ZVIZDIĆ

Kliknite na gornji link i otvorit će Vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Stranka postoji,međutim u BiH su od strane grupe koja je bila zadužena da razvali i minimizira rad Stranke urađene neshvatljive stvari koje su danas dio Stranke koji djeluje u BiH otuđile, ukrale, falsifikujući pečat iste, održavanje lažne Skupštine i tako na čelu sa Edimom Fejzićem de facto ukrali SDBIH, mijenjajući predsjednika u Sudu BiH.Mi smo naravno poduzeli sve aktivnosti da se taj dio Stranke vrati osnivačima, nažalost taj proces još traje a SDBIH i dalje djeluje u BiH ali bez dijaspore…..Naravno, Stranka nije prestala sa radom radi krađe podružnice u BiH,ona radi punim kapacitetom, kontaktira sa ljudima u Dijaspori i Domovini, ali na drugačiji način,jer je povjerenje u BiH poprilično narušeno….. Nikada više nećemo u stranku primati uličare. Podružnica stranke u BiH je na Sudu, a djelovanje Edima Fejzica je djelovanje pojednca koji se lažno predstavlja kao predsjednik,jer je lažnim dokumentima ukrao tu funkciju……Dijaspora se ne smije zatvarati u nacionalne torove,ona nije poilitička emigracija iz svoje države porijekla. Dijaspora živi u uređenim državama u kojima su drugi prioriteti osim stalnog kopanja po prošlosti i izazivanja nacionalnih tenzija. Koncept iz tih zemalja u kojima žive mogu prenijeti snažnije na domaće tlo, često i kroz neposredno učešće u društvenom i ekonomskom životu BiH…..

Dakle, poštovani Ervine, evo nas u kratkom vremenskom intervalu pri drugom razgovoru za javnost, ovoga puta na političke teme. Postoji li trenutno Stranka Dijaspore i Domovine BiH, de iure i de facto?

BUKIĆ: Trenutni moj položaj u SDBIH je mjesto zamjenika predsjednika stranke,na Kongresu stranke izabran u Banjaluci 2015. godine. Kongres je bio legalan i legitiman. Stranka postoji,međutim u BiH su od strane grupe koja je bila zadužena da razvali i minimizira rad Stranke urađene neshvatljive stvari koje su danas dio Stranke koji djeluje u BiH otuđile, ukrale, falsifikujući pečat iste, održavanje lažne Skupštine i tako na čelu sa Edimom Fejzićem de facto ukrali SDBIH, mijenjajući predsjednika u Sudu BiH.Mi smo naravno poduzeli sve aktivnosti da se taj dio Stranke vrati osnivačima, nažalost taj proces još traje a SDBIH i dalje djeluje u BiH ali bez dijaspore. Postala je stranka jednog kriminalca (jednog lica). Ostali koji su učestvovali u toj krađi su nagrađeni od svojih šefova iz velikih stranaka za svoja zlodjela. De iure,  Sud, de facto Edim Fejzić (falsifikator). Treba pogledati emisiju FTV o krađi Stranke u BiH i bit će Vam jasno da SDBIH djeluje, ali bez Dijaspore. Ima ona: “Od kad teče rijeka, nijedna sila nije do vijeka….”Ponašanje koalicije Domovina nije prvi put obilježeno lažima i prevarama, želja za vlašću, podanički odnos i lični interesi su rezultat ponašanja koalicije Domovina. Ne bave se životnim pitanjima, pravima onih koji žive u RS i povratnika u RS…..

 

Ko je, po Tvom mišljenju i mišljenju legalnog i legitimnog Predsjedništva Stranke, osim uzurpatora iznutra, još odgovoran za stanje u kojem se Stranka sada nalazi?

BUKIĆ: Kada govorimo o odgovornost za dešavanja u stranci, najveći je krivac naša iskrenost, poštenje i čast kojom smo došli u BiH ponuditi rješenja na bazi struke, znanja,  ne znajući da se kriminalci,plaćenici mogu uvući u Stranku drugim povodima i tako prevariti Dijasporu,učiniti veliku uslugu velikim strankama i tako nas sve napraviti naivcima.

Da li vi iz užeg rukovodstva Stranke redovno međusobno komunicirate na aktuelne bh. političke teme i ako to činite, zašto nema vaših uobičajenih Saopćenja za javnost koje sam lično redovno dobijao radi objavljivanja?

BUKIĆ:Naravno, Stranka nije prestala sa radom radi krađe podružnice u BiH,ona radi punim kapacitetom, kontaktira sa ljudima u Dijaspori i Domovini, ali na drugačiji način,jer je povjerenje u BiH poprilično narušeno. Što se tiče saopštenja, legitimni predsjednik Edin Osmančević putem društvenih mreža redovno iznosi stavove i mišljenje Dijaspore u odnosu na sva događanja u BiH.

Može li se desiti najcrnji scenarij a to je da se Stranka ugasi?

BUKIĆ: Stranka se ne može ugasiti, sada je i naziv promijenila u SDDBIH, radi i djeluje preko svojih podružnica i ljudi koji su  politički izrasliji, pošteniji i provjereniji. Nikada više nećemo u stranku primati uličare. Podružnica stranke u BiH je na Sudu, a djelovanje Edima Fejzica je djelovanje pojednca koji se lažno predstavlja kao predsjednik,jer je lažnim dokumentima ukrao tu funkciju.

 Do slijedećih izbora nas dijeli nešto više od godinu dana. Jesi li optimist da ćete aktivno sudjelovati na njima? Ako jesi, kada bi mogla otpočeti vaša predizborna kampanja budući da su neke stranke s njom već započele, makar i na indirektan način?

BUKIĆ: Kada se tiče izbora ima još vremena za prestruktuiranje stranke u BiH.Loša politička situacija, duboka ideološka podjeljenost političkih faktora koji danas nešto znače,a godina za čas proleti (to vidim, danas mnogi zaboravljaju i rade krive, katastrofalne poteze koji će doći na naplatu 2018.sa kamatom), jer veliki broj “političara” je ušao u politiku samo da ostvare svoje lične interese.

Mogu li se realno očekivati neke veće promjene na bh. političkoj sceni nakon slijedećih izbora ili će naša domovina do daljnjeg ostati talac nacionalističkih projekata i stranaka čije rezultate vladavine skoro tri decenije itekako znamo?

BUKIĆ: Ovog trenutka ne vjerujem da će doći do značajnijih promjena ili ublažavanja, sem ako međunarodni faktor ne odluči da se aktivnije uključi u rješavanje bh. političke scene.To bi značio kraj nacionalističkih projekata u BiH.

Kako komentiraš poziciju i ponašanje Koalicije “Domovina” u manjem entitetu? Jesu li mogli i morali učiniti više, odnosno jesu li ispunili prethodna predizborna obećanja?

BUKIĆ: Ponašanje koalicije Domovina nije prvi put obilježeno lažima i prevarama, želja za vlašću, podanički odnos i lični interesi su rezultat ponašanja koalicije Domovina. Ne bave se životnim pitanjima, pravima onih koji žive u RS i povratnika u RS.

Ako “Domovina” nije ispunila očekivanja birača, šta bi joj u narednom ciklusu mogla biti eventualno alternativa?
BUKIĆ: Alternativa je Dijaspora, jer najveći broj stanovnika iz RS se nalazi u Dijaspori. Ujedinjavanje svih građana iz Dijaspore, bez obzira na nacionalnu pripadnost, je šansa da se dese korjenite promjene u pravdi i pravu raseljenih, iseljenih i onih koji žive  u RS.
Drastično je opao interes birača izvan BiH za izbore. Neke analize su pokazale da su građani BiH koji žive u tzv. dijaspori do sada glasali u releventnijim procentima, ne bi se iz ciklusa u ciklus na bh. političkoj sceni smjenjivali “kurta” i “murta” ili ne bi dugo jahao samo “kurta”. Kako animirati glasače iz dijaspore?
BUKIĆ: Trenutno Dijaspora nije dovoljno dobro i kvalitetno organizirana,ne razmišljaju dovoljno o intresima države porijekla. Zabavljeni su rješavanjem lične egzistencije u zemljama domaćinima. Dijaspora je takođe podjeljena po nacionalnim šavovima,pa se lako poistovjećuje i stavlja pod okrilje vladajućih nacionalnih stranaka unutar BiH.Samo prevazilaženjem ovakvog stanja, objedinjavanjem cjelokupne dijsapore, ona može postati kohezivni faktor koji bi mogao dovesti do slabljenja nacionalnih strasti i ostvarenja suživota u BiH. Dijaspora se ne smije zatvarati u nacionalne torove,ona nije poilitička emigracija iz svoje države porijekla. Dijaspora živi u uređenim državama u kojima su drugi prioriteti osim stalnog kopanja po prošlosti i izazivanja nacionalnih tenzija. Koncept iz tih zemalja u kojima žive mogu prenijeti snažnije na domaće tlo, često i kroz neposredno učešće u društvenom i ekonomskom životu BiH.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (922)

 


Kao što je javnost već upoznata, do sada smo u svojim saopćenjima kao najodgovornijeg za sramnu prodaju harema hadži Babine džamije na Hisetima Brani Jankoviću, na kojem se trenutno gradi stambeno-poslovni objekat, imenovali muftiju banjalučkog, Osman ef. Kozlića. Ta konstatacija ostaje i dalje, ali u interesu potpunog informiranja javnosti, smatramo potrebnim objaviti imena i prezimena svih članova Izvršnog odbora Medžlisa IZ Banja Luka u prethodnom (2010-2014) i tekućem mandatu, budući da Medžlis IZ Banja Luka ima status pravnog lica i bez potpisa predsjednika, nijedna transakcija koja se tiče vakufske imovine se ne može izvršiti, bez obzira ko to od njega traži i u koje svrhe. Dakle, evo spiska članova IO Medžlisa u oba spomenuta saziva:

Sastav Izvršnog odbora Medžlisa IZ Banja Luka, 2010-2014

1.Kasim Mujičić, predsjednik
2.Muharem Tulek
3.Mufid ef. Omerčić
4.Saudin ef. Gulamić
5.Muris ef. Spahić
6.Ahmo Čavka
7.Rahmetli Aida Gunić
8.Kemal Mujičić

Sastav Izvršnog odbora Medžlisa IZ Banja Luka 2014. do danas

1.Almir ef. Hodžić, predsjednik
2.Muhedin ef. Spahić, glavni imam
3.Saudin ef. Gulamić
4.Sanid ef. Terzić
5.Bakir Demirović
6.Muharem Tulek
7.Edin Bekrić, jedno vrijeme predsjednik
8.Šejla Nezirević, rođ. Obradovac
9.Admir Čavka

Možda nedostaje još neko ime u oba saziva, pa molimo za ispriku.

Dakle, ovdje se nameću neka logična pitanja, kao naprimjer:

1. Ko je u ime IO Medžlisa potpisao ugovor, najprije sa firmom Dijane Kobilj, a potom o prodaji zemljišta Brani Jankoviću?

2. Da li su i jedna i druga transakcija bile predmet rasprave i odlučivanja na sjednici (i kojoj?) IO Medžlisa?

3. Ako je to bilo na dnevnom redu IO Medžlisa, ko je glasao “za”, ko “protiv” a ko je eventualno bio “uzdržan”?

4. Ako transakcija između Medžlisa IZ Banja Luka i firme Dijane Kobilj, a potom prodaje Brani Jankoviću, nije bila predmetom rasprave i odlučivanja na nekoj od sjednica IO Medžlisa, da li je ijedan član IO Medžlisa postavio pitanje predsjedniku IO Medžlisa zašto je to urađeno netransparentno, daleko od očiju javnosti i bez saglasnosti većine članova IO Medžlisa?

5. Ako niko od aktuelnih članova IO Medžlisa nije postavio to pitanje kao i pitanje odgovornosti potpisnika (predsjednika) ugovora o ustupanju haremskog zemljišta a potom njegove prodaje Brani Jankoviću, onda je prema svim demokratskim načelima svaki član IO Medžlisa IZ Banja Luka suodgovoran za brutalnu uzurpaciju haremskog zemljišta i gradnju objekta na nekadašnjim počivalištima banjalučkih merhuma.

Dakle, neka niko od članova IO Medžlisa ne ubjeđuje nikoga kako nije znao ili nije imao ništa s tom sramnom prodajom jer i njihovo ćutanje se može tumačiti jedino kao – odobravanje.

Zato, bajni članovi aktuelnog saziva IO Medžlisa, pozivamo vas da istražite ovaj slučaj i tražite odgovornost od onih za koje tvrdite da su i vas izgigrali. Dok to ne učinite, jednako ste odgovorni kao i predsjednik IO Medžlisa i muftija Kozlić.

UZZVIUBL

Mi smo generacija koja je odrastala u ratno doba 90-ih i dobro se sjećamo postratnog razdoblja i povampirenog nacionalizma koji je uslijedio – ne želimo opet prolaziti kroz brojanja krvnih zrnaca, povijesni revizionizam, uništavanje antifašističkog naslijeđa i indoktrinaciju narednih generacija, te zato nastojimo udružiti i povezati sve one kojima je toga dosta i koji će se protiv toga boriti…..Borba između partizana i ustaša je završena 1945. godine partizanskom pobjedom – neki to danas ne mogu prihvatiti i te povijesne frustracije rezultiraju onime čemu danas svjedočimo: ustaškom skandiranju s tribina, govoru mržnje na ulici i u medijima, negiranju antifašističke povijesti itd…..Na kraju krajeva, antifašizam je za mene solidarnost s ”malim” čovjekom i kao takvo ne samo političko, već i duboko ljudsko, humanitarno opredijeljenje….. HDZ se ne odriče ekstremne desnice, a SDP je u potpuno kukavičkoj poziciji – prisjetimo se plinskih boca na Savskoj, gradonačelnika Splita koji šalje cvijeće na 10. travnja, Bernardića koji Bujancu čestita na svadbi…..Josip Broz Tito nije bio samo predsjednik Jugoslavije, on je simbol antifašističke borbe i pobjede u Drugom svjetskom ratu, simbol razdoblja u kojem smo stajali na vlastitim nogama, između Istoka i Zapada, na čelu Pokreta nesvrstanih. Protjerali su ga oni zbog kojih je Hrvatska danas u vrhu Europe po nezaposlenosti mladih i životnoj dobi do koje mladi ostaju pod roditeljskim krovom, oni koji moraju žicariti pažnju moćnika preguravanjem u prve redove na susretima državnika i stajanjem pred ogradom Bijele kuće, oni koji izmišljaju novohrvatski jezik da bi nas uvjerili da se ne razumijemo s bratskim narodima….. Kad se prisjetim svog osnovnoškolskog obrazovanja i komentara koje sam čula što od učitelja i profesora, što od djece, ne iznenađuje me ova izrazito konzervativna pozicija velikog dijela mojih vršnjaka. Ratno razdoblje i animozitet koji je tada usađen u ratne generacije, zajedno s današnjom ekonomskom krizom i sveopćim pesimizmom i nesigurnošću, rezultirali su frustracijama koje su otišle svojim smjerom…..Mislim da u Hrvatskoj islamofobija nije još toliko uzela maha djelomično jer islam u Hrvatskoj nije nešto novo ni neobično, pa, da sad malo karikiram, tako i na muslimane još gledamo kroz prizmu naših ”simpatičnih susjeda iz Bosne”…..Ako niste jednako strastveni protivnici nasilja nad ženama kada je počinitelj ”naš čovjek”, onda nemate problem s nasiljem, već imate problem sa strancem….. Time sam u jednom tekstu predstavila inicijativu muslimanki diljem svijeta da kroz reinterpretaciju Kur'ana izbore jednak položaj s muškarcima unutar svoje vjere, tvrdeći kako im je Muhamed dao jednaka prava i kako ih njihova vjera ne čini ništa manje feministkinjama…..

Lidija Čulo je 27-godišnja sociologinja i članica Mreže antifašistkinja Zagreba, a u svom aktivističkom angažmanu najviše se bavi pitanjima islamofobije i feminizma.  

Kada je osnovana Udruga Mladih antifašista, odnosno antifašistkinja Zagreba i s kojim ciljem? Da li je bilo neposrednih povoda za njeno osnivanje?

ČULO: Današnja Mreža antifašistkinja Zagreba osnovana je prije točno 10 godina, 2007., pod nazivom Udruga mladih antifašista grada Zagreba. Cilj nam je bio okupiti oko ideje antifašizma prvenstveno mlade ljude i naglasiti kontinuitet i suvremenost antifašističke borbe koja se ovdje često smatra reliktom iz razdoblja NOB-a, te samim time često prevladava stav da potrebe za antifašizmom više nema. Mi smo generacija koja je odrastala u ratno doba 90-ih i dobro se sjećamo postratnog razdoblja i povampirenog nacionalizma koji je uslijedio – ne želimo opet prolaziti kroz brojanja krvnih zrnaca, povijesni revizionizam, uništavanje antifašističkog naslijeđa i indoktrinaciju narednih generacija, te zato nastojimo udružiti i povezati sve one kojima je toga dosta i koji će se protiv toga boriti.

Zanimljivo je, barem na prvi pogled, da su se mlade žene prijestolnice Republike Hrvatske udružile po antifašističkoj ideji. Zašto samo žene i zašto mlade?

ČULO: Iako se naša organizacija u početku zvala Udrugom mladih antifašista grada Zagreba, i iako u njoj ima podjednako muških i ženskih članova, odlučili smo ju preimenovati u Mrežu antifašistkinja Zagreba. Iako je ”mladi” relativan pojam, u počecima smo taj pridjev koristili iz praktičnih razloga, kako bismo osuvremenili antifašizam u javnom mnijenju koje ga često poistovjećuje  u najbolju ruku s aktivnostima Saveza antifašističkih boraca. ”Mrežu” jer smo htjeli naglasiti njen nehijerarhijski ustroj i princip direktne demokracije na kojoj počiva naše djelovanje, a ”antifašistkinja” jer smo htjeli iz povijesne perspektive na neki način odati počast i solidarizirati sa ženama koje su dale svoj obol u borbi iako ih je službena historiografija često zaobilazila, te iz današnje perspektive staviti naglasak na žene koje su unatoč svemu i dalje ”onaj drugi” u društvu, čija se nekad davno izborena prava sada ponovno dovode u pitanje.

Šta je za Vas, zapravo, antifašizam? Je li to ona priča, sada  s eventualnim nastavkom, o borbi između partizana i ustaša, odnosno neke ljevice i ultradesnice ili…?

ČULO: Borba između partizana i ustaša je završena 1945. godine partizanskom pobjedom – neki to danas ne mogu prihvatiti i te povijesne frustracije rezultiraju onime čemu danas svjedočimo: ustaškom skandiranju s tribina, govoru mržnje na ulici i u medijima, negiranju antifašističke povijesti itd. Za mene je antifašizam uvjerenje da su svi ljudi ravnopravni i da različitosti čine bogatstvo svijeta, a ne prepreku zajedničkom suživotu. Naravno da to ovdje u našem kontekstu zvuči kao potpuna utopija i SF, no ne zaboravimo da smo mi to na ovim prostorima uistinu živjeli 40 godina, puno prije nego su nam EU i NATO došli s parolama ”ujedinjeni u različitosti” i Danom Europe. Na kraju krajeva, antifašizam je za mene solidarnost s ”malim” čovjekom i kao takvo ne samo političko, već i duboko ljudsko, humanitarno opredijeljenje.

Da li je danas hrvatsko društvo podijeljeno po ideološkoj osnovi i da li aktuelni režim, u liku predsjednika Vlade a posebno predsjednice Države, najblaže rečeno, tolerira neonacističke i neofašističke postupke nekih udruga ili pojedinaca? Zapravo, može li se reći da se Hrvatska odrekla svoga antifašizma?

ČULO: Nažalost, mislim da je hrvatsko društvo preduboko podijeljeno, i da bi bolje bilo reći da vladajuće elite toleriraju antifašizam, a ne fašizam. Antifašizam toleriraju u onolikoj mjeri koliko zahtjeva EU i koliko se to forme radi očekuje od jedne nazovi razvijene europske zemlje. Ta površna civiliziranost manifestira se i u predsjedničinim pozivima na nacionalno jedinstvo nakon što na inauguraciju pozove Bujaneca i Merčepa ili Plenkovićevim ignoriranjem javnog paljenja Novosti u centru Zagreba uz nonšalantno ”to su marginalci” dok istovremeno policija naganja klince s natpisima ”HDZ lopine”. Jasno je tko tu koga mije. HDZ se ne odriče ekstremne desnice, a SDP je u potpuno kukavičkoj poziciji – prisjetimo se plinskih boca na Savskoj, gradonačelnika Splita koji šalje cvijeće na 10. travnja, Bernardića koji Bujancu čestita na svadbi…

I dalje ne vjerujem da taj cirkus političkih elita ima veze s pravim osjećanjima građana Hrvatske koji se nisu odrekli antifašizma, ali ljudi su zasićeni tih priča, prekopavanja kostiju i prošlostoljetnih rasprava, te mislim da je upravo ta atmosfera jedan od glavnih razloga zašto mladi ljudi toliko iseljavaju.

Kako komentirate da je Josip Broz Tito, najprije “protjeran” sa Pantovčaka (dolaskom Kolinde Grabar Kitarović), a potom i sa jednog od najvećih zagrebačkih trgova?

ČULO: Protjerali su ga ljudi koji, kako kaže ona parola, nisu u stanju okrečiti ono što je on izgradio. Josip Broz Tito nije bio samo predsjednik Jugoslavije, on je simbol antifašističke borbe i pobjede u Drugom svjetskom ratu, simbol razdoblja u kojem smo stajali na vlastitim nogama, između Istoka i Zapada, na čelu Pokreta nesvrstanih. Protjerali su ga oni zbog kojih je Hrvatska danas u vrhu Europe po nezaposlenosti mladih i životnoj dobi do koje mladi ostaju pod roditeljskim krovom, oni koji moraju žicariti pažnju moćnika preguravanjem u prve redove na susretima državnika i stajanjem pred ogradom Bijele kuće, oni koji izmišljaju novohrvatski jezik da bi nas uvjerili da se ne razumijemo s bratskim narodima. U jednu ruku mi je i drago da su ga maknuli jer je današnja situacija uvreda za njega, ali smeta mi moraliziranje onih koji tvrde da im smetaju Titova diktatura i ratni zločini, jer – s obzirom na njihove junake, jasno je da njima ne smetaju jednoumlje i zločini, već im smeta antifašizam.

Američki State Department je u svome izvješću za 2016. godinu upozorio Hrvatsku zbog “antisemitizma, za neadekvatno procesuiranje napada na LGBT zajednicu, diskriminaciju po rodu i spolnoj orijentaciji, diskriminaciju prema osobama s invaliditetom, kršenja prava radnika i korupciju”. Komentar?

ČULO: Na stranu lekcije koje SAD drži po svijetu dok im gori u vlastitom dvorištu, no sve navedeno stoji i samo je potvrda onog što sam već spomenula vezano za antifašizam: s jedne strane, liberalna, europska, civilizirana Hrvatska (vječiti kompleks bježanja od Balkana i ”slavstva”), s druge strane u sabirnom logoru Jasenovac ploča s ustaškim pozdravom, nasilnici koji prebiju homoseksualca nasred ulice dobiju kaznu od 300 kuna, radnici po 6 mjeseci rade bez plaće a država donosi lex Agrokor…

Vi ste mlade osobe, nježnijeg spola i organizirano djelujete protiv fašizma u svome gradu, odnosno zemlji. S druge strane, postoji li relevantan broj mladih osoba u Zagrebu, ili skupina, eventualno, koji djeluju sa fašističkih pozicija?

ČULO: Postoje, i s obzirom na vjetar u leđa koji dobivaju, o njima i od njih ćete uvijek imati priliku čuti i čitati, pa im ne bih dodatno radila reklamu. Kad se prisjetim svog osnovnoškolskog obrazovanja i komentara koje sam čula što od učitelja i profesora, što od djece, ne iznenađuje me ova izrazito konzervativna pozicija velikog dijela mojih vršnjaka. Ratno razdoblje i animozitet koji je tada usađen u ratne generacije, zajedno s današnjom ekonomskom krizom i sveopćim pesimizmom i nesigurnošću, rezultirali su frustracijama koje su otišle svojim smjerom. To nas ne treba čuditi, ali zato pokušavamo umjesto konstantne tlapnje i kritike (na što se ljevičarenje svelo) pružiti neku pozitivnu, opipljivu alternativu.

Postoji li u Hrvatskoj islamofobija i kako se ona, eventualno, manifestira?

ČULO: Mislim da u Hrvatskoj islamofobija nije još toliko uzela maha djelomično jer islam u Hrvatskoj nije nešto novo ni neobično, pa, da sad malo karikiram, tako i na muslimane još gledamo kroz prizmu naših ”simpatičnih susjeda iz Bosne”. No, nije nas zaobišao ni globalni val panike uslijed terorističkih napada, vijesti iz Sirije i Iraka, izbjegličkog vala i senzacionalističkih naslova koji su ga popratili (uključujući i one u našim medijima o terorističkim leglima 70 kilometara od hrvatske granice), pa tako ako gledate komentare na društvenim mrežama i portalima, možete vidjeti da većina komentatora ne vidi razliku između bivanja Arapom i bivanja muslimanom, ne vidi razliku između muslimana iz Saudijske Arabije i onoga iz Sirije i sl. A to se onda manifestira u inicijativama za zabranu ulaska izbjeglicama, iskazivanjem nezadovoljstva i straha od širenja islama, terorističkih napada i sl. Naravno, sigurna sam da bi netko islamske vjeroispovijesti mogao puno bolje potvrditi kako izgleda diskriminacija u svakodnevnom životu, ja ovo govorim na temelju onoga što vidim u svojoj okolini.

Pročitao sam jedan Vaš zanimljiv članak – O NAŠIM ŽENAMA. Na temu silovanja žena u tom tekstu  Između ostalog ste potcrtali da u Hrvatskoj  “nedostaje empatije i jednake strasti za slučajeve kada je počinitelj – ”naš čovjek”. Kako objasniti fenomen da su reakcije bile različite kada je silovatelj “naš čovjek”, odnosno “tražitelj azila iz Afganistana”?

ČULO: U tekstu sam govorila o licemjerju javnosti kada je u pitanju silovanje žene od strane ”domaćeg” muškarca i stranca. Iako ja, pogotovo kao ženska osoba, osuđujem bilo kakav oblik nasilja nad ženom od koga god da dolazio, uvijek se u reakcijama nekako provuče komentar koji samo potvrđuje ono o čemu govorim, a to je da smo nažalost spremniji prihvatiti lokalnog nasilnika kao nešto normalno jer to je ipak ”cosa nostra”, ostaje unutar zajednice. Iako je borba za ženska prava dogurala daleko, ipak nekako još prevladava uvjerenje da naš muškarac ima veća prava na našu ženu od stranca, pa tako i lakše nalazimo opravdanja kad njemu poleti ruka. Zbog istog razloga većina žena ni ne prijavljuje svoje nasilnike jer su obeshrabrene mišlju da neće biti shvaćene ozbiljno. S druge strane, kada je nasilnik stranac, javnost se strastveno diže na noge – što i treba, no koji je razlog u pozadini? Ako niste jednako strastveni protivnici nasilja nad ženama kada je počinitelj ”naš čovjek”, onda nemate problem s nasiljem, već imate problem sa strancem.

Postoji li “feminizam inšAllah” i šta je to?

ČULO: Time sam u jednom tekstu predstavila inicijativu muslimanki diljem svijeta da kroz reinterpretaciju Kur'ana izbore jednak položaj s muškarcima unutar svoje vjere, tvrdeći kako im je Muhamed dao jednaka prava i kako ih njihova vjera ne čini ništa manje feministkinjama. To je samo dio jedne velike priče o pravu žene na vjeru, o predrasudama zapadnjačkog feminizma da žena mora birati između marame i vlastitog mozga, o feminizmu kao još jednom alatu neokolonijalizma gdje se žene opet koriste kao političko sredstvo a Zapad ponovno izranja kao spasitelj planete. I to nas ponovno vraća na priču o antifašizmu i solidarnosti, ovaj put kao kritika nama samima čije se nekad dobre namjere manifestiraju u pokroviteljskom i patronizirajućem tonu, kao poziv da se za početak oslobodimo burki u glavama.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

ČULO: Hvala Vama!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (921)

Milan Jovičić: VELIKA SRBIJA

Posted: 23. Septembra 2017. in Intervjui

VELIKASRBIJA

Klikom na gornji link otvorit će vam se cjelovit tekst autora, gospodina Milana Jovičića.

Milan Jovičić: Aluminij u Mostaru

Posted: 22. Septembra 2017. in Intervjui

Aluminij u Mostaru

Kliknite na gornji link da vam se otvori cjelovit autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

DOZVOLA ZA MRAK
 
Tribina o odstrelu medija i medijskih sloboda u Srbiji
Ponedeljak, 25. septembar 2017. godine
 
Mesto: Medija centar Vojvodine (NDNV), Zmaj Jovina 3/I, Novi Sad
 
Početak: 19 časova
 
Učesnici:
Vesna Mališić, novinarka
Teofil Pančić, novinski pisac
Slaviša Lekić, predsednik NUNS-a
Daško Milinović, radijski aktivista
Moderator:
Dinko Gruhonjić, novinar
Gašenje nedeljnika Vranjske, napadi Vulinovog Pokreta socijalista na urednika portala KRIK Stevana Dojčinovića i druge novinare – samo su novi pojavni oblici dugogodišnje operacije ubijanja medijskih sloboda i medijskog pluralizma u Srbiji. Vlast, bahato i neprikriveno, ima nameru da uništi svaki oblik kritičkog mišljenja, i u tu svrhu angažuje celokupnu državnu infrastrukturu. Zloupotrebljavajući institucije, vlast uspostavlja autoritarni i visokokriminalizovani sistem u kojem je svaka alternativa zabranjena i u kojem se ne poštuju zakoni i procedure već isključivo sila i nasilje. Srbija je društvo u kojem ukinut prostor za javnu polemiku, ili je ona u potpunosti obesmišljena, društvo u kojem ne postoji dijalog, već samo i jedino monolog.
Mediji i novinari koji profesionalno obavljaju svoj posao, držeći do toga da je novinarstvo jedan od najznačajnijih kontrolnih mehanizama u društvu, koji je korektiv političkim i društvenim devijacijama – nalaze se pod snažnim, svakovrsnim pritiscima, i uskoro ćemo verovatno biti svedoci gašenja i drugih medija koji nisu deo korumpirane piramide vlasti i moći, a kojih ima veoma malo. Nije isključeno da će opstati samo razni oblici Informera i Pinka, koji će veličati “mudrog vođu” i besomučno napadati njegove domaće i strane “neprijatelje”.
Postoje naznake da će država uskoro krenuti i u tzv. regulaciju interneta, što će značiti i dodatno gušenje medijskih sloboda i slobode izražavanja.
O ovim i o drugim medijskim temama – razgovaraćemo sa našim dragim gostima, u nadi da ćete i vi biti tu i aktivno učestvovati u razgovoru.
Vidimo se!
 
S poštovanjem,
Nezavisno društvo novinara Vojvodine

Bobi Fišer

Posted: 20. Septembra 2017. in Intervjui

BOBIFIŠ

SRETNA NOVA, 1439. HIDŽRETSKA GODINA !

Posted: 20. Septembra 2017. in Intervjui

Svim mojim prijateljima i čitateljima islamske vjeroispovjesti neka je
 
SRETNA NOVA, 1439. HIDŽRETSKA GODINA!
 
Bedrudin GUŠIĆ

 SEBIJAPOL

Posted: 18. Septembra 2017. in Intervjui

Bivši šef Klinike za otropediju i traumatologiju KCUS-a prof. dr. Ismet Gavrankapetanović bio je gost u Centralnom dnevniku sa Senadom Hadžifejzovićem na FACE TV,  gdje je govorio o katastrofalnoj situaciji na KCUS-u. Kazao je kako svi oni koji se odluče da dignu svoj glas protiv stvari koje ne funkcionišu automatski se suoče s problemima s direktoricom KCUS-a Sebijom Izetbegović. On je kazao kako je udar na njega počeo čim je na čelo KCUS-a došla direktorica Izetbegović nakon čega je izbačen iz Naučno-istraživačkog tima. Kazao je i kako u drugim zemljama svijeta žene predsjednika i najviših državnih funkcionera za vrijeme obavljanje mandata svojih muževa ne obavljaju najvažnije funkcije u zemlji, jer to baš ne ide jedno s drugim, već se bave nekim humanitarnim i sličnim radom.Profesor Gavrankapetanović je ispričao kako je otišao i kod člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i upoznao ga s problemima koji vladaju na KCUS-u nakon što ga takav savjet dobio od reisa Huseina ef. Kavazovića.

Nakon sastanka s Izetbegovićem, doktor Gavrankapetanović je, kako je kazao kako mu je on zakazao sastanak s direktoricom Izetbegović na kojem joj je kazao da nije uredu da se ljudi zastrašuju.

Otišao sam u Ameriku, a kada sam se vratio doktor Biščević, moj kolega i prijatelj, mi je rekao da je sve spremno da dođe na moje mjesto. On nije pristao na to, time je pokazao koliko je častan i pošten – ispričao je Gavrankapetanović dodavši da je bio cilj “da se on ruši” i da mu se piše krivična prijava.

Slučaj dr Gavrankapetanovića  je zasigurno  jedna u nizu  priča o nepravdi u kojoj su kriminal, mito korupcija i nepotizam postale stilom našeg življenja! Ne poznajem ni jednu zemlju na svijetu u kojoj se građani tako lako odriču svog intelektualnog kapitala svojih akademika, profesora, doktora, naučnika, magistara. Baš takvi ljudi neshvaćeni od društva kojem su dali sve svoje umijeće i znanje na raspolaganje bivali  su nekad objeručke prihvacani od Zagreba i Beograda, a danas od cijelog svijeta. I onda se danas pitamo zašto nasa intelegencija ćuti? Ćuti jer joj se to uvijek osporavalo  u smislu  priznanja za njena  djela  od samog tog naroda iz kojeg potičU!

Slučaj dr Gavrankapetanović je specifičan jer mega-odslikava izuzetno jake rodbinske, kumske i jaranske veze u kompletnom lancu i sistemu odlučivanja jednog društva duboko ranjenog nepotizmom. Istovremeno me prozimaju osjećaji satiričnosti  u kojoj se stanje smijeha smjenjuje sa  osjećajem srama i užasa. Prva dama BiH, gospođa Sebija Izetbegović dobija od svog supruga kao novogodišnji poklon UKCS na upravljanje. Sam izbor Sebije Izetbegović bio je svojevrsni show za javnost jer je ona bila jedina kandidatkinja.  Zapad nam se smije što nemamo hrabrosti ili se pravimo gluhi i slijepi  da kažemo  NE nepotizmu, zloupotrebama položaja i stvaranja centara moći! Pitam se zašto Izetbegovićev vrli prijatelj, turski predsjednik Recep Erdogan, nije posavjetovao svog mlađahnog kolegu ukazavši mu na to da je pretjerao. Pa Erdoganova supruga se bavi ”samo” humanitarnim radom ! Da paradoks bude veći, predsjednik Upravnog odbora KCUSa Jasmin Kapetanović ima lanac privatnih apoteka ”Dina” koje posluju s Kliničkim centrom.  Da je Al Kapone živ sramio bi se svog neuspjeha!

Izbor Sebije Izetbegović na čelo UKCS-a još jednom dokazaju da SDA i njeno rukovodstvo na državu gledaju isključivo kao na privatnu svojinu. Radi  se o nedodirljivoj političkoj eliti koja misli da se nalazi iznad zakona. Zarad privatnih hirova i ispunjavanja želja supruge Izetbegović!

Gospodin Gavrankapetanović je odlučio da ostane i bori se za pravdu! On nije sam jer u Bosni ima divnih  ljudi kojim je obraz još uvijek  važniji od poltronstva i vlastitog džepa!

Takvi ljudi ljube istinu, slobodu i domovinu, istovremeno prezreni i neutrašivi ali  vrijedni naše podrške i poštovanja!

Mr. sci. Edin Osmancević

SESTREMM

Ne, nismo posustali niti, ne daj Bože odustali od svoje pravedne borbe. Smatramo potrebnim ovako započeti predmetno Saopćenje jer smo informirani da se ljudi, pogotovo u Banja Luci, raspituju “da li smo živi”, ili, bolje rečeno, da li je živ naš projekt i odlučnost da se kontinuirano suprostavljamo zlu i zlima, odnosno onima za koje postoje realne sumnje da su počinili kriminalne radnje prilikom prodaje harema Hadži Babine džamije, te da stalno upozoravamo da njihove nakane daljnjih nasrtaja na preostalu vakufsku imovinu u Banja Luci nisu prestale. Naime, da podsjetimo, riječ je o pohlepnim ljudima koji ne znaju stati u svojoj pohlepi i kojima na tom njihovom putu ne znače ništa ni zakonske niti bilo kakve moralne norme. 
 
Na nekima od ovih slika se vide ogromne hrpe zemlje kojima su očigledno namjerno zatrpali nišane na onom dijelu harema gdje su oni egzistirali, tako da je realna pretpostavka da kada budu zaravnavali taj teren, odnoseći suvišnu zemlju, odnijet će i nišane ispod nje.
 
Dakle, pratimo gotovo svakodnevno građevinske radove na lokalitetu Hadži Babinog harema, kojeg se, kao što rekosmo u jednom od prethodnih Saopćenja, ne može vratiti u prvobitno stanje, ali ćemo istrajavati u prikupljanju materijalnih dokaza o počinjenom kriminalu u postupku prodaje harema sadašnjem vlasniku Brani Jankoviću i pravnim putem tražiti sankcioniranje odgovornih. A za duševnu bol počinjenu familijama banjalučkih muslimana te moralnu sramotu učinjenu Islamskoj zajednici u Banja Luci i BiH, nema adekvatne pravne satisfakcije i toga jesmo svjesni. Ali, isto tako smo svjesni da će imena muftije Osman efendije Kozlića, glavnog imama Muhedina ef. Spahića, članova Medžlisa IZ Banja luka koji su neposredno sudjelovali u ovoj prljavoj raboti, kao i onih koji su znali a nisu pokušali spriječiti prodaju harema, te Armina Kobilja, biti upisana najcrnjim slovima u novijoj historiji Banja Luke, posebno bošnjačkog naroda u njoj. 
Zgrada na nekadašnjim počivalištima banjalučkih Bošnjaka raste, ali raste i naša odlučnost da istrajavamo na putu koji vodi do potpune istine o ovom slučaju, pa makar nas (posebno nas koji ne živimo u Banja Luci), neki tamo “dušebrižnici”, “zaštitnici bošnjačkih nacionalnih interesa” i kako se sve predstavljaju, pogrdno nazivali “pljuvačima”. To ne govori o nama, nego o njima, jer to im je i glavni “argument” kada nas sputavaju da javno iznosimo svoje stavove o grubim nasrtajima na vakufsku imovinu u Banja Luci, koja nije ni njihova niti bilo čija ćaćevina, nego su je zavještali naši časni pretci u svrhe koje su sasvim suprotne od ovoga šta oni danas rade.
UZZVIUBL
Evo još nekih slika:
—————————————————————————————————————
—————————————————————————————————————————————

Obmanama javnosti, niste na Božijem putu

Posted: 15. Septembra 2017. in Intervjui

Piše, Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija / Bosanski Srbin /

U ime Boga, Sv. Trojice i svih inih svetaca, grijeh je obmanjivati javnost. Neistinama i lažima se služiti, niste nikako na Božijem putu. Svi su izgledi, prema informativnom fašističkom receptu Gebelsa, da li težite da se vaše laži  vremenom  transformišu u istinite tvrdnje, što je dio  licemjerne i demagoške  ideologije i mitologije, tradicionalne vanzemaljske i nebeske naravi, naših crkvenih vjerodostojnika.

Upravo, ovih dana, na pojedinim portalima čitam i slijedeće;

„ Paroh Krulj na čelu mostarske Prosvjete „

Kako dalje piše,na izbornoj skupštini Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ Gradski odbor Mostar za novog predsjednika izabrao je mostarskog  paroha  Radivoja  Krulja, a  novinarku,  Sanju Bjelicu Šagovnović., za podpredsjednicu. Nadalje, redovna izborna skupština održana je u Vladičanskom dvoru u Mostaru.

Paroh Krulj na čelu mostarske Prosvjete

Sl.članovi Prosvjete u Vladičanskom dvoru u Mostaru .   Sl. Mentori, Dodik, Čović i Vladika Grigorije ?

U Nadzorni odbor izabrani su Milena Komlen, Šemsudin Zlatko Serdarević i Goran Sudar.

Svakako, pozitivna okolnost je, da se u ovom  zloćudnom vaktu, u ovu virtuelnu fantazijsku cirkusijadu, uključio i svojim djelovanjem na planu, licemjerno- demagoške novo komponovane  rašomonijade na temu bratstva i jedinstva, kao član Nadzornog odbora i Šemsudin Zlatko Serdarević.

Sl. Univerzalni borac za „ bratstvo i jedinstvo „ Šemsudin Zlatko Serdarević ?

Kao veliki Srbin, veći i od Vladike Grigorija, kao veliki Hrvat veći i od biskupa Ratka Perića i kao veliki Bošnjak, veći i od reisa Kavazovića, bar tako nastupa i deklariše se u svim svojim aktivnostima, dobro im je došao i poželimo im zajednički  propagandni uspjeh.

Na skupštini, paroh Krulj, kako to prenose prisutni, sa medom i mlijekom preko usana, poručio je prisutnima;

„ Da su mostarski Srbi i osnivači „Prosvjete“,  zlatnim slovima pisali istoriju i kulturu tog grada.. Trudićemo se da budemo dostojni nasljednici i da vratimo duh srpske kulture u grad na Neretvi“/ završen citat /.

Ništa neobično, vozovi bi i dalje mirno prolazili, kada bi u svemu ovome događaju i ležala prava istina.

Međutim, javnost treba da zna, gdje je prava istina. Kako kaže latinska „ Veritas amare est „/ Istina je bolna /, ali se mora saznati, a kako veli filozof Platon;

„ Niko nije toliko mrzak ljudima, kao onaj koji govori istinu „

Prije svega,apsolutna je laž i neistina, da je ovdje riječ o mostarskoj „ Prosvjeti „, kako se u medijima piše i govori. Dakle, riječ je o crkvenoj „ Prosvjeti „, pod plaštom Crkve i njihovih vjerodostojnika. Riječ je o recidivima nacionalističke velikosrpske ideologije, od Paljanskog psihijatra, sadašnjeg stanovnika iz Haga, Radovana Karadžića, inače laureata ove iste „ Prosvjete „ sa Pala.

U kontinuitetu, nastavlja se  primjena  iste ove ideologije, sada u duhu Dodika i njegove „ dodikovštine „ u saradnji sa Crkvom, bolje reći Vladikom Grigorijem i njegovih saradnika. Naime, njihovim povratkom u grad Mostar, u postdejtonskom periodu, isti je sve nas Srbe u gradu, kao i u Federaciji, u duhu stavova i njihovog mentora, guslara iz Laktaša, zvaničko svrstao u red tzv „ rezervnih „ Srba. Svi Srbi i srpsko, što je i bilo u gradu i aktivno djelovalo u cijelini društvenog života, apsolutno je ignorisano, što znači da se njihovim povratkom i sve ponovo rađa i nastaje, u ovome gradu. Tako oni i formiraju, svoju crkvenu „ Prosvjetu „, pored već postojeće SPKD „ Prosvjeta „.

Iskonsko, istinito i pravo postojanje SPKD „Prosvjeta „datira od njenog formiranja 1902 godine, sa sjedištem u Ćorovića kući u Mostaru. Njeno djelovanje je posvećeno očuvanju svih vrijednosti srpske kulture, prosvjetne djelatnosti, ekonomskog statusa srpskog stanovništva, socijalnom politikom, svih oblika naučno istraživačkog rada i istorijskih činjenica, ne samo grada Mostara već i cijele Hercegovine.

Prosvjeta-logo

http://www.turizam.mostar.ba/images/stories/kultura/corovic.jpg

Sl. Logo „ SPKD Prosvjeta i Čorovića kuća u Mostaru ?

Tokom svog postojanja, ”Prosvjeta” je, čak četiri puta, privremeno prestajala sa radom: za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, 1948. i 1992. godine na današnjem prostoru FBiH. U toku agresije na naš grad, sa istoka i zapada, godine 1994, dakle u jeku rata, ova SPKD „ Prosvjeta” ponovo oživljava, upravo zahvaljujući djelovanju naših „ rezervnih „ Srba, na čelu sa pok. Ratkom Pejanovićem i saradnicima.

U toku jednostoljetnog trajanja, od one početne i daleke 1902. godine, kroz tri rata, u vremenima vunenog mira i u tragičnim časovima, društvo SPKD ”Prosvjeta” bilo je uvijek na sudbinskoj liniji svoga naroda. Vrata ovoga društva uvijek su bila otvorena i za pripadnike ostalih nacionalnih zajednica u BiH, što je ”Prosvjetu” činilo još jačom, sadržajnijom i funkcionalnijom.

http://www.turizam.mostar.ba/images/stories/kultura/aleksa.jpg

Sl. Spomenik, pjesnika Alekse Šantića

U ovoj kući Ćorovića, poznati mostarski pjesnik Aleksa Šantić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika, proveo je posljednje godina svoga života. Tu se nalazi  i Šantićeva memorijalna soba sa bibliotekom koja čuva njegove vrijedne rukopise. Mostar se sjeća svoga pjesnika i kroz organizaciju “Šantićevih večeri poezije”, događaja kojem stanovništvo posvećuje posebnu pažnju i koje se organizara već dvadeset tri godine u kontinuitetu, u organizaciji , upravo ove SPKD „ Prosvjeta „, koja je jedina nasljednik i tradicionalni čuvar tekovina ove institucije, od njenog osnivanja , do današnjih dana.

Dakle, dok su ovi isti „ dodikovci „ i njihovi sunarodnjaci, odlepršali negdje na istok ili su se neki od njih nalazili i po okolnim brdima Podveležja ili Čobanovog polja, sa lansiranjem obilja granata na ovaj naš grad i njegovo stanovništvo, dotle su se  tzv „ rezervni „ Srbi u gradu, zajedno sa pok. Ratkom Pejanovićem, Obrenom Lozom, Milanom Jovičićem,pok. Radmilom Bracom Andrićem,  pok Ristom Pudarom, Fraderikom Vasićem i inim drugim Srbima, istinski i intezivno uključili u sve društvene aktivnosti, na spašavanju, što se dalo spasiti., Brinuli smo se i o SPKD „Prosvjeta“, o pravoslavnom grobljuu Bjelušinama i njegovom uređenju, o izvršenju mnogih nužnih obreda za naše sunarodnjake, a posebno na aktivnostima povratka u grad naših sunarodnjaka.

Od Dejtona i prvim gradskim izborima za Gradsko vijeće grada Mostara, na zajedničkoj građanskoj listi,za jedinstveni Mostar, sa našim gradonačelnikom Safetom Oručevićem, dali smo i neposredni cjeloviti doprinos sa šestoricom naših viječnika, kao i izborom pok. Ratka, kao i Milana, za pozicije Predsjednika/ podpredsjednika Gradskog vijeća grada Mostara.

Uspjeli smo, zajednički sa našim gradonačelnikom Hamdijom Jahićem, neposredno da učestvujemo u izradi i povratku u Mostar uništenog spomenika, skulpture, našeg Alekse Šantića. Lično smo i neposredno odlazili u posjetu ateljeju umjetnika kipara u Beogradu, koji je radio skulpturu, našeg Alekse.

Odlazili smo, neposredne u Nevesinje, Gacko, Bileće i Trebinje, na susrete i razgovore sa našim izbjeglim sugrađanima, u cilju njihove pripreme za povratak u svoj i naš grad Mostar, svakako u zajednici sa međunarodnim faktorima i domaćom upravom.

Svakako su brojne bile i mnoge druge aktivnosti, nas, malobrojnih Srba, koji smo ostali u svome gradu, sa komšijama i susjedima, bili izloženi i mnogim nedaćama, jer u tim vremenima i nije lako bilo normalnim građanima, posebno pravoslavcem, u ovome gradu.

Međutim, već zakašnjelim povratkom Vladike u grad i njegovih saradnika, koji su se trebali i ranije vratiti i stati na čelo svoje prognaničke populacije, ali su odmah našli za shodno da ignorišu i anatemišu sve nas, svoje sunarodnjake, kao neke „ rezervne „ Srbe i sve pozitivno što smo činili i radili u vrijeme agresije, za potrebe i dobro naših sunarodnjaka, što je bio jasan dokaz, da su u izbjeglištvu bili nadojeni ideologijom svojih mentora, do Dodika i „ dodikovaca „.Nisu izmjenili i prilagodili svoje memorijske čipove i saznali realnu percepciju svih prethodnih događanja, u ovome njihovom gradu i širim prostorima, kako bi se i normalno prilagodili našim realnim prilikama , novog zajedničkog suživota.

Sada se i kite tuđim cvijećem, svojataju i mostarsku „ Prosvjetu“  i Alkesu Šantića i njegove susrete i večeri, osvojili bi i još neosvojenu tvrđavu, sjedište iskonske i jedne i jedine, SPKD „ Prosvjete“ u Ćorovića kući. Eleminisali bi i postojeće, veoma agilno rukovodstvo spkd „Prosvjete“, sa Goranom Kosanićem i saradnicima, kako bi se  domogli i ove posljednje vrijednosti, našeg vjekovnog dobra i sadržaja.

Do tada, neka se drže Vladičinog dvora, koji pod svoje svodove drži i „ dodikovce „ i njihovu kancelariju, kao konzulat Republike Srbije, kako bi što uspješnije djelovali u cilju realizacije, nakana sospstvenog velikosrpstva u gradu Mostaru.

Totalno su razgolitili i svoje namjere i svoju politiku, kao recidive ne završenog scenarija iz ideologije svoga psihijatra, te njegovog nasljednika i guslara iz Lkataša.

Upravo, kako to i reče, neki njihov  samoproglašeni koordinator, zvani Golo, u emisiji „ Ludovanje, kod jezikoslovcai glasno govornika, njihovog Veselina Gatala i tvorca „ gatalice „, reče lude konstatacije i suludo se povrati u Mostar; „ U Mostaru se brani Republika Srpska, te da je Mostar dao nekih 230 poginulih boraca, jasno Srba, za Republiku Srpsku“/ završen citat /.

Pri tome je zaboravio, taj isti Golo, da istakne i njihovo djelovanje, ne na Srebrenici i inim jamama, već neposredno na našem mostarskom Uborku, gdje su mu sunarodnjaci ostavili iza sebe pobijene, preko stotinjak nevinih komšija i susjeda, kojima uvijek i na svakom mjestu treba ukazati  poštovanje i sopstveni sram i kajanje, u ime svoga srpskoga roda.

Zaboravili su oni i na cca 1000 srpskih radnika, kojima su uskraćena i sva ljudska prava u mostarskim firmama, od strane ustaško nacionalističke HDZ stranke,sa ulaznim grafitnim parolama; „Srbima i psima ulaz je zabranjen „, dok njihov mentor i guslar Milorad Dodik, sa svojim pajdašem i jaranom Draganom Čovićem ostvaruje dogovore, o očuvanju sospstvene genocidne tvorevine Republike Srpske i uspostave ponovne, iste takve tvorevine Herceg Bosne.

Fućka li se, fućkaća, pjevaču i guslaru Mići, koji je svojim kriminalnim radnjama obezbijedio svoju vilu na Dedinju i brojne stanove, a pasoš Republike Srbije, mu je pri ruci, zlo netrebalo da na vrijeme klizne u svoju rezervnu domovinu.

Dakle, isti ovi mostarski Srbi, „ dodikovci „ nažalost i nisu svjesni, da sopstvenim umom i razumom, svojim snagama rade na ostvarivanju konstitutivnosti, koja ništa ne znači, ali ravnopravnosti svakako, u ovome gradu, okrenuti su kao pijetao na odžacima naših dimnjaka, ka Banja Luci i njihovim kriminalcima na vlasti.

Ovakvim svojim ponašanjem i stavovima, kao neki predstavnici Srba u gradu Mostaru, po onoj narodnoj ; „ Da Bog da kćeri da te aga uzme, …rekao bih dok te „ dodikovci „ predstavljaju „

 

“Poštovane gospođe, gospodo!
Jutros su na mome poštanskom sandučetu u zgradi u kojoj živim kao povratnik u Mrkonjić-Grad – Varcar Vakuf osvanuli genocidni grafiti i poruke, kao što je NOŽ ŽICA SREBRENICA! (Нож жица Сребреница).
Po vokaciji sam novinar – sada u penziji.
U svom rodnom mjestu provodim nekoliko mjeseci kao povratnik, ostatak u Canadi.
Od završetka rata 1992. (a da ne spominjem prijeratni period) izložen sam svakojakim verbalnim prijetnjama i fizičkim nasrtajima i na moj život i na moju imovinu koja je devastirana i uništena i za vrijeme okupacije u ratu i u dejtonskom miru.
Mnoge nasrtaje i provokacije sam uredno prijavljivao Policijskoj stanici u Mrkonjić-Gradu, ali niti jedna prijava nije urodila plodom, čak ni lanjska kada me je na ulici zbog prigovora za parking na trotoaru izvrijeđao i htio udaviti Goran Marić, čak iako sam imao uredno liječničko uvjerenje o povredi.
Ako predmet po mojoj prijavi MUP-u Mrkonjić-Grad dođe na sud, moj status tužitelja se preinačuje u status okrivljenog, pa sudija Općinskog suda (Safet Šljivo) globi istom globom i mene i onog ko mi je ničim izazvan na javnom mjestu ugrozio život, vrijeđajući me čak i pred sudijom i to na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kod ovdašnje policije i sudstva ne postoji pravo na nužnu samoodbranu koje je potvrđeno i Krivičnim i Zakonom o prekršajima.
I ove godine sam imao problema, ali nisam prijavljivao jer nema svrhe. Možda i ne treba pridavati značaj kukavicama koji pod okriljem noći istresaju vreće svinjskog izmeta na moja kola, koji mi ispiruju gume na autu, koji mi dobacuju na ulici, koji evo ispisuju genocidne poruke. Ipak, dara je prevršila mjeru!
Za Hadžijski Bajram ove godine dobio sam “čestitku” krstom i četiri ocila, a ova današnja je najgora do sada.
I do sada sam, a i ubuduće ću se javno boriti za pravdu da svaki zločinac bude kažnjen, a pogotovo u Mrkonji-Gradu u kojem još niko nije odgovarao ni kao nalogodavac ni izvršilac ratnih genocidnih zločina.
Da to i nije lahko, svjedoče gornji primjeri. Meni je banjalučka SIPA preko inspektora Melisa Fiše poslala canadski Interpol na vrata u Windsoru gdje živim kao izbjeglica da bi me kao novinara ispitivao ko mi je dao izjavu o ubojstvu Josipa Svetinovića Baje u Podbrdu sredinom juna 1992. iako SIPA mora tačno znati ko je ubio građanina Svetinovića, ko stoji iza naredbe o ovom ubojstvu, ko stoji iza naredbe o masovnom hapšenju civila, odvođenja u logor Manjaču, ili na prisilnu radnu obavezu u Dubičku goru. Srpski vojnici i milicionari strijeljali su 28 sugrađana koji su bili na radnoj obavezi 13. septembra 1995. u Oborcima kod Donjeg Vakufa. Ni za taj ratni zločin ni nakon 22 godine nema osumnjičenih, a kamo li kažnjenih.
Čak i mrtav – na tabutu – vratiću se u svoj rodni – danas okupirani i oteti grad.
Obraćao sam se novinskim udrugama, direktno i Borki Rudić, predsjednici Udruženja novinara, ali niko ni mukajet.
Žalim vam svako dobro uz poruku
Smrt fašizmu – Sloboda građanima Republike BiH!
Ibrahim Halilović,
novinar TVSA u penziji”

Prema izvještavanju bosansko-hercegovačkih  medija Koalicija Domovina se  neće priključiti opoziciji u rušenju režima predsjednika SNSD-a Milorada Dodika u manjem BiH entitetu Republika Srpska. Iz Domovine poručuju kako će oni prisustvovati i narednoj sjednici Narodne skupštine RS-a jer su ”plaćeni da učestvuju u njenom radu.”

Zatim je zastupnik  Koalicije Admir Čavka kazao je da je prilikom vijećanja o smjeni glavnog revizora R S-a Duška Šnjegote  svih pet zastupnika Domovine ušlo u malu salu, a da je zastupnik Mihnet Okić poslije izašao.

“Ostao sam ja, Senad Bratić, Nedim Čivić i Ivana Lovrić. 28 narodnih poslanika dovoljno je za kvorum, a u sali je bez nas bilo 52 poslanika. Mi smo narodni poslanici i plaćeni smo da radimo svoj posao, a ne da budemo priklonjeni vlasti ili opoziciji. Kada su u pitanju sve probosanske teme, počevši od pitanja jezika i diskriminacije pa nadalje, ni vlasti, a ni opozicija nikada ih nisu podržali. Tako da nisam vidio nijedan razlog zbog kojeg bi podržali vlast ili opoziciju”, rekao je Čavka. Dodao je da su oni samo radili svoj posao te da je stava kako je to jedino legitimno..

”Politika je kurva ,Ubila je bomba ,Dzaba svi smo isti, Svi smo ista govna ”pjeva u svojoj pjesmi poznata BiH grupa Dubioza kolektiv! Njihova poruka doživjela je svoj delirijum u ponašanju poslanika Koalicije Domovina na prošloj sjednici Skupštine RS-a! Aferim!

Onaj ko malo dublje analizira navedene razloge opravdanja prisustva poslanika Koalicije Domovina vrlo lako može doći do sljedećeg logičkog zaključka: Vještom igrom riječi, prevelikog iskazivanja  patriotizma  i zaštitom nacionalnog interesa sakriven je   glavni razlog protesta opozicije Saveza za promjene i opravdano prisustvo poslanika Koalicije na Skupštini! Izvještaj glavnog revizora Duška Šnjegote u kojem je utvrđeno da je entitetska Vlada uzimala kredite u ime fondova i javnih institucija, bez njihovog znanja, kao i da je stvarni deficit u budžetu Republike Srpske 87,5 miliona eura (175 miliona kovertibilnih maraka), što je za 65 miliona (130 miliona maraka) više od prikazanog izgleda više nije nikome važan.  U stilu ”Revizor je mrtav, živio novi revizor”, pljačka i rasipnistvo se može nastaviti!

Da se razumijemo , ne gajim nikakve simpatije prema Savezu iz jednostavnog razloga što se njihova politika ne razlikuje puno od Dodikove!

Zato poslanici Koalicije Domovina, ukoliko ste zaista željeli da opravdate svoju postojanost i na kraju novac kojim vas narod plaća,  trebali ste tražiti odgovor kako, gdje i kada  je maca pojela ove pare! To niste trebali da radite radi Saveza za promjene, već zbog vašeg morala ako ga uopće i imate! To ste trebali da tražite u ime plate koju primate jer građani imaju pravo da znaju gdje su završile njihove pare!

Narodu je jasno kao dan da vaši šefovi šuruju sa Dodikom  i  kriminalnom mafijom  u RS-u kad god mu treba, davajući mu legitimitet da nastavi pohod ekonomskog uništenja i sunovrata  manjeg BiH entiteta.  Jer dok Dodik kolo igra to mogu i vaši šefovi!

Očigledno je da iza lijepog imena Koalicije Domovina ne stoji ništa drugo što bi opravdalo njeno postojanje jer ste marionete koje igraju onako kako se vaši bossovi dogovore! Ali to je tema za neki drugi put!

Žmireci pred smjenom glavnog revizora postali  ste direktni Dodikovi saučesnici i izgubili kredibilitet onih koji su vas birali! To i vi znate a iz vaših usta pokusavate  servirati nam priču vaših šefova!

Mr. sci. Edin Osmančević


13. septembar 2017. godine

Članovima SAV, prijateljima, javnosti

Savez antifašista Vojvodine sa žaljenjem je primio vest o smrti uglednog hrvatskog publiciste, pisca, istoričara i angažovanog intelektualca Slavka Goldštajna. Zbog tog velikog gubitka za hrvatsko društvo i čitav postjugoslovenski kulturni prostor, upućujemo izraze saučešća njegovoj porodici i svim iskrenim antifašistima u Hrvatskoj. Kroz čitav svoj dugi i plodni životni vek, Goldštajn je bio vertikala i simbol antifašističke tradicije Jugoslavije i Hrvatske. I do poslednjeg dana je ostao hrabar i beskompromisan, upozoravajući, pred najnovijim naletom normalizacije fašizma i relativizacije ustaštva, da je Hrvatska zbog toga kompromitovana u svetskim razmerama.

U svojim knjigama, koje će ostati kao važan potporni stub borbe protiv istorijskog revizionizma i rehabilitacije NDH u borbi za istorijsku istinu, jednako koliko i u svojim javnim istupima i publicističkim angažmanom, Slavko Goldštajn je promovisao časne antifašističke tradicije i bratstvo hrvatskog i srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Strahote ustaškog režima tokom Drugog svetskog rata i ubistvo oca podstakle su ga da kao vrlo mlad pristupi partizanskom pokretu i na delu učestvuje u borbi za slamanje fašizma. To istorijsko iskustvo obeležiće ga za ceo život. Posebno je teško doživeo širenje nacionalizma i povampirenje ustaške ideologije u Hrvatskoj nakon sloma socijalizma, kao i najdirektniju negaciju i odricanje od antifašizma poslednjih godina u Hrvatskoj.

Slavko Goldštajn bio je čovek mira, dijaloga i tolerancije. Ustajao je protiv svih balkanskih nacionalizama i falsifikovanja istorije. Savez antifašista Vojvodine neće zaboraviti njegovo veliko i neizbrisivo delo. Nadamo se da će u vremenu koje je pred nama hrvatsko društvo i tamošnji antifašisti graditi budućnost na ovakvim svetlim primerima kakav je bio Slavko Goldštajn.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

Image result for Vucic danas u Sarajevu

Završena je kontraverzna  posjeta Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, Bosni i Hercegovini, koju su neki pokušali predstaviti historijskom, a iza nje je ostalo samo  gunđanje. Oduševljeno su ga primili Srbi, s podozrenjem Hrvati, sa negodovanjem Bošnjaci i Bosanci. Može on nositi jagnjeće krzno, glumiti nevinašće, pričati bajke i nuditi raj. Za mene, i sve nas koji imamo imalo čorbe u glavi, on je „davno rekao svoje“ i to debelo potkrijepio (ne) djelima.

Bosna i Bošnjaci su uvijek rado primali goste, držali ih kao malo vode na dlanu, častili ih i pružali  im ono najvrednije što su imali, čak i onda kada su im donosili neugodnosti . Koštalo je to do sad, jer su neki od njih sve osionije ulazili u bošnjačke avlije, prelazili kućni prag kao svoj i uživali počasno mjesto za sofrom i na bosanskoj sećiji.

Upravo tako je ovih dana u Sarajevu dočekan predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.  Ruka dobrodošlice pružena mu je na crvenom tepihu i ukazane najviše državničke počasti, iako je političko Sarajevo i svaki sarajlija dobro znao ko je taj čovjek, koliko je zla i pakosti njima učinio, koliko patnji, bola i suza iznudio. Znali su da dočekuju četničkog vojvodu, snajperistu sa sarajevskog Jevrejskog groblja, negatora genocida, srpskog visokog političara koji jedno misli, drugo  govori a treće radi  i istrajno podriva suverenitet i teritorijalni integritet države BiH. Sa jezom i grozotom i nevjericom Bosanci, Bošnjaci i Sarajlije se još uvijek sjećaju Vučićevih prijetnji “da će za jednog Srbina ubiti 100 Bošnjaka“.

Vučiću se nije smjelo dozvoliti da uđe u BiH kao predsjednik Srbije dok Srbija ne prizna agresiju i genocid i ispuni svoje obaveze prema državi i građanima BiH. Dočekan je uz sve počasti i nije se dobro ni ohladio a  sa zavjerenikom Ivanićem požurio  u neprijateljski brlog u Istočnom Sarajevu, da sa neprijateljima jedinstve BiH uskladi nove poteze već poznate strategije.

Ima li razlike između Vučića sa Jevrejskog groblja i Vučića predsjednika Srbije?

Mnogi  Bošnjaci, mnogi Bosanci u BiH, koji prate politička kretanja na Balkanu i trezveno razmišljaju, nakon svega što su doživjeli u toku agresije na BiH, što su doživjeli u postDejtonskom periodu  i što doživljavaju i danas, još uvijek ne vide razliku između mladog Aleksandra Vučića iz devedesetih godina prošlog vijeka i ovog koji se danas tako nadmoćno šeta crvenim Sarajevskom tepihom. Nema razlike između Vučića sa  Jevrejskog groblja i Vučića predsjednika Srbije. Samo je ovaj drugi zreliji, prefriganiji, sračunatiji.  Dok smo zadojeni bratstviom-jedinstvom i multietničkim entuzijazmom 1984. slavodobitno slavili i ispraćali Vučka, nismo bili nimalo svjesni da vuk odrasta u našim njedrima, hrani se našim merhametom i stasa u iskusnog licemjernog političara, koji  danas uspješno podilazi Zapadu a  slijepo služi Istoku, koristeći oporobanu devizu „cilj opravdava sredstvo“.

Možda zbog toga ili iz urođene naivnosti diplomatija države BiH nije kontraverznom gostu rekla ni jednu riječ o onom što mu je trebalo davno reći i stalno ponavljati, već mu kao dragom gostu ukazala sve počasti koje se ukazuju najpoželjnijim.

U kojoj mjeri je upitna konstitutivnost naroda u BiH?

I dok Srbi i Hrvati iz BiH, ili njihova ogromna većina, uporno tvrde i naglašavaju da je Srbija odnosno Hrvatska njihova matična država, Bošnjaci koji čine natpolovično stanovništvo BiH, a uživaju samo trećinu teritorija i participiraju u vlasti jedva jednom trećinom, i dalje žive na marginama, između hrvatskog i srpskog bloka, kao između čekića i naokovanja, nevoljni ili nemoćni da se izbore za svoj status. Zaista je krajnje vrijeme da Bošnjaci zaustave nacionalističku euforiju koju uz pomoć Srbije i Hrvatske šire nacionalisti i separisti. Oni to mogu. Kec iz rukava, u toj neravnopravnoj igri,  mogao bi biti zahtjev da se ukine neustavna odredba o konstitutivnosti naroda, preuzeta iz socijalističkog ustava SFRJ.  

Evropska unija, kojoj i BiH teži,  zasnovana je na principima građanske i liberalne demokratije i ni jedna zemlja EU u svom ustavu nema pravnog pricipa o konstitutivnosti naroda, jer su takvi principi u suprotnosti sa  građanskim društvom. O tome agumentovano govori Prof. Dejan Jović, naglašavajući da je  “konstitutivnost naroda  socijalistička zaostavština“. A gubljenjem stausa konstitutivnog naroda, Hrvati i Srbi bi u BiH postali manjina, što bi i bilo ispravno ako ne žele BiH prihvatiti kao svoju domovinu, već je podređuju Hrvatskoj odnosno Srbiji. Ali velika većina Bošnjaka nikad ne bi izabrala rješenje kojim se drugi narodi dovode u neravnopravan i podređen položaj, i to je do sada pokazano više puta.

Prijateljstvo sa Srbijom

„BiH u Srbiji ima pravog i iskrenog prijatelja”, bile su jedne od prvih riječi Aleksandra Vučića, po dolasku u dvodnevnu posjetu Bosni i Hercegovini. Takav istup ma koliko bio manipulatorski, dobro je prošao u BiH, a imao odjeka u EU. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović bio je zadivljen sa njim, njegovom slatkorječivošću začinjenom šarmom, dočekao ga kao dobrotvora i anđela. A kako i ne bi, kad Predsjednik Predsjedništva BiH, kao zakleti prijatelj BiH, koji ga je u Sarajevu dočekao i bio mu domaćin, državi Bosni i Hercegovini želi ono isto što i Aleksandar Vučić.

Upadljiv je  još jedan biser Vučićeva licermjerja, koji u Evropi  ima još bolju prođu ,  “Ne moramo zaboraviti prošlost- koncentrišimo se na budućnost! “. Iako Vučić nije Srbija, ipak je prvi čovjek Srbije, i ono što on govori i radi, to bi trebala biti Srbija.

Vučić zamazije oči bh političarima i liderima EU, priča priču o saradnji, a na širem političkom i ekonomskom planu aktivnije  nego do sad nastavlja raditi na spajanju Rs sa Srbijom. I put od Beograda  do Sarajeva, sa mostovima na Drini, je u službi tog koncepta.

Ako bi o Vučiću sudili po riječima, trebalo bi ga predložiti za Nobelovu nagradu za mir, ali se i o političarima, pa i Vučiću,  danas ne sudi po riječima već po djelima, a Vučićeva djela su, kada je u pitanju odnos prema BiH, za svaku osudu.

Srbiji i Vučiću je pri ovoj posjeti najvažnije bilo da se ne govori o ratu i ratnom nasljeđu, da se ne spominju agresija, etničko čišćenje i genocid. On žuri u budućnost, ne radi blagostanja koje budućnost nudi, već da on i njegova Srbija izbjegnu odgovornost za ono što su on i njegovi istomišljenici i braća po oružju počinili Bosni i Bošnjacima.

Nije nepoznato u BiH i svijetu da se ni u Srbiji ni u Hrvatskoj za počinjene zločine nad Bošnjacima nimalo ne kaju, već se time ponose. To najuvjerljivije svjedoče medalje, kolajne , priznanja data koljačima i spomenci podignuti počiniocima najtežih zločina i zločina genocida, dok se na drugoj strani bošnjačkim žrtvama onemogućava podizanje spomen obilježja žrtvama genocida na njihovoj zemlji.

Vučić se nije zaustavio u svom antibošnjačkom djelovanju

U svom neprijateljskom djelovanju protiv BiH iz vremena agresije, započetom kao snajperista na Jevrejskom groblju, Vučić se nije zaustavio ni do danas. Nasuprot svom deklarativnom izjašnjavanju, načinio je i čini radnje koje su u suprotnosti od njegovih obećanja.  Neprestano podriva suverenitet BiH, snaži Rs a slabi BiH.  Potstiče atmosferu antibošnjaštva, kako bi se u javnosti učvrstilo uvjerenje  da Srbi ne mogu sa Bošnjacima živjeti, pa treba da se izdvoje i da im to svijet odobri.

Mi u BiH moramo imati u vidu i nikad ne smijemo zaboraviti, da nam se u prijateljstvo kune čovjek koji je četnički vojvoda, čovjek koji je bio aktivan učlesnik agresije na BiH, pucao po Jevrejskom groblju, prijetio odmazdom sa 100 Bošnjačkih glava za jednu srpsku. Taj isti čovjek , sada predsjednik Srbije, nije nikad priznao da je Srbija pomagala agresiju, nije priznao genocid nad Bošnjacima iako je kao takav presuđen od Međunarodnog suda pravde, već je kao premijer Srbije spriječio usvajanje Deklaracije o Srebreničkom genocidu u Savjetu bezbjednosti UN. Taj isti Vučić  konstantno podržava separatističke težnje Dodika u Rs. Plod takve podrške je i Deklaracija o očuvanju identiteta srpskog naroda, spasavanju Srba i spasavanju srpskog jezika i kulture, koja  nije ništa drugo do dopunjeno izdanje Garaševinovog Načertanija i neka vrsta dopune Sporazumu o specijalnim i paralelnim vezama.

BiH političari su bili dužni  prilikom dogovaranja Vučićeve posjete  nametnuti teme iz nesređenog ratnog i poratnog nasljeđa, koje najviše smetaju obnovi odnosa sa Srbijom, ali su i ovaj put nasjeli strategiji Srbije, koju prije svega interesuju neke ključne granične tačke i premoštenje Drine, radi čvršćih veza sa Rs.

Udruženi poduhvat Srbije  Hrvatske

A govoriti o atakovanju iz Srbije na BiH, a ne pomenuti sistematsku kampanju i pritisak iz Hrvatske, koji se uspješno nastavlja preko Plenkovića i Kitarovičke, koji nam imputiraju islamski terorizam i bh predstavljaju Evropi i svijetu kao bazu islamskog terora, bilo bi jednostrano, naivno i nepotpuno. I jedni i drugi nastoje Bošnjake predstaviti kao terorističku opasnost i u svijetu potstaći atmosferu antibošnjaštva, kako bi dobili osnov i opravdanje za secesiju i izdvajanje.

Svih zadnjih pet šest godina, od zadnje posjete Borisa Tadića BiH, iz Srbije se vrši sistematski pritisak i preko Rs provodi kampanja  kojom se na međunarodnom planu nastoji kompromitovati država BiH a oživotvoriti državotvorna funkcija Rs.

A koliko se bahato ponašaju hrvatski i srpski političari prema BiH i bošnjačkim predstavnicima, pokazuje i najnovija posjeta Andreja Plenkovkića, u kojoj je državne vlasti podredio i bh političare ponizio, nadređujući im Čovića. Ali od naših političara ni na to nema primjedbi niti adekvatnog odgovora.

Posjet Aleksandra Vučića BiH, ma koliko vješto maskiram slatkorječivim porukama o prijateljstvu,  nije ništa drugo do nastavak agresije, sa ciljem da se u miru ostvare neostvareni ratni ciljevi, koji u konačnici treba da rezultiraju pripajanjem okupiranog teritorija BiH Srbiji, kada se, kako to neki analitičari predviđaju, na međunarodnoj sceni “poslože kockice mozaika“.

Na provokacije i izazove Iz Srbije i Hrvatske BiH nema pravog odgovora

Na sve provokacije i izazove, koji dolaze iz susjedstva, BiH nema  pravovremeni niti pravi odgovor. Nema ga, jer svaka glava troglavog Predsjedništva BiH gleda na svoju stranu. Isto se dešava i sa provokacijama, napadima, i udarima na njen suverenitret.

Predugo se šutjelo i šuti na udare, koji paralelno stižu iz Srbije i Hrvatske. U poravilu se ne odgovara na provokacije i izazove ili su odgovori u pravilu mlaki, pomirljivi i zakašnjeli.  Ohrabreni šutnjom neprijatelji idu sve dalje. Državu BiH predstavljaju neodrživom, imputiraju nam islamski terorizam i pokušavaju BiH predstaviti kao bazu terorizma, a to u dobroj mjeri i uspjevaju.

Ni Vučiću nije dat odgovor, koji mu je trebalo dati. Umjesto otvorenih zahtjeva i  ukora Vućić i njegova Srbija  ohrabreni su da bez imalo rizika mogu  nastaviti rovariti i kopati po Bosni i Hercegovini kao po svojoj babovini.

I pored toga, BiH u daljem razvojnom putu  ostaje i istrajava  na svom poznatom kursu tolerancije, jer to je pravi odgovor na sve, mada i granice  tolerancije imaju svoju granicu.

Naravno, Bosna i Hercegovina želi dobre prijateljske odnose, aktivnu privrednu i svaku drugu saradnju sa svojim susjedima, ali samo na ravnopravnoj osnovi i sa iskrenim prijateljima. BiH nikad nije za zavišću i pohlepom gledala preko svojih granica, a strpljivo  trpila i danas trpi i podnosi spletke i prijetnje ne samo jednog , već dva Trojanska konja, sa stalnom posadom. I pored svega što joj je činjeno i što joj se čini  iz BiH se nikad nisu svetili za zlo koje im je naneseno, i to se nikada ne smije zaboraviti.

Burlington, 12. Septembra 2017.                                                Zijad Bećirević

Suprotstaviti se modernim verzijama fašizma, jedan je od najbitnijih programskih zadataka našega Saveza…..Savez čine osobe jake individualnosti, dokazane u svojim profesijama, naučni radnici, nastavnici, umetnici, novinari, studenti, radnici, seljaci, penzioneri, nezaposleni, sve socijalne, obrazovne i starosne grupacije. Najstariji članovi su uveliko u devetoj deceniji života, najmlađi tek prešli 18 godinu, zbog zakonskih ograničenja…..Idemo, kao, u Evropsku uniju, kojoj je u temeljima antifašizam, a rehabilitujemo Dražu Mihajlovića i Milana Nedića. Znači, gospodo na vlasti, gospodine Vučiću, ŠTA VI ČINITE protiv revizije istorije? Odonosno, da li vi raspirujete histeriju oko (h)istorije i pov(ij)esti?… Znači, za potomke nemačkih nacista ima mesta u Matici, za potomke vojvođanskih partizana nema! Veoma kulturno, veoma evropejski, sve u skladu sa dvovekovnom tradicijom, i Novim Sadom, budućom evropskom prestonicom kulture!…..Predsednik Vučić želi da sa svim političkim faktorima u društvu prizna neminovnost – nezavisnost Kosova, usput ih vređajući, maltretirajući i ponižavajući ih…..Stvari sa opozicijom stoje! I, slabo se pomeraju! Opozicija u Srbiji je trilična – jedan deo se „uvlači“ Vučiću, kako bi kupio mrvice sa carske trpeze. Drugi se takmiči sa njim u vekovnoj srpskoj disciplini „ko je veći Srbin“, treći se samouništava dokazujući da je Najveći Emancipator u Srba. Takva opozicija je dar bogova za Vučića…..

Prije nešto više od dva mjeseca dana antifašističke organizacije Kikinde, Sremske Mitrovice, Pančeva i Novog Sada osnovale su Savez antifašista Vojvodine. Šta je cilj te organizacije i nosi li datum njenog osnivanja neku simboličnu poruku ili se jednostavno desila koincidencija sa Danom ustanka u Srbiji?

RADOSAVLJEVIĆ: Prvo o datumu osnivanja. Nije slučajno što smo osnovani tog dana, kada je počeo ustanak protiv fašističkog okupatora i domaćih pomagača, to je svesna odluka. Naši preci su se u oružanoj borbi suprotstavili fašizmu, onda kada je bio najjači, mi danas to nastavljamo, kada nije tolika opasnost, ali se aveti mraka i tih vremena ponovo javljaju na javnoj sceni Srbije i Vojvodine. Suprotstaviti se modernim verzijama fašizma, jedan je od najbitnijih programskih zadataka našega Saveza.

Koji profili kadrova čine Savez?

RADOSAVLJEVIĆ:Savez čine osobe jake individualnosti, dokazane u svojim profesijama, naučni radnici, nastavnici, umetnici, novinari, studenti, radnici, seljaci, penzioneri, nezaposleni, sve socijalne, obrazovne i starosne grupacije. Najstariji članovi su uveliko u devetoj deceniji života, najmlađi tek prešli 18 godinu, zbog zakonskih ograničenja. Imamo veliki broj pripadnica pokreta, a do sledeće skupštine imaćemo ih znatno više, posebno u organima pokreta. Sada imamo dve žene u predsedništvu Saveza, od 9 članova. Malo, biće ih više. Antifašistička borba zahteva i borbu za jednakost prilika i mogućnosti, za istinsku ravnopravnost i rodno osetljivo društvo.

Kojim sredstvima ćete se boriti protiv rastuće fašizacije društva u Srbiji i jeste li optimist u pogledu da je koliko-toliko zaustavite, bilo na nivou Države, Pokrajine ili lokalnim nivoima s obzirom da niste politička stranka i ne sudjelujete na izborima?

RADOSAVLJEVIĆ:Isključivo sredstvima koje propisuje pravna država! Znači, tribine, promocije, okrugli stolovi, istupi u medijima, internet, izdavanje publikacija, okupljanje u šire građanske inicijative, npr. Građanski front Srbije, rad na promeni pravne regulative, učešće u građanskim protestima, u demonstracijama, građanska neposlušnost, i još mnogo toga…

A kako zaustaviti proces revidiranja (h)istorije u Srbiji? Ima li još, osim vas, organiziranih antifašista, nekih drugih snaga u društvu koje bi se efikasno mogle suprostaviti toj anahronoj raboti?

RADOSAVLJEVIĆ: To je prevashodno pitanje za nosioce vlasti u Srbiji! Idemo, kao, u Evropsku uniju, kojoj je u temeljima antifašizam, a rehabilitujemo Dražu Mihajlovića i Milana Nedića. Znači, gospodo na vlasti, gospodine Vučiću, ŠTA VI ČINITE protiv revizije istorije? Odonosno, da li vi raspirujete histeriju oko (h)istorije i pov(ij)esti? Na sreću u Srbiji ima više antifašističkih organizacija koje se tome opiru, kao i mnogo drugih organizacija i pojedinaca koji se ne slažu sa ovim trendovima.

Jedan od oblika vašeg djelovanja jesu saopštenja za javnost, koja redovno objavljujem na ovom blogu kada ih dobijem. Jedno u tom nizu je bilo pod naslovom MATICA SRPSKA – PROMOVISANJE NEONACIZMA. Hoćete li i za ovu priliku reći šta vas je motiviralo da izdate to Saopštenje za javnost?

RADOSAVLJEVIĆ:Nateralo nas je saznanje da se u najstarijoj kulturnoj ustanovi u Srba promovišu ideje nemačkog neonacizma! Ništa drugo. Stoga smo odlučili da i mi zatražimo prostor u Matici srpskoj, za promociju antifašističkih stavova. Matica nas je prvo ignorisala, pa smo mi ponovo i uz pomoć medija zatražili isto. Matica nas onda definitivno odbije, tvrdeći da se naš savez “nije dokazao kredibilnošću, objektivnošću i naučnom utemeljnošću u analizi savremenih političkih i ideoloških pojava”. Uz pojašenjenje: “Vi lično i vaša organizacija ste u više navrata demonstrirali zloupotrebu pojmova neonacizam i neofašizam kao sredstva dnevnopolitičkih okršaja. Matica srpska ne može u tome učestvovati. O odlučnom odbacivanju i osudi svih oblika totalitarnih ideologija, pa i neonacizma i neofašizma, Matica srpska dovoljno svedoči svojim dvovekovnim trajanjem”. Znači, za potomke nemačkih nacista ima mesta u Matici, za potomke vojvođanskih partizana nema! Veoma kulturno, veoma evropejski, sve u skladu sa dvovekovnom tradicijom, i Novim Sadom, budućom evropskom prestonicom kulture!

Predsjednik Vučić je pozvao “sve Srbe i druge građane” na unutrašnju debatu o Kosovu. Da li ta podjela sama po sebi znači supremaciju jednih u odnosu na druge, odnosno na podjelu društva prema krvnoj slici i može li se tim putem do EU?

RADOSAVLJEVIĆ:Predsednik Vučić želi da sa svim političkim faktorima u društvu prizna neminovnost – nezavisnost Kosova, usput ih vređajući, maltretirajući i ponižavajući ih. U osnovi, pokušava da napravi perpetum mobile svoje političke vlasti. Nešto kao bespartijski puralizam Mire Marković. Već viđeno. Već potrošeno. Kao i Srbija, uostalom.

Nije li taj poziv malo debelo zadocnio? Šta se debatom zapravo želi postići i dokle eventualni koncenzus koji se njome poluči može dobaciti?

RADOSAVLJEVIĆ:Razgovor o Kosovu je trebao da započne 1913. godine. Čitajte Tucovića, sve će vam se kasti!!!

Vučić ovoga puta poziva na razum, a ne na silu. Ali, po vama iz Saveza, razum je “oskudan srpski resurs”. Zašto?

RADOSAVLJEVIĆ: Zato što nam ne treba!!! Zato što mase treba da slede, a ne pitaju vođu, kao kod Domanovića, da se slažu i aplaudiraju, da veruju u bajke i lepe priče. Da budu potkupljene sitnim tantijemama i prizemnim parolama. Zato što se to ne uklapa u mit o pametnom, mudrom i sveznajućem vođi, koji misli i rada za nas. I po dvadeset sati dnevno! Naravno da ne mislim na Severnu Koreju.

Kako u cijeloj političkoj srbijanskoj priči, posebno kada je rješavanje kosovskog problema u pitanju, stoje stvari sa opozicijom? Jesu li višegodišnja dominacija Vučića i njegove glatke pobjede na izborima rezultat njegovih sposobnosti ili je tome eventualno kumovala i slaba opozicija?

RADOSAVLJEVIĆ:Stvari sa opozicijom stoje! I, slabo se pomeraju! Opozicija u Srbiji je trilična – jedan deo se „uvlači“ Vučiću, kako bi kupio mrvice sa carske trpeze. Drugi se takmiči sa njim u vekovnoj srpskoj disciplini „ko je veći Srbin“, treći se samouništava dokazujući da je Najveći Emancipator u Srba. Takva opozicija je dar bogova za Vučića. Naravno, pojavljuje se malo svetla na kraju tunela – građanski pokreti na nivou lokalnih zajednica, još dovoljno neartikulisani, ali sa ogromnim mobilizatorskim potencijalom. Ako ima nade za Srbiju (i Vojvodinu), oni je predstavljaju.

Hoće li, prije nego siđe sa vlasti, Vučić ostati upamćen kao predsjednik Srbije koji je izrekao “najtežu srpsku reč” – priznanje Kosova?

RADOSAVLJEVIĆ: Vučić sve čini da to kada dođe, a doći će veoma skoro, ne bude ni teško ni skupo, nego onako, kulovski, baš nas briga i za Kosovo, važan je privredni rast, Evropa, razvoj, itd.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (920)

URAGAN IRMA RUŠI SVE PRED SOBOM

Posted: 9. Septembra 2017. in Intervjui

Image result for huracan en florida 2017

Potresi, tsunamiji, poplave, tornada, uragani i druge prirodne katastrofe odnijele su do sada na stotine hiljada života, nanijeli ogromne materijalne štete i trajno promjenili život milionima ljudi. Uragan Irma, koji ovoga jutra treba da udari  na obale američke države Florida, sigurno je jedan od najvećih i najrazornijih.

Uragan Irma prijeti Floridi

Uragan Irma, najači u povijesti Atlantika, već nekoliko dana hara Atlanskim okeanom. Brzina vjetra doseže 295 km/h.  Prate ga i velike količine padavina, što  može izazvati poplave širih razmjera. Oluja je dosegla kategoriju 5 mjerne skale, oslabila na 4 stupanj, a potom ponovno ojačala . Uragan Irma prijeti razaranjem kakvo još nije viđeno. Iz Nacionalnog centra za praćenje uragana upozoravaju da bi Irma sa vjetrom brzine 250 km/h  mogla obale Floride preplaviti  valovima višim od 3 m i da bi sa njom moglo biti pogođeno preko 25 miliona ljudi.

Pored Irme u jačanju su još dva uragana

Više nije pitanje dali će uragan udariti na američku državu Floridu, već kavu će štetu pričiniti i kakve posljedice ostaviti.

Pored Irme u jačanju su još dva uragana skoro iste jačine koji  je prate na maloj udaljenosti, Jose i i Katia. Jose je dosegao jačinu 200m km/h. I dok se Irma preko Bahama pomjera prema Floridi, Jose se kreće prema Leewardovim otocima i otocima koje je već razorila Irma.Prema izvještajima Philipa Klotybacha širina uragana Irma koji se kreće prema Floridi šira je od površine Floride.

Evakuacija obavezna za obalna područja

Obavezna evakuacija određena je za obalna područja Floride. Evakuaciji je podložno oko 5 miliona ljudi, a desetine hiljada se sklonilo u skloništa, koja su otvorena uz obale Floride. Guverner Floride Riosk Scott pozvao je stanovnišvo na evakuaciju.

“Ovo nije oluja uz koju možete sjediti i čekati da prođe. Bez obzira na kojoj ste obali Floride budite spremni na evakuaciju“- upozorio je Scott.  Evakuaciju stanovništva aktivno pomažu Američke vazduhoplovne snage. Za 8 sati večeras predviđeno je zatvaranje nekih aerodroma. Sve škole su zatvorene, a stanovništvo  pozvano da se opskrbi vodom i hranom namjanje za 3 dana. Police sa vodom i hranom u trgovinama su prazne. Na svim cestama koje vode iz Floride su duge kolone vozila sa stanovnicima koji bježe prema unutrašnjosti zemlje,a pomažu im Nacioanlna garda i policija.

Najveći i najsmrtonosniji uragani u prošlosti

U najveće uragane u kojima je stradalo najviše ljudi i pričinjena  najveća šteta smatraju se:  

  • Uragan Bhola, koji je  1970. pogodio Bangladeš i Indiju, poplavio dolinu rijeke Ganges, ubio je 300 do 500.000 ljudi, iako je bio jačine 3 stepena.
  • Uragan Nina u Kini 1975. uništio je Banqiad i uzrokovao velike poplave, u kojima je život izgubilo 100.000 ljudi.
  • Uragan Kenna u Meksiku 2002. pogodio je zapadnu obalu Meksika i sa vjetrom 230 km/h i visokim valovima napravio $100 miliona štete.
  • Paulina, u Meksiku1997.godine , uz obilne kiše prouzrokovala je klizišta u kojima je stralo 250 do 400 osoba, bez krova ostalo 300.000, uz materijalnu štetu $7,5 miljardi.
  • U uraganu Iniki na Havajima 1992. poginulo je 6 osoba, a pričinjena šteta $1,8 miljardi.
  • U Teksasu (SAD) 1900.g. sa vjetrom 220 km/h i višemetarskim valovima porušena je većina zgrada na otoku Galveston, poginulo 6.000 osoba, a pričinjena šteta $500 miliona.
  • Uragan Ike zahvatio je 2008.  SAD, Kubu, Bahame. Poginulo je 195 osoba, a pričinjena šteta $32 milijarde.
  • U strašnoj oluji u Portoriku i Dominikanskoj republici 1780.g. poginulo je 22.000 ljudi.
  • Andrew je 1992. na Bahamima, J. Floridi i u Louisiani načinio $34 miljarde štete i ubio 26 osoba.
  • Katrina je 2005. u SAD poplavila New Orleans. Poginulo je 1.836 osoba, nestalo 705, a pričinjena šteta $80 miljardi.
  • Tornado dug 27 km a širok 2 km pogodio je grad Mur u Oklahomi (SAD). Snaga vjetra bila je 486 km/h. Bio je 600 puta snažniji od atomske bombe bačene na Hirošimu.

2011.g. ostala zapamćena po brojnim prirodnim nedaćama

Po velikom broju prirodnih katastrofa posebno je karakteristična 2011.godina.

  • Već u januaru te godine katastrofalne poplave pogodile su Queensland u Australiji.
  • Zemljotres  jačine 6.3 stupnja Richtera u februaru je pogodio grad Christchurch u Novom Zelandu. Cijeli grad se pomjerio za 1 metar, život izgubila 181 osoba, a 50.000 ljudi ostalo bez krova.  Razoran zemljotres 7.1 Richterove skale pogodio je i Čile.  
  • U martu su dva zemljotresa, prvi 9 a drugi 6.6 stepeni pogodila Japan, a sljedila su ih i dva tsunamija sa valovima visokim 10 m, koji su srušili mnoge gradove, probili zid nuklearke  i prouzrokovali radioaktivnost 4.385 puta veću od dozvoljene. Poginule su 15.842 osobe, povrijeđeno 5.890, 3.485 nestalo, a uništeno 125.000 kuća.
  • U martu je zemljotres jačine 6.8 Richterove skale pogodio Mianmar i uzrokovao poplave, u kojima je stradalo 100 ljudi, a više stotina ozlijeđeno.
  • U aprilu je 6 južnih država SAD pogodilo 137 tornada, u kojima je život izgubilo 340 osoba, a najviše stradala Alabama.
  • U maju 2011. SAD je u samo jednom danu pogodilo 312 tornada, a u liniji 9,6 km širine 800 m je razoreno sve. Stradao je grad Joplin u državi Missouri. Poginule su 162 osobe, a 1.000 ranjeno.
  • U maju je potres jačine 5.9 Richtera pogodio i Tursku. Uništeno je više džamija i drugih objekata, a stradalo 10 osoba. I u Španiji je tokom maja  zemljotresom jačine 5.3 pogođen grad Lorca, u kojem je poginulo 9,ozlijeđeno 120 osoba, a 15.000 ostalo bez krova.
  • U julu 2011. u dva navrata pješčana oluja  jačine 112 km/h je zahvatila grad Phoenix u Arizoni (SAD).
  • U avgustu je uragan Irena, promjera 480 km, poharao  Karibe, Bahame, Istočnu obalu SAD i Kanade. Najviše su stradali New York i Vermont. Milioni ljudi bili su prisiljeni na evakuaciju, a 56 osoba je izgubilo život.
  • U septembru su poplave zahvatile grad Karači i Sind u Pakistanu. Poplavljeno je 1,2 miliona kuća, 1,7 miliona hektara zemlje, a 10 miliona građana iseljeno. U  potresu jačine 6.9 Richtera koji je  pogodio Himalaje- Tibet, Nepal,Butan i  Indiju poginulo je 100 osoba, a 5 miliona je moralo napustiti svoj dom.
  • I u oktobru je potres 7.2 jačine po Hichteru pogodio Tursku. Stradalo je 600, 4.000 ranjeno, a 60.000 ostalo bez krova. Ponovno je u novembru potres jačine 5.7 pogodio grad Van u Turskoj, a poginulo je 40 osoba.
  • U decembru 2011. potres jačine 6.5  je pogodio je Meksiko i stradale 3 osobe, a Filipine je zahvatila  trpska oluja i odnijela 1.400 života. I ovih dana Meksiko je pogodio snažan potres, u kojem je 61 osoba izgubila život.

Irma već uzima danak

Irma je već uzela svoj teški danak živote ljudi. Na Djevičanskim otocima je 4 mrtvih, a još 19 na Karipskim otocima. Prema tvrdnji očevidaca, mali otok Barbuda je devastriran i nema zgrade koja je ostala netaknuta. Velike štete Irma je pričinila u Portoriku,  na Haitiju, Sv. Martinu i Kubi. Na Kubi je 24 mrtvih.

Očekuje se kretanje Irme prema sjeveroistočnoj obali SAD, gdje će zahvatiti Floridu, a potom Džorđiju i Južnu Karolinu. U narednih 24 sata strahuje se od plime koja bi mogla dosegnuti 8 m iznad normale i dovesti do poplava velikih razmjera.

Oglasio se i predsjednik SAD D. Trump i upozorio da bi razornost Irme mogla biti veća od uragana Harvey, koji je nedavno poharao Teksas i odnio 70 života.

U West Palm Bichu policija putem razglasa upozorava stanovništvo na evakuaciju. Na direktnom udaru bi se mogao naći Miami, ali i Tampa, na drugoj obali Floride.

Na Floridi se u subotu uragan već najavljuje čestim prekidima struje i snagom vjetra koji doseže do juga Floride sa jačinom  oko 200 km/h. Većina prodavnica je zatvorena.

Prema posljednjim vjestima uragan Irma mjenja pravac prema zapadnoj obali Floride, što znači da bi ozbiljnije mogli biti ugroženi gradovi  Napulj, Fort Myers i Tampa. Udar se očekuje u subotu ujutro.

Jačina uragana je pala na nivo 3, što dijeluje samo  malo utješnije, ali najveći broj onih koji ostaju u kućama ili skloništima sa velikim strahom očekuju dalje događaje. I dalje postoji mogućnost da  će oluja kretanjem od Kube ponovo ojačati. Pretpostavlja se da će cijelo područje Floride zahvatiti jak vjetar, kiša i poplave. Spasilačke ekipe su spremne i odazivaće se na poziv 911.

Svima nama koji smo u sigurnim zonama ostaje da se molimo za sve one na Floridi i u drugim ugroženim područjima koji ovih dana i sati preživljavaju svoje vjerovatno najteže životne trenutke.  

Ove noći ni mnogi od nas neće mirno spavati, već nestrpljivo, sa strahom i zebnjom, očekivati naredne događaje.

Burlington, 9. Septembra 2017                                     Zijad Bećirević

Preminuo glumac Ljubiša Samardžić

Posted: 8. Septembra 2017. in Intervjui

Slavni glumac Ljubiša Samardžić preminuo je u Beogradu u 81. godini posle teške bolesti.

Poslednji put se pojavio u javnosti 30. marta u Domu omladine na otvaranju 64. Martovskog festivala – beogradskog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma, gde je prikazano njegovo poslednje ostvarenje “Panta rei”.

Rođen je 19. novembra 1936. u Skoplju u porodici rudara da bi kasnije postao istaknuto ime u jugoslovenskoj kinematografiji. Od 1960. do danas ostvario je više od 70 filmskih i televizijskih uloga, a krajem devedesetih počeo je i da režira. Mnogi ga znaju po nadimku Smoki, koji je dobio zbog uloge mladića Smokija u filmu “Peščani grad” 1962. godine.

Dobio je mnogobrojna priznanja: od Zlatnog lava 1967. na Filmskom festivalu u Veneciji za ulogu u filmu “Jutro”, tri puta je osvajao Zlatnu arenu u Puli,kao i Gran pri na Fimskim susretima u Nišu za ulogu u “Vrućem vetru”. Prvi je glumac kome je pripala nagrada AVNOJ-a, dobio je i nagradu Pavle Vuisić za životno delo, a nagrađivan je i kao režiser.

Izvor: RSE (Radio Slobodna Evropa)

Jevreji se naseljavaju u 17. veku a 1693. godine su registrovani prvi Jevreji u podnožju tvrđave Petrovaradina. Doseljavali su se iz susednih severnih i zapadnih pokrajina Austrijskog carstva…..U Novom Sadu neposredno pre početka Drugog svetskog rata je živelo oko 4.500 Jevreja. Bavili su se zanatima, poljoprivredom, bilo je znamenitih lekara, advokata, profesora, apotekara… Imali su školu, kulturni centar, rabinat i predivnu sinagogu. Mogli su slobodno da se kreću i imali su sva građanska prava…..Od 21. do 23. januara 1942. godine, u poznatoj pod imenom Racija u Novom Sadu, je ubijeno 1260 građana Novog Sada, od toga preko 850 Jevreja. Sva tela su bačena u zaleđeni Dunav. Posle toga, aprila 1944. godine Jevreji iz Novog Sada i okoline sakupljeni su u novosadsku sinagogu i deportovani u zloglasne logore Evrope a najviše u Aušvic. Prema arhivskim podacima oko 2000 muškaraca, žena i dece je deportovano u logore. Nažalost, od svih deportovanih Jevreja računa se da se vratilo svega 10 %…..Posle Drugog svetskog rata u Novi Sad se vratilo oko 500 Jevreja….. Danas postoji relativno mala jevrejska opština od oko 600 članova koja je povezana u Savez jevrejskih opština Srbije……U vreme poslednjih ratova na prostoru bivše SFRJ devedesetih godina, Jevreji nisu bili posebno ugroženi, ali su bili u toku bombardovanja koje je trajalo 78 dana gde je Novi Sad među svim srbijanskim gradovima najviše bio bombardovan, Jevrejska opština je organizovala da decu, omladinu, žene i starije odlazak za Mađarsku i Izrael…..Danas svi Jevreji u Srbiji žive ravnopravno sa svim drugim građanima. Imaju sva građanska prava koja omogućuju da svaki Jevrejin u Srbiji može da živi i da radi u normalnim uslovima…..U Vojvodini je pre Drugog svetskog rata bilo 76 sinagoga. Nažalost, danas postoje samo 3. Novosadska sinagoga, pored toga što je jedna od najlepših sinagoga, je iskorišćena i otvorena…..U Vojvodini postoji 7 crkvenih i verskih opština a saradnja između ovih zajednica je i u Gradu Novom Sadu i u Vojvodini, mogu slobodno da kažem, na zavidnom nivou…..Ove godine kao i 12 godina pre toga redovno obeležavamo Evropski dan jevrejske kulture u Novom Sadu. Samo da napomenem da i ostale jevrejske opštine, kao što su beogradska, zrenjaninska, subotička, zemunska…. svi obeležavamo ovaj Dan…..

Od kada datira postojanje Jevreja u Petrovaradinskom Šancu, odnosno Novom Sadu?

LEVI: Jevreji se naseljavaju u 17. veku a 1693. godine su registrovani prvi Jevreji u podnožju tvrđave Petrovaradina. Doseljavali su se iz susednih severnih i zapadnih pokrajina Austrijskog carstva. Petrovaradinski Šanac je bio jedan od gradova koji je prema Jevrejima bio tolerantniji od mnogih drugih većih gradova. U Šancu je 1728. godine živelo 12 jevrejskih porodica sa 27 duša, u 3 vlasničke kuće. Uglavnom su se bavili trgovinom i zanatstvom.

Koliko je Jevreja živjelo u Novom Sadu neposredno prije početka Drugog svjetskog rata a koliko ih je u vremenu 1941-1945 poginulo, ubijeno ili umrlo u nacističkim logorima?

LEVI: U Novom Sadu neposredno pre početka Drugog svetskog rata je živelo oko 4.500 Jevreja. Bavili su se zanatima, poljoprivredom, bilo je znamenitih lekara, advokata, profesora, apotekara… Imali su školu, kulturni centar, rabinat i predivnu sinagogu. Mogli su slobodno da se kreću i imali su sva građanska prava. Početkom II sv. rata Jevreji u Novom Sadu i okolini su svi bili obeleženi i bili su građani drugog reda. Od 21. do 23. januara 1942. godine, u poznatoj pod imenom Racija u Novom Sadu, je ubijeno 1260 građana Novog Sada, od toga preko 850 Jevreja. Sva tela su bačena u zaleđeni Dunav. Posle toga, aprila 1944. godine Jevreji iz Novog Sada i okoline sakupljeni su u novosadsku sinagogu i deportovani u zloglasne logore Evrope a najviše u Aušvic. Prema arhivskim podacima oko 2000 muškaraca, žena i dece je deportovano u logore. Nažalost, od svih deportovanih Jevreja računa se da se vratilo svega 10 %.

Hoćete li navesti neke najbitnije podatke o obnavljanju Jevrejske opštine nakon Drugog svjetskog rata?

LEVI: Posle Drugog svetskog rata u Novi Sad se vratilo oko 500 Jevreja. Svi preživeli Jevreji su se koncentrisali na aktivnosti u Jevrejskoj opštini. Većina se već 1948. godine, nakon stvaranja države Izrael, odseljava u Izrael. Svi oni koji su ostali radili su na obnavljanju i usavršavanju rada u sinagogi i Jevrejskoj opštini. Danas postoji relativno mala jevrejska opština od oko 600 članova koja je povezana u Savez jevrejskih opština Srbije.

Kako su pripadnici vaše zajednice “prošli” u vrijeme posljednjih ratova na prostorima bivše SFRJ?

LEVI:U vreme poslednjih ratova na prostoru bivše SFRJ devedesetih godina, Jevreji nisu bili posebno ugroženi, ali su bili u toku bombardovanja koje je trajalo 78 dana gde je Novi Sad među svim srbijanskim gradovima najviše bio bombardovan, Jevrejska opština je organizovala da decu, omladinu, žene i starije odlazak za Mađarsku i Izrael. Za sve one naše članove Jevrejske opštine koji su ostali u Novom Sadu organizovali smo zbog raznih nestašica u snabdevanju pakete pomoći.

Koliko vas danas živi na području Novog Sada i jeste li koncentrirani samo na gradsko područje ili vaših sunarodnika ima i na rubnim dijelovima glavnog grada Vojvodine?

LEVI: Danas u Novom Sadu i široj okolini grada imamo oko 600 članova u Jevrejskoj opštini. Smatramo da smo mala jevrejska opština koja je dobro organizovana u svojim aktivnim klubovima i sekcijama. Preko ovih klubova i sekcija glavni zadatak je očuvanje i razvoj jevrejskog verskog i nacionalnog identiteta kao i kulturnog i materijalnog nasleđa Jevreja i jevrejske zajednice.

Kako ocjenjujete položaj Jevreja danas, kako u Novom Sadu tako i šire – Vojvodini pa i Srbiji? Ima li pojava antisemitizma, rasizma i ksenofobije?

LEVI: Danas svi Jevreji u Srbiji žive ravnopravno sa svim drugim građanima. Imaju sva građanska prava koja omogućuju da svaki Jevrejin u Srbiji može da živi i da radi u normalnim uslovima. Što se tiče pojave antisemitizma, rasizma i ksenofobije, iako znamo da živimo u mnogonacionalnom Novom Sadu i Vojvodini, pojava ima koje su skoro zanemarljive. Često puta pojave antisemitizma možemo da okarakterišemo kao pojave koje nisu organizovane i koje su samo vezane za pojedince koji baš nisu obavešteni. Mi smo uvek spremni da sve na vreme objavimo i time sprečimo dalje širenje.

Poznata novosadska sinagoga je jedna od četiri sinagoge koje danas postoje u Srbiji. Da li se taj hram danas koristi samo za vjerske obrede ili….?

LEVI:U Vojvodini je pre Drugog svetskog rata bilo 76 sinagoga. Nažalost, danas postoje samo 3. Novosadska sinagoga, pored toga što je jedna od najlepših sinagoga, je iskorišćena i otvorena. Kada to kažem, mislim na to da je pored molitvenog hrama sinagoga i koncertna dvorana i turistička destinacija. Da bi sinagogu održavali (obzirom da je velika i stara) potpisali smo pre 25 godina povoljan ugovor (dogovor) sa Gradom gde smo Gradu ustupili sinagogu za koncerte ozbiljne, crkvene i etno muzike, koji se održavaju skoro svake nedelje u sinagogi. Pored toga Jevrejska opština obeležava sve značajne praznike uglavnom u sinagogi. Ove godine imamo veliki priliv turista iz Izraela koji su redovni posetioci gde turistički vodiči objašnjavaju i prikazuju život Jevreja pre Holokausta i posle.

Vojvodina, pa i njen glavni grad Novi Sad, je poznata po svojoj multietničnosti. Surađujete li sa drugim vjerskim ili etničkim zajednicama u Gradu i šire i u čemu se ogleda, eventualno, ista?

LEVI: Vojvodina je poznata kao multinacionalna sredina. U Vojvodini postoji 7 crkvenih i verskih opština a saradnja između ovih zajednica je i u Gradu Novom Sadu i u Vojvodini, mogu slobodno da kažem, na zavidnom nivou. Često se međusobno pozivamo na sve značajne praznike, kulturne događaje i na drugu saradnju. Poznato je da u Novom Sadu se svake godine održava koncert svih verskih i etničkih zajednica, ranije je to bilo u Sinagogi, a sada se svake godine održava na drugom mestu. Posećenost ovakvih priredbi je izuzetna. Ovo je ujedno znak da iako naiđemo na neki problem da vrlo brzo možemo da sednemo zajednički za sto i da se dogovaramo o svim rešenjima.

Kako ste, u najkraćem, obilježili ovogodišnji Evropski dan jevrejske kulture?

LEVI:Ove godine kao i 12 godina pre toga redovno obeležavamo Evropski dan jevrejske kulture u Novom Sadu. Samo da napomenem da i ostale jevrejske opštine, kao što su beogradska, zrenjaninska, subotička, zemunska…. svi obeležavamo ovaj Dan. Ove godine sa temom Dijaspora imali smo izuzetan koncert gde je učestvovao kao gost tenor Nikola David i hor Jevrejske opštine Novi Sad „Hašira“. Najlepši deo koncerta je bio kada su zajedno pevali hor Hašira i tenor Nikola David. Ujedno, u predvorju sinagoge otvorena je izložba pod nazivom „Evropa i evropska dijaspora“ a izložbu su zajedno uradili sa Nacionalnom bibliotekom Izraela i Jevrejska opština Novi Sad. Inače EDJK obeležava se u 35 zemalja Evrope.

A kako ćete obilježiti predstojeću Roš Hašana, 5778. Novu godinu?

LEVI: Roš Hašana 5778. obeležavamo kao i svake godine službom i tradicionalnim posluženjem u našoj svečanoj sali u Jevrejskoj opštini. Isto tako ćemo da obeležimo i Jom kipur u Sinagogi sa svim našim članovima. Između ostalog podelićemo svima verske kalendare.

Vama i pripadnicima vaše zajednice želim od srca ŠANA TOVA (Sretnu Novu godinu) te hvala Vam velika za ovaj razgovor.

LEVI: Zahvaljujem se što ste se setili Jevreja u Novom Sadu i naše Jevrejske opštine, uz malo izvinjenje da smo bili jako zauzeti i organizovanjem koncerta za EDJK. Srdačni pozdravi.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (919)

MOJ PUT U SREBRENICU

Posted: 7. Septembra 2017. in Intervjui

Bosna se i danas štiti i brani na Drini, u Srebrenici. Posjet Srebrenici za mene je bio zakleta sveta dužnost, mali hadž, jer Srebrenica nije za zaborav, već za posjećivanje, pamćenje, obnovu i stalno pominjanje.

Integritet BiH i  Srebrenice moramo odgovorno braniti u Srebrenici. Ako  Srebrenicu ostavimo samo ovoj generaciji Majki Srebrenice, koja izumire, malobrojnim bošnjačkim povratnicima i sve daljoj bošnjačkoj dijaspori Drinskog područja, budimo sigurni da će rukom srpskog agresora iz Srebrnice biti  dosljedno brisani svi oblici bošnjačke kulutre, a nepregledno polje bijelih nišana u Potočarima počeće zarastati u travu zaborava.

Image result for 22 memorial Srebrenica 2017

Jedanaestog jula ove godine ispunila se moja davna želja da posjetim Srebrenicu, najveće javno stratište Bošnjaka u Evropi, i da se u mnoštvu ožalošćenih poklonim srebreničkim, bratunačkim, zvorničkim, … šehidima i zatražim za njih božiji blagoslov, a za nas i njihove katile opomenu, ukor i oprost. Bio je to za mene u nekom smislu „Mali hadž“.

I danas, kao 20 godina unazad, kao jučer, i kao što će sutra, Srebrenica tuguje, trpi i šuti, traži one kojih nema, čeka pravdu koje nema i prima poglede saosjećanja kojih je sve manje… I ko će i da li će sutra i narednih mjeseci, dana i godina, osim neutješnih ali ponosnih majki Srebrenice, trajno načetih bolom, doći ovdje da se pokloni mrtvima, pomoli se za njih,  prouči fatihu, podijeli i sa sobom ponese neutješnu srebreničku bol?…

A tako nije bilo u Srebrenici, u Potočarima, u moru bijelih nišana nevinih žrtava srebreničkog genocida tog nezaboravnog dana 11. Jula 2017. kada sam kao jedan od 30.000 ožalošćenih hodio krvavom srebreničkom zemljom nemilosrdno prženom vrelim sunčevim zrakama… Avet smrti Srebrenice, ma koliko se trudili da je prikriju i zaustave, hodi i hodiće svijetom, udarati u zidove šutnje svjetskih motropola, u potrazi  za pravdom krčiti put istine i rušiti laži  i obmane…

  1. kolona sjećanja na 8.372 srebreničke žrtve je samo etapa u nepreglednoj koloni smrti koja prolazi kroz sela, gradove i države, noseći sa sobom poruku “da se Srebrenica nikad ne smije zaboraviti i nikad više nikom dogoditi“…

A Srebrenica nije samo Srebrenica, već je Srebrenica i Prijedor, Ključ, Sanski Most, Foča, Zvornik, Višegrad,  ali i Vukovar, Jasenovac, Kragujevac i sva ona mjesta u Bosni i svijetu gdje su počinjeni teški zločini, gdje se dogodio genocid, gdje se danas odaju počasti svim nevinim žrtvama , koje su na sebi ponijele ili danas nose teret rata.

Upravo to nam govori da je došlo vrijeme da u duhu Srebrenice udržimo svoja uvjerenja, misli i snagu kroz nastojanje da ovaj svijet učinimo sigurnijim, mirnijim, pravednijim i boljim za sve nas, za svijet mira, sloge, ljubavi, dobrih htijenja i istinskih uvjerenja.

  1. Memorijal Srebrenice nije samo mimohod u Srebrenici , već  i u susjednim državama nasljednicama Jugoslavije, uključujući i Srbiju i Hrvatsku, koje su bile agresori. To su i ovaj put bili skupovi podrške koji su se pridružili Srebreničkom u brojnim gradovima BiH ( uključujući  Visoko u kojem je tom prigodom otvoren „Trg žrtava genocida u Sreberenici“), gradovima Hrvatske – Rijeci, Zadru, Splitu, Puli, Buzetu…, te kanadskom gradu Hamiltonu, koji je 11. Jula proglasio za “Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici“. Ali skupovi podrške nisu izostali ni u mnogim drugim dijelovima svijeta, naročito onima gdje je bosanska dijaspora prepoznata i brojnija.

Nikad ne treba zaboraviti da je Srebrenica u vrijeme počinjenog genocida bila zaštićena zona UN, koje za ono što se Jula 1995.  dogodilo u Srebrenici zajedno sa holanskim bataljonom snose ne samo su-odgovornost, već punu direktnu ogovornost, mada  je uporno izbjegavaju, poriču i  negiraju. Možda sve dodtle dok svijest ne urazumi savjest.

Upravo zbog toga je od izuzetne važnosti da svake godine svi zajedno obilježavamo tužnu godišnjicu Srebreničkog genocida kao opomenu za ono što se dogodilo i upozorenje svijetu da se ne ponovi.

  1. Srebrenička komemoracija

Komemoracija u Memorijalnom centru Potočari počela je intoniranjem himne BiH i obraćanjem domaćih i stranih predstavnika. Dok je Potočarima vladala grobna tišina, prekidana samo teškim uzdasima i jecajima, glumac Rijad je ganutljivo  recitirao  odlomke romana „Derviš  i smrt“ autora Meše Selimovića. Potom je izveden „Srebrenički inferno” uz muziku Đele Jusića i po tekstu Džemaludina Latića, te položeno cvijeće i odana počast žrtvama genocida. Središnju molitvu za žrtve genocida  učenjem Kur’ana  i klanjanjem podne i ikindija namaza predvodio je reis-ul-ulema Islamske zajednice BiH Husein ef. Kavazović, nakon čega je slijedilo iznošenje tabuta sa posmrtnim ostacima 71 žrtve genocida. Čitanje imena žrtava praćeno je bolnim kricima i jecajima srebreničkih majki, ali i ogromnog broja prisutnih. A među prisutnima je bilo malo onih koji nisu brisali suze sa lica i obraza.

Biviši načelnik Srebrenice i Predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 22. godišnjice genocida g. Ćamil Duraković  u svom pozdravnom govoru je naglasio da je zločin genocida pravno utvrđena činjenica potvrđena presudom Međunarodnog suda, potsjetio na značaj  predstojećih presuda za ratne zločine Karadžiću,Mladiću … i pozvao  Srbe koji znaju gdje su masovne grobnice da to jave institucijama koje ih traže.

Konačan smiraj našla još 71 žrtva Srebreničkog genocida

Nakon klanjanja dženaze – namaza počelo je iznošenje tabuta iz musale Memorijalnog centra. Članovi porodica i preživjeli srebrenčani sa komšijama i prijateljima na rukama su do iskopanih mezara prenijeli zelene tabute sa posmrtnim ostacima svojih najmilijih.

Tužno je bilo, da tužnije ne može biti, bolno da bolnije ne može biti, gledati srebreničke, zvorničke, fočanske .. i druge majke u moru bijelih nišana, između svježih humki  bošnjačkom krvlju natopljene srebreničke zemlje, u kojoj će biti pokopana sva njihova nadanja, strahovanja, zebnje, težnje i čežnje…

Svjetska javnost i međunarodno javno mnijenje i ove godine prisustvovali su još jednoj masovnoj dženazi, sa kojom je našla smiraj još 71 žrtva srebreničkog genocida, među kojima sedmoro djece. Najstarija žrtva bio je Alija Salihović, rođen 1923. godine, a najmlađi Damir Suljić, koji je jedva doživio prvih 5 godina života. A svi oni ukopani su u mezarje Potočara, među ranije ukopanih 6.575 žrtava genocida. Time  je još 71 srebrnička žrtva tek nakon 22 godine našla konačan smiraj,  njihove porodice dobile  malu utjehu za svoju veliku bol, a 11. Jula još jednom  obilježen kao jedna od najcrnjih tačaka zemljine kugle, najveća ljaga MZ i UN. Nepregledno polje bijelih srebreničkih nišana postalo je i ostalo trajna opomena čovječanstvu, opomena do Sudnjeg dana.

Komemoraciji u Srebernici prisustvovalo 30.000 ljudi

Jedanaestog jula godine 2017-te, 22 godine nakon genocida počinjenog u Srebrenici, u prisustvu 30.000 ljudi iz cijelog svijeta klanjanja je dženaza  za 71 ekshumiranu i identifikovanu žrtvu genocida. Time je broj  žrtava  ukopanih u Srebrenici porastao na 6.575, a traga se za još oko 2.000 ubijenih.

Srebreničkoj komemoraciji  prisustvovalo je i blizu 6.000 biciklista, bajkera, maratonaca , kojima se ispred Memorijalnog centra pridružilo i 250 učesnika biciklističkog maratona Bihać – Potočari… i 22 učesnika Bihaćkog super maratona…Učesnici marša su ”Putem smrti“ od Nezluka do Potočara prevalili više od 120 km. Obilježavanju 22. godišnjice su prisustvovali i učesnici VI moto maratona iz Zagreba, koji su na put dug nekoliko stotina km krenuli 9. Jula 2017.g.

Tog dana sa preko dvijestotine autobusa i bezbroj svojih putničkih vozila stigao je u Srebrenicu  ogroman broj bh i stranih građana , od kojih mnogi od njih iz najudaljenijih gradova i država svijeta.  

Komemoraciji u Srebrenici  i ovaj put prisustvovali su predstavnici nevladinih organizacija  “Žene u crnom”, Helsinškog komiteta za ljudska prava,…

Svoj glas podrške žrtvama genocida dali su Predsjednik lige socijalista Vojvodine (LSV) Nenad Čanak i Predsjednik Liberalno-demokratske partije Srbije(LDP) Čedomir Jovanović. Čedomirovu poruku  “Nema tog suda koji svojom presudom o srebreničkom genocidu nad Bošnjacima sa mog naroda  može skinuti teret odgovornosti i obaveze, da se kaže istina“ vrijedi posebno istaknuti.

Tužnom  skupu je porisustvovao i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović,koji je u svom  obraćanju pozvao srpski narod da prihvati istinu o genocidu u Srebrenici i naglasio da “bez istine i pravde nema pomirenja “.

Na značaj komemoracije ukazali su u svom obraćanju Visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini, a prisutni predsjednik Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ( ICTY) je poručio negatorima genocida da “nikad neće uspjeti prikriti razmjere zločina”, i apelirao na žrtve genocida da ne dopuste da ih negatori genocida uvuku u zamku trajne mržnje.

Komemoraciji nije prisustvovao načelnik Srebrenice  M. Grujičić, kojeg su “Majke Srebrenice” zbog negiranja genocida proglasile nepoželjnim.

Glas za Srebrenicu iz bližeg i daljeg okruženja

Ovo je prilika potsjetiti da su o genocidu u Srebrenici  širom svijeta organizovani komemorativni skupovi,  izložbe, okrugli stolovi… Jedan od njih je održan pod pokroviteljstvom gradonačelnika Zagreba Milana Bandića u Novinarskom domu u Zagrebu, sa porukom “da o genocidu u Srebrenici treba pisati i govoriti“. Na ovom skupu je dr.sc. Emir Suljagić promovirao svoju knjigu “Srebrenica MCMXCV“, u kojoj se potsjeća da je Srebrenica ne samo najveći masakr, već potvrđena namjera  agresora  da ubiju sve ijednog bošnjačkog  vojno sposobnog muškarca.

Genocidi na širem području BiH čekaju međunarodno priznanje

Genocid u BiH van Srebrenice  priznat je kroz više presuda Međunarodnog suda. Jedna od njih je presuda Srbinu Nikoli Jorgiću (u slučaju Nikole Jorgića protiv Njemačke) za zločine genocida u Doboju 1992.godine, koju su podržali i sa njom se suglasili i poznati svjetski poznavaoci problematike genocida –  gospoda Eric Weite, Martin Shaw, Adam Jones. Pored presude Jorgiću genocid u BiH potvrđen je u Foči presudom Džajić Novislavu i Zvorniku presudom Maksimu Sokoloviću, te u  Kotor Varoši presudom Đurđu Kušljiću.

Velikom dijelu  svijeta je poznato da je tokom agresije na BiH od 1992 do 1995. nad Bošnjacima širom BiH počinjen genocid. Dogodio se on u Prijedoru, gdje je ubijeno 3.100 nevinih , Ključu, Sanskom Mostu, Foči, Višegradu, Zvorniku, Kotor Varoši… Ako ne u ovom onda sigurno u nekom drugom vremenu to će morati institucije međunarodne pravde priznati i verifikovati.

Sa Zeničanima u Srebrenicu

 

                                   U Srebrenicu sam putovao sa Udruženjem porodica šehida Zenice

Na  zbornom mjestu smo se našli u 4 i 30, a kenuli u 5 i 15. Putovali smo preko Olova…Mjesto u jednom od njihovih autobusa, preko mojih zeničkih rođaka,  obezbjedio sam mnogo vremena ranije.Vođa puta bila je šarmantna duhovita Emira Bašić. Moje mjesto je bilo u autobusu označenom sa br.2 , a moj saputnik Redžić Himzo,  čovjek  šezdeset i kusur godina, po znanimanju armirač, koji je svoje znanje, rad i umijeće ugradio u sve značajnije infrastrukturne objekte u Zenici, ali isto tako širom BiH i bivše Jugoslavije. Dok smo se vozli kroz Zenicu skretao mi je pažnju na kapitalna zdanja i pokazivao mostove i viadukte, koji su postali njegov ponos. Na njima je radio marljivo i samoprijerkorno i za svoj rad dobivao značajna priznanja i nagrade.  

A kako je svijet mali, uvjerio me i jedan zanimljiv slučaj. Na moje veliko iznenađenje na susjednom sjedištu autobusa, dok sam pitao za olovku da napravim važnu putnu zabilješku, prepozano sam svog bliskog zeničkog prijatelja i rođaka – Ahmeta Hamzića, i on mi je na ovom putu bio drag saputnik.

I kad sam ušao u nepregledno polje bijelih nišana, poklonio se i proučio Fatihu u meni se rastakao nemir koji me tako dugo obuzimao  i prerastao u ogorčenje.

Zločin nikad ne smije biti zaboravljen, ali ni biti prepreka ka budućnosti

Ovoj tragičnoj promociji i ove godine prisustvovalo je više od 30.000 osoba iz BiH, susjedstva, iz svih zemalja Evrope i svijeta. Bilo je tu i visokih zvanica, onih poželjnih sućutnika ali i onih nepoželjnih, koji još uvijek svoju zadojenu mržnju nisu mogli ili htjeli oslobodili i zamjeniti saosjećanjem i ljubavlju. I pored tog svi oni su, htjeli to ili ne, u zemljin eter i svemir poslali jedinstvenu poruku, da zločin ne smije nikad biti zaboravljen, ali ni ostati prepreka na putu budućnosti.

Tog pakleno vrućeg dana ponovno sam spoznao ubjedljivu istinu da “Mi ne znamo istinu kazati, kao oni lagati“. Čini mi se, možda radi toga, jer je tu bio i moj glas ponovno  upućen srpskom narodu i Srbiji da prestanu poricati genocid, sagledaju i prihvati istinu, kako bi se čista obraza moglo krenuti putem pomirenja.

Ako za žrtve genocida i majke Srebrenice  nije moguće naći prave riječi utjehe, moguće je riječju i djelom iskazati poštovanje prema žrtvama i njihovim porodicama, ali se srpski agresori ni tome ne priklanjaju.

Učesnicima komemoracije ponuđen  je srebrenički “Cvijet sjećanja“, koji sažima u sebi tugu, sjećanje i neku nikad do kraja ispričanu priču. Cvjet su osmislile i izradile srebreničke majke sa željom da se nikad nikom ne desi ono što se dogodilo u Srebrenici, ali i Prijedoru, Foči i drgim mjestima BiH.

Sveta dužnost svakog Bošnjaka/Bosanca  je posjetiti Srebrenicu

Svi mi znamo, ili većina nas zna, da hadž (posjeta Kabi) predstavlja jednu od pet glavnih islamskih dužnosti, na kojoj je zasnovan islam. Zas nas Bošnjake, za nas Bosance, posjeta Srebrenici bi trebala biti jedna od naših važnih životnih obaveza, u neku ruku “Mali hadž“. Tako sam ja shvatio svoj posjet Srebrenici i dao mu   važnost. Svojim prisustvom u Srebrenici dužni smo braniti i odbraniti svoje neprikosnoveno pravo na djedovinu, na državni teritorij i spriječiti srpske okupatore da pokore, kapituliraju i kapitaliziraju Drinu. Etničkim čišćenjem drinskog područja i stvaranjem  Rs su stvorili preduslove, i sada uz pomoć bošnjačkih poltrona nastoje mostovima preko Drine pripojiti drinsko područje Srbiji i povezati Srbiju sa Rs.

Ono što je srpski agresor tokom agresije uspio postići na Rači i koridoru, u miru se pokušava gradnjom mostova preko Drine… kako bi prodor u dubinu BiH bio što manje primjetan, ali efikasniji i plodonosniji. Nažalost, u svojoj razrokosti to bošnjački političari ili ne vide ili se prave mutavi. Sve dok Srbija ne prizna učešće u agresiji i genocidu i prihvati obavezu plaćanja ratne štete, ni jedan most ne bi smio biti izgrađen na Drini, bez obzira koliko to štetilio ekonomiji dviju zemalja.

Grupnim i pojedinčnim posjetima, učeničkim ekskurzijama i ekskurzijama radnih kolektiva, sindikalnim posjetama i posjetama nevladinih organizacija trebamo braniti i očuvati integritet Srebrenice i drinskih opština sa maticom Bosnom I Hercegovinom. Ispunjavanjem svoje male dužnosti, posjetom Srebrenici i Potočarima, anuliraćemo sve što je srpski okupator u ratnom i poratnom periodu postigao u tom području.

Integritet BiH i  Srebrenice moramo odgovorno braniti u Srebrenici. Ako  Srebrenicu ostavimo samo ovoj generaciji Majki Srebrenice, koja izumire,  malobrojnim bošnjačkim povratnicima i sve daljoj bošnjačkoj dijaspori  Drinskog područja, budimo sigurni da će rukom srpskog agresora iz Srebrnice biti dosljedno brisani svi oblici Bošnjačke kulutre, a nepregledno polje bijelih nišana u Potočarima počeće zarastati u travu zaborava.

BiH bi i mogla preživjeti gubitak Srebrenice i Podrinja, ali ga ne bi preživjeli Bošnjaci.

Burlington, 6.  Septembra 2017.g.

                                                                                                Zijad Bećirević

Majke Srebrenice uputile su pismo hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović povodom njenih izjava o Bosni i Hercegovini. Pismo prenosimo u cijelosti.

Dugo smo razmišljale hoćemo li Vam se obratiti, ali s obzirom da Vi ne posustajete u iznošenju opasnih neistina o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, prinuđene smo na to.

I sami znate da smo Vas nekad smatrale i oslovljavale kraljicom Balkana i u Vama vidjele nadu za neka bolja vremena i odnose na ovim prostorima. Nažalost, grdno smo se prevarile. Vaše izjave o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima koji su najveća žrtva stradanja na ovim prostorima i pokušaj da se od njih naprave teroristi, ekstremisti, i nekakva “islamska prijetnja Evropi” neodoljivo nas podsjećaju na period koji je prethodio agresiji na BiH. Tada su takve izjave dolazile iz Srbije a na kraju je sve okončano genocidom nad Bošnjacima. I sami znate da i danas, dvadeset i dvije godine nakon genocida tražimo kosti naše djece i muževa.

Ne znamo da li ste svjesni koliku štetu pravite Bosni i Hercegovini i njenom evropskom putu Vašim neistinitim izjavama, jer šta će Evropi “zemlja sa potencijalnih deset hiljada terorista?!” Time ste obeshrabrili investicije u ovoj zemlji, tjerate turiste iz BiH, a najveću štetu nanosite u odnosima Hrvata i Bošnjaka u BiH. Vaše izjave su vjerovatno potaknule i druge evropske zvaničnike da ponavljaju neistine i islamofobične teze o BiH i Bošnjacima. Smatramo da su Vaša retorika i Vaša nimalo prijateljska politika koju u posljednje vrijeme vodite prema BiH i Bošnjacima u dobroj mjeri inspirisale vlasnika kafane iz Kiseljaka Miljenka Goluba. Ako ste već poslali obavještajne službe u BiH da vas izvještavaju o nekakvim islamskim ekstremistima, baš nam je čudno da ne znate da je pomenuti kafandžija 5. augusta u noćnim satima napao Jasminu Kurt i njenu maloljetnu kćerku samo zato što je muslimanka i što je nosila mahramu na glavi, i to u prisustvu njenog muža ratnog vojnog invalida.

Pitamo Vas gospođo Kolinda, i to prije svega kao ženu, da li ste svjesni da svojom politikom pravite atmosferu u kojoj će ovakvi slučajevi postati svakodnevnica.

Gospođo Kolinda, pozivamo Vas, kao majke Srebrenice da prestanete nanositi štetu nama u BiH jer od prvog susjeda i prijateljske zemlje ničim to nismo zaslužili. Nemojte ponovo prizivati zlo kojem smo svjedočili 90-tih godina prošlog stoljeća. Sljedeći put prije nego što olako date izjavu sjetite se naše dobrodošlice i poštovanja koje smo Vam iskazali u Srebrenici.

Uprkos svemu, pozivamo Vas da nas ponovo posjetite, da zajedno obiđemo BiH i da se sami uvjerite da naša zemlja i naš narod nisu nikome nikakva prijetnja”, prenosi “N1“…

Izvor:Haber.ba

  NISI DOBRODOŠAO U BiH, ŠEGRTU ČETNIČKIH VOJVODA!
U ime fb. grupe Zahtjev za povratak u život Ustava Republike Bosne i Hercegovine i koja broji oko 65,000 članova, izražavamo najoštriji protest u povodu prve predsjedničke posjete Aleksandra Vučića Sarajevu, planirane za četvrtak 7. septembra ove godine. Navodimo samo neke od razloga našeg protivljenja Vučićevom dolasku u Sarajevo:
1. Vučić ni kao predsjednik Vlade Srbije ranije, a ni sada kao predsjednik Srbije, nije priznao međunarodno-pravno verificirani genocid u Srebrenici počinjen od strane paravojske i policije pobunjenih bosanskih Srba nakon 11. jula 1995. i zbog kojeg je ista ta Srbija proglašena KRIVOM što ga nije spriječila, a mogla je. Da se desila revizija presude, kao što nije, nesumnjivo bi dokazala direktno učešće Srbije u agresiji i genocidu, ne samo u Srebrenici već i u dijelu BiH kroz genocid i agresiju okupiranog dijela naše zemlje (tzv. RS).
 
2. Srbija nikada nije prestala sa agresijom na BiH, koristeći se pri tom lažima i historijskim falsifikatima, čime pokušava poreći nepobitnu historijsku činjenicu da Bosna NIKAD u svojoj historiji nije bila dijelom Srbije. Tako, ponašajući sa upravo  onako kako je i za očekivati od agresora i šegrta četničkih vojvoda, Vučić kontinuirano potkopava suverenitet i teritorijalni integritet BiH, posebno u suradnji sa Miloradom Dodikom, predsjednikom genocidnog entiteta, tzv. RS.  Vučić istovremeno pokušava podvaljivati zvaničnicima međunarodne zajednice ‘prodajući’ im se u sasvim drugačijem izdanju kako bi pribavio materijalnu korist za ionako bijednu i gladnu Srbiju. Kao licemjeru, a naročito kao predsjedniku zemlje-agresora, Vučiću ni pod kojim uslovima ne treba biti dozvoljen dolazak u našu zemlju. Njegova posjeta istoj primjerena je koliko bi bila i posjeta Himlera Izraelu.
3. Dok se Vučićeva Srbija svijetu pokušava poturiti  za “faktor mira” i “faktor stabilnosti” na zapadnom Balkanu, neosporno je da realnost pokazuje sasvim  obrnuto. Svjedoci smo njene uloge u pokušaju destabiliziranja Crne Gore i Makedonije kako bi kroz nametanje ruskog uticaja u tim zemljama nametnula i održala svoj uticaj. Obavještajne službe Srbije stajale su iza izazivanja nereda u Skupštini Makedonije u prvom pokušaju imenovanja Vlade Zorana Zaeva, te u Crnoj Gori u vrijeme tamošnjih izbora,  čime su obje zemlje bile dovedene na ivicu građanskog rata. Samo politički neupućeni, slijepi (sopstvenim izborom ili istinski) i oni koji takvu Srbiju podržavaju ne žele (ili ne mogu) vidjeti da je Srbija bila i ostala faktor # 1 nestabilnosti na Balkanu, pa i šire, a što traje preko dva stoljeća u kontinuitetu. Onaj ko ne priznaje teritorijalni integritet i suverenitet naše države, a što predstavlja akt agresije, ‘dobrodošao’ je u našu zemlju koliko i svaki aggresor!
4. Šegrt četničkih vojvoda – Vučić, koji zajedno sa ostalom zločinačkom ideološkom SANU klikom, koristeći se historijskim falsifikatima, pokušava prigrabiti genocidom okuprani dio naše zemlje praveći  “Deklaraciju o opstanku Srba” koju sa Dodikom najavljuje do kraja ove godine. Podsjetit ćemo ga da u Bosni sve od njenog postanka pa do kraja XIX vijeka nije bilo Srba niti postoji i jedan autentičan dokument koji njihovo postojanje u našoj zemlji pominje. Da jeste, onda za Garašaninovim zločinačkim pamfletom ‘Načertanije’  u kojem izlaže kako “u Bosni žive Bošnjaci tri veroispovjesti”, te govori o tome kako “pravoslavne Bošnjake treba posrbiti” ne bi bilo ni potrebe! Stoga, Bosna nikad nije bila srpska niti će to ikada biti! Oni koji sebe danas nazivaju ‘bosanskim Srbima’ sa Srbima iz Srbije ne dijele ni genetiku niti historiju! Bosanski Srbi (sve do početka XX vijeka nazivani ‘pravoslavni Bošnjaci’) imaju svoju domovinu, a to nije Srbija! Niti je ta domovina ikada bila dijelom Srbije, a niti će to ikada biti! Neka Vučić i njegova ostala četnička bulumenta ne gaje iluzije i ne šire laži koje možemo sa bezbroj dokumenata pobiti i dokazati koliko nisko padaju kako bi poput lešinara prigrabili ono što nije nikad njihovo bilo! Ne stide se oni ni genocida koji su počinili, niti otete tuđe imovine, niti Bošnjaka-muslimana koje su protjerali sa njihovih vjekovnih ognjišta. Zar je moguće očekivati stid od onih koji lažu i na silu otimaju tuđe? Ko laže, taj i krade, a ko krade, taj i ubija! Sve viđeno i doživljeno 1992-95, za Bošnjake 11-ti put u njihovoj historiji!
Ta nova ‘Deklaracija’ praktično znači novi Memorandum srpskih hegemonističkih krugova koji bi mogao izazvati, kao i onaj prethodni, nova krvoprolića na Balkanu jer neka ne misle da ćemo mirno gledati nove nasrtaje i pokušaje prisvajanja naše zemlje! Već se i na terenu, kako rekosmo, prije definiranja konačnog teksta “Deklaracije” i njenog usvajanja, pojavljuju neka njena rješenja kao napr. usaglašavanje obrazovnih sistema Republike Srbije i Republike Srpske, što treba tumačiti kao grubi antiustavni čin prema BiH i prvi korak na putu prisajedinjenja 49% teritorija BiH Srbiji, kao naknada za izgubljeno Kosovo. Onome ko kuje takve zločinačke planove, jer svaki nasrtaj na našu zemlju, mirovni ili vojni, za nas predstavlja zločin, ne smije se dopustiti ni da kroči na naše tlo natopljeno krvlju žrtava genocida proistekog iz zločinačke ideologije poput nove ‘Deklaracije’! Šešeljevom i Nikolićevom ‘šegtru’ i snajperisti sa Jevrejskog groblja (o čemu internetom već odavno kruže i snimci), Vučiću, treba biti poslata jasna i nedvojbena poruka da u Sarajevo ne dolazi!
5. U pripremi ove posjete koju je operativno odradio srpski (faktički srbijanski) član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić u Beogradu najavljuje se jedna od tema u Sarajevu – “razmjena teritorija”. Najoštrije osuđujemo i pomisao da neko u ime države BiH razgovara na tu temu jer to znači otvorenu veleizdaju  države Bosne i Hercegovine. Podjećamo da se o Ustavu se ne pregovara, nego se Ustav primjenjuje, provodi… A pravi okvir za koji se mi zalažemo je povratak na Ustav R BiH jer ovaj Dejtonski nije legitiman ni legalan a njega su upravo napustili predstavnici bosanskih Srba oličenih u Miloradu Dodiku. Kršenje nekog ugovora pravno ga stavlja van snage, te stoga tražimo da se bez odlaganja proglasi povratak Ustava RBiH. Od Parlamenta i Vijeća ministara BiH tražimo da odmah i neizostavno pokrenu proces opoziva Ivanića, da mu se odmah ukinu plata i sve ostale beneficije, te da se isti krivično goni zbog svoje djelatnosti na rušenju države i njenog ustavnog poretka.
6. Vlada Srbije, podržana od predsjednika Vučića, službeno traži od Haškog tribunala da pusti na prijevremenu slobodu ratnog zločinca Ratka Mladića radi liječenja u Srbiji, što smatramo velikom provokacijom prema brojnim žrtvama Mladićevih zločina i državi BiH u cjelini, i to baš uoči najavljene Vučićeve posjete Sarajevu.
7. Također podsjećamo da Vučić predstavlja državu koja je rehabilitirala kolaboracioniste Hitlerovih nacista iz Drugog svjetskog rata – Dražu Mihailovića i Milana Nedića, pa je i stoga isti nepoželjan gost u našoj zemlji.
8. I, na kraju, Aleksandra Vučića pamtimo i kao osobu koja je odaslala u eter onu antologijsku fašističku rečenicu da će “za jednog Srbina ubiti 100 muslimana…” Takvog Aleksandra Vučića pamtimo pa iako je tu i tamo danas promijenio retoriku, nije time pobrisao svoju ideološku matricu koja je bila i ostala – četnička.
S obzirom na gore navedeno, obraćamo se svim pro-bosanskim predstavnicima u Vijeću ministara BiH, Parlamentarnoj skupštini BiH, predstavnicima svih političkih stranaka kojima je patriotizam u srcu te svim građanima Sarajeva i BiH da se usprotive dolasku Aleksandra Vučića u Sarajevo. Takav stav dugujemo prije svega zbog pijeteta prema žrtvama agresije i počinjenog genocida u BiH 1992-1995, njihovim porodicama te vlastitog dostojanstva.
Članovi Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava 
Republike Bosne i Hercegovine”

Neka ovce bleje same

Posted: 5. Septembra 2017. in Intervjui

Piše:  Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija/ Bosanski Srbin / !

Konstitutivnost Srba u HNK se ne uklapa u planove Čovića i Dodika / intervju vijesti.ba /.

Konstitutivnost Srba u HNK se ne uklapa u planove Čovića i Dodika

Poštovani, podpredsjedniče Federacije, gospodine Milane Dunoviću, moj imenjače i Srbine, nešto manji od „ čistokrvnog „ i nebeskog Milorada Dodika, guslara iz Laktaša.

Istina je, sa pozicije koju obnašaš, više mi djeluješ poput „ ikebane „ koju nema ko da zalijeva, ipak dišeš i postojiš, ponekada se čuje i tvoj glas, ali mi se čini da si nedovoljno u trendu aktuelnih  informacija, kada su u pitanju naši Srbi iz Federacije, pa i ovi mostarski ili iz HNK .

Sve njihove i tvoje priče o nekoj konstitutivnosti i ravnopravnosti, više mi liče na scenarij i sadržaj neke pozorišne komedije ili cirkusijade, nego realnosti stanja i zbivanja, bar kada su ovi isti Srbi u pitanju. Zašto i kako to ?

Prije svega, naša starinska kaže, a svaku treba poštovati, „ Uzdaj se use i svoje kljuse „. Naime, ovi mostarski Srbi, uglavnom povratnici, zadojeni su ideologijom Milorada Dodika i njegovih prethodnika, od Vožda, doktora psihijatra i inih njihovih znanih idola, tako ih ja lično, jednostavno i nazivam „ dodikovcima „. Ne griješim, jer je to surova istina, u ovome gradu Mostaru i na ovim hercegovačkim prostorima.

Svojim povratkom i djelovanjem, umjesto da se neposredno pozabave svojim statusom i stanjem u Mostaru, od starta su prihvatili tu nakaradnu ideologiju, uz svesrdnu pomoć i Crkve i njihovih vjerodostojnika, od Vladike Grigorija, koji je lično i neposredno, u sličnom tvome intervjuu i nazvao sve nas Srbe iz Mostara i Federacije, koji smo ostali sa svojim komšijama i susjedima, nekim „ rezervnim „ Srbima. To su iste riječi i njegovog mentora, guslara Miće iz Laktaša, a tako su se i nastavili ponašati u Mostaru. Formirali su svoju Paljansku „ Prosvjetu“ , koja je i odlikovala svoga psihijatra, stanovnika Haga, ignorišući apriori i sve postojeće srpsko, što je bilo i djelovalo u ovome gradu, prije njihovog povratka u Mostar, što smo mi tzv. „ rezervni „ Srbi uspjeli stvoriti i sačuvati u doba agresije, sa istoka gdje su oni i boravili..

U cjelosti su se okrenuli Dodikovoj politici, koju žele tako rado, uz pomoć HDZ-a i Dragana Čovića, uključiti u sveukupno njihovo djelovanje  u gradu i šire. Smatrajući sebe, nekim ekskluzivnim i velikim Srbima, jedinim mogućim predstavnicima srpskoga roda, te poučeni i veliko hrvatskom politikom koju ovdje provodi i njihov ekskluzivni i „ čistokrvni „ Hrvat, Dragan Čović, isti bi htjeli i nastoje, ustrojiti i takav izborni zakon, sa svojom izbornom jedinicom i da samo oni biraju svoje predstavnike u Gradsko vijeće Mostara. Njima, apsolutno ne smetaju Srbi iz HDZ-a, ali im veoma smetaju svi ovi tzv „ rezervni „ Srbi, iz dnevnika Vladike Grigorija i nebeskog Srbina i, guslara iz Laktaša.

Nažalost, okreću se i očekuju pomoć iz Republike srpske, od nečovjeka, koji nam rastura državu, koji mrzi i naš rod i sve druge, koji ne pripadaju, njegovom „ nebeskom i mitološkom narodu „, koji je zaluđen u oblacima i nikako da se spusti na zemlju, ovu našu vjekovnu i tradicionalnu, Bosnu i Hercegovinu.

Da, cirkusijada bude i konačna, ovi „ dodikovci „ ne samo da prizivaju pomoć od stranaka iz RS-a, već na neki sastanak u Mostaru, nedavno, dovode i Visokog predstavnika Valentina Incka, kojeg njihov ideolog, guslar iz Laktaša, već godinama javno ignoriše, a on nam za istinu i sve ove godine prodaje samo mu.a za bubrege, u našoj Bosni i Hercegovini.

Poštovani podpredsjedniče, Milane Dunoviću, ništa me ne iznenađuje od njihovih đilkoša i veliko srpskih ideologa, od Dodika, Ivanjića, te inih koji pohode Mostar i obilaze i razgovaraju, samo sa ovim „ velikim Srbima „ o njihovom stanju i problemima, ali vi neposredno u Federaciji, morate biti upućeniji u sve ove odnose i probleme , našeg srpskog korpusa. Zar nama trebaju, stranke i njihovi Srbi iz RS-a ili nedaj bože iz Srbije i sl. kako bi riješili naše,  srpsko pitanje u Mostaru i ovome kantonu, bez naših neposrednih dogovora i nastojanja i sa drugim i trećim narodom i njihovim predstavnicima u našoj parlamentarnoj stvarnosti.

Kako, guslar iz Laktaša, Milorad Dodik, već godinama drži svoje Srbe u torovima i mogu da bleje, još dugo i dugo, zašto bi mi dozvolili da njegovi ubojiti pipci, otrovne hobotnice i dopiru do Mostara i ovih naših,  zaluđenih Srba, koji prihvataju i žele da sprovedu i njegove ideološke luđačke nakane, u odnosima domaćih „ dodikovaca „-Srba i njegovih nacionalističkih i neofašističkih partnera iz HDZ-a, koji su iste naše radnike srpske nacionalnosti,  već poodavno protjerali iz naših privrednih firmi i tvornica, koje smo gradili i u njima nalazili status,  nas i naših porodica.

Zar, taj isti guslar, Milorad Dodik, nikada nije čuo ili pročitao parolu sa ulaza u firmu Aluminij; „ Srbima i psima, ulaz je zabranjen „. Zar, taj isti, guslar iz Laktaša, nikada nije pročitao dio istorije, sa ovih prostora i upoznao se sa silnim zločinima, sadašnjih njegovih jarana i istomišljenika, koji su dio već doživljene, fašističko- ustaške ideologije, koja je harala ovim prostorima, te vršila mnoge zločine, nad njegovim narodom.

Pitajmo se, ako to misli i može, taj isti guslar da svira i pjeva, po svojim već znanim i čujnim notama, u Republici Srpskoj, svojim ovcama iz torova, zašto mu dozvoliti i njegovim istomišljenicima, da nešto slično i pokušava u ovome gradu Mostaru i šire Hercegovine,  ili drugim teritorijama naše Federacije.

Moj imenjače, podpredsjedniče Milane Dunoviću, ne pročitah, niti viđoh  sa TV ekrana, u tvojim intervjuima, da si se ikada obratio ili osudio nakaradna i nedopuštena ponašanja, istog ovoga tvoga sunarodnjaka, Lkataškog guslara ili da si ikada skrenuo pozornost ovim njegovim mostarskim „ dodikovcima“ da ne čine to što čine, iako si imao prilike, svojim dolaskom u ovaj grad.

Ništa nam drugo ne ostaje, već da zamolimo gospoda Boga i svetu Trojicu, da ne dozvole da nam pohode protuhe „ dodikovaca „ i guslara, kao i orguljaša i gangaša, koji godinama pardiraju ovim mostarskim,  ustaškim ulicama, poput kauboja i svinjogojaca.

Valjda će mo se znati izboriti sami, bez konstitutivnog fašizma, a ovce neka bleje i dalje u torovima „ dodikovaca” u Republici Srpskoj ?

C:\Users\User\Desktop\OVCEBLEJE.jpg

ISTINOM uz Božiju pomoć

Posted: 4. Septembra 2017. in Intervjui

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

„Sve će proći, samo će ISTINA ostati „ / Dostojevski /.

„ ISTINU upoznajemo ne samo umom, već i srcem „ / Pascal /.

„ Nema ničeg otmjenijeg i cijenjenijeg od vjernosti. Vjernost i ISTINA najsvjetlija su savršenstva i darovi ljudske duše.” / Ciceron /.

“Možete spriječiti da se čuju moje riječi, ali ne možete spriječiti da se čuje istina.”/ Camillo Cavour /

Kao rođenom  Sarajliji, učeniku  osmoljetke sa Vratnika i gimnazijalcu, realne gimnazije, u blizini Saborne Crkve, u godinama pedesetim, do 1957, kada sam  završio maturu i krenuo na studije elektrotehnike u Beograd, upravo su mi se jučer, u nedelju, 03.09.2017.  godine povratila mnoga sjećanja i uspomene, na te dane, za koje je i pjesnik Branko Radičević, poodavno napisao „ Od kolijevke, pa do groba, najljepše je đačko doba „.

Odrastao bez roditelja i školovao se, zahvaljujući mojim dobrim tetki i tetku, često sam pronalazio izvor moga skromnog džeparca, pod svodovima Stare pravoslavne Crkve na Baščaršiji, kao i nove Saborne Crkve, upravo u blizini moje gimnazije.

Saborna Crkva je jučer bila aktuelna ili pobliže opisano, vjerski čin ustoličenja novog Mitropolita , dobrobosanskog Hrizostema, pravoslavnog, u Sarajevu, uz prisustvo mnogih zvanica i posebno sa besjedom vrhovnog poglavara Sinoda iz Beograda, patrijarha Irineja.

Uspomene iz đačkih dana su me i natjerale, da se posvetim evociranju i ovoga događaja, sa razlogom, da sam  često bio prisutan , kao mladić sa drugovima, u obavljanju mnogih radnji prilikom službi bogosluženja, u odajama i oltarima jedne i druge Crkve, u pripremama uobičajenih vjerskih obreda, sa svijećama, vinom i ponajijom, često i pjevušenjem crkvenih pjesama, za svaki svetkovni trenutak, bilo Božić, Vaskrs ili odgovarajuće slave. Svakako, aktivnosti nošenja svete vodice i obilasku vjernika po kućama, sa našim popovima, uz pjesmice „ Vo jordanje, kreštajušćusja… „ i darovanjem od domaćina sa nekom novčanom sumicom novca, bila mi je prilika, osiguravanja određenog džeparca, sa kojim sam mogao kupovati knjige, prve skije „ Elanke „, fudbalsku loptu i dr.

Veoma je važno istaći, da smo živjeli u ljepoti sloge i zajedništva, kao ljudi, po svome svjetonazoru i odgoju, kao čovjek; bez isticanja da li slavili Bajram, Božić , Vaskrs ili Uskrs. Bez značaja, zvao li se Milan, Ivan ili Muhamed. Nije bilo niti bitno da li smo Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili neki drugi, jer je bilo važno da smo ljudi ili induvidualno, kao čovjek?

Međutim, teško je bilo i biti čovjek, ko je bio i ostao je za trajna vremena.

Poslije tmurnih i teških dana, dešavanja i sa nama, našim sudbinama, nemilim i nezaboravnim događajima, jučerašnji dan i ovaj svečani čin u Sabornoj Crkvi u Sarajevu, treba nam biti nagovještaj, upravo, željenih i nužnih svijetlih dešavanja i nastavka našeg zajedničkog suživota, kakav smo imali i živjeli kao ljudi i čovjek do čovjeka.

Kako, danas iskusni i svjetski čovjek, intelektualac, privrednik, poliglota i mnogo još toga štobi slijedilo u nabrajanju, nekom drugom prilikom, sasvim sam svjestan i razuman, poslije svega što se desilo na našim prostorima i sa našim, posebno dragim i poštovanim komšijama Bošnjacima, ponajviše, upravo, agresijom mojih sunarodnjaka sa istoka i naših susjeda sa zapada, svakako izuskuju i konkretne potrebne i dovoljne uslove, za povratak vjerovanja i pomirenja.

Upravo je jučer, ovom svečanom prilikom i patrijarh Irinej, u svojoj besjedi naglasio;

C:\Users\User\Desktop\IRINEJ.jpg

Da i bravo, poštovani i uvaženi vrhunski crkveni vjerodostojniče, kod nas pravoslavaca ili Srba,gospodine   patrijarhu Irineju. Sve je to istinito, zato Vi i Vaši vjerodostojnici i Crkva, kao veliki naš autoritet, iskoračite u javnost i Vašim primjerom, prenesite cjelokupnom našem pravoslavnom biću i riječi, da smo doživjeli agresiju, a ne vjerske ratove, da su naši sunarodnjaci, ma kako ih ovom prilikom nazivali, u svakom slučaju su veliki dušmani bivali, vršili pokolje, ubijanja, zatvaranja i na kraju i genocidne radnje, nad nevinim žrtvama, uglavnom iz reda naših vrlih Bošnjaka, ali i ostalih nesrba.

Molim Vas, upravo, kako je vladika Kačavenda i mnogi drugi blagosiljao, u tim vremenima, odlazeće dželate, iz naših redova, na izvršenje svojih krvničkih i neljudskih radnji, ubijanja nevinih žrtava, samo zato što nisu Srbi, sada Vi u svim svojim propovjedima i Božijem služenju, kao što ste to jučer istakli, nastojte ubrzati proces ostvarivanja spoznaje istine, stvaranja ili povratka povjerenja, te će te na taj način osvijestiti i naše političare, koji Vas cijene i poštuju, kako bi krenuli Vašim stazama i administrativno i oficijelno, na demokratski i civilizovani način, usvojiti i rezoluciju o priznavanju genocida, uputiti zvanično izvinjenja i poslati zamolnicu povjerenja.Molim Vas, kako ste nam jučer u Sabornoj crkvi u Sarajevu, predočili ove Vaše lijepe i poželjne riječi, učinite to isto i još više, na sljedećem Vašem Bogosluženju, na Slaviji u Crkvi Sv. Save, kako bi Vas i oni čuli.

Citiram u uvodu riječi; „ Možete spriječiti da se čuju moje riječi, ali ne možete spriječiti da se čuje istina.”/ Camillo Cavour /.

Ja to želim,  očekujem i nadam se, prije svega, kao normalni i vjerni Bosanski Srbin, rođeni Sarajlija koji je dosta svoga mladalačkog  vremena proveo u ovoj Crkvi, odgojen i vaspitavan u patrijarhalnom duhu, ali svjetski obrazovan intelektualac, koji želi  dobro i svome narodu, ali isto tako i mojim komšijama i susjedima, u cilju zajedničkog suživota, uz poštovanje svih različitosti i obezbjeđenja harmonije i poštovanja, kako kolektivnog tako i induvidualnog.

Svakako se slažem i predlažem, da svako u svome dvorištu ili narodu, pristupi čišćenju svih negativnosti, sagledavanja nemilih događanja i postupaka, prema drugima i trećima, kako bi zajednički nastavili na zajedničkom putu dolaska do ISTINE , povratka povjerenja i pomirenja.

Poštovani i cijenjeni, gospodin patrijarhe Irinej, neka nam Vaš dolazak u Sarajevo i upućene riječi za ISTINOM, kao i skorašnji dolazak predsjednika Srbije, gospodina Aleksandra Vučića, u šta iskreno i žarko vjerujem, budu istinska vodilja i prethodnica uspostavljanju normalnih , dobrih i trajnih odnosa između dvije države, Srbije i Bosne i Hercegovine, kao put vjere i pomirenja naših naroda.

Neka nam ljubav prema drugima, poštovanje i uvažavanje drugih i različitih budu pokretačka snaga. Uklonimo između sebe zidove razdora, kako nam je , jučer upravo, poručio i novi mitropolit, dobrobosanski Hrizostom , kojemu i želimo svako dobro, u mome rodnome gradu Sarajevu.

Bog Vam pomogao i uslišio svaku Vašu molbu, na ovome putu. 

 

Eurotim ima više suradnika,kako u mladim obrazovanim ljudima,tako i sa iskusnim ljudima iz oblasti obrazovanja, privrede, društvenog, sportskog i kulturnog života…..Danas smo fokusirani na edukaciju mladih projekt-menadžera za rad na EU-projektima u saradnji sa kolegama iz Zagreba i Ljubljane…..Nažalost, tu si u pravu. Nastupi ljudi iz dijaspore su neorganizirani, stihijski i nedovoljno pripremljeni za ovaj sistem koji je u BiH, političku zrelost ljudi koji vode BiH, njihov neozbiljan odnos prema dijaspori…..Nikom u BiH nije cilj da se dijaspora ozbiljno organizira, dobro došao je novac od dijaspore, ali ne i bilo kakav ozbiljnog organiziranja dijaspore prema BiH i institucijama koje bi se brinule o ljudima koji su raseljeni, njihovim pravima i svemu onome što rade ozbiljne države u svijetu…..Imali smo nekoliko investitora,nažalost sve je završilo njihovim odustajanjem od BiH…..Jedan od osnovnih razloga odustajanja investitora leži u  nestabilnoj političkoj klimi, nedorečenosti zakona, šumi propisa koji dodatno opterećavaju ljude koji bi i nešto radili u BiH.Političke elite su to područje stavile pod svoju ingerenciju i teško da se može nešto ozbiljnije napraviti ako niste u njihovoj milosti.

Gospodine Bukiću! S obzirom da se ne persiramo ni u privatnim kontaktima (obadvojici kroz vene teče Vrbas!), predlažem da tako ostane i u razgovoru za javnost, u nadi da nam čitatelji neće zamjeriti na tome. Dakle, kada je Centar osnovan i s kojim osnovnim ciljem/ciljevima?

BUKIĆ:CENTAR ZA RAZVOJ,EDUKACIJU I POVEZIVANJE “EUROTIM” osnovan je 22.01.2014. u Bihaću. Statutom i na web stranici www.eurotim.org manje-više je sve napisano, ali udarni dio Centra je bilo uporište na:

– promicanju razvoja i unapređenju BiH prema EU (član sam već dugo Panevropske unije);

– promicanju i povezivanju Dijaspore BiH;
 
– unapređenju i povezivanju Dijaspore sa lokalnim upravama;
 
– formiranju malih razvojnih centara za edukaciju projekt-menadžera za EU fondove;
 
Hoćeš li predstaviti svoj tim u Bihaću i vanjske konsultante?

BUKIĆ: Eurotim ima više suradnika,kako u mladim obrazovanim ljudima,tako i sa iskusnim ljudima iz oblasti obrazovanja, privrede, društvenog, sportskog i kulturnog života. Kako u BiH tako i izvan nje.

Koje sve djelatnosti obavljate danas?

BUKIĆ: Danas smo fokusirani na edukaciju mladih projekt-menadžera za rad na EU-projektima u saradnji sa kolegama iz Zagreba i Ljubljane. Okupljamo poljoprivrednike sa ciljem formiranja zadruga sa ljudima iz dijaspore (materijalno-financijska).

Ko su vaši partneri?

BUKIĆ:Partneri koji su navedeni na www.eurotim.org su stvarni,nažalost nismo mogli ništa ozbiljnije realizirati. Otvoreni smo za sve ljude dobre volje koji imaju ideje i želju da nesto realiziraju u BiH.

Fokusirajmo se na samom početku na jedan od najznačajnijih segmenata djelatnosti Centra – povezivanje. Znaju i ptice na grani (a mi iz dijaspore pogotovo) da Država do sada nije imala dovoljno interesa za nas u dijaspori, posebno za mlade-obrazovane ljude. Da li ste vi iz Centra uspjeli imalo povezati rasutu bh. dijasporu? Hoćeš li navesti konkretne primjere?

BUKIĆ: Nažalost, tu si u pravu. Nastupi ljudi iz dijaspore su neorganizirani, stihijski i nedovoljno pripremljeni za ovaj sistem koji je u BiH, političku zrelost ljudi koji vode BiH, njihov neozbiljan odnos prema dijaspori.

Ja sam se 2013. vratio iz dijaspore u BiH i slika koju mi imamo prema BiH očito je iskrivljena. Kada živiš i boraviš u BiH tek tada dobiješ pravu sliku o sveukupnom stanju i političkog, drustvenog, poslovnog i inog stanja BiH.
Nikom u BiH nije cilj da se dijaspora ozbiljno organizira, dobro došao je novac od dijaspore, ali ne i bilo kakav ozbiljnog organiziranja dijaspore prema BiH i institucijama koje bi se brinule o ljudima koji su raseljeni, njihovim pravima i svemu onome što rade ozbiljne države u svijetu.
Razlozi neformiranja Ministarstva dijaspore opterećeni su još i ličnim apetitima ljudi iz dijaspore koji ne vide dalje od svog nosa. Moralo bi biti više eurotimova i vani i u BiH koji bi mogli ozbiljno pristupiti povezivanju Dijaspore i BiH, matice.

Hoćeš li izdvojiti neke od projekata koji su realizirani, kao i one koji su u toku ili u pripremi?

BUKIĆ:Realizirali smo nekoliko manjih projekata iz oblasti poljoprivrede, edukacijskih radionica, animirali smo lokalne uprave da otvore urede za dijasporu na Kantonu,ali i to je urađeno na način da se naš agresivan pristup u povezivanju dijaspre zaustavi (savjetnik sam Razvojne agencije USK-a i zastupam interese TZ USK).

Javljaju li se investitori, kako iz zemlje tako i izvana, koji putem vaših menadžera žele podržati projekte razvojnog karaktera na području BiH?

BUKIĆ: Imali smo nekoliko investitora,nažalost sve je završilo njihovim odustajanjem od BiH.

Da li i koliko politička situacija u BiH te neki ustavno-pravni nonsensi u njoj destimuliraju potencijalne investitore da ulažu svoj financijski kapital u određene projekte ili neposredne investicione aktivnosti? Jeste li vi iz Centra osjetili taj problem?

BUKIĆ: Jedan od osnovnih razloga odustajanja investitora leži u  nestabilnoj političkoj klimi, nedorečenosti zakona, šumi propisa koji dodatno opterećavaju ljude koji bi i nešto radili u BiH.Političke elite su to područje stavile pod svoju ingerenciju i teško da se može nešto ozbiljnije napraviti ako niste u njihovoj milosti.

Ozbiljni investitori nas zaobilaze, misle da smo još “Indijanci”.

Da li imate još neki ured osim u Bihaću?

BUKIĆ: Da, u Sanskom Mostu i Velikoj Kladuši te Rijeci, Zagrebu i u Ljubljani.

Na kraju, za sve one koji žele neposredno komunicirati s vama, posebno za potencijalne korisnike vaših usluga, koje su vaše kontakt informacije?

BUKIĆ: Na tu temu otvoriti http://www.eurotim.org

Hvala Ti velika za ovaj razgovor.

BUKIĆ: Hvala tebi, prijatelju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (918)

Poštovani gospodine Huremoviću!

Iz gore priložene kopije vaše agencijske vijesti od subote, 2. septembra 2017, se jasno vidi da ste bh. entitet Republika srpska nazvali državom. Time ste kao novinska agencija na grub i neprofesionalan način obmanuli javnost i dali netačnu informaciju ostalim medijskim kućama koje koriste vaše agencijske vijesti pa su i one, ako su je doslovno prenijele, obmanule svoje konzumente. Naravno da to što ste i vi nazvali RS državom godi ušima i očima Milorada Dodika i Aleksandra Vučića i svih onih koji rade na disoluciji naše međunarodno priznate države, ali zato nije u skladu s onim što piše u Ustavu BiH kao ni novinarskim kodeksom i etikom.

S tim u vezi Vas pozivam da smijenite glavnog urednika koji je načinio taj grubi prekršaj i da se kao Agencija javno ispričate javnosti te medijskim kućama koje su konzumirale od vas tu neustavnu, odnosno lažnu informaciju.

Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist

http://informativa.ba/2017/09/01/braa-ampara-od-komunistike-mladei-do-bonjakih-nacionalista

Basna u novoj školskoj godini

Posted: 2. Septembra 2017. in Intervjui
Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija
Glavni akteri i autori basne svakako su aktuelni velikosrpski nacionalista i guslar iz Laktaša, Milorad Dodik i njegov mentor, veliko hrvatski „”čistokrvni” nacionalista i orguljaš iz Mostara, Dragan Čović. Tjera Mile ovce svoje preko Romanije, uz gusle i junačku pjesmu, sve do centra Pala, proglašene genocidne tvorevine, Republike Srpske. Revnosno ih čuva, kao i svoju tvorevinu, uz ugodan smještaj u izgrađenom Studentskom domu “Radovan Karadžić”. Brine Mile o stadu svome kao i o sunarodnjacima, velikim Srbima, o svojoj tvorevini, bleji sa njima, pomalo ih soli i broji dane i svoj kapital, od Laktaša i sve do Dedinja. Pasoš mu je Republike Srbije ispod miške da bi se na vrijeme mogao skloniti na Dedinje, zlu ne trebalo, jer je lopovluk i njegov kriminal očit i vidljiv i onima, koji to ne žele gledati. Smjestio je ovce svoje u Studentski dom i trebao bi da ih pregleda, ali nažalost, njegov psihijatar je već poodavno u Hagu, a Dom zvučnoga imena „”Radovana Karadžića” još uvijek i nema bolje goste. Bitno je da su sve ovce bilo za ispašu
ili glasačku mašineriju, bleje, gledaju u svoga gospodara, čekajući izbore i rezultate.
————————————
Zapjevao je Mile “Romaniju”, uz gusle, dok ovce bleje, poput njegovoga srpskog roda i naroda, koje drži u torovima Republike Srpske, od Slipčića do Pala, ori se pjesma, ovce bleje, što bi pisao Petar Kočić, a narod jadni od silne im miline ne čuje se i ne može da diše.
Vidi belaja, od blejanja, jada i belaja, preko Pala, trebalo se stići i do mojega Mostara. Do jarana i mentora, Dragana Čovića, koji ima i sopstvenu akademiju, te bi , uz svoje orgulje i pjesmu “Čudna jada, do Mostara grada” mogli bi zajednički zapjevati, uz guslarsko-orguljaški orkestar. Zgodna je prilika da se guslar Mića iz Laktaša i promoviše u novog velikosrpskog akademika, uz pomoć svoga mentora. Tako bi se obogatila i srpska akademija, te bi imao ko da nastavi pisanje  raznih proglasa, deklaracija i memoranduma zajedničke naravi, nastalih genocidnih tvorevina Republike Srpske i Herceg Bosne. Zajedničko stado se smješta na prostore hacijende,u mostarske Bare, kod jarana i čuvara naših srpskih interesa, sada već transformisanog “kauboja” Dragančeta, već znanog akademika.
Ovce bleje, a srpsko- hrvatski „čistokrvni” voždovi i doglavnici se dogovaraju i kroje nam jalovu sudbinu kako ćemo ih morati ponovo birati. Konačno će nam rasturiti državu, imaće svoje sudove i tužioce, a oni će nastaviti pljačkati nas do gole nas kože skidati i odj..ti, za sva vremena. Tako to rade naši, sada već transformisani dvojac, kauboj Dragan iz mostarskih Bara i njegov jaran, guslar Milorad iz RS-a, koji nastavlja da rokće sve više i jače na ovu “rasturenu” državu, njene institucije i cjeloviti pravni sistem.
                                    Transformisani kauboj Dragan i svinjogojac Mića iz Lkataša, crni su biseri vlasti 
Sveta Trojice i Vladika Grigorije, te uzoriti Papa franjo, uslišite našu molbu
Promoćurni i transformisani dvojac, uz blagoslov i svojih vjerskih vjerodostojnika, pronašao je i dobru zaleđinu, zlu ne trebalo, radi
međunarodnih uticaja i faktora, kod ruskoga ambasadora, gospodina Ivancova. Znaju oni, uz dobru lozu i šljivovicu, pršut i ostalu mezu, dobro ugostiti, ako treba i napiti dotičnoga, kako bi saslušao i branio njihove interese u rješavanju i “hrvatskog pitanja” i kako bi riješili i položaj ovih jadnih i napaćenih mostarskih Srba, “dodikovaca” koji čak i nisu u gradu Mostaru ni konstitutivni , još manje ravnopravni. Upravo dolaskom ove trojke, uz blagoslov „mirotvorca” Vladike Grigorija iz MRV-a  (Međureligijskog vijeća), riješiti će se srpsko i hrvatsko pitanje, onako, što bi to naš narod rekao “đuture”. Aferim, sokolovi naši, vi koji visoko letite, ali ćete Sudnjega dana u močvaru pasti, nećete više ni blejati sa svojim stadom, niti će te moći rokćati, a možda ćete nastaviti kreketati u društvu žaba iz močvare.
Ukoliko vam se ova basna i dopadne, pišite nam, na adresu autora.

Slika  —  Posted: 31. Avgusta 2017. in Intervjui

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN !

Posted: 30. Avgusta 2017. in Intervjui

 

Svim mojim prijateljima i čitateljima islamske vjeroispovjesti neka je
 
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN !
 
Bedrudin GUŠIĆ

Fašizam u ime patriotizma!

Posted: 28. Avgusta 2017. in Intervjui

Ideje desničara u liku neobošnjacista jednako su opasne i pogubne za suverenitet i državnost Bosne i
Hercegovine koliko i ideje velike Srbije i Hrvatske. Poslednji događaji poput imenovanja osnove škole u
prigradskom naselju Dobroševići po Mustafi Busuladžiću, deklariranom fašisti ustašoidno-endehaovske
provenijencije, jednom od ideologa Mladih muslimana, dokazanom antisemiti i distributeru nacističke ideologije
i propagande, koga je vojni sud nakon oslobođenja Sarajeva osudio na smrt kao suradnika okupatora, a onda i
strijeljao u noći 29. lipnja 1945, te ideje koju je putem svog privatnog Facebook-profila plasirao mladi vijećnik
sarajevske Općine Stari Grad i član vladajuće Stranke demokratske akcije, Tarik Dautović ukazuje na pojavu
jednog novog vala bošnjačkih desničara, ‘nove generacije Bošnjaka’. Tragedija je tim veća što pojedini
bošnjački intelektualci ”pod plaštom zaštite bošnjačkog interesa” u tome ne vide ništa sporno ohrabrujući
desničare čime nanose ogromnu štetu vlastitom narodu.
Ovakva ideologija upravo stvara plodno tlo za otjelotvorenje politike ratnih zločinaca Miloševića, Tuđmana,
Karadžića, Mladića i sl. Baš kao i 90-ih kad su ti isti svijetu slali poruke poput: “Mi nećemo da živimo sa njima”
ili “Hoćemo da uništimo islamsku opasnost u Evropi”. Rabljenje islama kao religije dobrodošlo je onim
politikama u Evropi koje su upravo to htjele čuti kao opravdanje za njihovu indiferentnost stvaranja najveće
klaonice poslije II svjetskog rata a kako im ni to nije bilo dovoljno, uveli su nam i embrago na oružje. Poslednje
izjave ministra inostranih poslova Austrije Kurtza ili češkog predsjednika Miloša Zemana o tome da BiH “može
postati baza terorista u Evropi” ne trebaju nas iznenađivati već ozbiljno zabrinuti! One dolaze baš u vrijeme
kada su bošnjački desničari najglasniji!
I Milošević i Tuđman, su znalački razbijali Republiku Bosnu i Hercegovinu svjesno rabeći islam kao religiju i
sastavni dio svojih agresivnih i genocidnih pohoda na Bosnu. Milošević je znao da u suštini kršćanska Evropa
ima svoje predrasude i loše iskustvo sa islamom koje je proizilazilo i između ostalog u averziji prema
agresorskoj religiji suočenoj oči u oči sa otomanskom imperijom ali i strahu koji je Evropa izgradila u odbrani
pred Turcima. Milošević je takođe sve učinio da u Bosni favorizuje politički program i političare koji će se
uklopiti u njegovu antibosansku propagandu i kasnije genocidnu i osvajačku politiku. Prisjetimo se i njegove
otvorene podrške Izetbegoviću u procesu protiv Mladih muslimana, podrške prilikom puštanja iz zatvora,
objavljivanju njegove knjige “Islamska deklaracija” u Beogradu, podrške srpskih akademika ali i kasnijih tvoraca
SANU programa. Iz istih razloga je podržao u Hrvatskoj proustašku politiku osvjedočenu u liku Tuđmana sa
kojim je kasnije dogovorno ratovao preko leđa Bosne i Hercegovine. Skretanje pažnje na “islamski
fundamentalizam” značilo je i zanemarivanje ili prikrivanje ”pravoslavnog fundamentalizma ili pak katoličkog”.
Evropi je dakle u agresiji na Bosnu i Hercegovinu i genocidu jako trebala država sa ” islamskim imidžom”
kako bi sve činila da ništa ne učini i opravda se u genocidu počinjenim nad Bošnjacima.
Greške napravljene u prošlosti Bošnjaci ne smiju ponoviti slijepo nasjedajući igrama neofašista i nacional-
šovinista iz svojih vlastitih redova! Zbog ovakve opasnosti antifašizam nema drugu alternativu i kao ideja i
univerzalna vrijednost humanizma mora se graditi na širokom frontu bez nacionalnih granica.

Mr. sci. Edin Osmančević

Nije me iznenadilo što Rusija i inače duboko involvirana u procese bosanskohercegovačkih neuralgija hoće umiješati svoje prste u pitanja položaja Hrvata na ovim prostorima… Ali da budem precizniji, oni to hoće samo u dijelu države Bosne i Hercegovine, tačnije u Federaciji BiH!? Zašto, pa i političkim slijepcima je jasno, od Hrvata je definitivno očišćena Republika Srpska. Tamo Hrvata nema ni za pelcera…..Mi, Bosanci i Hercegovci, ma koju vjeru ispovijedali, klanjali se ili se križali, sami moramo konačno urediti svoju kuću BiH i očistiti je prije svega od lažnih zaštitnika naroda a ustvari golemih pljačkaša….. Božo Ljubić je i inače nedignitetna karikaturalna figura, igračka u rukama Dragana Čovića i njegov glasnogovornik ali rekao bih u ovom slučaju i tragični trbuhozborac, čiji dometi su ipak za kakove seoske političke lige i ova njegova izjava je evidenno pucanj u prazno!…..Oko Dragana Čovića postoji interesna grupacija koja sjajno živi na grbači naroda –  ona potencira tz „hrvatsko pitanje“ a sve je u ovom slučaju ponajviše u funkciji sticanja novog mandata u Predsjedništvu BiH za Čovića…..U BiH su ugroženi svi pošteni Bosanci i Hercegovci. Ugroženi su od korumpirane pljačkaško-nezasitne mafije koja predstavlja vlast u ovoj jadnoj i napaćenoj zemlji…..Kolindu Grabar Kitarević neću komentirati, mislim da nije relevantna u ovom kontekstu. Čak mislim da nedovoljno poznaje situaciju i govori neke nebuloze. A što se tiče ovih ocjena da bi ovo mogla biti neka nova baza terorizma na evropskim prostorima, mislim da ne postoje dostatne argumentacije za to…..BOSANSKE PATRIOTSKE SNAGE OBRANIĆE STOLJETNU DRŽAVU BIH! SIGURAN SAM U TO!….

Gospodine Gojer! Kako sam i u pripremi ovog intervjua podsjetio, ovo je naš drugi razgovor za javnost nakon skoro sedamnaest mjeseci. I rekao sam da ćemo ovoga puta također razgovarati na “vruće” bh. teme koje su sada aktuelne. Dakle, pisali ste otvoreno pismo Petru Ivancovu, ambasadoru Ruske Federacije u BiH. Zašto?

GOJER: Principijelno nije dobro a smatram i da je daleko od dobrog ukusa da strane diplomate na bilo koji način nameću svoje stavove u pitanjima unutrašnjopolitičkoga života naše suverene i međunarodno priznate države. Potencirajući nepostojeće izmišljeno hrvatsko pitanje Nj. E. Ivancov izravno je pokušao nametati ovu temu u žižu političkog života u BiH. Morao sam reagirati kao bh. patriot prije svega. Ovo je naša zemlja i pustite nas Bosance i Hercegovce da tražimo rješenja u njoj koja nam najbolje odgovaraju. 

Svaki bosanskohercegovački domoljub, o zakletim bh. integralistima da ne govorim, sigurno je istupanje veleposlanika Ruske Federacije u BiH doživio kao izravno miješanje jedne svjetske velesile u unutrašnju politiku međunarodno priznate članice Ujedinjenih Naroda, države Bosne i Hercegovine. Petar Ivancov se našao da u žarište svekolike pozornosti stavi tzv. hrvatsko pitanje u BiH!?! Nije me iznenadilo što Rusija i inače duboko involvirana u procese bosanskohercegovačkih neuralgija hoće umiješati svoje prste u pitanja položaja Hrvata na ovim prostorima… Ali da budem precizniji, oni to hoće samo u dijelu države Bosne i Hercegovine, tačnije u Federaciji BiH!? Zašto, pa i političkim slijepcima je jasno, od Hrvata je definitivno očišćena Republika Srpska. Tamo Hrvata nema ni za pelcera.

E sad trebaju Rusi doći u moju zemlju da mene kao bosanskohercegovačkog katolika štite….

Da budem iskren, ne znam od koga?

Ustvari, ako ćemo govoriti pravo, imalo bi se od čega štititi, naročito Hrvate sjeverno od Salakovca, imalo bi se od čega štititi moje sunarodnjake u Posavini, Sarajevu, Središnjoj Bosni. Sve bi trebalo štititi i zaštititi od korumpirane i lopovske vlasti, trebalo bi zaštititi sve Hrvate bez iskaznice HDZ-a, njih naročito, jer oni jesu ugroženi! Mi, Bosanci i Hercegovci, ma koju vjeru ispovijedali, klanjali se ili se križali, sami moramo konačno urediti svoju kuću BiH i očistiti je prije svega od lažnih zaštitnika naroda a ustvari golemih pljačkaša.

Tako sam reagirao prije nekolike godine kad je negdanji predsjednik Republike Hrvatske Josipović pokušao nešto slično.

Nekako smo do sada navikli da Rusija podržava Dodika, ali evo, sada putem svog ambasadora i Čovića. Da li je taj stav službene Rusije da podržava lidera jedne nacionalističke stranke u BiH, koja ne predstavlja ni čitav jedan konstitutivni narod u njoj, ispod renomea te zemlje? Kako inače komentirate njegovu podršku HNS-u, odnosno HDZ-u BiH?

GOJER: Ovo je dogovor dvojice moralno posrnulih i u kriminal zaglavljenih Dodika i Čovića da im Ruska Federacija  priskoči u pomoć jer su im kola evidentno na stranputici. A Rusija ovdje ima i svoje interese i zašto pa ne bi koristila Čovića da širi uticaj nad hrvatskom populacijom u BiH. Ali to zasigurno neće lako ići i bojim se da je to račun bez krčmara. Podršku HNS-u odnosno HDZ-u vidim kao krupan propust i krajnje lošu procjenu diplomacije Ruske Federacije.

Aktuelan je i istup Bože Ljubića, zastupnika Hrvatskog sabora i predsjednika Glavnog vijeća HNS-a koji najavljuje “prelazak rubikona” ako se ne usvoje izmjene Izbornog zakona po njihovom prijedlogu?

GOJER: Božo Ljubić je i inače nedignitetna karikaturalna figura, igračka u rukama Dragana Čovića i njegov glasnogovornik ali rekao bih u ovom slučaju i tragični trbuhozborac, čiji dometi su ipak za kakove seoske političke lige i ova njegova izjava je evidenno pucanj u prazno!

Postoji li, zapravo, “hrvatsko pitanje” u Bosni i Hercegovini i ko ga eventualno producira i u koje svrhe?

GOJER:Oko Dragana Čovića postoji interesna grupacija koja sjajno živi na grbači naroda –  ona potencira tz „hrvatsko pitanje“ a sve je u ovom slučaju ponajviše u funkciji sticanja novog mandata u Predsjedništvu BiH za Čovića.

Da li bi se eventualnim izmjenama Izbornog zakona po modelu HNS-a, odnosno HDZ-a BiH, poboljšao položaj Hrvata u BiH?

GOJER:Ne.Po onom kako su Čović i bratija mu u njega smislili zakon on je u funkciji samo i isključivo hercegovačkih Hrvata. Svi ostali moji sunarodnjaci su marginalizirani jer glas ne vrijedi isto u Mostaru i Sarajevu. Onaj mostarski ima veću težinu, pa bi usvajanje ovakvih zakonskih nakarada još više usložilo situaciju među hrvatskom populacijom.

Koje grupe, etničke ili neetničke, su, zapravo, ugrožene u BiH?

GOJER: U BiH su ugroženi svi pošteni Bosanci i Hercegovci. Ugroženi su od korumpirane pljačkaško-nezasitne mafije koja predstavlja vlast u ovoj jadnoj i napaćenoj zemlji.

A kako komentirate šutnju člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića (od Ivanića se i ne očekuje reakcija, a logično, Čović i nema razloga reagirati) na frapantno miješanje Rusije u unutarnje stvari BiH te istupe Bože Ljubića koje su neki nazvali ratnohuškačkim?

GOJER: Sve je dio dogovora,narodski kazano tala. Zar ne vidite da oni koji su od naroda izabrani da brane interese države u kooperaciji sa strancima, svaki je dan sve više i sve snažnije razvaljuju….

Bosna i Hercegovina je država, ma kako to izgledalo na terenu ili neki mislili o tome. A ima li naša država državnike?

GOJER: Jednostavno i precizno kazano: nema!  Posljednjeg je narod na izborima ponizio. Bio je to Haris Silajdžić. Svi poslije njega su tek činovnici, jad i bijeda.

Našu zemlju su, nakon predsjednice Republike Hrvatske, evo sada i ministar vanjskih poslova Austrije te predsjednik Češke Republike označili kao moguću “evropsku bazu IDIL-ovih terorista”. Komentar?

GOJER: Kolindu Grabar Kitarević neću komentirati, mislim da nije relevantna u ovom kontekstu. Čak mislim da nedovoljno poznaje situaciju i govori neke nebuloze. A što se tiče ovih ocjena da bi ovo mogla biti neka nova baza terorizma na evropskim prostorima, mislim da ne postoje dostatne argumentacije za to. Mi živimo u Bosni i Hercegovini, živimo taj život koji je takav kakav jeste – ekonomski težak i surov, naravno, ali ja bih ipak rekao da bar ja nisam osjetio po Sarajevu, ali i po drugim dijelovima države Bosne i Hercegovine kuda sam se kretao, a krećem se dosta, da taj teroristički aspekt ima ozbiljnije utemeljenje. Pa valjda bi trebalo malo vjerovati i stručnjacima u ovoj oblasti. Ja jako respektiram gospodina Mektića, ministra sigurnosti. Kada god je istupao po tom pitanju, nikada nije dao za pravo tima koji istupaju iz inozemstva i govore kako je Bosna i Hercegovina žarište novog terorističkog udara. Bojim se da kada god kome zatreba u svijetu, pa tako i austrijskom kandidatu za kancelara, a u toj je kampanji, onda nađe Bosnu i Hercegovinu na kojoj pokušava plasirati svoje teorije. Ove insinuacije ne priliče ozbiljnim političarima.

Sve je očitije da našoj zemlji rade o glavi, kako neki iznutra, tako i iz bližeg ili daljeg okruženja. Hoće li Bosna i Hercegovina preživjeti kao država i kako, eventualno?

GOJER: Spas postoji – on se zove Evropska Unija. Ako Evropa stvarno želi da Bosna i Hrecegovina opstane, u šta ja nisam siguran jer je Evropa do te mjere trenutno desničarska , ali ako stvarno te pozitivne strane u Evropi žele da Bosna opstane, onda je najlakši put za to njen prijem u članstvo EU. Rekao bih, pod znacima navoda – “preko reda”. Nisam siguran da su svojevremeno Rumunjska i Bugarska bile zrelije za Evropsku Uniju od Bosne i Hercegovine. Ovo je jedna stara država, tisuću godina stara, kompleksna je po tome što u njoj žive različiti narodi i to treba respektirati kao prednost, a ne stavljati nam dodatne uvjete za ulazak u EU.BOSANSKE PATRIOTSKE SNAGE OBRANIĆE STOLJETNU DRŽAVU BIH! SIGURAN SAM U TO!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (917)

 

 

 

 

Zar i ti sine Brute?

Posted: 27. Avgusta 2017. in Intervjui

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija / bivši inžinjer Aluminija /

Naša višegodišnja borba, od Dejtona do današnjih dana, Davida i Golijata, u sferi političkih i ekonomskih događanja, u kontinuitetu se odvija sa nekim novim saznanjima i neprijatnim epizodama.

Što bi naš stari narod govorio; „ sjaši Kurta, da uzjaše Murta „, što znači da su i neke nove ličnosti na sceni, ali su tokovi, našeg zajedničkog bosansko-hercegovačkog kupleraja istovjetne.

Na sceni su opet naši osiromašeni i ojađeni građani, koji ispaštaju sve poznate ujdurme, znajući da bi naši stari opet govorili ; „ ako kupleraji ne funkcionišu, mijenjajmo personal „.

Upravo, imajući u našoj realnoj zbilji, istinska dva kupleraja, na destinacijama u mostarskom Aluminiju i Elektroprivredi Bosne i Hercegovine, sa mnogim znanim akterima, bilo iz sfere politike ili ekonomije, konačni su rezultati, da naše građane permanentno j..u, u funkciji i njihovih djelatnosti i nadležnosti, u okruženju spomenutih kupleraja.

Ništa čudno i neobično, ali za naše uspavane građane i mnoge, manje  uočljivo ili prepoznatljivo.

C:\Users\User\Desktop\FAHRO.jpg

Kada je u pitanju Aluminij, vrapcima na grani, već poodavno znano da je u njemu izvršena najveća pljačka državne imovine, najveći kriminal njenih upravljačkih struktura, sa kriminalcima Mijom Brajkovićem, Ivom Bradvicom i inim njihovim saradnicima, ali sve pod plaštom njohve nacionalističke i neofašističke stranke HDZ-a i njihovog čelnika, „ čistokrvnog „ Hrvata, Dragana Čovića. Činjenice ukazuju, da su im svih ovih godina, u njihovoj pljački i kriminalu obilato pomagale i domaće Bošnjačke strukture u vlasti, tzv. ulizice po definiciji Meše Selimovića, od svih premijera Federacije, do posljednjeg Fadila Novalića i njihovih ministara energetike i industrije, do posljednjeg Nermina Džidića.

Nažalost, u ovu cijelu kuplerajsku rabotu, strihijski, ljigavo i veoma očito uključio se i Fahrudin Radončić, sa svojim kadrovima i strankom SBB.

Kao krtica, ušao je u našu političku realnost, da bi kao Bošnjak radio protiv Bošnjaka , koketirajući lucidno i licemjerno sa Draganom Čovićem i HDZ-om, kao i sa Dodikom i njegovom SNSD strankom.

Imajući u vidu, da je u Aluminiju, udruženim kriminalnim poduhvatom HDZ-a i SDA, u posljednje vrijeme, priključuje im se i SBB sa svojim kadrovima, izvršena je pljačka državne imovine od preko milijardu i pet stotina miliona maraka.

Pored saznaja, da je ovaj kriminalni „ hercegovački div „ kako su ga godinama lažno predstavljali, njegovi kriminalni i nacionalistički elementi, postaje najveći gubitaš od preko tri stotine miliona, ipak rukovodstvo i vlast SDA, sa Aluminijem sklapaju trajniji ugovor o isporuci električne energije.

Kada je sredinom novembra protekle godine, potpisan Ugovor o isporuci električne energije između Elektroprivrede BiH i Aluminija Mostar, direktor mostarske firme Mario Gadžić  i Bajazit Jašarević, direktor Elektroprivrede, oduševljeno su u javnom saopštenju naveli  kako je sklopljen „povijesni ugovor“.

Međutim, brzo smo došli do saznaja, da u  tom ugovoru ništa nije povijesno osim povijesno niske cijene po kojoj je EPBiH prodala struju mostarskom kombinatu, a zbog čega je prvih šest mjeseci 2017. godine poslovala s rekordnim gubitkom od oko 23 miliona KM! Taj gubitak direktna je posljedica skandaloznog ugovora koji je EPBiH potpisala s Aluminijskim kombinatom za prvi i drugi kvartal 2017. godine.

 Svakako, najveće zasluge za ovaj ugovor, koji je EP BiH odveo u gubitak, pripadaju Džemi Borovini, izvršnom direktoru u EP BiH za trgovinu i snabdijevanje, koji je na tu funkciju došao kao kadar Fahrudina Radončićevog SBB-a, te Mariju Gadžiću, direktoru Aluminijskog kombinata Mostar, koji se tu obreo kao kadar Čovićevog HDZ-a..

Dok se sve ovo dešava, u ovim kuplerajima države Bosne i Hercegovine, bolje reći Federacije, njegov premijer Fadil Novalić i njegov „ hemeroidčik „ Nermin Džidić nijemo i kukavički posmatraju, ali tako sramno i i kriminalno najavljuju našim građanima poskupljene cijene električne enrgije domaćinstvima, jer se navedeni gubici trebaju na ovaj način pokriti.

Međutim, ovo je tek početak problema! EP BiH se malo preračunala pa je Aluminiju prodala tolike količine da u jednom trenutku nije mogla podmiriti potrebe ostalih kupaca, te je manjak struje morala uvoziti, plaćajući u prosjeku 120 eura po megavat-satu, dakle tri puta više od cijene po kojoj je struju prodala Aluminiju!

Na osnovu svih ovih istinitih činjenica, o kojima već godinama, mi obespravljeni i diskriminirani radnici firme Aluminij ukazujemo našoj vlasti i našoj javnosti, postavljamo i ozbiljna pitanja, dokle će mo trpjeti ove očigledne kuplarajske rabote u našem društvu.

Licemjerni i ljigavi, tapkaroški odnosi i Fahrudina Radončića i njegovih saradnika stranke SBB u organima vlasti i u javnim firmama, te HDZ-a i Dragana Čovića i njegovih čimbenika u svim institucijama vlasti, kao i u navedenim javnim firmama, a o vlasti i njihovom doprinosu Bošnjaka i SDA, od brojnih premijera vlasti, od Bičakčića do Novalića, te brojnih njihovih saradnika, suvišno je i govoriti, jer je njihova sramna i kriminalna uloga u svemu ovome poznata i očigledna.

Tipična je to kategorija ljudi, tzv. ulizica, po Meši Selimoviću, jer kako ih drugačije i definisati..

 

                                                                   Kronogram na perzijskom
U godini smo u kojoj se navršilo tačno četiri stoljeća, znači jubilarnoj, otkako je plemeniti Božiji rob hadži Husein Litrić, poznatiji kao Hadži Baba, dao podići džamiju na Hisetima u Banja Luci. Dakle, ove godine se navršilo tačno 400 godina od osnutka njegovog vakufa u našem gradu. Džamija je odolijevala vremenu, ratovima i okupatorima 336 godina da bi je bezbožnici srušili i njene “posmrtne” ostatke dali prenijeti u Kozarac.
Ostao je njen veliki harem, sa fino obrađenim nišanima, a u njemu su ukopavane džematlije pripadajućeg džemata, šehidi koji su položili svoje živote u poznatoj bitci pod Banja Lukom 1737., te žrtve kuge koja je pogodila naš grad u 18. stoljeću.
Dženaza džamiji je, dakle, obavljena u Kozarcu 1953. godine, a 64 godine poslije, odnosno ljeta 2017., upravo na 400-tu obljetnicu osnivanja Hadži Babinog vakufa, neki drugi bezbožnici i zulumćari ovoga vremena su smislili i realizirali plan potpunog uništenja i harema. Sve je danas, na jubilarnu, 400-tu obljetnicu osnivanja Hadži babinog vakufa bivše – i džamija i harem. Ostale su samo uspomene na zadužbinu plemenitog Božijeg roba hadži Huseina Litrića, na vakuf koji je služio muslimanima Banja Luke i njihovoj zajednici, a danas, tih 3,5 dunuma zemlje, nakon što je preorato i kosti spomenutih banjalučkih merhuma katilski pobacane na drugu lokaciju, bez dženaze, posjeduje izvjesni Brane Janković zahvaljujući odluci muftije Osman ef. Kozlića, suglasnosti direktora Vakufske direkcije Senaida ef. Zajimovića i šutnji članova IO Medžlisa IZ Banja Luka.
Svi oni su KRIVI za prodaju vakufa časnog i plemenitog Hadži Babe fizičkom licu – nemuslimanu koji na tom zemljištu, kao što je poznato, gradi zgradu sa 72 stana. Oni koji su posljednjih godinu-dvije obmanjivali javnost, posebno muftija Kozlić a ništa manje ni hafiz Zajimović da će se tu graditi i bošnjačka gimnazija, načinili su veliki grijeh i neka ga nose na Onaj svijet pred Gospodara. A mi, koji smo prinuđeni obilježavati jubilarnu 400-tu obljetnicu tog vakufa na njegovom stratištu, dužni smo sve učiniti što je u našoj moći da i na Ovome svijetu taj čovjek, koji se krije ispod muftijskog džubbeta i ahmedije, kao i drugi koji su sudjelovali u ovom zločinačkom činu, odgovaraju. Obilježavajući tu jubilarnu obljetnicu jednog znamenitog vakufa u našem gradu, od kojeg je ostalo stratište, i ovim povodom pozivamo reisu-l-ulemu IZ BiH da u interesu sprječavanja daljnjeg uništenja banjalučkog vakufa i u interesu IZ BiH u cjelini, smijeni muftiju Osman ef. Kozlića i na njegovo mjesto imenuje drugoga koji će raditi u interesu muslimana Banja Luke te IZ BiH u cjelini. U protivnom, sigurni smo da će se nastaviti devastacija preostalog banjalučkog vakufa i destruktivno djelovanje po opstanak Bošnjaka u Banja Luci.
UZZVIUBL

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Tovarišču,  Petru Ivancovu, ambasadoru  Rusije u Bosni i Hercegovini! Možda bi se prije dodjele crvenog kartona, sa natpisom, PERSONA NON GRATA, nužno bilo predočiti i dva žuta kartona, kao  opomenu, da je dosta njegovog miješanja u unutrašnje stvari, jedne suvereme i međunarodno priznate države.

Prije svega, proizveo je  skandal  kada je otvoreno podržao režim Milorada Dodika da ne provodi odluku Ustavnoga suda BiH, kada bi trebao znati  da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 5. decembra 2007. godine, usvojilo Odluku da se uputi pismo NATO paktu, a što je u ime Predsjedništva BiH učinio tadašnji predsjedavajući Nebojša Radmanović (SNSD).

U odluci, podsjećamo, da je “naš strateški cilj punopravno članstvo u NATO-u i da zbog toga unaprijedimo sve aktivnosti što je moguće prije”, kazao je tada član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović na pres-konferenciji u Sarajevu nakon sjednice Predsjedništva BiH.

Sljedeći njegov gaf, svakako je konstatacija i uplitanje  u razgovorima sa Dodikom i Čovićem konstatacija;

„Tako je danas ruski ambasador, Njegova ekselencija Petar Ivancov naglasio značaj rješavanja takozvanog “hrvatskog pitanja” u Federaciji BiH. Na stranu to što uvaženi ambasador Ivancov, ne želi da vidi da jedino hrvatsko pitanje koje postoji u Bosni i Hercegovini je pitanje katastrofalnog položaja Hrvata u Republici Srpskoj – na stranu ta činjenica,  jasno je da Ivancov operiše sa tzv “hrvatskim pitanjem” samo u kontestu interesa aktuelne “hrvatske politike” u BiH. Hrvatsko pitanje u FBiH nije ništa drugo do pitanje o(p)stanka HDZ-a u vlast „,/ piše portal Vijesti.ba./.

599ecc6c-a820-4cf5-affc-6cfb0a0a0a7e-covic-ivancov-700x402

Dakle, činjenice ukazuju, ne samo navedene, već i mnoge druge, da često prilikom susreta i razgovora sa Dodikom i Čovićem, ambasador Ivancov, jasno i konkretno podržava njihove stavove i ponašanja, u opstrukcijama uspješnog kretanja naše države ka Evropskoj uniji i članstvu u NATO-u.

Pretpostavljam da domaća Mićina šljivovica i meza sa pršutom, često zna i da udari neposredno u trezvene čipove tovarišča Petra Ivancova, pa još kada se udare neke balalajke, kazačok ili drugi guslarso- orguljaški akordi, ponese se u nekom lucidnom i nerazumnom razmišljanju, o stanju i položaju naše države.

Nalazeći se u torovima i kandžama ovakvih nadobudnih političara, potpomognuti sa perfidnim i suludim razmišljanjima i uticajima mnogih međunarodnih faktora i njihovog veta u mnogim komisijama ili međunarodnim institucijama, sve do Ujedinjenih nacija, očito je da nam je teško ili nemoguće doći do istine i naših povoljnjih nastojanja i želja u zajedničkom ustroju zemlje i ispravnom trasiranju njenoga puta do konačnog cilja.

Trebao bi znati i ambasador Petar Ivancev da nikakvi referendumi, bilo kakvo ignorisanje odluka Ustavnoga suda ili ignorisanje bilo kakvih aktivnosti u cilju ostvarivanja uslova za ulazak u NATO, za građane i narode Bosne i Hercegovine, nemaju niti dobre namjere, niti nam je to poželjno.

Poštujući prijateljske odnose sa ruskim narodom i velikom državom Rusijom, koju sam veoma upoznao dugogodišnjim boravkom u bivšem Sovjetskom Savezu, uzduž i poprijeko, kao mladi inžinjer koji je sticao određena tehnička saznanja, sa aktivnim poznavanjem ruskoga jezika i sa neposrednom izradom magistarskog rada u termoenergetici, te izgradnjom i konkretnih proizvodnih objekata u Srbiji i Bosni i Hercegovini, sa ruskom tehnologijom i njihovim stručnim kadrom, sjećanja i uspomene su mi veoma pozitivne.

Zato sam veoma tužan, ne raduju me ovakve paušalne i proizvoljne konstatacije ekskluzivnog predstavnika i ambasadora Rusije, tovarišča Petra Ivancova, te njegova nesebična podrška našim dokazanim rušiteljima zajedničkog nam državnog sistema, te naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.

Tovarišč, ambasador Rusije, Petar Ivancov, nemojte, poput našeg „ kostolomca i saborskog zastupnika „ Bože Ljubića, nastojati preći i Rubikon, naime, prešli ste Drinu i Bosnu, nemojte i Neretvu, kako bi ste se uputili u  ove krajeve zapadne Hercegovine i upoznali lažne , „ čistokrvne „ predstavnike, tobožnjih „ ugroženih „ Hrvata, Dragana Čovića, Bože Ljubića i inih brojnih čimbenika, sljedbenika nakaradne agresorske ideologije njihovog oca nacije, Franje Tuđmana.

Morali bi znati, tovarišč Ivancov, da država Bosna i Hercegovina, nikada neće imati sreće sa genocidnim tvorevinama, Republikom srpskom i Herceg Bosnom, kao i sa takvim njihovim  “liderima” sa kojima sjedite i razgovarate, o bilo čemu, a posebno uz  nuđenu šljivovicu i njihovu mezu.

Budite veoma oprezni, a posebno u Vašim razmišljanjima i javnim izjavama.

 

Gospopdine Ivancov!

Naša FB grupa ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’ koja broji skoro 65,000 članova- građana BiH različite etničke pripadnosti, ponovo se obraća vama kako bismo najoštrije osudili vaše miješanje u unutrašnje stvari nezavisne, međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine podrškom rješavanju ‘hrvatskog pitanja u BiH’ te ‘podsticanjem Dodika i predstavnika genocidne tvorevine (jer ona posjeduje sve elemente zločinačke Karadžićeve zamisli i genocidne ideologije), tzv. RS,  da ne poštuju odluke Ustavnog suda BiH. Podsjećamo da ovo nije vaše prvo mješanje u unutrašnje stvari naše države, ali je, kao i prethodne izjave i postupci, dakako nedopustivo i prema međunarodnom poravu predstavlja akt agresije na našu zemlju koji zahtjeva intervenciju UN-a i sanckionisanje Rusije.

Obraćali smo vam se i ranije tokom ove godine kada ste otvoreno bili protiv revizije presude Svjetskog suda pravde od 26.02.2007., kojom je tzv. VRS (inače, paravojna ilgelalna teroristička formacija koja je, skupa sa sa Srbijom, sudjelovala u agresiji na RBiH) presuđena za genocid, a Srbija, kao prva i jedina zemlja u historiji čovječanstva, presuđena za nesprječavanje i nekažnjavanje genocida (dakle, za kršenje Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida). Svojim ste postupkom dokazali da podržavate počinioce genocida i najstrašnijih ratnih zločina počinjenih na tlu Evrope od II svjetskog rata na ovamo, pa se na osnovu takvih postupaka može zaključiti kakvo političko opredjeljenje vaša zemlja ima, a koje je u potpunoj suprostnosti sa opredjeljenjem koje je Rusija imala tokom spomenutog II svjetskog rata. Podržavajući genocidnu tvorevinu RS i agresorsku Srbiju koja se nije odrekla fašističke politike koja je počinila genocid i agresiju na našu zemlju, vi podržavate četnički fašizam i terorizam te potomke i pristalice kolaboratorskih služinčadi njemačkih nacista!  Pitate li se ikad kako se osjećaju ruski Jevreji suočeni sa takvim opredjeljenjem ruske politike koja podržava kolaboratorsku služinčad nacističke Njemačke (tj. četnike, a sada i ustaše)? Ili ćete prepustiti nama da im se obratimo i to ih upitamo? Zasigurno sa njima imamo podijeliti dosta zajedničkih užasa i stradanja koje će ih podsjetiti na holokaust.

Vašim ste najnovijim potezima i izjavama vezanim za podsticanje na nepoštivanje oduka Ustavnog suda BiH, te za ‘rješavanje hrvatskog pitanja’  još jednom dokazali da ne poštujete Dejtonski sporazum čime ste potvrdili ono što naša grupa već odavno ponavlja – da je Dejtonski sporazum nevažeći te da se proglasi ponovno stupanje na snagu Ustava RBiH. Jer, pravno, ukoliko se jedan sporazum/ugovor proglasi nevažećim ili na bilo koji način stavi van snage ili poništi, vraća se pravno stanje koje je postojalo prije tog sporazuma/ugovora.

U svom prethodnom obraćanju pojasnili smo razloge zašto vas ne možemo osloviti sa ‘Vaša Ekselencijo’, ali ćemo vam ponoviti da neko ko povrjeđuje suverenitet i integritet naše zemlje, te djeluje kao destabilizirajući faktor u njoj, kao i u Evropi, pokušavajući da opet otvori ratno žarište u Bosni, što vi upravo činite, ne zaslužuje takvo oslovljavanje, kao što ne zaslužuje ni poštovanje dostojno jednog diplomate i dužnosti koje obnaša.

Svojim podsticanjem na nepoštivanje oduka Ustavnog suda BiH od strane predstavnika genocidne tvorevine, tzv. RS, ponovo potvrđujete da niti poštujete, niti smatrate važećim Dejtonski sporazum, a niti poštujete institucije naše međunarodno priznate, suverene države.

Na vašu podršku “rješavanju hrvatskog pitanja” u BiH odgovorit ćemo da takve izjave zasigurno, još jednom dokazuju da za vas Dejtonski sporazum ne postoji pa se pitamo šta još tražite u PIC-u (Vijeće za implementaciju mira u BiH) i zašto vas tamo jos drže? Vjerovatno vam je to utješna nagrada kako biste se osjećali važnim s obzirom da Rusija već odavno gubi moć I poziciju na međunarodnom planu gdje postaje sve beznačajnija.  

Više radi javnosti, a manje zbog Vas, podsjećamo koliko su bh. Hrvati “ugroženi” u našoj zemlji, odnosno koliko realno postoji problem “hrvatskog pitanja”, navodimo podatke da od ukupno 205 nosilaca funkcija na nivou institucija BiH Srba je 69 plus jedan koji ima u ovom trenutku funkciju vršioca dužnosti, Bošnjaka je 68, Hrvata je 61 (oko 30%)  i ostalih je 6. Mogli bi, zapravo, govoriti o ugroženosti Hrvata, kao i Bošnjaka, u  tzv. RS-u i potkrijepiti egzaktnim pokazateljima, ali to je tema za sebe i o njoj nekom drugom prilikom.

Ta vaša ‘podrška’ pitanjima koja se rješavaju unutar nezavisne i suverene države BiH predstavlja i pokušaj rehabilitacije onog što je Haški tribunal, zasad još nepravosnažnom presudom, okarakterisao kao udruženi zločinački poduhvat pod kojim su počinjeni najteži ratni zločini na tlu Evrope od II svjetskog rata, također potvrđuje politčko opredjeljenje Rusije koje ne pripada ni našem svjetonazoru niti mentalnom sklopu, jer fašizam nikada u historiji nije bio dio bića najbrojnijeg bh. naroda i najveće žrtve dviju agresija na našu zemlju -bošnjačkog.

Demokracija za diktatorsku Rusiju je bila i očito ostala, strana riječ, a ukoliko ona i postoji u vašem jeziku, bilo bi interesantno vidjeti kakvo ste značenje naredili da ona mora imati.

Ono što nas iznenađuje jeste da do sada niste shvatili da mi niti osjećamo da pripadamo, a niti želimo pripadati vašem svijetu. Želimo pripadati svijetu demokracije u kome vladaju pravo i pravda, a ne najgora moguća diktatura tipa KGB-a i ostalog, njemu svojstvenog zla, kako je slučaj kod vas.

Vaši nas postupci navode na zaključak nekog ko nervozno i panično pokušava pobjeći od svoje sunovratne realnosti. A dio te realmosti koji se odnosi na vaš položaj na tlu bivše Jugoslavije, sažet u jednoj gruboj, direktnoj rečenici, jeste: Rusija je okružena NATO-om, a njen vjekovni san o izlasku na Mediteran danas je nedostižniji nego ikad do sad. Vaši očajnički pokušaji da destabilizirate Crnu Goru i spriječite njen ulazak u NATO završili su općim debaklom koji je samo ubrzao prijem te zemlje u NATO. U takvoj situaciji očaja i panike, a da biste spriječili ulazak naše države u NATO,  pokušavate destabilizirati našu zemlju i izazvati novi rat čime biste destabilizirali i cijelu Evropu, jer dobro znate da naš narod neće stajati i mirno posmatrati uništenje naše zemlje. Očito je da ste toliko naučili iz vremena agresije na našu zemlju (1992-95) jer je hrabrosti Armije RBiH i snazi otpora našeg naroda svjedočio cijeli svijet. Očajnički pokušaji Rusije da spriječi da joj se komadić naše teritorije istrgne iz šapa i time se njen ‘uticaj’ svede samo na Srbiju, čime bi bila još više stjerana u kut, neće uroditi plodom jer, ponavljamo, mi ne želimo s vama niti smo to ikada željeli. Vrijeme je da se iz tog bolesnog sna trgnete i shvatite da nas put u NATO nećete zaustaviti, ma koliko se za to borili.

Umjesto što se bavite nama okrenite se svojim jadima kojih imate i na pretek da biste sebi priuštili luksuz bavljenja drugima. Cijeli svijet je svjestan bijede u kojoj živi većina vašeg stanovništva (vaše obrazovane djevojke bježe pa ih svaki bjelosvjetski probisvjet Ili manijak može kupiti sebi za ženu kao ‘robu’ preko kataloga svjetskih probisvjeta, a vaši muskarci umiru mladi od alkohola po jarkovima i kojekakvim rupama).  Osim te bijede, kao i najgoreg oblika diktature, ogromne korupcije i u svijetu poznate ruske mafije koja je prigrabila sebi sve što pripada ruskom narodu, tom svom narodu nemate pružiti ništa drugo, a niti svijet, osim toga ima išta dobro o Rusiji čuti. Ima li Rusija hrabrosti barem jednom se pogledati u to tragično ogledalo iz kojeg je gleda sav taj njen jad i bijeda i shvatiti da se takvim srljanjem dovela u začarani krug koji vodi u još veći glib ljudskog jada i bijede? Američke sankcije kao i one evropske ostaju na snazi sve dok ne vratite Krim. A kako stvari stoje, navukli ste bijes Amerike u tom pogledu da će vjerovatno Ukrajinu naoružati suvremenim ubojitim oružjem da se sa vama razračuna ukoliko im ne vratite Krim. Amerika i Zapad, zajedno sa zemljama Zaliva, obaranjem cijena nafte mogu vas dovesti do još većeg dna, kamo su vas već bili vodili prije par godina.

Zbog vašeg upornog kršenja Dejtonskog sporazuma kojim ste i praktično i formalno više puta potvrdili da on više ne važi, tražit ćemo od PIC-a da Rusiju pod hitno isključi iz svog članstva, te da ostale članice PIC-a  poduzmu mjere kojima će takvo ponašanje Rusije sankcionirati, a da se na snagu vrati Ustav RBiH jer je to pravni slijed u ovakvoj situaciji.

Podsjećamo vas da se ova pitanja i problemi naše države rješavaju unutar nje, pa će se tako rješavati I ‘hrvatsko pitanje’ ukoliko ono istinski postoji (ali se zasigurno neće dozvoliti rehabilitacija i reuspostava zločinačke paratvorevine tzv. Herceg-Bosne koja je sinonim za udruženi zločinački poduhvat), a odluke Ustavnog suda BiH u cjelosti ce se sprovoditi. Ništa se od toga vas ne tiče niti o tome imate pravo komentarisati ili zauzimati stavove. Vi ste samo gost/diplomata u našoj državi, a koliko ste kao takav u njoj dobrodošli, prosudite sami.

Zbog vaših najnovijih izjava i postupaka koji su bili povod ovom našem obracanju, tražit ćemo od nadležnih institucija BiH da Vas proglase “personom non-grata” te da napustite našu zemlju. Naime, u njoj nema mjesta za one koji rade protiv civilizacijskih tekovina kao što su antifasizam, demokracija, pravo i pravda, te borba protiv fašizma i terorizma legalnim sredstvima i koji se mijesaju u unutarnje poslove naše države, te podrivaju njenu nezavisnost i suverenitet i pokušavaju proizvesti nove ratne sukobe u njoj.

Ukoliko se i dalje budete miješali u unutarnje stvari naše države, patriotama ove zemlje nećete ostaviti nikakvu drugu alternativu nego da svoju žalbu protiv Vas i zemlje koju predstavljate upute Vijeću sigurnosti UN, kao i EU.

U ime Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH”:

1. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

2. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

3. Ibrahim Halilović, slobodni novinar i publicist iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada, trenutno živi u Winsdoru, Kanada

4. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

5. Nihad FILIPOVIĆ, “slobodni novinar i publicist, Bosanac, Krajišnik, oćeran…”

Helsinski bilten br.136

Svesna sam da sve što kažem može povući sa sobom razne posledice, ali i srećna sam zbog toga. Ovo je moj način da se istaknem kao ličnost, pa zato i uživam u tome…..Ja sam osoba koja ima različita interesovanja i koja je ovde da to podeli sa drugima, pa će samim tim i moji postovi na blogu biti raznovrsni. Devojka sam, pa će se tu naći i neke stvari o modi, o lepoti i slično, jer postoje ljudi koji i to vole. Ali, pisac sam, pa će se u većini nalaziti postovi sličnih tema kao što su dosadašnji…..Stvarnost je svakako malo ružan pojam današnjice, ali to ne znači da mi ne treba da verujemo i da dopustimo sami sebima da otkrijemo lepote života i samog življenja……Sve dok ljudi gledaju na materijalne i površne stvari kao izvor i ideal lepote, neće spoznati ono što predstavlja prava lepota. A samu lepotu ne treba uopšte objašnjavati. Ona je jedinstvena, kao i sve lepo u životu….. Onom čoveku kome se seku krila i koji je ubeđen u to da ne valja, da nije dovoljno dobar, lep, pametan, taj čovek je nesrećan ili će to tek postati. Zato, moramo da pazimo u šta verujemo duboko u sebi. Ja verujem da na svetu postoje dobri ljudi i upravo ih upoznajem…..Život je kratak, treba biti ono što smo i da bez ikakvog izvinjavanja ljudima, glasno kažemo šta želimo, a šta ne. Nažalost, realnost je malo oštrija, ali to ne znači da se ne treba boriti……Život definitivno nije bajka, ali ako se malo potrudimo, možemo da napravimo da ovo bude lepše mesto za nas same. Svakome je potrebno malo da se izdvoji iz tame sveta i za to je odlično da se ima jedan takav, paralelan svet, gde je sve moguće….

Mi, blogeri-ljudi od pera, se veoma brzo nađemo. I prepoznamo, rekao bih. Ova mlada gimnazijalka iz Negotina je svojim pogledima na svijet koje je postirala na netom otvorenom svome blogu je privukla moju pažnju ne samo zbog tih pogleda, nego pozitivne energije koju naprosto sije u ovom virtualnom svijetu, a vjerujem i oko sebe gdje živi. “A sedamnaest godina joj je tek….”, kako je mojoj i starijim generacijama pjevao legendarni Ivo Robić. Dakle, poštovani čitatelji, pošto je Teodora bloger i pisac, znači osoba koja djeluje u javnom prostoru, a pozitivno zrači prema svijetu u kojem živi, smatrao sam za shodno da i s vama podijelim tu njenu pozitivnu energiju i poneki sanjalački zanos kroz razgovor koji slijedi. A, i da malo promijenimo temu (barem za trenutak da iziđemo iz ralja politike), nije zgoreg, zar ne.

Mnogi, pogotovo oni iz Tvoje generacije, u ovaj virtualni svijet ulaze najčešće putem Facebooka a Ti si se odlučila za blog. Priznajem, malo je neobično za mladu osobu poput Tebe. Zašto blog?

MANIĆ: Iskrena da budem, za blog znam još od kada sam se upoznala sa internetom i slično, jer samo kod nas, na Balkanu, postoje mnogi blogeri koji žive upravo od toga. Ja sam se opredelila za blog, jer sam još u školi imala zadatak da napravim i održavam blog na par meseci, i to baš preko WordPressa. Sada, godinu dana kasnije, tu sam gde jesam. Zavolela sam to, za mene je to način da komuniciram sa ljudima, delim moja razmišljanja i da radim, pre svega, ono što zaista volim, a to je pisanje.

U pripremi ovog razgovora sam Ti rekao da biti bloger znači na neki način biti i osoba koja djeluje u javnosti, da ne kažem “javna ličnost”. Da li si bila svjesna toga prije nego što si postala bloger i jesi li svjesna sada, posebno sa aspekta odgovornosti za izrečenu javnu riječ?

MANIĆ: Naravno da sam svesna toga. Svesna sam da sve što kažem može povući sa sobom razne posledice, ali i srećna sam zbog toga. Ovo je moj način da se istaknem kao ličnost, pa zato i uživam u tome.

Blog kao svojevrsni medij (ali ipak medij !) ima ili treba da ima koncepciju, sadržaj, pristup..kodeks. Pošto sam na Tvome blogu vidio svega nekoliko postova, što znači da si na samom početku, imaš li viziju koji sadržaji ili preciznije – koji žanr će na njemu dominirati u narednom periodu, naprimjer?

MANIĆ: Da, zapravo je danas samo 7 dana od mog prvog posta na blogu, a već sam nadmašila neke sopstvene ciljeve. Što se tiče pitanja za određeni žanr mog bloga, moram reći da ga neće biti. Ja sam osoba koja ima različita interesovanja i koja je ovde da to podeli sa drugima, pa će samim tim i moji postovi na blogu biti raznovrsni. Devojka sam, pa će se tu naći i neke stvari o modi, o lepoti i slično, jer postoje ljudi koji i to vole. Ali, pisac sam, pa će se u većini nalaziti postovi sličnih tema kao što su dosadašnji.

Predstavila si se na blogu porukom drugima – “hajde da verujemo da je život bajka” (i na engleskom). Zašto bajka? Da li zbog stvarnosti koja je takva kakva jeste pa da malkice “pobjegnemo” od nje ili…?

MANIĆ: Stvarnost je svakako malo ružan pojam današnjice, ali to ne znači da mi ne treba da verujemo i da dopustimo sami sebima da otkrijemo lepote života i samog življenja. Samim tim, kao što kaže i moj opis bloga, ono u šta poverujemo, to ćemo i postati. Tako je i sa ovim. Ja znam da život ume biti surov, ali verujem da ima i svoje neopisive i neprocenjive lepote. Takođe, otvaranje bloga i upoznavanje sa novim ljudima, za mene je već jedna bajka. Ja na blogu bežim od svega što je ružno oko mene i čvrsto se držim za to da život, pored svega ružnog, može nam priuštiti jako puno lepih stvari.

Rekla si da si se sebi zaklela da ćeš sve oko sebe pretvoriti u ljepotu. Kako ćeš to učiniti i kako to drugi mogu učiniti ili ako ne mogu, kako mogu spoznati pravu ljepotu?

MANIĆ: Lepota svakog pojedinca je jedinstvena i niko ne poseduje istu lepotu. Kao što sam i na postu napisala, lepota nije lepo lice, telo i slično. Lepota je u čovekovoj duši. Ja sam učinila šta je bilo u mojoj moći, pronašla sam svoju lepotu. Verujem da su ljudi koji su to pročitali, makar zastali i razmislili o tome šta oni smatraju svojom lepotom. Čovek mora sam da spozna pravu lepotu, ja mu ne mogu mnogo pomoći, jer kao što sam rekla, svi smo drugačiji. Sve dok ljudi gledaju na materijalne i površne stvari kao izvor i ideal lepote, neće spoznati ono što predstavlja prava lepota. A samu lepotu ne treba uopšte objašnjavati. Ona je jedinstvena, kao i sve lepo u životu.

Zašto vjeruješ da “ono u šta ljudi veruju to će vremenom postati…”?

MANIĆ: Ja se čvrsto držim za tu činjenicu jer smatram da zaista nema ničeg jačeg od čovekovih misli. Onda kada sam čovek misli da je vredan nečega, kada se ubedi u to, on će zaista i postati vredan. Postaće voljen od samog sebe. Ja sam verovala da mogu da uspem i zaista to i radim. Takođe, to ću povezati i sa tim da ljudi, dok su još deca, odrastaju uz reči njihovih roditelja ili staratelja, ko god to bio. Ako se deci od malena priča da su pametna, da su voljena, da su vredna, oni će to i postati. Biće svesni da vrede i da su sposobni da ostvare svoje snove. Onom čoveku kome se seku krila i koji je ubeđen u to da ne valja, da nije dovoljno dobar, lep, pametan, taj čovek je nesrećan ili će to tek postati. Zato, moramo da pazimo u šta verujemo duboko u sebi. Ja verujem da na svetu postoje dobri ljudi i upravo ih upoznajem.

Šta za Tebe znači sloboda ili biti slobodan čovjek? Da li nam slobodu ograničavaju drugi ili mi ponekad, možda nesvjesno, samima sebi?

MANIĆ: Slobodu nam svakako ograničavaju drugi, pogrešno društvo, pogrešni putevi kojim ljudi idu gotovo praznih glava. Ali, najviše je mi sami sebi uskraćujemo i ograničavamo. Strah je taj koji nas parališe i onda nam je lakše da idemo gde i svi. Za mene je sloboda najvažnija. Život je kratak, treba biti ono što smo i da bez ikakvog izvinjavanja ljudima, glasno kažemo šta želimo, a šta ne. Nažalost, realnost je malo oštrija, ali to ne znači da se ne treba boriti.

A šta je za Tebe sreća i da li je ona relativna kategorija?

MANIĆ: Sreća je za mene nešto što je neopisivo i što se i ne treba truditi da se opiše. Za svakoga je to drugačiji pojam i to je sasvim u redu. Sreća je jedno čisto ljudsko osećanje i treba na tome da ostane. Za mene je sreća da se svako jutro probudim svesna da mogu da izmenim to gde sam i šta sam, da uvek mogu da se vratim nazad i promenim stazu kojom koračam kroz život. Živeti i imati šansu da živimo život je najveća sreća jer onda imamo šansu da iskusimo sva druga osećanja koja će uslediti.

Jedna od Tvojih maksima je i ona o potrebi da budemo drugačiji, različiti. Taj pogled na život koincidira sa onim poznatim sintagmama kao što su “jedinstvo različitosti”, “bogatsvo razlika”… Ali, sve to uspijeva u nekakvom normalnom svijetu i normalnim sredinama. Nisu li nas, “na brdovitom Balkanu”, previše koštale te različitosti iliti razlike, jer su ih neki centri moći grubo zloupotrebili?

MANIĆ: To stoji i ja se slažem sa tim u potpunosti. Ali uvek postoji ono ali. Ne treba dozvoliti da postanemo samo još jedna kap u tom moru ljudi koji idu, a ni sami ne znaju gde su se uputili. Vrlo je važno da se izdvojimo iz te gomile i da budemo ono ko smo. Ako već ne možemo da se skroz odvojimo, zbog onog ili ovog razloga, barem treba reći svoje mišljenje. Svi smo svesni kakvo je današnje društvo, pogotovu na ovim prostorima, ali to ne znači da su svi ljudi loši. Već mi se desilo da se na tom mom postu malo burnije reagovalo, da su neki pojedinci pisali kako su oni ovakvi, onakvi, kako ne treba da se teži ka različitosti, ni da se to objašnjava. Ali to je sama suština. Mi, baš zbog toga što iznosimo svoje mišljenje drugima, bivamo drugačiji. Bolje da me ne vole zbog onoga što jesam, nego da me svi ‘vole’ zbog nečega što nisam i što nikada neću postati.

Da li si Ti, sa ovakvim pogledima na život i svijet oko sebe usamljena barem u svojoj sredini gdje živiš ili ima u tom Negotinu, pa i u Krajini, još takvih, mladih ljudi – sanjara koji vjeruju da je “život bajka”?

MANIĆ: Nisam usamljena i ne osećam se tako, ali ne mogu da kažem da se nisam tako osećala pre. Međutim, prerasla sam to. Postoje ljudi u mom životu koji cene mene i to ko sam ja i to mi je jedino važno. Ja znam da tamo, negde, postoje još ljudi koji su meni slični, ali ne žudim za time da me svi vole. Ja verujem u to i sama sam sebi kreirala svet u kome bih ja volela da živim. Nije bitan broj ljudi, bitno je da su oni pravi.

Na samom kraju, pošto zagovaraš tezu da je “život bajka”, a zna se da postoji i neki realan život kojeg mnogi žive i samo njega su svjesni, da li je moguć neki kompromis između ta dva, uvjetno rečeno, paralelna života?

MANIĆ: Svesna sam toga da tamo gde ima snova, postoji i realnost. Takođe, znam da postoje mnogi problemi koji muče ljude i sa kojim je jako teško izboriti se. Svesna sam bolesti, nestašice, nemira u svetu. Ali, svako od nas zaslužuje da kreira taj ‘drugi’ svet, tu paralelu. Da kreira nešto što će ga podsetiti da nije sve tako crno, što će mu dati snagu da nastavi da se bori. Život definitivno nije bajka, ali ako se malo potrudimo, možemo da napravimo da ovo bude lepše mesto za nas same. Svakome je potrebno malo da se izdvoji iz tame sveta i za to je odlično da se ima jedan takav, paralelan svet, gde je sve moguće. Gde se snovi ostvaruju. Zato sam ja ovde gde jesam.

Želim Ti još puno lijepih snova, spoznavanja ljepote i sreće u životu te uspjeha na putu sijanja dobra i ljubavi među ljudima, ne samo na lokalnom nivou, nego i među onima do kojih dopiru Tvoje poruke, ma gdje bili. Hvala Ti velika za gostovanje na mome blogu, odnosno za ovaj razgovor.

MANIĆ: Hvala Vama što ste izdvojili svoje vreme i posvetili ga meni. Bilo mi je veliko zadovoljstvo.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (916)

 

Što se tiče RF-a, ostvarili smo prve uspjehe na izborima – ušli smo u Gradsku skupštinu u Zagrebu (gdje će se svako pola godine rotirati različiti naši predstavnici) te osvojili niz mjesta na nižim razinama vlasti (gradskim četvrtima i mjesnim odborima). U Splitu smo koalicijski bili blizu prolaska praga od 5% za gradsko vijeće, a naši samostalni kandidati za gradonačelnike u Puli i Splitu su iznenađujuće imali preko 4% i 3%, što je vrlo dobar rezultat…..Bandićev uspjeh mogu ilustrirati komentarom jedne njegove glasačice s interneta. Ona je rekla da je svjesna toga što mu se zamjera (korupcija itd.), ali da su ona i muž prosječni pripadnici radničke klase koji svaki mjesec pokušavaju spojiti kraj s krajem i da im npr. to što Bandić daje besplatne udžbenike za osnovnu školu nije nimalo beznačajna stavka…..Pozitivno je na tzv. lijevoj sceni što je u zadnje vrijeme došlo do aktivacije većeg broja ljudi kroz različite stranke i opcije, a budući će uspjesi ljevice na državnoj razini ovisiti prije svega o tome hoće li i dalje nastupati zajednički i koliko će različitih aktera moći okupiti……RF smatra da je preduvjet za bilo kakve društvene promjene to da budemo svjesni realne situacije – koliko god neki ne htjeli čuti da su „u mraku“ plaće bile veće nego danas. Naravno, to ne znači da smo nekakvi nekritički jugonostalgičari ili da ćemo opravdavati loše strane SFRJ kao što je verbalni delikt, nedostatak slobode govora, političkog organiziranja, kult ličnosti i sl….. Obilježavanje Oluje se uglavnom koristi za bildanje nacionalističkih mišića – što je ekonomska situacija u zemlji lošija, to više treba udarati po „domoljublju“, a što onda nerijetko ide do neofašističkih ekscesa, koji su toliko učestali da se više ne mogu ni smatrati ekscesima…..Očito je da se u Hrvatskoj, kao i u nekim drugim zemljama, događa napad na sekularnu državu, na ženska prava te da je neofašizacija poprilično ojačala. Dovoljno je reći da već neko vrijeme u Jasenovcu, gdje je u Drugom svjetskom ratu bio ustaški koncentracioni logor gdje je ubijeno više od 80.000 ljudi (od čega četvrtina djece), stoji ustaški pozdrav „za dom spremni“ (ekvivalent pozdrava „Heil Hitler“ u Hrvatskoj), dok predstavnici srpske i židovske manjine (čiji su pripadnici u najvećem broju ubijani u Jasenovcu) već drugu godinu zaredom odbijaju ići na zajedničku ceremoniju s hrvatskom vladom….. Crkva je jedan od nosilaca desne struje i po tome oštro odudara od kursa koji predvodi papa Frane, a čija se retorika o ekonomiji nerijetko potpuno podudara s onime što govorimo i mi iz RF-a. Većina klera u Hrvatskoj niti se drži kršćanskih stavova (npr. o oprostu, milosrđu, ljubavi prema svima, okretanju drugog obraza i sl.), niti djeluje katolički u etimološkom smislu (kao nadnacionalna, univerzalna crkva) – od njih se najčešće mogu čuti ostrašćene nacionalističke invektive, koje služe očuvanju „tranzicijskog“ statusa quo, dok se najmanje bave onim čime bi se nominalno trebali baviti…..Također, kako je opravdano partizanske odmazde nazivati „komunističkim zločinima“, dok se npr. 2-3 milijuna mrtvih u vijetnamskom ratu ne nazivaju „kapitalističkim zločinima“ (da ne govorimo da bi se onda i svi nacistički i fašistički zločini mogli zvati „kapitalističkim zločinima“)? Kada se o tim stvarima govori dekontekstualizirano i tendenciozno – jasno je da je riječ o nečem drugom, a ne tek o potrazi za povijesnom istinom……Općenito, situacija je u BiH jako kompleksna i teška zbog triju nacionalističkih politika i teško bi bilo reći da se tu vidi neko svjetlo u tunelu, a susjedne zemlje s „matičnim narodima“ dvaju od narodâ (Hrvatska i Srbija) tu nimalo ne pomažu…..

Gospodine Kapoviću! Iako sam Vas u nadnaslovu predstavio i kao sveučilišnog profesora, i to iz područja lingvistike, ovaj razgovor neće biti o jeziku (možda nekom drugom prilikom), nego o onome čime se Vi također aktivno bavite – politici. Dakle, kako ocjenjujete rezultate posljednjih lokalnih izbora u RH, kako sa pozicije Radničke fronte, tako i općenito? Jeste li vi u RF očekivali više?

KAPOVIĆ: Iz općenite perspektive, najznačajniji je uspjeh HDZ-a, koji ništa zasad nije uspjelo potresti u zadnje dvije godine, te razmjeran neuspjeh SDP-a, čime se i dalje nastavlja njegov relativan pad i nemoć, a što je generalna ocjena svih komentatora. Što se tiče RF-a, ostvarili smo prve uspjehe na izborima – ušli smo u Gradsku skupštinu u Zagrebu (gdje će se svako pola godine rotirati različiti naši predstavnici) te osvojili niz mjesta na nižim razinama vlasti (gradskim četvrtima i mjesnim odborima). U Splitu smo koalicijski bili blizu prolaska praga od 5% za gradsko vijeće, a naši samostalni kandidati za gradonačelnike u Puli i Splitu su iznenađujuće imali preko 4% i 3%, što je vrlo dobar rezultat. Ukratko, možemo biti zadovoljni rezultatima, tim više što zadovoljstvo nije samo moralno, nego ti rezultati donose i za nas značajne resurse (medijske, novčane i prostorne) koje ćemo iskoristiti za daljnji rad.

Smatram da Zagreb zaslužuje poseban osvrt. Da li je nova pobjeda Bandića rezultat njegovih sposobnosti i vještina (da ih ne nabrajamo), ili činjenice da nije imao dostojnog protukandidata(e)? Doduše, nije ni HDZ pobijedio u Zagrebu, ali nije ni SDP niti iko iz ljevice. Kako to komentirate?

KAPOVIĆ: Bandićev uspjeh mogu ilustrirati komentarom jedne njegove glasačice s interneta. Ona je rekla da je svjesna toga što mu se zamjera (korupcija itd.), ali da su ona i muž prosječni pripadnici radničke klase koji svaki mjesec pokušavaju spojiti kraj s krajem i da im npr. to što Bandić daje besplatne udžbenike za osnovnu školu nije nimalo beznačajna stavka. Da je, recimo, pobijedila Anka Mrak Taritaš, a koju je dio liberalne ljevice odlučio podržati u drugom krugu (RF je to odbio), sasvim je moguće da bi se ukinuli npr. besplatni udžbenici, a generalno ne treba sumnjati da se ne bi išlo u smjeru daljnjih privatizacija itd. Iz te perspektive nije teško razumjeti takve glasače i iz lijeve perspektive nema smisla moralizirati o tome, nego raditi na organizaciji kako bi takvu bazu mogli pridobiti za lijevu opciju umjesto da je ostavimo Bandićevom oportunističko-koruptivnom desnom populizmu. Da bi se stvorilo bazu, nije dovoljno samo govoriti lijepe stvari – treba na terenu mukotrpno graditi organizaciju.

Ako još uvijek možemo govoriti o pozicioniranju po klasičnoj ideološkoj matrici, RF, SDP, Nova ljevica i još neke pripadate porodici lijevih političkih opcija. Ipak, niste skupa. U čemu je suštinski problem ujedinjenja, uvjetno rečeno, lijevih političkih stranaka, ne samo u Republici Hrvatskoj, nego i u regionu?

KAPOVIĆ: SDP je zapravo liberalni centar, koji tek povremeno igra na svjetonazorsku lijevu kartu, ali uglavnom s figom u džepu. Tako se npr. sad, u opoziciji, SDP protivi uklanjanju imena Trga maršala Tita, dok je na vlasti u Splitu dizao proustaške spomenike ili davao ime Franjo Tuđman zagrebačkom aerodromu. RF i Nova ljevica surađuju i zajednički su išli na izbore, ali su profilno dosta različiti. RF je na antikapitalističkim i antisistemskim pozicijama, ima dosta mlađih članova i izrazito je aktivistički profilirana (radi prosvjede, različite akcije i sl.), ideološki inzistira na povezivanju ekonomskih i „svjetonazorskih“ pitanja (npr. neofašizma, pobačaja itd.) i ustrojena je horizontalno i direktnodemokratski, dok je NoLj lijevoliberalna opcija uglavnom nešto starijih članova, koja djeluje ponajprije medijski kroz svoje istaknutije članove i orijentirana je ponajviše na svjetonazorska pitanja (kao što je antifašizam), ali iz više liberalno-moralističke pozicije. Pozitivno je na tzv. lijevoj sceni što je u zadnje vrijeme došlo do aktivacije većeg broja ljudi kroz različite stranke i opcije, a budući će uspjesi ljevice na državnoj razini ovisiti prije svega o tome hoće li i dalje nastupati zajednički i koliko će različitih aktera moći okupiti. Ne vjerujem da je realno očekivati izgradnju jedne zajedničke stranke (da je to moguće, to bi se već bilo dogodilo), ali mislim da je moguća kvalitetna zajednička frontovska suradnja, gdje svatko unutar šireg kišobrana, čak i formaliziranijeg nego što je on danas, može zadržati svoje ideološke posebnosti.

Na službenoj stranici RF naišao sam na Vaš tekst pod naslovom EKONOMSKI USPJEH NACISTIČKE NJEMAČKE i u kojem navodite statistički podatak da je “prosječna realna plaća po kupovnoj moći u Hrvatskoj 1978. bila za čitavih 27% veća nego 2015….” Šta ste suštinski željeli poručiti tim pokazateljem, pa i ukupnim člankom pod znakovitim naslovom?

KAPOVIĆ: Taj je podatak rezultat nedavnog istraživanja jednog, inače ne baš radikalnog, profesora s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Riječ je o vrlo zanimljivim podacima – naše su plaće za skoro trećinu niže nego prije 40-ak godina. A u to još ne ulaze činjenice da je tada nejednakost bila puno manja (tako da je prosječna plaća bila puno bliža pravoj srednjoj plaći), besplatno obrazovanje i zdravstvo, radnička odmarališta, društveni stanovi itd. Takve statistike će se u medijima objaviti jednom i onda zaboraviti pa ispada kao da ih u medijima nikad nije ni bilo, tako da većina ljudi nije ni svjesna nevjerojatne činjenice o tome koliko su nam plaće danas manje nego 1978. RF smatra da je preduvjet za bilo kakve društvene promjene to da budemo svjesni realne situacije – koliko god neki ne htjeli čuti da su „u mraku“ plaće bile veće nego danas. Naravno, to ne znači da smo nekakvi nekritički jugonostalgičari ili da ćemo opravdavati loše strane SFRJ kao što je verbalni delikt, nedostatak slobode govora, političkog organiziranja, kult ličnosti i sl.

Kako komentirate obilježavanje ovogodišnje obljetnice “Oluje” pa i svih dosadašnjih?

KAPOVIĆ: Obilježavanje Oluje se uglavnom koristi za bildanje nacionalističkih mišića – što je ekonomska situacija u zemlji lošija, to više treba udarati po „domoljublju“, a što onda nerijetko ide do neofašističkih ekscesa, koji su toliko učestali da se više ne mogu ni smatrati ekscesima. Ove godine je situacija bila tek mrvicu bolja (Thompson je pjevao u Slunju a ne u Kninu, a neki su izgrednici privedeni zbog izvikivanja ustaških pozdrava) zbog pritiska izvana, no teško je očekivati trajnije pomake od toga.

Američki State Department je u svojim redovnom Izvješću o stanju ljudskih prava u svijetu za 2016. poprilično naružio Republiku Hrvatsku, odnosno njen režim. Komentar?

KAPOVIĆ: Na stranu pitanje koliko SAD imaju moralno pravo prosuđivati druge zemlje, njihova ocjena je razmjerno točna i, uostalom, ne donosi ništa spektakularno što nismo znali. Očito je da se u Hrvatskoj, kao i u nekim drugim zemljama, događa napad na sekularnu državu, na ženska prava te da je neofašizacija poprilično ojačala. Dovoljno je reći da već neko vrijeme u Jasenovcu, gdje je u Drugom svjetskom ratu bio ustaški koncentracioni logor gdje je ubijeno više od 80.000 ljudi (od čega četvrtina djece), stoji ustaški pozdrav „za dom spremni“ (ekvivalent pozdrava „Heil Hitler“ u Hrvatskoj), dok predstavnici srpske i židovske manjine (čiji su pripadnici u najvećem broju ubijani u Jasenovcu) već drugu godinu zaredom odbijaju ići na zajedničku ceremoniju s hrvatskom vladom. Zvuči (i jest) skandalozno, no takva je nakaradna situacija u nas već uvelike normalizirana.

Najkonkretnije, da li je ovaj režim u Hrvatskoj, kojeg personificiraju predsjednica Republike i predsjednik Vlade, proustaški orijentiran, ne verbalno, nego praktički?

KAPOVIĆ: Premijer Plenković zapravo pripada oportunističko-tehnokratsko-evropejskoj struji HDZ-a, ali iz realpolitičkih i unutarstranačkih razloga tolerira koketiranje s neoustaštvom, dok je predsjednica Grabar-Kitarović stvarno dio desnije frakcije HDZ-a. U Hrvatskoj je, nakon ulaska u EU (prije čega je trebalo paziti što se govori i radi) i početka ekonomske krize, došlo do ideološkog zaoštravanja, a HDZ je, s kulminacijom pod predsjedavanjem Tomislava Karamarka, uvelike otišao udesno, uz često vrlo otvoreno koketiranje s ekstremnom desnicom. Nacionalizam je u Hrvatskoj u potpunosti normaliziran pa se npr. često, s najboljim namjerama, čak i antifašizam „opravdava“ time što nam je SFRJ donijela današnje nacionalne granice. Ne mislim da bi bilo pretjerano reći da je riječ o proustaškoj orijentaciji – proustaški stavovi su svakako tu. Ipak, treba pobliže odrediti o čemu je riječ jer se s pojmovima kao što je fašizam često pretjeruje. Naime, očito se ne radi o tome da vlast ili netko drugi u Hrvatskoj planira npr. otvaranje novog Jasenovca, genocidnu politiku ili rasne zakone – premda nije isključeno da će u budućnosti doći i dodatne ekstremizacije, naravno u novom ruhu („fašizam 21. stoljeća“). Ja to nazivam kultur-fašizmom ili neoustaškom svjetonazorskom politikom – riječ je o apologetici i simpatiziranju povijesnog ustaštva na retoričko-simboličkoj razini (a ne na praktičnoj u smislu da crnokošuljaši hodaju ulicama i traže Srbe, Židove i homoseksualce), čiji je ideološki cilj uništavanje svakog sjećanja na pozitivne tekovine realsocijalizma (kao što su radnička prava, odmarališta ili javno zdravstvo), kako bi se svaki zahtjev za socijalnom pravdom mogao odmah odbaciti kao jugoslavenski i „srbokomunistički“. Riječ je o borbi za sadašnjost i budućnost preko prošlosti.

A da li postoji “debela” podjela hrvatskog društva po ideološkoj matrici i kakvu u tome ulogu igra Crkva u Hrvata?

KAPOVIĆ: Tâ je podjela vrlo očita – riječ je o podjeli, ugrubo govoreći, na lijevu i desnu Hrvatsku. Ona se u zadnje vrijeme jako zaoštrava, a nerijetko izgleda i kao simboličko-retorički građanski rat. Crkva je jedan od nosilaca desne struje i po tome oštro odudara od kursa koji predvodi papa Frane, a čija se retorika o ekonomiji nerijetko potpuno podudara s onime što govorimo i mi iz RF-a. Većina klera u Hrvatskoj niti se drži kršćanskih stavova (npr. o oprostu, milosrđu, ljubavi prema svima, okretanju drugog obraza i sl.), niti djeluje katolički u etimološkom smislu (kao nadnacionalna, univerzalna crkva) – od njih se najčešće mogu čuti ostrašćene nacionalističke invektive, koje služe očuvanju „tranzicijskog“ statusa quo, dok se najmanje bave onim čime bi se nominalno trebali baviti. Čitate li Novi zavjet, nemoguće je ne primijetiti da to nema nikakve veze s onim što hrvatski kler govori i radi.

Imali ste zanimljive javne istupe u Bleiburgu, zbog kojih ste bili oštro kritizirani. Smatrate li da ste u nekima od njih, nakon što je poodmaklo malo vremena, pretjerali ili i danas mislite isto o Bleiburgu?

KAPOVIĆ: U Evropi je, nakon kolapsa nacizma, posvuda došlo do poslijeratnih odmazda nad fašistima i kolaboracionističkim snagama. Isto se dogodilo i kod nas, uz razliku što je kod nas, za razliku od većine ostatka okupirane Evrope, antifašistički pokret bio daleko najjači te se tadašnja Jugoslavija sama oslobodila (za razliku od ostatka kasnijih realsocijalističkih zemalja). Te odmazde se skupno obično nazivaju „Bleiburgom“, a na istoimenom mjestu u Austriji se danas održavaju i redoviti godišnji ustaški derneci, gdje se redovno slavi ustaštvo i fašistička ideologija. Mislim da nikome nije sporno da te poslijeratne odmazde (a ubijeni se broje u desecima tisuća) znanstveno istraže – zanimljivo, nijedna od dosadašnjih HDZ-ovih vlada (a u Hrvatskoj je od 1990. na vlasti uglavnom HDZ) to nije napravila, nego je preferirala Drugi svjetski rat politički koristiti bez takvih istraživanja (premda je danas realno teško očekivati takva objektivna istraživanja, s obzirom na izrazito jaku proustašku struju među hrvatskim povjesničarima). Isto tako, nitko ne niječe da su se te odmazde dogodile – to je jednostavno povijesna činjenica. No ono što je sporno su revizionističke i profašističke interpetacije tih odmazda. Nevjerojatno je da predsjednica države o poraženoj zločinačkoj i fašističkoj vojsci govori kao o „hrvatskoj vojsci“ (za što su je opravdano prozivali i u svjetskim medijima) ili da potpredsjednik Sabora Vaso Brkić da su se ustaše borile „za svoj hrvatski narod“ i govori o njihovom „herojstvu“.

Neprihvatljiv je i posve netočan narativ da su „na Bleiburgu ubijani Hrvati“ – u poslijeratnim su odmazdama ubijani praktički isključivo pripadnici različitih fašističkih formacija (ne samo ustaša, nego i četnika, slovenskih belogardejaca, srpskih nedićevaca itd.), nitko nije ubijan zbog svoje etničke pripadnosti nego ponajprije zbog pripadnosti fašističkim vojnim formacijama (pri čemu se ne treba pretvarati da u tome kaosu nije dolazilo i do toga da nastradaju i neki civili i ljudi koji to nisu zaslužili), a velika većina etničkih Hrvata je bila upravo u partizanima (i upravo su oni bili ti koji su radili odmazde nad fašistima). Naravno da bi, gledano iz današnje pozicije, bilo puno bolje da nakon rata, unatoč svim strahotama, genocidu i klanju od strane fašistâ i njihovih zločinačkih pomagača, nije došlo do odmazda, nego da se svima sudilo. No to što je fašistički ubojica ubijen u odmazdi bez suda ga svejedno ne čini „žrtvom“, a kamoli „nevinom žrtvom“. Ubijeni fašistički ubojica je svejedno fašistički ubojica. Ako se ubijene ustaše naziva „nevinom hrvatskom vojskom“, onda istom tom logikom možemo dizati i spomenik Mussoliniju ili Osami bin Ladenu jer su ubijeni bez suđenja, dok se i ubijene SS-ovce može nazivati „nevinom njemačkom vojskom“. Naravno da se svi možemo složiti da nije u redu ubijati ljude bez suđenja, no to ne znači da ćemo plakati za bin Ladenom ili ga proglašavati „nevinom žrtvom“. Ono što je dodatno sporno je dekontekstualizacija – kad se govori o partizanskim odmazdama, nikad se npr. ne spominje da su istovremeno SAD bacile potpuno nepotrebno i vojno neopravdano dvije atomske bombe na civile u Hirošimi i Nagasakiju. Slično kao što se, kada se Jugoslavija opravdano kritizira zbog političke autoritarnosti, ne spominje da tad u SAD-u crnci na jugu nisu smjeli sjediti u busevima zajedno s bijelcima. Naravno da ništa od toga ne opravdava nedostatke i mane SFRJ, ali povijesne događaje treba gledati u kontekstu – ne možemo kukati npr. zbog Udbinih političkih ubojstava, a ne primjećivati da SAD i danas (npr. dronovima) radi praktički potpuno iste stvari. Također, kako je opravdano partizanske odmazde nazivati „komunističkim zločinima“, dok se npr. 2-3 milijuna mrtvih u vijetnamskom ratu ne nazivaju „kapitalističkim zločinima“ (da ne govorimo da bi se onda i svi nacistički i fašistički zločini mogli zvati „kapitalističkim zločinima“)? Kada se o tim stvarima govori dekontekstualizirano i tendenciozno – jasno je da je riječ o nečem drugom, a ne tek o potrazi za povijesnom istinom.

Godinu dana prije nego je Hrvatska postala članicom EU izjavili ste u Slobodnoj Dalmaciji da je “EU smrt za radnička prava”. Da li se ta teza potvrdila u četiri godine članstva Hrvatske u Uniji?

KAPOVIĆ: EU predstavlja specifičan oblik institucionalizirane neoliberalne politike kojoj je cilj onemogućiti bilo kakvu drugačiju ekonomsku politiku. Kako to u praksi izgleda, vidjeli smo dobro na primjeru Grčke, koju se vrlo brutalno onemogućilo čak i u tome da provode vrlo umjerenu i blagu kejnzijansku politiku. Ukratko, drugačija politika od one koja ide u korist, ponajprije zapadnoevropskog, krupnog kapitala u EU nije moguća. To se, jasno, odnosi i na radnička prava – premda su ona uglavnom još uvijek u nacionalnim nadležnostima, i kroz EU se guraju različite politike koje vode prema njihovom smanjivanju. Nakon četiri godine članstva se može reći da se više-manje potvrdilo sve na što smo mi, lijevi kritičari EU, upozoravali prije referenduma. Hrvatskoj je u EU, kao i mnogim drugim članicama, zagarantirano tavorenje u stalnoj nerazvijenosti na periferiji Evrope. Sada je svima prilično očito da nakon ulaska nije potekao med i mlijeko kako nam se obećavalo. Prednosti EU su malobrojne i dvojbene – npr. od ulaska u EU se u iz Hrvatske odselilo, prema nekim procjenama, i do 300.000 ljudi. To za njih pojedinačno može biti dobro, no za društvo u cjelini je ogromna šteta, pogotovo što je često riječ (za razliku od emigracije iz SFRJ) o mladima i obrazovanima.

Najbolja ilustracija članstva u EU su možda EU fondovi, o kojima politika jako voli pričati, unatoč vrlo sumnjivim rezultatima. I dan-danas Hrvatska više plaća za članstvo u EU, nego što dobiva nazad – dakle, pišemo notorno zahtjevne i naporne projekte da bismo nazad dobili samo dio onoga što smo Bruxellesu sami dali. No i bez toga bi EU fondovi bili sporni, premda pojedinačno i u posebnim slučajevima neki projekti mogu biti korisni. Naime, EU rijetko financira sve – uglavnom se 20 ili 30% mora platiti iz vlastitog džepa, a postoji i predfinanciranje kod kojeg se tek naknadno dobivaju novci od EU. Hrvatska, jasno, nema novca, što znači da se ostatak mora posuditi – od koga? Od banaka iz EU (koje su vlasnice i praktički svih banaka u Hrvatskoj). Također, u propozicijama natječajâ su uvijek obaveze da se npr. dijelovi opreme i sl. kupuju od spefičnih proizvođača – u pravilu onih zapadnoevropskih – što de facto znači da se kroz EU fondove istočnoevropskim zemljama zapravo subvencionira zapadnoevropska industrija. A u konačnici imate situaciju da o tome što bi se trebalo raditi npr. u Hrvatskoj ne odlučujemo mi sami, nego birokrati u Bruxellesu, koji, jasno, imaju neke druge interese od onih koji bi bili najbolji za nas tu. Tako da nas EU fondovi zapravo drže u mjestu i nerazvijenosti, premda pojedini projekti koje financiraju mogu biti korisni iz pojedinačne, a ne sistemske, perspektive. 2013. sam, za vrijeme javne rasprave prije referenduma o ulasku u EU, to sve govorio u jednoj radijskoj emisiji, da bi mi se nakon toga e-mailom javio jedan profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i rekao da sam potpuno u pravu, dodajući još neke svoje dodatne opservacije. Kad sam ga pitao bi li htio to sve ponoviti u javnosti, odgovorio mi je da to nije moguće jer nije baš pametno u javnosti govoriti kritički o EU.

Zbog svega toga ja, za razliku od mnogih, ne očajavam zbog Brexita (unatoč njegovom izrazitom antiimigrantskom i ksenofobnom elementu, iako je dotični u međuvremenu praktički anuliran). Naime, smatram da potencijalna Corbynova laburistička vlada time zapravo dobiva šansu da vodi drugačiju – bar dijelom pronarodnu – ekonomsku politiku, a koja u EU jednostavno uopće ne bi bila moguća.

Na samom kraju, kako ocjenjujete politiku ove vlasti u Hrvatskoj prema Bosni i Hercegovini, posebno prema bh. Hrvatima (ili njihovom dijelu)?

KAPOVIĆ: Hrvatske vlasti imaju specifičan odnos s Hrvatima u BiH. S jedne strane oni dobivaju znatnu pomoć iz Hrvatske (što često uzrokuje negodovanje) te uživaju u drugim pogodnostima koje pruža hrvatsko državljanstvo, dok istovremeno osiguravaju stalna tri zastupnika iz „dijaspore“ uglavnom vladajućoj desnici u Saboru. Hrvatska, jasno, potiče i ohrabruje nacionalističku politiku Hrvatâ u BiH, koja dosad nije urodila dobrim rezultatima po same te Hrvate – pogotovo npr. u srednjoj Bosni ili Posavini. Općenito, situacija je u BiH jako kompleksna i teška zbog triju nacionalističkih politika i teško bi bilo reći da se tu vidi neko svjetlo u tunelu, a susjedne zemlje s „matičnim narodima“ dvaju od narodâ (Hrvatska i Srbija) tu nimalo ne pomažu.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KAPOVIĆ: Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (915)

 

 

Vrh Hrvatskog narodnog sabora, kojeg kontrolira Čović i njegov HDZ BiH, naprosto kidišu na mir u BiH jer grubo, siledžijski javno najavljuju i “prelazak rubikona” ako Zastupnički dom PS BiH ne usvoji njihov prijedlog izmjena Izbornog zakona. Takvu retoriku je jučer doslovno koristio predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora Božo Ljubić na sjednici te krovne organizacije hercegovačkih Hrvata. Potom je i pojasnio šta znači “prelazak rubikona” podsjetivši na situaciju sa Gaj Julijem Cezarem i njegovim prelaskom rubikona koji je za posljedicu imao krvave ratove u tadašnjem Rimu. Ovdje ne treba čitati između redova jer je jasno k'o bijeli dan da zastupnik Hrvatskog sabora i Čovićeva desna ruka u HNS-u prijeti građanskim ratom u BiH ako ne bude u demokratskoj proceduri usvojen njihov prijedlog izmjena spomenutog zakona koji, da podsjetim, u konačnici znači III entitet (čitaj: reuspostavu zločinačke “HR Herceg-Bosne”), odnosno u post-konačnici znači nestanak države BiH. Taj opskurni i destruktivni Ljubić, svakako poštovalac lika i djela Mate Bobana i njemu sličnih, ide i dotle da prijeti da oni (hercegovački Hrvati) neće priznati rezultate općih izbora u BiH 2018. ako oni budu održani po aktuelnom Izbornom zakonu, navodeći da će čak ignorirati i eventualno naturanje takvih rezultata od strane OHR-a. 
 
Ma nije ovdje bitan taj Božo Ljubić, nego je bitan Zagreb koji se već očitovao da stoji iza ovog dijela Hrvata u našoj zemlji i njihovih stremljenja za reuspostavu tvorevine koja je nanijela mnogo zla nehrvatima na području Hercegovine i koja je, kao što je poznato, bila uspostavljenja na fašističkim osnovama. Bitno je i ono što se zove međunarodnom zajednicom i njen odgovor na prijetnje građanskim ratom od strane zastupnika Hrvatskog sabora te predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH.
 
Bedrudin GUŠIĆ

Imamo dosta upita vezano za smještaj osoba koje zaiste svojim primanjima ne mogu obezbjediti smještaj u ovakvim ustanovama… mi nažalost ne možemo raditi posao države, ali se iskreno nadam da će kroz proces usklađivanja standarda i normi sa evropskim zakonodavstvom, uloga države u procesu brige o starim ljudima biti sve veća i jasnija…..Adriana je srednje ime supruge našeg glavnog investitora koji živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama a porijeklom je iz Holandije. S druge strane ime je vrlo veselo, asocira na naše mediteransko podneblje (Adriatic) a u potpunosti je u službi onoga što želimo predstaviti svojim radom, a to je život s prijateljima….. Cijene ovise o izboru sobe (imamo jednokrevetne i dvokrevetne sobe) i o kategoriji korisnika. U suštini raspon cijena je između 1.150 i 1.850 KM…..Kod prijema je najbitnije da budemo iskreni… i to je garant našeg uspjeha i visine zadovoljstva našim uslugama……Mi naravno želimo da se stalno usavršavamo i budemo sve bolji. To je i princip rada kad je u pitanju pružanje usluga. Međutim, naš posao je pored toga i ubuhvaćen jednom moralnom i emotivnom notom, tako da je ovo i istovremeno izazovi za nas i za porodice naših korisnika……

Kada i kako je nastala ideja za izgradnju jednog ovakvog objekta u Bihaću?

HAJDER: Investitori okupljeni pod firmom WBE doo su se od 2007. godine u Bihaću bavili stanogradnjom. Jednostavno, u jednom momentu su odlučili da ta vrsta biznisa nije više pogodna za njihovo ulaganje, ali već tada su završavali jedno novo stambeno krilo. Analizom tržišta i izradom novog biznis plana utvrđeno je u kojem pravcu se treba ići. S druge strane, postoji i jedna emotivna priča koja prati ovo što smo pokrenuli u Bihaću. Naime, majka od jednog našeg investitora koji je porijeklom iz BiH a sada živi i radi u Austriji, bila je dugo bolesna i on je vapio za nekom ustanovom u Krajini gdje bi je mogao ostaviti, ali da bude siguran u potpunu brigu i njegu koje su joj bile potrebne. Na žalost, ona nije dočekala Villu Adriana, ali ostala je potreba da se omogući boravak i potpuna briga i njega za stare osobe, kao da su naše majke, nene ili bake…

I kada je ustanova otvorena i koji najbitniji efekti su njenim otvaranjem, odnosno postojanjem, postignuti?

HAJDER: Villa Adriana je svečano otvorena 20.maja 2016.godine a jedna od glavnih misija naše ustanove je rušenje loših predrasuda o staračkim domovima. Imamo dosta upita vezano za smještaj osoba koje zaiste svojim primanjima ne mogu obezbjediti smještaj u ovakvim ustanovama… mi nažalost ne možemo raditi posao države, ali se iskreno nadam da će kroz proces usklađivanja standarda i normi sa evropskim zakonodavstvom, uloga države u procesu brige o starim ljudima biti sve veća i jasnija.

Malo je zanimljivo, da ne kažem neobično ime za naše podneblje, što, naravno, ne treba shvatiti kao neku kritiku, ne daj Bože. Ali ipak, ko je “kumovao” imenu?

HAJDER: Adriana je srednje ime supruge našeg glavnog investitora koji živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama a porijeklom je iz Holandije. S druge strane ime je vrlo veselo, asocira na naše mediteransko podneblje (Adriatic) a u potpunosti je u službi onoga što želimo predstaviti svojim radom, a to je život s prijateljima.

Koliki je kapacitet objekta i koje usluge pružate svojim korisnicima?

HAJDER: Kapacitet ovog objekta je 45 korisnika, a uz osnovne usluge brige i njege našim korisnicima, pružamo i fizioterapeutske usluge, organiziramo razne aktivnosti u i van objekta, posjećujemo koncerte, za 1.maj i druge bitne datume pečemo jagnje, slavimo vjerske praznike i rođendane naših korisnika i personala, obilazimo razne društvene aktivnosti koje se organiziraju u Bihaću i radimo sve ono što bi porodice ionako priuštile svojim najdražima.

Koliko imate zaposlenih i kakva je njihova kvalifikaciona struktura?

HAJDER: Trenutno imamo 21 uposlenika od kojih je 14 medicinski personal, a ostali su administrativno i prateće osoblje. Uz redovne smjene koje pokrivaju potrebe naših korisnika 24 sata dnevno svih 7 dana u sedmici, naša kuhinja svakodnevno priprema adaptiranu ishranu, vešeraj brine o čistoći posteljine i rublja naših korisnika, brižljivo se pazi na higijenu svih prostorija u domu, naš auto park i vozači, domari i ostako prateće osoblje jako nam puno pomaže posebno pri organizaciji izleta van prostora doma i slično.

Kakve su cijene kompletnih usluga za pojedinca na mjesečnom nivou?

HAJDER: Cijene ovise o izboru sobe (imamo jednokrevetne i dvokrevetne sobe) i o kategoriji korisnika. U suštini raspon cijena je između 1.150 i 1.850 KM.

Kakva je procedura za prijem korisnika?

HAJDER: Vrlo jednostavna… nama je nabitnije da kod prijema znamo ko nam dolazi, jer mi prvenstveno štitimo naše postojeće korisnike i naš personal. Kod prijema je najbitnije da budemo iskreni… i to je garant našeg uspjeha i visine zadovoljstva našim uslugama.

Da li su vaši kapaciteti trenutno puni, odnosno ima li prostora za prijem novih?

HAJDER: Sa današnjim danom imamo prostora za još ukupno pet osoba, ali kako svaki dan imamo neki upit mislim da će ova informacija danom objavljivanja ovog intervjua biti u potpunosti irelevantna.

Kakva su vaša te iskustva staratelja ili članova uže porodice korisnika za proteklih 15-ak mjeseci djelovanja Centra?

HAJDER: Mi naravno želimo da se stalno usavršavamo i budemo sve bolji. To je i princip rada kad je u pitanju pružanje usluga. Međutim, naš posao je pored toga i ubuhvaćen jednom moralnom i emotivnom notom, tako da je ovo i istovremeno izazovi za nas i za porodice naših korisnika. Ključ je u konstantnoj suradnji s porodicama i u uzajamnom povjerenju. U suštini, kad se ovom poslu pristupi profesionalno i moralno – onda je zadovoljstvo raditi u ovakvom domu.

Na kraju, imate li, eventualno, neku poruku za staratelje i članove uže porodice svojih trenutnih korisnika, te potencijalnih, odnosno za javnost?

HAJDER: Nemam reći ništa što već nije jasno ili poznato. Mi smo tu za sve one kojima je potrebna ovakva pomoć. Nažalost, BiH postaje sve starije društvo ali srećom imamo ovakve ustanove koje mogu omogućiti ugodan žvot starim osobama, onakav kakav i zaslužuju, a istovremeno njihovoj djeci omogućiti mir i sigurnost kad su njihovi roditelji u pitanju. Želim samo na kraju istaći da je borba s lošim predrasudama naš primarni cilj. Naš motiv je poštovanje i život s prijateljima, pa s toga uvijek istaknem da svi oni koji se zanimaju za smještaj svog voljenog – pregledaju sve domove i upoznaju se sa svim ponudama u regiji, pa nek onda izaberu najbolje za svoje roditelje. Naše aktivnosti možete redovno pratiti na našoj FB grupi http://www.facebook.com/villaadrianabihac/

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

HAJDER: Zadovoljstvo je moje… hvala Vama na prilici da predstavimo našu ustanovu vašim čitaocima.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (914)

 

 

 

Evo još nekoliko fotki:



————————————————————————

————————————————————-



Mnogi su se nadali da će dolazak novog muftije biti ispunjen pojačanom duhovnošću i zaštitom preostalog banjalučkog vakufa. Međutim, sve je bilo obrnuto: 29.5.2014. biće upisan najcrnjim slovima u historiji banjalučkih Bošnjaka i njihovog vakufa. Taj dan je dužnost banjalučkog muftije preuzeo Osman ef. Kozlić koji je raznim mutnim radnjama od samog početka svoga mandata radio na uništenju banjalučkog vakufa. Naš tim je, koristeći pouzdane izvore, došao do relevantnih podataka o netransparentnim radnjama banjalučkog muftije koje su izravno načinile neprocjenjivu i dugoročnu štetu banjalučkom vakufu i muslimanima Banja Luke i neke od njih navodimo retrospektivno u nastavku ovog Saopćenja:

Ne odgovara mu stan bivšeg muftije, pa se kupuje drugi-veći

Iako je Medžlis raspolagao stanom bivšeg muftije Čamdžića, u novogradnji u Vilsonovoj ulici, Kozlić je zahtijevao mnogo  veći stan a našao ga je – gdje drugdje nego u privatnoj zgradi čovjeka koji će nedugo zatim, uz muftijinu pomoć, zagospodariti banjalučkim vakufom kao privatnom svojinom. A čovjek se zove ARMIN KOBILJ. Kupovinu stana je izvršena od strane i na račun Medžlisa, u ulici Carice Milice, bez prethognog znanja i saglasnosti Izvršnog odbora Medžlisa.

Za zaposlenje supruge – svjesno promašena investicija

Iznajmljen je prostor za obdanište “Pahuljica” u istoj zgradi gdje mu se nalazi stan, čime je riješeno i zaposlenje njegove supruge, što samo po sebi ne bi bio problem, ali naši izvori ukazuju da je u tu svrhu uzet kredit kod banke čime je Medžlis dugoročno zadužen za jednu očigledno promašenu investiciju.

Saniranje već saniranog objekta Muftijstva, uz zaduženje Medžlisa te devastaciju Ferhad-pašine biblioteke

U isto vrijeme Kozlić započinje sa saniranjem zgrade-kuće Muftjistva, koja je već bila sanirana u mandatu predhodnog muftije Čamdžića, ali ne i po ukusu pohlepnog Kozlića. Radovi te dodatne sanacije i opremanja su izvršeni naravno bez raspisivanja tendera, a posao je dobila firma njegovog ortaka Kobilja.

Za tu naknadnu sanaciju i opremanje Medžlis se zadužio za kredit od cca 300.000 KM, a kolaletarna šteta u ovoj priči je bila Ferhad-pašina biblioteka, sa fondom od preko 5.000 naslova, kojoj je reuspostavio funkciju, odnosno pokrenuo njen rad bivši muftija Čamdžić.

Da situacija bude još groteksnija, ta biblioteka, to jest njen neprocjenivi knjižni fond, u kojem dominiraju stari rukopisi i koja je 2017. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, iz nerazumljivih razloga i bez znanja javnosti izmještena je u nedovršenu Mehdibegovu džamiju na Hisetima i koja propada u neuslovom prostoru i, što je natužnije – nije u svojoj funkciji, odnosno nije dostupna njenim potencijalnim korisnicima.

Nerazjašnjena smjena glavnog imama Mufid ef. Omerčića i imenovanje njemu podobnog Muhedin ef. Spahića

Smjena legalno izabranog glavnog imama Medžlisa Mufida efendije Omerčića od strane muftije Kozlića je izvršena pod još nerazjašnjenim okolnostima i na tu funkciju je imenovao njemu podobnog Muhedin ef. Spahića.

Laži i obmane sa Hadži Babinim haremom a epilog je: vlasnik istog postaje Brane Janković

Istovremeno se od strane muftije i novoizabranog glavnog imama Muhedina ef. Spahića  vrše intenzivne pripreme za prodavanje harema Hadži Babinog vakufa na Hisetima što je, uz devstaciju biblioteke bio, zapravo, najveći udar na vakuf. Raznim obmanama o izgradnji Medrese ili Bošnjačke gimnazije pa do tzv. Multimedijalnog centra na toj lokaciji razvlačili su čitavo vrijeme pamet javnosti.

I na kraju, kao što smo u nekoliko navrata već informirali javnost, taj prostor je, pod još nerazjašnjenim okolnostima i potpuno netransparetntno, doslovce prodat Brani Jankoviću, vlasniku hotela “Bosna”, na kojem on danas gradi privatnu zgradu od 72 stana.

Sanacija zgrade Medžlisa

Idemo dalje u analizi udara na banjalučki vakuf: ponovno uzimanje kredita za sanaciju Medžilisa a posao, naravno, opet dobija kao i u predhodnim slučajevima firma njegovog ortaka Kobilja.

Pored neprikladne sanacije i preadaptacije, zgrada Medžilisa se pretvara u ugostiteljski objekat, to jest motel jednim djelom,

a drugim djelom u prizemlju zadržava se adminstrativni dio u mnogo manjem obimu. Zar ne bi bilo prikladnije da je sprat te zgrade, umjesto što je postao motel, bio adaptiran za potrebe škole za bošnjačku djecu o kojoj su toliko lamentirali kada se pretvarao Hadži Babin harem u građevinsko zemljište i od čega, kao što nam sadašnji vlasnik te parcele Brane Janković poručuje na svome panou, neće biti ništa?! Ni za ovu sanaciju nije traženo mišljenje i suglasnost Izvršnog odbora Medžlisa.

Ukidanje Muslimanskog pokopnog društva “Dobrotvor”

Beskrupulozno ukida Muslimansko pokopno društvo “Dobrotvor”, koje je, decenijama predvođeno vrijednim i finim insanom Muharemom Kadićem, uspješno služilo svojoj svrsi odnosno muslimanima Banja Luke punih 56 godina i formira novo Pogrebno društvo “Sabur” te na mjesto direktora istog imenuje svoga rođaka Saudin ef. Gulamića.

Rušenje zgrade u ulici Meše Selimovića br. 4 (bivša Zagrebačka), novo zaduženje i hipoteka nad preostalom vakufskom imovinom

Nastavlja u svom stilu i kada je riječ o zgradi u Meše Selimovića br. 4 /bivša Zagrebačka) i bez ikakvih konsultacija sa IO Medžlisa nalaže da se sruši taj objekat. A taj objekat je svojevremeno bio namjenski kupljen za potrebe stanovanja glavnog imama i mujezina Ferhad-pašine džamije. Ta zgrada je do rušenja imala dva potpuno sanirana stana od po stotinjak kvadrata i podrum iste površine. Na istoj je bilo potrebno izvršiti samo manje građevinske intervencije kao što su zamjena fasade i sanacija potkrovlja. Prilikom nepotrebnog rušenja objekta bez stana je ostao Vahdet ef. Alemić. Naravno, opet je podignut kredit za kojeg se zadužio Medžlis, a u potpunoj tajnosti je izvršen upis te parcele na Muftijstvo banjalučko!!! Kakve veze imaju Ključ, Bosanska Dubica, Kotor Varoš, Prnjavor… i drugi džemati na području Muftijstva sa jednom zgradom u Banja Luci koja je do jučer bila vlasništvo i u funkciji samo Medžlisa IZ Banja Luka? A za podignuti kredit za gradnju poslovnog objekta na toj lokaciji Medžlis je morao da pod hipoteku stavi svoju kompletnu preostalu imovinu.

Smjena Edina Bekrića, imenovanje Almira Hodžića, punomoć o upravljanju vakufskom imovinom Arminu Kobilju

Smjena legalno izabranog predsjednika Medzilisa Edina Bekrića zbog toga što nije htio potpisati punomoć u kojoj je stajalo da sve svoje nadležnosti vezano za upravljanje vakufskom imovinom predaje u ruke Armina Kobilja. Na njegovo mjesto postavljaj Almira Hodzica koji je potpisao tu sramnu punomoć.

Odbijanje potencijalnog vakifa obnove sahat-kule

Također, jedan od grjehova muftije Kozlića je i odbijanje jednog privatnog investitora koji je bio zainteresiran za obnovu sahat-kule kao jednog od dijelova ukupnog Ferhad-pašinog kompleksa. Potencijalni vakif je navodno htio da sve faze u toku obnove budu transparentne, posebno financijski tokovi, što muftiji Kozliću nije odgovarao pa do dogovora nije niti došlo.

Ovo je samo dio nedovršene priče grijeha muftije Osman efendije Kozlića prema muslimanima Banja Luke i banjalučkom vakufu. Najavljujemo još poneki nastavak. Ali, priča o nasrtajima na banjalučki vakuf može prestati na dva načina:

1. Da muftija Kozlić nastavi u ovom stilu dok potpuno ne uništi banjalučki vakuf, a nema naznaka da će stati u ovom poslu;

2. Da ga se pod HITNO smijeni sa ove funkcije a zna se ko je nadležan za to. A da bi se od tog nadležnog zahtijevao taj nužni potez za dobrobit ne samo muslimana Banja Luke, nego i cijele IZ BiH, treba masovni, ne glas, nego krik muslimana Banja Luke prema tom Sarajevu jer oni se gore prave da ne vide šta se dešava u Banja Luci. A mi koji ovo prezentiramo samo otvaramo oči onima koji to do sada nisu znali ili vidjeli, ili su se pravili da nisu znali ni vidjeli. Ovaj problem koji zaslužuje alarm treba da se tiče mnogih, ne samo nas iz Udruženja.

        Direktor Vakufske direkcije Senaid ef. Zajimović kaže da ovaj dvojac (Kozlić-Spahić)  “dobro radi svoj posao

UDRUŽENJE ZA ZAŠTITU VAKUFSKE IMOVINE U BANJA LUCI – ISTRAŽIVAČKI TIM

Savez antifašista Vojvodine

Heroja Pinkija 1

21000 Novi Sad

E-mail: vpans2010@gmail.com

Tel: +381(0)63 58 00 69

  1. avgust 2017. godine

Gdin Dragan Stanić

Predsednik Matice srpske – Novi Sad

Poštovani gospodine Staniću,

Predsedništvo Saveza antifašista Vojvodine (SAV), analiziralo je situciju povodom predavanja dva kontroverzna gosta iz Savezne Republike Nemačke, Geca Kubičeka i Marka Jongena. Tokom diskusije je posebno pozdravljen Vaš stav da je institucija kojoj ste Vi na čelu otvorena za javni dijalog. To ste i naglasili u Danasu, od 17. avgusta ove godine: „Ukoliko se ne obezbedi prirodna ravnopravnost u izlaganju stavova i učešća u javnom dijalogu kako za levičare tako i za desničare, onda ne možemo smatrati da živimo u društvu u kojem demokratija zauzima centralno mesto“.

Imajući u vidu Vašu spremnost na dijalog, to Vam predlažemo da omogućite Savezu antifašista Vojvodine, da u periodu od 04.-15. septembra 2017. godine, održi predavanje na temu „Neonacizam u Vojvodini na početku XXI veka”, u sali Matice srpske. Ukoliko interesovanje publike bude odgovarajuće, a Vi i Vaša institucija budete zainteresovani, možemo se dogovoriti za seriju predavanja iz ove oblasti. Na taj način bi zajednički potvrdili još jedan Vaš stav: „Za elementarnu uravnoteženost svakog čoveka dobro je da u svom mišljenju koristi i levu i desnu stranu mozga. To isto važi i za svako društvo koje bi da postane, pa i ostane uravnoteženo i zdravo

S poštovanjem,

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

Guslarsko- orguljaške note

Posted: 18. Avgusta 2017. in Intervjui

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Nije li ga sramota bilo šta reći protiv komunista i partije, čiji je pripadnik bio. Živio je u sistemu koji mu je sve obezbjedio -školovanje, zaposlenje i napredovanje u struci.

Međutim, pokazalo se da je bio latentni „izdajnik i ubojica” sopstvenog društva i sistema kojem je, kao nacionalistička krtica služio i rovario, do urušenja. Služio je ideologiji i po scenariju i Poglavnika i njihove  ustaško- fašističke doktrine, preko svoje nacionalističke stranke HDZ-a, njihovih sljedbenika i bojovnika u agresiji i u mirnom post-dejtonskom periodu.

Dokle će nam blejati sa guslarsko-orguljaškim notama i svojim stadom? Bosno, naša ponosna i prkosna, stado i čobane sa 2018. godinom otjerajmo u torove na Zelengoru, Treskavicu, Prenj ili Bjelašnicu, kako bi građani i narodi tvoji, mogli mirno da žive!

C:\Users\User\Desktop\OVCE.jpg

Čović upozorava: “BiH je dobila izlaz na more odlukom samo jedne totalitarne partije-kumunista, bez suglasnosti legitimnih hrvatskih predstavnika! Otkad sam ja član Predsjedništva BiH, a bio sam vrlo često, o tome se nikada nije raspravljalo na sjednicama Predsjedništva BiH”, kazao je Čović, najavljujući raspravu o svim relevantnim dokumentima iz povijesti BiH koji su doneseni mimo legitimnih predstavnika hrvatskog naroda, poput Povelje Kulina bana, odluka Berlinskog kongresa, zaključaka AVNOJ-a i Disciplinske komisije UEFE…

“Ne samo da je zahtjev protiv izgradnje Pelješkog mosta u osnovi zahtjev samo jedne političke stranke, a ne službeno stajalište BiH, nego je i izlaz Bosne i Hercegovine na otvoreno more kod Neuma osiguran voljom i diktatom samo jedne političke stranke – komunističke”,  rekao je Dragan Čović, član Predsjedništva BiH i predsjednik Hrvatske Demokratske Zajednice „/ citat T.C. /.

Svakako, bez bilo kakvoga stida i obraza, bez ljudskosti i istinitosti, sa svojim demagoškim nastupima, lažima i obmanama, koristeći i čelnu poziciju u Hrvata, koje je i lično ugrozio svojom politikom i obmanama. Permanentno može da uzvikuje “držite lopove”, jer je i sam dokazani kriminalac, čiji je i kriminalni dosije, uklonjen i sklonjen, upravo zahvaljujući korumpiranoj institucionalnoj tužilaško-sudskoj realnosti našeg sistema.

Zato je i uspio okupirati i prisvojiti i sva materijalna dobra firme „Soko” u Mostaru, koristiti njegove prostorne kapacitete i hale, kao i sve ostalo, sa svojim saučesnicima i istomišljenicima, bez ikakve naknade ili odgovornosti.

Njegove retrogradne i diskriminatorske snage, sa pajdašima, isto tako bivšim „komunjarama“, nacionalističkim krticama onoga sistema, poput Mije Brajkovića i inih, njihovog i Titovog generala Franju Tuđmana,  iskoristili su agresiju na našu državu i grad Mostar da okupiraju i firmu Aluminij i sva druga dobra na prostorima zapadne Hercegovine, gdje su oni u većini.

Njihova želja i inspiracija stvaranja  genocidne tvorevine Herceg Bosne, aktuelna je i uvijek svježa nakana, od koje ne odustaje, niti on lično, niti njegovi istomišljenici i svi ovi „ugroženi” Hrvati. Kao „ čistokrvni” Hrvati i ekskluzivni predstavnici svoga hrvatskog i hercegovačkog roda, ignorišući bosanske Hrvate, stvorili bi sopstveni entitet sa Mostarom kao stolnim gradom, sa svojim TV stanicom ili kanalom, sa svojom „šagoljicom”, što bi sve u svemu bilo dostatno u nakani da i dalje ugrožavaju, ignorišu i diskriminiraju druge i ostale, prije svih svoje komšije, bivše stanovnike njihovih logora.

Okupirali su i Neum, sada trebaju zatvoriti i prilaz mnogim brodovima u luku ako bi se i gradila ili koristila, zatvorili su i kopneni prilaz u Neum, preko Stoca, jer zašto ne usmjeriti sve preko Hrvatske i njihovih prilaza i putnih pravaca kako bi nas drugačije i držali u torovima, njihove nekadašnje i ponovno zamišljene NDH.

Upravo su takve želje i nastojanja, njihovog člana Predsjedništva Dragana Čovića, samoproglašenog akademika i „čistokrvnog Hrvata“, koji je i svoju izbledjelu crvenu knjižicu negdje duboko sakrio, kako joj se ni trag ne bi nazirao. Za sve nedaće i nedjela koja su upriličili njegovi agresorski elementi, od Kulina Bana do današnjih dana, trebao je osuditi „komuniste” kojima je i lično pripadao.

Kažu, član  je nekakvog predsjedništva, iako je troglavo ili tročlano predsjedništvo, najobičnija cirkusna klovnovska ekipa, kojoj se smije cijeli svijet, a za nas,  mnoge građane ove nam opustošene i napaćene zemlje Bosne i Hercegovine, obična je to “prdimahovina” koja ima svoje sopstvene nakane i ciljeve, daleko od želja i ciljeva građana i naroda jedine nam domovine.

Fotografija korisnika/ce Jovičić Milan.
Ko ih j..e, upravo je to Draganu Čoviću poručio i njihov Papa Franjo, te ukoliko bi ga udaljili iz politike i svih tih funkcija, nadati se, prije svih svim Hrvatima, a i nama ostalim, da bi se mogli nadati nekom boljitku i zajedničkom suživotu.

U Novom Sadu, 18. avgusta

Vojvođanski klub je, zajedno sa drugim nevladinim organizacijama, strankama i pokretima, bio partner Saši Jankoviću i Demokratskoj stranci, na prošlim predsedničkim  izborima. Sami i zajedno sa drugima, borimo se za promenu pogubnog sistema vlasti u Srbiji.

To nas, između ostalog,  obavezuje da se sada oglasimo i uputimo prijateljski apel gospodinu Jankoviću i gospodinu Šutanovcu, da prekinu sa populističkom retorikom i populističkim zahtevima, iza kojih se naslućuje  surova borba za prevlast u opoziciji.  

Aleksandar Vučić i njegov aparat vlasti su zagadili političku scenu Srbije i poguban je trend da se opozicija u međusobnoj komunikaciji služi istim ružnim metodama političke diskvalifikacije koje Vučić primenjuje na opoziciju. Neće to valjati, gospodo. U ovoj bari je suviše krokodila! Pri tome, prava meta ostaje pošteđena. Dok se vi prepucavate, Vučić rasprodaje vojvođansku zemlju, Matica srpska promoviše neofašiste, penzioneri kopaju po kontejnerima, radnici staju u red za nove pelene, a deca nam odlaze u pečalbu, jer je Srbija najsiromašnija zemlja u Evropi.

Takođe, upozoravamo da je stav o apsolutnoj nesaradnji, odnosno bojkotu vlasti  suštinski licemeran, sve dok opozicija sedi u organima vlasti na bilo kom nivou. Dok je opozicija u organima vlasti  besmisleno je pozivati na bojkot javne rasprave o jednom dokumentu, makar taj dokument bio i Ustav. Jedino što bi imalo smisla bi bio javni poziv opoziciji da bojkotuje Vučićevu autoritarnu vlast, tako što će je cela opozicija bojkotovati, izlaskom iz svih organa vlasti NA SVIM NIVOIMA. Nakon toga, naravno, sledi poziv građanima da izađu na ulice, jer je parlamentarna borba završena/napuštena. Takav poziv mogu da upute samo oni koji “imaju šta da izgube” – stranke koje imaju poslanike na svim nivoima. Inače nema smisla!

S druge strane, treba li podsećati gospodina Šutanovca kako je skupu cenu DS platio zbog  “indirektnih” kompromisa zarad vlasti? Ne treba boljih primera od onih kada je DS, zarad “mira u kući” i ostanka na vlasti u Skupštini Vojvodine dozvolila  usvajanje ponižavajućeg  i skarednog Statuta Vojvodine i tzv. “tradicionalnih simbola Vojvodine” kao “alternativnih”? Šta danas mislite: da li vas je to koštalo izbora u Vojvodini?

Zato, pozivamo sve (demokratske!) aktere na političkoj sceni Srbije da se uozbilje i odgovorno preuzmu svoju ulogu! Ako mislite da treba ići u bojkot vlasti, onda sedite i zajednički odlučite: ako je bojkot, onda je bojkot na svim nivoima! Ako je bojkot, onda smo u Srbiji završili sa parlamentarnom borbom i idemo na ulicu! A, ako je tako, onda dajte da objavimo i građanima Srbije i svetu da će opozicija bojkotovati sve naredne izbore, jer u Srbiji nema uslova za parlamentarnu borbu! U tom slučaju, nema ni priče o beogradskim, ili bilo  kojim drugim izborima. Ako je tako, zovite i studente, pa da krenemo!

Na kraju, u slučaju da i nas “zaraćene, a prijateljske, strane” dočekaju “na nož” (i time pričine novo zadovoljstvo Vučiću), podsećamo Vas da blaćenje autonomaša nije popularno u građanskog opoziciji, između ostalog i zato što je Vučić u tome van konkurencije. Već skoro tri decenije!

A i zato što smo dokazano samo svoji. Što, svakako, znate.

Za Vojvođanski klub Dr Branislava Kostić, predsednica

Predsjednica i osnivačica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, gospođa Sonja Biserko, slijedom naše višegodišnje suradnje, dostavila mi je Analizu Odbora o ograničenjima te zemlje u definisanju vlastite budućnosti. Istu sa zadovoljstvom objavljujem, odnosno prezentiram vama, poštovani čitatelji.

OGRANICENJA SRBIJE

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Poštovani i dragi penzioneri, bar ste vi ta populacija stanovništva osiromašene nam države Bosne i Hercegovine koja bi trebala znati sve vrijednosti i dobre prilike i uslove zajedničkog života u bivšoj Jugoslaviji i njenim republikama i pokrajinama.

Svakako, jedna od tih republika, inače po svim svojim ljepotama i osobinama i sastavu stanovništva u multietničkom koloritu, sa njenim brojnim bogomoljama, crkvama, džamijama, katedralama i sinagogama u zajedničkom okruženju bila je upravo naša Bosna i Hercegovina.U njoj su poodavno bile jedinstvene evropske vrijednosi u koje je i Evropa i njeni građani redovno mogli spoznati, navraćati i divite se njenim  vrijednostima, sadržajima, zvonima, ezanima i raznoraznim misama i bogosluženjima.

Sve nam je to svakako omogućio najveći čovjek našega podneblja, njegov sistem i način upravljanja i vladanja, drug Tito, a čovječanstvo mu se neizmjerno divilo i poštovalo.

Danas, padosmo  na prosjački štap, uz kontejnere ista ova populacija naših penzionera, možemo da shvatimo vrijednosti i veličinu ovoga čovjeka i blagodeti koje smo i upražnjavali u našoj ljudskoj i dostojanstvenoj egzistenciji – i pojedinačno i porodično. Šta je to što nismo imali, a šta danas sve nemamo ?

Dovoljno je konstatovati da smo istinski bili Evropa u malom, sa svim standardima i uslovima zajedničkog življenja, da su nam često i masovno mogli navraćati isti ti Evropljani, a danas se tako licemjerno, ignorantski, sarkastično tutorišu nad nama, uz demagoške floskule, tirade, preporuke i savjete, kako li to opet mi trebamo da budemo dio te iste Evrope.

C:\Users\User\Desktop\TITO.jpg

Poštovane moje kolege penzioneri! Nažalost, otišao nam je ovaj naš velikan na onaj svijet, ostavljajući nas ovim našim suludim, etnonacionalističkim elitama, sa nakardnim ideološkim porivima, kriminogenim navikama, sosptvenim mafijaškim i lopovskim, feminističkim načinima vladanja. Po sistemu „jamadžija” sve su usmjerili u lične, sopstvene i familijarne tokove svih materijalnih vrijednosti, a nama penzionerima, umjesto “Audija” i “Mercedesa” novijeg tipa, svakodnevno postavljaju i nove kontejnere, koji nas još uvijek mogu snabdjevati otpatcima sa trpeza njihovog bjesnila.

Nažalost, druže Tito, otišao si nam, kako ovi naši vjernici vele, na onaj bolji svijet, nedovršenoga, a započetog posla. Nisi mogao svakako radi bolesti koja te je sprečavala u tome da sagledaš do detalja brojne krtice i nacionaliste koji su već rovarili unutar i sistema i brojnih tvojih institucija, kao što je i Vojna akademija, gdje su se školovali i Ratko Mladić, Franjo Tuđman i brojni tvoji generali, u raznim akademijama, gdje su se pripremali crni scenariji, sa mračnim slutnjama, šta nam se to sve moglo desiti poslije tvoje smrti. Izdali su te mnogi, pa i neki od tvojih bližih  saradnika, a i nisi slutio, da se i mogla u tvojim redovima i pojaviti ovakva nacionalistička i razarajuća gamad koja je sve činila i učinila da se brzo skrene sa tvoga puta, te naše blagostanje pretvori u haos i nepodnošljivo stanje našeg sveukupnog bitisanja, na zajedničkim prostorima, u zajedništvu suživota.

Mnogi od njih bili su vlasnici i crvenih knjižica, mnogi su se i busali u sopstvene grudi, ali su ispod kože, kada bi se zagrebala, bili crveniji i od našeg, mostarskog paradajiza. Svoje nakane i slutnje iskazali su i objelodanili u nedavnoj, dvostrukoj agresiji na našu Bosnu i Hercegovinu i njeno stanovništvo.

Istina je da su u post-dejtonskom mirovnome periodu nastavili djelovati, kao recidivi nedovršenog scenarija, Vožda iz Beograda i Poglavnika iz Zagreba, upravo zahvaljujući i svojim satelitima i doglavnicima, upravo onim tvojim istim „ crvendaćima ispod kože“ koji su sada sjedili u prvim redovima svetih misa po katedralama, bogosluženjima u crkvama i drugim sličnim mjestima.

Druže Tito, na našu nesreću, nisi stigao da otvoriš i novi Goli otok za kriminalce, lopove, pljačkaše i rasturače  svega nam vrijednog, što smo zajednički stvarali, zajedničkim naporima, uz tvoje znalačko rukovođenje.

Svjesni smo činjenice da nisi poznavao nikakve demonstracije – jedina ti je bila bliska i poznata samo Revolucija, te kada bih te mi penzioneri i danas priupitali za savjet, da li organizovati naše demonstracije koje najavljuju za 11.septembar, sigurni smo da bi nas uputio na Revoluciju.

U tvoje vrijeme imali smo i veoma prepoznatljivu i melodičnu državničku himnu, a danas smo primorani stalno slušati gusle i orgulje, čije orkestre upravo predvode bivši tvoji omladinci i „crvendaći” i pod plaštom njihovih crkvenih vjerodostojnika.

Nažalost, druže Tito, mladi nam sve više odlaze u svijet, trbuhom za kruhom, ali mi stariji se još uvijek kunemo da sa tvoga puta, nećemo skretati.