Zločin i kazna !

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

  1. mart 2019, Novi Sad, Glavni grad AP Vojvodine

Vojvođanski klub pozdravlja presudu Međunarodnog suda u Hagu, kojom se Radovan Karadžić, nekadašnji predsednik Republike Srpske, osuđuje na doživotnu robiju. Mada ova presuda neće vratiti izgubljene živote žrtava i unesrećene sudbine njihovih porodica, ona predstavlja još jedan u nizu okončanih postupaka, koji jasno imenuju krivce i krivicu, skidajući kolektivnu krivicu sa naroda kojima zločinci pripadaju.

Stvarni značaj ove i drugih presuda za ratne zločine, prevashodno zavisi od načina na koji će ih shvatiti i prihvatiti narodi i države u čije ime su zločini počinjeni. Vojvođanski klub je zabrinut zbog ćutanja vlasti i dela opozicije, jer njihovo ćutanje ostavlja prostor ozbiljnim sumnjama u istinski istorijski zaokret prema velikosrpskoj politici, kao i u odnosu na spremnost za sučeljavanje sa bitnim činjenicama iz naše novije istorije. Pomirenja sa susedima, zdrave dobrosusedske politike, ali i zdrave politike prema nacionalnim manjinama u Srbiji, neće i ne može biti dok se ta pitanja ne reše.

Stoga Vojvođanski klub poziva partije koje su na vlasti, ali i političke stranke i pokrete u opoziciji da javnosti Srbije pošalju jasnu i nedvosmislenu poruku o odnosu prema ratnim zločinima i zločincima, povodom presude Radovanu Karadžiću, kao što su to uradile LSV, VP, LDP, DS, PSG, NDNV i Građanska Vojvodina, te još nekoliko nevladinih organizacija.

Takođe, pozivamo i vlast i opoziciju da prekinu politiku ćutanja i o drugim važnim pitanjima sa kojima se naše društvo suočava. Srbija će biti zrelo političko društvo tek kada građani svoje stavove budu zasnivali na činjenicama. A, te činjenice nedostaju. Nedostaje nam jasan stav države Srbije, njenih vladajućih stranaka, ali i njene opozicije o pitanju Kosova, jer, i pored svih mahanja parolama, većina relevantnih političkih subjekata uporno ćuti kada su u pitanju pledirana, moguća i očekivana rešenja.

Slično ćutanje vlada i u odnosu na pitanje autonomije Vojvodine. I pored konflikata povodom govora i vojvođanskih zastava na protestima, ali i dvodnevne rasprave o Vojvodini u Skupštini Republike Srbije… većina opozicinih političkih stranaka i pokreta se “prave mrtvi”, odnosno odbijaju da bilo šta konkretno kažu o svojim stavovima u pogledu Vojvodine i njene autonomije.

Vojvođanski klub zato poziva sve relevantne političke subjekte, na vlasti i u opoziciji, da prekinu politiku ćutanja i da pred građane izađu sa konkretnim stavovima u pogledu važnih i aktuelnih pitanja, jer su upravo odgovori na ta pitanja od suštinske važnosti za opredeljivanje građana.

Vojvođanski klub smatra aktuelnu vlast lošom, autoritarnom, štetnom i neodrživom i na sve raspoložive načine se bori za njeno raskrinkavanje i svrgavanje. Istovremeno, nismo spremni da podržimo one za koje ne znamo šta misle o autonomiji Vojvodine, poštovanju različitosti, decentralizaciji, pravima nacionalnih manjina, fašizmu i kvislinzima, ratnim zločincima, pitanju Kosova, radničkim pravima

Vreme je da politički subjekti svojim jasnim i nedvosmislenim stavovima pokažu da su dorasli da budu relevantni faktori u razrešavanju sadašnje, krajnje teške i u budućnosti neizvesne sudbine ove zemlje.

Za “Vojvođanski klub” Dr Branislava Kostić, Predsednica

Vinko

Teške su to bile godine, te poslijeratne i rane pedesete za udovicu Anđu i njenih devetero maloljetne djece. Dočekala Anđu ona židovska kletva – “dabogda imala pa nemala”.

Nova narodna vlast je bila čest gost na Anđinom imanju u Šargovcu. Vršilice, kotlovi, kola i kočije, konji i volovi su preselili u državno vlasništvo, štale sa stokom ispražnjene, hambari do zadnjeg zrna pometeni. Anđino imanje je iz dana u dan bilo sve manje.

I pored gladnih usta i siromaštva koje je zakucalo na vratima obitelji Krutijak, bilo je i siromašnijih od njih i koji su dolazili za nadnicu na žetve i druge ratarske poslove. Najčešće su to bile sestre Mara i Ana, koje su i prije radile na imanju bogate obitelji Krutijak.

Mara je u ratu obudovila a Ana se udala za siromašnog udovca Ivana iz Priječana.

Ana je svaki put sa sobom dovodila i malog posinka Vinka. Mali, mršuljavi, neuhranjeni dječačić od 6-7 godina.
Anđa nije pravila iznimku, hranila je i malog Vinka (i pored svoje neimaštine) k'o i svoju djecu. Ana bi svaki put od Anđe dobila i po koju krpicu koju su Anđini sinovi Drago i Tone prerasli.

Ana i Ivan, čoek u nje, nisu imali sredstava za školovanje malog Vinka pa ga poslaše u ‘fratarsku skolu’. Dobar je bio Vinko, pametno i vrijedno dijete. Završio teologiju u Zagrebu i Đakovu pa se vratio u rodnu Bosnu da bi je bolje upoznao. Ravska, Bosanska Gradiška, Banja Luka.

Uznapredovao Vinko od kapelana, biskupa pa do nadbiskupa da bi ga papa ratne 1994. godine proglasio i ustoličio u kardinala Vrhbosanskoga ! Ponos i dika preostalih, malobrojnih banjalučkih katolika ! I Anđa se ponosila novim kardinalom. I sjetila bi se malog Vinka.

A Vinko ?

Vinko vremenom zaboravio da mu se rodno selo – Priječani, nalazi u Bosni. Zaboravio izgleda i na titulu – Vrhbosanski !
Šeta se Vinko Bosnom i maše tuđinskim zastavama.  Vinko, Vinko – umjesto teologije, trebao si studirati povijest i zemljopis pa bi sad znao da su Priječani u Bosni, općina Banja Luka isto tako u Bosni, da je Bobovac u Bosni, da je kraljica Katarina b o s a n s k a kraljica i da su vjernici za koje se skrbiš b o s a n s k i katolici a ne Hrvati.

A naročito si se kao pastir svih katolika u BiH MORAO očitovati naspram pravomoćne presude Radovanu Karadžiću koja se itekako tiče i velike većine bosanskih katolika koji su masovno ubijani, zatvarani u logore, prognani, časne sestre u samostanima masovno silovane, crkve, samostani i kuće bosanskih katolika sravnjene sa zemljom…. A nisi, ne morao, nego nipošto NISI SMIO prihvatiti da budeš megafon bivšeg komuniste preobučenog u ostrašćenog nacionalistu koji sebe smatra “legitimnim predstavnikom bh. Hrvata” a ne zna ni gdje je Briševo, ni Priječani ni mnoga druga stratišta bosanskih katolika u Bosanskoj Krajini i Posavini. Zna jedino gdje stoluje onaj koji otvara Studentski dom “Dr. Radovan Karadžić” na Palama, zna gdje stoluje onaj koji je sa Jevrejskog groblja pucao po Sarajevu i poznat iz priče “stotinu za jednoga…” i zna gdje stoluje novi ruski “car”. Nisi smio, Kardinale, ni između redova, a kamo li izravno, podržavati nekoga koji baštini presuđeni UZP u Hagu. Ama, nisi smio nipošto u političke vode. Tvoja jučerašnja kuknjava da je u prošloj godini “Bosnu i Hercegovinu napustilo oko 10.000 Hrvata” je cinična, jer nisi rekao iz kojih dijelova BiH odlaze katolici i pod čijom su kontrolom ti dijelovi.

Amen, Vinko !

U ime Facebook grupe Pokreta za RBiH koji zahtijevaju povratak Ustava RBiH koja broji preko 62.000 građana:

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/ .

1. Anto Tomić, direktor NVO “Građanski monitoring” za jugoistočnu Evropu iz Hamburga te zatočenik nekoliko srpskih konc-logora
2. Bedrudin Gušić, slobodni bh. novinar i publicist
3. Dženana Delić, profesor poslovnih studija i prava,
4. Ibrahim Halilović, slobodni bh. novinar

 

MJERA KAZNE PO MJERI ZLA

Posted: 21. Marta 2019. in Intervjui

RADOVAN KARADŽIĆ U DRUGOSTEPENOM POSTUPKU  OSUĐEN NA DOŽIVOTNU KAZNU ZATVORA

Ovakva presuda je bila jedino moguća. U prvostepenom postupku, koji je okončan 2016.g. Karadžić je bio optužen po 11 tačaka optužnice. Sud je tada utvrdio da je kriv po 10 tačaka, osim po prvoj, u kojoj se tražila odgovornost  za genocid počinjen u još 7 opština, uključujući opštinu Prijedor. Na osnovu toga određena mu je kazna od 40 godina zatvora. Takva kazna nije bila po mjeri zločina za koje Karadžić odgovara, što je mogao svako uočiti ko prati suđenja u Haškom sudu, osim sam Sud.

Karadžić je uhapšen 2008.godine u Srbiji, gdje se skrivao. Suđenje  mu je počelo je 2009. godine a trajalo je 500 dana.

Svako je mogao zaključiti da kazna od 40 godina ne odražava težinu njegovih zločina. Jer ako se zna da su optuženi nižeg nivoa od Karadžića, koji su njemu podređeni i izvršavali zadatke koje im je on davao, od strane Haškog Tribunala kažnjeni kaznom doživotnog zatvora. Naravno da je Karadžić u odnosu na njih odgovorniji i morao je dobiti veću kaznu od 40 godina, odnosno morao je dobiti doživotnu, jer su njegova  počinjena nedjela mnogo teža. Zato je presudom Žalbenog vijeća Rezidualnog Mehanizma povećanjem kazne sa 40 godina zatvora na doživotni ispravljen propust načinjen u prvostepenom postupku, što žrtvama genocida daje neku satisfakciju.

U drugostepenom postupku Karadžićeva odbrana je tražila oslobađajuću presudu, a Tužiteljstvo je tražilo povećnje kazne i priznanje genocida u opštinama Zvornik, Bratunac, Vlasenica, Višegrad, Prijedor, Sanski Most i Ključ.

Kazna 40 godina ili doživotna nema poseban značaj, jer Karadžić je star 73 godine i više je nego izvjesno da ni jednu kaznu neće odslužiti. Ipak će još jedan period živjeti, susretati svoje, a hiljade majki i očeva, braće i sestara neće nikad vidjeti ni zagrliti svoje najmilije.

Presuda Karadžiću

Žalbenio viječe Mehanizma u Hagu jučer je u drugostepenom postupku osudilo Radovana Karadžića (73), prvog predsjednika Rs i Vrhovnog komandanta oružanih snaga Rs, na doživotni zatvor za genocid počinjenjen u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i zbog kršenja Zakona i običaja ratovanja. Karadžić je osuđen za 10 od 11 tačaka optužnice. Osuđen je za  genocid, šikaniranje, progone, istrebljenje, ubistva, deportaciju, uzimanje taoca, kršenje zakona i običaja ratovanja. Oslobođen je za tačku 1. genocid u Prijedoru i 6 drugih opština. Presudom Mehanizma potvrđena je prvostepena presuda Tribunala, s tim što je kazna od 40 godina zatvora povećana na doživotnu. Petočlano Apelaciono vijeće Mehanizma potvrdilo je sve navode prvostepene presude, osim kazne 40 godina, koju je povećalo na doživotnu. Očigledno da je Apelaciono vijeće pri određivanju visine kazne bilo uslovljeno činjenicom da su neki od zločinaca koji su bili na nižem hijerarhijskom nivou Rs i podređeni Karadžiću, u ranije provdenim procesima, dobili doživotne kazne zatvora za manje zločine od onih za koje je optužen Karadžić. Iako povećanje kazne sa 40 godina na doživotnu ima simbolično značenje, ipak će doprinijeti uvjerenju da se zločini ne isplate. I u ovom sudskom procesu, kao i u drugim Haškim procesima, optuženi su po prvi put dovedeni u pozitivan položaj, kakav ranije nije bio moguć za optužene.

Karadžić je osuđen za četiri UZP počinjena da se trajno uklone Muslimani i Hrvati: UZP za kršenje zakona i običaja ratovanja, UZP za snajpersko pucanje po Sarajevu, UZP za genocid u Srebrenici, UZP za uzimanje talaca.

Karadžić je bio 1. Predsjednik Rs, Vrhovni komandant oružanih snaka Rs, inspirator iIdeolog velikosrpske politike. On je kriv za sve uništeno, razoreno, opljačkano od naroda i države BiH. Iako mu se sudilo kao individui, treba znati da on nije bio samo individua, već je bio je vlast institucija. Zato ova presuda nije presuda samo Karadžiću, već je presuda srpskom političkom projektu, koji su provodili Karadžić i Mladić.Genocidna namjera je postojala od prvog dana, a sadržana je u broju ubijenih, zatvorenih u logore, silovanih, protjeranih…Upravo iz tog razloga jedan od komentatora pita: “Nije li ovo glogov kolac u međunarodni projekat Rs?!”

Karadžić kao Vrhovni komandant i predsjednik Rs ni u jednom slučaju nije zatražio kažnjavanje zločinaca koji su mu bili podređeni, već je neke odlikovao za počinjene zločine.

Treba potsjetiti da je prije početka Drugostepenog procesa izvšena izmjena sudija u  sudskom vijeću Mehanizma, a  imala za cilj da se u Drugostepenom postupku izbjegne svaki stepen sumnje u objektivnost suđenja.

Haški sud prikrio ulogu Srbije

Iako je Srbija itetkako umiješana u ratne događaje na području BiH, i Žalbeno vijeće Mehanizma je, po praksi Tribunala, nastavilo usmjeravanjem i svođenjem krivice odgovornosti na individualnu (ma koliko bile dio kolektivnog), uspjelo  zaštiti Srbiju od odgovornosti.  Očigledna veza sa Srbijom, za koju je bilo niz dokaza, ostala je skrivena. Stavljanjem naglaska na pojedinačnu odgovornost željelo se dati do znanja da ne postoji kolektivna krivica za ono što je učinjeno, što je neprihvatljivo.

Na to je ukazao i g. F. Boyle komentarišući presudu Karadžiću:

“Ponovo su Haški Tribunal i sada Rezidualni Mehanizam prikrili ulogu Srbije u organizovanju, orkestriranju, izdavanju naredbi i činjenju genocida nad BiH i Bošnjacima”. On je sa zaprepašćen konstatirao  “da je Mehanizam podržao dio prvostepene presude Tribunala kojim se Radovan Karadžić oslobađa odgovornosti za genocid u Prijedoru i drugih 6 opština. Pravda nalaže da se Rs ukine!”

Očigledno da je Haški sud i preko svog Mehanizma i u ovom  procesu kalkulisalo, ali kao uvijek na račun bošnjačke žrtve. Jednostavnije je bilo povećati kaznu nego priznati genocid u Prijedoru i 6 drugih opština, jer to bi otvorilo nove procese, koji bi srušili Rs i doveli u neugodan položaj Srbiju. Tad bi svima postalo jasno i vidljivo da se u BiH nije radilo ni o kakvom građanskom ratu, već je to bila tipična agresija Srbije i Hrvatske, uz učešće petokolonaša. I samo priznanje genocida za Prijedor nije moglo proći, jer tim priznanjem bi bilo potvrđeno da je genocidna namjera postojala od početka i da se genocid događao kontinuirano, ne samo u pominjanih 6 drugih opština, već na širem području BiH. U svakom slučaju argumenata za potvrdu Prijedorskog genocida bilo je više nego dovoljno i to će se dokazati i potvrditi u nekom narednom periodu. Na to ukazuje i odluka o povećanju presude sa 40 godina zatvora na doživotnu kaznu za Karadžića, postignuta glasanjem sudija Žalbenog vijeća 3: 2.

Presudom žrtve ne mogu vratiti svoje ubijene, ali mogu naći makar malo smiraja i utjehe u svom bolu.

Nakon izricanja presude Karadžićev advokat Goran Petronijević izjavio je da je presuda  pravosnažna, ali nije konačna. Nezadovoljna strana ima pravo na reviziju presude.

Važnost presude

Izrečena presuda je važna jer upućuje na sučeljavanje sa prošlošću i predstavlja značajan doprinos istini. Po mišljenju mnogih, presuda formalno pravdu zadovoljava, ali obzirom na težinu djela nije pravična, jer nije pružila satisfakciju žrtvama genocida iz Prijedora i drugih opština.

Kako se moglo i očekivati za sve one koji su protiv nasilja i koji osuđuju svaku vrstu nasilja i zločina presudu prihvataju s odobravanjem, samo  je nosioci fašističke ideologijde u Srbiji i Rs i njihovi sljedbenici i podanici  odbacuju. Mnogi od njih i dalje tvrde  da se sankcionišu samo Srbi.

I ova presuda pokazuje da su Rs i Srbija i dalje školski primjer poricanja i nespremnosti da se suoče sa istinom, a još manje da je prihvate. Državni vrh Srbije do sada nikad nijen prihvatio riječ genocid.  Srpski ideolozi  i dalje svom narodu nude laž u zamjenu za istinu. Srbija i danas živi u Karadžićevoj realnosti. Zato se samo 7%  građana suočava sa istinom, a 80%  je izbjegava ili negira.

Uticaj presude na pomirenje

Po mišljenju većine anketiranih Haški sud nije pridonio pomirenju, kako se očekivalo, ali je napravljen važan korak u pravcu utvrđivanja istine.

Neki pak misle da je Haški sud ispunio dio misije, kad je riječ o pomirenju u regionu, iako stvar suda nije da posvađene miri. To je dužnost lidera, onih koji vode narode. U intervjuu za Facce TV Karadžićev advokat Goran Petronijević izjavio je “da će presuda produbiti probleme na tlu BiH”.

Po mišljenju Ćamila Durakovića nakon presude će se produžiti pasivnost Bošnjaka a agresivnost srpske politike. On smatra da nikom od onih koji negiraju genocid ne treba pružiti niti prihvatiti ruku.

Komentari presude

Glavni tužilac Serge Brammertz Ističe da ovo nije presuda narodu, već čovjeku po imenu i prezimenu za počinjene zločine.

Janja Beč Neuman iz Beograda podsjeća da je radi zločina počinjenih u Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu…i osnovan Haški sud, jer su se takvi zločini dogodili u Evropi prvi put nakon II svjetskog rata i iz njih je i pokrenuto svjetsko  javno mnijenje. Genocid nije samo Srebrenica. Genocid je proces sa više faza, a vodi uništenju prethodnog društva. U BiH je započet u Prijedoru aprila 92. i trajao do jeseni 1995.g.

Skoro svi anketirani građani Rs, u Palama, Banja Luci, Prijedoru, povodom presude nisu smjeli reći ništa što bi bilo suprotno politici aktuelne vlasti Rs.

Komentarišući ovu presudu, ljudi se pitaju kako je kazna u prvostepenom postupku mogla biti samo 40 godina, a ne doživotna, kad se znalo da su neki manje odgovorni i sa nižeg nivoa (Zdravko Tolimir, Ljubiša Beara…) dobili dozivotni zatvor?

Presuda je po mnogima prihvatljiva, ali nedovoljna satisfakcija za porodice žrtava.

Srđan Puhalo kaže da Vlast balansira, politika ignoriše sve iz 90-tih i prikazuje Srbe kao žrtve, za koje su uvijek krivi neki drugi.

Bivši predsjednik Rs, sada Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Milorad Dodik presudu smatra arogantnom i ciničnom. Veliki broj Srba i dalje smatra da je Karadžić heroj. Na drugoj strani misle “Zaslužio je da trune u zatvoru”.

Na izricanje presude s nestrpljenjem se čekalo ne samo širom BiH, već u Srbiji, Hrvatskoj, regionu.  Žrtve zločina i genocida  čekale su u Srebrenici, Prijedoru i svim gradovima, a u Haškom sudu bili su novinari,  majke Srebrenice, Udruženja Bošnjačkih žrtava…Pri izricanju presude u sudu se čuo njihov gromoglasan aplauz.

Majke Srebrenice nadale su se doživotnoj kazni i očekivale presudu za drugih 7 opština, ali je kod nekih bio prisutan strah. Djelovanje Haškog suda i međunarodne zajednice je često  bilo varljivo i diskutabilno, pa su se žrtve plašile, kao u nekim već viđenim slučajevima, da bi i pored  svih dokaza Karadžić mogao biti oslobođen.

Svi ambasadori koji su prisustvovali izricanjau presude bili su sretni što je Karadžić dobio  najvišu zasluženu kaznu, koju je sud UN mogao dati – izjavila je Mirsada Ćolaković – ambasadorica BiH u Nizozemskoj.

Poricanje genocida

Optuženi uvijek kažu nisam kriv. Ja sam branio svoj narod. Tako su se izjašnjavali i nacisti kad im je suđeno. Govorili su nisam učinio ništa protiv Boga i mog naroda.

Onima koji su osmislili, koordinirali i provodili strategiju istrebljenja najteže se suočiti, a svi oni ili njihovi sljedbenici su od 90-ih godina na svim nivoima vlasti u Rs i Srbiji. Oni uporno poriču istininu i relativiziraju broj počinjenih zlodjela.

I politička elita u nacističkoj Njemačkoj kao u Rs i Srbiji  je vjerovala da se za počinjene zločine nikad neće saznati. Tako su nacisti  mislili i za Holokaust.

I pored svega treba imati u vidu da nije bilo Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, za duži niz godina ne bi  se došlo do istine o događajima u BiH, iako je i ova istina do koje se došlo nepotpuna i nedorečena. A neki pominju čak 6 istina …

Prema procjeni Mazovjeckog, koji je događanja u BiH pratio od prvog dana agresije, Srbi su počinili 90% svih zločina, HVO 7% i Bošnjaci 3%.

A u kontestu ove presude ne smije se zaboraviti da procjenjena šteta pričinjena BiH tokom agresije iznosi preko 200 milijardi eura.

Prijedorski genocid

Smrtna rana i neizbrisiva ljaga na radu Haškog suda i njegove produžene ruke Mehanizma ostaje nepriznati Prijedorski genocid. To su rane koje nikad neće zacijeliti. Genocid u Prijedoru, počinjen u ljeto 1992.godine, poslužio je nosiocima i provodiocima ideologije Miloševića i Karadžića da u kontinuitetu do ljeta 1995. nastave istrebljenje Bošnjaka i uništavanje njihove kulture i tradicije u svim gradovima i opštinama koje su bile obuhvaćene strateškim planom Velike Srbije. Haški sud to nije htio da vidi. I ne samo to. Nije htio da vidi da su na tom području ratna dejstva počela ne 92. već 1991. godine. U toj godini u Bosanskoj Dubici, udaljenoj samo 30 km od Prijedora gorjele su Bošnjačke kuće, porušeni mostovi prema Hrvatskoj, gorjela susjedna Hrvatska Dubica i Jasenovac. Na dubičkim rovovima već tada su prepoznati srpski i ruski dobrovoljci. Ali to je druga priča za dalja buduća istraživanja. Svima koji prate procese Haškog suda neshvatljivo je da u krvavom bilansu Prijedorskog genocida nije prepoznato 3.176 žrtava, 73 masovne grobnice (13 na samo 15 km udaljenosti), od kojih Tomašica i Jakarina kosa svakom dižu kosu na glavi, 102 ubijene djece, 500 Bošnjaka koji se još uvijek vode nestalim, nebrojeno mnogo silovanih, 31.000 zatočenih u 58 logora, od kojih su Omarska, Keraterm i Trnopolje bili u nivou najzloglasnijih nacističkih logora, 51.000 protjeranih Bošnjaka i Hrvata. Haškom sudu su po imenu i prezimenu bila dostupna i poznata imena prijedorskih žrtava, poznata imena 102 ekshumirane djece. Tragika i simbolika namjere za istrebljenje nije prepoznata ni u bijelim trakama na ramenima prijedorskih Bošnjaka i bijelim čaršafima  na prozorima bošnjačkih kuća, koje su još jednom podsjetile cijeli svijet na Holokaust i dale mu novu dimenziju. Užasava činjenica da ni Haški Tribunal ni sljedbenik Mehanizam nisu uočili genocidnu namjeru i genocid ni u originalnim pisanim izjavama stotina svjedoka na 476 strana knjige Muje Begića “Genocid u Prijedoru” – svjedočenja. Sve ove dokumentovane činjenice su neoprostiva smrtna greška Haškog suda. Čak se otišlo toliko neodgovorno da je hiljada žrtava Tomašice i par stotina ubijenih na Koriščanskim stijenama umjesto da zapanji i uzburka svačiju savjest, prije svega sudija Haškog suda, dobila tretman  “zakašnjelih”. Za izvršioce genocida nisu imale takav tretman. Prijedorske žrtve ni ovaj put nisu dobile iz Haga odgovor i dalje se pitaju da li su sudije pročitale izjave svjedoka koji nedvosmisleno potvrđuju da je u samo jednom danu utovaremo 7 kamiona leševa u selu Bišćani i Duratovići (dio sela Bišćani), zaseoku Mrkalji… Po kojim to kriterijima obim i “kvalitet” takvih zločina, sa kojima je širom BiH pokrenuta, potstaknuta i proizvedena većina drugih, do onog Srebreničkog, nije mogla biti prepoznata ni genocidna namjera ni genocid, jer se u Prijedoru dogodilo sve što se ne može okarakterisati drugačije nego kao najveće i najteže genocidno zlo koje se prvi put dogodilo u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Prijedor očito ostaje najveća greška i najteži propust u radu Haškog suda. U tom kontestu i ne čudi što genocid i genocidna namjera nije prepoznata i u drugih 6 opština, koje su bile obuhvaćene tužbenim zahtjevom. Da li su sudije Žalbenog vijeća imale u vidu i uzele u obzir da je od 550 masovnih i nebrojeno mnogo pojedinačnih grobnica, otkrivenih u BiH u posljednjih 20 i kusur godina, najveći broj otkriven u Prijedoru?! Znaju li da i danas prijedorske majke, kao majka Zumra Zaimović, još čuvaju za svog sina ispletene priglavke i kutiju cigara, čekaju sina da ga upitaju “Sine jesi li se naspavao?” Znaju li da je od njenog sina pronađena samo lobanja i kad je saznala smogla snage da kaže “Umrla nada, došla tuga.”

Zar može išta rječitije govoriti od broja žrtava srpskg terora: u Prijedoru 4.000, Kotor Varoši 1.048, Sanskom Mostu 1.300, Višegradu 1.760, Vlasenici 2.000, Zvorniku 3.900, Foči 2.800 ili Ključu u kojem je samo u jednom danu 10. jula 1992. ubijeno i poklano 258 muškaraca, žena, djece i staraca?!

I kada je u pitanju nepotvrđeni Prijedorski genocid, posebno začuđuju blage reakcije hrvatskih vlasti. Nije bilo naglašene reakcije ni od premijera. Kao da ih nije briga za stradanja ogromnog broja Hrvata na području Prijedora. Nije ih briga za selo Briševo u kojem je ubijeno 68 Hrvata. A od 370 koliko ih je živjelo sada su u selu ostala samo 4.

I ne samo da Međunaroda zajednica i sud UN u Hagu ne prepoznaju u zločinima počinjenim na prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima genocid, već se oglušuju na česte napade na Bošnjačke povratnike i solidarišu sa odlučnošću vlasti Rs da se porodicama žrtava ne dozvoljava ni da podignu spomenik žrtvama.  A vlasti Rs nesmetano nastavljaju ne samo da proganjaju već dehumaniziraju Bošnjake u svim dijelovima Rs.

I što je i dalje vrlo tragično, pola Prijedora i danas zna ko je sve činio zlo, gdje su grobnice onih za kojima se još traga, ali svi šute. Neki zato što su krivi, a neki se boje. Žrtve Prijedora i danas osjećaju miris tijela koji je dopirao iz Tomašice. Tvorci i sljedbenici Prijedorskog genocida i danas su bez srama, stida i pokajanja, i danas zločincima daju kolajne i podižu spomenike. Oj Prijedore, kraj Dubice, sa tobom još vladaju tvoje ubice!

Ko može naći opravdanja za zločinačku genocidnu ideologiju?

Pravda je pobijedila, ali su žrtve oštećene. I nakon 24 godine Bošnjaci i danas osjećaju posljedice Karadžićeve ideologije, jer se politika Rs nije ni danas pomakla ni za 1 cm od 90-tih godina prošlog vijeka. Karadžićeva ideologija i danas prisuta u Rs. Prisutnija nego je ranije bila. Može li iko za to naći i riječ opravdanja?

Može li iko na ovom svijetu, ko ima svijesti i savjesti, naći opravdanja za zločinačku genocidnu ideologiju koja je iza sebe od 92 do 95. širom BiH, a posebno na područlju Rs, u svim gradovima i selima posijala polja bijelih nišana? Može li iko naći opravdanja za takvu ideologijiu koja je ubijene i zaklane ubijala po nekoliko puta, premještajući ih iz jame u jame, tako da im se ni danas ni za kosti ne zna? Može li iko naći razlog i opravdanje za 550 masovnih grobnica, u kojima je identifikovano 23.000 žrtava  i pronađeno 250.000 posmrtnih ostataka? Mogu li te ubice, ti zločinci otvoriti kartu masovnih grobnica BiH i pogledati svojih ruku djela?

Presudom Radovanu Karadžiću, kao i ranije izrečenim presudama Haškog suda, osuđena je zločinačka genocidna ideologija instalirana u BiH od strane Srbije i Rs. Svi nosioci takve ideologije moraju biti kažnjeni, sve tvorevine takve ideologije, prije svega Rs, moraju nestati.

Osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, kao jedan od glavnih pokretača i protagonista te ideologije, ostat će u pritvorskoj jedinici Mehanizma dok se ne odredi država u kojoj će izdržavati  doživotnu zatvorsku kaznu.

Poslije ovog Haškog procesa ostaje da se okonča proces Ratku Mladiću, koji će u mnogo čemu biti sličan Karadžićevom i obnova procesa Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, ključnim osobama iz državne bezbjednosti Srbije, koji su optuženi za udruženi zločinački poduhvat.

Svako ko zlo čini drugom treba da zna da se dobro dobrim a zlo zlim vraća. Mjera kazne ni u ovom slučaju nije bila po mjeri zla, ali je žrtvama dala nadu da će istina i pravda dobiti mjesto koje im u savremenim  civilizovanim društvenim uslovima pripada.

Burlington, 21. Marta 2019.                               Zijad Bećirević

Ratni zločinac Radovan Karadžić, drugostepenom pravosnažnom presudom Haškog suda je  proglašen krivim za genocid u Srebrenici  i za  zločine protiv čovječnosti u BiH, te  osuđen na doživotni zatvor. Da  postoji istinska pravda, presudom bi se  čežnji  našao  smiraj,   žrtvi bi se vratio život   a  porodici voljeni .  More bijelih nišana u Potočarima, Prijedoru, Korićanima, Biljanima, Ahmićima, Tomašici  i drugim stratištima nijemo pruža svoje bezruko tijelo ka nebu  opominjujući žive  na vrijeme u kome  je nedostajalo  najviše ljudskog stida.  Svjedoci mjesta na planeti Zemlji gdje je    najveća opasnost po samog čovjeka bio  u stvari  sam čovjek.

Presuda ratnom zločincu Radovanu Karadžiću , bila ona pravedno odmjerena ili ne, neće vratiti živote nevino ubijenih žrtava proteklog rata  niti će   staviti melem na rane svih onih  koji su izgubili svoje najbliže i najmilije. Idejni protagonisti genocida su znali što rade kada su njihovim ubijanjem osudili njihove žive na vječnu čežnju. Dimenzije počinjeg zločina  ostavili su  svoj krvavi trag u prošlosti sakateći našu budućnost.

Karadžić je simbol jedne genocidne, sulude politike. Obećao je klanje 100 hiljada ljudi i to ispunio. Dobio je  „obožavatelje“  poput masovnih ubica Andersa Breivika i Brenton Harrison Tarranta. Obojiica su bila inspirisana genocidnom velikosrpskom ideologijom koju su devedesetih godina u BiH provodili Radovan Karadžić i Ratko Mladić.  Radovan  Karadžić je svoj krvavi pir nagovjestio u Parlamentu Republike BiH dobro poznatom  prijetnjom; „Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a Muslimanski narod možda u nestanak!“ Pred sam teroristički akt, Tarrant  je  na internetu objavio  svoj manifest „The Great Replacement“ na 73 stranice u kojoj je iskazao  veliku mržnju prema muslimanima i teoriju zavjere tvrdeći kako “ se u svijetu upravo odvija genocid nad bijelcima te da su muslimani ti koji provode taj genocid, odnosno, u malo blažoj varijanti te rasističke retorike, “zamjenu naroda”.  Tarrant je u svoj teroristički pohod smrti krenuo slušajući četničke pjesme.

Presuda Haškog tribunala je historijska i vraća vjeru da se svi narodi mogu suočiti sa svojom prošlošću. Dobro se zna da je genocidni projekat planiran, pravljen i  sprovođen od države  Srbije, mada se ona ne spominje u presudi. U tom smislu je, tim prije, važna osuda međunarodne zajednice, prije svega Evropske unije, za poricanje zločina koje je u Srbiji  na djelu sve vrijeme, kako bi se taj radikalni nacionalizam i etnonacionalizam stavio pod kontrolu.

Međunarodna zajednica se, možda, nešto naučila na bosanskoj golgoti. Ulazkom radikalnog nacionalizma i etnonacionalizma na bosanska vrata, on se  brzo proširio po Europi, prijeteći i samom opstanku Europske unije.  Jer kako je to lijepo rekao Martin Luter King „Nepravda bilo gde je pretnja pravdi svugdje. Šta god utiče na jednog direktno, utiče na sve indirektno!“

Presudom najvećem ratnom zločincu poslije Drugog svjetskog rata presuđena je jedna politika, jedna ideja, jedan  sistem i jedna paradržavna tvorevina. Ovo je indicija da je  došlo vrijeme  za hrabre i mudre  ljude, svjesnih činjenice  da se moramo suočiti sa našom  ratnom prošlošću u kojoj se greške međunarodne zajednice, od  prije 27 godine,  trebaju ispravljati.

Mr. sci. Edin Osmančević

PROTESTI GRAĐANA POTRESAJU SRBIJU

Posted: 18. Marta 2019. in Intervjui

 Protesti “1 od 5 miliona” okupili su jučer i danas u Beogradu i velikom broju gradova Srbije više desetina hiljada građana i članova opozicionih stranaka, nezadovoljih vladavinom predsjednika Aleksandra Vučića i stanjem u zemlji, u kojoj se, kako naglašavaju opozicionari, narod ništa ne pita. Građani Srbije su nezadovoljni socijalnim i ekonomskim stanjem u zemlji.

U toku protesta u subotu jedan broj građana, među kojima lider opozicije Dragan Đilas i lider opozicionog pokreta “Dveri” Boško Obradović, upali su u prostoirije RTS-e sa zahtjevom da im se dozvoli 5 minuta direktnog obraćanja građanima Srbije u centralnom dnevniku, što im nije dozvoljeno. Nakon više sati koškanja, pod pritiskom policije morali su napustiti prostorije. Situacija je u određenim periodima bila dosta napeta i moglo se desiti da se otme kontroli. Da do toga ne dođe demonstranti su više puta upozoravani.

U vrijeme protesta zgradu RTS-e u subotu i zgradu Predsjedništva Srbije u nedelju obezbjeđivala je žandarmerija i pripadnici  specijalnih policijskih jedinica, koji nisu sasvim uspjeli izbjeći primjenu sile.

Protesti protiv autoritarnog režima Aleksadra Vučića, koji se od nedavno zovu “1 od 5 miliona” održavaju se već tri mjesca, a ovo su 15. protesti po redu. Do sada su bili isključivo građanskog karaktera, samoganizovani, a ovaj put je prepoznatljiva uloga opozicije.

Potsjećamo da su protesti “1 od 5 miliona” dobili takav naziv nakon što je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kada su građani tražili da razgovaraju, odbijanje da razgovara sa demonstrantima popratio  riječima neću “pa makar ih bilo pet miliona na ulicama”.  Novim nazivom 1 od 5 opozicija želi naglasiti da je svaki građanin Srbije jedan od pet miliona.

U protestima su učestvovali čelnici Saveza za Srbiju i ključni lideri opozicije Dragan Đilas, Vuk Jeremić i Boško Obradović. U toku protesta protestanti su uzvikivali “Uhapsite Vučića!”

U toku subotnjih protesta protestante je dodatno naelektrisala prijetnja Ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stevanovića  “da će svi koji su ušli u zgradu RTS-a učinili nasilje i da će biti prekršajno i krivično gonjeni”, kao i neistinita optužba demonstranata da su načinili štetu i napali policiju.

Skoro svi lideri vladajuće strukture, koji su komentarisali protestna događanja, osudili su proteste. Kao nasilne i vandalske, s kojima se želi smjeniti legitimno izabrana vlast, okarakterisali su ih premijerka Ana Brnabić i ministar odbrane Aleksandar Vulin.

To jasno ukazuje da Vučić i njegova svita pokušavaju represijom, uz pomoć policije, zaustaviti opoziciju kojoj se svakog dana priklanja sve veći broj građana.

Jedan od ključnih zahtjeva protestanata, pored ostavke predsjednika Aleksandra Vučića, bilo je da se javni servis RTS-e oslobodi stega vlasti i vrati građanima, koji ga plaćaju. Protestanti traže objektivno izvještavanje o događajima i stanju u zemlji. Mnogi protestanti s kojima se razgovaralo ističu da u Srbiji nema društvenog dijaloga, niti emisija u kojima se vodi rasprava o važnim društvenim temama. Na javnom servisu ćute ili govore o manje aktuelnim događajima u svijetu, a skoro ništa o protestima koji se svake nedelje održavaju u skoro 100 gradova Srbije.

Učesnici protesta, s kojima se razgovaralo, smatraju da je  Aleksandar Vučić izgubio legitimitet i podrsku naroda i treba da ode. Uz to im je nesvatljivo da o protestima i upadu u porostorije RTS-e iz RTS-e nije upućena ni jedna obavjest, iako je njihov osnovni zadadak informisanje građana.

Protestantima se u subotu dva puta obraćao ministar unutrašnjih poslova Srbije Nebojša Stevanović, sa zahtjevom da se protestanti mirno raziđu i ne prave nered. Iako je glavni zahtjev protestanata bio ostavka Aleksandra Vučića, Predsjednik Srbije je svoje obraćanje najavio za  nedelju u 12 sati, što je opozicione lidere opredjelilo da građane Beograda i Srbije pozovu da i narednog dana u 12 iziđu na ulice.

U nedelju u 12 sati građani su se sakupili ispred zgrade Predsjedništva Srbije i blokirali sva tri ulaza u zgradu, u kojoj je predsjednik Vučić održao konferenciju za štampu.

U saopštenju koje je nakon toga dao, Vučić je rekao da neće napustiti vlast i da neće razgovarati sa vođama opozicije fašistom Obradovićem i tajkunom Đilasom, kako ih je nazvao.

Mada su demonstranti prvobitno najavili da neće otići dok Vučić ne podnese ostavku, nakon njegovog saopštenja kao da su odustali od tog zahtjeva, napustili su prostor oko zgrade Predsjedništva i krenuli u protestnu šetnju prema Policijskoj stanici, da traže oslobađanje uhapšenih protestanata. Oko zgrade je ostao samo manji broj građana.

Sve to bilo je popraćeno novim provokativniom izazovom Aleksandra Vučića, koji je poslao sliku kako u zgradi sa ministrom unutrašnjih poslova Nebojšom Stevanovićem igra partiju šaha, dok građani oko zgrade protestiraju i traže svoja građanska prava.

Nedeljni protesti ispred zgrade Predsjedništva Srbije  trajali su oko 3 sata, a okončani su zahtjevom opozicije da se do sutra, 18. Marta u 15  sati oslobode privedeni demonstranti, koji ni zašto nisu krivi, a privedeni su zbog upada u RTS-e i blokade zgrade Predsjedništva. Ukoliko privedeni ne budu pušteni preduzeće se drugi koraci. Pored ovog zahtjeva  glavni zahtjev  protestanata ostaje  ostavka  Aleksandra Vučića i okretanje medija građanima.

Uz sve ovo, stiče se dojam da opozicija nije jasno definisala svoje ciljeve i  sve svoje zahtjeve, ili će to učiniti  tokom narednih dana.

Da li će Vučićev režim popustiti i dati ustupke koje mu traže građani, sada predvođeni opozicijom, moći će se znati već sutra. Ukoliko sutra ne budu pušteni iz pritvora uhapšeni demonstranti, mogu se dogoditi neočekivane stvari. U svakom slučaju Vučićev režim je na velikom i teškom ispitu zrelosti.

Burlington, 17. Marta 2019              Zijad Bećirević

Gospođo Grabar Kitarović!

Svjedoci smo najveće obavještajne afere između Republike Hrvatske i naše domovine Bosne i Hercegovine, od Dejtona do danas. U ovom obraćanju Vama i svima drugima kojih treba da se tiče ova afera i njene posljedice nećemo koristiti nikakve fraze ni floskule, pogotovo ne špekulacije, nego služit ćemo se samo činjenicama.

A činjenice jesu da ste 2. septembra 2017. izjavili da u našoj domovini Bosni i Hercegovini živi “10.000 ljudi s radikalnim namjerama”. Naravno, to treba iščitavati da je naša domovina zapravo leglo potencijalnih terorista i da je kao takvu treba tretirati u kontekstu njenih ustavnih rješenja, unutarnjeg ustroja, zakonskih rješenja ali i u kontekstu njenog puta kao EU i NATO savezu.

Činjenice također jesu da ste na svim svjetskim javnim govornicama izgovorili neprihvatljive teze o BiH, odnosno uzeli sebi za pravo da se miješate u unutarnje stvari naše zemlje, lobirajući pri tom ne za hrvatski narod u našoj zemlji, nego za jednu političku opciju unutar tog naroda i unutar BiH kao suverene i nezavisne države. A vjerovatno pri tom radeći i za interese ‘treće strane’ kojoj uzvraćate ‘uslugu’ za Agrokor, koji bi, da vam nije bilo tog ‘spasitelja’, zasigurno bankrotirao Hrvatsku. 

Podsjećamo vas, po ko zna koji put, da Hrvatska nije nikakav garant Dejtonskog mirovnog sporazuma, nego jedna od supotpisnica istog, u svojstvu države koja je izvršila agresiju na RBiH (dokaz: pravomoćna haška presuda Prliću i šestorki od 29. novembra 2017. u čijoj izreci stoji nedvosmisleno – UZP). Dalje,  činjenica jeste da su Bošnjaci treća po brojnosti nacionalna manjina u Hrvatskoj, da je njih 1125 položilo svoje živote u Domovinskom ratu, a da nemaju nijednog predstavnika u Hrvatskom saboru. A Vi na sva zvona po svim svjetskim centrima moći palamudite o neravnopravnosti bh. Hrvata (pogledajte samo koja ministarstva pokrivaju na svim razinama u BiH, FBiH, kanotnima). Klasična zamjena teza! 

Mogli bi još dugo nabrajati Vaše neprijateljske javne poteze protiv BiH, ali zadržimo se na aktuelnoj obavještajnoj aferi. Dakle, nakon što je novinar Žurnala.info Avdo Avdić iznio materijalne dokaze o vrbovanju bh. građana od strane SOA-e da surađuju s istom u realiziranju prljavih scenarija koji bi “potvrdili” Vašu optužnicu protiv BiH izrečenu 2. septembra 2017., te nakon što su to oni odbili, protjerani su iz vaše zemlje, što je također dokumentirano. S tim u vezi naložite svojim obavještajnim službama, prvenstveno SOA-i da se odrede naspram iznešenih dokaza spomenutog bh. novinara. A Vi, kao što ste smogli snage da nedavno javno priznate pogrešku vezano za ustaški pozdrav “za dom spremni” rekavši da su Vas pogrešno savjetovali, nakon ovih neoborivih dokaza o pokušaju SOA-e da “materijalizira” Vašu tezu o 10.000 potencijalnih terorista, ako imate imalo ljudske i državničke časti i ako ste zaista prijatelj Bosne i Hercegovine, kako tvrdite, izvinite se našoj zemlji i njenim građanima, posebno Bošnjacima koji su naročito bili targetirani Vašom neargumetiranom i zlonamjernom optužnicom-podmetačinom.

Naše dvije zemlje i građani u njima su stoljećima bili ne samo susjedi, nego u mnogim segmentima upućivani jedni na druge i tako treba biti i ubuduće. No, ne pod bilo koju cijenu, nego isključivo na bazi istine, pravde, uzajamnog poštivanja i uvažavanja, i nemiješanja u unutarnje stvari jedne države u odnosu na drugu. 

Dobro bi bilo za obje zemlje da Vi osobno ne budete ničija marioneta, najmanje tog Milijana Vase Brkića i moćnog, ultradesničarskog krila HDZ-a kao ni HDZ-a BiH čije političko djelovanje nije na dobrobit ni Hrvatske ni BiH, već njih i njihovih interesnih skupina, a vjerovatno i nekog trećeg. 

Krajnje je vrijeme da Vi i uopće hrvatska konzervativna proustaška vlast prestanete atakirati i verbalno, vojno, propagandno i špijunski na našu zemlju, da konačno odustanete od projekta zločinačke HB i aspiracija na njen teritorij. Tada ćemo početi vjerovati u Vaše riječi o prijateljstvu. Prestanite svi vi iz državnog vrha RH govoriti jedno, a raditi drugo, pa čak i materijalizirati svoje zločeste izjave na naš račun poput one od 2. septembra 2017.Ušutkajte svoje fašističke trabante u našoj državi.

Prepoznato je već u svijetu da ste postali saučesnik Srbije u mirnodopskoj agresiji na našu zemlju. Prestanite i s tim!

 Ne pokušavajte više nikada istaknuti hrvatsku zastavu na jajačkoj tvrđavi, Bobovcu niti reći da su to hrvatski gradovi,  niti organizirati seminare poput onog u Neumu o tome kako kroatizirati bh. Daytonski ustav, jer na to niko iz Vaše zemlje, pa ni premijer Plenković, naprosto nema pravo.

Podsjećamo Vas, gospođo Predsjednice, da ste u našoj državi nagrađeni prestižnom nagradom za graditeljstvo “Ishak  beg Ishaković”, pa bujrum, gradite, a ne razvaljujte.

Vaše bavljenje Bosnom i Hercegovinom više nego vlastirom zemljom, posebno vidno intenzivirano posljednjih godinu-dvije, daleko je i od najmanje dobronamjernosti, a uz to prelazi i granice dobrog ukusa. Na to jednostavno nemate pravo čak ni u svojoj predizbornoj kampanji. Vaša kampanja-Vaš problem!  Naša država- naš problem u kojem za Vas, desničare HDZ-a i ostale zlonamjernike nema mjesta!

Konačno, savjetujemo Vas i spomenute da se bavite problemima u vašoj zemlji, kojih imate na pretek. Nećete ih riješiti tako što ćete ‘mesti tuđu bašču’. Pometite svoju, a kod nas nikad ne zavirujte jer, u civilizivanom svijetu zlonamjernicima svako zatvara vrata.

U ime Facebook grupe Pokreta za RBiH koji zahtijevaju povratak Ustava RBiH koja broji preko 62.000 građana:

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/ .

1. Bedrudin Gušić, slobodni bh. novinar i publicist
2. Dženana Delić, profesor poslovnih studija i prava,
3. Ibrahim Halilović, slobodni bh. novinar
4. Anto Tomić, direktor NVO “Građanski monitoring” za jugoistočnu Evropu iz Hamburga te zatočenik nekoliko srpskih konc-logora

Srpska lažomanija

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

TAMNI OBLACI NAD VIŠEGRADOM

Posted: 16. Marta 2019. in Intervjui

I ove godine, ovih martovskih dana, nadvili su se tamni oblaci nad Višegradom, koji u sebi nose olujnu prijetnju, koja bi se mogla obrušiti ne samo na Višegrad, ne samo na BiH, već na cijelu Evropu i svijet.

Dana 10. Marta ove godine, u centru Višegrada, koji je do agresije na BiH bio većinski Bošnjački, skupilo se više stotina a postrojilo oko 200 četnika Srbije, Rs, Crne Gore, a njih na hiljade je širom Srbije i Rs zdušno pratilo i sa oduševljenjem slušalo prijeteći ton pjesme “Biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa planina”, koja je odjekivala Višegradom. Okupljeni četnici odali su počast svom vođi iz Drugog svjetskog rata Draži Mihailoviću, osuđenom i pogubljenom ratnom zločincu, pod čijim su zapovjedništvom izvršeni strašni zločini nad Bošnjacima i Hrvatima.

Repriza mržnje i genocidnog zatiranja Bošnjaka

U Višegradu je ponovno predstavljena repriza mržnje i genocidnog zatiranja Bošnjaka, ali i otvorena najava onog šta se smjera dalje činiti, u kontinuitetu onog što se već dogodilo Bošnjacima ranije,  za vrijeme Drugog svjetskog rata i tokom agresije na BiH 90-tih godina prošlog vijeka, o čemu ovih dana govore skoro svi mediji.

Četnici Ravnogorskog četničkog pokreta sa četnicima iz susjedstva još jednom su promovirali ranije počinjene zločine nad Bošnjacima i zaprijetili novim. A njihova pjesma  “Biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa planina” pjevana na četničkoj smotri, nije bila samo pjesma prijetnje, već huškački ratnički poklik uz koji je dosad palo na stotine hiljada bošnjačkih glava. Bila je to više nego ozbiljna prijetnja miru na Balkanu, u Evropi, pa i svijetu.

I nije trebalo dugo čekati  na odaziv. Opsjednut likom i djelom zločinačkog srpskog vođe Radovana Karadžića, opijen i zadojen fašističkom četničkom ideologijom, samo pet dana poslije Višegradske promocije zločina, oglasio se mržnjom dopingovani australijski terorista Brenton Tarant, ubivši 49 a ranivši 20 nevinih islamskih vjernika u dvije džamije Novog Zelanda. Ovaj stravični zločin, od kojeg se grozi čitav svijet, pokazao je kako se teror mržnje brzo širi i uvjerio nas još jednom da ni jedno mjesto na zemlji nije više sigurno i zaštićeno.

Otvoren izliv prkosa, mržnje i prijetnji

Bal vampira u Višegradu nije smio biti dopušten, jer se unapred znalo šta se s njim želi i kuda vodi. Ali ako je već bio dopušten, morao je biti nadziran i čim se vidjelo da prelazi okvire, obustavljen. Učesnici skupa morali su odmah ili u roku od 24 sata biti uhapšeni, saslušani i sankcionisani. Jer ovdje se nije radilo o banalnim stvarima. Bio je to otvoren izliv prkosa,  mržnje, prijetnje životima nevinih. Bio je to udar na državu BiH i Bošnjake.

Svi znamo da se za ukradenu stvar ili remećenje javnog reda i mira istovremeno privodi sudiji za prekršaje i po kratkom postupku vodi u pritvor. Zato i postoje organi javnog reda, postoji policija. A događaji u Višegradu su bili mnogo više od remećenja javnog reda i mira, mnogo više od  izazivanja vjerske, nacionalne, etničke mržnje, bila je to otvorena i prepoznatljiva prijetnja Bošnjacima progonom, silovanjem, ubijanjem i klanjem, što se bez odlaganja prepoznaje kao teško krivično djelo.I uvijek kad se nešto ovako dešava, a obično se dogodi po planu planera, neodgovorno se nastavlja govoriti o nedorečenosti zakona i potrebi donošenja novih. I bez izmjena postojećih i donošenja novih zakona, ima se sasvim dovoljno zakonskog osnova za sprečavanje i kažnjavanje ovakvih djela. I ovaj put, kao uvijek do sada, može se očekivati da će slučaj biti razvučen, zataškan, njegovi planeri i izvršioci ostati zaštićeni i unaprijeđeni, iako je izazvao zaprepaštenje svih miroljubivih ljudi svijeta i digao na noge cijelu Evropu.

I napad Marjanovića na Hodžića, koji se ovih dana dogodilo u Prijedoru, je samo nastavak i potvrda istog puta u provođenju nasilja nad bošnjačkim povratnicima Prijedora i drugih gradova na okupairanom području BiH, u Rs.

Bošnjački povratnici kao osuđenici

I nakon ovog skupa mnogi Bošnjaci koji žive u okupiranom dijelu BiH, u Rs, mogu se osjećati kao osuđenici, jer im se otvoreno prijeti. A svi mi moramo se prisjetiti i nikada zaboraviti masovne pokolje Bošnjaka prije Drugog svjetskog rata, u Drugom svjetskom ratu i tokom agresije na BiH 92-95.g. Razlog za to su ne samo poruke sa ovogodišnjeg Višegradskog četničkog skupa, već i sa onog iz februara 2016.g. sa kojeg nam  je prijetnja upućena riječima:”Ovo je vojska spremna očuvati svoje teritorije i vratiti oduzete”. A samo godinu kasnije u aprilu 2017. provokativno je najavljeno podizanje spomen krsta na brdu Grad u Višegradu za 600 ruskih dobrovoljaca, plaćenika JNA od juna 1991, koji su se borili u redovima vojske Rs. Naravno, sve te prijetnje nisu pokrenule odgovorne organe i pojedince. Ni tada kao i sada nisu postupili po zakonu; nisu odgovorno reagovali ni BiH nadležni organi i političari, ni SIPA, ni druge institucije EU i MZ…I ovaj put rutinske izave brojnih političara o osudi  četničkog skupa, uključujući izjave predstavnika EU, MZ, SAD, izgledaju naprosto smiješne. Kome se još one slušaju. Izraz su nebrige, nehata, pa ćak i nemoći. One ne samo da ne sprečavaju takva krivična djela, već ih potstiču i ohrabruju, jer se provode uspješno i bez posljedica za izvršioce, a njima donose planirani rezultat. Svi oni su još jednom zanemarili sve što se ranije događalo i potcjenili prijetnje ponovno upućene svima nama.

A ovaj put se ide i korak dalje. Jedan broj najodgovornijih političara ne samo iz srpskog već i hrvatskog naroda, udruženih u djelovanju protiv svoje države BiH, ne samo da ne osuđuje četnički skup u Višegradu, već ga prihvataju, što znači opravdavaju i podržavaju sve njihove rezultate i planove. Znači li to da su Mladen Bosić, Dušanka Majkić, Sredoje Nović, Lazar Prodanović, Nikola Špirić, Dragan Čović, Lidija Bradara…,koji su se izjasnili protiv osude četničkog orgijanja, svojoj djeci i unučadi već obukli četničke i ustaške uniforme ili će ih, ohrabreni i po nagovoru svojih starijih, oni uskoro obući?! A kad se omladina tako usmjerava, zna se kuda ide društvo?

Istrebljivanju Bošnjaka pristupa se planski i u kontinuitetu

I ovogodišnje okupljanje četnika u Višegradu, kao i sva ranija na toj i drugim lokacijama, pokazuju da se istrebljivanju Bošnjaka pristupa planski i u kontinuitetu. Oštre reakcije na četnički skup u Višegradu, negodovanje,  komentari i kritike upućene sa svih strana, kao i one upućivanje ranijih godina, mogu poslužiti samo kao hana za dnevnu politiku. Četnici idu ka svom cilju. Oni su i ovaj put u Višegradu ostvarili zacrtani cilj –  predstavili kontinuitet svog djelovanja i najavili nastavak  etničkog čišćenja i genocidnog zatiranja Bošnjaka. A treba li opet potsjetiti da četnički zločini ni do sada nisu bili ni stihijski ni povremeni, već dobro isplanirani i kontinuirani, s ciljem i po modelu koji je provodio Draža Mihailović, a za koji se zalažu i provode Rs i Srbija. A cilj je omeđiti “srpske zemlje”, očistiti ih od Bošnjaka i drugih nacionalnih manjina, naseliti sa srpskim življem, i učiniti tako da u njima ostane samo srpski narod. Time bi se ostvarili preduslovi za stvaranje Velike Srbije, u kojoj bi se pored Srbije našle, C.Gora, BiH, Srem, Banat i Bačka…A na tom putu, u ostvarivanju takvih četničkih fašističkih ideala, procjenjuje se da su Dražini četnici u II svjetskom ratu pobili oko 200.000 Bošnjaka i Hrvata. To ilustruju i podaci koje je ovih dana analitički predstavila “Slobodna Bosna”. U tom krvavom bilansu su:

Bileća i Stolac 1.150 Hrvata i Muslimana (juli 1941), Drvar (27.7.1941) i Bos. Grahovo  (27.7.1941) 568 Hrvata, Krnjevuša 240 Hrvata (9. i 10. Okt. 1941), Brekovica 300  muslimana (1941), Boričevac – Kulen Vakuf 2.500 muslimana i Hrvata (ljeto 1941), Donji Lapac (Nov. 1941) 44 Hrvata, Foča i Goražde (Dec. 1941 i Jan 1942) 5.000 muslimana – 1.000 iz Srebrenice i 3.000 iz Vlasenice, Rogatica i Višegrad 1.000 muslimana,  Ist. Bosne i oko Sandžaka (okt. 1942), Ustikolina 1.000 muslimana (juli 1942), Jahorina oko 2.500 uglavnom muslimana (ljeto 1942), Foča oko 2.200 muslimana (ljeto 1942), Zabiokovlje oko 160 Hrvata (Okt. 1942), Mostar oko 200 Muslimana i Hrvata (Okt. 1942), Prozor Rama oko 1.250 Muslinana i Hrvata (Okt. 1942), Zagora 240 Hrvata (Feb. 1943), Foča, Ćajniće, Pljevlja oko 9.200 muslimana (Jan. i Feb. 1943), Kijevo, Velika Otavica, Imotski 100 Hrvata (ljeto 1943), Srednja Bosna 42 muslimana (Maj 1944), Goražde 50 muslimana (ljeto 1944), oko Rogatice 4.635 uglavnom muslimana (Okt. 1944), Sjevero-ist. Bosna 25 Hrvata (Jan 1945), Kladari, Garovac  27 Hrvatica… Prosto za ne povjerovati da se ovi brojevi odnose na ljude i ljudske živote.

A ponavljanje zločina u kontinuitetu nastavljeno je tokom agresije na BiH od 1991. do 1995.g. Samo u Višegradu je ubijeno 3.000 Bošnjaka.

Smije li se ikad zaboraviti 14. juni 1992. g. kada je Milan Lukić u kući Avde Omerovića u Pionirskoj ulici u Višegradu zapalio 70 osoba (žena i djece)… Smije li se zaboraviti da je Milan Lukić organizovao takmičenje u brzom klanju muslimana i palio ih na lomači, a spaljenim civilima ni danas se za kosti ne zna.

Šta reći za slučaj Hasana Tufekčića iz Višegrada (na koji potsjeća Dragan Bursać na FB), kome su četnici 1943. ubili 10 djece (5 sinova i 5 kćeri) i suprugu, a 1992.g. ubili još troje, koja su nosila imena ubijene djece? Samo u jednoj porodici 13 života! A broj osuđenih za takva zlodjela skoro da se  može nabrojati na prste jedne ruke.

Višegradske poruke srpskoj djeci

Znaju li bradate četničke spodobe kakvu poruku šalju svojoj djeci i unučadi, da nastave njihovim stopama – klati i ubijati nevine ljude, svoje komšije Bošnjake? Traže li od njih da s njima uče i pjevaju pjesmu “Biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa planina” ili će ih učiti učitelji i nastavnici u školama Srbije i Rs? Je li to ono što im žele uliti u glavu i ostaviti u amanet?

Zna li međunaroda zajednica, znaju li gospodari svijeta, kakva im poruka dolazi iz Višegrada, Rs i Srbije, znaju li šta ona znači za mir u svijetu? Da li u njima, njihovom ophođenju i ponašanju, njihovim prijetnjama podgrijanim mržnjom, ta  neodgovorna i indolentna međunarodna zajednica prepoznaje avet fašizma, koji se već odomaćio u dijelovima Rs, dijelovima BiH i nekim zemljama okruženja?

Fašizam ponovno sve jače udara na vrata mira, prijeti  i čeka svoju novu priliku da svijet pretvori u haos. Brzo se zaboravilo šta se dogodilo tokom prva dva svjetska rata i kakav je svijet izgledao nakon toga? Brzo  se zaboravilo što se u BiH dogodilo 1941- 1945  i na isti i još gori način ponovilo 1991-1995 na prostorima BiH!

Slijepa kod očiju ili debelo pristrasna MZ neće da vidi šta se zadnjih 25 godina u BiH i oko BiH događa, niti da preduzme mjere da se spriječi zlo koje se plodi i još veće koje je na pomolu. Ili bi se moglo reći, obzirom da efikasni odgovori izostaju, da je i MZ  pristala na poznate opasne zahtjeve agresora, Srbije i Hrvatske, postala sudionik zavjere, po kojoj bi državu BiH trebalo raskomadati i zadovoljiti teritorijalne apetite Srbije i Hrvatske?

Znaju li sada srpska djeca koja odrastaju ili idu u školu sa Bošnjacima, s njima sklapaju nova prijateljstva, šta su radili njihovi očevi i djedovi u egzodusima Bošnjačkog naroda, da li su imali pozitivnu ili negativnu ulogu? Nisu li djedovi ili očevi nekih od njih baš te bradate spodobe, koje prijete istrebljenjem svih neSrba?! Da li će novi prijatelji muslimanske djece moći shvatiti i osuditi ponašanja svojih starijih, ili će već kod naredne etape stati s njima u iste redove i krenti njihovim putem?

A mnogi od tih bradatih spodoba, postrojenih u Višegradu, i onih koji su im aplaudirali iza TV ekrana, bili su vodnici, poručnici, kapetani, majori i generali naše narodne JNA, pred kojima smo polagali zakletvu da ćemo služiti svom narodu i vjerno čuvati svoju domovinu. S pravom i zabrinutošću pitam se da li smo pred njima polagali zakletvu ja, moj  sin, moji i njegovi drugovi, generacije prije i one kasnije? I danas, po ko zna koji put, pitam sebe i vas da li su te bradate spodobe imalo pogledale sebe u ogledalu, jer ako jesu morali su u sebi prepoznati ono što mi svi vidimo, vampira uvijek žedna Bošnjačke krvi.

Za sve je najodgovornija međunarodna zajednica

Ono što posebno smeta i brine, i u ovom posljednjem slučaju Višegrada, je to što oni najodgovorniji u nadležnim organima i politici ne reguju ili čak podržavaju i pokazuju prstom u druge, a da ni sami nisu ništa preduzeli niti misle. U svemu ovom, ne samo sada, već od nastanka Dejtonske BiH,  naodgovornija je MZ sa međunarodnim predstavnikom, koji znaju dobro da se bez njih ništa ne može učiniti, a oni i ne pomišljaju da djeluju. Sve njihove intervencije u najtežim slučajevima svode se na upozorenja i upućivanja dogovor, za koji unapred znaju da ne može biti postignut, jer vuk i jagnje nikad nisu imali i neće imati isti cilj. I ovaj put je u Višegradu napadnut sav bošnjački  narod i država BiH, pokrenute napokretljivije poluge fašizma, a MZ i njihov Inzko šute i oklijevaju. Koliko je poznato, do sada je, uz još neke, i Mirnes Ajanović, predsjednik BOSS- Bosanske stranke, podnio krivičnu prijavu i zatražio uključivanje Tužilaštvu BiH.

Po ustaljenoj praksi,  više je nego izvjesno, da Tužilašvo u ovom mandatu neće uspjeti okončati ni ovaj slučaj, “ako se i oglasi nadležnim za njegovo rješavanje”, ili će u krivičnom postupku, ako bude proveden, počinioci blagim ili oslobađajućim presudama biti dodatno stimulisani da nastave putem kojim su krenuli.

Fašizam se obnavlja, raste i prijeti, sa vrelog Balkana cijeloj planeti!

Burlington, 15. Marta 2019            Zijad Bećirević

Istinom do mira

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Bilo je puno povoda za ovaj video zapis, odnosno za ovu 100%-tno dokumentiranu priču. Iz samog naslova se može zaključiti da je fokus dat na instituciju vakufa u Bosni i Hercegovini, kako u smislu njegovog značaja, tako i pogotovo odnosa onih kojima je dato u amanet da njime upravljaju. Kako su se odnosili prema vakufima vlastodršci od Kraljevine SHS pa na ovamo i visoko pozicionirani kadrovi u Islamskoj zajednici unazad 80-tak godina, također je dokumentirano u ovom prilogu. Ali, s obzirom da jesmo suvremenici nekih dešavanja vezano za odnos prema vakufskoj imovini kojima možemo i neposredno svjedočiti, personalno smo se u istom fokusirali na lik i djelo aktuelnog direktora Vakufske direkcije u Sarajevu, a što se samih vakufa tiče, navedeni su i dokumentirani primjeri o odnosu prema vakufskoj imovini, bolje rečeno devastaciji u Banja Luci i Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu). To i jeste bio jedan od povoda za nastajanje ovog priloga, ali ne i jedini: ima tu mirisa i aktuelnog političkog trenutka u BiH, pa možda čak i – mirisa baruta na kojeg niko normalan ne bi trebao da bude ravnodušan. Uostalom, pogledajte ovaj video zapis u trajanju od 38 minuta.

 

FAŠISTIČKA TVOREVINA

Posted: 13. Marta 2019. in Intervjui

Ovih dana se u BiH medijima i na facebooku moglo mnogo pročitati o fašističkom okupljanju četnika u Višegradu, gdje je za 2.svjetskog rata bilo stratište muslimanskog stanovništva, da bi se to ponovilo i 1992. godine, urađeno od strane njihovih sugrađana , stanovnika okolnih sela, te jedinica vojnih i paravojnih iz Srbije, as svi zločini urađeni od strane srpskog naroda. Pravoslavna crkva blagosilja to okupljanje, drži opelo nad mjestom gdje je uhvaćen zlikovac Draža Mihailović, usput rečeno na spomeniku stoji Mihailović, što pokazuje njihovu nepismenost.

Postalo mi je dosadno mlaćenje po facebooku sa floskulom “hapsi Mektiću”, kao da se ne zna da je i on član istih jedinica i ideologije koja ih je vodila devedesetih godina, o čemu svjedoče slike koje su objavljivane u medijima. Traženje da Komšić i Predsjedništvo, ovakvo kakvo je, poduzme nešto pokazuje kako mnogi ne znaju da to Predsjedništvo po, “oktroisanom” Ustavu, je samo figura za doček stranih predstavnika i postavljanje ambasadora i to po partijskom ključu, a ne po sposobnostima, jer mnogi koji su u diplomatskoj službi kubure sa poznavanjem svjetskih jezika, a da ne spominjem one manjih naroda. Zna se da odluke donosi Parlament BiH a da Predsjedništvo, u svom domenu, to izvršava i da ono praktično nema nikakve nadležnosti u rješavanju takvih fašističkih skupova, koji nisu ništa različiti u odnosu na one koje u Hercegovini organizuju, pod dirigentskom palicom Zagreba, snage koje su pod ideologijom ustaštva, takodje fašističke ideologije, naših zapadnih susjeda ili komšija.

Stidljivo se govori da je većina organizacija koje su učestovale na skupu u Višegradu, različitih naziva, ali sa četničkom ideologijom i ikonografijom, “legalno”(!?) registrovana u Repblici srpskoj, djelu BiH u kojem ne važi Ustav i ono što je njime propisano za jedinstvenu državu. Obzirom da su fašističke organizacije registrovane na sudovima “Republike srpske” to pokazuje da je u osnovi i ona fašistička tvorevina i da je anahronizam savremenog svijeta, osim ako jačanje desnih, populističkih pokreta, sa fašističkom ideologijom, rasnim odnosom prema strancima, posebno vidljivim, zabrane prijema izbjeglica, netrpeljivost prema religijama, posebno Islamu i njegovim pripadnicima, te kao takva bi trebala biti zabranjena i stavljena na smetljište kojem i pripada. Specifično što još karakterizira Republiku srpsku jeste genocid i urbicid nad stanovnicima BiH Bošnjacima muslimanima i Hrvatima katoličke vjere. O ovima posljednjim vlasti Hrvatske, koje tako zdušno brinu o Hrvatima, čitaj Bošnjacima katoličke vjere, u Hercegovini, se ne osvrću na zločine prema njima, iako je dobar dio tog naroda stradao posebno u Bosanskoj Krajini i krajevima oko Livna, Glamoča, Drvara i drugih mjesta u krajevima gdje se po dogovoru vožda is Srbije i poglavnika iz Hrvatske izvrši razmjena teritorija i “humano preseljenje naroda”.

Tom skupu treba dodati i prisustvo četnika iz Srbije koja takođe predstavlja fašističku tvorevinu koja izjednači antifašitički pokret sa kolaboracionistima i saradnicima njemačkog okupatora u Drugom svjetskom ratu, a sada se na čelu nalaze ljudi koji su bili nosioci politike koja dovede do krvoprolića u BiH, Hrvatskoj pa i djelovima Srbije naseljenim Bošnjacima  u Sandžaku i Crnoj Gori te Albancima na Kosovu.

Kako BiH vlasti nisu u stanju da riješe tu enigmu, zabranom tih fašističkih organizacija istočne i zapadne orijentacije, međunarodne snage treba putem “zaspalog predstavnika”, što se obzirom na godine spavanja u BiH”, može oprostiti, izvrše reviziju Dejtonskog sporazuma i konačno uspostave funkcionalnu državu ili protektorat, ako već sami građani BiH nisu to u stanju da odrade. To podrazumjeva i ukidanje ovakve političke organizacije nacionalnih partija i ostalih koje broje 150 , ako se ne varam, te su praktično prirepci vladajućih stranaka, o čemu je primjer Čovića u Banja Luci najbolji pokazatelj. Mlaćenje prazne slame oko EU članstva i parcitipacije u NATO snagama, tj činjenju prljavih poslova za taj vojni savez. Neosuđivanje skupa u Višegradu od strane predstavnika nacionalnih stranaka iz manjeg entiteta, podržan predstavnicima HDZ, u “domu lordova” bosanskog parlamenta, pokazuje kakve su fašističke ideologije uključene u proces odlučivanja u BiH, a da negovorim u manjem entitetu i opštinama gdje je HDZ na vlasti. Uz sve te nakaze koje špartaju i manjim i većim entitetom, narodu još uvjek nije jasno da se ostvarilo predviđanje “nadrealista” o sisanju glogova kolca, kako bi se preživjelo, a da ne spominjem uspjehe vlasti u uništenju fabrika, poljoprivrednih kombinata, rudnika, željezara, porodica, školstva i zdravstva. Uspjeh koji su ostvarili na svim poljima djelovanja zaslužuje da odu na odmor, ne na Goli otok, nego u Sibir i da se nikada ne vrate.

Kitchener 13.03.2019                                                Mujagić Aljoša

 

”Od Kulina bana i dobrije dana”

Svaki ljudski život ima svoj smisao. Vremena, kroz koja prolazimo, kao nijemi svjedoci našeg bitisanja,  nas stavljaju u iskušenja da se u čovjeku prepozna čovjek i čovjek odvoji od nečovjeka . Baš taj simbolični smisao ljudskog postojanja je na najbolji način osmišljen u  facegrupi bh.građana u Švedskoj „20 kruna za čovjeka“!  20 kruna je mali iznos novca, konvertiran u konvertibilnu marku iznosi oko 4 km ali dovoljno velik da pokrene veliko srce  naših ljudi, svjesnih da zajedno možemo uraditi toliko puno!

Zato kad govorim o bh. dijaspori govorim sa velikim poštovanjem. Prateći njen razvoj poslednju deceniju sa pravom mogu reći da je ova populacija ljudi, koja je jednom izgubila sve i poput feniksa se digla iz pepela,  danas najveći bh. resurs.  Razasuta po cijelom svijetu, sa Bosnom i Hercegovinom u srcu, uvijek je bila značajan faktor onima kojima je pomoć najpotrebnija. I ne samo to, bh dijaspora je danas brend poštovan širom svijeta kao vrijedan i kvalitetan ljudski resurs  koji daje nemjerljiv značaj u razvoju zajednica u kojima  žive.

Humanitarne akcije nemaju  svoj smisao samo da pomognu unesrećenim i bolesnim. One su tu da nas povežu kao  mobilizatori pozitivne energije  koji opravdavaju smisao našeg postojanja .  Kad me je moj dobri prijatelj Bedrudin Gušić iz dalekog Bostona kontaktirao da organizujemo humanitarnu akciju u liječenju našeg istaknutog filmskog i pozorišnog umjetnika Josipa  Pejakovića nisam ni slutio da će me ona dalje voditi, preko isto tako dobrog prijatelja Mehe Kape,  do 7 800 članova ove facegrupe i njihovog koordinatora i predstavnika gđe Emire Hadžiavdić Ćof, rođene Tuzlanke koja danas živi i radi u Vesterosu (Västerås), u Švedskoj.  Do sada je ova grupa pomogla 40 porodica i poslala 1,8 milion švedskih kruna. Pomagale su se samohrane majke, gradile kuće, uvodila struja i voda, pravila kupatila, kupovali multikultivatori, stada ovaca, krave, pomagali bolesni. Kako Emira ističe ”najljepše od svega je da se ostaje u kontaktu sa ovim ljudima. O tom im svjedoče poslate  slike i informacije o njihovim  uspjesima, slike stada ovaca, proizvedenih sireva, uzoranih njiva, pristiglih jaganjaca, izgradjenih kuća, nove stolarije.

Sve je počelo spontano

Emira je 13 godina radila kao inžinjer za kontrolu kvaliteta u Westinghouse Electric Sweden. Danas je šef projekta u Hjälpmedelscentrum Region Västmanland čiji je cilj efektifizacija i digitalizacija radnih procesa u oblasti zdravstvene zaštite starije populacije. I kako sama kaže sudjeno joj je da pomaže”. Grupu je osnovala sasvim spontano i ne sluteći da će se pretvoriti u ovako lijepu priču. Sve je počelo 27 decembra 2015 godine kad je došla u kontakt sa starim prijateljem iz Tuzle, Draganom Tešsićcem, koji je na svom facebookprofilu objavio apel  za pomoć jednoj povratničkoj familiji u Bijeljini.

” Moj tata živi u Tuzli i ima karticu iz moje banke na koju mu sestra i ja mjesečno šaljemo novac. Nazvala sam ga odmah i rekla da sam prebacila nešto novca za ovu porodicu. Kontaktirala sam prijatelja i zamolila ga da svrati kod mog tate i uzme taj novac kada krene u posjetu toj porodici a koja je bila planirana za srijedu 30 decembra. On mi je rekao da su uspjeli skupiti nešto hrane i dječjje garderobe i da će im on to odnijeti. Počela sam razmišljati kako bi se toj porodici moglo pomoći više. Oni nisu bukvalno ništa imali. Ni hranu, ni ugalj za grijanje, kuća je bila stara preko 100 godina, ni vode ni struje. Onda sam počela prebrojavati svoje prijatelje na FB koji su Bosanci a koji žive u Västeråsu kao i ja. Te ljude sam lično poznavala. Počela sam definisati grupu na fb i stala, kako dalje, šta da napišem, odakle mi pravo da tražim od drugih ljudi pare. Onda sam pomislila kako i na poslu swishamo po 20 kr kada je nekome rođendan pa zašto i nas 44 ne bi skupili po 20 kruna tj, 880 plus ono što sam ja poslala pa možda bi mogli kupiti i dvije tri tone uglja. Misli i ideje su mi same navirale svjetlosnom brzinom. Onda sam skontala, ok grupa se može zvati 20 kruna za čovjeka. Prvi post koji sam napisala glasio je odprilike ovako ; hajde da skupimo po 20 kruna za ovu porodicu. swishajte na moj broj a ja ću tati prebaciti novac u utorak. Moj prijatelj ide u posjetu ovoj porodici u srijedu 30 decembra pa će im ponijeti taj novac. Ja sam poslala već tati nešto novca i ako i vi date po 20 kruna biće dovoljno za par tona uglja. Napokon se usudim sve to publicirati i onda se dešava čudo. Grupa se širi nevjerovatnom brzinom, novi članovi samo pristižu, swish se ne smiruje. Muž me pita šta se dešava. Mene hvata panika, šta sad da radim. Muž kaže šta si to uradila, ti nisi normalna. Hoćeš li da te banka prijavi policiji, hoćeš li  da ti blokiraju račun u banci. Cijelu noć nisam oka skopila. Ujutro odmah zovem banku sva u panici i ispričam im sta se desilo. Žena me pažljivo sluša i samo što ne plače, kaže to je zaista divno. U roku od 48 sati skupili smo 10 000 km. I tako je krenula cijela priča. Članovi grupe su bili oduševljeni povratnom informacijom. Ta porodica nam je stalno slala divne poruke zahvalnosti, nisu mogli da vjeruju da će dobiti sav taj novac. Zajedno sa nama pratili su tok akcije u grupi i sve divne komentare naših članova. Kada sam zatvorila akciju u utorak 29 decembra u 12:00 i objavila sumu koju smo skupili sreći nije bilo kraja. Iza mene su bile dvije neprospavane noći ali adrenalin je radio do maximuma. Kada mi je, nakon objave sume koju smo skupili, otac te porodice poslao poruku u kojoj me sa strahom pitao, Emira jeste li sigurni da je ovaj novac šsto sste skupili samo za nas, e tu su popustili svi ventili. Počela sam plakati I grcati od suza. Jednostavno nisam mogla zaustaviti tu bujicu emocija. “

Vizija je jasna!

Emira ističe da je glavna svrha grupe ”kvalitetno pomoći socijalno ugroženim porodicama i pojedincima u Bosni i obezbijediti normalne uslove za život kao i mogućnosti da se dalje sami bore i svojoj djeci obezbijede bolju svakodnevnicu. Radimo uglavnom po jednu akciju mjesečno sa pauzom u toku ljeta. Emina Isovic je jedna od administratorica grupe koja mi je prva pritekla u pomoc oko vođenja akcija već od samog početka. Naši članovi šalju prijedloge za pomoć u našu grupu što mi administratori redovno pregledamo i odrađujemo jednu po jednu porodicu. Naravno prijedloga je mnogo više nego što mi možemo stići odraditi. Trenutno imamo preko 300 pristiglih prijedloga u grupu. Povjerenje je broj 1. Bankovni račun naše grupe je transparentan za sve administratore. Status računa kao i svaka uplata se redovno prikazuju u toku i po završetku svake akcije. Naš princip rada je da novac uplaćujemo uvijek i samo na ime osobe kojoj pomažemo i nikako drugačije. Jedini naš uslov porodicama kojima pomažemo je da nam moraju poslati povratnu informaciju da su novac uredno primili.

Vizija administratora ove grupe je jasna. Nastaviti sa kvalitetnom pomoći i obezbijediti ljudima mogućnost samoizdržavanja. Pomoglo se dosta povratničkih porodica a želja je pomoći  jednom cijelom selu da stane  na noge.

”20 kruna za čovjeka” dobija internacionalni karakter!

Nakon akcije pomoći liječenja  Josipa Pejakovića kojom je prikupljeno blizu 35 hiljada eura po prvi put grupi su se priključili ljude iz drugih zemalja. Odaziv na tu akciju je bio ogroman. Administratori žele povezati sve naše ljude iz svih zemalja koji su spremni mjesečno dati 2 Eura za pomoć ugroženima u Bosni. Već imaju članove iz Australije, Njemačke, Amerike koji putem Paypal računa šalju novac za akcije.

Poslednjom akcijom priklupljeno je 18 hiljada KM za kupovinu proteze 18 godišnjeg Jajčanina Ermina Omerovića, momka koji je samo 3 mjeseca nakon srednje škole počeo da radi i nesretnim slučajem ostao bez desne ruke.   Njegova majka je bila presretna nakon akcije.

” Sinoć smo zajedno plakale. Erminova majka  je do juče bila sabrana i jaka a sinoć kada je vidjela da smo blizu cilja i da smo i dalje uz nju popustili su svi ventili. . Počela se gušiti od plača! Nisam cijelu noć oka sklopila. Elvir iz pomozi.ba mi je obećao da će nastaviti akciju i da će se pobrinuti  za njen smještaj u Sarajevu prilikom ljekarskih kontrola. Ona je do sada spavala na 2 stolice dok je bdjela nad svojim dijetetom. Strašno!”

Na kraju ove lijepe priče ponovo se vraćam na uvod mog teksta. Emira i članovi grupe ”20 kruna za čovjeka” spoznali su što je smisao ljudskog života, biti čovjek, biti human, pružiti ruku onima kojima je pomoć potrebna, … jednostavno širiti ljubav i razumjevanje.

Zato volim Bosnu i Herceovinu, zbog njenih ”dobrije” ljudi!

Mr. sci. Edin Osmančević

U SOKAKU NANE MUSTAFINCE

Posted: 11. Marta 2019. in Intervjui

Statična životna stanja moramo konstantno unapređivati i obnavljati dinamičkim promjenama, kako bi životu dali optimalan životni ton. Koliko je to bitno i neophodno mogli smo se uvjeriti mnogi od nas bošnjačkih prognanika, kada smo vodili našu  djecu iz prvih razreda osnovne škole u njemački Socalamt da nam budu dolmačeri, a sada dvadeset i kusur godina kasnije prizivamo u pomoć naše unuke iz prvih razreda osnovne škole, da nam rješavaju probleme kompjuterske tehnike pri komuniciranju i radu na kopjuteru. To je više nego jasna poruka koje moraju biti svjesni i stariji i mladi u svom interaktivnom djelovanju.

U vrijeme kada sve veći broj građana BiH napušta svoju domovinu i pridružuje se sve brojnijoj BH dijaspori, koja već sad ima isti broj Bosanaca i Hercegovaca koliko ih živi u zemlji, često se nostalgično i sa žalom sjećamo prošlih vremena, kako mi koji živimo van zemlje, tako i oni koji su sad u njoj. Nama starijim to pruža neku satisfakciju i pričinjava određeno zadovoljstvo, jer smo doživjeli i proživjeli mnogo toga dragog i dobrog, čega se vrijedi sjećati, ali su za žaliti naši mladi iz ratnih i poratnih generacija, koji su istrgnuti iz stabla koje je izrastalo i doživjeli manje toga dobrog, a sve je izvjesnije da im u ovom i budućem vremenu neće biti nimalo lako.

Nove generacije malo ili nimalo znaju o životu svojih očeva i djedova, naročito ne o mentalnoj i duhovnoj strani njihova života, koji se ne može ni ispričati ni opisati, već se mora doživjeti, da bi se u suštini i sadržini  proživljenog mogla potpunije sagledati njegova draž i ljepota. Koliko je samo bilo razdraganosti, vedrog raspoloženja, oduševljenja, razuzdanosti i vragolija u običnim dječijim igrama ispred kuća i na uličnim sokacima, koliko mladenačkog zanosa i romantike u druženju i zagrljajima mladih, koliko volje i zdravog optimizma u stvaranju i obnovi porodičnog života, koji su uvijek u vrijemne procvata ugrožavali i razarali nemiri i ratovi.

To je razlog, koji me navodi, da ovim tekstom vratim sjećanja i obnovim uspomene na dio života i svakodnevne male životne događaje, na imena i likove naših dubičkih sugrađana, koje je plima života odnijela na pučinu, u druge krajeve naše zemlje i svijeta. Neki od njih su i danas živi i prigodom nekih zanimljivih događaja javljaju se na FB. Kad prepoznam njihova imena i likove na nekom medijskom zidu, kao da ja i moj grad s njima oživimo. To obnavlja i vraća vjeru u život, jer se svima nama već smučilo godinama slušati laži, proživljavati obmane, pratiti vijesti, pisati i čitati o lopovlucima i lopovima, političkim nakazama i uhljebima sa političke scene Dejtonske BiH. Zato je ovo podsjećanje na sokak nane Mustafince meni za  odmor i predah, a vjerujem i nekima od vas.

Nane Mustafince

U staroj bosanskoj kući sa podrumom, u sokaku sa svega nekoliko kuća, u koji se ulazilo iz Puhala od kuće Sulejmena Bećirevića, živjela je nane Mustafince. Bila je dobro pogurena i stalno joj je brada radila, gore dolje, kao da je uvijek nešto zvakala. Iako sam rođen i odrastao u njenom sokaku, nikad nisam saznao, ni pitao, niti me interesovalo kako joj je bilo pravo ime, jer su starije žene u to doba nosile ime po svom mužu, izvedeno iz njegova imena. Tako se moja majka Adila po mom ocu Sulejmanu – Sulji zvala Suljince, po Omeru Omerovce, po Džafi Džefince, po Mehmedu Mehmedovce, po Huseinu Husejnovce…I sve one su to svoje novo ime stečeno udajom autoritativno nosile i bile ponosne na njega, jer je objedinjavalo poznate vrijednosti oba supružnika. Sa njim su održavale, branile i uzdizale autoritet svog muža i svoj sopstveni. Nije to nimalo smetalo njihovom identitetu. Tako je nane Mustafince iz mog sokaka za sviju nas bila dobro znana, je se pouzdano znalo koga predstavlja i ko i šta iza takvog imena stoji.

Nakon oslobođenja Dubice aprila 1945.g. u Puhalu su u najvećem broju kuća ostale same žene s djecom. Muževi su poginuli u ratu ili su ubijeni pri oslobađanju Dubice. Malo je žena tada imalo zaposlenje. Većina njih je imala  težak život i bavila se baščovandstvom za porodične potrebe, odgojem djece i domaćinstvom.

Delići

Mustafince sokak bio je mali, sa svega nekoliko kuća, ali pun života. S  desne strane sokaka bila je Delića kuća, koja je imala dva ulaza. Na prvom su živjeli Hida i Bisera Delić, jedna u prizemlju a druga na spratu, a na drugom Enes, Edib, njihove sestre Mina i Asima.

Hida je imala kćerku Rasimu i sina Ibrahima, koji je pedesetih godina prošlog vijeka poginuo prilikom iskakanja padobranom iz vojnog aviona. Bio je jedini avijatičar kojeg je Dubica imala nakon prvog jugoslovenskog pilota Franje Kluza, koji je 1944. poginuo kod Omiša.

Hidina kćerka Rasima je u početku šila kod kuće, a kasnije našla neko zaposlenje. Udala se gradiščanca Đulagu, koji je bio slovoslagač u štapariji Konfekcije papira. U braku su stekli sinove Ibrahima i Zlatka, koji su kao žrtve srpskog terora bez ikakva povoda i razloga odvedeni u Logor Manjača kod Banja Luke, a kad je logor raspušten jedan je poslan u Francusku a drugi u neku drugu zemlju. Ibrahim se među prvima vratio u Dubicu i još nije završio obnovu porodične kuće, koja je tokom rata razrušena.

Bisera je  imala sinove Halisa i Kemala. Halis se oženio sa Ćimom iz dubičke mahale Binječka i s njom stekao dvije kćerke, Mensuru i Mirsadu i sina Sulejmana. Halis je bio trgovački poslovođa, a njegova žena Ćima je radila dubičkoj mljekari i mesnici. Biserin sin Kemal je oženio Tazimu Spahić iz Puhala, koju su svi zvali Taza. Sa njom je stekao dvije kćerke. Kemal je bio obućar i proizvođač obuće, koju je zajedno sa Tazom prodavao po pijacama.

Enes Delić, poznat dubički trgovac, oženio se Saidom Travančić iz Bećirevića mahale i s njom stekao kćerku Nermu

i sinove Enku i Nermina. Njegov brat Edib Delić, poslovođa u Prodavnici obuće “Planika”, oženio se pridorkom Timkom i s njom stekao kćerku Murisu. Enes je u dvorištu, pored stare kuće, napravio lijepu prizemnicu sa cvijetnim vrtom, koji je Saida s ljubavlju njegovala, a i Edib i Timka su preselili na Urije, gdje su napravili prizemnicu. U staroj kući je ostala njihova sestra Asima, koja je kasnije dobila stan u novom naselju Puhalo. Edib je bio strastveni ribar i veoma popularan igrač dubičkog nogometnog kluba “Borac”, u kojem je igrao krilo, pa su ga zvali “okuka”.

Ibro Kozarčanin

Do Delića kuće, uz sokak, bilo je poširoko dvorište, a do njega mala kuća Ibre i Razije. Ibru su zvali Kozarčanin, valjda zato što je bio od Kozarca.  Ibro je imao kola i konja, s kojim je godinama, sve do sedamdesetih, tri čeriri dana u sedmici, išao na Željezničku stanicu u Hrvatskoj Dubici, udaljenu 7 km, na nju vozio i sa nje  dovozio poštu za dubičku PTT.  U određene dane je poštu razvozio i po dubičkim selima. Oni nisu imali djece, ali jednoga dana kad je Ibro išao s nekim poslom od Banjaluke prema Dubici našao je na putu dvoje djece, žensko i muško, doveo ih sebi, posvojio.  Rekli su mu da su pošli tražiti majku, koja je otišla nešto kupiti i nije se vratila. Kasnije se ispostavilo da im se majka udala, a njih ostavila. Ženskom djetetu je bilo ime Radija a muškom Mirsad. Radija je bila već povelika i nije dugo prošlo sretno se udala udala na Urije za Sulejmana Bajrića. U braku sa Sulejmanom rodila je kćerku Azeminu. Nakon kraćeg boravka kod Ibre i Razije, odnekud se pojavila Mirsadova majka i odvela ga sa sobom. Bio je to tužan trenutak za dobričinu Ibru i njegovu suprugu. Opet su ostali sami, ali sretni da su  učinili dobro djelo, koje im je bilo od Boga. Ibro je bio vesele naravi. Volio se šaliti, naročito sa djecom. Nije bio školovan, ali je bio veoma bistar i promućuran. Od njega se uvijek moglo nešto korisno čuti. U njihovoj kući stalno je bilo sjelo, naročito za zimskih dana. Volio je igrati karti, ali samo žandara, i u tom ga niko nije mogao pobijediti. Za svu djecu iz mahale bio je poseban događaj ići kod Ibre i Razije na komušanje kuruza. Tada smo jeli varicu, pečenjake i prženo kestenje i slušali Ibrine strahovite priče  o previdovima, pa kad su nas roditelji, koji su ostajali dovršiti komušanje, slali na spavanje prije nego oni pođu, morali su nas voditi do kućnih vrata, jer smo se bojali da će nas previd zgrabiti. Sin moje sestre Rusmir bio je Ibrin miljenik i često odlazio kod njega i s njim ponekad išao na stanicu. Jednom prilikom ga je kopitom udario u glavu Ibrin konj Lisko, zbog čega mu je počeo naglo slabiti vid i imao posljedice do kraja života.

Vrijeme predaha za Ibru Kozarčanina

Bećirevići pa Nezirevići

Na ulazu u sokak prva kuća sa lijeve strane sokaka bila je kuća mog oca Sulejmana Bećirevića, koji je u centru grada imao svoju brijačku radnju. Kod njega su skoro svi dubički brijači završavali zanat. Bilo ih je dvadesetak, a jedan od posljednjih je bio Sulejman Samardžić, zvani Luca. Luca je bio vrstan pjevač romansi i starogradskih pjesama. Bilo je zadovoljstvo slušati ga. Sa ženom Fatimom stekao je sina Ismeta i kćerku, mislim,  Berku.O njemu se u Dubici dugo prepričavao interesantan događaj. Naime, uoči Nove godine Luca se dogovorio naći s društvom, a njegova žena ga je nastojala zadržati kod kuće. Da je nadmudri, nagovori je da se igraju vezače. On prvi sebi stavi maramu preko očiju i za kratko vrijeme nađe Fatimu. Kad je Fatima stavila sebi povez na oči Luca cipele na noge i niz cestu. Fatime tražila tražila i vikala Sulejmane, Sulejmane, a on ispario.

Sulejman Bećirević je bio oženjen sa Adilom Hasančević, iz Delića mahale. Njen otac je bio hafiz i hodža u Ćaršijskoj džamiji. Do tada se moj otac ženio više puta, ali su mu žene umirale, a sa jednom od njih, Fatmom Lelić, koja je imala kćerku iz prvog braka, sudski se razveo, pa oženio  moju majku Adilu. Kada sam se ja rodio, početkom Kozarske ofanzive 1942. moj otac je bio blizu 60. I moja majka Adila je iz prvog braka sa Dizdar Huseinom, koji je trajao svega par mjeseci, imala kćerku Naimu – Naju. Husein je bio vlasnik nekoliko kuća u Dubici, a u jednoj od njih je sve do nedavno bila Ćetavina ćevapdžinica  pekara. Kada je raskinuo brak sa mojom majkom Adilom sve je prodao i otselio u Ameriku. Za njega se ništa nije čulo sve do smrti. Umro je 1965. godine u Argentini, a kad je umro došlo nam je pismo iz američke ambasade, preko nekog advokata Kuveljića, u kome se kaže da je iza njega u okolini Buenos Airesa, glavnog grada Argentine, ostala kuća ne neke veće vrijednosti. Advokatu smo ja i Rusmir, koji je u to vrijeme počeo raditi, za razne takse dali nekoliko naših plata, ali se do imovine nije nikad došlo.

Autorova majka Adila, sestra Naja i sestrić Sulejman (sve troje rahmetli), ispred kuće tete Džefince 1974.

Sulejmanova pastorka Naja, moja sestra po majci, tokom rata se udala za  Rasima i stekla sina Rusmira. Rusmirov otac je Rasim poginuo 1945. u partizanima. Tako Rusmir svog oca nije ni vidio. Naja se drugi put udala za  sanjanina Rasima Nezirevića i s njim 1949.g. rodila kćerku Azizu, a nešto kasnije i sina Sulejmana, koji je dobio ime po didu. Nakon rođenja Sulejmana, moja sestra je dobila tešku koštanu bolest, pa je više godina provela u bolnicama Kraljevica i Biograd. Pune dvije godine je morala ležati u drvenom koritu. To je bio razlog da je muž napusti,  pa je s djecom kod sebe u kuću primio moj otac. Kratko po tom moj  otac je umro, pa je nastao period dug 9 godina u kojem smo zajedno, bez ikakvih redovnih prihoda, živjeli patenički život ja, moja Majka Adila, moja sestra Naja i njena djeca Rusmir, Aziza i Sulejman. Uz sve nedaće opština nam je oduzela bašču i prizemlje kuće i u nju uselila porodicu Sulje mesara, koga su zvali Gugan, koji nam je plaćao kiriju u visini od 1 kg goveđeg mesa, od koje smo morali 25% izdvajati u Opštinski investicioni fond. Ja, moja majka, sestra Naja i njene troje djece živjeli smo i spavali u kuhinji, jer smo da bi preživjeli morali i jedinu sobu izdati. U njoj su stanovali Pero Gligić, učiteljica Olgica Pušibrk, učiteljica Dragica… a i komšije Husein, Husejnovce i Sulejman Idrizović, dok su gradili sebi kuću.

Kada je stasao i zaposlio se, sestrin sin Rusmir je stupio u brak sa zeničankom Subhijom i stekao sinove Elmara i Zijada. Elmar je oženjen sa Marijom, imaju dvije kćerke, Jasminu i Elmu. Žive u Norveškoj. U prvim danima agresije na BiH Elmar se uključio u ARBiH, bio na svim ratištima i ostao do kraja. Svjedok je i spasilac stravičnog masakra na sarajevskoj pijaci Markale 5.2.1994.g.  Rusmirom mlađi sin Zijad je oženjen sa austrijankom Inge i žive u Austriji. Imaju kćerku Juliju i sinove Rafaela i Manuela.

Najina kćerka Aziza se udala za Sakiba Sefera i s njim dobila sina Denijala, koji je se oženio sa Nermom i s njom stekao petero djece:  kćerke Lejlu i Azru i sinove Amara, Aziza i Jusufa.

Najin sin Sulejman je bio mesar. Prije nego je otvorio mesnicu bavio se prodajom voća i povrća. Biznis je počeo doslovno od nule. Prodao je jaja, pa kupio kokoške, prodao kokoške, pa kupio lubence, prodao lubence, pa kupio konja… Bio je marljiv i radan. Oženio je sanjanku Sabihu i s njom dobio kćerke Rasemu i Ajlu  i sina Naima. Kad je srušena kuća njegova dida Sulje, na istom mjestu, na ulazu u sokak gdje bila didova kuća, Sulejman je  napravio lijepu zidanicu na sprat, sa lokalom u prizemlju, u kojem je otvorio mesnicu. Pred raspad Jugoslavije Sulejman je pao kao prva žrtva srpskog nacionalističkog okupacionog režima. Ubila su ga 4 novoobučena dubička četnika 23.8. 1989. na Prijedorskom trgu, ispred Pauline gostione. Ubijen je samo zato što je bio musliman i išao petkom u džamiju. Ni jedan od ubica nije odležao ni dana.

Adilin sin Zijad Bećirević oženio je iz Binjačke Hateminu Hatipović, kćerku Kadire i s njom stekao sina Armina i kćerku Enidu. Zijad je duži niz godina radio u opštinskoj upravi i privredi, a Hatimina je sav radni vijek provela u SDK. Kada se zaratilo Bećirevići su kao drugi dubički Bošnjaci i Hrvati morali ostaviti svu svoju imovinu opštini i 3.3 1993.  napustiti svoj rodni grad.  Pet godina su proveli u Njemačkoj, a od jula 1998. su u američkoj državi Vermont, gradu Burlingtonu. I Zijad i Hatemina su u Americi nastavili raditi i zaradili američku penziju.

Autor sa sinom Arminom, ispred stare Delića kuće u Puhalu, decembra 1973.

Zijadova majka Adila je najstarija bosanka koja je u 95-toj godini starosti preletjela okean. Kad joj je unuk ubijen, oslijepila je i zadnjih 9 godina života bila slijepa. Umrla je dva mjeseca po dolasku u SAD u 96. godini starosti.

Zijadova supruga Hatemina je umrla marta 2011.g. u 68. godini života. Njena porodična kuća u Binječki je spaljena i izgorjela do temelja. Šteta nije plaćena. Zijadov i Hateminin sin Armin živi sa Azrom Nahić na Floridi, a Enida je braku sa prijedorčaninom Senadom Jukićem. Imaju dva sina, Edina (18) i Sanela (11).

Metići

Kad se krene Mustafince sokakom i prođe kraj Bećirevića kuće, koja je sada Nezirevića, nailazi se na kuću Metića. U njoj je živio Murat Metić, koji je za starog vakta bio telal, i njegova žena Muretovca. Murat je imao bubanj, stane na ulicu, zabuba, pozove narod i čita obavjesti koje vlasti upućuju narodu. Murat je imao u kući i drveni top iz kojeg je za ramazana pucao da oglasi vrijeme iftara. Murat i Muretovca su imali sina Omera i kćerku Fadilku. Omer je bio brico i oženio je Hafizu iz Delića mahale, koja se prezivala Mujičić. S njima je živjela i Hafizina majka Mujince. Hafiza je bila vrsna krojačica i kod nje su dolazile šiti naročito žene. Sa njom je Omer stekao dvije kćerke, stariju Senadu i mlađu Suvadu. Senada je udana za Darka, koji je iz Hrv. Dubice i s njim živi u Zagrebu. Penzionisana je kao službenik zagrebačkog “Tekstilprometa”, a Darko još radi kao glavni inspektor za prihode. Imaju sina Ozrena i kćerku Alku.

Fadilka se udala za Čelika i živjeli su u Binječki, preko puta Stanice milicije. Njihova kćerka Lejla udana Čenanović živi u Švedskoj, a njihov sin živi i radi u Zagrebu. Sedamdesetih godina prošlog vijeka Omer i Hafiza su srušili staru kuću i na istom mjestu napravili novu lijepu kuću s potkrovljem.

Kemo i Taza

Do Metića kuće je bila manja prizemnica, u kojoj su živjeli Kemo Delić i Taza, sa dvije kćerke. Uz kuću su imali ljetnu kuhinju u kojoj je bila Kemina obućarska radiona, u kojoj je vršio opravku obuće i pravio nove proizvode, koje su prodavali po pijacama. Živjeli su kao “šipka i bubanj”, nikad se nisu odvajali i Dubičanima služili kao primjer skladnog braka u ljubavi. Poslije progona živjeli su vani, a zadnjih godina su bili u Bihaću, gdje je Kemal umro i sahranjen.

Pekara Uzeira Ćejvana

Do Kemalove i Tazine kuće je bila kuća i pekara Uzeira Ćejvana. Bila je to manja pekara, iz koje je uvijek dopirao miris vrućeg kruha. Taj miris se osjećao naročito ujutro i naveče, kad se sve stiša. Vremenom je pekara prestala raditi i preseljena u Malu ćaršiju, gdje su uslovi bilo bolji. Kad je Uzeir umro, pekaru je preuzela njegova žena Zulejha- Zulka. U njoj se pekao kruh dvokilaš, kakvog nije bilo nigdje u svijetu. Zulkin muž Uzeir imao je brata Edhema i sestre Zilhu i Ešefu.

Ešefa je bila udana za Rifeta Filipovića i s njim stekla troje djece, Feridu, Hamdiju i Ismeta. Često je dolalzila u pekaru, u kojoj je ostala živjeti njena sestra Zilha, koja se udala za Rasima Zumberovića, sandžakliju iz Novog Pazara. Odmah iza onog rata Rasim se zaposlio u  dubičkoj opštini. Bio je vozač i vozo “Olimpiju”, jedino auto koje je opština tada imala. U gradu je vrlo brzo postao poznat, jer u to doba nije bilo dosta vozača. Često su ga  imitirali na osnovu njegove šaljive izjave, koja je dugo kružila gradom: “Ja sam Rasim Zumberović, majka mi je Zumba, šofer sam prve klase, vozim Olimpijad, jurim kroz grad i kradem salam!”.

Trg na Mustafince sokaku

Između pekare, koja je bila s ljeve strane sokaka i Ibrine kuće s desne strane, bio je mali trg na kome su se slobodno igrala djeca. Na trg se dođu igrati sva djeca iz mahale. Nekad stariji uključe i nas mlađe u igru. Igrali smo se šiša, vezače, ganje, a cure pare i krpica. Na sred trga bio je elektični stub sa rasvjetom, koja je čarobno obasjavala prostor, naročito u tople ljetne dane kada su se oko sijalice na stubu sakupljale grupe raznih insekata, naročito onih zlatne boje, koje smo zvali “svitlaci” i stavljali ih na čelo. Trg se završavao sa kućom nane Mustafince, koja je imala  mračan podrum pun raznih stvari, koje smo mi djeca znatiželjno pretraživali, kada nam se pružila prilika da neopaženo u njega uletimo. Oko njene kuće se bilo fino igrati šiša. Kad smo se igrali vezače ili šiša, onaj ko je morao tražiti sakrivene, prije polaska je morao stati uz stub licem pokrivenim rukama, brojati do deset, a kad krene glasno viče “Ko se nije sakrio taj magarac bio” i “Polazim!” Mi smo se sakrivali ko gdje prije stigne, a najčešće iza pekare i u maloj bašći iza  Mustafince kuće, u kojoj je bio grah trkljanac i dosta visokih loza od masirače. Jednom prilikom tek što smo počeli igru, kroz mrak se začuo strašan vrisak. Dopirao je iz Mustafince bašče. Svi smo potrčali  tamo i vidjeli komšiju Omera – Batana, koji je u pokušaju da se sakrije iza graha trkljanca i masiračnih loza stao na staklenu flašu, koju je sam tu postavio dan ranije, da se neko ubode, i eto sam sebi dokundisao. Dugo je trebalo da mu rana zaraste.

Ostaci života na Mustafince sokaku

A kuća Omera Ćejvana – Batana bila je odmah iz kuće i štale Ibre kočijaša, nedaleko od mezarluka Puhalske džamije. Živio je kod mame Adevije sa sestrama Senijom, Sakibom i bratom Ibrahimom, koga su svi zvali Banja. Adevija je radila kao podvornik u školi “Franjo Kluz”. Taj posao je bio veoma težak, naročito zimi, kada je trebalo cijepati i nositi pune sepete drva u školske razrede u prizemlju i na spratu. Radila je to godinama sama, a kad je Omer odrastao i ojačao, on joj išao pomagati. Adevijina najstarija kćerka Senija udala se za željezničara Salku, koji je radio na Željezničkoj stanici Hrvatska Dubica, i svaki dan putovao, a jedini porevoz u to doba su bili fijakeri. Senija i Salko su napravili kuću na Urijama i tamo su rodili brojnu djecu. I Salko i Senija su prerano umrli.

Nane Mustafince

Nane Mustafince je bila izuzetno zanimljiva osoba. Uvijek je bila u dimijama i imala šamiju na glavi. Hodala je toliko savijeno i pogureno, da je izgledala kao prepolovita. Ali najzanimljivije kod nje je bilo to što su joj usta stalno radila, brada  se bez prestanka pokretala gore dolje, kao da uvijek nešto jede. Bilo je to izgleda zbog nekog poremećaja u nervima lica. Mene, a vjerujem i drugu djecu, jako je interesovalo da li joj usta tako rade i kad spava, što nisam nikad saznao.

Moju familiju i mene uz Mustafincu veže još jedna stvar. Iako je imala svega dovoljno u kući, volila je izgleda ponešto labaniti. Naša bašća se pružala odmah iza Uzeirove pekare i produževala naspram Mustafince kuće, prema Binjački. U bašći smo sijali kuruze, grah, a u dijelu uz kuću sadili luk, paprike, paradajz. Jednom ja nešto pošao u kuruze, koji su resali i počeli zriti, kad čujem kako u kuruzima nešto pucketa. Prošunjam se dva tri koraka, kad ugleda Mustafincu kako bere naše pečenjake i mladi grah sa kuruza. Okrenem se i otrčim kući, da me ona ne vidi i kažem babi, koji je tad još bio živ. On se samo nasmijao slatko i reče mi nemoj to nikom govoriti. I nisam. Evo tek sada vama. Kasnije, kada je na našim baščama građena Gradska sportska dvorana, oduzeta nam je bašća sve do kućnog praga. Nije bila prevelika, oko dulum i po, ali nam je bila izvor života. A ionako siromašni građani dovedeni smo u još teži položaj, kada su nam zabranili držati kokoši.

Jahići

Posljednja kuća u sokaku, desno od Mustafice kuće, pripadala je familiji Jahić. Bila je to veoma izgledna kuća na sprat, kakvih je malo bilo u gradu.  Ispred kuće je bilo veliko dvorište obraslo gustom zelenom travom. U dvorište se ulazilo direktno sa sokaka kroz drvena vrata, koja su skoro uvijek bila zaključana. U kući su živjeli Hašim Jahić i njegova žena, koju su svi po mužu zvali Savetnikovce, jer je Hašim u općini radio kao savjetnik. Imali su tri sina Rusmira, Emira, Murisa i kćerku Kijanu. Za vrijeme NDH njihovu kćerku Kijanu su 22. Jula 1944. na trgu ispred gradske džamije zajedno sa još 17 mladih Dubičana objesile ustaše, zbog saradnje sa NOP-om. Kijana je imala tada samo 17 godina. Hašimov sin Rusmir je i sam bio učesnik NOR-a i u komšiluku i gradu uživao veliki ugled. Službovao je u SUP-a i više organa, a poseban ugled stekao kao vrstan šef računovodstva. U braku sa dubičankom Fatimkom stekao je sina Hašima, Mirzu i kćerku Kijanu, koja je ime dobila po svojoj hrabroj tetki.

Rusmirov sin Hašim je oženjen sa Bajrić Zekijom sa dubičkog naselja Urije.  Imaju kćerku Lejlu i sina Edina. U toku agresije na BiH oba Rusmirova sina su privođena, slata na radnu obavezu, a Hašim je otjeran u banjalučki logor Manjača. I Hašim i Mirza su imali svoju unutarnju finoću i porodični odgoj, sa kojim se ponosilo Puhalo, a znao čitav grad. Zato je nepojmljivo šta su loše vidjeli u njima zlotvori da ih terorišu i progone. Nakon progona Hašimova porodica se nastanila u Americi i danas su u Chicagu. Mlađi Rusmirov sin Mirza bio je elektro- tehničar. Oženio se s Gordanom, a kraj rata nije živ dočekao.  Rusmirova kćerka Kijana se udala za prijedorskog profesora Emira Ramića, predsjednika Instituta za istraživanje genocida Kanada, i žive u Torontu. Imaju sina Ozara i kćerku Alminu.

Sin Hašima Jahića Emir je nakon neuspjelog braka sa Zlatom Pezić oženio Berku Vojniković, s kojom je dobio sina Edina i kćerku Nedu. Radio je u službi računovodstva i postao cijenjen računovođa. Tokom agresije izbjegli su u Francusku, gdje je Emir prije par godina preminuo.

Najmlađi Hašimov sin Muris je bio komercijalista. Radio je u TI “Knežopoljka”, a pred rat u Konfekciji papira. U braku sa Tahirom Bećirević stekli su sina Amira i kćerku Amelu. Tokom agresije na BiH Muris je privođen u dubički SUP po tempiranim  optužbama i tučen. Jedno vrijeme proveli su u progonstvu i vratili se u Sanski Most, čim je bilo moguće. Tahira je iznenadno  umrla, a Muris i njegov sin Amir su se vratili u Dubicu, gdje i sada žive. U toku rata na svom kućnom pragu ubijena je Amirova djevojka Edita, upravo u vrijeme kada se planirala ženidba.

Mustafince unuke i sin Idriz

Između Mustafince kuće i Jahića dvorišta bile su visoke tarabe. Ne zna se šta je bilo sa Mustafince mužem Mustafom. Sa njom je živjela njena kći Halima, visoka snažna žena, koja je radila kao kuharica u Dječijem domu, koji je iza rata bio u Bećirevića mahali. Mustafince je imala i sina Idriza, koji je živio u Beogradu. Bio je prvoborac, sa visokim vojnim činom, stečenim u NOB-i. Bio je direktor vojnog muzeja u Beogradu. Kad god je dolazio u Dubicu bio je dočekivan od dubičih vlasti, kao da dođe Tito, a mi djeca gledali smo ga sa strahopoštovanjem i bili ponosni što dolazi među nas u naš sokak.

Kod Mustafince su živjele i njene tri unuke, koje su bile upis ljepote. Najstarija Zlata je završila Medicinsku školu i kasnije živjela u Zenici. Za vrijeme opsade i bombardovanja Sarajeva bila je u Sarajevu i zadesila se na Markalama kada je pala granata, pa je izgubila nogu. Mlađa Mustafince unuka Bisera je završila za nastavnicu. Bila je veoma društvena, omiljena u svakom društvu, iako mislim da je bila malo prepotentna. Ali je imala i razloga, koji joj je davala njena ljepota pozlađena dugom plavom kosom. Zabavljala se sa Jumom Spahićem, koji je radio u Električnom preduzeću. Kasnije se Bisera udala  i završila Pravo u Banja Luci. Ima jednog sina. Nakon rata živi u Švedskoj. Najmalađa Mustafince unuka je Raza, vitka crnka, izazovne ljepote. Mlađa od mene par godina. Mislim da sam bio tajno zaljubljen u nju, ali nisam u tome bio jedini. Odselila je u Zenicu i kasnije sam je vidio  još samo jednom kad je nešto došla u Dubicu. Sve tri Mustafince unuke bile su visoke, vitke, lijepe i društvene. Oko njih se uvijek skupljale djevojke istog uzrasta i dubički mladići. Sa njima  su se često sastajale i družile Tidža Šerić, kći  obućara Džafera, Ćamka Pezić iz Puhala, učiteljica Fatima i njena sestra Mina Ćaušević, kćerke Sulejmana i Nure, Ferida  HalidaHadžića iz Puhala, Sakiba Adevije Ćejvan, Dževahira Lelić iz Male Ćaršije….

A u Puhalu je nakon rata odraslo nekoliko generacija dobro odgojenih, lijepih, a kasnije i uspješnih djevojaka, koje su formirale svoje porodice i u mnogo slučajeva bile nosilac progresa. Odrasle samo uz majku, jer je mnoge očeve odnio vihor II svjetskog rata, naučile su kako se treba čuvati dostojanstvo i boriti za život. Među njima su meni dobro znane i drage bile: Emsija i Asima Tabaaković – kćerke Saliha i Safije, Sija, Naima i Hata-  kćerke Sulje i Fatime Horozović, Mevlida i Ferida- kćerke Mehe i Aleme Veletalnić, Rasima Hide Delića, Sakiba Adevije Ćejvan, Sija, Naima i Hata Horozović…Naravno uz ljepotice Puhala su odrastali i stasali zgodni i privlačni mladići, kao što su bili: Sulejman Idrizović, Ćazim i Muta Tuzluković, Midho Medenhodžić, Kemal Delić, Emir Jahić, Omer Ćejvan, Muharem i Šaban Horozović… Svi oni su rođeni i odrastali u Mustafince sokaku ili bili samo par koraka dalje i svojm prefinjenim manirima davali mu dušu.

U Mustafice sokaku

Mustafince je volila malo hodati po mahali, pa kad ona ode njene unuke dovedu sebi drugarice, pa se zabavljaju i prave hurmice i druge slatkiše. Ona im, kad pođe, odredi šta će raditi. Da oribaju pod u sobi i dihvani da se žuti ko dukar, operu basamke, prostru oprane ponjave, pospreme mutvak…Tako su jednom tražeći štošta nesmotreno prevrnuli drveni stap, u kome Mustafice već dugo nije mela mliko. Na njihovo iznenađenje, umjesto mlijeka iz stapa se prosula hrpa para, koje je Mustafice u stapu krila od Bisere, koja je voljela uzeti koju paru od nane.

A u Biseru je bio zaljubljen Nedžad Pezić iz Binjačke, koji je u to vrijeme završio ili završavao učiteljsku školu. Bilo je to prije nego je počela ašikovati sa Jumom. Jedne noći Neđo donio visoke drvene merdevine, prislonio ih uz zid iznad podruma pod sami prozor i počeo Biseri pjevati serenadu. Kad ga je ugledala Mustafince otvorila je prozor i odgurnula basamake, a Neđo je pao na sokak, pa je morao prestati oponašati Romea.

Za sviju nas koji smo se tu igrali posebno je bila privlačna jabuka petrovka,  koja se nalazila u dvorištu iza Jahića kuće. Rano je rađala, prije drugih plodova i bila veoma ukusna. Rusmirova žena Fatimka je stalno pazila na nas i gonila nas kad bi primjetila da smjeramo krasti, a pod jabukom je često bio svezan njihov bijeli pas, koji je bio ljut kao ris.“Beštije, mora da ste vi stresli petrovku!”- znala je često reći, koriti nas. Nekad nas je Fatimka preko ograde polivala vodom, da nas otjera, a činila je to nekad i kad se igramo i pri tom galamimo, jer remetimo mahalski mir.

Mustafince sokak je promijenio izgled i postao znatno prometniji kada je na puhalskim baščama, iza Mustafince i Jahića kuće, 1971.g. napravljena nova Osnovna škola. Bio je to poklon Srbije Bosanskoj Dubici nakon zemljotresa, koji je 26.10. 1969.g. pogodio svih 14 opština Bosanske Krajine, između ostalih i našu Dubicu. Od tada svaki dan kroz sokak prolaze nastavnici i učenici kad idu na nastavu. U cilju proširenja prolaza morala je biti srušena moja kuća, pa smo od opštine dobili nalog za rušenje.To je bio razlog da se moja familija 1967.g. iIseli iz Puhala u još nedovršenu kuću kod r. Une, u novo izgrađenoj ulici 4. Jula, koja se sad zove Jasenovačka.

Inspirativna Ćamkina sjećanja

Ovaj tekst  je nastao i inspirisan je ugodnim nostalgičnim razgovorom koji sam prije nekoliko dana vodio sa dragom sugrađankom, prijateljem i radnim kolegom Ćamkom Ćoralić, suprugom r. Hasana Ćoralica, koji je bio  posljednji predratni demokratski predsjednik dubičke opštine. Ćamka je i sama bila svjedok i akter mnogih događaja i savršen je sagovornik o danima dubičke prošlosti, jer savršeno pamti ljude i događaje minulog vremena. U Dubici je svi poznaju kao specijalistu za oblast knjigovodstva i finansija, u kojima je provela čitav radni vijek. Ćamka je penzioner i zadnjih godina preko ljeta živi u svojoj Dubici, a zimi kod kćerke Aide u Houstonu i Sanje u Njemačkoj.

Ćamka mi je pričala i o tome kako su se djevojke njenog uzrasta tada družile.  Ona,Tidža Šerić, Veletalnićke Mevlida i Ferida, Fatima Čaušević, Dževahira Lelić… često su se sastajale sa Mustefince unukama Zlatom i Biserom, kad Mustafince nekud izađe. Bili su sretni djevojački dani ispunjeni maštanjima. Jedna od njenih drugarica bila je Sultanija Đozić. Nije mi morala reći kako je bila lijepa. Svi su to muškarci znali. Kad je išla ulicom svi su za njom gledali. Udala se za doktora Soču, koji je jedno vrijeme radio u Dubici. Odselili su u Sarajevo i tamo živjeli. Sočo je rano umro. Sultanija je s njim stekla dvije kćerke. Sultanija je imala tri brata: Džavida, koji je živio u Sisku i bio stručnjak za visoke peći, Namika, koji je živio u Sarajevu i Seada, koji je živio u Dubici i radio kao geometar. Imala je i stariju sestru Enisu, koja je do pred rat bila udata za Gojka, a radila kao finansijski službenik.

U razgovoru o prošlim vremenima Ćamka se rado sjeća i porodica Lelić, i Spahić u kojima su ponikli poznati dubički rukometaš Raif Sapahić, sin Edhema i dubički zubar Hido Lelić, sin  Ismeta i Zumre.

Klica života se obnavlja i kad život zamire

Danas odvojak ulice iz Puhala, koji smo zvali Mustafince sokak, postoji, ali život u njemu tinja i kao da zamire. U novoj kući sa lokalom, koju je sagradio r. Sulejman Nezirević, unuk mog oca Sulejmana, na mjestu gdje je bila stara kuća koja je pripadala mom ocu Sulejmanu Bećireviću, a kasnije meni, sada živi Sebiha Nezirević. Njene kćerke Rasema i Ajla su u Njemačkoj, a sin Naim u Americi. Lokal u prizemlju, u kom je bila mesnica, je prazan. Nakon rata Sebiha je u mesnici  pokušala pokrenuti posao, ali kada su joj razbijeni izlozi, morala je odustati.

U kući Omera Metića, s ljeve strane sokaka, koju su nasljedile njegove kćerke Senada i Suada, sada niko ne živi, prazna je. Omer i Hafiza su umrli u izbjeglištvu u Bos. Petrovcu, a njihove kćerke jedna živi u Zagrebu, udana za Darku Lončara, druga u živi u Banja Luci, udata za Duška.

Kuća Kemala i Taze Delić, koja je bila uz Metića kuću, je srušena.

Nema više ni pekare Uzeira Ćejvana, ni Mustafince kuće. Još uvijek na istom mjestu stoji Jahića kuća, koju je obnovio unuk Hašim, koji je po didu dobio ime. U nju se dolazi samo uz godišnje odmore,  povremeno, tokom ljeta. Hašim sa svojom porodicom živi u Chicagu. Uz staru Jahića kuću je nova kuća porodice Jahić, izgrađena prije rata, koju rentuje Gordana, žena rah. Mirze Jahića.

Sa desne strane sokaka, gdje je bila stara Delića kuća, porušena u ratu, još uvijek je u izgradnji nova kuća, koju grade unuci Hide Delića, Ibrahim i Zlatko. U toku agresije na BiH njih obojica su robijali u srpskom logoru Manjača, a nakon toga prebačeni jedan u Francusku, a drugi u neku treću zemlju.  U Dubicu su se vratili nakon smrti njihovog oca Đulage i majke Rasime.

Od kada su umrli Ibro Kozarčanin i njegova žena Razija njihova kuća je prazna i u njoj niko ne živi.

Iako kroz sokak nane Mustafince još uvijek vodi put prema Osnovnoj školi, koju je Bosanskoj Dubici poklonila Srbija, a koju neki od nas i danas nostalgično zovu OŠ “Bratstvo- Jedinstvo”, tim putem iz godine u godinu , iz dana u dan, prolazi sve manje djece, čuje se sve manje razdraganih veselih dječijih glasova. Ali neće tako ostati. Život će se opet tu vratiti i obnoviti, kao što je bilo stotinama godina ranije. Ratovi su rušili i razarali, a mi obnavljali i gradili. Život i kad izgleda da zamire, u njemu se klica života oplođuje i obnavlja.

Danas se živi drugačije nego nekada. Manje je životne slasti. A kako se nekad živjelo u Sokaku kod nane Mustafince mladi mogu samo sanjati. U samo nekoliko kuća, pisala se historija. Svaki član bilo koje familije iz bilo koje kuće, imao je poučnu  vlastitu životnu ulogu, bio je historija.

A Mustafince sokak je samo mali rukavac ulice Puhalo,  mutvak u bosanskoj kući, kapilar Dubičkog gradskog krvotoka, ali  živi i egzistira kao ostrvce života, u kome se stoljećima rađaju, žive, umiru i opet rađaju generacije Bećirevića, Delića, Metića, Ćejvana, Jahića, koji će i dalje biti obućari, šnajderi, činovnici, doktori, imženjeri…, a  njihova djeca i unučadi se i dalje igrati šiša, ganje i vezače, umjesto oko elektičnog stuba ispred pekare Uzeira Ćejvana, na kompjuterima preko networkmreža i graditi zajedništvo kao što su ga gradili moj otac Sulejman Bećirević, Senadin i Suadin Omer Metić, Mensurin i MIrsin otac Halis i Medihin Kemal Delić, Hašimov i Mirzin Rusmir Jahić i zajedno ići na komušanje kuruza kod Ibre Kozarčanina, obnavljati sjećanje na nanu Mustafincu koja bez prestanska žvače,  slušati strašne Ibrine priče  i jesti mlade kuruze, varicu i porženo kestenje.

Svi mi iz sokaka nane Mustafince, svi mi sa Prijedorske ulice koja se zove Puhalo, svi mi iz svih gradskih i prigradskih ulica našega grada, ma gdje da se rađamo, živimo i umiremo, čekamo dan da se našem voljenom gradu vrati dostojanstvo, mir i suživot i oteto ime Bosanska Dubica. Na to imamo pravo i obavezu! Bosanska Dubica je uvijek bila i biće grad sviju nas, jer su ga gradile ove i prethodne generacije Dubičana.

Burlington, 10. Marta 2019.                                Zijad Bećirević

 

 

Zločin bez kazne!

Posted: 10. Marta 2019. in Intervjui

Završeno je današnje orgijanje četničkog pokreta iz RS i Srbije u Višegradu, naravno uz aminovanje vlasti Beograda i  Banjaluke.  Kao što je to bilo u novijoj historiji  zločini koji su počinjeni u Bosni I Hercegovini , počinjeni su u uniformama koje smo danas vidjeli, pod ovim ikonama i za ovu ideologiju koja se danas propagirala. Pripadnici Ravogorskog četničkog pokreta nam uz pjesmu poručuju kako će „ biti opet pakao i krvava Drina, evo idu opet četnici   sa planina“ .  Podsjetimo se da je četnički zapovjednik i ratni zločinac Draža Mihailović, koji je odgovoran za smrt hiljada i hiljada  ljudi – sudski rehabilitiran u Srbiji ! Ništa čudno za zemlju koja svojom nepragmatisnošću da se suoči sa svojom prošlošću sve više srlja u duboki ambis.

Gledajući slike četničkih hordi,   prvi je utisak , poredeći sa slikama iz  prethodnih godina, da im je higijena sve lošija a stomaci sve veći. Prošlo je već 24  godine od rata a izgleda da se  ratni plijen iz devedesetih potrošio. Sa sjetom se sjećaju 90ih i vremena kada su kao vikend – četnici  nekad dobro živjeli i  svoj „imidž“ gradili na širenju straha i  pljačke. Njihove brade, kosa i tijelo vape poput suhe zemlje  za čistom vodom. Većina se, čini se, rijetko kupa, kosa i brada im je zapuštena, stomaci im se  otegli do zemlje a a oni rijetki koji imaju zube vape za dentalpastom, Opšti je utiska da bi najviše posla sa ovom bandom  trebali imati frizeri, zubari, ,dijetisti, neuropsihijatri, tužioci i zatvorski čuvari.

Četničke   kolone neodoljivo podsjećaju na kolone beskućnika i bijednika koji vrijeme ubijaju dangubljenjem. Zaboravili su četnici 1943 godinu!  Nakon poraza na Neretvi, morali su proći kroz ritual brijanja   od strane partizana. Možda bi sljedeći put uz ritual brijanja trebalo organizovati i rituala trčanja jer nijedan ne bi istrčao stazu od 100 m. I društvo za zaštitu životinja bi trebalo reagovati kako bi se zaštitili jadne konje da ne lipšu po četničkim teretom.  Neuropsihijatri imaju težak zadatak.  Treba  ubjediti marvu da živimo u 21 vijeku u kojima se 41 i 92 više neće nikad ponoviti.  Potomci onih nad kojima su zločini počinjeni na Drini nikad više neće dozvoliti da se historija poigrava sa njihovim životima i sudbinama.

Naravno da Ravnogorski četnički kukavički pokret koristi činjenicu da pravna država BiH ne postoji. Zasnovan na načelu mržnje prema pripadnicima drugih naroda i vjera,  cilj ima je  da planski zastraše  povratnike, kojima se ponovo prijeti na najbrutalniji način.

Međunarodna zajednica je oštro osudila četničko divljanje i pozvala državu da reaguje. Svakom normalnom građaninu, danas,  nije svejedno kada pogleda slike orgijanja ovih bijednika, jer nemaju veze sa normalnim svijetom. Čini se da vrijeme obračuna sa avetima fašističke ideologije ističe poput pješčanog sata. Što ako „partizani“ ponovo vaskrsnu, preuzmu stvari u svoje ruke  i naprave nove rituale? Hoće li država se  konačno probuditi? Ili će  partizane proglasiti radikalnim teroristima?

Mr. sci. Edin Osmančević

Ivo Andrić:

“Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta.”

Nisha je 30-togodišnja djevojka, uspjesan doktor hemije iz Indije. Potiče iz ugledne indijske porodice u kojoj je otac bio visoki vojni oficir a majka službenica. Nakon doktorskih studija u Geteborgu život ju je odveo sa suprugom u Kanadu gdje danas nastavlja svoj istraživački rad u jednoj  velikoj kanadskoj  korporaciji. Kako smo je ugostili nekoliko puta u našem domu, imao sam priliku da razgovaram sa ovom uspješnom  djevojkom čiji me je kritički odnos prema položaju žene u Indiji fascinirao i otvorio oči kada se radi o  problemima sa kojima se  ova populacija danas sreće.

Indija, sa svojih 1,3 milijarde stanovnika, je druga po veličini najmnogoljudnija država  svijeta. Po jednom istraživanju  koje je je sprovela Thomson Reuters Foundation, Indija je najopasnija država  po žene  kada se u obzir uzmu 3 najvažnija pitanja – rizik od seksualng zlostavljanja  i svakog drugog  fizičkog nasilja, opasnosti kojima se žena sreće u segmentima  kulture, tradicije i predrasuda  te seksualnog trafikinga .

Erupcija nasilja  nad  ženama u Indiji  je kulminirala 2012. godine nakon što je  jedna banda silovala i ubila studenticu u Nju Delhiju (New Delhi) ,  prouzrokujući  masovne proteste.  Kako se epidemija seksualnog nasilja širila, prst se uperio na tadašnju  Vladu na čijem se čelu nalazio predsjednik Narendra Modi.  Napadi sumpornom kiselinom, aranžirani brakovi uključujući i dječije, kamenovanja, upotreba silovanja kao metoda rata, operativni zahvati nad ženskim genetalijama i niz drugi su samo djelić patnji sa kojim se danas sreće indijska žena.

Prema istom istraživanju sa  sličnim problemima se  sreću i žene  Afganistana, Sirije, Somalije , Saudijske Arabije , Pakistana, Demokratske Republike Kongo, Jemena. Nigerije ali i Sjedinjenih Američkih Država gdje je METoo kampanja pokazala na stotine primjera seksulanog nasilja na radnom mjestu, politici i filmskoj industriji.

Svijetski lideri su prije tri godine  proklamovali zajednički cilj  o eliminaciji  svih formi nasilja i diskriminacije žene  do 2030. godine. U aprilu se zahtjeva  da ravnopravnije učestvuju u političkom, ekonomskom i javnom životu.  Uprkos apelima danas jedna od tri žene globalno su iskusile neki vid fizičkog i seksulanog nasilja.   Prema zvaničnim podacima gotovo 750 milina djevojčica se udalo prije nego što su napunile 18 godina što je  rezultiralo  ranim trudnoćama, zdravstvenim rizicima i ograničenim  mogućnostima obrazovanja.

Učiniti ovaj svijet ljepšim  nužno podrazumjeva promjenu slike i položaja žene kao ravnopravnog  i jednakopravnog  člana svake  društvene zajednice.  Nisha nema namjeru da se vrati u Indiju, ali nije odustala od borbe da mijenja položaj žene u Indiji. Angažovana je  u internacionalnoj organizaciji čiji je cilj unapređenje položaja i uloge žene u Indiji, razbijanje stereotipa o ženi  kao domaćici i seksulanom objektu .

Podržati  apel svjetskih lidera i mjenjati svoju svijest je jednako važno koliko i boriti se protiv rastućeg populizma i historijskog revizonizma!

Mr. sci. Edin Osmančević

Svakoga dana sve manje Dubičana

Prije nepun mjesec dana napustio nas je još jedan veliki Dubičanac: Edhem Obrvašić – Profeta. Svojoj i našoj Bosanskoj Dubici dao je toliko mnogo, a umro je kao prognanik u Chicagu. U mozaiku Bosanske Dubice, njenoj bazi i nadgradnji, ugrađeno je više kocaka njegova mozaika, u svim sferama društvenog života. Imao sam sreću i zadovoljsvo od njega učiti, više godina raditi s njim i biti realizator ideja koje je on kreirao.

I danas se sjećam davne 1957. godine. Bio sam u završnom razredu osmogodišnje škole, koja je upravo te godine prerasla iz niže realne u osmogodišnju, pa je moja generacija morala dva puta  iz nekoliko predmeta polagati maturu, malu maturu u nižoj realnoj i maturu  u osmogodišnjoj. A te godine su u Bosansku Dubicu došla tri nastavnika, rođena Dubičanca, dočekana i prihvaćena od građana s velikim oduševljenjem i očekivanjima, jer su to bili prvi visoko obrazovani domaći prosvjetni kadrovi. Bili su to Edhem Obrvašić, Hasan Ćoralić i Mićo Gojić. Prvi je predavao hemiju, drugi istoriju a treći njemački jezik. Ali ovdje ne govorim o r. Hasanu Ćoraliću i pok. Mići Gojiću, koji takođe imaju svoj zapažen domet i  velike rezultate, već o Edhemu Obrvašiću, koji nije slučajno dobio tautološki atribut Profeta.

Edhem Obrvašić mi je predavao hemiju. Izlagao je tako angažovano, govorio tako tečno i živopisno, sa dikcijom, da je prosto ulivao znanje u naše glave. U moju sigurno jeste, jer što sam tada naučio iz hemije znam i danas i više mi nije nikad trebalo. Bilo ga je milina slušati. Simboli i formule hemijskih elemenata izgledale su tako jednostavne i shvatljive. Sa punim uvjerenjem mogu konstatirati da ni jedan prosvjetni radnik u mom obrazovnom procesu nije ostavio tako snažan dojam i u meni svoj trag kao Profeta.

Ali ovo podsjecanje na velikog čovjeka ne želim vraćati toliko unazad. Želim podsjetiti na vrijeme od 60-tih do 90-tih prošlog vijeka, u kojima je bio kreator, akter i nosilac različitih programskih rješenja, ali i  jedan od najsigurnijih stubova društvenog i privrednog života Bosanske Dubice. Svojom izvanrednom intelektualnom snagom i organizacionim sposobnostima podigao je  unaprijedio brojne djelatnosti dubičkog društvenog i privrednog života, u kojima je radio i sa kojima je aktivno sarađivao: školstvo, zdravstvo, kulturu, poljoprivredu, građevinarstvo, a u društveno-političkom i upravnom sistemu  ugradio je trajan prepoznatljiv funkcionalni model upravljanja i komuniciranja.

Njegov aktivizam nije ostao samo u okvirima dubičke opštine, već se širio i bio prepoznatljiv na regionalnom, republičkom i međurepubličkom nivou. U njegovo vrijeme proširena je i obogaćena saradnja sa susjednim opštinama, uključujući i opštine sa druge strane Une i Save. S njim sam radio na reformi dubičke uprave, kada je on bio sekretar opštine; s njim sam sarađivao na političkom i društvenom planu, kada je bio predsjednik SSRN-a, a vjerujem i mnogi drugi aktivni građani tog vremena, u kojem je njegovo djelo dobivalo jasnu i opiljivu viziju, naročito u obrazovanju, kulturi, zdravstvu, sportu, ali različitim sektorima privrede…od građevinarstva do kooperativnih odnosa u poljoprivredi. Skoro da je nemoguće nabrojati mjesta gdje je sve radio i pobrojati njegove radne učinke, u razvoju grada i sela, formiranju sistema informisanja, izgradnji privrednih i društvenih objekata… Nemjerljiv je njegov doprinos u obrazovanju mladih  i doškolovavanju starijih, kroz institucije školstva i Radnički univerzitet. Svoju radnu karijeru završio je 1993. godine, tokom  agresije na BiH, kao direktor Banje Mlječanica.

U sretnom braku sa Sarajkom Hidajetom, koja je i sama bila prosvjetni radnik, sa značajnim političkim angažmanom, stekao je kćerku Ninu, koja je  od roditelja naslijedila i dobila sve što je potrebno za život, koristan sebi i učinkovit za druge. Postala je ljekar. Nažalost,  1998. godine, kada je idiličan život porodice Obrvašić dosegao zenit, naprasno je umrla Ninina majka Hidajeta. Nekoliko godina prije rata, Hidajeta je imala jedan od najznačajnijih angažmana koje je neki Dubičanac imao u saveznim institucijama u Beogradu, profesionalno je vršila funkciju saveznog poslanika i aktivno se borila da očuva jedinstvo Jugoslavije, koje se već tada osjetno počelo narušavati.

Ipak, nakon svega, Profeta se nije prepustio stihiji vremena. Sa kćerkom Ninom, zetom Mirzetom  i unukom Iman je živio u Chicagu, i nastavio aktivan život u onoj mjeri, u kojoj su mu dopuštale godine. Njegova kreativnost nastavljena je u Udruženju Dubičana Chicaga, u kojem je bio poštovan, uvažavan i rado slušan. Svojim optimizmom je mobilizirao i stimulisao druge, pa su raspoloženo prihvatali njegove ideje  i realizirali njegove projekte. I dalje je  bio vedra duha, optimističan, kreativan. I takav je ostao do kraja života.

Bio je bistra uma. Sjećanje ga je uvijek dobro služilo. Do najsitnijih detalja je pamtio  važne događaje i uvijek bio spreman da ih objasni i da im pravo značenje.  Njegov prilog istini o ljudima i događajima u mojoj knjizi “Historija Bosanske Dubice” je dragocjen i nezamjenjiv.

Njegove pozne godine nisu mu bile prepreka ni u čemu sve do dana njegove smrti. Umro je iznenada samo jedan dan prije svog 90-tog rođendana.

Do zadnjeg dana svoga života za porodicu, rodbinu i prijatelje bio je oslonac, podrška i uzor. Sigurno je da najveći broj Dubičana onog i ovog vremena nikad neće zaboraviti g. Edhema Obrvašića Profetu, a tugu za njim što su ga izgubili u svojim srcima će uvijek osjećati i nositi njegova kćerka Nina, 20-godišnja unuka Iman i zet Mirzet, članovi porodica Jahić, Kalabić, Filipović, Šećerkadić…I to s razlogom, jer bio je njihov idol i njihova zvijezda vodilja. I ne samo njihov.

Takvi ljudi, kakav je bio Edhem Obrvašić Profeta, rađaju se s razlogom i ne rađaju često. Njemu ne treba spomenik. Njegov spomenik su njegova prepoznatljiva djela. U svoje ime i ime sviju nas koji smo ga poznavali, poštovali i cijenili poželimo mu džennetski mir i blagostanje.

Samo sam jedan od brojnih Dubičana koji će ga uvijek imati u dragom sjećanju i  nositi u vedroj uspomeni.

Burlington, 5. Marta 2019                                Zijad Bećirević

Teslić MM

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Priču treba ponavljati

Posted: 28. Februara 2019. in Intervjui

                                                              Srušena Ferhadija (Anadolija arhiva)

Veoma često smo u sitacuji da pričamo šta nam se dogodilo u periodu od 1991. pa nadalje i kako su nas nabujali vjetrovi nacionalizma doveli u različite zemlje svijeta. Često, usput, dobijemo i kritike nekih koji su “ostali” i iskusili nažalost dobro na svojim ledjima mnogo toga što vjerovatno ne žele da ponavljaju jer svako sjećanje boli.

Prije par dana pogledao sam film na Netflixu “Eichmann’s Show”  snimljen s namjerom da se sudjenjem nacističkom zločincu otkrije ideologija koja dovede do holokausta  te da se otkrije zlo koje čuči u svakom čovjeku i koje manje ili više uspjevamo da obuzdamo moralnim normama koje važe u normalnom društvu. Sudjenje je propraćeno izjavama žena, muškaraca, mladića, koji su tada bili djeca, te slikama transporta kojima su na hiljade ljudskih bića medju kojima i bezbroj djece od tek rodjenih do pubertetskog uzrasta od kojih većina završi u masovnim grobnicama u koje su ih gurali i bagerima  što nas podsjeća na zločine i pokušaje da se sakriju u tkz. UN zaštićenim zonama u Istočnoj bosni i Bosanskoj Krajini. Zapamtio sam razgovor jedne gospodje, jevrejke porjeklom iz Čehoslovačke, koja je preživjela strahote koncentracionih kampova/logora. Po njenom dolasku u Izrael mnogi su je pitali šta se tamo dešavalo i na njenu priču većina je izjavljivala da tako nešto nije moguće, pogotovo što je Njemačka imala dugu tradiciju humanističkih mislioca čija su djela ostavila traga u svjetskoj istoriji. Mnogi joj nisu vjerovali i ona kao i njoj slični stradalnici prestadoše da pričaju o zločinima koje su vidjeli i stradanjima koje su i sami doživjeli. Sudski proces sa izjavama svjedoka koji je bio emitovan preko TV stanica, radija i putem novina ne samo da je prvi puta javno prikazao zlo koje se formiralo i buknulo u glavama nosioca fašističke ideologije da bi se slomilo na Jevrejima, Romima, ljudima sa mentalnim problemima i svim protivnicima tog režima, ostavio je mase koje to nisu vidjele niti iskusile zgranute i duboko potresene. Tako nešto se nažalost desilo ponovo u Evropi 90-tih godina prošlog vijeka u našoj bivšoj domovini. Zločin koji je okarakterisan kao genocid, iako ne u svim svojim segmentima, dobio je epilog na sudu u Hagu gdje su nosioci te ideologije ili “krepali” u zatvori ili dobili za evropski standard visoke kazne, a za nas koji smo to iskusili premale, da bi zločinci, nakon što su odležali u udobnim zatvorima i sa ljekarskom njegom, nakon otslužene 2/3 kazne dobili otpust i vratili se kao heroji u svoje kvazi domovine Srbiju i Hrvatsku, te neki i u svoju pravu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Mnogi izvršioci zločina jošuvjek špartaju tim krajevima slobodno, jer svijet podjelom BiH na dva entiteta i uz stalno uplitanje iz susjednih državica u ime brige za “svoj narod” kreira se vlast koja ne procesira zločince i može samo dovesti BiH do totalnog kolapsa jer tamo nema ličnosti koja je svojm harizmom u stanju da pokrene sve narode, gradjane, u bolju budućnost. Sadašnje stranke koje vladaju od trenutka uspostave mira i oktroisanog Ustava, dvije policije, dva sudstva, i jednom mafijom koja još uvjek nije završila pljačkanje materijalnih dobara kojima BiH raspolaže.

Mnogo je onih koji ljude od pera i pameti, a koji pišu istinu o svemu sto se dogodilo, osudjuju i omaložavaju, bez pravih informacija ili na bazi poluistina ili neistina koje im serviraju njihovi nacionalni političari, kojim je nivo ispod svake kritike. To su ljudi koji nemaju znanja i koje ni sa posudom nebi trebalo slati po vodu a kamoli da im se da mogućnost vodjenja društva. Kako ga vode u sprezi sa religijskim institucijama vidi se po 100% uništenim fabrikama i privrednim gigantima koji su postojali prije raspada bivše domovine. Ne mogu da shvatim sve one koji su doživjeli teške trenutke ili sa protjerivanjem i izbjeglištvom ili sa stradanjem u svakom pogledu u tom ružnom periodu, koji se nastavi sa troglavom aždahom, vladama,kantonima, brigom za “vlastiti” narod i to sve praćeno sa ogromnim brojem stradalih ljudi, silovanih žena i  djece, te razaranjima i urbicidom izraženo u djelovima gdje je vladao nebeski narod kao i onima koji su bili na predzidju kristijanstva i čiji se zločinci poistovjećuju sa svecima.

Treba stalno ponavljati naše priče jer mlade generacije će to zaboraviti pa se istorija može ponoviti o čemu svjedoče narastajuće desničarske stranke u čitavom svijetu te ratovi za širenje “demokratije” u čemu prednjači najdemokratskija zemlja na svijetu.

Film koji sam gledao nije dao definitivan odgovor šta je to pobudilo zlo u ljudima da se ponašaju mimo svih prirodnih zakona. Nije moguće, a ni mi sami ne možemo, dati odgovor kako su naše dojučerašnje komšije,radne kolege i školski drugovi odjednom postali veliki nacionalisti i potom vjernici, kako su potisnute četnicke i ustaške ideologije ponovo oživjele i izjednačene u državama oko nas sa svjetlom antifašističkom borbom, koja se završi pobjedom Komunističke partije koja donese, uz mnoge greške i zla djela, do postizanja skoro 80% pismenosti, besplatnogškolstva, zdravstva, pasoša koji je otvarao vrata skoro svih zemalja, od jedne zaostale zemlje stvorila se dobrostojeća, konkurentna zapadu, zemlja sa svojim specifičnim društvenim uredjenjem, koje je bilo daleko po rezultatima od onog što se piše za socijalizam i komunizam u djelima marksističkih filozofa, ali je bila u svakom pogledu bolja od onoga što se danas nalazi na ruševinama bivše nam zajedničke domovine.

Stoga treba pisati o tom periodu, imenovati zločine i zločince, nastojati da se pravno procesiraju, ako tamo ima prava kao kategorije, kao osnova da se izgradi humano društvo u kojem će svi gradjani biti jednaki, sve narodne grupe poštovane i u kojem će sposobni bez obzira kojem se Bogu mole, a religije tvrde da je jedan Bog, voditi te države ka boljoj budućnosti za sve njene gradjane.

Kitchener (Canada) 07.02.2019             Mujagić Aljoša

(prenešeno sa portala “Slike i događaji”, Milana Komljenovića)

Trag

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Kantonalna organizacija Stranke za BiH TK

Mehmedalije Maka Dizdara, Stupine B8, Lamela 4, 75000 Tuzla

Telefon: 035 362-440; fax: 035 362 441                                    e-mail: strankazabihtz@gmail.com

 

Datum:28.02.2019.godine

Broj:


ČESTITKA

 

Svim građankama i građanma Tuzlanskog kantona i Bosne i Hercegovine želimo sretan 1. Mart- Dan nezavisnosti jedne nam jedine domovine Bosne i Hercegovine.

                                                           Predsjednik Povjereništva KV SBiH TK:

                                Mirnes Gušić

SRETAN 1. MART, DAN NEZAVISNOSTI !

Posted: 28. Februara 2019. in Intervjui

Svim bh. građanima i predsjedavajućem Predsjedništva BiH čestitam DAN NEZAVISNOSTI Jedne nam i Jedine!

Bedrudin GUŠIĆ

Udruženje za zaštitu vakufske imovine u Banja Luci

Izvršnom odboru Medžlisa IZ Banja Luka

Ul. Ferhad Paše Sokolovića 10

78 000 Banja Luka

Datum: 27. 02. 2019. godine

PREDMET: Dopis

Kao što je poznato, dana 20.02.2019. god. u vašim prostorijama održan je radni sastanak kojem su prisustvovali direktor Vakufske direkcije dr. Senaid Zajimović, sekretar Vakufske direkcije Amel Mešić, pravnik Huso Salihović i predsjednik IO Medžlisa IZ Banja Luka Kasim Mujičić, što potvrđuje i fotografija koju je na web site Vakufska direkcija objavila. Predmet sastanka bio je, CITIRAMO zvaničnu izjavu Vakufske direkcije: “Razmatranje aktualnih predmeta i pitanja vezanih za Vakufsku imovinu u Banjoj Luci, a koja se odnose na rješavanje imovinsko-pravnih odnosa…”. Na tom sastanku je formirana Komisija koju čine predstavnici Direkcije, Muftijstva i Medžlisa a koja je izašla na lice mjesta po pitanju dva zahtjeva za razmjenu ili transformaciju vakufskih parcela. Poslije odrađenog posla i pregleda dviju parcela (ne navodi se kojih) Komisija je donijela odluku po kojoj je “opravdan predmetni zahtjev za zamjenu ili transformaciju obadvije parcele…” Ovo je zvanična izjava direktoraVakufske direkcije dr. Senaida Zajimovića i sekretara Amela Mešića na www site http://www.vakuf.ba (Islamska zajednica BiH – Vakufska direkcija Sarajevo). Svaka posjeta Zajimovića i njegove ekipe Banja Luci izaziva strepnje svih nas džematlija kojima je stalo do očuvanja preostale vakufske imovine u našem gradu. Posebno je iritantna ona njihova floskula o “transformaciji ili zamjeni vakufske imovine”, budući da itekako znamo šta se pod tim podrazumjevalo u slučaju prodaje u nepovrat džamišta i harema Hadži-babinog vakufa u Banja Luci. Istovremeno nam se nameće sijaset pitanja koja jesu bitna za sve dobronamjerne džematlije Medžlisa IZ Banja Luka. Osnovni utisak koji se stiče nakon čitanja Saoptenja Direkcije jeste potpuna netransparentnost, odnosno skrivanje bitnih informacija koje je trebalo navesti, a kriju ih k'o zmija noge: prvo, koje su to dvije parcele i gdje se one nalaze u Banja Luci? Šta znači da je “transformacija” (čitaj: prodaja) tih dviju parcela opravdana? Budimo direktniji: da li se iza te “transformacije” krije nakana da se prodaju Kul-mahalski harem i zemljište od 24 dunuma iznad tranzita (preko puta Turbeta)? Da, takve se priče već mogu čuti po Banja Luci! Špekuliramo? Naravno, jer način na koji Medžlis IZ Banja Luka i taj Zajimović godinama rade, a on je, ponavljamo, potpuno netransparentan, naprosto nameću špekulacije ove vrste. Imamo previše iskustva s takvima da bismo vjerovali da je nešto drugo u pitanju, a ne daljnja rasprodaja vakufske imovine. “Realizacija vakufskih projekata na području Medžlisa IZ Banja Luka” naprosto vrijeđa zdrav razum barem nas koji znamo s kim imamo posla, da ne govorimo dalje, o gruboj i uzurpartorskoj netransparentnosti.

S tim u vezi zahtijevamo da nama i svim džematlijama Medžlisa IZ Banja Luka, jasno i nedvosmisleno odgovorite na slijedeća pitanja:

  1. Šta je sadržaj dvaju zahtjeva, odnosno o kojim se vakufskim parcelama radi?
  2. Da li ste ih planirali prodati i kome?
  3. Po kojoj cijeni?

Upozoravamo vas da, bez obzira što imate odobrenje od strane Vakufske direkcije, nijednu, ama baš nijednu vakufsku parcelu NE SMIJETE PRODATI. U protivnom, zasnovat ćemo sudski spor!

Također upozoravamo da bi u slučaju da se oglušite na naše upozorenje, to bi moglo izazvati nesagledive posljedice po stabilnost Islamske zajednice u Banja Luci i izazvalo bi daljnji revolt svih naših džematlija.

U ime Udruženja:

Safet Isić

DOSTAVLJENO:

1.Naslovu

  1. Reisu-l-ulemi IZ BiH
  2. Muftiji banjalučkom
  3. Vijeću muftija
  4. Vakufskoj direkciji

Stečaj

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Kada ljudi šute, neljudi ubijaju!

Posted: 26. Februara 2019. in Intervjui

Historijski revizionizam ne posustaje u svojim opasnim  namjerama revidiranja historijskih činjenica što je posebno karakteristično za   prostor novonastalih postjugoslovenskih država.

U Srbiji su unuci i „poštovaoci“   ratnog zločinca Draže Mihajlovića pokrenuli inicijativu da se u njegovu čast osnuje muzej sa stalnom postavkom u Bregalničkoj ulici u Beogradu gdje je on živio sa porodicom pije početka rata.  U subotu na utakmici na Poljudu između Hajduka i Gorice na sjevernoj tribini izvješen je i transparent s natpisom ‘Maksovi mesari’ kojim se veličaju ustaški koljači iz pjesme ‘Jasenovac i Gradiška Stara’. Kako u Srbiji tako i na  Poljudu su počinitelji bili vidljivi svima koji su ih htjeli vidjeti, pa i policiji.  Ćutanje aktuelnih vlasti i neprocesuiranje odgovornih puno toga govori o njihovom odnosu prema historijskom revizionizmu.  Ovakav odnos prema historijskim događajima i ličnostima, prepravljanje historije onemogućava sagledavanje istine koja je neophodna za suočavanje s prošlošću.

Odobravanje i glorifikovnje ratnih zločinaca je  neprihvaljivo za svaku društvenu zajednicu i  zahtjeva kako  sankcionisanje počinioca tako i osudu javnosti.   Međunarodni ugovori i drugi izvori međunarodnog prava  nalažu od svih  država borbu protiv revizionizma i  poštivanje preuzetih obaveza očuvanja  istine o    užasima rata , koji je dva puta donio čovječanstvu neopisive patnje.  Iskustva sukoba i  brojnih žrtava rata iz svih ratova vođenih poslednjih stotinu godina ,trebali bi da nas trajno opominju.

Proces denacifikacije  njemačkog i austrijskog društva  od nacionalsocijalističkog uticaja započet je odmah nakon suđenja u Ninbergu.  U oviru procesa „suočavanja sa vlastitom prosloscu“ održato je trinaest suđenja preživjelim glavnim krivcima za ratne zločine.  Na njima su izrečene 35 smrnih kazni a ostali su osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Njemačka je bila “čišćena” od nacista, a nakon pada Berlinskog zida su odstranjivani suradnici tajne policije DDR-a iz politike i javnih službi.

Za denacifikaciju Njemačke i skidanje bremena kolektivne odgovornosti njemačkog naroda bila su bitna dva  politička događaja – iskreno kajanje Willyia Brandta kada je pokajnički kleknuo u Varšavi te govor predsjednika Richard von Weizsäckera 1985. godine kada je dodatno šokirao javnost preuzimajući odgovornost za zločine i ispričavajući se za zločine nad Židovima prvi put spomenuo Poljake, Sovjete, Rome, ali i proganjane socijalne skupine te homoseksualce duševne bolesnike. Njemačka je raskrstila sa svojom prošlošću onda kada je prišla otvoreno i pošteno, bez skrivanja i kada je međunarodna zajednica  prepoznala njenu iskrenost da se ne ostavlja prostor bilo kakvoj sumnji  u o odnosu današnje Njemačke prema svemu onome što se događalo tijekom Trećeg Reicha.

Njemačka je pokazala put koji Republika Srbija i Hrvatska takođe trebaju proć .  O mračnim stranama svoje prošlosti,  o četničkom i ustaškom pokretu trebaju otvoreno progovoriti njeni vlastiti građani,  ne sa osjećajem grižnje savjesti već  kao o  dijelu povijesti sa kojim treba  raskrstiti  u cilju stvaranja njihove prosperitetne budućnosti. Niko od nas ne zna što nas čeka u budućnosti ali znamo kakva nam je bila prošlost nad kojim se nadovezuje naš napredak.  Čutati o prošlosti je presuda  vječnog zatočenika  budućnosti.

Mr. sci. Edin Osmančević

 

Košmar

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Leptirić1

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

SILOVANJE PAMETI I MENTALNO SLJEPILO
Jesmo li svi u rijalitiju ili je ovo predkijametski dan? Nije valjda da smo svi mentalno poremećeni kada na takve uvrede niko ne reagira? A ona, Jelena Karleuša, ne može bez skandala. I pored još uvijek nesmirenog porno-uratka s fudbalerom Ognjenom Vranješom, ne samo da se zaustavila, nego s još više fursata rigidno vrijeđa kandidate, kao član žirija u Sašinoj (Popović op.a.) cirkusijadi. Ta kvarna i moralno problematična osoba je u zadnjoj emisiji takmičarku Miru Medan, iz Trebinja, pitala je li s planine? Gdje je to Trebinje, ima li struje i internet? A tek koliko je puta uvrede uputila na račun Bosne i mnogih Bosanaca. Maltretirala je sa svojih 80-tak riječi u vokabularu i pet-šest rogobatnih, stalno ponavljanih, poštapalica, većinu onih kojima je mentalno sljepilo udarilo u glavu pred mogućnostima slave i para. Puno neljudskosti, neutemeljenih etiketiranja, uvredljivih, diskriminirajućih riječi, nipodaštavanja kandidata… ali i cijele jedne nacije. Više puta ponovila je da Bosanci kad pjevaju urlaju, da su tvrdoglavi (čitaj: glupi), Indijanci iz nekog plemena, nepopravljivi seljaci… Reći kandidatu da je mutav i da ima lajsnu u glavi, prevršilo je zaista svaku mjeru.
Pogana narav, silovanje pameti, zajedljivost, ciničnost… na šta nema adekvatne reakcije, potvrđuje da je društvo potonulo u moralnu tupost. I kako da onda čovjek ne padne u očaj zbog budućnosti te tolike mladosti. Sve je otišlo u helać. Potpuno nam je zagađen eter s rijalitijima: farmi, zadruga, parova, “zvezdi granda”… To mentalno sljepilo opasnije od svakog fizičkog nedostatka. Ta kvarna i moralno problematična osoba (J.K.), kod velikog Senada Hadžifejzovića, koji sve više gubi kredibilitet vrhunskog žurnaliste, dva puta biva predložena za ličnost godine u Bosni i Hercegovini. To je čista uvreda za sve šehide, velike i male ljude, naciju, državu… Njeno laprdanje, silovanje i vrijeđanje trebalo bi da zaustave tužbom svi oni kandidati koje je vrijeđala, maltretirala, silovala poganim i napumpanim ustima… Pošto to s velikom dozom odobravanja podržava “birtijski ´armonikaš” Saša (direktor Granda) i on bi trebao biti predmet sudskog procesuiranja. To je onaj što ga jahala Brena. To je onaj poluidiot što je od jedne dobre predviđene muzičke emisije napravi sprdačinu i kič.
Ferhat Korajac

http://www.vakuf.ba/aktuelnosti/realizacija-vakufskih-projekata-na-podrucju-medzlisa-iz-banja-luka/1356?fbclid=IwAR3_0GSET9A7cD8wjzJDzYNhC4dZ-90CDzXDPfq9cj_zbbGnAXwDtIU8i1k

Svaka posjeta tog Zajimovića Banja Luci izaziva strepnje svih nas kojima je stalo do očuvanja preostale vakufske imovine u našem gradu. Posebno je iritantna ona njihova floskula o “transformaciji vakufske imovine”, budući da itekako znamo šta se pod tim podrazumjevalo u slučaju prodaje u nepovrat harema Hadži-babine džamije u Banja Luci. Dakle, ako pažljivo pročitate ovaj pamflet od teksta preuzetog sa sajta Vakufske direkcije nećete saznati ništa konkretno, a istovremeno se nameće sijaset pitanja koja jesu bitna za sve dobronamjerne džematlije Medžlisa IZ Banja Luka. Osnovni utisak koji se stiče nakon čitanja ovog teksta jeste potpuna netransparentnost, odnosno skrivanje bitnih informacija koje je trebalo navesti, a kriju ih k‘o zmija noge. Koja dva zahtjeva su bila predmetom razgovora Zajimovića i njegove pratnje sa predsjednikom Medžlisa? Šta znači da su oni kao takvi opravdani? Budimo direktniji: da li se iza te “transformacije” krije nakana da se prodaju Kul-mahalski harem i zemljište od 24 dunuma iznad tranzita (preko puta Turbeta)? Da, takve se priče već mogu čuti po Banja Luci! Špekuliramo? Naravno, jer način na koji Medžlis IZ Banja Luka i taj Zajimović godinama rade, a on je, ponavljamo, potpuno netransparentan, naprosto nameću špekulacije ove vrste. Imamo previše iskustva s takvima da bismo vjerovali da je nešto drugo u pitanju, a ne daljnja rasprodaja vakufske imovine. Dalje, o gruboj i uzurpartorskoj netransparentnosti kada su u pitanju ovakve radnje govori u prilog i slučaj našeg uvaženog člana koji je nakon Zajimovićeve posjete kročio kod predsjednika Medžlisa sa željom da razgovara o tom sastanku. Ovaj je, međutim, negirao da se sastao sa delegacijom koju je predvodio Zajimović. Nakon što mu je potom donio sliku kao dokaz, predsjednik Medžlisa se poklopio po ušima i nevoljko nastavio razgovor s našim članom, oduzimajuči i njemu i svima drugima pravo da čačkamo oko “slučaja Palas”, naprimjer. Zašto? Je li to njegova ćaćevina?!Također je predsjednik Medžlisa oklevetao Bedrudina Gušića izjavivši da ga je isti u prethodnom Saopćenju napao zbog rušenja kuće u Ciganluku. Ko hoće, može vidjeti u kakvom je kontekstu spomenut predsjednik Medžlisa, odnosno postavljena su mu samo neka javna pitanja i ništa više.

Vratimo se Saopštenju Direkcije: njihov naslov “Realizacija vakufskih projekata na području Medžlisa IZ Banja Luka” naprosto vrijeđa zdrav razum barem nas koji znamo s kim imamo posla. Ovo neodoljivo podsjeća na posjetu bivšeg muftije Kozlića ministru za izbjegla i raseljena lica Edinu Ramiću, prošle godine”, kada mu je ovaj (Ramić) uručio financijsku doznaku (iznos nije naveden) kojom “podržava projekte Muftijstva banjalučkog…” Nigdje ni slova koje projekte, koji iznos.., niti se dalje zna gdje su ta sredstva završila.

Na kraju, pozivamo muftiju banjalučkog da se aktivno uključi u ovu priču i da spriječi prodaju bilo koje vakufske parcele u Banja Luci i da nas taj Zajimović i njegovi partneri iz Banja Luke ne prave budalama pokušavajući nam podmetnuti i ovu priču pod “transformaciju vakufske imovine u Banja Luci…” Nadamo se da su najviši organi IZ BiH u Sarajevu upoznati sa ovom posjetom, a želimo da vjerujemo da ne stoje iza “transformacije vakufske imovine u Banja Luci” na način na koji su nas Zajimović i ekipa iz Banja Luke već navikli.

UZZVIUBL

 

PAUNI

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Do pred kraj prošle godine egzistirala je ova prizemnica u banjalučkom naselju koje su nekad zvali Ciganluk (danas: ulica Vase Glušca). Da, očigledno je da je bila trošna i da je bilo pitanje vremena kada će i nju “pomesti” novi banjalučki “urbanisti”, ili, bolje rečeno tajkuni. Kuća je bila u vlasništvu banjalučkog vakufa decenijama i u njoj je stanovala jedna žena srpske nacionalnosti vjerovatno uselivši u nju tokom rata (kojeg nije bilo u Banja Luci). Ne zna se da li je Medžlis IZ Banja Luka legalizirao njeno stanovanje u toj kući kao što se ne zna šta je s njom bilo prije rušenja kuće. Ali, zna se da je kuća srušena krajem prošle godine i zanimljiv je tajming (timing) tog čina: nakon razrješenja dužnosti prethodnog muftije, a prije stupanja na dužnost novog.

Na mjestu gdje je ovaj saobraćajni znak bila je ta vakufska kuća

Ono što jeste nepoznanica za javnost, posebno nas – članove IZ Banja Luka jeste da li je onaj ko je srušio tu kuću konsultirao Medžlis IZ Banja Luka kao vlasnika objekta? Ako jeste, da li je i kome platio odštetu? I, u kojem iznosu? To su pitanja koja javno postavljamo predsjedniku Medžlisa IZ Banja Luka i smatramo da je obavezan da transparentno odgovori na njih.

UZZVIUBL

PELIKAN55

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

KOSTAJNIČKA NOĆ UŽASA

BOSANSKA KOSTAJNICA – Na današnji dan prije 26 godina u Bosanskoj Kostajnici zbio se nezapamćen, monstruozan zločin. Taj Crni petak, taj datum, upisan je u historiju kostajničkog kraja kao dosad najzlokobniji dan. Barem kada su u pitanju Bošnjaci.

Bila je studen i visok snijeg. Gotovo neosjetno smrkavalo se. Padala je još jedna hladna, duga, zimska noć. U obiteljskoj kući Kulenovića, od početka agresije na BiH, prvi put su na okupu svi. Uz domaćina Avdu (47), zvanog Buco, bila je tu još njegova supruga Mujesira (43), kćerka Alema (21), sestre Hava (57), teški invalid prikovana uz invalidska kolica i Muharema (50), koja je taj dan stigla iz Banjaluke. Nedugo potom pridružuju im se i prve komšije, bračni par Nana (52) i Fadil Omelić (54). Jedino je sin Belmir (24) sa suprugom, u konvoju tuge, zajedno sa svim Novljanima protjeranim u jednom danu, već bio u Njemačkoj.

Pričalo se tiho, gotovo šaptalo, osluškujući u daljini poneki pucanj i rafale. To je, s padanjem prvog sutona, bio uobičajeni, isprobani, scenarij srpsko-četničkih bezdušnika. Kod Bošnjaka i nekolicine Hrvata, što su ostali na svojim ognjištima, s mrakom se ušunjavao strah i strepnja. Ipak, niko od Kulenovića nije slutio da će im tog crnog petka biti naprasno zaustavljen život. U kući građenoj od mukotrpne zarade u inozemstvu, prve komšije Avdo i Fadil, “odlutali” su pričom do Njemačke, gdje su proveli dobrane godine života, stekli imanja i vratili se u svoj rodni kraj da lagodnije prožive preostali ovodunjalučki vakat. Bili su u dilemi šta je ispravnije: otići i ostaviti sve mukom stečeno ili čekati, pa šta im dragi Allah i sudbina odrede. Vrijeme je odmicalo u pričama bez posebnog značenje. Bližila se ponoć…

– Sutra je Dan zaljubljenih, Valentinovo – gotovo je za sebe prozborila zanosna ljepotica Alema, mezimica Kulenovića, ali i svih Kostajničana. Potajno je očekivala da je već u jutarnjim sahatima pozove dečko iz Njemačke i još jednom je zamoli da što prije iziđe iz kostajničkog pakla, kako bi se vjenčali.

U tom Aleminom razmišljanju neko je pokucao na vrata. Jasno i oštro ponovio je to nekoliko puta: “Buco, otvori”. Glas je bivao snažniji i uporniji. Nepomično, prikovani, uz fotelje i kauče, bez daha, kolutali su očima. Mujesira, tupo i izbezumljeno pogleda od jednog do drugog, nesvjesno ustade krećući se prema ulaznim vratima. Drhtavom rukom okreće ključ i polahko otvara. Istog trena odjeknuo je pucanj. Pogođena je iz neposredne blizine u glavu. Pada ko pokošena. Frenetički vrisci odlijegali su se kroz tamnu, mrklu, zimsku noć. Zatim je zavladalo teško mrtvilo. Kroz nekoliko sati svanulo je sumorno, prohladno i maglovito jutro.

Na stravičan prizor naišao je dječak što je svako jutro donosio Kulenovićima mlijeko. Znakove života pokazivali su Mujesira i Fadil. Odvezeni su u banjalučku bolnicu. Fadil je od teških i opasnih rana preminuo sljedećeg dana, a Mujesiru, uz pomoć Crvenog križa, prebacuju u Njemačku na liječenje. Ostala je u životu, reklo bi se, bez života. Iste noći, na svirep način likvidirane su Branka Saftić (44) i njena svekrva Milka (73). Prvo je u kuću bačena bomba, a potom je zapaljena, gdje su u najtežim mukama izgorjele ove dvije jadne žene. Ante (49), suprug Brankin, uspio je, iako je ranjen, pobjeći kroz bašču i tako spasiti živu glavu.

Tko su ubice? Na ovo pitanje i nakon 26 godina nema odgovora. Zlotvori su zasigurno poznavali žrtve. Jer, Kostajničani i poznanici su znali da Avdu zovu Buco. Dok su poslije stravičnog zločina orgijali po kući, preturajući i tražeći novac i ostale vrijednosti, ništa im nije smetalo što ih iz preturenih invalidskih kolica gledaju mrtve oči ubijene Have. Što je na podu, naga, ostala da leži ugašena Alemina mladost. Njene biserne oči, iako ugasle, sjale su poput bistrog brdskog izvora što se prelijeva na jutarnjem suncu. U posljednjem pismu prijateljici u Njemačkoj napisala je i to da ju je zaprosio njen mladić, ali će se udati tek kada izađe iz kostajničkog pakla. Nije to prelijepa Alema, koja je inače radila za pripadnike tadašnjeg UNPROFOR-a u Hrvatskoj Kostajnici, rekla tek tako. U njenom rodnom mjestu tada se odista nije znalo šta nosi dan, a posebito noć.

Bošnjaci, njih oko 450 i desetak hrvatskih porodica, koje se nisu uspjele izvući iz kostajničkog užasa, preživljavali su nezapamćena zlostavljanja, mučenja i ubijanja. Najgnusniji zločin učinjen je nad četveročlanom porodicom Šabana Alihodžić, koji su prvo ugušeni u cisterni za gnojivo, a potom bačeni u Unu. Na propisanoj od strane tadašnje vlasti prisilnoj radnoj obavezi poginuli su Adem Ikanović, Ismet Ometlić, Sakib Mujčić, Meho Bosnić, zvani Buša, Emin Bosnić, a za trojicu koji su nestali: Abdulah Tatić, zvani Poskok, Sulejman Vakufac, zvani Popak i Hatke Muzaferović muž Šaban Huseinović, još ni dženaza klanjana nije. Na kućnom pragu sjekirom je ubijen Salko Golić. Rahmetli Mina i Ale Mujkanović,  ko se njih još ne sjeća po vedrini i zabavnosti, ubačena im je bomba kroz prozor njihove kuće u čaršiji, preminuli su, jedno odmah, a drugo dan kasnije. Svakodnevnu torturu  komšija nije izdržao ni Meho Ćurt (43), pa se odlučio na najgore. Kada su se pred njegovom kućom zaustavila kola srpskih katila, takozvane vojne policije, a već je bio odvođen i premlaćivan, popio je radazin za uništavanje korova. Prevezen je u prijedorsku bolnicu gdje mu se gubi svaki trag. Tek nakon mnogo godina pronađene su njegove kosti i obavljena džennaza.

Najveća ljudska ološ – ratni zločinci, ubice, silovatelji, pljačkaši i ratni profiteri još uvijek su nekažnjeni. Mnogi će ovdje ostati ogorčeni, ožalošćeni i teško razočarani sve dok se dželati ne privedu pravdi. I zasigurno – zauvijek pamtit će tu februarsku noć i prokleti petak, 13. Kao vječnu tugu. I vječnu opomenu…

Ferhat Korajac, 13. Februara 2019.g.

 

Slučaj Gačić , kao i svi drugi tragični događaji ćiji je epilog plaćen ljudskim životima stvara osjećaj gorčine i frustracije duboke društvene apatije  u kome  vlada nedostatak volje da se stvari mjenjaju na bolje! U otpusnom pismu Kazneno-popravnog zatvora Bihać iz 2017. godine stojalo je da Gačić boluje od poremećaja ličnosti šizoidno paranoidnog tipa te da je tijekom boravka na navedenom odjelu došlo do evidentnog ispoljavanja abnormalnosti ličnosti sa svim elementima šizoidno paranoidne slike. Direktor KPZ-a Bihać Edhem Veladžić je zbog Gačićeva izlaska iz zatvora 2017. godine  upozorio sve nadležne institucije, ističući u svojemu dopisu kako je “izvjesno da će osuđeni ponovno počiniti krivično djelo”, što se pokazalo apsolutno ispravnom procjenom. Veladžić je ovih dana za medije izjavio da ne zna jesu li institucije koje je upozoravao na Gačića odgovarajuće reagirale na njegov izlazak iz zatvora te jesu li provođene preporučene mjere opreza. Znači sva ubistva nedužnih ljudi mogla su  se spriječiti a Gačiću omogućiti preventivna njega da se liječi !

Agonije kroz koje  prolazimo nisu slučajne niti im se nazire bliži kraj.  Nalazeći plodno tlo u postkonfliktnim  društvima  kao što je bosansko-hercegovačko, one  su mehanizmi uništavanja mobilizacije  ljudske volje i stvaranja osjećaja bezperspektivnosti i samozadovoljstva da smo, eto, sretni što smo živi.  Anomalije nisu  samo  tipične za Bosnu i Hercegovinu  koliko i za  druge postjugoslovenske državice u kojima vlada sistem poremećenih vrijednosti. Prema izvještaju  Svijetske zdravstvene organizacije (WHO) u Srbiji se godišnje desi oko 1.300 samoubistava, kao i da pet odsto populacije pati od depresije, drugog uzroka smrtnosti među mladima od 15 do 25 godina.  Da li se  može pomoći tamo na brdovitom Balkanu gdje  se ratni zločinci slave i pozivaju da budu gosti bh. medija, gdje se historijske činjenice  revidiraju bez ikakvih pravnih posljedica, gdje se fašizam slavi a antifašizam zatire,  tamo gdje se negira da  je u Srebrenici i Jasenovcu počinjen genocid,  gdje se  TV gledaocima prikazuju realiti programi koji truju našu svakodnevnicu i gdje gotovo ne prođe dan da se ne počini jedan suicid?

Kako  nam se greške stalno ponavljaju onda možemo reći da nam je društvena zajednica duboko  načeta  postramatskim sindromom. Apatičnost i ravnodušnost na sve ono što se oko nas događa uz negiranje  vlastite  i društvene odgovornosti. Domaćim političarima nedemokratskim izbornim zakonom se  legitimira pravo kreiranja osjećaja bezperspektivnosti i apatije. Kako to vole reći sve po zakonu! Začarani krug iz koga nema izlaza i  u kome se redovno samo  konstatiraju posljedice popraćene rijetkom glasom razuma akademske zajednice . Porazno je što nam se račun ispostavlja  u  ljudskim životima  naših najmlađih  – Mahira, Denisa Mrvanjca, Memića, Dragičevića  i svih drugih ubijenih, mladih ljudi . Djeca nastradalih policajaca i nedužnog poduzetnika iz Konjica  lišena su  bezbrižnog odrastanja uz  roditeljsku ljubav  oba roditelja. Za smrt njihovih roditelja nije sam kriv Edin Gačić!

Kriva je takođe vlast, krivo  je pravosuđe te rasjepkani sistem u kome je važnije sačuvati kantonalne, entitetske i birokratske ovlasti od ljudskih života i sigurnosti građana. Politika se uvukla u policijske, pravosudne i sigurnosne  strukture što je naš najveći problem. U decembru 2018. godine  Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) bh. entiteta RS-a i MUP  Brčko Distrikta odbili su da potpišu sistem  komunikacije radio veza  između svih agencija na nivou države. Opravdanje  je bilo  da nema određenih uporišta za prebacivanje nadležnosti  na viši nivo???

Ključ riješenja u svojim rukama drže bh. građani ali i internacionalna zajednica koja nam je nametnula diskriminatorski  izborni zakon u službi onih koji ”vječno” vladaju  po ”zakonu”.   Gledajući u spiskove  novoizabranih parlamentaraca (među kojim ima i onih sa  kriminalognim backgroundom)  za sve nivoe bh. vlasti, čini mi se da ćemo još čekati na ”rastjerivače” magle. A  dotle će nam se, kao na filmskoj vrpci, nizati  hamletske tragedije, na koje ćemo, po običaju,   nakon 2-3 dana oguglati!

Mr. sci. Edin Osmančević

Pored ostalih, jedan od ključnih promašaja u građenju postsocialističkog društvenog realiteta u Srbiji, prepoznaje se u pogrešnom instaliranju višestranačja. Političko organizovanje i borba za vlast po svaku cenu, bila je dominantna. Izostale su konkurencije ideja, političkih programa, izgradnje institucija, etc. Skučeni vidokruzi novostvorenih političkih adresa, opterećeni kvazi liberalnim i nacionalističkim idejama, uobličavali su stranke koje su vršile vlast u svom interesu. Naglašene nacionalne boje različitih intenziteta, bile su u prvom planu.

Trebala je gotovo decenija protesta, mitinga i pobune da se slomi ustoličeni režim. Stranka na vlasti je ostala ista, ali sa zamenom klasne sa nacionalnim zastavama. Ta “povjesna šansa” da se počne sa temeljnim rezovima i zahvatima u izgradnji dobro uređenog i pristojnog društva nije iskorišćena. Ne samo da je likvidiran glavni protagonista Zoran Đinđić, već su se i partije, koje su koaliciono vršile vlast, urušile zbog sopstvenih slabosti. One su se rastakale, jer su demokratiju, pored ostalog, shvatale kao proceduru, normu, a ne traženje najmanje loših rešenja u odlučivanju i vršenju vlasti. Optimalna rešenja u interesu građana najčešće ne stanuju u partijama. Naprosto, društvo je jedini izvor potencijala i rešenja za njegovo uređivanje i organizovanje sa što manje nepravdi. Pitanje je – koje će stranke izaći na površinu i osvojiti političke alate za vršenje vlasti?

Nakon, sada preko deceniju neodgovornog i neumnog vršenja vlasti, neumitno su na površinu isplivali drugi akteri. Oni su svoju dosadašnju isključivu retoriku krajnje desne orijentacije pretvorili i garnirali sa prihvatljivim političkim floskulama. Dobili su nekakvo poverenje međunarodne zajednice(?), a iznad svega od ne malog broja razočaranih građana. Epidemijski im se umnožila podrška od stanovništva sa nižih lestvica socijalnog i misaonog stratuma društva. Uspostavljena je autoritarna i ohlokratska vlast. Ovakav model vladanja protagonira vođu, autokratiju, populizam, dvostruku državu, surogiranje parlamenta, etc. Vlast sa ovim odlikama veoma je prihvatljiva za mase ali je Eldorado za razna mešetarenja i okorištavanja. Samo se treba snaći! To je uostalom i veoma važan energetski princip po kojem takva vlast opstaje.

Vođa mora biti neprikosnoven sa atributima: najbolji, najpametniji, najsposobniji. Mora kontrolisati sve. Ima gotovo natprirodne osobine mesije i spasioca. On je svuda, pa čak i u konzervama, ako treba. Takvih likova i rola u istoriji, ne samo ovih prostora, ne manjka. On vlada autoritarno, o svemu se pita i o svemu odlučuje. Posrednika između njega i naroda nema. Patetike, vrućih parola i opštih mesta u obraćanju narodu ne manjka. Parlament postaje borište njegovih pristalica, u kojem se manifestuje njegova superiornost, genijalnost i šta sve ne! Poniženje drugačijeg mišljenja i opozicije konstanta je u svakom zasedanju.

Dvostruka država je daleko od dobrog uređenja i vladavine institucije i zakona. Jedna država proizvoljno brine o svakodnevnim poslovima, a druga – partijska, drži sve glavne poluge vlasti u rukama; od ešalona sile, finansija, kadriranja do zapošljavanja. U ovakvom ambijentu gotovo je smešno govoriti o vladavini prava, političkoj kulturi, moralu, društvenim vrednostima. Za aktere i privrženike takvog vladanja ovo su mislene imenice.

Iskazivanje neposlušnosti i nepristajanje manifestuje se protestom, pobunom koja je sada na delu. Ma šta ovakav režim radio, teško će moći da zaustavi i marginalizuje proteste. Svako etiketiranje, omalovažavanje, fizičke provokacije nanosi mu poraz; jednako kao i kontrola, zloupotreba medija, ili pak organizovanje paralelnih okupljanja svojih privrženika.

U osnovi, sada su na muci i jedni i drugi i treći politički akteri. Oni koji vrše vlast na ovaj način morali bi da znaju da je počelo odbrojavanje i da nešto radikalno moraju menjati, ako misle opstati. Dosadašnja matrica vladanja, čak i uz pojačanu efikasnost i higijenu svojih redova, sa ad-hoc potezima, teško će obezbediti svoje trajanje. Oni (postoji realna bojazan) neće lako predati vlast na miran i proceduralan način.

Opozicioni politički akteri takođe su upućeni da temeljno menjaju svoje ne samo postave već i timove, već i fermente, retoriku kojom deluju u javnosti. Oni koji to ne vide i ne razumeju odlaze na smetlište istorije i u zaborav. Dakle, imaju šansu oni koji dobro razumeju proteste, pobunu i koji su izvukli pouke iz dojučerašnjih vršenja vlasti.

Normalno je da se iz ovih građanskih izliva neposlušnosti, iz pobune, stvore nove političke adrese, nove političke stranke. Apstinenti i ignoranti tekuće političke scene, upućeni su da izađu iz ljušture prezira i odbijanja, da učestvuju kao građani u političkom životu. I njih se i te kako tiče kako se vrši vlast, jednako kao i protesti. Radi se o budućnosti, o normalnom i pristojnom životu.

Nakon trodecenijskog saplitanja i “ponavljanja istorije” očito je da samo građani ovog društva, samo njeni intelektualni i poslovnjaci, samo mlada generacija u zemlji (a, ne napolju) može i treba da izvede preokret i obezbedi i stvori “dobro mesto za život”.

Izazovi su pred vratima. Valja im poći u susret!

LJEVICA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

10. februar 2019. godine, u Novom Sadu

10. februara 2019. godine na dan njegovog rođenja i smrti

U znak sećanja na Vasu Stajića (1878 – 1947) i dubokog poštovanja za sve što je učinio za Vojvodinu i Vojvođane, danas su cveće na njegov spomenik u Novom Sadu položili učenici Osnovne škole “Vasa Stajić” iz Novog Sada sa direktoricom Jasminom Pasternjicki i profesorkom Mirjanom Vuksanović, predstavnici Vojvođanskog kluba, Zavičajnog kluba Mokrinčana u Novom Sadu, Vojvođanskog kulturnog kluba “Vasa Stajić”, Saveza antifašista Vojvodine, Vojvođanske politikološke asocijacije, Udruženja podunavskih švaba “Zavičajna kuča” iz Sremskih Karlovaca, IV Vojvođanske konvencije, Lige socijaldemokrata Vojvodine, Vojvođanske partije, kao i građani koji poštuju Vasu Stajićai neguju sećanje na njega.

Učenici Osnovne škole “Vasa Stajić” iz Novog Sada izveli su prigodan recital posvećen životu i radu Vase Stajića, sa izuzetno važnim istorijskim detaljima. U ime organizatora, okupljenima su se obratili dr Branislava Kostić, predsednica Vojvođanskog kluba, doc. dr Radivoje Jovović i Milan Dudić iz Zavičajnog kluba Mokrinčana u Novom Sadu.

Za “Vojvođanski klub”

Dr Branislava Kostić, predsednica

Evo fotografija sa tog događaja:

———————————————-


—————————————————————–

Da li je Aluminij u

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija je 25. maja 1993. usvojio Rezoluciju 827 kojom je ustanovljen Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, poznat kao MKSJ. Bio je to prvi sud za ratne zločine koji su osnovale Ujedinjene nacije i prvi međunarodni sud za ratne zločine nakon sudova u Nürnbergu i Tokiju. Taj dan je označio početak kraja nekažnjivosti za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Međunarodni sud je doprineo neospornom utvrđivanju istorijskih činjenica, boreći se protiv poricanja istine i pomažući zajednicama da se suoče sa svojom nedavnom prošlošću. Zločini počinjeni širom ovog regiona ne mogu se više poricati. Na primer, dokazano je van razumne sumnje da masovno ubistvo u Srebrenici predstavlja genocid. Sudije su takođe donele odluku da su silovanja koja su počinili pripadnici oružanih snaga bosanskih Srba korišćena kao sredstvo terora, a sudije na suđenju u predmetu Kvočka i drugi su utvrdile da se “paklena orgija progona” odigrala u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje u severozapadnoj Bosni. Iako se najveći broj predmeta u kojima je postupano pred Međunarodnim sudom bavio zločinima za koje se navodi da su ih počinili Srbi ili bosanski Srbi, Međunarodni sud je vodio istrage i podigao optužbe protiv osoba svih nacionalnosti. Osuđujuće presude su izrečene i Hrvatima, Bošnjacima i kosovskim Albancima za zločine počinjene protiv Srba i pripadnika drugih nacionalnosti. Radom MKSJ pojedinci mogu biti nezadovoljni ali su njihove presude obavezujuće i ne mogu se dovoditi u pitanje.

S druge strane Vlada manjeg bh.entiteta RS-a  ne posustaje od svoje namjere revizije historije u periodu 92-95. Njena odluka da imenuje članove Komisija za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. i Komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995, uprkos brojnim osuđujućim reakcijama od strane pojedinaca i institucija u BiH ali i međunarodne zajednice,  predstavljaju  kontinuietet revizionističke politike  u kojoj su dozvoljena sva sredstva pa i takva da se odbaci vlastiti izvještaj iz 2004 godine u kojem je zaključeno da je na  području Srebrenice nestalo između 7.000 i 8.000 Bošnjaka, U izvještaju se navode informacije o masovnim grobnicama, o načinu postupanja pripadnika Vojske Republike Srpske prema bošnjačkim zarobljenicima, ali i o njihovim masovnim likvidacijama.  Također, piše da je Komisija utvrdila da je u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine likvidirano više hiljada Bošnjaka, na način koji predstavlja teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, te da je izvršilac, pored ostalog, preduzeo mjere prikrivanja zločina premiještanjem tijela. Opisuje se i događaj iz 14. jula, o postupanju prema 1.000 zatočenika u  Grbavcima, gdje su pogubljeni na dvije livade, i odmah zatrpavani u masovne grobnice.

“Istog dana Vojska Republike Srpske je 1.500 – 2.000 zarobljenika iz Bratunca prevezla do Petkovaca i zatočila u sali osnove škole. Zarobljenicima su žicom vezali ruke na leđima, natjerali ih da izuju cipele i kamionima ih prevozili do brane Petkovci. Vojska Republike Srpske je zatočenike streljala u grupi od 5 – 10 ljudi (dva zatočenika su preživjela streljanja)”.

Moja malenkost  je posjetila ove rejon i ako se uputite tamo još uvijek ćete naći na stotine čaura od ispaljenih metaka kojim su ljudi ubijani, kao i čelična užad  kojima su bila vezana.

Opisan je i kobni 16. juli, kada je, navodi se u Izvještaju, ubijeno između 1.000 i 1.200 ljudi. 500 zarobljenika u Pilici lkvidirano je oko 15 sati.

“Takođe je oko 16. jula 1995. Vojska Republike Srpske izvršila likvidaciju više stotina zarobljenih (oko 500) u Kozluku.”

Za aktualnu vlast u Republici Srpskoj danas sporni Izvještaj, 2004. godine potpisao je tadašnji predsjednik Dragan Čavić, i obrazložio to u televizijskom obraćanju, koju javnost i još pamti.

“Da je ovih devet dana srebreničke tragedije crna stranica istorije srpskog naroda. Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ni s čim. Onaj ko je činio ovakav zločin, a pri tome se možda pozivao na narod kome pripada imenom i prezimenom, učinio je zločin i prema vlastitom narodu”, kazao je te 2004. Dragan Čavić, bivši predsjednik Republike Srpske.

Na čelu novih   komisija su Izraelci, za Srebrenicu Gideon Grajf, a za Sarajevo Rafael Izraeli. Osim Grajfa, članovi Komisije za Srebrenicu su Adenrelo Sinaba iz Nigerije, Јukiosa Јapa, Rodžer Bajat iz Australije, Zeng Јi iz Kine, Đuzepe Zakarija iz Italije, Markus Golbarh iz Njemačke, Lorens Almarfrens iz SAD-a i Marija Đurić iz Srbije. Članovi Komisije za Sarajevo, pored Izraelija, su Volter Manusek iz Austrije, Lorens Almarfrens, Darko Tanasković, iz Srbije, Đuzepe Zakarija, Viktor Bezučenko iz Rusije i Patrih Bario.

Šta nam to Vlada ovog bh.entiteta želi da „dokaže“ imenovanjem novih komisija i opovrgavanjem izvještaja iz 2004? Da li su uistinu ove komisije nekome i potrebne osim podlih revizionističkih namjera? Da li Vlada manjeg bh. entiteta  umišlja da se može postaviti iznad Savjeta bezbjednosti UN imenujući takozvanu „međunarodnu“ komisiju koja slijedom događaja je „važnija“ od MKSJ?  Jeli to guranje prsta u oči  UN-a pod čijom jurisdikcijom se nalazi Međunarodni sud a čije  presude se dovode u pitanje? Jeli to diletantski potez nižerazrednih političara oboljelih sindromom balkanskog nacionalizma lako prepoznatljivog kod  međunarodnih zvaničnika u kome  nacionalistička zadojenost uništiva moć racionalnog rasuđivanja? Jesu li imenovane komisije novo polaganje „armature“ koje treba da očuva postojuću vlast u zaštititi „nacionalnog“ interesa koji ovaj entitet vodi u propast? Ta ista međunarodna zajednica se jasno odredila kada im je  poručuila da „podržava izjavu Vijeća za implementaciju mira iz decembra 2018. godine, koja je osudila zaključak Narodne skupštine RS o odbacivanju izvještaja iz 2004. godine. Formiranje nove komisije za Srebrenicu ne služi priznavanju istine ili promovisanju pomirenja.  Kao najveći masakar počinjen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i zločin protiv cjelokupnog čovječanstva, genocid u Srebrenici se nikada ne smije zaboraviti i nikada se ne smije minimizirati. Isto vrijedi za sve zločine počinjene tokom rata u BiH. Bez obzira na etničku pripadnost, sve žrtve rata zaslužuju da se pronađe istina i zadovolji pravda.“

Nove komisije će zasigurno donijeti senzacionalističku mješavinu poluistina, zabluda, neznanja i laži kojom će se dijelom ponoviti Miloševićeva nacionalistička propaganda., Pored revizionizma činjenica u Sarajevu i Srebrenici, Vlada etniteta RS se već odavno se bavi minimiziranjem žrtava i stradanja u Prijedoru. Cilj  Vlade bh.entiteta Rsa kojim će se  umanji broj žrtava bošnjačke nacionalnosti, te time osporiti presude Tribunala za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu neće proći i može im se vratiti kao bumerang. Istina je stanje blaženstva onog ko je istinski voli i ljubi a zona sumraka ko od nje bježi!

Mr. sci. Edin Osmančević

U WEST PALM BEACH SA MEŠOM SELIMOVIĆ

Posted: 10. Februara 2019. in Intervjui

Razradi misao, da bi shvatio smisao!

Hladnih januarskih dana, kada je temperatura u američkoj državi Vermont i mom gradu Burlingtonu padala ispod 30 C podeoka, sa osmijehom dobrodošlice dočekan sam od sina Armina i snahe Azre na sunčanoj Floridi, u West Palm Beachu, gdje sam proveo ugodnih 12 dana. Svakog dana, od ranih jutarnjih sati, topli povjetarac, umotan u 80 C stepeni, milovao je moje lice i bio mi postelja i pokrivač na privatnim sunčanim pješčanim plažama duž obala okeana.

West Palm Beach je grad bogatih u kojem se velelepna arhitektonska zdanja sa cvjetnim vrtovima i prostranim parkovima punih baršunastih palmi pružaju u nedogled. Imate osjećaj kao da ste u carstvu snova. Dok se vozite avenijama i bulevarima ili šetate novim i starim gradskim ulicama, odmarate u parkovima pored pristaništa sa jahtama koje fasciniraju, čovjek ne može da se ne upita ko to sve posjeduje i od kuda potiče to ogromno bogatstvo. A bogata zdanja aktuelnog američkog predsjednika Trumpa, iznad kojih se viori velika američka zastava, su samo karika u zlatnom lancu Palm Beacha i West Palm Beacha. Šta reči za osiromašenog Bosanca u ambijentu u kojem bi se i bogati Evropljanin osječao zatečen i pomalo izgubljen.

Rano ustajem, sa sinom i snahom pijem bosansku kafu i odlazim na plažu da uz šum morskih  valova pratim izlazak sunca.

Već prvih dana među knjigama uredo složenim na polici, našao sam čitanjem pohabane knjige Meše Selimovića – Tvrđava i Derviš i smrt. Od njih se danima nisam odvajao.

O romanu Derviš i smrt

Derviš i smrt je roman sastavljen iz dva dijela, 16 poglavlja, a svako počinje s odlomcima iz Kur’ana, koja predstavljaju genezu i pokretačku snagu filozofske misli Meše Selimovića, koja prožima sva njegova književna djela,

u kojoj autor traži i pronalazi smisao života. Derviš i smrt je književno djelo jedinstveno po stilu i jeziku, oblikovano posebnim načinom izražavanja, koji zadivljuje i impresionira. To je psihoanaliza koja dijagnostički sažima vrijedne spoznaje, primjenjive u svim sistemima i vremenima, iz kojih svako od nas ima  šta naučiti.

Korijen i stablo filozofije Meše Selimovića su iz životnog iskustva, logike i mudrosti bosanskog čovjeka, stvaranih stoljećima u različitim životnim uslovima i okolnostima. Srž romana je životopis šejha Ahmeda Nurudina, starješine tekije, koji kroz uzročno-posljedičan slijed svodi svoj životni tok, prožet moralnim vrijednostima, koje ne ubijaju nadu, mada otkrivaju  svu prazninu i besmislenost  života.  Nurudin živi u dva svijeta, od kojih je jedan prostran i  dominantan, a drugi skučen, tuđi, uznemirujući  i zatvoren, kao tvrđava. Za njega je “vjera važnija od čovjeka, a božanska volja vrhovni zakon”. Mada se u njemu i oko njega događaju sudbonosne stvari,  dramatični događaji koji ruše i razaraju, Nurudin ništa ne preduzima, odbija sugestivne izazove  za pobunu, pa se  povlači i opredjeljuje za čekanje.

Brat  Šefkija u sjeni brata Haruna

Sudbina Nurudinovog brata Haruna, kojeg zatvaraju u tvrđavu i ubijaju, neodoljivo podsjeća na sudbinu Mešinog starijeg brata Šefkije, partizanskog oficira, kojeg su 1944. u Tuzli  streljali partizani, iako je zajedno sa još šest članova porodive Selimović bio aktivan učesnik NOR-a. Ovaj događaj je duboko potresao i razočarao porodicu Selimović, a na Mešinoj duši ostavio dubok, bolan neizbrisiv trag.  U nemogućnosti da ovaj potresan nezaboravan događaj predstavi u pravom svjetlu, svoje ogorčenje  i otpor izražava kroz likove, misli, obraćanja i djela aktera svojih romana. Lik svog brata Šefkije Meša ovjekovječuje u liku brata Haruna, kojeg stavlja u davno prošlo vrijeme i daje mu drugi format, kako bi sebe, porodicu i njega zaštitio od strahova i izazova novog vremena.

Nije mi namjera prepričavati radnju, koja se u Bosni dogodila u neko teško bremenito vrijeme Otomanske imperije, a koja nas dovodi u kontest sa piščevim vremenom, niti analizirati likove glavnih Mešinih junaka. Umjesto toga, odlučio sam se da zajedno sa vama, koji čitate ovaj tekst, pratiti misli i poruke njegovih junaka, koji baštine i dijele naše osjećaje, govore našim jezikom, osluškuju našim uhom, rješavaju naše probleme i dileme.Taj bosanski mozaik je filozofija života koju Selimović s nama dijeli i s njom vječno traje.

Neki likovi Mešinih romana

U romanu “Derviš i smrt”  glavni likovi su šejh Ahmed Nurudin, njegov brat Harun, hafiz Muhamed, Mula Jusuf, Hasan, zlatar Jusuf Sinanudin…

U “Tvrđavi” – Šehaga Sočo, Mahmut Neretljak, Osman Vuk, Tijana, Mula Ibrahim, student Ramiz, serdar Avdaga, Ahmet Šabo – dječiji učitelj, a iz sjene berber Salih s Alifakovca, Bećir Toska…

Mešina gorka pilula

I Meša Selimović je morao progutati gorku pilulu. Gorka pilula mu je bila opomena da ne kaže ono što je imao da kaže, da ne kaže na način kako je trebao da kaže. Time je njegova istina ostala prigušena i jednim bitnim dijelom skrivena, jer je teško povrijeđen i razočaran događajem, u kojem je bratova smrt postala krletka u kojoj je i on ostao zarobljen i zatvoren, kao mnogi intelektualci i onog ali i ovog vremena. Najveći broj njih od tada do danas su uhljebi, uljezi i guzicolisci, koji podaničkim odnosom grade karijeru i nastoje sačuvati i odbraniti stečene pozicije. Povlađujući  nenarodnim režimima i onima na vlasti oni potkradaju svoj narod i utapaju svoju intelektualnu svijest u maticu vremena, koja nepovratno otiče. Zbog toga svoje ideale i  skrivene težnje jeftino prodaju za pravo na zarobljenu slobodu. Zbog toga ni Meša, kao mnogi drugi iz onog i ovog vremena, nije porastao koliko je mogao i trebao, već ostao uskraćen u svojim htjenjima. Zato je fantomski rasla njegova filozofska misao da ublaži njegova bolna osjećanja i prikrije razočarenja, koja tek u ovom novom vremenu, kao i  90-tih godina prošlog vijeka, postaju još jasnija  vidljivija, jer su makar dijelom oslobođena straha da će doživjeti sudbinu brata i izgubiti privilegije.

Možda je time i Meša sačuvao licencu da se i u ovim teškim Dejtonskim vremenima  po njemu zovu ulice u okupiranom dijelu BiH, u kojima više ne žive muslimani.

Plodovi Selimovićeve filozofije i danas pružaju izdanke, šire latice i kao ruže cvjetaju. Produbiti i oživotvoriti njegove misli je kao darovati životu nešto bez čega ne može opstati. Vama koji pratite tok mojih misli, ostavljam da u ovoj prostoj ali dubokoj filozofili života oživotvorite, oplemenite i obogatite sebe, svoj život i život ljudi oko vas.

Prihvatiti citate koji slijede, povezati ih sa svojim mislima, sa njima obogatiti svoje shvatanje života, to je kao u svoj vrt u kome cvjetaju ruže, pustiti pčele da ih oplode.

U kontekstu zanimljive radnje, pune dramatičnih često sudbonosnih događaja, moju pažnju su privukli pojmovi koji čine osnovu i potku svakog života, pa ih ovom prigodom želim predstaviti i vama u piščevom izrazu: vrijeme, pravda, narod, Bosanci, Prostranstvo, Spas, prošlost, rat, ljudi, promjene, sloboda, dobro i zlo, život, smrt, moć, prepreke, ljubav, mržnja, krivica, vlast, zla krv, zamisao, želja, odluka, pobuna, razlika…

Naše je vrijeme u svakom vremenu

Vrijeme je najvažnija stvar koju čovjek posjeduje. Vrijeme je život. Ono teče kap po kap, kaplje kao kiša…

Vrijeme uporno glođe čovjekovu misao i od nje ostaje kostur, uspomena bez sadržaja. Vrijeme svršava sve.

Vrijeme nije samo proticanje, već prisustvo…

Godine nikom ne praštaju.Vrijeme koje prolazi, kao oblaci koji odlaze i brzina vjetra, ne mogu se nikad vratiti.

Sve što se po noći desi, po danu se sazna.

Došlo neko vrijeme namjenjeno zlu, kao mjesečeva mijena, a u njemu griješne misli, koje teško zaustaviti.

Naše vrijeme je u svakom vremenu.

Pravda

Pravda je potreba, a krivda je mogućnost. Pravda je kao zdravlje, misliš o njoj kad je nema, neodređena kao želja da se udavi nepravda.

Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. Osveta je kao pijanstvo, nikad dosti.

Stvari ne mogu da se kažu, dok ne postoje.

Važno je samo ono što on govori, a svejedno je ko sluša…

Narod

Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednički cilj…

Nije on opasan za državu već za nekog ko misli da je država…

Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži..

Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo..

Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš…

Pjesnika slijede samo zalutali i objesni.

Bosanci

Mi Bosanci smo kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezereo, suviše velik da ga zemlja upije; nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unapred; preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjam; htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo; nesreća je što smo zavolili ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje…

Bosanac stiče pamet pod starost, kad mu više ne treba.

Od Bosanca se možeš svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da dokaže da je budala.

Prostranstvo

Prostranstvo je naša tamnica. Prostranstvo posjeduje nas.

Strah potapa kao voda.

Sve što u nama vrijedi je ranjivo.

Ništa nije naše, osim varke. Zato se čvrsto držimo za nju.

Ruka spasa

Počeo sam da osjećam zid oko sebe, nevidljiv, neprobojan…Bio sam ponižen, a nisam imao snage da osjetim uvredu, da sakrijem pred sobom ledenu pustoš što me zapahnula.

U svojim nasmijanim očima donio je moj zavičaj, da ga vidim još jednom.

Znao je da me mora pustiti niz vodu, ni ruku ne smije pružiti da bi me zadržao…Znao je da mi se čini nepravda – on izvršava nepravdu…

Govorio pijan, smislio trijezan…

Govorio si ono o čemu svak pametan šuti, a to ne opraštaju…

Prošlost

Trebalo bi ubijati prošlost  svakim danom što se ugasi i izbrisati je da ne boli, jer lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio s onim što više ne postoji

Rat

Riječ je barut, za čas plane…

Rat je surova, ali poštena borba. Život u miru je surova ali nepoštena borba.

Rat je oduzeo godine šegretovanja..

Ljudi

Ljudi su zla djeca.Muškarci su djeca čak i kad ostare!

Savršeni ljudi su samo u grobu…

Ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih.

Snaga čovjeka je u tome da suzbija svoju prirodu.

Čovjek ne treba nikad da ode, kad ima razloga da ostane. Kada sve izda čovjek traži utočište.

Čovjek je proklet i žali za svim putevima koje nije prošao….

Četrdeset godina – ružno doba, čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje…

Htio sam da se nadam, ne može se živjeti bez čovjeka; gubi se osjećaj življenja, nestaje granica između jave i sna.

Ljudi žive mirno, a umiru naglo.

Sahranili smo jedan drugoga baš u času kada smo se prepoznali…

Mladost se ničega ne boji, pa ni sebe.

Muž je sud, žena voda!

Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija…

Promjene

Nije lako izmjeniti se, treba odbaciti sve što si bio, što si naučio, na što si se navikao…

Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za noge i svuci na zemlju.

Navikni se na prezir, ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu, ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika.

Ne upiri prstom u tuđe nepoštenje, ako nisi dovoljno jak da to dokažeš.

Ljeto i zima su ne i da..

Čovjek je promjena!

Sloboda

Hodamo kao u snu, uvjereni da se sve naše tiče samo nas i naše savjesti, iako je naš duhovni svijet nad nama, po tuđem nalogu, ostavljajući nam od slobode samo prazno uvjerenje da smo slobodni.

Godinama smo zarobljenik bogzna čijih i bogzna kolikih očiju.

Što je više straha, više je reda…

Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže i pokazuje spoljni izgled, vrši nasilje…

Dobro i zlo

Zlo i dobro su rod rođeni i često idu pod ruku.

Što je više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju, sve je više prostora za ljudsko zlo.

Lakše je ljude nagovoriti na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav.

Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, pa može postati pogubno.

Dobro i zlo su dvije strane svijeta.

Kazna i krivica su moć i nemoć.

Zla djela se dograđuju svaki dan. Ako krivac nije uhvaćen, svi ljudi su mogući krivci.

Kazni ima više nego krivica i nisu niukakvoj uzročnoj vezi.

Zbog jedne sitne greške, čovjek ih počinje da niže kao  gerdan.

Život

Život je zanimljivo hrvalište u kojem jedni padaju, drugi pobjeđuju, jer su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba žaliti, jer bi bili isti.

Ako nećeš biti odozgo, pričuvaj se da da ne budeš odozdo.

Život je širi od svakog propisa.

Vlaga i toplota su izvor života.

Svijet je pun nesreće, a zar i tuđe nisu naše?…

Igru veći igraju, manji plaćaju…

Kad prodaješ, sve je jeftino, kad kupuješ, sve je skupo.

Kalo bi trebalo zaračunavati na sve u životu.

Nema prijateljstva među moćnima…

Ludost je jača od čovjeka…

Što bolest ne umori, to pokvari.

Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo?

Red je konačnost, umanjivanje broja životnih oblika, lažno uvjerenje da vladamo životom, a život se sve više otima, sve više nam se izmiče što ga više stežemo.

Čovjek najviše upropasti život kad hoće da ga popravi.

Hoće li i naša djeca živjeti glupo kao mi njihovi očevi?!

Svaka stvar ima lice i naličje, privid i suštinu, koru i srčiku….

Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja.

Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost.

Najteže se govori o onom što te se najviše tiče.

Boj se ovna, boj se govna – a kad ću živjeti?!

Ko ima s jedne strane, dobiće i sa druge.

Smrt

Najveća tajna je smrt, koja čini besmislenim život i ono što se u životu stvori.

Smrt je promjena stanja, sa kojom duša počinje da živi sama.

Dok se nije rastavila od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom…

Stajali jedan pored drugog kao metak i cilj…

Mrtav neprijatelj miliji od živog prijatelja.

Moć

Ljudi žele moć, ali svaka želja za moći nije iste svrhe. Želja za moć u pomaganju ili odmaganju ljudima?..

Više voli nesigurnost sa snovima, nego mogućnost sa samoćom.

Zatvorena tvrđava – uvijek na straži, uvijek u odbrani..

Da li mravi žele moć? Ni mrav ne vidi čovjeka cijelog, a čovjek je prema vasioni sitniji nego mrav.

Prepreke

Sve je moguće, sve što je na domaku ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je dok se ne odlučiš, jer tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kada se otkineš od sebe neodlučnog, pobjediš malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi i svijet nije više skučen  ni pun prijetnji.

Ljubav

Ljubav jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati, ni tražiti razlog njenog postojanja.

Ljubav nam daje pravo da budemo nepravedni. Ni haljinu ne valja krpiti, kamoli ljubav.

Čovjek bi trebao da se odrekne svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni; moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi; moramo se odreći svakog vezivanja zbog mogućeg žaljenja. Ali, ne možemo uništiti ono što volimo, uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi.

Dobri prijatelji srasli kao dvije biljke, oštetile bi se kad bi se razjedinile, žile su im isprepletene i grane

Mržnja

Možda bi trebalo da mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, a drugo za ljubav. Ovo što imam zna samo za tugu. Moja žalost pripada meni. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti, i da se ne otrujem mržnjom. Daj mi snage da oprostim, jer ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu. Moje riječi su otkrile moju slabost. Ali ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema. A sad idite, ostavite me sa mojom nesrećom. Lakša mi je sad, podijelio sam je sa vama.

Ko ubije nevina čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži.

Suze nisu tekle, a sad naviru neprestano iz oživljenog izvora očiju, ostavljajući trag na blatnoj obali lica. Neka teku, digao sam ih iz mrtvila.

Krivica

Svako umire nevin, pod krivicom je samo dok živi.

Nije tačno da nisi kriv, jer makar jedan put si u životu pogriješio. Ako nisam kriv, onda su pogriješili, zatvorili nedužna čovjeka. Ako me puste priznaće svoju grešku, a to nije lako ni korisno.  Niko pametan ne može od njih tražiti da rade protiv sebe.  Onda ja moram biti kriv, a kako da me puste ako sam kriv.

Bio je sam, kao pod krivicom…

Ko nema ništa na duši odgovara mirno, a ko je kriv on se ljuti, jer je uznemiren.

Vlast

Je li vlast od Boga? Ako nije, odakle joj pravo da nam sudi? Ako jeste od Boga, kako može da pogriješi? Ako nije, srušićemo je, šta nas obavezuje da je trpimo? Ako je vlast od Boga, jesu li to nepravde ili kazna zbog viših ciljeva? Ako nije, onda je nad nama izvršeno nasilje i onda smo opet mi krivi što ga podnosimo.

Oni za sve imaju izvršioce, vječne sluge, bez savjesti i razuma, kakvi su i sami, drukčiji samo po tome što imaju moć presuđivanja i vlast nad ljudima; svi ih preziru, a svi ih se boje.

Upravljanje poslovima je vladanje. Vlast je sila, a sila je nepravda zbog pravde. Ali je bezvlašće još gore – nered, opšta nepravda i nasilje, opšti strah.

Vlast nije prijateljstvo, već savezništvo…

Kad se tako svete vrapcima, šta će učiniti kobcima?

Ja ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode.

Ljudima na vlasti je potreban krivac, pa izaberu bilo koga da opravdaju svoje postojanje i svoju surovost.

Nije važno šta ko učini, već šta oni kažu da je učinio.

Neke nije potrebno ni lomiti, jer se savijaju prije dodira. Slični su vodi, nemaju oblika, prilagođavaju se sudu u koji ga naspu.

Odricanje je ubjedljivo, jer ne postavlja sebi granice ni ciljeve, ničemu ne teži, ništa ne brani. Teže je nešto braniti, nego napadati, jer ono što se ostvaruje neprestano se haba, odvaja od zamisli.

Narodu pustiti zlu krv

… A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama. Kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta oni izgubili? Šta tražimo u tuđoj zemlji, osim svoje nesreće?

Kad ne bi bilo ratova, poklali bi se među sobom, zato svaka pametna carevina pusti zlu krv narodu…

Ono što ne možeš objasniti sebi, treba govoriti drugome. A slušalac je babica u teškom porođaju riječi.

Zamisao

Život uvijek teži naniže, pa je potreban napor da se to ne dopusti. Zamisao ga vuče naniže, jer počinje da se suprostavlja sama sebi, a onda se stvara druga zamisao, suprotna i dobra sve dok ne počne da se ostvaruje.

Nije dobro ono što jest, već ono što se želi.

Lako će se sporazumjeti dva čovjeka koji misle, a teško dva koja misle različito.

Želja

Želja je najljepše u životu, nijednu mi ni jednu nije oduzeo, sve su na okupu, nezadovoljne, čak i neprobuđene.

San je ono što se želi, a život je buđenje…

Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe da se oslobodi odgovornosti, a to je potsticaj za zajedničku ne odgovornost.

Odluka

Da se vratimo između očajanja i želje za smirenjem, moramo se zaustaviti u jednoj tački i okrenuti se prema jednoj strani;ma kakva odluka bila bolja je od izgubljenosti kojom nas daruje nerješenost. Ali odluku ne treba požurivati. Treba joj samo pomoći da se rodi, dođe na vrijeme.

Muke u odlučivanju mogu pomoći prijatelji, ali nikako odstraniti, oni su kao babica pri porođaju.

Ne izdvajaj se sa svojim mišljenjem pred ljudima s kojim živiš, ne govori uvijek ono što misliš.

Čovjek dobija kad daje!

Jedno je znati šta je pametno, a drugo je učiniti što je pametno.

Pobuna

Pobuna je opasna, može da potstakne nezadovoljstva. A ne priznavanje slabosti, to je već pobjeda, osvajanje…Nijedno zlo ne može postati dobro zato što ga prihvata većina..

Ime mi je Ahmed Nurudin, ni šejh ni Nurudin, sve spada s njega kao oklop, kao haljina, a ostaje gola koža. Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

Bio je temelj i krov tekije, njena slava i svjetlost, bedem vjere…

I svijet se ljulja sa mnom, jer i on je bez reda, ako je nered u meni.

Razgovoram sa sobom, da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, suđenja koje počinjem ja kao sudija, svjedok i optuženi; počinjem sa sumnjom da su iskrenost i poštenje isto. Iskrenost je uvjerenje da govorimo istinu, a poštenja ima mnogo i ne slažu se među sobom.

Razlika?

Ima li za ljude i danas  razlike između monarhije i republike, između desnice i ljevice, između one i ove vlasti?  Zar ne postoje i danas u istom ili drugom formatu  vilajet- pokrajina, tekija i šejh- starješina tekije,  vakuf – zadužbina  padišah – car, sultan,  valija- guverner pokrajine, muselim – sreski načelnik, spahija – posjednik obavezan ići u rat ?..Zar i danas sabur nije – strpljenje?

Moja i njegova Bosna

Moja Bosna je i danas tuđa nahija. Sa njom baštine i po njoj i haraju hrsuzi znani i neznani. Dok palmici Palm Beacha plijene svojim prostranstvima, šljivici Bosne kopnu isuše se. Na obalama bosanskih rijeka, kao na obalama okeana kojima u  mislima još uvijek hodim, niču nova velelepna zdanja, novih bosanskih muselima i valija, dok obespravljeni i gladni ruju po kantama i čekaju u redovina narodnih kuhinja svoj jedini dnevni obrok.

U Mešinoj, mojoj i našoj Bosni i danas vladaju isti strahovi. Ljudi hodaju kao utvare, krijući u sebi sebe. Šejh Nurudin još uvijek traži svoga brata Haruna, prekopava grobnice i traži makar kost da njegovoj duši vrati mir i spokoj; danas neodlučniji nego prije da se  pokrene, nadraste i oslobodi. Mula Jusuf umjesto na posao, kojeg ni danas nema, već danima čeka u sve dužim redovima pred stranim ambasadama vizu izlaznu, za neku drugu zemlju obećanu.

A naredbe za pogubljenje kao “Katul Ferman” sa istim pogubnim porukama stižu iz neke druge carevine na poznate adrese poznatih egzekutora.

Dejtonska BiH je i danas vilajet. Ćaršija okrenuta na iste tri strane. Na

Banjalučkoj tvrđavi genocidne Republike srpske, kroz koju se smuca sve više aveti i utvara, viori se zastava sa grbom genocida. U njoj i danas ljudi nestaju na bedemima i u zidovima  tvrđave, a iz nje se i sada bježi sa uzdahom i suzama. U tvrđavi je zarobljena naša svijest, a nad tvrđavom naših katila savjest, koju ni kiše ni mrazovi ni snjegovi bosanski oprati ne mogu. I Srđan Sušnjica je morao napustiti Banja Luku, jer prijete njemu i familiji, spremni da ih ubiju i tuku.

Demokratija je u Bosni zatvorila sve svoje urede, sva svoja vrata, a narodu naturila hrpu novih briga i deverata. Bosanci već četvrt stoljeća hodaju goli i bosi, a Dejtonsku luđačku košulju svaki Bosanac nosi. I svi Bosanci će biti u Eurozoni, prije nego se Dejton promjeni. A bez promjene Dejtona ni djeci nema čokolade i bombona.

Sve što kao crkotina “osvane i omrkne” u vjekovnom bosanskom mraku, širi se kao trulež i osjeća u zraku. A gospođi Evropi još uvijek godi, dok četnik sa ustašom Bosnom vlada i hodi. Etničke manjine bukagije nose, a penzioneri po smeću ruju i prose. Radnička klasa stenje i trpi, svaki novi dan sastavlja i krpi. I dok svijet genezu stvara iz epruvete, u Bosni još uvijek ratne 90-te!

Jedan je Meša Selimović

Mehmet Meša Selimović je rođen 1910.godine u Tuzli. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu i radio kao profesor u sarajevskoj gimnaziji, a kasnije kao direktor drame u sarajevskom pozorištu. Bio je hapšen radi saradnje sa NOP-om. Nakon penzionisanja preselio je u Beograd, gdje je umro 1982.g.

**************

Otišao sam iz West Palm Beacha i na polici s knjigama ostavio  pohabane knjige Meše Selimovića – Derviš i smrt i Tvrđava za neke nove generacije, koji će i na obalama okeana tražiti miris zemlje Bosne, a u njegovoj  filozofiji smisao života. Duboko vjerujem da će i svi oni, kao ja danas u sebi potvrditi uvjerenje da je samo jedan i jedinstven Meša Selimović.

Spoznati  do kraja njegovu misao, značilo bi otkriti bit i spoznati smisao života.

Burlington, 30. Januara 2019.                           Zijad Bećirević

Kuća rahmetli Zehre Bahrijarević, blizu Gradskog mosta, koju je merhuma uvakufila (nedavno preselila na Ahiret) – kakva li nju (kuću) sudbina čeka?

Ako se hoće da ubije duša jednog grada, znači da se ubije on sam, onda se sa lica zemlje sklanjaju njegovi objekti koji su ga činili prepoznatljivim kroz epohe. Brišu se njegovi simboli koji su mu svojevremeno, uz njegove žitelje, udahnuli tu dušu, bili neodvojivi dio njegovog identiteta kroz stoljeća.

Banja Luku su počeli ubijati oni koji joj ni po čemu ne pripadaju, poodavno, neposredno nakon Drugog svjetskog rata. To je bila početna faza izmjene “lične karte” krajiške ljepotice kojoj je Svevišnji dao Vrbas i ostale ljepote sa obje njegove strane, a njeni žitelji, vakifi i graditelji podarili znamenitosti po kojima je bila nadaleko poznata i zbog kojih su je pohodili mnogi putopisci i putnici-namjernici, preteče turista modernog doba. Naravno da su neodvojivi dio te poslijeratne faze rušenja Bezistana, mnogih džamija i slično bili domaći izvođači radova, bajni banjalučki kadrovici koji su pristali u ime crvene knjižice da odrađuju taj prljavi posao.

Slijedeća faza ubijanja našeg grada desila se neposredno nakon katastrofalnog zemljotresa s kraja oktobra 1969. kada se kidisalo na mnoge objekte koji su se mogli sanirati (zgrada Realke, naprimjer). Ali, pogubniji dio te faze ubijanja Banja Luke jeste demografska eksplozija koja je u godinama nakon potresa bitno promijenila etničku ali i kulturološku sliku Grada.

Došle su i rane 90-te kada je u najdrastičnijoj formi nastavljeno ono što je započeto u prethodne dvije faze. Grad je ostao bez desetina hiljada svojih domicilnih žitelja koji su još uvijek taj grad činili gradom, uz sve njegove kulturno-historijske, infrastrukturne te prirodne znamenitosti koje su još uvijek činile dio banjalučkog identiteta.

Dobro poznata priča: na prodatom Hadži-babinom haremu upravo se završava gradnja stambene zgrade

Do prije koji dan je bila na zemlji (na raskršću ulica Šoše i Ive Mažara) ova kuća porodice Mujezinović….

….. a danas imamo ovu ledinu na kojoj će najvjerovatnije “niknuti” stambena zgrada

….. a do prije nekoliko sedmica pokraj “Kasim Hadžić” škole bila je ova kuća familije Hadžiselimović…..

ali, prodana je i potom srušena

Mi, koji smo brutalno iščupani iz svojih zavičajnih korjena i rasuti po svijetu k'o rakova djeca, smo ponijeli svoj grad sa sobom, ili, bolje rečeno – u sebi. Tamo je ostala koja hiljada naših sugrađana, rodbine i prijatelja da čuva tinjajući plamen naših ognjišta da se potpuno ne ugasi, prkoseći i sudbini i silnicima koji su uzurpirali pravo da je određuju. Ali, i ono malo preostalih “svjedoka” našeg višestoljetnog bitstvovanja u tom gradu se sklanja sa lica zemlje – počev od nekih harema pa do kuća koje su bile dio tradicionalne bosanske arhitekture i koje su kao takve činile banjalučke mahale. Bilo bi krajnje nekorektno i pristrasno ovu fazu ubijanja Banja Luke, u kojoj gotovo da i nema pravih Banjalučana, pripisati samo silnicima koji imaju vlast ili su uvezani po nekim netransparentnim osnovama s njom. Kao što su god za prvu fazu ubijanja Grada “zaslužni” i mnogi rođeni Banjalučani koji su pristali po partijskoj liniji i ko zna kakvim i čijim projektima na tu prljavu rabotu, i za ovu, rekao bih završnu fazi banjalučkog urbicida su “zaslužni” opet Banjalučani, ali ne nikakvi kardrovici i slično, nego oni koji su prodali svoje kuće, avlije i bašče, kao i oni kojima su časni naši sugrađani ovih godina uvakufili svoje kuće i parcele, a oni ih prodali. Da, to su činili pojedinci iz Medžlisa Islamske zajednice Banja Luka i oni treba da odgovaraju i pred Bogom i pred Narodom. I pred historijom!

Ova tema zavređuje ne jedan članak, poput ovog, nego čitavu jednu studiju. Ali, smatram da je i ovih nekoliko redaka moj skromni doprinos nekrologu kojeg svi dugujemo gradu kojeg ima u nama, ali ga nema tamo. Gotovo je sasvim ubijen, u samrtnom je hropcu.

Bedrudin GUŠIĆ

 

Selma

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Nakon mnogih razgovora, pregovora, špekulacija, različitih predviđanja kojim će od dva puta Bh. blok krenuti počev od danas, dočekasmo konačno i njihovu odluku: ne idu u koaliciju sa nacionalnim strankama, što znači da neće biti dio vlasti nego dio opozicije na federalnom i državnom nivou. Naslušali smo se prethodnih četiri mjeseca nakon izbora mnogih teza, dijametralno suprotnih, na temu trebaju li SDP, DF i NS, koji čine Bh. blok u ovom, po BiH zaista turbulentnom trenutku, ići u koaliciju sa SDA, HDZ-om i SNSD-om ili ne. Trenutak jeste toliko složen, turbulentan i po mnogima sudbonosni po daljnju opstojnost države Bosne i Hercegovine da bi se stvari prelamale preko koljena i dao jednoznačan odgovor, bilo onaj “da” ili ovaj “ne”.

Rekli su “ne” ali nemaju podlogu za onakve osmijehe

Čelnici SDP-a, DF-a i NS-e su danas rekli to “ne” talu sa nacionalnim strankama i pompezno ga nazvali historijskim, što tek treba da vrijeme pokaže da li je to tako. Bili su u svojim izjavama ushićeni i srećni, osmijesi od uha do uha su popratili njihovu kratku pressicu. Jedan sam od onih koji podržava takvu odluku, ali istovremeno smatram da ni Nikšić, ni Komšić, ni Kojović nemaju podlogu za tolike osmijehe, sreću ni populističke izjave. Naprosto, nameću se mnoga pitanja koja se tiču sudbine Bosne i Hercegovine i oni, evo sada i u opoziciji koju će činiti, trebaju dati odgovore na njih. A do formiranja vlasti, pa prema tome i djelovanja opozicije naspram nje, ostalo je još mnogo vremena ispred nas i neizvjesno je kada će se zaista formirati vlast na nivou Države i F BiH.

Zašto podržavam odluku Bh. bloka?

Iz prostog razloga što bi bilo kakva koalicija sa nacionalnim strankama stranaka koje se deklariraju kao građanske bila neprirodna. Kako koalirati sa strankom čiji lider otvoreno najavljuje otcjepljenje, čekajući pogodan momenat za to, veliča osuđene ratne zločince, negira presuđeni genocid u Srebrenici…, ili sa strankom čiji je lider priznao Rs prije Dejtona, pregovarao sa pobunjenicima tokom agresije na R BiH…, ili sa strankom koja transparentno obilježava rođendan “HR Herceg Bosne”, osporava presude Haškog tribunala, ponosi se sa presuđenim UZP-om….? Kako s njima? Neki su već rekli da je neki vid eventualne koalicije u interesu BiH u ovom trenutku. Razumijem ozbiljnost i složenost trenutka, ali sa deklariranim kvislinzima, pa čak i neofašistima i neonacistima te njihovim kolaborantima jednostavno se nema o čemu pričati, čak ni u parlamentima. Zar takve filmove nismo gledali od 1990. pa nadalje? A znamo i relultat. Za one kji su kratkog pamćenja ili su se kasnije rodili on je – KRVAV, da krvaviji ne može biti.

Neka Bh. blok djeluje i izvan Sarajeva

Liderima stranaka koje čine Bh. blok su puna usta multietične budućnosti Bosne i Hercegovine kao jednog od bitnih preduvjeta za njenu opstojnost. Slažem se. Samo, poručujem im da tu priču prošire i izvan Sarajeva, odnosno da je plasiraju u Širokom Brijegu, Šuici, Livnu, Banja Luci, Prijedoru, Trebinju… To jesu veliki izazovi za takvu vrstu priče i u takvim destinacijama, ali to je naprosto imperativ pred političkim zagovaračima multi-kulti Bosne. I neka tu priču šire među građanima cijele Bosne i Hercegovine, dok još ima građana u njoj. A da li je danas bilo historijsko “ne” od strane Bh. bloka, vrijeme će pokazati. A možda i neće.

Bedrudin GUŠIĆ

kosovo-izvestaj-B5-srb-provera

Klikom na gornji link otvorit će vam se fajl.

Večeras je velika fešta u Bostonu i njegovoj široj regiji: nakon nešto više od tri mjeseca, odnosno nakon što su Red Sox-i donijeli Bostonu titulu svjetskog prvaka u bejzbolu (baseball) za 2018. godinu, večeras su to učinili i Patriotsi u američkom fudbalu. Naime, pobijedili su u Atlanti Los Angeles Rams (Ovnovi) 13:3, odnosno 53. Super Bowl, što se ovdje računa kao titula svjetskog prvaka. Ovo je šesta titula za ovaj bostonski klub i u broju istih (titula) su se izjednačili sa Pittsburgh Steelers-ima. Podsjetimo da su ih osvojili 2002., 2004., 2005., 2015., 2017. i ove, 2019. godine. Quaterback Tom Brady i trener Bill Belichick (njegovi djed i baka su rodom iz okolice Karlovca, RH) su bili sudionici osvajanja svih dosadašnjih šest titula što do sada nije uspjelo niti jednom igraču, odnosno treneru, u historiji NFL (National Football League).

Svečana pobjednička parada Patriotsa održat će se u Bostonu u utorak, 5. februara s početkom u 11 h.

Fino je živjeti u gradu tolerancije, multikulturalnosti i sporta.

Bedrudin GUŠIĆ

U prošli petak, 1. februara ove godine, u Islamskom kulturnom centru Boston, u sklopu džuma namaza, gostovao je Charlie Duane Baker Jr. aktuelni, odnosno 72. po redu guverner države Massachusetts (službeno: Commonwealth of Massachusetts). Podsjećam da je to još jedna u nizu posjeta ovdašnjih zvaničnika ovom Centru nakon posjete gradonačelnika Bostona Martina Walsha prije dvije godine i o čemu sam također pisao. Odmah da potcrtam da posjete najviših zvaničnika ovog grada i države treba razumjeti kao posjetu svim muslimanima koji žive u ovom dijelu Amerike budući da je ovaj Centar uistinu reprezentativni.

Guverner Baker je najprije nazvao selam prisutnim džematlijama u džamiji i u svom petominutnom obraćanju govorio da “Massachusetts nije nastao incidentom”, nego “svjesnim naporima ljudi različitih kultura, iskustava, priča, svjetonazora…” kako bi “živjeli u ovoj državi u jedinstvu različitosti…” Istakao je da ni različita politička opredjeljenja ljudi ne smiju biti prepreka da se slažu i unapređuju život na jednom prostoru, a tu tvrdnju je ilustrirao primjerom da su i njegovi roditelji u različitim političkim strankama – majka Demokrat a otac Republikanac, te da to nije smetnja da žive u skladnom braku. Rekao je da različiti ljudi nude i različite priče i ideje i da je upravo to benefit države Massachusets, što je jedna od osnova za bolju budućnost ovog društva.

Na kraju, jedna subjektivna opaska: ako sam već iščupan iz svojih zavičajnih korjena i suđena mi tuđina kao daljnja destinacija na Ovome svijetu, onda neka je to u ovom dijelu Amerike i svijeta gdje nikome ne smeta ni moje ime ni svjetonazor niti druge odrednice moga identiteta. Hvala i od mene guverneru Bakeru na posjeti Islamskom centru i riječima koje je uputio nama – muslimanima.

Bedrudin GUŠIĆ

Poziv

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

”Bolje zdravlje je od ključnog značaja za ljudsku sreću i blagostanje” navodi se u programu Svjetske zdravstvene organizacije.  Sto duže živimo, više radimo, privredjujemo a i više se štedi jer svaki čovjek se u ekonomskom smislu može posmatrati i kao ekonomski resurs.  Da li nam se ovakvom zdravstvenom zaštitom zaista ”produzio zivot kako to navode neki od političara procijenite sami. Rascjepkanost sistema i zdravstvene zaštite  u BiH na kantonalne, entitetske bez utvrdene državne  hijerharhije podlovan je uticaju različitih pojedinačnih i grupnih interesa u kojima je pacijent  potisnut iz fokusa.

Nakon što na  sjednici Skupštine Kantona Sarajevo koja je održana u prošli  petak, izvještaj o radu KCUS-a nije usvojen to nije spriječilo Izetbegović da se na jučerašnjoj konferenciji pohvali rezultatima rada KCUS-a. Prema njenom izvjestaju rashodi za prošlu godinu bili su  preko 191 miliona KM, dok su ukupni prihodi preko 217 miliona. Amfieater se ”bijelio” od ljudi u bijelom. Gdje se na putu ka amfiteatru  izgubio pacijent?

Nakon što je početkom januara 2016 imenovana za direktoricu Univerzitetskog kliničkog centra Sarajevo, Sebija Izetbegović, istaknuta članica SDA,  je preuzela potpunu kontrolu nad zdravstvenim sektorom Kantona Sarajevo koristeći se političkim uticajem svog supruga Bakira Izetbegovića. Pored ove funkcija Sebija je profesorica na Medicinskom univerzitetu , član Senata Univerziteta u Sarajevu, a odskora i SDA-delegat u Parlamentarnoj skupštini Federacije BiH.  Ovakve prakse su neosporno štetne po sve demokratske procese  i istovremeno duboko i negativno utiču na napore koje BiH ulaze u realizaciju  demokratskih reformi i na putu evropskih integracija.  Sličan presedan nećete naći ni u jednoj EU zemlji jer se ovakav ”menadžment” češće posmatra kao oblik nezakonitog upravljanja koji dovodi do niza odluka kojima se potpuno zanemaruje javni interes i koje su isključivo usmjerene ka ostvarivanju interesa pojedinaca i organizovanih grupa.

Univerzitetski klinički centar u Sarajevu  je od početka januara 2016 napustio veliki broj ljekara, neki dobrovoljno a neki su otpušteni  jer nisu mogli podnijeti pritisak, mobing i neizvjesnost.  Iza sebe su ostavili veliku stručnu prazninu, čije znanje i kompetencije  je teško nadoknaditi i u jednom dužem vremenskom periodu.  Koliko košta angazavanje turskih specijalista koji zamjenjuju naše stručnjake  a  koji obavljaju stručne operacije umjesto njih ni jednom riječju nije pomenuto. Koliko je sredstava plaćeno iz Kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja turskim klinikama za usluge koje pružaju pacijentima u Kantonu Sarajevo?

Kao što je pokazala veliku dozu nepoštovanja i sarkazma kako prema svojim uposlenicima tako je gdja Izetbegović j to isto učinila na jučerašnjoj presici  prema određenim novinarima koje optužila je da su njihovi tekstovi puni neistina, dok pojedinim novinarima nije dozvoljavala da završe pitanja.

Jako mi je dobro poznato što znači socijalni management i koje obaveze i odgovornost  ima jedan sposoban menadžer. Za mene gdja Izetbegović nije vrhunska menadžerica zbog ” štednje” kako se to u javnosti želi da prikaže u svrhu budućeg profilisanja  ”vrhunske političarke”. Koncentracija moći i moćna mreža oko gdje Izetbegović, u pitanje dovode  opći javni interest u kome je  zdravstveni sektor kantona Sarajevou pretvoren u poluprivatni sektor.

Ponovo se vraćam pacijentu i njegovom mjestu u zdravstvenom sistemu BiH  jer njega ”nigdje nema” a trebao bi biti u centru. Njega kao i njegovog predstavnika nije bilo ni u amfiteatru  da se čuje njegov glas prilikom presice gdje Izetbegović.  Njegov glas odlučuje ko je to vrhunski menadžer!

Mr. sci. Edin Osmančević

 

 

 

 

  1. februar 2019. godine

Poštovane i poštovani,

Ovim putem Vas obaveštavamo de će se polaganje cveća na spomenik Vasi Stajiću (kod Skupštine AP Vojvodine) obaviti u NEDELJU, 10.-og februara 2019. godine, u 11,00 časova. Cveće će položiti članovi Vojvođanskog kulturnog kluba “Vasa Stajić”, Vojvođanskog kluba, Saveza antifašista Vojvodine, Zavičajnog kluba Mokrinčana u Novom Sadu, Vojvođanske politikološke asocijacije, kao i predstavnici političkih organizacija i udruženja građana.

Pozivamo Vas da prisustvujete događaju.

S poštovanjem,

Vojvođanski kulturni klub “Vasa Stajić

Savez antifašista Vojvodina

Vojvođanska politikološka asocijacija

 

pandorina kutija

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.