kirk-douglasObilježio je veći dio moje mladosti, pa i nekih mojih srednjih godina. Ne samo moju podugačku životnu dionicu, nego i mnogih puno starijih od mene, te onih mlađih. Kirk Douglas je bio jedan od mojih najomiljenijih glumaca iz žanra western filmova ili, kako se to kod nas popularno kaže – kaubojskih. Evo samo nekih iz velike riznice filmova ovog umjetnika koji su ga svrstali u jednog od najboljih američkih i svjetskih glumaca svih vremena: Iz prošlosti (1947), Šampion (1949), As u rukavu (1951), Loši i lijepi (1952), 20.000 milja ispod mora (1954), Žudnja za životom (1956), Staze slave (1957), Obračun kod O. K. korala (1957), Vikinzi (1958), Spartak (1960), Usamljeni su hrabri (1962), Sedam dana u maju (1964), Junaci Telemarka (1965), Saturn 3 (1980),  Žestoki momci (1986)…. i mnogi, mnogi drugi.

Ne, ne pišem nekrolog ovom gorostasu od glumca jer je još živ i udobar čas danas, 9. decembra 2016. navršava punih 100 godina. Prvi put mi se ukazala prilika da pišem o nekoj poznatoj ličnosti koja je navršila čitavo stoljeće ovozemaljskog života. I, kada sam prije 50 i kusur godina gledao njegove filmove, kao i one od prije 40 ili 30.., diveći se njegovim bravurama na filmu, nisam mogao ni sanjati da ću se naći u istoj zemlji na stoti rođendan velikog glumca.

SRETNO PRVIH STOTINU, KIRK…..!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

kolinda-ustaska-zastava-670x447                     “Za dom spremni”: Hrvatska predsjednica ispod ustaškog grba i zastave nedavno u Kanadi

Možda će neko prigovoriti da se u posljednje vrijeme previše bavim, kako pojedinačno tako i s nekim kolegama-kolektivno, sa hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, ali naprosto ovdje važi ona narodna: “pustio bih ja nju ali neće ona mene (nas)…” Smatrao bih neprimjerenim odšutjeti posljednje poruke s Pantovčaka kako se navodno naši sjeverozapadni susjedi “plaše radikalizacije islama u BiH..”, da se iz tzv. “Islamske države vraća u BiH na hiljade onih koji bi mogli biti potencijalni teroristi…” čime bi “ugrozili stabilnst regiona…”. To su veoma opasne, nedobronamjerne i tendenciozne poruke odaslane s najvišeg mjesta iz susjedne nam države te apsolutno neutemeljene, o čemu su se već odredile nadležne institucije naše zemlje.

Nijedna vjera se ne može radikalizirati, mogu samo njeni samozvani protagonisti

Prvo, po ne znam koji put se izjašnjavam javno da poštujem vjerske osjećaje svih ljudi ovoga svijeta, uključujući i različito prakticiranje islama, pa samim tim i vehabija/selefija, ali sve to do one mjere do koje svi oni koji se različito obraćaju Gospodaru svjetova od mene ne ugrožavaju na bilo koji način druge pojedince ili zajednice na određenom mikro ili makro području. S tim u vezi neprihvatljiva je Kolindina opaska o “radikalizaciji islama” , jer se ne može vjera radikalizirati, nego eventualno pojedinci koji joj pristupaju ovako ili onako te čine ovo ili ono “u ime vjere”. Ne, to su zloupotrebe i od strane takvih, ali i od strane ovakvih poput hrvatske predsjednice koja se, najblaže rečeno, iz njoj poznatih razloga, i ko zna čijih još, pridružila općoj-globalnoj antiislamskoj kampanji. Ali, nije ovdje riječ samo o tome, nego je u suštini riječ da je u toku, o čemu sam već i ranije pisao…,

…..Koordinirana kampanja na konačnom razbijanju Bosne

Ova priča nije od jučer, ona datira iz XIX stoljeća, od vremena Ante Starčevića, ali ne bih išao tako daleko jer to je tema za sebe. Stoga, dovoljno je da se vratimo u blisku prošlost koju veći dio današnjih generacija pamti, a to su rane 90-te i politika Tuđmana i njegovog satelita Bobana prema BiH. Znamo šta se desilo instaliranjem Herceg Bosne kao paradržavne tvorevine na teritoriju suverene i međunarodno priznate R BiH i znamo kome je suđeno i presuđeno u Hagu za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Znamo i to, a to bi moglo biti potvrđeno u skoroj pravosnažnoj presudi Prliću i drugima, ko su bili scenaristi i projektanti “udruženog zločinačkog pothvata” i gdje je ta adresa. Nažalost, sada smo svjedoci jedne histerične antibosanske kampanje koja se generira sa Pantovčaka i Markova trga u Zagrebu, ovakvim izjavama poput nedavne Kolindine ili Plenkovićeve, ili u koordinaciji sa njihovim satelitima u BiH oličenim u Draganu Čoviću ili onom opskurnom Boži Ljubiću, zastupniku Hrvatskog sabora. Dakle, današnji hrvatski državni vrh, kojeg predstavlja, ne “Stranka desnog centra”, kako se predstavljaju, nego ultradesničarski HDZ (Kolinda jeste zamrznula stranačko članstvo, jer joj Ustav to nalaže, ali je ona čedo HDZ-a), jednostavno nastavlja u diskontinuitetu politiku Franje Tuđmana i Mate Bobana prema BiH i svim raspoloživim sredstvima vodi kampanju protiv naše zemlje, ne samo u Zagrebu, nego i u Briselu i drugdje. Kažem u diskontinuitetu jer je taj kontinuitet antibosanskog djelovanja iz Zagreba bio prekinut u vrijeme predsjednikovanja Stjepana Mesića. Zato, u kontekstu koordinirane antibosanske kampanje zarad poznatih ciljeva treba razumjeti i posljednje izjave Kolinde Grabar Kitarović koje u svojstvu predsjednice susjedne nam države – članice EU i NATO, daje o Bosni i Hercegovini. To su opasne poruke koje mogu imati dalekosežne posljedice, kako po BiH, tako i RH te region. One svakako ne doprinose dobrosusjedskim odnosima između dvije zemlje, naprotiv, zaoštravaju ih. Kome je tako nešto u interesu?

Zamjena teza

Kada je u pitanju Kolindino imputiranje ekstremizma našoj zemlji, ne treba zaobići fakte da smo svjedoci ekstremnih, ultradesničarskih pojava upravo u samoj Hrvatskoj. Mogu oni u svom Ustavu pisati šta hoće, može ta hrvatska predsjednica lamentirati koliko hoće i gdje hoće protiv endehazije i ustaškog pokreta, ali šta ćemo sa onom pločom nedavno postavljenom usred Jasenovca, nedaleko od spomenika žrtvama ustaškog terora u jasenovačkom konc-logoru?

jasenovac-ploca

Šta ćemo sa njenom slikom ispod jedne zastave u Kanadi? Je li to antifašizam na kojem je utemeljena modena Hrvatska država? Ima takvih i sličnih primjera još. Dakle, neka se svako bavi svojom avlijom, a ne tuđom! Kada se to Bosna miješala u unutarnje stvari drugih zemalja, pa i te Hrvatske? Bez obzira kako je sklepana u Dejtonu, naša zemlja ima kapacitete da mnoge svoje probleme rješava sama, pa samim tim i probleme svojih građana koji idu na strana ratišta. Neke je od njih već osudila. I nije ih u hiljadama, kako hrvatska predsjednica zlonamjerno podmeće. I ne stoji ni ona njena data jučer na neke službene demantije iz Sarajeva da “neće licitirati brojkama..”, da je “čak i jedan vraćeni borac sa sirijskog ratišta potencijalni terorist…”(vjerojatno zato što je musliman). Ponavljam, ako su ekstremni i potencijalni teroristi svi oni koji idu na sirijsko i iračko ratište, zar po istoj logici nisu ekstremni te potencijalni teroristi i oni iz Hrvatske koji idu na ukrajinsko i druga ratišta, a poznato je da ih ima?! No, treba Bosnu opanjkati, zamjenom teza!

Na kraju, ni ovaj kritički osvrt, kao ni mnogi prethodni, se ne odnose na stavove prema hrvatskom narodu i hrvatskim građanima, Bože sačuvaj, nego je fokusiran na politiku Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini kojoj upravo svjedočimo.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

zikrija-durakovic

Rezultati na završenim lokalnim izborima, odnosno povećana izlaznost birača za oko 20 % u odnosu na prethodne izbore, te njihova podrška meni kao kandidatu u procentu od 61 % jasno govore da su građani Bužima prepoznali našu odlučnost da promjenimo politički ambijent i dali takvom načinu rada svoju podršku…..Moje mišljenje, a slično mišljenje je i kolega nezavisnih kandidata jeste da je građanima dosta standardnih politika, standardnih obećanja i megalomanije u tim obećanjima. Pogotovo na lokalnom nivou, građani su suočeni sa životnim problemima i sve više se fokusiraju na konkretne osobe iz svojih sredina a za koje smatraju da mogu napraviti pozitivan iskorak…..Prema objavljenim podacima o rezultatima popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini na području općine Bužim živi ukupno 19.340 stanovnika. Ako posmatramo protekli period 2011-2016. godina, 2011. godine je bilo 1378 uposlenih radnika na području općine Bužim, a 2012. godine 1181 (smanjenje od 197 radnika), u januaru 2016. godine 1180 radnika. U četiri godine imate smanjenje broja uposlenih za 1…..Svi pokazatelji upućuju na to da je takvo stanje neodrživo. U narednom periodu iskrena mi je namjera, prvenstveno kroz zajedničku saradnju i koordinaciju svih političkih subjekata okupljenih oko moje candidature, politiku što više odmaknuti od svakodnevnog života stanovništva. Kroz rad općinskog organa uprave učiniti da su svi građani u ostvarivanju svojih prava jednaki, da svi podliježu istim zakonima i da svi ostvaruju ista prava ali i imaju iste obaveze. Namjera mi je biti načelnik svih 19.340 stanovnika naše općine, kako onih koji žive i rade na području općine tako i onih izvan granica naše države…..I danas su ti vrijedni i marljivi Bužimiljanke i Bužimljani najveća snaga i najbolja konkurentska prednost Bužima  i najbolja garancija da možemo napraviti pozitivan iskorak u svim oblastima života naše općine…..Po preuzimanju pozicije Općinskog načelnika jedan od prvih sastanaka je bio sa Koordinacijom boračkih udruženja iz Bužima i na tom sastanku ono prvo što sam im želio prenijeti jeste to da u narednim godinama želim pripadnicima boračkih populacija (po svim kategorijama te populacije i porodicama šehidskih familija, ratnim vojnim invalidima, demobilisanim borcima, logorašima) vratiti dostojanstvo i uraditi sve da ta populacija djeluje ujedinjeno kao što je bila ujedinjena u najtežim danima odbrane od agresije i koja je najzaslužnija što danas živimo u slobodi, živimo u svojoj državi i koja je najzaslužnija što danas uopće imamo općinu…..Što se tiče stava prema aktuelnom načelniku općine Velika Kladuša, mislim da smo ga jasno izrekli na samoj ceremoniji dodjeli certifikata u Parlamentarnoj skupštini BiH, odbijajući da budemo prisutni u sali u kojoj je i osuđeni ratni zločinac. Stav prema istom Bužimljani su jasno izrekli 1993. godine, među prvima suprostavili se istom i njegovim namjerama podjele zemlje i tom odlukom tada u velikoj mjeri uticali na očuvanje države Bosne i Hercegovine.Što se tiče mene kao Općinskog načelnika Bužima, saradnje sa osuđenim ratnim zločincem nema i neće biti…..

Njegujem poseban senzibilitet prema ovoj Općini, smještenoj u srcu “ljute Krajine”, a osnov za to su neka lična iskustva iz davne i bliske prošlosti, te općepoznate spoznaje o doprinosu Bužimljana u odbrani Domovine povodom agresije 1992-1995. Taj neki lični emotivni odnos koji traje desetljećima je, između ostalog, bio motiv da razgovaram za javnost sa prethodnim Općinskim načelnikom Bužima, a evo sada i sa novoizabranim. S druge strane, ova lokalna zajednica objektivno zaslužuje pozornost šire bh. javnosti.

Gospodine Durakoviću! Uz čestitke na izboru za općinskog načelnika, pitam Vas: šta je, po Vašem mišljenju, opredjelilo većinski dio birača Bužima da Vam daju glas kao nezavisnom kandidatu?

DURAKOVIĆ: Krajem prošle godine više političkih subjekata koji djeluju na području općine Bužim (A-SDA, S BiH, SDP, SBB, DF, Stranka penzionera, nezavisni vijećnici iz SDA) pokrenuli su razgovore oko kandidiranja zajedničkog kandidata za poziciju načelnika općine Bužim na predstojećim lokalnim izborima.

Zajednički stav svih tih političkih subjekata je bio da je došlo vrijeme i da bi neophodno bilo kreirati novi politički ambijent na području naše općine utemeljen prvenstveno na saradnji i zajedničkom djelovanju sviju a sa jedinim ciljem da Bužim napravi pozitivan iskorak u svim sferama života lokalne zajednice.

Prvi konkretan rezultat te saradnje i koordinacije političkih subjekata jeste odluka o zajedničkoj podršci mojoj kandidaturi za poziciju općinskog načelnika kao nezavisnog kandidata na predstojećim lokalnim izborima.

zikrija_durakovic

Zajednička saradnja i djelovanje jedini je način kako stanje u Bužimu pokrenuti u pozitivnom smjeru promjena u svim sferama djelovanja lokalne zajednice a prvenstveno u ekonomskom rastu i razvoju općine.

Rezultati na završenim lokalnim izborima, odnosno povećana izlaznost birača za oko 20 % u odnosu na prethodne izbore, te njihova podrška meni kao kandidatu u procentu od 61 % jasno govore da su građani Bužima prepoznali našu odlučnost da promjenimo politički ambijent i dali takvom načinu rada svoju podršku.

Kako inače komentirate pobjede nezavisnih kandidata u mnogim općinama i gradovima u FBiH, i to upravo tamo gdje je SDA nekada neprikosnoveno vladala? Da li je to i neka svojevrsna poruka?

buzim10DURAKOVIĆ: Kao što ste istakli, u mnogim lokalnim sredinama pobjedu za pozicije gradonačelnika i načelnika su odnijeli nezavisni kandidati. Po proglašenju rezultata od strane Centralne izborne komisije BiH, grupa nezavisnih gradonačelnika i načelnika je već održala jedan sastanak, na kojem sam i ja prisustvovao te smo na taj način pokrenuli novi vid naše zajedničke saradnje i razmjene iskustava. I u narednom periodu namjera nam je na mjesečnom nivou održavati te sastanke.

Moje mišljenje, a slično mišljenje je i kolega nezavisnih kandidata jeste da je građanima dosta standardnih politika, standardnih obećanja i megalomanije u tim obećanjima. Pogotovo na lokalnom nivou, građani su suočeni sa životnim problemima i sve više se fokusiraju na konkretne osobe iz svojih sredina a za koje smatraju da mogu napraviti pozitivan iskorak. Građani u dosta lokalnih sredina na području Bosne i Hercegovine su to pokazali kroz podršku nezavisnim kandidatima, a u znatno većem broju nego što je to bio slučaj na prethodnim izborima.

Bužim opet ima i svoju specifičnost u tome da je izlaznost građana na izbore značajno uvećana, na ovim izborima za oko 20 % u odnosu na prethodne. I taj broj jasno govori da građani žele odlučivati o svemu onom što se tiče njih samih, posebno u lokalnim zajednicama. Smatram velikim uspjehom sviju nas koji smo u kampanji apelirali na stanovništvo da iziđe i glasa, a posebno jer znam da je u ovom povećanju izlaznosti ključnu ulogu imala mlada generacija Bužimljanki i Bužimljana.

Možete li, ukratko, načiniti presjek zatečenog stanja na području Općine u socijalno-ekonomskom, demografskom i političkom smislu?

buzim_municipality_locationDURAKOVIĆ: Prema objavljenim podacima o rezultatima popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini na području općine Bužim živi ukupno 19.340 stanovnika. Ako posmatramo protekli period 2011-2016. godina, 2011. godine je bilo 1378 uposlenih radnika na području općine Bužim, a 2012. godine 1181 (smanjenje od 197 radnika), u januaru 2016. godine 1180 radnika. U četiri godine imate smanjenje broja uposlenih za 1.

Istovremeno, broj evidentiranih kod Službe za zapošljavanje se kretao od 2011. godine 3035, 2012. godine 3596 i u januaru 2016.godine 4.259 lica.

Ako posmatramo protekli mandatni period, odnosno zadnje četiri godine od 2012. do 2016.godine a na osnovu izvještaja o izvršenju budžeta jasno se da zaključiti da je općina u svojevrsnoj finansijskoj dubiozi.

2012. godinu općina je završila u suficitu odnosno sa viškom prihoda nad rashodima u iznosu od 995.000 KM (nepunih milion maraka) dok je 2015. godinu završila u deficitu odnosno manjku prihoda u odnosu na rashode u iznosu od 537.000 KM.

I to je jasna slika i jasna matematika, u tri godine od plus milion KM otišli smo u minus od 500.000 KM.

I po svim ostalim ekonomskim pokazateljima, od prosječne plate, bruto-društvenog proizvoda Općine, razvijenosti pojedinih grana mi smo svrstani u red nerazvijenih općina, kako kantona, tako i Federacije BiH.

Ovi podaci oslikavaju realno stanje Općine i ukazuju da je najveći problem nezapolenost i da je krajnje vrijeme da se fokus rada i djelovanja općinskog organa uprave, Općinskog načelnika, Općinskog vijeća i svih drugih mora usmjeriti na poticanje ekonomskog rasta i razvoja.

I naravno da je ovo i ovakvo stanje ekonomskih pokazatelja za protekli period rezultat političke nestabilnosti iz prethodnog perioda. Vlast u protekle četiri godine se najviše bavila sama sobom a najmanje konkretnim problemima s kojima se suočava stanovništvo naše općine. U protekle četiri godine konstantni i svakodnevni su bili politički sukobi i konfrontacije, prvenstveno na relaciji Općinski načelnik – Općinsko vijeće. To je za posljedicu imalo da je u ovoj maloj općini politika ušla u sve pore društva i izazvala negativne pojave, odnosno podjele na političkoj osnovi. Naravno da je u takvoj situaciji prisutno i preferiranje jednih kod ostvarivanja svojih zahtjeva a zanemarivanje drugih.Takvo stanje se odrazilo i na razvoj same Općine, kako ekonomski tako i svih ostalih segmenata života lokalne zajednice.

Svi pokazatelji upućuju na to da je takvo stanje neodrživo. U narednom periodu iskrena mi je namjera, prvenstveno kroz zajedničku saradnju i koordinaciju svih političkih subjekata okupljenih oko moje candidature, politiku što više odmaknuti od svakodnevnog života stanovništva. Kroz rad općinskog organa uprave učiniti da su svi građani u ostvarivanju svojih prava jednaki, da svi podliježu istim zakonima i da svi ostvaruju ista prava ali i imaju iste obaveze. Namjera mi je biti načelnik svih 19.340 stanovnika naše općine, kako onih koji žive i rade na području općine tako i onih izvan granica naše države.

Koji će biti Vaši prioriteti u toku trajanja tek započetog četverogodišnjeg mandata?

DURAKOVIĆ: Prioritetna pitanja u narednom periodu bi bila:

-stabilizacija finansijskog stanja općinskog budzeta, rješavanje problema deficita iz prethodnih godina te izmirenje obaveza  a također i konsolidacija javnog komunalnog preduzeća KOMB Bužim a koje u svoj prioritet rada mora staviti trajno rješavanje pitanja snabdijevanja stanovništva vodom na cijelom području općine;

-donošenje mjera i poduzimanje svih neophodnih koraka za značajniji ekonomski rast i razvoj Općine sa osnovnim ciljem uvećanja broja zaposlenih. Isto je moguće postići stvaranjem boljih uslova za razvoj poduzetništva i privlačenje investicija te intenzivniji razvoj poljoprivredne prozvodnje uz iznalaženje mogućnosti za unapređenje iste kroz pokretanje prerađivačkih kapaciteta;

-zavrsetak svih započetih infrastrukturnih i drugih projekata, od kojih neki traju i po 15 godina a da se nisu pomjerili ni milimetra. U tom cilju neophodno je sinhronizirano djelovanje Općinskog načelnika, Općinskog vijeća i predstavnika lokalne zajednice na višim nivoima vlasti (kantonalnom, federalnom i državnom) a radi obezbjeđenja dodatnih sredstava neophodnih  prvenstveno za razvoj infrastrukture ali isto tako i za sve ostale segmente života Općine;

-ovdje bih posebno istakao da u narednim godinama želim pripadnicima boračkih populacija vratiti dostojanstvo i uraditi sve da ta populacija djeluje ujedinjeno kao što je bila ujedinjena u najtežim danima odbrane od agresije i koja je najzaslužnija što danas živimo u slobodi, živimo u svojoj državi i koja je najzaslužnija što danas uopće imamo općinu. Općinske službe i Općinski načelnik mogu biti samo partner takvoj ujedinjenoj i koordiniranoj populaciji i u skladu sa finansijskim mogućnostima pomoći sve one projekte koje ta populacija istakne kao svoje a nikako ni općinske službe a pogotovo ne Općinski načelnik ne može biti taj koji će određivati koji je to projekat dobar za boračku populaciju a koji nije;

Ima li Bužim resurse za stabilan ekonomski razvoj, odnosno mogu li se mladi, obrazovani kadrovi zadržati na području Općine?

DURAKOVIĆ: Razvoju općine Bužim se mora pristupiti planski uvažavajući specifičnosti društvenog, ekonomskog i geografskog položaja same općine. Strategija integriranog lokalnog razvoja općine Bužim za period 2011-2020. godina usvojena je od strane Općinskog vijeća Općine Bužim u februaru 2011. godine. Strategija definira strateške ciljeve i strateške fokuse za dugoročni period od 10 (deset) godina, dok sektorski razvojni planovi (Ekonomski razvoj, Društveni razvoj i Zaštita okoliša) definiraju sektorske ciljeve, rezultate, programe, projekte i mjere za period od pet godina. U tom pogledu općina Bužim je definirala 4 strateška prioriteta čijoj realizaciji doprinose 3 strateška cilja, 12 sektorskih ciljeva i 106 projekata i mjera. Izvršenom revizijom strategije sredinom 2016. godine utvrđeno je da je tek 11 projekata (od planiranih 106) realizirano dok 76 projekata nije ni započeto. To upućuje da navedeni dokument u narednom periodu treba korigovati i realnije postaviti.

Razvoj općine Bužim i pokretanje ekonomskog rasta na području općine prvenstveno  se može postići poticanjem i jačanjem poduzetništva te intenzivnijim razvojem poljoprivredne proizvodnje, prvenstveno onih grana koje kojima pogoduju geografske karakteristike i povoljni klimatski uslovi.

Bužim je sredina u kojoj su oduvijek živjeli vrijedni i marljivi ljudi, ali i ljudi koji nikad kroz historiju nisu kalkulisali oko odanosti jednoj i jedinoj domovini Bosni i Hercegovini.

buzim

I danas su ti vrijedni i marljivi Bužimiljanke i Bužimljani najveća snaga i najbolja konkurentska prednost Bužima  i najbolja garancija da možemo napraviti pozitivan iskorak u svim oblastima života naše općine.

Jos jedna potvrda da su ljudi najbolja konkurentska prednost općine Bužim je konstatirana i posljednjim popisom stanovništva u Bosni i Hercegovini. Njime je utvrđeno da Bužim ima najmlađu populaciju u našoj državi sa prosjekom od 32 godine. To je ono najbolje što Bužim ima, mlada generacija ljudi koja u Bužimu može donijeti napredak i drugačija razmišljanja, generacija koja treba preuzeti svoju budućnost u svoje ruke i postati aktivni sudionik svih procesa na području Općine. I naravno da mi moramo tim mladim ljudima posvetiti posebnu pažnju u narednom periodu, da zajednički s njima pokušamo iznaći način da oni budućnost svoju grade u svojoj općini a kroz razvoj poduzetništva i kreiranje ambijenta za njihov ostanak.

Koji subjekti su, zapravo, nosioci privrednog razvoja Općine?

buzim-1DURAKOVIĆ: Kao što sam istakao, najveća konkurentska prednost Bužima su ljudi, marljivi i vrijedni Bužimljanke i Bužimljani kako oni koji trenutno žive na području Općine ali isto tako i jednako ravnopravno svi oni izvan granica naše domovine.

Nosioci budućeg privrednog razvoja općine su prvenstveno privatni poduzetnici koji već posluju na području Općine, privredni subjekti, poljoprivredni proizvođači i svi oni koji žive od svog rada na svojoj zemlji.

Sve strukture lokalne uprave moraju se staviti u funkciju poboljšanja ambijenta za poslovanje lokalnih poduzetnika, poboljšanje poslovne klime za  privlačenje novih investitora što bi za rezultat imalo povećanje zaposlenosti. Također, mora se iznaći načina da općinski organ uprave adekvatno da odgovor na sve pozitivne trendove ekonomskog razvoja  prvenstveno u oblasti poljoprivrede, jer smo svjedoci da ista doživljava ekspanziju iz godine u godinu, posebno u oblasti uzgoja malina. Budžet Općine u narednim godinama mora sadržavati stavke namijenjeme za poticanje i stimulaciju kako poljoprivredne proizvodnje tako i za razvoj poduzetništva. Taj iznos će naravno ovisiti o ukupno raspoloživim sredstvima, ali ga je potrebno uvećati za najmanje 100% u odnosu na sredstva izdvojena u 2015. godini. U narednom periodu svima nama slijedi borba za otvaranje svakog radnog mjesta, bilo usklađivanjem propisa i eliminisanjem barijera, bilo kreiranjem programa za pokretanje novih biznisa i stimulaciju samozapošljavanja posebno mladih poduzetnika, te također poticanje registracije i zaživljavanjem poljoprivrednih gazdinstava i upošljavanje novih radnika u postojećim.

Neophodan segment bi bio i uvezivanje srednjoškolskog centra sa lokalnim poduzetnicima i poljoprivrednim proizvođačima radi izvođenja što kvalitetnije praktične nastave učenika u toku njihovog školovanja i što adekvatnije njihovo pripremanje za tržište rada.

Također, u naredom periodu neophodan je kvalitetniji odnos sa našom dijasporom  uz iznalaženje načina za servisiranje njihovih zahtjeva prvenstveno u zajedničkom djelovanju na privlačenju stranih investicija i kreiranju ambijenta za iste.

Da li u realizaciji svojih programskih ciljeva računate na pomoć i podršku Kantona, FBiH te nekih financijskih izvora izvan BiH?

DURAKOVIĆ: Općinski načelnik i sve službe općine moraju biti servis i partner svim onima koji imaju namjeru pokrenuti bilo kakav posao, svima onima koji imaju namjeru živjeti od svog rada i privređivati na području Općine. Svrha općinske administracije nije da postoji radi sebe nego da aktivno pomaže građanima u servisiranju i rješavanju njihovih potreba u svim segmentima društvenog života, pravovremeno i profesionalno, u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima.

S druge strane i Općinsko vijeće i Općinski načelnik sinhronizirano moraju djelovati sa predstavnicima lokalne zajednice na višim nivoima vlasti (kantonalnom, federalnom i državnom)  radi obezbjeđenja dodatnih sredstava neophodnih za razvoj Općine, prvenstveno kroz infrastrukturne projekte a onda i sve ostale segmente života Općine, jer nismo zadovoljni kako je to realizirano u prethodnim godinama.

I naravno da računamo na podršku svih viših nivoa, jer smatramo da su Bužimljani tu pomoć i zaslužili svim onim što su dali i uložili u opstojnost zajedničke nam domovine. Naši zahtjevi nisu megalomanski, realni su i utemeljeni na onom što imaju i dobiju druge sredine i imamo namjeru zajednički istrajati u tome.

Općepoznata je ratna prošlost Bužima i doprinos pripadnika ARBiH s područja te Općine u odbrani Zavičaja, Bosanske Krajine i Domovine. Nedavno ste imali sastanak sa Koordinacijom boračkih udruženja Bužima. Šta je bila tema i koji zaključci su donešeni?

DURAKOVIĆ: Po preuzimanju pozicije Općinskog načelnika jedan od prvih sastanaka je bio sa Koordinacijom boračkih udruženja iz Bužima i na tom sastanku ono prvo što sam im želio prenijeti jeste to da u narednim godinama želim pripadnicima boračkih populacija (po svim kategorijama te populacije i porodicama šehidskih familija, ratnim vojnim invalidima, demobilisanim borcima, logorašima) vratiti dostojanstvo i uraditi sve da ta populacija djeluje ujedinjeno kao što je bila ujedinjena u najtežim danima odbrane od agresije i koja je najzaslužnija što danas živimo u slobodi, živimo u svojoj državi i koja je najzaslužnija što danas uopće imamo općinu.

Ako su znali u toku agresije biti jedinstveni i jedno te pokazati svima tko su Bužimljani i pokazati se kao najbolji i najhrabriji vitezovi ljute Krajine i zemlje Bosne, ne sumnjam i vjerujem da to mogu biti i sada i opet svima pokazati da nema tog problema koji zajednički ne možemo riješiti.

Na tom sastanku smo konkretno dogovorili sve vidove zajedničkog rada u narednoj godini, konkretne projekte koji će biti uvršteni u budžet za 2017.godinu i mislim da mogu reći da u naredni period u rješavanje svih problema te u očuvanju i njegovanju historije i događaja iz perioda odbrane od agresije, Koordinacija boračkih udruženja Bužim i Općinski načelnik ulaze zajednički.

Međusobna suradnja sa drugim općinama, posebno sa susjednim, je sasvim prirodna stvar, ne samo u ovom vremenu. Da li ćete surađivati sa aktuelnim načelnikom Velike Kladuše Fikretom Abdićem?

DURAKOVIĆ: U ranijem odgovoru sam napomenuo već da sam pokrenuo saradnju sa kolegama nezavisnim gradonačelnicima i načelnicima iz Federacije BiH, koja će biti intenzivirana. Također, saradnja sa ostalim kolegama sa područja Kantona je neupitna – nas sedam se i od ranije lično poznajemo i mogu reći da se unaprijed radujem toj saradnji, jer pored naših lokalnih zajednica svima nam je cilj da unaprijedimo i stanje na našem Kantonu.

Što se tiče stava prema aktuelnom načelniku općine Velika Kladuša, mislim da smo ga jasno izrekli na samoj ceremoniji dodjeli certifikata u Parlamentarnoj skupštini BiH, odbijajući da budemo prisutni u sali u kojoj je i osuđeni ratni zločinac. Stav prema istom Bužimljani su jasno izrekli 1993. godine, među prvima suprostavili se istom i njegovim namjerama podjele zemlje i tom odlukom tada u velikoj mjeri uticali na očuvanje države Bosne i Hercegovine.

Što se tiče mene kao Općinskog načelnika Bužima, saradnje sa osuđenim ratnim zločincem nema i neće biti.

Kako komentirate hapšenje komandira Safeta Isakovića i pripadnika Interventnog diverzantskog voda “Gazija”, od strane SIPA-e?

DURAKOVIĆ: I kod ovog hapšenja kao i kod ostalih problema koji se tiču boračke populacije, na održanom sastanku sa Koordinacijom boračkih udruženja Bužim te u posjetama porodicama uhapšenih jasno sam iskazao podršku mene kao Općinskog načelnika i njima dvojici, i njihovim porodicama i svim drugim pripadnicima 505. viteške bužimske brigade koji su suočeni sa istim problemom. Ta podrška je neupitna i u budućem periodu.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

DURAKOVIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (844)

vrbas-miso

dobrosav-nesic

Najčešći slučajevi su policijska tortura i tortura po zatvorima u Srbiji.U toku prošle godine po prvi put smo dobili Državu Srbiju po tužbi 35 zatvorenika iz KPZ u Nišu koji su u doba štrajka zatvorenika 2006-7 krvnički prebijeni od strane srpske žandarmerije. Sud u Strazburu je novčano obeštetio svih 35 zatvorenika. Inače, bilo je ih je mnogo više ali su u međuvremenu zastrašivani, prećeno im je tako da su mnogi odustali iz straha od tužbi…..To je najveći zlotvor na prostorima Balkana. Njegova fašistička politika je dovela do ratova, razaranja, mnogo mrtvih i ranjenih, svađa sa celim svetom, izbačeni smo kao zemlja iz UN tako da takav zločinac ne bi trebao da ima bilo kakvo obeležje.Leskovac je dao najviše rezervista u ratu na Kosovu, a s obzirom na veličinu grada imao je i njviše mrtvih(51)…..Mislim da je sadašnja akcija za spomenik i  rehabilitaciju Miloševića zajednički nastavak jedne politike da se operu biografije  i da se biračko telo verno Miloševiću,koje nije malo, ponovo animira za izbor Nikolića za predsednika Srbije…..SNS, koji vodi glavnu reč u Gradu i ima najveći broj odbornika u Gradskoj skupštini, će proceniti da je bolje da se to realizuje nego da idu protiv nas koji smo protivu toga. Opozicije skoro da i nema i to nešto malo je razjedinjeno i bori se za lične interese. Mi kao NVO nemamo dovoljno moći da to sprečimo…..

Kada je osnovan Odbor i šta mu je osnovna djelatnost?

NEŠIĆ: Osnovan je 13.12.1996.

Koje oblike pravne pomoći dajete onima koji je traže?

NEŠIĆ: Sve vrste pravne pomoći, od pravnih saveta do pisanja tužbi, molbi, zastupanja na svim sudovima u Srbiji do Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu.

Kojim kategorijama građana su najviše ugrožena ljudska prava i ko ih naročito ugrožava u Leskovcu?

NEŠIĆ: Najčešće marginalizovanim i ranjivim grupama, grupama koje su u statusu tkzv.“siromaškog prava“ i žrtvama torture.

Bavite se i slučajevima tortura. O čemu je, zapravo, riječ?

NEŠIĆ: To radimo jedini u Srbiji. Najčešći slučajevi su policijska tortura i tortura po zatvorima u Srbiji.U toku prošle godine po prvi put smo dobili Državu Srbiju po tužbi 35 zatvorenika iz KPZ u Nišu koji su u doba štrajka zatvorenika 2006-7 krvnički prebijeni od strane srpske žandarmerije. Sud u Strazburu je novčano obeštetio svih 35 zatvorenika. Inače, bilo je ih je mnogo više ali su u međuvremenu zastrašivani, prećeno im je tako da su mnogi odustali iz straha od tužbi.

Aktuelizirana je tema vraćanja titule počasnog građanina Slobodanu Miloševiću, koja mu je u vašem gradu oduzeta 2001. godine. Javno ste već reagirali na način da se tome protivite. Zašto?

leskovac%20-01                                                                              Leskovac

NEŠIĆ: To je najveći zlotvor na prostorima Balkana. Njegova fašistička politika je dovela do ratova, razaranja, mnogo mrtvih i ranjenih, svađa sa celim svetom, izbačeni smo kao zemlja iz UN tako da takav zločinac ne bi trebao da ima bilo kakvo obeležje.Leskovac je dao najviše rezervista u ratu na Kosovu, a s obzirom na veličinu grada imao je i njviše mrtvih(51).

Ne samo da je riječ o Leskovcu, nego se rehabilitacija bivšeg predsjednika SRJ zagovara i u Novom Sadu te Beogradu, gdje bi u glavnom gradu Vojvodine trebao dobiti ulicu, a u prijestolnici Srbije čak spomenik. Komentar?

milosevic-spomenik

NEŠIĆ:Najjača partija trenutno je SNS ali to su bivši radikali koji su jedno vreme bili zajedno na vlasti. Njihov koalicioni partner je SPS i najveći broj ministara je iz ove dve stranke. Oni nikada nisu javno osudili zločinačko delovanje i Miloševića i njegove stranke. Mislim da je sadašnja akcija za spomenik i  rehabilitaciju Miloševića zajednički nastavak jedne politike da se operu biografije  i da se biračko telo verno Miloševiću,koje nije malo, ponovo animira za izbor Nikolića za predsednika Srbije.

Koje političke i druge strukture u Srbiji se najviše zalažu za “vaskrsenje” bivšeg, pokojnog predsjednika?

NEŠIĆ: SNS, kao najveća i najuticajnija stranaka, veliko biračko telo je i PUPS stranka penzionera (1.700 000  članova koji su najvećim delom ljubitelji lika i dela Miloševića). Takođe i bivši JUL a sadašnji Pokret socijalista koji vodi poznati julovac, a sada ministar rada i socijalne politike, Aleksandar Vulin.

Koji je ishod kampanje rehabilitacije Miloševića u Leskovcu najrealniji, odnosno ima li dovoljan onih, osim Vas, koji će spriječiti tako nešto? Šta su Vaši argumenti da se Miloševiću ne vrati titula počasnog građanina Leskovca?

NEŠIĆ:Plašim se da će kampanja u Leskovcu za rehabilitaciju zločinca Miloševića, koja je već počela, biti realizovana. SNS, koji vodi glavnu reč u Gradu i ima najveći broj odbornika u Gradskoj skupštini, će proceniti da je bolje da se to realizuje nego da idu protiv nas koji smo protivu toga. Opozicije skoro da i nema i to nešto malo je razjedinjeno i bori se za lične interese. Mi kao NVO nemamo dovoljno moći da to sprečimo.Mada ima i NVO koje su na kasi državnih organa i podržeće ideju za rehabilitaciju. Autentične NVO koje se finansiraju iz inostranstva je sve manje a to je jedina snaga koja može i sme da kaže NE takvoj suludoj ideji.

Na samom kraju, s kojim nevladinim organizacijama surađujete, kako u Gradu, tako u na teritoriji Srbije, pa i izvan Srbije, eventualno?

NEŠIĆ: U Gradu sa skoro nijednom organizacijom nemamo saradnju.To su sve plaćenici režima, što preko političkih stranaka i budžeta dolaze do sredstava,mada je naš gradonačelnik čovek na svom mestu i ispravo i pošteno radi, ali on je samo jedan a centrale stranaka u Beogradu diktiraju sve ostalo.Isto važi i za saradnju na nivou Srbije. Jer i politicke stranke u Beogradu same formiraju NVO i iz stranih fondova finansiraju svoje stranačke aktivnosti.

Od stranih imamo veoma dugogodišnju i uspešnu saradnju sa Amnesty international iz Londona.

Hvala vam velika za ovaj razgovor.

NEŠIĆ: Hvala Vama na pozivu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (843)

vrbas-miso

nihad_filipovic_400Pod „vriskom“, pretpodstavljam, i Ti i ja, podrazumijevamo argumentirano, bez dlake na jeziku, bez onoga što se u nas krivo razumjeva i podvlači pod politički korektno kazivanje, ukazivati na nepravedno, na političke ili općenito kulturološke fenomene i pojave, i pri tome imenovati stvari, pojave, subjekte takvim kakvim jesu…..Službena probosanska i specifično bošnjačka politika je evo već dvadeset i jače godina zarobljenik pameti koja je bošnjačkom narodu i svim bosanskim patriotama, sve pozivajući se na odmjeren, racionalan i politički korektan pristup, vezala i jezik i ruke. Uvjeravaju narod da se politički bore za Bosnu, a činjenično vagano, kada se dakle analizira ono što rade u politici, to je ono kao u prosecu velikosrpske agresije na Jugoslaviju kada su nas uvjeravali da se bore za opstanak jugoslavenske zajednice, a sve su radili na njenom  razbijanju; danas nas uvjeravaju da se bore za Bosnu, a sve rade na njenom mrvljenju do konačne disolucije…..Valja narod međutim i razumjeti. Strah što ljude drži u stanju političke smrznutosti je onaj iskonski, dakle strah za sopstvene živote i živote svojih najmilijih. Narod je užasno stradao u ratu 1992.-1995. Sećanja na protekli rat su još svježa. Političari na vlasti, a to su svih ovih poratnih godina uglavnom, kako ih ja zovem narodnjaci, to znaju i malo, malo, osobito pred izbore i u kritičnim situacijama, „treniraju narodu pamet“(kao npr. kada smo imali one studentske i građanske proteste u Banja Luci, Sarajevu i u još par gradova), te potežu tu kartu straha od drugog….. Jer dva su načina rješenja bosanskog etničkog čvora. Jedan je evolutivan, znači u vremenu interakcija činilaca što kreiraju bosansku političku zbilju, gdje se postupno radi na stvaranju pretpostavki za neko, manje-više, više-manje, dugoročnije rješenje…..Drugi način rješavanja je presjecanje bosanskog etničkog čvora, dakle nasilje. Tu je značajan dio posla već odrađen u ratu 1992.-1995., a sve ono što imamo poslije jeste onaj pomenuti prvi način, tj. evolutivan tok, gdje etnonacionalističke politike, nakon što su nasiljem nametnuli određeno stanje kao realpolitičku stvarnost, glume pravni pozitivizam, pozivaju se na principe legaliteta, na pravnu državu i slično…..Ovdje u igri nije samo unutarnji, bosanski politički faktor, nego i faktor okruženja plus odnos velikih sila (SAD – Rusija) odnosno sila koje imaju određene političke ambicije usmjerene na naš prostor (Turska npr.). Odnos tih silnica, kako unutar, tako i onih van Bosne, odrediće daljnji politički tok u Bosni…..Intelektualci i politička klasa su proizvođači našeg rata, uostalom kao i svakog rata. Jer, prvo biva riječ, a onda olovo…..Danas popularna kultura, procjenjujem, ima snažniji upliv na mase nego politika kao dosadna pragma i suhoparna informacija. Koje su najčitanije novine i najgledaniji mediji? Pa od štampe, to su tabloidi, sa tim kratkim informacijama gdje se izgleda jedini čita naslov, a tekst je prateća ikebana upakovana između fotografija golih žena i vijesti iz sporta i zabavljačke industrije, a od televizije to su opet jeftini zabavljački programi između kojih se ubacuje dozirana politička informacija…..Dakle, odnjelo bi nam isuviše prostora sada se upuštati u tu vrstu argumentacije, ali sažeto kazano, nema apsolutno nikakve sumnje, jasno je kao jasan, sunčan dan, da je sav pravni haos u BiH rezultat nasilnog rušenja Ustava Republike Bosne i Hercegovine, oktroiranja novog ustava utvrđenog na Mirovnoj konferenciji u Dejtonu 1995., nikada istinski provedenog postupka pomirenja, povratka na predratno ustavno stanje i neprovedene pravne ocjene ustavnosti i zakonitosti političkih poteza kojim je proizvedeno stanje bezakonja, srušen Ustav RBiH, izvršena agresija na jednu suverenu zemlju članicu Organizacije Ujedinjenih nacija i tim slijedom  stvorene pretpostavke za naturanje političkih odnosno pravnih rješenja nasiljem….. Sa stajališta Ustava Republike BiH, svi su oni, i haški robijaš Radovan Karadžić plus njegovi saradnici, i pokojni Mate Boban, plus njegovi saradnici, i rahmetli Alija Izetbegović plus njegovi saradnici,  svi su oni izdajnici i da je do prava, kao što nije, svi su trebali biti suđeni za najteže krivično djelo protiv države i naroda, a to je veleizdaja…..Naravno, ostaje narod i njegova reakcija. Međutim, povijest poznaje sitaucije kada su narodu ostajale vezane ruke unatoč prepoznavanju tovara za vratom. Historija je puna takvih primjera. Šta su Česi mogli uraditi nakon što su predani na milost i nemilost Hitleru i njemačkom  nacizmu?  Šta su Norvežani mogli uraditi u sprječavanju svojih kvislinga? Šta su Bošnjaci mogli uraditi nakon što ih je njihov vrh isporučio u tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku? I objektivno, šta bi mi sutra mogli uraditi kada Dodik uz rusku podršku, organizira i uspješno provede referendum o nezavisnosti RS?…..Ja mislim da se naša generacija Bošnjaka, Tvoja i moja Bedro, pokazala loša i nevična u politici. Nismo koristili instrumente koje smo imali na raspolaganju kada je, unatoč rukavcima koji su razvodnjavali maticu, politički tok nanosio vodu na bosanski mlin…..Izvršene su promjene u političkoj nadgradnji i pomjeranja u nomenklaturi i sistemu vrijednosti, ali model je u osnovi ostao isti. To je taj model koji je iznjedrio i naprijed pominjanu politiku Alije Izetbegovića – cijela Bosna iz tri dijela. To je tradicionali kolektivistički, patrijarhalni, srpski palanački, bosanski čaršijski, odnosno, u hrvatskom slučaju, purgersko malograđanski model društvene svijesti i odnosa u kojemu je kolektivitet, grupa sve, a pojedinac niko i ništa…..To sa dodjelom priznanja  zaslužnim  tvorcima genociteta, presuđenim ratnim zločincima, možda je i najjasnija, najtransparentnija ilustracija nemoći bošnjačke politike i katastrofalne pozicije u koju je ta politika dovela naš narod. Naš narod, nad kojim su ti ljudi provodili genocid, presuđen kao takav od najviše internacionalne sudske instance, Svjetskog Suda pravde u Hagu, doveden je u poziciju da nemoćno posmatra kako se tim ljudima, u domovini Bošnjaka, odaje priznaje na uspješno provedenom genocidu, urbicidu, kulturocidu. Nije mi poznato da je takvo što upamćeno u svijetu…..A Bakira Izetbegovića, radije ne bih komentirao. Jasno je da on provodi politiku svoga rahnmetli oca. Sve što sam ikada rekao ili napisao o politici njegovog oca,  rekao bih i napisao i o Bakiru Izetbegoviću i toj njegovoj politici. S tim što Izetbegović junior, nema karizmu, a ni inteligenciju rahmetli oca…..Kako god bilo, Trump ostaje politički amater i to se vidi manje više po svemu, od njegove retorike do stila u prezentaciji. Trump, naravno, ne može ostvariti sve što je u predizbornoj kampanji obećavao.  Američki sistem ima instrumente kontrole moći čak i predsjednika…..Republike danas  nema, a mi obilježavamo dan kada je rođena. Pa dobro, i to je moguće, to da se održava sjećanje i generacije vaspitavaju na nečem vrijednom i dragom nam. Ljudski je to. Ali zašto nema Republike BiH? Kako mi to izgubismo, rasturišmo, raskrčmismo, prokockasmo, izdasmo, šta li, tu našu Republiku Bosnu i Hercegovinu? I ko to uradi? I zašto to uradi? Ja garant nisam. Nisi ni ti Bedro. Nije ni ova naša raja rasuta po vascijelom dunjajluku. A nije ni toliki narod u Bosni.  Pa ko jeste? Koji su to što su tako htjeli…..

 U pripremi ovog razgovora sam Ti saopćio da mi u ovom trenutku treba sugovornik koji će uputiti vrisak, na što si uzvratio da “vrištimo mi od 90-tih ali kao da na gluhe uši pada”. Pa, hoćemo li onda nastaviti „vrištati“ i šta je alternativa tome, barem kada smo mi u pitanju? Ako je to šutnja, onda bi se to moglo tumačiti da se povlačimo, priznajemo nemoć ili poraz od onih koji nama i Bosni rade ovo šta rade, zar ne?

FILIPOVIĆ: Pa dobro, to je kazano lapidarno (lat. sažeto) i lakonski (lat. u značenju kratko, jezgrovito) i u nekonvencionalnoj razmjeni poruka. Doista, ima patriota koji već dvije decenije i jače „vrište“. Pretjerivanje bi bilo kazati da to pada na gluhe uši, ali je izvjesno da u masi nema tog kvantiteta koji bi apsorbirani „vrisak“ pretočio u politiku. No najprije, šta znači „vrisnuti“ u kontekstu našeg razgovora: sigurno ne, kao mali Kalimero iz onog crtića cviliti nepravda, nepravda, nepravda i pri tome politički glavinjati i očekivati od drugih da ispravljaju krive Drine nepravde.

Pod „vriskom“, pretpodstavljam, i Ti i ja, podrazumijevamo argumentirano, bez dlake na jeziku, bez onoga što se u nas krivo razumjeva i podvlači pod politički korektno kazivanje, ukazivati na nepravedno, na političke ili općenito kulturološke fenomene i pojave, i pri tome imenovati stvari, pojave, subjekte takvim kakvim jesu.

U političku kulturu instrument političke korektnosti je implementiran s razlogom, ne bi li se javnost poštedila vulgarnog govora, rasističkih, homofobičnih, ksenofobičnih i sličnih neprimjerenih, neljudskih, antihumanističkih poruka. Ali, ako se instrument političke korektnosti koristi da bi se istina zarobila, pritvorila, utamničila, u ime kobajagi prava onih koje istina tangira, pa se osjećaju nelagodno, nije im drago sa rečenim suočiti se i otuda izvlačiti odgovarajuće konsekvence, onda je društvo koje na taj način u političkoj operativi primjenjuje instrument političke korektnosti u ozbiljnoj nevolji.

Službena probosanska i specifično bošnjačka politika je evo već dvadeset i jače godina zarobljenik pameti koja je bošnjačkom narodu i svim bosanskim patriotama, sve pozivajući se na odmjeren, racionalan i politički korektan pristup, vezala i jezik i ruke. Uvjeravaju narod da se politički bore za Bosnu, a činjenično vagano, kada se dakle analizira ono što rade u politici, to je ono kao u prosecu velikosrpske agresije na Jugoslaviju kada su nas uvjeravali da se bore za opstanak jugoslavenske zajednice, a sve su radili na njenom  razbijanju; danas nas uvjeravaju da se bore za Bosnu, a sve rade na njenom mrvljenju do konačne disolucije. To se vuče još od rata preko Dejtonske mirovne i ustavne konstrukcije i kasnije, sve ovo vrijeme od završetka rata do danas.

Šta je entitetska (etnička) podjela Bosne nego put u njenu konačnu diobu?

Ko imalo poznaje historiju naših odnosa, zna šta znači etnička dioba prostora u Bosni. Nema Bosne iz tri dijela. Svaka podjela Bosne na etničkoj osnovi, direktan je put u konači raspad zemlje. Tvrdim da je u Bosni na djelu ova utakmica i to sve tri vladajuće etnopolitike. Neizvijesno je naravno kako taj proces privesti kraju. Etnonacionalisti se nadaju da će to biti moguće mirno, postupnim mjerama sve šire i šire etatizacije (podržavljenja) etnički zaokruženog prostora i navikavanjem  naroda na stanje kobajagi cijele Bosne iz dva, odnosno tri dijela. Na šta će izaći nemoguće je precizno predvidjeti, jer osim unutarnjeg faktora, razvoj zavisi i od spoljnjeg političkih činilaca, najprije u okruženju, to su naravno republike Srbija i Hrvatska, a onda i od jakih svjetskih i regionalnih sila, njihovih odnosa i interesa u našem Regionu.

Pitaš za šutnju. Šutnja naravno nije niti može biti alternativa, i to naročito vrijedi za opozicionu duhovnost. Opozicija mora, to je naprosto u prirodi opozicionog angažmana, verbalno precizno detektirati službenu politiku, i ukoliko stvarno jeste opozicija, pozicionirati se kontra te politike. Nažalost probosanska opoziciona politika je sva u dejtonskom zadatom okviru. Jasno, izvan tog ovira, jer tako je to skicirano famoznim dejtonskim Ustavom Bosne i Hercegovine, nemoguć je politički angažman. Naprosto, ukoliko taj okvir ne prihvatite, nemate priliku da se politički uvežete, legitimirate i uključite u politički proces. Međutim, umjesto da se taj okvir koristi u političkoj borbi za demontiranje sistema iznutra, probosanska opozicija se uklapa u sistem i iz petnih žila trudi sa etnonacionalistima graditi tzv. „funkcionalnu“ Bosnu iz dva (u biti tri) dijela.

Ako je pak o oficijelnoj politici riječ, ne treba prenaglašavati verbalno, iako, zavisno od konkretne situacije, ni precizna verbalna očitanja službene politike, nisu bez značaja. Naprotiv. U politici međutim, često se verbalnim zamagljuje bit, suština neke politike. To uvjek ima neko pokriće vezano uz strateške ciljeve politike koji su takvi, da, iz ovih ili onih razloga, nije oportuno javno ih deklarirati. Bosanska politička stvarnost upravo je takva. Konkretno, u bosanskoj političkoj situaciji, nije toliko od značaja šta službena ova ili ona politika u Bosni deklaratorno vazi, nego je važno koji su strateški ciljevi iza tih politika. Drugim riječima, važnije je ono što se radi, tj. djela, nego ono što se izjavljuje, ona verbalna magla kojom se prikrivaju stvarni politički ciljevi.

Slažem se da nije isto posmatrati BiH izvana (iz naše, egzilske perspektive) i iznutra. Ali, držim da se neki događaji jednako vide i izvana i iznutra. Uzmimo naprimjer neke posljednje događaje, zadržimo se malo na obilježavanju rođendana paradržavice HR Herceg-Bosne. Gotovo je prećutno popraćeno rođendansko slavlje jednog od životnih djela Franje Tuđmana, Mate Bobana, Jadranka Prlića i ostalih “hrvatskih vitezova” (tako su medijski ispraćeni na “službeni put” u Hag iz Zagreba, onomad) u Sarajevu. Dakle, navikavaju li bošnjački  političari narod na te i slične udarce ili je narod jednostavno zbunjen, dezorijentiran…?

FILIPOVIĆ: Ako je narod i bio zbunjen i dezorijentiran 1990-tih i neposredno u poratnim godinama, zahvaljujući slobodnim medijima, prije svega, rekao bih, internetu, kao jedinom istinski slobodnom mediju, danas, ove 2016., ne može se reći da ljudi ne znaju, da nisu obaviješteni. Sigurno je, ima neki procenat i takvih, no procjenjujem da je u prosjeku ljudima savršeno jasno šta je na djelu, ali je najprije strah ono što ljude drži opreznim i u tom oprezu podložnim političkoj manipulaciji. Onda imamo i interesnu uvezanost mnogih koja se provlaći kroz sve strukture vlasti i organizacije društva od vrha do dna. Ima tu i kolektivnih psiholoških momenata koji imaju naravno svoje historijsko pokriće; svojevrstan fenomen tzv. „Stokholmskog sindroma“ kao da prati Bošnjake, poput sjenke što se vuče za čovjekom. Manipulaciji vrha pogoduje i niska politička kultura naroda. U nas ljudi i kada se zanimaju za politiku i političke tokove, opet kažem u prevlađujućem prosjeku, ne razumiju interesni modus operendi u politici, ne vladaju pojmovima, nemaju historijski uvid i razumijevanje historijskog toka, podložni su ideološkim prosuđivanjima i vaganjima činjenica i slično.

Valja narod međutim i razumjeti. Strah što ljude drži u stanju političke smrznutosti je onaj iskonski, dakle strah za sopstvene živote i živote svojih najmilijih. Narod je užasno stradao u ratu 1992.-1995. Sećanja na protekli rat su još svježa. Političari na vlasti, a to su svih ovih poratnih godina uglavnom, kako ih ja zovem narodnjaci, to znaju i malo, malo, osobito pred izbore i u kritičnim situacijama, „treniraju narodu pamet“(kao npr. kada smo imali one studentske i građanske proteste u Banja Luci, Sarajevu i u još par gradova), te potežu tu kartu straha od drugog. Pa sjećaš se da je Milorad Dodik i taj vrh oko njega studente u Banja Luci, na njihovo nezadovoljstvo položajem u koji su dovedeni, nemajući šta drugo ponuditi, doveo u red frazom – pa zar sa Sarajevom idete; vaši protesti ruše RS, i slično.

Onaj Dodik, nakon što je bez ogrebotine prošao s prethodnim referendumom, sada drčno i kabadahijski, u svome stilu najavljuje referendum o otcjepljenju 2018. i nikom ništa. Može li se uistinu desiti da zbog pristajanja “probošnjačkih” i “probosanskih” (kako se sami predstavljaju) političara na crne figure stigne najveća faktura, kako Bosni i Hercegovini, tako i Bošnjacima i svim probosanski orijentiranim građanima u njoj, recimo baš te 2018.?

FILIPOVIĆ: Može, a da li baš te 2018., to ostaje da se vidi. Međutim, bilo kako bilo, takav tok je vrlo moguć. Jer dva su načina rješenja bosanskog etničkog čvora. Jedan je evolutivan, znači u vremenu interakcija činilaca što kreiraju bosansku političku zbilju, gdje se postupno radi na stvaranju pretpostavki za neko, manje-više, više-manje, dugoročnije rješenje.  Demografski faktor, tj. odnos demografskih veličina, tu je od ogromnog značaja. Jer nemojmo se uopće zavaravati, a zavaravaju se mnogi, (naročito je to prisutan fenomen u bošnjačkom korpusu): ko na zemlji većinski, toga zemlja; tek nakon toga, posebno u Evropi, toj kolijevci nacionalizma, moguća je liberalna, građanska priča i tako dalje i tome slično.

Drugi način rješavanja je presjecanje bosanskog etničkog čvora, dakle nasilje. Tu je značajan dio posla već odrađen u ratu 1992.-1995., a sve ono što imamo poslije jeste onaj pomenuti prvi način, tj. evolutivan tok, gdje etnonacionalističke politike, nakon što su nasiljem nametnuli određeno stanje kao realpolitičku stvarnost, glume pravni pozitivizam, pozivaju se na principe legaliteta, na pravnu državu i slično.

Međutim, ocjeni li se da demografske tendencije nisu u prilog određenih etnopolitika, onda se tamo u nekim kabinetima gdje se o tome odlučuje, može odlučiti na pokretanje novog kruga nasilja, kao načina presjecanja nepovoljnih demografskih tendencija i konačnog rješenja bosanskog etničkog pitanja.

Ovdje u igri nije samo unutarnji, bosanski politički faktor, nego i faktor okruženja plus odnos velikih sila (SAD – Rusija) odnosno sila koje imaju određene političke ambicije usmjerene na naš prostor (Turska npr.). Odnos tih silnica, kako unutar, tako i onih van Bosne, odrediće daljnji politički tok u Bosni.

Često pitam svoje sugovornike iz BiH o ulozi bh. intelektualaca u ovoj našoj agoniji. Dakle, da li je i koliko bh. pamet na braniku Domovine ili se uglavnom prodala ili pak utopila u općuoj letargiji?

FILIPOVIĆ: Čast izuzetcima, ali pretežno se prodala i u nemoći predala i kako kažeš utopila u općoj letargiji. Činjenica je da mi nemamo kvalitet dovoljno snažan da izvrši priotisak na vladajuću  klasu, niti  da osvoji kvantitet u narodu, da većinski pridobije narod. To dvoje je povezano, jer ako niste u stanju plasirati ideje i osvojite narod, još manje su vam šanse da će te imati upliva na vladajuću nomenklaturu i da će te prodrijeti u ključna tkiva društvenog organizma. Mi taj kvalitet jedva da smo imali i pred rat,  jer da jesmo, našli bih načina da spriječimo tok politike koja nas je dovela u današnju poziciju.

Intelektualci i politička klasa su proizvođači našeg rata, uostalom kao i svakog rata. Jer, prvo biva riječ, a onda olovo.  Ali,  svi ti intelektualci-intelektualčići, sve te poete, bardovi, “gromade duha” i svi ti moralni pigmejci, ne bi bilo to što jesu, kada svoje guzice i guzice svoji najmilijih, ne bi znali izvući na sigurno, u informativno zaleđe, u razne trezore, štabne pozicije i slično. Unjeli su podjele u narod, posijali su mržnju, posijali su pomutnju u narodu, raspametili ga, podjarili najtananija identitetska osjećanja narodna, podmetnuli su požar etničke mržnje, pokrenuli su “golu” narodnu masu u rat za Novo vrijeme, na oltaru domovine  žrtvovali  su narodne kćeri i sinove, mnogi su se enormno materijalno i karijeristički okoristili u proizvedenom društvenom haosu, a onda su se mudro povukli nazad u svoje kabinete, iza svojih katedri, iza svojih rima, svojih metafora i umjetničkih kulisa koje ih štite bolje od bilo kakve sile i moći. Eto, takvim se pokazao taj vrh naša inteligencija.

A narodu je nakon svega ostavljeno da se snalazi u Novom vremenu. I dok narodna “gola” masa očeva, majki, braće i sestara, kliče nekom  novom  teletu, nekom novom  faraonu, oni iza kulisa ispisuju scenario novog klanja. Jer valja ograditi, 1/1 ukolčiti i u knjige povijesti upisati  otetu stečevinu  i tako je učiniti istinom i pravom. Imaju oni svoje medije, svoje televizije i svoju štampu te otud mogu nastaviti titranje najtananijim narodnim osjećajima, ali sada opet pametno, knjiški dotjerano, akademski upakovano… Pa sada, ako zatreba, neka je narod naoštren i spreman na nova klanja. Jer to su neki od elemenata modela kulture koji se živi u našem Regionu, modela koji traje, i previše dugo traje, ali traje, uvjek iznova proizvodeći nove klovnove te zatvorene, limitirane duhovnosti krvi i tla.

Složen je  fenomen  interakcije kolektivne narodne pameti i naroda, a biva još složeniji u kulturi u kojoj se općenito malo čita, a javna svijest formira uglavnom preko slobodnih medija u privatnoj i  partijskoj službi. Pri tome, kada kažem kolektivna narodna pamet, ne mislim samo na intelektualni akademski vrh, nego u istoj, ako ne i jačoj mjeri, mislim na masovnu ili popularnu kulturu kao medij zapravo najsnažnijeg upliva na formiranje kolektivne osjećajnosti i narodne svijesti.

Danas popularna kultura, procjenjujem, ima snažniji upliv na mase nego politika kao dosadna pragma i suhoparna informacija. Koje su najčitanije novine i najgledaniji mediji? Pa od štampe, to su tabloidi, sa tim kratkim informacijama gdje se izgleda jedini čita naslov, a tekst je prateća ikebana upakovana između fotografija golih žena i vijesti iz sporta i zabavljačke industrije, a od televizije to su opet jeftini zabavljački programi između kojih se ubacuje dozirana politička informacija.

Slika i ne bi bila u toj mjeri otužna, dalo bi se to podnositi, tako je uostalom i posvuda u “slobodnom” svijetu, da nije te posvemašnje poklopljenosti društva politikom. Osim što je to značajka modela kulture koji dominira u nas, tome je svakako doprinijela i nevjerovatna usložnjenost organizacije onoga što nazivaju državom Bosnom i Hercegovinom. Državna organizacija BiH, posebno tzv. Federacije, je takva da naprosto zahtijeva enorman upravljački aparat, pa je tako najisplativija struka, struka od koje se najlagodnije živi, u nas postala politika. Čast pojedincima, ali  općenito govoreći, naša inteligencija, kritička savjest društva, ne daje i ne doprinosi, koliko bih se očekivalo, u stvaranju pretpostavki da se takvo stanje mijenja.

Naprosto je najvjerovatno koliko je samo javno spominjanje derogiranog Ustava R BiH postalo nametnuta ili spontano prihvaćena tabu tema, dok se u javnom diskursu, kako u političkim krugovima tako doslovno i u svim medijima, o Dejtonskom ustavu govori kao o “svetom pismu”. Budući da si po struci dipl. pravnik, hoćeš li za javnost objasniti legalitet i legitimitet oba Ustava i ko treba da oficijelno insistira na onom koji je legalan i legitiman, ma kako to iz neke perspektive na koju su nas navikavali prethodnih 20 i kusur godina, izgledalo kao utopija?

FILIPOVIĆ: Pa to je zato što od Dejtona s tim u vezi postoji prećutan, a ko će ga znati, možda i izričit, konsenzus etnopolitika. Suština je biva u Dejtonu smo krenuli u Novo vrijeme, priča o Ustavu Republike BiH je stoga deplasirana, imamo mi novi ustav koji smo dogovorili, njega poštujemo…itd., itsl.

Ja sam se o ovome očitovao u nekoliko navrata, utemeljeno argumentirajući legalitet i legitimitet Referenduma o nezavisnosti BiH iz 1992. godine, demistificirajući ideološku konstrukciju konstitutivnih naroda i ukazujući na građanski karakter Ustava republike BiH, pozivajući se pri tom na neke autoritete iz svijeta nauke kao npr. na dr Edina Šarčevića ili dr Omera Ibrahimagića. Uradio sam to u seriji priloga koje sam objavio u političkoj studiji „Etnonacionalizam za početnike“(potražiti na internet portalu orbus.be), a s tim u vezi napisao sam i poseban osvrt pri analizi prvostepene oslobađajuće Presude Suda BiH u postupku  protiv  Boška Lukića i  Marka Ademovića za zločine protiv čovječnosti počinjene na području općine Ključ; (usput kazano, u postupku po žalbi Tužilaštva na prvostepenu presudu, ova dvojica su osuđena i to, Lukić na 14 godina zatvora, a Ademović na 22 godine). Taj komentar sam objavio u knjizi „Bosna u srcu“ u kojoj se, među ostalim, prati i suđenje pomenutoj dvojici.

Dakle, odnjelo bi nam isuviše prostora sada se upuštati u tu vrstu argumentacije, ali sažeto kazano, nema apsolutno nikakve sumnje, jasno je kao jasan, sunčan dan, da je sav pravni haos u BiH rezultat nasilnog rušenja Ustava Republike Bosne i Hercegovine, oktroiranja novog ustava utvrđenog na Mirovnoj konferenciji u Dejtonu 1995., nikada istinski provedenog postupka pomirenja, povratka na predratno ustavno stanje i neprovedene pravne ocjene ustavnosti i zakonitosti političkih poteza kojim je proizvedeno stanje bezakonja, srušen Ustav RBiH, izvršena agresija na jednu suverenu zemlju članicu Organizacije Ujedinjenih nacija i tim slijedom  stvorene pretpostavke za naturanje političkih odnosno pravnih rješenja nasiljem.

I da se razumjemo, doprinos bošnjačkog, navodno probosanskog političkog faktora, toj sramnoj zavjeri ćutanja na ovim pitanjima, ništa nije manji od antibosanskog srpskog ili hrvatskog  političkog  faktora. Oni su tu u paktu, tu, mene što se tiče, nemam dileme. Sa stajališta Ustava Republike BiH, svi su oni, i haški robijaš Radovan Karadžić plus njegovi saradnici, i pokojni Mate Boban, plus njegovi saradnici, i rahmetli Alija Izetbegović plus njegovi saradnici,  svi su oni izdajnici i da je do prava, kao što nije, svi su trebali biti suđeni za najteže krivično djelo protiv države i naroda, a to je veleizdaja.

Opet ću se fokusirati na neke pojave koje se jednako vide i izvana i iznutra, ili “iz aviona”, kako bi se to u nekom žargonu reklo. A iz aviona se vidi (barem ja vidim, čak i ako ne sjedim do prozora u njemu) da SDA i oni koji je vode preko 25 godina igraju na kartu podjele zemlje. Naravno da to olakšava posao i Dodiku i Čoviću, konkretno. Ko, kada i kako treba da spriječi realizaciju tih mračnih, izdajničkih planova kako bi se izbjegli doživotni rezervati za Bošnjake, odnosno “Zapadna obala” (bihaćka Krajina) i “Gaza” (srednja Bosna)?

FILIPOVIĆ: Pa ko drugi do narod i njegova kolektivna pamet kao nekakva avangarda, ljudi koji će voditi i usmjeravati tok političkog aktivizma. Naravno za male narode uvjek vrijedi: koliko je do njih, toliko je i do silnica izvan njihove neposredne kontrole, do onih velikih „igrača“ u svjetskoj politici koji mjere, odmjeravaju i kroje. Svijet s početka dvadeset i prvog stoljeća nije onaj s početka dvadesetog. Politička moć i uticaj malih na velike i dalje ostaje  limitiran  veličinom i pozicijom u prostoru. Ali, vremena se mijenjaju. U međuvremenu humanitet je u manjoj ili većoj mjeri osvojio nešto što se zove sistem kolektivne sigurnosti, nešto što se zove internacionalno pravo, nešto što je imenovano Novi svjetski poredak sa  pravnim i kolektivnom  sigurnosnim  stožerom kao osnovicom na kojoj i uz pomoć koje i čijih instrumenata se vrše politička pozicioniranja.

Stvari su međutim u Bosni odmakle daleko, predaleko, a vremena se, naravno, i dalje mijenjaju, i sada je pitanje, šta neka moguća Nova svjetska vremena i šta pomjeranja u svjetskoj nomenklaturi moći, šta nacionalistički prtekcionizam i izolacionizam eventualnog Novog vremena, šta sve to skupa „nosi“ Bosni, njenim ljudima i specifično ako ćemo kazivati, šta „donose“ Bošnjacima? Bojim se da naša inteligencija nema odgovora, čak ni u naznaci, na ova pitanja. Jer ako je naša kolektivna pamet pala na ispitu 1990-tih, u vrijeme kada je, osnovano je kazati, bila najjača i k tome, sa svim ključnim elementima prva na strani Republike BiH, onda šta očekivati danas, nakon rata i loma koji je i našu kolektivnu pamet, (čast izuzetnim usamljenim strijelcima), sveo na slugansko, poltronsko podrepašenje politici i političarima od koji im zavise te njihove sinekurice, te njihove plaćice, ovdje onde riješeno stanbeno pitanje, zaposlen sin, kćerka, rođak…itd.

Najbolji dio naše kolektivne intelektualne supstance nema kritičnu masu i de facto i ne podvrgava kriticu službenu politiku na ovom, za opstanak Bosne, ključnom pitanju. Ta kritika, onoliko koliko je ima, uglavnom se kreće po dejtonskim zacrtanim linijama i na relacijama kobajagi građansko versus nacionalističkog, na liniji borbe za kokano „funkcionalnu“ Bosnu itd. Ti ljudi uopće ne razumiju da nikakvog nadetničkog nema, posebno u Evropi, toj kolijevci nacionalizma, dok se ne zadovolji interes etničkog, a razvijen interes etničkog  jeste nacionalistički  interes, dakle  država. Tek nakon toga u igri je element građanske konstrukcije države. Obrnuta priča, a to je u nas Bošnjaka rodilo ko gljive poslije kiše, lilihip je za pačiće male. Tako da ja, i inače skeptik na bosanskom bošnjačkom pitanju, ovdje nisam, ni ono nužno malo, optimista. Može nam se desiti zaista da Bosna „šaptom padne“. Dešavalo nam se već u povijesti, pa ko smo onda mi pa da kažemo kako je nemoguće da se opet desi. Jer, dobrim dijelom se već i desilo: Bosna je država na papiru i to bi i posljednjoj bošnjačkoj budali trebalo biti jasno do sada.

Naravno, ostaje narod i njegova reakcija. Međutim, povijest poznaje sitaucije kada su narodu ostajale vezane ruke unatoč prepoznavanju tovara za vratom. Historija je puna takvih primjera. Šta su Česi mogli uraditi nakon što su predani na milost i nemilost Hitleru i njemačkom  nacizmu?  Šta su Norvežani mogli uraditi u sprječavanju svojih kvislinga? Šta su Bošnjaci mogli uraditi nakon što ih je njihov vrh isporučio u tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku? I objektivno, šta bi mi sutra mogli uraditi kada Dodik uz rusku podršku, organizira i uspješno provede referendum o nezavisnosti RS?

Sigurno je međutim, rješenje nije sjediti i pasivno čekati, pa šta nas strefi. Srpski radikalni nacionalizam, a i hrvatski, da ne bude zabune, provode politiku čekanja, ali aktivnog; kao puna su im usta Dejtona i Bosne, a  korak po korak stvaraju pretpostavke, za finalno rješenje tj. podjelu zemlje. Bošnjačka politika se pri tome, s puno argumenata, može označiti kao politika pasivnog čekanja, statiranja i konstantnog puhanja u jedra pomenute politike podjele, koja je naravno, zbog naroda kome se to tek definitivno ima „prodati“, maskirana pričom o „funkcionalnoj“ Bosni. Narod, u situaciji kakva jeste, ima šansu da se pobuni i prevratom tipa svrgavanja Čaušeskog i bande, smakne sa vlasti korumpiranu politiku, stranke i političare, ili da, u nekoj vrsti izborne revolucije, preokrene ovakav tok, bilo, što je naravno fantazija, 100% apstiniranjem i neizlaskom na izbore, bilo da se na izborima napravi radikalan zaokret i da povjerenje nekim novim  ljudima.

Inače, u Bosni jeste na djelu politika etničke podjele prostora što u konačnici vodi podjeli Bosne. Na toj politici udarnički rade čak i oni koji misle da se lafo bore za nekakvu „funkcionalnu“, realpolitičku Bosnu. Ta politika „cijele Bosne iz tri dijela“ traje još od vremena instaliranja političkog pluralizma u nas i prodora etničkog nacionalizma i narodnjaštva u same vrhove vlasti Republike BiH. Kažem nacionalizma i narodnjaštva jer dok je srpski i hrvatski politički vrh u BiH (i šire naravno), imao jasnu nacionalističku predstavu šta i kakvu državu žele, Bošnjaci su imali taj historijski usud da im na vrh izbiju narodnjaci, dakle ljudi sa idejom  zajednice nekakvog  muslimanskog naroda, ali ne i jasnom  državotvornom,  nacionalističkom idejom. Otuda ta nesuvisla Izetbegovićeva ideja o tri zajednice, tri naroda, u cijeloj Bosni. To je nemoguća, u praksi neodrživa ideja i smatram, mogao bih  to naširoko elaborirati, ali nije mjesto i vrijeme za to; smatram da je neodrživost te ideje u praksi bila jasna i rahmetli Izetbegoviću. Pitanje je, kada je on toga postao svjestan, od početka ili negdje u kasnijim fazama, ali da je on je uporno radio na njenom  implementiranju, koristeći rat i ratna stradanja bošnjačkog naroda kao pokriće i opravdanje za tu politiku, u to se više ne može sumnjati, jer je to dokazano istupima i publikacijama nekih naših ljudi, gdje je i moja malenkost pokušala dati neki doprinos u političkoj studiji „Alija Izetbegović, elementi portreta tolerantnog totalitarca“; ( može se naći na internet portalu orbus.be i na blogu našeg zajedničkog prijatelja Marjana Hajnala).

S jedne strane imamo neprijatelje, kako iznutra tako i izvana, imamo impotentnu ili heterogenu tzv. međunarodnu zajednicu, s različitim interesima i Bog zna kakvim planovima…, imamo vlast i tzv. opoziciju kakve imamo (svakakve i nikakve), imamo narod koji šuti…, dok s druge strane imamo one koji vrište (poput nas i drugih) ali imamo i tzv. međunarodno pravo. Za koju slamku bi se mogla Bosna uhvatiti da ne potone?

FILIPOVIĆ: Rekao bih za svaku slamku koja nam je dostupna, jer samo uvezane, te slamčice mogu nas, eventualno, održati na površini. Glavni je oslonac na sopstvenu pamet i naravno narod, ali, već je u prethodnom  pitanju i odgovoru o tome bilo riječ, mora se voditi računa i o interesima i pretenzijama drugih, najprije velikih sila,  na našem prostoru, i mora se balansirati na toj tankoj i vrtljivoj špagi sučeljenih interesa. Ja mislim da se naša generacija Bošnjaka, Tvoja i moja Bedro, pokazala loša i nevična u politici. Nismo koristili instrumente koje smo imali na raspolaganju kada je, unatoč rukavcima koji su razvodnjavali maticu, politički tok nanosio vodu na bosanski mlin. Ako dođe do značajnijeg pomjeranja moći u svjetskim relacijama, ako u tom smislu dođe do novog pozicioniranja velikih u našem Regionu i u Bosni, onda, budimo realni, mi smo tu više u rukama drugih, tih velikih. Radi se samo o tome da se na vrijeme prepozna tendencija, uoči tok i radi na zaštiti sopstvenog interesa, uklapajući se odnosno prilagođavajući se, sa što je moguće manje štete po naš ukupan interes, u interesnu sliku tih velikih.

Ali imamo i puno obrazovanih mladih Bosanaca i Hercegovaca, kako u BiH tako i po svijetu. Da li bi oni mogli biti jedna od bitnih slamki spasa ako i kada uzmu stvari (vlast) u svoje ruke?

FILIPOVIĆ: Ma gledaj, kaže se na mladima svijet ostaje što je naravno istina. Nisu međutim ni mladi izvan vremena i prostora. Bitan je kulturološki model koji producira ukupnu, pa tako i  političku  duhovnost. Mladi nisu izvan tog  modela, oni su njegov produkt i onda, kao završen materijal, postaju njegovi promotori. Pa u ime Boga jedinoga, ko je, ako ne proizveo (obzirom da su u proizvodnji rata, stariji kadrovi, koji pamte Drugi svjetski rat, dali svoj punu i „nesebični“ doprinos), ali ko je aktivno i s entuzijazmom učestvovao u ratovima 1990-tih, ako ne neki mladi ljudi, rođeni, rasli, duhovno formirani nakon Drugog svjetskog rata, pod kišobranom politike bratstva i jedinstva i zajedništva naših naroda i narodnosti?

Ja tu ne vidim nikakvih promjena u odnosu na stanje prije ratova 1990-tih. Izvršene su promjene u političkoj nadgradnji i pomjeranja u nomenklaturi i sistemu vrijednosti, ali model je u osnovi ostao isti. To je taj model koji je iznjedrio i naprijed pominjanu politiku Alije Izetbegovića – cijela Bosna iz tri dijela. To je tradicionali kolektivistički, patrijarhalni, srpski palanački, bosanski čaršijski, odnosno, u hrvatskom slučaju, purgersko malograđanski model društvene svijesti i odnosa u kojemu je kolektivitet, grupa sve, a pojedinac niko i ništa.

(Usput kazano, da iskoristim priliku i malo se samoreklamiram, jer ko će to odraditi za mena, ako ja tu ne odradim makar onu zehru koja je do mene; ja sam o nekim fenomenima našeg ili naših kulturoloških modela, progovorio u knjizi kulturološko-političkih eseja i literalno-satiričnih uradaka „Kultura i politička higijena“, koja, ako Bog da, planiram pustiti u štampu negdje do ljeta slijedeće godine).

Kultura je ta podloga na kojoj fermentiraju naše temeljne političke nevolje, sukobi, nesporazumi; kultura ili kulturološki modeli kao stanje svijesti narodnog odnosno narodnjačkog duha što traje u vremenu, stalno iznova se reproducirajući. Mala su tu regionalna, narodna i nacionalna odstupanja. Kod Bošnjaka to se odstupanje očituje po crtama nacionalnog identiteta, što je rezultat kašnjenja u procesu nacionaliziranja. Ali općenito, taj kolektivistički model duhovnosti, slobodno se može kazati,  kakakteristika je i bošnjačke kulture.

Taj model zatvaranja, grupe, zaziranja i straha od drugog i drugačijeg,  u Bosni je još i pojačan poslije rata diobom svega i svačega: od dva entiteta i jednog distrikta preko  trinaest vlada, nacionalnih elektroprivreda, pošta, željeznica i slično, do dvije škole pod jednim krovom itd. itsl.

Mladi pri tome, svakako ostaju jedna od tih slamki na kojima poštovani Bedro insistiraš u svojim pitanjima kao mogući oslonac Bosni u mutnim vodama podjele u koje je uvučena. Tu se međutim ne možemo uzdati u sistem,  koji je takav kakav sam gore pomenuo, jer isti na sliku i priliku proizvodi klonove kolektivističke duhovnosti i zatvorenosti, kojoj se mladi podučavaju od porodice, preko organizirane religije do škole. Ja se tu više uzdam u internet i društvene mreže nego u naše škole i profesorsku kastu. Uostalom znamo u kakvom nam je katastrofalnom stanju školstvo.

Svjedoci smo u posljednje vrijeme bili da Dodik i društvo zvanično uručuju priznanja presuđenim ratnim zločincima i sve je to prošlo bez nekog žutog kartona iz Sarajeva. Zaista, koliko taj Bakir, kao predsjednik najveće stranke u Bošnjaka te član Predsjedništva svojom šutnjom daje vjetar u leđa i Dodiku i Čoviću za njihovu javnu podršku ratnim zločincima ili njihovim životnim djelima za koja su najveću cijenu platili upravo Bošnjaci?

FILIPOVIĆ: To sa dodjelom priznanja  zaslužnim  tvorcima genociteta, presuđenim ratnim zločincima, možda je i najjasnija, najtransparentnija ilustracija nemoći bošnjačke politike i katastrofalne pozicije u koju je ta politika dovela naš narod. Naš narod, nad kojim su ti ljudi provodili genocid, presuđen kao takav od najviše internacionalne sudske instance, Svjetskog Suda pravde u Hagu,  doveden je u poziciju da nemoćno posmatra kako se tim ljudima, u domovini Bošnjaka, odaje priznaje na uspješno provedenom genocidu, urbicidu, kulturocidu. Nije mi poznato da je takvo što upamćeno u svijetu. A istovremeno i sam taj veliki svijet,  odnosno sile koje imaju pretenziju posredovanja u uređenju odnosa u našem Regionu, pasivno posmatra tu odvratnu demonstraciju primitivizma. I to je znak, taj njihov “nteres“ za nas i naš prostor, gdje i u kakvu poziciju smo dovedeni.

I plus, tu trebamo biti načisto, Dodik i taj nacionalistički vrh u Banja Luci se mogu tako drsko ponašati, jer imaju za leđima moćnu podršku  Putina i službene Moskve. Dodikov potez nije samo dizanje srednjeg prsta Bošnjacima nego je to i srednji prst Sjedinjenim Američkim Državama. Tako da sa ruskim faktorom u našem  Regionu treba krajnje ozbiljno računati.

„Strateška osnova Republike Srpske je posledica odnosa zapadnih sila prema Rusiji“, piše dr Milorad Ekmečić u uradku „Istrorijske i strateške osnove RS“(pročitan u Banjaluci, 2007. g. na sesiji tog njihovog Senata tj. Savjeta starih etnonaci vukova); i dodaje Ekmečić: “Za Rusiju je Balkan uvek bio prostor na kome se ona potvrđivala kao velika sila ili je upravo tu gubila taj status.”

Dakle, pored američkog, na ruski faktor, a ja bih dodao i na turski, jer ovo što Ekmečić reče za Rusiju jednako vrijedi i za Tursku; i ona se kao regionalna sila potvrđuje ili gubi taj status među ostalim i u Bosni; dakle na ta tri činioca, mora  se ozbiljno računati u projekciji dugoročnijeg rješenja bh. političke krize. Direktno kazano sudbina Republike Srpske, odnosno Bosne rješava se u tom  trokutu silnica. Tu do daljnjeg sve ostaje otvoreno, jer SAD čini se nije definitivno definirala sopstvenu poziciju i odnos spram ruskog faktora u našem Regionu.

A Bakira Izetbegovića, radije ne bih komentirao. Jasno je da on provodi politiku svoga rahnmetli oca. Sve što sam ikada rekao ili napisao o politici njegovog oca,  rekao bih i napisao i o Bakiru Izetbegoviću i toj njegovoj politici. S tim što Izetbegović junior, nema karizmu, a ni inteligenciju rahmetli oca.

I na kraju, koliko separatističkim tendencijama lidera bh. Srba i bh. Hrvata i njihovom blagonaklonom odnosu prema neonacistima i neofašistima iz reda njihovih naroda pogoduje značajno skretanje Evrope udesno, pa evo sada i Amerike?

FILIPOVIĆ: Mislim da je Evropa, i ne samo Evropa, nego politički Zapad, gdje u kontekstu geostrategijskog  mišljenja svrstavam  i  Rusiju, na raskrsnici. Veoma brzo znaćemo u kom pravcu definitivno plovi evropski brod. U decembru su ponovljeni predsjednički izbori u Austriji, gdje Norbert Hofer ima realne izglede na pobjedu. Hofer je kandidat radikalne desne  stranke, tzv. Austrijske stranke slobode, koja je u biti protiv ideje EZ, posebno ako to znači uključivanje Turske u Zajednicu evropskih nacija.

U decembru ove, 2016. godine, u Italiji je zakazan referendum o ustavnim izmjenama. Naizgled pitanje koje nema značaja u kontekstu evropske ideje Zajednice nacija, ali ako proevropski  orijentirani  premijer Matteo Renzi izgubi na referendumu, ako radikalno desna, protu EZ stranka tzv. Pokret Pet zvijezda, obori Renzijevu Inicijativu za ustavne promjene, onda je u Italiji, sasma izvjesno, slijedeće  referendumsko pitanje – za izlazak ili dalje članstvo u EZ.

U februaru 2017. su predsjednički izbori u Njemačkoj. Zatim u martu slijede izbori u Holandiji, sa nemalom  šansom  trijumfa Geetra Wildersa i njegove ekstremno desne, tzv. Stranke slobode.  U aprilu 2017. slijede  predsjednički izbiri u Francuskoj, gdje predsjednica i kandidatkinja radikalno desne, protiv evropske integracije usmjerene stranke, tzv. Nacionalnog front,  Marine Le Pen,  ima najozbiljnije  šanse da pobjedi. I konačno u drugoj polovini 2017. slijede federalni izbori i Njemačkoj.

Ono što je izvjesno već danas, dok o ovome razgovaramo, jeste rast desnog populizma u Evropi, a sa pobjedom Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima uvjerili smo se u identičan tok i u SAD. Ako je stvarno taj slovenački zet ozbiljan, pa misli raditi ono što izjavljuje da će raditi, i ako je to raspoloženje američkog političkog i kulturološkog vrha društvene piramide (jer to je uvjek odlučujuće, a narod i tzv. njegova volja je ono što taj vrh proizvodi), onda je Pax Americana, koja je Evropi, zapadnoj hemisferi i dobrom dijelu svijeta, iza Drugog svjetskog rata obezbijedila razdoblje mira i prosperiteta, već danas neko prošlo vrijeme, kojega tip doduše tek namjerava mijenjati, ne zna se precizno kako i čime, jer ni on sam hudnjak ne zna za šta je, osim da je protiv.

Trump zvuči u toj mjeri politički infantilno da je čudo kako je uopće taj nominiran kao republikanski  predsjednički kandidat; (bolje obaviješteni međutim znaju da je to bio dio strategije  Republikanske stranke da se retorikom  s onu stranu  političke korektnosti, unesu podjele u glasačko tjelo i na republikansku stranu privuku kolebljivi glasači, ali da se đavo oteo kontroli, nakon čega Trumpa više niko, pa ni sam vrh Republikanske stranke nije mogao  ignorirati).

Kako god bilo, Trump ostaje politički amater i to se vidi manje više po svemu, od njegove retorike do stila u prezentaciji. Trump, naravno, ne može ostvariti sve što je u predizbornoj kampanji obećavao.  Američki sistem ima instrumente kontrole moći čak i predsjednika. Najviše ovisi od odnosa snaga u Kongresu i Senatau i od stanja svijesti  vrha američkog političkog i općenito  kulturološkog staleža. Složeli se  međutim  potrebni  elementi „rama za promjene“, onda je sve moguće. Trump tako, među ostalim, traži „čiste račune“ u NATO paktu, pa najavljuje, ako članice ne odvajaju za odbranu dogovorenih 2% nacionalnog dohodka, neka se takva država sama brani bude li napadnuta.

Blef? Moguće, ali i znak novog načina razmišljanja koji se ne ustručava javno kazati, čak „vrištiti” na predizbornim  mitinzima, ono o čemu se do juče, zbog osjetljivosti tog pitanja, govorilo iza zatvorenih vrata.

Ovo pitanje treba posmatrati i u svjetlu novog načina razmišljanja u Evropi gdje su sve glasniji oni koji nalaze da je NATO produkt tzv. hladnog rata u Evropi i svijetu nakon Drugog svjetskog rata, da nakon pada komunizma na istoku evropskog kontinenta nema više realne osnove za postojanje te vojne koalicije, da Rusiji treba pružiti ruku i ići na saradnju sa tom velikom državom (kao da to već nije okušano nakon pada komunizma)…itsl.

E sada, ako ovakve najave nisu nož u srce sistemu kolektivne sigurnosti kakav Evropa poznaje nakon Drugog svjetskog rata, onda šta jeste?

Lično sumnjam da će SAD i politički zapad ići tako daleko, ali hej, i ta ideja se vrtjela u predizbornoj kampanji, ljudi su joj aplaudirali itd. itd., a to samo po sebi dosta govori o američkom stanju kolektivne svijesti.

Sa druge strane, predsjednik Putin i ekipa u Kremlju, naveliko rade na obnavljanju pozicije Rusije kao Sjedinjenim Američkim Državama komparativne svjetske sile. To je naravno legitimna tendencija. Ali ono što pri tome zabrinjava, jeste taj tradicionalni ruski komotan odnos prema pravu  i  internacionalnim  konvencijama. Znamo za ruski postupak u Čečeniji, znamo za način na koji je Putin izvršio ponovnu aneksiju Krima, znamo za Južnu Osetiju i gruzijski  slučaj, znamo da se Pridnjestrovije održava formalno samostalnim na gusjenicama ruskih tenkova, znamo za način na koji je destabilizirana Ukrajina i provociran separatizam u Dombaskom Regionu. U novije vrijeme svjedoci smo ruskog uključivanja u sirijski sukob.

Izvjesno je da Putin ima geostrategijski interes, i s tim u vezi planove, i u našem Regionu. Poznata je ruska težnja za izlaz na toplo more, specifično Jadransko more. Predsjednik J.B. Tito je početkom sedamdesetih odbio ruskog predsjednika Brežnjeva u zahtjevu za lukom na Jadranskom  moru, ali prevashodno oslanjajući se na djelimično pravoslavno jadransko zaleđe, Jadransko more, ostaje trajna kalkulacija u ruskim geostrategijskim planovima.

Poznato je da ruska diplomatija i tajna služba radi na destabiliziranju Bugarske. Bugarska je, kao uostalom i naš Region, do grla (i to onih na ključnim pozicijama moći) u korupcionaškim  kandžama, a Putinova strategija obnove ruske pozicije sile u svjetskim relacijama se provodi kombinacijiom novaca, sirovina i ponudom vojnog kišobrana. Bugarska je članica EZ i NATO pakta, ali to se, preko noći može okrenuti. I onda, ko može kazati da je tek puka maštarija neka imaginarna pravoslavna transferzala na potezu Rusija, Crno more (sa isturenim  Krimom  naravno, kao teritorijalnim nosačem aviona i ljudske oružane sile), dalje, pravoslavna Bugarska, plus pravoslavna Srbija i Republika Srpska u Bosni i plus pravoslavna Crna Gora i hokus-pokus eto ostvarenja ruskog geostrategijskog sna i izlaza na toplo evropsko more.

Putinovska Rusija je crnogorsko optiranje za NATO pakt, gdje se očekuje njen službeni pristup na proljeće 2017. godine, doživjela kao neku vrstu izdaje mlađeg pravoslavnog brata. Vidjeli smo u kakvoj atmosferi su održani parlamentarni izbori u oktobru ove godine, gdje je čak došlo i do upada terorističke grupe od 20-tak osoba iz Srbije u namjeri da na dan izbora izvrše niz terorističkih akcija, otmu, moguće i likvidiraju Mila Đukanovića i izazovu haos u državi. Grupa je otkrivena na vrijeme, ali je karakteristična šutnja koja traje nakon toga.

Znamo šta se skoro desilo u Srbiji sa tim (navodnim ili stvarnim) otkrićem naoružanja u blizinu kuće oca premijera Aleksandra Vučića. Znamo i za (navodne ili stvarne) prijetnje koje Vučić dobiva zbog svoje proevropske politike; kažem navodno ili stvarno otkriće oružja i prijetnje, jer indikativno je da je otkriće naoružanja i javno očitanje Vučića o prijetnjama koje dobiva sa nepoznatih  adresa, uslijedilo nakon provale i hapšenja terorističke grupe u Crnoj Gori. Može dakle biti, da se radi o sigurnosnom ventilu u organizaciji srpske tajne službe (vrlo moguće u saradnji sa ruskom tajnom službom), a radi smanjenja političkog pritiska na Vućića. Doduše, Srbija je nakon  tih zbivanja protjerala, kako piše srpska štampa „nekoliko ruskih državljana“ (vjerovatno članovi diplomatske misije u Beogradu), pa je navodno s tim u vezi (što vjerujem dijelom i jeste istina), u oktobru doputovao u Beograd, šef ruske tajne policije Nikolaj Petrušov, gdje je, apsolutno neuobičajeno za posjete tog nivoa, dočekan sa crvenim tepihom, a primio ga je, ne samo šef srpske policije, Nebojša Stefanović, nego i predsjednik Tomislav Nikolić i premijer Vučić…

Znamo i za te brojne posjete predsjednika Milorada Dodika i sjela sa Putinom u Kremlju. Možeš zamisliti, predsjednik jednog malog entiteta u maloj Bosni, redovno, svako malo- malo, odlazi u Moskvu i sa kolegom Putinom, liderom tako moćne svjetske sile kakva je Rusija, divani o svjetskoj političkoj situaciji i privrednim investicijama Rusije u Republiku Srpsku. Što bi naši Krajišnici kazali – Dašta radi!

Nema sumnje, Dodik je direktno pod kontrolom Moskve i samo tako se može objasniti njegova nedodirljivost, nemoć da mu se stane u kraj njegovo dizanje srednjeg prsta ne samo bošnjačkim političkim partnerima u Bosni, nego faktički Evropi i SAD. Ostaje neizvjesno koja je stvarna pozicija SAD u ovoj priči. Oni su svoj teritorijalni nosač aviona i žive vojne sile pozicionirali na Kosovu i djelimice u Bosni (federalni dio), ali nije poznato koja je priroda njihovog odnosa sa ruskim faktorom u dijelu njihovog geostrategijskog odmjeravanja i pozicioniranja u našem Regionu.

I ostaje neizvijesno koja je ja je pozicija službenog Beograda u toj priči. Putin je blokadom britanske inicijative u OUN o genocidu u Srebrenici učinio značajnu uslugu Vučiću koji opet navodno vodi proevropasku politiku i želi Srbiju priključiti Zapadnoj, političkoj i vojnoj alijansi. I sve to u situaciji tradicionalno naglašenog proruskog raspoloženja većine srpskog naroda i što je posebno od značaja, ljudi na ključnim mjestama u vojsci i policiji. Meni to ne izgleda blisko racionalnoj pameti. Meni to izgleda kao Vučićevo političko samoubistvo, i to, da se našalim, pa kažem sa odskočne daske. Drugačije kazano, sva to skupa sa Srbijom i Vučićevom politikom može biti politička igra sa Velikim meštrom, baćuškom Putinom u pozadini kao majstorom što pozicionira lutke na koncu. Otuda privid distance Vučića u odnosu na Dodika, dok u stvari obojica, procjenjujem, igraju u istom, onom Putinovom  timu.

I onda za koga u Bosni radi vrijeme?

Neka svako izvlači zaključke za sebe, ali što se moje malenkosti tiče, neki modificirani, stanju na terenu prilagođeni istočnoukrajinski, dombaski scenario izazivanja nereda po dejtonskim linijama etnički podijeljene Bosne i političko profitiranja u proizvedenom haosu, taj dakle scenario eventualnog plasiranja ideje pravoslavne transferzale u bosanskom dijelu priče, moguć je i ne samo moguć nego, slože li se prilike, krene li Evropa putem dezintegracije  i specifično SAD putem bilateralizma, na uštrb multiratelarizma, dakle saradnje sa drugim državama u zajedničkom  pristupu  rješavanju određenih pitanja od šireg značaja, onda je opisani razvoj događaja vrlo moguć.

U tom slučaju ja ne vidim kako probosanska i bošnjačka politika može spriječiti takav tok.

Tu onda jedino ostaje uzdati se, sa jedne strane u reakciju  Republike Hrvatske, pošto takav slijed zbivanja neposredno tangira njene interese, a sa druge ili ako hoćeš prve strane, ostaje nam uzdati se eventualni rusko-turski pakt i na toj osnovi moguće po Bosnu neko povoljno rješenje.

Neka Ti je sretan Dan državnosti Jedne nam i Jedine te hvala Ti velika za ovaj razgovor.

FILIPOVIĆ: Hvala lijepa i ja Tebi Bedro i svima koji nalete i pročitaju ovaj intervju želim sretan Dan državnosti. Međutim, ne mogu da ne iskoristim i ovu priliku pa ukažem na još jedan bosanski i specifično bošnjački politički paradoks. U nas se, s razlogom  slavi dan kada je Zakonadavno Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Bosne i Hercegovine, u Varcaru (Mrkonjić grad),  25.11. 1943., utemeljilo državnost moderne Bosne i Hercegovine, države republikanskog tipa, kakvu smo poznavali sve dok nije ukinuta 1995. godine.

Republike danas  nema, a mi obilježavamo dan kada je rođena. Pa dobro, i to je moguće, to da se održava sjećanje i generacije vaspitavaju na nečem vrijednom i dragom nam. Ljudski je to. Ali zašto nema Republike BiH? Kako mi to izgubismo, rasturišmo, raskrčmismo, prokockasmo, izdasmo, šta li, tu našu Republiku Bosnu i Hercegovinu? I ko to uradi? I zašto to uradi? Ja garant nisam. Nisi ni ti Bedro. Nije ni ova naša raja rasuta po vascijelom dunjajluku. A nije ni toliki narod u Bosni.  Pa ko jeste? Koji su to što su tako htjeli.

Dakle u nas se bježi od ovih pitanja i to ponajprije bježe, što se kaže- poput đavola od krsta, oni koji su na ovaj ili onaj način doprinijeli likvidaciji RBiH. A nama, dok ne podvučemo crtu i svedemo račune, (ne mislim na skidanje glava nego na pošteno brk u brk svođenje računa ko je šta radio i kako se ponašao u bliskoj nam prošlosti), dok se taj društveni posao ne odradi, nema nama hajra. Ima li osnova vjerovati da će to ikada biti odrađeno? Sami procjenite, poštovani čitaoci, koji slučajno nabasaste na ovaj intervju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (842)

vrbas-miso

 

 

 

 

 

PRILOG:

http://m.vijesti.ba/clanak/336600/sedam-razloga-zasto-je-bih-u-opasnosti

 

stefica-galic-1

Kad je jedan dio mostarskih ulica osvanuo okićen tim paradržavnim zastavama,  pokušala sam doznati po čijem su nalogu postavljene na dan njene 25. obljetnice. Zvali smo redom od Gradskog vijeća, komunalnog poduzeća, policije i raznih inspekcija, svi su rekli da s time nemaju ništa i da ne znaju ništa o tome. Otišla sam potom do MUP-a HNK da podnesem krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinitelja koji je neovlašteno postavio te zastave. Bilo je interesantno gledati face tih ljudi u policiji: bili su zgranuti mojim zahtjevom, odbili su primiti prijavu obrazlažući da to za njih nije krivično djelo, da je to zastava hrvatskog naroda a ne hercegbosanska, pri čemu me je jedan policajac nazvao kučkom i gotovo fizički nasrnuo na mene….. Svečana akademija, vatromet, izaslanstvo iz Hrvatske, čestitke hrvatskih generala i Čovićeva izjava, “Da nije bilo Herceg-Bosne, doživjeli bismo sudbinu Vukovara i ne bi bilo ni Hrvata u BiH. Zato smo je i utemeljili prije 25 godina”, sramota je hrvatskog naroda. Svi znamo kako je i zašto nastala i šta se sve u njeno ime događalo. Iako je Herceg-Bosna od strane Tribunala u Hagu definirana kao zločinačka tvorevina, a njena obilježja, zastava, simboli su počinjenih zločina, konclogora od Heliodroma, Dretelja i dr., o čemu govori i presuda kojom su Jadranko Prlić i šestorka osuđeni na ukupno 111 godina…..HDZ BiH s Čovićem na čelu, svojim djelovanjem promoviraju ideju parasistema i paradržave. On se obraća iz kabineta koji nosi neustavan naziv, smještenog u Mostaru u kojem se ne provodi presuda Ustavnog suda….. Najbolji pokazatelj je izvještaj Porezne uprave FBiH, prema kojem u udjelu ukupno uplaćenih direktnih poreza i doprinosa u ovom entitetu, tri kantona sa dominantnom hrvatskom većinom i isto tako dominantnom vladavinom HDZ-a BiH, učestvuju sa tek 7,37 posto! Iako su od stoljeća sedmog čekali svoju državu, za nju su spremni umrijeti ali ne i plaćati porez. Toliko o svehrvatskom domoljublju koje je lažno kao i sve drugo.Svako hapšenje zločinaca ili kriminalaca završava nečasno, zastarom ili misterioznim nestankom dokaza iz spisa u sudu, a koje Čović koristi kao propagandu „plan za BiH bez Hrvata“ držeći tako građane u trajnom strahu. Ti ljudi koriste svaku priliku da proglase BiH prijetnjom hrvatskom narodu i zato nije čudo što je niko od njih ne voli i ne smatra svojom domovinom što im je politički cilj još od devedesetih…..Znam puno časnih ljudi koji žele normalno živjeti, koji nisu nacionalisti, koji se stide svega ovoga ali ništa ne poduzimaju. Ali puno je i sljedbenika hercegbosanskih, mladih i starih i to jako agresivnih. Mladi u Mostaru na tzv. desnoj strani grada ne znaju tko je i zašto srušio Stari most, neki ga nisu ni vidjeli osim na slikama…..Sva moja borba dovela me je bukvalno na rub egzistencije. Od odlaska iz Ljubuškog, 2012. trajna borba sa nacionalistima, predrasudama, neimaštinom i ljudskom glupošću, umorilo me pomalo ovo vrijeme i jad koji me prati. Danas imam 53 godine, bez doma sam i bukvalno razbaštinjena, od suđenja bez kraja uvijek na koncu izgubljenoga, od ovrha koje neprestano pristižu u nepravednim političkim presudama, da ne govorim o familiji koja me se gotovo odrekla, o težini koju su ponijela moja djeca zbog svega, o izgubljenoj vjeri u ljude i pravdu, o prijetnjama kojih je bezbroj a nemate ih kome prijaviti, o kretanju koje se potpuno sužava na jedan dio grada gdje sam samo sigurna. Ipak imam svoje prijatelje s kojima se družim, koji su sa mnom u svemu, i sretna sam na svoj način. To je cijena koju plaća svaka pobuna. Znajući kako sam prošla, ne čudim se ljudima koji su u startu odustali. Ali, žrtva je neophodna…..Sramotno je to što radi službena Hrvatska od hdzovske otvoreno nacionalističke politike i miješanja u unutarnje stvari naše zemlje do izaslanika i čestitki za 25. obljetnicu Hercegbosne, o miješanju u pravosuđe, dočekivanje ratnih zločinaca, o dijelu klera i njihovim huškanjima sa oltara da ne pominjem….Ovdašnji Hrvati su odavno mentalno i politički okrenuti prema Hrvatskoj. To su njihovi birači i Hrvatska država ima svoje interese u Hercegovini, to ne krije i to izdašno financira tako im vraćajući na neki način od vremena Tuđmana, Šuška do Kitarovićke…..Dejtonski sporazum je našim nacionalističkim režimima dao legitimitet uprkos zlu kojeg su proizveli. Pregovarajući s njima, međunarodna zajednica ih je oslobodila odgovornosti za rat. To je užas. Da garant nametnutom sporazumu budu njeni agresori. Još nagrađeni teritorijem……U Mostaru svaku proslavu Dana državnosti idemo autobusima na Partizansko groblje kako bi položili cvijeće palim borcima, uz policijsku pratnju. Svake godine isti scenario: doček huligana koji uzvikuju fašističke parole ili zasipaju kamenicama i bakljama po građanima koji dođu. Svake godine ih slikamo, prijavimo policiji, potom tražimo informacije u MUP-u šta su uradili u vezi s tim. I naravno uvijek je istraga u tijeku. Zvali smo tužilaštvo i pitali koliko su prijava zaprimili od policije za sve ove godine i napade ovakve vrste te šta su poduzeli. Odgovorili su nam da nikada nisu zaprimili nijednu prijavu iz policije o tim događanjima. Tako se u Mostaru zatvara krug…..Ovakvi kakvi jesmo, bez sigurnih financijskih sredstava, bez reklama, u potpuno fašiziranom okruženju sa stalnim prijetnjama za vratom, ipak ne odustajemo. Imamo izvanredne suradnike, sjajnu ekipu, borimo se na istoj strani sa istom dobrom energijom. Časno je to. Iako, cijena je ponekad previsoka. Ali, to je moj izbor jer zaista  vjerujem da ovo što radimo jedino ima smisla…..

Slučajno ili ne, ali objavljivanje intervjua sa ovom sugovornicom baš na Dan državnosti RBiH ima izvjesnu simboliku i poveznice. Gospođa Štefica Galić pripada malobrojnoj, ali časnoj grupi onih iz BiH koji se neustrašivo bore protiv, prije svega fašizacije bh. društva, kriminala, korupcije, bezakonja i svih drugih anomalija zbog kojih naša zemlja i jeste tu gdje jeste. I koja je, kao i druge nevine žrtve onih koji djeluju po “pravu Sile”, bila i jeste žrtva tih i takvih. Ali žrtva koja je platila i plaća visoku cijenu svoga javnog angažmana. Međutim, za razliku od nekih, ne posustaje i ne odustaje. Zato je, po meni, jedna od onih odvažnih javnih osoba koja zaslužuje razgovor za javnost i to baš na ovaj dan. Uostalom, uvjerite se i sami.

Prije nekoliko dana u Mostaru je službeno obilježen 25. rođendan službeno upokojene HR HB, a neslužbeno su se pojavile zastave te tvorevine na nekim javnim mjestima u Mostaru. Vi ste to prijavili policiji kao građanka. Šta Vas je opredjelilo za prijavljivanje i kako je policija reagirala i kako se ponašala prema Vama?

hrhb-zastave-1

GALIĆ: Kad je jedan dio mostarskih ulica osvanuo okićen tim paradržavnim zastavama,  pokušala sam doznati po čijem su nalogu postavljene na dan njene 25. obljetnice. Zvali smo redom od Gradskog vijeća, komunalnog poduzeća, policije i raznih inspekcija, svi su rekli da s time nemaju ništa i da ne znaju ništa o tome. Otišla sam potom do MUP-a HNK da podnesem krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinitelja koji je neovlašteno postavio te zastave. Bilo je interesantno gledati face tih ljudi u policiji: bili su zgranuti mojim zahtjevom, odbili su primiti prijavu obrazlažući da to za njih nije krivično djelo, da je to zastava hrvatskog naroda a ne hercegbosanska, pri čemu me je jedan policajac nazvao kučkom i gotovo fizički nasrnuo na mene. Prijavila sam prijetnje i uvrede službenika unutrašnjoj kontroli MUP-a, a tužiteljstvu HNK podnijela krivičnu prijavu koju smo potpisali Sergio Šotrić i ja. Pokrenuta je i peticija protiv otvorene fašizacije u društvu pozivajući nadležne institucije da spriječe javnu promociju ratnih zločinaca koji su svojom ideologijom proizveli bratoubilački rat u kojem je život izgubilo preko 100 000 ljudi.

Očekujem od Ureda za profesionalne standarde MUP-a da će provesti istragu i izvijestiti me o svojoj odluci. Mada nisam baš optimistična, vođena ranijim iskustvom. Sramotno je i zastrašujuće što je sve postalo normalno u ovoj zemlji, ljudi u strahu šute ne dižući ni glavu ni glasa. Ja sam došla u instituciju, ne u privatni posjed mostarskog vožda. Prof. dr. Esad Bajtal je to sažeo u jednu sjajnu misao: “Nered kao jedina vrsta reda, i bezakonje kao Zakon gdje se pravo Sile izdiže iznad sile Prava. A tvrde da hoće u Evropu. Treba to današnje, i stvarno i mentalno nasilje hitno prezentirati i pokazati Evropi.” Strah ili konformizam suština su svega jada u ovom gradu. Uz huškačku propagandu, gotovo potpuni nestanak lijeve ideje, solidarnosti, humanosti ili pravednosti, postajemo roboti. S takvima je lako vladati. To je danas globalni fenomen. Da itko od nas samo malo razmisli svojom glavom spoznao bi sve. Ali ljudi koji promišljaju su opasni i začas budu kažnjeni od sistema i njihovih poslušnika pogotovo ako je usamljen u borbi. Zato se trebamo udruživati, istrajati, dugoročno planirati, boriti se uprkos strahu i granicama koje su nam nametnuli, stvarati viziju i stremiti boljem i uspjet ćemo, sigurna sam.

HR HB de iure ne postoji, ali da li djeluje de facto?

stefica_galic_002GALIĆ: Iako je rasformirana prije 20 godina, njena ideologija, porazna i sramotna, nastavila je živjeti kroz nacionalističku politiku hrvatskih stranaka u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj s medijima koji je opslužuju, zauzvrat dobijajući financijsku potporu ili diplomatska mjesta – iako ih sve zemlje odbijaju primiti, dilajući mržnju i šireći strah od drugih, lamentirajući neprestano o „hrvatskoj ugroženosti i urođenoj nevinosti“. Svečana akademija, vatromet, izaslanstvo iz Hrvatske, čestitke hrvatskih generala i Čovićeva izjava, “Da nije bilo Herceg-Bosne, doživjeli bismo sudbinu Vukovara i ne bi bilo ni Hrvata u BiH. Zato smo je i utemeljili prije 25 godina”, sramota je hrvatskog naroda. Svi znamo kako je i zašto nastala i šta se sve u njeno ime događalo. Iako je Herceg-Bosna od strane Tribunala u Hagu definirana kao zločinačka tvorevina, a njena obilježja, zastava, simboli su počinjenih zločina, konclogora od Heliodroma, Dretelja i dr., o čemu govori i presuda kojom su Jadranko Prlić i šestorka osuđeni na ukupno 111 godina. Zastava Herceg-Bosne je proglašena nezakonitom i presudama Vrhovnog suda FBiH iz 1997. ali ona se i dalje ističe u javnim institucijama. O dočeku ratnih zločinaca, Daria Kordića npr. od strane cijelog hrvatskog rukovodstva posebna je sramotna priča.

kordic-covic

HDZ BiH s Čovićem na čelu, svojim djelovanjem promoviraju ideju parasistema i paradržave. On se obraća iz kabineta koji nosi neustavan naziv, smještenog u Mostaru u kojem se ne provodi presuda Ustavnog suda. Najbolji pokazatelj je izvještaj Porezne uprave FBiH, prema kojem u udjelu ukupno uplaćenih direktnih poreza i doprinosa u ovom entitetu, tri kantona sa dominantnom hrvatskom većinom i isto tako dominantnom vladavinom HDZ-a BiH, učestvuju sa tek 7,37 posto! Iako su od stoljeća sedmog čekali svoju državu, za nju su spremni umrijeti ali ne i plaćati porez. Toliko o svehrvatskom domoljublju koje je lažno kao i sve drugo. Svako hapšenje zločinaca ili kriminalaca završava nečasno, zastarom ili misterioznim nestankom dokaza iz spisa u sudu, a koje Čović koristi kao propagandu „plan za BiH bez Hrvata“ držeći tako građane u trajnom strahu. Ti ljudi koriste svaku priliku da proglase BiH prijetnjom hrvatskom narodu i zato nije čudo što je niko od njih ne voli i ne smatra svojom domovinom što im je politički cilj još od devedesetih.

Znamo o odnosu političkih predstavnika bh. Hrvata prema HR HB, pa donekle i službenog Zagreba. Budući da živite u Mostaru, imate li utisak da većina građana tog grada (mislim na njegov zapadni dio) priželjkuju uskrsnuće HR HB, odnosno neke posebne teritorijalne jedinice za bh. Hrvate?

GALIĆ: Možda priželjkuju oni koji su nešto ušićarili pa to moraju sačuvati po svaku cijenu. Možda i oni koji su pobjegli u Hrvatsku a ovdje ih se tereti za ratni zločin ili neki kriminal. Možda netko zaista i voli tu krvavu priču. Znam puno časnih ljudi koji žele normalno živjeti, koji nisu nacionalisti, koji se stide svega ovoga ali ništa ne poduzimaju. Ali puno je i sljedbenika hercegbosanskih, mladih i starih i to jako agresivnih. Mladi u Mostaru na tzv. desnoj strani grada ne znaju tko je i zašto srušio Stari most, neki ga nisu ni vidjeli osim na slikama. Strah i neznanje uz gebelsovsku medijsku mašineriju desnila, suština je problema ovdje.

Opljačkali su sve sijući strah i mržnju, ogradili sebi prostor i postavili pse čuvare. Sva ključna mjesta filtrirana su Čovićevim poslušnicima –  od ministarstva policije, tužilaštva, carina, gradonačelnika i dr. U toj režiji lako je zadržati ili sakriti ukradeno ili bilo što drugo bez ikakve odgovornosti. Odgovornost će snositi samo onaj tko se usudi progovoriti javno o tome. Sve se vrti oko obitelji čuvenih Hercegovaca, ovdje i u Hrvatskoj. A odnos i politika Hrvatske samo je vjetar u leđa kreatorima svega ovoga.

obiljezavanje-herceg-bosne-2014-12_79685154

Gotovo svakodnevno politički predstavnici bh. Hrvata, pa čak i čelni ljudi Republike Hrvatske te dio Katoličke crkve u BiH papagajski lamentiraju u neravnopravnosti tog naroda u BiH. Nerado u javnom diskursu posežem za etničkom pripadnosti svojih sugovornika, ali sada ću nužno učiniti izuzetak: šta Vi kao pripadnica tog naroda mislite o tim tezama, odnosno da li su bh. Hrvati u BiH neravnopravni i ko (šta) ih, eventualno, čini takvima?

GALIĆ: Iako ne osjećam pripadnost nijednom kolektivu, smatram se čovjekom ili zrncem prašine u svemiru, ali svi moji preci su bh Hrvati. Odgovorno tvrdim: Hrvati su ugroženi samo od svojih samoproglašenih čuvara nacionalnog interesa, od svoje gluposti i straha koji nije realan, od svojih predrasuda. Neka promisle na tren svojom glavom, okrenu se oko sebe i pogledaju, sve će im biti jasno. Nema ugroze osim one koju su sami izabrali. Sve ostalo je svim građanima BiH isto zbog sveopšteg siromaštva, korupcije i kriminala, nacionalističke politike i globalnih kretanja.

stefica-galic-3Zbog svojih javno izrečenih stavova imali ste problema u Ljubuškom, pa ste ga, konačno i napustili. Imate li problema u Mostaru?

GALIĆ: Imam i imat ću vjerovatno trajno zbog svog angažmana. Sva moja borba dovela me je bukvalno na rub egzistencije. Od odlaska iz Ljubuškog, 2012. trajna borba sa nacionalistima, predrasudama, neimaštinom i ljudskom glupošću, umorilo me pomalo ovo vrijeme i jad koji me prati. Danas imam 53 godine, bez doma sam i bukvalno razbaštinjena, od suđenja bez kraja uvijek na koncu izgubljenoga, od ovrha koje neprestano pristižu u nepravednim političkim presudama, da ne govorim o familiji koja me se gotovo odrekla, o težini koju su ponijela moja djeca zbog svega, o izgubljenoj vjeri u ljude i pravdu, o prijetnjama kojih je bezbroj a nemate ih kome prijaviti, o kretanju koje se potpuno sužava na jedan dio grada gdje sam samo sigurna. Ipak imam svoje prijatelje s kojima se družim, koji su sa mnom u svemu, i sretna sam na svoj način. To je cijena koju plaća svaka pobuna. Znajući kako sam prošla, ne čudim se ljudima koji su u startu odustali. Ali, žrtva je neophodna.

Kako Vi vidite ponašanje službenog Zagreba prema BiH, u posljednje vrijeme?

GALIĆ: Sramotno je to što radi službena Hrvatska od hdzovske otvoreno nacionalističke politike i miješanja u unutarnje stvari naše zemlje do izaslanika i čestitki za 25. obljetnicu Hercegbosne, o miješanju u pravosuđe, dočekivanje ratnih zločinaca, o dijelu klera i njihovim huškanjima sa oltara da ne pominjem….Ovdašnji Hrvati su odavno mentalno i politički okrenuti prema Hrvatskoj. To su njihovi birači i Hrvatska država ima svoje interese u Hercegovini, to ne krije i to izdašno financira tako im vraćajući na neki način od vremena Tuđmana, Šuška do Kitarovićke.

Oni BiH ne vole, ne plaćaju poreze, samo uzimaju od nje kad im zatreba. Ovisni su o Zagrebu, manijakalno govore o pravilima hrvatskog jezika, ispravljaju sugovornike, pristajući bez razmišljanja na sve što im se servira, mašu zastavama i pjene od imaginarne mržnje prema svima koji ne misle kao oni.

Sjećam se da je Stipe Mesić u jednom intervjuu Nacionalu svojevremeno izjavio kako je iz Zagreba za Mostar svakoga ratnog dana išlo oko tri miliona maraka, u miru, navodno, trošak je smanjen na oko milion dnevno, Dani su o tome pisali u BiH. Kome su te pare išle, građanima ili financiranju institucija paradržave HB ili na privatne račune Hrvata koji su se predstavljali kao lokalni biznismeni i političari, ko će znati, dok su ljudi na lijevoj obali Neretve umirali od gladi i agresije sa dvije strane, ostavljeni i od Sarajeva i ostatka svijeta. Koliko Hrvatska danas izdvaja teško je tačno znati jer se novac raspoređuje s više proračunskih stavki i nije transparentno. Ali ono što je poznato radi se o iznosu od oko 750 milijuna do milijardu kuna godišnje, dakle 100 i 150 milijuna eura, plus naknade za branitelje, pripadnike HVO i dr. to bi moglo biti dodatnih 80 milijuna kuna ali nitko tačno ne zna gdje taj novac ide i kako se troši.

Danas je 21. obljetnica potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Znamo učinke njegovog Aneksa IV, odnosno Ustava po kojem zemlja treba da funkcionira i da preživi. Ko će koga, po Vašem viđenju, nadživjeti – Bosna i Hercegovina Dejton ili obrnuto?

GALIĆ: Mora biti ovo prvo. Dejtonski sporazum je našim nacionalističkim režimima dao legitimitet uprkos zlu kojeg su proizveli. Pregovarajući s njima, međunarodna zajednica ih je oslobodila odgovornosti za rat. To je užas. Da garant nametnutom sporazumu budu njeni agresori. Još nagrađeni teritorijem. Ako bi se sutra odcijepila Republika Srpska, što je stalna Dodikova tlapnja, hrvatski nacionalisti će dobiti Herceg-Bosnu ili kako god da se zvala ta teritorija, dok bošnjački šute gotovo pristajući na podjelu BiH. Tvorci koncepta koji ide u smjeru tri državotvorna nacionalna entiteta sa odvojenim školskim programima koji uče o svojim krivotvorenim historijama, morali bi znati da je to u BiH neizvodivo. To se potvrdilo u nedavnoj krvavoj prošlosti uprkos etničkom čišćenju, humanom preseljenju, biološkim zidovima, genocidu, zločincima, osvetnicima, lopovima….BiH će opstati.

U predvečerje smo i Dana državnosti BiH koji će se, kao i do sada posljednjih više od četvrt stoljeća, obilježavati samo u jednom dijelu zemlje. Kako Vi komentirate situaciju da aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH neće biti domaćin stranim ambasadorima, diplomatama i drugim pozvanim gostima u povodu obilježavanja tog državnog praznika?

GALIĆ: Zar ikoga više može začuditi išta od onih koji vode ovu zemlju! Ne bi me čudilo da ne dođe ni drugi od trojice. Oni su složni u svemu samo da poraze sve ono što nam je bilo zajedničko i dobro u BiH. Samo im nekretnine koje su opljačkali i još uvijek pljačkaju, ne smetaju iako su iz prošlog sistema.

U Ljubuškom znam da u školama nema nastave taj dan ali uz oglase pročitane dan prije da je to zbog sv. Kate a ne Dana državnosti o kojemu đaci ne znaju ništa.

U Mostaru svaku proslavu Dana državnosti idemo autobusima na Partizansko groblje kako bi položili cvijeće palim borcima, uz policijsku pratnju. Svake godine isti scenario: doček huligana koji uzvikuju fašističke parole ili zasipaju kamenicama i bakljama po građanima koji dođu. Svake godine ih slikamo, prijavimo policiji, potom tražimo informacije u MUP-u šta su uradili u vezi s tim. I naravno uvijek je istraga u tijeku. Zvali smo tužilaštvo i pitali koliko su prijava zaprimili od policije za sve ove godine i napade ovakve vrste te šta su poduzeli. Odgovorili su nam da nikada nisu zaprimili nijednu prijavu iz policije o tim događanjima. Tako se u Mostaru zatvara krug.

Mnogo toga što se dešava izvan BiH ne ide u prilog stabilizaciji političke i ustavno-pravne situacije u našoj zemlji. Naime, nakon što su neke evropske zemlje otišle udesno, sada se to dešava i jednoj Americi. Kako komentirate pobjedu Trumpa i hoće li se njegov dolazak u Bijelu kuću odraziti na bh. danas i njeno sutra?

GALIĆ: Nisam stručnjak za to ali čitajući i prateći kampanju, od dva loša izbora pobijedio je taj koji je pobijedio. Njegova vanjska politika bi trebala biti važna za nas ali nisam čula da je u bilo kojem kontekstu spomenuo BiH u svojim najavama. Ali vidjet ćemo u kom pravcu će to ići. Poruka ovih izbora je da birači ne žele više klasični politički mainstream, da žele promjene i suštinsku transformaciju današnje ljevice.

Na samom kraju, da li i koliko djelovanje slobodnih medija, poput Vašeg i drugih, bitno utječe na javno mnijenje u BiH i okruženju, kako bi se kad-tad stvorile pretpostavke za neki pozitivan pomak naše zemlje i društva u njoj?

GALIĆ: Viktor Ivančić je za nas rekao da smo džep otpora ili mala slobodna teritorija – što nam je veliki kompliment. Mi to i jesmo, budući da se niko više aktivno ne opire ovom suludom sistemu. Toliko se trudimo, od rada na portalu, organiziranja tribina sa važnim temama i ljudima, promocijama knjiga i neprestanom angažmanom i kritičkom pisanju o stvarnim problemima u društvu, mislim da već možemo na neki način uticati na formiranje javnog mnijenja i da smo pokrenuli nešto bar mrvicu na bolje. Ovakvi kakvi jesmo, bez sigurnih financijskih sredstava, bez reklama, u potpuno fašiziranom okruženju sa stalnim prijetnjama za vratom, ipak ne odustajemo. Imamo izvanredne suradnike, sjajnu ekipu, borimo se na istoj strani sa istom dobrom energijom. Časno je to. Iako, cijena je ponekad previsoka. Ali, to je moj izbor jer zaista  vjerujem da ovo što radimo jedino ima smisla. I kako fra Drago Bojić reče: „Moramo vjerovati u to da zlo nema posljednju riječ kako god se nekad čini da je moćno i neuništivo. I povijest nam svjedoči da se svako zlo prije ili kasnije raspalo.”

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

GALIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (841)

vrbas-miso

ljiljani-zastava1-1024x1024                       Svim građanima naše domovine, ma gdje bili, želim

SRETAN DAN DRŽAVNOSTI REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE!
                       
                      Bedrudin GUŠIĆ

armin-halitovic-1

Nisu meni svi sugrađani dali povjerenje, to je općepoznato i apsolutno shvatljivo, ali za onu većinu koji jesu vjerovat ću da su prepoznali i priznali dosadašnji rad i trud da od Bosanske Krupe napravim za život ljepše i ugodnije mjesto. Mislim da je povjerenje bio razlog što sam dobio većinu glasova I to me naravno raduje, jer je to nešto što se sporo i poprilično teško stiče…..U posljednih pet godina, dakle od 2012. do danas (23.11.2016.), u Bosanskoj Krupi je rođeno 1128, a umrlo 1147 stanovnika, što je znači da je mortalitet za 1,68% veći od nataliteta. Rekao bih da brojke nisu alarmantne, ali definitivno zabrinjavaju…..Najveći potencijali Bosanske Krupe su metalna i drvna industrija, a velike nade polažemo i u turizam na čijem unapređenju, odnosno stvaranju dobrih uslova za razvoj, moramo raditi još mnogo…..Nasumično ćemo uzeti mjesečne izvještaje Federalnog zavoda za statistiku iz posljednjih nekoliko godina kao zvanične i relevantne pokazatelje. Usporedbe radi, u julu 2015. godine u Bosanskoj Krupi je bilo 4.784 nezaposlenih i 3.198 zaposlenih, dok je u junu 2016. godine bilo 4.684 nezaposlenih i 3.280 zaposlenih…..Broj zaposlenih u Bosanskoj Krupi tri hiljade je prvi put prešao u maju 2014. godine i iznosio je 3.039 i od tada kontinuirano raste. To značajno povećanje može se zahvaliti ulaganju u realni sektor, odnosno u izgradnju kapaciteta za privlačenje investitora i otvaranje firmi. Povećanje broja zaposlenih u najvećoj mjeri posljedica je pokretanja i još uvijek aktuelne izgradnje Poslovne zone Pilana u kojoj trenutno radi 15 privrednih subjekata…..U 2016. godini površine poljoprivrednog zemljišta pod malinom iznose 40 ha, 110 poljoprivrednih proizvođača angažovano je u ovoj proizvodnji. Shodno tome u Bosanskoj Krupi godišnje se proizvede oko 800 tona maline sa ostvarenom dobiti oko 2.5 miliona KM. Prema ažuriranim podacima iz Plana proizvodnje za 2017. godinu 150 poljoprivrednih proizvođača prijavilo je proizvodnju maline na ukupnoj površini od 58 ha. U prosjeku 0,4 ha po gazdinstvu. Možemo reći da proizvodnja maline u Bosanskoj Krupi doživljava pravu ekspanziju po čemu smo i prepoznati u Bosni i Hercegovini…..Mogli bismo reći da je turistička insfrastruktura djelimično kompatibilna sa prirodnim i drugim resursima koji su kako i sami kažete jedinstveni, a što se tiče ulaganja zaista je teško govoriti. Ulagati se hoće, a koliko novca već je stvar situacije, naše mogućnosti i svakako sposobnosti da preko projekata dođemo do sredstava iz inostranih fondova…..

Prije nepuna dva mjeseca izabrani ste po treći put uzastopno na ovu funkciju, što znači da su građani Bosanske Krupe prepoznali nešto što ste do sada učinili za tu Općinu i vjeruju da ćete i u tekućem mandatu realizirati svoje predizborne planove i programe. Uz čestitke za ponovni izbor, pitam Vas: šta Vi mislite zašto su Vam Vaši sugrađani ponovo dali povjerenje?

Odgovarao sam nekoliko puta na isto ovo pitanje i uvijek kažem da bih volio kada bi odgovor mogli dati upravo građani Bosanske Krupe. Nisu meni svi sugrađani dali povjerenje, to je općepoznato i apsolutno shvatljivo, ali za onu većinu koji jesu vjerovat ću da su prepoznali i priznali dosadašnji rad i trud da od Bosanske Krupe napravim za život ljepše i ugodnije mjesto. Mislim da je povjerenje bio razlog što sam dobio većinu glasova i to me naravno raduje, jer je to nešto što se sporo i poprilično teško stiče.

Koliko Bosanska Krupa ima stanovnika po posljednjem popisu i kakva im je etnička struktura?

Prema posljednjem popisu Bosanska Krupa ima 25.545 stanovnika, od toga 23.578 Bošnjaka, 66 Hrvata, 1.260 Srba, 106 građana se nije izjasnilo, 494 su „ostali“, dok je pod kategorijom „nepoznato“ 41 stanovnik.

Kakav je odnos između nataliteta i mortaliteta posljednjih pet godina, naprimjer?

U posljednih pet godina, dakle od 2012. do danas (23.11.2016.), u Bosanskoj Krupi je rođeno 1128, a umrlo 1147 stanovnika, što je znači da je mortalitet za 1,68% veći od nataliteta. Rekao bih da brojke nisu alarmantne, ali definitivno zabrinjavaju. Vjerujem da je sličan pa i možda i lošiji odnos u svim drugim sredinama u našoj zemlji, naročito onim manjim. Svi bismo, od najvišeg do najmanjeg nivoa vlasti, o ovome trebali voditi više računa, ozbiljno shvatiti problem. Neću sada ulaziti u srž problema, jasno je svima da se mladi bračni parovi sve teže odlučuju za širenje porodice, a da je razlog tome loša ekonomska situacija. Mladi se moraju motivirati, dobiti podršku i samim tim sigurnost.

Ko su nosioci privrednog razvoja Općine?

bosanska-krupa-trg-alije-izetbegovic487a

Najveći potencijali Bosanske Krupe su metalna i drvna industrija, a velike nade polažemo i u turizam na čijem unapređenju, odnosno stvaranju dobrih uslova za razvoj, moramo raditi još mnogo. Što se tiče kompanija koje čine okosnicu privrednih djelatnosti u lokalnoj zajednici, ako govorimo o metalnoj industriji to su svakako Krupa-kabine, firma koja se bavi proizvodnjom kabina za radne mašine a zapošljava preko 200 ljudi, zatim Bosancar u kojoj na izradi karoserija za poljoprivredne i druge strojeve radi oko 100 radnika, Novi most koja se bavi metalopreradom,  te Zah koji proizvodi opremu za lemljenje.

armin-halitovicSmatram da je Poslovna zona „Pilana“ nešto po čemu smo prepoznatljivi posljednjih godina. U njoj danas radi 15 privrednih subjekata s područja naše općine, kantona, Bosne i Hercegovine i inostranstva koji su kroz nekoliko godina u izgradnju novih poslovnih kapaciteta uložili oko 30 miliona konvertibilnih maraka što u svakom slučaju daje za pravo da očekujemo i veliki broj novih radnih mjesta. Da bi se stvorili uslovi investitorima, odnosno da bi to sve izgledalo kao što danas izgleda, Općina je morala uraditi mnogo. Sve parcele i objekti snabdjeveni su s odgovarajućim elektroenergetskim priključkom, telefonskim linijama, kanalizacionom i vodovodnom mrežom, uređene su saobraćajnice, prilazni put, izlaz na magistralnu saobraćajnicu, a izgrađena je i javna rasvjeta unutar Poslovne zone.

Ono što je privuklo investitore zasigurno su i povlastice i beneficije koje im pružamo. Naime, u prve tri godine u 100 postotonom iznosu oslobođeni su komunalnih dažbina, sljedeće tri godine plaćaju samo 50 posto, a potom tri godine plaćaju minimalnu komunalnu naknadu u zavisnosti od proizvodne djelatnosti i broja radno angažiranih građana bosanskokrupske općine.

Dobre uslove, dakle, stvaramo kroz smanjenje naknada, olakšanje i skraćenje postupaka za izdavanje različitih odobrenja, olakšan pristup informacija, kako za firme koje rade i pozitivno posluju na području općine, tako i za potencijalne investitore. Općina kao lokalna samouprava treba da bude dobar, pouzdan i efikasan servis. Smatram da Bosanska Krupa to jeste. To ćemo raditi i u narednom periodu, kroz izgradnju infrastrukture, pružanje poticaja i stručne savjetodavne pomoći razvijati ove dvije vrlo bitne privredne grane. Potencijale za to definitivno imamo. Bosanska Krupa je izrazito bogata s prirodnim resursima, vodom, šumom. Nije to kratkoročan posao, to je nešto na čemu trebamo raditi godinama, što je najbitnije kontinuirano.

Kolika je stopa nezaposlenosti i kakav je njen trend?

Nasumično ćemo uzeti mjesečne izvještaje Federalnog zavoda za statistiku iz posljednjih nekoliko godina kao zvanične i relevantne pokazatelje. Usporedbe radi, u julu 2015. godine u Bosanskoj Krupi je bilo 4.784 nezaposlenih i 3.198 zaposlenih, dok je u junu 2016. godine bilo 4.684 nezaposlenih i 3.280 zaposlenih.

Zaključno sa mjesecom novembrom 2014. godine, u Bosanskoj Krupi je bilo 3.130 zaposlenih osoba. U novembru 2013. godine taj broj je iznosio 2.988, u aprilu 2014. godine 2.998, u septembru iste godine 3.067, a u oktobru 3.129. Na osnovu ovih brojki jasno je kako u Bosanskoj Krupi, iako su sezonski poslovi koji doprinose novom zapošljavanju okončani, kontinuirano raste broj zaposlenih lica.

Broj zaposlenih u Bosanskoj Krupi tri hiljade je prvi put prešao u maju 2014. godine i iznosio je 3.039 i od tada kontinuirano raste. To značajno povećanje može se zahvaliti ulaganju u realni sektor, odnosno u izgradnju kapaciteta za privlačenje investitora i otvaranje firmi. Povećanje broja zaposlenih u najvećoj mjeri posljedica je pokretanja i još uvijek aktuelne izgradnje Poslovne zone Pilana u kojoj trenutno radi 15 privrednih subjekata.

Dakle, najveći broj novouposlenih u Bosanskoj Krupi odnosi se na realni sektor, odnosno na drvnu industriju koja je tradicionalna industrijska grana u našem gradu, i na metalsku industriju koja je već godinama u razvojnom zamahu i u kojoj se ostvaruju zavidni rezultati.

Prema najavama postojećih i novih investitora, možemo očekivati i nova ulaganja i nova zapošljavanja u metalskoj industriji.

Koji važniji projekti su završeni u Vašem prethodnom mandatu a koji su planirani u tekućem?

Teško je nabrojati sve ono što je urađeno, ali evo nastojat ću izdvojiti one najbitnije pored naravno poslovnih zona. Spomenut ću vodosnabdijevanje općine u šta smo uložili nekoliko miliona KM. Završena je primarna mreža za naselja Pištaline, Jezerski, Mahmić Selo, Ljusina. Traju radovi i na proširenju gradske vodovodne mreže za naselja Zalin, Podkrš i Gornji Petrovići. Završetkom ovog vodovoda, zajedno sa novoizgrađenim vodovodom do Velikog Radića, više od 95% stanovnika općine Bosanska Krupa imat će mogućnost da pije vodu iz sanitarno kontrolisanog vodocrpilišta Ada. Započet je i jedan od većih projekata iz Strategije razvoja, a to je regulisanje odvodnje otpadnih voda Bosanske Krupe i Bosanske Otoke. Završena je prva faza i utrošeno oko milion i po KM. Ovo je vrlo ozbiljan projekt kojim ćemo poboljšati sanatacione mreže, sprječavanje ispuštanja netretiranih voda i rijeku Unu i njene pritoke, odnosno uklanjanje zagađenja iz gradskih područja. Početala je i sanacija deponije Krivodol za šta smo preko Svjetske banke obezbijedili milion eura. Završen je projekt “Zeleni otoci”, uređene Male ade, kao i energetska učinkovitost obrazovnih, kulturnih i zdravstvenih objekata, izgradnja zgrade Opće gimnazije, rekontrukcija i asfaltiranje puteva. Privodi se kraju regulacija potoka Kalender sa izgradnjom fekalnih kolektora za šta smo do sada izdvojili 1.5 milion maraka. Izgrađena je rasvjeta u skoro svim dijelovima općine. Uređena su izletišta Dobrović i Šujnovac, kao i svi vodotoci. Izvršena je sanacija i konzervacija Starog grada. Uređen je plato „Zanatskog centra“. U sklopu projekta „Razvoj inovacija i privlačenje investicija u Unsko-sanskom kantonu – BINOVA”, kojeg provode Razvojna agencija USK sa Općinom Bosanska Krupa, Vladom USK, Centrom za promociju lokalnog razvoja PLOD iz Bihaća i Tehničkim fakultetom u Bihaću rekonstruisan je objekt u Poslovnoj zoni „Pilana” namijenjen Centru za podršku inovacijama koji kroz programe pruža podršku malom i srednjem poduzetništvu u Bosanskoj Krupi, ali i u ostalim općinama Unsko-sanskog kantona. Posljednjih nekoliko godina dosljedno smo radili na strateškim opredjeljenjima i ciljevima u različitim područjima, realizovano je dakle niz projekata u oblasti infrastrukture, ali su učinjeni i novi koraci u osposobljavanju i osavremenjavanju općinskih službi, usluge javnog sektora su sve bolje i efikasnije, lokalni organi vlasti su sve bliže poduzetnicima i građanima, što samo po sebi podstiče lokalni razvoj. Stvorena je povoljna poslovna klima, uslovi za nove investicije kroz formiranje i razvoj poslovnih zona, generalno bolji ambijent za život građana, realizovani su projekti razvoja Bosanske Krupe kao respektabilne turističke destinacije, modernizirani su školski objekti, stipendirani su svi studenti sa područja općine i povećana je efikasnost u radu općinske administracije.

Pažnja je posvećena svim kategorijama društva, kao i svim segmentima i oblastima života. Konstantno je rađeno na unapređenju lokalne uprave, lokalnom ekonomskom razvoju, obrazovanju, mladima, nevladinom sektoru, sportu, kulturi, zdravstvu i civilnom društvu, penzionerima i boračkoj populaciji. Svi su imali značajnu podršku preko zajedničkih projekata, subvencija, finansijske ili tehničke pomoći.

Mnogo je stvari koje smo uradili, ali dosta je i onih kod kojih tek moramo zasukati rukave. Vremana i volje imamo, nadamo se da ćemo imati i novca, odnosno više podrške viših nivoa. Jasno vam je da on diktira apsolutno sve. Ono na čemu ćemo raditi u skorijoj budućnosti svakako je nastavak izgradnje kanalizacionog sistema, završetak zgrade gimnazije, odnosno uređenje unutrašnjosti objekta. Naravno, tu je nastavak izgradnje poslovnih zona, mnogo putnih pravaca, a spomenuo sam već izgradnju dva kružna toka kao i izgradnju farme norveških goveda na području nekadašnje svinjogojske farme „Pučenik“.

Jučer (18.11.2016.) je u Bosanskoj Krupi održana Obuka o suvremenim tehnologijama proizvodnje maline za žene i mlade farmere iz ruralnih područja Općine Bosanska Krupa, Cazin i Bužim, a danas praktična obuka iz malinarstva. Hoćete li reći nešto više o tome?

Centar za ekonomski i ruralni razvoj CERD-a iz Banje Luke u saradnji sa Općinom Bosanska Krupa, u okviru USAID/Sweden Projekta razvoja tržišne poljoprivrede Farma II, organizirala je 18. 11. 2016. obuku na temu „Savremene tehnologije proizvodnje maline“. Cilj obuke je unapređenje znanja i praktičnih vještina proizvođača maline sa akcentom za žene i mlađe farmere. Praktični dio obuke održan je sutradan na jednom malinjaku. Ove aktivnosti provode se u tri općine USK gdje je uključena i Bosanska Krupa kao prepoznata po proizvodnji maline u BiH. U prilog tome govore podaci da se površina poljoprivrednog zemljišta pod malinom od 2010. godine povećavaju, kao i broj proizvođača.

U 2016. godini površine poljoprivrednog zemljišta pod malinom iznose 40 ha, 110 poljoprivrednih proizvođača angažovano je u ovoj proizvodnji. Shodno tome u Bosanskoj Krupi godišnje se proizvede oko 800 tona maline sa ostvarenom dobiti oko 2.5 miliona KM. Prema ažuriranim podacima iz Plana proizvodnje za 2017. godinu 150 poljoprivrednih proizvođača prijavilo je proizvodnju maline na ukupnoj površini od 58 ha. U prosjeku 0,4 ha po gazdinstvu. Možemo reći da proizvodnja maline u Bosanskoj Krupi doživljava pravu ekspanziju po čemu smo i prepoznati u Bosni i Hercegovini.

Da li je Centar za promociju ruralnog turizma polučio neke rezultate i koje, eventualno?

turistickicentar

Centar za promociju ruralnog turizma je do sada u okviru svoje djelatnosti izvršio kvalitetnu promociju turističke ponude općine Bosanska Krupa putem štampanih promotivnih materijala, putem interneta, touch screen info kioska i posjeta sajmovima. Na polju organizacijskog djelovanja Centar je uspio povezati turističke djelatnike na području općine i sačiniti bazu podataka kao i unaprijediti zajednički nastup u promotivnim aktivnostima i formiranju paketa turističke ponude. U okviru centra djeluje i suvenirnica u kojoj se prodaju autohtoni suveniri koje izrađuju lokalni obrtnici. U procesu donošenja federalnog i kantonalnog zakona o turizmu Centar se maksimalno uključio u procese predlaganja i putem javne rasprave zalagao se za interese lokalnih turističkih djelatnika. U okviru centra dogovaraju se i predlažu različiti projekti i mjere za jačanje turističke ponude kao i uključivanje novih djelatnika u turističku pnudu, a posebno u oblati seoskog turizma.

Da li turistička insfrastruktura, uključujući i odgovarajuće kadrove, marketing i sve što treba da prati turističku privredu Općine kompatibilna sa prirodnim i drugim resursima koji su jedinstveni, ne samo u BiH i regionu nego i šire? Hoće li se i može li se više ulagati u turizam?

bosanska-krupa-4Turizam je oblast kojoj bi se trebalo pristupiti strateški. Za početak voditi više računa o uspostavljaju dobre i produktivne saradnje između svih nivoa vlasti, ali i vlasti s već postojećim turističkim zajednicama ili organizacijama koje se između ostalog bave turizmom. Ako su tu, a jesu na nivou kantona kada je Federacija u pitanju, treba da rade svoj posao. Konkretno, TZ USK nema apsolutno nikakve pa ni statističke podatke o turizmu u Bosanskoj Krupi. Budući da za tu oblast, jer nema finansijskih sredstava, nije formirana posebna služba u organu uprave pa se samim tim turizmom stručno i isljučivo lokalna zajednica ne bavi, nemamo statističkih podataka koje bismo vam mogli ponuditi. I ono što imamo rezultat je slobodnih procjena, nagađanja, djelimično rada na terenu. Općina Bosanska Krupa kroz realizaciju različitih aktivnosti i projekata svakako radi na stvaranju uslova za razvoj turizma.

Mi smo zaista koliko smo mogli radili na razvoju i promociji turizma. Ono što bismo naveli je uspostava Turističkog info centra koje djeluje u okviru Lokalne akcione grupe Una-Sana. Smješten je u užoj gradskoj zoni. Centar nudi informacije o turisitičkoj ponudi u regionu, informacije o turističkim aktivnostima, smještajnim kapacitetima, kupovini lokalnih proizvoda i suvenira. Kontaktna je tačka za sve turiste u regiji i lokalne pružaoce usluga u turizmu kao i potencijalne turističke ulagače. Izradili smo turističke promotivne materijale, napravili turističku signalizaciju u gradu, kroz realizaciju projekata na nekim lokacijama uspjeli smo izgraditi osnovnu infrastrukturu. Ne možemo zanemariti konstantno ulaganje od čega i turizam treba da ima koristi, uređenje parkova, okoliša i redovno izvještavanje putem medija o svemu tome.

Iz svega ovoga što smo do sada rekli, može se i zaključiti koji su to problemi koji sprečavaju razvoj turizma u Bosanskoj Krupi, ali evo naglasit ću da je to nedostatak finansijskih sredstava, nedovoljna potpora viših nivoa vlasti za pružaoce turističkih usluga, a tu je svakako i loša infrastruktura na nekim lokalitetima od turističkog značaja. Mnogo je u svrhu unapređenja te insfrastrukture urađeno, ali je budimo realni mnogo i ostalo. Zaista je teško jer se kod realizacije projekata mora praviti lista prioriteta, na koju prije svega moraju doći oni koji odgovaraju na osnovne, neophodne potrebe ljudi. U međuvremenu mislimo i na turizam, ali kao u svakoj drugoj zajednici u ruralnim područjima imamo probleme nepostojanja pitke vode, putne insfrastrukture, nekih uslova za obrazovanje djece, koje bez dileme rješavamo kako osiguravamo sredstva.

Mogli bismo reći da je turistička insfrastruktura djelimično kompatibilna sa prirodnim i drugim resursima koji su kako i sami kažete jedinstveni, a što se tiče ulaganja zaista je teško govoriti. Ulagati se hoće, a koliko novca već je stvar situacije, naše mogućnosti i svakako sposobnosti da preko projekata dođemo do sredstava iz inostranih fondova.

Na samom kraju, da li ste u prethodnom mandatu imali saradnju sa općinskim načelnikom (sada bivšim) Velike Kladuše i da li ćete je imati sa aktuelnim?

Sa bivšim načelnikom nije bilo neke posebne saradnje, međutim odnosi su bili korektni. A što se tiče aktuelnog načelnika, moj stav je po tom pitanju vrlo jasan, nemam namjeru sarađivati. Razlozi za to su dobro poznati. Nepotrebno je bilo šta više naglašavati.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (840)

vrbas-miso

Image result for podjela bih na tri dijela

Na 21. godišnjicu Dejtonskog sporazuma, koji je jedan od najgorih, najštetnijih i najnepravednijih međunarodnih akata, ne govori se o tome da je tim sporazumom nagrađen i ohrabren agresor, priznata njegova genocidna tvorevina Rs, ozvaničeno pravo na etničko čišćenje, već se agresori na BiH Srbija i Hrvatska i dalje ohrabruju i potstiču da narušavaju teritorijalno jedinstvo BiH države, odvajaju njen teritorij i u datim uslovima pripoje ga Srbiji odnosno Hrvatskoj. Predstavnici međunarodne zajednice znaju da BiH ne može opstati na uspostavljenom Dejtonskom uređenju, ali nemaju ni volje ni snage da krajnje štetan i neprihvatljiv Dejtonski ugovor, koji odgovara samo agresorima, promjene ili ukinu.

Ni 24 godina nakon agresije na BiH Hrvatska se ne odriče Herceg-Bosne, niti se Srbija distancira od Rs koju je na polovini bh teritorija instalirala kao karikaturu, svojata je i uz toleranciju međunarodne zajednice tretira kao ratno nasljeđe. Okružena neprijateljima i sa sve više petokolonaša unutar zemlje, sa Dejtonskom luđačkom košuljom na tijelu i teškim okovima na nogama, još uvijek multietnička BiH se očajnički bori da sačuva i odbrani suverenitet i svoje historijsko pravo na teritorijalnu cjelovitost. O najjednostavnijem rješenju, ukidanju entiteta, kojim bi se eliminisalo više od pola aktuelnih problema, niko od bh tamničara ne želi ni razgovarati.

Pravosuđe na usluzi agresorima

Image result for sudstvo u bih

Udruženi zločinački poduhvat za stvaranje Velike Srbije, uz eliminaciju Bošnjaka, bio je osnova strategije koja se od Miloševića i Šešelja, sada preko Dodika, Vučića i Nikolića nesmetano i danas provodi na bh teritoriju, uz neprimjernu pomoć pravosuđa koje je time svoj ugled srušilo i srozalo na najnižu razinu. Kako vrijeme odmiče, sve više sudskih procesa koji se vode pred domaćim i međunarodnim sudovima za počinjene zločine u BiH tokom agresije dobiva epilog kojim se uloga i položaj agresora i žrtve izjednačuju. Rušitelji države nesmetano ruju i razaraju i ono malo vjere što je u narodu ostalo. To uvjerljivo pokazuju dva markantna slučaja: slučaj Šešelj i slučaj Dodik. U ovim ali i drugim procesima na području bivše Jugoslavije Haški sud je besramno svoj ugled i kredibilitet srozao do samog dna, a  pravosuđe  BiH sa državnim tužilaštvom BiH kao perjanicom pokazalo je totalnu nesposobnost i nemoć. Danas je u BiH teško naći i jednog građanina koji vjeruje u takvu pravdu i te institucije pravde. One  služe za podsmijeh, prikrivanje istine  i mjenjanje slike o agresiji na BiH.

Sudski slučajevi bez presedana

Siguran sam da je bh javnost kao i javno mnijenje šire regije još uvijek duboko zaprepašćeno (ne) izvjesnim ishodom u dva slučaja, kakva do sada nisu viđena ni zabilježena na prostorima Evrope. Jedan je slučaj Šešelj! Drugi je slučaj Dodik! Oba ova slučaja upiru prstom u sudove i pravosuđe … degradiraju ih i od njih prave karikaturu za prezir i potsmijeh. Zahvaljujući njima, u BiH zločin i dalje likuje, nacionalizam i fašizam učvršćuju svoju bazu, a žrtve zločina uzaludno kucaju na vrata pravde. Uloga pravosuđa, tužilaštava i sudova je da štite društveni pravni poredak i pružaju zaštitu u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava. Uloga  tužilaštava, kao dijela pravosudnog sistema, trebala bi biti u tome da pred sudove dovede one za koje se sumnja da su počinili krivično djelo, kako bi im sudovi mogli suditi. Nažalost, tužilaštva često zaborave da gone, a sudovi zaborave da  sude.

Haška otpusnica za Šešelja

Vojislav Šešelj je u haškom zatvoru proveo vrijeme od 23.2.2003.godine do 7.11.2014.godine, a proces protiv njega pokrenut je tek 2007. godine. Optužen je po 9 tačaka – za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u Hrvatskoj i BiH u periodu od 1991. do 1993. godine. Prije okončanja sudskog procesa Haški tribunal ga je pustio da se liječi, sa obrazloženjem da ima rak i da mu je procijenjeno još svega 6 mjeseci života. Haški zatvor napustio je 7. novembra 2014-te godine uz garanciju Srbije, sa napomenom da će mu presuda biti donesena tek 2015. godine. Izlazeći iz haškog zatvora Šešelj je poručio „dolazim da se svetim, ne da se liječim“. Razlog za njegovo ”privremeno“ otpuštanje pokazao se kao notorna laž. Rekoše da je čovjek na samrti, slagaše, obmanuše čitav svijet, ni očima ne trepnuše.

Od tada do nedavno čekalo se da Šešelj skonča, a on svaki dan sve zdraviji i čiliji. A i zašto bi kad je zdrav k'o dren, barem to pokazuje svojim izazovnim istupima. Time Hag pokazuje ne samo da nije simbol pravde, već njena karikatura.

I umjesto da odgovorno prizna očiglednu laž ili nađe druge razloge, Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda “čiste savjesti“, bez Šešeljevog prisustva u Hagu,  31.3. 2016. godine donosi oslobađajuću presudu, kojom ga oslobađa po svim tačkama optužnice, čime mu daje nova krila da nastavi na projektu stvaranja Velike Srbije. A ovo je bio samo još jedan u nizu razočaravajućih velikih neuspjeha haškog tribunala. Fijasko pravde! Šešelj je pokazao da je jači od svjetske pravde, a Hag da nema ni srama ni stida. Niko se i ne počeša makar po glavi da dadne bilo kakvo novo objašnjenje, da se ispriča i kaže da je ocjena Šešeljeva zdravstvenog stanja bila pogrešna. Ako su ljekari svjesno lagali, da se pozovu na odgovornost, da se osude i kazne, da im se ograniče prava ili oduzme zvanje. Ako su pak lagale sudije i zvaničnici Haga, da se pozovu na odgovornost i razriješe dužnosti, koju očito ne vrše savjesno i odgovorno.

Dodik kao Baš-čelik

Na isti način, samo na drugoj matrici, odvija se drama u bh državnom Tužilaštvu, koje je ako se dobro sjećamo, još 26.9. 2016-te za 2. oktobar u bh Tužilaštvo pozvalo predsjednika Rs Milorada Dodika osumnjičenog kao odgovornog za nezakonito održani referendum o 9.januaru –  Danu Rs. Dodik se nije pojavio u Tužilaštvu ni 2. oktobra, kad je trebao doći, niti se odazvao na drugi poziv upućen za 15. oktobra. Iz  šuba im je odmah odbrusio da neće doći u Sarajevo, a oni u Tužilaštvu su zanijemili. Umjesto Dodika, suspendovan je s dužnosti i pritvoren Glavni tužitelj BiH Goran Salihović, jer se usudio – kako je naveo- otvoriti istragu protiv Milorada Dodika.  Zemlja se tresla, a sa njom je uzdrmana kompletna bh javnost. Zavladao je muk. I visoki predstavnik EU ostao je zatečen. Svi građani BiH ali i veliki dio evropske javnosti čekao je da vidi šta će se dogoditi. Veći broj uznemirenih ali zaplašenih građana Rs i FBiH očekivao je da će po zakonskoj proceduri predviđenoj za ovakve prilike na vrata banjalučkih Banskih dvora, kao svima drugima koji se ogluše o poziv, zakucati policija, SIPA ili tajni agenti u kožnjacima i Miloradu Dodiku nataknuti na ruke lisice. Ali, na opšte iznenađenje, ma kakvo iznenađenje, na zaprepašćenje  javnosti, ništa se očekivano nije dogodilo, ni dan kasnije, ni nedelju, ni mjesec kasnije. I kako se pokazalo, više se Tužilaštvo prepalo Dodika, nego Dodik Tužilaštva. I od tada do danas Tužilaštvo se uvuklo u sebe i dalje nijemo, ne smije ni glas pustiti da se ne oda. A za to vrijeme Dodik u Bosni  k'o Šešelj u Srbiji, šenluči, prijeti i pljuje po svima. Već se sada, na velika zvona, uz inat svima u zemlji i svijetu, za 9. januar priprema do sada najveličanstvenija proslava Dana Rs – na kojoj će Dodik, kao Rusi na Crvenom trgu u Moskvi, predstaviti svoju moć i nadmoć.

Prema nekim šturim informacijama, Dodik se tek sada, mjesec i kusur kasnije, odobrovoljio pa je u Banja Luci, još uvijek sigurno zavaljen u svoju fotelju, više sebi u bradu nego službeno i odgovorno dao izjavu koju su mu tražili iz BiH tužilaštva. Samo Tužilaštvo više ne samo što nije oštro i prijeteće, već pomirljivo i snishodljivo, s molbom i  uz izvinjenje što ga moraju malo smetati i uznemiriti ga. Čak su se i mediji slegli i nastojali ovu malu neugodnost, sa  kojom se ugrožava autoritet predsjednika Rs, pokušali ošutjeti. Razlog više za takav odnos je u činjenici da je pitanje referenduma, a vezano za to i Dana Rs, postalo manje aktuelno i skoro bespredmetno.

BH tužilaštvo i Hag isti vrag

Po ugledu na Šešelja i Dodik je na evropskoj sceni pokazao koliko je jači od pravde. Jači od Baščelika. Državno tužilaštvo u više slučajeva nije izvršilo svoj zadatak, koji ga obavezuje da pred sud dovede  one za koje se sumnja da su počinili krivično djelo. Svaki od posljednja tri glavna tužioca Tužilaštva BiH, kada se usudio uprijeti prst u Dodika,  pao je u nemilost, izgubio položaj i morao se boriti da sačuva glavu. Nije li radi toga smijenjen Milorad Barašanin, prije njega ispraćen Marinko Jurčević, pa preko SIPA i protiv posljednjeg od njih Gorana Salihovića pokrenuta istraga zbog sumnje da je zatvorio više istražnih predmeta protiv Dodika, mada suprotno tome Salihović tvrdi da ga smjenjuju zato što je pokrenuo postupak protiv Dodika zbog provođenja referenduma o Danu Rs.

Mnogi od nas u BiH i u okruženju već smo se sto puta upitali može li ovo pravosuđe, ovi korumpirani domaći i međunarodni sudovi išta pošteno i do kraja odgovorno uraditi? Kad se nije moglo, bolje reći nije htjelo, kod toliko svjedočanstava i svjedoka, ni za 20 godina nakon najsurovije agresije nakon Drugog svjetskog rata, (koju su pratili svi mediji svijeta), dokazati da to nije bio građanski rat već agresija, prvo Srbije, a potom Hrvatske na BiH, u kojoj su se vidjele vojske, tenkovi, topništvo i avioni sa jasnim oznakama, kad postoje i danas planovi, naredbe, odluke vojnih štabova agresora, kad postoje i danas platne liste sa imenima vojnika i oficira koji su za ubijanje Bošnji primali plate …Zar toliko stotina logora, toliko hiljada nišana širom BiH nisu dovoljan dokaz? Danas tužilaštva i sudovi sude samo sitnim prevarantima i đilkošima koji pokušavaju da prežive. Samo njih hvataju jer oni su uvijek na otvorenom, a krupne ribe su uvijek dobro ograđene zidom i čuvane čuvarima.

Odugovlačenje procesa i oklijevanje sudova u procesu da  pravovremeno donesu odluku i presude ozbiljno ugrožava nihov kredibilitet i ruši ne samo njihov autoritet, već vjeru u pravdu.

Možda će se neki upitati šta je tu zajedničko?  Obojica, Šešelj i Dodik prave lakrdiju, tresu i ruše jedan od glavnih stubova na kojima počiva društveni sistem, ruše pravosuđe. Dodik je devalvirao Tužilaštvo i ogolio ga do gaća, a Šešelj napravio karikaturu od Haga i međunarodne pravde. Zajednička je mržnja prema Bošnjacima…i zajednički im je zatvor. Razlika je samo u tome što je jedan iz njega izašao a drugi tek treba da uđe, kada se Pravda otrijezni, kada joj se vrati samopouzdanje, kada joj se odriješi jezik i kad progovori.

BiH ostaje u Dejtonskoj luđaćkoj košulji

I dok tužilaštva drijemaju a sudovi šute, dogovaraju i smanjuju kazne umjesto da ispituju i presuđuju, nacionalisti se organizuju i šire. Dosija puna krvavih stranica i dosija kriminalaca nestaju u prašini zaborava.  Fašizam učvršćuje svoje temelje. Skoro svi izvršioci teških zločina i učesnici u genocidima nad Bošnjacima su slobodni i zauzimaju svoja mjesta u režimskoj administraciji, rezervnom sastavu policije i četničkim formacijama. Krupni kriminal i korupcija nesmetano haraju. Lideri nacionalizma sjede u Predsjedništvu BiH i manipulišu sa narodom. Pred očima sviju Dodik i Čović u svoje ratoborne tabore šalju poruke ohrabrenja…Iz Hrvatske i Srbije ne fali nikad vjetra u leđa. Uz svaki dobitak koji ostvari Dodik, profitira i Čović. Nihova moć je sve veća, a oni sve više u strahu. Zastave Herceg- Bosne vihore se “hrvatskim” a zastave Rs “srpskim” prostorima. Državna zastava BiH se sve rijeđe vidi i kao suvenir. Izetbegović se kao prvi među trojicom jahača apokalipse bojao i svoje sjene, a Ivanić se  već u prvom satu i prvom danu osokolio kao da je na čelu SAD a ne na stolici koja propada. On je taj koji odrešito i odlučno izjavljuje da se Dejton neće mjenjati. To mu garantuju oni veliki iz vana. BiH se trese i raspada, a Valentin Incko i dalje u Dejtonskom sporazumu vidi cjelovit okvir za uspostavu stabilne države. Kao uspjeh Dejtona Incko predstavlja novo-formirane institucije države koje su do Dejtona  postojale u znatno naprednijem formatu.

Prije 21. godinu međunarodna zajednica je presudila Bosni i Hercegovini. Nametnula joj je luđačku košulju i ne misli je skinuti. BiH je kriva jer je preživjela agresiju. A ono što nisu uspjeli ostvariti agresori zločinima i oružjem, uz pomoć međunarodne zajednice i asistenciju UN, nastavljaju Dodik, Čović, Šešelj, Vučić, Nikolić… i međunarodna zajednica uz pomoć i asistenciju sudova, koji čine sve da zločine počinjene u agresiji predstave što manjim, da ratni zločinci što prije iziđu iz zatvora i uključe se u agresorske redove, kako bi se od BiH moglo uzeti ono što se želi, ako ne mirnodopskim, onda i onim drugim oprobanim sredstvima.

A narod k'o narod. Narod je u BiH uvijek bio ovca.  Pase po ogoljelim bosanskim vrletima. Čeka da bude kiše, makar kiše rosulje, da sapere krvavu zemlju bosansku.

U Burlingtonu, 20. 11. 2016

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

udik-logo

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obavještava da će u nedjelju, 20. novembra 2016. godine, organizovati posjetu Vukovaru u povodu 25. godišnjice zločina počinjenih u ovom gradu. Tom prilikom, aktivisti UDIK-a će prisustvovati komemoraciji i polaganju vijenaca na mjestu nekadašnjeg koncentracijskog logora „Velepromet“ sa početkom u 09:30 sati.

Podsjećamo da je 18. novembra 1991. padom potpuno uništenog Vukovara okončana tromjesečna opsada i granatiranje grada od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga, tokom koje je na Vukovar palo više od 6,5 miliona granata. Tokom tri mjeseca opsade, u Vukovaru je usmrćeno više od tri hiljade civila i branitelja, među kojima i 86 djece. Nakon pada Vukovara stotine zarobljenih branitelja i civila prošlo je torture tokom zarobljavanja i transporta, u prolaznim logorima te u logorima i zatvorima u Srbiji (u Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Aleksincu i Nišu).

UDIK  svojom posjetom i polaganjem vijenca želi odati počast svim nevino ubijenim civilima grada Vukovara i na taj način ostaviti poruku kako su žrtve Vukovara ostavile trag u nama ali i podsjetiti na odgovornost svih nas da pamtimo ono što se dogodilo u Vukovaru ‘91. godine.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke procese kroz mirovni aktivizam.

 PRESS SLUŽBA

———————————————————————————————————————————————

No: 07 – 14 – 11 / 16

Sarajevo, November 19, 2016

PRESS RELEASE

THE ANNIVERSARY OF THE CRIMES COMMITTED IN VUKOVAR

 On Sunday, November 20, 2016 the Association for Social Research and Communications (UDIK) will organize a visit to Vukovar, on the occasion of the 24th anniversary of the crimes committed in this city. Commemoration and wreath laying ceremony will be held at the former war camp Velepromet at 09:30 am.

On November 18, 1991 ended three-month siege and bombing of this town by the Yugoslav National Army and Serbian paramilitary forces, during which has spent in the bombing of Vukovar more than 6.5 million grenades. During the three-month siege, in Vukovar were killed more than three thousand civilians and veterans, among them 86 children. After the fall of Vukovar hundreds of captured soldiers and civilians passed torture during capture and transport, but also in the camps and prisons in Serbia (in Stajicevo, Sremska Mitrovica, Aleksinac and Nis).

With this activity UDIK wants to remind the public of the victims in Vukovar and the surrounding area and with the wreath-laying to pay homage to all the innocent civilians killed in this town. Also, UDIK wants to remind that we all have a responsibility to remember these victims and to remember what happened in Vukovar in 1991.

The Association for Social Research and Communications (UDIK) helps post-Yugoslav societies to establish the rule of law and to accept the legacy of massive human rights violations in order to identify the criminal responsibility of perpetrators, to meet justice and prevent the repetition of such crimes. It is the affirmation of the value of an open civil society, with clearly defined priorities in terms of promotion and protection of human rights, as well as youth involvement in social and political processes through peace activism.

PRESS SERVICE

————————————————————————————————————-

No: 07 – 14 – 11 / 16

Sarajevo, 19 novembre 2016

COMUNICATO STAMPA

CRIMINE DI GUERRA COMMESSO A VUKOVAR

 Domenica 20 novembre 2016 – L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) organizzerà una visita a Vukovar, in occasione del 24° anniversario dei crimini commessi in questa città. Commemorazione e la posa delle corone saranno organizzati alle ore 09.30 a Velepromet.

Ricordiamo che a 18 Novembre 1991 chiuso a tre mesi di assedio e bombardamento di questa città da parte dell'esercito nazionale jugoslavo e forze paramilitari serbe, durante il quale hanno spesi nel bombardamento di Vukovar oltre 6,5 milioni di granate. Durante i tre mesi di assedio, a Vukovar sono stati uccisi più di tremila civili e veterani, tra cui 86 bambini. Dopo la caduta di Vukovar centinaia di soldati e civili catturati passato la tortura durante la cattura e il trasporto, ma anche nei campi e nelle prigioni in Serbia (in Stajicevo, Sremska Mitrovica, Aleksinac e Nis).

Con questa visita, UDIK vuole ricordare al pubblico alle vittime di Vukovar e la zona circostante, ma anche rendere omaggio a tutti i civili innocenti uccisi in questa città. UDIK vuole lasciare un messaggio che tutti noi abbiamo la responsabilità di ricordare queste vittime e per ricordare ciò che è accaduto a Vukovar nel 1991.

L’Associazione per la Ricerca Sociale e Comunicazione (UDIK) aiuta le società post-jugoslavi per stabilire lo stato di diritto e di accettare l’eredità di enorme violazione dei diritti umani al fine di individuare la responsabilità penale dei colpevoli di crimine, per soddisfare la giustizia e prevenire il ripetersi di tali crimini. E l’affermazione del valore di una società civile aperta con priorità ben definite in termini di promozione e protezione dei diritti umani così come il coinvolgimento dei giovani nei processi sociali e politici attraverso l’attivismo pace. UDIK è anche impegnata nella lotta contro la corruzione e la criminalità organizzata che impatto la Bosnia – Erzegovina.

SERVIZIO STAMPA

 sonja-biserkoTokom diskusije o Zakonu u skupštini predstavnici radikala i naprednjaka su negirali genocid u Srebrenici. Znači da se taj zakon ne odnosi na regionalni kontekst……Taj Zakon se očigledno i ne odnosi na genocid u Srebrenici. Čini se da je to samo zamazivanje očiju međunarodnoj zajednici…..U Srbiji je na delu relativizacija i revizija celog XX veka, posebno devedesetih. Aktuelna vlast je zacementirala bilo kakvu diskusiju koja s e odnosi na devedeste. Milošević se tretira kao nacionalni heroj, a dodela povelja Radovanu Karadžiću u RS, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku, povodom obeležavanja 25 godina rada parlamenta RS, je direktno glorifikovanje ratnih zločinaca. Ne negira se samo genocid u Srebrenici, već i Markale, Ovčara, zločin u Tuzli. Za sve se optužuju muslimani…..Šešelj je već počeo svoju predsedničku kampanju i kako stvari stoje sigurno će imati značajnu podršku. Tomislav Nikolić je najavio svoju kandidaturu za drugi mandat ali to za sada nije izvesno…..Republika Srpska se tretira kao ratni plen od kojeg Beograd neće lako odustati. Taj stav deli skoro cela politička elita Srbije, akademski  i intelektualni krugovi, SPC… Znači radi se samo o nijansama u reagovanjima kada je reč o RS. Najeksplicitniji je svakako predsednik Nikolić koji već godinama izjavljuje da BiH nije funkcionalna država i da nije održiva…..Pobeda Donalda Trampa šokirala je liberalni deo sveta. U mnogim analizama i komentarima američki izbori i britansko napuštanje Evropske unije (EU), po značaju i mogućim globalnim posledicama upoređuju se s padom Berlinskog zida 1989. godine……Beograd se nada će Tramp (zbog izjava koje je davao o Putinu) normalizovatii odnose sa Rusijom i očekuje da bi mogao deo Balkana prepustiti njima. Posebno se nadaju da će priznati aneksiju Krima što, po njihovom mišljenju, bila preporuka za secesiju Republike Srpske…..

Ovih dana u Skupštini Srbije je rasprava o Predlogu izmena i dopuna Krivičnog zakonika Srbije, a suština izmjena jeste o kažnjavanju negiranja genocida. Kako Vi generalno komentirate Prijedlog izmjena tog Zakona?

BISERKO: Nije još sasvim jasno zašto je uopšte donet taj zakon sem ukoliko to nije uslov koji proizilazi iz pregovora sa EU. Nije jasno ni zašto je samo pomenut Međunarodni krivični sud, a ne ICTY i Međunarodni sud pravde. Oba su potvrdili genocid u Srebrenici. Tokom diskusije o Zakonu u skupštini predstavnici radikala i naprednjaka su negirali genocid u Srebrenici. Znači da se taj zakon ne odnosi na regionalni kontekst.

Da li su odredbe ovog Zakona, kada je riječ o negiranju genocida, vremenski i prostorno determinirane? Konkretno, da li obuhvataju i genocid u Srebrenici, naprimjer?

BISERKO: Taj Zakon se očigledno i ne odnosi na genocid u Srebrenici. Čini se da je to samo zamazivanje očiju međunarodnoj zajednici. Profeor Varadi smatra da taj zakon može da se tumači svakojako. Do sada nije bilo ozbiljnije analize tog zakona tako da nije jasno šta se želelo postići tim zakonom.

Šta je, zapravo, bio motiv predlagača, odnosno Vlade Srbije, da u skupštinsku proceduru uputi Prijedlog izmjena ovog zakonika i baš sa ovakvim izmjenama?

BISERKO: Kao što sam već rekla motiv baš nije najasniji, bar za sada.

Ako je, suštinski gledano, ovaj Zakon farsa, hoće li i kome, eventualno, Srbija moći da je proda vani?

BISERKO: U Srbiji je na delu relativizacija i revizija celog XX veka, posebno devedesetih. Aktuelna vlast je zacementirala bilo kakvu diskusiju koja s e odnosi na devedeste. Milošević se tretira kao nacionalni heroj, a dodela povelja Radovanu Karadžiću u RS, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku, povodom obeležavanja 25 godina rada parlamenta RS, je direktno glorifikovanje ratnih zločinaca. Ne negira se samo genocid u Srebrenici, već i Markale, Ovčara, zločin u Tuzli. Za sve se optužuju muslimani… Dakle, mislim da Srbija ne može da promeni istinu o zločinima devedesetih. I ovaj zakon neće doprineti sprečavanju poricanja koje je vremenom postaje sve dublje.

Za pola godine su predsjednički izbori u Srbiji i među kandidatima se spominju Tomislav Nikolić i Vojislav Šešelj. Nikolić se već desio Srbiji a može li joj se desiti i Šešelj te kakve bi posljedice u tom slučaju po tu zemlju mogle biti na međunarodnom planu, posebno na njenom putu ka EU?

BISERKO: Šešelj je već počeo svoju predsedničku kampanju i kako stvari stoje sigurno će imati značajnu podršku. Tomislav Nikolić je najavio svoju kandidaturu za drugi mandat ali to za sada nije izvesno. Prošlog proleća Nikolić je stavljao do znanja da će se upustiti u sledeće predsedničko nadmetanje , ali je kasnije postao oprezniji, pravdajući se da još nije doneo odluku. Njegova partija još nije izašla s imenom svog kandidata.

Kada smo već kod Šešelja, ponovo prijeti Vama, Nataši Kandić i Jeleni Milić. Kako se Vi nosite sa tim prijetnjama?

BISERKO: Pretnje nama nisu nikakva novost,. Međutim, svakako je indikativno da aktuelna vlast napada sve proevropski orijentirane pojedince, kao i deo civilnog sektora a deklarativno se zalaže za EU. Služe se uobičajenim dikvalifikacijama poput izdajnici, plaćenici i sl. Sada je fokus više na finansijsku podršku sa Zapada tim organizacijama. Već duže vreme aktuelna vlast pokušava da primeni Putinov recept kada je reč o liberalnom civilnom sektoru. Do sada je uspela da ućutka medije i spreči bilo kakav dijalog u društvu.

Kako komentirate stav Vučića i Nikolića po pitanju već održanog referenduma u Republici Srpskoj?

BISERKO: Nije bilo realno očekivanje Zapada da će Vučić sprečiti referendum u Republici Srpskoj, bez značajnijih pritisaka koji bi podrazumevali i izvesne sankcije. Bosna je jedina tekovina ili ratni plen rata iz devedestih, od koga će Srbija odustati samo ako bude morala. Sve dok Rusija stoji iza tog projekta Srbija će simulirati (kao i prethodne vlasti) odnos prema Bosni frazom, da će podržati sve  ono “što se tri naroda dogovore”, kao i da bezuslovno podržava Dejtonski sporazum. Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma Srbija je strateški radila na suštinskom povezivanju RS sa Srbijom, dok je sa BiH povezana samo formalno. Nakon 21 godinu, takvo stanje se normalizovalo i rekonstrukcija Bosne moguća je samo uz temeljnu podršku SAD i EU koja podrazumeva i ekonomski oporavak Bosne.

Poslednjih meseci bila je vidljiva intenzivna politička koordinacija između Srbije i Republike Srpske, gotovo na dnevnom nivou. Milorad Dodik je bio prisutan na svakom važnijim događaju u Beogradu. Otuda ne čudi da su Brisel i Berlin očekivali da će Vučić ponovo iskoristiti svoj uticaj (kao u slučaju odlaganja referenduma o pravosuđu), kako bi Dodika odgovorio od refrenduma. Međutim, to se ovom prilikom  nije dogodilo, osim što su premijer Vučić i predsednik Nikolić saopštili da ne pružaju podršku referendumu u RS, ali ni na koji način nisu želeli da utiču na promenu političkih stavova legitimo izabranih političara u Republici Srpskoj.

Pošto je prošao nekažnjeno sa referendumom od 25. septembra, Dodik najavljuje i onaj o otcjepljenju 2018. Kakve bi posljedice, po Vašem viđenju, mogao prouzrokovati taj  i takav referendum po BiH pa i region? Da li Dodik samostalno, onako kao slobodni strijelac nasrće na suverenitet i Ustav BiH  ili ima važne suflere (ili ćutologe) iza kulisa?

BISERKO: Republika Srpska se tretira kao ratni plen od kojeg Beograd neće lako odustati. Taj stav deli skoro cela politička elita Srbije, akademski  i intelektualni krugovi, SPC… Znači radi se samo o nijansama u reagovanjima kada je reč o RS. Najeksplicitniji je svakako predsednik Nikolić koji već godinama izjavljuje da BiH nije funkcionalna država i da nije održiva. Premijer Vučić je pokušao da se predstavi kao posrednik u rešavanju razmirica unutar srpskog korpusa u Bosni, međutim, nedavni referendum u RS pokazao je da su svi jedinstveni – nije bilo ni pokušaja da se taj referendum spreči.. S obzirom da je izostala ozbiljnija reakcija međunarodne zajednice, Dodik je nastavio sa svojim pretnjama o referendumu 2018. Visoki predstavnik Incko je u svom izveštaju Savetu bezbednosti optužio vlast u Srpskoj i njenog predsednika Milorada Dodika da organizovanjem referenduma o Danu RS ruše “Dejton” i zagovaraju disoluciju BiH i upozorio da međunarodna zajednica to ne bi smela dalje da toleriše.

Kako komentirate izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD s obzirom da nije nebitno za svijet, a samim tim i za Balkan, ko stoluje u Bijeloj kući u Washington DC-ju?

BISERKO:Pobeda Donalda Trampa je rezultat nezadovoljstva koje je on prepozao ali ne znamo da li ima odgovore na to nezadovoljstvo. Njegova pobeda nosi puno nepoznanica posebno na međunarodnom planu. Otuda tako burne reakcije i pozitivne i negativne. Njegova pobeda jee ohrabrila i pojačala uzlet desničarskih i dogmatsko-populističkih stranaka i pokreta u svetu, posebno u Srbiji. Priželjkivanje Trampove pobede bilo je očigledno tokom njegove izborne kampanje, ali je sama pobeda dočekana sa euforijom kompletnog desnog bloka, koga, čini i dobar, ako ne i najveći deo pripadnika stranke i biračkog tela premijera Aleksandra Vučića.

Pobeda Donalda Trampa šokirala je liberalni deo sveta. U mnogim analizama i komentarima američki izbori i britansko napuštanje Evropske unije (EU), po značaju i mogućim globalnim posledicama upoređuju se s padom Berlinskog zida 1989. godine. A, 2016. godina se percipira kao kraj probuđenoj nadi kojom su odisala zbivanja od pre gotovo tri decenije.

Na samom kraju, da li je indikativna podrška Trumpu od strane srpskih radikala i njima sličnih u Srbiji?

trampe-srbinetramp-u-sajkaci

 

BISERKO:Iako je formalno u procesu priključivanja Evropskoj uniji, Srbija zapravo još nije učinila definitivan strateški izbor. U tom smislu ponašanje Vojislava Šešelja i njegovih radikala imaju značaj, jer ih aktuelna vlast ne sprečava. Naročito je indikativan Šešeljev incident u Skupštini kada je Majkl Devenport, šef EU delegacvije u Beogradu, trebao da predstavi godišnji izveštaj o Srbiji. Šešelj ga je sprečio jer izveštaj nije bio preveden na srpski. Međutim, skandalazno je bio način na koji je on to uraio. Beograd se nada će Tramp (zbog izjava koje je davao o Putinu) normalizovatii odnose sa Rusijom i očekuje da bi mogao deo Balkana prepustiti njima. Posebno se nadaju da će priznati aneksiju Krima što, po njihovom mišljenju, bila preporuka za secesiju Republike Srpske.

Hvala Vam velika za ovaj ragovor.

BISERKO:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (839)

vrbas-miso

herceg_bosna201406172136330
Bosna i Hercegovina nije apsurdna zemlja, kakvom je žele prikazati njeni dušmani – kvislinzi, naprotiv. Ali jeste zemlja brojnih apsurda koji su postali jedan od njenih imidža posljednjih 20 i kusur godina. Ne bih ih sada najbrajao jer to je tema za sebe, ali u ovome osvrtu fokusirat ću se na neke od njih koji Bosni i Hercegovini svakodnevno zagorčavaju život i rade joj o glavi. Osvrnut ću se na činjenicu da jedan od članova državnog Predsjedništva pompezno i slavodobitno sudjeluje u obilježavanju 25. obljetnice formiranja paradržave HR Herceg-Bosne zbog koje su hiljade hercegovačkih Bošnjaka mučeni ili ubijani u koncentracionim logorima formiranih od strane takozvane Vlade takozvane HR Herceg-Bosne i čijim čelnim ljudima – Prliću i još peterici, je prvostepeno presuđeno u Hagu ukupno 111 godina zatvora, a optužnica ih je teretila za udruženi zločinački poduhvat. U ovome mjesecu očekuje se drugostepena, pravosnažna presuda rukovodstvu tvorevine čiju obljetnicu osnivanja obilježava, skupa sa Prlićevim ministrima, član Predsjedništva BiH Dragan Čović. I, niko se nije pobunio protiv toga u Sarajevu. To je taj apsurd, moguć, izgleda, samo u Bosni.
 
Šta su, zapravo, sljedbenici lika i djela KOS-ovca Mate Bobana obilježavali?
 
Neki su se već javno odredili da su u Mostaru obilježili dan osnivanja upokojene “Herceg-Bosne”…, da postoji danas samo Udruženje građana pod tim imenom i da su Čović i ostala svita manifestacijom obilježavanja rođendana te paradržavne tvorevine zapravo na neki način iskazali žal za njom i pijetet. Osvanule su na nekim mjestima u zapadnom Mostaru i zastave “Herceg-Bosne”
hrhb-zastave-1
te panoi s natpisima veličanja Bobanovog i Tuđmanovog projekta.
hrhb-pano
S tim u vezi neki analitičari drže da je “farbanje brda (asocijacija na šahovnicu na brdu Hum) i ilegalno postavljanje zastava po zapadnom Mostaru u organizaciji Udruženja građana HR Herceg-Bosna jedino što je ostalo od nje (Herceg-Bosne)….”
 
No, da li je baš tako? Mislim da nije jer svjedoci smo posljednjih sedmica koordiniranog djelovanja i tog Čovića i Vrhovništva u Zagrebu da se BiH federalizira a šta je to nego prizivanje vaskrsenja tvorevine koja je posljednje dvije decenije i kusur bila na prinudnom čekanju. Uostalom, svečanom rođendanskom slavlju HRHB prisustvovao je i Željko Reiner, zastupnik u Hrvatskom saboru, što je samo jedna u nizu potvrda da službeni Zagreb priziva federalizaciju BiH i da se nije distancirao od tvorevine napravljene zločinima nad Bošnjacima, rušenjem džamija, Starog mosta i drugim zločinima, za koje je, ponavljam, Haški sud presudio Jadranku Prliću i društvu. Fraze izrečene u povodu rođendanskog slavlja zločinačke HR Herceg-Bosne poput one “da nije bilo Herceg-Bosne ne bi bilo više ni Hrvata u Bosni i Hercegovini…”, jednostavno ne stoje jer istina je obrnuta – da nije bilo te tvorevine, koja je posestrima druge bh. aždahe – Republike srpske, bilo bi znatno više Hrvata u BiH nego što ih danas ima.
 
Kolektivna katarza Bobanovih sljedbenika odložena, agonija Bosne se nastavlja
 
Budući da se radi o projektu čiji su čelni ljudi osuđeni i Hagu za ratne zločine, izvodi se logičan zaključak da je takozvana HR Herceg-Bosna bila zločinačka tvorevina i da je kao takva trebala biti na smetljištu historije BiH i hrvatskog naroda u našoj zemlji. Naravno, uvjet za to jeste da kritična masa tog konstitutivnog naroda u BiH načini distinkciju naspram te i takve paradržavne tvorevine, odnosno učini kolektivnu katarzu. No, to se ne dešava i nema znakova da će se uskoro desiti. To je samo jedan od generatora aktuelne agonije Bosne i Hercegovine. Vaskrsenju Herceg-Bosne u režiji i jednog od članova bh. Predsjedništva pogoduje i ekspanzija desnice u Evropi i svijetu, ali, s druge strane, na žulj bi im mogli stati zvaničnici EU koji su već osudili veličanje ratnih zločinaca u BiH, misleći na one koje je Dodik odlikovao kao i ove koje slave Dragan Čović i društvo. Jednostavno, ko hoće u EU, ne može ponijeti takav prtljag sa sobom.
 
vrbas-misoBedrudin GUŠIĆ
PRILOG:

Mostar: Policija izvrijeđala građanku koja je prijavila postavljanje nelegalnih zastava Herceg-Bosne

Piše: S. H./Klix.ba
Mostar: Policija izvrijeđala građanku koja je prijavila postavljanje nelegalnih zastava Herceg-Bosne
 Štefica Galić, urednica portala Tačno.net danas su u policijskoj stanici u Mostaru grubo izvrijeđali “čuvari zakona”, policajci, jer je došla prijaviti postavljanje nelegalnih zastava Herceg-Bosne na ulicama Mostara.
hrhb-zastave
                                                                                                         Foto: Klix.ba
Štefica Galić, urednica portala Tačno.net danas su u policijskoj stanici u Mostaru grubo izvrijeđali “čuvari zakona”, policajci, jer je došla prijaviti postavljanje nelegalnih zastava Herceg-Bosne na ulicama Mostara.
U Mostaru su jutros osvanule zastave tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB) koje su postavljene povodom godišnjice njenog osnivanja. Zastave su osvanule u zapadnom dijelu Mostara u ulici Kralja Tomislava, a zastave su postavljenje na rasvjetne stubove cijelom dužinom ove ulice.

Štefica Galić je na svom Facebook profilu objavila da je tražila informacije od Gradskog vijeća Mostara, komunalnog preduzeća te brojnih inspekcija o tome ko je postavio nelegalne zastave, ali nije dobila informaciju.

“Svi odreda su rekli da oni nemaju ništa s tim. Na koncu otišla sam u policiju da podnesem krivičnu prijavu na nepoznatog počinitelja koji je neovlašteno postavio zastave Herceg-Bosne u ulici Brune Bušića. Na pultu za informacije bila su tri čovjeka koji su ostali u šoku kad sam rekla šta hoću. Otišao je jedan od njih da se konsultuje i nakon 5 minuta se vratio da me uputi da idem u odjel za kriminal kod izvjesnog Mandića. Kad sam krenula na prvi kat čujem lika kako dolazi za pult i pita ko je ta ženska, daj mi ime, šta hoće, čime se bavi ko je majku joj j****”, objašnjava Galić.

Dalje objašnjava da se vratila i predstavila te da je rekla policajcu da je čula kada ju je vrijeđao.

“On je uhvatio za vrata i kao da će me udariti, rekao je gubi se gore, ne govorimo tebi. Rekla sam mu prijetite mi čujem vas i snimam vas. Poručio mi je ‘Snimaj ku***’, dreknu on i udari u vrata i gotovo me ugurao u hodnik. Bio je sav crven u licu, ćelav i debeo i bijesan”, opisuje detalje Galić.

Objašnjava da je otišla do izvjesnog Mandića te da se on prenerazio kad mu je rekla šta hoće.

“Uzeo mi je ličnu kartu i otišao iz kancelarije. Vratio se za pet minuta i rekao da se konsultovao, te da za njih to nije krivično djelo. Rekao mi je da ako ja smatram da je to krivično djelo, da se žalim tužilaštvu”, ističe Galić.

Naglašava kako je policajcu postavila pitanje:”Za vas nije krivično djelo vješati zastave Herceg-Bosne po ulici, te zločinačke tvorevine koja je otjerala u smrt toliko ljudi? Na to je policajac odgovorio “Ne, nije. Ovo je zastava hrvatskog naroda a ne Herceg-Bosne”.

Galić je željela prijaviti policajca koji joj je prijetio, ali joj nisu dozvolili, već su joj poručili a se žali unutrašnjoj kontroli.

“Nije htio primiti prijavu, a morao je. Nije na njemu da odlučuje šta je kazneno djelo, a šta nije. To valjda tužitelj odlučuje. Ljudi moji, oni su sve zaokružili. I gotovo je. Pravno im sve pada u vodu. Ali sve rade bespravno godinama. I nikom ništa. Izvode vojne vježbe okolo, oni rat pripremaju. Neka govore šta hoće. Sigurna sam. Ovako otvoreno i bahato sa Hrvatskom za leđima ne može im niko ništa”, zaključila je Galić.

Štefica Galić je prije nekoliko godina bukvalno protjerana iz rodnog Ljubuškog, nakon nekoliko verbalnih i fizičkih napada na nju. Tenzije koje su se podigle u Ljubuškom 2012. godine, nakon projekcije filma “Neđo od Ljubuškog”, filma o njenom suprugu koji je 1993. godine spasio stotine Ljubušaka od smrti i logora, rezultirale su fizičkim napadom na Šteficu Galić.

U zadnjih nekoliko godina Štefica Galić zbog svojih stavova trpi brojne uvrede i napade.

 
 
 

KUDA IDE AMERIKA?

Posted: 16. Novembar 2016. in Intervjui

Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump želi ujediniti Ameriku i proglašava se za ujedinitelja. Ameriku želi opet napraviti velikom.  Jedinstva i velike Amerike po njegovim zahtjevima nema bez odstupanja od ekstremnih stavova i kompromisa.

Image result for sjedinjene američke države

Nakon neočekivane pobjede, pomirljivog razgovora sa aktuelnim predsjednikom Obamom novoizabrani američki predsjednik Donald Trump nestrpljivo čeka 20. januar 2017.godine, kada će preuzeti predsjednički mandat od Baracka Obame. Dok američki građani u više gradova protestuju zbog Trumpovog izbora i traže njegov opoziv, on ne gubeći vrijeme telefonski kontaktira sa čelnim liderima država, koje je u nekom smislu negativno pominjao u kampanji, kako bi ublažio prvobitan negativan dojam. Više ne tvrdi da su izbori bili namješteni.

Prema konačnim rezultatima glasanja na predsjedničkim izborima u SAD za kandidata demokratkske partije  Hillary Clinton glasalo je 60,467.601 glasača, a za kandidata republikanaca Ronalda Trumpa glasalo je 60,072.551 glasača, ali i pored toga što je dobila 395.050 glasova više Hillay je izgubila izbore, jer je po US izbornom Cenzusu iz 2010-te godine dobila manje posebnih izbornih glasova (electoral vote) koje daje svaka savezna američka država preko svojih izabranih predstavnika, na osnovu broja mjesta koja drži u Senatu i Predstavničkom domu. Za pobjedu je bilo potrebno 270 electorala, Hillary je osvojila 228 a njen protivnik Donald Trump 290 elektorala. Ovom pobjedom Donald Trump je postao 54. Američki predsjednik i sa podpredsjednikom Mike Pencea će voditi Ameriku u naredne 4 godine.

Ko je Donald Trump?

donald-t

Donald Trump je rođen 1946.g. u njujorškom okrugu Queens. Završio je vojnu školu i diplomirao ekonomiju. Pripada republikancima, a jedno vrijeme je bio član demokratske stranke. Bio je TV producent i voditelj. Poduzetnik je i biznismen. Predsjednik je organizacije “Trump”. Počeo je raditi u očevoj tvrtki, koju preuzima 1971.godine. Njegovo poduzetništvo je počelo na području nekretnina i ostalo glavni osnov njegova biznisa. Uspješno ulaže u građevinske projekte, hotele, kockarnice, prometne tvrtke. Vlasnik je nebodera Trump Tower na njujorškom Manhattanu. Četiri puta je bankrotirao i oporavio se. Njegovo bogastvo procjenjuje se na 4,5 miljarde dolara. Ženio se tri puta. Iz prvog braka ima dva sina i kćerku, iz drugog kćerku, a sa slovenkom Melanijom živi od 2005. i imaju sina. Trump je izdao i desetak knjiga o poduzetništvu.

Po opštoj ocjeni ova američka predizborna kampanja bila je najprljavija u dosadašnjoj američkoj historiji. U tome je posebno participirao Trump svojom zapaljivom retorikom. Glavni moto njegove kampanje bio je “TRUMP – Make America Great Again!”. Nakon pobjede Trumpa, američka demokratija dolazi u teško stanje, jer republikanci imaju dominantnu većinu u američkom Senatu i Parlamentu.

U toku izborne kampanje samo je manji broj američkih građana vjerovao u Trumpovu pobjedu. Male šanse u uspjeh davali su mu i politički analitičari. Iako je shvaćen kao politički amater, bez političkog iskustva, u toku predizborne kampanje pobjedio je svojih 16 stranačkih protivnika, prisilio svoju Republikansku stranku da ga nominira za predsjedničkog kandidata, i u završnici slavio nad Hilary Clinton.

Trump – Ujedinitelj Amerike?

Odmah nakon pobjede Trump je pozvao Amerikace na jedinstvo i proglasio sebe za ujedinitelja. Rekao im jeda želi Ameriku opet napraviti velikom. Obzirom na njegove kontravezne  stavove obojene rasizmom i nacionalizmom i poruke iznesene u toku predizborne kampanje, mnogi se s pravom pitaju može li biti ujedinitelj neko ko je samo koji dan ranije među američke građane i širom svijeta sijao sjeme razdora i mržnje, omalovažavao žene, proglašavao nepoželjnim Meksikance, muslimane, izbjeglice sa Bliskog istoka teško pogođene ratom i prijetio im izgonom? Može li očekivati Trump da će ujediniti Amerikance, kada zna da je protiv njega glasalo više od polovine biračkog tijela, a dio onih koji su mu dali glas učinili su to samo u nemogućnosti pravog izbora, jer im se učinilo da im on u očekivanju željenih promjena može ponuditi nešto novo što Hillery i oni prije nje nisu bili u stanju? Obama je na početku mandata imao uz sebe svu demokratsku Ameriku. U oduševljenju su mu tada klicali “Yes, we can!”, pa  ipak je tokom mandata u mnogo čemu osporavan i trebalo mu je više godina da u Senatu i Parlamentu kojim su pretežno upravljali republikanci progura stvari od opšteg značaja za sviju.

Hillary shvaćena kao produžetak dinastijske vladavine

Hillary Clitton je izgubila jer je bila nosilac već učmale strategije koju je proklamovao njen suprug Bill Clinton, nastavio i provodio u dva mandata predsjednik Obama.

Hilary je očekivala pobjedu ali je neočekivano izgubila u Wisconsinu, Ohiju, Penssylvaniji, Iowi i Floridi, koji su vrijedili blizu 100 electoral glasova. Dio srednje klase, na koju se najviše oslanjala, nije povjerovao njenim obećanjima. Obama je u 8 godina mandata popravio ekonomiju i vratio politički ugled Americi, ali te uspjehe srednja klasa nije osjetila, jer satnice nisu povrćane već više godina, niti su penzioneri dobili povećanje penzija, a socijalna zaštita se i dalje  grčevito bori da zadrži postojeći status, koji je sve više ugrožen. Njenom porazu u dobroj mjeri kumovala je i istraga e-maila koju je po drugi put vršio FBI samo dan dva prije glasanja.

Preporuke  predsjednika Baracka Obame i njenog supruga- bivšeg predsjednika SAD, ne samo da nisu pomogle Hillery, već su joj odmogle. Bez obzira što je nakon prvog crnog predsjednika  imala dobre predispozicije da bude prva žena na vrhu Amerike, mnogi birači su je doživljavali kao blijedu kopiju predsjednika Obame i supruga Billa, osjećali je kao isproban stari kaput, pa su se mnogi radije odlučili za Trumpa, ma koliko im ni taj izbor nije odgovarao. Naprosto, nisu birači imali povoljniju opciju, zato su se odlučiti za onog koji im je ponudio nešto novo, što još nisu kušali.

Za poraz Clintonove veliki dio krivice snosi i Demokratska partija, koja nije dovoljno učinila da prema  Hillary usmjeri glasaće demokrate, koji su ranije bili za vermontskog demokratu Bernija Sandersa. Velika je vjerovatnoća da su mnogi demokratski  glasači koji su ranije bili za Sandersa, iz nezadovoljstva svoj glas dali Trumpu ili nisu ni glasali.

Trupm spreman za kadrovske promjene

Više je nego izvjesno da će Trump izvršiti značajne promjene na unutarnjem i vanjskom planu. Dio tih promjena biće i kadrovske.

Novi predsjednik ima ovlasti mjenjati 4000 osoba na najvažnijim funkcijama, što će on dobrim dijelm i koristiti. Već sada se govori o ustoličenju Sarah Palin, guvernera Aljaske, Newt Gingrich, kandidata za državnog sekretara, Eudy Giuliani, Chris Christiej, Bob Corner senatora Tennessejja, John Borton, veleposlanika pri UN, Chrisom Christiejem, guvernera New Yerseya, Kallzanne Conway, šefice Trumpove izborne kampanje, Jeff Sessions se pominje kao mogući ministar odbrane, Mikeu Huckabeej guverner Arkanzasa, te Stephen Hadley, Jim Talent, Mike Flynn, te Donald Trum Junior, kao potencijalni Ministar unutrašnjih poslova, itd.

Reakcije američkih građana na izbor Trumpa

Mnogi američki birači nisu imali skoro nikakvu opciju po kojoj bi glasali za željeni izbor. Clintonova im nije odgovarala jer im nije nudila ništa novo, što već nisu iskušali u prethodnim mandatima Billa Clintona i kroz dva predsjednička mandata Baracka Obame. Za mnoge bi njen predsjednički mandat u nekom smislu bio produžetak iste dinastije. Donald Trump se pretežnom broju birača nije dopao, naročito nekima, ali se razlikovao od Clintonove jer je bio nepotrošen i nov. To mu dođe kao da trebam birati da li uzeti novi ili zadržati stari kaput. Narod se zasitio iste hrane, ma koliko bila dobra i ukusna, pa poželio da proba neku drugu, ma kako mu izgledala.

Reakcije građana  nezadovoljnih izborom Trumpa za predsjednika, usljedile su odmah nakon proglašenja i pobjede i traju već nekoliko dana.  Na ulice Oregona i više američkih gradova kao što su Los Angelos, San Diego, San Francisko, Minneapolis izašlo je hiljade građana koji poručuju da on nije njihov predsjednik i traže od njega da se povuče. Smatraju ga šovinistom i rasistom. U Portlandu je pala i prva žrtva, a na fudbalskoj utakmici između SAD i Meksika došlo je do koškanja.  U ime 3 miliona američkih muslimana stigao je odgovor i iz muslimanskih organizacija, koje poručuju da je ovo njihova zemlja, kako svakog drugog Amerikanca i da iz nje nikuda ne idu.

Kuda će Trump povesti Ameriku?

Više je nego izvjesno da će Trump morati znatno ublažiti neke od svojih stavova koje je zagovarao u toku izborne kampanje ili od njih sasvim odustati. Sjetimo se da je suštinu njegove strategije sačinjavalo desetak zahtjeva, od kojih su neki krajnje napopularni ili kontraverzni, a od kojih neki zadiru u same osnove na kojima egzistira Amerika.

Stratešni pravci na kojima je trump zasnovao svoju strategiju u izbornoj kampanji bili su :

  1. U toku kampanje Hillary se zalagala za reformu emigrantskog sistema, kojom bi se emigrantima  omogućilo sticanje američkog državljanstva, a nasuprot njoj Trump je nagovjestio deportaciju 11 miliona emigranata (gubeći iz vida da je i njegova supruga ilegalni emigrant iz Slovenije) i blokadu prijema novih emigranata, naročito iz zemalja kompromitovanih terorizmom. Umjesto gradnje mostova Trump želi podići zid između SAD i Meksika. On tvrdi da meksičke vlasti prisiljavaju svoje nepoželjne građane- kriminalce, dilere i silovatelje, da emigriraju u SAD. Iako je u tim zahtjevima bio neumoljiv, već sad je izvjesno da za takav zahvat neće u Senatu  imati podršku ni svih svojih Republikanaca.

Zato se već sad Trump, malo hladnije glave, fokusira na deportaciju krivičnih emigranata bez dokumenata, koji borave ilegalno u SAD. Ostaje i pri tome da se sirijski Amerikanci rasno profiliraju, a sirijske izbjeglice vrate u ratom zahvaćenu zemlju.

  1. Ostaje upitna sudbina sistema zdravstvene zaštite  poznatog kao “Obamacare, koji predstavlja jedan od najznačajnijih Obaminih dometa u toku njegova mandata. Iako je po tom sistemu više desetina  miliona neosiguranih Amerikanaca dobilo pravo na zdravstvenu zaštitu, Trump smatra da je “Obamacare“ samo dio lanca osiguravajućih monopolista, kojima je važan samo profit, a ne ljudski životi. Ostaje činjenica da SAD imaju najbolje ali i najskuplje zdravstvo u svijetu, sa 44 miliona građana bez zdravstevnog osiguranja. Svaka ozbiljnija bolest u američkoj porodici vodi porodicu na prosijački štap, jer poslodavci minimalno participiraju u pokrivanju troškova zdravstvene zaštite, a pregledi, ljekovi i liječenje su veoma skupi.
  2. Tokom kampanje Trump je nagovjesto izmjenu Sporazuma o slobodnoj trgovini, odnosno   povlačenje iz sporazuma o slobodnoj trgovini sa Kanadom i Meksikom, koje je nazvao najgorim u historiji. Slično je govorio i o trans-pacifičkom partnerstvu i najavljivao povećanje carina za 35% na proizvode određenih zemalja i uvođenje dodatne tarife američkim kompanijama koje sele fabrike u inostranstvo.
  3. Ekonomija je i ovaj put bila u posebnom fokusu. Trump naglašava da je američki biznis previše opterećen i da bi njegovom pobjedom u ekonomiji trebali svi profitirati. Najavio je da će udvostručiti rast BDP i povećati ga na 4%. Tvrdi da će popraviti gradove, izgraditi mostove, puteve, bolnice, škole, unaprijediti komunalnu infrastrukturu, čime će u 10 godina zaposliti 25 miliona radnika, što će Ameriku opet učiniti najvećom. Nasuprot ovom neki ekonski eksperti smatraju da bi ovi njegovi planovi mogli umjesto smanjiti dug na postojeći dodati bilione ako ne i trilione novog duga.
  4. Tokom kampanje Trump je najavio preispitivanje oblika borbe SAD protiv terorizma i terorista. Posebno se diskriminatorski postavio prema muslimanima.On tvrdi„Islam nas mrzi“ i  založio se za potpunu zabranu daljeg dolaska muslimana u SAD, “dok se ne utvrdi zašto muslimani mrze SAD i Amerikance“. Već u početku kampanje zatražio je da se muslimanima ukupno i potpuno stopira ulazak u SAD i odbacio je konstante Georga W. Busha i Obame da su muslimani “dio istog stada“. Zatražio je stvaranje nacionalne baze podataka za registraciju svih muslimana koji žive u SAD i najavio nadzor nad radom američkih džamija.
  5. Iako su SAD potpisale i sa još 55 zemalja ratificirale „Pariški klimatski sporazum“, kojim se do kraja 21. stoljeća spriječava povećano zagrijavanje zemlje, Trump je najavio istupanje iz tog  sporazuma.
  6. Trump smatra da Amerikanci nisu zadovoljni sa smjerom kojim zadnjih godina ide Amerika, pa  nagovještava udaljavanje od zapadnih saveznika i NATO saveza, koji mnogo koštaju, a malo koriste.
  7.  Na vanjskom političkom planu Trumpovo najvažnije opredelenje je približavanje Rusiji, koja jr zadnjih par godina bila vrhovni protivnik SAD.
  8.  Trump se ranije protivio američkoj invaziji na Irak, a sada kritikuje američku politiku u Siriji, koja je po njemu dovela do stvaranja „Islamske države Iraka i Levanta“.

Nevjerovatno je da mnogi nalaze manu Trumpu u tome što nema političkog iskustva, naročito u vanjskoj politici, kao da je teško taj nedostatak kompenzirati timovima savjetnika koji će mu uvijek biti raspoloživi, uključujući i podršku sadašnje Obamine administracije, koju mu je predsjednik Obama obećao već pri prvim njihovom susretu.

I Trup će morati tražiti kompromis

Više je nego izvjesno da će Trump u praksi morati odstupiti od mnogih svojih stavova i za konačna rješenja tražiti kompromis, ne samo sa demokratama, već i sa republikancima. Njegova zapaljiva retorika ispoljena tokom predizborne kampanje mora se svesti na razumnu mjeru, što on već u nekom smislu najavljuje riječima: „Sve je po dogovoru“ – „Everything is negotiable“.

Mada su tokom cijelog drugog Obaminog mandata republikanci imali većinu u Senatu i House of reprezentative, nakon ovih izbora njihova premoć ne samo da nije smanjena, već je povećana. To bi moglo značiti da će novoizabrani predsjednik Trump kao republikanac moći većinu svojih zahtjeva ostvariti. Ipak, to neće biti lako, jer postoji javno mnijenje koje je u mnogome njegovim zahtjevima suprostavljeno.

Nakon ovih izbora republikanci će u Senatu imati 53  a demokrate 45 mjesta. Apsolutnu većinu čini 60 mjesta, što znači da je u Senatu neće imati. U Parlamentu će republikanci imati 247  a demokrate 188 mjesta. Dakle, ne samo što će imati većinu u Senatu i Parlamentu, već će u rukama republikanaca biti i Vrhovni sud, koji čini 9 sudija sa doživotnim mandatom. Sjetimo se da je nedavno jedan od sudija preminuo i pokušaj Obame da imenuje nekog liberalnijeg sudiju je već u Senatu odbijen, tako da sada republikanci dobivaju priliku da po svom izboru imenuju i devetog sudiju.

Ameriku velikom čine Amerikanci

Iako Trump ne dolazi i nije dočekan sa ovacijama kao osam godina ranije Barack Obama, ne treba zaboraviti da on stupa na čelo najače ekonomske i vojne sile na svijetu koju čini 300 i kusur miliona građana koji sebe zovu Amerikanci. U Ameriku su manje više svi njihovi prethodnici odnekud došli i svi su bili različitih vjera i uvjerenja. Ostali su ono što su bili, ali su postali Amerikanci. I to svi uvijek ističu i govore s ponosom. Iako među pet  američkih građana teško možeš naći dvojicu istih, oni čine jedinstvo koje svi u zemlji i van nje zovu Amerikanci. Sa Obamom, Hillary ili Trumpom Amerika ide tamo kud teže Amerikanci.

Američki predsjednik je značajna figura- Amerika ide putem demokratije i demokratiju širi diljem svijeta. Svi je ne doživljaju na isti način, jer u različitim uslovima doživljavaju je i vide je drugim očima. Ali ona je prepoznatljiva ne samo na američkom kontinentu već na mnogim drugim tačkama zemljine kugle. Motorna snaga Amerike su Amerikanci. Prije 8 godina imali su smjelosti, volje i snage da na kormilo zemlje postave prvog crnog predsjednika. Ovaj put nije uspio pokušaj da prvi put u američkoj historiji to bude žena, ali je više nego izvjesno da će se i to uskoro dogoditi. Možda već 2020-te.

Velikom, ponosnom i bogatom Ameriku čine Amerikanci. A to su svi oni koji u njoj žive, koji u nju dolaze i iz nje nekud odlaze. Pod američkom zastavom izvojevane su najznačajnije histiorijske pobjede i one će se nastaviti. Volja i snaga američkog predsjednika je značajna usmjerivačka i pokretačka, ali do sada  nije bila limitirajući faktor napretka, već stimulator, pokretač i predvodnik. To će sigurno biti i ovaj put.

Burlington, Novembra 14. 2016

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

dijasporaGlavni odbor Stranke dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine

Predsjedništvo Stranke dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine

Adresa; Stranka dijaspore BiH, c/o Rizah Burnazović   

Hakije Turajlića 21, Sarajevo, Identifikacioni broj stranke  4201545190001

E-mail ; stranka.diasporebih@hotmail.com Tel.061-59 14 50

Tražimo od Bosansko-hercegovačkog Ministarstva Inostranih poslova da protesnom notom izrazi našu osudu svega onog što se dešavalo na tribinama za vrijeme fudbalskog  meča meču Grčka – Bosna i Hercegovina! Ponašanje dijela grčkih navijača je neprihvatljivo jer je jedan sportski događaj na najmračniji način  iskorišten kako bi se ponizile žrtve genocida!

Zviždanje na himnu BiH i skandalozna parola “Nož , žica Srebrenica” zaslužuju najoštriju osudu svjetske javnosti i kaznu Fife ! Tražimo da grčko pravosuđe sankcioniše vinovnike širenja mržnje!

Još jednom je sport zloupotrebljen u jeftine nacional-fašističke ciljeve i grčki narod bi trebao da se stidi svega onog što se dešavalo na tribinama ! Tim prije što je na tom istom stadionu sjedio grčki Predsjednik Vlade Alexis Tsipras! Njegovo ćutanje doživljamo kao odobravanje svega onog što se dešavalo na stadionu!

Naši momci zaslužuju sve čestitke jer nisu podlegli pritisku i uprkos nesretnom golu u potpunosti nadigrali Grke! To je najbolja kazna  svim onim na tribinama koji mrze i negiraju genocid u Srebrenici!

Za Glavni odbor stranke                                                              Za Predsjedništvo,

Mesud Bajrektarević , predsjednik GO                      Mr. SCI, Edin Osmančević, predsjednik SD BiH

 

   

vojvodjanski-klub_1_1443888699_647x350

14. novembar  2016.

Novi Sad

Pristajanje na javno ponižavanje čoveka koji, pravno gledano, nije načinio nikakav prekršaj, predstavlja vid saučesništva u pravnom i javnomnjenjskom nasilju nad njim! Tim pre što je u pitanju čovek koji je dostojanstveno decenijama branio čast svoje profesije i zalagao se za pravo i pravdu.

Pravni fakultet u Novom Sadu je, na osnovu izveštaja komisije na čijem čelu je bio prof. dr Branislav Ristivojević, doneo odluku o poništavanju doktorata gospodina Slobodana Beljanskog, jednog od najeminentnijih pravnika Srbije.

Kao razlog za ovakvu odluku navedeno je da prilikom odbrane doktorske teze 2011. godine gospodin Beljanski nije podneo Zahtev za odbranu, mada je Nastavno naučno veće Pravnog fakulteta 1. marta 2001. jednoglasno donelo odluku da se formira komisija za odbranu i da se pristupi procesu odbrane. Tom prilikom je izabrana i komisija za odbranu u koju su ušli najugledniji teoretičari Krivičnog procesnog prava, prof. dr Momčilo Grubač i prof. dr Zagorka Jekić.

Već i iz navedenog je očito se ne radi o formalno-pravnim razlozima za poništavanje doktorata gospodina Beljanskog, a sam Fakultet činjenicu da je doktorat zvanično stavljen u proceduru odbrane objašnjava “vanrednim stanjem koje je tad vladalo na fakultetu”, kao da krivicu za “takvo stanje” (ako ga je i bilo) snosi doktorant, a ne sam Fakultet.

O čemu se zapravo radi? Zašto se poništava doktorat čiji sadržaj i/ili formu niko ni na koji način ne osporava, doktorat jednog od najeminentnijih pravnika ove zemlje, cenjenog profesora, bivšeg predsednika Saveza advokatskih komora Jugoslavije i Advokatske komore Vojvodine, priznatog filozofa prava…

Deo odgovora se, svakako, nalazi u daljem nabrajanju funkcija i delatnosti gospodina Beljanskog, jer se radi o čoveku koji se decenijama borio za vladavinu prava, bio veoma aktivan član Saveta za borbu protiv korupcije, borac za autonomiju Vojvodine, advokat koji je samostalno ili kao deo tima devedesetih branio ljude koji su otpušteni ili upućeni na “prinudne odmore” u Radio televiziji Vojvodine (RTV NS), dok danas zastupa ljude otpuštene na RTV, kao i mnoge druge;  istaknuti pravnik koji je jasno i nedvosmisleno osudio politikantsku odluku Ustavnog suda Srbije povodom Statuta Vojvodine, ali i čovek koji nije dozvolio diskriminaciju među akreditovanim pravnim fakultetima u zemlji, posebno ne u pogledu članstva u Advokatskoj komori Vojvodine, u kojoj su se različite struje nedavno sukobile upravo na toj temi.

Iz svega navedenog se vidi da vlast ima mnogo razloga pokuša da ukalja ime gospodina Beljanskog, a svi proizilaze iz jednog: gospodin Beljanski je počeo da smeta aktuelnoj vlasti na takav način da nikakvo direktno sukobljavanje sa njim nije dolazilo u obzir. Zato su poslušnici aktuelne vlasti uradili jedino što su umeli – pokušali su da ga diskredituju tamo gde je najjači – na stručnom i profesionalnom planu, koristeći klasične metode autokratske vlasti prema onima koji misle i rade mimo diktata.

Kao uvod u javnomnenjsku raspravu o promeni Ustava, vlast pokušava da raščisti teren, uklanjajući ili blateći sve one koji će, po prirodi stvari, biti na čelu borbe za moderan, građanski Ustav, u kome će se, između ostalog, morati rešiti pitanje nezavisnosti sudstva i ustavno-pravnog položaja Vojvodine u Republici Srbiji. A, o oba ova pitanja, kao i o mnogim drugim koja su važna za izmene postojećeg Ustava,  gospodin Beljanski je već pokazao da ima šta da kaže.

Zato pozivamo profesore Novosadskog Univerziteta, kao i profesionalna udruženja, pre svega Advokatsku komoru Vojvodine, da se javno, stručno i bez dodvoravanja aktuelnim vlastima izjasne o ovom slučaju, uz napomenu da se AKS već oglasila u odbranu prava gospodina Beljanskog. Takođe pozovamo nevladine  organizacije i građane da izraze svoj stav.

Gospodin Beljanski je uvek radije bio dostojanstven nego poslušan. Budimo i mi, podržimo ga. Uz jasnu svest da se radi o nasilju sistema i njegovih poslušnika prema čoveku koji misli drugačije!

Danas je njihova meta Slobodan Beljanski, sutra će to biti bilo ko od nas.

Puno pozdrava uz naš slogan

“Vojvodine će biti onoliko koliko bude borbe za nju”

Za    “Vojvođanski klub”

Dr Branislava Kostić, Predsednica

OBAVIJEST

Posted: 12. Novembar 2016. in Intervjui

Dragi prijatelji! Poštovani čitatelji!

Obavještavam vas da počev od 14. novembra 2016. pa do daljnjega neće biti novih priloga na blogu zbog još jedne medicinske intervencije na istome koljenu moje desne noge. Hvala vam na razumijevanju.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

kolinda-i-vrhovnikandrej%20plenkovic%20640_%20photo%20andrejplenkovic_hr

 

 

 

 

 

 

 

Gospođo Kolinda Grabar Kitarović i gospodine Andreje Plenkoviću!

U veoma kratkom vremenskom intervalu dali ste nam povoda da vam se ponovo otvoreno obratimo i, napominjemo, da ćemo to nastaviti činiti sve dok se na nedopustiv način bavite našom domovinom Bosnom i Hercegovinom, odnosno njenim suverenitetom i teritorijalnim integritetom. A, bavite se uporno i gotovo svakodnevno. Naravno, barem nama niti svim iole politički pismenim ljudima ne možete svoje krajnje nakane prodati pod “dobronamjernu brigu za svoje sunarodnike u BiH”, a niti možete očekivati da će vam velika većina osviješćenih građana BiH povjerovati da se zalažete za neki boljitak naše zemlje, te da podržavate njen suverenitet i teritorijalni integritet, kada “ispod stola” radite upravo suprotno.

O čemu se sada radi ovaj put?

Pa radi se o tome da smo ostali konsternirani u povodu vaših čestitki upućenih novoizabranom predsjedniku SAD kada ste iskoristili i tu priliku da i njemu, koji još nije ni kročio u Bijelu kuću, pripomenete kako “očekujete od njega da će voditi računa i o Bosni i Hercegovini…”

Da pripomenemo ovom prilikom građanima lojalnim RBiH koji će čitati ovo otvoreno pismo vama da od novoizabranog američkog Predsjednika niste zatražili da ”vodi računa” o Hrvatskoj, kao državi čija se predsjednica i premijer obraćaju Trumpu, nego o drugoj, za vas stranoj, međunarodno priznatoj i nezavisnoj državi – Bosni i Hercegovini. Pa to je, gospođo predsjednice i gospodine premijeru Republike Hrvatske, najblaže rečeno, diplomatski skandal, te međunarodno-pravni nonsens! Zapravo, pravno gledano, to se zove nastavak agresije na našu državu političkim i drugim sredstvima. Šta vi mislite ko ste pa da od Amerike tražite tako nešto za drugu, suverenu državu? Naravno da ispod te vaše inicijative, kao i svih vaših prethodnih ”inicijativa”, ”ideja” i ”istupanja” o našoj državi, bez dvoumljenja iščitavamo da se radi o istoj matrici, a ona je stvaranje uvjeta za neki novi “Dejton 2” u kojemu bi se konačno dobio taj III entitet, odnosno realizirao zločinački projekt Franje Tuđmana i Mate Bobana (koji je, da napomenemo opet, okrunjen sa 111 godina robije po nepravosnažnoj presudi Haškog tribunala u slučaju ”Prlić i ostali”), a čime bi se Bosna i Hercegovina definitivno raspala kao država. To je, gospodo, ono na čemu se temelje svi vaši ”istupi”, ”inicijative” i ”istupanja” ! Nemate pravo na to niti po Ustavu Republike Hrvatske (briga za Hrvate u dijaspori, pa i u BiH, ne podrazumjeva miješanje u unutarnje stvari BiH), niti po međunarodnome pravu.

Od vas kao i u našim dosadašnjim komunikacijama ponovo tražimo da se jednom, konačno i zauvijek okanite više Bosne! U našem prošlom obraćanju vama spomenuli smo historijske činjenice koje nedvojbeno govore da Bosna i Hercegovina nikada u svojoj hiljadugodišnjoj historiji nije bili ni srpska ni hrvatska zemlja, ali da su dijelovi Hrvatske (a i Srbije) bili u sastavu naše države, te da u njoj do kraja XIX vijeka nisu živjeli ni Srbi ni Hrvati već samo jedan narod – Bošnjaci tri vjeroispovjesti. Nadali smo se da su za nekoga na vašim pozicijama se historijske činjenice za koje postoji i niz autentičnih, historijskih dokumenata čime se iste mogu lahko dokazati, nešto što je lahko razumljivo. Nažalost, sudeći po vašim najnovijim istupima koji su povod ovog našeg obraćanja vama, vjerujemo da nam se vrijedi držati izreke koja veli da je “ponavljanje majka učenja…”, te smo vam iste historijske činjenice (ovaj put samo ukratko) ponovo naveli, a vas upućujemo na naša prethodna pisma vama za malo detaljniji osvrt na iste.

Podsjećamo vas da je bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić bh. Hrvatima, kada bi došli u Zagreb tražiti potporu za realiziranje svojih ustavnih prava u BiH, znao pokazati gdje im je glavni grad, jasno pokazavši i dokazavši svojim izjavama i postupcima da to nije Zagreb.

Također vas podsjećamo da je Bosna i Hercegovina jedina (i matična) domovina njenog najbrojnijeg naroda – Bošnjaka. Nadalje vas podsjećamo i da je preko 25.000 Bošnjaka – državljana RH sudjelovalo u Domovinskome ratu, a njih preko 1.100 je položilo svoje živote za slobodnu Hrvatsku. Našli ste nedostojanstven, te veoma ružan i uvrjedljiv način da se za to zahvalite i Bosni i Hercegovini i njenom najbrojnijem narodu!

bosnjaci-domovinski-ratrijeka-79

Ovom prilikom također želimo reagovati i na vašu političku harangu protiv pravosudnih institucija BiH, a u povodu hapšenja bivših pripadnika HVO-a u Orašju. Zašto i kojim pravom se vi uopće uplićete u taj pravosudni proces u drugoj državi? Kao i do sada ni u ovoj situaciji vaši politički pritisci se ne mogu podvesti pod “brigu o Hrvatima u BiH”. Treba li da vas podsjetimo da je prilika Hrvatske za brigu za posavske i bosansko-krajiške Hrvate propuštena ranih 90-tih od strane Vrhovnika Franje Tuđmana, temeljem njegovog sporazuma sa Miloševićem u Karađorđevu kojim je isti ”prodao” posavske i bosansko-krajiške Hrvate Miloševiću u zamjenu za Kninsku krajinu! To već odavno nije tajna, ali jeste javni pokazatelj onoga što se stvarno skriva iza navodne ”brige” Hrvatske za bosanskim Hrvatima, a što se svodi na brutalan pokušaj da se prigrabi dio teritorije jedne, za Hrvatsku, strane i nezavisne države. Posavski i bosansko-krajiški Hrvati su tada pušteni niz vodu, a nad njima se i danas nastavlja etničko čišćenje u genocidnoj tvorevini o čemu svjedoče i izjave i javni istupi banjalučkog biskupa Franje Komarice. Stoga, pustite pravosudne organe BiH neka rade svoj posao jer nemate nikakvo pravno miješati se u sudstvo naše nezavisne, suverene, a za vas svakako i u svakom pogledu (pravno i politički) strane države, jer na to nemate pravo koliko ni mi ne bismo imali pravo miješati se u rad pravosudnih organa vaše države. Konačno shvatite da Bosna i Hercegovina nije pod vašim tutorstvom niti je vaša kolonija kakvom je očito vidite. Vašu ličnu percepciju iste sačuvaje za sebe, jer ona nas ne interesira, a vaše javno ispoljavanje iste predstavlja, po međunarodnom pravu, akt agresije na našu zemlju čime se samo nanovo potvrđuje uloga Hrvatske u agresiji na našu državu iz perioda 1992-95.

Konačno, ni mahalaška i smušena izjava predsjedavajućeg Predsjedništva BiH u povodu hapšenja u Orašju (“hapšenje je bilo nespretno i nesretno…”) na daje vama za pravo da se miješate u unutarnje stvari BiH, jer dotični, neovisno o funkciji koju trenutno obnaša u državnome Predsjedništvu, ne predstavlja sve Bošnjake niti ostale lojalne građane BiH. A njegova šutnja na vašu, potpuno nediplomatsku čestitku Trumpu, vam ne daje za pravo da se na takav način “zalažete za Bosnu i Hercegovinu”. Vi se brinite o Hrvatskoj i njenim građanima kao i brdu problema i jada u kojem mnogi od njih žive, jer je za očekivati da ste istih svjesni. O bh. Hrvatima možete se brinuti na način na koji ste to Ustavom obavezni, ali ne na način koji predstavlja akt političke agresije na našu zemlju. Pustite konačno našu domovinu na miru i “ne pomažite joj” na takav način. To je jedino što može biti za dobrobit obje zemlje i njihove narode i građane.

U ime FB Grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH” – članovi njenog rukovodstva:

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/ :

1 mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

2. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

3. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

4. dipl. iur. (sa položenim pravosudnim ispitom) Nihad FILIPOVIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Ključa, živi u Weru, Velika Britanija

5. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja ekokoliških i energetskih statistika i statistike sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)

sabahudin-sehovicRazmišljao sam da od objavljivanja knjige odustanem, vjerovatno da bih to i uradio da se pripreme knjige za štampu nije prihvatio novinar, prijatelj i komšija Ibrahim Halilović koji je po mom uvjerenju dao dio sebe da bi se knjiga štampala i istina o stradanju i genocidu našeg bosanskog naroda, a posebno Varcar Vakufa, izišla na vidjelo i za to sam Ibrahimu vrlo zahvalan. On nije prestajao raditi na knjizi čak ni kada se našao u bolnici. Posjećivao me nekoliko puta u Bihaću, zapisivao, snimao svjedočenja –  i moja i moje supruge Hasnije…..Troškove oko štampanja knjige uglavno snosim sam uz veliku pomoć sugrađana koi žive i rade u Švedskoj i Bišćanke koja radi i živi Beču Aide Dedić. Pomoć koju sam dobio od porodice Halilović vrijedna je pažnje jer uložiti zdravlje, novac i svoje dragocjeno vrijeme te  prihvatiti se uredništva same knjige, nije mala stvar…..Savezu logoraša je preča Stranka od istine. Meni nije…..Ne znam da li je iko pisao knjigu o stradanjima u Varcar Vakufu-M.Gradu. Postoje zapisi. Znam da novinaru Ibrahimu Haliloviću do sada ništa nije promicalo, iako fala Bogu nije bio u logoru, ali njegova je obitelj bila talac za zarobljene četnike, brat Muharem na Manjači, a brat Zajim na radnoj obavezi…Nije mi niko do sada prijetio, a što bi! Ništa nikom ne govorim napamet niti šta izmišljam,  samo iznosim istinu i samo istinu. Ko se istine boji, to je njegova stvar, a i na sva pitanja imam odgovor. Nisam palio kuće, ubijao nedužni narod, silovao žene, pljačkao narod i radio ostale gadosti neprimjerene civilizovanom narodu…..Po mom saznanju u logoru Manjača bilo je zatvoreno više od 70 građana – muslimana i katolika. Tri dana od našeg zatvaranja od posljedica batina i mučenja podlegao je Josip Svetinović koi je umro nama logorašima na rukama, u najvećim mukama. Logorska mučenja nisu preživjela zapravo od logorskog mučenja i batina nakon puštanja iz logora umrli su, a da im fizičke i duhovne rane nisu zacijelile: Kemal Kaharević, Muharem Halilović, moj sin Suad Šehović, Stipo Baković, Pero Nišić, Vinko Vulić, Braco Duvnjak… Trajni invalidi ostali su Fahrija Bahtijarević, Smajo Eminović i još mnogi drugi…..Glavni i jedni nalogodavac je bila srpska stranka SDS na čelu sa dr. Lukom Čulićem i njegovim istomišljenicima i policijom koja je bila pod njegovom dirigentskom palicom.Ništa manji ekstremi nisu bili ni ostali članovi pomenute stranke, a najviše se isticao po zlu policajac Đuro Marković…..U rodni grad Varcar Vakuf odem rijetko, samo za Bajram na mezar mojim najdražim. Odem i na dženaze i sahrane. Proučim Fatihu i vratim se u Bihać. Nemam tamo išta da bi me želja vukla…..U knjizi se spominje genocid na osnovu tačaka Konvencije o genocidu. Ne znam da li iko uopšte spominje genocid izvan Srebrenice, nisam to pročitao ni u jednoj knjizi. Tu je ta razlika…..Dobro se sjećam malog Esada kao i Omera i skoro svih ljudi koji su bili konclogoru zvanom Manjača, a koji su bili iz Ključa ili okoline. Svi smo mi prošli džehenem na zemlji bez suda, sudija – i Sudnjeg dana…..

Povod za ovaj razgovor je Tvoja nedavno objavljena knjiga “Glavu dole, ruke na leđa”. Knjiga je objavljena skoro četvrt stoljeća nakon Manjače i drugih logora u BiH. Kada je nastao rukopis te knjige i kada se rodila ideja da ideš u njeno objavljivanje?

glavu-gore-ruke-na-leda

Kada sam došao u Švedsku 1993. godine sav sretan što sam se spasio četničkog noža, ne vjerujući kroz kakav džehenem na zemlji sam prošao,  sredinom te iste godine riješim da zapišem što sam doživio i preživio kao i moji sugrađani prijatelji i komšije – od svojih komšija i tako-zvanih prijatelja Srba – četnika. Da bi hronologija, ličnosti i događaji bili tačno opisani pomogli su mi sin rahmetli Suad, kćerka Suada i prijatelj – rođak i komšija Suad Kaharević.Oni su poznavali te mladiće, izrode srpskog naroda. I ja sam ih dobro poznavao samo im imena nisam znao, mada sam znao čiji su i odakle su. Kćerka Suada je vodila dnevnik i sve zapisivala, ali za to nisam ni znao dok nismo došli u Švedsku. Suada je imala i slike logoraša koji su pušteni iz logora prije mene.Te slike i taj dnevnik u vrijeme okupacije Varcar Vakufa mogle su joj doći glave. Što sam tada i o čemu pisao – niko nije znao sem moje porodice.

Ko Ti je sve pomogao u njenoj pripremi, odnosno kome duguješ i javnu zahvalnost na doprinosu da ovo vrijedno, dokumentarno štivo konačno ugleda svjetlo dana?

Razmišljao sam da od objavljivanja knjige odustanem, vjerovatno da bih to i uradio da se pripreme knjige za štampu nije prihvatio novinar, prijatelj i komšija Ibrahim Halilović koji je po mom uvjerenju dao dio sebe da bi se knjiga štampala i istina o stradanju i genocidu našeg bosanskog naroda, a posebno Varcar Vakufa, izišla na vidjelo i za to sam Ibrahimu vrlo zahvalan. On nije prestajao raditi na knjizi čak ni kada se našao u bolnici. Posjećivao me nekoliko puta u Bihaću, zapisivao, snimao svjedočenja –  i moja i moje supruge Hasnije. To je veliki posao i zahmet.

A ko je finansirao štampanje knjige?

Troškove oko štampanja knjige uglavno snosim sam uz veliku pomoć sugrađana koi žive i rade u Švedskoj i Bišćanke koja radi i živi Beču Aide Dedić. Pomoć koju sam dobio od porodice Halilović vrijedna je pažnje jer uložiti zdravlje, novac i svoje dragocjeno vrijeme te  prihvatiti se uredništva same knjige, nije mala stvar.

Koliko sam pratio završnu fazu priprema oko izdavanja knjige, izdavač je trebao da bude Savez logoraša BiH. Zašto se nije realizirala ta najava, odnosno ko je na kraju bio izdavač knjige?

Izdavač knjige je “Biograf” – Bihać, a urednik je Ibrahim Halilović. Sa Savezom logoraša BiH u Sarajevu se nisam mogao dogovoriti jer su tražili da se izmjeni u knjizi i sam sadržaj knjige što ja nisam dozvolio ni u kom slučaju.Nisu se slagali ni oko recenzije knjige, valjda su recenzentima brojali krvna zrnca. Ne znam što ali su imali neke prijedloge i druge autore recenzije, što nisam ni slučajo htio prihvatiti. Imali su primjedbe na same fotografije i još mnogo stvari sa kojima se nisam slagao. Smetalo im je što opisujem stradanja katolika i njihovih vjerskih objekata. Ja sam pisao o ostradanju mojih komšija, ko god da su, koji su zajedno sa nama muslimanima trpjeli četnički teror. Za mene Savez logoraša više ne postoji jer je to privatna svojina jedne od vodećih stranaka koje su tu našle glasačku mašineriju. Mogu raditi i manipulirati s logorašima do mile volje, ali dokle, pitam se. Savezu logoraša je preča Stranka od istine. Meni nije.

Da li je to prva knjiga te vrste napisana rukom nekog zatočenika jednog od srpskih konc-logora iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada?

Ne znam da li je iko pisao knjigu o stradanjima u Varcar Vakufu-M.Gradu. Postoje zapisi. Znam da novinaru Ibrahimu Haliloviću do sada ništa nije promicalo, iako fala Bogu nije bio u logoru, ali njegova je obitelj bila talac za zarobljene četnike, brat Muharem na Manjači, a brat Zajim na radnoj obavezi…  Sve što je saznavao, objavljivao je u bh-medijima, zatim u „Eurobosni“, svome listu „Most,“ u Njemačkoj, na Blogu, Facebooku… On je objavio svjedočenje jednog logoraša – našeg sugrađanina na svome Blogu. Ibrahim je za to sve platio i plaća visoku cijenu. Njegov život je ugrožen. Stalno mu prijete, napadaju i vrijeđaju ga, a policija i sudstvo su u službi četnika, niko ne brine o žrtvi, o pravdi.  Zato većina svjedoka šuti. Ljudi se boje, strah ih je o svojoj nesreći pričati. Valjda se brane šutnjom, ali ja se nisam mogao odbraniti zato sam sve zapisao i progovorio da se zna, pamti i zapamti. Isuviše sam puno prepatio i mnogo je članova moje obitelji i rodbine glavom platilo na bigajri hak, pa zašto bih šutio. Pojedinci koji šute znaju razlog svoje šutnje,  ali ako budemo šutili i držali pognutu glavu eto nam ponovo nesreće koja zove rat. Jer, ovo je Bosna, ona svakome smeta, a pogotovo smetaju muslimani – Bošnjaci. Da se to ne bi dogodilo, da se istorija ne bi ponovila po ko zna koji put,  Bošnjaci moraju kazivati i ukazivati na stradanja i strahote koje su preživjeli i doživjeli u prošlosti. Ko ne uči iz istorije, ona mu se ponavlja u najgorem obliku. Što nije zapisano, to je vremenom i zaboravljeno. Ili – budala pamti,  pametan zapisuje. I – uči.

Znam da je naš Ibrahim Halilović doživio fizički napad, prijetnje i sl. nakon što se obznanilo da je aktivno sudjelovao u pripremi izdavanja te knjige. Da li si Ti kao autor imao prijetnji ili nečega konkretnijeg-goreg od momenta najave izdavanja knjige do danas?

Nije mi niko do sada prijetio, a što bi! Ništa nikom ne govorim napamet niti šta izmišljam,  samo iznosim istinu i samo istinu. Ko se istine boji, to je njegova stvar, a i na sva pitanja imam odgovor. Nisam palio kuće, ubijao nedužni narod, silovao žene, pljačkao narod i radio ostale gadosti neprimjerene civilizovanom narodu. Ko je to radio treba da se boji i dobro razmisli o svemu i kaže, a šta sad. Nažalost, došlo je vrijeme kada su žrtva i katil promijenili uloge jer živimo u društvu nakaradnih vrijednosti.  Što se tiče Ibrahima Halilovića, o njemu sam već rekao nekoliko riječi. Njegova djela, međutim, govore o njemu ponajbolje.

Kako se knjiga može nabaviti, posebno kako je mogu nabaviti oni koji ne žive u BiH?

Knjige nema još u slobodnj prodaji ali je možete poručiti telefonom pozivom na broj 037-961128 ili na mob. 061-462115 a za one u dijaspori koi rade i žive u Danskoj i Švedskoj neka se obrate Suadu Kahareviću koji radi i živi u Švedskoj – knjigu će dobiti bez ptoblema.

Koliko je Tvojih sugrađana – Bošnjaka i Hrvata, bilo zatočeno u logoru Manjača i koliko vas je preživjelo logorska mučenja?

Tačan broj onih koji su su bili zatočeni ne znam jer su ljudi iz okupiranog Varcar Vakufa-Mrkonjić Grada svaki dan hapšeni i odvođeni u logor.U grupi u kojoj sam ja bio bilo nas je 36 muslimana i katolika, koliko je kojih bilo, ne znam. Uhapšene su zatvarali i u druge barake i s njima nismo smjeli imati nikakve kontakte. Po mom saznanju u logoru Manjača bilo je zatvoreno više od 70 građana – muslimana i katolika. Tri dana od našeg zatvaranja od posljedica batina i mučenja podlegao je Josip Svetinović koi je umro nama logorašima na rukama, u najvećim mukama. Logorska mučenja nisu preživjela zapravo od logorskog mučenja i batina nakon puštanja iz logora umrli su, a da im fizičke i duhovne rane nisu zacijelile: Kemal Kaharević, Muharem Halilović, moj sin Suad Šehović, Stipo Baković, Pero Nišić, Vinko Vulić, Braco Duvnjak… Trajni invalidi ostali su Fahrija Bahtijarević, Smajo Eminović i još mnogi drugi.

Naravno, nismo u stanju u ovom razgovoru prepričavati sadržaj Tvoje knjige, nju je najbolje pročitati. Ali, za one koji neće biti u prilici doći u njen posjed i pročitati je, dotaknimo se samo nekih dijelova sadržaja. Dakle, ko su su bili glavni nalogodavci i zločinci u Varcar Vakufu/Mrkonjić Gradu?

Glavni i jedni nalogodavac je bila srpska stranka SDS na čelu sa dr. Lukom Čulićem i njegovim istomišljenicima i policijom koja je bila pod njegovom dirigentskom palicom.Ništa manji ekstremi nisu bili ni ostali članovi pomenute stranke, a najviše se isticao po zlu policajac Đuro Marković. On je po gradu hapsi,o odvodio u zatvor koga je god mogao uz svestranu pomoć Boška Đukanovića, Milana Lazendića, Mile Todorovića, Voje Čoćkala, Voje Videkanića i još mnogih drugih, ali da ne zaboravim Oca Nikolu i sinove Mišu i Sinišu Kačara, Ljubu Nišića, Nebojšu Kozića zvanog Škorin, Milu i Duška Stojičića, Pobina…

Da li je iko od njih do danas procesuiran?

Nije niko. Paradoksalno je zašto za tolike zločine niko ne odgovara. Ne mogu da vjerujem! Isti ti zločinci šetaju se gradom bez ikakve griže savjesti kao da nije ništa ni bilo tj. kao da nisu činili zločine i genocid u tom istom gradu nad nedužnim stanovništvom. Danas su u Varcar Vakufu malobrojni preostali katolici i muslimani manji od makovog zrna. Osim kada moraju, ne izlaze iz kuća, u čaršiju zalaze samo kada treba platiti porez ili kakvu globu.

A ko su bili Tvoji (i drugih Tvojih sugrađana-zatočenika) najokrutniji mučitelji na Manjači? Da li je neki od njih sudski procesuiran?

Svi su bili najgori! Najgori od svih bili su Slavko Bulatović zvani Bula, Nedeljko, pa Batko i Stojčić sva trojica su rodom iz sela Kijeva kod Knina.  Zoran – koji se sam ubio. Zatim Špaga – koji je bio konobar u Banja Luci prije rata. Milutin Popadić – komandant logora i još mnogi koje znam po nadimcima jer su se tako oslovljavali. Oslovljali su se i sa muslimanskim imenima., kao Fadil.  Za počinjene zločine odgovarala su samo petorica. Od njih pet najveću kaznu od 20 godina dobio je Slavko Bulatović, a ostali od 5-12 godina.

Znam da živiš u Bihaću, odnosno veoma blizu svog užeg zavičaja. Odeš li u Varcar Vakuf/Mrkonjič Grad i sretneš li svoje nekadašnje progonitelje, odnosno neke sa podugačke liste tamošnjih zločinaca?

U rodni grad Varcar Vakuf odem rijetko, samo za Bajram na mezar mojim najdražim. Odem i na dženaze i sahrane. Proučim Fatihu i vratim se u Bihać. Nemam tamo išta da bi me želja vukla. Nemam volje ići u taj kazamat i gledati ljude i lica koji mi pobiše i poklaše, rastjeraše građane i uništiše sve što sam volio i imao. To više nije grad. To je poseljačena srpska palanka kojoj će trebati decenije ili stoljeća da bi postao grad, ali nikad neće biti ono što je bio.

Da li ćeš odsad “vagati” da ponovo odeš u rodno mjesto nakon što je knjiga ugledala svjetlo dana?

Nisam o tome razmišljao jer mi je Varcar Vakuf -Mrkonjić Grad postao odvratan. Po njemu šetaju nekažnjeni zločinci-monstrumi koji su vršili etničko čišćenje, ubistva, palili kuće, rušili vjerske objekte radili su takva zvjerstva da bi se i nacisti postidjeli. Opisao sam i zapisao sve što sam vidio, čuo i doživio – ko je šta radio, ali kako ne postoji ovozemaljski sud,  jako sam razočaran jer ne čini baš ništa da bi zločince uhapsili i priveli ih pravdi.

Pročitao sam nekoliko knjiga autora koji su bili također zatočenici zloglasnog logora Manjača, ali Tvoju, eto, još nisam. Sve te knjige koje sam pročitao su istovremeno slične jedna drugoj kao jaje jajetu (zajedničko im je kazivanje o beskrupuloznosti mučitelja i patnjama žrtava), ali su i posebna priča, svaka za sebe, odnosno drukčije od drugih. Po čemu je Tvoja knjiga, osim po imenima koja se spominju u njoj, eventualno drukčija od drugih-logoraških?

sabahudin-sehovic-1Ne bih se složio s Vama da su knjige slične jedna drugoj jer svak opisuje svoju patnju i patnju svoga naroda na njemu svojstven način i njegovo viđenje stanja u kojem se tada nalazio on i njegov narod. Moja knjiga “Glavu dole! Ruke na leđa!” razlikuje se od drugih što ja ne pišem o davnom vremenu koje je bilo davno, nego pišem o vremenu i prostoru u kojem smo živjeli ja i moje komšije i dželati-ubice koji su imali nož u očima, a mi to nismo vidjeli jer smo im vjerovali. Eto, to ja pišem i u tome je velika razlika. U knjizi su opisana stradanja moga naroda i mog rodnog grada. Mislim da sam slikovito i tačno opisao postanak moga grada, razvitak i napredak kroz istoriju i šta se njemu i tadašnjim stanovnicima dešavalo sve do današnjih dana.Kroz cijelu knjigu se pitam zašto, zašto se to moralo desiti i dešavati na ovim prostorima općenito. Pišem da se ne zaboravi. Pišem o protjerivanju muslimanskog i katoličkog naroda sa njihovih ognjišta jer je to genocid. O tome se slabo piše… U knjizi se spominje genocid na osnovu tačaka Konvencije o genocidu. Ne znam da li iko uopšte spominje genocid izvan Srebrenice, nisam to pročitao ni u jednoj knjizi. Tu je ta razlika.

Na samom kraju, ne mogu a da ne upitam i ovo: da li se u logoru sretao sa rahmetlijama Omerom Filipovićem i Esadom Benderom iz Ključa i šta Ti znaš o njihovom stradanju u tom zloglasnom logoru?

Već sam bio u logoru kada su doveli grupu građana iz Ključa među koima je bio i Omer Filipović. Omera sam i ranije poznavao. Bio je presjednik F.K. “Bratstvo” koje se takmičilo u Banjalučkoj zonskoj ligi gdje sam ja kao fudbalski sudija sudio utakmice i tako sam ga upoznao. Bio je veliki čovjek, fakultetski obrazovan, omiljen kao čovjek i profesor u svom Ključu. Ubiše ga pred kraj jula 1992.  Znam ko ga je ubio – Bula, Špaga i Bato. To su imena njegovih ubica, zapravo nadimci. Nisam ga vidio mrtva jer su to krili od nas logoraša. Esada Bendera su tukli svaki dan jer su ga četnici nazivali Omerovim tjelohraniteljem. Bio je mali rastom, sitan, pa sam ga jedne prilike pitao kako je on Omerov tjelohranitelj a fizički je nejak? On mi je rekao da voli fudbal i da igra za “Bratstvo,” a Omer je tamo bio glavni, pa se tako i paze.Dobro se sjećam malog Esada kao i Omera i skoro svih ljudi koji su bili konclogoru zvanom Manjača, a koji su bili iz Ključa ili okoline. Svi smo mi prošli džehenem na zemlji bez suda, sudija – i Sudnjeg dana.

Hvala velika za ovaj razgovor.

Bila mi je čast! Hvala Vama, uz selame i pozdrave čitateljima Vašeg cijenjenog Bloga.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (838)

vrbas-miso

donald-t

Ovaj osvrt je reakcija, ne novinara ili analitičara, nego običnog građanina Amerike, BiH i svijeta. S tim u vezi nedostajat će tu i tamo i kodeksa i dubljih, stručnih, uzročno-posljedičnih analiza. Tekst nastaje naročito iz emocija ovog autora koje su ponekad jače i od samog razuma, mada i razum veoma često uzrokuje emocije. Dakle, desilo se jučer u Americi i svijetu ono čega sam se kao musliman, antifašist, antirasist i slobodnomisleći čovjek pribojavao. Desio se i dešavat će se najmanje kroz slijedeće četiri godine Americi i svijetu Donald Trump. S obzirom na njegovu predizbornu retoriku, dijelove njegovog životopisa, ponašanje na javnoj sceni općenito, za Ameriku i dio svijeta u kojem ova zemlja ima realno bitan utjecaj, 8. novembar bi trebalo uzeti za dan žalosti. Ili pak 20. januar, dan kada će ovaj bahati i beskrupulozni multimilijarder i službeno kročiti u Bijelu kuću. 

U ovom ad hoc osvrtu ću podsjetiti samo na neke poteze novoizabranog američkog predsjednika koji naprosto lede krv u žilama. Dakle, sjetimo se njegovog javnog odnosa prema muslimanima-migrantima, prema Meksikancima.., Afroamerikancima…, ženama…da se već sada treba zabrinuti za status ovih skupina u Americi u vrijeme kada on bude, onakav kakav jeste i kakav bi mogao biti (vjerovatno nije otkrio sve karte u predizbornoj kampanji) biti, vladao njome. Svijet je sebe uvjeravao kasnih 80-tih da je vrijeme zidova prošlost, ali ono se ipak vraća, jer Donald Trump je taj koji je već najavio, umjesto mostova, graditi zidove. Uostalom, dio Evrope ih je reinkarnirao (Viktor Orban, mađarski premijer, kao bajraktar)  prošle godine u gorem obliku – žicom, kada je migrantska kriza bila kulminirala. Realno gledajući, izborom Trumpa za predsjednika SAD ova zemlja je samo nastavila kontinuitet skretanja udesno mnogih evropskih zemalja. I sada kada imamo ultradesničarski orijeniranu Ameriku, dio Evrope i skoro cijeli zapadni Balkan, čemu se onda možemo nadati? Miru, blagostanju, međuetničkoj i međuvjerskoj toleranciji.., suživotu…?! Ma, dajte, molim vas! Meni konkretno nije samo izbor Trumpa problem, nego je veći problem spoznaja u kakvom društvu i svijetu živim. Jer, Donald Trump je slika većinske Amerike, kao što je svaka vlast bilo gdje slika tog i tog društva. Znamo već da je Amerika s Bushom mlađim dodirnula samo dno, kako na unutarnjem tako (i naročito) na vanjsko-političkom planu. Na osnovu dosadašnjih spoznaja o ovom tipu koji je upravo izabran za 45. predsjednika ove zemlje, postoji realna bojazan da bi Amerika s njim dno mogla i probiti. Možda nekim društvima i narodima treba i takva pozicija da bi se otrijeznili i shvatili pogubnost eksperimentiranja u izbornim procesima.

Osvrt o Trumpu koji je intoniran s negativnim predznacima ne znači automatski da je njegova protukandidatkinja Hillary R. Clinton cvijećka. Ni njeno maslo nije za ramazana. Ne, nipošto, ni blizu toga. Ali, bio sam jedan od onih koji je, opredjeljujući se za dotičnu, jednostavno primjenio onu famoznu da se “između dva zla, bira ono manje…” Međutim, većina građana Amerike je, po meni, izabrala daleko veće zlo. Na radost rasistički opredjeljenih snaga u ovoj zemlji i drugdje, Vojislava Šešelja i njegovih  radikala.., neonacista i neofašista Evrope, Vladimira Putina… i drugih…, a na žalost svih nas koji smo na suprotnoj strani od pobrojanih.

Neka je Americi i svijetu od 20. januara slijedeće godine pa nadalje, Bog na pomoći. Amin!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

branka-trivicDolaze li Rusi na Balkan? – pitate. Da, Rusi su već na Zapadnom Balkanu – informaciono-propagandno žestoko udaraju i gde god mogu podmeću nogu evroatlantskim i evropskim integracijama ovdašnjih država. Štaviše, crnogorski državni tužilac otkrio je da su ruski nacionalisti organizovali rušenje vlasti tokom izborne noći u Crnoj Gori….. I dok je Unija totalno nezainteresovana za dalje proširenje, što je predsednik Evropske komisije Žan Klod Junker obznanio čim je seo u fotelju – da, naime, do 2020. nikakvog proširenja neće biti, dok je, dakle, EU zaglavljena u sopstvenoj višestrukoj krizi – ekonomskoj, migrantskoj, brexitskoj – preti opasnost da Zapadni Balkan, koji je još uvek “čardak ni na nebu ni na zemlji”, zbog predugog putovanja, koje asocira na čekanje Godoa, sklizne sa EU kursa, na čemu Moskva ubrzano radi. Kad god se pomene da je proces evrointegracija previše dug i birokratizovan, usledi briselski odgovor da zapadnobalkanske države nisu i još dugo neće biti spremne za članstvo u EU…..Ne verujem da će slučaj „Trepče“ zaustaviti briselski dijalog. Uostalom, da taj proces neće biti zaustavljen rekao je i sam Vučić, prilično spustivši loptu u vezi s tim problemom…..Verujem da je Vučić mogao da učini mnogo više kako bi odgovorio Dodika od raspisivanja referenduma, ali je verovatno procenio da bi, da je vršio agresivniji pritisak na njega, sam izgubio kod kuće. Njegovo sopstveno biračko telo još uvek pliva u nacionalističkim vodama i pretpostavljam da bi mu rejting opasno pao da se bacio na Dodika. Zagonetka mi je, međutim, zašto Brisel i Vašington nisu činili više na sprečavanju tog referenduma…..Da, Milorada Dodika bi ovde neki radije videli kao premijera Srbije. Kao i Putina, uostalom….. Vučić to makijavelistički radi: pusti Dačića i Vulina da udaraju okolo, a onda se on pojavljuje kao medijator i pomiritelj. Hajde, Dačićeva stranka je neki solidan procenat na izborima sama zaradila, a uz to, Putin je Vučića primorao da Dačića uzme u vladu, što zahvaljujući dobrom izbornom rezultatu nije morao. Ali, šta će mu Vulin?….Srbija nije regionalni lider i o tome svedoče svi ekonomski pokazatelji. Druga je stvar što ovdašnji lideri tom mantrom hrane svoju političku sujetu. Često im naruku idu i takve izjave zapadnih funkcionera, koji njima verovatno žele da kod Vučića i drugih srpskih zvaničnika održavaju budnom svest o odgovornosti za mir u regionu….. Mislim da Vučić, ma koliko da to nije dovoljno, više uvažava Sarajevo nego što je to činio njegov prethodnik Boris Tadić, koji je stalno šurovao sa Dodikom, zabijao klinove u točkove Crnoj Gori, koji je, po mom skromnom mišljenju bio ćosićevac – ako je išta u političkom smislu u bio. Setite se njegove mantre – „I Kosovo i Evropska unija“…..Premijer Vučić nedavno reče da će predsedničkim izborima da se bavi tek za šest meseci. Imam utisak da neće dati podršku ponovnoj kandidaturi Tomislava Nikolića, ali to još neće da obnaroduju…..Dikić je još uvek u pritvoru, a jedanaestorica iz te grupe, ako se ne varam, oslobođena je sumnji da su učestvovali u pripremi terorističkog čina, odnosno, državnog udara u Crnoj Gori u izbornoj noći. Pomenuh da je crnogorski tužilac izašao u javnost rekavši da su ruski nacionalisti organizovali rušenje vlasti u Crnoj Gori, da su, u slučaju neuspeha te akcije, imali i plan B koji je značio i smaknuće Mila Đukanovića…..

Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, na Odseku za međunarodne odnose. Sarađivala u časopisima i nedeljnicima “Ideje”, “Student”, “Kultura”, “Gledišta”, “Nedjelja”.

Radila kao novinar i urednik u Informativnom i Kulturnom programu Radio-televizije Beograd od 1983. do 1992. godine. Iste godine dobila otkaz od miloševićevskog rukovodstva te kuće, zbog aktivnosti u Nezavisnom sindikatu RTB i nepristajanja na režimsku ratno-huškačku propagandu.

Za Radio Slobodna Evropa radi od decembra 1993. godine. Bila je i dopisnik Radija Slobodna Evropa iz Vašingtona od januara do juna 2003. godine. Od 2006. godine je u beogradskom dopisništvu RSE.

Bavi se uređivanjem i vođenjem emisija, regionalnim političkim analizama, pravi intervjue sa istaknutim ekspertima za Zapadni Balkan u konfliktnim i post-konfliktnim strategijama rešavanja kriza u užem i širem regionu.

Prije nekoliko sedmica je na aerodromu Batajnica počela srpsko-ruska vojna vježba “BARS 2016” (“Bratstvo avijatičara Rusije i Srbije”). Dolaze li to Rusi definitivno na Balkan? Ima li to veze sa opredjeljenjem Crne Gore da pristupi NATO paktu?

TRIVIĆ: Zajedničke vojne vežbe Srbije i Rusije imaju već duži kontinuitet. Sada je u Srbiji u toku taktički manervar „Slovensko bratstvo 2016“ (Srbija, Belorusija, Rusija), a u isto vreme NATO održava vežbe, u kojima učestvuje i Crna Gora. Srpski šef diplomatije Ivica Dačić je pre nekoliko dana, u iritiranom tonu, kao da su mu dosadila takva pitanja, novinarima rekao: “Mi ćemo da pravimo vojne vežbe i da sarađujemo s kim hoćemo, ovo je naša zemlja i naši interesi.” Dodao je da Srbija sa Rusijom ima dve vojne vežbe, a sa NATO i zemljama EU dvadeset do trideset. Srbija je, poentirao je ministar, nezavisna zemlja i može da vodi nezavisnu spoljnu politiku.

Meni se čini da je Dačić nerealno optimističan. Ja imam utisak da će se Beogradu smanjivati manevarski prostor za “nesvrstanu” spoljnu politiku kako se budu dodatno zaoštravali hladnoratovski tonovi izmešu SAD i EU, na jednoj, i Rusije, na drugoj strani.

Dolaze li Rusi na Balkan? – pitate. Da, Rusi su već na Zapadnom Balkanu – informaciono-propagandno žestoko udaraju i gde god mogu podmeću nogu evroatlantskim i evropskim integracijama ovdašnjih država. Štaviše, crnogorski državni tužilac otkrio je da su ruski nacionalisti organizovali rušenje vlasti tokom izborne noći u Crnoj Gori.

I dok Rusija jača svoje prisustvo na Zapadnom Balkanu, Evropska unija kao da je region ostavila na autopilotu. Čini se da stara šargarepa zvana proces pridruživanja preko tehničko-ekspertskih deonica puta, otvaranja poglavlja itd. u zemljama regiona više ne postiže isti efekat. Evroskepticizam “dobija na vagi”, i u samim članicama EU, a kamoli u ovom regionu. I dok je Unija totalno nezainteresovana za dalje proširenje, što je predsednik Evropske komisije Žan Klod Junker obznanio čim je seo u fotelju – da, naime, do 2020. nikakvog proširenja neće biti, dok je, dakle, EU zaglavljena u sopstvenoj višestrukoj krizi – ekonomskoj, migrantskoj, brexitskoj – preti opasnost da Zapadni Balkan, koji je još uvek “čardak ni na nebu ni na zemlji”, zbog predugog putovanja, koje asocira na čekanje Godoa, sklizne sa EU kursa, na čemu Moskva ubrzano radi. Kad god se pomene da je proces evrointegracija previše dug i birokratizovan, usledi briselski odgovor da zapadnobalkanske države nisu i još dugo neće biti spremne za članstvo u EU. Dobro, a da li su istočnoevropske zemlje – Bugarska, Rumunija, Slovačka, Češka i druge bile spremne kad su primljene? Teško. Odluka da se prime bila je politička. Kao što je politika odgovor na to zašto je sada proces proširenja zastao. Građani država-članica EU neće nove članice i njihovi političari ne žele da izgube vlast zalažući se za nove prijeme. Isti politički oportunizam – ili kukavičluk – na delu je, naravno, i u zemljama regiona. Ni njihovi političari ne bi da izgube vlast sprovodeći bolne i nepopularne reforme kako bi ubrzali putovanje u Evropu.

Otvoren je i problem između Srbije i Kosova oko Rudarsko-metalurškog kombinata “Trepča” za koju kosovska strana, shodno usvojenom Zakonu o “Trepči”, smatra da potpuno pripada njima i da o tome nema pregovora u sklopu briselskog dijaloga između Beograda i Prištine, a predstavnici Srba u Skupštini i Vladi Kosova su, u znak nezadovoljstva, zamrznuli svoje učešće u istima. Da li bi ovaj slučaj mogao ugroziti nastavak briselskog dijaloga?

TRIVIĆ: Ne verujem da će slučaj „Trepče“ zaustaviti briselski dijalog. Uostalom, da taj proces neće biti zaustavljen rekao je i sam Vučić, prilično spustivši loptu u vezi s tim problemom. Logično mi je da pretpostavim da će na Kosovu usvojeni zakon o „Trepči“ završiti u nekom modusu međunarodne arbitraže. I Slovenija i Hrvatska su svojevremeno imale problem oko vlasništva nad nuklearkom „Krško“, prošle kroz deceniju i po arbitraže i pregovaranja i na kraju rešile problem po formuli deobe vlasništva.

Kako komentirate stav predsjednika i premijera Srbije prema već održanom referendumu u manjem bh. entitetu? Navodno, nisu ga podržali ali ga nisu ni osporili. Nije li to, najblaže rečeno, licemjeran odnos prema susjednoj državi i njenoj najvišoj sudskoj instanci?

TRIVIĆ: Verujem da je Vučić mogao da učini mnogo više kako bi odgovorio Dodika od raspisivanja referenduma, ali je verovatno procenio da bi, da je vršio agresivniji pritisak na njega, sam izgubio kod kuće. Njegovo sopstveno biračko telo još uvek pliva u nacionalističkim vodama i pretpostavljam da bi mu rejting opasno pao da se bacio na Dodika. Zagonetka mi je, međutim, zašto Brisel i Vašington nisu činili više na sprečavanju tog referenduma.

Milorad Dodik je više eksponiran u srbijanskim medijima nego kod kuće. Da li to znači da je on još uvijek popularan u Srbiji i koji dijelovi tamošnjeg društva ga vole gledati i slušati?

TRIVIĆ: Da, Milorada Dodika bi ovde neki radije videli kao premijera Srbije. Kao i Putina, uostalom. Sigurno je to bar polovina političkog spektra u Srbiji, a ono što je zapanjujuće to je da bi to verovatno volela i ubedljiva većina mladih u ovoj zemlji. Verovatno ste zapazili podatak iz poslednjeg istraživanja da bi oko 80% mladih u Srbiju uvelo Putinove zakone, iako bi istovremeno radije studirali i radili na Zapadu.

Milošević je imao svoju “TV Bastilju”. Ima li je i Vučić i koja je to, eventualno?

TRIVIĆ: Vučić najradije gostuje na TV Pink, tu privatnu televiziju izrazito preferira, iako je njen vlasnik Željko Mitrović godinama slovio za jednog od najvećih poreskih neplatiša u ovoj zemlji. Ta televizija, zajedno sa tabloidom „Informer“ prednjači u teorijama zavere koje se uglavnom svode na to da Zapad navodno radi o glavi premijera Vučića, zajedno sa domaćim špijunima i plaćenicima, u koje, naravno, spadaju opozicija, nevladine organizacije i profesionalni mediji. A o javnom TV servisu, Radio-Televiziji Srbije, Vučić je pre nekoliko meseci rekao da neće gostovati tamo.

Ivica Dačić, ministar spoljnih poslova u Vladi Aleksandra Vučića, u posljednje vrijeme daje veoma oštre, nediplomatske izjave prema BiH, posebno prema Bošnjacima. Po mnogima, on i Aleksandar Vulin su trenutno jastrebovi službenog Beograda. Mogu li oni to biti bez znanja i podrške Aleksandra Vučića?

TRIVIĆ: Definitivno ne mogu. Vučić to makijavelistički radi: pusti Dačića i Vulina da udaraju okolo, a onda se on pojavljuje kao medijator i pomiritelj. Hajde, Dačićeva stranka je neki solidan procenat na izborima sama zaradila, a uz to, Putin je Vučića primorao da Dačića uzme u vladu, što zahvaljujući dobrom izbornom rezultatu nije morao. Ali, šta će mu Vulin? Lider Pokreta socijalista, nekakve kombi-partijice, ako uopšte i kombi može da napuni, koji se prikačio vladajućoj partiji preko predizborne koalicije, bivši JUL-ovac i saradnik Mirjane Marković, ministar za rad koji je srpskog radnika i slovom zakona pretvorio u roba – elem, taj Vulin se najviše bavi onim što je izvan njegovog resora, a pre nekoliko dana je prevazišao samog sebe. Naime, američkog ambasadora u Srbiji Kylea Scotta doveo je u vezu sa bezbednosnom pretnjom po srpskog premijera u vezi sa oružjem pronađenim blizu kuće Vučićevih roditelja u beogradskom naselju Jajinci. Vučić se ni jednim slovom nije oglasio. To ni u kom slučaju ne može biti slučajno.

Vučić se očigledno pokušava nametnuti kao faktor mira u regionu, odnosno predstaviti Srbiju prema vani kao nekog regionalnog lidera. Ima li premijer Srbije takav kapacitet i da li su njegove riječi kompatibilne sa njegovim djelima? Da li mu je za ulogu kojom se danas pokušava predstaviti uteg i vlastita prošlost?

TRIVIĆ: Srbija nije regionalni lider i o tome svedoče svi ekonomski pokazatelji. Druga je stvar što ovdašnji lideri tom mantrom hrane svoju političku sujetu. Često im naruku idu i takve izjave zapadnih funkcionera, koji njima verovatno žele da kod Vučića i drugih srpskih zvaničnika održavaju budnom svest o odgovornosti za mir u regionu. Znate šta, ako je Vučić zaista stvorio sebi uverenje da je faktor mira u regionu, čak i regionalni lider, a uz to, uglavnom, sprovodi ono što od njega očekuje Brisel, što mu savetuje najmoćnija političarka u EU, nemačka kancelarka Angela Merkel, a fascinaciju njome on i ne krije; ako pregovara sa Kosovom; ako otvara poglavlja na putu ka članstvu u Evropskoj uniji; ako se sreće sa albanskim premijerom Edijem Ramom i  kosovskim privrednicima u Srbiji; ako počinje da gradi autoput Niš-Priština-Tirana-Drač; ako se u budućnosti bude zalagao za napredovanje odnosa sa Sarajevom, Zagrebom, ako je vratio u normalu odnose sa Crnom Gorom, onda je to meni dovoljno.

Da to nije političar koji je spreman ili sposoban da i kod kuće širi prostore dijaloga, demokratije, pluraliteta, pravne države, nezavisnog pravosuđa, spremnosti da prihvati kritiku i kritičku javnost – to je više nego evidentno. Ali, to su procesi kojima su decenije i vekovi rok izgradnje i ne treba gajiti nikakve pretenciozne iluzije da bi neka druga politička opcija u tom pogledu bila uspešnija. Uostalom, sve su se već pokazale na delu i rezultat je, kao što je poznato – katastrofalan.

Kompleks preispitivanja prošlosti najteži je od svih zadataka, ali to se ne može zadati ili naručiti ili napamet naučiti, što bi trebalo da shvati i deo nevladinog sektora, koji to često pokušava da ljudima uteruje. To su, slutim samo, odviše bolni procesi i moraju krenuti iz vlastite utrobe, iz sopstvene odluke da se na najteži način sretneš sa sobom i onim što si bio, što si govorio, činio i nečinio kad se zakuvavao rat i kad su padale nevine glave. To je jedan, i najvažniji, nivo procesa preispitivanja sopstvene odgovornosti za rat.

U drugom, plićem, političkom, smislu, moramo se setiti da Vučić nije prvi političar iz Miloševićeve garniture koji je došao na vlast posle oktobra 2000. Gospodin Boris Tadić i njegova Demokratska stranka su pre toga ušli u koaliciju sa Ivicom Dačićem i njegovom Socijalističkom partijom Srbije, dakle, Miloševićevim SNS-om. Pa su još, kao da je to bilo malo, proglasili i nacionalno pomirenje.

Mi, koji gledamo Srbiju izvana, pogotovo iz perspektive BiH, kao po nekoj inerciji vučemo paralelu između tamošnjeg režima iz ranih 90-tih, kada je na sceni bila crveno-crna koalicija i današnjeg u kojem glavnu riječ vode nekadašnji Šešeljevi najbliži suradnici (jedan je čak i vojvoda) i nekadašnji Miloševićev glasnogovornik. Može li se govoriti o nekoj vrsti reprize (sa malo drugačijim “dresovima”) crveno-crne koalicije i u režiji aktuelnog režima u Srbiji?

TRIVIĆ: Rekoh u prehodnim par odgovora: Srbija, ma koliko vrludavo, ide ka članstvu u Evropskoj uniji, otvorila je nekoliko poglavlja, pregovara o normalizaciji odnosa sa Kosovom, uz posredovanje EU. Mislim da Vučić, ma koliko da to nije dovoljno, više uvažava Sarajevo nego što je to činio njegov prethodnik Boris Tadić, koji je stalno šurovao sa Dodikom, zabijao klinove u točkove Crnoj Gori, koji je, po mom skromnom mišljenju bio ćosićevac – ako je išta u političkom smislu u bio. Setite se njegove mantre – „I Kosovo i Evropska unija“. Onda je 2011. u Srbiju došla Angela Merkel i rekla mu da mora da rasformira paralelne srpske inistitucije na severu Kosova. Njegov odgovor je bio da je to za Srbiju neprihvatljivo i – onda su ga i pustili niz vodu. Njegovi naslednici, makar i bili u nekadašnjim bojama – crveno-crna koalicija, nekoliko meseci po dolasku na vlast potpisuju, ipak istorijski, Briselski sporazum sa Prištinom. Toliko o „plavoj“ Demokratskoj stranci ili o crveno-crnoj koaliciji.

Demokratska dijagnoza u samoj Srbiji, ponavljam, druga je priča. Ovi se još nisu naučili marketingu, nemaju ni ekspertskih kapaciteta koje je imala Tadićeva vlast, znaju to i sami i verovatno vuku i taj kompleks i nesigurnost, zbog čega je njihova autoritarnost mnogo sirovija i ogoljenija. Ali, suštinski posmatrano, nijedna vlast posle 2000. nije bila ni odgovorna, ni demokratska. Katastrofalnu takozvanu reformu pravosuđa sprovela je Demokratska stranka, a takođe je donela i zakon o informisanju koji je bio rigorozniji od nekadašnjeg Vučićevog krajem devedesetih.

Za otprilike pola godine su predsjednički izbori u Srbiji. Vjerovatno je rano za prognoze u personalnom smislu ali, generalno, mogu li se sa ove vremenske distance očekivati neki spektakularni obrati kada je riječ o obnašatelju te dužnosti na Andrićevom vencu u narednih pet godina?

TRIVIĆ: Opozicija je, blago rečeno, još uvek u stanju slobodnog pada. Premijer Vučić nedavno reče da će predsedničkim izborima da se bavi tek za šest meseci. Imam utisak da neće dati podršku ponovnoj kandidaturi Tomislava Nikolića, ali to još neće da obnaroduju. Ako bi se za predsednika kandidovao Zaštitnik građana Saša Janković i ako bi pobedio – to bi bilo zaista spektakularno. Ipak, ne verujem u tu opciju – mislim, u njegovu pobedu ukoliko bi ušao u tu trku jer bi ga Vučićev režim provukao kroz neviđeno medijsko blato, što već i sada radi. Ne znam zaista ko bi mogao biti kandidat stranke na vlasti, s obzirom da Vučić stalno ponavlja da nije zainteresovan za tu funkciju. Vučić je nedavno rekao da bi se povukao sa vlasti ako bi pobedio kandidat opozicije, što može značiti da će u onoga koga odrede za trku sve živo uložiti da pobedi. Ali, naravno, iznenađenja su i ovde moguća. Ako bi pobedio nezavisni ili kandidat opoziciji, mogao bi to biti početak kraja ove vladajuće garniture.

Prema jednom istraživanju javnog mnjenja, čak 58% građana Srbije je za ponovno uvođenje smrtne kazne, koja je, da podsjetim, 2002. godine zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 40 godina. Kako bi se mogla tumačiti masovna podrška smrtnoj kazni u Srbiji i da li je realno očekivati pritisak na Skupštinu da se ponovo izglasa takav Zakon? Koliko bi njegovo eventualno donošenje odmaknulo Srbiju od cilja zvanog EU?

TRIVIĆ: U bedi, jadu, polugladi, nepismenosti i polupismenosti koje traju već više od trideset godina – ne može se očekivati rast civilizacijske svesti prosečnog čoveka. Ovde se zaista urušilo sve – čitav vrednosni i etički sistem, sve. Ali, građani su prilično pasivizovani i apatični, nekako poluživi – ne verujem da su uopšte tim pitanjem zaokupljeni, a kamoli da će vršiti pritisak da Skupština promeni taj zakon.

Kako komentirate pojavljivanje bivšeg šefa srbijanske Žandarmerije Bratislava Dikića i ostalih na dan izbora u Crnoj Gori, te njegovo hapšenje? Imate li provjerenih informacija da su se dotični tamo eventualno pojavili baš na taj dan po nečijem scenariju ili su samo išli na “hodočašće”, kako tvrdi Dikić?

TRIVIĆ: Dikić je još uvek u pritvoru, a jedanaestorica iz te grupe, ako se ne varam, oslobođena je sumnji da su učestvovali u pripremi terorističkog čina, odnosno, državnog udara u Crnoj Gori u izbornoj noći. Pomenuh da je crnogorski tužilac izašao u javnost rekavši da su ruski nacionalisti organizovali rušenje vlasti u Crnoj Gori, da su, u slučaju neuspeha te akcije, imali i plan B koji je značio i smaknuće Mila Đukanovića. Tužilac za organizovani kriminal Milivoje Katnić je novinarima rekao da je ta kriminalna grupa ruskih nacionalista, formirana na teritoriji Crne Gore, Srbije i Rusije, pošla od zaključka  „da se vlast u Crnoj Gori na čelu sa Milom Đukanovićem ne može promjeniti na izborima, te da je treba nasilno srušiti“. Sve to u cilju da se Crna Gora zaustavi na evroatlantskom putu, a posebno da se spreči njen ulazak u NATO iduće godine. Katnić je još rekao da postoji osnovana sumnja da je u nasilno rušenje vlasti u Crnoj Gori uključena jedna politička struktura iz Crne Gore, ne otkrivši ni koja je to struktura, ni o kojoj ličnosti ili ličnostima se radi. Upitan da li su organizatori terorističkih akata iz Rusije povezani sa državnim institucijama te zemlje, Katnić je rekao da za sada nema nikakvih dokaza da je država Rusija involvirana u ovaj slučaj, ali da postoje dokazi o organizatorima kao ruskim nacionalistima. Radi se, rekao je, o dve osobe koje su država Srbija i njene bezbednosne strukture imale pod nadzorom, ali čiji identitet nije saopštio.

Nemam pouzdane informacije o tome da li je Bratislav Dikić bio deo te kriminalne grupe, niti je u Podgorici nešto definitivno o tome rečeno. Podsećam da je Vučić pre nekoliko dana saopštio javnosti da je srpska obaveštajna agencija (BIA) na teritoriji Srbije otkrila grupu koja je pratila kretanje Đukanovića, a u tom kontekstu je pomenuo i “element inostranosti”. O svemu tome su, kako je rekao, obavestili državne organe Crne Gore.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

TRIVIĆ:

RAGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (837)

vrbas-miso

sipa-uhicenje

Nedavno hapšenje deseterice bivših pripadnika HVO-a u Orašju od strane SIPA-e je izazvalo pravu buru reakcija u zapadnom Mostaru i Hrvatskoj. Slučaj je već ispolitiziran a desilo se i dešava uobičajeno miješanje druge države, ovoga puta Republike Hrvatske, u unutarnje stvari BiH, pa čak i političke kvalifikacije te pritisci na bh. pravosuđe korišćenjem uobičajene mantre da su “Hrvati u BiH ugroženi…” Biber po pilavu bila je jučerašnja posjeta Dragana Čovića Zagrebu iz koje je, s obzirom na način na koji je obavljena te retoriku, teško razaznati da li je uistinu bila posjeta člana Predsjedništva BiH toj zemlji, ili predsjednika HDZ BiH. Prije će biti da je u pitanju bilo ovo drugo, bez obzira što se protokolarno pokušalo prikazati ono prvo.  Uostalom, pođimo redom.

Šta žulja službeni Zagreb i Čovića – uhapšeni posavski časnici ili ono što bi oni mogli reći u istrazi?

Izjava odvjetnika prvooptuženog, generala Đure Matuzovića, da su “vojne nadležnosti tokom rata na ovom području imali zapovjednici regularne vojske Hrvatske….” i ne samo njegova, nego i nekih umirovljenih generala HV  (Vinko Štefanek, napr.), je ključna stvar u ovoj priči, odnosno razlog za održavanje izvanredne sjednice Sabora RH te inače paniku u tamošnjem vrhovništvu. Nije njima do časnika HVO-a iz Posavine, kao što na kraju krajeva nije bilo ni Tuđmanu do posavskih Hrvata općenito, nego je za njih problem šta ako se potvrde navodi Matuzovićevog odvjetnika i nekih umirovljenih generala Hrvatske vojske. A ako se potvrde, onda to znači da je Republika Hrvatska neposredno sudjelovala u ratu u susjednoj BiH, što službeni Zagreb, i pored ranijih neoborivih dokaza za tu tvrdnju, uporno negira od 1994. na ovamo. Pustili bi oni i tog Matuzovića i ostale niz vodu, ali šta ako kažu u istrazi ko im je naređivao u vrijeme pružanja otpora srpskom agresoru početkom rata u BiH u Posavini. Naravno, svoju eventualnu nevinost uhapšeni časnici HVO-a neka dokazuju na Sudu, ali šta Hrvatska već u ovoj fazi ima s tim?! Ili, upravo ima, pa otkud tolika panika i medijska haranga na bh. pravosuđe i, na kraju krajeva, njen suverenitet, ma ko šta mislio koliko je naša domovina ozbiljna država ili ne.

Čović ponizio sebe, bh. Hrvate i BiH

kolinda-covic-713x350                                                    Član Predsjedništva BiH sa “svojom predsjednicom”

Kao što rekoh u uvodu, Dragan Čović je jučer bio u posjeti Zagrebu, protokolarno kao član Predsjedništva BiH. Njegove izjave da posjećuje “našu predsjednicu…”, “našega premijera..” i “našu vlast u Zagrebu..” nedvosmisleno govore o njegovom odnosu prema zemlji koju protokolarno predstavlja i od koje prima plaću i, s druge strane, uzeo je sebi za pravo da u povodu posjete (hapšenje bivših pripadnika HVO-a u Orašju) maltene zatraži miješanje Hrvatske u unutarnje stvari BiH. Ponizio je time sebe, bh. Hrvate i državu koju službeno predstavlja – Bosnu i Hercegovinu. Odmah da ovdje kažem da se svi problemi u BiH, ako ih ima, a ima, rješavaju unutar nje same, dakle bez miješanja i Zagreba, i Beograda i Ankare. Ali, naša priča je takva kakva jeste i imamo političare koje imamo i zato nam jeste tako. Dragan Čović je i ovaj povod iskoristio da podeblja priču o “ugroženosti Hrvata u BiH” i dio je mozaika koji znači ustavne promjene u našoj zemlji na način na koji to Čović i njegovi sateliti žele i za što je strateški cilj postavljen od strane Tuđmana i Bobana. A gdje su to bh. Hrvati ugroženi? U Mostaru…, Širokom Brijegu…., Grudama…, Neumu.., Čapljini, Stocu…, Livnu…? Jesu, ugroženi su kao i Bošnjaci u Banja Luci, Bosanskoj Krajini…, Posavini… Zapravo, u BiH  su ugroženi naročito bh. građani, oni normalni. A do normalnih građana i normalne BiH, Čoviću, Izetbegoviću i Dodiku – NIJE. Jer u suprotnom, njih ne bi bilo!

Predsjednik Hrvatskog sabora ne poznaje ustrojstvo BiH i funkciju svoga gosta – Čovića

Božo Petrov je jučer načinio diplomatski skandal javno predstavljajući svoga gosta iz susjedne zemlje, Dragana Čovića, kao “člana Predsjedništva Federacije Bosne i Hercegovine”. Nedopustivo je da predsjednik najvišeg zakonodavnog tijela jedne države ne zna na kojoj funkciji je njegov gost koji dolazi iz susjedne države. I to ne bilo koje, nego iz zemlje o čijem jednom od tri konstitutivna naroda Hrvatska kao brine. Ako je i od Bože Petrova, tog hadezeovog podrepaša, previše je.

Normalno bi bilo da Sarajevo reagira na ponovno miješanje Hrvatske u unutarnje stvari BiH te na Čovićeve antibosanske akrobacije, ali….

Ovo je samo glasno razmišljanje i želja pusta jer znamo s kim opet imamo posla u tom Sarajevu. Dakle, ono što bi svaka normalna zemlja i njeni predstavnici učinili nakon jednog u nizu nasrtaja druge države na njen suverenitet i nezavisno sudstvo, BiH to jednostavno nije u stanju i to je samo u sferi utopije, nažalost. Nije nam za to kriv ni Dejton, ma kakav da jeste, ni međunarodna zajednica…, ni bilo ko drugi nego oni koji su zaposjeli visoke funkcije u državnim organima i ne bore se za nju i njen suverenitet. I za koje narod preko 1/4 stoljeća uporno glasa. Tugo moja!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

dina-bajramspahicNaš strateški cilj je podizanje kvaliteta rada, odgovornosti, otvorenosti i efikasnosti javne uprave, podsticanje otvorene, javne, konstruktivne i argumentovane debate o javnim politikama i jačanje kapaciteta države i društva za njihov razvoj…..Ja radim u IA od maja 2011. godine kao istraživačica i moj osnovni zadatak je prikupljanje podataka i analiza javnih politika u oblasti bezbjednosti i odbrane, pisanje i objavljivanje različitih tipova izvještaja (studija, brifova, tekstova, saopštenja) koji su najčešće plod monitoringa i evaluacije rada državnih organa. S tim u vezi, nezaobilazno je zastupanje preporuka koje su proizašle iz istraživanja pred donosiocima odluka i javnošću…..Nema dileme da Crna Gora formalno napreduje najviše od svih svojih susjeda u pogledu evropske i evroatlantske integracije, da su brojnih koraci napravljeni i da je tokom protekle decenije postojala posvećenost ostvaranju tih ciljeva. Međutim, napredak koji je ostavaren još uvijek nije takav da sami građani osjete benefite od tih procesa. Puno toga ostaje u elitističkoj komunikaciji između međunarodnih organizacija i država članica i Vlade i svodi se na njihove ocjene o napretku koje su često i političke…..Izgubivši parlamentarni status, Pozitivna Crna Gora više nema nikakvu šansu za ozbiljniji uticaj na političke prilike u Crnoj Gori. Pri tome treba imati u vidu da su u poslednjem sazivu imali sjajnih sedam mandata, obzirom na to da su tek bili osnovani. Rukovodstvo te političke grupacije ima apsolutnu odgovornost za sunovrat partije, ali prividna odgovornost lidera, koji zapravo osim ostavke i nije imao drugih opcija, neće imati uticaja na političku scenu…..Najviše zabrinjava što su izbori pokazali da takva realna i umjerena politika ne bi ni dobila podršku jer je većina građana dala svoj glas partijama koje su svojim ekstremnim izjavama najviše doprinijele polarizaciji društva, odnosno vladajućem DPS-u i opozicionom DF-u……Ako DPS uspije formirati većinu sa manjinskim partijama, mislim da ta većina neće biti ništa nestabilnija nego što bi bila većina koju bi formirala opozicija sa manjinama. Svakako mislim da je za reformske procese bolje što nijedna partija nema samostalno apsolutnu većinu jer je to primorava na više dijaloga i pregovaranja sa drugim akterima u društvu, što je za crnogorski kontekst posebno važno…..

Dina Bajramspahić (rođena 18.06.1987. u Bijelom Polju) je trenutno na magistarskim studijama Fakulteta političkih nauka u Podgorici na smjeru evro-atlantske integracije, na kom je i diplomirala specijalističkim radom „Misije EU – akcije bezbjednosne politike“ pod mentorstvom prof. dr Tanje Miščević. Angažovana je kao istraživačica javnih politika u Institutu alternativa od maja 2011. Učesnica je brojnih seminara, konferencija i okruglih stolova, među kojima su i: tri škole za međunarodnu bezbjednost, specijalistički kurs o suočavanju sa prošlošću, Ženske studije, Regionalni euro-atlantski kamp (REACT), Škola demokratije, Škola ljudskih i manjinskih prava, Program studentskog liderstva, itd. Trenutno učestvuje na Young Faces Network Ženevskog Centra za demokratsku kontrolu oružanih snaga (DCAF). Od marta 2012. u ime Instituta alternativa, članica je Vladinog Operativnog tima za inicijativu Partnerstvo Otvorenih Vlada (POV). Govori engleski i ruski.

Kada je osnovan Institut i šta su mu misija i ciljevi?

BAJRAMSPAHIĆ: «Institut alternativa» je osnovan 2007. godine kao think-tank organizacija sa ciljem da istraživanjima i analizom doprinesemo unapređenju javnih politika u Crnoj Gori. Na osnovu rješenja Ministarstva nauke od 17. oktobra 2013. godine, Institut alternativa (IA) je dobio licencu za obavljanje naučnoistraživačkih djelatnosti u oblasti društvenih nauka, na osnovu Zakona o naučnoistraživačkoj djelatnosti. Naš strateški cilj je podizanje kvaliteta rada, odgovornosti, otvorenosti i efikasnosti javne uprave, podsticanje otvorene, javne, konstruktivne i argumentovane debate o javnim politikama i jačanje kapaciteta države i društva za njihov razvoj.

Kroz koje programe djelujete, odnosno realizirate svoje strateške ciljeve?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutno smo u fazi strateškog promišljanja programskih oblasti i redefinisanja ciljeva organizacije do 2020. godine, ali već godinama aktivnosti sprovodimo u okviru četiri aktivna programa: 1. reforma javne uprave, 2. odgovorne javne finansije, 3. parlamentarni program i 4. bezbjednost i odbrana – u kojem sam lično najviše angažovana, mada, po prirodi stvari, postoji preklapanje između programa i aktivnosti organizacije.

Koji su značajniji projekti Instituta do sada realizirani, a koji su u toku?

BAJRAMSPAHIĆ: Tokom prethodnih devet godina radili smo na jako puno projekata u svakoj od programskih oblasti. Lista sa 35 tekućih i završenih projekata iz samo poslednjih nekoliko godina dostupna je na: http://institut-alternativa.org/projekti-u-toku/. IA je poznat po transparentnosti svog rada i proaktivnom objavljivanju informacija o svim projektima, donatorima koji su podržali naš rad i finansijama organizacije. Između ostalog, IA je tri godine za redom dobio pet zvjezdica za transparentnost svojih finansija, prema istraživanju koje je sprovela međunarodna neprofitna organizacija Transparify koja ocjenjuje transparentnost preko 200 istraživačkih centara. Do sada je naš rad podržalo preko 20 različitih donatora, i sa većinom od njih imamo kontinuiranu saradnju.  Naši godišnji finansijski izvještaji su takođe dostupni na našem sajtu.

Hoćete li, ukratko, objasniti šta je temeljna zadaća vaše funkcije – istraživačice javnih politika?

BAJRAMSPAHIĆ: Ja radim u IA od maja 2011. godine kao istraživačica i moj osnovni zadatak je prikupljanje podataka i analiza javnih politika u oblasti bezbjednosti i odbrane, pisanje i objavljivanje različitih tipova izvještaja (studija, brifova, tekstova, saopštenja) koji su najčešće plod monitoringa i evaluacije rada državnih organa. S tim u vezi, nezaobilazno je zastupanje preporuka koje su proizašle iz istraživanja pred donosiocima odluka i javnošću. Sa ciljem vršenja uticaja na kreiranje javnih politika, učestvujemo u ekspertskim radnim grupama a takođe i sami organizujemo razne javne događaje kako bi otvorili brojna važna pitanja za društvo.

Programski, u početku je predmet našeg interesovanja bila posebno demokratska i civilna kontrola sektora bezbjednosti i odbrane, međutim, vremenom smo se aktivno uključili u sva pitanja vezana za vladavinu prava, dobro upravljanje u sektoru bezbjednosti, reformu pravosuđa i antikorupciju, odnosno pitanja integriteta u ovoj oblasti. Moj posao je, dakle, da na osnovu prikupljenih činjenica ukazujem na moguće pravce za unapređenje stanja u ovim oblastima.

Da li se može zaključiti da su demokratski procesi u Crnoj Gori, generalno,  uznapredovali nakon njenog osamostaljenja?

BAJRAMSPAHIĆ: Nema dileme da Crna Gora formalno napreduje najviše od svih svojih susjeda u pogledu evropske i evroatlantske integracije, da su brojnih koraci napravljeni i da je tokom protekle decenije postojala posvećenost ostvaranju tih ciljeva. Međutim, napredak koji je ostavaren još uvijek nije takav da sami građani osjete benefite od tih procesa. Puno toga ostaje u elitističkoj komunikaciji između međunarodnih organizacija i država članica i Vlade i svodi se na njihove ocjene o napretku koje su često i političke. Proces demokratizacije je još uvijek turbulentan, što znači da bilježimo i pozitivne pomake ali povremeno i zabrinjavajuće korake unazad.

Da li se kao doprinos demokratizaciji društva i političke scene Crne Gore može uzeti i ostavka Darka Pajovića, lidera Pozitivne Crne Gore, nakon neuspjeha na nedavnim općim izborima u toj zemlji?

BAJRAMSPAHIĆ: Mislim da ne. Izgubivši parlamentarni status, Pozitivna Crna Gora više nema nikakvu šansu za ozbiljniji uticaj na političke prilike u Crnoj Gori. Pri tome treba imati u vidu da su u poslednjem sazivu imali sjajnih sedam mandata, obzirom na to da su tek bili osnovani. Rukovodstvo te političke grupacije ima apsolutnu odgovornost za sunovrat partije, ali prividna odgovornost lidera, koji zapravo osim ostavke i nije imao drugih opcija, neće imati uticaja na političku scenu.

Kako biste inače ocijenili posljednje izbore u Crnoj Gori s aspekta regularnosti i ponašanja aktera prije i nakon istih?

BAJRAMSPAHIĆ: Mislim da je porazno za sve učesnike izbornog procesa što ni u 2016. godini nije postignuto više kada je u pitanju povjerenje u izborni proces, što brojna sporna pitanja nisu riješena, jer je jasno da je opozicija, što zbog objektivnih razloga, što zbog svoje nedovoljne angažovanosti oko rješavanja problema, ušla u ove izbore sa nepovjerenjem i sviješću da je u veoma neravnopravnom položaju. Prije svega zato što su i dalje prisutne prakse zloupotrebe državnih resursa u partijske svrhe, naročito putem partijskog zapošljavanja, a ostale su otvorene sumnje u kupovinu glasova, neregularnosti u biračkom spisku i sve praćeno nedovoljnom proaktivnošću nadležnih državnih organa u suzbijanju ovih praksi.

Mislim da je takođe loše što je retorika izbora izuzetno zaoštrena i što su dominirala populistička i nacionalistička pitanja, kao i pitanja oko članstva CG u NATO, umjesto realnih životnih pitanja koja opterećuju većinu građana. Čak i one partije koje su nudile neki program, uglavnom nisu imale jasne predloge kako unaprijediti stanje u Crnoj Gori. Najviše zabrinjava što su izbori pokazali da takva realna i umjerena politika ne bi ni dobila podršku jer je većina građana dala svoj glas partijama koje su svojim ekstremnim izjavama najviše doprinijele polarizaciji društva, odnosno vladajućem DPS-u i opozicionom DF-u.

A kako komentirate hapšenje bivšeg šefa srbijanske Žandarmerije Bratislava Dikića i grupe na dan izbora? Da li su uhapšeni zaista imali loše namjere ili…? Ima li Beograd ikakve veze s njihovim pojavljivanjem u vašoj zemlji na dan izbora?

BAJRAMSPAHIĆ:Mislim da je prerano za davanje komentara, jer je i dalje previše toga nejasno i napoznato, ali želim da vjerujem će sudski proces razriješiti sva sporna pitanja. Glavni specijalni tužilac koji vodi ovaj predmet je do sada opravdavao velika očekivanja koja je javnost imala od Specijalnog tužilaštva pa se nadam da će tako biti i u ovom slučaju, iako u ovom predmetu postoji daleko veći rizik od političke zloupotrebe Tužilaštva. Ukoliko bi se potvrdilo da bilo šta što je zvanična verzija događaja nije tačno, to bi imalo veoma teške posljedice na naše pravosuđe u kojem je Specijalno tužilaštvo bilo najsvijetlija karika.

Relativni pobjednik izbora je opet Milo Đukanović i njegova stranka. Da li će, ako uspije pridobiti manjinske stranke za koaliciju, uspjeti formirati stabilnu parlamentarnu većinu i Vladu? Može li se u Crnoj Gori ponoviti “hrvatski scenarij”?

BAJRAMSPAHIĆ:Ako DPS uspije formirati većinu sa manjinskim partijama, mislim da ta većina neće biti ništa nestabilnija nego što bi bila većina koju bi formirala opozicija sa manjinama. Svakako mislim da je za reformske procese bolje što nijedna partija nema samostalno apsolutnu većinu jer je to primorava na više dijaloga i pregovaranja sa drugim akterima u društvu, što je za crnogorski kontekst posebno važno. Ako još imamo u vidu benefite vlasti, mislim da manjinske partije neće biti tako «impulsivne» da napuste Vladu i ponovo se oprobaju na izborima.

Na kraju, da li je crnogorsko društvo većinski opredjeljeno za EU i NATO?

BAJRAMSPAHIĆ: Prema istraživanjima javnog mnjenja, većina crnogorskih građana podržava ulazak Crne Gore u Evropsku uniju ali još uvijek nema stabilne većine za NATO.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BAJRAMSPAHIĆ: Hvala Vama!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (836)

vrbas-miso

branislava-kosticvojvodjanski-klub_1_1443888699_647x350

 

Organizatori parade su centralnu vojnu vežbu na paradi nazvali “Desant na Novi Sad”. Ne “Odbrana Novog Sada od desanta sa vode”, što bi, svakako, bilo mnogo primerenije za javnu prezentaciju odbrambene sposobnosti vojske, već baš  “Desant na Novi Sad”, što je mnogima promaklo. Tri dana pre vojne vežbe, Grad su nadletali vojni avioni, lovci su se spuštali tako nisko da je odletao veš sa terasa na najvišim zgradama. U gradu koji je preživeo bombardovanje 1999. godine, u kome svi pamtimo zlokobni zvuk aviona u brišućem letu, dok gađaju naše mostove, to se ne radi…..Neposredno pre vojne parade gospodin Vučić je na konferenciji za medije rekao da Vojvodini ne treba Zakon o finansiranju. To je Zakon za čije donošenje se Vojvodina bori još od 2006. godine, a Srbija ga je po Ustavu morala usvojiti pre skoro deset godina. Kao razlog je naveo da će ON dati Vojvodini “još više nego što Ustav predviđa”. To je za građane Vojvodine bila ozbiljna uvreda.  Vojvođani nikada nisu tražili da im bilo ko, bilo šta, da ili pokloni…..Međutim, nije prvi  put da neko dođe i osvoji vlast u Vojvodini. To se dešavalo više puta kroz istoriju. Ali, niko nije uspeo da pokori Vojvodinu. Umeli su Vojvođani da se povedu za ovim ili onim “zlatoustim” političarem ili ideologijom, ali su se brzo i treznili od tog zanosa. Otreznili su se od Miloševića. Otrezniće se i od Vučića…..Na svaki način se nastoji izbrisati sve ono što je vekovina činilo vojvođanski identitet, da bi se umesto toga promovisala neka nova, navodno srpska kultura. Međutim, to nije srpska kultura, to je najniži deo srpske kulture svedene na nacionalizam, ideju velike Srbije, poistovećivanje fašista i antifašista… U suštini se radi o pretvaranju multikonfesionalne i multikulturalne Vojvodine u “Srpsku Vojvodinu”. Krajnji cilj je brisanje identiteta Vojvodine, kako bi se utopila u unitarnu Srbiju…..Teško je imati poverenje u stranke koje imaju centralu u Beogradu. Zato moramo jačati autohtone Vojvođanske stranke i paralelno sa tim ići na promenu izbornog sistema. Polako mnogima postaje jasno da je jedina prava budućnost za Vojvodinu federalizacija Srbije i jasan Ustavom definisan položaj Vojvodine kao Republike u Srbiji kao složenoj državi….. Nekoliko respektabilnih analitičara  smatra da  je optimalna opcija buduće borbe za promenu položaja Vojvodine u Srbiji – forma političkog pokreta, a ne političkih  partija. S druge strane, situacija  na Balkanu se ponovo komplikuje međusobnim “prepucavanjem” Rusije i Amerike. Ako sve to imamo u vidu, čini se da je pred nama period u kome će se definisati neke nove opcije, dok će u starim strankama doći do različitih prekomponovanja i izmena. Da bismo znali sa kime i kako, moramo sačekati da se te stvari dese. Ili pre, moraćemo da pustimo da se dese…..Vojvođanska multietničnost je naša prednost. Dokle god Vojvodina bude uspevala da je sačuva, to će biti naš zajednički zalog za budućnost. U Vojvodini u kojoj bi ne-srpski živalj bio sveden na statistički grešku, niko od ljudi koji dele moja opredeljenja ne bi voleo da živi. Vojvodina je vekovima nastajala kao mešavina tih kultura, jezika, običaja i stvaralaštva. To je ono što želimo da sačuvamo…..Međutim, ni jednom Mađaru u Vojvodini nije lako da zaboravi da je čovek koga je Vučić postavio na čelo Vojvodine isti onaj koji je tražio da se iz Vojvodine proteraju  etničke manjine “kao što su Srbi proterani iz Hrvatske”. To je velika žaba koju su pristalice gospodina Pastora morale da progutaju. Kao i “zalogaj” koji se sastoji iz  klektivnog sećanja na parole koje je sa skupštinske govornice uzvikivao Aleksandar Vučić devedesetih, kad je govorio da “za jednog Srbina treba ubiti 100 Muslimana”…..Velika javna preduzeća građena vojvođanskim novcem su prodata u bescenje. NIS je prodat Rusima, zajedno sa pravom eksploatacije nafte i gasa po rudnim rentama ispod svake cene, Elektrovojvodina je oteta, naše pruge se ukidaju, putevi su u stanju raspadanja, naše najveće firme su ili prodate ili zatvorene. To je ekonomski genocid Vojvodine. I to mora prestati…..Da je desnica “u modi” samo u Srbiji, naš zadatak bi bio lakši. Zahvaljujući, između ostalog, terorizmu i talasu migranata sa istoka, desnica je postala veoma popularna i u najvećem delu Evrope. To je, inače, karakteristika kriznih perioda, kada se ljudi lakše opredeljuju za populističke opcije koje nudenaoko jednostavna, brza i glasna rešenja…..Ono što, međutim, ni jedna institucija EU nikada neće poreći je činjenica da je “Vojvođansko pitanje”, jedino koje nije rešeno raspadom SFRJ. To zna i Venecijanska komisija, i Savet Evrope, to znaju sve institucije u Evropi, to zna i Putin, to zna i Amerika, to znaju i zemlje iz Pokreta nesvrstanih. To je politička činjenica. Kao što je činjenjica da Vojvodina nije nastala u procesu decentralizacije Srbije, već je nastala kao zaseban entitet, koji se voljom svojih građana opredelio za ulazak u Srbiju. Ali ne za ulazak u unitarnu Srbiju, već u Srbiju koja je deo veće federalne celine. Prestankom postojanja federacije prestao je da postoji i garant položaja Vojvodine u Srbiji. Evropa to zna. Svet to zna. To su istorijska prava Vojvodine, na koima se, između ostalog,  zasniva naša borba za promenu položaja Vojvodine u Srbiji…..Borba za položaj Vojvodine u Srbiji ulazi u svoju zrelu fazu. Ne sumnjam da ćemo u njoj postići značajan deo svojih ciljeva. Drugačije i ne može biti, jer – dok je Vojvođana biće i Vojvodine…..U momentu kada se građani Amerike spremaju da izađu na izbore, koji su po mnogo čemu neobični, šaljemo im pozdrave iz Vojvodine u kojoj 29 nacija uspeva da živi složno. Naša poruka građanima preko okeana je jednostavna: “Birajte mudro, jer su pogrešne odluke najgori neprijatelji budućnosti. Srećno!”….

Vojnu paradu održanu 22. oktobra ove godine, u povodu Dana oslobođenje glavnog grada Vojvodine, nazvali ste “desantom na Novi Sad”. Zašto?

KOSTIĆ: Organizatori parade su centralnu vojnu vežbu na paradi nazvali “Desant na Novi Sad”. Ne “Odbrana Novog Sada od desanta sa vode”, što bi, svakako, bilo mnogo primerenije za javnu prezentaciju odbrambene sposobnosti vojske, već baš  “Desant na Novi Sad”, što je mnogima promaklo. Tri dana pre vojne vežbe, Grad su nadletali vojni avioni, lovci su se spuštali tako nisko da je odletao veš sa terasa na najvišim zgradama.

vojna-parada-1

U gradu koji je preživeo bombardovanje 1999. godine, u kome svi pamtimo zlokobni zvuk aviona u brišućem letu, dok gađaju naše mostove, to se ne radi. Odnosno – to ne radi niko ko ne želi da zaplaši građane i demonstrira svoju moć. Tih dana, na društvenim mrežama, Novosađani su pokazali da takvo ponašanje shvataju kao demonstraciju moći i da je se gnušaju. Uzeto zajedno, te pripreme  i sama parada jesu bili,  i stvarno i metaforički, desant na Novi Sad, izveden kao pokazna vežba oružjem, ali i kao politička manifestacija namera novih vlasti u Vojvodini. Time je, simbolički, obznanjeno da je Vojvodina osvojena od strane onih koji se, još od devedesetih, zalažu za njeno ukidanje. U Novom Sadu, gradu koji se ponosi svojom kulturom i pristojnošću, bilo je i te kako zapaženo da su se svi govori na paradi završavali sa “Živela Srbija”, a ni jedan sa “Živeo Novi Sad”, ili “Živela Vojvodina”. Kako bi se to kod nas, u Vojvodini,  reklo: “Gospodo, to se ne radi. Nije pristojno  ući u tuđu kuću i ne pozdraviti domaćina”.

vojna_parada_naslovna

Neposredno pre vojne parade gospodin Vučić je na konferenciji za medije rekao da Vojvodini ne treba Zakon o finansiranju. To je Zakon za čije donošenje se Vojvodina bori još od 2006. godine, a Srbija ga je po Ustavu morala usvojiti pre skoro deset godina. Kao razlog je naveo da će ON dati Vojvodini “još više nego što Ustav predviđa”. To je za građane Vojvodine bila ozbiljna uvreda.  Vojvođani nikada nisu tražili da im bilo ko, bilo šta, da ili pokloni. Mi smo oduvek samo tražili da raspolažemo (delom) naših sredstava. Taj Ustavom utvrđeni  minimum od 7% budžeta kojim Vojvodina ima pravo da raspolaže, Srbija godinama prosleđuje Vojvodini samo delimično, na kašičicu, iako se radi samo o malom delu sredstava koja su ubrana sa teritorije Vojvodine. Zato, uz autonomiju vojvođanske zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, insistiramo na tome da Vojvodina sama ubira sve poreze na svojoj teritoriji i propisani deo prosleđuje (federalnoj) Srbiji.

U Saopštenju kojeg ste izdali tim povodom i koji je objavljen na ovom blogu između ostalog ste potcrtali da je je takvom vojnom paradom odaslana jasna i glasna poruka Vojvođanima od strane više subjekata da je “Vojvodina osvojena”. Dakle, oni tako misle. Kako Vi mislite u vezi s tim?

KOSTIĆ:  Ta poruka je istinita, ma koliko to nas u Vojvodini bolelo. Vojvodina jeste osvojena od strane Aleksandra Vučića i njegovih naprednjaka. Uz pomoć njegovih medija, kombinacije “štapa i šargarepe”, političkih podvala, onemogućavanja neistomišljenika i uz podršku onih kojima je bio važniji njihov položaj nego sudbina građana Vojvodine. Između ostalog, zahvaljujući i prošloj vlasti, koja nije uradila ništa na promeni položaja Vojvodine unutar Srbije, čime je u velikoj meri doprinela obesmišljavanju ideje autonomije. Međutim, nije prvi  put da neko dođe i osvoji vlast u Vojvodini. To se dešavalo više puta kroz istoriju. Ali, niko nije uspeo da pokori Vojvodinu. Umeli su Vojvođani da se povedu za ovim ili onim “zlatoustim” političarem ili ideologijom, ali su se brzo i treznili od tog zanosa. Otreznili su se od Miloševića. Otrezniće se i od Vučića. Vojvodina na poslednjim izborima nije imala svog istinskog zastupnika. Mnogi se zbog toga danas  kaju. No, vreme i aktuelna vlast rade za nas. Aktuelna vlast svojom bahatošću, nestručnošću i kršenjem osnovnih prava građana, uključujući i pravo na svojinu i osnovna prava poljoprivrednih domaćinstava, a vreme time što sve veći broj građana počinje da shvata pravu prirodu aktuelne vlasti. Polako i vojvođanske manjine počinju da se prisećaju da su ljudi koji danas vode Vojvodinu isti oni koji su manjinama nudili sendviče i besplatan autobuski prevoz da ih odvede “u jednom pravcu” do njihovih “matičnih zemalja”. Ti isti koji nikada nisu shvatili da je Vojvodina jedina domovina svih nas, nezavisno od naše etničke pripadnosti, danas misle da je dovoljno da organizuju vojnu paradu, da puste lovce da niskim letovima plaše decu po Novom Sadu, zaboravljajući pri tome da nije Novi Sad bez razloga dobio priznanje “Grad heroj”.

Da ne dužim: Vojvodina jeste osvojena, ali nije pokorena. I to će se vrlo brzo jasno videti.

Kako ćete odgovoriti na to posljednje u nizi pokazivanje mišića od strane Republike Srbije prema Vojvodini i Vojvođanima?

KOSTIĆ: Aktuelna vlast svakoga ko se zalaže za bolji položaj Vojvodine u Srbiji proglašava secesionistom. S druge strane, upravo ta vlast se ponaša prema Vojvodini kao prema stranoj teritoriji koju Srbija “mora osvojiti”, što je i učinjeno na poslednjim, veoma diskutabilnim, izborima. Nakon tih izbora, naprednjačka vlast se zaista ponaša u Vojvodini onako kako se, obično, ponašaju osvajači na upravo zaposednutoj teritoriji. Na svaki način se nastoji izbrisati sve ono što je vekovina činilo vojvođanski identitet, da bi se umesto toga promovisala neka nova, navodno srpska kultura. Međutim, to nije srpska kultura, to je najniži deo srpske kulture svedene na nacionalizam, ideju velike Srbije, poistovećivanje fašista i antifašista… U suštini se radi o pretvaranju multikonfesionalne i multikulturalne Vojvodine u “Srpsku Vojvodinu”. Krajnji cilj je brisanje identiteta Vojvodine, kako bi se utopila u unitarnu Srbiju.

Mi se nikada nismo zalagali za nasilne metode u politici. Mi verujemo u demokratiju  i sistemska rešenja do kojih se dolazi kompromisom i dogovorom. Dugoročno, mi se zalažemo za Ustavnu federalizaciju Srbije, odnosno za stvaranje složene države u kojoj bi svi njeni delovi mogli da ostvare svoje optimalne interese, bez nanošenja štete bilo kom njenom delu. Pravi put ka tome je promena Ustava. Kako se Srbija nalazi u procesu pridruživanja Evropskoj Uniji, u toku 2017. godine mora doći do usaglašavanja Ustava Srbije sa pravnim normama Evropske Unije. To je prilika da Vojvodina izađe sa svojim zahtevima i predlozima. Vojvođanski klub je sačinio pravno i istorijski utemeljen dokumenat koji sadrži predloge izmena i dopuna Ustava Srbije. U ovom dokumentu se predlaže federalizacija i decentralizacija Srbije, jasno razgraničenje nadležnosti i obezbeđivanje značajnih elemenata zakonodavne, izvršne i sudske vlasti za federalne jedinice. Naš predlog definiše Vojvodinu kao Republiku unutar federalne Srbije.

sloboda-za-vojvodinu

U cilju ostvarivanja te ideje, Vojvođanski klub  od ovog meseca kreće sa promotivnim tribinama, na kojima će, pored analitičara iz Vojvodine uvek učestvovati i neki od eminentnih pravnika iz uže Srbije, odnosno iz Beograda. Cilj nam je da se naše ideje čuju ne samo u Vojvodini, već i u Beogradu i da ljudi iz Beograda takođe govore o njima. Obraćamo se i medijima, mada je tu pretpostavljeni rezultat ograničen, jer je većina nacionalnih medija pod kontrolom aktuelnih vlasti. No, još uvek nisu svi, a tu je i Internet i društvene mreže.

Sa tribinama i skupovima ćemo tokom zime i proleća nastaviti i u drugim vojvođanskim gradovima, kako bismo pripremili javno mnenje za ozbiljno učešće u javoj raspravi o Ustavnim promenama, koju očekujemo od proleća. U tom procesu, Vojvođanski klub dosta sarađuje sa drugim nevladinim organizacijama, a tek nas očekuje i organizovana saradnja sa opozicionim političkim strankama, kada se one oporave od izbornog poraza, što ide dosta sporo.

Nije tajna da se u tom procesu obraćamo i međunarodnim organizacijama i zajednicama. Pre svega evropskim.

Zanimljivo je da je Vučić posljednje izbore dobio i sa 25% glasova iz Pokrajine. Da li u onih 75% preostalih Vojvođana vidite potencijal na koga se može računati da se Vojvodina izbori za svoja prava i poziciju unutar države Srbije?

KOSTIĆ: Naš izborni sistem je takav da se apsolutna vlast može uzeti i sa četvrtinom glasova.  No, dok ga ne uspemo promeniti, takav je kakav jeste. Naš potencijal su dve velike grupacije građana: oni koji nisu izašli na izbore uz opravdanje da “nemaju za koga da glasaju” i razočarani birači postojećih parlamentarnih stranaka. U Vojvodini imamo dve velike autohtone vovođanske stranke, čiji deo birača je razočaran ulaskom “njihovih” stranaka u postizborne koalicije sa naprednjacima Aleksandra Vučića. Ti ljudi su temeljno opredeljeni za jačanje autonomije Vojvodine. Tu je i deo simpatizera Demokratske stranke iz Vojvodine, koji su takođe pro -Vojvođanski orijentisani. Na nama je da i njih, ali i značajan deo “neopredeljenih” privučemo ka ideji Vojvodine Republike u federalnoj Srbiji. Tim pre, što značajan deo njih iskreno misli da je borba za “manju ili veću” autonomiju potrošena. Pre svega zato što svaka nova stranka ili koalicija koja dođe na vlast u Srbiji može tu autonomiju da smanji ili gotovo potpuno uništi.

Teško je imati poverenje u stranke koje imaju centralu u Beogradu. Zato moramo jačati autohtone Vojvođanske stranke i paralelno sa tim ići na promenu izbornog sistema. Polako mnogima postaje jasno da je jedina prava budućnost za Vojvodinu federalizacija Srbije i jasan Ustavom definisan položaj Vojvodine kao Republike u Srbiji kao složenoj državi.

Stvari polako počinju da idu u tom pravcu. Pre neki dan je napravljena nova poslanička grupa u Skupštini Vojvodine – “Alternativa za Vojvodinu”, koju čine upravo ljudi koji su izašli iz svojih stranaka i žele da se bore za bolji položaj Vojvodine i Vojvođana. Videćemo u kom će to još pravcu ići..

A na koje političke strane/opcije računate u toj dugoj i iscrpljujućoj borbi do cilja zvanog “Vojvodina Republika” unutar “SR Srbije”?

KOSTIĆ: Tradicionalno provojvođanske stranke kao što je Savez vojvođanskih Mađara i Liga socijaldemokrata Vojvodine su nakon poslednjih izbora, po našem sagledavanju stvari, odustale od borbe za izmenu položaja Vojvodine u Srbiji. Položaj Vojvodine na bolje se ne može ostvariti sa onima koji bi da ukinu Vojvodinu. Dakle, Vućič prosto ne može biti partner za taj proces. Kao ni Dačićev SPS. S druge strane, Demokratska stranka se tek poslednjih godina, od kako je na čelu pokrajinskog odbora za Vojvodinu gospodin Miroslav Vasin, okrenula i pitanju položaja Vojvodine u Srbiji. Po mnogima je to bio zakasneli zaokret. Ja takođe mislim da je do njega došlo veoma kasno. Međutim, ako je to zaista bio zaokret, onda možemo očekivati i takav scenario u kome će doći do izdvajanja Vojvođanske demokratske stranke, kao zasebne političke partije, koja ne bi imala centralu u Beogradu. Moguće je i da dođe do značajnijeg  okupljanja provojvođanskih poslanika u Skupštini Vojvodine, kao što je moguće i novo objedinjavanje bivših “Ligaša”. Proces okupljanja razočaranih članova Pastorovog Saveza Vojvođanskih Mađara je počelo još pre izbora… Nekoliko nevladinih organizacija koje imaju i simpatizere i renome takođe se okrenulo ka ovom cilju. Tu je i vanparlamentarna Vojvođanska stranka, koja se otvoreno zalaže za Vojvodinu Republika, a poslednjih godinu dana beleži zanimljiv uspon… Iz svega što sam rekla, jesno je samo jedno: vojvođanska politička scena je u pregrupisavanju. Nadam se da će to pregrupisavanje voditi i ka objedinjavanju. Nekoliko respektabilnih analitičara  smatra da  je optimalna opcija buduće borbe za promenu položaja Vojvodine u Srbiji – forma političkog pokreta, a ne političkih  partija. S druge strane, situacija  na Balkanu se ponovo komplikuje međusobnim “prepucavanjem” Rusije i Amerike. Ako sve to imamo u vidu, čini se da je pred nama period u kome će se definisati neke nove opcije, dok će u starim strankama doći do različitih prekomponovanja i izmena. Da bismo znali sa kime i kako, moramo sačekati da se te stvari dese. Ili pre, moraćemo da pustimo da se dese.

O nacionalističkim strankama kao potencijalnim saveznicima ne vredi govoriti. One nikada neće shvatiti vojvođansku multinacionalnost kao vrednost po sebi.

Da li složena etnička struktura Vojvodine ide u prilog režimu u Beogradu da i dalje Vojvodinu drži na marginama ustavno-pravnog poretka Države, da je finansira voljom jednog čovjeka, ali da je i dalje bezdušno eksploatira na razne načine?

KOSTIĆ: Vojvođanska multietničnost je naša prednost. Dokle god Vojvodina bude uspevala da je sačuva, to će biti naš zajednički zalog za budućnost. U Vojvodini u kojoj bi ne-srpski živalj bio sveden na statistički grešku, niko od ljudi koji dele moja opredeljenja ne bi voleo da živi. Vojvodina je vekovima nastajala kao mešavina tih kultura, jezika, običaja i stvaralaštva. To je ono što želimo da sačuvamo. S druge strane, manjinske elite žele dogovor sa Vučićem, jer je to u centralizovanoj državi sa totalnom vlašću jednog čoveka, najbrži način da ostvarite svoje parcijalne interese. Tako je gospodin Pastor uspeo da direktnim dogovorom sa Vučićem obezbedi privremenu finansijsku podržku za projekte u “mađarskim” mestima. Toga se ne libe ni drugi lideri manjinskih partija. U takvoj situaciji, Beograd igra na kartu manjina kao na svoju prednost, jer Vučić ima šta da im ponudi. Znate, ja verujem da gospodin Pastor nije lako doneo odluku o saradnji sa Vučićem. Gospodin Pastor nije ni glup ni zaboravan. On je veoma ozbiljan političar. Ali se, na kraju, ipak opredelo za “vrapca u ruci, umesto goluba na grani”. Uzeo je ono što je Vučić nudio i pokušao da ubedi svoje pristalice da je to za njih dobro. Međutim, ni jednom Mađaru u Vojvodini nije lako da zaboravi da je čovek koga je Vučić postavio na čelo Vojvodine isti onaj koji je tražio da se iz Vojvodine proteraju  etničke manjine “kao što su Srbi proterani iz Hrvatske”. To je velika žaba koju su pristalice gospodina Pastora morale da progutaju. Kao i “zalogaj” koji se sastoji iz  klektivnog sećanja na parole koje je sa skupštinske govornice uzvikivao Aleksandar Vučić devedesetih, kad je govorio da “za jednog Srbina treba ubiti 100 Muslimana”.

U nedavnom intervjuu kojeg ste dali jednoj medijskoj kući iz Hrvatske rekli ste, između ostalog, da ste “imali mnogo, a izgubili suviše…” Hoćete li i za moje čitatelje pojasniti tu znakovitu tezu – šta ste imali, a šta, zapravo izgubili?

branislava-kosticKOSTIĆ: U bivšoj Jugoslaviji Vojvodina je po stepenu razvoja i bruto nacionalnom dohotku bila u ravni sa Slovenijom. U većini delatnosti je bila u samom vrhu u SFRJ. Vojvođanska poljoprivreda, kao i prerađivačka delatnost su bile razvijene, a Vojvodina uređena i bogata. Putna i željeznička infrastruktura, mreža gasovoda, vodosnabdevanje,  uređenost sistema za navodnjavanje i odvodnjavanje… su bili razvijeni i dobro održavani. Nakon 1988. godine, kada je Srbija na čelu sa Slobodanom Miloševićem nasilno preuzela vlast u Vojvodini, Vojvodina postepeno, ali permanentno propada. U SFRJ, posebno nakon donošenja ustavnih amandmana i Ustava iz 1974. godine, kojima je i Vojvodina dobila značajne elemente zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, zajedno sa pravom na samoopredeljenje do ocepljenja, Vojvodina se ubrzano razvijala. Bio je to “zlatni period” za Vojvodinu. Period u kome smo pokazali da, kada imamo mogućnost da sami odlučujemo o svom razvoju i sami uređujemo svoje odnose, onda umemo da od Vojvodine napravimo bogatu i razvijenu oblast. Zaista smo imali mnogo. A koliko smo izgubili zbog pljačke, oduzimanja i prodaje vojvođanskih resursa, najbolje govori činjenica da su delovi Vojvodine postali “nedovoljno razvijene opštine”, odnosno područja koja su po svom stepenu razvoja i visini dohotka ispod proseka u Srbiji. To je postignuto zahvaljujući nesrećnoj činjenici da su se i Milošević, ali i sve vlasti nakon 2000. godine, prema Vojvodini ponašale kao prema osvojenoj teritoriji, iz koje se samo odvlačilo i oduzimalo. Sada je vreme da se taj proces zaustavi. Možda je crvena linija koju je Vučić prešao bilo protivustavno davanje najplodnije Vojvođanske zemlje diskutabilnim firmama iz Ujedinjenih Arapskih Emirata pre dve godine i donošenje novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu kojim je takva, po Vojvodinu štetna praksa, ozakonjena.

Velika javna preduzeća građena vojvođanskim novcem su prodata u bescenje. NIS je prodat Rusima, zajedno sa pravom eksploatacije nafte i gasa po rudnim rentama ispod svake cene, Elektrovojvodina je oteta, naše pruge se ukidaju, putevi su u stanju raspadanja, naše najveće firme su ili prodate ili zatvorene. To je ekonomski genocid Vojvodine. I to mora prestati.

E, zato kažemo da smo puno imali, a da smo izgubili suviše, jer se neki od vojvođanskih resursa više ne mogu vratiti. Uz mnogo napora, mnogi mogu, ali deo njih, zahvaljujući loše sklopljenim međunarodnim ugovorima koje je ratifikovala Skupština Srbije, verovatno su za nekoliko narednih decenija izgubljeni za Vojvodinu.

Da li na Vašem putu za autonomiju Vojvodine kao prepreke stoje i neke ideološke matrice koje preovladavaju u Srbiji, odnosno Vojvodini? Konkretno, koliko vam otežava činjenica da je desnica u Srbiji, pa i u Vojvodini, itekako “u modi”, a da istinske ljevice, zapravo, i nema?

KOSTIĆ: Da je desnica “u modi” samo u Srbiji, naš zadatak bi bio lakši. Zahvaljujući, između ostalog, terorizmu i talasu migranata sa istoka, desnica je postala veoma popularna i u najvećem delu Evrope. To je, inače, karakteristika kriznih perioda, kada se ljudi lakše opredeljuju za populističke opcije koje nudenaoko jednostavna, brza i glasna rešenja. Po pravilu se pokaže da ta “jednostavna rešenja” nikako nisu i najbolja. No, to se obično shvati kasnije. Evropa se nagla u desno. Ta neravnoteža brine sve demokratski opredeljene ljude u Evropi. Brine i nas. Najbolji dokaz da to jeste tako, je činjenica da je Aleksandar Vučić postao miljenik Evrope. Samo zato što je pristao da prihvati pridruživanje Evropi kao svoj oficijeni cilj, Evropska Unija mu oprašta huškanje na zločine devedesetih, ostrašćene ratne pozive i pozive na ubistva u cilju osvete, saradnju sa Miloševićem i još puno toga. Ali mu oprašta i današnji diktatorski odnos prema svim institucijama u zemlji, blokadu informacija i autokratsko gaženje osnovnih principa demokratije. Time i Evropa šalje lošu poruku da cilj opravdava sredstvo, što je loša poruka za sve demokratske snage.

Zanimlivo je da je u svim bivšim socijalističko-komunističkim zemljama levica gotovo potpuno eliminisana. No, to je tema za neki drugi razgovor. Zahvaljujući, između ostalog, i tome što u Srbiji praktično ne postoje delotvorni sindikati, donet je jedan od najgorih Zakona o radu u Evropi. Srpski radnici su izloženi surovoj eksploataciji, bez realnog sistema zaštite. Srbija, osim opredeljenja ka Evropskoj uniji, po svim ostalim karakteristikama ima desničarsku vlast. Preciznije, u Srbiji je danas na vlasti partokratija, vladavina stranaka. Još preciznije, ta partokratija se, zahvaljujući izuzetno jakoj poziciji Aleksandra Vučića, pretvorila u autokratiju, sa totalnom vlašću jednog čoveka, koji odlučuje umesto institucija. To je pogubno za razvoj zemlje, kao i za razvoj demokratskih procesa. Sa druge strane, to je i dobro, jer to znači da je dovoljno skinuti sa vlasti tog jednog čoveka.

Da li je i u kojoj mjeri internacionaliziran problem Vojvodine, bilo s vaše strane ili od strane nekih političkih opcija iz Pokrajine?

KOSTIĆ: Srbija ima tu nesreću da u ovim složenim i nemirnim vremenima, na svom čelu ima ljude koji su sve svoje stavove oficijelno potpuno promenili, zarad osvajanja vlasti. Tim “kopernikanskim zaokretom” su uspeli da obezbede, ne samo podršku kolebljivih birača u Srbiji, već i ozbiljnu podršku Evropske Unije, zdržavajući, pri tome i najveći deo svojih ranijih birača i prijatelja sa krajnje desnice. Evropa danas je politički razjedinjena i zagledana u sopstveni pupak, dok liže rane od terorizma, ali i od Bregzita i traži način da reši pitanje migranata sa istoka. U tom kontekstu, koristeći situaciju, Aleksandar Vučić se Evropi nametnuo kao gospodar dešavanja na Balkanu, od koga, navodno, u velikoj meri zavisi mir na ovim prostorima. Tako pozicioniranom Vučiću Evropa dosta dozvoljava, bar za sada. Dodatnu snagu njegovoj poziciji prema EU daje činjenica da je Srbija tradicionalno okrenuta Rusiji kao “bratskoj i prijatlejskoj zemlji”, mada je to bratsvo retko bilo zaista potvrđeno kroz istoriju, bar kada je odnos Rusije prema Srbiji u pitanju. Vučić se, zato, u Evropi doživljava kao najsnažniji zalog opredeljenja Srbije za EU, a ne za Rusiju, dok je predsednik Nikolić označen kao “ruski čovek”. Ne ulazeći u analizu koliko je to zasta tačno, govorim o evropskoj percepciji rukovodstva Srbije. Tako Evropa u Srbiji podržava iste one ljude koji su, zajedno sa Miloševićem bili kreatori i realizatori pogubne ratne politike Srbije u devedesetim godinama.

S druge strane, Evropska Unija je, danas, mozaik različitih stavova i ponašanja. To važi i za institucije EU. Ono što, međutim, ni jedna institucija EU nikada neće poreći je činjenica da je “Vojvođansko pitanje”, jedino koje nije rešeno raspadom SFRJ. To zna i Venecijanska komisija, i Savet Evrope, to znaju sve institucije u Evropi, to zna i Putin, to zna i Amerika, to znaju i zemlje iz Pokreta nesvrstanih. To je politička činjenica. Kao što je činjenjica da Vojvodina nije nastala u procesu decentralizacije Srbije, već je nastala kao zaseban entitet, koji se voljom svojih građana opredelio za ulazak u Srbiju. Ali ne za ulazak u unitarnu Srbiju, već u Srbiju koja je deo veće federalne celine. Prestankom postojanja federacije prestao je da postoji i garant položaja Vojvodine u Srbiji. Evropa to zna. Svet to zna. To su istorijska prava Vojvodine, na koima se, između ostalog,  zasniva naša borba za promenu položaja Vojvodine u Srbiji.

To su polazne tačke za naše obraćanje međunarodnoj zajednici.

Čini se da međunarodna zajednica, odnosno njeni značajni delovi, naše argumente smatraju validnim.

Obraćamo se mnogima, imamo podršku nekih od značajnih subjekata i to je proces koji traje.  Ipak, vreme internacionalizacije pitanja Vojvodine tek dolazi. Ja verujem da ćemo značajan deo tih pitanja do proleća uspeti da dovedemo na agendu gorućih političkih pitanja u Evropi 2017. godine.

Na samom kraju, da se i ja poslužim porukom znamenitog Vojvođanina, pokojnog Vase Stajića, koja glasi: “Vojvodine će biti onoliko koliko bude borbe za nju…” Koliko trenutno ima borbe za Vojvodinu i koliko će je biti u vremenu ispred nas? Ko su ti borci?

KOSTIĆ: Borba za promenu položaja Vojvodine u Srbiji je značajno dobila na zamahu tokom 2014. i 2015. godine. Međutim, ne dovoljno da se pripremu zrela politička stranka koja bi te zahteve legitimno iznela pred građane i izborila se za svoje zastupnike u parlamentu. Razloga ima više, ali je najvažniji satanizacija ideje Vojvodine Republike od strane gospodina Vučića i njegovih saveznika, a time i medija pod njihovom kontrolom, koji su je poistovetili sa secesionizmom, što ona de facto nije. Drugi važan razlog je nespremnost Demokratske stranke, kao do juče najveće i vladajuće stranke  u Vojvodini, da se ozbiljno založi za promenu položaja Vojvodine u Srbiji. Navodni razlog je bio njihov strah da bi time izgubili naklonost birača iz centralne Srbije, koju su svakako izgubili. Zato danas imamo ozbiljnih razloga da upravo DS krivimo za sadašnji položaj Vojvodine. Treći bitan razlog je spremnost tradicionalnih boraca za autonomiju Vojvodine da se formalno, ili neformalno, priklone Vučiću, kako bi sačuvali svoje pozicije, što se su uradili gospodin Pastor i gospodin Čanak. Tako su pro-vojvođanske snage u ovom momentu na prekretnici. Nakon pauze od par meseci, postepeno se okupljaju nove snage, o čemu sam već govorila.  Uz sve navedene snage o kojima sam prethodno govorila, tu su i tradicionalne Vojvođanske snage koje čine ljudi okupljeni oko Vojvođanskog kluba, ali i još nekoliko ozbiljnih nevladinih organizacija, kao i IV Vojvođanska konvencija, Vojvođanska partija i “neki novi klinci” koji polako politički stasavaju i svakog dana nas iznenađuju novim idejama i mogućnostima.

Borba za položaj Vojvodine u Srbiji ulazi u svoju zrelu fazu. Ne sumnjam da ćemo u njoj postići značajan deo svojih ciljeva. Drugačije i ne može biti, jer – dok je Vojvođana biće i Vojvodine.

Hvala Vam velika za ovaj intervju.

KOSTIĆ: Gospodine Gušić, hvala Vama na prilici da iznesem naše stavove. Izuzetno cenim Vaš interes za politička i druga kretanja u Vojvodini. U momentu kada se građani Amerike spremaju da izađu na izbore, koji su po mnogo čemu neobični, šaljemo im pozdrave iz Vojvodine u kojoj 29 nacija uspeva da živi složno. Naša poruka građanima preko okeana je jednostavna: “Birajte mudro, jer su pogrešne odluke najgori neprijatelji budućnosti. Srećno!”

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (835)

vrbas-miso

Članovi porodice bivšeg direktora „Bosnalijeka“ su za sedam godina potrošili 3,84 miliona KM na kuće, stanove, apartmane i preduzeće, iako su njihovi ukupni prihodi u BiH u tom periodu bili manji za 1,14 miliona KM. Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu navodi da je istovremeno u „Bosnalijeku“ pronevjereno oko 23 miliona KM.

edin_arslanagic           Bivšem direktoru „Bosnalijeka“ Edinu Arslanagiću blokirano je 788 hiljada KM u bankama. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Dok se bosanskohercegovačko pravosuđe pripremalo za blokiranje kuća, stanova i vikendica Vedada Arslanagića i članova njegove porodice u Bosni i Hercegovini (BiH), ovaj Sarajlija je kupovao nove višestruko vrednije nekretnine u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD).

Vedad Arslanagić je za godinu dana u okolici Atlante kupio gotovo devet duluma građevinskog zemljišta, a zatim i dvospratnu kuću, plativši sve skoro četiri miliona KM. Ugovor o kupovini kuće zaključen je 30. decembra prošle godine, na dan kada je Kantonalni sud u Sarajevu blokirao veći dio imovine Arslanagića u BiH, uključujući Vedadovu kuću sa bazenom u blizini sarajevske Baščaršije te četverosobni stan u centru grada.

apartmani_babin_doUz popust od 154 hiljade KM sinovi Edina Arslanagića su postali vlasnici dva apartmana u naselju Babin Do. (Foto: CIN)

Blokiranje nekretnina i bankovnih računa ove porodice uslijedilo je nedugo nakon podizanja optužnice protiv Vedadovog oca Edina Arslanagića, bivšeg generalnog direktora „Bosnalijeka“, i njegovog drugog sina Amara, bivšeg direktora za inostrani marketing i prodaju. Otac, sin i još peterica privatnika i bivših rukovodilaca „Bosnalijeka“ su optuženi za različite pronevjere, uključujući i izvlačenje novca iz ove firme u periodu od 2005. do 2012. godine. Iako Vedad nije optužen, podaci o poslovanju „Bosnalijeka“ do kojih je došao Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) pokazuju da je dio novca ove sarajevske tvornice lijekova završio i na njegovom računu.

Zbog sumnje da je stečena na nezakonit način, Sud je blokirao imovinu kako bi u slučaju osuđujuće presude prodajom nekretnina ili povlačenjem novca sa privatnih računa optuženih mogao nadoknaditi barem dio od oko 23 miliona KM štete koja je nanijeta „Bosnalijeku“.

Edin Arslanagić je odbio razgovarati sa novinarima CIN-a, a  Nermin Vila, advokat Amara Arslanagića je kazao da njegov klijent ne treba davati intervjue. Drugi sin Vedad živi u Americi. Novinari su ga pokušali kontaktirati na desetak telefonskih brojeva ali se niko nije javljao. Vedad je na poslovno-društvenom profilu linkedin naveo da radi u firmi “Aon Intergramark” no službenica ove firme kaže da osoba sa tim imenom i prezimenom nije u njihovom registru zaposlenika.

arslanagici-grafika-1

 

Bogaćenje porodice i poslovi „Bosnalijeka“

Suđenje bivšim direktorima „Bosnalijeka“ i njihovim poslovnim partnerima počelo je prošli mjesec. Tokom prvog ročišta Arslanagići su izjavili da su osrednjeg imovinskog stanja.

Međutim, porodica bivšeg direktora „Bosnalijeka“ danas ima četiri stana, tri kuće, dva apartmana, dvije vikendice i zemljište u BiH, Hrvatskoj i SAD-u. Oni su ranije imali još jedan stan i caffe slastičarnu u centru Sarajeva te apartman na Bjelašnici i kuću u SAD-u, ali su ove nekretnine prodali ili poklonili tokom prethodne četiri godine. Najveći broj nekretnina kupili su ili izgradili od 2005. do 2011. godine, u periodu u kojem je „Bosnalijeku“ pričinjena milionska materijalna šteta u poslovima sa sarajevskim privatnim firmama „Brštanica“ i „Carpe Diem“.

Edin Arslanagić, njegovi sinovi Vedad i Amar te Amarova supruga Meliha su od 2005. do 2011. godine u BiH imali ukupno 2,7 miliona KM prihoda. To je za 1,14 milion KM manje od vrijednosti nekretnina, kupljenih u BiH u tom periodu. Amar je u to vrijeme za oko 630 hiljada maraka kupio i kuću u predgrađu američkog grada Atlante. Edin i Amar su nakon svih ovih kupovina krajem prošle godine na računima u BiH imali oko milion KM.

bolgrano Stan od 110 kvadratnih metara sa garažom u luksuznoj zgradi „Bolgrano“ u sarajevskom naselju Šip Amar Arslanagić je kupio za 248 hiljada KM. (Foto: CIN)

CIN u ovoj analizi nije uzeo u obzir životne troškove porodice Arslanagić tokom ovih sedam godina, njihova ulaganja u opremanje novostečenih nekretnina, vrijednost 100 umjetničkih slika niti troškove sticanja četiri luksuzna automobila: Porsche Cayenne GTS, Audi 6, terenac Mercedes 350 CDI i Lexus. Podatke o vrijednostima pokretne imovine i troškovima života Arslanagića nije bilo moguće pouzdano utvrditi.

Najviše prihode u porodici prikazao je Edin Arslanagić. On je u ovom periodu Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) prijavio zaradu od 1,37 miliona KM. Bivši direktor „Bosnalijeka“ u tom periodu nije kupovao nekretnine na svoje ime. Porodica je od 1982. godine koristila „Bosnalijekov“ stan od 106 kvadratnih metara u Sarajevu koji je Edin otkupio 1999. Iste godine je u Faletićima, naselju udaljenom desetak kilometara od centra Sarajeva, kupio dulum i po zemljišta na kojem je izgradio vikendicu. Arslanagići, također, od 1970-ih u ski-centru na Jahorini imaju vikendicu.

Za razliku od Edina, njegovi sinovi Vedad i Amar te snaha Meliha su tokom ovih sedam godina kupili sedam luksuznih nekretnina u BiH i Hrvatskoj te caffe slastičarnu u centru Sarajeva. Ova imovina ih je koštala nešto više od 3,84 miliona KM, što je za 2,52 miliona KM više od njihovih prijavljenih primanja u BiH u tom periodu.

amar_arslanagicAmar Arslanagić je osuđen 2015. godine za pronevjeru putnih akontacija „Bosnalijeka“, a danas mu se sudi za namještanje poslova transporta lijekova u Rusiju. (Foto: CIN)

Naime, Amar i njegova supruga Meliha su od 2005. do 2011. godine prijavili 312 hiljada KM prihoda, dok je Vedad za tri godine rada u svom preduzeću „AZ“ d.o.o. Sarajevo od 2009. do 2011. prijavio 14.537 KM. On je u ovom periodu raspolagao i sa dodatnih milion KM koje nije prijavio.

Amar je 2005. godine za 203 hiljade KM kupio apartman na Bjelašnici od 90 kvadratnih metara čiju je izgradnju finansirao „Bosnalijek“. Da mu otac Edin, tadašnji generalni direktor „Bosnalijeka“, posredno nije odobrio popust, platio bi ga skuplje 83 hiljade KM.

Dvije godine kasnije Amar za 300 hiljada KM u Sarajevu kupuje stan od 106 kvadratnih metara, a 2008. godine i vilu u predgrađu Atlante u SAD-u za 630 hiljada KM. Kuća je bila stavljena pod hipoteku za kredit od oko 504 hiljade KM koji je podigao u Americi iste godine.

Meliha naredne godine kupuje apartman od 42 kvadratna metra u mjestu Lovište na poluotoku Pelješcu u Hrvatskoj. Ovu nekretninu je platila 88 hiljada KM. Njihova strast za skupljanjem nekretnina ne jenjava ni 2010. godine kada Amar kupuje stan od 110 kvadratnih metara i garažu u luksuznoj zgradi „Bolgrano“ u naselju Šip u Sarajevu. Ova nekretnina ga je koštala 248.300 KM. On je bio vlasnik još jednog trosobnog stana u centru Sarajeva, ali ga je sredinom 2015. godine, prije blokiranja imovine, prodao za oko 210 hiljada KM.

Budući da njegovi legalno prijavljeni prihodi nisu bili dovoljni da opravdaju ulaganja u nekretnine, sumnja se da je nedostajući dio novca izvučen iz „Bosnalijeka“ putem štetnih ugovora koje su Amar i njegov otac sklapali sa pojedinim firmama. Naime, fondove „Bosnalijeka“ Amar je zloupotrebljavao i na druge načine.

kuca_sarajevo_vedad_arslanagicKuću sa bazenom u blizini Baščaršije u Sarajevu Vedad Arslanagić je dijelom izgradio novcem „Bosnalijeka“. (Foto: Ingenium Nekretnine)

Amar platio da izbjegne zatvor

Početkom 2015. godine Amar je osuđen na godinu dana zatvora i obavezu da „Bosnalijeku“ vrati 71.500 KM koje je kao direktor „Bosnalijekovog“ Odjeljenja za tržišta Srednjeg istoka i Afrike, a potom i kao direktor Sektora za inostrani marketing i prodaju pronevjerio tokom službenih putovanja po svijetu od 2005. do sredine 2012. godine. Amar je iskoristio zakonsku pogodnost i umjesto zatvorske kazne platio 36.000 KM.

Zbog pronevjera starijeg sina u novom procesu odgovarat će i Edin Arslanagić. U optužnici je navedeno da je on kao direktor „Bosnalijeka“ odobravao sinu akontacije za službena putovanja, iako je znao da se radi o turističkim putovanima. Njemu se na teret stavlja i odgovornost za pronevjeru 140.632 eura, 59.081 dolara i 350 KM putnih troškova.

Prema optužnici, Amar je novac „Bosnalijeka“ potrošio tokom 80 službenih putovanja u zemlje Evrope, Bliskog istoka, Afrike i SAD-a. Naime, on je nakon putovanja podnosio lažne obračune putnih troškova, krivotvorio potpise drugih osoba ili, pak, obračunavao dnevnice za dane koje je provodio u Sarajevu.

arslanagici-grafika
Na jednom od spornih putovanja na Bliski istok u novembru 2005. godine, navodno boraveći u Kuvajtu, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Libiji, Amar je potrošio 8.429 dolara. Trošak mu je opravdan iako nije podnio izvještaj o rezultatima putovanja. Finansijska policija FBiH je pronašla da su njegovom biznis-karticom u vrijeme ovog službenog putovanja plaćani računi u Sarajevu.

Dvije godine kasnije je sa jednog od putovanja u Bahrein donio obični nota račun kojim je pravdao šest hiljada dolara za registraciju kompanije u ovoj zemlji. Na isti način je kasnije priložio račun od 4.500 dolara za učešće na tenderu u Abu Dabiju te račun od 4.000 dolara za reklamiranje „Bosnalijekovih“ proizvoda tokom putovanja u Libiju, Kuvajt i Katar. Kontrolom je kasnije utvrđeno da su svi nota računi bili iz istog bloka.

Uz sve to, Amar je troškove taxi prevoza i reprezentacije pravdao računima izdatim prije ili poslije službenih putovanja.

Amar Arslanagić je, također, optužen da je samoinicijativno bez tendera angažovao firmu „Rhea Express“ iz Sarajeva za poslove špedicije i transporta lijekova u Rusiju. Ova firma je nakon ugovorenih poslova angažovala druge prevoznike za transport „Bosnalijekove“ robe. U optužnici je navedeno da je usluge prevoza ovoj firmi „Bosnalijek“ plaćao 113 posto više nego drugim prevoznicima, čime je sarajevskoj tvornici lijekova pričinjena šteta od oko 1,57 miliona KM.

Skromni prihodi veleposjednika

Sudeći prema prijavljenim primanjima u BiH, Vedad Arslanagić nije imao novca ni za osnovne životne potrebe. Ipak, mlađi sin bivšeg direktora „Bosnalijeka“ je na nekretnine i preduzeće u BiH potrošio najmanje tri miliona KM.

Vedad, baš kao i njegov stariji brat Amar, je najveći broj nekretnina stekao nakon 2005. godine. Te godine je on za 278.000 KM kupio četverosoban stan od 157 kvadratnih metara sa garažom u centru Sarajeva te apartman od 90 kvadratnih metara na Bjelašnici. Apartman, čiju je izgradnju finansirao „Bosnalijek“, Vedad je platio 214 hiljada KM, nakon što mu je otac posredno odobrio popust od 71 hiljade KM.

Tužilaštvo Kantona Sarajevo (KS) nije zatražilo blokiranje apartmana, iako je Vedad Arslanagić bio uknjižen kao vlasnik. U ovoj pravosudnoj instituciji nisu mogli objasniti zašto je nastao ovaj propust. Vedad je to iskoristio i apartman prodao početkom ove godine. Nova vlasnica apartmana je Lejla Karagić, kćerka Huzeira Prašovića – vlasnika firme „Hing“ koja je učestvovala u izgradnji apartmanskog naselja na Bjelašnici. Prema ugovoru, Lejla je za ovu nekretninu trebala platiti 170.000 KM u roku od pet godina. Arslanagiću se žurilo da nekretninu prenese na Karagić pa je dao saglasnost da se Lejla odmah može uknjižiti kao novi vlasnik. Notar ga je upozorio da ne postoji pravno sredstvo kojim bi mogao biti zaštićen u slučaju da kupac ne plati ugovorenu sumu.

slasticarna_bombonSlastičarnu „Bombon“ je Vedad Arslanagić kupio za 600 hiljada KM, a onda je poklonio supruzi bivšeg vozača njegovog oca Edina Arslanagića. (Foto: CIN)

Prema optužnici, pri izgradnji apartmanskog naselja na Bjelašnici pronevjereno je nešto više od 6,9 miliona maraka. Odgovornim za to Tužilaštvo KS smatra: Edina Arslanagića, direktora „Brštanice“ Hasana Šepu te nadzornika radova Izeta Arslanagića koji je na početku suđenja priznao krivicu.

„Bosnalijek“ je u januaru 2005. godine sa firmom „Brštanica“ sklopio ugovor o zajedničkom ulaganju u izgradnju 98 apartmana na Bjelašnici. Međutim, istraga je pokazala da je samo „Bosnalijek“ davao novac koji je „Brštanica“ uzimala da bi naplatila svoju posredničku ulogu u izgradnji naselja.

Sarajevska tvornica lijekova je u ovaj projekt investirala 13,7 miliona KM. Istovremeno, „Brštanica“ je podigla kredit od sedam miliona KM koji je, također, otplaćivao „Bosnalijek“, a da pritom taj novac nije uložila u izgradnju naselja.

Ugovorom o zajedničkom ulaganju bilo je predviđeno i da će „Bosnalijek“ nakon prodaje apartmana ostvariti dobit od tri miliona KM. Međutim, umjesto ugovorene dobiti „Bosnalijek“ je pristao da dobije 15 apartmana. Prodaja ovih i ostalih apartmana je povjerena „Brštanici“.

kuca_lake_forrest Kuću u okolici Atlante u SAD-u Vedad je kupio na dan kada mu je sud blokirao imovinu u Sarajevu. Platio ju je gotovo tri miliona KM. (Foto: Redfin Corporation)

Apartmani su prodavani uz popuste i do 30 posto i odobravani su zaposlenicima „Bosnalijeka“, njihovoj rodbini te članovima porodice vlasnika „Brštanice“. „Bosnalijeku“ je samo zbog tih popusta pričinjena šteta od 1,84 miliona KM. Ostali gubici su nastajali tako što je „Bosnalijek“ dvaput plaćao iste radove ili su radovi lažno prikazivani.

„Bosnalijek“ je bio izvor legalnih prihoda Arslanagića, no istraga pokazuje da su članovi ove porodice dodatno koristili resurse kompanije za sticanje lične koristi. U većini slučajeva novac iz „Bosnalijeka“ je nestajao u spornim poslovima sa „Brštanicom“ koja je često dobijala milionske pozajmice od ove sarajevske tvornice lijekova.

U jednoj takvoj transakciji krajem jula 2008. godine „Bosnalijek“ je po nalogu Edina Arslanagića uplatio „Brštanici“ milion maraka, pravdajući to povratom dijela pozajmice koja nije ni postojala. Početkom narednog mjeseca ova firma je novac prenijela na račun Vedada Arslanagića. Osnov za prenos bio je ugovor o komisionom kreditu koji je „Brštanica“ sklopila sa mlađim sinom direktora „Bosnalijeka“ osam dana ranije. Kredit je bio beskamatni i dat je na period od devet godina, a „Brštanica“ nije tražila nikakvu garanciju za povrat. Vedad Arslanagić je u to vrijeme u BiH imao 450 KM mjesečnih primanja. Kredit je, uglavnom, otplaćivao Edin Arslanagić svojim i novcem koji mu je Vedad slao preko svoje privatne firme iz Amerike. No, vraćene su samo dvije trećine pozajmljenog novca i vlasnik „Brštanice“ Hasan Šepo je krajem novembra 2011. godine oprostio Vedadu gotovo 240 hiljada KM duga.

zemljiste_riversideGotovo devet duluma građevinskog zemljišta u predgrađu Atlante Vedad Arslanagić je platio nešto više od milion KM. (Foto: Fulton County Assessors Office)

Prema podacima iz istrage, on je ovim novcem dijelom finansirao izgradnju vile sa bazenom od 602 kvadratna metra nedaleko od Baščaršije u Sarajevu. Zemljište na kojem je izgradio vilu Vedad je kupio 2007. godine za 370.000 KM.

Godinu dana kasnije u Sarajevu je za 600.000 KM kupio i Ugostiteljsko preduzeće „AZ“. Ovo preduzeće je upravljalo caffe slastičarnom „Bombon“ u centru grada.

Međutim, nakon otvaranja istrage o pronevjerama u „Bosnalijeku“ Vedad je u julu 2012. godine „AZ“ bez naknade poklonio Gordani Balić supruzi Jasmina Balića, bivšeg vozača Edina Arslanagića.

Njegova supruga kaže da je caffe slastičarna bila u gubicima i da je Vedad otišao u Ameriku, ustupivši firmu zaposlenicima.

Jasmin Balić je novinarima CIN-a rekao da je Vedad htio da se vrati u BiH iz Amerike ali kad je vidio kakva je ova država, kakvi su pazari i koliko se zarađuje, kazao mu je: “Jasko ja neću ovdje da živim, hoćeš ti da uzmeš ovo i da probaš, ti i žena da se borite. On je nama jednostavno poklonio ovo, pod uslovom da radnici ostanu.“

Ova slastičarna je u periodu u kojem je Vedad Arslanagić bio njen vlasnik isporučivala velike količine kolača i torti preduzeću „Brštanica“ koje je vodilo restoran ishrane radnika „Bosnalijeka“ i organizovalo koktele i prijeme povodom svečanosti u sarajevskoj tvornici lijekova. Tokom četiri godine „AZ“ je zaradio 318 hiljada KM od torti i kolača isporučenih „Bosnalijekovom“ restoranu.

Međutim, podaci do kojih je došla Finansijska policija FBiH pokazuju da je „Bosnalijek“ često „Brštanici“ plaćao i usluge koje nisu postojale, poput toplih obroka za zaposlenike koji su bili na bolovanju, godišnjem odmoru ili službenom putovanju. Prema ovom nalazu, u periodu od sedam godina prikazano je i plaćeno 346.428 viška obroka. Tužilaštvo KS navodi da je „Bosnalijek“ na taj način oštećen za 3,6 miliona KM.

vedad_arslanagicVedad Arslanagić je u nekretnine i preduzeće od 2001. do 2015. godine uložio 7,74 miliona KM. (Foto: Linkedin)

Novac iz firme je izvlačen i kroz organizaciju koktela i drugih svečanih okupljanja u sarajevskoj tvornici lijekova. U poslovnim dokumentima je prikazano da je „Bosnalijek“ od 2005. do 2011. godine platio „Brštanici“ nešto više od devet miliona KM za organizovanje 849 okupljanja i 23 koktel-partija tokom kojih je posluženo oko 225 hiljada ljudi. Međutim, finansijski inspektori nisu pronašli dokumentaciju koja potvrđuje da su se okupljanja zaista i desila ili da su usluge pružene tolikom broju ljudi. U „Bosnalijeku“ nije bilo narudžbenica ni dokaza o izvršenim uslugama niti informacija za koje prilike su organizovani prijemi i kokteli.

Istrage i blokiranje imovine u zemlji nisu spriječili Arslanagiće da nastave kupovati milionsku imovinu u SAD-u. Krajem 2014. godine Vedad Arslanagić je u luksuznom predgrađu Atlante kupio zemljište za oko 1,05 miliona KM. Američke agencije za nekretnine ga opisuju kao savršeno mjesto za gradnju u elitnom prigradskom području.

Godinu dana kasnije Vedad je u komšiluku kupio i kuću od 523 kvadratna metra za gotovo tri miliona KM. Dvospratnica sa pet spavaćih soba i isto toliko kupatila postala je novi Vedadov dom u Americi.

U novu kuću se preselio iz mjesta Smyrna kod Atlante gdje je 2001. godine kupio kuću sa bazenom. Nakon kupovine novih nekretnina prodao ju je u februaru za skoro 1,2 miliona KM.

https://cdn.knightlab.com/libs/timeline3/latest/embed/index.html?source=183hUbFeaFl8-s-oQ6beChh0AOM3k9kLytvaPBU7BWIQ&font=Default&lang=sr&initial_zoom=1&height=700

Izvor: http://www.cin.ba

dijasporaFederalizacija Bosne i Hercegovine koja zastupaju Plenković i HDZ-ova svita u Briselu je zločin prema njenim građanima iza čijih se planova krije težnja za raspadom BiH “kada jednog dana dođe vrijeme za to”! Ovo su vrlo opasne inicijative na koje ne smijemo nasjedati poslije Daytona koji je zemlju ekonomski uništio i doveo u stanje  “brain-drain-a” u kome se  se stvara nova  BiH ekonomska migracija.

Ne treba nam bolji dokaz od ovoga, što znače podjele države! Jednakopravnopst svih njenih građana može se ostvariti samo u državi u kojoj neće biti podjela i u kojoj će svaki čovjek se na svakom pedlju države osjećati se kao svoj na svojem bez obzira kako se on zvao i odakle dolazio!

Tražiti  od BiH da se federalizuje i ujedno da se  ne  da ne procesuirju  oni koji su odgovorni za ratni zločin zbog europskog puta nije jednostavno načelo  europskog  standard.

Mješanje susjedne države pod okriljem EU je , se može najkraće prevesti rečenicom “Čuvaj se Danajaca i kad darove donose!”.

Mr.sci Edin Osmancević, predsjednik SDD

bakir-izetbegovic-1Bakire Izetbegoviću!

Tvoja šutnja na sve što se već godinama Bošnjacima i svim lojalnim građanima BiH radi i dešava i od srpske i od hrvatske strane- minorizacija Bošnjaka kao većinskog stanovništva, obespravljenost u svojoj vlastitoj domovini gdje im je zabranjeno svoj maternji jezik zvati njegovim historijskom imenom (Bosanski jezik), sprječavanje povratka Bošnjaka i Hrvata u genocidnu tvorevinu, napadi na povratnike u istoj, samo su kap u moru tragedije koju agresorska politika i Srbije i Hrvatske na našu zemlju sprovodi putem svojih marioneta Dodika i Čovića.

Kažu da šutnja na nečije postupke i/ili riječi znači odobravanje istih. A kada se tome dodaju tvoji zaprepašćujući postupci i izjave poput onih koji ukazuju na odustajanje od ukidanja genocidne tvorevine, odustajanja od revizije tužbe kojom bi se Srbiji pokazalo jednom zauvijek gdje joj je mjesto (i da to mjesto nije unutar naše države) i kojom bi se ista zauvijek obilježila agresorom koji je u našoj zemlji počinio genocid, odbijanje da po neustavnom referendum u genocidnoj tvorevini proglasiš i formalno Dejtonski ugovor nevažećim i vratiš nelegalno i nasilno suspendovani Ustav RBiH (a u skladu sa Ustavnim zakonom od 12.12.1995., koji je s razlogom donesen!), prodaja Sutorine, tvoja izjava nakon skorašnjih izbora da je “Općina Centar važnija od 10 drugih općina”; (toliko ti znače žrtve srebreničkog genocida!), te tvoje izjave o popuštanju Čoviću koje su, sudeći po tvojim postupcima, neosporno već odavno otišle puno dalje od sitnih ustupaka koji ne bi ugrožavali našu državu i od bošnjačkog naroda pravilo Palestince koji su zahvaljujući tvojoj politici i politici SDA već to i dobrim dijelom postali u oba entiteta, nije teško zaključiti da je već odavno bilo krajnje vrijeme da te neko javno prozove i pozove na odgovornost.

Kao predvodnici Grupe koja se bori za povratak u život Ustava R BiH i koja broji preko 65.000 Bosanaca i Hercegovaca iz BiH i cijelog svijeta, nakon što smo se obratili čelnim ljudima Republike Hrvatske i s čime si bio upoznat, a i prije toga i Srbije, sada se obraćamo tebi i zahtijevamo slijedeće:

1. Da proglasiš nevažećim Dejtonski mirovni sporazum a samim tim i njegov Anex-IV koji je preko 21 godinu nelegelano predstavljao Ustav naše zemlje, te da proglasiš da je Država, nakon što je u tzv. RS neustavnim referendumom održanim 25. septembra 2016. izišla iz okvira spomenutih Sporazuma i Ustava, vraćena u stanje prije Dejtona, odnosno da se primjenjuju odredbe Ustava R BiH;

2. Da se javno odrediš prema politici aparthejda prema Bošnjacima u genocidnoj tvorevini, te prema stalnim nasrtajima Milorada Dodika na našu državu, uključujući i skorašnju dodjelu plaketa presuđenim ratnim zločincima čime se i potvrdilo da je taj entitet nastao na genocidu;

3. Da javnosti otvoreno kažeš zašto nećeš da napraviš reviziju tužbe protiv Srbije i C. Gore za genocid i agresiju (nije tačno da nema novih dokaza- presude Karadžiću i Šešelju sadrže niz novih dokaza);

Ta nisi li ti bio u Tomašici i sam se uvjerio u to; nisi li klanjao u Ferhadiji u Banjoj Luci iz koje je „nestalo“ „samo“ 75.000 muslimana i katolika, a svi njihovi povjesni i kulturni tragovi zatrti? Šta više, genocid se dogodio i u manjim mjestima poput Varcar Vakufa gdje su nekažnjeni zločinci i dalje na slobodi, a žrtve iz rata i danas žrtve, a ti ni habera!

Napominjemo da niko u ime bošnjačkih žrtava i žrtava bosanskih katolika nema pravo podleći prljavim ucjenama i praznim prijetnjama Srbije (koja u slučaju revizije tužbe ne bi bila u poziciji da i pomisli pokušati sprovesti te svoje prijetnje). Zar bi Srbija prijetila i ucjenjivala da zna da nije počinila agresiju i genocid? Iako je krivac pred zakonom bio u poziciji da prijeti nikada nije bio u poziciji da svoje prijetnje i sprovede. Želimo spomenuti i to da niko u ime žrtava genocida i najvećih ratnih zločina na tlu Evrope od Drugog  svjetskog rata nema pravo da podlegne ucjenama i pritiscima međunarodne zajednice da se od revizije tužbe odustane u ime “pomirenja”, u ime članstva u EU ili  i u ime članstva u NATO-u. Kako reče Sonja Biserko: “Nema pomirenja bez istine….”, a mi dodajemo da nema mira bez pravde i da naše žrtve ne smiju biti cijena kojom će se platiti članstvo u EU i NATO. Svako kome je u interesu država BiH i ko i malo poštuje žrtve srpskog genocida i najtežih ratnih zločina na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata poručit će tzv. Međunarodnoj zajednici da sa tom pričom ode Jevrejima i zatraži od njih da prihvate da pogaze svoje žrtve Holokausta i prodaju ih, te da se odreknu pravde i istine.

4. Da se javno odrediš prema aktivnostima predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović koje je nedavno provodila u Briselu, odnosno sa dužnosnicima EU, kada je grubo i nediplomatski najavila promjenu Ustava BiH, odnosno miješanje u unutarnje stvari naše zemlje. Naravno, pod promjenama Ustava za koje se hrvatska predsjednica zalaže podrazumjeva se uspostavljanje III federalne jedinice u BiH, odnosno njena daljnja podjela. Kada kažemo da se odrediš prema predsjednici druge države i njenim miješanjem u unutarnje stvari naše države, mislimo da u najmanju ruku uputiš protestnu notu Ambasadi RH u Sarajevu;

5. Da zatražiš od predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića, kojemu si stranački šef, da na isti način reagira prema istim aktivnostima njegovog kolege, predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića;

6. Da o ovakvim aktivnostima najviših dužnosnika Republike Hrvatske obavijestiš EU, OUN te američki State Department, s obzirom da je Mirovni sporazum kreiran od strane administracije te zemlje i potpisan u istoj prije 21 godinu;

7. Da se javno odrediš prema navodima predsjednika SDP Nermina Nikšića izrečenih u CD-ju od 21. 10. 2016. da si sa Draganom Čovićem dogovorio daljnju podjelu zemlje. I neki drugi politički subjekti iz BiH su iznijeli iste ili slične tvrdnje. Dakle, ili ih dematiraj ili budi muško i iziđi pred građane BiH pa potvrdi njihove navode.

Bakire Izetbegoviću!

Tvoji dosadašnji politički učinci su, kao što je općepoznato, bili katastrofalno loši po BiH i njenu ustavno- pravnu i političku stabilnost. Opet ti spominjemo da je svima poznato koliko si do sada ustupaka priuštio Jugoslovenu Čoviću i onome njegovom antipodu iz Laktaša, sve to na štetu BiH i njenih lojalnih građana. Dovoljna je samo jedna tvoja javna tvrdnja da se “s Dodikom možeš sve dogovoriti..”, a još ubjedljivija je tvrdnja predsjednika SNSD-a i tzv. RS-a da je u vašem posljednjem dealu, načinjenom u jednoj birtiji u Istočnom Sarajevu, on (Dodik) “dobio više od tebe nego što je tražio…”;

Stvari se opasno pletu oko sudbine BiH, koordinirano na relacijama Zagreb-zapadni Mostar-Banja Luka- Beograd i ako Sarajevo na sve to šuti, a šuti, onda je to znak da bi se moglo desiti ono najgore po našu domovinu a to je konačna realizacija sporazuma Tuđman-Milošević, odnosno Karadžić- Boban koja je dobila svoje temelje potpisivanjem zločinačkog Dejtonskog sporazuma. Ključevi sudbine naše zemlje, bez obzira na sve planove izvana, ipak su u Sarajevu, a naročito u tvojim rukama. Mi, građani Bosne i Hercegovine, ma gdje da smo, ćemo budno pratiti daljnji razvoj događaja i tvoje slijedeće poteze. Svim demokratskim sredstvima ćemo se boriti da se vrati u život jedini legalan i legitiman Ustav naše zemlje, onaj RBiH, a sve one koji budu djelovali na liniji daljnjih podjela BiH, ćemo na vrijeme prepoznati i izložiti sudu javnosti kao najveće izdajnike Bosne i Hercegovine u njenoj novijoj povijesti. Pa, sada, bujrum Bakire! A i mi i javnost čekamo da se javno odrediš prema svemu što od tebe tražimo u ovom pismu. To nije tvoj izbor već dužnost i obaveza, jer mjesto na kojem sjediš ne postoji da bi pretstavljao i štitio na njemu svoje lične interese.

U suprotnom, moći će se logički zaključiti kako je sve ovo što se radi protiv interesa RBiH i njenih građana, a posebno njenog većinskog naroda, po tvome tumačenju Dejtonskog sporazuma kao i tumačenju istog od strane SDA, namjerna i svjesna politika podjele i uništenja naše države.

Srbija i Hrvatska, zajedno sa svojom petom kvislinškom kolonom u Bosni, uz naklonost međunarodne zajednice, rade ono protiv RBiH bez ikakvog otpora partija na vlasti i opozicije, medija i intelektualaca, a jedini otpor pružaju patrioti na socijalnim mrežama. Stoga, kako ste ti i SDA poklopili sve institucije u Bosni i da ste ovladali Islamskom zajednicom, ostaje gorak zaključak da se sve to radi uz tvoj išaret i klimoglav kako bi RBiH bila rastrgnuta na konjske repove kao plijen među njenim najvećim dušmanima, u koji, sudeći po svim tvojim dosadašnjim postupcima i sam spadaš čineći da od naše države za sebe stvoriš mini-sultanat u kojem će bošnjački narod kao većinski zajedno sa svim ostalim građanima lojalnim državi biti kao rijetka vrsta stjerani u rezervat.

U ime FB Grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’ članovi njenog rukovodstva

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/ :

1. Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar (prognanik iz Mronjić Grada- Varcar Vakufa, živi u Kanadi)

2. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

3. mr sci. Marjan HAJNAL, prognanik iz Sarajeva, živi u Tel Avivu

4. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

5. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska iTrnopolje,(rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

6. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja ekokoliških i energetskih statistika i statistike sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)

NAPOMENA:

Oni koji su otvorili ovo Pismo odmah po njegovom objavljivanju mogli su uočiti da je jedan od supotpisnika bio i prof. dr. Dubravko Lovrenović, što se desilo greškom. Čim je greška uočena, njegovo ime i prezime je uklonjeno sa liste jer dotični jednostavno ne pripada ovoj Grupi. Ispričavam se čitateljima na ovom lapsusu.

Bedrudin GUŠIĆ

ČUVAJ SE DANAJACA I KAD DAROVE DONOSE

Posted: 31. Oktobar 2016. in Intervjui

dodik                                                                  Milorad Dodik, kao mirotvorac

Srebrenički apsurdi do bola i očaja

Do kojih granica idu apsurdi u odnosima okupacionih srpskih vlasti Rs prem Bošnjacima, koji su nakon srpske agresije i genocida u svojim gradovima i selima širom Podrinja postali nacionalna manjina, uvjerljivo pokazuje najnovije “dobročinstvo“ predsjednika Rs Milorada Dodika srebreničkim majkama. Nakon 20 godina negiranja srebreničkog genocida, maltretiranja srebreničkih majki i srebreničkih povratnika, predsjednik Rs Milorad Dodik se “odobrovoljio“ da u zgradi opštine Srebrenica, kao da mu je to djedovina i ćaćevina, jednu kancelariju dadne na korištenje Udruženju „Pokret enklave Srebrenica i Žepa“. Da im iznajmi jednu sobu u njihovoj vlastitoj kući. I po čemu je to sada postao posao Predsjednika Rs, a ne briga i obaveza lokalnih vlasti Srebrenice? Neviđeni apsurdi!

Zgrada srebreničke opštine nije Dodikova ćaćevina

Zgrada Srebreničke opštine nije baština Rs, nije djedovina i očevina Milorada Dodika, da je svojata i daje onom koga želi kupiti i pridobiti. Zgrada srebreničke opštine je samo dio komunalne i dio privredne strukture zemlje Bosne, koju smo svi zajedno stvarali, a koju su nam srpski okupatori oteli i prisvojili, kao sve prirodne resurse, sva naša zemljišta, naše ulice kojima su nadjeli svoja imena, naše poslovne objekte i kuće, koje su nam desetinu godina rabili i nezakonito uživali, dok ih međunarodna zajednica nije prisilila da se tog dijela ratnog plijena odreknu. A tu privrednu i komunalnu strukturu, te fabrike u kojima smo unosili i unijeli sebe u svaku novu mašinu, svaki novi radni stroj i svako novo radno mjesto, u ta obdaništa, škole i bolnice, te društvene domove, asfaltne puteve do naših kuća, te telefonske i elekto vodove, tu mrežu kanala, te drvorede i zelene zasade, te klupe u parkovima i kraj uređenih obala naših rijeka. Za sve to prolivali smo svoj znoj, plaćali poreze, doprinose i samodoprinose. Može li zdrav razum ovog civilizacijskog doba i na koji način pojmiti i shvatiti da zlikovac i pljačkaš dođe s tenkom u tvoj grad, u tvoju ulicu, uđe sa puškom i zoljom u tvoje dvorište, kundakom udari na vrata tvoje kuće i u tebi i oko tebe ubije i protjera sve što ti je davalo snagu da živiš i stvaraš i sve to proglasi svojim, svojom babovinom i djedovinom?!

Munira Subašić nije nasjela novoj podvali

munira-subasic2                                             Majke Srebrenice na zadnjim linijama odbrane / Munira Subašić

Predsjednica Udruženja Pokret „Majke enklave Srebrenica i Žepa“ g. Munira Subašić nije nasjela novoj podvali genocidnih vlasti Rs. Odbila je pomoć, od kako kaže „negatora genocida Dodika, koji vrijeđa Srebrenčane“… i „postaje mirotvorac kad mu trebaju poeni“. Ali ne samo tada, već kada mu je zbog nečeg trta ili kada ostvari neki veliki naum, koji vodi ostvarenju strateških ciljeva Rs, kao što su upravo bili nezakoniti referendum i 9. Januar kao Dan genocidne Rs. Majka Munira nije zatečena i zavarana Dodikovom ponudom, kao nedavno Ćamil Duraković obećanom Vučićevom donacijom, koja i sada poziva na oprez i potsjeća na onu narodnu“Čuvaj se (Ćamile) Danajaca i kad darove donose!“ Ambiciozni Ćamil, u težnji da Srebrenicu brže okrene budućnosti, da joj vrati raniji sjaj, naivno je povjerovao u namjere Vučića i Nikolića. Zaboravio Duraković s kim ima posla, zaboravio na onu „ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju”. U nemogućnosti da izdejstvuje ratnu štetu makar za Srebrenicu i Srebrenčane, ako ne već za BiH i Podrinje, prihvatio je ono što su okupatori u tom trenutku bili spremni dati. U svojoj velikoj težnji tada nije ni mogao slutiti da će obećane pare, ako ikad dođu u BiH, biti date u ruke planski pripremanom novom načelniku Grujičiću, ali ne da se pomogne Srebrenici i Srebrenčanima, već za programe koje će Podrinje čvršće vezati sa Srbijom, kako bi Drina kao granica i definitivno pala i u neko pogodno vrijeme bila ukinuta. Majkama Srebrenice, kojima su uzeli sve i pobili sve, osim njihovih golih života, nakon 20 godina nude da budu podstanari u njihovoj vlastitoj kući. Ovo me nakratko vraća u prošlost, u prve godine postojanja bivše Jugoslavije, kada su od muslimana koji su živjeli prevenstveno u gradovima oduzimati poslovni objekti i “višak“ stambenog prostora i u njih iz sela naseljavani Srbi. Mojoj porodici tada je oduzeto prizemlje kuće, koja je bila u centru grada, i u njega smještena druga porodica, a moja familija u kojoj smo bili nas šestoro, ja i majka, te moja sestra sa troje djece, spavali smo i boravili u maloj kuhinji i jednoj sobi na spratu. Uz to, od kirije koju su nam plaćali stanari prizemlja, a koja je punih 15 godina bila u visini 1 kg govedine, morali smo uplaćivati 30% u opštinski lokalni investicioni fond. A to je bio samo jedan vid uzurpacije i otimačine, ali dovoljno potsticajan srpskom okupatoru za kasnije nove slične poduhvate.

Ćamil je srušen prije izbora

Pokušaji da se sruši načelnik Srebrenice Ćamil Duraković nisu od ovih izbora. Traju oni mnogo duže, od njegova povećanog angažovanja na programu povrataka i zaštiti Bošnjaka. Pripremani su još onda kada su “Danajci“ Srebrenčanima spremali darove da krenu u pohode i počeli pripremati koaliciju za njegovo rušenje. Ćamil je pao a Srebrenica gurnuta dublje u agoniju, možda već onda kada je Ćamil prihvatio pare od Vučića za razvojne programe Srebrenice, a prvi korak ka rušenju Srebrenice kao bastiona bošnjačke odbrane u BiH bio je Vučićev pohod na Potočare. Nije to bio korak da se oda počast mrtvima, koje su on i njegovi pobili, već osvajački korak kakav i sirovi Dodik još uvijek u opancima sada pokušava napraviti prema ženama i majkama Srebrenice. Jer nakon pada Ćamila, kao teško premostiva prepreka, ostale su samo majke koje brane i čuvaju pragove i zgarišta rasturenih bošnjačkih domova, koja su na Drini još ostala. Srpskom agresijom i genocidom skršen je bio fizički otpor širom Podrinja, ali je trebalo ubiti i moralnu snagu, a snaga morala je bila i ostala u srcima srebreničkih majki, i taj se moralni duh nikad ne može srušiti niti slomiti. To je pokazala majka Muunira Subašić i sada i onog 4. oktobra 2013. godine u UN, kada su je uz ironičan podsmjeh Vuka Jeremića i eho koračnice “Marš na Drini“ istjerali sa zasjedanja UN, jer je tokom govora srpskog predsjednika Nikolića pokazala majicu na kojoj je pisalo „Republika srpska, genocidna!“. Tada su UN ponovno, nakon sramnog saučesništva u srebereničkom genocidu 95, navođene dirigentskom palicom Vuka Jeremića, ponovno udarile na Srebrenicu i njenim majkama nanijele novu tešku neutješnu bol.

EU govori glasom srpske diplomatije

Dok glas Bošnjaka preko bh diplomatije, nakon Silajdjića, nije valjano izašao niti se čuo dalje od  bh bosanske avlije, dotle srpska diplomatija strateški smišljeno, agilno i agresivno prodire svugdje u svijet, i to u njegove ključne tačke, preko srpskog lobija Amerike u UN, a preko Vučića u EU, tako da se skoro svi evropski zvaničnici i poluzvaničnici već godinama oglašavaju glasom Srba i govore samo ono što Srbija želi reći i čuti. A kada je riječ o Dodiku i vlastima Rs, sve je moguće očekivati. Sve što negira osnovna prava Bošnjaka u Rs. U ovom trenutku indikativna je još jedna vijest vezana za Srebrenicu. Vlada Rs prihvatila je saudijsku donaciju od 1 milion eura za povratnike u Srebrenicu. Čudno da ta donacija dolazi baš sad i to preko Dodika, umjesto da ide legalnim kanalima, kao što je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica. U isto vrijeme Apelaciono vijeće suda BiH u rekordno kratkom roku odbija žalbu Ćamila Durakovića za poništenje izbora u Srebrenici, a za krivične predmete protiv Dodika i njemu sličnih bh pravosuđe nije u stanju za 10 godina podići ni optužnicu.

larsgunnar-wigemark-novi-sef-delegacije-eu-u-bih_1421675126                                                                           Lars Gunnar Wigemark

Ono što posebno vrijeđa i dovodi do ogorčenja je stalno licemjerno koketiranje činovnika i činovničića EU sa okupatorima. Prije samo dva dana Šef misije EU u BiH g. Lars Gunnar Wigemark je imao obraza, uprkos stalnog pritiska EU na Bošnjake, da kaže da se “EU neće miješati u unutarnje stvari BiH“, iako su u njoj sve podredili okupatoru i njegovom uslovljavanju. I da bi apsurd bio još veći, Wigemark već na sva usta hvali novog načelnika Srebrenice Mladena Grujičića, koji je po njemu (prije nego je i sjeo na mjesto načelnika) shvatio svoju ulogu predsjednika svih stanovnika Srebrenice. Očitio, EU i njene predstavnike ne smeta način na koji se Grujičić domogao načelničke pozicije, niti žele išta znati o njegovoj ratnoj prošlosti. Možda su mogli i morali sa više odgovornosti čuti i poslušati glas srebreničkih majki, izgovoren riječima njihove predsjednice Munire Subašić „on neće biti moj načelnik, niti načelnik mojih nišana“. A imao je Wigemark mogućnost utvrditi ko je taj novi načelnik Srebrenice, i je li on čovjek budućnosti, kako on govori, ili čovjek prošlosti…Da li on zna da je Grujičić negator genocida, koji je javno obznanio da nikad neće priznati genocid u Srebrenici. Umjesto da se založio da se namješteni i krivotvoreni izbori u Srebrenici ponište i obnove, za što je bilo previše ozbiljnih razloga, šef misije je požurio Šešeljevog istomišljenika predstaviti i promovisati kao budućnost Srebrenice. Može li takav biti otac svim Srebrenčanima? Možda je u pravu ako misli na budućnost okupirane Srebrenice u kojoj će živjeti samo Srbi, a ne slobodne Srebrenice iz koje su protjerani oni koji su je stvorili, sa sve manje nade za prognane da se u nju vrate. Mislim da je krajnje vrijeme da se bošnjački političari moraju već jednom dozvati pameti i stupati u pregovore i razgovore samo onda kada se razgovara na ravnopravnoj osnovi, kada su polazišta poštena i dobronamjerna i kada su pregovarači časni predstavnici svog naroda, a ne njegovi izrodi. Ne podlijegati nikakvim pritiscima, bez obzira sa koje strane dolazili. Prije svakih razgovora mora se znati gdje je ko bio jučer, gdje je danas i gdje želi biti sutra. Platili smo već isuviše visoku cijenu zbog davanja ustupaka i iznuđenog prihvata različitih zahtjeva, koji nas dovode u sve teži položaj. Bošnjaci u BiH izgubili su mnogo, a u Rs izgubili skoro sve. Ne trebaju nam darovi od jučerešnjih agresora, niti smijemo vjerovati njihovim slatkorječivim obećanjima. Imamo pravo na obeštećenje i ratnu odštetu i za nju se moramo boriti. Podrinje i Srebrenica, kao većina bh gradova oštećenih i razorenih u agresiji, ne trebaju milostinju, “Danajske“ darove, već ratnu odštetu koja im pripada kao beštećenje.

U Burlingtonu, oktobra 30, 2016

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

andrej%20plenkovic%20640_%20photo%20andrejplenkovic_hrGospodine Plenkoviću,

Obraćamo Vam se u ime FB Grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’’ koja broji preko 65,000 članova – građana RBiH i svijeta. Upućujemo Vam pismo gotovo iste sadržine koje je upućeno i gđi Kolindi Grabar- Kitarović istim povodom jer se čini da njegov sadržaj treba ponaosob ponavljati svakom od onih koji bi da se miješaju u unutarnje poslove naše države. Na početku pisma Vam poručujemo da Vaše ideje o tome kakve bi trebale biti promjene u našoj državi primijenite u svojoj državi, a svoje mišljenje i komentare o tome šta biste uradili sa našom zadržite za sebe jer Vi ne vodite našu državu niti ćete je ikad voditi- ni Vi ni bilo ko iz Hrvatske ili Srbije.

Kao prvo, zasigurno Vam je poznato da Dejtonski mirovni sporazum ničim ne daje pravo Hrvatskoj i Srbiji da se miješaju u unutarnje uređenje naše države. Kao pravnik to biste trebali znati, ali vrijedi nam napomenuti Vas. Podsjećamo Vas da su svojim potpisom na Dejtonski mirovni sporazum i Hrvatska i Srbija povtrdile svoje uloge zemalja-agresora na našu državu. Ni Srbija, ni Hrvatska nisu tim potpisom postale tutorima nase države, već su se obavezale da će poštovati dejtonski Sporazum i da se ni na koji način neće miješati u unutrašnje stvari naše države. U suprotnom, to bi bio ponovljeni akt agresije.

Podjećamo Vas i na to da je Dejtonski sporazum nevažeći jer je nametnut našoj državi Republici Bosni i Hercegovini u jeku agresije i Srbije i Hrvatske. Srbija je saučesnik genocida, a Hrvatska je u Bosni bila kolovođa združenog zločinačkog pothvata. Annex IV toga Sporazuma koji se smatra ustavom BiH, nikada nije usvojen u Parlamentu BiH, pa je zbog toga isti nevažeći. Annex VII Sporazuma o povratku izbjeglih i prognanih lica na svoja ognjišta nije sproveden, pa je i to razlog zbog čega je dejtonski Mirovni ugovor nevažeći. Osim toga, isti krši kako ko stigne, a drastičan primjer je skorasnji Dodikov ilegalni referendum kao još jedan u nizu udara na državne institucije; Dodik ne prizna ni državu, ni njene institucije, a za sve to podršku dobija i iz hrvatske ispostave u Mostaru. Da imate imalo osjećaja za pravdu i poštivanje naše zemlje kao ravnopravnog susjeda, a ne stav nekoga ko bi da realizuje Tuđmanovu agresorsku politiku kojoj se u haškom Tribunalu sudi, nikad Vam ne bi naumpalo da se miješate u unutarnje poslove naše države niti da predlažete njeno unutrašnje preuređivanje. Da imalo držite do hrvatske uljudbe i europskih vrijednosti, Vi se ne biste nikako miješali u unutrašnje stvari naše države. Dobar susjed bi upozorio europske institucije na nepravdu koju čine već dvije i po decenije našoj državi i tražio da odbace nevažeći Dejtonski sporazum i založe se za povratak jedinog legalnog Ustava RBiH. Umjesto toga, Vi se dokazujete kao vjerni sljedbenik Tuđmanove i Miloševićeve politike podjele Bosne- politike kojoj se u Hagu i danas sudi. U slučaju da u tome i dalje ne vidite ništa loše i da se takvom politikom ponosite jos jednom podsjećamo da je ono što se tokom agresije Hrvatske na našu zemlju 1992-94, pokušalo postići združenim zločinačkim pothvatom kojeg potvrđuje za sada nepravosnažna presuda haškog Tribunala od 2013., koja će zasigurno postati pravosnažna u novembru, je ‘’okrunjeno’ sa 111 godina zatvora za nalogodovce i direktno impliciralo Tuđmana kao pokrovitelja tog združenog zločinačkog čina. Podsjećamo Vas i na to da je haški Tribunal u julu mjesecu ove godine odbio zahtjev Hrvatske da po ovoj presudi dokaže svoju nevinost u tom teškom zločinu u susjednoj državi.

Kako nam nije jasno otkud Vaša tolika briga za bosanskekatolike smatramo da je ovdje neophodno i vratiti se u historiju I barem nakratko podsjetiti na neke od historijsih činjenica. Naime, na osnovu mnogobrojnih, autentičnih historijskih dokumenata u našoj državi sve do druge polovine 19., vijeka nije bilo ni Srba ni Hrvata vec samo Bošnjaci tri različite vjeropovjesti. Spominje to čak i Garašanin u svom djelu ‘Načertanije’’ (onaj isti koji je tvrdio da i Hrvatska treba biti dio ‘srpskih zemalja’ pošto pravoslavce u Hrvatskoj treba uvjeriti da su Srbi!). Nije bas dobro za reputaciju jednog zvaničnika strane države da se zbog nepoznavanja historijskih činjenica javno sramoti. Zato Vam preporučujemo da kao dio historijske lekcije o nama i našoj državi obavezno posjetite sarajevsku Katedralu i pogledate napis na tamošnjem vitražu iz 1889. godine kada je Katedrala i izgrađena (stoji ‘’Katolici Bosnjaci grada Sarajeva’). Bošnjaci -katolici su krajem 19., vijeka preko noći postali ‘’bosanski Hrvati’, a kako potvrđuju pored brojnih historijskih dokumenata i sami hrvatski historičari poput Tomislava Raukara i Nade Klajić. Bošnjaci nikada u svojoj historiji nisu bili ni Hrvati ni Srbi već vode porijeko od Ilira. Fra Ivo Marković je u svom nastupu u CD-u Face TV-a od 2 septembra 2015., izjavio ‘’Ovdje nema Hrvata, mi smo bosanski katolici.’’ Na osnovu svih historijskih činjenica da se zaključiti da hrvatski narod iz Hrvatske i bosanski katolici dijele samo zajedničku vjeru, ali ne i historiju, pa stoga više nego iznenađuje otkud tolika briga jedne strane države za bosanski narod i njegovu državu. A ta briga se ustvari sastoji u vijek dugim nastojanjima da se svim sredstvima u ratu i miru bosanski narod uništi, a njegova država podijeli i pripoji Hrvatskoj i Srbiji. I Vi ste sljedbenik te i takve politike. Bez upliva Srbije i Hrvatske u bosanske poslove, bosanski narod je živio u slozi vijekovima.

Podsjećamo Vas da Bosna i Hercegovina nikada nije bila niti ‘povjesno hrvatsko’, niti ‘istorijsko srpsko’’ područje. Uz brojne autentične historijske dokumente to nedvojbeno stoji i u knjizi historičarke Nade Klaić koja kaže: ‘Bosanska država je među svojim susjedima najstarija.’ Stoga ni bosanska kraljevska tvrđava Bobovac nije nikakav ‘’povjesni hrvatski grad,’’ kao što ni Jajce nije ‘’grad hrvatskih kraljeva’’, pa taman da tamo I vi I bilo koji zvanicnici Republike Hrvatske sto puta svirate “Lijepu našu” i sami nazočite uz mimohod visokih časnika Hrvatske vojske i hrvatskih trabanata poput Jugoslovena Čovića. Svjesni smo historijskih falsifikata koji se proizvode i plasiraju i od strane Hrvatske i od strane Srbije, a sve u funkciji pokušaja prisvajanja naše državne teritorije (neki od tih falsifikata su tragikomični poput najnovijeg vezanog za bosansko pismo bosančicu, koju Srbi u pokušaju prisvajanja nazivaju izmišljenim imenom ‘srbica’. I Hrvatska ima konja za trku: ‘Bosančica je vrsta hrvatske ćirilice.’’) Stoga je za nas važno da uvijek ističemo historijske činjenice koje se mogu potkrijepiti i autentičnim historijskim dokumentima. Podjećamo Vas ovdje i na hisorijsku cinjenicu da je područje cijele Dalmacije (uključujući Split, Trogir i Sibenik) sa otocima, te područje Slavonije tokom cijelog XIV stoljeća bilo pod kontrolom bosanske države. Kroz svoju hiljadugodišnju historiju naša država nikad nije bila dijelom teritorije ni jedne od svojih susjednih država. Zato je sasvim logično za očekivati da i Hrvatska i Srbija na našu drzavu gledaju kao na ravnopravnog partnera i u skladu s tim se i ponašaju. Nažalost, Srbija i Hrvatska nastoje prigrabiti naš državni počevši od kraja 19., vijeka (a u cijoj su funckiji i historijski falsifikati) pa preko dogovora Cvetković-Maček (uz kratak pokušaj okupacije naše države od fašističke ustaške NDH tokom II svjetskog rata), zatim Tuđman – Milošević, Boban-Karadžić, pa sve do današnjeg Čović-Dodik.

Nema dvojbe da se i Vaš prijedlog koji bi predstavljao‘’reformu’’ Dejtonskog ustava sasvim uklapa u taj isti historijski kontekst. To je po međunarodnom pravu neprihvatljiv pokušaj miješanja u unutarnje poslove jedne nezavisne, te predstavlja grubo kršenje suvereniteta teritorijanog integriteta naše države čime se pokazuje da Hrvatska na nju ne gleda kao na jednakopravnog partnera. Pravno gledano, takvo ponašanje predstavlja ponovni akt agresije na našu državu. Kako bi nam Hrvatska dokazala svoje iskrene prijateljske namjere predlažemo da sve Srbe koji su se iz Hrvatske nakon akcije ‘’Oluja’’ naselili u bosnjačkim kučama na sjeveru naše države, kao i one koji su zbog iste akcije završili u Srbiji, vratite u Hrvatsku, te da svim Srbima i svim Bošnjacima koji žive u Hrvatskoj priznate konstitutivnost, a zatim primijenite u Hrvatskoj ‘model’ koji predlazete kao ’rješenje’ (poput onog o plemenskom načinu glasanja) za našu državu. Ukoliko se taj eksperiment u Hrvatskoj pokaže uspješnim možemo razmotriti da li bi vrijedilo pokušati eksperimentisati na isti način u Bosni i Hercegovini.

Obzirom na to da na takvo šta niste spremni, pozivamo Vas da se iskreno, otvoreno i javno založite za vraćanje Ustava RBiH koji je nelegalno i nasilno suspendovan Dejtonskim sporazumom jer za takvo što postoje svi pravni uvjeti. Naime, Dejtonski mirovni ugovor jeste samo ugovor koji je za žrtve agresije i genocida zločinački ugovor, jer je nagradio genocid i agresiju te uništio građansko društvo i ljudska prava na račun uspostavljanja nekakvih ‘’plemenskih zajednica’’ kojima je jedino mjesto u pra-historiji. Medjunarodna zajednica ga je tada zamislila kao ugovor privremenog karaktera čiji je cilj bio zaustaviti rat, a ne kao ugovor koji će biti korišten da se na njemu gradi unutarnje uređenje naše države. Osim toga, svaki ugovor pa tako i Dejtonski, ne važi ako ga jedna strana krši. Kršenja je, zasigurno i to znate, bilo niz. Već spomenuti Annex VII krši se več od 1995. jer se umjesto povratka prognanih i izbjeglih lica etničko cisćenje na dijelu naše države okupiranom od srpske strane kroz genocid i najgore zločine na tlu Evrope od II svjetskog rata, nad bošnjačkim stanovništvom i bosanskim katolicima i dalje nastavlja. Najnovije direktno i flagrantno kršenje dejtonskog Mirovnog ugovora predstavlja neustavni referendum koji je organizovao i sproveo Milorad Dodik. Dakle, pravno je sasvim jasno da je sa danom tog referenduma (25.09.2016.) dejtonski Mirovni ugovor postao nevažeći. EU kao i cijela međunarodna zajednica bi to trebale priznati i najzad stati na stranu pravde, pa tako i Bosne. Podvlačimo činjenicu da je Dejtonski ugovor ionako ilegalan, jer nikada nije usvojen u bh. Parlamentu. Mi imamo važeći Ustav RBiH kojeg se Vi ne usuđujete spomenuti, nego nam umjesto toga pod plaštom ‘reforme’ nelegalnog, zločinačkog dejtonskog ugovora, nudite prijedlog tzv. federalizacije koja nije ništa drugo do dalja destrukciju naše države, a sve po Dodikovoj, Izebegovićevoj i Vašoj zamisli.

Ukoliko nemate namjeru zalagati se da se Dejtonski mirovni ugovor prestane primjenjivati te da svijet prihvati činjenično stanje – da je sa prestankom važenja dejtonskog Ugovora (25.09.2016.) na snagu stupio Ustav RBiH i da se vratila RBiH kao jedinstvena, građanska država, molimo Vas da se odmah prestanete na bilo koji miješati u pitanja uređenja i/ili preuređenja naše države. Svjesni smo da Hrvatska ima i previše svojih problema kojima je potrebna Vaša puna pažnja (npr. ekonomska bijeda, masovan odliv stanovništva), pa Vas pozivamo da je tamo i usmjerite. Napominjemo Vas da ni Bakir Izetbegović ni SDA ne predstavljaju sve Bošnjake, a posebno ne sve građane države BiH, što su pokazali nedavni izbori u našoj zemlji. Kao građani naše države ovim smo putem iskoristili naše demoktratsko pravo da Vam se obratimo i da Vam u tom svojstvu kažemo sta

mislimo o Vašem ‘prijedlogu’ kao i o angažmanu gđe Grabar- Kitarović te angažmanu Dubravke Šujice, zastupnice Republike Hrvatske u EU, oko ‘reformskih ideja’ nevažeđeg Dejtonskog mirovnog ugovora. I Vama i svim hrvatskim političarima (kao i onima iz Srbije), te cijeloj Međunarodnoj zajednici treba biti jasno da je jedino rješenje za našu državu vraćanje Ustava RBiH i vraćanje jedinstvene, građanske države, te da nikakvi eksperimenti koje predlažete Vi ili gđa Kitarović i ini hrvatski političari koji bi da dijele našu državu, ne dolaze u obzir. Ako je naš pristanak na takve i slične eksperimente cijena naseg ulaska u EU i NATO, onda nikad ne trebamo ni biti njihove članice. Naša država nema cijenu niti može biti predmetom ičijeg potkusirivanja i trgovine.

S poštovanjem

U ime FB Grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’

članovi njenog rukovodstva

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

1. Ibrahim HALILOVIĆ, bivši novinar (prognanik iz Mronjić Grada- Varcar Vakufa, živi u Kanadi)

2. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Velikoj Britaniji

3. mr sci. Marjan HAJNAL, Profesor filosofije, prognanik iz Sarajeva, živi u Tel Avivu

4. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

5. Anto TOMIĆ, direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje, (rođen Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

6. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja okoliških i energetskih statistika i statistike sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)

30. 10. 2016.

Nezavisni odbor u službi politike

Posted: 29. Oktobar 2016. in Intervjui

Nezavisni odbor za civilni nadzor policije ne poštuje pravila rada, ne ispunjava obaveze niti se redovno sastaje. Takav rad građani plaćaju prosječno 14 hiljada KM po sjednici.

naslov_sjednicaTokom sedam godina postojanja članovi Nezavisnog odbora nisu održavali redovne sjednice. Time su prekršili Poslovnik o radu, ali ih to nije spriječilo da uzmu skoro 859 hiljada KM naknade. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine (BiH) je 2009. godine okupila devetočlani tim čiji je posao bio da bira, nadzire i predlaže smjene šefova policijskih agencija. Članovima tima su predočena pravila rada – ne smiju biti politički angažovani i sjednice moraju održavati najmanje jednom mjesečno. Sami su odredili da će za taj posao predsjedavajući dobijati prosječno 1.560 KM, a ostali članovi 1.175 KM mjesečno. Tijelo je nazvano Nezavisni odbor, a objektivnost i stručnost su im trebali biti najveća snaga.

Odbor je u međuvremenu dokazao suprotno. Podaci kojima raspolaže Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) pokazuju da su se njegovi članovi u potpunosti pridržavali samo jednog pravila – redovne isplate naknada.

Kroz Odbor je od osnivanja prošlo 14 ljudi. Najmanje njih troje su članovi stranaka pa su i odluke donosili pod utjecajem svojih političkih partija. Isto toliko njih istovremeno radi i u javnim institucijama, zbog čega postoji i mogućnost sukoba interesa. Odbor je za 86 mjeseci održao 61 sjednicu i za taj rad članovima je isplaćeno skoro 859 hiljada KM.

Visoke naknade za nerad i kršenja pravila

Prvi sastav Odbora činili su: Viktor Dadić, Dragan Savić, Stanko Nuić, Zijo Kadić, Bakir Dautbašić te četverica članova koji su ostali i u cin-1drugom sazivu: Žiko Krunić, Enes Obralija, Mato Jozić i Ljubomir Kuravica. Njima su se pridružili: Ilma Mehić-Jusufbašić, Miroslav Škorić, Mate Miletić, Adisa Begić i Nikola Džambas.

Državni parlament im je omogućio da sami odrede visinu primanja za svoj rad, što su oni i učinili na prvoj osnivačkoj sjednici 2009. godine. Predsjedavajući Odbora je tako mjesečno u prosjeku primao 1.560 KM, a članovi oko 1.175 KM. Od novembra prošle godine svi primaju po 475 KM. Naknada im nije smanjena zbog nerada, nego zbog izmjena Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH.

Odbor je od osnivanja propustio svaku treću sjednicu, ali i na održanim su rijetko bili svi članovi.

„Oni se mjesecima nisu mogli sastati. Nisu funkcionisali, a naknade su vrlo dobre. To je neviđeno nešto“, rekao je za CIN ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić.

Svi članovi imaju redovna mjesečna primanja, a novac koji dobiju za rad u Odboru im je dodatna zarada.

Predsjedavajući Odbora Žiko Krunić je do kraja prošle godine bio direktor Rudnika i Termoelektrane „Ugljevik“, a sada je izvršni direktor za korporativne poslove ovog preduzeća.

CIN je pronašao da su on, federalni ministar pravde Mato Jozić i šefica Kabineta ministra prometa i komunikacija BiH Adisa Begić članovi političkih stranaka, što je zabranjeno pravilima rada Odbora. Zbog toga bi mogli biti smijenjeni iz Nezavisnog odbora.

Iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Ugljevika je novinarima CIN-a potvrđeno da je Krunić u lokalnom rukovodstvu Stranke. Na pitanje o svom angažmanu u SNSD-u Žiko Krunić kaže: „Ma, nemam pojma. To su priče kojim ne želim da se bavim uopšte“.

Adisa Begić je od sredine godine šefica Kabineta ministra Ismira Juske iz Saveza za bolju budućnost (SBB). Novinarima CIN-a je rekla da nije članica niti jedne političke partije, ali u sjedištu Stranke kažu da su i Begić i bivši član Odbora Bakir Dautbašić njihovi članovi.

„Ljudi su bili od početka ili su se učlanili, nisu od juče tu“, kazao je portparol SBB-a Omer Čevra.

Krajem marta 2015. godine, nakon šest godina rada u Odboru, Mato Jozić je imenovan za federalnog ministra pravde kao kadar Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH. Iako je na internetskoj stranici HDZ-a istaknuto da je njihov ministar, Jozić je rekao da nije član Stranke: „Ja sam samo Mato Jozić“.

Međutim, u Općinskom odboru HDZ-a u Jozićevom rodnom Orašju je novinarima CIN-a rečeno da je Jozić bio član Stranke „ali je zbog sukoba interesa to članstvo svoje ili zaledio, ili se iščlanio“.

 

Institucije bez nadležnosti i kazne

dragan_mektic                                                Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić kaže da politika kroz Nezavisni odbor utječe na policijske agencije. (Foto: CIN)

Jozić je nastavio raditi u Nezavisnom odboru i nakon imenovanja za federalnog ministra. Komisija za odlučivanje o sukobu interesa, međutim, smatra da ne postoji osnov za propitivanje potencijalnog sukoba interesa u ovom slučaju.

„Možda ima neka vrsta nespojivosti po izbornom zakonu, ali to već trebate Centralnu izbornu komisiju (CIK) da pitate“, rekla je šefica Ureda Komisije Danka Polovina.

Međutim, u CIK-u kažu da su nadležni samo za izabrane zvaničnike kojima su oni dali mandat, ali ne i za imenovanja koja vrši Državni parlament.

U ovim institucijama niko nije mogao objasniti novinarima CIN-a čiji je posao utvrđivanje sukoba interesa Mate Jozića.

Nedugo poslije imenovanja u Nezavisni odbor Ilma Mehić-Jusufbašić je dobila posao u Uredu za razmatranje žalbi BiH (URŽ). U Zakonu o javnim nabavkama BiH piše:

„Funkcija članova URŽ-a nespojiva je s bilo kojom drugom izravnom ili neizravnom, stalnom ili povremenom dužnošću, s iznimkom akademskih, znanstvenih ili publicističkih aktivnosti“.

Mehić-Jusufbašić je zadržala svoj mandat u Nezavisnom odboru i nakon ulaska u URŽ. Ona nije htjela razgovarati sa novinarima CIN-a. U institucijama ne znaju ko je zadužen za provjeru mogućnosti da li ona može istovremeno raditi ova dva posla.

Državna komisija za odlučivanje o sukobu interesa nije pokrenula postupak protiv Jozića i Mehić-Jusufbašić, ali jeste protiv predsjedavajućeg Odbora Žike Krunića. Međutim, nije objasnila zbog čega to čini jer bi, kako piše u odluci, „objavljivanje podataka iz postupka utvrđivanja činjenica moglo ugroziti integritet ličnosti imenovanog“.

 Odgođene odluke

Nezavisni odbor je propustio reagovati i u slučaju Gorana Zubca, bivšeg direktora Agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Protiv njega je Sud BiH u junu 2014. godine potvrdio optužnicu za nesavjestan rad u službi tokom nasilnih protesta u Sarajevu.

ziko_krunicPredsjedavajući Nezavisnog odbora Žiko Krunić je u toku drugog mandata bio član Predsjedništva i Općinskog odbora SNSD-a u Ugljeviku, iako je prema pravilima o radu Odbora politički angažman strogo zabranjen. (Foto: CIN)

Prema presudi iz 2015. godine, Zubac je tokom protesta odbio pomoći Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i poslati jedinicu SIPA-e koja bi pomogla sprečavanje paljenja zgrada institucija BiH – Predsjedništva, Ustavnog suda i Arhiva.

Prije presude je zamjenik predsjedavajućeg Nezavisnog odbora Enes Obralija tri puta predlagao raspravu u vezi sa ovim događajima i smjeni Gorana Zubca, ali Odbor nije reagovao. Obralija kaže da su njegove kolege tražile razne izgovore kako se ne bi bavile ovim pitanjem: jedni su tvrdili da Zubac nije policijski službenik, drugi da je imenovan prema posebnoj proceduri, dok su treći tražili da se sačeka presuda.

Godinu i po dana nakon protesta Sud BiH je osudio Zubca na uvjetnu jednogodišnju kaznu zatvora i tek tada Nezavisni odbor odlučuje da predloži smjenu direktora SIPA-e.

„Na predmetu „Goran Zubac“ mislim da Nezavisni odbor nije dobio prolaznu ocjenu“, kaže Obralija.

Krunić nije htio odgovoriti novinarima CIN-a zbog čega Odbor nije reagovao u ovom slučaju. Prema transkriptu sjednice iz jula 2014. godine, Krunić nije bio za smjenu Zubca jer nije želio da: “(…) dođemo u situaciju da nijednu policijsku agenciju na nivou BiH ne predstavlja jedan od konstitutivnih naroda, konkretno srpski narod, iz koga ja potičem“.

Besmislena komisija

Nakon presude Zubcu Državni parlament osniva Komisiju za ispitivanje rada Nezavisnog odbora.

Nakon sedam mjeseci Komisija je utvrdila da se Odbor nije redovno sastajao i nije pokretao disciplinske postupke kada je trebalo. U izvještaju Komisije je navedeno da je osim u predmetu „Zubac“ reakcija Odbora izostala i nakon napada na srpskog premijera Aleksandra Vučića u Potočarima.

maja_gasalKomisija za preispitivanje rada Nezavisnog odbora na čelu sa predsjednicom Majom Gasal-Vražalica je u aprilu 2016. godine uputila Parlamentu BiH izvještaj kojim je tražena smjena članova Nezavisnog odbora. Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH nije podržao ovu inicijativu. (Foto: CIN))

Zbog ovoga je Komisija predložila smjenu Nezavisnog odbora. Predsjednica Komisije Maja Gasal-Vražalica kaže da Nezavisni odbor nije radio prema zakonu:

„Oni apsolutno nisu, iz nekih svojih, samo njima poznatih razloga, poduzimali ništa kada se radi o iniciranju i pokretanju disciplinskih postupaka“.

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH je u maju 2016. godine usvojio izvještaj Komisije sa preporukama, ali je on u Domu naroda oboren.

Jedan od članova komisije koja je preispitivala rad Nezavisnog odbora bio je i delegat u Domu naroda – Mario Karamatić iz Hrvatske seljačke stranke. On je na sjednici Komisije glasao za izvještaj, a u Domu naroda protiv njega.

Karamatić za CIN kaže da je promijenio mišljenje, smatrajući da je Komisija neustavna jer nije ispoštovala proporcionalnu zastupljenost svih naroda u članstvu. „Došli smo u poziciju da od šest članova u Komisiji imamo tri Hrvata, dva Srbina i jednog Bošnjaka. (…) Diskriminacija je diskriminacija, makar ona bila i pozitivna.“

Karamatić smatra da je rad Nezavisnog odbora politički i etnički motivisan i „ti ljudi glasaju kako im sugeriraju političke oligarhije i vladajuće stranke. To nije nikakva tajna“.

Protiv izvještaja Komisije u Domu naroda BiH je glasala i Zdenka Džambas, supruga člana Nezavisnog odbora Nikole Džambasa. Ona smatra da nije bila u sukobu interesa i da je imala pravo glasati protiv izvještaja Komisije koja je predlagala smjenu članova Nezavisnog odbora.

„Ali ja ne sudjelujem u dijelu koji se odnosi na izvješće o radu, plan rada ili rad tog neovisnog odbora“, kaže za CIN Zdenka Džambas.

Međutim, novinari CIN-a su pronašli da je Džambas glasala za kada je u pitanju Izvještaj o radu za 2014. godinu i Plan rada za 2015. godinu Nezavisnog odbora.

„Ukoliko je izabrani zvaničnik u tijelu koje vrši direktan nadzor nad institucijom u kojoj je odgovorna osoba njen ili njegov srodnik, to se onda može posmatrati kao sukob interesa“, rekla je za CIN Ivana Korajlić iz Transparency International BiH.

Objavljeno 29. 10. 2016.

Izvor: http://www.cin.ba

darko-s-4

Bosanskohercegovačka manjinska koprodukcija, dugometražni dokumentarni film „The Road Movie“reditelja Dimitrija Kalashnikova uvršen je u takmičarski program The First Appereance, najvećeg i najvažnije filmskog festivala za dokumentarne filmove IDFA, Amsterdam koji će se održati od 16. do 27.11.2016. The Road Movie je portret Rusije, od smiješnih do tragičnih događaja, kroz snimke videoregistratora – kamera koje se nalaze u automobilima. Projekcija „The Road Movie“ na IDFI bit će ujedno i svjetska premijera filma. Scenarij i režiju potpisuje Dimitrii Kalashnikov, a produkciju Volia Films u koprodukciji s Novim Filmom. Bosanskohercegovački producent filma je Srđan Šarenac, dok je postprodukciju slike uradio Redžinald Šimek.

Više o filmu možete saznati na sljedećoj poveznici:

https://www.facebook.com/TheRoadMovieIDFA2016/?fref=ts

Distributer filma je američko – kanadska kuća Syndicado

Evo još nekih ilustracija:

darko-s——————————————————————————————————————————-

darko-s-2——————————————————————————————————————–

darko-s-3

Piše: Edin Tule
Datum: 27.10.2016.

Dragi naši vjerski predvodnici!

Obraćamo Vam se ispred ogromnog broja visoko obrazovanih mladih ljudi našeg društva koji su još uvijek ovdje sa nama u ovoj našoj lijepoj Bosni i Hercegovini!
Njima treba razlog da ostanu ovdje i da nas ne napuste poput sad već stotina hiljada njihovih vršnjaka, naše djece, koji su otišli u nepoznata svjetska bespuća i ne znamo više ni kako im je u tuđini.
Duboko smo ubijeđeni da je njihov ostanak u našoj državi od vitalnog kolektivnog interesa i da je to i Vaš iskren interes. Suočeni sa korupcijom u raznim državnim institucijama, vjera u pravdu ovih mladih ljudi je duboko poljuljana, a samim tim se počinjemo plašiti i za njihovo uvjerenje u Božansku pravednost. Želimo vjerovati da će ova naša jedina domovina ozdraviti i od te bolesti i da ćemo se izboriti protiv korupcije i nepotizma uz Božiju pomoć i zalaganja predanih aktivista. Znamo da će ta borba biti duga i zahtijevna, zato očekujemo maksimalnu podršku i pomoć od naše Islamske zajednica. Allah Uzvišeni i Vas pomogao na tom časnom putu! Ono što nas plaši jeste ateizacija ovog našeg prostora, ukoliko Islamska zajednica ne bude reagovala brže i ne počne razmišljati pragmatičnije, a za takav destruktivan proces smo onda krivi apsolutni svi ukoliko ne uložimo vlastiti maksimum!
Ono što očekujemo od Vas, kao vjernici i pripadnici Islamske zajednice, je da pokažete vlastitim primjerom kako se bori protiv korupcije i nepotizma. Sad je historijski trenutak da stupite u akciju i pokažete ostatku društva kako se tretiraju ove društvene anomalije.
S obzirom da nam se već duži vremenski period, posebno nakon par objavljenih radova na FB stranici “Pozitiva psihologija sa aspekta islama” (u kojima smo istakli nedovoljan rad određenih imama na terenu), javlja veliki broj ljudi iz raznih džemata Bosne i Hercegovine, ali i diljem naše prostrane dijaspore, žaleći se na nerad svojih imama i zapostavljanje svojih džematlija, pa i zlostavljanja ili finansijske prevare, predlažemo da se formiraju neovisne radne grupe – potpuno neutralne – koja će sprovesti objektivne i anonimne ankete u svim našim džematima počevši od naše domovine. Ono što zapažamo je velik strah kod tih ljudi da otvoreno govore o svim ovim problemima jer su mnogi imali loša iskustva u iskrenoj i otvorenoj komunikaciji sa svojim imamima. Doživljavali su razne odmazde, atake na vlastite porodice, huškanja na njih imamima lojalnih džematlija, odstranjivanja iz džemata zbog otvorenog i hrabrog govora itd. itd.

U želji da Vam dočaramo alarmantnost situacije, reći ćemo Vam da nam se javljaju džematlije iz svih dijelova BiH i dijaspore optužujući svoje lokalne imame za mnogobrojne harame!
Da smo u sređenoj državi, gdje vladaju najpravedniji zakoni (Vi to zovete šerijatom), bilo bi tu svega.
Od bičevanih imama, kamenovanih imama, pa i onih koji su zaslužili višestruke smrtne kazne, a najviše onih koji zahtijevaju, stručne razgovore, suspenzije, dokvalifikacije ili prekvalifikacije.

Tu je naravno najviše žalbi na imame koji ne prave nikakve opipljive vrijednosti. Imamo džemate gdje su imami po 20-30 godina na dužnosti (zašto se ne primjeni turski sistem gdje jedan imam ne može ostati u jednom džematu duže od 4 godine?), a ne vidimo da izvode generacije kvalitetnih ljudi koji su u stanju ozbiljnije mijenjati ovo društvo na bolje.

Sigurni smo da ste i sami u toku, da je situacija više nego alarmantna, te smatramo da ovaj historijski trenutak zahtijeva brzo djelovanje. Smatramo da je ovaj potez jako važan, kako bi razlučili imame radnike od imama neradnika, te adekvatno nagradili prve i istakli njihov rad, a sankcionisali nerad ovih drugih.

Uzimajući u obzir opšte nezadovoljstvo naroda, radom same Islamske zajednice, te da to ne izuzima ni njen vrh, smatramo da nam je svima obaveza da aktivno radimo na poboljšanju imidža ove naše najvažnije institucije, koju želimo čuvati od svih pojava koje su nedostojne njenog imena. Već dugo, u očima značajnog dijela ovog našeg, raznim belajima iskušanog naroda, imami su – preciznije efendije i hodže – sinonim za neefikasnost, sporost, zaostala rješenja, dezorjentiranost, pohlepu, neposvećenost poslu, arogantnost, oholost, neobrazovanost, isključivost, prevare raznih vrsta itd.
Smatramo da je nepravedno spram naših časnih imama, koji bdiju nad svojim džematima majčinskim bdijenjem, da ovo društvo sve njih trpa u jedan koš!
Obavezni smo jasno razdvojiti jedne od drugih jer je velika nepravda prema svima, a posebno prema časnoj vjeri islamu koja nas uči da dobro i zlo nisu isto te da smo obavezni adekvatno tretirati i jedno i drugo.

Nakon što se sprovedu navedene ankete u svim našim džematima, prikupe svi relevantni podaci, analiziraju rezultati – naravno od strane objektivnih i neovisnih komisija – želimo jasnu akciju na putu rješavanja ovog gorućeg problema – korupcije i nepotizma u našoj Islamskoj zajednici.
Bilo je već dobronamjernih imama koji su javno i jasno progovorili o navodnoj korupciji u IZ-u, i umjesto da se tim pitanjima ozbiljno bavi IZ, bave se mediji.
Krajnje je vrijeme da se razdvoji žito od kukolja, barem u jednom segmentu našeg društva, te da na taj načim ohrabrimo i sve druge pozitivne promjene u jedinoj nam domovini.

Nadalje, obraćamo Vam se pitanjema: Na koji način Vi uopšte vršite evaluaciju rada Vaših uposlenih? Kako znate njihovu kvalitetu i na osnovu čega nagrađujete npr. najboljeg imama godine? Ko radi, ako uopšte radi, tu evaluaciju i po kojem obrascu?

Naravno tu je i pitanje imama u dijaspori koj su po dvadeset godina u džematima, a ne govore zvanični jezik države u kojoj službuju te im prevode njihove vrijedne džematlije. Sram nas je takvih slučajeva, uzimajući da Vam ovo pismo upućuje omladina koja govori u prosjeku od tri do šest stranih jezika.
Moramo spomenuti i razna prljanja časnih ahmedija, kroz razne TV gatare, koji nude svoje usluge i predstavljaju se kao efendije.
Naravno, svjesni smo i cijele jedne mreže tzv. “džinomafije” tj. dobro uvezanih nadri iscjeljitelja, bez bilo kakvog stručnog obrazovanja, koji operišu našim brojnim džematima – u saradnji sa Vašim uposlenicima – uzimajući napaćenim ljudima, za svoje jako sumnjive usluge, velike novce.
Da li ste svjesni tog problema i šta poduzimate da se on adekvatno reguliše?

Također, veoma smo zabrinuti za pedagoški pristup našoj djeci u mektebima, s obzirom da taj dio imamskih obaveza izvode uglavnom mualime tj. hodžinice i efendinice koje nemaju ni adekvatno vjersko niti pedagoško obrazovanje.
Plašimo da se u tom segmentu džematskog rada našoj djeci čini još uvijek nemjerljiva šteta, te i tu zahtijevamo objektivne komisije koje će redovno mjeriti kvalitetu rada naših imama i mualima sa našom djecom. U toj djeci je, ipak, naša budućnost.

Pitanje hutbi svakog petka je jedno od najbolnijih uzimajući u obzir bezidejnost sadržaja, loš odabir tema i još lošiju preznetaciju istih. Smatramo je da je vrh IZ-a obavezan uvesti nenajavljene kontrole kvalitete hutbi kroz razne redovne inspekcije tako da imami vode računa o tom izuzetno bitnom segmentu vlastitog djelovanja.

Nadalje se nameće pitanje, kada ćemo vidjeti inovativnije pristupe, u radu imama, kao i planski, organizovan rad sa našom omladinom? Zar se briga za našu djecu završava mektebskom naobrazbom? Zar su samo sufara, horovi, bajramske svečanosti, sirmašni godišnjak “Takvim” domet rada vjerske institucije, muslimana ovog prostora?
Mi želimo da ovo naše društvo obogatima sa najmanje deset savremenih naučnih komenatara Kur'ana Časnog, na godišnjem nivou. Naša zlatna omladina, koja je još uvijek ovdje sa nama, ima taj kapacitet. Ali će teško u tome uspjeti ako im se Vi kao časno vođstvo naše Islamske zajednice u potpunosti i iskreno, roditeljski, ne otvorite i ukažete im povjerenje.
Zato Vas molimo da to što prije uradite.
Svjesni da ste i sami, samo ljudi od krvi i mesa sa svim mahana običnog čovjeka, skloni padovima i velikim oscilacijama Vaših vrlina, mi Vas ne ostavljamo same u Vašoj časnoj misiji i stavljamo Vam se u potpunosti na raspolaganje kao civilni sektor ovog društva.
Unaprijed i javno iznosimo obećanje, da nas ne zanimaju nikakve pozicije u IZ-u.

Obratite pažnju na vrijedne imame po rubovima RS-a koji su prepušteni sami sebi bez adekvatne psiho-socijalne mreže podrške na terenu.
Smatramo da odnos prema njima zahtijeva krajnji institucionalni senzibilitet.
Pomoć njima nam mora biti prioritet.

Još jedan trenutak, u našoj modernoj historiji, koji nas je zbunio i na koji još nismo dobili zadovoljavajući odgovor, je Vaše ‘puštanje niz vodu’ časnog imama Husein efendije Hodžića koji je imao brilijante rezultate u svom džematu i cijelom gradu – izuzetno zahtijevnom Trebinju.
Nije nam jasno zašto ste otpustili tog čovjeka i zašto je on morao otići nevoljku na službu u susjednu državu, Crnu Goru. Molimo Vas za argumentovano objašnjenje.

Drugi, vrlo sličan slučaj je skorašnje napuštanje Bosne i Hercegovine od strane Sulejmana efendije Bugarija, jednog od najplodonosnijih i najvoljenijeg imama koje je ova zajednica ikad imala! On je, također, morao napustiti BiH i otići, zamislite gdje, isto u Crnu Goru.
Molimo Vas za pojašnjenje, jer nama ti ljudi nedostaju.

Ukoliko ne dobijemo brz i adekvatan odgovor (nadamo se ne odmazdu) naći ćemo se pred iskušenjem brzopletog zaključka, kako su svi ti sporni imami u našim džematima samo refleksija našeg vrha, naše nam Islamske zajednice, koju mi iskreno volimo i kojoj bezuvjetno pripadamo.

Plašimo se da je vrh naše Islamske zajednice taoc hohštaplera, a onda smo obavezni da se adekvatno pozabavimo i tim pitanjima. A što se mora, neće ako Bog da, biti teško.
Nama je važno da sarađujemo na duge staze, jer znamo da rješavanje ovih pitanja zahtijeva maratonski pristup.
Ukoliko ustrajemo i pristupimo potpuno iskreno i predano, udruženim snagama, vjerujemo da će nas Gospodar pomoći, te nam dati rezultate i plodove našeg rada, od kojih će korist imati cijela država.
Hvala Vam na Vašoj cijenjenoj pažnji.

Edin Tule i mnogobrojna, zlatna mladost, ove nam lijepe države koju želimo čuvati i njegovati, te joj biti na usluzi, sa FB stranice “Islamska psihologija sa aspekta islama” koja broji 20.000 članova

P.S. Slika ispod predstavlja prikaz kako ustvari većinski dio našeg naroda vidi odnos Islamske zajedice i novih mladih generacija. Anketirajte ih, kao što smo i mi, i sve će vam biti jasno.

edin-tule-2-ilustracijaIzvor: fb. profile autora

RS JE ZVIJER KOJA SE HRANI KRVLJU

Posted: 27. Oktobar 2016. in Intervjui

rsRs je nastala u krvi, u krvi je ogrezla, sa krvi se hrani, uvijek sprema da prolije novu krv. Bošnjačku!

Ponovno jučer, na Narodnoj skupštini Rs, skupila se zločinačka horda, da slavodobitno pokaže Evropi i svijetu da zvjer ne odustaje od svoje žrtve, da joj nije dovoljno prolivene bošnjačke krvi, da joj treba nova krv. Srpski Hitler, Goebbels, Gering, Hess …. neki oživljeni, a neki još živi, živi u Rs, dobili su kolajne za svoj doprinos u istrebljenju jednog naroda, muslimana Bošnjaka. Na “balu vampira“ skupila se klika tvoraca, učesnika i sljedbenika udruženog zločinačkog poduhvata, koji su pred očima čitava svijeta i uz odobravanje UN, a svih ovih godina i uz podršku EU, dosljedno provodili svoj zadatak iz načertanija – istrebljenje i etničko čišćenje muslimana Bošnajka s područja Balkana, iz okupiranog dijela nazvanog Rs. A svi oni, osuđeni na minimalne zatvorske kazne, po zahtjevu i pod pritiskom antifašističke svjetske javnosti, više formalno nego odgovorno i po zasluzi, svih ovih 20 godina, još dok su bili u zatvoru, u kojem su za razliku od drugih prekršitelja zakona uživali mnoge pogodnosti, upravljali su okupiranim teritorijem BiH nazvanim Rs i sadejstvovali Dodiku, Vučiću i onim prije njih da svoj pakleni fašistički plan provedu do kraja, da ni jednog muslimana, ni jednog nekrsta ne ostane na tom prostoru. Slijedom incijative Narodne skupštine Rs očekivati je da da će skupštine Banja Luke i drugih gradova Rs, u kojima su postignuti zapaženi rezultati u etničkom čišćenju i istrebljenju Bošnjaka, na isti ili sličan način svoja poprsja medaljama zasluženo okititi lokalni zločinci, posebno oni u regionu Prijedora i Podrinju.

momcilo-krajisnik-radovan-karadzic-david-dabic-620x350plavsicka

I dok se na balu vampira nagrađuju zločinci i kuju novi planovi, Bakir u Iranu pregovara o ekonomiji i napretku turuzma, da bi kad se vrati mogao kao uvijek do sada da prihvati i aminuje sve što se dogodilo u njegovu odsustvu. A i drugi bošnjčki lideri će, kao uvijek do sada, progovoriti sebi u njedra neku riječ negodovanja, i ujeo vuk magarca.

Zločinci nekažnjeno idu dalje

Nekažnjeno je prošao referendum, koji je ništa drugo nego državni udar i odlučan korak ka otcjepljenju. Nije prošlo ni 20 dana od nekažnjenog državnog udara, a krvnici Rs prave novi korak ka svojoj žrtvi, spremni da opet zagrizu u vrat žrtvi i proliju novu krv. Zašto da ne, kad sve što urade prolazi. Svake sedmice, svakog mjeseca osmišljeno prave novi opasan i rizičan korak, u koji nekad ni sami ne vjeruju da će im uspjeti, a kada ga svi ošute i aminuju, u svom paklenom naumu nekažnjeno idu dalje. Kad navuku vučiju kožu i ostvare svoje čemu teže, onda navlače na sebe jagnjeće krzno i traže da se spuste tenzije i u miru, kao da se nije ništa dogodilo, razgovara. A nakon svakog novog zločina, nakon novog koraka agresije, žele pregovarati o budućnosti i zaboraviti prošlost. Žele da mi zanemarimo svoje nepodnošljivo danas, zaboravimo šta je bilo juče i preključe, a sebi daju za pravo da pamte svoje optužujuće izmišljotine i laži stare i pnavljane stoljećima, kako bi pripremili i opravdali svoj sljedeći korak i bacili se na žrtvu. Zar smo toliko slijepi da ne vidimo da se u šumi zvanoj Rs uvijek smišljaju i prave novi koraci ka osamostalenju i izdvajanju. Naprave korak, i kada se prašina slegne, kad sve prođe kako su smislili i htjeli, posredstvom MZ poziva se žrtva na razgovor, dogovor i saradnju, dok se ne utvrdi kako i na koju stranu treba ponovno napasti. I uvijek se od žrtve traži da se zaboravi prošlost, da zaboravi udarce, ugrize i krv prolivenu juče, da se u ime budućnosti okrene budućnosti. I tako je svih ovih 20 postejtonskih godina, u kojima se krvožedna životina Rs tovi bošnjačkom krvi, a žrtva iznevjerena od međunarodne pravde sve više gubi samopouzdanje i volju za životom. I odmah jučer, na sjednici Narodne skupštine Rs ponovno se raspravljalo o danu koji simbolizira krv i mržnju, simbolizira pljačku, progone, ubistva i genocide, koji se ponavljaju svakih nekoliko desetljeća i kumuliraju na krvavoj bosanskoj zemlji, koja drži neslavan rekord, sa najviše bošnjačkih grobnica na tlu Evrope, ako ne i svijeta. I nakon promocije krvnika, davanje nagrada za prolivenu nevinu krv bošnjačku, ta Narodna skupština ponovno provocira, usvajanjem odnosno potvrdom 9. Januara kao Dan Rs, uz ustupak drugim bh narodima i uznemirenoj Evropi time što će taj veliki praznični dan biti sekularni a ne velikosrpski gnocidni, pa ko hoće neka ga slavi, dok mu se radi o glavi.

Saslušanje Dodika za nezakoniti referendum postalo bespredmetno

Više ne treba čekati Dodika na saslušanje, slati mu poruke i zamolnice, već saslušati i hapsiti državnog tužioca i tužioce, predsjednika suda i sudije, šefa bezbjednosti i policije. Zakašnjelo devalvirano saslušanje Dodika postalo je suvišno i bespredmetno. Zar uopšte trba Dodika i one oko njega saslušavati, zar se ne zna šta su do sada uradili i šta rade? Zar ne bi trebalo da odgovaraju na pitanja u zatvorskim ćelijama i sa lisicama na rukama, a ne da sjede udobno zavaljeni u fotelje, dogovaraju i smišljaju nove podvale i poduhvate? Da hrane životinju u sebi mržnjom i krvlju i spremaju se za novi skok na žrtvu. Desetak prethodnih i ovaj posljednji genocid nad Bošnjacima pokazuju da su srpski susjedi navikli svaka tri četiri desetljeća, kada se malo oporave i podignu od prethodnog, trpiti novo genocidno nasilje, sa kojim gube članove porodice i stečenu imovinu. U to smo se mogli dobro uvjeriti u bivšoj Jugoslaviji. Nakon rata u većem dijelu BiH, posebno u Bos.Krajini, skoro nije bilo srpske porodice koja nije dokazala učešće u NOB-i i na osnovu toga 50 godina živjela privilegovano. A kako su godine prolazile učesnika NOB-e je umjesto manje bilo sve više i više, kao da su se novi borci rađali a ne umirali. Oni i njihove porodice uživale su preko 20 različitih privilegija. Ulicama bh gradova skoro pola stoljeća šećkali su tzv borci ( tzv. jer pravi su izginuli za ideale), ništa nikad radili, a primali dobre penzije, uživali brojne privilegije, a samo napadali i smišljali kako se okoristiti o tuđe. Čast onima koji su prolili svoju krv za slobodu koju smouživali 50 godina. Njih više nema.Trebalo bi mnogo prostora da se samo nabroje, a koliko tek da se opišu sve vrste privilegija koje su uživali i to oni koji ničim nisu doprinjeli oslobođenju zemlje, koja im je to dala. Dovoljno je reći da su imali privilegovana radna mjesta i od firmi gdje su radili, primali borački dodatak koji je iznosio ovisno o godinama učešća u ratu do 30%. Žrtve fašističkog terora, a ko nije bio žrtva, primale su nadokanadu. Većina je imala kuću u selu, a dobila stan u gradu.Oni sa dobrim vezama i oni najgrlatiji dobili su mjesta u Beogradu ili drugdje, a njihova djeca stuipendije. I sve se to plaćalo iz saveznog i republičkog budžeta. Sve to im nije bilo dovoljno, pa su uveli agrarnu reformu, eksproprijaciju, nacionalizaciju, itd. Kada se raspala Jugoslavija jedino se novim ratom moglo obezbjediti ono čega više nije bilo. Trebalo je zasukati rukave, a toga su se mnogi odučili. Lakše je i po tradiciji bilo izvući puške iz podruma i pojata i ponovno pljačaki, otimati, obnoviti visoka primanja bez truda i rada. A nakon ove posljedne agresije, vrsta i visina privilegija ovise o tome koliko je ko protjerao Bošnjaka i skinuo bošnjačkih glava. Najveći krvnici dobivaju iz entitetskih fondova, a oni sitniji padaju na opštinske budžete, u kojima je sve manje para. Od privatnih poslodavaca ne mogu očekivati ono što nije zasnovano na rezultatima rada, jer privatni poslodavci nisu socijalizam. Njihova plata je plata za ostvareni učinak, a ne po ratnim zaslugama. Ipak, i svi ti koji su se okoristili o tuđu muku i koji se koriste sada, sve manje imaju razloga za slavlje. Kako vrijeme dalje odmiče postaje sve upitnije da li treba više žaliti one koji su sve izgubili i koji su prognani ili njih u toru Rs zarobljene vlastitim nacionalizmom, njih kojima svaki novi dan sve više liči na tamnicu, a već davno su zaboravili primamljiva obećanja da ćejesti zlatnom kašikom.

U koju mi to Evropu idemo, kojoj Evropi težimo?

U koju mi to Evropu idemo, kojoj Evropi težimo? Da li je to ona ista Evropa koja je u Nirnbergu sudila njemačkom nacizmu i fašizmu i presudila njemačkim nacistima Hermanu Geringu, Rudolfu Hesu, Albertu Šperu… i ova koja sada sa “pristojne“ distance, skoro blagonaklono i s odobravanjem, prisustvuje „balu vampira“ i sudejstvuje svečanonom odlikovanju najvećih krvnika na tlu Evrope nakon II Svjetskog rata, Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić, i posmrtno Nikoli Koljeviću…? Ne, nije to ista Evropa.Ova je spozorirala zločinu genocida nad Bošnjacima i sudjelovala u porođaju genocidne tvorevine Rs, a ona od prije 70 godina bila je borac za slobodu i demokratiju i pravedan sudija. Pa u koju mi to Evropu idemo, kojoj Evropi težimo?! Neka je te Evrope po 100 puta stram! Neka se srami sebe i svoje uloge u svemu ovom čemu sponzoruje u BiH! To što se neki evropski polu zvaničnici i zvaničnici ne slažu s ovim, ponekad tješe i negoduju, ne skida s Evrope krivicu i ne oslobađa je odgovornosti. Ona je bila i ostaje učesnik etničkog čišćenja Bošnjaka iz BiH i saučesnik u zločinima i zločinu genocida počinjenim nad Bošnjacima BiH. Od devedesetih godina prošlog vijeka, posebno od zaključenja Dejtonskog ugovora, pa sve do danas, od Evrope i međunarodne zajednice, i kasnije od visokog predstavnika, očekivala se akcija, očekivalo suprostavljanje srpskom nacionalizmu i fašizmu, ali su sva nadanja pala u vodu. Padaju i danas kada je više nego očito da se fašizam jača, oplođuje a negovi nosioci i protagonisti nagrađuju i stimulišu za nove korake. Žrtve srpskog fašizma u nepravednom miru preživljavaju nova stradanja, ni učemu drugačija od onih u danima agresije. Svemu ovom što se događa u Rs i što se radi sada, grozi se svaki pošten čovjek, grozi se sav civilizovani svijet. Ali ga je u Evropi, zauzetoj sobom, sve manje. Vidi li ta kurvanjska Evropa, zna li ta kurvanjaska Evropa, da tijelo bez jednog plućnog krila i sa drugim koje je zahvaćeno kancerogenima ne može egzistirati i djelovati kao zdrav organizam. A Evropa to od Bosne uporno zahtjeva i sankcioniše je zbog nemoći koju joj je sama prouzrokovala. I kako drugačije shvatiti današnju Evropu i dio svijeta, koji umjesto da intervenišu i zaustave srpski nacioanlizam i fašizam, odobravaju postojanje Rs, pomažu njen opstanak, gledaju kroz prste i čine ustupke počiniocima groznih zločina i genocida, podržavaju njihove nosioce i sljedbenike, mada znaju da je to vještačka tvorevina stvorena na genocidu. Umjesto da ih zaustave, pritišću žrtvu i od nje traže da pregovara. U takvom redu stvari dodjela ordena najokorjelijim zločincima nakon II svjetskog rata je samo logičan red stvari. Pozivi sa više strana upućivani međunarodnom predstavniku i međunarodnoj zajednici sa zahtjevom da sankcionišu tzv. Republiku srpsku i njene lidere koji šire mržnju i netrpeljivost, djeluju protiv države, provode samovolju i odbijaju provesti odluke najviših pravosudnih organa, su samo besmisleno zavaravanje i obraćanje na pogrešnu mrtvu adresu. Međunarodna zajednica se još nije otvoreno stavila na stranu žrtve. Reakcije međunarodne zajednice nije bilo ni do sada, ni u drugim kritičnijim situacijama, pa je ne treba ni sada očekivati. I ono što je u početku implementacije mira bilo, težilo je samo da se zamažu oći žrtvi, pa će i ove apele i pozive, koje ne upućuju samo Bošnjaci, već sutra odnijeti vjetar. I ovaj put, nespreman da djeluje, uplašen i bespomoćan, kao evropska kurva, oglasio se međunarodni profanisani devalvirani predstavnik, koji čak nije ni za osudu već za žaliti, da nam u ime evropskih i svjetskih lopova kaže da neće prisustvovati svečanoj sjednici Narodne skupštine Rs posvećenoj 25. godišnjici postojanja i rada, bolje reći “balu vampira“, jer Rs pokazuje otsustvo svake kulture i dokazuje da nije dio evropskih vrijednosti i tradicije. Sjetio se Incko još da kaže da se prognani i izbjegli ne mogu vratiti u sredinu punu mržnje, pa se Anex VII Dejtonskog sporazuma o povratku prognanih u takvim okolnostima ne može ostvariti.

inzkoA mogao je i trebao da bude oštriji, odgovorniji, određeniji. G-in Insko je kao začuđen što su  lideri Rs, koje ne treba zvati njihovim imenima, već ih tretirati kao sljedbenike i saučesnike u zločinima, ne poštuju ljudska prava i evropske vrijednosti, a potpisali su Evropsku povelju o ljudskim pravima i slobodama. Ako ima savjesti i svijesti, odgovornosti i ponosa, Insko bi morao da zasuče rukave i radi, ili da spakuje kofere i ode, jer njegovo prisustvo samo šteti i pogoduje zvijerima Rs. Ranije su nas učili, a imali smo se prilike i uvjeriti, da se medalje daju udarnicima za udarnički rad, a sada se pred našim očima i očima čitava svijeta daju na osnovu broja skinutih bošnjačkih glava. Nagrada zločincima je novi potsticajan čin agresije, novi zločin nad nevinim.

U Bosni sve više krvi, sve manje meda

Nažalost, Bosna je sve manje zemlja krvi i meda, kako je nazvala Angelina Jolie, a sve više samo zemlja krvi, prolivene bošnjačke krvi, koja je opet tekla potocima. Umjesto meda ostala je samo krv i miris krvi, koji iznova mami i draži i životinju. Rs je ubila ne samo 200.000 i protjerala 1 milion. Onesposobila je i ubila sve državne institucije, paralisala pravosudni sistem, državu oborila na noge kao bespomoćno žrtvovano jagnje. Sud i tužilaštvo su mrtvaja, kojima ne može pomoći ni vještačko disanje radi kojeg se pozivaju u pomoć Amerikanci. Žalosno je i tragično, ali pomalo i smješno, da smo još uvijek samo začuđeni i iznenađeni drskošću i hrabrošću zvjeri da pravi nove korake ka žrtvi, a žrtva i dalje pomirljiva, dobroćudna i nespremna da se uspravi, suprostavi, odbrani pa i napadne… Kad tako pomirljivo podnosimo, šutimo i trpimo, mirni i skrušeni kao jagnješce, zašto da ohrabrena zvjer, da omiriše i utoli žudnju, ne krene dalje, ne nasrne oštrije.

Rs je opasna zvijer

Rs je opasna zvijer. Rs je životinja kojoj su strani osjećaji i fini maniri, koje posjeduju i nose u sebi i najkrvoločnije divlje životinje, kao što je hijena ili ris. Rs je đavo u tijelu, ali ne samo u tijelu jednog čovjeka kakav je krvolok Karadžić, šovinista Dodik…, već đavo u mnoštvu nacionalista i šovinista koji su se okitili i koji će se okititi ordenjem za „posebne zasluge“. Rs je šuma u kojoj ima mjesta samo za divlje zvjeri, koje će se same između sebe potamaniti, kad ne budu mogle naći druge žrtve. Za ovakvu šumsku tvorevinu, kakva je Rs, u svijetu će biti mjesta samo ako Evropa zaraste u džunglu… Ujedinjenim nacijama i svijetu treba ponovno reći, jer svijet treba prihvatiti i zauvijek znati da Republika srpska nije civilizacijska tvorevina već tvorevina srpskog fašizma. Stvorena je u krvi i hrani se krvlju. Rs je zvijer, opasna divlja životinja, životinja uvijek žedna i željna krvi, koja mora nestati, a dok postoji mora se držati samo na lancu ili u žici. Istina je da mnogi uzroci bh agonije leže i u Dejtonu, koji hitno treba srušiti, ali rušenje neće nikad pokrenuti niko vani, niko iz međunarodne zajednice, već rušenje mora krenuti iz zemlje, u kojoj iz poznatih razloga još uvijek nema dovoljno kritične mase da se to izvede. I u ovoj prilici, najveća hijena Balkana, Aleksandar Vučić, čovjek sa pogledom laneta a dušom đavola, praviće se mutav, soliti pamet i slatkorječivo koketirati sa evropskim diplomatama, a oni će hladno, neodgovorno, bezosjećajno i dalje pozivati na dijalog, vidjeti samo ono što hoće i ne vidjeti ono što neće. A ojađenom narodu BiH, raskućitim i obespravljenim Bošnjacima u zemlji i dijaspori, koji se nikad ne odriču rodne grude, ostaje da tuguju i venu i svoj žal o “čarobnoj“ zemlji Bosni, kao jedna od prognanih Bošnjakinja reče, dijele i blaže na FB sa humanistima koji još uvijek saosjećaju:

“O TI , ČAROBNA ZEMLJO BOSNO, STOLJEĆIMA GAŽENA, KRVLJU NEDUŽNIH DUŠA NATOPLJENA, MAJČINOM SUZOM

ZALIVENA, OSTAVLJENA I ZABORAVLJENA….O TI ČAROBNA ZEMLJO BOSNO, PO POLJIMA TVOJIM ROSNIM, UMJESTO

CVIJEĆA NIŠANI BIJELI NIČU…DOK ZLOTVORI I DALJE VIČU…. U KRVAVIM RUKAMA PONOSNO POVELJE NOSE,

DODJELJENE ZLOTVORU ZA NAJVEĆI ZLOČIN ČAROBNE ZEMLJE BOSNE…”

A u Rs, na valu vampira, marširaće aveti dok “Marš na Drinu” svira.

U Burlingtonu, 26. oktobra 2016.

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

Glavni odbor Stranke dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine dijaspora

Predsjedništvo Stranke dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine

Adresa: Stranka dijaspore BiH, c/o Rizah Burnazović 

Hakije Turajlića 21, Sarajevo,

Identifikacioni broj stranke  4201545190001 E-mail ; stranka.diasporebih@hotmail.com Tel.061-59 14 50 

Povodom Suljagićeve poruke da je Srebrenica izgubljena želimo da mu poručimo da je  ona  samo “izgubljena u njegovoj glavi”! Srebrenica je uvijek bila i ostala bosanska. Valja nam svima zavrnuti rukave i boriti se jos jače protiv fašizma, bez neukusnih optuživanja i traženja krivaca! Da je gospodin Suljagić baš imao i namjeru da pomogne gdinu Durakoviću , ostao bi na čelu Koalicije “Prvi Mart” i nastavio pravednu borbu koju je  započeo 2012 godine.

Ako već želimo diskutovati o odgovornosti onda je SDA i druge vladajuće stranke iz Federacije nose u punom smislu jer je umjesto politike povratka Srebrenčana iz Sarajeva i Tuzle podjelila kuće u mjestima izbjeglištva i time cementirala rezultate etničkog čišćenja. Dijaspora se godinama bori protiv užasnog diskriminatorskog Izbornog zakona koji su aminovali SDA , SDP , HDZ, SNSD i SDS kako bi sačuvali vlast. Kako je Suljagić branio interese dijaspore 2014 godine u okviru Koalicije Domovina mi to najbolje znamo, premda je u  nama imao najboljeg i najiskrenijeg prijatelja!

BiH trebaju pravi i iskreni političari lišeni sujeta!

Zato  Suljagiću prestani okrivljivati i optuživati  druge za izdaju i ponovo počnimo zajedno da se borimo, uvažavajući sva pozitivna i negativna iskustva u prethodnom periodu ali i napore svih onih kojima je Srebrenica u srcu!

Za Glavni odbor stranke                     Za Predsjedništvo

predsjednik GO                           Mr. SCI, Edin Osmančević, predsjednik  SD BiH

Mesud Bajrektarević

zahvalnica-krajisniku

Poslanici bošnjačke nacionalnosti u Narodnoj skupštini Rs-a, Senade Bratiću i Ramize Salkiću!

Spadam među one koji zaključuju na osnovu činjenica i koji te činjenice stavljaju ispred svake politike. A činjenice jesu da je Republika srpska nastala na najvećim zločinima, među koje spada i zločin genocida nad narodom za kojeg vi tvrdite da ga predstavljate u Narodnoj skupštini takvog entiteta i na takozvanim funkcijama potpredsjednika iste te Skupštine te potpredsjednika Rs-e. Dakle, spadam među one koji su cijelo vrijeme smatrali i danas smatraju da vama, kao nijednom drugom Bošnjaku, nije mjesto u najvišem zakonodavnom tijelu tog entiteta, odnosno na poziciji potpredsjednika Rs-a ispred bošnjačkog naroda. Vaše ingerencije, Senade i Ramize, da odmah podvučem, jednake su mojim ingerencijama na tim funkcijama odavde iz Amerike. Koliko možete utjecati tu gdje ste da se poboljša položaj bošnjačkog naroda u entitetu kojeg su napravili Karadžić, Krajišnik, Plavšićka, Koljević i drugi, znaju i ptice na grani. Pristali ste da budete ikebane i ponižavani cijelo vrijeme vašeg trajanja na tim nazovi pozicijama i da je to samo vaša stvar i vaš problem, ne bih ni zapinjao za to. Ali nije, to je stvar svih Bošnjaka, posebno nas koji smo živjeli pa protjerani sa tih područja, kao i onih koji su ostali tamo. Naime, ponižavajući vas (a na to ste pristali – odlukama vaših partijskih lidera, u konkretnom slučaju SDA i za dobre i sigurne plaće), taj Čubrilović ili Dodik ponižavaju i sve nas.

Kap je prelivena zahvalnicama osuđenim zločincima Karadžiću, Krajišniku i Plavšićki, te Koljeviću

Da, kap je prelivena jučer kada je Narodna skupština Rs-a uručila/uputila zahvalnice osuđenim ratnim zločincima Karadžiću,

sonja             Pošto je tata bio opravdano odsutan, zahvalnicu je primila kćerka Sonja, potpredsjednica te iste Skupštine

Krajišniku i Plavšićki, te posthumno Koljeviću koji bi, da se nije ubio, također bio jedan od haških optuženika i osuđenika. Za mene ta vijest nije pala kao grom iz vedra neba jer se cijelo vrijeme, od Dejtona do danas, njeguje ta Rs kao da je nastala demokratskim putem a ne na način na koji je nastala. Njeguju nju kao takvu vodeće političke stranke iz Sarajeva, posebno SDA, međunarodna zajednica i gotovo svi mediji u BiH. Dakle, ako se nešto što je nastalo na zločinima, pa čak i genocidom, politički i pravno pokušava legalizirati i legitimizirati, onda i nije vijest da tvorci te i takve Rs-a, ma koliko bili haškim muhurom obilježeni kao zločinci, dobiju od svog životnog djela (Rs-e) zahvalnice. To je tako ako se gleda na stvari objektivno, slijedom analogije i logike i iz perspektive Karadžić-Dodikovih Srba. Međutim, ako se gleda iz perspektive naroda koji je najviše stradao 1992-1995 i čije su kosti, progoni, mučenja, silovanja, razaranja i sl. ugrađeni u temelje tog entiteta, onda je svako participiranje u organima vlasti od strane bošnjačkih predstavnika neprihvatljivo i sramno.

Zato vi, poslanici bošnjačke nacionalnosti, Senade Bratiću i Ramize Salkiću, umjesto lamentiranja protiv režima u manjem entitetu i frazeološke kuknjave protiv Dodika, Čubrilovića i društva, u znak ne samo objektivne nemoći da tamo bilo šta učinite za bošnjački narod, nego i neslaganja sa njegovanjem klasičnog aparthejda i fašističkih tekovina od strane tamošnjeg režima, povucite se sa sadašnjih pozicija. Uradite to u ime našeg naroda i njegovog dostojanstva, makar žrtvovali i visoke i sigurne plaće koje imate kao poslanici odnosno potpredsjednici na rečenim nivoima i makar se zamjerili onome u Sarajevu za kojeg je važnija sarajevska općina Centar od deset drugih općina u F BiH i za kojeg se Bosna i Hercegovina prostire od Marijin dvora do Ilidže i za koga je Republika srpska neupitna, a cjelovita BiH upitna. Uradite to ako želite da vam se vjeruje ili barem šutite i ne podvaljujte bh. javnosti i bošnjačkom narodu da se tobože borite za njihova (bošnjačka) prava. Pokažite da ne želite biti dio režima, ma koliko se predstavljali kao njegova opozicija, koji nastavlja njegovati fašističku ideologiju, čak i institucionalno. U protivnom, bit ćete upamćeni upravo kao participanti tog i takvog režima, makar i kao njegove ikebane, što realno i jeste. Ali, buduće generacije neće znati ništa o ikebanama, nego o režimu čiji ste vi bili dio – oficijelno.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

Predsjedništvo Stranke dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine   dijaspora

Adresa; Stranka dijaspore BiH, c/o Rizah Burnazović 

Hakije Turajlića 21, Sarajevo, Identifikacioni broj stranke  4201545190001

E-mail ; stranka.diasporebih@hotmail.com Tel.061-59 14 50 

 

Uručivanje povelje zahvale ratnim zločincima Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku i Biljani Plavšić te posthumno Nikoli Koljeviću predstavlja ogledalo političkog karaktera Narodne skupštine  manjeg b-h entiteta koji u svoje nasljeđe ostavlja teško breme zločinačkih političkih odluka koje će civilizovani svijet osuđivati a mlade generacije se stidjeti.  Politički predstavnici u RSu nam poručuju da ne priznaju prošlost i da ne žele zajedno radili na boljoj budućnosti za sve građane u zemlji.

Ovakve zahvale odražavaju patologiju jednog vremena u kome  bolesni umovi dodjeljivanjem prizanja ratnim zločincima odgovornim za stradanje stotina hiljada žrtava,   nam  otvoreno poručuju da se nisu odrekli  velikosrpske ideje i veličanja

ratnih zločina i zločinaca. Oni nam žele da poruče da postrojbe bosanskih Srba nisu odgovorne za brojne povrede Ženevskih konvencija usmjerene protiv civilnog stanovništva pa i protjerivanje hiljada žena, djece i starijih osoba te silovanja velikog broja žena kako je to utvrđeno presudama Haškog tribunala.

Narodna skupština je juče trebala da oštro osudi zločin u Srebrenici, Tomašici, Korićanskim stijenama, Manjači, Omarskoj, Biljanima i drugim stratištima koji se u skladu sa presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde označavaju kao genocid i najveći ratni zločini koji su se desili u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.  Želimo da podsjetimo javnost da je Evropski parlament, još ranije  u svojoj Rezoluciji o Srebrenici poručio vlastima u Banjaluci i svijetu da je negiranje genocida i ratnih zločina neprihvatljivo.

Tragični događaji su  preživjele ostavili s dubokim emocionalnim ožiljcima te stvorili dugotrajne prepreke za političko pomirenje među etničkim skupinama u Bosni I

Hercegovini. Zato su pohvale ratnim zločincima izrugivanje žrtava rata ali i međunarodne zajednice i njenoj odlučnosti da se spriječe ponovni ratovi i zločini kojima se krši međunarodno humanitarno pravo u Evropi.

.Za Predsjedništvo SDD BiH

Mr.sci. Edin Osmančević

NAPOMENA:

Postrojbe bosanskih Srba odgovorne za brojne povrede Ženevskih konvencija usmjerene protiv civilnog stanovništva Srebrenice, pa i protjerivanje hiljada žena, djece i starijih osoba te silovanja velikog broja žena

Desant na Novi Sad

Posted: 25. Oktobar 2016. in Intervjui

vk

Oktobar 2016.

Vojnom paradom povodom Dana oslobođenja Grada, koja je održana u subotu, 22. oktobra 2016. godine u Novom Sadu, država Srbija je poslala jasne poruke Vojvodini i Vojvođanima.Desant na Novi Sad, kao osnovni elemenat “dinamičkog” dela vojne parade, simbolički je potvrdio da je Republika, nakon duge i teške borbe, konačno zauzela teritoriju Vojvodine. U tom kontekstu, vojna parada se pokazala kao izuzetno pogodan način da se to osvajanje potvrdi i naglasi, uz slanje jasne poruke o budućim odnosima “osvajača” i “osvojene teritorije”.

U prilog ove tvrdnje ide činjenica da su svi govori na paradi završavani sa “Živela Srbija”, a ni jedan sa “Živeo Novi Sad ” ili “Živela Vojvodina”. Sličan tretman su imali i oslobodioci Novog Sada, koji su imenovani kao “naši preci”, “naši stari”, “oslobodioci”, “slavni predaci”, kako se ni na koji način ne bi istakla jednostavna istina – da su Novi Sad oslobodili partizani. Jedini koji je upotrebio drugačiju formulaciju bio je predsednik Srbije, gospodin Nikolić, koji je kao oslobodioce Novog Sada naveo “Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije i Crvenu Armiju”, što jeste zanimljivo, ali nije tačno.

Neodvojivi deo političkog desanta na Novi Sad i Vojvodinu bila je zajednička sednica Vlade Srbije i Vlade Vojvodine. Apsolutni gospodar političke manipulacije i marketinga u Srbiji, ovoga puta se posebno potrudio da Vojvođanima bude poslata jasna poruka. Razlog za tako pomno planiranje je, očito, činjenica da je, za razliku od mnogih, Vučić i te kako svestan da su ga do potpune vlasti u Vojvodini doveli glasovi 25% Vojvođana. On ne zaboravlja da 75% građana Vojvodine nije glasalo ni za njega, ni za njegovu stranku! Upravo tim građanima se Aleksandar Vučić obratio na konferenciji za medije nakon zajedničke sednice Vlade Srbije i Vlade Vojvodine. Njima je objasnio da Zakon o finansiranju Vojvodine uopšte nije važan, jer je “gospodar Vučić” odlučio da bude milostiv i da Vojvodini da mnogo više. Poruka je jasna: državni novčanik je kod Vučića, a on iz “budžetske kasice” vadi i daje – kome i koliko hoće. Ustav, Zakon o finansiranju i drugi sistemski dokumenti, čija realizacija ne sme da zavisi ni od čije milosti, niti od toga ko je na vlasti, očigledno ne odgovaraju aktuelnim vlastima. Zato su spremni da daju i više, ali samo kao “poklon”, “gest dobre volje”, a ne kao rezultat ostvarivanja Ustavnih i zakonskih prava Vojvodine i Vojvođana. Vojvodina je time svedena na “upravno područje” Beograda, kojim po svom nahođenju upravlja Aleksandar Vučić, uz upravitelje koje je sam imenovao. Vojvođanski klub pozdravlja nedvosmislenost sa kojom su izneti stavovi premijera Vučića, jer je time znatno doprineo da Vojvođani prepoznaju autoritarni sistem samovolje pojedinca, na račun sistemskog i zakonitog delovanja institucija. Nema ni pravde ni jednakosti u društvu u kome opstanak i razvoj svega zavise od samovolje pojedinca, koji sebi daje za pravo da podjednako meritorno odlučuje o ekonomiji, investicijama, vojsci, socijalnim davanjima, medijima, građanskim pravima, platama i penzijama, prodaji i državne i privatne zemlje, o porezima i dažbinama, o tržištu, migrantima, cenama i infrastrukturi.

Vojna parada je, očito, iskorišćena kao prilika da se pošalje poruka od strane više subjekata, koji su, bez obzira na međusobne razlike, u jednom saglasni: Vojvodina je osvojena! Na Vojvođanima je da tu poruku razumeju. I da adekvatno odgovore na nju.

Za Vojvođanski klub

dr Branislava Kostić, Predsednica

NAPOMENA

E-mail vojvodjanski.klub@hotmail.com

Sajt http://vojvodjanskiklub.rs/

FB stranica https://www.facebook.com/vojvodjanskiklub

U cilju istinskog obeležavanja Dana oslobođenja Novog Sada, umesto političkih manipulacija, Vojvođanski klub smatra da je osnovni red navesti konkretne istorijske činjenice, imenovati zaslužne i odati im počast. Zato podsećamo na neke od tih činjenica. Mnoga mesta u Vojvodini su oslobođena u sadejstvu snaga Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda sa Crvenom armijom. Tako su oslobođena neka mesta u Banatu – Bela Crkva, Vršac, Kovin, Pančevo, Petrovgrad (Zrenjanin), Kikinda, te mesta u drugim delovima Vojvodine – Bačka Palanka, Sobmor… Međutim, neka mesta su oslobodile partizanske jedinice samostalno. Tako je Sedma Vojvođanska brigada 22. oktobra 1944. godine oslobodila Sremsku Kamenicu, a sutradan Petrovaradin i Sremske Karlovce, dok je Novi Sad je oslobodio Novosadski partizanski odred, bez pomoći Crvene Armije. Oslobođenje Novog Sada nije bilo praćeno značajnijim borbama, jer su se fašističke snage tokom prethodnih par dana, zaključno sa 22. oktobrom popodne, povlačile s tenkovima i bornim kolima iz Novog Sada, uz miniranje javnih ustanova i mostova. Novi Sad su oslobodile jedinice Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda (NOV i PO), koje su se nalazile pod komandom Glavnog štaba Vojvodine, čiji komandant je bio general Kosta Nađ. Grad je oslobođen u noći 23. oktobra 1944. godine, počev od 1:30 sati, kada je izdato naređenje da Novosadski partizanski odred uđe u Grad. Glavnina je stigla do centra u 6:20 h, kada je na balkonu Gradske kuće zastavu istakao Todor Gavrilović-Rile, komesar Novosadskog partizanskog odreda. U centru se zaorila pesma ”Kud narodna vojska prođe…”. U Novom Sadu je zatečeno oko sto vojnika Međarske okupacione armije i oko 400 nemačkih vojnika, zajedno sa sedamdesetak kamiona i deset tenkova. Glavnu kolonu, koja je prva ušla u Novi Sad, predvodio je 2. bataljon Novosadskog partizanskog odreda (komandant odreda Jan Palik), koji je u Grad ušao u toku noći iz pravca Žablja na 3 kamiona, 1 putničkim automobilom, nekoliko motor-biciklova i preko 20 zaprežnih kola. Nešto pred podne 23. oktobra su u Novi Sad stigle i dve čete 1. bataljona Novosadskog partizanskog odreda, sa područja Bački Petrovac-Kisač- Kulpin-Rumenka. U 13h prelaskom Dunava kod Beočina iz pravca Futoga su stigli delovi jedinica Glavnog štaba Vojvodine i 7. Vojvođanske brigade. Jedinice 7. Vojvođanske brigade su od 22. oktobra popodne prisutne na Petrovaradinskoj tvrđavi, gde su razoružale preostale domobrane i nastavile gonjenje neprijatelja uz Dunav, da bi 23. oktobra poslali svoju delegaciju u Novi Sad, koja je uz slavlje dočekana na Keju. Jedinice Crvene Armije ušle su u Novi Sad 23. oktobra 1944. uveče, idući Kisačkom ulicom ka centru grada, gde je održan veliki narodni zbor, kome je prisustvovalo oko 40.000 ljudi.

I, za kraj, da se podsetimo makar onih koji su u celoj SFRJ bili priznati kao Narodni heroji, a rođenjem, ili delovanjem su direktno vezani za Vojvodinu. Bili su to ljudi koji su, zajedno sa mnogima čija imena ne znamo, zaslužni za osvajanje slobode u borbi protiv fašizma: Nedeljko Barnić, Jovan Veselinov, Boško Vrebalov, Žarko Zrenjanin, Isa Jovanović, Stevica Jovanović , Zaga Malivuk, Sonja Marinković, Toza Marković, Bora Mikin, Slavko Munćan, Ljubica Odadžić, Pavle Pap, Olga Petrov, Anđa Ranković, Mihalj Servo, Radovan Trnić, Jovan Beljanski, Stevan Divnin, Petar Drapšin, Đuro Dulić, Dimitrije Lazarov Raša, Radivoj Ćirpanov, Pal Šoti, Slobodan Bajić, Milenko Verkić, Trivun Vitasović, Dušan Vukasović, Veljko Dugošević, Dušan Jerković, Milan Ješić, Milan Korica, Lazar Marković, Anka Matić, Petar Matić, Živan Milovanović, Vera Miščević, Kosta Nađ, Đorđe Nikšić, Vlada Obradović, Boško Palkovljević, Stanko Paunović, Marko Peričin, Stevan Petrović, Petar Relić, Lazar Savatić, Sava Sogić, Janko Čmelik, Jovan Štokovac…

Neka je slava njima i njihovim delima.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Za Vojvođanski klub

dr Branislava Kostić, Predsednica

HILLARY CLINTON NA PRAGU BIJELE KUĆE

Posted: 24. Oktobar 2016. in Intervjui

hillaryNakon tri predsjedničke debate postaje potpuno izvjesno da će Diane Hillary Clinton biti prva žena u američkoj historiji koja će ući u Bijelu kuću vođena snagom američke demokratije i ženskog entuzijazma.

58. Američki predsjednički izbori ulaze u završnu fazu. Izborni proces počeo je 1.februara ove godine a završava 8. novembra ove godine, kada će biti izabrani novi Predsjednik i Potpredsjednik SAD. Samo 8 godina nakon što je američki crnac Barack Obama dosegao sami vrh američke izborne demokratije i prvi put u američkoj historiji postao američki predsjednik, sada se ta prilika prvi put u američkoj historiji ukazala ženi. Očekivanja američkih građana isvjetske javnosti možda nisu onako optimistična kao kada je na pragu Bijele kuće sa povicima „Yes, we can!!!” dočekan Barack Obama, ali jesu od posebnog historijskog značaja za život Amerike i svijet uopšte.

Po čl. 2 Ustava SAD da bi mogao biti izabran za Predsjednika SAD kandidat mora biti rođen u SAD, biti stariji od 35 godina i najmanje 14 godina biti stanovnik SAD. Po 22-om Amandmanu na Ustav SAD predsjednik može imati dva četvorogodišnja mandata. Pobjednik na izborima, demokratski kandidat Hillary Clinton( 68) ili republikanski Donald Trump (70) preuzeće predsjednički mandat od aktuelnog američkog predsjednika Baracka Obame, kome drugi mandat ističe 20. januara 2017. godine, kada ga predaje pobjedniku 58. Predsjedničkih izbora.

Predsjedničke debate izbacile na površinu puno prljavog veša.

Na početku izborne utrke ispred Demokratske stranke svoju kandidaturu za predsjednika istaklo je 6 kandidata, a ispred Republikanske 16 kandidata. Nominaciju Republikanaca neočekivano je osvojio biznismen Donald Trump, koji je pobjedio sve svoje stranačke protukandidate. Nakon uzbudljive utrke sa vermontskim senatorom Bernijem Sandersom, u kojoj je pobjedila, stanačku nominaciju Demokratske stranke dobila je Hillary Clinton, 42-druga prva dama Amerike i državni sekretar od 2009 do 2013-te. Ključni momenti izborne kampanje, prije glasanja koje će se obaviti 8. novembra, bile su tri predsjedničke debate, na kojima se predsjednički kandidati susreću oči u oči. Debate su posvećene pricipima unutarnje i vanjske politike, a zamišljene kao argumentovana rasprava na putu do istine, koja treba da pokaže da ništa nije tako crno ni tako bijelo kako izgleda. U toku debate predsjednički kandidati trebalo bi da daju direktne odgovore na pitanja koja postavljaju građani ili neko u ime njih. Uobičajeno je da se tokom debate čuje i neka oštra riječ, ali ove godine sve tri predsjedničke debate, koje je pratilo blizu 90 miliona ljudi, obilovale su ne samo oštrim riječima, već vulgarizmima pa i neumjesnim napadima na ličnoj osnovi. Debate su izbacile na površinu puno prljavog veša, koji ide na dušu kandidata ali i na dušu američke demokratije. U toku debate Trump je više puta Hillary nazvao lažljivicom. Naravno, pozitivne strane predsjedničke debate su uvijek u prvom planu, jer ona ima za cilj da američkom izbornom tijelu, američkoj i svjetskoj javnosti, predstavi u pravom svjetlu osobe koje će biti ključne u rješavanju unutarnjih odnasa i za odnose u svijetu, osobe od kojih će u mnogome ovisiti da li će na svijetu vladati mir ili će bjesniti rat, da li ćemo imati posla i kruha, ili će pojedini dijelovi svijeta i pojedini ljudi živjeti život u izobilju a drugi umirati u neimaštini i gladi.

O čemu se govorilo na tri predsjedničke debate?

Na prvoj debati održanoj 28. septembra, koja je obilovala neumjerenim napadima i čestim upadicama, Hillary i Trump sukobili su se oko pitanja ekonomije, vanjske i unutarnje politike, ali i na ličnoj osnovi. Žustro se polemisalo o zapošljavanju i terorizmu. Prema ocjeni CNN Hillary je bila ubjedljivija i stekla prednost. Na drugoj debati, održanoj 10. oktobra u New Yorku, ponovno je dominirala Hillary i po ocjeni CNN osvojila srca većine Amerikanaca. Žustra rasprava se vodila o Trumpovom seksualnom napastovanju žena, njegovom zahtjevu da se muslimanima zabrani ulazak u SAD, a s drue strane o privatnim emailima Hillary dok je bila državni sekretar, te lošoj zdravstvenoj zaštiti modeliranoj kao “Obamacare“ i drugim značajnim pitanjima. Na trećoj debati održanoj 20. oktobra u Las Wegasu kandidati se nisu rukovali ni na početku pa čak ni po završetku debate. Govorilo se više o ulozi Vrhovnog suda Amerike, pravu na nošenje oružja, vanjskoj politici, ili bolje reći žaršnim tačkama vanjske politike, a manje o platama i penzijama koje su na istom a za mnoge i nižem nivou zadnjih deset godina. Često se išlo na lični obračun, uz omalovažavanje, vrijeđanje, optuživanje pa i na uvrede, sumnjačenja i optužbe. Posebno značajno pitanje debate bila je uloga Vrhovnog suda Amerike, iz koje proizilazi kakvu će Amerika imati državnu vlast, da li će vlast biti na strani američkog naroda ili na strani korporacija, velikih banaka i bogataša. Oba učesnika debate ocijenili su ulogu Vrhovnog suda posebno značajnom. Po Trumpu, ako Hillary pobjedi, Vrhovni sud će biti gurnut u sjenu. U ovu treću debatu Trump je ušao ozbiljno uzdrman optužbama za seksualno napastovanje žena. Njegov pokušaj da preokrene silazni trend svoje kampanje, ozbiljno potstaknut prijetećim tonom i vulgarnim govorom o ženama, po opštoj ocjeni nije uspio. Sa novim optužbama za seksualno ugrožavanje žena susreće se i nakon posljednje debate. I nije to bilo samo sučeljavanje dvaju predsjedničkih kandidata, odabranih predstavnika dvaju najvećih američkih političkih partija, već stvaranje prevage u dominaciji političkim i društvenim životom u Americi i šire.

Neka ključna pitanja predsjedničke debate

Neka od ključnih pitanja debate, u sjeni međusobnih optužbi dvoje suprostavljenih, bila su emigracija, ekonomija, konflikti u regionu Bliskog istoka sa akcentom na ISIS i odnosi s Rusijom. Rapravljalo se o pravu na abortus, odnosu prema ženama, aferi koju je imala Hillary sa emailima, zakladi Clinton, američkom vanjskom dugu, namještanju izbora… Hillary se pri tom založila za razumniju regulaciju u američkoj tradiciji nošenja oružja, zbog kojeg godišnje gine 33.000 Amerikanaca.

*****

Prosperitet američke ekonomije i američkog društva Hillary vidi u oživljavanju i snaženju srednje klase. Ona zagovara najveći program zapošljavanja od II svjtskog rata, kojim bi se obezbjedilo 10 miliona novih radnih mjesta. U tom cilju zalaže za veću pomoć malim poduzetnicima, veći porez najbogatijim, podizanje minimalnih zarada i jednako plaćanje žena za isti rad. Hillary smatra da rezanje poreza, koje zagovara Trump, ne samo da ne bi unapredilo privredu, već bi samo povećao dug i uništio preko 3 miliona radnih mjesta, što bi dovelo do novog vala recesije. Za razliku od nje Trump izlaz vidi u snažnijem pokretanju ekonomije, jer po njemu proizvodnja stagnira, nemoć vlada na tržištu rada, sve se uvozi iz Kine i inostranstva, a država umire. Rast BDP jedva dostiže 1%, dok neke druge zemlje kao Kina i Indija zadržavaju visoke stope rasta. Trump smatra da trgovinske sporazume umjesto političara trebaju zaključivati biznismeni. On obećaje, ako bude izabran, da će povećati godišnji rast BDP za 5-6%, što će isključiti brigu o nacionalnom javnom dugu, koji (podsjećamo) trenutno doseže 19 triliona dolara. Za razliku od Trumpa Hillary namjerava rast BDP postići većim oporezivanjem najbogatijih i time omogućiti postepeno smanjivanje javnog duga i budžetskog deficita. Trump nije propustio ni ovu debatu da ne istakne kako je sam izgradio svoje poslovno carstvo, a počeo sa posuđenih $1 milion, naravno propustivši pri tom reći da je više puta bankrotirao i da plaća manje poreza nego oni za čiji se progon zalaže. Dok Hillary smatra da bi legalizacija emigranata pomogla američkoj ekonomiji i ne želi prisilno deportovati 15 miliona emigranata na kojem insistira Trump, dotle Trump tvrdi da je država puna ilegalaca, groznih ljudi, silovatelja, zalaže za podizanje zida prema Meksiku i zabranu ulaska muslimanima u SAD.

*****

Trump napada Clintonovu što u jeku borbe protiv islamskog terorizma želi više izbjeglica u SAD, uključujući Sirijce, od kojih su po njemu mnogi povezani sa ISIS-om. Trump misli da će zahvaljujući SAD Iran dobiti nuklearno oružje i preuzeti Irak. Krivicu baca na Hilary za pad grada Alepa, podršku SAD nekim pobunjenicima za koje se i ne zna ni ko su, kao i za Assadovo priklanjanje Rusima. Hillary ne podržava slanje američkih trupa u Irak, ali je ohrabrena ofanzivom iračke vojske uz podršku Kurda i pod nadzorom amerčkih specijalaca. Ona ističe da će se zalagati za uvođenje zona zabrane leta u Siriji radi zaštite civila i u cilju okončanja rata. Ona naglašava da će Sirija ostati izvorište terorizma dok Iran i Rusija podupiru građanski rat u Siriji. U debati se naglašeno razgovaralo o Putinu i odnosu s Rusijom. Trump tvrdi da je Putin izigrao i Obamu i Clintonovu, a Hillery prigovara Trumpu što ne vjeruje da ih Rusi špijuniraju i što više vjeruje Putinu nego američkim obavještajcima.

*****

Trump i Hillary se obostrano optužuju za potsticanje ljudi na nasilje. Hillary potsjeća da je Trump napao suca zbog meksikanskog porijekla, roditelje poginulog veterana, ismijavao novinare, a Trump tereti Obamu i Hillary da su tokom održavanja predizbornih skupova protiv njega i onih koji ga podržavaju huškali ljude, čime su počinili krivično djelo. Pri raspravi o abortusu Trunp je stao na stanovište da svaka država treba sama da odlučuje o abortusu, dok Hillari snažno podupire pravo svake žene na abortus. Trump je stavio ozbiljne zamjerke Zakladi Clinton, koju po njemu mrzi cijeli Haiti, jer se osramotila lošom pomoći postradalom stanovništvu, na što je Hillary odgovorila da naklada za svoj doprinos ima samo pohvale i da bi je rado uporedila sa Trumpovom, koja je izgubila pravo na rad i zabranjena. Po Trumpu Hilary je muljator i prodaje šuplje priče. Stvrajući vakum u Iraku zajedno sa Obamom dovela je ISIS koji se proširio u 32 države. Optužuje je da je dok je vodila State Department nestalo 6 miljardi dolara. Jedna od ključnih Trumpovih teza je tvrdnja da su ovi izbori namješteni za Hillary, pa je na pitanje voditelja da li će privatiti rezultat izbora odgovorio „da hoće samo ako on pobjedi“.

Hillary Clinton na pragu Bijele kuće

Prema do sada provedenim anketama demokratska predstavnica Hillary Clinton, iako je nešto izgubila na popularnosti, ima značajnu prednost pred republikancem Trumpom.Ta prednost se svakim danom povećava. Nesumljivu podršku na dan izbora Hillary s pravom može očekivati od žena, prema kojima se Trump ignorantski odnosio, ali i od meksičkih građana i američkih muslimana koje je Trump zaprijetio markirati i podvrći praćenju. Na stranu Hillary svrstaće se najveći broj pobornika demokratije. Nakon posljednje debate predsjednički kandidati su se usmjerili na predizborne skupove u američkim državama. Po onom što se do sada može vidjeti, Hillary dobiva podršku u većini saveznih država. Ni BiH, kao većina u svijetu, nije ostala indiferentna prema američkim predsjedničkim izborima. Sa velikim interesovanjem praćena je borba demokratskog kandidata Hillary Clinton i republikanskog Donalda Trumpa, i dok Sarajevo daje podršku demokratiji koju prezentira Hillary, iz Banja Luke se, kako pišu neki mediji, poluzvanično podržava govor mržnje koji širi Trump. I izbori su, kao izjašnjavanje referendumom, sve više sredstvo manipulacije vladajućih sa narodom. Nije to uvijek izbor između dobra i zla, između istine i laži, jer je istina sve više pomješana sa lažima a laži sa istinom. Bez obzira na sve kontraverze, dolazak žene na vrh Amerike je veliki događaj, koji će imati značajan odraz na zbivanja u Americi i prilike u svijetu. Neki u svijetu smatraju da je izbor između Hillary i Trumpa izbor između lošeg i još goreg. Istina je to da je Hillary nosilac demokratkog procesa, kojim se nastavlja jačanje američke demokratije, za koju se posljednjih 8 godina zalagao predsjednik Obama. Za američku demokratiju i demokratske procese u svijetu izbor Hillary Clinton ima i poseban značaj u uslovima kada Republikanci od 100 mjesta američkog senata drže 54 i od 435 mjesta Predstavničkog doma drže 247. Uz sve to nadamo se i želimo vjerovarti da će kandidat koji pobjedi na ovim 58. Predsjedničkim izborima biti onaj koji će razvijati dobre međunarodne odnose, Ameriku i svijet voditi napretku i miru. Ne treba zaboraviti da se, samo 8 godina nakon što je američki crnac Barack Obama dosegao sami vrh američke izborne demokratije i prvi put u američkoj historiji postao američki predsjednik, ta prilika se sada prvi put u američkoj historiji ukazala ženi. Očekivanja američkih građana i svjetske javnosti možda nisu onako optimistična kao kada je na pragu Bijele kuće sa povicima „Yes, we can!!!” dočekan Barack Obama, ali jesu od posebnog historijskog značaja za jačanje demokratije, život Amerike i svijet uopšte.

U Burlingtonu, 23. oktobra 2016.

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

 

safet-orucevic

U rat sam ušao punim srcem, završio ga kao brigadir A RBiH i dao svom gradu 10 najljepših godina života. Bio sam ostvaren i prije rata kao poslovan čovjek, nisam želio više da se bavim politikom i otišao sam drugim životnim putem…..Da, vratio sam se i to pod strašnim pritiskom brojnih građana, moje raje, saboraca koji su me bombardovali pozivima  da dignem svoj glas da se ne podijeli grad. Prepoznao sam taj podmukli plan da su neki zločesti ljudi svjesno doveli grad u beznađe i da će ići na podjelu i stvaranje dva nacionalna geta. A to je ono protiv čega smo se svi borili, ginuli i krvarili. Progovorio sam i sad im je kasno, teško će me iko ugasiti u mojim javnim protestima dok se ne nađe rješenje za onaj Mostar kakvog sanjamo. Znam da za takav grad treba da proteče puno Neretve, da ga mnogi od nas neće dočekati, ali za budućnost generacija koje žive u njemu, dužni smo podići svoj glas i uraditi sve što je moguće…..Od mene neće mirno spavati svi oni koji su zadnjih 12 godina dozvolili da u Mostaru nema ikakvih pomaka, a zadnjih osam prepustili pobjedničko mjesto i predali grad HDZ-u.Tragično od struktura SDA…..Vrijeme je da Mostar preuzmu nove generacije, da se pažljivo izaberu mlađi ljudi, oni čine grad a ne stranke i bilo kakve politike. Oni su ti koji ga dižu ili ruše. Sad smo, čini mi se, sa ovim ljudima dodirnuli dno…..

 Gospodine Oručeviću! Poznati ste cijeloj bh. javnosti, kao i šire, kao ratni i poratni gradonačelnik Mostara i onda je uslijedilo Vaše višegodišnje povlačenje sa javne scene,odnosno iz politike. Zašto ste se bili povukli?

ORUČEVIĆ: Na posljednjoj tribini Mostarskog kruga  prvi put sam počeo na tu temu govoriti.

Napustio sam zbog sukoba sa vrhom SDA i odbio velike funkcije koje su mi nudili – jednostavno sam se naljutio i povukao. Tada su se dogodila dve velika događaja sudbonosno važna za Mostar i nisam dobio podršku. U rat sam ušao punim srcem, završio ga kao brigadir A RBiH i dao svom gradu 10 najljepših godina života. Bio sam ostvaren i prije rata kao poslovan čovjek , nisam želio više da se bavim politikom i otišao sam drugim životnim putem.

 

Međutim, vratili ste se, ako ne u politiku, a ono na javnu scenu. Koji su razlozi prethodili Vašoj odluci da se vratite na neku od linija odbrane grada Mostara, sada u mirnodopskim okolnostima?

ORUČEVIĆ: Da, vratio sam se i to pod strašnim pritiskom brojnih građana, moje raje, saboraca koji su me bombardovali pozivima  da dignem svoj glas da se ne podijeli grad. Prepoznao sam taj podmukli plan da su neki zločesti ljudi svjesno doveli grad u beznađe i da će ići na podjelu i stvaranje dva nacionalna geta. A to je ono protiv čega smo se svi borili, ginuli i krvarili. Progovorio sam i sad im je kasno, teško će me iko ugasiti u mojim javnim protestima dok se ne nađe rješenje za onaj Mostar kakvog sanjamo. Znam da za takav grad treba da proteče puno Neretve, da ga mnogi od nas neće dočekati, ali za budućnost generacija koje žive u njemu, dužni smo podići svoj glas i uraditi sve što je moguće.

Kakve bi bile posljedice po Mostar, njegove građane, posebno Bošnjake, pa i za BiH u cjelini, u konačnici, da su prošli prijedlozi o njegovoj podjeli?

ORUČEVIĆ: Stašne – Gaza za deset godina manje ili više. Užas nacionalističke podjele, raseljavanje ljudi iz jednog u drugi dio grada, sukobi na Bulevaru, vidim taj ružni film, vraćaju mi se te slike, jedan nemiran i loš grad za život svih građana bez obzira na nacionalnost.

Negdje proljetos ste skupa sa svojim suradnicima iz Centra za mir ponudili prijedlog Statuta grada Mostara. Koje su njegove osnovne odrednice i da li ste ga prezentirali čelnicima dviju stranaka koje vedre i oblače u Mostaru već dvije decenije, dakle Bakiru Izetbegoviću i Draganu Čoviću i kakve su bile njihove reakcije na prijedlog Statuta?

ORUČEVIĆ: Kad su svi govorili da nema rješenja za Mostar, mi smo izašli sa prijedlogom Statuta. SDP i DF su ga odmah podržali kao i neke srpske stranke. Izetbegović je smatrao da je odličan i to je javno izjavio, ali da je “…malo komplikovan…“ jer “Dragan Čović neće takav Mostar…” Pa moje prijedloge o Mostaru nisu željeli ni Brajković, ni Šušak ni Tuđman, pa su mi ga potpisali i morali predati i šta me briga kakav Dragan hoće Mostar. Mi hoćemo pošten i jednakopravan i takav će morati prihvatiti.

safetorucevic700_2

Od tada do danas ja ne mirujem i radim sa svojim saradnicima na raznim varijantama Statuta koji bi morali prihvatiti. U Mostaru nema ništa sa “da” ili “ne”, moraju se tražiti rješenja i nuditi u povoljnim političkim momentima i pazeći na međunarodne stavove prema brojnim drugim situacijama u regiji. Dok je bilo pitanje referenduma, sve je bilo vruće i sklonili smo se sa političkog reflektora. Sad je Stolac u fokusu, pratimo, pomažemo ali mi ostvarujemo i brojne kontakte bitne za grad.

 Ipak, u Mostaru nije bilo ni ove godine izbora. Koga smatrate odgovornim za to i vidite li neki izlaz iz ove krize? Mogu li se oko rješenja dogovoriti SDA i HDZ na način da ono bude pravedno za sve građane Mostara i da grad ne bude podijeljen, ili treba nečija intervencija – međunarodne zajednice, masovniji pritisak građana i sl.?

ORUČEVIĆ:Teško će ove dvije stranke bilo šta napraviti bez pritisaka. Zato Mostarski krug pravi krug političkih partija koje će kroz jedan zajednički prijedlog kontrirati tim dvjema strankama. To je težak zadatak, ali radimo na tome.

tog_r1_c3Šta vaš Centar, pa i Vi lično, trenutno radite ili planirate raditi u ovoj situaciji i na planu da se učini neki pomak?

ORUČEVIĆ:Radim i ne mislim prestati dok se ne proglase izbori. Od mene neće mirno spavati svi oni koji su zadnjih 12 godina dozvolili da u Mostaru nema ikakvih pomaka, a zadnjih osam prepustili pobjedničko mjesto i predali grad HDZ-u.Tragično od struktura SDA.

Siguran sam da razgovarate sa građanima Mostara – i Bošnjacima, i Hrvatima i Srbima, i Ostalim. Može li se na osnovu tih neposrednih kontakata s njima izvući iole pouzdan zaključak o tome kakav grad većina Mostaraca želi i odudaraju li njihovi stavovi od politika SDA i HDZ, barem kada je uređenje grada Mostara u pitanju?

ORUČEVIĆ: Mislim da su mnogi prepoznali ove nesposobne ljude koji vode politiku Grada posljednju deceniju, prepoznavaju ljudi i vraćaju sjećanje kako smo to radili ranije i nikad nas nije pobjedio HDZ. Mostarci su i u najtežim vremenima imali mene kao gradonačelnika ili dogradonačelnika i imali su svoju adresu za svaku podršku i pomoć.

Prije nepuna četiri mjeseca osnovano je i Udruženje Mostarski krug. Surađujete li s njima i jesu li vam programi i ciljevi kompatibilni?

ORUČEVIĆ:Naravno, to je nastavak i proširenje mostarske energije i ja učestvujem u radu Kruga po svim temama.

U posljednje vrijeme se intenzivirala priča o tzv. “hrvatskom pitanju u BiH”, ne samo od strane čelnika HDZ-a BiH, nego i od strane službenog Zagreba i to u po Brisela. Naravno, nije teško dešifrirati da se priprema neki širi diplomatski teren za III entitet, ma kako se on eventualno zvao.Vjerujete li u scenarij nove podjele BiH (konkretnije: F BiH) i ako do toga dođe, ko bi u tom slučaju imao koristi a ko štetu? Da li bi naša domovina preživjela tu novu podjelu?

ORUČEVIĆ: Nisam u toku detalja, ne znam šta nudi nova inicijativa, ali da skratim – podjela neće proći jer za takvo nešto trebaju dati saglasnost Bošnjaci, a oni izdajnici koji bi to možda i željeli uraditi, nemaju šanse. Nadam se novoj međunarodnoj konferenciji koja će promjeniti unutrašnje uređenje BiH  jer ovo je neizdrživo za sve građane.
mimar2016_1
Manifestacija “Mostar ne zaboravlja svoje prijatelje” 2016. godine održana je tokom dvije večeri – 14.jula, te tradicionalno 23. jula na godišnjicu obnove Starog mosta
Na samom kraju, rezultati posljednjeg popisa stanovništva jasno ukazuju da Mostar nije ničiji “stolni grad”, niti grad nekh drugih, trećih…nego da je u njemu, i pored onoga što se dešavalo 1993. i poslije, sačuvana multietničnost i multikulturalnost. Da li to samo po sebi može biti garancija da će Mostar prebroditi i ovu krizu i krenuti putem bolje budućnosti za sve njegove građane ili je nužno da mlađi ljudi uzmu stvar u svoje ruke i institucionano trasiraju taj put u bolju budućnost?
 
ORUČEVIĆ: Da, junaci Armije R BiH su na Bulevaru sačuvali puškom naš multietnički karakter, jer nismo završili u Neretvi. Nakon toga smo pružili ruke pomirenja i kao žrtve dobili međunarodnu podršku uz koju smo obnovili onaj komad sprženog grada, vratili ljudima stanove i kuće, vraćali protjerano stanovništvo iz Mostara u Stolac, Čapljinu, Nevesinje itd. Vrijeme je da Mostar preuzmu nove generacije, da se pažljivo izaberu mlađi ljudi, oni čine grad a ne stranke i bilo kakve politike. Oni su ti koji ga dižu ili ruše. Sad smo, čini mi se, sa ovim ljudima dodirnuli dno.

RAZGOVARAO:Bedrudin GUŠIĆ (834)

vrbas-miso

dijasporaPovodom informacije u pojedinim bosansko-hercegovačkim medijima u čijim naslovima se tendeciozno  tvrdi da „Švedska nudi besplatan smještaj i porezke olakšice pripadnicima ISIL kod čitaoca u BiH se stvara utisak da ova, nama prijateljska zemlja  u stvari podržava terorizam što je  potpuna laž. Dalje se tvrdi da grad Lund se sprema se da prihvati povratnike iz Islamske države nudeći razne pogodnosti kao što su besplatno stanovanje, vozačke dozvole i poreske olakšice.

Ovakve površne informacije stvaraju pogrešan utisak kod čitaoca jer se u njima ne ulazi u suštinu problema sa kojom se ova prijateljska zemlja sreće.  Istina je da je Švedska preduzela ogroman napor i uložila velika novčana sredstva da se preventivno djeluje kako bi što manji broj njenih građana bio regrutovan u redove ISILa, ostvarena je jako dobra komunikacija sa islamskim i omladinskim  centrima, familijama iz čijih redova potencijalni članovi ISILa  dolaze a sami   pokušaji odlazka na ratišta su sankcionisani.

Ono što Švedsku razlikuje od drugih u radu sa  njenim građanima – povratnicima iz redova ISILa je njen humanistički pristup,  da se nakon sankcionisanja, ovim zavedenim ljudima da  nova šansa kako bi se ponovo  reintegrirali  u društvenu zajednicu i  time spriječila segregacija, izolacija, kriminal, korupcija i terorizam.

Zato Švedska može biti primjer drugim zemljama jer je njen pristup preventivan, praćen takođen sa sankcijama ali istovremeno i humanistički jer se ljudima koji uvide svoje greške  daje mogućnost da ponovo rade, obrazuju  i normalno žive kao i svaki  drugi građanin. Logično se postavlja pitanje kako naša država radi sa ovom populacijom?

Neselektivne, neprovjerene i površne informacije koje se putem medija prenose,  kod čitatelja mogu stvariti zabunu, štete ugledu Bosne i Hercegovine i kvare njene odnose sa drugim demokratskim i prijateljskim zemljama.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

muhamed-ramovicGrađani su prepoznali moju energiju, zalaganje, odnos prema njima i izabrali onoga za koga smatraju da će i naredne četiri godine najbolje da zastupa njihove interese…..Mislim da je uspjeh nezavinsih kandidata na lokalnim izborima ustvari nagrada za njihov rad. To su sve ljudi koji su tokom svojih mandata prije svega imali na umu dobrobit građana, a ne političkih opcija iz kojih dolaze i naš rad je prepoznat…..Moja kampanja bila je jedna od najjednostavnijih i najjeftinijih u čitavom izbornom procesu u Bosni i Hercegovini. Zajedno sa svojim timom shvatio sam da nema potrebe komplikovati stvari već da treba naći način da se predstavi ono što je do sada urađeno i ono što planiramo uraditi tako da građani vide da su to životni projekti, projekti iz svakodnevnice, projekti koje oni vide u svojim komšilucima…..Ideja je bila da našim najboljim učenicima pružimo šansu da bar na jedan dan budu načelnici. Ponudili smo im mogućnost da nam daju svoje ideje, šta bi to oni uradili da su bar jedan dan načelnici naše lokalne zajednice. Pored toga to jedinstvena prilika da vide na koji način funkcioniše naša lokalna uprava, kako izgleda jedan uobičajen radni dan načelnika, sa kojim problemima u radu se suočava i sl. Svi oni sa sobom ponesu lijepa iskustva i uspomene….. Ono što je bitno za ovu godinu jeste da smo posebno posthumno priznanje dodijelili preminulim načelnicima Hadžu Efendiću, Elvedinu Hrelji i Mersudinu Kožu koji su svojim radom ostavili poseban pečat na našu zajednicu. Svi dobitnicu imaju neraskidivu vezu sa našim gradom i naš su neodvojiv dio…..

Gospodine Ramoviću! Pobijedili ste ubjedljivo i na netom završenim lokalnimizborima u Goraždu pa ćete dužnost načelnika Općine obnašati i u slijedeće četiri godine. Evo, i javno Vam čestitam na izbornim rezultatima. Šta je to velika većina birača prepoznala pa Vam je ponovo dala povjerenje?

RAMOVIĆ: Pa doista, riječ je o velikom i izvanrednom uspjehu. Građani su mi po treći put dali svoje povjerenje. Pobjedio sam sa ubjedljivim rezultatom i historijskom razlikom, imajući u vidu snagu mojih političkih oponenata. O tome su pisali brojni mediji. Mislim da su građani najviše prepoznali moj rad i rezultate mog rada. Moja kampanja bila je bazirana na svemu onome što smo radili proteklih osam godina. Ima tu dosta pozitivnih stvari koje su se desile, dosta velikih i bitnih projekata. Mislim da je najuvjerljivije kada nekom iz Goražda kažete samo jednu rečenicu: Napravite paralelu između Goražda 2008. i Goražda 2016. godine. Moja kampanja ne traje mjesec dana. Ja jednakim intenzitetom radim svih ovih godina i ne dopuštam svojim saradnicima da se opuste i na taj način propustimo neki bitan projekat. Građani su prepoznali moju energiju, zalaganje, odnos prema njima i izabrali onoga za koga smatraju da će i naredne četiri godine najbolje da zastupa njihove interese.

Vi ste na neki način i specifičan slučaj, barem kada se radi o stranačkom backgroundu. Naime, bili ste član SBiH a potom SBB-a, iz koje ste isključeni prije dvije godine zbog zalaganja za koaliranjem sa SDA. Sada je vaša bivša stranka u koaliciji sa SDA. Kako to komentirate?

RAMOVIĆ:To je politika. Događaju se neke stvari koje se ne mogu jednostavno objasniti i koje se ne mogu predvidjeti. Dogodilo se onako kako sam ja predlagao i to na državnom nivou. To je iza nas, vidjećemo šta će vrijeme dalje donijeti.

Kako inače komentirate da su na ovim izborima, u mnogim općinama ili gradovima, pobijedili nezavisni kandidati? Da li su davanjem glasova vama -nezavisnim kandidatima ali i bivšim članovima pojedinih stranaka, birači na neki način iskazali svoje nezadovoljstvo sa tim strankama ili su jednostavno nagradili vaše dosadašnje rezultate i podržali vaše programe?

RAMOVIĆ: Mislim da je uspjeh nezavinsih kandidata na lokalnim izborima ustvari nagrada za njihov rad. To su sve ljudi koji su tokom svojih mandata prije svega imali na umu dobrobit građana, a ne političkih opcija iz kojih dolaze i naš rad je prepoznat. U svakodnevnom kontaktu sa građanima shvatio sam da, mnogo vise nego što je to bio slučaj ranije, ljudi prate ono što se događa u jedinicama lokalne samouprave, te je naša transparentnost doprinijela tome da se građani aktivno uključe u rješavanje zajedničkih problema problema. Taj partnerski odnos je prepoznat i nagrađen je glasovima na izborima.

A šta ste Vi ponudili biračima u predizbornoj kampanji?

RAMOVIĆ:Moja kampanja bila je jedna od najjednostavnijih i najjeftinijih u čitavom izbornom procesu u Bosni i Hercegovini. Zajedno sa svojim timom shvatio sam da nema potrebe komplikovati stvari već da treba naći način da se predstavi ono što je do sada urađeno i ono što planiramo uraditi tako da građani vide da su to životni projekti, projekti iz svakodnevnice, projekti koje oni vide u svojim komšilucima. Upravo u tom smjeru se i radilo i u potpunosti je prihvaćeno.Građani su prepoznali svoje projekte, projekte koji su namijenjeni njima i koji su u skladu sa dotadašnjim obećanjima implementirani. Ako nešto nismo mogli da uradimo iz objektivnih razloga, onda smo i naveli razloge zašto je to tako. Od takve prakse nećemo ni ubuduće odstupati. Pridržavamo se načela javnosti I transparentnosti i ubijeđeni smo da će to uvijek donositi najbolje rezulzaze.Obećali smo projekte koji su izvjesni i koje već počinjemo implementirati.
Dinamika projekata je bila takva da smo neke od najznačajnijih projekata aktuelizirali u vrijeme predizborne kampanje, ali samo zato što drugačije nije moglo biti iz opravdanih razloga, a ne da bi nam ti projekti donijeli neku prednost. U svakom slučaju, nastavljamo sa tim projektima i kada ih implementiramo, vise niko u Bosni i Hercegovini neće moći da ospori da smo najprosperitetnija  lokalna zajednica u kojoj se najviše radi.
gorazde8                                                                              Goražde

Kako teče projekt razvoja upravljanja i navodnjavanja za područje Goražda i Foče, u kojem vaša Općina aktivno participira?

RAMOVIĆ:Ovaj projekat je jako značajan budući da se radi o projektu koji omogućava razvoj poljoprivrede, a implementira se u dvije lokalne zajednice od strane svjetske banke cije je ulaganje oko 3 miliona KM. U našoj Općini projekat se implementira u Gunjevicima, Kolovaricama, Kodžaga Polju, Ahmovićima, Kazagićima i Hubjerima. Projekat teče svojom dinamikom i tek očekujemo da se njegovi rezultati pokažu u punom kapacitetu.

A šta biste rekli o projektu vodosnabdijevanja u naselju Vitkovići?

RAMOVIĆ:Vodosnabdijevanje je jedan od ključnih problema u skoro svim gradovima Bosne i Hercegovine, pa tako i u Općini Goražde. Aktivno smo radili na implementaciji projekta vodovoda „Starac“ koji je najznačajniji projekat takve vrste pa području istočne Bosne i Hercegovine. Priključenjem na ovaj vodovod ne samo da ćemo snabdjeti naselje Vitkovići već i čitavu Industrijsku zonu koja je jedna od najprosperitetnijih u našoj državi. Mnogo smo radili na tome i nadomak smo završetku čitavog projekta. Kada ga završimo, očekujemo da će za narednih pedeset godina biti riješene potrebe za vodom čitavog ovoga kraja.

Jedinstveni ste i po projektu “Jedan dan učenik – načelnik”. Šta je bila ideja vodilja za taj zanimljiv projekt i kako se učenica Amina Turković snašla na Vašoj funkciji?

RAMOVIĆ: Da, to je projekat koji privlači pažnju medija. Ideja je bila da našim najboljim učenicima pružimo šansu da bar na jedan dan budu načelnici. Ponudili smo im mogućnost da nam daju svoje ideje, šta bi to oni uradili da su bar jedan dan načelnici naše lokalne zajednice. Pored toga to jedinstvena prilika da vide na koji način funkcioniše naša lokalna uprava, kako izgleda jedan uobičajen radni dan načelnika, sa kojim problemima u radu se suočava i sl. Svi oni sa sobom ponesu lijepa iskustva i uspomene. Mislim da je to i za njih jedno veliko priznanje. Svi učenici koji su do sada učestvovali u projektu izvanredno su se snašli, a njihovo oduševljenje obavezuje nas da nastavimo sa ovim projektom, te da ga i dalje razvijamo jer je budućnost upravo u tim mladim ljudima, mladim liderima koji trebaju da preuzmu ovo društvo.

Kako je obilježena Dječja nedjelja u vašem gradu?

RAMOVIĆ: Djeca su naša posebna preokupacija. Mladi i naši najmlađi sugrađani su ti kojima poklanjamo veliku pažnju. Općina Goražde prepoznatljiva je po tome. Djeca su naša budućnost stoga puno ulažemo u njih. Dječja nedjelja obilježena je brojnim sadržajima, a između ostalih upriličen je prijem za najmlađe iz dječijih obdaništa, a isto tako posjetili smo ih u obdaništima, parku i na dječijim radionicama. To je prilika da se družimo, razmjenimo iskustva, ideje, čujemo koje su njihove potrebe i želje.

Šta će biti bitne odrednice Strategije razvoja Općine Goražde?

RAMOVIĆ:Naša ideja vodilja jeste otvaranje novih radnih mjesta i zapošljavanje. To je ono na čemu baziramo sav naš rad. Nastojimo stvoriti što povoljnije uslove za investitore. I po tome je Goražde postalo prepoznatljivo. Potom tu su ulaganja u razvoj komunalne, putne infrastrukture, stambene politike, ekologije. Više pažnje posvetit ćemo razvoju turizma i poljoprivrede.

Prije deset godina ustanovljeno je općinsko priznanje “Počasni građanin” i njegovi dosadašnji laureati su bile ličnosti i iz BiH i izvana. Da li su poznati kandidati za to priznanje za ovu godinu?

RAMOVIĆ: Općinska priznanja se dodjeljuju zaslužnima za izvanredna dostignuća i odnose sa Općinom Goražde u toku godine, a dodjeljuju se 18. septembra, za dan Općine Goražde. Formirana je komisija koja provodi proceduru, a zatim općinsko Vijeće izglasava dobitnike. Ono što je bitno za ovu godinu jeste da smo posebno posthumno priznanje dodijelili preminulim načelnicima Hadžu Efendiću, Elvedinu Hrelji i Mersudinu Kožu koji su svojim radom ostavili poseban pečat na našu zajednicu. Svi dobitnicu imaju neraskidivu vezu sa našim gradom i naš su neodvojiv dio.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAMOVIĆ:

RAZGOVARAO:Bedrudin GUŠIĆ (833)

vrbas-miso

kolinda-i-vrhovnikPostovana gospođo Grabar-Kitarović,

Obraćamo Vam se u ime FB Grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’’ koja broji preko 65,000 članova – građana RBiH i svijeta. Povod je Vaše sve upornije insistiranje na promjeni dejtonskog Mirovnog ugovora kod predstavnika međunarodne zajednice, a posebno Vaše ideje o tome kakve bi trebale biti te promjene.

Kao prvo, zasigurno Vam je poznato da Dejtonski mirovni sporazum ničim ne daje pravo Hrvatskoj i Srbiji da se miješaju u unutarnje uređenje naše države. Podsjećamo Vas i na to da su svojim potpisom na Dejtonski mirovni sporazum i Hrvatska i Srbija povtrdile svoje uloge zemalja-agresora na našu državu. Ni Srbija, ni Hrvatska nisu tim potpisom postale tutorima naše države, već su se obavezale da će poštovati dejtonski Sporazum i da se ni na koji način neće miješati u unutrašnje stvari naše države. U suprotnom, to bi bio ponovljeni akt agresije. Podsjećamo Vas i na to da je dejtonski sporazum nevažeći jer je nametnut našoj državi Republici Bosni i Hercegovini u jeku agresije i Srbije i Hrvatske. Srbija je saučesnik genocida, a Hrvatska je u Bosni bila kolovođa združenog zločinačkog pothvata. Annex IV toga Sporazuma koji se smatra ustavom BiH, nikada nije usvojen u Parlamentu BiH, pa je zbog toga isti nevažeći. Annex VII Sporazuma o povratku izbjeglih i prognanih lica na svoja ognjišta nije sproveden, pa je i to razlog zbog čega je dejtonski Mirovni ugovor nevažeći. Osim toga, isti krši kako ko stigne, a drastičan primjer je skorašnji Dodikov ilegalni referendum kao još jedan u nizu udara na državne institucije; Dodik ne prizna ni državu, ni njene institucije, a za sve to podršku dobija i iz hrvatske ispostave u Mostaru. Da imate imalo osjećaja za pravdu, nikad Vam ne bi naumpala reforma tog i takvog, ilegalnog i nevažećeg, dejtonskog “Ustava.” Da imalo držite do hrvatske uljudbe i europskih vrijednosti, Vi se ne biste miješali u unutrašnje stvari naše države, a kada bi nam bili dobar susjed, upozorili biste europske institucije na nepravdu koju čine već dvije i po decenije i tražili da odbace nevažeći dejtonski Sporazum i založe se za povratak jedinog legalnog Ustava RBiH. Umjesto toga, Vi ste se uhvatili u Tuđmanovo i Miloševićevo kolo podjele Bosne. To ste upakovali u prijedlog “federaliziranja” Bosne, što se ne može vidjeti kao ništa drugo do zločinački pothvat u miru.

Ono što se tokom agresije Hrvatske na našu zemlju 1992-94, pokušalo postići združenim zločinačkim pothvatom kojeg potvrđuje za sada nepravosnažna presuda haškog Tribunala od 2013., koja će zasigurno postati pravosnažna u novembru, je ‘’okrunjeno’ sa 111 godina zatvora za nalogodovce. Podsjećamo Vas i na to da je haški Tribunal u julu mjesecu ove godine odbio zahtjev Hrvatske da po ovoj presudi dokaže svoju nevinost u tom teškom zločinu u susjednoj državi. Kako nam nije jasno otkud Vaša tolika briga za bosanske katolike smatramo da je ovdje neophodno i vratiti se u historiju i barem nakratko podsjetiti na neke od historijsih činjenica. Naime, na osnovu mnogobrojnih, autentičnih historijskih dokumenata u našoj državi sve do druge polovine 19., vijeka nije bilo ni Srba ni Hrvata već samo Bošnjaci tri različite vjeropovjesti. Spominje to čak i Garašanin u svom djelu ‘Načertanije’’ (onaj isti koji je tvrdio da i Hrvatska treba biti dio ‘sprskih zemalja’ pošto su pravoslavci u Hrvatskoj Srbi!). Pozivamo Vas kad sljedeći puta budete u službenoj posjeti našoj državi da obavezno posjetite sarajevsku Katedralu i pogledate napis na tamošnjem vitražu iz 1889. godine kada je Katedrala i izgrađena. Bošnjaci -katolici su krajem 19., vijeka preko noći postali ‘’bosanski Hrvati’, a kako potvrđuju pore brojnih historijskih dokumenata i sami hrvatski historičari poput Tomislava Raukara i Nade Klajić. Bošnjaci nikada u svojoj historiji nisu bili ni Hrvati ni Srbi već vode porijeko od Ilira. Fra Ivo Marković je u svom nastupu u CD-u Face TV-a od 2 septembra 2015., izjavio ‘’Ovdje nema Hrvata, mi smo bosanski katolici.’’ Na osnovu svih historijskih činjenica da se zaključiti da hrvatski narod iz Hrvatske i bosanski katolici dijele samo zajedničku vjeru, ali ne i historiju, pa stoga više nego iznenađuje otkud tolika briga jedne strane države za bosanski narod i njegovu državu. A ta briga se ustvari sastoji u nastojanjima da se svim sredstvima u ratu i miru bosanski narod uništi, a njegova država podijeli i pripoji Hrvatskoj i Srbiji. I Vi ste sljedbenik te i takve politike. Bez upliva Srbije i Hrvatske u bosanske poslove, bosanski narod je živio u slozi vijekovima. Podsjećamo Vas da Bosna i Hercegovina nikada nije bila niti ‘povjesno hrvatsko’, niti ‘istorijsko srpsko’’ područje. Uz brojne autentične historijske dokumente to nedvojbeno stoji i u knjizi historičarke Nade Klaić koja kaže: ‘Bosanska država je među svojim susjedima najstarija.’ Stoga ni bosanska kraljevska tvrđava Bobovac nije nikakav ‘’povjesni hrvatski grad,’’ kao što ni Jajce nije ‘’grad hrvatskih kraljeva’’, pa taman da tamo sto puta svirate “Lijepu našu” i sami nazočite uz mimohod visokih časnika Hrvatske vojske i hrvatskih trabanata poput Jugoslovena Čovića. Svjesni smo historijskih falsifikata koji se proizvode i plasiraju i od strane Hrvatske i od strane Srbije, a sve u funkciji pokušaja prisvajanja naše državne teritorije (neki od tih falsifikata su tragi-komični poput najnovijeg vezanog za bosansko pismo bosančicu, koju Srbi u pokušaju prisvajanja nazivaju izmišljenim imenom ‘srbica’. I Hrvatska ima konja za trku: ‘Bosančica je vrsta hrvatske ćirilice.’’) Stoga je za nas važno da uvijek ističemo historijske činjenice koje se mogu potkrijepiti i autentičnim historijskim dokumentima. Podjećamo Vas ovdje i na hisorijsku činjenicu da je područje cijele Dalmacije (uključujući Split, Trogir i Šibenik) sa otocima, te područje Slavonije u XIV stoljeću bilo pod kontrolom bosanske države. Kroz svoju hiljadugodišnju historiju naša država nikad nije bila dijelom teritorije ni jedne od svojih susjednih država. Zato je sasvim logično za očekivati da i Hrvatska i Srbija na našu državu gledaju kao na ravnopravnog partnera i u skladu s tim se i ponašaju.

Nažalost, Srbija i Hrvatska nastoje prigrabiti naš državni teritorij počevši od kraja 19., vijeka (a u čijoj su funckiji i historijski falsifikati) pa preko dogovora Cvetković-Maček (uz kratak pokušaj okupacije naše države od ustaške NDH tokom II svjetskog rata), zatim Tuđman – Milošević, Boban- Karadžić, pa sve do danasnjeg Čović-Dodik. Stoga je nemoguće i Vaš prijedlog ‘’reforme’’ dejtonskog Sporazuma i ideju tzv. federalizacije naše države promatrati izvan tog historijskog konteksta. To nije prijateljski pokušaj Hrvatske da se pomogne susjednoj državi, niti se njime pokazuje da Hrvatska na nju gleda kao na jednakopravnog partnera.

Kako bi nam Hrvatska dokazala svoje iskrene prijateljske namjere predlažemo da sve Srbe koji su se iz Hrvatske nakon akcije ‘’Oluja’’ naselili u bosnjačkim kućama na sjeveru naše države, kao i one koji su zbog iste akcije završili u Srbiji, vratite u Hrvatsku, te da svim Srbima i svim Bošnjacima koji žive u Hrvatskoj priznate konstitutivnost, a zatim primijenite model feredalizacije Hrvatske koji predlažete kao ’rješenje’ za našu državu. Ukoliko se taj eksperiment u Hrvatskoj pokaže uspješnim možemo razmotriti da li bi vrijedilo pokušati eksperimentisati na isti način u Bosni i Hercegovini. Obzirom na to da na takvo šta niste spremni, pozivamo Vas da se, ukoliko zaista želite istupati pred predstavnicima međunarodne zajednice kao prijatelj naše države, zalažete za vraćanje Ustava RBiH koji je nelegalno i nasilno suspendovan dejtonskim Sporazumom jer za takvo što postoje svi pravni uvjeti. Naime, dejtonski Mirovni ugovor jeste samo ugovor koji je za žrtve agresije i genocida zločinacki ugovor, jer je nagradio genocid i agresiju te uništio građansko društvo i ljudska prava na račun uspostavljanja nekakvih ‘’plemenskih zajednica’’ kojima je jedino mjesto u pra-historiji. Međunarodna zajednica ga je tada zamislila kao ugovor privremenog karaktera čiji je cilj bio zaustaviti rat, a ne kao ugovor koji će biti korišten da se na njemu gradi unutarnje uređenje naše države. Osim toga, svaki ugovor pa tako i dejtonski, ne važi ako ga jedna strana krši. Kršenja je, zasigurno i to znate, bilo niz. Već spomenuti Annex VII krši se več od 1995. jer se umjesto povratka prognanih i izbjeglih lica etničko čišćenje na dijelu naše države okupiranom od srpske strane kroz genocid i najgore zločine na tlu Evrope od II svjetskog rata, nad bošnjackim stanovništvom i bosanskim katolicima i dalje nastavlja. Najnovije direktno i flagrantno kršenje dejtonskog Mirovnog ugovora predstavlja neustavni referendum koji je organizovao i sproveo Milorad Dodik. Dakle, pravno je sasvim jasno da je sa danom tog referenduma (25.09.2016.) dejtonski Mirovni ugovor postao nevažeći. EU kao i cijela međunarodna zajednica bi to trebale priznati i najzad stati na stranu pravde, pa tako i Bosne.

Podvlačimo činjenicu da je Dejtonski ugovor ionako ilegalan, jer nikada nije usvojen u bh. Parlamentu. Mi imamo važeći Ustav RBiH kojeg se Vi ne usuđujete spomenuti, nego nam umjesto toga pod plaštom ‘reforme’ nelegalnog, zločinačkog dejtonskog ugovora, nudite prijedlog tzv. federalizacije koja nije ništa drugo do dalja destrukciju naše države, a sve po Dodikovoj, Izebegovićevoj i Vašoj zamisli. Ukoliko niste u stanju da se kod međunarodne zajednice založite da se Dejtonski mirovni ugovor prestane primjenjivati te da oni prihvate činjenično stanje – da je sa prestankom važenja dejtonskog Ugovora (25.09.2016.) na snagu stupio Ustav RBiH i da se vratila RBiH kao jedinstvena, građanska država, molimo Vas da se prestanete na bilo koji način angažirati po pitanju uređenja i/ili preuređenja naše države. Svjesni smo da Hrvatska ima i previše svojih problema kojima je potrebna Vaša puna pažnja, pa Vas pozivamo da je tamo i usmjerite. Napominjemo Vas da ni Bakir Izetbegović ni SDA ne predstavljaju sve Bosnjake, a posebno ne sve građane države BiH, što su pokazali nedavni izbori u našoj zemlji. Kao građani naše države ovim smo putem iskoristili naše demoktratsko pravo da Vam se obratimo i da Vam u tom svojstvu kažemo kako vidimo Vaš prijedlog i Vaš angažman, kao i angažman Dubravke Šujice, zastupnice Republike Hrvatske u EU, oko ‘reformskih ideja’ nevažećeg dejtonskog Mirovnog ugovora. Međunarodnoj zajednici treba biti jasno da je jedino rješenje za našu državu vraćanje Ustava RBiH i vraćanje jedinstvene, građanske države, te da nikakvi eksperimenti poput tzv.federalizacije ne dolaze u obzir. Ako je naš pristanak na takve i slične eksperimente cijena našeg ulaska u EU i NATO, onda nikad ne trebamo ni biti njihove članice. Naša država nema cijenu niti može biti predmetom ičijeg potkusirivanja i trgovine.

S poštovanjem

U ime FB Grupe ‘Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH’ – članovi njenog rukovodstva

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

1. Ibrahim HALILOVIĆ, bivsi novinar (prognanik iz Mronjić Grada- Varcar Vakufa, živi u Kanadi)

2. mr sci. Dženana DELIĆ, profesor Poslovnih studija i prava (u penziji) izbjeglica iz Travnika, živi u Britaniji

3. mr sci. Marjan HAJNAL, profesor filosofije, prognanik iz Sarajeva, živi u Tel Avivu

4. dipl. oec. Bedrudin GUŠIĆ, slobodni novinar i publicist, prognanik iz Banja Luke, Boston, USA

5. Anto TOMIĆ direktor NVO Građanski monitoring, preživio logore Keraterm, Omarska i Trnopolje, (rođen u Banja Luci, živio u Ljubiji, radio u rudniku Omarska, sada u Hamburgu, Njemačka)

6. Selma ĆEHIĆ, bivša Viša savjetnica za područja okoliških i energetskih statistika i statistike sigurnosti hrane; doktorant na interdisciplinarnom studiju „Zaštita okoliša“ (rođena u Sarajevu, živi u Republici Sloveniji)

 

Tmajarenutak buđenja je bio pokušaj HDZ-a i SDA da konačno povuku liniju i podjele grad jednom zauvijek. To je bila kap koja je prelila čašu jednoj prilično velikoj grupi ljudi različitih zanimanja i interesa…..Mi želimo život dostojan čovjeka, ovo ukidanje naših osnovnih ljudskih prava samo pokazuje koliko je situacija ozbiljna. Naš motiv je probuditi građane i dati im vlast u ruke jer oni to mogu i trebaju….. Krug nije vijeće staraca, mi nismo tu da samo prozivamo i kritikujemo, mi ćemo oko Kruga okupiti radne grupe ljudi koji mogu i hoće da pokažu da može puno bolje…..Mi imamo veliki potencijal upravo u ljudima koji se ne mire sa ovom situacijom u Mostaru a znaju da može bolje. Svi ti ljudi imaju različita zanimanja, stručni su u svojim oblastima i imaju volju i želju da rade. Krug ima različite odbore koji se bave pojedinačnim temama koje su bitne za ovaj grad – od arhitekture, kulturno-istorijskog naslijeđa, preko turizma, ekonomije, ekologije, saradnje sa „dijasporom“ i slično….. Politika se u Mostaru proteklih godina svodila na stranačke interese i matematiku, prebrojavanje ruka i „nacionalne interese“. To je nedopustivo u 21. vijeku…..Ljudi su prestravljeni od činjenice da mogu izgubiti posao (iako su plate sve manje i rijeđe), da možda može opet biti rata – i to je ono čime ih plaše već više od 20 godina. Građani nisu svjesni da je to samo način njihove manipulacije da sami sebi stvore put prema jednostavnom i nekažnjenom bogaćenju na naš račun. Pogledajte imovinu ovih koji pričaju o našim interesima – i biće vam jasno u čijem interesu rade…..Mi smo bili grad koji je bio primjer drugima, bili smo sve „naj“ – koji je razlog da se ta tradicija ne nastavi? Imamo toliko potencijala, toliko pametnih ljudi, toliko nas voli priroda da je jednostavno teže pasti nego uspjeti…..

Maja Roso Popovac je arhitektica i profesorica na Građevinskom fakultetu Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru. Studij arhitekture i urbanizma je završila u Pragu. Znanje i sposobnosti koje je stekla na tome prestižnom evropskom Sveučilištu sada prenosi mostarskim studentima nastojeći im predstaviti ideje struke, projektiranja i dizajniranja evropskog graditeljskog naslijeđa ali i novih trendova u arhitekturi. Osim toga, predaje na Politehničkom fakultetu u Zenici, Međunarodnom IBU univerzitetu u Sarajevu, radi evaluacije za Ministarstvo kulture Češke Republike, projektira pasivne i niskoenergetske objekte. Izdala je knjigu One Ottoman Bridges in Bosnia and Herzegovina (Jednolučni kameni mostovi iz turskog perioda u Bosni i Hercegovini) koja je već našla mjesto na prestižnim svjetskim univerzitetima kao što je biblioteka Univerziteta Harward. Sa kolegicom doc.dr Sanelom Klaric razvija koncept R4E architecture – arhitekturu punu emocija, energijske efikasnosti, ekonomske isplativosti i ekologije kroz rekonstrukcije, rehabilitaciju, raw ( sirovo- prirodno), regeneraciju, rekuperaciju, racionalnu upotrebu, reuse (ponovno korištenje)…. korištenje prirodnih, lokalnih i tradicionalnih materijala u arhitekturi održivih, zdravih, pasivnih, solarnih objekata…..

Osnivanjem Udruženja, na samom početku jula ove godine, uputili ste jasnu poruku javnosti, posebno vezano za motive osnivanja istog. Hoćete li ih ponoviti i za moje čitatelje?

mostarski-krugROSO-POPOVAC: Mostarski krug je nastao spontano, vjerovatno smo svi osjetili važnost trenutka i odgovornost koju konačno moramo pokazati. Mostar se generalno uspavao, ubijedili su nas da se ništa ne može uraditi, da ovakvo stanje jednostavno treba da se nastavi u nedogled jer je „takva situacija“. Trenutak buđenja je bio pokušaj HDZ-a i SDA da konačno povuku liniju i podjele grad jednom zauvijek. To je bila kap koja je prelila čašu jednoj prilično velikoj grupi ljudi različitih zanimanja i interesa. Počeli smo sa neformalnim sastancima i to je iznjedrilo jednu zajedničku odlučnost da se suprotstavimo uništavanju onoga po čemu je Mostar bio poznat – multietničnost, multikulturalnost i vedri duh njegovih građana.

Mi želimo život dostojan čovjeka, ovo ukidanje naših osnovnih ljudskih prava samo pokazuje koliko je situacija ozbiljna. Naš motiv je probuditi građane i dati im vlast u ruke jer oni to mogu i trebaju.

 Nekako mi je privukla pažnju druga riječ iz imena vašeg Udruženja – “krug”. Da li su trenutno građani Mostara prisiljeni da se vrte u nekom začaranom krugu, ko im je to priuštio i može li vaš krug biti izlaz za Mostar i njegove građane iz tog, uvjetno rečeno, začaranog kruga?

ROSO-POPOVAC:Krug je došao spontano, u Sarajevu imamo Krug 99, jednostavno aludiramo na neko vijeće, nadzorni organ građana koji će voditi računa o svom gradu. Krug nije vijeće staraca, mi nismo tu da samo prozivamo i kritikujemo, mi ćemo oko Kruga okupiti radne grupe ljudi koji mogu i hoće da pokažu da može puno bolje.

Koga sve okuplja “Krug”?

ROSO-POPOVAC:Okupljamo sve građane Mostara, ne samo one koji ovdje žive nego i ljude koji su trenutno našli svoj novi dom negdje u svijetu, ali isto tako i sve dobronamjerne i Mostaru naklonjene građane BiH i svijeta.

Kako je osnivanje i, evo već, tromjesečno djelovanje “Kruga”, primljeno od strane građana Mostara?

ROSO-POPOVAC:Jako smo zadovoljni, prvo objavljivanje vijesti o osnivanju, Osnivačka skupština, naša saopštenja, Tribina o neodrzžvanju izbora… sve je veoma gledano, imamo jako puno „lajkova“ ali i tako pozitivnih komentara da osjećamo jednu veliku radost ali samim tim i još veću odgovornost. Mislim da su svi osjećali težinu i važnost trenutka i da su na neki način i očekivali neku ovakvu inicijativu.

 U čemu se ogleda djelovanje “Kruga”?

mostarski-krug

ROSO-POPOVAC:Mi nećemo biti tijelo koje samo sjedi i kritikuje, to sam već rekla. Mi imamo veliki potencijal upravo u ljudima koji se ne mire sa ovom situacijom u Mostaru a znaju da može bolje. Svi ti ljudi imaju različita zanimanja, stručni su u svojim oblastima i imaju volju i želju da rade. Krug ima različite odbore koji se bave pojedinačnim temama koje su bitne za ovaj grad – od arhitekture, kulturno-istorijskog naslijeđa, preko turizma, ekonomije, ekologije, saradnje sa „dijasporom“ i slično. To su naše male radne grupe koje svojim idejama mogu popraviti situaciju, pokazati da može puno bolje i dati odgovor na naizgled nerješiva pitanja. Tu je puno rada i odricanja, svi mi radimo „pro bono“ – ali to je jedna velika investicija kompetencija i slobodnog vremena koje će se na kraju, nadam se, pretvoriti u smjernice za konačni prekid ovakve naizgled bezizlazne situacije. Mi ćemo ponuditi projekte i ideje koji su lako ostvarivi, održivi i dugoročni.

Neki su već najavili da bi osnivanje vašeg Udruženja moglo biti “inicijalna kapisla za izbornu listu na narednim lokalnim izborima”, odnosno da se radi “o listi nezavisnih intelektualaca koja bi bila pandan Mosta u Hrvatskoj”. Šta Vi mislite o tome?

ROSO-POPOVAC:Sve je moguće, nismo još ništa konkretno dogovarali, ali ideja da imamo ljude koji su stručni i stvarno žele da urade nešto za ovaj grad u Gradskom vijeću može biti put prema boljem sutra. Politika se u Mostaru proteklih godina svodila na stranačke interese i matematiku, prebrojavanje ruka i „nacionalne interese“. To je nedopustivo u 21. vijeku. Političari moraju konačno shvatiti da su moral i etika prva stvar koja se od njih traži. Moraju shvatiti da su odgovorni samo prema ljudima koji su ih izabrali.

Most baš i nije pokazao neku snagu, krenuli su dobro i već na prvoj prepreci pokazali da nisu onakvi kakvi su se pokazivali. Ja mislim da je sramotno onako neprincipielno kršiti vlastita obeđanja, trgovati za vlastite interese, praviti kompromise na ključnim stvarima. Možda to može biti takav model u teoriji– ali u praksi mora biti vjerodostojniji, spremniji da odbacuje prebrojavanja, pojedinačne i stranacke interese.

 Jedan od temeljnih principa “Kruga” jeste da Mostar treba biti uređen kao “jedinstven grad, jedinica lokalne samouprave i bez bilo kakvih etničkih podjela…” Međutim, nasuprot tim principima jeste moćna politika moćnih SDA i HDZ-a. Kako se uspješno suprostaviti njihovoj politici podjele svega u Državi, Federaciji BiH pa i u samome Mostaru?

maja-roso-popovacROSO-POPOVAC: Već je svima jasno kojim putem oni žele nastaviti. Polako, korak po korak – pod zastavom „vitalnih nacionalnih interesa“ oni brutalno uništavaju ovu zemlju. Uveli su principe koji glasače drže u šaci – bacamo vam mrvice, bitno je da ne talasate i glasate za nas. Ljudi su prestravljeni od činjenice da mogu izgubiti posao (iako su plate sve manje i rijeđe), da možda može opet biti rata – i to je ono čime ih plaše već više od 20 godina. Građani nisu svjesni da je to samo način njihove manipulacije da sami sebi stvore put prema jednostavnom i nekažnjenom bogaćenju na naš račun. Pogledajte imovinu ovih koji pričaju o našim interesima – i biće vam jasno u čijem interesu rade.

Mostar može biti model za čitavu BiH, mora biti. Jednostavno je nedopustivo da ga dijele. Tek se počinju skidati barijere i podjele u ljudskim glavama – i zbog toga su se dogovorili da naprave finalni potez. To se ne smije dogoditi ni po koju cijenu. Mi ćemo se za to boriti svim silama.

Malo je bilo utihnulo vaše oglašavanje prije izbora koji su održani svugdje u BiH osim u Mostaru, 2. oktobra ove godine. Zašto je bilo utihnulo i da li ste nastavili s aktivnim djelovanjem nakon izbora?

ROSO-POPOVAC:Shvatili smo da je bespredmetno pričati u prazno – nije se moglo učiniti ništa jer ni Visoki predstavnik nije htio da reaguje. Visoka politika HDZ-a i SDA je možda napravila najveću grešku upravo neodržavanjem izbora. Nikada nisu bili jači – dali su ovako priliku da se građanske opcije pregrupišu i možda ponude bolju alternativu koju će građani prepoznati.

Nakon izbora 03.10. napravili smo tribinu upravo o neodržavanju izbora, iznijeli svoje zahtjeve i čuli odlične komentare. Gosti su nam bili Miro Lazović i Emir Zlatar.

Jeste li optimist da bi se lokalni izbori u Mostaru mogli održati do kraja ove godine?

ROSO-POPOVAC:Mislim da je realnija prognoza da će se to desiti u sljedećih pola godine. Treba se dosta toga uraditi, izvršiti veliki pritisak na političare, osujetiti planove konačne podjele kako grada, tako i BiH. Za to treba vrijeme ali i podrška svih građana i međunarodne zajednice. Radimo intenzivno i nadam se još većem angažmanu svih zainteresovanih.

Na samom kraju, Mostar ima svoju višestoljetnu prošlost i ovakvu sadašnjost. Ima li budućnost?

ROSO-POPOVAC:Mostar je grad koji ima veoma bogatu istoriju prožetu multikulturanošću i tolerancijom. Ako nas naši „lideri“ prevedu žedne preko Neretve to znači da je došao kraj životu na ovom prekrasnom mjestu. Ja u takav scenarij ne vjerujem, mislim da je ovaj posljeratni period samo jedna mala epizoda koju ćemo brisati iz udžbenika jer je najniža tačka do koje smo došli od kada postojimo. Ja vjerujem u ogroman potencijal koji imamo, vjerujem u taj naš prkos i liskaluk, vjerujem u suprotstavljanje fašizmu i nacionalizmu. Mi smo bili grad koji je bio primjer drugima, bili smo sve „naj“ – koji je razlog da se ta tradicija ne nastavi? Imamo toliko potencijala, toliko pametnih ljudi, toliko nas voli priroda da je jednostavno teže pasti nego uspjeti.

Rijeke turista nam pokazuju da smo mjesto koje vrijedi posjetiti, mi sami znamo koliko smo sretni živjeti u gradu koji ne poznaje smog i zagađenje. Imamo prirodu i istoriju na svojoj strani – treba samo malo političke volje i bićemo na listi najboljih mjesta za život!

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

ROSO-POPOVAC:Hvala Vama što ste mi omogućili obraćanje putem Vašeg portala.

RAZGOVARAO:Bedrudin GUŠIĆ (832)

vrbas-miso

 

Glavni odbor Stranke dijaspore i domovine Bosne i Hercegovinedijaspora
Predsjedništvo Stranke dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine
U jučerašnjem izdanju austrijkog časopisa Der Standard je saopšteno je član Predsjedništva BiH „Bakir Izetbegović došao u Austriju sa četiri službena autumobila i sedan članova osiguranja kao i tri neidentifikovane osobe“. Austrijski dnevnik je objavio tekst problematizujući korištenje službenih vozila i osiguranja podsjećajući na privilegije koje b-h političari imaju u „siromašnoj BiH“.
Ovaj tekst je nanijeo ogromnu štetu ugledu države Bosne i Hercegovine zbog ćega tražimo da se ispita istinitost navoda. S pravom postavljamo pitanje kako je moguće da se za privatna putovanja upotrebljavaju službena vozila i privatni vozači, ko u tom slučaju snosi troškove amortizacije službenog vozila i izdaje nalog za privatnu upotrebu službenih vozila, da li je u obezbeđenju potreban jedan vod ljudi i njihov smještaj u najekluzivnijim hotelima te da li je zaista istina da se tražio specijalni status od strane autrijskih vlasti uprkos činjenici da se radilo o privatnoj posjeti.Takođe nas iznenađuje da je gospodin Izetbegović uzeo godišnji odmor u trenutku kad se
njegova stranka poziva za neuspjeh probosanskih stranka na izborima u Srebrenici. Ukoliko se pokaže da su austrijske vlasti bile u pravu zahtjevamo od gospodina Izetbegovića da podnese ostavku jer je došlo do flargantne zloupotrebe položaja ili u suprotnom demantuju ovi
navodi i upu ti demarš austrijskoj ambasadi na navode časopisa Der Standard.
Tražimo transparentnu informaciju kako bi se izbjegle špekulacije i spriječile zloupotrebe službenih položaja b-h političara!
Za Glavni odbor stranke
Za Predsjedništvo,
Mesud Bajrektarević, predsjednik GO
Mr. sci. Edin Osmančević,
predsjednik SD BiH
Svaka država u svijetu ima zakonodavnu vlast koja donosi zakone, tako i izvršnu koja omogućava njihovo provođenje, upravnu koja ihimage01 provodi i sudsku koja vodi računa o pravednom provođenju zakona. Sve to ima i Bosna i Hercegovina, ali samo normativno a ne funkcionalno, samo formalno a ne suštinski. Svugdje u svijetu kada izvršna vlast predloži zakon, zakonodavna ga prihvati, a upravna vlast ga provodi. Država BiH ima Ustav, ima zakone. Možda su u nekima od njih pojedine zakonske odredbe manjkave i nedorečene, ali i kao takvi predstavljaju zakonsku osnovu za pravedno odlučivanje, presuđivanje ili oslobađanje, osudu i sankcije. Kad neki proces treba zaustaviti, spriječiti kažnjavanje odgovornih, čuju se zahtjevi za izmjenu zakona, kako bi se proces razvodnio, deaktuelizirao i gurnuo u zaborav. Nema sankcija, nema blokade imovine ni udaranja po džepu, kao na Zapadu, niti izvršnih presuda. Korupcija i mito sve pokriju velom zaborava.

Zar je Dodik jači od države i njenih zakona?

U kojoj to zemlji na svijetu, jedan čovjek, kriminalac, seljačina, prostačina, ratni profiter, otvoreni i dokazani neprijatelj države Bosne i image00Hercegovine, koja ga visoko plaća, može biti jači od zakona, jači od države? Od genocidne Rs napravio je bastion genocida, diktaturom i mitom je stvorio para-državu u kojoj je svojoj fašističkoj vlasti, srpskom separatizmu i šovinizmu potčinio sve, podmitio sve, potplatio sve, i sve podredio sebi.

Njegovi su gradovi, njegovi sudovi, tužilaštva, sudije, njegova javna, rezervna i tajna policija, kriminalci, ratni zločinci i profiteri. image02Glavna snaga Dodikove odbrane i zaštite do sad su bili uspavani i korumpirani državni sudovi i tužilaštva, a uz njih Dragan Čović i licemjerni bošnjački lideri, prije svih Bakir Izetbegović. Nasuprot tome, u BiH je sve veći broj pojedinaca i institucija što štite kriminalce i zločince, koče provođenje zakona i nastoje da unište BiH. Naspram njih mali je broj čestitih sudija koji se zalažu za pravilno provođenje zakona!

Najnovija demonstracija Dodikove moći je bio referendumom Rs povodom 9. Januara, datuma stvaranja genocidne Rs, što je po svim elementima bio svojevrstan državni udar sa otvorenom prijetnjom i nagovještajem odcjepljenja i pripajanja Srbiji, okupiranog teritorija agresijom na RBiH, na kojem je tada prozvana genocidna tvorevina “republika srpska”.

Nemoć i mlake sankcije plašljivih tužilaca državnog tužilaštva na Dodikov izazov, samo je ohrabrenje separatistima i podstiče na dalje korake ka osamostaljenju, uz otvoreni poziv Čovićevom separatizmu da im se priključi.

Ovim su sudovi, tužilaštva, policija i vojska države BiH izvrgnuti ruglu i podsmijehu. Njihova nemoć je poražavajuća. Na sve pozive državnog tužilaštva za saslušanje u predmetu provođenja protuustavnog antidržavnog referenduma o Danu Rs Dodik se prkosno izrugivao.

Državi koja ga hrani Dodik je zviznuo šamar i okrenuo zadnjicu. Šamar na obrazu BiH države je toliko težak i sramotan, toliko ponižavajući i devalvirajući, da ga godinama neće moći saprati. U narodu i dalje traje muk, nevjerica, iznenađenje, zaprepašćenje.

Zar jedan čovjek može imati toliku moć da ruši državu i ne poštuje njene zakone? Ko smije da mu priđe s lisicama, kad zna da je uz njega majka Srbija, majka Rusija, uz njega je nacionalistička mafija srpskih separatista, četničke horde Bosne i Srbije.

Boje ga se tužioci, sudije, bh lideri, boje ga se mediji, sudovi, policija…Ne voli ga, ali ga se boji i od njega godinama zazire Visoki predstavnik V. Inzko, jer zna da mu može dohakati. Sa njim šuruju i u rukavicama rade i lideri evropske unije. Sve prodane duše i licemjeri, koji nikad ništa dobro nisu učinili za BiH i autohtoni bošnjački narod. Ne žele ničim ugroziti svoj položaj u hijerarhiji EU, jer ne znaju ko sve ima interes da brani Dodika, stoji uz njega i čuva mu leđa. Dodik nije samo Dodik. To je osinje gnjezdo, koje čim prije treba rasturiti. To je avet fašizma, separatizma i nacionalizma, ksenofob koji mrzi sve što nije srpsko. To je saveznik i pandan Čovićevom hrvatskom nacionalizmu, sa kojim zajedno natiče omču na vrat državi BiH.

Dodik je oličenje fašistoidne moći, ali on je u osnovi slabić, plašljivac i kukavica. Ali je kao takav uspio oko sebe napraviti štit od kriminalaca, ubica, nacionalista i šovinista i osigurati ga pretenzijama Srbije na BiH i interesima Rusije za Balkan. Dodikova moć je jedinstvo nemoći i moći regionalnih razmjera, Dodik je spreman da pred sobom ruši i razara sve one snage što nastoje i teže da vrate povjerenje i uspostave zajedništvo, mir, ljubav i toleranciju među bh narodima, kakvi su do agresije na BiH postojali…

Nakon samovoljnog udara referendumom, sa Dodikom i njegovim timom odbrane iz državnog tužilaštva se tajno pregovara. Oglušio se na poziv za saslušanje u svojstvu osumnjičenoga u predmetu provođenja neustavnog i protudržavnog referenduma, neprihvatljivog i za najveći dio internacionalne zajednice. Nije se odazvao na poziv tužilaštva upućen 26. septembra za 3. oktobar, niti na kasnije pozive.

Pod motom lične sigurnosti ignorisao je i izložio ruglu sve državne institucije, a predsjednik predsjedništva Bakir Izetbegović, umjesto da preduzme mjere koje je dužan u takvim uslovima provoditi, zadovoljio se očekivanjem da će svi organizatori nezakonitog referenduma odgovarati. Nagađalo se da bi se Dodik ipak mogao pojaviti u tužilaštvu 10 oktobra, ali se ni to nije dogodilo. Bilo kako bilo 20 dana od provedenog referenduma Dodik ostaje prkosan, inatan, nedodirljiv i slavodobitan kao Kočićev bik Jablan nad Rudonjom. Da li se takvo nešto ikad dogodilo u bilo kojoj državi iz našeg okruženja, bilo kojoj uređenoj zemlji svijeta?!

Naravno, svi znamo. Nije! I neće nigdje, osim u BiH. Ako ne već 4.oktobra, a ona barem u ovih proteklih 20 dana, policija, SIPA i služba državne bezbjednosti, morala se pojaviti na Dodikovim vratima, jer ovdje je direktno pogođena država i doveden u pitanje njen suverenitet. Umjesto toga policije entiteta se iživljavaju hapšenjem sumnjivih osoba koje nose bradu ili prodaju ukradenu robu i narkotike.

Sudovi umjesto osude zataškali ratne zločine i zaštitili zločince

A najvažniji posao nakon agresije na BiH, nakon počinjenih stravičnih zločina i genocida, korumpirana tužilaštva, sudovi, tužioci i sudije, u sprezi sa korumpiranim vlastima svih nivoa, obavili su već poodavno. Sačuvali su glave ratnim zločincima. Ne mali broj optužnica, svjedočenja, zahtjeva za ispitivanje i privođenje počinilaca zločina, za koje i danas mnogi znaju, je gurnut duboko u ladicu i zaboravljen. Svjedocima je priprećeno, svjedoci podmićeni i ucijenjeni. Zbog toga su pale i mnoge tužbe ako su bile pokrenute, a jedna od najvažnijih bila je ona protiv Jugoslavije – Srbije i C. Gore za agresiju i genocid.

U Rs o tome se mislilo već pri formiranju sudova, pa su sudovi osnovani samo u većim gradovima, gdje su bili manje dostupni žrtvama, a već u startu zatrpani predmetima, pa su najsvirepija ubistva mogla biti zataškana ili predstavljena kao “rezultat ratne opasnosti“, a počinioci zločina, ako su i bili procesirani, amnestirani po osnovu zastare. Otkriveni su samo oni zločini i osuđivani samo oni zločinci, čiji se zločini nisu mogli ni na koji način prikriti pred domaćom i međunarodnom javnosti. Zahvaljući tome još i danas se ne zna za 8.000 osoba, naravno pretežno Bošnjaka, niti se zna za mjesta masovnih grobnica, koje sve sigurnije prekrivaju deponije smeća, rudnička jalovina i trava zaborava.

Zar još nije vrijeme da se stane u kraj političarima na vlasti, da ih se zaustavi da prestanu teroristi narod, pljačkati i krasti? Zar nije vrijeme da se preispita stečeno enormno bogatstvo brojnih političara, vrhuške u nacionalističkim partijama, ratnih profitera i funkcionera sa različitih nivoa vlasti?

Korupcija je srž sudskog sistema BiH

Sudski sistem u BiH čine redovni i specijalni sudovi. Po Ustavu BiH sudska vlast je u nadležnosti entiteta, a na državnoj razini su Ustavni sud BiH i Sud BiH. U FBiH postoje općinski sudovi (27), kantonalni sudovi (10) i Vrhovni sud FBiH. U nekim općinskim sudovima postoje odjeljenja za privredne sporove. U Rs postoji Vrhovni sud Rs, 19 osnovnih i 5 okruženih sudova.

Ustavni sud BiH je vrhovno tijelo sudske vlasti. Odlučuje u apelacijama na presude vrhovnih sudova entiteta, pa time na neki način figurira kao Vrhovni sudi BiH. Sastavljen je od devet sudija, od kojih 6 biraju parlamenti entiteta (Zastupnički dom FBiH bira 4, a NS Rs 2) , a tri sudije bira Predsjednik Evropskog suda za ljudska prava u konsultaciji sa Predsjedništvom BiH. Tajnim glasanjem Ustavni sud bira predsjednika i 3 zamjenika. U sadašnjem sazivu Predsjednik suda je Mirsad Ćeman, potpredsjednici su: Seada Palavrić, Miodrag Simović, Tudor Pantiru, a sudije su: Mato Tadić, Margarita Cica Nikolovska, Zlatko M. Knežević i Constance Grewe, Valerija Galić, itd… Mandat predsjedniku suda traje 3 godine a mandat sudija je 5 godina. Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje u bilo kom sporu između dva entiteta, između BiH i entiteta i u sporovima između institucija BiH. Njegove odluke su konačne i obavezujuće.

Već duže vrijeme sudski organi BiH, posebno Ustavni sud BiH, rade pod velikim pritiskom, koji je posebno jak i konstantan iz Rs. Zastrašivanje, prijetnje i korupcija su okovi na nogama sudskog sistema BiH, koji mu onemogućavaju efikasan iskorak.

Državno tužilaštvo rak rana sudskog sistema BiH?

Najtanja karika sudskog sistema, najviše podložna uticaju kriminala, korupcije, je tužilaštvo. U takvom tužilaštvu ni jedan tužilac ne može imati dovoljno snage da sačuva svoju samostalnost i ostane dovoljno principijelan i dosljedan u nastojanju da udari na horde zločina, brda kriminala i korupcije i snagom zakona koji mu je u rukama sprečava i sankcioniše njihovo razorno dejstvo.

Prema navodima predsjednika Ustavnog suda BiH g. Ćemana od 1997.godine u Ustavnom sudu doneseno je preko 25.000 odluka, kojima je riješeno preko 50.000 predmeta, a od 2004.godine do sada 91 odluka Ustavnog suda nije izvršena u roku, dok 23 odluke nisu uopće izvršene. Ove odluke se odnose na različite nivoe vlasti i na različita pitanja od političkih do personalnih. Posljednja je ova o 9. Januaru- neustavnom Danu Rs, sa kojom je aktivirano pitanje krivične odgovornosti za one institucije i pojedince koji su po zakonu bili obvezni provesti odluku suda, a nisu to učinili. Neizvršenje odluka Ustavnog suda je po čl. 239. Krivičnog zakona BiH krivično djelo. Za osobu koja odbije izvršiti odluku suda ili spriječi njeno provođenje propisana je zatvorska kazna od 6 mjeseci do 5 godina.

Za krivično gonjenje zbog neizvršenih odluka zaduženo je pravosuđe, a provedbu kontroliše Parlament u saradnji sa Vijećem ministara. Naravno, o neizvršenju odluke Ustavnog suda se godinama polemisalo, ali nisu preduzete nikakve zakonske mjere da se takav opasan trend zaustavi. Jednom se tome moralo pristupiti, ako se želi sačuvati država. U krajnjoj konsekvenci, daleko bi bilo važnije da je svakog krivca za neizvršenje sudske odluka stigla kazna, nego visina izrečene kazne.

Prema navodima suda,Ustavni sud BiH nema drugi mehanizam da osigura izvršenje svojih odluka, osim da konstatira da odluka nije izvršena i o tome svojim rješenjem obavijesti nadležno javno tužilaštvo. Prema nedavnim izjavama predsjednika Ustavnog suda g. Ćemana, Ustavni sud je Tužilaštvu BiH (koje je vršilo istražne radnje) za 91 odluku suda koja nije provedena dostavio rješenje o neizvršenje odluke, sa zahtjevom za procesiranje institucija i osoba koje su bile dužne provesti odluku, a nisu to učinile. Kako je tužilaštvo na to reagiralo svima je manje ili više poznato. Nije pokazalo ni dovoljno volje ni moć da procesira odluke Ustavnog suda.

Nisu sve odluke ustavnog suda, iz tog broja 91, jednako važne i iste specifične težine. Primat i prioritet nakon zaključenja Dejtonskog mira bilo je otkrivanje ratnih zločina i procesiranje njihovih počinilaca. Dugo godina se bježalo od te primarne obaveze, a kada je došlo vrijeme da se nešto mora uraditi za uzorke su uzete sitne ribe, a izvršioci najkrvoločnijih zločina ostali su sigurni i zaštićeni. Nema ni jednog grada u Rs, koji je bio zahvaćen agresijom, da je iz njega pometeno sve ono krvoločno i zločinačko.

I danas smo svjedoci da se ulicama okupiranim gradovima Rs prkosno i slobodno šeću poznati počinioci teških zločina, koji nisu suđeni ili su suđeni na minimalne a potom skraćene kazne, i iznova prijete svojim žrtvama. A do danas je osuđeno samo ono što se našlo pod pritiskom međunarodnog i dijelom domaćeg javnog mnjenja ili na bilo koji način isplivalo kao talog rata na površinu.

Ipak, iznad svega, odbacivanje i neizvršavanje odluka Ustavnog suda BiH, koje je godinama postalo uhodana praksa, slučaj je bez presedana. Sa takvom praksom se ne ide dalje. Ili će nestati države BiH ili će takve sudske instance početi raditi i do kraja izvršavati svoj posao, ili će ih se morati zamjeniti sa drugim institutima i drugim izvršiocima. Zakoni postoje, postoje institucije, ali oni koji ih vode i oni kojima u njima rade, ne izvršavaju svoj dio posla.

Još od 2001. godine nije provedena odluka suda o nazivima županija, koje i danas koriste neustavne nazive.. O slučaju Sejdić- Finci pjevale su pa i prestale pjevati i ptice na grani. Zbog nepoštivanja i neprovođenja odluka suda u Mostaru već 8 godina nema izbora i vlada strahovlada, koja podržava podijeljenost grada i etničke suprotnosti. Vlada kantona Sarajevo godinama odbija provesti odluke Ustavnog suda o vraćanju nadležnosti općinama. A to je samo dio bezakonja koje se pretvorilo u anarhiju i kao Damoklov mač izdiglo nad glavom BiH.

Zar nije apsurd da tužilaštvo BiH tek sada formira predmete, koji su trebali biti formirani i procesirani prije desetak godina? Zar deset godina treba tužilaštvu da se dokažu evidentne kriminalne radnje Milorada Dodika? Ni sada se ne govori o kriminalu, o nezakonitim kreditima, kupovini vile u Beogradu, Boski i pljačke preko Bobar grupe*, već se ubacuje novi predmet “Stanari“.

U Ustavnom sudu BiH tvrde da su donijeli rješenja o neizvršenju za 91 odluku Ustavnog suda i dostavili je tužilaštvu BiH, koje je u tim predmetima vršilo istražne radnje, i bilo dužno preduzeti potrebne mjere da se procesiraju institucije i osobe koje su odbile provesti odluke Ustavnog suda. Ako je to tačno što tvrde u Ustavnom sudu, onda odgovorne treba tražiti u Tužilaštvu, odnosno krenuti od Tužilaštva. Nije li apsurd da policija i SIPA svake sedmice prave neku akciju i hapse sitne prekršioce, a kriminalci najvišeg ranga i neprijatelji države vladaju državom.

Ovim se postavlja pitanje – ko prati izvršenje kazni? Parlament, ministri i ministarstva, organi sigurnosti, ili niko od njih? Koliko kazni treba da bude izrečeno za neko kazneno djelo, pa da osoba kojoj je kazna izrečena bude sankcionisana?
Nije li apsurdno da Sanjin Sejfić, koji je ispred sarajevskog muzeja usmrtio dvije djevojke, u svom kriminalnom dosijeu imao 47 prekršaja od kojih 18 za krivična djela, a pušteno mu da slobodno plijeni i harači Sarajevom?
Zar nisu sudski organi bili dužni provesti ni jednu od 18 krivičnih prijava protiv njega?

Ako su bili nemoćni sankcionisati moćnog Dodika, zar nisu mogli manje moćnog Sanjina? Prije par mjeseci preko noći je zatvoren svemoćni Radončić, a prije njega Jovan Divjak i Orić. Da li za njih i za druge bh građane vrijede jedni a za Dodika drugi aršini?

Ko je dao a ko izvršio nalog tužilaštva u slučaju Radončića, Orića…? Može li se u bilo kojoj evropskoj zemlji dogoditi da izrečena kazna ne bude izvršena, da prekršitelj ne bude dobro udaren po džepu, da mu se ne blokiraju računi, ne zaplijeni imovina, ne udvostruči kazna?…

Kada je i da li je uopšte neki organ na lokalnom, kantonalnom ili višem nivou razmatrao stanje izrečenih a ne izvršenih kazni za razne prekršaje i krivična djela i na osnovu toga preduzeo mjere? Sudski organi su uvijek efikasni kada svoju moć, bijes i silu treba iskaliti nad sitnom rajom, nad sirotinjom, a kada su u pitanju bogatuni, politički moćnici, lideri sumnjivog karaktera, čini se sve da se sankcije ublaže i izbjegnu.

Od kada je to gospodin seljak iz Rs, potvrđeni najveći neprijatelj države BiH, zaštićena zvjerka? Ko je to i s kojim pravom stao u zaštitu Dodika, najvećeg neprijatelja BiH, koji već deceniju i duže prijeti otcjepljenjem, remeti mir na Balkanu i priziva rat?

Zar je moguće da Tužilaštvo uputi Dodiku više poziva za saslušanje, a on sve ignoriše? Je li se ikad dogodilo da neki osumnjičeni i optuženi građanin sam određuje gdje će, od koga i kada biti saslušan? Znači li to da vlast nema policiju, da policija i SIPA ne služe interesima države već služe Dodiku i Rs? Ako je tako oni su otuđeni centri moći i najveća prijetnja sigurnosti države. Dodik je morao već 15 dana biti pritvoren. Ali, jok!

Kakvo je to sudstvo koje nije u stanju provesti zakonske odredbe koje su mu u nadležnosti?. Zakoni postoje i treba ih provoditi. Ako to nije u stanju postojeća vlast, postojeće tužilaštvo i sudovi, treba ih sviju odmah i bez odlaganja rasformirati ili zamjeniti sa odgovornim i sposobnijim. Ako to tužilaštvo i sudstvo, od općinskog do najvišeg, love samo sitne ribe, treba ih neodložno raspustiti. Ili nam svima treba dati oružje, naoružati nas, pa ćemo napraviti Eldorado po zakonu jačeg.

Vrijeme je da se vlastodršci pogledaju u vlastitom ogledalu

Zaista je krajnje vrijeme da se sudije i tužioci, nosioci najviše vlasti u entitetima i zemlji pogledaju u vlastitom ogledalu ili bi morali njihove slike sa imenom i prezimenom postaviti na stranice svih portala i medija i navesti da su te osobe, te sudije i tužioci, ti vlastodršci, ti neljudi krivi za smrt naše djece, za smrt Elme i Selme, za suze naših majki… Zar nismo dostigli kritičnu tačku u svakom pogledu. Kod nas više ljudi gine danas u miru, nego ih je izgubilo život u ratu. Gube se životi, jer u nas vlada zakon jačeg. Ako ti organi nisu u stanju da rade svoj posao, neka ga prepuste narodu. Daćemo pravo narodu da narod sudi, kao nekad na divljem zapadu, po bosanskim zakonima, jer bh društvo je danas u težem stanju nego svojevremeno Divlji zapad. To potvrđuje i mafijaški napad u Ist. Sarajevu, u kojem je juče izrešetan Miroslav Lazarević.

Još malo pa ćemo biti država u koju neće dolaziti normalni ljudi, jer već svi znaju da u nas vlada bezakonje, da korupcija i kriminal cvjetaju. Umjesto normalnih i poslovnih ljudi, umjesto turista i investitora, dolaziće kriminalci i teroristi da haraju i pljačkaju. Da crpe naše resurse i iznose iz zemlje ono najvrednije što je u njoj još ostalo. Ako ste kriminalac i tajkun možete doći i investirati u Bosni. Ona vam je sada obećana zemlja. Zato mnogi biznismeni i potencijalni investitori zaobilaze Bosnu i naša diplomatska predstavništva, jer znaju da kod nas i u njima nije ništa čisto.

Naoružani četnici čekaju dan da po pozivu svojih voždova iziđu iz svojih jazbina. Oni su u redovnom i rezervnom sastavu policije. A takvom policijom u entitetu Rs upravlja Milorad Dodik. I takva policija je najveća opasnost za Bosnu i Hercegovinu.

Postali smo zemlja lažljivaca i kradljivaca. Svi u vrhu vlasti obmanjuju, lažu i kradu. To je piramida s kojom se u svijetu možemo pohvaliti. Umjesto da se borimo za obrazovanje, da dajemo novac za nova radna mjesta i školstvo, dajemo ga za vojsku i policiju, za kopanje vlastitih grobova.

A kako to izgleda kad narod preuzme vlast od onih koji je ne izvršavaju po zakonu, pokazali su nam nedavno Krajišnici. Nezadovoljni načinom upravljanja premlatili su svog bivšeg našelnika Emsuda Galijaševića, i pri tom mu rekli da drugi čuju, da je to samo prvi put, da sljedeći predsjednik i predsjednici znaju šta ih čeka ako budu kao on. Da li bi to trebao biti recept i za sve one koji ne obavljaju svoju dužnost koje im je društvo povjerilo i dopuštaju da našu djecu ubijaju na ulicama, naše mlade tjeraju u svijet… Zaista je i svaka takva misao zastrašujuća, ali sa puno okrutne realnosti.

Prioritet BiH je razvlašćivanje otuđenih centara moći

Država BiH je u rukama pravosuđa, sa kojima upravljaju otuđeni centri moći. Ugrožena je iz vana i iznutra. U njoj nema političkog i ekonomskog jedinstva i svako vuče na svoju stranu. Srbija i Hrvatska se uvlače u sve pore društvenog i političkog života, a zemljom haraju strane obavještajne službe. Kriminal i korupcija čvrsto drže i korijen i stablo. Ako se u najskorije vrijeme stanje ne promjeni, ako se ne preduzme nešto što će našem pravosuđu vratiti izgubljenu moć i narodu vratiti izgubljeno povjerenje, BiH će postati ratni poligon. Ondje gdje ne funkcionišu i ne koordiniraju zakonodavna, izvršna, upravna i sudska vlast, širi se prostor u kome vlada bezakonje i zakon jačeg. Tu nema mira, slobode, života, a za dugo ni države.

Budućnost BiH je u jedinstvu, a preduslov za obnovu jedinstva je razbijanje i razvlašćivanje centara moći kroz jačanje institucija države, prevashodno pravosuđa, koje u rukama drži ključ rješenja. Krivično gonjenje, smjena s položaja i sankcionisanje prije svega novčano, blokadom novčanih sredstava i oduzimanjem nezakonito stečene imovine od svih onih koji su odgovorni za neizvršavanje 91 odluke Ustavnog suda BiH. Prvi koji mora biti sankcionisan, kome treba staviti lisice na ruke, je Predsjednik Rs Milorad Dodik. Svako odlaganje je propast. Sve drugo što bi se uradilo na popravljanju stanja u BiH je luk i voda.

Prioritet BiH nisu novi zakoni, već novi ljudi koji će te zakone provoditi.

Mechelen (Belgija) – Burlington (USA), oktobar 16, 2016.,

Salih Čavkić            &         Zijad Bećirević
cavkic-szijad_becirevic2

 

:

 

fatmir_alispahic_magistar_22Bošnjaci žive u laži, obmani, kičerajskoj mitomaniji, duhovnoj i svakoj drugoj korupciji, u kojoj su prostitucija i rasprodaja svojih svetinja preporuka, a ne grijeh, pa se kritičko mišljenje smatra najvećim dušmanlukom, dok se glađenje slabosti i sakrivanje prljavština smatra patriotizmom i ljubavlju prema narodu. Takav mehanizam je osuđen na poraze, bilo da se radi o narodu, ili o pojedincu…..Najmanje što bi se očekivalo od vrha SDA i Islamske zajednice jeste da čelni ljudi podnesu ostavke, iz moralnih razloga. Ali, za njih je moral strana riječ, iz svemira, pa se to neće dogoditi…..Bošnjačka politika treba te izbore proglasiti nevažećim, treba odbiti da prihvati rezultate izbora, treba tražiti njihovo ponavljanje, te otezati sa tim procesom sve dok ne bude sigurna u pobjedu. Za to vrijeme treba proizvoditi neku vrstu tzv. mostarske krize, da Ćamil Duraković bude načelnik dok se stvari ne poslože u bošnjačku korist…..Stolac je jedna od najvećih dejtonskih pobjeda bošnjačkog naroda. Mnogo puta sam govorio i pisao da bi pelcer dostojanstva i hrabrosti stolačkih Bošnjaka trebalo ugraditi u ostale Bošnjake. To što su Bošnjaci danas u Stocu prisutni, što se bore, što ih ima, nema nikakve veze sa politikom SDA ili ma koje druge stranke, to je patriotska vizija i odvažnost ovih ljudi, koji se nisu plašili ustaških kabadahija, već su im se svojim povratkom i istrajnošću suprotstavili…..Nekoliko tajkunskih porodica drže Bošnjake u procesu nestajanja, a u ime profita koji ostvaruju, ne više na frtalju bh. teritorije, već na potezu od Ilijaša do Tešnja. Baš zato velikosrpski i velikohrvatski secesionisti imaju svoje partnere među bošnjačkim političkim kriminalcima, koji pristaju na tzv. treći entitet, a u ime privatizacije fildžanskog kusura…..Naravno da Vaše pitanje razumijem kao ironiju i kao zafrkanciju. Pa reisu-l-ulema Kavazović nema nikakvog uticaja ni u svojoj kancelariji, a kamo li u svijetu! Prirodna je naša želja da poštujemo instituciju svoga vjerskog poglavara, ali, neka niko od nas ne traži da zatvarimo oči pred činjenicom da smo na poziciji reisu-l-uleme dobili čovjeka koji je nizom strašnih gluposti osramotio i ovu instituciju, i sebe, te da nije dorastao mjestu na kome sjedi. On je očito doveden da bude marioneta SDA, kao što je SDA, u ime ucijenjenih čelnika te stranke, marioneta nekih drugih interesa….. Pa eto, doživjeli smo u povodu ove predstave na MESS-u da kardinal Puljić i Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ štite čast pokrivene muslimanke od blasfemije, a da tu čast ne štiti Islamska zajednica i naš poglavar!…..Ne bi taj Sanjin Sefić vozio kako je vozio da ga ovo korumpirano društvo nije odgojilo da može slobodno voziti 120 km/h kroz centar grada i slobodno zgaziti neku djecu, koju su roditelji poslali da uče škole. Na žalost, o svemu se govori sa puno buke, viškom emocija, a bez suštinske analize. Za mene, krivci za smrt ove dvije studentice su u politici, jer odatle, od te korupcionaške mreže, kreću svi drugi belaji…..Goražde je nepravedno zapostavljeno na mapi našeg sjećanja. U Goražde treba doći da se osjeti težina žrtve i veličanstvo pobjede. Goražde je jedno! Moglo je postati još jedna Srebrenica a nije…..

Evo nas, u relativno kratkom vremenskom intervalu, pri još jednom razgovoru za javnost. Kao što rekoh u njegovoj pripremi, desili su se neki događaji koji naprosto zavrjeđuju krik. Dakle, kako tumačiš činjenicu da je Ćamil Duraković izgubio, a Mladen Grujučić dobio izbore u jednoj Srebrenici? Hoće li to proizvesti neke posljedice po preživjele Srebreničane, posebno one koji su se vratili, kao i za Bošnjake i BiH, općenito?

ALISPAHIĆ: Gubitak Srebrenice je nacionalna katastrofa, pa bi bilo logično da narod koji drži do sebe, do centralne tačke svoga historijskog pamćenja, a Srebrenica to jeste, organizira neki okrugli sto, neko savjetovanje, na kome bi se kritički sagledali uzroci i posljedice pada Srebrenice 2016. godine. Činjenica da se to neće dogoditi, da Bošnjaci nemaju snage kritički se suočiti sa ovom katastrofom i svojom odgovornošću za nju, zapravo otkriva zašto se to dogodio pad Srebrenice. Bošnjaci žive u laži, obmani, kičerajskoj mitomaniji, duhovnoj i svakoj drugoj korupciji, u kojoj su prostitucija i rasprodaja svojih svetinja preporuka, a ne grijeh, pa se kritičko mišljenje smatra najvećim dušmanlukom, dok se glađenje slabosti i sakrivanje prljavština smatra patriotizmom i ljubavlju prema narodu. Takav mehanizam je osuđen na poraze, bilo da se radi o narodu, ili o pojedincu.

Ko su sve odgovorni za Srebrenicu 2016?

fatmir-alispahicALISPAHIĆ: Za pad Srebrenice kriva je SDA, kao najjača bošnjačka stranka, te Islamska zajednica koja se pretvorila u poniženu, uslužnu filijalu korumpirane SDA i njenog lidera Bakira Izetbegovića. Oni su imali sve mehanizme da mobiliziraju narod, da ga motiviraju, da o njemu brinu, da do te mjere razrade sistem pouzdane pobjede u Srebrenici, jer imali su i pare i mrežu ljudi, tako da jedino objašnjenje njihovog nerada može biti u ličnim i profiterskim preokupacijama, ili, pak, u gluposti. Nisu oni imali kad brinuti se o Srebrenici, pored ličnih šićara, ili ličnih duhovnih mrakova na očima. Haman su mislili da će Srebrenica opstati sama od sebe. Činjenica da se narod nije odazvao izborima, u dovoljnoj mjeri, ne samo u Srebrenici, već u mnogim povratničkim sredinama, govori o nedostatku motivacije da Bošnjak bude uz Bošnjake, uz nacionalne interese, a za nedostatak motivacije su upravo krivi SDA i Islamska zajednica, koji su bili dužni brinuti o narodu, njegovati ga i motivirati ga. Dogodilo nam se da gubimo narod, ne samo u Srebrenici, već svukud. Dogodilo nam se i da taj pogubljeni narod šalje poruku tzv. bošnjačkim liderima da ga ne zanimaju ni Bošnjaci, ni Bosna, a za taj osjećaj krivi su upravo bošnjački čelnici, većinom gulanferi koji ne vide dalje od centra Sarajeva. Najmanje što bi se očekivalo od vrha SDA i Islamske zajednice jeste da čelni ljudi podnesu ostavke, iz moralnih razloga. Ali, za njih je moral strana riječ, iz svemira, pa se to neće dogoditi.

Da li se još uvijek nešto može učiniti vezano za izbore u Srebrenici i šta, eventualno?

ALISPAHIĆ: Bošnjačka politika treba te izbore proglasiti nevažećim, treba odbiti da prihvati rezultate izbora, treba tražiti njihovo ponavljanje, te otezati sa tim procesom sve dok ne bude sigurna u pobjedu. Za to vrijeme treba proizvoditi neku vrstu tzv. mostarske krize, da Ćamil Duraković bude načelnik dok se stvari ne poslože u bošnjačku korist. Ovu opciju je trebalo imati razrađenu još prije. E, sad, da li bošnjački mutavci u politici to mogu, znaju i hoće, baška je pitanje.

Stolac je 2. oktobra ove godine i poslije postao slučaj. Ne želeći nijednog trenutka abolirati one (HDZ) za koje se tvrdi da su i ovoga puta bili skloni izbornoj krađi, ali da li je Salmir Kaplan bio najbolje rješenje da bude kandidiran ispred Inicijative za Stolac?

ALISPAHIĆ: U postojećim okolnostima dobro je da je uopće došlo do objedinjavanja patriotskih snaga u Stocu, pa čak i ako je Salmir Kaplan kandidat. Ali, kod nas se stvari rade pet minuta prije utakmice. Da je bošnjačka politika ovu viziju imala par godina prije, a morala je imati, onda bi se dalo sve to i kadrovski i organizaciono profilirati. Problem je, dakle, što poslove od nacionalnog značaja u Bošnjaka vode stranke, i političari, a ne nacionalne institucije. Sam kvalitet posla, koji je u režiji i u odgovornosti političara, imanentno je upitan, jer je politika determinirana interesima, korupcijom, hipokrizijom. Zato je bilo važno da Bošnjaci imaju nadstranačke institucije koje će ovakve inicijative uvezivati i realizirati. A Bošnjaci su se posve i zaposve sveli na katastrofalne stranke i političare. Svi samoodrživi narodi svoje strategije temelje na nacionalnim institucijama, a ne na strankama i političarima.

Da li je i Stolac jedan od promašaja ili nečinjenja SDA?

ALISPAHIĆ: Stolac je jedna od najvećih dejtonskih pobjeda bošnjačkog naroda. Mnogo puta sam govorio i pisao da bi pelcer dostojanstva i hrabrosti stolačkih Bošnjaka trebalo ugraditi u ostale Bošnjake. To što su Bošnjaci danas u Stocu prisutni, što se bore, što ih ima, nema nikakve veze sa politikom SDA ili ma koje druge stranke, to je patrotska vizija i odvažnost ovih ljudi, koji se nisu plašili ustaških kabadahija, već su im se svojim povratkom i istrajnošću suprotstavili. Ja sam imao čast da u Stocu održim prvi tribinu nakon rata, dakle, prvi politički skup Bošnjaka na kome se govorilo o političkim temama, a bilo je to u jesen 2002. godine. Otada pratim šta se sa Stocem događa, i sigurno znam da je Stolac pobjeda bošnjačkog naroda, a ne stranaka. Kad kažem da je Stolac pobjeda, onda mislim na činjenicu da bi Stolac doživio sudbinu opustošene Čapljine, da nije bilo hrabrih stolačkih Bošnjaka. Politička pobjeda u Stocu  treba da ovjeri ovo veličanstveno graditeljstvo i upornost najboljih među Bošnjacima.

Iz aviona se vidi da se koordinirano djeluje na relacijama Mostar (zapadni)-Zagreb-Banja Luka-Beograd kako bi se stvorila atmosfera o potrebi uvođenja III entiteta. Gdje je u ovoj opasnoj priči Sarajevo?

fatkoALISPAHIĆ: U osnovi mnogih belaja su ekonomski, odnosno, profiterski i tajkunski interesi, tako da određena politička rješenja bivaju gurana energijom profita. Bošnjačka politika je sva ogrezla u profiterstvu, a politički jezik joj koristi samo kao pokriće realnih interesnih podsticaja. Mi smo nekada govorili o fildžaneriji ili fildžanistanu kao o nekoj vrsti ideološke, islamoljubne varijante za kusur Bosne, gdje bi se Bošnjaci rasprostirali i rahatili u jednoj dimenziji. Tek danas možemo razumjeti da čak i oni koji su gurali takvu opciju to nisu činili u ime ideje, već u ime profita, potpaljujući aspiracije da na frtalju bh. teritorije Bošnjaci budu, kako se to kaže, svoji na svome, na svojoj zemlji i u svojoj vjeri. Zapravo se radi o suhoj profiterskoj relaciji, gdje se jezik ideologije koristi kao pokriće za nešto što je toliko beščasno kao politički cilj, da za Bošnjake nosi dimenziju samoubistva. A zašto? Zato što bez Bosne, nema Bošnjaka, Bosna je prirodno bošnjačko stanište, pa svaka druga varijanta, osim insistiranja na bh. cjelovitosti, vodi nestanku bošnjačkog naroda. Bošnjački šverceri i šibicari, koji su zaposjeli najodgovornija mjesta u politici i privredi, idu linijom profita i ne zanima ih šta je danas sa Bošnjacima, i šta će od Bošnjaka ostati sutra. Nekoliko tajkunskih porodica drže Bošnjake u procesu nestajanja, a u ime profita koji ostvaruju, ne više na frtalju bh. teritorije, već na potezu od Ilijaša do Tešnja. Baš zato velikosrpski i velikohrvatski secesionisti imaju svoje partnere među bošnjačkim političkim kriminalcima, koji pristaju na tzv. treći entitet, a u ime privatizacije fildžanskog kusura.

Nedavno je Kraljevski institut za strateške studije iz Jordana objavio listu od 500 najuticajnijih muslimana na svijetu, na kojoj je i reisu-l-ulema IZ BiH Husein Kavazović. Je li to priznanje našem vjerskom lideru dovoljno samo po sebi da budemo ponosni?

ALISPAHIĆ: Naravno da Vaše pitanje razumijem kao ironiju i kao zafrkanciju. Pa reisu-l-ulema Kavazović nema nikakvog uticaja ni u svojoj kancelariji, a kamo li u svijetu! Prirodna je naša želja da poštujemo instituciju svoga vjerskog poglavara, ali, neka niko od nas ne traži da zatvarimo oči pred činjenicom da smo na poziciji reisu-l-uleme dobili čovjeka koji je nizom strašnih gluposti osramotio i ovu instituciju, i sebe, te da nije dorastao mjestu na kome sjedi. On je očito doveden da bude marioneta SDA, kao što je SDA, u ime ucijenjenih čelnika te stranke, marioneta nekih drugih interesa. Reisu-l-ulema Kavazović je pristao da Islamsku zajednicu pretvori u progonitelja bošnjačkog naroda, i neka se niko ne nada da će ta činjenica biti zaboravljena. Ima da se pamti, i da se opominje, a da Kavazović bude opće mjesto te opomene, kao što je to danas komični reisu-l-ulema Fejić, koji je po džamijama upućivao dove za Josipa Broza i komuniste. Pamtit će se Kavazovićevo rejsovanje, kao jedna od najmračnijih stranica bošnjačkog samoponiženja! Bilo bi dobro da Husein Kavazović i sebe i funkciju reisu-l-uleme zaštiti od dalje sramote i da podnese ostavku.

Kako komentiraš događaje na netom završenom Internacionalnom teatarskom festivalu MESS u Sarajevu?

ALISPAHIĆ: Pa eto, doživjeli smo u povodu ove predstave na MESS-u da kardinal Puljić i Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ štite čast pokrivene muslimanke od blasfemije, a da tu čast ne štiti Islamska zajednica i naš poglavar! Šta više, čelnik „Preporoda“, Lavić, poručuje da se radi o umjetničkim slobodama, kad pokrivenu muslimanku siluje „Isus“, ili kad pokrivena muslimanska iz vagine izvlači zastavu Bosne i Hercegovine. Naravno, riječ je o idiotizmu, a ne o umjetničkim slobodama, a jedini veći idiotizam od ovoga je šutnja onih koji su se morali oglasiti, a nisu. Hvala Kardinalu Puljiću što obavlja misiju Reisu-l-uleme!

Ne mogu zabiti glavu u pijesak i bistriti samo “visoku politiku” dok nam ginu mladi ljudi na ulicama Sarajeva i po Bosni, čak na pješačkim prijelazima. Za to nam nije kriv ni Dodik, ni Čović..ni Beograd, ni…ali neko jeste. Ko? Šta učiniti, ali ne sutra, već danas, da se prevenira nasilje na ulicama, drumovima i svugdje drugdje?

ALISPAHIĆ: Ne može se jedan tragičan događaj gledati izvan geneze koja je do njega dovela. Godinama se već divlja po cestama, policija blijedo gleda, i time podstiče dalja divljanja, a nije ni policija kriva, jer nema podršku politike, koja je sve relacije u društvu baždarila ritmom korupcije, pa sad i ako je neko stvarno kriv, on je kriv tek onoliko koliko nema veza u policiji i sudovima, odnosno, nevin je onoliko koliku zaleđinu ima. Ne bi taj Sanjin Sefić vozio kako je vozio da ga ovo korumpirano društvo nije odgojilo da može slobodno voziti 120 km/h kroz centar grada i slobodno zgaziti neku djecu, koju su roditelji poslali da uče škole. Na žalost, o svemu se govori sa puno buke, viškom emocija, a bez suštinske analize. Za mene, krivci za smrt ove dvije studentice su u politici, jer odatle, od te korupcionaške mreže, kreću svi drugi belaji.

U petak, 14. oktobra ove godine, bio si u Goraždu na promociji knjige Salima Kurta “Jedinstvena memoarska hronika ratne golgote Foče i Goražda”. Kako je protekao taj važan kulturni i patriotski događaj?

ALISPAHIĆ: Goražde je nepravedno zapostavljeno na mapi našeg sjećanja. U Goražde treba doći da se osjeti težina žrtve i veličanstvo pobjede. Goražde je jedno! Moglo je postati još jedna Srebrenica a nije. To čudo bosanskog otpora zavređuje naše divljenje. Salim Kurt je svojim knjigama približio ovu priču našem narodu. Srdačno preporučujem da se ide u Goražde, kao na svojevrsno patriotsko izvorište, a knjige Salima Kurta mogu biti dobar vodič na ovom putu.

Hvala.

ALISPAHIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (831)

vrbas-miso

sddbih

Glavni odbor Stranke dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine
Predsjedništvo Stranke dijaspore i domovine Bosne i Hercegovine

 

Povodom odbijanja zahtjeva za ponovno brojanje glasova izražavamo naš najdublji protest zbog diskriminirajuće i neodgovorne odluke

kolindaOvih se dana hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u sklopu svoje posjete Briselu između ostalog kod predsjednika Evropske komisije Junkera založila za ustavne promjene u drugoj državi – našoj domovini Bosni i Hercegovini, a sve u cilju, kako se ističe, zaštite bh. Hrvata i njihove ustavno-pravne pozicije. Ovu misiju svaki iole pismen analitičar može tumačiti samo u kontekstu koordinirane akcije na relaciji Mostar (zapadni)-Zagreb-Banja Luka-Beograd da se instaliranjem III entiteta u našoj zemlji dokrajči njena podjela po etničkim osnovama a samim tim dokrajči i ona sama. Ovu posljednju Kolindinu misiju treba shvatiti alarmantno i zbog spoznaja da je familija Izetbegović već više od 1/4 stoljeća, dakle po tradiciji, na fonu podjela….

Koji su Hrvati ugroženi u BiH?

Na ovo pitanje je veoma lahko odgovoriti: ugroženi su Hrvati (kao i Bošnjaci) u Banja Luci i Rs-u općenito. Za objektivnog analitičara je paradoksalno da niko od onih koji od Mate Bobana do danas instaliraju nekakve herceg-bosne ili se zalažu za nešto takvo u ovom vremenu ne spominju Hrvate u Banja Luci, Bosanskoj Krajini…, Posavini, gdje ih zapravo skoro da i nema. A zašto ih nema? Na to pitanje bi najbolje odgovorili Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, da su živi, ali može odgovoriti i Kolinda i Dačić kao perjanice politike Vožda i Vrhovnika iz vremena Karađorđeva i poslije. A bh. Hrvati koji najviše galame o svojoj tobožnjoj ugroženosti nisu nigdje protjerani iz zapadne Hercegovine (naprotiv, odatle su protjerani Bošnjaci i Srbi) a imaju više prava u sredinama gdje neprikosnoveno vladaju kao i na federalnom ili državnom nivou nego što im po objektivnim mjerilima pripada. Naravno, najviše zahvaljujući pogubnoj politici SDA i Izetbegovića II.

Dakle, ako se treba fokusirati na traženje ustavnih rješenja za bh. Hrvate, onda je to 49% okupirani teritorij BiH koji se po Dejtonu (ako je još važeći) zove Rs.

Kako bi Kolindina i Čovićeva ustavna reforma prošla u Parlamentu BiH?

herceg-bosna                                                     Ovo je u pozadini Kolindine misije u Briselu

Da, treba ozbiljno razmišljati o scenariju koji slijedi a to je da će Čović, sada uz službenu potporu Zagreba (vidjet ćemo kako će se Brisel ponašati) veoma brzo proceduru o izmjenama Izbornog zakona i amandmane na Ustav nametnuti u oba doma Parlamentarne skupštine BiH. I treba se već sada pozabaviti kombinatorikom, odnosno odnosom snaga u Parlamentu. Ko će, osim HDZ-ovih i SNSD-ovih poslanika još glasati za Čovićev model izmjene Izbornog zakona i amandmane na Ustav BiH, ostaje da se vidi. Nisam siguran da neće glasati ni poslanici SDA, osim one četverice (Mehmedović, Šepić, Sokolović, Ahmetović). Situacija je više nego ozbiljna, jer se Kolinda opasno poigrala sa unutarnjim stvarima jedne suverene države i to baš u glavnom gradu EU. Problem je utoliko ozbiljniji što niko iz Sarajeva nije uputio protestnu notu Zagrebu, pa i Briselu. Zar je to iznenađujuće?!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

asim-1

Poštovani,

Kao Banjalučanina i muslimana, učinila me sretnim i zadovoljnim vijest da je upravo potpisan protokol između Generalne direkcije  vakufa Republike Turske i Vakufske direkcije IZ BiH o obnovi džamije Arnaudije. Za tu sam džamiju bio veoma emotivno vezan  jer sam istu, do mog protjeravanja iz Banja Luke, redovno pohodio skupa sa svojim rahmetli ocem radi klanjanja namaza u njoj.

Kao što vidite na fotografijama, za svoj rad i zasluge koje sam učinio za svoj narod, dodijeljena mi je Vakufnama od strane Medžlisa IZ Jajce, čime sam postao počasni član Medžlisa IZ Jajce i vakif. Radi potvrde vjerodostojnosti ovih navoda, možete pogledati moju web stranicu www.dzamija-sipovo.ba. Ovo je bio samo mali uvod onome o čemu ću zapravo pisati u nastavku.
Vi ste novinska agencija i ne tiče vas se direktno i suštinski tema moga javljanja, ali bih vas, kao dobronamjeran čovjek i vakif, zamolio da prenesete moje upozorenje investitoru, direktoru Generalne direkcije vakufa Republike Turske dr.Adnanu Ertemu iz Ankare, slijedeće:
 

 Muftija banjalučki dr.Osman ef. Kozlić je korumpirana osoba i kojoj ni pod koju cijenu spomenuti investitori obnove Arnaudije ne smiju vjerovati.Posebno je bitno da mu se ne vrše nikakve doznake financijskih sredstava te da on s njima raspolaže i da potom raspisuje nekakve tendere. Protiv njega i IZ BiH, zbog velikog broja zloupotreba, između ostalog i prodaje vakufske imovine, čak i mezarja na koji se sada grade blokovi zgrada, se upravo priprema ozbiljna tužba.

Između ostalog,  imao sam lično s njim sastanak 13.maja 2016.god.i ponudio da finansiram milion KM za izgradnju sahat-kule, koja je sastavni dio džamije Ferhaije.Sve pojedinosti oko projekta i nadzora dogovorio sam bio sa prof.Muhamedom Hamidovićem, kao i njegovim saradnicima –  dipl. ing.Seadom Pašićem te drugima, koji su devet godina predstavljali Direktorijat za obnovu Ferhadije i koji su radove na njenoj obnovi bili doveli skoro do kraja.
Za napomenu, muftija Kozlić ih nije pozvao ni na otvorenje Ferhadije,a oni su radili na njenoj obnovi, kako rekoh, punih devet godina.
Kada smo se usaglasili oko okvirnog iznosa ukupnih financijskih sredstava za obnovu sahat-kule, muftija Osman ef. Kozlić me je pitao kad ću uplatiti dogovorenu donaciju? Ja sam mu odgovorio da imam 15 godina iskustva u izgradnji moga vakufa i da želim sam sa navedenim stručnjacima da izgradim sahat-kulu, bez ičijeg posredovanja. Svi daljnji razgovori su nakon toga prekinuti.Uputio sam mu četiri dopisa vezano za početak gradnje, ali, nažalost po nas sviju muftija Osman ef. Kozlić nikad mi nije odgovorio ni na jedan dopis – ni pismeno ni telefonom. Žalosno, ali je tako.S ve ove navode mogu pismeno potvrditi.

Hvala na razumijevanju.

Maksuz selam!

Vakif Hamidović Asim

Prilozi-ilustracije:
——————————————————————————————————————–
asim-2——————————————————————————————————————————————————–
asim-vakufnama———————————————————————————————————————————————
asim-vakufnama-1
I – Verzija na bosanskom/Version in Bosnian:
dabanSada smo usred debate za organizaciju ovog referenduma. Moglo bi se reći da je ovo posljednja faza procesa. No, puno posla mora biti učinjeno kako bi se zajamčio uspjeh…..Pristup opskrbi energijom, stanovi za siromašne, zdravstvena pomoć, obrazovanje … javne slobode općenito su ugroženi od strane španjolske države. Katalonija nema kapacitet da odgovori velikim izbjegličkim krizama, čak i ako smo odlučili pružiti azil na broj koji je veći od kvote prihvaćenim od strane španjolske države…..U principu, mi se žalimo na nedostatak demokratskih stavova iz španjolske države. Uzmimo za primjer obavezu proslavljanja Nacionalne fešte koja zapravo podsjeća na genocid nad domicilnim Južnoamerikancima…..Prema podacima objavljenim u martu 2016., Katalonija sudjeluje s 19% u španjolskom BDP-u. Smatra se jednim od glavnih motora španjolske privrede….. 1945. godine su bile 74 samostalne države. Danas ih ima 193. Malo je vjerovatno da odgovornost ove rastuće tendencije pada na jednu regiju…..Ne odgovara nama iz ANC komentirati teme vezano  za unutarnju bosansku politiku. Zapravo, misija naše organizacije je aktivno mobilizirati društvo neovisno od institucija, a mi vjerujemo u inkluzivno civilno društvo. Mi ne vjerujemo ni u etničke podjele, već, naprotiv, mi vjerujemo u projekte koji okupljaju i integriraju ljude svakog porijekla…..
katalonija-lok-u-spanjolskojcatalonia-mape
Katalonija (kat. Catalunya, špa. Cataluña, ara. (dijalekt katalonskog) Catalonha) je španjolska autonomna zajednica. Smještena je na sjeveroistoku Pirenejskog poluotoka. Površine je 32.114 km², graniči s Francuskom i Andorom na sjeveru, na istoku sa Sredozemnim morem, na jugu sa Zajednicom Valencija i na zapadu s Aragonijom. Obala Katalonije duga je oko 580 km. Glavni grad je Barcelona. Katalonija ima gotovo 7,5 milijuna stanovnika. Više od polovice živi u metropolitanskom području Barcelone. Katalonija se u svojem Autonomnom statutu deklarira kao “nacija”. Ustav Španjolske joj priznaje i jamči pravo na autonomiju. Službeni jezici u Kataloniji su katalonski, španjolski i aranski.

Deklaracija o pokretanju procesa o nezavisnosti Katalonije proglašena  je 9. novembra 2015. godine. U kojoj fazi je taj proces sada?
Kao što ste spomeuli, 9. novembra 2015. svečanom odlukom Skupština Katalonije posebno je proglasila pokretanje Inicijative procesa stvaranja neovisne katalonske države u obliku Republike. U Odluci je također opisano kako će se taj proces odvijati: demokratski, miroljubivo, uključivo, otvoreno za dogovor i nakon suvereniteta Parlamenta Katalonije. Možemo reći da smo, godinu dana poslije, napredovali u tim istim ciljevima. Tokom ovog razdoblja, a kao posljedica logičkih pokreta s kojima se ovaj  postupak može suočiti, Narodna skupština Katalonije je uvidjela potrebu da povuče iz civilnog društva one stranke koje su nas dovele do kulminacije tog procesa. Nakon potvrde autentičnosti od strane naših članova, ANC je zatražila od katalonskih institucija organizaciju referenduma. Ovaj demokratski mehanizam je potreban da bi se znala tačna podrška neovisnosti unutar katalonskog društva, a također je uvjet za međunarodno priznanje državne samostalnosti.

Sada smo usred debate za organizaciju ovog referenduma. Moglo bi se reći da je ovo posljednja faza procesa. No, puno posla mora biti učinjeno kako bi se zajamčio uspjeh.

Da završim ovaj odgovor riječima da proneovisne parlamentarne snage predstavljaju paralelnu većinu i usmjerene su na potpuno demokratski proces kojeg se moraju držati u političkom scenariju. Međutim, moglo bi se napomenuti da španjolska država stalno i uporno ovo temetizira na različitim sudovima. Mi smatramo da nam adut demokracije pomaže.

To je ono gdje smo sada.

Koji su glavni motivi za neovisnost koji su navedeni u deklaraciji? Zašto bi se Katalonija otcijepila iz Španjolske?

Glavni motivi koji su navedeni u deklaraciji moraju korespondirati u neku ruku s demokratskim mandatom kojeg je Skupština dobila od naroda Katalonije. Razlozi koji opredjeljuju ljude da glasaju za nezavisne stranke su ili pitanje identiteta, ekonomska pitanja ili pitanja napada na dostojanstvo. Neki od tih razloga se ogledaju i u  tvrdnjama iznesenim u deklaraciji koje ukazuju da se s Katalonijom slabo upravlja pod španjolskim zakonodavstvom. Pristup opskrbi energijom, stanovi za siromašne, zdravstvena pomoć, obrazovanje … javne slobode općenito su ugroženi od strane španjolske države. Katalonija nema kapacitet da odgovori velikim izbjegličkim krizama, čak i ako smo odlučili pružiti azil na broj koji je veći od kvote prihvaćenim od strane španjolske države.

catalanassembly_logo_

To su glavni razlozi koji su navedeni u deklaraciji. Napadi na naš jezički modela uranjanja, koji jamči upotrebu maternjeg jezika uz španjolski u savršenom dvojezičnom modelu, također su razlozi … Odnosi i kompetencije između Katalonije i države Španjolske su revidirani i odobreni od strane katalonskog parlamenta  2006. godine u obliku Statuta autonomije, nakon pregovara i dogovara s Madridskom vladom. Nakon četiri godine razmatranja, Ustavni sud je ostao bez učinka. To se smatralo kao napad na Parlament Katalonije što je proizvelo demokratske odluke. U posljednjih nekoliko godina također smo vidjeli nedopustivo suđenje  politici. 

U principu, mi se žalimo na nedostatak demokratskih stavova iz španjolske države. Uzmimo za primjer obavezu proslavljanja Nacionalne fešte koja zapravo podsjeća na genocid nad domicilnim Južnoamerikancima. 

Dakle, ovo su samo neki od razloga koje možete čuti ako pitate one koji podržavaju neovisnost. 

S kolikim postotkom Katalonija sudjeluje u BDP-u  Španjolske? 

Prema podacima objavljenim u martu 2016., Katalonija sudjeluje s 19% u španjolskom BDP-u. Smatra se jednim od glavnih motora španjolske privrede. 

No, Ustavni sud Španjolske je poništio Deklaraciju o neovisnosti. Da li je proces koji proizlazi iz Deklaracije Narodne Skupštine Katalonije nastavljen nakon spomenute odluke Ustavnog suda Španjolske? 

 Razumijem da pitate da li Parlament odlučuje o predmetu koje je prethodno poništen. Moj odgovor je da je Parlament Katalonije dobio demokratski mandat te je dužan da ga izvrši prema narodu Katalonije. Sudski odgovor na politički problem blokira svaki mogući dijalog. 

Koje političke stranke u Kataloniji podržavaju Deklaraciju o neovisnosti? 

 Parlamentarna odluka na koju se pozivate je odobrena od strane većine, glasovima 72 zastupnika iz parlamentarnih skupina Junts Pel Si (koja uključuje tri partije) i CUP (Kandidatura narodnog jedinstva). Osim toga, posljednje rasprave koje se održavaju u katalonskom parlamentu jasno ukazuju da druga parlamentarna grupa “Catalunya Si que es pot” podržava pravo na odluku. Sada, rasprava o referendumu zahtijeva da se svi demokrati pozvaju da podrže ovo pravo.

A koje stranke su protiv nezavisnosti Katalonije?

Strogo govoreći, stranke protiv neovisnosti su Narodna partija Katalonije, Socijalistička partija i Građani.. U ovom trenutku, parlamentarne skupine ovih stranaka imaju 53 mjesta/mandata.

Postoji li podrška izvan Španjolske za neovisnost Katalonije?

MS. Daban:Ostali Katalonci koji su u inozemstvu, veliki broj od njih su članovi Katalonske vanjske skupštine.

Da li bi eventualno odvajanje Katalonije od Španjolske otvorilo procese odvajanja nekih pokrajina u nekim drugim zemljama u Europi i svijetu?

 1945. godine su bile 74 samostalne države. Danas ih ima 193. Malo je vjerovatno da odgovornost ove rastuće tendencije pada na jednu regiju.

Kakav je odnos Vlade i stanovnika Katalonije prema članstvu u Europskoj uniji?

Proces stvaranja nove države – Katalonske Republike, je duboko proevropski (pro-EU).  Vidimo Kataloniju kao neovisnu državu unutar Europske unije. U određenom trenutku Europa će se morati, a sigurno hoće, suočiti s činjenicom da Katalonija slijedi demokratski i miran proces.
barcelona                                                                              Barcelona
S druge strane, Katalonija je konkurentna regija, strateški smještena, s ogromnim kapacitetom za internacionalizaciju, s visokim kapacitetom za proizvodnju i izvoz robe. Nadalje, neki stručnjaci su istakli kapacitet Katalonije da predvodi industrijsku revoluciju. Mi sudjelujemo u velikim istraživačkim i tehnološkim projektima na europskoj i globalnoj razini … Ne možemo zamisliti Europsku uniju bez Katalonije. Posebno u trenutku u kojem je Europa želi proširenje, a ne smanjenje članstva.

Podsjećam vas da je u mojoj zemlji Bosni i Hercegovini postoje separatističke tendencije. Lider takve tendencije je Milorad Dodik, predsjednik bosanskog entiteta Republika srpska koji koristi primjere separatističkih tendencija u nekim evropskim zemljama. Nedavno je, u prilog svojoj separatističkoj kampanji, također uzeo Kataloniju kao primjer. Da li su vaši zvaničnici službenici čuli za ovu izjavu Milorada Dodika I da li je neki od katalonskih političaria reagirao na nju?

Naš pokret napreduje na čvrstim demokratskim osnovama i, nadamo se, uz pristanak međunarodne zajednice.

Naš je pokret potpuno miroljubiv (besprijekoran u tom smislu), koji teži društvenom modelu integracije svih onih koji žele da žive i rade u Kataloniji, bez obzira na njihovo porijeklo, nacionalnost ili jezik. To je pokret na čijem čelu nisu političari, ali je velikim udjelom Katalonaca koji traže političko rješenje.

Ne odgovara nama iz ANC komentirati teme vezano  za unutarnju bosansku politiku. Zapravo, misija naše organizacije je aktivno mobilizirati društvo neovisno od institucija, a mi vjerujemo u inkluzivno civilno društvo. Mi ne vjerujemo ni u etničke podjele, već, naprotiv, mi vjerujemo u projekte koji okupljaju i integriraju ljude svakog porijekla.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (830)

vrbas-miso

 


——————————————————————————————————————–
II – Version in English/Verzija na engleskom

 

Ms. Montse Daban, International Committee Chair of the Catalan National Assembly (ANC):
WE SEE CATALONIA AS AN INDEPENDENT STATE WITHIN EU

Catalonia (cat. Catalonia, Spain. Catalonia, ara. (A dialect of Catalan) Catalonha) is a Spanish autonomous community. It is located in the northeast of the Iberian peninsula. Its area is 32,114 square kilometers, borders on France and Andorra to the north, to the east with the Mediterranean Sea, to the south with the Community of Valencia and the west with Aragon. The coast of Catalonia debt is about 580 km. The capital is Barcelona. Catalonia has almost 7.5 million inhabitants. More than half live in the metropolitan area of Barcelona. Catalonia is in its Autonomous Statute declares as a “nation”. The Constitution of Spain it recognizes and guarantees the right to autonomy.The official languages in Catalonia are Catalan, Spanish and Carp.

The Declaration of the Initiation of the Process of Independence of Catalonia was issued on November 9, 2015. At what stage is this Process now?

MS. DABAN:As you mention, on November 9th, 2015, the solemn decision issued by the Parliament of Catalonia specifically declared the Initiation of the Process of Creation of an Independent Catalan State in the form of a Republic. The decision also described how this process will take place: democratically, pacifically, inclusive, open to agreement and following the sovereignty of the Parliament of Catalonia. We can say that, one year later, we have progressed in those same objectives. During this period, and as consequence of the logical movements that a process of this magnitude can experience, the Catalan National Assembly has seen the necessity to pull, from the civil society, those parties that are leading us to the culmination of the process. Once validated by our members, the ANC has asked the Catalan Institutions for the organization of a referendum. This democratic mechanism is necessary to know the exact support to independence within the Catalan society, and is also a requisite for the international recognition of a state independence.

Now, we are in the middle of the debate for the organization of this referendum. One could say that this is the last stage of the process. But a lot of work must be done in order to guarantee the success.

Let just end this answer by saying that the pro-independence parliamentary forces represent a transversal majority and are focused to a completely democratic process that is being  – must be- held in the political scenario. However, it should be mentioned that the Spanish State is continuously and stubbornly bringing the subject to the different Courts. We feel that the reason of democracy assists us.

There’s where we are now.

What are the main motives for independence set out in the Declaration? Why should Catalonia break away from Spain?

MS. DABAN:The main motives set out in the declaration have to do, on one hand, with the democratic mandate received by the Parliament from the people of Catalonia. The reasons that move people to vote for independent parties are either identity issues, economic issues or dignity-attack issues. Some of these reasons are reflected in the following statements set out in the Declaration, which have to do with Catalonia being poorly governed under the Spanish legislation. Energy supply access and housing for the poor, health assistance, education… public freedoms in general are being threatened by the Spanish State. Catalonia does not have the capacity to answer to the huge refugee crises even if we decided to provide asylum to a number larger than the quota accepted by the Spanish State.

Those are the major reasons set out in the Declaration. The attacks to our language immersion model, that guarantees use of native language along with Spanish in a perfectly bilingual model are also reasons…  The relations and competences between Catalonia and the Spanish State were revised and approved by the Catalan Parliament in 2006 in the form of a Statute of Autonomy, after being negotiated and agreed with Madrid’s Government. After four years of deliberation, the Constitutional Court left it without effect. This was seen as an attack to the Parliament of Catalonia and the democratic decisions it takes. In the last years also we’ve seen an unallowable judicialization of politics.

In general, we complain about a lack of democratic attitudes from the Spanish State. Take for example the obligation to celebrate a National Festivity that actually commemorates the Genocide of native South Americans.

So, these are just some of the reasons you can gather if you ask independence supporters.

 What percentage Catalonia participates in the GDP of Spain?

MS. DABAN: According to data published in March 2016, Catalonia participates with 19% to the Spanish GDP. It is considered one of the main engines of the Spanish economy.

But, Spain’s Constitutional Court has annulled that independence Declaration. Is it a process that derives from the Declaration of the Catalan Parliament resumed after the mentioned decision of the Constitutional Court of Spain?

MS. DABAN:I understand that you are asking if the Parliament is deciding on a matter that has been previously annulled. My answer is that the Parliament of Catalonia has received a democratic mandate and is bound to its commitment to the people of Catalonia. The judicial answer to a political problem blocks any possible dialog.   

Which political parties in Catalonia supported the Declaration of Independence?

MS. DABAN:The Parliamentary Decision to which you refer was approved by majority, with the votes of 72 MPs from the Parliamentary Groups Junts pel Sí (that includes 3 parties) and CUP (Popular Unity Candidacy). Additionally, the last debates that have been held in the Catalan Parliament make clear that another Parliamentary group, “Catalunya sí que es pot” supports the right to decide. Now, the debate about the referendum requires that all the democrats are called to support this right.

And, which parties are against the independence of Catalonia?

MS. DABAN:Strictly speaking, the parties against independence are Partit Popular de Catalunya, Partit Socialista and Ciutadans- Ciudadanos. In this moment, the parliamentary groups of these parties gather 53 seats.

 Is there any support outside of Spain for the independence of Catalonia?

MS. DABAN:Other that the Catalans abroad, a large number of which are members of the Catalan Exterior Assemblies

Would possibly separation of Catalonia from Spain open the processes of separation of some provinces in some other countries in Europe and in the world?

MS. DABAN:In 1945 there were 74 independent countries. Now, there are 193. It’s unlikely that the responsibility of this growing tendency falls on one single region.

What is the relationship of the Government and population of Catalonia toward membership in the European Union?

MS. DABAN:The process of creating a new State, the Catalan Republic, is a profoundly pro-European Union process. We see Catalonia as an independent State within the EU. At a certain point Europe will have to, and certainly will, face the fact that Catalonia is following a democratic and peaceful process.

On the other hand, Catalonia is a competitive region, strategically located, with a huge capacity for internationalization, with a high capacity of producing and exporting goods. Furthermore, some experts have pointed out the capacities of Catalonia to lead industrial revolutions. We participate in major research and technological projects at the European and global levels… We can’t imagine the European Union without Catalonia. Specially in a moment in which Europe wants to add more than to subtract.

I remind you that in my country Bosnia and Herzegovina there are separatist tendencies. The leader of such a tendencies is Milorad Dodik, President of Bosnian entity of Republika Srpska being used examples of separatist tendencies in some European countries. Recently, in support of his separatist campaign he took Catalonia as a sample, too. Did your officials hear about this statement by Milorad Dodik and did anyone of Catalan politicians react to this statement?

MS. DABAN:Ours is a movement advancing on solid democratic grounds and -we hope- with the acquiescence of the international community.

Ours is a completely peaceful movement (flawless in that regard) that aspires to a social model of integration of all those who wish to live and work in Catalonia, regardless of their origins, ethnicity or language. It is a movement not led by politicians but by a large proportion of Catalans who demand a political solution.

It does not correspond to us, the ANC, to comment on subjects related to internal Bosnian policy. Actually, our organization’s mission is to actively mobilize the society independently from institutions, and we believe in an inclusive civil society. We do not believe either in ethnical divisions but, on the contrary, we do believe in projects that gather and integrate people from all origins.

Interviewed by Bedrudin GUSIC (830)

 

Politikom do profita

Posted: 12. Oktobar 2016. in Intervjui

U CIN-ovoj bazi „Imovina političara“ nalaze se podaci o imovini, prihodima i karijeri skoro 200 političara iz BiH.

cik_2016

Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je objavila preliminarne rezultate o izboru 140 načelnika i gradonačelnika. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Građani Bosne i Hercegovine (BiH) su na Lokalnim izborima 2016. za prve ljude općina i gradova izabrali funkcionere koji su se bogatili tokom dugogodišnjeg rada u politici. Oni, njihovi supružnici i djeca posjeduju: firme, kuće, stanove, vikendice, zemljišta, poslovne prostore, automobile, dionice, ušteđevinu te umjetnine. Neki od njih su osuđivani za ratne zločine, neki za ometanje pravosuđa, nesavjestan rad ili zloupotrebu položaja.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) je objedinio ove podatke u bazi „Imovina političara“ u kojoj se, pored drugih političara, nalaze i profili 22 načelnika i gradonačelnika koji su, prema preliminarnim rezultatima, izabrani na proteklim lokalnim izborima.

Prema prikupljenim podacima, njihova ukupna imovina vrijedi više od 11,3 miliona KM, ali za značajan dio njihove imovine nisu dostupni podaci o vrijednosti.

Novinari CIN-a su prikupili i pregledali imovinske kartone izabranih načelnika i gradonačelnika, izvode iz registara privrednih društava, vrijednosne papire te podatke o njihovim primanjima i obavezama, objavivši te podatke u navedenoj bazi o imovini skoro 200 bh. političara. Baza je besplatno dostupna javnosti.

Prosvjetari u politici

Ibro Berilo je na čelu Trnova, općine koja je po površini najveća u Kantonu Sarajevo (KS), ali sa samo 2.566 registrovanih birača. Kao član tri različite političke stranke Berilo je tri mandata bio načelnik ove općine i birači su mu ponovo dali povjerenje.

„Ja sam ti bio jedini načelnik u svim političkim partijama. Bio sam načelnik u SDA, bio načelnik u SBiH, bio u SDP-u i ponovo u SDA“, kazao je Berilo novinarima CIN-a.

Prije političke karijere Berilo je radio kao nastavnik biologije i hemije, a zatim kao direktor Osnovne škole „Zaim Kolar“ u Trnovu. Za načelnika je prvi put izabran 2002. godine. Dvije godine kasnije vratio se na direktorsku poziciju u školu i 2006. godine postao zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo.

U tadašnjem imovinskom kartonu je naveo da je vlasnik 45 duluma zemljišta, porodične kuće u izgradnji i 20.000 KM ušteđevine. Berilo i njegova supruga Saima su još prijavili vlasništvo farme pilića, 400 ovaca i 30 košnica pčela.

Poslije osam godina provedenih na čelu Trnova Berilovo imovinsko stanje je znatno popravljeno. On danas ima tri kuće – jednu u Trnovu i dvije u sarajevskim naseljima Hrasnica i Bojnik za koje je u razgovoru sa novinarima CIN-a rekao da vrijede preko pola miliona KM. U Trnovu je vlasnik i suvlasnik oko stotinu duluma zemljišta od kojeg je dio naslijedio, a dio kupio. Također, njegova supruga Saima vodi farmu ovaca i koza u blizini sela Ostojići na Bjelašnici. 12 duluma zemljišta na kojem se nalazi farma ona je kupila 2013. godine za 10.000 KM. Berilo je novinarima CIN-a rekao da on i supruga prodajom kurbana ostvaruju dodatnu zaradu.

„Ima negdje oko 160 kurbana. To je negdje 50-60 hiljada“, izračunao je Berilo.

ibro_berilo                                            Ibro Berilo je za osam godina provedenih kao načelnik Općine Trnovo uvećao svoju imovinu. (Foto: CIN)

I gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić je karijeru započeo u prosvjeti. On je prije ulaska u politiku 11 godina radio kao profesor u srednjoškolskom centru u Kalesiji, a zatim četiri godine u Tehničkoj školi „Mihajlo Pupin“ u Bijeljini. Politikom se počeo baviti 2001. godine kada je bio ministar za izbjeglice i raseljena lica, a zatim i ministar rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (RS). Mićić je član Srpske demokratske stranke (SDS).

Za načelnika Općine Bijeljina je prvi put izabran 2005. godine. Kada je Bijeljina dobila status grada 2012. godine, on postaje gradonačelnik. U imovinskom kartonu iz 2005. godine prijavio je da ima dvije kuće i restoran te da je suvlasnik još jedne kuće. Svoje nekretnine Mićić je tada procijenio na 670.000 KM. U narednim godinama je stekao još dva stana u Srbiji. U razgovoru sa novinarima CIN-a Mićić je rekao da je stan u Novom Sadu kupio ušteđevinom, a stan u Beogradu novcem koji je dobio prodajom roditeljskog stana u Kopenhagenu u Danskoj.

“Četrdeset godina roditelji moji radili u Danskoj. Obadvoje zaradili penziju i sve što su imali uložili ovdje”, kaže Mićić.

U posljednjem imovinskom kartonu Mićić je svoju imovinu procijenio na više od 1,2 miliona KM.

Novi gradonačelnik Banje Luke Igor Radojičić je prije politike također radio u obrazovanju. Poslije toga je bio dugogodišnji poslanik i predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske kao član Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Radojičić je imovinu stekao tokom mandata u Narodnoj skupštini RS-a o čemu je CIN ranije pisao.

Istraživanje je pokazalo da Radojičić nije imao imovine prije nego što je izabran 2002. godine za poslanika. Njegova supruga Sanja je imala samo stanarsko pravo nad stanom u Banjoj Luci. U narednih 12 godina njihova imovina je uvećana za 215.000 KM. U imovinskom kartonu iz 2014. godine napisali su da u Banjoj Luci imaju stan i garaže, zemljište, automobil Citroen C5 i 100.000 KM ušteđevine.

igor_radojicic                                        Novoizabrani gradonačelnik Banje Luke Igor Radojičić prije ulaska u politiku nije posjedovao imovinu. (Foto: CIN)

I imovina načelnika Općine Čapljina Smiljana Vidića i Općine Novi Travnik Refika Lende je također uvećana u odnosu na njihov prvi mandat.

Vidić je po dolasku na ovu funkciju 2008. godine u imovinskom kartonu naveo da ima dva stana, auto i umjetnine, procijenivši to na 470.000 KM. Prema zemljišnoknjižnim izvacima, supružnici Vidić danas imaju: dva stana, kuću, poslovni prostor i garažu.

Vidić je do 2008. godine radio prvo kao specijalizant, a zatim kao specijalista interne medicine u bolnici u Mostaru. Istovremeno sa obavljanjem načelničke funkcije Vidić radi i u svojoj privatnoj ordinaciji.

Refik Lendo je tokom osam godina vođenja Općine Novi Travnik uvećao svoju imovinu. Prvi put kada je izabran za načelnika 2008. godine, Lendo je prijavio da ima: stan, kuću, garažu, zemljište i poslovni prostor, procijenivši vrijednost imovine na 390.000 KM. U imovinskom kartonu iz 2012. godine vrijednost Lendine imovine je porasla za 150 hiljada KM. Podaci koje su novinari CIN-a prikupili istražujući imovinu supružnika Lendo pokazuju da oni danas imaju još jedan stan, kuću, garažu, kao i 48 hiljada maraka ušteđevine.

Osuđeni načelnici

Biografski podaci o imovini Emira Bubala i Senaida Memića, načelnicima općina Konjic i Ilidža, te članovima njihovih porodica se, također, nalaze u CIN-ovoj bazi. Memić i Bubalo su osuđeni za ometanje rada pravosuđa, odnosno prevaru u službi.

Prije nego što je prvi put izabran za načelnika Općine Ilidža, Memić je osuđen na tri mjeseca zatvora zbog ometanja rada pravosuđa. Memića je Sud BiH osudio 2006. godine za verbalni napad na sudiju Nenada Šeledu tokom izricanja presude Memićevom sinu zbog nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih materijala.

“Imaš li dokaze, majmune jedan (…)? Ti si sudija, vidi te kakav si! Jesi li slušao, jesi li gledao? Neće meni četnik suditi!”, vikao je, između ostalog, Memić na sudiju.

Međutim, Memić nije otišao u zatvor. Njega je dvije godine kasnije Haris Silajdžić, tadašnji član Predsjedništva BiH, pomilovao tako što mu je zatvorsku kaznu zamijenio uvjetnom kaznom u trajanju od dvije godine.

„Ja sam častan čovjek, nisam kriminalac. Ja samo branim državu i svoju porodicu. To što sam ja radio, stojim iza toga i ni sekunde se nisam pokajao“, kazao je Memić ranije za CIN.

Emir Bubalo je osuđen 2009. godine jer je naplaćivao troškove dolaska na sjednice Parlamenta Federacije BiH, navodeći pritom da dolazi vlastitim vozilom, iako ga je dovozio službeni vozač Općine Konjic u kojoj je bio načelnik. Izrečena mu je uvjetna kazna zatvora od šest mjeseci.

emir_bubalo                     Dugogodišnji načelnik Općine Konjic Emir Bubalo je osuđen na šest mjeseci uvjetne kazne zbog prevare u službi. (Foto: Općina Konjic)

Ovo nije jedini slučaj u kojem je Bubalu suđeno. Dvije godine kasnije Općinski sud u Konjicu osudio ga je na četrnaest mjeseci uvjetne kazne zbog zloupotrebe položaja. Osuđen je jer je kao načelnik Općine Konjic raspisao tender za dodjelu koncesije za izgradnju spratnog parkinga u Konjicu, iako je znao da Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona nije donijela odluku o dodjeli koncesije. Kantonalni sud u Mostaru je 2012. godine oslobodio Bubala.

Za zloupotrebu položaja optužen je dugogodišnji načelnik Doboja Obren Petrović. On je tokom 2002. i 2003. godine prekršio odluku Vlade RS-a da pomogne najugroženijim domaćinstvima da izmire račune za struju. Umjesto toga, 123.431 KM pomoći od preduzeća „Elektrodoboj“ dodijelio je: lokalnim sportskim klubovima, radioteleviziji, stranačkim općinskim odborima i privatnim firmama. U prvostepenom suđenju pred Osnovnim sudom u Doboju oslobođen je krivice. Trenutno je u toku žalbeni postupak pred Okružnim sudom u Doboju.

Fuadu Kasumoviću, novoizabranom gradonačelniku Zenice, ranije je suđeno kao direktoru Carinske uprave FBiH zbog potpisivanja naloga za transfer 69.000 KM carinarnici u Tuzli za materijalne troškove i zakup prostorija. Međutim, ovim novcem je kupljen stan službeniku Uprave. Nakon petogodišnjeg sudskog procesa Kasumović je oslobođen.

Milovan Cicko Bjelica, načelnik Općine Sokolac, osim optužbi za zloupotrebu položaja i nesavjestan rad u službi osumnjičen je i za pomaganje Radovanu Karadžiću, odbjeglom haškom optuženiku. Ured visokog predstavnika je zabranio Bjelici kandidovanje na izborima. Zabrana je važila do 2011. godine.

Politikom se dugo nije mogao baviti ni Fikret Abdić, novoizabrani načelnik Općine Velika Kladuša. On je u Hrvatskoj 2005. osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina koje je počinio na području Bosanske Krajine. Dvije trećine kazne Abdić je odslužio u hrvatskim zatvorima i 2012. godine se vratio u BiH.

Laburistička stranka BiH kandidovala ga je za načelnika Velike Kladuše. Osvojio je skoro dvostruko više glasova od svog protivkandidata Admila Mulalića.

Kupovanje nagrada i sukob interesa

Četiri novoizabrana načelnika su nosioci priznanja Najbolji načelnik regiona, Najgradonačelnik decenije i Načelnik godine. Priznanja su dobili Nermin Ogrešević, Mićo Mićić, Zlatko Hujić i Đemal Memagić na manifestacijama za izbor najboljih menadžera.

nermin_ogresevic

Načelnik Općine Cazin Nermin Ogrešević je prošle godine platio 6.000 KM budžetskog novca organizatoru manifestacije na kojoj mu je dodijeljena nagrada Najbolji načelnik regiona. (Foto: CIN)

Prema CIN-ovom istraživanju, oni su prošle godine iz općinskih budžeta platili 27.595 KM organizatoru ovih manifestacija i tako se našli u potencijalnom sukobu interesa. Hujić, načelnik Bosanskog Petrovca, je novcem općinskog budžeta kupio časopise i knjigu od organizatora manifestacije koja mu je kasnije dodijelila nagradu za najboljeg načelnika regiona.

„Ja sam odlučujem o tome. Ja sam izbor naroda i kad nešto platim, ja iza toga stojim”, rekao je Hujić novinarima CIN-a.

U potencijalnom sukobu interesa našao se i načelnik Istočnog Novog Sarajeva Ljubiša Ćosić, kandidat SNSD-a. Prvi put je izabran 2012. godine, a izabran je i na Lokalnim izborima 2016. godine. Ćosić je sa firmom „Marvel“ potpisao ugovore vrijedne 456.000 KM za dogradnju lokalnog doma zdravlja, a vlasnik ove firme je bio njegov stranački kolega Savo Lalović.

Tokom utvrđivanja sukoba interesa Lalović je vlasništvo nad preduzećem prenio na kćerku i tako izbjegao sukob interesa.

Izvor: http://www.cin.ba