno i prkosno poručio “u Srbiju dolazim  da se svetim ne da se liječim”. Haškom sudu, koji je već davno oguglao na prigovore bošnjačkih žrtava, ni tada nije smetallo a ne smeta ni sada što je od sebe napravio karikaturu za porugu i potsmijeh. Upravo zbog toga, od tužbe protiv Karadžića i tužbe protiv Šešelja, u drugostepenom postupku koji slijedi za godinu dvije, ne može se očekivati ništa više, nego nove političke  smicalice, sa više nepravde i lakrdije.

Šešelj s pravom slavi i likuje. Ne samo što je namagarčio i ismijao najvišu sudsku istancu svijeta već stekao uslove da zatraži 14 miliona eura obeštećenja, s kojima će moći finansirati svoje buduće genocidne projekte. A o obeštećenju porodica žrtava i naknadi ratne štete bh državi u BiH se ne može ni razmišljati, jer za svaki takav pokušaj, koji dijelom utiče i na obnovu tužbe protiv Srbije i C.Gore za agresiju i genocid,  treba konsenzus triju naroda koji je po nakaradnom Dejtonskom ustrojstvu neostvariv.

Oslobađajućom presudom  Šešelju ostaju potpuno zaboravljeni šešeljevi “Bijelio orlovi” i zločini koje su počinili, a ohrabruje se četnički poktret Srbije i Rs i potstiču za nove djelotvorne akcije.

Laž ili istina o Šešeljevoj smrtnoj bolesti?

Moglo bi se s pravom reći da su presude Haškog suda samo u početnoj fazi rada bile donekle adekvatne težini počinjenih djela, a na sve kasnije bilo je političkog uticaja i to ne u korist žrtava, već za ljubav i za račun počinilaca zločina. Kasnije razočaravajuće presude, praćene smanjivanjem vremena izdržavanja kazne,  do kraja su devalvirale ulogu suda i počele dovoditi u pitanje svrhu vođenja skupih procesa.

Nakon nebrojenih provoklacija koje je Šešelj demonstrirao u sudnicama Haškog suda, posebno je bilo provokativno  i simptomatično, na granici ironije, Šešeljevo puštanje  iz zatvora zbog teške bolesti sa smrtnim ishodom, koja nikad nije ni potvrđena ni demantovana. A Šešelj bio zdraviji nego ikad i vrijeme odmora iskoristio za demonstriranje četničke ideologije. U daljem toku četnički vojvoda  Šešelj je nastavio voditi spridačinu sa haškiim sudom, odbijati naloge suda i prkositi. Rezultat toga je bio da se Sud osjetio nemoćan da ga osudi ni za jednu od 9 tačaka optužbe, iako je argumentovano jasno da je on bio jedan od glavnih ideologa i nosilaca udrženog zločinačkog poduhvata, koji je u BiH i danas na djelu.

Ohrabreni četnici otvoreno prijete novim genocidom

Žalosno je i upozoravajuće što najodgovorniji za mir u svijetu neće da vide da ozbiljnu otvorenu prijetnju Bosni i Hercegovini, Bošnjacima, miru na Balkanu i Evropi predstavlja 300.000 Ravnogorskih četnika, koji podržani četničkim pokretom Srbije i potsticani Miloševićevo-Šešeljovom ideologijom, žare i pale Bosnom i Hercegovinom. Oni su vojna oružana sila Rs. Njihove prijeteće poruke upućene 14. marta prošle i ove godine iz Višegrada “Četnici su srpska vojska koja je spremna vratiti srpske teritorije” su otvoreni akt agresije i nagovještaj spremnosti za novi genocid. Zajedno sa aktivnim i rezervnim sastavom policije Rs, oni su direktna otvorena prijetnja, kojoj se ne može suprostaviti malobrojna regularna armija BiH. Njihovo divljanje Srebrenicom, kojim su ovih dana obilježili oslobođenje svog lidera, uz povike da će “ponovno klati”, ledi krv u žilama malobrojnim Bošnjačkim povratnicima, ali to kao da se ne tiče odgovornih vlasti. I Prijedorski četnici ovih dana likuju i slave oslobađajuću presudu Šešelju i pod motom “Pobjednik” prikupljaju mu potpise podrške. Uz sve to, Dodik i srpske vlasti Rs otvoreno jačaju, naoružavaju i omasovljuju četnički pokret, a vlasti BiH šute kao da se to događa nekim drugim ljudima u nekoj drugoj državi.

Sada je Šešelj na slobodi i sa više optimizma i haškog ohrabrenja može se u punoj mjeri posvetiti organizovanju, jačanju i usmjeravanju četničkog pokreta, ojačanog sa osuđenim ratnim zločincima iz BiH, koji kao slobodni građani žive na teritoriji Srbije, kao što su: Mirko Todorović (osuđen na 13 g), Momir Savić na 17.g., Boško Lukić na 12 g, Novak Đukić na 20 g, Miloš Zekić…

Česte afere potresale Haški sud

Ne zaboravimo da su Haški sud od početka rada potresale afere, jer se neke sudije nisu mogle složiti sa načinom rada suda. Poštene i nepodmitljive sudije pokušavale su odoljeti političkim uticajima koji su na njih vršeni sa više strana i nisu mogle prihvatiti da sude bošnjačkim žrtavama a oslobađaju odgovornosti Srbe koji su na matrici udruženog zločinačkog poduhvata na širem području bh počinili teške zločine, uključujući zločine genocida nad Bošnjacima. Zato je iz suda istupio danski sudac Fredeik Harhof, zato je napadana, proganjana, osuđivana a prilikom izricanja presude Karadžiću i uhapšena g. Florence Hartmann, koja je samo željela reći istinu koju je spoznala, da je svi čuju i shvate. Dugo vremena se polemisalo o uništavanju dokaza o počinjeniom zločinima pohranjeniom u arhive haškog suda, u vrijeme kada je sudom upravlja Karla del Ponte.

Za osudu Srpskog zločina nije dovoljna pojedinačna odgovornost

Sve ovo i desetine hiljada validnih dokumenata, izjava, svjedočenja koji argumentovano govore da se Srbija po jasno prepoznatljivoj metodologiji od 1991.godine spremala za uništenje cijelog Bošnjačkog  naroda u BiH ili većeg njegova dijela, nije bilo dovoljno sudijama haškog suda da prepoznaju očitu osvajačku i genocidnu  namjeru, iako se to vidno efektiralo na cijelom teritoriju BiH ( posebno na području darovanom srpskom agresoru kao nagradu za uspješno provedenu strategiju pogubljenja i etničkog istrebljenja bh muslimana) kroz blokadu medija, saobraćajnica, prisilno oduzimanje imovine, uskraćivanje hrane, izgladnjivanje, kroz ubijanje, palenje, silovanje, mučenje, proganjenje, držanje u logorima, spaljivanje živih tijela. I pored svih tih dokaza i argumenata, desetak godina nakon diskutabilnog prekidnja procesa Miloševiću, i niza procesa kojima se pokušavaju izjednačiti krivice agresora i branioca, agresor i žrtva stavljaju se u istu razinu, Karadžić se oslobađa prve tačke optužbe, a Šešelj se oslobađa svih 9 tačaka optužnice.

Svi u svijetu znaju ko je imao vojnu silu, koja je devedesetih bila sedma sila svijeta, ko je imao novac sa kojim je plaćana okupatorska vojska i pod čijom su komandom formirane i djelovale bronje paravojne formacije. Zna se da je Srbija plaćala oficire i sa preko 90 posto finansirala RS.

Ponašanje Srbije i Rs, njihovih vlasti i lidera, tokom agresije i danas, pokazuje da im pored pojedinačne odgovornosti za počinjene zločine od strane nekoliko hiljada počinilaca pripada i kolektivna krivica, jer velika većina u Rs i ne mali broj u Srbiji i danas podržava ideologiju Miloševića, Šešelja,  Karadžića, Mladića, Plavšićke, Krajišnika… u kojoj je i danas preovlađujući potsticajni govor mržnje sa kojim je Šešelj kuražio, inspirisao i naoružavao mržnjom i oružjem četničke korpuse i pokrenuo ih u zločine…uz poruke  “da se balije i pagani odstrane iz Zvornika…”

Nikad se ne smije zaboraviti da je Srbija planirala i zacrtala Veliku Srbiju na račun BiH i Bošnjaka i sa tim ciljem krenula u genocidni rat. Upravo zato Miloševiću ne prigovaraju što je pokrenuo i vodio nepraverdan osvajački rat protiv prvih komšija, već zato što ga nije dobio.

U reakcijama na oslobađajuću presudu Šešelju posebno je zanimljiv komentar premijera Srbije  Vučića- koji u koži jagnjeta (uvjeren da smo mu zaboravili sve ono što je radio i govorio do jučer – uključujući rušenje Rezolucije o Srebrenici u UN), u svom poznatom stilu da jedno govori iznad stola a drugo radi ispod stola, poručuje svjetskoj javnosti da  jednako poštuje srpske, hrvatske i bošnjačke žrtve i najavljuje oštar otpor politici i ideologiji radikalnog Šešelja, koja po njemu Srbiju vraća unazad.

Haški sud je pao na ispitu zrelosti

Pred hasškim  sudom do sada je pokret process protiv 161 osumnjačenog za ratne zločine, a u 87 slučajeva su donesne konačne presude, od kojih su mnoge bile razočaravajuće.

http://www.alo.rs/resources/images/0000/003/852/profimedia-0166185573_1000x0.jpg

U slučaju BiH haški sud i njegove neodgovorne sudije, potpuno su ignorisale svima poznatu činjenicu da nema rata i agresije koji nisu više godina pripremani. Za agresiju Srbije na BiH, pripremanu desetak godina prije nego je izvršena, znali su svi osim onih koji nisu htjeli da znaju-  odgovornih sudija haškog suda. I nije agresija vršena samo 92-95, Srbija i sada vrši agresiju i lijepi se uz BiH kao hobotnica. Svi u svijetu znaju da je Srbija od prvog dana nakon Titove smrti krenula u ofanzivu. Svi u svijetu su vidjeli transportere, tenkove i vojsku kako preko Rače prelazi Drinu i ulazi u Bosnu kao u svoju avliju. Svi su ih vidjeli kako pale, ubijaju i kolju. Svima je poznato da je na području koje sada pokriva RS do rata živjelo blizu 500.000 Bošnjaka, a sada ih je manje od 150.000. U Srebrenici su živjela 27.572 Bošnjaka, a sada ih je manje od 8.000. U Bratuncu  je živjela 21.000 Bošnjaka, a sada ih je 9.500. Isto ili još gore stanje je u Foči, Zvorniku, Višegradu… U Prijedoru je do rata živjelo 49.000 Bošnjaka, a sada ih je manje od 25.000. Isto ili gore stanje je u drugim gradovima Rs u kojima su živjeli Bošnjaci, posebno u Banja Luci gdje je živjelo 28.000 Bošnjaka, a sada ih je svega 8.000. Ova katastrofalna etnička slika za haške sudije očito nije imala nikakav značaj pri utvrđivanju obima zločina i genocidne namjere srskog agresora.

Zar je moguće da se u 5 godina ratne agonije i  preko 20 godina istrage nije mogla prepoznati uloga Srbije u ratnim zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima i zločinima genocida počinjenim nad Bošnjacima BiH?

Haški sud nije želio da vidi da je najveći dio BiH još i danas postgenocidno društvo, u kojem su svi osjetili teret rata, ali su samo Bošnjaci devastrirani. Umjesto da pomognu brz oporavak zemlje pravednim procesima, počeli su nas navikavati na vladavinu srpskog terora, pristupivši strategiji izjednačenja krivice, kojom su napadnute i  obezvrijeđene sve ličnosti koje su  nešto značile u odbrani BiH od agresije.

Nakon fatalnih propusta i neoprostivih grešaka u najvažninjim sudskim procesima u svijetu nakon Nurnberga (nedopustivih i za niže nivoe sudske vlasti), Haški sud bi morao neodložno sagledati svoje greške i preispitati svoju odgovornost pa i svrhu daljeg postojanja tribunala. U više slučajeva se pokazalo da neke od sudija haškog suda nisu dorasle ulozi koja im je povjerena. Umjestio da temeljito pripremi i potvrdi optužbu (za koju je imao preko 10 godina) i dosudi pravednu kaznu optuženim za počinjene najteže zločine čovječanstva, sud je profanisao ulogu suda, sebe izvrgao ruglu i osudi, ugrozio ugled i status najvažnije sudske instance u svijetu.

Presuda Karadžiću i presuda Šešelju je sramota za Hag, a uvreda za žrtve. Potsticanje na zločine kažnjivo je po međunrodnoj Konvenciji o zločinima čak i onda kada zločini nisu počinjeni, a oni su kontinuirano bili važno Karadžićevo i Šešeljevo oružje u svim etapama agresije. Presuda Karadžiću je novi genocid nad žrtvama genocida i nad državom BiH. Nakon sramne presude Karadžiću sa kojom je oslobođen odgovornosti za prvu i najvažniju tačku optužnice državi BiH i bošnjačkim žrtvama  genocida zadan je još jedan smrtni udarac. Karadžić je nagrada Republici srpskoj i novi kamen temeljac u njene genocidne temelje, a Šešelj priznanje i nagrada Srbiji.

U procesu Karadžiću posebna odgovornost pada na tužilaštvo suda, koje pored toliko dokaza i argumenata nije uspjelo ili nije smjelo dokazati prvu i najznačajniju tačku optužnice. Sa sramnom Karadžićevom presudom Haški sud je pao na popravni, a oslobađajućom presudom Šešelju pao na ispitu.  Izgubljeno je 20 godina, a žalbeni postupci po ovim prvostepenim presudama nakon svega što se u sudu do danas događalo ne bude nadu da će istina izići na vidjelo, da će počinioci zločina biti adekvatno kažnjeni, a država BiH i žrtve zločina i zločina genocida dobiti satisfakciju i obeštećenje. U tom kontestu sve manje je značajna i presuda koja će 2017. godine biti izrečena Ratku Mladiću, jer bi i ona mogla biti ekvivalent neke političke nagodbe.

Mnogi u regionu i mnogi u svijetu kritički govore o radu suda, ali se ne usuđuju reći punu istinu. Rukovodeći se načelom da ono što se dogodilo treba u što većoj mjeri zakopati u zemlji prošlosti a otkriti samo ono što se ne može nikako sakriti, Haški sud je tokom cijelog svog mandata išao na ruku agresoru i počiniocima zločina, na teret žrtava.

Uvredljiva za žrtve , neozbiljna, nepravedna i provokativna politička osuda Karadžiću, izrečena prije nekoliko dana sa upravo izrečenom oslobađajućom presudom Šešelju, je prst u oko haškom tužilaštvu, koje se pokazalo nesposobnim i nedoraslim da u moru dokaza i činjenica nađe one najočiglednije i ponudi ih Sudskom vijeću kao čiste neoborive argumente za osudu zločina i zločinaca. Time je umjesto presude najvećim zločinacima današnjice – Karadžiću, Šešelju… presuđeno nesposobnom tužilaštvu haškog tribunala. Time postaje upitna i svaka svrha daljeg rada ovog suda, jer on je formiran da osudi i kazni zločin i njegove počinioce, a on u mnogim slučajevima radi suprotno, kažnjava žrtve a oslobađa počinioce zločina, i time nanosi sramotu sudstvu i krnji ugled svjetske pravde.

Haški sud izbjegao prepoznati genocidnu namjeru

Pravda je i ovaj put, kao u brojnim ranijim procesima, izigrala očekivanja žrtava i zaobišla istinu. Nije htjela vidjeti genocidnu namjeru, iako je sve što se u BiH dogodilo deset godina prije i u pet godina agresije na BiH  bilo isključiva i nedjeljiva komponenta baš te genocidne namjere, koja ima svoje ime, prezime. Sud nije potvrdio namjeru genocida iako su tragovi genocida i danas očiti širom BiH.

Presude izrečene Karadžiću i Šešelju potvrđuju pravo na genocidnu namjeru i na genocidna djela. One su podrška nastojanju Srbije da svom treritoriju priključi teritorij Rs. Genocidnu namjeru prepznali su svi u svijetu već prvih godina agresije samo nije prepoznao haški sud ni 25 godina kasnije. A kako je ta genocidna namjera ostvarivana, postoje djela, svjedoci i posljedice. To je preko 100 hiljada mrtvih, preko 2 miliona protjeranih, više hiljada silovanih; spaljena naselja, opljačkana i uništena privreda, logori smrti, nebrojene i još skrivane masovne grobice sa još desetinom ljiljada onih za kojima se traga. U svemu ovom sud nije htio prepoznati genocidnu namjeru, čak ni kad je pritisnut nebrojenim argumentima morao prepoznati Srebrenički genocid… ako već ne i genocide u Višegradu, Zvorniku, Prijedoru…Oslobađajućom presudom Karadžiću po prvoj tački optužnice ( genocidi u 7 bh opština ) Haški sud se potpuno svrstao na stranu srpskog agresora i priznao pravo Srbiji da može nekažnjeno prisvajati teritorij susjeda, a sa oslobađajućom presudomn Šešelju Srbiji je dat znak da nastavi ekspanziju raspoloživim sredstvima.

Bošnjaci ne smiju nikad zaboraviti

Zapad uporno traži od nas Bošnjaka  da zaboravimo prošlost i ostavimo je iza seba, da se okrenemo budućnosti. To im zadovoljstvo ne smijemo nikad priuštiti. Prošlost će uvijek biti dio naše sadašnjosti i budućnosti. Istina je, moramo se trgnuti iz agonije, usmjeriti se prema budućnosti, ali ne da bi zaboravili šta nam se dogodilo i ko nam je iza leđa, već da bi znali šta nam je dalje činiti za bolji život nas i budućih generacija.

Neka se stidi svijet, neka se srame UN, neka se pogledaju u ogledalo SAD i EU. Svi oni su punih pet i kusur godina gledali i vidjeli šta se u BiH događalo od 1990 do 1995.godine. Svi oni su svjedoci šta se u BiH dogodilo u dvije decenije postejtonskog perioda, i šta se događa danas.

Najveća zabluda BiH i njenog najbrojnijeg naroda Bošnjaka je što su u toku agresije i svih ovih 20 postejtonskih godina čekali i nadali se da će im Zapad pomoći, da će svjetska pravda preko Haga i Brisela naći pravu mjeru da kazni počinioce zločina i dadne satisfakciju žrtvama. Da je Zapad htio da pomogne Bosni i Bošnjacima, zaustavio bi srpsku agresiju već u samom startu ili 1990.g.  Pojedine zemlje zapada  trznule su se  i počele dijelom suprostavljati tek onda kada su osjetile da bi njihovi interesi mogli biti ugroženi. Od Zapada Bosna može dobiti samo rižu i makarone, što je dobivala i do sada. Najveći dio finansijske pomoći koju je svijet dao potrošen je za izgradnju srpskih naselja u svim okupiranim gradovima Rs i za prikupljanje obavještajnih podataka preko različitih špijunskih organizacija i troškove međunarodne zajednice u BiH.

A Haški sud je u samo nekoliko martovskih dana žrtvama bh genocida zadao još nekoliko smrtnih rana.

U Burlingtonu, 2. Aprila 2016

Zijad Bećirević                                           

Zijad_Becirevic2

 

Piše: Sven Rustempašić

sven_rustempasic_sSarajevo, 30.3.2016. — Jataci Projekta Velike Srbije Bakir Izetbegović, Kasim Trnka i ostala srboslavenska bratija se sada trudi da PONIŠTI Presudu Svjetskog Suda od 26.2.2007. po kojoj se na osnovu Konvencije o genocidu i Bečke konvencije o ugovorima može ukinuti Republika srpska, pa odjednom predlažu obnavljanje tog sudskog procesa. Naravno, to u sudstvu znači i opoziv presude iz 2007. godine i ulaženje u klizavi teritorij rizika (pravljenje veresije od gotovine – i još gore, odmah u početku GUBITAK SVEGA DOBIVENOG na tom Procesu); naročito jer bi taj proces sada bio još čvršće u kandžama srboslavenskih jataka s tzv. muslimanskim imenima, na čelu s Bakirom Izetbegovićem, Kasimom Trnkom i anamo njihovim – veleizdajnicima države Bosne i Hercegovine, grobarima Republike Bosne i Hercegovine.

Devet godina (2007-2016) su Bakir Izetbegović i njegova SDA, ali i sve ostale političke stranke u kojima participiraju pripadnici bošnjačkog naroda, kao i Islamska Zajednica u BiH, tu Presudu Svjetskog Suda ignorirali – a kada su baš morali nešto o njoj kazati, govorili su da smo taj sudski proces izgubili, krijući se iza toga što protiv Republike Srbije uistinu nismo u Presudi 2007. godine dobili onoliko koliko smo trebali, a totalno skrivajući istinu da smo protiv Republike srpske tada izvojevali pobjedu, sasvim dovoljnu da je možemo ukinuti pomoću Konvencije o genocidu i Bečke konvencije o ugovorima. Ustvari su propagandom razglasili u proteklih devet godina laž da smo taj sudski proces izgubili. Ali nakon što je višegodišnjim djelovanjem nas nekolicine patriota u proteklih godinu-dvije dana ta istina konačno postala dostupna i širokim masama, evo sada svi oni žure da u korist Velike Srbije tu Presudu ODBACE, UKINU tako što bi ponovno otvorili već dobiveni sudski proces za reviziju, obnavljanje (što podrazumijeva da Presuda iz 2007. godine više ne važi). Dakle, iz gotovine pretvarali bi sve u veresiju, i još gore od toga, od gotovine dobivene presude protiv Republike srpske, sada bi sve to odbacili. Naravno, obnovljeni proces bi oni manipulirali u korist Velike Srbije – o tome ne treba imati nikakve dileme!

Evo što Trnka kaže (ali ne prenosite ovaj Trnkin intervju bez ovog mojeg uvoda upozorenja, jer bez njega je njegov govor prepun prevara, manipulacija, klopki…):

http://thebosniatimes.ba/clanak/3641

Evo Projekt Velike Srbije još dodatno pomaže PONIŠTENJE Presude Svjetskog Suda iz 2007. godine, otvoreno i direktno iz Beograda. U tome učestvuje srbijanski advokat Tibor Varadi, a glasilo Bakira Izetbegovića odn. KOS-MOS-a (MOS – Muslimanska Obavještajna Služba, ogranak KOS-a za kontrolu bošnjačkog naroda i stvaranje Velike Srbije), magazin SAFF, doprinosi prevari tako što piše da je tobože advokat Varadi ¨šokirao Dodika i Ivanića¨ (namještaljka da Bošnjaci progutaju udicu). Da li su Bošnjaci toliko glupi da u korist četnika ODBACE VEĆ DOBIVENU PRESUDU SVJETSKOG SUDA PROTIV REPUBLIKE SRPSKE iz 2007. GODINE?!

Samrtno proljeće

Posted: 2. April 2016. in Intervjui

Autor: Beba KAPIČIĆ

bebaNedefinisane granice, sumanuta spoljna politika nesvrstanih neprimerena okolnostima u kojima se zemlja nalazi, materijalno zavisna, moralno posrnula, bez snage i autoriteta, bez moralnog kredibiliteta… To je stanje u Srbiji u kojoj građani čekaju 24 april da zaokruže na izbornom listiću krojače njihovih sudbina u narednom mandate…

“Nekako smo svi poslije Dejtona, naročito poslije 2000, kad je u Srbiji promenjen režim, uspeli da zaboravimo kako je to stvarno izgledalo tih 90-tih i šta smo bili krivi za to. To, naravno, najlakše zaboravljamo. Ali više ne može da se zaboravi i onda se kaže: šta je bilo, bilo je, sad idemo napred. Pa, kako ćeš da ideš napred, kako da budemo normalni, kad nismo normalni? Suviše ljudi je tu učestvovalo, suviše ljudi je bilo uz Miloševića, suviše ljudi je ćutalo tokom 90-tih. Bile su grupice, šačice ljudi, pojedinci, koji su pokušali da nešto urade. Bilo je Vreme, Naša borba… Ali, on drži RTS, on drži Politiku i sve te visokotiražne listove. Laska to tom ološu, koji se muva, pomaže da oni i neku ličnu korist ostvaruju dok se busaju u te patriotske grudi. Milošević je korumpirao narod. I to se teško priznaje. Naročito se teško priznaje nakon bombardovanja Srbije o kome se govori kao o nekoj agresiji. Zašto nisu bombardovali Cirih? Mogli su to da bombarduju, to je mnogo zgodnije ili da bombarduju Italiju, i to kad je bio drugi genocid na pomolu. To je jedan grč gde ljudi odlično znaju šta je istina, ali tu laž doživljavaju kao neki spas. I ko god im kaže nešto drugo, taj je neprijatelj, nije Srbin, odmah ste isključeni iz tog, što oni kažu, nacionalnog bića i tog kolektiviteta.” Tako je govorio Srđa Popović.

Proleće je u Srbiji otpočelo sa kišom i presudom izvršiocu nezavršenih “radova ” na projektu Velike Srbije, Radovanu Karadžiću, brdskoplaninskoj kreaturi koga je počivši Otac nacije pronašao kao medijum i izbrifovao jednog dana pre početka “bala vampira” po multietničkoj Bosni – srcu zemlje Jugoslavije, u separeu Sarajevskog hotela Holiday Inn! Ima neke simbolike u tome što je, slučajno ili ne, izrečena 24. marta na dan koji u Srbiji budi emocije o “ničim izazvanom” NATO bombardovanju jedne male miroljubive zemlje, tada zvane SRJ! Bombardovanje je trajalo… A granatiranje i opsada Sarajeva…

A ima i nepravde jer inspiratore niko ne pominje, oni preživeli se sami javljaju! Mudre “velike” misli druga člana čuvene Francuske 7, tvorca historijske sentece o najskupljoj srpskoj reči, koju dobro naplaćuje decenijama, ovoga puta bile su kratke i sažete: Radovan Karadžić je osuđen na smrt! Drug i član nekakvog Krunskog saveta, koji bi mogao savetovati a i pomoći Aciki Karađorđeviću da plati struju, od svih nepočinstava činjenih zadnjih decenija, pomenu nedavno i mrskog mu Broza “pod čijim je šinjelom veli Srpstvo ugašeno a Srbi ga i dalje slave”, u nekakvom intervjuu, ispovesti koja bi se mogla podvesti pod radnim naslovom: Da sam ja netko.

A taj nitko podrijetlom iz Montenegra, mogao je postati netko samo u društvu razbucane zemlje, lišene svih sistema vrednosti, urušenih moralnih uzusa, koga je on u sadejstvu sa još nekim uginulim lokalnim piscima i pesnicima iz SANU doveo do nulte tačke moralnog i materijalnog bitisanja. Veliku zaslugu, ruku na srce, za decenijsku apokalipsu ako ćemo pošteno uz dotičnog imaju i neki Montenegrini koji su došetali Balkanskom ili se dopeljali Vlakom bez voznog reda iz kolonizirane nekad Vojvodine, zaslepljeni svetlostima velegrada, grada Beograda sve propinjući se na prste postali su veći Srbi od Srba.

Godina za godinom, mart za martom, dve i po decenije prosle su od onog 9.marta i kada se pogleda sa današnje distance jasno se vidi da je sve tu od početka bilo pogrešno! Zamešateljstvo baba i žaba, sa svim slavnim i tužnim datumima kroz koja je tzv. demokratska opozicija prošla; nesnalaženje u vodjenju države, nepoznavanje politike kao umeća mogućeg; nacionalizam kao osnovna matrica, pohlepa… Sve je rezultiralo stanjem u kome se nalazi Srbija danas! Srazmerno stanju zemlje, nalaze se i opozicione snage koje za 12 godina vladavine nisu umele ni htele da je izvuku iz moralnog i materijalnog gliba, sa dna u kome se koprca svih ovih tužnih godina.

I danas pred nove izbore, netom rapisane na radnom stolu nalik mrtvačkom sanduku, predsednika “svih” građana, od “milošte” zvanog Toma Grobar, simbolično govori o učinku političke “elite” i pozicije i opozicije za zemlju Srbiju. U ponudi na buvljoj političkoj pijaci nalazi se bajata roba, iste face, strukture i snage koje su Srbiju osramotile, ponizile, očerupale,traže i danas bez trunke stida i griže savesti, bez izvinjenja, podršku od sludjenih, umornih, opljačkanih gradjana za nastavak svojih manipulacija!

Nedefinisane granice, sumanuta spoljna politika nesvrstanih neprimerena okolnostima u kojima se zemlja nalazi, materijalno zavisna, moralno posrnula, bez snage i autoriteta, bez moralnog kredibiliteta… To je stanje u Srbiji u kojoj građani čekaju 24 april da zaokruže na izbornom listiću krojače njihovih sudbina u narednom mandatu!

Za koga da glasaju pitanje je svih pitanja? Aktuelna vlast je na izgled preuzela evropski put, potpisala Bgd.sporazum i izbila glavne adute razbijenoj opoziciji, pljačka građana je brend Demokratske stranke, zbog čega je izgubila izbore 2012! “Glasajte za Tomu” u drugom krugu, srpski Čerčil i De Gol sprovode građansku politiku, sve te velike misli ustoličile su one koji su nas vodili onih tužnih godina kada je Srbija na silu htela da bude velika! Knjiga tadašnjih opzicionih “lidera” spala je na dva potrošena slova koja danas nemoćno kroz medije pokušavaju da pokrenu depresivno pučanstvo da opet da glas onima koji su im u paramparčad razbili, skrhali svaku nadu i vratili aktere “veselih” devedesetih!

Privreda zemlje je u ropcu, tajkuni na slobodi, jedino se gradjanima preti izvršiteljima ako ne plaćaju račune od svojih zakinutih plata i penzija, Srbija stari jer mladi beže iz nje, a u medijima sve cveta, nalik aprilu koji je pred nama! Ono što me je naročito kosnulo s'početka ovoga marta je “Tatjanino pismo Onjeginu”, dirljivo, emotivno, snishodljivo, puno bola i nade, javno ispovedanje Predsenika “svih” građana, vojvode četničkog, a projektovanog ruskog gubernatora, netom pred njegov put da ga ordenjaju zbog svojih geostrateških interesa,”braća” Rusi! Vajka se četnički vojvoda da ne zna šta Putin oseća prema njemu i otkriva svoje godinama zatomljene emocije, da ga dotični razume, da mu može otkriti sve svoje tajne i probleme, čak i sa nepoćudnim podanicima nalik Filipu Davidu i svom pohodu na biblioteku u kome je neslavno prošao!

U želji da suverenitet zemlje ,onako patriotski isporuči Rujkanima,koji uzgred baštine antifašizam i partizanski rat i ne vrše reviziju istorije i postane ruski gubernator, nastavlja da on zna i bez referenduma  – ta ljubav nije bazirana na ekonomskim odnosima, već isključivo na činjenici da je Rusija uvek bila uz Srbiju kada god je našoj zemlji to bilo potrebno. Srbija je uvek patila kada Rusije nije bilo u blizini, ili u vremenima kada Rusija nije bila dovoljno jaka da zaštiti ni samu sebe, što je bio slučaj u periodu pre dolaska predsednika Putina na čelo zemlje – naveo je predsednik Srbije u Blicu od 9. marta pod zvučnim naslovom “Putin sve moje tajne zna”.

Iskrena ispovest Tome Srpskog S‘mora-Ruskog čoveka za sva vremena, tačna je u delu da veza Srbije i Rusije nije bazirana na ekonomskim odnosima, od Rusa je dobila … televizor, a da i ćebad, a i rado bi oni dali pomoć u oružju! A da je bila uvek uz Srbiju koja je patila kada Rusija nije bila u blizini ( ovde vojvoda razotkriva sve svoje zatomljene emocije) kada je to bilo potrebno,tu je lekciju Vojvoda propustio 1999,kada Rusija nije stavila veto na bombardiranje iste, ali dodaje da tada Putin nije bio na vlasti,inače…stigli bi do Beča! A da ni on nije tikva bez ruskog korena javio se od Tadića i DemoKrada amnestirani bojovnik iz devedesetih SePeSe Dačiću Ivice!

“Ono što je napravljeno sa figurom Vladimira Putina mislim da je najbolje umetničko delo koje je ovde napravljeno, najviše liči na original čoveka čija je figura napravljena. Pokazao sam slike ruskim zvaničnicima i oni su bili oduševljeni”, rekao je Dačić. “Da je predsednik Rusije bio Vladimir Putin, kada su Srbiji uvodili sankcije, kada je Srbija bila u problemima, kada su bili ratovi na prostoru SFRJ, Srbija sigurno ne bi bila bombardovana”, rekao je Dačić na svečanosti postavljanja voštane figure Vladimira Putina u Muzej voštanih figura u Jagodini.”

Dakle: 24. april u Beogradu i sekularnoj zemlji Srbiji neće nam doneti neko novo doba, ništa se neće promeniti dok god premijeri budu trčali u Patrijaršiju da podršku traže od Boga dragog koji se na Srbe razljuti zbog njihovih silnih sagrešenija! U autorskom tekstu za list “Danas” Nataša Kandić navela je da kao društvo treba da brinemo što u Srbiji nema političara koji će otkriti da je Srbija bombardovana zbog toga što su susedi Srbije od 1991. godine “bili ugroženi teritorijalnim pretenzijama Slobodana Miloševića, njegovih generala, četničkih partija i organizacija. Prema njenim rečima, Srbija nema političara koji će se otkriti da veliki broj građana Srbije nije glasao na izborima 2000. godine za Slobodana Miloševića jer su razumeli da je on odgovoran za bombardovanje zemlje, a ne “svet koji mrzi Srbiju”.

Izvor: http://www.portalanalitika.me od 2.4.2016.

 

1. aprila/travnja 2016. objavljeno je moje reagiranje na napis Gordane Katane u “Oslobođenju” u kojem nije odgovorila na glavno pitanje ko je srušio Ferhadiju džamiju, niti je odgovorila na druga pitanja koja joj nalaže profesionalna novinarska etika *

Evo transkirpta moga odgovora objavljenog u “Oslobođenju”:

Reagiranje:

KO JE SRUŠIO FERHADIJA DŽAMIJU U BANJOJ LUCI

“Svečano otvaranje Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci zakazano je za 7. maj: Svaki kamen Ferhadije ponovo je na svom mjestu”; Oslobođenje, 21. mart/ožujak 2016. godine

12191963_10204902544787849_2923397362185318069_nPoštovana glavna i odgovorna urednice!

Čitajući tekst pod naslovom “Svečano otvaranje Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci zakazano je za 7. maj: Svaki kamen Ferhadije ponovo je na svom mjestu” Gordane Katane, u Oslobođenju 21. 3. 2016. u vašem cijenjenom listu, zapazio sam da novinarka Oslobođenja – nehotice ili namjerno – nije odgovorila na svih pet pitanja na koje je svaki novinar dužan odgovoriti. Nije odgovoreno na pitanje ko je i zašto srušio Ferhadiju, ko je izazvao eskalaciju etničkog nasilja prilikom polaganja kamena temeljca za njenu obnovu, niti ko je tom prilikom ubio hodočasnika Murata Badića.

Nije također navedeno ko je kamenovao Medžlis Islamske zajednice i zašto. U tekstu stoji kako je Ferhadija srušena “u bezumlju etničke mržnje”, ali nije navedeno – čije mržnje? Novinarka se poslužila i terminom “od okončanja rata…” mada je istina da u Banjoj Luci nije bilo rata.

Ubistva, ranjavanja, teror, oduzimanje imovine, progon Muslimana i Hrvata, kao i rušenje banjalučkih džamija – počinile su srpske vlasti. Njihov plan je bio zatiranje te dvije etničke i religiozne grupe, što je genocid. Te vlasti su bile dužne stvoriti uvjete za povratak prognanih, te obnoviti sve porušeno, pa i Ferhadiju. Nasuprot tvrdnji iznesenih u tekstu da je policija dobro radila svoj posao, stoje činjenice da je eskaliralo četničko nasilje, da je ubijen nedužan čovjek i da je pričinjena velika materijalna šteta na zapaljenim autobusima, vozilima i Medžlisu koji je kamenovan.

Netačna je tvrdnja da je svaki kamen Ferhadije ponovno na svom mjestu, jer to je nemoguća misija. Umjesto prave istine, o važnim činjenicama, čitatelji su obaviješteni kako je među počasnim gostima Dodik – kao da je on Ferhad-paša koji je gradio, a ne nastavljač one politike koja je srušila Farhadiju, pokušavajući uništiti Bošnjake i RBiH.

                                                                                                             Ibrahim HALILOVIĆ, Windsor, Kanada

(Oprema teksta na Blogu – I. Halilović)

IMG_9936

Izvor: https://ihalilovic.wordpress.com/author/varcar/

fadila-memisevicPresuda Radovanu Karadžiću je samo djelimično zadovoljila pravdu i to u dijelu koji se odnosi na genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i udruženi zločinački poduhvat. Razočarani smo oslobađanjem Karadžića po prvoj tački optužnice koja se odnosi na počinjeni genocid u sedam opština…..Tribunal je oslobodio Karadžića za genocid koji je počinjen 1992. godine u Prijedoru i ostalih šest opština zato što je u ovom slučaju odgovorna međunarodna zajednica ili bolje rečeno SAD, Engleska, Francuska i Rusija koje su mogle već na početku reagirati i zaustaviti zločinačku politiku Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića…..Od nekoga koji je bio, poput SPC,  saučesnik u genocidu, ne možemo ni očekivati empatiju prema žrtvama…..Iskreno da kažem ja ne volim upotrebljavati sintagmu pomirenja. Ona se ovdje tako često koristi i od međunarodne zajednice i od domaćih vlasti i postala je kao nekakva mantra koja nije na čvrstoj podlozi. Ja uvijek koristim izraz povjerenje…..Da, Mladiću je već u presudi Radovanu Karadžiću presuđeno ali na žalost dokazi da je cijelo vrijeme rata a i u vrijeme bijega bio na platnom spisku Beograda su brižljivo sakriveni….. Mostar je i danas podijeljeni grad i ta podjela je odredila i ugroženost građana, odnosno naroda, zavisno u kojem dijelu grada ko živi……

Kako komentirate prvostepenu presudu zločincu Radovanu Karadžiću? Je li u njoj sadržana makar zehra pravde, posebno s aspekta žrtava?

MEMIŠEVIĆ: Presuda Radovanu Karadžiću je samo djelimično zadovoljila pravdu i to u dijelu koji se odnosi na genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i udruženi zločinački poduhvat. Razočarani smo oslobađanjem Karadžića po prvoj tački optužnice koja se odnosi na počinjeni genocid u sedam opština. Ova tačka optužnice za nas je i najvažnija zato što se odnosi na 1992. godinu u kojoj se u prvih šest mjeseci dogodilo masovno protjerivanje, masovno ubijanje, deportacije u koncentracione logore, masovno silovanje i genocid. Za tako nešto bila je potrebna ogromna vojna sila koju je Karadžić, zahvaljujući Slobodanu Miloševiću, imao. Tribunal ovom presudom, a posebno oslobađajućom presudom Vojislavu Šešelju, želio da oslobodi Srbiju bilo kakve krivice za izvršenu agresiju na nezavisnu i suverenu BiH.

A da li je u nekom dijelu ova presuda i s političkom aromom?

MEMIŠEVIĆ:Tribunal je oslobodio Karadžića za genocid koji je počinjen 1992. godine u Prijedoru i ostalih šest opština zato što je u ovom slučaju odgovorna međunarodna zajednica ili bolje rečeno SAD, Engleska, Francuska i Rusija koje su mogle već na početku reagirati i zaustaviti zločinačku politiku Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića.

Da li je presuđeno samo pojedincu Karadžiću ili instituciji predsjednika fantomske Rs te politici koju je on, skupa sa mnogima, provodio?

MEMIŠEVIĆ: Karadžiću se sudilo na osnovu individualne odgovornosti kao predjedniku i vrhovnom komandantu Vojske RS. Dakle, njemu se sudilo po političkoj i vojnoj odgovornosti. Ali se nije sudilo njegovom djelu koje se zove Republika Srpska. Ovo suđenje je obznanilo duboki konflikt između nepravednog mira potpisanog u Dejtonu, koji je legalizirao Karadžićevo djelo odnosno RS, i pravde koja bi htjela da kazni osnivača genocidne tvorevine. Dakle, sudi se Radovanu Karadžiću ali ne i njegovom djelu.

Bez obzira na poznatu dosadašnju retoriku službenog Beograda, posebno službene (i “neslužbene”) Banja Luke, da li su njihove reakcije na presudu bile očekivane? Kakvu poruku nam, zapravo, i dalje šalju Vučić, Dodik, Ivanić, Čavić, Bosić…?

MEMIŠEVIĆ:Orkestrirana odbrana genocidne tvorevine RS iz Beograda i iz Banja Luke je bila sasvim očekivana.Poruka koju šalje politički establišment iz Beograda i RS je sasvim jasna,a ona glasi “ Mi se nismo ni za jotu promijenili RS, to smo mi “

A treba li ikoga iznenaditi podrška SPC-a svesrpskom nijekanju i ovoga puta potvrđenog genocida u Srebrenici te izostajanju empatije za brojne žrtve Karadžićevih zločina?

MEMIŠEVIĆ: SPC je od početka agresije na BiH bila na strani agresora i zločinaca. Poznata je fotografija sada već preminulog patrijarha Pavla na kojoj se vidi kako daje blagoslov Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću prije napada na Goražde. Od nekoga koji je bio, poput SPC,  saučesnik u genocidu, ne možemo ni očekivati empatiju prema žrtvama.

Reakcije u Rs-u i dijelovima Srbije, kada su tzv. obicni građani u pitanju, samo potvrđuju da je Karadžićev duh itekako prisutan tamo. Kako onda govoriti o tzv. pomirenju i zajedničkom životu na tim prostorima u takvoj situaciji kakva jest?

MEMIŠEVIĆ:Iskreno da kažem ja ne volim upotrebljavati sintagmu pomirenja. Ona se ovdje tako često koristi i od međunarodne zajednice i od domaćih vlasti i postala je kao nekakva mantra koja nije na čvrstoj podlozi. Ja uvijek koristim izraz povjerenje. Nama treba povjerenje koje se stvara u dugom procesu. Prvo trebaju oni koji su krivi za progon dva miliona ljudi, za ubojstvo preko 150.000 ljudi, oni koji su razarali gradove i palili sela i oni koji su u sedam dana ubili 8372 nevina Srebrenčana, dakle prvo oni trebaju da priznaju a ne da negiraju počinjene zločine, trebaju da kažu : “ Da, ja sam to počinio, žao mi je i stidim se “ tek tada će se otvoriti process vraćanja izgubljenog povjerenja koje je preduslov za istinski suživot i uzajamno poštovanje.

Imamo još nepunu godinu dana do podnošenja zahtjeva za reviziju tužbe protiv SRJ (SCG). Ima li, po Vama, u ovoj presudi kvalitativnih elemenata da se pravno argumentira eventualni zahtjev?

MEMIŠEVIĆ: Što se tiče revizije naše tužbe protiv Srbije i Srne Gore ona je u pripremi. Radimo na tome. Naš agent je u pripremi sakupljanja dokumentacije i izučavanja presude Radovanu Karadžiću u kojoj se mogu naći nove činjenice za pokretanje naše revizije. Moram priznati da nam vrijeme ne ide na ruku, odnosno da imamo manje od godinu dana na raspolaganju.

Zločincu Mladiću je haman pa presudjeno i u ovoj, Karadžićevoj presudi. Ipak, koliko bi po zrtve njegovih zločina te BiH znacilo ako bi se uzeli u obzir dokazi da je đeneral Mladić bio cijelo vrijeme na platnom spisku Beograda?

MEMIŠEVIĆ: Da, Mladiću je već u presudi Radovanu Karadžiću presuđeno ali na žalost dokazi da je cijelo vrijeme rata a i u vrijeme bijega bio na platnom spisku Beograda su brižljivo sakriveni.

Na samom kraju, da li su u Mostaru godinama unazad i dan-danas ugroženi (neki) narodi ili građani?

MEMIŠEVIĆ: Mostar je i danas podijeljeni grad i ta podjela je odredila i ugroženost građana, odnosno naroda, zavisno u kojem dijelu grada ko živi.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (780)

vrbas-miso

Vojvodjanski klub

April 2016, u Novom Sadu

Uprkos činjenici da je nepisano balkansko pravilo da sve organizacije i stranke ili slave, ili ćute, kada njihov državljanin u Hagu bude oslobođen, Vojvođanski klub protestuje zbog oslobađajuće presude Haškog tribunala Vojislavu Šešelju.

Kao ljudi koji su se devedesetih, uz velike lične žrtve i stradanja, suprotstavljali Šešelju i njegovim pristalicama, u nastojanju da zaštitimo Vojvođane ne-srpskih nacionalnosti od progona, mi imamo obavezu da danas ponovo progovorimo o Hrtkovcima, Kukujevcima, Šidu, Moroviću, Rumi… i drugim vojvođanskim mestima, iz kojih su ljudi proterivani bombama, ubistvima, pretnjama, ucenama i javnim pozivima na linč.

Vojislav Šešelj je čovek za koga, kao svedoci tog vremena, odgovorno tvrdimo da je bio glavni organizator, podstrekač i osoba koja je direktno pozivala na progon ne-Srba iz Vojvodine!

Na mitingu Srpske radikalne stranke u Hrtkovcima, održanom 6. maja 1992. godine, Šešelj je pročitao imena porodica „za koje nema mesta u Hrtkovcima“, jer su Hrvati. Nakon toga, Hrtkovci postaju „Srbislavci“, kreću pretnje, ucene, bombe, a na kraju i ubistvo, tako da su se Hrvati morali iseliti. Ti ljudi, koji su se iselili u strahu za sopstvene živote, su bili građani ove zemlje! Kao i ona deca za koju je Šešelj tvrdio da ne smeju ići u „naša“ obdaništa, jer su Hrvati. Kao i oni Vojvođani kojima su najbliži Šešeljevi saradnici, citirajući svoga „vojvodu“, poručivali da će iz humanitarnih razloga dobiti po sendvič i biti spakovani u autobuse na „put u jednom pravcu“ (istini za volju, onima koji „putuju dalje“ nuđena su dva sendviča). Šta je to značilo za multinacionalnu Vojodinu i da li je to bio razlog za iseljavanje 30.000 ljudi iz Vojvodine, mi u Vojvodini znamo, ali danas izgleda da su to mnogi zaboravili, jer ćute o oslobađajućoj presudi za Vojislava Šešelja, najverovatnije u želji da ne „uznemiravaju birače pred izbore“.

Za Šešeljev govor u Hrtkovcima, kao i za sve ostale, pa i onaj u noći između  12. i 13. novembra u Vukovaru, kada je rekao da “nijedan ustaša ne sme živ izaći iz Vukovara”( posle toga se desila Ovčara) i  govor u kome je marta 1992. u Malom Zvorniku  pozvao “četnike da se osvete balijama”, Haški tribunal je presudio  da su “služili za podizanje morala vojnicima na terenu”.

Ovom presudom Haški tribunal je lupio šamar multinacionalnoj Vojvodini i svima koji su se za nju borili tokom devedesetih, jer je poslao poruku da su nacionalni progoni legitimni ako iza njih stoji ideologija koja to zahteva!

Ma šta Aleksandar Vučić rekao, oslobađajuća presuda Šešelju i te kako ide na ruku i svim bivšim radikalima, posebno najbližim i najagilnijim Šešeljevim saradnicima. U kontekstu ove presude i Vučićeva izjava “ubićemo 100 Muslimana za jednog Srbina” postaje ne samo legitima, već i legalna.

Mi koji mislimo drugačije, danas se pitamo:

Da li ova presuda znači da Hag unapred odobrava i sve buduće progone koji se mogu desiti, ako sutra ovaj isti, ili neki drugi Šešelj, krene da ih organizuje?

Da li se ovom presudom legalizuju progoni, podstrekavanje na etničko čišćenje, širenje nacionalne netrpeljivosti i nasilje kao metod da se to postigne? Da li to Hag poručuje da je bacanje bombi u dvorišta ljudi druge nacionalnosti novouspostavljena “evropska vrednost” koju treba da poštujemo?

Vojvođanski klub, zbog svega iznetog, protestuje zbog donete oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju i pozivamo i druge da se oglase povodom ove presude.

Nadamo se da će konačna presuda biti ne samo u interesu žrtava, već i u interesu demokratske Srbije, koja ne želi da se zbog delovanja vlasti iz devedesetih posipa pepelom, ali želi da se krivci markiraju i kazne. Da se tadašnji krvavi događali ne bi ponovili.

Za Vojvođanski klub

Dr Branislava Kostić, Predsednica

Kontakt:   063 18 44 006