Helsinški bilten br. 143

Posted: 21. Septembra 2018. in Intervjui

Helsinski bilten br.143

BB

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Koliko je vlast-slast i opsesija, itekako pokazuje i aktuelna kampanja posebno onih koji su preko dvije i po decenije na poziciji ili glume opoziciju. Neovisno o tome kojem toru pripadaju, odnosno kažu da ga predstavljaju, niti davno zatrtim ideološkim premisama.
 
“Europske” vrijednosti pale na samom startu – u dvjema ulicama zapadnog Mostara
Taj Dragan Čović i njegov HDZ, kao sestra bliznakinja onog u RH, čine sve da se predstave kao “europejci”, kao neki koji će BiH, cijelu ili u dijelovima (ovo drugo bi njima više odgovaralo), odvesti gdje geografski i kulturološki pripada. Njihovih tragikomičnih, naprosto degutantnih upinjanja u tom pogledu bilo je na pretek posljednjih godina. Ali ovakva Bosna i Hercegovina, gdje oni i njihovi koalicijski partneri vladaju preko dvije i po decenije, u nekom drugom pogledu ne pripadaju toj Evropi. Da, onoj Evropi gdje vlada vladavina prava. Zato, ni Čović ni njegovi sateliti istinski ne žele u EU jer u njoj ne samo da se taj tip ne bi mogao baviti politikom, nego bi, kao i onaj iz Laktaša i neki iz Sarajeva, završio u zatvoru. Nije on glup pa da ne zna da veličanje presuđenog projekta u Hagu (“HR Herceg-Bosne”) znači istovremeno i udaljavanje sa EU puta, kao što je svjestan da taj put nikako ne može poćeti iz ulica Jure Francetića i Mile Budaka u zapadnom Mostaru.
Startati iz takvih ulica može se stići samo u avete prošlosti, odnosno u imaginarni “Treći Rajh”. S druge strane, problem je što takvog Čovića i njegov HDZ podržava ne samo sestrinska stranka iz Zagreba, koja je, by the way, s razlogom pozicionirana u Evropskom parlamentu kao retrogradna, nego  su i “segmenti hrvatskog državnog aparata upleteni u izborni inžinjering u BiH…”, kako je javno primjetio Željko Komšić. Dakle, svjesni i Čović i njegovi podupirači iz Zagreba da bi mogao izgubiti izbore, posegli su za prljavom igrom koja nije ništa drugo nego krađa izbora koja će se desiti 7. oktobra. Naravno, niti su prvi niti jedini koji decenijama kradu na bh. izborima. Ali, ako su ovo po mnogo čemu sudbonosni bh. izbor, a vjerovatno jesu, onda svaka krađa, koja je predmet nekog drugog osvrta, može biti pogubna po opstojnot BiH kao države.
Ne vjerujte onima koji se smiju sa velikih bilborda od Baščaršije do Ilidže
Da kojim slučajem neki neupućeni putnik-namjernik bahne ovih dana u Sarajevo i provoza se od Baščaršije do Ilidže, pomislio bi da se našao u nekoj zemlji ekonomskog blagostanja, demokracije, vladavine prava… Jer oni osmjesi bogatuna sa bilborda valjda treba da znače da, ne samo da su oni koji se smiju sretni i zadovoljni životom u BiH, nego treba da su i njeni građani. Ili da država BiH kipti od demokracije i vladavine prava. Znaju i oni golubovi kod sebilja na Baščaršiji da ništa od toga nije u praksi, nego, naprotiv, sunovrat svega toga. Oni koji su dali da se postave njihovi bilbordi ne samo da lažu već skoro 25 godina, nego svoje lažne osmijehe sa neukusnih i skupih bilborda plaćaju budžetskim sredstvima, odnosno sredstvima istih tih građana koje lažu, varaju, smatraju ih debilima i sl. Pa sad. građani koji niste uposlenici javnih preduzeća ili na bilo koji način niste dužni njima i njihovim poslodavcima – strankama, glasajte za njih, ali se onda ne pitajte nakon 7. oktobra  zašto su nas opet ti isti prevarili i zašto nam je ne isto, nego i gore.
Sa nekažnjenim pedofilom Kačavendom se ne može dobaciti ni do Rusije, a kamo li do nekog EU puta
Puno vise prostora i vremena bi trebalo posvetiti lakrdiji od predizborne kampanje u manjem entitetu nastalog, opet by the way, na genocidu i drugim ratnim zločinima. Posebno bi za Dodikove seljačke, nasilničke, primitivne i antiustavne akrobacije u ovoj predizbornoj kampanji trebao ne samo poseban tekst, nego čitava jedna knjiga. Međutim, vrhunac neukusa  i snažnih poruka koje vrijeđaju i zdrav razum i civilizacijske vrijednosti jeste jučerašnje osvještanje temelja srpsko-ruskog hrama u Banja Luci. Niti mi smeta bilo koji ni bilo čiji hram, niti sam protiv bilo čijeg prijateljstva. Ali ako temelje tog hrama osveštava niko drugi nego pedofil Vasilije Kačavenda, onda taj objekat selameta nema ja jesam protiv njega. Jer, uprljan je rukom tog dokazanog ali nekažnjenog pedofila iz reda episkopa SPC koji kao takav, ne samo da nije kažnjen za svoja brojna ovozemaljska i antihrišćanska nedjela, nego ga SPC drži kao nekog džokera u rukavu da se nađe pri ruci braći preko Drine. Naravno, Dodik koji drži do hišćanstva samo pred kamerama, je naručio baš takvog – antihrista Kačavendu. Po svojoj mjeri!
A u sjeni tog jučerašnjeg jeftinog predizbornog vašara u Banja Luci jeste i nastup mlađahne Mirjane Popović, kandidatkinje SNS-a za člana Predsjedništva BiH iz Rs-a, na N-1 televiziji. Kada se pojavila u kadru, pomislio sam u sebi: “Evo, konačno, jedne mlade, normalne, obrazovane i poželjne face kao mogućeg člana Predsjedništva iz anamo nje. Ali, vraga! Na pitanje voditelja kako komentira činjenicu da Vučić, kao predsjednik sestrinske SNS podržava svoga prijatelje Dodika za člana Predsjedništva BiH,  dakle predsjednika SNSD-a, a ne nju, što bi bilo logično, ta jadna Mirjana ovako odgovara: “Gospodin Aleksandar Vučić je predsjednik svih Srba – i istočno i zapadno od Drine…”  Pošto je izbjegavala da da direktan odgovor ne želeći se očigledno zamjeriti ni Dodiku ni Vučiću, na opasku voditelja da “ako je Vučić predsjednik Srba i s ove strane Drine, zašto se onda ona uopće kandidira za člana Predsjedništva BiH iz Rs-a..”, dodatno zbunjena je srljala u dalje gluposti, pa je rekla: “Gospodin Vučić je predsjednik Srbije i svako dobro koje on ponudi treba prihvtiti. Uostalom, za ovih osam godina (nije osam, nego šest, op. B.G.) koliko je on na vlasti, Srbija je postala treća ekonomska sila u Evropi…” Tugo moja!
I sada, hajde budi muško pa izaberi nekoga iz Rs-a?!
A u FBiH, valjda je i hajvanima jasno da su drastične promjene više nego nužne!
Bedrudin GUŠIĆ

Zakon o upravljanju državnom imovinom (nn.hr 52/18 ) koji je stupio na snagu osmoga dana od dana objavljivanja u Narodnim novinama Republike Hrvatske predviđena je mogućnost legalizacije davanja nekretnina BiH u najam, koncesiju pa čak i prodaju…..Konačno, Zakon o upravljanju državnom imovinom koji je donesen je legitiman, ali je apsolutno nelegalan jer je u suprotnosti sa Ustavnim odredbama Ustava RH: članaka 48., 49., 50., 141., 143., 144., 145. članka 136 Lisabonskog ugovora, odredbi Ugovora o pristupanju Hrvatske EU, kao i navedenih konvencija!…..U svakom slučaju spreman sam sudjelovati u pružanju pravne pomoći BiH kao pravnik profesionalac, sudionik u stvaranju Ugovora o sukcesiji i posebno Aneksa- G koji je brana ratnom zločinu pljačke građana i pravnih osoba na prostorima bivše zajedničke države…..Uh, ima toga toliko da je teško sve pobrojati, ali evo nekoliko naziva firmi koje su imale ogromna bogatstva u nekretninama i proizvodnju u Hrvatskoj: Luka Ploče, Luka Šibenik, dio Luke Rijeka, bescarinska zona Kukuljanova, hoteli: Babin kuk, Sunčani Vrtovi Orašac, hoteli Makarska, hoteli Podgora, 286 odmarališta duž Jadrana, Šipadove robne kuće i poslovni prostori, Soda So, Agrokomerc robne kuće i poslovni prostori, UPI, poslovni prostori RMK Zenica, Poslovni prostori Krivaja Zavidovići, stanovi zaposlenika u poslovnim jedinicima, Bosnalijek, Obnova Lištica u Hrvatskoj itd itd. Sve skupa, cca 10 milijardi EUR-a…..Živi zid? Stranka 4-5 pojedinaca koji nisu niti pravno niti politički obrazovani, koji pričaju populistički ono što građane tišti i ono što građani žele čuti…..

Kodeks mi nalaže da obrazložim zašto se sa svojim sugovornikom nisam persirao: pa nas dvojica smo na “ti” oko 58 godina, znači od našeg djetinjstva, pa nema razloga do se perisiramo ni ovim povodom.

30. maja ove godine predsjednica RH je donijela Odluku kojom se proglašava Zakon o upravljanju državnom imovinom. Taj Zakon itekako dotiče i imovinu BiH koja se nalazi u Hrvatskoj, a predmet je sukcesije. Da li je spomenuti Zakon protuustavan i da li je suprotan Bečkom ugovoru o sukcesiji te njegovim aneksima?

TABAKOVIĆ: Zakon o upravljanju državnom imovinom (nn.hr 52/18 ) koji je stupio na snagu osmoga dana od dana objavljivanja u Narodnim novinama Republike Hrvatske predviđena je mogućnost legalizacije davanja nekretnina BiH u najam, koncesiju pa čak i prodaju.

Članak 71.

(1) Do sklapanja odgovarajućeg međunarodnog ugovora ili do donošenja odluke o izuzimanju od zabrane raspolaganja, Ministarstvo je ovlašteno dati u višegodišnji zakup ili u neki drugi oblik raspolaganja do najviše 30 godina nekretnine koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske ili koje su upisane kao društveno vlasništvo ili općenarodna imovina s pravom korištenja subjekata koji u Republici Hrvatskoj nemaju sjedište i pravnu
osobnost i na koje se primjenjuje zabrana temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja I preuzimanju sredstava pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 40/92.) odnosno Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 35/94.) i Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 36/91.).

(2) Nakon provedenog javnog natječaja Ministarstvo sklapa ugovor o zakupu s najboljim ponuditeljem. Ako je treća osoba u mirnom posjedu nekretnine koja je predmet javnog natječaja, ta osoba ima prvenstveno pravo zakupa pod uvjetom da prihvati najvišu ponudu postignutu na natječaju.

(3) Ugovor o zakupu upisat će se u teretni list u zemljišnim knjigama. Međutim, postupanje po ovom zakonu je stopirano, na određeni način, donošenjem podzakonskih propisa za njegovo djelovanje, kako piše u članku:

Članak 72.

(1) Vlada Republike Hrvatske će u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona donijeti uredbe iz članka 31. stavka 5., članka 35., članka 49. stavka 2., članka 51. i članka 62. ovoga Zakona.

(2) Ministar nadležan za poslove državne imovine će u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona donijeti pravilnike iz članka 55. stavka 3. I članka 57. stavka 5. Ovaj zakon je donesen suprotno člancima 48. 49. i 50. Ustava Republike Hrvatske (nn.hr 85/2010). Nadalje, ovaj zakon je suprotan rezoluciji 757 VS UN iz 1992 godine kao I Naredbi ministarstva Pravosuđa iz 1992 godine:

MINISTARSTVO PRAVOSUĐA I UPRAVE

Na temelju odredbe članka 91. Zakona o upravi ("Narodne novine", br. 16/78, 50/78, 29/85, 48/85,
41/90, 47/90 i 53A/91) te članka 2. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o provođenju Rezolucije broj
757 (1992) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda ("Narodne novine", broj 32/92), zamjenik ministra
pravosuđa i uprave donosi slijedeću

NAREDBU
za provođenje Rezolucije broj 757 (1992) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na području prometa nekretninama

I.
Zabranjuje se raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje. prijenos prava korištenja.
davanje u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.) nekretninama na teritoriju Republike
Hrvatske koje su u vlasništvu odnosno na kojima imaju pravo korištenja državljani tzv. Savezne
Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora).
II.
Zemljišno-knjižni odjel nadležnog općinskog suda izvršit će po službenoj dužnosti zabilježbu zabrane iz
točke I. ove Naredbe u zemljišnim knjigama.
III.
Pravni posao sklopljen ili pravni akt donijet protivno ovoj Naredbi ništav je.
IV.
Sudovi i drugi državni organi u Republici Hrvatskoj neće priznavati pravne učinke sklopljenih pravnih
poslova odnosno donijetih pravnih akata protivno odredbama ove Naredbe niti će izvršiti ovjeru
potpisa, razrez poreza na promet nekretnina, kao i druge radnje koje se odnose na pravni promet
nekretninama čije je raspolaganje zabranjeno ovom Naredbom.
V.
Ova Naredba stupa na snagu danom objave u "Narodnim novinama".
Klasa: 940-01/92-01/301
Urbroj: 514-05-02/1-92-1
Zagreb, 2. lipnja 1992.

Zamjenik ministra Jurica Malčić, v. r.

Radi se dakle o krucijalnom dokumentu Vlade RH koji je osporio i zabranio disponiranja imovinom pravnih i fizičkih osoba na teritoriji RH iz drugih republika bivše zajedničke države. Međutim, u Hrvatskoj su bile već opljačkane i prenesene u vlasništvo većina nekretnina po gradovima kao i odmarališta na Jadranskom moru. Imovina BiH je već tih godina, iako je Vlada RH donosila propise, praktično prešle u “vlasništvo” hrvatskih pravnih i fizičkih osoba, apsolutno nepoštenim, nelegalnim i nelegitimnim poslovima uz blagoslov institucija sustava, suprotno navedenim Ustavnim odredbama članaka 48, 49 i 50 kao i međunarodnim i domaćim propisima! Nadalje, Republika Hrvatska završetkom ratnoga stanja, koje je trajalo bez objave rata, sukladno međunarodnim standardima, je morala konvalidirati svoje zakone, uredbe, ugovore i njihove pravne posljedice i ponašanja nakon 1998. godine, nakon mirne reintegracije okupiranih svojih teritorija, ali taj se čin nije nikada dogodio. Nadalje, 2000. godine Vlada Republike Hrvatske u pripremi potpisivanja Ugovora o sukcesiji donosi slijedeću Odluku kojom de iure i de facto priznaje vlasništvo fizičkim i pravnim osobama na nekretninama u Republici Hrvatskoj!!

Na temelju članka 2. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 36/91) i članka 30. stavka 2. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 101/98 i 15/2000), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27. travnja 2000. godine, donijela

ODLUKU

O IZUZIMANJU OD ZABRANE RASPOLAGANJA NEKRETNINAMA NA TERITORIJU REPUBLIKE HRVATSKE
PRAVNIH OSOBA SA SJEDIŠTEM U REPUBLICI SLOVENIJI, REPUBLICI MAKEDONIJI I BOSNI I
HERCEGOVINI
I.
Izuzimaju se od zabrane raspolaganja nekretnine iz članka 1. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 36/91) na kojima pravo korištenja, raspolaganja ili upravljanja imaju pravne osobe sa sjedištem u Republici Sloveniji, Republici Makedoniji i Bosni i Hercegovini, a koje su stečene naplatnim pravnim putem, ako je to u interesu Republike Hrvatske, njenih građana ili pravnih osoba sa sjedištem u Republici Hrvatskoj.
II.
Ovlašćuje se ministar pravosuđa, uprave i lokalne samouprave da u svakom pojedinom slučaju raspolaganja nekretninama iz točke I. ove Odluke utvrdi jesu li ispunjeni uvjeti propisani tom točkom I postoje li kakve pravne zapreke, te na temelju toga, i prethodno pribavljenog mišljenja Ministarstva gospodarstva i Državnog pravobraniteljstva Republike Hrvatske, izda suglasnost za raspolaganje tim nekretninama.
III.
Ova Odluka stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«.
Klasa: 940-01/00-03/05
Urbroj: 5030109-00-1

Zagreb, 27. travnja 2000.
Potpredsjednik,
zamjenik predsjednika
dr. sc. Goran Granić, v. r.

Ova Odluka je trebala na određeni način uvesti u povrat nezakonito opljačkanu imovine fizičkih i pravnih osoba prije potpisivanja i ratifikacije Ugovora o sukcesjiji Jugoslavije! Zakonom o potvrđivanju Ugovora o sukcesiji i njenim Anexima od A-G, ( nn. MU 2/2004 )trebalo je uspostaviti pravno stanje imovine prama svim nacionalnim i međunarodnim standardima, ali kao što vidimo ni danas, 14 godina nakon ratifikacije, Hrvatska osporava sve preuzete EU obaveze, Ustav, zakone, Naredbe i Odluke. Konačno, Zakon o upravljanju državnom imovinom koji je donesen je legitiman, ali je apsolutno nelegalan jer je u suprotnosti sa Ustavnim odredbama Ustava RH: članaka 48., 49., 50., 141., 143., 144., 145. članka 136 Lisabonskog ugovora, odredbi Ugovora o pristupanju Hrvatske EU, kao i navedenih konvencija!

 Koje su pravne mogućnosti BiH da ospori dijelove ovog Zakona kojim se daje za pravo Republici Hrvatskoj da svojata tuđu imovinu, u ovom slučaju bosansko- hercegovačku? Ko je, zapravo, sada na potezu?

TABAKOVIĆ: Mogućnosti kojim bi se BiH i njenim građanima usprotivili i osporili ovakav zakon su kao prvo zahtjev za suspendiranje članaka 70., 71. i 72. koje su mogli da podnesu institucije BiH kao i međunarodni predstavnik u BiH, Mogao se zatražiti hitan sastanak predstavnika BiH i Republike Hrvatske uz medijaciju predstavnika međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka i zatražiti stavljanje van snage ovakvih odredbi koje su praktično ništave i ne proizvode pravne posljedice kao što to kaže Anex -G ugovora o sukcesiji. Može se tražiti od Brisela da u monitpringu Hrvatskoj da
sankcije radi kršenja preuzetih međunarodnih obveza kao članica EU, nadalje Hrvatska se može tužiti pred sudom u HAAGU, a pojedinačne tužbe pravnih osoba pred sudom u Luksemburgu.

Znači, postoji mogućnost pokretanja tužbe BiH protiv RH kod nekog međunarodnog suda?

TABAKOVIĆ: Apsolutno je legalan zahtjev BiH, kao i pravnih i fizičkih osoba, tužba u zaštiti vlasništva pred sudovima EU.

Da li si spreman pružiti pravnu pomoć onome ko je eventualno zatraži u ime građana Bosne i Hercegovine po ovom pitanju?

TABAKOVIĆ: U svakom slučaju spreman sam sudjelovati u pružanju pravne pomoći BiH kao pravnik profesionalac, sudionik u stvaranju Ugovora o sukcesiji i posebno Aneksa- G koji je brana ratnom zločinu pljačke građana i pravnih osoba na prostorima bivše zajedničke države.

Hoćeš li za moje čitatelje navesti strukturu nepokretne bh. imovine u RH koja je, kako stvari stoje, postala predmet “legalizirane” pljačke?

TABAKOVIĆ: Uh, ima toga toliko da je teško sve pobrojati, ali evo nekoliko naziva firmi koje su imale ogromna bogatstva u nekretninama i proizvodnju u Hrvatskoj: Luka Ploče, Luka Šibenik, dio Luke Rijeka, bescarinska zona Kukuljanova, hoteli: Babin kuk, Sunčani Vrtovi Orašac, hoteli Makarska, hoteli Podgora, 286 odmarališta duž Jadrana,
Šipadove robne kuće i poslovni prostori, Soda So, Agrokomerc robne kuće i poslovni prostori, UPI, poslovni prostori RMK Zenica, Poslovni prostori Krivaja Zavidovići, stanovi zaposlenika u poslovnim jedinicima, Bosnalijek, Obnova Lištica u Hrvatskoj itd itd. Sve skupa, cca 10 milijardi EUR-a.

Ima li u ovome i elemenata famoznog UZP-a (udruženog zločinačkog pothvata)?

TABAKOVIĆ: Ako je posljedica rata pljačka ovolikih razmjera onda nema dvojbe, prema međunarodnim standardima, a to su prvenstveno Ženevske ratne konvencije od I – IV kao i Nirnberški principi kao osnova za ništavost posljedica zločina pljačke privatne I društvene imovine u svim novonastalim državama na području bivše zajedničke države
Jugoslavije.

Pa tako kaže Nirnberški princip:
•VI princip: Sledeći zločini su kažnjivi kao zločini po međunarodnom pravu:
•a. Zločini protiv mira: i. Planiranje, priprema, započinjanje i vođenje agresorskog rata ili rata koji je u suprotnosti sa međunarodnim poveljama, sporazumima ili uveravanjima . ii. Učestvovanje u zajedničkom planu ili zaveri za činjenje dela navedenih pod (i).
•b. Ratni zločini: kršenja zakona ili običaja rata koja uključuju, ali se ne ograničavaju na, ubistvo, zlostavljanje, deportaciju na ropski rad ili u bilo koju drugu svrhu civilnog stanovništva na okupiranoj teritoriji, ubistvo ili zlostavljanje ratnih zarobljenika, osoba na moru, ubistvo talaca, pljačku javne ili privatne imovine, namerno razaranje gradova
i sela ili bilo kakvo uništavanje koje nije opravdano vojnom potrebom.
•s. Zločini protiv čovečnosti: ubistvo, istrebljenje, stavljanje u ropski položaj, deportacija I drugi nehumani akti učinjeni protiv bilo kog civilnog stanovništva, ili progoni na političkoj, rasnoj ili verskoj osnovi, kada su ta dela učinjena ili su ti progoni sporvedeni u vršenju ili u vezi sa vršenjem bilo kog zločina protiv mira ili bilo kog ratnog zločina.
•VII princip: Saučesništvo u vršenju zločina protiv mira, ratnog zločina ili zločina protiv čovečnosti pomenutih u VI principu je zločin po međunarodnom pravu.
Zastare nema !!!

Da li se u ovu priču može uklopiti i eksploatacija hidropotencijala iz Buškog jezera od strane Hrvatske?

TABAKOVIĆ: Apsoutno, svi resursi jedne države ako nisu bilateralnim ugovorima regulirani, a njihovu eksploataciju vrši druga država smatra se međunarodnim sporom I podliježe međunarodnim propisima procesima i naknadama štete.

S obzirom da se aktuelni visoki predstavnik uglavnom ne miješa u svoj posao, te imajući u vidu ovakav ustavno-pravni ustroj BiH kojim oni koji našoj državi ne žele dobro mogu blokirati svaki akt prema drugim državama, da li se onda po pitanju bh. imovine vrtimo u začaranom krugu? Ili bi se tu moglo nešto promijeniti nakon oktobarskih izbora u BiH?

TABAKOVIĆ: Pitanje je na mjestu, ali neprovođenje domicilnog zakonodavstva i preuzetih međunarodnih propisa(konvencija, ugovora, direktiva, mežunarodnih ugovora) ima za posljedicu kaznenu odgovornost pojedinca koji je ovlašten u sustavu za provođenje Ustava i zakona svake države, isto tako odgovara za nastalu štetu zbog zlouporabe ovlasti i položaja u upravi !!

Da se malo dotaknemo i situacije u Hrvatskoj. Živi zid je trenutno treća politička snaga u toj zemlji. S tim u vezi neki se javno pitaju hoće li doživjeti sudbinu Mosta, odnosno hoće li tu stranku strefiti “prokletstvo trećih”?

TABAKOVIĆ: Živi zid? Stranka 4-5 pojedinaca koji nisu niti pravno niti politički obrazovani, koji pričaju populistički ono što građane tišti i ono što građani žele čuti. Država Hrvatska ima 21 ministarstvo, 95 Agencija, Javna poduzeća, izvršnu vlast, HNB itd, cca 3600 mjesta koja se popunjavaju sa dolaskom politike koja pobijedi na izborima uz program koji bi trebao biti prezentiran građanima. Živi zid to ništa nema!! U ovakvoj situaciji nestajanja tradicionalnih stranaka SKH – SDP – HDZ građani su dezorjentirani I u anketama glasaju kako glasaju, da ih se pita tko je to Živi zid i koje su njihove
politike…? bilo bi interesantno!

Na kraju, vjeruješ li da će Živi zid na nekim narednim izborima osvojiti vlast u Hrvatskoj i čime to, eventualno, argumentiraš?

TABAKOVIĆ: Nikakve šanse nemaju ti neobrazovani dječaci, ovo je njihov maksimum!

Hvala ti velika za ovaj razgovor.

TABAKOVIĆ: Bilo mi je zadovoljstvo i čast odgovoriti na Tvoja pitanja dragi prijatelju iz djetinjstva!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (994)

Raif Dizdarevic – Sudbonosni podvig Jugoslavije

Što se režimskih medija tiče, pa tu je stvar jasna, za njih je vladajuća partija isto što i država, to nema svrhe mnogo komentarisati, osim da je činjenica da totalna histerija koja je oko toga zavladala na partijski kontrolisanim glasilima bila očigledno srazmerna nervozi koju je to što smo se drznuli da se zvanično obratimo Savetu Evrope izazvala. Što bi se toliko uznemiravali da ne znaju šta su radili prethodnih godina?….Vreme za dijalog oročeno je do novembra kada se održava plenarna sednica Kongresa u Strazburu i kada će tačka dnevnog reda biti tema “Gradonačelnici pod pritiskom”, gde se očekuje da bude i govornika koji će govoriti o stanju u Srbiji. Posle toga moguće su i nove mere, pa je svakako za sve najbolje da se u naredna dva meseca unutar Srbije ozbiljno povede dijalog o pritiscima na opozicione lokalne samouprave i iznađu mehanizmi da se spreči zloupotreba insittucija i druge vrste priitisaka, a mislim da moramo da razgovaramo i o propisima koji regulišu održavanje izbora…..Od oko 170 opština u Srbiji u 107 prisutno je veće smanjenje broja stanovnika po svim osnovama u odnosu na Paraćin. Ekonomske emigracije ima, ona je poslednjih godina sa ukidanjem viza za šengenski prostor pojačana, a Paraćincima je mnogo vidljivija nego u nekim susednim opštinama….. Dakle, pošto demokratije u Srbiji više nema, moramo se za nju izboriti, to ne možemo pojedinačno i to jeste opšti cilj iza koga svi možemo da stanemo….. Najvažniji cilj jeste kao što rekoh vratiti demokratiju u Srbiju. E sad ako je to moguće jedino uklanjanjem postojeće vlasti – onda je Vaša interpretacija ovog cilja tačna. Kako? Pa na izborima koji moraju da budu slobodni, demokratski, održani u fer uslovima, što znači da se prvo moramo izboriti za fer uslove i slobodu medija. U prošlosti su za postizanje ovih ciljeva korišćene različite metode, pa će neka i ovde dati rezultate…..Savez očekuje podršku svih onih koji razumeju da je slobodno i demokratsko društvo osnovna napretka zemlje i njihove lične sreće. Onih koji razumeju da trenutna monopolizacija države od strane režima nije samo problem za političare, jer se već sad taj problem prevaljuje i u ekonomske vode stvaranjem monopola koje podržava vlast i koji direktno oduzimajući posao onima koji nemaju političke veze stvaraju ekstra profit.

Moj sugovornik, kojeg smatram avangardom neke nove, poželjne Srbije za njene građane te komšije i sausjede, rođen je 1970. godine u Paraćinu.Osnovnu i srednju školu je završio u Paraćinu. Diplomirao je na Elektronskom fakultetu u Nišu 1995. godine. Vojni rok je odslužio u Kragujevcu 1996/97. godine. U periodu od 1997. do 2000. godine je radio u projektnom birou “ProArt” kao projektant elektroinstalacija i kao saradnik više različitih preduzeća na poslovima u vezi sa crtanjem i projektovanjem uz pomoć računara. Od 2000. godine je predsednik izvršnog odbora Opštine Paraćin, a od 2004. godine predsednik opštine i još uvek je na toj dužnosti. Decembra 2009. godine je izabran za predsednika Stalne konferencije gradova i opština (SKGO). Ponovo je na istu dužnost izabran decembra 2011. godine i na toj funkciji je bio do decembra 2013. godine. Trenutno je član predsedništva SKGO u ime Opštine Paraćin. Za svoj rad je dobio 2009. godine nagradu NALED-a Reformator godine, a 2013. godine i priznanje “Odgovorno” Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost – CRTA za promovisanje odgovornosti za javno izgovorenu reč i transparentan rad opštinske uprave. 
Član je Demokratske stranke od juna 1992. godine. Više puta je bio član opštinskog odbora, obavljao dužnost predsednika okružnog odbora, bio član Izvršnog odbora Demokratske stranke, od 2002. godine predsednik opštinskog odbora Demokratske stranke u Paraćinu u više mandata. Na izbornoj skupštini Demokratske stranke Paraćin u novembru 2013. godine je ponovo izabran za predsednika. U decembru 2010. godine je izabran za člana predsedništva Demokratske stranke i tu je dužnost obavljao do 2012. godine. Sada je predsednik resornog odbora Demokratske stranke za lokalnu samoupravu i državnu upravu. Oženjen je Aleksandrom i ima sina Aleksu i ćerku Lenu. Član je Političkog saveta Demokratske stranke od novembra 2016. godine. Za potpredsednika Demokratske stranke izabran je na izbornoj Skupštini DS 2. juna 2018. godine.

Vi ste ne čelu jedne od tri opštine/grada u Srbiji koja nije “upodobljena” sa republičkom vlašću, kako se to govorilo u prethodnoj izbornoj kampanji. Da li danas plaćate određenu cijenu takve postizborne realnosti?

PAUNOVIĆ: Da, s jedne strane trpeli smo različite neformalne pritiske, a s druge strane suočavali se često sa opstrukcijom u pogledu sprovođenja procedura koje u nekom delu zavise od državnih institucija.

Kad kažem “prtisci” mislim i na direktne pretnje odbornicima u lokalnoj skupštini i na preko četiri stotine objava na portalima koje očigledno kontroliše vladajuća partija u državi a u kojima smo lažno označavani kao kriminalci, nasilnici u kampanji lažnih vesti koja se profesionalno i sistematski vodi iz jednog centra za sve tri lokalne samouprave o kojima govorite, mislim i na pokušaj da aktivisti povereništva SNS-a fizičkom silom upadnu na sednicu skupštine opštine i prekinu je kako bi opstrukcijom doveli do raspuštanja skupštine, mislim i na dolazak policije posle svake lažne vesti koju objave portali vladajuće stranke u državi, koja proverava očigledno besmislene objave o navodnoj korupciji, mislim i na to da su nas posetile manje više sve državne inspekcije koje postoje, da smo imali i bezbroj anonimnih prijava. Sve to kad se ovako nabroji deluje naivno, međutim kad bi ušli u detalje i razgovarali sa onima koji su sve to direktno preživeli imali bi jasniju sliku drame kroz koju prolazimo.

Što se opstrukcije tiče, to je već finiji mehanizam, a sastoji se u npr. odbijanju da se odgovori na zahtev za davanje saglasnosti za postavljenje v.d. direktora Centra za socijalni rad, odgovora od nadležnog ministarstva nema godinama, a prethodni direktor je podneo ostavku, nedavanje saglasnosti za novo zapošljavanje u opštinskim službama, koja je zbog “štednje” obavezna za opštine od 2013.god. pa čak i kad kao Paraćin imate 140 zaposlenih manje od dozvoljenog broja od 570 i dalje ne možete da zapošljavate radnike bez te saglasnosti. Sličnih primera ima još.

Opet – nije u svim oblastima prisutna opstrukcija, recimo u 2017.god. potpisali smo ugovore za realizaciju rekordnog broja projekata sa međunarodnim i državnim institucijama u poslednjih nekoliko decenija. Neke institucije i neka ministarstva rade svoj posao profesionalno i tu nema nikakvih problema, ako ste ispunili uslove i kvalitetno odradili posao, biće finansiranja, pa evo – u tom delu, finansiranja projekata, nemam nikakve primedbe.

Kako se vi, dvojica gradonačelnika i jedan predsjednik opštine nosite sa onim prefiksom “pod pritiskom”, odnosno da li ste taj problem, s kojim se suočavate, da tako kažem – internacionalizirali?

PAUNOVIĆ: Posle pokušaja aktivista povereništva SNS da upadom u skupštinu opštine za vreme sednice i fizičkom silom spreče održavanje sednica i tako nas dovedu u situaciju da se stvori formalni razlog za uvođenje privremenih mera i raspuštanja skupštine opštine, odlučili smo da uputimo formalnu žalbu Kongresu lokalnih i regionalnih vlasti Saveta Evrope. Prethodno je bilo i najava da bi poslanici SNS u skupštini na osnovu fiktivne “peticije za vanredne izbore“ mogli da predlože nekakav zaključak koji bi skupština većinom koju vlast ima izglasala i skupština opštine bi bila raspuštena i uvedene privremen mere. Ova ideja je naravno potpuno neustavna i suprotna svim principima demokratije, ali u Srbiji trenutno ni jedna ideja koja vlasti padne na pamet nije toliko suluda da ne biste mogli da očekujete njenu realizaciju sa određenom verovatnoćom.

Opština Paraćin pokrenula je inicijativu, uputila žalbu Savetu Evrope, a pridružili su se Čajetina i Šabac, zatim još preko 400 odbornika iz preko 90 opština i gradova i tako je ovaj problem – pritisak na lokalne vlasti u cilju prekomponovanja postao nešto o čemu će se razgovarati u Kongresu lokalnih i regionalnih vlasti.

Krajem juna ove godine ste na na redovnom zasjedanju Komiteta za monitoring kongresa lokalnih i regionalnih vlasti Savjeta Evrope u Istanbulu obrazložili navode svoje žalbe vezano za “kršenje standarda lokalne demokratije”. Kakve je efekte eventualno polučila Vaša žalba i njeno obrazlaganje i kako komentirate da su Vas neki režimski mediji u Srbiji žestoko napali zbog toga nazvavši Vas da ste postali “prvi predsednik opštine koji je tužio vlastitu državu…”?

PAUNOVIĆ: Što se režimskih medija tiče, pa tu je stvar jasna, za njih je vladajuća partija isto što i država, to nema svrhe mnogo komentarisati, osim da je činjenica da totalna histerija koja je oko toga zavladala na partijski kontrolisanim glasilima bila očigledno srazmerna nervozi koju je to što smo se drznuli da se zvanično obratimo Savetu Evrope izazvala. Što bi se toliko uznemiravali da ne znaju šta su radili prethodnih godina?

Komitet za monitoring Kongresa lokalnih i regionalnih vlasti je simbolično zasedao u Istanbulu kao deo podrške lokalnim vlastima u Turskoj koje se suočavaju sa nizom problema kršenja osnovnih standarda demokratije od strane države, a naša žalba uvrštena je u dnevni red Komiteta. Nije bilo planirano nikakvo glasanje po tom pitanju, već samo informisanje Komiteta, a ja sam prethodno imao sastanak tim povodom sa premijerkom g-đom Anom Brnabić i izvestio sam Komitet da Vlada Srbije želi da se o ovom pitanjui prvo govori u zemlji i da postoji određena volja, videćemo koliko iskrena, da se problem na koji smo ukazali rešava kroz institucije države Srbije.

Vreme za dijalog oročeno je do novembra kada se održava plenarna sednica Kongresa u Strazburu i kada će tačka dnevnog reda biti tema “Gradonačelnici pod pritiskom”, gde se očekuje da bude i govornika koji će govoriti o stanju u Srbiji. Posle toga moguće su i nove mere, pa je svakako za sve najbolje da se u naredna dva meseca unutar Srbije ozbiljno povede dijalog o pritiscima na opozicione lokalne samouprave i iznađu mehanizmi da se spreči zloupotreba insittucija i druge vrste priitisaka, a mislim da moramo da razgovaramo i o propisima koji regulišu održavanje izbora.

Vi ste od 2004. godine na funkciji predsjednika opštine, odnosno preko 14 godina. Iako je nezahvalno govoriti o samome sebi, ipak, hoćete li reći kako Vam je to uspjelo, odnosno i dalje uspijeva u državi u kojoj dominiraju naprednjaci i njihovi koalicioni partneri, odnosno vlada ovakav Aleksandar Vučić?

PAUNOVIĆ: Nema tu velike tajne, samo jasan plan, doslednost i veliki rad su u pitanju, naravno ne samo moj već celog tima koji učestvuje u vođenju opštinskih službi. Da nema propagandnog pritiska “odozgo” zbog koga mnogi birači nisu ni svesni da ima i lokalnih izbora i da se ne glasa samo za partijske lidere na državnom nivou, siguran sam da bismo imali i bolje rezultate na izborima.

Ko su nosioci privrednog razvoja opštine?

PAUNOVIĆ: Fabrika cementa, nekoliko srednjih preduzeća u oblasti proizvodnje prehrambenih proizvoda, čitav niz manjih preduzeća koja se bave i proizvodnjom i uslugama, ugostiteljstvom i turizmom, a veliki broj građana se bavi i poljoprivredom. Najveća neiskorišćena šansa je naša fabrika stakla, jedina u Srbiji, trenutno u proceduri uvođenja stečaja posle niza objektivnih problema i grešaka onih koji su fabrikom upravljali. Ukoliko bi staklara posle stečaja stala na noge, što je sasvim moguće, uz švedski “Rimaster” koji je doneo odluku da u Paraćinu krene sa poslovanjem i u tri faze zaposli do 1000 radnika, bila bi to dramatična promena na bolje.

Iz Srbije (kao i iz drugih zemalja u regionu), posljednjih godina masovno odlaze ljudi uglavnom na Zapad, u potrazi za boljim i sigurnijim životom. Najbrojniji među njima su mladi i obrazovani. Kako stoji Paraćin s tom pojavom, odnosno trendom?

PAUNOVIĆ: Od oko 170 opština u Srbiji u 107 prisutno je veće smanjenje broja stanovnika po svim osnovama u odnosu na Paraćin. Ekonomske emigracije ima, ona je poslednjih godina sa ukidanjem viza za šengenski prostor pojačana, a Paraćincima je mnogo vidljivija nego u nekim susednim opštinama. Paraćin naime nije imao prethodnu istoriju masovnog odlaska u inostranstvo na “privremeni rad”, kao što je to slučaj sa susednim opštinama Despotovac i Svilajnac ili sa celom istočnom Srbijom gde je u nekim mestima skoro celokupno radno sposobno stanovništvo već godinama u inostranstvu.

Prije neki dan u Beogradu je održana Osnivačka skupština Saveza za Srbiju, političkog bloka 10 opozicionih stranaka i pokreta, čiji je inicijator bio gospodin Dragan Đilas i u kojem participira i Vaša stranka. Šta je bio kohezioni faktor koji je objedinio vas iz opozicije u taj Savez i koji je prevazišao vaše međusobne programske pa i ideološke razlike koje i dalje ostaju?

PAUNOVIĆ: Srbija je očigledno postala zarobljena država, jedna partija zloupotrebljavajući poluge vlasti urušila je sve mehanizme i instucije demokratskog društva. Nemoguće je promovisati posebne ideje različitih stranaka kada prosto nema demokratske političke utakmice, što znači da se mi zapravo ponovo moramo izboriti za demokratske izbore, slobodu medija, vladavinu prava i u onom nesavršenom obliku kakvu smo imali do pre nekoliko godina. Dakle, pošto demokratije u Srbiji više nema, moramo se za nju izboriti, to ne možemo pojedinačno i to jeste opšti cilj iza koga svi možemo da stanemo.

Koje su glavne tačke programa Saveza?

PAUNOVIĆ: Savez nema politički program već programske ciljeve, što nije isto. Mi nismo odbacili programe naših političkih stranaka, koji se jasno razlikuju, već smo pronašli tačke oko kojih se slažemo da predstavljaju opšti cilj oko koga nema spora, Savez nije programska koalicija.

Za mene glavni ciljevi su zalaganje za slobodne izbore, fer političku utakmicu, vladavinu prava, slobodu medija.

Kako demokratskim putem doći do realizacije najvažnijeg od utvrđenih ciljeva Saveza – uklanjanja postojeće i uspostavljanja demokratske vlasti u Srbiji?

PAUNOVIĆ: Najvažniji cilj jeste kao što rekoh vratiti demokratiju u Srbiju. E sad ako je to moguće jedino uklanjanjem postojeće vlasti – onda je Vaša interpretacija ovog cilja tačna. Kako? Pa na izborima koji moraju da budu slobodni, demokratski, održani u fer uslovima, što znači da se prvo moramo izboriti za fer uslove i slobodu medija. U prošlosti su za postizanje ovih ciljeva korišćene različite metode, pa će neka i ovde dati rezultate.

Na kraju, koji dijelovi društva u Srbiji podržavaju Savez te njegov program i ciljeve?

PAUNOVIĆ: Savez očekuje podršku svih onih koji razumeju da je slobodno i demokratsko društvo osnovna napretka zemlje i njihove lične sreće. Onih koji razumeju da trenutna monopolizacija države od strane režima nije samo problem za političare, jer se već sad taj problem prevaljuje i u ekonomske vode stvaranjem monopola koje podržava vlast i koji direktno oduzimajući posao onima koji nemaju političke veze stvaraju ekstra profit. Očekujemo podršku i od onih kojima su prava delovanjem vlasti, koje je često i neustavno i nezakonito, direktno ugrožena, od penzionera kojima su oduzete penzije, pa do radnika u prosveti, zdravstvu, državnim i lokalnim službama kojima se godinama umanjuju plate i drže se u stalnom strahu od otkaza i poljoprivrednika i privrednika koji se istiskuju sa tržišta od strane stranaca koji su opet pomognuti državnim subvencijama i pogodnostima, kao i od mladih koji su slobodni od uticaja režimskih medija i oslonjeni na internet i vide svu bizarnost i karikaturalnost poteza vlasti i kojima je jasno da takvo upravljanje Srbijom ne može da donese bolju budućnost za sve nas. Baza je široka, posao je pred nama, neće biti lako, ali tako je to sa ozbiljnim poduhvatima.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

PAUNOVIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (993)

 

Mr. sci. Milan Jovičić: Sada ili nikada

Posted: 18. Septembra 2018. in Intervjui

Moja domovina

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

„Prevrtači”

Posted: 18. Septembra 2018. in Intervjui

Nije lako našim običnim ljudima! Izlazkom na izbore, trebaju svojim glasom da donesu promjene. Ali kako i koga to da biraju? Nije nam lako jer nas stranke ”rokaju” direktno u glavu svojim konspirativnim pretumbavanjima i rokadama nudećima nam često nekvalitetne kadrove preko čijih izbora je osnovni cilj očuvati interesne sfere.

Posebna priča narednih Općih izbora su stranački ”prevrtači”. Neka mi oproste uzgojivači golubova je nemam namjeru uvrijediti ovu plemenitu pticu ! Naravno mislim na kandidate pojednih stranaka koji su spremni na sve kako bi zadržali svoje ”uhljebljenje”. Te operacije bi moga nazvati i rokadama nealudirajući na specifičan šahovski potez! Ovi potezi su svojstveni načinu djelovanja kartelnih, mafijaških organizacija.

Konkretan primjer ove „rokade” je suradnja SBBa i SDA u Unsko-sanskom kantonu (USK). U glavnoj ulozi bivši policijski „specijalac” Meho Rekić, jedan od ovih stranačkih prevrtača, danas kandidat SBBa , nosilac liste za Parlamentarnu skupštinu BiH iz USK i direktor Tehničko-rementnog zavoda Hadžići. Meho Rekić, je dugogodišnji kadar SDA, ekonomski savjetnik u federalnoj vladi premijera Ahmeta Hadžipašića u kojoj se nije tako puno „proslavio“. Takođe kandidat Stranke dijaspore BiH na prošlim općim izborima. Čovjek za „specijalne zadatke“ sa ciljem da se razbije sve što je na putu SDA,kao što je to bilo i 2015 godine kada je zajedno sa Edimom Fejzićem, poslaničkim delegatom u Domu naroda Federacije omogućio istom da preuzme infrastrukturu Stranke dijaspore i onemogući njen dalji rad. Ostat će zapamćena njegova izjava upućena bih. dijaspori; „Dođite nam u BiH, ostavite pare i vratite se nazad u zemlje iz kojih dolazite“. Nedugo nakon toga isti je kao „nagradu za uspješno obavljen zadatak“ dobio na poklon direktorsku fotelju Tehničko-remontnog zavoda Hadžići od SDAov današnjeg premijera Fadila Novalića.

Na stranačkom mitingu SBBa u Hadžićima održanom 12 septembra ove godine Rekić slatkorječivo nas ubjeđuje kako je „spasio zavod od onih koji su je uništili, a sad hoće ponovo da vladaju“?? Spasio od onih koji su ga zavalili u direktorsku fotelju?? Čekaj, ovo nešto ne štima!!

Što se u stvari krije iza Rekićevog transfera iz SDA u SBB? Meho Rekić je oličenje čovjeka koji svoju policijsku naobrazbu metoda rada kartelnih organizacija zna kako treba upotrebiti. „Svađe“ između ove dvije stranke koje nam mediji tako revnosno prenose, su u stvari predstava za nas, za javnost kako bi interesne skupine na nivou kantona nakon sprovedenih izbora i dalje nesmetano vladale. I ovdje se ovaj bivši policajac upotrebljava po potrebi kao „specijalac“ stranke jer treba sačuvati SDA interesnu sferu USKa. Naravno, mediji poput portala Objektiva.ba čiji je Rekić vlasnik, se revnosno trudi da „ kritikuje“ K.O SDA kako bi dobila podrška ASDA i političkog pokreta Pomaka i osigurao rejting SBBa u budućoj koaliciji. Raduje je me činjenica da su to uvidjeli i simpatizeri Nezavisnog bloka čiji je lider Senad Šepić današnju koalicija u USK čine SDA, SBB, DF i LS i naravno da je cilj da se kontinuitet vlasti održi i posle izbora 7 oktobra.

Zato se vama biračima u USK-u obraćam sa apelom da ne birate ovakve ljude, jer njihovim izborom se se nastavlja vaša/naša agonija. Sa čovjekom koji nam poručuje da „ dođemo , ostavimo naš novac i vratimo se u zemlje iz kojih dolazite“, ne može se graditi povjerenje i budućnost. Između Mehe Rekića i Edima Fejzića, poslaničkog delegata u Domu naroda Federacije zaista nema velike razlike!

Zato izađite na izbore 7 oktobra i upišite x znak konretno čovjeku koji zaslužuje vaše povjerenje. Ne vjerujte u „svađe“ koje nam se serviraju jer im je interest zajednički a to je zadržati svoje interesne sfere. Nemojte dozvoliti da se manipulacijaom sa kompezacionim mandatima ponovo izaberu uhljebi!

” Don`t Rocken Me Baby!”

Mr. sci. Edin Osmančević

 

KURVANJSKA ŠUTNJA VALENTINA INZKA

Posted: 16. Septembra 2018. in Intervjui

Nakon uporne indolentne neodgovorne šutnje i apsistencije, nenadano se oglasio Visoki predstavnik u BiH g. Valentin Inzko izjavom ne vjerujem da će se Republika srpska otcijepiti”,  koja je mnoge ne samo zatekla i iznenadila, već zaprepastila.

Sa velikom sigurnošću mogu pretpostaviti, da  ste svi vi, kao i ja, zanijemili, ne vjerujući svojim očima i ušima, kada ste u jučerašnim vijestima čuli izjavu Visokog međunarodnog predstavnika u BiH  g.Valetina Inzka, u kojoj kaže “ne vjerujem da će se Republika srpska otcijepiti”. Nedovoljno je poznato šta ovakva izjava znači, šta joj je bio stvarni povod, čime je bila iznuđena i ko stoji iza ovakvih nagovještaja.

Neoprostiva duga šutnja Valentina Inzka

Punih 9 godina, od kada je toj funkciji, g. Valentin Inzko kurvanski šuti, pušta da državu BiH i njene građane hladna voda nosi, a ako nekad nešto sebi u bradu i prozbori, jedva čeka da ga što manje ušiju čuje i da se rečeno što prije zaboravi. Mlakim, dvoličnim  i licemjernim izjavama, kakva je i ova posljednja, sa kojom se rušiteljima BiH uvlači i s njima koketira, separatističko i neprijateljsko djelovanje protiv BiH se ne spriječava, već odobrava, ohrabruje i  potstiče.

Svojim indolentnim odnosom prema zbivanjima u BiH, u kojoj su njeni rušitelji podržani njegovom šutnjom svaki dan sve glasniji, ohrabrio je srpske i hrvatske separatiste i nacionaliste, osnažio njihove fašističke težnje, indirektno podržao podjelu BiH i ugrozio njen  opstanak. U toku njegova mandata “osovina zla – Dodik – Čović “ toliko je ojačala, da otvoreno i bez straha od posljedica udara na institucije BiH, parališe njihov rad i ugrožava opstanak i napredak države BiH . Od Inzka se s pravom očekivalo da preventivno djeluje, sankcioniše nosioce fašističke ideologije i unaprijedi Dejtonsko ustrojstvo države. Prije svega bio je dužan, u skladu sa funkcijom koju obavlja, naglasiti i svima dati do znanja, da na osnovu Dejtonskog ugovora ( kojim se pokrivaju i iza kojeg se kriju i on i neprijatelji BiH) Republika srpska ne može i nema načina da postane država niti da se spoji sa drugom državom (Srbijom).  Njegava obaveza bila je i ostaje da osujeti i spriječi sve uticaje iznutra i izvana, posebno iz susjedstva BiH, koji podržavaju petokolonaše i vode razgradnji BiH države. Nije to činio ranije, ne čini ni danas. Njegovo ponašanje je sve manje zaštitničko i sa sve sve više naklonosti neprijateljima BiH. Time jedinstvena multetnička BiH u glavama nekih najodgovornijih postaje napušteni i zaboravljeni koncept.

I sve se ovo ponovno dođađa u vrijeme vruće izborne kampanje, u kojoj i dalje dominiraju nacionalisti. Ako ima istine u tome da izbori određuju budućnost zemlje, onda je budućnost BiH u ovakvim okolnostima više nego neizvjesna. I za nju trebamo biti ozbiljno zabrinuti.

Pisma upozorenja Inzku i OHR

Kao niske gerdana, već godinama  se na vratu Visokog međunarodnog predstavnika Inzka  nižu  zahtjevi bh građana i institucija  za korištenje “Bonskih ovlasti”, kako bi se zaustavila kriza političkih odnosa i agonija države BiH, ali se Inzko oglušio o sve takve zahtjeve.  U toku cijelog svog mandata, koji traje već 9 godina, koristio je Bonske ovlasti samo  da se osigura finansiranje FBiH i još jednom i to na štetu stabilnosti BiH.

Ovih dana g. Inzko je primio nekoliko pisama od bh političara zabrinutih za stanje u BiH, koji izazvani sve opasnijim  izjavama Predsjednika Rs Milorada Dodika traže da mu se zabrani političko djelovanje. Posebno su indikativni navodi u pismu Prof. dr. Mirsada Hadžikadića, kandidata za Predsjedništvo BiH, koji od Inzka traži da Miloradu Dodiku zbog njegovih posljednjih antidržavnih izjava zabrani političko djelovanje. U svom pismu, koje bi moglo postati odlučujuća pokretačka snaga, Hadžikadić potsjeća Inzka na “paradoksalnu  situaciju u kojoj se država BiH nalazi već neko  vrijeme”, a koja se posebno usložnjava posljednjim izjavama  Predsjednika entiteta Rs M.Dodika.

“To je situacija koju ne samo imate mogućnost nego i obavezu  da riješite”, upozorava Hadžikadić. “Bonske ovlasti su alat koji vam je stavljen na raspolaganje  da spriječite urušavanje institucija BiH iznutra”.

Hadžikadić poziva Inzka da Milorada Dodika trajno udalji  iz izbornog procesa. “Ako mu se dopusti da bude izabran u Predsjedništvo BiH, on jasno namjerava da pređe sa riječi na djela, a vi propustite da reagujete, bićete njegov saučesnik.”

Prema pisanju nekih medija u istom ili sličnom tonu, sa istim zahtjevima kao Hadžikadić, Međunarodnom predstavniku Inzku, posebnim pismima obratili su se Amir Jerlagić (Stranka za BiH) i Predsjednik Foruma Bošnjačkih intelektualaca  i prof. na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu –  akademik Suad Kurtćehajić, potsjećajući na još jednu Dodikovu izjavu “kako će Srbija i Republika srpska jednoga dana biti  jedno,” Obzirom da svoj pasivan odnos prema zbivanjima u BiH, za koju je zadužen i odgovoran, Međ. pred.Inzko pravda  preprekom koju čini PIC, Murtćehajić, potsjeća da je PIC „savjtodavni a ne naredbodavni organ“, što znači da njegove odluke nisu uslovljene isključivo zahtjevima PIK.

Zaklanjanje iza PIC (Vijeća za provedbu mira u BiH)

Svoju neučinkovitost, neodlučnost i indolentnost u zaustavljanju i obuzdavanju razornih agesorskih procesa protiv države BiH, i dalje vođenih i potsticanih iz Srbije i Hrvatske, preko instaliranih okupacionih centara u BiH, Međunarodni visoki predstavnik, kao operativni i izvršni organ OHR, ne može pravdati ograničenjima kreiranim iz PIC, jer su prije svega rezultat njegove neodlučnosti da djeluje u pravcu zaštite države BiH. Sigurno je da PIC, čija je struktura sastavljena od 55 različitih subjekata, ne djeluje isključivo kao savjetodavni već u nekoj mjeri i naredbodavni organ, ali samo u onoj mjeri u kojoj Međ. predstavnik padne pod uticaj određenih članica PIC i dozvoli da mu se nametnu njihovi zahtjevi.

BiH nije moja država

Potsjećamo, u jednom od nedavnih intervjua,  na upit novinara RTRS: “D a li je njegov politički motiv i danas nezavisna Republika srpska?”-  Predsjednik Rs Milorad Dodik je odgovorio “Naravno,  ja to i ne krijem!” A u nastavku intervjua Dodik je rekao “Bosna i Hercegovina nije moja država.” I nije to rečeno prvi put. Dodik to u različitim prilikama ponavlja kao onomatopeju.

Po kojim to rezonima, da li demokratije ili fašističke ideologije, takav političar , već ranije potvrđeni neprijatelj BiH, već u oktobru ove godine (ako pobjedi na izborima) može postati njen predsjednik. Uz ove najnovije i mnoge  ranije Dodikove izjave su na nivou veleizdaje države BiH, kojoj je dao ustavnu zakletvu na vjernost.

Ko je Valentin Inzko?

Valentin Inzko je austrijski političar. Bio je prvi ambasador Austrije u BiH od 1996. do 1999.godine.Na dužnosti Visokog predstavnika u BiH je od 26.3. 2009.g., a jedan period (od 2009 do 2011) bio je i Specijalni predstavnik EU u BiH. Mandat visokog predstavnika određen je čl.10. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Visokog predstavnika predlaže Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC). PIC čini grupa od 55 zemalja i međunarodnih organizacija koje sponzoriraju i vode proces implementacije mira. Prvi Visoki predstavnik u BiH bio je Carl Bildt od decembra 1995 do jula 1997.g. Do dolaska Inzka u BiH OHR i raniji međunarodni predstavnici od 1997 do 2012. godine nametnuli 899 odluka i rješenja.U posljednjih 7 godina OHR ne nameće  ni zakonska ni ustavna rješenja niti smjenjuje političare, što je intenzivno vršeno u mandatu Wolfanga Petritscha. Kako se po svemu čini, na svojoj dobro plaćenoj funkciji, 69-godišnjak Inzko ostaće do kraja života, jer ako bi bio smjenjen ne bi bilo moguće postaviti nekog drugog, jer se Rusija s pravom veta zalaže za ukidanje OHR, a što ne odgovara interesima nekih zapadnih zemalja, posebno SAD .

Kakav smo mi to narod?

Kakav smo mi to narod, kad sve negativne konotacije o Miloradu Dodiku, sva uvjerljiva sumnjačenja o njegovom kriminalnom djelovanju i korupciji, otvorena  mržnja prema državi koja ga plaća i komšijama uz koje je postao ono što je danas i bez kojih ni njemu nema suživota, stavljanje na Američku crnu listu, nisu dovoljno jaki argumenti da mu okrenemo leđa, zaustavimo ga u njegovom rušilačkom pohodu i sankcionišemo njegova zlodjela. Nasuprot  tome svi  ti upozoravajući minusi, iz interesa ili straha, nisu umanjili već  kod velikog broja njegovih slijepih sljedbenika u nekom vidu uvećali njegovu vrijednost i dali mu status velikog srpskog vođe.

Postoji li igdje na svijetu država u kojoj je najveći njen neprijatelj njen Predsjednik?

Sve ovo Bosnu i Hercegovinu vodi u tešku situaciju, u kakvoj se ne nalazi ni jedna zemlja svijeta. Veliki BH oktobar je na pragu. Zar nije došlo vrijeme da se zajedno sa nama Međunarodna zajednica zapita šta će se desiti ako Neprijatelj BiH br. 1 Milorad Dodik već ovog oktobra postane Predsjedavajući Predsjedništva BiH, a znaju dobro, jer je više nego jasno dao do znanja, da mu je glavni cilj i zadatak srušiti državu  BiH, osamostaliti Rs i u datim uslovima pripojiti je Srbiji. Postoji li igdje na svijetu država u kojoj je najveći njen neprijatelj njen Predsjednik?

Ako bi nekim čudom i došlo do suspenzije Milorada Dodika, kvalitet u strukturi Predsjedništva BiH ne bi se bitnije izmjenio, jer  bi time bio olakšan produžetak razornog djelovanja Mladena Ivanića, koji u osnovi ima iste težnje kao Dodik, samo na njima radi na podmukliji način. Ali sankcionisanje Dodika bilo bi od značaja i uticaja, imalo bi pozitivne efekte na više načina, jer bi se mnogi kriminalci, nacionalisti i šovinisti, povukli,a time bi  nacionalistički naboji splasnuli. BiH i njeni narodi mogli bi doći do više zraka i barem kratko  predahniti.

Sudeći po nekim nagovještajima, da je nakon prijema više upozoravajućih pisama PIC održao ili će održati sastanak, bude nadu da će se Visoki predstavnik i OHR u većoj mjeri posvetiti svom poslu i ažurnije i odgovornije nego do sada izvršavati zadatke koji su pred njih postavljeni, a prije svega da omoguće BiH da uspješno provede izborni proces,  stabilizira se  i uspješnije krene naprijed.

Šta će OHR i Inzko preduzeti i kako  odgovoriti na zahtjeve koji su im upućeni, može biti od velikog  uticaja na dalji tok izbornog procesa,  a možda imati i  presudan  uticaj na dalji razvoj društvenih i ekonomskih odnosa u BiH.

 

Burlington, 16. Septembra 2018.                                   Zijad Bećirević

Naša misija se svakako temelji na kontinuiranoj težnji i naporima koje ulažemo na izgradji demokratskog društva u kojima će sve zajednice tretirati ravnopravno što čini temelj stabilnosti jednog društva…..Otvaranjem potkancelarije u Prištini napravljen je značajan iskorak u radu i delovanju Aktiva, kojim će se u budućnosti težiti ka približavanju podeljenih zajednica, ali boljem razumevanju svih problema sa kojima se zajednice u društvo u celini suočavaju…..Dakle, dobro upravljanje, zaštita ljudskih i manjinskih prava, razvoj potencijala srpske i ostali nevećinskih zajednica i međuetnički dijalog čine fokus delovanja Aktiva na Kosovu…… Aktiv se već četvrtu godinu zaredom bavi godišnjim ispitivanjem javnog menjenja na severu Kosova, i moram da priznam da su rezultati po ovom pitanju iz godine u godinu sve alarmantiji. Po prošlogodišnjoj statistici (2017.god.) gotovo polovina stanivništva u narednih pet godina, ne vidi sebe na Kosovu….. Ovakvi podaci svakako moraju biti alarm u prvom redu za predstavnike političkih elita na Kosovu i u Srbiji, ali i međunarodne zajednice za što hitnije delovanje, koje bi kroz niz adekvatnih programa pružio mladima perspektivu i stabilno okruženje u kojima bi nastavili da grade svoju budućnost. U protivnom, zabeleženi negativan trend će se nastaviti što će gotovo pogubno uticati na budućnost kako srpske tako i stalih zajednica na Kosovu…..Posetu predsednika Vučića su već u samom startu pratila brojna negodovanja pojedinih albanskih predstavnika, te su i pre njegovog dolaska stvorene nepotrebne tenzije koje su, kao što verovatno znate, usled blokade puteva u dreničkoj oblasti rezultirale odustajanjem posete srpskim enklavama u tom području…..Škola evropskih integracija koji sprovodimo u partnerstvu sa Evropskim pokretom u Srbiji (EpuS) i uz podršku kosovske fondacije za otvoreno društvo (KFOS) i jedan je od najznačajnijih koje Aktiv sprovodi na severu Kosova…..

Kada je osnovana Organizacija te šta su joj temeljni ciljevi i misija?

MILIĆEVIĆ: Aktiv je osnovan 2003.godine sa glavom kancelarijom u severnoj Mitrovici, medjutim, usled spleta različitih okolnosti u kojima su se našli tadašnji osnivači, svoj rad otpočinje tek 2010. godine. Naša misija se svakako temelji na kontinuiranoj težnji i naporima koje ulažemo na izgradji demokratskog društva u kojima će sve zajednice tretirati ravnopravno što čini temelj stabilnosti jednog društva. Osnaživanje i značajno učešće srpske zajednice u izgradnji participativne, mirnodopske i prosperitetne budućnosti Kosova u konstantom su fokusu naše organizacije u kojima se osnaženi pojedinci i institucije trajno razvijaju, poštujući ljudska prava na dostupan,    transparentan i demokratski način. Otvaranjem potkancelarije u Prištini napravljen je značajan iskorak u radu i delovanju Aktiva, kojim će se u budućnosti težiti ka približavanju podeljenih zajednica, ali boljem razumevanju svih problema sa kojima se zajednice u društvo u celini suočavaju.

Da li je “Aktiv” multinacionalan po svome sastavu?

MILIĆEVIĆ: Ponosan sam na činejnicu da je Aktiv, u pravom smislu te reči multietnička, ali i multinacionalna organizacija, u kojoj pored Srba svojim svojim delovanjem doprinose i Albanci, Goranci, kao i državljani Velike Britanije, SAD i Savezne Republike Nemačke. Dakle, raznolikost po etničkom i nacionalnom sastavu omogućava spoznavanje raznilokosti različitih etničkih i nacionalnih zajednica pružaju Aktivu mogućnost više u promovisanju svojih ciljeva u insistiranju na istrajnosti ideje o izgradnji i poštovanju multientičkoh društava.

Na kojem području djelujete i koji su oblici vašeg djelovanja?

MILIĆEVIĆ: Kao lokalna organizacija, Aktiv se konstantno trudio da unapredi rad i delovanje organizicije te se Aktiv po tome izdvaja kao jedna od vodećih srpskih lokalnih organizacija na polju promovisanja pomirenja i suživota među etničkim zajednicama, međuetničkom dijalogu, ali i podsticanju razvoja jednakih ekonomskih principa za sve zajednice na Kosovu, te nadgledanju rada institucija na lokalnom i centralnom nivou. S obzirom na težnju Aktiva da ostvari pun profil think tank organizacije, početkom 2018. godine, sproveli smo programsko restruktuiranje, gde je sa otvaranjem potkancelarije u Prištini, Aktiv dobio svoj jasniji programski fokus. Dakle, dobro upravljanje, zaštita ljudskih i manjinskih prava, razvoj potencijala srpske i ostali nevećinskih zajednica i međuetnički dijalog čine fokus delovanja Aktiva na Kosovu.

Sam naziv vaše NVO upućuje da ste nepolitička organizacija. No, da li se neka politika pokušava približiti vama, odnosno utjecati na sadržaj i pravce vašeg rada?

MILIĆEVIĆ: Moram da priznam da je bilo takvih pokušaja, ali je u svakom završeno samo na pokušajima. Međutim, morao bih da pojasnim i činjenicu da je ključ delovanja organizacije u zagovaračkim mehanizmima, koji između ostalog podrazumevaju uključivanje nosioca vlasti koji uglavnom dolaze iz redova političkih subjekata. S tim u vezi neophonost komunikacije sa relevatnim političkim subjektima nedvosmisleno je potrebna kako bi se zagovaračke inicijative našle na dnevnom redu i u zavisnosti od važnosti pitanja, rešavale na institucionalnom nivou.

S obzirom na turbulencije koje traju ne od jučer i ne zna se kako će sve to završiti sa statusom Kosova, imaju li, zapravo, mladi budućnost na Kosovu?

MILIĆEVIĆ: Aktiv se već četvrtu godinu zaredom bavi godišnjim ispitivanjem javnog menjenja na severu Kosova, i moram da priznam da su rezultati po ovom pitanju iz godine u godinu sve alarmantiji. Po prošlogodišnjoj statistici (2017.god.) gotovo polovina stanivništva u narednih pet godina, ne vidi sebe na Kosovu. U nekim izveštajima se čak pominje i da veliki procenat mladih (skoro 80%) želi da privremeno ili trajno napusti Kosovo. Sigurno je da lična nesigurnost, egzistencijalni strah i nedostatak perspektive mladih čine ključne razloge za gotovo katastrofalno stanje među mladima na severu, a slična slika je i u drugim regionima na Kosovu. Ovakvi podaci svakako moraju biti alarm u prvom redu za predstavnike političkih elita na Kosovu i u Srbiji, ali i međunarodne zajednice za što hitnije delovanje, koje bi kroz niz adekvatnih programa pružio mladima perspektivu i stabilno okruženje u kojima bi nastavili da grade svoju budućnost. U protivnom, zabeleženi negativan trend će se nastaviti što će gotovo pogubno uticati na budućnost kako srpske tako i stalih zajednica na Kosovu.

Je li moguć suživot u Kosovskoj Mitrovici i na Kosovu inače, poslije svega?

MILIĆEVIĆ: Lično smatram da je suživot Srba i Albanaca, ali i ostalih etničkih zajednica koje ovde žive, itekako moguć. Posmatrajući Kosovsku/Severnu Mitrovicu u širem konstekstu ovog pitanja, moram da naglasim da je ovo jedina urbana multietnička sredina u kojoj, uprkos brojnim sukobima u nama bliskoj prošlosti, ipak uspela da očuva svoj multietnički sastav. Na žalost, to nije slučaj u ostalim gradovima širom Kosova i na tome, kako političke elite kosovskih Albanaca, tako i lokalne zajednice,  moraju naći modus kojim će se ostvariti suživot i u ostalim regionima na Kosovu.

Kako biste komentirali nedavnu posjetu Aleksandra Vučića Kosovu, posebno njegov govor u Mitrovici?

MILIĆEVIĆ: Posetu predsednika Vučića su već u samom startu pratila brojna negodovanja pojedinih albanskih predstavnika, te su i pre njegovog dolaska stvorene nepotrebne tenzije koje su, kao što verovatno znate, usled blokade puteva u dreničkoj oblasti rezultirale odustajanjem posete srpskim enklavama u tom području. Uprkos očekivanjima pojedinaca, izostala su objašnjenja incijative koju su pokrenula oba predsednika, Vučić i Thaci, a koja se odnosi na korekciju granica/administrativnih linija, ali i o načinu postizanja sveobuhvatnog sporazuma sa Prištinom, čime bi se rešila višedecenijska neslaganja po pitanju statusa Kosova. Iako je poseta završena, moram da naglasam da ni pre nje nisam imao prevelikih očekivanja, dok je akcenat stavljen na nastavak podrške srpskom korpusu na Kosovu kroz ekonomski sektor i najavljivanje podrške novim projektima koji bi vodili upošljavanju većeg broja ljudi. Inače, tokom govora primetni su bili pomiriljivi tonovi uz naglasak na neophodnost postizanja komprimisnog rešenja što može značiti da postoji politička volja da se do dogovora zaista i dođe. U ovom trenutku obe zemlje imaju jasnu evropsku perspektivu, a Srbija i gotovo izvestan datum pristupanja članstvu u EU, pa je stoga takav stav po ovom pitanju nedvosmileno jasan.

Založili ste se za pojednostavljenje modela glasanja na Kosovu. O čemu se radi i ima li naznaka da bi nadležni mogli uslišiti vaše prijedloge po tom pitanju?

MILIĆEVIĆ: Izborni model na Kosovu je jedan od naprednijih u ovom delu Evrope i utemeljen je na primerima dobre prakse i poštovanja međunarodnih standarda. Sistem otvorenih lista je jedan od najnaprednijih po pitanju transparetnosti i poštovanja volje biračkog tela. Međutim, uslovno glasanje kao model je davno prevaziđen jer ostavlja mnogo prostora za manipulaciju glasova i to Centralna izborna komisija mora da menja. Potom se postavlja i pitanje glasačkih procedura putem pošte, ali i raseljenih što je uostalom i primedba upućuna od strane Evropske posmatračke misije. Iako to nije bilo pitanje, imam obavezu da pomenem i birački spisak, a sve to mora biti predmet izbornih reformi za koju i dalje ne postoji konsezus u redovima kosovskih političkih stranaka, članica CIK-a, čime bi se ova i mnoga druga pitanja u velikoj meri rešila. U saradnji sa grupom organizacija civilnog društva iz Prištine koje se bave ovom tematikom, pokrenuli smo zajedničku inicijativu za nastavak izborne reforme i već tokom nedelje nas očekuju konkretni sastanci sa nadležnim institucijama po ovom pitanju. Uz izraženi skepticizam, biće uspeh kandidovati pojedine teme, a još veći da se makar jedan deo njih trajno reši.

Šta biste rekli o projektu Škola evropskih integracija?

MILIĆEVIĆ: Projekat Škole evropskih integracija (ŠEI) pokrenuta je kako bi ključne političke i društvene aktere na severu Kosova uključila u proces evropskih integracija na smislen i kvalitetan način. Interaktivan i multidisciplinaran program škole osmišljen je po uzoru na postojeće modele u regionu Zapadnog Balkana, sa ciljem da ključnim lokalnim akterima pruži neophodna znanja i veštine. Kako bi polaznicima bliže predstavili znanja i veštine iz specijalizovanih oblasti, ove godine smo otpočeli sa petim ciklusom ŠEI koji će biti usmeren na dve široke tematske oblasti: vladavinu prava i održivi razvoj. Škola evropskih integracija koji sprovodimo u partnerstvu sa Evropskim pokretom u Srbiji (EpuS) i uz podršku kosovske fondacije za otvoreno društvo (KFOS) i jedan je od najznačajnijih koje Aktiv sprovodi na severu Kosova.

Još jedan vaš projekat je u toku: Multifunkcionalni centar Sjeverna Mitrovica. Šta biste, u najkraćem, rekli o njemu?

MILIĆEVIĆ: Centar građanske energije (CEC) je društveni centar za podršku civilnim inicijativama i promociju kulture otvorenog dijaloga o relevantnim politikama i praksama vezanim za srpsku zajednicu na Kosovu. CEC ima za cilj da stvori javni prostor za spajanje civilnog društva sa vodećim, lokalnim donosiocima odluka. Njegova svrha jeste razvoj demokratije, kulture javne diskusije i zajedničkog pronalaženja rešenja za aktuelne političke, ekonomske i društvene probleme na severu Kosova. Pored toga, Aktiv sprovodi i potprograme koji su neodvojivi deo CEC-a, pa ću ovom prilikom pomenuti samo neke od njih. Tu pre svega mislim na Mitrovački društveni klub (MSC), zagovaračku platfomu ,,Empirika,, kao u politički ,,talk show,, Sporazoom, jedinstven po svom pristupu koji je započet 2015.godine, a posle letnje pauze od septembra nastavljamo sa pripremanjem jesenjeg serijala ove emisije. Realizujemo je u saradnji sa mrežom televizisjkih stanica koje emituju program na srpskom jeziku, ali se emisija može videte i na TV Mitrovici, koja svoj program emituje na albanskom jeziku. Takođe, želeo bih da pomenem da je za tri godine svog postojanja u Centru građanske energije organizovano preko 600 događaja, na kojima su prisustvovali, bilo u formi gostiju ili pak panelasta, približno 14.000 pojedinaca sa Kosova, ali i iz regiona.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MILIĆEVIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (992)

 

 

16. septembar 2018. godine

            ČLANOVIMA I PRIJATELJIMA SAVEZA ANTIFAŠISTA VOJVODINE

Poštovane i poštovani,

Obraćam Vam se u ime Saveza antifašista Vojvodine (SAV), sa nekoliko informacija o našoj organizaciji, sada kada su okončani letnji raspusti, i nameravamo da se vratimo aktivnostima zbog kojih smo osnovani.

Tokom jula meseca su održane naše „vidljive“ akcije – „Mapiranje ekstremizma i građanski otpor“: Uvodni seminar, u Malom Iđošu (05-07. jul 2018. g.), za studentsku populaciju, koji je organizovala Antifašistička koalicija, čiji smo mi član. Ovaj projekat se sastoji iz više aktivnosti i biće realizovan u nekoliko faza tokom ove godine. 07. jula smo, u Muzeju Revolucije Vojvodine, obeležili Dan ustanka naroda i narodnosti Srbije, te I godišnjicu postojanja našeg udruženja. Nakon toga smo položili venac na spomenik na Iriškom Vencu.

U letnjem periodu smo bili manje aktivni kao organizacija, ali su zato bili aktivni članovi SAV, svojim istupima u javnosti, posebno Milivoj Bešlin, Dobrivoje Antonić, Radivoje Jovović, Veljko Milić i Duško Radosavljević.

U toku sutrašnjeg dana dobićete ponovo poziv za razgovor o knjizi Raifa Dizdarevića, nekadašnjeg predsednika Predsedništva SFRJ. To je još jedan razgovor o prelomnoj 1948. godini (imali smo I skup posvećen tome krajem juna meseca.) Nakon toga planiramo da organizujemo i skup posvećen situaciji u Makedoniji, po mogućnosti određene aktivnosti i sa antifašistima iz Hrvatske (imali smo razgovor o knjizi Dejana Jovića krajem aprila).

U oktobru bi imali razgovor o 1988. godini u Vojvodini („antibirokratska revolucija“), i šire. 100 godina formiranja I Jugoslavije, obeležićemo 29. novembra, sednicom Glavnog odbora SAV i zainteresovane javnosti.

Učestvovaćemo, na primeren načun, u aktivnostima antifašističkih organizacija i grupa u Vojvodini, Srbiji i zemljama bivše Jugoslavije. Kao deo Saveza antifašista Srbije doprinećemo zajedničkim aktivnostima.

Rad sa našim odborima ostaje nam stalna obaveza. Neke od pomenutih aktivnosti se mogu održati u mestima izvan Novog Sada, za promenu.

S poštovanjem,

Smrt fašizmu – sloboda narodu!   

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

                           

IZBORI-1

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

U potpunosti podržavam zahtjeve kandidata za članove Predsjedništva BiH Mirsada Hadžikadića i Amera Jerlagića, te gospodina Suada Kurtćehajića koji u  odvojenim pismima visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH gospodinu Inzku, zahtjevaju  da iskoristi bonske ovlasti i zabrani političko djelovanje predsjedniku bh. entiteta RS Miloradu Dodiku.

Milorad Dodik ne može biti kandidat, niti član Predsjedništva države koju mrzi, godinama derogira uz spregu sa velikosrpskim lobistima iz Beograda.

Međutim tu listu treba proširiti sa svim onim licima koji se već nalaze na ”crnoj listi ” Sjedinjenih Američkih Država odnosno onim koji već niz godina  opstruiraju proces  demokratske transformacije BiH. Ovaj zahjev dolazi u trenutku kada i Senator Wicker, republikanac iz Misisipija, predsjedatelj Helsinške komisije i dobar poznavalac prilika na Balkanu, ukazuje na aktuelno stanje i predizbornu atmosferu u Bosni i Hercegovini.

Gospodin Wicker zahtjeva da SAD i Europa usvoje politiku nametanja sankcija pojedinim bosanskim zvaničnicima koji su očigledno uključeni u korupciju ili ignorišu Dejton, bosanske zakone ili sudske presude. Washington je već u vezi sa ovim to uradio predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, i nedavno Nikoli Špiriću, članu Predstavničkog doma BiH.

Ako ste zaista istinski prijatelj BiH, ako volite njene ljude, vrijeme je da pokažete da ste dostojni funkcije koju obavljate!

Mr. sc. Edin Osmančević

Visoki predstavniče!

Ovih dana su Vam neki bh. političari već pisali argumentirano tražeći od Vas da se konačno umiješate u svoj posao i uklonite Milorada Dodika iz izbornog procesa. I ja bih  mogao do prekosutra navoditi sve Dodikove antiustavne poteze zbog kojih bi trebao biti ne samo uklonjen iz izbornog procesa, nego bi mu se trebalo zabraniti svaki politički rad, ali nije to cilj ovog javnog obraćanja. Ne zato što nemam na to pravo kao građanin BiH, nego da ne ponavljam ono što su Vam ovih dana javno potcrtali neki bh. političari, odnosno kandidati koji su na izbornim listama. Povod ovog obraćanja jeste Vaša posljednja, nemoralna i krajnje bezobrazna izjava da “ne vjerujete da će se Rs otcijepiti…” Kako Vas nije stid tako nešto izjaviti?! Stanete li ikad pred ogledalo i pogledate li sebe u oči nakon tolikog nečinjenja na funkciji koja mjesečno iznosi 48.000 KM u Vašem džepu?! Imate li imalo savjesti i pitate li se ko to još u ovome svijetu, ma kakav da jeste svijet (a jeste svakakav i nikakav), prima tolike pare za spavanje na funkciji? Ali ne, Vi svojim nečinjenjem, odnosno “nevjerovanjem da će se Rs otcijepiti”, zapravo itekako činite ustupke razbijačima BiH, prije svih tom istom Dodiku, ma šta on govorio o Vama, što može biti, a vjerovatno i jeste, predstava samo za javnost. A ispod stola, on, uz Vašu prećutnu suglasnost, gura projekat secesije što može dovesti do novog rata u BiH. Jeste li toga svjesni?! Jeste li svjesni da podržavanjem ovakvog Dodika možete ući u historiju BiH, Balkana i šire kao kum još jednog velikog krvoprolića u BiH, odnosno na zapadnom Balkanu?! Samo naivni i politički nepismeni mogu povjerovati u Vaše otrcane priče da Vas Vijeće za implementaciju mira u BiH sputava u primjeni Bonskih ovlasti, jer, kako je rekao pof. dr. Suad Kurtćehajić, “Vijeće nije Vaš naredbodavni, nego savjetodavni organ…” Ako Vi ne vjerujete da će se Rs otcijepiti, kojom sramnom izjavom ste najdalje dobacili s te funkcije, ni ja ne vjerujem da Vi imate iskrene namjere prema BiH i prema poslu za koji ste enormno visoko plaćeni. Stoga, Vaše ime će svakako ući na velika vrata smetljišta historije BiH i demokratskog dijela svijeta.

Bedrudin GUŠIĆ

 

A CRNA KUTIJA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Dakle, Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre osnovana je prije 23 godine i slobodno možemo reći da je najstarija civilna udruga jedne nacionalne manjine na području Istre. Isto tako, ona je preteča Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske čije je sjedište u Zagrebu….. U ovom mandatu predsjedavam i Bošnjačkom nacionalnom  zajednicom  Hrvatske čija smo članica i na taj način surađujemo sa drugim bošnjačkim zajednicama županijskih organizacija na nivou RH koje su također članice BNZH…..Festival bošnjačke kulture u Istarskoj županiji održao se već trinaest (13) godina zaredom. Uspostavljena je njegova tradicija. Festival je „putujući“, naime, održava se u gradovima i općinama u kojima djeluju ogranci Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre (NZBI). Program Završne svečanosti Festivala bošnjačke kulture u Istri tradicionalno je u gradu Puli koncem godine……Od mnogobrojnih aktivnosti koje smo odradili u prethodnom mandatu, od Festivala bošnjačke kulture u Istri, Obilježavanja bitnih datuma kao što su  državni praznici (Dan državnosti BiH i Dan nezavisnosti BiH), izdali smo i dvije knjige u prethodnom mandatu i to Kulturni identitet nacionalne manjine Bošnjaka u Istri čija je autorica profesorica dr.sc. Aida Muradbegović. Knjiga govori o doseljavanju Bošnjaka u Istru, ali i organiziranosti na očuvanju svoje kulturne baštine s posebnim osvrtom na aktivnosti NZBI. Ovo je jedni pisani trag o dolasku Bošnjaka na područje Istre. Isto tako, izdali smo i knjigu Obrazovni, kvalifikacijski i gospodarski resursi Bošnjaka u Istarskoj županiji ( Tko je tko u Bošnjaka u Istarskoj županiji) autora Jusuf Šehanović, Mirela Čaušević i Senad Pršić te nekoliko godina ranije izdali smo i knjigu Bosanska kuharica, autora Saliha Agića…..Prof.dr. sc. Jusuf Šehanović  bio je viši znanstveni suradnik i izvanredni profesor, rođen je u Tuzli gdje je s odličnim uspjehom završio gimnaziju, matematički smjer……Imamo i brojne druge istaknute članove kao što je Salih Agić (rahmetli), Sajto Salković, mr.sc. Aida Muradbegović, prim.dr. Šefko Dervović, ali i brojni drugi članovi koji svojim doprinosom sudjeluju u očuvanju naše kulture, običaja, tradicije i identiteta…..

Kada je osnovana Zajednica i s kojim temeljnim ciljem? 

U teškim ratnim vremenima, u prvoj polovini 1993. godine, jedna skupina Bošnjaka iz Pule pokrenula je inicijativu za osnivanjem Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre. Koliko je poznato, to je bio prvi pokušaj organiziranja neke nacionalne zajednice ovakvog tipa sa bošnjačko-muslimanskim predznakom u Republici Hrvatskoj. Zajednica je bila zamišljena kao nestranačka građanska udruga koja ima za cilj zaštitu i promociju nacionalnog identiteta, kulture, tradicije i običaje te razvijanje suradnje sa domicilnim, ali i ostalim narodima i nacionalnim manjinama u Istri. Tada nismo uspjeli osnovati Zajednicu zbog dilema i nesloge kod nekih pripadnika naše manjine oko prirode i značaja, zajednice kao neovisne u svome djelovanju. Nakon nekog vremena ponovno se okupila, sada još veća skupina Bošnjaka, i nakon više sastanaka i priprema 1995. godine uspješno smo organizirali Osnivačku skupštinu. Skupština je održana u prepunoj kino dvorani uz prisustvo ambasadora Bosne i Hercegovine, gospodina Kasima Trnke.

Dakle, Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre osnovana je prije 23 godine i slobodno možemo reći da je najstarija civilna udruga jedne nacionalne manjine na području Istre. Isto tako, ona je preteča Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske čije je sjedište u Zagrebu.

Osnovni ciljevi NZBI su:

Zaštita specifičnih prava i zadovoljavanje svekolikih nacionalnih, kulturnih, političkih, ekonomskih i društvenih interesa svojih članova i svih pripadnika Bošnjačke nacionalne manjine.

Afirmacija subjektivnosti Bošnjačke nacionalne zajednice i njenih struktura, očuvanje, promidžba i razvitak nacionalnog, kulturnog i jezičnog identiteta svojih članova i općenito Bošnjačke nacionalne manjine na području Istre.

Postizanje jednakosti ustavno – pravnih propisa, međunarodnih ugovora kao i stečenih prava Bošnjaka i Bošnjakinja i svih svojih članova u Republici Hrvatskoj

Razvijanje i podupiranje dobrih odnosa između bošnjačkog naroda i hrvatskog naroda i drugih naroda u Republici Hrvatskoj.

Povezivanje i razvijanje dobrih odnosa i suradnje sa bošnjačkim asocijacijama u RH i iz matične države, Bosne i Hercegovine.

Sve ove aktivnosti provodimo kroz stalne programske aktivnosti, kao što su Festival bošnjačke kulture u Istri kojeg ove godine održavamo 13. godinu te kroz razne okrugle stolove, znanstvene skupove, izložbe fotografija, projekcije dokumentarnih filmova, itd.

Kako izgleda organizaciona shema Zajednice i u kojim mjestima imate ogranke?   

Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre djeluje kroz ogranke i to kroz ogranak u Puli, Poreču Rovinju, Raši, Labinu i Svetoj Nedelji.  Odnosno gdje god postoji interes pripadnika naše manjine osnovan je ogranak. Isto tako, surađujemo i sa drugim pravnim osobama, odnosno udrugama koja se kao i mi bave promocijom i očuvanjem bošnjačke kulture i tradicije na području Istre, ali i Republike Hrvatske.  Sa nekim udrugama, kao što su Nacionalna zajednica Bujštine Umag, Nacionalna zajednica Bošnjaka Vodnjan, BKUD Vodnjan i Nacionalna zajednica Bošnjaka Rovinj i Udrugom Bošnjaka branitelja domovinskog rata provodimo i zajedničke projekte i programe. Imamo i dobru suradnju i sa Islamskom zajednicom. U ovom mandatu predsjedavam i Bošnjačkom nacionalnom  zajednicom  Hrvatske čija smo članica i na taj način surađujemo sa drugim bošnjačkim zajednicama županijskih organizacija na nivou RH koje su također članice BNZH.

Koje su vaše uobičajene aktivnosti?       

Naš stalni programski sadržaji ostvaruju se kroz Festival bošnjačke kulture u Istri. Najstariji je to Festival jedne nacionalne manjine u Istri, a bio je i uzor drugim manjinama, kao i bošnjačkim zajednicama izvan Istre. Zasigurno smo uspjeli u nakani da kroz ovaj festival upoznamo i naše sugrađane sa dijelom naše kulturne baštine.

Festival bošnjačke kulture u Istarskoj županiji održao se već trinaest (13) godina zaredom. Uspostavljena je njegova tradicija. Festival je „putujući“, naime, održava se u gradovima i općinama u kojima djeluju ogranci Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre (NZBI). Program Završne svečanosti Festivala bošnjačke kulture u Istri tradicionalno je u gradu Puli koncem godine.

Festival bošnjačke kulture u Istri organizira NZBI sa svojim ograncima u Puli, Labinu, Raši, Rovinju i Poreču.

Osnovni cilj Festivala je predstaviti dio kulturne i povijesne baštine u prvom redu Bošnjaka, ali i ostalih naroda koji žive u Republici Bosni i Hercegovini. To predstavljanje namijenjeno je pripadnicima naše nacionalne manjine kako bi se tradicijska kultura njegovala i očuvala. Programi Festivala, ne manje važno, namijenjeni su i našim susjedima u Istri radi boljeg razumijevanja i građenja kvalitetnijeg suživota.

Kroz odvijanje Festivala upriliče se mnogobrojni susreti predstavnika općina, gradova i države te privrednih i kulturnih radnika iz Bosne i Hercegovine i njihovih kolega iz Istarske županije. Rezultati tih susreta je uspostava njihove suradnje.

Stalne programske postave Festivala su bosanske pjesme sevdalinke i narodna kola te degustacija autohtonih bosanskih jela uz prikaz tradicijskih običaja i tumačenja istih. Kroz to se posjetitelji upoznaju s narodnim nošnjama i priborom za pripremu i konzumiranje jela. Sastavni dio Festivala u nekim općinama i gradovima su izložbe slika, fotografija, keramike, promocija knjiga, recitali i nogometna natjecanja.

Vama osobno je u maju ove godine produžen mandat. Šta biste bitnoga izdvojili kao realizirane aktivnosti Zajednice u razdoblju 2014-2018., odnosno u prethodnom Vašem mandatu?   

Prepoznatljivi smo u Istri kao jedina bošnjačka organizacija koja svoje program izvodi na visokoj organizacijskoj razini, transparentnom radu, sukladno pravilima postavljenim od stane organizacija i institucija koje nas prate i financijski podržavaju. Slobodno možemo reći da danas uživamo dobar ugled ne samo u Istri već i u Hrvatskoj.

Od mnogobrojnih aktivnosti koje smo odradili u prethodnom mandatu, od Festivala bošnjačke kulture u Istri, Obilježavanja bitnih datuma kao što su  državni praznici (Dan državnosti BiH i Dan nezavisnosti BiH), izdali smo i dvije knjige u prethodnom mandatu i to Kulturni identitet nacionalne manjine Bošnjaka u Istri čija je autorica profesorica dr.sc. Aida Muradbegović. Knjiga govori o doseljavanju Bošnjaka u Istru, ali i organiziranosti na očuvanju svoje kulturne baštine s posebnim osvrtom na aktivnosti NZBI. Ovo je jedni pisani trag o dolasku Bošnjaka na područje Istre. Isto tako, izdali smo i knjigu Obrazovni, kvalifikacijski i gospodarski resursi Bošnjaka u Istarskoj županiji ( Tko je tko u Bošnjaka u Istarskoj županiji) autora Jusuf Šehanović, Mirela Čaušević i Senad Pršić te nekoliko godina ranije izdali smo i knjigu Bosanska kuharica, autora Saliha Agića.

Posebno bi naglasili originalan i vrlo dobro ocijenjen pristup pomoći ugroženima od poplave koja se 2014. godine  dogodila u  RH i BiH.  Naime,  osim klasične pomoći u prikupljanju hrane i ostalih potrepština, organizirali smo i 7 dnevni boravak djece iz Sanskog Mosta, Prijedora, Gunje i Županje u Puli i Istri. Boravak smo organizirali skupa sa Istarskom županijom, Učeničkim domom iz Pule te Crvenim Križom.

Krajem jula ove godine održan je XIII po redu Festival bošnjačke kulture Istre. Kako je protekao i da li su to nadlezne institucije te Županije prepoznale kao dio turističke ponude? 

Naš Festival je već godinama dio turističke ponude gradova u kojima djelujemo budući da se održava na otvorenom, a sve sa ciljem što boljeg upoznavanja i razumijevanja. Svi naši programi usmjereni su na kvalitetnu integraciju naše manjine, ali i na međusobno uvažavanje i upoznavanje naših sugrađana sa našom tradicijom i običajima. Upravo u tom smjeru, naša posebna  gošća na ovogodišnjem Festivalu bila je poznata  istarska kantautorica Elis Lovrić koja je na istarskom dijalektu pjevala svoje pjesme.  Isto tako, valja naglasiti da imamo veoma dobru suradnju sa predstavnicima Grada Pule kao i Istarske županije. I ove godine na našem Festivalu prisustvovao je zamjenik gradonačelnika te zamjenica župana Istarske županije.

Ali, prije toga, odrzan je i V Festival multikulturalnosti, u kojem ste participirali. SŠa biste rekli o tom kulturnom događaju?     

Festival multikulturalnosti u Istri je prilika  da sve manjine koje žive u Istri kroz program prezentiraju dio svoje kulturne baštine, odnosno da pokažu kako čuvaju i njeguju svoju kulturu i običaje. Ovaj Festival obilježava se povodom Dana Europe, a zamišljen je da pokaže multikulturalnosti i suživot u Istri različitih naroda koji žive na ovom području, Mi smo od samog početka uključeni u ovaj Festival i aktivno sudjelujemo u kreiranju ove manifestacije. Ovo je i rezultat izuzetno dobre suradnje naše udruge sa Upravnim odjelom za talijansku nacionalnu zajednicu i druge etničke skupine u Istarskoj županiji. Ovaj odjel je ustvari nadležna institucija za manjinska djelovanja u Istarskoj županiji. Našu udrugu (NZBI) doživljavaju kao partnera čiji se rad i mišljenje u manjinskom djelovanju posebno cijeni.

Koliko je postojanje i djelovanje vaše Zajednice doprinjelo očuvanju i zaštiti identiteta Bošnjaka Istre, odnosno koliko je doprinjelo sprječavanju asimilacije većeg dijela naše populacije u tom dijelu Hrvatske?       

Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre ima i posebne programe usmjerene na jačanje i očuvanje našeg identiteta kako bismo se izborili za ravnopravnost. Na taj način se štitimo od moguće diskriminacije, posebno kod zapošljavanja u javnom sektoru. Diskriminacija kod zapošljavanja dovodi do neravnopravnosti i najbrži je put k  asimilaciji.

Asimilacija se ne može spriječiti, ali može se usporit. Za to je najbolji put kvalitetna integracija u društvo. Smatram da smo u značajnoj mjeri doprinijeli sprečavanju asimilacije kroz očuvanje našeg identiteta i usporili  proces asimilacije posebno uključivanjem većeg broja mladih Bošnjaka u rad naše zajednice.

S kojim Zajednicama iste ili slične provenijencije u Istri, Hrvatskoj i BiH imate najučinkovitiju suradnju i u čemu se ona ogleda?     

Kao što sam već naveo u jednom od prethodnih pitanja osim zajednica u Istri i RH razvili smo dobru suradnju i sa brojnim udrugama, ali i lokalnim i regionalnim vlastima u BiH. Iz raznih krajeva naše BiH kod nas su gostovala kulturno – umjetnička društva, ugledni pojedinci, profesori i književnici, ali i predstavnici vlasti. Na taj način se uspostavio i određeni oblik suradnje osim na kulturnom i na gospodarskom nivou između gradova u Istri i gradova i općina u BiH.

Koje aktivnosti ili događaji u ostatku godine slijede koje cete eventualno organizirati ili participirati u njima? 

Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre već tradicionalno predstavlja projekte čiji je osnovni cilj razumijevanje, suradnja i povezivanje manjinske zajednice sa većinskim narodom u Istri i Hrvatskoj. Prezentacija stvaralaštva i kulture naše matične domovine najvažniji je korak ka razumijevanju, a zatim i suradnji na svim drugim poljima.

Do kraja godine ostaje nam za odraditi završnu svečanost 13. Festivala bošnjačke kulture u Istri, „Sevdalinka…alkemija duše“, sastoji se od književne tribine i projekcije dokumentarnog filma „Sevdalinka, alkemija duše“ nastala prema knjizi prof.dr.sc. Esada Bajtala. Film je prikazan i na 23. Sarajevo film festivalu, režiju filma potpisuje Sali Saliji.

I Znanstveni skup: „Izazovi bošnjačke zajednice u procesu integracije u hrvatsko društvo“

Dostignuti stupanj integracije i organiziranosti bošnjačke zajednice u procesu integracije u hrvatsko društvo nameću nužnost stručne analize stanja i položaja u kojem se nalazimo. Razloga za zadovoljstvo na suživotu imamo dosta, ali imamo i dosta prostora za unaprijeđenije prava u ostvarivanju zajamčene kulturne autonomije. Izazovi s kojima se nosi bošnjačka zajednica prije svega su organiziranost i stanje u našim redovima, pa tek onda u odnosima sa vladajućim strukturama na lokalnom i regionalnom nivou.

Jačanjem identiteta bi se izbjegle ili umanjile mogućnosti diskriminacije, a posebno kod zapošljavanja jer nezaposlenost stvara nesigurnost  i dovodi do zatvaranja, odnosno getoizacije.

Na ovaj način pripadnici manjine postaju ranjivi i izloženi raznim oblicima omalovažavanja pa sve do mržnje i nasilja.

Jačanjem identiteta treba postići da se dosljedno primjenjuju zakoni koji reguliraju  pravo pripadnika manjina na zapošljavanje, ali i pravo na kulturnu autonomiju. Isto tako, ostvaruje se  i pravo na medijsku zastupljenost u sredstvima javnog priopćavanja

Vaša Zajednica je i izdavač knjige “Ko je ko u Bošnjaka Istre”. Iako je nezahvalno govoriti parcijalno o imenima, hoćete li ipak barem spomenuti neka od njih, uz ispriku drugima koji neće biti spomenuti?   

Uz ispriku ostalima koje sada neću, zbog nedostatka prostora, spomenuti, moram istaknuti našeg prof.dr.sc. Jusufa Šehanovića. Rahmetli profesor Šehanović dao je nemjerljiv doprinos našoj zajednici kroz osobni angažman, ali i poticaj nama ostalima, a posebno napominjem da je vlastitim ugledom doveo do podizanja svijesti u lokalnoj zajednici o nama Bošnjacima kao ravnopravnim građanima u Istri. Inače, profesor Šehanović bio je predsjednik Programskog savjeta NZBI (Savjet mudraca), član Glavnog odbora Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske, član Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), Društva informatičara Republike Hrvatske (RH), Lions cluba Poreč, Library cluba UK i guverner Lions kluba.

Prof.dr. sc. Jusuf Šehanović  bio je viši znanstveni suradnik i izvanredni profesor, rođen je u Tuzli gdje je s odličnim uspjehom završio gimnaziju, matematički smjer.

Jusuf Šehanović živio je i radio u Poreču od 1983. godine. U svom radnom vijeku obnašao je poslove profesora matematike i direktora u srednjoj školi, profesora predmeta “Primijenjene matematike” na višoj školi, te profesora predmeta “Management ugostiteljsko-turističkih poduzeća” na Fakultetu ekonomije i turizma “Dr. Mijo Mirković” u Puli.  Na Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču bio je predstojnik  Zavoda za ekonomiju i razvoj u poljoprivredi. U znanstvenoistraživačkom radu bio je istraživač na šest dugoročnih projekata i glavni istraživač na jednom takvom projektu. Sve projekte financiralo je Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske. Osnovni zadaci Jusufa Šehanovića na tim poslovima bili su: obrada podataka i informacija, postavljanje metodologije i organizacije istraživanja, te upravljanje dugoročnim projektima. Profesor Šehanović je sam ili u suautorstvu napisao brojne znanstvene i stručne radove iz matematike, organizacije, menadžmenta i informacijskih znanosti.

Imamo i brojne druge istaknute članove kao što je Salih Agić (rahmetli), Sajto Salković, mr.sc. Aida Muradbegović, prim.dr. Šefko Dervović, ali i brojni drugi članovi koji svojim doprinosom sudjeluju u očuvanju naše kulture, običaja, tradicije i identiteta.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor. 

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (991)

 

Opći izbori u Švedskoj ojačali ekstremnu desnicu

Na skoro  održatim opštim izborima u Švedskoj ekstremna desnica  Švedskih demokrata (SD) je osvojila gotovo 17,6 % glasova što je povečanje od preko 4 % u odnosu na prethodne izbore iz 2014. Ovaj uspjeh im donosim 63 zastupnička mjesta u švedskom parlamentu.  Ultradesne stranke proteklih su godina postigle značajan uspon širom Europe u jeku sve jačih strahova za vlastiti nacionalni identitet i učinaka globalizacije nakon sukoba na Bliskom istoku i u Africi.

Tako je priljev od 163.000 tražitelja azila 2015. – najviše u Europi u odnosu prema broju stanovnika od 9 milijuna – polarizirao i glasače u Švedskoj i razbio političke konsenzuse. Anti-imigracijska politika jest upravo ono što povezuje sve radikalno desne stranke.

Najeksponiranija obilježja radikalno desnih stranaka su ksenofobija i rasizam pri čemu se najviše naglašava strah od pripadnika islamske vjere, odnosno, islamofobija. Upravo ovaj termin postaje glavno uporište popularnosti radikalno desnih stranaka. Sve radikalno desne stranke u većoj ili manjoj mjeri zastupaju anti-imigracijsku politiku koja se prvenstveno odnosi na pripadnike islamske vjere. Sve veći broj useljenika (prvenstveno muslimana) stvara dodatnu podjelu u društvu. S jedne strane je domaće stanovništvo, dok nasuprot njih stoje useljenici. Stvara se podjela: mi i oni, nešto što je viđeno i na prostorima bivše Jugoslavije!

Uspjeh ekstremne desnice je posebno autentičan za  pokrajinu Skåne gdje su postali najveća partija. Postavlja se logično pitanje kako je moguće da u jednoj od ekonomski najrazvijenijih država raste ekstremna desnica i populizam tim više kad se zna da od 9 miliona stanovnika gotovo 1 milion je stranog porijekla. Švedski političari znaju reči da, bez ovih ljudi,  Švedska bi stala u svom ekonomskom i demokratskom razvoju.  Kako je onda moguće da  ekstremna desnica raste kada se zna da prosječan brutto nacionalni prihod u Švedskoj bilježi rast u prosjeku 3 % svake godine a njen stabilni politički sistem je čini jednom od najpoželjnijih država za život običnog čovjeka? Da li se gasači švedskih demokrata  plaše da će imigranti ugroziti njihov ekonomsku sigurnost?

Značaj obrazovnog sistema u očuvanju humanističkih vrijednosti

Profesor Andres Hellström sa univerziteta u Malmeu  posebno ukazuje na produbljen jaz glasača  na liniji grad-selo. Dok  grad i veće komune aktivno radi na integraciji doseljenika  dotle manje komune i sela su mišljenja  da useljenicima nije mjesto u Švedskoj. Analiza izbornih rezultata ukazuje na snažnu vezu obrazovanog nivoa  i podrške glasača ekstremne desnice.  Uspjeh desnice je veći u komunama sa lošijim obrazovnim nivoima i manji u komunama sa visokim prosječnim obrazovnom edukacijom. Što niži obrazovni nivo to su veće šanse da isti glasa za ekstremnu desnicu.

Švedski sistem školovanja je među najboljim na svetu jer neguje specifičan pristup učenju i studiranju. Najmlađi u Švedskoj u školi zadužuju iPade, a svi udžbenici i pribor su potpuno besplatni. Nastava se odvija samo u jednoj, prijepodnevnoj smjeni. Učenici na računalu rade već od prvog razreda te, kroz zanimljive animacije, s lakoćom usvajaju nova znanja. Vjeronauka u školama nema, školarce se ne opterećuje učenjem o povijesnim bitkama i ratovima, ali zato se od njih traži da već od nižih razreda budu pravi mali istraživači te rade na projektima koje su sami odabrali. Do kraja osnovne škole svi moraju naučiti plivati, svirati jedan instrument, kuhati, šivati i snalaziti se u čitavom nizu praktičnih životnih situacija. Studenti u Švedskoj aktivno učestvuju na predavanjima, profesori ih podstiču da razvijaju svoju kreativnost i kritičko mišljenje, a obavezan dio studiranja je rad u grupama.

No i pored te činjenice i fantastičnih uslova za lični edukativni razvoj, postoji i ona populacija koja  do kraja ne koristi ove mogućnosti.  Da je gospodin Hellstrom u pravu uvjerio sam se i sam prateći forume Švedskih demokrata na socijalnim medijima. Često u nedostatku argumenata se pribjegava primitivnim konotacijam, predrasudama pa i negativnih generalizacija jedne cijele  etničke grupe. Praćenjem ovih foruma razbijen je   mit po kome u ovoj lijepoj državi žive  uglavnom visokoobrazovani ljudi. Istovremeno je razbijen i mit da parlamentarna demokratija stoji  samo u službi progresa jer kao što je to i bilo u slučaju bivše Jugoslavije ona nas može odvesti na slijepi kolosjek sa katastrofalnim posljedicama.

Iskustva švedskog profesora još jednom potvrđuje značaj obrazovanja i  edukacije! Jasno je da se očuvanje istinskih humanističkih vrijednosti može ostvariti samo  kvalitetnijem i boljim obrazovnim sistemom koje se stalno nadograđuje u usklađuje sa potrebama savremenog života. Obrazovanje nas čini kompletnijim i slobodnijim ličnostima davajući nam širi  spektar izmedju ostalog i političkog promišljanja. Obrazovanje nas čini jačim da prepoznamo i odupremo se  manipulativnim populistima poput Jimmie Åkessona,  lidera Švedskih  demokrata.

Zato sam i uvjeren da će zdrave političke snage kao  lijeve tako i desne provijencije  nastaviti bojkot  ekstremne desnice i zajedničkom suradnjom očuvati ekonomsku i političku  stabilnost Švedske.

Mr. sci. Edin Osmančević

Za razliku od većine drugih kandidata za potpredsjednika Republike Srpske iz reda bošnjačkog naroda, članovi moje porodice i ja živimo u Srebrenici te sam zahvaljujući tome svjestan realnih problema sa kojima se susreću povratnici, što je ujedno jedan od glavnih motiva moje kandidature……Svjedoci smo zloupotrebe položaja, korupcije, organizovanog kriminala, kršenja Ustava, govora mržnje te negiranja genocida, a ja, kao potpredsjednik entiteta Republika Srpska ću se boriti protiv ovih problema, koji su zajednički Bošnjacima, Srbima i Hrvatima…..Moja djeca pohađaju školu u Srebrenici. Zajedno s njima prolazim diskriminatorne odluke vezane za upotrebu bosanskog jezika. Znam koliko su građani ovog eniteta zaboravljeni od strane vladajućih političkih partija iz Federacije Bosne i Hercegovine i znam koliko im je život težak u ovom enitetu, shodno tome, imam moralnu obavezu da kao čovjek koji je preživio genocid, koji proživljava diskriminatorne politike zajedno sa svojim sugrađanima u ovom entitetu, pokušam stvoriti budućnost koja neće zavisiti od interesa bošnjačkih političkih lidera koji se Bošnjaka u Republici Srpskoj sjete isključivo kada žele zaraditi jeftine političke poene, koristeći emocionalnu povezanost sa genocidom i ratnim dešavanjima na prostoru ovog entiteta početkom devedesetih…..Mene nijedan od dva probosanska bloka javno ne podržava s tim da imam dosta saradnika na terenu koji dolaze iz oba bloka a nisu zadovoljni njihovim predloženim kandidatima. Ustvari biti nezavisni kandidat je možda i prednost za mene jer mogu sa svima sarađivati…..Moja djela neka govore za mene, a ja ću svoju kampanju, kao i do sada, nastaviti komunikacijom sa građanima i upoznavajući se sa njihovim problemima kako bi iste u budućnosti mogao riješiti…..Iskreno vjerujem u moć komunikacije, a onaj koji nije sposoban da ostvari komunikaciju sa Miloradom Dodikom zarad interesa vlastitog naroda, nije sposoban ni da predstavlja taj narod…..Tokom jedanaestog jula, svima su puna usta Srebrenice, a nakon toga niko da se sjeti građana koji žive u gradu bez pekare, mesare i knjižare…..Ono što je neobično u ovom izbornom ciklusu (2018.) jeste da ima mnogo novoosnovanih stranaka koje imaju određenu snagu. Ostaje da vrijeme kaže, a narod može sve. Lično bih volio da dođe do drastične promjene…..

Šta Te je opredjelilo da se kandidiraš na funkciju potpredsjednika RS?

DURAKOVIĆ: Za razliku od većine drugih kandidata za potpredsjednika Republike Srpske iz reda bošnjačkog naroda, članovi moje porodice i ja živimo u Srebrenici te sam zahvaljujući tome svjestan realnih problema sa kojima se susreću povratnici, što je ujedno jedan od glavnih motiva moje kandidature. Zbog odsustva volje probosanskih političkih partija da ujedinjeno djeluju na području entiteta Republika Srpska i zbog nezrelosti bošnjačkih političkih lidera, kandidovao sam se kao nezavisni kandidat.

Svakome ko poznaje ustavne nadležnosti potpredsjednika manjeg entiteta, tE ko prati politička zbivanja u zemlji, je jasno da se s te funkcije ne može baš “daleko dobaciti”. Ipak, šta Ti lično možeš poručiti biračima, posebno Bošnjacima koji žive na teritoriju Rs-a, da ćeš učiniti ako budeš izabran na tu funkciju?

DURAKOVIĆ: Funkcija potpredsjednika entiteta Republika Srpska ima simboličku vrijednost za Bošnjake u manjem entitetu koji se zahvaljujući dosadašnjih politikama osjećaju izmanipulisano i zapostavljeno, shodno tome, nisam i neću se baviti ispraznim obećanjima, no zarad ljepše budućnosti svih nas, odlučan sam da preuzmem odgovornost i djelujem na zaštiti političkih i građanskih sloboda te borbi protiv diskriminacije na etničkoj, vjerskoj i jezičkoj osnovi na području entiteta Republika Srpska. Također, kao potpredsjednik ću raditi na uvezivanju zajednice po različitim interesnim ciljevima i zagovarati usmjerenje našeg rada s ciljem upoznavanja građana i građanki o pripadajućim pravima i slobodama. Svjedoci smo zloupotrebe položaja, korupcije, organizovanog kriminala, kršenja Ustava, govora mržnje te negiranja genocida, a ja, kao potpredsjednik entiteta Republika Srpska ću se boriti protiv ovih problema, koji su zajednički Bošnjacima, Srbima i Hrvatima.

Tvoji protukandidati na izborima 7. oktobra su iz tzv. Proevropskog bloka Sadik Ahmetović i Admir Čavka, odnosno Ramiz Salkić, aktuelni potpredsjednik, ispred SDA. Koje su Tvoje prednosti u odnosu na njih, odnosno ako si ubijeđen u svoju pobjedu (a treba da jesi, jer zato valjda i ulaziš u izbornu utakmicu), šta bi to kod potencijalnih birača trebalo da prevagne?

DURAKOVIĆ: Većina dosadašnjih bošnjačkih predstavnika u entitetu Republika Srpska, budućnost Bošnjaka kreirala je iz udobnog doma u Federaciji Bosne i Hercegovine, gdje su bili trajno nastanjeni, te kao takvi, nisu mogli stvoriti jasnu sliku o realnim problemima Bošnjaka u ovom entitetu. To je slučaj i sa većinom mojih protukandidata trenutno. Ja, kao što sam već istakao, sa porodicom od povratka iz Amerike, živim u Srebrenici. Moja djeca pohađaju školu u Srebrenici. Zajedno s njima prolazim diskriminatorne odluke vezane za upotrebu bosanskog jezika. Znam koliko su građani ovog eniteta zaboravljeni od strane vladajućih političkih partija iz Federacije Bosne i Hercegovine i znam koliko im je život težak u ovom enitetu, shodno tome, imam moralnu obavezu da kao čovjek koji je preživio genocid, koji proživljava diskriminatorne politike zajedno sa svojim sugrađanima u ovom entitetu, pokušam stvoriti budućnost koja neće zavisiti od interesa bošnjačkih političkih lidera koji se Bošnjaka u Republici Srpskoj sjete isključivo kada žele zaraditi jeftine političke poene, koristeći emocionalnu povezanost sa genocidom i ratnim dešavanjima na prostoru ovog entiteta početkom devedesetih. Zbog toga sam ubijeđen da će moje iskrene namjere građani prepoznati budući da su previše puta do sada bivali izmanipulisani od onih koji ne proživljavaju s njima sve probleme sa kojima se mi svakodnevno susrećemo.

Koji politički blok će Tebe podržati?

DURAKOVIĆ: Ja sam nezavisan kandidat koji ima svoj socijalni kapital, poznat samo ljudima i političkim opcijama. Mene nijedan od dva probosanska bloka javno ne podržava s tim da imam dosta saradnika na terenu koji dolaze iz oba bloka a nisu zadovoljni njihovim predloženim kandidatima. Ustvari biti nezavisni kandidat je možda i prednost za mene jer mogu sa svima sarađivati.

Kampanja je prije nekoliko dana već i službeno počela. Kako si je proveo do sada i kako ćeš od sada? Zapravo, kakav je daljnji plan Tvojie kampanje do dana uoči izbora?

DURAKOVIĆ: Svoju kampanju, za razliku od svojih protukandidata nisam započeo tribinom na kojoj bi me hvalili političari koji su zaslužni sa situaciju u kojoj se Bošnjaci danas nalaze. Nisam obećavao ono što ne mogu ispuniti. Nisam dovodio građane Federacije Bosne i Hercegovine da mi aplaudiraju dok ja iznosim ono što planiram, a učiniti ne mogu za građane entiteta Republika Srpska. Svakodnevno, što putem društvenih mreža, što u komunikaciji „face to face“ vodim kampanju baziranu na upoznavanju realnih poteškoća s kojima se povratnici u ovam enitetu suočavaju. Kroz svoje dosadašnje političko djelovanje, posjetio sam veliki broj povratničkih mjesta i kao takav sam svjestan da je došlo vrijeme da za razliku od iznošenja negativnih komentara na račun političkih protivnika, političke simpatije počnemo zarađivati na račun vlastitih djela. Moja djela neka govore za mene, a ja ću svoju kampanju, kao i do sada, nastaviti komunikacijom sa građanima i upoznavajući se sa njihovim problemima kako bi iste u budućnosti mogao riješiti

Očekuješ li da će kampanja biti s nečije strane i prljava, i sa čije, eventualno?

DURAKOVIĆ: I prije no što je zvanično započela, postala je prljava, no kao što već rekoh, neću se baviti svojim protukandidatima u ovoj kampanji.

Živio si u Americi, obrazovao si se ovdje, uostalom. Možeš li da povučeš neku paralelu kada je riječ o političkoj kulturi u predizbornom i izbornom procesu između Amerike i BiH, u kojoj, nakon povratka, već imaš neka izborna i politička iskustva?

DURAKOVIĆ: Za razliku od američkog, već izgrađenog demokratskog društva u kojem su građani svjesni kako prava tako i obaveza koji taj proces nosi za sobom, bosanskohercegovačko društvo još uvijek muku muči sa tranzicionim prelaskom iz socijalističkog u kapitalistički sistem. Shodno tome i imamo tako malu izlaznost na izbore. Mentalno smo omađijani nacionalnim odrednicama, koje kao takve sputavaju izgradnju građanske države, te s tim u vezi i imamo ovolike društvene podjele koje su kao takve pogodne i škole diskriminornim politikama koje politički predstavnici vješto koriste kako bi ostali na vlasti.

Poznato je djelovanje Milorada Dodika naspram države BiH, Bošnjaka u Rs-u i Bošnjaka inače. To je sve dosada činio sa pozicije, najprije premijera manjeg entiteta, a potom i predsjednika, pa i čelnog čovjeka SNSD-a. Poznato je također kako je taj tip dislocirao (da ne kažem istjerao) iz Palate Predsjednika Rs-a aktuelne potpredsjednike. Ako budeš izabran, računaš li na Dodikove daljnje opstrukcije, da ne kažem ponižavanja, prema potpredsjednicima Rs-a, bez obzira na njegovu buduću funkciju i kako ćeš se, eventualno, nositi s tim?

DURAKOVIĆ: Milorad Dodik je politikant koji kao takav koristi svaku priliku da zaradi jeftine političke poene kod onih koji glasaju za njega. U prethodnom pitanju sam naveo koliko te nacionalne odrednice utiču na podjele u bosanskohercegovačkom društvu, a on, budući da je svjestan, da će, ukoliko izgubi vlast, morati dati odgovore na mnoga pitanja, populističkim izjavama i potezima pokušava da zadrži povjerenje srpskog dijela glasača koji se suočavaju sa brojnim ekonomskim problemima u koje ih ih dovela direktno Dodikova politika. Smatram da bošnjački politički lideri u enitetu Republika Srpska moraju pokazati više odlučnosti i snage kako bi mu se suprotstavili, to do sada nije bio slučaj, obzirom da im je najveći domet bio pokoje pismo Visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini. Iskreno vjerujem u moć komunikacije, a onaj koji nije sposoban da ostvari komunikaciju sa Miloradom Dodikom zarad interesa vlastitog naroda, nije sposoban ni da predstavlja taj narod.

Jedna od poznatih Tvojih izjava koja je, barem za mene, zabilježana kao znakovita, jeste ta da se (parafraziram) mnogi okupe u Potočarima 11. jula i poslije toga gotovo svi zaborave Srebrenicu. Hoće li se takav odnos i Sarajeva i ostatka BiH i ostatka svijeta, konačno promijeniti prema bh. gradiću u kojem je izvršen genocid, barem nakon oktobarskih izbora?

DURAKOVIĆ: Da. Zaista je tako. Ja kao žitelj Srebrenice mogu tvrditi da je ona, kao mjesto genocida, mnogo puta iskorištena u pogrešne svrhe. Tokom jedanaestog jula, svima su puna usta Srebrenice, a nakon toga niko da se sjeti građana koji žive u gradu bez pekare, mesare i knjižare. Iskreno se nadam da će građani na oktobarskim izborima dati prednost onima koji ih ne zaboravljaju, u suprotnom, bojim se da će Srebrenica postati grad duhova.

Na kraju, šta generalno očekuješ od izbora koji su pred nama? Hoće li biti većih promjena ili će otprilike ostati status quo, a zna se šta bi on značio?

DURAKOVIĆ: Nažalost ne očekujem veće promjene jer vladajuće stranke čvrsto drže kontrolu, kako zbog nedostataka u Izbornom zakonu tako i kroz njihovo dugogodišnje djelovanje u vlasti. Ponovo na političkoj sceni vidimo kampanju “nacional primitivizma” gdje se po staroj uhodanoj matrici sabiru glasači u etničke torove i time im se onemogućava trezveno razmišljanje nego im se ulijeva strah od drugih a sve u svrhu traženja spasa kod vladajućih stranaka.Ono što je neobično u ovom izbornom ciklusu (2018.) jeste da ima mnogo novoosnovanih stranaka koje imaju određenu snagu. Ostaje da vrijeme kaže, a narod može sve. Lično bih volio da dođe do drastične promjene.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (990)

 

IZBORI

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića

Problem s odlukom o promjeni sastava Žalbenog vijeća je višestruk. Prvo, Antonetti je tu odluku donio sam, a mislim da nije trebao tako postupiti. Pitanje neovisnosti sudaca je ozbiljno i trebalo je o tom pitanju raspravljati više sudija i sutkinja. Također, ako se ne varam, na tu odluku nema mogućnosti žalbe…..Za odluku da je netko pristran trebalo bi biti potrebno puno vise nego što Antonetti predstavlja. Također, ovaj pristup, ako zaživi na drugim sudovima, zapravo znači da će se predmetima uvijek baviti manje iskusni suci i sutkinje jer se od visoko- pozicioniranih osoba poput Mladića na suđenjima drugih optuženika ne može pobjeći. Kako suditi vrhu VRS-a za Srebrenicu bez da Mladić bude spominjan? Nikako……Posljednja stvar koju bih naglasila tiče se nepristranosti Antonettija samog. Njegove odluke s prvog stupnja, poput one o Šešelju, mijenjali su suci poput Merona koji je predsjedavao žalbom na suđenju Šešelju. Možda Antonetti nije pristran u donošenju ove odluke, ali bi mogao biti, što je više manje isto ono što je inputirao trojici zamijenjenih sudaca. Sve to doprinosi mom stavu da je odluka, u najmanju ruku, problematična…..Od troje novoizabraniih (u Vijeće od pet sudaca), samo jedna sutkinja ima dugogodišnje iskustvo usporedivo s trojicom smijenjenih, a nitko nema usporedivo iskustvo u bavljenju bivšom Jugoslavijom. To može doprinijeti sporijem napretku procesa, jer ne znaju nužno lokacije, gdje se što nalazi, koje strukture, vojne i civilne su bile aktivne na tom području, kronologiju događaja i slično. Obzirom na Mladićevu dob i obimnost predmeta, mislim da bi bilo bolje da stvari napreduju bez zastoja…..Ne znam i ne mogu nagađati o eventualnim pritiscima. Poznavajući Antonettija, nije mi čudno da je on ovo sam smislio i odlučio. Ponavljam, nisam pobornik teorija zavjere u ovom i sličnim slučajevima…..Namjeru nije lako dokazati, i pogotovo ne ‘izvan razumne sumnje’. To je i dobro jer ako se netko šalje u zatvor na 30 godina, ili do kraja života, važno je da budemo sigurni da je taj netko kriv. Nema veze je li to Mladić, Karadžić, ili sutra Bashar Al-Assad. Svi imaju pravo na presumciju nevinosti, svi imaju pravo na pravično suđenje, svi imaju pravo na dobru obranu – to je temeljna postavka pravnog sistema. Sve drugo nije pravično….Ja sam iz Zagreba i mogu reći da se ni Hrvatska nije pretrgla da izađe na kraj s teretom iz vlastite prošlosti. Pogledajte samo operaciju Oluja, koju državni vrh u Hrvatskoj i dalje uglavnom gleda dosta pristrano, i država ne čini dovoljno da riješi zločine počinjene nad srpskim civilima u tom periodu, niti da istinski prizna i prihvati što su neki pripadnici hrvatskih snaga učinili. Poruka koju Srbija ovdje šalje je da ju nije briga za prošlost i za ono što je Šešelj radio, i za što je osuđen. To, svakako, nije iznenađenje…… U bivšoj Jugoslaviji paravojno organiziranje bilo je rasprostranjeno od samog početka do kraja rata, i paravojske su, kao i policija i vojska, činile zločine. Neke su jedinice bile bliže vrhu države, neke bliže lokalnim vlastima, neke su bile povezane s policijom, neke s vojskom. Taj je svijet raznolik, i dinamičan, jedinice su jedna od druge često bile vrlo različite i činile su drugačije zločine (neke su mnogo više sklone torturi, neke su se više borile na frontu, neke su više pljačkale). No, kao što sam već rekla, zločine nisu činile samo one. Sjetimo se Korićanskih stijena ili pogubljenja nakon Srebrenice – tu su glavnu ulogu igrale policija i vojska…..

Moja sugovornica je povjesničarka koja istražuje rad međunarodnih i drugih sudova koji se bave ratnim zločinima, a ponajviše Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju. Bavi se zločinima u bivšoj Jugoslaviji i Tribunalom zadnjih 12 godina. Radila je kao analitičarka u Specijalnom odjelu za ratne zločine Suda BiH, i u agenciji Sense koja je pratila sva suđenja u Haagu. U Haagu živi i radi zadnjih 9 godina. Radila je na brojim projektima koji se tiču suđenja za ratne zločine i objavljivala znanstvena istraživanja na tu temu. Trenutno je doktorantica i predavačica na Odjelu za povijest Univerziteta u Utrechtu.

Prije nekoliko dana je sudac Jean-Claude Antonetti promijenio trojicu članova Žalbenog vijeća Međunarodnog mehanizma za krivične sudove u predmetu Mladić. Kako komentirate tu odluku?

VUKUŠIĆ: Odluka o promjeni sastava Žalbenog vijeća je problematična i uzrokovala je brojne rasprave među promatračima rada Suda odnosno sada Mehanizma. Prvo što moramo spomenuti jest da je sudac Antonetti poznat ponajviše po suđenju Vojislavu Šešelju, koje je vodio. Taj predmet, Vaši čitatelji će se sjetiti, završio je oslobađajućom prvostupanjskom presudom koja je uvelike odstupala od dosadašnjih zaključaka u brojnim suđenjima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Neki od zaključaka čak su bili ocjenjivani kao iznenađujući, pa čak i skandalozni. Naravno, treba naglasiti to i ovdje, i to je izuzetno važno – oslobađajuća presuda nije skandal sama po sebi – ona je sasvim prirodan ishod procesa, kao i osuđujuća presuda. Kao i u domaćem pravosuđu, suđenja nekad završavaju zaključkom da krivica nije dokazana ‘izvan razumne sumnje’ što je visoki standard koji nije lako postići. Problem s presudom Šešelju je dakle bio u tome kako je argumentirano oslobađanje po svim točkama optužnice. Tu je presudu, doduše samo djelomično, preinačilo Žalbeno vijeće. Problem s odlukom o promjeni sastava Žalbenog vijeća je višestruk. Prvo, Antonetti je tu odluku donio sam, a mislim da nije trebao tako postupiti. Pitanje neovisnosti sudaca je ozbiljno i trebalo je o tom pitanju raspravljati više sudija i sutkinja. Također, ako se ne varam, na tu odluku nema mogućnosti žalbe. Antonetti zaključuje da spomenuta trojica sudija, svo troje s puno
iskustva pred MKSJ, mogu djelovati pristrano na žalbi Mladića jer su sudjelovali u predmetima koji su se djelomično bavili i ponašanjem i odgovornošću Mladića (recimo u predmetima Popović i drugi, Tolimir, itd.). Pravo na pravično suđenje je garantirano Statutom i mora se ozbiljno shvaćati, apsolutno. No, na ovaj način se odstupa od prethodne prakse u sličnim situacijama. Naime, suci i sutkinje su profesionalci, i vjera u njihovu profesionalnost preduvjet je za funkcioniranje sustava kao takvog. Do sad je pretpostavka bila da sude po zakonu i dokazima u svakom suđenju posebno i da se vode samo dokazima u tom suđenju. Kao profesionalcima, to je dio njihovog posla, a ova
odluka tu logiku dovodi u pitanje. Na ovaj način se sama činjenica da su se suci Mladićem bavili, o njemu slušali i pisali u kontekstu drugih predmeta, uzima kao znak da su možda pristrani, i zato ne smiju sjediti u Vijeću na žalbi. To je apsurdno. Za odluku da je netko pristran trebalo bi biti potrebno puno vise nego što Antonetti predstavlja. Također, ovaj pristup, ako zaživi na drugim sudovima, zapravo znači da će se predmetima uvijek baviti manje iskusni suci i sutkinje jer se od visoko- pozicioniranih osoba poput Mladića na suđenjima drugih optuženika ne može pobjeći. Kako suditi vrhu VRS-a za Srebrenicu bez da Mladić bude spominjan? Nikako. Dakle, kao i u ovom slučaju, suditi će moći samo oni koji imaju malo iskustva, ili nimalo, u vezi s događajima u zemlji i konfliktu o kojoj odnosno kojem je riječ. Dovedena do ekstrema, ta logika bi značila da suditi samo smiju oni koji nikad nisu ni čuli za Mladića, jer eto ako su čitali knjige, gledali dokumentarce ili čitali novine, ili pisali akademski članak, znači da su nužno pristrani, ili mogu djelovati pristrano. Ta je logika pogrešna i štetna. Suci, ako su dobri, sposobni i profesionalci (što bi svi trebali biti), sude po zakonu i dokazima u svakom predmetu posebno. Trebali bi biti, i generalno smatramo da jesu, u stanju svakom predmetu pristupiti posebno. Posljednja stvar koju bih naglasila tiče se nepristranosti Antonettija samog. Njegove odluke s prvog stupnja, poput one o Šešelju, mijenjali su suci poput Merona koji je predsjedavao žalbom
na suđenju Šešelju. Možda Antonetti nije pristran u donošenju ove odluke, ali bi mogao biti, što je više manje isto ono što je inputirao trojici zamijenjenih sudaca. Sve to doprinosi mom stavu da je odluka, u najmanju ruku, problematična.

 Kako komenitirate obrazloženje te odluke od strane spomenutog suca da su iskusni suci Theodor Meron, Carmel Agius i Daqun Liu bili “pristrasni u nekim ranijim postupcima”? Nije li to na neki način presedan u međunarodnoj sudskoj praksi, te sudskoj praksi općenito, da se neki suci proglašavaju pristrasnim i jedina im je izrečena sankcija smjena u određenom premetu, a i dalje mogu biti suci?

VUKUŠIĆ: Teško mi je govoriti o sudskoj praksi općenito, no na MKSJ, ovo jest neobičan pristup i odstupa od ranije prakse gdje je uobičajeno da suci sjede u vijećima u više suđenja, i kad se spominju jedni te isti ljudi. To je, naravno, normalno kad imamo sud kao MKSJ koji je optužio 161 osobu iz jednog konteksta – rata u bivšoj Jugoslaviji. Pronaći nekog tko se Mladićem uopće nije ni bavio ni o njemu slušao na suđenju niti o njemu ikad išta napisao u kontekstu ijednog suđenja automatski znači opredijeliti se za manje iskusne suce i sutkinje. Od troje novoizabraniih (u Vijeće od pet sudaca), samo jedna sutkinja ima dugogodišnje iskustvo usporedivo s trojicom smijenjenih, a nitko nema usporedivo iskustvo u bavljenju bivšom Jugoslavijom. To može doprinijeti sporijem napretku procesa, jer ne znaju nužno lokacije, gdje se što nalazi, koje strukture, vojne i civilne su bile aktivne na tom području, kronologiju događaja
i slično. Obzirom na Mladićevu dob i obimnost predmeta, mislim da bi bilo bolje da stvari napreduju bez zastoja.

 Odluka o smjeni sudaca u predmetu Mladić je šokirala bh. javnost, posebno brojne žrtve ratnih zločina i zločina genocida u Srebrenici. Mnogi se pribojavaju da bi to moglo ići u smjeru oslobađanja Mladića po još nekim tačkama optužnice, ako ne i svih 10. Naravno, za takve teze nema dokaza, postoje sumnje i sve je na fonu spekulacija, ali ipak, kako Vi vidite reakcije žrtava i njihove sumnje?

VUKUŠIĆ: Ja ne bih spekulirala o tome stoji li iza toga neka druga namjera. Ja mislim da se sve završava na odluci jednog suca, Antonettija, koji ima drugačije mišljenje od onog ustaljenog. Nisam sklona nagađati da se radi o nekim zavjerama ili skrivenim namjerama.

Može li se, ako ne sa pravnog, a ono iz nekog analitičkog kuta i eventualnih saznanja pretpostaviti zašto je sudac Antonetti smijenio trojicu članova Žalbenog vijeća? Da li je imao neke pritiske i od koga, eventualno?

VUKUŠIĆ: Ne znam i ne mogu nagađati o eventualnim pritiscima. Poznavajući Antonettija, nije mi čudno da je on ovo sam smislio i odlučio. Ponavljam, nisam pobornik teorija zavjere u ovom i sličnim slučajevima.

 Vratimo se prvostupanjskoj presudi Ratku Mladiću. Kako komentirate dio iste po kojoj je oslobođen po prvoj od 11 tačaka optužnice, odnosno za genocid u šest drugih bh. opština/općina?

VUKUŠIĆ: Nisam, kao niti većina promatrača, iznenađena tim ishodom. Do sad je u praksi MKSJ samo Srebrenica dovela do osude za genocid. Ja mislim da je suđenje vođeno dobro, da je Tužilaštvo dobro odradilo posao i da je ishod bio dosta predvidiv. Kao i na Karadžiću, uostalom. Mislim da Tužilaštvo može biti zadovoljno (i ono jest zadovoljno, koliko znam) ishodom prvostupanjskog procesa. Meni je jasno da je nekima, a žrtvama pogotovo, to veliko razočarenje. Ja nisam žrtva i samim tim stvari gledam možda drugačije. Prvo, genocid je strašno teško dokazati i sudovi zahtijevaju,
sasvim razumnjivo, dokaze o namjeri da se neka od četiri zaštićene grupe (nacionalne, rasne, etničke i vjerske – kako je definirano u UN Konvenciji o Genocidu iz 1948.) istrijebi. Kao što Vaši čitatelji sigurno znaju, nije baš sasvim jasno uvijek što znači ta riječ ‘istrijebiti’, i tko je točno grupa i na kojem području, itd. U svakodnevnom razumijevanju to nam je možda svima jasno, ali sudnica je posebna sredina, i tamo su stvari drugačije.

Namjeru nije lako dokazati, i pogotovo ne ‘izvan razumne sumnje’. To je i dobro jer ako se netko šalje u zatvor na 30 godina, ili do kraja života, važno je da budemo sigurni da je taj netko kriv. Nema veze je li to Mladić, Karadžić, ili sutra Bashar Al-Assad. Svi imaju pravo na presumciju nevinosti, svi imaju pravo na pravično suđenje, svi imaju pravo na dobru obranu – to je temeljna postavka pravnog sistema. Sve drugo nije pravično.Treće, i ovo će možda neke od Vaših čitatelja razljutiti, ja smatram da genocid nije puno gori od zločina protiv čovječnosti, ili ratnih zločina. Po mom sudu, to nije natjecanje u tome koji je zločin gori. I zločini protiv čovječnosti su užasni i tko god je pratio suđenja u Haagu, a ja sam ih pratila puno, jasno je svima da su se strašne stvari događale u tim općinama. Sud nije niti rekao da ti zločini nisu počinjeni. Nezakonita hapšenja, pritvaranja, premlaćivanja, ubijanje, mučenje, progon, pljačka, silovanje, ponižavanje..Sve se to događalo. Meni je važnije da se utvrde činjenice, da se prikupe dokazi koji ostaju sakupljeni zauvijek, da se to istražuje, da se o tome zna, da se nekim barem žrtvama omogući da govore javno u sudnici o tome što su preživjele i propatile – to je meni važnije od toga što sud kaže o pravnoj kvalifikaciji. Također, riječ genocid se politizira i mislim da to nije dobro, i da se zajednice natječu u tome tko je veća žrtva – to nije dobro ni zdravo. Ovaj sud će reći nešto o tim općinama, danas neki drugi sud negdje drugdje može reći nešto drugo. Meni se čini da to nije toliko strašno važno je li genocid ili nije u tim općinama i samo se fokusirajući na to gubimo perspektivu, a to je da je
proces održan, da su mnogi krivci ipak osuđeni, da su u zatvoru, i da je prikupljena dokumentacija koja se može koristiti za istraživanja. Meni je to najvažnije, no jasno mi je da se mnogi čitatelji možda neće složiti.

Nakon pravomoćne presude Šešelju mnogi su upozoravali da će on nastaviti istim političkim kursom zbog kojeg je i osuđen. Toga smo već svjedoci. Kako komentirate činjenicu da je taj haški osuđenik još uvijek poslanik u Skupštini Republike Srbije? Da li Srbija takvim odnosom prema pravomoćnoj presudi jednog međunarodnog suda šalje i određenu poruku EU, UN a posebno svojim komšijama i susjedima?

VUKUŠIĆ: To nažalost ne iznenađuje. Mislim da bi trebao postojati zakon koji kaže da se osobama pravomoćno osuđenima za najteže zločine onemogućava sjedenje u parlamentima i obnašanje javnih funkcija. To bi bilo dobro svim državama da primijene kao pravilo. Nije sve idealno ni kod susjeda. Ja sam iz Zagreba i mogu reći da se ni Hrvatska nije pretrgla da izađe na kraj s teretom iz vlastite prošlosti. Pogledajte samo operaciju Oluja, koju državni vrh u Hrvatskoj i dalje uglavnom gleda dosta pristrano, i država ne čini dovoljno da riješi zločine počinjene nad srpskim civilima u tom periodu, niti da istinski prizna i prihvati što su neki pripadnici hrvatskih snaga učinili. Poruka koju Srbija ovdje šalje je da ju nije briga za prošlost i za ono što je Šešelj radio, i za što je osuđen. To, svakako, nije iznenađenje. Svima u regiji mislim da je najpametnije da se bave vlastitim grijesima, da zbog sebe, ako ni zbog koga drugog, riješe taj teret iz prošlosti – da priznaju što se radilo i u čije ime. Neke sretnije budućnosti bez toga, bojim se, nema. Žrtve treba
priznati, glavu pognuti, i ispitati vlastitu ulogu u ratu – svoju i svojih političkih predstavnika, kako onda, tako i sada.

Za nepuna dva mjeseca će se navršiti godina dana od izricanja pravomoćne presude u predmetu Prlić i ostali, u kojoj je naznačeno postojanje UZP-a. Prije nekoliko dana je od strane najviših političkih funkcionera iz reda hrvatskog naroda obilježena obljetnica te iste, dakle presuđene “HR Herceg-Bosne”. Komentar?

VUKUŠIĆ: Kao što sam već rekla, nekritičko promatranje prošlosti nije problem samo u Srbiji. Nekritički se promatraju politički projekti koji su mnogima uzrokovali bol, i stradanja. Svim zajednicama bilo bi dobro da saslušaju drugoga, da vide što su možda sami radili krivo, kako su njihovi postupci protumačeni i viđeni od strane drugih. Zločine treba istraživati i kažnjavati. Ljudi su stradavali na svim stranama (ne doduše u istom broju, Bošnjaci su kao što znamo, brojčano stradali više od drugih), i svi koji su prošli užase zaslužuju pravdu. No, stradavalo se na svim stranama. Nažalost, obzirom na broj zločina, velik broj osumnjičenika nikad neće stati pred sud. To je nažalost tako. Slično je u svakom ratu s brojnim zločinima. Čak se u bivšoj Jugoslaviji – pred MKSJ ali i lokalno u državama sudi puno u usporedbi s drugima. Ti procesi nisu savršeni, daleko od toga, al su bolji od potpune nekažnjivosti.

 Šta biste ukratko rekli o dobrovoljcima i paravojnim formacijama koje su djelovale u ratovima na prostorima bivše SFRJ, posebno u BiH i Hrvatskoj? Zar nije problematično da su mnogi od njih također počinili ratne zločine a nisu uopće procesuirani?

VUKUŠIĆ: Paravojske su tema moje doktorske teze i nadam se, knjige, po završetku doktorata. Tema je složena i teško mogu nešto pametno reći u jednom ili dva paragrafa, no da pokušam. U bivšoj Jugoslaviji paravojno organiziranje bilo je rasprostranjeno od samog početka do kraja rata, i paravojske su, kao i policija i vojska, činile zločine. Neke su jedinice bile bliže vrhu države, neke bliže lokalnim vlastima, neke su bile povezane s policijom, neke s vojskom. Taj je svijet raznolik, i dinamičan, jedinice su jedna od druge često bile vrlo različite i činile su drugačije zločine (neke su mnogo više sklone torturi, neke su se više borile na frontu, neke su više pljačkale). No, kao što sam već rekla, zločine nisu činile samo one. Sjetimo se Korićanskih stijena ili pogubljenja nakon Srebrenice – tu su glavnu ulogu igrale policija i vojska. Za velik broj zločina se znalo još i u vrijeme rata, no vlasti često nisu činile ono što su mogle da spriječe, istraže i kazne zločine. Samo Žute ose i Milan Lukić i njegova grupa su uzrokovali ozbiljniju pažnju kod srpskih vlasti (što lokalnih, što u Srbiji odnosno Jugoslaviji) u to vrijeme, ponajviše jer su zaista bili izuzetno brutalni i jer se teško sakrilo to što su radili. Nakon ranih 2000-tih pogotovo krenulo se polako ozbiljnije u procesuiranje. Nije sjajno, al se puno odradilo.
Sud BiH je puno radio na predmetima koji se tiču Prijedora i Višegrada, suđeno je u Beogradu za Ovčaru, Zvornik, Trnovo (povezano sa Srebrenicom), Podujevo… Kao što rekoh, svi niti ne mogu biti suđeni – ima ih jednostavno previše i dokazi nekad nisu dostupni. No, moramo inzistirati da se učini sve što se može da se pravda, barem minimalno, zadovolji. Problem je što je do danas suđeno uglavnom direktnim izvršiteljima, takozvanim malim ribama, dakle samim
ubojicama i silovateljima, a ne nalogodavcima, i onima koji su njihovo djelovanje omogućavali i tolerirali, a mogli su nešto učiniti da ih spriječe.

Na kraju, kako biste u nekoliko rečenica (ako je to moguće) ocijenili ulogu, odnosno mandate Haškog tribunala za ratne zločine počinjene na prostorima bivše SFRJ?

VUKUŠIĆ: O Tribunalu i značaju tih procesa ima se što pričati tri dana, no ukratko, treba reći da Tribunal, kao ni bilo koja ovozemaljska institucija, nije savršen. Niti jedan sud na svijetu nije savršen, i uvijek ima prostora za kritiku i neslaganje s pojedinim odlukama. No, dobro je da je tribunal bilo. Ako Vaši čitatelji imaju želje i volje, i čitaju engleski jezik, mogu pročitati brojne knjige o Tribunalu, evo nedavno je izašla izvrsna knjiga američke profesorice Diane Orentlicher o učinku i utjecaju tribunala na Srbiju i Bosnu. Knjiga je plod dugogodišnjeg rada i vrijedi ju pročitati.
Tribunal je osnovan kao prvi moderan sud za ratne zločine, i da nije bilo njega, ne bi bilo ni Tribunala za Ruandu niti stalnog Međunarodnog kaznenog suda. Tribunal je potakao lokalne institucije da sude, ma kako nesavršeno, osumnjičenicima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu…Tribunal je istražio mnoge zločine izuzetno detaljno i baza dokaza dostupna je svima, samo ukoliko imaju email adresu, i pozivam čitatelje da se zainteresiraju, prouče
optužnice i transkripte, i pogledaju neke od tisuća i tisuća dokumenata koji su u arhivama suđenja (Link: http://icr.icty.org/default.aspx). Skoro pet tisuća svjedoka je svjedočilo – to je naša povijest koja je tamo zapisana, i bilo bi dobro da ju bolje poznajemo. Tribunal je u javni prostor donio dokaze, i o zločinima javnost, samo ukoliko želi može mnogo saznati. O Vukovaru, Srebrenici, Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, o skrivanju tijela u Srebrenici ili na Kosovu, o plaćanju i asocijaciji paravojnih jedinica, o napadima na civile, o patnjama u logoru u Čelebićima, o mučenjima i progonu u Rogatici, Vlasenici, Nevesinju, o zločinima oko Mostara i o brojnim drugim zločinima javnost može saznati već danas, i generacije koje dolaze mogu istraživati dokumentaciju o tome što se dogodilo. Seksualno nasilje i nad ženama i nad muškarcima je otkriveno i kažnjavano, kako bi se poslala poruka svima koji u ratovima sudjeluju
da je nasilje te vrste uvijek nedopustivo i da je kazna moguća. Predmeti koji se tiču Foče tu su osobito važni. Zabilježeno je razaranje kulturnih, povijesnih i religijskih građevina i blaga, i ono je kažnjeno. Dokazi Tribunala korišteni su u brojim dokumentarnim filmovima, neke je proizveo sam Tribunal, i oni doprinose količini informacija koje javnost ima. Knjige se pišu, poput ove moje o paravojnim jedinicama, temeljem arhive tribunala. XY films je proizveo serijal o zločinima u brojim općinama u BiH (Otisci), Sense Agencija je proizvela tisuće izvještaja sa suđenja, Balkan Insight i danas izvještava, kao i Detektor.ba, o tome što se tamo događa na dnevnoj bazi. Ima izuzetnih dokumentaraca o radu tribunala i predmetima kojima se bavio. Filip Švarm ima sjajan trodijelni dokumentarac nazvan ‘Jednica’. Sve to pomaže svima koji žele da saznaju više o zločinima u bivšoj Jugoslaviji. Sense je proizvela sjajne web stranice gdje se javnost može informirati više. Evo recimo o Srebrenici (i taj sajt nije jedini, pogledajte na stranicama Sense News: http://srebrenica.sense-agency.com/). Sud nije postigao pomirenje, no ja smatram da niti jedan sud to ni ne može. Pomiruju se ljudi među sobom, polako (ako ikad) i lokalne institucije i političari, religijski vođe, akademska
zajednica, novinari – svi u tome igraju važnu ulogu. Pomirenje je stvar i običnih građana i njihovih odnosa na radnom mjestu, na ulici, u parku, sa susjedima. Sve što sud može učiniti je dati nam informacije, i dokaze. Na nama je da ih proučavamo, i da temeljem njih o prošlosti razgovaramo. Dokle god se o činjenicama ne razgovara trezveno, bez nacionalizma i puno strasti, pomirenja neće ni biti. Sud je također omogućio da se promijeni način na koji razmišljamo o konfliktima. Danas nema ni jednog značajnog rata niti zločina gdje civilno društvo uključujući žrtve, novinari,
međunarodne organizacije ne spominju, i ne očekuju, određene mjere za utvrđivanje krivične odgovornosti pojedinaca. Pogledajte Siriju, Jemen ili Mijanmar. Nekažnjivost više nije norma, i to je u povijesnom smislu, izuzetan iskorak naprijed. Da nije bilo Tribunala za bivšu Jugoslaviju, tog iskoraka vjerojatno ne bi bilo.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

VUKUŠIĆ: Hvala Vama i Vašim čitateljima na interesu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (989)

Pametni čipovi

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

                                   Koncert u Ljubiji, 25. 03. 1978. – autorica 2. s lijeve strane

Skrećem pažnju na još jedan pokušaj krivotvorenja historije u našem gradu Banja Luci a tiče se jednog od najstarijih Kulturno-umjetničkih društava u BiH – ” Pelagić”. Naime, radi se o priči o osnivanju RKUD “Pelagić” čiji je jedan od osnivača višestruki predsjednik i na kraju počasni predsjednik bio rahmetli Ibro Ibrišagić. Ja sam igrala folklor od svoje dvanaeste godine. Bila sam aktivna skoro 16 godina. Na svečanosti povodom obilježavanja postojanja 50 godina Društva, 1977. godine, imala sam tu čast da lično čujem priču o tome kako je Društvo osnovano od strane gospodina Ibrišagića. Naime, u to vrijeme su postojala tri odvojena (na religijsko-nacionalnoj osnovi) Društva u Banja Luci – katoličko, muslimansko i pravoslavno. Međutim, grupa naprednih intelektualaca i omladinaca je željela osnovati Društvo koje će okupljati omladinu bez obzira na religijsku ili nacionalnu pripadnost. Da bi se zavarale tadašnje vlasti koje bi se protivile takvoj ideji odlučili su se za ime ” Pelagić” jer se to prezime moglo sresti u porodicama različitih religija. Osim toga, vlasti su mogle povezati to prezime sa dr. Vasom Pelagićem i odobriti osnivanje Društva. Varka je uspjela i Društvo je počelo sa radom a ideja je zaživjela. Već je napisana knjiga o RKUD ” Pelagić” u kojoj je navedeno da je Društvo dobilo ime po Vasi Pelagiću. Ali, danas – u ova vremena, ploča članova Društva koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu je skinuta i na njeno mjesto postavljena nova sa imenima srpskih boraca iz rata 1992-1995. Promijenili su grb Društva i učestvuju na crkvenim saborima i smotrama srpskog folklora. Jasno mi je da nemamo nikakvu moć da to za sada promijenimo ali sam se ponadala da možda neko od familije rah. Ibre Ibrišagića zna ovu pricu i da se to objavi. Bar da ostane negdje zabilježeno kao svjedočanstvo jedne divne, civilizacijske i građanske ideje koja je bila zaživjela i održala se tolike decenije. Mislim da to dugujemo onim časnim ljudima koji su nam to ostavili u amanet i onima koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma, a jedan dio svoje mladosti poklonili “Pelagiću”. Kada smo nekad gostovali u drugim gradovima pa nas domaćin najavi kao RKUD “Vaso Pelagić” slijedila je ispravka. Međutim, danas na njihovoj fb. stranici reklamiraju Vasinu školicu folklora. A jedini Vaso koji je imao veze sa Društvom je pokojni Vaso Popović, čije smo koreografije igrali. Mislim da niko od nas, autohtonih Banjalučana, ne bi trebao dozvoliti da ova prevara ostane kao činjenica i evo, ja prva javno dižem svoj glas protiv krivotvorenja historijskih činjenica vezanih za osnivanje i djelovanje RKUD “Pelagić” u našem gradu. Pozivam i druge da mi se u tome pridruže.

Dženana (Bajrić) Ramić

 

 

 

 

 

Evo još dvije fotografije iz arhiva autorice:

                            U povodu rukometne utakmice Borac-Federicija, 1976., autorica 8. s lijeva

 

 

 

 

 

Beogradski centar za ljudska prava pruža pravnu pomoć tražiocima azila u Srbiji u pogledu postupka azila. Pored toga Beogradski centar pruža pravnu pomoć licima lišenim slobode, u pogledu uslova izvršenja kazne zatvora…..U ulozi najčešćeg prekršioca nalazi se država, s obzirom na nepoštovane međunarodnih obaveza koje je preuzela ratifikujući međunarodne dokumente…..Lice koje smatra da je žrtva mobinga, treba da se postara da prikupi što više dokaza koji svedoče o tome, kao što su i mejlovi, izjave drugih zaposlenih, medicinska dokumentacija, ili vođenje ličnog dnevnika o postupanju prema njemu….. Imajući u vidu da gospođa Radeta predstavlja instituciju koja odražava volju naroda, to se kosi sa postulatima demokratske države i može da ima ozbiljne posledice s obzirom na to da je osoba od koje potiču takve izajve nosilac javne funkcije…..Takođe, i dalje su prisutni napadi i pretnje na novinare koji izveštavaju suprotno volje vladajuće stranke, a rekacija države izostaje u smislu sankcionisanja počinilaca i nezakonitog ponašanja…..Projekat Anonimna mržnja je izuzetno važan jer skreće pažnju da nezakonite izjave u medijima i na društvenim mrežama koje imaju za cilj da stvore neprijateljsko okruženje i netrpeljivost prema pojedinim kategorijama stranovništva….

 Kojim sve kategorijama stanovništva – žrtvama kršenja ljudskih prava, pružate pravnu pomoć i je li ona besplatna?

NIKOLIĆ: Beogradski centar za ljudska prava pruža pravnu pomoć tražiocima azila u Srbiji u pogledu postupka azila. Pored toga Beogradski centar pruža pravnu pomoć licima lišenim slobode, u pogledu uslova izvršenja kazne zatvora.

 Ko su najčešće žrtve kršenja ljudskih prava u Srbiji, a ko prekršitelji?

NIKOLIĆ: Može se reći da je najviše građana pogođeno kršenjem ekonomskih i socijalnih prava, s obzirom na veličinu te oblasti i činjenicu da se ona tiče svakog pojedinca u pogledu prava da dostojanstveno živi od sredstava koja svojim radom ostvari. Ovde se pre svega ima u vidu prosečna visina primanja koja je među poslednjim u Evropi, kao i iznos penzija, njihovog umanjenja kroz mere štednje koje je prema stanovištu međunarodnog prava bilo neustavno. Pored toga, upitno je i ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu u pogledu njene dostupnosti, prava na socijalno obezbeđenje, i td. U ulozi najčešćeg prekršioca nalazi se država, s obzirom na nepoštovane međunarodnih obaveza koje je preuzela ratifikujući međunarodne dokumente. Država je odgovorna za preuzimanje svih neophodnih mera, kako bi se životni standard stanovništva povećao, al ii zbog nesankcionisanja nesavesnih poslodavaca, koji direktno krše pravo na rad i pravo na bezbedne i povoljne uslove rada.

 Kakve preporuke dajete žrtvama mobinga, naprimjer? Kako ga prepoznati i kada i kako preventivno djelovati?

NIKOLIĆ: Reakcija na doživljeni mobing je navažnija. Izbegavanjem reagovanja mober nastavlja sa nedozvoljenim ponašanjem, a žrtva trpi ozbiljne posledice po zdravlje i dostojanstvo, što na kraju dovodi do toga da zbog neprijateljskog okruženja na radnom mestu da otkaz. U tom smislu, svako ko prepozna nedozvoljeno ponašanje u svom radnom okruženju treba da o tome obavesti poslodavca ili lice zaduženo za zaštitu od mobinga u okviru poslodavca, ili da iskoristi druge mehanizme koje ima na raspolaganju kao što su obraćanje Agenciji za mirno rešavanje radnih sporova, ili pokretanje sudskog postupka. Lice koje smatra da je žrtva mobinga, treba da se postara da prikupi što više dokaza koji svedoče o tome, kao što su i mejlovi, izjave drugih zaposlenih, medicinska dokumentacija, ili vođenje ličnog dnevnika o postupanju prema njemu.

Srbija uporno odbija da potpiše i ratificira Opcioni protokol uz Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Šta to znači za žrtve kršenja ekonomskih i socijalnih prava u toj zemlji?

NIKOLIĆ: Odbijanje ratifikovanja Opcionog protokola uskraćuje mogućnost pojedincima da zahtevaju međunarodnu zaštitu svojih prava. Sa druge strane, time se umanjuje mogućnost saznanja međunarodne zajednice o stanju ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava u Srbiji, jer izveštaji koje država periodično dostavlja nisu objekivni, i ne daju realnu sliku ostvarivanja pomenutih prava.

Govor mržnje nikako da nas zaobiđe. Posljednji u nizu jeste tvit poslanice SRS Vjerice Radete. Da li se njen istup može uzeti kao marginalan, sporadičan, njen i samo njen pojedinačni, ili ta pošast (govor mržnje) “stanuje” i u nekim institucijama Države, medijima, nekim vjerskim zajednicama, tu i tamo u javnom diskursu i sl.?

NIKOLIĆ: Ozbiljnost postupka gospođe Radete je veća time što je ona narodni poslanik i podpredsednica Narodne skupštine Republike Srbije. Imajući u vidu da gospođa Radeta predstavlja instituciju koja odražava volju naroda, to se kosi sa postulatima demokratske države i može da ima ozbiljne posledice s obzirom na to da je osoba od koje potiču takve izajve nosilac javne funkcije.

 Ponovo neki mediji u Srbiji iz “naftalina” izvlače priču o “zelenoj transferzali”, omiljenim temama Miloševića i Karadžića te njihovih medija prije krvavih ratova na tlu bivše SFRJ, posebno onog u BiH. Da li je, po Vašem mišljenju, takva retorika opasna po mir i stabilnost u regionu i kako preventivno djelovati da se ta tema na velika vrata ne vrati u medijski prostor te zemlje, pa i izvan nje?

NIKOLIĆ: Ovakve pojave samo ukazuju na spremnost države da se pomiri sa proslošću i da nastavi dobrosusedske odnose sa zemljama u regionu. Nereakcija predstavnika vlasti na takve izjave govori o njihovom stavu i spremnosti da reaguje.

Da li su i novinarima u Srbiji ugrožena prava i koja, eventualno? Kakva je situacija, zapravo, sa stanjem medijskih sloboda u toj zemlji?

NIKOLIĆ: Najveći problem predstavlja činjenica što vladajuća stranka poseduje svoje prorežimske medije, i kontroliše protok informacija koje nisu u skladu sa vladajućom politikom. Time je pravo građana na obaveštenost ugroženo, čime se onemogućavaju da stvore objektivno mišljenje o stanju u Srbiji. Takođe, i dalje su prisutni napadi i pretnje na novinare koji izveštavaju suprotno volje vladajuće stranke, a rekacija države izostaje u smislu sankcionisanja počinilaca i nezakonitog ponašanja.

Kakav je stav vašeg Centra prema migrantima i tražiteljima azila u Srbiji?

NIKOLIĆ: Beogradski centar se već godinama u nazad bavi pružanjem pomoći i podrške licima koja su napustila svoje zemlje i koja zatraže azil u Republici Srbiji. Kroz svoje aktivnosti nastojimo da lica koja su dobila azil nastave normalan i dostojanstven život, te kroz integraciju im pomažemo da se uključe u svakodnevne sfere društvenog života, od zapošljavanja, obrazovanja, socijalne zaštite is l. Uz to, reagujemo na otvorene neprijateljske izjave upućene licima koja su tražioci azila, kroz podnošenje krivičnih prijava protiv anonimnih počinilaca ili korišćenje mehanizma zaštite od diskriminacije pred Poverenikom za zaštitu ravnopravnosti.

U toku je projekt “Anonimna mržnja”. Šta možete, u najkraćem, reći o njemu i kakve rezultate je do sada, eventualno, polučio te kakve očekujete nakon njegovog isteka?

NIKOLIĆ: Projekat Anonimna mržnja je izuzetno važan jer skreće pažnju da nezakonite izjave u medijima i na društvenim mrežama koje imaju za cilj da stvore neprijateljsko okruženje i netrpeljivost prema pojedinim kategorijama stranovništva. Kroz ovaj projekat Beogradski centar preduzima korake ka pokretanju relevantnih postupaka protiv anonimnih počinioca, a takođe, nastoji da ukaže pojedinim medijima da je ostavljanje pomenutih komentara ili objavljivanje pojedinih naslova protivzakonito. Takođe nastojimo da se moderatori društvenih mreža i online medija bave nedozvoljenim komentarima koji predstavljaju govor mržnje, te da ih uklanjaju sa svojih veb stranica. Efekat ovog projekta može biti izuzetno značajan, posebno zbog činjenice da postoji podrška institucija u borbi sa govorom mržnje na internetu kroz preporuke koje će biti upućene online medijima i Savetu za štampu od strane Poverenika za zaštitu ravnopranosti.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

NIKOLIĆ: Hvala i Vama na interesovanju za veoma važne teme koje su u fokusu rada Beogradskog centra za ljudska prava.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (988)

 

SPAS

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

GOLAĆI

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

 

Dakle, prije neki dan je ministar za izbjeglice i raseljena lica Federacije BiH Edin Ramić (SDA) “podržao projekte Muftijstva banjalučkog” a u povodu posjete muftije Osman ef. Kozlića rečenom ministru. U zvaničnom Saopćenju objavljenom u nekim medijima se ne navodi o kojim projektima je riječ, nego se samo spominje povratnička populacija u Banja Luci, za koju, eto, taj muftija, kao brine. Spominje se također da je riječ o gradnji poslovno-stambenog objekta u Banja Luci, ne navodeći ko je investitor, ali je očigledno i logično da je investitor Muftijstvo banjalučko, odnosno društvo jednog lica iliti Osman ef. Kozlić. E, pa, ako je riječ o Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica, a jeste, ako je već spomenut poslovno-stambeni objekt, a jeste, onda bi neupućeni čitatelj mogao pomisliti da će muftija, kada objekat bude završen, dati neki stan u tom objektu nekom od eventualnih povratnika u Banja Luku, dok se barem ne snađe, ili izdati poslovni prostor nekom takvom da započne neki biznis..i tako dalje, i tako dalje. Ma jok, ništa od toga niti je spomenuto, a kamo li da će se desiti. Za muftiju su, kako tvrde oni koju cijelu godinu žive u Banja Luci, povratnici i ostali Bošnjaci “deseta rupa na sviralu..” Jer, jednostavno, kako oni tvrde, taj čovjek nema ama baš nikakvog kontakta sa džematlijama, odnosno sa Bošnjacima (izuzev s nekima od njih, ali to su već druge priče i teme).

Skalamerija u Zagrebačkoj 4, u režiji muftije Kozlića

Dakle, pošto se iz zvaničnih izvora (Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica i Muftijstvo banjalučko) nije moglo čuti o kojem objektu je riječ i koji iznos KM je Ramić nepovratno dao Muftijstvu (Kozliću), preostaje da koristimo nezvanične, ali pouzdane izvore. A oni kažu da je riječ o objektu u Zagrebačkoj ulici br. 4, odnosno o lokalitetu gdje je donedavno, decenijama unazad, bila vakufska kuća namijenjena imamu i mujezinu Ferhadije koju je muftija Kozlić dao srušiti radi gradnje poslovno-stambenog objekta. Kako pouzdani izvori tvrde, planirano je bilo izdavanje dijela tog objekta najprije Zirat banci, a potom BBI banci, ali oba potencijalna partnera su odustala od sudjelovanja u sufinansiranju tog objekta iz javnosti nepoznatih razloga. Onda je jedno vrijeme konstrukcija istog stajala bez da su vršeni ikakvi daljnji radovi na njemu, dok se nije pojavilo Federalno ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, odnosno ministar Edin Ramić. Da li je muftija Kozlić to sredio preko reisa Kavazovića, a ovaj preko Bakira koji je eventualno pritisnuo tog Ramića da kešira Kozliću te pare, manje je sada bitno i ne bih špekulirao s tim. Ali jeste činjenica da je kadrovik SDA dao bespovratna financijska sredstva jednom vjerskom velikodostojniku podržavajući zvanično njegov projekat i zvanično krijući od javnosti koliko je para dao i za koji projekat. Kao što jeste sigurno da od tog projekta, kada bude i završen, nikakvog hajra neće imati nijedan banjalučki Bošnjak, bilo da je povratnik ili ne. Zna se već da muftija sebi u tom objektu planira izgraditi stan, a ostatak bi trebao biti poslovni prostor za one koji ga budu spremni unajmiti, bilo da to budu neke buregdžije ili hotelijeri i tome slično. Nije važno ko su i šta će raditi u tom objektu, važno je da se od njih uzimaju pare, svakako ne one sa prefiksom halal.

Ingerencije Medžlisa i Muftijstva po pitanju vlasništva

Veoma je čudno da se u ulozi nositelja projekta a samim tim i investitora pojavljuje Muftijstvo banjalučko, odnosno skupina jednog lica. Naime, hijerarhijski i organizaciono svako muftijstvo u BiH, pa prema tome i Banjalučko, jeste skup Medžlisa jednog područja. I, stotinama godina unazad, medžlisi su u lokalnim zajednicama između ostalog i čuvari vakufske imovine na svom području, odnosno gruntovno su i njeni, uvjetno rečeno, vlasnici. S tim u vezi i imamska kuća koja je decenijama bila namijenjena imamu i mujezinu Ferhadije i koja je od iste udaljena manje od 100 m, pripadala je vakufu Ferhad-pašine džamije i o njoj se brinuo Medžlis IZ Banja Luka, a ne Muftijstvo. Pa kako onda taj muftija Kozlić može uzurpirati pravo Medžlisa da se bavi svojim poslom, odnosno da brine i o toj kući?! Istu je, po meni, trebalo samo eventualno sanirati i osposobiti za namjenu kojoj je decenijama služila. Da li je muftija Kozlić samo muftija grada Banja Luke ili jednog šireg područja? Ako je i šireg područja, a jeste, zašto mu svi Medžlisi koje pokriva Banjalučko muftijstvo ne obezbjede stan, ako mu treba? Zašto se on uopće bavi nekretninama, pravo je, zapravo, pitanje? Naravno, na ta pitanja treba da odgovori Rijaset IZ BiH, posebno čelni čovjek Zajednice koji ga je i postavio na tu dužnost prije više od četiri godine. No, ne treba biti naivan pa očekivati te odgovore sa nadležnih mjesta u Sarajevu, jer njihova šutnja na ovaj najnoviji investicioni gaf muftije Kozlića, kao i na prethodne o kojima smo pisali i dokumentirali ih, govori da on kao takav ima njihovu podršku.

Izbori su šansa da se konačno porazi SDA, a time i njihova sprega sa IZ BiH

Dakle, ovakve ćemo priče slušati i svjedočiti im dokle god se SDA nešto pita u našoj zemlji, posebno u Federaciji. Vrijeme je da ta stranka ode na smetljište historije. Za dobrobit Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i svih lojalnih građana naše zemlje. Naravno, ne samo ona, već i one koje skupa s njom djeluju po zakonu spojenih posuda i koje su dovele zemlju i njene građane na rub provalije. Dosta je bilo! U konkretnom slučaju, ukloniti SDA sa političke scene znači destruirati i njihovu pogubnu spregu sa IZ BiH, koja je previše skupo koštala Državu i Narod. Neka se svako bavi svojim poslom, ali časno i transparentno, a ne na način na koji to čini SDA-ov ministar Edin Ramić koji “podržava pojekte Muftijstva banjalučkog…” Kao da su budžetska sredstva koja je keširao muftiji Kozliću njegova babovina pa ih dijeli onako, kao zekjat ili sadekatu-l-fitr. Bolje bi bilo da je te pare dao nekoj sirotinji – istinskom povratniku, bilo u Rs-u ili Federaciji, što mu i funkcija nalaže.

Bedrudin GUŠIĆ

 

 

Najošrtije osuđujem sinošnji brutalni napad na kolegu Vladimira Kovačevića, novinara BN televizije u Banja Luci. Napadi na novinare u našoj zemlji (a nije ništa bolje ni kod komšija ni susjeda) poprimaju zabrinjavajuće razmjere i intenzitet. Naravno, te pojave najilustrativnije svjedoče o stanju ljudskih prava u BiH, posebno o stanju medijskih sloboda. Ovo je, da podsjetim, 41. registriran napad na novinare u BiH u prvih osam mjeseci ove godine, odnosno po jedan napad sedmično, u prosjeku. Previše, čak i kada je Bosna u pitanju. No, zabrinjavajuće je da se ne vidi spremnost pravosudnih, policijskih i političkih struktura da se ozbiljno uhvate u koštac s ovim problemom, odnosno da se procesuiraju i sankcioniraju nalogodavci i počinitelji ovih zločina, kao što je bio sinošnji u Banja Luci. Naprotiv, te strukture se odavno oboljele od skoro neizlječive bolesti korupcije i kriminala u vlastitim redovima koja bolest je metastazirala. Može Mile Dodik pričati šta hoće, može samo maloljetnim i mentalno inferiornim građanima svoga pašaluka prodavati maglu tipa “da iza ovog napada na Kovačevića ne stoji vlasr Rs-a…”, može obilaziti Kovačevića u bolnici i pričati bajke, ali znamo itekako da je upravo Baja svojom hajkom na nepodobne novinare (posebno na novinare BN televzije), koja traje godinama unazad, proizveo atmosferu linča u tom dijelu BiH (nevladine organizacije i novinare koji istražuju korupciju i kriminal naziva “izdajnicima”) čime je s najvišeg mjesta u entitetu markirao živu metu u liku tih i takvih, časnih novinara. Znači, njegova posjeta Kovačeviću u bolnici i ponuda da njemu i njegovoj familiji osigura policijsko obezbjeđenje, je više nego licemjerna. I, na kraju, gledajući danas retrospektivu nekih napada na novinare u našoj zemlji, zgadio mi se (Bog zna po koji put) i onaj Radončić koji, odbijajući da im da izjavu javno novinarima Federalne TV poručuje da im je “direktor kriminalac…” (aman, ko im to reče!), da “niste mi simpatični…”, a taj tip, koji je u BiH kročio sa službenom iskaznicom KOS-a, eto, hoće da bude član Predsjedništva BiH. E, pa, narode, ako tog izaberete, onda Bosna nije zaslužila niti da postoji!
 
Bedrudin GUŠIĆ

Svakom obljetnicom smo sve dalje od priznavanja patnje, posebno od 2015. kad su prvi put organizirana odvojena službena događaja kao fizičke manifestacije dvije dimenzije VRA Oluja, sagledane iz perspektive pobjednika i stradalnika. Tada je Zagrebu i Kninu po običaju obilježena samo pobjeda i vraćanje teritorija u ustavno-pravni poredak Hrvatske a u Srbiji po prvi put komemoriran Dan sjećanja na stradanje i progon Srba u Sremskoj Rači….. Mada se mnogima nakon posjete predsjednika Srbije u veljači ove godine činilo da bi se odnosi mogli poboljšati, sad su pali na najnižu razinu od potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa iz 1996. godine…..Predsjednik Srbije nastavlja graditi narativ Srba kao najvećih ratnih žrtava, puštajući da agresija na Vukovar  i etničko čišćenje Hrvata s jedne trećine teritorija u 1991. te strahovlada koja je uslijedila sklizne u drugi plan. Bira što će spomenuti stvarajući sliku prošlosti pogodnu za hranjenje nacionalističkih mitova, bez tematiziranja odgovornosti tadašnjeg vodstva Srbije za rat i svojih vlastitih postupaka u devedesetima. Smatram da tvrdim stavom prema Hrvatskoj poboljšava svoju političku poziciju u vrijeme neugodnih pregovora s Kosovom, ne mareći za probleme koje stvara….. Propuštena je još jedna prilika za osudu zločina i izražavanje žaljenja zbog krive politike tadašnjeg vodstva na čelu s Tuđmanom i Šuškom, u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata…..Realno nije iznenađujuće da su i Zlatko Dalić i Luka Modrić pozvali svog omiljenog pjevača kojeg ionako slušaju uzastopne reprezentacije, još od vremena kad je izbornik bio Ćiro Blažević. Za njih je Thompsonov dolazak na pozornicu patriotski doživljaj a za mene i mnoge druge trenutak u kom daljinskim upravljačem gasim televizor….. I dalje smo izloženi prijetnjama. U Hrvatskoj se prijeti novinarima i novinarkama, aktivistima i kulturnjacima.  Sve su brutalnija verbalna nasrtanja na one koji žele da se kroz suočavanje s prošlošću i procesuiranje zločina i kažnjavanje njihovih počinitelja izgradi demokratskije i bolje društvo okrenuto budućnosti koje se neće bojati okretati u prošlost…..

Neposredno iza nas je obilježavanje još jedne obljetnice VRA “Oluja”. Da li su nadležne institucije RH, 23 godine poslije te operacije, izvršile sve istrage zločina počinjenih u istoj i da li je ijedna osoba, bilo da je počintelj zločina, bilo naredbodavac, do sada procesuirana?

TERŠELIČ: Od malobrojnih postupaka za zločine u tijeku i nakon VRA „Oluja“ spomenut ću suđenje za zločin u Prokljanu i Mandiću, okončano  pravomoćnom osuđujućom presudom Boži Bačeliću na sedam godina zatvora za ubojstvo supružnika Damjanić te ratnog zarobljenika Vuka Mandića. Postupak za zločin u Gruborima završio je oslobađajućom presudom dvojici pripadnika Antiterorističke jedinice (ATJ)  Lučko, Franji Drlji i Boži Krajini. Zbog zavjere šutnje između tridesetak sudionika akcije u kojoj je ubijeno šest starijih srpskih civila kao i neučinkovitosti istrage i suđenja, teret odgovornosti zbog počinjenog zločina, još uvijek ostaje na svim pripadnicima ATJ Lučko.

Kako inače komentirate obilježavanje 23. obljetnice “Oluje” u Republici Hrvatskoj? Ima li ikakvog pomaka u odnosu na obilježavanja prethodnih?

TERŠELIČ: Svakom obljetnicom smo sve dalje od priznavanja patnje, posebno od 2015. kad su prvi put organizirana odvojena službena događaja kao fizičke manifestacije dvije dimenzije VRA Oluja, sagledane iz perspektive pobjednika i stradalnika. Tada je Zagrebu i Kninu po običaju obilježena samo pobjeda i vraćanje teritorija u ustavno-pravni poredak Hrvatske a u Srbiji po prvi put komemoriran Dan sjećanja na stradanje i progon Srba u Sremskoj Rači. Do tada se parastos u Beogradu služio u organizaciji udruženja žrtava bez službenog pečata i govora izaslanika vlade. Od tada poruke svake godine samo produbljuju jaz između dvije zemlje. Mada se mnogima nakon posjete predsjednika Srbije u veljači ove godine činilo da bi se odnosi mogli poboljšati, sad su pali na najnižu razinu od potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa iz 1996. godine.

S druge strane, kako komentirate obilježavanje 23. obljetnice “Oluje” u Srbiji, odnosno u Bačkoj Palanci?

TERŠELIČ: Predsjednik Srbije Vučić poručio je da je svaki zločin vječan i ne može da se zaboravi ili slavi i da je “Hitler htio svijet bez Jevreja, a Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba”. U Hrvatskoj je njegov govor dočekan kao skandalozan i najpromašeniji do sada, mada mu ni prije nije bilo strano slati poruke namijenjene najostrašćenijim glasačima, rječnikom kog se ne bi postidio ni osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. Predsjednik Srbije nastavlja graditi narativ Srba kao najvećih ratnih žrtava, puštajući da agresija na Vukovar  i etničko čišćenje Hrvata s jedne trećine teritorija u 1991. te strahovlada koja je uslijedila sklizne u drugi plan. Bira što će spomenuti stvarajući sliku prošlosti pogodnu za hranjenje nacionalističkih mitova, bez tematiziranja odgovornosti tadašnjeg vodstva Srbije za rat i svojih vlastitih postupaka u devedesetima. Smatram da tvrdim stavom prema Hrvatskoj poboljšava svoju političku poziciju u vrijeme neugodnih pregovora s Kosovom, ne mareći za probleme koje stvara. A nagomilana otvorena pitanja vezana uz rješavanje sudbine nestalih Srba i Hrvata kao i probleme izbjeglih i povratnika, ostavlja za neka druga vodstva koje će nadam se biti okrenuta vitalnim interesima građana vlastite i susjedne zemlje.

Kakva je situacija po pitanju nestalih? Ima li političke volje u Hrvatskoj i Srbiji da se taj problem konačno riješi?

TERŠELIČ: Osim povlačenja ritualnih poteza imenovanja posebnog povjerenika za nestale od strane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Vučića nema političke volje.

Pravomoćna haška presuda Prliću i ostalima se tiče i Hrvatske. Postoji li kod onih koji trenutno vode tu državu, kao i većinskog dijela hrvatskog društva, volja da se distanciraju od politike koja je, eto, i od strane jednog međunarodnog suda osuđena?

TERŠELIČ: Na dan presude Žalbenog vijeća Hrvatska se još  jednom podijelila. S jedne strane su ostali oni koji ni devedesetih nisu podržavali opsadu Mostara i zataškavanje zločina u Dretelju i drugim logorima, poput predsjednika RH od 2000. – 2010. Stjepana Mesića, a s druge poricatelji zločina koji su na žalost u većini. Propuštena je još jedna prilika za osudu zločina i izražavanje žaljenja zbog krive politike tadašnjeg vodstva na čelu s Tuđmanom i Šuškom, u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata.

Nedavno ste pozvali policiju da podnese prekršajnu prijavu protiv pjevača Marka Perkovića Thompsona nakon njegovog nastupa u Glini. Zašto ste to učinili i da li je podnesena prijava protiv spomenutog?

TERŠELIČ: Koliko znam policija nije podnijela prekršajnu prijavu, mada ih zakon obavezuje na to. O Thomsponovom nastupu u Glini koji je započeo ustaškim pozdravom „Za dom spremni!“ bi svakako trebao imati priliku prosuđivati i Visoki prekršajni sud a to neće moći ako policija ne pokrene postupak. Taj se pozdrav ne bi smio koristiti nigdje, a posebno ne u mjestu obilježenim zločinom nad muškarcima srpske nacionalnosti u svibnju, srpnju i kolovozu 1941.

Međutim, tog pjevača su, po izborniku Daliću, tražili i nogometaši RH da im se pridruži u autobusu od zračne luke do Trga Josipa Jelačića. Kako to komentirate?

TERŠELIČ: Realno nije iznenađujuće da su i Zlatko Dalić i Luka Modrić pozvali svog omiljenog pjevača kojeg ionako slušaju uzastopne reprezentacije, još od vremena kad je izbornik bio Ćiro Blažević. Za njih je Thompsonov dolazak na pozornicu patriotski doživljaj a za mene i mnoge druge trenutak u kom daljinskim upravljačem gasim televizor.

A kako komentirate izjavu izbornika Dalića koji, pravdajući participiranje tog Thompsona u fešti nakon srebra u Moskvi, kaže da je “Thompson samo muzičar”? Da li je taj tip, zaista, samo muzičar i šalje li i druge poruke svojom muzikom osim onih koje se svrstavaju pod umjetnost, kulturu…?

TERŠELIČ: Po mom je mišljenju Thompson i pjevač, ali je prije svega politički akter poznat po ustašlucima. Postao je svojevrsna zastava krajnje desnice na koju nacionalisti projiciraju svoje fantazije. U javnosti je postao najvidljiviji baš nakon poraza HDZ-a na izborima 2.000 godine, predstavljajući se kao prkosna protuteža ljevičarima i do danas dobro zarađuje na račun besplatnog marketinga, hraneći se osudama njegovih nastupa.

Da li se na primjeru Marka Perkovića Thompsona, kojeg, usput, žele mnogi vidjeti i čuti u Hrvatskoj i dijelu BiH (ali zato mu je zabranjen nastup u nekim zemljama Evrope), može definirati i polarizacija hrvatskog društva u ideološkom smislu?

TERŠELIČ: Prema istraživanju koje je za RTL provela agencija Promocija plus na uzorku od 1300 ispitanika, na pitanje “Je li Thompson trebao nastupiti na dočeku” potvrdno je odgovorilo 51,7 posto ispitanika, dok je 38,8 posto odgovorilo negativno. Odgovor “ne znam” odabralo je 9,5 posto ispitanika. Prema istom istraživanju u  smislu ideoloških podjela 76 posto birača HDZ-a podržava Thompsona, no nije beznačajna ni podrška od 17 posto koju taj glazbenik uživa među biračima SDP-a. Također je zanimljivo da Thompsona podržava i više od pola birača Živog zida (50,9%), gotovo svi birači Mosta (90%), kao i većina fanova stranke Milana Bandića (53%).

Na kraju, da li ste Vi te Vaši suradnici, kao i svi drugi slobodnomisleći građani Hrvatske koji su za distanciranje od politike te zemlje iz 90-tih, i dalje izloženi raznim oblicima prijetnji te kako se nosite s tim?

TERŠELIČ: I dalje smo izloženi prijetnjama. U Hrvatskoj se prijeti novinarima i novinarkama, aktivistima i kulturnjacima.  Sve su brutalnija verbalna nasrtanja na one koji žele da se kroz suočavanje s prošlošću i procesuiranje zločina i kažnjavanje njihovih počinitelja izgradi demokratskije i bolje društvo okrenuto budućnosti koje se neće bojati okretati u prošlost. Oni koji to rade žele zaustaviti proces normalizacije unutar Hrvatske kao i spriječiti razvoj dobrosusjedskih odnosa ne mareći za cijenu, pokušavajući zastrašiti sve one koji bi mijenjali status quo.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

TERŠELIČ: Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (987)

 
Danas, 25. augusta 2018., odnosno 14. Zul-hidždže 1439., u gradu Hartfordu, u američkoj saveznoj državi Connecticut, desio se po Bošnjake tog područja, pa i šire, te građane Hartforda općenito, historijski događaj: svečano je otvoren Bosansko-američki islamski kulturni centar (Bosnian-American Islamic Cultural Center – BAICC). Po sunčanom i toplom vremenu okupilo se nekoliko hiljada ljudi, kako s tog područja, tako i iz svih dijelova Amerike te jednog dijela Kanade.
Odmah da kažem da su organizatori ovog događaja, Džematski odbor Bošnjačke zajednice Hartford i njegove džematlije, u svim segmentima istog (događaja) zaslužili najviše ocjene i priznanja.
—————————-
Dakle, ceremonija svečanog otvorenja ovog Centra je započela oko 11:30 h. U programu su sudjelovali džematski imam Mirzet ef. Mehmedović, glavni imam Medžlisa III Muris ef. Neimarlija, kurrah hafiz Aziz ef. Alili,glavni imam Medžlisa IZ Zagreb,
 predsjednik Džematskog odbora Bošnjačke zajednice Hartforda Hasan Avdić, izvođač illahija i kasida te estradni umjetnik Eldin Huseinbegović iz Sarajeva, gradonačelnik Hartforda Luke Bronin,
jedan član Senata države Connecticut i jedan član Kongresa SAD iz Connecticuta, prvi muftija Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike Sabahudin ef. Ćeman te izaslanik reisu-l-uleme IZ BiH, naibu reis Husein ef. Smajić.
Svi izvođači programa su svojim govorima ili izvedbama itekako obogatili i uljepšali ovaj događaj, kako u sadržajnom tako i u emotivno-duhovnom smislu. Nije samo utisak potpisnika ovih redova, nego i nekih od prisutnih da je bio nepotreban politički dio govora naibu reisa Husein ef. Smajića, posebno u dijelu kada je neprincipjelno glorificirao ulogu Amerike u završetku Drugog svjetskog rata, te rata u BiH 1992-1995., poentirajući da je ova zemlja svojom “vojnom intervencijom spriječila još nekoliko Srebrenica…”
Današnji dan je bio kruna višegodišnjih napora, ulaganja i odricanja vrijednih džematlija ovog područja i to je na vrlo znakovit način dočarao predsjednik Džematskog odbora Hasan Avdić, rekavši, između ostalog, da je sve počelo jednom zajedničkom teravijom u jednoj kući u ovom gradu 2004. godine i to se smatra embrionom ovog džemata koji ima oko 1000 aktivnih članova. Potom je, 2007. godine, uslijedila kupovina ruševnog objekta na ovom lokalitetu, što je plaćeno 650.000 $, nakon čega je na  stotine njih provelo hiljade sati u dobrovoljnom radu na sanaciji i adaptaciji objekta, te uloženo je dotatnih oko 350.000 $ (znači, ukupno milion) da bi danas dobili višenamjenski prostor od 1,200 kvadratnih metara, odnosno “Bosnu, Ameriku, islam i kulturu pod jednim krovom…”, kako je zaključio Avdić.
Nakon programa, uz učenje tekbira (predvodio Eldin Huseinbegović),
naibu reis je u pratnji svojh domaćina i drugih imama otvorio BAICC, da bi se potom klanjao podne namaz u istom.
Po završetku podne namaza, priređen je ručak sa kafom i hladnim napitcima za sve prisutne.
Ovaj događaj ćemo svi mi, koji smo mu prisustvovali, dugo nositi u svome pamćenju i svojim srcima. Jer, srce su nam otvorili ovi vrijedni naši domaćini koji su, ugostivši nas i druge koje su specijalno pozvali za ovu priliku, zapravo od danas i službeno kročili u svoju osmišljenu budućnost, posebno budućnost svoje djece i djece njihove djece. Na tome im svakako treba čestitati i zamoliti Gospodara svih svjetova da im u kabul upiše ovo i sva druga njihova vrijedna djela. Amin!
Bedrudin GUŠIĆ

Prema službenim podacima prikupljenim od strane Ministarstva sigurnosti, Službe za poslove sa strancima, od januara a 2018. godine u BiH je ušlo ukupno oko 11.000 migranata. Od toga broja, IOM procjenjuje, da je u zemlji ostalo 3000 do 3500 migranata. Tačan broj je teško odrediti jer većina migranata ostaje izvan službenog smještaja i tretiraju se kao  “stanovništvo u pokretu”, a ljudi svakodnevno pokušavaju prijeći u Hrvatsku. Većina migranata nalazi se na području Unsko-sanskog kantona, a posebno u mjestima Bihać i Velika Kladuša. Manja skupina migranata nalazi se u Sarajevu…..Trenutni dolasci su neznatni – prosječno oko 500 registriranih ulazaka sedmično. IOM očekuje nastavak ovog trenda – dok migranti u narednim sedmicama nastave ilegalno prelaziti granicu i ulaziti u Hrvatsku, a potom dalje u Sloveniju (zemlje Šengena su zatvorene za Bosnu i Hercegovinu)  barem dokle god su povoljni vremenski uvjeti…..Općenito, iskustva migranata i s vlastima i stanovništvom u Bosni i Hercegovini su izvrsna. Unatoč činjenici da je kriza već neko vrijeme u toku, solidarnost s migrantima na pogođenim mjestima kao što su Sarajevo, Bihać i Velika Kladuša i dalje je velika među stanovništvom, neovisno o njihovoj društvenoj, vjerskoj ili etničkoj pripadnosti. Nema prijavljenih slučajeva nasilja ili prisilnog djelovanja vlasti u Bosni i Hercegovini protiv migranata…..IOM nema saznanja da postoji namjera otvaranja granica, naprotiv, čini se da postoji jasan konsenzus da se granične kontrole moraju dodatno ojačati…..

Koliko je imigranata, prema vašoj evidenciji, trenutačno u Bosni i Hercegovini i u kojim dijelovima zemlje se nalaze?

 VAN DER AUWERAET: Prema službenim podacima prikupljenim od strane Ministarstva sigurnosti, Službe za poslove sa strancima, od januara a 2018. godine u BiH je ušlo ukupno oko 11.000 migranata. Od toga broja, IOM procjenjuje, da je u zemlji ostalo 3000 do 3500 migranata. Tačan broj je teško odrediti jer većina migranata ostaje izvan službenog smještaja i tretiraju se kao  “stanovništvo u pokretu”, a ljudi svakodnevno pokušavaju prijeći u Hrvatsku. Većina migranata nalazi se na području Unsko-sanskog kantona, a posebno u mjestima Bihać i Velika Kladuša. Manja skupina migranata nalazi se u Sarajevu.

Kakav je trend njihova daljnjeg ulaska u Bosnu i Hercegovinu ili izlaska iz naše zemlje?

VAN DER AUWERAET: Na osnovu profiliranja IOM-a, više od 95% migranata vidi Bosnu i Hercegovinu kao tranzit prema EU (napominjemo da mnogi od migranata zapravo dolaze iz zemlje članice EU-a, uglavnom Grčke, a u manjoj mjeri Bugarske, a time koriste Bosne Hercegovinu kao put prema drugim dijelovima EU). Trenutni dolasci su neznatni – prosječno oko 500 registriranih ulazaka sedmično. IOM očekuje nastavak ovog trenda – dok migranti u narednim sedmicama nastave ilegalno prelaziti granicu i ulaziti u Hrvatsku, a potom dalje u Sloveniju (zemlje Šengena su zatvorene za Bosnu i Hercegovinu)  barem dokle god su povoljni vremenski uvjeti. Dosadašnja iskustva upućuju na to da će se dolasci smanjiti kada se vremenski uvjeti pogoršaju i / ili kada percepcija migranata o neregularnim prelascima u Hrvatsku moguće  promijeni.

Iz kojih zemalja su migranti i kako ih službeno klasificirate?

VAN DER AUWERAET: Prvo, preko 90% migranata koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu izjavljuje da nema službenih dokumenata iz svoje zemlje, što znači da su registrirane nacionalnosti uglavnom samoodređene. Najveća skupina migranata trenutno je iz Pakistana (preko 30%), a slijede Afganistan, Irak, Sirija i Sjeverna Afrika. U skladu sa zakonima u Bosni i Hercegovini, migranti se klasificiraju kao neregularni (ako nema valjane dozvole za boravak na teritoriju); registrirani migranti koji su izrazili namjeru tražiti azil, dajući im pravo ostati na teritoriju 15 dana (velika većina migranata spada u ovu kategoriju); tražitelji azila (migranti koji su formalno podnijeli zahtjev za azil, u ovom trenutku oko 900, a neki od njih već su napustili zemlju od podnošenja zahtjeva; i priznate izbjeglice.) U humanitarne svrhe humanitarnih  IOM koristi određenu kategoriju ranjivih (ako nema valjane dozvole za boravak na teritoriju); registrirani migranti koji su izrazili namjeru tražiti azil, dajući im pravo ostati na teritoriju 15 dana (velika većina migranata spada u ovu kategoriju); tražitelji azila (migranti koji su formalno podnijeli zahtjev za azil, u ovom trenutku oko 900, a neki od njih već su napustili zemlju od podnošenja svojih zahtjeva i priznaju izbjeglice.) Iz  humanitarnih razloga IOM koristi određenu kategoriju ugroženih migranata na temelju njihovih specifičnih potreba umjesto njihovog tačnog pravnog statusa.

Kakvu vrstu podrške im pruža vaša organizacija?

VAN DER AUWERAET:  U biti, IOM podržava vlasti pri njihovom upravljanju migracijskom krizom i pruža zaštitu ugroženim migrantima. To konkretno uključuje:

– podršku Službi za strance u izgradnji i upravljanju smještaja za migrante, uključujući pružanje hrane i neprehrambenih proizvoda u Sarajevu i Unskom sanskom kantonu;
– podršku pristupu zdravstvenoj zaštiti migranata putem IOM-ovih mobilnih timova, uglavnom putem transporta;
– obezbjeđenje hrane migrantima izvan službenog smještaja u Velikoj Kladuši;
– podršku identificiranju i upućivanju ranjivih migranata na odgovarajuće tretmane, uključujući žrtve trgovine ljudima;
– osiguranje tehničke i materijalnu podrške Graničnoj policiji i Službi za strance u njihovim dodatnim poslovima;
– podršku migrantima koji se žele dobrovoljno vratiti kući te reintegraciona podrška (dobivanje službenih dokumenata, organiziranje i plaćanje prijevoza u zemlju porijekla te pružanje male podrške za reintegraciju);

IOM ima veliku prisutnost na terenu na svim lokacijama i podržava nacionalne nevladine partnere kao što je Crveni križ. Akcije se financiraju putem Razvojne banke Vijeća Europe i Europske unije.

Kakva je vaša suradnja s lokalnim, entitetskim i državnim institucijama u vezi s migrantima?

VAN DER AUWERAET: IOM blisko surađuje sa svim lokalnim, entitetskim i državnim institucijama s mandatom i / ili pogođenim tekućom migracijskom situacijom. To uključuje savjete, planiranje, koordinaciju i podršku za provedbu.

Imate li neposredan kontakt s migrantima i kakvi su njihovi utisci o tretmanu u Bosni i Hercegovini te koji su njihovi daljnji planovi?

 VAN DER AUWERAET:  IOM-ovi terenski timovi i zaposlenici koji rade u centrima smještaja u svakodnevnom su kontaktu s migrantskom populacijom u Sarajevu i Unsko/sanskom kantonu. Općenito, iskustva migranata i s vlastima i stanovništvom u Bosni i Hercegovini su izvrsna. Unatoč činjenici da je kriza već neko vrijeme u toku, solidarnost s migrantima na pogođenim mjestima kao što su Sarajevo, Bihać i Velika Kladuša i dalje je velika među stanovništvom, neovisno o njihovoj društvenoj, vjerskoj ili etničkoj pripadnosti. Nema prijavljenih slučajeva nasilja ili prisilnog djelovanja vlasti u Bosni i Hercegovini protiv migranata.

Vjerujete li da će svi migranti u Bihaću i Velikoj Kladuši biti smješteni u odgovarajuće prostorije prije zime?

VAN DER AUWERAET:  Iako će biti izazov pripremiti se na vrijeme – i ovisno o tome kada će prvi zimski vremenski uvjeti utjecati na zemlju – sada postoje dovoljni raspoloživi resursi, pružajući podršku svim nivoima vlasti u cilju daljnje suradnje i olakšanja rješenja u tom pogledu.

 Na kraju, ima li naznaka da će zemlje Europske unije, posebno Hrvatske i Slovenije, otvoriti svoje granice za migrante koji su trenutno u Bosni i Hercegovini? Zapravo, čiji su problem migranti koji na različite načine dolaze na  Evropski kontinent u želji da uđu u jednu od zemalja Zapadne Europe?

VAN DER AUWERAET: IOM nema saznanja da postoji namjera otvaranja granica, naprotiv, čini se da postoji jasan konsenzus da se granične kontrole moraju dodatno ojačati.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (986)

 

 

 

 


Version in English:

Peter Van Der Auweraert, Head of the International Organization for Migrants for Bosnia and Herzegovina:  IOM has no indication that there is an intention on opening the borders…

 How many migrants, according to your records, are currently in Bosnia and Herzegovina and in what parts of the country are they located?

A: According to the official information collected by the Ministry of Security, service for Foreigners’ Affairs, a total of approximately 11000 migrants entered Bosnia and Herzegovina since January 2018. Out of this number IOM estimates that between 3000 and 3500 migrants remain in the country in the country. The exact number is difficult to determine as most migrants stay outside official accommodation and it consists of a “population on the move”, with people daily attempting to cross into Croatia. Most migrants are located in the area of Una Sana Canton, and specifically in the towns of Bihac and Velika Kladusa. A smaller group of migrants is located in Sarajevo.

What is the trend of their further entry into Bosnia and Herzegovina, or the exit from our country?

A: Based upon IOM profiling, over 95% of migrants see Bosnia and Herzegovina as a transit towards the EU (note that many of the migrants are actually coming from an EU Member State, mostly Greece and to a lesser extent Bulgaria and hence use Bosnia and Herzegovina as a route towards other parts of the EU). Currently arrivals are up slightly, with on average around 500 registered entries per week. IOM expects this trend to continue – as migrants continue to be successful in irregularly crossing the border into Croatia and then onwards into Slovenia (the Schengen country closed to Bosnia and Herzegovina) in the coming weeks, at least as long as weather conditions are favourable. Past experience suggest that arrivals will reduce when weather conditions worsen and/or when the perception of migrants that irregular crossings into Croatia remain possible change

From which countries are migrants and how do you officially classify them?

A: A first point is that over 90% of migrants arriving in Bosnia and Herzegovina declare to have no official ID documents from their respective country of origin, meaning that registered nationalities are mostly self-declared. The largest group of migrants currently are from Pakistan (over 30%), followed by Afghanistan, Iraq, Syria and North Africa. IN accordance with the laws in Bosnia and Herzegovina, migrants are classified as irregular (if no valid permit to stay on the territory); registered migrants having expressed the intention to seek asylum, giving them the right to stay on the territory for 15 days (the vast majority of migrants fall into this category); asylum seekers (migrants who have formally submitted an asylum claim, around 900 at the moment, with a number of them having already left the country since they submitted their claim; and recognised refugees. For humanitarian purposes, IOM uses the specific category of vulnerable migrants based upon their particular needs rather than their exact legal status.  

 What kind of support does your organization provide?

A: In essence, IOM supports the authorities with their management of the migrant crisis and provides protection to vulnerable migrants. Concretely this includes:

  • Supporting the Service for Foreigners with the construction and management of accommodation for migrants, including the provision of food and non-food items in Sarajevo and Una Sana Canton
  • Support access to health for migrants through the IOM mobile teams, essentially through transportation
  • Provide food to migrants outside official accommodation in Velika Kladusha
  • Support identification and referral of vulnerable migrants to the appropriate services including victims of trafficking
  • Provide technical and material support to the Border Police and the Service for Foreigners to deal with their additional work
  • Provide migrants who want to return home with assisted voluntary return and reintegration support (obtaining of official documents; organisation and payment of transportation to country of origin; and provision of a small reintegration grant).

IOM has extensive field presence in all locations and supports national non- governmental partners such as the Red Cross. Actions are funded through the Council of Europe Development Bank and the European Union.

What is your cooperation with local, entity and state institutions regarding migrants?

A: IOM cooperates closely with all local, entity and state institutions with a mandate and/or affected by the ongoing migration situation. This includes policy advice, planning, coordination and support for implementation.

Do you have immediate contact with migrants and what are their treatment impacts in Bosnia and Herzegovina and what are their further plans?

A: IOM field teams and staff working in accommodation centres are in daily contact with the migrant population in both Sarajevo and Una Sana Canton. Universally, the feedback from the migrants is that their experiences with both authorities and population in Bosnia and Herzegovina have been excellent. Despite the fact that the crisis has been ongoing for some time, solidarity with the migrants in affected places like Sarajevo, Bihac and Velika Kladusha remains high amongst the population, independent of their social, religious or ethnic background. There are no reported incidents of violence or forced used by the authorities in Bosnia and Herzegovina against the migrants.

Do you believe that all migrants in Bihać and Velika Kladuša will be accommodated in adequate premises before the winter time?

A: While it will be a challenge to be ready in time – and dependent also on when the first winter weather will hit the country – there are now sufficient resources available to make it at least a possibility, providing all different levels of authorities continue to collaborate and facilitate solutions in this regards.  

 In the end, are you aware that the countries of the European Union, specially Croatia and Slovenia, will open their borders for migrants currently in Bosnia and Herzegovina? In fact, whose problem are migrants who, in various ways, cross the European continent in their desire to enter one of the countries of Western Europe?

A: IOM has no indication that there is an intention on opening the borders, on the contrary, there appears to be a clear consensus that border controls need to be reinforced further.  

INTERVIEWED BY Bedrudin GUŠIĆ (986)

Imovinski napredak bh. političara!

Posted: 23. Avgusta 2018. in Intervjui

Hvala CIN-u (Centar za istraživačko novinarstvo)!

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) zaslužuje sve pohvale za svoj rad i podršku bh. javnosti! Njihova jedinstvena baza sadrži podatke o: političkoj i profesionalnoj karijeri, nekretninama, ušteđevini, primanjima, vozilima, dionicama, kreditima i sudskim postupcima 121 parlamentarca, ministra i drugih izabranih zvaničnika. Od njih 121, koliko ih se nalazi u ovoj bazi, više od polovine su kandidati na ovogodišnjim oktobarskim izborima. Njih 68 su u imovinskim kartonima napisali ili rekli novinarima CIN-a da imaju ušteđevinu koja ukupno iznosi više od 5,5 miliona KM. Neki od njih su kupovali ili prodavali nekretnine. Ove informacije se mogu pronaći u dokumentima dostupnim u njihovoj bazi putem webstranice cin.ba. Kako se izbori bliže pozivam vas da aktivnije posjetite ovu stranicu i razmislite da li su vrijedni vašeg glasa!

Svakako da CIN čini transparentnijim bh.društvo objavljivanjem imovinskih kartona bh.političara kao i članova njihovih najužih porodica ali i javnosti javnosti nameću jasno definisana pitanja ;

1.Kako je moguće da pojedini političari sa plaćom od 3 4 hiljade maraka mjesečno posjeduju danas basnoslovna bogatstva? Zašto su se prihodi i uknjižena imovina pojedinih političara znatno uvećali u periodu njihovog političkog angažmana?

2. Je li bh. društvo toliko naivno da olako prihvata objašnjenja da se radi o nasljedenoj imovini tzv. očevini ili kako je već zovu? Ili vlada strah da se ozbiljnije uhvatimo u koštac sa korupcijom? Zašto je zakon o oduzimanju nelegitimno stečene imovine mrtvo slovo na papiru?

Sve zahvaljujući „očevini”?

Ne čudi me činjenica sto je predsjednik RS-a, Milorad Dodik, jučer je u Prnjavoru žestoko napao novinare CIN-a samo zato jer su objavili imovinski karton članova njegove najuže porodice. Dodik nije demantirao ni jednan podatak iz teksta. Zamjerio je CIN-u i njegovim navodnim američkim sponzorima i nalogodavcima što se stalno bavi njegovom imovinom a rijetko ili nikada imovinom njegovih političkih rivala. Prepoznajete li “majstorluke” iz Slobine kuhinje?

Centar za istraživačko novinarstvo je ustanovio da Milorad Dodik trenutno ima uknjiženo na svoje ime nekoliko stanova, kuća, kao i veliku kvadraturu zemljišta. Osim predsjedničke plate ima i primanja od poljoprivrede od 100 hiljada maraka, supruga Snježana ubire 45 hiljada od istog posla, dok od iznajmljivanja kuće predsjednik Srpske dobija takođe 100 hiljada maraka.

Prema CIN-u trenutna imovina koju predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik posjeduje je:
ku
ću, zgradu, zemljište (24.998 m2) Bosanska Gradiška, tri stana u Laktašima i Beogradu,  kuću (341 m2) u Beogradu, garažu (45 m2) u Beogradu, automobil 40. 000 KM. Milorad Dodik ima i kredit u Pavlović banci u iznosu od milion i 700 hiljada maraka čija namjena nije poznata.

Ono što nije uknjiženo na Milorada Dodika, upisano je na ime njegovo supruge Snježane; zemljište (155.915 m2) Bakinci, Laktaši, zemljište (42.986 m2) Laktaši, zemljište (93.820m2) Laktaši, zemljište (23.160 m2) Laktaši, zemljište (29.973 m2) Bosanska Gradiška, automobil 25. 000km.

Kćerka Milorada Dodika, Gorica, ima stan u širem centru Banjaluke koji se prostire na 345 kvadrata. Nedavno je u javnost izašla i informacija da je Milorad Dodik na ime snahe Ivane uknjižio stan u Beogradu u vrijednosti od 830 hiljada maraka. Gorica je otvorila apoteku u Banjaluci u partnerstvu sa Ninom Škrbić, kćerkom Ranka Škrbića, koju su nedugo kasnije preprodale. Zatim, je sa u saradnji sa snahom Ivanom otvorila restoran “Agape” u centru Banjaluke.

Zvani
čnih podataka o prihodima, nekretninama Dodikovog sina Igora nema osim da je vlasnik firme “Fruit eco”, koja se bavi voćarstvom. Osim toga otvorio je još dvije firme čija dobit se mjeri u milionima maraka.

Htio bi Baja da gazduje a da nikome ne polaže ra
čune! One koji traže objašnjenja o nesrazmjeri prihoda i stečene imovine naziva stranim plačenicima.

I nije samo Baja sam! Neki ne znaju ni svoju vlastitu adresu prijaviljenu na ime naknade za odvojeni život!

Prema podacima CINa delegati Federalnog parlamenta su za dvije i po godine naplatili više od 825.000 maraka za: smještaj, odvojeni život od porodice i prevoz do kuće. Većina njih koristi manjkavosti propisa kako bi izvukli najveću korist. Ovu privilegiju koristi 34 delegata jer su im prebivališta udaljena najmanje 70 kilometara od glavnog grada. Pojedini delegati ugovaraju najniže kirije kako bi im ostalo što više novca od naknada. U velikom broju stanova koji su plaćeni za delegate u stvari žive drugi ljudi: stanodavci i njihove porodice, djeca delegata ili drugi podstanari. Neki ne poznaju niti adresu na kojoj žive! Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su otkrili da su ti iznajmljeni stanovi često u starim i neuvjetnim kućama ili u predgrađima, daleko od zgrade Parlamenta FBiH, pa ih najmanje polovina delegata i ne koristi. Oni nakon obaveza u Parlamentu obično putuju kući ili prespavaju u hotelu. Stanodavci su im često prijatelji, poznanici i stranačke kolege.

I to sve u zemlji krvi i meda u kojoj skoro jedna trećina gradana živi na granici ekonomskog siromaštva!

Mr. sci. Edin Osmančević

 

Naša ciljna grupa su građani Srbije, dodatno specifikovani po temi kojom se bavimo. Sada je to pravna pomoc i zastupanje pred sudom za određeni broj žrtava torture (policijski pritvor, pritvor i zatvor)…..O situaciji u Nišu ja ne znam baš mnogo. Zato što to što vidimo i čujemo predstavlja manifestacije problema – posledice. Već sam rekla da smo specijalizovani u oblasti zatvora i tu se bavimo sa sva tri aspekta- korekcijom postojećeg (čije stanje saznajemo analizom manifestacija i struktura koje ih produkuju) i prevencijom. Naravno i zaštitom prava pojedinaca u oblasti zabrane torture. Ono uobičajeno “tra-la-la- razumem se u sve…” ja baš ne praktikujem…..Mislim da nije mnogo važno kako se ulice zovu, sem u slučaju da budu imenovane po nekom fašisti ili ratnom zločincu, što je neprihvatljivo. Diskriminacija i loš život Roma ni na koji način ne postaju bolji ukoliko bi se svaka ulica u Nišu zvala po znamenitim Romima. Kao i u najvećem delu problema koje živimo, posledicama i na posledice se skreće pažnja (a bavljenje njima traži samo reči)…..

Na kojoj teritoriji djelujete i koji građani su vaša ciljna grupa?

 VUČKOVIĆ: CLJP Niš radi na teritoriji Srbije, a ne lokalno, u Nišu. Naša ciljna grupa su građani Srbije, dodatno specifikovani po temi kojom se bavimo. Sada je to pravna pomoc i zastupanje pred sudom za određeni broj žrtava torture (policijski pritvor, pritvor i zatvor). Pošto radimo i postojimo od 1998., sigurno da su nam neke ciljne grupe bile i iz Niša.

 Koji su oblici vašeg djelovanja?

VUČKOVIĆ: Specijalizovani smo u oblasti reforme sistema izvršenja krivičnih sankcija (zatvori) i radimo kako sa osuđenicima tako i sa zaposlenima.

Prije nešto više od dva mjeseca dobili ste pismo od Advokatske komore Beograda zbog, kako navode, pružanja besplatne pravne pomoći i građanima toga grada, što oni smatraju protuzakonitim činom i upozoravaju da, ako ne prestanete s tom praksom, odnosno ako odbijete njihov zahtjev, bit će prinuđeni na “alternativna sredstva koja su manje povoljna za vas”. Kako to komentirate i kome ste se sve obratili vezano za taj problem?

VUČKOVIĆ: Obratila sam se na oko 40-ak adresa poslanika Evropskog Parlamenta i to svih onih koji su članovi i zamenici u grupi koja se bavi Srbijom. Prosledila sam Vama mail koji je upućen g-dinu Kukanu, zato što ga cenim a i lično sam ga upoznala. Sa problemom sam još upoznala i ministarku pravde i Delegaciju EU. Zaštitu sam očekivala od Civil Rights Defenders, međutim od njih nikakav odgovor nije stigao, mada im je to posao. Ne bih da budem maliciozna, problem je suviše komplikovan za njihov pojednostavljeni pristup radu – fokus samo na LGBT osobe i njihove probleme. Pominjete i IAN: na ovom projektu smo mi partneri IAN-u, i nikakvu pomoć nisam tražila od njih.

Kako ocjenjujete stanje ljudskih prava u Nišu, općenito?

VUČKOVIĆ: O situaciji u Nišu ja ne znam baš mnogo. Zato što to što vidimo i čujemo predstavlja manifestacije problema – posledice. Već sam rekla da smo specijalizovani u oblasti zatvora i tu se bavimo sa sva tri aspekta- korekcijom postojećeg (čije stanje saznajemo analizom manifestacija i struktura koje ih produkuju) i prevencijom. Naravno i zaštitom prava pojedinaca u oblasti zabrane torture. Ono uobičajeno “tra-la-la- razumem se u sve…” ja baš ne praktikujem.

Poznato je da Niš ima ulicu Šabana Bajramovića. Ali, da li ima i tablu koja označava tu ulicu? Kako komentirate višegodišnje probleme u vezi sa realizacijom odluke o imenovanju jedne ulice u Nišu po poznatom muzičaru?

VUČKOVIĆ: Mislim da nije mnogo važno kako se ulice zovu, sem u slučaju da budu imenovane po nekom fašisti ili ratnom zločincu, što je neprihvatljivo. Diskriminacija i loš život Roma ni na koji način ne postaju bolji ukoliko bi se svaka ulica u Nišu zvala po znamenitim Romima. Kao i u najvećem delu problema koje živimo, posledicama i na posledice se skreće pažnja (a bavljenje njima traži samo reči).

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (985)

Zlatna poruka

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

KURBAN BAJRAM 2018/1439.

Posted: 19. Avgusta 2018. in Intervjui
Svim mojim prijateljima i čitateljima islamske vjeroispovjesti želim
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN !
Bedrudin GUŠIĆ

Ministarstvo sigurnosti BiH, na putu zaštite državnih granica i državnog suvereniteta, zaustavljeno na entitetskim granicama Rs. Zaustavljeno bodljikavom žicom, snagom separatizma, nacionalne mržnje i samovoljom vladajućih struktura Rs, koje teže po svaku cijenu genocidnu tvorevinu trajno i zauvijek odvojiti od matične BiH.Suverenitetom eniteta protiv suvereniteta države, genocidna RS se nadređuje državi BiH i postavlja bodljikavu žicu oko entiteskih granica, kao u vrijeme agresije oko logora.   

Veliki odjek u domaćoj i svjetskoj javnosti, kod svih koji se manje ili više bave Bosnom i Hercegovinom, imala je jučer objavljena vijest da je Vlada Republike srpske donijela Zaključak sa kojim se nalaže Ministarstvu unutrašnjih podslova Rs, da u skladu sa Ustavom i zakonima, svim raspoloživim sredstvima spriječi prisustvo i djelovanje pripadnika drugih policijskih agencija BiH na teritoriji Rs. Ovaj Zaključak donesen je na vanrednoj sjednici Vlade Rs nakon saznanja da će pripadnici Federalne uprave policije asistirati graničnoj policiji BiH na osiguravanju granica BiH, u području koje pokriva Rs.

Vlada Rs ocjenila je nezakonitim i neustavnim pokušaje Ministarstva sigurnosti BiH da rasporedi pripadnike drugih policijskih agencija BiH na teritoriju Rs i naložila  Ministarstvu unutrašnjih poslova Rs da u skladu sa Ustavom i zakonima svim raspoloživim sredstvima spriječi prisustvo i djelovanje pripadnika drugih policijskih agencija u BiH na teritoriji Rs. Pri tome se navodi da je Ministarstvo unutrašnjih poslova Rs jedino nadležno za sprovođenje zakona i održavanje sigurnosti na teritoriji Rs.

Vlada Rs (kao vlada samostalne države) izražava spremnost da u skladu sa Ustavom i zakonima Rs i Sporazumom o pružanju pomoći i operativnoj saradnji  i nadzoru sa Graničnom policijomBiH, nastavi sarađivati sa nadležnim institucijama  BiH u cilju ostvarivanja kontrole i rješavanja migrantske krize, ali očito samo po njenom zahtjevu, potrebi i pod njenom kontrolom.

I umjesto da Ministarstvo sigurnosti države i entitetska ministarstva djeluju kao jedan tim, pomažu se i dopunjuju u izvršenju sve složenijih zadataka, u Rs se  čini sve da službe sigurnosti Rs budu i ostanu isključive i jedine suverene na području koje pokriva Rs.

Pozvan da komentariše ovu stvar, Ministar sigurnosti BiH g. Dragan Mektić rekao je da će pripadnici Federalne policije biti upućeni na granične prelaze koji  se nalaze u sastavu Rs, radiće na zaštiti  granice  i biti podređeni Graničnoj policiji BiH, što ne znači mješanje u nadležnosti MUP-a Rs.

Zloupotreba migrantske krize

Vlada Rs takav stvoj izričiti stav i zahtjev pokušava upakovati u kontest čuvanja državnih granica zbog migrantske krize, ali je više nego jasno da ona ovaj put državi BiH pokazuje svoju silu, moć i prijeti pesnicom. Ima Vlada Rs i jaku podlogu za demonstraciju sile i moći, pa misli da je došlo vrijeme da može zaprijetiti, pokazati i zube.  Republika srpaska raspolaže sa zavidnim arsenalom oružja i vojne tehnike, nasljeđene iz ranijih ratova i ovoga posljednjeg, ubrzano se dodatno naoružava, dobiva pomoć u oružju od Srbije, Rusije… i u svakom trenutku može staviti pod oružje dovoljan broj ljudstva. To Dodik predstavlja kao “vrijeme za razgraničenje“.

Glavni zadatak Ministarstva sigurnosti BiH je zaštita državnih granica

Ministarstvo sigurnosti BiH je središnje tijelo BiH nadležno za unutarnju sigurnost države, a obrazovano je 2002.g. po Zakon u o vijeću ministara. Jedan od prvih zadataka je zaštita međunarodnih granica, unutarnjih graničnih prelaza i regulisanje prometa na graničnim prelazima BiH.

U sastavu ovog ministarstva su i upravne organizacije: Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH, Granična policija BiH, Državna agencija za istrage i zaštitu, Agencija za forenzička ispitivanja i vještačenja, Agencija za školovanje i stručno usavršavanje kadrova, Agencija za policijsku podršku i Služba za poslove sa strancima.

BiH nema puni suverenitet na cijelom svom teritoriju

Po međunarodnoj ulozi država se definiše kao suvereno tijelo, koje čini potpuna vlast države na tom teritoriju, omeđenom međunarodno priznatim granicama. Teritorijom cijele države izravno upravlja centralna vlast, bez obzira na stepen samostalnosti u odnosu na središnju vlast. U Dejtonskoj BiH državna vlast nema ni punu vlast ni puni suverenitet na teritoriju omeđenom državnim granicama.

Iako je BIH po Dejtonu demokratska, nezavisna i suverena država, zaustavljanje državne policije na entitetskoj granici Rs još jednom pokazuje da BiH nema suvereniteta na cijelom svom teritoriju. Nema ga na području Rs a ograničeno je suveren i na nekim područjima koja su ranije bila u sastavu tzv. Herceg Bosne. Ponekad se čini da više suvereniteta imaju službe sigurnosti susjedne Srbije i Hrvatske nego domaće.  Ako policajci i pripadnici službi državne  sigurnosti nemaju pristupa na svaku stopu zemlje kojoj obezbjeđuju sigurnost i zaštitu, a imaju je službe sigurnosti susjednih država, o kakvoj se nezavisnosti i stepenu suvereniteta države BiH uopšte može govoriti?

Službe sigurnosti Rs otuđeni dio moći

Zabranom ulaska službi sigurnosti države BiH na područje koje kontroliše Rs, jasno izlazi na vidjelo da službe sigurnosti Rs, posebno kriminalističke i tajne službe,  aktivni i sve širi rezervni sastav policije, te paravojne formacije koje se dodatno obučavaju i popunjavaju ljudstvom, od stupanja na snagu Dejtona predstavljaju otuđene centre moći i djeluju sve samostalnije, po smjernicama i direktivi vladajućih struktura Rs i samo su formalno u sastavu ukupnih snaga sigurnosti države.

Ako pouzdano znamo da temelj i kostur policijskih snaga Rs čine velikim dijelom počinioci zločina i izvršioci genocida nad Bošnjacima, njihova djeca a sada već i unuci, onda je svima jasno da se milionski broj prognanih Bošnjaka i Hrvata nije ni smio ni mogao vratiti svojim kućama. Mogli su to uraditi samo posebno hrabri i nostalgični, zabluđeni ili oni najstariji koji su naprosto došli da umru  i budu sahranjeni tamo gde su rođeni.  U kakvom strahu i dalje žive Bošnjački povratnici u Rs i kakav san imaju, može se samo zamisliti.

Produžetak povratničke agonije

Onemogućavanje službama sigurnosti države BiH da djeluju na cijelom području države i prepuštanje te nadležnosti isključivo enitetskim službama sigurnosti, u slučaju Rs ne znači ništa drugo nego produženje okupacije i ostavljanje bošnjačkih povratnika na milost i nemilost onih istih policijskih struktura koje su izvšile progon Bošnjaka i Hrvatata i počinile najstrašnije zločine uključujući i zločine genocida nad Bošnjacima.

Može li se uopšte zamisliti u kakvoj sredini žive bošnjački povratnici u Rs, bez ekonomske moći i političkih prava,  kad znaju da ih okružuje mržnja, prijetnje iz vrhova entitetske vlasti , ucjene, zahtjevi da budu i ostanu poslušni, da sarađuju sa tim kriminalnim vlastima, koji nerijetko istupaju nasilno, pa čak pokazuju spremnost da krenu u nove otvoreno najavljivane zločine.

Istrajnost i dosljednost Rs u rušenju BiH

Ne treba zaboraviti da je ova odluka Vlade Rs usljedila samo dan nakon što je NSRS stavila van snage Izvještaj Vlade Rs o Srebrenici usvojen na toj skupštini 30.3. i 30.9. 2005. godine, te odlučila formirati novu nezavisnu međunarodnu  komisiju koja  će napraviti novi Izvještaj, kojim će pored Podrinja obuhvatiti stradanje Srba u Sarajevu od 1991 do 1995.  Naravno da je ovaj korak vlasti Rs dobio podršku samo neprijatelja države BiH, kojem se priključila i većina opozicije Rs, jer bi se s izjednačavanjem krivice za agresiju na BiH i počinjene najteže zločine, u povoljnim uslovima na međunarodnoj sceni, stvorile pretpostavke kojima teže vlasti Srbije i Rs.

Iako  se ovakvi potezi , uključujući i najnovije Dodikove izjave o potrebi za razgraničenjem Srba ne samo na prostoru BiH već i regiji Balkana, tumače kao izborni marketing, sasvim je jasno da su to i isprobana sredsta srpskih fašista nacionalista i šovinista kojima se država BiH nastoji pokazati neodrživom i srušiti. A negiranjem i rušenjem vrijednosti BiH države, lobiranjem u svijetu i isticanjem i nadmoći Rs nad državom BiH u različitim segmentima pokušava se dobiti što veća podrška u regionu i svijetu i stvoriti klima za osamostalenje Rs i prisajedinjenje Srbiji.  Za Dodika su granice Rs već sada kao državne , jer su jasno povučene, katastarski jasno locirane i sad se zovu entitetske, ali po njemu nema nikakvog razloga da već sutra budu neke druge, a kakve druge nego državne.

Izdizanjem entitetskog suvereniteta protiv suvereniteta države, genocidna Rs se nadređuje državi BiH i postavlja bodljikavu žicu oko entiteskih granica, kao u vrijeme agresije oko logora za Bošnjake. Sve su prilike da bi se genocidnom entitetu – Rs i njenim profašističkim vlastima to moglo razbiti o glavu i vratiti kao bumerang.

Jer ima i ona narodna, “ko drugom jamu kopa, sam u nju pada!“

Burlington, 10.8. 2018

Zijad Bećirević

 

 

 

 

 

 

 

 

Pa taj Dodik, poklopac svim loncima u BiH, regionu, svijetu i okolici, u velikom nizu svojih drskih, opskurnih, morbidnih, antibosanskih, antibošnjačkih, anticivilizacijskih i kojih sve ne nasrtaja na mir i sigurnost u našoj zemlji, danas je, podsjećajući nas ko mu je uzor u rušenju države u kojoj je rođen i u čije Predsjedništvo hoće da uđe, izjavio da se zalaže za “razgraničenje u BiH”. Baš tako, kako je uoči i poslije 1992. govorio i Karadžić, a znamo svi kako se to sve završilo. Po Bošnjake, bh. Srbe, bh. Hrvate, bh. građane… Dakle, ovu njegovu izjavu nikako ne treba potcijeniti jer je, zapravo, treba shvatiti kao prijetnju miru i sugurnosti u BiH, pa i šire. Da, Dodik priziva rat! Jer, razgraničenje odnosno promjena granice međunarodno priznate države BiH znači rat, valjda je to jasno svakome. Tako treba razumjeti Dodikovu poruku o potrebi razgraničenja!
 
A kako je nekad govorio Dodik ?!
“Čitav narod u Republici Srpskoj i Srbiji ispašta zbog toga što je tamo neki Mladić odlučio da se neće predati i otići na sud. I onda kaže da voli srpski narod. Đavola on voli”, rekao je Dodik neposredno nakon završetka rata u intervjuu za RTS……
“Samim tim, mislimo da je neophodna saradnja s Haškim tribunalom. Potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred sud”, rekao je Dodik 1996. godine.

U intervjuu kod Senada Hadžifejzovića nedvosmisleno je izjavio da se u Srebrenici desio genocid.

Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica”, govorio je Dodik.

I tako dalje, i tako dalje….

Dvije decenije poslije…

A dvije decenije poslije, zapravo godinama unazad računajući od danas, ta ista skalamerija od čovjeka i političara ne samo da negira počinjeni genocid u Srebrenici, odnosno samoga sebe demantira, nego i grubo vrijeđa srebreničke i druge bošnjačke žrtve, negira pravo jednom narodu da ima svoj jezik, veliča istu onu dvojicu koji su osuđeni u Hagu kao ratni zločinci i za koje je onomad govorio drugačije…služi se metodama klasičnog aparthejda u odnosu na manjinske etničke skupine na prostoru gdje vlada…I, konačno, kao što rekoh, glasno se zalaže za razgraničenje, odnosno za novi rat.

O Kosovu

Ne tako davno Dodik je na bini kod “Boske” , na jednom mitingu na kojem je pjevala pjevaljka sa kriminalnim dosijeom (poznata i po silikonskom poprsju) nosio amblem na kojem je pisalo “Kosovo je Srbija”. Međutim, prije dvije sedmice na mitingu u Bačkoj Palanci, u povodu “Oluje” taj isti čovjek je javno pitao: “Može li Srbija da podnese da joj se Kosovo vrati?” Onda je elaborirao: “Da biste se legitimisali pred međunarodnom zajednicom morali biste Albancima da date 30 odsto mjesta u parlamentu, mjesto premijera, ili predsjednika Skupštine ili mjesto predsedika države. Morali biste da uvedete njihov jezik barem u parlament. Ako neko misli da to možemo, hajde to da guramo”… Na taj govor reagirao je jedan parlamentarac iz opozicije u Skupštini Srbije tražeći da se Dodiku zabrani ulazak u Srbiju. Tog parlamentarca je Vučić, onako uličarskim žargonom, nazvao kretenom. Poslije je taj isti Vučić rekao u svome poznatom stereotipnom stilu da bi “svako normalan prihvatio svako Dodikovo slovo u njegovoj izjavi o Kosovu…” O čemu se, ovdje, zapravo, radi? Pa obadvojica, i Vučić i Dodik, sinhronizirano pripremaju naciju na skoro priznanje Kosova! I tačka!

Ko je, onda, Milorad Dodik?

Da, nakon rasvjetljavanja njegovog lika i djela nekad i sad, pitanje se nameće samo po sebi. Ove njegove akrobacije neki naši analitičari nazivaju pragmatizmom, ali mislim da je to previše uljudna riječ za čovjeka koji je doslovno spreman na sve, ne da odbrani interese srpskog naroda iza čega se pokušava skriti, nego vlastitu kožu jer on se najbolje, onakakv kakav je, snalazi u stanju haosa kojeg godinama proizvodi (nažalost, ne sam) u našoj zemlji. Jer zna se šta bi bilo i s njim i s mnogima u BiH koji obnašaju značajne funkcije u njoj ako bi proradila pravna država. Da li je onda Dodik dvojnik Karadžića, barem po retorici, ili je samo po funkciji i njegovoj ličnoj potrebi Srbin, skoro da je nevažno. Važno je kakve rezultate polučuje njegova politika, bilo da prijeti poput Karadžića ili da glumi velikog Srbina praveći aparthejd za pripadnike manjinskih etničkih skupina u manjem entitetu gdje vlada punih 12 godina. Najkraće, opasan je i pod hitno ga se mora sklonuti sa političke scene BiH! Dok ne bude kasno…!

Bedrudin GUŠIĆ

Jozefa Švejka fiktivnog junaka romana „Doživljaji dobrog vojnika Švejka”, češkog autora Jaroslava Hašeka sam kao klinac čitao bez daha. Satirični roman koji ironizira i ismijava militarizam i imperijalizam Prvog svjetskog rata. Roman zbog čijeg sarkazma su ga i nacisti spaljivali 1933. godine. I sada se pitate što me je to navelo da Milorada Dodika poredim sa dobrim vojnik Švejkom ?

Milorada Dodika i dobri vojnik Švejk imaju mnogo toga zajedničkog. Obojca pokušavaju da prežive mada sa različitih pozicija. Jozef Švejk je oličenje bespomoćnog čovjeka koji u poremećenom svijetu budala i idiota, čim je uvidio da je drugačije nemoguće preživjeti, odlučuje da i sam postane jedan od njih. Milorad Dodik je moćan čovjek koji uviđa da njegova moć može preživjeti samo u jednom slučaju; „Ukoliko taj svijet očuva poremećenim i sve oko sebe učini budalama i idiotima”. Odakle dolazi Dodikova politička i finansijska moć jako se dobro zna!

Sve što Milorad Dodik radi još od svoga prvog mandata radi se planski i osmišljeno; raspirivanje nacionalizma, odbojnost prema Sarajevu i svemu što ima predznak državnosti, udari na državni budžet, zahtjevi da se državne ovlasti vrate entitetima, da se u potpunosti razdvoje finansije, napadi na Sud i Tužiteljstvo BiH, pakt sa Čovićem, negiranje genocida, kao i svih drugih presuda Haškog tribunala pa do najnovije odluke Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS) da odbaci izvještaj Komisije za Srebrenicu od 2004. I upravo su ti delegati koji dolaze iz stranaka sa srpskm predznakom i glasali za ovu odluku pokazali da ih je Dodik načinio neuračunljivim. Da nonses bude veći izvještaj su odbacili i pojedini srpski delagati koji su ga i usvojili 2004 godine.

Nikoga ne trebaju iznenađivati ovakvi potezi Milorada Dodika i Narodne skupštine RS. Oni su nastavak realizacije osmišljenog plana Beograda i Banja Luke, uz svesrdnu podršku Moskve na destabilizaciji BiH, njenog raspada i pripajanja RS-a Srbiji. Niti presude Haškog tribunala za etničko čišćenje, progon, masovna silovanja, međunarodni sukob, genocid izgleda nisu bile dovoljne da se snovi o Velikoj Srbiji rasprše. I dalje Srbija nastavlja svoju politiku glavnog remetalačkog faktora destabilizacije Balkana slijepo vjerujući da se Memorandum Srpske Akademije nauka i umjetnosti može pretvoriti u javu.

Napadi na Bosnu i Hercegovinu se posebno intenziviraju pred početak izbora kada sa jedne strane Dodikova nacionalistička retorika, demagogija i mržnja prema svemu onome što ima vezu sa BiH postaje instrument za dobivanje istih tih izbora. Uz to ga podržava licemjerni demokrata Vučić , oko kojega je opasna grupa savjetnika i pomagača koja zastupa tezu o samoopredjeljenju Republike Srpske, pri čemu se kao najjači argument navodi Kosovo.

Međunarodna zajednica zajednica na čelu sa visokim predstavnikom Inszkom je bez ikakve sumnje u znatnoj mjeri doprinijela ovakvom ponašanju kako Srbije tako i unutrašnjih kvislinga. Svojim letargičnim ponašanjem i politikom popuštanja dali su svoj „doprinos” sveukupnom političkom stanju u zemlji! Možda srbijanska politika i čeka znakove zamora međunarode zajednice?

Miloradu Dodiku treba sistem koji podriva građanina sopstvenom neuračunjivosti. I Dodik kao i Švejk idealno funkcionišu izvan svakog zamislivog opsega racionalnosti i civilizovanih vrijednosti ali samo zbog toga jer im je takvu egzistenciju očito omogućilo društvo.

Mr. sci. Edin Osmančević

 

Narode moj!
 
Nisam nikakav ni politički, ni vjerski, ni akademski niti bilo kakav vaš predstavnik, ali jesam vaš obični sunarodnik koji je možda malo neobičniji od mnogih drugih jer smatra da nema pravo na šutnju, naročito ako se radi o grubim nasrtajima na našu državu, narod, na sve normalne građane te univerzalne ljudske i civilizacijske vrijednosti.
 
Dakle, trebalo je svakom normalnom čovjeku imati dovoljno jetre  pa odslušati sve gadosti koje su se mogle danas čuti sa govornice Narodne skupštine entiteta koji je nastao na genocidu i najtežim ratnim zločinima, posebno gadosti izgovorene iz usta Milorada Dodika. Njegova morbidnost i mediokritetski odnos prema ljudima kao Božijim stvorenjima, naročito prema Bošnjacima, su poznati i od ranije. Ali, danas je nadmašio u izlivu svoje mržnje, vrijeđanja bošnjačkih žrtava, kako u Srebrenici tako i drugdje, falsificiranju historije i pravno utvrđenih činjenica itd., ne onog Karadžića, nego, rekao bih i samoga sebe.
 
Milorad Dodik ne samo da i dalje negira počinjeni genocid u Srebrenici, nego ga, kako rekoše neki u Sarajevu danas – i glorificira. Onaj ko to čini, a on čini, znači da je spreman da stane i iza slijedećeg nekog genocida nad Bošnjacima, jer, po njemu i svima onima u Narodnoj skupštini koji su glasali za poništenje Izvještaja Vlade iste te tvorevine i kojeg je potpisao tadašnji pedsjednik Rs Dragan Čavić 2004., prethodnih jedanaest genocida nad našim narodom nije bilo dovoljno, odnosno posao brisanja Bošnjaka-muslimana sa bh. i regionalnih prostora, nije još završen.
 
 Ovim mučnim povodom se ne obraćam ni tom Dodiku, ni Čaviću, ni ostaloj tamošnjoj kalakotri, već se obraćam svima vama – mojim sunarodnicima iz Banja Luke i ostatka manjeg entiteta, ma gdje bili, sa kletvom u kondicionalu da onaj ko zaokruži ime Mile Dodika 7. oktobra ove godine, da Bog da da mu se ta ruka osuši! A oni koji budu nagovarali vas – potencijalne birače da glasate za njega, odbijte ih s gnušanjem jer se radi o prevarantima te o političkom i ljudskom šljamu kojemu je do vas, do nas i do Bosne isto onoliko koliko i tome Dodiku. “Pa i ako ne glasamo, on će vjerovatno biti izabran, ako ne on, onda onaj Ivanić…”, reći će vjerovatno neki od vas. Neka će, neka ih izabere ko god hoće, to ne možemo spriječiti, ali nemojmo dati ni zehru svog doprinosa u tome.
 
Ivanić je samo malo sofisticiranija varijanta od Dodika, što znači da je izbor nikakav, ali lično neću dati svoj glas nijednome od njih. Znam, neki od njih dvojice će pobijediti, ali neka to ne bude mojim, a daj Bože nijednim bošnjačkim glasom. U ime potrebe da sačuvamo svoje dostojanstvo, a posebno u ime desetina hiljada nevinih bošnjačkih žrtava koje su pobili Dodikovi uzori Mladić i Karadžić.
 
Uradite kako hoćete, ali “ja ovo napisah i spasih svoju dušu…”
 
Bedrudin GUŠIĆ
Državne institucije i lokalna zajednica su u ćorsokaku, nema dogovora uz silna dogovaranja. Nađena su privremena i neuslovna rješenja za dio migranata (Bihać 5500), za porodice sa djecom i dio u Đačkom domu, za jedan dio migranata. Ostali su raštrkani po gradu i parkovima. Da, situacija je više nego alarmantna…Stav Države i Sarajeva je katastrofalan, nedefinisan, nema želje da se problem podigne na državni nivo, jer tada bi se teret krize ravnomjerno rješavao u cijeloj BiH…..Migranti su svjetski i EU problem. Navodno je EU uplatila milionska sredstva za pomoć i zbrinjavanje migranata, ali koliko znam iz medija da ni jedan euro nije dosao na Kanton…..Veoma je zabrinjavajuće da migranti i dalje ulaze u Federaciju, USK, gdje su Bošnjaci. U RS je zabranjeno zadržavanje migranata jer da su migranti državni problem, sve bi bilo drugačije. Ostavljen je prostor da ta priča teče iz nekih centara moći…..Zapad je zatvorio vrata, krijumičari ljudi i dalje dovode migrante, bogate se na njima, a oni za željom za boljim životom na tom putu često ostaju i bez života…..

 

Evo nas pri još jednom intervjuu nakon nepunih godinu dana, ali sada samo na jednu temu: migranata. S razlogom sam Te gore predstavio i kao građanina Bihaća jer hoću da kroz ovaj razgovor da koliko-toliko spoznam stanje po pitanju migranata i iz perspektive građanina tog grada, uz napomenu da mi se neki tamošnji vlastodršci uopće nisu udostojili odgovoriti na upit za razgovor. Dakle, kakva je trenutna situacija po potanju migranata u Bihaću, iz Tvog ugla i iz Tvojih saznanja? Da li je zaista alarmantna, kako mnogi tvrde? 

BUKIĆ: Trenutna situacija je slična početnoj. Nije riješeno pitanje, smještaja,ishrane,kontrole kretanja,evidencije(nedostatak identifikacijskih dokumenata),uspostavljanje kontakata sa njima.Državne institucije i lokalna zajednica su u ćorsokaku, nema dogovora uz silna dogovaranja.Nađena su privremena i neuslovna rješenja za dio migranata (Bihać 5500), za porodice sa djecom i dio u Đačkom domu, za jedan dio migranata. Ostali su raštrkani po gradu i parkovima. Da, situacija je više nego alarmantna.

 Da li neposredno srećeš neke od migranata, jesi li pričao s njima i kakve su, eventualno, njihove priče?

BUKIĆ: Da, svaki dan ih susrećem i razgovaram sa njima. Svi žele na zapad, BiH je za njih tranzicijska zemlja, mada ima i onih koji bi ostali. Nisu sve izbjeglice iz ratom ugroženih područja, postoje i oni koji žele bolji život (ekonomski migranti).Veliki dio njih je iz Pakistana. Treba naglasiti da su ti ljudi različitih vjera i nacija.

 Kako Ti kao građanin Bihaća doživljavaš odnos službenog Sarajeva prema migrantima koji su kročili na tlo naše zemlje, posebno prema onima koji su u Bihaću i Velikoj Kladuši, naprimjer?

BUKIĆ: Stav Države i Sarajeva je katastrofalan, nedefinisan, nema želje da se problem podigne na državni nivo, jer tada bi se teret krize ravnomjerno rješavao u cijeloj BiH.

Kako se u toj migrantskoj priči snalaze gradonačelnik Fazlić i premijer USK Rošić? Jesu li uradili ono što je bilo do njih?

BUKIĆ: Teško, status migranata od strane UN i međunarodne zajednice je ograničen za postupanje lokalnih zajednica, institucija kantona, MUP-a…u njihovoj slobodi kretanja, boravka i sloboda unutar zajednice u kojoj su.

 Kanton i lokalna zajednica su ograničenih resursa za pravu pomoć koja je potrebna tim ljudima(ishrana, zdravstvena briga, smještaj, higjena itd…), a od državnih institucija nema logistiku ni pomoć.

 

Ali, migranti nisu samo bh., niti regionalni, nego i evropski problem. Da li ta EU daje ikakvu financijsku potporu za migrante u BiH, posebno u Bihaću i Velikoj Kladuši i ako daje, kako idu tokovi tih financijskih doznaka?

BUKIĆ: Migranti su svjetski i EU problem. Navodno je EU uplatila milionska sredstva za pomoć i zbrinjavanje migranata, ali koliko znam iz medija da ni jedan euro nije dosao na Kanton.

Razgovaramo neposredno uoči zakazanog protesta građana Bihaća čiji predstavnici u najavi podvlače da s migrantima “neki žele uništiti Bihać”. Dijeliš li njihovo mišljenje?

BUKIĆ: Proteste u Bihaću organizira Građanska inicijativa. Ne dijelim mišljenje da će uništiti Grad, ali da se mora odmah i sada tražiti lokacija i mjesto da ovaj broj migranata adekvatno smjeste, to se mora učiniti jer su oni već tu sa nama, kraj nas, a zima dolazi. Nije lako ni jednostavno, ali je i to razlog što se problem nije podigao na nivo Države. Tada bi krizom i migrantima bila obuhvaćena cijela BiH u njihovom rješavanju.

Ali, njihov broj se svakim danom povećava, jer curi na tzv. granici naše zemlje prema Srbiji, pa i Crnoj Gori. Vidiš li spremnost Države da se umiješa u svoj posao i po tom pitanju?

BUKIĆ: Tačno, svaki dan ih dolazi, kao da se to namjerno radi i svjesno puštaju u Federaciju preko granica iz Srbije i Crne Gore. To već svi znaju, ali da je Država spremna da to zaustavi, to bi već bilo završeno na samim granicama. Ovako ostaje otvoren prostor za manipulacije.

 Neki analitičari su skloni tvrditi da je migranska kriza u USK-u projektirana iz nekih centara moći, bilo evropskih bilo regionalnih, kako bi se desio belaj u tom dijelu BiH, sa nepredvidivim posljedicama. Kako to komentiraš?

BUKIĆ: Veoma je zabrinjavajuće da migranti i dalje ulaze u Federaciju, USK, gdje su Bošnjaci. U RS je zabranjeno zadržavanje migranata jer da su migranti državni problem, sve bi bilo drugačije. Ostavljen je prostor da ta priča teče iz nekih centara moći.

 Na kraju, hoćeš li javno pozvati sve dobronamjerne pojedince, skupine, udruge itd., kako iz zemlje, tako i izvana, da se odazovu sveopćoj akciji potpore zatečenim migrantima u USK-u jer jesen i zima, su, kako već rekoh, pred vratima? I, kako bi tehnički ta eventualna akcija bila realizirana?

BUKIĆ: Pozivam sve ljude dobre volje u inozemstvu i u BiH da pomognu tim ljudima, pozivam EU, UN, SAD, Rusiju i druge zemlje da financijski, materijalno pomognu BiH kako bi ljudi koji su već tu dobili status zaštićenih osoba do konačnog rješenja sa njima.Zapad je zatvorio vrata, krijumičari ljudi i dalje dovode migrante, bogate se na njima, a oni za željom za boljim životom na tom putu često ostaju i bez života.

Hvala za ovaj razgovor.

BUKIĆ: Hvala.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (984)

 

 

 

09. kolovoza, 2018. Zagreb

Židovski informacijsko-edukacijski centar Hatikva najoštrije osuđuje instrumentalizaciju stradavanja Anne Frank, kao simbola Holokausta, i svih drugih žrtava Holokausta, kojoj smo svjedočili u nedavnom istupu državnog vrha Republike Srbije. Ovakav i svaki sličan način zloporabe strahota Holokausta u cilju postizanja političkih, manipulacijskih i drugih dnevnopolitičkih probitaka, pokušaj je grubog mijenjanja povijesne istine, što je oblik nijekanja Holokausta. Sva stradanja civila osuđujemo, poštujemo i žalimo žrtve, ali zbog bitnih razlika u povijesno-političkim okolnostima koje su izazvale Holokaust u odnosu na bilo koje drugo stradavanje civila u povijesti, odbijamo i osuđujemo ikakvo njihovo izjednačavanje, a osobito u svrhu dokazivanja ovih ili onih političkih stavova i teza. U okviru toga žalimo i protivimo se i povremenim povijesno i činjenički neutemeljenim izjavama koje mogu doći i iz nekoga od židovskih izvora, što se zatim također beskrupulozno koristi u spomenute dnevnopolitičke svrhe.

Holokaust je po svojim značajkama povijesno neusporediv genocid. Počinili su ga nacisti i njihovi pomagači u okviru namjere za organizirano istrebljenje cijelog židovskog naroda, na temelju rasne mržnje, što je bilo omogućeno rasnim zakonima u zemljama u kojima je u doba Drugoga svjetskog rata na vlasti bio nacizam, te njegovi satelitski i suradnički režimi. Jedini međunarodno-pravno prepoznati genocid u Europi osim Holokausta dogodio se kao posljedica agresije pred kraj 20. stoljeća u ovom dijelu Europe, a to je srebrenički zločin nad bosanskim muslimanima kao bespomoćnoj civilnoj skupini. Čak ni ovaj nedvojbeni genocid, čijim se žrtvama klanjamo s trajnom tugom, ne mislimo da se može uspoređivati s Holokaustom, koji je, premda je ishod sličan, imao drukčji cilj, temelje i dimenzije.

Tako nema i ne može biti nikakve povezanosti žrtava Holokausta ni s ma kakvim tragičnim posljedicama za pojedince ili skupine što su proizašle iz vojno-redarstvene akcije koju je Republika Hrvatska provela 1995. godine, s ciljem reintegriranja svojeg do tada stranom vojnom agresijom i civilnom oružanom pobunom okupiranog teritorija. Definicija o ovoj okupaciji teritorija neovisne zemlje i o opravdanosti akcije oslobađanja međunarodno je prihvaćena i priznata. Stoga s dubokim negodovanjem odbijamo bilo kakve usporedbe između žrtava Holokausta sa stvarnim ili proglašenim žrtvama ove vojne akcije, ma kako one objektivno mogle biti tragične.

Već godinama javno snažno osuđujemo mlak odnos i izostanak aktivnog pozitivnog postupanja političke strukture u našoj zemlji prema revizionističkim ispadima koji se stoga nesmetano javno iskazuju, čime se također negira Holokaust. Ali je ovakva pojavnost uglavnom vezana uz krajnje margine hrvatskog društva i ne javlja se ni približnom težinom s hrvatskih visokih političkih platforma, kao što se dogodilo u spomenutom nedavnom istupu najvišeg srbijanskog vodstva. Upravo ovakvi istupi neizbježno mogu poticati i nove valove marginalnih revizionističkih pojava u našoj zemlji.

Potičemo političare da se u svojim govorima usmjere na međusobnu toleranciju i uvažavanje stavova, ali prije svega na povijesno potvrđene činjenice o daljoj i bližoj povijesnoj stvarnosti, te u skladu s time i na međunarodno potvrđene ocjene povijesnih događaja, te na međunarodne presude i norme koje se odnose na predmetnu situaciju.

Židovski informacijsko-edukacijski centar Hatikva uz potporu članova Hrvatsko-izraelskog društva Kontakt: office@jchatikva.org

Predsjednica

Julija Koš

Gospođo Hadžiabdić!
 
Nakon vašeg općepoznatog koketiranja sa Rusima i njihovog mogućeg uključivanja u organizaciju općih izbora u našoj zemlji, 7. oktobra ove godine, Komisija kojoj ste na čelu ovih dana je učinila još jedan neprofesionalan i neoprostiv grijeh: na ovjerenoj listi kandidata političkih subjekata za te izbore stoji  ime nepostojećeg “MIRSADA KANTARDŽIĆA – Platforma za progres”.
Postoji Platforma za progres i postoji Mirsad, ali Hadžikadić, a ne Kantardžić. Ta greška, nenamjerna ili namjerna, svejedno, jednostavno je neoprostiva i za nju snosi odgovornost prva osoba CIK-a, a to ste Vi. Kandidat čije ste prezime promašili je, da podsjetim, nezavisni i kao takav je u startu bio neravnopravan sa ostalim kandidatima za člana Predsjedništva BiH jer je svoju kandidaturu morao predati do 24. maja ove godine, prethodno prikupivši najmanje 5.000 potpisa podrške te uplativši 10.000 KM na ime takse za ovjeru.
 
I sada, na ovjerenoj listi kojom je upoznata bh. i međunarodna javnost, vi tog kandidata potpisujete sa potpuno pogrešnim prezimenom čime ste i njemu,  Platformi koju predvodi, njegovim potencijalnim biračima i javnosti načinili nepopravljivu štetu.
 
Stoga, najmanje što kao državni službenik i moralna osoba trebate učiniti jeste da se javno izvinete gospodinu Mirsadu Hadžikadiću, Platformi za progres i cjelokupnoj javnosti, a nakon toga lagahno podnesite ostavku. Jer, nakon koketiranja s Rusima, što ide u prilog Dodiku i Čoviću, ovaj gaf sa Hadžikadićem je potvrdio da niste dostojni funkcije na kojoj se nalazite.
 
Bedrudin GUŠIĆ

Poštovana gospođo Mogerini,

Organizacije civilnog  društva iz Srbije i sa Kosova Vas pozivaju da se nedvosmisleno izjasnite protiv podele Kosova ili razmene teritorija između Kosova i Srbije na etničkom principu. Sve češći nagoveštaji mogućnosti prekrajanja granica šalju vrlo opasnu poruku, kako građanima Srbije i Kosova, tako i celom regionu, da postoji realna mogućnost legitimisanja opasnog principa etničkog vlasništva nad teritorijom – principa koji je ovaj region u nekoliko navrata gurnuo u krvave sukobe.

Ovakav razvoj događaja neminovno bi proizveo lančanu reakciju i u drugim balkanskim državama i doveo do brojnih zahteva za promenama granica na Balkanu, što otvara vrata novim sukobima. Takođe, Srbima i Albancima koji žive na „pogrešnoj strani“, ovim bi se poslala poruka da treba da se presele u „svoju“ etničku državu što bi moglo da dovede do još jednog egzodusa stanovništva na Balkanu.

Organizacije civilnog društva već decenijama pokušavaju da unaprede komunikaciju i saradnju između dve zajednice, misleći pre svega na dobrobit ljudi koji žive u Srbiji i na Kosovu i na budućnost celog regiona. U regionu je neohodno uspostaviti trajni mir i prihvatiti interkulturalnost i multietničnost kao neophodni preduslov razvoja i EU integracija. Etnički čiste države, prevaziđeni model iz 19. veka, ne smeju biti ciljevi ničije politike niti smeju biti tolerisani i podržani od predstavnika međunarodne zajednice.

Organizacije civilnog društva pozivaju sve aktere, domaće i međunarodne, da se aktivno suprotstave pokušajima uvođenja etničkog principa kao vrhovnog u izgradnji država na Balkanu. Svaka država koja počiva na diskriminaciji i podeli građana po bilo kojoj osnovi unapred je osuđena na propast. Društvo koje se razvija na vrednostima suprotnim poštovanju osnovnih ljudskih prava osuđeno je na nacionalizam, izolaciju i besperspektivnost. Sve više mladih ljudi već napušta naše države, a teritorije za koje se nacionalne i političke elite danas grčevito bore ostaće bez pokretačkih demokratskih snaga.

Organizacije civilnog društva pozivaju međunarodno zajednicu, ali pre svega vlasti u Srbiji i na Kosovu da se tokom pregovora posvete stvaranju najboljih mogućih uslova za život svih stanovnika Kosova (uključujući slobodu kretanja, poslovanja i međunarodne saradnje), obezbeđivanju pretpostavki da se zločini iz prošlosti više nikad ne ponove (uključujući pronalaženje nestalih kao primarni zadatak za obe države) i stvaranju uslova za razvoj pravnih i demokratskih sistema vlasti na Kosovu i u Srbiji. Samo takvi pregovori su garancija za bezbedan i dostojanstven život svih ljudi bez obzira na nacionalne ili bilo koje druge različitosti.

Centar za praktičnu politiku

Građanske inicijative

Helsinški odbor za ljudska prava

YUCOM

Beogradski centar za ljudska prava

Fond za humanitarno pravo

Inicijativa mladih za ljudska  prava

Sandžački odbor za ljudska prava

Kulturni centar Damad

Urban In

Akademska inicijativa Forum 10

Centar za nove medije Liber

Centar modernih veština

Dijalog Valjevo

Generator Vranje

Udruženje žena Peščanik

UG Za zdravu opštinu Stara Pazova

Centar za ljudska prava Niš

Centar za kulturnu dekontaminaciju

Integra Pristina

Syri i Visionit

Youth Initiative for Human Rights – Kosovo

GAIA Kosovo

NVO Aktiv

Let's Do It Peja

CRDP

STIKK

IKS

Kosovo Association Chopin

Lumbardhi Foundation

Centre for Social Groups Development– CSGD

CDF

Trentino con il Kossovo

Kosovo Women’s Network

Kosova Democratic Institute

X40-bunarfest

Numismatic association “Demastion”

Disability Development Centre

 

CSR? Ne, hvala !!!  

Posted: 10. Avgusta 2018. in Intervjui

Već duže vrijeme  letim za Bosnu i Hercegovinu  koristeći usluge Međunarodnog aerodroma u Tuzli. Kao što se zna, ovaj aerodrom je pokazao dobre rezultate svog poslovanja pa me je najava renoviranja i proširenja kapaciteta prijatno obradovala. Sa mnom u društvu često putuju i  moje kolege Šveđani, valjda davajući mi povjerenje u izbor usluga ovog aerodroma!

Let na liniji Tuzla-Geteborg od 10. augusta ove godine bez sumnje će dugo ostati u sjećanju 200-injak putnika koji su se vraćali sa svojih godišnjih odmora!  Na stranu što renoviranje i proširenje kapaciteta Međunarodnog aerodroma u Tuzli traje već mjesecima pa in/out checking traje gotovo koliko i pola vremena leta od Geteborga do Tuzle.   Međutim, ne mogu da opravdam činjenicu da 200 putnika na aerodromu dijeli 1 toalet u kome fali sapun i toaletni papir. A ako operete ruke običnom vodom onda ih možete osušiti zalizivanjem kose ili brisanjem od pantalone!  Na temperaturi od 32 stepena koliko je zabilježeno tog dana, pored obične vode, najtraženiji rekvizit na aerodromu je bez sumnje bio lepeza za rashlađivanje. Prenatrpana prostorija  sa putnicima u kojoj su samo sretnici mogli da sjede! Čekajući da uđu u avion, dohvaćali smo se priručnih sredstava – od novina, knjiga, laptopa… kako bi  koliko-toliko došli do vazduha. Naravno da uređaj za aklimatizaciju nije bio u funkciji. Doduše, na insistiranje jednog od putnika kome je ”prekipjelo”, neko od personala se smilovao i otvorio nam spoljna vrata koja vode ka pisti! Poput peševa putnici su otvarali usta ”zauzimajući” položaje oko tih istih vrata kako ne bi izgubili razum!  “Koliko para toliko i muzike”, reče neko od putnika , sav sretan što je svoja pluća obradovao svježim vazduhom!

Ako bi me pitali kako sam se osjećao poslije 2 sata čekanja u prepunoj sali, u kojoj je  uzgred  rečeno bilo 30-ak djece, moj odgovor bi  bio kratak:”Usafunjano”.  Oznojena košulja me je podsjećala na dobro natopljen fudbalski dres iz mojih mladalačkih dana!  Zašto ovo pišem? Moja je želja da Međunarodni aerodrom u Tuzli bude reprezentativan i da se ne stidim stranaca koji nam dođu u posjetu i pitaju se gdje su to stigli! Nisam od onih kojih ”kenjka”,  ali nisam niti od onih koji dozvoljavaju da nas konstanto uče ”višoj sili” navodeći razlog svog nerada  i učeći nas kako bi ”eto trebali biti sretni” jer nam niko nije naplatio svjež vazduh. Da li su odgovorni iz menadžmenta Tuzlanskog aerodroma čuli za pojam CRM (Consument Relationships Management) ?  Vjerujem da nisu jer tog dana nije bilo zadovoljnog putnika . Ili nas tjeraju da tražimo alternativne letove za Sarajevo, Beograd, Split? Onda se bar nećemo stidjeti stranaca  koje smo pozvali da u društvu sa nama posjete našu lijepu domovinu!

Mr. sci. Edin Osmančević

OSTADE BOSNA BEZ SVOG MORA

Posted: 8. Avgusta 2018. in Intervjui

Umjesto u svom moru, Bosanci i Hercegovci će se kupati u lavoru. Hrvatska je, kao dobar susjed, učinila i čini sve da od BiH otme njen dio Jadranske obale i na njemu postane suverena i neprikosnovena. U tome joj svesrdno pomaže Evropska unija, kojoj težimo i u koju se zaklinjemo. BiH vlasti niti šta čine niti znaju šta činiti, da to spriječe. Može samo narod, a narod je već odavno pustio da ga zatvore, drže u torovima i izvode samo sa ularom.

U BiH se znalo i ranije, a nakon agresije i zaključenja Dejtonskog ugovora je postalo kristalno jasno, da BiH ima 24 km morskog pojasa samo na karti. Punu dominaciju nad zemljom i zrakom morske bh obale  izravno ima i uživa  R Hrvatska.  Već odavno je Neum tipičan hrvatski grad, u kojem Bosanci nisu ni ranije bili poželjni, a pravo na korištenje luke Ploče i druge bh imovine u Hrvatskoj, uspješno se uskraćuje, osporava i onemogućava.

U BiH mnogi samo površno znaju da BiH na krajnjem jugu zemlje, na području opštine Neum, ima izlaz na Jadransko more u dužini od 24 km, sa poluotokom Klek i deltom r. Neretve kao zaleđem morskog pojasa u površini oko 8 km2.

Uprkos protivljenju BiH Hrvatska pristupa gradnji Pelješkog mosta

Hrvatska je 3. Avgusta 2018.g, nakon prekida od 2012.g., nastavila  gradnju Peljaškog mosta i pored protivljenja BiH. Most gradi kineska korporacija. Hrvatske vlasti podržane od Evropske komisije odbacile su i ignorišu sve prigovore BiH, koji se odnose na unutarnje vode, most, granicu i slobodan pristup moru.

BiH je pomorska zemlja, što joj Hrvatska uz pomoć Evropske komisije, a suprotno međunarodnom pravu,  pokušava osporiti sufinansiranjem i davanjem podrške gradnji Pelješkog mosta, čime se BiH oduzima slobodan nesmetan pristup otvorenom moru.

Hrvatska je uzurpirala pomorsku granicu, okuparala je, sama bez suglasnosti BiH povukla liniju pomorske granice, izlobirala odgovorne u Evropskoj komisiji i lažno prestavila dokumentaciju…, s obrazloženjem da projekat obezbjeđuje svim brodovima neškodljiv (umjesto slobodan)  prolaz kroz unutrašnje vode do otvorenog mora…

Predsjedništvo BiH je na 11. sjednici Međunarodnog vijeća sa suradnju između BiH i Hrvatske, održanoj 3.3.2007. godine, iznijelo  razloge i zvaničan stav BiH da je protiv izgradnje mosta Pelješac, o čemu su uredno obavješteni Predsjednik i Premijer R Hrvatske. Takav stav nije spriječio ni zaustavio Hrvatsku da nastavi sa gradnjom.

Hrvatska gradnji mosta prilazi unilateralno, bez da se prethodno riješila granica teritorijalnog mora sa BiH. Zato je 2016.g. odbila ratificirati Ugovor o granicama između BiH i Hrvatske, koji su zaključili Tuđman i Izetbegović, a po kojem je na rok od 99 godina BiH trebala biti ustupljenja na korištenje i Luka Ploče. Opšte je poznato da do početka avgusta ove godine, kada je jednostrano najavljen nastavak gradnje, između BiH i Hrvatske nije uspostavljena granica na moru, što znači da nema uslova da se pristupi gradnji.

Značaj Pelješkog mosta

Pelješki most u dužini 2.400 m treba premostiti Malostonski zaljev, da bi omogućio povezivanje Dubrovačko – Neretvanske  županije sa ostatkom hrvatskog teritorija. Evropska komisija je i pored protivljenja BiH podržala projekat sa 85% bespovratnih sredstava i već stavila na rasplaganje iznos od 357 miliona eura za gradnju mosta, pristupnih cesta  i zaobilaznice. Ovim  mostom Hrvatska zagrađuje BiH njen morski pojas i sprečava joj nesmetan izlaz na otvoreno more. Još 2007, kada je otvorio radove na mostu,  hrvatski  premijer  Sanader je rekao “ da Hrvatska neće o gradnji mosta u svojim teritorijalnim vodama ni s kim pregovarati“. I tako se Hrvatska i danas ponaša.

BiH se ne kući, već raskućava

Iako je početak radova na mostu Pelješac ravan invaziji, samo ne vojskom već  pljačkaškim nagonom i politikom, vlasti BiH nastavljaju san u kojem su spokojno već 20 i kusur godina. Umjesto da se  preduzmu mjere za vanredne situacije, koje svaka zemlja ima planirane, od njih stiže samo najava da će se o gradnji mosta možda  raspravljati u septembru. A sama činjenica da se sa interventnim mjerama zakasnilo već desetljeće, da se nastavlja kasniti i zanemarivati osnovna dužnost vlasti da zaštiti svoj narod, teritorij i imovinu, nikoga ne žulja. Nek psi laju, karavana ide dalje. A tako se postupalo sa Tužbom protiv Jugoslavije, pa su država i narod ostali bez obeštećenja, na koje su imali i imaju pravo. Agresija dobila karakter građanskog rata, stvoreni preduslovi za izjednačavanje krivice, a mnogi rodoljubi poistovjećeni sa zločincima i strpani u zatvore, jer su branili domovinu i kućni prag . Tako se odnosilo i prema pravu na tužbu protiv Hrvatske, pa se i tu ostalo kratkih rukava. I ne samo kratkih rukava, već se ostalo i bez gaća, jer se Hrvatska već naviknuta na pljačkanje Bosne, uzurpaciju njene imovine u Hrvatskoj, osokolila na otimanje našeg mora, po onoj narodnoj da onom “ko ima 99 treba pripasti i ta jedna ovca“ u posjedu drugog. A tako je po drugi put Sutorina gurnuta u njedra Crnoj Gori. Napuštene Drina i Sava.  A tako se bogme kuća ne kući, već raskućava.

Pokreni se B-H narode

Zbog ovako indolentnog odnosa bh vlasti, koja više radi za neprijatelje naroda nego za narod, narod treba da se pokrene, zbaci s vlasti državno Predsjedništvo i  zatraži pritvor  za dokazane državne neprijatelje Čovića, Ivanića,  Dodika…, zatraži smjenu Predsjednika Vijeća ministara i suspendira Vijeće, urazumi ili raspusti Parlament… Ovako više ne ide.

Licemjerima u EU treba okrenuti leđa, jer oni su najveća pošast poratnog perioda BiH. Od njih već godinama nema nikakve vajde ni pomoći. Premda je BiH u mnogo čemu ovisna od EU, Evropskoj uniji je potrebnija BiH za njenu funkciju i opstanak, nego što BiH treba EU.  Ali narodu već dugo nije stalo ni do čega. Valja njemu i ovako. Srbi se uzdaju u Vučića i Srbiju, Hrvati u Čovića i Hrvtsku, a zaluđeni Bošnjaci i dalje, kao djetalinu sa četiri lista, traže korijene multietničke BiH i sanjaju o ono malo izgubljene dobrote u zajedništvu.

Sa ovakvim odnosom prema sebi, svome i svojim pravima, narod će nositi “gaće na štapu“, što već radi masovnim odlaskom u inostranstvo,  a država će ostati bez teritorija i bez naroda. Teritorijalnog integriteta nema od zaključenja Dejtona, a suvereniteta nema ni na zemlji ni na nebu. BiH nije nezavisna, već debelo zavisna od sviju. Njeni dželati, Srbija  i Hrvatska, drže je okovanu lancima, a Međunarodna zajednica i ne pomišlja da joj skine luđačku košulju navučenu prije 23 godine u Dejtonu.

A da bi apsurd bio još veći, jedan od najodgovornijih po ovom pitanju, Ministar saobraćaja i veza, u najmanju ruku neodgovorno, nakon 17 godina zimskog sna, predlaže pregovore sa Hrvatskom, a zna da se nema s kime pregovarati, jer Hrvatska Bosnu tretira kao pastorku i ignoriše svaki zahtjev koji joj upućuju organi vlasti ili Vlada BiH.

EU podržala otimačinu i gaženje BiH suvereniteta

Bosni i Hercegovini, kao suverenoj državi, barem po ustavnim proklamacijama, posebno teško pada što Evrpska unija čvrsto staje uz Hrvatsku i oglušava se na sve prigovore BiH zbog uzurpacije mora i ugrožavanje državnog suvereniteta na njenom prostoru. BiH mora imati sva prava na svom dijelu jadranske obale kao i Hrvatska na svom dijelu Jadranskog mora. U ostvarivanju tog prava potrebna joj je pomoć Međunarodnog predstavnika Inzka, MZ i Evropske unije, koji i ovaj put okreću leđa BiH i podržavaju otimačinu, kao što su učinili i tokom agresije na BiH 1991-1995.

Sama činjenica da Evropska komisija finansira ovaj projekat sa 85% sredstava argumentovano pokazuje da se radi o smišljenoj tendencionoj podršci, jer svi znamo da most Pelješac nema i ne može imti neki poseban širi značaj za EU.

Iz Evropske komisije su poručili  da je Evropska komisija upuznata sa dijalogom i argumentacijom u vezi mosta i kad je sve to proučila odlučila je sufinansirati most. I to najskuplju varijantu, sa čak 85% bespovratnih sredstava.

Dana 29.9.2017. g. Generalni  direktor Glavne direkcije za Regionalnu i urbanu politiku EU  g. Marc Lemaitire pozvao je R Hrvatsku da sa BiH riješi otvorene probleme oko izgradnje mosta Pelješac i da se uzdrži od uvlačenja EU u pravne i finansijske obaveze zbog parničenja, ali se Hrvatska oglušila i o takva upozorenja .

Hrvatska proširila suverenitet na BiH morski pojas

Hrvatska je tokom agresije proširila, a Pomorskim zakonikom iz februara 1994. g. legalizovala, svoj suverenitet na dijelu  Jadranskog mora, obali i kopnu, koji pripadaju BiH, obuhvativši unutrašnje morske vode i teritorijalno more , zračni prostor i podzemlje morskog prostora. Morski pojas BiH sa izlazom na more Hrvatska tretira kao svoj teritorij.

Po članu 47. Konvencije UN o pravu mora Hrvatska ne smije primjeniti sistem polaznih crta, tako da od otvorenog mora odsjeca teritorij druge države. A Hrvatska je upravo to uradila. Te ravne crte, koje je Hrvatska jednostrano povukla, za razliku od normalnih, ne slijede zavojitost obale ili otoka.

Pri tome je bitno znati da unutarnje morske vode, kako nedjeljivu komponentu, čine: luke i zalivi na obali kopna i otocima, te dijelovi mora između crte niske vode na obali i ravne polazne crte za mjerenje širine teritorija mora, da je teritorijalno more morski pojas širok 12 morskih milja, od polazne crte u smjeru gospodarskog prostora, dok polazne crte čine crte srednje niske vode uzduž obala kopna i otoka, ravne crte koje zatvaraju ulaze u luke i zaljeve i ravne crte koje spajaju ove tačke na obali kopna i na obali otoka.

Vlasti BiH nisu uznemirene zbog gubljenja suvereniteta

Parlamentarne i Izvršne vlasti BiH nisu činile niti sad čine dovoljno da zaštite interese BiH i očuvaju suverenitet na moru; pravovremeno ne djeluju i u ovom poslu kasne 10 godina, a u tom periodu mijenjale su se političke strukture i ni jedna nije uradila ništa funkcionalno po tom pitanju. A ovo je nastavak podjele BiH, koju opet dočekujemo nespremni.

Mnogi bh funkcioneri , koji su manje ili više odgovorni za ove probleme, pokazali su da ne poznaju ovu problematiku, niti su se potrudili da je shvate, već su to prepustili drugima, a drugi drugima…

Od Predsjedništva BiH i Vijeća ministara nema ni sad nikakve informacije o tome šta su preduzeli nakon što je Hrvatska objelodanila da nastavlja  gradnju mosta, a ni jedan od vodećih bih političara, odgovornih za ove stavri, nije javno poručio Hrvatskoj i EU da prave kriminalnu radnju. Čak šta više član Predsjedništva BiH Dragan Čović otvoreno je podržao Hrvatsku na račun zemlje koju predstavlja, a ni lokalna zajednica Neuma se do sad nikad nije suprostavila gradnji mosta.

Predsjedništvo BiH radi protiv intersa BiH

Predsjedništvo BiH je jedini legalni legitimni poredstavnik države. Problem Predsjedništva je u tome što u njemu sjede tri člana iz tri naroda, od kojih su najmanje dva krvni neprijatelji BiH. Ta dva člana su sretna da od BiH otkinu još  koji dio teritorija ili teritorijalnih prava i daju ih “svojima”, kao što su nedavno po drugi put dali Crnoj Gori Sutorinu.  Najsretniji bi bili kada bi već sutra mogli prisajediniti teritorije na kojima dominiraju  Srbiji odnosno Hrvatskoj. Takvo Preedsjedništvo je najveći kočničar i najveća prepreka napretnu BiH. Kako od takvog Predsjedništva očekivati da vodi ovu zemlju?!  Šta očekivati od Čovića koji se savjetuje, prima naloge, zastupa i provodi politiku Hrvatske u BiH, šta očekivati od Ivanića koji te iste relacije ima sa Srbijom, na još perfidniji način? Šta u takvoj situaciji  očekivati od Bakira, nego da traži  zaštitu, podršku i savezništvo u Turskoj ili drugdje?

Ako za BiH kao jedino i posljednje rješenje, kojim se brani suverenitet i spriječava nezakonita gradnja mosta, ostane  tužba protiv Hrvatske pred  Međunarodnim  sudom u Haagu ili Hamburgu, BiH ni to neće moći ostvariti, jer nema suglasnosti trojice članova, obzirom da Čović i Ivanić podržavaju Hrvatsku u ovom agresivnom aktu. Tri glave troglave Dejtonske aždaje- svaka gleda na drugu stranu.

Ako se takvo Predsjedništvo ne može usaglasiti i izići sa jedinstvenim stavom po pitanju gradnje Pelješkog mosta, a znamo da ne može, onda je bilo dužno oglasiti se sa saopštenjem bh javnosti i obavjestiti građane o stanju i razlozima neslaganja.

Stavovi nekih uticajnijih o Pelješkom mostu

Srpski Član Predsjedništva Mladen Ivanić tvrdi da most ne smeta ni granici ni izlasku BiH na otvoreno more. Hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović prkosno ističe da  je Pelješki most strateški interes hrvatskog naroda u cjelini, ali i hrvatskog naroda u BiH, pa Tužbe protiv Hrvatske nema bez saglasnosti cijelog Predsjedništva BiH, a takve suglasnosti nema niti će je biti. Premijer Hrvatske Andrej Plenković tvrdi da se „Pelješki most gradi na hrvatskoj teritoriji , pa postavlja pitanje: “Ako imate ispred Neuma most visine 55m, razmaka više od 200m između stupova, onda ne znam koja vrsta broda ne bi mogla proći ispod mosta?“ On tvrdi da je Hrvatska prošle godine odgovorila na pisma Pred. vijeća ministara BiH D. Zvizdića i zamjenika V. Bevande, a odgovoriće i na ova nova. Treći član Predsjedništva, predsjedavajući  Bakir Izetbegović  je neuvjerljivo poručio da “nema predaje, da će BiH svoje pravo braniti i odbraniti“.

Pred. DF g. Željko Komšić  podsjećana da zvanični Zagreb ima vlastite izvođače na rušenju BiH. Po njemu izgradnja mosta nije legalna i ruši BiH suverenitet. Ogorčen tom činjenicom “čestita“ članu Pred. BiH Čoviću  i Premijeru Hrvatske na bespravnoj gradnji Pelješkog mosta, odnosno čestita na protupravnom nasilju nad BiH i kršenju Konvencije UN o pravu mora, jer je to po svim parametrima veleizdajnički čin. To je po njemu jedinstven primjer u svjetu, gdje se  kolektivni šef jedne države stavio na stranu druge države, unatoč međunarodnim konvencijama”.

Prof. Munir Jahić tvrdi da Hrvatska počinje graditi bez ikakve saglasnosti, čime se dezavuišu svi međunarodni propisi. Neškodljivi ili slobodni izlaz na more nije isto. Nema neškodljivog prolaza kroz unutarnje vode  i nema rješenja s neškodljivim objektom. Gradnjom mosta Hrvatska će kontrolisati sve prilaze BiH ka otvorenom  moru. A svoje oči na ovo zatvaraju EU, MZ, susjedi.

Prof. Enis Omerović  tvrdi – Interes BiH je ugrožen od strane Hrvatske , ali prije gradnje prioritetno treba riješiti prethodna pravna pitanja: granica na moru ( o čemu postoji Sporazum Tuđman-Izetbegović, koji nikad nije ratificiran ni u BiH ni u Hrvatskoj), pravni režim voda iznad kojih se gradi most, sa kojim se mora riješiti pravni osnov za pojas sa otvorenim morem. Hrvatska ne može odvojiti more jedne države, a jednostranim povlačenjem ravnih linija Hrvatska to čini, pa BiH da dođe do otvorenog mora  mora proći kroz hrvatsko more. Odvajanje BiH fizički od otvorenog mora je suprotno Konvenciji UN o otvorenom moru. Evropska komisija licemjerno traži dogovor dvije države, a već je podržala nezakonitu gradnju, jer  odobravanjem sredstava Hrvatskoj daje vjetar u leđa. Da li EU podržava svoje članice i kad krše međunarodno pravo?!

Umjesto mosta graditi tunel

Na sesiji Kruga 99 jučer je raspravljano o Pelješkom mostu. Prema riječima Ševala Kovačevića, sudskog vještaka prometne struke, koji je bio uvodničar na temu “Pristup otvorenom moru je unutarnje pitanje Bosne i Hercegovine “ najbolja alternativa ovom mostu je tunel, koji bi koštao šet puta manje i zadovoljio zahtjeve obe zemlje. Most na ovakvom mjestu je rizičan, teži za održavanje, naročito u zimskim uslovima i mnogo skuplji.

Neshvatljivo je da su Hrvatska i Evropska komisija ovo rješenje odbacili i podredili mnogo skupljem i rizičnijem.

Poziv Hrvatskoj da razmisli o alternativnom rješenju

Poziva se Hrvatska da odustane od jednostranog čina i da razmotri razloge o jeftinijem alternativnom rješenju premoštenja tunelom, kojim se ne ugrožavaju suverena prava BiH.

Poziva se EU da se drži načela koja sama proklamuje, a ne da ih svjesno krši pomažući svojoj članici Hrvatskoj u nezakonitom postupku otimačine i ugrožavanja suvereniteta druge zemlje.

S pravom se pitamo koji su to razlozi koji Hrvatsku i Evropsku komisiju opredjeljuju na gradnju mosta, koji je 6 puta skuplji i daleko rizičniji od tunela? Samo pohlepa za tuđim!

Kako po svemu izgleda, plima bi mogla zauvijek BH more odnijeti u hrvatske vode, a Bosanci i Hercegovci će se umjesto u svom moru kupati u lavoru.

Umjesto mostova razdora  gradimo i uspostavljajmo mostove saradnje! Pelješki most na način kako se grad i radi čega se gradi, to sigurno nije.

Burlington, 8.8.2018                                                               Zijad Bećirević

KANDIDATURA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

Naše sadašnje i buduće usmjerenje je ulaganje u kvalitetu ne u kvantitetu što dokazuju i dva jedinstvena ulaganja na Jadranu, Grand Hotel Park i nova ACI marina sve kapaciteti 5 plus zvjezdica. Želja je Rovinja produljiti sezonu, smanjiti broj i pritisak gostiju u 7. i 8. mjesecu, raditi na kvaliteti a smještaj i ugostiteljske usluge u vrhunskom doživljaju  bolje naplatiti u odnosu na druge destinacije…..Rovinj je mali primorski gradić i kao takav i treba ostati dugoročno. Skromni, ponosni, dvojezični, multikulturalni, tolerantni, kvalitetni, uslužni to je naš cilj kroz cijelu godinu možda i manje noćenja no drugačije raspoređenih. Masovni turizam nas ne zanima, zanima nas turizam doživljaja u jedninstvenom romantičnom ambijentu povijesne jezgre …..Niz događaja svjetskoga karaktera, Red Bull Air Race, Polo turniri, RC 44 regata, kulturni programi, programi naše bogate povijesne baštine, koncerti, pripreme sportaša…sve su to sadržaji i programi na kojima se smisleno radi i na kojima u budućnosti mislimo graditi naš uspijeh u turizmu. Svakako ovdje bi istaknuo javnoprivatni projekt city golfa na 9 rupa sa povratnom vodom iz uređaja sa pročišćavanje otpadnih voda, razvoj zdravstvenog turizma, obogaćivanje trgovačke ponude grada kroz gradnju shoping centra, i kao što sam istaknuo izvrstan apartmanski, hotelski i kamping smještaj…..Rovinj je tolerantna, multietnička i multikulturalna sredina i tako će i ostati. Poštujemo i volimo svoje običaje i tradiciju, poštujemo tuđe tradicije i običaje i nastojimo surađivati na najbolji mogući način kroz vjerske, kulturne i obrazovne programe od učenja jezika do njegovanja vlastitih navika i obilježja…..Problem migracije će rasti još neko vrijeme i on je zapravo negativan za turizam, jer znamo da su domaći radnici, domaći ugostitelji najbolji radnici. Nadam se da nećemo doživjeti put Italije, Španjolske i Francuske gdje domaće stanovništvo bježi od takvih poslova…..

Gospodine gradonačelniče! Vaš grad je do 25. 7. ove godine ostvario 2.028.961 noćenja sa 375.427 ukupnih dolazaka, što je 10% više u odnosu na isti period prošle godine. Podsjećam da je dvomilijunito noćenje u Rovinju prošle godine ostvareno 6 dana poslije. Kako komentirate taj izuzetan pokazatelj i da li ste ga očekivali ranije nego lani?

PALIAGA: Ponosan sam svakako na svoj grad i sve turističke, ugostiteljske i trgovačke radnike, djelatnike svih javnih službi, a posebno na moje sugrađane i sugrađanke koji svakoga dana zajednički doprinose ostvarenju jedne od najuspješnijih turističkih sezona. Suradnja i sinergija sa turističkim sektorom-prvenstveno velikim poduzećima Valaltom i Maistrom, svim ugostiteljima, obrtnicima, privatnim iznajmljivačima pokazala se uspješnom strategijom i tu je ključ rasta Rovinja kao destinacije. Brojna višegodišnja javna ulaganja u komunalnu i društvenu infrastrukturu i turistički sektor, jasne i nedvosmislene promotivne poruke i brending destinacije putem Turističke zajednice Rovinja, izgradili su Rovinj u prepoznatljivu destinaciju na Jadranu. Strategija Rovinja nisu brojke iako su one uvijek dobrodošle. Naše sadašnje i buduće usmjerenje je ulaganje u kvalitetu ne u kvantitetu što dokazuju i dva jedinstvena ulaganja na Jadranu, Grand Hotel Park i nova ACI marina sve kapaciteti 5 plus zvjezdica. Želja je Rovinja produljiti sezonu, smanjiti broj i pritisak gostiju u 7. i 8. mjesecu, raditi na kvaliteti a smještaj i ugostiteljske usluge u vrhunskom doživljaju  bolje naplatiti u odnosu na druge destinacije.

Šta je to u turističkoj ponudi grada Rovinja novoga u odnosu na 2017. godinu? Da li su u međuvremenu vršena dodatna ulaganja u turističke kapacitete, odnosno u turističku privredu kako bi se ostvario do sada rekordan broj noćenja, odnosno ukupnih dolazaka u vašem gradu?

PALIAGA: Kao što sam i rekao brojna su ulaganja u turističke kapacitete Rovinja koja se odvijaju i nizaju iz godine u godinu i teško ih je sve i nabrojati. Svakodnevno se otvaraju novi mali kvalitetni apartmani, boutique hoteli, povijesna jezgra cvate u nizu novih simpatičnih ugostiteljskih sadržaja koji joj daju posve drugačiji šarm. No ponavljam, ciljevi Rovinja kao destinacije drugačiji su. Rovinj želi biti prepoznatljiva destinacija na Mediteranu, visoko kvalitetna, sa velikim brojem dopunskih sadržaja od golfa do zdravstvenog turizima i to nas čini atraktivnim, jer sve što radimo radimo zajednički, promišljeno, dugoročno, sa vizijom i željom cijelogodišnjeg održivog turizma. Za nas su održivost ekološkog i gradskog sustava i kvaliteta ključne riječi sadašnje i buduće strategije razvoja grada.

I prošle godine, a očigledno je da je tako i ove, grad Rovinj je postao “grad- primjer”. U čemu je primjer, odnosno šta je to što ga razlikuje od drugih istarskih i destinacija hrvatskog Jadrana, inače, pa polučuje takve rezultate?

PALIAGA: Atraktivna povijesna jezgra, stolna crkva Svete Eufemie, brojni romantični, kulturni društveni sadržaji, zabava, čisto more, čiste ulice, visoka razina ljubaznosti, dobra komunikacijska strategija, briga o prostoru, borba protiv apartmanizacije, kvalitetan smještaj, konstantno održavanje gradske infrastrukture, sve su to dijelovi strategije i našega dugogodišnjega rada na kojima se sada ubiru plodovi. Ključ je održivost, sinergija svih koji učestvuju u turističkom proizvodu, posebno lokalnog stanovništva, profesionalnost i kvaliteta, to su odrednice uspjeha Rovinja.

Prošle godine je ostvareno ukupno 3,8 miliona registriranih noćenja. Očekujete li da ćete do kraja ove godine premašiti i tu brojku?

PALIAGA: Pa kao što sam i rekao, mi se zapravo pomalo okrećemo manjim brojevima u većem standardu i većoj platežnoj moći. Brojke same po sebi ne znače ništa ako ih ne prati ekološka održivost, realna potrošnja i ugodan osjećaj boravka bez pretjeranih prometnih gužvi. Rovinj je mali primorski gradić i kao takav i treba ostati dugoročno. Skromni, ponosni, dvojezični, multikulturalni, tolerantni, kvalitetni, uslužni to je naš cilj kroz cijelu godinu možda i manje noćenja no drugačije raspoređenih. Masovni turizam nas ne zanima, zanima nas turizam doživljaja u jedninstvenom romantičnom ambijentu povijesne jezgre …

Šta su, zapravo, elementi turističke ponude Grada izvan glavne sezone, odnosno u predsezoni i posezoni?

PALIAGA: Kroz dugi niz godina Rovinj radi na predsezoni i posezoni kroz valorizaciju različitih atrakata od enogastronomskih do smještajnih pa i sportsko rekreativnih sadržaja i specifičnih doživljaja. Niz događaja svjetskoga karaktera, Red Bull Air Race, Polo turniri, RC 44 regata, kulturni programi, programi naše bogate povijesne baštine, koncerti, pripreme sportaša…sve su to sadržaji i programi na kojima se smisleno radi i na kojima u budućnosti mislimo graditi naš uspijeh u turizmu. Svakako ovdje bi istaknuo javnoprivatni projekt city golfa na 9 rupa sa povratnom vodom iz uređaja sa pročišćavanje otpadnih voda, razvoj zdravstvenog turizma, obogaćivanje trgovačke ponude grada kroz gradnju shoping centra, i kao što sam istaknuo izvrstan apartmanski, hotelski i kamping smještaj.

Koje značajnije projekte ste realizirali ili ćete završiti u ovoj kalendarskoj godini?

PALIAGA: Ovo je prva godina mog mandata. Dovršili smo sve započete projekte od prijašnje gradske administracije, nastavljamo sa projektiranjem i gradnjom gradske plaže Valdelesso, nastavili smo i dovršavamo projekt izgradnje i proširenja doma za umirovljenike, u jesen započinjemo sa izgradnjom novog dječjeg vrtića i sjeverne luke sa 400 komunalnih vezova. Veliki ciljevi su postavljeni, novi gradski bazen, obnova bolnice, obnova škola, obnova prometnica…puno posla i malo vremena…

Prošle godine posebnu pozornost ste posvetili svojim mladim te starijim sugrađanima. Da li je tako bilo ili će biti i ove, 2018. godine?

PALIAGA: Sve aktivnosti na zaštiti standarda našh najugroženijih skupina, posebno umirovljenika nastavljene su kao i do sada. Rovinj je grad koji puno izdvaja za sport, za socijalnu sigurnost, za umirovljenike, za školstvo. Ponosni smo što iz godine u godinu ova ulaganja uspjevamo zadržati na zadanim nivoima.

U Rovinju djeluju Vijeća nacionalnih manjina: talijanske, albanske, bošnjačke i srpske. Kakvu suradnju imate sa tim manjinama i kako inače ocjenjujete međunacionalne odnose na Gradu?

PALIAGA: Sa svim manjinama gajimo izvrsne odnose i suradnju, posebno sa autohtonom talijanskom zajednicom u Rovinju zbog koje smo i dvojezični grad. Službeni jezici su hrvatski i talijanski. Rovinj je tolerantna, multietnička i multikulturalna sredina i tako će i ostati. Poštujemo i volimo svoje običaje i tradiciju, poštujemo tuđe tradicije i običaje i nastojimo surađivati na najbolji mogući način kroz vjerske, kulturne i obrazovne programe od učenja jezika do njegovanja vlastitih navika i obilježja. Običaji rovinjaca prepoznati su i od strane UNESCA, gdje je naše tradicionalno plovilo batana i cijela pomorska/ribarska tradicija uvrštena na listu svjetske nematerijalne kulturne baštine.

Svjedoci smo masovnog iseljavanja stanovništva iz Hrvatske (i ostalih zemalja iz Regije), posebno posljednjih godinu-dvije. Da li se vi u Rovinju suočavate s tim problemom?

PALIAGA: Problem iseljavanja nije samo Hrvatski problem. Sve su zemlje koje su se pridružile EU doživjele sličnu migraciju. Podsjetimo se Poljske, Portugala ako želite, Češke, Slovačke, Rumunjske…Hrvatska potrebuje novu gospodarsku i poreznu politiku, politiku otvaranja novih radnih mjesta, politiku zaštite domaćih poljoprivrednih proizvoda, pa ako želite i politiku industrijalizacije. Isključiva ovisnost o turizmu bez povezanosti sa agrarom i drugom proizvodnjom nije dugoročno ispravna i održiva. Ali to svi znaju i svjestan sam da vam ništa novoga nisam rekao.  Tek tada migracijski val biti će zaustavljen. To su dugoročni planovi, strategije, poslovi koje jedna Vlada ne može sama odraditi i za to treba vremena i političke solidarnosti. Do tada potrebno je mlade ljude na ovaj ili onaj način razuvjeriti, demotivirati  od odlaska iz naše domovine. Problem migracije će rasti još neko vrijeme i on je zapravo negativan za turizam, jer znamo da su domaći radnici, domaći ugostitelji najbolji radnici. Nadam se da nećemo doživjeti put Italije, Španjolske i Francuske gdje domaće stanovništvo bježi od takvih poslova.

Na samom kraju, jeste li definirali planove i neke projekte za slijedeću godinu i koji su to, eventualno?

PALIAGA: Puno je projekata u tijeku. Radimo na city golfu, radimo na novom gradskom zatvorenom bazenu, novoj sportskoj streljani, obnovi bolnice, izgradnji vrtića, modernizaciji vatrogastva i školstva, nadam se da će biti još prilike da vam pobliže opišemo neke od tih projekta. Kao što sam napomenuo, ciljevi su postavljeni, puno je želja, malo vremena. Treba raditi i boriti se svakodnevno. To je ključ uspjeha.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

PALIAGA:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (983)

 

 

 
Poznato je da će se u nedjelju, 5. augusta ove godine, u Kninu obilježiti 23. obljetnica VRA “Oluja”, a noć uoči toga  dana u Bačkoj Palanci će se obilježiti Dan sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u istoj toj akciji. Naravno da je nesporno da je Republika Hrvatska imala pravo osloboditi okupirani dio svog teritorija, ali mrlju na tu akciju daje činjenica da su u toj akciji, uz veliki egodus Srba iz tzv. Republike Srpska Krajina, ubijeno 1211 civila. No, nije cilj ovog osvrta komentirati tu Vojno-redarstvenu akciju, njen karakter i posljedice, jer ima mnogo meritornijih za tu temu od potpisnika ovih redova (ne mislim pri tome na političare sa bilo koje strane, ali mislim na pravosudne institucije i objektivne historičare), već jeste fokus istog (osvrta) na dvojicu bh. političara koji su, općepoznato je, u čvrstom političkom pa i ideološkom savezništvu, ali će se u subotu navečer te u nedjelju naći na potpuno suprotnim stranama. Dakle, Mile Dodik će po ko zna koji put prodavati maglu Srbima, ovaj put u Bačkoj Palanci, a njegova druga polovica, Dragan Čović, će biti jedna od glavnih faca u Kninu i on će pričati sasvim suprotnu priču od one Dodikove. A oni su, ponavljam, politički saveznici u BiH, pa čak i lični prijatelji. S tim u vezi, da su dosljedni, kao što nisu, trebali bi svojim sunarodnicima u Srbiji odnosno u Hrvatskoj objasniti kako to da su njih dvojica u čvrstom političkom zagrljaju, i to godinama unazad, a stranka koja je na vlasti u Hrvatskoj i koja je bila na vlasti za vrijeme “Oluje” i čiju politiku baštini taj Čović i njegov HDZ BiH je odgovorna za sve zločine koji su nad hrvatskim Srbima počinjeni nakon 5. augusta 1995? S druge strane, kome će prodavati maglu u Kninu taj Čović ako je u savezništvu sa Bajom iz Laktaša, dakle čovjekom koji smatra da je ta “vojna akcija bila u suštini akcija fizičkog čišćenja Srba…” Kako će na tim seansama objasniti da su Srbi koji žive u kantonima u  kojima vlada Čovićev HDZ građani 17-0g reda, odnosno da su u istoj ili čak goroj poziciji Hrvati u Banja Luci i ostaku manjeg entiteta? Da li će Čović u Kninu spomenuti da se na području gdje Dodik vlada i baštini ono što je prije njega u ratu uradio Karadžić, desio najveći egzodus katolika u novijoj historiji Bosne i Hercegovine?
 
O tome bi ta dvojica bh. kvislinga trebala govoriti, a ne mlatiti praznu slamu dodvoravajući se režimima u Beogradu i Zagrebu, jer osim onoga što ih spaja (a spaja ih neprijateljstvo prema BiH), mnogo toga ima što bi trebalo da ih razdvaja, a što oni zaobilaze kao kiša oko Kragujevca, praveći narode za koje kažu da ih predstavljaju – retardima.
Bedrudin GUŠIĆ

DenisiŽeljko

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

  1. jula 2018. godine U Novom Sadu, glavnom gradu Vojvodine

U godini kada se kao srpski nacionalni praznik obeležava stogodišnjica priključenja Vojvodine Srbiji, smišljeno se izostavlja datum kada je Vojvodina konstituisana kao samostalni politički entitet: 31. juli 1945. godine.

Dana 31. jula 1945. godine, na zasedanju Skupštine izaslanika naroda Vojvodine, koju su činili predstavnici sedam njenih naroda: Srbi, Mađari, Hrvati, Slovaci, Rumuni, Rusini i Jevreji, Vojvodina je konstituisana kao politički entitet u savremenim granicama i sa zvaničnim nazivom Autonomna pokrajina Vojvodina. Tom Odlukom Skupštine izaslanika naroda Vojvodine, koja je štampana u Službenom listu Vojvodine, Srbi, Mađari, Hrvati, Slovaci, Rumuni, Rusini i Jevreji su zvanično priznati kao konstitutivni narodi koji su stvorili Autonomnu pokrajinu Vojvodinu, kao samostalan politički entitet! To se ne sme nikada zaboraviti! Vojvodina nije i nikada ne sme biti “pokrajina srpskog naroda i ostalih građana”, kako je Ustavom definisana cela Srbija. Vojvodina je konstituisana kao višenacionalna, ne samo u smislu procentualnog prisustva više nacija, već kao politički entitet koji je zvanično konstituisalo više naroda!

Tek nakon donošenja te odluke, ista Skupština je, nakon rasprave, mogla doneti i odluku kojom se odgovorilo na ključno pitanje: da li će Autonomna pokrajina Vojvodina ući u Jugoslaviju kao samostalna, ili u sastavu neke od republika? Uprkos idejama Žarka Zrenjanina, koji tada više nije bio živ, Dude Boškovića (na čije stavove se na Skupštini posebno usmerio Jovan Veselinov – Žarko) i drugih, na zasedanju je pobedila ideja da se Vojvodina priključi Republici Srbiji i sa njom zajedno uđe u novu Jugoslaviju.

Upravo u godini kada se obeležava stogodišnjica “prisajedinjenja iz 1918.” moramo biti svesni istorijskih činjenica. Između ostalog i te da je, na osnovu odluka međunarodno priznate Privremene Narodne Skupštine, novonastala država – Demokratska federativna Jugoslavija, imala međunarodno priznat kontinuitet sa Kraljevinom Jugoslavijom, ali da u pogledu unutrašnjeg uređenja države nije bilo nikakvog kontinuiteta. Naprotiv! Zato je bilo neophodno da zvanični organi nezavisne/samostalne Vojvodine (!) donesu odluku o priključenju Autonomne pokrajine Vojvodine Srbiji, jer bez nje Vojvodina ne bi bila sastavni deo Srbije, niti Jugoslavije. Odluke Skupštine izaslanika naraoda Vojvodine verifikovao je AVNOJ na svom trećem zasedanju 10. avgusta 1945, istog dana kada prerasta u Privremenu Narodnu Skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije – najviše zakonodavno i predstavničko telo nove Jugoslavije, koje je imalo i puno međunarodno priznanje svih članica Antifašističke koalicije.

Zbog Odluke Skupštine izaslanika naroda Vojvodine donete 31. jula 1945. godine, ni jedna nacionalna zajednica u Vojvodini NEMA PRAVA da se odrekne svojih legitimnih konstitutivnih prava prema Vojvodini! Narodi Vojvodine ne mogu biti “manjine”. Oni su konstitutivni narodi Autonomne pokrajine Vojvodine i toga prava se ne smeju niti se mogu odreći, uprkos dnevno-političkim interesima njihovih samozvanih političkih predstavnika!

Ova odluka nas, takođe, obavezuje da se borimo za legitimna prava i položaj Vojvodine u Srbiji. Vojvodina nije ušla u sastav Srbije kao bezlična teritorija, već kao konstituisana Autonomna pokrajina Vojvodina, koja iz toga crpi svoja istorijska, ekonomska, (više)nacionalna, kulturna i druga prava.

Od 1988. godine na ovamo sve vlasti u Beogradu su se prema Vojvodini ponašale kao prema okupiranoj teritoriji i dovele Vojvodinu do potpuno izraubovane pokrajine kojoj uskoro više neće imati šta da se uzme.

Predlog da se 31. juli proglasi kao praznik Vojvodine nedavno je odbijen na Skupštini Vojvodine. Zato nećemo ponovo davati takav predlog, niti pokušavati da se sada borimo za taj datum.

Naš zadatak je da se borimo za promenu vlasti, za promenu principa na kojima se vlast zasniva i za osnaživanje naših vojvođanskih snaga, kako bi postale suštinski respektabilne i za Beograd i za međunarodnu zajednicu. Tek tada, kada se izborimo za adekvatnu poziciju Vojvodine u Srbiji, za sopstvenu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, za pravo Vojvodine da samostalno ubira poreze na svojoj teritoriji, za pravo da svojim bogatstvom raspolažemo u skladu sa svojim interesima; za građansku, decentralizovanu, bogatu Vojvodinu, tek tada ćemo na miru i s ponosom moći da slavimo 31. juli kao Dan političkog konstituisanja Vojvodine.

Do tada – Vojvođani, zbijmo redove, važna je borba pred nama! A Vojvodine će, setimo se šta je govorio Vasa Stajić – biti samo onoliko koliko bude borbe za nju.

Za Vojvođanski klub

Dr Branislava Kostić, Predsednica Vojvođanskog kluba

Građani BiH koji žive u inostranstvu i svojim novčanim doznakama pomažu rođacima i prijateljima u BiH da u sve težim uslovima prežive, šokirani su najavom Poreske uprave BiH da će po Zakonu o dohotku sa 10% oporezovati  njihove doznake od 2015-te godine (retroaktivno).

Iz Uprave za prihode BiH poručuju da oporezivanje doznaka nije retroaktivno, jer se poreska  obaveza zasniva na odredbama Zakona o dohotku, koji je usvojen 2009. godine. A zašto su se zakonodavci sjetili da tek sada traže naplatu, i to sada, samo na doznake preko 10.000 KM, retroaktivno od 2015-te godine, treba samo sebi da objasne. Istina je u tome da su takvi zahtjevi iz temelja neosnovani i nezakoniti.

Takva odluka je do kraja nehumana, nepoštena, jer najteže pogađa najugroženije kategorije BiH stanovništva. Prorijedili nam familiju, oteli nam sve što smo imali, protjerali nas sa naših ognjišta u bijeli svijet i sada nam ni tamo ne daju mira. Malo im opljačkanog pa i dalje guraju svoje šape u naše džepove.

Doznake članovima uže porodice i doznake rođacima i prijateljima do nekog određenog iznosa, ne mogu se tretirati drugačije nego kao humanitarna pomoć.

Kako ekonomija BiH u mnogome ovisi od doznaka iz inostranstva, vrijeme će pokazati da li će oporezivanje  građana BiH koji privremeno borave i rade u inostranstvu i njihovih doznaka rodbini i prijateljima na predviđeni način državi donijeti veću korist ili štetu.  Iz BiH dijaspore državi BiH godišnje dolazi između 2,5 do 3,5 miljarde KM, što čini oko 13% BDP. Iz godine u godinu taj iznos se povećava za skoro pola milijarde. Po podacima Centralne banke BiH u prošloj godini dijaspora je u BiH doznačila 2,6 miljardi KM, dok su ukupne direktne strane investicije u BiH u istoj godini iznosile svega 758, 4 miljarde KM.  Frapantan je podatak da se FBiH duguje 2,3 miljarde nenaplaćenog poreza, od čega se najveći dio odnosi na ratne i poratne tajkune. Umjesto da se oni pritisnu i napati dug, udarara se na sirotinju.

Manje će se novac u BiH slati preko banaka

Nakon ovih saznanja sigurno je da će svako onaj ko treba poslati novac svojima u BiH na svaki način pokušati izbjeći banku i potražiti alternativna rješenja. Svi oni koji šalju novac iz susjednih zemalja EU, kao što su Austrija, Njemačka, Belgija, Švedska.. neće ga slati preko banaka, već će ga nositi sa sobom kada dolaze u posjetu ili će slati preko prijatelja. Time će primalac izbjeći 10% poreza koji bi morao platiti za doznaku putem banke, a pošiljalac uštedjeti 8 – 10% poštarine (provizije) koja se  plaća za doznake preko Western uniona ili drugih bankaka. Kao posljedice toga može se očekivati da će već ove godine doznake u BiH preko Centralne banke BiH biti znatno manje njego 2017-te ( kada je doznačeno 2, 6 miljardi KM) , a 2019-te će biti prepolovite.

Doznake iz inostranstva će se znatno smanjiti i zbog pojačavanja mjera sigurnosti u SAD i zapadnim zemljama, koje pooštravaju i kontrolu doznaka, što na neki način može ugroziti status onih koji su na socijali ili imaju minimalan dohodak, jer ih dovodi u situaciju da  moraju objašnjavati u što troše novac, pa to može dovesti u pitanje neka njihova socijalna primanja (kao bonovi za hranu).

Porez na doznake iz inostranstva

Državi BiH, njenim entitetima i kantonima nije dovoljno što iz dijaspore svake godine legalno dobivaju blizu 3 miljarde KM i još toliko drugim kanalima, čime pokrivaju skoro 20% BD,  pa su mudro osmislili da još malo dublje gurnu ruku u džepove dijaspore. Da oporezuju i doznake iz inostranstva.

Iako FBiH, Rs, Brčko distrikt , pa i kantoni, oporezivanje dohotka regulišu njihovim posebnim zakonima, zakonske odredbe se malo razlikuju.

Obveznik poreza na dohodak po svim tim zakonima je fizičko lice –  rezident (stanovnik) FBiH, Rs i Brčko Distrikta koji ostvari dohodak od ličnih primanja, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, od ulaganja kapitala, od igara na sreću, nasljedstva i poklona i neresident koji ostvari dohodak u FBiH, Rs ili Brčko distriktu. Porez na promet plaća se po stopi 10%.

Tako se u FBiH porez na dohodak po novom Zakonu o porezu na dohodak FBiH plaća na prihode: od samostalnog i nesamostalnog rada, imovine i imovinskih prava, od ulaganja kapitala, od nagradnih igara i igara na sreću i kao ostale vrste dohotka, s tim što  će se dohodak do 800 KM oporezovati po stopi 10%, dohodak preko 800 KM po stopi 20%, a prihodi do 700 KM će biti oslobođeni plaćanja poreza na dohodak.

Oporezivanje dohotka iz stranih izvora

U Zakonu o porezu na dohodak, koji je Rs donijela u julu 2015. godine, uvedena je (modificirana kao nova kategorija dohotka ) – Dohodak iz stranih izvora, a plaćaju ga rezidenti Rs po stopi 10% na prihod ostvaren izvan granica BiH po osnovu: rada, imovine, osiguranja i kapitala i na prihod koji  je rezidentima kao kvalifikovanim investitorima isplaćen od strane isplatioca (a kvalifikovani investitor je fizičko lice, resident Rs, koji je investirao u privredu Rs lično ili putem pravnog lica).

Opšta stopa poreza na dohodak u Rs je 10%, osim za male preduzetnike koji porez plaćaju po stopi 2% na ostvareni prihod, koji ne može biti niži ispod 600 KM ( s tim da  obavljaju samostalnu djelatnost, zapošljavaju do tri zaposlena, prihod im ne prelazi 50.000 KM godišnje i nemaju prihod ostvaren zajedničkim obavljanjem samostalne djelatnosti). U male preduzetnike ne spadaju samostalna zanimanja, kao što su: advokati, notari, inženjeri, arhitekti, poreski savjetnici, stečajni upravnici, tumači, prevodioci, novinari, umjetnici, sportisti i slična zanimanja.

Obaveza poreskih obveznika je da Poreskoj upravi Rs godišnje podnose poresku prijavu do 31.3. za prethodnu godinu.

Kako se vidi već pri donošenju izmjenjenog Zakona o dohotku glavni udar je usmjeren na rezidente Rs koji žive i rade u inostranstvu ( a to  su u njvećem broju prognani i izbjegli Bošnjaci) . Oni su dužni pored visokih poreza koji plaćaju u državi gdje rade, na određene vrste dohotka plaćati 10% poreza na Dohodak Rs. Ali ne samo to, dužni su plaćati i 10% poreza na doznake koje šalju rođacima iz svog čistog dohotka. Kako se može saznati iz posljednjih zvaničnih saopštenja poreskih organa, olakšica im je samo u tome što će se sada insistirati na uplati poreza na doznake iz inostranstva preko 10.000 KM, a kasnije kada se pokaže mogućim oporezovaće se i niže doznake.

Karakter doznaka iz inostranstva   

Prema podacima Agencije za statistiku BiH doznake u BiH iz inostranstva tokom 2016.g.  činile su 8,67% BDP BiH, a 2017-te blizu 10% BDP. A to je samo ono što dođe bankovnim kanalima. Po ocjeni predsjednika Svjetskog saveza BiH dijaspore neformalnim kanalima u BiH stiže još toliko novca, što znači da doznake iz vana čine blizu 20% BDP, a to je šest puta više od direktnih stranih investicija.

Do sada je malo koga zanimalo ko šalje novac u BiH iz inostranstva i iz kojih izvora. Važno je bilo da novac stiže i da ga je što više.

Po podacima Centralne banke BiH najviše tih doznaka je iz Njemačke, Austrije i SAD, a predstavljaju direktnu pomoć rodbini i prijateljima za ličnu potrošnju-  hranu, odjeću i režijskle troškove. Samo manji dio čine naknade za usluge održavanja napuštenih kuća i imanja.

Doznake članovima porodice, rodbini i prijateljima

Zaprepašteni saopštenjima Uprave prihoda BiH o oporezivanju doznaka iz inostranstva i retroaktivnoj primjeni Zakona o porezu na dohodak od 2015.g. pitamo se znaju li zakonodavci u BiH šta oporezuju, šta žele , a šta mogu oporezovati? Znaju li, ili se prave ludi, ko kome šalje novac i zašto? Znaju li da će se zbog toga manje novaca  slati preko banaka, a smanjiće se i slanja alternativnim kanalima. Koliko će to ugroziti finansijski i uticati na privredni sistem zemlje, suvišno je i govoriti.

Zakonodavci treba da znaju da dijasporu BiH čini blizu 2 miliona bh građana, nastanjenih u stotinu zemalja svijeta, od kojih većinu čine izbjegli i prognani Bošnjaci. Iako mnogi od njih još nisu sasvim sredili svoje životne prilike, jer su se ponovo morali skućiti, kupiti kuću ili stan, školovati djecu, …,  najviše novčanih doznaka dolazi upravo od njih.

Znaju li zakonodavci da su pošiljaoci finansijske pomoći 20% korisnici socijalne pomoći, koja u SAD iznosi oko 700 dolara mjesečno, a 50% penzionisani radnici sa 10, 15 ili nešto više godina rada i penzioneri, od kojih pretežan broj prima penziju ispod 1.000 dolara mjesečno. Oko 20% doznaka u BiH stiže od trenutno zaposlenih, koji svakoga mjeseca polovinu zarade daju za kiriju (ako su korisnici stana) ili za otplatu kuće (ako su je kupili na kredit), još trećinu zarade daju za otplatu auta i mjesečne režije. Njihov ostatak čiste zarade je veoma mali, ali i pored toga iz njega pomažu svoje bližnje rođake i drage prijatelje u BiH. Slične prilike su i u drugim zemljama gdje živi BiH iseljeništvo.

Znatno manje doznaka u BiH stiže od onih koji rade povremeno i samostalno, kao što su freelancheri, jer su i njihove zarade opterećene  visokim porezima, naročito ako su zasnovane na ugovoru o djelu.

Znaju li zakonodavci u BiH da su na plate i penzije, iz kojih se šalje pomoć, plaćeni svi porezi državi u kojoj je zarada ostvarena? Ko ima pravo još jednom oporezovati zaradu?

Znaju li zakonodavci da zaposleni koji rade na svoju zaradu redovno mjesečno plaćaju sve poreze, kao što su i penzioneri koji primaju penziju dok su radili plaćali sve poreze na svoju zaradu. Njihov ostatak dohotka, njihov čisti dohodak, nema pravo niko više oporezovati.

Iz svih gore pomenutih razloga, pri primjeni  odredbi Zakona o porezu na dohodak, prije nego se pristupi oporezivanju doznaka iz inostranstva, potrebno je razlučiti karakter doznaka. Doznake članovima uže porodice i doznake do određenog iznosa rodbini i prijateljima za njihovu ličnu potrošnju, hranu, odjeću i režijske troškove ne mogu biti predmet oporezivanja, jer takve doznake su u najvećem broju slučajeva socijalna /humanitarna pomoć. Ako bi oporezovali individualne bh građane koji žive u inostranstvu za te i takve doznake,  onda bi trebalo oporezivati i humanitarne organizacije, jer i one pretežan dio svojih sredstva akumuliraju iz donatorskih sredstava tih istih građana, što bi bilo apsurdno. To bi bila dehumanizacija društva.

Reakcije na odluku Poreske uprave

Odluka Poreske uprave BiH da oporezuje doznake iz inostranstva naišla je na oštru osudu i izazvala oštre reakcije. Predsjednik  Svjetskog saveza dijaspore BiH g. Hasan Šehović nazvao je odluku iznenađujućom i razočaravajućom, jer se u kontaktima s vlastima BiH do sada uvijek razgovaralo o olakšicama i tražila povoljnija rješenja. Dogovarano je da se sistem uspostavi preko Centralne banke BiH, a da se dio tog novca izdvaja u investicione fondove za nove projekte u BiH. Ovo što se sada radi je klasnična pljačka. Moralna katastrofa! Oporezivanje novca koji građani iz inostranstva šalju svojima da prežive nema nikakva opravdanja. Naravno ova pitanja, naročito sa stanovišta zaštite ugrženih, ne komentariše niko iz vladajućih struktura, jer to njih ne tangira.

Neshvatljivo je kako je država BiH tako brzo zaboravila da je nama koji smo vani sve oduzeto, sva imovina, radna mjesta,  pravo na rad, fabrike i privredni kapaciteti, porodična i društvena infrastruktura kao što su škole, domovi, bolnice, elektro mreža, vodovod i kanalizacija, telefonija i TV mreža, koje smo gradili i njihovu gradnju finansirali svojim radom, novcem, samodoprinosom…Sve to nam je izbijeno jednim metkom i sada nam ponovno guraju ruku u džep.

Iz poreske uprave potsjećaju da u BiH od ranije postoji Zakon o porezu na nasljeđa i poklone, (koji je sada na kantonalnom nivou), po kojem se te kategorije prihoda oporezuju iznad određenog iznosa, ali organi vlasti  nisu insistirali na tim poreskim kategorijama radi socijalne osjetljivosti.

Građani koji šalju novac i Freeelancheri nisu ista kategorija obveznika

Ne mogu poreski organi u isti koš trpati građane koji od svojih plata i penzija šalju pomoć rođacima i prijateljima i Freelanchere, kako sada zovu one koji povremeno nešto rade i time ostvaruju neku zaradu.

Freelancheri su poslodavci sami sebi, koji rade samostalno, honorarno, i nisu u stalnom radnom odnosu. To su uglavnom dizajneri, novinari, programeri, prevodioci, web dizajneri, umjetnici, muzičari, glumci, režiseri, scenografi, producenti, pisci, likovni umjetnici, fotografi, grafički dizajneri, arhitekti…Po Zakonu o porezu na dohodak, a u skladu sa Zakonom o obrtu i srodnim djelatnostima, oni su dužni za svaki obavljeni posao na Obr. AMS-1035 obračunati i platiti porez. Ako freelancher za rad prima honorar, treba sa naručiocem imati zaključen ugovor o djelu, po kojem plaća poreske obaveze, koje se kreću i do 43%. Rezidenti i Freelencheri ako su rezidenti, pri obračunu poreza na kraju godine mogu  koristiti lične odbitke u paušalnom iznosu od 20% i tako ostvariti pravo na povrat upaćenog poreza.

Oporezivanje prihoda iz inostranstva i poklona u novcu  propisano je kantonalnim Zakonima o porezu na promet nekretnina i porezu na nasljeđa i poklone. U kantonu Sarajevo i Unsko-Sanskom kantonu plaća se 10% poreza na poklone  pojedinačne vrijednosti preko 2.000 KM, a u Tuzlanskom kantonu je ta obaveza 3%. Skupština Kantona Sarajevo je u aprilu ove godine usvojila novi Zakon o prometu nekretnina, kojim je  predviđeno oporezivanje nasljeđa po stopi 8% i poklona vrijednih preklo 2.000 KM sa 10%. U pripremi je kantonalni Zakon o porezu na promet nekretnina i porezu na nasljeđa poklone, koji će se primjeniti od 1.1.2019.g.  po kome će se pokloni vrijedniji od 5.000 KM oporezovati po stopi 10%.

Oporezivanje građana u dijaspori o i onih koji o njima ovise, po bilo kom osnovu, je nehumano, nepošteno, jer najteže pogađa najugroženije kategorije BiH stanovništva. Prorijedili nam familiju, oteli nam sve što smo imali, protjerali nas sa naših ognjišta u bijeli svijet, i sada nam ni tamo ne daju mira. Malo im opljačkanog,  pa i dalje guraju svoje šape u naše džepove. Uvode porez na humanitarnu pomoć.

Kako se da zaključiti, 2 miliona bh građana u dijspori, koji u svojoj zemlji nemaju skoro nikakva prava, a moraju u njoj pomagati i izdržavati ne samo svoje najmilije, podlim zakonskim rješenjima sile se da finansiraju i razbojničku i pljačkašku državu.

Zar je onda čudno da se sve veći broj bh građana odriče BH državljanstva?!

Burlington, Jula 29. 2018.                                            Zijad Bećirević